U OKRILJU NACIJE
Etnički i državni identitet kod mladih u Bosni i Hercegovini
Uredili:
Danijela Majstorović i Vladimir Turjačanin
Centar za kulturni i socijalni popravak
Izdavač:
Centar za kulturni i socijalni popravak
Banja Luka
Uredili:
Danijela Majstorović
Vladimir Turjačanin
Recenzenti:
Eric Gordy, University College London
Stef Jansen, University of Manchester
Siniša Malešević, University College Dublin
Lektura:
Mijana Kuburić-Macura
Ova knjiga predstavlja zaštićeno autorsko djelo i ne smije se
kopirati niti umnožavati bez dopuštenja izdavača i autora.
U OKRILJU NACIJE
Etnički i državni identitet kod mladih u Bosni i
Hercegovini
Uredili: Danijela Majstorović i Vladimir Turjačanin
Banja Luka, 2011
Prepared in the framework of the Regional Research Promotion Programme
in the Western Balkans (RRPP), which is run by the University of Fribourg
upon a mandate of the Swiss Agency for Development and Cooperation,
SDC, Federal Department of Foreign Affairs.
The views expressed in this report are those of the authors and do not
necessarily represent opinions of the SDC and the University of Fribourg.
2 O autorima
Jasmina Husanović je vanredna profesorica na predmetima iz oblasti
kulturoloških studija i angloameričke kulture i civilizacije na Odsjeku za
engleski jezik i književnost Filozofskog fakulteta Univerziteta u u Tuzli. email: [email protected]
Danijela Majstorović je docentkinja na predmetima iz oblasti analize
diskursa, anglističke lingvistike, komunikologije, kulturoloških studija i
angloameričke kulture na Odsjeku za engleski jezik i književnost Filološkog
fakulteta Univerziteta u Banjaluci. e-mail: [email protected]
Maja Mandić je viša asistentkinja na predmetima iz oblasti anglističke
lingvistike i analize diskursa na Odsjeku za engleski jezik i književnost
Filološkog fakulteta Univerziteta u Banjaluci. e-mail: [email protected]
Asim Mujkić je vanredni profesor na predmetima iz oblasti političke
filozofije na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. e-mail:
[email protected]
Vladimir Turjačanin je vanredni profesor na predmetima iz oblasti socijalne
psihologije na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u
Banjaluci. e-mail: [email protected]
3 Posvećeno
našim studentima i studentkinjama, građanima i građankama, narodima i
narodnostima, konstitutivnim i nekonstitutivnim, koji se ne plaše, koji vole
sebe i druge, koji znaju o prošlosti, žive sada i gledaju u budućnost...
4 Predgovor
Bosna i Hecegovina, zemlja smještena negdje između tamnog
vilajeta i oaze multikulturalnosti, naseljena onima koji žive tu zato što vole i
onima koji žive tu zato što moraju, puna je dobrih ljudi i loših okolnosti.
Živeći u Bosni i Hercegovini, svaki dan smo suočeni sa specifičnim
društvenim kontekstom u kome se etnicitet i politika prepliću do te mjere da
više nismo u stanju da jasno razlučimo gdje su granice ovih fenomena. Kao
ljudi koji žive u tom društvu, inspirisani smo svakodnevnim političkim
dešavanjima, diskusijama o etnicitetu i međuljudskim odnosima na bazi
etničkog i političkog. Kao članovi akademske zajednice, fascinirani smo
činjenicom da više pišu o nama nego mi o sebi. Kakvo je ovo društvo i ko su
ti ljudi koji ga čine? Kako ljudi doživljavaju etnicitet, kako ga predstavljaju u
javnom i ličnom prostoru, i kakve to veze ima sa njihovim odnosom prema
drugima? Bez pretenzija na nalaženje "krajnjih odgovora" na ova pitanja, ali
sa željom da donekle osvijetlimo ove fenomene iznutra, onako kako ih mi
živimo, pristupili smo multimetodskoj studiji društvene konstrukcije
etničkog i državnog u našem društvu. Nadamo se da će knjiga biti
zanimljiva, kako akademskoj, tako i široj društvenoj zajednici.
Željeli bismo da zahvalimo svima koji su nam pomogli da rezultati
istraživanja i knjiga ugledaju svjetlo dana, a prije svega RRPP-u na
organizacionoj i finansijskoj podršci, s posebnim naglaskom na Anđelu
Lalović. Dalje, specijalno hvala neumornoj profesorici Ruth Wodak na
optimizmu i pomoći oko organizacije publikacije, bez čije energije i ideja bi
sve bilo mnogo dosadnije. Najiskrenije smo zahvalni i recenzentima (Eric
Gordy, Stef Jansen i Siniša Malešević) koji su odvojili dio svog vremena
tokom ljeta i pročitali naše rukopise. Maji Mandić smo beskrajno zahvalni na
njenoj požrtvovanosti, trudu, analitičkom umu i detaljnim opservacijama
tokom istraživanja, a Siniši Lakiću zahvaljujemo na pomoći oko statističkih
obrada. Hvala i svima koji su pristali da učestvuju u ovom istraživanju kao
"subjekti" koji su istovremeno i koautori ove studije. Na kraju, hvala i
porodicama i prijateljima, koji su pristali da slušaju naše beskrajne rasprave i
dileme vezane za život u BiH tokom rada na knjizi.
Publikacija koja je pred vama predstavlja rezultat istraživačkog
projekta "Konstruisanje etničkog i državnog identiteta kod mladih u Bosni i
Hercegovini", realizovanog tokom 2010. i 2011. godine, a potpomognutog
od strane Regionalnog programa podrške društvenim istraživanjima za
Zapadni Balkan (RRPP).
Banja Luka, 2011.
5 Sadržaj:
O autorima................................................................................................... 3
Predgovor .................................................................................................... 5
Uvod ............................................................................................................ 8
Dio I: Etnicitet u teoriji
Bosna i Hercegovina između individualne i kolektivne indiferencije ...... 19
Asim Mujkić
Nevolje s etnicitetom: neka teorijska razmatranja .................................... 33
Danijela Majstorović i Vladimir Turjačanin
Interdisciplinarno proučavanje i konceptualizacija etničkog identiteta:
sociopsihološki i diskursivnoanalitički pristupi ........................................ 47
Danijela Majstorović i Vladimir Turjačanin
Dio II: Etnicitet i etnički identitet u kvalitativnom fokusu
Pokušaj mjerenja etničkog identiteta: metode i uzorci ............................. 73
Vladimir Turjačanin i Danijela Majstorović
Etnički i državni identitet i etnonacionalizam u javnoj sferi u Bosni i
Hercegovini: slučaj glavnih štampanih medija ......................................... 84
Danijela Majstorović
Predstavljanje hapšenja Ejupa Ganića u dnevnim bosanskohercegovačkim
novinama ................................................................................................. 106
Maja Mandić
Više od krvi i tla?: etnički i državni diskursi kod mladih u Bosni i
Hercegovini ............................................................................................. 134
Danijela Majstorović
Govori u zagradama: diskursi o nama, nekad i sad................................. 174
Maja Mandić
Dio III: Socijalni identitet i međuetnički odnosi
Oblici i izraženost etničkih identiteta u BiH ........................................... 192
Vladimir Turjačanin
Percepcija etničkih grupa u BiH ............................................................. 220
Vladimir Turjačanin
Sociopsihološke odrednice etničkih distanci kod mladih u BiH............. 244
Vladimir Turjačanin
Dio IV: Izvan propisanih okvira
Upravljanje životom kroz biopolitičke/tanatopolitičke režime u Bosni i
Hercegovini: bauci emancipativne politike............................................. 266
Jasmina Husanović
7 Uvod
Danijela Majstorović i Vladimir Turjačanin
"Ako je, na primjer, Evroazija ili Istazija
(svejedno koja) neprijatelj danas, onda je to
moralo biti oduvijek, a ako činjenice govore
drukčije, onda treba izmijeniti činjenice.
Tako se istorija uvijek piše iznova."
Džordž Orvel, 1984.
Kada znamo da nam je loše, sljedeći korak je potraga za rješenjem.
U Bosni i Hercegovini (BiH u daljem tekstu) dobro je malobrojnima, a tu se
ne radi samo o pukom preživljavanju, mada je to, svakako, najveći problem.
Radi se o našem pravu da živimo normalnu svakodnevicu koja
podrazumijeva pristojnu svakodnevicu za nas, ali i za sve druge koji žive oko
nas. Ako su drugi obespravljeni, može li nama biti dobro? Sigurni smo da ne
može.Ako se u Bosni i Hercegovini danas postavlja pitanje kako da bude
dobro "meni" i "mojima", a ne svima, mnogo toga nije u redu. Da li ovako
razmišljaju mladi? Kako oni u čijim rukama leži organizacija
bosanskohercegovačkog društva budućnosti misle o sebi, "svojima" i
"drugima", koliko besmislenih podjela je već stvar "zdravog razuma",
"logike" i "opšteg znanja"? Da li će mladi ponavljati ustaljene diskurse
starijih generacija kojima se potvrđuje da se ne može zajedno, ili će stvoriti
svoj jezik i druge prakse kojima će utirati put zajedničkog dobra? Želja nam
je bila da u ovom istraživanju postavimo ova pitanja i vidimo kakvi su
odgovori na njih te pokušamo interpretirati ove odgovore i "naučnim
jezikom" vidjeti kakvu budućnost možemo očekivati u zemlji i regionu koji
skoro dvadeset godina nakon rata ne znaju kamo i kako dalje.
Kada govorimo o periodu poslije rata 1992−1995. ili o 'dejtonskoj
BiH' uvijek se nameću metafore poput 'podijeljenog društva', 'nemoguće
države', 'eksperimenta međunarodne zajednice' i slično. Zaista, bilo ko da se
upusti u promišljanje sukobljenosti etničkog identiteta i državnog ili
nacionalnog u BiH završiće u mrtvouzicama koje ove metafore sugerišu,
ponajprije u bezdanima nemogućnosti da se jednom zasvagda razmrse i
pomire ideološki čvorovi i krene ka 'boljoj budućnosti'. Naš zadatak u sklopu
ovog primarnog istraživanja nije bio lak − namjera nam je bila da
predstavimo, pozicioniramo i opišemo etnički1 i državni identitet u Bosni i
1
Pojmovi 'etnicitet' i 'nacionalnost' se naročito kad je riječ o istraživanjima u i o
bivšoj Jugoslaviji koriste kao sinonimi mada je u upotrebi i pojam 'etnonacionalnost'.
Radi preciznosti, a i zbog specifičnih istraživačkih pitanja, u ovoj knjizi namjerno
8 Hercegovini (BiH), kako u javnoj, tako i u privatnoj sferi, posredstvom
kvalitativne i kvantitativne metodologije dajući glavne koordinate i
interpretirajući osnovne trendove kad su u pitanju ova dva poprilično
sukobljena identiteta, ali i ukazujući na njima inherentne dinamizme.
Bez ulaženja u balkanistički diskurs 'vjekovne mržnje' i 'bureta
baruta', ključni razlozi za ovu sukobljenost danas posljedica su raspada
Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ u daljem tekstu) i
ratovima 1990-ih, koji, prema mnogima, još nisu završeni. Kao i u ostalim
postsocijalističkim državama, nacionalizam se i u BiH oblikovao kao
dominantna politička religija koja, prema Čoloviću (2011) 'za razliku od
komunizna koji je nudio sjajnu budućnosti, u svojoj ponudi ima sjajnu
prošlost'. Latentni i manifestni etnonacionalizam prisutan je u
bosanskohercegovačkom društvu nakon njegovog dejtonskog ustavnog
uređenja i posreduje se kroz medijsku sferu, obrazovanje i druge ideološke
državne aparate, ali i unutar privatne sfere, u kojoj preovladava afektivni
odnos prema mitovima i istinama na svim stranama. Nezanemarljiva je,
takođe, i savremena, burna istorija XX vijeka koja je prethodila i oblikovala
današnji etnonacionalizam, te mitsko, kompresovano vrijeme koje je lako
oživljavalo i bivalo ideologizovano (Velikonja, 2003), a osim nekoliko
izuzetaka, šesnaest godina po završetku posljednjeg rata u BiH itekako je
očit nedostatak javne sfere, u vidu slobodnih medija ili državnih odnosno
regionalnih komisija za istinu i pomirenje, u kojoj bi pluralitet istina i bilo
kakav konsenzus bili mogući. Smatrali smo da je prvi korak ka destabilizaciji
‘istina koje razdvajaju’ pokušaj da se ogole njihove argumentacijske premise
putem istorijske, političko-filozofske, socijalno-psihološke, te kritičke
analize sadržaja i diskursa kako bi se uvidjela priroda partikularističkih
ideologija koje se hrane delegitimizacijom drugog tako legitimizujući
podjele i moć koja se podjelama stekla i koja na njima počiva.
Ciljevi istraživanja i njihova opravdanost
Tematsku okosnicu ove studije svakako čine mladi ljudi kao
budućnost ove zemlje, ali i ljudi koje svakodnevno srećemo u svom
akademskom radu na univerzitetu. Pod mladima prvenstveno mislimo na
populaciju rođenu krajem 1980-ih, kao i tokom ratnih 1990-ih, koja mahom
ne putuje preko entitetskih ili državnih granica, živi u podijeljenoj državi, i u
u podijeljenim školama uči jednako podijeljene istorije i jezike i tako biva
socijalizovana u kontekstu gdje se zajedništvo i istorija brišu i precrtavaju
'kao da nas nikada nije bilo'. Kako u takvom kontekstu razumjeti Drugog kad
se o njemu/njoj gotovo ne može ni naučiti?
pravimo razliku između pojmova 'etničkog' odnosno 'etnonacionalnog' i 'nacionalnog'
kao državnog. Pojam 'etnički' ćemo koristi kada govorimo o specifičnim
identitfikacijama Srba, Bošnjaka i Hrvata, dok ćemo termin 'nacionalni' korisiti kada
govorimo o državnom odnosno bosanskohercegovačkom identitetu.
9 Ne treba da čudi da se danas mladi ljudi osjećaju interpelirani
pozivima radikalnodesničarskih, navijačkih i neofašističkih organizacija koje
pozivaju na direktnu i otvorenu mržnju prema Drugom. Opet ćemo citirati
Čolovića (Isović, 2011), koji kaže da ‘povika na desničarske omladinske
organizacije i njihove firere nema nikakvog efekta ako se ne pokaže ko su
njihovi ideološki mentori' te da se tu 'pored krivične i političke odgovornosti
mora razgovarati i o ideološkoj odgovornosti, o odgovornosti onih koji otrov
nacionalizma proizvode i puštaju u promet'. U udžbenicima istorije za
osnovnu i srednju školu nema priče o ratovima devedesetih, a kamoli
višestrukih perspektiva istine o možda najbratoubilačkijem ratu u savremenoj
balkanskoj istoriji. Umjesto toga, oni su najlakši plijen i vrlo lako mogu
postati taoci partikularističkih plemenskih ideologija i sve većeg
konzervativizma i šovinizma. Zanimalo nas je kako ovi 'mladi' u današnjoj
BiH vide sebe i druge, kakav je njihov stav i distanca prema pojmovima i
elementima etničkog i državnog, te kako (polu)privatno predstavljaju,
konstruišu i legitimizuju svoje identitete i pozicije s obzirom na javnu sferu
koja ih okružuje.
Pored otvorenih ideologa koje prepoznaje Čolović, Althusser (1970)
nas uči da ideologija djeluje i na suptilnije načine preko ideoloških državnih
aparata poput medija, vjerskih institucija, obrazovanja, a Gramsci (1971) da
se preko hegemonije, kao privremenog fiksiranja značenja, ostvaruje
pristanak na neku dominantnu istinu koju mi internalizujemo kao 'svoju' ili
istinu 'svog naroda' i 'pecamo se' na emotivnu retoriku kako je sav svijet
protiv nas. Problem etničkog identiteta ne mora da bude problem ukoliko
smo spremni da prigrlimo raznovrsne druge identitete kako sebe tako i
drugih, u nekom idealnom pluralitetu cirkulišućih viđenja, istina i
perspektiva. Problem nastaje u onom trenutka kada jedna istina biva
zaleđena, prečišćena, fabrikovana i kulturno "nadahnuta" sve sa
hobsbaumovski rečeno 'izmišljanjem tradicije' ali i retradicionalizacijom.
Problem se razvija kada ovakva istina suptilno rekontekstualizuje i revidira
prošlost, heroje i bitke, a eskalira kada ona u svom zahtjevu i legitimnosti
uključi mržnju i isključi drugog. Istina ne mora da bude onakva kakvu nam
ideolozi serviraju kada računaju na naše kratko pamćenje, strah i prazne
džepove i mi smo pokušali da vidimo koji su to dominantni diskursi u javnoj
bosanskohercegovačkoj sferi ali i u polujavnoj, jer pristup privatnoj sferi bez
ograničenja je gotovo nemoguć, kako se oni konstruišu i održavaju te kako
mogu biti destablizovani.
Kao jedan od najideološkijih državnih aparata prepoznali smo
medije i njihov diskurs i to ne u smislu teorija direktnih efekata masovnih
medija kao magičnog metka koji pogađa neinformisanu i lakovjernu publiku,
već prije u smislu suptilne kultivacije (Gerbner i Gross, 1976) određenog
svjetonazora, ali i dnevnog reda koji uspostavljaju (McCombs i Shaw, 1972).
Iako su ovi autori prvenstveno govorili o američkoj televiziji, teorija prema
kojoj izloženost medijskim sadržajima suptilno kultiviše posredstvom
televizije može se primijeniti i na ostale medije te javnu sferu uopšte. Kako
bismo dobili presjek u vremenu načina izvještavanja na etničke/državne
10 teme, zbog vremenske i ograničenosti finansijskim resursima, odlučili smo
se za praćenje pet vodećih štampanih medija u BiH u slučajno izabranom
periodu od deset dana. Ovo istraživanje pomoglo nam je da vidimo kakva je
izvještavačka norma i u kojoj se mjeri teme koje se tiču države razlikuju od
tema koje se bave etničkim, a kad su ovo dvoje u simbiozi. Ovaj presjek u
vremenu je svakako početna studija u smislu analize sadržaja jer bi za
sveobuhvatniju analizu bilo potrebno puno više vremena i istraživačkih
kapaciteta, ali u budućnosti, kao značajni pokazatelji dominatnih diskursa u
javnoj sferi, pored ovih, mogli bi se istraživati i drugi tekstovi/govori u
javnim institucijama, parlamentu, akademiji nauka, univerzitetu, kao i
zakoni, te sadržaji elektronskih medija i sl.
Pored istraživanja medija, najvše smo se bavili istraživanjima
mladih, kako u smislu kvalitativnih, tako i kvantitativnih metodologija. Kroz
istraživanja studentske populacije u čitavoj BiH, kroz kvalitativni pristup
fokusnih grupa, pokušali smo dobiti pristup ovim polujavnim diskursima da
bismo vidjeli kako mladi sebi tumače i predstavljaju ne samo svoje identitete
već i svoje svakodnevnice, kako legitimizuju svoje stavove, koliko uključuju
odnosno isključuju druge. Željeli smo da otkrijemo kroz kakve ideološke
matrice govore, čije naracije preuzimaju te kako su fluidni i dinamični
njihovi diskursi kada govore o sebi i drugima te kako mladi artikulišu svoj
otpor postojećim dominantnim istinama. Interesovala su nas njihova
ubjeđenja, ali i sumnje koje imaju kada govore o sebi i drugima te državi u
kojoj žive.
Pored empirijsko-istraživačkog dijela, u monografiju je ušlo i
nekoliko teorijskih poglavlja koji govore o relevatnoj teoriji i istraživačkim
pristupima kad je etnicitet u pitanju. Kako je u interdisciplinarnom pristupu
podjednako teško povući granicu i uzeti u obzir bogatstvo raznovrsnih
metodologija i pristupa, u monografiji su, pored ovih poglavlja, svoje mjesto
našla i dva teorijska poglavlja Asima Mujkića i Jasmine Husanović, koji
problemu etnonacionalizma prilaze iz jednako kritičkih, ali ipak različitih
uglova političke filozofije u smislu proučavanja temelja, preduslova i
problema etnonacionalizma u BiH, kao i posljedica suženih političkih
imaginarija koje bosanskohercegovački etnonacionalizam povlači.
Prijeratna Bosna i Hercegovina je bila jedna od tolerantnijih sredina
u SFRJ, bar kad su etnički stavovi u pitanju. Raspad zemlje do kog je došlo,
praćen krvavim ratom, ne samo u BiH nego i drugdje, ostavio je tragove u
vidu izgubljenih života, uništene ekonomije, ali i posljedica vidljivih u
svakodnevnim odnosima ljudi. BiH je nakon rata definisana kao oblik
federalne države zasnovane na etničkim podjelama političke moći, a
pripadnici najbrojnijih naroda BiH su se koncentrisali na teritorije u kojima
su činili apsolutnu većinu. Ova politizacija etniciteta, odnosno identiteta, uz
činjenicu da je multietničnost postala oblik paralelnog života etničkih
zajednica, dovela je do toga da se doživljaj pripadnika drugih naroda
konstruiše kao stran i dalek. Identifikovanjem etničkog sa političkim, došlo
se do toga da su BiH narodi postali realni takmaci u borbi za političku moć u
društvu, što se moralo iskazati i u sociopsihološkim relacijama. Istraživanja
11 etničkih distanci u poslijeratnom periodu su pokazivala izraženu psihološku i
socijalnu udaljenost pripadnika.
Pregled poglavlja
Knjiga koja je pred vama sastoji se od tri dijela: teorijskog dijela,
kvalitativnog istraživanja i kvantitativnog istraživanja i broji ukupno
dvanaest poglavlja. Prvi, teorijski dio sastoji se od tri poglavlja i u prvom
poglavlju pod nazivom "Bosna i Hercegovina između individualne i
kolektivne indiferencije" Asim Mujkić daje osnovne pretpostavke i
dijagnostifikuje postdejtonsku državu BiH kao etnopolitičku državu u kojoj
preovladava
politički
aranžman
partikulariteta
zagarantovan
konsocijacijskim ustavom, koji ovaj autor smatra etnokulturnom nepravdom.
Ovaj autor bosanskohercegovačko i ex-jugoslavenska društva u njegovoj
neposrednoj blizini smatra strukturno nasilničkim društvima pluralnih
homogenih kolektivističkih identiteta koja traju u nedovršenim državama kao
političkim zajednicama. Prema Mujkiću, hrišćanska ili islamska, ali i etnička
država, je ne-država jer se prema etniji ne odnosi kao država kao u opreci
spram razlike... već joj etnija nužno postaje sredstvom. Mujkić zagovara
model liberalne demokratije koji građanima i građankama garantuje da ne bi
bili diskriminisani po bilo kojem osnovu, a građansku demokratiju smatra
superiornijom ne zato što je 'istinitija', već zato što je 'slobodnija', što je,
prema ovom autoru, 'jedini kriterij u politici'. Nije ni čudo da su naši
ispitanici/ispitanice u svojim referencijalnim strategijama spram BiH svoju
državu definisali mahom kao 'nedržavu' i 'mrtvo slovo na papiru'.
U drugom poglavlju, autora Danijele Majstorović i Vladimira
Turjačanina, pod nazivom "Nevolje s etnicitetom: neka teorijska
razmatranja" daje se preliminarni uvod u etničke konflikte i problematiku te
iscrpan pregled osnovne domaće i inostrane literature kada su u pitanju
pojmovi nacije, etnije, etnonacionalizma i nacionalnosti. Razmataju se
različiti pristupi poput primordijalističkog, instrumentalističkog i
konstruktivističkog, preko različitih postesencijalističkih pristupa koji se
zalažu za odbacivanje pojmova nacionalnog identiteta i anarhiju definicija.
Nacionalizam se smatra fokusom identiteta i lojalnosti te predstavlja bazu
kolektivnog djelovanja, ali je istovremeno i heterogeni niz idioma, praksi i
mogućnosti okrenutih naciji koje su stalno dostupne ili su ‘endemične’ u
modernom političkom i kulturološkom životu. Etnonacionalnost, koja je
lišena sopstvene države i predstavlja lojalnost etničkoj grupi, vezana za
pretke, naslijeđe i očuvanje kontinuiteta, kao takva biva organizujući i
legitimizujući princip za koji su karakteristične prakse delegitimizacije i
relegitimizacije, što se očituje u konkretnom diskursu, odnosno kroz
kreiranje ‘nas’ i ‘njih’.
Treće poglavlje, Danijele Majstorović i Vladimira Turjačanina, pod
nazivom "Interdisciplinarno proučavanje i konceptualizacija etničkog
identiteta: sociopsihološki i diskursivnoanalitički pristupi" ocrtava teorijskometodološke pristupe analizi etničkog i državnog prostora i identiteta u BiH
12 dajući pregled najrelevantnije teorije i empirije u smislu interdisciplinarnog
izučavanja ovih fenomena kako u psihologiji, socijalnoj psihologiji, tako i
sociolingvistici i kritičkoj analizi diskursa.
Drugi dio knjige počinje četvrtim poglavljem "Pokušaj mjerenja
etničkog identiteta: metode i uzorci" Vladimira Turjačanina i Danijele
Majstorović, koji nas uvodi u istraživački dio i govori o metodu i uzorku,
kako za kvalitativni tako i za kvantitativni dio. U poglavlju se diskutuje o
pristupu, uzorku, instrumentima, varijablama, kao i procedurama
prikupljanja podataka (upitnici i fokus grupe), kodiranju (dio analize
sadržaja), pripremi vodiča sa pitanjima za vođene fokus grupe te obradi
podataka putem interpretativnih metoda analize sadržaja i kritičke analize
diskursa te obrade podataka uz pomoć statističkog programa R, te programa
za tabelarna računanja LibreOffice Calc. Takođe se govori o problemima
statičkog i dinamičkog 'mjerenja' identiteta i identitarnih stavova, kao i
etničkih distanci.
Peto poglavlje Danijele Majstorović pod nazivom "Etnički i državni
identitet i etnonacionalizam u javnoj sferi u Bosni i Hercegovini: slučaj
glavnih štampanih medija" predstavlja analizu sadržaja pet glavnih
bosanskohercegovačkih štampanih medija kako bi se vidjelo na koji način su
etnički i državni identiteti diskursivno konstruisani u bosanskohercegovačkoj
javnoj sferi, konkretnije − na kakvim diskursima počiva konstrukcija etnički
podijeljenog društva, odnosno entitetski podijeljene države. Putem analize
dominantnih diskursa u javnoj bosanskohercegovačkoj sferi, poglavlje
analizira kako ovi mediji glavnog toka interpeliraju svoju čitalačku publiku
govoreći prvenstveno o refeudalnom poretku i nedostatku, te
komercijalizaciji javne sfere, zatim diskursivnim matricama reprezentacija,
legitimizacija i prinude na kojoj se etno-nacionalni identiteti grade i na
kojima etnički nacionalizam počiva. Ovakva analiza sadržaja ima za cilj da
ponudi destabilizaciju mitova, metafora i drugih kognitivnolingvističkih
resursa koji, s obzirom na ‘vremensko tempiranje’ specifičnih novinskih
članaka, naročito u vrijeme pojačane medijske aktivnosti, ali ne i samo tad,
osiguravaju nesmetano očuvanje moći etnonacionalističkih elita u BiH. U
poglavlju se nudi i specifičan kritički orijentisani kodni list sa obzirom na
etničke, državne, entitetske i mještovite interpretativne okvire te se kroz
tekstualne primjere pojašnjava njihova struktura.
Šesto poglavlje Maje Mandić "Diskursivno predstavljanje slučaja
Ganić" zasniva se na analizi diskursa koji su se koristili u predstavljanju
hapšenja Ejupa Ganića u pet analiziranih bosanskohercegovačkih dnevnih
novina. Kako se radi o slučaju koji je dobio ogromnu medijsku pažnju, bilo
nam je zanimljivo analizirati sve članke o ovom slučaju i vidjeti na koji
način su predstavljeni glavni društveni akteri uključeni u ovaj slučaj, te koja
su pitanja stavljena u prvi, odnosno drugi plan. Svaka od ovih dnevnih
novina kroz slučaj Ganić progovara o temama koje su i inače u centru pažnje
domaćih medija te se nameće zaključak da se kroz izvještavanje o svakoj
značajnijoj temi u BiH prelamaju pitanja njene problematične unutrašnje
organizacije i lošeg funkcionisanja. Koristeći diskursivno-istorijski pristup
13 Ruth Wodak (2001), kao i Van Leeuwenov (1996) sociosemantički pristup
analizi predstavljanja društvenih aktera, u ovom članku se pokazuje na koji
način su predstavljene nerazriješene teme u bosanskohercegovačkom društvu
(npr. žrtve, agresori, ratni zločini, pravda, ugroženost, međunarodna
zajednica i sl.), te kako su te teme prikazane ili uslovljene pitanjem
nacionalnog, tj. etničkih identiteta.
Sedmo poglavlje Danijele Majstorović pod nazivom "Više od krvi i
tla?: etnički i državni diskursi kod mladih u Bosni i Hercegovini" analizira
kako mladi doživljavaju pitanje i stavove prema pripadnosti državi BiH te
kako je ista sinhronizovana ili u opoziciji sa etničkim identitetom. U
poglavlju se analiziraju diskursi mladih u osam fokus grupa prema
odrednicama poput 'tla' (teritorija, istorija, razlozi) i 'krvi' (identitet,
izvođenje i legitimizacija identiteta), a s obzirom na pitanja njihove
percepcije i odnosa (stavova) prema: državi BiH, naročito u smislu
poslijeratne 'dejtonske' BiH, stavovima prema međunarodnoj zajednici i
Dejtonu, te entitetskom uređenju, zatim državnom (nacionalnom)
bosanskohercegovačkom identitetu te etničkim identitetima i mogućnostima
odnosno nemogućnostima zajedništva u BiH. Poglavlje se bavi i
legitimizacijama koje su podupirale ovakve stavove, a koje su svoju
argumentativno-retoričku snagu crpile iz opšteg poznavanja i tumačenja
istorije i popularnih mitova, svakodnevnog života, kao i trenutnih političkih
pitanja.
Osmo poglavlje Maje Mandić bavi se istraživanjem unutrašnje
dinamike fokus grupa i nosi naziv "Govori u zagradama: diskursi o nama,
nekad i sad". U ovom poglavlju naglasak se stavlja na najdominantnija
pitanja koja su učesnici problematizovali. Pored pitanja o nacionalnom,
odnosno etničkim identitetima, koja su obrađena u sedmom poglavlju, među
njima su se izdvojila pitanja pasivnosti domaćih aktera, a naročito u odnosu
na ulogu međunarodne zajednice u i van Bosne i Hercegovine, kao i odnos
prema zajedničkoj prošlosti, na čije prakse se (ne) treba pozivati. Analiza
ovih diskursa pokazuje da učesnici sa teškoćom mogu da zamisle
funkcionalnije društvo, a posebno je problematično pitanje ko su subjekti
promjene koja bi svima bila prihvatljiva. Pored ovog pitanja, ispitanici su se
često pozivali na život u SFRJ, o kome oni nemaju neposredna saznanja, te
je veoma zanimljivo na koji način govore o tome i kakav uticaj ovo pitanje
ima na njihove diskurse o bosanskohercegovačkom društvu danas.
Treći dio knjige predstavljaju tri poglavlja Vladimira Turjačanina.
Deveto poglavlje pod nazivom "Oblici i izraženost etničkih identiteta u BiH"
razmatra da li je moguć nekonfliktni etnički identitet u društvu kakvo je
Bosna i Hercegovina. Trenutno, u našem društvu postoji problem
koegzistencije etničkih i državnog identiteta, što se prvenstveno manifestuje
kod grupa ispitanika hrvatske i srpske nacionalnosti, koji državu BiH ne
doživljavaju kao svoju, odnosno ne postoji značajna identifikacija sa njom.
Na bosanskohercegovačkoj javnoj sceni vidljiva su dva modela rješenja ovog
problema: prvi je dominacijsko-državni, koji naglašava primarnost državnog
identiteta i koji predlaže da sve grupe treba primarno da se identifikuju sa
14 dominantnim identitetom. Drugi je separatni − etnički model, koji daje
isključivi legitimitet etničkom, dok se državni uopšte ne prihvata, odnosno
prihvata samo kao formalna odrednica, bez osjećanja stvarne identifikacije.
Ipak, postojanje ovih dviju snažnih tendencija ne znači da je kod nas
apsolutno nemoguće da nastane novi oblik identiteta koji bi pomirio ove
suprotstavljene tendencije. Kod naših ispitanika, mladih žitelja BiH, kao
najizraženiji oblik nacionalne vezanosti uočena je tzv. višestruka vezanost, tj.
istovremena identifikacija sa sopstvenom etničkom (nacionalnom) grupom i
čovječanstvom u cjelini. Ovakav tip identiteta je dovoljno širok da u sebi
može da objedini sve humanističke vrijednosti, a da pri tom ne ugrozi
nijednu od postojećih lokalnih identifikacija. Tako, kao odgovor na pitanje
da li je nekonfliktni višestruki identitet moguć, odgovor je ne samo da je
moguć, nego da on kod nas već postoji. Međutim, ovakav identitet se ne
može razvijati ukoliko se ne odstrani politizacija etničkih identiteta, što u
ovom trenutku izgleda kao nemoguća misija. Ono što ova studija sigurno ne
može pružiti kao recept jeste način na koji se mogu izbjeći politizacije bilo
kojih identiteta, pa i etničkih, ali može da pokaže da je potencijal za
pozitivnu humanističku promjenu ugrađen u sve ljude i sve ljudske
zajednice, samo treba raditi na ostvarenju pogodne atmosfere u društvu.
Deseto poglavlje Vladimira Turjačanina pod nazivom "Percepcija
etničkih grupa u BiH" bavi se istraživanjem stereotipa u kontekstu
istraživanja etniciteta jer etnički stereotipi, kao dio kognitivno-evaluativne
strukture spoznaje etničkih kategorija, utiču na konstrukciju društvene
realnosti. Etnički stereotipi predstavljaju kognitivnu sliku "onih drugih" (ili
"nas"), sastavljenu od različitih atributa, praćenu evaluativnom procjenom na
skali "pozitivno –negativno", odnosno "dobro−loše". Ovo poglavlje se bavi
viđenjem sopstvene grupe, tj. karakteristikama etničkog autostereotipa, kao
sastavnog dijela socijalnog identiteta. Opažanje pripadnika drugih
nacionalnih grupa u BiH postalo je za nijansu pozitivnije u odnosu na
istraživanja tokom prethodnih godina, što može biti rezultat činjenice da je
terensko istraživanje rađeno u periodu kad nije bilo predizbornih i drugih
intenzivnih političkih aktivnosti, a može biti i naznaka postepenog
smanjivanja etno-političkih tenzija u društvu. Jedan od nalaza do kojih se
došlo govori o tome da izraženija etnička heterogenost socijalnog kruga
korelira sa pozitivnijim viđenjem pripadnika drugih grupa jer upoznavanje
pripadnika drugih društvenih grupa ili kultura, za najvjerovatniji efekat ima
barem malo "otopljavanje" grupnih percepcija, ali u poslijeratnoj BiH takođe
je izražena homogenizacija etničkih grupa po teritorijalnom principu, što u
okviru entiteta, što kantona i opština.
Jedanaesto poglavlje nosi naziv "Sociopsihološke odrednice
etničkih distanci kod mladih u BiH", a osnovni istraživački problem ovog
teksta predstavlja analiza etničkih stavova, konceptualizovanih putem
spremnosti na stupanje u socijalne kontakte sa pripadnicima drugih naroda,
te njihova veza sa oblicima i izraženošću etničkog identiteta mjerenim preko
oblika i izraženosti nacionalne vezanosti. U sferi sociopsihološkog, jasno je
da postoji klaster etničkih stavova koji objedinjuje etnocetrične stavove,
15 izraženu religioznost i neprihvatanje odnosa sa drugim etničkim grupama. S
druge strane, socijalno iskustvo ispitanika u kontaktu sa drugim narodima i
mogućnost identifikacije sa vlastitim narodom i čovječanstom istovremeno,
omogućava mladima da razviju otvorenost za kontakte sa drugima. Kretanje
etničkih distanci u proteklih deset godina, sa svim ogradama u vezi sa
reprezentativnošću uzorka istraživanja, pružaju optimističan pogled na
međuetničke odnose u ovom trenutku. Mladi su otvoreniji nego ranije za
kontakte i komunikacije, što je za jedno društvo čija se etnička parcelizacija
vrši već od osnovnog obrazovanja veliko postignuće. Element koji nedostaje,
a od kojeg u velikoj mjeri zavisi da li će se stvari i dalje kretati u tom pravcu,
zavisiće od definisanja društvenih vrijednosti van sfere etniciteta i politike,
tj. mogućnosti prihvatnja sebe i drugih kao ravnopravnih, te definisanja
identiteta ne u funkciji politike, već u funkciji razvoja ličnosti i ljudskih
odnosa uopšte.
Knjiga se završava dvanaestim poglavljem, "Upravljanje životom
kroz biopolitičke/tanatopolitičke režime u Bosni i Hercegovini: bauci
emancipativne politike", u kojem Jasmina Husanović istražuje načine otpora
upravljanju životom kroz biopolitičke i tanatopolitičke režime vidljive u
identitarskom teroru nejednakosti u Bosni i Hercegovini. Rad počinje
analizom odabranih upisa svakodnevnog života suvereniteta i dominantnih
političkih i društvenih imaginarija koji vladaju (inter)nacionalnim projektima
državotvorenja u društvima nakon masovnih užasa, kao što je to slučaj u
Bosni i Hercegovini. Potom se fokusira na frakture tih režima, gdje se može
ući u trag sjemenu politike nade kao spektru emancipacijske politike kroz
pojavu novih oblika kolektiviteta. Od posebnog interesa su intervencije u
području kulturne proizvodnje koje obuhvataju političke subjektivnosti i
projekte koji zahtijevaju društvenu transformaciju prema jednakosti i
slobodi.
Reference
Althusser, L. (1970). Ideology and Ideological State Apparatuses. Lenin and
Philosophy and other Essays (1971), pp. 121−176.
Gerbner G. and Gross, L. (1976). Living with television: The violence
profile. Journal of Communication, 26(2), 172−199.
Gramsci, A. (1971). Selections from the Prison Notebooks. New York:
International Publishers.
Isović, M. (2011, June 23, 2011). [Intervju sa Ivanom Čolovićem: I dalje
smo
u
mitovima
etničkog
nacionalizma].
6yka.
http://www.6yka.com/colovicintervju. Pristupljeno 23.6.2011.
McCombs, M. E. and Shaw, D. (1972). The Agenda-Setting Function of
Mass Media. Public Opinion Quarterly36(2), 176−187.
Van Leeuwen, T. (1996). The representation of social actors. In C.R. CaldasCoulthard and M. Coulthard (eds.) Text and Practices: readings in
critical discourse analysis. London: Routledge, pp. 32−70.
16 Velikonja, M. (2003). Religious Separation and Political Intolerance in
Bosnia-Herzegovina. CollegeStation, Tex.: Texas A&M University
Press.
Wodak, R. (2001). The discourse-historical approach. In R. Wodak and M.
Meyer (eds.) Methods of Critical Discourse Analysis. London: Sage,
pp. 83−94.
17 Dio I: Etnicitet u teoriji 18 Bosna i Hercegovina između individualne i
kolektivne indiferencije
Asim Mujkić
Bosanskohercegovačko i ex-jugoslavenska društva u njegovoj
neposrednoj blizini su strukturno nasilnička društva pluralnih homogenih
kolektivističkih identiteta koji se, s jedne strane, uglavnom temelje na
konfesionalnim razlikama i predstavljaju 'nedovršene' države, političke
zajednice (Đinđić, 1988), pa su stavovi ovog diskursivnog obrasca umreženi
u esencijalistički, onto-teološki lanac apsolutne izvijesnosti, s Bogom 'na
svojoj strani'. Temeljna karakteristika pristupa pitanju etnopolitičkog
identiteta, osobito u BiH, izvire, po mom sudu, u onome što Rogers Brubaker
naziva ‘analitičkim grupizmom’2. Riječ je tendenciji da se nacije i etničke
grupe tretiraju kao "supstancijalni entiteti kojima se mogu pripisivati interesi
i subjektivitet" (Brubaker, 2004: 31). U takvom jednom intelektualnom
svijetu iznenađujuće je lako razmijevati etnički konflikt kao nešto što se
dešava između dvije ili više u sebi identitetski koherentnih i odjelitih grupa –
npr. Srbi nasuprot Hrvata, odnosno Bošnjaka − naprosto subjekata, na
temelju čega je onda lako praviti pojednostavljujuće šeme njihovih odjelitih
političkih artikulacija koje naravno prigodno jednoznačno artikuliraju
njihove elite. 'Pojednostavljujuće' se u dominantnom diskursu ispostavlja kao
naturalizirajući ideološki stav koji hoće reći: 'tako-je-i-ne-može-bitidrugačije' s ciljem "'priznanja' postojećeg stanja stvari (das Bestehende) za
koje je 'zaista istina da je takvo, a ne drugačije'" (Althusser, 2008: 55). U
tekstu ću pokušati dokazati da je jedna takva politička konstelacija, u biti,
indiferentna podjednako prema individualnim građanima kao i prema
kolektivima koje, navodno, štiti.
S druge strane, takvo društvo je proizvod užasno nasilnih praksi
stvaranih otvorenom i legalnom upotrebom sile, etničkim čišćenjima i
genocidom, te čitavom mrežom diskriminatornih praksi u svakodnevnom
životu. Dakle, na djelu je hegemonija etno-kolektivističke naracije identiteta
koja opstoji na radikalnoj negaciji drugog koja je sama po sebi destruktivna
jer je njena ključna karakteristika proizvodnja i održavanje političkog
neprijatelja i stalno opiranje njegovoj institucionalizaciji, koja, sa svoje
2
Pod 'grupizmom' Brubaker podrazumijeva „tendenciju da se ograničene grupe
smatraju fundamentalnim jedinicama analize (i temeljnim konstituentima
društvenoga svijeta)“ (Brubaker, 2004: 2). Nadalje, Brubaker zaključuje kako
„'Grupa' funkcionira kao naizgled neproblematičan pojam koji se može uzimati
zdravo za gotovo i koji navodno ne treba pomnije istraživati niti objašnjavati. Kao
rezultat toga, imamo tendenciju da prihvaćamo zdravo za gotovo ne samo pojam
'grupe' već također i 'grupa' – tobožnjih 'stvari-u-svijetu' na koje se pojam referira“
(Brubaker, 2004: 7).
19 strane, prijeti da konflikt pretoči u dosadne procedure i 'isprazno javno
brbljanje'. Taj 'herojski', etnički nacionalizam kao postvarena 'filozofija
palanke' (Konstantinović, 2006), koji ustrajno odolijeva stalnoj
egzistencijalnoj opasnosti za svoj etnički kolektiv, čime ga drži na margini
političkog, nakon oružanog teritorijalnog razgraničenja ustremljuje se na
preuređenje svog biološkog tkiva, na utiskivanje identitetskih oznaka
uniformirajući javni prostor uz pomoć dominantnih metafora, fraza, rituala,
institucionalnih i kvazi-institucionalnih praksi etno-nacionalnog jedinstva,
užurbano proizvodeći svoj distinktivni nacionalni identitet, odnosno njegove
poželjne značajke na koje će se, kao na činjenice 'objektivnog' realiteta,
pozivati u svom svakodnevnom političkom djelovanju. On počiva na
normativizaciji etničkog, pri čemu "drugi načini življenja bivaju percipirani
kao pogrešni ili sumnjivi; vrijedni omalovažavanja i podložni
sankcioniranju" (Finlay, 2010: 38). Ali, upravo tamo gdje se odjelitost
'stvari-u-svijetu' treba potvrditi, u sebi-zaokruženom partikularitetu svoje
vlastite etno-kulture, na temelju čega kao fundamentalnog 'prava na
različitost' treba da bude otvoren prostor za generiranje korespondentnih,
partikularno naročitih politika, ili svojih etnopolitika, dakle upravo tamo gdje
je potrebno referirati na 'razgraničenje' prema onome Drugom, ustvari
'Sličnom'3, koje bi prebivalo u svom odjelitom drugačijem i stranom
nailazimo na 'zastrušujući' nedostatak reference, ili dovoljnog razloga. Taj
nedostatak reference 'drugosti', odnosno nedostatak kulturnih razlika koje bi
pružile 'dovoljan razlog' ili specifičnu instancu generiranja politike razlika
etnopolitika pokušava nadomjestiti vlastitom proizvodnjom kulturnih razlika.
Ova užurbana proizvodnja kolektivnih identiteta je u BiH značajno otežana
kulturnom bliskošću naših etničkih kolektivâ – ponajprije nepodnošljivo
istim jezikom kojim se služe i razumiju jedni druge, što dovodi do frustracije
usljed gubitka intimnosti i nemogućnosti potpunog odjeljivanja. Ništa bolje
ne stoje identitetske naracije niti s historijom koja obiluje tendencijama
međusobnog preplitanja i ukrštanja. Utoliko je etnopolitička proizvodnja
kolektivističkih identitetskih naracija agresivnija u svojoj diskriminativnosti,
nasilnija nad životom svakodnevlja, nerazumnija, utoliko je ta proizvodnja
razlike po svaku cijenu brutalnija i sveobuhvatnija – od vrtića pa do grobalja,
mogli bismo reći.
U slučaju nedostajanja ozbiljnih etno-kulturalnih razlika na temelju
kojih bi se projicirala i izgrađivala jedna kompleksno izdiferencirana
3
Zanimljiva je studija Russella Jacobyja „Bloodlust. Why we should fear our
neighbors more than strangers“ u kojoj podsjeća na dimenziju otkrića zastrašujuće
sličnosti koja u našem kontekstu značajno otežava, ako ne i onemogućava nesmetanu
proizvodnju nacije. Ako pogledamo slijed ratnih događaja u Hrvatskoj i BiH, mogli
bismo opaziti da su se najveći ratni zločini dešavali upravo u sredinama gdje se susret
sa sličnošću mogao svakodnevno verificirati u iskustvu. Pitajući se zašto male razlike
između ljudi dovode do veće netrpeljivosti nego kada su u pitanju velike razlike,
Jacoby podsjeća na Freudovu frazu 'narcizma malih razlika' i njegov stav da „upravo
male razlike kod osoba koje su inače vrlo slične pobuđuju osjećaj stranog i
neprijateljstva među njima“ (Freud u Jacoby, 2011).
20 politička građevina, od osudne važnosti za 'etnopolitičke poduzetnike'
(Brubaker, 2004) u Bosni i Hercegovini je da što uspješnije repliciraju
politički proizvedene etničke podijeljenosti u cijelom društvu, da ih što
temeljitije 'utisnu' u biološko tijelo svojih etničkih korpusa kroz specifične
rituale, prakse i obrasce razumijevanja i tumačenja stvarnosti. Nepostojanje
ubjedljive kulturalne razdaljenosti ne samo da ne znači da nema osnova niti
za politiku 'razdaljivanja', već je ono glavni motiv za jednu takvu politiku i
predstavlja svrhu takve vrste vladavine potvrđujući na taj način stav 'apostola
slobode', prosvjetiteljskog revolucionara Thomasa Painea, koji u svom
pamfletu Prava čovjeka opominje: "Nije čovjek neprijatelj čovjeku, već
neprijateljima postaju zahvaljujući pogrešnom sistemu vladavine" (Paine,
1945: 58). Preneseno u kontekst BiH, koja je nesporno multietnička (premda
je upitno koliko je možemo nazvati multikulturnom) zemlja, bit multietničke
dileme u političkoj dimenziji čija je osnovna karakteristika vladavina
etničkog kroz formulu 'tri konstitutivna naroda' danas nije kako inkorporirati
različite etnicitete u sistem vladavine – oni su prosto ustavno 'utjelovljeni' u
samo tkivo političke zajednice ove zemlje – već se ključnim nameće pitanje
kako umanjiti političku (ne kulturnu) relevanciju tri međusobno isključiva
etnička nacionalizma čije centrifugalno funkcioniranje blokira samu
održivost zemlje. Kako prekinuti ono što Zoran Đinđić naziva
"kolonizacijom države od strane društva4" (Đinđić, 1988)? Polje jedne takve
intervencije mora biti političko jer je, kako vidimo, sadržaj ovih
nacionalizama gotovo isključivo politički, a ne kulturalni, s izuzetkom
konfesionalnog. Ako mogu parafrazirati Richarda Rortyja, pitam šta ako se
namjesto pitanja o tome da li su etniciteti 'stvari-u-svijetu', odnosno postoje li
u svojoj kulturalnoj odjelitosti, okrenemo pitanju da li je uopće dobra ideja
da se nastavimo o tome pitati i kojim bi svrhama uopće mogao služiti jedan
takav razgovor. Koja je svrha koncepta etnosa, 'konstitutivnog naroda' i
kakvu korist imaju obični pripadnici tih etnosa od takvih pitanja5.
Odgovor na pitanje kojim bi svrhama uopće mogao da služi jedan
takav govor prethodi važnom pitanju iz sfere 'kulturne politike' koje glasi:
'Kako odrediti koji kolektivni identitet treba svoju institucionalnu i političku
zaštitu?'. U tekstu "Ostali – četvrti konstitutivni element ili strategija
demokratske transformacije?"6 ukazao sam na klasu etnonacionalističkih
4
Na djelu onda imamo mednu „metafizički utemeljenu zajednicu koja u sebe usisava
državu“ (Đinđić, 1988: 134); ili državu „nastalu kao rezultat prodiranja 'društva' u
'državu', tj. kao okupiranje prostora politike od strane jednog društvenog pokreta“
(Đinđić, 1988: 205).
5
Izvorno, Rorty se pita o koncepciji Boga i primjećuje: „Instead of asking whether
God exists, people have started asking whether it is a good idea for us to continue
talking about Him, and which human purposes might be served by doing so – asking,
in short, what use the concept of God might be to human beings. (...) what human
purposes are served by conceiving of such objects. We should reflect on whether
talking about them was a good idea“ (Rorty, 2007: 16).
6
A. Mujkić: „Ostali – četvrti konstitutivni element ili strategija demokratske
transformacije?“ u Mjesto i uloga 'Ostalih' u Ustavu BiH i budućim ustavnim
21 poduzetnika koja koristi takvu vrstu govora. To je klasa ljudi koja takvom
naracijom drži i održava etnopolitičku vlast i kao svaka vlastodržačka grupa
profitira od egzistencijalnog straha svojih podanika (naracija o etničkoj
odjelitosti uvijek je naracija o trajnoj 'ugroženost naroda'), od političke
proizvodnje kulturnih i društvenih razlika na koje se naknadno poziva kao na
'stvari-u-svijetu', 'prirodne datosti' koje legitimiraju takvu politiku razlike, na
kraju, od mutnih privatizacijskih i, općenito, novčanih transakcija.
Referirajući se na Weberovu tipologiju klasa, sugerirao sam da ta klasa
etnonacionalističkih poduzetnika predstavlja primjer 'svojinske klase' sa
sljedećim karakteristikama, prema Weberu:
Primarni značaj izričito privilegovane svojinske klase ogleda se u
sledećim činjenicama: (I) njeni pripadnici su u stanju da monopolišu
nabavku skupih potrošnih dobara, (II) oni mogu da kontrolišu
mogućnosti sprovođenja sistematske politike monopola u prodaji
ekonomskih dobara, (III) mogu da monopolišu mogućnosti
akumulacije svojine preko neutrošenih viškova, (IV) oni mogu da
monopolišu privilegije društveno korisne vrste obrazovanja ukoliko
one uključuju izdatke (Weber, 1969: 550).
Ma kakav im etnički predznak bio, klasna svijest etnonacionalističkih
poduzetnika – bošnjačkih, srpskih ili hrvatskih − u bosanskohercegovačkoj
političkoj praksi pokazuje se identičnom. Model etnonacionalističkog
poduzetništva operira uniformno, bez obzira na etničke i političke podjele u
svakom kutku naše zemlje. Stoga, ustvrdio sam da u BiH postoje samo dvije
politički relevantne kategorije. Prva je vladajuća klasa etnonacionalističkih
poduzetnika: političari, razni profesionalci u medijima, akademskoj zajednici
i društveno-političkim institucijama, u sferi privatnog i državnog
poduzetništva koji uživaju veliku moć koju prati razvijanje različitih
diskursivnih formacija na čelu s naracijom o etnosu kao 'stvari-u-svijetu' koje
objašnjavaju i legitimiraju specifične pozicije društvenih subjekata. Takva
klasa etnopolitičkih poduzetnika se pokazala kao grupa ljudi čija trenutna
volja limitira zakon. Druga je potlačena klasa ‘Others’ ili biološki rezervoar
za etno-identitetski upis ili 'otpis' koji se kroz niz političkih proizvedenih
performativnih praksi uvodi i iznova potvrđuje u etničkom, ili, prema
Weberu, to bi mogla biti klasa 'negativno privilegovanih' – jednostavno svih
drugih koji ne pripadaju klasi etnonacionalističkih poduzetnika, bili oni Srbi,
Hrvati, Bošnjaci, Jevreji, Romi, Queer, ateisti i drugi. Taj govor
etnonacionalističkih poduzetnika je govor same političke relevancije i
referentni okvir za određenje koji su to kolektivni identiteti koji će imati svu
institucionalnu i, sljedstveno tome, punu političku zaštitu, povlaštenu
poziciju. Razlozi za povlaštenje su političke, a nipošto kulturalne ili neke
znanstvene prirode. Ako je pak to tako, onda smo suočeni sa sljedećim
rješenjima za BiH, D. Abazović, A. Mujkić, F. Vehabović, E. Vajzović (ur.)
(Sarajevo: Fakultet političkih nauka, 2010), 75−90.
22 neprijatnim pitanjem: 'ako je to cijelo pitanje političke prirode, gdje je u
međuvremenu nestala kultura odnosno etnos kao stvar-u-svijetu od kojeg
smo prvobitno u razmatranju problema i pošli?' Na kraju, što je to što
zaslužuje zaštitu – neka ugrožena etno-kulturna praksa ili je pak to neka
politička grupa? Da problem bude još kompleksniji, ako pođemo od
Althusserovog poimanja ideologije i prihvatimo distinkciju represivog
državnog aparata i ideoloških državnih aparata7 (Althusser, 2008), odsustvo
jasnog i koherentnog represivnog državnog aparata u BiH i dominacija
kapilarnih ideoloških državnih aparata koja je po sebi ispreplićuća i konfuzna
onemogućava da se napravi koherentna klasna distinkcija, što razvodnjava
svaki pokušaj društvene kritike. Obično se, a osobito unutar jednog
marksističkog razumijevanja države, ova shvaća "kao snaga represivne
egzekucije i intervencije 'u interesu vladajuće klase'" (Althusser, 2008: 11).
Međutim, kako misliti sljedeće: u etnopolitičkoj državi kakva je BiH država
opstoji bez gotovo ikakve snage represivne egzekucije8 i bez bilo kakve
intervencije, ali s istim ciljem – da očuva interese vladajuće klase.
U takvom okruženju subjekcija građana teče bez represivnog
državnog aparata, prepuštena gotovo u potpunosti represivnim kvazidržavnim aparatima na nižim nivoima od državnog – entiteti i kantoni, te
razgranatoj mreži ideološkiih državnih aparata. U tome se krije genij
etnopolitike – održati stanje ne-države istovremeno održavajući i mehanizam
subjekcije koji je sada 'pušten s lanca', neuhvatljiv u svom kapilarnom
kolanju na nižim nivoima i društvenoj mreži potpuno otvoren arbitrarnoj
volji vladajuće klase koja usmjerava produkciju kulturnih razlika.
Bezdržavnost bosanskohercegovačke etnopolitičke države nipošto ne treba
shvaćati kao neko postmoderno stanje, kao neki post-ideološki provizorij,
već kao pred-modernu formu subjekcije koja je bliska nekoj savremenoj
verziji kmetstva, gdje su članovi društva potlačeni svojim rođenjem
zauzimajući neku vrstu predodređenog mjesta unutar šireg socio-političkog
prostora. Na taj način potvrđuje se uvid Zorana Đinđića prema kojem se
7
Althusser smatra da se represivni državni aparat sastoji iz „vlade, administracije,
vojske, policije, sudova, zatvora, itd.“, a da se ideološki državni aparati dijele na
„različite i specijalizirane institucije“, kao što su „religijski ideološki državni aparat,
obrazovni, porodični, pravni, politički, sindikalni, komunikacijski, kulturalni itd.“
(Althusser, 2008: 16−17). Pri tome „represivni državni aparat funkcionira uglavnom i
pretežno putem represije (uključujući fizičku represiju) dok u sekundarnom smislu
funkcionira putem ideologije“, dok „ideološki državni aparati funkcioniraju
uglavnom i pretežno putem ideologije, no također u sekundarnom smislu i putem
represije“ (Althusser, 2008: 19).
8
Odsustvo represije odnosi se u ovom paragrafu na represiju od strane institucija
države BiH, nipošto na institucije entiteta, osobito Republike Srpske i kantona u
Federaciji BiH, koje itekako mogu biti represivne. Analiza institucionalne represivne
moći, odnosno glavnog institucionalnog subjekta represije, u stvari, pokazala bi nam
na kojim se nivoima vlasti u BiH uistinu nalazi efektivna moć. Državni aparat u
etnopolitičkoj državi je 'decentraliziran' i redistribuiran na, samo nominalno, niže
nivoe vlasti.
23 "etnički pluralizam odlikuje normativnim apsolutizmom, karakterističnim za
organsku sliku svijeta. Saglasnost je tu pripisana, a ne postignuta. U
dispoziciji individuuma ne leži odluka o tome da li će pripadati nekom
takvom kolektivu. On je već rođen kao njegov član" (Đinđić, 1988: 60−61).
Na djelu je svojevrsna refeudalizacija društva koju karakterizira 'usisanost
države' od društva jer, upozorava Đinđić, "pravo na partikularnost se može
stabilizovati samo pod uslovom da je ostvarena opštost: demokratsko pravo
manjina ima smisla jedino u okviru opšteg prava za sve. Inače postaje
feudalna privilegija" (Đinđić, 1988: 175).
Posvetimo se još malo ovoj 'refeudalizaciji' u BiH. U odsustvu
'opštosti', na što upozorava Đinđić, kao da još preostaje samo ono
partikularno, koje bi da svoje međusobne odnose uređuje ne općenitom, već
nekom partikularističkom pravičnošću. Spram općenitog ustremljuje se
neprijateljski stav i ono se tumači kao 'nametanje', te namjesto
fundamentalnog pitanja o političkom aranžmanu koji bi počivao na pravdi sa
stanovišta svih građana političke zajednice, zadržavamo se na pravdi sa
stanovišta naroda i govorimo o etnokulturnoj, a ne građanskoj pravdi. Neki
autori konstatiraju, naime, da se o BiH može govoriti i kao o
multinacionalnom društvu, odnosno da je koncepcija 'nacionalnog
zaokruženja' etnije već dovršena ili je pri kraju. Tako Vlaisavljević (2006a:
176) tvrdi da su "tri nacije su već (gotovo) izgrađene u punoj svijesti o svom
biću, sa svojim političkim zastupnicima i nacionalnim (političkim, vjerskim,
obrazovnim, itd.) institucijama, standardnim jezicima, kanoniziranim
književnostima i historijama, čak i gotovo zaokruženim teritorijama na
kojima su postale 'većine'". S obzirom na to da je to faktičko stanje do kojega
se došlo, kako sam Vlaisavljević primjećuje, 'kroz masovne progone i
ubistva', "pokazalo se da nije lako pomiriti zahtjev nacionalnih pokreta, koji
žele da se njihov narod održi kao zasebno društvo, i neophodnost življenja u
zajedničkoj državi" (Vlaisavljević, 2006b). Sada bi, upravo u cilju očuvanja
zajedničke države, predlaže Vlaisavljević, trebalo pristupiti "ispunjenju
pravednosti prema tri ovdašnja naroda i njihovoj potrebi opstanka i gradnje
svog nacionalnog identiteta" (Vlaisavljević, 2006b). S tim u vezi treba nam
ustav, odnosno
osnovni društveni ugovor ne građana – pojedinac, nego čitavih
naroda, nacija kojima država treba jednako da pripada9 ... U
konsocijacijskom ustavnom ugovoru uvijek prepoznajemo
9
Zanimljivo je, na primjer, da srpska nacionalistička elita u BiH ne iskazuje takav
interes prema državi koja treba 'svima jednako da pripada', već isključivo prema
dijelu te države koji se smatra isključivo srpskim – Republika Srpska. U tom smislu
vrlo je malo ili nimalo interesa za Srbe koji žive izvan srpskog dijela zemlje. S druge
strane, bošnjačka politička elita, upravo, počiva na Vlaisavljevićevom modelu
društvenog ugovora, na takozvanom 'dogovoru naroda' – s jasnom referencom na to
'jednako pripadanje' države svim njenim konstitutivnim nacijama, no upravo zbog
toga im se pripisuju težnje za majorizacijom.
24 svojevrstan međunarodni ugovor. A takve ugovore je često teško
sklopiti. Oni su produkt pregovora, nerijetko dugih i mučnih
pregovora u kojima moć pregovarača, njihova vojna, ekonomska i
politička moć igra odlučujuću ulogu (Vlaisavljević, 2006c).
Dakle, mogli bismo središnje pitanje pravca u kojem će se kretati
razvoj bosanskohercegovačke političke zajednice redefinirati i na sljedeći
način – da li će BiH u skoroj budućnosti krenuti prema etnokulturnoj
pravdi10 ili pravdi za građanina? S tim u vezi nameće se nekoliko nedoumica.
Prvo, ako su konsocijacijski ustavni ugovori 'produkt pregovora, nerijetko
dugih i mučnih pregovora u kojima moć pregovarača, njihova vojna,
ekonomska i politička moć igra odlučujuću ulogu', onda su i oni (kao i
građanski iz te perspektive) etnokulturno nepravedni, posebno u Bosni, jer
počivaju na moći ili, kako sam Vlaisavljević kaže, 'na masovnim progonima
i ubistvima'. 'Nacija' koja je na taj način ostvarila više teritorije imat će
povoljniju poziciju u konsocijacijskom aranžmanu. Osim toga, mininacionalne-bosanskohercegovačke-države-u-nastajanju svoje nastajanje
duguju "etničkom čišćenju, (što je) cijena koja se ni politički, ni moralno ne
može opravdati" (Habermas, 2003: 107).
Drugo, šta je uopće etnokulturna pravda? Šta znači 'ispunjenje
pravednosti prema tri ovdašnja naroda i njihovoj potrebi opstanka i gradnje
svog nacionalnog identiteta'? Kao prvo, svako pozivanje na 'opstanak',
dosadašnja povijesna iskustva nas uče, predstavlja predvorje tiranije, a u
najboljem slučaju najava je neke skore redukcije građanskih prava i sloboda,
što smo imali prilike vidjeti na američkom primjeru nakon 11. septembra. Ne
bi li, s tim u vezi, pravda za ovdašnje narode i građane bila, na primjer,
funkcionalna socijalna država ravnopravnih naroda i građana, a ne
konsocijacija zasnovana na ekonomskoj, političkoj i vojnoj dominaciji u
kojoj su samo etnopolitičke elite ravnopravne, dok u atmosferi 'ni-mira-nirata' održavaju svoj poredak – projekt stvaranja mini-nacionalne države − na
diskriminaciji i segregaciji? Uopće, da li je legitimna intencija etnopolitičkih
elita koji predvode 'nacionalne pokrete' da njihov narod održe kao zasebno
10
U prilog razjašnjenju pojma etnokulturne pravde Vlaisavljević tvrdi da se ona, kada
je BiH u pitanju, odnosi na to da „zajednička država ne smije dati preimućstvo
nijednom narodu, a to znači ne smije biti nacija − država koja svoje građanstvo
polaže u većinski narod. Samo ravnopravna podjela vlasti, u federalnom ili nekom
blažem obliku konsocijacije, može spriječiti raspad ržave. Stabilnost složene,
višenacionalne države upravo ovisi o stepenu autonomije koji se može dodijeliti
zasebnim društvima kojima je stalo do svoje samoodrživosti“ (Vlaisavljević, 2006b).
Kada je u pitanju vlastiti etnonacionalni teritorij – entitet − unutar zajedničke države,
Vlaisavljević sugerira da etnokulturna pravda nalaže i sljedeće: „Postoji jednodušno
opredjeljenje kod svih nacionalno osviještenih političkih elita za građanski oblik
ustava, ali u svojoj vlastitoj državnoj zajednici, pa onda i spremnost da se priznaju
kolektivna prava drugim nacijama, pod uslovom da se u toj zajednici pojave kao
manjine. Logika jednonacionalnog − građanskog shvaćanja jeste entitetska logika, pri
čemu očito i čitava zemlja može biti jedan entitet“ (Vlaisavljević, 2006b).
25 društvo, ako je jedini način da se to postigne genocid (u fazi rata) i
segregacija (u fazi borbe za ustav). Treće, etnokulturna pravda za
bosanskohercegovačke narode u svom najidealnijem obliku sastojala bi se u
stvaranju njihovih nacionalnih država s jasnom etničkom većinom i
manjinskim pravima za sve ostale, uključujući tu i konstitutivne manjine11. U
tom – etnokulturnom − smislu može se govoriti o 'pravednosti' rata 1992–
1995. Naravno, smatram da uopće ne možemo govoriti o etnokulturnoj
pravdi u BiH u tom smislu. Iz te perspektive, na primjer, odluka Ustavnog
suda BiH o konstitutivnosti bosanskohercegovačkih naroda na cijelom
teritoriju BiH je vrhovna etnokulturna nepravda jer otežava započeti proces
nacionalnog zaokruženja, otežava nacionalnu teritorijalizaciju i, samim tim,
stvaranje etno-nacionalne države.
Četvrto, za konsocijaciju kao političku artikulaciju fundamentalnog
principa zajednice – etnokulturne pravde − potrebno je da postoji više
'zasebnih društava', međutim, da li je to zaista slučaj s
bosanskohercegovačkim narodima u BiH, ma koliko se njihove elite upirale
da to pokažu ili proizvedu? Zagovornici etnokulturne pravde polaze od
mjesta do kojeg tek treba doći, naime, pretpostavlja se 'faktička datost' tri
odjelite nacije − kulture koje su prekidom rata usporene u projektu
ostvarenja vlastitih nacionalnih država pod rukovođenjem svojih
etnopolitičkih elita. Međutim, do toga tek treba doći daljom segregacijom,
gaženjem individualnih prava, diskriminatornim praksama, pojačanjim
etničkim markiranjima vlastitog zamišljenog teritorija i, općenito, jačanjem
ekonomske i političke moći novih nacionalističkih elita koje su pozvane da
sklapaju konsocijacijske moduse upravo prema odnosima moći. Potrebno je
postaviti pitanje − zašto kao supstancijalitet priznajemo nešto što još nije
ostvareno? U ratu osvojeni teritorij još uvijek ne znači zasebnu, osvojenu,
odjelitu kulturu. Nije li najveća noćna mora nacionalista činjenica da
govorimo jezikom − jezicima koje možemo razumjeti, da dijelimo istu
historiju, da se, htjeli mi to ili ne, nanovo ustanovljuju najrazličitije socijalne
11
’Konstitutivne manjine’ stvaraju veliki problem u konstituciji etnokulturno
pravedne zajednice nacija unutar teritorije BiH. Prije svega, BiH je definirana kao
politička zajednica tri konstitutivna naroda na cijelom svom teritoriju. S tim u vezi,
eventualni manjinski položaj pripadnika konstitutivnog naroda u bilo kojem dijelu
BiH bio bi neustavan. U tom pogledu pripadnik 'konstitutivne manjine' ne bi se
razlikovao od pripadnika 'obične' manjine, da i ne govorimo o tome da pripadnost
manjini istovremeno znači i nekonstitutivnost. Dakle, ako bismo prihvatili da neko
može biti 'konstitutivni manjinac' u etničkoj republici konstitutivno većinskog, onda
je pridjev 'konstitutivan' besmislen i prazan i to u oba slučaja: pripadnik konstitutivne
manjine je naprosto pripadnik manjine, a pripadnik konstitutivnog većinskog naroda
je naprosto pripadnik većinskog naroda. U tom slučaju, etnička republika je zasebna
nacionalna država jer je tako razvrgnut ustavnopravni okvir države koji počiva na
principu konstitutivnosti tri naroda unutar cijele BiH. Eventualni dodatni mehanizmi
zaštite manjinskih prava koji bi pravili distinkciju između konstitutivnih i
nekonstitutivnih manjina ne bi mnogo ublažili problem jer bismo u tom slučaju
govorili o deficitu ili dopustivom stupnju redukcije nečije konstitutivnosti.
26 interakcije koje ni Dejton više ne može pratiti? Mehanizam etnokulturne
pravde u etnopolitičkoj praksi – praksi etničke jednakosti – pokazuje se kao
vrhunska nepravda koja od konstitutivnih naroda na nivou čitave države
pravi manjine u dijelovima te iste države.
Teorijski, prava etničkog kolektiva kao kulturna prava zamišljena su
da se članovima etno-kulturalne grupe osigura izražavanje i promoviranje
vlastitog kulturnog identiteta. No, u etnopolitičkoj zajednici kakva je BiH,
najmanje je riječ o kulturi. Pitanje etno-kulturne pravednosti uvijek se
pokazuje kao političko pitanje. Uvijek je stvar političke (ne artističke, niti
ekspertske, na primjer) zaštite afirmacija određene društvene grupe. Pitanje
'sigurnosti' – članovi određene etno-kulturne grupe treba da se osjećaju
sigurnim u svom grupstvu – također je političko pitanje. Pa ipak, političko
djelovanje u slučajevima etno-kulturne pravde se, izgleda, uvijek pakira u
neki ne-politički vokabular: govorimo o kulturnim djelovanjima, sigurnosti,
pa čak koristimo primordijalistički vokabular referirajući na etno-kulture kao
na prirodne vrste, gotovo kao na ugrožene vrste. Pravično bi bilo onda upitati
u kojem omjeru politika generira i proizvodi ono 'kulturno', pa čak nerijetko i
ono 'prirodno'? To je važan dio problema etnokulturne pravde koji treba
istražiti.
Peto, takav koncept, koji počiva na koncepciji etnokulturne pravde,
nedostatan je iz dodatnih razloga. Đinđić govori o tome da se 'pravo na
partikularnost može stabilizovati samo pod uslovom da je ostvarena opštost',
odnosno da se do općeg ne može doći mehaničkim zbrajanjem partikularnog.
Drugim riječima, kolektivna prava, kako će se argumentirati dalje u tekstu,
imaju smisla jedino u kontekstu općih, univerzalnih prava. U suprotnom, ona
ne bi bila ništa više od skupova arbitrarnih principa koji bi podsjećali na
principe koji vladaju u hobsijanskom prirodnom stanju. Kao posljedica ovog
argumenta, sistem osnovan na koncepciji etnokulturne pravde temelji se na
redukciji individualnih prava. Etnonacionalistička vizija BiH počiva na
redukciji individualnih prava i cijeloj, razgranatoj mreži diskriminatornih
praksi s ciljem stalne etničke homogenizacije. Svaki pak koncept koji počiva
na redukciji individualnih prava i sloboda, ma kakvim ga razlozima pravdali
– inferioran je. Svaki kolektivizam – nacionalistički, klasni, rasistički – koji
počiva na takvoj redukciji i institucionalno je etablira upravo je 'arhaičan' i
'neprihvatljiv'. Da li su bosanskohercegovački etnonacionalizmi takvi – to je
bespredmetno pitanje, a takvu dijagnozu potvrdio je i Europski sud za
ljudska prava u presudi u slučaju Sejdić-Finci vs. BiH. Šta uopće reći o
domaćim etnopolitikama koje počivaju ne na slobodnom individuumu, već
na 'oslobađanju od individua': najprije kroz procese stalne etnopolitičke
mobilizacije, proizvodnje nacionalnog jedinstva kroz koje pojedinci svoju
slobodu 'delegiraju' svojoj etnopolitičkoj eliti, zatim kroz ratne
'oslobodilačke' operacije etno-teritorijalne konsolidacije, postratna
'ohrabrivanja' građana da svoju 'slobodu kretanja' upotrijebe tako što će se
preseliti tamo gdje je njihov etnički tetitorij i/ili da doprinose očuvanju
tekovina 'nacionalne revolucije' kroz očuvanje etničkih markera, svojeg
teritorija, svoga dijela grada, svoje elite na vlasti. Takav etnopolitički
27 'društveni ugovor' počiva na egzistencijalnoj ugroženosti i strahu koji se
proizvode svakodnevno, osobito pred izbore,12 pa je to ugovor pod prisilom,
i kao takav, iz liberalno-demokratske perspektive, nevažeći.
No, kako stoji s odnosom kolektivnih i individualnih prava i sloboda
u etnopolitičkom okruženju? Da li se nužno, kako neki etnopolitičari i
njihovi teoretičari to prikazuju, ova prava međusobno isključuju? Nije li
općepoznato da se sva individualna prava uopće smisleno mogu prakticirati
jedino unutar nekog kolektivnog konteksta – untar određenog historijskog,
društvenog i političkog momenta, unutar određene društvene mreže
interakcija, unutar jednog ili više društvenih grupstava? Štaviše, upravo
uvijek je neki kolektiv taj koji garantira implementaciju i respekt
individualnih prava. Jasno je da se sva individualna prava prakticiraju samo
kroz kolektivno djelovanje, ili kolektivno, sveopće prihvaćanje ili garanciju
njihove implementacije, počevši od prava na život i imovinu. Dakle,
uživanje bilo kojeg individualnog prava mora biti kolektivno priznato i
podržano – najprije institucionalno, proceduralno i mehanizmima državne
sile − kako bi bilo koje individualno pravo ili sloboda uopće imala smisla.
Ista individualna prava koja su građanima BiH bila zagarantirana, na primjer,
Drugom deklaracijom ZAVNOBiH-a iz 1944. u kontekstu autoritarnog
socijalizma, bez takvog priznanja i garancije njihove provedbe, svakako su
bila besmislena. U modernoj buržujskoj demokratiji poštovanje individualnih
prava je, kao forma priznanja, osnovni obrazac našeg društvenog, dakle,
kolektivnog života, obrazac unutar kojeg uopće percipiramo onog drugog.
Zato je uvijek kolektiv taj krajnji garantor prava i sloboda individuuma i
stoga ima smisla zaključiti kako su sva individualna prava istovremeno i
kolektivna. Ali tu je potrebno upitati i sljedeće: 'Ne vrijedi li isto tako i
obrnuto, naime, da se kolektivna prava mogu legitimno prakticirati samo ako
iza njih stoji slobodni pristanak individua'? Ne radi li se onda, u suprotnom,
o represiji, i to u oba slučaja – neuspjeha grupe da garantira individualna
prava i neuspjeha da individuum svojim slobodnim pristankom garantira
pravo grupe? Nije li ova dvosmjerna represija karakteristika etnopolitičkog
poretka u BiH? Dakle, ako se individualna prava ne mogu smisleno
prakticirati ukoliko prava grupe kao cjeline nisu osigurana, da li možemo isto
tako tvrditi da se ni kolektivna prava ne mogu smisleno prakticirati ukoliko
individualna prava nisu u potpunosti zaštićena? U tome upravo počiva
sistemski nedostatak bosanskohercegovačkog ustavnopravnog političkog
aranžmana koji onda nužno opstaje na štetu jednog pola – u ovom slučaju
individualnih prava, čime s pravom stječe kvalifikaciju diskriminatornog. Da
li se možemo uzdati u rješenje koje nam nudi liberalni kulturalizam koji
pokušava zaštititi individualna prava i slobode građana konzervirajući
12
Uz političke izbore redovito se proizvodi i prigodni etno-mobilizirajući vokabular
koji se tiče raznih formi narodne ugroženosti: majorizacije, autentičnog, autohtonog i
neautentičnog, odnosno neautohtonog političkog predstavljanja.
28 etnokulturu u njenoj odjelitosti i partikularnosti, sa što je moguće manje
društvenih interakcija?
Moramo prihvatiti da su do određene mjere sve distinktivne
etnokulture represivne prema svojim članovima. U suprotnom, smatra se,
njeni bi se članovi vođeni vlastitim interesima, željama, socijalizacijskim i
tržišnim mehanizmima širega društva mogli slobodno utopiti u to šire
društvo i na taj način dodatno ugroziti način na koji se etnokultura zamišlja
kao takva u svojoj odjelitosti. Nastojanje liberalnog kulturalizma na zaštiti i
etnokulture i individualnih prava postaje krajnje paradoksalno: zaštitom
individualnih prava i sloboda, on, dugoročno, dezintegrira partikularnu
kulturu, dok zaštitom etnokulturalne partikularnosti kolektiva on tolerira
internu represiju njenih članova, svojih građana te tako, dugoročno, postaje
sponzor represije. Liberalni kulturalizam tako u oba slučaja postaje iliberalni
kulturalizam jer i grupu i individuum promatra esencijalistički – kao
međusobno odvojene stvari-u-svijetu.
Problem grupnih, kolektivnih prava javlja se kada su mehanizmi i
procedure liberalno-demokratske države postale, kako se obično kaže,
prijetnjom partikularitetu etnokulture. To je argument koji se isuviše često
poteže u domaćim raspravama u vezi sa 'opasnosti građanske države'. No,
ono što promiče u toj brizi i strahu za opstojnost vlastite etnokulture je
sljedeće pitanje: Šta ako nam je naše članstvo u, vidjeli smo, politički
proizvođenoj etnokulturnoj zajednici nametnuto i održavano represivnim,
političkim i institucionalnim mjerama i na taj način postalo prijetnjom našoj
individualnoj slobodi? Šta bi bilo strašnije – prvi ili drugi scenarij? Drugi
scenarij živimo i iskušavamo svakodnevno. To je opcija etnokulturne pravde
sa svim svojim etničkim čišćenjima, mobilizacijama i diskriminacijama.
Prva, liberalno-demokratska, sa svoje strane, u kontinuitetu biva odbacivana
– i to u jednom cinično hegelijanskom maniru – 'iz samog pojma'. Postoje li
pak razlozi da se prvog scenarija plašimo manje nego ovog postojećeg
drugog, zastrašujućeg? Kada govorimo o liberalno-demokratskoj, ili
'građanskoj' koncepciji, onda ona ne podrazumijeva ono što Bruno Bauer
(Marx, 1976) pretpostavlja, a što etnonacionalistički kritičari liberalne
demokratije u BiH 'posve sigurno znaju', naime, to da bi se Židov
emancipirao kao građanin mora prethodno napustiti svoje židovstvo. Karl
Marx u svom čuvenom "Prilogu židovskom pitanju" jasno ukazuje na to da
država ukida na svoj način razliku po rođenju, staležu, obrazovanju,
zanimanju kad rođenje, stalež, obrazovanje i zanimanje proglasi
nepolitičkim razlikama, kad bez obzira na te razlike svakog člana
naroda proglašava ravnopravnim učesnikom narodnog suvereniteta,
kad sve elemente zbiljskog narodnog života razmatra sa stajališta
države. Daleko od toga da prevlada ove zbiljske razlike, ona
naprotiv egzistira samo pod njihovom pretpostavkom, osjeća se kao
politička država i ističe svoju općenitost samo u suprotnosti prema
ovim svojim elementima. Samo tako, iznad posebnih elemenata,
država se konstituira kao općost (Marx, 1976: 63).
29 Bosna i Herzegovina kao etnopolitička država je politički aranžman
partikulariteta čije su razlike upravo političke razlike, na temelju čega onda
njezini individualni građani kao takvi ne mogu biti ravnopravni učesnici
narodnoga suvereniteta. Kršćanska ili islamska, ali i etnička država, naprosto
je, u skladu s ovim Marxovim uvidom, "ne-država" jer se prema etniji ne
odnosi kao država kao u opreci spram razlike ponad koje bi se ustanovila kao
općost, već tek 'etnički'. Etnija joj, da parafraziram Marxa, nužno postaje
sredstvom, "a ona je država licemjerja" (Marx, 1976: 67). Dakle, upravo nam
je potrebna liberalna demokratija da bilo koji građanin ne bi bio
diskriminiran po bilo kom osnovu, po bilo kojoj grupnosti kojoj pripada,
kako onaj koji prioritizira neki građanski identitet tako i onaj koji prioritizira
etnički, konfesionalni, rasni, kakav-god-grupni identitet. Pravda za građanina
tako se pokazuje preduslovom za svaku etnokulturnu pravdu. Etnokulturna
pravda sama, istrgnuta iz uvezanosti s građanskom pravdom, vidjeli smo, ne
samo da ne podrazumijeva pravdu za građanina, već počiva na redukciji
prava i sloboda za građanina, pa samim tim i za etničke kolektive na koje se
odnosi. Upravo nam Marx govori o nužnosti da država kao općost zauzme
svoju poziciju u suprotnosti prema svojim konstitutivnim elementima
razlike. Ta se pak općost ne može postići postuliranjem partikularnog – tog i
tog etničkog, klasnog ili rasnog, na primjer – sada za opći princip. U
partikularističkoj zemlji, kao što je naša, koja čak ustavno prioritizira samo
jedan vid grupstva, nužnim se čini da ostale identitetske forme bivaju
marginalizirane, diskriminirane, otuda i tvrdim da takvi politički sistemi jesu
nužno diskriminatorni (kao što je to nekoć bio socijalistički) ma kakvim
'demokratskim' procedurama bili održavani.
