časopis za književnost, kulturu i znanost Matice hrvatske Sisak Utemeljen 1969. 3-4/2012. časopis za književnost, kulturu i znanost Matice hrvatske Sisak Utemeljen 1969. 3-4/2012. Nakladnik Matica hrvatska Sisak Glavna i odgovorna urednica Đurđica Vuković Gost urednik Andrija Tunjić Uredništvo Branko Skrbin, Nataša Nježić, Iva Pavušek, Alma Trauber Lektorica Nevenka Klasić Naslovnica Slavo Striegl, Sisak s autoportretom, o.1970., ulje na staklu Oblikovanje Julija Kozarić Tisak MTG TOPGRAF d.o.o. Velika Gorica Uredništvo Telefon E-mail Internet Ogranak Matice hrvatske Sisak, Rimska 9, 44000 Sisak +385 44 524 556 [email protected] www.maticahrvatskasisak.hr Uredništvo prima ponedjeljkom od 10 do 12 sati. Rukopise ne vraćamo. Cijena pojedinog broja 40,00 kn. Godišnja pretplata 150,00 kn. Ovaj broj tiskan je uz novčanu pomoć Odjela društvenih djelatnosti grada Siska, Županije Sisačko-moslavačke i Ministarstva kulture RH. USKLIČNIK 1 Dragoljub Todorović / Kontinuitet srpskog velikodržavlja TEMA 8 Antonio Sammartino / Pet stoljeća tišine JEDAN AUTOR 22 Matko Sršen / Pisac je prozor koji gleda u svijet 27 Ponoćni ekspres 31 Nastupno predavanje 33 Tajna kazališta 35 Ljubav do groba 40 Mrvica s komediografova stola 43 Pjesme s naopake strane esej 48 52 61 Max Valdés Avilés / Novi svijet u suvremenom čileanskom romanu Mirna Rudan Lisak / Muzički ikonostas slikara Alekseja von Javljenskoga Feđa Gavrilović / Slavo Striegl - veličanstveni slikar detalja POEZIJA 64 78 83 85 90 96 99 Mario Suško / U ponovnom posjetu sebi Dragica Vranjić Golub / Riječ o jeziku Kemal Mujičić Artnam / Sjaj i bijeda ponedjeljka Petko Vojnić Purčar / Pjesme o Jasna Melvinger / Iz ranih devedesetih Igor Petrić / Pjesme Antonija Ugarković / Pjesme za djecu Proza ZNANOST 101 Milko Valent / Globanova teorija urote 105 Mariusz Szczygiel / Miljenik 113 Tomislav Šovagović / Nedodirnuti trajekti slobode 115 Kratka povijest velike neljubavi 118 Kako smo slavili osamdesete 120 Rade Jarak / Đorđe 124 Darija Žilić / Hotel 125 Profil 126 Tatjana Bezjak / 05. 05. 11. 131 Josipa Petek / Pif, paf, puf 133 Tranzicijska kriza 137 Siniša Matasović / Joint 140 Djevojka u parku 142 Dinko Kadi / Mrlja 144 Luka Vukušić / Oktavijanovo osvajanje Segeste baština 148 Valentina Badanjak Pintarić / Zbirka „Kraker“ - posljednje utočište slavnoga hrvatskog tenora Andrije Konca kritika/prikaz 157 Zoran Burojević: Ivo Šebalj u galeriji Striegl 159 Darija Žilić / Ljerka Car Matutinović: Vrijeme punog mjeseca Dragoljub Todorović Kontinuitet srpskog velikodržavlja ž riječi Prvi značajni državni akt o obnovi srpske srednjovjekovne države i formiranja Velike Srbije, koja bi obuhvaćala sve teritorije na kojima žive Srbi, bio je Načertanije – Program spoljašnje i nacionalne politike Srbije na koncu 1844., a sastavio ga je Ilija Garašanin 1844. godine. Kada je pisao taj programski spis, Garašanin je bio ministar unutranjih poslova tadašnjeg “ustavobraniteljskog režima”. To ministarstvo bilo je nadležno za policiju, vojsku, privredu, zdravstvo i saobraćaj, dakle za najvažnija područja života i funkcioniranja države. Kao takav Garašanin je bio najistaknutija i najuglednija figura “ustavobraniteljskog režima” u Srbiji. Tumačeći „Načertanije“ srpski povjesničar nacionalne provinijencije, istaknuti član Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) Vasilije Krestić 2003. godine piše: „Kako je reč o srpskom nacionalnom programu Načertanije je vodilo računa o širenju i jačanju srpske države. Tu državu ono je temeljilo na istorijskom pravu, na srpskoj srednjovekovnoj državnosti, na Dušanovom carstvu...Pored istorijskog prava kao temelja za izgradnju srpske države, Načertanije je Srbima davalo prednost u rukovođenju nacionalno oslobodilačkim akcijama zbog toga što su oni prvi među Slovenima u Turskoj sopstvenim snagama krenuli u borbu za slobodu. U svakom slučaju po Načertaniju, Srbima predostoji velika budućnost čega je svesna čitava Evropa. Zbog toga Srbija i Srbi ne mogu i ne treba da misle samo na Kneževinu kakva je ona bila 1844. U toj Kneževini oni moraju da vide klicu budućeg srpskog carstva, državu koja će Evropi biti garancija da će jaka i nezavisna moći da opstane pod pritiscima Austrije i Rusije. Po Načertaniju Srbija ima veliku budućnost i zbog geopolitičkog položaja, površine zemljišta koje zauzima, prirodnog bogatstva, borbenog duha i jakog nacionalnog osećanja.“ uskličnikuskličnikuskličnikuskličnikuskličnik Više od 160 godina u srpskom narodu, politici, državi i društvu u najširem smislu riječi postoji kontinuitet velikodržavlja, teritorijalne ekspanzije, nacionalizma, populizma, antimodernizma, antizapadnog stava, izoliranja od svih civilizacijskih tokova, rusofilstva, narodnjaštva...Od Garašaninovog „Načertanija“ (preko Bosansko–hercegovačkog ustanka, Berlinskog kongresa, ubojstva kralja Aleksandra Obrenovića, stvaranja i djelovanja Apisove terorističke organizacije „Ujedinjenje ili smrt“, balkanskih ratova, Sarajevskog atentata, ubojstva Stjepana Radića i drugih hrvatskih zastupnika u Narodnoj skupštini, “Šestojanuarske diktature” kralja Aleksandra, djelovanja Srpskog kulturnog kluba i značajnih srpskih intelektualaca Slobodana Jovanovića i Vase Čubrilovića, fašističkog režima Milana Stojadinovića, potpisivanja Trojnog pakta vlade Dragiše Cvetkovića, fašističkog Ljotićevog i kvislinškog Nedićevog te nacionalističkog Dražinog pokreta, Moljevićevog projekta Velike Srbije, četničkog kongresa u selu Ba, četničkog etničkog čišćenja muslimana u dolini Lima i Drine, zatim informbiroovskog opredjeljenja za Staljina znatnog dijela srpske populacije 1948. godine, Rankovićeve udbaške i unitarističke strahovlade, Dobrice Ćosića, SANU-a i Memoranduma 1986. godine, Osme sjednice, Slobodana Miloševića, Mitinga istine, ratova protiv Slovenije, Hrvatske, BiH i Albanaca na Kosovu te na kraju protiv cijelog svijeta i raspada Jugoslavije, koji je doveo do troipolgodišnjeg bombardiranja Sarajeva, smrti 200.000 ljudi, genocida u Srebrenici, državnog terora na Kosovu i na kraju do ubojstva premijera Zorana Đinđića 2003. godine) traje taj krvavi kontinuitet. 1 (od Načertanija 1844. do Memoranduma 1986.) Iz citiranog Krestićevog teksta jasno i nedvosmisleno proizlazi što je Načertanije, za što se zalaže i što mu je cilj. Stavovi i ideje iz Načertanija predstavljale su lajtmotiv, polaznu osnovu i samu bit svih velikosrpskih planova, programa i akcija tijekom više od 160 godina srpske borbe za Veliku Srbiju. Kada je promoviran Memorandum SANU-a, nakon čega je Srbija krenula u pohod za konačno formiranje srpske države, koja bi obuhvaćala sve teritorije na kojima žive Srbi, i tako dovela do raspada Jugoslavije koji je prouzročio ratove i smrt 200.000 ljudi, srpski političari, historičari i publicisti tvrdili su da Načertanije nije pisao Garašanin i da se radilo o tajnom spisu koji nije nikada primjenjivan. Garašanin falsificira Zacha i prvi pogrom muslimana 2 riječi uskličnikuskličnikuskličnikuskličnikuskličnik Samu svrhu Načertanija i suštinska pitanja u njemu osmislio je, formulirao i napisao isključivo i jedino samo Ilija Garašanin. Knez Adam Czartoryski, predvodnik poljske emigracije sa sjedištom u Parizu sastavio je spis pod imenom Saveti kojih treba da se drži Srbija. Na osnovi tog spisa njegov emisar u Srbiji u kojoj boravi 1843., Čeh František Zach, sastavlja Plan slavenske politike Srbije koji je tražio Garašanin. Međutim, ključne teze Franje Zacha, Garašanin nije prihvatio. Nije prihvatio prijedloge Czartoryskog i Zacha da se Srbija što više odvoji od Rusije. Svugdje gdje je Zach spominjao južnoslavenski pisao je srpski, a gdje stoji Južni Slaveni kod Zacha u Načertaniju piše Srbi. Iz Zachovog spisa Garašanin potpuno izbacuje poglavlje Otnošenje Srbije prema Hrvatskoj u skladu sa svojom doktrinom da su Hrvati i muslimani Srbi katoličke i muslimanke vjere. Dakle, Hrvati kao narod ne postoje i nema potrebe za bilo kakvim odnosom Srbije prema Hrvatskoj. Nisu točne tvrdnje da se Načertanije nije primjenjivalo u vanjskoj politici Srbije. Krajem 1844. godine Garašanin je podnio Načertanije knezu Aleksandru Karađorđeviću kao program za postizanje nacionalnih ciljeva. Tijekom svojeg službovanja kao srpski ministar unutarnjih poslova (1844 -1853) i kao predsjednik vlade i ministar vanjskih poslova (1861-1867) Garašanin ga je dosljedno koristio kao skup smjernica za akciju u nacionalnoj politici. Povjesničar David MacKenzie u knjizi Ilija Garašanin političar i diplomata koju je izdala beogradska Prosveta 1987. godine piše: „Za Garašanina je oživljavanje tradicija Dušanovog carstva i srpske slave bila glavna stvar. Garašanin je smatrao da su Bosna i Hercegovina nerazlučno srpske zemlje i ekspanziju Srbije uglavnom je usmerio u tom pravcu. Davanje značaja Velikoj Srbiji ogledalo se u njegovom protivljenju stvaranja posebne bosanske dinastije koja bi mogla sprečiti ili odložiti ujedinjenje Bosne sa Srbijom.“ MacKenzie u svojoj knjizi objašnjava da je Garašanin bez odlaganja počeo da provodi Načertanije kao svoj program korak po korak. Garašanin je stvorio organizaciju agenata koja bi djelovala prvenstveno u slavenskim dijelovima Turske, ali i među nekim austrijskim Slavenima. Slao je agente u južnoslavenska područja s naputcima da mu šalju izvještaje o svemu što su vidjeli i čuli. Početkom 1846. uspostavio je bliske i tajne veze s lokalnim vođama u nekoliko regija. U međuvremenu u Beogradu je pod njegovim neposrednim nadzorom stvorena centralna organizacija za propagandu. MacKenzie dalje navodi: „Njegovi najvažniji saradnici na nacionalnom polju koje je pridobijao godinama bili su Jovan Marinović, njegov pomoćnik za vođenje propagande; A. ArsenijevićBatalka rođeni Srbin i član Saveta; Matija Ban, bivši franjevac iz Dubrovnika; Toma Kovačević iz Bosne; Atanasije Nikolić i Antonije Orešković obojica austrijski Srbi. Nacionalna aktivnost odvijala se strogo po pravilima Načertanija; detaljnije i razrađenije planove zasnovane na njemu napravili su Ban i Kovačević. Srpska vlada učinila je sve što je bilo u njenoj moći da sakrije svoje učešće i da za čitavu operaciju ne saznaju Turci i Austrijanci.“ Kada je 1861. godine postao predsjednik vlade za vrijeme vladavine kneza Mihaila pročitao je Načertanije knezu i on ga je odobrio. Historičar dr. Dragoslav Stranjaković u svojoj studiji Kako je nastalo Garašaninovo Načertanije objavljenoj 1939. piše: „Garašanin je sa više elana i uspeha obnovio nacionalni rad kao predsednik vlade i ministar spoljnih poslova pod knezom Mihailom (1861-1867). Kroz njegovo Načertanije se vidi misao da je uporedo sa radom među Srbima, Hrvatima i Bugarima za njihovo oslobođenje i ujedinjenje sa Srbijom, potrebno na prvom mestu raditi na izgrađivanju i stvaranju jedne jake, velike i solidne srpske države...“ U vrijeme kada je Garašanin bio predsjednik vlade 1862., izvšeno je prvo etničko čišćenje muslimana u Srbiji. Pod izgovorom iseljavanja Turaka iz gradova u Srbiji (koji su Turci prije više godina napustili) izvršen je pogrom i iseljavanje ljudi muslimanske vjere, koji nisu bili Turci, koji su govorili srpski jezik. Primjerice, potpuno je zapaljen grad u kojemu su nekada živjeli Turci u Užicu, a sve muslimansko stanovništvoje ubijeno ili protjerano. Slično je bilo i u Šapcu, Smederevu i Soko Gradu kod Loznice. Prema tome i sam Garašanin je primjenjivao Načertanije, a njegove smjernice se primjenjuju i predstavljalju putokaz preko 160 godina u srpskoj velikodržavnoj politici sve do današnjeg dana. Dakle, Načertanije nisu pisali Czartoryski i Zach, ono nije bilo tajna osim za neprijatelje Turke i Austrijance, što je normalno i samo po sebi razumljivo jer nitko neprijatelje ne upoznaje sa svojim planovima. I na kraju pokazali smo da se Načertanije i te kako primjenjivalo i provodilo. Tvrdnje srpskih historičara, intelektualaca i akademika da Načertanije nije pisao Garašanin, da je ono bilo tajna i da se nije primjenjivalo obične su floskule, propaganda i laž. 3 U Beogradu 11. svibnja 1911. osnovana je ogranizacija UjedinjenJe ili smrt na čelu koje je bio Dragutin Dimitrijević Apis, oficir koji je kao zavjerenik sudjelovao u ubojstvu kralja Aleksandra Obrenovića i njegove žene Drage 1903. godine. Ogranizacija Ujedinjenje ili smrt, po njenom statutu, osnovana je s ciljem da ujedini srpstvo. Za ispunjenje toga cilja organizacija mora vršiti pritisak na sve službene čibenike u Srbiji, na svim područjima na kojima Srbi žive, a izvan granica svim sredstvima mora se boriti protiv svih neprijatelja te ideje. U statutu organizacije Ujedinjenje ili smrt predviđeno je da upravu sačinjava, uz članove iz Kraljevine Srbije, i jedan opunomoćeni delegat organizacije iz svih srpskih pokrajna: Bosne i Hercegovine; Crne Gore; Stare Srbije i Makedonije; Hrvatske, Slavonije i Srijema; Vojvodine i Primorja. Po svemu tome više je nego očito da je Ujedinjenje ili smrt teroristička organizacija par exelans: izdavala je list Pijemont te imala značajnu ulogu u Balkanskim ratovima i Prvom svjetskom ratu. Poslije Prvog balkanskog rata Srbija je osvojila Kosovo i Makedoniju. Srpski historičari taj rat tretiraju kao oslobodilački iako je za muslimansko i albansko stanovništvo, koje je bilo većinsko na Kosovu i u Makedoniji, to bila samo promjena okupatora. Umjesto Turaka došli su Srbi, koji su bili puno suroviji, okrutniji i krvoločniji. U prosincu 1912. srpski kralj Petar Karađorđević donio je dekret kojim je uveo vojnu upravu na Kosovu i u Makedoniji, a ubrzo nakon toga još dva dekreta o mogućnosti deportacije čitavih sela i o uvođenju policijskog sata. Uz regularnu vojsku u tim krajevima djelovali su srpski komite i pripadnici organizacije Ujedinjenje ili smrt. O zločinima srpske vojske i paravojnih formacija na Kosovu i u Makedoniji od 1912. do 1914. pisali su mnogi strani novinari, među kojima Lav Trocki, jedan od kasnijih vođa Oktobarske revolucije, kao i srpski socijalisti Dimitrije Tucović i Kosta Novaković. Međunarodne mirovne i humanitarne organizacije takođe su opisivale stanje na Kosovu i u Makedoniji: „O zločinima srpske i crnogorske vojske prilikom zaposedanja albanskih naselja 1912 i 1913 izveštavala je evropska, američka i srpska opoziciona štampa. Radi ispitivanja zločina Karnegijeva zadužbina za međunarodni mir formirala je posebnu komisiju koja je 1913 poslata na Balkan. Sumirajući situaciju u albanskim oblastima članovi komisije zaključuju: Kuće i čitava sela su pretvorena u pepeo, nenaoružano i nedužno stanovništvo je masovno masakrirano, neverovatni akti nasilja, pljačke i surovosti svake vrste – to su sredstva koje je primenjivala i još uvek primenjuje srpsko – crnogorska vojska, u cilju potpunog preinačenja etničkog karaktera oblasti naseljenih isključivo Albancima.“ ž riječi Sredinom XIX. stoljeća već je bilo jasno da se približava kraj Osmanskog carstva, a na Berlinskom kongresu i službeno je obilježen turski gubitak velikog dijela europske Turske, kada je Turska gotovo protjerana s Balkana. Očekujući propast Turske, Srbija se pripremala da sebi pripoji Bosnu i Hercegovinu. Zbog toga je 1875. organiziran takozvani Bosansko–hercegovački ustanak poznat i kao Nevesinjska puška. Međutim, to nije bio ustanak žitelja BiH, već su iz Srbije poslani hajduci, njihovi jataci i pomagači, koji su zbog tada vrlo rasprostranjene hajdučije praćene: ubojstvima, pljačkama i drugim zločinima, bili na robiji s koje su pušteni i poslani u BiH da dižu ustanak u ime Srba iz BiH. Njima su se pridružili i ruski anarhisti nastojeći time dati legitimitet Srbiji za proišrenje na BiH. Među „ustanicima“ bio je i Petar Karađorđević, budući kralj Srbije, koji je ratovao pod imenom Petar Mrkonjić. Međutim, već u ožujku 1878. godine srpska braća Rusi iznevjerili su Srbe, ostavili ih na cjedilu i stali u potpunosti na stranu Bugarske sklapajući Sanstefanski mir s Turskom po kojem se stvara velika Bugarska, koja se prostire od Ohrida do Crnog mora na površini od 163.000 km2, što je bilo četiri puta više od površine tadašnje Srbije. Srbi su bili zapanjeni kada su čuli za uvjete mira u San Stefanu. Srbija se našla u teškoj situaciji jer joj je njena velika ratna saveznica i historijski zaštitnik Rusija okrenula leđa. U lipnju i srpnju 1878. održan je Berlinski kongres pod predsjedavanjem njemačkog kancelara Otta von Bismarka. Težak i nezavidan položaj Srbije na kongresu najbolje ilustriraju riječi glavnog pregovarača Srbije, ministra vanjskih poslova Jovana Ristića: „Ni koja druga državica istočna nije imala da se bori sa tako jakim i isprepletanim interesima kao mi...naši su se interesi sukobljavali i sa turskima i sa austrijskima i sa ruskima...“ Pri takvom odnosu snaga na Kongresu, Bugarska je tražila od Srbije Niš, Pirot i Trnovo, a Turska Vranje. Jovan Ristić je s austrijskim ministrom Andrássyem sklopio ugovor s određenim obvezama Srbije, pa se Austrija zauzela za Srbiju. Zahvaljujući tome Srbija je zadržala Niš, Pirot i Vranje, dobila nezavisnost i nova nezavisna kneževina proširena je za 200 km2. Na istom Kongresu, uz uzaludno opiranje Turske, Bosna i Hercegovina je postala plijen Austro-Ugarske. Dakle, Srbija na Berlinskom kongresu nije ni spomenula svoje pretenzije na Bosnu i Hercegovinu kako ne bi došla u sukob s Austro-Ugraskom, jedinom zaštitnicom na Kongresu. To međutim, ne znači da se odrekla svojih aspiracija prema Bosni i Hercegovini, što će se najbolje vidjeti u prvim desetljećima XX. stoljeća. Ujedinjenje ili smrt i masovni zločini uskličnikuskličnikuskličnikuskličnikuskličnik Kontinuitet prisvajanja BiH i stvaranje velike Bugarske Moljevićev projekt Velike Srbije 4 riječi uskličnikuskličnikuskličnikuskličnikuskličnik Glavni četnički ideolog, čovjek od najvećeg povjerenja Draže Mihailovića i ličnost čiji je referat na poznatom Svetosavskom kongresu održanom u selu Ba 27. siječnja 1944. usvojen kao rezolucija kongresa, banjalučki advokat doktor Stevan Moljević još je 30. lipnja 1941. objavio u Nikšiću knjižicu pod naslovom «O našoj državi i njenim granicama». Riječ je o Moljevićevu projektu buduće države Jugoslavije koja bi bila uređena na federativnim temeljima, s tri federalne jedinice ( Srbija, Hrvatska i Slovenija ). Srpska federalna jedinica obuhvaćala bi cijelu Bosnu, Mostar, Metković, Šibenik, Zadar, Ploče, Dubrovnik, Karlovac, Osijek, Vinkovce, Vukovar, zatim Péchuh, Temişoar, Vidin, Kyustendil, cijelu Makedoniju i sjevernu Albaniju. O svom projektu Moljević piše: «Srbima se nameće danas kao prva i osnovna dužnost: da stvore i organizuju homogenu Srbiju koja ima da obuhvati celo etničko područje na kome Srbi žive i da joj osiguraju potrebne strateške i saobraćajne linije i čvorove, te privredna područja kako bi joj bio omogućen i obezbeđen slobodan privredni, politički i kulturni život i razvitak za sva vremena...Srbi svoju istorijsku misiju moraju ispuniti a moći će to učiniti samo ako budu okupljeni u homogenoj Srbiji u okviru Jugoslavije koju će nadahnuti svojim duhom i dati joj svoj pečat. Srbi moraju imati hegemoniju na Balkanu, a da imaju hegemoniju na Balkanu, moraju prethodno imati hegemoniju u Jugoslaviji.» Taj spis Moljević objavljuje sredinom 1941. godine kada je Jugoslavija već okupirana i kada je njena vojska kapitulirala, a Hitler u svojim osvajačkim pohodima bio na vrhuncu. Takve okolnosti Moljević tumači na sljedeći način: «Treba iskoristiti ratne prilike i u povoljnom momentu zaposesti na karti označenu teritoriju, očistiti je pre nego što se iko pribere i sa jakim odredima zauzeti čvorna mesta: Osijek, Vinkovce, Slavonski Brod, Knin, Šibenik, Mostar, Metković, pa teritoriju sa pomenutim gradovima osloboditi od nesrpskih elemenata: krvice odmah kazniti a ostale iseliti, Hrvate u Hrvatsku, a muslimane u Tursku ili, eventualno u Albaniju, a ispražnjene teritorije naseliti srpskim izbeglicama koje se nalaze u Srbiji.» Stevan Moljević ostaje glavni promotor i službeni tumač ratnih i nacionalnih ciljeva četničkog pokreta i četničke vizije države prije rata, za sve vrijeme rata, a početkom 1944. sudjeluje u radu Pripremnog odbora za Kongres. U radu tog odbora dolazi u sukob sa Živkom Topalovićem koji je tražio da četvrta federalna jedinica bude Bosna, da se na referendumu naroda poslije rata donese odluka o obliku vladavine ( monarhija ili republika), da delegati Kongresa budu iz političkih stranaka i iz Ravnogorskog pokreta, dok je Moljević tražio da Kongres bude iskuljučivo ravnogorski. Moljević je odbio sugestiju predsjednika jugoslavenske izbjegličke vlade Slobodana Jovanovića o jugoslavenskoj orijentaciji, koju treba da istakne Kongres. Išao je dotle da je predlagao prekidanje veza s jugoslavenskom emigrantskom vladom. Uz Moljevića je stao i Draža Mihailović, koji je na Kongresu u selu Ba 27. siječnja 1944. godine podnio glavni politički referat koji je pretočen u rezoluciju Kongresa. Moljević postaje predsjednik Izvršnog odbora Centralnog nacionalnog komiteta i prvi politički savjetnik Draže Mihailovića. Time u četničkom pokretu prestaje svaki utjecaj Dragiše Vasića i Živka Topalovića, koji su se protivili Moljevićevoj koncepciji. Pokreće se list s naslovom «Ujedinjeno srpstvo» u kojem programske tekstove o srpskom nacionalnom pitanju piše Moljević, koji je i dao ime listu. Dakle, sve Moljevićeve ideje o projektu Velike Srbije iz 1941. prihvaćene su i legalizirane na četničkom Kongresu u selu Ba 27. siječnja 1944. godine. Svi Srbi u jednoj državi Memorandum SANU objavljen u javnosti krajem rujna 1986. samo je nastavak kontinuiteta i inicijalni akt kojim je praktično počela drama jugoslavenskih naroda i raspada Jugoslavije. Uslijedili su ratovi sa strahovitim žrtvama, nezamislivim zločinima, stradanjima civila (staraca, žena i djece), s opsadama, razaranjima, uništavanjem i spaljivanjem sela i gradova, progonima, iseljavanjem i raseljavanjem čitavih regija, koncentracijskim logorima, silovanjima, rušenjem kulturnih i vjerskih objekata, masovnim ubijanjem i genocidom. Memoradnum SANU predstavlja elaborat, program i manifest velikosrpske državotvorne ideje; apel za uspostavljanje srpskog nacionalnog, državnog i kulturnog prostora bez obzira na republičke granice; zahtjev za reviziju međurepubličkih granica uspostavljenih na zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu 1943; traktat o zavjerama, ugroženosti i neravnopravnom položaju srpskog naroda u Jugoslaviji; upozorenje o brojčanoj nadmoći srpskog naroda u Jugoslaviji u odnosu na sve ostale narode; podsjećanje na srpske žrtve i srpsku krv prolivenu za zajedničku državu; isticanje do besmislenosti preuveličanih i demagoški glorificiranih problema Srba u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu; uspoređivanje položaja Srba u Jugoslaviji osamdesetih godina sa stanjem za vrijeme fašističke okupacije, ustaške vlasti i zločina balista u Drugom svjetskom ratu. U svojoj biti, Memorandum SANU-a poziv je srpskom narodu na ustanak i objava rata svima koji se ne slažu s vrlo precizno i jasno formuliranim ciljevima za konačno formiranje srpske države u skladu s parolom: Svi Srbi u jednoj državi. Smjernice i ciljevi Memoranduma Navedeni zaključci o Memorandumu, kao projektu definitivnog rješavanja srpskog nacionalnog pitanja i konačnog formiranja jedinstvene srpske države na Balkanu, nesumnjivo i bez ikakve dileme proizlaze iz analize sadržaja Memoranduma. Krenimo redom. 1. Otvoreno se konstatira da u Jugoslaviji jedino srpski narod nema svoju državu. Posebno se apostrofira da neke republike imaju i druge alternative osim jugo- 5 ž riječi i tako zadobili odlučujući utjecaj u CK KPJ poslije rata. Ovome se dodaje dugogodišnja suradnja Hrvata - Tita i Slovenca- Kardelja, kao odlučujućih faktora vlasti, što je pridonijelo formiranju hrvatsko-slovenske koalicije protiv srpskoga naroda. To se ističe i potencira kao upozorenje Srbima kako bi ih se pridobilo za akciju “ispravljanja” dugogodišnjih nepravdi, zavjera i podcjenjivanja srpskoga naroda u Jugoslaviji, za uspostavljanje države kakva srpskom narodu pripada na temelju njegove brojnosti i historijskih zasluga za formiranje zajedničke države, što je, zapravo, zalaganje za velikosrpsku državu. 5. Kako bi se istaknulo i potenciralo to neotuđivo i skoro prirodno pravo srpskoga naroda da vodi glavnu i odlučujuću riječ u državnim poslovima tadašnje Jugoslavije, objavljuju se statistički podatci o velikoj i značajnoj razlici između broja Srba i broja drugih naroda u nacionalnoj strukturi Jugoslavije. Iznosi se podatak da izvan teritorije SR Srbije živi znatno više Srba nego što je u Jugoslaviji Slovenaca, Albanaca i Makedonaca, uzetih pojedinačno, a skoro isto koliko i Muslimana. Ovakvim i sličnim statističkim podatcima sugerira se neophodnost i nužnost dominantnog utjecaja srpskog faktora na vođenje politike u Jugoslaviji, što je varijanta preuređenja Jugoslavije u velikosrpskom duhu. 6. Kompletan tekst Memoranduma prožet je isticanjem srpskih žrtava palih za oslobođenje i zajedničku državu i prolijevanje srpske krvi za iste vrijednosti. Na tome se inzistira kako bi se dokazalo srpsko historijsko, moralno i ratničkom slavom stečeno pravo na povlašten status i glavnu ulogu Srba i Srbije u upravljanju državom. U Memorandumu piše da je srpski narod u Hrvatskoj imao odlučujuću ulogu u NOB-u, da je ravnopravnost Srba u Hrvatskoj svojom krvlju stečena tekovina, da su stvaranju srpske Vojvodine u revoluciji 1848. svojom krvlju pomogli i Srbi iz Srbije. Elaborira se i poznata teza Dobrice Ćosića o srpskim pobjedama u ratu i porazima u miru: „Reč je prvenstveno o srpskom narodu i njegovoj državi. Nacija koja je posle duge i krvave borbe ponovo došla do svoje države, koja se sama izborila i za građansku demokratiju i koja je u poslednja dva rata izgubila 2,5 miliona sunarodnika, doživela je da joj jedna aparatski sastavljena partijska komisija utvrdi da posle četiri decenije u novoj Jugoslaviji jedino ona nema svoju državu. Gori istorijski poraz u miru ne da se zamisliti.“ Pozivanje na srpske žrtve i prolivenu krv u ratovima za oslobođenje, tijekom XIX. i XX. stoljeća, samo je još jedan vapaj, još jedan krik i žal za državom kojom će vladati Srbi i uživati blagodati svojih ratnih pobjeda, što je također jedan model velikosrpske ideje koja je dominantna teza Memoranduma. 7. Ključni agrumenti Memoranduma odnose se na detalje kojima treba izazvati revolt srpskog naroda i usmjeriti ga na akciju za promjenu odnosa u državi u cilju jačanja velikosrpskog utjecaja. Tako se do neslućenih razmjera preuveličavaju problemi koje srpski narod ima u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu. uskličnikuskličnikuskličnikuskličnikuskličnik slavenske te da prijeti opasnost od raspada Jugoslavije, a da nije riješeno pitanje državnosti Srbije. Zato srpski narod ne može spokojno očekivati budućnost u takvoj neizvjenosti, pa se pledira da Srbija definira svoj nacionalni interes i da jasno sagleda svoje ekonomske i nacionalne interese kako ne bi bila iznenađena događajima. Slijedom toga, i s obzirom na to da su Srbi živjeli u pet od šest tadašnjih republika u Jugoslaviji, potpuno je jasno da rješavanje državnosti Srbije i definiranje srpskog nacionalnog interesa podrazumijeva stvaranje jedinstvene srpske države koja bi obuhvaćala sva područja na kojima žive Srbi, što bi dovelo do prekrajanja postojećih republičkih granica, ugrožavanja interesa drugih naroda i do rata, pa je zbog toga Memorandum velikosrpski državni projekat. 2. Posebno se inzistira na uspostavljanju punog nacionalnog i kulturnog identiteta srpskog naroda neovisno o tome u kojoj se republici ili pokrajni nalazio, što se tretira kao njegovo historijsko i demokratsko pravo. Time se praktički traži i političko i teritorijalno jedinstvo srpskog naroda što nije ništa drugo nego zalaganje za koncept Velike Srbije. 3. Plasira se teza da Srbija tijekom Drugog svjetskog rata nije bila u položaju da ravnopravno sudjeluje u donošenju odluka koje su prejudicirale buduće međunacionalne odnose i društveno uređenje Jugoslavije. Da na Drugom zasjedanju AVNOJ-a Srbi nisu imali svoje legitimne predstavnike jer su vijećnici birani iz srpskih vojnih jedinica i članova Vrhovnog štaba koji su se zatekli na teritoriju Bosne i Hercegovine, za razliku od vijećnika drugih republika koji su došli na zasjedanje sa svojeg teritorija i koji su iza sebe imali nacionalne političke organizacije s izrađenim stavovima i programima. Dakle, tvrdi se da su Srbi od samog početka, od prvog formuliranja budućeg uređenja Jugoslavije, bili u neravnopravnom položaju. U tom smislu u Memorandumu piše: „Položaj Srba morao je biti blagovremeno razmotren i regulisan sa stanovišta njihovog nacionalnog integriteta i nesmetanog kulturnog razvoja, a ne da to izuzetno pitanje ostane otvoreno za rešenja koja pogađaju vitalne interese srpskog naroda.“ Izložena teza naravno dovodi u sumnju i međurepubličke granice čije je utvrđivanje počelo na Drugom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu 1943, što dalje znači da te granice treba revidirati. Kako se to ne može ostvariti bez ugrožavanja interesa drugih naroda i bez ratne opcije, takav stav također je svojevrstan zahjtev za konstituiranje srpske države koja bi obuhvaćala sve teritorije na kojima žive Srbi. 4. Poznata je i u srpskom narodu relativno široko prihvaćena teorija zavjere protiv Srba, čiji su tvorci i nosioci najčešće: Vatikan, Kominterna, katolički narodi Jugoslavije, a ponajprije Hrvati i Slovenci. Tu temu eksploatira i Memorandum kako bi dokazao ugroženost srpskog naroda i njegov inferioran položaj u Jugoslaviji. Navodi se primjer stava Kominterne koja srpski narod tretira kao ugnjetačku naciju, zbog čega prije Drugog svjetskog rata nije stvorena srpska komunistička partija, dok su Slovenci i Hrvati imali svoje nacionalne komunističke partije Položaj srpskog naroda u Hrvatskoj neosnovano i bez ikakvih dokaza uspoređuje se sa stanjem za vrijeme fašističke tvorevine, ustaške Nezavisne Države Hrvatske (NDH), kada su se prema Srbima primjenjivali rasni zakoni. Ta usporedba je toliko neumjesna i deplasirana da to ne treba posebno dokazivati. Kada je riječ o Kosovu, pretjerivanje i glorifikacija patnji Srba dostiže fantastične razmjere pa se tvrdi: „Fizički, politički, pravni, kulturni genocid nad srpskim stanovništvom Kosova i Metohije najteži je poraz u oslobodilačkim borbama što ih je vodila Srbija od Orašca 1804 do ustanka 1941.“ Piše se o pet godina dugom albanskom ratu protiv Srba na Kosovu i taj se rat uspoređuje sa četvorogodišnjom njemačkom okupacijom u Drugom svjetskom ratu. Koriste se termini: agresija, obrana naroda i teritorija, revolucionarna borba i slični. Ovakva pretjerivanja su u funkciji direktnog huškanja srpskog naroda i poticanja da krene u odlučni boj za velikosrpske ciljeve koji su u Memorandumu veoma jasno i veoma precizno definirani. Kompletnu srpsku historiju od polovine XIX. stoljeća do današnjih dana karakteriziraju sublimiraju, opredjeljuju te čine okosnicu svih srpskih stremljenja, planova i ratova četiri programska dokumenta i četiri ličnosti i to: Načertanije Ilije Garašanina s devizom obnoviti Dušanovo carstvo, organizacija Ujedinjenje ili smrt Dragutina Dimitrijevića Apisa sa sloganom ujedinjene ili smrt, spis O našoj državi i njenim granicama Stevana Moljevića sa sentencom ujedinjeno srpstvo i Memorandum SANU Dobrice Ćosića, kojega karakterizira misao Rešiti sprsko državno i nacionalno pitanje. Dobrica Ćosić otac velikosrpstva Samozvani otac nacije, a ustvari zloduh srpskog naroda Dobrica Ćosić dosljedno se već 73 godine (1939) drži principa iz navedenih i analiziranih spisa. Bio je gorljivi i vrlo istaknuti pristalica i protagonist udbaškog centralističkog i unitarističkog, a u biti dogmatske i rigidne komunističke koncepcije Aleksandra Rankovića. Koncecije koja se zalagala za integralno jugoslavenstvo u kome neće biti nacija, a pod krinkom jugoslavenstva provodila se velikosrpska ideja. Kao zagovornik te Rankovićeve politike, Ćosić je 1961. godine polemizirao sa slovenskim filozofom Dušanom Pirjevcem u kojoj se zalagao za ukidanje republika tadašnje Jugoslavije. Vrlo je aktivno sudjelovao u kampanji protiv privredne reforme 1965. koja je predviđala samoupravljanje, decentralizaciju, samostalno odlučivanje republika o privrednim pitanjima, elemente tržišne privrede, a preferirao je administrativni i planski koncept privređivanja preuzet od Rusa. Organizirao je ekstremno ljevičarske demonstracije 1968. i zalagao se za egalitarizam, uravnilovku i centralizam, zahtijevajući od Tita još više i još čistijeg komunizma. Tražio je da se poduzmu drastične mjere protiv Albanaca na Kosovu i njihovog rukovodstva. Za vrijeme nedavnih ratova na prostorima bivše SFRJ podržavao je ratnu politiku Slobodana Miloševića, zalagao se za preseljavanja stanovništva, bio predsjednik Republike i Vrhovni komandant formacija koje su činile ratne zločine po Bosn i Hrvatskoj. Sada u 92-oj godini života u mnogobrojnim knjigama koje objavljuje i javnim istupima ne prestaje huškati Srbe protiv drugih naroda bivše Jugoslavije, protiv Zapada i zapadne civilizacije, nikada ne odstupajući od ideja iz spomenuta četiri srpska programska dokumenta. S velikom sigurnošću može se reći da su duh i ideja Velike Srbije i danas aktualni i prisutni u Srbiji, prije svega zahvaljući djelu i utjecaju Dobrice Ćosića. 6 riječi Beograd, 25. rujna 2012. uskličnikuskličnikuskličnikuskličnikuskličnik 7 ž riječi uskličnikuskličnikuskličnikuskličnikuskličnik Slavo Striegl: Figura u pokretu, o.1970.god., kolaž, 58x41 cm Književnost moliških Hrvata Antonio Sammartino Pet stoljeća tišine Autor ovim člankom predstavlja moliškohrvatsku zajednicu i književno stvaralaštvo tog naroda, koji pet stoljeća živi izolirano od svoje drevne domovine. Pola tisućljeća povijesti proteklo je gotovo u tišini, a da tijekom tog vremena nije ostao nikakav pisani trag njihove prisutnosti na Apeninima.Tek posljednjih nekoliko desetljeća postupno se otkrivaju njihovi korijeni i njihov jezik, štokavsko-ikavsko narječje, čiji je temelj ostao nepromijenjen od XV. stoljeća, da bi u novoj domovini dobio kroatizirane talijanizme. U članku se daje pregled književnosti i njezin razvoj, počevši od prijepisa drevnih tekstova, koji su do XXI. stoljeća stigli samo u usmenom obliku. Uvod i povijesni pregled 8 riječi temabrojatemabrojatemabrojatemabroja Italija je, zbog svojeg položaja u središtu Mediterana, oduvijek bila mjesto susreta i sukoba među različitim narodima, od kojih je svaki pridonosio kulturnoj izgradnji talijanskog stanovništva. Naselja stranih narodnosnih skupina u Italiji tek su nedavno predmet temeljitog historiografskog istraživanja, prevladavajući pretjeranu prisutnost fragmentarnih i površnih podataka lokalnih povjesničara. Usmjerujući pažnju na slavenska naselja balkanskih doseljenika u južnoj Italiji, o glavnim talijansko-slavenskim odnosima izvijestio je, s velikom jasnoćom i pažnjom, Roberto Perrone Capano u djelu “Sulla presenza degli slavi in Italia e specialmente nell Italia meridionale” 1), u kojem piše: “Ključni događaji tih talijansko-slavenskih odnosa jesu: 1. Slavenski prodor na mletačko-ilirski teritorij i na poluotok u vrijeme seoba naroda i barbarskih provala u Italiju (V.-VIIl. st). 2. Kretanje stanovništva i naseljavanje slavenskih seljaka i robova, što zbog trgovine robljem, a što kao posljedica politike careva u Carigradu ili arapskih emira na teritoriju južnih, talijansko-grčkih pokrajina (VIII.-XI. st). 3. Politički i gospodarsko-trgovinski odnosi raznih talijanskih država, a posebno Kraljevine Apulije i Sicilije s kraljevinama Srbijom i Hrvatskom, te dalmatinskim gradovima (XI-XVst.). 4. Slavensko utočište u Italiji, u primorskim gradovima i naseljima u unutrašnjosti, u razdoblju turskih osvajanja i naseljavanja Balkana (XV.-XVI. st). 5. Prodor plaćeničke vojske u Napulj, Brindisi i druge gradove (albanski, hrvatski, mađarski vojnici, vojne postrojbe Real-Makedonije, itd.), uglavnom od XV. do XVIII. stoljeća. 6. Prodor političkih emigranata iz slavenskih zemalja tijekom oslobodilačkih revolucija i borbi za neovisnost u 19. i 20. st., pa sve do demokratskih i radničkih pokreta tih zemalja, posebno između 1940. i 1950.» 7. Ne treba zaboraviti ni posljednji egzodus (1990. god.), uzrokovan ratom među bivšim jugoslavenskim republikama. Iako možemo govoriti o stalnom iseljeničkom valu, vrhunac slavenskoga doseljavanja u Italiju događao se u drugoj polovici 15. pa sve do 17. stoljeća. Točnije, od druge polovice 14. stoljeća, te osobito tijekom 15. i 16. stoljeća možemo govoriti o osnivanju i razvoju slavenskih sveučilišta, bratovština i vjerskih zajednica. Izostavljajući one na sjeveru, podsjećamo na sljedeće vjerske zajednice: Fraternitas Sclavorum S. Petri martiris, koja se pojavila 1375. i traje sve do kraja 16. st. u gradu Recanati; Universitas Sclavorum u Anconi, od 1439. god. i Societas Confallonorum Sclavorum utemeljenim u prvoj polovici 15. st. u Rimu, gdje od 1478. do 1520. god. za slavenske studente djeluje Confraternita del S. Spirito (bratovština Sv. Duha), te od 1522. Collegium Germanicum-Hungarorum i Collegium Graecum; sredinom 16. st. u gradovima Giovinazzo i Trani djeluje Universitas Sclavorum; Collegium Illyricum (1580.-1782.) u Loretu; Fraternitas Sancti Hieronymi Illyricorum terre Lanciani postoji u gradu Lanciano. 1 ‘O slavenskoj prisutnosti u Italiji, posebice u južnoj Italiji’ (Roberto Perrone Capano: Sulla presenza degli slavi in Italia e specialmente nell’Italia Meridionale. Atti dell’Accademia Pontaniana. Vol. 12. Napoli: Giannini. 1963). I sam grad Dubrovnik imao je u povijesti talijanskih jadranskih regija odlučujuću ulogu. Već 1504. god. izaslanik Dubrovačke Republike obavještava napuljskog vicekralja o uskoj povezanosti koja postoji između dviju regija razdijeljenih tim malim “brazo de mare” 2). Tek nakon 1429. god. Dubrovnik osniva svoje konzulate u gradovima Trani, Barletta i Manfredonia. Godine 1523. osnovan je konzulat u gradu Vasto (pokrajina Abruzzo) «…perché i commercianti ragusei erano costretti ad andare a Ortona, subendo così un danno economico unito ad una perdita di tempo». No, jake trgovačke veze Dubrovnika sa zapadnom stranom Jadrana postojale su i prethodnih stoljeća. Upravo u pokrajini Molise, lučki grad Termoli 1203. god. sklopio je trgovački ugovor s Dubrovačkom Republikom u kojem se, među ostalim, kaže: 3) «Nos Mainardus, Rogerius et Guillelmus Lombardus, imperiales iudices civitatis Termule, et ego Trasmundus, miles camerarius, una cum universo eiusdem civitatis populo, volentes fraternitatem veram et amicitiam inviolatam cum Raguseis semper communicare et manutenere, pari consensu et comuni voluntate Raguseos omnes de cetero in cives nostros recepimus, et ipsos conservare et securos facere in civitate nostra volumus et obtamus…» Ovako je u godinama 1574. pa do 1577. dominikanac fra Serafino Razzi 1576. god. zabilježio svoje putovanje u pokrajinu Abruzzo: «E’ antico il traffico che veniva fatto sulle coste abruzzesi dalle barche di Schiavonia, le quali dai loro paesi portavano a noi cera, corde, pesci in salamoia e cavalli, e caricavano in cambio frutta, olio, vino e grano». 4) 1871 1881 1901 1911 1921 1931 KRUČ 1777 1820 1937 2212 2243 2017 2058 MUNDIMITAR 799 787 849 1006 1017 944 935 FILIČ 1460 1436 1550 1664 1681 1655 1592 1951 1961 1971 1981 1991 2001 2010 KRUČ 2250 1808 1157 1017 883 800 697 MUNDIMITAR 906 874 749 624 544 468 460 FILIČ 1727 1371 1003 911 882 813 708 Godina Naselje Odličan prikaz o moliškim Hrvatima bez sumnje je onaj Milana Rešetara iz 1911. godine “Die serbokroatischen Kolonien Süditaliens” (‘Srpskohrvatske kolonije na jugu Italije’), iz kojega su mnogi istraživači crpili podatke. Prema Rešetaru «…von dieser Seite wird somit die Annahme sehr bekräftigt, daß auch diese Slawen zu den Flüchtlingen (Slawen und Albanesen) gehörten, die seit der Mitte, namentlich aber gegen Ende des XV. und im Anfange des folgenden Jahrhunderts nach verschiedenen Punkten der Ostküste Italiens von der Gegenüberliegenden Küste flüchteten. 2 ‘komadićem mora’ 3 Prijepis prof. Šime Ljubića, u “Monumenta spectantia historiam slavorum meridionalium”, Vol. I, Zagreb, 1868. 4 ‘Drevni je promet koji se odvija na obalama Abruzza na brodovima koji dolaze iz Skjavonije, koji iz njihove zemlje nama dovoze vosak, užad, ribu u salamuri i konje, u zamjenu za voće, maslinovo ulje, vino i pšenicu.’ 5 ‘slavenski govor’ 6 Izvor: ISTAT – Censimento della popolazione e delle abitazioni (‘Popis stanovništva i domaćinstava’). riječi 1861 Naselje temabrojatemabrojatemabrojatemabroja Godina 9 U pokrajinama Marche, Abruzzo i Puglia trag dolaska doseljenika ostao je vidljiv u toponimima, onomastici i brojnim arhivskim dokumentima; suprotno se može reći za one u pokrajini Molise, iako su tu slavenski doseljenici bili značajno brojniji, i iako su do današnjih dana samo u ovoj pokrajini sačuvali svoj “favellare schiavone” 5). Tri moliškohrvatska naselja Montemitro (hrv. Mundimitar), San Felice del Molise (Filič) i Acquaviva Collecroce (Kruč) zajedno predstavljaju zadnji dokaz o tim jedinstvenim migracijskim kretanjima između dvije obale Jadrana. Prvi sustavni podaci o demografskim kretanjima u ta tri naselja dolaze iz Središnjeg državnog ureda za statistiku (ISTAT), osnovanog u vrijeme stvaranja Kraljevine Italije, počevši od 1861. godine. 6) Noch entschiedener spricht aber die Sprache der Molisaner Slawen dafür. Der serbokroatische Dialekt, der im Molise gesprochen wird (denn in den drei Ortschaften wird gleich gesprochen), zeigt einige besonders charakteristische Züge, die in den štokavischen Mundarten (und zu diesen gehört ja auch unser Dialekt) vor dem XV. Jahrhunderte nicht konstatiert werden können… In den serbokroatischen Kolonien Süditaliens wird ein štokavisch-ikavischer Dialekt gesprochen, der allerdings auch einige Eigentümlichkeiten aufweist, die sonst nur oder hauptsächlich čakavischen Mundarten eigen sind und die jedenfalls […] dafür sprechen, daß auch die Urheimat dieser Kolonisten wohl noch auf štokavischen Boden, doch in der unmittelbaren Nachbarschaft des čakavischen Gebietes gelegen war.» 7) Početci usmene književnosti 10 riječi temabrojatemabrojatemabrojatemabroja Cjelokupno Rešetarovo istraživanje temelji se na njegovim snimkama, napravljenim in loco 1908. godine. Do tada – kroz gotovo četiri stoljeća – jezik, povijest i tradicija bili su prenošeni samo usmeno. Do nas su došla materijalna svjedočanstva koja datiraju iz vremena dolaska Dalmatinaca (ili tzv. “Schiavona”) u Molise. Najznačajnija među njima pronađena su u dva naselja, koja su tijekom stoljeća izgubila čak i sjećanje na svoje podrijetlo:to su San Biase i Palata. Najstarije podatke koji govore o hrvatskoj prisutnosti u Moliseu nalazimo 1508. godine, budući da u mjestu San Biase barun Girolamo Carafa «…chiamò una colonia di 32, dico trentadue, famiglie di Schiavoni a popolare il paese, essendo quasi distrutto ed abbandonato pel terribile terremoto del 5 Dicembre 1456» kako je to naveo gradonačelnik Virginio Continelli 8). Ponovno naseljavanje tog moliškog mjesta dalmatinskim življem potvrđeno je u ugovoru o predaji posjeda kojeg je 1538. godine kolonima predao barun Vincenzo Carafa, kao prvim stanovnicima teritorija San Biase: «Capitoli quali se concedono, e di nuovo se confermano per lo Eccellente Sig.r Vincenzo Carafa di Napoli a li Schiavoni che abitano, et habiteranno in S.to Blasio Terra di esso Sig.re sonno li infradescritti. In primis li concede lo prefato Ecc.te Sig.re a detti Schiavoni che colli di lor bestiame possano de ogni tempo andare per lo territorio, et tenimento de S.to Blasio franchi, et senza pagam.to alcuno, tanto in l’herba, come in la spiga, come anchora in la ghianda;…» 9) Za nas je također vrlo važno a i povijesno je od osnovnog i posebnog značaja natpis koji se može pročitati u gradu Palata, iznad glavnog ulaza crkve Santa Maria la Nova, gdje je na kamenoj ploči uklesana sljedeća rečenica «HOC PRIMUM DALMATIAE GENTES INCOLUERE CASTRUM AC A FUNDAMENTIS TEMPLUM EREXERE ANNO MDXXXI». 10) Ali ova prva svjedočanstva ne određuju točno podrijetlo doseljenika, jednostavno ih nazivaju “Schiavonima” ili “Dalmatincima”. I tu prestaju podaci o tom stanovništvu, koje danas nazivamo moliškim Hrvatima (tal. Croati molisani). Čak i danas je stoljetna povijest Hrvata u Moliseu ograničena na tradiciju i narodne legende, svedena na informaciju da su naši preci nazivani “Zlaviši” i da su došli u Italiju «iz one bane mora». Oni bolje upućeni upoznati su s razlozima zašto se slavi svaki petak u mjesecu svibnju; naime to odgovara mitu da su se izbjeglice iskrcale iz svojih barki na talijansku obalu Jadrana baš jednog petka u svibnju. Prijelaz preko mora spominje se u starom narodnom napjevu koji naglašava uspješan završetak tog poduhvata. 7 ‘Na ovoj se strani pojačalo prihvaćanje (doseljenika), pa su i ti Slaveni smatrani izbjeglicama (Slavenima i Albancima), koji su od sredine, točnije od kraja 15. st. i početkom idućeg stoljeća, izbjegavši sa suprotne obale, naselili razne dijelove istočne talijanske obale. No, najbolje u prilog tome govori jezik moliških Slavena. Srpskohrvatski dijalekt, kojim se govori u Moliseu (jer u sva tri mjesta govori se jednako), posjeduje neke posebne, karakteristične značajke, koje u štokavskim govorima (a k njima pripada dakle i ovaj dijalekt), prije 15. st. nisu mogle biti utvrđene... U srpskohrvatskim kolonijama u južnoj Italiji govori se štokavsko-ikavskim dijalektom koji posjeduje neke osobine koje su značajke čakavskih govora […] te stoga iz svega proizlazi, da je pradomovina tih doseljenika bila štokavski teritorij, ali u neposrednoj blizini čakavskih područja.’ 8 Michele Tanno: “San Biase, il barone e i contadini” (‘Sveti Blaž, barun i seljaštvo’). Ferrazzano, 2005. 9 ‘Zemlja se daje na korištenje, i ponovo se potvrđuje od strane njegove ekselencije gospodina Vincenza Carafe iz Napulja i od strane Slavena koji je naseljavaju, i koji će i dalje naseljavati teritorij San Biase (Svetog Blaža) i koji su doljepotpisani. In primis dopušta gospodar da Slaveni vode svoju stoku posvuda na ispašu po cijelom teritoriju i da za to ne trebaju plaćati, ni ispašu ni klasje ni žirje…’ 10 ‘Ovdje prvi bijahu Dalmatinci koji nastaniše ovo mjesto i koji iz temelja podigoše ovaj hram godine 1531’. Panorama Kruća U narodnoj usmenoj predaji još je jedan zanimljivi napjev, koji se može definirati kao “povijesni”, točnije rečeno sadrži povijesnu osnovu koja se odnosi na zemlju podrijetla i razdoblje koje je uzrokovalo migraciju. Radi se o baladi koju u Moliseu nazivaju “Lipa Mara” ili “Druga draga”. Tek je nedavno (2001. god.) snimljena i zapisana. To je tekst koji je do nas došao samo u dijelovima, a u svojoj proširenoj verziji bio je predmet istraživanja studija Frana Kurelca već u 19. stoljeću, kod Hrvata u Gradišću u njegovoj knjizi “Jačke: ili narodne pěsme prostoga i neprostoga puka hrvatskoga po župah šoprunskoj, mošanskoj i željeznoj na Ugrih”. 11) U tekstu ove balade pojavljuju se vijesti koje su do nas mogle doći samo s istočne obale Jadrana; spominje se lik zvan “Ivanjo” ili “Karlovič”, što jasno podsjeća na osobu iz hrvatske povijesti iz 15.-16. stoljeća. Nema sumnje da se radi o banu Ivanu Karloviću (1485.-1531.), posljednjem nasljedniku dinastije Kurjaković, krbavskih knezova, pokopanom u pavlinskom samostanu u Remetama u Zagrebu. 11 Fran Kurelac: Jačke: ili narodne pěsme prostoga i neprostoga puka hrvatskoga po župah šoprunskoj, mošanskoj i željeznoj na Ugrih. Zagreb, 1871. riječi temabrojatemabrojatemabrojatemabroja Kako je lipo hodit Kako je lipo hodit Kako je lipo hodit Usri mora A usri mora je A usri mora je A usri mora je Je na put A sve ko je poša A sve ko je poša A sve ko je poša Je zgubija Kako je lipo hodit Kako je lipo hodit Kako je lipo hodit Usri mora Je poša vlah moj Je poša vlah moj Je poša vlah moj Je dobija Kako je lipo hodit Kako je lipo hodit Kako je lipo hodit Usri mora 11 Kako je lipo hodit Lipa Mara Lipa Mara homo u ružice. Neču ke neču, se strašim do Karloviče! ...Neču ke neču, se strašim do Karloviče! Prvu ružicu ke se ju nabrala se ju ponila na stin na mbri’ moru. ...Se ju ponila na stin na mbri’ moru. Kako se šuši ružica nambri moru, nako se šuši srce Ivanjolu. ...Nako se šuši srce Ivanjolu. Sestre ti nosu mbriže na rukave, bratja ti nosu perja na klobuke. ...Bratja ti nosu perja na klobuke. Šurle noge, bičve tafatane, sestre ti nosu mbriže na rukave. ...Sestre ti nosu mbriže na rukave, bratja ti nosu perja na klobuke. Prvi pisani dokumenti 12 Rešetar nije pronašao nikakav pisani trag o povijesti i jeziku hrvatskih doseljenika, osim par jezičnih dokaza koje je ostavio moliški istraživač prof. Giovanni De Rubertis (1813.-1889.), koji je sebe volio nazivati “Italo-slavo”. On je imao prve kontakte sa slavenskim svijetom preko dubrovačkog pjesnika Mede Pucića (1821.-1882.), a prepiskom između tih dvaju pisaca znanstveni svijet saznao je o postojanju slavenskih naselja u Moliseu. U Novom Sadu su 1856. god. objavljena u književnom časopisu “Sedmica” pisma De Rubertisa i Pucića pod naslovom “Slavenske naseobine u Neapolju”. Giovanni De Rubertis, osim svojih povijesnih interesa, također se posvetio pisanju pjesama na svom materinskom jeziku. Pjesma “Vlahinja zljubljena” može se smatrati prvim pisanim svjedočanstvom na moliškohrvatskome jeziku. Tekst te poezije postao je ujedno i napjev, koji još uvijek pamte stariji ljudi u hrvatskim selima. U tom tekstu vidljiv je entuzijazam De Rubertisa za jezik podrijetla njegovog vlastitog dalmatinskog dijalekta, budući da je sam dodao nekoliko riječi koje nisu u jezičnom repertoaru moliških Hrvata (u prijepisu označene kurzivom). Ti “neologizmi” možda su samo rezultat njegove želje da uvede (ili ponovno vrati) riječi koje nisu postojale u njegovom materinskom jeziku, s ciljem da uvede ili sačuva izgubljenu jezičnu čistoću. riječi Vlahinja zljubljena temabrojatemabrojatemabrojatemabroja Di si poša lipi sunce? Di si pola zvizda moja? Ova duša biše tvoja; Ko je t’ oja sprida men? Svaki hip ja ta vidahu, Bihu veseja krajem teb’; Reci men si jes u neb’, K’ onda vazet ču ta do. Uboh ja! ka ti sma uzdala, Je ta ima drugi dičalje; Koji Bog, koji kralje Ma ta prostit na vi sfit? Ti maš plakat ove suze, Ko ja hitam svaku noče, Gruba nemila, ove oče Vazda plakat maju ta vit. Ah! ja nečem tvoje suze, E ti hočeš suze moje, Ovi serce još je tvoje; Nisa nemilo kakuo ti. Ka ja stojim s dola zemlje, Nikor plakat če ma doći; Di ja stojim nimaš proći; Nimaš gaznit moju jam. (Giovanni De Rubertis) Od vremena De Rubertisa morat ćemo čekati gotovo jedno stoljeće da bismo svjedočili ponovnom otkrivanju vlastitog materinskog jezika i skiciranju prvih pisanih tekstova na hrvatskom, koji bi bili temelj za mogućnost pisanja vlastitih riječi na-našo 12). Krajem 60-ih godina prošlog stoljeća utemeljena je kulturna udruga “Naš jezik”, koja je okupila predstavnike triju moliškohrvatskih naselja. Udruga je objavila nekoliko brojeva dvojezičnog hrvatsko-talijanskog časopisa, koji je također sadržavao upute o pisanju na–našo, temeljene na sustavu gajice. Ova je inicijativa pohvalna ne samo za širenje zanimanja za vlastiti jezik kod mjesne inteligencije, nego je ujedno označila jasan stav prema priznavanju vlastitog hrvatskog porijekla, također upućenom institucijama stare matice zemlje u vrijeme Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Ove kulturne aktivnosti također su značile kraj raznih pogrješnih teorija o podrijetlu slavenskih doseljenika, dajući jasno preciznu identifikaciju njihovog porijekla, koja se temelji prije svega na značajkama njihovog jezika, koji ne može biti ništa drugo doli hrvatski dijalekt. U tom je razdoblju u zajednici moliških Hrvata došlo do književnog preporoda, što je rezultiralo brojnim literarnim ostvarenjima, prvenstveno lirskog izričaja. Evo nekoliko primjera: Drago mi je kada se vračam di je moj grad svaki gošt do lit kada njive mrlušu sladića, a brda se pokrivaju do brnestre. (Milena Lalli) 12 Izrazom “na-našo” izvorni govornici nazivaju svoj vlastiti jezik (moliškohrvatski). riječi Drago mi je temabrojatemabrojatemabrojatemabroja Zasp lip moj dite, zasp. Muč, slušaj! Grede polako polako Blaženica bučena do bilo. Ti nosi san, nemo plakat več. Grede Blaženica, nosi jena lipi san za mojoga diteta. Je noča. Ti spiš, ja ne kandam več. Sada ti spiš, ja zga grem če ti bit krajem Blaženica. Spi, spi, lip moj dite. Snije lipe stvare. Sutra za tebe če bit jena dan veče lip. (Angelo Genova) 13 Dobra noč Mundimitar Je večera. Sve je umirieno, zamišljeno, žalostan. Selo drijema u miru. Seljak, umoran, misli srcem pun do radost njegovu njivu viljen do žita. Nike dica, napri` hiže govoru polako. Njihove ruke se pomutu na svič ke se gubi. Se isvitlu prozore; večera gre napri` s hlademi i mučanji. Je večera, koi mir na selo! Do zvonika do crikve udori u zvono Zdravamaria zaplaku mučanji. Je noća. Do sve hiže jena molitva se penje Bogu: «Ovosmo, Bog, na krai nažoga dana, kako si Blagoslivlja naš teg, blagoslovljaj, Bog, naš počinak». (Giovanni Battista Piccoli) Zbogom Si ga greš pur ti, brat! Sa(d) znam korko je udno kada na brat si ga greda naduga. Zbogom! 14 riječi temabrojatemabrojatemabrojatemabroja Si češ zabit kandzune ka činahu vesele naše večere, neš moč zabit ni kratki vrim kada bihma mladi, vrima ka s onmi kandzuni sa gubaše kana maglina Zbogom! (Pasquale Piccoli) Suvremeno književno stvaralaštvo Nakon prvih književnih iskustava 60-ih godina, svjedoci smo još jedne praznine u kulturnom životu moliških Hrvata, koja je trajala tridesetak godina, s izuzetkom par osamljenih slučajeva književnog stvaralaštva. Učitelj Angelo Genova iz Filiča, nakon svojih prvih iskustava s udrugom i časopisom “Naš jezik”, nastavio je svoj rad na polju jezičnog istraživanja, što je 1990. rezultiralo knjigom “Ko jesmo... bolje: ko bihmo?!”. U toj su knjizi skupljeni razni podaci i priče koje govore o drevnim tradicijama, običajima i vjerovanjima prikupljenima među žiteljima hrvatskih sela ili po sjećanju samog autora. No, iz ovog je djela, pa čak i iz samog naslova knjige, vidljivo da autor gleda na hrvatsku zajednicu kao narod u propadanju, čak što više, koji je već skoro nestao. Još jedno zanimljivo književno ostvarenje (iako izolirano) nastalo je kao posljedica djelovanja mjesne udruge “Naš selo” iz Mundimitra, koja je 1991. god. objavila zbirku pjesama, odabranih među onima koje su pristigle na općinsko književno natjecanje. Knjiga pod nazivom “Il sentiero lungo dell’esistenza” (‘Duga staza postojanja’) sadrži radove raznih autora/pjesnika “otkrivenih” među stanovništvom. Zemblja iščena Prosim čeljadi ke se vrnu si hoču ostat reču keja, je njihova zemblja. Za koko štic pota one maju ostat nije nišče na vi svit ke ne bi hi činija statj, je njifoga zemblja. Zemblja iščena, ti brižna, ke brižne si hi činija z ga po, nemo plaka, nemo se čut kriva, čeljade ke se vrnu, ga nimaju s tebom, se vrnu za tebe. Zemblja iščena, za koko ti bi mogla bit brižna ja te držim svemaj na moj srce, za koko ja bi moga bit nadugo do tebe svemaj bi se tija vrnit. (Leopoldo Lalli) Osim tih sporadičnih slučajeva, sve do 2000. god. nema značajnih književnih radova a opće zanimanje za pisani jezik ponovo se ugasilo. Impuls koji je nanovo probudio istraživanja i svijest o moliškohrvatskome – a koji i dalje trajno djeluje unutar zajednice – donijela je svojim radom i sistematskim proučavanjem jezika te sustavnim riječi temabrojatemabrojatemabrojatemabroja Povidaj stari, povidaj pur si nikor te sluša. Povidaj! Koko stvari ne znamo. Povidaj nam zašto nam daju zabit. Do tvoje duge dane oš kratke noče kada počinit ni si zna e veselit se znaše na male stvare. Povidaj stari, kada do tvojihi riči se smiju, još gore ti reču: muč! Kada za tebe nimaju vrime povidaj nam što si snija pa maj si ima, što si vidija pa maj si badnija. Povidaj do tvojihi teškihi ruki do tvojihi oči mutne, reci nam sve, što tvoje godišta nosu. Povidaj stari, povidaj kokodi če te slušat štokodi do tebe če ostat. (Gabriele Blascetta) 15 Povidaj stari zalaganjem za očuvanjem jezične baštine Zaklada “Agostina Piccoli”. Taj impuls počinje s objavljivanjem prvog moliškohrvatskoga rječnika (izdanje Zaklada Agostina Piccoli / Matica hrvatska, Montemitro / Zagreb, 2000.). Ovaj prvi korak označio je početak stvaranja cijeloga niza publikacija na jezično-etnografskom području, koje kao temelj imaju terensko istraživanje, a kao rezultat cijeli niz kulturnih događanja, promotivne aktivnosti (izložbe, konferencije i književne natječaje). 16 Od 2001. god. Zaklada objavljuje natječaj za literarne radove na moliškohrvatskome jeziku, uz veliko sudjelovanje moliške javnosti, ali i talijanske i hrvatske, te različitih hrvatskih manjina širom Europe. Nagrađeni radovi, a i ostali izabrani, objavljuju se svake tri godine u zbirkama “S našimi riči”, koje sadrže pjesnička, ali i prozna ostvarenja. Zbirke su do sada objavljene 2004., 2007. i 2010. godine. Posebnost tih zbirki jest u tome što sadrže djela mnogih autora koji su otkrili svoju pjesničku venu baš zahvaljujući Zakladinom natječaju. Tako je, na primjer, u natječaju sudjelovalo – a većini njih su i objavljeni radovi – 45 novih pisaca i pjesnika iz Mundimitra, gradića s manje od 500 stanovnika. To znači da gotovo 10% stanovništva danas piše više ili manje korektno na moliškohrvatskome jeziku, ili se barem jednom okušalo u izražavanju na-našo i, štoviše, otkrili su svoj poseban, jedinstveni pjesnički talent. Evo nekoliko primjera. riječi Druge temabrojatemabrojatemabrojatemabroja Druge puta / druge zemblje druge trave / druge stupe druge hiže / druge ruke drugi teplo / druga zima druga muka / drugi kruh drugi jezik / drugi Bog druge čeljade / .......... štisi Sundze (Gabriele Blascetta) Lito 1910 Vile tučahu oš mutahu bob. Ljude, bose, raspočene oš pune praha, setahu jako dol; teg njim ne činaše straha. Hitahu bobovinu na-visoko žene, malo tamo zgora jenoga brdiča, za vijat bob di pušaše ono malo vitriča. Ja tučahu kano na vrag dokle gledahu zdola masline ono malo boba, suze mi padahu mišane s potem zgora nosa. Ruke oš ledja bolahu večer. Dica se šalahu na ni guvno, hi gledahu, mi biše čuda udno. Rabit za jedvo imat što ist! Moja žena još zbabna, glavu zgora mojoga prsa. Mislahu zdvizde koje bismo vidil na ne nove mista. (Lucio Piccoli) riječi temabrojatemabrojatemabrojatemabroja - «Marela, kako stojiš?» - «A mare’, bi tila umbrit!» - «Bi tila umbrit! A zašto?» - «Jerke na vi svit nimam več što činit.» - «Kako nimaš več što činit? Mol Boga, ti ke imaš vrime!» - «Su mi se šušil guandže za Ga molit.» - «Što Mu rečeš kada Ga moliš?» - «Mu rečem ke ma pomoč sekolike moje dica eš sekolike čeljade, ke prohodaju velke guaje na ve vrimena ke kuru, eš nisu vesele, imaju sekoliko, eš išču još, ma ne nadu mangu one što išču. Ova je graša, mare’, ke hi čini sta nako! Znaš, mare’, kada ja imahu dane do tvojihi dicov, nimahu nišče, ni za ist, ni za se buč! Moj otac biše razboljen, ne nadem kako potežahmo napri. Mahu potj na jurnato saki dan, za moč ist na toc povače. Kada do lita ženjahmo, zdola onoga sundza ke te pečaše, kandahmo oš bihmo vesele. Vi sada, mare’, u hlad, puno do sake komidita, plačete e mi rečete ke dane do danas je tvrdo živit, ke ja ovo ne morem razumit. Benja imate razloga, ja vas ne riušim razumit.» - «Mare’, nemo govorat samo ti, čin govorat pur mene. Si rekla ke vi kandahte eš se pečahte zdola sundza, ma mi s kime mamo kandat? Mi žene stojimo doma činjivat mašatu, semaj same, erke muže rabu, dica gredu na skol! Kada večer se počmu vračat doma, mi mamo mučat, nimamo mangu spipitat, erke ko bide štangan, ko nervuz... što češ kandat! Si malo malo žena rabi, riva večera, se idje leč sendza se mangu vit. Marela moja, mi dane do danas jesmo svemaj ume fule, ma se čujemo semaj čuda same. Vi, mare’, se čujahte same?» - «Mare’, mi mislahmo samo potezat napri, erke za nas ono biše čuda tvrdo. Kada si se udala s tarelem nimahmo nišče, ma ne nišče za ist, mangu jenu sedžu za sist. Smo imal potezat napri kako bolje smo mogl. Kada moj muž je poša na guer, je me osta sama eš s dugem, s jenom krijaturom malom, ke ne nadahu što mahu joj dat za ist. Ove dica do sada, koko stvari eš koko sištimendi imaju eš nisu vesele. Hoču svemaj veče čuda, njihove matere semaj veče čuda bi njim daval, njifoge oca semaj veče čuda bi njim kupoval. Se strašu semaj budu ne bit vesele, sendza znat ke nisu one stvare ke hi činu statj dobro. Benja bi stal bolje si ne bi imal nišče. Mare’, ono ke ti morem reč ja, ringracijate Boga do sve ove graše ke je okolo vas, rikordate se koju votu ke pur mi smo bil male eš mblade e bidite vesele, erke nako ču bit vesela pur ja.» - «Funi ga mare’, ke si rekla dža čuda stvari, pur si jesu sekolike istina eš jesu Vandžele Božije, kako govoreš ti. Ja ti hočem reč jenu stvaru, ke te hočem čuda dobro erke se rindenim koko guajov eš koko dispjačiri ti si prola. Do ovoga ti bid vesela, erke si rivala na ve dane e sekolike moru reč ke brižna čuda si bila, ma si bila jena lipa žena! Nemo mislit ke maš umbrit, misl živit, erke sekolike ove lipe stvare maš hi povidat semaj mojimi dicami, kako pur ja ču povidat toko stvari mojimi neputi, nako ke si živila ume graše. Misl molit Boga, ti ke imaš vrime, ke On bi nas pomoga precat sve ove lipe stvare ke imamo!» (Anonimni autor) 17 Za moju marelu Riča rečena Riča je riča Za bit rečena Koko voti se misli što reč Koko voti se govore sendza mislit Do toko riči ke se reču koko hi se ne artraju Je ko misli čuda oš govore malo Je ko ne misli nišče oš ima sve on za reč Govor, rec ono ke verješ oš znaš Čin čut tvoju riču ! (Rocco Giorgetta) Kako biše lipo Kako biše lipo kada marela biše mblada, kako biše lipo kada letahu renule zgora grada, kako biše lipo kada tarela sidaše zdola hlada, kako biše lipo kada dica molahu Boga, kako biše lipo kada žene gredahu na vodo di je funda, 18 kako biše lipo kada život ne biše jena šala, riječi kako biše lipo kada još ne bihu dane do sada. (Gianluca Miletti) temabrojatemabrojatemabrojatemabroja U Mundimitar (ovi lito) Zdvizde padu zašto ne nadu Pade na sime ma vre nadje drugi ime Umbre na cvitje ma nikor ima pite Zaspu one duše kano vitar ke ne puše Saka stvara ima njegov vrime Ma ovi lito je doša do zime (Paolo Sammartino) Piš Piš naše riče ke same te bit, piš naše riče nemo hi zabit. Zablju čuda stvari, čuda je se zabilo. Fala Bogo štokodi je bilo zapišeno. Piš sve što ti povidaju, piš sve ono ke još se vidi. Nemo se sramoljit, ke nima ko te branit. Nemo držat te ruke u žep, nemo gleda ta ajer nečist. Sada ke nisu več s nami stare duše, sada ke tvoj grad do rići se svuče. Vre, vre, sada maš pisa štokodi, sutra ke mi smo bil ma znat kokodi. Piš sve što ti povidaju. Piš na-našo. (Nico Pasciullo) temabrojatemabrojatemabrojatemabroja riječi 19 Osim ove biblioteke, Zaklada “Agostina Piccoli”, objavila je nekoliko knjiga iz područja jezičnih i etnografskih istraživanja. Među ostalim, kao što je već spomenuto, “Rječnik moliškohrvatskoga govora Mundimitra”, 2000. god.,”Gramatiku moliškohrvatskoga jezika”, 2004., biblioteku “Scriptra manent” koja uključuje knjige: “Sime do simena”, 2006., “Kako se zove...”, 2008. i “Kuhamo na-našo”, 2009. godine. Od 2001. god. izlazi dvojezični časopis “Riča živa” koji objavljuje vijesti, književne radove i informacije koje se odnose na moliškohrvatsku manjinu i na moliškohrvatski jezik. Neosporno je da je glavna osnova svih kasnijih projekata upravo pojavljivanje rječnika i gramatike moliškohrvatskoga. Ta djela, koja su nastala nakon značajnih i opsežnih jezičnih istraživanja, rezultat su deskriptivnog i normativnoga standardiziranja moliškohrvatskoga jezika. Za pisanje i tiskanje tih knjiga Zaklada je željela suradnju znanstvenih stručnjaka iz Hrvatske. Rječnik je nastao suradnjom dviju znanstvenica, Snježane Marčec iz Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje i Mire Menac-Mihalić iz Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu – Odsjek kroatistike, a recenzenti su profesori Petar Šimunović, Josip Lisac i Mijo Lončarić. Recenzenti gramatike jesu profesori Josip Silić i Ivo Pranjković s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Obje knjige tiskane su u Hrvatskoj: za taj je posao ipak trebalo udisati zrak koji je nekad udisao i slavni Ljudevit Gaj! Iz uvoda “Gramatike moliškohrvatskoga jezika”: «Riječi napisane samo u našim dušama, glasovi bez znakova koji su proživjeli pet stoljeća ne ostavivši tragove… Poseban je doživljaj tražiti u našem pamćenju rečenice i misli, materijalizirati ih i zaustaviti njihovo nemirno kretanje. Ali otkriva se da naše riječi nisu bez pravila, one su samo čekale da budu napisane kako bi svima dokazale svoje postojanje. Ovaj posao bio je dug i zahtjevan ali, moram reći, ne i mučan, jer su se ove stranice – kao i riječi koje one donose – pisale same, čekajući da budu pročitane. Ovo je prvi rad ovakve vrste, stoga ne treba čuditi što je stvoren za jezik zajednice koja broji manje od dvije tisuće duša. Nakon rječnika našeg idioma, ovo je djelo drugi kamen temeljac naše fascinantne kulture, koja je pola milenija oblikovana u svojoj novoj domovini. To govorim bez pretjerivanja: ni u kojem slučaju nije bilo jednostavno sačuvati naš jezik do ovih naših dana i u ovim uvjetima. Jednostavnije bi bilo da smo se odmah prilagodili okolnim uvjetima, da smo gledali naprijed i stvorili si laganiji habitat. Ali ne, nešto jače – iz unutra – tjeralo je naše pretke i nas danas da sačuvamo i dalje predajemo drugima to unutarnje bogatstvo. Obaveza koju sam si nametnuo sigurno je velika: odrediti pravila jednog jezika i normirati njegovu upotrebu zahtijeva široko znanje i duboku analizu. No to mi nije bilo teško. Dapače! Osjećao sam skoro kao obavezu ostvariti ovaj posao, nakon što sam zadnjih godina bio zaposlen projektima vezanim uz naš jezik i kulturu, proučavajući i istražujući ih sa sve većim entuzijazmom. Sada je vrijeme – prije nego što bude prekasno – da dobijemo temeljni alat za korištenje našeg jezika.» Bibliografija 20 riječi temabrojatemabrojatemabrojatemabroja -Gamulin, Kazimir. Pučko pjesništvo moliških Hrvata: narodne pjesme s notnim zapisima i bibliografijom. Split: Društvo prijatelja moliških Hrvata. 