Glasilo o duhovnom, kulturološkom, nacionalnom identitetu i položaju Bošnjaka u Crnoj Gori e-mail: [email protected] Jul, 2013. godine Broj 27 www.forumbosnjaka.com Godina VIII ISSN 1800-7724 Petnjica ponovo opština Foto: Latif Adrović Povodom 100-godišnjice rođenja: Sjećanje na Rifata Burdžović Trša Str: 36-41 Nakon višedecenijskog zalaganja poslanika Rifata Rastodera, kao i, maltene, svih građana i njihovih političkih predstavnika sa područja Petnjice kod Berana, Skupština Crne Gore je, nakon višesatne rasprave na sjednici od 9. maja t.g, a potom i glasanjem na sjednici od 28. maja, ubjedljivom većinom glasova (50 - „ZA“ i ... uzdržanih od ukupno 81 poslanika) usvojila Predlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o teritorijalnoj organizaciji Crne Gore, kojim se ovom području vraća status opštine, ukinute još davne 1957. godine str. 25-35 Petnjica Foto: Latif Adrović Gore: selo Donja Vrbica, Trpeška dolina, dolje: selo Radmanci i selo Bor Revija FORUM Revija FORUM Sadržaj IZ NAŠEG UGLA POZIV za obilježavanje Dana sjećanja na žrtve.............................................................................. 5 Hronika U Plavu obilježena 100 godišnjica zločina - nasilnog pokrštavanja muslimana Vakat zuluma............................................................................................................................................. 6 U Podgorici i Bijelom Polju obilježena dvadeseta godišnjica zločina u Štrpcima U Podgorici i Bijelom Polju obilježena dvadeseta godišnjica zločina u Štrpcima Spomen obilježje stradalima.............................................................................................................. 7 Dvije decenije nakon otmice u Štrpcima Sahranjen Iljaz Ličina............................................................................................................................ 8 Forum Bošnjaka Crne Gore povodom deportacije izbjeglica Sračunati pokušaji prikrivanja zločina........................................................................................... 9 Pljevlja Dva i po vijeka Hadži Alijine džamije........................................................................................... 12-13 Sarajevo Aldemarov pejzaži u galeriji “Preporod”......................................................................................15 Izložba Ibrahima Kurpejovića u Bugarskoj Slike života u apstraktnom pejsažu..........................................................................................16-17 Izložba kaligrafskih radova turskog kaligrafa Mehmeta Ćebija u Crnoj Gori Kada ljubav prema Poslaniku postane umjetnost.....................................................................18 Promocije „Buđenje Bihora“ u Luxemburgu......................................................................................................19 Promovisana knjiga “Sofra“ Ervina Spahića Nove priče u starom ruhu............................................................................................................ 20-21 Naučni skup „Jezik Bošnjaka u Crnoj Gori“ Apel za primjenu ustavnih odredbi.................................................................................................22 Kritičke paralele Crnogorska ekonomska zbilja Preskupo tumaranje...................................................................................................................... 23-24 Piše: Damir Šehović, Poslanik SDP-a u Skupštini Crne Gore Jul, 2013. Glasilo o duhovnom, kulturološkom, nacionalnom identitetu i položaju Bošnjaka u Crnoj Gori Izdavač: Forum Bošnjaka Crne Gore *** Predsjednik Savjeta: Husein - Ceno Tuzović, prof. Predsjednik Upravnog odbora: Mirsad Rastoder Adresa: Podgorica, ul. AVNOJ-a br. 32 www.forumbosnjaka.com E-mail: [email protected] Žiro račun: 550-3841-06 Podgorička banka *** Koordinatori: Melita Rastoder Safet Korać *** Grafička Priprema: Adil Tuzović *** Štampa: Daily Press, Podgorica Tiraž: 2000 Rješenjem Ministarstva kulture i medija Crne Gore broj 582, od 6 aprila 2006. godine, revija Forum se upisuje u evidenciju medija. Objavljivanje Revije Forum sufinansira Fond za zaštitu i očuvanje manjinskih prava u Crnoj Gori. 3 Revija FORUM DRUŠTVO Skupština Crne Gore, konačno, odlučila Petnjica ponovo opština............................................................................................................... 25-26 Petnjica: Promocija knjige Rifata Rastodera Opština Petnjica - stanje i perspektive razvoja.......................................................... 27 Rifat RASTODER: San generacija................................................................................................. 28-29 Muhamed Adrović: Poljoprivredni resursi........................................................................................ 30-31 Rešad Rastoder: Šumski resursi............................................................................................................32 Enver Rastoder: Turistički resursi...........................................................................................................33 Dr Erel Muratović: Ljudski resursi..........................................................................................................34 Dr Šemsudin Adrović: Neophodno širenje psiholoških granica..........................................................35 Sjećanje na Rifata Burdžovića Trša ................................................................................ 36 Radovan Radonjić: Borac za slobodu čovjeka................................................................................ 37-38 Prof. Dr Ljubomir Sekulić: Sloboda vrjednija od života.......................................................................39 Mirsad Rastoder: Tršo - svevremenska ličnost............................................................................... 40-41 Povodom 21. godišnjice deportacije izbjeglica: Kada bi mrtvi progovorili...................................42 Piše: Husein Tuzović Sjećanja: Savremeni primjeri čojstva i junaštva..........................................................................43 Piše: Husein-Ceno Tuzović Nemša Omerhodžić, uspješna žena iz Bijelog Polja Žena nije samo supruga, majka i domaćica...................................................................................44 Piše: Kemal Musić Mladi i mediji: Virtuelna imitacija života...................................................................................... 45-46 Piše: Mirsada Šabotić Kutak za dokone: Putujući limskom dolinom............................................................................ 47-48 Piše: Ervin SPAHIĆ Gost „Foruma“: Safet Sijarić, književnik, dobitnik nagrade „Pero Ćamila Sijarića“ Hora za pisanje................................................................................................................................. 49-50 Piše: Mirsad Rastoder Sto godina od rođenja Ćamila Sijarića: Pisac bez zavičaja je pisac bez osnove.................... 51-52 Piše: Kemal Musić U susret novoj knjizi Refika Ličine, našeg pisca u Švedskoj Povijest straha od behara........................................................................................................... 53-54 Piše: Ahmed BURIĆ Nova knjiga Envera Muratovića IZA MENE Ni rođenoj pjesmi se više ne može vjerovati - Enver Muratović: IZA MENE (izbor iz poezije 1996–2013).................................................. 55-56 Piše: Pavle Goranović Gost „Foruma“: Edin Urjan Kukavica, šejh, autor tri romana Slijedimo načela duhovnog viteštva........................................................................................ 57-59 Razgovarao: Mirsad Rastoder Arhitektura: Komšiji treba sačuvati vidik na rijeku................................................................. 60-61 Piše: Mr. arh. Sahret Hajdarpašić PRIČA: Remzija HAJDARPAŠIĆ HARUN.........................................................................................................................................................62 SPORT Dečić - prvak Druge fudbalske lige Crne Gore: Ubjedljiv povratak među prvoligaše...............64 Vjerski pojmovnik Nasihat - riječ koja mijenja svijet.....................................................................................................66 4 Jul, 2013. Iz našeg ugla Revija FORUM P O Z I V NN: Forum Bošnjaka Crne Gore povodom 20‐te godišnjice zločina u Štrpcima N: Poziv nadležnim institucijama za obilježavanje Dana sjećanja na žrtve Dana 27. februara 2013.godine navršiće se ravno dvadeset godina od stravičnog zločina u Štrpcima, kada su pripadnici zločinačkih paravojnih jedinica Republike Srpske pod komandom Milana Lukića, oteli iz voza broj 671, u stanici Štrpci na pruzi Beograd‐Bar, 19 putnika od kojih Uvaženi članovi i prijatelji Foruma Bošnjaka Crne Gore, su 18 Bošnjaka i jedan Hrvat, a kasnije ih i zvjerski ubili. Poštovani građani, Prije dvije godine u jezeru Perućac, među 162 žrtve, u masovnim grobnicama pronađeni su i Forum Bošnjaka Crne gore i ove godine, u saradnji sa Glavnim gradom Crne Gore – Podgoricom, orgaostaci dvojice otetih putnika iz Štrbaca – Rasima Ćorića iz Prijepolja i Jusufa Rastodera iz Savin nizuje obilježavanje 11. jula – Dana sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici, počinjenog između 11 i 19. jula 1995. godine nad preko 8000 Bošnjaka, kao i na sve ostale civilne žrtve ratova, vođenih na Bora kod Berana. Ranije su pronađeni ostaci Halila Zupčevića. Pored njih, iz voza 671, odvedeni bivše nam zajedničke - SFRJŠećo u periodu 2001. godina. su prostoru Esad Kapetanović, Iljaz Ličina, domovine Fehim Bakija, Softić, 1991 Rifet –Husović, šesnaestogodišnji Senad Đečević, Ismet Babačić, Adem Alomerović, Muhedin Hanić, Safet Preljević, Džafer Tim povodom, u četvrtak – 11.jula, biće organizovano: Topuzović, Fikret Memović, Fevzija Zeković, Nijazim Kajević, Zvezdan Zuličić i Toma Buzov. Od • 10 časova - polaganje cvijeća na Spomen obilježje u Spomen parku „Pobrežje“ u Podgorici; 19 otetih, 8 su bili stanovnici Crne Gore. • 10,30 časova – svečano otvaranje otkrivanje naziva ulice( neposredno uz Spomen park „Pobrežje“) Jedini osuđeni za otmicu i likvidaciju 19 nevinih građana, kojima je je jedina “krivica” bila što posvećenog Srđi Aleksiću, mladiću iz Trebinja koji je stradao, januara 1993. godine, braneći komšiju drugu nisu iste vjere; vjere kao zločinci i što pripadaju drugoj nacionalnosti, je Nebojša Ranisavljević iz Despotovca, kome je već istekla 15‐to godišnja zatvorska kazna. Vođa zločinačke grupe Milan • 18 časova(velika sala KIC-a „Budo Tomović“) – Film „Tri kruga“ , režisera Sr]ana Golubovića, inspiLukić je osuđen za drugi zločin u Hagu na gestom doživotnu robiju, međutim za otmicu putnika u risanog inače, upravo visokocivilizacijskim Srđana Aleksića. Štrpcima nikad nije odgovarao. U uvjerenju da je sjećanje na žrtve najsigurnija odbrana od fašistoidne svijesti koja je i uzrok njihovog stradanja, a ovih dana, nažalost, neometano po četvrti put u nepune poslednje dvije godine (3.-4. januForum Bošnjaka Crne Gore će, kao i do sada, učiniti sve da se zločin u Štrpcima nikada ne ar 2012; marta 2012; januara 2013 i 26-27. juna 2013) nasrće i na samo spomen obilježje, pozivamo zaboravi, kod nadležnih institucija, na žrtvama, daljem pronalaženju posmrtnih ostataka Vas da ui insistiraće, što većem broju iskažemo pijetet i prema i prema sopstvenom pamćenju. otetih putnika, koji su toga dana ušli u voz “nade i očekivanja“ da će se sresti sa svojim S poštovanjem, porodicama, a danas njihove porodice ni ne znaju gdje su kosti njihovih najmilijih. Forum Bošnjaka, takođe, podsjeća da ovaj zločin nije u potpunosti rasvijetljen, jer su većina njegovih naredbodavca i počinioca i dalje nepoznati nadležnim organima, pa očekuje da se i dalje radi na njihovom otkrivanju i procesuiranju, ali i utvrđivanju pune istine o ovom događaju, kako bi porodice i rodbina nevinih žrtava dobile makar potpunu sudsku satisfakciju. Jul, 2013. 5 Hronika PLAV M Revija FORUM U Plavu obilježena 100 godišnjica zločina - nasilnog pokrštavanja muslimana Vakat zuluma anifestacijom pod nazivom “ Vakat zuluma”, u organizaciji Mešihata Islamske zajednice u Crnoj Gori i Kulturnog centra Plava i Gusinja iz Njujorka, u Plavu je, početkom marta, obilježena stogodišnjica zločina - nasilnog pokrštavanja Bošnjaka i Albanaca u periodu 1912-1913 godina. U sklopu manifestacije organizovano je i klanjanja dženaze stradalim u tom pogromu. Dženazu je klanjalo više hiljada građana Plava i učesnika skupa. Gradonačelnik Plava Orhan Šahmanović, koji je i predsjednik organizacionog odbora za obilješavanje stogodišnjice zločina, kazao je, između ostalog, da je ovo “sjećanje na nevino stradale Bošnjake i Albance ovog kraja, koji su stradali nakon što su odbili da promijene svoju vjeru”. - Brutalnost onoga što se dogodilo ovdje, nikada se ne može zaboraviti ne samo dok živi naša generacija, nego za sva vremena. Nadamo se, da će spomen na žrtve počinjenih zločina naći mjesta na stranicama istorije nove i moderne Crne Gore, a isto tako i da će se stanovnici ove kotline osloboditi straha, da im neko ne ukrade i ne sakrije istinu o 1913. Mi Bošnjaci i Albanci imamo oba- 6 “Ne smiju se zaboraviti zlocin i nasilna pokrstavanja”: Sa skupa u Plavu vezu, da se jasno i nedvosmisleno odredimo protiv zla zlih ljudi. Neutralnost pomaže dželatu, nikad žrtvi, a šutnja hrabri tiranina, nikad potlačenog. Spomen-obilježje ubijenim naša je obaveza i to će biti naš podsjetnik na vakat zuluma i garant da nam se zločin nikada više ne ponove. Neutralnost pomaže dželatu, nikad žrtvi, a šutnja hrabri tiranina, nikad potlačenog. A pamtimo vremena kada je to bila tema koja se šuti, o kojoj se šapuće. Ako naša država uradi sve, da se ovi zločini rasvijetle, još više će biti naša”, istakao je između ostalog Šahmanović. Reis Islamske zajednice Crne Gore Rifat Fejzić kaže da dženaza nije samo podsjećanje na žrtve već je bila i molitva za sve stradale muslimane u proteklih 100 godina na prostoru Balkana. “Vjera se ne može silom uzeti, a ni utjerati u čovjeka, a dešavanja u Plavu i Gusinju pomenutih godina su najbolji primjer za to, naglasio je, između ostalog, Fejzić. Poslanik Husnija Šabović kazao je da je ponosan što pripada generacijama plavsko-gusinjskog naroda, koje su uspjele da nešto što je bilo u dubini tame iznesu na svjetlo dana. Jul, 2013. Hronika Revija FORUM U Podgorici i Bijelom Polju obilježena dvadeseta godišnjica zločina u Štrpcima D Spomen obilježje stradalima elegacija Foruma Bošnjaka Crne Gore je I ove godine, na dan otmice a potom i svirepe likvidacije najmanje 19 putnika iz voza Beograd - Bar - 27. Februara 1993. godine, položila buket od 19 ruža na Spomen obilježle civilnim žrtvama rata na prostorima bivše SFRJ tokom perioda 1991- 2001. godina. Vijence su položili i predstavnici Liberalne partije kao i rodbina pojedinih žrtava, od kojih je 8 bilo iz Crne Gore. Zločin u Štrpcima se, podsjetimo, dogodio 27. februara 1993. godine, kada su pripadnici paravojnih jedinica Republike Srpske na stanici Štrpci, oteli 19 putnika od kojih su 18 Bošnjaka i jedan Hrvat i potom ih zvjerski ubili. Jedini osuđeni za otmicu i likvidaciju onih kojima je jedina krivica bila što pripadaju drugoj nacionalnosti, jeste Nebojša Ranisavljević iz Despotovca, kome je već istekla 15-godišnja zatvorska kazna. Vođa zločinačke grupe Milan Lukić osuđen je u Hagu na doživotnu robiju, ali za drugi zločin dok za otmicu u Štrpcima nikad nije odgovarao. „Nijesu imali njihovo ime, imali su drugo ime, ali su imali pravo da žive i da se raduju. Oni su i taj život i tu radost ugušili. To što se desilo ne treba zaboraviti, ali se ne možemo i u sjećanju služiti oružjem», bila je poruka Huseina Cena Tuzovića, predsjednika Savjeta Foruma Bošnjaka u Crnoj Gori. Jul, 2013. Obilježena dvadeseta godišnjica zločina: Bijelo Polje “Računam da nije prestala odgovornost na državnoj liniji ne samo u Crnoj Gori nego i u Srbiji i u BiH da ne dozvole da zločinci ostanu nekažnjeni. Jedino je kažnjen Ranisavljević ali on je bio, kako bi mi u Podgorici rekli sitan u odnosu na ono što su drugi radili. Nadamo se da se to neće zaboraviti i da će države tražiti nalogodavce», kazao je Husein Tuzović. Porodice stradalih putnika u Štrpcima, sa područja Bijelog Polja, dvadesetu godišnjicu stradanja svgojih članova porodica obilježili su u velikoj Sali Skupštine Opštine Bijelo Polje. - Dvadeset godina od otmice 19 putnika na željezničkoj stanici u Štrpcima, od strane pripadnika grupe Milana Lukića i drugih za sada nepoznatih lica, koji su nakon toga, mučeni i likvidirani, još uvijek nema pravičnog sudskog epilog,” kazao je Ragip Ličina, predsjednik Udruženja porodica stradalih putnika. Zato od nadležnih institucija zahtijevamo: Da, Državno tužilaštvo, pokrene istragu kako bi se nalogodavci i počinioci zločina priveli pravdi i adekvatno kaznili, te da se pronađu ostaci stradalih kako bi ih, njihovi najbliži sahranili, da se riješi socijalno i radno pitanje članova porodica stradalih i podigne spome obilježje u Gradskom parku,” kazao je Ličina. Zločin u Štrpcima nije bila slučajnost, već dio strategije etničkog čišćenja koju ovdašnji narodi, nijesu na vrijeme prepoznali, rekao je, između ostalog, M. Rastoder 7 Hronika Revija FORUM - Onda je bilo kasno, a ta naivnost, pohlepa ili zabluda, kumovala je nanošenju teških zlodjela koja su ostavila duboke posljedice.Valja nam sve to liječiti. I baš zbog toga treba govoriti. Govoriti na ovaj dan i drugim povodima, o etničkom čišćenju Bukovice, deportaciji izbjeglica, logoru Morinj, likvidaciji civila u Ka- luđerskom lazu i drugim stradanjima nedužnih ljudi, kako bi bar ove mlađe upozorili, da znaju prepoznati zlo u začetku i da braneći druge mogu odbraniti i sebe i svoj trajni mir, u komšiluku, među prijateljima među ljudima. Siguran sam da bi čestiti Bjelopoljci i danas bili mnogo ponosniji da u svom gradu imaju spomenik sa imenima žrtava otmice u Štrpcima, jer su ovi ljudi postali simbol otpora zaboravu.’’, naglasio je Mirsad Rastoder. Potpredsjednik opštine Bijelo Polje, Tufik Bojadžić, najavio je izgradnju spomen obilježja do kraja godine i veću socijalnu brigu o članovma porodica stradalih putnika. Dvije decenije nakon otmice u Štrpcima Sahranjen Iljaz Ličina Nakon dvadeset godina posmrtni ostaci Iljaza Ličine, iz sela Lozna kod Bijelog Polja – koji je sa još 18 putnika otet iz vozu u Štrpcima u februaru 1993. godine, a potom ubijen – dovezeni su i sahranjeni u rodnom mjestu, 16 maja 2013. Iljaz je 23. februara 1993. godine iz Beograda, gdje je radio, kupio kartu i krenuo da posjeti porodicu. Otet je 27. februara i zajedno sa ostalim putnicima, 17 Bošnjaka i jednim Hrvatom, odveden iz voza u nepoznatom pravcu.Tek nakon dvije decenije, DNK analizom posmrtnih ostataka koji su prije tri godine pronađeni u jezeru Perućac, u mjestu Crni potok, ustanovljeno da se radi o Iljazu. U prisustvu velikog broja prisutnih, Dženazu-namaz u mjestu Lozna ispred kuće porodice Ličina, predvodio je reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat ef Fejzić. 8 Jul, 2013. Hronika Revija FORUM Forum Bošnjaka Crne Gore povodom deportacije izbjeglica Sračunati pokušaji prikrivanja zločina Forum Bošnjaka Crne Gore pozvao je najviše političke i državne prestavnike da se založe za dosljedno suočavanje sa istinom o zločinima deportacija, da sankcionišu počinioce i da preduprijede ponavljanje sličnih događaja. Povodom obilježavanja 21. godišnjice od deportacije i likvidacije bosanskih izbjeglica iz Crne Gore, iz Foruma je 26. maja saopsteno agenciji MINA, da prikrivanje i negiranje zločina predstavlja novi zločin. Iz Foruma je naglašeno da je, 21. godišnjica od deportacije i likvidacije bosanskih izbjeglica podsjećanje na jednu od najvećih mrlja na obrazu Crne Gore. Nažalost sjećanje na žrtve, kako se ističe u Forumovom saopštenju, protiče u znaku kontroverznog prebacivanja odgovornosti za formalnopravne pokušaje prikrivanja tog, kao i drugih zločina počinjenih u Crnoj gori ili u ime Crne Gore. “Prema njima u Crnoj Gori se nije dogodila ni etnički čista Bukovica, ni deportacija izbjeglica, ni logor Morinj, ni slučaj Kaluđerski Laz, odnosno likvidacija izbjeglica sa Kosova. Da se i ne govori o svojevremenoj, gotovo već zaboravljenoj, masovnoj i raznovrsnoj torturi nad stanovništvom bošnjačke, albanske, hrvatske a, umnogome i crnogorske nacionalnosti”. Forum je ocijenio da sve upućuje na sračunate pokušaje prikrivanja ili čak, negiranja zločina, “a što je, u suštini, novi zločin”. “Pozivamo stoga sve najviše političke i državne prestavnike da preduprijede ponavljanje zločina i založe se za dosljedno suočavanje sa istinom o njima i posebno za adekvatno sankcionisanje počinilaca istih”, piše u sapštenju Foruma.E.P. Jul, 2013. PLJEVLJA Mevlud u Bukovici U jedinoj bukovičkoj džamiji u selu Rosulje, 15. juna održan je tradicionalni mevlud kome je prisustvovalo oko 200 Bukovičana iz Sarajeva, Goražda, Pljevalja i Turske. Ovo je bio peti po redu mevlud koji organizuje Odbor Islamske zajednice Pljevlja, sa Udruženjima Bukovičana iz Pljevalja i Sarajeva.Mevludu su prisustvovali: Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat ef. Fejzić, profesori medrese „Mehmed Fatih“ u Podgorici: Sadmir ef. Hadžijić i Smajo ef. Dacić, nekadašnji imam džamije u Rosuljama Šaćir ef. Smailović, pljevaljski imami: Mehmed ef. Durgut, Erol ef. Pita i Ferid ef. Osmanagić. Nakon proučenog mevluda prisutnim se obratio imam Husein pašine džamije Ferid ef Osmanagić. - Ovo je jedina džamija na seoskom području pljevaljske opštine i praktično jedina džamija na tromeđi između Pljevalja, Foče i Čajniča. Zato imamo posebnu obavezu da je sačuvamo i da je posjećujemo. Dva puta je uništavana, ali je uvijek zalaganjem vrijednih Bukovičana na istim temeljima nicala nova. Poslednji put je bila uništena februara 1943 godine, a na istim temeljima podignuta 1959 godine. podsjetio je Osmanagić. Na prostoru Bukovice svojevremeno su egzistirala tri džemata, a bilo je 11 mekteba. Zabilježeno je da su 1962 godine bila aktivna tri mekteba: Rosulje, 70 polaznika, Raščići, 82 i Planjsko, 96 polaznika.Takođe je zabilježeno da je jednu od medresa do 1970 godine završilo 7 Bukovičana, kazao je Osmanagić. U Bukovici je, u periodu 1992-95 ubijeno 6 lica, dvije osobe zbog torture izvršile samoubistvo, pretučeno je blzu 80 mještana, izvršena je otmica 12 lica, od kojih su neki razmijenjeni za srpske borce u Goraždu, zapaljeno je osam kuća i džamija u selu Planjsko, porušena je eksplozivom kamena munara u Raščićima, a protjerano je 110 porodica sa oko 300 članova. Na sudskom procesu koji je 2011 godine završen na Višem sudu u Bijelom Polju donesena je sramna presuda, da nema krivaca za događaje u Bukovici. Već pet godina traje Vladin program povratka u Bukovicu i do sada su napravljene 43 kuće za povratnike, ali su i dale uglavnom prazne. J.D. 9 Hronika Revija FORUM Haški tribunal Presuda za etničko čišćenje Herceg-Bosne Haški sud doneo je, 29. maja 2013. presude šestorici rukovodilaca hrvatske paradržavne tvorevine “Herceg Bosne”, kojima su osuđeni kao učesnici zajedničkog zločinačkog poduhvata - etničkog čišćenja djelova BiH i stvaranja Velike Hrvatske u koju bi ušli i djelovi BIH, nekadašnji premijer Herceg Bosne Jadranko Prlić jednoglasnom odlukom vijeća osuđen je na 25 godina robije, a bivši ministar odbrane Bruno Stojić 20 godina. Komandanti Glavnog štaba Hrvatskog viijeća odbrane (HVO) generali Slobodan Praljak i Milivoj Petković osuđeni su, takođe, na po 20 godina zatvora. Komandant vojne policije HVO Valentin Ćorić osuđen je na 16 godina zatvora, dok je načelnik kancelarije za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić osuđen je na 10 godina. Svima njima u kaznu će se uračunati vreme koje su proveli u pritvoru. Predrag Matvejević: Plakao sam dok sam slušao kakvi su zločini počinjeni Ugledni univerzitetski profesor, jedan od vodećih evropskih intelektualaca, književnik i filozof Predrag Matvejević, porijeklom Mostarac, izjavio je kako je plakao dok je slušao količinu zločina koji su počinjeni tokom međunarodnog oružanog sukoba i udruženog zločinačkog poduhvata u Bosni i Hercegovini tokom stvaranja tzv. Herceg-Bosne. “Ja sam živio u emigraciji kada su se dogodile strahote u našoj zemlji. Mi smo u emigraciji formirali asocijaciju “Sarajevo” s pokojnim Faikom Dizdarevićem i dobijali svježe vijesti iz Bosne. Povremeno sam navraćao u različite dijelove bivše domovine, Jugoslavije: Bio sam u Sarajevu dva puta, nakon rušenja Nacionalne biblioteke, u Mostaru, nakon rušenja stare ćuprije. Prošao sam od Konjica do Stoca i vidio tolike srušene džamije, minarete napola presječene. Bio sam i u Srebrenici i uvjerio se da je ono što se dogodilo – genocid’’, kazao je Matvejević. 10 Bruno Stojić i Slobodan Praljak na sudu Tokom suđenja izvedeno je 10.000 dokaza i 145 svjedoka optužbe i 60 svedoka odbrane, a presuda ima 2.700 strana uz brojne dodatke, a sudija je preko 90 minuta čitao presudu i njeno obrazloženje. Pojedini članovi vieća imali su izdvojena i djelimičcno protivna mišljenja u vezi kvalifikacija iz optužnice, kao i krivnje po pojedinim tačkama. Optužba je za Prlića, ministra odbrane Brunu Stojića, komandante Glavnog štaba Hrvatakog vijeća odbrane (HVO) generale Slobodana Praljka i Milivoja Petkovića zatražila 40 godina zatvora, za komandanta vojne policije HVO Valentina Ćorića 35, a za načelnika kancelarije za razmjenu zarobljenika Berislava Pušića 25 godina zatvora, dok su odbrane zatražile njihovo oslobađanje sva šestorica su se u proleće 2004. dobrovoljno predali Hagu. Šestorka je optužena po 26 tačaka za zločine protiv čovečnosti, kršenje zakona i običaja ratovanja i povrede ženevskih konvencija počinjene progonom, ubistvima, razaranjem, zatvaranjem u logorima, deportacijama bosanskih muslimana i drugih nehrvata od kraja 1991. do 1994. godine. Optužnica je obuhvatila zločine počinjene na području opština Prozor, Gornji Vakuf, Jablanica, Mostar, Ljubuški, Stolac, Čapljina i Vareš, kampanju progona počinjenog ubijanjem, razaranjem, deportacijama i logorima. Premijer takozvane “Herceg Bosne” Jadranko Prlić znao je za zločine hrvatskih snaga te zločine u logorima i nije intervenisao iako je mogao, smatra Vijeće te zaključuje da je znatno doprinio udruženom zločinačkom poduhvatu i da je bio jedan od glavnih članova. Svjesno je zatvarao oči pred etničkim čišćenjem koje se događalo u Mostaru. Podržavao je i politiku protjerivanja zatočenih Bošnjaka i njihovih porodica.Slične konstatacije sud je izrekao i za ostale učesnike. U osmišljavanju zajedničkog zločinačkog plana bili su, rekao je sudija; Franjo Tuđman, Gojko Šušak, zapovjednik Janko Bobetko, Jadranko Prlić, Mate Boban, Slobodan Praljak, Bruno Stojić, Milivoj Petković i Berislav Pušić. Jul, 2013. Hronika Revija FORUM Medresa “Mehmed Fatih” u Podgorici Promovisana druga generacija maturanata Svečanom akademijom, u velikoj sali podgoričkog Kulturno-informativnog centra, 24.maja, ispraćena je druga generacija maturanata medrese “Mehmed Fatih”, koju je ove godine završilo 26 učenika. - Naša medresa počela je sa radom 2008. godine tako da se mi ne možemo hvaliti dugogodišnjom tradicijom postojanja, ali se možemo pohvaliti time da smo otvaranjem medrese Mehmed Fatih nastavili put gdje su stale medrese poput čuvene Sadri Esbek Osman-pašine medrese u Pljevljima, kazao je uz selame prisutnima direktor Rahman ef. Kačar. Predano radimo kako bi ispunili emanet prenošenja znanja i odgoja na naše učenike a plodove obrazovanja najprije će kušati oni koji su se školovali u medresi, zatim njihove porodice, Islamska zajednica i na kraju društvo u cjelini. ULCINJ II generacija maturanata medrese “Mehmed Fatih” Kačar je na svečanosti uručio priznanje učeniku generacije Samiru Aljosevicu. Direktor Odjela za kadrovska pitanja TIKA-e Gokcen Kalkan, uručio je maturantima poklone, tablet računare i primjerke Kur’ana. Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić je uručio zahvalnice ličnostima i institucijama zaslužnim za realizaciju projekta gradnje me- drese i donatorima između ostalih, direktoru TIKA-e za Crnu Goru Birolu Cetinu i direktoru za kadrovska pitanja te agencije Gokcenu Kalkanu, Islamskoj razvojnoj banci i dr... Zahvalnice su upućene i Ahmetu Ahmatoviću, Kemalu Pepiću, Musi Selimanjinu, te ambasadoru Turske Mehmetu Taniliru i potpredsjednika u Vladi CG Rafetu Husovicu. J. Durović Kamen temeljac za žensku medresu U prisustvu veliklog broja građana, vjerskih dostojnika i predstavnika političkog i ukupnog javnog života iz iz Ulcinja, Bara, Podgorice, Plava, Gusinja, Bijelog Polja i drugih gradova, u Ulcinju je postavljen kamen temeljac za žensku medresu. Medresa će biti izgrađena sredstvima donatora iz Republike Turske koji su svršeni medresanti okupljeni u nevladinoj organizaciji “Malbed”. Svečanom polaganju kamena temeljca prisustvovao je veliki broj džematlija iz Ulcinja, Bara, Podgorice, Plava, Gusinja, Bijelog Polja i drugih gradova. Na skupu je govorio reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić, a čestitkama su se obratili, ambasador Turske u Podgorici Mehmed Niyaz Tanilir, predsjednik Opštine Ulcinj Nazif Cungu i Reis Rifat ef. Jul, 2013. 