Građanska demokratija, ili nešto što bismo svakako mogli nazvati
liberalnim pluralizmom, naravno nije savršeno društvo i dešava se
marginalizacija nekih kolektivnih prava, grupstava, ali ti sistemi nude i
korektivne mehanizme, drže otvorenim prostore za deliberaciju i građansku
akciju. Prostori su otvoreni jer ne postoje institucionalizirane 'zajedničke
vrijednosti', već samo efikasne zajedničke institucije, da parafraziram Johna
Graya, koje tek omogućuju da se pluralitet razlika artikulira u svojoj punini
(Gray, 2000). Građanska demokratija je, nasuprot tvrdnjama
bosanskohercegovačkih etnointelektualaca, posvećena pluralizmu, odnosno
maksimizaciji mogućnosti za individualne varijacije i grupne
varijacije sve dok ove druge omogućuju razvoj sposobnosti
individua da se stvaraju. Izgleda mi da je jedina homogenizacija
koju liberalna tradicija zahtijeva jedan sporazum između grupa da
surađuju jedna s drugom u podršci institucijama koje su posvećene
osiguravanju prostora za što je moguće više pluralizma (Rorty,
1999: 237).
Kolektivistički sistemi su u tom pogledu beznadežni – dovoljno je
samo vidjeti kako se etnopolitičke oligarhije u mjesecima nakon presude
Suda u Strassbourghu naprežu da obesmisle presudu Suda za ljudska prava
30 pokušavajući je uzaludno etnicizirati ('četvrta stolica' u Predsjedništvu).
Građanska demokratija je superiornija jer je slobodnija, a ne zato što je
'istinitija'. Istinitost zahtijevamo kao jedini kriterij u znanosti, slobodu pak
kao jedini kriterij u politici.
Kako god gledali na problem, jedino individualna prava i slobode
nude mogućnost da se građanin zaštiti od posezanja svake vrste, a pogotovo
kolektivističkih političkih posezanja. Jer, kada je građanin po zakonu, pa i po
samom ustavu zemlje, predeterminiran isključivo kao pripadnik ove ili one
grupe, postaje utoliko neizbježno da se prema njemu ili njoj odnosi kao
instrumentu, elementu nečeg 'većeg' od njega ili nje same, kao objektu za
ostvarenje izvanjskih ciljeva, odnosno objektu za proizvodnju naročitog
kolektivnog subjekta u rukama proizvođača tog kolektivnog subjekta, ili
političkih predstavnika te grupe.
Reference
Althusser, L. (2008). Louis Althusser, On Ideology. London, New York:
Verso.
Brubaker, R. (2004). Ethnicity Without Groups. Cambridge, Mass., and
London: Harvard University Press.
Đinđić, Z. (1988). Jugoslavija kao nedovršena država. Novi Sad: Književna
zajednica Novog Sada.
Finlay, A. (2010). Governing Ethnic Conflict: Consociation, identity and the
price of peace. London and New York: Routledge.
Gray, J. (2000). Two Faces of Liberalism. New York: The New Press.
Habermas, J. (2003). Borbe za priznanje u demokratskoj pravnoj državi. U
A. Gutman (ur.) Multikulturalizam, (pp. 93−122). Novi Sad: Centar
za multikulturalnost.
Jacoby, R. (2011). Bloodlust. Why we should fear our neighbors more than
strangers. http://chhronicle.com/article/Blood/ust/126865/. Preuzeto
3.4.2011.
Konstantinović, R. (2006). Filosofija palanke. Beograd: Otkrovenje.
Marx, K. (1976). Prilog jevrejskom pitanju iz K. Marx i F. Engels, Rani
radovi. Zagreb: Naprijed.
Mujkić, A. (2010). Ostali – četvrti konstitutivni element ili strategija
demokratske transformacije? U D. Abazović, A. Mujkić, F.
Vehabović, E. Vajzović (ur.) Mjesto i uloga 'Ostalih' u Ustavu BiH i
budućim ustavnim rješenjima za BiH, (pp. 75−99). Sarajevo: Fakultet
političkih nauka.
Paine, T. (1945). The Complete Writings of Thomas Paine, collected and
edited by Philip S. Foner. New York: Citadel Press.
Rorty, R. (1999). Philosophy and Social Hope. London: Penguin Books.
Rorty, R. (2007). Philosophy as Cultural Politics. Philosophical Papers Vol.
4. Cambridge University Press.
Vlaisavljević, U. (2006a). Ustav i zemljišni posjed. Status br. 9, 166−176.
Mostar.
31 Vlaisavljević, U. (2006). Pravda narodima i građanima. Nezavisne novine,
31.03.2006. Preuzeto sa www.nezavisne.com 3.4.2011.
Vlaisavljević, U. (2006c). Sporazumi o nametnutom ustavu. Nezavisne
novine, 24.03.2006. Preuzeto sa www.nezavisne.com 2.4. 2011.
Weber, M. (1969). Društvena stratifikacija i klasna struktura. U T. Parsons
et. al. (ur.) Teorije o društvu: Osnovi savremene sociološke teorije,
(pp. 550−598). Beograd: Vuk Karadžić.
32 Nevolje s etnicitetom: neka teorijska razmatranja
Danijela Majstorović i Vladimir Turjačanin
Uvod
Ako pođemo od skorašnjeg društveno-istorijskog konteksta, svaka
priča o Bosni i Hercegovini (tako i o čitavoj regiji) počinje od raspada SSSRa i čitavog Istočnog bloka, kada započinje i rastakanje SFR Jugoslavije na
njene kostitutivne dijelove − savezne republike. U tom periodu, tačnije 1992.
godine, Bosna i Hercegovina postaje, po prvi put u modernoj istoriji,
samostalna država. Tad, nešto nakon početka sukoba u Hrvatskoj, izbija i rat
u BiH, koji traje do 1995. i završava se takozvanim "dejtonskim mirovnim
sporazumom", nakon čega se BiH definiše kao tronacionalna država13. Rat je
ostavio duboke i dugotrajne posljedice na bosanskohercegovačko društvo.
Prije rata, BiH je imala nešto oko 4,4 miliona stanovnika. Najveći procenat
stanovništva su činili pripadnici tri dominantna konstitutivna naroda:
Bošnjaci (koristio se termin Muslimani) oko 44%, Srbi oko 31%, Hrvati oko
17%. Pored najbrojnijih naroda, bio je određen broj Jugoslovena (oko 6%) i
ostalih (oko 2%). Pošto od 1991. godine nije izvršen popis stanovništva, broj
stanovnika se može samo procijeniti i on se danas procjenjuje, prema
podacima Agencije za statistiku BiH, na oko 3,8 miliona. BiH se teritorijalno
i politički sastoji od tri jedinice: dva entiteta (Federacija BiH i Republika
Srpska), te Distrikt Brčko. Federacija BiH se sastoji od 10 regiona (kantona),
Republika Srpska je podijeljena samo po opštinama, dok Distrikt Brčko čini
grad Brčko. Organizacija vlasti se odvija na nivou kantona, entiteta i
državnom nivou, te svi ovi nivoi imaju zasebne administrativne strukture, što
sistem uprave čini veoma kompleksnim, skupim i sporim.
Specifičnost BiH je institucija visokog predstavnika međunarodne
zajednice, čija ovlaštenja ga čine vrhovnim zakonodavnim i izvršnim
autoritetom u državi, te na neki način čini BiH svojevrsnim protektoratom
(Bieber, 2008). Administrativne podjele na neki način ocrtavaju i etničke
podjele, pa tako veliku većinu stanovništva RS čine Srbi (oko 81%), a FBiH
Bošnjaci (73%) i Hrvati (17%)14. Po ekonomskom razvoju (UNDP Human
Development Index), BiH se 2011. godine nalazi na 70. mjestu u svijetu i
među 10 najnerazvijenijih zemalja je u Evropi. Procjenjuje se da u BiH ima
oko 500 000 nezaposlenih i prosječna plata iznosi oko 780KM (398 €).
Obrazovni sistem je, takođe, baziran na nacionalnim principima.
13
Zanimljiv dodatak terminu nation-state (nacija − država) jeste da je današnje
uređenje BiH možda osnov za novi termin: tri-nation state (tronacionalna država).
14
Podaci prema McGonagle et al. (2003).
33 Ministarstva obrazovanja postoje u svakom kantonu i u entitetima. Nastavni
planovi i programi u osnovnim i srednjim školama organizovani su oko
zajedničkog jezgra nastavnih predmeta, te nacionalnih grupa predmeta (jezik,
istorija, geografija, priroda i društvo), koji su formulisani kao predmeti
konstitutivnih naroda. Zbog ovakve prirode obrazovanja, javljaju se
specifični fenomeni, poput "podijeljenih škola", u kojima su djeca različitih
nacionalnosti fizički izolovana jedna od drugih da bi mogla da pohađaju
nacionalno specifičnu nastavu. Ovakva organizacija čitavog političkog i
društvenog sistema oko principa "konstitutivnih naroda" stvara poseban
okvir, ne samo za političke strukture, već i za međuljudske odnose, koji
neminovno bivaju označeni etničkim granicama.
Međuetnički odnosi (uglavnom sukobi) nisu specifičnost samo ovog
našeg prostora − mogli smo vidjeti da je s kraja dvadesetog vijeka količina
sukoba bazirana na etnicitetu bila zapanjujuća: od sukoba Hutua i Tutsija u
Ruandi, Čečena i Rusa u Ruskoj federaciji, Kurda i Turaka u Turskoj, Kurda
i Iračana u Iraku, Arapa i Jevreja na Bliskom istoku, Tibetanaca i Kineza u
Kini, pa do evropskih primjera u Sjevernoj Irskoj, baskijskog separatizma u
Španiji ili "mirne zategnutosti" odnosa između Flamanca i Valonaca u
Belgiji. A zbog čega je danas važno proučavati etnički identitet u BiH?
Ovakvo pitanje je, u stvari, retoričko, jer se raspodjela političke moći danas u
BiH odvija isključivo na bazi etničke pripadnosti, a nigdje se etnički identitet
ne mobiliše tako lako kao što je to slučaj u politici. Osim toga, etnicitet je
upisan i u zakone, tako da imamo predstavnike "konstitutivnih naroda" kao
predsjednike i potpredsjednike državnih i entitetskih političkih organa. Tako
smo došli do glavnog problema našeg istraživanja: kako se ovakva
isprepletenost političkog i etničkog oslikava u ponašanju, razmišljanju i
afektivnom doživljavanju omladine u BiH? S jedne strane, to nas vodi
boljem razumijevanju društva u kojem živimo, a s druge strane − dajemo
doprinos društvenim naukama opisom specifičnog konteksta kakav nalazimo
u BiH.
Terminološka zbrka: etnicitet, narod, nacija u teoriji
U moru literature o nacijama, nacionalizmu, kao i nacionalnom
odnosno etničkom identitetu, česti su terminološki nesporazumi, pa smo,
kako bismo izbjegli moguće semantičke stranputice, prvo željeli da teorijski
pojasnimo šta se pod ovim terminima podrazumijeva u danas dostupnoj
teoriji. Etnička pripadnost i etnička grupa su termini koji se u našoj15
sociološkoj i psihološkoj literaturi i naučnoj sferi pojavljuju tek nakon ratova
1992−1995. godine. Prije toga, u periodu SFRJ, adekvatna terminologija je
obuhvatala termine narodi i narodnosti za etničke grupe, i to narodi za
velike, a narodnosti za manje grupe. Termini nacija i nacionalnost su,
15
Kad kažemo „našoj“ mislimo na bibliografiju na srpskohrvatskom, srpskom,
hrvatskom, bosanskom i ostalim srodnim jezicima − literaturu koja ima porijeklo sa
prostora SFR (ili „bivše“, kako neki preferiraju) Jugoslavije.
34 takođe, služili za oznaku etničke pripadnosti, a tek rijetko za oznaku
nekakvog državnog identiteta. Npr. Rot i Havelka (1973) govore o dvije
vrste identifikacije: nacionalnoj i jugoslovenskoj vezanosti. S druge strane,
jedan od prvih autora koji koriste termin etničko kao sinonim za nacionalno
jeste Đurić (1980) u svojoj monografiji "Psihološka struktura etničkih
stavova kod mladih". Čak i termin nacionalizam, ozloglašen u vrijeme SFRJ
jer je označavao pečat na ulaznici za zatvor, u stvari je značio širenje etnički
zasnovane mržnje, odnosno podrivanje temelja federalne države.
Etnocentrizam je termin koji se u zapadnoj literaturi javlja dosta rano
(Sumner, 1906), u značenju pretjerane vezanosti za sopstvenu i
omalažavanje drugih etničkih grupa, a u našoj literaturi se javlja dosta
kasnije.
U većini radova iz psihologije sa naših prostora nije povučena jasna
granica između etnije i nacije (npr. Kuzmanović, 1994; Čorkalo, 1998;
Milošević-Đorđević, 2003; Turjačanin, 2005), ali neka saglasnost u
društvenim naukama postoji oko toga da se granica između etnije/ etničke
grupe i nacije koristi u vezi sa razvojem političke države, odnosno
nacionalne države (eng: nation-state) u periodu modernizacije. Mada se
preferira korištenje termina etničko kao oznake specifičnih etničkih grupa, a
nacionalno kao oznake državne pripadnosti, ponekad imamo očigledno
drugačije shvatanje termina etnicitet, i to u smislu etničkih manjina, kao i
preklapanje rasnog i etničkog identiteta, pogotovo kad je riječ o literaturi
koja potiče iz SAD-a (Phinney, 1996).
Treba naglasiti da i u zapadnoj literaturi često imamo terminološke
nejasnoće. Termin etnicitet, koji bi se kod nas mogao prevesti kao etničnost,
postoji u značenju klase osobina koju neka grupa/zajednica/kolektiv
posjeduju, a kao imenička oznaka same grupe povremeno se koristi izraz
etnija, porijeklom iz francuskog jezika, ali ga koriste i autori sa engleskog
govornog područja (Smit, 1998: 40). Ova terminološka zbrka ima porijeklo u
nejasnoći samog pojma etnije, odnosno nacije ili naroda, te mnoštva
teorijskih određenja ovih termina, što ćemo i vidjeti u nastavku ovog teksta,
kao i drugim tekstovima u ovoj knjizi. Stoga ćemo se mi, u duhu lokalnog
konteksta, i dalje služiti terminima etnicitet/nacija/narod kao sinonimima, s
tim da ćemo prednost uvijek davati terminu etnicet, zbog specifičnosti
situacije u BiH. S druge strane, ako budemo željeli da ukažemo na
identifikaciju sa širim zajednicama poput države ili nad-državnih zajednica
(npr. Evropa), to ćemo posebno naglasiti.
Identitet, bilo etnički ili rodni, modernisti i postmodernisti smatraju
društvenim konstruktom koji se diskursivno proizvodi bilo na temelju
subjektivnog zamišljanja nacije kao zajednice uz pomoć maternjeg jezika
kao okosnice etničkog identiteta (Anderson, 1983) mada ti mnogi pripadnici
nacije neće nikad upoznati ostale članove te zajednice, ali je on i
performativan i izvodi se kroz ponavljanje stilizovanih činova (Butler, 1990)
tog identiteta. Fishman (1980: 63−67) kaže da etnicitet uključuje
"bivstvovanje, činjenje i znanje". Biti nekog etniciteta unutrašnji je osjećaj
koji nadilazi smrt i obećava vječni život jer se "materijalno mogu dokazati
35 porijeklo i zajednički korijeni" i metafore "krvi, kosti i mesa" to jasno
pokazuju. Princip činjenja znači da, ukoliko se identifikujemo kao Bošnjaci,
Srbi i Hrvati, to podrazumijeva i određene prakse poput pjesama, šala (koje
se ne izvode pred pripadnicima Drugog etniciteta), navijanja, rituala,
naročito religijskih rituala, budući da u BiH etnicitet visoko korelira sa
religijskom pripadnošću. Tako postoje i praznici, te razni drugi obredi i
ceremonije, kao i rituali kroz koje se ‘izvodi’ srpstvo, hrvatstvo ili
bošnjaštvo, ili se na neki drugi način tradicija izmišlja, a nacionalni mitovi
‘modifikuju, institucionalizuju i ritualizuju’ za nove svrhe (Hobsbawm i
Rangers, 1983). Pored bivstvovanja i činjenja, prema Fishmanu (Ibid.: 66),
klasične hebrejske i grčke teorije naglašavaju etnicitet kao vid znanja te da se
filozofija, pa čak i kosmologija izvode iz etničke osnove. Ova znanja
uključuju opštu istoriju, mitove, legende kojima se prenosi međugeneracijsko
znanje koje obezbjeđuje pogled na svijet, ali i jezik kojim neka etnička grupa
govori i kojim prenosi svoje kolektivno sjećanje i istoriju. Sama riječ
'identitet', međutim, ima tendenciju da esencijalizuje 'grupizam' umjesto da
ga analizira, te stoga mnogi savremeniji autori predlažu da se govori
'identifikacijama' koje upućuju na neku 'radnju', a ne 'stanje' ili 'bivanje',
mada bi se u slučaju zemalja nastalih nakon raspada SFRJ moglo govoriti i o
'zbivanju' koje očito ne jenjava.
U objašnjenjima prirode etničkog identiteta mahom su prisutne
dvije opozitne orijentacije: primordijalizam nasuprot instrumentalizma i
bliskih orijentacija (Westin, 2010; Milošević-Đorđević, 2003) ili, kako neki
autori (npr. Smit, 1998: 26) kažu: "zapadni" i "nezapadni" model.
Primordijalistički pristup sugeriše da je etnički identitet ugrađen u
temelje osobe i da se ne može mijenjati, te je iz tog razloga nešto drugačiji
od svih ostalih društvenih identiteta. Po primordijalistima, čovjeka za njegov
etnički identitet vežu biološke odrednice (zajedničko genetsko porijeklo,
fizički izgled), zajednički jezik, kultura, religija, moralne norme itd. i on to
dobija rođenjem i prirodom socijalizacije u određenoj etničkoj zajednici. Ova
vrsta povezanosti se ispoljava često u emocionalnom obliku, najsličnije
odnosima u okviru šire porodice, a rijetko u interesnom smislu. Krajnji oblik
ove vrste teorija imamo u neodarvinističkim teorijama koje etnicitet svodi na
vrstu krvnog srodstva (Van den Berghe, 1981). Ipak, nisu svi autori tako
radikalni, pa Geertz (1963) postulira da je u pitanju identitet više zasnovan
na osjećanju prirodne bliskosti i fenotipske sličnosti, nego na društvenoj
interakciji. Dijete se rađa u određenoj jezičko-kulturnoj sredini i ono, kroz
svoju socijalizaciju, neumitno upija karakteristične odlike i načine ponašanja,
a pri tom se ova vrsta identiteta razvija bez obzira na to da li postoje druge
etničke zajednice s kojima bi postojala interakcija. Izvjesna cirkularnost je
prisutna u objašnjenjima ovog pravca, budući da se etnicitet objašnjava
kulturom, a kultura etnicitetom. Dalje, ovakve teorije ne mogu da objasne
promjene etničkog identiteta tokom istorije, kao i kako ljudi iz tzv.
"miješanih" brakova formiraju svoje identitete, te kako neki ljudi tokom
života prihvataju nove etničke i nacionalne identitete. Ukratko, sa stanovišta
današnje nauke, nije najjasnije u čemu je ta specifičnost i mističnost etničkih
36 identiteta, te po čemu se oni razlikuju od drugih vrsta društvenih i klasnih
identifikacija. Danas su ove vrste teorija ostale više kao slikoviti primjeri iz
prošlosti (Putinja i Stref-Fenar, 1997), ili kao podloga za svakodnevne laičke
implicitne teorije etniciteta, mada niko ne negira relevantnost etničke
pripadnosti, pogotovo na našem prostoru.
Suprotstavljenu teorijsku poziciju nalazimo kod autora koji etnički
identitet
objašnjavaju
kao
interaktivne,
instrumentalističke
i
konstrukivističke procese. Zajedničko polazište ovih teorijskih orijentacija
jeste da etnicitet nije neka crta karaktera, odnosno inherentno svojstvo
individue određenog društva, već da je u pitanju tip društvenih odnosa koji je
promjenjiv i koji se javlja kao odraz socijalne stvarnosti. Nije bitno samo
kako osoba posmatra sebe, već i kako je drugi posmatraju. Npr. danas u BiH
možete reći da da ne osjećate etničku pripadnost, ali će većina ljudi imati
tendenciju da na osnovu imena, dijalekta, ili diskursa zaključe u koju etničku
kategoriju vas mogu svrstati. Na osnovu načina na koji ste opaženi, drugi će
formirati određen način ponašanja i vaša samopercepcija i identitet neće
imati veliki uticaj na interakciju. Pionir ovog shvatanja je vjerovatno Barth
(1969), koji naglašava relacionu prirodu etničkog identiteta, odnosno
postavljajući stvari naglavačke u odnosu na primordijalističke teoretičare:
nije unutrašnja kultura ključna za formiranje etničkog identiteta, već su
granice između grupa ključne za identitet. Ova orijentacija je evidentno
kasnije našla potkrepljenje u psihološkim teorijama socijalne kategorizacije
(Tajfel, 1970) i socijalnog identiteta (Turner, 1975; Tajfel i Turner, 1986).
Instrumentalisičko gledište smatra da etnicitet predstavlja izraz
instrumentalnih težnji, pogotovo od društvenih snaga u borbi za političku i
ekonomsku moć (Cohen, 1969; Glazer i Moynihan, 1975). Iako su radovi
navedenih autora bazirani uglavnom na analizi afričkih postkolonijalnih
društava, paralele se mogu povući i sa bosanskohercegovačkom realnošću,
gdje se najveća mobilizacija etniciteta javlja u vrijeme izbora. Ove vrste
teorija, za razliku od primordijalističkih, lako mogu objasniti promjene
etničkog identiteta, a teškoću može da predstavlja pitanje kako to da neki
etnički identiteti opstaju i u situacijama kad ih društvo/država ne favorizuju,
pa se tu ubacuje dodatno objašnjenje u smislu emocionalne funkcije −
etnička grupa pruža i afektivnu podršku i osjećaj pripadnosti (Smit, 1998).
Konstruktivističko stanovište takođe naglašava promjenjivu prirodu
etničkog identiteta i njegovu društvenu konstruisanost. Benedict Anderson
(1983) u svojoj najpoznatijoj knjizi Zamišljene zajednice daje analizu
formiranja nacije − države kao imaginarne zajednice (eng. imagined
community). Zamišljena je jer većina članova ne poznaje ostale, niti će ih
ikad upoznati, ali ideja jedinstva, bazirana na zajedničkim jezičkim i
kulturnim osnovama, postoji u njihovom imaginariju, što se lako može
mobilisati u svrhe političkog projekta elita u usponu za potrebe formiranja
država − nacija.
Naravno,
postoje
i
brojne
varijacije
instrumentalnokonstruktivističkih teorija koje se baziraju na pojedinim aspektima etničkih
odnosa, posebno sukoba. Tako neomarksistički autori (Bonacich, 1972;
37 Szymanski, 1976) naglašavaju klasnu i ekonomsku pozadinu etničkih i
rasnih podjela u kapitalističkom društvu, gdje je etnički identitet mobilisan
od strane vladajuće klase samo kao jedan od pogodnih mehanizama
dobijanja što jeftinije radne snage. Po njima, na sličan način mogu biti
pokrenuti i ostali identiteti: rodni, rasni, religijski itd.
Nacionalnost se može shvatati i kao princip i kao ideologija, a u
dekonstruisanju istog jezik se smatra osnovnim sredstvom za stvaranje
kohezivnosti (Fishman, 1972; Anderson, 1983) između pripadnika nacije.
Mitovi, kao strukturirani i kulturno-specifični semantički sistemi, jesu
upravo
manifestacije
ideologije
koji
omogućuju
međusobno
sporazumijevanje u okviru neke kulturne zajednice i kao takvi u središtu su
kognitivnih procesa (Maranda, 1972, 1985). Tradicionalni mitovi, kao
pogled unazad u kojem se odražava tradicija narodnih pjesama, vođa,
nedaća, egzegetski su deficitarni i nemaju kraja, međutim, često evoluiraju
do nivoa ideoloških mitova čiji je cilj da tradiciji kao nepotpunom narativu
obezbijede završetak (Velikonja, 2003: 7) i politizuju je.
Miller (2004) zamjera Andersonovoj definiciji nacije kao
zamišljene zajednice (1989) nepremostiv problem koji se tiče mjesta nacije u
istorijskom razvoju jer su u srpskom slučaju konkretno zajednica i tradicija
prethodile smrti monarhije i pojavi štamparije. Prema njemu, jedina
perspektiva koja može da objasni srpski slučaj jeste rezultat medijacije
između trenutnih ekstrema u teoriji nacionalizma. Anthony D. Smith
predlaže takozvani etnosimbolički pristup studijama nacionalnog identiteta i
nacionalizma. 'Moderne nacije nisu stvarane ex nihilo’, objašnjava Smith,
'one su imale svoje predmoderne prethodnice koje su zahtijevale ispitivanje
kako bi se ustanovile baze na osnovu kojih su se stvarale’ (Smith, 1991: 59),
a prethodnice nacije su upravo bile etnije.
Etnosimbolisti, poput ovog autora, saglasni su oko toga da su neke
nacije moderne i da je nacionalizam moderna ideologija, ali smatraju da
postoji veza između prethodećih (ranijih) etničkih i modernih, nacionalnih
identiteta. 'Ponavljanje, kontinuitet i aproprijacija... su način na koji se
prošlost odnosi prema sadašnjosti i može biti da se davna ili zapamćena
prošlost mora ponovo otkriti i autentizovati’ (Smith, 1991: 60).
Smith naglašava legitimnost (a ne smišljenost) mitova, sjećanja i
simbola jer se identitet ne može izmisliti iz onog cjelokupnog materijala koji
daje država, on mora biti utemeljen na strukturi koja će podržati teret
kontinuiranih istorijskih tradicija unutar neke grupe. Etnosimbolizam, prema
Milleru, pomaže da se objasni Srbija 1980-ih godina, a da se ne priklonimo
emotivno zadovoljavajućim, ali, takođe, i redukcionističkim interpretacijama
koje, konkretno u srpskom slučaju, nalažu to da su Srbi zatočenici svoje
istorije i omogućuje da izbjegnemo nekonstruktivni argument da je
nacionalizam kod Srba bio nelegitiman, puki proizvod manipulacije od
strane države. Niti apsolutan niti fiktivan, nacionalizam u Srbiji 1980-ih
postaje legitiman − iako ružan − dio duge istorije Srbije i kao takav se može
objasniti, a ne esencijalizovati.
38 U svakom slučaju, problematično je i anahrono projektovati
moderne pojmove na predmoderna vremena. Nacionalisti šire pogrešno
predstavljanje etničkih identiteta, jer se, po njihovom, "taj identitet smatra
nečim osnovnim, čvrstim, trajnim − nečim što je postojalo davno prije
nacionalnih pokreta i što je dovelo do njih" (Riedel, 2007: 27). "Pogrešno je
savremene debate oko identiteta projektovati u prošle vijekove. Do kraja 18.
vijeka i dijelom još u 19. vijeku, stanovništvo u Evropi se identifikovalo u
prvom redu s lokalnom regijom i sa religijskom zajednicom" (Altermatt,
1996: 32) što znači da je "znanstveno neutemeljeno katolike iz 15, 16, 17,
18. stoljeća u Slavoniji, Dalmaciji, Bosni itd. naknadno proglašavati
Hrvatima kad hrvatska nacija u ono doba još nije bila oformljena, i katoličko
stanovništvo npr. u 17. stoljeću u Bosni, Slavoniji ili Dalmaciji nije sebe
nazivalo Hrvatima (Kordić, 2010: 196). Isto vrijedi i za Srbe i Bošnjake.
Za ovu autoricu, i nacionalni identitet i kultura nemaju istorijski
kontinuitet niti su prirodne – ove kategorije su konstruisane i 'oprirođene' uz
pomoć ideologije i privatnih interesa političkih elita kao konstruktora nacije
(Ibid.: 206). "Nacionalni suverenitet donosi samo jednom malom dijelu
stanovništva prednost, pogotovo eliti i eventualno srednjem sloju, koji
profitira od nastalih radnih mjesta u birokraciji. Međutim, široke mase
ostaju, barem na području ekonomije, isključene od prednosti koje rezultiraju
iz nacionalne autonomije. (...) Masa stoji lošije u slučaju secesije, samo elita
ima nove, poboljšane perpektive zbog nastanka novih pozicija i smanjenog
broja konkurenata" (Esbach, 2000: 102). S ciljem koristoljubivog uklanjanja
konkurencije često su elite aktivisti u nacionalnim pokretima, sa sigurnim
karijerama u intelektualnim i kulturnim profesijama, a nacionalistički motiv
je način osiguravanja vlasti koju ovi članovi elite nisu bili sposobni dobiti u
većoj zajednici (Ager, 2001: 37).
Horowitz (1998) daje sociološki i politikološki pregled, te sažima
brojne teorije o etničkim odnosima (odnosno etničkim konfliktima) na jednu
bipolarnu dimenziju, čije ekstreme naziva "tvrdim" i "mekim" gledištima, što
su praktično sinonimi za prethodno navedenu podjelu na primordijalističke i
instrumentalne/konstruktivističke pravce. U "tvrda" gledišta odnosno
'grupizam' spadaju ona objašnjenja koja nalaze izvore konflikta u činjenici da
su etničke grupe čvrsto povezani entiteti sa jakim osjećajima zajedništva,
lojalnosti, trajnosti, a članovima nude veliko afektivno potkrepljenje.
Članovi ovih skupina teže etnocentrizmu, neprijateljski su raspoloženi prema
drugim grupama (obično isključivo na afektivnoj osnovi) i skloni su da se
žrtvuju za dobrobit grupe. S druge strane, imamo pristalice "mekih" teorija,
čija stanovišta su da su etničke skupine entiteti čije su granice savitljive,
grupna lojalnost je više bazirana na materijalnim nagradama nego na
emocijama, ponašanje je podložno strateškim manipulacijama, čija afektivna
komponenta može biti u potpunosti svedena na interes, čiji konflikti su
najviše bazirani na neuskladivim ciljevima. Prema njemu, etnički sukobi su
rezultat suprotstavljanja različitih kultura, procesa modernizacije i
ekonomske konkurencije, a stvaraju ih društvene elite koje u svojoj težnji za
39 moći generišu sukob. Etničke grupe, odnosno etnički sukobi, jesu rezultat
evolucionističke koncepcije selekcije, naslijeđa i borbe za preživljavanje.
Kada god govorimo o konstruktu bilo kojeg kolektivnog identiteta,
treba imati na umu da je ovo klizav teren i da se klasni, rasni, nacionalni,
etnički, rodni i slični identiteti izučavaju kroz brojne i difuzne discipline i
pristupe. Identitet zaista jeste ‘jedan od normativno najznačajnijih i
bihejvioralno najkonsekventnijih aspekata politike’ (Rogers Smith, 2002:
302). Dok Brubaker i Cooper (2000) tvrde da dosadašnji akademskoistraživački rad i kritika identiteta nalažu potpuno odbacivanje koncepta
identiteta i ‘anarhiju definicija’, ipak postoje istraživači koji u ovome vide
još veći izazov za povećavanje definicijskog i analitičkog rigora kad je u
pitanju identitet kao konstrukt. Tako neki autori posmatraju identitet kao
društvenu kategoriju koja varira s obzirom na dvije dimenzije: dimenziju
sadržaja i sukoba (Abdelal et al., 2009: 19). Prema ovim autorima, sadržaj
društvenog identiteta može da ima oblik četiri tipa koja nisu međusobno
isključivi i ovaj model je uslovio sadržaj pitanja za fokus grupe, kao i
kriterije za analizu sadržaja:
• konstitutivne norme odnose se na formalna i neformalna pravila
koja definišu pripadnost grupi;
• društvene svrhe odnose se na ciljeve koje članovi grupe
međusobno dijele;
• relaciona poređenja odnose se na definisanje neke identitarne
grupe onim što ona nije, odnosno načinom na koji ona gleda na
neku drugu identitarnu grupu, naročito kada su ti pogledi na
drugog definišući dio njenog identiteta;
• kognitivni modeli se odnose na poglede na svijet ili
razumijevanja političkih i materijalnih uslova i interesa koje
oblikuje neki identitet.
U predominantno modernom shvatanju svjetskog poretka, država − nacija je
data baza identiteta i kulture, ‘prirodno mjesto gdje ljudi žive i pripadaju’
(Bauman, 1990), a brojni teoretičari identiteta smatraju da ni postmoderna
društva, poput SAD-a, društva Velike Britanije ili Francuske uprkos
globalizaciji nisu izuzetak te da je i ‘banalni’ nacionalizam i u njima itekako
prisutan (Billig, 1995), makar se krio pod sinonimima poput patriotizma ili
lojalnosti.
Nacionalizam se smatra fokusom identiteta i lojalnosti te predstavlja
bazu kolektivnog djelovanja (Brubaker, 1996), ali je istovremeno i
heterogeni niz idioma, praksi i mogućnosti okrenutih naciji koje su stalno
dostupne ili su ‘endemične’ u modernom političkom i kulturološkom životu
(Ibid.: 10). Connor (1994) govori o etnonacionalizmu, koji je možda
pogodniji termin za BiH, kao lojalnosti naciji koja je lišena sopstvene države
i lojalnosti etničkoj grupi koja je otjelovljena u specifičnoj državi naročito
kada se potonja smatra državom − nacijom. Etnonacionalnost je vezana za
pretke, nasljeđe i očuvanje kontinuiteta (Conversi, 2004) i kao takva ona je
organizujući i legitimizujući princip za koji su karakteristične prakse
delegitimizacije i relegitimizacije, što se očituje u konkretnom diskursu,
40 odnosno kreiranje ‘nas’ i ‘njih’. Nacionalizam instrumentalizuje strahove
ljudi nalažući jednostavna objašnjenja i rješenja društvenih problema i iza
njega stoje iracionalni strahovi od drugoga (Altermatt, 1996: 157), a kad su
ljudi u hroničnom strahu, postaju izuzetno podložni autoritetima (Žanić,
2007: 95). Podržavajući stavove većine, pojedinac/-ka se takođe
konformistički prilagođava: priključuje se nijemoj većini i povećava
vjerovatnost da će svoje privatne interese i dalje moći nesmetano ostvarivati
(Gellner, 1999: 171). Dok s jedne strane nacionalizam postoji kao diskurs
koji kognitivno klasifikuje svjetsku populaciju prema grupama − 'nacijama',
on paralelno postoji i kao normativni politički projekat isključivanja Drugog,
pri čemu svoj legitimitet crpi iz prethodnog.
Nacija je centralna, protejska kategorija moderne političke i
kulturne misli, diskursa i prakse i stoga je teško zamisliti svijet bez
nacionalizma (Brubaker, 1996). Upravo Brubaker, koji se ispostavio za
možda i najkorisnijeg teoretičara nacije i etniciteta kad je riječ o ovom
istraživanju, traga za onim aspektom nacije koji ostaje između dilema ili
pogrešnih pretpostavki koje nameću ‘arhitektonska iluzija’ da ispravan
teritorijalni i institucionalni okvir može da ugasi nacionalističke strasti i
tragične perspektive etničkih i nacionalnih koflikata kao ‘uzavrelog lonca’
koji svaki čas treba da prekipi. Nalažući integrativni pristup proučavanju
nacionalizma i etnocentrizma, a posebno se baveći društvima
postkomunističke Evrope, Brubakera (1996, 1998) ne zanima ima li
nacionalizma ili nema, već pažnju posvećuje njegovim okvirima, strukturi i
stilu. Ne zanima ga šta je nacija već kako ovaj konstrukt funkcioniše kao
praktična kategorija, klasifikacijska šema i kognitivni okvir − ona je za njega
institucionalizovana forma, te praktična, kognitivna i socijalno-politička
kategorija, a ne neki entitet ili kolektivitet.
Brubaker je svjestan dva oprečna pogleda o ‘povratku potlačenih’ i
'manipulaciji elita'. Dok 'povratak potlačenih' eksalaciju nacionalizma u
postkomunističkoj Evropi pravda zamrznutošću ili bezobzirnom opresijom
nacionalnog u antinacionalnim komunističkim režimima i počiva na diskursu
o ‘starim mržnjama’ koje su se u postsocijalizmu rasplamsale, ‘manipulacija
od strane elita’ pretpostavlja postojanje oligarhija koje svjesno potpiruju
nacionalne strasti kako bi očuvale svoje pozicije. Ovaj drugi pogled
Brubaker smatra djelimično istinitim, ali mu zamjera univerzalizam i lakoću
da se nacionalne strasti uvijek, svugdje i kod svih mogu potpiriti na politički
profitabilan način (Brubaker, 1998: 289).
Sva ova četiri viđenja mogu se primijeniti na situaciju nastalu u BiH
nakon rata 1992−199. i Brubaker koristi reference na bivšu Jugoslaviju, ali
razmatra i ‘realizam grupe’ kao grupistički socijalno-ontološki pogled koji
etničke grupe smatra realijama koje opstaju i traju (Brubaker, 1998).
Brubaker naciju i etniju prvenstveno smatra praksama i diskursima
okrenutim ka tobožnjoj (eng. putative) naciji, a ne realnom kolektivitetu.
Iako je ‘realizam grupa’ kao socijalno-ontološki stav koji tretira grupe kao
realne, supstancijalne entitete dugo dominirao u društvenim naukama,
Brubaker (1998: 292) je svjestan fragmentarnosti ovih grupa i umjesto grupa
41 on koristi metaforu mreže, zbog čega je njegov okvir naročito pogodan za
postmodernističku analizu nacija u smislu njihovih ambivalencija i
performativnosti. Iako se većina naučnica i naučnika danas slažu da je
identitet fluidan, slojevit, prilagodljiv situaciji i kontekstu, a identiteti polje
koje se bavi konstruisanjem identiteta i dalje traga za detaljnim,
kontekstualno specifičnim objašnjenima kako identitet ‘funkcioniše’ na
terenu, kako se konstruiše i rekonstruiše u svakodnevnom životu, u privatnoj
i javnoj sferi. Brubakerov pristup identitetu kao ‘praktičnim kategorijama’
kontekstualno specifičnog djelovanja, kulturoloških idioma, kognitivnih
šema i diskursnih okvira, iskoristljiv je upravo iz svih ovih razloga.
Etnicitet u Bosni i Hercegovini
Od svih balkanskih država, u Bosni i Hercegovini je došlo do
najvećih preklapanja religijskog i etničkog identiteta i u takvoj situaciji dosta
teško je napraviti pojmovnu i psihološku distinkciju između koncepata koji
su toliko bliski. U vezi s ovim javlja se još jedna u nizu terminoloških
poteškoća, a tiče se termina vjeroispovijest: prema ovoj tvrdnji ispada da je
svaki Bošnjak muslimanske, a svaki Srbin pravoslavne vjeroispovijesti ili da
imamo Bosance različitih vjeroispovijesti. Termin vjeroispovijest je
neprecizan zato što uvijek sugeriše i religioznost, što ne mora biti slučaj, i
stoga je možda bolje govoriti o poudarnosti socioreligijskog naslijeđa sa
etničkom identifikacijom, jer ako su preci možda i bili religiozni, ne mora da
znači da su to automatski i njihova djeca i unuci.
Gorepomenuta podudarnost nije oduvijek postojala, tj. postojale su
izvjesne identifikacijske norme koje su doprinosile religijsko-etničkim
nepodudarnostima. Na popisu jugoslovenskog stanovništva iz 1948. godine
građani muslimanske vjeroispovijesti su mogli kao svoju nacionalnost da
izaberu kategorije "musliman – Hrvat", "musliman – Srbin" ili "musliman −
neopredijeljena nacionalnost". U popisu iz 1971. godine već se upotrebljava
kategorija "Musliman" kao oznaka nacije, a gubi se oznaka za religiozno
opredjeljenje. Do uvođenja etničkog određenja Muslimana nije došlo
slučajno, već su rezultati pokazali da su se u prethodnim popisima bosanski
muslimani mahom izjašnjavali kao nacionalno neopredijeljeni. Iako je
građana muslimanske vjeroispovijesti bilo i na Kosovu, oni su se izjašnjavali
prvenstveno etničkom pripadnošću – Albanci. Od 1993. godine u upotrebi je
termin "Bošnjak" (koji je, istina, postojao i u prethodnim istorijskim
kontekstima BiH) kao oznaka za žitelja BiH muslimanske vjeroispovijesti
odnosno socioreligijskog nasljeđa. Potpuno je jasno koliko je lokalni
kontekst ključan za shvatanje etničkog identiteta u BiH, gdje ove tri etničke
grupe žive na relativno malom prostoru, te svi žele da maksimizuju razlike
između grupa. Slična situacija sa podudarnošću etničke i religijske
pripadnosti je i sa Hrvatima i Srbima – iako je kod njih je buđenje etničke
svijesti takođe relativno skorijeg datuma, tj. masovnije se dešava u drugoj
polovini devetnaestog vijeka (Velikonja, 2003), danas gotovo da nema
nijednog Hrvata pravoslavne ili islamske, te Srbina islamske ili katoličke
42 vjeroispovijesti, već su se i jedni i drugi homogenizovali oko dominantne
religijske orijentacije. Jasno je da je upravo ovaj problem jedan od ključnih
na prostoru BiH, i to ne samo sa stanovišta društvene prakse, nego i u oblasti
analize psiholoških konstrukata. Ako imamo situaciju gdje se etničke grupe
na malom prostoru međusobno malo razlikuju, onda religijske razlike postaju
osnovni kriterijum razlika i, po Altermattu (1996), etniziranje društva i
politike dovodi i do religijskog konflikta i politizacije religije.
Situacija sa jezikom je identična − od dominantnog
srpskohrvatskog, odnosno hrvatskosrpskog jezika u SFRJ, dobili smo mnoge
varijacije: bosanski, crnogorski, hrvatski, srpski. Danas se jezik (ili jezici) na
ovim prostorima doživljavaju manje kao komunikaciono sredstvo, a više kao
jedna od ključnih odlika etničkog identiteta ili dominacije. Mada je poznato
da postoje jezici bez nacija (latinski, starogrčki, esperanto...), kao i nacije bez
specifičnog zvaničnog nacionalnog jezika (SAD, Australija, Brazil,
Argentina...), te nacije koje dijele isti jezik (Englezi, Amerikanci...), čini se
da se i jezik ovaj put koristi u svrhu mobilizacije etničkog potencijala i
naglašavanja razlika između naroda.
Iako je jugoslovenstvo bilo oznaka državljanstva, interesantno je da
je ono bilo samo jedna od mogućih kategorija nacionalnosti na popisima.
Popisi između 1961. i 1991. tako navode da su u BiH, pored Srba, Hrvata i
Muslimana, živjeli i Jugosloveni te da je njihov udio u
bosanskohercegovačkom stanovništvu iznosio 6%−8% (200−300 hiljada) te
da su u skladu s tim bili četvrta najveća nacionalna grupa u BiH.
Zanimljivost je u tome da, po skorijim istraživanjima i statističkim
procjenama, ta grupa više ne postoji, odnosno ne navodi se više u analizama
statističkih zavoda u BiH. Zauzvrat, u našem istraživanju smo našli da se 8%
ispitanika izjasnilo kao pripadnici BiH (bosanskohercegovačke)
nacionalnosti. Ova činjenica nam sugeriše nekoliko stvari. Prvo, da se
etniciteti, odnosno etnički identiteti prilagođavaju i konstruišu u političkom i
društvenom prostoru, te kad se promijeni socijalni kontekst − mijenjaju se i
određenja društvenih fenomena. Drugo, ljudi su promjenjiva i prilagodljiva
bića, ali i bića koja pružaju otpor i vole slobodu izbora, te traže mogućnosti
izlaženja iz okvira predloženih društvenih kategorija. Tako, psihološke i
socijalne pojave stalno uzimaju nove oblike i izmiču trajnim definicijama, ali
takva je priroda ljudskih zajednica. Etnicitet, kao vrsta socijalne
kategorizacije, nije vječna, ali u ovom trenutku u BiH sigurno predstavlja
najbitniju socio-političku kategorizaciju. Dalje, etnicitet kao društveni izvor
čovjekove identifikacije, postaje kontraproduktivan kad biva iskorišten
protiv ljudi, odnosno kad se politizuje do te mjere da onemogućava slobodan
rast i blagostanje osobe. Problem nastaje kad se etnicitet "oboži" i postavi
kao vrhunski kriterijum svega postojećeg u društvu i čovjeku, te kad postane
krajnje utočište u pojedinčevom bijegu od slobode i razvoja (Fromm, 1980).
Ipak, u jednom obezličenom i zastrašujućem tranzicijskom kontekstu, treba
vjerovati u čovjekovu sposobnost iznalaženja stvaralačkih rješenja i u
situacijama kad se čini da su postavljene previsoke prepreke, i da će
43 bosanskohercegovački građani i narodi ostvariti mogućnost kvalitetnog
života.
Reference
Abdelal, R., Yoshiko, M.H., Johnston, A.I. and McDermott, R. (2009).
Identity as a Variable. In Abdelal et al (eds.) Measuring Identity: A
Guide for Social Scientists. Cambridge: Cambridge University Press.
Ager, D. (2001). Motivation in Language Planning and Language Policy.
Alvedon.
Altermatt, U. (1996). Das Fanal von Sarajevo: Ethnonationalismus in
Europa. Paderborn. Schoeningh.
Anderson, B. (1983). Imagined Communities: Reflections on the Origin and
Spread of Nationalism. New York, NY: Verso.
Bauman, Z. (1990). Modernity and Ambivalence. In Featherstone, M. (ed.)
Global Culture: Nationalism. Globalization and Modernity. London:
Sage Publications, 143−169.
Bieber, F. (2008). Bosna i Herecegovina poslije rata: Politički sistem u
podijeljenom društvu. Sarajevo: Buybook.
Bilig, M. (1995). Banal Nationalism. London: Sage Publications.
Bonacich, E. (1972). A theory of ethnic antagonism: The split labor market.
In I.L. Horowitz, J.C. Leggett and M. Oppenheimer (eds). The
American Working class: Prospects for the 1980s. New Brunswick,
NJ: Transaction Books, 73−93.
Brubaker, R. (1996). Nationalism Reframed: Nationhood and the National
Question in the New Europe. NewYork: Cambridge University Press.
Brubaker, R. (1998). Myths and misconceptions in the study of nationalism.
In J. Hall (ed.) The State of the Nation: Ernest Gellner and the Theory
of Nationalism, pp. 272–306. NewYork: Cambridge University Press.
Brubaker, R. and Cooper, F. (2000). Beyond 'Identity'. Theory and Society
29, 1−47.
Butler, J. (1990). Gender Trouble and the Subversion of Identity. London:
Routledge.
Cohen, A. (1969). Custom and Politics in Urban Africa. Berkeley:
University of California Press.
Connor, W. (1994). Ethnonationalism: The Quest for Understanding.
Princeton, New Jersey: Princeton University Press.
Conversi, D. (ed.) (2004). Ethnonationalism in the Contemportary World:
Walker Connor and the Study of Nationalism. London: Routledge.
Čorkalo, D. (1998). Nacionalni identitet i međunacionalna tolerancija.
Dubrovnik: IUC.
Đurić, Đ. (1980). Psihološka struktura etničkih stavova mladih. Novi Sad:
OC "Vukan Jovanović".
Esbach, C. (2000). Nationalismus und Rationalitaet. Berlin: Reimer.
44 Fishman, J. (1972). The sociology of language; an interdisciplinary social
science approach to language in society. Rowley, Mass.: Newbury
House.
Fishman, J. (1980). Social theory and ethnography. In P. Sugar (ed.) Ethnic
Diversity and Conflict in Eastern Europe, 84−97. Santa Barbara:
ABC Clio.
Fromm, E. (1980). Bjekstvo od slobode. Zagreb: Naprijed.
Gellner, E. (1983). Nations and Nationalism. Oxford: Basil
Blackwell/Ithaca:Cornell University Press.
Gellner, E. (1996). The Coming of Nationalism and Its Interpretation: The
Myths of Nation and Class. In Mapping the Nation. New York: New
Left Books.
Geertz, C. (1963). Old Societies and new States. New York: Free Press of
Glencoe.
Glazer, N. and Moynihan, D.P. (1975). Ethnicity. Cambridge: Havard
University Press.
Hobsbawm, E. and Ranger T. (1983). The Invention of Tradition.
Cambridge: CUP .
Horowitz, D. L. (1998). Structure and Strategy in Ethnic Conflict. Paper
prepared for the Annual World Bank Conference on Development
Economics, Washington, D.C. April 20−21, 1998
Kordić, S. (2010). Jezik i nacionalizam. Zagreb: Durieux.
Kuzmanović, B. (1994). Socijalna distanca prema pojedinim nacijama. U
Lazić, M. i drugi (1994). Razaranje društva. Beograd: Filip Višnjić.
Maranda, P. (ed.) (1972). Introduction to Anthropology: A Self-Guide.
Englewood Cliffs, NJ: Prentice Hall.
Maranda, P. (1985). Myths: Theologies and Theoretical Physics. In Dijk,
Teun A. van (ed.) Discourse and Literature, pp. 187−196.
McGonagle, T., Noll, B.D., Price, M. (2003). Multi-Language Related
Broadcasting and Legislation in the OSCE. Oxford, Amsterdam:
PCMLP.
Miller, N. (2004). Postwar Serbian Nationalism and the Limits of Invention.
Contemporary European History, 13: 151−169. Cambridge University
Press.
Milošević-Đorđević, J. S. (2003). Jedan pokušaj klasifikacije teorijskih
razmatranja nacionalnog identiteta. Psihologija, vol. 36, br. 2, str.
125−140.
Phinney, J. S. (1996). When we talk about American ethnic groups, what do
we mean? American Psychologist, 51, 918−927.
Putinja, F. i Stref-Fenar, Ž. (1997). Teorije o etnicitetu. Beograd: Biblioteka
XX vek.
Riedel, S. (2007). Kriegsgeschichte(n). Interpretationen zum
Jugoslawienkrieg. In F. Wenninger, P. Dvorak, K. Kuffner (eds.).
Geschichte macht Herrschaft. Wien, 21−32.
45 Rogers Smith, A. (2004). Identities, Interests, and the Future of Political
Science. Perspectives on Politics (2), 301−312. APSA and Cambridge
University Press.
Rot, N. i Havelka, N. (1973). Nacionalna vezanost i vrednosti kod
srednjoškolske omladine. Beograd: Institut za psihologiju.
Smit, A. (1998). Nacionalni identitet. Beograd: Biblioteka XX vek.
Smith, A. (1991). National Identity. University of Nevada Press.
Sumner, W.G. (1906). Folkways: a study of the sociological importance of
usages,manners, customs, mores, and morals. Boston: Ginn and Co.
Szymanski, A. (1976). Racial Discrimination and White Gain. American
Sociological Review, 41: 403–414.
Tajfel, H. (1970). Experiments in intergroup discrimination. Scientific
American, 223, 96−102.
Tajfel, H. & Turner, J. (1986). The Social Identity Theory of Intergroup
Behavior. U Worchel & Austin (eds.): Psychology of Intergroup
Relations. Chicago: Nelson.
Turjačanin, V. (2005). Nacionalni stavovi mladih bošnjačke i srpske
nacionalnosti u BiH. Banja Luka: Filozofski fakultet.
Turner, J. C. (1975). Social comparison and social identity: some prospects
for intergroup behaviour. European Journal of Social Psychology, 5,
5−34.
Van den Berghe, P.L. (1981). The Ethnic Phenomenon. New York: Elsevier.
Velikonja, M. (2003). Religious Separation and Political Intolerance in
Bosnia-Herzegovina. College Station, Tex.: Texas A&M University
Press.
Žanić, I. (2007). Hrvatski na uvjetnoj slobodi: Jezik, identitet i politika
između Jugoslavije i Evrope. Zagreb: Fakultet političkih znanosti.
46 Interdisciplinarno proučavanje i konceptualizacija
etničkog identiteta: sociopsihološki i
diskursivnoanalitički pristupi
Danijela Majstorović i Vladimir Turjačanin
Uvodna razmatranja
Pisati o etnicitetu u Bosni i Hercegovini je veoma problematično sa
stanovišta kako društvenih, tako i humanističkih nauka. Neki će reći i da je
Bosna i Hercegovina sama po sebi teško objašnjiv pojam, ali tu raspravu
ćemo ostaviti nekom drugom.
Američka autorka Jean Phinney (1990), u svom preglednom članku
koji je nastao analizom 70 članaka koji su se pojavili u relevantnoj zapadnoj
literaturi od 1972. godine, zaključuje da ne postoji opšteprihvaćena definicija
pojma etničkog identiteta. U stvari, ona nalazi da se u dvije trećine radova
uopšte ne navodi definicija ovog konstrukta, dok se u preostalim radovima
navode raznolika određenja. Na brojne probleme definicija etničkog i
nacionalnog identiteta u sociološkoj literaturi ukazuje Malešević (2008),
konstatujući da sama tvrdnja da neko (ili nešto) posjeduje etnički/nacionalni
identitet označava esencijalizaciju sva tri pojma, što je u suprotnosti sa
teorijskim pretpostavkama većine autora o konstrukcionističkoj prirodi ovih
termina. Danas, društveni identiteti se istražuju više nego ikad. Porijeklo
naučnog mapiranja ovog pojma nalazimo kod Durkheima (1982) koji još
1912. godine govori o kolektivnim predstavama u smislu slike koju imamo o
sebi i drugima, a koje proističu ne iz pojedinaca zasebno, već iz njihove
interakcije. Kasnija korištenja ovog termina bazirala su se na istraživanjima
auto i heterosterotipa, te u posljednje vrijeme, najčešće, socijalnog identiteta.
Kad govorimo o socijalnim identitetima, treba reći da su oni uvijek u
relacionim značenjima, tj. uključuju "nas" i "njih", te će se preplitati
objašnjenja koja uključuju intrasubjektivne, međugrupne i unutargrupne
procese. Kad se socijalni psiholozi bave međugrupnim odnosima, to znači da
oni proučavaju kako ljudi percipiraju, šta osjećaju, i kako se ponašaju prema
pripadnicima drugih grupa, a sve to u vezi sa bitnim kriterijumom na osnovu
kojeg su klasifikovane grupe u određenoj zajednici. Ipak, kad se proučava
psihologija međugrupnog, vrlo je važno naglasiti da to obuhvata i
proučavanje međusobnih odnosa i dinamike unutar određene grupe. Procesi
poput ponašanja, percepcija i osjećanja koji se odvijaju unutar grupe u
najvećoj mjeri se izučavaju u okviru grane koja se označava kao socijalni
identitet (Jenkins, 2008). Socijalnoidentitetski procesi su neraskidivo
povezani sa međugrupnim relacijama i njihov uticaj je obostran. Sherif
47 (1962: 5) definiše međugrupne odnose na sljedeći način: "Međugrupne
relacije se odnose na relacije između dvije ili više grupa i njihovih
pripadnika. Kad god pojedinci iz jedne grupe stupaju u interakciju,
kolektivno ili pojedinačno, sa drugom grupom ili njenim članovima, a
vezano za njihovu grupnu identifikaciju, imamo pojavu međugrupnog
ponašanja." Vidimo da ova definicija može da obuhvati veoma širok spektar
ljudskih interakcija, od familijarnih do međuetničkih relacija. Mi nismo u
mogućnosti da mjerimo odnose između pripadnika etničkih grupa
neposredno, te ćemo o njima zaključivati posredno, a bavićemo se
mjerenjem stavova, imajući pri tom na umu diskutabilan odnos između
stavova i ponašanja.
Kritičko propitivanje etničkog identiteta u kontekstu
Definicije etničkih grupa su se mijenjale tokom godina, tako da se
prešao put od pokušaja objektivnog definisanja, do isključivo subjektivnih
definicija takozvane francuske sociološke škole. Primjer objektivističke
definicije, kako navodi Barth (1997), bila bi ona u kojoj se najčešće navode
da je etnička grupa populacija koja se biološki održava, ima zajedničke
kulturne vrijednosti koje se odražavaju u kulturnim normama, među kojima
postoji komunikacija i interakcija, biva identifikovana od strane sopstvenih
članova, kao i od članova koji joj ne pripadaju, kao grupa koja se razlikuje
od ostalih etničkih grupa. Od 60-ih godina prošlog vijeka pa naovamo,
dominantan kriterijum definisanja etničkih grupa biva kognitivni, tj.
subjektivni kriterijum. Tako, većina autora definiše etničke grupe
prvenstveno preko kriterijuma etničkog identiteta, odnosno svijesti o
postojanju i osjećanja vezanih za tu svijest (npr. De Vos, 1975; Smith, 1992).
Kako smo došli do tačke da su razlike između etničkih grupa
potpuno relativizirane, bar u društvenim naukama, postavlja se pitanje koji je
to okidač u ljudskom umu koji dovodi do konstrukcije socijalne stvarnosti u
etnički relevatnim terminima i kako on postaje preduslov za neko društveno
djelovanje? Možemo reći da ljudi doživljavaju sebe na različite načine u
zavisnosti od toga gdje se u određenom trenutku nalaze na kontinuumu
između ličnih i socijalnih identifikacija. O ličnom identitetu govorimo kad se
osobe doživljavaju prvenstveno kao pojedinci, odnosno individualci.
Socijalni identitet je ona strana kontinuuma na kojoj se nalazi doživljaj sebe
primarno kao člana određene društvene grupe, bila to navijačka grupa ili
nacija. Pošto ne možemo razmišljati o svim aspektima vlastite ličnosti u isto
vrijeme, koji će vid identiteta osobe prevladati zavisiće od postavke
konkretne situacije. Pošto sad nećemo razmatrati aspekte ličnog identiteta,
možemo reći da kad govorimo o socijalnom identitetu (a često i kad je u
pitanju lični identitet) uvijek se percipiramo u odnosu na neki referentni
kriterijum grupisanja i razmišljamo šta je to što nas čini različitim od drugih.
Sebe poredimo kako sa pripadnicima vanjskih grupa, tako i sa
pripadnicima grupe u koju se svrstavamo. Oakes, Haslam i Turner (1994)
tako nalaze da će se sadržaji samoopisa razlikovati kad se promijeni
48 referentni kriterijum grupisanja. Kako se mijenja taj kriterijum grupisanja?
Po socijalnoidentitetskoj teoriji Tajfela i Turnera (1986), osoba će težiti da u
određenom trenutku bira onaj identitet koji doprinosti njenom
samopoštovanju. Npr. u situaciji kad posmatram fudbalsku utakmicu između
banjalučkog Borca i sarajevskog Željezničara, za mene je moj identitet kao
muškarca ili psihologa nebitan, a na snazi je jedino moj navijački identitet,
barem u slučaju kad tim za koji navijam pobjeđuje. S druge strane, problem
je kako to da ja navijam i dalje za isti tim, čak i kad nije u vrhunskoj formi?
Tad se, vjerovatno, traže druge referentne grupe za poređenje. Orijentacije na
različite aspekte identiteta zavise u velikoj mjeri i od određene kulture, pa
istraživanja često nalaze da zapadnjaci naglašavaju individualne selfkoncepte (Waters, 1990), a istočnjaci grupne (npr. Markus i Kitayama, 1991;
Trafimow et al., 1997).
Takođe, jedan od faktora ključnih za izbor identiteta jeste konkretna
postavka situacija, pa tako istraživanja pokazuju da će se samoopisi
ispitanika u eksperimentalnoj situaciji razlikovati u zavisnosti od toga da li
su eksperimentatori zahtijevali od ispitanika da se fokusiraju na sopstvenu
grupu ili na grupu kojoj ne pripadaju (Ryan, David i Reynolds, 2004). U
situaciji etničke kompeticije ili konflikta, naravno da će pripadnost ovoj ili
onoj etničkoj grupi predstavljati bitan faktor našeg identiteta. Jedan od
faktora koji takođe usmjerava naše razmišljanje o nama samima jeste kako
nas drugi posmatraju i tretiraju. Npr. istraživanja pokazuju da će naš etnički
identitet biti različitog značaja u zavisnosti od toga da li smo većina ili
manjina u društvu, a tako i od osobina ličnosti (Ethier and Deaux, 1994;
Kunovich and Hodson, 1999). U situacijama kad su ugroženi, ljudi će
pokazivati veću tendenciju vezivanja za grupu i grupne identifikacije, a sve
zarad očuvanja samopoštovanja (Greenberg et al., 1992; Arndt et al., 2002).
Takvim tendencijama svjedočili smo i sami, gledavši kako u atmosferi
ekonomske krize raste osjećanje etničke pripadnosti, ma koliko to bilo
nebitno za datu situaciju.
Kako će se osoba snalaziti u situacijama kad postoje brojni identiteti
u vezi sa socijalnim ulogama, ili kad se ti identiteti preklapaju ili su u
sukobu, zavisi u velikoj mjeri od njene kompleksnosti i određenosti
identiteta. Neke osobe će bez problema biti i majke i naučnice, dok će
drugima to predstavljati problem pa će se radije usmjeriti na jedan od ovih
identiteta. S druge strane, pokazuje se da je određenost (definisanost)
socijalnih identiteta osobe u korelaciji sa samopoštovanjem, pa tako osobe sa
jasno definisanim identitetima manje osjećaju ugroženost bilo kojeg
identiteta (Linville, 1986), a uz to i više vrednuju sebe (Settles, 2004).
U svakom društvu grupna pripadnost predstavlja bitan činilac
pojedničevog identiteta i odrednica njegove interakcije sa ostalim članovima
društva. Socijalne kategorizacije mogu počivati na klasnim, etničkim,
polnim, profesionalnim ili brojnim drugim klasifikacijama. U
bosanskohercegovačkom društvu čini se da etnička pripadnost, od svih
grupnih pripadnosti, ima najveći značaj u determinisanju socijalnih odnosa i
ona je nužno predmet interdisciplinarnog proučavanja jer proučavati etnicitet
49 u BiH, pored psiholoških razloga, znači istovremeno se i pozivati se na
političke i strukturalne razloge koji su doveli do predominantnosti ove
identifikacije.
Međuetnički odnosi u teoriji i praksi i sadržaj etničkog identiteta
Problem međugrupnih, odnosno međuetničkih relacija, može se
posmatrati sa više različitih stanovišta. Ako su u pitanju antropološke studije,
onda istraživači naglasak stavljaju na probleme akulturacije, asimilacije,
spajanja i razdvajanja ljudskih zajednica. Sociolozi problemu pristupaju kroz
proučavanje društvenih struktura, diskriminacije, vođstva ili grupne
dinamike određenih socijalnih zajednica. Istoričari će se ponajviše baviti
faktografijom istorijskih nalaza, dajući time doprinos poznavanju zaleđine,
nastanka i razvoja društvenih zajednica. Psiholozi ovom problemu pristupaju
kroz proučavanje različitih oblika unutargrupne i međugrupne dinamike,
socijalnih stavova i njihovih determinanti, ličnosnih činilaca stereotipa i
predrasuda, saradnje i sukoba i tako dalje. Kad već govorimo o
međugrupnim odnosima, trebalo bi još jednom istaći da pod tim ne mislimo
na odnose između grupa kao zasebno egzistirajućih fenomena, nego se misli
na grupno determinisane relativno stabilne i trajne odnose između ljudi.
Definicija i klasifikacija socijalnih grupa ima vjerovatno koliko i teoretičara
ljudskih grupa, a obično se pod tim terminom misli na malu grupu. Da ne
bismo ulazili pretjerano u definicije grupa, reći ćemo kako pod socijalnom
grupom najšire određenom podrazumijevamo grupu osoba koja trajno i
učestalo komunicira, svjesna je svoje pripadnosti grupi i postojanja razlike
između unutargrupne i vangrupne komunikacije, i koja se drži određenih
grupnih normi. Problematika nastanka etničkih zajednica, kao vrste velikih
grupa koja nas interesuje, izlazi iz okvira naših zanimanja, ali možemo
spomenuti da marksistički orijentisani sociolozi (Popović, 1977)
pretpostavljaju da se to desilo negdje na prelasku iz varvarstva u civilizaciju,
tj. kad je ekonomski razvoj stigao do stadijuma da plemenska organizacija
predstavlja prepreku daljem razvoju proizvodnih snaga.
Neki od mogućih pristupa definisanju psiholoških aspekata etničkih
odnosno nacionalnih grupa bila bi pitanja etničkog i nacionalnog identiteta,
kao ključnog faktora etničke pripadnosti. Smith (1998) definiše nacionalni
identitet kroz neke od elemenata koje taj pojam uključuje osjećanje političke
zajednice – kodeks prava i dužnosti za sve članove zajednice, kao i
obilježenu i ograničenu teritoriju, ideju patrije – zajednice zakona i
institucija u kojoj vlada jedinstvena politička volja te zajedničke vrijednosti i
tradicije – izvjesnu mjeru zajedničke kulture i ideologije.
Phinney (2007) navodi koje su to komponente koje čine konstrukt
etničkog identiteta:
1. Etničko samoodređenje, tj. lično svrstavanje sebe u određenu
etničku kategoriju verbalnim putem, najčešće putem popunjavanja
određenog pitanja u upitniku.
50 2. Afektivna komponenta se sastoji od ličnih osjećanja i stavova
vezanih za pripadnost etničkoj grupi.
3. Kognitivnu komponentu čine znanja o etničkoj grupi, koja
uključuju poznavanje istorije, običaja i tradicije.
4. Vrijednosne orijentacije vezane za etničku pripadnost govore o
pogledu na svijet koji je u skladu sa vrijednostima etničke grupe. Primjeri
vrijednosnih orijentacija mogu biti individualizam, kolektivizam ili
orijentacija na porodicu.
5. Razvojni procesi koji utiču na stvaranje i mijenjanje etničkog
identiteta tokom vremena.
Zvonarević (1976) navodi koji su to mogući psihološki faktori koji
doprinose nastanku i održavanju nacionalno relevantnog kod čovjeka:
a) Pojedinac dobija mogućnost identifikacije sa nacijom, dakle sa
nečim velikim, vrijednim i vječnim, što predstavlja značajan
oslonac za otuđenog i nesigurnog čovjeka. Tom identifikacijom
čovjek osigurava i orijentaciju u potencijalno nejasnim situacijama,
što mu štedi "mentalni napor" kada se nađe u psihološkom
konfliktu. Takođe, pripadnost velikim i jakim nacijama obezbjeđuje
i stvarnu zaštitu i prednost u nekim kritičnim momentima.
b) U procesu socijalizacije, lojalnost i ljubav prema sopstvenoj naciji
zauzimaju značajno mjesto, kako u porodici, tako i u školi i ostalim
društvenim institucijama.
c) Postoje neke vidljive činjenice koje su svuda prisutne, ali i dovoljno
apstraktne, a čovjek ih doživljava na svakom koraku: jezik, kultura,
državnost, nacionalna mitologija itd.
d) Takođe, postoji i čitav sistem simbola uz pomoć kojih se nacija
konkretizuje, i koji je čine vidljivom i bliskom svakom članu:
zastava, himna, grb, vojska.
Slično prethodnom određenju, Milosavljević (2001) ubraja
nacionalnu pripadnost u univerzalne faktore socijalizacije, a formalno se
stiče rođenjem samim tim što se novorođenčetu upisuje nacionalnost pored
imena. Autor ističe da, pored ovog formalnog određenja, nas više zanima
određenje manifestovano kroz nacionalnu lojalnost koje se stiče putem
socijalizacije kod odraslih. Prvu vrstu stavova i vrijednosti čine oni koji se
odnose na suverenitet i autoritet nacije, a manifestuju se kroz prihvatanje
nacionalne ikonografije i simbola. Drugu grupu čine stavovi u vezi sa
institucijama karakterističnim za pojedinu naciju, dok treću grupu čine
stavovi i vrijednosti vezani za nacionalno kulturno naslijeđe, mitologiju,
jezik i običaje.
Uzimajući u obzir sva prethodno navedena određenja, etnički
identitet (u psihološkom smislu) bismo mogli definisati kao onaj dio
samoodređenja koji proističe iz razmišljanja, osjećanja i ponašanja u vezi sa
pripadnošću etničkoj grupi koju smatramo svojom, kao i iz dinamike
proistekle iz međuetničkih odnosa.
Pošto u okviru društvene zajednice postoji veoma veliki broj
mogućih klasifikacija grupa, kako to da u nekom trenutku dolazi do toga da
51 pripadnost jednom tipu grupe postaje veoma značajno? Za etničke razlike u
okviru bosansko-hercegovačkog društva ne možemo reći da su izražene: svi
govore istim jezikom (uprkos opasnosti da me osude neki od jezičkih
čistunaca sa bilo koje strane), dijele istu teritoriju, imaju zajedničku istoriju,
a jedina razlika je religijska pripadnost. Prosto, nemoguće je da su učenja
ovih religija (katolizicam, islam, pravoslavlje) toliko uticajna u društvu.
Jedan od razloga može biti sistemska podrška. Ako uđemo u analizu
nastanka BiH kao države nakon rata, vidjećemo da je etnička pripadnost
ugrađena u sistem oba entiteta, te da su to zajednice pripadnika dominantnog
naroda i onih drugih. Čak i kad se nastoji odstraniti institucionalna podrška
etničkim razlikama, to se radi tako da se formiraju određeni etnički ključevi
za sve društvene funkcije, uključujući i zaposlenje. Na taj način, iako se na
pojavnom nivou situacija mijenja, etnička distinkcija biva, u stvari,
održavana. Takođe, institucionalno potkrepljenje možemo naći i u vaspitnoobrazovnim sistemima, koji često forsiraju potpuno sukobljena viđenja
istorijskih i društvenih događaja. Dalje, kao sljedeći faktor održavanja
međuetničke diferencijacije i intraetničke homogenizacije možemo navesti
stalni osjećaj ugroženosti, odnosno prijetnje od strane druge grupe. U toku
rata taj osjećaj je bio manje-više realan, jer je uvijek postojala realna
opasnost da budete suočeni sa ozbiljnom prijetnjom samo zbog svoje etničke
pripadnosti. Danas to nije tako, ali s druge strane možemo vidjeti kako
političke elite vode borbu za prevlast, što u realnosti znači: nacionalne
stranke se bore za moć kroz forsiranje diskursa stalne ugroženosti
sopstvenog naroda od strane ostalih. Fizička blizina, takođe, jeste faktor koji
doprinosi ovom osjećanju ugroženosti, jer mnoga poslijeratna istraživanja su
pokazala da postoji veće distanciranje u odnosu na najbliže etničke grupe
nego u odnosu na fizički udaljene narode (Turjačanin, 2005, 2007). Takođe,
jedan od uzroka osjećanja nesigurnosti i ugroženosti može biti i najprostije
nerazumijevanje, odnosno pogrešno razumijevanje drugih. Često ljudi
(pogrešno) pripisuju drugima osjećanja i sisteme vrijednosti potpuno
neosnovano: npr. kad iz nedovoljne obaviještenosti ili pogrešno
protumačenih informacija dolazimo do generalnih zaključaka o pripadnicima
drugih vjera ili etničkih grupa. Osjećaj ugroženosti dovodi do konfliktnog
ponašanja, što nas dovodi do zatvaranja začaranog kruga etničkim
predrasudama i neprijateljskim osjećanjima.
Zanimljivo je da na području južnoslovenskih država, konkretno
Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije, jezik se sve manje tretira
kao komunikacijsko sredstvo, a sve više kao etnopolitički simbol
nezavisnosti, odnosno dominacije. U BiH imamo ponajveću zavrzlamu jer se
govore čak tri jezika: bosanski, hrvatski i srpski. Poenta ovih
etnolingvističkih rasprava nije, naravno, rasvjetljavanje jezičkih nedoumica,
već dokazivanje posebnosti kulture svake od navedenih etničkih grupa.
52 Psihološke teorije etničkih odnosa
U socijalnoj psihologiji, relativno mladoj naučnoj oblasti, postoji
izvjesna tradicija proučavanja međuetničkih odnosa, što možemo vidjeti i
kroz egzistenciju raznolikih teorijskih pristupa u ovoj oblasti. Nažalost, ne
može se konstatovati da su te teorije doprinijele smanjivanju broja i
intenziteta međuetničkih zategnutosti. Iako govorimo o međugrupnim
odnosima, u maniru pravih psihologa primijetićemo da se u većini teorija
govori o međugrupnim takmičenjima i konfliktima, a tek ponekad o
međugrupnoj saradnji. U pitanju je psihološka paradigma orijentacije na
problem, a u BiH etnicitet je prije problem nego rješenje. Svakako je stvarni
život taj koji modelira naučno saznanje u socijalnoj psihologiji, a da su
konflikti česti u međuetničkim odnosima možemo vidjeti svakodnevno oko
nas: etnički i nacionalni sukobi izbijaju i traju. Etnički odnosi se u psihologiji
uglavnom tretiraju kao vrsta grupnih odnosa, ali uzimajući u obzir sve
specifičnosti etniciteta navedene na prethodnim stranicama. Neke od
socioloških teorijskih pravaca u objašnjenjima etničkih odnosa smo već
vidjeli, a ukratko ćemo se pozabaviti i nekim psihološkim objašnjenjima,
zahvativši od nekih izrazito intrasubjektivnih, poput psihodinamskih teorija,
do onih koje više uzimaju u obzir i vanjske karakteristike društvene situacije.
Psihodinamske teorije međugrupnih odnosa svoje izvorište,
naravno, nalaze u psihoanalitičkim studija Freuda i njegovih nasljednika
(Freud, 1921; Dollard et al., 1939; Adorno et al., 1950). Psihodinamske
teorije su se tradicionalno bavile uglavnom individualnom psihologijom, te
im je zamjerano da su stvorili model čovjeka "oslobođenog" od društva i
okoline uopšte. Ipak, to nije u potpunosti opravdano, jer se i sam Freud u
svojim radovima doticao i socijalnih pojava i komentarisao ih. Freudovo
viđenje grupe bilo je u skladu sa pređašnjim radovima Gustava Le Bona. On
je smatrao da socijalno, tj. grupno ponašanje ima tendenciju ka ekstremnom,
da se u grupi cijeni snaga (fizička, psihička i svaka druga) i agresivnost, da je
grupa uvijek konzervativna, da više teži iluzijama nego stvarnosti. U skladu
sa svojim viđenjem porodične dinamike i razvoja osobe, pravi se analogija sa
individualnim, te se unutargrupna, kao i međugrupna dinamika grupe bazira
na odnosu vođe i sljedbenika. Po Freudu, grupa nije formirana kao
psihološki entitet sve dok nema vođu. Motivacija vođe i ostalih članova je
različita: dok članovi grupe imaju potrebu da budu voljeni od strane vođe,
vođi ta ljubav nije potrebna nego mu je potrebna samo moć, i na takvim
odnosima se i zasnivaju Freudove postavke o grupi. Tako identifikacija sa
grupom predstavlja ostvarivanje veze članova grupe sa vođom grupe.
Identifikacija sa grupom, odnosno identifikacija sa vođom, predstavlja samo
specijalan slučaj psihoanalitičkog tumačenja razrješavanja konflikta sa ocem
kroz odbrambenu identifikaciju. Međusobnu sličnost članova grupe, po
Freudovom tumačenju, nalazimo u činjenici da su svi članovi grupe
introjektovali vođu u sopstveni ego. Kad se grupa formira, među članovima
grupe ne postoje samo pozitivni odnosi, već i negativni, ali se oni moraju
suzbiti. Međutim, hidraulički princip protoka energije nam govori da se
53 negativna osjećanja moraju negdje pokazati, te se takva negativna
ispoljavanja nalaze u odnosima sa onima koji nisu pripadnici sopstvene
grupe – kroz mehanizam pomjeranja agresije na pogodnu metu. Jasno je da
je ovakvo posmatranje grupe kao povodljive, nepredvidljive, emotivne i
smanjenog intelektualnog funkcionisanja, bilo duboko inspirisano
biologizmom s jedne strane, i uopštavanjem načela individualne psihologije s
druge strane. Ipak, uprkos nedostacima, psihoanalitički uticaj je vidljiv u
studijama međugrupnih odnosa i poslije Freuda, što ćemo vidjeti i kroz
naredne redove.
U literaturi koja se bavi proučavanjem grupne dinamike često se
spominje pionirska studija Dollarda i saradnika (1939) o vezi frustracije i
agresije, što je duboko ukorijenjeno u Freudovim teorijskim postavkama.
Naime, Dollard i saradnici su zaključili da do gomilanja agresivnosti ne
dolazi bez razloga, već da se ona uvećava usljed nemogućnosti potkrepljenja
određenih potreba, odnosno usljed učestalih frustracija. Budući da pravi
izvor agresije često biva nedodirljiv, ili suviše jak da bismo prema njemu
usmjerili svoju akciju, mete za ispoljavanje agresije bivaju prvi pogodni
ciljevi van grupe koji ne moraju biti u bilo kakvoj vezi sa izvorom agresije.
Kriterijumi za izbor mete su: različitost od pripadnika sopstvene grupe;
dostupnost mete; posebno je pogodno ako se prema tim objektima agresija
može ispoljavati bez ikakvog straha od neželjenih posljedica. Npr. po
postavkama ove teorije lako možemo vidjeti zašto su Jeveji ili Romi često
mete napada − jednostavno su pogodni kao mete po svakom od navedenih
kriterijuma: razlikuju se, žive među nama i malobrojni su. Još ako društvena
sredina ne sankcioniše nasilje, tj. ono se smatra prihvatljivim, kao što se to
dešava u situacijama društvene krize − imamo konflikt. Jedan od
nedostatavka ove teorije je što, slično Freudu, uopštava postavke jedne
teorije interindividualnih odnosa na intergrupne odnose, a drugi se odnosi na
nejasnoću kriterijuma izbora između brojnih meta za ispoljavanje agresije.
Studija Adorna i saradnika Autoritarna ličnost (Adorno et al., 1950)
toliko je puta spominjana da možda predstavlja i najcitiraniji naslov u oblasti
socijalne psihologije. Ukratko, težnja istraživača je bila da otkriju strukturu
ličnosti koja je podložna antidemokratskoj propagandi i ima sklonost ka
razvoju predrasudnog sindroma stavova. Autori su napravili instrument koji
se sastojao od grupe stavova prema Jevrejima, stavova prema raznim
etničkim manjinama, stavova prema političkim i socijalnim pitanjima, kao i
takozvane skale fašizma, tj. autoritarnosti (F-skala). Instrument koji mjeri
autoritarnost sastoji se od devet indikatora ličnosti, koji ukazuju na prisustvo
autoritarnog sindroma kod osobe. Oni su zaista u istraživanju koje su
sproveli dali fenomenološki opis jednog tipa ličnosti koji su nazvali
autoritarnim. Objašnjenje nastanka ove ličnosti koje daju je u potpunosti
psihoanalitičko, budući da se postulira kako se nagomilana agresivnost,
umjesto prema svojim roditeljima, usmjerava prema pogodnim metama
kakve su manjinske grupe. Inspirisani Freudovim učenjem, autori studije su
svako predrasudno ponašanje tumačili kao bolesno, tj. kao simptom psihičke
disfunkcije – primjenjujući onu staru psihoanalitičku: 'svi smo bolesni dok se
54 ne dokaže suprotno'. Ipak, ova studija, i pored tendencije negiranja
društvenih faktora, pružila nam je mnoštvo inspiracija za dalje istraživanje
socijalnih i političkih stavova, a kritike koje variraju od konceptualnih do
metodoloških nećemo navoditi ovom prilikom. Proučavanje autoritarne
ličnosti nastavljeno je u radu Altemeyera (1988) kroz metodološko i
konceptualno "brušenje" pojma autoritarnosti i nastanak skale desničarske
autoritarnosti.
Za razliku od psihodinamskih teorija, gdje međugrupni stavovi i
ponašanja proističu iz individualne psihodinamike, u teoriji realističnog
konflikta oni proizlaze iz odnosa dviju grupa. Naziv ove teorije se ne odnosi
na konflikt interesa koji realno postoji, već na realno mogući konflikt koji se
može dogoditi s obzirom na objektivni cilj koji samo jedna grupa može
dostići. Kao što i objašnjenje sugeriše, teorija realističnog konflikta se bavi
prvenstveno načinom na koji takmičenje za ekonomskim dobrima među
društvenim grupama dovodi do sukoba. Glavne teorijske postavke iz ove
oblasti predstavljaju radovi Muzafera Sherifa o međugrupnoj dinamici
(Sherif, 1951; Sherif et al., 1955; Sherif, 1966). Sherif i njegovi saradnici
kroz seriju eksperimenata ispituju razne aspekte grupnih odnosa, kroz
takmičenje među djecom, ali nalazi su toliko upečatljivi da se lako mogu
uopštiti na etničke konflikte. Neka od zanimljivih su i zapažanja istraživača
da, u situacijama razvijene takmičarske faze, dolazi do tendencije u svim
grupama, da promijene vođstvo, tj. da izaberu radikalnije vođe. Takođe,
atribucija pravednosti je stalno mijenjala mjesto, tako da u situacijama kad su
bivali poraženi, dječaci iz jedne grupe su optuživali članove druge grupe za
varanje i nepravdu. S druge strane, kad su i sami napadali drugu grupu, ili se
služili trikovima, to je doživljavano kao pravedna kazna za drugu grupu.
Fascinantno je koliko ova zapažanja podsjećaju na političarsku retoriku ili
svakodnevni društveni diskurs u BiH. Posljednju fazu Sherifove
eksperimentacije predstavljalo je istraživanje mogućnosti prevladavanja
konflikta kroz međugrupnu saradnju. Sherif uspijeva, istina teško, da
podijeljene grupe djece pomiri do izvjesnog stepena, tako što uvodi
zajednički cilj koji samo zajedničkim naporima mogu da dostignu. Da li
konflikt između tri naroda u BiH možemo riješiti kroz uvođenje nadređenog
cilja koji samo svi zajedno možemo dostići? I koji bi to bio cilj, za sve
jednako privlačan?
