Živana Heđbeli Prilog poznavanju djelokruga rada i uredskog poslovanja austrijske uprave do 1868. godine Središnja tijela uprave Prema državnom ustavu1 iz 1849.g. Habsburšku Monarhiju čine krunovine koje se sastoje od vojvodine Austrije nad i pod Ensom, vojvodine Solnogradske, vojvodine Štajerske, kraljevine Ilirije sastojeće se iz vojvodine Koruške, vojvodine Kranjske, poknežne grofije Goričke i Gradiške, markgrofije Istarske i grada Trsta sa kotarom; iz poknežene grofije Tirola i Voralberga, kraljevine Češke, markgrofie Moravske, vojvodine gornje i donje Šlezke, kraljevina Galičke i Vladimirske s vojvodivinama Osvećima i Zatora, i s velikom vojvodinom Krakovskom, vojvodine Bukovinske, kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije s Hrvatskim Primorjem, gradom Rijekom i k tomu pripadajućom okolinom, kraljevine Ugarske, velike kneževine Erdeljske, zajedno sa zemeljom Saskom, na novo sjedinjenim županijama Krasne, srednjeg Solnoka i Zaranda, zatim s okružjem Kovar i gradom Zilah, vojničke Krajine, i kraljevine Lombardo-mletačke. Car je u Monarhiji imao bogom danu imperijalnu vlast, on je najviši organ državne vlasti, neodgovoran i nadređen svima, njegova vlast ne staji ni pod čijom kontrolom ili ograničenjem. Iako se u Monarhiji formalno može govoriti o podjeli vlasti na zakonodavnu, upravnu i sudsku ona, zbog “prerogativa krune”, faktički ne postoji. Unatoč vrhovnoj vlasti cara, povijesni razvoj i napredak zemlje, te upravljanje heterogenim teritorijem zahtijevalo je postepeno vertikalnu i horizontalnu diferencijaciju organa vlasti. Upravni organi se polako razvijaju. U doba njemačkog kralja i rimsko-njemačkog cara, Maksimilijana I2 središnji se organi za više država razvijaju iz namjesništava. Organi su u početku privremeni, kao što je npr. privremeno namjesništvo “regiment” nastalo 1493. za donjoaustrijske države koje, sastavljeno od nekoliko članova, praktički obavlja sve tekuće vladarske poslove. Maksimilijan I je uredio Dvorsko vijeće kao opći savjetodavni organ. Kancelar3 je dobio tri sekretara, jednoga za kraljevstvo i dva za obje državne skupine. Nakon 1527.g., zbog pripajanja novih država, Češke i Ugarske, Monarhiju čine tri vrste zemalja: kraljevstvo, ka Njemačkoj spadajuće države (uključivo Češku) i Mađarska-Hrvatska kao samostalna kraljevina. 1 Zemaljsko-zakonski i vladni list za krunovinu Hrvatsku i Slavoniu, Tečaj pervi, Komad I., od 26. lipnja do 31. prosinca 1850., str. 9 do 28 2 1493.g. postao je njemačkim carem i starješinom kuće Habsburg, ujedinio je pod svojom vlašću sve habsburške zemlje. 3 Kancelar je predstojnik ureda koji sastavlja, piše, izdaje i ovjerovljuje isprave, zauzima visok položaj među dvorskim osobljem i obavlja visoke državne funkcije. 2 U zajedničke urede spada i Tajno vijeće (od 1527.), opći savjetodavni organ, koje je stalno kraljevo vijeće čiji članovi samo daju svoje mišljenje, među njima je najvažniji položaj dvorskog kancelara. 1659.g. kralj je od četvorice najobrazovanijih tajnih savjetnika Tajnog vijeća osnovao “Tajnu konferenciju” koja je djelomično preuzela zadatke Tajnog vijeća. Tajna konferencija je ukinuta pa ubrzo ponovno uspostavljenja, od 1709.g. Tajna konferecnija se dijeli na užu i širu, uža se bavi vanjskim, a šira unutrašnjim poslovima. Dvorsko vijeće, osnovano 1526.g., čine zastupnici staroaustrijskih pokrajina i Njemačkog rajha. Nakon 1559.g. razvija se u državni (carski) dvorski savjet. Ugarska i Hrvatska su izuzete od nadležnosti tog vijeća od 1537.g. Dvorska kancelarija je izvršni organ koji u početku služi dvoru kao pisarnica. Kancelarija je u početku uređena po odjelima, djelomično po predmetima, djelomično po teritorijalnom kriteriju, na čelu odjela je sekretar, a na čelu kacelariije vrhovni kancelar, kasnije vicekancelar, do 1620. Dvorska kancelarija bila je zajednička za sve habsburške zemlje uključivo i Njemački rajh. 1620. g. osnovana je za austrijske zemlje Austrijska dvorska kancelarija, a 1690. za ugarske i hrvatske zemlje Ugarska dvorska kancelarija. Djelokrug rada Ugarske dvorske kancelarije obuhvaća poslove koji se odnose na Ugarsku i Hrvatsku: poslovi kraljeve pisarnice, poslovi u vezi sa izdavanjem privilegija, časti i službi koje je kralj podjeljivao, poslovi u vezi s kraljevim pravima u egzekutivi, upravi, sudstvu i općenito u brizi za održavanje poretka, poslovi koji su proizlazili iz statusa po kojem je Ugarska dvorska kancelarija bila vjerodostojno mjesto. 1654.g. Austrijska dvorska kancelarija postala je organ koji je odlučivao te je dobila kolegijalnu organizaciju, a u njezin djelokrug rada ušli su zadaci iz resora vanjskih i unutrašnjih, te vojnih poslova. Ona je za područje austrijskih pokrajina vrhovni sudski i upravni organ, koji u sudskim poslovima konkurira Tajnom vijeću, a u vojnim Tajnoj konferenciji. Kancelarija je imala njemačku i latinsku ekspediciju, njemačka ekspedicija je rješavala predmete koji su se odnosili na države Njemačkog rajha, a latinska na predmete ostalih država. 