Ivan Antunović Pokrie li tko tuđim jezikom svoju narodnost, onda sin zataja svog otca i osrami svoju mater.. (citat 16. str.93.) “DUŽIONICA SOMBOR 2010.” RIČ UREDNIKA POČASNI GRAĐANIN GRADA SUBOTICE Na osnovu odluke o dodeli zvanja POČASNI GRAĐANIN za istaknuto i trajno dilo kojim se doprinosi podizanju ugleda GRADA SUBOTICE u zemlji i inostranstvu, zvanje počasnog građanina dodiljeno je MARKU PEIĆU,sakupljaču narodnog stvaralaštva i autoru Rečnika bačkih Bunjevaca.Ova odluka objavljena je u Službenom listu Grada Subotice 08. 07. 2010. g.Diploma i plaketa Počasni građanin uručiće se Marku Peiću 01. 09. 2010.g. u VELIKOJ VEĆNICI GRADSKE KUĆE. Simona Sekereš, bandašica i Marnko Mačković, bandaš RIČ BUNJEVAČKE MATICE interno glasilo za nauku, kulturu i stvaralaštvo Godina: 2. Broj: 45- 46 Jun - Jul 2010. Tiraž: 600 Izdavač: Bunjevačka matica Glavni i odgovorni urednik: Mijo Mandić Lektor: Ana Popov Priprema za štampu: Sanja Brajko Redakcija: Mijo Mandić Ivan Bašić Palković Ivan Sedlak Ana Popov Joso Poljaković Ružica Parčetić Adresa Subotica, Korzo 8 Telefon: 024/557-213 E-mail: [email protected] Štampa: Čikoš štampa, Subotica 2 Poštovani uredniče! skrećem Vam pažnju na propust koji je napravljen u pridprošlom (41-42) broju RIČ-i Bunjevačke matice, u kojem sam autor teksta „U vrime velike nedilje i Uskrsa“ a šta je vašom nepažnjom prominjeno i objavljeno sa izminjenim naslovom „Vrime velike nedilje i praznika“. Molim Vas da objavite ovaj tekst, u namiri da se prvo izvinim svima onima koji su došli u nedoumicu čitajuć ovaj nespretan naslov, a posebno onima koji se razumu i koji su se pitali kako se rič „praznik“ uopšte mogla nać u naslovu, koji slidom riči ukazuje na najveći krščanski svetac Uskrs. To je uredniče Vaša velika greška, posebno što se omalovažava rič Uskrs, a da ne divanimo da se rič praznik, ne mož se ni po kojoj osnovi koristit u ovom tekstu. Prvo nije bunjevačka, a drugo što Uskrs ne mož bit praznik, mož bit samo svetac. Kata Kuntić Nadovezivam se na moju prithodnicu ko lektor Riči Bunjevačke matice.Poštovala sam naslov autorke teksta Kate Kuntić ,,U vrime velike nedilje i Uskrsa”i ne znam zašto je taj naslov izminjen.Molim urednika da mi odgovori čerez čega posli lekture samovoljno štogod minja. Ana Popov U OVOM BROJU VISTI IZ MATICE MARKO PEIĆ - POČASNI GRAĐANIN SUBOTICE str. 3 str. 4 GODIŠNJA SKUPŠTINA “BUNJEVAČKE MATICE” str. 8 Jun - Jul 2010. VISTI IZ MATICE Dana 25. 05. 2010. godine U prostorijama Bunjevačke matice održana je Redovna godišnja skupština . Pridsidnik Matice Ivan Sedlak podneo je članstvu izveštaj o radu, sa finansijskim izveštajom i programom rada za narednu godinu. Pridsidnik Nadzornog odbora ,Đurđica Skenderović, u ime odbora je podnela izveštaj o materijalno- finansijskom poslovanju za izveštajni period, di je konstatovano da se zakonito raspolagalo sa sridstvima Matice. Nakon diskusije, Skupština je usvojila sve izveštaje i prihvatila program rada. Poseban akcenat je metnut na pridstojeće izbore za Nacionalni savit i pozitivno je ocenjeno opredeljenje za stvaranje koalicije između Bunjevačke matice, KUD-a „ Bunjevka“, UG „ Bunjevačko kolo“ Sombor i Bunjevačke stranke Vojvodine, jel su to institucije, koje su svojom aktivnošću i rezultatima na očuvanju našeg nacionalnog identiteta kao autohtonog naroda, prepoznatljive i imaje kadrove za sve oblasti koje su u nadležnosti Nacionalnog savita. Prihvaćen je predlog da se posli izbora pravi koalicija sa svima koji su na tim pozicijama.Isto tako, istaknuto je da posebno zaslužuje pažnju realizacija projekta knjige izoblasti istorije autora Mije Mandića „ Buni, Bunijevci i Bunjevci“ čiji je izdavač Bunjevačka matica. Dana 27. 05. 2010. godine U organizaciji Bunjevačke matice u Velikoj većnici Gradske kuće održana je promocija knjige autora Tamare Babić „ Muzička baština Bunjevaca“ u izdanju Bunjevačke matice , s prigodnim koncertom. Prid brojnom publikom , koju je isprid Matice pozdravio pridsidnik Ivan Sedlak, na manifestaciji su pored autora učestvovali recenzenti knjige Mijo Mandić i Dobrivoj Janković, muzički urednik RTV Vojvodine, dičji hor KUD-a „ Bunjevka “ – „ Tandrčak“, Hor penzionera iz Subotice, Tamburaški orkestar „ Hajo“ s vokalnim solistom Antunom Letićem – Nunetom, pisnikinjama Gabrijelom Diklić i Anom Popov, ko i Tatjanom Lazičić, studetom Muzičke akademije, koja je odgroktala jednu groktalicu. Kompletan program imali su prilike vidit i gledaoci subotičke televizije „ K- 23“. Dana 28. 05. 2010. godine U Somboru su , u prisustvu ministra za ljudska i manjinska prava Republike Srbije dr Svetozara Čiplića i gradonačelnika Sombora Nemanje Delića, prid velikim brojom somborski Bunjevaca,svečano otvorenenovodobijene prostorije UG „ Bunjevačko kolo“.Prostorije se nalaze u ulici Jovana Popovića i pridstavljaju pravu bunjevačku kuću po funkcionalnosti i veličini.Velikom događaju za sve Bunjevce prisustvovali su i pridsidnik Privremenog organa Bunjevačkog nacionalnog savita dr Andrija Peić Tukuljac, sa saradnicima, direktor „ BIC“ –a , mr Suzana Kujundžić Ostojić, pridsidnik Bunjevačke stranke Vojvodine mr Branko Francišković i pridsidnik Bunjevačke matice Ivan Sedlak sa saradnicima. Dana 01. 06. 2010. godine Renovirane prostorije KUD-a „ Bunjevka“ u Subotici u svečanoj atmosferi posvetio je velečasni Oskar Čizmar,koji je svojim prigodnim obraćanjem domaćinima i gostima na bunjevačkoj ikavici , doprino da nam ovaj događaj ostane u večnom pamćenju. Na ovoj svečanosti isprid Matice su bili pridsidnik Jun - Jul 2010. Ivan Sedlak i podpridsidnik Ivan Skenderović sa saradnicima. Dana 06. 06. 2010. godine. Održani su izbori u Republiki Srbiji za Nacionalne savite. Za Bunjevački nacionalni savit biralo se 23 člana. Na izbornim listićima pridstavljeno je 7 lista. Naša lista „ Sad i uvik samo Bunjevci – mr Suzana Kujundžić Ostojić“ osvojila je 8 mandata, čim su birači pokazali da najviše povirenja imajebaš u ovu listu, koju su činili stručni, nekompromitovani i ljudi sposobni uvatit se u koštac sa svim pitanjima na očuvanju nacionalnog identiteta. Zafvaljujemo svima na povirenju.Trudićemo se da ga ne iznevirimo. Dana 22. 06. 2010. godine U svečanoj sali Bunjevačke matice u okviru manifestacije,,Večeri utorkom“ održano je poetsko- muzičko veče „ Alisa i mladi“. Uz pridstavljanje naše mlade pisnikinje Alise Prćić, s velikim brojom pisama različite tematike, koje su ona i njeni mladi prijatelji recitovali, učinili su još jedno prijatno veče za mnogobrojnu publiku koja se okupila u Bunjevačkoj matici. Dana 25. 06. 2010. godine U prostorijama Bunjevačke matice izvršena je verifikacija mandata i konstituisanje Bunjevačkog nacionalnog savita . Na tajnom glasanju za pridsidnika Nacionalnog savita je izabran Blaško Gabrić, nosioc liste broj 7 - „Jugoslovenski Bunjevci“, koja ima dva člana u Nacionalnom savitu. Dana 08. 07. 2010. godine Na 18. sednici Skupštine Grada Subotice doneta je odluka o dodeli zvanja ,, Počasni građanin“, prvom i počasnom pridsidniku Bunjevačke matice, Marku Peiću . Pridlog je podnela Bunjevačka matica, a podržali su ga Privremeni organ Bunjevačkog nacionalnog savita, Bunjevačka stranka Vojvodine, Bunjevački kulturni centar iz Subotice, KUD „ Bunjevka“ iz Subotice i Bunjevački kulturni centar iz Bajmoka,dok ga ,nažalost, Bunjevački kulturni centar iz Tavankuta nije podržo. Dana 25. 07. 2010. godine Održana je u Somboru „Dužionica“u organizaciji ,,Bunjevačkog kola“ iz Sombora. Povodom te svečanosti održana je zajednička misa u crkvi na koju su gosti , tradicionalno, odveženi fijakerima .Gradonačelniku Nemanji Deliću ,u zgradi Županije, u prisustvu mnogobrojni gostiju , bandaš Marinko Mačković i bandašica Simona Sekereš pridali su kruv od novog žita, a potom je slavlje nastavljeno u nedavno otvorenim prostorijama UG „ Bunjevačko kolo“ koje je, ovom prilikom, posvetio velečasni Predrag Alilović.Na svečanosti je bio prisutan pomoćnik ministra za ljudska i manjinska prava Petar Antić sa saradnicima, pridsidnik Bunjevačkog nacionalnog savita Blaško Gabrić, pridsidnik Izvršnog odbora Branko Pokornić, pomoćnik pridsidnika Skupštine grada Subotice i pridsidnik Bunjevačke stranke Vojvodine mr Branko Francišković, direktor BIC-a mr Suzana Kujundžić Ostojić , pridsidnik Bunjevačke matice Ivan Sedlak sa saradnicima,pridsidnik KUD-a „Bunjevka“ Kata Kuntić, ko i Bunjevci iz Mađarske. 