11 Hronika Revija FORUM Dva i po vijeka Hadži Alijine džamije JA PLJEVL I slamska zajednica u Pljevljima je obilježila 250 godina od izgradnje Hadži Alijine džamije. Tim povodom 19 maja održan je kulturni program na platou ispred džamije, uz prisustvo nekoliko stotina Pljevljaka. Skupu se obratio imam Hadži Alijine džamije Erol ef. Pita i u svom govoru istakao značaj obilježavanja ovog datuma. - Hadži Alijina džamija je sagrađena 1177 godine po hidžri ili 12 1763 godine po Gregorijanskom kalendaru, podjetio je Erol ef. i kazao da je slijedeći odluku Rijaseta islamske zajednice o obilježavanju Dan džamija, kao podsjećanje na rušenje Ferhadije džamije u Banja Luci, Islamska zajednica u Pljevljima odlučila da obilježi dan kada je podignuta ova zadužbina. „Hadži Alijina džamija je vakuf – zadužbina Hadži Alije sina Hadži Hasana Taslidžaka i u prošlosti je bila obrazovna ustanova gdje su se generacije Pljevljaka učile pismenosti, na arapskom, persijskom i maternjem jeziku i gdje se sticalo znanje iz vjerskog i opšteg obrazovanja. Ova džamija je jedna od poslednjih koja je izgrađena u Pljevljima, što znači da u zadnjih 250 godina u gradu nije izgrađena ni jedna nova džamija. Džamije i groblja su dio naše istorije i svjedoci našeg postojanja Jul, 2013. Hronika Revija FORUM i to nas posebno obavezuje da ih što češće posjećujemo, održavamo i čuvamo za generacije koje dolaze poslije nas“, istakao je Erol efendija. U svečanom dijelu programa nastupio je ženski hor „Husein paša“. Hadži Alijina džamija je građena kao klasični tip mahalske džamije, ima kvadratnu osnovu i drvenu munaru. Sazidana je od ćerpiča (sušene gline) i pokrivena crijepom. Karakteristika koja je izdvaja od drugih je način izgradnje munare. Uobičajeno je na našim prostorima da su drvene munare konstruisane tako da izlaze iz krova, a kod ove džamije munara je izgrađena na kamenom postamentu koji je sazidan uz džamiju sa desne strane i visok je oko pet metara. Da li je nekada čitava munara bila izgrađena od kamena i iz nekih razloga se srušila, pa je zamijenjena drvenom, vjerovatno nikada nećemo saznati. Jedan od najstarijih džematlija ove džamije i predsjednik džematskog odbora Besalet Harbić se još uvijek živo sjeća nekih događaja vezanih za ovu džamiju. Harbić se sjeća da su svojevremeno pomagali rad džamije članovi porodice Bulić, porijeklom iz Podgorice, a koji su živjeli u blizini džamije. Poslednji stanovnici Pljevalja koji su sahranjeni u dvorištu džamije su Ramiz Bulić i Čelebija Škodo, koji su poginuli 1. decembra 1941 godine u uličnim borbama, prilikom napada partizana na Pljevlja. Interesantno je da je Ramiz Bulić poginuo od zalutalog metka u svojoj kući sjedeći na sećiji. Još jedan interesantan detalj koji se dogodio ranije, je slučaj kada je Tahiraga Bulić doživio kliničku smrt, a komšije slijedeći tradiciju koja je praktikovana prilikom smrti odmah su počeli kopati mezar pored džamije i pripremati prostor za opremanje Jul, 2013. umrlog, međutim Tahiraga se povratio u život i još nekoliko godina živio poslije toga. Tokom Drugog svjetskog rata veliki broj bošnjačkog stanovništva sa šireg prostora pljevaljske opštine je bježeći od četničkog pokolja februara 1943 našao spas u Pljevljima, a značajan broj njih je bio smješten u džamije. U Hadži Alijinoj džamiji je bilo smješteno oko trideset porodica i tu su ostali do 1945 godine. Usled raznih bolesti veliki broj njih je svakodnevno umirao i jedino rešenje je bilo da se ukopavaju u groblje pored džamije i danas su ta grobna mjesta bez ikakvog obilježja. Harbić se sjeća da je sedamdesetih godina prošlog vijeka našao čovjeka koji je došao iz Makedonije kako stoji naslonjen na džamijsku ogradu i plače, to ga je mnogo dojmilo i upitao je čovjeka može li mu šta pomoći. Ovaj mu je rekao da je došao da posjeti mjesto gdje je kao dijete bio smješten i gdje su mu roditelji umrli i sahranjeni. On je sa grupom muhadžira pošao ka Turskoj do Makedonije gadje ga je prihvatila jedna porodica i tako je i ostao u Makedoniji. Harbić se sjeća da je pedesetih godina prošlog vijeka kod ove džamije bio izgrađen objekat od drveta gdje su se spremali umrli kao preteča današnje gasulhane. Zahvaljujući uglednim Pljevljacima koji su u to vrijeme imali napredna shvatanja i razumjeli potrebe muslimana, kao Osmanaga Telaćević, Meho Karakaš, Šerif Čelebić i drugi, su uspjeli da obezbijede podršku u tada konzervativnoj sredini, da sagrade modernu gasulhanu za opremanje umrlih koja i danas služi svojoj namjeni. U dvorištu džamije je prije nekoliko godina sagrađen šadrvan, uređen džamijski harem kao i prilazna staza, tako da je jubilej džamije dostojno obilježen. J. Durgut Dani turske kulture u Crnoj Gori Karadag yolunda U organizaciji Knjižare „Karver“ – Podgorica i podršku Ambasade Republike Turske u Crnoj Gori, u Podgorici i na Cetinju je, od 27 – 29. juna održana kulturno-umjetnička manifestacija „ Karadag yolunda“ (Put u Crnu Goru). Tokom ove manifestacije podgorička publika je bila u prilivi da čuje poeziju i razgovara sa pjesnicima i književnicima: Hayriyje Ünal, Omerom Erdemom i Hajdarom Ergulenom. Prikazani su i filmovi: „Jaje“, „Med“ i „Mlijeko“, reditelja Semiha Kaplanoglua, dobitnika brojnih međunarodnih priznanja za filmsko stvaralaštvo. A izuzetnim muzičkim stvaralaštvom predstavili su se: Ümit Atalay, Selim Güler, Osman Ziyagil, Yavuz Akalin, Bülent Okan i Bülent Erci. O zajedničkoj istoriji, međusobnim raznovrsnim vezamaq i kulturnom nasljeđu, govorili su: Beşir Ayvazoğlu, Šerbo Rastoder, Ivan Čolović, Aleksandar Čilikov i Enver Kazaz. 13 Hronika PLJEVLJA Revija FORUM „Diatreta“ na Trgu Na Konkursu za izradu idejnog rješenja gradske fontane na Trgu „13 jul“ u Pljevljima, pobijedio je rad pod šifrom 2635 koji simbolizuje Diatretu, stakleni pehar iz 4 vijeka pronađen u naselju Komini kod Pljevalja. Komisija je pristigle radove prethodno stavila na javni uvid, u periodu od 14 do 24 maja, a radovi su bili izloženi u maloj sali Skupštine opštine Pljevlja, gdje su svi zainteresovani mogli da imaju uvid u kompletnu dokumentaciju, u vremenskom periodu od 11 do 14 časova. Javni uvid je obavilo veliki broj građana, što potvrđuje i sveska u kojoj su se građani potpisivali i ostavljali svoje sugestije i predloge. Sve informacije vezane za pristigle radove bile su objavljene i na sajtu opštine Pljevlja. Komisija je uzela u obzir sve sugestije sa javnog uvida, kao i sa društvenih mreža gdje su se takođe javno iznosili stavovi i mišljenja oko izbora najboljeg rešenja za fontanu. 14 Analizirajući radove Komisija u sastavu: Vaso Knežević, Mirko Bojović, Refik – Kiko Rašinlić, Oliver Marković i Željko Čabarkapa, je kao najbolji vrednovala rad pod šifrom 2635, koje je djelo autora Tamare Manojlović, dipl. ing. arh. i Nebojše Stankovića, dipl. ing. arh. Pored odabranog rešenja Komisija je visoko vrednovala i rad pod šifrom NATTURA, autora Harisa Bojadžića, koji ima izuzetne kvalitete u estetskom i arhitektonskom smislu. Jedan od opredjeljujućih faktora za izbor ove fontane je asocijacija na prepoznatljivi arheološki nalaz Dijatretu, iz Municipijuma S u Pljevljima. Osim toga, izabrano rešenje podsjeća na prvo gradsko rešenje fontane manjih razmjera, kružnog oblika koje je izgrađeno u poratnom periodu i više od pola vijeka bila dominantni reper centralnog dijela grada. Simetrično razvijeno i dobro povezano kolo cjevastih kružnih pr- stenova ističe osjećaj homogenosti i jedinstva, što je osnovna asocijacija ovog dizajnerskog rešenja. Opšti je utisak da fontana svojom veličinom i ukupnim volumenom, nije ostala neadekvatna prostornoj veličini trga, već naprotiv, da se dobro uklopila u postojeće okruženje, i to ne samo noću kada su efekti fontane najvidljiviji, već i u toku sunčanih dana, pa čak i u zimskom periodu što je bio jedan od važnijih kriterija za fontane koje se grade na prostorima sa izrazito kontinentalnom klimom. U skladu sa konkursnim uslovima, fontana ima 4 česme pitke vode, sa posebnim dovodom i odvodom, kao i zaseban uređaj za cirkulaciju stalne vode koja permanentno opslužuje fontanu i formira takozvani vodeni oblak, što daje dodatni efekat njenoj funkciji. Sredstva za izradu fontane obezbijedila je TIKA, koja pri svojoj odluci nije postavljala nikakve uslove. J.Durgut Jul, 2013. Hronika Revija FORUM Izložba fotografija Iva F. Raiča Sarajevo u Podgorici U KIC-u “Budo Tomović”, početkom marta 2013. priređena je izložba fotografija pod naslovom “Sarajevo u Podgorici”. Autor je Ivo F. Raič, slikar i art fotograf. U ime organizatora, Ambasade BiH u Crnoj Gori, brojne posjetioce izložbe pozdravio je ambasador Izmir Talić. Građani Podgorice, ljubitelji fotografije, imali su priliku da na umjetničkim fotografijama vide obnovljeni glavni grad BiH, koji je u četvorogodišnjoj opsadi i svakodnevnom bombardovanju s okolnih brda, preživio, opstao i nastavio živjeti i odupirati se zlu koje su nametnule karadžićevskomladićevske horde. - Gledajući kroz umjetnički objektiv, Raič nam donosi odsjaj obnovljenog Sarajeva sa novim duhom života i zadovoljstvom njegovih žitelja što su ga po cijenu velikih žrtava sačuvali, kazao je Talić. Danas je to grad sa novim duhom i željom za životom koja je ne zamisliva bez obnove starih zdanja i ljepote sarajevskog duha. Fotografija Iva Raiča Autor Ivo F. Raič, rođen je na Kupresu u oktobru 1940. Sada živi u Sarajevu. Diplomirani je inžinjer mašinstva i penzioner. Imao je oko 50 izložbi od Sarajeva preko Vankuvera u Kanadi, pa do naše Podgorice. Snimio je više hiljada kolor fotografija likova, pejzaža, flore i faune, gradova i destinacija širom svijeta. T.C.H. Aldemarovi pejzaži u galeriji “Preporod” SARAJEVO U sarajevskoj galeriji “Preporod”, 17.maja, otvorena je 33. samostalna izložba crnogorskog umjetnika Aldemara Ibrahimovića pod nazivom “Memorija prostora” koju čini 25 slika urbanog pejzaža rađenih uljem na platnu. - Ibrahimović vješto sintetizuje viđeno. Snažno i emotivno transponuje životne i umjetničke doživljaje u univerzalnu poruku, pa na ovim slikama nije teško prepoznati trajanje u Aldemarovim Rožajama ili detalje iz Sarjeva gdje je završio akademiju, kazao je na otvaranju izložbe dekan Fakulteta političkih nauka dr Šaćir Filandra. Ovom izložbom, istaknuti umjetnik Ibrahimović se na najljepši način vraća Sarajevu i svima nama zaključio je Filandra. Među brojnim posjetiocima, profesorima, studenJul, 2013. tima akademija, istaknutim ličnostima, ovoj umjetničkoj svečanosti pri- sustvovao je i Ambasador Crne Gore u Sarajevu Dragan Đurović. 15 Hronika Revija FORUM Izložba Ibrahima Kurpejovića u Bugarskoj Slike života u apstraktnom pejsažu A kademski slikar, Ibrahim Kurpejović je, na poziv Opštine Pernik, izložio 21 djelo u galeriji „Krakra”. Kurpejovićeva platna rađena uljem i akrilikom, kao i kombinovanom tehnikom su bila izložena od 23. maja do 15.juna. Izložba je organizovana u kontekstu Sveslovenskih dana pismenosti „Ćirilo i Metodije”, jedne od najznačajnih kulturnih manifestacija perničke oblasti. Postavku je otvorila Ilinka Nikiforova, pomoćnica u resoru za kulturu i obrazovanje riječima da su na Kurpejovićevim slikama prikazane svježe boje i izvorne balkanske vizuelnosti. - Čini mi zadovoljstvo što sam dio mozaika kvalitetne saradnje Rožaja i Pernika i što će likovna publika u Bugarskoj, bar na trenutak, razmišljati o mom stvaralaštvvu - kazao je za Forum Ibrahim Kurpejović. - Posebno me raduje što sam ponovo među ljudima i umjetnicima sa kojima sam prije 15 godina počeo slikarsku koloniju Rudarci, kod Pernika na kojoj 16 Ibrahim Kurpejović na otvaranju sam već učestvovao tri puta. Ibrahim Kurpejović je rođen u Sređanima kod Rožaja (Crna Gora) 1960. godine. Akademiju likovnih umjetnosti je završio u Sarajevu 1985. godine. Član je Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore od 1987. godine. Jedan je od osnivača Likovnog kluba “Kula” 1989. godine i sada je predsjednik. Dobitnik je prve nagrade na 16. konkursu stvaralaštva mladih Novi grad - Sarajevo, 1985. godine i Druge nagrade za idejno rješenje amblema i grba grada Rožaja. Živi i stvara u Rožajama. E. Pašić Jul, 2013. Hronika Revija FORUM Izložba kaligrafskih radova turskog kaligrafa Mehmeta Ćebija u Crnoj Gori Kada ljubav prema Poslaniku postane umjetnost I zložba kaligrafskih radova Hilja, poznatog turskog kaligrafa Mehmeta Ćebija, nakon postavke tokom maja u u salonu Ministarstva kulture na Cetinju, otvorena je 17 juna i u Modernoj galeriji u Podgorici. Postavka nosi naziv „Kad ljubav prema Poslaniku postane umjetnost“. Izložbu je otvorio ambasador Republike Turske u Crnoj Gori Mehmet Nijazi Tanilir ističući da izložena djela pripadaju posebnoj vrsti tradicionalne osmanske kaligrafije koju zovemo Hilja. Kroz Hilje umjetnici su, opisujući lične osobine, ljubav prema Poslaniku Muhamedu pretvorili u umjetnost, isto kao što su hrišćanski umjetnici na ikonama oslikali ljubav prema Isusu – kazao je Tanilir. - Izložba se sastoji od izabranih djela iz kolekcije Mehmeta Ćebija, vlasnika Galerije za antičku umjetnost u Istanbulu,a kolekcija je predstavljena u Vatikanu, Dubaiju, Erbilu, Istanbulu kao i na Cetinju, gdje je naišla na veliko oduševljenje ljubitelja umjetnosti – kazao je ambasador Tanilir. Umjetnost Hilja (vrsta kaligrafije) nastala je u Istanbulu u 17. vijeku i danas prema mišljenju mnogih kaligrafa doživljava svoj preporod. Ova djela, koja oslikavaju fizičke i lične osobine Poslanika Muhameda u klasičnoj kaligrafiskoj umjetnosti, prihvaćena su kao veoma popularna.Uvjeren sam da će izložba Hilye- i Serifdobiti pozitivne kritike u umjetnič- Jul, 2013. Izložbu je otvorio ambasador Republike Turske u Crnoj Gori Mehmet Nijazi Tanilir kim krugovima i produbiti interesovanje u Crnoj Gori koja se trudi da sačuva i njeguje Islamsko Otomansko nasljeđa kao važan i sastavni dio svog kulturnog bo- gatstva i baštine, kazao je Tanlir. Ambasador se zahvalio Ministarstvu kulture i Ju Muzeji i galerije za pomoć u organizaciji izložbe na Cetinju i u Podgorici. EP. 17 Hronika Revija FORUM Koncert turske umjetnice Šefike Kuther Magična frula u CNP-u Šesta koncertna sezona Crnogorskog simfonijskog orkestra završena je 10. juna 2013. godine, nastupom poznate umjetnice Šefike Kuther iz Turske, koji će podgorička muzička publika dugo pamtiti. Svojim muzičkim umećem na flauti pokazala je zašto je rado viđen gost na mnogim svjetskim pozornicama sudjelujući na velikim festivalima širom Evrope i američkog kontinenta – od Berlinske i Britanske kraljevske filharmonije, zatim Austrije i Italije, Kine i Japana. U CNP je izvela koncert za flautu i orkestar „Mevlana“ Iljasa Mirajeva, azerbejdžanskog umjetnika. Ona je od poodavno neprikosnovena na turskoj muzičkoj sceni. Muzička kritika u Americi (Njujojrk), označila ju je kao „Magična frula iz Turske“. Šefika je flautu usavršila na Državnom konzervatorijumu u Ankari. Diplomu je stekla 1979. godine. Tada je postala član „Predsjedničkog simfonijskog orkestra“. Njena muzika koju smo čuli to nezaboravno veče, karakteriše život u Anadoliji. Ona je u razgovoru za vrijeme koktela, koji je priredio ambasador Turske u Crnoj Gori, Mehmet Nijazi Tanilir, rekla da ta muzika, nosi pravu filozofsku poruku da su svi „ljudi bez obzira odakle su, dobro došli“. I dodala da je “Mevlana“ specifična kombinacija turske klasične i turske narodne muzike. Upoznala nas je da je sa Crnogorskim simfonijskom orkestrom gostovala u Ankari 2012.godine na Trećem međunarodnom festivalu „Susreti Istoka i Zapada“ čiji je osnivač. Ispričala je da je još kao đak u osnovnoj školi počela svirati klavir, ali su je njeni nastavnici usmjerili na flautu, pa je ona postala dio nje. U Ankari je nekoliko godina bila predavač na Konzervatorijumu. Dobila je i više međunarodnih priznanja, a 1985. predsjedničku medalju Turske. Godine 1998. postala je „Državni umjetnik“. U Italiji je nagrađena državnom medaljom od Predsjednika, a od predsjednika Austrije zlatnom medaljom. Ponosna je što su joj porodični korijeni u Ulcinju i Prizrenu đe su joj rođeni đed i otac. Treba reći da je njen boravak i nastup u Podgorici organizovala Ambasada Turske u Crnoj Gori sa Muzičkim centrom Crne Gore i CNP. H.T. Turska pijanistkinja i glumica, Karsu Domez u CNP-u Umjetnica raskošnog talenta Bilo je to veče za dugo pamćenje. Mlada pijanistkinja, kompozitorka, tekstopisac dosada je svirala na mnogim jazz festivalima, čak i Karnegi Holu u Njujorku. Prvo smo je vidjeli na filmu, koji je rediteljka Mercedes Stalenorf Karsu u glavnoj ulozi, a potom na koncertu. Bili smo očarani njenom glumom i pjesmom. To veče je bila u dvostrukoj ulozi. Karsu je po ocu Turkinja, ali je rođena u Amsterdamu u aprilu 1990. prvo je počela svirati klavir. Tada je imala 7 godina. Izvodila je Šopena, Mocarta, Baha i Betovena. U tim godinama pjevala je u restoranu svoga oca, koji su ranije iz Turske došli u Amstardam (Holandija). Prije projekcije filma voditeljka Hanja Mićović nam je vrlo lijepim prevodom predstavila Karsu i kao glumicu i kao pijanistkinju. Tako smo u Podgorici to veče upoznali jednu mladu i izuzetno obdarenu autorku: Karsu je objavila debi 18 album, obišla svijet i tri puta nastupala pred njujorškom publikom. Još jedna zanimljivost. Ime je dobila po selu u kojem su rođeni njeni roditelji. Njeno ime u prevodu znači „sniježne vode“. Uspostavljajući kontakt sa publikom izjavila je da nastoji turske tradicionalne pjesme oblikovati na moderan način i pjeva ih na engleskom. - Nije mi puno stalo do komplimenata. Nastojim biti svoja, pa sama želim krčiti muzički put i ugled - rekla je odlazeći sa pozornice da bi se pripremila za divan koncert koji nam je priredila to veče u CNP. Njeno gostovanje i učešće na četvrtom festivalu Telekoma, upriličila je Ambasada Republike Turske u Crnoj Gori i njena ekselencija Mehmet Nijazi Tanilir, koji je za prisutne priredio koktel. H.T. Jul, 2013. Hronika Revija FORUM Promocije „Buđenje Bihora“ u Luxemburgu U prostorijama Zavičajnog kluba „BIHOR“ u Luksemburgu, koji je poznat po humanitarnim akcijama, donacijama za sportske i kulturne manifestacije u domovini organizovana je još jedna vrlo uspjela promocija knjige. Nakon ranijih predstvljana književnika iz Crne Gore i BH ovih dana je promovisana zbirka priča „Buđenje Bihora“ koju čine odabrane priče devetnaest autora sa prostora ex-YU. To su, zapravo, priče koje su pristigle na prošlogodišnji konkurs tradicionalne manifestacije „Zavičajne staze“ koja se svake godine u julu i avgustu održava u Petnjici (CG). U propozicijama konkursa jedna od stavki bila je i da su priče inspirisane Bihorom. Od 37 pristiglih, dvadeset je, po ocjeni žirija odabrano da se nađe u zajedničkoj knjizi. Izdavač zbirke je Centar za kulturu - Bihor u saradnji sa organizatorom manifestacije Centarom za seoski razvoj iz Petnjice. ZK „Bihor“ Luksemburg bio je pokrovitelj prve nagrade na ovom anonimnom konkursu koja je dodijeljena Abidu Jariću iz Zenice za priču „Sahat“. Promotori su bili Mirsad Rastoder, urednik knjige i Faiz Softić, književnik koji je bio predsjednik žirija i autor predgovora. - Ovo je jedna, po mnogo čemu, posebna knjiga, kako po književnom postupku, tako i po mjestima odakle su sve priče pristigle. Pokazalo se da je Bihor kao geografski i duhovni prostor postao zanimljiv i ljudima na stotine pa i hiljade kilometara daleko od Crne Gore i Bihora - rekao je u svom nadahnutom obraćanju Jul, 2013. Sa promocije u Lukseburgu Mirsad Rastoder, urednik knjige i predsjednik upravnog odbora manifestacije „Zavičajne staze“. Mirsad Rastoder je, inače, u zak priznanja za višegodišnji doprinos afirmaciji kluba, proglašen za njegovog počasnog člana. Faiz Softić se osvrnuo na stvaralaštvo Ćamila Sijarića koji je svojim pričama i književnim opusom podstakao veliki broj stvaralaca da svojim djelima pokušaju dotaći književne visine kojima je težio veliki pripovjedački mag Ćamil Sijarić. Moderator ove promocije, Raif Adrović, predsjednik ZK „Bihor“ govorio je o značaju manifestacije „Zavičajne staze“. Promocija knjige „Buđenje Bihora“ organizovana je u saradnji sa Literarnim klubom „Husein Bašić“ iz Luksemburga koji djelu- je u okrilju ZK „Bihor“. Iz ovog vrijednog udruženja najavljuju da će početkom maja organizovati već tradicionalne susrete za dijasporu iz drugih evropskih država i Luksemburga. Na poziv Envera Koraća, predsjednika “Bošnjačkog demokratskog Fonda”, koji već četvrtu godinu stipendira nekoliko studenata iz Bihora, Mirsad Rastoder i čelnici Zavičajnog kluba posjetili su sjedište Fonda i sa domaćinima razgovarali o saradnj u organizaciji Zavičajnih staza 2013 i mogućim oblicima organizovanja razvojnog fonda za Petnjicu. Konstatovano je da bi sve inicijative valjalo objediniti u interesu stvaranja opšteg povjerenja i dugoročnog utemeljenja Fonda za razvoj nove opštine u Crnoj Gori. Hamdija M. Rastoder 19 Hronika Revija FORUM Promovisana knjiga “Sofra“ Ervina Spahića Nove priče u starom ruhu K njiga “Sofra” autora Ervina Spahića, u izdanju Foruma bošnjaka Crne Gore predstavljena je 24.aprila u bjelopoljskom Centru za kulturu. U nesvakidašnjoj senografiji čaršijskog teferiča promocija je započeta video zapisom ,,Ašik mahala» a onda je krenulo pripovijedanje u koje su ušle varoške pjesme kao slatkiši na bogatu trpezu. Riječ je o zborniku priča u koji- Dr Draško Došljak Između starog i novog svijeta - Među koricama, sa naslovnicom akademskog slikara Abaza Dizdarevića, ovoga Spahićevoga djela smješteno su 23 prozno-poetske priče. Priča sa mnogo ljubavi, ne samo one u pripovijesti „Ašik mahala“. Jer Spahić vidi ljubav kao otkriće netipične ideje. Ljubav za njega čini prelom između starog i novog svijeta. U ovim pričama imamo i treću vrstu ljubavi. Dosadašnje vrste ljubavi: plemenska ljubav, ljubav do krvi, ljubav oca i sina; i tjelesna ljubav, senzualna antička ljubav. A Ervin otkriva i neku treću ljubav, otkriva i priča: tertium datur, treći način voljenja. Ljubav prema prolazniku, prema gostu. Ova bjelopoljska čaršija to pamti, a Spahić zapisuje. Zato je ova knjiga šetnja bjelopoljskim sokacima i sjećanjem. I kao da je svaka kocka bjelopoljske kaldrme posebna priča, ona koje nam donosi ova knjiga, i buduće knjige. Ali i one priče, mnogobrojne, koje su se čujale pod šindranim krovovima akovske arhitektute. Priča „Studen“ je ona od koje se „damari nadimaju, a srce jače lupa“. Priča o životu našem, našim majkama, životu što je prohujao sa vihorom. A, tek priča o pobratimstvu...!? E, to su Bijelo Polje i njegovi ljudi. Dobro i uzdarje za dobro. Stare i nove priče. Savremene! U priči „Pristao sam, biću to što hoću“, Ervin Spahić, autor ove knjige, se pita: „Ko sam? Što sam? Da li je ta dilema moj usud, moja životna opsesija“? Nakon iščitavanja ove knjige, sa sigurnošću možemo reći: Ervin Spahić je pisac koji oblikuje stare priče, oblači ih u nove haljine, daje ih čitaocima, brani od zaborava i čini vječnim. Zato je i književnost i pisanje Spahićev usud i Spahićeva sudbina. I opsesija - njegova i njegovih čitalaca. I njegove kritičarke koja nije uspjela da tumači njegovu poeziju, a sada o prozi može dati svoj sud. Znam reći će: „Dopadljiv pisac“! Teći će Lim, pričaće se priče, ostaće one koje se ukoriče. Ove Ervinove će zasigurno trajati. I ovdje i tamo gdje „po moru teče Lim“! Uspio je Spahić da prećupri dobrom pričom prethodne, ove i buduće generacije. Čestitke! 20 ma Ervin Spahić povezuje sjećanja i aktuelne događaje sa puno varoškog humora, ironičnih otklona i angažovane poente, kazao je Mirsad Rastoder. U ime izdavača, Foruma Bošnjaka, Rastoder je podsjetio, da je u prvom broju Revije Forum objavljena prva priča Ervina Spahića, te da su iz broja u broj njegova topla kazivanja starovaroškim jezikom pridobijala sve veći broj čitalaca, koji su u njima prepoznavali lucidne obrte da se kroz sjećanja iskričavo potencira neki savremeni problem. - Ervinove priče su u stvari najsličnije “ponornici“ koja vas povede u neke dubine prošlosti da izronite oblutak izbrušen u vama. Da povežete spoznaje i realnost kako bi vidjeli naprijed. Jednostavne, narodske, a tako slojevite, Ervinove hićaje sa puno varoškog humora, osjećajnosti, ironičnih otklona, metaforičkih paradoksa, kao da potvrđuju Homerovu konstataciju „Svjetlost je u tamu odavno zaronila». Kroz Ervinova kazivanja i mi tu svjetlost naziremo, kazao je Mirsad Rastoder. Knjiga “Sofra” je višeslojno djelo, protkano životom, patnjom, istorijom, filozofijom, humorom, dokumentarnošču. To je djelo koje ima svoje “JA”. Koje na svakoj stranici ima suvi pečat. Djelo u kojem su ostali sačuvani običaji bjelopoljske čaršije, kazao je Kemal Musić. - Ako je Rasim Hadrović Polimski sačuvao staro Bijelo Polje na svojim crtežima, Ervin Spahić je to uradio u “Sofri”. - “Sofra” je zbirka kratkih priča koje se pamte dugo. Jer ako se ponovo pronalazi pamćenje, to je u Jul, 2013. Revija FORUM Hronika ovoj knjizi. Ova nam knjiga pripada, jer je pisana generacijama, kazao je u svom kritičkom osvrtu, Draško Došljak. Odlomke iz Ervinovih priča kazivali su glumci Bjelopoljskog pozorišta Slađana Bubanja i Izet Mulabegović a Bjelpoljski tamburaši su svirali za merak, pjesme koje su sa autorom Spahićem svi, u prepunoj sali pjevali. E.P. “Sofra” je zbirka kratkih priča koje se pamte dugo: Sa promocije Sjećanje na dr Ajselu Tutić Život i djela za pamćenje U prisustvu velikog broja poštovalaca prijatelja i rodbine u rožajskom centru za kulturu, 8. juna održano je sjećanje na Ajselu Tutić, prvu ženu doktora nauka u Rožajama. Ajsela (Duraković) Tutić, rođena je 5. juna. 1965. godine u Rožajama, gdje je završila osnovnu i srednju školu. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu diplomirala je 1989. godine i stekla zvanje profesora pedagogije i psihologije. Doktorsku disertaciju odbranila je 2010. godine na univerzitetu u Novom Pazaru gdje gdje je i radila ka asistent. Odrastala u kući prosvjetnih radnika, majke Almase i oca Nadžipa Durakovića, Ajsela je stalno isticala značaj porodice za svako dijete. U knjizi Toda Čolaka ,,Čudesna moć žene,, koja je obuhvatila uspješne žene Crne Gore Ajsela je navela. -,,Imala sam jako srećno djetinjstvo. Roditelji su imali puno razumijevanja za sve naše dječije potrebe. Njima mogu da zahvalim na svemu što sam postigla”. Bila je član Kulturno - umjetničkog društva ,,Vrelo Ibra,, blaga i nenamjetljiva a istovremeno prodorna i ambiciozna. Profesionalnu karijeru započela je kao profesor psihologije u Gimnaziji 30. septembar, potom u Centru za socijalni rad Tutin, a od 1992. godine, kao direktor vrtića uspjela je da unese savremene metode rada sa predšJul, 2013. kolskom djecom, poboljša materijalne sadržaje, uredi prostor i modul igraonica. Objavila je stručne radove u listovima i časopisima. Bila je uvažena, poštovana i od vizionarske pomoći svom gradu, pa je birana i za odbornika u Skupštini opštine Rožaje. U braku sa Zećom Tutićem odgajala je troje djece, Zlatana, Unu i Srnu. Ajsela je primjer, da čovjek nije prolazan, ljudi umiru, ali za sobom ostavljaju djela po kojima se pamtite. Rožaje je imalo velikog intelektualca, promotera obrazovanja, vaspitanja, ljudskosti i humanosti. M. Šabotić 21 Hronika Revija FORUM Naučni skup „Jezik Bošnjaka u Crnoj Gori“ Apel za primjenu ustavnih odredbi Bošnjačko vijeće/savjet u Crnoj Gori organizovalo je u Podgorici 30.3.2013. godine naučni skup pod naslovom „Jezik bošnjaka u Crnoj Gori“. Nakon uvodnih referata prof. dr Dževada Jahića, prof. dr Tatjane Bečanović, prof. dr Hasnije Muratagić Tune, u obrazlaganju tematskih radova i diskusiji učestovalo je preko dvadeset eminentnih lingvista i znalaca jezika: akademika, profesora univerziteta iz Crne Gore, BiH i Srbije, te profesora srednjh škola, publicista i predstavnika resornih institucija, koji su, iz različitih oblasti i sa različitih aspekata, ponudili analize i odgovore na ovu kompleksnu temu. Nakon opsežne rasprave, nadležnim institucijama i javnosti u Crnoj Gori upućeni su zaključci i preporuke u kojima se, između 22 ostalog, ističe: - Prema rezultatima popisa iz 2011. godine, najveći dio Bošnjaka u Crnoj Gori izjasnio se da govori bosanskim jezikom, koji je istorijski i, kao takav, otklanja sve dileme u vezi sa imenovanjem jezika Bošnjaka; U Crnoj Gori postoji adekvatna ustavna norma i zakonska regulativa ali dosadašnji nivo implementacije bosanskog jezika i književnosti Bošnjaka u školstvu nije zadovoljavajući, pa tražimo od nadležnih intitucija da kroz izmjene nastavnih planova i programa adekvatno povećju kvantititativnu i kvalitativnu zastupljenost jezika i književnosti i u programima obrazovnog sistema u Crnoj Gori; Potrebno je uraditi odgovarajuće udžbenike, priručnike i gra- matike kako bi se smanjila nesrazmjera u zastupljenosti te ujedno eliminisali uvredljivi sadržaji za pripadnike bošnjačkog naroda; Učesnici skupa traže od Javnog servisa RTCG, kao i lokalnih javnih servisa da poštuju programska načela i posvete veću pažnju sadržajima u kojima će se promovisati jezik, književnost i kultura Bošnjaka u Crnoj Gori; Potrebno je nastaviti dalje aktivnosti da se kroz naučnie skupove, simpozijume i seminare detaljnije razmatraju pojedine oblasti iz ove tematike, što treba da je kontinuirana obaveza Bošnjačkog savjeta. Svi zaključci su utemeljeni u evropskoj praksi i zakonodavstvu, odnosno dio su postojećih evropskih standarda jezičkih prava i sloboda. E.P. Jul, 2013. Kritičke paralele Revija FORUM Crnogorska ekonomska zbilja Preskupo tumaranje Piše: Damir Šehović, Poslanik SDP-a u Skupštini Crne Gore J edan politički mislilac je kazao da je početak svakog državnog ostvarivanja, ujedno i početak izvitoperivanja. Ta naša izvitoperenost je najizraženija u slučaju Kombinata aluminijuma Podgorica. Niti jedna država koja njeguje krupan biznis koji prazni njene finansije ne može proći nekažnjeno, a posebno ne ako je mala. Crna Gora danas plaća tu cijenu veoma skupo, i ona se ne mjeri samo finansijskim iscrpljivanjem, nego i međunarodnom blamažom sa kojom se do nedavno suočavala zbog nelegalnog snadbijevanja KAP-a električnom energijom. Zato je danas jasnije nego ikad da upravlja- nje malom drzavom od strane onih koji zagovaraju pogrešan razvojni model može biti jednako opasno kao težnja za upravljanjem Crnom Gorom od strane onih koji poriču njenu državnost. Crnogorska državnost je u posljednjih 73 godine čak dva puta prosipana, i to na način što su oni koji su je stvarali pompezno sahranjivali svoje životno djelo. Plašim se da se našoj generaciji to može i ranije desiti, jer današnja generacija od države Crne Gore može dobiti kvazi državu ako napravi još jednu novu pogrešnu stratešku ekonomsku odluku, koju bi pravdala prethodnim greškama. Zato vjerujem da ćemo svi skupa naći dovoljno državničke mudrosti da to ne dopustimo, a prvi test će nam upravo biti dalji potezi koje ćemo povlačiti vezano za KAP i EPCG. Stoga je neophodno prestati sa daljim tumaranjima u ovoj oblasti kako naši građani ne bi preuzimali dugove strane kompanije u liku CEAC-a, bar ne one za koje ne postoji zakonska obaveza države, nastala kao posljedica očigledno loših odluka protiv kojih je SDP od početka bio, a za šta nije dobio potrebnu većinu niti u Vladi niti u Skupštini. Nažalost, predloženi rebalans budžeta ne uliva optimizam da će to zaista u pravom pravcu i krenuti. Naime, rebalans budžeta koji je u skupštinskoj proceduri predviđa da građani Crne Gore plate fakturu za struju od 61 milion eura koju nam je CEAC ostavio, što odgovara čitavom kapitalnom budžetu naše države, i zbog čega ga SDP u obliku koji je predložen, neće podržati. Podsjećanja radi, KAP godinama “jede sjever Crne Gore” na način što su sve državne pomoći do sada usmjeravane upravo njemu, a mali i srednji biznis sa sjevera Crne Gore je ostajao po pravilu uskraćivan za isti. Ne treba poreski obveznici da ispaštaju zbog toga što su se nesavjesni pojedinci u EPCG-u hazarderski ponašali i što su sebi dozvolili luksuz da isporučuju struju potrošaču kojeg su čak i u miKombinat aluminijuma Podgorica Jul, 2013. 