1994. -Genova, Angelo. Ko jesmo… bolje: ko bihmo?!. Vasto: Cannarsa. 1990. -Kurelac, Fran. Jačke: ili narodne pěsme prostoga i neprostoga puka hrvatskoga po župah šoprunskoj, mošanskoj i željeznoj na Ugrih. Zagreb: Slovi Dragutina Albrechta. 1871. -Perrone Capano, Roberto. Sulla presenza degli slavi in Italia e specialmente nell’Italia Meridionale. Atti dell’Accademia Pontaniana. Vol. 12. Napoli: Giannini. 1963. -Piccoli, Agostina. 20.000 Molisini di origine slava: prilog boljem poznavanju moliških Hrvata. Studia ethnologica Croatica. Knj. 5. [ur. Vitomir Belaj, Tomo Vinšćak, Damir Zorić]. Zagreb: Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet, Etnološki zavod. 1994. -Piccoli, Agostina. Fonološki prikaz govora u Montemitru (primjer jezika moliških Hrvata). Split: Hrvatska Obzorija. br. 4. 1995. -Razni autori. Il sentiero lungo dell’esistenza: antologia di poesie in lingua croato-molisana. Montemitro: Pro-loco ‘Naš selo’. 1991. -Razni autori. Znakovi i uspomene na pet stoljeća povijesti. Zbornik lingvističkog kongresa “Riča živa”, Mundimitar, 16.-17. prosinca 2000. [ur. Antonio Sammartino]. Montemitro: Zaklada ‘Agostina Piccoli’. 2001. -Razni autori. S našimi riči : zbirka literarnih ostvarenja na moliškohrvatskome. Montemitro: Zaklada ‘Agostina Piccoli’. 2004. -Razni autori. S našimi riči 2: zbirka literarnih ostvarenja na moliškohrvatskome. Montemitro: Zaklada ‘Agostina Piccoli’. 2007. -Razni autori. S našimi riči 3: zbirka literarnih ostvarenja na moliškohrvatskome. Montemitro: Zaklada ‘Agostina Piccoli’. 2010. -Reissmüller, Johann Georg. Slavenske riječi u Apeninima. Frankfurt: Frankfurter Allgemeine. br. 212. 1969. -Rešetar, Milan. Die Serbokroatichen Kolonien Süditaliens. Schriften der Balkankommission Linguistische Abteilung. Wien: Kaiserliche Akademie der Wissenschaften. 1911. -Sammartino, Antonio. Toponomastički studij teritorija Mundimitra / Studio toponomastico del territorio di Montemitro. Folia onomastica Croatica. Knj. 8. [ur. Petar Šimunović]. Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. 1999. -Sammartino, Antonio / Piccoli, Agostina. Dizionario dell’idioma croato-molisano di Montemitro / Rječnik moliškohrvatkoga govora Mundimitra. Montemitro / Zagreb: Fondazione ‘Agostina Piccoli’ / Matica hrvatska. 2000. -Sammartino, Antonio. Grammatica della lingua croato-molisana / Gramatika moliškohrvatskoga jezika. Montemitro / Zagreb: Fondazione ‘Agostina Piccoli’ / Profil International. 2004. -Sammartino, Antonio. Sime do simena / Sjeme od sjemena – Biblioteka Scripta manent. Montemitro : Zaklada ‘Agostina Piccoli’. 2006. -Sammartino, Antonio. Moliški Hrvati: petstoljetno očuvanje kulturno-jezične baštine i suvremena praksa. Zavičajnost, globalizacija i škola. Treći znanstveno-stručni skup s međunarodnim sudjelovanjem. [ur. Sanja VrcićMataija, Vesna Grahovac-Pražić]. Gospić: Sveučilište u Rijeci, Visoka učiteljska škola u Gospiću. 2006. -Sammartino, Antonio. Kako se zove… – Biblioteka Scripta manent. Montemitro: Zaklada ‘Agostina Piccoli’. 2008. -Scotti, Giacomo. Z one bane mora: tragom hrvatskih naselja u srednjojužnoj Italiji. Rijeka: Otokar Keršovani. 1980. -Scotti, Giacomo. Hrvatski trokut u Italiji. Rijeka: Društvo hrvatskih književnika / Liber d.o.o. 2006. -Šimunović, Petar. Šklavunske naseobine u južnoj Italiji i naša prva zapisana bugaršćica. Narodna umjetnost. Knj. 21. Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. 1984. -Tanno, Michele. San Biase, il barone e i contadini (‘Sveti Blaž, barun i seljaštvo’) Ferrazzano. 2005. Abstract Five centuries of silence (Literature of Molise Croats) temabrojatemabrojatemabrojatemabroja riječi 21 The article presents the Molise Croats and the literary production of this people isolated five centuries from there ancient homeland. Half of millennium of history has passed almost in silence, without any written documents of their presence in the Appennines. Only in recent decades they have to discover their roots and their language, a dialect štokavo-ikavo whose base is from the 15th century with the addition of the new italianisms, words that have been adapted to the system of Croatian language. We give here a review of the literature and its evolution from transcriptions of ancient texts that have come to 21st century only in oral form. Matko Sršen Pisac je prozor koji gleda u svijet Dragi čitatelju ovaj put predstavljamo vam književnika Matka Sršena, autora brojnih drama i komedija napisanih na dubrovačkom, držićevskom jeziku, koji je istodobno pjesnik, pripovjedač i esejist intrigantnih eseja o književnosti i filozofiji. 22 riječi jedanautorjedanautorjedanautorjedanautor Gospodine Sršen, dosta ste pisali o hrvatskoj književnosti, osobito dramskoj, pa recite kakva je današnja hrvatska književnost? Koliko je odraz naših problema i tema, a koliko je imitatorska, pomodarska u praćenju tzv. svjetskih trendova? _ Sve što sam o tome pisao može se svesti na jedno temeljno zapažanje: književnost koja je stoljećima nastajala na ovim našim prostorima, nastajala je, a često i nestajala, kao književnost poretka i književnost pitanja. Poretka? _ U svakom stoljeću, u svakom razdoblju, književnost su ovdje predstavljali oni književnici koji su stvarali u svjetlu poretka. Ako se netko drznuo postavljati pitanja, kao što je to uradio Marin Držić sredinom 16. stoljeća, poredak se svojski potrudio da ga onemogući. Takvi su uvijek bili pretučeni, zatvarani, natjerani da bježe iz domovine; njihova su djela zabranjivana, a ponekad su radi svojega stvaranja u sjeni pitanja, ta pitanja morali platiti i vlastitim životom, kao što je to po svoj prilici bio slučaj s Držićem. A što je s onima koji su stvarali u sjeni pitanja? _ Književnicima koji su svoj vijek proveli stvarajući u sjeni pitanja, poredak se u ovim našim stranama smiluje tek kad je siguran da su ne samo oni nego i njihova pitanja definitivno mrtvi i da više ne mogu uznemiravati poslušnu pastvu, ni iz groba niti sa stranica zaboravljenih rukopisa. Srećom da se poredak, čiju volju u književnosti provode mnoge učene i dostojanstvene glave, ponekad zna i prevariti. Prevario se u slučaju Kranjčevića i Matoša, na primjer, propuštajući te pisce iz sjene, relativno brzo nakon njihove smrti, u svoj zagrljaj slave, u svjetlo književnosti poretka, nadajući se da neće više nikoga uznemiravati. Ali, najviše se poredak prevario s Držićem. Zašto? _ Trebala su proći četiri stoljeća da hrvatsko kazalište ponovno „otkrije“ svojega najvećega zaboravljenog pisca. I čim je taj četiristo godina star Negromant stupio iz sjene na svjetlo suvremene scene, postalo je jasno da nas uznemiruje više od svih suvremenih književnika zajedno, čak više i od Krleže. Neki su ga nazivali pretečom socijalizma i drugom Marinom, drugi su ga uporno zvali popom, dum Marinom, ali u ondašnjoj Jugoslaviji nije bilo nikoga tko se nije otimao za naklonost tog četiristo godina starog čovjeka. To što je uskrsnuo Držića, pokušavajući od njega napraviti svog proroka, platio je komunistički poredak glavom. Zaveo je dum Marin Hrvate i Srbe, posvađao katolike i muslimane, razbio bratstvo-jedinstvo, srušio samoupravljanje; minu vrijeme od zlata, za gvozdje se svak uhiti. A što je s novim poretkom, nastalim poslije propasti komunizma? _ Novi poredak, rođen u teškim ratnim prilikama, postupio je opreznije – odmah je upokojio vampira. Skinuo ga je sa scene i pospremio u jedno od najdosadnijih školskih poglavlja. Upriličen je i odgovarajući državni ukop – proslava petstogodišnjice Držićeva rođenja, 2008. godine. Kazališta su se marno pobrinula izvesti taj funebralni nalog tako da nikome više ne padne na pamet gledati Držića idućih petsto godina. Je li ga pokopao i Leksikon Marina Držića? _ Ti književni znalci izdali su Leksikon Marina Držića, u kojemu su okupili silne držićološke neistine, čak i falsifikate, kako bi ga upokojili za sve buduće naraštaje.Uklanjanjem ili – kako to oni vole reći – kanoniziranjem najopasnijeg i najstarijeg književnika iz sjene pitanja, definitivno je raščišćen teren za rast i bujanje mlade hrvatske književnosti u svjetlu poretka. 23 riječi jedanautorjedanautorjedanautorjedanautor Je li takva književnost zapravo hrvatska? _ Stopostotno i u potpunosti. Takva je bila kroz svoju dugu povijest, a danas je takva više nego ikad. Nekada su se pisci iz sjene pitanja svojih sukobljavali s poretkom. Današnji poredak naučio je lekciju, naročito nakon iskustva s Držićem, „neprijateljem hrvatskog naroda“ – kako su devedesetih godina nazivali najvećeg hrvatskog pisca u nekim hrvatskim novinama. Danas je „sloboda“ gotovo apsolutna – možete u svojim djelima postavljati pitanja kakva god hoćete; ionako vas malo tko čita. Ukoliko niste pisac-trgovac i ako se niste dovoljno upleli u organizaciju tržišta, preostaje vam samo da pišete u dubokoj sjeni i da postavljate pitanja za svoj vlastiti očaj ili zadovoljstvo. A što se tiče dramske književnosti, dramski su pisci u najgoroj situaciji u cjelokupnoj hrvatskoj povijesti. Zašto? _ Njihova djela izvode se samo ako su mladi ili ako su se već izvještili u trgovini, kao i ostali pisci. Najgore je to što se pred svim dramskim piscima danas zatvaraju vrata hrvatskih kazališta; i pred onima koji u teatar ulaze s pitanjem i pred onima bez pitanja. Svima! Redatelji i direktori post-dramskog kazališta, koje je u Hrvatskoj najuspješnije, ne trebaju više nikakve pisce. Čini se da i publika to najviše voli? _ Naravno, publika uvijek najviše voli ono što joj servira poredak. Ako su im ponudili besplatne žgance, jedu i ne misle o tome kako su im uskratili normalan ručak, juhu i, recimo, govedinu. Da o Pomet-trpezi i o Pometu Trpezi više i ne govorim! Sve je manje brige o baštinskoj književnosti, kojom smo se bavili i zbog politike, i od koje se puno toga može naučiti. Što je tomu razlog? _ Već sam dobrim dijelom odgovorio na vaše pitanje. Preostaje mi da vam kao dokaz iznesem jedan očigledan primjer. U povijestima hrvatske književnosti, u onima koje se pišu danas, kao i u onima iz doba komunizma ili Endehazije, iz stare Jugoslavije ili iz doba Austro-Ugarske, svejedno je, jer povijest hrvatske književnosti uvijek se piše rukopisom poretka i još nikad nije napisana iz sjene – uzalud ćete tražiti najvećeg i najplodotvornijeg hrvatskog komediografa 18. stoljeća. Na koga mislite? _ Njegovo je ime Marin Tudišević, a napisao je petnaestak velikih komedija prerađujući Molièreova djela. U povijestima hrvatske književnosti spominje se kao prevoditelj i adaptator, a ponegdje i kao vođa kazališne družine Zamršenijeh, koji je, zajedno s ostalim piscima-članovima družine, prerađivao Molièrea. Kad čovjek čita te povijesti ili pojedine znanstvene rasprave o našim frančezarijama, stječe dojam kako su neki dubrovački kazališni amateri prerađivali ta djela takoreći čoporativno. Nisu čoporativno, kako to često misle književni znanstvenici? _ Ne treba biti naročit književni znanstvenik; dovoljno je pročitati pedesetak dubrovačkih drama pa da se uoči kako je veliku većinu tih naših frančezarija napisala jedna ruka, ruka jednog od najvećih majstora hrvatske komediografije – ruka Marina Tudiševića. Doista, samo se u Hrvatskoj to moglo dogoditi: da već gotovo tri stoljeća ne prepoznajemo jednoga od naših najvećih pisaca, samo zato što je prerađivao Molièrea. Ako je Tudiševićev Tarto reskripcija Tartuffea, a Džono reskripcija Don Juana, kako to da su Molièreove reskripcije Aretinova Hipokrita i Seviljskog zavodnika Tirsa de Moline genijalna komediografska djela? Tako je zbog zavisti i hrvatskoga jala? _ Tudiševićev se komediografski genij, koji je radio isto što i Molière, samo u svojemu jeziku, u Hrvatskoj uopće ne uzima u obzir, zato što je, navodno, bio „adaptator“ ili čak samo „prevoditelj“, a njegove su komedije, prema našim književnim znanstvenicima koji, očigledno, nikada nisu napisali ni jednu komediju – pisane „čoporativno“. Kad bi svijet slijedio kriterije hrvatskih književnih znanstvenika, Molière bi u Francuskoj bio tek književni prevoditelj i adaptator, kao i Shakespeare u Engleskoj, a isto bi načelo vrijedilo i za sve komediografe unatrag - do Plauta i Terencija. I za Držića! _ Da. Isti bi se bumerang obio i o Držićevu glavu, jer je i on naveliko pisao reskripcije, kao uostalom i noviji hrvatski komediografi, Marko Fotez i Ivo Brešan, pa bi ih slijedom iste logike trebalo vratiti u književnost sjene – tamo gdje vlada Marin Tudišević. O politici neću trošiti riječi. Oni koji su se baštinom bavili iz političkih razloga i doveli su nas do ovako nakaradne književne politike. A prosvjetiteljstvo rado ostavljam učiteljima i narodnim prosvjetiteljima. Ja taj sigurno nisam. U odnosu na baštinu kakva je suvremena književnost? _ Kakva bi drugo i mogla biti nego minorna. Naravno, ima i danas sjajnih pisaca, naročito u prozi i u sjeni, ali ne treba zaboraviti da su gospon Gaj i ilirci, u najboljoj namjeri, uspješno ubili i zakopali hrvatsku dramaturgiju, a poglavito hrvatsku komediografiju. Samo su najotporniji dramatičari preživjeli taj umjetni „izum“ standardnoga jezika; rijetko koji komediograf. 24 riječi jedanautorjedanautorjedanautorjedanautor Možda ne samo Gaj i ilirci, nego hrvatski vukovci koji su standardni hrvatski jezik odijelili od kajkavskog i čakavskog narječja? _ Na standardu se osobito dobro pišu rasprave, eseji i kojekakve apstraktne umotvorine, to je idealan jezik politike i masovnih medija. Doa smo se dobro priviknuli na njemu pisati poeziju, ali jezik drame i osobito komedije – to u naravi nije i teško da može biti. Zato nam hrvatske drame u najboljem slučaju i zvuče kao da su prevedene s engleskog jezika. Imate li osjećaj da je sa samostalnom državom nestao interes za hrvatsku književnu baštinu i hrvatski jezik? _ Ne bih baš sve krivice ovoga svijeta želio svaliti na današnji poredak i samostalnu hrvatsku državu. Gubitak interesa itekako je povijesno utemeljen. Mnogi su se Hrvati u zajedničkoj državi Jugoslaviji itekako brinuli oko svojih nacionalnih književnosti, a puno manje i oko svojih materinskih jezika - kajkavskoga, čakavskoga i dubrovačkoga. Posljedice su danas logične i donekle je razumljivo što su mnogi taj težak teret stresli sa svojih leđa. Mislite na jezikoslovce? _ Ne želim ovdje polemizirati s hrvatskim jezikoslovcima. Oni su i naše najveće pisce, Držića, Brezovačkog, Marulića, već odavno proglasili dijalektalnim. Tako se nama dogodilo da su naši veliki pisci pisali na dijalektima, a svaki Pero Posro koji danas nešto piše, piše velika djela i to na čistom hrvatskom jeziku. Nigdje u svijetu ne postoji očita podjela na lijevu i desnu književnost, kao u nas, zbog toga imamo čak i dva društva književnika. Ima li izgleda da se naša književnost prestane baviti politikom i počne baviti književnošću? _ Ja vam to tako ne vidim i ne mogu se složiti s vašom tvrdnjom. Nije to moja tvrdnja, nego je to više nego očito. _ Poretku jednako služe i lijevi i desni. Pa nisam valjda zato ljevičar što sam član Društva hrvatskih književnika? Ili desničar? Društvo, zvalo se ovako ili onako, trebalo bi biti samo cehovska udruga; pisac u svojim djelima ne može biti ni ljevičar ni desničar. O ovome mogu govoriti samo u svoje ime jer ih ima i previše koji misle upravo suprotno. Što je za vas pisac? _ Za mene je pisac prozor kroz koji se gleda u svijet. Za razliku od obične funjestre, on nije samo prozor koji vam omogućuje da gledate, nego je i prozor koji sam artikulira ono što vidi. Sad zamislite da taj prozor sam sebi pregradi lijevu ili desnu stranu pogleda? Meni je to nezamislivo, ali dobro znam da ima i ljudi i pisaca koji vole zažmiriti na jedno oko. Koliko su Krleža i krležijanstvo utjecali, a Matoš i matoševijanstvo nije na hrvatsku književnost? _ Krleža je, zacijelo, bio najznačajniji pisac hrvatske književnosti pitanja prve polovine XX. stoljeća. U drugoj polovini bio je najveći pisac književnosti poretka. Prešao je sa svoje na njihovu stranu. Lijep iskorak! Isto je napravio i Gundulić početkom XVII. stoljeća. Spalio je većinu svojih djela iz razdoblja pitanja, čvrsto i predano iskoračivši na svjetlo književnosti poretka. Zato su ga stoljećima smatrali najboljim hrvatskim pjesnikom. Sve do Krleže koji ga je premašio upravo time što se nikada nije odrekao svojega poroda od tmine, svojih pitanja. Samo je zažmirio, možda i od prevelikoga svjetla. A Matoš? _ Tužna priča iz književnosti pitanja. Iako ga je poredak posmrtno prigrlio, čini se da je ta ljubav trajala kratko. Danas ga više nigdje ne možete naći, osim na vrlo osobnom i tihom putovanju. Među sjenama. O vašem dramskom stvaralaštvu, koje i nije neznatno, malo se zna. Recimo, književno uopće nije prikazana Komedija od Pometa, vaša rekonstrukcija Držićeva Pometa, što je više nego dobro i zanimljivo djelo. Zašto se šuti i ne piše o tome? _ Pet drama objavio sam u svojoj prvoj knjizi Ifigenija, drame i maske (1989). Pomet Marina Držića (rekonstrukcija) objavljen je 2000. U Italiji je 2008. tiskana pjesnička drama Cvijeta Zuzorić, quasi una fantasia, u dvojezičnom izdanju, a nedavno je izašla iz tiska knjiga s pet Komedija na dubrovačku. Otprilike još toliko drama ili komedija ostalo je neuknjiženo u raznim časopisima tijekom protekla četiri desetljeća. Budući da sam intenzivno režirao, nije mi ostajalo vremena da se, uz pisanje, bavim i izdavanjem vlastitih djela. Mnoge su moje drame i komedije odigrane u kazalištima od Zagreba i Dubrovnika do Pečuha. Veći broj njih nisam nikada stigao objaviti. Je li slučajno da su vaše komedije ipak uglavnom prikazivane u Dubrovniku? _ Moj grad-teatar je ipak Dubrovnik, a ne Zagreb, u kojem, s manjim prekidima, živim već skoro pedeset godina. Jedino su tamo i prikazivane moje komedije pisane na dubrovačku. U sklopu svega ovoga o čemu tu pričamo, možda je i logično da se o tome– kako vi kažete – malo zna. A što se Pometa tiče, stvar stoji upravo obratno; dosta se piše o toj mojoj rekonstrukciji, u posljednje vrijeme sve više i sve žešće, ali u znanstvenim raspravama i držićološkim knjigama, koje na žalost malo tko čita. 25 riječi jedanautorjedanautorjedanautorjedanautor Neki naši novi držićolozi osporavaju vašu rekonstrukciju Pometa. _ Svojski se trude osporiti ne samo rekonstrukciju Pometa nego i sve što sam ikada napisao u vezi s Držićem. Pritom se služe podvalama i falsifikatima, zaodjenutim u tobože znanstveničko ruho citata, bibliografija, izvora literature ili indeksa imena, što me doista zabavlja. Jedna mlađa književna znanstvenica, na primjer, svoj šesnaest stranica dug prikaz svega što sam u vezi s Držićem radio, započinje tvrdnjom: „Njegova režija Držićeva dramskog djela Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona, koje je izvedeno 1983. na Dubrovačkim ljetnim igrama, doživjela je scenski neuspjeh.“ Vrlo zanimljivo! Mlada doktorica znanosti, koja je u vrijeme kad sam radio Držićevu Venere bila valjda tek prohodala, gotovo trideset godina potom, obavještava me kako je ta moja predstava, za koju sam oduvijek mislio da je bila u najmanju ruku uspješna, zapravo doživjela scenski neuspjeh. To je bila zanimljiva i dobra predstava, bolja od mnogih hvaljenih. _ Kako je u znanosti i red, mlada doktorica za tu svoju tvrdnju u fusnoti navodi izvore, a to je prikaz predstave iz pera jednog danas uglednog držićologa, napisan neposredno nakon premijere. Doktorica, razumije se, zna da čitalac neće provjeravati izvor i da će joj vjerovati na riječ. Također zna da ugledni držićolog u prikazu moje predstave na koji se poziva, nije izrekao nijedne negativne rečenice, dapače – sve suprotno. Ona isto tako zna, i u tome leži kvaka – da je isti taj ugledni držićolog ponešto revidirao svoj pozitivni prikaz, ali dvadeset i pet godina poslije onoga na koji se ona poziva – što dakako nema veze s mojom davnašnjom nedužnom predstavom, nego s Pometom i drugim mojim radovima o Držiću. Meni je kao redatelju, naravno, veoma drago kad nakon četvrt stoljeća još pišu o toj mojoj predstavi pa makar naknadno tvrdili kako je doživjela scenski neuspjeh. Koliko se sjećam, to nikako nije bio neuspjeh. _ A ima i onih koji nakon dvadeset i pet godina još pišu o njoj – prikazujući je – čini mi se – u drugačijem svjetlu od mlade doktorice. Tako Hrvoje Ivanković u svojoj sintezi o Dubrovačkim ljetnim igrama (Leksikon Marina Držića, 2009.) bilježi: „Jedini pokušaj otvaranja novog poglavlja revitalizacije i interpretacije Držićeva djela dogodio se (…) kroz prvu novovjeku izvedbu drame Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena (…) koju je, zajedno s utjelovljenom buntovničkom figurom M. Držića, redatelj Matko Sršen upisao u složeni dramaturški kontekst, razapet između sadašnjosti (javni generalni pokus i ceremonija otvaranja DLJI) i prošlosti (pir Vlaha Držića, na kojem je ta pripovijes u komediju stavljena prvi put izvedena).“ Čini se da je pisanje o Držiću u nas rezervirano samo za neke koji se unatoč novim spoznajama iz biografije nisu pomakli od Držićevih tzv. urotničkih pisama? _ To neka procjenjuju zainteresirani čitaoci. Ja mislim da svatko danas može pisati što hoće, ali iz prethodnog odgovora dade se već zaključiti da samo neki sebi prisvajaju monopol na ocjenjivanje onog što se u toj oblasti piše. O Leksikonu Marina Držića, koji je prije nekoliko godina izdao Leksikografski zavod Miroslav Krleža, pisali ste kao o promašaju. Zašto je promašaj? _ Zato što u tom Leksikonu čak ima više krivih držićoloških spoznaja, podmetanja i falsifikata, negoli u netom spomenutom radu one mlade doktorice književnosti. Kritički prikaz tog Leksikona završio sam pozivom: „Na kraju treba reći – ma koliko to oštro zvučalo – kako bi izdavač najbolje učinio kad bi Leksikon Marina Držića povukao iz prodaje, inače preuzima na sebe golemu odgovornost širenja leksikografskih dezinformacija na buduće naraštaje.“ Koliko vidim nakon tri godine, oni u Leksu preuzeli su mirne duše tu odgovornost. A jubilarni držićolozi, koji su uređivali taj Leksikon, potrudili su se da ga dobro reklamiraju, kao što se to u Hrvatskoj već radi sa svim proizvodima književnosti u svjetlu poretka. Vaš kritički osvrt ostao je bez odgovora kreatora Leksikona. Znači li to da ste u pravu? _ Područje držićologije, kao ni bilo koje drugo područje znanosti, nije oblast u kojoj je važno biti pobjednikom u raspravi. Na primjer, držićološke spoznaje Slobodana P. Novaka, idejnog pokretača Leksikona Marina Držića, uglavnom su oprečne mojima, ali su u pravilu sjajno argumentirane i ne bez osnove, što i ja držim za svoje. Bilo bi jako zanimljivo kad bismo jedamput zajedno napisali knjigu o Držiću u obliku dijaloga sučeljenih teza. Žao mi je što Novak u realizaciji Leksikona nije sudjelovao s više priloga. Onda bi i moje kritičke primjedbe imale kvalitetnijeg adresata. A ne da mi naši jubilarni, leksikonski držićolozi, umjesto odgovora šalju neke mlade znanstvenice da, poput lovaca na ljudske glave na Divljem zapadu, iza ugla pucaju na moje nedužne predstave. Zanimljivo je i da je o vašoj poeziji ne baš pohvalno pisao Zvonimir Mrkonjić, a onda vas je usvrstio u svoju antologiju. Nešto tu ne štima, kriteriji kritičara ili antologičara? _ To biste morali pitati njega. Koliko se sjećam, nije u tom prikazu bilo nikakva nepoštenja ni zlobe. Mrkonjić je napisao ono što je o tim mojim pjesmama mislio. Ako ga knjiga Edip multiplex nije silno oduševila, zašto bih se ja durio? Nije oduševila ni moju djecu pa ih ja jednako volim. U prozi se bavite suvremenim, malo pomaknutim temama i likovima. Je li to nastavak tradicije dubrovačke književnosti? _ Kao što primjećuje suvremeni njemački filozof Peter Sloterdijk, rođeni smo u jeziku, bačeni smo u njega, kao da nam je rođenjem na koži tetoviran. A meni je dubrovački materinski jezik. I kad bih htio, ne mogu iz te kože van. I kad pišem na standardu, mislim dubrovački. I sve što napišem nastavak je te dubrovačke tradicije. Rijetki su pisci izabrali jezik. Jezik, u pravilu, unaprijed bira svoje pisce. Pišete i o filozofiji tako što je pokušavate približiti suvremenom čitatelju. Znači li to da je nekadašnja filozofija nerazumljiva i dosadna današnjem recipijentu? _U knjizi Nagovor na filozofiju (2002.) nije mi bila namjera približavati filozofiju suvremenom čitatelju. Htio sam ga nagovoriti da joj se sam približi. Filozofiju nije moguće nikome ni približiti ni isporučiti. Duhovnu, kao i svaku drugu pustolovinu, čovjek mora poduzeti sam – na vlastitu odgovornost. Baš ste me lijepo podsjetili! Za nekoliko dana putujem u Skopje, gdje su upravo preveli Nagovor kao Naveduvanje na filozofiju. Možda ću uspješnije nagovarati Makedonce. Iako ste kazališni redatelj malo režirate. Zašto? _ To pitajte one direktore hrvatskih kazališta koji me nikada ne zovu, ili one koji me ni nakon uspjelih predstava više uopće ne zovu. Jedanput sam ja odbio ponuđenu režiju u HNK-u, dvaput u Gavelli i to je možda neki razlog zašto tamo nisam nikada režirao. Ali, to je zbilja bilo davno. Tko zna? A možda zidovi žute i crvene kuće pamte ono što inače ne bi stalo u glave njihovih ravnatelja? Svejedno. Dogodine ću, akobogda, u Ameriku. Tamo me zovu po treći put. Ali, otvoreno priznajem, radije bih režirao ovdje. Samo više ne zovu. Jedino utješno – zovu moje studente režije. Prati li kazalište dramsku književnost? Pitam vas i stoga jer mnogim našim redateljima kao da je malo stalo do teksta. _ Malo im je stalo, ali to sam već rekao. A i to drugo je točno. Ako biste uspoređivali dramsko i postdramsko kazalište tko je gubitnik? _ Kazalište. Razgovarao Andrija Tunjić 26 riječi jedanautorjedanautorjedanautorjedanautor Matko Sršen riječi U društvu nasta tajac. Svi kao da su nešto očekivali. - I? - upita kolegica. - Što... i? - odgovorih. - I što je bilo dalje? - To je to. Prva ljubav. Nema dalje. Završio sam u bolnici, jedva sam se izvukao. - Ih... i to mi je nekakva ljubavna priča! - naruga se kolegica. - Ipak, nisam umro! - dodah u svoju obranu. - A ona? - Nije ni ona. - Zar nema nastavka? - Ima, dakako. Samo... nije baš ljubavni! - Da čujemo, da čujemo! - povikaše svi odjednom. Vidim, moje ih je pričanje barem malo razveselilo; nisu više onako sjetni i sentimentalni. Vrijedi nastaviti! - Sutradan je moj brat kopao rupu pod onim istim zimzelenom. Prikrao mu se iza leđa jedan dječak, zvao se Kristo. I taj mu je Kristo zabio čavao u glavu. Isto onako kao što je dan prije ona meni zabila... - Ma nije moguće? Zar zbilja? Da ti ne izmišljaš nama tu... - začuše se glasovi puni čuđenja i nevjerice. - Ma kakvi izmišljam!? Što vam je? Godinama nisam razgovarao s Kristom zato što mi je zamalo ubio brata! - A s njom? - upita netko. - Što, s njom? Misliš s malom... mojom prvom ljubavi? - E, to... - Ni s njom nisam razgovarao godinama, mislim, poslije toga, kako da kažem, izljeva ljubavi... Nasmijali su se u jedan glas. Da iskoristim nastalo dobro raspoloženje, dodao sam: - Zanima li vas što je bilo dalje sa mnom i s Kristom? Kolegica je zapalila cigaretu, povukla dim i lako ispuhnula, a iza oblaka koji je nastao odjednom vidjeh radoznala, raspoložena lica koja kao da su mi govorila: hajde, pričaj! - Kad god bih poslije sreo Krista, okrenuo bih glavu u znak protesta zbog onog što je napravio mom bratu. A i on bi okrenuo glavu kada bi sreo mene jer je već bio primijetio kako ja okrećem glavu. Tako smo svakodnevno prolazili jedan pored drugoga bez pozdrava. Inače smo jedanautorjedanautorjedanautorjedanautor U društvu mojih mladih kolega i kolegica poveo se razgovor o prvoj ljubavi. Čulo se tu različitih priča, ali je ton pripovijedanja uglavnom bio sjetan i tugaljiv. Čim se zaljubila jedna se naša kolegica opasno i dugotrajno razboljela, drugoj je umrla tetka pa je umjesto na prvi ljubavni sastanak morala otići na sprovod, mladom kolegi prva se ljubav jednostavno preselila u inozemni grad i nikad se više nije javila, a drugoga je djevojka ostavila za vrijeme telefonskog razgovora; najprije je u srcu, reče, čuo hitac, a tek zatim ono klik-klik kad je spustila slušalicu. Začudio sam se! Odakle tolika tuga, a takva bujna mladost oko mene? Govoreći o prvoj ljubavi svi su govorili o nekoj žalostivoj temi, gotovo kao da su se rodili sve za same tragedije i nesreće. Eto, lijepa mlada kolegica, kad je bila posve mala, običavala je s dječakom istrčati iz kuće u dvorište; tamo bi se stiskali krijući se iza bunara. Tako su se jako stiskali da se ona i dandanas sjeća tog stiskanja kao svoje prve ljubavi. Nisu govorili gotovo ništa, samo su se smijali i stiskali, stiskali i smijali. To se događalo jednog ljeta, kod njezine bake, u primorju. - Eto - završi mlada kolegica - kad sam se od bake vratila kući, saznala sam da je taj dječak poginuo u prometnoj nesreći. Tajac kao i poslije prethodne priče. Svi šute i puše, a soba nam se puni oblacima tuge. Odlučio sam da ih barem nakratko razonodim. Inače će povjerovati kako je svaka ljubav neizbježno sjetna i nesretna! - Ja sam se prvi put zaljubio u jednu malu u dječjem vrtiću - počeo sam. - Valjda sam se zaljubio u njezine kike; kosu je plela u dvije razigrane kike koje su joj skakutale kao dva roščića. Dugo sam razmišljao kako da joj iskažem svoju ljubav. Napokon sam se dosjetio, prišao joj straga i povukao je za kike! Netko se nasmijao. - Ih, i to mi je neka prva ljubav! - dobaci ona kolegica s tragedijom. - Čekajte, nije još gotovo! U tom je našem vrtiću bilo prostrano dječje igralište. Na kraju igrališta visoki zimzelen. Tu sam sutradan, nakon onog uspješno pronađenog izljeva ljubavi, kopao rupu za klikere. Moja mala ljubav neopaženo mi se prišuljala, prislonila mi čavao na tjeme i udarila po njemu čekićem. Zabola mi je čavao u glavu, sve do mozga! 27 Ponoćni ekspres 28 riječi jedanautorjedanautorjedanautorjedanautor često zalazili u ista društva, imali zajedničke prijatelje. Kristo je bio jak dječak, poslije snažan mladić, ono što se kaže strah i trepet, mišićav, razvijen, kao stvoren za izvlačenje barke iz gradske luke. Otac mu je, čini mi se, bio barkarijol... - Kakve to ima veze s tvojom pričom? - prekine me jedan mladi kolega. - Sad ćeš čuti, samo ne prekidaj! Inače, Kristo je bio malo, kako se ono kaže, onako... baš kao ti! - Što? Što kao ja, što time hoćeš reći? - pobuni se moj mladi prijatelj. - A malo onako, na svoju ruku! Volio se usamljivati, onako kao i ti. Znaš, kad je kiša ili olujno more, volio je šetati dok svi drugi bježe doma. Eto... - Ne zavlači i ne aludiraj! Imaš li ti uopće što ispričati u vezi s tim... Kristom? Nasmijao sam se. - Kako da ne! Nismo razgovarali, kao što sam rekao, godinama. Samo smo okretali glavu jedan od drugoga kad god bismo se sreli. I tako jednom, bilo je to kad sam se već oženio i dobio dijete... Hm! Zanima li vas? - Kad si već započeo... - dobaci malko zajedljivo kolegica. - Bilo je strašno nevrijeme, zima, a ja ostavio barku na vezu u gradskoj luci. Požurim po onoj kiši i oluji u luku da nekako izvučem barku. Skočim u nju, a valovi ogromni! Miješaju pjenu u luci, a meni se čini kao da sam s barkom negdje na planinskom izvoru. Otrgnem se nekako s veza, odriješim konop od sidra i zaveslam lukom. Veslam lijevo, valovi me nose, veslam desno, udaraju, a sve mi pogled traži nekoga tko bi mi pomogao da izvučem barku. Ali, po takvom nevremenu, nećeš ti! Nema nikoga. Svi su svoje barke već izvukli ili su ih mnogo bolje vezali nego što sam to ja učinio. Što ću sad? Pokisao, smalaksao, ne mogu se dalje boriti s valovima. Kad eto ti rivom ide... Kristo! Nabio ruke u džepove, hoda i ne osvrće se. I onako sve nešto prebire u sebi. Primijetio me, kako i ne bi kad smo sami u cijeloj luci nas dvojica, luđaci, po ovakvom nevremenu. On šeta, a ja ću se uskoro utopiti nasred luke, ili ja ili moja barka! Ali, svejedno, okrenuo Kristo, po našem dobrom običaju, glavu od mene i nastavio šetati. Osjetio sam se ponovno isto onako kao s onom mojom prvom ljubavi. Ne znam kako izraziti ono što osjećam! Onda provali iz mene i ja zavičem: - Kristo! On se okrene. – Daj, Kristo, molim te, šaku ruke da izvučem barku! – Evo, odma’! – uzvrati meni Kristo. I mi začas potegosmo barku iz luke na obalu. A prije toga nismo razgovarali bit će... jedno dvadeset i više godina, a? Zamislite! Neki su se dobroćudno nasmijali, ali moj mladi prijatelj nastavi ispitivati: - A Kristo? - Što... Kristo? - Što je dalje bilo s njim? Mislim, s njim i s tobom? - A to. Pa ništa. Otišli smo poslije na piće kad smo već tako lijepo spasili moju barku! - Ma, nisam te to pitao! Nego mislim, poslije... u životu? Eh, brajko, puno me pitaš, htjedoh reći. Ih, ih, ih… i što ti je sve život! I umjesto da na tom mjestu lijepo prekinem i zaokružim sve što je dotad bilo izrečeno kakvim-takvim filozofskim zaključkom, ja se, naivčina, zavezah u priču: - Eto sad kad god se sretnemo, Kristo i ja, lijepo se pozdravimo kao da smo oduvijek razgovarali! - A kad si ga posljednji put sreo? Eh, ovo moje društvance! Baš imaju nos da namirišu tragediju! Ugrizao sam se za jezik i zašutio. Ali, sad je na meni bio red da sjetno uzdahnem. Ipak, pomislio sam, ne predajmo se tako lako tuzi! - Zar vas ne zanima što je dalje bilo s onom mojom prvom ljubavi? - Kakav si, sigurno si je poslije oženio! - naruga se netko. Šutio sam nekoliko trenutaka. A onda kad sam se uvjerio da očekuju nastavak, zapalih i ja jednu cigaretu. - Eto kakvi ste! Naveli ste me da opet propušim... - Samo ti pričaj i puši! Baš me zanima što se dogodilo. Ja, znate, najviše volim ljubavne priče! - obrati nam se ona ista kolegica. Ne možeš ne udovoljiti ženama! - Ni s njom kao ni s Kristom nisam razgovarao sve te godine. Ali, ovo je bilo malo teže. Kad smo krenuli u osnovnu školu, dospjeli smo u isti razred. U višim razredima također smo bili zajedno, čak su nas jednom zgodom, u osmom, premjestili u istu klupu. Ali, ni tad nismo progovorili ni jedne riječi. A kad smo krenuli u gimnaziju, ja izabrao društveni razred, ali – evo ti nje! Kao da me slijedi! Mislio sam: gusko, što nisi pošla u prirodni kad ti već tako dobro ide matematika, ali ne! Ona u društveni! Baš kao da me namjerava mučiti! Odrasli smo, nije više bilo razloga, ali mi oboje kao za inat! Kroz cijelu gimnaziju nismo progovorili ni riječi. Bilo je vrlo glupih trenutaka; prijatelji, nastavnici, roditelji, svi su već znali da ne razgovaramo, pozivali su na pomirenje, ali mi oboje – ni čuti! A nitko zapravo nije znao zašto ne razgovaramo, oboje smo krili svoje razloge kao zmija noge! O tome je raspravljala i partijska organizacija, ali, srećom, ni ona ni ja nismo bili članovi Partije pa nas partijski zaključci nisu obvezivali! Priznajem, često sam je znao vrebati na ulici ili ispred škole samo da bih joj mogao kad se sretnemo efektno okrenuti leđa. A i ona je meni činila isto! Na kraju, prije mature, promijenio sam zbog nje razred. Ali, ona… e he, he, i vidi ti nje! Napisala je molbu, poslala majku direktorici i – evo ti je u mom novom razredu! Pobjesnio sam, ma došlo mi je bilo da je… Čavao u glavu, a? - samo sad na ovako perfidan način, pomislih. Shvatio sam izazov, bio sam uvjeren da me negdje strašno ismijava. E, nećeš, gusko mala! I uspio sam se suzdržati a da ne progovorim ni riječi! A kad sam doputovao ovamo, na fakultet, nikome nisam govorio što ću studirati. Ali, nakon blaženih prvih tjedana, gle ti vraga! Otkrijem – 29 riječi čavao u glavu – iz ljubavi! Kad je shvatila što je učinila, strašno se zastidjela i godinama je tražila način kako da to popravi. Ali, kad je vidjela moj prezir i šutnju, nije mogla a da mi ne uzvrati istom mjerom. Pritom, pazila je da joj ne pobjegnem kao ono kad sam uzalud prešao u drugi maturantski razred, a kad sam otputovao na studij, uhvatila je prava panika. Dugo me je tražila, a kad me je našla, morala je predati molbu za naknadni upis i jedva se upisala na fakultet. Sad, nema druge, mora mi priznati da me voli, da me oduvijek voljela i da me nikada neće prestati voljeti... - Kakav slučaj! Pa zašto to, kako to? - skoro zajeca kolegica s tragedijom. - A eto tako. I ja sam njoj priznao isto! - A tvoja žena, a djeca? - gotovo vrisnuše obje. Odgovorio sam, a što sam drugo mogao kad smo već tako daleko dogurali s prvom ljubavi: - Valjda znate da sam se razveo?! - Prije četiri godine, ne?! I dečki su ti sad već veliki! - Tvoj stariji sin je mojih godina, a ono, u kazalištu, rekao si da su još bili sasvim mali?! Nisam imao ni kud ni kamo. Nastavih pričati. - Kad smo tako lijepo jedno drugom svu svoju ljubav izlili u naručje, dođe vrijeme! Spustio se zastor, završila predstava. Htio sam je povesti nekamo, što ja znam, na piće, da nastavimo razgovor i tako to... Ali, pred kazalištem je čekao muž! I sinčić! Bilo mu je, čekaj, možda tri ili četiri godine! Upoznala me s njima. Pozvao sam ih u kavanu, ali su odbili! Te večeri morali su putovati. Putovali su u Švicarsku! Muž joj je bio Švicarac, švicarski liječnik, zaboravio sam vam reći... I nikad se više nismo vidjeli. Prekinuo sam priču jer mi je već bilo teško nastaviti. Htio sam ih, najprije, razonoditi, a vidi vraga kamo sam to dospio! Gotovo sam se zagrcnuo te mi je Linda – tako se kolegica zvala – pružila čistu, svilenu maramicu. Obrisao sam tekućinu, a Lindinu maramicu gurnuo duboko u džep. Ni potresenost me nije toliko omela da bih smetnuo s uma da sam pasionirani sakupljač ženskih maramica! Imam ih kod kuće čitavu, divnu kolekciju. - Vrati maramicu! - zatraži Linda, koja je dobro poznavala taj moj hobi. -Nemoj, molim te! - usprotivio sam se. - Stavit ću je tik do Natašine! - Tako se ona zvala? Nataša? - gotovo zacvili Linda. - Kao u kakvom ruskom romančini! - ironično dometnu naš mladi kolega. - Poslala mi je telegram. Umro joj muž... Tu sam izvadio papir iz džepa i počeo ga gužvati. Zatim pogledah na sat. Dosta je bilo! Samo, da što prije završim priču. - Eto, mladi moji prijatelji! Dugo smo se zadržali, a ekspres iz Züricha dolazi točno u ponoć. Polako sam ustajao oblačeći kaput. - Nemam više mnogo vremena! Nastade komešanje. - Što, zar ćeš je opet vidjeti? Nisi nam sve ispričao? Kako to? Da jedanautorjedanautorjedanautorjedanautor nju! Na istoj grupi... - Onda ste se jednog lijepog dana ili noći našli u istom krevetu! - prekine me onaj moj mladi prijatelj. Društvo se smijalo. - E nismo... nikad! - odgovorih. - Priznajem da mi je žao zbog toga! Eto, ako baš hoćete znati... Prekinuo sam pričati jer sam se vidljivo uzbudio. Obje kolegice hrabrile su me da nastavim. - Baš je zanimljivo!- izjavi ona s tragedijom. - Zanima me što će iz svega ispasti! - nadoda druga. - A mene baš i ne! - zijevne moj mladi prijatelj. - Hoćete li da nastavim ili nećete?! Ženska tankoćutnost. Koliko god sam se trudio da to ne pokažem, obje su primijetile da sam se naljutio. - Hajde, molim te! Ma pusti ga! Šuti ti! - i obje zagrliše mladoga kolegu, to jest jedna ga je obujmila straga, a druga mu je šakom zatvorila usta. - Nedostaje vam još samo čavao i čekić! – primijetio sam. - Zbilja, nikad mi nije bilo jasno: gdje su ta djeca, i Kristo i moja mala, pronašli onaj čekić. Ja sam ga poslije svakodnevno tražio, ali ga nigdje u vrtiću nisam uspio pronaći. A bilo mi je nekako glupo da ga nosim od kuće... - Možda ga još nosiš u džepu! - dobaci moj mladi prijatelj. Prešao sam preko te duhovite primjedbe. - Sad da vam napokon priznam - najavio sam tronutim glasom. I gledajući obje kolegice ravno u oči, objavih: - Svih tih godina silno sam je, ludo volio... Dečki su u mene zurili kao u luđaka, ali su zato kolegice, znao sam, bile do dna srca dirnute tom mojom izjavom. - Na fakultetu smo se nekako pogubili. Ili sam ja nju, kako se ono kaže, izgubio iz vida. Krenuo s djevojkama, a i ona, valjda... Zapravo, ne znam što je bilo s njom. Otad su prošle mnoge godine. Zatekoh se jedanput u kazalištu. U loži. Ženu je nešto boljela glava pa nije išla sa mnom; djeca su nam još bila malena. Odjednom, usred predstave, osjetih da se vrata lože jedva čujno otvaraju i prije nego sam se stigao okrenuti, netko me obuhvati straga i pokrije mi oči rukama. Bila je ona. Zamislite – ona! Sjela je do mene kao da smo svih tih godina bili najbolji prijatelji, kao da smo još jučer negdje pričali. I sad čujem srce kako udara, e! Kako mi je samo onda lupalo, tad kad sam shvatio da je to ona... ona! Nakon svih tih godina, nakon sve te mržnje koju sam pokazivao izvana, a ljubio je iznutra, ah, Bože moj... Evo i mene ste uvalili u tugu! - Znate, profesore, vi ste mogli biti izvrstan glumac... - dobaci moj mladi kolega. Obje kolegice krvnički su skočile na njega! - Dajte mi čavao! - zaviče ona druga. - Ej, ej, ej! - umiješao sam se da mu spasim život. Jer, znam ja koji je vrag čavao! Kad se gužva sretno stišala, obrisao sam suzu i nastavio: - Sve one godine voljela me isto kao i ja nju i mučio je isti problem: kako da mi to kaže!? Kao što sam ja nju još u dječjem vrtiću iz ljubavi bio povukao za kike, tako je ona meni zabila čujemo! Da čujemo! Netko čak zaviče: - Živjeli mladenci! - i u tom trenu, svi smo se nasmijali. Napuštajući dvoranu u kojoj smo razgovarali, pograbih šešir i, zastajkujući na vratima, upitah tronutim glasom: - Što mislite, prijatelji, da je najprije zagrlim ili da joj prvo izrazim sućut? Kolegice potrčaše prema meni. Galama, vika, usklici! Čak je i moj mladi prijatelj raširio ruke. Nisam ih sačekao. Požurio sam prema izlazu iz zgrade, uskočio u automobil, zapalio, pritisnuo gas... Uključim brisače. Sipi snijeg kao da smo u božićnoj noći. Snijeg koji me ne znam zašto podsjeti na grad mog djetinjstva u kojem gotovo nikad nije bilo snijega i gdje su ostale stope moje prve ljubavi. Odvezao sam se žurno na kolodvor i tamo, Bog zna zašto, prostajao za šankom sve do ponoći. Ispijajući jedno za drugim svoja pića, neprestano sam mislio na vesela lica mojih mladih kolega i kolegica i na uzbuđen vrisak i ciktanje kojim su me ispratili. - Eto, prve ljubavi mogu biti sretne! - govorim naglas vlastitom odrazu u staklu i gledam kroz njega prvi snijeg. A taj pada li, pada. Zbog pića ili zbog svega što mi se dogodilo od vrtića pa do današnjeg dana, prepuštam filozofski zaključak ovomu mome iz stakla, koji istodobno kad i ja podiže čašu te mi, čini se, nazdravlja, dok vlak bučno ulazi u stanicu. - Da ti rečem, brajko, više se pravo i ne sjećam kako ti se sve to dogodilo. I što si navalio s tom tvojom istinom, gore nego snijeg? Koga briga! Hajde, naruči nam još po jedno! 30 riječi jedanautorjedanautorjedanautorjedanautor Slavo Striegl: Ovan, o.1950.god., lavirana tempera, 26x36 cm Matko Sršen 17 ne prokazuje (od tal. spiare) 18 sanduka (tal. cassone) 19 ručnika (od tal. asciugamano – otirač, ručnik) 20 kolače (tal. pasta) 21 poslužavnika (tal. guantiera) 13 da se stvori raspoloženje 22 poslastičarnici (tal. pasticceria) 14 kata, sprata 23 dimnjaku (tal. fumaiolo) 15 iznajmljivale (tal. affittare – iznajmiti) 24 rupi (od tal. buco) 16 pod krovom (od tal. coperta) 25 odvodni kanal, žlijeb (od tal. canale) riječi prvi put prihvatio profesure. Moja jedina studentica bila je u to vrijeme Mala, djevojčica iz susjedne kuće i sličnih uvjeta života, ali onda još vrlo zaostala u ornitologiji. Prihvatio sam se teškog posla da je poučavam pod jednim uvjetom: da moja predavanja ne špijava 17) ni mojoj ni svojoj mami! Ljetni semestar te davne pedeset i neke proveli smo uglavnom pod krovom u Spremici, a moja su predavanja bila više-manje teorijske naravi. U Spremici je postojala i Sljepica. U nju se ulazilo ako bi se u stranu odvrnuo čavao kojim su vratašca bila zatvorena, a unutra se moglo ući samo puzeći, budući da se tu krov gotovo dodirivao s podom. Unutra se nalazilo Cicino gnijezdo koje sam bio napravio od ostataka jednog polomljenog kašuna 18), starih krpa i poderanih šugamana 19). Obećao sam Maloj da ću joj u idućem, jesenskom semestru, čim dovoljno napreduje, pokazati i moju najdražu pticu, Cicu, i njezino gnijezdo. Ali, sve do kraja ljeta, odlučno sam inzistirao na čistoj teoriji. Nastupno predavanje u jesen bilo je i doslovno poslastica! Stajali smo u kominu pred velikim prozorom ližući paste 20) s gvantijere 21) što ih je, posebno za ovu priliku, Mala ukrala od svog tate, koji je radio kao slastičar u pastičeriji. 22) Upoznao sam je najprije s rodama na tete Jelinu fumaru 23), pokazao joj, zatim, golubove u buži 24) ispod tete Anđelkine tarace, tumačio joj život lastavica i čiopa koje su tog trena prelijetale pred prozorom pršteći uvis iznad dubrovačkih kupijerti. Vrhunac se dogodio kada je ogromni galeb Joco sletio na konalić. 25) Zgrabio jedanautorjedanautorjedanautorjedanautor Preuzimajući ovu cijenjenu katedru moram vam se, po ustaljenom akademskom običaju, obratiti nastupnim govorom u kojem je poželjno ukratko iznijeti svrhu i smjer i – ukoliko je to moguće – samu bit naših spoznaja o predmetu kojim ćemo se ovdje baviti. I kao što umjetnik, iako građu za svoje djelo crpi uglavnom iz mašte, ipak tu građu da bi bila djelotvorna mora razvrstati nekim redom, dakle prema načelima svojevrsne znanstvenosti, tako i znanstvenik, želi li šire i dublje prodrijeti u predmet, mora svoje istraživanje stalno povezivati i proširivati maštom! Ukratko: ovo nastupno predavanje posvećujem tom redu mašte! Ukoliko ono i vas nadahne da na sličan način potražite vlastite skrivene i možda već zaboravljene znanstvene izvore, vjerujem da će i onaj red znanosti, koji ćemo ovoga semestra proučavati u okvirima našega predmeta, proteći u najboljem redu! I ne shvatite, molim, ove moje riječi ad captandam benevolentiam 13), kao da bih ovim u početku htio pridobiti vašu naklonost, nego najozbiljnije! U Dubrovniku, ranih pedesetih, bile su mi tek četiri godine, a već sam bio stručnjak u fantastičnoj ornitologiji. Bavio sam se različitim vrstama ptica, promatrao ih i klasificirao, a onu najdragocjeniju proučavao sam u letu, ali i kod kuće. Ipak, pođimo redom! Dubrovačke kuće građene su, obično, na dva poda 14) s potkrovljem u kojem se nalazi komin. Tu se kuhalo, jelo i živjelo, a ljeti – kad su se donje sobe afitavale 15) – bome i spavalo! Ja sam bio zimski ornitolog. Ljeti se po našem kominu motalo previše letećih ljudi, gostiju uglavnom iz Sarajeva, Zagreba i Beograda, koji su tu kuhali, sjedali, pili kahvu, a mene je mama tjerala u Spremicu, malu sobu pod kupijertom 16) u kojoj se spavalo jednako udobno kao u peći. Mrzio sam ljeta jer sam onda morao reducirati istraživanja. Zato sam u Spremici organizirao tečaj iz ornitologije. Tako sam se iz nevolje 31 Nastupno predavanje je vješto kljunom ribu koju sam tamo svakog jutra ostavljao za njega i smjesta odletio jer je Mala – uzbuđena kao nikad prije – jednostavno počela vrištati. A onda sam je, da na najljepši način završim predavanje, odveo u Spremicu, otvorio vratašca na Sljepici i pustio van moju najdražu pticu - Cicu! - To nije ptica, to je mačka!- odrezala me Mala. - Cica je ptica, glupačo! Ona leti! Strašno sam se razljutio. Eto, tako se onda naprasno završilo moje nastupno predavanje iz ornitologije i druženje s Malom. Ali, pričekajte! Per parenthesim: 26) sve ima svoje vrijeme! Prema načelu: primum vivere, deinde philosophari, 27) koje, molim, shvatite u tom, ponešto specifičnom kontekstu! Moja znanstvena teza potvrđena je već sljedeće zime, u veljači! Nakon što me nekoliko mjeseci izbjegavala, Mala je jednog jutra dotrčala u komin vičući: - Imao si pravo! Vidjela sam mog Sultana i tvoju Cicu kako lete! Ponovno sam Malu primio na predavanje; conditio sine qua non! 28) Proučavali smo Cicu i Sultana, verali se za njima po krovu, uživali gledajući ih kako lete s jedne kupijerte na drugu. Naš je znanstveni rad bio, nažalost, ponovno suspendiran, ovaj put kad se moja mama u ulozi rektora nenadano vratila doma i našla nas kako ležimo u Cicinu gnijezdu, u Sljepici, i to goli, ne bismo li proučili kako se osjećaju ptice! Svejedno, nikad neću zanijekati ulogu Male u oblasti fantastične ornitologije, te je i danas, ovom svečanom zgodom, ovdje, pred vama, rado spominjem. Onda sam neznanstveno tvrdio da su mačke ptice i ta je moja prva studentica, služeći se primjerom Cice i Sultana s područja dubrovačkih studija, pronašla pravo znanstveno određenje: l e t e ć e m a č k e! Na kraju, hvala vam, kolege, na pljesku, hvala dekanu i nazočnim profesorima, a osobito hvala svima koji su se smijali! Neka bi naša znanost i nadalje bila uvijek vedra! Sapienti sat! 29) Živjela radosna znanost! 32 riječi jedanautorjedanautorjedanautorjedanautor 26 uzgred 27 najprije (treba) živjeti, a onda filozofirati 28 uvjet bez kojega se ne može 29 pametnomu dosta Matko Sršen riječi žensko a Sganarelle muško; u jednoj komediji vidimo kako zajedno s licima glumi i pisac iako znamo da je čovjek umro prije pedeset godina; neke druge večeri gledamo kako se glumci do iznemoglosti propinju na prste – plešu, pjevaju, gimnasticiraju, sve rade izvrsno samo ne glume, a sve to ne bi li nas nečim uzbudili i tako isprevrtali onaj naš „horizont“! Usprkos njihovu znanju i umijeću, mi smo i dalje najuzbuđeniji u onom trenutku mraka kad se gase svjetla prije početka predstave, a čim prikazba otpočne postajemo umorni, nerijetko i pospani, kadikad zadrijemamo za vrijeme izvedbe, a teatar napuštamo uglavnom nezadovoljni i razočarani. Tko nam je kriv kad najčešće ne znamo ni zašto idemo u teatar, ni kamo idemo; kakvo je to, zapravo, mjesto – kazalište? Naši banalni razlozi i naši famozni „horizonti“ krivci su tom našem nezadovoljstvu ne manje negoli oni tamo, s onu stranu pozornice, koji se na sve načine dovijaju kako da iznevjere naša očekivanja. Tako izgleda da se na ljudima kao što smo mi – koji smo navikli ići u kazalište – najjasnije očituje vječni sukob ljudskog roda sa samim sobom: dok odlazimo u kazalište – sjetite se samo onog važnog i sabranog izraza na licima! – čini nam se da znamo kamo idemo, a na izlasku iz kazališta ne znamo ni kamo bismo ni kuda, a ponajmanje: odakle smo došli. Zato se tako žurno razilazimo poslije predstave, bježeći svatko u svoju prapovijesnu spilju, to jest kući, gdje ćemo u miru skrivati sva svoja protuslovlja. Ako vam je iole stalo do toga da ono biće zalutalo odnekud iz svemira, pa ako je to još kakav neprijateljski nastrojen Marsovac, ne otkrije naše najranjivije mjesto, takoreći srce naše tajne; onda bi najbolje bilo da više nikad ni ne odete u kazalište! Dopustite da vam s tim u svezi ispričam jedan sasvim osoban kazališni doživljaj iz davnih dana. U mraku, prije početka predstave, jedna šarmantna mlada gospođica uhvatila me za ruku i šapatom upitala zašto sam došao! Odgovorio sam onako kako sam odgovorio, to već znate. A tijekom izvedbe koristio sam svaki trenutak da s njom nastavim tako neobično zapodjenut razgovor. Prikazivala se neka manje izvođena Shakespeareova komedija; izvedba je uglavnom bila nezanimljiva, čak ispod „horizonta očekivanja“. Slavni kazališni režiser, koji je sjedio meni slijeva, nagnuo se u jednom trenutku k mom uhu i šapnuo: „Što misliš? Ovo je ipak jedanautorjedanautorjedanautorjedanautor Kad sjednemo u gledalište dok polako trne rasvjeta i kad nastupi mrak, trenutak prije negoli se otvori zastor i upale svjetla pozornice – što zapravo očekujemo? Zašto smo mi, civilizirani ljudi, pristali doći ovamo, u gledalište, gdje nam, neposredno pred početak predstave, oduzimaju našu sliku svijeta, gase svjetla, zamračuju nam pogled, da bi zatim osvijetlili svoju sliku u onom drhtavom četverokutu pozornice prisilivši nas da u nj gledamo ostavljeni u mraku loža i partera? Kako to da na bilo kojem drugom mjestu, u kavani, u čekaonici kod zubara ili, na primjer, kod kuće, kad netko uđe dok mi sjedimo pa ugasi svjetlo, odmah prosvjedujemo, a ovdje, u kazalištu, voljko pristajemo na taj mrak, željno ga očekujemo; štoviše, obično je to i najuzbudljiviji trenutak predstave. Što u nama priziva taj trenutak u kojem slatki srh iščekivanja i uzbuđenja prostruji gledalištem zajedno s mrakom? Zamislimo načas neko ne manje od nas kulturno i civilizirano inteligentno biće, koje nas je došlo promatrati iz neke „nekazališne“ civilizacije! Što bi ono pomislilo gledajući nas kako ulazimo u kazalište; pozdravljamo se, gurkamo i pričamo u predvorju, a zatim, na znak, nestajemo po hodnicima s važnim i sabranim izrazom što ga na licima nose samo oni koji točno znaju kamo i zašto odlaze? I što bi reklo gledajući nas kako zauzimamo sjedišta i žamorimo tiho, ispod glasa, a čim se počnu gasiti svjetla tonemo u pobožan posvemašnji muk. I kad bi nas to biće, koje se pojavilo pokraj nas u gledalištu u – recimo - ljudskom obličju, i neka je to još šarmantna mlada gospođica, iznenada u mraku uzelo za ruku i uzbuđenim šapatom priupitalo: - Zašto ste došli ovamo? - zar ne bismo odgovorili: - Pa zato da me ovako držiš za ruku, dušo! Svatko u svom kazališnom mraku ima svoj, kako se to danas stručno zove: „horizont očekivanja“, a i oni tamo, u onom četverokutu pozornice, koji izvode predstavu, dobro znaju za taj naš „horizont“, i trude se svojski, svim silama; izmišljaju i ovo i ono ne bi li nas nekako iznenadili i tim „nečim“ ispunili taj naš famozni „horizont“. Tako jedanput gledamo „Dunda Maroja“ u kojem Dunda zapravo ni nema, glavni lik samo prošeta dva-tri puta pozornicom; drugi put, opet, pojavljuju se Hamlet i Horacije u ljubavnom zagrljaju; tamo opet Don Juan je 33 Tajna kazališta rubni Shakespeare! Ovo se ni ne može mnogo bolje!“ Odmah za njim nagnula se na moje desno uho ona šarmantna gospođica i šapnula mi: „Kad bi ovi koji bi trebali biti smiješni to doista i bili, bilo bi veličanstveno!“ Zamislite moje iznenađenje kada sam, razgovarajući s ovako kazališno inteligentnom gospođicom, otkrio da nikad prije nije bila u kazalištu, da uopće ne zna što je to kazalište, i da nikad u životu nije čula za Shakespearea! - Dobro, a što ste vi mislili da je ovo ovdje, kad ste ušli u kazalište? - pitao sam je poslije, u pauzi, u foajeu. - Došla sam slučajno, znate, možda sam i zalutala! - odgovorila mi je smiješeći se. - A kad sam već ušla i sjela i primijetila kako ste, u trenu kad su se svjetla pogasila, pobožno zašutjeli, pomislila sam da je to neka vaša magija, da se tu odvija neki sveti obred, razotkriva neka tajna u koju vas posvećuju, u tom vašem, kako ste ono rekli da se zove... kazalištu?! Povjerovala sam da je to neko sveto mjesto, malo sam se, priznajem, i uplašila; zato sam vas uhvatila za ruku. Oprostite! Kako se lijepa damica sa mnom zafrkava! pomislih i tad ja nju, usred foajea, zgrabih za ruku. Prosvjedovala je, pokušavala istrgnuti svoju ruku iz moje, zatim skoro kriknula. - Hoćemo li se opet vidjeti?! - pitao sam slijedeći je do izlaza, svjestan da je ne mogu zadržati silom. - Možda - osmjehnu se ona - nekom drugom prilikom... u kazalištu! Otad je prošlo puno godina, a ja redovito posjećujem kazalište. Nekada sam mislio da se to inteligentno biće sa mnom našalilo; danas drukčije mislim o tom davnom razgovoru. Biće je, došao sam do zaključka, bilo u pravu i bilo je pravo! Što se mene tiče i dalje odlazim u kazalište svjestan da je to mjesto koje krije svoju tajnu, bez obzira što se i kako se tamo prikazuje. U trenutku kad se gase svjetla srce mi počne brže udarati. Još uvijek se nadam da će se pojaviti ona šarmantna gospođica – pa makar pala i s Marsa! - i u mraku me uzeti za ruku. 34 riječi jedanautorjedanautorjedanautorjedanautor Matko Sršen II. Dvadeset sam godina živio sa ženom, a već sedam godina živim sam. Razveli smo se vrlo brzo i bez ikakvih problema, sporazumno; ona je na sudu dobila stan i djecu, a ja pet tisuća njemačkih maraka ušteđevine i automobil, Dijanu, koja je prokišnjavala. Marke sam odmah potrošio iznajmljujući stan, a Dijani je eksplodirao motor kad sam odlazio s brakorazvodne parnice. Tako sam vrlo brzo ostao ne samo sâm nego i – kako se ono kaže? – kao crknuti miš! Ona se vrlo brzo, nepunih mjesec dana nakon rastave, ponovno udala. Ne varam li se, mora da je u pitanju bilo ono isto tijelo uz koje je prionula kad se ono naše jedno tijelo raspuklo. Zašto zanovijetati, čovjek je u redu; zimi nosi mekani crni šešir i skrojeni crni kaput, kravatu i bijeli ovratnik – pravi je gospodin; stariji je od mene, ali što godine više odmiču on mi se čini sve mlađim dok, međutim, ja postajem sve starijim. Osijedio sam, oćelavio, omršavio; prijatelji s kojima sam nekad dok sam još bio u braku zajedno radio više me ne prepoznaju kad me sretnu na riječi Poželio sam ubiti svoju ženu! Priznajem. I već sljedećeg trenutka prisjetio sam se onog starozavjetnog stavka: Ostavit će čovjek i oca i majku da prione uza ženu svoju i bit će njih dvoje jedno tijelo! E, sad je to moje prionuto jedno tijelo puklo na dvoje. Jednostavno, žena je našla drugoga, hoću reći, drugo tijelo uz koje je prionula. A kako je bila poštena žena ili ako ovdje smeta izraz poštena onda istinoljubiva, to mi je i rekla. Budući da smo još uvijek bili jedno tijelo, to jest u braku, nakon kratke i vatrene prepirke tijekom koje sam je stalno želio ubiti, ona je donijela zajednički zaključak: Najbolje da se ti odseliš i meni ostaviš djecu, ali ako ti nećeš, odselit ću se ja! Zaključak je, nema što, bio i jedinstven i pravdoljubiv, i pružio mi je džentlmensku mogućnost izbora. U tom krasnom zaključku moga jednoga tijela ipak je ležala skrivena pukotina. Ukoliko odlučim ostati u stanu s djecom, ostat ću živjeti sa šogorom i s punicom. Djeca su mi, hvala Bogu, i dobra i zdrava i normalna, ali mi je zato šogor mentalno retardiran, a punica je pisac! Ne znam zašto sam još iste večeri odselio, da li zato da ne živim s luđakom i s književnicom ili zato da ne postanem ubojica. ulici. Toliko sam propao. A ona, to je nevjerojatno! Oduvijek je izgledala mlađom od svojih godina, a tek sad nakon rastave! Kad je upitaju odgovara da ima dvadeset i osam i uglavnom joj vjeruju! A vraga, ima skoro pedeset! Nezamislivo! Gospodinu je rodila još dvoje djece, dvije kćerkice! Veoma su slatke; vidio sam ih u šetnji s Gospodinom – učinilo mi se da na glavi imaju crne šeširiće, da nose crne kaputiće i kravate pod bijelim ovratnikom; pobojao sam se vidjevši ih tako kako s tatom za rukicu šetkaju ulicom da im jednoga dana ne izrastu crni brkovi! Što se mene tiče ja sam dobro znao što moram učiniti kad odem od žene. Propio sam se! I tako pijan, nakon samo nekoliko tjedana, sreo sam moga malog Luku. Rasplakao sam se nasred ulice, a kako sam bazdio alkoholom na kilometre uokolo djetetu je bilo vrlo neugodno. Moj stariji, Ivan, došao me sutradan opomenuti; kako sam i sutradan drugovao s bocom bacio sam mu je srdito u glavu da mi više ne dolazi popovati! Boga mu, ipak sam ja njegov otac, a ne on moj! Ostadoh, jednom riječju, bez žene i bez djece, bez stana i bez posla baš posve kao – kako se ono kaže? – crknuti miš. E, tako! A zašto? Zato što sam ja kao čovjek kojemu su odsjekli ruku; budi se usred noći godinama poslije operacije osjećajući nepodnošljivu bol u vrhovima prstiju kojih odavno nema. Tako je i mene iz dana u dan i iz noći u noć jednako boljelo ono moje prionuto tijelo koje su mi odsjekli prije sedam godina. Da sam samo znao kako će mi biti, bio bih je, kunem se, ubio još one posljednje večeri, kod onog zaključka! III. Posljednjih sam godina valjao po glavi svakojake misli i osjećao sam koješta, ali mi je od svih misli i od svih osjećaja ostao samo jedan osjećaj i samo jedna misao: ubiti je! ubiti! ubiti! Dugo već i predugo živim opsjednut tom mišlju, tim odjekom što zvoni cijelom mojom nutrinom: ubij je! ubij! ubij! Čini mi se, miš sam s vrha crkvenog tornja, stanujem u zvoniku i od udaraca zvona potpuno sam oglušio; ne čujem više ništa drugo osim to prokleto zvono. Lakše mi je kada pijem. Pijem sve dok se ne napijem; kako pijem tako se zvonjava blaži i udaljuje; ali ni iz daljine nikad ne prestaje zvoniti sve dok mrtav pijan ne padnem nauznak. Stanujem u rupi, dva za dva, na periferiji, Bogu iza leđa. Posao sam davno izgubio, a i ne radi mi se; ovakav jedanautorjedanautorjedanautorjedanautor I. 35 Ljubav do groba 36 riječi jedanautorjedanautorjedanautorjedanautor ne mogu raditi. Radim tu i tamo u rijetkim bistrim trenucima za kakvu malu paru, za honorar. Ni ne pada mi više na pamet da tražim neki stalni posao. Odasvud bi me ionako najurili za mjesec-dva, radi pijanstva. Ova krastava žaba, moja gazdarica, kod koje sam već dvije godine, ni ne traži da joj platim. Svakog petnaestog u mjesecu, kad su već prošla dobra dva tjedna od dogovorenog roka plaćanja mjesečne stanarine, ona tiho, u papučama i na prstima, šmugne u moju rupčagu, utrne svjetlo i zavuče mi se pod plahtu. Već dvije godine gledam isti prizor, i nije uopće važno jesam li mrtav pijan, polupijan ili trijezan; ona uvijek radi isto. Uđe u moj sobičak potpuno odjevena, zavuče se pod plahtu; nikad ne vidim kada se i kako svuče, a kad ja napokon dođem pod tu prokletu plahtu, potpuno je gola. Mjesecima sam pokušavao otkriti kako to radi; čekao sam, promatrao, hodao oko kreveta, pazio na njezine pokrete ispod plahte da se možda tamo ne svlači – uzalud! Nikad nisam uspio ništa otkriti. Uđe odjevena, a kad se ja zavučem ispod plahte – potpuno je gola. Vještica! Prvi put kad mi je došla nisam to uopće registrirao jer sam bio mortus pijan, samo sam se poslije prisjećao dviju zbunjujućih slika: žena odjevena na vratima rupčage i žena gola u krevetu. Mučio me stid i nedoumica dok sam svakodnevno prolazio njihovim stanom pored njezina muža i djece i pokraj same žabe krastače pitajući se: je li se to dogodilo ili nije? Na kraju sam zaključio da nije i bio bih mogao mirno spavati da nije bilo onih ubilačkih snova u kojima sam svake noći na nov način ubijao ono moje jedino prionuto tijelo. I gle čuda! Primijetio sam da se manje mučim misleći o žabi krastači negoli o prionutom; štoviše, prestajala je zvonjava a i bol u vršcima prstiju one odsječene ruke bila je nekako blaža dok sam mislio o tome jesam li ili nisam radio ono sa žabom krastačom. I povrh svega, osjetio sam da se u tim trenucima osjećam manje onako kao – kako se ono kaže? – crknuti miš! Sljedećeg petnaestog, dakle prije nepune dvije godine, krastača je opet ušla u moj sobičak, naravno odjevena, i čas zatim riješila me zauvijek jednomjesečne nedoumice, to jest – zavukla se pod plahtu u moj krevet. Samo tako, naočigled i bez riječi. Gledao sam je, gledala je i ona mene i nije spustila pogled. Uopće se nije stidjela! Bio sam trijezan, namjerno sam i teškom mukom sačuvao bistru glavu da razriješim nedoumicu. Vidjevši kakva je žaba krastača odlučio sam razriješiti rečenu nedoumicu i ništa više, kunem se! Nije mi padalo ni na kraj pameti da s njom spavam. - Što je? Nećeš doći? – smijala se. Kakva bestidnica! Smijeh joj je bio ružan, razumije se; svakome je lako zamisliti koliko se privlačno smije jedna žaba krastača. Gledao sam je ravno u oči i bilo mi je neugodno. Od tog njenog žablje nasmijanog lica podilazila me tiha jeza. Mora da sam oborio pogled kao kakav stidljiv momčić. - Sladak si, znaš – rekla je i nastavila se hihotati. Bilo mi je mučno, u glavi mi je zazvonilo a u srcu je počelo odzvanjati: ubij je! ubij! ubij! To što je odzvanjalo nije se nipošto odnosilo na tu tamo ležeću žabu krastaču nego, razumije se, na ono moje od mene nepovratno odijeljeno prionuto tijelo! Dok se ona tako hihotala postajao sam sve ljući, ražestio sam se; došlo mi je da pograbim kuhinjski nož koji je ležao na zaprljanom stolnjaku i kojim sam inače rezao kruh, da taj nož zadjenem za pojas kao što kauboji zadjenu colt, da zatim propješačim gotovo pola grada do svoje kuće – tako sam još uvijek u mislima nazivao onaj prostor u kojemu su, na vrh oblačka, stanovala ili plovila moja djeca pod paskom prionutog tijela zaodjenutog Gospodinom – i da joj, banuvši na vrata, zarijem taj nož u leđa sve do balčaka – kroz oblačak! Ustao sam i odlučno krenuo prema vratima rupčage; treba li reći da sam samo kroz tih nekoliko koraka posve zaboravio na kuhinjski nož? Žaba me svojim mekim smijuljećim kreketanjem trgnula iz sna baš kad sam se mašio rukom za kvaku: - Zar nećeš platiti stanarinu za ovaj mjesec? Kunem se, u glavi mi je tog trena prestalo zvoniti. Srce se zaledilo, ohladio se moj bijes. Stajao sam na vratima sobička i vidio sam sebe potpuno trijeznog i mirnog kao orahovu ljusku u dnu beskrajnog svemira. Bio sam vol, jadnik, mužjak i vucibatina – kako li me sve nije nazivao pisac, to jest moja punica u svojim pripovijetkama koje su godinama izlazile u Večernjaku, Ženi, Vikendu, Startu, Nedjeljnoj Dalmaciji i drugim poznatim glasilima i u njihovim književnim podliscima – ali lopov nisam bio; još nisam dotjerao dotle da kradem! Niti sam ikad ikome ostajao dužan. Što mogu? To mi je od pokojnog oca koji je uvijek govorio: Dužan isto što i kužan! – neka vrsta hereditarnog opterećenja od kojeg u našoj zemlji boluju tek rijetki pojedinci. Mogao sam gladovati, ali jednostavno, biološki, nisam mogao ukrasti, a sanjao sam svaku noć da sam ubojica. Ha, ha, ha! - Zgodan si, znaš! Vrlo si zgodan – ponavljala je krastača meni iza leđa i dalje se smijuljeći. Odjedanput sam se i ja – tako zapiljen u ta vrata sobička i s rukom na kvaki u dnu svemira – stao smijati! Bilo mi je prvi put u životu svejedno što sam nekome dužan i prvi put nakon dugo vremena nisam se osjećao nimalo kao – kako se ono kaže? – crknuti miš. Čemu sam se smijao tako leđima okrenut krastači? Čuo sam kako je spustila ton i kako dalje govori saftnim polušapatom. Bio je to onaj isti saftni polušapat iz ljubića što ih je moja punica pisala za Ženu. Smijao sam se grohotom kao da sam polulud! (U tim njezinim pripovijetkama naime sve je nekako bilo na polu: žene su govorile polušapatom, muškarci su grlili poludivlje, u ljubavnim brlozima uvijek je svijetlilo neko polusvjetlo.) Trenutak je, kunem se, bio apsolutno fascinantan: s jedne strane moja orahova ljuska pluta na dnu, tu, pred vratima rupčage, a s druge, iza leđa, uvrebala me gospođa punica u mrežu svoje pripovijetke. Osjetih se polustvarno