3 MARKO PEIĆ POČASNI GRAĐANIN SUBOTICE Skupština grada Subotice je na svojoj sidnici održanoj dana 08.07.2010. godine donela Odluku o dodili zvanja Počasni građanin za istaknuto i trajno dilo kojim se doprinosi podizanju ugleda Grada Subotice u zemlji i inostranstvu, Marku Peiću, sakupljaču narodnog stvaralaštva i autoru „Rečnika bačkih Bunjevaca“. Diploma i plaketa bit će uručena 01.09.2010. godine, na svečanoj sidnici Skupštine povodom obeležavanja dana Grada. Ova vist obradovala je sve nas u Matici,jer je naš „ Čika Marko“ kako ga zovemo iz poštivanja, prvi pridsidnik obnoviteljske Bunjevačke Matice 1995.godine i tvorac Dekleracije kojom su utvrđeni pravci rada i delovanja krovne institucije u oblasti očuvanja kulturnog i nacionalnog identiteta Bunjevaca, prilagođeni vrimenu i stanju nacionalne svisti kod našeg naroda. Na tim osnovama Matica je izrasla u jednu respektabilnu obrazovno- kulturnu instituciju,koja je dala veliki doprinos na očuvanju i razvoju jezika, izučavanju istorije, muzičke baštine i čuvanju običaja i tradicije. Imajući u vidu ulogu „ čika Marka“ u razvoju Matice Odlukom skupštine dodeljeno mu je zvanje i počasnog pridsidnika Bunjevačke matice. Koliko je njegova ukupna aktivnost značajna i za cilokupan bunjevački korpus govori da već treću godinu ,koliko Bunjevačka matica podnosi pridlog da se Marko Peić izabere za Počasnog građanina, iza njega stoje i druge Bunjevačke institucije kulture, Bunjevački nacionalni savit i Bunjevačka stranka Vojvodine. Moramo istaći da je ovo prvi put da je jedan pripadnik bunjevačkog nacionalnog korpusa dobio najviše zvanje koje dodeljuje grad Subotica i time je i na ovaj način potvrđeno da se politička klima minja u pozitivnom pravcu u odnosu na Bunjevce,kao jednog od najbrojnijih naroda u gradu. U daljem tekstu slidi integralni pridlog Bunjevačke matice upućen Komisiji za dodelu zvanja i priznanja Skupštine grada. Marko Peić je rođen 4.jula 1913. 4 godine u Ljutovu. Osnovnu školu je pohađao u rodnom mestu, a Građansku školu i Državnu trgovačku akademiju završio je u Subotici. Nakon II svetskog rata, uporedo radeći u bankarskim institucijama, stekao je i visoko obrazovanje u oblasti bankarstva i finansija. Više od 25 godina bio je direktor filijale Investicione banke, Narodne banke i Službe društvenog knjigovodstva. Sarađivao je sa brojnim stručnim časopisima. Dugi niz godina bio je i urednik časopisa «Privrednik» u Subotici. U okviru Društva ekonomista izdao je nekoliko monografskih izdanja, u kome je u više mandata obavljao funkciju predsednika i sekretara društva. Bio je i član Društva ekonomista Vojvodine. Bio je i Glavni i odgovorni urednik lista, “Ekonomist”. Za plodan rad dobio je Spomen plaketu Saveza ekonomista Vojvodine 1965. godine. U periodu od 1969. do 1972. godine bio je potpredsednik Skupštine opštine Subotica. Pored profesionalnog zanimanja, dao je poseban doprinos i u oblasti kulture. Dugi niz godina sakupljao je narodne pesme, pripovetke, novele, koje je i sam pisao i objavljivao u brojnim časopisima, listovima i kalendarima. Pod pseudonimom «Kerčanin» često se pojavljivao u lokalnoj štampi pišući satirične osvrte na svakodnevna događanja. Bio je urednik časopisa «Bunjevačko kolo» u periodu do 1935. godine. Izdao je knjigu «Hiljadu bećaraca» 1943. Bio je u rukovodstvu lista «Slobodna Vojvodina» ( kasnije «Hrvatska riječ») kao i više od 15 godina rukovodilac Pozorišnog saveta Narodnog pozorišta. Svoj afinitet i znanje u oblasti umetnosti, pogotovo pozorišne, iskazuje pisanjem kritika, ali i prikazima pozorišnih predstava, opera i opereta u izvedbi Narodnog pozorišta. Njegovo angažovanje potvrđeno je zahvalnicom Narodnog pozorišta i nagradom SIZ-a kulture opštine Subotica. Dobitnik je i priznanja za unapređenje informativne delatnosti 1969. godine. Nagrada mu je uručena zbog dugogodišnje saradnje u listu«Subotičke novine». Marko Peić bio je inicijator održavanja manifestacije žetvene svečanosti «Dužijanca» na gradskom nivou 1968. godine. Izabran je za predsednika Organizacionog odbora za 1968. i 1969. godinu. Jedan je od inicijatora i osnivača KUD-a «Bunjevačko kolo». Odlaskom u penziju 1973. godine intenzivno se posvećuje književnom i naučno –istraživačkom radu. U saradnji sa Grgom Bačlijom, posle skoro dve decenije rada, objavljuje kapitalno delo «Rečnik bačkih Bunjevaca», za koje zajedno sa koautorom dobija nagradu «Dr Ferenc Bodrogvari» za 1991. godinu. U saradnji sa Grgom Bačlijom, posle višegodišnjeg istraživačkog rada, 1994. godine, objavljuje “Imenoslov bačkih Bunjevaca”, jedinstvenu knjigu iz oblasti onomastike. Imenoslov sadrži 4700 prezimena, 1656 porodičnih nadimaka, i veliki broj imena, obrađenih na terenu Sombor, Baja, Subotica, u takozvanom Bajskom trokutu. Zalaganjem oba autora 1997. godine izlazi knjiga pod naslovom «Narodne umotvorine bačkih Bunjevaca». Iste godine objavljuje knjigu «Poetska slagalica», a knjigu «Javorova smrt», prema motivima epa «Slava» Blaška Rajića, objavljuje 1998. godine. I dalje neumorno stvara. Zajedno sa saradnicima priprema novo izdanje bunjevačkog rečnika. Napisao je i više dramskih dela, među kojima i komediju “13 grišni slova” koju priprema Dramska sekcija KUD-a “Bunjevka” i koja će se izvesti do kraja godine. Prvi je predsednik i osnivač «Obnoviteljske bunjevačke matice» 1995. godine. Počasni je i doživotni predsednik «Bunjevačke matice». Nosilac je državnog odlikovanja «Ordena zasluge za narod sa srebrnim zracima». Marko Peić je dao veliki doprinos očuvanju kulturnih vrednosti, neumorno radeći u oblasti kulture i privrede svoga grada i opštine. Jun - Jul 2010. OSVRT NA KNJIGU DR MATIJE EVETPVIĆA “KULTURNA POVIJEST BUNJEVAČKIH I ŠOKAČKIH HRVATA” TRAŽENJE KORENA ,,Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata“, koju je napiso dr Matija Evetović, obimno je dilo čija je svrha učvrstit i naučno dokazat saznanje da su Bunjevci i Šokci grana snažnog i zdravog hrvatskog stabla, kako autor navodi u uvodnoj rič. Kniga je razdiljena na devet glava. U prvoj glavi je prikazano poriklo i značenje imena „Bunjevac“ i „Šokac“. Autor tvrdi da su dosadašnja istraživanja naučnika, koji su se bavili pitanjom porikla Bunjevaca i Šokaca, samo hipoteze i nijedan nije cigurno utvrdio njevu staru postojbinu. Posebno se ne slaže sa mišljenjom Bogoslava Kosovića, koji misli da poriklo riči, „Bunjevac“ triba tražit u ričima : Bun, Buna jel Bunj. Najviše su se po njemu približili istini oni , koji dovode ovo ime od reke Bune, al još više oni, koji mu traže koren u starom gradu Boni, koji se uzdizo nad rekom Bunom. Tako je dr Evetović došo do spoznaje da ime „Bunjevac“ ima samo topografsko značenje. Ustvari, ne mož imat značenje nacije, naroda. Međutim, oma nakon ove konstatacije, autor upada u kontradikciju.Slidi citat koji to potvrđuje: „Sav naš veliki i snažni rod u straini zvao se jednim zajedničkim imenom SLAVENI. U seobi naroda jedan dio je sa sjevera došao na jug i time se ovo veliko stablo razdjelilo na dvije grane: na sjeverne i južne Slavene. U šestom vijeku poplaviše skoro sve pokrajine istočno-rimskog carstva u Evropi. U 9. vijeku nalazimo prvi put ime Hrvat u Trpimirovoj listini 852. god. Regnum Chroatorum. Razna plemena, onako kako su bila razdiljena na loze i grane, od starine pa do nedavne prošlosti, zadržala su svoja različita posebna imena: „ Pa niti su Hrvati, Jun - Jul 2010. niti Srbi Srbina ime uobće uma svi nosili, već se po svojih granah nazivali“. Kod Bunjevaca kao i kod Šokaca najduže se sačuvao ovaj plemenski ili bolje reći, topografski naziv. Već kod Stevana Vizantinca ( 527. god.) spominje se grad Bounos. U grčkom tekstu cara Konastantina ( 910. god.) u kojem opisuje srednjovekovnu državicu Hum, spominju se dva grada Bona i Chlum. To su po Jirečeku dva naziva za jedan te isti grad. U gračkoj riječi Bona ( ili Bounos) nalazimo osnovu riječi Bunjevac, a značenje joj je isto što i Humljanin. Gračka riječ Bounos znači