23 Kritičke paralele nistarstvu ekonomije nazvali delikventnim. Jednako koliko je CEAC kriv što nije plaćao struju koju je trošio, krivi su i u EPCG-u zbog toga što su mu to dozvoljavali. Rizična avantura u koju se menadžment EPCG-a upustio, mora biti praćena i njihovom spremnošću da prihvate i neprijatne posljedice te avanture u koju su se svjesno ili nesvjesno upustili. Direktno plaćanje iz budžeta ili prebijanje sa dugom koji EPCG ima prema državi za poreze i doprinose bi predstavljalo nepotrebno raspiništvo državnog novca. Umjesto pomenutog rasipništva, EPCG treba da državi izmiri poreski dug, a da sa druge strane pokuša da se nakon formalnog uvođenja stečaja u KAP naplati u proceduri predviđenoj zakonom, baš kao i ostali povjerioci. Istina, vjerovatnoća za naplatu je mala, ali je i greška koju je menadžment EPCG-a svjesno ili nesvjesno napravio velika. Ukoliko, pak, država 24 Revija FORUM ne uspije da naplati nagomilani poreski dug od EPCG-a u razumnom roku koji joj svakako treba ostaviti, veoma će lako biti adresirati odgovornost pojedinaca u izvršnoj vlasti. Riječju, zašto bi građani Crne Gore plaćali fakture strane kompanije koja je iz KAP-a godinama cijedila i iznosila novac, a nama sada ostavila dug za struju koju nije plaćala više od godinu dana! Naravno, nezaobilazno pitanje jeste pitanje odgovornosti za stanje u kojem se Crna Gora danas nalazi. S tim u vezi je važno istaći da se politička odgovornost svake partije podnosi na izborima, ali je možda još važnije naglasiti da političke personalne odgovornosti onih čiji je resor zagovarao pogrešan koncept zbog kojeg je država i dovedena u ovako tešku situaciju se mogu podnijeti i bez izbora. Sa druge strane, o postojanju nečije krivične odgovornosti odlučuju nadležni državni organi. SDP će na svim nivoima ohrabrivati upravo te državne organe da se zainteresuju za ovu problematiku, za šta prvi korak može biti saslušanje vrhovnog državnog tužioca u Parlamentu, koje će se obaviti upravo zahvaljujući podršci SDP-a. Utvrđivanje odgovornosti ukoliko za to postoji zakonski osnov je važno, i od toga se ne može pobjeći s obzirom na to da ćemo podržati rješenje da krivična djela iz oblasti privatizacije ne zastarijevaju. Međutim, trenutno je još važnije u najkraćem roku spriječiti dalje štete po državni budžet i građane Crne Gore, što protivljenjem izglasavanju ovakvog rebalansa SDP svakako čini. Kineska poslovica kaže da je dobro vratiti se i sa polovine pogrešnog puta. Mi smo daleko odmakli od te polovine, ali svejedno moramo napraviti nužan zaokret, ukoliko ne želimo da ukrademo budućnost generacijama koje dolaze! Jul, 2013. Društvo Revija FORUM Skupština Crne Gore, konačno, odlučila Petnjica ponovo opština Nakon višedecenijskog zalaganja poslanika Rifata Rastodera, kao i, maltene, svih građana i njihovih političkih predstavnika sa područja Petnjice kod Berana, Skupština Crne Gore je, nakon višesatne rasprave na sjednici od 9. maja t.g, a potom i glasanjem na sjednici od 28. maja, ubjedljivom većinom glasova (50 - „ZA“ i ... uzdržanih od ukupno 81 poslanika) usvojila Predlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o teritorijalnoj organizaciji Crne Gore, kojim se ovom području vraća status opštine, ukinute još davne 1957. godine P redlagač Zakona kojim se Području Petnjice vraća status opštine, Rifat Rastoder, a čiji su potpisnici i sa ondašnji poslanici Drago Čantrić i dr Fahrudin Hadrovć, kazao je, između ostalog, da prijedlog nije motivisan nikakvim uskostranačkim, uskonacionalnim ili drugim sličnim razlozima, već osjećajem obaveze da se izađe u susret višedecenijskom zahtjevu građana. - Riječ je o predlogu svih žitelja, uključujući iseljenike sa tog područja. Nakon više prethodnih pokušaja, najnoviji predlog procesuiran je 28. decembra 2011. i od tada do danas prošao je svu komplikovanu i dugu proceduru razmatranja – kazao je Rastoder, podsjećajući da je Vlada ocijenila da su ispunjeni uslovi da Petnjica dobije status opštine. Saša Pešić (DPS), kao jedan od predlagača zakona, rekao je da će formiranje opštine imati opravdanje samo ako bude samoodrživa. - Od buduće lokalne samouprave očekujemo da bude visokoprofesionalna i organizovana, te da bude servis građana – istakao je on. Dritan Abazović (Pozitivna) istakao je da je ovo istorijski moment za stanovnike Petnjice. On smatra da je “odluka je zakašnjela, ali da, ipak, dolazi u posljednjem trenutku”. - Svi treba da imamo razloga za zadovoljstvo i očekujem da odluku donesemo konsenzusom – kazao je on. Jul, 2013. Kemal Zoronjić (BS) istakao je da Petnjica ne dobija, već joj se vraća status opštine. - Ovo područje je privredna, prirodna i kulturološka sredina, i najveća mjesna zajednica u Crnoj Gori. Prirodni potencijali nijesu na pravi način valorizovani. Od gubitka statusa opštine, ovo područje je marginalizovano i zapušteno. Najveći problem, ipak, su velika demografska kretanja – kazao je Zoronjić. Prema njegovim riječima, Petnjica je i političko pitanje, jer je vraćanje statusa opštine odavno obećavano. Genci Nimanbegu (Albanske partije-HGI-LP) potencirao je pitanje decentralizacije. - Društveni, ekonomski kulturni razlozi doveli su do toga da su određena područja zapostavljena i žele da uzmu sudbinu u svoje ruke. Područje Petnjice zavrjeđuje da stanovnici tog područja preuzmu odgovornost za razvoj tog kraja - kazao je Nimanbegu. On je iskazao žaljenje što još na dnevnom redu nije njegov prijedlog izmjena Zakona, kojim se traži status opštine Tuzi. Tek će biti razmatran na Odboru sljedeće sedmice – kazao je Nimanbegu. Snežana Jonica (SNP) kazala je da dio građana sa područja koje treba da obuhvati opština Petnjica ne podržava ovu inicijativu. Potrebno je razgraničiti Petnjicu i MZ Police – smatra Jonica. Poslanici su iskoristili raspravu o Petnjici da otvore teme i o statusima opštine za Tuzi, Golubovce, Sutomore, Grbalj, Gusinje. Džavid Šabović (SDP) istakao je da je područje Gusinja veće od budvanske i tivatske opštine, te da su lideri DPS-a više puta obećavali da će Gusinje biti evropska opština i da su potpisivali ugovore o tome. Čak je o tome govorio i neustavni predsjednički kandidat DPS-a - rekao je Šabović. Reagovao je Husnija Šabović iz DPS-a. - Nije potpisan ugovor već sporazum da će zahtjevi za vraćanje statusa opštine Gusinje biti razmotreni – kazao je Šabović. Područje Petnjice, inače, obuhvata 173 kvadratnih kilometara sa 28 naselja u kojima, prema popisu iz 2011.godine, bez radnika na privremenom radu u raznim evropskim i drugim državama, živi 6713 stanovnika. Područje je teritorijalno prilično razuđeno. Udaljenost pojedinih naselja od mjesnog centra – Petnjice kreće se i do 20, a od opštinskog centra - Berana i do 40 km Po površini, Petnjica je veća od opština Budva i Tivat, a po broju stanovnika od Andrijevice, Žabljaka, Plužina i Šavnika. Ovo područje, kako je obrazloženo, vjekovima je u administrativnom smislu bilo organizovano kao posebna lokalna jedinica. Nedovoljno 25 Društvo utemeljenom reformom lokalne samouprave iz 1957. godine, Opština Petnjica je, međutim, suprotno volji građana. Nakon ukidanja opštine, područje Petnjice je organizovano kao jedna, najveća u Crnoj Gori, mjesna zajednica sa 28 naselja. Deset godina kasnije, 1963. godine, područje Petnjice je isparcelisano i podijeljeno Revija FORUM u 7 mjesnih zajednica bez ikakve međusobne koordinacije. Time je umnogome paralisana i svaka moguća kordinacija samoinicijative samih žitelja u rješavanju komunalnih i drugih životnih problema. ana, ukinuta i administrativno pripojena opštini Berane. Od 1991. godine politički predstavnici i građani sa tog područja pokretali su inicijative da se Petnjici vrati status opštine. Foramlno pravno učinili su to i 1991, istovremeno kada i građani Andrijevice, potom 1998., pa, uz podršku 7.523 građana, 2002. godine i, konačno, 2010.godine. Tek dva posljednja dva zahtjeva su stigla do dnevnog reda Skupštine Crne Gore. Rifat Rastoder Poziv građanima i prijateljima Gornjeg Bihora Uvaženi građani i prijatelji Bihora, Ostvaren je san generacija i generacija naših predaka... Gornji Bihor, odnosno Područje Petnjice je, ponovo, Opština. Tim povodom srdačne čestitke svima. I lično sam, kao jedan od višedecenijskih nesebičnih protagonista, sretan zbog toga. Hvala i neka je na čast svima koji su, na bilo koji način, pomogli ostvarenju sna. Ali, u ovom času – ma čije i ma kolike – zasluge, gotovo da više nijesu ni bitne. Sada se valja izboriti za oživotvorenje izborenog sna, odnosno za dugoročni opstanak novoobnovljene opštine. Dakle, nema vremena niti razloga za bilo kakve euforije. Valja pripremiti uslove za konstituisanje opštine. Zato, pozivam sve političke i javne poslenike, kao i sve građane i prijatelje Bihora da, i prije formalnog konstituisanja, osmislimo strategiju dugoročne održivosti novoobnovljene opštine. U tom smislu, valjalo bi nam, u prvom redu, hitno – koliko je od sjutra – okupiti jedan tim ekonomskih i drugih eksperata, koji bi, zajedno sa predstavnicim građana sa područja, između ostalog : a) Sačinio spisak najurgentnijih potreba i obaveza u pripremi konstituisanja opštine; b) Uradio što cjelovitiju analizu stanja u postojećim iole značajnijim privrednim subjektima na području sa predlogom mogućih mjera njihove revitalizacije kako bi oni bili još sigurniji oslonac daljeg razvoja; i, konačno, c) Uradio, makar do idejnog nivoa, jedan broj projekata moguće valorizacije neiskorišćenih raspoloživih resursa, a kojima bi pokušali privući nove potencijalne investitore, u prvom redu iz veoma brojne dijaspore, ali i drugih struktura i država. To su, recimo – višesruke mogućnosti valorizacije kanjona i rijeke Popče, kao i ukupnog zavidnog hidropotencijala njenih pritoka: Vrbičke rijeke, Radmančice, itd; zatim, 26 valorizacija turističkih potencijala „Radmanske klisure sa arheološkim nalazuištem „Torine“, kao i planina: Turjak, Vlahovi, Lađevac,... itd, te osmišljavanje i realizacija mogućih zajedničkih sa susjednim državama prekograničnog projekta kao što bi, naprimjer, mogla biti - bescarinska zona hrane uz granicu sa Srbijom, i slično... Ključni preduslov za sve to su, međutim, sredstva. Zato, formiranje jednog zajedničkog Fonda za razvoj Bihora smatram ključnom pretpostavkom a , možda, i najboljim testom istinske spremnosti da na pravi – djelotvoran način zajedno pomognemo novoj opštini. Prema preliminarnoj pretpostavci, Fond bi mogao ispuniti svoju makar minimalnu funkciju ukoliko bi mi – pojedinačno bili spremni na odricanje od, recimo, minimum 20 e/ mjesečno ili 240 e/godišnje, što, relano, za one koji imaju posao ili bilo kakav biznis i nijesu prevelika sredstva. Naznačena visina sredstava bi podrazumijevala i jedno mjesto, kao i jedan glas u Skupštini Fonda. Svakih novih 20, odnosno 240e uplate iznad predviđenog – minimalnog iznosa, podratumjevalo bi još jedno mjesto ili, pak, još jedan glas za uplatioca u Skupštini Fonda. Posebno bi se evidentirala i vrednovala dobročinstva i donacije Fondu. Sredstva Fonda bi se realizovala strogo po utvrđenom planu i programu potreba, uz verifikaciju najmanje još dva povjerenika – osnivača koje imenuje Skupština... Pozivam Vas da, prijavom za članstvo ili drugi neki oblik podrške Fondu, na konkretan način, i potvrdite spremnost da pomognete novoobnovljenu opštinu. Rifat RASTODER Maja, 2013. godine Jul, 2013. Društvo Revija FORUM A PETNJIC Petnjica: Promocija knjige Rifata Rastodera Opština Petnjica - stanje i perspektive razvoja Povodom izlaska iz štampe njige Rifata Rastodera: „Opština Petnjica - stanje i perspektive razvoja“, u organizaciji Centra za seoski razvoj, Foruma Bošnjaka Crne Gore i Odbora za vraćanje statusa opštine, u petnjičkom Centru za kulturu je, 10. maja ove godine, održana je rasprava na temu: „Najznačajniji prirodni resursi područja“. Cilj rasprave je bilo definisanje strateških pravaca razvoja ovog područja na bazi raspoloživih resursa. Učesnike skupa su, u ime organizatora, pozdravili Šato Hajdarpašić, Muslija Kalić i Safet Korać. U tematskom dijelu rasprave učestvovali su: Mr Omer Markišić - moderator rasprave, Rifat Rastoder, Rešid Adrović, Muhamed Adrović, Rešad Rastoder, dr Erol Muratović, dr Šemsudin Hadrović i Enver Rastoder OPŠTINA PETNJICA STANJE I PERSPEKT IVE RA ZVOJA Rifat RastodeR, decem bra 2012. Foto: Latif Adrović Jul, 2013. 27 Društvo Revija FORUM Rifat RASTODER: San generacija Uvažena gospodo, Područje Petnjice, odnosno Gornjeg Bihora je praktično već ponovo opština. Ostaje da se to još potvrdi i formalnim glasanjem u Skupštini Crne. Dali će to, zaista, biti i željeni početak prosperitetnije budućnosti, ostaje da se vidi. Uosatlom, to sada zavisi, u prvom redu, od nas samih, odnosno od našeg umjeća da izborenu šansu i iskoristimo. U protivnom, sami sebi ćemo počiniti najveću i definitivnu štetu. Prilika je, zapravo, da sada i konkretno pokažemo da smo dostojni izazova. Kao prvo – čuvajmo se bilo kakvih euforija. Ovo je tek samo šansa. Valja je i iskoristiti. Kao drugo – i ne pomislite da će i jedna od funkcija u novoobnovljenoj opštini, bar u prvom mandatu, biti bilo kakva privilegija. Naprotiv. Ko nije spreman na žrtvovanje, odnosno stavljanje u drugi plan svih mogućih – ličnih, kao i uskostranačkih ambicija i interesa, bolje da sačeka neki od narednih mandata. Ni u kom slučaju, od nove opštine se ne smije stvoriti centar socijalnog zapošljavanja. Ukoliko se vželi njen opstanak, svaki od novozaposlenih mora kompetentan i višestruko sposoban. Kao treće - Učinimo sve da pravovremeno osmislimo platformu dugoročne održivosti novobnovljene opštine. U tom kontekstu cijenim najvažnijim: - formiranje jednog Fonda koji 28 bi bio oslonac makar za izradu idejnih projekata i afirmaciju raspoloživih resursa; - definisanje mjera podsticaja postojećih iole značajnijih privrednih subjekata, kako bi oni postali još sigurniji oslonac; - izradu makar do idejnog nivoa projekata moguće valorizacije raspoloživih resursa, kojima bi pokušali privući nove potencijalne investitore, u prvom redu iz naše veoma brojne dijaspore, ali i drugih sredina i država. To su, recimo – višesruke mogućnosti valorizacije kanjona i rijeke Popče, kao i ukupnog zavidnog hidropotencijala; zatim, recimo – „Radmanska klisura sa arheološkim nalazuištem „Torine“; mogući zajednički prekogranični projekat - Bescarinska zona hrane na dijelu Pešterske visoravni koji gravitira Opštini Petnjica, uz granicu sa Srbijom, itd, itd... Cijenili smo da bi moja skromna studija „ OPŠTINA PETNJICA/ STANJE I PERSPEKTIVE RAZVOJA “ i upriličena rasprava tim povodom, mogla biti prvi korak u tom pravcu. Studija se, kao što ste mogli zapaziti, sastoji od 6 poglavlja na ukupno 126 stranica. Prvo poglavlje sa 24 potpoglavlavlja je - Analiza postojećeg stanja; Drugo poglavlje sa 5 podpoglavlja su - Pravci daljeg razvoja; Kao posebno, Treće poglavlje dali smo, zbog pretpostavljenog značaja - Osnove za formiranje Fonda za podsticaj razvoj Područja; Četvrto poglavlje su Zaključna razmatranja. Peto – literatura, i še- PETNJIC A sto – prilozi. U studiji je i oko 65 fotografija, ilustracija i grafikona, preko 20 raznih tabela, itd,itd... Inače, kao što ste mogli pročitati, neposredni povod za izradu studije, bilo je pokretanje procedure vraćanja statusa opštine ovom Području. Kao što je, naime, poznato – u cilju zaustavljanja veoma izražene migracije stanovništva, decenijama već traju zahtijevi za vraćanje statusa lokalne samouprave. U tom cilju u više navrata, počev od 1957. godine kada je ukinuta opština, pokretane su inicijative da se Petnjici vrati status opštine. Formalno su to prvi put učinili poslanici Stranke demokratske akcije (SDA) tokom rasprave o vraćanju statusa opštine Andrijevici, 1990. godine. Zahtjev je, međutim, u odgovarajućoj formi predloga zakona procesuiran u Skupštini Crne Gore prvi put tek 22. aprila 1998. godine. Nakon što, zbog prijevremenih izbora (maja 1998), ovaj zahtjev nije ni razmatran, jedan od njegovih glavnih protagonista, Salija Adrović, ministar ekologije u ondašnjoj prelaznoj Vladi, nakon što je ova Vlada završila mandat, predao mi je jednu kopiju ovog Predloga zakona. Isti predlog je s potpisima 7.523 građanina nanovo procesuiran 21. marta 2002. godine, da bi potom bio i razmotren tek maja 2005. godine. Na galasnju od 25. maja 2005.godine, međutim, uprkos većini glasova prisutnih poslanika(37; SDP Jul, 2013. Društvo Revija FORUM i opozicija) odbijen je, jer prema prilično diskutabilnom tumačenju tadašnjeg poslovnika Skupštine, morao je imati većinu ukupnog broja poslanika (39). Novi predlog u formi amadmana lično sam procesuirao 21. decembra 2009. godine. Ovaj predlog je, potom, na sjednicama nadležnih skupštinskih odbora, tokom marta 2010. godine, dobio i većinsku podršku poslanika SDPa i opozicije. Glasanje na plenarnoj sjednici Skupštine Crne Gore, aprila 2010. godine, je, međutim, nakon što je bilo očigledno da bi predlog, uz podršku poslanika SDP-a i opozicije, imao odgovarajuću većinu, osujećeno povlačenjem iz dalje procedure osnovnog Predloga zakona o teritorijalnoj organizaciji Crne Gore, čiji je predlagač bila Vlada. Konačno, shodno prethodnom unutarkoalicionom dogovoru povodom donošenja novog Zakona o teritorijalnoj organizaciji Crne Gore, treći moj a ukupno peti formalnopravni Predlog zakona za konstituisanje Opštine Petnjica, od 28. decembra 2011. godine, prvi put su potpisala i dva poslanika Demokratske partije socijalista: Drago Čantrić i dr Fahrudin Hadrović. Shodno članu 32, stav 1 Zakona o teritorijalnoj organizaciji Crne Gore, uz predlog odgovarajućeg zakona urađena je i procesuirana i Studija o opravdanosti osnivanja opštine. Prvo je nadležno Ministarstvo unutrašnjih poslova, 20. aprila 2012. godine, ocijenilo da je Studija „sačinjena i formalno-pravno urađena u skladu sa odgovarajućom zakonskom procedurom i pravilima“ i s takvim mišljenjem proslijedilo Skupštini Opštine Berane na dalju proceduru. Nakon obavljene javne rasprave, Studiju je na Jul, 2013. sjednici od 11.juna 2012. godine, uz jedan broj sugestija za doradu, jednoglasno podržala Skupština Opštine Berane, kao i 92, 52 % građana koji su glasali na konsultativnom referendumu od 04. avgusta iste godine. Tek na osnovu svih ovih informacija i Vlada Crne Gore je, na sjednici od 11. oktobra 2012. godine a na prethodni predlog odgovarajuće Komisije u sastavu: Mladen Jovović, pomoćnik Ministra UP; Damir Rašketić, sekretar Ministarstva finansija; Biljana Jakić, predstavnik Ministarstva ekonomije; Igor Vujačić, predstavnik Ministarstva održivog razvoja i turizma; Rajko Golubović, sekretar Zajednice opština Crne Gore; Samir Agović, predstavnik Opštine Berane i Rifat Rastoder,kao predlagač Zakona, dala pozitivno mišljenje i proslijedila ga Skupštini na konačno izjašnjavanje. U međuvremenu, shodno sugestijama iz rasprave tokom procesa razmatranja predloženog zakona i studije, uradio sam i prečišćeni i značajno dopunjeni tekst studije sa okvirnim pravcima razvoja novokonstituisane opštine. U konačnom oblikovanju studije veoma zanačjnu pomoć pružili su mi gospoda: mr Omer Markišić, državni revizor, doc. dr Adis Balota, pomoćnik Ministra za informaiciono društvo i telekomunikacije, dr Dušan Dragović, geolog, Snežana Mugoša, samostalni savjetnik za lokalnu samoupravu pri Ministarstvu finansija, Hamdija Šarkinović, pravnik u Ministarstvu UP/ Sektor za lokalnu samoupravu, Amel Ćeman, pomoćnik sekretara Sekretarijata za finansije i ekonomski razvoj Opštine Berane, kao i moji tadašnji saradnici: Safet Korać i Omer Mehmedović. Veoma korisna su mi bila i sjećanja veterana: Faika Adrovića i Haćima Durakovića, odbornika posljednjeg saziva nekadašnje Opštine Petnjica( 1952 – 1957). Konačno, bez iole namjere da pribavljam alibi za eventualne nedostatnosti studije, moram reći da smo se tokom rada suočili sa velikim problemom nesređenih i nepreciznih statističkih, istoriografskih i drugih podataka, naročito o stanovništu Područja. Čak i u zvaničnim statističkim podacima, naime, mnogo je kontradiktornosti. Tako, recimo, zvaničnim rezultatima popisa stanovnika od 2011. godine, shodno preporukama EVROSTAT-a, prezentiranim brojem stanovnika nijesu obuhvaćeni građani na privremenom radu ili boravku dužem od jedne godine u inostranstvu, uprkos činjenici da se nalaze u evidenciji stalnih stanovnika i što redovno dolaze, investiraju i održavaju svoja imanja. Zbog toga ih sve do nove ali adekvatne provjere treba uzimati sa rezervom. Studija je, takođe, rađena na potpuno volonterskoj osnovi. Osjećaj obaveze prema sredini iz koje sam i sam ponikao i čiji pečat s ponosom nosim, bili su jedini motiv i podsticaj, kako za formalno pravno uobličavanje Predloga zakona za vraćanje statusa opštine i studije o opravdanosti konstitisanja iste, tako i za višegodišnje nesebično javno protežiranje. U toliko sam i zahvalniji svima koji su na bilo koji način pomogli u njenom konačnom uobličavanju, i posebno onima koji na bilo koji način pomogli da motiv ove studije postane stvarnost. U svakom slučaju - ndam se da može poslužiti kao osnov i za današnju raspravu i dalje uobličavanje još cjelovitije platforme za što uspješnije temeljenje i funkcionisanje novoobnovljene opštine. 29 Društvo Revija FORUM PETNJIC A Muhamed Adrović: Poljoprivredni resursi P odručje Petnjice zauzima površinu od oko 173 km2. Po kulturi ukupno zemljište se može podijeliti na: - obradivo 2196 ha - livada 2797 ha - pašnjaka 3469 ha - voćnjaka 150 ha - šume 8265 ha - neplodno 760 ha. Od poljoprivrede kao grane privrede, očekuje se: 1) da obezbijedi dovoljne koliičine proizvoda za ishranu stanovništva 2) da obezbijedi proizvode za prerađivačku industriju i 3) da obezbijedi znatne viškove poljoprivrednih proizvoda - Područje Petnjičkog kraja je podesno za gajenje vrlo raznovrsnih žitarica i vrsta voća.Veoma značajan resurs u poljoprivrednoj proizvodnji je povoljan hidropotencijal, ima desetak rijeka i rečica. Isto tako postoje različita zemljišta od kojih neke vrste imaju veoma veliku potencijalnu plodnost. Međutim, sve ove prirodne pogodnosti nijesu dovoljno iskorišćene, pošto naša poljoprivreda ima uglavnom naturalni karakter... - Sjetvena površina pod ratar- 30 skim usjevima treba da se poveća i to na račun ugara i razoravanja livada.Proširivanje kulturnih biljaka za stočnu hranu, povrća, žita, zasnivanje površina ljekovitim i začinskim biljem. Stočarska proizvodnja tijesno je povezana sa ratarskom proizvodnjom te se one moraju posmatrati kao jedna cjelina. Pošto je cjelokupna naša poljoprivreda uglavnom ekstenzivna to su i ratarstvo i stočarstvo ekstenzivni.Na području trernutno ima oko 2000 krupnih grla stoke i oko 11000-12000 grla sitne stoke. Dnevni otkup sirovog mlijeka oko 3000 litara. Prinosi ratarskih proizvoda kako po kvalitetu tako i po kvantitetu su dosta slabi. Isti je slučaj i sa stočarskom proizvodnjom. I ona je ekstenzivna s osnovnom karakteristikom da nema dovoljni količina kvalitetne kabaste i koncentrovane hrane za neku veću proizvodnju , te je stoga po kvantitetu slaba ,dok je po kvalitetu primijetno bolja, jer su poslednjih godina u te svrhe realizovana značajna ulaganja Caritas-a, Lux-development, Midasprograma, Ministarstva poljoprivrede Crne gore i dr... - Za stočarstvo područja Petnjice je karakteristično i to da je sadaš- nja struktura stada zastarjela. Udruživanje poljoprivrednih proizvođača u ekonomske zajednice-zemljoradničke zadruge (kooperanti) predstavlja važan osnov za unapređenje poljoprivrede. Ovim zajednicama mogao bi se nadomjestiti nedostatak svog sitnih gazdinstva odnosno preko njih će moći da koristi prednosti krupnog gazdinstva.Preko udruživanja poljoprivrednii proizvođači će se razviti u robnog proizvođaća i čvršće se vezivati za tržište... - Zadruge trebalo bi da u prvom redu rješavaju pitanja udruživanja poljoprivrednih proizvođača na bazi prodaje svojih proizvoda i snadbijevanja potrebnim repromaterijalom, usluge mašinama, nabavka priplodne stoke,sadnog materijala, stočne hrane i dr. U cilju prerade poljoprivrednih proizvoda zemljoradničke zadruge treba da osnuju: sušare, skladišta - podrumi ,silosi; radionice za preradu, sušenje i konzerviranje voća i povrća, klanice, otkup lekobilja, otkup sirovog mlijeka i proizvodnja finalnih proizvoda od mlijeka – mljekare, sirare. Zadruge treba da omoguće primjenu mehanizacije u većem obiJul, 2013. Društvo Revija FORUM mu, transport, održavanje mašina i dr. Na području postoji Zemljoradnička zadruga Vrbica – Vrbica koja se uglavnom bavi ratarskm proizvodnjom i trebala bi da postane glavni nosilac ove proizvodnje sa svojim koperantima. Zatim postoji zadruga Eko-milk Radmančica koja se bavi stočarskom proizodnom i u toku je realizacije projekta proizvodnje sira koja bi trebala da bude nosioc razvoja stočarske proizvodnje. Sobzirom da trenutno na terenu ne postoji organizovaniji vid u voćarskoj proizvodnji treba osnovati zadrugu za proizvodnju i preradu voća, tim prije kada se ima u vidu da se poslednjih godina podižu intenzivni zasadi i to od strane mladih preduzetnika koji su ujedno i korisnici Midas programa podrške, što uz stare zasade i šumsko voće predstavlja solidan osnov i opravdanost za formiranje ovog tipa zadruge... Riječju, onaj koji umije da odgaji dva klasa tamo gde je prije rastao jedan, dvije vlati trave tamo gde je prije rasla jedna, zaslužuje zahvalnost cijelog čovječanstva. Foto: Latif Adrović Preduslovi: - Poboljšanje putne infrastrukture i elektrifikaciju katuna; - Izrada projektne dokumentacije /mogućnost korišćenja fondova/; - Povećati stočnog fonda sa orjentacijom na robnu proizvodnju /osnivanje farmi većeg kapaciteta - krava, ovaca, koza, tovljenika, brojlera, koki nosilja/; - Podizanje voćnog rasadnika, zasnivanje plantažnih zasada /jabučasto, koštičavo, jagodičasto voće/; - Zaštita sjemena autohtonih vrsta,sorti u banci gena kao važan genetički materijal - Podsticanje stvaranja kombinovanog poljoprivrednog gazdinstvakako bi se nadomjestila usitnjenost posjeda; - Nabavka polj. Mehanizacije i opreme, plastenika po mjesnim centrima; Jul, 2013. - Izrada pogona za preradu mlijeka mesa, voća povrća, meda...; - Aktivirati otkupnih centara sirovog mlijeka –primarni otkup; - Podsticati proizvođače organske hrane, brendiranih prozvoda; - Otvoriti poljoprivrednu apoteku i veterinarsku stanicu; - Edukaija poljoprivrednih proizvođača; - Osnivanje poljoprivredne službe; - Podsticanje izgradnje ribnjaka, mlinova, hidroelektrana - Izrada sistema za navodnjavanje; - Spriječavanje zagađenje riječnih tokova Konačno, za bolju i bržu reitalizaciju područja treba podsticati razvoj seoskog 31 Društvo Revija FORUM Rešad Rastoder: Šumski resursi Uvažena gospodo, Ja nisam inžinjer šumarstva, ali poznajem ovaj sektor iz iskustva stečenog iz posla koji radim... Kao što znate, kompleksi visokih šuma prostiru se na oko 8.500 ha, sa orijentacionom drvnom masom od 1.608.459 m³ bruto drvne mase. Ovi planinski vijenci su stanište sljedećih šumskih vrsta drveta, i to: smrče, jele, bora, bukve i hrasta, kao i ostalih rjeđih vrsta drveta i to: javor, jasen, divlja trešnja itd. Pored drvnog potencijala naše šume posjeduju i druge biljne vrste, kao što su: ljekovito bilje, razni šumski plodovi i dr. Takođe, ove planine su stanište raznih vrsta divljači, što izuzetno pogoduje za razvoj eko i lovnog turizma. Kompleksi indsustrijskih šuma su uređeni u dvije gazdinske jedinice i to: G.J. Turijak i Agovska Vrela, i G.J. Mrtvica i Tivran. Ovim gazdinskim jedinicama gazduje Uprava za šume CG – Pljevlja, PJ Berane. Sječa drvnih sortimenata vrši se po godišnjem planu Uprave za šume, tako što se na tenderu dodijeljuje koncesionarima i građanima za lične potrebe. Ne treba zanemariti ni značajan iznos be- 32 spravnih sječa šuma. Treba reći da se ne vrši pošumljavanje poslije sječa, što predstavlja veliki nedostatak u razvoju i uzgoju šuma. Uprkos svemu ovome naše planine su prirodna staništa smrče, jele, bora i bukve, što pogoduje samoodržavanju naših šuma. Sa stanovišta eksploatacije najznačajniji su kompleksi industrijskih šuma smrče, jele, bora i bukve. Predviđena godišnja količina sječivog etata je 14.500 m³ bruto drvne mase, koja je izizetno razvojni potencijal buduće opštine. Treba napomenuti da se u Petnjičkom kraju do sada bavi drvopreradom samo preduzeće „RADMANCI“ nekoliko manjih stolarskih radnji, što je apsolutno nedovoljno. Treba reći da najmanje profitabilno praviti poluproizvode, zato je realno očekivati da će neko prepoznati valorizaciju ovog potencijala i izgraditi kapacitete za finalnu preradu drveta, što bi pored eksploatacije i prerade drvnih sortimenata, sakupljanja šumskih plodova i ljekobilja, kao i razvoj lovnog turizma bili izuzetni potencijali za razvoj ovog područja. Do sada urađena putna infra- PETNJIC A struktura u gazdinskim jedinicama nije velika i ona iznosi 8 km/100ha. Treba reći da je prirodni priraštaj privrednih šuma daleko veći od sječivog etata i on iznosi za četinare 47.925 m³, a za lišćare 27.267m³, što je apsolutno pozitivan trend, mada boljom zaštitnom politikom i boljim uzgojem šuma, kao i novim zasadima ovaj odnos može biti još i bolji. Na osnovu bruto sječive godišnje mase, koja iznosi 14.500m³, može se dobiti 11.600m³ neto drvne mase, od koje se može proizvesti 9.280m³ rezane građe raznih dimenzija, što se može realizovati po nekoj prosječnoj cijeni od 150 €, što iznosi 1.392.000 €, što je pored efekata finalizacije značajan resurs. Treba napomenuti i to da često ne možete iskoristiti sav sječivi etat. Iz ovih pokazatelja vidi se da se može povećati sječivi etat na godišnjem nivou, što uslovljava i značajno povećanje efekata. Na kraju možemo sa sigurnošću reći da Petnjičke šume, uz malo bolje gazdovanje i sa novim zasadima, kao i sa pravilnom eksploatacijom mogu biti značajan resurs buduće opštine. Jul, 2013. Društvo Revija FORUM Enver Rastoder: Turistički resursi Turizam je vrlo bitan segment svake modern ekonomije. Pored ekonomske, turizma ima i kulturološku i komunikacisku dimenziju. Petnjicko područje ima značajne turističke potencijale, koje, istina, tek valja valorizovati: - Vanredna lijepa priroda, jedan je od resursa, koje treba iskoristiti. Visoke planine, blaga klima, flora i fauna, pitomi ljudi; - Petnjičko područje ima bogato arheološko i kulturno nasleđe koje seže do paleolita; Ako znamo daje Bihor srce Sandžaka, a Sandžak je istorijsko i geografsko razmeđe civilizacija, moramo priznati da smo u poslednjih sto godina bili na margini napretka. Sada kad imamo Opštinu imamo i odgovornost o daljem razvoju ovog podrucja. Ključ napredka je u ljudskim resursima koje imamo, našim glavama, našoj volji i entuzijazmu. Samo takvi ljudi i resursi se u turističkom svijetu prepoznaju i cijene. Uz svu skromnost, moram reći da je upravo zahvaljujući NVO „Centru za seoski razvoj“ turizam već stigao u naše krajeve, dolaskom prvih turista iz Luksemburga, Francuske, Finske, Belgije... Centar za seoski razvoj je na vrijeme prepoznao šansu u seoskom turizmu i proizvodnji zdrave hrane. Prvi utisci i prva iskustva govore da ovakav vid turizma može funkcionisat. Dokaz su zadovoljni turisti i obećanja o ponovnom dolasku. Ova organizacija je već pokrenula projekat razvoja ekoturizma, izvršila markaciju 60km pješačkih staza, štampanje promotivnog materijala, obuku domaćinstava za prihvat turista kao i prezentacije na sajmovima. Modernog turistu sve više interesuju ruralna područja, netaknuta priroda i sve ono što nema u svojoj urbanoj sredini (eko hrana, izvorska voda, ljekobilje čist vazduh itd. Kanjon rijeke popče sa svojih pet pritoka i pet planina koje su iznedrile ove rijeke. U svojoj izuzetno živopisnoj prirodi smještene su Murovske luke i Bratimin vir, kao poznato izletište do kojeg su uređene pješačke staze. Popča je izuzetan prirodni rezervat idealan za uzgoj ribe, izgradnju lovačkog parka, izgradnju mini i srednjih hidroelektrana. Dobrom prezentacijom arheološkog nalazišta Torine, sakralnih objekata (Džamija) ostataka srednjovekovnih gradova, bogatog kulturno-istorijskog nasleJul, 2013. PETNJIC A Foto: M. Korać Slapovi na rijeci Popči đa privućićemo mnoge svecke putnike (turiste). Arheološko nalazište Torine u Radmancima je najvrednije i najbogatiji lokalitet u Crnoj Gori iz doba neolita. Na tom lokalitetu pronađeni su veoma bitni eksponati. Pored arheološkog nalazišta i prelijepe Radmanske klisure pruža se idealan prostor za kamp turista, izgradnju eko naselja. Džamija je jedna od njstarih, najznačajnih i najautentičnih spomenika kulture na ovom području, jedinstvene arhitekture sa drvenim ručno rezbarenim stubovima. Sa površinom od oko 550m/2 i mogućnošću da primi 1200 Vjernika i je jedina je trospratna Džamija u Crnoj Gori za koju se smatra da potiče iz druge polovine 15 ijeka. U dalju valorizaciju turističkih potencijala, međutim, treba ući sa puno više volje i elana. Dobrodošli su svi jer ovdje ima mjesta za sve ljude kojima su ljubav razumijevanje i napredak Bihora i Crne Gore u srcu i mislima. 