te se nastavih smijati polugrohotom; gotovo da sam bio poluuvjeren kako znam sljedeću žabinu polurečenicu; tekst sam ionako već bio polupročitao u Ženi: - Privlačiš me… neodoljivo! Na stranu to kako nekoga, pa bio taj netko makar IV. Ni nakon dvogodišnjeg plaćanja stanarine na gore opisani način nisam uspio razriješiti zagonetku. Podsvjesno se možda nisam ni trudio da je razriješim; ipak me ta zagonetka koliko-toliko odvraćala da ne počinim ubojstvo. Njenim slijedom, našao sam se jednog dana u Sveučilišnoj biblioteci listajući stare brojeve onog famoznog ženskog magazina. I gle čuda! Među brojnim V. Zastranjivao ja koliko god, i ovamo i onamo, i sa zagonetkom i bez nje, onoga se glavnog tereta nikako nisam mogao riješiti. Odlučio sam ubiti svoj bolji starozavjetni dio, morao sam pa bog, kud puklo da puklo! Toliko mi je zvonilo u glavi i odzvanjalo u srcu da to nisam mogao podnositi. E, da! Ali, kao što je znao reći moj pokojni otac: Vrag ne spava kad je žensko u pitanju! Prvi pokušaj zbio se odmah, neposredno poslije rastave. Čim sam ugledao Gospodina u crnom kako tamo, nedaleko zgrade suda, galantno otvara stražnja vrata limuzine u svezi sa smještanjem meni upravo preo- 37 riječi objavljenim radovima moje vrlo uvažene maman (tako sam davno, od milja, nazvao svoju punicu!), našla se i ova pod bombastičnim naslovom Ljubav do groba, a u njoj je sve već bilo opisano! Nije naodmet napomenuti da je pripovijetka objavljena vrlo davno, mnogo prije negoli je ono moje jedino prionuto tijelo prolupalo, odnosno puklo, dakle nekoliko godina prije naše rastave, cijelu vječnost prije nego što sam upoznao žabicu! I kad danas sam sebe priupitam što je to sve što je tamo bilo unaprijed opisano, kunem se da opet ne znam – iako je prošlo ne tako mnogo vremena otkako sam posjetio Sveučilišnu – naravno, izuzmem li onaj fascinantni prizor s junakinjom koja u sobu ulazi potpuno odjevena, a u krevetu je nađe golu na takav način da junak nikad ne primijeti kako mu se to dogodilo. Junak pripovijetke Ljubav do groba – toliko se mogu sjetiti – nikakav vol niti jadnik poput mene, nego pravi muškarac, istodobno i nježan i jak, susreće ženu svog života, ne neku žabu krastaču niti blentavu kozu, nego pravu žensku, nježnu i inteligentnu u isti mah, pa ipak mu se dogodi isto ono što se događa i meni, volu poludivljem, s mojom žabom krastačom! Prava mu ženska naime uvijek u sobu uđe odjevena, a u krevetu je – kako sam već više puta naglasio – zatiče posve golu, a od njezine odjeće nigdje ni traga ni glasa! Junaka ta zagonetka – uostalom kao i mene i tu je paralelizam savršen – neobično uzbuđuje i privlači, i on je nastoji odgonetnuti. Toga sam se motiva iz davno polupročitane pripovijetke moje punice bio prisjetio i zato sam otišao u Sveučilišnu ne bih li do kraja proučio građu i ne bi li mi tako puničin junak pomogao da riješim vlastitu zagonetku. Šipak! K vragu i moja punica i njezina pripovijetka! Ne računam li sva ona polušaputanja, polusvjetla i poludivlje zagrljaje koji se zaborave i prije negoli ih čovjek pročita, ni onaj glavni štos nije mi htjela razotkriti tako da bih od toga mogao imati neke koristi u osobnom istraživanju. A u čemu je stvar? Njezin junak isto kao i ja, nakon višekratnog začuđujućeg iskustva s tajanstvenim razodijevanjem, odluči da sljedeći put neće pokleknuti pred dražima svoje dragane sve dok ne razotkrije tajnu. I? Što mu se dogodi? Da ne denunciram maman, otkrit ću samo toliko: dogodi mu se isto ono što se događa i meni cijelo to vrijeme otkad mi gazdarica na takav način naplaćuje stanarinu! jedanautorjedanautorjedanautorjedanautor i žaba krastača glavom i bradom, može privlačiti netko takav kao što sam to bio ja: smrdilo mi je iz usta, prestao sam popravljati zube još onda kad sam se rastavio; bio sam onako ružno prosijed – na krpice, kao da su me muhe po glavi zasrale brašnom! Bazdio sam na alkohol da sve zvoni. Ako nisam pio onda sam se nervozno znojio. Dodajmo k tome još i kesice i podočnjake ispod očiju, pa bore lica i čela, pa onaj mutni, zakrvavljeni pogled čovjeka koji se sprema postati ubojicom… na stranu sve to! na stranu! Sve to nije zanimalo pisca, koji je bio moja punica, ni koliko crno ispod nokta! U njezinim pripovijetkama, posebice onima objavljivanim u Ženi, svi su muškarci bili volovi i mužjaci osim onog jednog pravog koji je uvijek bio i nježan i muškarčina u isti mah, a žene su redom bile blentave koze, osim one jedne prave, koja je uvijek ovako polutiho šaputala banalnosti. I ne bi moja punica bila udomaćeni i rado čitani pisac ženskih revija i književnih podlistaka da nije iza svih tih polušaputanja i tih banalnosti uvijek slijedilo ono nešto fascinantno što je samo ona znala izmisliti. Okrenuo sam se dakle na vratima one moje rupčage jednim puničinskim poluokretom prostrijelivši (taj je izraz moja punica obožavala!) onako ispod oka jednim polupogledom tu ležeću žabu krastaču koja se protezala na mom krevetu skupa sa svojim polušapatom: - Ah, dođi, dragi… Tako sam te dugo čekala… skoro pola života! K vragu i punica i njezini polupoetski izrazi! Ta tu, žaba krastača, ležala je na mom krevetu potpuno gola; odgrćući plahtu jednom rukom, drugom mi je pokazivala svoju golotinju lagano klizeći prstima preko stidnih uvala i brežuljaka. Na stranu to što je žaba krastača imala tijelo prekrasne princeze; opis njezina tijela može se, uostalom, pročitati u pripovijetki koju je objavila Žena, ja ga stog razloga rado preskačem! Mene je pogodilo nešto sasvim drugo. Žaba je u moj krevet ušla – kao što je već prije spomenuto – potpuno odjevena, a sad je ležala tu preda mnom kao od majke rođena; dobro! – i smijala se, i polušapatom, i tako dalje… ali, gdje joj je – k vragu! – odjeća? kako je k vragu! – nestala haljina? kamo se skrio grudnjak? (ako ga je uopće nosila?), kuda odoše čarape, vratna marama, košulja ili, k vragu, i s oproštenjem – gaće?! Gledao sam naokolo i nisam vjerovao rođenim očima. Nigdje ničega. Isparilo! Uvukao sam se k njoj u krevet samo da to istražim. Kunem se, to mi je bila jedina namjera!, a ispalo je eto tako kako je ispalo… tetog prionutog dijela na svoj stražnji, udobniji sitz, dao sam Dijani gas do daske; htio sam ih satrati, oboje, i to na licu mjesta. Prebacujući najbrže što se s tom krntijom moglo iz prve u četvrtu, zlurado sam pomislio: bit će to baš zgodna prometna nesreća! E, onda mi se dogodilo ono što sam prije spomenuo: Dijani je eksplodirao motor; klizeći je zijevnula i stala ni na pet koraka od njih. Gospodin je dakle nesmetano pokupio moj starozavjetni blagoslov, dao gas i… šprica! Ostao sam nasred ceste s oproštenjem posran, ruku beznadno uronjenih u komadiće rasprsnutog metala, dok se Dijana posljednji put pušila piškeći ulje. Bio sam baš pravi – kako se ono kaže? – crknuti miš! VI. 38 riječi jedanautorjedanautorjedanautorjedanautor Odlazeći na svoj redoviti ubilački pohod, uvijek sam negdje zapinjao, obično u kakvoj krčmi na putu između iznajmljenog stana ili rupčage i one kuće koju sam i dalje bez oklijevanja nazivao svojom. Svaki put mi je zvonilo u glavi, toga sam se želio riješiti, svaki sam put u sebi donosio konačne odluke… i tako pet, šest, sedam godina. U krčmi bih se napio kao svinja, ponekad mi je trebalo i više dana da nađem put natrag do svog trenutačnog obitavališta; da takav pijan idem naprijed – to nije dolazilo u obzir. Nećete mi povjerovati, ali je živa istina: trebalo mi je punih pet godina da se među svim tim krčmama probijem do svoje kuće bez prevelikog zastajkivanja. I? Što se dogodilo? Nisam je zatekao kod kuće! Ni nju, ni Gospodina, ni moju ni njihovu djecu. Bili su otišli planinariti. Nevjerojatno! Ja napokon došao da je ubijem, a ona, ludača, umjesto da me lijepo primi i dočeka, pošla se pentrati nekud u planine; nije mi uopće bilo krivo kad sam poslije čuo da je gore slomila nogu. Taj put kod kuće sam zatekao samo mog mentalno retardiranog šogora. Dokaz da je mentalno retardiran svakako je i taj što se uopće usudio da mi otvori vrata i da me pozove unutra! Onako, u bijesu što mi je izmakla, pomislio sam da umjesto nje maknem njega; brat bi inače mogao biti neka zadovoljština, ali takav brat, retardirani lunatik, ne! Ni u najvećoj ljutnji i očajanju nisam mogao tako pogriješiti. Da sam ga smaknuo, kako mi je bilo palo na pamet, ne bih joj se osvetio nego naprotiv, napravio bih joj najveću životnu uslugu! Moj šogor je naime bio mentalno retardiran i zbog toga što je sebi bio zabio u glavu da dobije sina. Još u vrijeme dok sam ja živio s njima imao je tri djevojčice, a sad, kad smo se ponovno sreli, mogao sam sa žaljenjem, ali i sa zluradom slašću konstatirati da ih je na broju već osam! Kričala su ta derišta, vikala i penjala se po nama dok smo nas dvojica, mentalno retardirani i ja, slavili ponovni susret nakon pet godina neviđanja. Kad se toj osmici pridodaju moja dva dječaka, Gospodinove dvije kćeri i još jedna istinabog odrasla djevojka iz šogorova prvog braka, onda je, znači, moje prionuto pa raspuklo tijelo moralo svakodnevno živjeti okruženo strašnim dječjim čoporom! - Nazdravlje! – čestitao sam šogoru, posebno za svaku djevojčicu, a u sebi Gospodinu i Prionutoj; baš me zanimalo koliko će još dugo izdržati a da ne pogube živce. I onako pijanom bilo mi je jasno zašto rado odlaze u planine. VII. Uza sve olakotne, moje, i otegotne, njezine životne okolnosti, nikako me nije napuštala potreba da je ubijem. I dalje me iz dana u dan morila ista misao, a iz noći u noć proždirala ista strašna bol u vršcima prstiju one odsječene ruke. Žabica je istinabog uskakala tu kao neki melem na ranu, ali uvijek na kratko, jedanput mjesečno, tek toliko da naplati stanarinu i na taj me način nije mogla odvratiti od mog nauma. I napokon, jednog dana, dogodilo se to što se jednom ipak moralo dogoditi. Ušao sam u krčmu točno na pola puta do svog cilja i već s vrata vidio sam to što sam vidio. Krčma je bila prazna. Za jednim stolom, tik do zida, sjedilo je ono moje nekad jedino prionuto tijelo. Sjedilo je i pilo pivo. Pred njim su stajale dvije već ispražnjene boce, a treću je upravo dovršavalo. Prepoznao sam je odmah iako je leđima bila okrenuta ulazu, a licem je buljila ispred sebe u zid. Priđoh i bez riječi sjedoh pokraj nje. Zaplakao sam kao malo dijete. Zaplakala je i ona! Bože mili, a tko ne bi zaplakao kad je vidi takvu! Preda mnom nije više sjedila ona moja nekadašnja bolja polovica; crte lica bile su njene, ali nekako podebljane, otromboljene, nije više bilo ni traga njezine nekadašnje ženstvenosti i šarma – preda mnom je bio izložen komad sasvim nepoželjnog mesa s kojim ni pod koju cijenu ne bih nikad više legao u krevet, a nekmoli da je ubijem! Bila je to, kunem se, istovremeno i velika tuga i ogromno olakšanje. Ispričah joj kako sam je svih tih godina uzalud tražio da je ubijem. Shvatila je to kao vic, prestala je cmizdriti i nasmijala se. Popili smo zajedno još dva-tri piva i tako sam doznao za Gospodinov definitivni odlazak; obradovao sam se. Odveo je sa sobom i svoje dvije brkate kćerkice. Na izlazu iz krčme pogledali smo se u nedoumici, kao dvije razlupane starozavjetne polovice. - Hajde, vole jedan! – progovori majčinim glasom i pijano mi se nasmije. – Otprati me kući! Djeca će ti se obradovati. Stojim kao hipnotiziran. Stajao sam i šutio. Stojim, ali nemam nogu, nego sam orahova ljuska što se njiše na dnu svemira čekajući na koju će je stranu otpuhnuti vjetar; samo izgledam nepomičan. Onda osjetih kako me obgrlila oko pasa i kako se pripija uza me onim masnim bokovima: - Žena i muž su… kako se ono kaže? – prošaputala je polušapatom. - Jedno tijelo! – odgovorih nekako poludivlje, a ipak poluposlušno u isti mah, dok je vrijeme iza nas na putu kući plazilo nekom polutihom jezom. 39 riječi Sad – što je tu je, takav je život. Živim opet uredno, vratio sam se na posao, više ne pijem, a djeca se opet ponose sa mnom. Zaboravio sam spomenuti, profesor sam na fakultetu. Primili su me rado natrag budući da se znalo: pio sam i propio se pod pritiskom onoga bivšeg, komunističkog režima. Bio sam žrtva totalitarnog režima, a sad sam – u novom društvu – postao opet čovjekom. I gotovo da ne bih imao što više nadodati svojoj iznova stečenoj starozavjetnoj sreći da nije mojega mentalno retardiranog šogora i razumije se – punice! Tko je ikada čuo da je punica ikome donijela sreću, a nekmoli da mu je zapiše?! Šogorova je žena opet u drugom stanju, a maman (ponovno je tako zovem!) svakodnevno dolazi čuvati djecu. Tako često, silom prilika, bivamo zajedno, razgovarajući o književnosti, hoću reći – o njezinim pripovijetkama. Iako je poznat pisac i dalje je nepismena. Stalno me zatrpava novim materijalima koje moram svakodnevno pregledavati, ispravljati pravopisne i gramatičke pogreške. - Ali, maman – prosvjedujem – tako poznat pisac pa ne zna gramatiku! Bilo bi vrijeme da već jednom… - Kusch, vole jedan! – ljutnu se punica. –Jeste li vi ikad išta razumio osim tog vašeg…pravopisa?! Maman me smjela vrijeđati uzduž i poprijeko. Kupila me zauvijek jednom jedinom rečenicom, izgovorenom još prije dvadeset godina, u gužvi, u tramvaju, svađajući se s nekom njoj, uostalom, vrlo sličnom gospođom: „Vidjela sam ja vas kad ste ulazila u tramvaj. I tamo ste se gurala!“ Sad je, pomislio sam, na mene došao red da jo prvi put odgovorim na isti način: -Jesam – rekoh – itekako! Razumio sam vašu poznatu Ljubav do groba za koju ste onda bila nagrađena… - I? Što ste vi tamo, vole, razumio? Ne znate ni kako priča završava! A kladila bih se da niste razumio ni zašto! Zbunio sam se. Nikako se nisam mogao sjetiti kako ta njezina prokleta Ljubav završi. Napeo sam sve svoje mozgovne snage, napinjem se, napinjem (onoliko koliko to u našem gradu, koji nipošto ne leži na Balkanu, uopće može jedan balkanski dalmatiner pa makar bio i sveučilišni profesor!) i – nikako da se sjetim! Osim toga, moja punica kao hohglanz intelektualka, bila je već na milimetar od toga da počne govoriti njemački, što je predstavljalo znak upozorenja da je prozrela moju parodiju i da bi se mogla ozbiljno naljutiti. (Starosjedioci u našemu gradu, u kojemu sam dugo godina bezuspješno kovao ubojstvo takve bolje polovice, uvijek se pred dotepencima svađaju na njemačkom; suprotno se uzima kao ozbiljan formfehler, jer vam u tom slučaju jednakom mjerom može uzvratiti i dotepenac, kojemu tragično nedostaje gornjogradski kinderstube.) Ipak, moja se punica vrlo otmjeno suzdržala, slavodobitno se okrećući od prezrenoga mene k publici, to jest – mom biblijskom dijelu: -Pogledaj ga, pogledaj, vola jednoga umišljenog! - Ne govori tako, mama! – pokušalo me braniti prionuto tijelo. A zašto me, do vraga, brani? Što je ona meni, koja vražja Hekuba, i što sam ja njoj nakon onih sedam godina mraka?! E baš nećeš, pomislim. - Predajem se. Ne znam! – priznajem punici. – Nego, maman... ako biste bila tako dobra pa mi ispričala kako priča završava? - Vole jedan! – trijumfira moja punica zadajući mi završni udarac. – Moj junak vraća se kao poslušni psić na lančiću svojoj kućici, u krilce svoje biblijsko; njegova ljubav, međutim, razočarana i usamljena, umire! To je vama herzig! Takav ste vol vi, mužjak, ne znate što je prava ljubav, ni u priči ni izvan nje! Kad sam čuo taj kraj, shvatio sam i ne znam jesam li iskočio kroz prozor ili sam izišao na vrata. Sjedoh u našu novu Mazdu i pojurih vrtoglavom brzinom prema periferiji. Zamalo sam izazvao dvije-tri nesreće na putu i u jednom zavoju skoro tresnuo o zid. Stigao sam tamo ne pred onu obiteljsku kuću u kojoj su izdavali sobe, nego pred dvorac u kojem je – ne u potkrovlju nego u kuli – bila ona ne rupčaga nego odaja sreće u kojoj sam dvije godine živio ne sa žabom krastačom, nego s najljepšom ženom mog života. Nakon duga zvonjenja, pojavio se muž u crnini držeći obgrljene dvije djevojčice, također odjevene u crno. - Što se dogodilo? – upitah, umirući od straha. - Upravo smo se vratili s pogreba. Pokopali smo Žabicu. Mislim da mi je u tom trenutku pozlilo. Maknuo sam se da djeca to ne primijete i krenuo prema mjestu gdje sam bio parkirao. Prenuo me glas djevojčice, bistar i zvonak, kao iz bajke: - Profesore! Profesore! Okrenuh se. - Mama je ostavila pismo… za vas! Uzeh pismo. Čitao sam: Slatki moj! čekala sam te da dođeš da ti naplatim stanarinu. Bila bih ti otkrila zagonetku, ali ti ćeš ionako doći prekasno. A možda uopće ni ne dođeš. Kad sam to shvatila, odlučila sam se za prijevremeni odlazak. Oprosti! Do groba tvoja, Žaba Krastača Stojim tu, u žitkom blatu periferije; odjedanput je svuda nekakvo sivo polusvjetlo i kiša pada, sâm, nepomičan, bez suza i bez riječi. Da sam bar orahova ljuska koja ne osjeća ništa i ne zna ništa o mjestu svoje propasti! Ne znam tko se to poigrao sa mnom, ukoliko to nije bio sâm pisac, to jest – moja punica. Stojim, Bože mi oprosti! kao pravi – kako se ono kaže? – crknuti miš! - Nije crknuti, nego crkveni miš, vole jedan! U crkvi hrane dušu, a ne tijelo, pa za miševe nema ništa; zato bi crkvenom mišu bilo bolje da je crknuti! A jeste li ikada čuo da je ijedan mužjak to razumio?! jedanautorjedanautorjedanautorjedanautor VIII. Matko Sršen MRVICA S KOMEDIOGRAFOVA STOLA SPUŽI OD GRADA (basna) Imena koja ulaze: Gospođa DŽIVO FRANA de GONDOLA, spužica vinogradarka Dum MARIN DARSA, spuž volak 40 riječi jedanautorjedanautorjedanautorjedanautor Gospođa DŽIVO: Adio vam… DUM MARIN: E, adio, adio gospođa… Gospođa? Gospođa DŽIVO: Ajte, jadan, Dum Marine, što se pravite da me ne poznavate? DUM MARIN: A, ne, ne! Ne pravin se… ma ke! Ma isto mi se para kako da san vas već neđe vidijo!? Gospođa DŽIVO: Ja san… gospođa Dživo Frana de Gondola, spužica vinogradarka! DUM MARIN: Po misu Božju, per Dio! Jeste li vi, gospođa… Da nijeste vi bili oni… oni famozi poeta dubrovački, Dživo Frana Gundulić!? Gospođa DŽIVO: I bila san… i jesan! Apunto on! DUN MARIN: Ma kako, umijete li mi rijet? Famozi poeta dubrovački… pa spužica vinogradarka!? Gospođa DŽIVO: Nemoj mi tu fengat, Dum Marine, ko da ne znaš! Istom kako umremo i arivamo odika, u Purgatorijo, mi, poete od Grada, diventamo spuži. A kako su spuži dvospolci, onda, naturalo, i spužice! Ja sam, per ezempijo, gospođa Dživo, spužica, ma san, na priliku, i gospar Dživo, spuž… DUM MARIN: Ne bljudite, gospođa, ne bacilajte! Ako prem ste i muško i žensko, ondar ste žensko… Gospođa DŽIVO: A što si ti? Koji si ti da se meni, jednoj spužici vlastelinki imaš korađa rugat?! Marin Držić, bofun! Komediograf! A kad su te ono skartali u Bnecijeh, perke si hotijo izdat Repupliku, pa kad si arivo odika, u što si se učinijo? DUM MARIN: Ja san bio muško i ostajen muško zavazda! I ja, Marin Držić, kako spuž-volak, govorin van, gospođa: mi smo, morski spuži, spolno opredijeljeni… Gospođa DŽIVO: Ma jes, malo sutra! DUM MARIN: Oćete li, gospođa Dživo, da skinen kućicu i da van ga ukažen? Gospođa DŽIVO: Budite skladni, što van dohodi na pamet! I joštera jedan pop! Vi ste, jacu, išempijali! Činjet kalavat gaće ovako javno, in publiko! Nije vas sram? Aaaaa… Ma isto, koliki je u vas ovi vrag?! Ajdete, vivo, vivo! DUM MARIN: Ma, gospođa Dživo, prostite! Hotio san van ga samo ukazat… Gospođa DŽIVO: Sad, đa, ka smo se već inkontrali, homo zajedno učinjet ovo kvarat puta do grada, pa možemo, neđe zbande, i počićinut… DUM MARIN: Nut’ morala od vlastele! Onamo: nije te sram kalavat gaće, a ovamo bi jon se hoćelo počićinut, neđe zbande… Nijesmo mi al pari, gospođa Dživo, ne! Vi kako pužica vinogradarka, hodite poljem uzbrdo i u ništo činite Konavljanima vinovu lozu i kupus, majdet prc! a ja se, siromah volak, vragut bat, tučem morem i kamenon obalon… Gospođa DŽIVO: A što se si izbečio? Doklen se ti premišljaš – ali bi ali ne bi – arivali smo u Grad! DUM MARIN: A što je ovo, moja gospođa Dživo? Što ovo svijeta ovoliko imadu odika urvom ulazit?! Gospođa DŽIVO: Čudin ti se, Dum Marine, da ne poznavaš feste od Otvaranja od Ljetnijeh igara?! DUM MARIN: Ma… perche? Cuius? Quare? Nijesmo se, žimti ja, prikovrnuli opeta, nase, u život?! Gospođa DŽIVO: Ne poznavaš regule odika, u Purgatoriju, ali si veće star išumijeho! Odika je kako i dolika! Ka su dolika upravjali oni tvoji... komunisti, i ti si, odika u Purgatoriju, nami guvernao, a ka su one tvoje poćerali, mi smo, vlastela, odika opet čapali vlas! DUM MARIN: Ma, moja draga gospođa Dživo, ali je ovo bilj, ali ja snim? Gospođa DŽIVO: Nije san, Dum Marine! Bilj je, bilj! Ne sniš! Ma u njih su, dolika, čeljad, a unaske – sve spuži! Per ezempijo, u onom pravom, realom Dubrovniku, nahodi se kako njihov il signor Presidente, a u nas je Pužoser, u njih je podestat, u nas – pužonačelnica, njimi vlada premijer, a nami - puž balavnjak! I oto ti razloga zašto smo se mi danske odika inkontrali! Višnja je vlas dečidala da se mi, nas obudvojica, kako dva famoza famozisima poete od spuža imademo natjecat na festu od Otvaranja. Ti ćeš arecitat, a i ja ću arecitat pa koji bude bolji, njemu idu ovi ključi od grada što visu tu, u visocijeh gora vrhe. A kako bude meu nami, spužima, tako toj ima bit i dolika, meu čeljadi! Ako ja imadem imat vitoriju, i dolika će vlas uzet gospari, ako prem ti – sroncat će nam se vlast da fondo, u pupliku… DUM MARIN: Ma kako ću se ja s tobom takmit, ujme oca!? Ti si veličak gospođa, gorika na Sponzi, a ja sam dolika, prid Orlandom, gdje bez mora, kako volak, ne umijem ni dihat… Gospođa DŽIVO: E, jes… uprav tako! Ko bi gori, eto j gori, A ko doli, dol i ostaje… DUM MARIN: Gospođa Dživo, znate što? Gospođa DŽIVO: Pak… što? DUM MARIN: Kalajte se dolika, niz uzicu da me možete poljubit u guzicu! Gospođa DŽIVO: Aha… umijete arecitat! To su vaša skladna usta! A sad, posluhni mene, Dum Marine! Nijesi vješ’ vlasti i ohaj se rime! Gospožđa DŽIVO: Muči, per Dio, na momentin! Da mi je čut što oni, dolika, viču i što se onoliko, jadni, tramakavaju? DUM MARIN: A i dolika su van, moja gospođa Dživo, meu ljudem nazbilj kako i meu spuži – dvije partite! Jedna od gospara i ona druga, parte aversa! Para mi se poć će se potuć za ključe! Nego, znate što ću vam rijet, gospođa Dživo? Homo mi podijelit ove Ključe po pola! Meni kućica, a tebi ovi rog koji van inako fali! Pa kako mi ordenamo, onako imadu učinjet i oni dolika! Da in salvamo Grad, da nan ne sroncaju libertat! Gospođa DŽIVO: E ova van je prva mudra danaske! Kontenta san! Homo tako učinjet! DUM MARIN: Homo! Gospođa DŽIVO: I zakantajmo in himnu, neka nas dobro čuju, perke meu ljudem ima puno glušastijeh! DUM MARIN: Oršu! Zakantajmo! Gospođa DŽIVO i DUM MARIN: O lijepa, o draga, o slatka bučice, Dar u kom su blaga spuževe kućice, Uzroče istini brez ikakv’jeh buža, Uresu jedini od svakoga spuža, Sve rozi, sve noge i najveću balu Dao bi’ za platu tvomu kapitalu! riječi Ma kad te volak, Dživo, dobro naguzi, Bi’će slobode in vivo! I u Raguzi! jedanautorjedanautorjedanautorjedanautor 41 DUM MARIN: Vičen ti, ozdolika, gospođa, iz vode perke za puk, odika, nema slobode! Gospođa DŽIVO: Ovo smo lijepo učinjeli, Dum Marine! Viđite hi kako u libertati tancaju i kantaju! DUM MARIN: Per verità, jesmo! Adio van ga, gospođa Dživo! Gospođa DŽIVO: E… adio! DUM MARIN: Iden u veselju, ovako u robi, obučen, skočit u more! Gospođa DŽIVO: A ja… u kupus! Svrha 42 riječi jedanautorjedanautorjedanautorjedanautor Slavo Striegl: Zimovke, o.1947.god., ulje na platnu, 16,5x30 cm Matko Sršen PJESME S NAOPAKE STRANE riječi jedanautorjedanautorjedanautorjedanautor Nikad prije nisam vidio toliko izopačenih ljudi oko sebe. A stajao sam sam u dvorani ogledala. Kroz rastvorene trifore dopiralo je ozvučenje. Gondolijer ili Bog veslao je dobrim veslima Kanalom Grande. Izopačeni su prihvatili njegovu pjesmicu tiho pjevušeći. Od toga nasta silan žamor. Lancima su me okovali. A ja stojim sâm, bez pokreta, šutke, pogleda uprta uvis, čekajući da veslom probije strop. U dvorani ogledala. Možda zauvijek. 43 U DVORANI OGLEDALA LEVIJATAN GRAD Na leđima kita plovim u ovo jutro beznano Ljudi me ne vide na Champs-Élysées Kao da sam mrav prolazim kradom i u Quartier de Montmartre kavu pijem da dubrovačko srce stišam da ga skrijem Mostove pod sobom gutam S kipovima se u parku smijem i lutam pokraj Seine Tko sam ja da na leđima kita isplovljujem iz Comédie-Française i preko ostakljene terase izlazim kao da silazim iz mita Tko sam da sâm plovim na leđima kita u ovo jutro beznano i dalje sve dalje i dalje gradskim bezdanom EPIGONSKA Moj prijatelj, velik ali nepriznat pjesnik, ne piše više dobre pjesme, u strahu da ga ne pokradu u Americi. 44 riječi Sve je to počelo onda kad je njegov prevoditelj objavio pjesme pod svojim imenom i za njih dobio veliku pjesničku nagradu. jedanautorjedanautorjedanautorjedanautor Otad moj prijatelj namjerno piše loše pjesme, a onaj ih Amerikanac i dalje objavljuje kao svoje i za njih dobiva sve značajnija priznanja. I u nas su ga počeli prevoditi. Zato i ja, koji oduvijek slijedim svog prijatelja, velikog pjesnika, namjerno pišem što lošije mogu i nadam se: sve će to dobiti pravu cijenu, tamo, u Americi. VABULJ Slijedim dječaka gradom. Nosim njegovu tešku torbu Na ramenu. Ne žuri mu se u školu. Kupuje sladoled i liže neoprezno prelazeći ulicu. Bacam se pod tramvaj da on neozlijeđen stigne prijeko. Ljudi ga psuju i vuku, a ja, pregažen, zgrabim ga za ruku. Spas s ulice. A on - ni da trepne! Pobježe mi tamo gdje se u parku skupljaju curice. Nemaran je đak pa ja umjesto njega sjedim u klupi dok dečko markira sat, jedanautorjedanautorjedanautorjedanautor SIN SIZIFOV riječi 45 Otkud ta lupa, vrisak, kucanje, udar čekića u meni? Kroz tebe čujem isto čekićanje. Tko to vidi olovo da sam ja, a ti meki kositar? I tko nas to tako hitar u vatru baca i žari nas i pali i čekićem udara iznutra, iz nas? I tali li nas, tali, sve dok na vatri poljubaca-udaraca ne rastali i posljednji nam živac. Znam, kažem, ja sam krivac. A i ti govoriš isto. To je kao da netko nepoznat kistom premaže cijeli svijet dok s ruku stresa čeličnu prašinu kao pepeo s cigarete. Ne plači! Umiri se, dijete! Kasno je. Vidim njegov mijeh i čujem rezak, ironičan smijeh. Izgorjeli smo. Spaljeni. A sve je prokleto čisto i sve je oduvijek isto. Jasno je. a poslijepodne mučim se i znojim pišući domaći rad. Motrim na njega, pazim ga pa mu mahnem iz krošnje stare lipe, stogodišnje, razgranate, a on – blijedo me gleda, zatim, rugajući se, klikće: “Čiji je ono ludi otac što se popeo gore na drvo i maše? Dobro da mu nisam sin!” PISMO IZ BUDUĆNOSTI Tu je sve fino. Tu je buka. Tu je huka, a ja na motoru dajem gas i lebdim od mog prozora k tvom prozoru. Jedno sto, sto i pedeset godina je prošlo otkad smo spavali u istoj sobi, u istom krevetu, a sada znaš: to je prošlost, prošlost. U drugoj živim kući, u drugom nekom vremenu u koje mogu ući samo ako ne laje pas na vratima. To me kadikad muči. Inače, ovdje je sve fino: huka, buka, a ja dajem gas i lebdim od jednog prozora k drugom prozoru, brzinom od sto godina na sat. 46 KRITIČAR riječi jedanautorjedanautorjedanautorjedanautor Neoprezne su ti pjesme! Ne, nisam ti rekao da su loše, samo – neoprezne. Sramote te. Ipak, ne činiš ništa loše što ne bi činili i drugi pjesnici. Glumiš da pišeš pjesme, ali pazi! To je dobro. To je danas moderno! E, kad bi tako svi pjevali! Gdje bi nam bio kraj? Ne, nisam ti rekao da su tvrde, premda – dobro bi ti došao mekši rukopis! Svi veliki pjesnici uvijek su pisali meko kuhane pjesme. 47 riječi jedanautorjedanautorjedanautorjedanautor Slavo Striegl: Portret oca, o.1946.god., ulje na platnu, 35x27 cm Max Valdés Avilés 30) Novi svijet u suvremenom čileanskom romanu „Čitavo vrijeme životinje su radile kao robovi. Ali, radovale su se svojim zadatcima. Nisu bile pošteđene napora ni žrtvovanja, ali su dobro znale da sve što čine, čine za svoje osobno dobro i za dobrobit onih koji dolaze iza njih, a ne za nekolicinu grabežljivih vucibatina. Čitavo su proljeće radile šezdeset sati na tjedan, a u kolovozu je Napoleon navijestio da će morati raditi i nedjeljom poslijepodne“. Georg Orwell: Životinjska farma Cilj ovoga zapisa je, polazeći od čileanskoga romana posljednjih trideset godina, objasniti promjene koje su od društvenoga romana napisanoga do polovine XX. stoljeća dovele do onoga koji govori o antiutopiji, individualizmu i o općemu razočaranju. Radi se o modifikaciji predstavljenoga svijeta i stvarnosti koja nadahnjuje autore. Novi čileanski roman na estetski način prikazuje nove zahtjeve i govor globalizacije. 48 riječi esejesejesejesejesejesejesejesejesejesejesejesej Od sredine sedamdesetih godina prihvaćen je razvojni model zemlje temeljen na tržišnome natjecanju, prema kojemu tržište određuje ekonomsku aktivnost pojedine zemlje. Navodna ekonomska i kulturna razmjena „obogatila“ bi narode informacijom i mogućnostima nezamislivima u prošlosti. Ipak, postoji i neizvjesnost te još neistraženi rizici (pretjerani nacionalizam, rasizam, ekonomska zaštita, sukobi oko pravnoga suvereniteta). Uvođenjem modela globalizacije u čileansku ekonomsku tradiciju u književnosti nastaloj posljednjih trideset godina moguće je zapaziti kako se u narativnoj i pripovjedačkoj djelatnosti jedinstvena razlikovna lokalna obilježja modificiraju i kako iskustvo globalizacije preuzima prvenstvo. Tu promjenu omogućila su dva velika aktualna svjetska događaja: pad totalitarnih režima (osim Kube, Koreje i još nekih malobrojnih zemalja) te svojevrsna eksplozija i razvoj svjetske ekonomije poznat kao liberalizacija tržišta. Prije nešto malo više od jednoga stoljeća, Marx je predvidio slom kapitalizma i njegovu zamjenu socijalizmom zbog ekonomskih razloga. A prije otprilike pola stoljeća, Joseph Stumpeter je najavio raspad kapitalizma zbog, prije svega, psiholoških motiva budući da, prema njegovome mišljenju, razvoj toga sustava uništava institucije koje ga održavaju. Kapitalizam na taj način gubi dio zaštitnoga oklopa i počinje propadati. Bez obzira na ranije navedeno, kapitalizam je u dvadesetom stoljeću barem dva puta bio na rubu ponora: 30 Max Valdés Avilés (Santiago de Chile, 1963.) je pripovjedač i romanopisac. Objavio je zbirke pripovijedaka Mimí agoniza en la buhardilla de los boemios (Mimi izdiše u boemskome potkrovlju, 2004.), Tres cuento de ciudad (Tri pripovijesti iz grada, 2006.) i Ni un rumor en la oscuridad (Ni glasa u tami, 2007.) te romane Una mañana de más (Jedno jutro previše, 2002.) El ciervo herido (Ranjeni jelen, 2005.) i Manuscrito sobre la oscuridad (Rukopis o tami, 2011.). Njegova su djela uključena u antologije objavljene u Španjolskoj, Italiji, Kanadi, Meksiku, Argentini, Boliviji i Čileu. Jedan je od istaknutih čileanskih njegovatelja fantastične pripovijesti, knjige albuma (za djecu) i mikro pripovijesti. Magistrirao je nakladništvo na Universitat Pompeau Fabra de Barcelona. tridesetih godina zbog masovne nezaposlenosti koju je prouzročila velika kriza, a sedamdesetih godina zahvatili su ga vjetrovi energetske, monetarne i krize vanjskoga duga. U te dvije prigode činilo se da model koji je bio na snazi ne pronalazi način za spas od osnovnih problema koji se pojavljuju uz svaku krizu. Velika depresija pokazala je da se tržišta ne obnavljaju automatski jer se ne radi o samoregulirajućem mehanizmu koji bi u svakome trenutku osigurao potreban rast i zaposlenost. Sedamdesetih godina brz i neprestan rast cijena nafte dokazao je da pretjerana privrženost kapitalizmu mješovitoga tipa, koji obilježava vrlo aktivno sudjelovanje vlada pojedinih zemalja u ekonomskome životu, nepotrebno sprječava promjene koje je zahtijevala nova situacija. Metamorfoze kapitalizma i književnost u službi kapitala Ali kapitalistički sustav nije propao, usprkos tome što su mnogi proglasili njegov slom i najavili njegov skori sprovod. Jednostavno se promijenio. Jer, bio je fleksibilan, skoro poput mutanta i na raznovrsne načine prilagođavao se svakojakim šokovima. Osobito se uspješnom pokazala decentralizacija odluka, što ubrzava njegove promjene i usput stvara novu konfiguraciju. Umjesto kapitalizma, u međuvremenu je u duboku komu pao socijalizam pa od 1989. njegova ekonomska i politička struktura ubrzano i nepopravljivo propadaju. Pad Berlinskoga zida znači početak najdublje krize, a raspad centralističkog SSSR-a i istočnoeuropskoga bloka i njegov kraj. Izostaje treći put. Kriza nije dotaknula kapitalizam nego se dogodilo nešto što je bilo nezamislivo: dolazi do globalizacije, što u praksi znači potpunu liberalizaciju seljenja kapitala, materijalnih dobara i usluga. Od početka te nove krize, svijet se ubrzano prilagođava čovjeku. Novi način življenja bez sumnje će zbuniti neke stvaratelje koji pokušavaju - a da to nisu namjeravali - shvatiti svijet u kojemu moraju živjeti. Za mnoge se on činio savršenim jer je dopuštao da onaj tko ima novca dobije sve što želi; potrošnja se pretvorila u novu vrijednost koja upravlja obrazovanjem i društvom. Pojavljuju se „novi najbogatiji bogataši“ i produbljuje se jaz između njih i najranjivijih sektora istoga društva. Književnost, koja je veliki svjedok ljudskih društvenih promjena, u slučaju Čilea ne zaustavlja se na tome posljednjem aspektu nego ističe društvo blagostanja. Kako se to dogodilo? Što je s dugom tradicijom književnika koji su kritizirali prethodni sustav? Krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina - kad je ponovno uspostavljena demokracija - u Čileu se smatralo da će razna društvena područja poticati proces obnove povijesne svijesti zemlje. Čekalo se na pojavu književnih svjedočanstava (eseja i kritika) koja bi djelovala kao kolektivna terapija, što je zemlji bilo neophodno i žurno potrebno. Ne zaboravimo da je Pinochetova diktatura bila politička kriza koja traje do današnjih dana i koju čileanska demokracija nije uspjela poboljšati. Spomenimo, primjerice, binominalni sustav na koji se biraju naši predstavnici u parlament. Književne težnje nisu se ostvarile na željeni način jer se od devedesetih godina, a još više u prvome desetljeću ovoga stoljeća, stvara proza usredotočena na fiktivne svjetove koji se više bave sadašnjošću i zaboravljaju prošlost - svoja tematska iskustva ne opisuju onako kako bi to htjelo čileansko društvo. Kako to objasniti? 31 Patricia Poblete (1978.) - čileanska novinarka i sveučilišna profesorica. (op. prev.) 32 Luis Cárcamo (1974.) - profesor na Filozofskome fakultetu na Universidad Austral u Valdiviji. (op. prev.) riječi esejesejesejesejesejesejesejesejesejesejesejesej Činjenice koje čvrsto opravdavaju tematiku suvremenih čileanskih književnika jesu otvaranje tržišta i globalizacija. U vrijeme Pinochetove diktature buja zametak globalizacije čiji su rast nastavile koalicijske demokratske vlade. Pojavljuje se takozvana nova proza - tako se naziva književno stvaralaštvo iz toga razdoblja. Javljaju se autori iz „dodirne zone“ koju su promicale nacionalne dnevne novine „El Mercurio“ (Živa). Unutar te prozne produkcije svijet se predstavlja kao mjesto gdje nema zajedničkih projekata, gdje su ljudi nepokretni i izolirani, gdje postoji opća apatija koja određuje pojedinca koji ima problema s identitetom i ponekad se potpuno isključuje iz prošlosti. Ta je proza stvorila publiku koja čita realističke ili neorealističke pripovijesti - ali i, iznenađujuće, one s fantastičnom, kozmopolitskom i suvremenom tematikom - u kojima se na latinoamerički svijet („čileansko selo“) više ne gleda kao na nešto slikovito, arhaično i ruralno. U mnogim se romanima istražuje pojava globalizirajućega načina života i promjene, slomovi, iluzije i gubitci koje uzrokuje društvo koje se nalazi na pola puta - puta između tradicionalne nerazvijenosti i razvitka. Moglo bi se ustvrditi da ti književnici, prema riječima Patricije Poblete 31), na različite načine „u svojim djelima prikazuju egzistencijalnu krizu koju proživljava pojedinac, a koju smo nazvali postmodernizmom“. Ona se očituje u fenomenima kao što su individualizam i emocionalna hladnoća, širenje siromaštva, konzumerizam, narcizam itd. Sve je to, prema autoričinom mišljenju - s manje ili više zanosa - umetnuto u epohu koja znači kraj sveobuhvatnih pripovijesti i nestanak kolektivnih utopija. Sveučilišni profesor Luis Cárcamo 32) tvrdi da „u toj prozi, žurnost kojom se opisuju 49 Globalizacija, postmodernizam i identitet ozračja i neprekidna nazočnost brzih dijaloga, kratkih i/ili laganih rečenica, stvara retoričke uvjete koji dopuštaju da se rečenice iz proznih djela mogu izdvojiti s prostora neke zemlje, iz svojega konteksta i razvodniti se.“ Pjesnik Raúl Zurita dodaje: „ Postoji središte koje se premješta, koje sve poništava i sve iskrivljuje jer je lažno... To je iluzorna strana istine... I čini se da je tu sve - likovi, situacije, okviri, perspektive - sama metaforička konstrukcija premještanja svijesti, toga izuzetno kratkoga trenutka u kojemu se, suprotstavljajući se istini, glasuje za iluziju istine, za njezin odsjaj”. Zakon tržišta jači od književnosti Romani koji nastaju kao posljedica takvoga stava u sebi nose otisnut pečat globalizacije, a obilježava ih činjenica da zemlja više ne može nadzirati ono što se događa unutar njezinih granica. Nije moguće postojanje nezavisne nacionalne politike ako su sve zemlje ekonomski međuzavisne. Lokalne ekonomije padaju i rastu ovisno o svjetskoj ekonomiji. To uzrokuje pritisak na pojedine zemlje kako bi se povećala njihova proizvodnja i konkurentnost i kako bi se proizvodilo za svjetsku ekonomiju. Ekonomija je nadjačala politiku. Slabi utjecaj i značaj političara, a zakon tržišta je iznad zakona i ustava neke države. Odnosno, zemlje gube autonomiju i postupno, slobodu. Isto to događa se s likovima ovih autora. Novi fiktivni svjetovi govore o podijeljenome, nevidljivome pojedincu koji ne podnosi zajedništvo ni društvene i klasne zahtjeve. On uživa povlasticu traženja društvenoga blagostanja i želi posjedovati dobra kako bi opravdao ljudsku izoliranost. Isto tako, mijenja se i nakladnički model. U nakladništvu vlada pragmatizam, nakladnička se djelatnost ponovno stvara i traži se novi odnos između književnosti i tržišta. Taj koncept nije dobro primljen, ali je neizbježan. Nakladničke kuće se transnacionaliziraju pa je njihova sudbina ista u Čileu i u ostalim zemljama našega kontinenta. Primjerice, spajanje nekih nakladničkih kuća u Španjolskoj utječe i na Čile. Može se dokazati da su taj novi smjer u književnost uzrokovali fenomeni poput, primjerice, širenja Interneta. Početkom osamdesetih godina koristilo ga je tek nekoliko stručnjaka iz sveučilišnoga okružja, a danas ga rabi više od 150 milijuna osoba. Brzina kojom je Internet prihvaćen naprosto je iznenađujuća. Naime, bilo je potrebno trideset godina da radio dođe do 60 milijuna osoba, a pet da dođe televizija. Pristup tome novome oruđu mijenja i pristup autorima, što je nekada bilo nezamislivo. Ispisivanje nečijega imena na mrežu danas osigurava bezbroj članaka, kritičkih tekstova i djela koja je prije nekoliko godina trebalo tražiti po starome kontinentu ili slučajno naići na njih u nekoj knjižnici. Ta vrst prepreke u stjecanju znanja danas je nadvladana i čitateljske su navike promijenjene. Rast međunarodne trgovine, povećanje priljeva kapitala (financijsko tržište kapitala sve je značajnije u svjetskoj integraciji, čemu su pridonijeli informatika i telekomunikacije), međunarodne transakcije dionica i obveznica zahtijevaju modernu tehnologiju koja dolazi iz drugih zemalja i koja je u njima stvorena (Microsoft). Dopuštene su nove ideje. Dvadeset i prvo stoljeće bit će obilježeno kao stoljeće znanja, a konkurencija i djelotvornost, kao i izvoz , bit će još i veće. Ovo je stoljeće simbol globalizacije; svijet je postao novo tržište. Kako je moguće da osvajanje toga tipa, koje samo po sebi znači promjenu društva, nije utjecalo na književnike? Posljedice globalizacije 50 riječi esejesejesejesejesejesejesejesejesejesejesejesej Pohlepa za potrošnjom, za vlasništvom i posjedovanjem (o tome je već prije puno godina pisao Erich Fromm u djelu „Biti ili imati?“) koje čovjeka ograničavaju i zasljepljuju zbog osjećaja prividne slobode, nisu ništa drugo već njegova osobna ambicija. Da bismo se oslobodili tih sramotnih simbola moći koji zavode, izopačuju i izazivaju demone, mi književnici moramo uzeti u ruke stvaralačko oružje. Ja mislim da, čileansku prozu posljednjih desetljeća nije napalo to zlo. Možda je to tako stoga jer ga nije prepoznala i jer ga je snaga naprednoga kapitalizma jako dobro zamaskirala pa se ni ne razlikuje od dobra. Možda sumnjaju na nj, ali da bi ga se napalo, treba ga poznavati. Prestanimo dramatizirati i upitajmo se: postoji li homogenost u potrošnji? Jesmo li svi jednaki? Globalizacija uključuje izvjesnu uniformiranost: svi radimo iste stvari, svi istovremeno vidimo istu pojavu. Planet zemlja pretvara se u „globalno selo“. McDonalds, coca cola, traperice, rock glazba i viski dostupni su u većini svjetskih gradova i svi mogu u njima uživati. Sve ovo ranije nabrojeno na neki način predstavlja napad na stvaralaštvo, jer dolazi do zasićenja. Ljudi žele bolje živjeti u modernome svijetu koji je zapravo zaostao. Godine 1968. umiralo se s 58 godina, a 2010. s 85. Smrtnost djece je smanjena; sa 148-ro na tisuću pala je na 39 od tisuću. U usporedbi s razdobljem prije četrdeset godina, je li došlo do poboljšanja u zdravstvenome sustavu, uvjetima stanovanja, kvaliteti odjeće i hrane? Ne za sve; samo za one koji žele takav model globalizacije. Zemlje Trećega svijeta, pa čak i zemlje u razvoju, ne uklapaju se u novi socijalno-ekonomski sustav. Kriza koja se dogodi u bilo kojoj zemlji na svijetu sve nas jednako pogađa. Jer, ako je veći ekonomski rast neke države, raste i blagostanje. Ali, i to više nije sigurno. Obiteljski su prihodi nesigurni i nestabilni. Vlada potpuna neizvjesnost u zapošljavanju, slobodnome prijenosu dobara, slobodnome prijenosu ulaganja, slobodnoj razmjeni tehnologija, slobodnom prijenosu kapitala. Ne postoje granice. Sve je pokretno osim radnika. Budući da postoji slobodno kretanje tvrtki one mogu izbjeći plaćanje lokalnih poreznih nameta i tražiti utočište u „poreznim rajevima“. Posljedica toga je povećanje poreznoga opterećenja lokalnim zajednicama, zapravo radnicima koji ne mogu izbjeći mehanizam ekstrateritorijanoga izbjegavanja. Trošak krize snose radnici. Njezine posljedice na tržištu rada su: spajanja tvrtki, njihova reorganizacija i restrukturiranje, nestabilnost zaposlenja. Tehnologija pospješuje nejednakost između kvalificiranih i nekvalificiranih radnika. Ne postoji siguran izvor rada. Nestaje pojam „isti posao cijeloga života“. Svaka tvrtka može prestati djelovati zbog tržišne konkurencije. Radnici mijenjaju raznovrsne poslove. Narušava se moć sindikata. U nekadašnjoj ekonomiji gotovo da i nije bilo konkurentnosti - do eventualnih sukoba dolazilo je samo unutar tvrtki - a sindikati su branili interese radnika pred poduzetnikom. Globalna ekonomija je „neprijatelj“ radnika; nije to poduzetnik. I jednome i drugome prijeti inozemstvo; ako tvrtka više nije konkurentna, na gubitku su radnici, ali i poduzetnik. Onda, koja je uloga sindikata? Tko je neprijatelj radnika u globaliziranome svijetu? Još nešto: raste društvena napetost. Jer, u globalnu su ekonomiju uključeni i gubitnici i oni marginalizirani ili isključeni. Tko god da izgubi posao gubi sve (zdravlje, stan itd.). Vlada opća nesigurnost; svatko može ostarjeti, ostati bez posla i bez budućnosti. To je nova dimenzija koje u prošlosti nije bilo. Kako da se ne žalimo na tu katastrofalnu situaciju? Prevela sa španjolskoga: Željka Lovrenčić riječi esejesejesejesejesejesejesejesejesejesejesejesej Usprkos svemu tome, mi čileanski književnici nismo znali prikazati novo stanje stvari. Gubitak demokracije (1973.) događa se u vrijeme kad i blagi početak globalizacije. Zatekao nas je u krvavoj društvenoj, političkoj, kulturnoj i ekonomskoj diktaturi. Kad smo se probudili, svijet koji smo vidjeli nakon boravka u tome zatvoru, svakodnevno se mijenjao. To nas je zbunilo. Trebalo je pobjeći od prošlosti diktature i napredovati. Nije bilo društvene kritičke analize. Napisani tekstovi izražavali su i tematizirali taj novi svijet, ali još uvijek nisu znali o čemu se govori kad se govori o postmodernizmu. Mi književnici moramo osluškivati realnost i njezinu problematiku, ali treba i krizu uključiti u književnost. Međutim, pjev sirene s nakladničkoga tržišta je zavodljiv. Ne postoji govor društva koji bi to društvo oslobodio kaosa; naprotiv, prevladavaju pripovijesti koje negiraju prošlost i traže utočište u globalizaciji. U tim se pripovijestima svijet globalizacije prikazuje na materijalistički način, ali isto tako, u njemu čovjek ima slobodu biti duhovno povezan s rodnim tlom. Na kraju ovoga zapisa treba prikazati utjecaj globalizacije na našu zemlju u usporedbi s čitavim svijetom. Čile održava veze sa 171 zemljom svijeta; potpisano je mnoštvo ekonomskih sporazuma s regijama i s pojedinim zemljama (djelomični sporazumi, sporazumi o ekonomskoj suradnji i ugovori o slobodnoj trgovini). Aktivno sudjeluje u raznim međunarodnim i regionalnim tijelima kao što su: Vijeće sigurnosti UN-a, Međuamerička komisija za ljudska prava, Svjetska međuparlamentarna unija. Bio je sudionik mnogih događaja na svjetskoj razini: Američki sastanak na vrhu 1998., APEC-a (Asia-Pacific Economic Cooperation) 2004… Godine 2001., Čile je ratificirao Ugovor iz Ottawe protiv protupješačkih mina, a u Vijeću sigurnosti UN-a glasovao je protiv intervencije u Iraku. Čileanske plave kacige nalaze se na Haitiju, Cipru, u Bosni, na granici Indije i Pakistana, na Srednjemu istoku i na Kosovu. Prema podatcima konzultantske tvrtke A.T. Kearney/Foreign Policy iz 2005. godine - koja je uzimala u obzir činjenice kao što su: postojanje ugovora o slobodnoj trgovini, kvaliteta komunikacijskih mreža, broj korisnika interneta, pridržavanje međunarodnih ugovora i sudjelovanje u mirovnim misijama UN-a - Čile se nalazi na 34. mjestu svjetske ljestvice utjecaja globalizacije na neku zemlju. Ipak, prema brojkama Svjetske banke, naša zemlja ima najgoru raspodjelu prihoda u Latinskoj Americi i spada među deset zemalja na svijetu s najvećom nejednakošću. Iako neki stručnjaci taj problem ne pripisuju globalizaciji nego čileanskome mentalitetu, to je povijesni problem. Danas smo tu gdje jesmo i sve navodi na pretpostavku da je, u čileanskome slučaju, globalizacija došla s namjerom da tu i ostane. Njezin je utjecaj na čileanski roman neporeciv što je očito i glede sadržaja i svijeta koji se u njoj predstavlja. Koja je alternativa nepripadanju svijetu globalizacije? Možemo li birati? 51 Globalizacija nije dovoljno obrađena Mirna Rudan Lisak Muzički ikonostas slikara Alekseja von Javljenskoga Uvod i kratka biografija umjetnika 52 riječi esejesejesejesejesejesejesejesejesejesejesejesej Aleksej Javljenski (Suslovo, 13. ožujka 1864. – Wiesbaden, 15. ožujka 1941.) jedan je od slikara poteklih iz Rusije u prvoj polovici dvadesetog stoljeća. Veći dio svoje umjetničke aktivnosti proveo je u Njemačkoj, gdje je svoje slikarstvo podvrgnuo ekspresionističkom i apstraktnom izrazu. Još od studentskih dana bio je povezan s Kandinskim, s kojim je uz Paula Kleea i Lyonela Feiningera bio u skupini „Plava četvorka“, osnovanoj 1924. Usprkos tome, Javljenskog se ne može identificirati ni s jednim stilskim pokretom. On je veliki istraživač duše dvadesetog stoljeća, kojemu umjetnost predstavlja izražavanje „čežnje za Bogom“. Obitelj Alekseja Javljenskog pripadala je ruskom plemstvu. Nakon kratke vojne karijere svoje umjetničko obrazovanje započeo je na Akademiji likovnih umjetnosti u Petrogradu, odakle se nezadovoljan školovanjem seli u München gdje je započela i njegova umjetnička karijera. Prvo slikarsko razdoblje traje do njegova prisilnog odlaska iz „AUTOPORTET“, 1911., rano razdoblje, 55 x 51 cm Njemačke u trenutku izbijanja Prvoga svjetskog rata. U tom razdoblju uglavnom slika pejzaže, portrete i mrtve prirode. Produženo srednje razdoblje Javljenski započinje 1914. u selu Saint-Prex na Ženevskom jezeru, a završava 1933. kada, nakon povratka u Njemačku, nacisti zabranjuju svako izlaganje njegovih radova. U Švicarskoj vlastito slikarstvo podvrgava potpunom preobražaju. Slikajući u malenoj sobi unajmljenog stana, ostvario je niz varijacija na pogled s vlastitoga prozora – na mali vrt, stazu, jezero i na planine iznad njih. Nazvao ih je ˝Varijacijama na temu krajolik˝ (1914.-1921.). Slikajući „Varijacije“, Javljenski napušta senzualne teme svojih ranijih radova te započinje iskazivati težnju prema apstrakciji. U ovom razdoblju ljudsko lice promatra sve više kao znak unutarnjeg identiteta pa njegove serije „Mističnih glava“ (1917.-1919.), „Lica Spasitelja“ (1917.-1923.) i „Apstraktnih glava“ (1918.-1935.) pulsiraju bojom, izražavajući objedinjenu snagu arhitekture, glazbe, skulpture i plesa. Posljednje umjetničko razdoblje Javljenskog obuhvaća zadnje četiri godine njegove umjetničke aktivnosti. To razdoblje započinje „Apstraktnim glavama“, premda se. slikajući „Meditacije“, ubrzo okreće novim kompozicijama koje predstavljaju vrhunac njegova opusa. Serija broji nekoliko stotina radova, a uznapredovala paraliza prisilila ga je da slika uglavnom u malom formatu. U „Meditacijama“ izražava osjećaje intenzivne introspekcije te strogost „Apstraktnih glava“ dovodi do nove krajnosti. Usprkos tome, njegove slike prožete su sve većom čovječnošću i duhovnim sjajem. Javljenski u svojem posljednjem umjetničkom razdoblju pronalazi suštinsku formu za ljudsko lice, a boja koju nanosi postiže najprofinjeniju izražajnu snagu te sazrijeva do razine identiteta koji govori vlastitim jezikom. Iz druge knjige kataloga „Catalogue Raisonnée of the Oil Paintings“, koju je objavila izdavačka kuća Sotheby’s Publications, slijedi prijevod i obrada odabranih dijelova eseja pod naslovom „Serijsko slikarstvo Alexseja Jawlenskog“ autorice Angelice Jawlensky, slikareve unuke. Navedeni katalog u tri knjige obuhvaća cjelokupni opus Jawlenskog te sadrži reprodukcije preko 2.000 ulja na platnu. Nakon eseja o serijskom slikarstvu slijedi „Muzički ikonostas“, pokušaj interdisciplinarnog pogleda na umjetnički jezik ostvaren tehnikom kromatskog nijansiranja kroz serije djela malog formata. U ovom eseju cilj je objasniti mogu li se i uz kakve kompromise na umjetničko područje slikarstva primijeniti određeni muzički instrumenti. Također se nastoji utvrditi u kojoj je mjeri izlagačka praksa presudna za prenošenje poruke koju Javljenski upisuje u svoja djela. U tom smislu je postizanje prijenosa znanja od uzajamne koristi za različite „svjetove“, u slučaju „Muzičkog ikonostasa“ za likovnu i glazbenu umjetnost te za produktivnu i reproduktivnu umjetničku praksu. SERIJSKO SLIKARSTVO riječi U srednjem razdoblju potreba Javljenskog za određenim kompozicijskim rješenjem postaje očigledna. Konkretni oblici, stvoreni slobodnim i dinamičnim oblikovanjem površina boja, na sve su višoj razini apstrakcije. Unatoč tome, slikar nastavlja tražiti osnovnu strukturu ili shemu koja bi mu omogućila da potom boju koristi slobodno i da eksperimentira. Ta potraga karakteristična je za „VARIJACIJE“, 1915., srednje razdoblje, sve njegove daljnje serije, u kojima se 36,4 x 27 cm, 36 x 27 cm i 37,7 x 24,4 cm apstrakciji približava reducirajući predmet na njegove osnovne elemente. Do jasne i određene kompozicije oblika dolazi radeći na velikom broju slika, jer serijsko slikarstvo bilo je izrazom njegove unutarnje potrebe za sustavnim ponavljanjem. Uočio je da se problem strukture mijenja zajedno s promjenom formata, stoga mu je izbor jednog ili najviše dva formata pomogao pri utvrđivanju jedne kompozicijske konstrukcije. Čim bi pronašao novu formalnu shemu koja ga zadovoljava, odmah bi započeo neumorno mijenjati kompozicije boja pojedinih slika. Kromatska realizacija tada se mogla iskušati na različite načine, stoga bi se u tom trenutku usredotočio na potpuno iskorištavanje svih mogućnosti nijansiranja. U utvrđenu kompoziciju oblika automatizmom je uvodio promjene koje su naposljetku dovele do novog kompozicijskog rješenja. Nakon što je ostvario gotovo potpunu razlučivost između područja boja, serija „Varijacija“ došla je do prirodnog završetka. Prema umjetnikovu mišljenju, njezine mogućnosti bile su iscrpljene. S druge pak strane, „Varijacije“ su Javljenskom otvorile put u nešto novo. Bio je to put prema apstrakciji. 53 „SCHOKKO“, c. 1910., rano razdoblje, 75 x 65 cm esejesejesejesejesejesejesejesejesejesejesejesej U svojim esejima Angelica Jawlensky slikara Javljenskog opisuje kao umjetnika čije je slikarstvo obilježeno serijalizmom i kromatskim pomakom boja. Sklonost prema korištenju jedinstvenog formata za slike on prvi put pokazuje 1908. U razdoblju od 1908. do 1910. određeni broj djela s temom krajolika ima zajedničke dimenzije 33 x 44 cm, dok su mnogi portreti iz 1912. veličine oko 53 x 49 cm. Istodobno koristi i niz drugih formata pa ova rana sklonost prema korištenju sličnih dimenzija istovremeno ne predstavlja i serijski pristup. Unaprijed odabirući zadane veličine za pojedine teme, tek u švicarskom selu Saint-Prex započinje slikati dosljedno u nizu. Takav redoviti izbor istog formata postaje prepoznatljivim elementom njegova serijskog načela. Nakon slikanja horizontalno položenih pejzaža, Javljenski je počeo slikati serije djela koje je nazvao „Variationen über ein landschaftliches Thema“ („Varijacije na temu krajolika“). Prve od tih slika okomitog formata pokazuju upravo ono što je vidio sa svog prozora: put s grmljem koji vodi do jezera, nekoliko kuća i visoki bor pokraj njih. Pojedini elementi krajolika ubrzo postaju ovalnim ili okruglim površinama boja. Premda predstavljaju objekt, one postupno gube svoju opisnu ulogu pa tehnika nijansiranja postaje novim područjem eksperimenta. U Zürichu je Javljenski nastavio slikati „Varijacije“ i započeo slikati dvije nove serije, „Mystische Köpfe“ („Mistične glave“) i „Heilandsgesichte“ („Lica Spasitelja“), što je umjetnikova reminiscencija na ruske ikone. To su apstrahirana lica poput lica anđela kojima su istovremeno svojstvene i muške i ženske osobine. Kompozicijska struktura snažno je simetrična, a prikaz lica frontalan – s očima najčešće velikim, tamnoiscrtanima i otvorenima. Zastupajući ljudske osobine u potpunosti uzvišeno, izduženo ovalno lice Krista ispunjava čitavo platno. „LICE SPASITELJA“, 1918., srednje razdoblje, 36 x 27 cm; „APSTRAKTNA GLAVA: URFORM“, 1918., srednje razdoblje, 42,8 x 32,8 cm; „VARIJACIJE“, 1918., srednje razdoblje, obje c. 36 x 27 cm Umjetnik stvara dojam kao da će se slika rasprsnuti. Gotovo sva „Lica Spasitelja“ istog su formata kao i „Varijacije“. Javljenski je „Mistične glave“ slikao od 1917. do 1919. Serije je prekidao jednako naglo kao što je to činio i s „Varijacijama“. „Lica Spasitelja“ nastavio je slikati sve do oko 1922., a neke od tih zadnjih slika u sebi nose određene naznake slijedećih serija. „Apstraktne glave“ počeo je slikati 1918., premda niti jedna od od njih nije nositeljicom strogih geometrijskih osobina karakterističnih za kasnije serije. Istodobno s pokušajima Javljenskoga, različiti krugovi u Zürichu također su željno tragali za kompozicijskim sustavom koji bi bio u skladu sa strukturom slike. Hans Richter je eksperimentirao radeći na vlastitim glavama, a škola „Laban“ je geometrijski strukturirane modele prostora-vremena razvijala u linearnim mobilnim krugovima. Sophie Taeuber je svoja djela također stvarala isključivo od geometrijskih elemenata horizontalno-vertikalnog dizajna. U studenom 1915. Hans Arp u predgovoru kataloga tiskanom za zajedničku izložbu Otta van Reesa, AC van ReesDutilh i njega samoga piše: “Ova djela su konstrukcije izrađene od linija, površina, oblika i boja. Okrećući se daleko od sebičnog čovjeka, ona teže pristupanju onom neizrecivom, nad-čovjeku, vječnosti.“ 54 riječi esejesejesejesejesejesejesejesejesejesejesejesej „APSTRAKTNE GLAVE“, 1925., srednje razdoblje, 43,6 x 32,8 cm, 37,2 x 22,2 cm, 42,5 x 32,5 cm i 42,7 x 33 cm Ovalni oblik kojeg je Javljnski sustavno koristio u „Varijacijama“, zajedno s aksijalnom simetrijom pojavljuje se i u „Licima Spasitelja“. Međutim, arhitektonska priroda kompozicije koju nalazimo u „Apstraktnim glavama“ novost je na njegovim slikama. Poticaj za otkrivanje novih sustava forme vrlo vjerojatno je pronašao upravo u ciriškim krugovima. Redovite dimenzije formata za „Apstraktne glave“ iznose oko 36 x 25 cm ili 43 x 33 cm, te 54 x 47 cm. Najranije glave naslikane su 1918. u Asconi. Karakteristično, jedna od prvih „Apstraktnih glava“ nosila je programski naslov „Urform“ („Arhetip“). Ljudsko lice postalo je apstrahirano do razine ovalnog oblika koji lebdi u prostoru. Prekrižen je horizontalnom i vertikalnom linijom, a razdijeljen kvadratnim i pravokutnim oblicima. Serija „Apstraktnih glava“ je uz određene formalne i stilske promjene trajala sve do 1935. Ljudsko lice, uvijek istinska središnja tema umjetnosti Javljenskog, sada mu oduzima svu kreativnu energiju. Usprkos tome što seriju nastavlja nazivati „Apstraktnim glavama“, neke od glava koje datiraju iz 1924. i 1925. na poleđini nose jednostavan, ali značajan naslov: „Kompozition“. Zapanjujuće je da tim izrazom odbacuje svako pozivanje na ljudsko lice ili glavu, čime svoju praksu udaljava od želje za naslovljavanjem općih serija, zaključuje Angelica Jawlensky. „Meditationen“ („Meditacije“, 1934.-1937.) i kasne slike cvijeća zadnja su velika serija koju je Javljenski naslikao. Nepromjenjiv format slika ponovno je važnim elementom u razvoju serije. Gotovo sve „Meditacije“ iz 1934. i 1935. dimenzija su oko 17 x 13 cm, a od 1936. koristi i format veličine 25 x 17 cm. Slike cvijeća istih su dimenzija kao i „Meditacije“, premda također nalazimo i iznenađujuće velike formate mrtvih priroda. Njih je umjetnik slikao za vrijeme rijetkih dana u kojima nije patio od bolova. Pravi opseg svake od slikarskih serija Javljenskog nije impresivan samo po broju ostvarenja koja je iza sebe ostavio. One su značajne i stoga jer iskazuju prirodu umjetnikovog poriva za temeljitim eksperimentiranjem. No on svojom eksperimentalnom aktivnošću nije obuhvatio široko područje, radije se usredotočio na vrlo mali broj tema koje bi onda temeljito obradio. Nastojao je produbiti i otkriti sve mogućnosti koje se skrivaju u formalnim i kromatskim verzijama. Za njega revolucionarna formalna inovacija nije bila toliko važna, koliko je to bila metodična dosljednost u radu kroz sve aspekte nepromjenjive forme u unaprijed utvrđenom formatu. Serijsko slikarstvo Javljenskog doista predstavlja modernu kreaciju u umjetnosti dvadesetog stoljeća, jer niti jedan drugi slikar prije njega nije provodio načelo serijalnosti tako temeljito i tako opsežno. Usprkos tome, najvažniji segment u slikarstvu Javljenskog ipak su sadržaj i poruka koje prenosi njegova umjetnost. Vrlo osobna i intimna poruka prije svega proizlazi iz različitih načina na koje je tumačio nove teme, a glavna tema koja ga je zaokupljala bilo je ljudsko lice koje je koristio kako bi izrazio božansko u čovjeku. Za Javljenskog je „umjetničko djelo Bog učinjen vidljivim“. Ono što njegovim slikama daje posebnost intenzivan je mistični impuls, duhovni sjaj koji isijava iz njegovih djela. Angelica Jawlensky u svojem eseju „Serijsko slikarstvo Alekseja Javljenskog“ ističe: „Prilikom promatranja slika ovog umjetnika, prilikom raspravljanja o njegovom umjetničkom radu, nikada se ne „MEDITACIJE“, 1934., kasno razdoblje, smije zaboraviti na njegovu misao da je 16,7 x 12,8 cm, 17,6 x 13,2 cm i 18,5 x 13,5 cm umjetnost čežnja za Bogom.“ Kvintni krug i optika Isaaca Newtona Kvintni krug Smatra se da je Skrjabin pod utjecajem sinestezije, fenomena povezivanja različitih osjetila u njihovu međusobnom prožimanju, spoznao kako svaki glazbeni tonalitet ima pripadajuću boju. Stoga je njegov sustav boja usklađen s riječi esejesejesejesejesejesejesejesejesejesejesejesej Slikar Aleksej Javlenski u pismu svom prijatelju Willibrordu Verkadeu tumači kako u svojem srcu osjeća kao da postoje orgulje koje mora ozvučiti: „I priroda, koju sam ranije vidio nasuprot sebe, kao da je samo to tražila od mene. To je bio ključ koji je otključao orgulje i učinio da zvuče.“ Serije djela koje je nazvao „Varijacije na temu krajolika“ Javljenski je jednom opisao kao „pjesme bez riječi”. Osim što sam naziv čitave serije u sebi nosi muzičke konotacije, Angelica Jawlensky smatra da se pojedine plohe boja mogu zamisliti kao glazbene note, koje u međusobnoj kombinaciji daju ritam, harmoniju i melodiju. Slikajući „Varijacije“, Javljenski vlastitu praksu udaljava od klasične figurativnosti te započinje potragu za određenim harmonijskim rješenjem. U tom procesu boje prerastaju u sredstvo kojim izražava vlastitu težnju prema apstrakciji, stoga mu tehnika nijansiranja pomaže da ostvari novi umjetnički izraz. Samo četiri godine prije nego što je u potrazi za zvukom Javljenski započeo slikati „Varijacije“, ruski skladatelj Aleksandar Skrjabin započeo je eksperiment prevođenja muzičke harmonije u strukturu boja. Tako se susrećemo sa situacijom u kojoj muzičar Skrjabin osmišljava orgulje čija je svrha projiciranje svjetlosti u bojama, dok njegov suvremenik, slikar Javljenski, u isto vrijeme tumači kako u svojem srcu osjeća kao da postoje orgulje koje mora ozvučiti. Ta podudarnost između dvojice umjetnika pruža mogućnost da harmonijsko rješenje, koje Javljenski ostvaruje bojama, prenesemo u Skrjabinov spektralni sustav i muzički ga pročitamo. 55 MUZIČKI IKONOSTAS Skrjabinov spektralni sustav muzičkim kvintnim krugom (razmakom od pet tonova), a temelji se na optici Isaaca Newtona. U muzičkoj teoriji kvintni krug je vizualni prikaz odnosa između 12 tonova kromatske ljestvice, njihovih odgovarajućih povisilica i snizilica te pripadajućih durskih i molskih ljestvica. Točnije, to je geometrijski prikaz odnosa između 12 tonova kromatske ljestvice u njihovu prostoru, koji je u stvarnosti prostor klavirskih tipki unutar jedne oktave. Povezujući nijansu svake pojedine plohe iz bilo koje „Varijacije“ s pripadajućim glazbenim tonom, koji tu boju znači u kromatskoj ljestvici Skrjabinovih svjetlosnih orgulja, svaka slika Javljenskog može se prikazati kao određena kombinacija glazbenih tonova. Budući da slike cijeli svoj sadržaj pokazuju u vremenskom ograničenju jednog trenutka, svi glazbeni tonovi proizašli iz pojedine „Varijacije“ zvuče istodobno. Moguće je zaključiti kako je prema Skrjabinovom spektralnom sustavu Javljenski zapravo slikao muzičke akorde. Štoviše, svaka pojedinačna slika pokazuje se kao individualni akord, i to uglavnom kao cluster – skup tonova koji zvuče istodobno, a međusobno su udaljeni za malu ili veliku sekundu. Eliptični karakter čovjekovih stavova 56 riječi esejesejesejesejesejesejesejesejesejesejesejesej Premda se čini kako svaka analogija između slikarstva Javljenskog i muzike ovdje prestaje, treba imati na umu da njegovu slikarsku praksu primarno prožimaju dvije osnovne stvaralačke metode: metoda serijskog slikarstva i korištenje kromatskog pomaka boja. Budući da se obje mogu provoditi tek unutar velikog broja nanizanih „VARIJACIJA“ djela, postavlja se pitanje je li doista moguće da se muzika o kojoj Javljenski piše skriva isključivo unutar okvira individualnih slika, ili je istinski prostor za svoju umjetnost on ipak pronašao negdje drugdje? Posebnost slikarstva Javljenskog očituje se u tome da je za umjetnički prostor vlastite prakse koristio serijalizam – serijsko nizanje umjetničkih djela unutar kojih bi slikao u svim mogućim permutacijama boja. Na taj način postigao je neraskidivu povezanost između dvije stvaralačke dionice. Budući da je za stvaranje samo jedne varijacije u kompoziciji boja već potrebno naslikati dvije slike, Javljenski u prvoj fazi gradi određeno kompozicijsko rješenje, koje potom ne mijenja. Na taj način postiže statičnost osnovne konstrukcije koja mu omogućava da neumorno mijenKromatska ljestvica ja tonove boja, svakom slikom izražavajući „ono što osjeća u svojoj duši“. Takvim svjetlosnih orgulja postupkom u arhitektonsku statičnost on unosi muzičku dinamičnost te, osim što teži ekspresionističkoj sintezi, uspijeva uskladiti dvije krajnosti – suprotnosti koje između vlastitih stavova ni Theodor W. Adorno (filozof i muzikolog) i Hans Sedlmayr (povjesničar umjetnosti sa specijalizacijom iz područja arhitekture), u okviru diskusije održane 1950. tijekom „Darmstadskih razgovora“ nisu uspjeli pomiriti. Stoga, budući da serijalizam slikarstvo Javljenskog postavlja točno u središte između dva suprotna pola – statičnog i dinamičnog, arhitektonskog i muzičkog – neminovno je da ono poprima osobine obje krajnosti koje zastupa. Pišući o elipsi, Akord slikara Javljenskog Umberto Eco ovdje bi uočio eliptičnu situaciju čovjekovih stavova koja uvijek, baš kao i umjetnost Javljenskog, ističe dvije poante. Ne bi li onda bilo logično da se ključ za otključavanje orgulja, instrumenta kojeg je sam umjetnik imenovao ishodištem svoje umjetnosti, skriva upravo u dva najsnažnija obilježja njegova slikarstva: u serijalizmu i kromatici? Je li uopće moguće da orgulje, najmoćniji muzički instrument, „zazvuče“ igdje drugdje nego u cjelovitosti slikarskih serija, možda svako zasebno djelo čineći tek pojedinim taktom kompozicije? Umjetnost kao težnja prema Bogu „Lica Spasitelja“ i „Apstraktne glave“, serije su umjetničkih djela koja zrače vjerskim i mistično-meditativnim osjećajem. Njihov vrhunac Javljenski postiže u „Meditacijama“. O tome je rekao sljedeće: „Shvatio sam da umjetnik kroz svoju umjetnost, oblicima i bojama, mora izraziti božansko u sebi. Zbog toga je umjetničko djelo Bog učinjen vidljivim, a umjetnost je težnja prema Bogu“. Javljenski vjerske osjećaje izražava od 1914., kada cijeli opus zrači mističnim sjajem u kojemu se njegovo stvaralaštvo prožima s tradicijom. Njegov dug pravoslavnoj ikoni osobito je vidljiv u „Licima Spasitelja“: simetrija kompozicije, velike otvorene oči, ispunjenost cijelog prostora slike licem, prikaz uni- verzalnog, božanskog lica te potpuni nedostatak naznake vremena ili starosti; sva navedena obilježja pokazuju da slike Javljenskog nastaju iz ruske religiozne tradicije. Slikajući „Meditacije“ on sustavno eksperimentira i ide sve dalje, donoseći konačno svođenje Detalj mozaika iz crkve San Vitale u Ravenni elemenata lica na simbol križa. Tradicionalni ruski ikonostas u mansastiru Sv. Trojstva - Sergijeva Lavra u Osebujna paleta boja koju koristi Sergijevu Posadu; u „Meditacijama“ uglavnom je crveno-smeđih tonova. U svojim memoarima Javljenski spominje ikone, pa čak i cijele ikonostase, koje je kao student umjetnosti vidio u muzeju „Aleksandar III“ u Petrogradu. „Prekrasna umjetnost od koje je Europa do sada vidjela vrlo malo“, komentira, a 7. lipnja 1939., u Nassau piše: „Rođen sam kao Rus, moja ruska duša bliska je ranoj ruskoj umjetnosti, ruskim ikonama, bizantskoj umjetnosti, mozaicima u Ravenni, Veneciji i Rimu.