brdo, hum, brežuljek, vrh ( Hugel), a riječ Bounos ( Bunjevac) znači ime čovjeka , koji je iz toga brdskog kraja, tj. Humljanin. Državica jugoistočno od Zahumlja ili Huma, pored Trebinja, zvala se na grčkom jeziku Trabunia, a hrvatski se pisala Travunija. Značenje je ove riječi isto što i Zahumlje, tj. kraj iza huma ili brda. Njen je stanovnik Travunjanin tj. Humljanin. Vremenom je grči prijedlog „tra“ nestao, a ostala je samo riječ „Bounia“, kao „Hum“. Prema tome Bunjevci su dobili svoje ime po predjelu iza grada Bona ( Buna)tj. iza brda, ispod kojeg je rijeka Bona ( Buna), koja se grči zove Kalon ( blag). Otuda ime Blagaj. Travunjanin, brđanin, goštak. Šafarik izvodi riječ „Hrvat“ iz korijena: Chrib, chribet, chrebet, što bi značilo: goranin, brđanin. Najstariji oblik bi bio: Chrvatin. U staroj postojbini u Sudetima i Karpatima Hrvate su zvali „Chrvuati“ i „Chrouti“. Car Konstantin zove ih „Hrobato“. Dakle i riječ „Bunjevac“ znači isto što i riječ „Hrvat“, tj. goranin, brđanin. Bunjevci su dakle i po imenu Hrvati“.Završen citat. Sada ispada da etnonim Hrvat nije topografski, iako isto znači što i etnonim „Bunjevac“odnosno brotanin. Odnosno Hravti su nacija, pleme južnih Slovena, a Bunjevci su rod koji je dobio naziv po topografiji. A ime Šokac čak nije ni plemensko, ni mesno, pa ni versko, već je više nadimak koje susedne narodnosti jel plemena jedno drugom daju.Samo, onda se nikako ne vidi šta to Šokci imaju zajedničkog sa Hrvatima. nastaviće se Mijo Mandić 5 PROBLEMI BUNJEVACA I MALIH ETNIČKIH ZAJEDNICA NA PODRUČJU EVROPE Oskudnost kulturnih institucija Bunjevaca g) Bunjevci nemaju škole, literaturu i medije na svom svakodnevnom jeziku • U Mađarskoj, Bunjevci su „izbrisani“ iz nomenklature nacionalnih zajednica i subsumirani su pod nacionalnu manjinu mađarskih Hrvata (inicijative M. Muića) • Vojvođanski Bunjevci su tek 2007. godine, posle jednoipovekovnog prekida, uspeli da obnove elemente osnovnog školovanje na svom izvornom govoru (ikavici), sa elementima nacionalne kulture. • Izdavačka delatnost odvija se u okviru Bunjevačkog izdavačkog centra i Bunjevačke matice • U elektronskim medijima Bunjevci dobijaju prostor na Radio Novom Sadu, Radio Subotici i Radio Somboru – ukupno 1,5 sati nedeljno i na Televiziji Novi Sad – II program (30 minuta nedeljno). • Bunjevci su nevidljivi u visokoj kulturi Srbije; incidentno postaju tema javnog interesovanja u kontekstu srpsko-hrvatskih konfrontacija – štampa, Internet. • Bunjevci na Internetu – Webstranica „Bunjevci“ Obrazovni profil vojvodanskih Bunjevaca 2002 godine - značaj obrazovanja Bunjevci - mali autohtoni ugroženi narod • Bački Bunjevci su autohtoni narod – naseljeni su u Bajskom trokutu do kraja 18. veka; u svom bačkom zavičaju razvili su osobeni etno-kulturni identitet; do kraja 19 i tokom 20 veka podvrgnuti su mađarizaciji, kasnije su obuhvaćeni stvaranjem hrvatske i srpske države-nacije. Na nenaseljenoj zemlji u okviru Vojne granice dobili zemljovlasništvo 1702. godine. • Na ostatak bunjevačkog naroda primenljivo je sedam merila malog ugroženog naroda. 6 • Od Srbije, kao domovine bunjevačkog naroda, očekuje se primena međunarodnih pravila zaštite malih ugroženih naroda. Spoljašnje opasnosti identitetu, opstanku i razvoju Bunjevaca • Asimilacija u Mađarskoj iščezavanje 3/4 Bunjevaca (I. Feher) • Pritisak hrvatizacije na Bunjevce - dovršavanje homogenizacije hrvatske nacije (znaci očuvanja “lokalnih” identiteta - Ličani i ikavica, stereotih “Hercegovca”... sajt sela Hardomilje, Nino Raspudić) Unutrašnje protivrečnosti identiteta, opstanka i razvoja Bunjevaca • Katoličanstvo - uloga Franjevaca do ukidanja redodržave Bosne srebrene 1757 – mise katoličkog klera na mađarskom, potom na hrvatskom (negiranje bunjevačke ikavice) • Brisanje predhrvatske prošlosti Bunjevaca • Teorije o poreklu Hrvata (slovenska, gotska, iranska, turska) - zašto Buna kod Blagaja a ne Bojana (preplitanje srpsko-pravoslavnog i hrvatskogkatoličkog uticaja • Rikard Pavelić - Bunjevci nomadski pastiri i ogranak hrvatskog naroda... • Brisanje ikavskog dijalekta (neuspeo pokušaj Karadžića da u RS uvede ekavsku varijantu srpskog jezika) Oportunizam inteligencije • Interes bosanskih Franjevaca za razvoj bunjevačkog identiteta (razgraničenje sa Dalmacijom, Slavonijom i Mađarskom) • Samokategorizacija mađarizovanih Bunjevaca kao Hrvata 19191921 • Otvoreno pismo iz 2007 otpor priznavanju nepravde nanete Bunjevcima dektretom KPJ iz 1945 - „denacionalizacija hrvatske nacionalne manjine u Vojvodini“. Unutrašnji etnički i politički odnosi u bunjevačkom narodu Odnosi izmedu Bunjevaca i bunjevačkih Hrvata je osetljivo unutrašnje pitanje bunjevačkog naroda. Dve nacionalne orijentacije na istoj etnokulturnoj osnovi Da li je to sukob dve frakcije inteligencije „bunjevačkog roda“: one koja (1) smatra da su Bunjevci, posle dekreta KPJ iz 1945. godine, definitivno asimilovani u hrvatsku naciju, i Jun - Jul 2010. one koja (2) očekuje da će se „ostatak“ bunjevačkog naroda asimilovati u srpsku naciju? Koliko ove struje uvažavaju postojanje problema Bunjevaca kao malog ugroženog naroda! Dva segmenta bunjevačkog naroda u Vojvodini Sociološko–etnološka osnova bunjevačko-hrvatskih odnosa u APV. Egzistencijalna nesigurnost i kolebanje identiteta bunjevačkih Hrvata • Egzistencija bunjevačkih Hrvata, kao pripadnika hrvatske nacionalne zajednice u pograničnoj „kriznoj zoni“ Subotice, bila je stigmatizovana (prokažena) tokom srpskohrvatskog rata krajem prošlog veka (letak iz 1993). • Dvostruka negacija etnokulturnog identiteta i kolektivnih prava Bunjevaca, od strane „lokalne“ kao i hrvatske države, potisnula je „bunjevaštvo“ administrativno kategorizovanih Hrvata u drugi plan. • Mogućnost da stupe u državljanstvo i da se koriste putnim ispravama Hrvatske, snažan je stimulans nacionalnog izjašnjavanja bunjevačkih Hrvata. • Osporavanje vojvodanske autonomije, od strane srpskih nacionalistickih stranaka, takode je jedan od „pozadinskih“ motiva strepnje bunjevačkih Hrvata. Stanovništvo prema maternjem jeziku i etnicietu/nacionalnost, Vojvodina i opštine Subotica i Sombor, 2002. Problem reintegracije segmentizovanog bunjevačkog naroda • Depopulacija, perspektiva iščezavanja bunjevačkog naroda, postavlja problem integracije segmenata ovog naroda, koji javno, ili „u porodičnoj privatnosti“, čuvaju bunjevački etnokulturni identitet. • Institucionalna struktura Lužičkih Srba, sa njihovom krovnom organizacijom „Domovina“, predstavlja model ostvarivanja takve razvojne šanse za Bunjevce. Savez lužičkih Srba „Domovina“ • „Domovina“ je nevladina neprofitna organizacija koju osnivaju pojedinci i pravna lica, sorbijanska udruženja i grupe sa ili bez pravnog kapaciteta, lokalna udruženja, savezi i klubovi koji mogu da dobiju članstvo ukoliko prihvate statut „Domovine“. • Nezavisnu prirodu „Domovine“ najbolje izražavaju izvori njenog finansiranja koje čine: članarine, namenski dobrovoljni prilozi, prihodi od priredbi, prihodi projekata prikupljanja sredstava, donacije. • U Statutu ove organizacije po- sebno je utvrđeno da „Domovina“ deluje nesebično i teži jedino ciljevima koji su ne-profitni u skladu sa fiskalnim zakonima. Ona ne teži pretežno sebičnim ekonomskim ciljevima. Neprofitna i politički samostalna organizacija • Neprofitna priroda i jasna demokratska struktura ove organizacije ograničavaju uplitanje stranačko-političkih pristrasnosti i usredsređuju njenu delatnost na egzistencijalne probleme i bitne etnokulturne sadržaje lužičkosrpskog naroda • Širok opseg delatnosti “Domovine” • Međunarodna dimenzija aktivnosti Nacionalni savet Bunjevaca • Sastavni deo državnog upravljanja pitanjima nacionalnih manjina u Srbiji. • Nacionalni savet bunjevačke nacionalne manjine nije krovna organizacija, koja se gradi „od baze“, nego je oblik autonomije na koji centralni državni autoritet delegira deo svojih, ustavom i statutom utvrđenih nadležnosti. • Finansiranje NSB izvedeno je iz budžeta Republike odnosno Autonomne Pokrajine. Zaključak o organizovanju bunjevačkog naroda • Dugoročni opstanak i razvoj etnokulturnog identiteta Bunjevaca, ususret modernom vremenu, izvire iz revitalizacije narodnih