33 Društvo Revija FORUM Dr Erel Muratović: Ljudski resursi L judski resursi su osnov za funkcionisanje svake opštine. Kako je poznato ljudi najbolje obavljaju onaj posao koji vole i za koji su kvalifikovani. Naš zadatak treba da bude prepoznavanje sposobnosti i znanja budućih opštinskih kadrova. Na osnovu toga moramo rasporediti zaposlene na onim radnim mjestima na kojima će njihove sposobnosti najbolje doći do izražaja, gdje će zaposleni biti u mogućnosti da upotrijebe sva svoja znanja i vještine a poučeni iskustvom starijih opštinskih radnika doprinesu što boljem i efikasnijem radu buduće opštine. Planiranje ljudskih resursa je funkcija utvrđivanja budućih potreba za brojem i profilom kadrova i vještina koje će morati da posjeduju a takođe i planiranje kako će opština postići optimalan raspored kadrova da bi mogla da pruža usluge na što je moguće kvalitetniji način. Ovo je neophodno iz više razloga: - Prekomjeran broj zaposlenih dovodi do ozbiljnog manjka budžeta, - Velike demografske promjene dovode do velikog smanjenja ili povećanja potražnje za uslugama i na taj način značajno utiču na lokalne prihode. Vjerovatno da će se demografski trendovi nastaviti što znači da opština Petnjica mora planirati da ima odgovarajući broj zaposlenih koji odgovara predviđenim budućim potrebama, - Svi opštinski rukovodioci, odnosno šefovi svih organizacionih jedinica treba da posjeduju vještine za upravljanje ljudskim resursima. Za sve zaposlene na takvim pozicijama to predstavlja dugoročan proces učenja i nalaže stalno prilagođava- 34 nje i usavršavanje svojih znanja i vještana. Nešto čime se ne možemo pohvaliti je negativan migracioni trend sa ovih prostora, naročito mladih ljudi što je bila jedna od glavnih motivacija za ponovno pokretanje inicijative za vraćanje statusa opštini Petnjica. Prema popisu iz 2011. na području Petnjice živi 6713 stanovnika. Radi se o broju stanovnika sa stalnim prebivalištem na području Petnjice ne računajući dijasporu. Radi komparacije bi spomenuo broj stanovnika Petnjice prema podacima popisa iz 2003. godine kada je na ovom području imalo 9.760 stanovnika što predstavlja negativan migratorni trend od oko 3.000 stanovnika u proteklih 8 godina. Nešto čime se kao opština možemo pohvaliti je prosječna starost stanovništva koja iznosi 36 godina na osnovu čega Petnjica ima najmladje stanovništvo od svih opština u Crnoj Gori. Kadrovi kojim trenutno raspolaže opština Petnjica su sljedeći: 9 – pravnika, 2 – fakultet kriminalističkih nauka, 8 – ekonomista, 7 – poljoprivrednih inženjera, 1 – inženjer elektrotehnike, 1 – mašinski inženjer, 2 – inženjera informacionih tehnologija, 1 – diplomirani geograf – prostorni planer, 4 – doktora medicine, 1 – stomatolog, 1 – mr. iz oblasti diplomatije, 30 – prosvjetnih radnika iz svih oblasti. PETNJIC A Značajan kadrovski i ukupni resurs područja je i dijaspora, koje prema nezvaničnim podacima ima oko 7 hiljada žitelja, među kojima dosta uspješnih preduzetnika koji bi otvaranjem svojih firmi u opštini Petnjica doprinijeli zapošljavanju mladih ljudi i boljem funkcionisanju opštine. Što se mogućeg okvira organizacije tiče, naveo bih primjer organizacije i efikasnosti jedne od najuspješnijih opština u Srbiji, za koju JE do skora malo ko i znao da uopšte postoji. To je opština Inđija. Investicioni projekti u ovoj opštini iznose preko petsto miliona eura i ponosna je na otvaranje preko 15 fabrika poznatih svjetskih giganata kao što su Henkel, Dži Bi automotive i mnogi drugi. Ključ uspjeha ove opštine se sastoji u sledećem: - Efikasnost opštinske administracije koja podrazumijeva pojednostavljenje administrativne procedure. Naime, dokumenta se dobijaju u roku od nekoliko minuta, poslovne dozvole se izdaju istog dana a građevinske dozvole u roku od 60 dana što čini Inđijsku administraciju najefikasnijom u Srbiji; - Dugoročno plansko uređenje prostora namijenjenog za realizaciju investicionih projekata koje podrazumijeva donošenje urbanističkih planova generalnih i detaljnih. Uvođenjem geografsko informacionog sistema potencijalnim investitorima je omogućeno da onlajn komunikacijom dobiju sve neophodne informacije o uslovima realizacije bilo kojeg projekta; - Stalno podizanje nivoa efikasnosti lokalne administracije u procesu implementacije projekata. Jul, 2013. Društvo Revija FORUM Dr Šemsudin Hadrović: PETNJIC A Neophodno širenje psiholoških granica Postovane dame i gospodo, Vi koji ste nosioci aktivnosti i inicijative za povratak statusa opstine Petnjica, najbolje znate kakve ste sve napore podnijeli i u kakvim dilemama bili dok se ova časna ideja svih Bihoraca i Bihorki nije približila svojoj realizaciji. U tom smislu jos jednom moj poseban respekt za sve što ste u tom smislu učinili. Ovdje su i pokretači te inicijative kao i drugi poslanici koji su je podržali i podržavaju. Opština Petnjica kao ideja i želja pripada svima nama bez obzira gdje živimo i to pravo niko ne može a želim vjerovati i da neće prisvojiti samo za sebe. Zato se radujemo podjednako sa vama koji živite ovdje i koji ste ponijeli najveći teret počev od Inicijative, referenduma i svega osatloga što je sada srecom iza nas. Studija g-ina Rifata Rastodera, “Opština Petnjica - stanje i perspektive” koja je pred nama pokazala je da je opština Petnjica ekonomski održiva i tu prestaju sve sumnje u njenu opstojnost. Bliži se vrijeme kada ćemo dobiti taj papir, da je Petnjica opština. I šta nakon toga ? Ja sam u želji da Petnjica bude najbolja opština u Crnoj Gori, zamolio svoje prijatelje koji se bave uspješnim malim opštinkim upravam u Evropi i sa njima pripremio “ INTEGRALNI PLAN RAZVOJA OPŠTINE PETNJICA- 2013-2023.” Obzirom da imam puno povjerenje u sve aktere ove inicijative , a vjerujući u njihove ljudske, stručne i svake druge kompetencije, neću izlagati Jul, 2013. ovaj Plan, već ću ga priložiti Predsjedniku Odbora, sa molbom da ga pogledaju, pročitaju i ako budu smatrali da u njemu ima nešto što smatraju da može biti od koristi, neka to uzmu i ugrade u dalje dokumente. Zato ću iskoristiti to vrijeme, i predociti potrebu da razmisljamo o novim znanjima, iskustvima i standardima koji garantuju napredak i razvoj jedne lokalne samouprave. Želim napomenuti da u razvijenoj Evropi vladaju “OVE I AFIRMATIVNE ZIVOTNE FILOZOFIJE” poput: - Proširenja psiholoskih granica; - Novih i čistih tehnologija, gdje ostaci iz jedne proivodnje(otpad) ne predstavlja problem već šansu za nivi bussinis; - Slanja afirmativnih poruka bližem i daljem okruženju; - LLE- LONG LIFE EDUKATIN Cjeloživotno učenje, gdje se nećemo odricati iskustva starije generacije i “gurati je iz života” već je podsticati na nova saznanja i skupa sa njima graditi jak menadžment, nove opštine Petnjica; - EUROPE BEGIN IN CITIES & REGIONS - Evrpoa počinje u gradovima i redgijama, i upravo je ovdje naša velika šansa da se kao REGJA BIHOR, nametnemo, pokažemo i dokažemo da smo stasali, da smo odgovorni i da možemo biti uspješni nosioci razvoja opštine Petnjica. Zato vas pozivam da učinite sve kako bi smo imali savremenu oprganizaciju i menadžemnt opŠtine Petnjica. To možemo postići pored ostalog mobilizacijom svih raspoloživih resursa kao davanjem širokog prostora našim ljudima iz dijaspore koji hoće i mogu da pomognu svojim znanjima, iskustvima i investiranjem u sopstveni biznis. Ako se budemo tako ponašali, uspjeh opštine Petnjica je zagarantovan. A da bi se to i realizovalo, kao dugogodišnji-permanentni cilj, smatram da je potrebno da se formira NEZAVISNI SAVJET ZA RAZVOJ OPŠTINE PETNJICA , koji bi mogao imati 5,7, ili 11 clanova i koji bi difinisao najmanje 5 PRIORITETA RAZVOJA , koji bi bili obavezujući za sve one koji budu izvršavali vlast u Petnjici. SAVJET bi kroz realne, savremene Projekte nastojao da animira sredstva IPA i ostali EU fondova, za koje treba znati kako se koriste i kako se dolazi do njih. U Podgorici, bukvalno “leže pare” u jednom od takvih Fondova (C.R.E.A.M.), ali ih lokalni menadžmenti slabo ili nikako znaju koristiti. Prakticno, para ima, samo ih treba znati (naučiti) koristiti. Ovom prilikom pozivam Odbor za vraćanje statusa opštine Petnjica, da odredi jednu delegaciju Odbora i budu naši gosti u Sarajevu, 23-25 maja 2013 godine, kada će tamo boraviti visoka parlamentarna delegacija grada Istanbula i gdje smo dogovorili jedan radni ručak na kojem bismo se upoznali sa njima i lobirajući za podršku opštini Petnjica, dogovorili njihovu posjetu Petnjici. Hvala vam na ukazanom povjerenju i strpljenu. 35 Društvo Sjećanje na Rifata Burdžovića Trša P ovodom 100 – te godišnjice rođenja narodnog heroja Rifata Burdžovića Trša, na inicijativu Foruma Bošnjaka Crne Gore, u Bijelom Polju je 9.maja, u okviru obilježavanja Dana pobjede nad fašizmom i Dana evrope, održana akademija “Sjećanje na Trša”. U velikoj sali bjelopoljskog centra za kulturu na akademiji su govorili predsjednik Opštine Bijelo Polje Aleksandar Žurić, potpredsjednik SUBNORA prof. dr Ljubomir Sekulić, predsjednik Upravnog odbora Foruma Bošnjaka u CG Mirsad Rastoder i akademik Radovan Radonjić. Predhodno je u ime organizatora, delegacija u sastavu; Husein Tuzović, Ljubomir Sekulić i Tufik Bojadžić položila cijeće na spomenik Rifatu Burdžoviću. Akademiju su organizovali Forum Bošnjaka Crne Gore, Savez udruženja boraca NOR-a i antifašista, i Opština Bijelo Polje. Akademiju, koja je je počela dokumentarnom reportažom Televizije Crne Gore, u kojoj su Tršovi savremenici govorili o revolucionaru, poeti, patrioti, narodnom heroju te njegovim idejama i saborcima, otvorio je predsjednik Opštine Bijelo Polje, Aleksandar Žurić. „Kada danas govorimo o pristupanju Crne Gore, ravnopravnoj zajednici evropskih naroda, moramo se prisjetiti da je slavna gotovo hiljadugodišnja istorija naše države, sa posebnim osvrtom na doprinos njenih najboljih sinova,borbi slobodnog svijeta protiv nacizma i fašizma u drugom svjetskom ratu, neprolazna zaloga, koja nam daje najveća prava da u procesu pregovaranja uđemo kao ravnopravna i u najtežim istorijskim vremenima dokazana društvena zajednica”, istakao je predsjednik opštine Bijelo Polje Aleksandar Žurić. „Čuvajući vječne ljudske vrijednosti, ljudi poput Trša – heroja, humaniste i kosmopolite, one budno stražare na mrtvoj straži sudbine našeg društva i stalno podsjećaju na ono što se očekuje od ove i budućih generacija”, ocijenio je Žurić, podsjećajući na dužnost svake generacije na očuvanje i nadgradjivanje stečenih vrijednosti. 36 Revija FORUM Rifat Burdžović - TRŠO Rođen je 1913. u Bijelom Polju, gdje je završio osnovnu školu, a zatim pohađao Veliku medresu kralja Aleksandra u Skoplju, a Pravni fakultet u Beogradu. Kao član Komunističke partije Jugoslavije, bezrezervno odan svim njenim principima, bratstvu i jedinstvu svih naroda i narodnosti. Poslije Aprilskog rata i okupacije Kraljevine Jugoslavije, dolazi u Bijelo Polje i formira novi Okružni komitet Komunističke partije Jugoslavije za Sandžak i rukovodi pripremama za oružani ustanak. Za vrijeme ustanka lično rukovodi opsadom i oslobađanjem Bijelog Polja jula 1941. godine. Početkom juna 1942. godine učestvuje u formiranju Treće proleterske sandžačke udarne brigade, a ubrzo postaje i zamjenik političkog komesara. Zajedno sa komandantom Brigade Vladimirom Kneževiće Volođom i komandantom Četvrtog bataljona Tomašom Žižićem, takođe narodnim herojem, u selu Trnovu kod Mrkonjić grada, u noći između 2. i 3. oktobra 1942. godine, mučki je napadnut od neprijatelja i ubijen. Ukazom Predsjedništva Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije, 25. septembra 1944. godine, među prvim borcima Narodnooslobodilačke vojske, Rifat Burdžović Tršo je proglašen za narodnog heroja. Jul, 2013. Društvo Revija FORUM Radovan Radonjić: Borac za slobodu čovjeka Dame i gospodo, Slutim da smo svi mi, danas ovdje okupljeni, ispunjeni osjećanjem časti i ponosa: - što uspomenu na narodnog heroja Rifata Burdžovića Trša oživljavamo na način dostojan poštovanja; - što to činimo na dan kada se obilježava jedna od najvećih pobjeda čovječanstva nad silama mraka i beznađa; - što se u osnovi ovog našeg čina nalazi svijet da dug prema Tršu treba da vraćamo i na druge, uvjerljivije načine. Pema Tršu je priroda bila izdašna. Podarila mu je: bistrinu, govornički dar, čvrst karakter, nezavisan duh, pregalaštvo i ambiciju da sve što započne završi kako valja. On, uzvraćajući na te darove, nije ništa preskočio. Na životnom putu dičnog i buntovnog Bjelopoljca ređali su se: - sirotinjsko dječaštvo, u kome je želja da se postane opančarskim radnikom ličila na najljepši san; - školovanje u Medresi, gdje je uz obaveznu lektiru, kriomice, čitao i mnoge knjige o svijetu i životu s druge strane religijskih kultova i mitova; - ogledanje u vještinama na fudbalskim igralištima i pozorišnim daskama; - studij prava, praćen pisanjem poezije, policijskim progonima i podučavanjima djece iz bogatih porodica, da bi se od honorara prehranio. Tako stasajući, stigao je: najprije, do neupitnog lidera beogradskih visokoškolaca, koji slobodu smatraju jedinom za čovjeka prihvatljivom stavrnošću, a osvajanje ove jedinim stvarnim razlogom svog postojanja; zatim, poletnog partijskog rukovodioca koji strastveno, ne izbjegavajući rasprave i ne plašeći se sukoba, širi uvjerenje da se do boljeg i pravednijeg društva može doći samo revolucijom; najzad, neumornog organizatora Jul, 2013. oružanog ustanka i hrabrog predvodnika vojnih jedinica, koji u temelje ideje za koju se bori ugrađuje i svoj život. Za čovjeka kakav je bio Tršo, Viktor Igo bi rekao: - da mu je život ispunjeniji djelima nego danima; - da je ovaj svijet ostavio proklinjan prošlošću i blagosiljan budućnošću; - da je sam napravio postolje za svoj spomenik, a generacijama poslije sebe ostavio da se pobrine za statuu; - da je onima što dolaze poslije njega potreban, kako bi – koristeći njegova djela - lakše rješavali svoje probleme i zadatke. Dug prema takvom čovjeku podrazumijeva mnogo više od prisjećanja i može se vratiti samo jednim – sljedbeništvom. Sljedbeništvo Tršovog djela, nije stvar jednokratnog i jednostranog poduhvata, ma ko bio njegov nosilac i ma kako velikim idealima bio nadahnut. Nparotiv, u pitanju je višedimenzionalni složeni proces, čiji uspjeh zavisi od toga hoće li od samog početka biti utemeljen: - na odgovarajućoj filozofsko-etičkoj, odnosno političkoj platformi; - na stvaranju društvenog ambijen- ta pogodnog za primjenu mjera javne politike saobrazne takvoj platformi; - na cjelishodnom prestrojavanju unutar socijalno-političkog bloka demokratski opredijeljenih građana, koji se takvog sljedbeništva prihvataju. Pogledajmo, što bi trebalo imati, i preduzeti, da bi se sve to ostvarilo. Za prvo, tj. za čvrsto pozicioniranje vlastitog etičkog i političkog habitusa na idejama kojima Tršo napaja humanitet svog revolucionarnog djela, nije dovoljno samo biti saglasan sa antičkom filozofemom “ne čini drugome ono što ne želiš da drugi čini tebi”, odnosno Kantovim principom pomirenja slobode svakog pojedinca sa slobodom svih ljudi, ili pak stanovištem francuskog dominikanca, oca Lakordera, da pojedinac slobodu za sebe može dobiti samo sa slobodom svih ljudi. Uz to je potrebna i, sasvim jasna i prepoznatljiva, duboka ukorijenjenost u idejama filozofa iz Trira: - da “ako hoćeš da uživaš u umjetnosti, moraš biti umjetnički obrazovan čovjek, a ako hoćeš da vršiš uticaj na druge ljude, moraš stvarno biti čovjek”; - da “narod koji podjarmljuje drugi narod, kuje svoje vlastite okove”; - da “ni Mađar, ni Poljak, ni Italijan 37 Društvo neće biti slobodan dok radnik bude rob”. Ostvariti ovo nije nimalo lako, budući da mnogi ove ideje ne prihvataju: neki zato što potiču sa ljevice; neki zbog toga što su nastale u glavi Njemca jevrejskog porijkla; neki stoga što u njima nema ni najmanje razumijevanja za dominaciju i eksploataciju. Ipak, bolju platformu od ove, za prevladavanje nesloboda i nejednakosti među ljudima i narodima, svijet do sada nije pronašao. Kao što nije pronašao ni bolji dokaz od njenog prihvatanja, da je odista spreman da vodi bitku za očovječenje čovjeka. Kod drugog, tj. kod stvaranja društvenog ambijenta pogodnog za primjenu mjera javne politike saobrazne takvoj platformi, neophodno je uspostavljanje pune i efikasne demokratske kontrole nad onim socijalnim i političkim subjekatima čija je djelatnost, i teorijski i istorijski, okrenuta antipodnim ciljevima i interesima. Taj nimalo jednostavan zahtjev ne odnosi se samo na tradicionalne desne supostate kojekakvih velikodržavnih, kleronacionalističkih i inih ideologija i politika, koji uporno nastoje da Crnu Goru, i na unutrašnjem planu, i u međunarodnoj orijentaciji, zadrže na srednjevjekovinim obzorjima i odnosima, računajući da će je tako lakše učiniti sredstvom i prostorom za ostvarivanje svojih trascendentalnih “viših ciljeva”. Odnosi se to i na one “nove ljevičare”, koji su uvijek spremni da vlastite sinekure pretpostave svakom državnom razlogu i društvenom interesu, a da gubitkom karaktera plate svoje “dobro snalaženje u svakoj situaciji”. Takve “pregaoce” - podržane od djelova “starih boraca” i njihovih komandanata, “prekaljenih komunista” i njihovih rukovodilaca, te “svjesnih samoupravljača” i njihovih sindiklanih vođa - pamtimo iz vremena AB revolucije, po njihovom udjelu u razbijanju Jugoslavije, izazivanju novih pokolja na etnički i religijski već pomirenim prostorima i vraćanju u političko beznađe i socijalnu i ekonomsku bijedu miliona ljudi. Njihovom oslobađanju Crne Gore od “pedesetogodišnjeg socijalističkog 38 Revija FORUM mraka”, nije umaklo ni Bijelo Polje, koje je upravo tokom te “neviđelice” prestalo da bude uboga varoš u kojoj se, kako neko zapisa, posno jelo, malo učilo i teško liječilo. „Svjetlost“, koju su oni donijeli, toliko je jaka da se od nje, na primjer, u nedakuskim fabrikama, sa desetak hiljada zaposlenih – koje su nekad bile, i sad su, slika stanja u crnogorskoj privredi - više ne može vidjeti ni radnik, ni njegov proizvod. Ukoliko bi im se pružila prilika, takvi bi „prevratnici“ - zbog svojeg ćara ili ara – uraditi isto i sa ovim što je u međuvremenu u Bijelom Polju i Crnoj Gori stvoreno, ili se stvara. Kod trećeg, tj. cjelishodnog prestrojavanje unutar socijalno-političkog bloka demokratski opredijeljenih građana, koji se tog sljedbeništva prihvataju, potrebno je: najprije, da se ono mudro latinsko ubi bene, ibi patria odista uzme za početak i kraj svake priče o patriotizmu, dakako, s tim da se nikada ne izgubi iz vida aksiom da i domovina, poput svega što je čovjek stvorio i što mu služi, uvijek daje tačno onoliko koliko se u njega unese; zatim, da se znamenita Štirnerova filozofema - da sve najbolje što je civilizacija do sada dala nije ostvario ni etnik, ni vjernik, nego čovjek - prihvati kao jedina formula na kojoj se stvara i učvršćuje muđunacionalni i međuvjerski sklad, jer se samo tako može izaći na kraj s navadom da se, svako malo, „izlazak“ iz teškoća ili zastoja, zakonitih u dmokratskom procesu, traži tamo gdje ga nema - u velikodržavnim, kleronacionalnim i inim alijabilnim utvrdima i carstvima lažnih autoriteta, koji svojim podanicima istinski ne dozvoljavaju da dignu glave i usprave se iznad nivoa primata; najzad, da se prihvati, kao neupitno, da druge države osim ove nemamo, a da se čovjek i država, kako bi Platon rekao, razlikuju samo po obimu. Političko ponašanje pripadnika ovog socijalno-političkog bloka, dakle, generalno i u pojedinostima, trebalo bi da se temelji na pretpostavkama: - da se Crna Gora ne može učiniti boljom, prosperitetnijom i demokratskijom time što će se ekonomski, socijalni i drugi problemi, s kojima se srijeće, koristiti kao povod, ili izgovor, za dovođenje u pitanje smisla njenog postojanja kao države; - da se korupcija i kriminal u Crnoj Gori neće prevaladati ni širenjem fame o nekoj njenoj iskonskoj besudnosti, ni opstrukcijama centralnih organa, ni bilo kakvim etničkim, vjerskim i inim konfliktnim „sučeljavanjima“, odnosno podvođenjima, bilo nje u cjelini, bilo pojedinih njenih djelova, pod ingerencije stranih faktora – ma ko oni bili i ma kako se zvali; - da se, uz ekonomsku stabilizaciju i nastavak evropskih integracija naš jedini pravi zagon za izlazak iz datih teškoća nalazi u neodstupnom postrojavanju na koti sub lege libertas, odnosno u poštovanju pravila da ono što se donese za sve, za sve mora jednako i da važi; upravo onako kako nalažu riječi knjaza Nikole Petrovića povodom donošenja Opšteg imovinskog zakonika za Knjaževinu Crnu Goru, 1888. godine: „Pred ovim zakonom da umukne svačija volja, a neka se čuje samo volja njegova, volja zakona… Od svih vlasti, a naročito od sudija, najstrože zahtijevam da… u primjeni zakonskih određenja ne gledaju ni ko je ko, ni ko se kako zove, ni kog je roda i plemena, ni koji položaj zauzima, ni kojim se krstom krsti ili ne krsti”. Stari Latini bi rekli: Tertium non datur. Dame i gospodo, Naznačena linija sljedbeništva nije nekim usudom jedino nama namijenjeno, i potrebno, uputstvo za ispit ljudskosti. Suštinski, ona predstavlja univerzalno važeću filozofsko-etičku i političku potku za svaku i svačiju provjeru mogućnosti onoga što je Tršo htio - da čovjek zbiljski bude slobodan i svoj. To je, uvjeren sam, razlog više za nadu, da će nas Tršovo djelo - tako vidljivo otisnuto na najblistavijem tragu naše epohe motivisati na pregnuća zbog kojih ćemo moći da kažemo da smo 9. maja 2013. godine bili u Bijelom Polju, na svečanoj akademiji njemu u čast. Jul, 2013. Društvo Revija FORUM Prof. Dr Ljubomir Sekulić: Sloboda vrjednija od života Velika sala bjelopoljskog Centra za kulturu Drugarice i drugovi, dame i gospodo, omladino, Savez udruženja boraca NOR-a i antifašista Crne Gore, u kojem je sve više mladih koji su naš program prihvatili kao svoje najintimnije opredjeljenje - s ponosom, dosljednošću i poštovanjem sjeća se boraca i velikana čiji smo sljedbenici i nasljednici. Jedan od najvećih i najistaknutijih, nesumnjivo je Rifat Burdžović - Tršo. Ako je sloboda, kako to pjesnik kaže - najviši vrh Crne Gore, Rifat Burdžović je najljepši, najsvjetliji i najbolji putokaz na putu ka njemu – medjaša u temeljima do piramide s petokrakom na njemu. One petokrake sa srpom i čekićem, proleterskog i komunističkog znaka i znamenja, crvene kao zastava koja se vijorila na čelu partizanskih jedinica, neustrašivih Titovih boraca koji su slobodu voljeli više od života. Ta petokraka je na kapi partijskog i ratnog rukovodioca Trša sijala snagom kojom je zračila u njegovom srcu, obasjavajući mu životni i revolucionarni put. Dijete koje je ostalo bez oba roditelja gotovo kad je i prohodalo, kroz život je išlo uspravno, hrabro, prkosno, ne mireći se sa sudbinom i dijeleći se s narodom i sredinom iz koje je ponikao. Od prvih koraka suočen sa nepravdama, nacionalnom i socijalnom obespravljenošću radničke klase i strahovladom od narodjenog režima, pravdoljubiv, plemenit, izuzetno bistar i intilegentan, odličan djak i još bolji student – prirodno se našao medju Skojevcima i članovima KPJ. Ubrzo je izrastao u najistaknutiju fiJul, 2013. guru naprednog radničkog i studentskog pokreta. Vitak i lijep, velike i tršave kose, karakteristčnog osmijeha, sportista, daroviti pjesnik i pripovijedač, nadasve, nenadmašni govornik koji je znao da na proteste, štrajkove i demonstracije pokrene radničke i studentske mase - postao je koliko simbol i primjer toliko i legenda. Moralna, ljudska i politička gromada. Gdje god se pojavio, gdje god je govorio - doživio je da mu skandiraju ,,Tršo...Tršo...,, I da ga nose na rukama, dižu na ramena, sve brojniji, sve hrabriji i na otpor režimu spremniji i odlučniji da za ostvarenje programa KPJ, za ideje i ideale najprogresivnijih umova čovječanstva, ne žale svoje živote. Voljeli su ga, poštovali, vjerovali mu, divili su mu se svi koji su imali priliku i sreću da saradjuju s njim i da ga upoznaju. Zato je i za oružani otpor fašističkom okupatoru 1941. godine, masovno mobilisao ljude, organizovao partizanske čete i bataljone, na čijem čelu je uvijek bio, nikad ne govoreći: ,,Naprijed, drugovi’’ već uvijek i svuda: ,,Za mnom, drugovi!’’ Živio je za ideje i vrijednosti koje ga čine i našim savremenikom i svevremenikom. Te ideje - ljubavi i bratstva medju ljudima i narodima, socijalne pravde, društva slobode i slobodnog čovjeka, borbe protiv svakog oblika nacionalizma, šovinizma i fašizma, čine da smo u istom stroju sa narodnim herojima, sa Tršom, saTomašem Žižićem i Vladimirom Volodjom Kneževićem i drugim velikanima i borcima proslavljenih Titovih ratnika. Oni nas nadahnjuju, ohrabruju i obavezuju da u svakoj prilici i na svakom mjestu, postupamo kao nasljednici i sljedbenici onih koji su zaslužili da ih slave i poštuju Evropa i svijet. Zato nije slučajno što ovo sjećanje na Rifata Burdžovića povezujemo sa Danom pobjede nad fašizmom i Danom Evrope. Zato i ovo uvodno slovo o velikanu o čijem životu i djelu će više govoriti drugi i kompententniji, zavšavam partizanskim pozdravom: “Smrt fašizmu - sloboda narodu’’, odnosno: Smrt fašizmu – sloboda ujedinjenoj Evropi... 