“ Slikarske serije kao jedno umjetničko djelo „Slikarstvo može gledatelju pokazati čitav sadržaj djela u jednom trenutku“, naglašava apstraktni slikar Kandinski. Međutim, čini se da jedan trenutak ipak nije dovoljan kako bi se prenijela poruka i shvatio smisao, koje Javljenski upisuje u svoja djela. Zato je pogrešno svaku pojedinačnu sliku iz serija Javljenskog smatrati autonomnim umjetničkim ostvarenjem. Štoviše, javlja se nužnost da se cijele slikarske serije počnu smatrati jednim umjetničkim djelom sastavljenim od međusobno neraskidivo povezanih slika. Lanac je pokidan čim se pojedina „Apstraktna glava“ izdvaja iz cjeline, jer tek doživljaj cjelovitosti ovih serija omogućuje da se gledatelj upozna s metodama koje je slikar tako sustavno provodio. Osim toga, pojedinačnim izlaganjem slika gubi se karakter meditacije, uskraćuje se mogućnost praćenja ritma „riječi molitve“, čime je uživatelj spriječen da se Javljenskom pridruži na putu iskazivanja čežnje za Bogom. U tom riječi esejesejesejesejesejesejesejesejesejesejesejesej U raznim kulturama čovjek je na brojne načine iskazivao težnju prema Bogu. Unatoč vlastitoj svijesti da će mu apsolut zauvijek ostati nedostižnim, mističnim zanosom meditacije oduvijek je težio duhovnom sjedinjenju. Istovremeno, dok Bog u beskonačnosti obitava, čovjek se u njoj gubi. Stoga, kako bi stekao bilo kakav osjećaj da je barem donekle zavladao situacijom, čovjek beskraj dijeli – prostor granicama, vrijeme taktom. U skladu s time, zapisi koje je Javljenski iza sebe ostavio navode na pomisao da bi prilikom izlaganja njegovih serija primjena načela tradicionalnog rešetkastog ikonostasa – plohe podijeljene razdjelnicama na brojna polja kako se ni sveci u prevelikom prostoru ne bi izgubili – ujedno bila i najprikladnija. Međutim, usprkos svojoj ruskoj duši, Javljenski ipak stvara u vremenu u kojemu su umjetnici odlučili raskinuti s tradicijom. U njegovom slučaju taj se raskid osobito očituje u neprikladnosti da se djela izlažu na tradicionalan način. Premda postavljanje čitavih serija „Apstraktnih glava“ ili „Meditacija“ u više horizontalnih nizova ikonostasa ne bi uskratilo mogućnost vizualnog praćenja kromatskog pomaka boja, prilikom klasičnog izlaganja puno od njegove umjetnosti nepovratno se gubi. Bez obzira što ikonostas beskonačnost dijeli na manje cjeline kako se u beskonačnosti sadržaj ne bi rasplinuo, postavlja se pitanje je li Javljenski doista pokušavao ovladati nepreglednim beskrajem prostora, ili se beskraju, apsolutu, Bogu, pokušao približiti uranjanjem u vrijeme? Jer, ukoliko je njegov umjetnički koncept ipak primarno smješten u vrijeme tada je nejasno koja bi praksa bila ispravna za izlaganje nizova njegovih slika koje se, osim što zauzimaju vrijeme, usljed djelovanja vremena i mijenjaju. Javljenski pritom ima Najava izložbe muzeja „Norton potrebu izražavati i vlastitu duhovnost – osjećaj apstraktan po sebi – stoga Simon“ u Pasadeni, koja slikarstvo i nije nelogično da Catherine Millet u sličnom kontekstu spominje misao Arnolda muziku dovodi pod zajednički krov Hausera koji zaključuje: „Vrijeme više nije načelo rastakanja i uništavanja (…), nego je prije oblik u kojem ovladavamo svojim duhovnim životom. Ne postajemo ono što jesmo samo u vremenu, nego i djelovanjem vremena.“ Mogućnost praćenja umjetnikova duhovnog razvoja pružaju upravo permutacije boja u njegovim slikama, zato tim djelima veliku nepravdu čine izložbe koje njegov serijski ciklus, osim u prostor, istodobno propuštaju smjestiti i u vrijeme. 57 Ovladavanje prostorom uranjanjem u vrijeme smislu njegovo serijsko slikarstvo, baš kao i muzika, osim prostora također zauzima i vrijeme, iako je Kandinski smatrao da je likovnoj umjetnosti ta mogućnost uskraćena. Serijalnost Javljenskog i njegove permutacije boja kreću se linearno u vremenu, čime se sve više približavaju muzičkom konceptu, stoga postaje jasno da on svoje serije, usprkos vlastitom ruskom nasljeđu, ipak nije slikao kako bi njegove slike zauzele prostornu rešetku. Naslov „Kompozition“ („Kompozicija“) koji Javljenski koristi, usprkos tome što Angelica Javljenski smatra da taj postupak njegovu praksu udaljava od želje za naslovljavanjem općih serija, možda njegove serije objašnjava jasnije od bilo kojeg drugog naslova uopće. Možda se baš tim gotovo muzičkim naslovom umjetnik poziva na vrijeme, najoriginalniji instrument vlastite umjetničke prakse, muzičku osobinu koju je Kandinski istaknuo kao najveću suprotnost svim instrumentima koje na raspolaganju ima slikarstvo. Različitost i komunikacija Umjetnički postav muzeja u Wiesbadenu portrete iz ranog razdoblja Javljenskog izlaže u nizu. Očito je da takav način izlaganja odgovara ranom razdoblju njegove umjetnosti, jer tada se umjetnik još uvijek nije previše odmaknuo od klasične figurativnosti. Radi se o izlaganju djela čiji je cilj bio postići razinu individualnosti istovjetnu onoj portretirane osobe, stoga je moguće pozvati se na misao Arthura C. Dantoa, koji kaže: „Bez potrebnih napora prihvaćamo suprotstavljanje različitih djela u istoj galeriji, u kojoj ona, kako vole reći kustosi, mogu međusobno komunicirati.“ Za komunikaciju su različitost i individualnost nužne, jer bez njih ona gubi smisao, pretvara se u monolog pred vlastitim odrazom u zrcalu. Nasuprot tome, „Apstraktne glave“, slike koje su izgubile svaki doticaj s individualnošću prikazanoga lica, nemaju nikakvoga povoda za međusobno komuniciranje, u načelu one su sve iste. Kao što sâm umjetnik kaže, one vode razgovor same sa sobom, s božanskim u sebi. Nastale u modelu prostora-vremena, njihov slijed postaje medijem za prenošenje umjetnikove poruke. Štoviše, serijskim nizanjem Javljenski poruku ne prenosi isključivo unutar izoliranog prostora vlastite serije, već čini da ona izlazi izvan njega kako bi uspostavio odnos s gledateljem. Njegove serije su „otvoreno djelo“, jer zadnja u nizu „Apstraktnih glava“ jest gledateljeva glava. Gledateljeva glava, na žalost, može imati problema s praćenjem poruke onda kada je sputana u neprekinutom doživljaju prijelaza između kromatskih pomaka boja. Blagost prijelaza nepovratno se gubi upravo u trenutcima u kojima se za vrijeme razgledavanja nužno percipira površina zida. Raspršenost slika po raznim kolekcijama diljem svijeta Niz portreta Javljenskog u muzeju u Wiesbadenu također narušava cjelovitost serija pa i umjetnikova misao također postaje isprekidana i nedovršena. 58 Suvremena umjetnička dokumentacija riječi esejesejesejesejesejesejesejesejesejesejesejesej Ponovnom uspostavljanju cjelovitosti serija možda bi mogla pomoći suvremena umjetnička dokumentacija, koja prema Borisu Groysu, osim što umjetnost dokumentira, na različite načine i upućuje na nju. Javljenski je umjetnik koji je upravo temeljitom dosljednošću dokumentiranja uspio demonstrirati cijeli proces vlastitih stvaralačkih postupaka. U njegovu slučaju vrijedi Groysova tvrdnja da „ni jedna od umjetničkih aktivnosti ne može biti predstavljena ni na jedan drugi način osim umjetničkom dokumentacijom“ pa je svako oštećivanje dokumentacije Javljenskog, bilo kakvim narušavanjem cjelovitosti slikarskih serija, zapravo uništavanje njegove umjetničke aktivnosti. Možda će upravo dosljednost Javljenskog u dokumentiranju vlastite umjetnosti biti presudna za ponovno uspostavljanje cjelovite poruke koju je upisao u svoje slikarske serije i učiniti da ona ponovno oživi. U ovom trenutku Danto bi skrenuo pažnju na misao Heinricha Wöllflina: „Nije sve moguće u svakom vremenu.“ U vrijeme Javljenskog možda nije bilo moguće njegove serije izlagati cjelovito i bez prekida, međutim, Nelson Goodman upozorava da su u različitim svjetovima moguće i različite stvari. „Uz različite svjetove idu različite istine“, kaže on. Možda je cjelovito prenošenje poruke Javljenskog u svojoj potpunoj istinitosti moguće tek u našem suvremenom svijetu novih tehničkih mogućnosti. Kružni „Prostor Alekseja von Javljenskog“ u muzeju u Wiesbadenu s izloženim „Meditacijama“ i ispisanom njegovom misli na vrhu zida kao didaktičkim elementom; Enfilada muzeja u Wiesbadenu, na desnom zidu „Apstraktne glave“ Javljenskog Suvremena izložba u virtualnom svijetu Neko buduće izlaganje, osim što bi moralo imati sposobnost „Apstraktne glave“ ponovno povezati u homogenu cjelinu, istodobno bi trebalo odraziti i suvremeni kontekst, svijet u kojemu izlagačka aktivnost stječe interpretativnu vrijednost. Takvim izlaganjem umjetnost Javljenskog stara gotovo sto godina ima priliku ponovno oživjeti i aktualizirati se, jer posljednja u nizu „Apstraktnih glava“ danas je suvremena glava. Budući da je Javljenski ostvario neraskidivu povezanost između svojih slika, misao suvremene glave odmah bi oživjela cijelu seriju. Takav prijenos misli seriju bi obogatio novim idejama, što bi u konačnici stvorilo zajedničku misao slikara i izlagača. Suvremena izložba, zahvaljujući jednako suvremenom virtualnom svijetu privida – koji predstavlja najvišu razinu apstrakcije kojoj je Javljenski tako dosljedno težio – njegovu serijalnost više ne mora prikazivati u horizontalnom isprekidanom nizu. Tehnički svijet danas omogućuje nizanje „Apstraktnih glava“ njihovim preobražajem iz jedne u drugu pa serijalnost Javljenskog, kompjutorskom animacijom stapanja pojedinih glava u njihovu prijelazu, konačno može postati homogenom cjelinom unutar okvira vremenskog trajanja čitave serije. riječi esejesejesejesejesejesejesejesejesejesejesejesej Sam Javljenski također je bio osuđen na život u dva svijeta čija se dualistička situacija očitovala u prenošenju njegove duhovne poruke putem fizičkog tijela umjetničkog djela. Goodman piše: „Svjetotvorstvo se uvelike, ali nipošto ne u potpunosti, sastoji od rastavljanja i sastavljanja koji su često združeni: s jedne strane od dijeljenja cjelina na dijelove, vrsta na podvrste, od raščlambe skupova na sastavna obilježja, od razlikovanja, a s druge strane od sastavljanja cjelina i vrsta od dijelova te članova i podrazreda, od kombiniranja obilježja u skupove i od povezivanja.“ Javljenski je u svom umjetničkom svijetu činio upravo to: prvo je ljudsko lice podijelio na dijelove, apstrahirao ga je raščlanivši ga na sastavna osnovna obilježja, da bi zatim takve „Apstraktne glave“ sastavio u cjelinu povezujući ih vlastitom misli koju izgovara jezikom boja. Permutacije boja, osim što postaju obilježjem svake pojedine slike, postaju poveznicom kojom se ona veže na prethodnu i sljedeću u nizu. Stoga bi didaktički izlagački stil, osim informacija o umjetniku i njegovim djelima, u izlaganju Javljenskog nužno morao pomoći gledatelju da uđe u njegov vremenski kontinuum. Muzej u Wiesbadenu pokazuje slično htijenje kada „Meditacije“ smješta u kružnu prostoriju koja se zove „Prostor Alexeja von Jawlenskog“. Taj prostor, osim što sadrži linearno napisani citat kojim Javljenski svoj umjetnički postupak opisuje kao meditaciju izgovorenu jezikom boja, kružnim tlocrtom nudi mogućnost ponavljanja riječi molitve te, navodeći posjetitelja da kružnom putanjom prođe više puta, „Meditacijama“ osim prostora nastoji dati i trajanje u vremenu. U trenutku izlaska iz kružnog tlocrta vremenski kontinuum nužno postaje vremenskim isječkom. Usprkos tome, krug je oduvijek bio simbolom savršenstva, a kružnica, ne dajući točku ni početku niti kraju, simbolom apsolutne vremenske beskonačnosti. Budući da se beskonačnost pokazala utočištem apstrakcije, Javljenski vlastitim serijalizmom u jednakoj mjeri iskazuje i težnju prema apstrakciji i čežnju za Bogom. On je prema apstrakciji većim koracima koračao serijalnim nizanjem slika u beskraj, nego što je to učinio apstrahiranjem lica „Apstraktnih glava“. Jean Baudrillard apstrakciju opisuje pogledom u beskraj, zajedno sa svim igrama dijeljenja i umnogostručavanja predmeta u njegovim pojedinostima. Prema takvom tumačenju, serijalnost Javljenskog isječak je beskonačnosti, put u apstrakciju umnažanjem. 59 Serijalnost kao isječak beskonačnosti Kopija kao original Nizanje slika u vremenu pokazuje da formati, koje je Javljenski odabirao za svoje radove, uopće nisu bili mali. Format njegovih djela zapravo je format čitavih serija slika, koje u sebi nose muzičku proporciju kao univerzalni Red. Taj format ipak nije i ne može biti beskonačan, čak ni u virtualnom svijetu, jer ove serije djelo su čovjeka, a ne Boga, pa se beskonačnosti mogu tek približiti. U iskazivanju težnje prema apstrakciji i čežnje za Bogom, kao da kopije – reprodukcije originalnih slika digitalnim putem prenesene sa svih strana svijeta u zajednički prostor – za serije Javljenskog mogu učiniti više čak i od samih originala. „Apstraktne glave“ se putem vlastitih reprodukcija ponovno mogu okupiti na jednom mjestu i to u prostoru virtualnog svijeta, koji njihov vremenski kontinuum ima mogućnost čak i umnožiti. Melodija kao vremensko rasprostiranje akorda „Svijet je sve ono što opisuju njegove ispravne verzije, a sve što o svijetu naučimo, sadržano je u njegovim ispravnim verzijama“, kaže Goodman. Prema tome, danas živimo u verziji svijeta pogodnoj za vremensko izlaganje „Apstraktnih glava“. Tada izložba prestaje biti izložbom, ona postaje „izvedbom“ cjelovitih serija. Smisao takve izvedbe dijelom je sadržan u ambicioznoj, premda samoljubivoj i upitnoj Dantovoj misli: „Značenje umjetničkog djela je intelektualni proizvod, koji se shvaća zahvaljujući tumačenju nekog drugoga, a ne umjetnika, a ljepota djela, ako uopće jest ljepota, proistječe iz tog značenja.“ No bez obzira na različite interpretacije i interprete umjetnika i njihovih djela, možemo zaključiti da su umjetničke serije Alekseja Javljenskog harmonijski niz sastavljen iz mnoštva pojedinačnih slika. Izvedene u vremenskom ograničenju jednog trenutka one zvuče kao akord, a činjenica da se akord nalazi i u svakom individualnom djelu ukazuje na univerzalni Zakon koji glasi da je sve što je u velikom također i u malom. Međutim, budući da tek vremensko rasprostiranje akorda stvara melodiju, za ostvarenje istinskog „muzičkog ikonostasa“ Javljenskom je doista, osim prostora, potrebno i vrijeme. Suvremenom virtualnom metodom simulacije modela prostora-vremena, u cjelovitim serijama Javljenskog postiže se najviši stupanj zbilje njihovog umjetničkog značenja. Zbilja ovog muzičkog ikonostasa, iako Baudrillard tvrdi da to nije moguće, istovjetna je njegovoj istini. LITERATURA 60 riječi esejesejesejesejesejesejesejesejesejesejesejesej 1.Alexej von Jawlensky, Catalogue Raisonnée of the Oil Paintings, Volume One 1890-1914, Sotheby’s Publications, London, 1991. 2.Alexej von Jawlensky, Catalogue Raisonnée of the Oil Paintings, Volume Two 1914-1933, Sotheby’s Publications, London, 1992. 3.Alexej von Jawlensky, Catalogue Raisonnée of the Oil Paintings, Volume Three 1934-1937, Sotheby’s Publications, London, 1993. 4.Vasilij Kandinski, O duhovnom u umjetnosti, u: Duh apstrakcije, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 1999. 5.Nelson Goodman, Načini svjetotvorstva, Disput, Zagreb, 2008. 6.Umberto Eco, Otvoreno djelo, Izdavačko preduzeće „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1965. 7.Catherine Millet, Suvremena umjetnost, Biblioteka Refleksije, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb, 2004. 8.Boris Groys, Učiniti stvari vidljivima, Biblioteka Refleksije, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb, 2006. 9.Jean Baudrillard, Simulacija i zbilja, Naklada Jesenski i Turk i Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb, 2001. 10. Arthur C. Danto, Nasilje nad ljepotom, Biblioteka Refleksije, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb, 2007. Feđa Gavrilović riječi iteta. Volio je detalj više od cjeline, dojam više od priče, jednu vrstu osjećaja stalnosti više od izazova. Njegovi su estetski stavovi legitimni i u njima se ostvario. Nije zapadao u malograđansku sladunjavost, niti dekorativni lokalizam. Iznaći svoj specifičan likovni govor izuzetno je teško, a posebice kada se, poput ovog umjetnika, stoji nasred drevne (rimske) ceste koja spaja kulturom bogate mediteranske dijelove i dinamične opasne sjeverne predjele, ceste koja je sama tranzit, podloga vojskama i trgovcu, na kojoj se rijetko kada putnik zaustavlja. Ali, život i raznoliko umjetničko stvaralaštvo pronalaze načine opstanka i u takvim okolnostima, poput róda i žličarki na močvarnim obalama Save. Prošlo je puno godina i puno izložbi otkako se hrvatskoj likovnoj publici predstavio sisački slikar Slavo Striegl. Nakon Drugoga svjetskog rata, godine 1952. kada su u sve većoj apstrahizaciji stvarnosti Slavko Šohaj, Oton Postružnik, Edo Kovačević razbijali forme u pastelnom kolorizmu, Striegl je započeo sa slikarskim zanatom, sa sličnim odnosom prema motivu, sfumatičnoj igri ploha koje nisu ništa drugo doli mrlje na platnu, s oblikom koji se tek naznačuje, i izmiče u naglašeno dvodimenzionalnom mediju slike. Takav pristup Striegl će usavršiti i dovesti čak i do krajnjih konsekvenci, premda ne više u slikarstvu, ali u akvarelima gdje je dosegao zavidnu razinu jasnoće, sažetosti i izravnog, gotovo piktogramskog govora motiva. Od čvrsto, sezanistički fiksiranih motiva prvih slika, zakašnjelog neoimpresionizma (Jabuke, iz Gradskog muzeja u Sisku), slika mrtvih priroda u kojima je ispitivao djelovanje boje i poteza, vrlo brzo je prešao na razmatranje plohe, mekoće poteza i boje koja daje dojam kako tone na plitkoj površini platna. No njegov je umjetnički životopis bogatiji od samo jednog iznađenog načina slikanja. Osvrnemo li se na slike iz prve faze stvaralaštva uočit ćemo za sredinu prošlog stoljeća karakteristične plohe koje dominiraju kompozicijom. Iz poteza boje esejesejesejesejesejesejesejesejesejesejesejesej Trag prošlostoljetnog promišljanja slikarstva ostao je u svim dijelovima Europe sličan. Stalna borba plohe i iluzije, različiti stupnjevi prikaza stvarnosti i više ili manje slobodne interpretacije oblika, obilježile su traganje za „novim“, koje je zapravo najstariji pokretač umjetnosti uopće. Apstrakcija, novi realizam, enformel, geometrija, egzistencija – sve su to koncepti koji svoju premijeru nisu doživjeli u dvadesetom stoljeću (kako nas često uvjeravaju teoretičari) nego kontinuiraju kroz povijest slikarstva i likovnih umjetnosti općenito. U cijelom skupu različitih htijenja javljaju se više ili manje nadareni pojedinci koji pronalaze svoje mjesto unutar strujanja kojima svjedoče. Takva je i ličnost sisačkog slikara Slave Striegla koji je u svom stvaralaštvu na jedinstven način prikazao svoj rodni grad i njegovu okolicu, to (Krleža bi rekao) savsko, „panonsko“ blato, koje u sebi skriva kosti mnogih vojska koje su njime gazile. Nasred rimske ceste, na putu turskih osvajanja, poprište koncentracijskih logora u Drugom i stratišta u Domovinskom ratu, ovaj je kraj uz svu svoju tragiku kod Striegla prikazan kao realistična pozornica njegova života i šireg, povijesnog konteksta. Ta je povijest rijetko kada eksplicirana (tematizirao je, recimo, bitku kod Siska 1593.), ali uvijek tinja u zemljanim tonovima iz koje izranjaju savske kućice, flora i fauna, kao i usamljeni ljudi njegovih prizora. Striegl je u Sisku rođen 1919. Nakon školovanja u Zagrebu nastavlja slikarski život u svom rodnom gradu do danas, a zbog toga što intimističkim motivima nije podilazio popularnim trendovima, kao velik umjetnik (napose akvarelist) prepoznat je relativno kasno. Striegl se opirao ekstrovertiranoj apstrakciji i kolorizmu općenito koji su u hrvatskoj umjetnosti iznimno značajni i tradicijski (zbog mediteranskoga kulturnog kruga) i zbog niza vrhunskih umjetnika koji su u njoj stvarali. Također, nije se pronalazio niti u sjevernjačkom, tjeskobnom patosu. I jedna i druga odbojnost, čini se, proizlaze iz njegova senzibil- 61 Slavo Striegl veličanstveni slikar detalja oslobađaju se stilizirani oblici, katkada na rubu apstrakcije. Fragmentarnost objekata, koji ipak ostaju u granicama prepoznatljivosti, kao i materija boje tretirane u nizu slojeva slici daju posebnu atmosferu, odnosno prikazuju vjerno vremenske uvjete koje okružuju naslikane vedute, mostove, čunove na rijeci. Skicozan potez i suptilan kolorit koji vrlo sramežljivo uvodi nove boje i drži se nižih intenziteta, u sebi ima nešto od Turnerovog snolikog i neuhvatljivog slikarstva. Boje Strieglovih ulja najčešće ostaju u zemljanim tonovima, a potezi koji grade odbljeske trude se biti što neuhvatljivijima, što diskretnijima poput vizualnih fenomena koje te slike žele prikazati. Svjestan da slika samo odnose koje atmosferske prilike stvaraju na svijetu oko nas, umjetnik ne insistira na dekorativnoj eksploataciji efekta, već pokušava doseći maksimum dojma smirenošću palete, promišljenošću poteza. Kako je o tome napisao Tonko Maroević u povodu izložbe u Modernoj galeriji 2009: „Striegl je vrebao pogledom da uhvati karakteristično treperenje zraka i svjetlosne mijene u krajoliku, te lovio okom da zadrži specifičan pokret grive i repa, krila ili kljuna odabranoga animalnog modela . U tu je svrhu razvio posebnu sposobnost brze reakcije, svježe improvizacije, zgusnute koncentracije [...]“. U ovome je odlomku Maroević dohvatio ne samo Strieglov lov na atmosferilije, nego i izvjesnu trenutačnost kao modus operandi ovog slikara. Iz nje proizlaze i vedute i pejzaži, ali i njegovi akvareli u kojima motiv daje u svega nekoliko poteza, „zgusnutom koncentracijom“ i izuzetno izravnim govorom o njemu. Svi savski krajolici, domaće životinje ili ljudi na kiši prisutni na radovima ovog umjetnika apstrahirani su, ponekada do zaista zavidne razine jednostavnosti i pročišćenosti. 62 riječi esejesejesejesejesejesejesejesejesejesejesejesej Tu dolazimo do akvarela - područja stvaralaštva po kojemu je Striegl poznat i izvan svoga rodnog grada. Njegovi motivi ostaju klasični, ili u smislu već spomenutih lokalnih zanimljivosti, ili unutar čestih tema, poput „slikar u ateljeu“, aktova, ili mrtvih priroda. Bogatstvo njegova vrlo širokog, a opet preciznog, u isto vrijeme raskošnog i ekonomičnog poteza vidljiva je od samih gradnja kompozicije. Kada je kompozicija prisutna, dakle kad nije riječ samo o motivu na bijeloj pozadini, ona u akvarelu posjeduje jednaku gradnju kakvu bi imala i na slici. Primjerice Posavsko dvorište, akvarel je koji prikazuje u lijevoj zoni konja u ogradi, u desnoj štalu. Toniranje smeđe boje sugerira različite teksture i udaljenosti, a sav drugi kolorit prisutan je samo u tamnoplavoj mrlji koja sugerira prolivenu vodu. Slikajući konje u trku, još jedan od svojih omiljenih motiva, umjetnik postiže vrlo preciznu fizionomiju životinje, odnos nanosa boje i punoga i praznoga na papiru, od čiste akvarelističke mrlje stvaraju veristički prizor. Njegova su polja zemljane boje, tek tu i tamo prisutna su područja zelene što asocira travu i smeđe skalirane do tamnocrvene, boje blata i zemlje. Rode, bikovi, posavski konji („posavci“), purani, pijetlovi, žive na Strieglovim akvarelima kao u likovno kultiviranom dvorištu, ili na altamirskom zidu. Kao sin mesarske obitelji Striegl je dobro proučio životinjske anatomije, dajući ih precizno i egzaktno, ali ne deskriptivno, nego samo u nekoliko poteza. Taj odnos čovjeka sa životinjama koji spaja njihovu konzumaciju i njihovu interpretaciju u umjetnosti je poznat još od paleolitika. Nedavni dokumentarni film Spilja zaboravljenih snova Wernera Herzoga (2010.) gledatelja uz pomoć trodimenzionalne tehnologije, ali još više uz redateljevu naraciju koja zvuči poput mitske priče, prenosi u to vrijeme. Iako još nije jasno zbog čega su naši preci slikali životinje na zidovima spilja (primjerice u knjizi Umjetnost ledenog doba iz 2012. Iva Rukavina navodi mnoga tumačenja tih crteža, od teorija šamanističkih magija preko mogućih religijskih funkcija, praktičnih funkcija kalendara, pa do larpurlartističkih teorija „prikaza radi prikaza“), taj poriv likovnog prikaza živoga svijeta još je živ, preko kasnobaroknih slika konja (ali i drugih životinja) Georgea Stubbsa ili romantiziranja faune u devetnaestostoljetnim skulpturama Antoine – Louise Baryea, ili poeziji Alfreda de Vignya. Životinja je uvijek bila ono fascinantno biće koje je dokaz raznovrsnosti svijeta, a divljenje njegovim različitim oblicima poticalo je različita razmišljanja (od eshatoloških do znanstvenih) o njegovom, a s njime i našem podrijetlu. Zato nikako ne treba reći da su snovi iz Herzogove spilje „zaboravljeni“. U akvarelima Slave Striegla postoje i ciklusi ljudi na kiši koji kao obrisi prolaze papirima, gradskih ulica rodnog mu Siska gdje se naizgled čvrste konstrukcije jednostavne provincijske arhitekture rastvaraju i gube koherenciju u tek naznačenom osvjetljenju, kao i niz prizora iz ateljea, prizora plesa ili glazbenika. Akvarelni pejzaži su uglavnom horizontale, smeđi horizonti neprozirnog neba i magle. To su prilike u kojima se u gustom i od vlage teškom zraku vidi jasno samo objekt i područje koji su neposredno najbliži, a sam karakter akvarelne umjetnosti pogoduje izrazu takvog pejzaža. Nemoguće je ne primijetiti izvjesnu picassovsku inspiraciju djela Strieglovog opusa. Izlomljene linije i elementarnost obrisa prisutni su na nizu crteža pastelom i kredom, ponajviše na ciklusu Sisački boj, gdje su prikazani konji čak i direktan citat onih iz Guernice. Također, način na koji Striegl konstruira svoje kolaže, s naizgled razbacanim, ali dubinski komponiranim, pravilnim plohama tamnih boja podsjeća na kubističku gradnju slike. Vrlo izražene egzistencijalne patnje prisutne su u ciklusu Žrtve, nastalom nakon Drugoga svjetskog rata, po iskustvima iz njega, ali i iz poraća, dvaju razdoblja kada je Striegl bio u neposrednim životnim opasnostima i imao prilike vidjeti različite torture. Žrtve su ljudi svedeni na obrise skeleta, obješeni ili privezani na stup, s iscerenom grimasom boli na izmučenim licima. Izdužene poput Giacomettijevih ili Buffettovih likova, nastalih također nakon rata Žrtve sugeriraju krhkost i nemoć ljudskog bića. Uz njih stoje raspela, Pietè, religijski motivi patnje, također prisutni kod Striegla, kao neizostavni, ali diskretni akord ljudske patnje koja supostoji na istom tlu i blatu s nijemim životinjskim postojanjem. Mračne teme Propast Posavine i Odumiranje seoskog dvorišta, močvare, ili akvarel s konjskom zapregom u eksterijeru gdje dominantna smeđa boja prolazi niz tonskih varijacija s obzirom na učinke svjetla, i koji se zove Vrijeme koje nestaje. To je sjeta koja vlada u monotonim seoskim podnevima, u stalnom i vječnom ponavljanju istih zadataka i unutar svega toga pokušaj jednog umjetnika da izrazi taj život vizualno intrigantno i jednostavno, kao znak usamljenog čovjeka koji stoji na drevnoj cesti kao putokaz u koji nitko ne gleda i koji nikamo ne pokazuje. Slavo Striegl: Bik, o.1950., lavirani tuš, 25x23 cm esejesejesejesejesejesejesejesejesejesejesejesej riječi 63 Posavine, nastale su kredom kao koloplet linija u kojima se naziru goleme životinje koje ruše ljudske nastambe, nedefinirane (možda apokaliptične) zvijeri u čijem crtežu ne postoji više jednostavna preciznost već spomenutih životinja ovog akvarelista, nego kaos izlomljenih linija i zatamnjenih ploha koje u svojoj izmjeni stvaraju formalnu dinamiku, sve više se udaljujući od predmetnog prema asocijativnom. Tu su i prikazi klanja životinja, također u vrlo ekspresivnim linijama koje se lome pod različitim kutovima, međutim to klanje unatoč dramatičnosti, nije simbol agresije, niti ičeg neprirodnog, već je žanr - sličica iz života ljudi i životinja, svjedočanstvo njihove biološke isprepletenosti, upravo jednako kao i idilični prikazi Mario Suško U ponovnom posjetu sebi tragom priče 64 riječi poezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezija možebit dođe dan, jedan dobar dan, da ponovno prođem kroz priču i vidim jesam li još uvijek, kad se i ako se svršila, u njoj bio, dio onoga što se usput zbilo i učinilo da se stvari dogode kako i jesu. izići ću van i otići do istog ugla koji je bio u ulomku u kojem sam, pamtim, i ja bio, premda možebit dio neke ine priče, uspio iz nje izići vođen pukim instinktom tog dana koji se činio prijevarno opisnim, ništa u njemu nije bilo što je moglo promijeniti tijek radnje, povijesti, ili se svršiti upravo tamo, budući taj dan nije padala kiša i krv na pločniku bila znakom kako je poruka našla metu, primljena prije no što je bila opažena, nagoviještanje stvarnosti činilo obmanu, život spašen da bude izgubljen, il život izgubljen da bude spašen, poput gledanja nalijevo il nadesno, kraj bez raspleta, poput onoga dana kad sam opet na ugao došao, stajao i čekao da mi krv podno novog sloja cementa na pločniku, moja krv, pokaže je li se život tu svršio a priča nastavila, ili pak obratno. kamo idemo koliko bi daleko morao natrag otići da budeš onkraj početka ničega i koliko bi ti dugo trebalo da se vratiš s grudom zemlje i šakom sjemena da ga posadiš i život nanovo nikne: Sjedim pored tvojeg kreveta dok spavaš, pričam ti priče što niotkud dolaze i nikamo ne idu, premda mi pomažu da razbor ne izgubim kad nikoga nema blizu da me budnim održava kad večer dođe. Ne mogu vidjeti kamo si večeras otišao, a sutra neću biti voljan pitati, znadući kako ne volim da me se podsjeća na grobove koje treba posjetiti kad u humke samo bez riječi zurim. Prsti se tvoji trzaju kao da hoće pokazati u nekom smjeru i ja dodirujem vršak tvojeg kažiprsta svojim priječim mu uvis se dići, u strahu cijelo će se tvoje biće uzdići i s praznim me prostorom ostaviti. Pokrov su ti dahu dva teška popluna, što me tjera zrcalo pred tebe staviti, hoteći biti siguran još tu si, i kad pogledam napuknuto staklo lik mi se tvoj smiješi, premda su tvoje šake sad čvrsto stisnute. poezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezija Jednog kišnog maglovitog poslijepodneva, veli on dok stojim kod njegovog kreveta, u ruci mi žlica i tanjur pileće juhe što i samrtnike u život vraća, komadi mesa s kostima, želudac, srce, jetra, sve to sam unutra strpao u nadi kako će mu pomoći snagu opet zadobiti, Majka se vratila noseći pijetla Ispod kaputa, mršavu pticu podlih očiju No blistava crnog i crvenog perja. Nitko u susjedstvu nije imao takvu pticu U te dane poslije rata, niti smo mi Imali novaca da si takvo što priuštimo. Držala ga je u kuhinji, ratnog zatvorenika, Takoreći, i ja sam došao do jedinog zaključka, Ukrala ga je tijekom jednog od svojih izleta Kako je ona zvala odlaske u zaselke Preko rijeke u potrazi za zbiljskom hranom. Pijetao je uskoro ojačao i narastao, Pa mu je podrezala krila kako ne bi skakao Na stolice i komodu u kojoj smo držali ugljen, Premda me je njegovo apsurdno skakutanje Amo-tamo u ludilo tjeralo a i majčina opaska Kad god bi raširio svoja beskorisna krila Izvio vrat i zakukurikao: Nije to sunce Što se diže, ali ja dobro znadem što je. Pojeo sam tog pijetla, perje i sve ostalo, riječi .. 65 o pijetlovima, seksu i prividnostima Mnogo puta u snovima, premda bi majka Uvijek rekla: Nikad dobra juha od pijetla Ne izađe, al nešto jaja od tebe dobro bi došlo. Nisam se usuđivao pitati što bi to promijenilo Dok jednoga dana bogata susjedova kći, Crvenokosa nimfa koju sam kanio osvojiti Čim se obračunam sa zmajem u guštari, Nije prokrijumčarila očevu knjigu s crtežom Na kojem je muškarac u nekakvim šiljastim papučama Ležao na ženi s crvenim znakom na čelu I antracitnom kosom što se prelijevala Preko nagih grudi: Pijetlovi to ovako rade S kokošima da nesu jaja, izjavila je. Odvela me je u podrum, šapuće on isprekidanim glasom, zureći u strop kao da u lelujavim oblicima dviju svijeća hoće dozvati u pamet zapamćeno, Ispružila se preko tri vreće krumpira U svojem pregratku i povukla me na sebe Poput krpenog lutka, prouzrokujući bol U mojim koljenima i trnce u preponama Kao da je u moje hlače vojska mrava provalila; U mojoj se glavi počelo sve vrtjeti od mirisa Lavande u njezinoj kosi i ja golemo odlanuće Oćutio kad me je učas zbacila sa sebe I rekla, nasmijavši se poput vještice: Eto Vidiš, ništa osobito, njezine su oči blistale Poput pijetlovih u našoj kuhinji. Dršćući u krevetu te noći, očiju Čvrsto zatvorenih dok sam pokušavao prognati Iz svijesti crtež i njezine rumene naježene noge, Ponavljao sam u sebi: O, Bože, milostivi Bože, Ne dopusti joj da sutra ujutro jaje snese. 66 riječi poezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezija u ponovnom posjetu sebi poezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezija riječi .. 67 Dovodi li me to do ovoga groba, ponovno, slova isklesana iz kamena, ime kao u moje majke o čijem mjestu počinka ništa ne znam, i čini da sjedim na drvenoj klupi kod podnožja, pokušavam se uvjeriti pukim sam slučajem naišao na nj i pustio da mi umrtvljeno pamćenje um potakne i oživi da se s njime nosim: Ako tvoja majka, napisala je, njezin rukopis već samrtno črčkanje, nije bila kadra voljeti te a tvoj te otac nikad htio voljeti budući smo oboje više voljeli mrziti jedno drugo posve je razumljivo da se ti koji nisi podučavan u ljubavi zbog mržnje ratu u sebi samome utekneš no to ti je dalo ovaj rat preživjeti da jednoga dana negdje možemo nanovo sebe posjetiti i vidjeti jesmo li kadri oćutjeti što bi zbiljska ljubav mogla biti. Netronut ljetni dan, moglo bi se reći, beživotan, ni daška vjetra, nijem, osim ptice posađene na anđelu, što pjeva svim srcem: zašto su ptice uvijek tako radosne na groblju, ne mogu se otresti te misli što mi u glavi besciljno leprša dok zurim u kamen i čekam da mi pulsirajuća slova nekakav znak dadu. Ptica se nenadano prekida i odlijeće, spoznajući, možebit, kako pjesma ne pomaže ili kako je i moje vrijeme prošlo, te svlačim košulju i liježem na humku, šapućem u krute vlati što koliko miluju toliko bodu moje usne i brazgotinu na prsnom košu: Ako možeš oćutjeti moje srce sada, reći će ti kako dva raspolovljena života ne čine nečiji cijelim. vođenje rata 68 riječi poezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezija iz stare pliješnju zahvaćene ljepenke u podrumu istresao sam cijeli zaboravljeni bataljun olovnih vojnika s kojima se igrah kao klinac. kako je dospio tamo nisam pamtio: možebit sam ratove nadrastao il je majka vjerovala kad rekoše: Ovaj rat dovrši sve ratove. moglo se to činiti točnim dok sam zurio nijemo u nekoć šarene uniforme svojih vojnika, sad samo izblijedjele mrlje odajući da su prošli kroz sve presudne bojeve, mačevi bili iskrivljeni il slomljeni, postolje na kojem su stajali otkinuto, pa nisu ni bili ništa drugo doli mrtvi. neke bez ruke ili noge vratio sam pomno u ljepenku, zajedno sa dva drvena konja kojih se glava njihala na sjajnoj žici. meni je u tom času trebalo nekoliko tenkova, barem nešto teškog topničkog oruđa, budući je prethodnica oklopnih jedinica 28 29 prodrla već u predgrađe, kaneći prijeći preko rijeke iza moje zgrade i spojiti se s utaborenim plaćeničkim postrojbama. samo im je moja vojska stajala na putu, premda nikakav plan ne bih mogao načiniti da na koncu ne budemo pregaženi. sljedeće noći kad je potmula tutnjava tenkova i motora počela nadjačavati kreketanje žaba na obali rijeke narisao sam krejonom koji nađoh na podu znak crvenog križa na ljepenki i rinuo ju u bubanj odbačenog peraćeg stroja. odnio sam u vežu vojnike za boj spremne i postrojio na najvišoj stepenici, licem okrenute prema ulaznim vratima. kasnije, kroz napol zatvorene oči i mrak, ugledao sam kako desetogodišnji klinac s kojim sam nekoć rastao upada unutra vitlajući drvenim mačem, trorogi mu šešir od novinskog papira na glavi bio, i nas dvojica u beskompromisnom ratu ponovno se sukobismo, još jedanput dvanaestogodišnji veteran ja bijah, mlatarajući drškom majčine metle sve dok ne padosmo izmoreni i rekosmo: Primirje? poezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezija Kad su svi pobjegli iz zgrade, izluđeni snajperistom i granatama, prenio sam preostalu hranu u podrum i sjedio u svojem pregratku, plaćenike s one strane ulice iz svijesti prognao, premda su mogli upasti kad god bi im se prohtjelo. Obnoć sam spavao na drvenoj ploči, donji joj se kraj naslanjao na stari peraći stroj, gornji na komodu bez ladica, najmanja moja kretnja nalijevo il nadesno pretvarala je u splav na olujnom moru. Spavao sam poput mrtvaca, ruku sklopljenih na prsnom košu, s glavom na putnoj torbi sa slikovitom oglasnom naljepnicom: U Rim Doći Je Kao Kući Poći, il obratno, poput dojenčeta kad mi je um iskopčao ćutila. Nije mi trebala budilica da me ujutro probudi jer snajperist bi točno u devet počeo svoj rutinski radni dan, kljuvao po zgradi poput nekog divovskog djetla. Počeo sam se oslanjati na njegovu pedantnost, desetominutni predah između nizova dopuštao mi odjuriti u prizemni stan da se pomokrim il nakupim pitku vodu. A tada jednoga dana prespavao sam dobru uru i probudio se u mrtvoj tišini, dobrano ljut zbog toga, kao da me je netko iznevjerio, izdala ura koje su baterije nenadano crkle. Postao sam zabrinut, zbog njega, a i sebe: što se dogodilo, je li nešto spremao, odlučio doći u vežu i pronaći vidljivu metu, ili je maknut jer nije valjano posao obavljao; gotovo sam van htio izići i viknuti: Što se to zbiva, imam pravo znati. Sljedeći dan odšuljao sam se do prozora na najvišem katu, stavio šešir na držak metle i pustio da proviri, no ništa se nije dogodilo, čak ni kad sam ga lijevo i desno zibao kao što bi to mamurni pijanac činio. Čekao sam dva dana, u sumrak išao kroz napuštene stanove, u jednom našao limenku graha ispod sofe; drugi dan, hoteći odagnati iz svijesti zamišljene zvukove s pločnika, bacio sam pogled s prozora i opazio tri muškarca kako piju pivo sjedeći na stepenici s one strane ulice, jedan me ugledao i uperio prst u mene prije no što sam dospio prignuti glavu i otpuzati, ćuteći lupanje srca u suhom grlu. Ispružen na splavi te noći, zurio sam ukočeno u kut, čekajući da zadnji batrljak svijeće samoga sebe uguši, hoteći si istodobno razjasniti zašto bi jedan pauk i dalje preo svoju mrežu na mjestu gdje samo šala nadanje je bilo. Ujutro sam čuo korake u veži riječi .. 69 snajperist i ja i otišao pogledati, siguran da su mi ruke posve na vidjelu, no neki muškarac kojeg nisam znao samo me je odmjerio i promrmljao: Gotovo je, prekjučer je potpisan sporazum; išta vrijednoga u ovim stanovima? Izjurio sam van, zaslijepljen načas suncem, i potom raspoznao kako ona trojica ponovno sjede na stepenici i piju pivo. Tko me je od vas htio ubiti, viknuh, glas mi bio koliko poremećen toliko komičan, i jedan se od njih nacerio i odmahnuo rukom, premda sam kroz zjapeću rupu u ulaznim vratima dospio vidjeti cijevi tri snajpera na snježno bijele pločice zida naslonjene poput ribičkih štapova. u razredu 70 riječi poezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezija noć polagano guši svjetlo dana i ona zatvara knjigu ruka joj ostaje lebdjeti nad naslovnicom Povijesna početnica: kratak vodič gledamo jedno drugo kao da hoćemo upamtiti izraz lica prije no što postane vlastita sjena krov je zgrade pougljenjen kostur pod razreda posut udžbenicima bilježnicama selo napol spaljeno napušteno osim jednog tovara što je u polju revao dok smo nas dvoje dolazili cestom dvije životinje prilazeći oprezno jedna drugoj kako bi se po mirisu prepoznale stavila je dvije ručne bombe na klupu i ove mi sad izgledaju poput golemih egzotičnih krušaka kojima ćemo se pogostiti Povijest nas treba naučiti nečemu ali to nikad ne čini veli ona povišenim glasom ja zurim u školsku ploču i prepoznajem poruku otići od sebe poezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezija riječi .. 71 bilo je možebit još nekoliko stvari za učiniti, nekoliko ubogaljenih poruka koje je trebalo odnijeti prije no što se sebi vratim da vidim je li nešto ostalo od mene u krajobrazu raseljena pamćenja gdje međaši nisu ništa drugo doli nagrđene humke, um se počinje igrati skrivača sa samim sobom kako bi vratio natrag ono što je jednom bio prisiljen pokopati na drugoj strani polja bila je kuća, ispred nje stajala neka osoba; htjela je ključ što je oko mojega vrata visio, premda su na kući sva vrata bila raznijeta granatama, što je kazivalo kako je mene čekala, da se izručim u nadi život ću svoj spasiti, kao talac samo moje vidno polje ostati prizor u kojem sam sada nije isti, scenu su postavili neki ini scenografi, premda vidim sebe kako prilazim pojavi s ključem što joj oko vrata na lancu visi, ruka mi je ispružena, prsti spremni dotaknuti joj bezizražajno lice, kad ptica što je načas na bodljikavoj žici sjedila put neba prhnu i ja stišćem šake da krv zaustavim što mi iz dlanova procuruje i potom od sebe odlazim uokvireno pamćenje dogodilo se to jednoga dana kad su svi pokušavali izmaći vatri snajperista a. žena koja je tražila godota i stablo, glava joj bila pokrivena kacigom, prsa pancirkom b. muškarac koji je ravnao osakaćenim orkestrom u skeletnoj dvorani prigušene povijesti c. žena koja je dobila cvijeće s kratkom peteljkom pokupljeno s improviziranih grobova d. djevojčica koja se van iskrala da nađe tržnicu i žigice za plinski plamenik e. dječak koji je jurio međ hrpama smeća hoteći pronaći svojeg odlutalog psa f. slijepa starica koja nije znala zašto je nenadano odlučila iz podruma izaći d. e. i f. pali su mrtvi taj dan – kako ja to znadem? taj dan sam i ja umro s njima. ipak, d. i dalje izlazi, premda sam joj pribavio žigice e. i dalje traži, premda sam psa njegovog vidio kako je nošen brzicom f. i dalje stoji na otvorenom, premda ja mlatim nevidljivim rukama da uđe unutra promatram ih na svojem ekranu, potom iskopčam boje i zurim u uokvireno crno-bijelo pamćenje, čekam čas kad ću iz njega istupiti da djevojčici dadem žigice, novog psa nađem izgubljenom dječaku, uzmem za ruku slijepu staricu i povedem ju niz ulicu nas dvoje nasmiješeni idemo laganim korakom obasjani suncem što ne baca sjenu 72 riječi poezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezija poezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezija neki muškarac jurnuo je nenadano preko ulice, stisnuta mu šaka prijeteći prema meni usmjerena, i kod mojih se nogu srušio na pločnik. svi su prolaznici počeli zuriti u mene dok sam se naginjao nad zgrčeno tijelo, preveć zapanjen da išta pokušam učiniti. ini ljudi počeli su se okupljati oko nas, pokazivati prstom prema meni, a ja oćutjeh straga me dvije ruke u snažan zagrljaj grabe. s dobrano neprijateljskim licima posvuda oko mene, odustao sam od odupiranja; ja sam pjesnik, dospio sam promrmljati, stranac ovdje, nikad ovoga nisam vidio; upravo sam, izgovorih nešto glasnije, razmišljao o sljedećem stihu u svojoj novoj pjesmi. no odlučni promukli glas dahtao mi je u uho, a zahvat postajao sve čvršći: da nisi ovdje bio, ovo se nikad ne bi dogodilo, i ovaj čovjek ne bi nikad na ovakav način umro, upravo tu, tu kod tvojih nogu, što me je nagnalo na grozničavo razmišljanje, što li sam mogao tom čovjeku učiniti, u prošlosti, možebit u onoj drugoj zemlji, pa me on nekako prepoznao i..., ali što? je li on mogao neprijatelj nekoć biti, držati me u križu končanice i ja mu umaknuo pa je sad, vidjevši me, htio dovršiti posao? lice mu je bilo u grču, otkrivajući, možebit, staru mržnju, možebit čak zapanjenost da sam još živ i stoga potencijalni svjedok; ili, jesam li ga spomenuo, premda neizravno, u pjesmi i on zaključio kako sam na nj ciljao, bijesan sad na ono što sam kazao i obznanio? ……………. kad su moje izbjegličke isprave bile pregledane, obećanje dano kako neću pokušati iz grada šmugnuti ako me se još bude trebalo, izišao sam iz policijske postaje dvije ure kasnije i otišao natrag do istog mjesta na pločniku, hoteći vidjeti mogu li nešto otkriti, rekonstruirati zbiljsku njegovu nakanu u času smrti, premda sam se pokušavao uvjeriti on je samo mogao imati nešto protiv moje poezije. riječi .. 73 pjesnik u prolazu zemljaci i neprijatelji 74 stružući srdito nogama prolazom u samoposluzi jedne subotnje večeri, budući sam se morao vratiti i uzeti nešto što sam zaboravio, okliznuo sam se na vlažnoj plohi i skoro zabušio u nekog mršavog muškarca s krpom i kablicom koji se nenadano utjelovio preda mnom; promrmljao sam psovku na svojem jeziku i čuo kako ju ponavlja i podrugljivo se nasmjehuje. trgnuo sam se, ćutio kočenje u vratu, i naši su se pogledi susreli, nijemi čas prepoznavanja iza kojeg je vječnost nagrizajuće sumnje slijedila, jesam li mu trebao prići, pitati ga otkuda je, kako je uopće svršio tu, da radi u ovakvom okružju, ili naprosto prihvatiti kako je dobar oponašatelj, vjerojatno netko tko nije znao što te riječi doista znače. kad sam ponovno došao, pretražujući pogledom prostor, opazio sam ga u odjelu za poljske plodine kako razvrstava jagode, organske ili, kako vele, kultivirane/neorganske, i on odvratio pogled kad me je ugledao, dok sam ja pokušavao ustvrditi može li mi njegova odjeća, crte lica, pokreti otkriti je li jedan od onih što su me donedavna htjeli ubiti. na koncu, jednoga kišnog poslijepodneva prišao sam mu: Ja sam pjesnik, rekoh, Ne morate brinuti, budalasta obznana oblila mi je lice rumenilom; I ja sam, šapnuo je, dodajući glasnije: Čitao sam vašu poeziju, Davno, nisam baš mario za nju. i to je bilo posljednji put da smo nas dvojica, dva zemljaka prognana iz života, nešto rekli jedan drugome. kupio sam nešto šunke i sira budući nisam htio otići praznih ruku, cijelo se vrijeme uvjeravajući kako je mislio to što je kazao, i kad sam se našao vani i magla i mrak progutali moj trag, nacerio sam se u odlanuću da on nije bio ona druga vrst neprijatelja. riječi poezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezija o pripovijedanju kamo mogu ići odavde ako se pokazalo da je otkud sam došao nigdje i kako ti mogu to sad kazati kad improvizirana djela vladaju nad riječima: poradi gologa preživljenja zamijenio sam instinkte za polovne reflekse no nema puno načina da se diše i čita putanja prošlosti čega se kloniti čega držati kad nulti stupanj određuje kutove: je li to moglo biti razlogom što sam te u nekoj inoj priči ostavio: da spasim tebe ili sebe i dođem do ove točke umotan u izlizan šinjel zamrljan krvlju tvojom ili mojom nisam se kadar više sjetiti kao da hoću vidjeti koliko je prostora ostalo prije no što nam ponestane vremena a pričama riječi i mi ne budemo ništa više imali pripovijedati svjesni da je netko drugi zaplet sastavio tko budućnost je već možebit preradio poezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezija što god je tamo trebalo biti bilo nije, pa je uzjahao svojega konja hoteći odjahati u zalaz sunca ali zalaz sunca također nije tamo bio pa je okrenuo svoju staru željeznu djevu i pošao jahati prema izlazu sunca no natpis se spustio s neba: zbog nestašice frazeografa trenutačno imamo problema s novim danom glasila je poruka što mu je dalo zaključiti nekoga se drugog ticala možebit konja koji ne pobjeđuje pa je sjahao i bacio uvis novčić da vidi kojim putom treba poći ali novčić u zraku je ostao visjeti i to je prevršilo svaku mjeru zgrabio je pištolj i pritisnuo cijev na sljepoočnicu no kad je povukao otponac spoznao je da je ostao bez metaka što je kazivalo kako je vjerojatno ubio sve živo i mrtvo na putu u ovu dolinu premda nije bio riječi .. 75 završna riječ kadar sjetiti se možebit nije ni htio unatoč činjenici da je pištolj još uvijek topao bio i on zapravo od zvuka bježao što je cijelo to vrijeme u njegovoj svijesti zujao i to je sad prouzročilo da mu bolna misao kroz glavu projuri: nemam se gdje sakriti u ovoj jednočinki o tri graha i zlatnom jajetu i konj se propeo i pobjegao od njega kad ga je rafal malog bubnja spustio na koljena i on izustio šištavim glasom: Moram se samo sjetiti lozinke i sve će ovo svršiti jer ću se učas probuditi. Pogledao je natrag i opazio kako neko dijete sjedi u školskoj klupi i črčka nešto u svoju bilježnicu. I tad se nenadano digla vijavica, vidik mu se zamutio, zubi počeli cvokotati, premda je uspio razabrati kako dijete dere stranicu iz bilježnice i donosi je, diže prema njemu prozirnim prstima, njegove očne šupljine bile dva crna dugmeta, lice sjajno i rumeno kao u porculanskog lutka. Arak papira bio je bijel i neispisan. Ovo je tvoja ploča, dijete reče. I sad je na tebi shvatiti Gdje kraj te tvoj čeka. 76 riječi poezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezija poezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezija Moram naći načina da odem odavde, rekao je, stojeći iza zastora, ako hoću ostati zdravog razuma oči idu za označenim pružanjem udaljenost krivo um procjenjuje slijepo zrno prečac slijedi i pronalazi nastavnika latinskoga netko se ničemu smije negdje automatsko reagiranje sklanjanje mrtvih zamjenica ne idi blizu prozora ne stoj predugo na jednom mjestu ptica se u okno zabušuje lice vlastito lice susreće Kamo bi otišao, upitao sam njegovu suprugu, Bilo kuda, bilo kuda Što dalje čak i od samoga sebe tijelo je sneseno u podrum sama kost i koža cijelu tonu teško ime je prekriženo na stanarskom popisu za hranu ptica slomljena krila nepomična još uvijek na izbojku kao da čeka da ju se unutra pusti i spasi ili rine dolje i jad njezin okonča uvečer ostavljamo stubište i spuštamo se dolje ja u svoj pregradak do onog u kojem je tijelo pokriveno starim madracem moje lice ručnikom prisiljavam se sanjati o kiselom kupusu, dižonskoj gorušici i kobasicama um moj trčeći za mirisom tako ja pokušavam preteći ludilo premda sa svakim novim danom riječi moje nastavnice latinskoga u gimnaziji u svijest opetovano prodiru Nikad ništa ne umire ako ga čovjek ne ubije riječi .. 77 mrtvi jezik Dragica Vranjić Golub Riječ o jeziku I Povijesna riječi, ljubljena, odolijevaš zrcalu daha, uzgonu što te u nepromišljenost spravlja, sudaru umnoženosti, složena u nedovršenosti, pripravljena, u zagonetnosti okreta, ohrabruješ uskličnicima, ne posustani u potki misli, ne daj kukuljici da te zarobi, zaodjeni grleno uspinjanje u poj, što kajdankom djetinjstva rastvara grudi, prvih zanosa na materinskom jeziku, u odsječku svijeta, što para zvjezdanu tkanicu i uskače u europsku krunu. Smijem li glasno izreći to hrvatsko biće, akrobatikom globalnosti? riječi Zvonko me premještaš iz skrutnutih zglobova, promatračkih stanki i posjedaš u pauze, da ih ispunim jezikom, pojmom što luta u astralnoj putanji metagovora, pristizanjem značenja, tkivom što razapinje, građu veziva, da budu jedno, Istovremenost, uzajamne događajnosti. poezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezija 78 II. III. Izgovorim li neki glas lakoćom početka, utemeljujem li riječ, voljom onoga kod kojega bijaše u početku Riječ, oriječujem li, opojmljujem li, presuđujem li slovima smislu, djetetu što bi se moglo roditi riječju, tijekom što ga po riječi uživljujem, postojanjem, izvedenicom iz grlene fiziologije, okretom duha, umnažanjem jezika cjeline, u vidokrug sebe same, bez općeg smjera sporednosti. IV. Kada bi se moglo riječju suprotiva vremenu i prostoru, u doba vremena izvora, u počelo pitomosti, pričekati Riječ u vrtu prijemčiva duha, razraslih pojmovlja, u bistrinu nicanja „praskava bića“, po njoj bi postala pred-riječ, što se probojem razgranala u Riječ i stoji kao riječ čovjeka za čovjeka. VI. Riječi, dočekuješ me na vratima zavičaja, proniknuta u sve razloge, opravdavaš ovo zatezanje, ne otpuštaš me lako, poezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezija Jedna me riječ u korijenu boli, jezično zaplitanje raspliće klupko, u vrsnoj teoriji pronađoh ključ, otključah jezičnost, spuštah se riječonosnom rijekom, smislenim tijekom, brzacima ploveći na kristalu izričaja, rodnih dubina, srodnosti po odjeku, samorodna, izgovara me mojim načinom, što sažima, nevelik predjel moje određenosti. riječi .. 79 V. žarom podneva zabadaš se, u sve što te moglo potamniti, rastvaraš u vlastitom sjaju, u sječiva svjetlosti, što paraju sve tvoje pašice i povoje, odjednom si sve-vremena i oprostorena, poškropljena materinskim znamenom, što na put dijete spravlja, ogrnuto neizgovorenom zaštitom, jer lupeži kradu tvoju čitkost, posežući za svijetom koji iz tebe dolazi, blago zakopah u tvoje korijenje, baštineći zemlju materinskim jezikom. VII. Riječi dajem te, razdjeljujem sebe, umnožavam niz nemjerljivih mogućnosti, ali sebe iz sebe ne mogu dati. VIII. 80 riječi Ovaj znak koji mi daješ, svjetiljka je izdizanja što grlenoj ptici zamah šalje, neodoljiv zov radosna dospijeća u jezik, tako te proslavljam obuzeta naknadnostima, što usuput prispješe sa znakom uresa. Razdvojiše tvoje meso od mojih kostiju brzinom svekolike mjere, nedjeljivost nam bijaše usud dosad, odsada raštrkan predjel tvojega pjeva. poezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezija IX. Za ovaj let razvijaš oblik kojim ćeš prispjeti, način sve-rijeka, razložita mjero, urastaš u svaki smisao nakanom bezazlena čina, vij visine, radost što nadvisuje nebesko uspinjanje. Riječi, odasvud tvoja rječitost pridržava letača, zaletnim uzgonom obraćaš se božjoj udaljenosti da „sve po tebi postane“, obuzeta vjerom sudioništva, izravna pristanka, dah nepcu i brzina toploga izdaha. Bijaše li to vrt obećana jezika? X. Raslinje zadržava klorofil zelenu tkanicu tvojega svjetlonoše, štit modrine nevidljivi posjedu. Sada tamo na vratima izgovarač prostire tvoje poslanje objavom pitanja o Tebi, rastjerujuć mrak s tvojega nebosklona, s kojega kapa novi dan i kupa kapke dobrojutrosuncem, pridošlom rječitošću, glasonošom jezika. XII. Ponavljam te, ali ti odavno ne stoluješ u sebi, bezdušno lebdiš nad razbacanim slovima, glasovima, svaki smisao svoju kuću traži. Ispovijedaš li to stvaranje prije početka svijeta, poezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezija Istrgnuh te iz korijena, ali uzalud, zakorijenjena postaješ izravno tlo sječiva boli mraku unutarnjem, tjesnac zvuku što se o oštre hridi razbija, vjetar uzajamnosti, što od tebe do mene puše šupljim zvukovima zbori, žiljem što odolijeva, usprkos navali stanki i pauza. Imenovateljice, presudi točkom. riječi .. 81 XI. kada po tebi još sve nije postalo? XIII. Primaknem li se ljubljena posvojiti ćeš me blizinom, što ne otpušta jedinstvo, savez zajedništva, rastište rasadnika, gdje svijet se rađa pokrenut neizgovorenim obličjima, zlatnom pređom Stvoritelja, što imenujuć dodiruje milošću, plodeći u svim jezicima čovjeka i utrt put. XIV. Netko je pregrizao jezik sada okrajci obezrječuju izrečeno, dijele, svijet i duh vise o jednom slovu, oćutih zvuk što ostade na jeziku, nešto neposredno raste iz početka! XV. 82 riječi poezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezija Prvorođena riječi, okrjepa koja te o-riječila vodotokom duha, pupkovinom još zadržava svu tvoju plodnu vodu, majeutičke zavičajne muke, sama bez zemljovida i kompasa pronašla si put u isječak svijeta koji si baštinila, jeku materinskoga tepanja, uspinjuć se k svemu što počinje tvoju priču. Kemal Mujičić Artnam Sjaj i bijeda ponedjeljka IGRA BEZ PRAVILA O zaboravu je, dakle, ovdje riječ. I o njegovoj nepredvidljivosti. O želji da se nešto sakrije, ispusti, propusti, učini još zagonetnijim. I o ljubavi koja se dogodi i nikada ne otkriva do kraja. O čemu je, dakle ovdje riječ? O zaboravu. I o skrivenim namjerama koje nikada nećemo dokučiti. I o ljubavi. Ako se dogodi, dogodi se. Ako se promaši, promaši se. A hoće li zaborav ikada postati konačan, hoće li ikada biti kao da ničega nije ni bilo? Hoće li skriveno odoljeti vremenu, hoće li se ljubav još jednom preobraziti? Sada, ovdje. *** Kukavice silaze u spilje i štite se od nevremena. Ispred lica nemirna vremena izlaze heroji i ispunjavaju vječnu svrhu potrebnu povijesti svijeta. Nakon svega, kukavice veličaju njihove podvige. Ponekad govorim sebi: hej, čudače, svijet je neobična igračka koju moraš rastrgati kao radoznalo dijete i vidjeti što je unutra. Znam, odgovaram si, ali, to je velika igračka i u njoj ima zla i mogu umrijeti od toga. E, a onda se nemoj igrati, govorim si, kad si kukavica. Kukavice silaze u spilje i štite se od nevremena. Ispred lica nemirna vremena izlaze heroji i ispunjavaju vječnu svrhu potrebnu povijesti svijeta. Nakon svega, kukavice veličaju njihove podvige. Ne zna se zašto je tako, ali tako je oduvijek. VAKUUM Kakvo je i otkuda to tamno nešto što je proždrlo trenutke koje sam htio zaboraviti, a nisam mogao, pa sada, kada bih ih se htio sjetiti ne mogu, jer su prožderani. Moram li se pretvoriti, postat ću fijuk u mraku. Kada je već strašno, neka bude još strašnije. *** U ponedjeljak, 25. 8. 2001. godine u Zagrebu na Strossmayerovom trgu, na glave ljudi okupljenih oko opsjenara koji je gutao vatru, sručio se oblak kiše iz nepoznatih razloga. U srijedu na četvrtak, 17. na 18. 3. 2004. sanjao sam isti san po treći puta u životu. Grom koji je pao iz vedra neba, kotrljao se po livadi i izgledao kao velika crna i sjajna kugla. U jednom trenutku rotirajući se oko svoje osi, ta se kugla zaustavila u visini ljudskih glava, nastavila opasno lebdjeti u zraku. Kao da me vrebala. Prezao sam od nje, užasavala me, bilo me strah (i sada me je strah). U njoj je bilo zlo, znao poezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezija Moji snovi bili su moje oružje, branio sam se neobičnim životinjama i slikama koje nikada nisam vidio, a koje sam često sanjao dok sam bio dijete, da, bila je to bitka za zoru, za plavo, za naprijed, za podići se i poći, postati i ostati. Evo me, ležim na livadi, pogledom pratim ljetne oblake i zamišljam da ponovno imam maštu, da mi se vratila lakoća i sve. Zaboravio sam se i ne znam zbog čega bih se tražio. Zrikavci su uhvatili ritam. Dvadeset sedam je u hladu. Ptice su odozgo. Vjerujem u anđele. riječi .. 83 PREDAH sam, čisto zlo, ali nisam znao otkud sam znao. Ujutro sam se, sav u tri vode, sjetio onog opsjenara sa Strossmayerovog trga i njegove vatre. Tko tu koga vara, pitao sam se, s kojom namjerom? PISMO Datumi su jata ptica u vječnom letu. S njima se trguje, na njih se poziva, s njima se zaigrava... Datumi. Jutros mi je jedan izletio s polica za knjige, prikazao se poštambiljan na pisamcu iznad mojega imena. Kako to da mi se zagubilo i ostalo tu, među knjigama, neotvoreno, nepročitano, neodgovoreno, već više od dvadeset godina? Pismo! Što bih sada s njim u ovo prohladno jesenje jutro dvije tisuće i dvanaeste? Što s neotvorenim pismom? ZAKRIVLJENOST VREMENA Kada bih pisao nekome u prošlost, kako bih pisao: s radošću ili sa sjetom, sa sumnjom ili osapnut nadom u bolje, kako? Kako iz ovoga sada u ono onda, kako bih, dakle, glagoljio najbolje što mogu iz one budućnosti u ovu prošlost? Bilo je bolje, a nije bilo bolje, bit će bolje, a neće biti bolje, kako, idemo naprijed, nazad, kamo, kako? Kako pisati nakon što je bilo, nekome u prošlost o nečemu što će mu biti? *** Zaboravio sam se vratiti na vrijeme, a ono se širilo na sve strane i nisam ga mogao uhvatiti ni za glavu ni za rep. Veslao sam lagano, veslo je bilo kao perce, jezerce je bilo bešumno i duboko, a slika koja mi je treperila pred očima bila je borova šuma na ulju, poneki komadić neba i prelet ptice kroza nj. Hej! Koliko je sati? Koliko dana, mjeseci? Rekli su mi sinoć da sam zaljubljen. Koliko sati? Sedam mjeseci i šesnaest dana. Dvjesta šesnaest puta dvadeset i četiri. Koliko drhtaja u otkucaju srca? Koliko bezbroja koji se šire? Koliko ptica koja prelijeću? *** Prljav i umoran od svega, napokon sam odustao. Nisam vjerovao u svoje djelo, nisam smatrao da sam nekome vratio nekakav dug, Bog me nije čekao, ni duizam, ni naturalizam, nihilizam ni misticizam. Ni New age. Jednostavno, bio sam to što sam bio, a kao da nisam ni otišao ni došao... i, kao da me sve manje biva. To je nevjerovanje, reći će netko od vas. Da. To je nevjerovanje, reći ću nekom od vas. Pobunio sam se. *** 84 riječi Učinio bih nešto, ne znam točno što. Onima koji imaju psa mnogo je lakše, dođu, odu, imaju šest nogu. Pa i onima koji broje dane i oblake i govore o suncima i kišama i o danima koji nam dolaze, i njima je lakše. Pa i onima koji nas broje i otpraćaju, koji nas pale i zatrpavaju, i njima. I opraštaju nam naše grijehe. Učinio bih nešto, ne znam točno što. Pobunio bih se protiv nepravde koja mi je učinjena, a koju sam zaboravio, nekome bih nešto nažao zbog nečega što me je boljelo, a sada prošlo, nekome bih i vratio dobro dobrim kada bih se sjetio o čemu je bilo riječ, uglavnom, učinio bih nešto danas, ali ne znam što. Korak mi je manji nego jučer. Kada bi mi se bježalo, ne bih mogao daleko pobjeći. poezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezija 21. 8. 1999. Duga je noć. San me već dugo vremena zaobilazi. Noćas niti ne spavam. Tako traje ovo starenje, ovaj prokleti život ispunjen pićima raznoraznim. Već sam se pomirio s tim da jesam ovo tijelo. Ovo debelo, ružno, masno, odvratno meso koje mrzim. Možda bi bilo dobro ne jesti dva mjeseca. Isprazniti sve zalihe, osušiti potrebu za žderanjem, za pijenjem. Ne piše mi se, mrzim ovu olovku i prazan papir, što da radim? Baš mi se i ne šeta u pola tri po pustim ulicama. Slušam koncert klasične glazbe, Haydna. Možda sam bolestan? Zašto ne mogu spavati? I, kako se liječiti? Tabletama. E, baš neću, od tableta se deblja. Debljam se iovako. 21. 8. 1999. Četiri su sata i deset minuta, ne spavam. Slušam glazbu s radija. Više ni to. Ugasio sam ga. O Bože, počinju ptice iz Botaničkog vrta. Kako njih ugasiti? Petko Vojnić Purčar PJESME O poezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezija vatra grije vatra peče vatrom oprljismo i svoje jelo i odvojismo se od zvijeri i grašak (koji ne strijemi u nebo poput ruske bajke) i krumpir i tanka pečenka rekli bismo dok se jede ne govori se punim ustima – dobar tek – u slast pojeli – govorahu stari slaveni te i stari hrvati – tek ožujak je ožujak a travanj tek travanj kada se blaguje misli razgovara i jede – ne misleći pri tom da neki ljudi baš ne jedu dapače – gladuju – gladuju – množite se – molite se – napučite zemlju – veli biblija ne misleći valjda – prenapučite obitavališta kao mravi koji stupaju uredno u koloni a ljudi ah ljudi vrdaju lijevo desno i tako prenapučeni sudaraju se i guraju i gaze ta tko će misliti na nijanse i detalje – opstaju samo najjači – mladi – neiskusni – gazi – udri – gurni – trebali bi stići na vrijeme i do obzora zemljišta i do prvoga planeta udri – gazi – gurni – važno je da ti preživiš i stigneš do cilja – udri – gazi – gurni u suprotnom – tebe će zgaziti - gurnuti – udariti – snažno – posred lica posred grudi – vatra grije vatra peče tko bliži vatri tom kum slučaj i stric milijarder u mercedesu upamti to za sva vremena do oceana a onda dalje umjesto čovjeka budi galeb i preleti budi ptica budi polačovjek poladelfin i preplivaj ocean zaroni pogledaj ribe u prostranstvu budi zvijer panter crni bijeli žuti svejedno preživi produži izbori se za svoj prostor ugrizi ne zaboravi nikako – ugrizi – jer ugrist će i tebe – tko prvi taj se spasi – barem privremeno tko drugi – taj potone taj se udavi taj istrune – ne zavaravaj se – i ti ćeš isto tako – ali nešto kasnije za godinu dvije ili dvadeset godina – svejedno – i ti ćeš tamo – u prah u pepeo u vatru ništavila – i prema suncu i prema hladnom mjesecu – svejedno – i ti ćeš tamo – i ti ćeš tamo – svojim roditeljima (a kasnije i svojoj djeci) – i ti ćeš tamo gdje zastaješ vječno – samo se jedan bog spasi – isus krist – i s njim bivaš u nirvani (je li to svjetlo – je li to mliječna tama – pileće žuta svjetlost na kraju puta – ili – što je) pitanja bez odgovora – pitanja bez odgovora – a i ako znamo odgovore – mučimo – tišinom riječi .. 85 O VATRI O VODI 86 riječi voda si uglavnom dok živiš ljubiš radiš boluješ umireš liječiš se živjeti živjeti vičeš bezglasno nitko te ne čuje često ni sam sebe ne čuješ vodenast si malo manje od vode ne baš providan tek kad staneš iza rentgena vide ti se kosti pomalo pluća jetra bubrezi a praznina okolo njih je tekućina što je zapravo voda ne baš izvorska to jest kad se rodiš tog časa si izvor dijete možda sreće možda patnje možda se rodiš usred rata ponekad i usred mira dijete si sreće dijete odricanja dijete napornog rada zaljubljeno dijete(daj bože) u majku u oca u brata u sestru u drvenog konja kojega jašeš njišući se vječno poput starih mongola koji i danas jašu u našoj mašti s istoka azije do zapadne europe jašu jašu jašu kroz stepe šume jaruge i brda i planine kao u zemaljskom raju gdje se samo njiše i jaši do vječnosti i natrag s pomalo umora i puno zadovoljstva ali ti si dijete i to ne znaš tek kasnije saznat ćeš što su to napori i radosti i znanja kada doista i radosti mogu dosaditi i postati užasni napori i tjeskobe i mučnine ali ti si nevino dijete otvorenih začuđenih očiju i jednako motriš površinu jezera pokraj kojega si se rodio a onda širinu rijeke kod pešte i petrovaradina i beograda jer tvoji roditelji te vodahu kao kuče na povocu od grada do grada od jezera do rijeke ne propustivši poneku zgodu da ti ispripovjede kako smo mi porijeklom s mora a ti naravski ne vjeruješ do trena do časa kada posjetiš more i progovoriš a ljudi s mora se osmijehnu i kliknu – gle ovoga malca govori kao mi – no ti si još uvijek nepovjerljiv jer petsto šesto kilometara na jug te straši i ta daljina je najduža daljina koju možeš zamisliti kao drugi kraj svijeta a ovi preplanuli ljudi s mora se možda šale s tobom i tvojim govorom te riječima koje znadeš od rođenja – rorata – kulecati – reterat – ajer – suha pogača – i tako dalje – uzlivanca – koja se presijava u kori sa sirom i toplom juhom od rajčica – onda te radoznalci vrte okreću poput čigre i vele - isti mi – isti mi – pljunuti mi – a ja se čudim i ljutim i ne volim da me zovu tako kako me zovu i ne volim da me pljunu – nisam još vičan igri riječima – to će doći puno kasnije – ali se sjećam događaja djetinjstva dobro se toga sjećam jer za mene to bijaše novo i pomalo šokantno i pomalo čudno a čuda ću se odista nagledati u svome životu podosta i u literaturi također čudo je zar ne vidjeti žuto pile u travnju ove godine a u travnju sljedeće kao moćnog pijetla pa kako to - pak zašto to – čudo rođenja i čudo života – eto zato govori ti biologija – i more – govori ti i more – ne to što si potomak grada s mora već u moru s ribama koje motriš posve izbliza i s maskom i bez maske – jer hrabro otvaraš oči – i taj podmorski svijet (kao i onaj u eteričkom kozmosu – zar ne) – podsjeća te makar u zrnu pamćenja onoga što je bilo - i prije tebe i prije tvojih roditelja – što je bilo u mladom moru i mladom suncu – kada i tvoj komadić budućeg tebe valja pramen pjene prema obali jer i ti si uglavnom voda – i pramen pjene iz koje ćeš izroniti je voda – i to je to – i bilo i bit će tako – zapisaše mudre knjige kasnije – i bi tako i tako neka ostane zavijeke poezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezija O ZEMLJI poezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezija riječi .. 