1720.g. na čelo Dvorske kancelarije dolaze dvojaca kancelara, jedan za poslove carske kuće i vanjske poslove, a drugi za unutrašnje i pravosudne poslove. U Austrijskoj dvorskoj kancelariji vladar obavlja vanjskopolitičku prepisku te je ona neke vrsti začetak ministarstva vanjskih poslova. Dvorska komora osnovana je 1527.g. sa zadaćom savjetovanja kod poslova prihoda i rashoda te nadzora zemaljskih komora. Komora je reorganizirana početkom 18. st. kada je osnovana i Opća banka (Universalbankalitat) koja je bila jedna vrsta državne banke sa sjedištem u Beču i podružnicama u glavnim gradovima pojedinih habsburških zemalja. Opća banka je imala funkciju središnje blagajne i organa koji je brinuo i vodio državne dugove. Dvorsko ratno vijeće je osnovano 1556.g. kao stalni organ kojem je bila povjerena vrhovna vojna uprava i rukovođenje vojnom silom, s time da su mu se staleži i redovi Ugarske i hrvatske podredili tek 1715. kada su priznali da se država ne može braniti samo insurekcijom nego da treba održavati i stalnu stajaću vojsku..4 Razvoj države i želja vladara da moderniziraju državu dovode do reorganizacija i centralizacije organa u Beču u čemu prednjače Marija Terezija i Josip II. Vladari uvode jednake pravne norme za veće skupine država i šira pravna područja što znači ujednačavanje pravnih propisa. Marija Terezija je započela proces transformiranja stare 4 Navedene zajedničke organa osnovao je Ferdinand (1503-1564) 3 feudalne u centraliziranu državu i uspostavila središnji organ vlasti, Dvorsku kancelarija, te Državni savjet. Dvorska kancelarija (Kućna, dvorska i državna kancelarija) je opći upravni organ koji se 1742.g. dijeli na nekoliko dijelova: dvorska i državna kancelarija preuzimaju vanjske poslove, austrijska dvorska kancelarija unutarnje, 1749.g. nju zamjenjuje direktorij za upravne i financijske poslove s nadležnošću za stare habsburške i češke države. U djelokrug Direktorija spadali su problematika vođenja vladareve unutarnje politike i financijska uprava s obzirom na vojsku i s obzirom na uzdržavanje dvora. Nadležnost Direktorija bila je 1753.g. proširena tako što mu je priključen Komercijalni direktorij, koji je osnovam 1746.g. za promicanje trgovine i uprave ne samo na području austrijskih zemalja nego i na području Ugarske i Hrvatske. 1760. g. poslovi financijske uprave su oduzeti Direktoriju te mu se daje novi naziv, Ujedinjenja češko-austrijska dvorska kancelarija. Poslovi financijske uprave dijelom su podjeljeni Dvorskoj komori, dijeloj Generalnoj blagajni, te dijelom Dvorskoj računskoj komori, obje su osnovane 1760.g. 1760.g. osnovano je Austrijsko državno vijeće (Oesterreichischer Staatsrat) tj. kolegij izvrsnih činovnika koji su služili vladaru kao savjetnici. Vijeće se sastojalo od tri člana iz redova velikaša koji su dobili naziv ministra i od tri člana iz redova nižeg plemstva i stručnjaka koji su imali pravo na titulu državnog savjetnika. Vijeće je bilo savjetodavni organ ne samo vladara osobno nego i njegovih velikih središnjih ureda, a bilo je nadležno i za područje Ugarske i Hrvatske. U razdoblju od 1792. do 1802. dolazi do novih reformi nakon kojih je 1797.g. ponovno uspostavljenja Češko-austrijska dvorska kancelarija (za političku upravu) te ujedno osnovan Dvorski ured za financije na čelu s ministrom financija koji je još nosio naziv predsjednika Dvorske komore. Dvorski ured za financije i Češko-austrijska kancelarija već su 1801. sjedinjeni pod rukovodstvom Dvorskog kancelara, s time da su sjedinjenom uredu dodjeljeni i poslovi vrhovnog sudstva, a izdvojeni kreditni poslovi koji su bili povjereni Direkciji kredita, te bankarski poslovi koji su bili dodjeljeni jednoj deputaciji. 1801.g. formirano je Državno i konferencministarsvo umjesto ukinutog Državnog vijeća. Ministarstvo je postalo vrhovno reviziono tijelo za sve državne poslove, a sastojalo se od tri odjela, za vanjske i unutarnje poslove te rat i mornaricu. Vanjske poslove vodio je državni kancelar, vojne ministar rata, a unutrašnje dirigirajući državni ministar, kome je bio podređen i ugarski kancelar. 1802. g. osnovana je Ujedinjena dvorska kancelarija kao najviši organ čitave političke uprave, iako je Kraljevsko ugarsko namjesničko vijeće dobijalo kraljeve naloge kroz Ugarsku dvorsku kancelariju, ti su nalozi najčešće nastajali u Ujedinjenoj dvorskoj kancelariji. 1808.g. ponovno je uspostavljeno Državno vijeće nakon što je ukinuto Državno i konferencministarstvo. 1814.g. vršenje nadzora nad cijelom državnom upravom, osim u resoru vanjskih poslova, povjereno je Konferencijskom vijeću. Svi su navedeni organi djelovali do 1848. godine. 1848.g., pod snažnim utjecajima revolucija u Francuskoj i Njemačkoj i Beču, car Ferdinand V morao je 14. ožujka objaviti “namjeru za saziv predstavničkog tijela” koje je trebalo zamjeniti dotadašnje dvorske kancelarije, a car je obećao da će država dobiti “odgovorni ministerium”. 22. srpnja sastalo se prvo austrijsko predstavničko tijelo, ustavotvorna skupština ili Konstituanta (Državno vijeće, Reichsrat) koji je bio jedini punopravni parlament u povijesti Monarhije. Reichstag je donio zakon o ukidanju zemljišnih tereta, ukinuća tlake i patrimonijalne sudbenosti, ali je skupština raspuštena 1849.g. bez da je završila nacrt ustava. 1848.g., nakon povratka u Beč, car je postavio vladu, zajedničku za cijelu Monarhiju, na čelu koje je je knez Felixom Schwarzenbergom. 4 Carskim patentom od 4. ožujka 1849.g. dan je državni ustav za Carevinu5 kojim se Austriju definira kao slobodnu, samostalnu, nerazdjeljivu i nerazriješivu ustavnu austrijsku nasljednu monarhija. Cijela se carevina, zajedno s Ugarskom, tretira kao unitarna centralistička država. Zemljama koje sačinjavaju Monarhiju osigurava se samostalnost unutar onih ograničenjah postavljenih ustavom, s time da svi narodi6 imaju jednaka prava, kao i pravo čuvanja i njegovanja svoje narodnosti i jezika. Car ima vrhovno zapovjedništvo nad vojskom, odlučuje o ratu i miru, zaključuje ugovore s inostranim silama, u cijeloj se državi sudi u carevo ime, on proglašuje zakone, i izdaje naredbe, s time da svaku naredbu treba supotpisati odgovorni ministar. Izvršna vlast je u cijeloj državi i svim krunovinama jedna i nedjeljiva, i pripada isključivo caru, koji je obavlja putem odgovornih ministara i njima podređenih činovnika. Car imenuje i otpušta ministre i postavlja činovnike u svim granama državne službe koju može dobiti svatko, bez razlike. Za pojedine krunske zemlje car imenuje namjesnike, koji su kao organi izvršne vlasti pozvani i dužni paziti nad pridržavanjem državnih i zemaljskih zakona, i brinuti se o obavljanju unutarnjih poslova u okrugu svog službenog područja. Pored cara i izvršne državne vlasti treba se postaviti Državno vijeće, čiji