inicijativa, individualnog i grupnog stvaralaštva, što zahteva prihvatanje izazova oslanjanja na sopstvene snage i na realno lokalno i međunarodno, posebno Evropsko okruženje. • Uporedo sa NSB, neophodan je politički nezavisni savez vojvođanskih Bunjevaca sposoban da zastupa interese bunjevačkog naroda. • Izlaz iz položaja marginalizovane, skrajnute, „venuće“ etničke skupine, bački Bunjevci mogu da postignu, ako uspeju da se mobilizuju kao demokratski činilac procesa evropske integracije i regionalizacije Srbije i razvoja vojvodanske autonomije Dr Aleksandar Raič 7 Jun - Jul 2010. BUNJEVAČKA MATICA ODRŽALA 15. PUT SVOJU REDOVNU GODIŠNJU SKUPŠTINU POZITIVNE OCENE Bunjevačke matice dana 25.05.2010. godine sa početkom u 18 sati, održala je 15-tu Redovnu godišnju skupštinu, na koju se odzvalo 50 redovni i počasni članova matice Skupštinu je otvorio i sve prisutne pozdravijo pridsidnik Matice Ivan Sedlak, koji je po Statutu Matice pridsidavajući radnog pridsidništva Skupštine i članovi podpridsidnik Ivan Skenderović, podpridsidniki Marko Marjanušić i sekretar Zvonko Stantić. Vojnić Petar podpridsidnik verifikacione komisije je pročito izveštaj kojim je utvrđeno ukupno 50 prisutni članova Matice. Konstatovano je da po članu 12. Poslovnika o radu Skupštine, postoje svi uslovi za rad Skupštine Matice. Svim prisutnim licima na ulazu podiljen je pridlog Dnevnog reda koji je bez primedbi i dopuna jednoglasno i usvojen. Prije nego se započelo sa radom Skupštine, pridsidnik Ivan Sedlak zamolio je prisutne da minutam ćutanja oda se počast priminulim članovima Bunjevačke matice u protekloj godini: bivšem pridsidniku Karlu Blesiću i počasnom članu mr Antušu Bašić Palkoviču. Pridsidavajući na Skupštini, Ivan Sedlak pročito je Izveštaj o radu Bunjevačke matice između dvi Skupštine 2009/2010 gododine, u kom je posibno istako, da se Matica u prošlom vrimenu bavila vrlo ozbiljnim poslovima, važnim za opstanak Bunjevaca. Ko najznačajnija bunjevačka kulturna institucija, stala je na čelo za smenu nelegalnog Bunjevačkog nacionalnog savita koji je mimo Statuta i Zakona, donosio nelegalne Odluke. Između ostalog, isključio iz finansiranja u 2009 godini, bunjevačke institucije: Bunjevačku maticu, KUD Bunjevka i UG Bunjevačko kolo iz Sombora. Smenjen je Upravni odbor BIC-a, dat je otkaz direktorki i Glavnoj i odgovornoj urednici Bunjevački novina mr Suzani Ostojić Kujundžić. Kod nastali problema, Matica je zajedno sa KUD Bunjevka, UG Bunje- 8 vačko kolo iz Sombora i Bunjevačkom strankom Vojvodine, formirala radno tilo, koje se redovno sastajalo i planiralo dalji rad. Puno rđavi stvari se desilo med Bunjevcima i bunjevačkim institucijama. Dugačkim pripisakama i konsultacijama uspili smo doći do pravde. Posli dugačkog čekanja od puni šest miseci, Ministrastvo za ljudska i manjinska prava, donelo je Rišenje o smini nelegalnog savita, i poništenju svi nelegalni odluka, ko i Rešenje o postavljanju novog Privrimenog organa upravljanja BNS. Vraćen je na poso direktor BIC-a i glavni i odgovorni urednik Bunjevački novina. Januara miseca Privremeni organ upravljenja BNS, i ako sa zakašnjenjem dva miseca, formira kordinacioni tim od svi bunjevački institucija, za akciju upisa Bunjevaca u poseban birački spisak. Matica, opet na čelu svoji institucija upisala je sama oko 1300, a zajedno 5.000 Bunjevaca za nepuna dva miseca. Slideći velik poso je izbori novog nacionalnog savita, čija je kampanja u toku. Bunjevačka matica je i dalje u koaliciji sa gori spomenute tri bunjevačke institucije. Na čelu liste je mr Suzana K. Ostojić. Naša lista, „SAD I UVIK –SAMO BUNJEVCI“ istako je pridsidnik, je lista pripoznatljivi, stručni i poznati Bunjevaca. Ivan Sedlak je izdvojio poslednje izdanje Matice, kapitalno dilo Bunjevaca, knjigu Mije Mandića, „Buni Bunijevci Bunjevci“, zatim da je u štampi drugo kapitalno dilo, knjiga Tamare Babić „ Muzička baština Bunjevaca“. Istako je značajne tradicionalne projekte „ Večeri utorkom“ , „Bunjevačka lipa rič“ ko i „RIČ“ Bunjevačke matice, koji se realizuju po planu i programu tokom cile godine. O izveštaju diskutovali su, pofalili i podržali rad Matice: dr Aleksandar Rajič, mr. Suzana Ostojić Kujundžić i dr. Andrija Peić, dok nikoliko primedbi imali su Kučara Ivan, Bartul Vojnić Purčar i Grgo Bačlija. O Izveštaju Nadzornog odbora kojeg je pročitala pridsidnik Đurđioca Skenderović, nije bilo primedbi, konstatovano je da se u Matice posluje racionalno, planski i u skladu sa očekivanim prilivom sridstava. Da se uredno vode knjige, da je popis inventara uredno urađen. U Planu rada, pridsidnik je napomenio da projekte koje Matica tradicionalno radi tokom svake godine će se nastavit i ove. Napomenio je da se planira štampati dvi nove knjige pisama Jelisaveti Vučetić Buljovčić i Stipanu Šarčeviću. Posebno je naglasio projekat koji će se ove godine prvi put održati, dani posvećeni Amroziji Bozi Šarčrviću. Ovaj projekat je zamišljen da traje 4-5 dana septembra miseca, sa različitim programima. Jedan dan programa održat će se u Zavodu za kulturu Vojvodine u Novom Sadu. Izveštaj su podržali i nove pridloge dali dr Aleksandar Rajič, Grgo Bačlija, mr Branko Francišković, Čakić Nikola, mr Suzana K. Ostojić i Đurđica Skenderović. Pod tačkom razno, podpridsidnik Ivan Skenderović je potsitio sve prisutne ni pozvo, da u četvrtak 27. maja 2010 godine dođu na koncert povodom promocije knjige „Muzička baština Bunjevaca“ autora Tamare Babić sa početkom u 19,30 sati u Velikoj većnici Gradske kuće. Da će i najnovije izdanje „RIČ“ Bunjevačke matice u četvrtak izać iz štampe i biće na promociji podiljen. Pridsidnik Ivan Sedlak se zafalio na strpljenju i pozvo na druženje uz čašćenje. Skupština je završena u 20,00 sati. Kata Kuntić Jun - Jul 2010. PROMOCIJA KNJIGE „MUZIČKA BAŠTINA BUNJEVACA“ ZA SVA VRIMENA Promocija knjige „Muzička baština Bunjevaca“ autorke Tamare Babić je održana 27. maja 2010. godine u Velikoj većnici Varoške kuće u Subotici , uz prigodan cilovečernji koncert.Knjiga je realizovana priko projekta Bunjevačke matice koja je bila i njezin izdavač. Autorka je želila da svaki segment knjige dočara kroz pisme koje su se uživo izvele i time prikaže različite razvojne periode muzičkog stvaralaštva kod Bunjevaca, tj. pisme s kraja 18. pa do kraja 20. vika. Knjiga sadrži četri poglavlja koji su vezani za četri vrimenska perioda : - „Zagrokti mi, il zapivaj bećerac“ – u ovom poglavlju knjige opisane su najstarije bunjevačke pisme ( od groktalica, kraljički i koledarski pisama pa sve do bećaraca, šalajdana i šaranaca) koje su se pivale u vrimenskom periodu s kraja 17. pa sve do kraja 19. vika. U muzičkom dilu programa smo imali priliku čut Tijanu Lazičić koja je otpivala groktalicu „Bog kuša Tošu“ i Stelu Bukvić koja je ovu groktalicu pročitala. U nastavku programa članovi dičijeg hora „Tandrčak“ KUD- a „Bunjevka“ izveli su obrednu kraljičku pismu „Mi selu iđemo“, a zatim su se pridstavili i s koledarskim pismama pod dirigentskom upravom Irene Kovačev. Na kraju prvog bloka svatovski bećarac je otpivao Antun Letić Nune uz Tamburaški orkestar „ Hajo“ iz Subo- Jun - Jul 2010. tice. - „Molitva Bunjevaca“- je 2.poglavlje knjige u kojem je opisan postanak prvi bunjevački komponovani pisama poznati i manje poznati autora, a koje su nastajale u periodu s kraja 19. i početka 20. vika ( Nikola Kujundžić, Ivan Petreš, Ante Evetović – Miroljub, Blaško Rajić, Albe Vidaković i dr.) U ovom dilu muzičkog programa nam se pridstavila i sama autorka knjige koja je otpivala pesmu „Podvikuje bunjevačka vila“ – bunjevačku svečanu pisma i „Prid pendžerom procvatala ruža“ – tekst Ivan Petreš, muzika Joca Mlinko – Mimika. Na kraju ovog bloka smo ponovo čuli hor „Tandrčak“ KUD – a „Bunjevka“ s pismom „Kolo igra tamburica svira“ – tekst Nikola Kujundžić, muzika Stipan Benčik - Modri, pod upravom Irene Kovačev i nuz pratnju Tamburaškog orkestra „Hajo“. - „Kad zasvira tamburica jasna i zaori u operi pisma“ – u ovom poglavlju knjige su kroz biografije poznati autora ovog vrimenskog perioda obrađene pisme koje su stvarali Pere Tumbas Hajo, dr Josip Andrić, Lojzija Vuković i dr. Ovaj vrimenski period se vezuje za 30-te