87 o crnici da zborim poput mojih djedova i pradjedova od sombora subotice i žednika do kuzmana bonifacija i silvestra što imahu natjecateljski duh i te 1870 i te 1904 borba za prinose žita kukuruza i suncokreta na određenim parcelama bijaše više negoli teška (i s talijanima i s francuzima i s mađarima) u zemlji panonskoj i zemljama talijanskim francuskim i mađarskim – ali ipak nadmoćno pobijediše – i njih čekaše farmeri amerikanci i farmeri kanađani – i njih nadmaše u količini i kvalitetu i žita i kukuruza i suncokreta – o ta dobra stara vremena - o ti dobri stari natjecatelji – ima li ih i danas – tu među nama - makar u susjedstvu – makar u americi ili u kanadi – svejedno – kada te ne pitahu samo za nacionalnost već kako to uspijevaš na svom komadu zemlje kao da si prvi drugi i treći adam koji hoda tom zemljom s prvom drugom i trećom evom i njihovom djecom – a blažena kišica rosi po njihovim umornim licima i suncem što dolazi i dnevno zalazi iza obzora njive šume kuće i jezera i govoriš im da si manji od mrava i manji od buba mare a oni se čudom čude takovom objašnjenju i skromnosti za koju misle da je lažna a lažna bi doista bila hvala i spoznaja kao i mudrost ostalih godina kada bi trebalo preživjeti i vrijedno raditi a ne samo u godinama natjecanja (jer to je bilo – možda – samo slučajnost da si pobijedio i boljeg od sebe – jer agricola nije samo rezultat brzina količina kao u sportu već i kvaliteta zrna jednog od žita i zrna jednog od kukuruza i zrna jednog od suncokreta što se pretoči u ulje kojim se mažeš ljeti po najvećoj vrućini koja se zvaše kanikula a zimi premažeš samo usnice i raspucalu kožu na dlanovima i odmah ti bude bolje i zadovoljan si veoma i motriš tiho u sebi pobjednički svoju snažnu djecu i njihovu djecu u kolijevci kao laščad i mlade rode što će jednom (isuviše brzo) odlepršati ne samo u afriku već i dalje u južnu ameriku australiju kamčatku i još dalje prema polovima trčeći za poslom nepoznatom daljinom ljubavlju možda i mladim mjesecom iza guste tajge u kojima se ponekad može vidjeti i bijeli sibirski tigar na putu samo njemu znanom od daleka sjevera do topla pacifička juga i ti misliš na njega ne zapravo vidiš ga u zbilji a on se vrpoljji što ga motriš jer želi ostati i opstati u svojoj osami u svom tisućljetnjem putu od rusije do persije ne želi bijeli tigar ni u pjesmu ni u pripovijest niti u roman a ponajmanje u dramu želi biti u svojoj ljušturi u svjetlu snijega sibira i sunca stare i nove persije dakako O NEBU 88 riječi poezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezija o nebu zar ne pisaše aristotel prije nekoliko tisuća godina raspravljajući o toj eteričko filozofskoj temi razuđeno i mudro kako ja bijah od rane mladosti vezan za slikovnost i vlastitu maštu tako i ja skromno razmišljah o kraškim oblacima ispod mene ploveći u zrakoplovu iznad europe zatim atlantika i sjeverne amerike ne sluteći da oblaci nisu kamen i da kamen nije oblak ali što je tu je mašta nas odvodi u visine u ponore do nemogućeg i uvijek se sjetim prijatelja pjesnika iz zagreba koji napisa studiju o disciplini mašte što često otada imam na umu što na umu to na drumu što u meni (pjesniku) to u tebi (čitatelju) i taj suodnos sliči krvi mesu kostima i koži u tijelu čovjekovom a onda eter i nebo gotovo mi dođoše glave (velim to metaforički) kada tog jutra 1968 ili 1969 godine zabezeknuto promatrah prvi silazak ljudi na mjesec polako nesigurno u tufnastim skafanderima sa zastavicom u ruci i uvježbanim sloganom – mali korak za čovjeka ali veliki za čovječanstvo i bijah svjedokom tog prvog iskoraka čovjeka u kozmos uzbuđen do patologije zapravo nesvjestan paralele da ja kao sićušni sudionik tog epohalnog događaja ne moram nimalo filozofski razumjeti ono o čemu piše grčki mislilac ali itekako osjećam taj drhtaj živoga čovjeka što korača površinom mjeseca kao da ja istoga časa koračam iza njega oprezan uplašen neutreniran bez sile teže bez mogućnosti da se podignem ako slučajno padnem na toj pustoj površini između rovita sna i ogoljene kozmičke zbilje u dalekom nebu iznad planete zemlje i etera okolo osvojena mjeseca satelita komada dijela nekadašnje moćne zemlje što se jednim komadom odvoji i pluta u sivom a mnogi vele crnkastom beskraju i naprijed i nazad i oko sebe ne mareći za filozofske riječi i sentence izrečene davno prije ovog putovanja ali to ne znači da se ovo zbiljsko i realno i dokumentarno potire s onim prijašnjim dapače to se tek usložnjava prožima dopunjuje s veličanstvenim mislima i riječima koje možda i naslućivaše ovaj povijesno kozmički trenutak i događaj bez premca jer i jedan francuski romansijer zar ne opisivaše put na mjesec još prije sto godina u što tadašnji ljudi nisu puno vjerovali a skeptici govorahu tko to zna možda da možda se i dogodi znanost i vrag nije li tako ne spavaju ne drže se po strani da da znanost i vrag to su vražiji naumi i poslovi kada se miješaju tekućine u retortama i stvaraju čudesa iz dana u dan iz mjeseca u mjesec iz godine u godinu i tko zna kuda to vodi i dokle će to tako zar i beskraj (što li) ima svoga svršetka još kao mladac vjerovah da je grad gender u kanadi najdalje mjesto na zapadu i te 1984 godine ispuni mi se želja da ga posjetim 17 marta iste godine u subotici bijaše sunčano u bratislavi oblačno u pragu mećava i jedan talijanski nogometni tim se prinudno spusti svojim zrakoplovom u slovačku čekajući da snijeg u češkoj okopni i oni zaigraju u pragu (te ja na aerodromu dobihdva potpisa od nogometaša rossija i platinija) a bonyeka uprava tima zatvori u čajnu kuhinju aerodromske čekaonice i vikaše ne i ne i niente i niente - bonyek niente - strašno uplašeni krečno blijedi glede kluba da će stara dama juventus izgubiti i tog internacionalca (kad ova dva već potpisaše za mene) ne i ne - zapomagaše - budući da sam se ja predstavio kao urugvajski milijarder (razgovarasmo francuski i ja (metaforički možda a možda i ne) ponudih momcima - carte blanche) O BILBORDU ne ostavljaj iza sebe nikakva dokumenta ni zapise ni natpise ni memoare ako bude bilo ako bude potrebe napisat će se oni i bez tebe i oni olakšavajući i oni otežavajući izvući se svakako nećeš bukagije ti rastu iz samih stopala vidi vidi poezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezija riječi .. 89 pogledaj Jasna Melvinger IZ RANIH DEVEDESETIH OSIJEČKI TRAMVAJ I toga je jutra nešto nevidljivo u zraku ledbjelo Nakon svega što se, ne samo u Borovu Selu, već dogodilo No, nitko u tramvaju nije strepio od onog najgoreg Ne znam o čemu je razmišljala gospođa u šarenoj haljini Ta, ljeto na tržnici još je razuvjeravalo obiljem To se i vidjelo kad su se iz njezina cegera rasuli krumpiri, rajčice, jabuke, mahune Gospodina u civilnome odijelu mogao je odati tek zluradi smiješak ponad raskriljenih novina No, i on je ustuknuo, kad je grunulo A studentica, kroz rasprsla je okna namah iščitala sve stranice što bi ih bezbrižna mladost tek preletjela Tko je pritisnuo kočnicu, ne na uobičajenoj postaji nego mimo voznoga reda i ustaljenoga kruga? To nije bila ruka žene za upravljačem, sva oblivena krvlju. I one koji vole sanjariti o radosti božićnih zvončića Počela je napuštati pritajena nada da će sve biti u najboljem redu, već do zimskih blagdana 90 riječi RAZBIJENI VITRAŽ poezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezija Modro iza okna, kukavna nam majka, zar jedini azil? Opet se obnavljaš u izvoru krvi, ti, vojnička slavo! Zeleno nas nadživje, niti paunica travku da zgazi. Od Istoka do Zapada vaga mjeri lupeški alavo. Sleđeno bijelo. Koliko će puta snijeg i na moj XV. kat? Ni krava iz gladna vimena da poškropi svate okorjele. Crveni planet. Kako drukčije opisati preklani vrat? U čađavoj duplji, ponad ulubljene, prazne zdjele. Ni kolovoza, ni augusta. Sunce u znaku Lava tu ne sija. Oni slijepi za boje, od žute, za rukav nečiji, kroje traku. Ko li je slijedio Vožda, tko iščekivao da se javi Mesija? Razbijeni vitraž. Olovna ležišta i mrak u zabitome budžaku. NE NA SUMATRI Sve se plavi! Sve se plavi! Ne na Sumatri, ne na Javi. Od Korduna do Soluna – pet somuna! Dubrovnik! Ta, to je Orjuna Zona A, zona B, Italiji, ne, baš, sve, Kranjska, a i Koruška, ta, to je već Austrija! Oštija! Ma, te sam već vidija! To su ti, je l’ pop Đujićevi četnici? To je ta, ne porca Madonna, ne talijanska crna legija! Da, Gospe ti sinjske! To je ta. Ne više ista, Jugoarmija! Nek ide ća! Radi ti o glavi, ne, zaboga, sup bjeloglavi! Vidi te skroz naskroz, ne, baš, taj drobni tiček kos! Kakav Versajski mir! Kroz Hrvatsku kao kroz sir! To su te Terazije – Srbija na Istoku, Srbija na Zapadu. U boj, u boj, za narod svoj! Što to bješe, taj AVNOJ? Svi pod sabljom Jelačića! Svi pod Miletića pesti! Pa, ne radi se sada o toj, ne, baš, ni uvijek istoj, Pešti. NE BAŠ VESELA PJESMA Ribe se mrijeste, psi se lijepe Semela sjeme Aresa sije Av – av, arijske rase rep Samael sam, glasno se smije Ples leševa, bal SS vampira Alave ale u slast se maste – Selam, Esma, mjesec raste, SMB armija pase ep Valkira. Elas, Esav, cijeli svijet je blesav Riba se bjelasa, tjelesa se bijele – P. S. Alas i dalje marljivo vesla. Da, to je ta, ne, baš, vesela pjesma. poezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezija Slap bijele lave, padaju glave. TV baba bijesna baje i laprda Semper et semper, ave Caesar, ave Maslina bdije navrh brda riječi .. 91 Plamsa slama, leti pljeva Salve s desna, salve s lijeva Pali sela, mala, vela, Abelova sestra smjela. DJECI NIOBE Djeci Niobe vidici Zapada isklizli – Čekaj da gorda ta Jugoslavija Virus komunizma uskoro opizdi, Dozivaj Uskrs, novi Zodijak, Kozmodrom novoga doba. Trpi, Penelopo, ubod igle bola Plači, gdje Bog samo vidi lice, Bdij uz svijeću netremice, Uzdaj se u se i u svoje kljuse, Sabat na ruci nosi sivoga sokola, Kapiju solsticija čuvaj, Januse, Ključ istine. Svima su dani odbrojani. Vino nade isteklo. Krepalo i ono kljuse. Samuj i pati iza zabravljenih vrata. Onaj čovjek još nije krenuo u Emaus. IZGUBLJENE ZA ONE KOJI ŽIVE Jehova je zao. Žena zla hijena. Iza nje je kaos jahao iz Kanaana. Bezuba, ružna, baba – Jaga lijena. Nejaka Eva, nauk guje. Iz raja izgnana. Udicu grijeha baci mi Heba. Guba i kuga. I ta sveta Magdalena – Zov cvijeta iz lijehe neba. Ljubljena žena. Živa, a ubijena. Vila na izvoru krvi se smije Jabuka božja na zemlju pade. Tajna je veza iluzije i noža, Jedri drijenak za vino nade. 92 riječi Zbogom, ne zaboravi niti blago Koje drijema Bogu iza leđa. Kovina kobna Azazela. I ona bijela, Od runa uskrsnoga janjca, pređa. poezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezija VRANE Uzletjele vrane, nebo zamračile. Tko li ih potjera s polja nepožeta, Što se zalud vješa o vrat poznom suncu pod slamnatom krunom? O njivama i o minama. Ni za očevid, ni za istragu. Samo ti nezakopani. A i oni, kosti im, još, neotkopane. Uzletjele vrane. Pred praskom i tutnjem bojevna streljiva. Studenim vjetrom da se zaogrnu, podigla ih, trome, sverazorna sila. Moglo se i vidjeti, dabome, te jugomigove, a s po dvije vanjske bombe, Čak i iza zabravljenih protupožarnih vrata, tog ne niti objavljenoga rata. Ni crne, te, zloslutnice nisu ostale, tamo gdje su se dugo tovile, Sitih kljunova na slavonskim oranicama, pod žagorom nujnih glasova. Više ni vlakom, niti vozom u nedogled, preko razorenih šina. Tek zamah crnim krilima, preko nebesnih, ako ne i pustopoljina. FOTELJAŠI Ipak mi započinje dan. Ma bio to što i jest – dijamantna igla u živac oka. Ono što sam ja sama nije još prikupljeno u slova – Zar se, odista, sama slažu na mome pisaćem stolu, iz bezbroj glasova, što ih izatka osama? Posvuda unaokolo široka, ne više idilična, panorama – Odasvud pucnji, štektaj iz šaržera. Ti migovi, ne samo u paru, onako, gonimice, Ne samo u zveketu okana. Ti helikopteri, na putu od predsmrti do amputacije svakog smisla. A moja udobna fotelja, to, s boka na bok, za sada nikome, osim meni samoj, kao da i ne smeta. Mislim, nisam ja niti okamina pred TV ekranom, sa smetnjama ne, baš, na svim kanalima. Niti sfinga koja u beskonačnost odgonetava uporno krčanje iz radioaparata i svih tih tranzistora. Još uvijek nije razoren, a ni, hvala Bogu, naprsnuo, taj strop nad glavom mi. No, osinji mi je žalac pod jezik uštrcnuo bezglasni žagor onih promrzlih S cjelokupnom imovinom u najlon-vrećici, s tim pinklecom mučnog tavorenja Što ima s tim crveno Sunce? Ta, zar se stradava samo na Istoku, ili samo na Zapadu? Ni planet Mars tu nije kriv, niti mjesec ožujak, ni Zeusov plamen, niti očinski njegov gnjev. Ta, sve su to, ne nebeske, no zemaljske, te tužne ljudske, ne, zaboga, niti prikaze, niti sablasti. Ona starica, ogrnuta maramom, tko ne bi u njoj prepoznao svoju, iz sjećanja na tren uskrslu staramajku? Ona žena sa sitnom djecom, kao izblijedjelom, ne samo od podrumskoga mraka – Ako znaju da su ostali i bez oca, i bez starijega brata. Kako li se, ponajviše baš njih, bolno zaželjela svjetlost danja! poezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezija POVORKA IZ, NE, JOŠ, MIRNODOPSKIH DANA riječi .. 93 A tim bivšim foteljašima, ne bi se, ono, narod, možda, ni dogodio, Da su bili, ovako kao ja, tek privatno razbaškareni. NE, BAŠ, CIBETON I MUSKON A sve to, ni na spomen-ploči nobelovcu, niti u slavu njegove sinteze seksualnih hormona, Ni u spomen na bilo koju, Ružičkinu, tu, miomirisnu tvar. Teško je tu sada izbjeći rimu, a u odnosu na ime rodnog mu mjesta Vukovar. Dabome da žene smrde, kad, ni za tu intimnu njegu, mjesecima i mjesecima nisu imale uvjeta! Smrde, ne samo onima, koji ih, valjda, i nisu prskali raskužujućim sprejevima, je li, baš, mirisom Crna mačka? To se, dakako, ne odnosi na onu sjajnodlaku, naslikanu i zbog crne dvorkinje, a pokraj uzglavlja nage Olimpije. Ne, to nema veze ni s mirisavim, fiziološki djelatnim spojevima, Koje je, ne, baš, u rodnom, svom, gradu, proučavao Lavoslav Ružička A, možda, to i nije rečeno samo zbog viška testasterona, nekad sintetiziranog, tek u znanstvene svrhe. Jer, nisu, valjda, smradne samo, baš, ekskrecije iz ženskog tog spolovila Ta, u donjim katovima, a i u tome podzemlju, tamo gdje je kanalizacija, Kao da nema, ne, baš, miomirisnih fekalija, i tih istih, Na uniseksualni zadah tako osjetljivih, ne samo ni uninacionalnih, sve, čistunaca. VATROGASNI ŠMRK I KACIGA Te vreće ili džakovi? Je li to, uopće, nekakva, baš, zaštita? Dok su one nesretne spremačice punile vreće, avaj, vrijeme njihova života je isteklo, A pijesak iz vreća, možda, i nije iscurio. Tko se ne bi sjetio te velike tvorničke hale kombinata Borovo? Bili su pod paljbom tamo, također, oni što i nisu uzeli, u te muške šake, ni trnokop, ni motiku, ni lopatu. Je li komu zasmetao, baš ćirilični natpis, ono Vatrogasni dom Trpinja. I onaj, na zidu namalani, kao vatrogasni šmrk i ona, kao nekakva kaciga? Ne, valjda, onima što su već stražarčili, za litru rakije i za stotinu maraka, uz cestu, a sve ukraj balvana. NE, BAŠ, O OSTRACIZMU I O RETORZIJI 94 riječi Da. to i nije, valjda, samo izvanjezični taj balkanizam. Jer bilo je, dabome, ne, zaboga, u srpskoj Ateni, i odluka Da se prognaju, ne svi, baš, građani s partenonskoga friza, A nije se po njima, valjda, ni gađalo, onako, ne samo iz bazuka. poezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezija Tamo i nisu krovovi ostajali bez crijepa baš zbog glasovanja. Glasački listići bili su, još, protivu tirana, svi ti ostrakoni. Dakako, bez uobičajena batinanja svih imenjaka, Josipa i Franja. Tek da se uvaže, ne, baš, ni ratni, a kamoli mirnodopski zakoni. Nećemo sad ni o onome engleskom lordu, niti o njegovu sendviču. Ta, ne bi mu ni prijao u londonskome, baš, dvokatnome, autobusu. Dabome, vrijeme se mjeri po istome za sve, podnevku, a u Griniču. Sve ostalo je, ne, zacijelo, po svemu isto, a već odavno nije po JUS-u. KROV Pod njim započinje svakidašnji mi put, Kao da su mi misli nad slovom još sabrane. Penjem se sve do posljednjega kata – Skrovitog tu nema – vidik na sve strane. Kad pokrenu se mračna dizala, Zaškripi, zacvili od mukla potresa, Stižu gosti od kojih se zalud, Snu pod uzglavlje, skriva adresa. Čađavim zadahom provaljuje tama Kroz ogoljena rebra krova nebesa se sele Zasipa jalovog željeza teški krš Po žbuci raspukle zvijezde posivjele LJUDOŽDERSKI PUČKI NAPJEVI Jest, bilo je mesa za tu kanibalsku gozbu obilatu, Tek, moljakali su druga Slobu da donese, još, i salatu. Jest, bilo je toga, ne, baš rujna vina I na krvavoj pijaci, ne samo nadomak Knina. Jest, to je ta, ne avaj, pričesna hostija. I to je taj, ne, avaj, pričesni putir. Za sotonski,i za satanski, crnomisnički pir. CORPUS DELICTI poezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezija Ne do mjeseca, tek u raskomadanu mesu, Jezivo jasno za glasnika kasnog – Ta promrzla, pocrnjela kruna od pet prstiju, Taj oskvrnuti ili oskrnavljeni corpus delicti. riječi .. 95 Taj čovjek, ni s mjeseca, ni do mjeseca. Alea iacta est! I ta kocka je koska – I oglodana, i zakopana, i otkopana! Igor Petrić 33) PJESME Civilizacija nemara 96 riječi poezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezija Uvodna špica nijemo se razvlači po ekranu Dok, crno-bijeli tonovi Nejasno odašilju signale u gluhu noć, Punu nadanja za ponovnim susretima. Odlučimo ostati, Kao stranci zavaljeni u istrošenu Garnituru sjećanja, Usnulih pogleda, Nezainteresirano očekujući Još jednu odjavu uz pozdrav Domovini. Čekajući bez pokreta, S blago otvorenim usnicama, Teško gutajući kisik ustajalih zidova, Prepuštamo se sanjivim mislima Gdje u zajedništvu, Oslobođeni levitiramo Među zvijezdama, Daleko od radoznalih očiju, Uvijek nezadovoljnih i kritičarski Raspoloženih spodoba. Budiš se! Budim se! Bogatiji za još jedno iskustvo iskonske ljepote Nezagađene tehnologijom otuđenja. Čisti i nevini, Spremni za nova srastanja U igri preživljavanja Jer, nakon podobnih Dolaze milijarde podobnijih, A mi ostajemo sami I jedini, Sebi dovoljni. 33 Igor Petrić, rođen je 1973. godine u Sisku, prvi put obljavljuje poeziju. poezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezija Potraga za čovjekom kojeg smo oduvijek željeli sanjati u nama budi svijest o kompetentnosti poimanja fizikalnih zakona našeg unutarnjeg svemira u kojem konstatacija: ‘sposobni smo za sve dokone poslove’, preživljava jer ju vješto prikrivamo obavljajući radne zadatke predano, manje ili više s užitkom vlastitog egoizma kojem ne vjerujemo, kojeg pokušavamo ignorirati, igrajući uglavnom na sigurno, uz obveznu kontrolu duha radoznalosti, skrivajući njegovo postojanje, dok oprezno nadograđujemo svoj kostur iskrivljenih želja uokviren lažnim nadanjima. … Što nam drugo preostaje? Nakon toliko izgubljenih obećanja, raspršenih u olujnim oceanima našeg postojanja … Moramo se sabrati kako bi preživjeli, kako bi opstali i bili normalni, neopterećeni i sposobni za nova traženja, nova davanja u igri bez početka bez kraja. … riječi .. 97 Igra Ogledala Ogledala U kojima Duše mrtvih uspomena spavaju, Zovu te I nude svoj odraz U zamjenu … Nude svijet kojeg ne poznaješ. Ogledala S kojima Snovi postaju stvarni, Zovu te I nude sav svoj sjaj U zamjenu … Nude sve ono što nisi imao. Ogledala Uz koja Ništa pretvara se u sve I sve oko tebe tvoje postaje, Zovu te U svoj svijet tišine S kojim nestaju iluzije. 98 riječi poezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezija Antonija Ugarković 34) PJESME ZA DJECU Znatiželja Mala je Tanja od glave do pete vrlo znatiželjno dijete. Uvijek ima pitanja sto! Gdje, zašto, kako i što? Gdje sunce spava? Kako raste trava? Zašto ptice lete u jatu? Što zec jede uz salatu? I baš joj treba, kupiti ljestve do neba, jer znatiželjna Tanja i tajanstveni svemir sanja! Afrička priča Lav ju je iz trave gledao i slasna jela u mislima redao: žirafa s makom, žirafa s češnjakom, u umaku od vina ,žirafa na sto načina. Lavonja nije shvatio da ga je mrav u stopu pratio. Brzo mu je pročitao plan i odlučio pokvariti dan. 34 Antonija Ugarković, rođena je u Sisku 1979. Uz ljubavnu poeziji piše i poziju za djecu. Sudjeluje na Sisačkoj Stihovnici koju organizira Ogrank Matice hvatske Sisak. Dječju poeziju objavljivala je u časopisu Radost. poezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezija Mili moj krenut’ ću redom u Africi žirafe plivaju srijedom, a naša je u jezero skočila i svoj dugi vrat smočila. riječi .. 99 Htjela sam Juri ispričati priču o žirafi, lavu i hrabrom mravu, al’ mu tema srce ne drapa, ne shvaća kako se mravac uklapa. Tobogan Vikend svako dijete voli jer ne mora bit’ u školi, izjurila sam odmah van na svoj plavi tobogan. Ali vani kiša gnjavi, lokvice su i na travi. Jedan spust i mokre hlače, više mi se i ne skače, od muke ću pustit’ suzu, idem doma sušit’ guzu. 100 riječi poezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezija Slavo Striegl: Ljubav, o.1965. god., tempera, tehnika s voskom Milko Valent Globanova teorija urote prozaprozaprozaprozaprozaprozaprozaproza Dim cigarete izvija se u smjeru vedroga neba. Sve odlazi u dim. Život nije lak. Osobito ne onda kad se stvara novi mit, mit o globalnoj borbi protiv terorizma. Dim cigarete. Ipak, najnapetije je bilo kad sam gledao spektakularne scene rušenja ona dva uska nebodera Svjetskoga trgovačkog centra u New Yorku za vrijeme prelijepog sunčanog američkog jutra u utorak 11. rujna 2001., dok je u Hrvatskoj u to isto vrijeme bilo tmurno oblačno popodne bez oborina. Naš radio zaslužuje svaku pohvalu za brzo, točno i u svakom smislu kvalitetno izvještavanje; za to je osobito zaslužan Pjer. Odmah smo nazvali neke poznate ljude iz Hrvatske koji žive u tom gradu i koji su osobno prisustvovali događaju, i oni su spremno iznijeli svoje dojmove s mjesta katastrofe, u emisiji često nazivanom ‘’ground zero’’. Naši su slušatelji mogli uživati u autentičnim zvukovima s terena, zatim u zvuku glasa jednog likovnog umjetnika, inače Zagrepčanina, koji je vodio dijete u vrtić kada se sve to događalo, a mi smo ga nazvali baš u trenutku kad se izbezumljeno s djetetom vratio u stan. Sve je vidio, a svojem malom sinu pokrio je oči rukama. Uzbuđenim glasom izjavio je da se trese od užasa i da jedva čeka da se dokopa kućnog bara da bi što prije popio naiskap punu čašu viskija, a možda čak i cijelu bocu. Naš radio je kasnije istraživao je li u toj nesreći eventualno stradao i neki Hrvat ili Amerikanac hrvatskoga porijekla; jedan kolega je otkrio da je poginulo i nekoliko vatrogasaca hrvatskih korijena. Najdojmljivije mi je bilo spektakularno zabijanje onih brzih aviona punih kerozina u nebodere, u čuvene uske Twinse, Blizance, a urušavanje tih ekstremno visokih vitkih zgrada, punih živih ljudi, obavijenih dimom i prašinom, bila je doista nezaboravna, prekrasna, veličanstvena scena; činila se kao uspjela scena neke videoigre iz bogate ponude tih sve prisutnijih injekcija adrenalina za djecu i odrasle... Zapravo, točnije rečeno, sve je izgledalo baš kao na filmu. Sve je izgledalo tako obično, tako normalno, a opet tako uzbudljivo kao i svaki dobar triler protkan katastrofom. Uostalom, slični filmovi katastrofe s New Yorkom u glavnoj ulozi već su odavno bili snimljeni pa mi se činilo da samo gledam još jedan takav film. Američki građani, strani turisti koji su se tamo zatekli i naši američki kolege snimili su sve. Redakcije novina, radija i televizije u cijelom New Yorku bile su užarene od posla. Svi novinari, urednici, reporteri i snimatelji nisu odlazili kućama, nisu danima takoreći ni oka sklopili, odspavali bi možda samo jedan sat dnevno, i to u redakciji na nekom na brzinu sklepanom ležaju ili pak u fotelji ili na radnom stolcu, ili čak na redakcijskom stolu. Zaista veličanstven događaj! Cijelu tu spektakularnu terorističku akciju jedan je ozbiljan umjetnik, naime kontroverzni kompozitor Karlheinz Stockhausen, ocijenio kao najveće Luciferovo umjetničko djelo zamislivo u cijelom kozmosu, a mediji su prenijeli tu njegovu izjavu bez riječi ‘’Luciferovo’’ pa je u svijetu nastala gadna pometnja. Najveću moguću jezu izazvale su najtužnije scene te katastrofe, one u kojima su nesretni ljudi iz sigurne smrti od plamena skakali s tih nebodera u isto tako sigurnu smrt od pada na tvrdo tlo. Neki su čak skakali i u paru držeći se za ruke, pretpostavljam supružnici, ljubavni parovi ili prisni prijatelji. Da, da, ta gadna, tragična, nesretna, slavna, povijesna 2001. godina i užasno, napeto, strašno, čudno, nezaboravno američko jutro 11. 9. za vrijeme nezaboravnoga hrvatskog popodneva. riječi . 101 Hrvatska pati od paralitičkih grčeva. Iako je ta zemlja doista lijepa, te joj s pravom u himni tepaju Lijepa naša, Hrvatska se raspada. Zagreb je središte te paralize. Europa se raspada još brže, pati od indiskretne bolesti raspadanja, umire u dužničkom kmetstvu. EU je odgovorna za smrt Europe kakvu znamo. Bruxelles je oko uragana. Na radiju tu brutalnu metastazu neoliberalnog kapitalističkog ciklona nazivamo Osmrtnica. Potpuno se slažem s novinarom Rolandom: Europska Unija je uvreda ljudskoj inteligenciji.’’ S tim rečenicama, koje su proletjele kroz moje misli, spustila se noć nad Europu. Da sam postao astronom, što sam isprva želio biti, sad bih mirno pio večernju kavu uz teleskop u nekoj zvjezdarnici, a ne bih u ovoj urbanoj europskoj pustoši upirao oči u nebo uzaludno tražeći umiruće zvijezde kroz odsjaj neonskih reklama. Jedini izlaz, kao i uvijek, jest masovni aktivistički izlazak na ulice. Možda. Hoću li se utješiti tako što ću se večeras sjetiti tragične američke diverzije? Ne znam. Pokušat ću, noć je još mlada. 102 riječi prozaprozaprozaprozaprozaprozaprozaproza A oni slušatelji i gledatelji koji još znaju da je u Americi broj hitne pomoći 911, i da se k tome na engleskom jeziku u datumu ili nadnevku sve češće prvo piše mjesec pa tek onda dan, imali su dodatni simbolički užitak slučajnog podudaranja. (Podudaranje, naravno, nije bilo slučajno ako su teroristi planirali napad baš toga jedanaestog dana u devetom mjesecu, u mjesecu rujnu!) Dakle ti slušatelji i gledatelji i simbolički su uživali naslađujući se onako usput, poput mene, sasvim mogućom teorijom zavjere iznutra: možda su sve to Amerikanci sami inscenirali i organizirali da bi izazvani mirisom nafte imali pravi razlog i mogli još žešće i učinkovitije krenuti u osvetničku globalizaciju! Ah, ti njujorški neboderi! Vrti mi se u glavi od bistrine. Moja bistrina je za teoriju urote, moja bistrina zna da je u pitanju urota. Jesu li teorije urote samo teorijske tlapnje ili nisu? Jasno je da nisu, jer urote, odnosno zavjere, stvarno postoje samo se više ne nazivaju tako staromodno; umjesto tih zlokobnih riječi, zavjera ili urota, u opticaju je običan izraz: poslovni dogovor. Najkraće rečeno, kapitalistički realizam radi dobro i dobro upotrebljava ljude, kapitalistička tijela koja kupuje i prodaje, a njegova imaginacija snažnija je od svih teorija urote. Stoga snažno podupirem politički nekorektnu ideju o zavjeri, o poslovnom dogovoru ili uroti, svejedno je kako se to naziva, koju je skovao nemilosrdni američki zločinački biznis. Za moju teoriju urote iznutra bilo je i previše vidljivih znakova i dokaza još toga istog dana. Moja teorija najjače uporište ima u činjenici da nije istina, kako su to bez ikakva dokaza tvrdili mediji, i još tu i tamo tvrde, pa je čak i moj radio jedanput to tvrdio, da gorući kerozin može rastaliti čelik. To nije istina jer eksplozija kerozina nikako ne može i jednostavno nije u stanju stvoriti takvu temperaturu - koja bi se proširila čitavom površinom nebodera od sto deset katova – temperaturu dovoljno visoku da rastali čeličnu konstrukciju, te požar izazvan zabijanjem aviona i zapaljenim kerozinom nikako i nipošto nije uzrok rušenja zgrada. Isto tako zgrade od sto i deset katova ne mogu se simetrično urušiti k svojim temeljima u samo deset sekundi ako to urušavanje nije potaknuto klasičnim, dakle organiziranim rušenjem objekta, to jest stručno kontroliranim rušenjem zgrade, što znači vrlo precizno koordiniranim kaskadnim eksplozijama unutar zgrade. Zatim, u slučaju onog tobožnjeg ‘’pentagonskog aviona’’, koji se istoga jutra tobože zabio u Pentagon, također nije moguće da avion posve ‘’ispari’’ i da se pretvori u pepeo nakon zabijanja u zgradu, jer moraju ostati barem neki dijelovi, barem avionski motori, stajni trap i krhotine! A nije pronađeno ništa, nema ni jednog jedinog ostatka aviona, dakle uopće nema dokaza da se u Pentagon toga paklenog dana zabio zrakoplov, a u službenom izvješću ipak stoji da se to stvarno dogodilo i da je avion od visoke temperature jednostavno ispario. Ma nemoj, ispario! To naprosto nije istina, jer nije moguće znanstveno objasniti da dvanaest tona titana i čelika može tek tako ispariti za nekoliko sekundi koliko je potrebno kerozinu da izgori; povrh svega, zapaljeni kerozin ne može razviti temperaturu koja je nužno potrebna da bi se rastalile legure titana i čelika. Drugo, uopće nije moguće da u zračni prostor Pentagona, najzaštićenijeg zračnog prostora na svijetu, uđe bilo koji avion bez dozvole; bio bi naime srušen prije nego bi dotaknuo bilo što, a kamoli zgradu Pentagona! Što to, u stvari, znači? Zar Amerikanci misle da sam ja u braku s Tinom izgubio i zadnju mrvicu inteligencije, te da ne znam zbrojiti dva i dva?! Osim toga ja radim na ozbiljnom radiju pa imam priliku sresti ne samo ugledne novinare nego i vrlo ugledne znanstvenike i stručnjake, jer svaki savjestan znanstvenik i stručnjak rado se odazove našem pozivu u emisiju te stručno objasni i našim novinarima i našim slušateljima sve ono osnovno što treba znati o čeliku, titanu, kerozinu ili o temperaturama koje su nužne da bi ta i ta tvar sagorjela i koliko je potrebno vremena da ona sagori. Ali to nije sve! A što sad s ovim što slijedi!? Naime, najinteresantnija je bizarna činjenica da je ta dva svjetski glasovita nebodera Svjetskoga trgovačkog centra u rano ljeto 2001., dakle samo tri mjeseca prije napada, hej, Marko, bogati trgovac nekretninama Larry Silverstein unajmio od Direkcije Njujorške luke na devedeset devet godina za tri milijarde i dvjesto milijuna dolara i odmah nakon potpisivanja ugovora osigurao te nebodere na sedam milijardi i dvjesto milijuna dolara, dvostruko više nego što su ti neboderi prije napada na njih bili osigurani. Magičan posao, doista, jer je lukavi Larry nakon rušenja Blizanaca zaradio u taj isti čas otprilike tri i pol milijarde dolara. Zgrade su dotad bile osigurane na relativno malu svotu, možda i zbog toga jer su njihovi konstruktori tvrdili da su tako izgrađene da mogu izdržati uragane, potrese i mnogostruke udare Boeinga 707, koji je u vrijeme izgradnje Blizanaca bio najveći putnički avion na svijetu. Prema tome samo tri mjeseca nakon osiguranja na tu basnoslovnu sumu od sedam milijardi dolara te zgrade su srušene. Tko je na kraju raspodijelio tu svotu s unajmljivačem tih dvaju nebodera Larryjem Silversteinom, možda je samo prozirno retoričko pitanje! Dakle, 11. rujna te iste 2001. u svaki neboder zalijeće se po jedan Boeingov avion (zgodna podudarnost: prvi avion koji se zalijeće u prvi neboder WTC-a je na letu broj 11), ali ne Boeing 707, koji je već gotovo izvan upotrebe, nego moderni Boeing 767, a južna zgrada se nakon 56 minuta i sjeverna zgrada nakon 102 minute trajanja tih veličanstvenih prizora ruše u slobodnom padu potpuno simetrično k svojim temeljima u roku od deset sekunda. To znači, naravno, da se ruše identično gravitacijskom kolapsu. Nevjerojatno! Nešto tu nije u redu, definitivno nije u redu, trese mi se mozak kao i onda kad sam u veljači te u svijetu čuvene 2001. godine (čudne li koincidencije!) leteći s Tinom iz New Yorka noćnim letom za Frankfurt prošao kroz iznimno gadne turbulencije nad Atlantikom. (Te povijesne godine Tina i ja smo iskoristili sedam preostalih dana godišnjeg odmora i bili na turističkom obilasku New Yorka. U živom sjećanju mi je naš smijeh kad smo popunjavali vizu odgovarajući na pitanje ‘’Jeste li riječi . 103 prozaprozaprozaprozaprozaprozaprozaproza terorist?’’ To je najgluplje službeno pitanje koje sam ikad pročitao. Pa zar bih, da sam terorist, napisao da sam terorist?! Nevjerojatan je američki administrativni um. Također i sjećanje na izložbu malih životinja u 42. ulici; Tina je čak htjela kupiti hrčka u kojeg smo se zaljubili na prvi pogled, ali izložba, nažalost, nije bila prodajna.) Ali vrijeme je za podrobniju analizu. Nebo je nemilosrdno. Ime mi je Marko. Idemo dalje. Oštro i odlučno. Te dvije zgrade srušene su nakon udara Boeinga 767. Blizanci su izvorno oblikovani tako da izdrže udar Boeinga 707, koji su najviše korišteni tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća i slične su veličine kao i zrakoplovi koji su se zabili u nebodere. Ali! Ali ti požari koje su avioni prouzročili bili su slabi, preslabi, i prekratko su trajali za nanošenje ozbiljnije štete čeličnoj konstrukciji nebodera, jer čak ni u ekstremnim situacijama sagorijevanje kerozina nije ni blizu, nije ni izdaleka u stanju srušiti čeličnu konstrukciju. Sagorijevanje kerozina dostiže samo 825 °C, dok se čelik topi otprilike tek na 1585 °C. Pored toga WTC 1 je gorio 102 minute, a WTC 2 samo 56 minuta! Tek bi mnogo duži požar, recimo u trajanju od deset do dvadeset sati, mogao polako razviti temperaturu do mogućih 1100 °C. Uz pretpostavku da ima dovoljno materijala za gorenje, takav bi požar mogao oštetiti armirani beton, ali nikako ne bi mogao nauditi čeličnoj konstrukciji nebodera. Ukratko, čak ako i zanemarimo činjenicu da putnički zrakoplovi većinu goriva nose u krilnim spremnicima, pa se nakon udara u nebodere i prodiranjem kroz zidove tanki aluminijski omotač spremnika goriva jednostavno kida proizvodeći veliku plamenu kuglu u kojoj sagorijeva većina toga goriva, treba istaknuti da nijedan požar izazvan kerozinom ne može gorjeti dovoljno dugo da izazove topljenje čelika! Dakle, ako kerozin nije srušio nebodere, što ih je srušilo? Samo bi eksploziv mogao tako brzo sravniti sa zemljom zgrade visoke sto deset katova. Na videosnimcima kolapsa Blizanaca vide se višestruke eksplozije. Vidljivo je brzo napredovanje eksplozija u razmaku od nekoliko katova kojima su rezani snažni čelični stupovi vanjskoga zida. Eksplozije su tempirane tako da urušavanje tornjeva ima isti timing kao i gravitacijski kolaps. Ja sam Marko i mislim bistro i brzo. Pritom eksplozije nisu bile u potpunosti tempirane, vjerojatno i zbog toga što je dio naboja aktiviran pomoću radio-uređaja, dok su se ostale zbile kao posljedica aktivacije prvih eksplozija, to jest zbog posljedica infracrvenog zračenja ili udarnog vala. Prema svemu rečenom jasno je da je za uništenje središnje jezgre zgrade sastavljene od 47 čeličnih stupova, koji su puno jače građe od onih u vanjskom dijelu, potrebno nešto jače jer su ti središnji stupovi napravljeni od čelika debljine 10x10 cm, što je više od, primjerice, bočnog oklopa tenka. Rezanje tih stupova iziskivalo bi njihovo opasivanje s tisućama eksplozivnih naboja, što bi, dakako, zahtijevalo opsežne radove koje bi uočili zaposlenici u tim zgradama, te po drugoj znanstvenoj teoriji neki stručnjaci na temelju viđenog smatraju da je za topljenje jezgrenih stupova korištena manja hidrogenska bomba od oko 1,2 kilotona. Takva eksplozija razvija u središtu više od deset milijuna stupnjeva i u trenutku ispari svu vodu iz betona, ljude i ostale materije koja se tamo zatekne. To je ujedno razlog što gotovo ništa nije pronađeno na mjestu događaja. Lančana reakcija u trenutku rastapa čelične stupove, te premašuje temperaturu topljenja čelika dvostruko, dakle negdje je na 3000 °C. Jedino se tako većina čelične jezgre zgrade mogla pretvoriti u prah u djeliću sekunde. Tome u prilog govori i činjenica da FBI nije pregledavao ruševine, pa je takozvanu nultu točku nuklearne eksplozije zbog njezine visoke radioaktivnosti ispitivala FEMA (Federal Emergency Management Agency). Ali to nije sve, moj prijatelju! Ostaci čelične konstrukcije, koji su nekim čudom ostali pošteđeni, dakle ostaci takozvanih jezgrenih stupova nebodera, otpremljeni su po hitnom postupku u Aziju na taljenje i povrh toga, a to je već posebna poslastica, suprotno Američkom federalnom zakonu nije se obavila potpuna i neophodna istraga na mjestu nesreće da bi se utvrdio glavni i stvarni razlog rušenja nebodera. Ipak, najveća od svih je poslastica nazvana ‘’ruke u pekmezu do lakata’’, a ona kaže sljedeće: opsežne radove na neboderima, koji uključuju bušenje i postavljanje eksploziva, ili postavljanje manje hidrogenske bombe, nije bilo moguće napraviti preko noći. Taj višetjedni posao zahtijeva preciznu i krajnje pažljivu koordinaciju sa službenim osiguranjem Blizanaca. U tom smislu fantastično zvuči čudna koincidencija da je upravo lukavi mlađi brat američkog predsjednika bio ravnatelj tvrtke Securacom zadužene za sigurnost objekata WTC, United Airlinesa i Dulles International Airporta. E, a ta tvrtka je u portfelju KuwAma, kuvajtsko-američke investicijske tvrtke u čijem je upravnom odboru također mlađi brat aktualnog američkog predsjednika! Puno je slučajnih podudarnosti, moja glava je sve bistrija i bistrija, a onaj dio epizode s Larryjem Silversteinom već sam spomenuo, to jest golemu zaradu od osiguranja nakon rušenja Blizanaca. Usput rečeno, te dvije zgrade bile su inače ružan trn u oku i najjača noćna mora državnoga građevinskog nadzora, jer kad su građene još se nije znalo za veliku i pogubnu štetnost azbesta, a budući da nisu odgovarale novim standardima gradnje trebale su biti srušene, što se, eto, i dogodilo 9. rujna 2001. Lukava ekipa s bogatim i okretnim pomoćnikom Larryjem ubila je jednim udarcem dvije muhe i nekoliko tisuća ljudi. I tako dalje.Čekajte malo, prijatelji, možda možete zavarati prosječne Amerikance, ali ne i mene, hej! Mene nikako ne, hej! Ime mi je Marko i radim na radiju. Još je bizarnija činjenica, sumnjiva do krajnjih granica, što se uz ta dva svjetski poznata nebodera tog istog sunčanog utorka u njihovoj neposrednoj blizini srušio i poznati neboder WTC 7 od četrdeset sedam katova, koji također pripada Svjetskom trgovačkom centru i koji je bio, zanimljivo, u potpunom vlasništvu nezaobilaznog te okretnog Larryja Silversteina, i u kojemu su bili smješteni uredi Ministarstva obrane, FBI-a te bunker za hitne slučajeve 104 riječi prozaprozaprozaprozaprozaprozaprozaproza tadašnjeg njujorškog gradonačelnika Rudyja Giulianija i uredi Porezne uprave. Iako su sve zgrade koje okružuju taj neboder ostale netaknute, ta vrlo čuvana zgrada od četrdeset sedam katova urušila se, također simetrično u slobodnom padu, za manje od sedam sekundi uz napomenu da u nju nije udario avion, ništa nije udarilo u taj neboder, što će pak reći da je ta zgrada namjerno srušena kontroliranim eksplozijama iznutra kao i WTC 1 i WTC 2; kao kruna ove bizarne priče stoji i to da rušenje tog nebodera nije ni spomenuto u službenom izvješću. I tako dalje, i tako dalje, i tako dalje, mnogo je neoborivih bizarnih činjenica. Oznojen sam od spoznaje da se zbila sto posto znanstveno dokaziva zavjera iznutra, pa tako, jasno, taj napad nije djelo, ni izdaleka, muslimanskih terorista. (Zavjera ili urota grube su starinske riječi, za njih danas imamo prisnije i pitomije riječi kao što su dogovor, poslovni dogovor, ugovor itd., jer riječ nije ni o čemu drugome, već o vrlo dobro strukturiranom i uhodanom biznisu koji nepogrešivo povećava profit elite.) Mnogo je znakova i nepobitnih dokaza koji jasno upućuju na to da je cijeli taj spektakl, to jest taj monstruozni, nezapamćeni zločin s puno vlastitih nevinih žrtava organizirala američka vlada s najviše razine, dakle zapravo dio američke vlade, onaj dio u kojemu su pomno probrani visokopozicionirani Amerikanci iz vladajućih krugova, pripadnici predsjednikova klana, da bi tako izazvani mirisom moći, novca, nafte i svim ostalim važnim mirisima krenuli u intenzivnu globalizaciju koristeći u svim elementima lažnu antiterorističku retoriku kao opravdanje za legalizaciju rata usput privatno zaradivši, uz Silversteina, velik novac i ciljajući na onaj koji će tek zaraditi u ratovima koji će slijediti. (Tko hoće prave odgovore na sva pitanja u vezi s tim zločinačkim pothvatom, nazvanim 9/11, neka samo slijedi trag novca kako, uostalom, precizno kaže američka poslovica: Just follow the money trail.) I tako, da barem malo skratim ovo ludilo posvećeno političkom i poslovnom kriminalu, ta pomama za profitom režirala je sljedeće: 9. rujna na stolu američkog predsjednika osvanuo je kompletan plan za invaziju na Afganistan, sirotinjsku narko-državu, a dva dana kasnije dogodio se i ‘’povod’’ tom ratu, zbio se čuveni 11. rujan 2001. I stvarno, joj, gle, pa zbilja, nakon 11. rujna 2001. Amerikanci su žestoko krenuli u stvaranje mita o globalnoj borbi protiv terorizma, krenuli su u globalizaciju, koja je istoznačna najfrekventnijoj engleskoj riječi biznis, i ona se dobro razvija, mit već sjajno funkcionira. Rat u Afganistanu, rat u Iraku. Tko je sljedeći? Iran? Libija? Sirija? Kao što dobro kaže Michael Ledeen: ‘’Amerika mora svakih desetak godina dohvatiti neku malu usranu zemlju i baciti je u zid, tek toliko da se vidi da misli ozbiljno.’’ Ah, neboderi! Tada sam dva dana, i dan i noć, samo gledao televiziju, najviše CNN i našu televiziju; preko dana sâm, dok je Tina bila na poslu, a navečer i noću s njom. Ništa nisam radio, samo sam pušio, jeo brda čokolade, voća i raznih grickalica, pijuckao dobar američki viski (konkretno Jack Daniel’s) i gledao, gledao, gledao; gledao i pijuckao fini viski, dok sam noge, kaubojski nehajno podignute, naslonio na stolić; bio sam uzbuđen kao pravi voajer, jednostavno nisam mogao odvojiti oči od svih tih privlačnih slika, možda baš zbog toga jer nisu pripadale nekoj fikciji, filmu na primjer, već živoj najživljoj stvarnosti. Slično je bilo i s Tinom i s mnogim drugima, mojim suradnicima, znancima i prijateljima. Pričali smo o tome na radiju i drugdje, telefoni su zvonili po cijele dane i svi su bili uzbuđeni, iako ozbiljna lica, malo zgroženi, ali ne i zabrinuti. Svi su zapravo bili veseli što se napokon nešto strašno događa i u Americi, a ne samo u Africi, ne samo u Aziji i Europi, ne samo u Irskoj, Španjolskoj, Hrvatskoj ili na Balkanu. Jedino su, koliko ja znam, Vanda i Emil ostali smireni u općoj euforiji izazvanoj tim događajem. Neki su, a to sam saznao iz prve ruke, u krugu obitelji, suradnika i prijatelja namjerno iznosili politički nekorektne zaključke s otrovnom, ali ne i nelogičnom poantom tipa ‘’da što je to, zaboga, ljudi, nekoliko tisuća žrtava WTC-a prema milijunima mrtvih u Aziji, Africi, Europi i na Bliskom istoku - bez obzira na to jesu li sve te užasne, strašne, morbidne, nepojmljive, čudne, šokantne, razumu jedva objašnjive milijunske smrti prouzrokovane sve snažnijom ekspanzijom multinacionalnih korporacija ili, možda, američkom vojnom, to jest ratnom ekspanzijom, ili pak nekom drugom ekspanzijom!’’ Da, mnogi su bili veseli, a neki to veselje uopće nisu tajili, krili, susprezali ili prikrivali, pa sam zaključio da sam i ja posve normalan čovjek i da nisam poremećen samo zbog toga što me sve te grozote toliko privlače i u kojima tako strasno uživam. Morao sam zaključiti da sam poput većine ostalih ljudi, što će reći savršeno normalan i, ukratko, savršeno prosječan. Mariusz Szczygiel Miljenik Groblje u kvartu Motol izgleda kao seosko groblje: malo i ugodno. Smješteno je na brdu, između drveća i kad okrenemo leđa malenoj kapeli lako možemo zaboraviti da je ispod njega smješten grad s milijun i pol stanovnika. Voditelj groblja i grobar u jednoj osobi upravo je večerao kad su u njegovu kućicu, tek nešto veću od grobnice, pokucale tri žene i muškarac. Bio je mrak. Morao je biti iznenađen: tko dolazi tražiti grobno mjesto u to doba? - Idem po cijelom gradu i ne mogu nigdje pokopati muža – rekla je starija žena. Izgledali su umorno. Od jutra su obišli sva groblja i svugdje su saznali da grad više ne prima nove mrtvace. Grobar ih je pogledao sumnjičavo: - Kako to - idete po cijelom gradu? Ništa nisu odgovorili. Pas je počeo režati, kao da je osjetio napetost. - A od čega je on to zapravo umro? – pitao je grobar, iznenađen njihovom šutnjom. (Šutjeli smo kao djeca koja su nešto napravila – sjeća se danas mlađa). Muškarac koji je bio zajedno sa ženama izvukao je iz džepa papir. Grobar je pogledao papir. Pročitao je dijagnozu, starost pacijenta (četrdeset dvije godine), prebacio pogled na prezime napisano velikim slovima i sve je znao. Uzdahnuo je zrak sikčući. – Zaista mi je žao – vratio je papir. – I moje je groblje prepunjeno... - Bože, to je već osmo groblje... – oglasila se jedna žena. Pogledao ju je: - ...ali imam ovdje jedan grob. Za sebe. Uzeo je u ruku baterijsku lampu i zazviždao psu. – Dođite. Pokazat ću vam kako je to lijepo mjesto. Ispod drveta. Uokolo su pokopani sami dobri ljudi. Zovem se Vyborny, tako da si nisam mogao izabrati nešto ružno. Starija se žena vidno razveselila, htjela je preduhitriti njegova pitanja: - Naravno, obećavam da ga nećemo pokopati po danu. A noću takav pogreb neće nikome smetati. Došli su do mjesta rezerviranog za grob gospodina Vybornog. - Zar nije divno? – pitao je ponosno. – Bolju parcelu si ni sam muž ne bi mogao izabrati – obratio se riječi . 105 Gospodin Vyborny prozaprozaprozaprozaprozaprozaprozaproza Sve je teže pokopati čovjeka. Organizacija pogreba naglo je postala nevjerojatno složena. Neki uopće nisu imali pravo biti pokopani. Urnu Josefa S. obitelj je držala kod kuće. Pokušali su ga pokopati nekoliko puta, ali nikada nisu uspijevali. Netko je došao na ideju da to naprave izvan domovine, ali su urnu pronašli u ekspresnom vlaku za Beč. Bila je loše sakrivena u toaletu između školjke i umivaonika. Oni koji su mogli biti pokopani imali su pravo i na nekrolog, ali s jednom razlikom: nije napisano vrijeme ceremonije. Oni koji su imali pravo na označeno vrijeme bili su samo naizgled bolji. Zapravo su zakomplicirali život svojim živućim znancima i prijateljima. Jasno je to opisao Nijemac s adresom u Čehoslovačkoj, pjesnik Reiner Kunze: Umro je A. Pogreb će biti u 17.00. krematorij Motol. Oni koji žive u Motolu kreću već u 16.00. Znaju da ukoliko je umro netko takav kao A. onda ne bi trebali svi u isto vrijeme izaći na ulicu. Za one koji žive dalje jasno je da će zakasniti kad god krenuli. Naime, zatvaraju se ulice i usmjerava automobile sudionika pogreba na obilaske kroz predgrađa i obližnja sela. Naravno, o ukopu znaju samo oni koje se stiglo obavijestiti. Jer, odmah nakon smrti prestaju raditi telefoni obitelji umrlog. Najbliža rodbina koristi telefonske govornice. One koje su blizu njihovih kuća neispravne su i obitelj traži govornice u drugim kvartovima. U praksi obavijest izgleda tako da anonimni informator šapće u slušalicu: „Pogreb danas u 17.00!“. Mada nije ni tako, nisu se svi pogrebi održavali u tako atraktivno vrijeme. O kremiranju jednog biologa, člana Akademije nauka nije samo izvještavano u posljednji tren, ali i s okrutnom satisfakcijom da će se to dogoditi u 6.30. Poznatog filozofa kremirali su u 7.00 i nije bilo nikakve mogućnosti promjene vremena. Veliki broj pogreba održavao bi se navečer. Kad bi ljudi izlazili iz krematorija nisu ništa vidjeli. Osvjetljenje groblja bilo bi isključeno. Reiner Kunze je ipak primijetio pravilo ako bi pao mrak, a išlo bi se bočnim putem i svako malo bile bi stube, svatko nakon što bi ih osjetio govorio: pažnja, stuba. I nitko nije padao. starijoj. – Uzimate? - Vrlo rado – odgovorila je. Ali što...što ćete vi poslije učiniti? - Ja ću se već nekako snaći. Za grobara se uvijek mora naći mjesto. To je jedino zadovoljstvo u ovom tužnom poslu. - Ni pisanje nije pretjerano veseo posao – primijetio je muškarac. Dijagnoza Dijagnoza je bila rak debelog crijeva. Umrli nije sumnjao da ima karcinom. Štoviše, bio je siguran da ga nema. Cijeli život najviše se bojao raka, tako da je, kad mu je operirana žuč, zamolio liječnike da mu pregledaju cijelo tijelo kako bi se uvjerio da nema promjena koje upućuju na rak. Ispitali su, promjena nije bilo. Bio je u najboljoj klinici u državi, nisu mogli pogriješiti – smatrala je obitelj. Išao je uzbuđen po kući i govorio: - Nemam rak! Točno jedanaest mjeseci prije smrti, 21. ožujka 1970. godine bio je vrlo zadovoljan. Pročitao je u novinama da će uvečer televizija emitirati emisiju o njemu. Nazivao je znance i govorio: „Danas će biti program meni u čast“. Nije si postavio pitanje: tko je program pripremio i zašto on o tome do sada nije ništa znao? Ali, svidjela mu se pomisao da bi to moglo biti iznenađenje za godišnjicu njegova umjetničkog rada. Pa, svi su ga voljeli. U njegovoj domovini postoji izraz „miljenik naroda“. I znao je da je upravo on takav miljenik. U televizijskom programu bio je samo naslov: Svjedočanstva sa Seine – o piscu i scenaristu Janu Prochazki. Šampanjac 106 riječi prozaprozaprozaprozaprozaprozaprozaproza Kupili su šampanjac, žena je pripremila efektne sendviče. „Boca se već hladi“ – govorio je razdragan u slušalicu znancu. „Uopće, vrlo je milo, a uz to, zamisli, nemam rak“ – šalio se. Zasjeo je sa ženom i tri kćeri ispred televizora. Bilo je vrijeme tzv. najveće gledanosti. Nakon sat vremena program je završio. Nedirnuti šampanjac stajao je u toploj vodi. Nisu pojeli ni jedan sendvič, ujutro je kćerka sve bacila u smeće. Jan Prochazka je nijemo sjedio pred televizorom i gledao u ugašeni ekran. Netko je prisluškivao njegove privatne razgovore s prijateljem, snimio ih i emitirao na televiziji. Nitko nije ništa govorio, samo je dezorijentirani pisac počeo ponavljati jednu rečenicu: - To je bio moj glas... da, to je bio moj glas, ali... ali, ja to nisam govorio. Zazvonio je prvi telefon, slušalicu je podigla žena. Nekakav čovjek je hitno želio razgovarati s gospodinom Prochazkom. – Ti odvratna svinjo – počeo je. – Konačno vidimo tko si zapravo. - Odvratna besramna kurva, koja ima dva lica. Jedno za pokazivanje, drugo kod kuće – saznao je pisac u sljedećem pozivu. Sigurno je tada – kaže kćerka – njegova slomljena duša poslala tijelu signal i započeo je nezaustavljivi proces. Mlađa Iva mislila je da je to najgori dan u životu njihove obitelji, ali je griješila. Sljedećeg dana radio je počeo emitirati u tajnosti snimljene privatne razgovore Jana Prochazke u sedam dijelova kroz četrnaest dana. Sve razgovore objavljivale su i najveće dnevne novine s jednodnevnim kašnjenjem. Piščeva sreća Miljenik naroda postao je u proljeće. Bilo je to proljeće pripremano još ljeti prethodne godine. U lipnju 1967. godine održan je skup saveza pisaca. Na uvodu je govorio sekretar vladajuće partije, odgovoran za kulturu: - Upravo u ovakvom trenutku – rekao je – trebamo pojačati naš pakt sa Sovjetskim Savezom. Izrazio je i očekivanja: - Partija očekuje da formulirate kriterije za socijalističku literaturu. Pisci su, bez obzira na to što Staljin već odavno nije živio, trebali po tko zna koji put javno potvrditi da umjetnost nije ljubav, već klasna borba. Vjerojatno nitko nije očekivao ono što će se dogoditi poslije. Odmah na početku riječ je uzeo autor romana i socijalističkih stihova, koje je pisao i nakon Staljinove smrti, a član partije postao je još kao gimnazijalac. Odjednom, kao da ide protiv zdravog razuma, pročitao je dio pisma Voltairea Helvetiusu: „Ne slažem se s time što govorite, ali ću do smrti braniti pravo da možete to slobodno govoriti“. – Ta izuzetna rečenica – rekao je partijski pisac kolegama – osnovno je etičko pravilo suvremene kulture. Onaj tko se želi vratiti u vrijeme prije toga pravila, vraća se u srednji vijek. (Bio je to Milan Kundera). Dvorana je – prisjećaju se svjedoci – zanijemjela, a ćelavi sekretar koji je zahtijevao savez literature i SSSR-a snažno je zagrizao usne. Na fotografijama sa skupa preko četiristo pisaca sjedi uz stolove u istim košuljama. Skinuli su sakoe i gestikuliraju. Na samom kraju, trećega dana, govorio je sin seljaka iz Moravske, po zanimanju poljoprivrednik, poznati scenarist, član ideološke komisije Centralnog komiteta Komunističke partije Čehoslovačke Jan Prochazka. Toliko je vjerovao u komunizam da roditelji preneraženi njegovim pogledima nisu došli čak ni na njegovo vjenčanje. Puno je pisao, ali kritika u prvim scenarijima primjećuje Tako se započeo stvarati ferment koga je finale bilo ranije spomenuto proljeće. Skup pisaca i pjesnika suprotstavio se partiji. Unutar sistema izrasli su oni koji će ga pokopati. - U čehoslovačkoj partiji bilo je mnoštvo dobrih ljudi koji su bili zapanjeni time u čemu su sudjelovali – rekao je nakon trideset godina onaj isti muškarac koji je objašnjavao gospodinu Vybornom na groblju da je pisanje jednako tužno kao i pokopavanje umrlih. (Bio je to Pavel Kohout. Sigurno je mislio i o sebi. Posljednje stihove koji su slavili režim napisao je još nakon Staljinove smrti: „On nije umro. On samo spava/zauvijek je ostao u tebi i u meni“). Europa nije vjerovala očima i ušima: postoji komunistička partija koja ne mora koristiti nasilje da ponovno dobije podršku većine društva. Pola godine nakon skupa pisaca smijenjen je prvi sekretar partije, koji je ujedno i predsjednik države. Bio je to Antonin Novotny – tmuran i ozbiljan čovjek. Bio je uvjeren da sve što se ne može smjestiti u sovjetski model ne može biti socijalizam. U siječnju 1968. godine u partiji ga je zamijenio Alexander Dubček. Dopušta da se slobodno govori i fotografirao se samo u kupaćim gaćicama na bazenu. Ljudi su se prestali bojati jedni drugih, a društvo se divilo samo sebi. Neka vrsta čuda. Novine i televizija izgubili su svoju bezizražajnost. Iz kazališta i kina nestala je dosada. Pojavile su se zabranjene knjige. Nestaje cenzura. Na crtežu u dotada režimskim novinama „Rude pravo“, jedan gost govori drugom za kavanskim stolom: Hura! Tridesetdevetogodišnji Prochazka je pisao feljtone i svakodnevno se nalazio s omladinom. Mitinzi su se tada održavali u gradskim parkovima. „Ne može svatko biti filozof, ali svatko bi zbog svoje vlastite koristi trebao pola sata tjedno misliti“ – savjetovao je u svojoj knjizi Politika za svakoga. Odmah je postala bestseler. Dobivao je pedeset pisama dnevno jer je uspijevao riješiti probleme: „Je li danas uopće moguće biti sretan?“ –pitali su ga. Ili: „Zašto kritičari uspoređuju češki film Starci na hmelju s West Side Story, a obični češki građanin nema pravo vidjeti taj američki film, mada je prošlo šest godina od njegove premijere? Možete li potvrditi da drugovi iz CK potajno gledaju američke filmove”? „Okrivljuju nas“ – govorio je mladima – „da napadamo socijalizam. A te optužbe izgovaraju oni koji su socijalizam učinili tmurnim zatvorom razuma“. (- Bio je kao prvi kršćani – dodaje kćerka. – Vjerovao je da je socijalizam najbolji. Moj sin do danas vjeruje da se ono što je djed predlagao moglo ostvariti. Ali, ja uvijek ponavljam da bi to morali provesti anđeli). U ožujku 1868. godine na susretu u Slavenskom domu u Pragu izgovorio je čuvenu rečenicu o cenzuri: „Nije se čovjek toliko dugo učio govoriti da nakon toga ne bi imao pravo govoriti“. „Hura!“ – kriknula je masa studenata nakon tih riječi. „Neki povjesničari do danas vjeruju da je glavni cilj sovjetske invazije bilo uništenje slobode govora kod nas“ – napisao je 1990. godine Dubček. „Prestajemo se bojati strašila“ – izjavio je Prochazka. „Povratak demokraciji ne mora uopće označavati povratak u kapitalizam“. I još: „Ne učimo volove letjeti po zraku; ako već moramo, učimo konje. Dva i po puta su inteligentniji“. Dlanovi Vratimo se večeri 21. ožujka 1970. godine. Prvo su na televiziji vidjeli kako na aerodrom slijeće putnički avion s natpisom Air France. Onda zgradu terminala s natpisom PARIS. „Pariz je predivan grad, pun spomenika kulture. Ali, ne odlaze svi od nas tamo da bi im se divili“ – govorio je odlučni ženski glas. Nakon natpisa PARIS- svi su vidjeli unutrašnjost auta i dva dlana. Bijele manžete su provirivale ispod rukava kaputa. Obje ruke su bile na volanu Mercedesa. Desna riječi . 107 Proljeće – nastavak „Nema se o čemu razgovarati. Sve je u novinama“. Na drugom crtežu zaljubljeni par stoji pod drvetom. Mladić izrezuje na kori veliko srce, a u sredini ispisuje „DUBČEK“. Čak su i kod nas ljudi na zidovima ispisivali: „Cijela Poljska čeka svog Dubčeka“. prozaprozaprozaprozaprozaprozaprozaproza nedostatak poleta. Posljednjih osam godina bio je stalni scenarist Filmskog studija Barrandov. Tamo je prošao stvaralački preobražaj. Saznao je da ne mora svaki scenarij biti pedagoški i da stvaralaštvo ubija shematizam. Kroz posljednjih deset godina nastajao bi svake godine jedan njegov film, ponekad i dva. Najčešće ih je režirao Karel Kachyna, jedan od stvaratelja novog češkog filmskog vala, profesor Agnieszke Holland u praškoj filmskoj školi. – U istoj sekundi – rekao je Prochazka – pisac je sretan sa sretnima i nesretan s nesretnima. Dvoranom se razlegao šapat. Drugi članovi Centralnog komiteta, čak i ako su se bavili literaturom, nisu bili tako domišljati. - Braća smo svih onih koji vole, jer naše oružje je, prije svega, srce - dodao je. Povjesničari pišu da je sekretar partije izišao sa skupa sikćući: „Sve ćete izgubiti...“. Oni koji su bili u dvorani tvrde da je sekretar rekao nešto slično, ali drugačije. „Sve ćete zasrati“ – rekao je. je povremeno držala cigaretu i tresla pepeo u pepeljaru uz komandnu ploču. U filmu Svjedočanstva sa Seine igrale su samo dvije ruke. Auto se kretao. Kroz prednje staklo vidjela se cesta. Trebao je to biti, prema ženskom glasu, put od aerodroma do Pariza, mada je više sličio na cestu od Praga do Karlových Vary. Nevidljivi vlasnik ruku razgovara s drugom – isto nevidljivom – osobom. Sigurno je da je glas muškarca u autu glas pisca Jana Prochazke. Govori: „U subotu sam imao susret s nekim ljudima iz vlade. Oni su kreteni. A niti Dubček nije ništa mudriji“. „Hm“ – rekao je drugi glas. „Taj čovjek ima dobre namjere, ali ima očita ograničenja...To uopće nije netko tko bi bio sposoban učiniti nešto što bi bilo drugačije od stalnog prilagođavanja situaciji“. „Da, ali...“ – dodao je glas. „U tom slučaju trebao bi se oprostiti od vodeće pozicije u partiji. Jer to je idiotizam“. „Mhm“. „Oni moraju naći ključ rješenja! Metode za te glupe spremačice ili kuharice koje se pojavljuju tamo gore uz pomoć jednako glupih sekretara“. „Pa da“ – potvrđuje glas. Glas 108 riječi prozaprozaprozaprozaprozaprozaprozaproza „Mhm“ i druga odobravanja pripadali su poznatom profesoru literature s kojim se pisac susreo prije dvije godine. Razgovarali su četiri sata, popili bocu votke. Snimka je napravljena upravo iz tog razgovora. Nikad nisu bili zajedno u Parizu. Nikad nisu bili zajedno u autu. Mercedes nije bio vlasništvo ni profesora, niti pisca. Bez obzira na to glasovima muškaraca dodan je zvuk motora, čuje se jeka koje u autu nema. Lako je primijetiti da su razgovarali negdje drugdje, na mjestu gdje je na zidovima bila npr. glazura. I doista, jeka je nastajala u profesorovoj kuhinji obloženoj pločicama. „Zašto to pokazujemo?“ – pitala je spikerica. „Da sami možete stvoriti mišljenje kako u demokratskom duhu razgovaraju oni kojima ste toliko vjerovali“. Kad su ga nazvali „ljutiti rudari iz Ostrave“ dugo im je objašnjavao da su to njegove riječi, ali ne i rečenice. (To znamo jer u arhivi Službe sigurnosti postoje instrukcije, koje nisu tajne od 2001. godine i u kojima stoji tko treba Prochazku nazivati i što govoriti. Znamo kako su ti zadatci izvršeni). Žena je izvukla utikač iz telefonske utičnice. „Kako si blijed“ – rekla je Slijeđenoj Osobi. S.O. ništa nije odgovorila. Kuka stakla. Nisu mogli spavati. Naglo, u četiri ujutro, čuli su zvuk razbijenog Potrčali su u salon. Sa zida je palo veliko ogledalo i razbilo se na podu. Visoko ispod stropa ostala je visjeti kuka. Pisac ju je pogledao, onda ženu i upitao, što bi to moglo značiti. Nije odgovorila. Kćerka Lenka govori da ogledalo nije moglo izdržati napetost u stanu gdje šest osoba ne može zaspati i trpi. Balkon Dugo nije mogao povjerovati da se toliko može manipulirati snimkama. – Bio je scenarist, njegovi su filmovi dobivali nagrade. Razumijem da ih nije montirao, ali morao je znati što se može napraviti s vrpcom – razmišljam naglas. - Ne, nije to mogao shvatiti. Zapravo, ostao je sve vrijeme naivni dječak sa sela – govori žena Mahulena. Prestao je izlaziti iz kuće. Narod je povjerovao televiziji. Kundera je napisao da ljude koji sami ogovaraju svoje prijatelje u svakoj prigodi miljenik Prochaska više nervira nego metode tajne policije. Dva tjedna je šetao po balkonu. Ako je šaptao nešto za sebe, pratilo ga je – mada to nije znao – devet mikrofona. Temperaturu od četrdeset stupnjeva dobio je četrnestog dana od emitiranja programa. Sjedio je i pisao. Prepisivao je na strojopisu stotine pisama u kojima je objašnjavao. Redakcijama novina, na radio i televiziju. Nikada niti jedno nije bilo objavljeno. Onda je poslao objašnjenje svome frizeru i voditelju omiljenog kineskog restorana. Na fakultetu nitko nije razgovarao s Lenkom, bila je kćerka izdajice Proljeća. Odnijela je očeva pismo u dvadeset primjeraka i htjela je da kolege pročitaju njegovo objašnjenje. Mlađa Iva je isto tako odnijela kopije u gimnaziju. Ali, kolege su molile: - Nemoj nam davati to pismo. Ne uništavaj ljude. Zašto uopće dodirivati te papire? Naivnost Redatelj i televizijski dokumentarist Jordi Niubo preslušao je temeljito sa slušalicama (dvostruko bolji zvuk) tonski snimak Svjedočanstva sa Seine i danas, nakon trideset godina, uvjeren je da Prochaski nisu ispremiještane riječi. – On je doista govorio da je Dubček bio naivan, i tako dalje. Zar nije bio? Danas će svatko reći da je bio. Samo što je tada to u Čehoslovačkoj zvučalo kao svetogrđe. Dok je obitelj Prochazka s radošću čekala pred televizorom obljetnicu Aleksandar Dubček više nije bio prvi sekretar već veleposlanik u Turskoj. (Za tri mjeseca postaje djelatnik Državnih šuma u Slovačkoj). Prvi sekretar je sada Gustav Husak. Profesor koji u Svjedočanstvima sa Seine izgovara „mhm“ i druge znakove odobravanja jest povjesničar književnosti Vaclav Černy. Imao je dvadeset šest godina kad je 1931. godine postao decent na Univerzitetu u Genevi. Otkrio je nepoznate drame Pedra Calderona, brzo je priznat za jednog od najznačajnijh predstavnika češke kulture XX stoljeća. Nepromjenjivi protivnik komunizma. Bio je meta propagandnih kampanja od Staljinovih vremena do smrti 1987. godine. Ako se bavio srednjim vijekom bio bi napadan za ljubav prema mračnim vremenima; ako bi tema bila barok – zbog divljenja prema jezuitima; za Starački dom Redatelj Niubo pokušao je nedavno provjeriti gdje su danas ljudi koji su se potpisali pod tim produkcijama. Dokumentacija Svjedočanstava sa Seine nestala je; u televizijskoj kartoteci ostali su samo koluti. Od osoba koje su nabrojene u završnoj špici – ili ih nema među živima, ili nitko o njima ništa ne zna. Šef praške televizije iz 1970. godine prestao je raditi sredinom osamdesetih i nije moguće pronaći njegovu adresu. „Rude pravo“ je tvrdilo da zapise razgovora vade iz radijskih emisija nekakvog Karela Janika. Hvalili su dobar posao urednika. Nitko takav nije nikada postojao. Karel Janik je tajna policija. riječi . 109 Paketi romantizam – da ima karakteristike individualiste, što ga diskvalificira kao građanina socijalističkog društva. A iberistika ga zanima isključivo zbog obožavanja generala Franca. Nakon Praškog proljeća dobio je prinudnu mirovinu i objavljivao je samo u emigrantskim izdanjima. Autori televizijske provokacije svjesno nisu objavljivali puno njegovih riječi. Ostatak snimljenog bio je potreban za radijske emisije. Radio je imao ciklus emisija O profesoru Černom i drugima. Drugi – potajno snimljeni kod kuće Černoga jesu Prochazka, Havel i Kohout. „Mlin se počeo okretati“ – naziv je prve serije. Objavljeno je kako su vrpce s razgovorima dospjele do medija: „Povijest zna puno nevjerojatnih priča o tome kako se na božjem svijetu neočekivano pojavilo nešto što je zauvijek trebalo biti sakriveno“. I dalje: „U našem slučaju isto tako su se neočekivano na stolovima voditelja raznih medija pojavili paketi. Pošiljatelj je bio nepoznat, ali je pečat ukazivao da dolaze iz grada na Seini. Paketi nisu sadržavali boce konjaka mada je ta zemlja po tome bila čuvena, već magnetofonske vrpce. Čuli smo poznate glasove, koje smo slušali za vrijeme Praškog proljeća“. Vaclav Havel na vrpcama govori o mogućnosti stvaranja socijaldemokracije slične švedskoj. U njoj je vidio upravo profesora Černog. Profesor je rekao Prochazki u četiri oka da se ne odriče toga „ali prvo mora pobijediti Dubček. Za sebe, ne za mene. Za sebe! Kad pobijedi ja ću se pojaviti. Ako bude potrebno, čak i protiv Dubčeka“. „Čovjek se ježi“ – napisao je komentator – „kada slušamo kako cinično, bez srama i neugode trguju sudbinom države i naroda“. I završava: „Svjesni smo kakve će složene retoričke konstrukcije stvarati o našoj seriji buržoaski mediji, poznat nam je taj histerični krik. Ali vrpce nisu mogle ostati sakrivene. Ti su glasovi nekada govorili stvari koje su bile med za ljudska srca. Među sobom nisu skrivali mržnju prema našem svijetu“. (Što se tiče buržoaskih medija „Süddeutsche Zeitung“ je, na primjer, napisao da u Pragu već 1970. imaju „1984“). prozaprozaprozaprozaprozaprozaprozaproza Sam Dubček je nakon mnogo godina priznao da ga je prevarila fanazija: „Moj problem je bio u tome što nisam imao staklenu kuglu koja bi mi omogućila da predvidim invaziju“. Godine 1968. 