39 Društvo Revija FORUM Mirsad Rastoder: Tršo - svevremenska ličnost rice, Dame i gospodo, drugovi i druga- Srdačno Vas pozdravljam i dužan sam da saopštim jedno veliko izvinjenje Rifata Rastoder koji zbog neodložne rasparve u Skupštini CG, kao jedan od predlagača Zakona o Opštini Petnjica,sa velikim žaljenjem nije stigao da bude danas ovdje, pa ću pokušati da ga zamijenim skromnom pričom o velikanu Rifatu Burdžoviću. Uz drugarske čestitke povodom Dana pobjede nada fašizmom i Dana Evrope, u svoje, i ime Foruma Bošnjaka Crne Gore, najljubaznije se zahvaljujem svima koji su na bilo koji način doprinijeli organizovanju, upravo na ovaj dan i sjećanja na Rifata Burdžovića - Trša. Jer, kako svjedoče svi Tršovi savremenici, riječ je o jednoj od najfascinantnijih ličnosti antifašističkog pokreta i NOR-a sa ovih prostora, pa i šire – Evrope. Tršo je istaknuti antifašista, revolucionar, vrsni intelektualac, poeta, veliki patriota, konačno i narodni heroj. Moglo bi se, zapravo, reći da je bio pobornik i neposredni učesnik stvaranja novog društva na temeljima savremenih evropskih vrijednosti i demokratije. Slobodouman, karakteran, neustrašiv, poštovan, cijenjen, omiljen zbog iskrene identifikacije sa svojim narodom i domovinom. Polazeći od uvjerenja da fašizam ne treba potcjenjivati, ni u demokratskim sistemima i da uvijek treba biti spreman na beskompromisnu borbu protiv fašizma, uvjereni smo da je djelo Rifata Burdžovića trajna inspiracija za sve ljude i narode, a posebno Tršove sunarodnike i u Crnoj Gori. Sa samo nepunih trideset godina života( 11. februara 1913. – do 40 oktobara 1942. godine) uspio je da od siročeta, nekadašnjeg obućarskog šegrta, potom medresanta Velike skopske medrese i nesuđenog hodže, preko Beogradskog univerziteta stasa u legendu antifašističkog pokreta i Narodnog heroja. Bio je, između ostalog, sekretar Univerzitetskog a kasnije i Komiteta KPJ za Beograd, pa sekretar Oblasnog komiteta KPJ za Sandžak, član Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru, Boku i Sandžak; politički komesar Treće proleterske – sandžačke brigade, kandidat za člana CK KPJ; Poginuo je, zajedno sa saborcima: tomašom Žižićem i Vladimirom – Volođom Kneževićem, u noći između prvog i drugog oktobra 2942. godine, u mjestu Lisina kod Mrkonjić Grada (BiH). Uvijek u prvim revolucionarnim, kao i kasnijim borbenim redovima; organizatr i predvodnik brojnih antirežimskih demonstracija i akcija u Beogradu i širom ondašnje Kraljevine Jugoslavije, plameni i neumorni govornik na njima; jedan od najpopularnijih studentskih i komunističkih lidera u svom vremenu; iznad svega – kako kažu njegovi savremneici – drug i čovjek sa najtananijim osjećajima za ljudske patnje i potrebe. Istinski vođa, kako su ga doživljavali njegovi drugovi i saborci svih vjera i nacija,koji se brzo i lako sporazumijevao sa studentima, profesorima, radnicima, i seljacima podjednako. I sve je jednako privlačio otvorenošću, energičnom iskrenošću i prisnim odnosom, velikom odgovornošću prema svakom poverenom poslu... U sjećanjima saboraca na Trša, koja je zabilježila Nadežda Jovanović: zapisano je; - Neobuzdana kovrdžava kosa činila ga je višim nego što je bio. Zbog bujne tršave kose drugovi su ga, iz milošte, i prozvali – TRŠO. Oči smeđe zelene, blage i gnevne, bile su uvijek upravljene u sagovornika. Tanki prsti, povijeni u šaku, nijesu mirovali dok je govorio. Kao da su muzikom pratili njegov govor. Spreman na šalu i pjesmu, pun neodoljive energije i dinamike koja se prenosila na prisutne, pojavom i načinom govora okupljao je i sjedinjavao ljude.Uvijek je bio spreman da sasluša drugoga, nikada nije žurio sa zaključcima bez prethodnog brižljivog razmatranja pitanja. Često bi mlađeg druga, za vrijeme razgovora, obgrlio jednom rukom i ostajao tako sa njim u Jul, 2013. Društvo Revija FORUM dugom razgovoru i šetnji. Svakog druga je, iz milošte, zvao „kućane moj“... Tršovi drugovi i saborci ističu jednu od njegovih najvažnijih karakternih osobina: veliku, skoro sentimentalnu ljubav prema ljudima, prijateljima i drugovima. Bio je, kažu, vedar, neposredan i prirodan. Šalio se na svoj i tuđi račun. Ove mu osobine, međutim, nijesu smetale da bude i hladan analitičar i neumoran radnik, spretan u poslu i hrabar u akciji. Saborci takođe svjedoče, da je Tršo izvanredno vladao sobom, a kao tribun bio jedan od najboljih na beogradskom univerzitetu. Ujeren u ono što govori, vatreno se predavao svom ubjeđenju, prenosio ga i na druge i tako plijenio mase.... O Tršovoj požrtvovanosti i hrabrosti pomenuću samo dva detalja. - U vrijeme studentskih demonstracija, zbog sve očiglednijeg priklanjanja vrha beogradskog režima Hitleru i Musoliniju, - 14. decembra 1939, režim je odgovorio oružanom vatrom. Bilo je na desetine mrtvih i povrijeđenih. Jedan od ranjenih bio je i tršo. Ranjen je za vrijem svog trećeg govora demonstrantima dok ga je na ramenima držao Radoje Dakić. Tršovi saborci svjedoče da je on i tako ranjen, nešto kasnije istoga dana ipak stigao i bio na „letećem“ sastanku Mjesnog Komiteta KPJ za Beograd... - Hrabro je odgovara na prijetnje, 1.maja 1940. kada su žandari zaustavili studente na željezničkoj stanici Rifat se isturio ispred svih, stao je ispred uperene puške raskopčao kaput i viknuo žandaru koji je prijetio: - Evo pucaj, pucaj šta čekaš?! Baštineći Ku”ranske upute, islamski merhametluk i gaziluk, a potom i filozofiu prava, Tršo je ipak najrevnosnije savladao lekcije iz međunarodnog revolucionarnog pokreta i tako izrastao u revolucionara prvoga ranga, odnosno u ličnost koja prevazlazi sve moguće uskoetničke, vjerske, kao i nacionalne okvire. Brojna svjedočenja i svjedočanstva, nedvosmisleno potvrđuju da Tršo, tokom cjelokupnog svog kosmopolitskog djelovanja, nikada nije smetJul, 2013. nuo: nacionalnu ravnopravnost i suživot svih žitelja. Stalno je s ponosom isticao da je iz Sandžaka. I svuda ga i na svakom mjestu uzdizao do ravnopravnog činioca cjelokupnog antifašističkog pokreta i NOR-a. Bio je uvjeren da su suživot i zajedništvo svih ovdašnjih ljudi i naroda preduslov bitisanja na ovim prostorima i tome je posvećivao posebnu pažnju. Shodno odluci viših partijskih organa, Tršo se nakon bombardovanja Beograda (6. aprila 1941) vratio u rodni Sandžak i kako u svojoj knjizi „Velika medresa i njeni učenici u revolucionarnom pokretu“ svjedoči Mustafa Memić, Tršo je odmah krenuo u akciju. Okupljao je komuniste i rodoljube, organizovao priklupljanje oružja i upis dobrovoljaca za odbranu. Velika je, inače - kako ističe M. Memić, i zasluga Rifata Burdžovića što je revolucija na području Sandžaka, za njegova vremena, sačuvala svoje humane osobenosti i što na ovom području nijesu došla do izražaja tzv „ljevičarska skretanja“: „Možda zahvaljujući političkoj zrelosti i velikoj humanosti sekretara Oblasnog komiteta, druga Rifata Burdžovića, pitanju likvidacija pojedinih izdajnika na teritoriji Sandžaka prilaženo je na izvanredno oprezan način, konstatuje Memić. Zapaženo je i Tršovo angažovanje na izučavanju i teorijskom objašnjavanju pitanja međunacionalnih odnosa u Sandžaku. Govorio je ali i napisao, kako bilježi M. Memić, i jednu brošuru o tome, kao i o nacionalnom pitanju muslimana i mogućem mjestu i položaju Sandžaka u budućoj zajednici naroda Jugoslavije. Ništa od toga, nažalost, nije sačuvano ili ga bar nema u dostupnim arhivima i bibliotekama... Rifat Burdžović je volio ljude, slobodu za sve i život je poklonio borbi protiv fašizna i da svima bude dovoljno prostrano da iskažu posebnosti u okviru velike zajednice naroda.On je jedan od najvećih vizionara iz Bošnjačko - muslimanskog naroda u prošlom stoljeću i to nas obavzuje. Sva dokumenta i svjedočenja, potvrđuju da je Tršo bio svevremenska ličnost, ali i jednako svoj na svome u svakoj situaciji i na svakom mjestu - u Beogradu i Srbiji, Delnicama i Sloveniji, Zagrebu i Hrvatskoj, Skoplju i Makedoniji, Bosni i Hercegovini, na Kosovu, Albaniji i drugdje, kao u svom rodnom Bijelom Polju, odnosno Sandžaku i Crnoj Gori. A tu širinu u odnosima sa ljudima i narodima ,po uzoru na Trša, protežira i Forum Bošnjaka Crne Gore. Kroz djelotvorno isticanje uvjerenja da je tek dobro međusobno poznavanje realna pretpostavka i dobrog međusobnog razumijevanja. Važno nam je da u prvi plan istaknemo sve ono što su zajedničke vrijednosti i potrebe ljudi i naroda koji čine realno drštveno i državotvorno biće Crne Gore. U suštini, temeljna odrednica cjelokupnog Forumovog djelovanja bilo je, i jeste, nastojanje da zajedno sa svima koji žive u Crnoj Gori odbranimo i sačuvamo jednako – i Crnu Goru i sebe, odnosno bošnjački narod -u Crnoj Gori zajedničkoj kući? A to je, između ostalog, i ono što i nas iz Foruma, kao svevremenska nit povezuje i sa Tršom, kao i svim njegovim znanim i neznanim saborcima, pa smo zbog toga i inicirali organizovanje ovog sjećanja. Analitičari konstatuju da je Tršo bio vizionar moderne politike.Borio se protiv porobljavanja i zabluda, za regionalizaciju i decentralizaciju pa ga možemo smatrati i pretečom savremene evropske demokratizacije. Cijenili smo, da priča o Tršu,, može biti inspirativna, poučna i za aktuelne evroatlanske procese, koji se zasnivaju na demokratskoj i ravnopravnoj koegzistenciji svih njenih različitosti, za što se u suštini borio i sam Tršo. Heroj atifašističkog pokreta i borac za temeljne ljudske vrijednosti u čijem djelu Bošnjaci i drugi u Crnoj Gori mogu da nađu primjer, - inspiraciju za dostojanstvenu harmonizaciju multietničkih različitosti. Neka mu je, zbog toga veliki rahmet i slava. A vama uvažene dame i gospodo, zahvalnost na prisustvu pažnji. 41 Društvo Revija FORUM Povodom 21. godišnjice deportacije izbjeglica Kada bi mrtvi progovorili Piše: Husein Ceno Tuzović A pelacioni sud je, na osnovu nepotpune tužbe, presudio potvrdom prvostepene oslobađajuće presude bez presedana osumnjičenuim za zločin deportacije izbjeglica iz Crne Gore, tokom 1992 i 1993. godine. Tokom ovog suđenja, inače, mnogo se baratalo sa depešom ministra Pavla Bulatovića, koji je nakon toga ubijen.Tu depešu je otkrio i javnosti predočio Slobodan Pejović, tada službenik unutrašnjih poslova u Herceg Novom. Da je kojim slučajem Pavle Bulatović živ, sigurno bi se deportacija drugačije tretirala. Njih 83 građanina BiH bili su Bošnjaci islamske vjere, a jedan mnogo manji broj Srbi pravoslavci. Oni su na osnovu pomenuog telegrama, a na osnovu, kako je objašnjeno, zahtjeva Radovana Karadžića, izručeni vojsci Republike Srpske. Kada su deportovani stigli đe nije trebalo, Srbima je dato oružje da ubijaju nedužne Bošnjake i Hrvate, a Bošnjacima stavili nož pod grlo. Osnovni cilj tog projekta bio je da se razbije i podijeli BiH, međunarodno priznata država od 9. i 10.marta 1992.godine. Ostaje jedino uvjerenje da bi u Crnoj Gori „svojoj na svome“, a ne kao sastavnom dijelu Miloševićeve skalamerije, možda, ipak, bilo drugačije. To, umnogome, potvrđuje i činjenica da se u Crnoj Gori drugači- 42 je postupalo kada je Milošević sa svojim armadama pokušao očistiti Kosovo od Albanaca. Te, 1999., granicu Crne Gore prešlo je na hiljade izbjeglica – Albanaca i Roma, a bilo je i Muslimana-Bošnjaka. Njima ni dlaka sa glave nije falila. Ali, zlikovcima je to smetalo, pa su na Kaluđerskom lazu, i znad Rožaja, na teritoriji Crne Gore,izvršili masakar nedužnih i nemoćnih ljudi. Nakon vazdušnih udara Milošević je prihvatio diktat međunarodne zajednice i povukao svoje zločinačke jedinice, Albanci su se počeli vraćati na svoja porodična zgarišta. No, vratimo se telegramu i deportaciji. Kad je on prispio tamo đe je upućen, niko ga nije osporio niti izrazio bilo kakvu sumnju. A nadležni rukovodioci unutrašnjih poslova morali su o njegovoj sadržini obavijestiti više organe, osobito Vladu Crne Gore. Ona bi, sigurno, ako, naravno, nije znala za zločin koji policija čini, nastojala spriječiti deportaciju. U razgovorima o tome, mnogi izražavaju sumnju bez obzira što su se od 1997. mnoge stvari odredile drugačiji put Crne Gore. Po onome što je do sada poznato, sve je ostalo na volji lokalnih funkcionera unutrašnjih poslova. U vezi sa tim, ni tadašnji tužilac Crne Gore nije ništa učinio da se slučaj deportacije procesuira. Čak je bio pozvan u Tribunal da se i on izjasni o tome. Šta je on tamo rekao Tribunalu, do danas nije poznato javnosti, nije poznato da li su njegovi nasljednici na toj dužnosti bili zainteresovani da dođu do neophodnih činjenica i iskoriste ih na suđenjima. Ako je sve to tako, a nije moralo, onda su suđenja već pravosnažno oslobođenih bila bespotrebna. Ukoliko nije tako, a sigurno nije, jer su svi oni kojima se sudilo, za deportaciju, bili svemoćni u svojim atarima vlasti od Herceg Novog, đe je zločin započeo, preko Budve, Bara do Ulcinja. Više je nego sigurno da su im nadređeni dali odobrenje ili se pravili gluvi, da deporataciju mogu sprovoditi bez straha za svoje pozicije. Time se u prvoj godini agresije i genocida nad građanima nezavisne države BiH, pomoglo karadžičevskomladićevskim hordama da haraju po BiH, ubijaju Sarajevo, izvrše genocid u Srebrenici i drugim mjestima. Na kraju treba reći još jednu istorijsku činjenicu. Ni oni koje je u BiH delegirala Međunarodna zajednica nijesu bez krivice. Prvi njen čovjek Butros Gali, pa njegovi namjesnici Jaši Akaši, francuski general Lavije, indijski general Imbijar sa saradnicima, a iznad svih predsjednik Francuske Republike Fransoa Miteran, koji je u junu 1992. Posjetio Sarajevo i na licu mjesta vidio šta sve rade zločinačke horde Radovana Karadžića. Rukovodstvu Bosne i Hercegovine je obećao brzu podršku Evrope.Ta prevara (izvinjenje francuskog naroda) ga je, kako je na samrti priznao, svome prijatelju Anriju Levom, mnogo opterećivala. Ali, svemu je to bilo kasno. Uništavanje BiH je nastavljeno svom žestinom do Dejtona 21.11.1995. No,ono što je neshvatljivo od crnogorskog pravosuđa traje i danas. Mada zločin ne zastarijeva, čini se da nijedna instanca nije voljna da to pošteno i pravedno privede kraju. A to nije teško, samo ako tužioci shvate da u BiH nije bio građanski rat, nego agresija sa genocidnom sadržinom. Jul, 2013. Društvo Revija FORUM Sjećanja Savremeni primjeri čojstva i junaštva U toku agresije i genocida na BiH 1992-1995. redovno sam pratio izvještaje Radija “Slobodna Evropa” koji je svojim slušaocima saopštavao šta se sve zbiva na tlu ove međunarodno priznate nezavisne države. To nam je pomoglo da sačuvamo sebe i mentalno i fizički. Sada, međutim, to činim ređe. Ali, jednoga dana u emisiji od 13 sati čuo sam potresnu priču o stradanju Gorana Čengića, poznatog rukometaša BiH i Husnije Čerimagića. Njega je zajedno sa drugovima zvjerski ubio upravo nedavno osuđeni Veselin Vuković – Batko (za sve zločine što ih je počinio u Sarajevu, BiH sud ga je osudio na 45 godina zatvora). Goran je u tim danima na Trebeviću, iznad opkoljenog Sarajeva, pokušao zaštiti komšiju i druga, zapravo nedužnog čovjeka Husniju, kojega su Batkove hijene zlostavljale i držale mu nož pod grlom. Kad je Goran video šta čine Husniji, glasno je viknuo “Šta radite sa tim čovjekom? Šta vam on smeta?!” Onda mu se Batko obratio: “E, taman nam i ti trebaš!”. Monstrum sa Grbavice je obojicu na zvjerski način ubio juna 1992. Porodica Čengić je prije agresije bila među najpoznatijim u Sarajevu. Otac je poslije Drugog svjetskog rata bio gradonačelnik Sarajeva, a majka potomak bratstva Zimovića iz Crne Gore. Uprkos takvom junaštvu, ljudskoći i humanizmu, ostao je gotovo zaboravljen. Jedan drugi mladić, Srđan Rada Aleksić, koji je braneći svoga prijatelja Alena Glavovića, u svom Trebinju u januaru 1993., prebijen na smrt i tri dana docnije (27.I) podlegao povredama. On je ipak ostao sinonim velikog mladog Jul, 2013. čovjeka. Nije zaboravljen. Pored Trebinja i drugih gradova van BiH. Srđanu je i Podgorica odala počast. On je na prijedlog Foruma Bošnjaka Crne Gore dobio Bulevar u centru Glavnog grada na prostoru od Školskog centra “Sergije Stanić” (Bulevar Kralja Nikole), do Mall of Montenegro (pijace Gintaš). Nedavno je I u Rožajama pokrenuta inicijativa da se jedna ulica nazove imenom Srđana Alaksića. Na 20-tu godišnjicu Srđanove smrti delegacija Foruma Bošnjaka posjetila je Trebinje i na njegov grob položila cvijeće i poklonila se njegovim posmrtnim ostacima. Radio “Slobodna Evropa” je nekoliko dana docnije objavio još jednu potresnu priču sa srećnim završetkom. Riječ je o Kemalu Kariću. Tokom jednog granatiranja Sarajeva u maju 1992. godine, Kemalu je u naručju majke Ifete granata odsjekla nogu. Majku je, dok je trčala ka skloništu, presjekla granata. Kemal je, kao četvoromjesečna beba, ostao i bez noge i bez majke. Pošto mu je u sarajevskoj bolnici amputirana noga, zahvaljujući dobrim ljudima Kemal je nastavio liječenje u Italiji. Njega je iz opkoljenog Sarajeva iznio talijanski novinar Toni Kapuca. U Milanskoj bolnici naučio je hodati. Kapuca o tome kaže da je “pomoć malom Kemalu bila najbolja njegova životna odluka”. Kemal redovno odlazi u Italiju kod svojih prijatelja, a Kapuca na svaki njegov rođendan dolazi u Sarajevo. Sa njim dođu i drugi gosti iz Italije. Kemal je završio Srednju saobraćajnu školu. Bio je bez posla. Ali kada je jedna sarajevska TV objavila sve što mu se desilo, javio se jedan domaći humani čovjek i zaposlio ga. Čulo se Goran Čengić Srđan Aleksić Kemal Karić da se preziva Osmanagić i da ima privatnu firmu. Voli sport i trenira sjedeću odbojku u Klubu SPID. Kako je pričao novinarki Gordani Sandić Hadžihasanović za Radio “Slobodna Evropa” njegov klub je najuspješniji u BiH. Iz tog Kluba je najviše reprezentativaca u sjedećoj odbojci. Nasuprot tome Srđi Aleksiću i u Rožajama je predloženo da se njegovim imenom nazove jedna nova ulica. Husein-Ceno Tuzović 43 Društvo Revija FORUM Nemša Omerhodžić, uspješna žena iz Bijelog Polja Žena nije samo supruga, majka i domaćica Uspjeh u biznisu, Nemšu je prošle godine preporučio kod crnogorskog Centra za preduzetništvo da bude intsruktorka ženama koje planiraju da se bave privatnim biznisom. Takođe, Nemša je u oktobru prošle godine, na poziv Evropske komisije, bila tri dana u Briselu na Samitu ženskog preduzetništva Piše: Kemal Musić U društvu gdje dominiraju muškarci, Bjelopoljka Nemša Omerhodžić, magistrant ekonomije u Beogradu, je razbila tabue da je žena samo supruga, majka i domaćica. U biznisu, gdje su se svojim “mačo” stilom nametali samo muškarci, Nemša više od dvadeset godina “caruje” na crnogorskom nebu grafičkog dizajna. Više od dvadeset godina njenim radnicima u grafičkom preduzeću “Merkator” nikada plata nije zakasnila. Naravno, kaže Nemša, ne bi ona sve to mogla bez njenog muža Redža. Ali, ubijeđena je da su žene upornije, organizovanije i istrajnije u poslu. - Žene bolje poštuju zakonske propise, nego muškarci. Našu firmu redovno obilaze sve vrste kontrola. I uvijek je sve u redu, kaže Nemša. Grafičkim dizajnom i štampanjem, Nemša i njen muž Redžo počeli su da se bave kad je bilo popularno pakovanje kofera, kad se noćima razmišljalo o tome ko može da sredi vizu za Švedsku, Njemačku, Luksemburg – što dalje od ludila koje su nosile sa sobom devedesete godine prošlog vijeka. - Tada, 1991, 92, 93. nije imalo 44 privatnog biznisa. Došlo je do promjene društvenog uređenja, pa je samo tumaranje i traženje bilo teško. Bilo je to vriejeme tranzicije. Pratila nas je inflacija i teško se živjelo. Međutim, trudili smo se, borili se i opstajali. Imali smo jednog radnika, plus ja, muž i naša djeca. I išlo je. Možda je tada taj naš posao značio i bijeg od stvarnosti. Velika preduzeća u Crnoj Gori su počela da se gase. Počele su demonstracije. Radnici su izašli na ulice. Mnogi su se u tome izgubili, a mi smo radili. To je bilo vrijeme kada zakonska regulativa nije bila naklonjena privatnicima, vrijeme monopola, kad nema ko da te preporuči, priča Nemša. Tih devedesetih, ljudi su začuđeno gledali Nemšu i Redža kada bi kupovali štamparske mašine. Govorili su im da su ludi i da bi im bolje bilo da su za te pare kupili “šengen vizu”. Preporučivali im i “čovjeka” koji je “preveo toliko ljudi”. - Ipak, bilo je izazov ući tada u posao. Prepoznate da je to - to i idete naprijed. I nijesmo pogriješili. Sada Merkator ima dovoljno posla. Imamo 60 zaposlenih. Imamo svoje vizije, razvojne šanse, nemamo zaduženja koja bi nas zabrinjavala. Susrećemo se sa onim problemima sa kojima se susreću i preduzeća i u najrazvijenijim zemljama Evropske unije, priča Nemša. Uspjeh u biznisu, Nemšu je prošle godine preporučio kod crnogorskog Nemša Omerhodžić Centra za preduzetništvo da bude intsruktorka ženama koje planiraju da se bave privatnim biznisom. Godinu dana je vodila šest žena, upućivala ih u posao i sada su svih šest uspješne privrednice. Takođe, Nemša je u oktobru prošle godine bila tri dana u Briselu na Samitu ženskog preduzetništva, na poziv Evropske komisije. - Žena u biznisu – to je izazov. Međutim, u Crnoj Gori je običaj da se sva imovina vodi na muža. Zbog toga dosta žena ni ne može da ispuni uslove kada je u pitanju apliciranje kod određenih fondova. Mora da se traži saglasnost od muža, koji se obično u početku ne slaže, zato što mu odgovara da mu žena bude domaćica i supruga. Vjekovima je na našim prostorima tako, djevojka se udaje i sve što ima ostavlja bratu, a tamo gdje se uda sve je muževljevo i ona je tu na vjetrometini, priča Nemša. Ona je 2006. godine bila među 14 najuspješnjih žena u Crnoj Gori. Malo joj je falilo da te godine ponese titulu “Montenegrina”. No, vremena ima, a uspjesi se nižu. Jul, 2013. Društvo Revija FORUM Mladi i mediji Virtuelna imitacija života Piše: Mirsada Šabotić I nternet i televizija privlače najveću pažnju. Televizijski i internet sadržaji pružaju usvajanje novih informacija, pojmova, proširivanje bogatstva rječnika, povećanje kreativnosti i mašte, učenje stranih jezika, druženja i sl. Neminovno je da djeca provode veći dio slobodnog vremena uz ovu vrstu medija, jer u njima pronalaze sadržaje, simbole, značenja vremena u kojem žive. Mladi prosječno u društvu medija provode tri do četiri sata dnevno, što je mnogo više vremena nego što provode u drugim aktivnostima. Svjesni smo činjenice da malo zabave neće naškoditi našim naraštajima, već im može umanjiti stres i opustiti ih, s obzirom na to da živimo, na žalost, u eri napetosti i neizvjesnosti. Ali, većina mladih ljudi koji gledaju televiziju satima bez prekida, ili su za internetom igrajući igrice, čatujući putem Fejsbuka ili Tvitera, mogu se poistovjetiti s akutnim pušačima ili alkoholičarima jer televizijska i internetska zavisnost ima sve karakteristike ostalih zavisnosti. Tako se javlja uzbuđenje ili nervoza ukoliko se ne koristi internet ili nema mogućnosti konekcije, a u nekim slučajevima je nemoguće i doživjeti zadovoljstvo, već samo na internetu. „Korisnici interneta u centrima za video igre ponekad padnu u nesvest od iscrpljenosti i manjka vode u organizmu - umeju danima da igraju igre na internetu, i pritom nedovoljno jedu i neredovno spavaju. Ovdje takve klubove, tzv. igraonice, zovemo i ‘pušionice opijuma 21. Vijeka” - izjavila je Jul, 2013. Razvoj nauke i tehnike doprinio je da mediji u savremenom društvu imaju ogromnu moć u formiranju mišljenja, stavova i načina života uopšte, tako da nam je život postao nezamisliv bez masovnih medija. Naravno da su mediji uticali na razvoj društva, ali se postavlja pitanje, da li i koliko štetno utiču na mlađu populaciju. za Bi-Bi-Si doktor medijskih nauka na univerzitetu u Seulu Hjun Jin Sio.1 Isti je slučaj sa televizijom. Ima onih koji u slučaju da nijesu zadovoljni TV programom iskaljuju bijes, pa je kod njih evidentno destruktivno ponašanje. Dovoljno je obratiti pažnju na te mlade ljude i njihovo ponašanje kada se nađu u situaciji višesatnog nestanka struje. Tada ta zavisnost dolazi do izražaja i može da škodi fizičkom, mentalnom ili moralnom razvoju. „Jedna rimska bolnica počela je krajem 2009. lečenje zavisnika od interneta, poremećaja koji pogađa sve veći broj mladih koji provode dane u virtuelnom svetu video igrica i „četovanja“ i gube gotovo svaki kontakt sa realnošću. Ova vrsta zavisnosti postaje sve veći problem i prema nekim istraživanjima pogađa čak 40 odsto korisnika interneta”, rekao je Frans Presu, psihijatar Federiko Tonioni, koji je na čelu lekarskog tima za lečenje zavisnika od interneta u bolnici “Đemeli”. Nesanica, smetnje u shvatanju vremena i prostora, problemi u komunikaciji s okolinom, anksioznost i depresija u trenutku kada zavisnik nije pred ekranom - neki su od simptoma zavisnosti od interneta. Ovu patološku pojavu je prvi put registrovao američki psihijatar Ivan Goldberg, a simptomi su joj slični zavisnosti od droge ili alkohola. - Sve svoje vrijeme provodim na internetu, prekidam samo kada jedem ili spavam - izjavio je 25-godišnji Marko, jedan od prvih pacijenata koji se prijavio za lečenje na rimskoj klinici”.2 I pored toliko pozitivnih sadržaja koje nude televizija i internet, svjedoci smo da je ta pozitivnost ograničena. Virtualni svijet kojeg nam internet i televizija nude postaje sve izazovniji. Oni pružaju sadržaje u kojima je prisutno nasilje, manipulacija, loši uzori, modeli devijantnog ponašanja. To utiče posebno na mlade koji postaju prezasićeni brigom o svom izgledu i ugledu. Na našim televizijskim kanalima se i dalje, u svim mogućim terminima, prikazuju filmovi i kriminalističke serije pune scena brutalnog nasilja. Postao je alternativa živom druženju, pravoj socijalizaciji, izlascima i viđanjima sa prijateljima. Preko interneta se razmjenjuju informacije, mišljenja, emocije i sve ono što se pre nekoliko godina razmjenjivalo direktnim kontaktom. Emotivni život, socijalizacija, pokazivanje emocija vrše se daleko od drugih ljudi, pred računarom u praznoj sobi. Zbog velikih razdaljina i skupih izlazaka, a mladi uglavnom nemaju zaposlenje, mnogim mladim ljudima internet komunikacija je zamjena za realno druženje. Došlo je do pomjeranja granica u stilu života. Ne baš tako davno, djetinjstvo i tinejdžerski dani su se provodili uz crtane filmove, ili se čekalo da se poslije TV dnevnika odgleda neki američki film, dobra pop ili rok muzika ili neki drugi sadržaji koji će biti tema sjutrašnjeg razgovora na velikom odmoru, poslastičarnici ili improvizovanoj prostoriji koja je predstavljala arhetip današnjim kafićima. 45 Društvo Ovaj dio stvarnosti zamijenjen je novim bioritmom. Mediji su kreirali jedan potpuno nov način života. Stvaraju se stereotipi i predrasude u mnogim segmentima: nove navike, biraju se idoli i uzori, stvara se nova komunikacija i slobodno vrijeme se koristi na drugačiji način. Mladi ljudi odrastaju uz emisije Preljubnici, Veliki brat, Farma i slične rijaliti šoue. Posebno je vijek nove tehnologije i multimedijalnosti uticao na djecu nižeg uzrasta. Crvenkapa, Petar Pan, Pinokio, zamijenjeni su Karolinom ili nekim drugim animiranim filmovima gdje je evidentno nasilje ili su likovi destruktivnog izgleda. Došlo je do rušenja starih i do kreiranja novih slika o stanju, potrebama, interesima i vrijednostima u društvu, a najpodložnija su djeca jer se ona nalaze u životnoj dobi kada usvajaju obrazce ponašanja, kulturu i navike. Mlade djevojke sve više imitiraju pjevačice sa Granda. Više se ne sanjari o ,,princu na bijelom konju’’, već o Karleušinim silikonima ili o učestvovanju u Velikom bratu. I pored toga što je Fejsbuk kao društvena mreža zbližio na neki način ljude, obnovio prijateljstva i razvio druženja, on ima i svojih negativnosti koje degradiraju stavove mladih. „Na Fejsbuku se mogu vidjeti krajnje degutantno i skaradno pokazivanja intimnih djelova tijela, pa čak i eksplicitno nuđenje seksualnih odnosa, bez dlake na jeziku, čini da novi Fejsbuk fenomen bude još više zastrašujuć – Novu šokantnu modu, uglavnom među maloljetnim klinkama, najbolje ilustruje parola koju je na svom Fejsbuk profilu napisala izvesna 18-godišnja T. M. U njoj, uz obilje gramatičkih grešaka i pogrešno korišćenje glagolskog oblika, otprilike stoji: - Meni je jako potrebno što više lajkova na stranici, pa ću zato da radim sve što vi želite.“3 Tamna strana interneta i televizije uzima svoj danak. Mladi većinu Revija FORUM ili cijelo slobodno vrijeme počinju da provode uz televizijski program ili Internet. Zadovoljstvo pronalaze u virtuelnoj komunikaciji. Djeca se posebno manje se kreću, zapostavljaju druženje sa vršnjacima i školske obaveze. Ovi mediji polako postaju „kradljivci” vremena, a mladi se otuđuju jedni od drugih i samim tim ovi mediji postaju zamjena za međuljudske odnose koji su djetetu potrebni u procesu odrastanja. Neka istraživanja su pokazala da je sa pojavom računara došlo do pojave hipokinezije kod mladih, jer je njihov život postao nezamisliv bez on lajn komunikacije koja zahtijeva višesatno sjedenje za kompjuterom a sve to doprinosi pretilosti koja narušava fizičko zdravlje. Moral dobija iskrivljenu sliku života što uzrokuje gubitak ljudskih vrijednosti, koje se, između ostalog, ogledaju i u razaranju psiho-socijalnog razvoja čovjeka. Granica puberteta je pomjerena sa trinaest na devet godina. Djeca su izložena devijaciji, kako raznim vulgarnostima na televizijskom programu i pornografskim fotografijama u časopisima, tako i porno-filmovima na internet stranicama. Pod uticajem ovih medija mladi prerano seksualno sazrijevaju. Takođe, neprimjerni nastupi na televiziji javnih ličnosti kao i pojedinih političara koji nerijetko istupaju sa prenaglašenim stavovima o svojoj naciji u odnosu na druge, može prerasti i u ekstremističko djelovanje i doprinijeti širenju mržnje, diskriminacije i nepovjerenja među narodima. Posebno su pomenuti neprimjerni stavovi pogubni za mlade generacije koje su sklone da brzo, nekritički apsorbuju većinu TV programa što može doprinijeti njihovom lošem vaspitanju i formiranju negativnih stavova. Internet je takođe pogodniji za uskraćivanje funkcionalne pismenosti. Profesori širom naše zemlje susre- ću se sa velikim problemima. Učenici često, da bi lakše završili domaće zadatke u vidu eseja ili seminarskih radova, skidaju radove sa interneta, pa profesori često pogrešno shvataju naučeni nivo znanja. Ova pojava je prisutna ne samo kod djece na našim prostorima već i u svijetu. ,,Nekoliko poteza mišem na siteovima poput Cheat House (“kuća varalica”) ili School Sucks (“škola smrdi”), američki tinejdžeri kreditnim karticama mogu za sume od 60 do 100 dolara dobiti gotov rad iz bilo koje oblasti. Takvih sajtova ima više od 600. Kako kaže Gene Nelson, neki sajtovi čak nude i lošije izrađene zadatke, da ne bi izgledalo čudno kad prosječan ili ispod-prosječan učenik najednom napiše briljantan rad”.4 Činjenica je da su mediji dio naše stvarnosti. Međutim, potrebno je pronaći model za pravedno i bezbjedno medijsko okruženje koje podržava slobodan razvoj mladih. Savremeno demokratsko društvo je pružilo mladim ljudima da izraze svoje stavove i svoje mišljenje. Ta demokratija je prisutna i unutar porodica i škola kao institucija. Ne možemo mladima uskratiti upotrebu kompjutera, ali ih možemo upućivati na negativna dejstva ovog medija. Isti je slučaj i sa televizijom. Rijedak je taj porodični kutak gdje nema u svakoj sobi po jedan televizijski aparat. Mladi naveče zaspu uz neki film. Roditelji nijesu ni svjesni šta njihova djeca prate putem ekrana. Ovi negativni efekti se mogu spriječiti vaspitanjem u porodici i školi. Štaviše, možda je došlo vrijeme da bi trebalo organizovati klubove, radionice, nevladine organizacije i slična udruženja čiji bi cilj bio pravilno i bezbjedno okruženje medijima. U svijetu već postoje udruženja za liječenje zavisnosti od interneta po uzoru na ‘Anonimne alkoholičare’ - grupe bivših zavisnika od alkohola koje su polovinom 20. vijeka napravile revoluciju u psihološkoj terapeutskoj praksi.5 1 - http://www.rts.rs/page/stories/sr/story/14/Nauka/106481/Nova+bolest+-+internet+zavisnost.html 2 - http://www.zavisnost.rs/Vesti/vesti.php?subaction=showfull&id=1310254661&archive= 3 - http://www.telegraf.rs/vesti/479634-bizarni-fenomen--na-fejsu-zbog-lajkova 4 - http://magazin.net.hr/ljepota/americki-učenici-sve-više-prepisuju-zadatke-s-interneta 5 - http://www.rts.rs/page/stories/sr/story/14/Nauka/106481/Nova+bolest+-+internet+zavisnost.html 46 Jul, 2013. Društvo Revija FORUM Kutak za dokone Putujući limskom dolinom Piše: Ervin SPAHIĆ R iješili Plavo-Gusinjani da obilježe 100 godina od stradanja i nasilnog pokrštavanja, te u to ime upriličiše naučni skup. Od predsjednika Opštine, Orhana Šahmanovića i mog partijskog druga Džavida Šabovića, dobih poziv da kao musafir prisustvujem tom derneku. Moja hanuma na mah veli: Idem i ja, da učinim zijaret dajnici. Sin mi Amar (18 godina) veli: Taman ja da vas vozim (prije par mjeseci položio vozački ispit). Kako sam i ja hajao da nešto više saznam o tom događaju veoma lako postigosmo konsenzus. Putujući pitomom limskom dolinom,svo vrijeme nas prati sitna i hladna kiša.