je karakter savjetodavan. Ustavom je predviđen jedinstveni državni parlament, biran neposrednim izborima, s odgovornom vladom na čelu s predsjednikom. Ustavom je određeno je da zakonodavnu vlast vrši car, za državne poslove u zajednici s državnim saborom, za zemaljske poslove u zajednici sa zemaljskim saborom. U ustavu je naglašeno da u državne poslove spadaju svi oni poslovi koji državnim ustavom nisu naročito proglašeni za zemaljske poslove. U državne poslove spadaju: svi poslovi koji se tiču vladajuće carske kuće i prava krune, međunarodno zastupanje države i svih njezinih interesa, posebice zaključivanje ugovora s inostranim državama, odnosi države prema crkvi, vojska, državno gospodarstvo, obrt i trgovina zajedno s brodarstvom, mitnicama i bankama i kovanjem novca, rudarstvom i uređenjem mjera i mjerila, putevi na suhom i na vodi, željeznice, pošte i telegrafi, sve uredbe i naređenja koja se tiču čuvanja unutrašnje sigurnosti u državi. U zemaljske poslove spadaju svi poslovi koji se odnose na upravu ratarstva, na javne građevine koje bi se imale graditi o zemaljskom trošku, na dobrotovorne zavode i zemaljski proračun, a zemaljski sabori, unutar granica postavljenih posebnim državnim zakonima, mogu donositi odluke u općinskim, crkvenim i školskim te dijelu vojnih poslova, s time da državni sabor može zemaljskom saboru dodijeliti i druge poslove. Ugarska, sada sastavni dio jedinstvene Austrije, podjeljena je na pokrajine, ali su one, kao i sve ostale pokrajine, obična administrativna područja. Hrvatska je neovisna od kraljevine Ugarske, ali je 1853.g. izjednačena s ostalim zemljama Monarhije. Oktroirani ustav je trebao stupiti na snagu čim prestane “privremeno izvanredno stanje”, a dotle je kabinet odgovoran samo nepostojećem parlamentu i caru. Car je 26. lipnja 1849. odobrio osnove za reorganizaciju uprave prema kojoj se u pojednim državama trebaju ustanoviti namestništva, okružne vlade i kotarska poglavarstva. Nova politička organizacija je, odredbom od 3. listopada 1849.g, započela s radom 1. siječnja 1850.g. Središnja je uprava 1848.g. doživjela velike promijene, stvoreni su novi središnji upravni organi: ministarstvo za vanjske poslove i poslove carske kuće, ministarstvo za unutarnje poslove, ministarstvo pravosuđa, ministarstvo trgovine, ministarstvo fnancija, 5 Zemaljsko-zakonski i vladni list za krunovinu Hrvatsku i Slavoniu, Tečaj pervi, Komad I., od 26. lipnja do 31. prosinca 1850., str. 9 do 28 6 U tekstu “narodna plemena”. 5 ministarstvo vojske, ministarstvo nastave i bogoštovja, ministarstvo za poljoprivredu i rudarstvo.7 Ministarstvo unutrašnjih poslova je 1848. g. preuzelo poslovanje ukinutoga policijskog dvorskoga ureda i dio poslova dvorske pisarnice. Ministarstvo je 1849.g. prestalo biti nadležno za vjerska pitanja. U djelokrug ministarstva unutarnjih poslova, prema patentu od 12. travnja 1852.g., spada: vođenje i nadzor svih političkoupravnih poslova svih nadleštava, ureda i organa koji su pripadali političkoj upravi, posebno vođenje evidencije državnih i zemaljskih granica, podjeljivanje plemičkih stupnjena na osnovu statuta i pojedinih ordena, dozvola predikata i grbova te potvrda legitimacija plemića, ako su bili dokazi nepobitni, rješavanje lenskih poslova, te poslova zaklada kao najviši ured za zaklade, reguliranje zemljišno rasteretnih i urbarijalnih poslova, vođenje evidencija o stanovništvu, podjela državljanjstva i dozvole promjena o popunjavanju, opskrbi i ukonačivanju vojske, vrhovno vođenje i nadzor nad kaznionicama, popravnim, humanitarnim zavodima te političkim (javnim) fondovima i javnim institucijama koje nisu potpadale pod druga ministarstva kao i namještanje činovnika i radnika u tim ustanovama te nadzor nad djelovanjem raznih fondova koji nisu bili dotirani staleški i politički, vrhovno vođenje javnih zdravstvenih poslova, vrhovno vođenje zemaljskih građevina, koje su se izdržavale iz spomenutih fondova, vrhovno vođenje i nadzor općinskih poslova, posebno vršenje utjecaja na odobravanje otuđenja općinske imovine, uzimanja zajma i određivanja općinskih nameta te imenovanje općinskih organa i gradskih načelnika, vršenje utjecaja na podjeljivanje i obavljanja stražarske službe, apotekarskih radnji i kirurških oficina, te na reguliranje cehova i staleških udruženja, odobravanje osnivanja privatnih udruženja ukoliko ona nisu spadala u djelokrug drugog ministarstva, odlučivanje u posebnom stupnju u pitanjima eksproprijacije, sudjelovanje u raspravama drugih ministarstava ukoliko su se pitanja odnosila na upravnu službu a naročito u problemima pomorstva i zemaljske kontumacije, cesta, željeznica i telegrafskih veza. Djelokrug Ministrstva unutarnjih poslova znatno je proširen carskom odlukom od 17. siječnja 1853.g. kojom je to Ministarstvo preuzelo određene poslove ukinutog Ministarstva poljodjelstva i rudarstva, naročito izvršenje onih zakona i naredaba, koje su se odnosile na poljoprivredu i šumarstvo. Među tim su poslovima od osobite važnosti bili unapređenje proizvodnje u tim privrednim granama, vođenje i nadzor nad prosvjetnim ustanovama iz te oblasti, vođenje i nadzor nad državnim imanjima, određivanje cijena erarijalnih produkata, poslovi koloniziranja i drugi poslovi koji su se odnosili na interese državnog erara bilo radi održavanja bilo radi unapređivanja. Održavanje javnog reda i mira, društvenog i državnog uređenja te zaštita carske obitelji i imovine, kao privatnog vlasništva, uopće bilo je izuzeto carskom odlukom od 25. travnja 1852. iz nadležnosti Ministarstva unutarnjih poslova i dato u djelokrug Vrhovnoj policijskoj oblast (Oberste Polizeibehorde) koja je od 1858.g. bila nadležna za vodstvo policije u državnim i sigurnosno-policijskim poslovima, dok je administrativne poslove lokalne policije vodilo ministarstvo unutarnjih poslova. 