godine 20.vika do 70ti godina 20. vika. U muzičkom dilu programa publika je čula dvi pisme vezane za ovo vrimensnko razdoblje - „Tavankutu, selo moje malo“ kompoziciju Tumbas Pere Haje i pismu „Volio sam divojku iz Bačke“ Antuša Gabrića. Ovaj blok je završen s „Bunjevačkim kolom“ u izvođenju Tamburaškog orkestra „Hajo“ iz Subotice. - „Ej, salaši, dio moje duše“ – je poslidnje poglavlje knjige dato kroz biografije i stvaralaštvo poznati stavraoca bunjevačke muzičke kulture ( Bela Tikvicki, Antuš Gabrić, dr Josip Stantić, Zvonko Bogdan) koja se vezuju za vrimenski period 70- ti godina 20. veka pa sve do njegovog kraja). U ovom dilu muzičkog programa su pridstavljene pisme Bele Tikvickog koje je izveo hor Udruženje penzionera Subotice „Adaggio“.Posli pisnikinja Bunjevačke matice Ane Popov i Gabrijele Diklić na čije je tekstove dr Josip Stantić komponovo pisme ,,Badnje veče“ i ,,Sanjala sam salaš bili“, publika je čula i tri pisme našeg poznatog kantautora Zvonka Bogdana ( „Govori se da me varaš“, „Već odavno spremam svog mrkova“ i „Ej, salaši na severu Bačke“) koje je izveo Antun Letić Nune uz pratnju Tamburaškog sastava „Hajo“ s kojim je program promocije knjige „Muziča baština Bunjevaca“ završen. Recenzije za knjigu su napisali dipl. arh. Mijo Mandić koji je u svom izlaganju izneo značaj najstariji bunjevačkih pisama, ko i muzički urednik Dobrivoje Janković iz Novog Sada, koji je takođe izneo pozitvno mišljenje o tematiki kojom se knjiga bavi. Program promocije vodili su Stela Bukvić i Zolika Baka, članovi KUD- a „Bunjevka“ iz Subotice i Nela Ivić koja je čitala odlomke iz knjige. Na promociju knjige „Muzička baština Bunjevaca“ bili su pozvani svi lokalni mediji,a med zvanicama bio je prisutan Boro Kecman isprid Pokrajinskog sekretarijata za kulturu . Projekat knjige su pored Bunjevačke matice podržali i Pokrajinski sekretarijat za kulturu i Pokrajinski sekretarijat za upravu, propise i nacionalne manjine. Nakon završenog cilovečernjeg koncerta bila je priređena zakuska za sve prisutne goste i zvanice. Tamara Babić 9 VEČERI UTORKOM ALISA I MLADI 22. 06. 2010. g. cigurno će još dugo pamtit svi oni koji su prisustvovali našim tradicionalinim Večerima utorkom.Ovog utorka svojom poezijom prvi put se u cilovečernjem programu pridstavila najmlađa članica Odbora za književnost Bunjevačke matice, Alisa Prćić. Veoma lip i zanimljiv cilovečernji program sačinjavale su tri celine.U 1. dilu Alisa nam se pridstavila pismama pisanim na bunjevačkoj ikavici, koje je divanila s puno emocija prizivajući i prisećajući se ditinjstva, salaša na Naumićevu i svi dragi koji više nema, al koji su zauvik tu, u njezinoj duši.Našla je tu svoje misto i njezina katkad setna, a katkad vedra ljubavna poezija, tako svojstvena svako mladom srcu. Pisme obiluju veoma lipim metaforama, komparacijama i nadasve uspišnim uzlaznim gradacijama.Stihovi su veoma ritmični, a rima čista, pravilna, ukrštena. Drugi dio programa bio je posvećen dici za koje mlada pisnikinja piše pismice sa različitom, a za dicu vrlo zanimljivom tematikom.Naravno, dičiju poeziju deklamovala su dica pridškulskog i škulskog uzrasta.Imali smo prilike čut malenu Zitu, Davora, Anđelu, Saru i Viktoriju, i, naravno, svima nama omiljenog malog pivača Borisa Vujkovića Lamića. I sama donedavno sigrajuć se u prašini, Alisa na zanimljiv način dočarava svit diteta, lako ulazi u njegovu dušu i osićanja. U 3. dilu programa mlada pisnikinja govorila je pisme pisane štokavskom ekavicom, najčešće ljubavnog sadržaja, a poslidnju pismu kojom nam se pridstavila, kako je sama kazala, posvetila je sestri Dijani, koja joj je oduvik bila veliki oslonac u životu.U ovom dilu programa čuli smo još jednu mlađanu pisnikinju Bunjeva- čke matice, Snežanu Popov, koja se rado odazvala Alisinom pozivu da joj bude gost na ovoj prilipoj večeri utorkom. U muzičkom dilu programa čuli smo Tamaru Babić i puno dobrog i raznovrsnog instrumentala. Pripuna sala, buketi cvića, iskrene čestitke samo su dokaz da je Alisa Prćić zaslužila ovo veče, i nadajmo se, uskoro, i knjigu poezije u izdanju Bunjevačke matice. A. POPOV 10 Jun - Jul 2010. KNJIŽEVNO VEČE “ALISA I MLADI” ( strana 10) PRIDSTAVLJANJE KNJIGE TAMARE BABIĆ “MUZIČKA BAŠTINA BUNJEVACA” (strana 9) Jun - Jul 2010. 11 SVEČANO OTVORENE PROSTORIJE UG “BUNJEVAČKO KOLO” U SOMBORU “BUNJEVAČKA KUĆA” “BUNJEVKA” SA RISARIMA 12 Jun - Jul 2010. “DUŽIONICA SOMBOR 2010” Jun - Jul 2010. 13 NASTUP HORA “TANDRČAK” 14 Jun - Jul 2010. U SOMBORU ODRŽANA DESETA “DUŽIONICA” PRVI PUT U SVOJOJ KUĆI Udruženje građana “Bunjevačko kolo”, 25. jula, po deseti put, održalo je “Dužionicu” priredbu kojom Bunjevci obilužavaje svršetak risa. Somborci su srićni što su ovu “Dužionicu” održali u svojoj kući koja je tog dana i posvećena. Bandašica Simona Sekereš i bandaš Marinko Mačković pridali su kruv od novog žita Nemanji Deliću, gradonačelniku Sombora “Dužijanca” jel “Dužionica” je blagosiljan kruv od novog žita. Posli stari bunjevački običaj kojim se paori mise je na trgu održano “bandašicino zafaljivaje Bogu na dobrom rodu žita kolo” na kome su, i mladi i stari, poi novom kruvu. Tako je od pamtivika. kazli da znaje da se provesele posli Prvo se ovaj običaj održavo u famili- vridnog rada. Svirci, kola, kruna od jama, a 1911. godine velečasni Blaško vlaća, kruv od novog žita – slika ko iz Rajić, župnik crkve Svetog Roke u Su- stari vrimena. No, vrimena za igru nije botici, ga je uveo u red crkveni pri- bilo priviše jel je tribalo otić do župaredbi, da bi ovaj običaj od 1968. nije i pridat kruv Nemanji Deliću, gragodine posto varoška svečanost. U po- donačelniku Sombora. Po običaju, to slidnji dvadesetak godina je, nažalost, je bio poso bandaša i bandašice. ovaj običaj sve više uziman BunjevPosli pridaje kruva, čini se, za Bucima, pa su Somborci 2000. godine, njevce je nastupio najlipši momenat – kad su reosnovali UG “Bunjevačko prošijun fijakera se u putio svojoj kući kolo”, krenili da ovaj običaj vrate – novim prostorijama “Bunjevačkog onima kojima i pripada. Nije to bilo kola” di je bila svečana užna. lako, al polagano, iz godine u godinu, - Prvi put u našoj kući, to je velika on je raso i bio sve lipši, veći i bolji. stvar. To je istorija – radosan je bio Ove godine su ga Somborci organizo- Josip Jocika Bošnjak, pridsidnik UG vali po deseti put, al njim vrime nije “Bunjevačko kolo”. - Sticajom okolišlo na ruku – kiša i ladnoća su malo nosti, mi smo posli deset godina dobili pokvarili slavlje, al podatak da su “Du- novu kuću zafvaljujući lokalnoj sažionicu” prvi put slavili u svojoj kući moupravi. Mi smo dvadeseti, trideseti im je vraćo raspoloženje. godina pravili i napravili našu, “bunje- čkog nacionalnog savita, prid “bunjeKo što smo kazli, ni kiša nije uspila vačku kuću”, To je danas “Hrvatski vačkom kućom” je dočeko bandaša i da i rastira. Park heroja se punio svi- dom” , al mi smo pomirljiv narod, to bandašicu i tako pružio podršku ovoj tom u bunjevačkim narodnim no- su naša braća, naša rodbina i oni žive priredbi. - Naravno da ovaj naš običaj triba šnjama i sve je bilo ko kadgod. tamo. Mi smo dobili novu kuću i - Bunjevci su počeli obrađivat zem- iđemo u nove pobede. Tu kuću smo sačuvati – cini Gabrić. - Bunjevci su lju kad su se razvojačili – objašnjava uspili da malo uredimo uz pomoć mi- oduvek bili virni državi u kojoj su žinam Đuro Bošnjak, počasni pridsidnik nistra Čiplića. Ova kuća zaktiva još vili i bili poznati ko jedan od najlojalUG “Bunjevačko kolo”. - Dotleg nisu novaca jel oćemo puno tog još da ura- niji i najvriniji naroda. Često nam nije bili zemljoradnici, bili su ratnici, rato- dimo.Oko 500 ljudi čeka da se stvore bilo svedno kako nas zovu. Zvali su vali su za austrougarski dvor, pa kad je uslovi da radimo punim kapacitetom i nas Hrvatima, zvali su nas svakako, al došlo do razvojačenja, kad je raspu- očekivam i dalje podršku države i lo- mi smo kazli “zovite nas đuga, al nemojte nas razbit”. Usprkos svemu, mi štena Vojna krajina, oni su rasedlali kalne samouprave. svoje konje, upregli i u plugove i poMožda ove pridsidnikove riči imaje smo ostali Bunjevci i želimo da imamo čeli se bavit zemljoradnjom.Od tog svoje misto