Što se više približavamo Plavu to snijeg, koji bješe prekrio obronke planina sve se više primiče džadi.Kako Amar, budući da je početnik i kome je ovo prva vožnja van Akova, lagano vozi,objašnjavam njemu i Emiru(10 godina) mom drugom sinu,šta se to dešavalo u Plavu prije 100 godina. - Kako su 1878. godine na Berlinskom kongresu velike sile odlučile da Plav i Gusinje pripadnu Crnoj Gori a Plavo - Gusinjani se tome oštro usprotivili , Knjaz Nikola krajem 1879. godineposla vojsku od preko pet hiljade vojnika da na silu sprovedu odluku Berlinskog kongresai da Novu godinu dočekaju u tima dvjema kasabama.Plavljanima kojih bijaše oko hiljadu i petsto glava i koje je na bojištu predvodio Jakup Ferović (Feri) u pomoć pritekoše Rugovci Jul, 2013. sa oko šesto boraca i druga albanska plemena te do nogu potukoše crnogorsku vojsku koju je predvodio čuveni junak Marko Miljanov. Evo baš na ovom polju koje se zove Nokšići, je bio taj čuveni boj, đe je crnogorska vojska doživjela najteži poraz i đe je i Marko Miljanov jedva živu glavu izvukao - hvatajući se konju za rep i tako preplivao nabujali i krvavi Lim. To vam je djeco bilo 1879.godine, a 1913.godine crnogorska vojska predvođena Avrom Cemovićem počini strahoviti zločin nad Plavo-Gusinjanima. Avro Cemović nasilno pokrsti sav muslimanski živalj na ovom području a one koji to ne htjedoše učinjeti, pogubi. - Nije Nokšići nego Novšići – horski, onako u glas, zavikaše djeca. Evo i na tabli piše Novšići. - A da može da piše što god hoće,ali ja se odlično sjećam da mi je vaš pradeda a Elvirin deda po majci- Ramiz pričao o tom boju i da su i njega 1913.kada je imao četiri godine, bili prekrstili i dali mu ime Radovan.On je o boju na Nokšićima slušao od svojih amidža (bez oca je ostao još kao mali) kao i od drugih Plavo-Gusinjana. A sjećanja na te priče o boju na Nokšićima, toliko bijahu urezana u njegovo pamćenje da sve događaje vezivaše na godine prije i poslije “Nokšića”. Ono na ovoj tabli može da piše i da je ovo autoput, no vidite li da na ovoj relaciji od Murina do Plava ima više rupa nego na svim ostalim crnogorskim putevima zajedno ove kategorije. Piše li i u Ustavu Srbije da je Kosovo dio teritorije Srbije? Pa? Jeste li se i sami uvjerili čija milicija i carina stoji na granici? - A šta je bilo s ostalim Bošnjacima? Jesu li oni “gledali” skrštenih ruku dok se spremao i odvijao ovaj boj?-priupitaše me djeca. - Ne! Nego vidjevši šta se sprema Plavu i Gusinju, Bošnjaci iz Donjeg Kolašina i Bijelog Polja koje su predvodili Fejzo Kalić i hodža Gušmir napadali su Crnogorce sa leđa pokušavajući da na taj način razvuku front, poručujući, ukoliko do napada dođe, da su spremni da sa nekoliko hiljada vojnika priskoče u pomoć. - Pa što nisu? - ponovo će oni. - Nije imao ko da im javi mobilnim! Evo vama od kad smo krenuli ili zvoni ili vam stižu poruke. Ja vjerujem da nije ostao insan u Bijelom Polju a da niste obejanili da ćemo u Plav-sada već malo iznerviran odgovorih im. Đe ono stadoh? Aha. Jedna starija nena je i Plavljanima koji su tek sabah počeli klanjati javila da je crnogorska vojska na Nokšićima. Koliko je sirota trčala, kažu da čim je vijest javila srce ju je izdalo. Pa i Gusinjani koji su od Plava udaljeni desetak kilometara,nijesu uspjeli da stignu u toku boja,jer se bitka veoma brzo odvijala i “kratko” trajala. Ali Boga mi bila je i dovoljno duga da i sa jedne i sa druge strane bude veliki broj žrtava. Tako će kasnije sebetom Plavo-Gusinjana, Ulcinj biti pripojen Crnoj Gori kao teritorijalna kompenzacija velikih sila. - A kako su ovi Rugovci stigli?nastaviše da zapitkuju đeca koja dobiše pojačanje i u liku moje hanume. - E to ako vas baš interesuje pitajte Šerba kad stignemo u Plav!-odgovorih ljutito, shvativši da nemam kud- sam protiv njih troje. U hladnoj sali Doma kulture u Plavu, da iskren budem,nijesam ništa novo saznao.Bile su to dobre besjede ali do nekih novih podataka nijesam uspio da dođem.Kako mi dr. Rusmir Laličić predsjednik Savjeta 47 Društvo Revija FORUM MZ Gusinje reče da nas isti uslovi i hladna sala čekaju i u Gusinju, poslije ove prve sesije pridružih se porodici koja se bješe udobno razbeškarila kod rodbine. *** U povratku razgovaram sa hanumom o tome kako vakat brzo prolazi i da godine prosto lete. Ko kad udariš dlanom o dlan.“Evo došlo vrijeme da nas Amar vozi, a 1995. bijaše beba i držala si ga u naručju kad sam sa Šelom Nišićem i Tatom Muzurovićem išao na konvenciju OO SDP Plav a ti u posjetu dedu i daidži.” Plav bijaše tih ratnih godina (“iako Crna Goranije bila u ratu” ali zato danas ima “Udruženje boraca ratova od 1990.godine Crne Gore”) pod policijskom i vojnom opsadom (kao i drugi gradovi na sjeveru Crne Gore u kojima je živio bosnjački živalj). U Murini nas zaustavi policija. Legitimisa sve redom. Upisa naše podatke, pretrese auto i upita za razlog našeg dolaska u Plav. Niti jedno auto nije moglo ući u Plav a da ne prođe ovu proceduru. Razlog našeg dolaska nijesmo krili i ako smo znali da tim povodom nismo dobrodošli. Da je to tako potvrdiše poprijeki pogledali, puni mržnje. Po završetku konvencije, mrak već bijaše pao. Jesen pa i dani kraći. Približavamo se Murini i ja usporavam “Yuga” jer pretpostavljam da će nas milicija ponovo zaustaviti i nanovo legitimisati. Na raskrsnici stoji policajac i pored noge drži baterijsku lampu. Ne obraća pažnju na nas (bar se nama tako činilo), niti nas zaustavlja. Laganom vožnjom nastavljamo ka Andrijevici. U samom centru Andrijevice 6-7 policajaca u pancirima i sa dugim cijevima popriječili put i daju mi znak da stanem. Predosjećajući da imaju loše namjere, jer su pritrčali autu i uperili u nas automate, otvaram vrata od auta i prije nego što su uspjeli bilo šta da kažu, nazovem im dobro veče 48 i pitam ih jesu li umorni. Ovakav moj nastup ih u startu zbuni, pa kad se malo rashavijezaše jedan od njih mi se obrati povišenim tonom: - Zašto niste stali u Murini? -Zašto da stanem, kad nas niko nije ni zaustavljao?-odgovorih smireno. - Nama je javljeno da ste projurili pored punkta i da nijeste htjeli da se zaustavite!Izađi iz auta!Polazi! Dvojica policajaca s uperenim automatima povedoše me u stanicu milicije dok ostali sa uperenim automatima ostadoše da čuvaju opasne “državne neprijatelje” koji su ostali u autu. U stanici milicije dežurni zove punkt u Murini i javlja: - Zaustavili smo crveni “Yugo”! Šta da radimo sa njim? -Je li ispravan ? –pita neko sa druge strane. -Jesi li ispravan?-pita me dežurni. -Jesam!-odgovaram i već mi je jasno da im je bila namjera da me pretuku, da sam im se i malo odupirao. Zamišaljm Elviru kako sa Amarom u naručju, paniči u autu ali me tješi činjenica da su sa njom Šela i Tato. -Kaže da jeste. Šta da radimo sa njim?-pita a pendrekom se lagano udara po nozi. - A onda ga pustite-ču se glas sa druge strane. Vraćaju mi dokumenta bez riječi i ja krenuh ka autu. Iza mojih leđa jedan milicioner dade znak onima kod auta i oni se povukoše. Kad sam ušao u auto vidim hanumu đe se sva trese od straha i pričam im šta se dešavalo u stanici. Opšti je zaključak bio, da su čekali našu žustru reakciju kako bi imali povoda da nas ispendreče. Tih godina zvanični državni organi tretirali su nas kao anti-državne elemente, budući da smo se borili za suverenu Crnu Goru. A mi smo “samo” bili čuvari “obraza” Crne Gore, antiratna partija i opozicija kako ovima u Crnoj Gori tako i onima u Beogradu. A evo danas 9. marta 2013. dok prolazimo kroz Andrijevicu u toku su lokalni izbori. SDP nastupa na ovim izborima u koaliciji sa DPS-om. Na ulici nema živosti. Zastave crnogorske na biračkim mjestima i po neki prolaznik koji ide ili se vraća sa birališta. Pokazujem djeci gdje su nas zaustavili i gdje je stanica milicije. - Amare, kad izađemo iz grada malo brže vozi da ne zakasnim na jedan sastanak. Obećao sam jednom čovjeku da se vidimo! Koliko to rekoh, ja se i nasmijah. Nisu ni stigli da me pitaju zašto se smijem a već uslijedi moje objašnjenje: “Kada je bilo pokrštavanje u Plavu, jedan od onih muslimana koji su čekali u redu, obrati se popu koji je taj obred vršio: Požuri pope počeće mi džuma namaz! Zakasniću!” - Pa kad su se ponovo vratili u Islam, Plavo-Gusinjani? – nastaviše sa propitivanjem“moji saputnici”. - Ne zadugo, “saznao” je Knjaz Nikola za ova“dešavanja”, “dobro izgrdio” Avra Cemovića i dao dozvolu, da se svi oni koji to žele, mogu ponovo “vratiti u Islam”. Plavo-Gusinjani masovno pođoše na Plavsko jezero, Lim i Ljuču te uzeše abdest. Doduše bilo je i onih koji su tada rekli: “E ne mogu ja, Alaha mi, svaki čas đah tamo - đah ovamo.” Tako da oni ostadoše u pravoslavlju. Zato danas u okolini Plava imate braću od amidža, odnosno njihovu đecu, kuća do kuće, jedni pravoslavci a drugi muslimani. - Milicija! - Daj žmigavac i pripremi dokumenta-rekoh Amaru. - Dobar dan! Jeste li umorni!upita milicioner- Je li sve ispravno? Kako ste gospodine poslaniče?obrati mi se i ne pogledavši dokumenta, ista vrati Amaru. Ne stigoh ni da odgovorim, jer me on preduhitri: ”Srećan put!” Jul, 2013. Kultura, obrazovanje, baština Revija FORUM Gost „Foruma“: Safet Sijarić, književnik, dobitnik nagrade „Pero Ćamila Sijarića“ Hora za pisanje Razgovarao: Mirsad Rastoder Sijarić: Jedan neobiman romančić pod naslovom „Brod na Bistrici“ upravo mi je podržan od strane crnogorskog Ministarstva kulture i to me obavezuje da spomenuti tekst pustim, a radi se o jednom našem krvavom a besmislenom međuetničkom sukobu iz četrdesetih. K njiževnika Safeta Sijarića, koji živi na relaciji BiH – Crna Gora, ugrabili smo nakon vrlo inspirativne rasprave na skupu pod naslovom „Jezik Bošnjaka u Crnoj Gori“, na kojem je referate izložilo preko dvadest učesnika među kojima su bili profesori doktori Hasnija Muratagić, Dževad Jahić, Tatjana Bečanović i drugi. Učesnici su se saglasili da jezik Bošnjaka nije adekvatno zastupljen u obrazovnom sistemu i javnoj komunikaciji u CG, ali su i otvorili dileme oko standardizacije četiri jezika istog korijena. Pitanje je kako pronaći pravu mjeru između svega onoga što je postalo norma i izraziti bitne nijanse za uvažavanje identitetskih potreba i specifičnosti. Vi ste između ostalog upozorili da književnicima treba širina? Svakako da treba. I postalo nam je tijesno u okviru novih, parcijalnih propisa o tom kako treba da pišemo kao pripadnici određene skupine. Razumljivo mi je istraživanje specifičnosti govora određenog podneblja i posebnosti jezika datog naroda, ali ako nam sad jedan čovjek ili grupa ljudi preko noći odredi kako odsad treba da govorimo i pisati a koje riječi ili oblike ne smijemo potrzati, onda je to atak na naš rječnik koji je nastajao kroz vijekove, uz gusto ukrštanje i prožimanje s rječnikom susjednih nam, jezički blisko srodnih naroda i uz upijanje rječničkoga blaga iz drevnih jezika, od latinskog do staroturskog i arapskog, persijskog blaga koje nas je izdašno zasipalo uz velike historijske pokrete ili nam nailazilo carskim drumovima. Otud, kad čujemo da neko u ljutini ruži kćer, ne pravimo više razliku među riječima: „beštijo“, „rospijo“ i „strijelo“ – podjednako su nam svoje i razumljive. I tako nam je, isto, blisko i domaće postalo kad čujemo da neko kaže: „Hora danas za oranje.“ Što se tiče susjednih naroda, fond riječi nam je toliko zajednički da je praktično nerazlučiv. Upravo čitam nedavno objavljen pozamašni roman cijenjenog kolege Milorada Popovića „Karnera“ pa se čisto zapanjim koliko mi naški zazvuči neka riječ koju je on čuo na njegovom Lovćenu. Pa i ako nama s jedne strane Lima neki oblik određene riječi zazvuči tamo crnogorski, možda ne zazvuči tako i Bošnjaku s druge strane Lima. A ovamo, ako nam postojeći pravopis bosanskoga (ja Jul, 2013. MIrsad Rastoder i Safet Sijarić u razgovoru bih radije kazao bošnjačkoga) jezika ne dopušta da kažemo: „Skupilo se tu dvades’ i petoro!“ no trebamo reći „petero“, mi ne znamo više šta da radimo. Pitanje je i da li baš možemo danas izgnati riječ „vazduh“ kao srpsku?... O odvojenom pisanju futura I („radit ću“ mjesto „radiću“), odnosno neslobodi da pišem kao što govorim i čitam kako je napisano, strana imena da bilježim naški, bez uplitanja ikseva i ipsilona... ne mogu ni da pričam. Sve u svemu, molio bih današnje jezikoslovce i standardizatore za više širokogrudosti i fleksibilnosti. Jer nam ionako zna pri govoru i pisanju ponestati riječi... Neko je već primijetio da su vaši romani i pripovjetke poput bisera: nijesu obimni a izazivaju pažnju autentičnim jezikom bihorskog i peštreskog područja, ali i temama koje imaju široko značenje. Za razliku od Ćamila vi pripovijedanje svodite na sami znak, simboliku. Istina je da izvanredni moj prezimenjak, kad hoće nešto da napiše, rado uzima, kako i sam jednom reče, „veliku teku“, hoće da je pred njim „široko“, ali opet, bogami, kod njega nema praznog hoda! A o mom pripovijedanju ja... baš i ne bih znao šta da kažem. Danas i pisca i čitaoca, rekao bih, melje neki drugi mlin, pa ni jedan ni drugi ne nalazi tako lasno vremena ni snage za dugu priču i debele knjige, te i ova činjenica možda, na svoj način, određuje moj postupak. Sad bi čovjek htio da mu riječ bude udar groma! No pitanje je koliko današnji, svim i svačim smaran i mrcvaren duh može uistinu da po- 49 Kultura, obrazovanje, baština stigne. Možda je rezultat, u poređenju s ambicijom, zapravo smiješan!... Poznato je da je 1998. vaš roman Rod i dom, pod šifrom, dobio Soroševu nagradu, koja vam je oduzeta zbog toga što nijeste iz BiH. Potom ste dva puta osvojili prvu nagradu „Zija Dizdarević“ za pripovjetke, a prošle godine i „Pero Ćamila Sijarića“ u Novom Pazaru. Prilikom uručenja zasluženog priznanja vi ste rekli da bi vas trebalo zapravo – kazniti. Zašto? Zato što sam jedan neradnik! Toliko mi se toga nagomilalo nedovršenog, nešto mi postalo i „Skadar na Bojani“, a ja se samo žalim kako me ometa ovo i ono (mada nije da me ne ometa). Ako završavamo nešto davno započeto, možda ne radimo više pod stvarnim nabojem no zapravo po sjećanju na već splasnuo naboj pa tako i snaga našeg daljeg pripovijedanja može da splasne. Nije dobro puštati da se posao hladi. Po vašem tekstu snimljena je i jedna radio drama. Šta bi se uskoro još moglo pojaviti? Da, nagrađena monodrama „Mislila sam da nešto znam“, izvedena iz teksta također nagradom ovjenčane pripovijesti „Žena s tromeđe“, emitovana je na državnom radiju BiH. Sa mnogo suzdržane emocije, potresnu ispovijest jedne majke iznosi vrsna glumica porijeklom s našeg podneblja, Sanela Pepeljak (volio bih da to čuju i slušaoci nekog radija u Crnoj Gori). Pripovijest bi, računam, bila pogodna i za pozorište! A šta bi se uskoro moglo pojaviti... Jedan neobiman romančić pod naslovom „Brod na Bistrici“ upravo mi je podržan od strane crnogorskog ministarstva kulture i to me obavezuje da spomenuti tekst pustim, a radi se o jednom našem krvavom a besmislenom međuetničkom sukobu iz četrdesetih. Podobro tipujem na taj naslov. Mnogi vas smatraju jednim od najznačajnijih savremenih pisaca bošnjačke književnosti, zbog književne i tematske originalnosti, jer u svom opusu tretirate život s graničnog područja između Crne Gore i Srbije,- Sandžaka sa svim naslagama patrijarhalnog i običajnog. Uz kolorit jezičkih oriđinalnosti zanimljivo je da se u tri romana, „Rod i dom“, „Udar orla“ i „Glas divine“, bavite sudbinom žene u vrlo surovim okolnostima. Šta vas je motivisalo? O ženi u patrijarhalnom društvu pisali su u nas mnogi, kako u vrijeme rea- Safet Sijarić je rođen 1952. godine u Godijevu, Bijelo Polje, Sandžak. Osnovnu školu pohađao je u rodnom Godijevu, na Sipanju i u Loznoj, a srednju u Novom Pazaru i u Peći, a Filozofski fakultet – odsjek za opštu i komparativnu književnost u Sarajevu. Po završetku studija radio je kao bibliotekar, nastavnik jezika u rodnom Godijevu, a najviše se kao novinar zadržao u Novom Pazaru. Danas kao samostalni pisac, lektor i književni kritičar živi u Sarajevu. Objavio je više knjiga, među kojima su naročitu pažnju privukli romani: Vučja gora, San o dragom kamenu (I-II), Rod i dom, Udar orla i Glas divine, Žena s tromede (pripovjetka). Od važnije književnih nagrada teba pomenuti: „Soroševu“ (naknadno uskraćena iz formalnih razloga) iz 1998; “Bosanske riječi” (roman godine) i nagrade za pripovjetku na susretima “Zije Dizdarevića” (prva-dvaput zaredom). – Žiri književne nagrade “Pero Ćamila Sijarića” za 2012. godinu, u sastavu Hasna Zilkić, novinar i publicista, dr. Redžep Škrijelj i Elijas Rebronja, profesor književnosti i jezika, prilikom dodijele ove prestižne književne nagrade Safetu Sijariću, zapisao je u obrazloženju. „Možda je ova nagrada trebala doći i ranije književniku Safetu Sijariću, ali književni kritičari često ne daju najbolji sud o nečijoj književnosti. Ipak mišljenja smo da je ovim, jednom književnom stvaraocu data mogućnost da nastavi sa svojim izuzetnim stvaralaštvom i da će ovo za njega biti svojevrsno ohrabrenje i podsticaj da nastavi svoju djelatnost još više i još bolje”. 50 Revija FORUM lizma tako i kasnije, a najpoznatiji je roman „Nečista krv“ Bore Stankovića. Na prvi pogled i ja se u pobrojanim djelima zadržavam na istom pitanju, a na jedan posredan način pokušavam se izraziti i autobiografski, kao žena između roda i doma raspet između Bihora u Crnoj Gori gdje sam rođen, Novog Pazara u Srbiji gdje sam ostavio najveći dio mladosti i najviše srčanih prijatelja, i Sarajeva u BiH koje sam zavolio još kao mlad student ali ni dan-danas u njemu da stanem na noge. Pa htio bih, onako alegorijski, ukazati i na sudbinu naciona, jer danas je bošnjački čovjek uopšte, možda kao nikad, postao žrtva kojekakvih manipulacija i transakcija, pri čemu se s njim, baš kao sa ženom u patrijarhatu, postupa kako drugi hoće, ne pitajući šta bi on i kud ga srce vuče. Završili ste Filozofski fakultet – odsjek za opštu i komparativnu književnost u Sarajevu, gdje ste malo i radili kao bibliotekar, potom ste se u Novom Pazaru zaposlili kao novinar a sada ste samostalni pisac, ali bez ikakvog statusa u Crnoj Gori, kojoj pripadate i kojoj se često vraćate iz Sarajeva gdje ste zasnovali porodicu ali nemate status državljanstva. Koliko vam sve to stvara poteškoće? Što nemam zasad nikakvog spisateljskog statusa u mojoj Crnoj Gori to je prije svega zato što sam još od završetka osnovne škole pustio da me vjetar nosi uokolo. Istina, situacija je bila takva da sam na dalje školovanje morao tamo gdje je bilo bližnje rodbine (koja mi neće naplaćivati smještaj). Inače, od rane mladosti ja se u više momenata pokušavam vratiti rodnoj grudi no nikako ne uspijevam tu da se održim duže. A želja mi je bila da okružim svijetom, vidim ponešto i nešto naučim ali da se vratim, kao Šolohov svome Donu. Ovako, između BiH koja nema nikakvih obaveza prema meni i Crne Gore gdje ne nalazim načina da se konačno zaustavim i skrasim, osjećam se kao nekad u djetinjstvu kad bih zakoračio preko lokve na putu pa ne mogu ni naprijed ni nazad... Jul, 2013. Revija FORUM Kultura, obrazovanje, baština Sto godina od rođenja Ćamila Sijarića Pisac bez zavičaja je pisac bez osnove Ćamil Sijarić „Sve što se ponese u životu, neprocjenjive zasluge za to imaju rodni kraj i djetinjstvo. Žive u piscu do kraja života. Ono što se upilo tamo, poslije se razmotava u najčudnije klupko sudbine. Svoje i tuđe. A likovi žive na matrici sudbine“, isticao je Ćamil Sijarić BIOGRAFIJA Piše: Kemal Musić K njige objavljene u našj zemlji i knjige prevedene na strane jezike, sve je to moj zavičaj. Pisac bez zavičaja je pisac bez osnove. Gnijezdo ptice je moj zavičaj. Kao da se sve ovo ispililo iz gnijezda ptice. I sve je to Bihor, a Bihor je čitav svijet, čitav moj svijet – govorio je Ćamil Sijarić. „Bože, koliko je priča ispričao Ćamil Sijarić. Koliko je krajeva oživio, koliko sudbina ljudskih doživio“, zapisao je Velimir Milošević. A Bihor, Bihorci i Dobrača, česma šipovačka, bili su Ćamilova inspiracija. Govorio je da u Bihoru ako prevrneš kamen, eto ti priče. A on je kao niko znao pod kojim se kamenom nalaze najbolje priče. One o Bihorcima. I one druge. Svakakvih je priča Ćamil znao. I za te priče iz Bihora, tačnije za roman „Bihorci“, Ćamil je dobio nagradu za najbolji roman, koja je iznosila, tada nevjerovatnih, milion dinara. „Kada je Ćamil dobio nagradu za Bihorce, tada sam radio kao monter na izgradnji rafinerije u Brodu. Krišom sam pisao pjesme i krišom čitao novine, gore negdje na montažnom sklopu, 33 metra visoko... Plata mi je bila 475 dinara, a u tim novinama čitam da je pisac za roman dobio milion. U našem životu nije bilo knjiga, ali ovaj milion je podstakao želju da vidim to čudo od romana... Gradilištem je počela da kola šala – Nije on Ćamil, on je Ćamilion!“, zapisao je Duško Trifunović u knjizi Faruka Dizdarevića „Ćamil gora razgovora“. U Bihoru je, takođe, odjeknula viJul, 2013. jest o tom Ćamilovom „ormanu“. „Bihorci su roman o sebi primili kao čudo. Zaprepastilo ih je to da je neko o njima napisao knjigu i da je ta knjiga otišla u svijet“, pričao je Ćamil. Govorio je da uvijek teži da njegove priče budu što bliže istini života i da što ljepše budu ispričane. „Sve što se ponese u životu, neprocjenjive zasluge za to imaju rodni kraj i djetinjstvo. Žive u piscu do kraja života. Ono što se upilo tamo, poslije se razmotava u najčudnije klupko sudbine. Svoje i tuđe. A likovi žive na matrici sudbine“, isticao je Sijarić. Danas, nakon sto godina od rođenja ovog velikog pripovjedača, u Bihoru se prepričavaju Ćamilove besjede, čitaju se njegove pripovjetke i romani. Pjesnici se okupljaju u biblioteci u Godijevu koja nosi njegovo ime, živa i pisana riječ traju, a Dobrača teče, samo ponekad, kada je sunce, od nje bljesne zračak, kao da zasvitka ogledalce onog đačeta koje se nekada umivalo na Dobrači Ćamil Sijarić je rođen 18. decembra 1913. godine u selu Šipovice kod Bijeloga Polja. Osnovnu školu završio je u Godijevu kod Bijelog Polja, a potom, od 1927. do 1935. pohađa Veliku medresu kralja Aleksandra u Skoplju iz koje je zbog političke aktivnosti isključen. Školovanje nastavlja u Vranju i u tamošnjoj gimnaziji maturira 1936. Od 1936. godine studira pravo na Beogradskom univerzitetu i diplomira 1940. godine. Pojedina djela Ćamila Sijarića prevedena su na ruski, bugarski, engleski, turski, albanski, poljski, francuski, njemački, estonski i mađarski jezik. Dobitnik je više književnih nagrada i društvenih priznanja, a bio je redovni član ANUBiH i CANU Crne Gore i stalni član Matice srpske u Novom Sadu. Ćamil Sijarić je umro 06. decembra 1989. godine. i presretalo žedne putnike koji su hodili carskom džadom. Ove godine, javna ustanova “Ratkovićeve večeri poezije” i Centar za očuvanje i razvoj kulture manjina Crne Gore, u saradnji sa Ministarstvom kulture Crne Gore i Opštinom Bijelo Polje obilježiće stogodišnjicu rođenja Ćamila Sijarića. U okviru obilježavanja ovog jubileja koji će trajati tokom 2013. godine planirano je, između ostalog, održavanje dvodnevnog naučnog skupa o književnom djelu 51 Kultura, obrazovanje, baština Revija FORUM MERHABA MURATE INICIJATIVA „Jednom je Ćamil Sijarić rado prihvatio poziv za književno veče u Sjenici“, napisao je Ismet Rebronja u knjizi „Ćamil gora razgovora“. „Ja sam vodio to književno veče. Ćamil je počeo da čita odlomak iz romana Kuću kućom čine lastavice. Odjednom vrata zaškripaše. A onaj što je zakasnio veli glasno: - Merhaba ljudi! E, đe ste se zabili, jedva ve nađo. Jedna grupa iz sale se diže i uglas povika: - Merhaba, Murate! Hožđeldum, Murate... A jedan dodade: - A kako je Macan, tako ti se Boga? Ćamil sklopi knjigu pa će: - Merhaba, Murate! A Macanu majka, Belka, jel živa? A Murat će: - Živa, živa, kobili rep more, tako mi se Boga, more iščupat... Kao voditelj više ništa nijesam mogao učinit. Ćamil je preuzeo binu. Ćamil s bine, a publika iz sale. Povede se razgovor o konjima, o volovima, o livadama, o njivama, o zatvorima, o švercu, o zemljoradničkim zadrugama... Priča je dugo tekla. Na kraju Ćamil reče: - A sad, pravo vašim kućama, i vašim ženama, hajd, alahimanet! Organizacioni odbor za obilježavanje sto godina rođenja Ćamila Sijarića: predsjednik Faruk Dizdarević i članovi Pavle Goranović, Mirsad Rastoder, Abaz Dizdarević, Derviš Beli Selhanović, Bogić Rakočević, Kemal Musić i Goran Bjelanović, pokrenuli su inicijativu kod nadležnih organa da se jedna ulica u Bijelom Polju nazove imenom Ćamila Sijarića, kao i da jedna škola dobije njegovo ime, kaže Dizdarević. Ćamila Sijarića, dramatizacija romana “Bihorci” po kojoj će biti urađena predstava, kao i dokumentarni film o ovom velikom piscu. Direktor JU “Ratkovićeve večeri poezije” Abaz Dizdarević kaže da će obilježavanje jubileja „Sto godina od Ćamilovog rođenja“ započeti u njegovom zavičaju, kod „Dobre vode“ u Šipovicama i zavičajnoj biblioteci „Ćamil Sijarić“ u Godijevu, prigodnom besjedom o Sijariću, recitovanjem njegove poezije i čitanjem odlomaka iz njegovih romana i pripovjedaka. - Dvodnevni naučni skup biće organizovan u Kući Rista Ratkovića, na kojem će učestvovti dvadesetak najznačajnijih imena u književnosti i književnoj kritici Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Slovenije. Uz ovaj jubilej, biće urađena dramatizaciju „Bihoraca“ i dokumentarni film o Ćamilu Sijariću. Takođe, biće priređen i odštampan izbor iz njegovih pripovjedaka, kao i knjiga epskih pjesama koje je Sijarić zabilježio od bihorskih guslara, a na kraju školske 2012/13. godine animiraće se direktori bjelopoljskih osnovnih i srednjih škola da odličnim učenicima kao nagradu dodijele neko od djela Ćamila Sijarića. Uz stogodišnjicu rođenja Ćamila Sija- rića planiramo medijsku prezentaciju njegovog imena i djela. Ove aktivnosti bi trebalo da uključe novinske članke, novinske, radio i TV reportaže o Ćamilu Sijariću, feljton o njegovom životu i djelu u nekom od crnogorskih štampanih medija, emisije iz kulture, vizuelizaciju poezije i objavljivanje kritičkih tekstova u časopisima za književnost i kulturu. Sličnu medijsku kampanju pokušaćemo da realizujemo i u Bosni i Hercegovini i Srbiji, kaže Dizdarević. U okviru obilježavanja stogodišnjice rođenja Ćamila Sijarića u bjelopoljskim školama biće organizovan po jedan školski čas o ovom pripovjedaču, a biće i raspisan nagradni konkurs na temu Sijarićevog djela, dok će, u saradnji sa Muzejom književnosti iz Sarajeva, biti organizovana dokumentarna izložba o životu i djelu Ćamila Sijarića. Susret kod Ćamilove česme U okviru Festvala priče Zavičajne staze Bihor 2013, sto godina od rođenja velikog književnika, biće obilježeno: -recitalom ,,Naši stari“ za koji je izbor, Sijarićevih stihova , priredio Faruk Dizdarević, -likovnom izložbom učenika osnovnih škola na području Petnjice koji su slikali na temu „U Ćamilovom zavičaju“, i susretom kod Dobre vode u Šipovicama piševom rodnom mjestu. Na prošlogdišnjem susretu kod Ćamilove česme o mitologemi Sijarićevog pripovijedanja besjedio je Petar Arbutina iz Beograda a desetak književnika je govorilo svoje stihove. Organizatori Zavičajnih staza, Centar za kulturu Bihor i Centar za seoski razvoj iz Petnjice najavili su da će ovoga ljeta Susret kod Ćanmilove česme biti organizovan 4.avgusta u Šipovicama. O Ćamilovom književnom opusu besjedit će Faruk Dizdarević i Andrej Nikolaidis.Podstaknuti ovim inicijativama ,na Radiju Crne Gore emitovan je radio roman „Konak“, koji je u produkciji Radija Bosne i Hercegovine snimljen 1976.godine. 