1859.g. ukinuta je najviša policijska oblast i umjesto nje je osnovano policijsko ministarstvo, dok je ministarstvo unutarnjih poslova preuzelo vođenje žandarmerije. 1853.g. ministarstvu je dodan resor poljoprivrede, uključivo s poljoprivrednim i šumskim parkom. 7 1859.g. osnovano je i policijsko ministarstvo. Do 1918.g. osnovana su i druga ministarstva: ministarstvo za državnu zaštitu i javnu sigurnost, ministarstvo za željeznice, ministarstvo za javne radove, ministarstvo za socijalnu skrb, i ministarsvo za narodno zdravlje. 6 Ministarstvo pravosuđa je, nakon utemeljenja 1848., nasljedilo poslove najvišega pravnoga ureda. 1850.g. je ostalo samo najviše pravno i upravno nadleštvo, budući da je utemeljen najviši sud. 1848.g. umjesto trgovačkog savjeta osnovano je ministarstvo za trgovinu, obrt i javne poslove, u čiju su nadležnost spadale i željeznice, pošta i telegraf. MInistarstvo je 1859.g. ukinuto a njegove su poslove preuzeli ministarstva financija, prosvjete, vanjskih i unutarnjih poslova. Ministarstvo je ponovno utemeljeno 1861.g. godine kao ministarstvo za trgovinu i narodno gospodarstvo, u čiji su djelokrug spadali poslovi trgovine, obrta, rudarstva, riječnoga, željezničkoga prometa, pošte, telegrafa, rudarstva i poljoprivrede. 1848. utemeljeno je ministarstvo za poljoprivredu i rudarstvo, koje je bilo najviši državni organ za poljoprivredu, rudarstvo, državne domene, šumske i montanističke obrte. Ministarstvo je ukinuto 1853.g. Prethodnik ministarstva za nastavu i bogoštovje, ministarstvo za javnu nastavu, utemeljeno je 1848.g., a naredne su mu godine dodali odio za vjerske poslove. Ministarstvo je ukinuto listopadskom diplomom, njegove poslove je preuzelo Državno ministarstvo, a ustanovljen je savjet javne nastave. Prema carskoj odluci od 13. travnja 1851. g. Državno vijeće,8 što ga je predviđao oktroj, postalo je carev savjetodavni organ kakav je postojao i u predožujsko doba. Istodobno postoji i ministarski savjet, vlada vezana načelima oktroiranog ustava, no Franjo Josip je onemogućio ministarskom savjetu da vlada zajedno s njim9 a potpuno mu oduzima moć na sjednici 17. kolovoza 1851.g. kada se ukida parlamentarna odgovornost ministara10, a ministri postaju najviši carevi činovnici, ministarske sjednice postale su isključivo mjesto za raspravljanje i predlaganje, a ne za odlučivanje, i nosile su naziv “ministarska konferencija”.11 31. prosinca 1851.g. tzv. Silvestarskim patentom car je formalno ukinuo okroirani ustav i uvodi se apsolutizam. Patentom je odlučeno da Austrijom upravlja samo car kojeg u zakonodavnim poslovima mijenja Reichsrat ili Carevinsko (Državno) vijeće koje imenuje car. Kao organi vlasti uz cara postoje Državno vijeće i Ministarstvo. 1852.g., nakon smrti Schwarzenberga, jedinog ministra-predsjednika (premijera) što ga je imalo Carstvo,12 ministarskoj konferenciji predsjedavao je novi ministar vanjskih poslova i carske kuće grof Buol-Schauenstein. Početkom 1852.g. ukida se funkcija hrvatskog ministra. 1854.g, kada u Hrvatskoj Bansku vladu zamjenjuje Hrvatsko-slavonsko namjesništvo, središnji organi u Beču su: car, koji ima svoj kabinet, Glavnu vojnu kancelariju i Kancelariju mornarice, a savjetodavno tijelo cara je Državno vijeće. Izvršni su organi Ministarstvo unutarnjih poslova, Ministarstvo financija, Ministarstvo trgovine, industrije i javnih građevina, 8 Državno vijeće postoji na temelju carskog patenta od 13. travnja 1851.g. i ručnih pisama od 20. kolovoza 1851.g. Sbornik zakonah i naredabah valjanih za kraljevinu Hrvatsku i Slavoniu, godina 1863. komad III, svezak I., izdan i rasposlan dne 15. ožujka 1864., str. 72–73 9 Previšnje kabinetno pismo cara upućenom načelniku Državnoga vijeća, od 20. kolovoza 1851.g., kaže se da se osnove zakona i naredaba i ini poslovi odsada ne mogu više odpravljati po ministarstvu Državnom vijeću, već se imaju upravljati na cara., koji također odlučuje hoće li ministri i namjesnici sudjelovati u radu Vijeća. Zemaljsko-zakonski i vladni listopad za krunovinu Hervatsku i Slavoniu, komad XV., uzdan i rasposlan 7. kolovoza 1851., str. 793-794 10 Previšnjim kabinetnim pismom cara ministru-predsjedniku od, 20. kolovoza 1851.g., određuje se da je dužnost ministarstva ispunjavati carske odluke i zapovijedi, s time da se priseže bezuvjetna vijernost caru, tj. ministarstvo i svaki ministar su odgovorni osobno caru. Zemaljsko-zakonski i vladni listopad za krunovinu Hervatsku i Slavoniu, komad XV., uzdan i rasposlan 7. kolovoza 1851., str. 791-792 11 20. kolovoza 1851.g. izdanim kabinetskim pismom ministarski se savjet pretvara u ministarsku konferneciju, skupinu činovnika, vršitelja carskih zapovjedi. 12 Franjo Josip je do smrti ostao premijer Carstva koji određuje političku liniju i ravna se po savjetima ministara. 7 Ministarstvo bogoštovja i nastave i Vrhovni ured računske kontrole. Na čelu ministarsta bio je ministar-predsjednik. Svi ministri zajedno čine Ministarsko vijeće, a ako mu prisustvuje carev generalađutant i šef Vrhovne policijske oblasti, onda je to Ministarska konferencija kojoj predsjeda ili car ili ministar vanjskih poslova. Djelatnost pojedinih ministarstava bila je podijeljena po sekcijama, a na čelu svake sekcije bio je šef. Sekcije su se dijelile na odsjeke, a odsjeci su imali svoje kancelarije. Svako ministarstvo bavio se onim poslovima koji su mu bili propisani, no ukoliko je pojedini posao spadao u djelokrug više ministarstava i nije se moglo doći do suglasnog rješenja, sporove je rješavao car. Financijski slom i poraz Monarhije kod Solferina primorao je cara da narodima Monarhije obeća13 poboljšanja u zakonodavstvu i upravi, a otpušteni su ministar unutrašnjih poslova i šef policije. 