20. kolovoza u 23.00 Rusi su napali Prag iz zraka. Avioni su izbacili iz sebe tenkove i artiljeriju na praškom aerodromu (Poljaci su ušli kopnenim putem preko Hradec Kralove). Prije nego su u zoru Rusi oteli Dubčeka i pet drugih osoba iz vodstva, sedam sovjetskih padobranaca upalo je u njegov kabinet. „Odmah su se“ – prisjeća se – „postavili kod prozora i unutarnjih vrata. Izgledalo je to kao razbojnički napad s oružjem u rukama. Refleksno sam krenuo prema telefonu, ali je jedan vojnik uperio u mene strojnicu, uhvatio telefon i istrgao žicu iz zida.“. Zajedno s drugima Dubčeka su posjeli uz dugi stol. Pored njega je sjedio njegov prijatelj predsjednik parlamenta Josef Smrkovsky (onaj čija je urna pet godina kasnije otkrivena u ekspresu za Beč). „Zaista – piše Dubček – „bili smo solidno čuvani sjedeći za stolom – svatko od nas je imao cijev strojnice uperenu u potiljak“. Kad su izlazili zamijetio je voditelja svog ureda Sojaka. „Šapnuo sam mu da pazi na moju aktovku u kojoj su se nalazili dokumenti: nisam htio da dospiju Rusima u ruke. Tog trena nisam znao da je Sojan jedan od sovjetskih pomagača.“. Otet i zatvoren od Rusa („Na Kremlju nisam smio oprati sa sebe prašinu i prljavštinu od prethodna tri dana“), znao je da je na njegovu domovinu nasjela militantna sila i nema na svijetu sile koja bi je bila u stanju istjerati. Bez obzira na to prisjeća se da je tek sjedeći pred Brežnjevom, kad je već bio uvjeren da mora potpisati – silom mu nametnut – dokument o kapitulaciji, shvatio najvažnije: „da u toj ludnici ništa nema smisla – nikakvi ideali za koje sam bio vezan i za koje sam vjerovao da ih imaju obje strane“. Nije bio naivan? Do tog trenutka je vjerovao da oni imaju nekakve ideale! Ministar unutarnjih poslova iz onih vremena i dalje je živ. Režiser je vidio njegova pogrbljena leđa u staračkom domu. – Mogao bi vas zamijeniti sa svojom majkom – upozorila je medicinska sestra. „Buba“ 110 riječi Kraj je pedesetih. Ludvik, sekretar određeneg ministra se zajedno sa ženom Anom vraća s prijema. Pred vratima se ispostavlja da su izgubili ključeve, tako da provaljuju u vlastitu kuću. Ključevi su tu. U vratima su, ali iznutra. A zatvarali su njima kuću, Ludvik ih je imao u džepu. Netko je isključio struju. Ana je pijana, predbacuje mužu da ne može popraviti niti osigurače; svađaju se zbog gluposti, naguravaju i odjednom u kuhinji im pada vilica. Pada između dva ormarića, Ana inzistira da je izvuče. U otvoru između ormarića pronalaze bubu. Ludvik počne paničariti i spaljuje dokumente koji ga kompromitiraju. Baca ih u školjku i pokušava pustiti vodu. Kupaonica se puni dimom koji grize oči, ali se boje otvoriti prozor. Primijetili su da dvojica muškaraca u autu promatraju njihov dom. Drugu bubu pronalaze u kupaonici ispod prljavoga rublja. Sljedeću visoko pod stropom na prozorskoj dasci u kupaonici. (Prochazka je napisao pripovijest o bubi već nakon sovjetske invazije. Brzo ju je snimio kao film Buba njegov prijatelj.) Buba je minijaturna kockica s antenom duljine trepavice. Odašiljač. Ludvik shvaća da je njegov ministar koji stanuje s druge strane ulice interniran u vlastitoj kući. Što može značiti nedostatak struje u Ludvikovoj vili i tri pronađena mikrofona? Sigurno će doći i po njega. Ana priprema muža za uhićenje, sprema mu košulju. Kad junak već pokaže pred gledateljima svoj strah, nedostatak karaktera i kukavičluk, ujutro ne biva uhapšen već imenovan za ministra. Tabu prozaprozaprozaprozaprozaprozaprozaproza Buba je odmah ušla u legendu i namijenjena je bila uništenju. Film je imao samo jednu kopiju, govorilo se da je to „uhapšeno djelo broj jedan“. Pisalo se da je to jedan od najboljih čeških filmova u povijesti, a zasigurno najbolji film redatelja Karela Kachyne. Film je bio u bunkeru dvadeset godina. Buba – utjelovljenje nevidljivog bića. Nadopuna Kafkinih ideja. Svi znaju da stalno prisluškuje ali ne može se o njoj razgovarati niti šapatom i samo Ana – zbog svoje gluposti i zato što je ljuta na muža – može vikati po cijeloj kući: „Buba!... Kurvinjska buba...!“ U Prochazkinoj noveli buba je simbol sakralnog tipa. „Postaje nekakav bog, čije se ime nitko ne usudi izgovoriti“ – napisao je kritičar. Prochazka nije sumnjao da i njega prisluškuju i snimaju od prvih dana Praškog proljeća, od dolaska Dubčeka na vlast. Mislio je da su to počeli raditi tek nakon ulaska Rusa. Sam Dubček je istovremeno dobio na poklon tehničku novost: prototip čehoslovačkog televizora u boji. Da ga isproba kod kuće. Kad je shvatio da je u televizoru prisluškivač prestao ga je koristiti, odnio ga je u podrum i nikome ništa posebno nije o tome rekao. Nakon dva tjedna čovjek koji mu je dao televizor sam ga je upitao: „I što, ne gledate više kolor, druže?“. Ljubav Lenka je 1968. godine imala sedamnaest godina. Od tog vremena zaljubljivala se puno puta. U siječnju 2001. kad je dobila na uvid tajne spise Službe sigurnosti saznala je da su trojica njenih mladića, vrbovani od tajnih službi, redovno pisali izvješća o njihovoj ljubavi. - Da li ih mrzite? - Doživjela sam šok, priznajem. Ali, ne želim si uništavati uspomene o ljubavi nekakvim novim informacijama. Jer, što je istina, molim vas? Istina je to što smo proživjeli, a ne to što nam netko nakon puno godina govori. Meni je žao tih mladića. Postali su dio mog života. Da sam zablokirala svoje osjećaje, da se nisam nasmiješila jednom od njih u metrou, da nisu ušli u moj život, ne bi imali problema i Služba sigurnosti ih ne bi dovela u kušnju. Da, nisu bili hrabri. Ali imali su druge vrline. Ne možemo sve mjeriti po sebi. Za ljude koje volim imam druga mjerila. Plavuša Kad su djeca bila malena otišla je na bazen. Srela je tamo dragu djevojku. Plavuša, stalno nasmiješena. Sprijateljile su se. Plavuša se nekoliko godina brinula o djeci, kuhala, ostajala spavati. – Cijeli život bila sam uvjerena da sam je ja pronašla u masi, da sam prva započela razgovor i predložila kavu – govori. – A sad sam iz spisa saznala da me je čekala na bazenu suradnica tajne policije. Kopirala je sva pisma koja je pronašla u mom stanu. Prijatelj Svatko, tko se sjeća te priče naglašava: - Samo ne zaboravite napisati da je, kad je Prochazka umirao, Kachyna napravio najveću svinjariju: dao je još prije njegove smrti intervju u kome žali zbog svega što su zajedno snimili. Redatelj Bube bio je Prochazkin prijatelj. Na preslušavanju su agenti zahtijevali da se distancira od filmova koje su zajedno napravili. Naročito od Bube. To je uvjet koji mu daje država. Mora se odreći Prochazke i onda će moći dalje nastaviti raditi. Danas Karel Kachyna živi blizu praškog Dvorca, u ugodnoj kući s vrtom. Ima sedamdeset šest godina. Dok idem k njemu jednog sunčanog popodneva u veljači razmišljam o fatumu. U nekoliko godina umrla su četiri njegova scenarista i inspiratora scenarija. Prvo Prochazka, dvije godine kasnije pisac Oto Pavel – sportski novinar, koji je vidio Đavola zbog čega se našao u bolnici i u okviru terapije počeo pisati. Kachyna je ekranizirao njegovu Smrt lijepih srna. Onda su umrla još dvojica. - Moj dom je stara mrtvačnica adaptirana za stanovanje – informira me na ulazu niski, mršavi, naborani muškarac. – Ali, ovdje nema duhova, jer da ih ima psi ne bi htjeli tu živjeti – smiruje me. Prisjećamo se intervjua. - Morao sam ga dati, jer ne bih mogao ništa snimati sljedećih dvadeset godina, a rođen sam za film – objašnjava. – Dakle, taj komadić teksta pripremali smo s novinarom mjesec dana. Vidite ovu rečenicu ovdje o socijalizmu, o, ovu ovdje? - Vidim. - Kako ne bih rekao da ću podupirati socijalizam izmislili smo s novinarom ovakvu formulaciju: „Uvjeren sam da većina umjetnika koja živi u ovoj zemlji želi služiti ideji socijalizma, želi biti istinsko ogledalo suvremenosti i osjetljivi detektor budućnosti“. Nisam govorio da „sam ja za socijalizam“, govorio sam samo da „drugi jesu“. Sad vidite da je to što se „ljudima čini“ danas snažnije od onog „kako je doista bilo“. Upravo je komentar „Rude prava“ kod ljudi izazvao taj osjećaj, a danas se sve složilo jedno na drugo - moje pažljivo odabrane riječi i komunistička propaganda - govori redatelj i gleda ispred sebe. Vrućica Kraj Kafke. „Već sam život optuženog je optužba“. To je jedino žaljenje na sudbinu, koje je u tisuću i šesto stranica svojih memoara napisao profesor Černy. Za razliku od Prochazke bio je kao stijena, govore njegovi prijatelji. Pisac je pak ležao u bolnici već deset mjeseci. Pripremali su mu sudski proces, tajni agenti su se raspitivali o njegovoj bolesti. („4. veljače 1971.g. S.O. je imao temperaturu 39 stupnjeva“). Kada, ga je posjetio znanac, gospođa Prochazka je zamolila da sakrije šok. – Jan izgleda strašno – rekla je. – Kraj očekujemo svaki trenutak. I još jedno – dodala je – on ne zna da ima rak. - S vrućicom se treba znati boriti – počeo je, čim je kraj vrata primijetio kolegu. Govorio je pola sata bez zaustavljanja. – Ja već prepoznajem kad na mene navali. Ako bih joj se prepustio i nakon ručka zaspao, probudio bih se nakon sat vremena s luđačkom vrućinom. Jer ona kao da samo čeka da legnem i izgubim svijest. A ja neću! Ja lijepo hodam, stojim, sjedim, idem u kupaonicu, gledam kroz prozor, čekam odgovarajući trenutak, kad trebam popiti ovo ili ono, onda dođe liječnik, kasnije žena, ona kuha i kasnije to donosi, zato jer ja moram jesti, nemam pravo izgubiti snagu zbog onoga što još treba nastupiti. I tako dolazi večer. I ta večernja temperatura koju dobivam više nije baš tako visoka. Onda opet spavam samo dva sata, ustajem, hodam, stojim, sjedim, gledam kroz prozor, čak i više puta i zaspim pred zoru. Onda dolazi dan i sve se ponavlja. Moram stalno biti u ofenzivi, ne posustati! Ofenziva je trajala još trinaest dana. Liječnici su se odlučili na još jednu operaciju crijeva. Za vrijeme operacije elektrana je na četrdeset pet minuta prekinula dostavu struje. Operirali su ga uz lampe i svijeće. riječi . 111 Mrtvačnica Osjećam da je dobar trenutak. – Porazgovarajmo o Prochazki – predlažem. - Ne mogu – odgovara. – Čim trebam o njemu razgovarati padam u strašnu depresiju. Zato pokušavam o Janu govoriti što je moguće manje. Naš razgovor se nikako ne može razviti. Stariji gospodin pokušavajući mi nekako nadoknaditi neugodnu šutnju naglo izvlači iz ladice scenarij Bube. Pita ne bih li ga želio zadržati. Kaže da je to originalni redateljski primjerak s ispravkama pisanima rukom. Uzima u ruke debeli svežanj papira plave boje pisanih na strojopisu. prozaprozaprozaprozaprozaprozaprozaproza Intervju o kome je riječ izišao je u filmskom časopisu „Zaber“, a istog dana je „Rude pravo“ prenijelo njegove dijelove s komentarima. Bilo je ipak dva mjeseca nakon Janove smrti - čega se nitko ne sjeća – tko bi htio pregledavati novine otprije trideset godina. U oba se teksta niti jednom ne spominje Prochazka, Kachyna govori o novom filmu. Što se tiče razračunavanja samo kaže: „Niti jedan čovjek nije nepogrešiv. A tim više ja koji radim u emocionalnoj materiji“. Novinar inzistira:“Ali, valjda biste mogli još nešto tome nadodati?“. Redatelj: „Lako bi se ovdje , na papiru, čovjek mogao odreći svega što je bilo jučer i sa žarom se potpisati pod onim što je današnje“. I to je gotovo sve. Još jedna rečenica o socijalizmu i obećanje da će u budućnosti snimiti film o Lenjinu. „Treba iskreno pozdraviti riječi Karela Kachyne jer vidimo da njihov autor već ide ispravnim putem samosvijesti“ – napisao je komentator „Rude prava“. Odmah nakon toga Kachyna je radio filmove za djecu, o Lenjinu nikad ništa nije snimio. Janje Godine 2000. izdan je u Češkoj popularni roman Lenke Prochazka o Isusovu životu – Jaganjac. I kako već biva u apokrifima, autorica je morala stvoriti scene koje će ispuniti rupe u konstrukciji koju su stvorila Evanđelja. Morala je izmisliti dijaloge. Poslije nekog vremena shvatila je otkud je uzela riječi koje Marija izgovara Isusu nakon skidanja s križa. To su riječi kojima se mama oprostila od tate kod bolničkog kreveta. „Sve što je bilo zlo već se dogodilo. Znam kako su te jako povrijedili. Ali, tebe to više ne boli. Boli samo mene“. Odškrinuta vrata Šef čehoslovačke kinematografije izrekao je samokritiku na televiziji. Bio je s Janom Prochazkom preblizak. Rasplakao se pred kamerama i izjavio da ga je pisac razočarao. Onda je otišao Ivi, Lenki i Mahuleni i rekao: - Preslušavali su me u komandi i ja sam ga slušao. Slušao sam iza odškrinutih vrata vašeg Jana!A znao sam da on umire u bolnici. I pomislio sam: „Bože, pa oni preslušavaju i umiruće“. I uplašio sam se što će biti sa mnom. Nisam ni pomislio da iz druge sobe puštaju glas s vrpce. Život – nastavak 112 riječi prozaprozaprozaprozaprozaprozaprozaproza Pavel Kohout, koji je prije tri dana objasnio gospodinu Vybornom sličnost između rada pisca i grobara govorio je nad lijesom. Govori danas da je taj pogreb bio simbolični kraj Praškog proljeća i početak zime. Većina nekadašnjih Prochazkinih prijatelja nije došla. Tim činom se češka kulturna elita podijelila na golemu većinu koja se predala i mikroskopsku manjinu koja je sedam godina kasnije postala grupa „samozvanaca i brodolomaca s Karte 77“. Isto kaže da je većina umjetnika osjetila olakšanje kad su dan za danom saznavali nešto novo o Prochazki. Zahvaljujući tim kompromitrajućim emisijama mogli su reći: „Mi s takvim ljudima kao što je on ne želimo imati ništa zajedničko“. I ta priča im je potvrđivala uvjerenje da treba ići pod ruku s režimom što olakšava život. Kohout je kasnije emigrirao u Austriju gdje je napisao roman o djevojčici koja nije uspjela upisati srednju kazališnu školu i počela je učiti za dželata. U školi za dželate naučila je da objesiti čovjeka može gotovo svatko, ali umjetnost je objesiti ga tako da u tom činu obuhvatiš cijelu civilizacijsku povijest čovječanstva sve do znanstveno-tehničke revolucije. Kada se ujesen 1979. godine htio vratiti u Prag na čehoslovačkoj granici je silom izvučen iz auta i otpremljn u Austriju. Odmah nakon toga vlast mu je oduzela čehoslovačko državljanstvo. Grobar Vyborny je umro deset godina nakon Prochazke. Nije si pronašao jednako lijepo mjesto. Pokopan je bliže zidu, bočno. Priključili su ga grobu u kome je bilo više osoba i tamo leži s nepoznatim ljudima. Lenka je izbačena s fakulteta i dvanaest je godina radila kao spremačica. Iva koja je položila maturu nije dobila dopuštenje od vlasti da studira. Dobila je posao na aerodromu. Pakirala je obroke za putnike u plastične pregrade na tacnama. Iz prodaje su povučene sve knjige njihova oca. Kohout je napisao da je Prochazka, kao i mnogi drugi, trebao ostati „prešućen na smrt“. Spokoj Devedest dana nakon pogreba, u svibnju 1971. godine održan je Kongres Komunističke partije Čehoslovačke, koji je započeo riječima: „Pobijedili smo kaos“. Govorio je predsjednik republike. – U ove dvije godine - rekao je – Centralni komitet na čelu s drugom Husakom napravio je djelo vrijedno poštovanja. U ime umjetnika odahnula je za govornicom glumica Jirina Švorcova, prodavačica u seriji Žena za pultom: - Konačno! Neprijatelji socijalizma – govorila je dalje – izazvali su 1968. godine problem takozvane apsolutne slobode umjetničkog stvaralaštva. Podupirani aplauzom sa Zapada, počeli su na kraju buditi u ljudima nevjeru u socijalizam kao temeljno pravilo života. Papirić U trenutku dok držim ispred sebe debeli scenarij Bube, a redatelj Kachyna nagovara me da ga pregledam, iz sredine ispada papirić. - O, to je pismo od Prochazke. Pogledajte što je tamo napisao o Bubi . Da, napisao je. „Ova priča je izmišljena. Stvari koje su se doista dogodile bile su puno strašnije”. Preveo s poljskog: Jasmin Novljaković Tomislav Šovagović 35) Nedodirnuti trajekti slobode 35 Tomislav Šovagović, rođen je u Šibeniku 1976. godine. Radi u „Glasu Koncila“ kao novinar i izvršni urednik magazina „Prilika“. Prethodno godinama djelovao u sportskom novinarstvu na radijskim i televizijskim postajama. Asistent je u nastavi studija komunikologije na Hrvatskim studijima. Autor zbirke priča „Rudnik čvaraka“ (Mozaik knjiga, 2012.) Dobitnik nekoliko nagrada za poeziju, prozu i novinarstvo. Živi s pločama i knjigama u zagrebačkom naselju Rudeš. prozaprozaprozaprozaprozaprozaprozaproza Svakodnevno, oko pet sati popodne, Salem se nalazio sa sunarodnjacima u gostionici preko puta luke, u kojoj su se okupljali radnici s dokova, prostitutke u vječnom lovu na likvidne mornare, i pisci jeftinih priča u potrazi za inspiracijom. Gostionica je skrivena od neželjenih pogleda, a stereotipno prsate konobarice poslužuju izvrsne bifteke s brdom pečenih krumpirića. Zadasi prepuni maligana vladaju prostorom s dvadesetak stolova, četiri ventilatora i klavirom. Kroz dim nepodnošljivo smrdljivih cigareta naziru se čudna lica niskih ljudi, odjevena u karirane košulje, sa čvrsto stisnutim šakama u znak prijetnje neistomišljenicima. Tučnjave su na tom mjestu nalik kupovini novina na kiosku. Uz kavu s malo šećera, nakon obroka Salem i društvo potiho pričaju o najpovoljnijoj vezi za bijeg. Žele otići tamo gdje je bolje. Iako ne znaju kako se zove to mjesto. Ne biraju mnogo što se tiče cilja putovanja, važno im je jedino – stići. Zapravo, važno im je ukrcati sebe i svoje male zavežljaje s nešto donjeg rublja i sapunom. A poslije što bude. Zato ne planiraju mnogo. Pokušat će neprimjetno preskočiti ogradu, a zatim se stopiti s ostalim putnicima na pristaništu. Gužve su njihov najvjerniji saveznik. Na njihovu nesreću, policija prati gužve, makar rijetko pucaju na nepoželjne putnike. Udarci debelim gumenim štapovima po leđima ipak bole manje od ovoga dosadnog zarobljeništva. Salemov narod smatra uspjehom ako samo jedan od njih probije sve prepreke i dočepa se slobode. Ostali se nakon akcije vraćaju svojim straćarama na rubu grada. Obavljaju poljoprivredne poslove, posjećuju susjede, a navečer miluju žene unutar vječno privremenih domova. Ne žale puno za propuštenim brodovima, jer već sutra slijedi novi pokušaj. Spavaju iščekujući. riječi . 113 Kroz rešetke visoke ograde Salem je promatrao ukrcaj putnika na trajekt «KPNTN 2 XANIA». Sunčano poslijepodne polako je predavalo štafetu starom sprinteru predvečerju. Prema utrobi broda hodao je uglavnom mlađi svijet, najvjerojatnije povratnici s apsolventskog putovanja. Još uvijek nije bio formiran red za ukrcaj na brod, pa su mladi kratili vrijeme uz sendviče, sokove i alkoholna pića. Neki su prošetali do obližnje trgovine, čiji su izlozi mamili skupocjenom odjećom, kozmetičkim preparatima i slatkišima. Većina je, pak, ostala zadivljeno gledati trajekte gigantskih dimenzija, koji su usidreni čekali trenutke ponovnih susreta s otvorenim morima. S pogledom na njihove visoke žute dimnjake, putnici su galamili, nestrpljivo čekajući, baš poput brodova, odlazak s kopna. Salem je očajno želio poći s njima. Želja je postala neizdrživa kada je u njegovo vidno polje ušla visoka, smeđokosa djevojka, noseći torbu s likom animiranog glodavca. Maštao je o zajedničkom konjaku na palubi u prohladnoj noći, htio se okrenuti i vidjeti svjetla prošlosti jednom zauvijek iza sebe, namjeravao je pričati s njom o neizvjesnim životnim odredištima i neostvarenim snovima. Osjećao je kako bura od bezbroj čvorova puše oko njih, a oni šetkaju poput astronauta, pa se zatim ljube tik uz lanac s natpisom «Samo za zaposlene», dok vjetar nosi opuške, plastične čaše, limenke, vrećice, prašinu i predaje ih kao poklone uzburkano pjenastom moru. Onda će se zavaliti u brodsku imitaciju aviona i do jutra gledati televizijske kanale na jezicima nepoznatih civilizacija, zagrljeni, bez Frane Lasića. Ali, na Salemovu žalost, prokleta ograda i nekoliko desetaka policajaca sprječavali su sve njegove ideje. Kao pripadnik nepoćudnog naroda bez domovine, nema nikakav identificirajući dokument, pa mu ni nekoliko novčanica u lijevom džepu ispranih plavih hlača ne pomaže prijeći tih nekoliko koraka od neljubazne ograde do prostrane i tople unutrašnjosti debeloga morskog plovila. Salem nema ženu, nema nikoga, osim fotografije pokojne majke, i to je sve što nosi uz zavežljaj. Ona ga je uvjeravala kako će uspjeti u životu. Znači, treba samo pobjeći da bi se ostvarile majčine riječi, rezonirao je Salem. Pitao se koliko je drugih stanovnika galaksije sretno samom spoznajom da nikuda ne moraju bježati? Ostati na mjestu i biti ispunjen, zvučalo je tako jednostavno. Smrdljivi ćifuti!», povikao je narednik Mikis, gledajući kako se na ogradu nasadilo mnoštvo potencijalnih slijepih putnika. Nositelj službene značke broj 24 danas je posebno revoltiran jer mu žena nije ostavila poruku kamo je otišla oko pet ujutro. Krivce za izlet u nepoznato vlastite supruge Mikis je spontano pronašao u ilegalcima, vonjavcima, šljamom i otpadom. Tako je dotični policijski šef nazivao Salemovo pleme. I večeras je između ograde i putnika postavljen kordon policije, i sve nalikuje kao sukob navijača dva nogometna kluba. U ovom slučaju jedini cilj naoružanih državnih dužnosnika jest onemogućiti ukrcavanje Salemovog naroda na brod. Turisti samo povremeno skrenu pozornost na nesretnike s ograda, i čude se njihovim životima smotanima u bijedne zavežljaje. Vjerojatno zavide nama koji odlazimo, vjerojatno bi sve dali za ovo putovanje, misle gosti dok vuku torbe prema ulazu trajekta. I potpuno su u pravu. Salem je dugo vrebao, a onda se napokon odvažio na proboj. Iako je ona djevojka odavno nestala iz kadra, nije prestao misliti na nju i konjak na palubi. Počeo se verati uz ogradu, a onda su uslijedili pucnji. Narednik Mikis ustrijelio je Salema sa šest metaka, hladnokrvno, za primjer ostalima. I ženinom ljubavniku. Sinoć, prije nego što će krenuti na počinak, Salem je kroz nepostojeći prozor svoje barake pogledao prema nebu. Pogledom je tražio i našao plavkastobijeli planet koji već dugo nije doputovao ovako blizu. «Možda nam se i sloboda približila, baš poput Zemlje!», pomisli Salem, ne sluteći kako odlazi na posljednje ovomarsovsko spavanje. 114 riječi prozaprozaprozaprozaprozaprozaprozaproza Tomislav Šovagović Kratka povijest velike neljubavi prozaprozaprozaprozaprozaprozaprozaproza -Sve se doimalo identičnim onom poslijepodnevu, jedino su noćne kulise otoka koji fešta svetoga Roka čitavom prizoru davale mističniji sjaj. Prošlo je mnogo novih zemaljskih krugova, otkrivene stare nepoznanice. „Lana je odlična prijateljica moje seke Gorane, njezin brat Viktor bio je s nama na Dugom otoku, tjedan dana prije pogibije u prometnoj nesreći“, u dahu je ispričao Petar, ne sluteći koliko me presijecaju ove informacije, nakon nekoliko čaša domaćeg crnog vina i pogleda upućenih Njoj, unatoč mnoštvu svijeta, glasnom mandolinskom sastavu smještenom na lokalnom trgu ispred slavljenikove crkve i razuzdanim ljudima svih generacija. Želio sam, ma koliko naivno zvučalo, prošetati s Lanom negdje gdje se čuje tek pjenasti šum lomljivih otočkih valova, tamo gdje izvire bolnom pjesmom opisana ljubav kao peta strana svijeta, naslutiti blizinu njezina nemirna bića, igru očnih kuglica umjesto krijesnica u dugoj rokovskoj noći. Ispalo je spontano, iskoristio sam trenutak u kojem je Petrova sestra naišla s junakinjom lepršave haljine, moleći da ih brat počasti povrtušama, specijalitetom dalmatinskih obala nalik palačinkama. Dok je prijatelj prebirao prstima po džepovima traperica tražeći novčanik, pružio sam ruku prema dvjema blistajućim zvjezdicama: “Ovo je Neno, vjerna bratova podrška, čovik iz naroda“, nasmijala se Gorana, i napokon sam, nakon dugih putovanja, osjetio željenu ruku u svojoj, žaleći tisućiti put što nisam izmislio stroj za zaustavljanje trenutka, da bih mu se mogao uvijek iznova vraćati. Ljubazno je izgovorila vlastito lanasto ime uz ono neizbježno „drago mi je“, iako se dragošću nazivaju posve drukčiji osjećaji, i do njih se plovi znatno teže no do malenog otoka sa dva mjestašca. Gorana je, pomalo nehajno, krenula nešto prišapnuti bratu, pa smo na nekoliko ograničenih vremenskih jedinica ostali nasamo. Najednom su u mislima prestale brujati mandoline, graja dječice i raspojasanih roditelja, gledala me isključivo Njoj poznatim, meni neistraženim dubinama, i trebalo je iznaći napora izroniti na dah kroz vlastito more treme. riječi . 115 Lepršala je njezina svilenkasta haljina jednoga dalekog ljeta, nasred rive rodnoga grada, haljina podizana nezaboravnim maestralom u fjakasto poslijepodne, kojim je djevojka suvereno vladala, čak i kada je hodala uvjerena kako nema nikoga tko bi primijetio taj nemiran pokret vjetrića. Nisam tada znao kako se nakon neznanih godina provedenih u nekoj dalekoj zemlji na kraju svijeta vratila u roditeljski zavičaj, spremna nastaviti jeftino prodavati svoj talent, načitana velikana svjetske književnosti, naslušana glazbenih trendova, odskačući visinom, plijeneći kratko ošišanom kosom poput kakve pokornice u strahu srednjovjekovnih inkvizicija i trajnim osmijehom kojemu je onaj maestralni trenutak učinio da netko to zavoli i u hladu mediteranske kalelarge. Uživala je u koračanju s prijateljicama na pragu mladosti, još uvijek neiznevjerene, miljama udaljene od ustajale nezaposlene svakodnevice, borbe s perspektivama, pelenama i ljubomorom zavidnih mladića. Prolazio sam slučajno istom minutom sa sebi sličnim probisvijetima, smišljajući šale oko naših glava, gazeći postojanim kamenom nasukanim pokraj uzdrhtaloga mora, dok su iz okolnih suncem užarenih kuća zveckale obiteljske žličice u pokušajima da barem djelić naglo otopljenoga čokoladnog sladoleda završi s druge strane umorne kože. Gledao sam opipljive gipke kretnje koje su odlazile čas u jednu čas u drugu stranu, jasnoćom balerine, nepredvidljivošću ptice trkačice. Zbunila me svojim postojanjem, tako iznenada, svijet je postao smisleno mjesto življenja, čak i na dokovima obilježenima vonjom brazilske manganske rude, kanalizacijskoga ispusta i kuhanih orada. Nisam izgubio tlo pod nogama, ali su zato crte na asfaltu ostajale pratiti trag šarenih sandala, nestalih u smjeru veslačkoga kluba, hvatajući neuhvaćenu frekvenciju izgovorenih slova okruženoga horizonta, poznatih samo najdražima, nikada strancima. „Otkud ti u ovim krajevima, nisam te viđao prije?“, nisam mogao ništa bolje izreći u tom darovanom slučaju. „Vratila sam se s Novog Zelanda, zaželjela domovine, proputovala morima, rijekama i gradovima i sada sam opet na početku“, bila je predivna, ponavljao sam stalno u sebi, i uzalud svaka riječ, pogled u daljinu, ništa nije moglo promijeniti ono što je ostalo usađeno. „Lana, znam da se tek upoznajemo, ali volio bih da znaš – bio sam onda s Viktorom na otoku, tako mi je žao, nisam imao pojma da ima sestru“, naznačio sam ono što nosimo zajedno. Potpuno neočekivano, kao da se poznajemo desetljećima, a ne minutama, spustila je svoju pokorničku glavicu na moja nejaka ramena, nudeći kratkovidnom vršnjaku osjećaj probuđene nježnosti, uskovitlanoga vira razumijevanja, posađeno sjeme prepoznatoga shvaćanja. Bila je to varka. Jer iznenada se otrgnula poput razočarane sredozemne medvjedice, odguravši me kao da smo na skakaonici gdje ima mjesta samo za jednoga. „Sram te bilo, zašto si baš sad brata spomenuo, da mi pokvariš feštu“, iz suznih očiju gledao me Lanin prezir. Više nije bilo povratka. „Oprosti, nisam želio povrijediti..“ „Ali jesi, i ne znam otkud ti pravo?“ „Samo sam htio reći da mi je bila čast..“ „Ne znaš koju tugu nosim zbog njegove pogibije“, brisala je rukama orošeno lice. Osjećao sam se kao posljednje ovozemaljsko govno, k tome nisam imao ni papirnatu maramicu. „Što je bilo, Lana?“, začuo sam iza leđa Goranin glas. Ostao sam obilježen nalik podvodnoj meti, krivac padalinama u suhoj, slavljeničkoj večeri. Sve što bih rekao moglo se upotrijebiti protiv mene, a sve što sam ćutio ionako nikome nije bilo važno. 116 riječi prozaprozaprozaprozaprozaprozaprozaproza -Bila je to večer oproštaja, neplanirana, kao i sve povezano s Lanom. Sljedećeg jutra Petar je morao krenuti na odsluženje vojnoga roka, nije htio ceremoniju i protokol, otišao sam u trenirci pozdraviti obitelj i prijatelja, na istoku rodnoga grada, prepun čudne praznine, pojačane spoznajom kako je ljetu kraj. Petrova majka priredila je pladanj s hladnim predjelom, na prastarom kasetofonu treštalo je „Odavno više ne plačem zbog tebe“, spremajući u arhiv, makar Pjevač to nije mogao znati, i suze novozelandske povratnice. Tugovao sam, izbjegavajući razmišljati o studentskoj godini i potrazi za profesionalnim identitetom, razasutih komadića krhkih privatnih emocija. Gledao sam s balkona prema lučkim dizalicama, pušeći gotovo kriomice cigaretu, čekajući da se Petar pozdravi s brojnom rodbinom, budući da su znani i neznani željeli poljubiti perspektivnog hrvatskog vojnika, više radi običaja, manje zbog straha da ga neće dugo vidjeti. „Dobra večer, Neno“, osjetio sam lagani dodir onih gipkih prstiju na ramenima, misleći kako sanjam glas potpuno nespojiv s vremenom i prostorom, glas koji je trgnuo čak i one zaspale dizalice. Na bijelom platnu njezine svemirske haljine netko je ucrtao planine nebeskih tijela, ne vodeći marketinškog računa kako će jedna Lana zasjeniti pokušaje dizajnera. Smješkala se kao da zagrljenog melankoličnog razgovora na otoku nije ni bilo, pružajući čašu crnoga vina u zamjenu za nikotinski štapić. „Otkud ti u ovim krajevima, nisam te viđao prije?“, ponovio sam upoznavajuću rečenicu, siguran tek u spoznaju da je lako rasplakati djevojku kojoj ne pristaju suze. „Pa nisi samo ti Petrov prijatelj, došla sam vidjeti kako izgledaju vojnički oproštaji“, elegantno je povukla dugačak dim, grleći balkon višnjastim sjajem decentne šminke, nazdravljajući u ime prijateljstava. „Što ste se vas dvoje opet stisli, ajd’ dođite unutra, inače bi moglo biti plača“, bezobrazno je pozvala Gorana, prekidajući prirodni proces pomirenja osoba koje se nisu pravo ni posvađale. Kako je večer odmicala, spala je knjiga na četiri slova, ovog puta bez povrtuša, ali s čokolinom, rakijom i gitarom, nevjerojatnom kombinacijom kojom smo otpratili posljednju civilnu noć u vječnost. Pazeći da ne pokvarim dojam, pričao sam viceve, blesirao se u stilu dobro plaćenog klauna, prebirao nekolicinom akorda, a kada se idealno društvo već sasvim opustilo, Lana me okrunila stavljajući Petrov meksički sombrero, valjda kako bi izmišljene humoristične situacije koje prepričavam zazvučale što uvjerljivije. Nestajalo je noći kao rakije u boci a lik princeze vojničkoga rastanka postajao sve sjajniji, iako alkohol nije puno toga mijenjao u odnosu na trijeznu ljepotu. -Hodali smo nagovještajem zore, prvi put ukrštenih koraka, glumeći stariji bračni par koji se vraća iz noći nepro- prozaprozaprozaprozaprozaprozaprozaproza riječi . 117 spavanih svatova. Razgovor nije prestao nijednog trenutka, citirala je Jesenjina, molio sam da ne bude „doviđenja, druže, doviđenja“, podijelila sumnje u egzistencijalizam današnjega čovjeka, prepričavala svanuća na dalekom jugu, obavijestila kako kuha najbolja rebarca s kiselim kupusom, sanja postati stjuardesa, inspirirana pričom nagrađenoga Kolumbijca o zrakoplovu uspavane ljepotice, u svemu je planirala uspjeti samo ako za početak uvjeri oca kako se već oko ponoći uvukla u svoju neviđenu postelju. Otpratio sam ju prema uzvišenom dijelu našega grada, trudeći riječima sakriti želju za poljupcem, jednim malim, ali dovoljnim. Prije nego što odleti u nebo i zaboravi čudaka koji ju je rasplakao smišljao sam kako se još jednom ispričati ili pokušati dogovoriti novu šetnju, makar i u ovo gluho doba. Najednom, ne osjećajući borbu unutar suputnikove duše, zastala je pored usputnog zidića, lagano stavila ruku na moje desno rame, zaštitni znak svakog našeg susreta. „Pogledaj koliki kamen, mogla sam prokrvariti“, uspuhano je kazala vadeći neposlušni odlomljeni djelić iz bijelih cipelica. „Ma nećeš tek tako, on je samo želio praviti ti društvo, kao i ja“, blesasto sam dobacio, žaleći što nisam dodirnuo iste nožne predjele. Bila je blizu, najbliže na svijetu. Mogao sam osjetiti slatkasti dah rakije pomiješan s čokolinom, koji sam također u ustima ponio kao dragu uspomenu. Činilo se kao da se ljubimo. Ali nismo. „Bilo je prekrasno pričati s tobom, ali moram se i dečku javiti, makar njega samo nogomet zanima više od svega. Ostaj zdravo, luda glavo“, naglo me, u svom stilu, odgurnula i odjurila prema zasluženom počinku. „Nisam zaljubljen, nisam zaljubljen“, tješio sam se, kao da nisam čuo zadnje rečenice, spuštajući sve teže korake prema uspavanom nedjeljnom gradu, nevjerodostojnom svjedoku ljubavi koja to nikada neće biti. Ostade tek sjećanje na kamenčić koji žulja. Još uvijek, čim zaleprša svilenkasta haljina nasred rive rodnoga grada, okrećem glavu na drugu stranu kako ne bih pokvario sve ono što nisam dospio pokvariti. Tomislav Šovagović Kako smo slavili osamdesetE 118 riječi prozaprozaprozaprozaprozaprozaprozaproza «Još samo dva časa ostala su do početka uzvratnog fudbalskog meča finala Kupa Maršala Tita Crvena ZvezdaDinamo. Na Marakani je već više od pedeset hiljada gledalaca...»- promukli glas spikerice prilično naklonjene ekavici nasmijao je putnike bijele «dijane» osječkih registracija. Generacija u svom zenitu klizila je kišnom autocestom prema gradu koji se već dugo pravio glavnim. «Koko, sačekaj malo, stiže još pet gledalaca, i to ustaša»- ironično je ženskom glasu dobacio Šeco, no njegovu uskočicu i smijeh ostalih putnika novinarka Radio Avale nije mogla čuti iz tehničkih razloga. «Jebo te, već ih ima pet banki, e, ako nas skuže, obrali smo bostan!“- uplašeno je uzviknuo Mriža, hrabreći se gutljajem dobre stare rakije od šljiva, novopečene za večer poput ove. Večer za kušanje iskušenja. «Daj, nemoj se odma’ prepadati, pa ti si s tim brčinama i frizom najmanje sumnjiv ‘delijama‘, kad te vide mislit će da si Srećko Jarić!“- smirivao je Franc uplašenog druga. «Pa on je košarkaš, kakve to veze ima, sigurno ima Beograđana koje boli ona stvar za Jarića, čak bi ga mogli i pitat’ kakav mu to dres viri ispod kaputa?!»- šljiva nije uspjela oblikovati bezbrižnog Mrižu. «Ajde, Mriža, pa nisi treb’o ni ić’ kad kenjaviš toliko, jesmo se dogovorili da se nećemo plašiti; poduzet ćemo sve mjere opreza, sad, ako ih bude previše, trk u ‘dijanu i nazad- smirivao je situaciju Mata, kormilar broda približenog susretu Save i Dunava. Sedam godina putuju na većinu utakmica kluba boje rijeke Maka Dizdara, i ovo bi mogla biti slavljenička noć nakon toliko sušnih ljeta. Cico Kranjčar pogodio je iz penala u zagrebačkoj utakmici za prednost koju večeras treba sačuvati, u tom grotlu napaljene mase željne Dinamovog skalpa. Dečki su parkirali na dva kilometra od stadiona, Mata je svoju ljubimicu iskusno okrenuo u smjeru Osijeka, kako ne bi izgubili pokoju minutu na odlasku. Bilo bi prilično nezgodno manevrirati dok izvjesni miroljubivi tipovi provjeravaju mogu li rukom kroz vjetrobransko staklo dotaknuti volan, ili koliko su gume francuskog automobila otporne na oštricu hladnog oružja. Peti član posade poznat pod konspirativnim imenom Zdene sjetio se figuricu duge plave kose premjestiti s unutrašnjeg retrovizora ispod suvozačkog sjedala. «Uf, dobro si se sjetio Kužeta!»- odahnuo je Mriža. Šutke su koračali prema teško osvojivoj tvrđavi, buka i košava ledili su slavonske žile, ali samo do onog stupnja zvanog inatizam; mi ćemo osvojiti kup, ma koliko vam bilo krivo! «Sad kad je riknuo diktator, Srbići će sve napraviti da nas još više karaju!»- podijelio je Franc svoja politička razmišljanja s generacijom. Bivši metalac i maršal mjesecima je ležao na polučistoj posteljini ljubljanskog kliničkog centra, sve dok nije otišao na nebeski safari. «Ma, samo da se naši ne useru k’o Mriža, nekako vjerujem tom Markoviću, valjda neće igrati bunker cijelo finale!»- odvratio je Mata, dočim se uspoređeni prijatelj samo nasmiješio poput prve pratilje na izborima za miss. Kisele jabuke odlično su rodile ove godine. Marakana ih je odmjeravala nekako koloseumski. Vjerojatno su tek tada shvatili kako neće biti lako izvući se neokrznut. S obzirom da se bližio početak susreta, šverceri su, htjeli to ili ne, morali smanjiti cijenu ulaznica za sve sektore, što je «petorku» u ekonomskom smislu zadovoljilo; minutu poslije već su bili na pregledu kod jakih milicijskih postrojbi, a odmah zatim i uz svoja mjesta na tribini zapad, relativno pristojnoj, u onom karakternom smislu. riječi . 119 prozaprozaprozaprozaprozaprozaprozaproza Kotao je vrlo brzo uskipio, utakmica je počela, a «crveno-beli» stisnuli su Zagrepčane na njihovu polovicu, što bi rekli sportski komentatori. Generacija je držala u sebi one povike «Dinamo, Dinamo!» izgarajući pri svakom dodiru s loptom Bručića, Mlinarića, Deverića, Kranjčara i ostalih. Sve je bilo zadovoljavajuće u svakom navijačkom pogledu dok se «Zvezdina zvezda» Dušan Savić nije ugurao između dvojice «plavih» i lukavo glavom matirao Ivkovića, koji je na blatnom terenu reagirao poput kadeta. Petorica samih na svijetu skočili su s ostalih devedeset tisuća tifosa, ali glasa nisu ispustili. «Jaooo, Tomislave, crni sine, pa uhvati tu loptu!»- sami sebi su govorili misleći na nesretnog Dinamovog golmana. Zaista, klizak teren, dosadna kiša, ovo vodstvo, stotine baklji i standardno domaćinsko suđenje činili su se u tom trenutku kao preveliki aduti na strani kluba s Crvenom zvijezdom. Ali, nešto kasnije, džoker s klupe, Darko Dumbović, prošao je po lijevoj strani trojicu domaćih igrača, ušao u šesnaesterac, opalio iz sve snage loptu koja će sekundu kasnije odsjesti u gornjem lijevom kutu Živana Ljukovčana. Jedan-jedan nekoliko minuta prije kraja utakmice. Zvezda je sada trebala zabiti dva gola za konačnu pobjedu. Nemoguće! «Dumboooović, tooooo, majstoreeeeeeeee!»- zamalo je Matin tenor začula utišana Marakana, skočio je u zrak, no nije bilo ništa čudno, jer su svi skakali i pizdili zbog gola jedne rezerve. Gola za beogradsku večer u plavom. Daždilo je prilikom predaje pehara u spomen na nezaboravljenog krojača sudbina, a dečki u plavim trenirkama trčali su počasni krug. «Ima li ovdje još takvih ludih koji se sada u sebi raduju?»- pitali su se šapćući međusobno, mada je već dobar dio zdanja brazilskog imena bio ispražnjen. Za njih je bio ovaj pobjednički trk, za njih što su vjerovali. Sreću su zadržali u sebi još koji sat dok nisu uspjeli doći do poznate francuske dive na kotačima. Ulazeći u gospođicu na motorni pogon Mriža je nesvjesno priupitao sa solidnim brojem decibela u zraku: «E, a di ćemo ovo proslaviti?» Skupina od desetak frustriranih gubitnika brzo je povezala smisao netom postavljenog pitanja i lewisovski pojurila prema «dijani». «Budalo, ulazi unutra, idemo, jesi glup, mog’o si šutit’ još minutu!»- prekoravali su, mada je bilo kasno, riječi nisu otišle u vjetar, štoviše, vraćale su se s vjetrom. Srećom, Matina ljubimica upalila je iz prve. «Jebem vam keve, vi ćete da slavite u Beogradu, nećete živi odavdeeeeee!»- dernjavu su pratili kamenje i boce, ali su ipak ostajali kratki; petorka je, ne dopuštajući spolni odnos sa svojim majkama, usmjerila autić prema rodnom slavonskom kraju. «Uf, zamalo, brzi su bili, ti bi nam se vampirići krvi napili da je ova mašina zakazala!»- tuklo je Francu u grudima tristo na sat. I ne samo njemu. Možda je upravo broj srčanih otkucaja dao ubrzanje putnicima navijačima. Naravno, vremena za slavlje nije bilo sve dok nisu izašli iz Srbije. Kišurina je, srećom, vjerojatno onemogućila bilo kakvu mogućnost kaubojske potjere; sad je samo trebalo pripaziti na sklizavu cestu. A dok je to činio čovjek za volanom, ostali su otvorili pive, ranije ostavljene u prtljažniku, te se kucnuli za što više trofeja i večeri kao što je ova. Zdravice su bile posvećene osvajačima kupa umrlog predsjednika i djevojkama koje nisu saznale smjer putovanja svojih mladića; bile su uvjerene kako su oni otišli u valpovačku kuglanu. Solidno pripiti dojahali su s pobjedničkim trubama u najdraži kraj, mašući zastavom kluba s najmanjom zvijezdom u državi (nije Partizan), skandirajući njegovo ime u cik bećarske zore. U centru sela, tik ispred izloga trgovine s mješovitom robom, bez protuprovalnog alarma, odlučili su izvesti nekoliko valova, kad već nisu mogli na zapadnoj tribini. «Dinamo, dinamo, dinamo, ooooooolee, ooooooolee!!!»- pjevali su i skakali ne dopuštajući sanjati suseljanima u noći trijumfalnoj, a stvarnoj. U kontekstu slavlja buntovnici su rekli ponešto i o nedostacima osobe po kojoj se zvao kup. A onda ih je netko prijavio miliciji, ovi su za promjenu vrlo brzo došli, i politički nepoželjnici odležali su tri mjeseca zbog vrijeđanja lika i djela pokojnog Zagorca. Rade Jarak Đorđe Dubrovnik, ljeto 1968. Vrt na Posatu, Donji Kono 120 riječi prozaprozaprozaprozaprozaprozaprozaproza - Nekad su u vrtu rasle dve palme. Visoke i tanke. Mogle su da se vide na fotografijama grada, na onima koje su prikazivale vizure Pila i Minčete – započne striko Đorđe. Sjedio je u pletenoj stolici pored stolića na kojemu su stajale dvije šolje za kavu, presavijena najnovija Borba i na njoj pepeljara, drvena kutija s tompusima i šibice. Njemu nasuprot s notesom u ruci sjedio je mladi novinar iz Beograda. - Jedna tamo u kutu, malo ispred omorike i druga, onamo kraj zida – pokaže prstom na prazna, fantomska mjesta u vrtu. Novinar se okrene i pogleda u pravcu njegova prsta, ali nije mogao vidjeti ništa osim crvene utabane zemlje. - Uz onu palmu koja je bila bliže zidu stajala je jednom prilikom Jovana, sećam se, beše zastala u igri – nastavi Đorđe i uzme tompus iz kutije – A nekoliko meseci pre toga dok su se po gradu još uvek tukli na to isto mesto beše došao neki vojnik, ranjen, dobauljao da umre. Đole kresne šibicu, pripali tompus i pričeka dok mladić načrčka nešto u notes. - Nemac. A ona tamo, pored palme beše stala da se odmori. Naganjala se po vrtu. Zaigrana, oznojna. Ni devojčica, ni dete. Bila je najlepša od sestara. Samo se Romanova lepota mogla meriti s njenom. A Nemac beše ušao u vrt da umre. Rano ujutro, ostavio je krvavi trag pored gredica, onamo gde su pomadore. Pao je baš tamo pored palme i deda Kiko, poslepodne kad se proneo glas da su naši oslobodili grad, okuražio se i prišao lešu, praćen čoporom dece, Romanom, Teklom, Anom i Jovanom. Uzeo mu je mauzer iz futrole za pasom. Što je kasnije bilo s pištoljem, ne znam. Onda je došla Ai i rasterala decu. Pogledali su u džepove. Dokumenti, Rajhsmarke, slika žene ili zaručnice. Da li je Kiko kasnije poslao pismo u Nemačku, zaboravio sam. Čekaj, mislim da jest u Fuldu, Regensburg ili Getingen, tako nekako, nikad nije stigao odgovor. Bio je lep leš, pričala su deca. Uredno podašišan, bez kape koja mu je valjda pala negdje na Donjem Konalu. Jedna zraka sunca beše mu osvetlila potiljak i teme. Plave, sitne vlasi. Deca nisu mogla da se načude mrtvacu. Ai ih terala ali su se vraćali. Jesu li ono creva, pitala je Ana. Posle su ga odneli i zakopali na Boninovu u zajedničku raku. Zalili vapnom. Đole zastane i povuče dim. Gledao je u daljinu, iza Lovrjenca prema pučini koja je nestajala u ljetnoj izmaglici. More je bilo prazno, golo, ni broda ni barke. - Ko poseče palme u vrtu Romićevih? – upita novinar. Glas mu je bio grub i pomalo hrapav što se ne bi očekivalo od takva momčića. Pun napora koji je morao da razbije tišinu što je trajala tek nekoliko sekundi, ali bila je teška kao da je trajala godinama. Stoljećima. Striko Đorđe i dalje je gledao u daljinu. - Palme su posekli netom kad je umro šjor Kiko. To je naredila Ana, najstarija sestra. Secnuo ih je onaj njen Gačanin, Haris. Isekao, iščupao, zalio naftom. Napravila je to iz čistog inata kad je ostala sama u kući. Uvek je bila ljubomorna na sve i sva pa tako i na palme. Kad sam video šta je uradila poželeo sam da je ubijem. Ovo zadnje nemoj da zapišeš. Mladić, popravi naočale na vrhu nosa i nastavi črčkati lapisom. Striko Đorđe odloži tompus u pepeljaru. - Jovana je bila najlepša. Isekla je vene u kupatilu u sedamnaestoj godini. Jednog leta, teškog leta pedeset i treće. Ai to nikad nije uspela da preboli. Doživela je potpuni slom. A ko bi to mogao da preboli. Nikad nismo saznali zašto, niti je Ai više ikad došla sebi nakon toga. Pronašla ju je u kupatilu u kadi punoj guste lepljive krvi, vlastitu kćerku. Jovana je bila lepa, najlepša, išla je u muzičku školu. Časove iz klavira držao joj je Gracio. Zoran je bio kupio klavir, postavili smo ga u saloču. Neki švedski, zaboravio sam ime marke. Koncertni. Odmah su ga prodali nakon Jovanine smrti da ga Ai ne gleda. - Imate li Jovaninu fotografiju? - Imam u albumu. Čekaj malo – reče Đole. S naporom pomjeri svoj gangrenozni patrljak i zazove: Ana. Ana! Jedna pjegasta mačka naglo i bešumno skoči na prozor kraj vaze s cvijećem kao da se čarolijom stvorila. Ne iziđe Ana, nego Katarina. - Kaća, donesi mi porodični album – naredi Đole. Mačka pretrči preko verande, zavuče se pod drvenu klupu i stane lizati trbuh ružičastim jezikom. Katarina se uskoro vrati sa u kožu uvezenim albumom pod miškom. Odloži ga na stol. - Hvala Kaćuša – reče Đole. Uzme album, prevrne nekoliko stranica i pruži ga mladiću. Na crnoj pozadini bile su dvije Jovanine fotografije. Novinar uzme album i pogleda. OBITELJSKO STABLO ROMIĆEVIH: Uglješa Romić – Marija Martinović - - - Nikola Kiko Martinović (Marijin otac) Zoran Romić, Đorđe Romić, Koviljka Romić (njihova djeca) Zoran Romić – Ai Suzuki Ana Romić, Tekla Romić, Roman Romić, Jovana Romić (njihova djeca) Roman Romić – Ivana Herceg Nikola Romić, Milena Romić (njihova djeca) Nikola Romić – Marijana Romić Grzilo Đole uzdahne još jednom. - Vidim ono što ne postoji. Visoke, vitke palme, mrtvog Nemca, Jovanu dok je zastala u igri i oslonila se rukom na rapavu palminu koru – reče Đole. Malo zatim Katarina donese štake i on s naporom ustane. Đorđe i Antoine dovuku ranjenog druga do prve kuće. Đorđe cokulom gurne vrata, unutra je bilo mračno i zastanu da im se oči priviknu. U prostoriji koja je već korištena kao zaklon nije bilo namještaja, samo nekoliko stolica i manji stol. Fašistički rafal iz teške strojnice pogodi fasadu i protrese kuću. Đorđe priđe prozoru, čučne uz rub, podigne pušku i odgurne kapak s vrhom cijevi. Zatim ispali dva metka prema parku. Pucao je nasumce, tek toliko da se fašisti ne drznu pa krenu za njima. Nije imao municije na bacanje. Virio je kroz prozor i hvatao dah. Na granici parka ništa se nije vidjelo, sjene, drveće, malo prašine. Uskoro s lijeve strane začuje pucnjavu, to su anarhisti odgovarali. Dobro je, bitno je da neko dere po fašistima. Okrene se. Antoine je gledao ranjenoga druga. - What’s up? How is he? – upita Đorđe. Antoine ne odgovori, trgao je nožem odjeću s ranjenika da pogleda ranu. Čuli su se povici iz blizine. Đorđe se vrati do prozora. Fašisti. Došli su blizu. Mogao im je vidjeti lica. Đole, vadi se sad iz govana, pomisli i repetira pušku. - Antoine, come here. Fascist. Hurry! – reče. Jedva se prisilio da ne vikne. Nije bilo vremena za čekanje, dok se namjestio došli su još bliže. Nacilja jednog mlađeg, vitkog, čija se znojna koža presijavala na suncu. Iz te blizine nije mogao promašiti. Opali jednom, repetira, opet opali. Nastavi pucati kao sumanut. Antoine zauzme položaj kod drugoga prozora. Prašili su jedno vrijeme dok se teren pred njima nije raščistio. Vojnik na kojega je Đorđe prvo pucao ostao je ležati na travi. Nije se mrdao. riječi . 121 Madrid, studeni 1936. prozaprozaprozaprozaprozaprozaprozaproza Na Pilama zacvili tramvaj. Odjekne otpravnikov glas: Idemo, Pile – Batala - Uvala Lapad. Idemo, Uvala Lapad! Na maloj crno-bijeloj fotografiji nazupčenih rubova bila je Jovana u dobi od deset godina u svijetloj haljinici. Negdje u prirodi, između drveća, vjerojatno mladih borova. Možda negdje na Lokrumu. Djevojka tamnih uvojaka i nježnog tijela u neprestanom hermafroditskom nemiru. Dinamika uhvaćena u trenutku. Druga fotografija, na istoj stranici albuma, ispod i udesno, njezin je portret. Malo, ponešto široko lice, sanjive ukoso položene oči. Mladić vrati album natrag na stol. Striko Đorđe otpije zadnji gutljaj kave. - Jovanu su dvaput upisivali u školu – nastavi – Prvog puta, kad je imala punih sedam godina nije mogla da se prilagodi. Bacala je pernice, tablice, sveske u vazduh, kroz prozor, trpala, bre, u peć. Drugoj deci nije dala mira pa ju je Ai ispisala. Ljudima beše čudno što je tako odreagovala, al ljudima je bilo sve čudno u vezi Ai. Ipak, pokazalo se kasnije da je Ai pametno postupila. Sledeće godine Jovana se rekuperala, sve same petice, bila je najbolja u odelenju. Tu Đole naglo zastane, pogleda negdje iza Lovrjenca i iznenada vikne: Ana! Ana! Ne iziđe Ana, nego Katarina. - Donesi nam votku. - Nema je više. - Nema Moskovskaje? - Nema. - Onda rakiju. I malo vode. - Evo. Odma ću. Katarina se vrati u kuću. Tramvaj zazvoni i tromo krene prema bolnici vozeći između platana i palmi na Pilama. Kad je prošao pored hotela Imperial, uzbrdo pored tarace na kojoj su sjedili dokoni turisti i vis à vis slastičarnice, izgubi mu se zvuk. - Toliko smrti u ovoj familiji. Kakvo je to prokletstvo palo na nas? Ko nam je prokleo seme? – reče Đole više za sebe pa nastavi – Ležala je u kadi sklupčana kao fetus u kupki od sopstvene krvi. Izneli su je na rukama Zoran i stari Kiko. Vala, umela je da se poseče, uspelo joj je otprve. Mladić popravi naočale na vrhu nosa i ne dižući pogleda s notesa nastavi žvrljati. Katarina donese rakiju, zlatne boje u litrenci s uskim grlom i dva bićerina. Odloži ih na stol bez riječi i odnese šolje s kavom. Đole natoči. - Ajd živio – reče. - Živeli. Đole se kucne, udahne i s naporom istrese sadržaj bićerina u sebe. Mladić otpije do pola. - Uh, što žeže – reče. - Jeste – odgovori mladić. – Pomešaše se srpska, hrvatska i japanska krv, to nije moglo na dobro da izađe – reče Đorđe i opet natoči. – Ovu zadnju rečenicu nemoj da beležiš – doda. Mladić poslušno klimne i nešto prekriži u notesu. 122 riječi prozaprozaprozaprozaprozaprozaprozaproza - Let’s go! – reče Đorđe. Zajedno podignu ranjenika i krenu prema izlazu. Nekoliko metaka fijukne im iznad glave čim su izašli van, ali brzo se skriju iza ugla kuće. Povlačili su se uskom ulicom, uz fasade. Po sredini ulice frcali su fašistički meci. S jednog prozora najveće zgrade vojnik iz Internacionalnih brigada davao im je znakove rukom i pokazivao kamo da idu. Dobro je, naši su još uvijek tu, pomisli Đorđe i obuzme ga nova nada. - Viva la muerte! - Na dnu ulice pojavi se nekoliko fašista. Bjesomučno su pucali. Vikali su. Đorđe i Antoine pokušaju ugurati ranjenika u prvu vežu. Antoine opsuje, Đorđe pomisli da je pogođen. Ali nije bio, samo se spotaknuo na ulazu. Srećom, s prozora u ulici zasuše fašiste bombama. Ništa se nije vidjelo od dima i prašine. – Merde! – ponovo opsuje Antoine kad su konačno sva trojica ušli u vežu. Đorđe provjeri municiju sjedeći na stubištu. Imao je još samo šest metaka. S ulice su se čuli jauci ranjenih fašista. Zatim opet vrlo blizu padnu dvije bombe. Đorđe proviri na ulicu i ugleda nekoliko pogrbljenih sjenki. Fašisti. Opet nadiru. Nije pucao zbog nedostatka municije. Vrati se dublje u vežu. Ranjenik je bio mrtav. U onoj trci, dok su ga vukli ulicom, dobio je metak u leđa. Nosili su mrtvog čovjeka. Merde. Antoine ga je upitno gledao. S čela mu se cijedio znoj. – Fascist. Outside – reče Đorđe. – Let’s go. Rear door – doda i krene u mrak. Negdje je morao biti stražnji izlaz ili bar izlaz u dvorište. U blizini padne teška granata i čitava se zgrada zatrese. Zaspe ih sitni prah ispucale žbuke. Unutrašnje dvorište je prostrano i golo, od utabane zemlje s nekoliko manjih staza i dječjom ljuljačkom s drvenim sjedalom. Na tlu leži nekoliko mrtvaca. Đorđe ih prebroji: jedan, dva, tri… i u kutu, do ulaza u suprotnu zgradu četvrti. Nije bilo druge, morali su pretrčati. – There! – reče Đorđe i potrči. Fašisti su upravo nahrupili u vežu iz koje su njih dvojica izišli. Antoine baci bombu unutra i potrči za Đorđem. Prešli su dvorište u trku. Zgrada u koju su ušli bila je izgorjela. Stepenice su prekrivene gredama, pepelom, drvena ograda nagorjela, zidovi pocrnjeli. Unutra su bili fašisti. Skoro su se sudarili na hodniku. Đorđe odbaci pušku i izvuče nož iz čizme. Ubode jednog, pa drugog. Osjeti bol u leđima. Antoine je udarao kundakom, krčili su put kroz hodnik. Đorđe je ubadao gdje je stigao, svuda oko sebe. Izbauljaju na ulicu i počnu trčati. Više nije bio siguran trči li na pravu stranu. – Gdje su naši, gdje su naši? – motalo mu se po glavi bez prestanka. Opet su trčali pod kišom metaka. Na dnu ulice stajao je nekakav na brzinu sklepani grudobran, nekoliko vreća s pijeskom, ormari, vrata, madraci i kamenje. U punom trku njih dvojica bace se iza. To je bio položaj njihove brigade. Doznao je da je jutrošnja ofenziva uspjela. Fašisti su na više mjesta potisnuti iz parka. Osvojeno je i nešto municije. Ali nitko nije slavio, republikanci su imali velike gubitke. Zapovjedniku njegova voda, Nijemcu Kruppeu, strojnica je izrešetala nogu. Odnijeli su ga u bolnicu na amputaciju. Čeka se pojačanje i poslijepodne će se ići u novi juriš. Ako ništa bar da se očisti ovaj dio parka, do rijeke. Požalio se na bol u leđima. Svukli su mu jaknu i džemper. Rana na leđima nije bila duboka. Ubod, malo pod desnom lopaticom, vjerojatno bajunetom ili nožem. Ništa strašno, ali ipak će morati u bolnicu da dezinficiraju ranu. Malo ulijevo, s položaja koje su nedavno osvojili anarhisti odjekivala je stalna pucnjava. Očito su fašisti pokušavali vratiti položaje natrag. Ali nisu uspijevali. Oko dvanaest sati njemačka avijacija počela je bombardiranje. Nije imalo smisla trošiti previše municije na avione. Ipak, i Đorđe je opalio nekoliko metaka. Nešto kasnije, svi ranjenici vraćeni su u pozadinu, a s njima i Đorđe. U bolnici su mu ponovo previli ranu i poslali ga u kasarnu. A sutra, povratak na front u borbenu jedinicu, tako je pisalo u otpusnom pismu. Čitavo poslijepodne osluškivao je eksplozije bombi i pucnjavu iz smjera parka Casa de Campo. Zov borbe bio je jači od nagona za preživljavanjem, nervozno se motao po kasarni, rastavio i očistio pušku, tražio novu municiju, sve u svemu jedva je čekao da se vrati na bojište. Sjeverna Slovenija, kraj svibnja 1945. Nakon napete situacije sa saveznicima u južnoj Austriji i Koruškoj, gdje su pred njima bili Englezi, s desnog boka moćna Crvena armija, a u sredini jugoslavenske izbjeglice, uglavnom kolaboracionisti s Nijemcima, dakle, nakon desetak dana koji su prijetili mogućim sukobima između saveznika stvar se ipak smirila i Đorđe je dobio komandu da ode u pozadinu u Maribor, na zasluženi odmor. Vozio se s majorom Omerćahićem, zadovoljan što je rat konačno svršio. Nakon više od sat vremena vožnje kad su već prešli staru granicu i ušli u Jugoslaviju, Đorđe reče majoru: Hajde da stanemo negde, na par minuta da malo odmorimo. – Ustavi! – Omerćahić naredi vozaču. Stali su na rubu polja. Iziđu iz automobila i Đorđe s naporom napravi nekoliko koraka, stane i ispravi leđa. Uzme cigaretu iz džepa, a Omerćahić mu pripali zaklanjajući dlanom plamen od vjetra. Đorđe povuče dubok dim i zadovoljno pogleda naokolo. - Doživeo sam i to, pobedu i mir – pomisli. - Lepo li je sada uživati u miru, Omerćahiću – glasno reče. - Jeste, druže pukovniče. - Sad se slobodno diše. Izgradićemo novu, slobodnu zemlju. Pored ceste primijeti nekakav svježe iskopan rov, nalik na odvodni kanal. Ali nije išao uz cestu nego dalje, preko polja. Nekoliko partizana još uvijek je radilo s lopatama oko rova na polju. - Čemu je ovaj rov ovde? – upita Đorđe. - Zar ne znate, druže pukovniče? – odgovori Omerćahić. - Nemam pojma – reče Đorđe – čekaj… nije valjda… Nije to dobro, poželi reći, ali se suzdrži. Potom pogleda svoje suputnike. Poznavao ih je dugo, i Omerćahića i vozača, bili su dobri momci. Rat ih je malo rasturio, ali zapravo su obojica bili pošteni. Ipak, osjetio je nalet dotad nepoznatog straha i zadržao je jezik za zubima. Ljudi koji su bili u stanju da napune onaj rov leševima, bili su u stanju napraviti svašta. Navečer je sanjao veliko polje presječeno dugim ravnim rovom Kad je bolje pogledao bio je tu još jedan rov, pa još jedan. Čitavo polje pokriveno je rasterom rovova, savršeno ravnih. Polje se naglo pretvara u školsku ploču. Đorđe je učenik i učitelj mu daje iskrzani drveni trokut i kaže: Dovrši crtež tako da upišeš pravce! – Ali to nije crtež! To je zemlja, svježe iskopana – vikne Đorđe. – Ako ne povučeš liniju bićeš izbačen iz škole – reče profesor. Đorđe se probudi. riječi . 123 (Ulomak iz romana Jugo puzzle) prozaprozaprozaprozaprozaprozaprozaproza - Služi da se unutra poslože domaći izdajnici, okupatorske sluge. Ujkani, švabobrani, bradonje i ostali – preduhitri ga Omerćahić. - Ah, tako – prozbori Đorđe. Transporti s domaćim izdajnicima koje su partizanima izručili Englezi svakodnevno su išli iz Austrije prema unutrašnjosti zemlje. I on je otpremio neke za Jesenice. Repatrijacija. Đorđe povuče novi dim i još jednom pažljivo odmjeri rov. Išao je preko polja i pretvarao se u tanku crtu u podnožju šume. - Pokriće ih crna zemlja – reče Đorđe. - Ja… Trebali su na to prije misliti – odgovori Omerćahić. Snažno uvuče dim. Ipak, lice mu se smrkne. Nije mu bilo drago što je vidio rov. Borba se, znači nastavlja, itekako se nastavlja – pomisli. I pravog mira neće nikada biti. Baci cigaretu u prašinu. Mahne vozaču i majoru Omerćahiću. – Hajdemo odavde – reče – Što pre. Vozač upali motor i dizel mašina zabrunda. Sjetio se silnih kolona izbjeglica koje su bježale pred njima. Govorilo se da ih je desetke tisuća. Sad, pred kraj rata neprijatelj je izgubio demonska obilježja koja je imao dok je bio nadmoćniji. Sve više ih je promatrao kao hrpu jadnika, zabludjelih ljudskih bića. Nije bio za takvu vrstu osvete. Hoće li ih Tito sve poslati pod zemlju? – zapitao se. Nemoguće, nema dovoljno zemlje za takav čin – zaključi u sebi da se utješi. Darija Žilić Hotel 124 Hotelske sobe u dobro uređenim hotelima uvijek su iste: imaju velike, udobne krevete, hladnjake s viskijem i kikirikijem, kupaonice s mnoštvom kupki i malih sapuna. Nepotrebno je izlaziti iz njih. Može se ondje satima čitati knjiga npr. Orhana Pamuka. Mogu se osluškivati zvukovi iz drugih soba ili može se sanjariti. Prizori brzih rijeka, dubokih kanjona i visokih planina, u trenu su zaboravljeni. Izvana dopire zvuk automobila, onih džipova kupljenih na leasing ili taksija koji uporno kruže gradom, jer autobusi nemaju vozni red. O čemu piše Pamuk? Je li knjiga slučajno kupljena? U romanu: prikaz ljubavne boli. Ona ne prolazi, junak s vremenom shvaća da se tjeskoba neće smanjiti, da objekt žudnje neće nestati. Niti ladanja s visokim društvom, niti blizina žene koja brine, a koju ne voli, neće ga vratiti u svakodnevicu. I dok čita roman, hotelska gošća može ushićeno reći kako mu to i treba, jer nije na vrijeme odlučio. Odbacio je ženu koju je tjednima viđao u zamračenom i prašnjavom stanu. Gošća nervozno gricka kikiriki, njezina koža miriše po sapunu od lavande, plahta joj prekriva tijelo. Izvana dopiru zvukovi: gosti izlaze iz hotelskih soba, dotjerani, zaključavaju vrata i jure u noćni provod. Balkanske metropole ih čekaju. Crna vina i meso, duge priče i opijanja. No gošća ostaje uz knjigu, čita bez pauze. Tada je naziva prijateljica s viješću o majčinoj smrti. Ona će joj reći: moja sućut i zaista će osjetiti bliskost, neće reći tek reda radi. Knjiga koju čita opis je boli, iscrpan, naporan, hipertrofiran opis. Takva bol pojavi se i onda kada umre majka. Kada izgubimo nekoga koga smo viđali svaki dan ili onog o kojem smo mislili svaki dan. U hotelskoj sobi ormari su puni zgužvane odjeće i televizori ostaju neupaljeni. Ručnici su bijeli i čisti, ima ih više. I gošća razmišlja o noćnoj kupki prije spavanja. Prisjeća se priče o taksistu koji je čitao Rumija i prisjeća se vremena koje nije bilo ispražnjeno od smisla. Može li se odustati od svakodnevog života i živjeti u hotelu? Biti stanovnik hotela koji ne izlazi noću, stanovnik koji ne traži svoje mjesto, niti traga za svojim vlasništvom. Hoteli se u balkanskim metropolama preuređuju, lickaju se terase i začas će postati još elitnija mjesta. Što nedostaje dekadenciji? Viski u hladnjaku, roman o turskim filmovima i o djevičanstvu, svijest o privremenosti. Televizor je ugašen, nikad ga hotelska gošća neće upaliti, dozvoliti da u bjelinu uđe plakat s porukom ili jeftina grimasa. Gošća je mirisna, ne ometaju je čistačice, ne zvoni joj telefon, ona čita Orhana Pamuka čitavu noć, preskače doručak. U predvorjima hotela nakon doručka, sjede ljudi koji su se prejeli dinja, sira i svih tih salama. Hotelska gošća ostaje u sobi čitavo jutro i spava. Kad se bude probudila, neće biti sigurna je li roman bio prikaz njezine boli, boli prijateljice koja je izgubila jučer majku ili je riječ samo o fikciji. Svejedno, ona će ustati i baciti praznu vrećicu u kojoj je bio kikiriki i onda će osluškivati zvukove izvana: gradi se novi most, djeca dolaze u shopping centar i posvuda miriše more, domaći kivi i suha smokva. Dan, noć, svejedno. Vrti se, vrti... riječi prozaprozaprozaprozaprozaprozaprozaproza Darija Žilić Profil prozaprozaprozaprozaprozaprozaprozaproza riječi . 125 Lida je to jutro pola sata sjedila pred kompjutorskim ekranom. Odlučila je da će konačno izbrisati profil na facebooku. Pripremala se nekoliko dana. Mislila je da će biti jednostavnije, ali ipak, još uvijek se dvoumila. U jednom trenutku bi krenula prema oznaci za brisanje korisničkog računa, a onda se opet povukla. I tako pola sata. Uz dramatične tonove glazbe Rimski Korsakova, Lida je rekla samoj sebi da ovoga puta nema odustajanja. Odlazi zauvijek iz tog virtualnog svijeta. Pokraj laptopa bila je šalica kave i isprintani list na kojem je pisala njegova poruka i pjesma koju joj je poslao prije nekoliko dana. Toga jutra Lida ju je pročitala i odlučila: posljednji puta u životu čita tu Lorcinu pjesmu. Zatim je uobičajeno vježbala na sobnom biciklu, izvadila je meso iz hladnjaka i nasolila je odreske, koje će kasnije samo ispeći na naglo. Ovo je poseban dan, dan opraštanja i dan početka nekog novog života. Namjerno je izabrala subotu, jer tada nema uobičajene dnevne rutine i strke. Stan je počistila prije nekoliko dana, tako da danas ništa drugo neće raditi osim izbrisati profil, pripremiti ručak i onda se voziti na biciklu sve do večeri. Sunčan je dan, početak lipnja. Lida je konačno stisnula zube, krenula odlučno prema oznaci „delete“. I evo, brzo, brzo, briše, pa onda ponovo briše i pitanje želi li pričekati još par dana, u slučaju da se predomisli. Eh taj facebook- neće čekati nipošto, odmah sve brisati, izbrisati. I kad je konačno pobrisala profil i uvjerila se da se nikako taj profil ne može obnoviti, Lida je ugasila laptop i otišla u kuhinju. Na brzinu je ispekla meso, napravila zelenu salatu, ručala, obukla trenirku i spustila se u podrum. Bicikl je već čekao. Već je odlučila da će vožnja trajati više sati, da će otići do brežuljaka na rubu grada i da neće biti tužna. On je sad nestao iz njenog života i tako je najbolje. Točno prije dvije godine započela je prepiska na facebooku. Sunčan je dan, početak lipnja i kreće neki novi život. Strogo je Lida odredila kada će čitati mailove, u koje vrijeme, a odlučila je da će uz kompjutor biti tek koliko je nužno. Dolazi vrijeme radova u vrtu, treba sijati i saditi biljke, nakon toga otići na more, i onda u devetom mjesecu bit će kao nova. Tatjana Bezjak 05. 05. 