Teorija socijalnog identiteta je direkto proizašla iz Tajfelovih
studija minimalnih grupa (Tajfel, 1970), u kojima je demonstrirao kako
diskriminatorno ponašanje može proisteći i iz vještačkih situacija i potpuno
arbitrarnih grupnih podjela. Ukratko, Tajfel je ispitanike postavio u
eksperimentalnu situaciju gdje su oni svrstani u dvije grupe potpuno
slučajno, a međusobno nisu bili ni u kakvoj fizičkoj interakciji, niti su imali
neke koristi, ali nalazi da se univerzalno javlja tendencija ka međugrupnoj
diskriminaciji. Tajfelov kasniji saradnik Turner je zapazio da se ispitanici u
eksperimentu ponašaju kompetitivno, iako nikakva realna dobit nije bila u
igri, i odlučio je da podvuče razliku između stvarne kompeticije (kad se
grupe bore za stvarni cilj, npr. teritoriju) i kompeticije u kojoj nema
55 opipljivog dobitka, što je nazvao socijalnom kompeticijom (Turner, 1975). U
tom slučaju članovi grupa se bore za socijalne ciljeve, npr. prestiž i ugled, i
pretpostavka o potrebi za samopoštovanjem kao motivatoru međugrupnih
stavova i ponašanja je postala osnovni postulat teorije socijalnog identiteta.
Dakle, pored tendencije da svoj socijalni prostor kategorizuje, jedna od
osnovnih ljudskih potreba jeste ona za pozitivnim socijalnim identitetom, a
to će steći identifikacijom sa grupom koja im to može omogućiti. Budući da
se socijalni identitet formira uvijek u odnosu na neki spoljni entitet, proces
kojim se testira status sopstvenog socijalnog identiteta u odnosu na neki
referentni sistem naziva se socijalno poređenje.
Grupni procesi koji se uvijek javljaju, po teoretičarima socijalnog
identiteta, jesu akcentuacija unutargrupnih sličnosti i maksimiziranje
međugrupnih razlika – težnja da se kroz maksimizaciju razlika između
sopstvene i ostalih grupa dođe do pozitivnog identiteta. Prema tome, u
situaciji kad su grupe već definisane, ljudi će težiti da doprinesu sopstvenom
identitetu kroz pozitivno vrednovanje svoje grupe, a u procesu poređenja sa
tuđom grupom težiće da razliku među grupama maksimizuju, naravno na
račun tuđe grupe. Ovakav slijed događaja može da grupne odnose zadrži na
ravni stavova, tj. ne mora da dovede do diskriminacije, ali je vrlo vjerovatno
da hoće. Veoma lako se nalazi teorije socijalnog identiteta mogu uopštiti i na
etničke relacije na prostorima bivše Jugoslavije. Možemo za primjer uzeti
način na koji Hrvati i Srbi teže da se porede i potenciraju razlike. Oni su
jedni drugima uvijek predstavljali referentne grupe – znači, kategorizacija je
već uspostavljena. Potreba za pozitivnim identitetom je univerzalna, a samo
je pitanje kojim mehanizmima će pripadnici ovih grupa postići što
pozitivniju sliku o sebi. Tako će i Hrvati i Srbi i Bošnjaci insistirati na svojoj
posebnosti, a to će se manifestovati kroz političku retoriku posebnosti
vlastitog porijekla, istorije i kulture, kao i kroz potenciranje razlikovanja od
kulture "onih drugih." Naravno, postizanje pozitivnog identiteta, grupnog i
individualnog, snažan je motiv, te možemo vidjeti da ovakva retorika nije
ekskluzivno vezana za Bošnjake, Hrvate i Srbe, već je rasprostranjena i kod
drugih naroda, ne samo sa jugoslovenskog područja.
Ako pokušamo da poredamo etničke relacije, na jednom kraju bi
mogli biti ekstremno pozitivni odnosi između grupa, između kojih ne postoji
nikakva istorija konflikta, a na drugom ekstremno negativni odnosi između
grupa. Treba reći da harmonični odnosi između etničkih grupa postoje, no to
je najčešće slučaj kad te etničke grupe nisu u direktnom kontaktu, odnosno
kad među njima ne postoje sukobi interesa. Tako, mirne duše možemo reći
da Srbi, Hrvati ili Bošnjaci imaju potpuno harmonične odnose sa, recimo,
Italijanima ili Špancima. S druge strane kontinuuma imamo češće
proučavane odnose između grupa koje se u bliskom kontaktu, a koji se
nikako ne mogu opisati kao harmonični. Tako, Kriesberg (1993) sugeriše da
postoji kontinuum na kojem se mogu smjestiti etnički konflikti različitog
karaktera, a tu dimenziju možemo nazvati rješivi – nerješivi konflikti (eng.
tractable – intractable conflicts). Na polu rješivih konflikta nalaze se oni
konflikti kod kojih su strane zainteresovane za razrješenje konflikta putem
56 pregovora, a karakterišu ih izbjegavanje nasilja, nalaženje zajedničkog
interesa i prihvatanje postojanja prava i identiteta druge strane. Drugi pol
čine nerješivi konflikti, odnosno teško rješivi konflikti (mi ćemo izbjegavati
termin nerješivi, zbog pesimističnog prizvuka tog atributa), kakvi su
konflikti između etničkih grupa koji su duboko ukorijenjeni, često dovode do
nasilja, a koji se uporno održavaju godinama i decenijama, a nekad i
vijekovima, uprkos nastojanjima sa strane da do njihovog razrješenja dođe.
Jedan od autora koji se najviše bavio psihosocijalnom prirodom teško
rješivih konflikta jeste Daniel Bar-Tal, izraelski autor koji je istraživanja
bazirao na izraelsko-palestinskom konfliktu (Bar-Tal, 1998; Rouhana & BarTal, 1998). Kriesberg (1993) nalazi sljedeće osobine, koje, ipak, ne moraju
biti prisutne u svom najekstremnijem obliku:
1. Ti konflikti su trajni. Oni traju bar jednu generaciju, uz neuspješne
pokušaje da se dođe do rješenja, a uz stalno gomilanje predrasuda i mržnje.
2. Ti konflikti se od sukobljenih strana doživljavaju kao nepomirljivi.
Učesnici ovih konflikta nalaze da su njihovi ciljevi oprečni, nekompromisni i
ključni za njihov opstanak.
3. Učesnici konflikta imaju interes u održavanju konflikta, bio taj
interes vojni ili ekonomski. Vojni i ekonomski interesi se mogu ogledati kroz
egzistenciju vojne industrije i trgovine, dok se psihološki efekat ogleda u
velikim ideološkim investicijama u vezi sa konfliktom, što veoma otežava
razrješenje ovih sukoba.
4. Ovi konflikti su nasilni. Najčešći izrazi ovih konflikta jesu rat i
terorizam. U ratnim sukobima ne ginu samo vojnici, već i civili; javljaju se
problemi izbjeglištva i razaranja, što dodatno doprinosi transgeneracijskom
prenošenju loših odnosa.
Bar-Tal (1998) dodatno razrađuje Kriesbergove faktore i dodaje još
tri odlike teško rješivih konflikta:
5. Ti konflikti su kao klackalica – svaka strana doživljava bilo koji
gubitak druge strane kao svoj dobitak, i obrnuto, njihov dobitak kao svoj
gubitak.
6. Ti konflikti su opšti. Oni se od strana doživljavaju kao esencijalni
za opstanak, jer uključuju nekompatibilna uvjerenja i ciljeve koji mogu biti u
vezi sa teritorijom, dobrima, religijom, ekonomijom, ideologijom itd.
7. Ti konflikti zauzimaju centralno mjesto u društvu. Članovi društava
u konfliktu su stalno preokupirani konfliktom, a tema konflikta je konstantno
prisutna i u medijima i produktima društva.
Bar-Tal dalje nalazi glavna društvena uvjerenja koja doprinose
načinu na koji se članovi društva nose se egzistencijom konflikta, a
istovremeno i pomažu održavanju ove vrste konflikta. Ta društvena uvjerenja
su:
1. Ispravnost vlastitih ciljeva − manifestuje se u činjenici da se
sopstveni interes doživljava kao vitalan po opstanak društva. Krug se zatvara
razlozima za važnost ovih ciljeva koji se nalaze u istoriji, biologiji, religiji
itd., a koji ujedno čine i glavnu ideologiju društva.
57 2. Sigurnost – preokupacija društvenom sigurnošću se ogleda u
gomilanju oružja i vojno-policijskih snaga.
3. Nelegitimnost protivnikovih postupaka – ogleda se u tendencijama
da se protivnik dehumanizuje, doživljava kroz stereotipne i predrasudne
slike, kao i potpuno političko odbacivanje protivnikovih postupaka.
4. Pozitivna slika o sebi koja se formira u ovim društvima najlakše se
vidi u izrazito pozitivnim autostereotipnim slikama, a potencijalno i u
etnocentričnim tendencijama.
5. Sopstvena viktimizacija – formira se kroz dug period sukoba i
percepciju sopstvenih gubitaka, bez obraćanja pažnje na gubitke suprotne
strane.
6. Patriotizam se manifestuje kroz pozitivne emocije i vrednovanje
sopstvene etničke grupe, kojima se uvećava unutargrupna kohezija društva.
7. Jedinstvo – društvo u trajnom konfliktu teži da eliminiše unutrašnje
sukobe kroz diskurs zajedništva i solidarnosti članova.
8. Doživljaj sopstvene želje za mirom – društva teže da razviju ideje o
tome kako je ekskluzivna njihova želja za mirom, za razliku od druge strane.
Ove ideje doprinose, s jedne strane, opravdavanju sopstvenih
"mirotvoračkih" postupaka, a s druge strane omogućavaju da u društvu
opstaje optimizam i ideja o mogućnosti okončanja konflikta.
Rouhana i Bar-Tal (1998) navode i neke od kognitivnih
mehanizama koji doprinose održavanju društvenih uvjerenja kod članova
zajednica koje su u teško rješivom konfliktu. Jedan od mehanizama je
selekcija informacija; članovi ovih društava će birati informacije, vezane za
konflikt, koje isključivo "tjeraju vodu na njihov mlin", a izbjegavaće drugu
vrstu informacija. Dalje, članovi ovih društava će pristrasno tumačiti sve
informacije vezane za konflikt, tj. tumačiće sve informacije u svoju korist.
Na kraju, članovi društava će formirati nova uvjerenja koja su u skladu sa
već postojećim, i na taj način se gradi još čvršća tvrđava uvjerenja. Iscrpna
analiza istraživača teško rješivih konflikata zaista daje dosta društvenih
faktora koja opisuju društva u konfliktu, a daju i nešto psiholoških
mehanizama koji doprinose funkcionisanju ovih društava. Tako, ako
pokušamo da lociramo bosanskohercegovačko društvo u ovom
koordinatnom sistemu, vidjećemo da naša situacija dosta precizno može da
se uklopi u ovu sliku. Ipak, postoje izvjesni faktori koji su karakteristični za
naše etničke grupe, a nisu za izraelsko društvo. Npr. etničke grupe u Bosni i
Hercegovini nisu u konfliktu našli direktan vojno-industrijski interes, iz
prostog razloga što nemaju jake vojne industrije, ali taj interes su našle druge
interesne grupe, te taj razlog može biti potpuno legitiman i u našem slučaju.
S druge strane, psihološke funkcije navedenih društvenih uvjerenja su
univerzalne za većinu društava koje se nalaze u bilo kakvom konfliktu sa
drugim društvima.
58 Identitet u studijama diskursa
Jedno od temeljnih određenja identiteta u studijama diskursa, a
ponajviše u kritičkoj analizi diskursa (CDA) jeste, svakako, socijalnokonstrukcionističko koje u najprostijim riječima podrazumijeva da identitet,
kolektivni ili individualni nije samo 'tu' već da je nešto što se uspostavlja ili
konstruiše. Svaki ljudski identitet je društvenog karaktera stoga što je proces
identifikacije vezan za atribuiranje značenja, a precizno značenje nije
esencijalno svojstvo riječi i stvari (Wittgenstein, 1967; Wodak, 1996), već
rezultat društvene interakcije. Dok neki teoretičari tvrde da u kontekstu
evropskih integracija i postindustrijskog društva sa razvijenom mobilnošću
ljudi i kapitala te masovnim medijima i komunikacionim mrežama kolektivni
identitet pomalo već i gubi svoje značenje (Triandafyllidou and Wodak,
2003), svjedoci smo da je u BiH i na Balkanu pitanje pripadnosti
kolektivnom identitetu, kao i društveno učestvovanje u diskursu i obavljanje
praksi koje se tiče etničkog kao kolektivnog identiteta veoma važno.
U literaturi studija diskursa polazi se od nekoliko osnovnih
pretpostavki kad je u pitanju nacionalni identitet. Jedna od glavnih premisa
shvatanja identiteta kao diskursivnog konstrukta je Andersonova (1983) ideja
'zamišljenih zajednica' unutar kojih se identitet proizvodi i reprodukuje kroz
diskurs kao društvenu praksu, a prema seminalnoj studiji Stjuarta Hola (Hall,
1996: 613), nacionalni identitet se posmatra kao 'narativ' koji se nanovo
konstruiše u različitim vremenima i kontekstima:
Neka nacionalna kultura je diskurs − način konstruisanja značenja
koji organizuje i utiče kako na naše radnje tako i na naše koncepcije
sebe samih... ovi (identiteti) su sadržani u pričama koje se pričaju,
sjećanjima koja povezuju njihovu sadašnjost sa prošlošću, i
imaginacijama koje se iz njih konstruišu (Hall 1996: 613).
Seyla Benhabib na politiku identiteta gleda kao 'atavističku' jer,
prema ovoj autorki, ova politika konstruiše dihotomije i stereotipe koji su
vijekovima vodili i dalje dovode do konflikata između nacija i etniciteta
(Benhabib, 1996) u kojima se vodi bespoštedna borba 'nas' i 'njih'. Kolektivni
identiteti nepostoje neodvojivo od pojedinaca/pojedinki baš kao što i
individualnost ne može da postoji iznad društva: i kolektivni, kao i
pojedinačni identiteti, stalno su u procesu pregovaranja, potvrđivanja i
promjene od strane pojedinaca/pojedinki koji/e se identifikuju sa nekom
grupom ili društvenom kategorijom i djeluju u njeno ime i ova dva nivoa su
međusobno povezana (Tryanfyllidou and Wodak, 2003).
Kada govori o klasnom identitetu, Bourdieu (1993, 1994) uvodi
pojam habitusa, koji predstavlja kompleks zajedničkih, ali raznovrsnih ideja,
šema percepcije, emocionalnih i ponašajnih dispozicija, stavova i
konvencija, odnosno praksi koje se internalizovane kroz socijalizaciju
(Wodak, 2002, u Chilton and Scahefner, 2002). U slučaju BiH nakon rata
1992−1995. gotovo da bi se njegov model klasne identifikacije mogao
59 adaptirati za nacionalnu identifikaciju budući da se socijalizacija mladih u
posljednjih dvadeset godina dešavala u okviru pojedinačnih etnonacionalnih
grupa. Emocionalne dispozicije i ponašanja, npr. Srba prema Hrvatima ili
Bošnjaka prema Srbima, kao onih koji pripadaju odnosno ne pripadaju 'našoj'
grupi, prema ovoj teoriji su nešto što se stiče u procesu socijalizacije, a
diskursivno konstruisanje identiteta je tako uvijek konstituisanje razlike
(Benhabib, 1996) spram Drugog.
Nadovezujući se na diskursivnu prirodu identiteta, vrijedi se
osvrnuti i na još neke postesencijalne mislioce/misliteljice i teorije koji
naglašavaju autoritarne ishode totalizujućih projekata i saglasni su da ne
postoji jedinstvena, univerzalna istina koju je obećao projekat
prosvjetiteljstva (Malešević, 2003: 268). Umjesto univerzalne Velike istine,
postesencijalisti su skolniji partikularnim, privremenim i diskursivnim
istinama, baš kao što je i sam jezik. Prema postmarksistima Laclau i Mouffe
(1985), i identiteti, baš kao i diskursi, stalno su u odnosu u nekoj
diskursivnoj formaciji gdje društvena pozicija i kolektivni identiteti nikad
nisu fiksni i završeni već u konstantnom toku. Iz ovog razloga, ma koliko
bilo privlačno misliti kako današnji Hrvat ili Srbin imaju svoju tradiciju i
istoriju koja im može biti duhovno utočište u smislu nekakve esencije i
nepromjenjivosti odnosno trajanja − prema postesencijalstima ti Hrvati i Srbi
od prije petsto godina nisu ovi današnji Hrvati ili Srbi. Postesencijalisti
takođe tvrde kako postoji relativna sloboda identiteta te da je u pitanju
"orgija voluntarizma bez granica, gdje se identitet sklapa i rasklapa u
slobodnom stilu" (Kellner, 1995).
Sljedeća pretpostavka je da ne postoji jedan nacionalni identitet, već
da se različiti identiteti diskursivno konstruišu u skladu sa kontekstom
odnosno publikama koje su interpelirane ovim diskursima, setingu nekog
diskursivnog čina, temama i slično (Tryanfyllidou and Wodak, 2003: 214).
Takođe, postoje razlike u načinu na koji neki identitet konstruiše politička
elita odnosno načinu na koji se on konstruiše u svakodnevnom diskursu
(svijet života), a ovo potkrepljuju brojne studije nacionalnih identiteta u
različitim društvenim sferama od 1945. do 2000. (mediji, političke elite,
intervjui, fokus grupe...) koji se konstruišu kroz vrijeme.16 Imajući u vidu
upravo sve ove elemente Vodakova (1999: 44−45) navodi da
..ako nacija jeste zamišljena zajednica, a istovremeno i mentalni
konstrukt, imaginarni kompleks ideja koje sadrže barem definišuće
elemente kolektivnog jedinstva i zajedništva, granica i autonomije,
16
Neke od značajnih u ovom smislu su studija konstruisanja austrijskog nacionalnog
identiteta (Wodak et al., 1999, 2010), studija o debatama o pristupanju NATO-u i
neutralnosti kao simbolima formiranja identiteta i konfliktima u Austriji i Mađarskoj
kao i studije o uticaju kolektivnog sjećanja i komemorativnih govora na osnovu kojih
se konstruiše nacionalni identitet (Wodak et al., 1999, 2010; Kovacs and Wodak,
2003; Reisigl, 2003).
60 tada je ova slika realna u onoj mjeri u kojoj je neko u nju ubijeđen,17
koliko vjeruje u nju i koliko se emotivno poistovjećuje sa tom
zajednicom. Pitanje kako ova zamišljena zajednica dolazi do umova
onih koji u nju vjeruju je lako: zajednica se konstruiše i prenosi u
diskursu, posebno u narativima nacionalne kulture. Nacionalni
identitet je stoga proizvod diskursa.
Dok su se društvene nauke u smislu proučavanja identiteta našle u
svojevrsnoj krizi i naporima da ponovo definišu svoj predmet (Malešević,
2003; Krzyzanowski, 2010) ili ga se pak riješe, istraživanja jezika, diskursa i
identiteta su bila izuzetno brojna, naročito u sociolingvističkom smislu, koji,
pored tradicionalne sociolingvistike, uključuje i lingivstičku antropologiju,
analizu diskursa, kritičku analizu diskursa i sl. Ključna je studija Džona
Gumperca (Gumperz, 1982) Jezik i društveni identitet koja se bavila
konstuisanjem individualnog i društvenog identiteta u interakciji nalažući u
to vrijeme nov pogled kako komunikativne situacije i konteksti pobuđuju
različite identitete u govoru. Ova sociolingvistika interakcije, kako ju je
Gumperz zvao, iako prilično ograničena na uže kontekste, bila je od
temeljnog značaja za konverzacionu analizu i etnometodologiju te još jedno
veoma važnu studiju Identiteti u govoru Antakija i Widdicombea (1998). U
ovom zborniku, Zimmerman (1998) pravi razliku između diskursivnih
identiteta koje u komunikacijskom toku učesnici 'nose', te tako u govornoj
interakciji imamo govornika, slušaoca, ispitanika i sl., zatim situacijskih
identiteta (npr. prodavac, kupac) te transportabilnih ili prenosivih identiteta
koji, prema Zimmermanu, 'putuju sa pojedincima od situacije do situacije i
potencijalno su relevantni u nekoj situaciji kao i za nju u bilo kojem
segmentu interakcije' (1998: 90).
Kad je riječ o sociolingvističkim pristupima analizi individualnih,
nacionalnih i transnacionalnih identiteta, može se govoriti o tri osnovne
perspektive ili pristupa (Tryandafyllidou and Wodak, 2003) koji se često i
preklapaju: etnometodološko/ konverzacionoanalitički pristup, kognitivni
pristup analize interpretativnih/ konceptualnih okvira (footing, framing and
positioning) (Lakoff, 2004; Goffman, 1981; Tannen, 1993) te pristup analize
upotrebe zamjenica i ličnih deiktika (Reisigl i Wodak, 2001).
a. Etnometodološki/ konverzacionoanalitički pristup analizira identitet
u upotrebi ne u smislu identiteta kao statične kategorije odnosno
nečeg što pojedinci/pojedinke posjeduju ili jesu,18 već kako se
prema tome orijentišu i koriste kao resurs u socijalnoj interakciji.
Prema Widdicombeu (1998: 191), 'analitički važno pitanje nije da li
nekoga možemo opisati na određen način, već da pokažemo da li je
17
S tim da će nas ljudi nacionalno klasifikovati bez obzira na to da li smo uopšte
ubijeđeni u važnost nacionalnih kategorija.
18
U društvenim istraživanjima postoji problem budući da se identitet shvata kao
statična društvena kategorija koja se a priori dodjeljuje i tretira kao prediktivna za
određene vrste ponašanja.
61 i kako ovaj identitet relevantan i kako se pripisuje sebi i drugima'.
Iako se za nekog može reći da je Bošnjak ili Srpkinja, ovi identiteti
nisu i ne moraju da budu automatski relevantni i interakciji ovih
osoba. Ovaj pristup nalaže da se umjesto demografskog etiketiranja
prema etničkoj pripadnosti, na primjer, ide za tim da se vidi da li,
kada i kako se ovi identiteti koriste (Ibid.: 195).
b. Kognitivni pristup pretpostavlja interpretativne/konceptualne okvire
kao mentalne strukture koje oblikuju način na koji vidimo svijet.
"Interpretativne okvire (engl. frames) ne možete vidjeti niti čuti.
Oni su dio (naših) kognitivnih nesvjesnih struktura u mozgu kojima
ne možemo svjesno pristupiti, ali koje poznajemo prema njihovim
konsekvencama: načinima na koje rezonujemo i šta smatramo
zdravim razumom. Okvire takođe znamo kroz jezik. Sve riječi su
definisane u odnosu na konceptualne okvire. Kada čujete riječ, njen
konceptualni okvir (ili zbir konceptualnih okvira) biva aktiviran u
vašem mozgu" (Lakoff, 2004: p.xv). Upravo zbog ove upisanosti
riječi u konceptualne okvire, ukoliko se odlučimo za ovaj pristup,
tada u prvom redu analiziramo metafore i metonimije.
c. Treći pristup je označen kao kombinacija pragmalingvističkog i
diskursivnoanalitičkog pristupa, mada ga autori tako ne zovu. S
jedne strane se ovaj pristup bavi upotrebom deiktika mi, oni u
diskursu, pri čemu se mi grupa konzistentno karakteriše kroz
referencu šta/ko mi nismo (Reisigl i Wodak, 2001), dok, s druge
strane, u njega ulazi analiza diskursivnih makrostrategija
konstruisanja (predstavljanja, reprezentovanja), dekonstruisanja
(razlaganja), mitigacije (pregovaranja) i transformacije (Wodak et
al., 1999).
Istraživanja koja se tiču odnosa između jezika odnosno diskursa i
identiteta su zaista brojna: pored spomenutih značajnih studija u domenu
konverzacione analize (Zimmerman, 1998; Benwell i Stokoe, 2006; Auer,
1998), takođe imamo studije o diskursu i rodnim identitetima (Litosseliti and
Sunderland, 2002; Koller, 2004, 2008), a posebno nam je bio značajan rad u
polju same analize diskursa koja je i centralna za ovu studiju. Iako je
identitet bio prominentan element u modelu kritičke analize diskursa (CDA)
Normana Fairclougha (1989, 2003) koji se uveliko oslanjao na Hallidayevu
(1984) sistemičko-funkcionalnu gramatiku, tek je kasnih 1990-ih godina
prošlog vijeka diskursivno konstruisanje identiteta dobilo šire razmjere. U
ovom smislu, značajan je i rad socijalnog psihologa Michaela Billiga (1995),
koji pokazuje kako se nacionalna pripadnost temeljila na banalnim
svakodnevnim artefaktima poput zastava i himni, kao i da se identiteti ne
razvijaju u društvenom vakuumu, već se odnose na oblike života. U
kombinovanoj analizi sintakse, retorike i drugih lingvističkih i
argumentativnih alatki koje se koriste u diskursivnom konstruisanju
identiteta, Billig iznosi niz rekurentnih tema koje uvijek prominentno
figuriraju kad je u pitanju kategorisanje nas i njih.
62 Upravo zbog svog multimetodskog pristupa i interdisciplinarnosti u
smislu kombinovanja saznanja političke teorije, istorije, antropologije i
lingvistike te prikupljanja materijala iz privatne i javne sfere (politički
govori, intervjui i fokus grupe), inspiracija za ovu knjigu bila je seminalna
studija Diskursivno konstruisanje nacionalnog identiteta (Wodak et al.,
1999, 2009) koja je, kombinujući elemente kvalitativnog i kvantitativnog
istraživanja, produbila ne samo studije diskursa i razvoj diskursivnoistorijskog modela u kritičkoj analizi diskursa (CDA), već i dala značajan
doprinos multidisciplinarnom pristupu izučavanja odnosa jezika i identiteta u
praksi. Nakon ove, uslijedio je i niz studija koje su se bavile primarno
evropskim identitetom kako u postkomunističkim zemljama (Krzyzanowsky,
2010; Meinhof 2002; Galasinska i Galasinski, 2010), međutim, kada je riječ
o BiH, ova knjiga predstavlja jedan od prvih takvih pokušaja.
Konstruisanje državnog i etničkog identiteta u diskursu: diskursivnoistorijski metod
Diskursivno-istorijski metod u kritičkoj analizi diskursa na
identitete gleda kao na kontekstualno zavisne, dinamičke momente koji se
diskursivno mogu konstruisati, perpetuirati i dekonstruisati te poprimiti
različite oblike u skladu sa kontekstom i javnostima unutar kojih nastaju
(Wodak et al., 1999: 3−4). U skladu sa prethodno navedenim
pretpostavkama o identitetu, pretpostavlja se da ne postoji jedan esencijalno
shvaćen identitet, već da su identiteti višestruki, ambivalentni i dinamični.
Diskursivno-istorijski metod kojim se analizira neki nacionalni/etnički
identitet
uključuje
triangulaciju,
kao
kombinaciju
raznolikih
interdisciplinarnih i multimetodskih pristupa koji ima za cilj da istraži neki
diskursivni fenomen.
Kad su u pitanju strategije prisutne kod diskursivnog formiranja
nacionalnog identiteta, one su razmatrane u skladu sa diskursivno-istorijskim
modelom CDA (Wodak et al., 2009) koji se bazira na triangulaciji i analizi
većih tekstova u kojima je moguće identifikovati argumentativne strategije
poput toposa i intertekstualnosti (Majstorović, 2007; Majstorović i Mandić,
2011). Interpretaciju strategija crpi upravo od Bourdieua, prema kome
'značaj strategije nije vezan za neku pojednostavljenu ili finalizirajuću
perspektivu' (Bourdieu, 1994: 90), već predstavlja 'nesvjesnu vezu između
habitusa i polja' (Bourdieu 1993: 90) i 'radnje objektivno orijentisane ka
ciljevima koji ne moraju biti ciljevi koji se subjektivno nastoje ostvariti'.
Bourdieuova definicija nikako ne podrazumijeva pojednostavljeni,
idealistični finalizam koji dolazi iz apsolutne slobode društvenih aktera da
djeluju. Naprotiv, ove strategije pretpostavljaju 'mekani, relativni
determinizam' koji uzima u obzir društvene i materijalne uslove, kao i
činjenicu da su akteri uslovljeni socijalizacijom pojedinačnog djelovanja, ali
da imaju i odgovornost za sopstveno djelovanje (Wodak et al., 2009). Za
razliku od Bourdieua, koji poistovjećuje strategije sa djelovanjem, prema
teoretičarima diskursivno-istorijskog metoda CDA, ova veza nije takva jer
63 dok manje ili više svjesnih strategija može biti uključeno u neko djelovanje,
samo djelovanje predstavlja realizaciju strategija. Posmatranjem konkretnih
završenih diskursivnih činova mogu se izvući zaključci o potencijalnim
strategijama koje su u njih bile uključene.
Prema Heinmanu i Viehwegeru (1991: 215), 'strategije posreduju
između komunikativnih funkcija i ciljeva koji se izvode iz interakcije i
društvenih uslova partnera u interakciji s jedne, i realizacije lingvističkih i
ekstralingvističkih sredstava i njihovog strukturisanja s druge strane'.
Najprostije rečeno, predstavljaju vezu između komunikativnih namjera
govornika i realizacija lingvističkih sredstava kojima se oni služe u
specifičnom kontekstu (Ibid.). Ove diskursivne strategije i njihovi subjekti,
iako distinktivno različite, u mnogim instancama se prepliću, a odgovaraju
društvenim makrostrategijama:
a. konstruisanja,
b. perpetuiranja (opravdavanja),
c. transformacije i
d. razlaganja (demontaže) identitarnih narativa kad su u pitanju
etnicitet i državni bosanskohercegovački identitet.
Navedene akrostrategije se realizuju kroz čitav niz različitih retoričkih i
lingvističkih sredstava, poput argumentativnih strategija (toposa), retoričkih
pitanja, zatim preko analize žanrovske hibridnosti izražene kroz
rekontekstualizacije i intertekstualizacije (Bernstein, 1991, Fairclough,
2003), kroz semantičko-pragmatičke elemente poput metafore, metonimije,
sinegdohe, presupozicije, deiktika, govornih činova i slično, ali i sintaksične
elemente hipotakse, paratakse, pasiva i polariteta (negacije) (Majstorović,
2007). Ukratko, mnogo je načina na koje možemo pristupiti detaljnijoj
analizi teksta kroz različite lingivističke nivoe, međutim, smatrali smo kako
će definisanje makrostrategija da trasira put kojim ćemo u ovoj analizi i
krenuti. Strategije su uzete u obzir u odnosu na istraživačka pitanja državnog
i etničkog, pa smo tako analizirali:
a. strategije konstrukcije, perpetuiranja, (de)legitimizacije i razlaganja
nacionalnog (državnog) identiteta;
b. strategije konstrukcije, perpetuiranja, (de) legitimizacije i razlaganja
etničkog identiteta;
c. strategije trasformacije.
Ove strategije smo razmatrali kako u materijalima prikupljenim u medijskoj,
odnosno analizi dnevnih novina kao operacionalizovanom segmentu javne
sfere, tako i u analizi materijala prikupljenom u fokus grupama kao
operacionalizovanom segmentu privatne sfere.
Zaključak
Etnički identitet, sa konceptualne strane, kompleksan je i često
problematičan pojam. Vidjeli smo da u literaturi ne postoji opšti konsenzus
oko značenja ovog koncepta, a još manje oko njegovog istraživanja. Možda
je to i dobro, jer usljed svoje kompleksnosti, on zahtijeva i višestrukost u
64 prilazu objašnjenjima. Jasno je da etnički identitet ne pripada samo
psihologiji, ma koliko bi psiholozi to željeli, već da ga podjednako istražuju
filozofi, istoričari, sociolozi, antropolozi, kulturolozi i lingvisti. Kao i u
većini društvenih fenomena, ovdje se srećemo sa često zastrašujućom
količinom potencijalnih teorija koje podjednako pretenduju na pravo
istinskog objašnjenja. Da li to znači da je sve relativno i da svaka teorija
podjednako može objasniti etnički identitet? Ne, jer blisko je logici da će tek
teorijski pravci koji odstupe od redukcionizma imati veće šanse za adekvatno
objašnjenje koncepta koji je daleko od redukovanog, a takvu teoriju još
čekamo.
Zašto je etnički identitet, kao pojava, problematičan u
bosanskohercegovačkom društvu? Odgovor na ovo pitanje leži u
predominantnosti ove identifikacije spram bilo koje druge, pa i ne čudi
sintagma 'vitalni nacionalni interes' koja je postala prazni označitelj za
različite oblike mobilizirajuće politike, ali i manipulacije. Kako se neka
društvena situacija koja generiše problem može postaviti tako da problema
ne bude, odnosno tako da doprinese maksimalnoj harmoniji u odnosima?
Kreiranje atmosfere u jednom društvu, gdje se niko neće osjećati ugroženim,
sigurno je prvi korak ka rješenju svakog problema, jer "strah je dobar sluga,
ali loš gospodar", a ekstremni oblici etničkog identiteta, poput etnocentrizma
i povezane ksenofobije su štetni za međuljudske odnose. Problematiziovati
etnicitet ne znači ukinuti ga, već nacionalni grupizam pokušati svesti na
'pravu' mjeru, gdje je ona jednostavno jedna između mnogobrojnih mogućih
razlika i mogućnosti kako kad je riječ o klasifikaciji, tako i o osjećaju
pripadanja. Otpor nacionalizmu nikako ne znači ukidanje i uniformizaciju,
već upravo obratno, konačno stvaranje mogućnosti da i neke druge razlike
postanu društveno vidljive i prepoznate.
Često se pozivamo na Gordona Allporta (1958) kad razmišljamo o
potencijalnim rješenjima za nastale problematične međuljudske odnose u
društvu, jer je jedan od rijetkih autora iz oblasti psihologije koji je ponudio i
putokaze za kretanje ka miroljubivijem društvu. On je ustanovio da prosti
socijalni kontakt između grupa kod kojih postoji netrpeljivost nije dovoljan
uslov da bi se povećala međugrupna tolerancija, te je zaključio da će se
pozitivan efekt međugrupnog kontakta pojaviti samo u slučaju kad su
zadovoljeni određeni uslovi u kojima se kontakti odvijaju. Jednak status
podrazumijeva da će kontakt članova različitih grupa biti uspješan ako
zauzimaju jednak grupni status u okviru određene situacije, s tim da taj status
bude jednoznačan za obje grupe. Smanjenje predrasudnih stavova će biti
efikasnije ukoliko grupe imaju zajednički cilj na kome rade (Pickering, 2007;
Dević, 2007). Međugrupna saradnja će doprinijeti smanjenju predrasuda
samo ukoliko ne postoji međugrupna kompeticija, a posljednji uslov koji se
navodi jeste postojanje društvene podrške, odnosno podrške neke društvene
instance, bila to religija, norme ili osoba od autoriteta. Pettigrew (1958) ide
dalje u razradi Allportove hipoteze, pitajući se koji su to procesi koji će
dovesti do pojave pozitivnih međugrupnih stavova, ako su navedeni
optimalni uslovi zadovoljeni. On, na osnovu obimne analize istraživanja iz
65 oblasti, postulira četiri povezane grupe procesa: a) sticanje znanja o drugoj
grupi; b) promjena ponašanja koja može da dovede i do promjene stavova; c)
stvaranje afektivnih veza između pripadnika grupa; d) ponovna evaluacija
sopstvene grupe i njenih normi.
Navedene ideje je, naravno, lakše ispisati nego sprovesti, jer
stvaranje optimalnih uslova za život zavisi od spleta faktora, počevši od
međunarodnih političkih faktora do unutrašnje situacije kod nas. Radovi
prezentovani u ovoj knjizi vjerovatno neće drastično promijeniti društvo u
kome živimo, niti imaju tu pretenziju, već je namjera autora bila prvenstveno
rasvjetljavanje jednog neistraženog polja kod nas. Ako bilo šta od ovoga
postane kamenčić u građevini nekog boljeg društva − bilo je smisla raditi.
Reference
Adorno, T. W., Frenkel-Brunswik, E, Levinson, D, Sanford, R. (1950). The
Authoritarian Personality. New York: John Wiley and Sons.
Allport, G. (1958). The Nature of Prejudice. New York: A Doubleday
Anchor Book.
Altemeyer, B. (1988). Enemies of freedom: Understanding right-wing
authoritarianism. San Francisco: Jossey-Bass.
Altermatt, U. (1996). Etnonacionalizam u Evropi. Sarajevo: Jež.
Antaki, C. and S. Widdicombe (eds.). (1998). Identities in Talk. London:
Sage.
Anderson, B. (1983). Imagined Communities: Reflections on the Origin and
Spread of Nationalism. New York, NY: Verso.
Arndt, J., Greenberg, J., Schimel, J., Pyszczynski, T. and Solomon, S.
(2002). To belong or not to belong, that is the question: Terror
management and identification with gender and ethnicity. Journal of
Personality and Social Psychology, 83, 26−43.
Auer, P. (ed.) (1998). Code Switching in Conversation: Language,
Conversation, and Identity. London: Routledge.
Barth, F. (1969). Ethnic groups and boundaries: The social organization of
culture difference.Oslo: Universitetsforlaget.
Bar-Tal, D. (1998). Societal beliefs in times of intractable conflict: The
Israeli case. International Journal of Conflict Management, 9 (1),
22−50.
Benhabib, S. (ed.) (1996). Democracy and Difference. Princeton, NY:
Princeton University Press.
Benwell, B. and Stokoe, E. (2006). Discourse and Identity. Edinburgh:
Edinburgh University Press.
Billig, M. (1995). Banal Nationalism. London: Sage.
Bieber, F. (2008). Bosna i Hercegovina poslije rata: Politički sistem u
podijeljenom društvu. Sarajevo: Buybook.
Bonacich, E. (1972). A Theory of Ethnic Antagonism: The Split Labor
Market. American Sociological Review 37: 547−559.
Bourdieu, P. (1993). Outline of a Theory of Practice. Cambridge: CUP.
66 Bourdieu, P. (1994). In Other Words: Essays Towards a Reflexive Sociology.
Cambridge: CUP.
Cornell, S. E. and Hartmann, D. (1998). Ethnicity and Race: Making
Identities in a Changing World. Thousand Oaks, Calif.: Pine Forge
Press.
Čorkalo, D. (1998). Nacionalni identitet i međunacionalna tolerancija.
Dubrovnik: IUC.
Cohen, A. (1969). Custom and Politics in Urban Africa: A Study of Hausa
Migrants in a Yoruba Town. London: Routledge & Kegan Paul.
Durkheim, E. (1982). The Rules of the Sociological Method. New York:
Free Press, pp. 50−59.
Dević, A. (2007). Transnationalization of Civil Society in Kosovo:
International andLocal
Limits of Peace and Multiculturalism. Ethnopolitics 5 (3), 257−273.
De Vos, G. (1975). Ethnic pluralism: Conflict and accommodation. In Ethnic
identity: Cultural continuities and change.(eds.) George DeVos
andLola Romanucci-Ross. Palo Alto CA: Mayfield Publishing Co.
Dollard, J., Doob, L., Miller, N., Mowrer, O. & Sears, R. (1939). Frustration
and aggression. New Heaven: Yale University Press.
Đurić, Đ. (1980). Psihološka struktura etničkih stavova mladih. Novi Sad:
OC "Vukan Jovanović".
Ethier, K. A. & Deaux, K. (1994). Negotiating social identity when contexts
change: Maintaining identification and responding to threat. Journal
of Personality and Social Psychology, 67, 243−251.
Fairclough, N. (1989). Language and Power. London: Longman.
Fairclough, N. (2003). Analysing Discourse: Textual Analysis for Social
Research. London and New York: Routledge.
Freud, S. (1921). Group Psychology and the analysis of the ego. London:
University Press.
Galasinska, A. and Galasinski, D. (2010). The Post-Communist Condition.
Amsterdam: John Benjamins.
Geertz, C. (1963). The Integrative Revolution: Primordial Sentiments and
Civil Politics in the New States. UOld Societies and New States. Ed.
Clifford Geertz. pp. 105–157. Glencoe: Free Press.
Glazer, N. and Moynihan, D. P. (eds.) (1975). Ethnicity: Theory and
Experience. Cambridge, Mass.: Harvard University Press.
Goffman, E. (1981). Forms of talk. Philadelphia: University of Pennsylvania
Press.
Greenberg, J., Solomon, S., Pyszczynski, T., Rosenblatt, A., Burling, J.
Lyon, D., Simon, L. and Pinel. E. (1992). Why do people need selfesteem? Converging evidence that self-esteem serves an anxietybuffering function. Journal of Personality and Social Psychology, 63,
913−922.
Gumperz, J. J. (1982). Language and Social Identity. Cambridge: CUP.
Hall, S. (1996) The Question of Cultural Identity. In S. Hall, D. Held, D.
Hubert and K. Thomspon (eds). Modernity: An Introduction to
67 Modern Societies. Cambridge: Mass. and Oxford: Blackwell
Publishers, 595−634.
Halliday, M. A. K. (1984). An Introduction to Functional Grammar.
London: Edward Arnold.
Heinemann, W. and Viehweger, D. (1991). Textlinguistik: Eine Einfuehrung.
Tuebingen.
Horowitz, D.L. (1998). Structure and Strategy in Ethnic Conflict. Paper
prepared for the Annual World Bank Conference on Development
Economics, Washington, D.C. April 20−21.
Jenkins, R. (2008). Social Identity 3rd edition. London: Routledge.
Kellner, D. (2003). Cultural Studies, Multiculturalism, and Media Culture. In
G. Dines and J.M. Humez (eds.) Gender, Race, and Class in the
Media: A Text Reader. London: Sage.
Koller, V. (2004). Metaphor and Gender in Business Media Discourse: A
Critical Cognitive Study. Basingstoke: Palgrave Macmillan.
Koller, V. (2008). Lesbian Discourses: Images of a Community. London:
Routledge.
Krzyzanowsky, M. (2010). The Discursive Construction of European
Identities. Peter Lang.
Kriesberg, L. (1993). Intractable conflicts. Peace Review, 5 (4), 417−421.
Kuzmanović, B. (1994). Socijalna distanca prema pojedinim nacijama. U
Lazić, M. i drugi (1994). Razaranje društva. Beograd: Filip Višnjić.
Kunovich, R. M. and Hodson, R. (1999). Conflict, Religious Identity and
Intolerance in CroatiaI. Social Forces, 78, 643−674.
Laclau, E. and Mouffe, C. (1985). Hegemony and Socialist Strategy:
Towards a Radical Democratic Politics. London: Verso.
Lakoff, G. (2004). Don't think of an elephant. White River Junction, VT:
Chelsea Green.
Linville, P. W. (1987). Self-complexity as a cognitive buffer against stressrelated illness and depression. Journal of Peronality and Social
Psychology, 52, 663−676.
Litosseliti, L. and J. Sunderland, (eds.) (2002). Gender Identity and
Discourse Analysis. Amsterdam: John Benjamins.
Majstorović, D. (2007). Diskurs, moć i međunarodna zajednica. Banja Luka:
Filozofski fakultet.
Majstorović, D. (2009). Zapuščeno dvorišče Evrope: Srečavanja diskurzov
mednarodne skupnosti in lokalnih politikov v Bosni i Hercegovini.
Časopis za kritiko znanosti 233. Ljubljana: Študentska založba.
Majstorović, D. and Mandić, M. (2011). What it means to be a Bosnian
woman − analyzing women's talk between patriarchy and
emancipation. In D. Majstorović and I. Lassen (eds.) Living with
Patriarchy − Discursive Costructions of Gendered Subjects Across
Cultures. DAPSAC series: John Benjamnis.
Malešević, S. (2003). Researching social and ethnic identity: A sceptical
view. Journal of Language and Politics 2(2), 265−287.
68 Malešević, S. (2008). Identity as Ideology: Understanding Ethnicity and
Nationalism. London: Palgrave.
Markus, H. and Kitayama, S. (1991). Culture and the self: Implication for
cognition, emotion and motivation. Psychological Review, 98,
224−253.
Meinhof, U. H. (ed.) (2002). Living (with) Borders. Identity Discourses on
East-West Borders in Europe. Aldershot: Ashgate.
Milosavljević, B. (2001b). Socijalna psihologija ljudskih grupa. Banja Luka:
Narodna i univerzitetska biblioteka Republike Srpske.
Milošević-Đorđević, J. S. (2003) Jedan pokušaj klasifikacije teorijskih
razmatranja nacionalnog identiteta. Psihologija, vol. 36, br. 2, str.
125−140.
Oakes, P. J., Haslam, S. A. and Turner, J. C. (1994). Stereotyping and social
Reality. Oxford: Blackwell.
Pettigrew, T. F. (1958). Personality and Sociocultural Factors in Intergroup
Attitudes: A Cross-National Comparison. Journal of Conflict
Resolution, 2, 568−581.
Phinney, J. (1990). Ethnic identity in adolescents and adults: A review of
research. Psychological Bulletin, 108, 499−514.
Phinney, J. S. (1996). When we talk about American ethnic groups, what do
we mean? American Psychologist, 51, 918−927.
Phinney, J. S. (2007). Conceptualization and Measurement of Ethnic
Identity: Current Status and Future Directions. Journal of Counseling
Psychology, Vol. 54, No. 3, 271−281.
Pickering, P. (2007). Peacebuilding in the Balkans: The View from the
Ground Floor. Ithaca: Cornell University Press.
Popović, M. (1977). Društveni slojevi i društvena svest. Beograd: IDN.
Putinja, F. i Stref-Fenar Ž.(1997). Teorije o etnicitetu. Beograd: XX vek.
Reisigl, M. and Wodak, R. (2001). Discourse and Discrimination. London:
Routledge.
Rot, N. i Havelka, N. (1973). Nacionalna vezanost i vrednosti kod
srednjoškolske omladine. Beograd: Institut za psihologiju.
Rouhana, N. N. & Bar-Tal, D. (1998). Psychological dynamics of intractable
ethnonational conflicts: The Israeli-Palestinian case. American
Psychologist, 53 (7), 761−770.
Ryan, M. K., David, B. and Reynolds, K. J. (2004). Who cares? The effect of
gender and context on the self and moral reasoning. Psychology of
Women Quarterly, 28, 246−255.
Settles, I. H. (2004). When multiple identities interfere: The role of identity
centrality. Personality and Social Psychology Bulletin, 30, 487−500.
Sherif, M. (1951). A preliminary experimental study of intergroup relations.
U J. H. Rohrer and M. Sherif (eds) Social Psychology at the
Crossroads. New York: Harper.
Sherif, M., White, B. J. & Harvey, O. J. (1955). Status in experimentally
produced groups. American Journal of Sociology, 60, 370−379.
Sherif, M. (1962). Intergroup Relations and Leadership. New York: Wiley.
69 Sherif, M. (1966). Social Psycology of Intergroup Conflict and Cooperation.
Boston: Houghton-Mifflin.
Smit, A. D. (1998). Nacionalni identitet. Beograd: Biblioteka XX vek.
Smith, A. D. (1992). Chosen Peoples: why ethnic groups survive? Ethnic
and Racial Studies, 15:3: 440−449.
Sumner, W. G. (1906). Folkways. New York: Ginn.
Szymanski, A. (1976). Racism and sexism as functional substitutes in the
labor market. Sociological Quarterly, 17, 65−73.
Tajfel, H. (1970). Experiments in intergroup discrimination. Scientific
American, 223, 96−102.
Tajfel, H. & Turner, J. (1986). The Social Identity Theory of Intergroup
Behavior. U Worchel & Austin (eds.): Psychology of Intergroup
Relations. Chicago: Nelson.
Tannen, D. (1993). Introduction. In D. Tannen (Ed.), Framing in discourse,
pp. 3−13. New York: Oxford University Press.
Trafimow, D., Silverman, E., Fan, R. and Law, J. (1997). The effect of
language and priming on the relative accessibilzy of the private self
and collective self. Journal of Crosscultural Psychology, 28,
107−123.
Tryandafyllidou, A. and Wodak, R. (2003). Conceptual and methodological
questions in the study of collective identities. Journal of Language
and Politics 2(2), 201−223.
Turjačanin, V. (2005). Nacionalni stavovi mladih bošnjačke i srpske
nacionalnosti u BiH. Banja Luka: Filozofski fakultet.
Turjačanin, V. (2007). Psihosocijalni prostor i etnički odnosi mladih. Banja
Luka: Filozofski fakultet.
Turner, J. C. (1975). Social comparison and social identity: some prospects
for intergroup behaviour. European Journal of Social Psychology, 5,
5−34.
Van den Berghe, P. L. (1981). The Ethnic Phenomenon. New York: Elsevier.
Velikonja, Mitja (2003). Religious separation and political intolerance in
Bosnia-Herzegovina. Texas A&M University Press.
Waters, M. (1990). Ethnic Options: Choosing Identities in America.
University of California Press.
Westin, C. (2010). Identity and inter-ethnic relations. U Westin, Charles;
Bastos, José; Dahinden, Janine; Gois, Pedro. (eds.) Identity Processes
and Dynamics in Multi-Ethnic Europe. Amsterdam University Press.
Wittgenstein, L. (1967). Philosophische Untersuchungen. Frankfurt am
Mein.
Wodak, R. (ed.) (1996). Disorders of Discourse. London: Longman.
Wodak, R., De Cillia, R., Reisigl, M. and Liebhart, K. (1999). The
Discursive Construction of National Identity. Edinburgh: EUP.
Wodak, R. (2002). Fragmented Identities: Redefining and recontextualiying
national identity. In P. Chilton and C. Schaeffner (eds.) Politics as
Text and Talk: Analytic approaches to political discourse.
Amsterdam: John Benjamins.
70 Wodak, R., De Cillia, R., Reisigl, M. and Liebhart, K. (2009). The
Discursive Construction of National Identity (2nd revised edition).
Edinburgh: EUP.
Zimmerman, D. H. (1998). Identity, Context and Interaction. In C. Antaki
and S. Widdicombe (eds.) Identities in Talk, pp. 87−107. London:
Sage.
Zvonarević, M. (1976). Socijalna psihologija. Zagreb: Školska knjiga.
71 Dio II: Etnicitet i etnički identitet u kvalitativnom fokusu 72 Pokušaj mjerenja etničkog identiteta: metode i
uzorci
Vladimir Turjačanin i Danijela Majstorović
Uvod
Definisanje identiteta, samo po sebi, predstavlja izazov. Identiteti su
promjenjivi, a društveni identiteti pogotovo, te lako navedu posmatrača na
pomisao da ih je razumio u potpunosti. Tako, istraživanje društvenih
identiteta postavlja pred istraživače posebne teorijske i metodološke
poteškoće. Studija Konstruisanje etničkog i državnog identiteta kod mladih u
Bosni i Hercegovini u najvećoj mjeri se bazira na rezultatima empirijske
studije rađene u formi kombinacije kvalitativnih i kvalitativnih istraživačkih
metoda. Ova tehnika takozvane triangulacije, ili tehnika kombinovanih
metoda, kao oblik kros-verifikacije podataka, razvila se u društvenim
naukama prvenstveno iz potrebe da se poveća validnost nalaza istraživanja iz
dosta isparcijalizovanih oblasti društvenih i humanističkih nauka.
Empirizam, realizam i konstrukcionizam su se dugo takmičili kao vladajuće
epistemološe pretpostavke u istraživanju čovjeka i društva. Dok su u
psihologiji i sociologiji dugo bile dominantne paradigme kvantifikacije
podataka, u antropologiji, etnologiji, žurnalistici i lingvistici dominirale su
kvalitativne orijentacije, i nijedna nije u potpunosti zadovoljavajući mogla da
opiše kompleksne psihološke, ponašajne i socijalne pojave. Tako, Cohen,
Manion i Morrison (2000: 112) daju definiciju trangulacije kao "pokušaja
mapiranja ili objašnjenja bogatstva i kompleksnosti ljudskog ponašanja,
proučavajući ga sa više tački gledišta." Triangulacija ne obuhvata samo
različite istraživačke metode, već i različite teorije uz pomoć kojih
interpretiramo podatke prikupljene od strane raznih istraživača različitim
tehnikama. Koristiti upitnike, fokus grupe, analizu sadržaja, intervjue,
etnografiju ili diskurs analizu, kao metode validacije podataka i njihovih
interpretacija ne znači da će istraživač spoznati univerzalnu istinu o
istraživanoj pojavi. Ako je većina društvenih fenomena konstruisana,
realnost i istina ostaju duboko kontekstualni i, kao u Kurosawinom filmu
Rashomon, zavise od oka posmatrača koliko i od fenomena. Zato se danas u
socijalnim naukama smatra da je korištenje miješanih istraživačkih metoda
dokaz validnosti podataka, odnosno interpretacija, te ako različite metode
istraživanja dovode do sličnih zaključaka, postigli smo validnost (Silverman,
2006). Prednosti ovog pristupa istraživanju su višestruke: različite
perspektive i širina pogleda na ispitivane pojave, veća validnost nalaza,
provjera valjanosti upitnika kroz intervjue i obrnuto itd. Međutim, postoje i
ograničenja, poput tendencije da se prikupi velika količina podataka koja ne
biva analizirana u dovoljnoj mjeri, ili pretjerane generalizacije zaključaka
73 samo zbog činjenice da su kombinovane metode. Istražujući fenomen
društvenih identiteta koristeći ove različite metodološko-teorijske okvire, mi
smo i sami na neki način učestvovali u njihovoj konstrukciji, i to je nešto što
nismo mogli izbjeći u istraživanju, ali nastojali smo da tu činjenicu u svakom
trenutku imamo na umu i da je budemo svjesni prilikom interpretacija i
zaključivanja.
Opis kvalitativnog dijela istraživanja: analiza sadržaja, fokus grupe,
kritička analiza diskursa
Analiza sadržaja štampanih medija
Kako je naznačeno na samom početku, studija uključuje tri
relativno nezavisna, a opet međusobno povezana istraživanja. Budući da smo
u prvom dijelu istraživanja htjeli da vidimo koji su to dominantni diskursi i
interpretativni okviri u bosanskohercegovačkoj javnoj sferi, taj pojam smo
ograničili tako što smo se opredijelili za medijski diskurs koji je
operacionalizovan kroz štampane medije. U analizu sadržaja ušlo je pet
dnevnih novina koje su praćene deset dana, od 6. do 15. marta 2010. godine:
Dnevni avaz (kao novina čija su ciljna grupa uglavnom Bošnjaci), Glas
Srpske19 (kao novina sa Srbima kao ciljnom grupom) i Dnevni list (kao
novina koja za ciljnu grupu ima većinom Hrvate), ali i Nezavisne novine i
Oslobođenje, kao dnevni listovi koji se pozicioniraju kao ‘građanski’ i koji,
iako se štampaju u Sarajevu i Banjaluci, za ciljnu populaciju imaju čitavu
BiH. Medijska analiza koja je sprovedena nije imala za cilj da poredi novine
i na taj način ‘mjeri’ etnički, odnosno državni identitet, već da da
preliminarni pogled na diskurse i u njima preovladavajuće trendove s
obzirom na istraživačka pitanja te da utvrdi frekventnost i distribuciju tema
vezanih za etnički odnosno državni identitet, na koji način su etnički i
državni diskursi predstavljeni odnosno rekontekstualizovani, kao i šta su i
koga su uključivali odnosno isključivali.
Iako ljudi čitaju novine na različite načine i iako se analizi moglo
prisupiti na različite načine, analiza je već od samog početka bila ograničena
tako što novinske članke nismo brojali u cijelosti, već su u samom početku
odabrane najrelevantnije stranice, poput naslovne, te prvih pet do šest
stranica koje se bave najvažnijim temama (politika, ekonomija, društvo).
Naslovi i dužina ovih prvih stranica su varirali od novine do novine: u Glasu
Srpske one su uključivale rubrike poput ‘Vijesti dana’ i pokrivale su pet
stranica, od strane 2. do strane 6. U Dnevnom avazu, na primjer, rubrike su
bile ‘Aktuelno’ i ‘Pogledi’, od strane 2. do strane 5, ukupno četiri stranice. U
Dnevnom listu, odabrali smo rubrike ‘Događaji’ (stranice od 4. Do 10,
19
Iz imena ovih dnevnika jasno je da one oslovljavaju etnički (religijski) svjesnu
čitalačku populaciju. Dnevni avaz koristi tursku riječ ‘avaz’ za ‘glasnik’, dok je u
imenu Glas Srpske, koji se nekad zvao Glas srpski, karaketrističan pridjev (srpski)
odnosno imenica (Srpska).
74 ukupno šest odnosno sedam strana), u Nezavisnim novinama, odabrali smo
rubriku ‘Događaji’ (stranice 2−9. ili 10, ukupno sedam do osam stranica), a u
Oslobođenju, odabrali smo rubrike ‘U žiži’ i ’Događaji’ (stranice 2−7,
ukupno šest strana). Kodirani su svi članci koji su se našli kako na naslovnoj
stranici, tako i u okviru selektovanih rubrika, unutar kojih su identifikovana
tri glavna zajednička područja:
a. politika
b. ekonomija
c. društvo
koja su se povremeno preklapala. Iz cjelokupnog korpusa ovako odabranih
članaka, izdvojeni su članci koji su se bavili ili su se ticali etničkog odnosno
državnog.
Međutim, problemi koji su se javili, a koji su opet indikativno
vezani za problem etničkog-upisanog-u-državno zbog specifičnog uređenja
BiH proisteklog nakon Dejtona, jeste da su se javljali članci kod kojih se
etnički okvir povremeno preklapao sa entitetskim, konkretno u slučaju
Republike Srpske, budući da je RS entitet sa pretežno srpskim
stanovništvom. Ali bilo je i vijesti poput:
Ministar Škrbić prvi će se vakcinisati... RS dobila 30 000 doza cjepiva.
(Glas Srpske, 9.3.2010)
ili
U RS nema poskupljenja struje do kraja godine (Glas Srpske, 9.3.2010),
koji se nisu nužno mogli svrstati pod etnički okvir, što ukazuje uopšte na
problematičnost razdvajanja ovih okvira. U Dnevnom listu, kao hrvatskim
novinama, etnički okvir je takođe bio naglašen, međutim on se nikada nije
poklapao sa entitetskim jer je Federacija Bosne i Hercegovine zajednica
Bošnjaka i Hrvata, iako u skorije vrijeme hrvatski političari iz BiH
zagovaraju uspostavljanje trećeg, hrvatskog entiteta. Iz ovih razloga,
zadržani su i ‘etnički’, ali i ‘entitetski’ interpretativni okvir, iako bi se u
velikom broju članaka u Glasu Srpske između ova dva mogao povući znak
jednakosti.
‘Državni’ interpretativni okvir posmatrali smo kao neutralan ili
nemarkiran budući da se podrazumijeva da će neka veća novina, poput ovih
odabranih pet, izvještavati o onome što se događa u državi. Međutim, dublja
analiza sadržaja ukazala je na to da je i ‘državni’ okvir duboko
problematičan budući da je u znatnom broju slučajeva nađeno da ovaj okvir
koegzistira sa ‘etničkim/entitetskim’ okvirima, opet zbog ranije navedenih
razloga, tako da je konačni kodni list sadržavao četiri kategorije (okvira):
a. etnička
b. entitetska
c. državna
75 d.
mješovito-državna kategorija (ovdje su izdvojeni članci u kojima je
postojala kombinacija državne sa etničkom i/ili entitetskom
kategorijom).
Naravno, ova tumačenja svoje dublje uporište imaju u analizi
diskursa, kojom smo pokušali da dokažemo validnost ovih tvrdnji, ali i u
poznavanju društveno-političkih prilika u BiH kao specifičnog konteksta o
kome je bilo riječi na početku poglavlja i bez kojeg ne može da stoji niti
jedna ozbiljnija analiza diskursa sa kritičkim predznakom.
Analiza sadržaja transkripata dobijenih pomoću fokus grupa
Kad su u pitanju fokus grupe, Fajgelj navodi (Fajgelj, 2004: 327) da
je "glavno svojstvo fokus grupa da koriste grupnu interakciju, da bi se
prikupili podaci, i stekli uvidi koji su teško dostupni bez interakcije", a ovaj
metod prikupljanja podataka bio je veoma pogodan upravo kad je riječ o
istraživanjima identiteta u diskursu (Majstorović, 2008; Majstorović i
Mandić, 2011). Ograničenja su veoma mala, a pravila veoma fleksibilna i u
potpunosti varijabilna u zavisnosti od predmeta ispitivanja i cilja istraživanja.
Kao i u ostalim kvalitativnim tehnikama, uspjeh fokus grupa zavisio je u
velikoj mjeri od intuicije i iskustva istraživača/-ica i moderatora/-ica, uz
veoma malo fiksnog, zadatog i striktno određenog. Fokus grupe
podrazumijevaju učešće najmanje šest, a najviše 10 učesnika i moderatora
koji u vremenskom periodu od 90 do 180 minuta razgovaraju na određenu
temu. Najveća razlika između fokus grupe i dubinskih intervjua je u tome što
se kod fokus grupa forsira grupna diskusija, kao i njen uticaj na promjenu
stavova. U fokus grupama učesnik kao član grupe diskutuje na određenu
temu, za razliku od dubinskih intervjua, u kojima pojedinac zajedno sa
voditeljem intervjua diskutuje o sopstvenim stavovima i osjećanjima. Ovaj
pristup obezbjeđuje čitav niz mišljenja, ideja i iskustava i generiše
informacije širokog uvida u stvarnost (Litosseliti, 2003) te obezbjeđuje
interakciju i stimulaciju kako kod istraživača tako i kod samih učesnika/-ca
(Kitzinger, 1994; Morgan, 1997; Gibbs, 1997). Ova stimulacija se samo u
početku tiče tema koje postavlja istraživač/-ica, ali veoma brzo otkrivaju se i
otvaraju mogući tokovi diskusije (Litosseliti, 2003: 3).
Drugi dio analize, koji se takođe tiče diskursa o etničkom i
državnom, ali dolazi iz jednog drugačijeg ugla, rekli bismo privatnog ili
poluprivatnog, upravo smo i dobili iz fokus grupa koje su činili mladi iz
čitave BiH, a svaka grupa je imala između šest i osam učesnika/-ca. Ukupno
smo sproveli ispitivanja osam fokus grupa na čitavoj teritoriji BiH, a koncept
'mladih' smo operacionalizovali kao studente/-kinje vodećih državnih
univerziteta. Smatrali smo da možemo dobiti reprezentativnost budući da se
radilo o mješavini studenata kako iz urbanih, tako i ruralnih sredina. Ipak,
problem kod ovakvog fokusa bio je i taj što studentska populacija predstavlja
samo udio u cjelokupnom broju mladih u BiH, naročito ako uzmemo u obzir
da se radilo o studentima/studentkinjama sa pretežno humanističkih i
društvenih nauka. Ovo smo nastojali ispraviti u kvantitativnom dijelu,
76 uključivši u uzorak i srednjoškolce/-ke, a jedan od razloga za selekciju baš
ovih grupa, za razliku od, na primjer, studenata tehničkih ili prirodnih nauka,
bila je njihova relativna dostupnost. Učesnike/-ce fokus grupa smo odabirali
na osnovu ličnih kontakata sa profesorima i asistenatima dotičnih
univerziteta jer je u ovom trenutku praktično nemoguće dobiti potrebna
odobrenja entitetskih i kantonalnih vlasti. Nedovoljna finansijska sredstva su
takođe bila jedan od razloga za ograničenja u pogledu izbora uzorka.
Ispitivanja fokus grupe su se izvodila od marta do maja 2010. godine.
Na Univerzitetu u Banjoj Luci sproveli smo ispitivanje dvije grupe
koje su kodirane u analizi kao BL1 i BL2, na Univerzitetu u Sarajevu takođe
dvije grupe, kodirane kao SA1 i SA2, jednu grupu smo imali sa Univerziteta
u Tuzli, kodiranu kao TZ, jednu u Palama, odnosno na Univerzitetu u
Istočnom Sarajevu kodiranu kao (PAL), te po jednu grupu studenata/-kinja
Univerziteta Džemal Bijedić u Istočnom Mostaru, kodiranu kao MO1, te
jednu sa Sveučilišta u Mostaru odnosno iz Zapadnog Mostara, kodiranu kao
MO2. Ispitanici su kodirani kao M1, M2... ispitanice kao F1, F2... itd., dok je
moderatorka označena kao MOD. Iako je bilo nekoliko izuzetaka, ovdje
vrijedi napomenuti da se radilo sa pripadnicima uglavnom homogenizovanih
nacionalnih grupa, budući da, recimo, u Palama gotovo isključivo žive Srbi,
u Zapadnom Mostaru Hrvati, te u Istočnom Mostaru Bošnjaci.
Iako su se, pored zadanih pitanja, odvijale diskusije koje su išle u
širinu, a nerijetko i uvodile nove teme, u mjeri u kojoj je to bilo prihvatljivo
za naše istraživanje, osnovna pitanja koja smo im postavljali bila su:
1. Šta je danas BiH, država BiH?
2. Šta mislite o entitetima?
3. Ko su Srbi, Hrvati, Bošnjaci, kakvi su, odakle su došli i jesu isti ili
različiti i po čemu?
4. Za koju reprezentaciju navijate? (Prilagođava se: Kako objašnjavate
da ljudi navijaju za Srbiju ili Tursku ili Rusiju?)
5. Kojim jezikom govorite?
6. Koju televiziju gledate i zašto?
7. Koji je vaš stav o popisu stanovništva?
8. Treba li šta mijenjati?
9. Kakva BiH je prihvatljiva u smislu političkog imaginarija? Da li je
moguće biti Srbin iz BiH, Hrvat iz BiH, Bošnjak iz BiH?
Svi/sve učesnici/učesnice pristali su da budu dio ove diskusije sa
fokusom na upravo ovim pitanjima i kroz svoje odgovore na ova pitanja
zaključivali smo kako su se određene etnonacionalne teme i njima
pripadajući stavovi pojavljivali u specifičnom kontekstu, gdje se od njih
očekivalo da govore o svojim stavovima u odnosu na etničko i državno.
Ukupan broj sati snimljenog audio materijala iznosio je oko 10 sati i
radilo se o ukupnom transkriptu od oko 74 164 riječi (gotovo 240 stranica,
font 12, jednostruki prored). Diskursi koji su ušli u analizu dobijeni su
posredstvom polustrukturiranih grupnih intervjua koje je moderisala
istraživačica Maja Mandić, a posmatrala Danijela Majstorović. Moderatorka
je postavljala pitanja na teme koje su odgovarale zadanim istraživačkim
77 pitanjima i nastojala je pri tome da stvori prijatnu i opuštenu atmosferu, gdje
bi sami/same učesnici/učesnice postavljali i diskutovali o za njih relevantnim
pitanjima. Posmatranje grupe je uključivalo ekstenzivno vođenje zabilješki
kako bi se kreirao okvir za buduću, detaljnu analizu diskursa. Ipak, moramo
imati na umu da je riječ o polujavnim diskursima te da su učesnici/-ce
nastojali da sačuvaju pozitivnu sliku o sebi (engl. facesaving), tako da ne
možemo očekivati isti stepen otvorenosti kao kada je riječ o privatnim
govorima u krugu porodice ili bliskih prijatelja.
Opis kvantitativnog dijela istraživanja: podaci dobijeni putem upitnika
Opšti dizajn kvantitativnog dijela istraživanja predstavlja
korelacionu studiju društvenih stavova mladih, baziranu na anketnom
prikupljanju podataka u obrazovnim institucijama u Bosni i Hercegovini.
Korišteni metod ima prednosti u vidu ekonomičnosti, odnosno širine uzorka
koju zahvata, te brzine obavljanja ispitivanja, ali i jasna ograničenja u vidu
ograničene mogućnosti donošenja zaključaka, što zbog tipa studije, što zbog
zatvorenosti samog instrumenta. Mi smo nastojali da maksimalno obazrivo
pristupimo interpretacijama i zaključcima, a ograničenja korištenih metoda i
tehnika smo svakako imali u vidu.
Uzorak i procedura
Prikupljanje podataka za kvantitativni dio istraživanja je obavljen u
periodu od decembra 2010. do marta 2011. u gradovima u Republici Srpskoj
(Banja Luka, Derventa, Prnjavor), Federaciji BiH (Mostar, Sarajevo, Zenica,
Tuzla) i Distrikta Brčko. Ispitanici su bili učenici završnih razreda srednje
škole i studenti univerziteta u BiH, njih ukupno 1899, prosječnog uzrasta
19,5 godina. U uzorku smo imali nešto veći procenat ženskih ispitanica
(57%), dok smo imali nešto niži procenat muških ispitanika (43%). Kad je u
pitanju etnička zastupljenost, u uzorku smo imali 37% ispitanika bošnjačke
(ukupno 704), 13% hrvatske (252), 38% srpske (727) i 8% BiH nacionalnosti
(158). Bilo je i oko 3% onih koji su se izjasnili kao pripadnici drugih
nacionalnosti (47) − po nekoliko ispitanika albanske, crnogorske, romske i
ukrajinske nacionalnosti, te izvjestan broj onih koji su navodili različita
opredjeljenja, od "džedaja" do "pingvina". Što se tiče vjerske pripadnosti,
njih 40% se izjasnilo da praktikuje islam, 14% katoličanstvo, 38%
pravoslavlje, 2% nešto drugo, a 7% je izjavilo da nisu religiozni. Uzorak je
prigodan i biran je po načelu dostupnosti, te ga ne možemo smatrati
apsolutno reprezentativnim, ali zbog nedostatka komparativne statistike iz
popisa stanovništva, mi i ne možemo govoriti pravoj reprezentativnosti.
Ispitanici su dobrovoljno i samostalno popunjavali upitnik u
grupnoj situaciji, u školskim institucijama. Upitnik je bio anoniman.
Anketari koji su zadavali upitnik prošli su obuku od strane istraživača, te su
dobili jasna uputstva o sprovođenju ispitivanja. Upitnik koji je primijenjen
kreiran je za potrebe ovog istraživanja, imao je ukupno četiri stranice i
78 sastojao se od osnovnih sociodemografskih podataka, te nekoliko
psiholoških i socioloških skala koje su korištene za različite analize. Pitanja u
upitniku su većinom činile stavke sa ponuđenim odgovorima i skalama
procjene, dok je izvjestan broj pitanja bio otvorenog tipa, gdje su ispitanici
mogli da upišu odgovor koji nije bio među ponuđenima.
Instrumenti i varijable
Instrument koji smo koristili u istraživanju napravljen je specifično
za potrebe ove studije, a baziran je na ranijim istraživanjima, kao i na
podacima dobijenim u kvalitativnom dijelu studije, koja je prethodila
kvantitativnoj. Da bismo izbjegli padanje u zamku nuđenja gotovih
sociodemografskih konstrukcija, trudili smo se da u većini pitanja ostavimo
mogućnost da ispitanici sami formulišu odgovor koji nije ponuđen.
Upitnik je imao četiri stranice, koje su činile četiri glavne cjeline: 1.
doživljaj etniciteta, 2. religioznost i nacionalna vezanost, 3. etničke distance i
stereotipi, i 4. sociodemografski podaci o ispitaniku.
Doživljaj etniciteta je obuhvatao više pitanja o prirodi etničke
pripadnosti: kada se postaje svjestan etniciteta, kako se postaje pripadnik
naroda, da li je moguće za osobu da ima višestruku nacionalnu pripadnost,
kakvo je porijeklo etničkih grupa u BiH. U ovom dijelu upitnika ispitanike
smo pitali, u formi skala procjene, i o tome koliko su za njih važne
pripadnosti narodu, vjeri, entitetu, državi i Evropi. Pitali smo ih i da
procijene koje su, po njihovom mišljenju, bitne osobine njihovog naroda.
Skala religioznosti se sastojala od pet tvrdnji u kojima se iskazuje
sklonost ka intimnom doživljaju vjere ("Važno mi je da provedem neko
vrijeme sam/sama u molitvi"), kao i praktikovanju religije ("Redovno
posjećujem vjerske objekte"). Ideja je bazirana na Allport-Rossovoj
paradigmi intrinzičke (unutrašnje) nasuprot ekstrinzičkoj (ispoljenoj)
religioznosti (Allport i Ross, 1967). Kao odgovori su ponuđene
četverostepene skale procjene, od "netačno", preko "uglavnom netačno" i
"uglavnom tačno" do "potpuno tačno". Faktorska analiza ove skale pokazuje
jasnu jednofaktorsku strukturu, što govori da je u pitanju opšti faktor
religioznosti, bez težnji da se oblikuju specifičniji faktori. Ovaj nalaz o
nediferenciranim oblicima religioznosti kod ispitanika u BiH je nalažen i u
ranijim istraživanjima u našem kontekstu (Dušanić, 2009; Turjačanin, 2007).
Na kraju je formiran sumacioni (prosječni) skor religioznosti. Uostalom, za
ovako kratku skalu, to je i logično. Pouzdanost ovako formirane skale
religioznosti iznosi .87 mjereno alfa koeficijentom.
Skala nacionalne vezanosti je konstruisana za potrebe ove studije, a
zasnovana je na klasičnoj ideji Rota i Havelke (1973) o više oblika ovog tipa
vezanosti. Početna verzija skale imala je 19 tvrdnji, a kao odgovori su
ponuđene četverostepene skale procjene, od "netačno" do "potpuno tačno",
bez srednje tačke. Radi provjere strukture i psihometrijskih odlika, urađena
je faktorska analiza na tvrdnjama, te su dobijena tri faktora koja objašnjavaju
oko 46% varijanse rezultata. Prvi izdvojeni faktor okuplja devet tvrdnji koje
79 ukazuju na izrazitu povezanost sa sopstvenom nacijom i etnocentrizam, pa
smo ovaj faktor nazvali nacionalizmom. Od ovih stavki formirana je
sumaciona skala nacionalizma, čija pouzdanost, mjereno alfa koeficijentom,
iznosi .76. Drugi izdvojeni faktor je okupio šest stavki u kojima se izražava
nepostojanje ili odbijanje povezanosti sa nacijom, te individualizam i nazvali
smo ga anacionalizam. Pouzdanost ove skale, mjereno alfa koeficijentom,
veoma je niska i iznosi .53. Treći faktor okuplja četiri stavke i pokazuje
najjače veze sa tvrdnjama višestruke ili istovremene vezanosti za naciju i
čovječanstvo u cjelini, te smo ga nazvali višestrukom vezanošću. Od ovih
stavki je formirana skala čija pouzdanost iznosi .55 mjereno alfa
koeficijentom.
Etnički stereotipi su, u ovoj studiji, operacionalizovani putem skala
procjene slaganja na 13 bipolarnih atributa za koje su ispitanici označavali u
kojoj mjeri se slažu da su dobri opisi pripadnika neke od tri etničke grupe: za
Bošnjake, Hrvate i Srbe. Skala je varirala od vrijednosti -2, što je označavalo
krajnji negativni atribut (npr. lijeni), preko -1 (umjereno negativni atribut) do
0 (što označava neodlučnost u procjeni), pa na pozitivnoj strani +1 (umjereno
pozitivan atribut), sve do do +2, što označava krajnji pozitivni atribut (npr.
vrijedni). U kasnijim analizama korištene su novoformirane kompozitne
varijable ukupnog stereotipa prema Bošnjacima, Hrvatima i Srbima. Iako su
u pitanju raznorodni atributi, faktorske analize su dosljedno pokazivale
egzistenciju jednog faktora za 13 postojećih bipolarnih atributa, za svaki od
ponuđenih etniciteta. Taj dobijeni skor je, u stvari, evaluacija grupe na
dimenziji pozitivno−negativno viđenje etničke grupe, a mi smo se odlučili za
ovaj sumacioni skor zbog ekonomičnosti u analizi. Ovaj finalni skor smo
nazvali sintetizovanim stereotipom, odnosno postoje tri takva skora, za svaku
etničku grupu po jedan. Sintetizovanost se u ovom slučaju koristi kao
pokazatelj sintetičke (kompozitne) prirode, tj. nastanka od više raznorodnih
atributa s jedne strane, te izvjesne vještačke prirode ovog konstrukta kojem
pribjegavamo radi pojednostavljenja baratanja velikom količinom podataka,
što je kompromis na koji smo morali pristati zarad lakšeg razumijevanja.
Pozitivne vrijednosti na ovim skalama sintetizovanog stereotipa prema
etničkoj grupi (od 0 do +2) označavaju pozitivu evaluaciju određene grupe,
dok negativne vrijednosti (od 0 do -2) označavaju negativnu evaluaciju u
određenom stepenu.
Etničke distance, odnosno spremnost na prihvatanje socijalnih
odnosa, jesu varijable koje smo ispitivali uz pomoć klasičnog Bogardusovog
(1947) postupka, gdje su ispitanici u jedoj tabeli imali ponuđene etničke
grupe (Bošnjake, Hrvate, Srbe, Crnogorce, Albance, Rome i Jevreje), te
nekoliko potencijalnih socijalnih odnosa u koje mogu da stupe sa prosječnim
pripadnicima tih grupa. Ponuđeno je bilo šest mogućih socijalnih odnosa: 1.
da živi u mom susjedstvu, 2. da bude predsjednik moje države, 3. da budemo
kolege na poslu, 4. da stupi u brak sa mojim bratom ili sestrom, 5. da
budemo prijatelji i 6. da stupim u brak s njom/njim. Ispitanici su odgovarali
stavljajući oznaku "+" (plus) kod odnosa na koji bi pristali, a "-" (minus) kod
odnosa na koji ne bi pristali. Ovi pojedinačni odnosi su korišteni u
80 analizama, ali su na osnovu njih formirane i nove mjere, dobijene sumacijom
pojednih odnosa. Tako, mjeru ukupnih distanci smo dobili izračunavanjem
prosjeka prihvatanja svih šest ponuđenih odnosa za svaku etničku grupu. Na
taj način smo sveli veću količinu informacija na po jednu varijablu za svaku
etničku grupu, koja pokazuje generalni stepen prihvatanja odnosa sa
pripadnicima tog naroda.
Sociodemografske varijable koje smo registrovali u okviru ovog
istraživanja su: mjesto stanovanja, pol, uzrast, nacionalna pripadnost,
religija, jezik, procjena imovinskog stanja porodice, obrazovanje majke i
oca, etnička pripadnost majke i oca, etnička heterogenost rodbine, prijatelja i
susjedstva, te učestalost prilika za putovanje u okviru zemlje i u druge
zemlje. Odgovori su bili ponuđeni, ali je ostavljena i mogućnost slobodne
formulacije odgovora.
Obrada podataka
U procesu obrade podataka korišteni su brojni statistički postupci.
Sve analize su rađene u zavisnosti od tipa podataka i mogućnosti njihovog
statističkog tretiranja. Neke od varijabli su doživljavale transformacije, a te
transformacije su ponekad mijenjale načine njihove analize. Od mjera
deskriptivne statistike rađene su frekvencijske i procentualne analize,
aritmetičke sredine i standardne devijacije. Korišteni su testovi značajnosti
razlika između aritmetičkih sredina (t-test i analize varijanse) i korelacijske
mjere (r koeficijent). Dalje, rađene su faktorske analize za redukciju velikog
broja varijabli, kao i multipla regresiona analiza kao tehnika za predikciju
rezultata. Kod faktorskih analiza navođeni su kriterijumi i izdvajanja faktora,
te načini rotacije osa. Podaci su uneseni i obrađeni uz pomoć statističkog
programa R, te programa za tabelarna računanja LibreOffice Calc.
Vremenski slijed dijelova studije
Raspored naših istraživačkih aktivnosti kretao se tokom od
istraživanja relevantne literature, preko analize medijskih poruka, zatim
fokus grupa i na kraju ispitivanja korištenjem upitnika. Smatrali smo da nam
ovakva strategija omogućava najefikasnije dolaženje do podataka, jer smo
željeli da izbjegnemo gubitak fokusa otvaranjem mnogo paralelnih oblasti
koje bismo istraživali u isto vrijeme. Ovako, pregled relevantne literature,
koje neki autori takođe svrstavaju u kvalitativne istraživačke metode
(Bryman, 1996), pružio nam je referentni okvir za osnovne postavke studije.
Analiza medija je logično vodila u kreiranje tema fokus grupa, a na osnovu
fokus grupa, pregleda literature i testiranja probnih verzija, formulisana je
konačna verzija upitnika koja je zadavana ispitanicima. Naravno, uvijek se
ispostavi da neki ispitanici teže da izađu iz ponuđenih okvira zatvorenog
upitnika, te su u većini slučajeva ostavljena mjesta za slobodno odgovaranje,
koji su nam u nekim slučajevima davali do znanja da bismo nešto mogli
modifikovati i u fokus grupama. Uostalom, cikličnost ovog procesa i
81 stvaranje hipoteza "u hodu" je nešto na šta se društveni istraživači moraju
navići. Ovakva studija bi se, u svakom slučaju, mogla produbiti uvođenjem
intervjua i etnografije, ali izvori materijalnih sredstava nisu uvijek naklonjeni
istraživačima društvenih pojava. Kao zaključak možemo reći da smo se,
koristeći raznoliku i za naše područje inovativnu metodologiju, trudili da
opišemo neke aspekte fenomena društvenih identiteta u BiH, bez želje da ih
predstavimo kao krajnje istine, jer smo svjesni da će u sljedećem istraživanju
u drugačijem kontekstu ovi identifikacije u smislu praksi grupisanja i samogrupisanja vjerovatno stvarati druge oblike.
Reference
Allport, G. W., & Ross, J. M. (1967). Personal religious orientation and
prejudice. Journal of Personality and Social Psychology, 5, 432−443.
Bogardus, E. S. (1947). Measurement of Personal-Group
Relations. Sociometry, 10: 4: 306–311.
Bryman, A. (1996). Quantity and Quality in Social Research. London:
Routledge.
Cohen, L., Manion, L. and Morrison, K. (2000) Research Methods in
Education (5th Ed.) London: Routledge Falmer.
Fajgelj, S. (2004). Metode istraživanja ponašanja. Beograd: Centar za
primenjenu psihologiju.
Gibbs, A. (1997). Focus groups. Social Research Update, issue 19.
Department of sociology,
University of Surrey. http: www.soc.surrey.ac.uk/sru/SRU19.html
Dušanić, S. (2009). Porodica i religioznost. Banja Luka: CKSP.
Kitzinger, J. (1994). The Methodology of Focus Groups: the Importance of
Interaction between Research Participants', Sociology of Health, 16
(1).
Litosseliti, L. (2003). Using Focus Groups in Research. London and New
York: Continuum Research Methods Series.