5. ožujka 1860.g. car je sazvao “pojačano” Carevinsko (Državno) vijeće, svoj savjetodavni organ (jedino ostvarenje obećanja iz Oktoriranog ustava), sa ciljem da se raspravi što se može učiniti kako bi se situacija poboljšala. Određeno je periodičko sazivanje tog tijela, ali ono nema parlamentarni oblik. Članovi vijeća jesu ugledne osobe, ali oni ne predstavljaju zemlje iz kojih dolaze14. Naredbom od 19. srpnja 1860.g. car je promijenio kompetencije Carevinskog vijeća tako da bi ubuduće, osim u doba rata, uvođenje novih poreza, njihovo povećanje te državni zajam bili mogući samo uz odobrenje Carevinskog vijeća. Listopadskom diplomom car vraća ustav i proglašava završetak apsolutistizma. Zajednički vrhovni organ državne vlasti je i dalje car, koji je svemoćan i nedgovoran. Državna vlada nije odgovorna Državnom vijeću već caru, a njemu su odgovorni svi državni dužnosnici. Predviđene su dvije vrste organa državne vlasti, središnji za cijelu Austriju, i zemaljski za pojedine zemlje. Državno vijeće (Reichsrat) je zajedničko predstavničko tijelo za čitavu Austriju, i treba se sastojati od 100 delegata pojedinih krunovina i zemlja15, odluke vijeća potvrđuje i objavljuje car, on ga saziva i raspušta. U nadležnost Državnog vijeća spadaju svi poslovi zajednički svim kraljevinama i zemljama, a svi drugi zakonodavni poslovi spadaju u nadležnost zemaljskih skupština. Zakoni se donose u suradnji pokrajinskih sabora i Carevinskog vijeća, dopunjenog predstavnicima iz pokrajinskih sabora. Državno vijeće vrši zakonodavnu vlast u svim predmetima koji se odnose na prava, dužnosti i interese zajedničke svim kraljevinama i zemljama Monarhije, a zajednički poslovi koji nisu spomenuti u diplomi spadaju u djelokrug zakonodavne vlasti pojedinih sabora. Car je zadržao ne samo središnji parlament nego i središnju vladu, te je istoga dana kada je izdao Listopadsku diplomu naredio organizaciju nove središnje vlade, Državnog ministarstva.16 1860. g. Ministarstvo unutrašnjih poslova je preimenovano u Državno ministarstvo (Staatsministerium) koje je preuzelo poslove ukinutog ministarstva za nastavu i 13 Manifestom od 15. srpnja 1859.g. car je objavio namjeru da promijeni sustav. Državi trebaju ogromna novčana sredstva, a njih trebaju odobriti predstavnička tijela pojedinih austrijskih krunovina. 16 14 U radu Vijeća je iz Hrvatske sudjelovao Ambroz Vranicani, a iz Slavonije Josip Strossmayer. 15 Hrvatska i Slavonija su u Vijeće trebale slati svega dva svoja predstavnika. Previšnjim ručnim carevim pismom, upućenom na ministra grofa Rechgberga, 20. listopada 1860.g., o ustrojenju državnog ministarstva, ukidaju se ministarstva unutrašnjih poslova, pravosuđa i bogoštvoja kao opće središnje vlasti, a ponovno se oživljava kraljevsko–ugarska dvorska kancelarija i erdeljska dvorska kancelarija. Vrhovno upravljanje administrativno– političkim poslovima ostalih pokrajima carevine dodjeljuje se ministarstvu koje će se zvati “Državno ministarstvo”, a na čelu mu je “državni ministar”. Sbornik zakonah i naredabah valjanih za kraljevinu Hrvatsku i Slavoniu, godina 1863. komad VII, svezak I., izdan i rasposlan dne 31. lipnja 1864., str. 190–191 8 bogoštovje, osim toga ukinuto je i ministarstvo pravosuđa. Nadležnost ukinutih ministarstava data je Kraljevskoj ugarskoj dvorskoj kancelariji za područje Mađarske, Kraljevskoj erdeljskoj dvorskoj kancelariji za područje Erdelja i Državnom ministarstvu za svo ostalo područje Monarhije s time da je unutar Državnog ministarstva osnovan jedan Hrvatsko-slavonski odsjek koji je bio nadležan za područje Hrvatske i Slavonije. Dvorski kancelari bili su, kao i državni ministri, članovi ministarskog vijeća. Ubrzo je, Veljačkim patentom, restaurirana centralizirana države. Car je vrhovni nosilac vlasti. Austrijski dio Monarhije podvrgnut je jedinstvenoj upravi državnog ministra, dok je u Ugarskoj, Erdelju i Hrvatskoj i Slavoniji ostvareno načelo “historijsko-političkih osobnosti”. Novi ugarski dvorski kancelar je ravnopravan s novim državnim ministrom, kao ministrom za sve austrijsko-slavenske krunovine. Ponovno je uspostavljen položaj ministra-predsjednika. Ministarska konferencija opet je prozvana Ministarskim savjetom koji je trebao imati veće kompetencije od pukog izvršioca careve volje. Ustrojeno je i Ministarstvo rata. Ministarska odgovornost vlade Državnom vijeću nije predviđena. Ukinuto je Carevinsko vijeće (u Listopadskoj diplomi tek pojačano Krunsko vijeće), kojem je Ministarska konferencija do tada bila podložna, a osnovano je Državno vijeće kao carevo savjetodavno tijelo17. Vijeće prerasta u carski parlament, a sabori18 (u Diplomi pokrajinski parlamenti) su svedeni na izborne komisije za Carevinsko vijeće. Carevinsko vijeće19 ima zakonodavne ovlasti u svim poslovima koji nisu izrijekom prepušteni saborima. Vijeće ima pravnu formu parlamenta s nominiranim Gornjim domom (Herrenhaus) i Donjim domom (Abgeordentnenhaus) od 343 člana. U Gospodsku kuću dolaze virilisti po svom osobnom pravu (položaju ili plemičkoj pripadnosti), u Dom zastupnika dolazi se izborom i delegacijom iz zemaljskih skupština. Predsjednika i potpredsjednika oba doma imenuje car. 1865.g. Carevinsko vijeće je zatvoreno, a Veljački je patent.20 suspendiran. Carevinsko vijeće (Reichsrat) od 1861.g. do 1873.g. biraju sabori. Vijeće je savjetodavno tijelo, ali i neka vrsta skupštine staleža carstva. 