što potvrđiva i Petar Antić, prava ko i svi narodi, a to nam omoguvrimena se raduju žetvi. Prvo su se ra- pomoćnik ministra za ljudska i ma- ćava naša država, a to je Srbija. Svojim prisustvom podršku je dao dovali u okviru svoje porodice, kasnije njinska prava. su ta imanja postala veća, pojavili su - Naravno da je Ministarstvo za i Branko Pokronić, pridsidnik Izvršnog se risari i razvili su se običaji,da bi se ljudska i manjinska prva uvik tamo di odbora BNS. - Što se tiče ove Dužionice ona bi na kraju dobio oblik proslave koji su proslave nacionalni manjina i da je imamo danas. U Somboru je to počelo za nacionalne manjine važno da rade bila još lipša i bolja da je vrime nije još 1921. godine kad je osnovano “Bu- na zaštiti svog identiteta i kulture – pokvarilo, al koliko je kiša pokvarila njevačko kolo”, posli je nastupilo kazo je Antić. - Državni organi mogu Dužionicu, još više je pomogla kuruvrime kad se nije moglo ni izjasnit ko i moraje da pruže zaštitu kulture i iden- zima i drugim jesenjim usivima. Sve u Bunjevac, a ne proslavljat dužijanca. titeta nacionalnih zajednica. Pripad- svamu, proslava je dobra, ljudi su se Evo, ovo je deseta dužijanca od reo- nost jednoj nacionalnoj zajednici se, skupili i došli sa svi strana da se zafale snivanja “Bunjevačkog kola” i mi je naravno, ispoljava i u čuvanju tradicije Bogu na dobrom rodu i novom kruvu. Možda je , ipak, najsvečaniji treobilužavamo ko i naši stari. i običaja i ja sam upravo došo da čeBaš tako. Kad se svit skupio, kre- stitam pripadnicima bunjevačke nacio- nuta bio prija užne, kad je kapelan crkve Svetog Trojstva, Predrag Alilonilo se fijakerima u crkvu Svetog Troj- nalne zajednice ovaj praznik. stva di je održana misa zafalnica i Blaško Gabrić, pridsidnik Bunjeva- vić posvetio “bunjevačku kuću”. Jun - Jul 2010. 15 BUNARIĆKO PROŠTENJE – SVETILIŠTE Malo je sveti mista di su naši prici kadgod mogli ić na hodočašća. Bačkim Bunjevcima najbliže je bilo otić na „na Jud“ (mađ. Maria Gyud) kod Harkanja u Mađarskoj, il u „Bili Aljmaš“ kod Osijeka u Hrvatskoj. Bunarićko proštenje danas spada u najveće rimokatoličko misno slavlje bački Bunjevaca u Srbiji. Misto Bunarić, smišteno na samoj obali Palića, posvećeno je Mariji, Materi Božjoj. Svake godine, zadnje nedilje avgusta miseca, na Marijansko svetište Bunarić, hodočasti velik broj virnika bez obzira na viru i naciju. Po pridanju, narod se redovno nediljom i svecima molio pod križom, ko i pod svakim drugim križom putašom, kako su ga naši Bunjevci zvali. Obično su križ dizali na glavnim putu u ataru. Bunarićki križ je podignut blizo izvora, di se moglo razladit i ugasit žeđ. Još u XIX viku pročula se radosna vist da je voda likovita izličila slipu ženu. Bunarić je od onda posto sveto misto na koje je narod hodočastio svake godine. Novi križ je napravljen 1893. godine, a već 1896. godine i kapela. Mise su se počele redovno odr- 16 žavat na latinskom i uz molitve na pučkom bunjevačkom, mađarskom i nemačkom jeziku. Liturgijsko slavlje na Bunariću je uveo biskup Lajčo Budanović. Zbog naglog povećanja hodočasnika na Bunarić, vel. Blaško Rajić je istražio i dobio od gradske vlasti zemlju na kojoj bi se moglo održavat veliko proštenje. Biskup Matija Zvekanović 1968. godine dono je kopiju Sirakuške Gospe ( Gospe od Siracuse - Gospe od suza), u njezinu čast već 42 godine se održava proštenje. Ovo misno slavlje danas nije više lokalnog karaktera, već veliko virsko, marijansko, multikulturalno, prikogranično hodočašće, kojeg je subotička katolička crkva izdigla na značajan nivo, da svaki virnik koji želi bit radosan, poput Marije koja je bila ispunjena Duhom Svetim, na Bunariću triba zazivat Duha Svetog. Da tu triba da traže blaženstvo, sriću, radost, zadovoljstvo, ljubav – od Boga, kako je to kazo propovidnik, moleći na kraju Duha Svetog, u ime svi koji su tamo, da nikad ne dopušti otkrivat nam zlo svoga roda, naši ljudi, već veličat njegovu lipotu razlivenu u srcima naše Crkve i male grane milog nam naroda, zaključio je mons. Beretić na Bunariću 2008. godine. Fala mu. Bunarićkim proštenjem službeno se završena proslava najveće bunjevačke narodne svečanosti Dužijance. Kata Kuntić Jun - Jul 2010. PRIPOVITKA IZ SOMBORA „BUNJEVAČKA CRKVA“ U miru zelenila somborskog gradskog Parka heroja nalazi se prelepa građevina – crkva sv.Stevana ugarskog kralja. Somborci će kazati za ovo divno zdanje- velika crkva, nova crkva, crkva sa dva tornja al i neritko- bunjevačka crkva Gradski senat je još davne 1828 godine dono odluku o izgradnji jedne nove impozantne crkve pokraj Županijske zgrade. Nakon polaganja kamena temeljca sa više-manje prekidima konačno 1904 godine su završili crkvu čije vodstvo je preuzela tada još mlada Madžarska Semiprovincija. Crkvu je 20 avgusta 1904 godine zbog smrti kaločkog nadbuskupa György Császka posvetio je tadašnji stolnobiogradski (Székesfehérvár) biskup, kasnije kaločki nadbiskup, rođeni somborac Dr. Várossy Gyula. Uz crkvu u roku godinu dana sagradili i samostan karmelićana, kojeg su posvetili u maju 1905 godine. Karmelićani će prihvatili brigu za bolesnike i umiruće u gradu, ako im to župnik dopusti. Otac provincijal je obećao da će za Sombor izdvojiti tri redovnika karmelićanina, a kasnije od šest do osam. Odbor je odlučno zahtijevao da za novu crkvu grad dobije tri svećenika. Ono što je posebno zanimljivo jeste da je neko od odbornika,u ime Odbora, tražio da bar jedan od karmelićana mora znati bunjevački. Na kraju je postignut dogovor da će karmelićani uvijek izlaziti u susret jezičnim potrebama virnika. Kamen temeljac za karmelićanski samostan postavljen je 4. Jula 1904. u 14 sati, a prvi redovnici: o. Apolinar od sv. Josipa, o. Gerard od sv. Stjepana i br. Petar od Gospe Karmelske stigli su u Sombor 16. avgusta iste godine. Bilo je to četiri dana prije posvete crkve. Poslovi su napridovali pa je zajednica 6. januara 1905. proglašena vikarijatom, a 14. maja 1905. samostan je blagoslovljen i uspostavljena je redovnička klauzura pod zaštitom sv. Josipa. Tako je Sombor posle toliko godina dobio dostojnu crkvu i lipu, prostranu, savremenu zgradu samostana, koji je postao učilište mladih karmelićana. Mala je redovnička zajednica, koju su u početku sačinjavali o. Stjepan Soós, o. Gerard Stantić, br. Matija od sv. Alberta i br. Petar od Gospe Karmelske, zbog poznavanja jezika našla bogato i široko područje rada među virnicima bunjevačke, mađarske i nemačke nacionalnosti. Najveći darivatelj za gradnju i opremu karmelićanske crkve bio je kaločki nadbiskup György Császka .Bilo je puno i drugih darovatelja. Somborska bunjeJun - Jul 2010. vačka familija Pekanović dala je izraditi i postaviti 1904. godine oltar sv. Ane, rad budimpeštanske radionice Dominika Demetza. Na dnu južne lađe nalazi se kompozicija prizora Isusove smrti na križu s Marijom, Ivanom i Magdalenom- dar Bunjevca Mije Šimatić. Oltar Srca Isusova dao je podići Béla Mayer, satmarski biskup iz Rumunjske, rođeni Somborac. U severnoj lođi i danas stoji veličanstveni kip uskrsnuća Isusova – dar Eve Lukić iz 1906.godine. U južnoj je lođi kip Isusa na Maslinskoj gori koji je 1905. godine darovala Janja Tokić, rođ. Guganović. S jedne strane vrata koje vode u hodnik za ispovidanje stoji kip svetoga Franje – dar Bene Bošnjaka, a s druge strane vrata stoji kamena posuda za svetu vodu na mramornom stupu koju je darivala supruga Šandora Bošnjaka. Bogati oltar Blažene Divice Marije u južnoj lođi, dar je somborskih Bunjevaca, salašara koji su, okupljeni oko kruničarskih vinaca, za oltar darivali više od 3300 kruna. Taj iznos je bio dovoljan ne samo za oltar već i za svu opremu. Karmelska crkva u Somboru trobrodna je bazilika neoromaničkog stila, dužine 80 m; širine 21 m; i visine 30. m. Nastajala je kroz dugi niz godina od 1828. do 1904. Danas ona čini skladnu cjelinu sa dograđenim karmelskim samostanom. Projekt crkve je izradio Karl Gfeler (1810-1872), ali njegov nacrt nije poštovan u potpunosti. Monumentalna građevina ima prepoznatljivost "romaničke arhitekture" i svoj konačan oblik dobila je tek u razdoblju 1902 - 1904. godine kada je doba eklektike - kojoj je objekt pripadao - već bila prošlost. Kad