11. (Ulomak iz romana Avanture osmice) 126 Na otvorenju izložbe uzbuđena sam, jedva da me zanima rad kao i neki small talk usput s ljudima. Ne mogu dočekati da saznam što te navelo na ovaj potez. A ipak, rad bi mi bio dobar, zanimljiv u nekakvim normalnim okolnostima – to je veliko trodimenzionalno Oko koje sve vidi, i kad bolje razmislim, nije mi se teško poistovjetiti, ja želim večeras biti veliko Oko koje će sve vidjeti. Vozim prema Črnomercu, srce mi lupa, opet tvoj kvart, opet iste ulice, jedino dizalice više nema (znači nije više opasno!). Zgrada, lift, zvono, tvoje lice, osmijeh, tvoj stan, dvije zapaljene svijeće. Nudiš mi da izaberem gdje želim da sjednemo – kauč ili stolice oko ovalnoga stola. Biram stolice. Nudiš mi nekoliko vrsti pića, biram crnu bevandu. Dok mi točiš vino i sebi pivo, upada mi u oči kako si obučen – široka majica i neka razvučena trenirka, šlapice u djedica stilu (od tvida?). To kućno izdanje u totalnom je neskladu sa ugođajem zapaljenih mirisnih svijeća koje trepere u polumraku šireći na zidove tajanstveni ples svojih plamičaka. Oprečnost poruka. Neprivlačno. Pomišljam – da si obukao traperice umjesto te ružne trenirke, bio bi ležeran, nepretenciozan i u skladu s ‘tulumom’ - što god to bilo. Možda smiješno i nevažno, ali ta trenirka te nekako umanjila, poobičnila, sprčkala. Nedostatak osjećaja za vrijeme i prostor. Nedostatak osjećaja za sklad, jer šta će ti onda svijeće? Nije mi jasno kako ti to ne vidiš i prvo vrijeme razgovora mislim samo na to. Ne znam zašto su ti detalji bili tako predimenzionirani u mom doživljaju, a i vidjela sam te već prije u trenirci. Asocijacije na trenirku – ustajalost, konformizam, sivilo, mediokritetstvo, predgrađa s mnoštvom stanova, u njima mnoštvo muškaraca u takvim istim trenirkama, bezličnost, bezidejnost, beživotnost, kauč, televizor, zaborav, nemaštovitost, neosjetljivost, lijenost, neartikuliranost, neukus, navika, dosada, stagnacija, klaustrofobija, inercija, rezignacija, tabula rasa, pasivnost, tromost, pospanost, trivijalnost, tupost, frivolnost, sumornost, bljutavost, skučenost, prizemnost, praktičnost, profanost, mutnost, ustaljenost, zakrčenost, prostodušnost, marginalnost, sirovost, blaziranost, otuđenost, ograničenost, kastriranost, apatičnost, aseksualnost. Pričamo o ovom i onom, stalno mi postavljaš neka potpitanja. A sam pričaš više nego ikad valjda. Small talk kakav sam mogla voditi otprilike bilo s kime od ljudi na otvorenju izložbe maloprije. Da skreneš pažnju s bitnog – zašto smo se našli? Razgovor glatko teče, ali ništa ne otkriva i odlučim ga presjeći direktnim pitanjem. riječi - Zašto si me zapravo pozvao k sebi? Stanka. Meškoljiš se, vidim da ti je neugodno. prozaprozaprozaprozaprozaprozaprozaproza - Ne znam dal ti to smijem reć... - Što da li mi smiješ reć? - Pokušavaš nešto izgovoriti, međutim ne uspijevaš. - Pa daj mi reci što god da je! - Znaš kad smo se sreli u Preradovićevoj? - Da, što s tim? Mučiš se da izgovoriš i opet ne uspijevaš. - Pa što je bilo u Preradovićevoj? - Ma nije ništa bilo u Preradovićevoj, nego od onda sam ja tebe maštao. - Maštao? - Da... maštao... i bio uzbuđen. Onda bi napravio to što treba i mislio - sad sam miran. Međutim to bi kratko trajalo i krenulo bi ispočetka, pa opet, pa opet i tako nekoliko puta dnevno svih ovih dana. - Znači seksualne maštarije... da, ja tebe nisam maštala nakon što smo se sreli. - Znam. - Mislila sam na tebe još neko vrijeme nakon što smo prekinuli, to da, ali onda je to prestalo. A ti, kad smo prekinuli, jesi li i onda imao te maštarije? - Ne. - I odkud to sad? - Ne znam. Nisam ja ni imao smišljen plan da te pozovem k sebi kad sam ti slao poruke na facebook nakon što sam te sreo. To sam radio najviše da imam neki kontakt s tobom, valjda zato da mi maštarije budu onda stvarnije. - Zanimljivo. Ja jedino moram priznat da si mi tijekom dopisivanja uspio prenijet tu neku seksualnu energiju. Nije mi baš jasno kako, telepatskim putem valjda, ali nakon nekoliko poruka, počela sam osjećati da mi struji tijelom. Osjetila sam privlačnost, a nisam znala zašto. Sad znam. I što ćemo sad s tim, pitaš me. - Ne znam Ignorirati, pitaš me. - Ne znam. Šutimo i gledamo se u oči. Rukom krećeš prema mojoj ruci. Maziš me po prstima, pa po dlanu. Spajaš nam dlanove u kriš-kraš poziciju prstiju (v x). Mazim ti ruku. - Znoje ti se dlanovi. - Da... kad sam nervozan. - Nervozan si? - Da, cijelo vrijeme. - Mislim da ja nisam jer sam bila preuzbuđena. - Ja isto nisam zbog toga. Nakon kakvog – takvog smirenja grliš me. Pa ljubiš. Kasnije ideš u kupaonicu, na povratku dobivam zvučni poljubac u stražnjicu, plus blagi ugriz. Atmosfera je vesela i opuštena, barem je to moj dojam. Pričamo. Ništa preosobno. Opisujem ti radove koje ću tek napraviti i koje ću izlagati. Ti meni pričaš o filmovima koje si montirao. Ugodno mi je, ali mislim na to kako ne želim ponovo sve ispočetka, ne želim graditi vezu s tobom. Možda povremeni susreti poput ovoga večeras? Jesam li ja za to sposobna? Mogu li upasti u emotivnu zamku? Jesam li dobila odgovore na svoja pitanja? prozaprozaprozaprozaprozaprozaprozaproza Gledamo se. Primičeš se, počinjemo se ljubiti. Opet onaj tvoj stil primicanja – uzmicanja (mislila sam da je zauvijek gotovo s tim). U sve bržem ritmu. Sve strastvenije. Skidajući odjeću jedno drugom, u navali uzbuđenja, stropoštavamo se na pod. Uzdasi. Selimo se na veliki krevet u spavaćoj sobi. Ljubiš mi cijelo tijelo s pažnjom za detalje. Egzaltiranost. U jednom trenutku cijeli moj nožni palac stavljaš u usta. Totalno netipično za tebe, barem prema meni, više se čudim nego što uživam u tom tvom poduhvatu. Potom slijediš put mojih nogu i zadržavaš se na njihovom središnjem završetku. Ljubiš moj cvijet. Gledaš me u oči, pa nastavljaš. Onda se penješ, ne prestaješ me gledati u oči, ljubiš me u usta. Spajamo se. Osjećam te. Osjećam tvoje uzbuđenje u sebi. Primaš mi ruku, čvrsti stisak, kriš-kraš pozicija prstiju. Pa tako isto s drugom rukom (x). Golema silina uzbuđenja i kod tebe i kod mene. Nevjerojatne eksplozije strasti s tim neprekidnim pogledom u oči koji ih potencira. Ritam razuzdane, dugo obuzdavane i konačno otpuštene, oslobođene prirode ušao je u svaku poru, zaposjeo svaku stanicu. Postoji samo to, samo taj ritam, prepuštanje, užitak. I nikada, nikada to s tobom nije bilo ovako snažno, nesvakidašnje, neobuzdano, lijepo, uzbudljivo, vitalno, senzualno, senzibilno, slobodno, prirodno. Kao krajnji paradoks nismo svršili ni ti ni ja. riječi . 127 - Nisam to uopće primijetila, nije se vidjelo na tebi. I ja sam nervozna. Nisam dobila nikakve odgovore, tek sad mi ništa nije jasno. A što je tebi u glavi u ovom trenutku? Što ti želiš? Jesu li tvoje želje ovim podmirene? Jesu li one isključivo seksualne? Jesi li tako skroman? U jednoj stanci u razgovoru kažem ti: - Ja ti sada idem doma, ali naći ćemo se opet, pa ćemo ovo ponoviti. - Može. Ja ću te odbaciti doma. - Hvala, dovezla sam se autom. 128 riječi Ljubimo se na vratima. Meki, topli, vlažni, senzualni poljupci. Kući sam stigla oko 2h. Jutro, 10 h. Idem sama na kavu u grad. Sumnjivo sam dobre volje. Srećem poznanike, veselo cvrkućem, osmijeh mi ne silazi s lica. Prštim energijom. Ako je moj odlazak k tebi za mene bio isključivo razlog da otkrijem tajnu tebe, onda to ne zaslužuje ovakav moj polet. Ili je ovo samo hrana mom egu – saznanje da sam ti seksualno poželjna, izvor moje najgore frustracije prije prekida – zašto te više ne privlačim, zašto ne možeš održati uzbuđenje? Iako mi ništa još nije jasno, dobila sam odgovor na barem jedno svoje pitanje, pitanje seksualnosti. Kad si u samo jednom usputnom pozdravu prepoznao moju rezigniranost, postala sam ti uzbudljiva. Kakav to savršen senzor imaš ugrađen u sebi da osjećaš takve razlike mojih unutarnjih frekvencija? Ja sam uvijek vjerovala da mogu odlučiti o odabiru svog raspoloženja za pojedine prilike ako to stvarno želim (kao onaj put na kavi, kada si mi vraćao knjigu). I to je nebrojeno puta u raznim životnim situacijama funkcioniralo bez obzira na kakvu bih se raspoloženja vrstu odlučila. To je zapravo nešto između igre i narudžbe samoj sebi. Npr. ako želim biti samo neutralna, ja to stvarno mogu. Uživim se u tu svoju neutralnost, uvjerim sebe da se tako osjećam (jer mi se to čini najprikladnije) i stvarno se tako i osjećam, bez potrebe da glumim. Glumiti, bez da to u tom trenutku ne živim, ne bih mogla ni znala. Isključivo moć poistovjećivanja kao u dječjoj igri prinčeva i princeza, indijanaca i kauboja, kada se desi ona čudesna promjena u stanju svijesti, kada se zaborave, kada se izbrišu granice između stvarnosti i mašte, kada likovi ožive kroz nas. Tako lako. Međutim, izgleda da ti brzopotezno, rendgenskom točnošću, svojim x zrakama skeniraš moje dublje slojeve. Dovoljno je da nam se pogledi ovlaš sretnu i tebi je jasna moja frekvencija vibracije i to one trajnije, postojanije, one prevladavajuće, one koja se tiče tebe. A to znači samo jednu od dvije stvari – ili me zanimaš i dalje ili me ne zanimaš više. Moja ravnodušnost naspram tebe, za tebe je obećanje avanture, ono što je svojedobno za mene bilo tvoje lice - samo u većim razmjerima, naravno, u tom mom slučaju. Sjećam se kako si još davno u prvim porukama, moj mogući prezir spram tvog lika, pa čak i ruganje (meni nezamislivo), isticao kao nešto poželjno, nešto što bi samo pridonosilo tvojoj intrigantnosti, da se razumijemo’. Krije li se tu cijela tajna? Je li stvarno tako elementarno jednostavno? Ako sam ti blizu i ako me zanimaš – valovi tvojih vibracija spuštaju se u ravnu crtu. Horizontala križa – prijeteća, opasna ravnodušnost. Ona koja u širokim zamasima sjeće zrak, leti prema meni i samo što me ne ubije. Tvoj mač. Otišla sam k tebi da otkrijem tajnu tebe, jednim se konačnim zaključkom nagradim za patnju koju si izazvao. Da svladam tu nepoznanicu, taj x, i konačno, jednom zauvijek riješim tu jednadžbu. Nisam otišla da bih obnavljala, povezivala nas, da bih nas , na stapanje unutar x-a, onu sićušnu površinu gdje oboje svela na jedno, na se sjeku dva suprotno položena pravca, onaj moćan spoj u jednoj točki. Zavaravam li ja samu sebe tim racionalizacijama? Jesu li one samo izgovor mojim potisnutim, još preostalim emocijama? Tako duboko zakopanima da ni tvoje x zrake nisu uspjele do njh prodrijeti. prozaprozaprozaprozaprozaprozaprozaproza 10. 05. 11. Ne javljaš se da ponovimo susret. Hvata me nelagoda. Jesi li aktivirao virus koji je dugo mirovao u meni i zaraza tobom ponovo se širi mojim krvotokom? Jer čemu inače ova nelagoda. Ne osjećam se više željeno. Sada je ovo nejavljanje za mene neki oblik poniženja. Ženski princip osjećaja napuštenosti i odbačenosti nakon seksa. Obezvrijeđenosti. Zašto me to dira ako ionako nisam htjela ni vezu ni ljubav. Laka žena. Zašto me je briga ako sad ispadam upravo to. Zar meni nisu bitni samo moji vlastiti motivi, a ne to kako ispadam ili ne ispadam, kako me ti vidiš? Ili se u moje motive ipak potkrala i igra moći, težnja za prevlašću nad tobom. Mračna želja za osvetom, za pobjedom. A ponovo doživljavam samo svoj poraz, pa me to omrzovoljuje. Zašto sad nestrpljivo čekam da se javiš, da osjećaš neodgodivost želje i da se pokoriš toj želji. Ja kroz tebe saznajem mnogo više o sebi nego o tebi. Nije li to i najviši, najesencijalniji cilj svake potrage, upoznati – spoznati samoga sebe. Riječi jednom davno upisane u kamen, u sveti hram, za vječnost. Za podsjet- nik neprekinutom nizu ljudske DNK. Onda je ova mala bol zbog povrijeđene taštine tako minorna, tako beznačajna naspram tog kolosalnog, sveobuhvatnog, uzvišenog čina spoznavanja. Onda sam ja na pravom putu. Ja doživljavam avanturu nad avanturama, a ti si mi pružio priliku za nju. Ono što ti ne znaš i ne uspijevaš u svom životu, a želiš, nju, avanturu, ja ju provodim, ja ju živim. Ja naslućujem, ja osjećam beskraj neistraženoga prostora unutar sebe. Ti zastaneš i ne znaš dalje. Ne vjeruješ, ni ne pomišljaš na to da je u tvoj DNK upisan DNK cijeloga čovječanstva. I šire, cijelog univerzuma. Cjelokupne svijesti. Svih sjećanja, svih vremena i prostora, svih života. Dvostruka ovojnica, 8 – ica naspram x – a, položena 8 – ica, beskraj. Tebe određuje samo x, ti se zadržavaš samo na x– u. Na oprečnim pravcima, oprečnim porukama koje suštinski ne razumiješ, one nisu slučajne. Ne povezuješ, ne zaokružuješ, ne slijediš, ne kliziš svojim cestama, ne putuješ. Ne prepoznaješ znakove. Nemaš svijest o avanturi 8 – ice, koda zapisanog u tebi, moći zapisane u tebi, kojom raspolažeš, ali koje nisi svjestan, pa ju ne možeš ni aktivirati. Ti živiš u svom dvorištu. Svakog dana odjevaš svoju trenirku. Obrađuješ svoje gredice, uredno šišaš svoju travu. Za tebe je svijet jedno maleno mjesto određeno granicama u koje si sam sebe uvjerio. Moguće je samo moguće. Mogući su samo obrasci koji nas okružuju, koji se repetiraju u vanjskom svijetu kao odraz unutarnjih nemoći. Kao odraz nespoznavanja. Sve stvaramo sami. Nema mjesta za nemoguće u tvom svijetu. Tvoja šutnja, šutnja je prema samome sebi. Tvoj SMS: ‘Spominjala si zadnji put neko ponavljanje?’ Nakon 10 (rimski X) dana takav glupi, hladni SMS primila sam kao pljusku. Razmišljam što da ti odgovorim, a svaka volja za nekim ponavljanjem, s ovim me je prošla. Kakvo ponavljanje! Ne na ovaj način. Ne uspijevam smisliti nikakav tekst, ali ovo i ne zaslužuje odgovor. Razmišljam kako nisam u stanju svesti seks na neki hladni dogovor, sporazum, proračunati užitak. Nešto što isključuje bilo koji oblik emocije. Čak i moj motiv otkrivanja tajne tebe, moja želja za istinom postaje mi bljutava, poništava se u ovoj konstelaciji. Ako nema želje obojene nekom emocijom s tvoje strane, moji stimulansi odumiru. Ravna crta. Opet tvoj mač. Tvoj x kojim križaš moj prirodni tok. I ako se išta može ponavljati, onda je to taj x. Slutim da je tvoja rezerviranost i hladnoća tvoj način da moju eventualnu nadu, da nas dvoje možemo imati nešto više, moju nadu za obnovom veze, sasiječeš u korijenu. Pa se na ovaj način ograđuješ i poručuješ mi – ako ičeg može biti, znaj da je to samo seks. Ti ne znaš da ja želim nešto treće. Ti ne znaš da je tvoja psiha ta koju želim usvojiti kao stečeno znanje, učiniti ju dijelom svog sustava, svog iskustva, kao naučenu lekciju. Demistificirati te, očovječiti te za sebe. Proniknuti u sve zakučice, upoznati sve slabosti, razumijeti sve osjetljivosti. Upaliti svjetlo u mraku. Vidjeti sve jasno. Zašto ja to tako silno želim? I to ponovno, nakon što više uopće nisam mislila na tebe. Zašto sam opsjednuta s tom fiks idejom? Zašto mi je to toliko potrebno? Zašto drugi muškarci na mene nemaju ovakvo djelovanje, odnosno nemaju nikakvo djelovanje – već tako dugo? Zašto se dosađujem ako mi je netko normalan, čitljiv, objašnjiv? I kao da je to sve baš tako, i drugi muškarci su višeslojni, i u njima se kriju tajne nevidljive na prvi pogled. Zašto ih ne želim istraživati? Jedno veliko zašto? riječi . 129 15. 05. 11. Neurotična sam. Nemam koncentracije za druge stvari. Noćašnji puni Mjesec intenzivirao je moj nemir. Ali nije reflektirao svoj završeni, puni krug oko x- a. Ja želim zatvoriti taj krug. Zatvoriti priču. Kulminacija zatvaranja mora biti ponovni susret s tobom, ne vidim kako drugačije. Pitam se hoćeš li prihvatiti moju šutnju ili će uslijediti neki novi tvoj SMS? Priželjkujem li ga? Definitivno. Misliš li da sam povrijeđena? Bojiš li se da jesam? Imaš li i dalje seksualne maštarije? Vizualiziraš li me? Zar ti nije bilo ugodno provesti večer sa mnom kao što je meni bilo s tobom? Zar ti nije bilo sve skupa uzbudljivo? Zar ne želiš to ponoviti? Zašto nisi nestrpljiv? Zar ti nije dosadno sada sa mom? Imaš li sad na sebi onu očajnu trenirku? Imaš li puno posla? Što radiš po cijele dane? Da ti ipak nešto odgovorim? A što bih ti uopće odgovorila? Osjećaš li se moćno zbog lakog osvajanja? Je li ti neugodno? Suosjećaš sa ‘ženskom povrijeđenosti’, osjećaš nešto poput sažaljenja? Mjesec je zarobio moje misli unutar zatvorenog kruga. Imam potrebu za izlaskom na svjež zrak, za kretanjem. prozaprozaprozaprozaprozaprozaprozaproza 17. 05.11. 130 riječi prozaprozaprozaprozaprozaprozaprozaproza Čim sam izašla van bilo mi je bolje, iako, mi se naravno, jedne te iste misli vrte po glavi kao pokvarena ploča. Unakrsno preispitivanje. Što će se sad dogoditi? Što ti je sad u glavi? Zašto te jednostavno ne nazovem i pitam? Osjećaš li krivicu da si me ‘iskoristio’? Je li bilo nešto perverzno i zlokobno u pozadini tvojih želja? Nešto mračno i nedokučivo? Osjećaš li se kao razbojnik? Kao otimač koji je morao pregaziti, satrti nešto krhko i ranjivo da bi se dokopao plijena? Osjećaš li sram od samoga sebe? Osjećam li ja sram? Čega bih se trebala sramiti? Je li moguće da osjećaš potencijalnu opasnost kako bi ti naši susreti ugrozili slobodu? Oduzeli ti vrijeme i energiju za druge stvari, nove stvari? A čemu, pitaš se, radi malo uzbuđenja, malo zabave? Radi samo malo seksa. Da se slučajno ne bih opet našao u vezi? Da ne bi bilo – doviđenja - izazovi. Doviđenja ono što nikad nisam imao, a mogao sam, možda? Doviđenja potpuno novom teritoriju. Svježim uzbuđenjima. Ona je negdje vani. Nova žena. Nova priča. Novo tijelo. Pa - pa ženi koja je puna prezira za mene. Pa - pa onoj koja razumije da ja ne vrijedim. Ona je negdje vani. Ne mari za moj plahi šarm. Ne mari za misterij moje šutnje. Ne trči k meni doma. Ne daje se. Koju ću morati uvjeriti kako to nije do kraja točno, to da ja ne vrijedim. Radi koje ću se transformirati. Usavršit ću se da joj dokažem kako mogu puno više. Da i ja povjerujem u to. I sebi ću dokazati da nisam bezvrijedan i loš, da mogu ne biti bezvrijedan. Obećana avantura sa samim sobom. I ti za njom težiš, i ti ćeš ju jednom doživjeti. Čemu ova moja pitanja i scenariji? Tražim li neku univerzalnu potku u svemu? Neka općevažeća pravila koja će mi pomoći da dokučim muški um kao takav, i ljudski um kao takav, pa je ovo samo eksperiment. Ti si štakor na kojem se učim? A ono što ću naći u tebi, mogu naći posvuda, ne možda u takvom ‘punom sjaju’ kao s tobom, ali u nekoj mjeri, ili u tragovima, kao fraktal koji se množi i grana u većim ili manjim volumenima, pa u varijablama... Tu sam negdje stala sa svojim mislima kada sam ispred sebe ugledala visoku žutu dizalicu. Stara Vlaška velikim svojim dijelom zagrađena je kao gradilište. Neprohodna je i nezgodna, neugodna. Strojevi bruje i stvaraju nepodnošljivu buku, sukladno mojoj buci iznutra. Gledam dizalicu – veliki križ - simbol tebe. Jedan krivi pokret njenoga kraka i mogao bi me naprosto zdrobiti, čovjek u njenoj blizini osjeća svoju krhkost i sićušnost. Konstrukcijska struktura dizalice su x– evi. Puno malih x– eva duž horizontalne – x osi (tvog mača), duž vertikalne - Y osi. X se ponavlja. Poput fraktala. Samo x se može ponavljati kada se ti pojavljuješ - opetovana, multiplicirana nepoznanica, oprečnost, poništenje, negacija. Uporno mi, od početka, samom svojom građom, x govori da je konačan, da je on završetak sam po sebi, da neće nikada biti više od tog završetka za mene. Da, ali samo naizgled, samo u odnosu tebe i mene u fizičkom svijetu, samo u toj vanjskoj manifestaciji. U onoj unutarnjoj, x se preobražava u osmicu mojim vlastitim vijugavim kretanjem, mojom vlastitom energijom, paralelnom vibracijom, putovanjem mojim DNK kodom. Moja kreacija. Pogrešno uvjerenje da je DNK isključivo genetska stečevina – nedvojbeno nepromjenjiva, znanstvenici su pobili. Ono što je dugo nazivano junk DNK ili bezvrijedna DNK, a to je 95% DNK, pokazalo se vratima za osmicu – beskraj, iako je ona to cijelo vrijeme poručivala samim svojim oblikom. Sada znaju da je ona podatna i živa, podložna reprogramiranju riječima, svjetlom, emocijama, zvukom. Njen jezik stariji je od svih naših jezika. Svi naši jezici služe se njenim sintaksama, semantikom, gramatikom, logikom, kombinatorikom. Ona nas stvara – mi ju stvaramo. Stvaranje stvara stvaranje. I ono što najavljuje ta bliska povezanost nas samih s našim kodom, kozmički je izvor svijesti, znanja, inteligencije unutar nas samih. Riznica beskraja. Univerzalno sve. Naravno, tradicije, pradavne kulture i civilizacije to su znale. Ezoterijska učenja oduvijek su crpila na tom istom izvoru. Rijetki ljudi poput Tesle bili su ga u potpunosti svjesni. Uspijevali su unutar sebe doprijeti do toga blaga, napojiti se njime i pustiti ga u svijet kroz svoje ideje. Simbol tebe – dizalica - veliki križ, strojno se navodi. Njegov rad je napola umjetan. Njime netko upravlja, on je robot. Simbol robota. Sjećam se svoga sna s robotom, dok sam još bila s tobom, kojeg ja montiram i nikako ga ne mogu ispravno složiti. U tom istom snu, bio je i neki štakor. Veliki robotski križ. Gdje je sad naša pozicija u njegovom koordinatnom sustavu? Jesmo li u minusu ili u plusu? Koji je tvoj broj? Koji je moj broj? Koji je naš zbroj? Na kojoj smo strani križa? Kojoj četvorini, kojem beskonačnom kvadrantu pripadamo? Beskonačnom, jer robotska su samo dva koordinatna pravca, samo su oni zadatost, dok su ostale stranice otvorene. Mogućnost slobode je otvorena. Iz Vlaške sam se popela u park Ribnjak. Josipa Petek 36) Pif, paf, puf „Sve djevojke pif, sve muškarce paf, svu ljubav puf “ Daniil Harms Paf Nataša je sjedila na predavanju iza mene. Iz predavanja u predavanje razmjenjivale smo po rečenicu više da bismo na kraju završili na kavi. Imala je kratku, modernu frizuru, prekrasno lice, bila je nakvarcana, manikiranih noktiju, američkog, bijelog, ravnog osmijeha, vječito besprijekornog make up-a. Bila je visoka, bila je vitka, nosila je dekoltirane majice koje su pokazivale da je i ono što ne vidiš najvjerojatnije jednako toliko zamamno kao i ono što vidiš na prvi 36 Josipa Petek, rođena je u Sisku 1981. godine, završila Opću gimnaziju u Sisku. Studentica je Pravnog fakulteta u Zagrebu. Prvi put objavljuje. prozaprozaprozaprozaprozaprozaprozaproza Dala sam se nagovoriti da idem u Kset, ionako tamo nisam nikad bila a došla sam u Zagreb, bilo je to još jedno mjesto za izlaženje i druženje. Pokupila me novostečena domska ekipa. Na Šari sam upoznala zanimljive ljude koji su se družili sa zanimljivim ljudima koji su mi odgovarali, novi i drugačiji, s novim pričama i pogledima na svijet. Nitko od njih nije studirao sa mnom, možda je i to bio razlog što mi je s njima bilo tako egzotično, pustili su me u neki svoj svijet iako su sami bili kompaktna ekipa. Bila je neka Blue moon večer, hitovi iz pedesetih godina, bilo je simpatično, svi su plesali a atmosfera je bila nekako starinska i romantična. Pila se piva, pušilo se, ćaskalo i bacalo znakovite poglede koji su pozivali na ples. Ja sam nekako bila u čudu, uštogljena, čekala s pivom u ruci da i mene uhvati to što je sve njih hvatalo, ali mi nekako nije išlo. Kao da sam bila u tuđem tijelu i ono me nije slušalo. Pitali su me što mi je i pokušavali animirati, ali što bi mi češće uletavali s takvim komentarima, sve sam se više povlačila u svoju glavu, u svoje oči koje su klizile po ambijentu, licima, pokretima...Tu i tamo bih ponešto s nekim prokomentirala, pa tako i kad mi je došla Irma i rekla: - Vidiš onu curu u crvenoj jakni s ruksakom? Okrenula sam se u smjeru njenog pogleda: - Da, vidim....? - Ima tek šesnaest, pobjegla je od kuće, upoznao ju je Jura zadnji put kad je bio vani... - Ma daj? - Ozbiljno. Ne mogu se sjetit iz kojeg je grada došla, rekao mi je... hm... ne, ne mogu se sjetit... simpa je curka... - Pa kod koga je tu sad? I s kim? - Ha, čuj, kako koju večer, cura se snalazi za spavanje, pretpostavljam i za lovu i klopu... Mada je uvijek vidim u istoj robi uglavnom... Ne znam, zapravo nismo išli u dubinu s pričom... Irma je otišla a ja sam ostala okrenuta prema djevojci, promatrajući je. Bila je plavokosa, kovrčava, nježnog blijedog lica, slatkog osmjeha. U drugoj odjeći, izgledala bi kao malena šumska vila sišla sa stranica neke dječje bajke. Smijala se, ispijala gutljaje pića, s tim ruksakom koji nije nikamo odlagala, zakopčana, kao da je hladno u Ksetu. Neki dečki su se vrzmali oko nje, dodirivali je u prolazu, za struk, za rame, naginjući se da joj nešto kažu na uho. Nisam primijetila sve to vrijeme da je ijedna djevojka došla s njom pričati. Dok sam trepnula, bio je fajrunt. U mojoj glavi je već bila druga tema, dok sam gledala u pod polijepljen raznim smećem, raznim tekućinama s raznim tragovima cipela po sebi. Irma me pitala idem li dalje s njima. Nije mi se dalo, imala sam neko obvezno predavanje sutradan ujutro. Odlučila sam poći tramvajem, što je bilo neuobičajeno za mene. Naslonila sam se na prozor, ali ništa nisam dobro vidjela van od refleksije u staklima. Vani je mrak, nekako gušći nego inače u centru Zagreba. Zazujala sam oko sebe kako bih snimila situaciju… U dnu mojeg vagona stajala je mala bjegunka, naslonjena leđima na rukohvat, na nju se jednom nogom i preponama naslanjao neki momak koji je desnom rukom držao bicikl. Zar se smije s biciklom u tramvaj?- proletjelo mi je kroz glavu. Kud ide s njim? Otkud se uopće stvorio? Izgledao je barem petnaest, ako ne i više godina stariji od nje. Ona se smiješila, pridržavajući rukom rub njegove jakne, dok se on naslanjao, kao da ga drži blizu i daleko od sebe. Mala vila iz bajke postala je mala crvenka(put)ica, a on veliki zločesti vuk čije sline cure na nju. Bilo mi je jasno gdje i kako će prespavati. riječi . 131 Pif pogled. Izuzev naših uobičajenih razgovora o ispitima, gradivu i skriptama, ponekad bi se dotakli i nečega drugog. Dok je naručivala, namigivala je konobarima, grleno se smijala, privlačila pozornost i pojavom i ponašanjem. Ono drugo o čemu bismo pričali bili su ponekad dečki, ponekad krpice i ostale stvari o kojima možeš pričati na jednoj površnoj razini bilo s kim. Kad smo došle do razgovora o povremenim poslovima uvijek bi ispadalo da ona nalazi neke jebeno dobro plaćene, preko jebenih veza, bilo preko godine, bilo preko ljeta. Bile su to skoro pa sulude svote kojima se voljela hvaliti, istovremeno podvlačeći kako je baš sretna i zahvalna Bogu i sreći, za poslove s tom srednjom školom koju je imala, koju sam i ja imala. Osim što su sume bile čudne i radno vrijeme je bilo čudno, jer se svakom takvom poslu posvećivala tek pokoji sat dnevno. Nisam postavljala previše pitanja, ni onda kad bi se zaboravila, pa bi sljedeći put radila nešto drugo ili treće od onoga što je prvi put spomenula. Nije imala dečka, nije imala bogate starce. Plaćala je sama školarinu, uporno, iako je kao i ja pala koju godinu. Oblačila se luksuzno, izgledala je luksuzno. Jednom se pojavila u krasnoj kratkoj bundi koja je savršeno išla uz njenu boju kose. Komplimentirala sam bundu i njezin izgled taj dan a ona je samo kratko dodala s onim svojim nevjerojatno šarmantnim osmijehom: - Hvala, to je bio poklon...Znala sam otprilike procijeniti vrijednost tog i svakog sljedećeg poklona na njoj, ali smo nastavljale igrati tu igru dok god su trajala predavanja i naše kave poslije njih. Bila je draga djevojka. Bila je zabavna, inteligentna, željela sam joj da završi faks i nađe najbolji posao od svih koje je radila do tada s tim istim osmijehom koji otkriva koliko i skriva... Puf Pričekala sam s Ivanom ispred faksa da je pokupi prijevoz. Zapalila sam cigaretu, držeći fascikl i dogovarajući zadnje detalje oko zajedničkog izlaganja koje nam je dodijelio profesor. Auto je stao, došao je njen dečko. Dečko? Lik je imao bar pet banki. Na trenutak sam pomislila da joj je to možda otac, ali sam se jasno sjetila kako je rekla da dolazi dečko. Nemam neku predrasudu u pogledu bilo čega kad je ljubav u pitanju, pa čak ni ljubav, nego seksualna privlačnost, ali u tom trenutku nekako me to ipak uspjelo iznenaditi. Kad su nestali iza zavoja slegnula sam ramenima, bilo je to zapravo i simpatično, zašto bi postojale te granice uostalom, tko ih je i zašto uopće izmislio? Nazvala me za dva dana da dođem do nje na par sati da sredimo koncept, svaka svoj pa onda i zajednički. Sviđala mi se ta njezina organiziranost i poduzetnost, prštala je energijom, iz njezinih usta nikad se ništa nije činilo nemogućim. Uz to je bila i crvenokosa, pa je taj njezin unutarnji žar izgledao kao da poprima vanjsko obličje. Rekla je kako je dečko na poslu pa da imamo dovoljno vremena i mira da to sve sredimo. 132 riječi prozaprozaprozaprozaprozaprozaprozaproza Kad sam došla k njoj, uz kavu i kolače i već pripremljene papire, dočekao me super uredan stan, elegantan i topao. Radile smo neko vrijeme dok to nije poprimilo izgled konačne verzije, bila sam zadovoljna što je to već u toj fazi jer mi se činilo da ću tome posvetiti i nekoliko dana možda, međutim, ona je to nekako uspjela skratiti, odvojiti bitno od nebitnoga s takvom lakoćom, da mi se činilo zapravo da je odradila i dobar dio moga posla. Kad smo se potom malo opustile, komentirale smo ljude sa seminara. - Jesi vidjela onog Marka koji je zadnji put izlagao? Moram priznati da je za naš faks prilično zgodan momak... - Jesam, da, nije loš, odgovorila sam, iznenađeno- sviđa ti se? - Pa da, naravno da mi se sviđa, zato sam to i spomenula, ne znam da li bih ga pozvala na kavu ili ne... - Pa pozovi, zašto ne? Ali, nemaš li ti dečka?-u sljedećem momentu sam htjela pregristi jezik jer sam si zazvučala kako nešto moraliziram na onaj ljigavi malograđanski način. - Imam, da. Ali Bruno i ja imamo dogovor. I njemu i meni je jasno da je naša priča gotova čim ja završim faks i nađem posao. On mene financijski podupire sve to vrijeme a ja mu pružam sve što mu treba u međuvremenu, dobije ručak, uredan stan i nekoga tko legne kraj njega navečer u krevet, s kime se može prošetati po gradu, podružiti se - Nema tu ljubavi, znači? - Mislim kako možda s njegove strane i ima...Ne gledaj me tako šokirano Barbara, nema u tome nikakvog zla, ja njega ne zavaravam, tu i tamo se nađem s pokojim dečkom ali uvijek sam doma i biti ću dok ne dođe taj dan koji sam ti rekla - Ali, što ako se zaljubiš? - Neću se zaljubiti, ne dopuštam si to, dopustit ću si kad napravim sve što sam planirala... - Misliš kako se to može kontrolirati? - Ja mogu, za druge ne znam. Da nisam preuzela kontrolu nad sobom, sad bi imala troje djece na sisi u onom selu iz kojeg sam došla, ne bih upisala fakultet, živjela bih od socijale, imam samo oca živog, koji je penzioner i kojeg i ja djelomice financiram. Tako bi izgledalo da sam ostala s tadašnjim dečkom. A draga moja, bolje imati slomljeno srce, nego prazan želudac... Sve djevojke jednom su bile djevojčice. Svaka djevojčica čula je barem jednu bajku. Djevojčice postaju djevojke koje postaju žene. Pif, paf,puf! Josipa Petek prozaprozaprozaprozaprozaprozaprozaproza - Samo da me ne pita tranzicijsku krizu, samo da me ne pita tranzicijsku krizu,samo da...- bila je moja mantra ispred kabineta prof. D. dok sam čekala na redu za usmeni dio ispita.Uzela sam zbog njega slobodan dan na poslu, a prije toga još jedan da bih napisala pismeni. Poslodavac mi je izašao u susret,doduše nevoljko, ali u ovim trenucima držala me pomisao da ću valjda proći ako sam položila već pismeni i da ću sutradan osvjetlanog obraza doći na posao. Trud se uvijek isplati,učili su me roditelji... - Izvolite, kolege - rekao je profesor, nekoliko nas prozvanih napunili smo njegov kabinet. Bila sam prva na redu. - Kolegice, recite mi nešto o globalizaciji Odahnula sam kad sam čula pitanje i počela izvlačiti sve što sam znala o toj temi iz svih kuteva mozga. Dobro je prošlo. Profesor me promatrao koncentrirano i s odobravanjem. - Dobro, sad mi recite nešto o tranzicijskoj krizi Sjajno, prošlo mi je kroz glavu, a potom mi više nije prošlo apsolutno ništa. Bilo je tu ponešto o tome, negdje, što sam znala reći, prije negoli sam čula pitanje, međutim,u ovom trenu, ovladala je mnome nevjerica, što od svih pitanja koje sam mogla dobiti, tu je bilo baš to, omraženo...Tupo sam gledala u njega, kao da mi je oduzeta moć govora, proučavala kako on mene proučava i mislila koliko će ovo još trajati jer su se već i ostali u kabinetu počeli meškoljiti i došaptavati. - Žao mi je kolegice, morat ćete na komisiju- rekao je pružajući mi indeks Evo i moje prve komisije, juhu, a taman sam se mislila toga riješiti, na zadnjem roku prije nove godine. To će mi upropastiti cijele praznike jer sam već bila u zaostatku s planovima vezanim uz faks, a radila sam i to mi je još više otežavalo organizaciju vremena. Znam već i što će biti sutradan na poslu. Dio zluradih kolega u sebi će se smijati dok namješta lažno žaljenje na licu, nekoliko iskrenih će biti ljuto, na mene naravno, jer su se solidarizirali s mišlju da treba biti barem netko od njih tko će se obrazovanjem izdići i napustiti to mjesto, kad su oni već zaglibili. Tako je i bilo. Ja sam bila vrlo tiha taj dan, i nekoliko sljedećih, razmišljajući o svojoj poziciji, hoću li stići dati sve te ispite, da ne moram plaćati školarinu, koliko ću još vikenda morati odraditi, kako će uskoro i nova godina i moj rođendan i svi ti simboli proteklog vremena koji će me napasti vrlo brzo i suočiti s mojim propustima. I naravno, beskrajne analize života koji je ostao negdje za petama, u prošlosti, neka druga ja, u sigurnijim i stabilnijim vremenima, kad se sve činilo tako lako. - I, što te pitao?- pitala me Maja, frendica s faksa, tu smo negdje bile s ispitima. - Tranzicijsku- procijedila sam nevoljko, kroza zube. - Uf... Dobro, nije to tako stravično pitanje, ali na njega se nadovezuju oni glupi stabilizacijski programi i što ti ja znam, ništa to ne razumijem, blebam to napamet kao idiot. - Da, i ja isto, ali očito imam neku blokadu čim naiđem na taj dio gradiva, s time si baš silujem mozak, zato mi i nikako ne ide... - I što sad? - Ništa, idem na komisiju, ako me diš više ikad pusti na ispit, mislim kako već svi vjeruju u firmi da sam izgubljeni slučaj i kako se trebam pomiriti s činjenicom da nikad neću biti više od onoga što sam sada - Ma daj, nemoj tako, sad si u depri jer si pala, daj, popij nešto žestoko, bit će ti bolje... Bila je subota navečer, naš tipičan ženski izlazak, nismo se još sve skupile, a ja već po žesticama...nije mi bilo ni do čega... moj kvazidečko me već nekoliko puta zvao, nisam se javljala... I toga mi je bilo dosta, imao je curu već četiri godine, mi smo se počeli viđati zadnjih par mjeseci, međutim, počeo me opsesivno u zadnje vrijeme zvati svaki dan po nekoliko puta, kad bismo bili nasamo imao je neke čudne filmove o tome kako nezna više što će i kako će, da će se baciti s mosta, da bi se najradije ubio, pa što ja mislim što bi trebao napraviti, raskinuti sad ili ne, itd. A bio je skoro deset godina stariji od mene. Što mi je to sve trebalo, ponekad sam se pitala, ali nisam poduzimala apsolutno ništa. Našli bismo se, bilo bi nam lijepo, do trenutka kad me nije počeo upoznavati sa svojim društvom a ja se počela pitati koliko dugo će trebati da mu cura sazna i hoće li me jednom netko dočekati iza ugla s toljagom u ruci... A onda bih opet na to zaboravila ili me jednostavno nije bilo briga. Nisam bila posebno zaljubljena, jednostavno mi je godilo razmjenjivanje nježnosti, više nego ti sumanuti razgovori. Kad bi počeo o tome, isključila bih se i mislila nešto treće, riječi . 133 Tranzicijska kriza 134 riječi prozaprozaprozaprozaprozaprozaprozaproza nisam imala kapaciteta za takve razgovore, pogotovo jer je postajao sve frustriraniji i sve zaljubljeniji što sam ja bila hladnija. Zapravo, nisam htjela da raskine s curom, nisam htjela ni da me zove toliko, nisam još ni izdaleka prebolila bivšeg dečka s kojim sam bila godinama... - Hoćeš se vidjeti s onim svojim večeras? Možda bi ti to popravilo raspoloženje.. - Ne znam što bi mi popravilo raspoloženje u ovom trenu, možda dobitak na lotu, da odjebem odavde – depru je cuga počela pretvarati u agresivnost. - Bože moj, bit ćeš večeras super društvo, već vidim... Magdalena i Sandra priključile su se kad sam već bila pripita, sve su izgledale prekrasno, ulašteno, svježe, namirisano. Magdalena je imala dečka, znala sam, nestat će negdje oko jedan, jer je on sad na pivi s dečkima, ljupko će se pozdraviti sa svima, nakon dvije cuge s pogledom u očima – drago mi je što nisam na vašem mjestu, već sam prestara za ova sranja. Još par ispita do kraja faksa pa udaja, dječica, posao i eventualno koja kava uz prigodni SMS za Božić, Novu godinu ili tako nešto. Više je bila u svom budućem životu negoli sadašnjem, tako i kad je bila s nama kao da i nije. Sandra je isto bila pri kraju, imala je već vezu za job poslije faksa, u Zagrebu, s dobrim perspektivama. Dečka nije imala niti ga je tražila u Sisku ili na faksu, jer su sve to bili luzeri i nezreli dječaci s kojima ne želi gubiti vrijeme. Naći će ga u poslovnim krugovima, kad se bude kretala među ambicioznim, zrelim muškarcima. Ostalo je zvala „privremenim aranžmanima“...Jedino je Maja dijelila moje muke s faksom, a i ona je bila dalje u ispitima i svakako imala bolji društveni život od mene jer je u krajnjoj liniji imala i više vremena i pristojan džeparac od staraca. Danas sam se osjećala kao šupak. Nije mi se uopće dalo govoriti o svom raspoloženju, jer tko bi me uopće mogao shvatiti od njih? Mogle bi me eventualno žaliti, tapšati po ramenu - bit će bolje - ili mi držati bukvicu s visoka kako je, jebemu, život takav, kako sam sad odrasla i kako se trebam snaći kako znam i umijem i igrati s kartama koje su mi dodijeljene. Jesam li postala ogorčena? Onaj tip ljudi koji sam uvijek pomalo prezirala kao žrtve vlastitog samosažaljenja? Gledala sam ih negdje iz svoje glave i razmišljala o čemu se radi, zašto se osjećam tako trulo u njihovom prisustvu, tako promašeno? One mi to nikad nisu podcrtavale. Znači, stvar je u meni. Život mi je dodijelio par usranih karata, a ja ne znam blefirati. Dosad sam uvijek igrala iz zajebancije jer nisam imala što izgubiti, bilo mi je dobro, imala sam sigurnost. Sad više nemam i preznojavam se, ne znam što s njima učiniti i još gore, uspaničeno pokušavam pročitati do jučer prijateljska lica – koliko su se i jesu li se promijenila, jesu li čekali ovaj trenutak kako bi mi utrljali nešto u nos ili podmetnuli nogu, a oni najgori i zabili nož u leđa? Sve mi je visilo- i faks i posao i obitelj . Odjednom sam spoznala drugu stranu svega onoga što mi je do jučer bilo poznato...A pogotovo osjećaj samoće i otuđenosti... U svakom slučaju, ne mogu trenutno ništa pametno učiniti, vani sam, pa najbolje da popijem još koju. Na stolu su bila i neka pića momaka koji su nas sa strane promatrali sa sjajem u očima..Popila sam svoja i samo čekala da mi netko priđe da budem neugodna i cinična...Vjerojatno sam tako i izgledala jer se to nije dogodilo...Na meni je bio minjak, neka bluzica i srebrne čizmice, šminka, frizura, kompletna fasada samopouzdanja. I šupljina iznutra koja je iz minute u minutu bila popunjavana votkom. Uskoro sam manje mislila a više se smiješila, nogice su se već počele tresti u ritmu glazbe, a oči prelaziti muška lica u blizini, hedonizam je proradio. Nažalost, ništa zanimljivo, snuždeno sam konstatirala, popila gutljaj i oblizala usne koje su se silno htjele ljubiti večeras. Magdalena je nestala, nas tri ostale, već smo u miješanom društvu, s nekim dečkima kretali prema disku. To je značilo kako se sve zatvara u gradu i nemamo kamo drugdje a raspoloženje je bilo već dobrano zagrijano. Maja se hihotala s Bojanom, znači zbarili su se i sad se idu malkoc napaljivati na podiju, jer naime, teško da će uz onu buku moći razgovarati. Sandra je raspravljala s Karlom, bivšim brijačem, u fazi- neka ide sa mnom do tamo, ako ne bude nešto bolje, poslužit će i on. Moja dva pratioca su pričala međusobno, podjebavajući se neukusno tko će mene dobiti. U disku je bila teška gužvetina i vrućina. Palila sam već tko zna koju cigaretu, manevrirarujući između tuđih čikova s cugom u ruci do nekog mjesta za šankom ili uza zid gdje mogu stati i odložiti torbu i čašu i promotriti koga ima. Na jedvite jade sam uspjela, okrenula leđa ovoj dvojici i počela plesuckati. Sama sebi bila sam zabavna, mozak mi se totalno isključio, bila sam pijana, nisam gledala ni gdje su one dvije ni bilo tko koga poznajem. Dok nije prošao ON. Mislav je bio moja fantazija već nekoliko godina, prvo kao lice iz grada, lijep klinac koji će biti komad kad odraste, a kad je odrastao, mračni predmet žudnje. Latentno je postojao uvijek negdje u mojoj glavi, kad sam konačno to priznala Sari, kad mi nije više bilo neugodno, jer nisam ni znala tko je on, okrenula se u smjeru mojeg diskretnog upiranja prstom na šetnici i rekla: Ah,on... Pa naravno, nisi ti ni blesava. Zove se Mislav, ne znam kako nemaš pojma tko je on, pa naganja ga pol sisačkih sponzoruša, starci su mu gnjusno bogati, on ti uglavnom sad u Zagrebu živi, tamo studira, nedavno je raskinuo s Kristinom, bili su duuuugo skupa. Ima dvije sestre, jedna živi u Americi, on je najmlađi. Sestre nisu nešto posebno, on je zbilja bombon. Mislav je bio tu, nadomak moje ruke, koja se sama ispružila i uhvatila ga za zapešće. Zaustavio se i zbunjeno me pogledao a ja sam objesila pijani osmijeh od uha do uha, uzela mu čašu iz ruke, otpila gutljaj i vratila... Produžio je dalje a dečki s kojima je bio u društvu okrenuli su se par puta uz neko očito komentiranje. Na šanku, s novom čašom u ruci, razmišljala sam gdje sam ostavila stvari, ovo je već bila faza sužene percepcije i lošeg pamćenja. Uz mene je stajao drugi dečko kojeg sam snimila jednom prilikom na svom rođendanu, kako mu je ono ime, Tomislav? Ljepuškast Moj fiktivni dečko dobio je nogu. Nisam više mogla podnijeti njegovu prisutnost, njegove ispade, njegovo lice, njegovo ime ispisano na mom mobitelu. Koliko ću raditi na ovom poslu, i to mi je bilo svejedno. Obavljat ću dakako sve korektno ali me više neće toliko pogađati te psihičke metode maltretiranja, to vrijeđanje na svakodnevnoj bazi, ni požudni pogledi klijenata koji bi sa mnom na kavu, ni strahovi roditelja za moje sutra, ni pogledi s visoka mojih profe- prozaprozaprozaprozaprozaprozaprozaproza Bio je dan kad sam već stajala na cesti, s cigaretom u ruci, pogužvanom odjećom i osjećajem da ću se izbljuvati. Sjela sam na stube neke trgovine jer su mi se noge tresle, ali sam se ubrzo ustala i pojurila doma jer mi je neki par išao ususret. Doma sam se, onako filmski, istuširala, donji veš mi je bio krvav, toga se iz filmova ne sjećam. Sljedeća sam tri dana šutjela i razmišljala o samoubojstvu. Još sam malo krvarila. Sve je izgledalo nestvarno. Mislima nisam mogla obuhvatiti cjelinu tog događaja. Dio toga mi je bio u fragmentima. Ja sam bila u fragmentima. Osjećala sam se kao razbijeno ogledalo. Svi će primijetiti što se desilo. Nisam mogla plakati. Nisam mogla jesti. Nisam mogla spavati. Stvari se brzo mogu pretvoriti u svoju suprotnost. Osjećaj moći dok izlaziš sa dva najzgodnija frajera pod ruku u osjećaj bespomoćnosti dok si pribijen na stražnji sic pod težinom stvarnosti, pod težinom savjesti, pod težinom gađenja. Stajala sam ispred zrcala sa žiletom u ruci, gledala svoje mlado lice, razmišljala da si iscrtam takve ožiljke da me više nikad nitko ne pogleda. Nemoj biti glupa, Barbara, zar ćeš cijeli život biti vlastiti podsjetnik svoje naivnosti i gluposti? Uzrok tuge svojih bližnjih? Zaključila sam da bi me nakrkali nekim sedativima, napisali dijagnozu i poslali psihijatru. Kojim riječima bih uopće opisala taj događaj? Gdje što prestaje i pretvara se u nešto drugo? Jesam li sama kriva za takav razvoj događaja? Dobrovoljno sam pristala na taj eksperiment. Možda sam zaslužila takav epilog. Možda mi je to lekcija. Činjenica je da su taj događaj dečki promatrali puno drugačije, kako to da – prestani- znači meni i njima nešto drugo? Kome bih i kako dokazala što se desilo? Zamišljala sam se s osmijehom drugi dan, kao neki frajer koji ima dobru priču koju će si vrtiti kad ostari, pod nazivnikom - Mladi i divlji. Zamišljala sam da ćemo si namignuti s osmijehom sljedeći put kad se sretnemo. Da ćemo jedan od njih i ja možda imati najluđu priču u povijesti kako smo se upoznali prije nego je planula ljubav i ostatak života. Life less ordinary. Zamišljala sam si drugi grad, drugo stoljeće, druge ljude, drugu kulturu, drugu stvarnost. U ovoj dimenziji sam krvarila. Iznutra. Iz svih pora svojih snova. Što su scenariji u glavi naspram onog koji ti napiše život? Mašta je zgodno oružje za borbu, a još bolji oklop. Više nisam maštala. Bila sam gola. Bila sam prazna. Bila sam nova. Izgubila sam sve u što sam vjerovala. Sve što sam mislila da jesam. Hoće li to biti slabost koja će me uništiti ili novopronađena snaga? Koliko me sad zapravo netko može povrijediti? Svi razgovori, sve kave, svi problemi mojih prijateljica sad su mi se učinili jako banalni. Cijela ova priča, s drugima akterima u glavnoj ulozi mogla je završiti s mojim lešom u nekom jarku. Mračni predmet žudnje u mojem slučaju zaista je bio mračni predmet žudnje. Zar to nije zgodno? Na neki poremećeni način? riječi . 135 tip, nema šta, prepoznali smo se i nasmiješili jedno drugom, nakon toga sam ja započela konverzaciju, zvučala sam si strašno pametno i duhovito, iako je rečenica za rečenicom hlapila iz mog mozga kako ju je druga zamjenjivala. Summa summarum, uopće se ne sjećam sadržaja našeg razgovora. Cura, koja je kraj njega stajala, nakon nekog vremena je nekud nestala. Sljedeće čega se sjećam je naše ljubljenje i Mislava koji mi prilazi s leđa dok sam okrenuta šanku i grli me oko struka. Tomislav, Mislav i ja, ljubimo se na smjenu. Očito su dobri prijatelji, kako to nisam ranije primijetila? Te četiri ruke na mom tijelu, ta dva lijepa lica, ta atmosfera užarenih tijela, od plesa, cuge i preglasne glazbe kulminirali su u autu jednog od njih. Koliko je vremena prošlo? Pojma nemam. Noć je već prelazila u dan, bili smo parkirani tko zna gdje, stakla su bila zamagljena od našeg daha. Pitala sam se kako smo uopće stali, u kojem smo to autu, dečki su bili prilično visoki, a nitko od nas nije akrobat, a ruke, usne, noge su pronalazile put, uporište, i moje tijelo. - Kako se zoveš? - Barbara... Bila je to sva konverzacija između mene i Mislava u trenu ispreplitanja naših golih tijela. Suprotno planu, Tomislav je ostao samo promatrač, izgledalo je kao da se prepao Mislava i njegove golotinje, više nego moje prisutnosti i svega ovog što se događalo. Ne znam za njih, ali nikad nisam bila u tom scenariju, daleko od toga da mi se nije vrtio nikad po glavi, ali i teoretski mi se činilo nemogućim da se tako nešto spontano dogodi, s obje osobe koje su ti fizički strašno privlačne. - Što je Tomislave? Da ti ga ja popušim? - rekao je Mislav, a u tom trenu Tomislavova muškost se još više smanjila, napravio je to namjerno, sigurna sam. Za mene se spremao nastavak, ruke su već bile između mojih nogu a svijest mi je proparao divlji Mislavov pogled. Naglo sam došla sebi, pritisnuta njegovom težinom. Vani je svitalo a sunce kao da je dizalo alkoholnu koprenu s mojeg mozga. Osjećala sam se nemoćno u tom položaju, a osjećaj ugode je zamijenila panika. - Nemoj, dosta... rekla sam - Šta, dosta, pa to si i htjela! - Prestani, boli me, prestani, prestani... što sam to više puta ponovila, on je silovitije parao moju nutrinu... nisam imala izbora, mogla sam zaplakati ali sam umjesto toga stisnula zube da traje što kraće. Kad je bilo gotovo, primijetila sam da je Tomislav sve to slikao svojim mobitelom s glupim osmijehom na licu - Odvezi je kući, rekao je Mislav i izašao iz auta sora kad od deset pitanja ne znaš odgovoriti na jedno. Ni upiranje prstom u mene u gradu, ni pitanje zašto nisam pri kraju fakulteta i zašto nemam dečka a mlada sam i zgodna. Što se eventualnih fotki tiče, jebe mi se. Bili su to sinovi iz finih, imućnih, katoličkih obitelji, kasnije sam saznala. Njima nije u interesu da izađu negdje. Počela je nova godina, ostarila sam za jednu godinu, imam još pola akademske godine ispred sebe, odluke su pale, ne one glupe novogodišnje, od sutra počinjem učiti, počinjem vježbati, manje ću jesti, naći ću bolji posao, naći ću dečka. Moja je odluka bila da počinjem živjeti a prestajem životariti i snatriti. Kad sam konačno svladala ovu lekciju, položila sam i ispit. Komisija je bila vrlo zadovoljna, položila sam s vrlo dobrim. 136 riječi prozaprozaprozaprozaprozaprozaprozaproza Slavo Striegl: Sisak, o. 1950.god., ulje na staklu, 25x17 cm Siniša Matasović 37) Joint Ogladnio sam. Uputio sam se prema kuhinji. Usput sam svratio do frižidera po namirnice. Izvadio sam tri kokošja jaja prosječne veličine i jedan tekući jogurt u pretežito zelenoj ambalaži. Obuo sam natikače i uhvatio posrebrenu kvaku na kuhinjskim vratima. Isto je sa suprotne strane učinio otac. Namjeravao je izaći iz kuhinje, međutim, u danom se trenutku predomislio. Zamolio me da se vratim do hladnjaka (jer on ne upotrebljava riječ frižider) pa da i za njega donesem nekoliko jaja po volji. Pogledao sam ga ispod oka. Shvatio je u čemu je problem pa je predložio neka to također budu tri kokošja jaja prosječne veličine. Oduvijek sam mrzio kada mi se bilo što u životu ostavi na slobodnu volju. Vjerojatno je to i najveći razlog što sam punih sedam godina odužio s faksom. Udovoljio sam mu i otišao natrag do frižidera. Ako sam ja taj koji se šeće i otvara vrata, molim, zvat ću ga kako me god volja. Za divno čudo, zaboravio je spomenuti jogurt. Potom je zapalio cigaretu. Radilo se o napose neobičnoj cigareti, jednoj od onih koje kao da pričaju svoju autonomnu priču, a samo se spletom neobjašnjivih okolnosti nađu u istoj kutiji sa svim drugim cigaretama. Otvorio sam ormarić s medikamentima i progutao univerzalnu antialergijsku tabletu. U protivnom mi od dima u tren oka poispadaju kojekakve svinjarije po tijelu. Razbio sam ljusku od jaja pa ih nježno izlio u tavu. Najprije prvo, potom drugo, treće, četvrto, peto i naposljetku šesto, točno tim redoslijedom. Šteta što se u slikovnici o vuku i praščićima nisu odvažili nacrtati više od tri praseta, naprimjer šest. Što to, dovraga, nedostaje brojci šest, osim što je suviše obla i oko sebe generira negativnu karmu? Evo, ja bih baš volio biti šesto prase u nekoj predstojećoj slikovnici o vuku i praščićima. Kada bolje promislim, dovoljan će biti i običan čagalj, puca mi đon za vuka. Što je god novovjeko, ne valja. Tako mi je barem govorio djed dok je krizanteme mirisao iz vertikale. Danas šuti ko zaliven, što i nije toliko neobično zbog one kiše od maloprije. Kladim se u metalnoga medu da bi mu bilo neopisivo drago zbog uspješno postavljenog postulata. Njemu je uvijek zbog nečega bilo drago. Iritantan čovjek. Izgleda da baš i nismo bili nešto previše u rodu. Ušao sam u omiljeni kafić i naručio prvo pivo u nizu. Potom drugo, treće, četvrto, peto i naposljetku šesto, točno tim redoslijedom. Iz zvučnika je treštalo nešto, nisam siguran da je bila glazba. Raspoloženje mi se bitno popravilo kada sam pored šanka ugledao prekrasnu djevojku u pripijenoj haljinici bez naramenica. Varate se ukoliko mislite da se ne sjećam koje je bila boje. Bila je crvena. Haljinica, ne djevojka. Ona je imala dugačku kestenjastu kosu i duboke plave oči. Nešto mi govori da joj to baš i nije bila najsretnija kombinacija boja. Mislim, plave oči i crvena haljinica, ako još uvijek pratite sve ovo što vam pokušavam reći. Svejedno sam nastavio napasati oči, ali je ona izbjegavala pogledati u mene. To je u suštoj suprotnosti sa svime što sam naučio od Scarlett O’Hare i Rhetta Butlera u Zameo ih vjetar. Zaključio sam da u tom kafiću nešto definitivno nije bilo kako treba. Jedino što mi je pogled uporno zapinjao za njezine bujne grudi. Pa nakratko, pristojnosti radi, na 37 Siniša Matasović, rođen je u Sisku 1980. Piše poeziju i prozu. Objavljuje poeziju i prozu u časpoisima (Zarez i drugi) te sudjeluje na književnim natječajima. prozaprozaprozaprozaprozaprozaprozaproza Mjesec mi je te noći posebno išao na živce. Ulogirao se po granama drveća i lokvama mutne vode nakupljene uz cestu. Sat vremena ranije škrapala je kiša. Da ne duljim bez veze, rasuo se posvuda po svijetu bez ikakve logike i reda. Kreten. Slutio sam da mi na povratku iz grada više neće ići na živce, nego na jetru. To znam jer mi je zadnjih godina prešlo u naviku opijati se po kafićima u centru. U centru se svi opijaju. Sve mi se čini da ću se u dogledno vrijeme morati ozbiljnije pozabaviti tim novovjekim fenomenom. riječi . 137 Nakon što je cigareta dogorjela do pola, u hodniku je zazvonio telefon. Odložio ju je na pepeljaru pa se pošao javiti jer sam ja još uvijek bio zauzet oko jaja. To je bila kap koja je i definitivno prelila čašu. Ja neka se gušim i trujem dok on okolo lunja i broji zjake. Utrnuo sam plamen pod tavom, presvukao se u finiju odjeću, obuo cipele samo takve, otključao vrata, viknuo by-by i napustio stan. TV plazmu postavljenu iznad šanka. Bubamaru su našutavali bijelo - plavi protiv plavo - bijelih. Netko je od njih naginjao tri prema nula, ali nisam uspio pohvatati tko protiv koga jer su im pri vrhu plazme titrala ekipna imena, ne i boja dresa. Iskreno, sve je na toj plazmi bilo u totalnoj banani. Naumio sam prići djevojci i izjaviti nešto, ni danas ne znam što. Nažalost, prekinula me buka s plazme jer je netko ponovno zabio gol. Pogledao sam prema gore, ali to nije bila moja plazma, kamoli moj gol. Pored nje se u međuvremenu nacrtao nekakav smutljivac sa strane. Izvadio je upaljač iz lijevoga džepa, zapalio cigaretu, otpuhnuo joj dim u lice i stavio jednu ruku na guzu, drugu na grudi. Bila je to nevjerojatno prispodobna cigareta onoj koju je na stolu u kuhinji ostavio otac. Probudio sam se na asfaltu nakon što me udario tramvaj. Ljutito sam se okrenuo da mu spomenem majku. Onda sam se sjetio da u Sisku ne postoje tračnice kojima bi prometovali tramvaji. Figu samo plazma i kafić, čitav je grad bio u banani. Počešao sam se iza uha. Pored ceste je stajala grupica podnapitih hipija. Otkidali su se od smijeha i nešto mi neumjesno dobacivali iza leđa. Sve je to još dodatno učvrstilo moju averziju prema cigaretama. Pukao sam kao kokica u mikrovalnoj pećnici. Prošetao sam se do kupskog mosta, ukrao trenutak vremena samo za sebe, potom hladnokrvno zakoračio u Savu. Pljusnulo je da boli glava, ali nije me boljelo apsolutno ništa. Jedino što mi je voda začepila nosnice i uši. Srećom, bila je iznenađujuće topla za sredinu jedanaestoga mjeseca. A i ruke su me iznenađujuće vješto nosile na kupsku obalu. Izgleda da sam se prije samoga skoka trebao ne naučiti plivati. I za to okrivljujem oca. Dok sam bio dojenče, uporno me bacao u kupaonsku kadu prepunu vrele vode. Neću se zakleti, ali nešto mi sugerira da mi je upravo stoga propao prvi pokušaj samoubojstva u životu. Danas plivam ko riba. Ako ništa drugo, barem sam na vlastitoj koži osjetio kakva je Sava ispod kupskog mosta. To vam je, nadam se, dovoljno dobar razlog da ubuduće izbjegavate kafiće u centru. Kafići u centru su podjednaka truba u svakom gradu na planeti Zemlja, predmnijevam i šire. Uspeo sam se navrh kupske obale, okrenuo se preko ramena i pljunuo u Savu. Ta nisam si mogao dozvoliti da i rijeka od mene pravi budalu. U blizini je prolazila policijska ophodnja. Ponovno sam se počešao iza uha jer se u stanju u kakvom sam bio nisam mogao sjetiti je li to nešto dobro ili nešto loše. Prišli su mi i rekli da mi se raskvasila maskara po licu. Nato sam ja njima rekao da su debili i stoka. Prvi je podigao pendrek da me zvizne po glavi, ali ga je kolega vješto uhvatio za ruku i upozorio da im nije u prirodi posla batinati dame. Predložili su mi da iz torbice izvadim kozmetički pribor pa u zrcalu pogledam o čemu se točno radi. Na usne sam navukao tešku psovku, ali sam u afektu pogledao prema dolje. Preko ruke mi je bila prebačena elegantna ženska torbica, dok su mi noge bile ukrašene čizmicama do koljena i kožnim minjakom, kako se to popularno kaže. Torbica i čizmice također su bile od kože. Dojadilo mi je češkati se iza uha. U zrcalu se ukotvila zgođušna plavuša kojoj se, vjerujte mi na riječ, doista razmazala maskara po licu. Iz ničega sam ja postao taj koji ima zavodljivu guzu i bujne grudi. 138 Popravio sam, ili popravila maskaru, ne znam ni sam više, a vama eto idealne prilike da vlastitom imaginacijom prelomite dilemu i osjetite kako je to kada vam se previše bilo čega u životu ostavi na slobodnu volju. Pozdravio sam se s plavcima pa se, za promjenu, vratio u onaj isti kafić. Naslonio sam se na istom dijelu šanka gdje je netom prije mene bila naslonjena djevojka u pripijenoj haljinici. riječi prozaprozaprozaprozaprozaprozaprozaproza Gotovo identično kao i njoj, i meni je prišao nekakav smutljivac sa strane i pokušao isprakticirati u dlaku identičan ulet. Nakašljao sam se na dim cigarete pa mu kompletan sadržaj želuca povratio po košulji. Slabe neke antialergijske tablete (farmaceutima pozdrav). Izbacivači su pomislili da mi je frajer bez dopuštenja uvalio žvaku pa su na njemu demonstrirali ono što im samo ime kaže – izbacili su ga van. Istina, usput su mu mrvicu popeglali udove i kičmu, ali nitko prisutan u tome nije vidio ni najmanji problem. Hvala im na tome. I ne, ne bih mu dopustio da mi stisne žvaku. Ubrzo mi je postalo dosadno pa sam po drugi put napustio kafić. Naletio sam na onu istu grupicu hipija. Zbijali su pošalice na račun moje odjeće i hoda. Neugodno mi je priznati, ali hodao sam kao prvoklasna drolja. Istresli su nekoliko viceva o plavušama, da bi se jedan od njih zaletio ravno prema meni, uhvatio me oko struka i pokušao izvesti isto što i naduvenko u kafiću. Bogu hvala, bio je dovoljno pijan da sve riješim jednim rezolutnim šamarom. Frendovi su mu odbili priteći u pomoć. Previjali su se od smijeha po mokrom trotoaru. Ništa čudno. I sami su se pošteno sašili od piva, a ispod nogu sam im registrirao i praznu bocu vina. Barem se nadam da je pripadala njima. U protivnom, bilo bi to kudikamo previše pijanaca u jednoj te istoj noći jednog te istog grada, taman ako je i Sisak. Kako li samo ne podnosim pijance. Šteta što mi je propao pokušaj samoubojstva. Odlučio sam se na novi skok s kupskog mosta. Ovoga puta ne zbog suicida, već kako bi se transformacija spola odigrala u suprotnom pravcu. Skočio sam, začuo ‘’bljuć!’’, potom nekontrolirani ženski vrisak. Bio je to glas supruge jednoga od dvojice ribiča usidrenih na čamcu ispod mosta. Eto kakvih se sve degenerika nađe u mom gradu. Ne znam je li isključivo do benzena, sumporovodika ili njihove ravnopravne, blagotvorne mješavine. Nisu imali pametnijega posla nego isplovljavati na rijeku u to gluho doba. Žurno su mi pritekli u pomoć i zaradili salvu psovki jer sam ostao prekratko pod vodom da bih ponovno postao muškarac. Nisu htjeli niti čuti da me izbace natrag u Savu. Nadasve zanimljiv tercet. Dok su njih dvojica hvatali škampe, ona je vrijeme kratila pomoću laptopa instaliranog na koljenima. Dopisivala se s frendicama preko Fejsa i usput igrala onu stupidnu igricu sa Štrumpfovima. Koliko sam uspio razabrati iz njezinih nervoznih reakcija, najveći joj je problem zadavala Štrumpfeta, koja se na orbitreku lijeno klatila s noge na nogu umjesto da produži korak i nabije dovoljno energije za kupiti litru jazavčevog mlijeka i dva nova crijepa za reparaciju krova na Papa Štrumpfovoj kolibi. Lebdjelo mi je soma i tristo srdela upitnika nad glavom. Pulsirao sam u nedoumici kuda prvo pogledati, u škampe ili u laptop. Nakon kraćeg mozganja, odlučio sam se ipak za škampe. Zavirio sam u kantu s ulovom i doista, unutra su plivali autohtoni savski škampi uhvaćeni ispod kupskog mosta. Nabrojao sam ih točno pet komada. Izgleda da ni oni naročito ne preferiraju brojku šest, što je svakako šteta. Više nisam mogao izdržati nametnutu agoniju. Udario sam torbicom po obodu čamca i ultimativno zatražio da podignu sidro pa me iskrcaju. Pritom mi je ispala šminka u Savu. Pristali su tek pod prijetnjom da ću napeti sve svoje abdominalne snage i ispustiti neugodan vjetar. Iskoristio sam šansu i iskočio na kupsku obalu. Nisam odugovlačio. Uputio sam se ravno u stan dok mi je Mjesec itekako išao na jetru. Oca sam zatekao na identičnom mjestu u hodniku u pozi u kojoj sam ga i ostavio. Još uvijek je razgovarao na telefon. Kimnuo je glavom za pozdrav. Nije mu se učinilo ni najmanje neobično što mu se iz grada umjesto pristojno odjevenog sina vratila droljasta kćer. prozaprozaprozaprozaprozaprozaprozaproza riječi . 139 Ušao sam u kuhinju. U pepeljari se dimila ona ista cigareta. Izgorjela je jedva milimetar preko pola. Tekući se jogurt i dalje nalazio u pretežito zelenoj ambalaži. Jaja su u tavici još uvijek bila zadovoljavajuće topla. Upalio sam plin pa ih ispekao do kraja. Otac je u međuvremenu okončao razgovor. Vratio se u kuhinju. Iz ladice je izvadio nož pa nam obojici odrezao po tri šnite kruha. Najprije prvu, potom drugu, treću, četvrtu, petu i naposljetku šestu, točno tim redoslijedom. Sjeli smo za stol i večerali. Siniša Matasović Djevojka u parku U subotu sam ustao u jedanaest sati i četrdeset minuta u pitomom mjestu pet kilometara nedaleko Siska. Neću mu spominjati ime jer mi je tako naložila baba po očevoj strani, za koju nitko od sumještana ne smije znati ni dob ni ime. Stoga se nemate čemu čuditi ako me ne pronađete na Fejsu i ostalim društvenim mrežama. U našoj obitelji od punoglavaca detektiramo anakonde i krokodile, a navodno da i svemirci u posljednje vrijeme sve više i više padaju na domaći gemišt i dimljene češnjovke, što im svakako dajem za pravo. Dobar tek i živjeli! Dvaput sam pogledao na sat pa još dvaput protrljao oči i uši. Danas se više ne sjećam zašto i uši. Otac nije mogao vjerovati da sam se tako rano odjenuo i izašao iz sobe. Ja, pak, nisam mogao vjerovati da još uvijek imam oca, svaki bi me drugi već odavno izbacio iz kuće. Ako se pitate zašto, odmah ću vas lišiti svih daljnjih dilema. Obraćam vam se kao punokrvni tridesetogodišnjak s nezavršenim faksom bez ijednoga dana, štoviše i sata radnoga staža. Srećom pa se majka prije tri sata poslijepodne ne vraća s posla. Inače, tko zna, najvjerojatnije bi me nabila u top i ispalila ravno do Marsa. Ondje ne obitavaju ljudi, za veprove ne znam. Odvukao sam se do kupatila. Umio sam se, oprao zube, obrisao ručnikom, a onda sam shvatio da mi je ostalo punih pet minuta do vijesti u podne. Pretpostavio sam da će mi to biti i više nego dovoljno vremena da lice prekrijem pjenom i obavim brijanje. Tako je i bilo. Pred telku sam zasjeo točno na početak vijesti. Obožavam vijesti u bilo koje vrijeme. Zbog čega? Pogrešno pitanje, trebalo je glasiti: ‘’Zbog koga?’’ Jer da je tako glasilo, odgovorio bih vam kratko i jasno: Zbog prekrasnih voditeljica koje... što rade...? Ništa drugo doli ono što im samo ime kaže – vode vijesti. Da, vode vijesti, a mene dovode do ludila dok ih pogledom svlačim i razmišljam što bi i kako bi bilo da mi dođu u posjetu kada sam sâm kod kuće. Kladim se u šleper karamela da bi ispalo kudikamo napetije i intrigantnije od istoimene holivudske verzije s onim plavokosim balavcem u naslovnoj ulozi. 140 Taman sad će startati vremenska prognoza, majka je ušla kroz vrata i oštro me prostrijelila pogledom. Sjetio sam se kako subotama ne odlazi na posao. Banana. Održala mi je predavanje o svemu što je dotad napravila u dvorištu oko kuće na užarenom suncu. Bacio sam pogled kroz prozor i doista, vani je bio prekrasan sunčan dan. Počešao sam se iza uha. Voditeljica vremenske prognoze upravo je obrazlagala magluštinu i kišu. Preko glave sam joj navukao XXL vunenu kapu jer je na ekranu stajala već potpuno gola. Nisam je imao volje ni živaca gledati direktno u mozak, ostatak tijela je bio sasvim u redu. riječi prozaprozaprozaprozaprozaprozaprozaproza Skočio sam s fotelje i odjurio u garažu po bicikl. Napumpao sam stražnju gumu (ta mi oduvijek zadaje probleme), popeo se na nj i otpedalirao do sisačkog predgrađa Caprag na stolni tenis, meni i škvadri omiljenu zabavu na početku ljeta. Čitavim me je putem pratila majčina bjesomučna dreka, čak i pored cisterni s kancerogenim naftnim prerađevinama, koje su po običaju prometovale uz buku od preko četiri soma decibela. Premostivši Savu kod Crnca, udario sam prečicom kroz radničko naselje ilitiga Drugi sektor, kako je već kome po volji, ne bih li se čim prije dokopao parka sa stolovima za pingač. I dokopao sam se. Frendovi su se dotad već prekomjerno zagrijali pa sam ih samo kratko pozdravio s ‘’bok!’’ i zauzeo svoju poziciju za stolom. Igrali smo u parovima. Nije me nešto naročito išlo, tako da sam svoje mjesto ubrzo prepustio šestom frendu, koji se u međuvremenu nacrtao. Peti je neopravdano izostao. Odnikuda je zapuhao vjetar. Hihotao se kao mladi majmun na čokoladnu bananu i pravio grimase. Srušio mi je žir na glavu. Ubrzo nakon toga još jedan. Da rezimiramo, dva su me žira pogodila u glavu. Žirovi bez iznimke rastu i sazrijevaju na hrastovima. Onima koji su u stanju i plod bukve nazvati žirom preporučujem da sami sebe preporuče psihologu ili psihijatru, napredak je uvijek moguć. Hrastovi, ne bez iznimke, ali u pravilu rastu po šumama. U samom Sisku ne postoji nijedna šuma, međutim, postoje parkovi. Hrastovi u Sisku rastu po parkovima. Ne baš svugdje, ali meni je previše bio i taj jedan u predgrađu s kojeg su mi pali žirovi na glavu. Dok smo još kod žirova, ne znam kolika je njihova nutritivna vrijednost, ali ono što pouzdano znam, s hrastova bi trebali opadati koncem rujna ili u listopadu, nipošto početkom ljeta. Uostalom, u Sisku su osjetno sitniji i kržljaviji negoli u bilo kojem drugom dijelu svijeta. Nemojte me držati strogo za teoriju, sklon sam posumnjati da tome kumuje obližnja rafinerijska porta i sve ono što joj se krije iza leđa, a nisu orhideje ni tulipani. Prva trojica i šesti u potpunosti su me ignorirali, više me nisu pozivali da igrača iz poraženog para odmijenim za stolom. Počeo sam se dosađivati i čeprkati po iPhone-u jednoga od njih, koji nije bio ni peti ni šesti, ali je bio dovoljno veliki snob da nabavi najnoviji krik tog razvikanog smeća. Na moje nesnalaženje, krikom je ovladala čistokrvna shizofrenija. Nije prestajao vibrirati niti poskakivati. Ispuštao je po nekoliko iritantnih melodija istovremeno i bljeskao kao da mu se sv. Ilija Gromovnik ukotvio u osnovnu memoriju. Ljutito su me pogledali. Spustio sam napravu na sporedni stol i nemoćno slegnuo ramenima. Nisam ga bio u stanju isključiti pa su nakratko prekinuli s igrom da to učini njegov legitimni vlasnik. Začudo, za to mu je bio dovoljan pritisak na jednu-jedinu tipku, ni danas pouzdano ne znam na koju. Opsovali su mi oca i majku. Htjeli su i babu, ali ni oni joj nisu znali ime. Potom su se međusobno posvađali jer se nisu mogli usuglasiti kod kojeg se rezultata dogodio prekid: 8 naprema 6 ili 8 naprema 7 za prvog i šestog, jer tako su se, naime, podijelili na početku trećega seta. Četvrti sam set propustio. Nedaleko od nas zaustavio se već pomalo zaboravljeni Renault 4. Iz njega su izašle majka i kći. Kako sam ubrzo doznao iz razgovora s potonjom od njih, došle su u park prikupljati žirove za pošumljavanje obližnjih šuma. Angažirala ih je županijska ispostava Hrvatskih šuma, a plaćali su ih po prikupljenom kilogramu istih, zaboravio sam koliko točno kuna. Djevojka mi se svidjela na forehand i backhand. Nisam mogao odoljeti da je ne upitam na koji bih se način i sam mogao uključiti u taj hvalevrijedan projekt. Naravno, vama je kristalno jasno do čega mi je bilo prvenstveno stalo, do projekta kao takvog ili do njezinih bujnih, opojnih, hipnotizirajućih, neodoljivih... a imala je i prodorne zelene oči. Objasnila mi je da je sve što trebam učiniti: biti nezaposlen, prošetati se do sisačke podružnice HZZ-a i ondje podnijeti odgovarajuću zamolbu, ostalo da je rutina. Nato sam ja njoj objasnio da jesam nezaposlen, ali da nisam prijavljen na spomenutom zavodu, dapače, da nisam prijavljen apsolutno nigdje, osim u lokalnom nogometnom klubu i sportskoj kladionici na drugom katu te iste zgrade. Podozrivo me pogledala. Rekla mi je kako ne može vjerovati da na svijetu postoji toliko nemarna i neambiciozna osoba mojih godina. Ono što ja nisam mogao vjerovati: kako je moguće da meni nikada nitko ništa ne može povjerovati? Da stvar bude tim bolnija i gora, kopirala je fraze moje drage majke. To me je dodatno dotuklo i ponukalo na uzmak. prozaprozaprozaprozaprozaprozaprozaproza riječi . 