1867.g. ukinuto je Državno ministarstvo. Odnosi prema državama ugarske krune patentom su uređeni tako da sve habsburške krunovine imaju jedinstveno državno vijeće koje za skupne poslove treba djelovati kao skupno državno vijeće (Gesamtreichrat), a za one poslove koje su zajednički državama koje nisu pod ugarskom krunom sastaje se uže državno vijeće (Engerer Reichsrat). Uredsko poslovanja S prelaskom iz srednjeg u novi vijek, negdje oko 1500. godine, započelo se s novim načinom uredskog poslovanja. U pisarnicama su na papir počeli pisati jednakomjerno, paralelno s uže strane, tako da je polovice papira bilo moguće slagati i čitati kao knjige, što je omogućila da se kao dokazi odaslanih uredskih pisama počnu pohranjivati koncepti, umjesto dotadašnjeg prepisivanja u knjige. Dotadašnje uredske knjige su postale pomoćne, budući da 17 Carskim patentom od 26. veljače 1861.g. ukida se dosadašnje stalno i umnoženo Carevinsko vijeće (Reichsrath) i uvodi Državno vijeće, koje treba vijećati o zakonskim osnovama koje se predlažu zastupstvu carevine ili pojedinih zemalja, a također i o važnim naredbama u upravnim poslovima Sbornik zakonah i naredabah valjanih za kraljevinu Hrvatsku i Slavoniu, godina 1863. komad XI, svezak I., izdan i rasposlan dne 7. studenoga 1864., str. 298-300 18 Zemaljske skupštine pojedinih zemalja su sastavljene od virilista (onih, koji u njih ulaze bez izbora, po svom osobnom pravu, bilo po položaju, bilo po plemićkoj pripadnosti), te od biranih zastupnika. Birači se uglavnom dijele na četiri “kurije” – veleposjednici, građani, zanatlije i trgovci, poljodjelci. Zemljske skupštine trebaju rješavati područne poslove svoje zemlje, s pravom vladara na konačnu odluku. 19 Zakon od 31. srpnja 1861. donosi poslovnik Carevinskog vijeća. Sbornik zakonah i naredabah valjanih za kraljevinu Hrvatsku i Slavoniu, godina 1863, komad XIII., Svezak I., izdan i rasposlan dne 28. studenoga 1864., str. 345-348 20 Carskim patentom od 20. rujna 1865.g. obustavlja se valjanost temeljnog zakona o castupstvu carevine (proglašenog carskim patentom od 26. veljače 1861.g.) Sbornik zakonah i naredabah valjanih za kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju, godina 1865, komad XIV, izdan i razsposlan dne 23. prosinca 1865., str. 319-320 9 su omogućavale uvid nad pismima. U početku se iz navike u knjige upisivalo dosta stvari, ali su se s vremenom podaci o pismima smanjili, da bi na kraju ostali samo datum, navođenje pošiljaoca ili primaoca te sadržaj. Većinom su postojale dvije vrste protokola, jedna za primljene i drugi za odaslane spise. Dvorska komora u Beču je za primljena službena pisma vodila tzv Gedenckbuch (najstarija sačuvana je iz 1531.g.), u kojoj su spisi najprije upisivani kronološki po mjesecima, a potom abecedno po imenima osoba i kratki sadržaj. Pojedinim upisima su dodali i oznaku područja na koje su spisi odnose. Odaslana pisma su upisivali u tzv. repertorij (najstariji sačuvani iz 1555.g.) kojeg su vodili kronološki po mjesecima s navođenjem naslovnika i kratkog sadržaja. Gedenckbuch i repertorij su nastajali iznova svake kalendarske godine. Donjoaustrijska komora je vodila tzv. ekspeditnu knjigu (najstarija sačuvana iz 1581.g.) a od godine 1604.g. upisnu knjigu odposlanih pisama, ukaza i savjeta. Tu se po prvi put susrećemo s izrazom ekspeditna knjiga u koju su u ekspeditu (otpravništvu) upisivali dobivena pisma, nakon njihova rješenja. I austrijsko dvorski ratno vijeće je upotrebaljavalo dvije vrste uredskih knjiga, ekspeditne knjige za primljena službena pisanja, i registraturne knjige za otposlana, svaku sa svojim kazalom. Tu se susrećemo sa izrazom registratura, što je bilo ime za novi ured, koji je brinuo za uređenje i pohranu pisama, nakon što je pisanje bilo gotovo. Upisnici, registraturne knjige itd. su vođeni po godinama i mjesecima. Po mjesecima su odlagana (u mjesečne snopiće) također primljena pisma i koncepti rješenja. U 16. stoljeću su, vjerojanto zbog malog broja pisama, pisma i koncepti držani odvojeno, ali su ih vrlo brzo počeli pripajati. U 17. stoljeću dolazi do novosti, naime koncepte rješenja se počelo označavati brojem (unutar mjeseca), a te brojeve upisivati u upisnike, registraturne knjige itd. U Njemačkoj nisu koristili kronološke, već predmetne serije, što znači da su zajedno stavljali dopise koji se odnose na isti predmet, a unutar toga su kronološaki razdvajali primljena od odposlanih pisama. Predmeti su svrstavani prema abecedi početnih slova oznake sadržaja ili po određenom sustavu, što se odrazilo i u Austriji za uređenje (preuređenje) starijih pisama. Od sredine 18. stoljeća počima se sa odlaganjem završenih predmeta u registaturi prema sadržaju, čime se postiglo da su spisi istog predmeta odloženi u istoj skupni, a spis je sadržavao primljeni spis i odgovor. Bečki središnji uredi su sredinom 18. stoljeća počeli odlagati spise prema skupinama predmeta i od tada se u upisu u registraturne knjige pojavljuju također i registraturne oznake, a predmetne skupine su razvrstane prema abecedi. U 18. stoljeću se u okviru pisarnice ustanovljuje poseban ured (ekshibit) za rad s primljenim spisima. Krajem 18. st. reforme Josipa II donjele su novost, organizaciju spisa na načelu serija, što se zadržalo do danas, koncepti rješenja se numeriraju u okviru jedne godine, a novost je to da se udružuju pregledi primljenih i otposlanih spisa, što danas zovemo djelovodnikom. Uredbom od 26. svibnja 1786.g. u svim je austrijskim državama propisano novo uredsko poslovanje, obrazloženo uputom kojom se regulira rad prijemnog ureda, expedita i registrature. Osim djelovodnika vode se dvostruka kazala, jedno o svim spisima predanim u registraturu i posebno kazalo po predmetu. Spise predani registraturi se odlažu, prema predmetu, u fascikle, a unutar fascikla po kronološkom redu. Središnji uredu u Beču su do počekta 19. stoljeća vodili upisnike primljenih dopisa i registraturne protokole (s abecednim kazalom) i numerirali rješenja u okviru mjeseca. Budući da je dugotrajne predmete trebalo tražiti na više mjesta među odloženim spisima, odlučili su se da se cjelokupni predmete vodi pod jednim brojem, i to onim koji je dobio prvi spis u danom predmetu. 10 Uredsko poslovanje najznačajnijih ministarstava u razdoblju od 1848. do 1868. Ministarstvo unutarnjih poslova dijelilo se na predsjedništvo i odjeljenja, a u okviru ministarstva su djelovali i arhivski savjet, najviši sanitarni savjet, stalni pomoćni savjet za pitanja prometa sa životinjama, pomoćni savjet za osiguranje, Komisija za regulaciju Dunava, te Središnji higrografski ured. Fond ministarstva unutarnjih poslova čine: predsjednički spisi 1848.