Majstorović, D. (2008). Između patrijarhata i emancipacije: ka manifestu
feminističkih istraživanja i politika na razmeđima postsocijalizma,
poslijeraća i ‘tranzicije’. Puls demokratije. Sarajevo: Open Society
Fund.
http://www.pulsdemokratije.net/index.php?&l=bs&id=1153http://ww
w.pulsdemokratije.net/index.php?id=1153&l=bs. 29.10.2008.
Pristupljeno 20.4.2011.
Majstorović, D. and Mandić, M. (2011). What it means to be a Bosnian
woman − analyzing women's talk between patriarchy and
emancipation. Living with Patriarchy − Discursive Costructions of
Gendered Subjects Across Cultures, eds. D. Majstorović and I.
Lassen. DAPSAC series: John Benjamins.
Morgan, D. L. (1997). Focus groups as qualitative research, 2nd edition.
London: Sage.
82 Rot, N. i Havelka, N. (1973). Nacionalna vezanost i vrednosti kod
srednjoškolske omladine. Beograd: Institut za psihologiju i IDN.
Silverman, D. (2006). Interpreting Qualitative Data. (3rdEd.) London:
SAGE.
Turjačanin, V. (2007). Psihosocijalni prostor i etnički odnosi mladih. Banja
Luka: Filozofski fakultet u Banjoj Luci.
83 Etnički i državni identitet i etnonacionalizam u
javnoj sferi u Bosni i Hercegovini: slučaj glavnih
štampanih medija
Danijela Majstorović
Uvodna razmatranja
U sveopštoj 'anarhiji definicija', bilo da stanemo na stranu
primordijalista, perenijalista ili modernista (konstruktivista), neizbježno se
određujemo spram toga da li mislimo da su etnija ili nacija konstruisane
kategorije, koje se dalje mogu dekonstruisati i rekonstruisati, ili postoji neko
istorijsko sjećanje koje se prenosi kroz tradiciju, ali i savremeno
obrazovanje, jezik i istoriju na koje etnije polažu pravo kao, brubakerovski
rečeno, 'realije koje traju'. Bilo kako bilo, i za koju god teoriju da se
opredijelimo, možda je i važnije pitanje u sklopu kakvih se naracija, što
homogenizirajućih i bešavnih, što onih koje 'pucaju po šavovima', kreira
etnički i državni identitet sad i ovdje? Na koji način još uvijek televizija i
novine, kao najdominantniji predstavnici javne sfere u BiH, prenose i
konstruišu ove naracije i u kakve nas to subjekte interpelira? Kakve su to
danas vladajuće ideje, brubakerovski rečeno, etnopolitičke vladajuće elite
kao 'etničkih poduzetnika' i kako je moguća simultana koegzistencija
etničkih i državnih interpretativnih okvira unutar javne sfere?
Bilo da se opredijelimo i za socio-konstrukcionistički stav, problem
se ne rješava tvrdnjom da je etnička pripadnost u BiH tek puki konstrukt koji
se može razložiti ili dekonstruisati kroz činjenicu da nikako 'ne možemo
poznavati sve pripadnike naše nacije/etnije. Etnička pripadnost, koja se
uveliko oslanja na vjeroispovijest, koja ne mora nužno da korespondira i sa
religioznošću, postala je pitanje života i smrti i pripadnost koja je upisana
kako u institucionalni i politički, tako i u svakodnevni život u etnički
podijeljenoj državi BiH. O ovoj proizvodnji razlike, koja je prvenstveno
kulturna, pojedini autori (Sarajlić, 2010) kažu da je u tranzicijskim društvima
proizvodi upravo politička elita, nadovezujući se na 'postojeće stanje', kako
bi skrenula pažnju naroda sa socijalnih na simbolička pitanja jer na taj način
'osigurava kapital njene 'konačne konzumacije' − legitimno izabrane
predstavnike i beskonačno obnavljanje etnopolitičkog projekta' (Sarajlić,
2010: 26).
Činjenica je da bosanskohercegovačko društvo ne postoji i da je
država BiH veoma slaba, a njena budućnost neizvjesna iz razloga što ne
postoji najmanji zajednički imenilac za sve njene građane: u Federaciji BiH
bosanstvo je izjednačeno sa bošnjaštvom i moguća je kompatibilnost između
bošnjačkog nacionalizma i pro-BiH diskursa, dok je u Republici Srpskoj
84 slogan pobjedničke partije na izborima, SNSD-a,20 bio 'RS zauvijek a BiH
dok mora', što ukazuje na to da ovakve kompatibilnosti ne samo da nema,
već i da je nepoželjna. Iako se ovdje može govoriti o tri različita projekta
državnosti, kao i u ratu, dva segregacijska (Hrvati i Srbi) i jednom
integracijskom (Bošnjaci), veoma je upitna priroda ovih segregacija i
integracija, što će biti vidljivije u podacima iz fokus grupa. Dijeljenje po
ovim linijama i politike koje su uslijedile usljed ovako nepomirljivih razlika
kad je u pitanju sve ono što nam se događalo 90-ih, ali i u savremenoj istoriji
koja je prethodila ratu, čine BiH ponajprije neizvjesnom državom. Politički
crossover ne postoji, glavne stranke još uvijek imaju jak etnički predznak
bez obzira na to što u naslovu može stajati pridjev 'socijaldemokratski' ili
'demokratski', programe i diskurse i interpeliraju glasače ne kao građane već
kao etničke subjekte, budući da su državne politike, u stvari, 'pobjedonosne
ratne politike' (Vlaisavljević, 2010: 30). Mediji su, sa izuzetkom Javnog
servisa BHT, još uvijek podijeljeni, osim ako nisu izuzetno komercijalnozabavnog karaktera, budući da ih finansiraju gorepomenute politike, a
obrazovanje je, takođe, polje slabe prohodnosti studenata i profesora između
ova dva entiteta, ali i kad je riječ o inostranstvu. Politički konstruisana
razlika 'po svaku cijenu' naročito se ogleda u političkom životu,
informativno-dokumentarnom programu21 i dnevnim novinama, ali i
obrazovanju, koje uključuje razliku u vjeronauci, istoriji, jeziku i sl., kao
ideološki najpogodnijim elementima za konzumiranje u javnoj sferi
ekonomski nestabilne, tranzicijske BiH.
Bilo da se zagovara decentralizacija ili centralizacija BiH, još je
važnije kako promišljati mogućnosti rekonstruisanja zajedništva i
solidarnosti na ovim prostorima i poticati vrijednosti koje nisu isključivo
etnonacionalističke, a uz pretpostavku da da bi insistiranje na zajedništvu i
solidarnosti ili određenjima koja nisu etnička po svom karakteru, moglo
pokrenuti stvari sa mrtve tačke i osnažiti građane/građanke BiH prvenstveno
kao emancipovane subjekte. Ali, ako znamo da 'aktualni etnicizam ne može
misliti produktivnu interakciju etnija, a pogotovo ne njihovu suštinsku
metamorfozu potaknutu tim interakcijama' (Vlaisavljević, 2010) te da su na
sceni u BiH i dalje 'pobjedonosne, ratne politike' postavlja se pitanje kako je
ovo uopšte moguće. Ako razmatramo kako su državni i etnički identitet
društveno konstruisani (Anderson 1991, Hobsbawm i Rangers 1983, Gellner
1983) i da je za svaku modernu državu karakteristična 'proizvodnja etničkog'
budući da nijedna nema etničko u svom temelju, u jednačinu treba ubaciti i
dejtonski ustav iz 1995, koji je definisao pravila igre u postdejtonskom
društvenom kontekstu. Iako i sam rezultat podijeljenog društva i
suprostavljenih politika (Bardos 2011)22, Dejton je na izvjestan način
dodatno podijelio BiH, praktično upisujući etničko u državno u smislu
uspostavljanja političko-institucionalnog dnevnog reda (engl. agenda setting)
20
Savez nezavisnih socijaldemokrata.
Zabavni i komercijalni programi ne prave ovu razliku.
22
http://www.transconflict.com/2011/03/u-odbranu-ricarda-holbruka/
21
85 tako da očuvanje postojećeg hegemonističkog obrasca nikad nije bilo lakše
za etnonacionalističke elite koje nemaju namjeru da dijele svoj dvadeset
godina sticani plijen.
U samo posljednjih 100 godina, današnja BiH bila je i dip
Austrougarske, zatim Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije, NDH, potom
FNRJ i SFRJ. Politički najtrajnije zajedništvo nastupilo je nakon Drugog
svjetskog rata, u okvirima FNRJ, a potom SFRJ, a okončano je 1992, da bi
ga nakon krvavog rata zamijenila partikularna, etnička zajedništva. Ovo je
bilo praćeno snaženjem etnonacionalnih identiteta, a socijalistička prošlost i
bivša država, u kojoj su barem kod mladih bili jači neki drugi identitarni
polariteti poput urbanog/ruralnog, ili šminkeri/papci/pankeri,23 nastojale su
se što prije zaboraviti i prebrisati. Uporedo s ovim teklo je izmišljanje
tradicije, a u svemu tome ključnu ulogu igrali su diskursi unutar javne sfere
koji su nastojali i nastoje pridobiti podršku javnosti ne bježeći od
populističkog manira24 koji je svoj procvat u SFRJ započeo osamdesetih, a
nastavio turbodevedesetih godina prošlog vijeka.
Da bi se ukazalo na ideološke premise ovakvih praksi, smatram da
je važno da se prvenstveno pokaže kako je etnonacionalizam, kao skup
prenaglašenih
socio-identitetskih
stavova/diskursa
sa
elementima
diskriminatornog ponašanja prema drugom, jer je etnicitet ponajprije pitanje
odnosa prema drugom, a ne odlika grupe (Eriksen, 2004: 31), ali i kao
'normalizacijska praksa' očuvanja statusa quo, diskursivno konstruisan u
bosanskohercegovačkoj javnoj sferi, konkretnije u štampanim medijima, te
na kakvim diskursima počiva konstrukcija etnički podijeljenog društva,
odnosno entitetski podijeljene države. Altuserijanski rečeno (1971),
ideologija, u našem slučaju ideologija nacionalizma, interpelira etničkonacionalne subjekte i stoga je važno da se vidi kakve je prirode diskursivna
matrica reprezentacija, legitimizacija i prinude na kojoj se etno-nacionalni
identiteti grade i na kojima etnički nacionalizam počiva. Ovakva analiza
sadržaja sa povremenim "izletima" u tekstualno može ponuditi uvid u
mitove, metafore i druge kognitivno-lingvističke resurse, koji s obzirom na
‘vremensko tempiranje’ specifičnih novinskih članaka (engl. priming),
naročito u vrijeme pojačane medijske aktivnosti, ali ne i samo tad,
osiguravaju nesmetano očuvanje moći etnonacionalističkih elita u BiH i
osiguranje njihovog kapitala (Husanović, 2010).
U poglavlju koje slijedi daću neka razmatranja koja se tiču javne
sfere i medija u BiH, a potom ću pristupiti analizi sadržaja glavnih štampanih
23
Međutim, ovo ne znači da nacionalne identifikacije nisu postojale u SFRJ i upravo
je Ustav SFRJ iz 1974. institucionalizovao neke oblike nacionalnih identiteta dajući
veću autonomiju republikama.
24
Zanimljivo je, doduše, kada hrvatski pisac Ante Perković poredi današnji muzički
stil Marka Perkovića Thompsona, hrvatskog neonacističkog muzičara, sa Bijelim
dugmetom 70-ih i kaže da „se taj paradoks povećava time da Thompson svira baš ono
izvorno jugoslavensku rokenrol inačicu, dakle onoga što je Dražen Vrdoljak nazvao
'pastirskim rokom'“ (Perković, 2011).
86 medija u mjesecu aprilu 2010. kako bih ukazala na glavne trendove kad su u
pitanju državni i etnički interpretativni okviri izjašnjavanja.
Nedostatak javne sfere?
Kada govori o javnoj sferi, Habermas (1991) govori o građanskom
društvu koje se razvijalo po salonima i kafanama u XVIII vijeku i koje je
stajalo u relativnoj opoziciji spram države i imalo relativnu autonomiju.
Principi javne sfere uključuju otvorenu diskusiju o svim pitanjima od opšteg
interesa u kojima se argumentovano potvrđuje opšti interes i javno dobro. Javna
sfera podrauzumijeva slobodu govora i okupljanja, slobodnu štampu i pravo da
se slobodno učestvuje i političkoj debati i donošenju odluka i ovo su standardne
habermasijanske definicjje ovog pojma. Govoriti o javnoj sferi danas znači
proširiti Habermasov (1991) pojam buržoaske javne sfere unutar koje se
razvija neki javni diskurs, i koji je puko sjedište diskusije izvan aktuelnog
političko-institucionalnog sistema na masovne medije, za koje Kellner (2000)
tvrdi da mogu biti i samo mjesto političke organizacije, borbe i transformacije.
Iako su korporacije u SAD-u kolonizovale javnu sferu dok je u Evropi na snazi
manje ili više uspješan sistem javnih emitera, Kellner je mišljenja da se upravo
preko jezika i komunikacije možemo oduprijeti imperativima moći i novca
(Kellner, 1999) te da nove tehnologije i internet mogu biti 'nova baza za
participatornu demokratsku politiku komunikacije' (Ibid.). Međutim, iako javna
sfera u sebi može da nosi i emancipatorni potencijal, potrebno je vidjeti kakva je
ona u nekom kontekstu i kakve diskurse nosi.
Kada kažem da javnost u BiH gotovo da i ne postoji u
participatorskom, već prije podaničkom smislu,25 aludiram na prilično nejasnu
razliku između političke i javne sfere u BiH. Široko dostupni 'stari' masovni
mediji, poput štampe i televizije,26 itekako oblikuju javno mnjenje svih
društvenih slojeva, a u analizi štampanih medija glavnog toka u BiH, kao
jednog od indikatora javne sfere i javnosti u BiH, na prvi pogled je vidljivo
da oni odražavaju etničke interese ili zastupaju državne interese koji
odgovaraju samo jednom etnosu. Habermasijanska javna sfera stoga uzimam
u njenoj modifikovanoj formi kao oblik javnog diskursa prvenstveno
masovnih medija koji je oblikovan od strane moći, ali i oblikuje moć, te je,
što iz ideoloških, a što iz političko-ekonomskih razloga itetkako zavisan od
političkih elita na sceni. Što zbog činjenice da je BiH u ranoj fazi kapitalizma
ili bolje rečeno tranzicije, što zbog devastiranosti, siromaštva i straha u
25
Maks Weber razlikuje tri obrasca političke kulture koji mogu dominirati društvom.
Prva je „parohijalna“ politička kultura koju karakteriše potpuno odsustvo odnosa
građana i državnih institucija i procesa, zatim „podanička“, koja uključuje odnose sa
političkim objektima koji su uglavnom pasivni, i „participativna“ politička kultura,
koja podrazumijeva aktivan odnos građana spram vlasti i vladinih institucija. Izvor:
Podunavac, Milan. Princip građanstva i poredak politike. Beograd: Čigoja, 1998.
26
Internetska penetracija u BiH je još uvijek relativno mala. Podaci za 2010. godinu
navode da 31,2% populacije koristi Internet, a i to je prvenstveno u gradovima.
http://www.internetworldstats.com/stats4.htm
87 bosanskohercegovačkom društvu nakon rata, nekih drugih interesa koji bi
bili dovoljno moćni da se odupru glavnom toku gotovo da i nema. Dakle, u
BiH ne postoji etablirana obrazovana elita kao dio javnosti kojoj bi bilo stalo
da se suprotstavi javnim vlastima u BiH tako što bi insistirala na
'provociranju kritičkog suda javnosti koja koristi' i 'insistira na javnoj
upotrebi razuma' (Habermas, 1991: 24, 27) tako transformišući značenje
javnog kroz niz konkretnih parksi (Calhoun, 1992), makar one bile i
identifikovanje najmanjeg zajedničkog imenioca prihvatljivog za cjelokupno
bosanskohercegovačko društvo.
Ako je u Zapadnoj Evropi i Americi javna sfera u fazi propadanja
upravo zbog masovnih medija čiji je zadatak da proizvedu pristanak pomoću
odnosa s javnošću i oglašavanja (Herman and Chomsky, 1988), u BiH su
karakteristični odsustvo javnosti i refeudalizacija27, a sve je očitiji uticaj
vlasti na dominantne medije, koji, kao takvi, uspostavljaju dnevni red.
Bh. mediji, u poraznoj većini (dakle, i javni i privatni), ne zastupaju
javne interese, nego zastupaju interese aktera koje je tržište
privilegiralo kroz kapitalističku 'horor bajku' osiromašenja,
korupcije i banalizacije u svakodnevnom životu. To je razlog i hajke
na one koji se 'bune' protiv 'novih' društvenih normi i ideoloških
čvorišta društveno-političkog tkiva u BiH (Husanović, 2010: 1).
Refeudalizacija je direktna posljedica zaoštrene neofeudalno-klanovske
politike i struktura na vlasti koje opstaju upravo zahvaljujući sijanju straha
od ‘drugog’, budući da građanima i građankama ne mogu obezbijediti
dostojan život i prosperitet (Bogdanić, 2010b).
Kad je riječ o uticajnim ili medijima glavnog toka u BiH, u najvećoj
mjeri ih, kad je RS u pitanju, finansira Vlada RS, na čelu sa vladajućom
SNSD,28 dok je vlasnik najprodavanijeg dnevnika u Federaciji BiH (FBiH)
Fahrudin Radončić, predsjednik SBBBiH,29 takođe veoma uticajne političke
stranke u FBiH. BiH je još uvijek malo, nerazvijeno i sve manje interesantno
tržište kad su u pitanju strani mediji, a posljednjih godina je i finansiranje
medija od strane međunarodne zajednice svedeno na minimum, što ukazuje
27
Refeudalizacija, kao proces koji Juergen Habermas identifikuje u modernim
socijaldemokratskim državama, uključuje stapanje države i društva, javnog i
privatnog, koje odgovara uslovima u feudalnoj državi, kao i vraćanje elemenata
reprezentativnog publiciteta. Habermas pri tom ne vjeruje da se moderne države
vraćaju u srednji vijek, već samo da se vraćaju određeni feudalni elemnti. O
refeudalizaciji u BiH simultano je pisalo ili govorilo više autora/autorica (Mujkić, u
ovoj monografiji; Bogdanić, 2010b; Majstorović, u štampi).
28
Stranka nezavisnih socijaldemokrata.
29
Stranka za bolju budućnost Bosne i Hercegovine.
88 na to da ni operativne političke ekonomije nisu sklone diskursima oprečnim
glavnom toku s izuzetkom estrade i žute štampe (Majstorović, u štampi).30
Jedna od glavnih karakteristika govora ovih medija je manje ili više
eksplicitan govor mržnje, a nerijetko i klevetnički, odnosno neprofesionalni
novinarski govor. Bez obzira na instituciju verbalnog delikta u SFRJ, govor
mržnje i ratnohuškački govor, kao notoran način komuniciranja u exjugoslovenskoj javnoj sferi 90-ih, bili su jasan znak da se bivša država
raspada i da se sprema rat (Bogdanić, 2010a, 2010b). Danas Regulatorna
agencija za komunikacije (RAK) BiH osuđuje i propisuje i novčne kazne za
emitere koji prenose ovakav govor, međutim, on i dalje manje ili više
eksplicitno nastavlja da postoji, uprkos zabranama i sankcionisanju. U javnoj
bosanskohercegovačkoj sferi danas, a pri tom mislim na medije, obrazovanje
i politiku, govor mržnje je implicitan i očit prije u aroganciji i ignorisanju
drugog, zanemarivanju određenih tema koje ne dolaze na dnevni red ili
istorijskom revizionizmu, negoli u eksplicitnom jeziku mržnje. Internet, kao
prostor gdje se možda ponajprije kreira alternativa govoru mržnje,
istovremeno je i rasadnik najmanifestnijeg govora mržnje, što ukazuje na to
da sveprisutni tehnološki napredak nipošto nije jamac demokratizacije
društvene svijesti (Kreho, 2011). Masovni mediji, kao važan segment javne
sfere, imaju i tu ulogu da uspostavljaju dnevni red (McCombs i Shaw, 1972)
tako što naglašavaju jedne na račun drugih tema i uvode, odnosno skidaju s
dnevnog reda teme koje više nisu 'važne'. Analiza sadržaja pomenutih medija
ima za cilj da opiše upravo koje su to teme i okviri unutar kojih se
izvještavalo o bosanskohercegovačkom društveno-političkom životu u toku
2010. godine, a naročito u deset dana pojačane medijske aktivnosti koje je
uslijedilo nakon hapšenja Ejupa Ganića, člana predratnog i ratnog
Predsjedništva BiH, osumnjičenog za slučaj "Dobrovoljačka ulica". Studija
se stoga bavi jednim momentom u vremenu i, budući da ranije nije bilo
sličnih studija, bilo bi veoma interesantno sprovesti i niz sličnih kako bi se
longitudinalno mogao pratiti razvoj, napredovanje, odnosno (de)konstrukcija
i ponovno upisivanje sličnih diskursa kako vrijeme bude odmicalo.
Jezik, nacionalizam, ideologija
Za djelovanje ideologije, kao obrazaca vjerovanja ili prakse koji
čine da postojeće društveno uređenje izgleda ‘prirodno’ ili neizbježno
(Eagleton 1991) i formiranje ideološke svijesti jezik je ključan (Billig 1995;
Voloshinov 1973). Svaka ideologija funkcioniše pod premisom da ljudi
zaboravljaju da je svijet u kojem žive istorijski konstruisan i da, isto tako,
može biti i rekonstruisan. Nacionalizam kao ideologija funkcioniše na
osnovu dijalektike sjećanja i zaboravljanja, pri čemu je sjećanje ‘utisnuto u
30
Ovdje se otvara i vječno pitanje odnosa politike i etike, te mogućnosti postojanja
javnog dobra (ili dobara), koje bi trebalo da ide iznad etničkog imperativa, ali tu
raspravu ćemo ostaviti za neko drugo vrijeme.
89 rutine života koje nas konstantno podsjećaju ili ‘mašu zastavom
nacionalnosti’ (Billig, 1995: 38), a to svakodnevno podsjećanje uveliko je
zasnovano na zaboravljanju (Ibid.). Iako su mnogi psihološki fenomeni za
koje se pretpostavljalo da interno postoje unutar neke osobe u stvari
socijalno i diskursivno kreirani (Potter and Weatherell, 1987; Billig, 1995)
pa se danas i socijalna psihologija u velikoj mjeri bavi diskursima, ovo se
poglavlje, ipak, u smislu same analize, temelji na kritičkoj analizi diskursa
(CDA), koja se nadovezuje na analizu sadržaja, koja pokušava da pronikne u
ideološke obrasce koje nosi jezik odnosno njegova upotreba (Fairclough
1989, 2003; Wodak et al., 2009) za određene svrhe i mobilizacije.
Mediji, kao i upotreba istorije, kao propagande u ratovima 1990-ih,
bili su ključni faktor u proizvodnji pripadnosti novim 'starim' etnijama, jer su
etnički diskursi, iako institucionalizovani u Ustavu iz 1974, u SFRJ bili
nepopularni, ali i pristanka da se usljed mitoloških interpelacija mobilizuju
upravo oni koji su pedesetak godina živjeli jugoslovensko ‘bratstvo i
jedinstvo’. Hobsbawm (1990) takođe navodi da ne postoji ništa konstantno u
istoriji Srba, Hrvata, bosanskih Muslimana, kao i kosovskih Albanaca što bi
bila predispozicija ovih naroda za konflikt, ali, prema njemu, nema
uspješnijeg načina vezivanja različitih dijelova nemirnih naroda nego da se
ujedine protiv onih koji su izvan (Hobsbawm, 1990). U tekstovima koji su
ušli u analizu pokušala sam pronaći i analizirati sve ove sadržaje i njihove
međusobne sprege, naročito kad je riječ o analizi odabranih medija. Kada je
riječ o dimenziji sukoba, ona se, prema ovim autorima, odnosi na stepen
slaganja upravo oko ovog sadržaja zajedničkog identiteta unutar grupe, pri
čemu se na identitet gleda kao na promjenljiv i nestabilan. Unutar svakog
kolektivnog identiteta postoji slaganje ili neslaganje oko toga šta taj identitet
znači i šta podrazumijeva, te upravo ovo neslaganje ili sukob ukazuje na
fluidnu i kontekstualno zavisnu prirodu identiteta, koja će biti još
intenzivnija u fokus grupama, a manje u medijskim sadržajima. Iz svih ovih
razloga, odlučila sam se za eklektičan pristup koji pokušava da
gorepomenutu teoriju primijeni na jedan specifičan prostor i vrijeme.
Nivoi analize sadržaja
Budući da je u poglavlju koje se bavi metodologijom detaljno
opisan način prikupljanja podataka, ovdje ću se kratko zadržati na opisu
samih nivoa analize: na prvom nivou pokušala sam da identifikujem
konstrukte poput etničkog i državnog identiteta u smislu njihovih
reprezentacija u štampanim medijima − okviri etničkog i državnog su često
bili duboko međusobno prožeti tako ih je teško bilo razdvojiti. Drugi nivo
analize je nastojao da pomoću kvantitativne analize sadržaja utvrdi koji su to
dominantni interpretativni okviri (engl. frames) unutar kojih se o političkim
bosanskohercegovačkim identitetima govori, kao i njihovu distribuciju
prema specifičnim novinama te prema specifičnim tematskim grupama:
politika, ekonomija, društvo. Ovakva analiza sadržaja u medijima,
operacionalizovana kroz sadržaje upravo glavnih štampanih medija, ugrubo
90 nudi neke preliminarne pokazatelje i sliku stanja i odnosa etničkog naspram
državnog u javnoj sferi u BiH. Sama analiza sadržaja u smislu pobrojavanja
interpretativnih okvira (frejmova), ne može reći mnogo o slojevitosti i
komplikovanosti odnosa ova dva identiteta te igri moći između njih
(Majstorović i Turjačanin, 2006; Majstorović, 2009). Stoga nivo diskursa ide
dublje u tekst da bi se vidjelo kako je neki interpretativni okvir ili frejm
konstruisan, šta je u prvom planu, a šta u pozadini, šta je presuponirano,
odnosno šta se uzima zdravo za gotovo, ko je isključen, a ko uključen, kako
određene ‘zajedničke’ teme obrađuju pojedini, nacionalno osviješteni mediji
te kako su u njima predstavljeni ‘naši’ i ‘njihovi’. Ova analiza bila je ključan
način provjere validnosti tvrdnji koje sam navela u analizi sadržaja.
Analiza sadržaja ne ide u dubinu teksta i samim tim ne može dati
puno kad su u pitanju ideološki ili argumentacijsko-retorički elementi
analize. Ovaj metod je nastao kao rezultat praktičnih i teorijskih potreba da
se u pojedinačnim oblicima društvene komunikacije pokušaju utvrditi što
objektivniji i precizniji podaci o vrstama, temama ili žanru medijskih poruka.
U pitanju je metod pomoću kojeg na sistematičan, kvantitativan i objektivan
način dolazimo do podataka o sadržaju poruke (Milić, 1978: 571; Šušnjić,
1973: 247), a koji se fokusira, prvenstveno, na strukturu sadržaja u pogledu
tema i subjekata o kojima se izvještava. Same diskursne teme su ključne za
razumijevanje teksta i govora (Van Dijk, 1997: 10) i predstavljaju intuitivne
predodžbe interpretatora teksta (adresata). "Ideja teme (topika) je...
individualno zadovoljavajući način opisivanja ujedinjavajućeg principa koji
čini da je jedan dio diskursa "o jednom" a drugi dio diskursa "o drugom"
(Brown i Yule, 1983: 70). Van Dijkove analitičke kategorije poput
diskursnih tema (topika) kao makrotekstualnih tema u kojima se ocrtava
žanrovska specifičnost, njihov poredak, modeli citiranja (engl. quotation
patterns), imenovanje učesnika te distribucija gramatičke agentnosti, takođe
su se ispostavile kao adekvatan analitički okvir, naročito zato što je i on
analizirao diskurs vijesti u britanskim štampanim medijima.
Pitanja kategorisanja teme sadržaja nekog diskursa neizbježno
odražavaju poziciju analitičara datog diskursa. Kako je određenje pojma
topika prilično intuitivno, ključan koncept u određivanju granica svake teme
ili podteme bila je centralnost upravo etničkog, entitetskog i državnog.
Kriterijum na osnovu kojeg sam pristupila analizi bio je prema naslovima
novinskih članaka i prvim paragrafima, budući da su oni ‘definisali
cjelokupnu koherentnost ili semantičko jednistvo diskursa’ i bili informacija
koju čitalac ‘najbolje pamti iz novinske vijesti’ (Van Dijk, 1988: 248).
Jasno je da je ovaj metod problematičan kada je u pitanju validnost
podataka, budući da su selektovane teme koje su koespondirale istraživačkim
bile kontekstualno specifične kodne kategorije zbog jedinstvenog državnog
uređenja BiH po sistemu "tri konstitutivna naroda, dva entiteta i distrikt i
jedna država". Takođe, trenutno ne postoji ni softver na srpskom odnosno
91 hrvatskom i bosanskom jeziku31 koji bi omogućio statističko praćenje ovih
tema niti su svi ovi mediji dostupni u elektronskom formatu, npr. Dnevni list
i Glas Srpske, te je frekvencijska analiza bila nužnost. Naravno, ukoliko bi se
ovako analizirale veće količine sadržaja, a ne samo vremenski interval od
deset dana koji smo odabrali, moralo bi se pribjeći detaljnijim i složenijim
metodama, što bi iziskivalo daleko veće finansijske i ljudske resurse. Iz ovih
razloga, data analiza sadržaja uzeta je samo kao početni nivo analize i njen je
cilj bio da pokaže osnovne trendove kad su u pitanju etničko, entitetko i
državno izvještavanje kao procesi ovakvog kreiranja medijskih poruka,
distribucija etnički, entitetski i državno orijentisanih članaka u svakoj od
ovih novina, te njihova međusobna poređenja.
Dominantne četiri identifikovane kategorije, odnosno četiri
interpretativna okvira unutar kojih se izvještavalo jesu:
a. etnički okvir
b. entitetski okvir
c. državni okvir i
d. mješovito-državni okvir (ovdje su izdvojeni članci u kojima je
postojala kombinacija državnog sa etničkim i/ili entitetskim
okvirom).
Kad je riječ o Glasu Srpske, ukupan broj članaka koji se uklapao u
ove četiri kategorije bio je 109 od ukupno 127 članaka iz selektovanih
rubrika, iz Dnevnog avaza za analizu je izdvojen 121 od ukupno 145
članaka, iz Oslobođenja 148 od ukupno 213 članaka, iz Nezavisnih novina
167 od ukupno 354 članka, i iz Dnevnog lista 117 od ukupno 132 članka.
Kao što vidimo, značajan broj članaka koji se nalazi u ovim rubrikama tiče
se upravo državnog i nacionalnog, međutim, procente u tabelama ne treba
posmatrati kao samjerljive, već prije kao indikatore opštih trendova. U
analizu nije ušao jednak broj novinskih članaka da bismo ih mogli porediti
budući da su rubrike varirale od novine do novine, a ni sami članci nisu bili
jednake dužine. Takođe, ovakva makroanaliza ne pravi razliku između
govornika/-ca budući da uključuje citate, agencijske vijesti, političke govore,
uredničke komentare itd. kao ekvivalentne. Analiza sadržaja nam je pokazala
da se unutar odabranih rubrika politika, ekonomija, društvo ponajviše
govorilo o političkim temama i da su dva najvažnija okvira za razmatranje
ujedno i dva najprevalentnija i najinteresantnija za unaprijed zadana
istraživačka pitanja bila:
a. državni okvir (u koji se može pridodati i mješovito-državni okvir (u
hrvatskim i srpskim novinama), ali u nekim slučajevima i samo
etnički (poistovjećivanje bošnjaštva sa bosanstvom kod bošnjačkih
novina),
b. etnički okvir (u koji se može pridodati i entitetski, budući da
preklapanje postoji u srpskim novinama, ali takođe i kad je riječ o
mješovito-državnom okviru).
31
Postoje programi NUDist i Nvivo, ali je za njih neophodno napraviti bazu podataka
i smisliti ključne riječi.
92 Iako se ova dva interpretativna okvira izvještavanja često preklapaju, a otud i
dvije posebne kategorije, čini se da su upravo oni najsukobljeniji i da su
jedan drugom sine qua non. Naravno, ova tumačenja svoje dublje uporište
imaju u analizi diskursa, kojom ću pokušati da dokažem validnost ovih
tvrdnji, ali i poznavanju društveno-političkih prilika u BiH kao specifičnog
konteksta o kome je bilo riječi na početku poglavlja i bez kojeg ne može da
stoji niti jedna ozbiljnija analiza diskursa sa kritičkim predzankom. Nakon
svake kvantitativne analize, ponudiću i kraće analize diskursa unutar
pojedinačnih članaka koji oslikavaju o čemu se unutar svakog okvira, u
stvari, govori, dok će detaljnija analiza diskursa pokazati ove podijeljenosti
na konkretnom primjeru hapšenja Ejupa Ganića u narednim poglavljima
knjige.
Državni i mješovito-državni okviri u bosanskohercegovačkim medijima
Ako pogledamo rezultate analize sadržaja ovih pet glavnih listova,
vidimo da je dominantan državni okvir (30,73), a prilično ravnomjerna
zastupljenost govora (diskursa) o državi u svim novinama ne čudi budući da
je državni govor očekivani i nemarkirani govor u dnevnim novinama jedne
države i logično je da on bude najzastupljeniji, naročito kad je u pitanju
govor međunarodne zajednice, koju etnije i entiteti kao takvi manje
interesuju i koji se isključivo tiču države BiH. U tabeli 1. takođe vidimo
distribuciju svih članaka prema novinama i prema temama: politika,
ekonomija, društvo, i ono što upada u oči već u prvi mah jeste mali broj
članaka koji se tiču ekonomije i društva naspram izuzetno velikog broja
političkih članaka, što ukazuje na primat koji politika ima u društvenom
životu BiH, kao i na etničku orijentaciju ovakve politike.
Tabela 1. Distribucija etničkih, entitetskih, državnih i mješovitih okvira u pet
bh. novina
93 Ako detaljnije pogledamo tabelu 2, koja se tiče državnog okvira kod članaka
u vezi sa politikom, ekonomijom i društvom, vidimo da je izvještavanje o
političkim pitanjima najprevalentnije, a da su društvo i ekonomija manje
istaknuti.
Tabela 2. Državni okvir u članicima koji se tiču politike, ekonomije i društva
Kada se i govori o BiH kao državi, novinski napisi uključuju izvještavanje o
zajedničkim32 odnosno državnim33 organima (Vijeće ministara, SIPA,
Državno tužilaštvo), odnosu sa međunarodnom zajednicom i njenim
predstavnicima ili se bave viznom tematikom, odnosno tiču se ispunjavanja
uslova za pristupanje EU integracijama. Karakteristično je i to da se o BiH
govori većinom u smislu obaveza prema međunarodnoj zajednici, ali i kroz
negativne reprezentacije postojećeg stanja u zemlji te je tako BiH 'najcrnja
ovca', 'vještačka tvorevina', 'bez svrhe', gdje nema ljudskih prava, kao što se
vidi iz nekoliko primjera negativnog leksičko-semantičkog konteksta:
koncem aprila u glavnom gradu BiH održati konferencija o zapadnom
Balkanu. S naglaskom, naravno, na najcrnju od svih regionalnih ovaca."
(Dnevni list, 10.3.2010)
HIPERBOLA: najcrnja od svih regionalnih ovaca
METAFORA: BiH kao crna ovca
Međunarodni pregovarač u četrdesetak konflikata širom svijeta Johan
Galtung u intervjuu za "Glas Srpske" kaže da "sadašnja, potpuno vještačka
konstrukcija BiH bez bilo kakve svrhe, koja služi samo za gušenje principa
samoodređenja, nije održiva"... BiH se održava na silu. Kada se ta prinuda
32
33
Termin koji se više koristi u RS i kod bh. Hrvata.
Termin koji se više koristi kod Bošnjaka.
94 ukloni, a OHR je dio te prinude, u BiH će biti stvorena mnogo prikladnija
ravnoteža za sve, nadam se bez nasilja. (Glase Srpske, 11.3.2010)
implikatura (IMP) − BiH neodrživa, OHR treba da ide, prinuda treba da se
ukloni da bi BiH mogla dalje, mogućnost nasilja
presupozicija (PRSP) − u BiH ne postoji ravnoteža
Ustavne promjene osnažit će državu koja ne može da štiti elementarna
ljudska prava. (Dnevni avaz, 7.3.2010)
presupozicija (PRSP) − BiH ne može da štiti elementarna ljudska prava
Pozitivne reprezentacije su prilično rijetke, mada postoje u slučajevima kada
dođe do nekog važnog sporazuma, obično između tri konstitutivna naroda:
(Lajčak) BiH ispunila sve uslove za liberalizaciju viznog režima i ne smiju
se davati nikakve političke konotacije ili politička uslovljavanja da građani
BiH dobiju bezvizni režim... ostvareni rezultati su konkretni i impresivni
(Glas Srpske, 8.3.2010)
ili kada međunarodna zajednica povremeno pohvali stabilnost i bezbjednost
u BiH:
BiH je stabilna i bezbjedna zemlja i EUFOR ne vidi bilo kakvu prijetnju
bezbjednosnoj situaciji u ovoj zemlji. (Nezavisne novine, 13.3.2010)
Lajčak34: BiH je ispunila sve uslove za liberalizaciju viznog režima i ne
smiju se davati nikakve političke konotacije ili politička uslovljavanja da
građani BiH dobiju bezvizni režim... Ostvareni rezultati su konkretni i
impresivni. (Glas Srpske, 8.3.2010)
Negativni govori o BiH mahom upućuju na njenu neodrživost i slabost, te se
često impliciraju uvučenost u međunarodni terorizam:
BiH se ne koristi za pripremu napada. Međutim, prisustvo određenog broja
stranih državljana, porijeklom iz afroazijskih zemalja, koji su u ranijem
periodu dovođeni u vezu s međunarodnim terorizmom, ostavlja mogućnost
da pod određenim okolnostima ranija indikativna veza bude aktivirana, pa i
u nekoj od uloga u konkretnom pomaganju. (Dnevni avaz, 6.3.2010)
Ovdje imamo primjere prividnog poricanja impliciranog učešća odnosno
saučesništva BiH u međunarodnom terorizmu (mudžahedini, vehabije), kao i
34
Miroslav Lajčak je od juna 2007. do januara 2009. bio visoki predstavnik u BiH
(više na www.ohr.int).
95 upotrebu strategija zaobilaženja (engl. hedging), međutim, nedvosmisleno je
da se na umu ima BiH kao država.
Kad je riječ o mješovitom, državno-etničkom odnosno državnoentitetskom okviru u bosanskohercegovačkim medijima, iz tabele 3. vidimo
da je ovakvih članaka manje, ali i da su oni najdominantniji u Dnevnom
listu, kao glasilu čija su ciljna grupa prvenstveno bosanski Hrvati, dok nešto
niže kotiraju Glas i Avaz.
Tabela 3. Mješoviti državni okvir u člancima koji se tiču politike, ekonomije
i društva
Mješoviti državni okvir je, u stvari, okvir u kojem se sa izvještavanjem o
državnim simultano izvještava o etničkim, odnosno entitetskim pitanjima.
On se odražava u izjavama zvaničnika iz Republike Srpske, koji će pretežno
reći da je nešto npr u "Republici Srpskoj, odnosno Bosni i Hercegovini" dok
se rijetko čuje da je nešto "u Federaciji BiH odnosno Bosni i Hercegovini".
Glas Srpske jeste novina koja se pozicionira kao entitetska jer se bavi
Republikom Srpskom, a etnička je u smislu interpelacije srpskog naroda, dok
kod Avaza to nije slučaj, budući da se pojmovi ’bošnjački’, kao etnički
pojam, i ’bosanski’, kao državni, značenjski gotovo preklapaju, a ne
koegzistiraju jedan pored drugog. Kod Dnevnog avaza, etničko-državni je
najmanje zastupljen u formalnom smislu, dakle, nema konstrukcija 'Bošnjaci
odnosno Bosanci' niti 'bošnjački entitet odnosno BiH', pa čak ni konstrukcija
'Federacija BiH odnosno BiH', ali, budući da ova novina interpelira
Bošnjake/Bosance, moglo bi se reći da on suštinski postoji jer se navodi da je
Ganićeva 'optužnica poniženje i uvreda za Bosance', da su 'Bosanci bili meta
istrebljenja JNA', ali i da je počinjen 'genocid nad Bošnjacima' te da se u
postupku vide 'značajni tragovi političke, ali i antimuslimanske logike'
(Dnevni avaz, 6.3−12.3.2010). Nezavisne novine i Oslobođenje, koji imaju
96 minimalnu zastupljenost ovakvih članaka, za razliku od u njima prevalentnog
izvještavanja unutar državnog okvira, što upućuje na njihovu orijentaciju ka
državi BiH i interpeliranje građana/-ki BiH.
Iako je ovaj okvir dosta sličan državnom, razlika je o tome što se u
njemu odražava dinamika neriješenih odnosa kao što se vidi na primjeru koji
se tiče raspodjele državne imovine i entitetskih ingerencija (npr. umjesto
neutralnog, pretežno negativan stav prema BiH):
ako Savjet ministara u roku od 60 dana popis ne dostavi, Vlada će
predložiti NS RS da po hitnom postupku usvoji zakon o imovini RS... i sva
imovina koja se nalazi na teritoriji RS biće uknjižena kao vlasništvo RS
('Vlada RS čeka odluku Savjeta ministara', Glas Srspske, 8.3.2010)
ili se na neki drugi način tiče uplitanja etničkog u državno, na primjer, u
slučaju bosanskohercegovačkih Hrvata koji su nezadovoljni Željkom
Komšićem kao hrvatskim članom Predsjedništva BiH i smatraju to izdajom
nacionalnih interesa hrvatskog naroda u BiH.
(Jerko Lijanović o sukobu na posljednjem sastanku kreševske šestorke)...
izdaja nacionalnih interesa hrvatskog naroda u BiH, te da će time postati
sluge Željka Komšića, ponovo rasuti glasove Hrvata i osigurati da Željko
Komšić pobijedi na izborima 3. listopada ove godine, kao što su to uradili
na prošlim izborima, zbog čega hrvatski narod trpi zadnje četiri godine.
(Dnevni list, 12.3.2011)
Linija između etničkog i državnog je tanka i ne čudi da se pojavio mješoviti
okvir unutar kojeg se etnički ili entitetski interesi prenose u državni plan jer
je BiH država koja, u skladu s Dejtonom, i funkcioniše kao arena mahom
etničkih interesa. Unutar ovih mješovitih okvira ogledaju se dinamika i
unutrašnji antagonizmi današnje BiH: dok je, s jedne strane, ovakvo
izvještavanje trenutno mahom negativno, ono isto tako nudi skriveni
potencijal ili premosnicu (bypass) unutar kojeg se može graditi odnos prema
državi u budućnosti, uz uključenje i ravnopravnost svih njenih naroda jer se
interesi svih njenih naroda ne mogu postići bez države koja, za razliku od
entiteta, ima međunarodno priznati legitimitet.
Entitetski okviri izvještavanja u bosanskohercegovačkim medijima
Entitetski okvir izvještavanja je takođe okvir upisan Dejtonom i on
obuhvata medijske napise o entitetima, kao jedinicama unutar BiH. U tabeli
4. vidimo u kakvom međusobnom odnosu stoje članci koji se tiču ovakve
tematike prema njihovoj novinskoj distribuciji.
97 Tabela 4. Entitetski okvir u člancima koji se tiču politike, ekonomije i
društva
Kad je riječ o entitetskom okviru ili, bolje rečeno, okvirima, on je najveći
kod Glasa Srpske, s obzirom na ukupan broj članaka analiziranih u ovim
novinama, nakon čega slijede Avaz, Oslobođenje i Dnevni list. Ponovo,
entitetska pitanja su gotovo isključivo politička pitanja, međutim, kod
Dnevnog lista su entitetska pitanja skoro jednako i ekonomska i društvena,
što upućuje da se unutar ovog okvira u prvi plan stavljaju ne samo politička,
već i društvena pitanja, za razliku od ostalih. Mali broj entitetskih tema
odnosno članaka u Avazu u odnosu na Glas može se tumačiti činjenicom da
je u Avazu Bosna i Hercegovina sama po sebi razumljiva te da se bošnjaštvo
i bosanstvo preklapaju, dok se u Glasu ona većinom nalazi u
premodifikovana ‘Dejtonom’ − ide se više na legitimizaciju entiteta, a ne
države BiH, ali se i tumači velikim brojem ingerencija na entitetskom nivou,
poput penzijskog sistema, zakonodavstva i slično, što je, između ostalog, i
ustavno određeno kao takvo. Frekventnost članaka koja navodi insistiranje
na trećem entitetu od strane bosanskohercegovačkih Hrvata je razumljiva jer
se iz čitanja Dnevnog lista stiče utisak da se oni ne osjećaju ravnopravnima u
Federaciji BiH. Problem ne bi bio da se entitetki okvir tretira kao regionalna,
geografska ili teritorijalna jedinica, već se entiteti postavljaju kao etnički
čiste oblasti, a iz tekstova se ne vidi prisutnost i ravnopravan status ostalih
koji u tim entitetima žive tako što su ove grupe građana simbolički izbrisane
iz entitetski orijentisanih članaka.
Prisustvo entitetskog okvira kod Dnevnog lista može u pravi mah da
čudi budući da bosanski Hrvati nemaju sopstveni entitet, ali relativna
istovjetnost broja članaka koji se tiču etničkog, entitetskog i mješovitodržavnog okvira govori o tome da se političko, ekonomsko i društveno kod
Hrvata u BiH sprovodi u tački presjeka etničkih, entitetskih te mješovitodržavnih okvira izvještavanja, što ukazuje na to da ova novina svoju
čitalačku publiku interpelira kao konstitutivan narod koji se svim sredstvima
bori za svoj status unutar dejtonskog sastava u BiH. Ovi članci su se većinom
98 ticali budućih ustavnih promjena koje imaju veze sa pretenzijama na treći,
hrvatski entitet i budućnost države BiH. Dat je primjer ovakvog govora:
kroz ustavne amandmane mora ukinuti diskriminacija prema konstitutivnim
narodima, odnosno da se tri člana Predsjedništva biraju kroz Parlament
BiH, odnosno uz obvezno zeleno svjetlo Doma naroda BiH... kako bi se u
suprotnom Hrvatima ponovno onemogućilo da dobiju svog legitimnog
člana Predsjedništva. Naime, izravnim izborom, kakav je sada na snazi,
Bošnjaci ili Srbi zbog svoje mnogobrojnosti lako mogu Hrvatima izabrati
člana Predsjedništva. (Dnevni list, 9.3.2010)
Kada se iz prve gleda, reklo bi se da su Hrvati ravnopravan narod u BiH,
ali u stvarnosti nisu, što je najbolje vidljivo kroz način izbora hrvatskog
člana predsjedništva... Najjednostavnije rješenje bi bilo da Hrvati imaju
treći entitet. Ima još rješenja, ali mislim da bi ovo bilo najprovedljivije, i
najlakše bi zaštitilo prava Hrvata u BiH. ... Ipak, mislim da je treći entitet
najbolje i najlakše rješenje. (Dnevni list, 8.3.2010)
Etnički okviri izvještavanja u bosanskohercegovačkim medijima
Na ovo brisanje drugog nadovezuje se i isključivo etnička retorika,
koja je prevalentna u Glasu Srpske (27,56 odnosno 39,09 ako se ovom broju
pridodaju i entitetski članci) i Dnevnom avazu (34,48), kao najuticajnijim
novinama u BiH u odnosu na ostale novine. I u ovom okviru je
karakteristična dominacija političkih tema. Ovako veliki broj članaka može
se pripisati činjenici da je tokom praćenja novina bio aktuelan slučaj
hapšenja Ejupa Ganića u Velikoj Britaniji, mada je isto tako mogao biti i
neki drugi. Odluka istraživačkog tima bila je da se prilikom kodiranja svi
članci koji su se ticali etničkih lidera u ratu 1992−1995, od kojih su neki i
haški optuženici, svrstaju pod etnički okvir i tu smo uključili sve članke koji
su se ticali npr. Karadžića ili Ganića jer su oni bili identifikovani kao nosioci
etničkog identiteta tokom rata u BiH, iako je Ganić tada bio član tadašnjeg
Predsjedništva BiH. Tadašnje Predsjedništvo BiH utemeljeno je nakon
referenduma o nezavisnosti BiH, održanog 29. Februara, odnosno 1. marta
1993, a od ukupnog broja registrovanih birača glasalo 64,31%. Od ukupnog
broja važećih glasova, 99,44% birača je glasalo 'za', a 0,29% je glasalo
'protiv' (Bieber, 2008: 36). Dok su HDZ i SDA građan(k)e pozivale da
glasaju za nezavisnost, SDS je pozivao građan(k)e na bojkot. Iskazana
podrška bila je odraz 61% stanovništva, međutim 'iako je među onima koji
nisu glasali svakako bilo Bošnjaka i Hrvata, a među onima koji jesu Srba,
polarizacija stanovništva duž nacionalnih linija jasno se odrazila na ishod
referenduma' (Ibid.) i pristalice SDS-a su dan nakon referenduma podigli
prve barikade u Sarajevu. Ono što je sporno u vezi sa tadašnjim
predsjedništvom jeste to što ga nije smatrala legitimnim barem jedna trećina
populacije, ako ne i više u to vrijeme, kao i tokom rata, pretpostavljamo
srpske, odnosno uglavnom su ga priznavali bosanskohercegovački
99 Muslimani (Bošnjaci). Iz razloga što se izvještavanje o Predsjedništvu iz tog
perioda ne može izjednačiti sa izvještavanjima o Predsjedništvu
postdejtnoske BiH, izvještavanje o Ganiću smo takođe kodifikovali kao
izvještavanje u etničkim okvirima. Distribucija članaka u skladu sa etničkim
okvirom prikazana je u tabeli 5.
Tabela 5. Etnički okvir u člancima koji se tiču politike, ekonomije i društva
Dati su primjeri izvještavanja u etničkom okviru sa karakterističnim
političkim strategijama pozitivnog predstavljanja sebe i negativnog
predstavljanje drugih (Chilton, 2004; Wodak et al., 2010) zajedno sa jednom
posebnom strategijom koju sam okarakterisala kao hibrid između ove dvije,
a to je ’reagovanje na negativno predstavljanje Nas od strane Njih’, što je
podvrsta strategije negativnog predstavljanja Drugog.
100 Tabela 6.
Strategije
Lingvističke
realizacije
Pozitivno
predstavljanje
Sebe
topos žrtve, emotivna
leksika, pozitivan
semantički kontekst u
komplementacijama (u
odijelu, nasmijan),
afektivna leksika
Negativno
predstavljanje
Drugog
Presupozicija da
Bošnjaci etnički čiste
BiH kroz ovakve politike
Reagovanja na
negativno
predstavljanje
nas od strane
njih
Topos žrtve, implikatura
da islamska zajednica
ima veze sa govorom
mržnje sina efendije
Gobeljića
topos mučeništva, topos
ugleda, presupozicija da
su mudžahedini dovođeni
i ranije, emotivna
leksika, topos žrtve i
patos (odsijecanje glava i
igranje fudbala),
negativni odnos prema
presuponiranom nastavku
vehabijskog života, topos
razlike kroz
'islamizaciju',
presupozicija
islamizacije
Patos, prijetnja
nestankom pravoslavaca,
presuponira se da će
pravoslavci nestati zato
što ih se napada i psihički
muči, topos mučeništva
Srbi
Vasić je rekao da
je to logičan
nastavak
dovođenja
mudžahedina,
arapskih
plaćenika i
fanatika koji su
Srbima odsijecali
glave i igrali
fudbal sa tim
glavama. Ovo je
samo mirnodopska
praksa da se
nastavi vehabijski
način života i da
se BiH islamizuje
(Glas Srpske,
8.3.2011.)
Alarmantan porast
vandalizma i
psihičke torture
mogao bi da
dovede do
potpunog nestanka
pravoslavaca u
FBiH, upozorio je
jučer Savjet
Eparhije
zvorničkotuzlanske
(10.3.2010,
Oslobođenje)
Hrvati
Bošnjaci
...hrvatski narod u
daytonski uređenoj i
podijeljenoj zemlji
politički ostao bez
gotovo svih prava
koja mu kao
konstitutivnom
narodu pripadaju.
(Dnevni list,
14.2.2011)
Oca (Ejupa Ganića)
smo vidjeli kroz dva
stakla. Došao je u
odijelu, nasmijan i
mahnuo nam je...
(Emina Ganić o ocu
Ejupu nakon
njegovog hapšenja u
Londonu, 7.3. 2010,
Dnevni avaz)
Otvaranje škola u
sarajevskim naseljima
Osijek, Ilidža, Ilijaš i
Grbavica financirale
su arapske zemlje, a
iz nadležnih
ministarstava tvrde da
iste imaju sve
potrebne dozvole i da
od "bosanskog" plana
i programa rada mogu
odstupiti do 20 posto.
Hrvatski političari
smatraju da je to
samo jedan dio plana
čišćenja Sarajeva koji
provodi bošnjačka
politika... (Dnevni
list, 7.3.2010)
(efendija Gobeljić)
smatra da je sve
urađeno ciljano kako
bi se islamska
zajednica dovela u
vezu s ovim
aktivnostima koje se
stavljaju Abedinu kao
inkriminacija...
(Dnevni avaz,
15.3.2010.)
(Latić)... zahtijeva od
OHR-a javnu istragu
o nastanku sheme o
bošnjačkim prvacima
jer takve rabote već
su donijele
nesagledive
posljedice po ugled
građana bošnjačke
nacionalnosti
(Dnevni avaz,
7.3.2010)
Za ove diskurse karakteristična je upotreba emotivne leksike, bilo da se o
osumnjičenom za zločin govori kao toplom ocu, bilo da je riječ o retorici
koja evocira ratna stradanja i istine, neravnopravnom položaju jednih u
101 odnosu na druge, te presuponiranje isključive krivice Drugih za ovo što Nam
se dešava.
Zaključci
Neki od glavnih zaključaka ovog poglavlja koje ima za cilj da opiše
i pojasni dominantne medijske okvire u bosanskohercegovačkim medijima
kao dominantne okvire javne sfere jeste da je državni okvir izvještavanja
najprisutniji kao nemarkiran i očekivan, međutim, i da se državno i etničko s
jedne strane preklapa, npr. u pojedinim slučajevima mješovitih državnoentitetsko-etničkih okvira. Entitetski okvir, ukoliko nije shvaćen kao
teritorijalni ili geografski pojam, ima tendenciju da se preklopi sa etničkim
(npr. kad se Republika Srpska nalazi u kontekstu gdje se samo i isključivo
govori o Srbima) mada entitetski okvir preovladava i kod Dnevnog lista, kao
novine koja za ciljnu grupu ima prvenstveno bosanskohercegovačke Hrvate,
gdje se unutar ovog okvira spajaju i političke sa ekonomskim i društvenim
temama, te tako entitetski okvir ne mora nužno da bude stvar etniciteta, već
prosto okvir za ispoljavanje društveno-političkih prava propisanih ustavom.
Ipak, budući da je Dejtonom etničko upisano u državno, a entiteti postoje kao
administrativne jedinice, čini se da postojeća društvena praksa nalaže i
diskurs koji imamo. Međutim, obeshrabrujuće je da isprva etničko
utemeljenje entiteta, a ovdje mislim na 1995. i prekid rata koji je Dejton i
donio, i dalje proizvodi gotovo isključivo etnicizirane diskurse koji govore u
prilog tvrdnji da su entiteti poprilično etnički čiste teritorije. Ako u praksi
ovo nije tačno, a to ćemo znati nakon popisa, ostaje upitno kako se može
izaći iz ovog ćorsokaka i izvještavati tako da se svi/sve građani/-ke entiteta
ne osjećaju samo kao etnički subjekti bez obzira na to u kojem entitetu žive.
Hibridni modeli državnog izvještavanja ne moraju nužno da budu i
etnicizirani, čak naprotiv, mogu da ponude 'all inclusive' okvire unutar kojih
će entiteti biti kao bilo kakve druge administrativno-pravne jedinice koje će
garantovati jednaka prava i uključenost odnosno vidljivost u medijskom
diskursu, pa i cjelokupnoj javnoj sferi, svih onih koji su do sad bivali
isključeni ili prešućeni.
Kad je riječ o etničkom okviru, on je ideološki i dalje najopasniji jer
u njemu dominiraju teme u kojima se jedan etnicitet predstavlja kao žrtva
drugog, gdje preovladava emotivno-afektivna leksika i upravo su ovakvi
članci još uvijek najpogodnija arena gdje se bije bitka za predominaciju
jednih, često nauštrb drugih. Dominacija političkih tema naspram gotovo
nevidljivih ekonomskih i društvenih govori u prilog činjenici da je javna
sfera u BiH izuzetno politizovana i da se u njoj nesmanjenim žarom vodi
borba za premoć političkih, etnonacionalnih elita, kao i borba oko različitih
hegemonističkih obrazaca oko istine šta se stvarno dešavalo devedesetih.
Ova borba u svojoj konačnici umjesto intenzivnog rada na
ekonomiji i dugotrajnom i mukotrpnom procesu istine i pomirenja rezultuje
slijepom ulicom i diskursom međusobnog isključivanja bez usvajanja i
minimuma onoga što tvrdi Drugi. Npr. u bosanskohercegovačkim medijima
102 svepristuna su dva toposa koja konstituišu imaginarij sadašnje države i
prepletenost etničkog sa državnim: genocid nad Bošnjacima i legitimizacija
Republike Srpske kroz Dejton, pri čemu jedan isključuje drugi − ako
priznamo genocid, ne priznajemo i osuđujemo postojanje RS, a ako
priznamo RS, onda moramo da negiramo genocid. U svemu ovome, faktor
Evrope je slabo popularan i gotovo zanemarljiv, osim u smislu 'obaveza' koje
BiH treba da ispuni i nevoljkog sjećanja na visokog predstavnika. Uz
perpetuaciju konstantnog 'zlog drugog' i 'dobrog sebe', javna sfera u kojoj
živimo prosto vapi za drugačijim diskursima koji će nam uz maksimalno
uvažavanje 'drugog' i kolektivizaciju ne krivice već iskustva patnje, stradanja
i razaranja ponuditi neke druge obrasce i neke druge topose i društvenopolitičke prakse a do tad mediji, barem oni glavnog toka i štampani, ostaju
neinventivni društveni akteri i ogledala dnevne politike.
Reference
Althusser, L. (1970). Ideology and Ideological State Apparatuses. Lenin and
Philosophy and Other Essays, pp. 121−176.
Anderson, B. (1991). Imagined Communities (Rev. ed.). London: Verso.
Bardos, G. (2011). U odbranu Ričarda Holbruka. Transconflit.
http://www.transconflict.com/2011/03/u-odbranu-ricarda-holbruka/
2.3.2011. Pristupljeno 20.4.2011.
Bilig, M. (1995). Banal Nationalism. London: Sage Publications.
Bogdanić, A. (2010a). Govor mržnje. Znakovi i poruke 3 (1). Banja Luka:
Komunikološki koledž.
Bogdanić, Aleksandar (2010b). A refeudalization of public discourse in
Bosnia and Herzegovina: Secularizing the ideology of nationalism
and nationalizing the ideology of the secular. Paper presented at the
Third European Communication Conference, Hamburg, October
12−15. Pristupljeno 2.2.2011. sa
http://www.ecrea2010hamburg.eu/frontend/file.php?id=535. ted
Brown, G. and Yule, G. (1983). Discourse Analysis. Cambridge, London,
Portchester,
Melbourne, Sydney: Cambridge University Press.
Calhoun, C. (ed.) (1992). Habermas and the Public Sphere. Cambridge: MIT
Press.
Eagleton, T. (1991). Ideology: An Introduction. London: Verso.
Eriksen, T. H. (2004). Place, kinship and the case for non-ethnic nations.
Nations and nationalism, Volume 10, Issue 1-2, 49–62. Blackwell.
Fairclough, N. (1989). Language and Power. London: Longman.
Fairclough, N. (2003). Analysing Discourse: Textual Analysis for Social
Research. London and New York: Routledge.
Gellner, E. (1983). Nations and Nationalism. Ithaca: Cornell University
Press.
Habermass, J. (1991). The Structural Transformation of the Public Sphere.
Cambridge: MIT Press.
103 Herman, E. and N. Chomsky (1988). Manufacturing Consent: The Political
Economy of the Mass Media. Pantheon Books.
Hobsbawm, E. and Rangers, T. (1983). The Invention of Tradition. Canto:
Cambridge University Press.
Hobsbawm, E. (1990). Nations and Nationalism Since 1780: Programme,
Myth and Reality. Cambridge: Cambridge University Press.
Husanović, J. (2010). Između traume, imaginacije i nade. Beograd: Fabrika
knjiga.
Kellner, D. (1999). Globalization From Below? Toward a Radical
Democratic Technopolitics. Angelaki 4: 2: 101−113.
Kellner, D. (2000). Habermas, the Public Sphere, and Democracy: A
CriticalIntervention. In L. Hahn (ed.) Perspectives on Habermas.
Open Court Press.
Kreho, D. (2011). Svakodnevna tehnologija, svakodnevna ideologija.
Mediacentar Online, 16. februara 2011.
http://www.media.ba/mcsonline/bs/tekst/svakodnevna-tehnologijasvakodnevna-ideologija. Pristupljeno 21. marta 2011.
Majstorović, D. i Turjačanin, V. (2006). Predstavljanje žena u
bosanskohercegovačkim dnevnim novinama: rodna i etnička
podvojenost društva. Rodni stereotipi u medijima: reprezentacija žena
u štampanim medijima u Jugoistočnoj Evropi. Sarajevo: Media
Centar.
Majstorović, D. (2009). The Voice of An Agenda-Setting Authority- Content
Characteristics of the Discourse of the Office of the High
representative in Bosnia and Herzegovina. Šolsko polje XX (5/6).
Pedagoški Inštitut. Ljubljana.
Majstorović, D. (u štampi). Politika kao popkultura u BiH: 'govor mržnje' i
njegove alternative. Časopis za kritiko znanosti. Ljubljana:
Študentska založba.
Milić, Vojin (1978). Sociološki metod. Beograd: Nolit.
Potter, J. and Weatherell, M. (1987). Discourse and Social Psychology.
London: Sage.
Sarajlić, E. (2010). Kultura kulture: etnicitet, postmodernost i politika.
Mostar: Biblioteka Status.
Šušnjić, Đ. (1973). Kritika sociološke metode. Niš, Gradina: Biblioteka
Znanje.
Van Dijk, T. A. (1988). News as discourse. Hillsdale, NJ: Lawrence Erlbaum
Associates, Inc.
Van Dijk, T. (ed.). (1997). Discourse Studies: A Multidisciplinary
Introduction: Discourse as Structure and Process and Discourse as
Social Interaction Vol. 1 and Vol. 2. London, Thousand Oaks, New
Delhi: Sage.
Vlaisavljević, U. (2010). Tri nacije kao tri ratne naracije. Up&Underground
17/18, Art dossier: Socijalizam, proljeće 2010. Zagreb.
Volosinov, V. N. (1973). Marxism and the philosophy oflanguage. New
York: Seminar Press.
104 Wodak, R., De Cillia, R., Reisigl, M. and Liebhart, K. (2009). The
Discursive Construction of National Identity (2nd revised edition).
Edinburgh: EUP.
105 Predstavljanje hapšenja Ejupa Ganića u dnevnim
bosanskohercegovačkim novinama
Maja Mandić
Uvod
Ni nakon više od decenije od potpisivanja Dejtonskog sporazuma,
dominantan diskurs u javnoj sferi Bosne i Hercegovine se ne mijenja. On
ostaje etno-nacionalan, kao što je već i "upisano" samim uređenjem države –
učešće u političkom životu države na osnovu tzv. konstitutivnih naroda
iscrtava polje unutar kojeg treba da se krećemo ako želimo da djelujemo u
državnim/entitetskim strukturama, pa se o društvenim praksama koje bi da
izađu iz na taj način zadanih okvira, zapravo, ne može ni misliti.
Zato ne čudi što je jedan medijski izuzetno praćen događaj, kakav je
hapšenje Ejupa Ganića u martu 2010. godine, u medijima BiH predstavljen
upravo kroz različite nacionalne okvire. Cjelokupna organizacija BiH, sa
entitetima i njihovim nadležnostima, zajedničkim institucijama i njihovim
nadležnostima, a naročito podjela na konstitutivne narode (i nijedne druge), i
problemi koje sve navedeno izaziva mogu da se prate kroz predstavljanje
slučaja Ganić u medijima. Različite vizure, kao i koncentrisanje na različitim
aspektima tog slučaja, uz izostavljanje onih drugih aspekata, jasan su
pokazatelj upisanosti etno-nacionalnog obrasca i u ovaj segment društvenog
života i nemogućnosti da se iz njega istupi.
U ovom poglavlju analiziraće se predstavljanje slučaja Ganić u pet
bosanskohercegovačkih dnevnih novina − Dnevni avaz, Dnevni list, Glas
Srpske, Nezavisne novine i Oslobođenje − u periodu od 6.3.2010. do
15.3.2010. god. (ukupno deset dana), te će se identifikovati osnovni načini
reprezentacije glavnih društvenih aktera koje svaka novina koristi za
izvještavanje o ovom slučaju. Premda bi bilo važno saznati koliko koja
novina poklanja pažnje ovom slučaju (npr. da li i koliko puta se javlja na
naslovnoj strani, koliko članaka ima na drugoj i trećoj strani, njihova
dužina), analiza se fokusira na sadržaj tih članaka, preciznije na različite
teme kroz koje se izvještava o Ganićevom hapšenju, uz argumentativnoleksičke realizacije korištene u samom tekstu, koje na potpuno različite
načine predstavljaju samo hapšenje i značaj koji ono ima za
bosanskohercegovačku stvarnost.
Ejup Ganić je uhapšen 1. marta 2010. god. na londonskom
aerodromu Hitrou (Heathrow) na osnovu međunarodne potjernice Republike
Srbije zbog sumnje da je učestvovao u napadu na kolonu JNA u
Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu u maju 1992. godine. Tokom rata, Ganić je
bio član ratnog Predsjedništva RBiH, koji je, kad je Aliju Izetbegovića,
tadašnjeg predsjednika RBiH, uhapsila JNA, preuzeo sve njegove
nadležnosti, uključujući i vojno zapovjedništvo. Osim Srbije, izručenje Ejupa
Ganića zatražila je i BiH zbog toga što se na Sudu BiH vodi istraga o slučaju
Dobrovoljačka. Ganić je nakon hapšenja sproveden u Osnovni sud u
Londonu, gdje je sudija donio odluku o jednomjesečnom pritvoru.
Glavni društveni akteri
Osnovni okvir kroz koji je predstavljen slučaj Ganić u svih pet
dnevnih novina mogao bi se opisati kao nefunkcionalnost uređenja BiH.
Međutim, budući da se ona shvata na različite načine, teme koje su istaknute
u prvi plan se takođe prilično razlikuju.
Pristup diskursu ovdje se zasniva na kritičkoj analizi diskursa,
prema kojoj se diskursivne prakse shvataju kao poseban oblik društvenih
praksi (Fairclough, 2001), pa se analizom diskursa u javnom prostoru, kao
što je diskurs medija, mogu pojmiti druge prakse društva čiji su one dio.
Analiza u ovom poglavlju polazi od identifikacije glavnih društvenih aktera
(Van Leeuwen, 1996) uključenih u slučaj Ganić, potom se koncentriše na
načine na koji se oni reprezentuju (npr. pozitivna prezentacija sebe i
negativna prezentacija drugog (Van Dijk, 1993)), navodeći lingvističkoargumentativne strategije korištene za realizaciju različitih reprezentacija
aktera. Od izuzetne je važnosti i diskursivno-istorijski pristup analizi
diskursa (Wodak et al., 2009; Reisigl & Wodak, 2001) koji naročitu pažnju
poklanja istorijskoj pozadini diskursa, što se u diskursima analiziranih
dnevnih novina uočava na prvi pogled.
Ovdje je važno napomenuti da se, budući da se analiza zasniva na
reprezentaciji glavnih aktera, ne pravi razlika između novinarskih žanrova
kojima pripadaju analizirani tekstovi, već se naglasak stavlja na
najzastupljenije načine reprezentacije, koji time čine dominantan diskurs
svake novine.
Kao glavni društveni akteri u ovom slučaju izdvajaju se:
a) sam Ejup Ganić,
b) Bosna i Hercegovina kao država, ali i razne strukture koje je čine
(entiteti i etničke/nacionalne grupe),
c) Srbija i
d) Velika Britanija, ali i međunarodna zajednica uopšte (sa naglaskom
na Kancelariji visokog predstavnika (OHR)).
U poglavlju će biti pokazano na koji način se svaki od ovih aktera
reprezentuje u svakoj dnevnoj novini, uz poseban osvrt na način na koji se
takva reprezentacija legitimizuje. Analiza diskursa u svakoj novini biće
organizovana upravo prema navedenim društvenim akterima, a novine su
poredane abecednim redom.
107 "Dnevni avaz"
Kao što je to slučaj kod većine drugih novina, i ove posvećuju
veliku pažnju slučaju Ganić, pa o njemu izvještavaju svaki dan u
posmatranom periodu, nerijetko sa slikama vezanim za ovaj slučaj koje
zauzimaju pola naslovne stranice i više članaka na prvih nekoliko stranica.
Dnevni avaz za reprezentaciju identifikovanih društvenih aktera kao
dominantnu koristi strategiju odbrane, sa toposom žrtve, toposom časti i
toposom agresora (Wodak et al., 2009; Reisigl & Wodak, 2001).
Dnevni avaz ne posvećuje mnogo pažnje Ganiću kao ličnosti, osim
što se stalno koristi njegova akademska titula ("akademik prof. dr Ganić") i
što se izvještava o njegovom dobrom psihičkom stanju za vrijeme boravka u
zatvoru i nakon puštanja na slobodu. Iako izjava koje svjedoče o njegovom
karakteru nema mnogo, može opet da se govori o toposu časti (kao dijelu
strategije odbrane), koji se ovdje realizuje kroz stalno spominjanje članova
Ganićeve porodice. "Prisustvo" kćerke i sina u novinskim izvještajima, i
supruge, koja kometariše hapšenje i boravak u zatvoru, mogu da se tumače
kao način da se Ganić čitaocima predstavi kao običan čovjek i potvrdi
njegova vrijednost time što je, između ostalog, on porodičan čovjek.
Kako nam je kazao, prof. Ganić dao je sve od sebe da odmah po izlasku iz
pritvora porodici pokaže da se osjeća dobro, a čak je u šali pitao i "zašto
izgledaju tako zabrinuto".35 Prije sastanka sa Silajdžićem, prvo je
telefonirao supruzi dr. Fahriji Ganić u Sarajevu, što je bio i njihov prvi
kontakt od 1. marta, odnosno dana hapšenja. (13.3.2010)
Uloga prof. Ganića je časna (naslov); Ističući da je početak maja 1992. sa
Dobrovoljačkom ulicom bio jedan od presudnih datuma i događaja u
odbrani države BiH, te ukazujući na časnu ulogu u tim dešavanjima prof.
Ganića i generala Divjaka, podsjetio je i na njihov kasniji i sadašnji veliki
angažman kod stipendiranja, školovanja djece i studentske omladine u BiH.
(14.3.2010)
Toposu časti pripada i ubjedljivo najdominantnija slika kroz koju se
predstavlja ovaj slučaj − slika Ejupa Ganića kao simbola
bosanskohercegovačkog patriotizmaa, a njegovog hapšenja kao napada na
sve branioce BiH, pa i kao napad na samu BiH. Ovakva reprezentacija se
proizvodi na nekoliko načina: kroz iscrpno izvještavanje o protestima protiv
hapšenja i negodovanje ljudi na protestima, gdje se podvlači upravo napad na
BiH:
Poruke s protesta podrške Ejupu Ganiću (nadnaslov) "BiH neće pognuti
glavu!" (naslov) (6.3.2010)
Bosna, Bosna... Ne damo Bosnu, ne damo Ganića, čulo se iz grla više od tri
hiljade građana Sarajeva koji su jučer održali mirne proteste ispred
35
Oznake kurzivom su moje.
108 ambasada Velike Britanije i Srbije u znak podrške ratnom članu
Predsjedništva RBiH, akademiku Ejupu Ganiću. Mirne proteste organizirali
su Koordinacija 16 boračkih udruženja u Federaciji BiH i studenti
Sarajevske škole za nauku i tehnologiju, čiji je dr. Ganić osnivač, rektor i
profesor. Cilj protesta, kako su kazali organizatori, jeste istaći da je čin
hapšenja Ganića na aerodromu u Londonu izvršen prema neosnovanoj
optužnici i da "predstavlja poniženje i uvredu za sve građane BiH".
(6.3.2010)
Uz skandiranje "Bosna, Bosna" i "Ne damo Bosnu", okupljeni su uzvikivali
i "Vratite nam Ganića, vratite nam Iliju", "Evo vam Dodika i Radmanovića,
dajte nam Ejupa"..." (6.3.2010)
Navođenje natpisa koji su nošeni na protestima ima funkciju objektivnog
izvještavanja, ali i stavljanja u jasne okvire razlog za proteste, a to je napad
na Ganića, ali i napad na cijelu BiH.
Podrška Bosanaca se naglašava i u već spomenutom članku o
supruzi Ejupa Ganića. U ovom članku se kroz "toplu, ljudsku priču" Ejup
Ganić predstavlja kao otac porodice, koji hrabro podnosi nevolje koje su ga
zadesile. Pored ove slike, konstruiše se i slika "bosanskog naroda", koji se
odupire "atacima", a obični ljudi koji ga čine svakodnevnim, ljudskim
postupcima ("ubacuju ispisane sure") daju podršku Ejupu Ganiću.
Spominjanjem pripadnika svih konstitutivnih naroda, kao i kolega iz
Beograda, potvrđuje se opravdanost Ganićeve borbe i neopravdanost
hapšenja.
Slika Ganića i Bosne kao žrtve pojačava se postavljanjem hapšenja
Ganića i napada na Bosnu na istu ravan, a sve zajedno na istu ravan sa
napadom na razum (realizovano kroz jezičku strukturu koordinisanih
imeničkih sintagmi – "Ovo jeste atak na razum, atak na Bosnu"). Ponavlja se
reprezentacija Srbije kao agresora, a topos žrtve (ovaj put se odnosi na
Bosnu) se dopunjuje slikom otpora koji Bosna pruža neprijatelju, kao i
atributima "čvrsta, spremna i obrazovana".
Fahrija Ganić o danima iščekivanja (nadnaslov); Ejup, kći i sin strašno mi
nedostaju (naslov); Računaj kao da sam na poslu i da sam izašao s djecom,
rekao mi je (podnaslov); (...) – Samo sam se bojala hoćemo li imati
dovoljno vremena da se organizujemo da uspostavimo pravni sistem i to
smo uspjeli uz pomoć čitave Bosne. Ja sam ostala ovdje, formirala svoj mali
štab, informisala sam sve svjetske univerzitete, cijelu delegaciju profesora
koji su otišli i u Bijelu kuću... Tek sada osjećam umor, moja porodica
strašno mi nedostaje, ali čekam britansku vizu i nadam se da neće biti
nikakvih "tehničkih" problema, da ću je za koji dan dobiti, kako bih mogla
otputovati u London − priča dr. Ganić. Najgore joj je bilo, kako kaže,
uvečer, kada pomisli gdje njen suprug spava. No, sve je bilo lakše
prebroditi zahvaljujući bosanskom narodu. – Ovo jeste atak na razum, atak
na Bosnu. Srbija je htjela poniziti Bosnu, ali ponizila je sebe. Bosnu su
jednom uhapsili i sada hoće ponovo, ali neće uspjeti. Sada je Bosna
pokazala koliko je čvrsta, spremna i obrazovana −poručuje naša
sagovornica. (13.3.2010)
109 Obični ljudi u sandučiće mi ubacuju ispisane sure (naslov gornjeg članka);
− Cijela Bosna bila je uz nas i time sam ganuta do suza. Svi su mi dolazili,
zvali su ne samo Bošnjaci, nego i bosanski Srbi i Hrvati. Obični ljudi u
sandučiće mi ubacuju ispisane sure, neki su bukete cvijeća ostavljali na
Ejupov rođendan 3. marta. Zvale su me čak i moje kolege iz Beograda s
kojima sam studirala i kažu mi: "Ovo nismo mi, Srbija je u raspadu, mi smo
zarobljenici mafije i jednog opšteg rasula." Zvali su me i iz svih stranaka,
drago mi je i što su svi mediji ovdje zajedno, osim nekih pojedinaca koji se
trebaju prvo, kada nisu pijani, pogledati u ogledalu i pokušati vidjeti malo
dublje interese osim njihovog ličnog šićara − navodi dr. Fahrija Ganić.
(13.3.2010)
U člancima se takođe stalno naglašava Ganićeva nevinost, koja se
potvrđuje pisanjem o nepostojanju dokaza. S tim u vezi se donose detalji o
optužnici, pa se govori o mnogo većem broju optuženih nego što se mislilo, i
donose komentari drugih optuženih, koji konstatuju unutrašnje probleme u
državi i nedostatak volje da se slučajevi ratnih zločina riješe, što sve daje još
jednu ilustraciju osnovnog okvira spomenutog na početku:
Faksimil skandaloznog britanskog naloga za hapšenje prof. dr. Ejupa
Ganića, koji je naš list jučer objavio, a u kojem se navodi da je Sarajevo u
Srbiji i na kojem se osim Ganića navode imena još 17 bh. Patriota (...) – Ja
prvo okrivljujem nas ovdje što to nismo na vrijeme završavali, jer se taj
proces vodi već dugo. Imena s tog naloga aktuelna su već oko 15 godina, o
njima je pisalo još i Vojno tužilaštvo bivše JNA. Drugi problem je što nema
jednistva u državi BiH. Mi prema ustavu nemamo državni sud, nego je on
nametnut i jedna strana ga priznaje, druga ne priznaje − kaže Divjak za
"Dnevni avaz". Za njega su posebno uvredljive reakcije iz RS da je ovo što
se dešava pravilno i razumije da takvo što "može reći Radojičić, ali ne može
to Špirić reći, jer ipak on vodi BiH". (6.3.2010)
– On smatra cirkusom ovo što rade braniocima. Nije u pitanju 17 ljudi
nego, koliko imam informaciju, u srbijanskoj optužnici navodi se 400
imena. Treba pitati ministra sigurnosti Sadika Ahmetovića zašto građani
BiH nisu sigurni. Neka na to odgovore i Sulejman Tihić, Haris Silajdžić,
Željko Komšić. Zašto ne opozovu gostoprimstvo ambasadorima Srbije i
Velike Birtanije? Ako to ne mogu učiniti, onda neka daju ostavke i
prepuste vlast Beogradu i Banjoj Luci − izjavio je Muhamed Švrakić.
(6.3.2010)
Penzionisani pukovnik Armije RBiH i jedan od organizatora otpora u
Sarajevu Fuad Abadžić javno je izrekao ono što najveći broj istinskih
branilaca BiH i patriota ovih dana misli – da aktuelni politički lideri
Bošnjaka Haris Silajdžić i Sulejman Tihić imaju najmanje prava da kupe
jeftine poene na nepravednom hapšenju Ejupa Ganića. Abadžić je
podsjetio na činjenicu da je izgubljena i ličnim interesima vođena
bošnjačka politika dovela narod i državu u defanzivnu poziciju iz koje se
110 teško mogu efikasno braniti ugrožena prava pojedinaca, pa makar to bio i
Ganić. (6.3.2010)
Nije beznačajno što se u ovim ocjenama govori o odgovornosti pojedinih
bošnjačkih lidera koji lične interese stavljaju ispred državnih. Time se slučaj
Ganić koristi i da se identifikuju problemi unutar bošnjačkog rukovodstva,
odnosno "prozovu" politički lideri čiji bi rad trebalo preispitati.
Kao potvrda Ganićeve nevinosti, iz broja u broj se govori o tome da
Srbija ne dostavlja traženu dokumentaciju za dalje procesuiranje. Ovaj i
drugi potezi koje ona povlači se nazivaju na razne načine ("šarlatanstvo"), a
kao komentar se konstatuje da Srbija, zapravo, zloupotrebljava britansko
pravosuđe kako bi naudila BiH (topos agresora):
Sudija je rekao da sud nije dobio nijedan dokument ni bilo kakvo
objašnjenje koje bi pokazalo opravdanost naloga za hapšenje. Također,
sudija je kazao da je zabrinut zbog toga i istakao da on mora pretpostaviti
da jedna zemlja kao što je Srbija ovo čini časno, jer bi, u suprotnom, to bila
gruba zloupotreba britanskih pravosudnih organa – izjavila je za "Dnevni
avaz" Ganićeva kćerka Emina. (6.3. 2010)
Ako se Srbija želi baviti pitanjem ratnih zločina, neka hapsi Ratka Mladića
i Gorana Hadžića, poručila je u razgovoru za Dnevni avaz Sara Ladford
(Sarah Ludford), zastupnica iz Velike Britanije u Evropskom parlamentu.