52 Jul, 2013. Kultura, obrazovanje, baština Revija FORUM U susret novoj knjizi Refika Ličine, našeg pisca u Švedskoj Povijest straha od behara Knjiga priča „Strah od behara“ živopisno govori o našim svjetovima, onima koji su prošli i onima koji će doći kad jednom više ne bude nas, i možda više ne bude ni važno gdje smo bili rođeni i gdje smo živjeli; kad ostane samo pripovijedanje, tekst na bijelom papiru, uobličeni jezik, trajni biljeg onih što putuju da bi se vratili, ili da bi odlutali, svejedno. Piše: Ahmed BURIĆ O drastanje u gradu, pored blagodeti i manjkavosti civilizacije, kulturnog napretka i naizgled većeg broja prilika kako da čovjek provede život, barem u naše vrijeme i “mom” gradu – imalo je i jednu crtu koja se nije smjela preći: ako si htio biti “urban” i uvjeriti sebe i druge da odrastaš u duhu progresa, prateći duh vremena – morao si mrziti i pokazivati prijezir prema svemu što je “seljačko.” Čak iako su u taj prijezir spadali i tvoji roditelji, ili njihovi roditelji, na vrijeme se trebao stvoriti nekakav sigurnosni sistem koji a priori odbija narodnu muziku s radija, ili se podsmijeva rođacima koji bi praznikom došli i u šarenim zamotuljcima donijeli nešto darova sa sela, kojima su, sasvim sigurno, htjeli opravdati i kompenzirati svoj kratki boravak kod nas, u gradu, u gostima, i na neki način svojom ljubavlju platiti svoj kratki ostanak. Riječ “seljak” u našemu svijetu i registru nije označavala dobrog domaćina koji sa imanjem i znanjem, čiji je kulturni krug jednako vrijedan, a antropološki jednako zatvoren kao i naš, nego zaumnog, na sve spremnog i beskrupuloznog pojedinca koji je spreman učiniti ama baš sve da se popenje uz stepenice probitka u tada već skoro raspalom socijalističkom društvu. Takav stav samo je pojačan kad su se u našim životima pojavile SandžakliJul, 2013. Ahmed Burić je. Pokazivati prijezir prema njihovom “plemenskom” načinu udruživanja i tajno se “među svojima” izrugivati njihovu jeziku i oponašati ono čuveno “a da no”, bio je skoro obavezan dio onoga što smo smatrali urbanim humorom i životnim stilom, za koji ćemo kasnije shvatiti da je lažan i pun predrasuda, baš kao i društvo u kojem smo živjeli, društvo koje će se raspasti s ratom, nakon kojeg ni mi, ni ono što pišemo, a ni Sandžaklije, ma šta se pod tim pojmom podrazumijevalo, nećemo biti isti. Već potkraj osamdesetih nekima od nas su se u život umiješale Sandžaklije, među njima smo našli prijatelje i ljubavi, a zajednički interesi vodili su nas i u zajedničke projekte: nikada neću zaboraviti prvi sastanak oko revije “Sandžak” u sarajevskoj pizzeriji “La Scala” gdje smo se oko ideje Senada Pećanina okupili legendarni novinar rahmetli Hamza Bakšić, te Mensur Muzurović i malenkost potpisnika. Stvar je, tako, krenula tokom koji niko od nas nije mogao pretpostaviti, baš kao što čovjek nikada ne treba i ne može s izvjesnošću tvrditi ili znati kako će mu život izgledati od sutrašnjeg dana. U to vrijeme smo polako počeli i odvajati kulturno nasljeđe od primitivizma, shvaćati da su neki od pisaca koje smo čitali kao tinejdžeri baš iz Sandžaka, i da su neke od najljepših sevdalinki nastale upravo tamo. I da prototip Sandžaklije nije zalizani vlasnik mercedesa koji u Sarajevu kupuje radnju na lokaciji u centru grada i gleda da se uvali negdje oko “pratnje” Alije Izetbegovića, nego da u tamošnjim čaršijama žive ljudi s problemima kakvi su i naši, u nečemu veći, a u nečemu manji, da se tamošnje čajdžije, kujundžije, pekari ili pjesnici – ama baš ni po čemu ne razlikuju od nas. Da tamo, kao i svuda, ima i gadova i sjajnih, fantastičnih ljudi, i onoga što svaki grad ili mjesto neumitno pokupi u sebe i zauvijek živi s tim. To je, dakako, sirotinja. Sve predrasude o, recimo, Jevrejima kao o neprikosnovenim vladarima svijeta koji ovom malom planetom upravljaju prema nekim nevidljivim zakonima i teorijama zavjere, padaju u vodu kad upoznate živog čovjeka ili ženu koji su u Pariz ili London pobjegli od pogroma, čuvajući živu glavu, najčešće bez ijednog zavežljaja, 53 Kultura, obrazovanje, baština preko noći ostavivši sve što su negdje imali, ako je tamo odakle su došli ičega, uopće, i bilo. Svaki svijet ima svoju tugu, a svaki narod svoju sirotinju, i one su kad se stvar racionalno pogleda u suštini iste, s onim malim razlikama, koje uostalom i stvaraju onu razliku koju Sigmund Freud naziva narcizmom. A narcizam od nacizma, barem u leksičkom smislu, dijeli samo jedno slovo. S tim i takvim predrasudama valja se boriti svakom čovjeku, a ponajviše piscu kojem je alat - jezik, “kuća bitka”, taj (ne)pouzdani saveznik ljudske historije. Jedna od nesreća ljudskoga roda, a malih kultura pogotovo, jeste u tome što će ama baš svako živo čeljade koje se nečim bavi biti uspoređivano: tako je, ponajprije, s piscima, pa tako mi iz Bosne “imamo” Andrića i Selimovića, “oni” iz Crne Gore Njegoša i Bulatovića (i Mihajla Lalića) a “oni” iz Sandžaka Ćamila Sijarića i Avda Međedovića. Muka s tim je što dobri pisci svojim djelom i jezikom nadilaze državne granice, pa nas eto opet na početku. Druga je, opet, muka to što svi ti pisci teško da će završiti u jednoj antologiji, gdje bi im po nekoj pravdi i bilo mjesto. Jer, ko recimo, Mirku Kovaču može odreći da je, pored toga što je svjetski format, može odreći da je hrvatski, a ponajprije hercegovački pisac, jer je to njegov maternji jezik, a to je, valjda, jedini zavičaj koji pisac može imati!? Upravo tu, u jeziku granice, kriju se i magija i talent Refika Ličine, kojeg su čitaoci, uglavnom, upoznali kao odličnog pjesnika i prevodioca i koji se u zrelom stvaralačkom dobu pojavljuje sa svojom sedmom knjigom, Strah od behara. “Varen” i “pečen” u poeziji, višestruko nagrađivan i prevođen, Ličina se okušavao u prozi (Staklenici, Dani u Valhali) ali nikada tako jako i čisto, i iskreno, reklo bi se. Ličina je, dakle, primarno bio pjesnik neko ko oko svojih ideja velemajstorski, poput umjetnika-zanatlija što su radili kraljevsko srebro, veze stihove. Bio i ostao, jer je i ovu knjigu utkano toliko poetskoga, da se nemoguće otrgnuti misli da je Strah od behara, mogla biti i poema, i da ona to jeste, barem onoliko koliko je to prozni tekst. 54 Revija FORUM U produkciji NVO Centra za kulturu - Bihor - Petnjica i su-izdavača OKF Cetinje, u pripremi je knjiga novela Refika Ličine, književnika koji je domaćoj i međunarodnioj javnosti poznat, prvenstveno kao pjesnik i prvodilac. Rođen je u Radmancima, Opština Petnjica, stasavao u Novom Pazaru, a od početka devedesetih živi i radi u Švedskoj. Biće to prva knjiga ovog, međunarodno poznatog, pjesnika, prevodioca i pripovjedača objavljena u Crnoj Gori. Iste Refikove priče, do kraja godine biće objavljene i na švedskom. Tim povodom na tamošnjem portalu /www. bocus.com/ za kulturu je, između ostalog, konstatovano. „Zbirka novela sa Balkana. Malo ko može poput pjesnika Refika Ličine opisati obične ljude i njihovo preživljavanje usred ratnog požara i pritiska. On nas prisiljava da osjetimo strah u zraku i u isto vrijeme miris šipuraka i oraha koji dozrijevaju.” Hokan Olsson. Ali, ona je i drama. Drama jednog prostora iz kojeg su ljudi sistematski tjerani, o čemu njihova okolina nije htjela znati ništa. I drama čovjeka “pogrešnog” imena koji zbog “pogrešnih” knjiga, i valjda “pogrešnog” odnosa prema životu uopće, pa i prema književnosti, biva pritjeran uza zid, otpušten i odbačen, u jednu daleku kulturu i jedan novi svijet, koji će sasvim sigurno, biti opisan u njegovim tekstovima, istim onim fantastičnim i strašnim jezikom kojim opisuje mjesto koje je ostavio. Ličinine slike Novog Pazara, Bihora, metohijske ravnice, Peštera, drukčije su od onih koje smo navikli čitati i gledati, jer su pisane rukom Nekoga ko je otišao, i koga je strah ponovo vidjeti behar, koji cvate na osušenim granama za one koji su otišli da bi se vratili, da još vide stari kraj, i tu konačno zatvore vječiti krug ponavljanja života i smrti. U tom smislu, pisac Refik Ličina nije upao u onu zamku koju je jednom sjajno definirao Nabokov, da je problem slike svijeta dijaspore, zapravo, problem kovanja lažne slike zemlje u koju su ostavili. Slijedeći tu misao, problem pisanja tzv. zavičajne književnosti, najčešće je u tome što pisac gleda u zemlju, što je ona njegov najvažniji predmet, subjekt, i što on(a) kopajući po njoj traži temu i razlog svog pisanja. Ličinin diskurs u ovoj knjizi je pogled pravo, s distance, on vlastitu dramu bivanja pokušava razriješiti lirskim, i objektivizirajućim literarnim sredstvima. U takvom se pro- cesu nerijetko dogodi da se oko i duša pripovjedača, dignu iznad svakodnevnog pogleda i odozgo, s neke nebeske ravni, ispišu neke od ponajboljih redova koje smo u recentnoj prozi imali priliku čitati. Knjiga o strahu od behara na najživlji mogući način govori o našim svjetovima, onima koji su prošli i onima koji će doći kad jednom više ne bude nas, i možda više ne bude ni važno gdje smo bili rođeni i gdje smo živjeli. Kad ostane samo pripovijedanje, tekst na bijelom papiru, uobličeni jezik, trajni biljeg onih što putuju da bi se vratili, ili da bi odlutali, svejedno. U tom smislu, u ovoj se knjizi mogu naći tragovi mogućih uzora – Kiša, kojeg se citira, ali u jednom smislu i Crnjanskog, barem prema ovom osjećanju, koji je u svoje prozne tekstove ponajbolje utkavao poetske pasaže, na kojima bi, sigurno, pozavidio i neki slavom ovjenčan “svjetski” pisac. Jedan takav jednom je napisao da u ne više od desetak kilometara vazdušne linije u nahijama oko Bijelog Polja rođena tri velika pisca: to su, bez obzira na razlike u njihovim pismima i ponašanjima, Ćamil Sijarić, Miodrag Bulatović i Marko Vešović. Ovdje neću pogriješiti ako kažem da svi mi skupa, pod ovim svodom, imamo još jednog Refika Ličinu. Strah od behara je mikrohrurgija povijesti jednog mjesta i barem jedne ljudske egzistencije koju nećete ispustiti kada uđete u prekrasni i surovi svijet njezinih likova. Pa, prijatno čitanje. Jul, 2013. Kultura, obrazovanje, baština Revija FORUM Nova knjiga Envera Muratovića IZA MENE Ni rođenoj pjesmi se više ne može vjerovati Enver Muratović: IZA MENE (izbor iz poezije 1996–2013) U osnovi njegovog pjesničkog osjećanja svijeta je briga za bližnjeg, za čovjeka... Čak i njegov „obračun“ sa svijetom jeste tih. Ali i bolan, upečatljiv. Njegova je poezija, u stvari, vjerno oslikavanje onog što nam se dešava ili onog što nam se već desilo, a da to i ne znamo, ili da nečije duše nose iste te patnje. I dobro je što Enver u svemu čuva tu začuđenost nad svijetom Piše: Pavle Goranović N aoko škrta na riječima, mnogo nam kazuje poezija Envera Muratovića. Bez viška kazivanja i s neoborivom vjerom u stih, nastupa ovaj pjesnik, kao iz prikrajka, ali pravo u srž pjesništva. Istinski čitaoci poezije sigurno su se zaželjeli ovakvih stihova, gdje se ritam ostvaruje svedenim, istančanim iskazima i koji energiju crpe iz onih tema koje su danas uglavnom skrajnute. Otuda moramo nazvati veoma hrabrom Muratovićevu pjesničku avanturu. U njoj ima mjesta za nepravedno zaboravljene motive. Recimo, za prirodu s kojom se često današnji čovjek i pjesnik mimoilaze, ali kojom se i danas objašnjava to nesavršeno biće. Tu je, naravno, ključna pozicija pjesnika u svijetu, tog usamljenika nenaviknutog na razna ispoljavanja surove okoline, bez obzira na doba u kome saučestvuje. U tim jezgrovitim, potpuno nenametljivim zapisima, Muratović nastoji dostići pjesničku mudrost Jul, 2013. koju dijeli sa bližnjima. Zato se uglavnom i oslanja na „starinske“ književne forme, kojima nalazi aktuelnost pjevajući o onom što nikada ne može biti prevaziđeno. U tako postavljenom kosmosu, osnova može biti haiku, ali haiku je na neki način prisutan i u sonetu, između njegovih savršenih granica, među svim kazivanjima autora knjige Iza mene. Jasno je da je Enver Muratović odabrao teži put. Izuzet od pomodnih tokova, povučen u osamu stvaralaštva, posvećen zavičaju kome se pjesnik uvijek vraća. Nikad otuđen od poezije, bavi se sudbinom čovjeka koga poznaje, onoga koji mu je po mnogo čemu – blizu. Pjesnikovo je da posmatra, da osjeća i da prevodi. Od onog što vidi, što osjeća i što pamti, on gradi pouzdane zapise, koji nas vraćaju blagim poetskim tonovima. A oni, na sreću, ipak ne zastarijevaju. Muratović zna i osjeća da je jesen njegovo doba, jer kako piše jedan od prvih i posljednjih crnogorskih lirika Leso Ivanović – „Svako nosi sobom svoju jesen“. Svoja godišnja doba, Muratović nosi kao dar i teret koji nikog ne opterećuje. I živi poeziju. Živi je kao sjenku. Na jednom mjestu, u ovom izboru koji bi, zacijelo, mogao biti i drugačiji, Muratović poručuje da je pjesma njegova „puna vode“. Civilizacije se po vodama poznaju. Poznaju se i poetike. Voda je njegova, njegova pjesma – puna zavičaja. Ibar protiče ovim proživljenim redovima. Ono što je Lim za Ratkovića, to je Muratoviću – Ibar. Samo, kao da nekako teče tiše, ali uvijek mu je u duši i u venama. Enver Muratović nije pjesnik eksperimenta, nije pjesnik koji ulazi u polemiku sa okruženjem. Sâmo otiskivanje ka stihu, uspostavljanje je dijaloga sa svijetom. Jednog nepravednog dijaloga u kome je pjesnik – uvijek gubitnik. Pa i sâmim rođenjem. „Bliži kraju no početku“, uvijek smo, pjesnici. Tako kazuje Muratović, bez težnje da se odrekne nekad i nimalo lagodnog tereta pjesništva, niti ogrtača zavičaja. U osnovi njegovog pjesničkog osjećanja svijeta je briga za bližnjeg, za čovjeka... Čak i njegov „obračun“ sa svijetom jeste tih. Ali i bolan, upečatljiv. Njegova je poezija, u stvari, vjerno oslikavanje onog što nam se dešava ili onog što nam se već desilo, a da to i ne znamo, ili da nečije duše nose iste te patnje. I dobro je što Enver u svemu čuva tu začuđenost nad svijetom. Kao kod Ervina Jahića u izvrsnoj knjizi Kristali Afganistana: 55 Kultura, obrazovanje, baština „... duša se uznemiri kad pomisli / da je uzaludnost njezin cilj“. A kako bi drugačije? Pjesnici su, dakle, uvijek obilježeni; oni uvijek drugačije razgovaraju sa stvarnošću. Isto tako, oni se rađaju sa drugačijim nasljeđem. U svijetu gdje se nekad čini da je sve postavljeno „naopako“, pjesnik djeluje kao stranac, kao gost. Zato i traži srodnost sa prirodom, sa rijekom, sa danima izgubljenim i nestalim, sa sjetnim sudbinama života koji je uvijek – sjećanje. Među odrednicama tog poetskog registra vrijedi tražiti suštinu poetike Envera Muratovića. On osjeća da se nalazi među onima koji su prozvani ili odabrani da strijepe nad svijetom oko sebe. S istančanim osjećajem, njegovi stihovi dodiruju sudbine običnih, bave se tim „malim smrtnim stvarima“ koje su svijet sav. Zato je svaki stih ove knjige nalik drhtaju. Jer, ne može pjesnik u 56 svom traganju za sobom, zapostaviti sve ono što mu je blisko, ljude, prostore, duhovnost i sl. Takva bi poezija bila tek „prazan puteljak“. A Muratovićeva poezija nije prazna džada, nego je dunjaluk prepun priča o živima i mrtvima, u kome je pjesnik onaj posmatrač i zapisivač, što iz sjene stvara i boluje. Onaj koji istrajno, uprkos svemu, ćuti jednu pjesmu. I pokazuje način kako u svemu može da stanuje pjesma. Kao da jednu te istu pjesmu pjeva Enver Muratović. Zapitan i pomiren, on traži kuću svoju, a zna da je izvan jezia ne može, niti hoće naći. Pri tome, svima nam nameće pitanje: što je čovjek? Danas, kad se „ni rođenoj pjesmi više ne može vjerovati...“ Traži on nepoznate zemlje u ljudima, sa nama dijeli znane mu sudbine. Jezgrovita su to kazivanja koja poprimaju nekad i antologijske tonove kao u pjesmi „Zidar“. Da upoznamo i ne zaboravimo Revija FORUM onaj osjećaj ozidan riječima: „Iz svake knjige javljaš se ćutke“. Sjetiće se čitalac ove po mnogo čemu čiste poezije u ona jutra kada „miriše odsutnost“. I onog iznenadnog zajedništva sudbinâ živih i otišlih. Muratović se, kako rekosmo, u izboru Iza mene iskazuje kao čuvar pjesničkog jezika, ali i kao zaštitnik starih pjesničkih tema i formi. Dobro on zna da svaka poezija iz tišine nastaje. Zbližimo se onda s tom tišinom i podržimo pjesnika u svom plemenitom i vrijednom naumu. Ne zaboravimo da je on odabrao skrajnutu poziciju koja pjesniku odlično pristaje. Čitajući ovaj rukopis, sjetimo se i naslova jedne knjige velikog haiku pjesnika Macua Baša Uska staza ka dalekom sjeveru. Onda, obrnimo taj redosljed i pronađimo nešto širu stazu ka sjeveru koji nam zahvaljujući pjesnicima poput Muratovića nikad ne može biti daleko. Jul, 2013. Revija FORUM Kultura, obrazovanje, baština Gost „Foruma“: Edin Urjan Kukavica, šejh, autor tri romana Slijedimo načela duhovnog viteštva Edin Urjan Kukavica Kao derviš, odnosno čovjek koji traga za izravnim i osobnim osvjedočenjem razloga i svrhe svoga boravka na ovome svijetu, rezultate svoje duhovne potrage pretočio sam u riječi i ispisao u romanima koji se zovu „Prvorođeni Dun’ja“, „Beš“ i „Vjernik“, te su oni, ustvari, postali moji odgovori na tri temeljna zahtjeva/potrebe čovjekovog duhovnog razvoja: tražiti, naći i biti. Nemojte zbog toga što ste Bošnjaci zaboraviti da ste i Crnogorci, ta zemlja je i vaša zemlja, tom zemljom – Crnom Gorom – zaduženi ste gotovo jednako koliko i vjerom, ne odričite se ničega što vam je dato, nijednog dijela ni segmenta svoga identiteta. Razgovarao: Mirsad Rastoder U Podgorici je krajem aprila promovisan roman „Vjernik“ autora Edina Urjana Kukavice. Autor je, potom, održao predavanja u Podgorici i Baru na temu „Duhovno viteštvo“. Urjan je Šejh tarikata nakšibendijjskog reda u Sarajevu, pisac i prevodilac, kolumnist i esejist, autor tri romana, i brojnih djela iz domena islamske duhovnosti. Jul, 2013. 57 Kultura, obrazovanje, baština Gospodine Urjan, šta je suštinska poenta trećeg romana iz trilogije vaših djela u kojoj se potencira vjekovno pitanje odnosa čovjeka sa sobom i onim što je izvan njegovih moći? To je, u stvari, neformalna trilogija koja nije ni početa s tom namjerom, nego se taj trilogijski kontekst doslovno ukazao po završetku romana Vjernik. Na tu su mi činjenicu pažnju skrenuli moji prijatelji, književnici Isnam Taljić i prof. dr. Zilhad Ključanin, neprestalno tvrdeći da u svakom mom romanu objektivno ima materijala za najmanje dva ili tri romana, čemu sam se ja uporno protivio braneći se da je ustvari riječ samo o složenoj romanesknoj priči koja ima svoje književno opravdanje. Nakon svojevrsne mentalne inspekcije uvidio sam da smo svi u pravu; kako god romani predstavljaju zasebne cjeline, oni su i odgovori na tri temeljna zahtjeva/potrebe čovjekovog duhovnog razvoja: tražiti, naći i biti. Kao derviš, odnosno čovjek koji traga za izravnim i osobnim osvjedočenjem razloga i svrhe svoga boravka na ovome svijetu, rezultate svoje duhovne potrage pretočio sam u riječi i ispisao u romanima koji se zovu Prvorođeni Dun’ja, Beš i Vjernik, te su oni, ustvari, postali moji odgovori na spomenuta tri pitanja. Naime, prvi roman je traganje, drugi nalaženje, a treći postajanje vlastiti prvi šart i rezultat traganja. Zvuči složeno, i jeste kad čovjek cijelu priču posmatra izvana, ali se, u stvari, radi o mome odgovoru na pitanja koja je moj Gospodar meni mnome postavio: šta sam, ko sam i zašto sam. Kad se čovjek tako kontekstualizira život na ovome svijetu postaje, jedna prilično ugodna epizoda njegovoga ukupnog postojanja od ezela do ahireta, u kojoj je čovjek samo putnik – kad se pronađe, postaje hodočasnik – na putu samoostvarenja od ljudskog bića do Čovjeka. 58 Revija FORUM Hasan Pepić Biografija Edin Urjan Kukavica je rođen u Sarajevu 1967. godine. Studirao je novinarstvo, politikologiju i historiju u Sarajevu, Kuala Lumpuru (Malezija), Rimu (Italija), Ženevi (Švajcarska). Period od 1992. do 2000. proveo u Armiji Republike Bosne i Hercegovine. Nekoliko godina pohađa predavanja iz fikha, akaida, kur’anske logike i filozofije, hadisa i tefsira kod šejh Ekbar Ejdija, a zatim biva pozvan u blizinu Sejjida šejh Mesud-ef. Hadžimejlića. Bejat daje 2001. godine; 2006. promoviran je u vekila, a 2008. u šejha tarikat-i nakšibendijje-husejnijje; 2009. godine prima hilafet tarikat-i rifa’ijje-sejadijje, te još jedan hilafet tarikat-i nakšibendijje sa ruku Sejjida šejha Husejna Dža’fera Tajjara. Član je The Muhyiddin Ibn ‘Arabi Society od 2011. godine, urednik je izdavačke djelatnosti UG “Nakšibendijska tekija Mejtaš”, Sarajevo, član je redakcije časopisa KDBH “Preporod” iz Zagreba, Hrvatska, “Behar”, kolumnist dnevne novine “Avaz”, Sarajevo, a tekstove objavljuje i u glasilu Kulturnog centra IR Iran “Beharistan” i nekim drugim periodičnim časopisima u Bosni i Hercegovini. Predsjednik je Udruženja građana i Fondacije “Urjan-dede”, koja se bavi očuvanjem tradicionalnih vjerskih i kulturnih vrijednosti, te istraživanjem, zaštitom i očuvanjem spomenika materijalne i nematerijalne kulture Bošnjaka i bosanskih muslimana u Bosni i Hercegovini. Edin Urjan Kukavica je pisac i prevodilac, kolumnist i esejist, autor tri romana, nekolicine objavljenih autorskih djela iz domena islamske duhovnosti (tesavvufa, futuvveta, tarikata), historiografije, te nekolicine prijevoda, uglavnom tesavvufske i filozofske literature, od kojih su neki uvršteni na UNESCO-vu listu prijevoda, a napisao je i veliki broj tekstova. Još nekoliko njegovih romana, autorskih djela i knjiga prijevoda čeka na objavljivanje. U savremenom bitisanju akcentuje se pravo jedinke, ali ostvarenje tog prava itekako zavisi od duhovnog viteštva na koje su ljudi, čini mi se dobrano zaboravili. Da li iz njega proizilazi i svako drugo viteštvo, tolerancija, poštovanje partnera, protivnika, poštovanje drugoga i sebe? Pravo jedinke kako ga definira čovjek i ono što je čovjeku stvorenjski određeno načelno imaju veoma malo dodirnih tačaka. Čovjekom definirana prava uglavnom se tiču ovoga svijeta, uprkos općoj svijesti o njegovoj privremenosti i prolaznosti, a Bog, Uzvišeni, je čovjeka stvorio za vječnost. Te dvije dimenzije dodiruju se u ovom kratkom periodu življenja na ovom svijetu, ali opet ne kako ih vidi čovjek, nego kako ih vidi Bog, to jest, drugim riječima, savremeni čovjek svoja prava temelji na prividu vlastite neovisnosti, a tradicionalni čovjek/vjernik na svijesti o vlastitoj ultimativnoj ovisnosti. Da pojednostavim, čovjekom definirana prava svode se na okolnosti življenja, materijalno i socijalno stanje te neke nagonske, instinktivne potrebe, a stvorenjski definirana prava više se odnose na duhovnu stranu čovjekovog bića, za koju u svjetovnim okvirima ima malo mjesta. I, u glavnom u najvećem broju slučajeva ta se konceptualna razlika definira sukobom Jul, 2013. Revija FORUM Kultura, obrazovanje, baština između materijalnog i duhovnog, ili, ako hoćete, između profanog i svetog u čovjeku. Duhovnim viteštvom uspostavlja se ravnoteža obje stvorenjske cjeline u čovjeku, ostvaruje mir između izvanjskog i unutarnjeg, vidljivog i nevidljivog, materijalnog i duhovnog, i to, gotovo isključivo poštivanjem dva temeljna pravila: prvog, „izvana sa svijetom, iznutra sa Bogom“, i drugog, „moja prava prestaju tamo gdje tuđa počinju“. Time se uspostavlja red, prije svega unutarnji, u jedinki, a potom i u njenom okruženju. Nije teško dokučiti da svaki nered počinje narušavanjem ova dva jednostavna pravila. najviše za sebe mogu učiniti, moglo bi se postaviti pitanje Božije pravednosti. Kako je Božija pravednost savršena, dakle neupitna, nedvojbeno je jasno da su naše okolnosti i životno okruženje u potpunosti u skladu sa našim stvaranjem. Naše vrijeme i mjesto jedino su – dakle, idealno – vrijeme u kojem smo i mjesto na kojem smo trebali doći na ovaj svijet. Samo u ovom vremenu i mjestu možemo se samoostvariti i samorealizirati i posvjedočiti ili, ne daj Bože, zanijekati Božije postojanje i Njemu, Uzvišenom, se pokoriti kao pravi robovi. A to je jedini razlog našeg dolaska na ovaj svijet. Vi znate da su u Crnoj Gori odavno proklamovani etički princi koji žive u ponašanju rijetkih. Ipak, na čemu bi valjalo graditi savremene primjere čojstva i junaštva? Isključivo na pravilima, načelima i obrascima duhovnog viteštva. Da se podsjetimo, čojstvo je, rekao je Imam Ali (s.a.), „željeti drugima ono što želite sebi“, junaštvo je „ne zaštiti sebe od drugih, nego druge od sebe“; kada se ovim dvjema osobinama doda i plemenitost, odnosno „potrebama drugih dati prednost nad vlastitim“, čovjek postaje vitez, ne samo duhovni, nego se njegovo viteštvo manifestira u svakom domenu i segmentu njegovog življenja. Pretpostavljam da ćete reći da je to danas teško ili gotovo nemoguće, ali imajte na umu da se uvjeti našeg življenja nimalo ne razlikuju od uvjeta u kojima su živjeli naši preci; njihovo vrijeme i okolnosti bile su prilagođenje njihovom habitusu te, premda nama možda izgleda da je nešto u njihovom vremenu bilo lakše ili teže nego što je to nama danas, vjerujte da je intenzitet i lahkog i teškog potpuno isti. Da nije tako, da je ljudima nekog vremena lakše ili teže nego ljudima nekog drugog vremena, odnosno da ljudi nisu stvoreni i spušteni u ovaj svijet u pravo vrijeme i na pravom mjestu, kada i gdje Novi Reisu’l-ulema IZ u BiH je uspostavio fleksibilniju komunikaciju sa tarikatima u BiH. Je li to znak misionarske saradnje za višestruko značajnu dobrobit? Želim vjerovati i vjerujem da jeste. Nisam imao čast upoznati reisa Kavazovića, nisam siguran ni da zna za mene, ali sam svoja razmišljanja o njegovoj funkciji i misiji ispisao u kolumni objavljenoj u najtiražnijoj dnevnoj novini u BiH, Dnevnom avazu, koji su tekst rezimirali u uredničkom naslovu „Od reisa Kavazovića ovisi kako će ga historija upamtiti“. U najkraćim crtama, uprkos činjenici da je naslijedio izuzetno teško stanje ne samo u Rijasetu IZ u BiH nego i u islamskoj zajednici u cjelini, ono što su svi reisi prije reisa Kavazovića odbijali priznati, ili su to pak nevoljko i u tajnosti činili potkraj svojih mandata, gospodin Kavazović je učinio na svojoj menšuri i u jednom od prvih intervjua datih medijima. Naime, poznato Vam je da su menšuri reisa Kavazovića prvi put u historiji prisustvovali šejhovi tarikata u Bosni i Hercegovini, da su povodom menšure derviški horovi izveli kaside u kojima se nedvojbeno govori o suštini dervišluka, odnosno odnosu između šejha i derviša, te da je on u intervjuu za FENA-u nedvosmisleno rekao da je Jul, 2013. duhovnost – tesavvuf – sama suština i srce islama. Osim toga, mi imamo vlastiti, neovisni pravni okvir, Tarikatski centar, tarikati u BiH sada umjesto toleriranja njihovog postojanja, uživaju punu slobodu, a izmjenama Ustava IZ bit će im zajamčena potpuna autonomija djelovanja; to je, mislim, više nego sve čime se tarikati u ostatku svijeta mogu pohvaliti. U tom smislu reis Kavazović uživa našu potpunu podršku u svim svojim do sada pokrenutim i naznačenim aktivnostima, te može računati na našu pomoć. Na osnovu saznanja i neposredne komunikacije u Crnoj Gori šta biste savjetovali Bošnjacima i drugim ljudima? Kakav savjet može dati čovjek i sam potreban savjeta? Vidio sam da su Crnogorci i Bošnjaci u Crnoj Gori čestiti ljudi, puni golemoga dobra koje potiskuju u sebi, spremni da daju više nego što su spremni da traže, te da su željni znanja i učenja što je, po mom skromnom mišljenju, najbolja osobina koju jedan čovjek može imati. Vidio sam da je Islamska zajednica Crne Gore mlada po starosti njenih prvaka i predvodnika od reisa Fejzića naniže. Uprkos mladosti vidio sam da je riječ o ozbiljnim i zrelim ljudima spremnim da preuzmu i ponesu historijsku odgovornost za sadašnjost i budućnost i naroda i zemlje. Stoga, ako mogu nešto savjetovati, onda bi to bilo: nemojte zbog toga što ste Bošnjaci zaboraviti da ste i Crnogorci, ta zemlja je i vaša zemlja, tom zemljom – Crnom Gorom – zaduženi ste gotovo jednako koliko i vjerom, ne odričite se ničega što vam je dato, nijednog dijela ni segmenta svoga identiteta, budite i Crnogorci, i Bošnjaci, i muslimani. I, učite, radite, mijenjajte sebe da bi Gospodar svjetova promijenio i popravio stanje oko vas, a „trud vaš vidjet će Allah, i Njegov poslanik, i Njegovi odabrani robovi“; bolje od toga ne može. 59 Kultura, obrazovanje, baština Revija FORUM Arhitektura Komšiji treba sačuvati vidik na rijeku Razvoj arhitektonske teorije i prakse na prostorima Balkana u doba Otomanske imperije u oblasti individualnog stanovanja i organizaciji i uredjenju naselja sublimira – prirodni prostor, prostor kulture, socijalni prostor i lični prostor čovjeka. „Ovaj rad je saopšten na Međunarodnom naučnom skupu 100 GODINA OD ODLASKA OSMANLIJA SA BALKANA (1912/3/ - 2012/3) koji je održan u Podgorici od 12-15. oktobra, pod naslovom „Okupacija ili civilizacija?” Piše: Mr. arh. Sahret Hajdarpašić S avremeni socium Balkana, uključujući i postjugoslovenski prostor, karakteriše se stanjem prelaznosti, radikalne smjene vrijedonosnih orijentira, drobljenjem životnog prostora na mnoštvo samodovoljnih podcjelina. Ne tako slučajno, poslednjih godina govorimo o postjugoslovenskom prostoru, pri tom ne misleći samo na geografske odrednice tog prostora, već više na kulturno-psihološke faktore i zajedničke imenitelje. Jedan dobar dio ovih faktora i imenitelja nastao je u doba vladavine Osmanlijskog carstva na ovim prostorima. Arhitektura i urbanizam u sebi prožimaju značajan broj ovih faktora i imenitelja, koji su realno sagledivi kroz ukupno bogato nasljeđe koje je osmanlijska epoha u svom djelovanju kroz arhitekturu i urbanizam ostavila na ovim prostorima. Ozbiljan naučni pristup kroz uvođenje principa osmišljavanja i profesionalnog osvajanja fizičkog-realnog prostora, gdje se perceptualni prostor, javlja kao polazište ili osnov, a njegov međuodnos sa konceptualnim i estetskim prostorom nadgradnjom i konačnim ciljem, govori nam o civilizacijskim dostignućima ove epohe i kvalitetu njenog djelovanja. 