-1918.; opći spisi 1848.-1918.; opći spisi Varia 1848.-1900.; sanitetski spisi S 1911.-1918.; spisi osiguranja V 1907.-1918.; spisi prehrane E 1917.-1918. Spise su u ministarstvu unutarnjih poslova upisivali u djelovodnike i na njih bilježili urudžbeni broj i broj registraturnog odjeljka. Elenkusi pokazuju razvrstavanje spisa po registraturnom nacrtu, a sačuvani su i registraturni indeksi. Predsednički se spisi dijele na dve registrature: 1848.-1899. i 1900.-1918. U prvoj registraturi gradivo je razvrstano po registraturnom načelu na 47 odjeljaka, koji se ponekad dijele na pododjeljke i ima sve skupa oko 1200 fascikala. Unutar pododjeljaka gradivo je još detaljnije razvrstano prema državama, mjestima, rijekama, prezimenima osoba, vrstama institucija. Opći su spisi podjeljeni na tri registraturna razdoblja: 1848.-1869., 1870.-1899., 1900.1918. Spisi u razdoblju 1848.-1869. podjeljeni su na sedam odjeljaka, koji se dijele na pododjeljke, pododjeljci su označeni velikim slovom i arapskim brojem. U nekim je odjeljcima gradivo također podijeljeno prema državama. Gradivo je u odjeljcimo složeno kronološki, prema urudžbenim brojevima. Opći spisi varia idu od 1848. do 1918. i odnose se naročito na policijske pitanja (policijska nadležnost, putni listovi, iseljavenje). Ukupno je 21 fascikl. Sanitetne spise su do 1910. g. vodili po registraturnom nacrtu općih spisa. Spisi osiguranja obuhvaćaju spise o radničkom osiguranju u slučaju nesreće, bolesti i o bratskim kasama (blagajnama), do 1906.g. te su spise ulagali u opće spise, a tu su uvršćeni i tzv. specijalni fascikli, koji sadrže godišnje bilance bolničkih blagajni. Ministarstvo pravosuđa dijelilo se na predsjedništvo, legislativnu i administrativnu sekciju. Fond tvore predsjednički i opći spisi. Predsjednički spisi su uređeni, od 1848. do 1918.g., prema urudžbenom unutar svake godine. Opći spisi su razvrstani u 6 odjeljaka. Svaki se odjeljak djeli na pododjeljke ovisno o predmetima ili državama, spisi su, tijekom više godina, udruženi u predmete. Fond ministarstva za trgovinu i narodno gospodarstvo tvore predsjednički spisi, koji su unutar svake godine uređeni po ur. broju, i opći spisi, koji se dijele na trgovačke, obrtne i spise plovidbe, također uređeni po ur. broju. Literatura 11 Arhivi i arhivsko gradivo, Zbirka pravnih propisa, priredio Marijan Rastić, Hrvatski državni arhiv, Zagreb, 1998. Arhivski fondovi i zbirke u SFRJ, SR Hrvatska, Savez arhivskih radnika Jugoslavije, Beograd, 1984. Bačić, Stjepan, Razvitak moderne registrature u Hrvatskoj, Arhiv Hrvatske, Zagreb, 1971. Beuc, Ivan, Osnovi registrature u teoriji i praksi, Arhiv Vojvodine, Sremski Karlovci, 1973. Beuc, Ivan, Povijest institucija državne vlasti Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, Pravni fakultet Zagreb, Zagreb, 1985. Bezlaj-Krevel, Ljudmila, Upravna ureditev Primorske s posebnim ozirom na občine v letih 1814 do 1940, Arhivi, Glasilo Arhivskega društva in arhivov Slovenije, Letnik II, Številka 1-2, Ljubljana 1979., str. 33-41 Borković, Ivo, Upravno pravo, Informator, Zagreb, 1997. Butorac, Bačić, Iz historije pisanog dokumenta, Arhiv Hrvatske, Zagreb, 1966. Čubrilović, Vaso, Politička prošlost Hrvata, Politika A.D., Beograd, 1939. Čulinović, Ferdo, Državnopravna historija jugoslavenskih zemalja XIX. i XX. vijeka, Školska knjiga, Zagreb, 1953. Derossi-Bjelajac, Ema, Razvoj službeničkih sistema, Zbornik radova Visoke upravne škole, Visoka upravna škola, Zagreb, 1967, br. 4, str. 25-39 Gross, Mirjana, 19 stoljeće, povijest za III razred gimnazije, Školska knjiga, Zagreb, 1974 Gross, Mirjana, Počeci moderne Hrvatske, Neoapsolutizam u civ. Hrvatskoj i Slavoniji 18501860., Globus, Zagreb, 1985. Historija čovječanstva, kulturni i načuni razvoj, devetnaesto stoljeće, svezak V., Naprijed, Zagreb, 1976 Horvat, Josip, 1848 I. i II, Nakladni zavod MH, Zagreb 1973. Horvat, Josip, Kultura Hrvata kroz 1000 godina, I i II, Globus, Zagreb, 1980. Horvat, Josip, Politička povijest Hrvatske, Binoza-svjetski pisci, Zagreb, 1936. Horvat, Rudolf, Povjest Hrvatske, Petrinja 1904. Horvat, Rudolf, Najnovije doba hrvatske povijesti, Matica hrvatska, Zagreb, 1906. Hrvatski državni sabor 1848., svezak I, priredili: Iskra Iveljić, Josip Kolanović, Nikša Stančić, Hrvatski državni arhiv, Zagreb, 2001. Hrvatski leksikon, I i II, Naklada leksikon, Zagreb, 1996. Ibler, Vladimir, Diplomatska historija 1814-1871, Školska knjiga, Zagreb, 1960 Iveljić, Iskra, O značenju unutrašnjeg odsjeka Banskog vijeća (1848–1850), Radovi, Vol. 22, Zavod za hrvatsku povijest, Zagreb 1989., str.71–94 Kolanović, Josip, Hrvatski sabor od narodnih zborovanja do građanskog sabora 1848, Hrvatski sabor, Sabor RH / NZ Globus / Školska knjiga, Zagreb, 1994., str. 9-59 Krestić, Vasilije, Hrvatsko-ugarska nagodba, Srpska akademija nauka i umjetnosti, Beograd, 1969. Krizman, Bogdan, The Croatians in the Habsburg Monarchy in the Nineteenth Century, Offprint Austrian History Yearbook, Volume III, Pt. 2, 1967, Rice University, Houston, Texas Macartney C.A., The Habsburg Empire 1790-1918, Weidenfeld and Nicolson, London, 1971 Markus, Tomislav, Hrvatski politički pokret 1848.-1849. godine, Ustanove, ideje, ciljevi, politička kultura, Dom i svijet, Zagreb, 2000. Markus, Tomislav, Korespondencija bana Jelačića i Banskog vijeća 1848.