Ona već duže prati situaciju u regionu i zastupnica je koja je otkrila skandal
u kojem je Beograd lobirao protiv ukidanja viza Bosni i Hercegovini. (…) –
Ova situacija postavlja brojna pitanja i sumnje. Na prvom mjestu je tajming
za hapšenje. Ono se događa baš na početku suđenja Radovanu Karadžiću
pred Haškim tribunalom. (…) (8.3.2010)
(...) pouzdana saznanja Dnevnog avaza o tome šta je jučer stiglo u britanski
sud. Riječ je o nekoliko stranica upućenih faksom iz Beograda. Iz tog faksa
vidi se da Srbija opisuje šta sve namjerava poslati, a među svojim
argumentima navodi čak i da će u ovom slučaju pokušati koristiti zakone
bivše SFRJ. O kolikom se apsurdu tu radi, dovoljno govori podatak da je za
navodni ratni zločin koji Srbija stavlja Ganiću na teret, prema zakonima
bivše SFRJ, propisana mogućnost izricanja smrtne kazne!? (11.3.2010)
Negativan stav prema Srbiji donekle se ublažava nakon što Boris Tadić
izjavljuje da se ne protivi izručenju Ganića Bosni i Hercegovini. Ovo se
tumači kao promjena odnosa srbijanske politike prema BiH na putu ka EU.
Zanimljiv je i način na koji je Velika Britanija predstavljena u
Dnevnom avazu. Ona se u početku shvata kao neprijatelj. Ovakva percepcija
vodi do zauzimanja odbrambenog stava onih koji govore, pa se kaže da će se
BiH boriti protiv napada i kako ne može biti izjednačavanja žrtava i
zločinaca (strategija odbrane). Kao dokaz neprijateljstva V. Britanije prema
BiH navodi se da Njemačka, iako je imala priliku da postupi kao V.
Britanija, ipak nije uhapsila E. Ganića. Takođe se govori i o pristrasnom
odnosu Velike Britanije prema Srbiji (npr. spominjanjem tri advokata koja su
111 angažovana), o lošem tretmanu Ganića u zatvoru, a ovaj neprijateljski stav
ima kontinuitet, jer je tako postupala u ratu. Odnos V. Britanije i BiH u ovim
primjerima je predstavljen kao odnos moćnih prema nemoćnima, a sve je
pojačano činjenicom da je V. Britanija djelovala na osnovu traženja "jedne
Srbije", što je nedopustivo (presupozicija koja bi se ovdje mogla iščitati je da
Srbija ne može da ima nikakav legitimitet, vjerovatno zbog uloge agresora
koja joj se pripisuje). U primjerima se opet koriste topos agresora i topos
žrtve, a ova opozicija se pojačava pozivanjem na Srebrenicu kao doslovnog i
argumentativnog toposa žrtve. Ponovljena je i presuponirana antibosanska
politika Velike Britanije, koja ima kontinuitet "licemjernosti" (što se
pojačava spominjanjem Radovana Karadžića kao glavnog agresora).
Avdo Hebib pozvao je britanske vlasti da Ganića hitno oslobode iz pritvora.
Kazao je da građani BiH ovim protestima iskazuju "opravdani gnjev protiv
britanske vlade" zbog zatvaranja Ganića. – Skrećemo pažnju vladi Velike
Britanije da se, bez obzira na to što je BiH mala, ne može tako ponašati
prema njoj. To što su uradili nije u skladu s međunarodnim konvencijama,
propisima i ljudskim pravima. Nevinog čovjeka, Ejupa Ganića, kojeg je
oslobodio Haški tribunal, a Interpol ga nije tražio, oni su našli za shodno
hapsiti, i to na zahtjev jedne Srbije! To je nedopustivo! (...) Upitao se treba
li BiH nakon svega pognuti glavu, pa da uskoro "čitava BiH bude
Srebrenica". To, kazao je on, neće biti dozvoljeno. –Nikome nije jasno
zašto Velika Britanija, s dugogodišnjom politikom, pravosuđem i
diplomatijom, pravi ovakve ustupke Srbiji na Balkanu. I tokom rata
licemjerna engleska politika radila je protiv Bosne i Bošnjaka − istakao je
Hebib. (6.3.2010)
Njegovo hapšenje je za sve patriote samo otvaranje nezacijeljenih rana za
svim poginulim i ranjenim u BiH − kazala je Hukić. Počasni član
Asocijacije "Fatma" Omer Ibrahimagić kazao je da je uzbuđenje u javnosti
opravdano zbog činjenice da je Velika Britanija i za vrijeme agresije na
BiH imala negativan stav prema BiH, a da je dokaz tome i postavljanje
svog izaslanika u štab Radovan Karadžića. (10.3.2010)
Međutim, u kasnijim brojevima, a naročito nakon Ganićevog puštanja iz
zatvora, o V. Britaniji se čak kaže da upravo zato što je pogrešno postupala
prema BiH tokom rata, sada želi da ispravi tu grešku, kao i da je ona možda
samo žrtva manipulacije:
"Zanimljivo je da se i u britanskoj javnosti sve više "zakuhava" zbog
slučaja Ganić. Sve je više izvještaja u medijima da Velika Britanija nije
učinila ništa da zaustavi agresiju na BiH, a ovog puta izgleda da želi da je
podstakne. Velika Britanija gleda i na svoju ulogu tokom agresije i sada, a
zna da ne može priuštiti nove greške što se tiče odnosa na Balkanu" − ističe
Emina. (8.3.2010)
Vjerovatno će, nakon što se rasvijetle te činjenice, biti jasnije zašto je uopće
Srbija uputila nalog za Ganićevo hapšenje, zašto je on izvršen, šta znači
njegovih 11 dana provedenih u ćeliji kriminalnog zatvora i da li su
112 britanski mediji u pravu kada kažu da je Velika Britanija žrtva i pijun u
političkim naprezanjima zemalja bivše Jugoslavije? (15.3.2010)
"Dnevni list"
Dnevni list, za razliku od drugih novina, ne poklanja toliko pažnje
slučaju Ganić. Već prelistavanjem deset brojeva ovih novina, lako se uočava
da se u tri broja ovaj slučaj spominje u po jednoj izuzetno kratkoj vijesti, dok
se na pet naslovnih strana on nikako ne spominje.
Pored toga što se sam Ganić rijetko spominje u izvještavanju o
ovom slučaju, u načinu na koji su reprezentovani ostali društveni akteri ističe
se upotreba toposa neravnopravnosti, koji se u ovom slučaju legitimizuje uz
pomoć solidarnosti u ugroženosti.
Sam Ejup Ganić nije zanimljiv Dnevnom listu. Dok se, s jedne
strane, izvještava o podršci koju je Ganić dobio u protestima protiv njegovog
hapšenja, s druge se o njemu govori kao o osobi odgovornoj za zločine nad
Hrvatima ili, vrlo neodređeno formulisana, "mnoga nedjela" ("S druge
strane, u bh. javnosti, pa i šire, pojavljuju se informacije koje terete Ganića
za mnoga nedjela u ratu.") (9.3.2010)
Nešto drugo interesuje Dnevni list, a to je Bosna i Hercegovina, tj.
njeno uređenje (ili, bolje, neodgovarajuće uređenje). I dok se u pojedinim
izvještajima govori o ugroženosti svih građana BiH ("uhićenjem Ganića
dovodi u pitanje sloboda kretanja svih građana u BiH"), čime se na trenutak
izlazi van okvira etničkih/nacionalnih zajednica, mnogo češće i ozbiljnije se
razvija ideja o neravnopravnosti Hrvata u BiH kroz prizmu nejednakog
odnosa institucija BiH prema hrvatskim žrtvama (topos neravnopravnosti):
"(…) svi navedeni događaji koji nisu rezultirali bilo kakvim sudskim
procesima", zaključuje Zelenika, "poruka je kako hrvatske žrtve u BiH ne
mogu očekivati da će pravosuđe profunkcionirati" (7.3.2010)
Slučaj Ejupa Ganića (...) otkrio je i zabrinjavajuću tendenciju prema kojoj
se država BiH mnogo više skrbi za visoke dužnosnike iz, uvjetno rečeno,
bošnjačkog korpusa. Iako se radi o nešto izmijenjenim okolnostima, u
vrijeme kada je u Den Haag putovala hrvatska skupina na čelu sa bivšim
ministrom vanjskih poslova BiH Jadrankom Prlićem, reakcija službenog
bh. vrha je izostala. (11.3.2010)
"BiH nije mnogo uradila za skupinu bivših visokih dužnosnika Hrvatske
zajednice Herceg Bosne, tvorevine čija je prva zadaća bila obrana
područja te iste BiH od agresije JNA", upozorio je izaslanik HDZ-a BiH u
državnom Domu naroda, Ivo Miro Jović (...). (...)smatra Jović, kojeg
posebno smeta činjenica da je šestorka često unaprijed osuđivana, dok su
oni koji su počinili zločine na drugoj strani amnestirani. Čak što više,
krvavi događaji u kojima su stradali Hrvati uopće se ne nazivaju zločinima,
smatra Jović. (11.3.2010)
113 U ovim primjerima vidi se nepovjerenje prema institucijama BiH u smislu
zaštite svih građana, pa se tako kaže da BiH štiti visoke dužnosnike iz
bošnjačkog korpusa, jer da štiti sve građane, bez obzira na njihovu
nacionalnost, makar bi reagovala kad su političari Hrvati otišli u Hag
(obratiti pažnju na eufemizam "putovali u Hag"), iako je Hrvatska zajednica
Herceg Bosna branila dio teritorije BiH (pozivanje na zaslužnu istoriju).
Opet se agresija daje kao činjenica, mada se ne govori ko je vršio agresiju, a
zanimljiva je i strategija okolišanja (hedging) kod prozivanja Bošnjaka
(neodređeni naziv "na drugoj strani").
Međutim, Dnevni list pitanje neravnopravnosti šire i na druge
Druge, tj. Srbe:
hrvatski i srpski logoraši optužuju cijeli ratni vrh BiH (podnaslov)
(7.3.2010)
Mnogo nezadovoljniji odnosom državnog vrha spram obrane bošnjačkih
kadrova osumnjičenih za ratne zločine su predstavnici srpskog naroda, koji
upozoravaju kako je nepojmljivo da se u obranu osumnjičenih za zločine
stavljaju i državne institucije, dok isto nije slučaj kada su u pitanju Srbi ili
Hrvati. (7.3.2010)
"Istodobno, dok su Hrvati i Srbi uhićivani, nitko iz institucija BiH nije
digao glas", istaknuo je Jovičić (7.3.2010)
On je ocijenio da je u posljednjih nekoliko tjedana došlo do dramatičnog
eskaliranja negativnih tendencija čemu ton daje bošnjački politički
establišment koji, kako je rekao, djeluje protuustavno i protuzakonito. –
Ako se u odlučivanju zaobilaze dva naroda i jedan entitet, onda BiH ne
može funkcionirati kao država i ja neću sudjelovati u tome, kao ni većina
predstavnika srpskog naroda, poručio je Radmanović. (13.3.2010)
No, neki, poput izaslanika u Domu naroda Ive Mire Jovića, razumiju
frustriranost predstavnika srpskog naroda odnosom institucija BiH prema
slučaju "Ganić". (13.3.2010)
Dnevni list povezuje (negativno) iskustvo Hrvata i Srba u procesuiranju
ratnih zločina, čime se postiže veća snaga same tvrdnje, odnosno daje joj se
veća legitimnost. Ova solidarnost u ugroženosti ujedinjuje dvije strane u
odnosu na treću, a to je, zapravo, jedna od rijetkih situacija kad se postiže
bilo kakvo zajedništvo. Nažalost, čini se da je to zajedništvo dvije strane u
borbi protiv treće.
Ipak, nije sve tako crno. Možda se zajedništvo može postići upravo
zbog sličnih iskustava, zbog iste boli ("uvjet za pomirenje na ovim
prostorima procesuiranje svih onih koji su izravno ili neizravno počinili
ratne zločine nad bilo kojim narodom"). Možda je mogućnost za pomirenje
upravo u priznavanju "svojih" i zločinaca i žrtava.
114 I Srbija i Velika Britanija kao akteri ovog događaja nisu posebno
zanimljivi Dnevnom listu. Ovo ne znači da nisu nekoliko puta spomenuti, i
to u izrazito lošem svjetlu. Dok se Srbija, slično kao i u nekim drugim
novinama, predstavlja kao zločinac (u jednom podnaslovu "agresori privode
žrtve") i kao nesposobna za provođenje pravde ("ne možemo vjerovati u fer i
pravično suđenje u toj zemlji"; "srbijansko pravosuđe diže optužnice protiv
180 preživjelih Srebreničana i pita treba li daljnji komentar o srbijanskom
pravosuđu"), V. Britanija se optužuje da prelazi na stranu agresora:
Velika Britanija prekršila međunarodno priznate činjenice o agresiji koja je
izvršena na BiH i tako se pridružila proganjanju žrtve od strane agresora
(6.3.2010)
Agresija se daje kao činjenica, i to "međunarodno priznata", što joj dodaje na
značaju, a slučaj Ganić se predstavlja kao izvrnuta pravda, gdje agresor
proganja žrtvu (topos agresora), a ne obrnuto, što bi bilo pravedno.
"Glas Srpske"
Ovaj list posvećuje veliku pažnju slučaju Ganić, koga reprezentuje
upotrebom strategije diskreditovanja, teme narušavanja državnog uređenja i
toposa neravnopravnosti.
U izvještavanju o hapšenju Ejupa Ganića, sam Ganić se
nedvosmisleno predstavlja kao krivac, što se dokazuje navođenjem
svjedočenja osoba koje su na različite načine bile uključene u događaje u
Dobrovoljačkoj ulici 1992. godine. Tako Glas Srpske donosi navode oficira
JNA, ali i Alije Delimustafića, pouzdanog svjedoka, jer dolazi "s druge
strane", što znači da ima prave informacije o svim događajima. Treba
napomenuti da su njegove izjave dio većeg članka preko cijele stranice, koji
je dat u dva nastavka (6/7.3.2010. (vikend dvobroj) i 8.3.2010):
General bivše JNA Milan Aksentijević rekao je da je član ratnog
predsjedništva RBiH Ejup Ganić naredio napad na kolonu JNA u
Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu 1992. godine. (...) Aliju Izetbegovića, koga
je JNA sklonila, ali ne i uhapsila po povratku sa pregovora iz Brisela, jer je
obavještajna služba JNA imala informacije da su muslimani namjeravali da
ubiju Izetbegovića, kako bi za to mogli da optuže JNA i Srbe. (...)
(6/7.3.2010)
– Dočekale su je (kolonu JNA, moja prim.) paravojne formacije i napravile
masakr nedužnih starješina, vojnika i civila – kazao je Gajić, dodajući da je
cijelom operacijom upravljao tadašnji član Predsjedništva RBiH Ejup
Ganić. Dodao je da se, za razliku od Izetbegovića, koji je bio pristalica
političkog rješenja i pregovora, Ganić zalagao za primjenu oružane sile i
bio je spreman na likvidaciju Alije Izetbegovića. (10.3.2010)
115 "Za to što se desilo u Dobrovoljačkoj, po mom mišljenju, odgovorni su Ejup
Ganić i Hasan Efendić. Poslije tih događaja kontaktirao sam sa generalom
Aleksandrom Vasiljevićem i rekao mu da su oni poludjeli i da je Ganić sebi
uvrtio u glavu da je već postao predsjednik, jer Alije Izetbegovića više
nema." (Alija Delimustafić) (6/7.3.2010)
"Znao sam da je Ejup Ganić karijerista i da je bolestan za vlašću" – kazao
je Delimustafić. (8.3.2010)
U ovim tekstovima se kao dio strategije diskreditovanja naročito ističu
ocjene Ganićevog karaktera, koje su izražene kroz upotrebu argumentum ad
hominem: "karijerista", "bolestan za vlašću", "zločinačke namjere",
dovođenje u vezu sa kriminalcima ("Meni su Ganić i drugi iz Predsjedništva
BiH rekli: Juka, vrata su ti kod nas uvijek otvorena) i toposa poređenja
(poređenje sa Alijom Izetbegovićem na štetu Ganića − Izetbegović
predstavljen kao "miroljubiv", a Ganić "ratoboran").
Osnovna tema kroz koju je predstavljeno Ganićevo hapšenje je
narušavanje državnog uređenja, koja se uklapa u osnovni okvir pomenut na
početku. Naime, u mnogobrojnim člancima o okolnostima hapšenja i
postupcima koji su uslijedili, kao i reakcijama koje je ono izazvalo, insistira
se na negiranju ravnopravnosti svih konstitutivnih naroda, tj. na
povlaštenosti jednih i ugroženosti drugih (topos neravnopravnosti), kršenju
pravnih procedura i na zloupotrebi državnih (dakle, zajedničkih) institucija.
O kršenju pravnih procedura se govori spominjanjem detalja o putu Damira
Arnauta u Veliku Britaniju i pitanjem pravdanja troškova, o protestnoj noti
Srbiji povodom hapšenja Ganića, o finansiranju odbrane iz budžeta BiH, a
sve se rekontekstualizuje kao podrivanje Bosne i Hercegovine, što srpske
predstavnike u tzv. zajedničkim institucijama predstavlja kao njene zaštitnike
(budući da "srpski narod u BiH ima naklonost prema legalizmu i pravu, što
je dokazao prilikom hapšenja generala Momira Talića, Momčila Krajišnika,
Biljane Plavšić i Radovana Karadžića jer tada nije bilo protesta kao u FBiH,
niti takve mržnje – rekao je Vasić"):
– Ambasadori nigdje u svijetu ne smiju da komentarišu sudske presude.
Ovo što radi Arnaut je neviđena sramota za BiH i njega samog. Time
nanosi ogromnu štetu BiH i sebi kao ambasadoru – kažu u
Radmanovićevom kabinetu. (6/7.3.2010)
reagovanja u Sarajevu na Ganićevo hapšenje ne doprinose interesima BiH,
već je vode u konfrontaciju. (9.3.2010)
On je istakao da sarajevski bošnjački politički i intelektualni krug,
upregnuvši se u odbranu Ganića, radi veoma loš posao za BiH. (9.3.2010)
Pravo je svakog da ima svoj stav o aktuelnim pitanjima u zemlji ali niko
nema pravo da institucije države koristi kao logistiku za ostvarivanje
116 političkih ambicija i frustracija. To je najbolji put za raspad zemlje. Model
i recept istovremeno." (9.3.2010)
Naredni odlomak iz kolumne Dušanke Majkić (poslanik SNSD-a u
Parlamentu BiH) veoma jasno prikazuje postavku situacije kako je
predstavlja Glas Srpski. Osnovna presupozicija je da Bošnjaci (referencijalna
strategija kolektivizacije, upotrijebljena i za Srbe i Hrvate) ne žele dejtonsku
BiH, organizovanu na principu (ravnopravnih) konstitutivnih naroda.
Autorka govori o "njihovim" željama u izjavnim rečenicama, čime ih
formuliše kao činjenice. "Oni" bi imali svu moć u zemlji (izraženo sljedećim
atributima: kroz upotrebu glagolske i imeničke sintagme "neprikosnoveno
vladati", "pravo na mišljenje" (koje ne postoji)), "drugi" bi bili bez značaja
(atributi koji ih opisuju su izraženi prijedloškom sintagmom "bez uticaja",
metaforom "sakriveni u mišiju rupu" i poređenjem "kao jeftin predmet (...)").
Rečenica u kojoj se nalazi ovo poređenje u sebi krije presupoziciju da u
multietničku i građansku državu odavno više niko ne vjeruje. Nije jasno jesu
li "oni" i "drugi" ujedinjeni u ovom neodređenom "niko". Odlomak je
primjer po ko zna koji put spomenutog toposa neravnopravnosti. Na kraju je
pozivanje na "zdrav razum" ("zna se šta to podrazumijeva"), koje, osim što
ne znači skoro ništa posmatrano van konteksta, upravo tom neodređenošću
otvara mogućnost za razne interpretacije. Pozivanje na "zdrav razum" je
poznato populističko sredstvo, kojim se legitimizuje prethodno rečeno (ili
implicirano) upravo zbog toga što je to stvar "logike". "Crno-bijela slika", u
ovom slučaju potvrđuje podjelu na dobre (Bošnjake) i loše ("druge" ili Srbe),
te govori u prilog neravnopravnosti i valjda je to to što se zna. Međutim, iako
formulisana kao izjavna rečenica, dakle, konstatacija, ova rečenica možda
ima snagu govornog čina i to – prijetnje.
Posljednji događaji vezani za hapšenje člana ratnog Predsjedništva RBiH
Ejupa Ganića u Londonu pokazuju da Bošnjaci nikako ne žele Bosnu i
Hercegovinu, bar ne ovakvu, dejtonsku, kakva je sada. Oni se više ni ne
trude da na sve načine pokažu Srbima i Hrvatima da žele državu kojom će
neprikosnoveno vladati i u kojoj neće postojati bilo kakvo pravo na
drugačije mišljenje. U takvoj zemlji, uticaj drugih, prije svega Srba, treba,
po njima, da bude na ravni besjede, bez smisla i značaja, lazovićevski. Kao
jeftin predmet koji će povremeno pokazivati Evropljanima primjere
multietničke i građanske države u koju odavno više niko ne vjeruje. Za to
vrijeme, svi oni koji misle drugačije od sarajevske "ćaršije", treba da budu
sakriveni u mišiju rupu i da iz nje posmatraju kako ulicama Sarajeva
demonstriraju "bosanski patrioti" sa parolom "Srbija je fašistička i
genocidna". Sve to nije nimalo slučajno jer se u Sarajevu, pred domaćom i
međunarodnom javnošću, godinama pokušavaju stvari predstaviti kao
crno-bijele, u kojoj su jedni dobri a drugi isključivo loši, jedni agresori,
drugi žrtve. Zna se šta to podrazumijeva." (9.3.2010)
117 Budući da je opisano djelovanje antidejtonsko i antiustavno,
predstavnici iz reda srpskog naroda imaju pravo (dakle, "logično je") da
razmisle žele li da učestvuju u zajedničkim institucijama:
Srpski predstavnici u institucijama BiH, koji se protive protivustavnom
djelovanju bošnjačkih političara i pokušaju pravljenja privatne države,
idućih dana moraće da razmisle i odluče kako će i da li će uopšte ubuduće
raditi u tim institucijama. (...) − To je prouzrokovao bošnjački politički
establišment iz Sarajeva koji djeluje protivustavno i protivzakonito. Niko iz
RS neće učestvovati u pravljenju privatne države − istakao je Radmanović.
(13/14.3.2010)
Dodao je da predstavnici političkih partija iz RS moraju da zaustave
namjeru bošnjačkih političara da institucije BiH stave u funkciju
ostvarivanja sarajevske politike. Đokić kaže da predstavnici RS u
institucijama BiH imaju legitimno pravo da odluče kako će i da li će
nastaviti rad u ovim institucijama. (15.3.2010)
Iako se u ova dva primjera konstatuje kakva je situacija (presuponirano je da
se radi o protivustavnom djelovanju, pokušaju pravljenja privatne države i
namjeri bošnjačkih političara da sprovode sarajevsku politiku), drugi dio
rečenice ima snagu djela (govorni čin). Osim što je tu upotrijebljen glagol
deontičkog značenja (moraće, moraju), čime se sugeriše obaveza, cijeli iskaz
može da se interpretira kao prijetnja da će predstavnici iz reda srpskog
naroda izaći iz zajedničkih institucija.
Kako je naglasak na unutrašnjim problemima u BiH, o Srbiji nema
mnogo govora. Prema Glasu Srpske, situacija je posve jasna: kako bi zaštitila
pravo, Srbija je bila prinuđena da izda potjernicu, jer dokazi postoje. Ovakva
reprezentacija se legitimizuje izjavom Borisa Tadića, predsjednika Srbije, da
je Srbiji stalo do pravde i ničega drugog, kao i izjavama odgovornih lica da
postoji veliki broj dokaza:
"On je dodao da je jasno da je Srbija bila primorana, štiteći pravo prije
svega, da procesuira Ganića za ratne zločine koje je učinio u
Dobrovoljačkoj ulici." (6/7.3.2010)
Državni sekretar Ministarstva pravde Srbije Slobodan Homen kazao je da
Srbija raspolaže čvrstim dokazima o učešću Ganića u napadu na kolonu
JNA u Sarajevu 1992. godine. –Ministarstvo pravde je Velikoj Britaniji
uputilo više stotina strana konkretnih dokaza koji jasno govore o učešću i o
samom zločinu, kako Ganića, tako i drugih koji su učestvovali u tom
događaju (...) najvažnije da nijedno od lica osumnjičenih za ratne zločine
ne izbjegne pravdu. (11.3.2010)
Predsjednik Srbije Boris Tadić izjavio je juče u Beogradu da se Srbija ne
protivi da član ratnog Predsjedništva RBiH Ejup Ganić bude izručen
sudskim organima BiH, javio je B92. − Za Srbiju uopšte nije centralno
118 pitanje da Ganić bude izručen Srbiji. Za Srbiju je glavno pitanje da se
dogodi sudski proces – kazao je Tadić (...). (15.3.2010)
Glas Srpske kroz slučaj Ganić jasno govori i o djelovanju
međunarodne zajednice u BiH. Uloga Velike Britanije je jasna: hapšenje
Ganića na njihovoj teritoriji je samo rezultat funkcionisanja njihovog
pravosudnog sistema, i tu nema ništa sporno. Sporna je, međutim, i vrlo
negativna uloga međunarodne zajednice u BiH, naročito Kancelarije visokog
predstavnika (o odnosu OHR-a prema BiH vidjeti Majstorović, 2007).
Otvorena podrška nekih bivših i sadašnjeg visokog predstavnika Ejupu
Ganiću predstavlja se kao nedvosmislen dokaz pristrasnosti ove institucije
bošnjačkom rukovodstvu, na štetu srpskog rukovodstva. Međutim, tu nije
kraj. Ovakav stav OHR-ovih službenika predstavljen je kao:
a) dokaz pristrasnosti cijele međunarodne zajednice
Meni je od svega najvažnija činjenica da se nekadašnji visoki predstavnik
Pedi Ešdaun založio za odbranu Ganića, što govori o tome da su sve
njegove odluke koje je donio ovdje bile politički motivisane i zato su sada
još više sporne – rekao je Dodik. Prema Dodikovim riječima, očigledno je
bilo da Ešdaun radi u korist jedne strane u BiH i da je sada njegova uloga
demistifikovana nastojanjem da optuženog za ratne zločine Ganića brani i
da lobira za njegovo puštanje iz zatvora. (8.3.2010)
Na konstataciju da su raniji visoki predstavnici smjenjivali zvaničnike
Republike Srpske zbog navodne podrške osumnjičenima za ratne zločine, te
da je činjenica da je i Ganić takođe jedan od osumnjičenih kojima podršku
daju mnogi zvaničnici iz FBiH, te da on kao visoki predstavnik ne reaguje,
Incko je kazao "da ne razumije šta su njegovi prethodnici radili". − Nije
tačno da je smijenjeno više od 100 zvaničnika RS sa javnih funkcija −
naglasio je Incko." (13/14.3.2010)
Nije lako pratiti dato tautološko objašnjenje o postupcima Pedija Ešdauna
nekad i sad. To što se Ešdaun založio za odbranu Ganića govori o političkoj
motivisanosti svih njegovih odluka ranije, pa su one sada "još više sporne" je
zbunujuće, osim ako je ta podrška uzeta kao dokaz njegovog pristrasnog
stava prema "jednoj strani" (zašto ne reći bošnjačkoj?), pa se tako jasnim
favorizovanjem sada konačno raskrinkao. Ostaje nejasno da li se i prije znalo
za ovakav njegov stav, ali nije bilo dokaza (ali, kako je onda to bilo
"očigledno"?) ili se to tek sada otkrilo (opet, kako je bilo očigledno da
Ešdaun radi u korist jedne strane?).
b) rezultat velikih lobističkih interesa
Šef kabineta zamjenika ministra inostranih poslova BiH Željko Samardžija
kaže da nije čudno što se Švarc-Šiling opet na ružan način stavlja na jednu
stranu jer je on profesor na Ganićevom univerzitetu, isto kao i profesor
Matić. − Švarc-Šiling je svoj lobistički interes politikantski pokušao da
umiješa u pravo i pravosudni sistem Velike Britanije. (...) Vrijednost
poslova bošnjačkog lobiste Švarc-Šilinga, dodaje on, premašuje milijardu
dolara. (8.3.2010)
119 Član Zajedničke komisije za bezbjednost Parlamenta BiH Dušanka Majkić
ističe da se radi o pristrasnosti i jednostranim istupima bivših najviših
službenika OHR-a poznatim još ranije. –Očito je da veliki lobistički interesi
nemaju granice. Oni su, naravno, pomiješani i sa ličnim interesima, a sve to
politiku pretvara u politikantstvo. To je ono što nam je sada i u ovoj
situaciji u BiH najmanje potrebno. (8.3.2010)
Istakao je da je odluka suda (o puštanju na slobodu, moja prim.) u Londonu
vjerovatno donesena pod snažnim političkim pritiskom "bošnjačkih
lobističkih grupa", kao i drugih međunarodnih diplomata i bivših visokih
predstavnika u BiH Kristijana Švarc-Šilinga i Pedija Ešdauna. (12.3.2010)
Velikim lobističkim interesima se u ovom slučaju naziva poslovni odnos
Ganića i Švarc-Šilinga, budući da je on profesor na Ganićevom privatnom
univerzitetu. Ovo miješanje ličnih interesa u državne poslove se ovdje naziva
"politikanstvom", a cijela situacija se rekontekstualizuje kao namjera da se
štiti svoj kapital. Osim finansijskog lobija, spominju se "bošnjačke lobističke
grupe", ali se ne objašnjava njihov cilj, koji bi, valjda, trebalo da bude jasan
već i zbog upotrebe pridjeva "bošnjački".
"Nezavisne novine"
Značajan prostor koji Nezavisne novine poklanjaju izvještavanju o
slučaju Ganić, karakteriše upotreba tema legalnosti i dubokih podjela u
državi, uz upotrebu već spomenutog toposa neravnopravnosti, koji ovdje
dobija novu interpretaciju.
Nezavisne novine ne posvećuju mnogo pažnje samom Ejupu
Ganiću. Uz povremeno navođenje njegove trenutne funkcije (npr. "(...) Ejupu
Ganiću, koji je rektor i profesor Sarajevske škole za nauku i tehnologiju") i
uz i u drugim novinama objavljivane sumnje da je odgovoran za zločine i
nad Hrvatima u BiH, još se jedino o njemu lično govori u dvije prilike: da je
Ganić zaista odgovoran za Dobrovoljačku ("I kanadski general Luis
Mekenzi, prvi komandant međunarodnih snaga, uvijek je ponavljao da je
Ganić bio svjestan svega i znao za akciju u Dobrovoljačkoj"), pri čemu je
ova izjava "pomognuta" autoritetom generala (dakle, mora da je tačna), i da
je Ganić sve do 1998. godine imao državljanstvo Srbije, gdje je i rođen:
Ejup Ganić, član ratnog Predsjedništva BiH, podnio je zahtjev za bh.
državljanstvo tek 1998. godine, što znači da je u državnom vrhu Republike
BiH tokom cijelog rata bio strani državljanin, odnosno građanin Srbije.
(13.3.2010)
Ova izjava može da se tumači i kao slika svih naših isprepletenosti i
nemogućnosti preciziranja ko je odakle i ko je šta, jednostavnije rečeno − čiji
smo mi? Naravno, ne treba zanemariti ni ironiju koja se provlači ovdje, zbog
činjenice da je jedan od ključnih ljudi za odbranu BiH državljanin Srbije,
koja se sve vrijeme označava kao agresor na tu istu BiH.
120 Cijela priča oko državljanstva Ejupa Ganića razvija se kao jedno od
pitanja koja bi se sva mogla podvesti pod osnovnu temu legalistički pristup
slučaju Ganić. Takav legalistički pristup je vjerovatno pokušaj da se
postigne objektivnost u izvještavanju. Osnovna pitanja na koja se Nezavisne
novine fokusiraju su: diplomatski pasoš, državljanstvo, neravnopravnost
zločina/žrtava.
Ejup Ganić je u London otputovao sa diplomatskim pasošem, kao i
mnogo puta prije toga. Međutim, budući da on na taj pasoš nije imao pravo,
Nezavisne novine postavljaju pitanje ko mu ga je izdao. Ruke peru i sadašnji
ministar vanjskih poslova i bivši ministar vanjskih poslova, koji navodi da
"Nema govora o tome da sam ja to mogao potpisati. Ne vjerujem da se to
moglo desiti čak i da mi je to neko htio da podvali jer je bilo oko 1500
službenih i diplomatskih pasoša. Ako je to učinila služba MIP-a, onda neko
mora odgovarati za to jer je prekršen pravilnik", kaže Ivanić. (10.3.2010)
čime uvodi mogućnost manipulacija u tom ministarstvu. Tolike nedoumice,
nesporazumi i prepreke u funkcionisanju državnih institucija dovode do
pitanja da li uopšte i postoji zajednička, jedna država, što je samo jedan
aspekt već pomenutog osnovnog okvira. Odgovor je, čini se, negativan. Dva
zaključka mogu da se izvedu iz primjera koji slijede:
a) Kao glavni krivci za ovu krizu označavaju se "bošnjačka politička
elita", neprecizno formulisana sintagma, kojoj se pripisuje velika
moć (presuponirano je da se ona upliće u rad pravosuđa ne samo
BiH, već i Velike Britanije). S tom elitom se povezuje Haris
Silajdžić i mnogi drugi zvaničnici koji ne usaglašavaju stavove sa
drugim službenicima zajedničkih organa; i predstavnici
međunarodne zajednice (o kojima će biti riječi kasnije).
b) Stvara se privatna država i podriva se Dejtonski sporazum
(ponašanje pojedinih zvaničnika opisuje se prilozima "samovoljno",
"protivustavno", a konstatuje se i da za mnoge postupke ne postoji
dogovor jedne od najvažnijih institucija u državi:
Ana Trišić-Babić, zamjenik ministra inostranih poslova u Savjetu ministara
BiH, izjavila je juče da je u posljednje vrijeme u BiH na snazi kršenje
Dejtonskog mirovnog sporazuma u cjelini i da su zbog toga naredni dani
ključni za funkcionisanje zajedničkih institucija u BiH. "Zadnjih deset dana
vidno je uplitanje bošnjačke političke elite u rad sudskih organa u BiH i
Velike Britanije", rekla je Ana Trišić-Babić. Ona je istakla da i predstavnici
međunarodne zajednice, među kojima je visoki predstavnik u BiH Valentin
Incko, određenim izjavama podrivaju Dejtonski mirovni sporazum."
(11.3.2010)
On je pojasnio da se predsjedavajući Predsjedništva Haris Silajdžić,
pojedini poslanici, ministri, diplomate i državni službenici ponašaju
samovoljno i protivustavno, bez usaglašavanja stavova, zbog čega "BiH sve
više liči na privatnu državu". On je to ilustrovao odlaskom Silajdžića u
121 London povodom hapšenja Ganića i njegovim istupima za koje, kako je
naveo Radmanović, ne postoji platforma Predsjedništva. (11.3.2010)
Nezavisne
novine
takođe
postavljaju
pitanje
statusa
bosanskohercegovačkog pravosuđa, koje se ni u ovom ni u mnogim drugim
neprocesuiranim slučajima nije postavilo na pravi način. Time se ovaj slučaj
rekontekstualizuje kao neuspjeh bosanskohercegovačkog pravosuđa:
Hapšenje građanina Ejupa Ganića na osnovu međunarodnog pravnog akta,
koje se dogodilo u zemlji sa pravnom tradicijom dostojnom poštovanja,
političari u BiH su pretvorili u međunarodni politički slučaj. Visoki državni
zvaničnici držali su političke i pravne lekcije engleskim sudijama,
zaboravljajući da imaju posla sudskim sistemom u čijim temeljima je kamen
nezavisnosti (na šta ih je morao podsjećati ambasador Ujedinjenog
Kraljevstva lično!) (...) U ovom političkom samoponižavanju ostaće
nezapažena mnogo teža i mnogo pogubnija posljedica: narušen ugled
pravosuđa BiH i teško potkopana nezavisnost njenog pravosuđa!
(10.3.2010)
Iz njihove (političara, moja prim.) diletantske retorike slijedilo je, više nego
očigledno, da u BiH postoje ličnosti i lideri koji su pod posebnom zaštitom
političara i čije pozivanje na krivičnu odgovornost nije preporučljivo.
(10.3.2010)
(...) nezavisnost pravosuđa u BiH je opasno ugrožena destruktivnim
politikama. U takvim okolnostima nije lako osigurati pravično suđenje!
(10.3.2010)
Iz ova tri primjera slijedi pitanje: ako je ovaj slučaj izazvao toliko reakcija,
dakle, postojao je ogroman interes za njega, kako to da ni sudstvo ni politički
vrh (ili, bolje rečeno, vrhovi) nije tražio njegovo rješavanje mnogo ranije? Ili
je odgovor da nije bilo interesa, ili da pravosuđe BiH nije sposobno za
procesuiranje ratnih zločina.
Umjesto da konačno procesuira ovaj slučaj i stavi tačku na njega, pronađe
odgovorne, pa bili to i samo izvršioci likvidacija, Tužilaštvo se upustilo u
opasnu igru oko ratnih dešavanja. Takav selektivan i pristrasan pristup
predmetima za ratne zločine neće nikome ništa dobro donijeti, već samo
produbiti ionako već duboke podjele u ovoj državi. (8.3.2010)
Zapravo se u ovom primjeru nalazi ključno pitanje – pitanje dubokih podjela
u ovoj državi. Nije samo jasno da li su duboke podjele dovele do
nemogućnosti funkcionisanja države ili (ne)funkcionisanje države dovodi do
dubokih podjela. Vjerovatno i jedno i drugo. Razjedinjeno društvo BiH "vrti"
se u začaranom krugu čuvanja "svog", neprihvatanja "tuđeg", pa ni po cijenu
rješavanja zajedničkih interesa i (makar malo) normalnijeg života. I nije,
onda, slučajno što je Ganić predstavljan kao simbol branilaca BiH ("da mu se
omogući da svoje i dostojanstvo branilaca Bosne i Hercegovine nastavi
122 braniti kao slobodan čovjek") i svih Bošnjaka (valjda i onih što ga ne cijene i
ne podržavaju), i što ni žrtve nisu ravnopravne:
Prema njegovim riječima, postoji toliko dokaza i svjedoka o zločinu u
Dobrovoljačkoj i toliko vremena je prošlo da niko nije procesuiran, a na
drugoj strani se dešava hiperprodukcija procesuiranih Srba. (7.3.2010)
"Oni ne traže izručenje Ganića da bi ga ovdje procesuirali već da bi ga
oslobodili, i to je apsurd", kazao je Jovičić (8.3.2010)
Ono što frustrira Srbe u BiH nije bezrezervna podrška koju Ganić ima od
bošnjačkih političkih lidera do javnosti, već činjenica da gotovo niko nije
spreman da prihvati da su događaji početkom maja u Sarajevu, kada su
pogubljivani pripadnici JNA odredili tok krvave bosanske drame, i da se tu
desio ratni zločin koji nikada nije procesuiran od strane bh. pravosudnih
institucija (10.3.2010)
Poručio je da Bošnjaci treba da se suoče sa zločinom kao i ostali narodi na
Balkanu, te da se u parlamentu nije podizala temperatura kada je isto
radila Hrvatska ali i Srbija hapseći državljane BiH srpske nacionalnosti da
bi im sudila poput "zvorničke grupe". (11.3.2010)
Prethodnih pet primjera su primjer jezičke realizacije toposa
neravnopravnosti (u ovom slučaju, radi se o neravnopravnosti žrtava i
zločina). Kako se on sreće i u diskursima drugih novina, ostaje da se vidi na
koji način se on ovdje lingvistički realizuje. Pored upotrebe deiktike oni,
koja upućuje na postojanje dvije društvene grupe koje se međusobno
isključuju, uočava se i upotreba neodređenih imeničkih sintagmi (npr.
"neko", "na drugoj strani"), čime se izbjegava označiti vršilac radnje.
Zapravo, u većini primjera, naglasak je na događajima (npr. "desio se ratni
zločin", "nije se podizala temperatura", "dešava se hiperprodukcija", "niko
nije procesuiran" i sl.), a ne na akterima (koji, ako se i spominju, ostaju u
drugom planu, npr. "od strane bh. pravosudnih institucija"), što pojačava
utisak da su ovi događaji, zapravo, činjenice. Topos neravnopravnosti se
realizuje se i upotrebom hiperbola ("hiperprodukcija", "frustrira"). Podjela i
po žrtvama, kao da ih nije bilo na svim stranama, i kao da su one samo
državne (ili entitetske), a ne i vrlo lične, produbljuje ranu koja bi pod drugim
okolnostima mogla da poveže sve unesrećene. Ako je Ganić simbol stradanja
Bošnjaka, a Bošnjaci jedini garant Bosne i Hercegovine, onda teško može da
bude države za sve:
Uporno se negira činjenica da u toj istoj državi danas živi, radi, osjeća je
kao svoju domovinu, trećina građana koji svesrdno podržavaju,
pozdravljaju hapšenje Ejupa Ganića, uvjereni da je to samo mala
kompenzacija za ratne zločine koje je inicirao i Ganić i politika kojoj je
tada pripadao. (10.3.2010)
Može li Ejup Ganić ikad da bude samo pojedinac koji je tokom rata obavljao
odgovornu funkciju i za koga postoje sumnje da je odgovoran za ratne
123 zločine, a ne Bošnjak koga hapse bez razloga? Odgovor na ovo pitanje teško
da može da bude konačan. Ali, dok se ne riješe svi sukobi mišljenja, stavova,
stereotipa, mitova, bosanskohercegovačko društvo će biti zatočenik prošlosti
koja će ga samo i uvijek vraćati nazad, što bi se moglo ilustrovati ovim
posljednjim primjerom:
Tako Ganića, koji je po rođenju državljanin Srbije, a po popisu iz 1991.
godine Jugosloven, najčešće napadaju po rođenju državljani BiH, po
nacionalnosti Srbi, a po ubjeđenju protivnici raspada i izlaska iz SFRJ.
Ganić je na čistoj ekavici popunio svoj zahtjev za državljanstvo BiH, gdje
se prijavio sa radnog mjesta Predsedništvo FBiH", dok su se te 1998.
godine mnogi Srbi iz BiH upinjali da već jednom "utuve" ekavski izgovor.
Ovo preklapanje prošlosti i sadašnjosti stalna je prepreka zajedničkoj
budućnosti. (14.3.2010)
Primjer je preuzet iz kolumne Nataše Krsman, pod naslovom "Čija je Bosna i
Hercegovina",
a
problematizuje
upravo
vječno
pitanje
u
bosanskohercegovačkom društvu – kome pripada Bosna i Hercegovina i ko
pripada njoj. Pitanja državljanstva, nacionalnosti i etničke pripadnosti u BiH
su veoma komplikovana,36 a izborom konkretne leksike (npr. "po rođenju
državljanin", "Jugosloven", "po nacionalnosti"), upravo su ovdje stavljeni u
prvi plan. Hapšenje Ejupa Ganića, koje je po definiciji pitanje pravosuđa,
ovdje
se
rekontekstualizuje
upravo
kao
pitanje
neriješenih
nacionalnih/državnih/etničkih identiteta, kako u prošlosti tako i danas.
Nezavisne novine se ne bave mnogo Srbijom. U izvještajima sa
protesta prenose se natpisi na transparentima kojima se Srbija proziva kao
"zločinačka i genocidna država", a prenosi se i stav da
"Hapšenje je nastavak politike Srbije da se i vojno i političko rukovodstvo
BiH stavi u kontekst zločina te da se time relativizira odgovornost Srbije za
rat i zločine počinjene nad bošnjačkim narodom, što je Haški sud
donošenjem velikog broja presuda srpskom rukovodstvu i rezolucije o
počinjenom genocidu nad Bošnjacima i potvrdio", navedeno je u
saopštenju. (9.3.2010)
U ovom odlomku hapšenje se predstavlja kao nastavak napora da Srbija
relativizuje zločine nad Bošnjacima (presupozicija: Srbija od prije nastoji da
skine odgovornosti za rat sa sebe). Upotrebom toposa pozivanja na autoritet
(jedna od strategija legitimizacije, Wodak et al., 2009), u ovom slučaju
Haški tribunal, legitimizuje se ovakva tvrdnja. Ovaj topos se često javlja i u
diskursima drugih novina.
Drukčije reprezentacije Srbije spominju razlog za izdavanje
optužnice protiv Ejupa Ganića:
36
Vidjeti o ovim pitanjima u poglavlju Više od krvi i tla?: etnički i državni diskursi
kod mladih u Bosni i Hercegovini.
124 "Ne raduje nas što na ovaj način razbuktavamo i tako urušene odnose sa
BiH, ali ratni zločini moraju biti rešeni", kazao je on. (11.3.2010)
Izvršenje pravde mora biti prioritet, pa iako bi se ti krhki odnosi između BiH
i Srbije mogli pomutiti, prioriteti se moraju poštovati. Ovaj pristup se poslije
potvrđuje stavom da Ejup Ganić ne mora da bude izručen Srbiji, bitno je
samo da sudski proces započne.
Kao što će se vidjeti i kod Oslobođenja, o Velikoj Britaniji se
ponekad govori kao da je hapšenjem Ganića prekršila međunarodne
konvencije (dakle, hapšenje na osnovu međunaordne potjernice se
rekontekstualizuje kao kršenje međunarodno priznatih dogovora), ali se
mnogo češće navode objašnjenja raznih britanskih zvaničnika koji potvrđuju
da je za V. Britaniju ovo pravosudno, a ne političko pitanje:
Kris Brajant, ministar za Evropu pri Ministarstvu vanjskih poslova Velike
Britanije, izjavio je da hapšenje Ganića ni u kom slučaju ne predstavlja
diplomatsku ili političku izjavu britanske vlade o događajima u prošlosti na
zapadnom Balkanu. "Pravosudni organi, koji su u potpunosti neovisni od
Vlade, provode svoje neovisne pravne aktivnosti u skladu sa zakonom.
Velika Britanija cijeni svoje odnose sa BiH, te zdušno podržava nastojanja
BiH ka članstvu u EU", kazao je Brajant. (7.3.2010)
Toliko ponavljanje iste izjave mora da znači da je ovaj koncept u našoj
sredini potpuno nepoznat.
Nezavisne novine, međutim, uvode u ovaj slučaj rad predstavnika
međunarodne zajednice u BiH i prije slučaja Ganić, rad koji nikako nije išao
u prilog svim stranama:
"Ešdaun je nanio toliko problema BiH u svom mandatu, a sada se stavio u
službu interesa pojedinca Ejupa Ganića koji je direktno odgovoran za ratni
zločin i masakr koji se desio u Dobrovoljačkoj ulici", rekao je Paradina.
(7.3.2010)
(...) neki bivši međunarodni predstavnici u BiH, poput Ešdauna i ŠvarcŠilinga, koji su stali na stranu podrške Ganiću i njegovom oslobađanju,
samo još jednom potvrdili da nisu bili neutralna strana u BiH. "To se i prije
vidjelo, a sada je to i definitivno i potpuno jasno svima," rekao je Dokić.
(7.3.2010)
Ukoliko bi se povlačenje (Srba iz zajedničkih institucija, moja opaska) i
desilo, međunarodna zajednica, kojoj je 'maca odgrizla jezik' u slučaju
'Ganić', odmah bi se okomila na 'rušitelje' države BiH ni ne pitajući se po
čijoj mjeri se ova država zapravo pravi i čemu služe njene institucije
uključujući i neefikasno pravosuđe koje su nam oni napravili. (14.3.2010)
Podrška nekoliko visokih predstavnika, kao najistaknutijeg predstavnika
međunarodne zajednice u BiH, Ganiću nakon što je ovaj uhapšen se tumači
125 kao potvrda pristrasnosti međunarodne zajednice političkim predstavnicima
samo jednog od konstitutivnih naroda. Opet se radi o toposu
neravnopravnosti, koja se sad odnosi na neravnopravan pristup
međunarodne zajednice svim "stranama". Međunarodnoj zajednici, kao
važnom društvenom akteru se pripusuju mnogobrojni atributi, kroz koje se
formuliše njena pristrasnost (kao predikacijska strategija). Ti atributi
uključuju, između ostalih, i imeničku sintagmu "(nisu bili) neutralna strana",
odnosnu rečenicu sa metaforom "kojoj je maca odgrizla jezik", izjavnu
rečenicu (koja ima ulogu konstatovanja činjenice) "Ešdaun je nanio toliko
problema u BiH", kao i presupoziciju da su oni direktno odgovorni za loše
pravosuđe u BiH. Naročito zanimljiv je ovaj treći primjer, jer kao da
oduzima agentnost domaćim snagama. Pri tom, ne precizira "po čijoj mjeri
se ova država zapravo pravi", niti ko je pravi, niti "čija mjera" je ovdje u
pitanju, nego agentnost prebacuje na međunarodnu zajednicu ("koje su nam
oni napravili"). Ovo je opasna formulacija, i to u onoj mjeri u kojoj će
građani BiH "oprati ruke" od svega i istovremeno očekivati da neko drugi
riješi probleme za njih. A ako problemi i dalje budu postojali, znaće na koga
da pokažu prstom. A to nikad neće biti sami oni.
"Oslobođenje"
Oslobođenje o hapšenju Ejupa Ganića izvještava u svakom od 10
analiziranih brojeva. Slučaj Ganić pojavljuje se na devet od 10 naslovnica, a
na sedam od ovih devet naslovnica, zauzima najmanje trećinu strane.
Za diskurse koji se upotrebljavaju u Oslobođenju karakteristična je
već pomenuta strategija odbrane, sa toposom časti i toposom žrtve.
Na prvi pogled se uočava stav Oslobođenja prema Ejupu Ganiću,
koji se nedvosmisleno predstavlja u pozitivnom svjetlu,37 a njegova nevinost
se iznosi kao činjenica. Da bi se ovaj stav podvukao, najčešće se poziva na
odluku Haškog tribunala 2003. godine, kada je odbačena optužnica protiv
Ganića zbog napada na kolonu JNA dok se povlačila Dobrovoljačkom
ulicom. Haški tribunal se ovdje predstavlja kao vrhovni autoritet, pa se se, s
obzirom na njegovu odluku, ne može niti posumnjati na odgovornost Ganića
u ovom slučaju. Evo primjera kako se to postiže:
Razočarani smo činjenicom što je sud dao dodatno vrijeme, jer je jasno ako
Srbija do sada nije dostavila neke dokaze da ti dokazi ne mogu ni postojati,
pogotovo s obzirom na mišljenje Haškog tribunala u ovom slučaju
(6.3.2010)
37
Od 10 obrađenih brojeva, samo u jednom broju se spominju zločini koje je Ganić
počinio nad Srbima, i to u vijesti o protestnom pismu Saveza logoraša Republike
Srpske Ambasadi Velike Britanije u Bosni i Hercegovini i Parlamentu Velike
Britanije, a povodom puštanja Ganića na uslovnu slobodu.
126 Oslobođenje je ovdje prenijelo riječi Damira Arnauta, pravnog savjetnika u
kabinetu člana Predsjedništva BiH Harisa Silajdžića, koji je poslan u London
da bude dio tima za odbranu Ejupa Ganića. Kašnjenje Srbije da dostavi
dokaze londonskom sudu se ovdje tumači njihovim nepostojanjem, a
upotrebom toposa pozivanja na autoritet (Haški tribunal), ova tvrdnja se
legitimizuje.
Inisistirajući na Ganićevoj nevinosti, Oslobođenje kao dio strategije
odbrane koristi topos časti. Ganić je predstavljen kao čovjek od autoriteta,
što se postiže upotrebom titula koje se uvijek upotrebljavaju ispred njegovog
prezimena ("dr. Ganić", "profesor Ganić", "akademik Ejup Ganić",
"prijeratni i ratni član Predsjedništva Republike BiH"), čime se naglašava
njegova uloga zaslužnog građanina, što samo hapšenje čini još šokantnijim
činom. U jednom komentaru govori se o Ganićevom dugogodišnjem radu u
javnoj sferi, iako nije uvijek bio "podoban":
Ganić je godinama bio u vrhu politike, iako nikad nije pripadao
klerikalnom, mladomuslimanskom jezgru Stranke demokratske akcije.
Nepovjerenje je bilo obostrano, pa je Ganić nakon iznimno dobro
obavljenog posla u Brčkom (distrikt ovih dana slavi deset godina
postojanja), odlučio se povući iz aktivne politike i fokusirati se na osnivanje
visokoškolske ustanove, prvog privatnog fakulteta u BiH, inače jednog od
rijetkih koji ne služi za formalno doškolavanje političkih apartčika.
(10.3.2010)
Ganićev sukob sa klerikalnim slojem SDA stoji u suprotnosti sa njegovom
građanskom orijentacijom, te je, nakon što je postao još zaslužniji građanin
BiH (Brčko), odlučio da se povuče iz politike i okrene se oblasti obrazovanja
(kroz osnivanje privatnog fakulteta, koji pod njegovim rukovodstvom radi
uspješno i ispravno), što može da se tumači legitimizacijom njegovog
povezivanja sa političkim krugovima etno-nacionalne orijentacije. Upotreba
titula, kao i mnogi atributi kojima se opisuje njegov dosadašnji životni put su
ništa drugo nego jezička realizacija toposa časti.
Ganićevo hapšenje ovdje je predstavljeno kao neosnovano, a sam
Ganić kao žrtva, koja stoički podnosi nepravdu koja ga je zadesila (topos
žrtve):
(...) On se jako dobro drži i spreman je za svaki proces koji dolazi. Jedino
što je njemu bitno jeste da bude u stanju da učestvuje u borbi za vlastita
prava. (11.3.2010)
Profesor Ganić je jako dobro, dobro i izgleda i svjestan je ozbiljnosti
situacije u kojoj se nalazi, kaže Damir Arnaut. (13.3.2010)
Ganić će na privremenoj slobodi uz kauciju biti pod vrlo strogim uslovima,
prenosi BBC. Ovaj medij navodi da ti uslovi uključuju policijski sat tokom
noći, boravak na nepoznatoj lokaciji u Londonu i obavezu redovnog
javljanja u policijsku stanicu, prenijela je novinska agencija Fena.
(12.3.2010)
127 Advokati Ejupa Ganića rekli su britanskim novinarima da je on žrtva
"politički motivisanog lova na vještice" (13.3.2010)
Ganić je žrtva nepravednog hapšenja, strogih uslova nakon puštanja uz
kauciju i političke manipulacije (realizacije toposa žrtve, koja stoički podnosi
nepravdu: atributi "svjestan ozbiljnosti situacije", "dobro se drži", "spreman
je", "jako dobro izgleda" itd. ), ali ima ko će stati iza njega, a to je njegov
narod38 – jedna naslovnica donosi fotografiju sa protesta u Sarajevu protiv
hapšenja Ejupa Ganića pod naslovom "Vratite nam Ejupa i Iliju", što
presuponira dvije stvari: Ilija i Ejup su naši, i vi nam ih otimate. Ganićevo
hapšenje se ovdje stavlja u širi kontekst hapšenja pripadnika rukovodstva
struktura ratne Republike BiH, uz pretpostavku nevinosti, čime se topos
žrtve sa Ganića kao pojedinca preko rukovodstva proširuje i na samu BiH.
Zanimljivo je i pitanje kome je upućen ovaj zahtjev za vraćanjem, ko ih je to
oteo – Velikoj Britaniji, koja je Ganića uhapsila, ili Srbiji, koja je izdala
nalog za hapšenje. Odgovori na ova pitanja slijede u nastavku.
O Bosni i Hercegovini se, povodom ovog slučaja, samo u dva
navrata govori pozitivno: kada su studenti Ganićevog fakulteta "klicali BiH",
proklamujući obrazovanje kao svoje oružje (možda nasuprot nasilju, tj.
pravom oružju) i kada glavni tužilac Tužilaštva BiH govori da Ganić treba da
bude isporučen BiH, "koja je u ovom trenutku jača u pravu" (od Srbije).
Nasuprot ovim pohvalama nalazi se cijeli niz nepomirljivih stavova
i o ovom slučaju, u zavisnosti od toga s koje strane dolaze. Ti nepomirljivi
stavovi odnose se na postupke predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Harisa
Silajdžića, koji je sam, bez dogovora sa druga dva člana Predsjedništva,
donosio odluke kako se postaviti prema hapšenju Ejupa Ganića.
Nedogovoreni istupi bošnjačkog člana Predsjedništva doveli su do reakcija
srpskih članova tzv. zajedničkih institucija, o kojima izvještava i
Oslobođenje:
"Mi ovim prijedlogom šaljemo opasnu poruku da nekome ne smije faliti ni
dlaka s glave, a da se nesmetano smiju hapsiti pripadnici samo jednog
(srpskog) naroda", zaključio je Kalabić. (12.3.2010)
Odlazak Silajdžića u London radi podrške Ejupu Ganiću, kako je naveo,
predstavlja njegovu privatnu stvar, kao što su i sve izjave koje je tamo dao
njegovo lično mišljenje, a ne zvanični stav BiH. (13.3.2010)
Ova dva primjera, u kojima se ukazuje na neravnopravan status jednog od
konstitutivnih naroda (na čijim osnovama BiH i funkcioniše), odnosno
nepostojanje dogovora između svih strana koje se trebaju pitati, prelamaju se
kroz prizmu Dejtonskog sporazuma, čijim uvođenjem u diskurs se
istovremeno obezbjeđuje legitimitet ovakvih reakcija (jer su precizirane
38
„(…) uručili su jučer britanskom ambasadoru u BiH Michaelu Tathamu peticiju „
Sloboda za dr. Ganića“, koju je potpisalo više od 30.000 građana BiH“. (12.3.2010)
128 pravom), ali se takođe nastavlja status quo, koji očigledno više ne može da
funkcioniše.
"Podsjećam i visokog predstavnika i političare u Sarajevu da je BiH zemlja
sastavljena od dva entiteta i tri konstitutivna naroda i da takva može
postojati i funkcionisati. Ako se u BiH zaobilaze u odlučivanju dva naroda i
jedan entitet, onda BiH ne može funkcionisati kao država i ja, a vjerujem i
većina srpskih predstavnika, neću učestvovati u tome", rekao je
Radmanović. (13.3.2010)
Podsjećanjem na organizaciju zemlje, koje su svi svjesni, postavlja se uslov
pod kojim BiH jedino može opstati. Uslovna rečenica koja slijedi, u svom
glavnom dijelu, ima snagu govornog čina, jer iako je data u izjavnom obliku,
ona funkcioniše kao prijetnja.
Ne treba mnogo da se uoči kako je upravo ono što je osnov za
funkcionisanje BiH istovremeno garant njenog postojanja i trajna prepreka
njenom funkcionisanju, koja samo i uvijek dovodi do šah-mat pozicije.
Koliko je Ejup Ganić nedvosmisleno pozitivno predstavljen, toliko
je Srbija skoro bez izuzetka predstavljena u negativnom svjetlu.39 Srbija se
predstavlja kroz strategiju diskreditovanja, čije su jezičke realizacije
imenička sintagma "lukava Srbija" i presupozicija da Srbija ima običaj da
laže (postoji bojazan da će Srbija, "u svom maniru", "pokušati dostaviti
neistine").
Slučaj Ganić je vrlo jasno prikazao svu kompleksnost odnosa
između BiH i Srbije. Srbija je vrlo jasno označena kao agresor (topos
agresora), pa se u tim okvirima percipira i hapšenje Ejupa Ganića.
(…) posljednji u nizu pokušaja organa Srbije da kriminaliziraju akademika
Ejupa Ganića, samo zato što je početkom agresije na BiH obavljao funkciju
člana Predsjedništva međunarodno priznate države BiH (6.3.2010)
Ova izjava predsjednika Akademije nauka i umjetnosti BiH daje agresiju kao
činjenicu, ali takođe naglašava i samostalnost BiH, što se često provlači i na
drugim mjestima ("Prošla su vremena kada se iz Beograda komandovalo
BiH"). Agresija kao činjenica lako uspostavlja razliku između žrtava i
zločinaca ("(…) sasvim jasno da je Srbiji stalo izjednačiti žrtve i zločince
(…)"), čime Ejup Ganić samo postaje odjek uloge žrtve koja se pripisuje i
BiH.
Od početka je, takođe, jasno da Ganićevo hapšenje nije i nikako ne
može biti samo pravni slučaj. Kroz sliku ovog slučaja prelamaju se krhke
veze koje BiH ima sa zemljama u okruženju. Srbiji se, međutim, pripisuje i
sposobnost da kroz unutrašnje faktore onemogući stabilno funkcionisanje
BiH:
39
Oslobođenje samo jednom donosi članak koji nije pisan iz negativne perspektive,
čiji je naslov objavljen i na naslovnoj strani, a koji glasi „Srbija se ne protivi da
Ganić bude izručen BiH“ (14.3.2010).
129 Slučaj Ganić dio je politike režima Borisa Tadića u kojoj instrumentalnu
ulogu ima i Milorad Dodik: potkopavanje institucionalnih kapaciteta
države Bosne i Hercegovine ima za cilj da demonstrira kako je ona
takozvana weak state i dugoročno neodrživa. Periodične demonstracije
sposobnosti Srbije da destabilizuje političke prilike u BiH, a to Ganićevo
hapšenje jeste, prava su mjera trenutnog odnosa Srbije prema BiH.
(11.3.2010)
Ovaj odlomak slučaj Ganić posmatra u sklopu namjere Srbije da
destabilizuje BiH. Dakle, Srbija, ovdje prikazana kao vanjski neprijatelj BiH,
preko unutrašnjih neprijatelja BiH, oslabljuje BiH, čije su glavne
karakteristike da je "slaba država i dugoročno neodrživa". S tim u vezi,
ponovo se daje slika žrtve BiH koja pruža ruku pomirenja agresoru, ali koji
tu ruku pomirenja odbacuje:
Predsjedavajući Predsjedništva BiH Haris Silajdžić prije susreta s dr.
Ganićem razgovarao je s novinarima i tom prilikom ocijenio da su optužbe
i zahtjev za ekstradiciju dr. Ejupa Ganića Srbiji "politički motivisani potezi
koji su ozbiljno ugrozili proces normalizacije odnosa između BiH i Srbije. –
Voljeli bismo da imamo dobrosusjedske odnose sa Srbijom. Međutim, ona
nastavlja da nas provocira pokušajima da umanji svoju ulogu u ratu,
rehabilitacijom zločinaca, demonizacijom žrtava i revidiranjem novije
historije. To ne doprinosi našim dobrim odnosima… naprotiv… rekao je
Haris Silajdžić, objašnjavajući da osobno smatra da je jedan od razloga
unutrašnja politika Srbije. – Od Srbije se sada očekuje da u parlamentu
izglasa rezoluciju o Srebrenici u kojoj ona pak želi da izbjegne riječ
genocid, uprkos tome što je to kvalifikacija koju je Međunarodni sud
pravde upotrijebio 2007, kada je i utvrdio da Srbija nije spriječila genocid
i osudila njegove vinovnike. Problem su, dakle, tvrdokorni elementi koji još
vjeruju u Miloševićev projekat, rekao je dr. Silajdžić, a prenio BBC.
(13.3.2010)
Ovaj odlomak ne samo da govori o ruci pomirenja, nego cijeli slučaj
rekontekstualizuje kao nastavak provođenja "Miloševićevog projekta", čime
se odnos Srbije i BiH vraća u 1992. god. i čime se negiraju promjene koje su
se u međuvremenu odigrale i u Srbiji i u BiH.
Zanimljivo je na koji se način se u Oslobođenju predstavlja uloga
međunarodne zajednice u BiH, a naročito Velike Britanije, koja je uhapsila
Ejupa Ganića. Nekoliko dana nakon hapšenja, uloga V. Britanije dovodila se
u vezu sa politikom koju je ona imala tokom rata, čime se Ganićevo hapšenje
predstavlja kao nastavak neprijateljske (antimuslimanske) politike protiv
BiH, uprkos činjenicama kojih je V. Britanija svjesna:
neshvatljivo je da Engleska nasjeda lukavim obmanama Srbije! Nisu njima
nepoznate posljedice agresije i genocida nad Bošnjacima! Ni nama nije
nepoznata politika koju je Velika Britanija u ratu vodila prema BiH.
130 Suprotstavili su se ukidanju embarga na oružje i da se zračnim napadima
zaustavi agresija na BiH (6.3.2010)
podsjetio je Hebib i na političke orijentacije Johna Majora i vanjske politike
Velike Britanije o potpunom raseljavanju muslimana sa svoje zemlje i
uništenja BiH kao države (6.3.2010)
Nekoliko je bitnih presupozicija u ovim primjerima: Srbija lukavo obmanjuje
Englesku; nad Bošnjacima se desila agresija i genocid; Velika Britanija je u
ratu vodila politiku usmjerenu protiv BiH (što se objašnjava
suprotstavljanjem ukidanju embarga); vanjska politika Velike Britanije ima
za cilj raseljavanje muslimana i uništenje BiH. Gledano sa strane, ove
presupozicije se čine pretjeranim, ali velika emotivna nabijenost ovih izjava
može se pripisati situaciji u kojoj su rečene (govori sa protesta protiv
hapšenja Ejupa Ganića).
Ova uloga V. Britanije se proširuje i na cijelu međunarodnu
zajednicu, a slučaj Ganić se rekontekstualizuje kao izraz želje međunarodne
zajednice da BiH ne napreduje:
"(…) međunarodna zajednica ne da da se BiH razvija! Hoće nas zaostale,
ne daju nam ni da putujemo (…)" (6.3.2010)
Izjava koja je jedan član ratnog Predsjedništva BiH dao na protestu protiv
hapšenja Ejupa Ganića zapravo je vrlo nesadržajna; kako je naziv
međunarodna zajednica vrlo neodređen, nije jasno ko to ne želi da se BiH
razvija. Osim toga, ne može da se ne primijeti da se kao objašnjenje slučaja
Ganić uvodi i postojanje zavjere protiv BiH (iako se, na primjer, Haški
tribunal, kao izuzetno bitan faktor međunarodne zajednice u BiH, uvijek
predstavlja kao vrhovni, objektivni autoritet u oblasti ratnih zločina).
Međutim, u kasnijim brojevima, nakon stišavanja emocija,
Oslobođenje često prenosi objašnjenje ambasadora V. Britanije da se u ovom
slučaju radi o potezima britanskog pravosuđa, koje je nezavisno, a ne o
politici ove zemlje prema BiH ("Zukić je naveo da je ambasador Tatham
iznio stav da hapšenje prof. Ganića nije mišljenje britanske vlade, nego stav
britanskog pravosuđa, koje je nezavisno, odnosno da u ovom slučaju nije u
pitanju nikakva politika Velike Britanije." (10.3.2010))
Kakvi diskursi?
Glavni diskursi o hapšenju Ejupa Ganića pokazali su da je bilo
nemoguće odmaknuti se od očekivanih tema preko kojih će se predstaviti
ovakav slučaj. Iako su u ovoj analizi predstavljene samo pozitivne i
negativne reprezentacije glavnih aktera uključenih u slučaj Ganić, kroz njih
se jasno uočavaju kompleksnost i nedovršenost uređenja BiH, kao i prostor
koji se time otvara za stalne sukobe i držanje "svoje strane". Premda svaka
novina za predstavljanje ovog slučaja koristi različite teme, a iste detalje
131 posmatra iz različitog ugla, vidljivo je postojanje tek nekoliko strategija
reprezentovanja, koje se često ponavljaju, kao i identičnih toposa preko kojih
se, sa manje ili više razlika, predstavlja slučaj Ganić i glavni društveni akteri
uključeni u taj slučaj.
Među strategijama reprezentacije izdvajaju se tek strategije odbrane
(koje koriste Dnevni avaz i Oslobođenje) i strategija diskreditovanja
(korištena u Glasu Srpske). Od uočenih toposa izdvajaju se topos žrtve, topos
agresora, topos časti i topos neravnopravnosti, od kojih je najzastupljeniji
topos neravnopravnosti, koji je uočen u diskursima Nezavisnih novina,
Dnevnog lista i Glasa Srpske. Međutim, iako se radi o istom toposu, on nije
realizovan na isti način u svim novinama, što ide u prilog tvrdnji o različitim
uglovima posmatranja istog događaja. O ovom različitom uglu posmatranja
možemo govoriti i kod korištenja različitih tema preko kojih se slučaj Ganić
rekontekstualizuje. Nezavisne novine, na primjer, stavljaju naglasak na temu
legalnosti, Glas Srpske na temu ugrožavanja državnog uređenja, a Dnevni
avaz na temu napada na BiH.
Ova analiza pokazala je da je izvještavanje o važnim političkim
događajima uglavnom predvidljivo, u zavisnosti od ugla gledanja uredničkovlasničke strukture u medijima, sredine iz koje dolaze, kao i publike kojoj se
obraćaju. Skoro da bi dovoljno obaviješteni čitaoci mogli pretpostaviti kako
će koji društveni akter u medijski praćenim događajima biti predstavljen u
svakom mediju, što postavlja pitanje njihove svrsishodnosti. Iako većina
medijskog prostora u BiH i dalje ostaje omeđena etno-nacionalnim okvirima,
koji su glavno obilježje cijele bosanskohercegovačke javne sfere te se, kao
takav, teško otvara za bilo kakve drugačije diskurse, bilo bi zanimljivo
vidjeti jesu li i u kojim situacijama u štampanim medijima mogući drugačiji,
manje predvidljivi načini izvještavanja o događajima od velikog interesa za
bosanskohercegovačko društvo, što bi moglo da bude tema nekih budućih,
sveobuhvatnijih i dubljih analiza medijskih diskursa u BiH.
Reference
Anderson, B. (1991). Imagined Communities: Reflections on the Origin and
Spread of Nationalism. London: Verso.
Fairclough, N. (2001). Language and Power (2nd edition). London:
Longman.
Fairclough, N. (2003). Analysing Discourse: Textual Analysis for Social
Research. London: Routledge.
Majstorović, D. (2007). Diskurs, moć i međunarodna zajednica − Analiza
saopštenja za javnost Kancelarije visokog predstavnika (OHR-a) u
Bosni i Hercegovini. Banja Luka: Filozofski fakultet.
Reisigl, M. & Wodak, R. (2001). Discourse and Discrimination. Rhetorics of
Racism and Antisemitism. London: Routledge.
Van Dijk, T. (1993). Elite Discourse and Racism. London, New Delhi,
Newbury Park: Sage.
132 Van Leeuwen, T. (1996). "The representation of social actors" u C. R.
Caldas-Coulthard & M. Coulthard (ur.). Texts and Practices.
Readings in Critical Discourse Analysis. London & New York:
Routledge, 32−70.
Wodak, R., De Cillia, R., Reisigl, M. & Liebhart, K. (2009). The Discursive
Construction of National Identity (2nd revised edition). Edinburgh:
EUP.
133 Više od krvi i tla?: etnički i državni diskursi kod
mladih u Bosni i Hercegovini
Danijela Majstorović
Uvod
Pitanje diskursivnog određenja stava prema BiH obiluje
sukobljenim elementima upravo oko toga šta jeste "naša zemlja" odnosno šta
bi i kakva bi ona trebalo da bude. Moglo bi se reći da takvi stavovi i diskursi
i ne mogu biti drugačiji ako imamo u vidu poprilično neobičan ustavni okvir
današnje, dejtonske BiH. Činjenica je da je dejtonska BiH nastala na osnovu
mirovnog ugovora, a ne želje svih njenih državljana, ali je činjenica i da je
riječ o državi koja je nastajala nasilnim putem sistematskog etničkog čišćenja
i niza agresija. Šesnaest godina nakon Dejtona, budućnost BiH i njeno
održanje su i dalje upitni, što nalaže potrebu da se istraže stavovi mladih
ljudi kad je u pitanju njihovo trenutno promišljanje, predstavljanje i
opravdanje etničkog odnosno državnog identiteta, kao i šta ovakve
identifikacije u smislu ideologija nose.
Iako se na srpskom jeziku (odnosno hrvatskom i bosanskom) pojam
nacionalnost odnosi prvenstveno na etnički identitet, a svoje porijeklo crpi iz
nacija u okviru bivše Jugoslavije, u ovom članku je povučen znak jednakosti
između pojmova nacionalnog i državnog kao odnosa spram države BiH, a
nacionalni/državni identitet se odnosi na bosanskohercegovački identitet.
Odnos spram etničkog se posmatra kao odnos spram srpskog, bošnjačkog
(muslimanskog40) odnosno hrvatskog identiteta, za koje se smatra da su
snažniji u današnjoj BiH. Naravno, pored termina etnički, često se čuje i
termin etno-nacionalistički, koji je više negativno konotiran. Na neki način,
ovo je urađeno i iz razloga da ne bude zbunjujuće za govornike engleskog
jezika, današnjeg akademskog lingua franca, gdje se pridjev national
prevodi kao državni, a ethnic kao etnički ili nacionalni, što može da izazove
još veću zbunjenost kod čitalaca koji nemaju dovoljno prethodnog znanja o
Balkanu i zemljama bivše Jugoslavije. Odnos prema tome državnom u BiH
je danas izuzetno kontradiktoran, posebno kod Srba i Hrvata, mada mlađe
generacije imaju i donekle oprečne stavove prema stavovima političkog
glavnog toka te se kod njih može čuti i pozitivan stav spram države BiH.
40
Ovdje treba imati na umu termin Musliman kao nacionalnu (etničku), a ne
religijsku odrednicu, u skladu sa ustavom SFRJ iz 1974.
134 Identitet u diskursu
Kako bismo vidjeli kako mladi doživljavaju pitanje i stavove prema
pripadnosti državnom identitetu odnosno identitetu Bosne i Hercegovine te
kako je isti u opoziciji sa etničkim identitetom, analizirali smo diskurse
učesnika fokus grupa prema odrednicama koje sam grubo označila sa 'tlo'
(teritorija, istorija, razlozi) i 'krv' (identitet, izvođenje i legitimizacija
identiteta), a s obzirom na pitanja njihove percepcije i odnosa (stavova)
prema:
a.
državi BiH kao "problemu" (korumpiranost, mržnja, priroda rata,
uloga međunarodne zajednice);
b. postdejtonskoj BiH kao " rješenju" (entitetsko uređenje, mogućnost
trajnog mira);
c. državnom (nacionalnom) BiH identitetu;
d. etničkim identitetima;
e. mogućnostima odnosno nemogućnostima zajedništva u BiH.
Zanimale su me i legitimizacije koje su podupirale ovakve stavove, a koje su
se temeljile na poznavanju istorije i popularnih mitova, svakodnevnog
života, kao i trenutnih političkih pitanja.
Analiza ovakvih diskursa je analiza polujavnih govora, budući da
učesnici stalno balansiraju između potrebe da kažu šta zaista misle, ali
nastoje i da se predstave u pozitivnom svjetlu. Mišljenje ovih mladih ljudi
formirano je u specifičnom prostoru poslijeratne BiH, ne samo putem
masovnih medija, već i u kontaktu sa vršnjacima, u porodici, na fakultetu i
sl. Interesovalo nas je kako ovi privatni diskursi korespondiraju ili su oprečni
diskursima glavnog toka, te da li oni nude potencijalne puteve otpora
hegemonističkom etnonacionalnom obrascu. Tako ovaj nivo analize, kao
metod prikupljanja podataka, koristi fokus grupe, a metodološki se bazira na
kritičkoj analizira diskursa (CDA) dobijenih transkripata s ciljem da ustanovi
dubinske veze između odnosa prema etničkom i državnom identitetu s
posebnim osvrtom na analizu glavnih argumentativnih strategija i toposa
(Wodak et al., 2009).
Kako je navedeno u drugom poglavlju, pokušaću ponuditi pristup
koji kombinuje tri blisko povezane analitičke dimenzije:
1. sadržaj,
2. strategije i
3. sredstva i oblike realizacije.
Kad je u pitanju sadržaj državnog, odnosno etničkog identiteta, iz
materijala sakupljenog putem ispitivanja fokus grupa, zanimalo me je:
1. lingvističko konstruisanje stava prema sadašnjoj državi BiH, koje
smo identifikovali kroz neposredne (slobodne) asocijacije, ali i
elaborisane definicije o tome šta je za njih država BiH i kakav imaju
odnos prema istoj, kao i lingvističko konstruisanje i argumentativna
strategija legitimizacije odnosno delegitimizacije entitetskog
uređenja;
135 2.
lingvističko konstruisanje Bosanaca i Hercegovaca kao sadržaj
nacionalnih odnosno državnih stavova i lingvističko konstruisanje
Srba, Bošnjaka (Muslimana) i Hrvata kao sadržaj etničkih stavova,
te legitimizacije, delegitimizacije i perpetuacije ovih stavova;
3. lingvističko konstruisanje prihvatljive/poželjne BiH kao sadržaja
aktuelnog političkog imaginarija.
Polazeći od toga da je BiH država sa komplikovanim uređenjem te
od konstantnih novinskih napisa, ali i privatnih diskursa o tome da je to
"neodrživa" i "nemoguća" država, gdje etnički konflikt može svakog časa
eksplodirati i gdje je očuvanje mira kroz Dejton dovelo do nefunkcionalne
države sa moćnim etno-nacionalističkim elitama, hipoteze su bile da će
stavovi koji favorizuju etnički, a negativni su prema državnom identitetu
dolaziti prvenstveno od Srba i Hrvata, dok će stavovi koji favorizuju državni
identitet dolaziti od Bošnjaka kao aktuelne većine u BiH, te da će kod njih
pojmovi bošnjački i bosanski biti uglavnom kompatibilni. Međutim, kad je
riječ o kritičkoj analizi diskursa, veoma je važno da se uspostavi kritička
distanca prema hipotezama, pa i dnevnoj politici i da analitičar/-ka pusti da
ga/je tekst vodi, da ne polazi od pretpostavki i da se ne nameću bilo kakvi
okviri.
Za razliku od nekih klasičnih studija diskursa o državnom identitetu
(Wodak et al., 2009), u ovom poglavlju se ne traga za odnosom nacionalnih
nas i njih, budući da nacionalnih nas ima veoma malo. Odnos nas i njih je
uočljiviji upravo u sadržajima etničkih identiteta, u diskursivno
konstruisanim stavovima odražaju odnos prema sadašnjoj, dejtonskoj BiH
kao realitetu u kojem naši ispitanici/-ce žive, ali i sa referencama poput
"sjećanja na Jugoslaviju" ili pozivanja na "istorijsku multikulturalnost" BiH.
Analiza koja slijedi sadrži nekoliko kategorija i podkategorija koje sam zbog
lakšeg praćenja numerisala a osnovne su:
a. Bosna i Hercegovina u diskursu
b. Postdejtonska BiH u diskursu
c. Državni identitet
d. Etnički identitet
Dio "BiH u diskursu" se razlikuje od "postdejtonske BiH u diskursu" u tome
što prva uključuje analizu diskursa o "problemima" sa kojima se BiH
suočava (rat, etnička podijeljenost) te kako se "postdejtonska BiH" kao
"rješenje problema" konstruiše kroz strategije legitimizacije i
delegitimizacije, transformacije i relacije kad su u pitanju postojeće
entitetsko uređenje, osiguranje trajnog mira i sl. Kategorija "državni
identitet" u sebi uključuje govore o "izjašnjavanju" kao deklarativu
(performativu) pripadnosti te zdravorazumskim objašnjenjima o "jednom" ili
"više naroda" u BiH, ili građanskoj i etničkoj opciji, a ovaj dio se veoma
"prirodno" nadovezuje na kategoriju "etničkog identiteta" u kojem su naši
sagovornici/ce pokušali opisati i definisati svoj osjećaj etničke
pripadnosti/vezanosti.
136 1.
Bosna i Hercegovina u diskursu
Bosna i Hercegovina kao haotična, siromašna, korumpirana i
nefunkcionalna država
Kada je riječ o neposrednim asocijacijama, nakon što su bili upitani
šta za njih predstavlja BiH, karakterističan je pretežno negativan odnos
prema sopstvenoj državi, oličen prvenstveno u nezadovoljstvu trenutnom
situacijom, kritikovanju politike u BiH, odnosno propitivanju samog statusa
države BiH kao "nedržave". Ironija i crni humor bili su veoma prisutni kod
mladih kao diskurs otpora prema postojećem stanju.
Tabela 1. Šta je za vas BiH?
Negativna leksika
Pozitivna leksika
Metafore
vještačka tvorevina, niko ne zna čega
je mješavina, haos, nesređenost,
nemir, nered, nefunkcionalnost,
nemoguća država, podijeljeno
društvo, nesređen politički sistem, ni
konfederacija ni federacija,
korupcija, svakim danom sve gore, to
je samo mjesto gdje živim, ništa
posebno, nema ekološke svijesti,
nebriga i okrutnost prema
životinjama, haos u malom,
siromaštvo, nezaposlenost,
nesigurnost, korupcija, nemoral,
neetičnost, ne znaju da li je mogu
nazvati državom, nešto u izumiranju,
nešto sa čim se ja ne mogu
identificirati
država koja je stekla nezavisnost i
treba da gradi svoje temelje na
multikulturalnosti, miru i
blagostanju, dom, ipak nešto što
volimo, dom, ali i haos u malom
tamnica, kula vavilonska,
Sveto trojstvo, zemlja ljudi
koji su spremni da urade čuda
ali ne znaju sebi da urede
život, raskršće svjetova, kuća
na drumu
Karakterističan je kritički odnos prema bosanskohercegovačkim
političarima, ali i građanima u BiH koji pristaju na korumpiranost, a u
govorima je česta bila i ironija.
(BL2, F1): Imam osjećaj da je tolika korumpiranost tog vrha... i ti pojedinci koji
možda imaju tu dobru ideju i koji bi možda mogli da vode državu na pravi način
jednostavno ne mogu da se izbore (pauza) zbog ovih što su trenutno vođe.
(TZ, M1): Sa ovom vrstom političara mislim da će teško biti. Jednostavno, ljudi
su, ovi političari, kao na primjer Tihić, Dodik, aaa, Silajdžić, oni su već
dvadeset godina na sceni. Znači, oni znaju sve moguće cake...
BiH su definisali kao 'nešto u izumiranju' i 'mrtvo slovo na papiru', a
postavlja se pitanje da li se ona uopšte može zvati državom, što je vidljivo i u
nizu negativnih i kvalifikacija ni, niti, ne i samo:
(TZ, M1): Ne znam da li je možemo nazvati državom jer je sastavljena iz tri
dijela, s tri predsjednika koji se nikako ne vole niti se mogu dogovoriti nikako.