141 Svima sam im nijemo okrenuo leđa i uzjašio bicikl. Prva trojica i šesti nisu ni opazili da sam otišao, bili su previše zaokupljeni lopticom i stolom. Djevojka se ponašala kao da se nismo niti upoznali. Patio sam. Jurio sam ko blesav do sredine mosta, da bi mi ondje po tisućiti put ispustila stražnja guma. Nato sam ja ispustio suzu. Iz džepa sam izvadio ona dva žira i bijesno ih bacio u Savu. Pješačio sam do kuće. Dinko Kadi 38) Mrlja 142 riječi prozaprozaprozaprozaprozaprozaprozaproza Hladnoća je okovala grad i prosula se svojom bijelom koricom skrivajući u ledenoj ljepoti snagu uništenja. Gusta mreža pahulja izmamila bi osmijeh na lica djece, donijela radost onima koje nije briga ili su ravnodušni prema posljedicama. Mokre čarape, zaleđen automobil i sav niz mogućih problema i izmišljenih posljedica odrastanjem bi umjesto radosti sa snijegom i hladnoćom donosio glavobolje. Kao da će svijet stati i spontano se zapaliti u vremensko prostornom paradoksu ako se zakasni na posao. Negdje između tih stanja plutao je još omamljen Filip nakon tvrtkine božićne zabave. Bio je dječački sretan i nehajan zbog jučerašnjih događaja. Nije mu smetao sjeverac, niti bljuzga kojoj se nije moglo pobjeći. Okolo pješačke staze koja je vodila do Mirnine banke svježi pokrov snijega zračio je iskonskom čistoćom i zvao na ledeni zagrljaj, mamio svojom bajkovitom idilom s figom hladnoće u džepu. Možda je najbolji provod prejaka fraza, ali nije bilo niti daleko od toga. Iza tog idiličnog zastora, polako se pojavljivala mučnina u želucu, a osmijeh je kopnio neznatno brže od snijega na prosinačkom suncu. Znao je da razlog nije uvozno pivo iz domaće točionice, nego skorašnji susret s njom. I sve se dogodilo baš sad kad je skoro postalo ozbiljno za Filipa i baš kada je Mirni već odavno ozbiljno. A koja je to granica? Bio je siguran da ne postoji vremenska odrednica za prelazak na „viši“ nivo. Vidio je to kao situaciju u kojoj nakon iskrenog razgovora sa sobom upravo taj odnos vidite kao pravo rješenje. E, pa tulum je definitivno bio prije trenutka spoznaje, a s nervozom i ono šljockanje u čarapama postajalo je iritantno. Nije bio osobiti ljubitelj sluzavih nakupina koje su nehajno bježale iz nosnica, niti zgrčenog stava kojim se bezuspješno s manjkom odjeće branio od viška hladnoga zraka. A tek kiseli osmijeh koji joj je uputio kada mu je mahnula iz daljine. Pažljivo je slušala recenziju glazbene playliste najboljeg DJ-a iz njegovog, a nije nepretenciozno reći i ostalih odjela. Uslijedio je red tračeva, pa primjedbi na hranu. Ekipa je bila sjajna, šef totalno izvan svog elementa i otkačen. Stvarno divna priča ne bi sama po sebi ništa otkrila da popratna mimika nije bila u potpunoj suprotnosti. Ukopan u snijegu kao njemački tenk oko Staljingrada, jednako izgubljenog pogleda nekarakteristično negdje u stranu, pojačavao je neugodu nakon uvijek debilnog „moram ti nešto reći“ poziva. Svoju vatrenu crtu, sastojak koji je na početku i zakuhao vezu nevažnih vremenskih i jasnih međusobnih odrednica, pokazala je nakon nespretnog skretanja pogleda iz neodređene daljine prema mitskoj točci ravno ispred nogu popraćenog nekarakteristično loše formuliranom rečenicom. - Znaš, bila je tamo Nataša, ona kolegica o kojoj sam ti pričao i...- nije uspio dovršiti rečenicu, jer je Mirna vrlo lako sve povezala u i više nego solidni aperkat. Slina povezana s malo krvi poletjela je kroz zrak i na kristalno bijelom snijegu napravila mrlju, mnogo uočljiviju od onih koje su u bljuzgi radile Mirnine suze dok se udaljavala prema banci. Nije ju pokušao zaustaviti. Bio je gladan. Krv je promijenila strukturu snijega i na trenutak se Filipu učinilo da su se rahle pahulje snijega pretvorile u rasutu piljevinu na seoskom dvorištu za vrijeme kolinja. Sličnu neugodu je osjećao dok su svinju vodili na stratiše. Ostala je mrlja i probuđena glad, a treba se negdje i skloniti od hladnoće. 38 Dinko Kadi rođen je prije 32 godine u Sisku. Završio je studij novinarstva. Nakon Večernjeg lista, Radio Siska, sportske redakcije HTV-a, povremenog komentiranja na Sportklubu i Arena Sport televiziji, smjestio se kao izvršni urednik informatičkog časopisa Vidi. Uz pjesme piše i kratke priče. Priča Ukleto lice objavljena je u zbirci „Priča kratka, ali slatka“ požeškog kulturnog ljeta. Još nekoliko priča objavljeno je na online natječajima. riječi . 143 prozaprozaprozaprozaprozaprozaprozaproza Slavo Striegl: Slikar, o.1955.god., linorez, 36x25 cm Luka Vukušić Oktavijanovo osvajanje Segeste (prema Dionu Kasiju i Apijanu) 144 riječi znanostznanostznanostznanostznanostznanost Sredinom četvrtog desetljeća prije Krista u starom se Rimu iščekivao konačan obračun između Oktavijana i Antonija, dvojice pretendenata na vrhovnu vlast nad čitavim Rimskim Carstvom. I dok se Antonije uglavnom zabavljao u Egiptu na dvoru kraljice Kleopatre sablažnjavajući Rimljane istočnjačkim načinom života, Oktavijan se sustavno i promišljeno spremao za građanski rat. Sve što je radio bilo je usmjereno prema tomu da ga što pripremljeniji dočeka. Tako je u proljeće 35. god. pr. Kr., s namjerom da Italiju osigura od eventualnih Antonijevih napada kopnom, krenuo u pohod na Ilirik. Jedan od glavnih ciljeva toga pohoda bilo je osvajanje grada Segeste, smještenog na strateški iznimno važnom položaju, na dvjema plovnim rijekama uza sam rub Panonske nizine koja se smatrala ključem ulaska u Italiju s istoka, na raskrižju najvažnijih putova za istok i jug. Usprkos jakoj i dobro organiziranoj rimskoj vojsci te razjedinjenom lokalnom stanovništvu Oktavijanovo se napredovanje prema Segesti nije odvijalo bez poteškoća. Osobito je teška bila bitka za središnji japodski grad Metulum (grad se po svoj prilici nalazio blizu današnjeg Josipdola), gdje je Oktavijan boreći se u prvim redovima – danas gotovo nezamisliv rizik za nekog pretendenta na vlast – prilikom napada na gradske zidine bio srušen s drvenog opsadnog tornja i ranjen u desnu nogu i obje ruke. Metulum je ipak osvojen: njegovi su branitelji, kad su vidjeli da se više ne mogu opirati, najprije u grad primili manju rimsku posadu hineći da žele pregovarati o uvjetima predaje, a zatim, kad je pala noć, iznenada napali Rimljane koji su se zatekli unutar zidina i sve ih pobili, pa, da preduhitre Oktavijanov gnjev, krenuli s paljenjem vlastitih kuća i masovnim samoubojstvima; mnogi su u smrt sa sobom povukli i svoje žene i djecu; čak su i oni malobrojni koji su bili živi uhvaćeni nastavili počinjati samoubojstva u zatočeništvu... Put prema Segesti bio je nakon pada Metuluma više-manje otvoren. Rimski povjesničar Apijan (II. st.), inače Grk iz Aleksandrije, ovako ga opisuje u svojoj Rimskoj povijesti: «Kad je Oktavijan navalio na njih [Panonce], pobjegli su u šume, odakle su napadali i ubijali one vojnike koji bi se odvojili od skupine. Dok se nadao da će mu pristupiti, Oktavijan nije oštećivao njihova sela i imanja. Međutim, pošto se uopće nisu s njim sastali, stao je paliti i sjeći sve naokolo, i to je činio osam dana, dok nije došao do Segestanske zemlje.» Za ovdje spomenute Panonce Apijan kaže da su živjeli u šumovitoj zemlji, da «nisu nastanjivali gradove, nego imanja ili sela, organizirani u rodove. I nisu se sastajali na zajedničkim vijećima, niti imali zajedničke vladare. Ukupno ih je bilo sto tisuća vojno sposobnih, no zbog bezvlađa nisu se zajedno skupljali.» 39) Dion Kasije (II.-III. st.), rimski povjesničar iz Nikeje u Bitiniji, također važan izvor za Oktavijanov pohod na Ilirik, u svojem djelu 40) koje je kao i Apijanovo pisano starogrčkim jezikom i koje također nosi naslov Rimska povijest, još dodaje kako od svih ljudi na svijetu Panonci provode «najbjedniji život»: u Panoniji vlada loša klima, zime su duge i oštre; loša je i zemlja, nema ni maslina ni vina, barem ne dobrog; Panonci i hranu i piće pripravljaju od prosa i ječma. Za sam naziv «Panonci» kaže: «Nazivaju se tako jer svoje halje s rukavima šiju od komada stare odjeće koje režu na krpe na njima osobit način i zovu panni. Nose takvo ime, bilo zbog toga bilo zbog nečega drugog.» Usto ističe i moralne odnosno ratničke kvalitete Panonaca: «... najveći su junaci od svih naroda koje poznajemo – izuzetno su srčani i krvoločni, kao ljudi koji nemaju ništa od onoga što dolikuje poštenom životu.» Na kraju sve to potkrepljuje tvrdnjom da o Panoncima ne piše samo na temelju glasina i knjiškog znanja nego i na temelju vlastitog iskustva – kao nekadašnji upravitelj Gornje Panonije. Ta je Dionova tvrdnja od osobite važnosti. Naime opisi pojedinih plemena i naroda kao siromašnih ali srčanih i hrabrih, u rimskoj su, a kasnije i sredn39 Isto. 40 DION KASIJE, Rimska povijest, IL, 36. Arheološka zbirka s numizmatikom Arheološka zbirka s numizmatikom Arheološka zbirka s numizmatikom Arheološka zbirka s numizmatikom NUMIZMATIKA NUMIZMATIKA NUMIZMATIKA NUMIZMATIKA Inv. br. 2003. g. Inv. br.. 2003. g. Inv. br.. 2003. g. Inv. br.. 2003. g. 455 455 Denar Gaja Julija Cezara (izvor: Gradski muzej Sisak) Augustov as (izvor: Gradski muzej Sisak) jovjekovnoj latinskoj i grčkoj književnosti postali tzv. opća mjesta. Drugim riječima, često se događalo da se u povijesnim djelima nekom narodu, gradu ili pojedincu pripisuju osobine ili djela s kojima on nema nikakve veze, a jedini je razlog za to bilo autorovo uvjerenje da će tako njegovo djelo dobiti na izražajnosti, dramatici i sl. U srednjem vijeku se, štoviše, išlo toliko daleko da su se čak i čitavi ulomci priznatih klasičnih autora, npr. Livija ili Salustija, u potpunosti preuzimali i uklapali u nova djela, tako da primjerice opis vrlina i tjelesnih obilježja nekoga turskog paše ne mora ni najmanje odgovarati istini, jer to izvorno može biti zapravo opis nekog vojskovođe iz rimskog razdoblja, preuzet iz djela nekog rimskog klasika. Stoga Dionova tvrdnja da Panonce opisuje na temelju vlastitog iskustva otklanja mogućnost da je i taj opis samo jedno opće mjesto, dok sama činjenica da to tvrdi svjedoči o tome kako je bio svjestan nepouzdanosti nekih drugih podataka koje je iznosio. Iako mu se može spočitnuti da ne govori o Panoncima Oktavijanova vremena nego o Panoncima svoga doba, dakle o ljudima koji su nastavali Panoniju u II. odnosno III. stoljeću, čak ni to ne bi smjelo značajnije narušiti vjerodostojnost njegova iskaza, jer u više se slučajeva pokazalo da se mnoge osobine naroda i ljudi koji obitavaju na određenom području znaju naraštajima zadržati i prenositi i kroz dulje vremensko razdoblje. Kad je Oktavijan došao pred Segestu, pokušao je najprije mirno dogovoriti predaju grada i čak se činilo da će u tome uspjeti: «Njemu [Oktavijanu], dok se približavao, Segestani pošalju ljude da ga pitaju što želi. Rekao je da želi u grad uvesti posadu i uzeti stotinu taoca da bi se gradom mogao sigurno služiti kao polazištem za rat protiv Dačana. Tražio je i da mu se donese hrane, koliko se god može skupiti. Prvaci grada pristanu na to...» Spominjanje gradskih prvaka, tj. aristokracije (prōteúontes) i, kasnije u nastavku teksta, puka (demos) opravdava mišljenje većine znanstvenika da je Segesta usprkos siromaštvu i teškom životu okolnog stanovništva bila relativno bogat i uređen grad. 41) Samo su takvi gradovi imali više slojeva građana, tj. stanovništvo podijeljeno takoreći na stranke. Zbog toga su veće ili manje nesuglasice među različitim slojevima, pogotovo kod važnih pitanja i nabrzinu donesenih odluka, bile neizbježne. I premda se dakle činilo da će Segesta mirno pasti u rimske ruke, došlo je do preokreta: «...ali razjaren narod nije mario za dane taoce, možda jer nisu bili njihova djeca nego djeca prvaka. Kad se posada počela približavati, narod nije mogao podnijeti pogled na nju – bijesno nasrne i zatvori gradska vrata te se postavi na zidine. Oktavijan je, dakako, stao premošćivati rijeku i palisadama i opkopima okruživati grad. Nakon što ga je opkopao, načini dva nasipa. Na njih su Segestani često navaljivali – ne mogavši ih zauzeti, bacali su odozgo mnogo baklji i vatre. Približila se i vojska drugih Panonaca želeći pomoći gradu, no Oktavijan krene protiv nje i postavi joj zasjedu. Jedni budu ubijeni, a drugi pobjegnu, i nitko od Panonaca više nije dolazio upomoć.» Dion uz spomenutu borbu kod zidina govori i o riječnim bitkama na Kupi. Kaže da su se Segestani posebno pouzdavali u zaštitu svojih «dviju plovnih rijeka» Kupe (Kólops) i Save (Sáuos). Kupa, piše Dion, teče uza same zidine i nešto se dalje ulijeva u Savu koja pak teče s druge strane grada, ali ne toliko blizu zidina – prostor između dviju rijeka ispunjen je palisadama i jarcima. Kad su Oktavijanu preko Dunava i Save upomoć stigli brodovi neimenovanih saveznika, smjesta je napao grad i njima i pješaštvom zajedno. No naišao je na neočekivano žestok otpor: «barbari su pripremili smrtnjake (čamce od jednoga komada drva) te zametnuli bitku. Tako su na rijeci [Kupi] uz mnoge druge ubili i Menasa, oslobođenika Sekstovog [Pompejevog]», rimskog admirala. 42) Usprkos takvom otporu, «Segestani, izdržavši sve muke opsjedanja, budu zauzeti na juriš tridesetog dana. Tada su prvi put počeli moliti za zaštitu. Oktavijan im se zadivljen njihovim junaštvom smiluje – nije ih dao ni pogubiti ni protjerati, već ih kazni novčano. I zidom odijelivši dio grada, uvede u njega posadu od dvadeset pet kohorti» 43) na čije čelo postavi Fufija Gemina. Oktavijanovu blagost prema poraženim Seges- 41 Neće biti naodmet prisjetiti se da je na području rimske Panonije smješten grad s najduljim kontinuitetom življenja u Europi – Vinkovci. 42 DION KASIJE, Rimska povijest, IL, 37. Menas, poznat i kao Menodor, oslobođenik Pompeja Velikog, služio je kao admiral Pompejevu sinu Sekstu, ali i Oktavijanu. Proslavio se 40. god. pr. Kr. kad je za Seksta Pompeja osvojio Sardiniju. 43 APIJAN, Rimska povijest, IX, 24. 145 643 znanostznanostznanostznanostznanostznanost ž riječi 643 tanima ne treba shvatiti kao uobičajenu, dosljedno provođenu praksu rimskih vojskovođa. Naprotiv, prije se radi o iznimci. Kao i danas, junački se otpor uglavnom nagrađivao nesmiljenom osvetom – pljačkom, paležom, svim mogućim oblicima nasilja, često i potpunim uništenjem naselja i njegovih stanovnika. Nakon što je grad prepustio Fufiju Geminu i njegovoj posadi, Oktavijan «otputuje u Rim, namjeravajući se u proljeće opet vratiti u Ilirik. No budući da se raširio glas da su Segestani uništili posadu, vrati se žurno, još za zime. Otkrije međutim da je glasina bila lažna, iako je imala temelja. Naime, posadi je bila zaprijetila opasnost kad su je Segestani iznenada opkolili – mnogi su vojnici tada stradali na prepad, ali već je sljedećeg dana bio izveden protuudar kojim su Segestani svladani.» Događaj donekle podsjeća na bitku za Promonu 34. god. pr. Kr. (to je liburnsko naselje po svoj prilici bilo smješteno kod današnjeg Tepljuha u okolici Drniša, na padinama Promine). Zanimljivo je da je tada Oktavijan bio toliko bijesan na posadu koja je napustila svoje stražarsko mjesto kod gradskih vrata i gotovo dopustila već poraženim Promoncima da izvrše proboj da je «ždrijebom odredio smrt svakom desetom vojniku i osim njima i dvojici centuriona. I zapovjedio je da se pošteđenima toga ljeta daje za hranu ječam umjesto žita.» Može se pretpostaviti da bi slična kazna stigla i Fufija Gemina i njegovu posadu da kojim slučajem nisu uspjeli na vrijeme ugušiti pobunu Segestana. Ovako je grad, koji se otada više ne spominje pod imenom Segesta ili Segestika nego isključivo pod imenom Siscija, 44) ostao u rimskim rukama te je kao najvažnija rimska točka u Panoniji dočekao Oktavijanovo preuzimanje vlasti, tj. njegovu pobjedu nad Antonijem i Kleopatrom. 146 riječi znanostznanostznanostznanostznanostznanost 44 Usp. M. HOTI, «Sisak u antičkim izvorima», «Opuscula archaeologica», 16, Zagreb, 1992., str. 138. IZVORI I LITERATURA Appian’s Roman History : In four volumes. II: Books 8.2-12 (Loeb Classical Library 3), London – Cambridge, Mass., 1962. BUZOV, M., «Izvori za povijest rimske Siscije», «Riječi», 1-2/2012., Sisak, 2012., str. 149.154. Dio Cassius: Roman History, Volume V: Books 46-50 (Loeb Classical Library 82), London – Cambridge, Mass., 1955. HOTI, M., «Sisak u antičkim izvorima», «Opuscula archaeologica», 16, Zagreb, 1992., str. 133.-163. KUNTIĆ-MAKVIĆ, B. – ŠEGVIĆ, M., «Katančićev opis Siscije», «Opuscula archaeologica», 16, Zagreb, 1992., str. 165.-181. KUNTIĆ-MAKVIĆ, B., «Sisciensia Kercselichiana», «Opuscula archaeologica», 17, Zagreb, 1994., str. 263.-271. Na susretljivosti i ustupljenim fotografijama zahvaljujem kustosici prof. Rosani Škrgulji i višem kustosu prof. Zdenku Burkowskom. 147 znanostznanostznanostznanostznanostznanost ž riječi Slavo Striegl: Kupačica, o.1965.god., ulje na platnu, 71x52 cm Valentina Badanjak Pintarić Zbirka „Kraker“ Posljednje utočište slavnoga hrvatskog tenora Andrije Konca Velimir Kraker – čuvar zvuka 148 riječi baštinabaštinabaštinabaštinabaštinabaština Svaki grad ima svoje miljenike. Jedne veliča povijest grada, druge obožavaju kvartovske priče; neki su miljenici gradskih otaca, a neki od muza i nadahnuća imaju povlastice... Jedni su tihi, sretni dok ih se uopće spominje, drugi žive kako bi prozivali i kada je bolje ogrnuti se vlastitom tišinom. Nekima je važno da su omiljeni, a nekima je dovoljno voljeti. A neki pak prolaze od svih gotovo nezapaženo, uživajući da ih se pusti na miru zaneseni onim što vole činiti, tražeći tek srodne duše koje bi znale radovati se jedno drugome. Sigurno se svi prepoznajete u tome jer svatko od nas ima u sebi tu Božansku iskru, to iskonsko čeznuće za prepoznavanjem vlastite radosti u drugom, tu predanost i ljubav koja se najradije pretače u ono što najbolje znamo, u ono što nas je nehoteći negdje u prošlosti zauvijek osvojilo. Susret sa čovjekom koji kao da postoji kako bi s drugima podijelio ono što njemu pričinja radost je susret koji se pamti i uvijek iznova priželjkuje. Takav vas susret očekuje kad god se odlučite posjetiti sisačkog čuvara zvuka, strastvenog kolekcionara i majstora Velimira Krakera, čovjeka koji je imao sreću sjediniti svoj životni put sa svojim oduševljenjem životom. Je li to bila sreća, upornost ili tvrdoglavost, o tome svatko može imati svoj sud. Gospodin Kraker bi vjerojatno rekao da je to bila sudbina kojoj nije želio umaknuti. Krojač svoje sudbine Velimir Kraker je Siščanin koji potječe iz nekada dobrostojeće njemačke obitelji Kraker, čiju je lozu u Sisku započeo njegov pradjed Tomo, u crkvenim knjigama prvi put spomenut 1853. pa se smatra da je tada, u vrijeme intenzivnog naseljavanja Nijemaca u ovaj dio AustroUgarskog Carstva, doselio u Sisak. U to je vrijeme Sisak bio trgovački centar s brojnim trgovcima, lađarima, splavarima, magazinima i brodovima; grad koji je svjedočio najsuvremenijim dostignućima industrijske revolucije (prvi parni brod u Hrvatsku je doplovio iz Zemuna u Sisak 1838., a prva željeznica na području Kraljevine Hrvatske spojila je Trst sa Siskom 1862. godine), ali i grad u kojem se živo odvijao nacionalni, politički i kulturni preporod (1835.– 1848.; važno je podsjetiti da je upravo u Sisku 1839. godine praizvedena prva hrvatska drama ilirskog razdoblja “Juran i Sofija ili Turci kod Siska” I. K. Sakcinskoga, nastala kao prisjećanje na sisačku pobjedu 1593. godine, a koja predstavlja konačan proboj štokavskog narječja na pozornice sjeverne Hrvatske). Sisačke kronike spominju Krakere kao angažirane građane koji su aktivno sudjelovali u obrtničkom, gospodarskom i političkom životu grada. Tomo je imao sinove Stjepana (Velimirova djeda) i Petra (pekara i gradskog zastupnika) te još četiri kćeri, od kojih su Barica i Katica vodile poznatu sisačku slastičarnicu u Drugoj ulici. Stjepan je iz braka sa Čehinjom Fanikom dobio dva sina, Milovana i Ratka te kćer Štefaniju koja je umrla u ranoj mladosti. Velimirov otac Milovan bio je sisački trgovac naftnih prerađevina, šivaćih strojeva, bicikala i radioaparata, a bio je i vlasnik prve benzinske pumpe u Sisku. Iz drugoga braka s Gorankom Sofijom Kunce dobio je sina Velimira i kćer Davorku (iz prvoga braka imao je još troje djece: sina Milčeka koji je za života bio proslavljeni slikar u Češkoj, kćer Tatjanu i sina Borisa kojeg je žena odvela u partizane gdje je i nesretno skončao). prenosio na papir. Velimirov otac je srećom na vrijeme, još za života, kuću u kojoj je odrastao prepisao na majku, koja se uspjela izboriti da joj, nakon što je po naredbi morala srušiti vlastiti dom, dopuste da uzme materijal, odnosno građu kuće od koje su sagradili kuću u kojoj Velimir danas živi, na zemljištu kupljenom od Telišmanovih, na Pogorelcu uz Kupu. U toj je kući, na poticaj jednog prijatelja, 1957. godine Velimir započeo gradnju sobe za slušanje glazbe koja se s vremenom razvila u studio. U ta teška vremena, majka je Velimira podržala da ide na studij u Zagreb. No, da bi mogao otići u Zagreb, morao se zaposliti. Dobio je priliku 1959. godine u Radioindustriji Zagreb (RIZ). Započeo je na odjelu televizije, ali je stalno bio u kontaktu i s ostalim odjelima. Tamo se nalazila ekipa koja je razvijala tada najveće hi-fi radioaparate. Zvuk koji su oni prenosili bio je zvuk u kakav se on zaljubio. Nakon godinu i pol dana upoznao se s tehnikom gradnje takvih uređaja i počeo ih je i sam graditi. Iako se od 1947. godine bavio radioamaterizmom, vrijeme rada u radioindustriji obilježilo je poseban smjer njegova bavljenja zvukom. Diplomirao je 1967. na Metalurškom odjelu Tehnološkog fakulteta u Zagrebu, a odmah se potom zaposlio kao asistent na katedri fizike na Metalurškom fakultetu u Sisku (1967.-1991.). U tom periodu Kraker je i magistrirao (1984.) iz područja kemijskog inženjerstva na Tehnološkom fakultetu u Zagrebu. Za svoj dugogodišnji doprinos u visokoškolskoj nastavi i znanstveno-istraživačkom radu primio je i priznanje Metalurškog fakulteta u Sisku. Kako je sreća uvijek na strani onih koji se drznu sami krojiti svoju sudbinu, tako je bila i s Krakerom kada je na fakultetu gdje je radio upoznao svoju životnu družbenicu Josipu, ženu koja je pristala „zaraziti“ se istom strašću prema starinama i čije kritičko mišljenje uvijek ima odlučujuću dimenziju u životu ovog zanesenjaka. Posljednjih deset godina svog radnog staža Kraker je radio na ispitivanju i kontroli materijala u Institutu za metalurgiju Željezare Sisak te kao inspektor Zaštite okoliša za Sisačko-moslavačku županiju. Uz svoj posao i sve hobije, po uzoru na svoje pretke, prve sisačke Krakere, Velimir je, kao aktivan sudionik i sukreator gradskog kulturnog i društvenog života, stigao predsjedavati Arheološkim društvom „Sisak“ (1992.) i angažirati se kao član Matice hrvatske Sisak. Prva benzinska pumpa u Sisku, vlasnik Milovan Kraker 149 Velimir je rođen ljeti 1935. u kući otkupljenoj od Zagrebačkog kaptola, smještenoj na mjestu današnje FINA-e, na centralnom uglu gradskog života, gdje se u vrijeme njegovog mladenaštva okupljalo poveće društvo prije izlaska na sisački Korzo, kako bi slušali glazbu s ručno izrađenog gramofona. Izradio ga je sam Velimir. Naime, on je od malena imao doticaj s radioaparatima jer je njegov otac, između ostalog, prodavao i radioaparate. Jedan takav, iz 1941. godine i danas postoji u njegovoj bogatoj zbirci. Iako je najraniju mladost proživio u teškim ratnim vremenima dva svjetska rata, Velimir se i danas najradije sjeća tog mladenačkog sisačkog „đira“ usko vezanog uz slušanje glazbe i mladenačko tumaranje po Korzu. Zapravo, prave tegobe obitelji Kraker počele su završetkom drugog svjetskog rata, kada su partizani 1945. godine „u ime naroda“ ubili Velimirovog oca. Kao desetogodišnjak, suočen s tragedijom očeva gubitka, a zatim i s prisilnim iseljenjem iz kuće u kojoj je odrastao, Velimir se spremao za gimnaziju nadajući se jednog dana studirati elektrotehniku na žalost njegovog tadašnjeg profesora likovnog odgoja, poznatog sisačkog slikara Slave Striegla, koji ga je smatrao „gotovim akvarelistom“ i u Večernjoj školi crtanja, koju je šezdesetih godina prošloga stoljeća vodio skupa sa zagrebačkim profesorom Pappom u sisačkoj Gimnaziji, vrlo je ozbiljno pripremao Krakera za studij na likovnoj akademiji. Međutim, ljubav uspostavljena osobitom percepcijom sluha bila je jača od vizualnih ekspresija koje je mladi Kraker vješto riječi Društvo na terasi Krakerovih u Rimskoj ulici, na fotografiji je prvi gramofon kojeg je izradio Velimir Kraker baštinabaštinabaštinabaštinabaštinabaština Djed i baka Velimira Krakera Zbirka „Kraker“ 150 riječi baštinabaštinabaštinabaštinabaštinabaština Kraker je svoju ljubav prema zvuku otkrio još kao dijete. Proučavajući radioaparate iz očeva dućana i sam je počeo graditi slične uređaje. A kada je počeo graditi gramofone, htio je na njima slušati i ploče. Tada su to bile debele mekane lomljive ploče (78 okretaja) od šelaka, a svi su rado slušali glazbu koja je bila snimljena na njima. Kako su mu prijatelji malo-pomalo donosili svoje stare ploče s tavana i iz škrinja svojih roditelja, on ih je pokušao reproducirati skupa s novim pločama koje su se tada mogle kupiti. Međutim, uvidio je da isti uređaji ne mogu reproducirati tadašnje stare i nove ploče pa je počeo konstruirati dodatke i čitave dodatne uređaje s kojih se lakše mogao reproducirati stari materijal. Napredujući, njegov interes je postajao sve veći, a zbirka je ne hoteći počela rasti. Sve više pažnje zaokupili su mu stari uređaji koji reproduciraju stare ploče pa je počeo sakupljati i te uređaje. Tako je dugogodišnjim sakupljanjem, proučavanjem i restauriranjem nastala Zbirka „Kraker“, vrijedna zbirka instrumenata za reprodukciju, snimanje i prijenos zvuka, te zbirka tonskih zapisa od samog početka pohranjivanja zvuka za reprodukciju. Važno je spomenuti ljude koji su zbirci donirali stare radioaparate i gramofone, Zagrepčanina Gustava Patačića i ing. Ivana Maričevića iz Siska, kao i značajnog donatora vrlo vrijednih i izvanredno sačuvanih ploča - Antuna Jakuša iz Zagreba. Vratimo se nakratko spomenutom gospodinu Ivanu Maričeviću, zaljubljeniku u radioamaterstvo, koji je još kao student Tehnikuma-Mittweida u Njemačkoj došao u posjed dijelova radioprijamnika koje je 1924. godine u Parizu nabavio njegov prijatelj - akademik i sveučilišni profesor, elektrotehnički stručnjak i fizičar Josip Lončar, jedan od pionira na polju radiofonije. Važno je naglasiti da je upravo Lončar, u suradnji s O. Kučerom i J. Horvatom, zaslužan za utemeljenje i pokretanje Radio Zagreba, izradivši elektrotehničke sheme za njeno funkcioniranje (1924.-26.) i izvevši tehničke radove. Iako je radio tada još bio u povojima, ta je „novotarija“ brzo osvojila svijet. Maričević je od dobivenih dijelova Lončarova eksperimentalnog radioprijamnika izgradio prijemnik s kojim je, među ostalima, slušao i prve emisije Radio Zagreba 1926. godine. Nakon službovanja u Zagrebu i Bjelovaru, Maričević je 1948. godine došao u Sisak gdje je proživio ostatak života, a sva njegova radioamaterska ostavština posredstvom njegova sina dospjela je u ovu zbirku. Također je vrlo zanimljiva priča kako je cjelokupnu zbirku crnogorskoga kralja Nikole, Kraker otkupio od sina kraljevog ađutanta. Zbirka „Kraker“, svojim je sadržajem i veličinom izuzetno značajna jer je jedinstvena u svijetu. Unikatni primjerci fonografa, gramofona, radioaparata i drugih uređaja poznatih svjetskih marki određenog vremenskog razdoblja koji su sastavni dio zbirke i danas su u funkciji, dakle svi zainteresirani mogu čuti autentičnu zvučnu reprodukciju s početka 20. stoljeća. Zbirka je postavljena tako da predstavlja kontinuitet razvoja ovih uređaja, a počinje s Edisonovim fonografom, najstarijim uređajem na koji je snimljen ljudski glas koji je rijetko sačuvani primjerak u funkciji. Osim toga, u zbirci se nalazi dvadesetak gramofona koji su ispravni (ima ih i više, ali uređaji koje Kraker iz bilo kojeg razloga ne može popraviti ne ulaze u fundus ove zbirke) i četrdesetak reprezentativnih radioaparata i drugih tonskih uređaja. Najstariji prijemnici datiraju iz 20-tih godina prošloga stoljeća. Znatiželjniku će Kraker znalački objasniti sve pojedinosti svakog uređaja iz svoje zbirke, od kojih je mnoge osobno popravio, počesto nabavljajući originalne dijelove iz svih krajeva svijeta. U tom pregledu povijesti uređaja za reprodukciju zvuka, gotovo cijele smještene uz u dva zida podrumskog predvorja, slušat ćemo naizmjence o karakterističnim zavojnicama, kondenzatorima, osovinama, valjcima i elektronskim cijevima najstarijeg radioprijamnika u Europi Telefunkena iz 1923. Ili Tungsrama iz 1925., a zatim će svaki od tih tehnoloških čuda prošlog stoljeća oživjeti dodirom majstora pa će se javiti Radio Varšava ili Bukurešt ili neka druga krugovalna postaja. Dakle, riječ je o zbirci od preko 60 primjeraka uređaja za snimanje, reprodukciju i prijenos zvuka značajne kulturne, povijesne i tehničke vrijednosti, a koji nam također omogućuju uvid u razvoj dizajna od početka 20. stoljeća. Izložba Zbirke „Kraker“ u Muzeju grada Siska 1990. godine Izložba Zbirke „Kraker“ u Velikom kaptolu na sisačkom Sajmu cvijeća 151 riječi Osim starih ploča od šelaka, Kraker ima još toliko „longplejki“, ali one spadaju u slušaonicu koja se nalazi u studiju opremljenom ručno izrađenim zvučnim kutijama i uređajima za presnimavanje i reprodukciju starih snimki. U tom malom, a izrazito ugodnom prostoru, uz pedantno posložene stare i nove ploče, među policama punima starih knjige o radioprijamnicima iz prošloga stoljeća , u sjeni velike trube zlatnožutog fonogafa možete se udobno smjestiti na antikni par fotelja i uz uvijek ponuđene ukusne kolačiće gospođe Kraker, audiofilski uživati u visokokvalitetnim reprodukcijama zvuka. I ovdje je uočljiva posebna pažnja posvećena omogućavanju maksimalnog uživanja: minimaliziran je udio bilo kakvog šuma i izobličenja uz precizan odziv frekvencija, što slušatelju počesto omogućuje takav doživljaj zvuka, kao da se nalazi u prostoru povijesti u kojem se još uvijek odvija određeno glazbeno zbivanje. Ukoliko dođe u posjed kakve zanimljive audiovizualne snimke, iza zastora, između dva crvena stupa zvučnika, smješteno je platno na kojem možete pogledati npr. koncert slavnog pijaniste Lang Langa iz legendarnog bečkog Musikvereina i skupa s nadaleko najvećim gurmanom zvuka komentirati delikatne dinamičke poteze izvanredno muzikalnog Kineza. Za ovakvu ponudu bilo bi dobro da studio može primiti dvadesetak, tridesetak ljudi. Međutim, u ovaj mali prostor najviše petero ljudi može imati povlasticu svjedočiti slici vremena iz koje potječu zapisi i uređaji na kojima se oni reproduciraju. Krakeru je najboje doći s pripremljenom temom za slušanje kako se ne biste izgubili u povijesti svega što ima veze sa zvukom, u mnoštvu tema koje se same od sebe nameću. Posebna tema je restauracija. Kako sakuplja stari namještaj, Kraker se već izvještio i savladao vlastitu tehniku restauracije namještaja. No, tema o kojoj će radije govoriti jest restauracija zvuka pohranjenog na stare, često vrlo uništene nosače zvuka. Naime, riječ je o cijeloj proceduri: ploče se posebno pažljivo peru, zatim se presnimavaju na magnetofonsku vrpcu, a onda se analizira što se smije ukloniti, a što ostaje. Šum se ne uklanja kako bi snimak ostao autentičan, a pucketanje i ogrebotine uklanjaju se digitalnim putem. Taj dio procesa restauracije zvuka vrlo uspješno obavlja Velimirov sin Lucijan. Svijest o potrebi što boljeg očuvanja zvuka za buduće generacije oplemenila je ovaj dio zabave za koju uvijek nastoji ukrasti što više vremena, u strastveni poziv Velimira Krakera. Opremljenost studija i poznavanje procesa restauracije zvuka rezultiralo je suradnjom s Državnim arhivom u Zagrebu za koji Kraker već godinama presnimava glazbu sa starih nosača zvuka na magnetofonske vrpce na velikoj studijskoj brzini i pohranjuje ih u najmanje dvije kopije za slučaj da se vrpca uništi. „Kad čovjek nešto voli, onda o tome i brine“ – ispod glasa komentira pogled na veliku građu koju je preuzeo sačuvati od zuba vremena. baštinabaštinabaštinabaštinabaštinabaština Sastavni je dio zbirke i fonoteka s originalnim zvučnim zapisima na voštanim valjcima i gramofonskim pločama. Ploča ima prilično velik broj, ni sam ne zna koliko. Pretpostavlja da ih je preko 4 000, ali većina ih nije za upotrebu. Vjerojatno ih je oko 2000 u dobrom stanju. Najstariji dio zbirke čine Edisonovi voštani valjci s kraja 19. stoljeća koje možemo poslušati na originalnom Edisonovom fonografu iz 1900. godine. No, kako su valjci krhki i puno osjetljiviji, pobijedila ih je ploča koju je bilo lako pohraniti bez oštećenja. Među njima su i prve komercijalne gramofonske ploče s početka 20. stoljeća marke Berliner koje kod Krakera možemo poslušati na autentičnom Berlinerovom gramofonu iz 1901. godine. On je nastao u isto vrijeme kada i fonograf, ali se zadržao do danas. Berliner ga je zamislio kao igračku, a tek 1898. je napravljen pravi komercijalni primjerak. Zvuk se na ovom uređaju reproducira pomoću čeličnih igala koje se zbog mekoće mijenjaju za svaku izvedbu (svaka strana ploče, jedna igla), ali zato puno manje oštećuju ploče od igala koje bi bile od tvrđeg materijala. Igle se kupuju u inozemstvu. Posebnu pažnju svojim izgledom plijene fonografi iz zbirke Pathé (Francuska, 1905. i 1907.), ali i lijepo obrađeni drveni ormarići u koje su smješteni gramofoni Edison-Bell-Penkala (Zagreb, 1930.) ili Dual (Njemačka, 1935.). Govoreći o karakteristikama i problematici svakog od ovih ljepotana, Kraker će obratiti pažnju na svaki detalj, od zlatnog laka na izolaciji zlatne serije radioprijamnika Philips, do najsitnije slike ili ukrasa na drvetu kućišta. 152 riječi Dom obitelji Kraker, autor fotografija. M. Arbutina baštinabaštinabaštinabaštinabaštinabaština Sudbina Zbirke „Kraker“ Kada sam se prvi put susrela sa gospodinom Krakerom u njegovom studiju, nisam znala otkuda bih krenula s pitanjima. Naime, njegov je dom sam za sebe muzej starina, antiknog namještaja i vitrina prepunih sitnih dekorativnih predmeta i umjetnina, zidova prekrivenih starinskim tapetama na kojima se ističu slike i reprodukcije u teškim drvenim okvirima, porculanskim kaminima s prelijepim dekorativnim intarzijama, a svuda uokolo pažnju privlače stari primjerci fonografa koji su zbog svojeg posebno lijepo izrađenog kućišta i veličine trube postali sastavni dio životnog prostora obitelji Kraker, izdvojeni od ostalog postava zbirke koja je smještena u neprikladno malen i vlažan prostor kućnoga podruma. Zbirka je smještena po cijeloj kući jer za nju naprosto nema dovoljno mjesta. Još 1990. godine, prilikom javnog izlaganja Zbirke u Muzeju grada Siska, pokazalo se da je potrebno još najmanje oko 150 kvadrata prostora za smještaj cjeloukupne zbirke. No, to je bilo pred više od 20 godina, a Zbirka je otada još rasla. Unatoč mnogim pokušajima i idejama za njeno udomljavanje i postavljanje u stalni postav, Zbirka još uvijek nije napustila podrum Krakerovih. U međuvremenu su se javili zainteresirani kupci iz inozemstva koji su bili spremni platiti koliko god vlasnik traži za Zbirku, ali uvijek se ispriječilo glavno pitanje: kako procijeniti cjeloživotnu ljubav, kako staviti na bubanj vlastito predanje? I tako Sisak za sada, u vrijeme koje kao da rastjerava sve što vrijedi i zatomljuje ono što vrijedi a rastjerat se ne da, ipak nije ostao bez ove dragocjene Zbirke čiji se vlasnik nepokolebljivo drži uvjerenja da će grad kad-tad, ipak prepoznati vrijednost koja zahvaljujući njemu odolijeva više od stoljeća svim mogućim krizama. Mnogi muzeji u svijetu i u nas nastali su zahvaljujući upravo privatnim zbirkama, kao što je Zbirka „Kraker“. Da bi bilo moguće posegnuti u Europske fondove namijenjene upravo ovakvim raritetnim i vrijednim zbirkama, potrebno je prvo Zbirku detaljno popisati i registrirati pri Ministarstvu kulture RH kao kulturno dobro. Na tom značajnom zadatku upravo trenutno radi Muzej grada Siska. Također, u tijeku je i potraga za pravim domom Zbirke „Kraker“, velikim prostorom u kojem bi bilo moguće smjestiti kako samu Zbirku, tako i njezinog vlasnika koji je održava živom i svakodnevno radi na zadatku čuvara zvuka za buduće generacije. Naime, ova je zbirka posebna upravo zbog mogućnosti prezentacije, dok bi u muzeju to bila mrtva zbirka. Upravo je zato i sam Kraker u potrazi za nasljednikom njegova znanja, osobom koju bi naučio tajne oživljavanja, održavanja i pohranjivanja starih uređaja i nosača zvuka. Ovakve zbirke su vrlo rijetke. Koliko nam je poznato, postoje najviše tri u Australiji i možda još toliko u Europi, a najbogatije zbirke koje nalazimo u Americi sadrže uređaje koji uopće nisu u funkciji. Time je Krakerova zbirka još iznimnija. Naravno, svaka je od tih nekoliko sadržajno jedinstvena i time na svoj način dragocjena. Do sada je Zbirka „Kraker“ izlagana u Narodnoj knjižnici i čitaonici Vlado Gotovac u Sisku (1976.) i u Muzeju grada Siska (1990.) te na skupnim izložbama u Zagrebu Fonografija u Hrvatskoj 1927.-1997. (1997.) i 60 godina radija i 30 godina televizije Zagreb (1986.), kada je najviše odjeknula informacija o postojanju i vrijednosti ove zbirke. Govoreći o svojoj bliskoj suradnji s Tehničkim muzejom Zagreb, organizatorom ovih skupnih izložbi, Kraker se opet vraća u našu povijest glazbe, objašnjavajući zašto se 1927. godina smatra početkom naše diskografije. Te je godine u Zagrebu počela raditi tvornica gramofona i gramofonskih ploča Edison-Bell-Penkala, kao podružnica poznate firme Edison–Bell u kojoj je dionice imao i naš Penkala. Međutim, mnoge svjetske tvornice dolazile su u naše krajeve i vršile snimanja naših zborova i pjevača puno prije početka domaće diskografije. Kao dokaz tomu, Kraker u svojoj bogatoj kolekciji pronalazi snimke iz samih početaka 20. stoljeća. 153 Na inicijativu Hrvatske vojske, za vrijeme rata 1992. godine, kod Krakera se reedirala ploča sa starim vojnim orkestrima nazvana „Stare slave djedovina“. Taj je projekt privukao pozornost izdavačke kuće Croatia Records koja je također sudjelovala u njegovoj realizaciji. Tako je nastalo izdanje „Glazbeni spomenar“, kojim je Hrvatska naklada zvuka i slike predstavila glazbu snimljenu u Hrvatskoj od 1900.-1950. Ljubitelji glazbe i kolekcionari ploča napokon su dobili priliku poslušati glazbu koja je sa najvećom pozornošću i vrhunskom analognom tehnikom snimljena s šelak-ploča sa 78 o/min. u studiju Kraker u Sisku. Na svakom omotu ovoga izdanja postoji objašnjenje kako je riječ o „posebno povijesno vrijednim snimkama koje prikazuju jedno glazbeno i društveno doba te stanje tehnike u vrijeme kada su nastale. Greške koje su na pločama nisu bile na izvornim snimkama, već su bile na pločama s kojih je presnimljen ovaj program. Ove presnimke ne mogu se uspoređivati sa snimkama nastalim prema današnjim standardima visokokvalitetne suvremene proizvodnje.“ Do danas je nastalo petnaestak reedicija, čime se iscrpio sav materijal koji se mogao naći kod naših sakupljača i u arhivima radiopostaja. riječi Posljednje utočište slavnoga hrvatskog tenora baštinabaštinabaštinabaštinabaštinabaština Studio i Zbirka „Kraker“ u podrumu kuće Krakerovih Jedno takvo izdanje posvećeno je zaboravljenom velikanu hrvatske zabavne glazbe Andriji Koncu, jednom od najpoznatijih pjevača četrdesetih godina 20. stoljeća u Hrvatskoj. Svjedoci su za života prenijeli priču kako se kasnije vrlo popularan pjevač Ivo Robić sakrivao iza zastora učeći direktno od Konca tijekom snimanja hitova koje je ispjevao. Međutim, Robić nikada nije dosegnuo takvo interpretativno niti tehničko umijeće, niti je bio toliko popularan kao njegov, kasnije zaboravljeni, uzor Andrija Konc. Njegovo ime potpuno je iščeznulo iz našega glazbenog sjećanja slijedom uvriježene prakse prešućivanja nepodobnih. Konc je bio izvanredan tenor, a veći dio njegovog repertoara činile su operetne pjesme i šansone, od kojih je mnoge i sam skladao. Uz njega je djelovalo još desetak popularnih pjevača kod nas, ali teško da se ijedan mogao mjeriti s njim. Rođen je 10. rujna 1914. godine u Somboru gdje je sa svoje dvije sestre i roditeljima proživio prvu mladost i školovanje. Pjevao je, moglo bi se reći oduvijek. Preselivši se u Zagreb oko 1936. godine, odlučio se školovati na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji u pjevačkoj klasi profesora Lava Vrbanića kod kojeg je i diplomirao. Najprije je pjevao u zboru HNK, da bi uskoro počeo nastupati i kao estradni solist. U kratkom vremenu postao je vrlo popularan. Od 1939. godine stalno je nastupao na Radio Zagrebu, najčešće u emisijama „vedrih večeri“ s aktualnim šlagerima, pretežito domaćih skladatelja Oskara Piskera, Milana Asića, Eduarda Gloza, Rikarda Šimačeka, Blanke Chudobe, koja je i sama bila radiopjevačica i drugih. Osim na radiju, pjevao je u najelitnijim zagrebačkim lokalima, snimao je gramofonske ploče, gostovao u inozemstvu. Njegova je zvijezda naglo zasjala tek početkom Drugoga svjetskog rata, ali se isto tako naglo i nepovratno ugasila odmah i neposredno nakon prohujalog ratnog vihora. U razdoblju od 1941. do 1944. godine bio je, sasvim sigurno, hrvatski pjevač broj 1. Repertoar pjesama koje je pjevao bio je golem. Čitavo to vrijeme nastupao je na bezbroj priredaba i koncerata, a njegov se osebujan i prepoznatljiv glas svakodnevno mogao čuti na frekvencijama Državne krugovalne postaje Zagreb. U više navrata nastupio je i u Sisku, u tadašnjoj dvorani Hrvatskoga doma smještenoj uz Veliki kaptol. Kraker se živo sjeća kako je kao dječak trčao vidjeti kako ljudi masovno dočekuju slavnoga pjevača na sisačkom željezničkom kolodvoru i prate ga do koncertne dvorane pjevajući putem pjesme koje su upravo, zahvaljujući njegovoj interpretaciji, postale hitovi. Nažalost, kako u to vrijeme u Hrvatskoj nismo imali razvijenu diskografiju, njegov glas gotovo i nije ostao zabilježen, a ukoliko je i bio, te su ploče nakon rata uglavnom izgubljene ili uništene. Stoga kasniji naraštaji nisu bili u mogućnosti čuti izvedbe tada najpopularnijih šlagera domaćih i stranih skladatelja. Što se diskografije tiče, neki podaci navode da je u početku svoje pjevačke karijere 1938. godine u Zagrebu za tvrtku „Edison-BellPenkala“ snimio tri gramofonske ploče na kojima, uz klavirsku pratnju, pjeva tadašnje šlagere Noćas (tango iz opere „Na plavom Jadranu“, E. Gloz-Markez), Ča je lipo u Splitu živit (S. Altaraz), tango Hvala (S. Strahov – R. Lazić), tango Gitaro, druže moj (E. di Lazzaro – S. Strahov) te na tali- janskom jeziku Scrivi mi (G. Raimondo – E. Frati) i Io e la luna (C. A. Bixio - Cherubini). Oko 1942. godine snimio je u Budimpešti za gramofonske kuće „Patria“ i „Durium“ osam ploča na kojima također pjeva popularne talijanske šlagere. Pred sam kraj rata, zimi 1944. godine, snimio je za zagrebački „Elektroton“ dva tanga u pratnji velikog zabavnog orkestra Sumnja (M. Polo – N. Neugebauer) i Snivaj (N. Grčević). Ove posljednje dvije gramofonske ploče puštene su u prodaju početkom 1945. godine u vrlo maloj nakladi. Važno je napomenuti da su se, u nedostatku šelaka potrebnog za proizvodnju ploča, one proizvodile od materijala koji se dobivao mljevenjem starih, rabljenih gramofonskih ploča, što je utjecalo na njihovu kvalitetu. Naime, onaj tko je za vrijeme, a osobito potkraj rata, želio kupiti gramofonsku ploču, morao je vratiti čak i do deset od svojih rabljenih ploča koje su se potom mljele kako bi poslužile za proizvodnju novih. Između 1941. i 1944. godine, Andrija Konc je za potrebe Državne krugovalne postaje Zagreb snimio veliki broj unikatnih ploča, njih šezdesetak. Takve su se ploče snimale na samoj radiopostaji. Naime, zvuk se izravno urezivao na gotovu mekanu praznu ploču od kaučuka, tzv. decelitku koja je odmah nakon snimanja bila spremna za reprodukciju. Rezultat je bio, za ono vrijeme, prilično dobra snimka najpopularnijih šlagera u izvedbi pjevača koje je obično pratio veliki zabavni orkestar. Međutim, na taj način bilo je moguće dobiti samo jedan primjerak ploče koju se dalje umnažalo kopiranjem i slalo na druge radiopostaje u državi (koje su se nalazile u svim većim gradovima). Te su ploče služile isključivo za emitiranje putem radija. Nažalost, najveći dio je nestao ili su namjerno uništene nakon rata. Nekadašnji djelatnici Radio Zagreba govorili su kako su nakon Drugoga svjetskog rata lopatama bacali ploče u kamione koji su ih odvozili na smetlište. Note za svaki novi šlager ažurno je tiskao zagrebački Muzičkonakladni zavod Albini. 154 riječi baštinabaštinabaštinabaštinabaštinabaština Notno izdanje Albini iz 1943. godine (fotografija preuzeta sa e-aukcije eLibar.net) Dugogodišnji kolekcionar glazbenih izdanja ing. Eduard Čapka, koji je surađivao s Krakerom na izboru glazbe za izdanja Glazbenog spomenara, napis- ao je jedan od najiscrpnijih životopisa Andrije Konca koji se nalazi na izdanju posvećenom upravo ovoj zaboravljenoj legendi. Između ostalih vrijednih informacija i izvora, Čapka navodi časopis Hrvatski krugoval broj 8/1945. iz kojeg saznajemo da je na programu Radio Zagreba, 23. travnja 1945. emitirana posebna emisija posvećena tisućitom nastupu Andrije Konca pred mikrofonom. Uz Konca nastupio je i tenor Zlatko Šir koji je tom prilikom pjevao samo Koncove skladbe. Inače, Šir je bio profesor pjevanja na Muzičkoj akademiji u čijoj je klasi klasični belcanto diplomirala naša cijenjena sisačka profesorica solo pjevanja i sopranistica Marica Pernar. Osim Čapke, život i karijera Andrije Konca posljednjih nekoliko godina zaokuplja i Veljka Lipovšćaka, urednika Glazbenog spomenara koji priprema opsežan rad posvećen Koncu. Trio Delinski Andrija Konc Za vrijeme Drugoga svjetskog rata, uz Andriju Konca djelovali su i drugi estradni pjevači, poput Vali Hohnjec, Miroslava Golića, Mehe Sefića, Fulgencija Vucemilovića, Miljenka Sutlovića, Branka Radovića, ženskog trija Delinski te renomirani pjevači narodnih pjesama Duo Sutlović (dalmatinske pjesme), Ružica Kaušić i Zlatko Krček (slavonske), Hamdija Samardžić (bosanske) i drugi. Ipak, Andrija Konc bio je najpopularniji, a osobito među ženskom publikom. I dok su poslije rata većini spomenutih pjevača onemogućeni daljnji estradni nastupi, Koncova pjevačka i životna karijera završila je vrlo tužno i ostala je obavijena velom tajne. Prema nekim kazivanjima, odmah nakon rata bio je uhićen i sproveden u jedan sabirni logor u predgrađu Zagreba. Poznata je priča da je Konc sa sobom u logor ponio gitaru na kojoj je često svirajući kratio zatvorske dane. Poslije je, navodno, bio viđen i u jednom drugom sabirnom logoru kraj Siska, iz kojeg je pušten negdje u ranu jesen 1945. godine. U Zagrebu je u to vrijeme vjerojatno ostao bez stana pa se privremeno sklonio kod svojih znanaca u nekom selu kraj Bjelovara. Nakon toga, krajem 1945. godine, izgubio mu se svaki trag. Eliza Gerner u svojoj knjizi “U sjeni stoljeća koje odlazi” navodi da je 1945. odveden u logor, vjerojatno zato jer je bio zvijezda u NDH, dok lokalni izvori spominju likvidaciju Andrije Konca u samom 155 riječi decelitki i ploča snimljena u Elektrotonu na kojoj je Konc otpjevao pjesmu Snivaj). Doduše, sve su te ploče prilično oštećene sviranjem. Unatoč tome, uz pomoć najnovije tehnologije Kraker bi mogao iznova reedirati cjelokupan sačuvani opus Konca u primamljivo izdanje romantičnih pjesama koje se i dandanas pjevaju, a malo tko zna da ih je upravo ovaj glazbeni velikan svojim nadahnutim izvedbama ovjekovječio. Naime, osim u Hrvatskoj, Konc je nekoliko ploča snimio i u Mađarskoj, odakle su vjerojatno potekli njegovi preci, a Mađari ga zbog podrijetla smatraju svojim pjevačem. U istraživanjima, Lipovšćak je došao do podatka da je u Mađarskoj sačuvano još 8 ploča s ukupno 16 pjesama u izvedbi Andrasa Koncza, kako ga tamo potpisuju. Izvori Koncovih ploča nalaze se u Glazbenoj zbirci Nacionalne sveučilišne biblioteke i u fonoteci Mađarskog radija, a privatni kolekcionar, nekadašnji suradnik odjela za restauraciju snimaka na Mađarskom radiju posjeduje sve snimke koje je Konc snimio u Budimpešti. Također je moguće da je dotični kolekcionar od posljednjeg podatka, koji datira iz 1997. godine, otkrio još koju nama nepoznatu snimku Koncova glasa. Naš je zadatak stupiti u kontakt sa kolekcionarom i ustanovama koje čuvaju te snimke (na čemu se upravo radi) te dogovoriti radni sastanak u Budimpešti tijekom kojega bi Kraker, uz pomoć svojih uređaja (a zna se da Kraker posjeduje najbolje opremeljen studio u državi), na licu mjesta presnimio materijale s izvornih gramofonskih ploča kako bi snimka bila zadovoljavajuće kvalitete. Nakon detaljne digitalne analize i obrade zvuka, dobili bismo prvi cjeloviti album visokokvalitetnih zvučnih zapisa svih sačuvanih pjesama koje je četrdesetih godina prošloga stoljeća otpjevao proslavljeni Andrija Konc. Ovakav zanimljiv, svrhovit i plemenit projekt, koji bi trebao biti realiziran suradnjom dviju država (Hrvatske i Mađarske), mogao bi potaknuti i druge slične suradnje i projekte, a najvjerojatnije bi se mogao financirati iz fondova EU. I opet smo se, razmatrajući sudbinu onoga do čega bi nam trebalo biti stalo iz nemalog broja razloga, vratili do poražavajuće činjenice da se, ukoliko nešto želimo poduzeti, moramo osloniti na pomoć izvana, a neko je drugi počesto taj o kojemu ovise naša sretna rješenja za koja nije dovoljno znati i htjeti, već treba imati i široku podršku ljudi koji prepoznaju i vrjednuju posebnu kategoriju koristi koja se ovdje ne da srozati na razine materijalnog poimanja. Kada rezimiramo, čini se da se sve današnje potrage daju svesti na potragu za - čovjekom. Za poštenje, dosta! – kratko je moj domaćin komentirao ovaj tekst, bacajući se u potragu za starim crno-bijelim fotografijama koje će potkrijepiti neke ovdje iznesene činjenice i otkriti nam lica ljudi koji su nekada davno prolazili ulicama našega grada. Do neke sljedeće zgode; kada će u Sisku zablistati Zbirka baštinabaštinabaštinabaštinabaštinabaština Bjelovaru, premda nema izravnih dokaza. Poznavatelji njegova života i umjetničkog djelovanja ističu kako je njegova popularnost u najomraženije vrijeme hrvatske povijesti bila jedinim razlogom njegove pogibije, ukoliko za nju nije postojao i kakav privatni povod, kakvi su se u prvim poratnim godinama rado stavljali pod legitimitet ideološke nedodirljivostii. Navodno se Andriji Koncu gubi svaki trag nakon ulaska u zgradu bjelovarske OZNA-e 1945. godine. To je i posljednje što se zapravo zna o njemu. Misterij njegovog nestanka nije do danas istražen niti razjašnjen, kao što je najčešće slučaj sa žrtvama komunističkog režima u Hrvatskoj. Nikada se nije saznalo što se zapravo dogodilo. Puštene su lažne glasine kako je Konc volio nastupati odjeven u ustašku odjeću, o čemu ne postoji niti jedan sačuvani dokaz. Poslije toga njegove su snimke bile zabranjene i oni koji su ga slušali, činili su to u tajnosti kako ne bi nastradali. Originalne ploče ili snimke s glasom Andrije Konca danas su velika rijetkost. Na ploči iz serije Glazbeni spomenar, posvećene Andriji Koncu, nalazi se 16 izvornih snimki s njegovih ploča koje su, pravim čudom, iako vrlo rabljene ipak i u takvom stanju ostale sačuvane te su pronađene kod pojedinih građana i diskofila. One su dokument davno minulog vremena, a za povijest hrvatske zabavne glazbe predstavljaju pravu dragocjenost jer omogućuju da se i nakon više od pola stoljeća može čuti i nekada nadaleko poznati glas Andrije Konca, kao i dio pjesama koje su u mračnim godinama Drugoga svjetskog rata u puku podržavale vjeru, ljubav i nadu. Osim već spomenutih pjesama na hrvatskom jeziku, na ovom izdanju nalaze se i sljedeće pjesme: Zar ne znaš (tango iz operete “Pjesmom kroz život“, M. Asić – D. Rubin), Bila je varka (A. Konc – N. Neugebauer), valcer Oprosti (D. Tišljar – N. Neugebauer), brzi fox Majko (C. A. Bixio – N. Neugebauer), Kroz noć (G. Matanović – D. Vunak), Na povratak tvoj čekam (M. Polo – B. Delinski), Ne pitaj (A. Konc – N. Neugebauer), fokstrot Priča se nastavlja (M. Asić – N. Neugebauer) i tango Jedino palme znaju (Ž. Ljujić). Izdavanje ovog nosača zvuka omogućili su vlasnici privatnih zbirki gramofonskih ploča, a najveći dio snimaka preuzet je sa decelitnih ploča Državne krugovalne postaje Zagreb, koje je od propasti spasio pokojni tehničar iste ustanove Ignaz Kozina, a poslije su došle u vlasništvo Zlatimira Fabijanića. Ostale snimke su iz zbirke Eduarda Čapke i Ive Mirnika. Međutim, projekt reedicije sačuvanih snimki Andrije Konca realiziran je 1993. godine, jer je tehnologija u posljednjih dvadeset godina nezamislivo napredovala. Iz današnje perspektive, riječ je o prilično lošem uratku jer današnji digitalni softveri omogućuju nemjerljivo bolju i čišću reediciju kojom se uopće ne gubi na zvučnoj kvaliteti snimke. Od ukupno 38 pjesama za koje danas zna jer ih je toliko sačuvano, Kraker u svojoj zbirci posjeduje njih 11 pohranjenih na 8 originalnih nosača zvuka (7 Velimir Kraker „Kraker“ u prikladnom prostoru (možda u nekoj od starih građanskih kuća iz doba prvih gramofona) i, uz stalni postav Strieglovog opusa u njegovoj rodnoj kući na uglu Kranjčevićeve i Radićeve ulice, obogatiti grad i njegove građane ne samo u očima znatiželjnika koji će poželjeti ovdje doći baš zbog kulturne ponude; ili možda do promocije suvremeno uređenog nosača zvuka koji će svjedočiti o nekoj nažalost gotovo utrnutoj povijesti naše glazbe, koju je na životu održao entuzijazam, mar i ljubav ljudi kojima je životni poziv svjedočiti pravedno i biti u miru sa sobom. Ukoliko ste i prije spremni za radovanje, vrata Zbirke „Kraker“ uvijek su vam otvorena. 156 riječi baštinabaštinabaštinabaštinabaštinabaština Slavo Striegl: Mesar, o. 1965 Zoran Burojević IVO ŠEBALJ U GALERIJI STRIEGL 45) Izložba u prigodi stote godišnjice rođenja U Gradskoj galeriji Striegl 21.studenog 2012.godine otvorena je izložba IVO ŠEBALJ - Iz fundusa Strossmayerove galerije starih majstora Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Izložba je plod suradnje ove dvije ustanove, koja je započela 2005. godine izložbom radova Zlatka Šulentića iz fundusa Strossmayerove galerije u Galeriji Striegl. Razlog postava te izložbe je Strieglovo studiranje na Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu, gdje je diplomirao u klasi profesora Šulentića 1944.godine. Poveznica za Šebaljevu izložbu je četvrto ime hrvatskog slikarstva Marino Tartaglia, u čijoj klasi Striegl započinje studirati na likovnoj akademiji 1939.godine, a Šebalj diplomira 1942.godine. Kako je Ivo Šebalj rođen 1912.godine, a umro 2002. godine, ova izložba ujedno obilježva 100-tu godišnjicu slikareva rođenja i desetgodišnjicu smrti te osebujne ličnosti hrvatske likovne scene. O Šebaljevu slikarstvu povodom izložbe u Sisku Borivoj Popovčak napisao je tekst koji slijedi. Slikar jastva U škrtom repertoaru motiva, koji se javlja pedesetih godina prošlog stoljeća (Pušač, Slikar i model, Akt, Krčma...), i koji će obilježiti cjelokupno njegovo stvaralaštvo, Šebaljeva je optika introspektivna, okrenuta prema unutra, prema svom jastvu. U brojnim perpetuiranjima ovih motiva, pratimo kreativno misaoni tok, ispis neumornog traganja i oslobađanja amalgama nataloženih unutarnjih vizija. U monografiji posvećenoj slikaru, Veselko Tenžera je lijepo primijetio kako je to 'Najradikalniji koncept Ja-slikarstva u hrvatskoj likovnoj umjetnosti'. Za Šebalja je uvijek postojao samo 'svijet' slikarskog platna i četiri zida njegova ateljea, gdje je djelovao izoliran od izvanjskog svijeta, ukusa i smjernica koje je diktiralo vrijeme. U tom svojevrsnom robinzonizmu proizašlom 45 Ivo Šebalj rođen je 25. lipnja 1912. godine u Zagrebu. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Zagrebu. Godine 1934. upisuje Umjetničku akademiju u Zagrebu, slikarski odjel, no iste godine prekinuo je studij zbog bolesti. Studij je nastavio 1938.godine, a diplomirao 1942. u klasi prof. M. Tartaglie. Od 1954. do 1961. nastavnik je na Školi primijenjenih umjetnosti u Zagrebu, a od 1961. do 1978. profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. U izdanju Nacionalne i sveučilišne biblioteke u Zagrebu tiska mu se 1983. monografija (crteži, tempere, pasteli) autora Veselka Tenžere. Prvu samostalnu izložbu priredio je tek 1970. u Galeriji Forum. Strossmayerovoj galeriji starih majstora u Zagrebu darovao je više od 600 svojih djela. Ivo Šebalj umro je 19. veljače 2002. godine u Zagrebu. riječi kritikaprikazkritikaprikazkritikaprikazkritikaprikaz Ovaj mali, slikarski zbir Šebaljevih radova, presjek je njegova stvaralaštva od samih početaka od 1942. godine do kasnijeg, zrelog i prepoznatljivog izričaja s kraja osamdesetih prošloga stoljeća. Već radovi s početka pokazuju interes za intiman, atelijerski motiv podvrgnut unutarnjem, kreativnom solilokviju propitivanja odnosa onoga što se treba predočiti i onog predočenog na platnu. Intrigantna Košara s voćem, izraženog perspektivnog pomaka i pokrenutog prostora, Autoportret u kojem izvjesnu 'deformaciju' anatomije prati distorzija oblika u pozadini, te Akt – Olga koji otkriva strukturu ustrajnog nizanja poteza i tonski usklađene kromatike, odraz su zrelog promišljanja unutar akademskih postulata, ali i nadilaženja istih. Ova početna faza Šebaljeva stvaralaštva, koju je kritika olako svrstavala u 'akademizam' i 'realizam', u godinama koje slijede, ustupiti će mjesto analitičkom pristupu na granici apstraktnog i figurativnog; radovima u kojima 'bljeskovi' anatomskih dijelova ljudskog tijela odražavaju prepoznatljivost figure unutar ekspresivnih dionica kolorita; figuralika kojoj je ostao vjeran tijekom čitavog svog djelovanja. 157 Godine 1988. akademski slikar Ivo Šebalj (1912.-2002.) darovao je Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, odnosno Strossmayerovoj galeriji starih majstora 759 umjetnina od čega najveći broj čine radovi na papiru (močila, tempere, tuš, tinta, olovka), te 21 rad u tehnici ulja na platnu. iz težnje da uvijek bude u prisnom kontaktu s objektom izdvaja se ciklus Moj doživljaj okupacije Zagreba. No, i ova serija koja posjeduje notu povijesnosti i osobno proživljenog, ne odražava izravno opis ratnih strahota. Te sekvence ne posjeduje dokumentarnu vrijednost, već su izričito usmjerene ka propitivanju vitaliteta kompozicije i čisto slikarskom traganju koje se očituju u nizanjima projekcija formi, energije kromatskih impulsa i likovne jezičnosti. Suprotno od Picassa koji 'nije tražio, već nalazio', Šebalj je uporno nastojao pronaći onu jednu 'pravu', po njegovu sudu, savršenu sliku. Produkcija 'beskonačnih' pretakanja formi i višestrukih interpretacija istovjetnog motiva dovela je do stvaranja ikoničkog koda unutar Šebaljeva opusa. Primjerice Pušač, izveden nebrojeno puta u raznim tehnikama u trideset ljeta, od pedesetih do osamdesetih godina prošlog stoljeća, postao je 'zaštitnim znakom' njegova slikarskog epa. Motiv pušača može se tretirati i kao autobiografski moment, koji je ustrajnim, kreativnim mutacijama izgubio svoju vezu sa slikarevim autoportretom, i postao arhetip, simbolička slika čovjeka koji puši. U seriji Slikar i model, nastaloj na supstratu bilježenja samog sebe, izvjestan je tautološki koncept sadržan u nizu prizora slikara i predmeta njegova interesa, proizašao pak spajanjem dviju Šebaljevih tema Slikar i Akt, taj je opisni element u inim iz-slikavanjima postupno nestao, evoluiravši u predstave u kojima se kompozicijski sklop naslovne teme pojavljuje u fragmentima intenzivnog kromatsko ekspresivnog tretmana. U kolikoj je mjeri njegovo slikarstvo bilo prožeto neprekidnim odražavanjem unutrašnjeg intelektualnog i duhovnog življenja ponajbolje pokazuje ciklus Lubanja i Golgota, serija radova s gotovo intuicijskim predznakom, čija simbolika doslovno navješćuje kraj Šebaljeva djelovanja, kraj jednog života koji je u cijelosti bio podređen osobnom likovnom izričaju. 158 riječi kritikaprikazkritikaprikazkritikaprikazkritikaprikaz Darija Žilić Ljerka Car Matutinović: Vrijeme punog mjeseca, riječi kritikaprikazkritikaprikazkritikaprikazkritikaprikaz Ljerka Car Matutinović od 1961. godine objavljuje književne kritike, eseje, poeziju i kratku prozu. Dosad je objavila sedamnaest zbirki pjesama, a tri su pisane na čakavskom narječju. U novoj knjizi poezije „Vrijeme punog mjeseca“ autorica kroz motiv punog mjeseca propituje život, smisao bivanja, tjeskobu, bol, ali i radost duše. Za razliku od prethodne zbirke „Uzmi me na oblaku“ u kojoj dominira ljubavna igra, igre riječima, u ovoj knjizi kao da je riječ o skupljanju životnog iskustva, uz prikaz sumorne svakodnevnice koja pritišće. Kroz manihejsku opoziciju mrak-svjetlo, pjesnikinja naglašava mrak, kmicu, tamu, a sve te oznake veže uz težinu života: „Namećeš mi se dane svojom grubošću/kao da mi je netko čvrsto prilijepio prste/na kapke, pao mi je odjednom na oči mrak/gust i opasan/zaljuljao me hitro unatrag“ (pjesma “Namećeš mi se dane“). Vrijeme punog mjeseca obično se predstavlja kao doba koje utječe na čovjekovu psihu: ljudi su nerijetko budni tada, neuspješno pokušavaju zaspati. U pjesmama Ljerke Car to doba je predstavljeno kao zlosutno i tjeskobno: „zrak je nabrekao od pritajenog/krika“, a u istoimenoj pjesmi spominje se i „somnambulski vrtlog sumpora“. Uz mjesec veže i „okrnjenost“, ali i nespoznatljivost, propituje okus punog mjeseca, njegovo zrcaljenje i narcisoidnu igru, pita se „ima li mjesec dušu“, a u jednoj pjesmi puni je mjesec slika i prilika „tužnog čovjeka osamljenika“. U posljednje dvije pjesme u knjizi: „Purpurna pomrčina punog Mjeseca“ i „Pupoljak punog Mjeseca“ , nalazimo povezanost mjeseca i žudnje, odnosno radosti. Premda je tek „mali satelitski crv“, mjesec ipak ima svoje putanje, srce, dušu, svoj „život“: „ Mjesec nije na prodaju izmišljaju/da njime hodaju da su hodali/poruke svijetu slali, on je zapravo/ neovisan možda sa Zemljom prisan“ (pjesma „Mjesec nije na prodaju“). Lirska junakinja naginje se nad „prohujalim vremenom“, proučava lica drugih ljudi na kojima se vidi „kako prolazi/i naš život“. No nigdje ne vidi utjehu, osim u knjigama. U nekoliko pjesama autorica tematizira knjige, koje postaju jedino utočište: „...knjigama oblažem/svoju dušu kao podstavom, na police/se slažem, lebdim nad njima kao anđeo“ (pjesma „Što se knjiga tiče“). U pjesmi „Poništavam odmak“ ističe: „ knjige su moj obuzeti okorjeli imunitet“. Kakvo je to vrijeme o kojem pjeva Ljerka Car Matutinović? To je vremenitost koja poništava sve vrijednosti, sitničavo vrijeme, vrijeme koje je i „mjesec prognalo“. Autorica oštro i kritički piše o licemjerju, siromaštvu, o društvenim devijacijama, no za razliku od nekih prethodnih knjiga, ovdje ne dominira blaga ironija, već pomirenost, gorki okus poraza: „prilagodba je sveta stvar“. Autorica ironično govori o velikim mogućnostima koje nam život pruža, o najboljem od svih svjetova, o nedosegnutim pravicama. Jedina konstanta ostaje ljubav prema riječima, koja se uvijek obnavlja. I stoga nije slučajno da u više pjesama tematiziraju se upravo riječi: kao „čudesni simboli“ ili se pak lirska junakinja pita što s riječima. Na kraju zaključuje da će riječi ostati ukoričene „kao drevna priča kojoj se ne zna kraj“ (pjesma „Što da učinim s riječima“). U pjesmi „Treba hrabrosti“, ona zagovara nalaženje „prave riječi“ za istinu, mržnju. U središtu poetizacije jest i tijelo, koje je napušteno „od Boga i mjeseca“. Upravo ta napuštenost svijeta od njegova tvorca ono je što predstavlja središnju misao ove poetske knjige. U ponajboljoj pjesmi „A moj Gospodin“ autorica upravo poziva Gospodina da se vrati, jer on više ne gazi „zemaljskim tlom“, ne okuplja sljedbenike i ne čini čuda. Gospodin je negdje na „svojoj Zvijezdi“, udaljen od čovjeka, koji ostaje usamljen i čiji je život lišen božanskog. Na kraju, riječ je o vrlo mudroj knjizi, jer „Vrijeme punog mjeseca“ knjiga je koja pokazuje kako su pokidane niti između čovjeka i Boga, između čovjeka i Neba. Zemlja je „šašava planeta“, a mjesec je zavodnik koji opija ljude, zanosi ih, magnetski privlači. U antropološkim strukturama posebno se ističe povezanost mjeseca i žene, pa zato i nije slučajno da autorica autopoetički ističe kako su njezini stihovi „začarani mjesecom“. 159 Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2012. Mario Suško na putu doma ja pamtim sutra, to je bilo sve što sam kazao kad sam doma pošao, premda, usput kazano, ako je bilo uz put, sutra mora da se već zbilo, budući ga ne bih pamtio, a to je, dakle, značilo da sam i došao kamo sam trebao doći dom nije više postojao, budući bih uspio samo do jučer doći i ne bi li to bio upravo taj dan kad sam rekao: ja pamtim sutra – ipak, slijedio sam zahrđale tračnice, znadući nekuda će me zacijelo odvesti, premda su bile u korov zarasle, samo tu i tamo poneki kržljavi cvijet kog preskočih il obiđoh, često gubeći korak, dok nisam do kapije došao nalik na paučju mrežu od lijevanog željeza s lokotom oblika srca viseći na lancu poput privjeska oko vrata, premda ni lijevo ni desno nije bila ograda, ni zid, tek dvije kolotečine iza kapije što su u svjetlucavoj maglici iščezavale. stajao sam tamo hoteći vidjeti je li neki drugi dan, onaj prošli il sljedeći, s one strane bio, no tad se neko dijete pojavilo, kao da je kroz zastor iskoračilo, skakućući nesigurno s jednog nevidljivog praga na drugi, katkad rukama mašući da održi ravnotežu, potom se preda mnom našlo, napuhnutih obraza poput balona, izvadilo ključ iz usta i odbravilo kapiju. Mogao sam obići, izgovorih, no dijete reče smiješeći se: Zidovi i ograde nisu odsutni Jer ih ne vidimo, ali ti si pamtio sutra Pa možeš proći i sa mnom doma poći. okrenulo se i skočilo na prvu plohu unakaženog tla i ja ga slijedio, pragovi bili sve dalji, naši skokovi sve smioniji, i ja lepetao rukama, i dijete mahalo sa mnom, kao da smo kanili zemlju za sobom ostaviti i poletjeti, dva razdragana klinca na putu doma, hitajući kako ne bi bili mrakom zatečeni.60 61 RIJEČI - ~asopis za književnost, kulturu i znanost, 3-4/2012. Matica hrvatska Sisak
© Copyright 2024 Paperzz