–1850., Hrvatski institut za povijest, Dom i svijet, Zagreb, 1998. Markus, Tomislav, Zakonske osnove odbora Sabora Hrvatske i Banskog vijeća 1849. godine, Časopis za suvremenu povijest, God 28, br. 1–2, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 1996., str. 139–159 Maurović, Milivoj, Notitia de preacipius officiis Regnorum Croatiae, Slavoniae et Dalmatiae, (Kritičke skice iz XVIII. stoljeća o hrvatskoj upravi) Opća enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, Zagreb, 1977 12 Pavličević, Dragutin, Povijest Hrvatske, Zagreb, Naklada Pavičić, 1994. Pliverić, Josip, Hrvatsko-ugarsko državno pravo, sv. 1 i 2, po stenografskim bilješkama Janka Koharića uz redakciju M. Škrabca izdao Božidar Žalac, Zagreb, 1900. Polić, Milan, Parlamentarna povjest kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije sa bilješkama iz političkoga, kulturnoga i družtvenoga života, I i II, Komisiona naklada kr. sveučilištne knjižare Franje Suppana, Zagreb, 1899. i 1990. Pusić, Eugen, Nauka o upravi, PFZ, Zagreb, 1981. Registraturni načrt za namestništvo in okrajna glavarstva na Kranjskem, Za objavo pripravila in prevedla Olga Pivk, Ljubljana, Arhiv Republike Slovenije, 1996 Ribnikar, Peter, Arhivsko gradivo Namestništva in deželne vlade v Ljubljani 1850-1918, Arhivi, Glasilo Arhivskega društva in arhivov Slovenije, Letnik II, Številka 1-2, Ljubljana 1979., str. 32-36 Rječnik historije države i prava, Informator, Zagreb, 1968. Serže, Saša, Deželni zbor in odbor za Kranjsko, Arhivi, Glasilo Arhivskega društva in arhivov Slovenije, Letnik XVI, Številka 1-2, Ljubljana 1993., str. 124-127 Serže, Saša, Način odlaganja spisov pri upravnih in avtonomnih organih na deželi in lokalni ravni v drugi polovoci devetnajstega stoletja, Arhivi, Glasilo Arhivskega društva in arhivov Slovenije, Letnik XXI, Številka 1-2, Ljubljana 1998., str. 26-31 Sirotković, Margetić, Povijest država i prava naroda SRF Jugoslavije, Školska knjiga, Zagreb, 1988. Sirotković, Hodimir, Izborni red za Sabor od 1861. godine i provođenje izbora, Rad JAZU, knjiga 347, Zagreb, 1967., str. 211-276 Sirotković, Hodimir, Najvažniji državnopravni akti sabora 1848, Historijski zbornik, god. LI, Zagreb, 1998., str. 77-82 Sirotković, Hodimir, Organizacija uprave u Hrvatskoj i Slavoniji u njenom građanskom razdoblju (1848-1918), Bastaić, Beuc, Sirotković, Engelsfeld, Lonza, Hrestomatija povijesti hrvatskog prava i države, svezak I., Pravni fakultet, Zagreb, 1998., str. 293-306 Smrekar, Milan, Priručnik za političku upravnu službu u kraljevinah Hrvatskoj i Slavoniji, I – V, Zagreb, 1899. Stančić, Nikša, Hrvatski građanski sabor 1848-1918, Hrvatski sabor, Sabor RH / NZ Globus / Školska knjiga, Zagreb, 1994., str. 61-97 Steed, Henry Wickham, The Hapsburg Monarchy, Constanble and Company Ldt., London, 1919. Szabo, Agneza, Središnje institucije Hrvatske u Zagrebu 1860-1873, I i II, Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb, 1987. Šidak, Gross, Karaman, Šepić, Povijest hrvatskog naroda g. 1860-1914, Zagreb, Školska knjiga, 1968 Šidak, Jaroslav, Hrvatsko pitanje u Habsburškoj monarhiji, Historijski pregled, br. 2-3/1963, str. 101 – 194 Šidak, Jaroslav, Studije iz hrvatske povijesti XIX stoljeća, Institut za hrvatsku povijest, Zagreb, 1973 Šišić, Ferdo, Pregled povijesti hrvatskog naroda, Zagreb, Nakladni zavod MH, 1975. Šulek, Bogoslav, Naše pravice, Izbor zakonah, poveljah i spisah, znamenitih za državno pravo kraljevine dalmatinsko-hrvatsko-slavonske od g. 1202-1868, tisak Dragutin Albrecht, Zagreb, 1868. Šurmin, Đuro, Hrvatski preporod I, II, Tisak Dioničke tiskare, Zagreb, 1903, 1904 Taylor, A.J.P., Habsburška monarhija 1809-1918, Znanje, Zagreb, 1990 Umek, Ema, Gradivo za zgodovino Slovence v Splošnem upravnem arhivu na Dunaju, Arhivi, Glasilo Arhivskega društva in arhivov Slovenije, Letnik III, Številka 1-2, Ljubljana 1980., str. 13-17 13 Vežić, Milivoj, Pomoćnik za javnu upravu. Sbirka najvažnijih zakonah i naredabah u javnoj sigurnosti, obćem zdravlju i o narodno–gospodarskoj prilagodbi u kraljevinah Hrvatskoj i Slavoniji s pripojenom bivšom hrv.–slav. Krajinom, Naklada Akademijske knjižare L. Hartmana, Zagreb, 1884. Vidmar, Josip, Registratura Odjela za unutrašnje poslove Zemaljske vlade 1869-1918, Arhivski vjesnik, God. I., sv. 1, Zagreb, 1958., str. 411-444 Vidrih-Lavrenčić, Lilijna, Problematika strokovne obdelave arhivskega gradiva občin v obdobju Avstro-Ogarske 1850-1918, Arhivi, Glasilo Arhivskega društva in arhivov Slovenije, Letnik XII, Številka 1-2, Ljubljana 1989., str. 52-54 Vilfan, Sergej, Pravna zgodovina Slovencev, Slovenska matica, Ljubljana, 1961. Vrbanić, Fran, Rad hrvatskoga zakonodavstva na polju uprave od god. 1861. do najnovijega vremena, Rad JAZU-u, knjiga XCIV, Zagreb, 1889., str. 47 – 114 Žontar, Jože, Razvoj sistemov poslovanja s spisi pri upravnih oblasteh do reforme pisarniškega poslovanja leta 1956, Arhivi, Glasilo Arhivskega društva in arhivov Slovenije, Letnik XVI, Številka 1-2, Ljubljana 1993., str. 30-44 Žigrović-Pretočki, Ivan, Upravna nauka i hrvatsko upravno pravo u kratkim crtama, Tisak i naklada knjižare L. Hartmana (St. Kugli), Zagreb, 1917. Žontar, Jože, Struktura uprave in sudstva na Slovenskem od srede 18. stoletja do leta 1848, Arhiv Republike Slovenije, Ljubljana, 1998 Zakoni: Zemaljsko-zakonski i vladni list za krunovinu Hervatsku i Slavoniu, godine 1850., 1851 Zemaljsko-zakonski i vladni list za kraljevine Hervatsku i Slavoniu, godine 1852., 1854. Sbornik zakonah i naredabah valjanih za kraljevinu Hrvatsku i Slavoniu, godine 1863., 1865., 1866., 1869 Obavijesna pomagala21 Banska konferencija i Sabor 1861. (1859-1873) Banska vlada - 2 obavjesna pomagala bez naslova Hrvatski sabor 1848 Hrvatski sabor 1861-1918 Iveljić Iskra Bansko vijeće kao upravno tijelo (1848-1850) Kraljevska hrvatsko–slavonsko–dalmatinska dvorska kancelarija - obavjesno pomagalo bez naslova Perak Erna Carsko i kraljevsko hrvatsko-slavonsko namjesništvo u Zagrebu, 1854.-1861.god., Statthalteri, 1993. Sumarni inventar spisi Hrvatsko– slavonske dvorske kancelarije u Beču Šojat Vesna Sabor Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije 1848. god. Zgorelec Snježana Kraljevsko namjesničko vijeće Kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije 1861–1869, 1999. 21 Arhivsko gradivo Hrvatskog državnog arhiva, Marulićev trg 21, Zagreb
© Copyright 2024 Paperzz