137 (SA1, F1): Jednostavno previše korupcije i nemorala i neetičnosti u našoj vladi,
ili vladama tako rečeno, tako da smatram da kao država uopšte ne postojimo...
Kao suverena država ne postojimo.
(MO2, F1): Baš to 'zemlja' možemo staviti pod navodnike jer... hm... svrstavaju
nas kao zemlju, ali, ono, nit’ smo republika, nit’ smo... mm... ne znam...
(F2): Ne djeluje kao zemlja... Jednostavno smo samo Bosna i Hercegovina, bez
ikakvog predznaka...
(MOD): Mhm... (pauza) Neko drugi, možda? (pauza)
(F3): To je samo mjesto u kojem živim... ništa više.
Kad su u pitanju grupne specifičnosti i dinamika unutar grupa,
primjetan je bio pozitivniji stav prema BiH od učesnika iz Federacije, sa
izuzetkom Zapadnog Mostara, mada su svi učesnici i učesnice bez izuzetka
bili izuzetno razočarani nedostatkom vizije, budućnosti i nade da će u
njihovoj zemlji biti bolje. Poslijeratna BiH je zemlja s očitim nedostatkom
komunikacije u kojoj 'ljudi... ne mogu slušati jedni druge' i gdje 'niko nikoga
nit' sluša nit' razumije'. Svoje viđenje države u kojoj žive nakon rata, mladi u
BiH izražavaju kroz nepovjerenje i strah od nekog novog rata, pozivajući se
na posljednji rat koji je još uvijek potencijalno blizu iako ga se ove
generacije bile djeca 90-ih. Iako je sadašnje uređenje definisano kao
nefunkcionalno bilo zato što je posljedica rata bilo zato što 'stranci ne daju
drugačije', kakvo god da ono jeste, današnje uređenje je zalog mira, a mirna
Bosna je ocijenjena kao "najprihvatljivija".
(SA1, M1): Naš je stav mirovni sporazum, tako samim tim ne možemo biti
funkcionalna jer je posljedica rata...
(BL1, F1): Meni lično je prihva... najprihvatljivija, jedino što me zanima,
mirna, što bi rekli mirna Bosna...
(M1) Bez rata.
(F1) To, znači to mi je važno.
(BL1, M1): Meni se čini kao prinudna neka tvorevina do sljedećeg rata.
(TZ, F1): Ja se svaki dan bojim da će kod nas ponovo izbiti rat.
O mržnji i prirodi rata u Bosni i Hercegovini
Koliko god bilo njihovo nezadovoljstvo i nepovjerenje, gotovo
uvijek su se provlačile riječi rat i mir, i dok god je bio mir, za njih je to bilo
dobro. Budući da govorimo o BiH u kojoj postoje različite istine o tome šta
se desilo, kao i da su te istine gotovo dijametralno suprotstavljene, smatrala
sam da je važno da se ocrtaju glavni diskursi koji govore o prirodi rata kako
bismo vidjeli na koji način mladi pričaju o prošlosti odnosno na kakve
ideološke premise se naslanjaju. Govoriti o ratu je veoma teško, o ratu
govore svi, od medija, političara do međunarodne zajednice, međutim,
jednako je značajno pogledati i zdravorazumske konstrukcije i načine na koji
138 mladi u BiH vide rat 1992−1995, njegove uzroke i konsekvence. Kad god se
govori o mržnji u BiH, suprotstavljeni su diskurs 'vijekovne mržnje' sa
diskursom zajedništva kao mogućnosti, koji se naslanja na socijalistički
diskurs 'bratstva i jedinstva'. Diskurs vijekovne netrpeljivosti odnosi se na
mitsko, kompresovano vrijeme koje je i dalje živo:
(BL2, M1): Pa kažem, od hiljadu stote godine mi pokušavamo nešto rešiti,
evo hiljadu godina kasnije mi još uvek to nismo... uspeli rešiti, u tome je
problem. Gledano istorijski... ta netrepeljivost postoji.
(MO2, F1): Al' mislim da... to ukidanje sprečava činjenica da se non-stop
neke stvari iz prošlosti povlače.
(MOD): Mhm...
(F1): Recimo, između Hrvata i Muslimana.
(F2): Stvari iz prošlosti se provlače i prenose se s generacija na generaciju,
neka... ne znam, ne možemo nazvati 'mržnja', ali slično nešto... Ovdje sam
susrela, ono, takvu mržnju neku da je to nevjerovatno. Ono, prema meni
ljudi, ono 'prebiću te, vidim li te s ...Muslimanom'...
a kod skoro svih su vidljivi su i kritički stavovi o podijeljenosti i mržnji, koja
je okarakterisana kao negativna, medijski konstruisana, i data pod
prijetnjom, jer neki ljudi nisu imali drugog izbora nego da idu u rat. S druge
strane, kako ističu naši ispitanici/-ce, na mlade se veoma lako utiče kad je u
pitanju etnička isključivost, te oni perpetuiraju postojeće obrasce i ne znajući
da ovi mogu biti uvredljivi za druge.
(MO1, M1): Sve te podjele koje su trenutno u našoj državi, aaa, mada ja
njih apsolutno ne doživljavam kao negativne... ja lično ih ne doživljavam
tako, a iako su one u medijima plasirane kao jako negativne...
(PAL, M1): Ja mislim da je... dugo neće biti moguće da mi živimo u
potpunom skladu, upravo zbog toga što... mi se prvo na teleleviziji non stop
plasira jedna te ista priča... možda smo mi ovaj, mladi smo i veoma lako
se utiče na nas, i mi ne misleći počnemo da ponavljamo tu istu neku priču;
e ne želimo mi da damo Bošnjacima ovo, ili Bošnjaci ne žele nama da daju
ono, ponavljamo ne znajući koliko vrijeđamo nekoga ili koliko zapravo
neko vrijeđa nas.
(SA2, F1): Ja, zapravo, mislim da je negativna sva ova podijeljenost, jer
ovako nećemo nigdje dospjeti. Nije uopšte bitno koje je neko nacije, vjere,
mislim, tako nećemo ni u Evropu, niti u Evropsku uniju.
(BL1, F1): Ja mislim da je taj animozitet između entiteta dosta konstruisan
politički i medijski. Ne osjećam mržnju prema drugim nacijama, ne vidim
zašto ne možemo živjeti zajedno.
139 U dijalogu koji slijedi, konstruisanost mržnje je još vidljivija − na mržnju
"nismo pristali" jer nas "niko nije ni pitao", ispitanici su rekli da u ratu nekad
nije bilo drugog izbora već da se 'uzme puška'.
(PAL, F1): Neko: Znate kako kažu: mržnja nije naša, već nam je data.
(MOD): A ako je tako, zašto smo mi pristali na tu mržnju?
(M1) Pa neki od nas nisu pristali, nisu mogli da se pitaju uopšte.
(F2): Nekima je ispran i mozak.
(M1): Nekome su dali pušku i to je to. Hoćete uzeti pušku, ako nećete −
ubićemo vas i kraj. Nema tu šta da se razmišlja.
(F1): Sandra: nećemo vas ubiti, ali vaša djeca neće imati šta da jedu...
Kad je riječ o odnosu prema ratu u BiH, odgovori su se bitno
razlikovali kad je riječ o ispitanicima iz različitih gradova RS i Federacije,
naročito kad je u pitanju bilo da li se u BiH desila agresija ili građanski rat.
Odgovor na ovo pitanje svakako zahtijeva poznavanje složene balkanske
istorije, ali ću pokušati dati glavne pravce argumentacije za svaki od ovih
sudova ponaosob. Većina ispitanika/-ca iz FBiH je tvrdila da je u pitanju bila
agresija, što presuponira direktnu agresiju, prvenstveno Srbije, ali i
Hrvatske, u smislu umiješanosti vojski i politike ovih država u BiH, naročito
od 1993. Ispitanici/-ce iz RS tvrdili kako je u pitanju bio građanski rat, što je
u direktnoj vezi sa srpskim bojkotovanjem referenduma o samostalnosti i
suverenosti BiH marta 1992, te nepristajanja na međunarodno priznatu BiH
mjesec dana kasnije, budući da bosanskim Srbima BiH sa muslimanskohrvatskom većinom nije odgovarala. Reći da je bio građanski rat za
ispitanike pretpostavlja odgovornost i na drugoj strani, a ne samo na jednoj,
za razliku agresije, koja presuponira samo jednog počinitelja i samo jednu
žrtvu. Međutim, grupna dinamika i različite retoričko-argumentativne
strategije pokazuju fluidnost ovih stavova, kao i izvjesna odstupanja od ova
dva rigidno definisana pola, što će se vidjeti u odlomcima teksta.
U produžetku je primjer fluidnog stava, koji dolazi od jednog
predstavnika iz FBiH koji ukazuju na upletenost stranih država, ali ne može
da ekspilicira da li je bila agresija ili ne jer 'nema dovoljno dokumenata' koji
na to ukazuju, dok postoje dokumenti koji govore o ratu u BiH kao
građanskom ratu. Ispitanik ne tvrdi niti jedno niti drugo, već se poziva na
spoljašnji autoritet (dokumente, arhiv), koji treba objektivno da potvrdi da
jeste odnosno nije bila agresija. Zanimljiva je upotreba intenzifikatora čisto u
funkciji priloga načina.
(SA2, M1): Pa strane države su imale svoje prste u ovom ratu, međutim...
većina dokumenata pokazuje drugačiji karakter... al' politika je tu bila...
aktivno učestvovala tako da imamo dokumente koji pokazuju da je ovdje
bio čisto građanski rat. Odnosno, nemamo dokumente koji će nam, čisto,
ukazati da su bili... da je bila agresija.
140 Argumenti koji govore u prilog tome da je u BiH bila agresija među
ispitanicama i ispitanicima u FBiH bili su daleko brojniji i mahom su dati u
narativima koji su, poput priče, objašnjavali šta se desilo. Ispitanik pokušava
da ne 'generalizuje' i da se ogradi od kolektivne krivice svih Srba i Hrvata,
međutim, tumači rat u BiH kroz plan o 'Velikoj Srbiji' i upućuje na
savezništvo Tuđmana i Miloševića, kao i na to da su njihove armije napale
BiH:
(MO1, M1): Historijski je poznata činjenica da su se... sastali u
Karađorđevu, aa, Franjo Tuđman, tadašnji predsjednik Republike Hrvatske,
aa, Milošević, kako bi podijelili Bosnu. Aaa, Srbija je, aa, imala planove
stvaranja velikosrpske države, čime je, aa, znači, samo joj je trebao
saveznik, aa, da što lakše napadne i podijeli BiH. Ne treba genera...
generalizirati. Znači, nisu svi Hrvati i Srbi, aa, izvršili agresiju na BiH, ali
tadašnji predstavnici vlasti Srbije i Republike Hrvatske, a, sa svojim
armijama su napali BiH. Znači, svaki Hrvat nije htio rat u Bosni i
Hercegovini, niti je napao Bosnu i Hercegovinu, naravno, i Hrvati su
plemeniti ljudi kao i Srbi, ali... 'nači, ne treba generalizirati stvari. Ali
tadašnja vlast sa armijama je napala Bosnu i Hercegovinu. To je, znači,
historijska činjenica, koja ne može da bude pobijena.
Rat u BiH tumačio se kao agresija Srbije i Hrvatske, kao stranih država, na
suverenu i 7. aprila 1992. međunarodno priznatu BiH, dok su Srbi i Hrvati iz
BiH bili 'zavedeni', ali nijedna grupa ispitanika/ca nije rekla da su rat počeli
upravo "njihovi".
(MO2, F1): Počela je agresija.
(MOD): Ok. Ko na koga?
(F1): Počeli su Srbi na Hrvate, a onda je tu bilo problema i u Hrvatskoj
pošto su vjerovatno i Hrvati radili zločine dosta...
Grupa ispitanika iz Sarajeva je o mudžahedinima rekla da su došli kasnije,
"kad je Bosancima zafalilo municije, pušaka" i da tadašnji predsjednik
Izetbegović nije mogao da ih ne primi pošto su mudžahedini dolazili u
paketu sa oružjem.
(SA1, M1): I tada je Alija Izetbegović, predsjednik BiH, tražio od
međunarodne zajednice, prije nego što su mu odbili dati oružje, municiju...
(F1): Ma ja.
(M1): ...besplatno, jer on tad nije imao para, međutim, tada se javljaju
Afganistan, te zemlje koje im nude oružje s tim da će im dati... Nije imao
izbora.
(F1): Ma nije.
(M1): Morao je uzeti te mudžahedine da bi dobio oružje, jer bez
mudžahedina ne bi dobio oružje.
141 Upitani da li su Bošnjaci ikad izvršili zločine odnosno agresiju41 u ovom
ratu, rekli su da to nije tačno:
(MO1, F1): Pa, mi smo, zapravo bili oni koji se brane...
(M1): Jeste.
(F1): ...jer su oni nas napali. Nismo mi ušli u tuđu državu i nekoga...
(F2): I ako su uradili to, uradili su to u samoodbrani više.
te da BiH nikad nije izvršila agresiju, mada su "kao i u svakom narodu...
postojale... zločinačke skupine". U toku razgovora, odgovor je bio
relativizovan u vezi sa pitanjem argumenta agresija vs. građanski rat, što
opet ukazuje na fluidnost: rat su "djelimično" započeli "ljudi koji su živjeli
tu", ali "ne samo oni", već i strani pomagači, naime, Srbija, Hrvatska i
mudžahedini.
(MO1, M1): Pa pola-pola, pola je bilo građanski, pola je bila agresija.
(F1): Ali je krenulo više iz drugih država.
(M1): Pa jest, ali su ljudi koji su bili upravo tu... prve komšije koji su došli
na vrata... ljudi koji su došli, pridružili se njima (buka u pozadini) i izvršili
agresiju.
Pitanje da li je rat u BiH bila agresija našao je na energično
poricanje kod banjalučkih ispitanika/-ca, koji su postovijetili pitanje agresije
sa pitanjem genocida u Srebrenici i u svojim govorima nisu davali izjave oko
toga, ali je primjetno intertekstualno pozivanje na vanjske autoritete:
rezoluciju o osudi zločina o Srebrenici srbijanskog parlamenta iz aprila 2010.
godine i pozivanje na autoritet svojih profesora sa Fakulteta političkih nauka
Univerziteta u Banjoj Luci:
(BL2, M1): Agresija? Nije nijedan profesor, nijedan profesor nije rek'o za
agresiju da je bila direktno, govorilo se o raspravi da l' je znači u Srebrenici
genocid il' nije, o tome se vodila rasprava...
(F1) Gorana: Ja, ono što sam ja čula o agresiji to jeste zapravo, nije uopšte,
ne pominje se ovaj naš građanski rat u Bosni nego se više priča o onoj
41
Termin 'agresija' je termin iz međunarodnog prava i tiče se vojnog nasilja u drugoj
državi. Kad su u pitanju stavovi građana/građanki prema agresiji u BiH, bez obzira
na etnicitet, moglo bi se očekivati da kažu da pripadnici njihovog naroda nisu mogli
da izvrše agresiju u svojoj zemlji. Međutim, u običnom žargonu agresija označava da
je neko 'prvi počeo napad' i iz tog razloga je u fokus grupama bila upotrijebljena
upravo ova riječ kao okidač za diskusiju o tome 'ko je (prema njima) prvi počeo'.
Uporište za ovo je i činjenica da je, pored rada Haškog tribunala na utvrđivanju istine
o ratu, pa i dešavanjima s početka rata u BiH, pitanje 'ko je počeo rat u BiH' često
pitanje u popularnoj kulturi (Top Lista Nadrealista, Ničija zemlja itd.). Ovo je,
takođe, povezano sa slijedom događaja koji su doveli do rata u BiH, sa ratom u
Hrvatskoj, referendumom za nezavisnost BiH, o čemu je ranije već bilo riječi.
142 NATO agresiji u Srbiji '99. godine, nisam nikad čula agresiju u kontekstu
ovog...(prekida)
(M1): Ima u kontekstu Hrvatske, da su Srr ... Srbi napali tamo, vojna
Krajina, tu gde se stvorilo da su Srbi napali tu i agresiju izvršili na
Hrvatsku.
Pored glavnog argumenta, "agresija versus građanski rat", rat u Bosni se
objašnjavao kao "najkrvaviji" jer se "nije znalo kako će se BiH podijeliti",
što, svakako, presuponira neminovnost podjele BiH. Takođe se tumačio kroz
političko-ekonomske motive i interese zapadnih sila, navodeći kako je
Jugoslavija imala snažnu ekonomiju koju je trebalo uništiti, da je Jugoslavija
smetala i da je Bosna bila vrsta "kolateralne štete".
(BL2, M1): Bolje je zapadnim zemljama da mi budemo na nižem nivou...
gde nam je ekonomija slaba... gde mi moramo da se na oslanjamo na druge,
da tražimo pomoć drugih. Mnogo je bolje takvu državu kontrolisati...
Rat se, nadalje, tumačio kao bratoubilački:
(BL2, F1): Meni izgleda kao bratoubilački jer mi smo i dalje svi zajedno,
nismo se uopšte razdvojili...
vjerski:
(MO2, F1): Mislim da je to u Mostaru više... da je više bilo zbog vjere nego
zbog ičeg drugog.
(MOD): Znači, ovdje je bio vjerski rat?
(F1): Ja bih to tako rekla.
profiterski:
(BL1, F1): Ja bih rekla najviše da je bio profiterski, najbolje su prošli oni
koji nisu, koji su gledali svoja posla negdje, koji nisu davali živote za tu
neku svoju, za tu neku ideju koju su imali, nebitno, sve tri strane, nego eto
tako gledali su nekako da, da što više zarade...
(PAL, M1): Neko: Pa možda isto, slažem se da je to kombinacija vjerskog i
građanskog rata.
(F1): Sa elementima profiterstva...
i generalno težak za bilo kakvu vrstu konačne definicije, budući da svako
ima "svoju istinu".
(MO2, F1): To svako drugačije ispriča. Tata će drugačije ispričati, striko
ima svoju priču...
143 Kritika međunarodne zajednice i Dejtona
Kad je riječ o kritici međunarodne zajednice, ona je uočena kod
svih ispitanika i poistovjećuje se sa njihovim neuspjehom da se 'reaguje
tokom rata' a vlast Kancelarije visokog predstavnika (OHR-a) poistovjećuju
sa totalitarizmom i despotijom:
(SA1, M1): Evropa i čitav svijet su... nisu uspjeli reagovati tokom rata,
reagovali su jako kasno i onda mi ispaštamo sada zbog te njihove greške.
Amra: Mi smo još uvijek...
Kerim: ...mogli jer su mogli, i ne bi došlo do ovoga, ne bi oni bili prisiljeni
da prave nama državu, mi bismo je mogli sami napraviti svi zajedno.
(BL2, M1): Takođe, veliki problem je i OHR, sa visokim predstavnikom,
koga mnogi smatraju... kao posljednju monarhiju u Evropi... visoki
predstavnici su u zadnjih petnaest godina smijenili, ne znam, sto i nešto
funkcionera, što FBiH što RS, sve su to funkcioneri koje smo mi izabrali,
narod, ljudi... to mi liči jednostavno na neku monarhiju, na neki
totalitarizam, na neku despotiju...
(TZ, M1): Imamo, imamo evo nekog ko, ovog visokog predstavnika, ko bi
trebalo da ujedinjuje, da nešto radi po tom pitanju. Al' evo za ovih
dvadesetak godina ja mislim ni jedan visoki predstavnik nije ništa uradio,
oni samo tu dolaze kao ikone, kao da predstavljaju kao neku Evropu.
Kada se govorilo o dejtonskoj BiH, stavovi su bili pretežno negativni −
'došlo je do rata jer se nismo voljeli', a sama kritika Dejtona temeljila se na
potpuno različita dva argumenta: Dejton prisiljava ljude koji neće zajedno da
žive zajedno, otud i sintagma vještačka država, i Dejton je 'skrojio BiH tako
da ne uspije' u smislu entitetskog uređenja. Riječ je o dva suštinski različita
stava oko Dejtona, prvi da je Dejton loš jer tjera ljude u suživot, a bolja je
segregacija, i drugi, da je Dejton loš jer ne uspijeva da stvori okvir za
suživot, tako što, u stvari, promoviše segregaciju.
(BL1, M1): Pa ne, očito da neće, sva tri naroda da neće (ovaj) neće
zajedno da žive, ne vole se ljudi, mrze se mislim... imali smo zajednički
život prije rata, kol’ko tol’ko je funkcionisalo, zato što nisu htjeli zajedno,
zato je došlo do rata, ’ajde recimo jedan od razloga što neće zajedno, a
prisiljeni su da žive zajedno...
(BL2, M1): Društvo krojeno bez ideja, želje za uspehom. Skrojeno tako da
ne uspije, da teško funkcioniše... ljudi koji ne mogu slušati jedni druge, koji
teško žive jedni s'drugima, kojima su još uvijek u pamćenju ožiljci rata.
Mlada populacija gleda na sadašnju državu kao na državu koja bi mogla da
uspije ako bi to njeni građani/građanke htjeli, a kojoj to ne uspijeva, između
ostalog, i zbog Dejtonskog uređenja koji je definisao entitete.
144 (TZ, M1): Prije rata, znači u bivšoj Jugoslaviji nije bilo toga, bili su samo
Bosanci. A sad, znači, kada se, znači, poslije rata, poslijeratna Bosna,
mislim da je za to kriv Dejton, Dejtonski sporazum.
(BL2, M1): Jednostavno to neee, ne sviđa se mnogima Dejton, ne sviđa se
trećini, nikom se ne sviđa manje-više Dejton. To je tako, ali on ne može sad
uzet samo obrisat Dejton i ajmo napisat drugi, to ne ide...
Dejton je, tako, kao ustav BiH, označen kao nešto što treba mijenjati jer je
entitetsko uređenje posljedica rata:
(MO1, F1): Pa zapravo, entiteti su ratna tvorevina i mnogi ljudi to odmah
povezuju. Kad kažeš ‘entiteti’ to je… odmah od rata proisteklo od Dejtona,
nekome odgovara... ne moramo se sad Dejtonom voditi toliko godina
poslije, al' on je još uvijek na snazi. Ništa se ne mijenja, u pozitivnom
smislu. Upravo zato sam za promjenu ustava.
ali pošto je u javnom diskursu promjena Dejtonskog sporazuma
rekontekstualizovana kao ukidanje entiteta ili kreiranje trećeg entiteta, kod
ispitanika iz oba entiteta često je istican argument da 'sad nije vrijeme',
odnosno topos neuvremenjenosti/preuranjenosti.
(BL2, F1): Na, ne znam, aaa, ja vjerujem da sad ne postoji bolji način da se
to riješi, definitivno.
(SA2, M1): Mislim da da, ali mislim da je to sad zasad nemoguće.
2.
Postdejtonska BiH u diskursu: legitimizacije, delegitimizacije,
transformacije i relacije
Stavovi prema entitetskom uređenju: legitimizacija i delegitimizacija
entiteta
Kada je riječ o stavovima prema postdejtonskoj BiH, o njima se
kroz transformativne strategije govorilo o kritici međunarodne zajednice,
koja je mogla da spriječi rat, a nije, koja je skrojila Dejtonski sporazum koji
ne funkcioniše i koji je podijelio zemlju u entitete i Distrikt Brčko. Uočeno je
da su stavovi prema entitetima, kao de facto etničkoj podjeli države, bili
najfluidniji i u njima se ogledala i najveća diskursivna dinamika.
Kad je riječ o argumentaciji entiteta u diskursu, glavni argument je
da je neko "za ukidanje" i zašto ili "protiv ukidanja entiteta" i zašto, a
varijacije su prisutne u smislu kontekstualizovanja i rekontekstualizovanja, te
legitimizovanja odnosno delegitimizovanja istog. Iako entitetsko pitanje
spada u dnevnopolitička pitanja, za nas je ovo pitanje bilo važno u smislu
same definicije etnopolitike kao glavne politike u BiH koja entitete nalaže,
ali i performativnosti identiteta. Nalazi o preimućstvu etničkog nad državnim
145 identitetom u BiH do kojih smo došli u ovom istraživanju pokazuju veliku
političku i institucionalnu podvojenost koja se ogleda u načinu performiranja
(izvođenja) etniciteta, kroz perlokuciju govornog čina asertiva "ja sam Srbin"
odnosno "ja sam Hrvat". Većina Srba/Srpkinja unutar fokus grupa za sebe
kažu da žele opstanak RS, pričaju srpski jezik i navijaju za Srbiju, pa čak i
zagovaraju otcjepljenje, odnosno samostalnost Republike Srpske, mada ovo
pitanje smatraju teškim, ali ne ključnim.
(BL2, F1): Pa teško mi je da pričam o ovome, stvarno ne znam. Možda bi
bilo najbolje rješenje otcjepljenja... aaa... Republike Srpske...
(MOD): Samostalna ili da se pripoji Srbiji?
(F1): Samostalna, al' mislim da to nije ključno pitanje... mislim da je
mnogo bitniji taj ekonomski prosperitet, poboljšanje poljoprivrede i
obrazovanja, da se ulaže više u mlade, u tu neku, ne znam, budućnost
njihovu jer sve više odlaze. Al' to pitanje entiteta, ustava, to mi je stvarno...
( smijeh), nemojte me to pitati, jer mislim da to i nije toliko ključno. Nek' se
otvaraju fabrike (smijeh), nek' se radi.
Većina ispitanica/ka koji se definišu kao Hrvati/ce kaže da želi treći, hrvatski
entitet, govori hrvatski jezik i navija za Hrvatsku:
(MO2, F1): (uglas) Stariji su više za Herceg-Bosnu.
(F2): Stariji za Herceg-Bosnu.
(F3): Da.
(MO2, F1): Recimo, ja kad gledam Hrvatska da igra, onda navijam za
Hrvatsku, al' kad igra Bosna i Hercegovina s nekim, onda navijam za Bosnu
i Hercegovinu.
(MOD): A ako međusobno igraju?
(F1): Pa, onda se to malo... Prije sam za Hrvatsku. Mislim, zbog toga,
ponajviše što sam Hrvatica i, ono... volim Hrvatsku, volim sve ono tamo,
al’...
međutim, kako kažu, 'dosta ljudi uvijek navija protiv BiH' jer se 'BiH smatra
muslimanskom'.
(F2): (upada): Al ima dosta ljudi, na primjer, igrala je BiH protiv nekog
drugog, uvijek će protiv BiH navijati, bez obzira ko da igra, iako je Hrvat,
na primjer... ili Srbin. Protiv BiH. Jer se, kao, Bosna i Hercegovina smatra,
kao, muslimanska država, tako nešto...
Većina Bošnjaka/Bošnjakinja kaže da govori bosanskim jezikom, navija za
Bosnu i želi BiH bez entiteta42 i smatra da entitete treba ukinuti:
(SA1, M1): Nepošteno. Niz razloga, prvo ako pravimo entitete, treba
napraviti tri entiteta i trebaju biti podjeljeni u skladu sa brojem
stanovništva koji živi na određenom entitetu.
42
Vidjeti više o ovom u trećem dijelu knjige koji se bavi kvantitativnim
pokazateljima etničkog odnosno državnog identiteta.
146 (F2): Ja smatram da ovdje entiteti samo uništavaju suverenitet čitave Bosne
i Hercegovine, da bukvalno služe da se podiže neka granica, zamišljeni
mitski zid između naroda i pored toga što stvara fizičku granicu ima i
dosta, ovaj, psihičke granice (smijeh) da kažem između ljudi i
podijeljenosti u smislu religije, u smislu, u smislu svega, uglavnom religije.
(MO1, F1): Ni ja se ne slažem sa entitetima. Mislim da narušavaju
cjelovitu sliku BiH, mislim, trebali bismo biti kao jedna država, jedna nacija
sa tri različite ili više različitih religija.
Legitimizacija entiteta
Entiteti su legitimizovani kroz različite argumentativne semantičkoretoričke strategije ili topose (Van Dijk, 1993): poput 'jedine mogućnosti
uređenja BiH', 'želje za samostalnošću RS kako konačne podjele BiH',
uvođenja u diskurs 'bošnjačkog entiteta Bosnae' te 'trećeg, hrvatskog
entiteta'. Iako je legitimizovanje entiteta kao podjele i razjedinjenosti išlo
linijom da je zajedništvo bilo 'prikrivanje istine':
(BL2, M1): Tako smo govorili pedeset godina pod komunizmom da se mi
svi volimo, da smo svi ekstra i to je jednom puklo. Vrlo jednostavno, došao
je trenutak za te netrep... netrepeljivosti koje se nisu iskazivale, koje se nisu
govorile, one su u jednom trenutku eksplodirale u vidu jednog rata...
ne čudi da je danas jedan od najčešće spominjanih opštih mjesta upravo
topos entiteta kao jedine mogućnosti. Kad je riječ o organizaciji države BiH,
ispitanici/ispitanice su mahom odgovarali da je 'zbog različitosti naroda'
ovakvo, iako privremeno, uređenje 'možda jedino moguće' i zavisno od
'svjetskog vrtloga' političkih dešavanja.
(SA2, M1): Mislim da je državno uređenje Bosne i Hercegovine
privremeno uređenje zato što je posljedica rata. Svaka granična...
razgraničenje posljedica je sukoba tako da oni ne mogu imati duže trajanje,
a mi se nalazimo u svjetskom vrtlogu tako da nam stranci diktiraju i našu
granicu i njima ako bude... njima ako bude velika potreba da mijenjaju, oni
će to vrlo lako izmijeniti.
Topos želje za otcjepljenjem entiteta RS43. Kod ispitanica/-ka iz RS
karakterističano je racionalizovanje ovog stava kao realnosti koju mnogi
43
Ovdje je karakteristično napomenuti i sve češće zahtjeve za referendumom
predsjednika RS, Milorada Dodika, koji je u januaru 2010. zagovarao referendum o
podršci Dejtonskom sporazumu (http://www.b92.net/eng/news/regionarticle.php?yyyy=2010&mm=01&dd=10&nav_id=64365),
a u maju 2011. pozivao na referendum protiv nedejtonskog djelovanja Suda BiH, što
je ubrzo nakon posjete specijalne izaslanice EU Catherine Ashton i otkazano
(http://www.setimes.com/cocoon/setimes/xhtml/en_GB/features/setimes/features/201
1/05/16/feature-01).
147 žele, što je efekt treće osobe (Davison, 1983), koji u teoriji masovnih medija
objašnjava neke aspekte socijalnog ponašanja: naši ispitanici/-ce ne kažu da
su oni ti koji bi željeli otcjepljenje, ali postoje drugi koji to žele.
(BL1, F1): Ima ljudi koji žele.
(F2): Ima koji žele, mislim nema tu šta.
(M1): To je, to je totalno nelogično...
(F3): Definitivno ima ljudi koji to žele, to je činjenica.
Iako su ispitanici/-ce iz RS kritikovali entitete, karakteristična je bila
upotreba temporalnih toposa odnosno toposa da 'nije vrijeme' za ukidanje
entiteta. Temporalni toposi su davani kroz priloge vremena, npr. 'sad' i 'u
ovom trenutku', a ukidanje entiteta predstavljeno je kao 'unitarna Bosna'.
(BL2, F1): Pa, hhm, entiteti u mnogome koče jer su, jer su oni zapravo, to je
tol'ko birokratije... ali ja ne vidim način kako bi se to moglo bolje urediti
makar u ovom trenutku.
(BL, M1): Još uvijek je rano za promjene tipa ukidanja nekih, nekih
entiteta, i to je proces koji ne bi, ne verujem, ni jedna strana u ovom
trenutku, čak i Bošnjaci koji govore da to žele... mislim da u ovom
trenutku... u ovom trenutku verujem da preko 90 posto državljana BiH ne bi
pristalo na unitarnu neku BiH.
Topos bosanskog entiteta − Bosnae. Kod jedne sarajevske grupe, primjetan
je bio i stav da treba postojati bošnjački entitet za koji već postoji i ime, što
nije uočeno kod drugih ispitanika iz FBiH:
(SA1, MOD): Kako bi se onda zvao, recimo, bošnjački entitet? Ovi kažu
Republika Srpska, Herceg Bosna, kako... se zvao onda...
(M1): Bosnae.
(MOD): Kako?
(M1): Bosnae, to je istorijski naziv...
(MOD): Aha...
(F1): To je latinski naziv Bosne.
(MOD): Da, da, da.
(M1): I iz toga potiču i ljiljani.
(MOD): Znači, Bosnae... Republika Srpska, Herceg Bosna... To su kao
imena i sve skupa kao Bosna i Hercegovina?!
(M1): Da... ali samo podjela takva...
U sjeni ovog referendumskog diskursa je referendum u sjeni, odnosno referendumsko
pitanje otcjepljenja RS od BiH kao politički veoma moćna i mobilizujuća
implikatura. Treba napomenuti i to je nakon srpskog bojkotovanja referenduma o
otcjepljenu SR BiH od SFRJ marta 1992. mjesec dana kasnije uslijedio rat u BiH,
prim aut.
148 (F1): Izvinite što se izražavam ovako, ali to je tako glupo da u jednoj državi
postoje takve podjele. Mislim stvarno, to nigdje na svijetu nema...
(M1): Ali to je realnost...
(F1): Ma jeste realnost...
Topos trećeg 'hrvatskog' entiteta − Herceg-Bosne. Kad je u pitanju 'treći
entitet' i o njemu 'pričaju drugi', ali nema eksplicitnog stava da je potreban i
na koji način, međutim, otcjepljenjem hrvatskog dijela FBiH, formirala bi se
'muslimanska država u Evropi', što 'Evropa neće dozvoliti'. Iako su 'stariji
više za Herceg-Bosnu', mlađi ne dijele to mišljenje, oni žele da 'imaju
normalne uvjete za život', da se mogu 'normalno izražavati vjerski', i
'normalno obrazovati', budući da su rastragani između onog što ih uče
'roditelji, fakultet i crkva'.
(MO2, F1): Pričali su o pripajanju Hercegovine Hrvatskoj, a da Bosna
ostane samostalna.
(MOD): Mhm.
(F1): Ostane, zapravo... ali to je veliki rizik, jer može se dogoditi da se
Bosna osamostali, da Hrvatska ne bude htjela priznati Hercegovinu i onda
će ti Hrvati u Bosni i Hercegovini tek tada biti u velikim problemima.
(F2): Mislim da se to ne može dogoditi, jer to je onda se... stvara
muslimanska... država u srcu Evrope. Tako se... tako neko mišljenje da je
to... neće Evropa dozvoliti.
Delegitimizacija entiteta
Topos
neentitetske
državne
organizacije.
Strategija
transformacije koja je uočena u narednim paragrafima bila je da se država
treba organizovati na drugačiji način, a ne prema entitetima. Uređenje koje je
predloženo podjela je po kantonima ili opštinama koji nemaju etnički
predznak.
(SA1, M1): Situacija ovakva kakva jeste sigurno nije odgovarajuća
nijednom narodu, a, a možda srpskom, ali mislim da najprihvatljiviji
prijedlog podjele Rep... Rep... Bosne i Hercegovine jeste onaj koji su
ponudile hrvatske oružane snage Bosne i Hercegovine. To je kantonalna
podjela koja nema veze ni sa kakvom etničkom, bilo kakvom međuljudskom
podjelom, znači, čisto geografska podjela. Posavina, Srednja Bosna,
Hercegovina, Istočna Hercegovina, Podrinje...
(SA2, M1): Moje rješenje je da na opštinskoj razini da se da najviši nivo
vlasti tako da opština ima kontrolu nad... apsolutno nad svim područjima
koje zahvata, a kada imamo, recimo, entitete, onda oni pokrivaju tako da
entitetska vlada može djelovati na opštinu i usmjeravati njenu politiku. Po
meni je to negativno, opština mora imati veću ovlast...
149 Topos RS kao genocidne tvorevine. Dominantan stav kod ostalih
grupa iz FBiH, osim kod ove druge sarajevske grupe, koja se nije
suprotstavila gorenavedenom mišljenju jednog od dominantnijih ispitanika u
grupi, bio je i stav da je Republika Srpska upravo rezultat agresije i genocida
i česta je bila kolokacija preuzeta iz medijskog diskursa da je RS 'genocidna
tvorevina' nastala 'agresijom' koja kao takva ne bi trebalo da postoji:
(TZ, M1): Ali Republika Srpska, ja mislim, to je, nastala je agresijom,
ipak, to je, to je, to ne bi trebalo postojati...
(SA1, M1): Ako, ako RS treba da ostane, treba napaviti treći entitet.
Republika Srpska, sama po sebi je tvorevina rata, nastavak genocida...
(F1): Mi nemamo ništa protiv ljudi, mislim, koji se izjašnjavaju kao Srbi,
koji žive dole, mi nemamo ništa... Samo imamo protiv te granice, protiv,
kao što je Hajro rekao, te tvorevine Republike Srpske.
(SA1, M1): Mislim da Republika Srpska nema istorijske neke korijene ni
uslove osnivanja... Nastala je kao rezultat rata, nešto što se davalo Srbiji u
zamjenu da preda...da ustave rat ovdje i da se povuku svoje jedinice.
Samim tim, ona je neki ishod rata i samim tim... a znamo šta je bio rat.
Znamo da je to bila agresija na Bosnu i Hercegovinu i znamo ko ju je vršio.
Kakva god bila presuda, zna se ko je ovdje agresiju radio i mislim da, onaj,
Republika Srpska jeste... produžena ruka tog rata, ono što još uvijek ostaje
iz svega toga. Ono što je ostalo iza Miloševića, ono što je ostalo iza Biljane
Plavšić, ono što je ostalo iza Radovana Karadžića, Ratka Mladića... svih
njih...
(F1): I sad je dosta.
Topos mržnje. Na pitanje zašto ostale etničke skupine osim
Bošnjaka ne žele Bosnu kao jedinstvenu državu i forsiraju entitetsku podjelu,
argumenti za Hrvate iz Hercegovine bili su da je to zato što oni 'mrze Srbe,
mrze Muslimane i ne osjećaju se tu kao domaćini i žele u Hrvatsku', ali i zato
jer se 'u Sarajevu ne obraća toliko pažnje na Hercegovinu' i da je to pogotovo
prisutno u medijima, dok Srbi nisu bili specifično navedeni.
(TZ, M1): Znači, skoro da u medijima, samo nešto kad se baš desi, nešto
važnije, onda obraćaju pažnju, rijetko kad, aaa... više-manje, onaj, javni
servisi, a privatne televizije skoro da nikako ne obraćeju pažnju na
Hercegovinu. Mislim, tako na RS, znači RS ne obraća pažnju na, na
Hercegovinu, ne obraća pažnju na, na Federaciju, znači oni su, posmatraju
se kao jedna, aaa... kao ujedinjena znači, kao da su izolovani od BiH.
Iako je medijska analiza pokazala težnje bosanskohercegovačkih Hrvata za
trećim, hrvatskim entitetom, a i 'stariji su više za Herceg-Bosnu', među
ispitanicama iz Zapadnog Mostara primjetan je i suprotan stav prema ovom
pitanju: dok jedni kažu da postojeće entitete treba ukinuti ili formirati i treći
entitet, drugi kažu da bi formiranje trećeg entiteta dovelo do još veće mržnje:
150 (MO2, F1): Ja mislim da b... ne bi ni trebali biti etn... entiteti, budući da
smo... imamo tri konstitutivna naroda... i onda, mm... Federacija, RS ili, ne
znam, uzeti još treći entitet za Hrvate ili ukinuti sve. ..
F2: Ja bi' najradje ukinula sve...
F3: Da.
F4: Da.
F2: Ako smo već država BiH, da budemo svi zajedno.
(F3, F4): Da, da...
(MO2, F1): Ako ne, um... stave još jedan entitet, onda će samo doć do veće
mržnje i do većeg aa... aa... ne znam, samo će se više svi razdvojit, i onda
će ići svi na svoju stranu, niko neće, ne znam, da bude nekakvo jedinstvo.
Pred kraj razgovora, ispitanice su rekle i to kako bi u slučaju uspostavljanja
trećeg entiteta, Mostar vjerovatno bio glavni grad, a pošto je on svakako
podijeljen grad, uspostavljanje ove treće jedinice dovelo bi do dodatnog
raskola.
Topos Evropske unije (locus amoenus). Kod ispitanika iz RS
takođe se govori da entiteti koče razvoj zbog birokratije i da su "slovo na
papiru", te navode da bismo u sklopu BiH ranije ušli u EU:
(PAL, M1): Ja mislim da bi mi dosta bolje funkcionisali definitivno kao
BiH, i da bi prije ušli u Evropsku uniju ako, ako je riječ o tome naravno,
pošto Republika Srpska danas ne predstavlja ništa, to je entitet, to, na tome,
ono, tek treba da se radi, a definitivno kao Bosna i Hercegovina bi ranije
ušli u Evropsku uniju...
(F1): Republika Srpska je samo slovo na papiru, i mi, mi volimo da mislimo
da to nešto znači, da to nešto znači našem narodu, zapravo ništa ne znači,
znači možda tim nekim političarima da se dokazuju i da skupljaju poene da
bi narod glasao za njih, i apsolutno ništa drugo.
dok je jedna banjalučka ispitanica kako bi otcjepljenje bila propast jer jedino
u sklopu BiH možemo pristupiti EU integracijama:
(BL2, F1): Ja mislim da mi trebamo, mislim mi, svi, sva tri naroda u Bosni
i Hercegovini da trebamo biti sretni uopšte da imamo državu... Mislim da je
to u suštini površno jer i... aaa... možda odvajanje čak Republike Srpske od
Bosne i Hercegovine...(bi) bila propast jer Republici Srpskoj (je) isto
budućnost dok je u Bosni i Hercegovini, odnosno jedino u Bosni i
Hercegovini možemo ući u Evropsku uniju.
Strategije transformacije: "bolji život i mir"
Od diskursa koje smo uočili, dva sam izdvojila kao otpor
legitimizaciji, tj. delegitimizaciji postojanja entiteta i oba se tiču mira i
boljeg života. U pitanju su strategije transformacije i jedna odražava kritiku
entiteta ukoliko dostojanstven život nije moguć dok druga ide sličnom
linijom, tvrdeći da je svako uređenje, pa i entitetsko, u redu ukoliko može da
151 obezbijedi dobar život, što ukazuje na topos boljeg života i mira. Naravno,
u oba stava se presuponira činjenica da je trenutno život u BiH daleko od
dobrog. Kritika entiteta svodi se na to da je postojanje entiteta beznačajno
ako je nemoguć dostojanstven život, što se vidi iz diskursa jedne ispitanice
koja pri tom koristi intertekstualno imaginarni dijalog/digresiju sa samom
sobom, vidljiv u dijelu 'sad da me otac čuje'.
(PAL, F1): Pa možda bi čak i bilo, recimo ja lično, da, ja ne samo za nas
nego i za njih možda. Meni ne smeta, ja lično volim, ja sam Srpkinja i sve
to stoji. Aaa, bolje bi bilo ili da se odvoji ili da je nema. Možda. Mislim,
ako, ako bi već, govorim sa te ekonomske situacije, kad bi se nešto
promijenilo, jer šta nama vrijedi, šta meni sad znači Republika Srpska? Ne
znači mi ništa ako ću ja da živim u bijedi, neka sudi ko god kako hoće, sad
da me otac čuje, (smijeh) rekao bi − zašto sam se ja borio, uh izvini, zašto
sam se ja borio u ovom ratu. Meni ne znači ništa ako ću ja da živim ovako
kako živim i ako će oni toliko da se muče da bi mogli mene da iškoluju ili
bilo šta slično. Mislim, to su gluposti čiste. Kao znači nešto, ne znači mi
ništa. Ja sam Srpkinja, živjela ovdje ili živjela ne znam gdje.
Iz ovog stava se vidi da etnička pripadnost nema veze sa postojanjem entiteta
jer ispitanica kaže da je Srpkinja ma gdje da živi, odnosno da joj etnički
identitet ne može biti otuđen. Ipak, ona rekontekstualizuje činjenicu da se
njen otac u ratu borio za RS i da bi vjerovatno bio ljut da čuje ovakvo njeno
razmišljanje. Ovdje je vidljiva generacijska distanca spram entitetskog
uređenja kao neophodnosti − pristojan i dostojanstven život ima prednost nad
pukim entitetskim uređenjem.
Postojeće entitetsko uređenje je nekoliko puta dovođeno u vezu i
rekontekstualizovano sa mirom u zemlji − entiteti su dobri kao pogodba za
mir i dobro, što je, iako zdravorazumski, prilično rijedak stav. Zanimljivo je
da ovaj isti učesnik koji dopušta entitetsko uređenje pod ovim izgovorom
odnosno pogodbom ako... onda, tvrdi da je u BiH bio građanski rat sa
'elementima' agresije, a ne čista agresija, kako tvrdi većina. Ovakav stav
odražava fluidnost i takođe insistira na tome da je osnovna stvar da ljudi
dobro žive. Upitan o entitetima, on kaže:
(SA2, M1): Ja sam za i da ostane, kako god, samo da je ljudima dobro. Ja
sam za to da stave ljude na vlast koji će znati... bez obzira, nek' se podijele,
nek' ima 200 općina, nek' sve budu zasebne, al' ako će ljudima biti dobro,
ako će ljudi biti zadovoljni, sretni, konačno imati posla, raditi normalno,
nekakav efekat, da ne gledamo ovo što gledamo danas, bez obzira, kako
god, samo da nama bude dobro, ja sam za.
152 Relacijske strategije: odnos prema Turskoj, Srbiji i Hrvatskoj kao
"maticama"
Kad je riječ o odnosima prema tzv. maticama ili državama koje su
naši ispitanici posmatrali u smislu istorijske, religijske i kulturološke
bliskosti, ispitanici iz jedne sarajevske grupe izrazili su prilično pozitivne
stavove prema Turskoj. Ispitanici/ispitanice iz ove grupe rekli su kako Srbi
Bošnjake u BiH "zovu Turcima" i kako je "Turska bila jedina zemlja koja je
pomogla Bosni tokom rata" što je razlog identifikacije sa njima. Takođe su
naglasili sličnost kulture i običaja sa Turcima i rekli da je Turska bila
pomagač, a ne agresor u istoriji. Ipak, i u ovim stavovima bilo je ublažavanja
stavova (engl. mitgation), što je naročito vidljivo u interakciji
preuzimanja/davanja riječi između dvoje ispitanika (engl. turntaking) u
grupi, mladića i djevojke.
Turska kao 'pomagač a ne agresor'. Ispitanica u tekstu niže daje
pozitivne evaluacije otomanske vladavine u BiH i govori o vjerskoj
toleranciji, dok mladić povrđuje njene izjave navodeći kako Turska nije
nikog silila, već je postavila kriterije, čime se ublažava diskurs prinude i
eufemistički definiše priroda turske vladavine, s tim da Turci naravno jesu
okupirali ove teritorije. Nakon što ista ispitanica kaže za vodovod, ispitanik
se opet vraća na 'lošu stranu', nakon čega ona normalizuje razgovor
upućujući na istorijsku neminovnost kolonijalnog tretmana u to doba od
strane jačeg upućujući na činjenicu kako tada nije bilo demokratije.
(SA1, F1): Toliki su turski vladari potpomogli izgradnju svake crkve, svake
vjerske institucije, oni nisu znači potcjenjivali ni jedan narod, ni Srbe, ni
Hrvate, a nit' su prisiljavali ljude da se preobraze u muslimane, znači svako
je svojom voljom promijenio vjeru...
(M1): Mislim da Turska nije silila nikog samo je postavila kriterije − ko
bude musliman biće tako, tako, tako... Ko bude Srbin biće tako, tako... Ali
vjeroispovijest je bila slobodna... mislim, Turci naravno jesu... i oni su
okupirali ove teritorije, ali oni su ostavili dosta u nasljeđe, oni su izgradili
mostove, izgradili su prve puteve... Počeli su... uspostavili su neku
ekonomiju, neku trgovinu.
Ada: BiH je prva na Balkanu imala vodovod...
(M1): ...Ali ima ta loša strana, naravno.
(F1): Pa dobro, i tada su...to je, mislim, istorijski gledano, to je stvaralo
velika carstva i pokoravale su se ove manje zemlje... tada nije bilo ni D od
demokratije...
Specijalne veze sa Srbijom i Hrvatskom. Usljed specijalnih veza
sa Srbijom i Hrvatskom, kako u toku, tako i nakon rata, budući da su Srbi i
Hrvati iz BiH mogli da imaju pasoše ovih zemalja, pričalo se mogućim
prekrajanjima granica kad su u pitanju sve tri etničke grupe i svi su dali svoje
ideje mogućeg geopolitičkog scenarija, mada niko nije bio eksplicitan kako
153 to treba da se uradi i često su ove težnje pripisivane 'drugima' odnosno
stavovi su pakovani kroz efekt treće osobe (Davison, 1983) i
racionaliozovani kao 'realnost' koju mnogi 'žele'.
(TZ, M1): Postoji težnja, postoji težnja, evo Srbi znači čitavo... od... od
rata, znači, ovaj, zagovaraju otcijepanje od Bosne i Hercegovine, odnosno
od Bosne, da se pripoje Republici, ahm Srbiji. Aa, sad znači u zadnje
vrijeme se sve više priča o tom trećem entitetu, odnosno Hercegovini.
Znači kad bi došlo do... raspala bi se Bosna i Hercegovina na tri dijela...
Srbi iz Bosne su 'samo' Bosanci u Srbiji i Kosovo kao srce
Srbije. Upitani da li vide RS kao dio Srbije, nema eksplicitnog da ili ne.
Smatra se da "ima ljudi koji to žele", ali da se to neće dogoditi iz razloga što
"Srbijanci ne smatraju Srbe iz Bosne Srbima nego Bosancima", a i zato što
priznavanje samostalnosti RS dozvoljava otcjepljenje Kosova, što Srbija
nikad neće dozvoliti. U ovom odlomku diskursa prve banjalučke grupe kod
koje je uočeno slaganje učesnika/-ca sa tim da "ima ljudi koji žele"
otcjepljenje, niko od njih ne kaže da ga želi, već kažu da smo "stranci" i
"drugi mentalitet za Srbiju".
(BL1, MOD): Šta misle, da će tad svi problemi nestati?
(F3, M2): Ma kakvi (uglas).
(F4): Mi smo stranci za Srbiju, drugi mentalitet, drugo sve.
(BL2, M1): A to, to pitanje da se, ne znam, da se, da se taj dio gdje su
Hrvati pripoji Hrvatskoj da se, ne znam... Muslimani dobiju svoj dio, da
Srbija ide aa... da idee... aa, da Republika Srpska ide Srbiji, ne vjerujem da
se to može dogoditi, prvo što, nekako, kad se to sve posmatra s neke druge
strane, Srbijanci uvijek ne ne smatraju Srbe iz Bosne Srbima nego
Bosancima, to je isto jedna činjenica, tu mogu se protiviti koliko god hoće,
ali to je tako.
(M1): Ne može opstat, ne može se napraviti takva država... Republika Srp,
Srbija neće prihvatiti Republiku Srpsku...
(F2): Apsolutno.
(M1): ...zbog dole Kosova, to je prvo, aa zvanično stav. Jer čim oni, ako
ovamo aa priznaju Republiku Srpsku odvojenu, izdvojenu, odmah su i
Kosovo sami sebi dole priznali, to nikako se ne može desiti...
3.
Državni (nacionalni) identitet u diskursu: (ne) biti Bosanac i
Hercegovac?
Dejtonski
mirovni
sporazum
ne
priznaje
kategoriju
Bosanac−Hercegovac: ako pripadate nekim od tri konstitutivna naroda, onda
ste ili Bošnjak, ili Srbin ili Hrvat. U pasošu ne stoji natpis državljanstvo: stoji
samo kod države ispod čega piše BiH.
154 (TZ, F1): Ja sam imala tu sreću da budem van Bosne i Hercegovine i
upoznala sam dosta naših ljudi tamo, i kad god nas neko pita odakle ste vi,
mi kažemo mi smo Bosanci ili Bosnian. Niko ne kaže ni da smo Hrvati, ni
da smo Srbi, ni Muslimani, ljudi nas ne pitaju za vjeru, oni svi na nas
gledaju samo kao na Bosance.
I dalje je veoma zbunjujuće odgovoriti na pitanje šta čini razliku između
termina etnicitet (nacionalnost) odnosno državni identitet (engl. nationality).
U bivšoj Jugoslaviji postojao je jugoslovenski i bosanski identitet, kako
kulturološki tako i teritorijalno, ali se stanovništvo BiH istovremeno
izjašnjavalo i kao Srbi, Muslimani i Hrvati. Kasnih 1960-ih, jugoslovenska je
vlada priznala Muslimane u BiH kao "naciju", a ne samo vjersku skupinu.
Muslimani su živjeli u svakoj jugoslovenskoj republici, ali ih je najviše
živjelo upravo u BiH (39,5%). Tadašnja vlast je dala ovo priznanje kako bi
razriješila vijekovnu borbu u kojoj su Srbi i Hrvati tvrdili kako su Muslimani
zapravo pokršteni Srbi i Hrvati.
Pored jugoslovenskog, bosanski identitet, koji je obuhvatao sve tri
etničke grupe, kulturološki je počivao i na specifičnim stereotipima o
Bosancima kao 'muzikalnim, emotivnim', te na mitu ovaploćenom u
vicevima o 'glupim Bosancima'. Tokom 1970-ih i 1980-ih razvila se i
sarajevska škola rokenrola na čelu sa Bijelim dugmetom, a 1980-ih i
crnohumoristički kultni šou program Top lista nadrealista, međutim, nijedan
od ova dva identiteta nije bio dovoljno dominantan za kreiranje istinske
građanske nacije, što su pokazala i zbivanja ratnih 1990-ih. Upravo je i popis
iz 1991. pokazao postojanje snažnih etničkih identiteta, što je 1995. godine
dodatno osnaženo dejtonskim ustavom.
Kako se "izjašnjavamo"
Kad smo ispitanike/-ce upitali o mogućnostima rješenja nacionalnog
pitanja u BiH, tvrdnja koja opisuje status quo navodi da jaka bosanska nacija
ne može postojati upravo zato jer su postojeće etničke grupe snažne nacije:
(SA2, M1): Ja mislim da, nažalost, imamo tri nacionalna identiteta u
Bosni. Pošto si Bosanac, ili Bošnjak, Musl.., Hrvat i Srbin, i samo zbog
toga ne možemo biti Bosanci, jer ne želimo se odreknut' svog identiteta.
Iako država BiH zvanično postoji, u njoj je nemoguće da se neko izjasni kao
Bosanac−Hercegovac jer etnički imperativ korespondira sa sintagmom tri
konstitutivna naroda u BiH kako nijedan od ova tri naroda ne bi bio
nacionalna manjina u BiH. Veoma je važan sam glagol "izjašnjavati se" jer je
on u BiH čisti performativ (deklarativ), a etnički se ili državno "izjašnjavati"
podrazumijeva pristanak na određenu ideologiju. Iako se u kvantitativnom
dijelu veoma mali procenat izjašnjava mimo etničkog/ustavnog imperativa,
dakle − kao Bosanci i Hercegovci, ovaj identitet je više implicitan. Mladi
koji su bili iz interetničkih brakova, ateisti ili oni koji se jednostavno nisu
željeli izjasniti kao nijedna od ovih opcija, a željeli su se izjasniti kao
155 Bosanci ili Hercegovci, bili su prinuđeni da se izjasne u smislu etniciteta jer
izjašnjavanje Bosanac−Hercegovac nije bilo opcija, iako se smatra da se on
podrazumijeva za sve nosioce bosanskohercegovačkog pasoša.
(TZ, F1): Dok god ne budemo mogli da se izjašnjavamo svi kao Bosanci, a
ne kao Hrvati, Srbi, Bošnjaci, to je katastrofa. Ja sam iz miješanog braka i,
na primjer, ne mogu uvijek kad treba da napišem negdje nacionalnost ja
sad to moram da križam, jer se ja tu ne osjećam, tata mi je Srbin, a majka
Bošnjakinja, ne osjećam se kao neko ko pripada jednoj od te dvije skupine,
iii žao mi je zbog toga.
PRSP44: Ne možemo se izjašnjavati kao Bosanci.
(TZ, F2): Pa ja nisam iz miješanog braka, moji su roditelji muslimani... I
meni je isto problem kad mi neko dođe i da se ja izjasnim kao Bošnjak jer
to je identificiranje sa muslimanom. Ja neću da budem nijedno od toga, ja
uvijek ostavljam prazno.
PRSP: Izjašnjavanje kao Bošnjak jednako je identifikaciji sa muslimanom.
(TZ, M1): Nikad nije postojao Bosanac kao nacionalni identitet i ne može
se niko nać' u tome, pogotovo mi mladi koji smo većinom nismo toliko
religiozni i to, ne možemo se nikako nać' kao Bošnjaci jer to je izraz za
bosanskog muslimana...
U naredna dva odlomka, koja su ispitanici posebno naglasili, vidljiv je
institucionalizovani etnički imperativ kod izjašnjavanja, ako osoba ne
zaokruži jednu od tri ponuđene konstituivne opcije, izjava se križa i
proglašava nevažećom:
(TZ, F1): ...U osnovnoj školi moja... nastavnica, kad smo prvi put počeli da
ispunjavamo to, ona je mene tol'ko napala jer smo se ja i moja drugarica
izjasnile da ne pripadamo nijednoj od tih, stavili smo 'ateisti' i one su tol'ko
napravile frku da je to bilo morate se odlučiti šta, a mi nismo...
(TZ, M1): A kad napišemo Bosanac gdje se traži nacionalnost, to nam se
odma' križa, to je problem.
Čin reference ili izjašnjavanja kao neko ili nešto, ili samo čin imenovanja u
lakanovskom smislu daje priznanje i trajanje onome što se imenuje. Čin
imenovanja je društveni ugovor koji daje moć onome što se imenuje i stoga
je od velike važnosti da se vidi kako ide proces imenovanja u BiH jer je
"politika identiteta uvijek i nužno politika stvaranja razlike" (Benhabib,
1996: 3f). Prema riječima Benhabibove:
44
Presupozicija.
156 ...Neko je bosanski Srbin u onoj mjeri u kojoj nije bosanski
Musliman ili Hrvat ...Ono što je šokantno u vezi s ovim... nije
neizbježna dijalektika identiteta/razlike koju oni pokazuju,
već upravo atavističko uvjerenje da se identiteti mogu održati
i osigurati samo putem eliminacije razlike i drugosti. (Ibid.)
Međutim, nekad je osjećaj sopstvenog identiteta uslovljen onim kako
mislimo da nas percipiraju drugi.
(PAL, M1): Ako ja odem u Sarajevo, ja sam samo Srbin u Sarajevu, i
ukoliko neko iz Sarajeva dođe, on je odmah već obilježen, ima etiketu koje
će teško da se riješi.
O identifikaciji iskazanjoj kroz binarnost sličnost/razlika, ispitanici/-ce su
kažu da su razlike između naroda u BiH često teško uočljive, npr. kada je
riječ o imenima, a i da su običaji i svakodnevnica takođe slični:
(BL1, F1): Ja to gledam po jeziku i običajima, u Bosni svi se izuvaju, bez
obzira bili Hrvati, Muslimani, Srbi, svi se izuvaju (smijeh)...
(F2): Način života, način života je potpuno isti, zato se, ja mislim, i
mrzimo, zato što smo isti i u onom drugom se prepoznaješ, to je to
ogledalo.
(BL1, M1): Jedino se može određivati po tome, znači po tome kako se
zoveš, ono znači da li si Srbin, Musliman dal’si Hrvat...
(F2): (prekida) Ni to ne može...
(M1): Da, u određenim situacijama, imena su skoro ista.
(M2): Meni je onako identifikacija luda kao ne zna objasniti ko su Srbi ili
Muslimani, samo zna da nisu Hrvati (smijeh), nismo "oni", mi smo "ovi".
(F3): Nije bitno šta smo nego šta nismo... (odobravanje)
Jedan narod, podijeljen vjerom
Kada su upitani o tme koji narodi sve žive u BiH, većina ispitanika/ca je izjavila da je to jedan narod koji je preuzeo različitu vjeru.
(BL2, M1): Mi smo svi Sloveni, manje-više, svi smo Sloveni koji su
naselili ove teritorije. Ima deo Muslimana koji su, oni Turci, ali to je mali
broj koji je ostao. Sve ostalo to su većinom Sloveni koji su uzeli tri različite
vere... Sve zavisi koju perspektivu gledate, ako dođete skroz blizu videćete
tri različita naroda, ako odete jako daleko, videćete jedan narod koji je
podeljen u tri religije, tri vere...
(PAL, F1): A koliko znam, svi smo mi u suštini bili jedno te isto i onda smo
tamo nekad... pre nekih pedesetak-sto godina postali Srbi, Hrvati i
Muslimani ili već Bošnjaci, kako god.
157 (SA2, M1): Ja na to čisto gledam kao na vjersku podjelu. Ništa drugo....
(M2): Po vjeroispovjesti...
(M1): Mislim da su svi iste opanke nosali.
(BL2, M1): Uzmemo onda od kojeg su, od jedanaetog veka rascijepljeni,
znači na hrišćane, na ove katolike, pravoslavce kada se i crkva podelila, od
tad je ta podela.
(BL2, F1): Tu znači imamo zajedničke korijene, istog smo porijekla. Na
stranu to ja ću pitanje... Bošnjaka i Muslimana u Bosni koji su tu isto neko
duže vrijeme, a većina zapravo tih ljudi, koliko je makar iz tih nekih
pisanih istorijskih izvora, su zapravo bili prevedeni na islam ili su bili
bogumili...
Ispitanici/-ce su se većinom slagali da smo svi jedan narod s tim što su
ispitanici/ce iz Republike Srpske insistirali na tome da su Muslimani
odnosno Bošnjaci prvo bili katolici ili pravoslavci, pa su 'prevedeni' na islam,
naglašavajući time njihovo hrišćansko porijeklo, dok su Bošnjaci iz
Federacije insistirali na tome da bi svi trebalo da se nazivaju Bosancima jer
su svi rođeni u Bosni. Ispitanici/-ce iz jedne banjalučke grupe naveli su kako
postoje tri istine o porijeklu sva tri naroda u BiH, takođe naglašavajući
važnost religije za preživljavanje na ovim prostorima:
(BL1, M1): Za Srbe je ne znam, da smo mi nebeski narod, Hrvati imaju
totalno neku drugu priču da su oni ...
(F1): (prekida) da su od Vikinga postali...
(M1): Germani neki, Bošnjaci su oni neki jeretici koji su živjeli ovdje za
vrijeme Kulina Bana i njegove vladavine...
(F2): Dobro religija je ono uvijek, ne znam, kod naroda koji su tek, ustvari
nacije kad su se tek formirale, religija je bila isto kod nekih nacija bitan
faktor... za određivanje... mi smo Srbi, mi smo pravoslavci, imamo svoj
teritorij, imamo tu i tu istoriju, znači ta neka... težnja za vjerovatno nekom
traženju nacionalnog identiteta.
(F3): Zato što si naučen tokom rata, ako si pripadnik te i te religije, znači
ima, možeš ići pod plašt te religije i imaćeš određenu zaštitu, preživjećeš
čovječe...
4.
Etnički identitet u diskursu: navijanje, teorije o porijeklu, jezik
Iako je faktor religije imao dosta uticaja u istoriji, joše jedan snažan
marker etničkog identiteta odnosno izvođenja (performiranja) istog bilo je
navijanje za reprezentaciju. Tako imamo situaciju da Srbi iz BiH većinom
navijaju za Srbiju, a Hrvati za Hrvatsku, spominjani su neredi u Mostaru na
utakmicama Zrinski (fudbalski tim iz hrvatskog dijela Mostara) sa Veležom
(fudbalski tim iz bošnjačkog dijela Mostara), pa se jedan ispitanik našalio i
rekao da neće da navija ni za jedan tim dok se ne bude zvao Zvelež, duhovito
158 aludirajući na zajednički tim. Samo Bošnjaci i Bosanci izgleda da navijaju za
tim BiH, Srbi/Srpkinje navijaju za Srbiju, a Hrvati/-ce za Hrvatsku.
(SA1, F1): Ali ima ljudi koji, iako Bosna igra u određenom takmičenju, ne
navijaju za Bosnu već za onu neku, drugu reprezentaciju...
(M1): Pa to je mnogo dublji problem. To je problem kako se ljudi
identifikuju sa Bosnom i Hercegovinom, odnosno sa tim određenim
državama. Neko... neko je ratovao protiv te Bosne i Hercegovine i uopšte
ne vidim razloga zbog čega bi za njih navijali...
(PAL, F1): Ja, iskreno, s obzirom da cela moja familija živi u Beogradu, ja
navijam uvek za Srbiju. Ukoliko naravno igra Bosna sa ne znam kim onda
navijam za Bosnu. Iskreno, ja Bosnu ne doživljavam kao svoju zemlju iz
tog razloga.
(PAL, M1): Pa isto, kad je aa, za Srbiju, mislim ovo kad Bosna igra sa ne
znam tamo nekim, nekom drugom državom, onda za Bosnu.
(PAL, M2): Ja uvijek navijam za Srbiju, nisam iz Srbije, ali jednostavno
doživljavam je kao svoju državu. (nejasno) ...Tamo ne živim ali
jednostavno doživljavam je tako. I većina nas sigurno.
(BL, M1): Neko: Ja kad pratim ja navijam za Srbiju.
(BL, F1): Ja recimo navijam i za Srbiju, navijam i za Bosnu i Hercegovinu,
a nije mi krivo ni kad Hrvati recimo pobjede.(smijeh) Tako da su opet naši
što bi se reklo.
(MOW, F1): Za Hrvatsku.Većina (uglas): Za Hrvatsku. (smijeh)
Ipak, postojali su i stavovi oprečni dominantnim, budući da su neki ispitanici
iz FBiH rekli kako navijaju za Hrvatsku.
(SA1, F1): To su nam susjedi, to su nam komšije. Meni je to logično da
navijam za njih, a ne za Brazil...
i Srbiju:
(SA1, M1): Na svjetskom kupu navijam za Srbiju. Sviđa mi se Krasić, šta
ću (smije se).
Mrzi bližnjeg svoga?
Kad smo ispitanike/-ce pitali ko su Bošnjaci, Srbi i Hrvati, kao i šta
misle o ova tri naroda, rijetko su direktno odgovarali i rekli su kako ne žele
da stereotipiziraju, što se negdje moglo i očekivati od studentske populacije,
za koju smo pretpostavljali da će biti više kritički orijentisana. Ipak, o
odnosu prema ovim skupinama kao drugom mogli su se naći tragovi
159 indirektne mržnje koja je veća ukoliko je Drugi 'bliži', opet iskazane kao stav
'treće osobe'. Jedan student sa Pala rekao je:
(PAL, M1): Ja konkretno znam osobe koje ne vole Muslimane, evo
konkretno Muslimane pošto, dobro i Hrvate, ali Hrvati su ovdje, nekako
manje ih je, pa kao Muslimani su nam bliži. Ne vole, recimo, Muslimane
čisto zbog toga što eto taj Musliman, ne znam ide u džamiju ili šta već i
zato što se zove ne znam kako već. Mislim ja poznajem osobe koji mogu da
prepoznaju Muslimane na ulici, koji se meni kunu kao ja mogu da
prepoznam Muslimana na ulici (smijeh). Meni je to nepojmljivo, znači, ja
uopšte ne shvatam, (smijeh) kao sad kad bi meni neko ono kao stavite mi
pet ljudi i sad kao prepoznaj Muslimane, kao prepoznajem sad ja njih znaš
kao te face, te, te, kao Musliman, znaš to je pravi onaj Musliman, ili Turčin,
recimo zovu ih Turci, ne zovu ih Muslimani, nego ih zovu Turci.
Ispitanice iz Zapadnog Mostara rekle su kako ne znaju nijednog Srbina u
Mostaru pa nema ni mržnje prema njima:
(MO2, F1): Ja mislim da se Srbi u Mostaru nekako više skrivaju (smijeh)...
(F2): Ja ne znam nikoga...
(MOD): Ne znate nijednog Srbina?
(F2): U Mostaru, ne. (pričaju u glas) Ja znam iz Metkovića, al' ne znam iz
Mostara, da je ovdje došao...
dok je, prema njihovim riječima, situacija u Hrvatskoj drukčija, gdje 'malo
više' mrze Srbe jer su im 'blizu', dok prema Muslimanima nema, jer 'ništa ne
predstavljaju'
(F3): drugačija je malo situacija... nije ovolika mržnja, ni blizu... Možda
zato što nema toliko.. Muslimana, ja ne znam dal' ima uopće jedan u
Metkoviću, tako da nema uopće te mržnje premaMuslimanima. Oni... u
Metkoviću ništa ne predstavljaju... Zato je malo više prema Srbima... jer
nema Srba, tako da, to je... ko ti je blizu, njega, mm...
(MOD): Njega ne voliš...
(F3): Tako nekako (smiješenje).
Kad smo ih pitali o tome kako vide vlastitu etničku grupu, opisa nije
bilo mnogo i ovdje ću navesti samo neke za koje mislim da su relevantni.
Kad su govorili o tome ko su za njih Srbi, ispitanici/-ce iz Banjaluke su
govorili da su Srbi tvrdoglavi, spremni da se žrtvuju i bore, zbog čega se
smanjio njihov broj (topos izumiranja nacije). U ovom monologu ispod
ogleda se i kritičan stav kad je u pitanju uloga Srba u ratovima 1990-ih
iskazan kroz epistemološki modalitet mogućnosti (partikula možda), te je
bilo riječi i o nepravdi koja se ticala opasnosti od toga da budu proglašeni
'genocidnim narodom'.
(BL2, M1): Ta tvrdoglavost nas je ostavila na toj nekoj, po meni, pravoj
strani, Srbin nije hteo baš na silu da se saginje, borili smo se za nešto...
160 iako niko ne gleda istorijski trenutak da smo mi u Prvom svetskom ratu
dali... procentualno najviše žrtava, mi i Rusi smo imali, u Drugom
svetskom ratu isto tako... najviše života... al' smo gubili šta smo gubili,
demografski smo gubili sliku.
Izgubili smo tako Bosnu, izgubili smo tako Krajinu, izgubili... evo gubimo
sad Kosovo. Sve za neku borbu, za neko... branili tuđe zemlje... Mi smo,
nismo ono što smo očekivali. Možda smo mi u ovom ratu pogrešili, al'
tol'ko da nas kažnjavaju za, za, za ne znam kažem za, valjda smo nešto
zaslužili na prethodnim, na prethodnom stva.. evo sad pokušavaju da nam
uvedu da smo mi genocidan narod... Nemci se od toga oporavljaju već
70−80 godina za holokaust. Ako nam to nabace, mi se nećemo oporaviti za
tristo godina, pogotovo zbog našeg mentaliteta.
(BL2, M1): Možda Srbi kao narod nekad tol'ko se, toliko zagrizu za taj
neki cilj, za koji misle da je zajednički, al' recimo to je Jugoslovenstvo, ja
mislim da su se oni nekako potrudili najviše da to zadrže i bili su
zadovoljni, sretni u toj nekoj zajednici, na kraju da im se to tako odbije od
glavu...
Upitana o Hrvatima i tome ko su oni, jedna ispitanica iz ove grupa
rekla je da su Hrvati dobili nezavisnost kroz Jugoslaviju jer je 'nisu mogli
dobiti kroz NDH (Nezavisnu Državu Hrvatsku), i da ako su 'Srbi tvrdoglavi,
Hrvati su lukavi'. Studentkinje iz Zapadnog Mostara, većinom Hrvatice,
osjećaj hrvatstva su opisivale kao nešto emocionalno i primarno, ali i
neobjašnjivo blisko, u smislu identifikacije.
(MO2, F1): Pa taj osjećaj neki koji su nam, aaa, stariji u... u... ono, ukazali
kad sam bila mala, i didovi i, ne znam, babe, taj osjećaj da si Hrvat... ne
znam zašto ni sama, kad gledam utakmicu il' slušam hrvatsku himnu, u
meni se probude neke emocije, ali to ne mogu nikom objasniti zbog čega je
to tako...
Upitani kako se izjašnjavaju, kažu da se izjašnjavaju kao Hrvati, a inkluzivna
upotreba deikse mi upućuje na grupni (kolektivni) identitet:
(MO2, F1): Pa ako me neko pita, šta kažemo, mi prvo kažemo 'Hrvati'.
(MOD): OK, mhm…
(F1): Hrvati koji žive u Bosni i Hercegovini.
Izrazili su i bojazan da će postati etnička manjina, a ne konstitutivan narod,
budući da se broj Hrvata u BiH smanjuje.
(MO2, F1): Svi znaju da Muslimani čine većinu, i onda, aa, naravno,
poslije njih dolaze Srbi, a Hrvati se sve, iz godine u godinu, broj se snižava,
i onda se svi boje da će postati etnička manjina. Ako postanu etnička
manjina, znači nemaju nikakvih prava. Mislim, u Bosni i Hercegovini
nijedna etnička manjina nema nekih prava...
161 (F2): A i problem je taj broj ljudi je još manji baš zbog toga što imaju,
recimo prijavljeni i u Hrvatskoj.
(F3): (prekida) i u Hrvatskoj
(F2): i u BiH, ako moraju birati
(F4): biraće, prije će se odreći BiH nego Hrvatske.
Srbi su iz Srbije, Hrvati iz Hrvatske, a Bošnjaci su Muslimani!
U odlomcima koji slijede, a koji dolaze mahom od ispitanika/-ca iz
Federacije BiH, vidjećemo kako se etnički identiteti Srba, Hrvata i Bošnjaka
u diskursu danas u potpunosti poklapaju sa njihovim religijskim identitetima
pravoslavaca, katolika i muslimana, pa čak se i ukida da u BiH postoje
etnički Srbi i Hrvati, budući da Srbi i Hrvati dolaze iz država Srbije i
Hrvatske. Ovakve tvrdnje polarizovane u smislu negiranja postojanja
etničkih Srba i Hrvata kao ‘Drugih’ u BiH (eg. pojedini pravoslavci sebe
smatraju Srbima − presupozicija je da nisu Srbi), s jedne strane, i
zagovaranja jednog, bosanskohercegovačkog identiteta za sve tri vjerske
skupine u BiH, s druge strane.
(MO1, M1): Ali, ovaj... aaa, imaju generalno ljudi gen... imaju svoj
problem, znači ljudi koji sebe i dan danas ne doživljavaju Bosnu kao svoju
državu, oni su i dalje, aaa... recimo pojedini pravoslavci koji žive na
teritoriji Republike Srpske sebe smatraju Srbima, uopšte se ne smatraju
Bosancima i Hercegovcima. Isto kao pojedini katolici koji žive na području,
recimo, Hercegovine, oni sebe smatraju Hrvatima. I to je smiješno da se
vjera i nacionalnost definitivno miješaju, tako da dolazi... aaa... dolazi do
te situacije da jedan katolik koji je Bosanac i Hercegovac, koji ima
državljanstvo Bosne i Hercegovine, apsolutno znači nema državljanstvo
Hrvatske, za sebe tvrdi da je Hrvat prije svega, a onda da je katolik.... a tek
onda na kraju negdje, Bosanac i Hercegovac. Znači, dolazi do toga da oni
jednostavno ne vole svoju državu u kojoj žive... Okej, Bosna i Hercegovina
je uvijek bila... hmm... multinacionalna država, nije ona od rata znači samo
niti mult... aa... uvijek su živjeli i Srbi i Hrvati i Muslimani i židovi također,
znači...
Presupozicije u ovom paragrafu su brojne:
a. postoje ljudi koji imaju problem,
b. postoje ljudi koji ne vide BiH kao svoju državu,
c. postoje ljudi koji miješaju etnicitet i religiju,
d. građansko-teritorijalni identitet treba da prethodi
(hortativni diskurs),
etničkom
ali sadrži i nekoliko kontradiktornosti − dok se u prvom dijelu negira
postojanje Srba i Hrvata, postoje 'pojedini pravoslavci koji žive na teritoriji
BiH' ili 'pojedini katolici koji žive u Hercegovini', a ovdje nije jasno da li su
162 to samo 'pojedinci', dok većina građana i građanki doživljavaju BiH kao
svoju državu, u drugom dijelu kaže da je BiH uvijek bila multinacionalna i
da su Srbi i Hrvati uvijek živjeli tu. Daje se evaluacija da je 'smiješno' da se
vjera i nacionalnost (etnicitet) miješaju, a državni identitet je prije zasnovan
na državljanstvu. Ovo upućuje na primat državnog nad etničkim identitetom,
a zanemaruje se činjenica da nacionalnost (etnicitet) uveliko korespondira sa
religijskom pripadnošću, na što eksplicitno ukazuju naši kvantitativni podaci.
Preferirani identitet kod ovih ispitanika je onaj građanskoteritorijalni: Hrvati su samo državljani Hrvatske, a konstrukcija da "lafo Srbi
iz Bosne" tvrde da govore "lafo srpski jezik" negira postojanje Srba u Bosni
− lafo Srbi i postajanja srpskog jezika − postoji lafo srpski jezik, pri čemu je
izraz 'lafo' sleng i, kao premodifikacija, skraćenica je za 'kao fol'.
(MO1, F1): Naši lafo Srbi (smijeh) isto pričaju lafo srpski jezik, ali niko od
njih ne priča ekavicom... možda jedino oni koji su na granici sa Srbijom.
Etnicitet ne postoji za većinu naših ispitanika iz FBiH, samo religija i
državljanstvo, a zajedničko postojanje etničkog i državnog identiteta je
označeno kao nemoguće. Takođe je data negativna evaluacija da je smiješno
da Srbi iz BiH sebe zovu Srbima; nazivanje sebe Srbima ili Hrvatima, a
živjeti u BiH je rekontekstualizovano kao 'odbacivanje nacije' i takvi ljudi su
evaluirani kao 'labilne osobe'. Ako se neko izjašnjava kao 'Hrvat', treba da
ide u Hrvatsku.
(MO1, M1): To, to bi bilo okej, recimo, za ljude koji su se doselili sa
teritorije (nejasan komentar) Srbije, ali ljudi koji su rođeni na prostoru
Bosne i Hercegovine i koji cijeli život žive tu, mislim da je smiješno da
Sebe nazivaju Srbima... ljudi koji, oo, bacaju tu naciju i odbacuju je
jednostavno od sebe su za mene malo, aa, labilne osobe, koje jednostavno
nemaju hrabrosti da se suoče s tim i da kažu 'okej, ja sam Bosanac i
Hercegovac, al' sam pravoslavac'.
(TZ, F1): Ja mislim da bi trebalo ako neko se izjašnjava da je Hrvat, idi u
Hrvatsku i budi državljanin Hrvatske, i to je Hrvat. Meni, evo, mislim,
kolegica je, znam da je katolkinja po..., jesam li pravilno? Katolkinja po
vjeroispovjesti i sad da ja nju pitam šta si ti, ona meni da kaže 'Ja sam
Hrvat', 'Nisi Hrvat, ti si katolkinja'.
Sa ovim stavovima se slažu i ostali ispitanici/-ce:
(MO1, F1): Slažemo se... u potpunosti. Upravo zato što su, Srbi su ljudi
koji, koji bi znači trebali biti stanovnici Srbije, Hrvati koji su stanovnici
Hrvatske, Bošnjaci koji su stanovnici Bosne i Hercegovine...
i navode da je to stvoreno u ratu, a da je nastavljeno time što su im države
Srbija i Hrvatska izdale pasoše i ostala dokumenta.
163 (MO1, F2): U ratu je stvoreno to da se ljudi sada povezuju sa Hrvatskom,
sa Srbijom, mada nikad nisu ni živ'li tamo...
(M1): A države su njih prihvatile samim tim što su im izdali državljanstva,
putovnice (žamor)... a sad, ma dobro to je bilo, ono – šećerom te mamim,
ha...
Oko termina Bošnjak bilo je dosta nejasnoća, jer su se termin Bosanac i
Bošnjak ponekad preklapali, ali i oprečnih stavova: dok su, s jedne strane,
ispitanici/-ce odbijali da se izjasne kao Bošnjaci, zbog jake veze sa
muslimanskim religijskim identitetom, takođe je bilo i onih koji su se
pozivali na istorijske izvore (topos istorije i autoriteta) i koji su tvrdili
drugačije. Prethodni su tvrdili kako je očito da u BiH postoje "Muslimani
ateisti" i navodili da je bošnjački identitet nametnut i dat kao prototip
etničkom identitetu Srbin − pravoslavac ili Hrvat − katolik, dok su drugi
tvrdili da je to termin star koliko i sama država, pozivajući se pri tom na
topos istorije.
(SA2, M1): Ja, iskreno, nikad.... bez obzira, imenom i prezimenom
pripadam, znači, u stvari, tom Bošnjak, ali nikad u životu se nisam izjasnio
kao Bošnjak jer, jednostavno, smatram da je to nešto što je nametnuto...
(M2): Upravo...
(M1): ...ljudima. Eto, na kraju da kažem, muslimanima...
(M3): Izvini...
(M1): Da.
(M3): Izvini što te prekidam. Istorijski izvori drugačije govore.
(M1): Pa dobro, ja se ne slažem s tim.
(M3): Pa ne, ne... slažeš se sa istorijskim izvorima...
(M1): Ne znam samo na koje misliš istorijske izvore?!
(M3): Dokumente... istorijske.
(M1): Šta, hoćete da kažete da su prije, znači, ne znam, te '92, da su bili, ne
znam, Bošnjaci?.
(SA2, M1): Termin "Bošnjak", u današnjem pogledu, je rezultat
Bošnjačkog kongresa koji se desio '93. Ali na njemu nisu prisustvovali
samo Muslimani. To je jedan... to je tremin koji je star koliko i država
Bosna i Hercegovina.
