OTAJSTVO KRIŽA SJAJI SE GLAZBENA POETIKA OTAJSTVA U DJELU MO. BLAŽENKA JURAČIĆA dr. sc. Ivica Žižić Glazbeno stvaralaštvo maestra Blaženka Juračića provire iz kontemplacije Otajstva Kristove muke, smrti i uskrsnuća. Njegova glazba tijesno povezuje Logos s Melosom, pjesan s bogoslužjem, glas s otajstvom, instrument s osjećajem vjere. Uronjen u veličajni spomen muke, smrti i uskrsnuća, Juračić pjeva bol i nadu, predanje i život darovan po križu. Svijet osjećaja, vjere, ufanja, iskrenog ganuća sjedinjuje se sa složenim harmonijama, melodijama, ritmovima i sonornim slikama u jedinstvenu gestu. Glazba reflektira Otajstvo križa, koji sjaji u svojoj uzvišenoj dramatici čovjekova otkupljenja. Iz Juračićeve pasionske poetike doslovno se izvija plač, bol i muka, ali i očitovanje duboke i neizmjerne ljubavi. U opisivanju boli što je proživljava iz doživljaja Kristove muke i Marijine boli nalazi se očaravajuća ljubav „do kraja“ (usp. Iv 13,1). Takav doloristički izraz Juračićeve glazbe pomalja se iz čežnje da dotakne najdublju bol ranjene Ljubavi i da se odatle vine u visine njezine veličajne svetosti. Mistični zanos i realizam, osjetna sućut u Juračićevoj glazbi daruju estetski izraz osebujne ljepote. S takvim duhovnim tonalitetom, Juračićevo izražavanje ozbiljuje se kao duboka sućutnost, paradigmatski nazočna u u Stabat Mater, u strepnji i sućuti Marije Majke pred Sinom u njegovoj muci i smrti na križu. Tim dirljivim djelom Juračić je zacijelo dosegao najdublji pathos vjere sjedinjene s Raspetom Ljubavi i pretočio ga u glazbenu refleksiju. Glazbeni govor Blaženka Juračića duboko je ukorijenjen u glazbenoj simbolici koju skladatelj svagda artikulira osluškujući zvučanje riječi. Glazba tako postaje poetični vrutak u kojem se ozbiljuje pobožni kliktaj duše u poklonstvenom stavu prema ljubavi koja se darovala „do kraja“. Glazba se molitveno razvija u dijalogu, probija kroz disonantne sklopove prema bistrim ikonama svetoga. Izražajni kodovi Juračićeve glazbe uvode u duboku refleksivnost. To nije glazba koja će priuštiti laku emotivnost ili gratificirajuće ugođaje. Ona se radije izmješta iz područja lake prijemljivosti i traži punu angažiranost slušatelja koji je pozvan zaći u intimne krajolike glazbene kontemplacije Otajstva Kristova predanja. Oporost izričaja zahtijeva strpljivo iščekivanje vedrine smiraja harmonija. Njegova je glazba u isti mah potresna poema i ljupka lirika, vedro slavljenje i bolni intimizam. U Juračićevoj glazbi mistično odsijeva Otajstvo križa. U podnožju Juračićeve glazbe žubore drevni gregorijanski napjevi, a njegove glazbene fraze kreću se kroz jecaj i kliktaj prema vedrom obzorju Uskrsnuća. Glazbene ikone izmjenjuju se u hodu kojim Juračić uranja u Otajstvo Kristova predanja. Protkana molitvom i sazrela u nadi, glazba se pretače u slavljenje (ars celebrandi). U svojem nutarnjem ustroju i estetskoj emociji, Juračićeva se glazba ozbiljuje kao poetična sveza lijepoga i svetoga koje u liku Krista raspetoga i uskrsloga poprima svoju punu istinu i svoju punu ljepotu. Juračićeva glazbena poetika po svojoj trajnoj vrijednosti i uronjenosti u sveto, po svojoj lirici i snazi prianjanja Otajstvu događa se u znaku drevne izreke: Čvrsto stoji križ dok se svijet okreće (Stat crux dum volvitur orbis).