60 Prostor uslovljava ne samo fizičku evoluciju naroda, već i njegov mentalni odnos prema svijetu koji ga okružuje. Pogled čovjeka na svijet, pored ostalog, zavisi i od prostora u kojem živi. Životni prostor, koji je individualan za svakog čovjeka, može da se širi i sužava, otvara i zatvara, izoluje se i postoji autonomno. U njegovoj strukturi ogledaju se sve sfere čovjekovog života, kako bio psiho - duhovne suštine, tako i različiti načini međudejstva sa svijetom koji ga okružuje. Životni prostor tako sublimira – prirodni prostor, prostor kulture, socijalni prostor i lični prostor čovjeka. Na nivou jedne društvene zajednice ovo prelazi u konglomerat međuodnosa, koji životni prostor zajednice, individue i individua u njoj uvećava i usložnjava, čime se stvaraju nove vrijednosti u prirodnom, kulturnom, socijalnom prostoru, kao i u ličnom prostoru čovjeka. Sagledavajući sav konglomerat međuodnosa koji se javljao u društvenim zajednicama na polju urbanog i arhitektonskog uređenja naselja-gradova-kasaba-šehera, u periodu osmanske vladavine na ovim prostorima, uočavaju se mnoge kvalitativne novine, kako u prirodnom-fizičkom prostoru, tako i u kulturnom i socijalnom prostoru: • Naselja-gradovi, dobijaju otvorenost i rasprostiru se saglasno izabranom prirodnom kontekstu, uvažavajući njegovu geomorfološku osobenost reljefa, klimatske karakteristike, dendrologiju, blizinu i prirodu vodenih resursa. Posvjećuje se pažnja kvalitetu vizuelnog opažanjadoživljaja, kako novostvorenih urbanih struktura, tako i kvalitetu vizuelnog opažanja-doživljaja užeg i šireg prirodnog konteksta. Pri formiranju novih gradskih prostora estetička sadržina na svim nivoima postaje bitan gradivni element; • Usložnjava se fizička struktura grada uvođenjem novih zona sa različitim namjenama, tako nastaju: - čaršije – privredni i trgovački centri, veći gradovi imaju više čaršija, - mahale – stambene četvrti sa džamijskim kompleksom kao religiozno-obrazovnim centrom i drugim propratnim sadržajima; • Gradska saobraćajna infrastruktura se usložnjava, od pristupnih saobraćajnica-drumova u gradu se formira cijeli sistem ulica različitog nivoa i prioriteta – sokaci, sokačići i čikme, Gradovi koji se formiraju duž rijeka ili koji su vodenim tokovima podijeljeni na više funkcionalnih cjelina, dobijaju mostove, koji često predstavljaju i izuzetna arhitektonska i Jul, 2013. Revija FORUM umjetnička ostvarenja; • Formiranjem groblja-mezarluka i građenjem vodovoda, uvodi se nova komunalna infrastruktura, čime se podiže nivo higijenskih standarda i povećava stepen urbanosti. • Formiraju se i grade javni prostori i objekti: - trgovi–pazari, koji su i mjesto okupljanja, socijalizacije i mjesto privrednih aktivnosti toga doba, - karavan-saraji, - bazari, - bezistani, - hamami, - biblioteke, - sahat-kule, - česme; Što doprinosi povećanju ukupnog socijalnog prostora, njegove sadržajnosti i frekventnosti. Kulturni prostor dobija nove komponente u svom sadržaju, a estetska vrijednost svake ove podcjeline povećava estetsku vrijednost ukupnog gradskog prostora. • Pejzažno uređenje naselja se javlja kao bitna komponenta u planiranju novih gradova, i ono se uzima u obzir kao važan element pri samom odabiru lokacije za nastajanje novih gradova ili gradskih cjelina. • Socijalni prostor grada se fizički, sadržajno i koncentracijski uvećava i pod uticajem socijalnog djelovanja se dijeli-drobi na čovjekomerne cjeline kao što su čaršije, mahale, sokaci, kuce. Socijalni prostor postaje izraz sveukupnosti socijalnih procesa, parametara i komponenti, koje organski uključuju kako kulturni, tako i geografski-prirodni prostor, kopirajući i dopunjujući njegove forme, koristeći se prostornim karakteristikama kao što su: sekventnost i kontinualnost, diskretnost, homogenost i nehomogenost, zatvorenost i otvorenost i neke druge prostorne karakteristike. Savremena leksika - svakodnevna, naučna, publicistička, umjetnička i dr., bogata je nazivima najrazličitijih “prostora”. Govori se o: globalnom, informacionom, ekonomskom, političkom, istorijskom, geografskom, virJul, 2013. Kultura, obrazovanje, baština tuelnom, kulturnom, socijalnom prostoru, prostoru kuće, ličnom i životnom prostoru. Takva situacija s jedne strane, dovodi do razvoja pluralizma u istraživanjima, koja pokušavaju da sistematizuju odgovarajuće mnoštvo, a sa druge - svjedoči o tom, da pojam prostora dobija posebno značenje za savremenog čovjeka, pred licem konfliktnog, protivurječivog, dinamičnog svijeta koji se neprestano mijenja. Čak i kada iz ovakvog dinamičnog svijeta koji se neprestano mijenja želimo da sagledamo sve ono što je sadržaj orijentalne kuće u svom konceptualnom i estetskom smislu unio kao novinu i kvalitet u rješavanju praiskonskog, uvijek prisutnog i uvijek aktuelnog pitanja kao što je prostor čovjekovog obitavanja – prostor kuće, ne možemo, a da se ne ushitimo kompleksnošću i sveobuhvatnošću stvaralačkog pristupa rješavanju ovog problema i savremenošću primijenjenih rješenja od strane osmanskih arhitekata. Omer Akin, svoju knjigu “Proces projektovanja” u kojoj kroz matamatičko-kibernetičko modelovanje pokušava da stvori kompjuterski program koji bi prikazao kompletan proces svih aktivnosti arhitekte u procesu projektovanja, počinje citatom iz Bosne u kojem budući vlasnik kuće od neimara traži da mu razmeri kući na određenom mjestu u bašči, a ovaj mu odgovara da na tom mjestu nikako ne treba graditi kuću, već ona mora biti pomjerena u desno za određeno rastojanje, jer treba sačuvati stabla šljiva koja prave odličnu hladovinu, dobiti što bolji vidik za sebe, a i komšiji treba sačuvati vidik na rijeku u dolini. Koncept orijentalne kuće je: • Prepoznao i uvažio duh mjesta na kojem nastaje, • Prilagodio se urbanom i prirodnom kontekstu, • Otvorio se u dovoljnoj mjeri prema spoljašnjem prirodnom kontekstu, i dozvolio spoljašnjem kontekstu da uđe u unutrašnji prostor, znači uspio da stvori zadovoljavajući stepen prožimanja dvaju konteksta, • Stvorio plavnu hijerarhiju prostora od javnog ka intimnom (na relaciji sokak-avlija-bašča-hajat-soba), • Unio inovativnost u koncepcijskom, funkcionalnom i sadržajnom tretmanu, kako unutarnjeg prostora kuće, tako i spoljašnjeg prostora avlije i bašče, • Sa stanovišta korišćenja unutarnjeg prostora i primijenjenih materijala, ostvario zadovoljavajući stepen ekoloških standarda, • Kroz vješte arhitektonske elemente, kvalitetne zanatske detalje, pravilnu orijentaciju kuće prema stranama svijeta i uslovima insolacije, za to doba stvorio znatan stepen energetski efikasnog objekta, • Kroz rafinirani osjećaj za plastiku ostvario izuzetan spoljašnji izgled objekta, • Kroz istančan ukus i osjećaj za detalj stvorio odlične enterijere, dekore i toplinu unutarnjeg prostora kuće, • Zadovoljio psihološke i percepcijeske potrebe obitavaoca kuće i u individualnom i kolektivnom smislu. Završiću opservaciju na temu orijentalne kuće na ovom mjestu, iako ima još dosta onog što bih mogao kazati. Ekskurzija u istoriju estetske misli bilo koje istorijske epohe govori nam o tome, da osjećaj prostora, koji se ralizuje u stvaralačkoj kulturnoj praksi u mnogom odeđuje opšti civilizacijski nivo epohe i suštinske karakteristike njenih umjetničkih formi. Ovaj kratak osvrt na ono što se dešavalo u arhitektonskoj teoriji i praksi na ovim prostorima, profesionalnim činjenjem Osmanlija, govori nam da je ono višestuko značajno, naučno vrijedno i utemeljeno, praktično valjano i inovativno, tako da svakako zaslužuje ne samo, respekt naše stvaralačke javnosti već može poslužiti i za šira i kompleksnija naučna istraživanja. E-mail: [email protected] 61 Priča Remzija HAJDARPAŠIĆ HARUN H arun Hajdarpašić, najstariji od četiri Rušova sina, rodio se u vrijeme kada je jedna država, koja se tek rađala iz pepela rata, velikom SSSR-u rekla - NE! Teško vrijeme tjeralo je bihorsku djecu da rano sazrijevaju. Čim nauče da sama obuvaju opanke prut u šake pa za janjcima; što se malo snage dohvate – vile i grabulje u ruke pa na livadu. Sve je to pratilo Haruna. Ni naporan rad nije bio dovoljan da bi se valjano živjelo. Neplodna zemlja, česte suše, nemarna država, činili su da se život u Bihoru graničio sa smrću. Da bi omalio hizmeta ženi, Rušo odluči da oženi tek stasalog Haruna. Pozva par čuvenijih ljudi iz sela te pođoše da prose kći Bajrama Rastodera iz Radmanaca. Bajram je bio na dobrom glasu u Bihoru. Znao je Rušo da od dobra čovjeka i porod mora biti dobar: - Od soja – po soja – ponavljao je... - Čuj, Rušo – započeo je Bajram – da mi neko jednu ružnu riječ traži da kažem za tebe ili tvoje bratstvo, ne bih mogao da je nađem. Još sam od rahmetli djeda slušao kako u Vrševu vaša akreba odvaja… No, ja radim u opštini. Mi nemamo mnogo ni zemlje, ni stoke. Moja djeca nijesu naučila na teške poslove. Vaša je porodica brojna, veliko imanje, puno stoke, ne biste vi bili zadovoljni sa ovim mojim djetetom. – Bajram se zagleda u pod. – Ono je još mlado i, Boga mi, nekadro za težeg posla. Govorio je Bajram polako i tiho, gledajući da ne uvrijedi prosce a da ih ipak odbije. Rušu je odmah bilo jasno da Bajram neće dati kćerku za njegovog sina. Neki Bihorci više vole udati kćer negdje u grad pa i za hupotnijeg momka – samo da rahatnije živi. Harun je ovo teško primio. Svi su govorili kako mu ljepote nema u Bihoru, a za zemlju i stoku je vazda mislio da je to bogatstvo a ne smetnja nečijoj sreći. Ne malo razočaran, kao tek probuđen Harun je odmah pristao da ide na rad u Njemačku. - Nemoj ga, ako Boga znaš, slati na tu daljinu - molila je Hankija svog Ruša i bolećivo gledala kroz prozor u 62 Revija FORUM Bilješka o autoru REMZIJA HAJDARPAŠIĆ rođen je l967. u Vrševu, opština Berane. Osnovnu i srednju školu završio u Rožajama, nakon čega je diplomirao na Mašinskom fakultetu u Prištini i zaposlio se u Rožajama. Ali kako su te, 1994. godine plate bile simbolične on brzo seli u Luksemburg, gdje i danas živi baveći se građevinarstvom. Jedan je od osnivača i prvi predsjednik Zavičajnog kluba „Bihor“. Za priču ,,Harun,, dobio je Specijalnu nagradu za autentično zavičajno pripovijedanje od žirija Festivala kratke priče Bihor 2012, u Petnjici. nepreglednu daljinu. - Još je adžamija, a svijet je to, rastrgnut će ga ti Njemci. Neće on znati da se čuva. Bolje da su nam djeca na okupu, da pomažu jedno drugo, a ne da se rasturaju po svijetu – nabrajala je Hankija nadajući se da će odvratiti Ruša od namjere da pošalje dijete u svijet. - Mora, ženo! – poviče Rušo. - Ovolika zemlja i stoka pa jedva sastavimo kraj s krajem. Kad sve to podijelimo na četvoro ni hljeba neće imati. Hoćeš li da ti djeca skapaju od gladi?… Pametan je on i vrijedan, snaći će se, siguran sam ja – sad nešto mirnijim tonom zaključi. - Biro rada iz Berana upućuje ih pravo u preduzeća, a plata – kakvu ovdje nema predsjednik opštine – branio je Rušo svoju odluku. - Dolaziće nam on jednom ili dvaput godišnje... - Nešto ga je steglo u grlu; reklo bi se da je tek kad je izgovorio riječ “dolaziće” shvatio u punoj mjeri kako će svog Haruna često i budan sanjati. I Rušo zaplaka. – Radi, sine, kao za sebe, da ti svaki dinar bude halaljen - glasili su posljednji Rušovi savjeti. Tako je i bilo - sve vrijeme Harun je radio marljivo i pošteno, i kod istog gazde ostao do penzije. Kupovao je zemlju, u Sarajevu napravio kuću – da mu djeca studiraju iz svog skrovišta, a ne da im memljive podstanarske sobe ispijaju život. Napravio je kuću i u Ulcinju – da ljetuju među svoj narod, i kuću u Vrševu na babovini da mu djeca ne zaborave gdje su im pradjedovi živjeli… Mogao je Harun da bira gdje će proživjeti starost: Njemačka, Sarajevo, Ulcinj… Izabrao je Vrševo; kada su mnogi napuštali selo Harun se vratio na rodni prag. Kad sam mu jednom rekao da i ja mislim graditi kuću u Vrševu, skočio je sa stolice i poljubio me! Iskreno, roditeljski… Novi stari život Harun je započeo u zavičaju, ali njegova idila nije dugo trajala. Jedan mladež na leđima počeo je da krvari, raste i mijenja boju. Supruga Džeka, sestra nadaleko po dobroti i čestitosti poznatog Izeta Ličine, tjerala ga je da odmah ide doktoru. - Neka, sljedećeg mjeseca imam sistematski pregled u Njemačkoj pa ću pokazati mom liječniku. Doktor Bernard čim je ugledao sumnjivi mladež počeo je da vrti glavom: - Harune, Harune! Šta si čekao do sada? Istog dana odstranjen je već raspukli mladež, a uzorak poslat na analizu. Odgovor je stigao brzo: «karcinom kože». Džeka je danima plakala… Detaljna analiza pokazala je da su zahvaćena oba plućna krila. Hitno je operisan. Težinu bolesti shvatio je tek kada se našao u bolničkom krevetu, okružen sinovima. - Biće dobro – sposoban hirurg me operisao – hrabrio je Harun sinove. On sam bio je posve odvažan u razgovoru sa rodbinom i prijateljima, nije pokazivao ni najmanje znake straha. Ni smisao za humor nije ga napustio, pa je doktoru koji mu je sa žaljenjem saopštio kako mora duže ostati u bolnici rekao da je njemu odlično. - Ležim, jedem, gledam televiziju, lijepe žene oko mene – šeretski pokaže na dvije mlade i zgodne sestrice - i šta bolje da poželim?… - Kad prizdraviš moraćeš kući - odgovorio je doktor, koji je ovu šalu izgleda shvatio preozbiljno. Jedino kad ostane sam u sobi, zagledan u bijeli plafon, obuzima ga neka čudna nemoć. On koji se uvijek trudio da bude primjer sinovima, koji je sve vrijeme govorio kako iz svake nevolje ima izlaz samo ga treba potražiti, on Jul, 2013. Priča / Prenosimo Revija FORUM koji je cijeli život golim prsima jurišao naprijed - leži bespomoćan. Navale mu suze kao da neko posipa vodu po njegovom licu. Nije ga strah od smrti! Sav vijek trudio se da niko ne uzdahne zbog njega, da nikom bol ili štetu ne napravi pa se džehenema ne boji. Boli ga, samo, ovaj osjećaj bespomoćnosti... Dvije hefte kasnije uklonjeni su mu konci sa dva velika šava na grudima i otpušten je iz bolnice. Te večeri, pošto se raziđoše ljudi koji bijahu došli da ga posjete, Harun pozva sinove, posadi ih naspram sebe i poče: - Ja, djeco, možda neću još dugo. Zato bih volio da znate neke stvari. Vazda sam bio ponosan na vas, pa sam siguran da ćete ove moje želje ispuniti. Kad mene ne bude uzmite majku kod sebe, trojica vas je i ne dozvolite da sama čami u Vrševu. Onu zemlju što sam ja kupovao ili čuvajte ili prodajte – za volje vam, ali ono što sam od baba naslijedio, amanet vam Božji ne dirajte, to je naša starevina. I treće, hoću da me neko sutra vrati u Vrševo. Sva trojica kao popareni skočiše. - Kako Vrševo?! Čuo si šta je doktor rekao – kućna njega. Ne može! Ako ustre- ba - vezaćemo te… - nabrajali su žustro sinovi. Znali su da se otac ne šali. Kada su se malo primirili, Harun nastavi: - Slušajte me pažljivo... - Ni govora! Ti sam sebi presuđuješ! - prekide ga najmlađi, Mithad. - Ovo je moja posljednja želja, moj amanet, pa vas preklinjem da me saslušate. Rano sam, još kao dijete, počeo raditi. Bio sam najstariji a babu se moralo pomagat. I davno sam došao u Njemačku. Na odmore kad sam išao – pravile se kuće, kupovala zemlja, pa nijesam znao gdje mi je glava. Ja sam, djeco, ostao željan zavičaja, Bihora svoga. Željan da rahat po travi rosnoj gazim, krša bihorskih željan, zemlje taze uzorane, željan bihorskih akšama... Hoću da ispustim dušu pod Velikom stijenom. - Ti to, babo, nećeš da nama ovdje budeš na teretu? - jedva čujno progovori Biljo. - Nije. Znam da ćete mi dolaziti u Vrševo kad god budete mogli, a to je veći teret nego da me ovdje obilazite. Sad mirnijim tonom, još dugo su sinovi bezuspješno pokušavali da ga odvrate. Blijed kao snijeg, očiju koje su se Prenosimo: Prevršen fildžan Piše: Marina Vuković Povodom posljednjeg niza neshvatljivih i poražavajućih ocjena mitropolita koji sjedi na tronu Svetog Petra Cetinjskog, u vezi s karakterizacijom teških žrtava posljednjeg rata na Balkanu, a koje su zbog prava javnosti da zna i emitovane u informativnim emisijama, izražavam lični, profesionalni i ljudski stav. U savremenoj Crnoj Gori godinama već, jedna od najpopularnijih ličnosti, da li i najuticajnijih? Makar prema istraživanjima javnog mnjenja, mitropolit SPC, a poglavar Mitropolije cetinjske Amfilohije Radović, u skoro svim nastupima izaziva buru, a poziva na bunu. Kako je život kratak, a pamćenje još kraće, osim s vremenske distance, u Crnoj Gori ni društveno-državne strukture ni javnost nijesu načisto – je li Amfilohije, doživotni srpski episkop, ličnost Jul, 2013. za mitove i legenda ili za specijalistička posmatranja – ama baš svih struka. I potonje poruke, ako sve dosadašnje to bile nijesu, a nažalost jesu, posljednji su poziv, opomena da se nešto čini, ili da mu se makar kaže. Ako je ičim ova Crna Gora mogla da se podiči, to je mirotvorstvo, liše izuzetaka, za koje smo se i zvanično izvinili. Izvinjenje, naravno, nije dovoljno, ali jeste nužno i prvi je korak za svako pomirenje. Ali, kada crkveni, a on veli božji pastir, počne da vodi svjetovnu politiku, onda je neophodno da neko reaguje. Ako je crkva odvojena od države, i nije politička partija, zašto onda dozvoljava da Amfilohije vodi politiku. Ocjene koje je izrekao o najvećem genocidu poslije Drugog svjetskog rata, navodeći kako je često pominjanje Srebrenice koja je po njemu samo ubijanje kao i svako drugo, poziv na nove pokolje, najveći je povlačile, Harun je doveden u Vrševo. Bila je to samo sjenka čovjeka koji je oduvijek zračio energijom i radošću. - Došao Harun da umre kod kuće – šaputali su neki po selu. - Izgubio je razum - govorili su drugi. - Sreću ga čobani u cik zore, tumara Ravništima. A on je šetao zavičajnim bespućem, pio kozje mlijeko i turšiju, jeo mladi sir i čekao sudnji dan. Tako čekajući, čovjek se oporavio da se doktor koji je potegao iz Njemačke da ga vidi, u čudu više puta prekrstio. Gledao je u oporavljenog i veselog Haruna kao da gleda u čovjeka kojeg je davno ispratio na onaj svijet. A nakon duže šetnje vrševskim brdima konstatovao je da Harun treba da nastavi “svoju terapiju”. To je upravo ono o čemu i doktor sanja. Da poslije skoro četiri decenije borbe s najtežom bolešću današnjice, kojoj naš narod ni ime ne pominje nego kaže “ono”, ostatak života provede vrativši se prirodi. Danas Harun, potpuno zdrav, hoda bihorskim bespućem, pije kozje mlijeko i turšiju, jede sir i čeka da i ja zabodem kramp tamo gdje sam obećao, onoga dana kad je skočio sa svoje stolice i roditeljski me zagrlio. verbalni zločin novijeg doba. … Veći i od prikrivanja Dukljana na mostu, veći i od kletvi i anatema i uvreda koje je bespoštedno slao, veći i od svih nelegalnih građevina koje je posijao, veći i od ponižavanja Crnogoraca i njihove crkve. I ima li reakcije – ili su svi digli ruke od neformalnog vodje episkopa SPC? Možda neko ima dojavu da ga čeka napredak u karijeri ili penzionisanje? Kad može Atanasije iz mirovine, što ne bi mogao i Amfilohije? Pa oni su jedna politika, jedna ideologija. Ona za koju su naivni mislili da je pokopana, a ona je zapravo toliko pesticoidno osnažena, da joj nema lijeka. I ako crnogorsko društvo i najnovije negiranje genocida u Srebrenici, i sve ostalo, od strane poglavara mitropolije, koja je sve samo ne crnogorska, odćuti, onda smo, zasigurno, “pleme koje snom mrtvijem spava”. O budjenju ni riječi, a za izvini je kasno i nedovoljno. 63 Sport Revija FORUM Dečić - prvak Druge fudbalske lige Crne Gore Ubjedljiv povratak među prvoligaše Dečić je u 30. Kola, ostvario: 21 pobjedu, 3 poraza i 6 remija, sa gol razlikom 46:19 i ukupno 66 osvojenih bodova se kvalifikovao za prvu ligu prije kraja prvenstva. Piše: Husein Tuzović Da je kojim slučajem Dečiću odlučivao ishod susreta sa Bokeljom, desilo bi se, vjerovatno, isto što i na utakmici 26. V u (30. Kolo) – poraz 1:2 ili bilo koji drugi rezultat. Ta tvrdnja ima svoje opravdanje iz prethodne takmičarske godine kada su oba kluba igrala u Premijer ligi. Dva poraza od Bokelja, oba u Tuzima, preselila su Dečić u niži rang. Ali, ni Bokelju nijesu pomogle pobjede, jer je i on ispao. Ovoga puta to se, na sreću Dečića, nije desilo. Bokelj je kao drugi na tabeli osigurao baraž za Premijer ligu. Uspjesi Dečića su nesporni. Razlika od 13 bodova (nije uračunat susret Bokelja s Iskrom, (posljednja na tabeli) 1. juna, kada je Dečić bio slobodan. Da nije bilo već pomenutog poraza, razlika bi bila 16 bodova. Tuzani su cijelu sezonu, osobito treći krug, odigrali vrlo dobro i zasluženo izborili povratak u staro jato, u kojem su uspješno igrali 5 godina od nezavisnosti Crne Gore. Po igračkoj vrijednosti i pobjedama to su i zaslužili. Bilans do 30. Kola: 21 pobjeda, 3 poraza i 6 remija, sa gol razlikom 46:19 i 66 osvojenih bodova. Priznanje zasluzuju svi – od igrača na terenu, bez obzira ko je bio standardan, a ko čekao na klu- 64 Prvotimci Dečića pi, te stručni štab na čelu sa Fuadom Krkanovićem, čovjekom koji je cio svoj fudbalski život, kao fudbaler ili trener, proveo u Klubu, njegovi saradnici Muhamed Lekic, do nedavno neprikosnoveni bek i kapiten, fizioterapeut Gano Ćetković, ljekar dr Halil Duković, koji je istovremeno do kraja 2012. godine bio i predsjednik Kluba. Ne treba zaboraviti ni novog predsjednika Amira Dreševića i dugogodišnjeg sekretara Senada Padovića. Najbolji igrač sezone i prvi golgeter bio je Vule Vujačić sa 18 golova. Golmani: Dresević, Ljuljanović, Pavićević, Vuljaj. Igraci: Padović, Tonković, Nelević, Ramović, Novović, Jasavić, Bošković, Strugar, Zlatičanin, Popović, Arben Adžović, Aldin Adžo- vić, Ljuljdjuraj, Milić, Vujačić, Lazarević, Tuzović, Kaljaj, Krkanović, Tomisaka, Jojo, Gutić, Vuković, Haveric, Golović, Orahovac. Njima svaka čast. Oni po svemu zaslužuju, da u bogatoj 87. godišnjoj istoriji Kluba, budu zapisani zlatnim slovima. Predvodio ih je kapiten Edin Lekić, koji, uprkos godinama, predstavlja pravog vodju i uzor mladjima. Bio im je, kad je najviše trebalo, i oslonac. Tu su bila i dva pozajmljena igrača iz Budućnosti – golman Ljuljanović i centarhalf Orahovac, samo kada nijesu bili u postavi svoga Kluba. Na utakmici sa Bokeljom, 26. maja, pobjednički pehar, kapitenu Edinu Lekiću, uručio je Dušan Vlaisavljević, selektor mlade reprezentacije Crne Gore. Husein Ceno Tuzović Jul, 2013. Sport Revija FORUM Naša fudbalska svakodnevnica: Varvari i Delije Primitivizam i kultura B ez pretjerivanja i samohvale moram reći da sam dobar poznavalac prilika i događanja na našoj fudbalskoj pozornici. Čak i u državama nastalim na zgarištu SFRJ. Puno sam razmišljao o tome. Čak sam o onome što nam se evo godina i više zbivalo, dobro ili ružno, razgovarao sa vrhom rukovodstva FK Budućnost. Jer, Budućnost je zapravo u centru pažnje ne samo domaćih nego i međunarodnih institucija. Posebno njeni navijači – VARVARI. Oni su privilegovani društveno – sportski segment, koji je od rukovodstva Kluba dobio ne male pogodnosti. Dijeleći dionice, Klub im je odvojio 2%. Dao im je i prostoriju ispod stadiona sa strane od crkve Svetog Đorđa. Na putovanjima im obezbjeđuje i plaća prevoz – autobuse i željeznicu. Dakle, sve što je za mnoge fudbalske poklonike neprihvatljivo i nerazumljivo. To je počelo negdje oko 1990, dok smo, kao Republika, bili u sastavu zajedničke države SRJ. Nastavljeno je i poslije dobijanja nezavisnosti i međunarodnog priznanja. A što su ti vajni navijači – VARVARI učinili svome Klubu? Nećemo pominjati incidente sa Crvenom zvezdom i Partizanom, kada je stadion od baklji, petardi i drugih pirotehničkih rekvizita, gotovo bio u plamenu. Za uzvrat - Budućnost je kažnjavana kako to propisi nalažu. Nije bilo pardona. Takvo, ili još gore, ponašanje nastavljeno je i u samostalnoj Crnoj Gori. Njen glavni grad – Podgorica, doživljava pravi kolaps. VARVARI nemaju milosti. Prave incidente, koji skupo koštaju Klub. Nije pošteđena ni reprezentacija Crne Gore, čiji su rezulatati na međunarodnoj sceni za divljenje. FK Budućnost je jedini Klub u Jul, 2013. službenim natjecanjima na fudbalskim stadionima širom Evrope, koji je, zbog svojih navijača - VARVARA – u jednoj polusezoni kažnjen sa šest utakmica zabrane igranja bez prisustva publike. A uskoro će to morati i na prvoj narednoj međunarodnoj utakmici. Na nedavnoj utakmici sa Lovećnom izazvali su prekid, pa je nadležni organ FSCG službeno bodove dodijelio Cetinjanima. Ta 3 boda, i prije toga još toliko koje im je “poklonila” Mladost (O:5), izvukla su ih iz zone ispadanja ili iz doigravanja (baraža). Zbog toga je, 28. maja, Disciplinski sud kaznio Budućnost sa još šest utakmica igranja bez publike. To je s onih prethodnih šest – ukupno 12. Dakle, gospodo VARVARI, premnogo je, čak i ako je od vas. Nijesam sklon nipodaštavanju onoga što je ta skupina navijača učinila za Klub. Ali, ove kazne poništavaju sve ono dobro, a Klubu ruše 90-godišnji ugled, koji je mukotrpno stvarao i čuvao, čak i onda kada se, čak zbog pristojnih povika “naprijed crveni” privođeni u zatvor. Saznao sam da se uskoro očekuje usvajanje Zakona o sportu. Vidjećemo šta će biti. Ali, bez obzira na to, Klubu predlažem da zabrani VARVARIMA kolektivni dolazak na utakmice; da im oduzme prostorije na stadionu i uskrati dionice, koje im ne pripadaju. Barem ne ovoj sadašnjoj generaciji. U protivnom, ostaće njihov “rob”. A sada o jednom kulturnom, civilizacijskom i sportskom postupku navijača Crvene zvezde – Delija. Saznali su da je nekadašnji centarfor njihovog Kluba - Husref Musemić imao zdravstvenih problema sa srcem. Zbog toga je operisan, ugrađeni su mu baj-pasovi. Dva ili tri, svejedno. Ali ono što je obradovalo sve prave poklonike fudbalskog sporta jeste nji- hovo pismo oboljelom Musemiću. Prenosimo ga u cjelini preuzetog iz beogradskog lista “Sportski žurnal”. Citiramo: - “Divan gest navijača Crvene zvezde. Na originalan način poslali su podršku Husrefu Musemiću, treneru Sarajeva i nekadašnjem centarforu kluba sa Marakane koji je nedavno imao operaciju na srcu. “Dragi naš Husrefe, ovaj mali poklon samo je znak da te navijači Zvezde nisu zaboravili. Nismo zaboravili sve one golove koje si postizao za klub koji volimo, tvoju energiju i strast kojom si igrao za crveno-bele boje. Nadamo se da ni ti nisi zaboravio huk Marakane, kad se sa tribina orilo “Husrefe, Husrefe”. Bio si i ostao gospodin. Što si govorio o našoj Zvezdi uvek lepo i sa poštovanjem, nikada nećemo zaoboraviti. Zato, istog trenutka kad smo čuli da je tvoje zdravstveno stanje narušeno, odlučili smo da ti poželimo brz oporavak. Nadamo se da će ti poklon probuditi uspomene na srećne dane u Beogradu i Zvezdi i dati snage da pobediš sve ono što te u ovom trenutku snašlo. Pobedi zbog sebe, na radost svih nas. Vole te tvoji zvezdaši”. Musemića je dirnuo gest navijača Crvene zvezde, odmah im je odgovorio: “Hvala svim navijačima Zvezde na podršci. Moja porodica i ja smo prijatno iznenađeni vašom brigom i pažnjom. Ovim gestom ste ponovo pokazali da ste veliki klub, veliki ljudi… Čast mi je da sam u jednom dijelu života bio dio toga, podsjetili ste me da ću uvijek biti jedan od vas. Hvala što niste zaboravili da sam iskreno i svim srcem igrao za crveno-bele. Iskreno sam dirnut, hvala svim Delijama.” Tako se voli svoj klub ! Husein Ceno Tuzović 65 Vjerski pojmovnik Revija FORUM Nasihat - riječ koja mijenja svijet Nasihat narodu, običnom svijetu, spada u kategoriju upućivanja na dobro i odvraćanja od zla. U ovoj kategoriji nasihat mora biti diskretan, dobronamjeran. Čovjek ne treba biti zlonamjeran da dobar nasihat koristi u zle namjere. Riječ nasihat je nekada bila jako prisutna u jezičkoj tradiciji muslimana ovog podneblja. Danas je njena upotreba, na žalost, prisutna samo u teološkim obraćanjima, dok u svakodnevnom govoru polako zamire. Ovaj pojam dolazi od trokonsonantske osnove glagola ne-sa-ha, što znači prečistiti, derivirati. Kaže se nesaha el-’asel, - prečistio je med, tj., odvojio ga je od voska. Kasnijom upotrebom, ova se riječ ustalila u značenju dobronamjernog, iskrenog savjeta. U širem teološkom kontekstu, nasihat može značiti savjetovanje kroz navraćanje čovjeka na dobro, iskreno, dobronamjerno. Mnogo puta dobar nasihat bude kontraproduktivan, povrijedi onog kome se nasihati, pokrene lavinu glasina, i čovjeku vlastiti ponos ne dozvoli da posluša nasihat kojim je izložen javnom podsmjehu. Zato znameniti islamski učenjak, imam Šafi’ija, kaže: „Ko savjetuje svog brata tajno, istinski ga je nasihati, a ko ga savjetuje javno, ponižava ga i vara.“ Izvornost i dubinu značenja ovog termina možda najbolje znaju prezentovati primjeri njegove praktične upotrebe. Kada je osoba bliska nekoj lošoj životnoj odluci, onaj ko ga od nje odvraća reći će: „Nasihatio sam ga da to ne čini.“ Ili: „Prihvatio sam babov nasihat“. Kur’an pominje da su prijašnji božiji poslanici nasihatili svoje narode, skrećući ih sa puta propasti. Muhammed, s.a.v.s., je nasihat stavio na prijestolje vjere, rekavši: „Vjera je savjet“. Vjernik je onaj ko nasihati, vjernik je i onaj koji prihvata nasihat. A muhaddisi – eksperti vjerovjesničke tradicije, kažu za ovu izreku Muhammeda, s.a.v.s., „Ovaj hadis je četvrtina vjere.“ Prenosi Muslim u svom Sahihu od Temima ibn Evsa ed-Darija, r.a., da je Božiji Poslanik, s.a.v.s., rekao:„Vjera je nasihat, vjera je nasihat, vjera je nasi- 66 Piše: ef. Enes Burdžović hat. Temim pripovijeda: „Rekosmo: Za koga, o, Božiji Poslaniče?“ Reče: „Za Allaha, Njegovu Knjigu, Njegovog poslanika, za vođe muslimana i njihov narod! “. Kada bi Muhammed, s.a.v.s., želio da istakne važnost nečega o čemu govori, ponovio bi to nekoliko puta. Vjera je nasihat za Allaha, tj., iskreno vjerovanje u Njega. Nasihat Njegovoj knjizi, Kur’anu, iskreno ne samo deklarativno življenje po onom što Kur’an nalaže. Nasihat poslaniku Muhammedu, s.a.v.s., je dosljedno slijeđenje njegove prakse, iskreno koračanje njegovim stazama. Nasihat vođama, liderima, u širem značenju uzeto – svim nadređenim i osobama na pozicijama sa kojih se upravlja i odlučuje. Hadis ukazuje da javna ličnost treba biti spremna i na javni nasihat. Tako ga je razumio i jedan od velikana islamskog ummeta, Omer ibn el-Hattab, r.a. Jednom mu je jedan čovjek rekao: „Boj se Boga o Ibn elHattabe!“ Pa je nekim prisutnima zbog tih riječi bilo neprijatno, a Omer na to reče: „Pustite ga. Tako mi Allaha, neće biti dobra u vama sve dok ne budete izgovarali te riječi, niti će biti dobra u nama sve dok ih ne budemo slušali “. Nasihat narodu, običnom svijetu, spada u kategoriju upućivanja na dobro i odvraćanja od zla. U ovoj kategoriji nasihat mora biti diskretan, dobronamjeran. Čovjek ne treba biti zlonamjeran da dobar nasihat koristi u zle namjere. Iz ovog hadisa vidimo širinu demokratičnosti savjeta kojima je Muhammed, s.a.v.s., zadužio čovječanstvo. Lideri, uglednici, običan svijet, svi moraju biti pripravni da prime nasihat. Od vjere je uputiti nasihat, od vjere ga je i prihvatiti. Kažu da ko želi istinu, mora biti spreman i da je podnese. Isto je i sa nasihatom. Ko traži valjan nasihat, mora biti spreman i da ga bez ljutnje prihvati. Nasihati su poput gorkog lijeka, teški za progutati, ali blagotvorno djeluju. Jul, 2013.
© Copyright 2024 Paperzz