Diskursi ispod navode kako bi trebalo razriješiti problem
bosanskohercegovačke nacije i predstavljaju hortatorne diskurse (Hoey,
2001) putem kojih se svijet opisuje onakvim kakav bi trebalo da bude na
temelju reprezentacija onog što on jeste (Fairclough, 2003: 96). Takođe je
karakteristična i upotreba deontičkih modala trebati, morati i sl., koji su,
između ostalog, i direktivi, kojima se proskribira usklađenost svijeta sa riječi
(engl. world fit word). Ispitanice i ispitanici iz FBiH su insistirali na
bosanskohercegovačkom identitetu za sve budući da je on nesporan jer smo
rođeni u BiH
164 (SA1, M1): ...mislim da bismo se svi trebali izjašnjavati Bošnjacima jer
živimo na teritoriji Bosne i Hercegovine jer smo rođeni tu i, onaj, bez
obzira koje smo religije, a ne Srbima, Hrvatima i Muslimanima jer to nema
nikakvog smisla, nije logično...
(SA1, M2): ...mislim... da se niko ne bi trebao izjašnjavati kao Bošnjak.
Generalno, Bosanci i Hercegovci, eto, to vam niko ne može osporiti. Tu
živite, tu ste rođeni, tu su vam roditelji živjeli, tu su vam pokopani ljudi,
pre... ne, ne mogu se sad sjetiti riječi... 'ajmo sjetiti se...
(MOD): Preci.
naglašavajući da u RS neko 'diktira' ljudskim umovima kako bi 'nas
podijelio, stvorio i održao granicu u državi'. U jednoj sarajevskoj grupi
diskusija o tome kako je problem u Republici Srpskoj bila je stavljena u prvi
plan i našla se ekstenzivno elaborisana na pet stranica transkripta sa
jednoredim proredom. Moglo bi se zaključiti da građansko-teritorijalni
identitet treba da prethodi etničkom, dok se etnički identitet potpuno potire.
Iako je u među političarima glavnog toka u RS dominantan diskurs
da "RS treba da postoji zauvijek" a "BiH dok mora", a takve izjave čujemo i
od političara, kod većine populacije iz RS kao dijela BiH primijećeno je
izjednačavanje pojmova 'bosansko' i 'bošnjačko', odnosno oba pojma se
izjednačavaju se pojmom 'muslimansko'. Tu možda leži i glavni razlog zbog
kojeg stanovništvo RS ne gleda na BiH kao na nešto svoje, već kao tuđe i
neprijateljsko. Za ispitanice/ispitanike iz RS, ovi pojmovi su okaraktreisani
kao 'nametnuti' i 'zbunjujući'.
(BL2, M1): ...sad da l' oni hoće da uvedu to Bošnjak, kao zvanično za sve, i
to ima isto mišljenje... je l' su Bošnjaci kao to, to su taj vekovima star narod
koji je još iz aa... Bosne kao došao... Pa je to malo nelogično, hoćete
Bosanci, pa hoćete Bošnjaci pa ne znam ni ja kako ćemo se zvati kad smo
izgubljeni. Kažem, bolje da se zovemo 'Europejci' pa...
(BL2, M1): Problem je što su ta taa... ti nazivi već uređeni da se sad
Bošnjak, to je musliman. Znači nije, Bošnjak nije Bosanac, nego Bošnjak
se odmah smatra na, kako se zove, tu versku stranu se uzima...
Ipak, odgovori nisu bili posve rigidni i primijećen je otpor ovako 'skrojenim
pitanjima' koji je formulisan kroz naglašavanje važnosti zajedničke patnje i
krivljenja političara zbog sijanja razdora. Kada govori i o Muslimanima i
Hrvatima i Srbima, ispitanica iz jedne banjalučke grupe koristi inkluzivno
mi, što upućuje na zajedništvo.
(BL2, F1): Ja mislim da smo mi, u suštini, i Muslimani i Hrvati i Srbi, da
smo mi, u suštini, ispaćen narod... U suštini, mislim da smo mi stvarno
napaćen narod i da će trebat' proć' još dosta dosta vremena da se to sve
popravi i da mi, u stvari, budemo jedan zdrav narod.
165 Kad smo ih upitali da li vide mogućnost da za 20, 30, 50 godina stanovnici
ovdje najprije kažu da su 'Bosanci, Bosanci i Hercegovci ili Hercegovci', a
onda 'Srbi ili Hrvati', ponuđen je ambivalentan odgovor kako to 'nije
potrebno'.
(BL2, F1): Pa ne znam, po meni nije, nije ni potrebno. Ako već živite u toj
državi, valjda ste već priznali da živite u toj državi. Vi možete biti Srpkinja
koja živi u Bosni, ili, ne znam, Hrvatica koja živi u Bosni ili Muslimanka
koja, Bošnjakinja, kako god, ovaj, koja živi u Bosni...
Nigdje u diskursu ispitanika/-ca iz RS nismo našli eksplicitno
pozivanje na bosanskohercegovački identitet u građansko-teritorijalnom
smislu, kao što je to bio slučaj među ispitanicima/ispitanicama u FBIH, sa
izuzetkom Zapadnog Mostara. Međutim, entiteti se kritikuju sa dvije prilično
različite pozicije, dok jedni (FBiH) kažu da je 'RS genocidna tvorevina' i
insistiraju na bosanskohercegovačkom zajedništvu na uštrb etničkih
identiteta na osnovu teritorijalno-građanskog modela, drugi (RS) tvrde da
ukidanje entiteta vodi ka bržem ulasku u EU i da predstavlja 'slovo na papiru'
u smislu entitetskog legitimiteta. Upitani da li možemo ili ne možemo biti svi
Bosanci, ispitanice/-ci iz RS su mahom odgovarali negativno, koristeći
temporalno 'ograđivanje' (engl. hedges), poput priloga "u ovom trenutku" ili
"ne sad" ili "možda za 50, 60 godina" pozivajući se na proces 'zalječenja
rana' za koji uvijek treba vremena, ali i aludirajući na nemoguće upotrebom
humora i putem metafore o 'propasti svijeta'. Takođese govorilo o stvarima iz
prošlosti koje se 'ne mogu tek tako izbrisati', ali i da se preko tih stvari
'polako' treba preći.
(BL2, F1): Pa mislim da sad trenutno ne, jer je još uvijek to sve tako
svježe, al', ko zna, za nekad, 50−60 godina kad ljudi shvate, naravno ako
nas ne smakne ovaj smak svijeta što najavljuju 2012. (smijeh) koji bi nas
udružio (smijeh)...
F1: ...kad bi imali neku, neku treću stvar koja bi nas ugrožavala, nas, sve tri
strane... ne bi se svađali, al' sad ovako bez tog smaka svijeta ne vjerujem
(smijeh).
(PAL, F1): Kad bi... recimo, svi političari bili mlađi od trideset godina da bi
situacija bila puno, puno bolja zato što, aa... kod starijih ima toliko mržnje
aa... sačuvane... ja to mogu da vidim po malo i na mojim roditeljima, oni
pokušavaju meni da objasne da ja treba da svakoga gledam na isti način, ali
ne mogu se neke stvari koje su se desile tek tako izbrisati, mislim, toliko
puta sam čula mnogo priča iz rata, aa... mama je pričala, tata... to su neke
stvari koje jednostavno ostanu u sjećanju i koje treba, mislim, polako da
pređemo preko njih.
Kod ispitanica iz Zapadnog Mostara stav je bio da BiH ne može postojati
kao jedinstvena ujedinjena država jer bi to bilo na uštrb etničkog identiteta −
treba poštovati tuđe, ali čuvati svoje.
166 (MO2, F1): Ja mislim da... Bosna i Hercegovina nema šanse da se može
pretvoriti u jednu jedinstvenu državu jer... dva naroda bi morala izgubiti tu
nešto svoje, a nikome ne možemo oduzimati ni vjeru, ni kulturu ništa...
(F2): Ja prva, svoje nikad ništa... ne bih dala, a voljela bih da sam Hrvat
prije nego da sam BiH građanin....
(F1): Mislim da je tu najveći problem u razmišljanjima nekih ljudi,
mentalitetu. Njih treba naučiti da prihvata... da žive sa onima oko njih, a
ne... čisto da se mrze, da imaju predrasude o drugim ljudima. Čisto, oni su
tu... Imamo tri naroda, oni su tu. Svakog poštuj, a čuvaj svoje.
Etnicitet i jezik: narcizam malih razlika
Jedna od najizražajnijih karakteristika kad je u pitanju etnički
identitet među narodima u BiH je jezik. Iako je, na osnovu gramatičke
strukture, dakle, sintakse i većim dijelom morfologije, u pitanju jedan te isti
jezik, u postdejtonskoj BiH postoje snažne tendencije da se ovi jezici
razdvoje, odnosno drugačije imenuju kao da se upravo tim imenovanjem
jezika postiže legitimnost same etničke grupe. Danas se ovi jezici zovu
srpski, hrvatski i bosanski jezik, što odražava potpuno slaganje koncepta
jezika i nacije/etnije. Budući da na svim stranama nema konsenzusa o
bosanskoj naciji, ne može biti ni konsenzusa u vezi sa bosanskim jezikom, te
će tako Srbi i Hrvati reći da govore srpskim, odnosno hrvatskim jezikom,
dok će Bošnjaci reći da govore bosanskim jezikom.
Uprkos činjenici da se u istorijskim dokumentima spominju Srbi,
Muslimani i Hrvati te srpski, bosanski i hrvatski jezik, Kordićeva smatra da
je "anahronistički projektovati na ranije vjekove nacionalne pojmove koji su
se potpuno razvili u samoodređivanju tek od početka 19. vijeka" (Groeschel,
2003: 166) a to potkrepljuje tvrdnjama da se npr. hrvatstvo u Dubrovniku i
Dalmaciji odvijalo tek u 19. vijeku (Kordić, 2010: 263). "Kad se u rijetkim
slučajevima u određenom starom tekstu i naiđe na riječ Hrvati, treba imati na
umu da je do formiranja nacija taj naziv, kao uostalom i naziv Srbi, imao
drugačiji opseg i drugo značenje nego danas (ibid.). Ipak, različite vrste
projektovanja i rekontekstualizacija (Bernstein, 1991) se dešavaju, i to
ponajprije iz ideoloških razloga: ko god tvrdi da je upravo 'njihov' jezik
oduvijek postojao, teži svojevrsnoj kulturnoj dominaciji, a lingvističke
promjene koje se dešavaju imaju tendenciju djelomičnog i simboličkog
povezivanja za patrimoniju predaka koja odgovara corpusu mysticumu
(Fishman, 1980). Proces unifikovanja srpskog i hrvatskog jezika počeo je od
strane njihovih političkih i crkvenih elita, a posebno pod uticajem Jerneja
Kopitara i Vuka Stefanovića Karadžića, već 1850. u Beču, a Novosadski
sporazum, koji su potpisali jugoslovenski lingvisti 1954. godine, rezultirao je
uspostavljanjem srpskohrvatskog kao hibridnog jezika koji je imao svoju
istočnu i zapadnu varijantu. Govornici sva tri jezika danas slažu se da je to
jedan te isti jezik, ali insistiraju da ga zovu različitim imenima.
Dosta se diskutovalo o tome da, pored komunikativnih i
lingvističkih (gramatičkih) kriterijuma, i politički (ustavni) te emocionalni
167 kriterijumi takođe igraju ulogu u definisanju i legitimizovanju naziva nekog
jezika. Zagovarajući teoriju 'jednog jezika', Kordićeva (2010) tvrdi kako se
zamjenjivanje naziva srpskohrvatskog (hrvatskosrpskog) jezika sa nazivima
srpski, hrvatski, ili bosanski ne može opravdati niti sa lingvističke niti sa
sociolingvističke perspektive (Groeschel, 2009: 344). Srpski lingvisti tvrde
da je, uprkos minornoj jezičkoj varijaciji, etnolingvistički i što se tiče
gramatičke strukture, riječ o jednom, policentričnom jeziku, koji je, u stvari,
srpski jezik, iako se njime ne služe samo Srbi, koji nije promijenio svoju
strukturu od kad je prestao da se zove srpskohrvatskim, već je iz svog naziva
samo odbacio 'hrvatski priljepak' u imenu (Kovačević, 2007, 2007a). "U
srpskohrvatskom nikada nije participirao hrvatski jezik, nego je taj naziv
predstavljao samo preimenovani Vukov(ski) srpski književni jezik koji su
prigrlili Hrvati" (Ibid.). Hrvatski lingvisti, s druge strane, insistiraju na tome
da se hrvatski razlikuje od srpskog po svojim leksičkim i ortografskim
normama (Babić, 2007). Bosanski jezik se, na objema ovim stranama,
većinom odbacuje kao politički konstrukt, budući da se lingvistički ne može
utvrditi po čemu je ovo poseban jezik, i srpski, kao i hrvatski lingvisti ga
smatraju kontroverznim (Greenberg, 2004).
Glavne tvrdnje bosanskih lingvista, osim političkih argumenata da
svaki narod ima pravo zvati svoj jezik onako kako želi, a koji su sadržani u
Povelji o bosanskom jeziku iz 2002,45 uključuju dijalektološku i leksičku
varijaciju, kao i emotivni argument da se ne može očekivati od Bosanaca da
svoj jezik zovu imenom naroda čiji su ih ekstremni predstavnici pokušali
istrijebiti, kako navodi Midhat Riđanović,46 jedan od najuticajnijih
bosanskohercegovačkih lingvista. Legitimizacija bosanskog jezika ide
linijom spominjanja jezika u različitim srednjovjekovnim dokumentima i
postojanju bosansko-turskog rječnika Muhmed Uskufija iz 1631. Godine, te
Gramatike bosanskog jezika iz 1890, koju je, za vrijeme Kalajeve uprave,
objavio Frane Vuletić, koji joj se i sam protivio (Greenberg, 2004: 137)47.
Argumenti koji se navode u prilog bosanskom jeziku su pozivanje na istoriju
jer je jezik "postojao ali nije bio poštovan... kao i mnoge druge stvari u vezi
sa Bosancima i Hercegovcima" budući da je u Titovo vrijeme 'sve bilo
nekako zataškavano'.
(MO1, M1): Bosanski jezik je vijekovima postojao. Bosanski jezik nije
nanovo izmišljen i nije... nema samo deset godina... postojao bi ko' ovaj,
samo što nije bio oficijelno, znači predstavljan javnosti.
Što se tiče strukture, u pitanju je policentrični jezik čija standardna
forma postoji, manje-više, od 1850. Godine, ali čija su funkcija i govornikov
45
http://personal.inet.fi/cool/blt/P%20%20O%20%20V%20%20E%20%20L%20%20
J%20%20A.pdf
46
M. Riđanović, „Holivudska starleta ili lingvistica“, SAN, 25-26 October 2010.
47
Tokom austrougarske vladavine, Benjamin Kalaj je uveo politiku bošnjaštva u
namjeri da se konfrontira srpskom nacionalizmu i promovisao je bosanski jezik kako
bi se uspostavio bosanski identitet.
168 emocionalni odnos često kontekstualno zavisni. Međutim, pored
lingvističko-naučnih kriterijuma i politički kriterijumi su veoma bitni jer
'jezik je dijalekt sa vojskom i mornaricom' i svaka jezička politika odražava
onu nacionalnu48 (Baotić u Pirolić, 2010). Iako postoje jezici bez nacije
(latinski, starogrčki, esperanto...), i nacije bez jezika (SAD, Australija,
Brazil, Argentina...), jezici u BiH su jedan od ključnih faktora u izvođenju
etniciteta i mobilizaciji etničkih razlika.
Među učesnicima, identifikovali smo dvije osnovne legitimizacijske
strategije i obje su evocirale paternalizam, prisvajanje i kolonizaciju te se
pozivale na topose istorije i tradicije. Prva je da je
a. "sve to hrvatski" ili "srpski" jezik zbog istorijskih dokaza i
standardizovanog jezika koji je postojao prije rata u BiH, i druga, da
je
b. "sve to bosanski jezik" i da bi svi trebalo da govorimo bosanskim
jezikom budući da živimo na teritoriji BiH.
Postojala je i treća opcija, da se jezik zove BHS, prema abecednom nizu
(bosanski/hrvatski/srpski jezik) i to smo čuli od tuzlanskih ispitanika/-ca. I
Srbi i Hrvati se osjećaju dovoljno sigurno kad je u pitanju njihov etnički
status ili nacionalnost: predstavljaju dva od tri konstitutivna naroda u BiH i
nisu etničke manjine, oni za sebe kažu da govore srpskim odnosno hrvatskim
jezikom. Reći da neko govori drugim jezikom u svojoj sredini smatra se
izdajom.
(MO2, F1): Da mi sad kažemo 'ja govorim srpskim', to bi odma' bila neka
izdaja
(F2): ...svog naroda.
(F1): da, to... tako da to... ne mogu. Svak' govori svojim.
Ispitanici/-ce koji se zalažu za bosanski jezik uglavnom insistiraju na
političkim razlozima i ove tvrdnje slijede teritorijalnu legitimizaciju, dajući
hortativno da "treba da govorimo bosanskim jer živimo u BiH".
(TZ, M1): Znači da li si ti iz Trebinja ili gore iz Orašja, znači ti si u okviru
Bosne i Hercegovine, znači na papiru si, na papiru je Bosna i Hercegovina i
treba da se, znači, jezik zove bosanski jezik.
(TZ, F1): Mislim, dok se kod nas ne postavi pitanje to kako želimo da nam se
zove jezik, ja mislim da se mi svi u potpunosti ćemo se složiti da je to jedan jezik
i da je bosanski dok ne dođe do ovih političkih rasprava, i da će, rijetko se može
čuti među mladima da mi ovakve stvari razgovaramo... Ja bar, što god imam
društva ja nikad nisam čula da se neko protivi da mu se jezik zove bosanski, da
je on u BiH rođen, da je državljanin BiH...
(TZ, M2): Ja mislim kad bi sad pričali hrvatski, srpski i bosanski i bošnjački
dobro bismo se razumjeli, ne bi bilo nikakvih problema. Jer jednostavno
48
Josip Baotić u intervjuu sa Ljiljanom Pirolić, 'Jezik/-ci u BiH,' Magazin Plus, May
2010. http://www.magazinplus.eu/index.php/kultura/1459-jezikci-u-bih
169 godinama smo živjeli zajedno i jednostavno smo primili te riječi od Bošnjaka,
od Hrvata, od Srba i mislim da bi najnormalnije bilo da se zove bosanski jezik
jer ipak živimo u Bosni i osjećamo se kao Bosanci.
(TZ, M3): Mislim da mi trebamo da se dogovorimo da govorimo jednim jezikom
kao Bosni, Bosanci, kao Bosna i Hercegovina.
Pored deontičkih modaliteta da bi trebalo svi da govorimo bosanskim jer
živimo na teritoriji BiH, jedan ispitanik je smatrao kako ovaj jezik trba
nametnuti drugima, ali je fluidnost i ovog stava bila ublažena iskazom,
nakon ekspozea praćenog brojnjim oklijevanjem i ograđivanjima, kako ovo
'apsolutno nemoguće iz razloga što BiH... jedino može da funkcioniše kao
švicarsko uređenje'.
(MO1, M1): Možda bi bila najbolja opcija da bude jedan oficijelni jezik u
BiH... i da... ljudi koji žele da žive u toj državi, znači, i ostanu na tom
teritiriju, koji ne žele da uče bosanski jezik, možda i... ali opet, sad to
nekako, u ovom trenutku, a, stanje kakvo jest, zvuči grubo prema tim
ljudima, prema pravoslavcima i prema katolicima, koji možda ne žele da
uče taj jezik. Ali, mislim da treba nekad više, ono, lupit šakom od sto i
presjeć te neke sve... to što se popušta pojed... i takve neke, udovoljava
nekim zahtjevima, svim tim ljudima, jednostavno više stvorit jednu državu
koja normalno funkcioniše, al opet kažem da je to, aa, mislim da je to
nemoguće...
U ovom paragrafu rekontekstualizovano je normalno funkcionisanje
države BiH, što prema stavu ‘trenutno nije slučaj', sa uspostavljanjem jednog
službenog jezika u BiH. Iako se dopušta da pravoslavci i katolici koji žele da
žive u BiH 'možda ne žele da uče taj jezik', što opet presuponira da ga oni ne
znaju i trebaju da ga uče, interesantna je metafora 'lupanja šakom od sto' i
prekida 'popuštanja' i 'udovoljavanjima nekim zahtjevima', vjerovatno ovih
istih stanovnika. Nije jasno ko treba da 'lupi šakom' niti da li ovo znači
prisilu i kakvu, međutim, iako gotovo čitav paragraf sugeriše jedan jezik u
jednoj državi, na kraju ispitanik ipak shvata/govori da je ovako nešto
nemoguće i navodi primjer Švicarske sa četiri, doduše veoma različita,
službena jezika.
Imena jezika se razlikuju u odnosu na to u koju školu u BiH su
učesnice/-ci pohađali, a znamo primjere i sa tzv. podijeljenim školama
(Turjačanin, 2009), međutim, ispitanice/-ci su o jezicima razgovarali
isključivo s obzirom na njihove leksičke razlike. Studentkinja iz Tuzle je
tako rekla da je "učila bosanski u osnovnoj školi", a "hrvatski u srednjoj" i da
ona "ne priča čisto bosanski" budući da ne koristi "sve bosanske riječi", da ne
govori "čisto hrvatski jer ne koristi sve hrvatske riječi" kao i da "povremeno
koristi neke srpske riječi" te da je jezik kojim ona govori "mješavina".
Takođe je bilo nesigurnosti oko toga da li Srbi u RS govore ekavicom, što se
smatra minornim jezičkim markerom razlike između jezika koji se govori u
Bosni i Srbiji, a ekavica je poistovijećena sa jezikom Srba u Srbiji. Opet,
170 deontički modaliteti u smislu hortativnih diskursa dati su po principu
teritorijalnog argumenta.
(TZ, M1): u Federaciji mediji govore jednim jezikom, u RS znači govore
ekavicom, u Federaciji ijekavicom, dole u Hercegovini možda ikavicom, ne
znam sad tačno... mislim da su mediji trebali da uvedu, znači, kroz štampu,
da se oni ujedine i da se dogovore oko jednog jezika. Neka Hrvati u
Hrvatskoj govore jednim jezikom, neka Srbi u Srbiji znači govore ekavicom,
kako god žele, ali...
(TZ, F1): Na primjer, imaš muslimane koji žive u Srbiji, neće ti oni pričati
na ijekavskom, on priča ekavski kako se govori tu... I u Republici Srpskoj
rijetko ko govori ekavski, svi govore ijekavski.
Politički korektan argument kako je "najpametnije da imamo bosanskohrvatsko-srpski jezik" jer on "nikog ne vrijeđa". O hercegovačkom jeziku
nije bilo pomena.
Završna razmatranja
Ovo poglavlje ocrtava neke glavne trendove kad je u pitanju
diskursivno konstruisanje prostora/države BiH, odnosa prema istoriji, ratu,
mržnji, međunarodnoj zajednici, entitetima i etničkom odnosno državnom
identitetu.
BiH je izuzetno negativno konotirana, mržnja postoji, ali je i
konstruisana − iako postoje razlike, mladi u BiH ne vide ih kao nešto
negativno. Argumenti o ratu idu linijom građanski rat/ agresija ali su dosta
fluidni − najviše se ne zna o onom 'Drugom'. Pitanje određenja rata u BiH
kao agresije, iako suviše pojednostvljeno, veoma je pogodno za fokus grupe
kako zbog svoje provokativnosti tako i zbog interpeliranja čitavih nizova
asocijacija i argumentacija koje nedvojbeno utiču na grupisanje nas i njih. U
sveopštoj polarizovanosti istina, te kroz konstantno politizovanje javne sfere,
a posebno medija i obrazovanja, ovo je ideološki veoma šaržirano pitanje i
vodi u ideološki ćorsokak kolektivizacije i isključivosti, gdje nijedna strana
nije spremna da prizna da je žrtava bilo i na drugoj strani, a ovakve diskurse
već dvadeset godina potenciraju i lokalni političari, budući da im stanje
podijeljenosti itekako odgovara. Ipak, stavovi mladih ljudi o ovom
istraživanju koji nedvosmisleno pokazuju da su socijalizovani u etnički
osviještenom ambijentu, ipak upućuju i na to da oni rat vide kao složen i
svjesni su da je bilo zločina svih na svim stranama, što može biti dobra
pretpostavka dijeljenog zajedničkog iskustva u poslijeratnom periodu.
Iako entiteti koče BiH, prema mnogima, još nije vrijeme za njihovo
ukidanje, dok je za veliki broj, s druge strane, jedinstvena BiH bez entiteta
najprihvatljivija opcija. Međutim, transformativne strategije naših
ispitanika/-ca upućuju na to da, ako je dobro i mir, onda mogu i entiteti,
međutim, i da entiteti nisu potrebni ako država nije u stanju da obezbijedi
171 prosperitet. Iako postoji zajedništvo oličeno u tvrdnjama da smo jedan narod
koji govori jednim jezikom, veoma je važno koji smo to narod, tj. kako se
zovemo. Važne su i specijalne veze sa maticama, međutim, ispitanicima je
jasno da su te veze više simboličke i da su mentaliteti veoma različiti.
Takođe, mladi u BiH nemaju načina da saznaju o tome šta se
dešavalo proteklih dvadeset godina niti se, u skladu s tim, mogu informisano
odrediti − u ovome se najviše očituje nedostatak javne sfere i odgovornosti
da se sazna više o ratovima devedesetih kako bi se izbjegle kolektivna
krivnja i perpetuirala mržnja. Zajedništvo svih stradalih, koje bi moglo
postati narativom na kojem bi se gradila mirna budućnost, izgleda da u ovom
momentu nije profitabilno, a ni poželjno. Ipak, zajedničko saznavanje o tome
šta se dešavalo, prihvatanje toga i želja da se krene dalje nužni su za trajan
mir u BiH. Ako se prisjetimo socijalističke prošlosti i zajedništva koje je
pedesetak godina funkcionisalo na ovim prostorima, upravo je zajednička
borba protiv fašističkog okupatora bila ta koja je, možda jače negoli ikad
ranije, uspjela mobilisati zajedništvo i solidarnost na ovim prostorima. U
institucionalno i ideološki raspolućenoj BiH, sa obaveznim religijskim
obrazovanjem koje mlade naraštaje svakodnevno podsjeća na međusobne
razlike, pitanje je od čega mladi uopšte mogu tkati tkanje nove zajedničke
stvari, međutim, ostaje nada da im krv i tlo u globalnom selu možda neće biti
toliko važni.
Reference
Babić, S. (2007). Unitaristi u ofenzivi. Fokus. Zagreb, 27. 4. 2007: internet
izdanje. Pristupljeno 20.4.2011.
Benhabib, S. (ed.) (1996). Democracy and Difference. Princeton, NY:
Princeton University Press.
Bernstein, B (1990). The Structuring of Pedagogic Discourse. London:
Routledge.
Fairclough, N. (2003). Analysing Discourse: Textual Analysis for Social
Research. London and New York: Routledge.
Fishman, J. (1980). Social theory and ethnography. In P. Sugar (ed.) Ethnic
Diversity and Conflict in Eastern Europe, 84−97. Santa Barbara:
ABC Clio.
Greenberg, R.D. (2004). Language and Identity in the Balkans. SerboCroatian and its Disintegration. Oxford: Oxford University Press.
Groeschel, B. (2009). Das Serbocroatische zwischen Linguistik und Politik.
Mit einer Bibliographie zum Postjugoslavischen Sprachenstreit.
Muenchen.
Kordić, S. (2010). Jezik i nacionalizam. Zagreb: Durieux.
Kovačević, M. (2007). Književni jezik u Crnoj Gori između lingvističkih i
političkih kriterijuma. Jezička situacija u Crnoj Gori – norma i
standardizacija. Podgorica: CANU.
Kovačević, M. (2007a). Srpski jezik i njegove varijante. Srpsko pitanje i
srbistika, vanredni broj, Bačka Palanka – Valjevo. p. 255−262.
172 Hoey, M. (2001) Textual Interaction. London: Routledge.
Pirolić, Lj. (2010) Jezik/ci u BiH [Ljiljana Pirolić u intervjuu sa Josipom
Baotićem]. Magazin Plus.
http://www.magazinplus.eu/index.php/kultura/1459-jezikci-u-bih-.
Prisupljeno 20. 5.2011.
Riđanović, M. (2010). Holivudska starleta ili lingvistica? Sarajevo: SAN,
25−26 October 2010.
Turjačanin, V., Kolenović-Đapo, J., Čehajić-Clancy, S., Poljac, E., Kordić,
M. and Alić, M. (2009). Podijeljene škole u Bosni i Hercegovini.
Sarajevo: UNICEF BiH.
Van Dijk, T. (1993). Elite Discourse and Racism. London, New Delhi,
Newbury park: Sage.
Wodak, R., De Cillia, R., Reisigl, M. and Liebhart, K. (2009). The
Discursive Construction of National Identity (2nd revised edition).
Edinburgh: EUP.
173 Govori u zagradama: diskursi o nama, nekad i sad
Maja Mandić
Uvod
Glavno pitanje koje nas je zanimalo – kako mladi u Bosni i
Hercegovini konstruišu diskurse o svojim nacionalnim, tj. etničkim
identitetima – postavljeno je kroz niz potpitanja kojima smo vodili diskusiju
u fokus grupama. Kako smo fokus grupe posmatrali kao vrstu polujavnog
diskursa (Wodak et al., 2009), smatrali smo da su diskursi dobijeni na taj
način najbliži privatnom diskursu, koji nas je prvenstveno interesovao.
Ovakve grupe omogućavaju stvaranje diskursa koji, iako još uvijek
kontrolisani i usmjeravani pitanjima moderatora, najsličniji su spontanim
49
diskursima dobijenim u neformalnim (tj. privatnim) situacijama.
Istraživačka grupa uključena u ovo istraživanje već je analizirala diskurse
okupljene u jedinstven korpus u fokus grupama (Majstorović & Mandić,
2007) i tom prilikom prikupila mnoštvo podataka koji se ne bi mogli dobiti
drugim putem. Otud i odluka da na isti način dođemo do podataka o
načinima na koje mladi konstruišu svoje nacionalne i etničke identitete.
Budući da se prethodno poglavlje bavi odgovorima na jasno
postavljena pitanja o narodima BiH, organizaciji BiH, jeziku kojim ispitanici
govore i sl., u ovom poglavlju analizirani su diskursi o temama o kojima nije
postavljeno eksplicitno pitanje, a ipak su se ponavljali i obuhvatili značajan
dio vremena svake grupe. Ovi dijelovi diskursa su najprije analizirani u
svakoj grupi, nakon čega smo naročitu pažnju obratili na mjesta
razmimoilaženja o tim temama u svim grupama. Kao što će pokazati analiza,
uočili smo dvije takve velike teme: jednu koja govori o građanima BiH i
samoj državi kao pasivnim društvenim akterima (Van Leeuwen, 1996), i
drugu, koja se odnosi na bosanskohercegovačko društvo kao dio društva
SFRJ, dakle, period prije rata u BiH. Iako na prvi pogled nepovezani,
diskursi o ove dvije teme govore o našem društvu u dva perioda, prije i
poslije rata u BiH, prelomne tačke u životu svih njenih građana.
Koliko možemo sami?
Veoma važno pitanje koje nije eksplicitno postavljeno, nego ga
postavljaju sami učesnici fokus grupa je ono o agentnosti, tj. ko ima
mogućnost da mijenja postojeće stanje u bosanskohercegovačkom društvu.
Pitanje izražavanja agentnosti je izuzetno važno u kritičkoj analizi diskursa
(CDA), jer oslikava pozicije koje društveni akteri zauzimaju (ko/šta je na
mjestu subjekta i objekta u rečenici, izostavljanje subjekta, bezlične jezičke
49
O fokus grupama vidjeti npr. Litosseliti, 2003, 2010.
174 strukture, upotreba aktivnih i pasivnih rečenica i sl.) (Fairclough 2001,
2003). U našim primjerima, agentnost se uglavnom može pratiti preko aktera
koji zauzimaju mjesta subjekta i objekta u rečenicama, kao i upotrebom
leksike koja nedvosmisleno ukazuje na to ko posjeduje moć, a ko ne.
a) "Neko" ima moć
U sljedećem primjeru jasno se uočava na koji način je predstavljen
"narod" a na koji osoba (osobe, institucije ili nešto četvrto) tako neprecizno
nazvana "neko" ko donosi odluke umjesto nas, "malog naroda":
(SA1, F2): Eto, spomenuli smo srps... ovaj, entitet srpski da neko diktira i
njihovim i našim umovima, da nas razdvoji na neki način, da kreira tu
granicu i da ta granica ostane u državi. A još šta bi bilo kad bi se mi
pobunili protiv te granice, kad bi mali narod podigao glas protiv granice
kad (smijeh) oni našim umovima, ovaj, diktiraju.
Nejasno je ko je "neko" ko diktira našim umovima i kako i zašto smo mi
"mali narod". U ovom primjeru čini se da mali narod ipak ima hipotetičku
mogućnost da djeluje, datu u kondicionalnoj rečenici, iako postavljenu
naspram izjavne rečenice da, iako nejasno formulisani, "oni" vuku sve konce.
Iako se narodu priznaje mogućnost da mijenja situaciju, ipak su
misli okrenute prema nekom lideru, dakle, pojedinačnoj političkoj figuri,
koja bi mogla da ga povede iz krize:
(BL2, F5): Kad nemamo boljih lidera ha. Mislim, kad se pojavi neko
odgovoran, s vizijom, koji će voditi zemlju ne u svoju korist nego raditi za
kolektivne interese. A danas mladi ovaj, kao što je kolega rekao ovaj il'
neko drugi ne vide viziju, ne vide perspektivu u ovom svijetu. I svi
razmišljaju više kako da odu odavde.
(MO2, F3): Možda bi te na... neki... aa, nadređene ljude koji vodi ovu
državu, nazovimo državu, da narod izabere odgovarajuće ljude koji će
motivirati, iako, mislim, čitav narod sudjeluje u promjenama, opet ako je
neko motivirajući i, zato, aa... ne omalovažavanje, onda bi bilo puno lakše.
Nekoliko presupozicija može da se pročita iz ovih primjera: potrebni su nam
lideri; ljudi koji danas vode zemlju ne rade za zajedničke interese, nego za
sopstvene; oni ne motivišu "narod". Dakle, naši ispitanici svu agentnost
pripisuju nekom lideru (ili liderima) koji bi trebalo da povede građane u
bolju budućnost. Iako se priznaju principi demokratskog organizovanja vlasti
i uloga građana u mogućim promjenama, nada se polaže u nekoga ko tek
treba da dođe, jer se kod političara koji su danas na sceni ne vidi volja da
rade za dobrobit cijele zajednice.
175 b) Stranci
Pitanje agentnosti se proširuje i na ulogu međunarodne zajednice u
BiH. Ulogu najmoćnijih zemalja svijeta u raspadu SFRJ, ratu u BiH, a
naročito poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma svakako bi trebalo
istražiti iz različitih perspektiva, ali je činjenica da se često jednostavno
konstatuje da su centri odlučivanja o organizaciji i funkcionisanju Bosne i
Hercegovine zapravo izvan same države i da malo toga zavisi o domaćim
političkim strukturama (svakako, još manje o samim građanima).
(MO2, MOD: (…) A šta mislite kako bi se mogao popraviti položaj Hrvata
u BiH? Sa ne... da ne bude tog straha. Očito je to strah jedan prisutan.
(F3): Pričali su o pripajanju Hercegovine Hrvatskoj, a da Bosna ostane
samostalna. (MOD: Mhm.) Ostane, zapravo... ali to je veliki rizik, jer može
se dogoditi da se Bosna osamostali, da Hrvatska ne bude htjela priznati
Hercegovinu i onda će ti Hrvati u Bosni i Hercegovini tek tada biti u
velikim problemima.
(F7): Mislim da se to ne može dogoditi, jer to je onda s... stvara
muslimanska… (Ivana: A to joj tek baš godi… da…)... država u srcu
Evrope. Tako se... tako neko mišljenje da je to... neće Evropa dozvoliti.
(PAL, F3): Ja se bojim da tu konce povlače neke (nejasno), ljudi sa strane,
znači tipa Amerika ili nešto drugo, tako da se u suštini niko od nas tu ništa
ne pita, i pre ili kasnije ćemo svi morati da slušamo šta nam oni kažu,
mislim verujem da se neće pružiti uopšte prilika bilo kome od nas malih,
običnih ljudi da kaže zaista šta misli jer, mislim, prozor u svet ima jedan
posto stanovništva ukupne BiH (...)
(PAL, F8): (...) Znači, ne moramo da se ograničimo samo na ovaj, NATO
je bombardovao Srbiju, mislim. I uvek će biti neko kriv sa ovih prostora, a
oni malo moćniji nikad neće biti krivi.
(SA2, M3): Mislim da su državno uređenje Bosne i Hercegovine
privremeno uređenje zato što je posljedica rata. Svaka granična...
razgraničenje posljedica je sukoba tako da oni ne mogu imati duže trajanje,
a mi se nalazimo u svjetskom vrtlogu tako da nam stranci diktiraju i našu
granicu i njima ako bude...njima ako bude velika potreba da mijenjaju, oni
će to vrlo lako izmijeniti.
(M4): Hoće. Oni sad... Sve što im treba, samo ako im bilo šta treba, samo
jedan potez i mogu da urade ovdje šta god žele. Znači, bitno je da budemo
malo mi neovisni o njima.
(F1): Potrebno je to i potrebno je da se ujedini država kao država, ne da
bude podijeljena jer šta će opet biti kad dođu stranci. Recimo, primjer, kad
uđemo u Evropsku uniju... šta će tek onda biti.
Iako se o stranim akterima u BiH često govori sa negodovanjem, pa se u
zadnjem primjeru čak poziva na nezavisnost od njih, ponekad se čini kako
samo neko ko ne dolazi iz BiH može razriješiti njene probleme. O
"strancima" se, dakle, često govori kada se pokušava naći izlaz iz
176 komplikovane političke situacije, što se može tumačiti nedostatkom
povjerenja u domaće snage da riješe mnogobrojne probleme
bosanskohercegovačke svakodnevice. Ovakvi diskursi ne iznenađuju,
naprotiv, često se mogu čuti od građana BiH, koji ni nakon 16 godina od
potpisivanja Dejtonskog sporazuma ne vide rješenje koje bi dovelo do
stabilnijeg društva, niti ko su društveni akteri koji bi ga mogli ponuditi. O
"strancima" se govori kao o "moćnijima", oni "diktiraju" ono što im
odgovara, oni nama "dozvoljavaju" nešto (ili ne) i "povlače sve konce", a mi
"slušamo", "nas niko ništa ne pita", mi smo "u svjetskom vrtlogu". Ove
sintagme, manje ili više metaforične, veoma jasno crtaju sliku onih koji
imaju moć ("stranci") i nas koji nemamo nikakvu moć da djelujemo.
Zašto bi neko "sa strane" mogao bolje da vodi (a vidi se u gornjim
primjerima da se traži neki lider) BiH, otkud takav stav kod naših ispitanika?
Sljedeća dva primjera možda daju odgovor na ovo pitanje:
(MO1, M2): Mislim da bi bilo najbolje da postoji da imamo jednog
predsjednika, a da imamo kao tri predsjedništva koja upravljaju tim
entitetima, ali da opet onaj koji je glavni na vlasti i po mogućnosti da bude
Židov... (smijeh)... da ne bi slučajno se desilo da naginje nekom entitetu,
ovaj, ili da bude totalno neutralan neki čovjek. Najbolje bi bilo dovesti
nekog čovjeka iz Evrope, iz neke Francuske, iz Italije, da on bude
predsjednik. I primjer...
(F1) (upada): Mi imamo, jednostavno dovoljno dobrih, kvalitetnih,
obrazovanih ljudi. Ne trebaju nam stranci.
(M2): Pa znam da imamo, ali... u slučaju, opet svaki taj čovjek koji je iz
Bosne ima vjerovatno svoje vjersko opredjeljenje. Upravi iz tog razloga
govorim, ovo je bila mala šala, naravno, da ne bi slučajno se desilo da
jedan musliman, jedan katolik ili jedan Srbin na čelu te države, pa da ne bi
naginj’o ka nekom entitetu. Ali, kažem, mislim da bi bilo najbolje da se
oforme ta tri dijela i da ta tri dijela upravljaju zasebno.
(M1): Al’ zato tu trebamo, znači, dovesti na to mjesto, aa, ljude ili čovjeka,
koji su svjesni vrijednosti mira i blagostanja, istinskih principa
demokracije, aaa, da bi poveli Bosnu i Hercegovini ka boljoj budućnosti.
(TUZ, F2): (...) Jer svaki dan moj mozak se puni, puni tim negativnom
nekom energijom, ja samo počnem da razmišljam, bože dragi, ovde, ovde
mora doć' do sukoba ili da dođe neko i da kaže stanite ljudi što dosad nije
urađeno, mislim bilo je puno pokušaja, stanite, ne možete više ovako. Da
nam neko za nas, ako mi ne znamo to uraditi, da uredi državu da se, ne
znam, na pozicije te stave mladi ljudi.
Zahtjev za nekim iz inostranstva se, s jedne strane, objašnjava činjenicom da
mi sami ne znamo urediti državu, a s druge potrebom za neutralnošću, koju
nijedan domaći akter ne može da garantuje, jer neminovno "naginje nekom
entitetu" (osim ako ne spada u tzv. "ostale"). Čini se, dakle, da problem nije
čak ni u državnoj organizaciji, nego u činjenici da ne postoji jedinstvena
"krovna" državna struktura koja bi osiguravala nepristrasnost.
177 Ovaj "neko sa strane" nije spomenut samo kao "spasitelj", nego i
kao uzrok rata u BiH. Kada smo jednu grupu (BL2) pitali o prirodi rata u
BiH, u jednom od objašnjenja spomenuta je "četvrta strana":
(BL2, M2): ...uzeo profesorovo mišljenje da je ovaj rat bio nepotreban,
onda drugo on je stvoren da se naša ekonomija jednostavno ne možemo ući
u tranziciju ako imamo jaku ekonomiju. To je po mom mišljenju znači, mi
smo u tom, mi moramo bit na niskom, nižem nivou, bolje je zapadnim
zemljama da mi budemo na nižem nivou, naan, aa gde nam je ekonomija
slaba, gde mi nemamo aaa, gde mi moramo da se na oslanjamo na druge,
da tražimo pomoć drugih. Mnogo je bolje takvu državu kontrolisati, mnogo
je...(prekida)
(MOD): To implicira da nije rat počet ovdje?
(MOD): Ko je počeo rat?
(M2): Paaa, ko je počeo rat, četvrta strana najverovatnije.
(MOD): Četvrta strana, kao što je Amerika.
(M2): Nee, nisam ja tamo da mogu reći, znači niti ja kažem, postojali su
plodni uslovi za ovaj rat, to je definitivno znaš, samo su oni pustili seme da
nikne. (žamor)
(M1): (iz pozadine) Zavadi pa vladaj, zavadi pa vladaj! (komešanje) (...)
(M2): (...) Rat je, aa... mi smo kao sami po sebi u tom trenutku imali tri
nacionalne... aa... ove stranke koje su vodile glavnu politiku, od toga nije
moglo ništa dobro izaći. Naravno, nismo mi stvorili te nacionalne, taj neko
drugi je morao pogurati. Mislim, počelo je slabljenjem ekonomije ali mi
smo imali opet vrlo jaku ekonomiju, u svetu peta je po jačini...
(SA2, MOD): OK. Ovaj, ako biste mogli, recimo, nekom strancu
objašnjavati, recimo, koji ne zna ništa u ovoj državi šta se dešavalo, kako se
dešavalo, nemaju pojma da je bio rat... Kako biste rekli šta se desilo, kakav
je bio rat u Bosni i Hercegovini?
(M3): Građanski sa elementima agresije.
(MOD): Aha. Možete objasniti?
(M3): Pa strane države su imale svoje prste u ovom ratu, međutim,
dokumenti pok... u neku ruku većina dokumenata pokazuje drugačiji
karakter pošto je to... taj...taj će se... al' politika je tu bila... aktivno
učestvovala tako da imamo dokumente koji pokazuju da je ovdje bio čisto
građanski rat. Odnosno, nemamo dokumente koji će nam, čisto, ukazati da
su bili... da je bila agresija.
(M3): Pa ja sam imao priliku da objašnjavam, znači, ljudima koji nisu
odavde i, iskreno, morao sam ponovo da krenem, ovaj, od toga, znači... od
raspada Jugoslavije. Mislim da je to pravi uzrok ovoga rata, sve ostalo,
ovaj...
(M1): Šta raspad?
(M3): Molim?
(M1): Šta je uzrok raspada?
(M3): Pa uzrok je raspad... raspada... Uzrok raspada je upravo, znači,
Jugoslavija koja je smetala, koja je bila granica između i...ovaj, istoka i
zapada, bolje rečeno, ovaj, Rusije i Amerike. Neko prepucavanje i mislim
da je bilo najpogodnije tlo da se, ovaj...
(MOD): Onda je Bosna neka vrsta kolateralne štete.
178 (M3): Da... da. Mislim da je Bosna jedino što je ostalo od Jugoslavije,
normalno ostalo...
(M1): To je rat isključivo vođen sa strane... (nejasno)... (Pričaju u glas)
Zbog tuđih, jeste, interesa...
(M1): To je ukupna agresija (drugi se ubacuje: Na Zapadu, ja mislim)... Pa
dobro nećemo...
(M1): Međutim, imamo jasne ove... Kad govorimo nekome sa strane i sva
medijska slika koja je tad išla u svijet je govorila jednu stvar, znači, s
početka rata smo jasno vidjeli uniforme i obilježja Jugoslovenske narodne
armije na svim snimcima (nejasno) znači, se povlačila. Jedno je presuda
suda, istoričar je tu da sumnja, a ne da vjeruje, a drugo su izjave političara
izvan Bosne i Hercegovine koji su, mislim, smiješno je reći da nisu aktivno
učestvovali u kreiranju događaja u Bosni i Hercegovini.
(M4): ...samo sam htio da kažem da su ovdje bile tenzije tih 90-ih godina,
ali da su uzrok... čitav rat i sve što se dogodilo ovdje neko sa strane, ili više
strana, mislim direktno na zapadu.
(MOD): Da.
(M4): To ću uvijek misliti. Mi smo male lutkice koje su ovdje igrale za njih
i kojima su se oni smijali, to je ono što su htjeli oni da urade i dobili su, a
mi smo pali na tu foru i to je to.
(M3): Da, i sad evo možemo... imamo veliki primjer, znači, Amerika, ovaj,
kako se zove, protiv Irana, Iraka i tako drugih stvari... svaka zemlja koja se
razvije ekonomski, znači, oni... oni jednostavno žele da je rastave
(nejasno). Isto tako rade sad sa Kinom.
(M1): Stvar je u tome što je... što je Jugoslavija nekad bila subjekt u
svjetskoj politici, a ove sad države su objekt. To je... One ne igraju nikakvu
ulogu, a Jugoslavija je bila neka... na meti istoka i zapada i vrlo često je
služila za prevaru.
(M3): A i jedina komunistička zemlja u Evropi.
U prethodna dva (duža) primjera, odgovarajući na pitanje o karakteru rata u
BiH, naši ispitanici objašnjenje stavljaju u kontekst odnosa međunarodne
zajednice prema Jugoslaviji. Ovakvo viđenje uzroka rata u BiH nije rijetko
među građanima u BiH i okolnim zemljama, gdje se osnovni razlozi nalaze u
namjeri zapadnih zemalja da oslabe Jugoslaviju i na taj način stvore teritoriju
koju je lakše kontrolisati. Ne razjašnjava se, međutim, koje su to zemlje sa
ovakvim interesima, iako se spominje ekonomska korist koju bi one mogle
ostvariti, kao i politički razlozi takvog djelovanja (tj. Jugoslavija kao granica
između Istoka i Zapada). Konkretnog imenovanja nema; upotrebljavaju se
prilično neodređene imeničke sintagme poput "zapadne zemlje", "četvrta
strana", "oni" i "neko drugi" (BL2), odnosno "strane države", "neko sa
strane, ili više strana… na Zapadu" i, opet, "oni" (SA2). Nasuprot ovom
ovom neprecizno formulisanom, ali moćnom akteru stojimo mi, čija nemoć
je oličena u metafori "male lutkice koje su ovdje igrale za njih i kojima su se
oni smijali". Diskursi ove vrste idu u prilog tumačenju da stanovnici BiH
nemaju odgovornost za rat ili je ta odgovornost zanemarljiva u odnosu na
"velike" zemlje i njihove interese u svijetu.
Naravno, postoje i drugačija mišljenja, u kojima se kao jedini krivci
za burnu bosanskohercegovačku istoriju označavaju upravo njeni stanovnici:
179 (BL2, F4): Ja mislim da mi trebamo, mislim mi, svi, sva tri naroda u Bosni
i Hercegovini da trebamo biti sretni uopšte da imamo državu. Jer ako ćemo
se vratiti vijekovima znamo svi šta je, mislim čitali smo šta je bilo i do, ako
se ne uspijemo dogovoriti i naći neki univerzalni, je l', mislim da nas čeka
još gore. I mislim da je problem sa ova tri naroda u suštini stalno kritika
nečega, oprečnosti nečemu, aa... krivac je ovaj, krivac je onaj, jednostavno
nećemo da prihvatimo svoju sopstvenu krivicu i sad kao Evropska unija, to
su sve plaćenici, nevladine organizacije drr. Mislim da je to u suštini
površno jer i aa... možda odvajanje čak Republike Srpske od Bosne i
Hercegovine bila propast jer Republici Srpskoj isto aa budućnost dok je u
Bosni i Hercegovini, odnosno u Bosni i Hercegovini možemo ući u
Evropsku uniju, dok kao odvojena... faktički Bosna i Hercegovina je ništa,
još kad bi se to ništa odvajalo na još manje ništa, mislim da budućnost je
još gora od ove sada.
Ovdje se mogući izlaz iz loše političke situacije u BiH vidi u dogovoru
domaćih snaga, preciznije naroda, što ukazuje na to da nema preispitivanja
osnova političkog uređenja BiH (tri konstitutivna naroda), već se ono shvata
kao zadano i nepromjenljivo.
Kao što se moglo vidjeti iz prethodnih primjera, odnos mladih
prema "strancima" je, zapravo, dvosmislen – s jedne strane, oni se
označavaju kao jedinstveni faktor koji povlači sve konce i odlučuje o ratu,
miru i funkcionisanju BiH, te je kao takav nepoželjan i trebalo bi ga se
osloboditi, a s druge, upravo od njih se očekuje pomoć kako bi država izašla
iz teške situacije jer izgleda da domaći faktori nisu sposobni (ili voljni) da to
učine. Kada se govori o "strancima", lako se uočava nemogućnost
formulisanja o kome se tačno govori, pa se najčešće upotrebljavaju sintagme
stranci, međunarodna zajednica, četvrta strana i sl. Diskursi naših ispitanika
o ovom pitanju, dakle, ostaju na nivou pretpostavki i dnevnopolitičkih
informacija, međutim, u pozivima na prestanak oslanjanja na međunarodnu
zajednicu možda leži početak artikulisanja sopstvene agentnosti koja bi
mogla da dovede i do djelovanja.
c)
Visoki predstavnik
Budući da su učesnici u fokus grupama odrastali u periodu nakon
potpisivanja Dejtonskog sporazuma, razumljivo je i njihovo spominjanje
Kancelarije visokog predstavnika u BiH (OHR), kao najeksponiranijeg
predstavnika međunarodne zajednice u BiH, koji je u poslijeratnom periodu
imao i velika ovlaštenja u donošenju odluka u i o funkcionisanju Bosne i
Hercegovine (vidi Majstorović, 2007). OHR se u jednoj od grupa predstavlja
kao apsolutistički vladar (poređenje sa Lujem XIV), koji svojim odlukama
zapravo osporava nezavisnost i legitimnost domaćih vlasti, a one su izabrane
prema demokratskim principima:
180 (BL2, M2): Takođe, veliki problem je i OHR sa visokim predstavnikom,
koga mnogi smatraju pos..., kao poslednju monarhiju u Evropi koje znači
svaka mu odluka koju donese jedna demokratska vlast se može ukinuti
običnim, običnom odlukom jednog čoveka, koji možda ne shvata tu našu,
možda jeste bolje to njegovo viđenje ali takva odluka mora opet da se
preispita, ne da jedan čovek sam odluči i poništi nešto što je... koje on je
smenio, visoki predstavnici su u zadnjih petnaest godina smenili ne znam
sto i nešto funkcionera što Federacije BiH što Republike Srpske, sve su to
funkcioneri koje smo mi izabrali, narod, ljudi. I kako onda da mi, mislim
ako smo mi izabrali da oni nas predstavljaju a da jedan čovek koji nije
državljanin te države može da smeni našeg, to mi liči jednostavno na neku
monarhiju, na neki totalitarizam, na neku despotiju u tom nekom izgledu.
Mislim šta drugačije reći za čovjeka koji može da menja legalno izabranu
vlast, to nema nikakve logike, barem ne u savremenom društvu.
(M1): Ja bih se nadovezao na to što kolega kaže. Znači, sadašnji i bilo koji
visoki predstavnik koji bude trenutno tu u Bosni i Hercegovini može da se
posluži onom rečenicom Luja XIV − država to sam ja!
(F1): Da.
(MOD): Aha.
(M1): Znači, apsolutistički, koji je iznad zakona, suvereni.
(MOD): Da li to znači da lideri neki u BiH nemaju nimalo moći?
(F3): Naprotiv, svako u svom domenu negdje ima, i svako onda u tom
svom domenu gdje može on tu svoju moć koristi do svojih poslednjih nekih
limita.
(F4): Da, čak i previše.
(M2): Može on, popusti im u znači državnom nivou, ali slobodno idi u
kriminal i radi šta hoćeš.
(F5): Da da da da...
(M2): Vrlo jednostavno, miislim ti kompromisi, mislim to su još gore ide
opet na našu štetu. Imamo kako se zove, ti slušaj kako mi govorimo, mi
ćemo raditi kako je vama dobro, mislim kako oni misle da je nama dobro to
jest kako je njima dobro u stvari, a ti radi šta hoćeš tamo. Uzmi, pljačkaj,
pravi zgrade ruši, radi šta hoćeš. Mislim divlji zapad, trenutno. (smijeh)
(BL2, F4): (...) E sad što se tiče ovaj tog otcjep, otcjepljenja i ulaska u
Evropsku uniju, ja mislim da ti evropski predstavnici nas vide, to jest naše
predstavnike naša tri naroda, da oni moraju jednostavno tu biti jer nas
doživljavaju kao malu djecu, na primjer te predstavnike. Imam osjećaj da
bi se odmah bukvalno pobili kad ne bi bilo tog nekog ko bi to sve
nadgledao. Jednostavno, imam osjećaj da nas doživljavaju kao troje male
dječice koja se igraju i ono, čim okrenu leđa da će se posvađati...
(F3): Ja nekako mislim da ta neka ideja visokog predstavnika je toliko
ugrađena negdje u glavama svih nas da čak i kad bi se, kad bi oni otišli, ne
bismo mi, ne vjerujem da bismo tako lako započeli opet nekakav sukob il'
nešto slično jer je to još uvijek tako negdje tu u podsvijesti pa možda bismo,
ja mislim da bismo mogli funkcionisati. Ja bi' jednostavno voljela vidjeti
kako to izgleda, jesmo li u stanju.
(F4): Ja bih isto voljela da možemo funkcionisati, ali mislim da još nismo
spremni. Al' mislim ja se iskreno nadam, rekla sam da za, ne znam ni ja, za
nekih pedeset, šezdeset godina nadam se da ćemo biti jedna država pa ma,
kako god da se zvali, da ćemo živjeti zajedno.
181 "Apsolutistička vladavina" OHR-a se u ovom primjeru javlja uporedo sa
svojom suprotnošću, "divljim zapadom", s tim što se red koji nalaže
apsolutizam povezuje sa odnosom stranaca prema BiH, a nered "divljeg
zapada" sa ponašanjem i djelovanjem domaćih aktera. Zanimljiv je i ovaj
duhoviti komentar u kome su domaće političke snage predstavljene kao mala
djeca kojima je potreban stalan nadzor, jer bi se u suprotnom odmah
posvađali. Osim što ovakvo poređenje potvrđuje našu pasivnu ulogu u
odnosu na OHR, koji je na poziciji moći, ono ukazuje i na priličnu
mogućnost da se u promišljanju domaćih aktera prisustvo OHR-a toliko
ustalilo da i kada bi zaista otišao iz BiH, postojala bi uvijek svijest o
njegovom uticaju koja bi spriječila da dođe do novih sukoba.
Poziv na samostalno funkcionisanje upućen je i u narednom
primjeru. Ovaj put se mogućnost izlaska iz teške situacije u BiH vidi u malo
konkretnije formulisanom akteru – Evropskoj uniji:
(BL2, M2): (...) Verujem u jednu integrativnu funkciju Evropske unije koja
će sve da integriše u zajedno, onda da ćemo na kraju ta Evropa neka
zajednička, da se tu možda u tom velikoj masi da se i mi kao nešto možda
eto, to je jedino moje mišljenje da, da mora do tog, ta zajednički kojoj svi
težimo, sve jedna država na Balkanu te, teži toj Evropskoj uniji. Onda, da je
bolje po meni bolje bilo da smo devedesete svi zajedno kao ta neka (nešto)
Jugoslavija, opet jako ekonomska Jugoslavija ušla u tu Evropsku uniju,
nego sad kad uznapredujemo, kol'ko god uznapredujemo, uđemo u
Evropsku uniju mi ćemo opet biti unazađeni nego pre u onoj... mi smo u
tom trenutku šta znam peta sila, šesta bili u svetu šta ja znam, posle ovih
najjačih kad staviš, a sad mi ovako pojedinačno kad uđemo sve ćemo to biti
male državice i nek' smo u toj Evropskoj uniji onda se podelili mi onako
kako smo mi hteli, jednostavno kad nemaš granica onda je lako deliti,
mislim možda je ovo nema granica, da to vidi, to je samo psihički, čisto da
čovek kaže e ovo je moje znaš.. . A u Evropi da postojimo mi moramo
jedino da egzistiramo u toj Evropi u kojoj se nalazimo, jedino tako, tu vidim
našu budućnost. Kako ćemo mi ovde mnogo manje bitno nego kako ćemo
se mi, da se mi postavimo za tu Evropu da mi uđemo. Znaš, da se
postavimo...
(F3): Tužno je to što mi uvijek govorimo da mi moramo u Evropu jer mi
smo svakako dio Evrope ((M2): (nejasno). To isto pomalo onako tužna
činjenica.
(M1): Možda, možda prije te Evrope treba malo pustiti Bosnu i
Hercegovinu samu, bez visokog predstavnika (komešanje, odobravanje).
Kako se oni, kako sami da se ponašaju, a tek onda prema Evropi, to je
kasnije drugi problem. Treba prvo osloboditi tih nekih međunarodnih,
mislim tako je konstituisana, dobro to je sad duža priča, ali trebalo bi malo
pustiti da vide kako se, kao neka igra, sad nećemo vam ništa davati,
međunarodna zajednica ništa, e da vidimo kako će te vi sami snaći.
(F3): Da, da, ta tri naroda kako mogu sami bez ikakvih spoljnih uticaja. (svi
uglas, nejasno)
(M2): Ne, ne znam, slobodu tu... mislim da još uvek ne smemo da se
pustimo... (M2: Ne mislim odmah, ne mislim odmah, nego prije Evropske
182 un..., žamor ) da se pustimo sa lanca ovo bi bilo kidanje, jednostavno
pucanje na svim mogućim frontovima, to bi... jel kažem, (Gorana: A ne
znam...) treba taj OHR (M1: nejasno) ali nee, ne to, ne i da pustim verujem
da ne bi ništa, jednostavno ne možemo, ne ne, u ovom trenutku tako neka,
evo sve ni..., tri puta su seli, da su oni seli, da su pričali nor..., da je jedan o
drugom naš, naši najveći funkcioneri da su govorili jedan o drugom, da su
rekli jednu reč u zadnjih deset godina dobro... znači oni fino pričaju, kad je
taj visoki predstavnik onda moraju da ćute, to je tako, kad (nešto nejasno),
moraju da ćute. Ali čim oni odu, ovaj iz Banjaluke viče, onaj iz Sarajeva
viče, onaj iz Mostara il' ne znam odakle, do dovikuju se bukvalno preko.
Priključivanje Evropskoj uniji se u medijima često predstavlja kao cilj prema
kojem treba ići i koji će donijeti razrješenje mnogobrojnih problema
bosanskohercegovačkog društva, budući da ima "integrativnu funkciju".
Međutim, ovoj ideji se suprotstavlja ideja potpune nezavisnosti – prije nego
BiH dostigne taj konačni cilj, ona mora samostalno da funkcioniše,
oslanjajući se na sopstvene snage i ne očekujući pomoć od drugih. Međutim,
čak i kada se govori o samostalnom odlučivanju i djelovanju,
bosanskohercegovačkom društvu se opet pripisuje pasivna uloga, gdje je
međunarodna zajednica ta koja "daje" nešto, a BiH treba sama da "se snađe".
Ova rasprava završava konstatacijom da još uvijek nije vrijeme "da se
pustimo", negirajući time, po ko zna koji put, da društveni akteri iz BiH
imaju bilo kakvu moć donošenja odluka i djelovanja.
Kakva prošlost?
Još jedna tema o kojoj nije postavljeno pitanje, a ipak se spominjala
u svim fokus grupama je zajednička prošlost BiH i drugih zemalja u tzv.
regiji u SFRJ, odnos učesnika prema toj prošlosti i šta ona znači za život u
BiH danas.
Ne čude potpuno oprečni stavovi prema SFRJ, čak i među
učesnicima iste grupe. Budući da naši ispitanici nemaju neposredno iskustvo
života u Jugoslaviji, njihovi stavovi se formiraju na osnovu informacija
njihovih roditelja, prijatelja, medija, literature, muzike, filmova, a sve to
gledano kroz prizmu rata u BiH i različita objašnjenja o njegovim uzrocima.
Jugoslavija je u isto vrijeme i predmet (tuđe) nostalgije i glavni uzrok rata, i
zemlja jednakih prava za sve i društvo bez slobode govora, te se postavlja
pitanje šta i koliko od tih saznanja predstavlja osnovu za formiranje stavova
o funkcionisanju bosanskohercegovačkog društva danas.
a) Zašto je bilo dobro
Analiza dobijenih diskursa pokazuje da, pored pozitivno
konotiranih asocijacija na "bolju prošlost" (koje su rezultat tuđe nostalgije, tj.
roditelja i starije rodbine i poznanika naših ispitanika) (kao npr. (SA1, F1):
(...) Vi da pitate sigurno bi svako, mislim ne svako, ali većina bi bila za to da
183 se ukine (granice, prim. aut.), da opet živimo kao u bivšem režimu svi je..." ili
(SA1, F1): Mogu reći da ljude najviše boli rat, eto, to najviše boli. Ljudi šta
god da kažu da je pozitivno, to je bilo prije rata, eto to."), kao pozitivno se
određuje još i značaj koji je Jugoslavija imala u međunarodnim odnosima:
(MO1, M2): (…) Nažalost, aaa, rat obično donese nekom pobjedu, nekom
gubitak. Nama nije donio niti pobjedu, niti gubitak. Donio nam je,
ustvari… to da su toliki ljudi izginuli, da je cijela država uništena, da smo
svedeni na prosjački štap, da smo danas... da danas spadamo u
najnerazvijenije zemlje, a bili smo kao Jugoslavija bili smo div.
Ovako formulisanoj metafori, koja Jugoslaviju predstavlja kao diva,
suprotstavljen je sasvim suprotan prizor uništene zemlje koja je samo
izgubila raspadom Jugoslavije. Iako ovaj mali monolog izgovara učesnik koji
se sam naziva jugonostalgičarom, ovakav osjećaj vjerovatno dijele mnogi
koji žive u BiH danas. U svakom slučaju, presupozicija je jasna – prije je
bilo bolje.
U prilog tome spominje se i ideja "jugoslovenske nacije", u ovom
slučaju prepoznate kao jedinstveni identitet oslobođen religijskog i drugih
identiteta koji se vide kao uzrok razjedinjavanja naroda. U primjeru koji
slijedi Jugoslavija je predstavljena kao model zajedničkog života, kao
mogućnost jedinstva naroda, koje insistira na jednom, zajedničkom identitetu
potpuno odvojenom od religijskog. Zanimljiva je i konstatacija da su "nas
podijelile neke razmirice", kojom se izbjegava imenovati pravi vršilac radnje
iako se kasnije, još uvijek nedovoljno precizno, spominju političari kao
glavni krivci. Njihov čin (oni su subjekat) i naše trpljenje (mi smo indirektni
objekat) ("oduzeli nama pripadnost" i "dodali nam") jasno ukazuju na to ko
zauzima poziciju moći.
(SA1, F2): Po meni, mi smo jedan narod, kao jedinstven kako smo nekad
bili... ona bivša Jugoslavija, davna vremena, je li tako, ali da su nas
podjelile neke razmirice, prvenstveno oko religije, a tek kasnije etnički...
podjelili neki političari koji žele stvarati svoju državu i oduzeli nama
pripadnost jednoj naciji, odnosno tadašnjoj jugoslovenskoj naciji i dodali
nam nekakve druge pripadnosti, da kažem pripadnosti drugim nacijama.
Tako...
Iako se o "jugoslovenskoj naciji" ovdje govori u pozitivnom svjetlu, u
drugim fokus grupama će se upravo propast ideje jugoslovenstva spominjati
kao jasan pokazatelj da je jedinstvena nacija nemoguća, o čemu će biti
govora kasnije u tekstu.
b) Zašto je bilo loše
O jugoslovenskom društvu se često govori kao o komunizmu (ili
socijalizmu), kao totalitarnom sistemu koji je ograničavao neke slobode. U
tom nedemokratskom režimu, drugi su odlučivali umjesto pojedinaca, pa su
mnogi ostali zarobljeni u okvirima takvog načina razmišljanja:
184 (SA1, F2): Još uvijek smo u tranziciji, znači, još uvijek mnogo ljudi živi u
bivšem režimu, mislim po tim principima iako bismo trebali biti
demokratska država iako se ne predstavljamo demokratskom državom
uopšte tako da mislim da kao država ne postojimo...
(TUZ, M2): Kod nas je problem najveći kad se socijalizam raspao, za
vrijeme socijalizma drugi su razmišljali za ljude i drugi su im određivali
kako će im biti dobro i njima je bilo dobro. Kad se raspao socijalizam ljudi
su ostali bespomoćni u osnovi, i ne znaju šta će za sebe, misle da će im
pripajanje drugoj državi pomoći, a u osnovi što kaže propali bi potpuno.
Već spomenuti protivrječni stavovi o Jugoslaviji otkrivaju se i u dva
osnovna objašnjenja zašto je jugoslovensko društvo bilo loše (u jednoj grupi
čak stoji poređenje sa bosanskohercegovačkim društvom danas u kojem je
prednost na strani BiH): nepostojanje vjerskih/nacionalnih sloboda i
neuspjeli pokušaj stvaranja jugoslovenske nacije.
(MO2, F3): ...na onu prošlu državu o kojoj se stalno priča i onda bi svi
imali jedno, ne bi se... ovaj, vjerska obilježja uopće mogla pokazivati, a to
je glavni problem što ljudi ne poštuju jedni druge na taj način zbog te bivše
države.
(MOD): Šta je za vas ta bivša država? Šta mislite...
(F3): Po priči ili nešto naše?
(MOD): Pa sve.
(F3): Po priči roditelja nešto jako loše...
(MOD): Zbog?
(F3): Zbog uskraćivanja vjerskih...
(F4): Da, ali imalo se para...
(F7): Pa bolji je život bio daleko...
(F6): Bolje, bolje...
(F3): Samo nisi smio pričati. Samo šuti i dobro će ti biti...
(F4). Državna struktura je, govore, bila uređena, ono... Bila je super i sve,
samo što nisi se smio vjerski, onaj, izjasniti.
(F2): Dobra u teoriji, al' u praksi loša. (smijeh). Tako je najbolje to opisati.
(MOD): A vama kako se to čini? Je li vjerujete u tu priču?
(F7): (nejasno) Iskreno, ja ne vjerujem da oni ćute u toj državi...
(F6): I ja isto...
(F4): (nejasno) To bolje... Koliko sam upućena za neke stvari i stvarno ne
znam...
(F2): Ja mislim da je bilo, ne znam, lošije, pošto sve se dešavalo
zapošljavanjem u državne uprave, državne... poslove, ne znam, to je...
(F1): Ja... U Jajcu je osnovana kao bivša Jugoslavija kada je Josip Broz Tito
bio u Jajcu, u Domu AVNOJ-a i svake godine obilježava se to iznova i
svaki put... ali uvijek primjećujem samo starije ljude, one koji su bili, ne
znam, ili komunisti, ili ovi ili oni, ali nema nikoga mlađeg , da je ne znam,
ispod 40 godina nikoga nema. Svi su iznad 40 godina i samo oni dolaze ili,
ono, iz Slovenije, ili ne znam, iz Srbije, al' nema nikoga da... Recimo, ja u
Jajcu prva prođem onuda... ne zanima me... Jednostavno mi je ono...
(MOD): Prošlost.
185 (F1): Da, prošlost, lijepo mi je vidjeti da se to održava tu... da je to, ne
znam, nekakva manifestacija i sve bude OK, ali ja prođem pokraj toga jer
to mene jednostavno ne zanima.
(F7): Iako bi bilo lijepo vratiti se na to da smo svi isti, svi jednaki...
U ovom primjeru se jasno vidi da su asocijacije na Jugoslaviju istovremeno
pozitivne i negativne. I dok se priznaju dobri uslovi života i uređena državna
organizacija, što je teško zamislivo u BiH danas, ipak se konstatuje i kršenje
nekih od odnovnih ljudskih prava – pravo na slobodu govora i pravo na
vjeroispovijest. Ova država, "dobra u teoriji, al' u praksi loša", istovremeno
je osiguravala ugodan život, ali po cijenu spomenutih vjerskih prava, a to
nikako nije prihvatljivo. Takva različita, ponekad zbunjujuća mišljenja,
završavaju se konstatacijom jedne ispitanice da to nju ne interesuje, a slikom
proslave Dana AVNOJ-a ona sugeriše da je sve to za nju prošlost i pripada
nekim starijim generacijama. Protivrječna mišljenja ipak se završavaju
kondicionalnom rečenicom u kojoj se priznaje da je jugoslovensko društvo
kao jedno od osnovnih načela postavljalo zahtjev za jednakošću ("...vratiti se
na to smo svi isti, svi jednaki..."), što je, opet, teško zamisliti u BiH danas.
Ilustracija negativnog stava o u jugoslovenskom društvu nalazi se i
u sljedećim primjerima koje govore o "popuštanju" Bosanaca i Hercegovaca
u vezi sa nazivom zajedničkog jezika i o zataškavanju nacionalnih pitanja:
(MO1, M2): To je... bosanski, kao jezik, je postojao, samo što nije bio
uvažen, isto ko što, aa... nije bilo uvaženo dosta nekih stvari vezano za
Bosance i Hercegovce... aa. U vrijeme Tita i u vrijeme bivše Jugoslavije sve
je bilo nekako malo zataškavano, pa tako ta, recimo, ajmo reći da su tada
Bosanci i Hercegovci popustili, odnosno tipa, današnji Bošnjaci
jednostavno su usvojili taj jezik da ne bi bilo problema, da se ne bi zvao
srpskohrvatskobosanski jezik. Al’ je bosanski jezik vijekovima postojao.
Bosanski jezik nije nanovo izmišljen i nije… nema samo deset godina ko,
ali... i... i postojao bi ko ovaj, samo što nije bio oficijalno, znači
predstavljan javnosti.
(SA2, M1): Problem je... što neke... ne računaju iz prošlosti. Bravo.
Međutim, greška, recimo, komunizma, jedna od nekih bitnih slabosti tog
sistema koji je, po meni, vrlo dobar bio u to vrijeme na našim prostorima,
je upravo u tome guranje "pod tepih" nacionalnih pitanja. Danas, po meni,
treba ne mogu reći forsirati nacionalno pitanje, ali ga treba pustiti da da
svoje argumente i nek' dosadi ljudima... drugačije nekako...
(M4): Nije bez razloga bilo gurano "pod tepih" sigurno...
(M1): Nije bez razloga...
(M4): ...na neki način bi mogli lijepo to... OK... što ti kažeš... to bi bilo
predobro ali kakva su... teško, teško se to može uraditi da se to tako
razriješi...
(M1): Kad tad ono izbije "ispod tepiha" ...
(M4): Pa hoće sigurno, ali jeste... u redu...
(M1): Tako ga ne treba gurati... treba ga čistiti na taj neki način da se može
čistiti...
186 (M2): Argument za "guranje pod tepih" im je bio slab. Jer to... kom...
komunistički sistem sva ograničenja gura "pod tepih" pa tako nacionalna i
vjerska... Oni prije ili kasnije moraju izaći na površinu jer su ona glavna
obilježja naroda. Vi ste... vi ste maloprije rekli da su obilježje bošnjačkog,
hrvatskog i srpskog naroda vjera... to je to.
U drugom primjeru posebno se ističe pitanje o opravdanosti slikovito
iskazanog "guranja pod tepih" nacionalnog pitanja, pogotovo ako se uzme u
obzir rat u Bosni i Hercegovini i osnove njenog uređenja danas. Dok jedni
smatraju da je državna strategija "brisanja" nacionalnog pitanja jedini način
da se održi mir ("nije bez razloga gurano pod tepih sigurno"), drugi misle da
to pitanje treba drukčije riješiti, pa i dozvoliti da "dosadi ljudima". Ovaj
argument jedan od učesnika pojačava shvatanjem da budući da nikakva
ograničenja, a pogotovo nacija i vjera, kao "glavna obilježja naroda", neće
dovesti do rješenja problema.
Kao što je već spomenuto, u fokus grupama se postavlja i pitanje o
jugoslovenstvu, odnosno jugoslovenskoj naciji. U jednoj grupi se spominje
da se BiH nekad nazivala "Jugoslavijom u malom":
(BL1, M1): E, to je super, Bosna je bila Jugoslavija u malom, sad je Brčko,
ono, Bosna u malom. (smijeh) Mi ((F1): Planuće novi rat u Brčkom.)
moramo još imati tih malih svega još, isjeckati. (smijeh) U ovom kratkom dijalogu, sa ironijom i gorčinom se, zapravo, postavlja
pitanje o smislu zasnivanja društva na principima koji više ne postoje: ako je
BiH Jugoslavija u malom, a Jugoslavija se raspala, ima li razloga insistirati
na sličnom društvu?
Većina diskursa, ipak, sadrži suštinske probleme u organizaciji
jugoslovenskog društva, čime se jasno identifikuju glavni kriteriji na osnovu
kojih treba da funkcioniše jedno društvo:
(SA2, M2): Mislim da ne treba uopšte razgovarati o nekom formuliranju i
rješavanju nacionalnog... Pošto mi imamo... nacionalnog pitanja. Pošto mi
imamo formirane, mi zaista imamo formirane nacije i dalje se ne može ići.
Postojao je u komunizmu pokušaj da stvori jugoslavenska nacija... al'... al'
to je propao pokušaj tako da mi nemamo... Mi trebamo samo rješavati da...
postignemo najviši stepen tolerancije i pra... ljudskih prava. Mi nemamo
potrebe za preformulisanjem nekih nacija, stvaranjem novih....
(BL2, M2): (...) Vrlo jednostavno, moramo stalno to, ta neka netrpeljivost
koja postoji mislim mi možemo realno sad govoriti kako se mi svi smo
super i ekstra smo i uvek ćemo biti super, to, aliii, aaa, to je samo
prikrivanje istine, tako smo govorili pedeset godina pod komunizmom da se
mi svi volimo da smo svi ekstra i to je jednom puklo. Vrlo jednostavno,
došao je trenutak za te netrp, netrpeljivosti koje se nisu iskazivale, koje se
nisu govorile, one su u jednom trenutku eksplodirale u vidu jednog rata
koji je bio jako ružan, koji je trajao pet godina, koji je nas, nanio veliku
štetu ekonomiji, ljudima, aaa, ponovo našem životu nekom zajedničkom,
187 dok god, evo u ovom trenutku mi možda ne pričamo sad da se toliko
volimo ali mi pričamo o tome... dok god je ta priča da se mi malo ne
slažemo, da se mi malo ne volimo tu neće biti sukoba. To, a, kao što su
mnogi govorili dok god narod priča u redu je, kad narod ćuti, onda nastaju
problemi.
(PAL, F4): Paa, svi znamo da ta prethodna komunistička država koja je
postajala da je bila na silu, znači da su ljudi morali jednostavno da se zovu
braćom, iako to nisu željeli, da žive, i sve što je pod silom aa, jednog dana
jednostavno mora da pukne. Jednog dana ljudima je bilo više dosta toga i
desilo se, jednostavno to je bila neminovnost. Moralo je da proizađe iz
onakvog, iz onakve države u kojoj nisi smio da radiš apsolutno ništa, nisi
imao slobodnu volju, morao si da se povinuješ svemu onom što određuje
vlast i politika i drug Tito. (pauza) Da nije bilo tako, možda bi smo mi
živjeli totalno drugačije.
(MOD): Zašto nisu bili ljudi slobodni, za šta?
(F4): Pa nisu imali tu neku, pa nisu imali slobodnu volju, jednostavno
morali su... sad ja, ja rođena osamdeset osme, ja ne znam, ali koliko sam
mogla da pratim i da slušam, šta ja znam, da slušam od roditelja,
jednostavno nisu imali slobodnu volju da određuju... Recimo, znam za taj
slučaj da recimo Bošnjaci nisu smjeli da se izjašnjavaju kao, kao ne znam
već, morali su da kažu da su to Srbi islamske vjeroispovijesti ili Hrvati
islamske vjeroispovijesti, recimo, konkretno za njih slučaj ii, ili.. Recimo to
je sad prvo što mi pada na pamet, jednostavno smo morali da radimo onako
kako nam kažu. Sad je mnogo, mnogo je lakše, u svakom pogledu. Mislim i
to da se ne smije, ne znam, psovati Tito, da se ne smije, mislim znate već o
čemu pričam. Ljudima je to bilo, aaa, to su možda sad, neke stvari su
sitnice ali se to vremenom kupi i, iii... mislim, sve to da moraš, i ako ne
podnosiš nekoga, jer jednostavno moraš da budeš s njim dobar...
Prema nekima od naših ispitanika, ideja jugoslovenstva nikad i nije bila
iskrena (u drugom primjeru je presupozicija da se nikad nismo voljeli, u
trećem se jasno kaže da su ljudi morali da se zovu braćom iako to nisu
željeli), održavala se pod prisilom u komunističkom režimu, pa je ideja
morala da propadne, dakle, sve je moralo da "pukne" i "eksplodira" u vidu
rata (zanimljiva je upotreba ovih glagola koji zapravo već sami upućuju na
ono što će doći nakon iskazivanja netrpeljivosti). Dakle, ona jednakost svih
koja se priznaje kao jedno od osnovnih obilježja jugoslovenskog društva u
neskladu je sa nemogućnošću izjašnjavanja o nacionalnoj i vjerskoj
pripadnosti, što ponovo ukazuje na kontradiktornost izjava naših ispitanika o
ovom pitanju. Još jedan zaključak bi se mogao izvesti iz gornjih primjera, a
to je neprikosnovenost mogućnosti nacionalnog i/ili vjerskog izjašnjavanja,
što pokazuje apsolutnu upisanost ovih kategorija u bosanskohercegovačko
društvo. Da li i koliko svi naši ispitanici i njihovi vršnjaci vjeruju u društvo
ravnopravnih građana bez obzira na njihove različite i razne identitete, ostaje
na budućnosti da provjeri.
188 Umjesto zaključka
Zašto je važno znati šta mladi misle o međunarodnoj zajednici i
Jugoslaviji, kada je ovo prvo često van dometa njihove svakodnevice i teško
ili nikako ne mogu direktno da utiču na pitanja o i u njoj, a drugo samo
prošlost (po priznanju nekih od ispitanika), prevaziđena ideologija koja i nije
imala šansu da uspije jer je uvijek bila lažna? Činjenica da su se u govorima
o važnim pitanjima u BiH danas pojavile upravo ove teme dovodi do
zaključka se o njima nije dovoljno i dovoljno kvalitetno razmišljalo i
razgovaralo.
Uloga međunarodne zajednice (i dalje će se upotrebljavati ovaj
termin, jer upravo odgovara opštim i često suprotstavljenim stavovima koje
naši ispitanici imaju o njoj) velika je i značajna u poslijeratnoj BiH i njeno
prisustvo toliko prirodno da ne čudi da je naši ispitanici posmatraju kao
neodvojiv dio uređenja BiH. Otud i različiti govori o tome da li je prisustvo
"stranaca" u državi (sa naročitom naglaskom na OHR-u) još uvijek potrebno,
kao i prilično jasno izražen strah da li će njeni građani moći da se snađu bez
njih. O ovome je bilo riječi u dijelu o agentnosti, u kojem se vidi da se naši
ispitanici češće postavljaju u pasivan odnos naspram međunarodne zajednice
(koliko god ona bila neprecizno označena) nego što sebe konstruišu kao
vršioca radnje (patient prema agent).
Odnos prema Jugoslaviji je protivrječan, što ne čudi jer naši
ispitanici o jugoslovenskom društvu imaju samo posredna saznanja. Sjećanja
njihovih roditelja, starije rodbine i poznanika, kao i njihova stalna nostalgija
prema vremenu koga više nema (vidjeti Velikonja, 2010), ne pružaju
dovoljno podataka da bi se na osnovu njih izgradili jasno definisani stavovi.