danas promatramo tornjeve, koji nadrastaju krošnje parka, zaključujemo da je crkva nastala po novom ukusu, primerenom početku dvadesetog stoljeća. Sklad bez naglašene dekoracije, a potenciranje vertikale ukazuje na racionalan i štedljiv pristup "inženjerski" usmjerenih graditelja. Od samog su početka braća karmelićani krenuli u akciju prikupljanja sredstava za nabavku orgulja za veliku i lipu karmelsku crkvu. Nažalost, sva su prikupljena sredstva propala tokom I. Svjetskog rata, pa se posle rata krenulo u nove akcije. Posebno su bili aktivni o. Ambrozije Bašić i o. Albert Galović, kao Odbor za izgradnju velikih orgulja. Konačno su 1925. godine izgrađene, za ondašnje vrime izvanredno lipe, bogate i velike orgulje u radionici "Caecilia" u Salzburgu po preporukama prof. JosefaGeyera, i na bazi "Pokreta za reformu gradnji orgulja" dr. Alberta Schweitzera. Intonaciju je uradio Hans Mauracher. Nakon što su se prebrodile financijske teškoće i to velikim darom mnogobrojnih somborskih virnika, orgulje su blagoslovljene 14. februara 1926. Godine. Orgulje suizrađene na čast svetoj maloj Tereziji . Na njima je u proteklih osamdeset godina sviralo više stalnih orguljaša, ali su i drugi umitnici na njima održavali prigodne koncerte, tako npr.: prof. Franjo Dugan i prof. s. Imakulata Malinka (Zagreb), prof. Janos Laczković (Budimpešta), prof. Andrija Galun (Beograd), prof. Janos Kiss (Sombor). UZ već spomenute o. Alberta i o. Ambrozija valja svakako istaknuti i Bunjevca o. Vilka Dorotića, koji je bio čuvar i negovatelj orgulja, orguljaš, stručnjak u organologiji, organizator bunjevačkih i mađarskih horova. U bivšoj Jugoslaviji nakon Zagrebačke i Đakovačke ove naše orgulje su bile na trećem mistu. A nakon raspada Jugoslavije u Srbiji su na prvom mistu po veličini. Biblioteka somborskog karmelskog samostana, sa svojih 17.000 knjiga, predstavlja veliko bogatstvo – kako za sam samostan, tako i za grad Sombor Prvi somborski karmelićani su se služili mađarskim, njemačkim, latinskim , naravno, bunjevačkim jezikom. Na tim jezicima su i najstarije knjige u biblioteci. Sledeći je naraštaj somborskih karmelićana govorio još i poljski - zato što su studirali u Poljskoj. Budući da su neki mladi karmelićani studirali ili još studiraju u Rimu, sve je više knjiga i časopisa na italijanskom jeziku. Među darodavcima crkvene bilžblioteke ističu se: Györski karmelski samostan, nadbiskup kalačko-bački Császka, župnik tovariški Nikola Vidaković, sarajevski bogoslovi njemačkog jezika, Lazo Parčetić, Šandor Radičević, kanonici, svećenici i virnici prijatelji samostana. I ove godine, na dan Karmelske gospe, 16. Jula, veliki broj poštovalaca Gospe i Crkve positiće Sombor i svečano proslaviti ovaj veliki dan, a svakako i svi somborski Bunjevci ponosni na svoju viru i svoju lipu crkvu. R. Parčetić 17 PISNICI BUNJEVAČKE MATICE NAŠA HIMNA Nek se ori himna Bunjevaca, divne riči naši praotaca. Gord ostani i ponosan budi i za svojim rodom silno žudi. Tu di živiš, rodna ti je gruda. Stvaraj život, ne očekuj čuda. Voli, poštuj svojeg roditelja, sestru, brata, pravog prijatelja. Mi imamo zakon Bunjevaca, to je zakon stari praotaca. Svakog cini, dobrima se divi, neka svaki svoj život proživi. Ne daj ,Bože,da nas niki dira, tu di živim da ja nemam mira. To ne može nama da se desi, čuj me, Bože, gori na nebesi. Čuvaćemo pleme bunjevačko, zakucaće srce nam junačko, čuvat svoje, čuvat roditelje – to je zakon, to su naše želje. . TOMISLAV KOPUNOVIĆ DVA BILA CVITA U grudima rasla bašču opijala, snove srićila, u zbilju veselje unosila. Dva bila cvita. Sve što je bilo oni su bili i svoju lipotu nisu skrivali. Rosu pili i sunce ispraćali, danjom pivali, a noćom šapćali. Dva bila cita. Panonijo lipa, popio te pisak na crnici tvojoj njive se rodile. Gradile salaše, đerme i čardake, paorske te ruke lipotom kitile. Mrišu bašče, voćnjaci, bagremi, na severu naše drage, mile Bačke kraj Ludoša i vode Palića danas mirno drima moja Subotica. Gradska kuća, dična lipotica, stare crkve, tušta perivoja. Sve je ravno, lipo i zeleno. Dušu blagu ima Subotica moja. LJUBICA SIČ kudan si prošo, ja ću tek proć, snovi nas vode ka istoj luki, mene nosi dan, tebe uvik noć. Ti i ja - ko oblak i duga u sazvežđu nebeskog svoda, ti i ja - dva dobra druga moja si vatra, a ja mirna voda. I kad te misli od mene odvuku i nestaneš na čas, na trenutak ja puštam tvoju snažnu ruku, jel svako traži svoj mir, svoj kutak. Ti i ja - dva vita jablana grane nam nemirni vitar njiše, ti i ja - sva dela sabrana u zbirki koju samo ljubav piše. ALISA PRĆIĆ TI I JA STARI DUD Ti i ja - dva mlada jablana, svako svom oblaku raste, ti i ja - dva broja sabrana, zbir su nam prolićne laste. Pokraj puta prašnjavog stari dud se suši, osto je brez grana, teško mu u duši. Dva bila cvita sad su brez mirisa grudi bolom ispunila, a srce se zgužvalo ko kanikula. Naša se ljubav piše stihom u rimi umetničke poeme, praćena vitrom, muzikom tihom, različite, al ipak iste teme. Po dikoji prutić još na njemu živi, skupile se godine, nikog on ne krivi. U mojoj bašči nečujni jecaj i prazna mista di su rasla. Dva bila cvita. Slušam te kako smiješ se glasno, oko usana naziru se bore, pogled tvoj sve govori jasno. Ti i ja - dve reke što teku u more. Godina je puno cio vik i više, kad postane panj sve će tu da piše. Al, ruka života iz bašče ji otrgla snagom svoje moći razdvojila i u druge vrtove posadila. Dva bila cvita. STIPAN ŠARČEVIĆ 18 DUŠA SUBOTICE Dodir pun strasti, ruka u ruki PETAR VOJNIĆ TUNIĆ Jun - Jul 2010. CVATOVI BUDUĆNOSTI Bunjevačka matica obogatila se tokom ove godine ne samo ,,cvatovima” , već i ,,cvitićima” naše budućnosti.Na veoma uspeloj večeri mlade pisnikinje Alise Prćić prvi put smo čuli najmlađe recitatore koji su veoma simpatično deklamovali njezinu dičiju poeziju pisanu bunjevačkom ikavicom. Najmlađa od nji je Zita Balint Baranji, petogodišnja curica koja pohađa obdaniše ,,Alisa”u dičijoj grupi ,,Bubamara”. Pošto zdravo voli životinje , odabrala je pismicu o razmaženom mačetu. Prvi put je prid publiku stao i Davor Gabrić, koji na jesen postaje đak OŠ,,Sveti Sava”. Poriklom je iz bunjevačke familije, pa mu je ikavica sasvim prirodan divan.Lita kod bake i dide na Malom Paliću za njega su štogod najlipše i uvik im se tušta raduje. Pišući pismu ,,Avlija” Alisa u jednoj strofi kaže ,,Sad avlijom graju prave opet dičije noge bose, nasmijane oči plave i kudrave svitle kose.” misleći na svoje malene rođake Anđelu i Saru Marković, koje vole njeJun - Jul 2010. zine pisme naminjene dici.Anđela postaje đak-prvak, dok je Sara tek završila 1. razred OŠ,,Sveti Sava”.Obadvi su jako želile deklamovat pismice pošto i tetu zdravo vole.Sad jedva čekaje novu priliku za nastup. Nećemo izostavit ni Viktoriju Sudarević,uskoro učenicu 7. razreda OŠ,,Ivan Milutinović” koju smo čuli i zapazili već i ranije, i koja je stalni učesnik konkursa,,Bunjevačka lipa rič”. Naša je velika želja da Maticu upozna što više dice koja će u njoj nać, a i nama pružit ,zadovoljstvo svojim deklamovanjem, pisanjem jel pivanjem. A. POPOV 19 STO GODINA PROSLAVE DUŽIJNCE Dužijanca je najlipši bunjevački narodni običaj. Dobila je ime od riči „dožnjeti“ – „dožijanca“, kako i danas somborski Bunjevci zovu svitkovinu koja se održava od pantivika, posli završetka risa, ko čin zafalnosti Bogu za rodnu godinu, uz posebno darivanje i klanjanje. Običaj slavljenja dužijance kod Bunjevaca sačuvo se do današnjeg dana,onako kako su je slavili u salašarskim zadrugama. Mladi članovi zadruge (banda) kad obave kosidbu - kraj risa, slave što je jedan od najveći poljski poslova završen i što je osiguran kruv za sve. Simbol završetka risa, odnosno slavlja dužijance je pleten vinac od novog pokošenog žita, kojeg je obično plela bandašica za bandaša (vođa bande). Druge risaruše kitile su bandu perlicama od slame i sitnim poljskim cvićom. Tako nakićeni, pridvođeni bandašom i bandašicom, risari s podignutim kosama na leđima, a risaruše s kukama i đugama, uputili bi se s pismom na salaš da pridaje gazdi tek ispleten vinac od žita i da mu saopšte koliki je bio rod. Uz zafalu Bogu na rodu, kruvu svakdašnjem, i svemu lipom što se svršilo, domaćin bi ji dočeko, počastio pravo domaćinski uz 20 ilo i piće. Obično su uz tamburaše uslidile igranke i veselja do kasno u noć. Najveća zasluga na očuvanom običaju Dužijance, koju slave svi bački Bunjevci i drugi sunarodnici, je našeg velečasnog, ondašnjeg župnika crkve Sv. Roke u Keru, . Blaško Rajić je organizovo prvu javnu Dužijancu na Veliku Gospojinu, 1911. godine. Velik bunjevački narodni običaj, vel. Rajić je uobličijo i uvo u crkvenu proslavu, da se svi risari i risaruše, gazde i gazdarice i sav ostali kršćanski puk, zajedno nađu u crkvi, izmole zafalu Bogu na rodnoj godini, urađenom risu, rodu žita i novom kruvu. Ovo veličanstveno slavlje, Blaško Rajić je sa ondašnja dva bunjevačka društva - Bunjevačkim divojačkim društvom i Momačkim kolom, priredio u crkvi Sv. Roke u Keru. Odabrani bandaš i bandašica u pratnji trideset konjanika, veličanstveno su doneli iz polja ispleten vinac od novog žita u crkvu, na misu zafalnicu i blagoslov žita. Crkva okićena slamom je bila pritisna da primi svu čeljad, al su zato mogli učestvovat u prošijunu zafale Bogu. Ovim činom potaknute su i prve bunjevačke slamarke, koje su kitile perlicama goste i cilu crkvu. Kasnije se dužijanca prinela u crkvu Sv. Terezije, propraćena i drugim priredbama i veseljima, da bi se vrlo brzo u skoro svim bunjevačkim selima, odnosno župama, organizovale crkvene dužijance: Tavankutu, Đurđinu, Maloj Bosni, Starom Žedniku, Bikovu i na kraju u Bajmaku. Jun - Jul 2010. Dužijanca je slavljena svake godine do I svitskog rata, dok za vrime rata nije održavana. Tri godine, od 1968-1970. organizovana je proslava dužijance ko javna turistička priredba u Subotici. Velikoj svečanoj povorki u kojoj je učestvovalo priko 1000 čeljadi, prid oko 30.000 gledača, pidhodile su priredbe: takmičenje risara, konjičke trke, kolo, izložbe i skupština risara. Svečana povorka je imala tri dila u kojoj je prikazivana: -1. bunjevačka narodna nošnja za sve prilike i svi uzrasta, 2. stare poljoprivredne mašine i razni kućni i zanacki radovi vezani za žetvu i kruv, i 3. najsvečaniji dio, gosti na fijakerima sa darovima domaćinu, u kome su centralno misto zauzimali bandaš i bandašica sa žitnom krunom. Kako se gradska dužijanca održavala zadnje nedilje jula miseca, a crkvena na Veliku Gospojinu, moglo se zaključit da crkvenu slave samo virnici, dok se oko gradske kupe oni koji zbog ličnog odnosa, a najviše državnog režima prema religiji i Crkvi, nisu dolazili na mise zafalnice. Ova dužijanca je pritrpila najviše kritike od strane Hrvata, koji su je smatrali socijalističkom dužijancom, bez virskog obiležja. U to vrime komunizma, veličalo se bratstvo i jedinstvo, te su napravljene velike promine u samoj organizaciji dužijance. Potaknuti režimom, naši bunjevački čelnici nisu marili za kulturnu baštinu, već se dužijanca slavila ko svaki nacionalni praznik. Međutim, ni onda se bunjevački maternji jezik nije smio ni spomenit, čak se ismijavo i omalovažavo, mada su svi učesnici programa samo bunjevački divanili, jel drugačije nisu znali. Međutim, vrlo je važno znat da je 1993. godine organizacija bunjevačke dužijance „ pravo“, kako današnji „tehnički prducenti“ kažu, iz okrilja Socijalističkog saveza, pala je u ruke KUD „Bunjevačko kolo“, koje danas nosi pridznak hrvacki. Ovo društvo, istina ima za cilj čuvati, nigovati i razvijati običaje Hrvata, to poštujemo. „Politika je čudo“. Od 1996. godine, crkvena i gradska dužijanca su ponovo sjedinjene. Fala Bogu na milosti, dužijanca ko narodni običaj se slavi lipo, onako kako Bog zapovida. Zafaljujući demokratskim prilikama u zemlji i razumivanju gradonačelnika Subotice, g-dina Saše Vučinića, od 2008. godine u organizacionom odboru gradske Dužijance, učestvuju pridstavnici Bunjevaca bez prefiksa - dodataka. Uz veliko poštovanje prema dugogodišnjim nosiocima ove naše velike bunjevačke manifestacije, Bunjevci ne traže ništa što po prirodi stvari ne pripada ovom običaju. Namira nam je učestvovat, pomoć da se dužijanca izdigne, u kako se to moderno kaže, „subotički brend“ na slavu Bogu i diku cilog bunjevačkog naroda i cile Subotice. Najvažnije je ne dirat virski i etnološki sadržaj koji je dobro postavljen, dogovorit se oko programa i vratit dužijancu u čisto bunjevačke okvire. U perspektivi, nadajmo se da će se i kod nas stvorit uslovi da se za kulturu puno više izdvaja, jel ko multikulturalno podneblje imamo dobre osnove za ozbiljniji razvoj kulturne politike. Time bi i Bunjevci dobili svoje misto u mozaiku različiti nacionalni kultura i bili dio evropski kulturni okvira. Dužijanca je ko jedna od najveći subotički manifestacija, dobila je priznanje Grada Subotice - ““. O dužijanci je puno napisano, a 2006. g. izdata je monografija „Dužijanca“ autora Laze Vojnić Hajduka, dr Andrije Kopilovića i Alojzija Stantića . . Kata Kuntić Jun - Jul 2010. 21 MISLI IVANA ANTUNOVIĆA Odabro Ivan Sedlak OBITELJ I DRŽAVA - Bog je ostavio družinu obiteljsku i narodsku... Ove dvie družine t.j. obiteljna i narodna oslanjaju se i uzdržavaju se jedna po drugoj, obitelj je temelj svake države, a država je tvrđava obitelji, mah koja profalila bude, pomest će se ne samo sav, već i svaka obitelj i u obitelji svako udo. – ( „Vila“, - god 1873, str. 58.) - Ono je mudri državnik, koji tako umi osnovat upravu: da ova u sve razrede građanskog žića raznese prosvietu, umjetnost, vieštoću i radinost.- ( Ib. str.61. ) - Zadaća državnika ne valja da bude druga, već da učini, da se što više građanah raduje zaodije, zaštiti i ogrije. – („Odmetnik„ str. 525. ) - Obiteljski je život temeljem i domovine i sv. majke Crkve . – ( Ib. str. 739.) - Da nije obitelji, odmah bi nestalo one radosti, koju roditelji u djetci, a ova opet u roditeljih svojih uživaju.- („Bog s čoviekom„ str. 525. ) RIČI IZ „REČNIKA BAČKIH BUNJEVACA“ gajdaš – aša m „svirač u gajde“ – Gajdaš svira a Joso se paradira. gajdaški – a-o „koji se odnosi na gajdaša“ – Ja se ne znam veselit uz gajdašku svirku. gajde – a pl. l. ž. narodni muzički instrument sa mehom i frulom „ – čim čuješ gajde, znaj da se bać Nikola prati. gančovat – uljem nesvr. „podmetati nogu ( kome da padne) – Neću se s tobom sigrat, ti samo gančuješ. ganj ganja ( ganjovi) m „ mešavina slame, kravljeg i ov- 22 čijeg izmeta“, koji se u toku godine slaže i suši, a stoka je gazi, isečena, služi za dugotrajno održavanje vatre“. Izr. Izgledaš ko ganj ( obično za nečasnog čoveka) masan ko prljav. garadič – iča m „ stepenik na lestvama“ – slomio se jedan garadič na velikim listvama za tavan. gatalac – alca m“gatar, vralar“ – Valdar nisi i ti, Stipane, posto gatalac. gladalica ž „ brus za oštrenje kose“ – Metni novu gradalica i nali vodi u vondir glocat se – am se nesvr. v. gložit se – svaki dan se glocanje, ko da nisu braća i sestre. glođo m.“ nezgrapni, koščati, mršavi muškara“ – Toliki grpđo, a ništa nije vridan sam uraditi. gorogan – ana m „ najjači , najkrupniji među jednakima“ – Vidi onog pivčića, pravi je gorogan med pilićima – Šta ćeš ti, ko med tom dicom? Ti si med njima ko kaki gorogan! granit grane svr. „obasjat ( o suncu)“ – Nemoj čekat da sunce grane, već porani. grasta ž „ ženska osoba sklona pomodarstvu i nemoralu“ – znam j ada je to to maslo one graste Kriste. greda 1. „dug komad drveta ( obrađen na sve četiri strane) za građevinarstvo, postavljaa se po dužini kuće, na gredice ( v – slime) „ 2. „malo uzvišenje, brežuljak ( nasuprot dolji) – na gredi nam je kuruz malo izgorio. Skraćenice pl. plural m. muški rod ž. ženski rod svr. svršeno, trenutno ( s obzirom na trajanje glagolske radnje) odabro: Mijo Mandić Jun -Jul 2010. KNJIGE U IZDANJU BUNJEVAČKE MATICE Lipota naše riči 400,00 din. Misec viri kroz virange 200,00 din. Široke grudi bačke ravnice 200,00 din. Jun - Jul 2010. Dida, pripovidaj mi 300,00 din. Buni, Bunievci, Bunjevci 1200,00 din. Bećarci 200,00 din. Put nade 150,00 din. Bunjevačka lipa rič 250,00 din. Horske kompozicije od narodnih do operskih horova 150,00 din. Muzička baština Bunjevaca 500,00 din. Istinu tražim 150,00 din. Istorija Šokaca, Bunjevaca i Bosanskih franjevaca 500,00 din. Bunjevačka lipa rič II 250,00 din. 23 OČISTIMO SRBIJU 2010.
© Copyright 2024 Paperzz