Ispitanici znaju jednu činjenicu – da Jugoslavije više nema – te na osnovu
toga zaključuju da je jugoslovensko društvo, tj. ideje na kojima je ono
počivalo, bilo neodrživo. Otud i negativni stavovi prema SFRJ, pa i njeno
označavanje kao uzroka rata. Iako je, dakle, Jugoslavija i crna i bijela u isto
vrijeme, diskursi naših ispitanika su vjerovatno diskursi preuzeti od drugih
(njihovih porodica, medija, škole i sl.), koje oni teško mogu uporediti sa
činjenicama i potom o svemu kritički promišljati.
Možda bi, umjesto zaključka, na ovom mjestu valjalo uputiti
prijedlog da se o Jugoslaviji i našoj zajedničkoj prošlosti tek treba ozbiljno i
argumentovano misliti, kako bi generacije koje nemaju neposredna saznanja
o Jugoslaviji iz tih novih promišljanja mogle iskoristiti sve vrijednosti koje
smo olako odbacili, a generacije koje (misle da) znaju mnogo o njoj mogle se
suočiti sa sopstvenim emocijama, sjećanjima i osvijestiti šta je za njih (bila)
Jugoslavija. Upravo zato ne čudi i stvaranje sve većeg broja akademskih
programa koji se fokusiraju baš na pitanja postsocijalističkog društva,
balkanskih studija i južnoslovenskih studija, a koji bi kritički i
argumentovano mogli osvijetliti još nerazriješenja pitanja u državama koje
su nastale raspadom SFRJ.
189 Reference
Anderson, B. (1991). Imagined Communities: Reflections on the Origin and
Spread of Nationalism. London: Verso.
Fairclough, N. (2001). Language and Power (2nd edition). London:
Longman.
Fairclough, N. (2003). Analysing Discourse: Textual Analysis for Social
Research. London: Routledge.
Litosseliti, L. (2003). Using Focus Groups in Research. London: Continuum.
Litosseliti, L. (2010). Research Methods in Linguistics. London: Continuum.
Majstorović, D. (2007). Diskurs, moć i međunarodna zajednica − Analiza
saopštenja za javnost Kancelarije visokog predstavnika (OHR-a) u
Bosni i Hercegovini. Banja Luka: Filozofski fakultet.
Majstorović, D. & Mandić, M. (2007). "Ženski govori između patrijarhata i
emancipacije: priča iz butika". Zbornik radova sa Naučnog skupa
‘Nauka i savremeni naučni procesi’, Banja Luka: 129−144.
Reisigl, M. & Wodak, R. (2001). Discourse and Discrimination. Rhetorics of
Racism and Antisemitism. London: Routledge.
Van Dijk, T. (1993). Elite Discourse and Racism. London, New Delhi,
Newbury Park: Sage.
Van Leeuwen, T. (1996). "The representation of social actors" in C.R.
Caldas-Coulthard & M. Coulthard (ur.). Texts and Practices.
Readings in Critical Discourse Analysis. London & New York:
Routledge, 32−70.
Velikonja, M. (2010). Titostalgija. Beograd: Biblioteka XX vek.
Wodak, R., De Cillia, R., Reisigl, M. & Liebhart, K. (2009). The Discursive
Construction of National Identity (2nd revised edition). Edinburgh:
EUP.
190 Dio III: Socijalni identitet i međuetnički
odnosi
191 Oblici i izraženost etničkih identiteta u BiH
Vladimir Turjačanin
"Šta može biti očiglednije od činjenice da
su ljudi spremni da rizikuju živote, da se
odreknu ljubavi i slobode, da žrtvuju
sopstvene misli, u ime toga da budu dio
čopora, da se konformišu, i da dobiju
osjećaj identiteta, ma kako on bio
prividan."
Erich Fromm, Zdravo društvo
Uvod
Govoriti o društvenim grupama u psihologiji znači, u stvari,
problematizovati individualno osjećanje pripadnosti nekoj od skupina koje se
nalaze na dimenziji koja može da se proteže od najmanje grupe, poput
porodice, preko lokalnih zajednica, poput sela, grada, regije, etničke
zajednice, klase, države, pa sve do globalnijih naddržavnih zajednica, poput
Evrope, religijske grupe ili čovječanstva u cjelini. Naravno, postoje i brojne
druge pripadnosti, tj. ima ih onoliko koliko ima i segmenata društvene
strukuture.
Mnogo puta je već diskutovano o višeznačnosti pojma identitet u
psihologiji i društvenim naukama, ali, u najkraćem, možemo reći da ćemo
pod identitetom smatrati kontinuum doživljaja sebe u zavisnosti od
društvenog konteksta u kojem se nalazimo, i da će ta dimenzija imati stranu
ličnog i stranu socijalnog identiteta. O ličnom identitetu govorimo kad se
osobe doživljavaju prvenstveno kao pojedinci, odnosno kad je njihov
doživljaj sebe i okolnog svijeta determinisan individualnim ličnosnim
faktorima. Ovaj tip identiteta prvenstveno zanima psihologe ličnosti i mi se
nećemo previše njime baviti. Socijalni identitet je ona strana kontinuuma
koja čini doživljaj sebe i društvenog svijeta u zavisnosti od socijalnog
konteksta i naše identifikacije sa društvenim grupama, bile one male i
intimne ili velike i bezlične. Pošto osoba istom trenutku može imati više
grupnih pripadnosti, često se postavlja pitanje kako dolazi do aktivacije
određenog društvenog identiteta u konkretnoj situaciji. Po socijalnoidentitetskoj teoriji Tajfela i Turnera (1986), osoba će težiti da u određenom
trenutku bira onaj identitet koji doprinosi njenom samopoštovanju, tj. biraće
identitetsku strategiju koja na najbolji način pomaže ličnosnom blagostanju.
Takođe, nije jedino vlastiti izbor taj koji određuje naš trenutni identitet.
Način na koji nas drugi posmatraju i kako se ponašaju prema nama je takođe
veoma bitan faktor koji usmjerava naše razmišljanje o sebi. Neka istraživanja
192 rađena na našim prostorima pokazuju da će naš etnički identitet biti od
različitog značaja u zavisnosti od toga da li smo većina ili manjina u društvu,
a tako i od osobina ličnosti (Kunovich i Hodson, 1999). Dalje, u situacijama
kad su ugroženi, ljudi obično pokazuju veću tendenciju vezivanja za grupu, a
sve zarad očuvanja samopoštovanja (Greenberg et al., 1992; Arndt et al.,
2002). U takvim situacijama, grupna homogenizacija se ostvaruje
povećanom sviješću o grupnoj pripadnosti i davanjem većeg značaja toj
pripadnosti. Uostalom, takvim tendencijama smo mogli svjedočiti i sami,
kroz raspad SFRJ, gledajući kako u atmosferi ekonomske i društvene krize
raste osjećanje etničke pripadnosti, ma koliko to bilo irelevantno za
ekonomiju u tom trenutku.
Socijalni identitet i etnička pripadnost
Već ranije spominjani socijalni psiholozi Tajfel i Turner (1986),
pričajući o socijalnom identitetu i njegovim izvorima, dolaze do veze između
ličnog i socijalnog identiteta kroz samopoštovanje kao motivator vezivanja
za sopstvenu zajednicu. Za nas je ova teorijska postavka bitna jer nam pruža
mogući okvir za objašnjenje razloga održavanja socijalnih kategorizacija u
društvenoj situaciji. Budući da se socijalni identitet formira uvijek u odnosu
na neki spoljni entitet, proces kojim se testira status sopstvenog socijalnog
identiteta u odnosu na neki referentni sistem naziva se socijalno poređenje.
Grupni procesi koji se uvijek javljaju, po teoretičarima socijalnog identiteta,
jesu akcentuacija unutargrupnih sličnosti i maksimiziranje međugrupnih
razlika – težnja da se kroz maksimizaciju razlika između sopstvene i ostalih
grupa dođe do pozitivnog identiteta. Prema tome, u situaciji kad su grupe već
definisane, ljudi će težiti da doprinesu sopstvenom identitetu kroz pozitivno
vrednovanje svoje grupe, a u procesu poređenja sa tuđom grupom težiće da
razliku među grupama maksimizuju, naravno, na račun tuđe grupe. Ovakav
slijed događaja može da grupne odnose zadrži na ravni stavova, tj. ne mora
da dovede do diskriminacije, ali je vrlo vjerovatno da hoće.
Erikson (2008) u svojoj studiji razvoja identiteta od djetinjstva do
zrelog doba, pretpostavlja da se u periodu adolescencije kod osoba javlja
kriza na relaciji identitet nasuprot difuziji identiteta. Ovo je posebno
zanimljivo za nas, jer on smatra da u zemljama u kojima se dešavaju burne
društvene i političke promjene dolazi do tendencije kod mladih da nalaze
utočište u jednostavnim totalitarnim ideologijama o rasi, klasi ili naciji.
U Bosni i Hercegovini, čiji politički sistem je kreiran na bazi
"konstitutivnih naroda", odnosno etničkih grupa Bošnjaka, Hrvata i Srba,
jasno je da su oni jedni drugima glavne referentne grupe. Takođe, valja
napomenuti da u ovakvoj političkoj situaciji etnicitet postaje "realan" osnov
za poređenje i takmičenje, jer se radi i o raspodjeli društvene i političke moći
u zemlji, te možemo reći da je kategorizacija "zacementirana". Potreba za
pozitivnim identitetom je univerzalna, a samo je pitanje kojim mehanizmima
će pripadnici ovih grupa postići što pozitivniju sliku o sebi. To se može desiti
tako što će pripadnici svakog naroda insistirati na svojoj posebnosti, a to će
193 se manifestovati kroz političku retoriku posebnosti vlastitog porijekla,
istorije i kulture, kao i kroz potenciranje razlikovanja od kulture "onih
drugih."
Kad su istraživanja etniciteta u pitanju, druge polovine 20. vijeka,
nekadašnje objektivističke definicije bivaju sve više usmjeravane ka sociokonstrukcionističkim, npr. teorije o etnicitetu kao društvenom imaginariju
(Anderson, 1983). U psihologiji, tako, potpuniju psihološku definiciju
etničkog identiteta možemo imati ako ga odredimo kao dinamičku
višedimenzionalnu psihološku dispoziciju koja uključuje svijest o
pripadnosti etničkoj grupi kao zajednici koja dijeli neki društveni prostor,
bilo zajedničku istoriju, porijeklo, kulturu, vjerovanja, religiju ili jezik.
Etnički identitet onda, u socijalnoj psihologiji, moramo istraživati kroz čitav
spektar kognitivnih, afektivnih i ponašajnih aspekata čovjeka. Možemo
vidjeti u čemu je kompleksnost etničkog identiteta: u pitanju je psihološki
hipotetički konstrukt najšireg spektra, baziran na prilično nejasnom
društvenom konstruktu. Koliki je ovo izazov, svjedoči i Phinney (1990) u
svom preglednom članku koji je nastao analizom 70 članaka koji su se
pojavili u relevantnoj zapadnoj literaturi od 1972. do 1990. godine, i
zaključuje da ne postoji opšteprihvaćena definicija ovog pojma. U stvari,
autorka nalazi da se u dvije trećine radova uopšte ne navodi definicija ovog
konstrukta, dok se u preostalim radovima navode raznolika određenja.
U pokušaju da doprinese boljoj definiciji, Phinney (2003) navodi
neke komponente koje čine konstrukt etničkog identiteta: etničko
samoodređenje, emocije vezane za grupnu pripadnost, kognicija vezana za
etnicitet, vrijednosne orijentacije u vezi sa etničkom pripadnošću, te razvojni
procesi koji utiču na stvaranje i mijenjanje etničkog identiteta tokom
vremena.
Kad je u pitanju naš kontekst, neki autori (npr. Milosavljević, 2001)
ubrajaju etničku pripadnost u najbitnije društvene pripadnosti, jer se stiče i
formalno u najranijem dobu, samim tim što se novorođenčetu upisuje
nacionalnost u rodni list. Ipak, pored ovog formalnog određenja, nas više
zanima ono određenje manifestovano kroz etno-nacionalnu lojalnost, a koje
je rezultat socijalizacije u određenoj sredini. Tu mogu biti razmatrani stavovi
i vrijednosti koji se odnose na suverenitet i autoritet nacije, a manifestuju se
kroz prihvatanje nacionalne ikonografije i simbola. Dalje, stavovi u vezi sa
institucijama karakterističnim za naciju, kao i stavovi i vrijednosti vezani za
nacionalno kulturno naslijeđe, mitologiju, jezik i običaje.
Nacionalna vezanost kao dio etničkog identiteta
Socio-psihološki pojmovi čije izvorište leži u nacionalnoj, odnosno
etničkoj, pripadnosti, a koje najčešće istražujemo, jesu nacionalna vezanost
kao vid odnosa prema vlastitoj naciji, te etničke distance, stereotipi i
predrasude kao vidovi odnosa prema pripadnicima drugih nacionalnih grupa.
Nacionalna vezanost može da se posmatra kao psihološka dimenzija koja se
može ispoljiti preko različitog intenziteta lojalnosti prema svojoj naciji
194 (etničkoj grupi), od intenzivne lojalnosti, preko neutralnog odnosa, pa sve do
odsustva lojalnosti svojoj naciji. Ljudi mogu izražavati i lojalnost prema
drugim nacionalnim grupama, ili da izostane lojalnost prema nacionalnim
grupama, ali da se ispoljava vezanost za čovječanstvo, kao najširu društvenu
grupu. Razlog za korištenje ove varijable leži u prirodi njenog mjerenja, koja
je u socio-psihološkim istraživanjima omogućavala jako željenu
kvantifikaciju, ali je na izvjestan način davala i informacije o sadržaju ovog
tipa pripadnosti.
Jedan od najranijih pokušaja definisanja pojma nacionalne vezanosti
daje nam Guetzkow (1955), koji kreće od definicije lojalnosti kao stava koji
predisponira osobu da reaguje na objekat stava (ideju, osobu, grupu)
postupcima za koje smatra da su podrška objektu na koji je stav upravljen.
Nacionalna lojalnost je, onda, definisana kao vezanost za nacionalnu državu,
bilo da ona postoji ili da se teži ka njenom formiranju. Po Guetzkowu,
postoje tri psihološka izvora lojalnosti: a) lojalnost kao sredstvo za
ostvarenje drugih ciljeva; b) lojalnost kao vrijednost sama za sebe; c)
konformizam kao izvor lojalnosti. Na osnovu nekih istraživanja, Guetzkow
govori o tri grupe ljudi koji izražavaju različite oblike nacionalne vezanosti:
a) oni koji, pored vezanosti za svoju naciju, osjećaju i povezanost sa drugim
narodima; b) oni koji su vezani samo za svoju naciju; c) oni koji ne osjećaju
zajedništvo sa nacijom kojoj pripadaju. Tokom postojanja SFRJ, prvo
značajnije istraživanje etniciteta, odnosno nacionalne vezanosti uradili su
Rot i Havelka (1973) na teritoriji Srbije. Oni određuju nacionalnu vezanost
kao "sistem međusobno povezanih stavova u kojima dolazi do izražaja odnos
pojedinca prema sopsvenoj naciji, svojoj nacionalnoj državi i teritoriji,
vlastitoj nacionalnoj kulturi, jeziku i istoriji, prema nacionalnim vrednostima
i simbolima, zatim prema drugim narodima, kako prema onima s kojima je
vlastita nacija bila ili je politički ili ekonomski u prijateljskim, odnosno
neprijateljskim odnosima, tako prema drugim narodima uopšte, te prema
nacionalnoj diferencijaciji kao socijalnoj pojavi. Oni su, takođe, na osnovu
faktorskoanalitičkih postupaka primijenjenih na stavkama upitnika, našli da
je opravdano govoriti o više vrsta nacionalne vezanosti: isključiva
nacionalna vezanost (nacionalizam, etnocentrizam i šovinizam), istaknuta
nacionalna vezanost (patriotizam i nacionalna idealizacije, ali i prihvatanje
drugih nacija), podijeljena nacionalna vezanost (osjećanja pripadnosti
vlastitoj naciji, ali i težnja za međunacionalnom saradnjom), opšteljudska
vezanost (težnja da se prevaziđu uski nacionalni interesi) i anacionalizam i
individualizam (odsustvo vezanosti za bilo koju naciju, pri čemu se
nacionalni osjećaji smatraju štetnim ili nepotrebnim).
Većinu onoga što smo rekli za etničku, tj. nacionalnu vezanost
mogli bismo da ponovimo i kad je u pitanju državna vezanost. U slučaju
većine evropskih država se može govoriti o naciji − državi, državi sa
dominantnom etno-nacionalnom grupom, sa izuzecima Švajcarske i Belgije.
U situaciji kad se etničko i državno ne podudaraju, kao što je slučaj u Bosni i
Hercegovini, identifikovanje sa državom je posredovano odnosom etniciteta
i države. Da bi taj osjećaj identifikacije postojao, mora postojati i neka
195 svijest o zajedništvu, kao i motivacija da se u tom zajedništvu učestvuje.
Narodi u BiH nose sa sobom slična naslijeđa, zajedničke istorijske sudbine,
jezik i zajedničku političku sadašnjost. Osnovna razlika koju nalazimo u
BiH, a koja najviše doprinosi razlikama između etničkih grupa, jeste potpuno
preklapanje religijskog i etničkog identiteta. To, praktično, znači da se
religijsko i etničko određenje, tj. identitet, potpuno izjednačavaju kod
građana BiH (Altermatt, 1996). Nažalost, kod nas se još ne nazire
nekonfliktan način na koji će funkcionisati svi ovi važni socijalni identiteti.
Ipak, moguće je da se kod ljudi razviju i osjećanja identiteta koji su širi i od
državnog identiteta, poput evropskog identiteta, kroz identifikovanje sa
evropskim kontinentom, ali i sa ekonomsko-političkom zajednicom
evropskih država. U svakodnevnim medijskim izvještajima, kao i u
političkom diskursu, sve češće srećemo termine: "evropske integracije" i
"ulazak u Evropsku uniju", pa možemo očekivati da će evropska
identifikacija učestvovati u sve većoj mjeri kao jedan od oblika socijalnog
identiteta kod građana BiH. Na osnovu svakodnevnog iskustva, čini se da je
većini u BiH manje prijeteći neki nadređeni identitet, poput Evrope (uz koju
se veže i obećanje ekonomskog prosperiteta), nego što je rješenja koje je
prihvatljivo za sve etničke grupe u okviru države BiH.
Rezultati istraživanja
Važnost pripadnosti
Važnost pripadnosti različitim društvenim zajednicama je, takođe,
procjenjivana na skali od 1 (nimalo važno) do 4 (jako važno). U tabeli su
prikazane aritmetičke sredine, te rezultati analize varijanse za međugrupne
razlike između ispitanika različitih nacionalnosti.
Tabela 1: U kojoj mjeri su za tebe bitne pripadnosti
Boš.
Hrv.
Srb.
BiH
F
Sig.
Pripadnost
mom
narodu
3.35
3.35
3.45
2.73
32.810
.000
Pripadnost
mojoj religiji
3.36
3.53
3.48
2.32
81.321
.000
Pripadnost
entitetu u kojem
živim
2.53
2.68
2.86
1.78
47.613
.000
Pripadnost državi
Bosni i
Hercegovini
3.29
2.05
2.07
2.97
225.878
.000
Pripadnost
Evropi
2.65
2.41
2.46
2.47
5.334
.001
Ukupno gledano, od svih pripadnosti, najvišom se procjenjuje
pripadnost religiji, a zatim i narodu. Ostali tipovi pripadnosti variraju, ali su
niži u svakom slučaju. U okviru uzorka bošnjačkih ispitanika najvišom se
procjenjuje važnost pripadnosti svojoj religiji i narodu, te državi BiH, a
relativno nisko se procjenjuju pripadnost entitetu i Evropi. Među hrvatskim i
srpskim ispitanicima su veoma važne pripadnosti religiji i narodu, zatim
196 entitetu i Evropi, a dosta nisko na ljestvici je procjena važnosti pripadnosti
državi BiH. Kod ispitanika BiH nacionalnosti, najvišom se procjenjuje
važnost pripadnosti državi BiH i svom narodu, a najniže procjenjuju važnost
pripadnosti etntitetu i religiji.
Ako uporedimo veličine razlika u procjenama pojedinih pripadnosti,
vidimo da se ispitanici ove četiri grupe najviše razlikuju po procjeni važnosti
pripadanja državi BiH: ovu pripadnost najviše naglašavaju ispitanici
bošnjačke nacionalnosti, nešto niže ispitanici BiH nacionalnosti, a gotovo
podjednako nisko ispitanici hrvatske i srpske nacionalnosti. Pripadnost
religiji je najbitnija hrvatskim, zatim srpskim, te bošnjačkim ispitanicima, a
malo je važna BiH ispitanicima. Pripadnost entitetu je najbitnija srpskim,
zatim hrvatskim i bošnjačkim, a najmanje je bitna BiH ispitanicima.
Pripadnost svom narodu je najviše važna srpskim, zatim bošnjačkim, pa
hrvatskim, a najmanje je bitna BiH ispitanicima. Pripadnost Evropi se
osrednje procjenjuje i ove razlike nisu velike, a najvažnija je bošnjačkim
ispitanicima. Slijede BiH i srpski ispitanici, a najmanje bitnom je procjenjuju
hrvatski ispitanici.
Zanimljivo je da je ispitanicima hrvatske i srpske nacionalnosti
važnija pripadnost entitetu i Evropi, nego pripadnost državi BiH. Ovo je
indikator očiglednog problema u inkorporiranju njihovih etničkih identiteta u
okviru šireg državnog identiteta, te da se Evropa doživljava kao manje
ugrožavajuća po opstanak etničkog identiteta. Dodatni dokaz osjećanju
ugroženosti imamo pogotovo u slučaju ispitanika hrvatske nacionalnosti, od
kojih je čak 66% izjavilo da strahuju za budućnost svog naroda u BiH, u
poređenju sa 49% srpskih, 45% bošnjačkih i 32% BiH ispitanika.
Karakteristično je za grupu BiH ispitanika da pokazuju dosta niže
skorove na skali identifikovanja sa narodom, vjerom i entitetom, nešto više
na identifikovanju sa državom BiH, i srednje izraženo (slično ostalim
grupama) identifikovanje sa Evropom. Slabije identifikovanje ovih ispitanika
sa nekim fenomenima, pretpostavljamo, ne znači da su oni individualistički
orijentisani, već prije označava činjenicu da su njihova identitetska i
politička opredjeljenja drugačija, što ćemo i vidjeti u narednim paragrafima.
Socijalne kategorizacije − označavanje granica
Tabela 2: Etnička i religijska samoidentifikacija
Vjeroispovijest
Nac.pripadnost
Bošnjačka
Hrvatska
Srpska
BiH
Islam
95.6%
.4%
46.5%
Katoličanstvo
.1%
93.6%
.1%
8.3%
Pravoslavlje
.1%
.4%
95.8%
5.1%
Nisam
religiozan
3.3%
4.8%
3.5%
35.7%
Nešto
drugo
.9%
.8%
.6%
4.5%
Kao što vidimo iz tabele 2, na osnovu odgovora naših ispitanika
reklo bi se da se etnicitet u BiH u potpunosti podudara sa religijskim
197 opredjeljenjem. Čak 96% ispitanika bošnjačke nacionalnosti su izjavili da su
islamske vjeroispovijesti, 94% ispitanika hrvatske nacionalnosti su katoličke
vjeroispovijesti, a 96% ispitanih srpske nacionalnosti su pravoslavci. U ovim
grupama imamo tek između 3% i 5% onih koji su se izjasnili kao
nereligiozni. Među onima koji su se izjasnili kao pripadnici
bosanskohercegovačke nacionalnosti, imamo 47% onih koji su izjavili da su
islamske vjeroispovijesti, 36% nisu religiozni, a tek 8% su katoličke i 5%
pravoslavne vjerosipovijesti. Ova podudarnost etniciteta i vjeroispovijesti
nije nova. Istraživanje rađeno 1988. godine koje je za uzorak imalo 3120
odraslih ispitanika iz 37 bosanskohercegovačkih opština, pokazalo je da se
89% hrvatskih ispitanika izjasnilo da su katoličke, 82% muslimanskih
ispitanika islamske i 77% srpskih ispitanika pravoslavne vjeroispovijesti
(Bakić, 1994). S druge strane, u istom istraživanju, 56% Hrvata, 37%
Muslimana i 19% Srba je izjavilo da su religiozni. Takođe, drugo
istraživanje rađeno na uzorku mladih 1989. godine u BiH, pokazuje da se
svega 53% hrvatskih, 34% muslimanskih u 21% srpskih ispitanika smatra
sebe religioznim (Velikonja, 2003). U našem uzorku je svega 3%−5% posto
ispitanika eksplicitno izjavilo da nisu religiozni, u dijelu instrumenta kojim
smo mjerili izraženost religioznosti. Na osnovu ovoga bi se reklo da se u
odnosu na period prije rata sam označitelj etniciteta u BiH nije promijenio −
to je i dalje u najvećoj mjeri pripadnost religiji (vjeroispovijest), ali se
promijenilo doživljavanje i praktikovanje vjere. Danas je upražnjavanje
religijskih običaja, pa i etničkih, mnogo izraženije nego u vrijeme SFRJ.
Tabela 3: Etnička i lingvistička određenja
Nacionalna pripadnost
Bošnjačka
Hrvatska
Srpska
BiH
Jezik koji govoriš
Bosanski
97.7%
2.8%
1.1%
79.4%
Hrvatski
.6%
95.6%
.4%
5.8%
Srpski
1.0%
.4%
97.7%
8.4%
Neki drugi
.7%
1.2%
.8%
6.5%
Podudarnost jezika i etniciteta je još nešto jača nego kad je u pitanju
religija. Čak 98% ispitanika bošnjačke nacionalne pripadnosti govori
bosanskim jezikom, 98% ispitanika srpske nacionalnosti govori srpski, a
96% hrvatskih ispitanika govori hrvatski jezik. Ispitanici BiH nacionalnosti
najčešće govore bosanski jezik, pomalo srpski (8%) i hrvatski (6%), te neki
drugi za koji najčešće navode da je "BHS", tj. "bosanski/hrvatski/srpski"
(7%). Vidimo da i u slučaju jezika postoji veoma velika podudarnost između
etniciteta i jezika, ili, da kažemo, naziva jezika. Bosanski, hrvatski i srpski
jezik (kao i crnogorski) vode porijeklo od nekadašnjeg srpskohrvatskog, koji
je nestao sa raspadom SFRJ, a praktično i morfološki to je jedan jezik sa
različitim dijalektima. Nazvati jezik imenom vlastite etničke grupe
predstavlja jedan od načina demonstriranja i socio-kulturne dominacije, te se
u BiH jezik koristi u funkciji izgradnje etniciteta (ili nacije). Zanimljivo je,
ipak, da ne postoji "bošnjački" jezik, a ni "bosanskohercegovački".
198 Tabela 4: Nacionalna pripadnost roditelja (izvještaj ispitanika)
Nac.prip.
Bošnjačka
Hrvatska
Srpska
BiH
Nacionalna pripadnost oca
Boš.
Hrv.
Srp.
BiH
Nacionalna pripadnost majke
Boš.
Hrv.
Srp.
BiH
96.8%
.4%
.4%
30.4%
96.3%
3.2%
.8%
28.4%
1.0%
96.4%
.3%
7.0%
.4%
2.8%
98.6%
5.7%
1.4%
.4%
0%
55.1%
1.0%
90.9%
3.3%
4.5%
1.1%
5.2%
94.6%
8.4%
1.0%
.4%
.1%
55.5%
Ispitanici su, pored vlastite etničke pripadnosti, davali informacije i
o etnicitetu svojih roditelja. Ovo, naravno, ne znači da bi se i sami roditelji
izjasnili na identičan način, već je prije svega, u pitanju doživljaj (tj.
interpretacija) naših ispitanika. Ovdje vidimo da za Bošnjake, Hrvate i Srbe
postoji visok stepen podudarnosti između vlastite etničke identifikacije i
etniciteta oba roditelja. Ova podudarnost je veća kad su u pitanju očevi, nego
majke, jer se u lokalnoj tradicionalnoj kulturi dominantne vrijednosti (poput
imena, etniciteta i religije) prenose po očevoj krvnoj liniji. Malo odstupanje
od ove podudarnosti imamo kod BiH ispitanika, kod kojih nalazimo 55%
podudarnosti sa očevom i majčinom nacionalnošću, dok oko 30% njih ima
oca ili majku bošnjačke nacionalnosti. Potpuno preklapanje ispitanikove,
majčine i očeve nacionalnosti nalazimo kod 94% bošnjačkih i srpskih, 88%
hrvatskih i 52% BiH ispitanika.
Javljanje i priroda etničke pripadnosti
Tabela 5: Početak svijesti o pripadnosti
Kad si postao svjestan svoje nacionalne pripadnosti?
Nac.prip.
Bošnjačka
Hrvatska
Srpska
BiH
kao jako mali, u
porodici
80.0%
80.6%
78.8%
49.4%
među
vršnjacima
11.6%
12.3%
14.3%
20.9%
tek kad sam
odrastao
6.8%
6.0%
5.8%
24.1%
nešto drugo
1.6%
1.2%
1.1%
5.7%
Na pitanje kad su postali svjesni svoje nacionalne pripadnosti, među
pripadnicima bošnjačkog, hrvatskog i srpskog etniciteta postoji skoro
potpuno slaganje: između 79% i 81% ispitanih je izjavilo da se to desilo u
ranoj mladosti, u okviru porodice. Između 12% i 14% ispitanika izjavljuje da
su osvijestili svoj etnicitet u periodu adolescencije, a tek za između 6% i 7%
njih se to desilo u odraslom dobu. Ovi procenti su nešto drugačiji kad su u
pitanju ispitanici bosanskohercegovačke pripadnosti, gdje oko 49% njih kaže
da su postali svjesni svoje pripadnosti u djetinjstvu u porodici, oko 21%
među vršnjacima, a 24% tek kad su odrasli. Prema ovim podacima, reklo bi
se da velika većina naših ispitanika svoj doživljaj etničke pripadnosti duguje
porodici, što bi značilo da najveći značaj u sticanju ove pripadnosti daju ili
krvnom srodstvu ili ranoj porodičnoj socijalizaciji, što je svakako i u vezi sa
vremenom provedenim u okviru određene socijalizacijske grupe.
199 Tabela 6: Ideje o "putevima ulaska" u etničku grupu
Kako se postaje pripadnik određenog naroda?
Rođenjem u
Nac.prip.
p orodici
određene
nacionalnosti
Bošnjačka
52.3%
Hrvatska
65.6%
Srpska
71.9%
BiH
34.4%
Odgojem u
porodici
13.5%
16.4%
10.7%
18.5%
Odrastanjem
u određenoj
sredini
13.5%
7.2%
5.8%
18.5%
Prihvatanje
m
određene
vjere
4.9%
5.2%
7.4%
5.7%
Rođenjem
na nekoj
teritoriji
15.5%
4.8%
3.8%
20.4%
Nešto
drugo
.3%
.8%
.4%
2.5%
Na pitanje kako se postaje pripadnik određenog naroda, distribucija
odgovora se razlikuje po etničkim grupama u smislu koliko značaja se
pridaje naslijeđu i ostalim faktorima. Pripadnici svih grupa najveći značaj
daju rođenju u porodici određene nacionalnosti, ali je kod ispitanika srpske
nacionalnosti najveći stepen slaganja (72%), zatim kod hrvatskih (66%), pa
bošnjačkih (52%), a najmanje kod bosanskohercegovačkih (34%) ispitanika.
Kod hrvatskih ispitanika sljedeći po značaju je faktor odgoja u porodici, dok
je kod ispitanika bosanskohercegovačkog i bošnjačkog etniciteta rođenje u
okviru određene teritorije bitan faktor (20%, odnosno 16%) geneze etničkog
identiteta. Za ispitanike bosanskohercegovačke nacionalne pripadnosti
relativno bitni faktori su i odgoj u porodici i odrastanje u određenoj sredini
(po 19%). Kad spojimo kategorije rođenja i odgoja u porodici, vidimo da
ćemo dobiti slične procente kao i na prethodnom pitanju, pogotovo kad su u
pitanju srpski i hrvatski ispitanici. Ispitanici bošnjačke i BiH nacionalnosti
nešto veći značaj pridaju rođenju na određenoj teritoriji i odrastanju u
određenoj sredini, što predstavlja izvjesno naginjanje državnom shvatanju
nacionalnosti, odnosno etniciteta, i to ih donekle razlikuje od ispitanika
hrvatske i srpske nacionalnosti.
Jačina granica etniciteta
Jedno od zanimljivih mjesta shvatanja etničkog identiteta jeste i
propusnost granica etničkih grupa. Ovaj faktor smo ispitivali koristeći pitanja
o promjeni nacionalne pripadnosti, kao i pitanja o mogućnosti istovremene
višestruke nacionalne pripadnosti.
Tabela 7: Mogućnost promjene etničke kategorizacije
Da li se nacionalna pripadnost može promijeniti?
Nac.prip.
Bošnjačka
Hrvatska
Srpska
BiH
Može, ako
odlučimo tako
56.2%
44.8%
46.7%
54.4%
Može, ako
dugo živimo u
drugoj sredini
8.4%
10.0%
3.3%
10.8%
Može, ako
promijeni
mo vjeru
6.5%
10.0%
14.1%
5.7%
Može ako
se
udamo/ože
-nimo
2.4%
3.2%
3.6%
Ne može
26.2%
30.4%
31.1%
28.5%
Nešto
drugo
.3%
1.6%
1.1%
.6%
200 Zanimljivo je da na pitanje da li se nacionalna pripadnost može
promijeniti negativan odgovor daje između 26% i 31% ispitanika, pogotovo
ako imamo na umu da je najveći broj ispitanika odgovorio da je najbitniji
faktor nastanka ovog identiteta porodično naslijeđe i odgoj. Kod ispitanika
hrvatske nacionalnosti bitni su još i faktori života u drugoj sredini i promjene
religijske pripadnosti (po 10%), a kod ispitanika srpske nacionalnosti
promjene vjere (14%). Evidentno je da većina naših ispitanika smatra da je
nacionalna kategorizacija prilično promjenjiva i da najviše zavisi o slobodnoj
volji. Ovi su dosta neočekivani nalazi, pogotovo ako imamo na umu
raspodjele odgovora na prethodnim pitanjima. Ovdje izgleda dolaze do
izražaja tendencija ispitanika da, uprkos ograničenjima, izraze mogućnost
izbora. S druge strane, to što kažu da je moguće promijeniti etnicitet, ne
znači i da se praktikuje. Emocionalna komponenta etničkog identiteta,
izražena kroz mjeru nacionalne vezanosti (ili lojalnosti grupi), kao što ćemo
vidjeti kasnije u radu, pokazuje nam da racionalna spoznaja svijeta ne
korespondira uvijek sa emocijama, niti ponašanjem. Dalje, korištenje termina
"nacionalnost" u ovom pitanju, kao što smo već diskutovali, možda navodi
izvjestan procenat ispitanika na terminološku nejasnoću u vezi sa pojmovima
nacionalnost/narodnost/etnicitet.
Tabela 8: Mogućnost višestrukog nacionalog identiteta
Nac.prip.
Bošnjačka
Hrvatska
Srpska
BiH
Misliš li da je za osobu moguće da ima višestruku nacionalnu pripadnost?
Da
27.2%
31.1%
32.0%
42.7%
Ne
71.8%
66.9%
65.3%
54.1%
Nešto drugo
1.0%
2.0%
2.6%
3.2%
Kad je u pitanju mogućnost višestrukog nacionalnog identiteta,
najveći procenat ispitanika bosanskohercegovačke nacionalnosti (43%)
izjavljuje da je to moguće, zatim 32% srpskih, 31% hrvatskih, te 27%
ispitanika bošnjačke nacionalnosti. Višestrukost, odnosno hibridnost
nacionalnih identiteta nije nešto što našim ispitanicima izgleda moguće. Ovaj
put tu nemogućnost najviše naglašavaju ispitanici bošnjačke, a najmanje BiH
nacionalnosti. Ono što je zanimljivo jeste da naši ispitanici više naglašavaju
mogućnost promjene nacionalne pripadnosti, nego što vide ostvarivim
posjedovanje višestrukog nacionalnog identiteta. Čini se kao da daju
prednost granicama socijalnih kategorija u odnosu na preklapanje kategorija.
Mogućnost višestruke identifikacije u nešto većoj mjeri priznaju kao
mogućnost ispitanici BiH nacionalnosti, kod kojih smo i vidjeli nešto veći
procenat etničke heterogenosti roditelja nego kod ostalih grupa ispitanika.
201 Ideje o porijeklu etničkih grupa
Tabela 9: Porijeklo Bošnjaka u BiH
Odakle misliš da su došli Bošnjaci na prostore BiH?
Nac.prip.
Bošnjačka
Hrvatska
Srpska
BiH
Oduvijek su živjeli
ovdje
41.9%
18.6%
29.3%
38.7%
Došli su u seobama
Slovena
51.7%
54.5%
42.8%
53.5%
Nešto drugo
6.4%
26.9%
28.0%
7.7%
Kad je u pitanju porijeklo bošnjaka u BiH, najveći procenat svih
ispitanika iz svih etničkih grupa smatra da su oni na ove prostore došli u
seobama Slovena (između 43% i 55%). Procjene se donekle razlikuju kad je
u pitanju mišljenje da su oni oduvijek živjeli ovdje, što je mišljenje 42%
bošnjačkih ispitanika, 39% ispitanika BiH nacionalnosti, 29% srpske, te
svega 19% ispitanika hrvatske nacionalnosti. S druge strane, vidimo da se
27% ispitanika hrvatske, te 28% srpske nacionalnosti izjasnilo za opciju
nekog drugog objašnjanja. Analizom otvorenih odgovora na ovo pitanje
uočeno je da većina ovih ispitanika odgovara da su Bošnjaci porijeklom
Hrvati i Srbi koji su sa dolaskom Otomanske imperije na ove prostore prešli
na islam. Manji broj ovih ispitanika smatra da su Bošnjaci porijeklom
potomci doseljenih otomanskih Turaka. U svakom slučaju, čini se da je
dominantna ideja o slovenskom porijeklu bošnjaka, mada se na osnovu
odgovora bošnjačkih i BiH ispitanika vidi da veliki procenat njih smatra da
su Bošnjaci oduvijek živjeli na teritoriji BiH.
Tabela 10: Porijeklo Hrvata u BiH
Odakle misliš da su došli Hrvati na prostore BiH?
Nac.prip.
Bošnjačka
Hrvatska
Srpska
BiH
Oduvijek su živjeli
ovdje
26.8%
27.8%
19.6%
31.2%
Došli su u seobama
Slovena
67.8%
65.7%
69.6%
61.1%
Nešto drugo
5.5%
6.5%
10.9%
7.6%
Porijeklo Hrvata na prostorima BiH je većinom povezano sa
dolaskom Slovena u ove krajeve: između 61% i 70% ispitanika svih grupa
izjavljuje ovo. Nešto manji procenat ispitanika smatra da su oduvijek živjeli
ovdje, pri čemu se za ovu procjenu najviše izjašnjavaju BiH ispitanici (31%),
a najmanje ispitanici srpske nacionalnosti (20%). Odgovori u kategoriji
"nešto drugo" su rasuti između "ne znam" i objašnjenja "došli iz Hrvatske",
"došli iz Austrougarske", "najstariji narod" i "pokatoličeni Srbi". U slučaju
porijekla Hrvata postoji nešto veće slaganje nego kad je u pitanju porijeklo
Bošnjaka, ali i ovdje je vodeća ideja o slovenskom porijeklu, dok manji
procenat ispitanika smatra da je u pitanju stanovništvo koje je oduvijek
naseljavalo ove prostore.
202 Tabela 11: Porijeklo Srba u BiH
Odakle misliš da su došli Srbi na prostore BiH?
Nac.prip.
Bošnjačka
Hrvatska
Srpska
BiH
Oduvijek su živjeli
ovdje
24.4%
19.6%
39.1%
28.4%
Došli su u seobama
Slovena
68.5%
72.1%
58.4%
63.9%
Nešto drugo
7.2%
8.3%
2.5%
7.7%
Kad je u pitanju dolazak Srba na prostore BiH, i ovdje najveći
procenat ispitanika odgovara da su Srbi došli u seobama Slovena (između
58% i 72%). Zanimljivo je da su se ispitanici srpske nacionalnosti u manjem
procentu izjasnili za ovu opciju o odnosu na pripadnike drugih nacionalnosti,
a da su se, relativno gledajući, više izjašnjavali za opciju da su Srbi oduvijek
živjeli ovdje: 39% srpskih, 28% BiH, 24% bošnjačkih i 20% hrvatskih
ispitanika. Kao i u slučaju porijekla Hrvata, i ovdje imamo izvjestan broj
odgovora u kategoriji "nešto drugo", među kojima nalazimo najčešće
odgovor "ne znam", te objašnjenja "došli sa Turcima", "došli iz Srbije" i
"došli u ratu" ili "poslije rata".
Šta su bitne osobine etničke grupe
Ispitanici su procjenjivali na skali od 1 do 4 koje su odlike bitne kao
osobine vlastitog naroda, pri čemu je ocjena 1 značila "nimalo", 2 "pomalo",
3 "prilično" i 4 "jako". U tabeli su prikazane aritmetičke sredine procjena i
rezultati analize varijanse za međugrupne razlike između ispitanika različitih
nacionalnosti.
Tabela 12: Obilježja koja su bitna kao osobine sopstvenog naroda
Bošnjaci
Hrvati
Srbi
BiH
F
Sig.
Jezik
3.37
3.59
3.65
3.33
22.665
.000
Vjera
3.27
3.60
3.64
2.49
96.619
.000
Istorija
3.26
3.30
3.46
3.31
7.518
.000
Zaj.
porijeklo
2.95
3.00
3.16
2.83
10.526
.000
Teritori
ja
3.08
2.91
3.06
2.94
2.801
.039
Osjećaj
zajed.
3.26
3.35
3.24
3.19
1.566
.196
Običaji
3.30
3.45
3.57
3.22
18.178
.000
Izgled
članova
1.73
1.78
1.82
1.49
5.288
.001
Država
3.24
2.80
2.91
3.08
18.648
.000
Pri procjeni navedenih osobina, vidimo da je većina ispitanika
visoko procjenjivala sve osobine, osim osobine fizičkog izgleda pripadnika.
Ako imamo na umu da bi srednja tačka procjene iznosila 2.5, vidimo da
većina procjena ide preko ove veličine.
Za ispitanike bošnjačke nacionalnosti najvažnije odlike za bošnjački
narod su jezik, običaji, vjera, osjećaj zajedništva, istorija i država, a najmanje
je bitan fizički izgled pripadnika. Kod ispitanika hrvatske nacionalnosti
nalazimo da se kao najvažnije odlike procjenjuju vjera i jezik, zatim običaji,
osjećaj zajedništva i istorija. Relativno nisko se procjenjuje bitnost fizičkog
203 izgleda pripadnika. Za ispitanike srpske nacionalnosti najbitniji su jezik,
vjera i običaji, zatim istorija i osjećaj zajedništva, a najmanje bitan je fizički
izgled pripadnika. Kod pripadnika BiH nacionalnosti najvažniji su jezik,
istorija, običaji i osjećaj zajedništva, a takođe najmanje važna odlika je
fizički izgled pripadnika naroda.
Analiza varijanse pokazuje da je većina razlika između aritmetičkih
sredina procjena statistički značajna na nivou .01, jedna (teritorija) značajna
na nivou .05, a jedna nije statistički značajna (osjećaj zajedništva). U okviru
pojedinačnih procjena važnosti faktora, vidimo da se najveće razlike nalaze u
procjeni važnosti vjere, kojoj najveći značaj daju ispitanici srpske i hrvatske,
nešto manji bošnjačke i najmanji značaj ispitanici BiH nacionalnosti. Slično
je sa jezikom i običajima, gdje takođe srpski i hrvatski ispitanici daju više
procjene važnosti od bošnjačkih i BiH ispitanika. S druge strane, nalazimo
da ispitanici bošnjačke nacionalnosti daju najvišu procjenu značaja države
kao odlike njihove etničke grupe, slijede ispitanici BiH nacionalnosti, te
onda imamo nešto niže procjene hrvatskih i srpskih ispitanika. Reklo bi se da
bošnjački ispitanici najviše državu BiH smatraju svojom, značajno više nego
što to smatraju hrvatski i srpski ispitanici.
Ispitanici bošnjačke, srpske i hrvatske nacionalnosti imaju više
izražen tradicionalni kulturalno-religijski model etniciteta, koji oslikava
grupu putem jezika, vjere, običaja, istorije i osjećaja zajedništva. Ovaj model
je bliži primordijalnom shvatanju etniciteta, nego instrumentalnom, ali
nijedna grupa ispitanika nije naglašavala fenotipske genetske karakteristike,
što bi bio izraz krajnjeg primordijalizma. Razlike postoje u izraženosti nekih
osobina, tako da hrvatski i srpski ispitanici nešto veći značaj pridaju vjeri i
jeziku, a bošnjački ispitanici državi kao obilježju. Ispitanici BiH
nacionalnosti pokazuju kulturalni model naroda, dajući relativno mali značaj
vjeri i zajedničkom porijeklu kao odlikama, a veći značaj pridaju jeziku,
istoriji, običajima, osjećaju zajedništva i državi.
Nacionalna vezanost
Skala nacionalne vezanosti je imala 19 tvrdnji koje se tiču teme, i
ispitanici su mogli da odgovaraju tako što su se izjašnjavali na 4-stepenoj
skali procjene, od "uopšte se ne slažem" i "uglavnom se ne slažem" do
"uglavnom se slažem" i u "potpunosti se slažem". Srednja tačka skale
procjene nije postojala. U tabeli su dati procenti slaganja sa tvrdnjama iz
skale nacionalne vezanosti, tj. spojeni procenti odgovora "uglavnom se
slažem" i "u potpunosti se slažem".
204 Tabela 13: Procenti slaganja sa tvrdnjama skale nacionalne vezanosti
Nacionalnost
Tvrdnje:
ANOVA
Boš.
Hrv.
Srp.
BiH
F
p
87%
87%
81%
92%
8.926
.000
91%
91%
82%
89%
11.732
.000
19%
21%
27%
41%
16.515
.000
86%
76%
78%
87%
7.832
.000
72%
71%
71%
50%
10.988
.000
6. Ja se u istoj mjeri osjećam pripadnikom/-com
svoje nacije i opšteljudske zajednice.
88%
85%
78%
80%
8.088
.000
7. Sudbina mog naroda je i moja sudbina.
59%
63%
50%
43%
10.075
.000
43%
56%
51%
32%
9.811
.000
63%
60%
67%
36%
21.747
.000
42%
41%
33%
48%
3.868
.009
91%
87%
87%
72%
14.944
.000
12. Vodim računa da upotrebljavam riječi i izraze
karakteristične za jezik mog naroda.
71%
83%
77%
46%
31.760
.000
13. Nacionalna osjećanja su nešto što ističu samo
oni koji kao ličnosti nemaju vrijednosti.
39%
38%
38%
45%
1.394
.243
89%
90%
89%
72%
18.495
.000
44%
49%
52%
21%
20.240
.000
37%
34%
30%
47%
7.946
.000
89%
83%
84%
85%
1.349
.257
18. Podjela na narode je samo opravdanje onima
koji se bore za vlast i dominaciju.
75%
64%
63%
80%
13.462
.000
19. Normalno je da pripadnike mog naroda više
cijenim od pripadnika drugih naroda.
38%
46%
46%
20%
21.315
.000
1. Čovječanstvo predstavlja jedinu pravu ljudsku
zajednicu.
2. Osjećanje nacionalne pripadnosti je pozitivna
osobina samo ako je povezano sa osjećanjem
sveljudske solidarnosti.
3. Ne osjećam nikakvu nacionalnu pripadnost, jer
mislim da svaka osoba živi samo za sebe.
4. Smatram sebe, prije svega, građaninom/-kom
svijeta.
5. Osjećanje zajedništva sa pripadnicima svog
naroda je jedno od najljepših osjećanja koje osoba
može imati.
8. Kao pripadnik/-ca svog naroda ja imam osobine
po kojima se jasno razlikujem od pripadnika drugih
naroda.
9. Osjećam se bezbjednije u društvu pripadnika
mog naroda.
10. Napuštanjem svake nacionalne vezanosti mi
ćemo stvoriti uslove za naše održanje i
napredovanje.
11. Osjećam se ponosnim jer sam pripadnik/-ca
svog naroda.
14. Svaka nacija treba da obnavlja i njeguje svoje
nacionalne ideale.
15. Više vjerujem ljudima koji su pripadnici mog
naroda.
16. Čovječanstvu treba da bude cilj potpuno
ukidanje nacija.
17. Ja osjećam vezu sa vlastitom narodom, ali
smatram da me to nimalo ne udaljuje od pripadnika
drugih naroda.
Na osnovu analize tvrdnji prikazanih u tabeli, vidimo da se naši
ispitanici u najvećoj mjeri slažu sa tvrdnjama: "Osjećam se ponosnim jer sam
pripadnik/-ca svog naroda", "Osjećanje nacionalne pripadnosti je pozitivna
osobina samo ako je povezano sa osjećanjem sveljudske solidarnosti",
"Svaka nacija treba da obnavlja i njeguje svoje nacionalne ideale", "Ja
osjećam vezu sa vlastitom narodom ali smatram da me to nimalo ne udaljuje
205 od pripadnika drugih naroda", "Čovječanstvo predstavlja jedinu pravu
ljudsku zajednicu", "Smatram sebe prije svega građaninom/-kom svijeta" i
"Ja se u istoj mjeri osjećam pripadnikom/-com svoje nacije i opšteljudske
zajednice". Na ovim tvrdnjama pripadnici sve četiri analizirane grupe
pokazuju visok stepen slaganja (tačnije, imamo puno više od natpolovičnog
slaganja), a možemo uočiti da su u pitanju tvrdnje koje ukazuju na vezu sa
sopstvenom nacijom, ali i sa čovječanstvom u cjelini.
Najmanji stepen slaganja imamo na tvrdnjama: "Ne osjećam
nikakvu nacionalnu pripadnost, jer mislim da svaka osoba živi samo za
sebe", "Čovječanstvu treba da bude cilj potpuno ukidanje nacija",
"Nacionalna osjećanja su nešto što ističu samo oni koji kao ličnosti nemaju
vrijednosti", "Napuštanjem svake nacionalne vezanosti mi ćemo stvoriti
uslove za naše održanje i napredovanje", "Normalno je da pripadnike mog
naroda više cijenim od pripadnika drugih naroda" i "Više vjerujem ljudima
koji su pripadnici mog naroda". Ovo je grupa tvrdnji koje imaju ugrađeno
odbijanje prihvatanja nacionalne lojalnosti kao važne odrednice
identifikacije, ali imamo i odbijanje tvrdnji u kojima se iskazuje izrazita
etnocentričnost. Praktično, većina naših ispitanika pokazuje stavove koji se
mogu okarakterisati kao istovremena vezanost za naciju i čovječanstvo, ili,
možemo reći, benevolentnu nacionalnu lojalnost. Da li je ovaj oblik
nacionalne lojalnosti u stvari benevolentan? Postoje viđenja po kojima etnonacionalni pogled na svijet obuhvata shvatanje o svjetskoj zajednici kao
porodici nacija (Malkki, 1994), odnosno ideji da je etno-nacionalna
kategorija logičan sastavni činilac strukture društva kod nas, a i šire. Ovakav
pogled na društvo se forsira sistemski od strane dominantnih struktura, te se
zato i održava u formi famoznih zamišljenih zajednica (Jansen, 2005).
Kad su u pitanju razlike između grupa, možemo zapaziti da izvjesne
razlike u stepenu slaganja na skoro svim tvrdnjama postoje i da se one u
najvećoj mjeri odnose na karakterističnost grupe BiH ispitanika, koja najviše
odstupa od tri ostale etničke grupe. Testiranje veličine i značajnosti razlika
urađeno tehnikom analize varijanse, pokazuje da su najveće razlike nađene
na tvrdnji "Vodim računa da upotrebljavam riječi i izraze karakteristične za
jezik mog naroda" (F(3,1822)=31.76; p=.000) i to tako da najveće slaganje
sa tvrdnjom pokazuju hrvatski, zatim srpski, pa bošnjački ispitanici, a
ispodpolovično slaganje nalazimo kod BiH ispitanika. Sljedeća tvrdnja sa
velikim razlikama je "Osjećam se bezbjednije u društvu pripadnika mog
naroda" (F(3,1819)=21.75; p=.000), gdje srpski, bošnjački i hrvatski
ispitanici pokazuju otprilike dvotrećinsko slaganje, za razliku od svega
trećinskog kod BiH ispitanika. Na tvrdnjama "Normalno je da pripadnike
mog naroda više cijenim od pripadnika drugih naroda" (F(3,1818)=21.32;
p=.000) i "Više vjerujem ljudima koji su pripadnici mog naroda"
(F(3,1816)=20.01; p=.000) postoji ispodpolovično slaganje kod svih grupa
ispitanika, ali je kod BiH ispitanika stepen slaganja izrazito nizak. Na svega
dvije tvrdnje su razlike statistički neznačajne, tj. na njima se sve četiri grupe
u istoj mjeri slažu: "Ja osjećam vezu sa vlastitom narodom ali smatram da
me to nimalo ne udaljuje od pripadnika drugih naroda" na kojoj je visok
206 stepen slaganja, te "Nacionalna osjećanja su nešto što ističu samo oni koji
kao ličnosti nemaju vrijednosti", na kojoj je nizak stepen slaganja.
Radi redukcije ove skale, urađena je faktorska analiza (metodom
glavnih komponenti sa oblimin rotacijom i kriterijumom scree-testa) na
tvrdnjama i dobijena su tri faktora koja objašnjavaju oko 46% varijanse
rezultata. Prvi izdvojeni faktor okuplja tvrdnje koje ukazuju na izrazitu
vezanost sa sopstvenom nacijom (tvrdnje 5, 7, 8, 9, 11, 12, 14, 15 i 19), pa
smo ovaj faktor nazvali nacionalizmom. Ovaj oblik izrazite vezanosti okuplja
i etnocentične stavke (15 i 19), te bismo ga mogli nazvati i negativnom
stranom vezanosti sa sopstvenu naciju, vezanošću koja nas udaljava od
drugih. Drugi izdvojeni faktor je okupio stavke u kojima se izražava
nepostojanje ili odbijanje povezanosti sa nacijom (tvrdnje 3, 4, 10, 13, 16 i
18) i nazvali smo ga anacionalizam. Ovaj faktor označava izvjesnu
tendenciju ka individualizmu, s jedne strane, i osuđivanju vezanosti za
nacionalnu grupu kroz ocjenu da to predstavlja manipulaciju osjećanjima
ljudi ili kompenzatorni mehanizam za osobe smanjenog samopoštovanja.
Treći faktor pokazuje najjače veze sa tvrdnjama višestruke ili istovremene
vezanosti za naciju i čovječanstvo u cjelini (stavke 1, 2, 6 i 17), te smo ga
nazvali višestrukom vezanošću. Kako smo diskutovali ranije, ovaj oblik
vezanosti može ukazivati na to da je kod naših ispitanika prisutan potencijal
za lokalnu (etničku) lojalnost, ali i stavljanje iste u kontekst čovječanstva, pa
bismo ovaj faktor mogli posmatrati kao pozitivnu stranu nacionalne
vezanosti, stranu koja ne isključuje pozitivna osjećanja prema ostalim
grupama. S druge strane, ovaj faktor bismo mogli smatrati i formom
nacionalizma. Faktori nacionalizma i anacionalizma pokazuju negativnu
međusobnu korelaciju (r=-.282; p=.000), što je i očekivano. Faktor
višestruke vezanosti pokazuje pozitivne, ali nešto niže, korelacije i sa
nacionalizmom (r=.202; p=.000) i sa anacionalizmom (r=.194; p=.000). Na
sljedećoj tabeli su prikazani prosjeci navedenim faktorima, pri čemu imamo
u vidu da su skorovi u rasponu od 1 do 4, dok je teorijska sredina skale u
tački 2.5.
Tabela 14: Prosjeci na faktorima nacionalizma, anacionalizma i višestruke
vezanosti
Nacionalna pripadnost
Bošnjačka
Hrvatska
Srpska
BiH
F
p
nacionalizam
3.01
3.12
3.04
2.60
26.978
.000
anacionalizam
2.28
2.22
2.23
2.55
11.540
.000
višestruka vezanost
3.28
3.19
3.12
3.27
13.962
.000
Iz tabele vidimo da su prosjeci na faktorima dosta slični za
bošnjačke, hrvatske i srpske ispitanike, tako da svi imaju prosjeke na
višestrukoj vezanosti i nacionalizmu iznad medijane (2.5), a na
anacionalizmu ispod medijane. Ispitanici hrvatske nacionalnosti, pri tom,
imaju najizraženiji faktor nacionalizma, a ispitanici bošnjačke nacionalnosti
207 faktor višestruke vezanosti. Ispitanici BiH nacionalnosti pokazuju zanimljivu
tendenciju da imaju podjednako izražen faktor nacionalizma i anacionalizma.
Oni imaju natpolovično prihvatanje na svim faktorima, a najizraženiji faktor
višestruke vezanosti.
Razlike u izraženosti skale nacionalizma su statički značajne
(F(3,1833)=26.98; p=.000), ali samo između BiH ispitanika i ispitanika iz
ostale tri etničke grupe, dok se ostale nisu pokazale značajnim. Takođe,
razlike u izraženosti anacionalizma su statički značajne (F(3,1833)=11.54;
p=.000), ali samo opet samo između BiH ispitanika i ispitanika iz ostale tri
etničke grupe. Kad su u pitanju razlike u izraženosti višestruke vezanosti i
one su statistički značajne (F(3,1833)=13.962; p=.000), ali samo između
ispitanika srpske nacionalnosti i ispitanika bošnjačke i BiH nacionalnosti,
dok razlike između srpskih i hrvatskih ispitanika nisu značajne.
Religioznost i oblici nacionalne vezanosti
Religioznost smo, kako smo već spominjali, mjerili pomoću skale
od pet tvrdnji koje mjere religijska uvjerenja te praktikovanje religijskih
rituala. Ispitanici su odgovarali tako što su se izjašnjavali na četvorostepenoj
skali procjene, od "uopšte se ne slažem" i "uglavnom se ne slažem" do
"uglavnom se slažem" i u "potpunosti se slažem". Na osnovu eksplorativne
faktorske analize, ustanovljeno je da ovih pet stavki čini jedan generalni
faktor religioznosti, koji u finalnoj verziji čini varijablu raspona skorova od 1
do 4, sa teorijskom srednjom tačkom 2.5.
Tabela 15: Prosjeci na skali religioznosti
Nacionalnost
Religioznost
ANOVA
Bošnjačka
Hrvatska
Srpska
BiH
F
p
3.03
3.24
2.81
2.23
70.888
.000
Iz tabele vidimo da najviši prosječni skor na skali religioznosti
pokazuju ispitanici hrvatske, zatim bošnjačke, pa srpske nacionalnosti.
Ispitanici iz BiH grupe pokazuju uvjerljivo najniži skor na skali, čak ispod
teorijske medijane. Sve međusobne razlike su statistički značajne bar na
nivou p<0.05.
Tabela 16: Interkorelacije religioznosti i oblika nacionalne vezanosti
Religioznost
Nacionalna
pripadnost
Bošnjačka
Hrvatska
Srpska
BiH
nacionalizam
.447**
.550**
.457**
.456**
anacionalizam
-.219**
-.233**
-.067
-.132
višestruka
vezanost
.055
.194**
.194**
.217**
* Značajno na nivou .05
** Značajno na nivou .01
208 Najdosljednija veza sa religioznošću postoji sa nacionalizmom kao
oblikom nacionalne vezanosti, te tu nalazimo statistički značajne pozitivne
korelacije srednje izraženosti. Anacionalizam, suprotno, pokazuje negativne
korelacije sa religioznošću, s tim da je kod grupe srpskih ispitanika ta veza
najslabija. Višestruka vezanost ima niske pozitivne statistički značajne
korelacije sa religioznošću, osim kod grupe bošnjačkih ispitanika, gdje je ta
veza neznačajna. Može se reći da je veza religioznosti sa oblicima
nacionalne vezanosti slična za sve grupe: postoji tendencija da u okviru svih
etničkih grupa izraženost religioznosti najjače korelira sa nacionalizmom,
nešto manje sa višestrukom vezanošću, a negativno korelira sa
anacionalizmom.
Razlike u jačinama veze nacionalizma i religioznosti nisu velike, ali
izvjesna stabilnost ovih podataka je vidljiva u činjenici da istraživanja
potkraj 80-ih godina 20. vijeka pokazuju slične nalaze o tome da hrvatski
ispitanici pokazuju najjači spoj etniciteta i (katoličke) religioznosti, međutim,
tada je praktikovanje religioznosti bilo kud i kamo manje izraženo (Bakić,
1994; Markešić, 2008).
Značaj vezanosti za državu i naciju
Tabela 17: Korelacije vezanosti za državu i oblika nacionalne vezanosti
Važnost
pripadnosti
državi BiH
Nacionalna
pripadnost
Bošnjačka
Hrvatska
Srpska
BiH
nacionalizam
.437**
.120
.022
.449**
anacionalizam
-.148**
.088
.239**
-.242**
višestruka vezanost
.094*
.260**
.147**
.305**
* Značajno na nivou .05
** Značajno na nivou .01
Ranije smo vidjeli da važnost pripadnosti državi BiH kao
socijalnom entitetu nije podjednako važna svim ispitanicima, tj. da je
ispitanici hrvatske i srpske nacionalnosti procjenjuju dosta nisko, za razliku
od ispitanika bošnjačke i BiH nacionalnosti. Kad su u pitanju veze između
procjene značaja ove pripadnosti i oblika nacionalne vezanosti, nalazimo
dosljednu tendenciju pozitivne korelacije između značaja pripadnosti BiH i
višestruke vezanosti. Naime, u svim podgrupama ispitanika postoji sklonost
onih sa izraženijom višestrukom vezanošću i ka vezivanju za BiH (sve
korelacije statistički značajne). Veza nacionalizma sa vezanošću za BiH je
statistički značajna, pozitivna, srednje izražena kod ispitanika bošnjačke i
BiH nacionalnosti, dok je kod ostale dvije grupe niža i nije statistički
značajna. Korelacija između anacionalizma i vezanosti za BiH je negativna,
niska i statistički značajna za ispitanike bošnjačke i BiH nacionalnosti, ali je
pozitivna za ispitanike srpske nacionalnosti (kao i za ispitanike hrvatske
nacionalnosti, kod kojih nije statistički značajna). Ukratko, u grupama
bošnjačkih i BiH ispitanika više su vezani za državu BiH oni koji imaju
izraženije stavove vrednovanja vlastite nacije, višestruku vezanost za svoju
209 naciju i čovječanstvo u cjelini, te manje izražene individualističke i
anacionalne stavove. U grupi ispitanika srpske nacionalnosti za državu BiH
su više vezani oni koji pokazuju izraženije anacionalne stavove i višestruki
oblik vezanosti. Kod ispitanika hrvatske nacionalnosti najviše su vezani za
BiH oni koji, takođe, pokazuju višestruku vezanost za svoju naciju i
čovječanstvo u cjelini.
Diskusija
Društvene granice i propusnost etničkih kategorija
Doživljaj vlastitog etniciteta je nužno u relaciji sa ostalim etničkim
grupama, najčešće najbližim. Kako se etničke granice označavaju u
socijalnom prostoru u Bosni i Hercegovini? Što se tiče relativno vidljivih
odlika, na osnovu odgovora naših ispitanika reklo bi se da se etnicitet u BiH
u potpunosti podudara sa religijskim opredjeljenjem, barem za pripadnike
konstitutivnih naroda. Bošnjaci su u velikoj većini muslimani, Hrvati su
katolici, a Srbi pravoslavci i to preklapanje iznosi između 94% i 96%. Među
onima koji su se izjasnili kao pripadnici bosanskohercegovačke
nacionalnosti, imamo najviše onih islamske vjeroispovijesti i nereligioznih, a
tek pokoji procenat katolika i pravoslavnih. Ne čudi ovolika podudarnost
vjeroispovijesti i etniciteta, jer se u svakodnevnom diskursu često potencira
veza između religije i nacije, a to je posebno vidljivo iz izjava zvaničnika
vjerskih institucija, koji često naglašavaju egzistencijalnu i kulturnu vezu
religije i nacije, te često i ključnu ulogu religije u održanju etniciteta u teškim
vremenima.50 Da bi stvari bile još zanimljivije, izjednačavanje religije i
etniciteta se nerijetko potvrđuje i u udžbenicima za osnovne i srednje škole.51
50
Npr. iz teksta poglavara Islamske vjerske zajednice u BiH dr Mustafe Cerića:
“Bošnjacima je vjerska zajednica postala glavno institucionalno utočište...” (preuzeto
14.6.2011. sa linka
http://www.medzlis.info/index.php?option=com_content&view=article&id=1101:bon
jaci-izmeu-vjerskog-i-nacionalnog-reisu-l-ulema-dr-mustafaceri&catid=57:kolumne&Itemid=289). Ili iz teksta tadašnjeg poglavara Srpske
pravoslavne crkve patrijarha Pavla: „Biti Srbin znači biti obavezno pravoslavac...“
(preuzeto 14.6.2011. sa linka http://www.pescanik.net/content/view/1641/61/). Ili iz
obraćanja pape Benedikta XVI vjernicima: „...jer su Hrvati narod duboke katoličke
vjere“ (preuzeto 14.6.2011. sa linka http://www.zgnadbiskupija.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=1375:hrvatinarod-duboke-katolike-vjere&catid=5:aktualnosti&Itemid=82)
51
Primjer iz udžbenika geografije za 2. razred gimnazije: „Društvenu, pa i kulturnu
stvarnost Bosne i Hercegovine karakteriziraju i različite vjere. Srbi su pravoslavci,
Bošnjaci muslimani, Hrvati katolici, a ima i drugih konfesija.“ (Husremović et al.,
2007: 131).
210 Drugi važan označitelj etniciteta u BiH predstavlja jezik, odnosno
jezici različitih naziva, čije razlike su suptilne, ali se, bez obzira na to, rado
koristi za potenciranje grupnih granica. Jezik, odnosno jezičke identifikacije,
u velikoj mjeri se koriste kao simboličke oznake etniciteta. Korištenje jezika
kao sredstva identifikacije je posebno zanimljivo kod grupa koji koriste isti
ili sličan jezik, a termin shibboleth označava korištenje jezika za detekciju
članova drugih socijalnih grupa, prilikom koga se koristimo prepoznavanjem
dijalekata ili izraza na osnovu kojih možemo izvršiti socijalnu kategorizaciju
osoba. Npr. ako u BiH čujete nekog da koristi termin karakterističan za
hrvatski jezik, npr. "vjerojatnost", vi ga sa velikom vjerovatnoćom smještate
u kategoriju Hrvata. U našem slučaju, podudarnost jezika i etniciteta je još
nešto jača nego kad je u pitanju religija, pa između 96% i 98% Bošnjaka
govori bosanskim jezikom, Srba srpskim, i Hrvata hrvatskim jezikom.
Ispitanici BiH nacionalnosti najčešće govore bosanski jezik, te rijetko srpski,
hrvatski ili "BHS", tj. "bosanski/hrvatski/srpski". U samim definicijalma
ovih jezika najčešće se i označava da su to jezici prvenstveno etniciteta.52
Zanimljivo je da se na stranicama Wikipedije na hrvatskom i srpskom jeziku,
kao srodni jezik ne spominje bosanski jezik, nego isključivo "bošnjački".
Još jedna oznaka koja se koristi jesu etničke kategorije koje
ispitanici pripisuju roditeljima. Identifikacija sa etnicitetom očeva je veća
nego u slučaju majki, ali to je i očekivano, jer u tradicionalnoj patrijarhalnoj
kulturi dominantne vrijednosti (poput imena, etniciteta i religije) prenose se
prvenstveno po očevoj krvnoj liniji, ali ni ove razlike nisu velike. Kao i u
prethodnim slučajevima, odstupanje od ove potpune podudarnosti
identifikacija etniciteta roditelja i djece imamo kod BiH ispitanika, kod kojih
nalazimo, pored polovične podudarnosti, i oko trećine ispitanika koji imaju
nekog od roditelja bošnjačke nacionalnosti. Potpuno preklapanje
ispitanikove, majčine i očeve nacionalnosti nalazimo kod 94% bošnjačkih i
srpskih, 88% hrvatskih i 52% BiH ispitanika.
Na racionalnom nivou, većina naših ispitanika smatra da je
nacionalna kategorizacija promjenjiva, te da najviše zavisi o slobodnoj volji.
Ipak, racionalna, emocionalna i ponašajna komponenta etničkih stavova ne
moraju uvijek biti korespondentne. Zbog važnosti etničke kategorizacije u
52
Npr. definicija bosanskog jezika na Wikipediji glasi: „Bosanski jezik je standardni
južnoslavenski jezik kojim govore uglavnom Bošnjaci, ali i značajan
broj Bosanaca različite etničke pripadnosti“ (preuzeto 14.6.2011. sa
linkahttp://bs.wikipedia.org/wiki/Bosanski_jezik). Ili definicija hrvatskog jezika:
„Hrvatski jezik skupni je naziv za standardni jezik Hrvata, i za skup narječja i govora
kojima govore ili su nekada govorili Hrvati.“ (preuzeto 14.6.2011. sa
linkahttp://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatski_jezik). Nešto drugačiju definiciju, gdje se
pravi razlika između etničke oznake jezika i jezika grupa ljudi koji ga koriste
nalazimo na Wikipediji kod srpskog jezika: "Srpski jezik je stаndаrdni jezik u
službenoj upotrebi u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, а u upotrebi je i u
drugim zemljаmа gde žive Srbi, među ostаlimа i u Hrvаtskoj" (preuzeto 14.6.2011. sa
linkahttp://sr.wikipedia.org/).
211 našem društvu, njena emocionalnost je vjerovatno izraženija nego
racionalnost. Konstrukcija socijalne stvarnosti je, prema teoriji socijalnog
identiteta (Tajfel, 1981; Tajfel i Turner, 1986), posredovana univerzalnom
potrebom za samopoštovanjem, koju ostvarujemo upravo preko emocionalne
komponente etničkih stavova. S druge strane, kad je u pitanju višestrukost,
odnosno hibridnost nacionalnih identiteta, to većini ispitanika izgleda
nemoguće. Ispitanici daju prednost granicama socijalnih kategorija u odnosu
na preklapanje kategorija, a to je i očekivano, jer u društvu koje je politički
prilično jasno omeđeno "konstitutivnim" etnicitetima, teško je razumjeti
kako se tu mogu uplesti hibridni identiteti. Mogućnost višestruke
identifikacije u nešto većoj mjeri priznaju kao mogućnost ispitanici BiH
nacionalnosti, kod kojih smo i vidjeli nešto veći procenat etničke
heterogenosti roditelja nego kod ostalih grupa ispitanika. Mi smo se
prilagodili dominantnom diskursu prihvatanja politički definisanih
kategorija, kad smo ispitanicima ponudili opcije Bošnjaka, Hrvata i Srba, ali
smo dodali i mogućnost "BiH" kao oznaku "nove" vrste etniciteta (pored
ponuđene otvorene mogućnosti izjašnjavanja). U analizi fokus grupa mogli
smo vidjeti da postoje ispitanici koji imaju problema sa ovakvim
kategorijalnim izjašnjavanjem. Npr. kad ispitanik kaže: "...tata mi je Srbin, a
majka Bošnjakinja, ne osjećam se kao neko ko pripada jednoj od te dvije
skupine i žao mi je zbog toga", očigledno je da ovaj ispitanik ne samo da se
teško svrstava u neku od ponuđenih kategorija, nego osjeća i nelagodu u vezi
sa tom neodlučnošću. Dalje, pitanje politizacije etniciteta i etnizacije
politike, te nekih apsurda političkog sistema etničkog društva je posebno
vidljiva kod rasprava o legitimitetu predstavnika konstitutivnih naroda u
Predsjedništvu BiH,53 a ove diskusije upravo govore o značaju etniciteta i
politike u našem društvu.
53
Npr. Željko Komšić, član Predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda, izričito i
naglašeno se određuje kao Hrvat: „Ja sam Hrvat po svom porijeklu, ali i po svom
opredjeljenju. I jako sam ponosan na to!” (preuzeto 14.6.2011. sa linka
http://www.domaljevac.com/osini-po-prasini/rijec-ima/zeljko-komic/index.html). S
druge strane, zanimljive su rasprave na osnovu njegovog političkog opredijeljenja za
socijaldemokratsku partiju SDP, o tome da li je Željko Komšić legitimni predstavnik
Hrvata u BiH, i da li je, u krajnoj liniji, on Hrvat: “Ako se složimo da Željko Komšić
i nije Hrvat, kako se prometnuo u Bošnjaka, a da se o tome nije pitao?!” (preuzeto
14.6.2011. sa linka http://mail.depo.ba/front/ako-se-slozimo-da-zeljko-komsic-i-nijehrvat-kako-se-tako-lako-prometnuo-u-bosnjaka-a-da-se-on-sam-o-tome-nije-pitao).
212 Uvjerenja o porijeklu i osobinama etničkih zajednica u BiH
Kad govorimo o porijeklu etničkih grupa u BiH, postoje različite
zvanične interpretacije istorijskih dešavanja, a postoje i uvjerenja prisutna u
svakodnevnom društvenom diskursu. Kao ponuđene opcije date su najčešće
varijante interpretacije porijekla ovih grupa. I za Bošnjake, i za Hrvate i za
Srbe se u najvećoj mjeri vjeruje da su na prostore BiH došli u seobama
slovenskih naroda, u šta je uvjerena natpolovična većina ispitanih. Nešto
manji procenat ispitanih vjeruje da su ovi narodi oduvijek živjeli ovdje, mada
je ovaj procenat dosta visok kad ispitanici bošnjačke nacionalnosti
interpretiraju porijeklo Bošnjaka i kad ispitanici srpske nacionalnosti
interpretiraju porijeklo Srba. Dosta rijetko se ispitanici odlučuju da pruže
neko drugo objašnjenje za porijeklo Hrvata i Srba, ali se gotovo trećina
ispitanika hrvatske i srpske nacionalnosti izjasnilo za opciju nekog drugog
objašnjanja porijekla Bošnjaka. Analizom otvorenih odgovora na ovo pitanje
uočeno je da većina ovih ispitanika odgovara da su Bošnjaci porijeklom
Hrvati i Srbi koji su sa dolaskom Otomanske imperije na ove prostore prešli
na islam, a manji broj ovih ispitanika smatra da su Bošnjaci porijeklom
potomci doseljenih otomanskih Turaka.
Generalno, među ispitanicima postoji dominantno uvjerenje o
slovenskom porijeklu bosanskohercegovačkih naroda, a nešto manje, ali još
uvijek izraženo je uvjerenje o lokalnom porijeklu ovih naroda. Izvjestan broj
ispitanih hrvatske i srpske nacionalnosti ima potrebu da dodatno interpretira
porijeklo Bošnjaka, u smislu njihovog porijekla putem religijske konverzije
na islam sa dolaskom Osmanske imperije. Školske ustanove predstavljaju
sistematizovan i dugotrajan izvor znanja i uvjerenja koje neko društvo smatra
bitnim za nove generacije svojih stanovnika, i tako udžbenici, pored samih
škola, postaju mjestima reprezentacije tih znanja, stavova i uvjerenja.
Interpretacije istorije, politike i etničko-religijskih odnosa u BiH prikazane u
školskim udžbenicima osnovnih i srednjih škola često su opterećene
jednostranim tumačenjem istorijskih dešavanja, u kojima se u nekad u
jednom pasusu pretpostavlja i istorijsko pravo na etničku teritoriju i
mučeništvo koje je doživljeno.54 U udžbenicima se nalazi i niz primjera
kojima se opisuju i prenaglašavaju istorijska dešavanja, dovodeći do
zaključka kako je suživot pripadnika različitih etniciteta bukvalno
nemoguć.55
54
Primjer iz udžbenika povijesti za 2. razred gimnazije za učenike koji pohađaju
hrvatsku nacionalnu grupu predmeta: „Seobe Hrvata inicirane zločinima Turaka i
Vlaha počele su iz Bosne u koju su Turci najprije prodrli. Napuštanje domaćeg
ognjišta izaziva tragediju hrvatskog naroda i ostavlja duboke posljedice u kasnijem
povijesnom razdoblju. Hrvatski prostor na koji dolazi tuđinac mijenja etnički i vjerski
karakter“ (Husremović et al., 2007: 96).
55
Primjera iz udžbenika ima toliko da sigurno prevazilaze granice ove publikacije, a
većinu smo ih preuzeli iz publikacije “Obrazovanje u Bosni i Hercegovini: Čemu
učimo djecu? Analiza sadržaja udžbenika nacionalne grupe predmeta”, te za detaljnije
analize preporučujemo navedenu monografiju. Jedan primjer iz udžbenika povijesti
213 Kad opisuju karakteristike svog naroda, ispitanici bošnjačke, srpske
i hrvatske nacionalnosti naginju tradicionalnom kulturalno-religijskom
modelu etniciteta, koji oslikava etničku grupu putem jezika, vjere, običaja,
istorije i osjećaja zajedništva. Ovaj tip objašnjenja je bliži primordijalnom
shvatanju etniciteta, nego instrumentalnom. Hrvatski i srpski ispitanici nešto
veći značaj pridaju vjeri i jeziku, a bošnjački ispitanici državi kao obilježju.
Ispitanici BiH nacionalnosti se opet na neki način izdvajaju, i prikazuju
kulturalni model vlastitog naroda, pridajući relativno mali značaj vjeri i
zajedničkom porijeklu kao odlikama, a veći značaj daju jeziku, istoriji,
običajima, osjećaju zajedništva i državi.
Osjećanja pripadnosti
Osjećanja pripadnosti različitim društvenim zajednicama, kao
afektivna komponenta socijalnog identiteta, na jednostavan način govore o
doživljaju tih društvenih zajednica. Mi smo u istraživanju koristili grube
mjere vezanosti za nekoliko političkih i socijalnih entiteta, a detaljno smo
diskutovali samo neke oblike identifikacija, prvenstveno nacionalnu
vezanost.
Uopšte posmatrano, od svih vrsta pripadnosti najvišom ocjenom se
ocjenjuje pripadnost religiji, a zatim pripadnost narodu. Ostali tipovi
vezanosti (za teritorijalni entitet, državu BiH i Evropu) su izraženi u manjoj
mjeri. U okviru uzorka bošnjačkih ispitanika najvišom se procjenjuje važnost
pripadnosti svojoj religiji i narodu, te državi BiH, a relativno nisko se
procjenjuju pripadnost entitetu i Evropi. Među hrvatskim i srpskim
ispitanicima su veoma važne pripadnosti religiji i narodu, zatim entitetu i
Evropi, a dosta nisko na ljestvici je procjena važnosti pripadnosti državi BiH.
Kod ispitanika BiH nacionalnosti, najvišom se procjenjuje važnost
pripadnosti državi BiH i svom narodu, a najnižom važnost pripadnosti
entitetu i religiji. Ispitanici ove četiri grupe najviše se razlikuju po procjeni
važnosti pripadanja državi BiH: ovu pripadnost najviše naglašavaju ispitanici
bošnjačke nacionalnosti, nešto niže ispitanici BiH nacionalnosti, a gotovo
podjednako nisko ispitanici hrvatske i srpske nacionalnosti. Indikativno je da
je ispitanicima hrvatske i srpske nacionalnosti važnija pripadnost entitetu i
Evropi, nego pripadnost državi BiH. Ovo je pokazatelj očiglednog problema
u usklađivanju njihovih etničkih identiteta u okviru šireg državnog identiteta,
te da se Evropa doživljava kao manje ugrožavajuća po opstanak etničkog
za 3. razred gimnazije za učenike koji pohađaju srpsku nacionalnu grupu predmeta:
„Po dolasku Kallaya na mjesto vrhovnog upravitelja BiH, austro-ugarska uprava
pokušava stvoriti bosansku naciju i bosanski jezik, da bi suzbila političke zahtjeve
Hrvata i Srba, koji već imaju formiranu nacionalnu svijest, i ujedno spriječila
osvješćavanje muslimana. Dakle, pokušalo se od već formirane srpske i hrvatske
nacije stvoriti, zajedno sa muslimanima, bosansku naciju. Naravno, ovakva
neprirodna politička akcija morala je doživjeti neuspjeh.“ (Husremović et al., 2007:
96).
214 identiteta. Zbog čega dolazi do ovog fenomena? Prvo, Bošnjaci, po
predratnim podacima i poslijeratnim statističkim procjenama, predstavljaju
većinu bosanskohercegovačkog društva, što znači i etnicitet koji je politički
najuticajniji dio društva BiH. Podaci dobijeni u fokus grupama takođe
slikovito pokazuju da jedan dio odsustva vezanosti za državu BiH kod
Hrvata i Srba potiče iz činjenice da kod njih postoji svijest o tzv. "rezervnim
domovinama", za čije sportske reprezentacije mahom i navijaju. Po ovim
nalazima, kod bošnjačkih ispitanika postoji simpatija za Tursku, zbog
istorijskih i vjerskih veza, ali zbog geografske i kulturološke udaljenosti ta
veza nije toliko jaka, pa se Bošnjaci u najvećoj mjeri identifikuju sa BiH.
Dalje, i na osnovu ovog istraživanja potvrđeno je da se ispitanici bošnjačke
nacionalnosti najviše emocionalno vežu za državu Bosnu i Hercegovinu, kao
teritoriju i kao političku zajednicu. U situacijama društvenih poređenja, i po
klasičnoj Heiderovoj teoriji kognitivnog balansa (Heider, 1958), vezanje
našeg takmaca za neki socijalni entitet dovodiće do toga da ga mi
doživljavamo neprivlačnim, ili po narodski: "Prijatelj mog neprijatelja je moj
neprijatelj". Treba reći i da političke elite učestvuju, rekli bismo u najvećoj
mjeri, u kreiranju doživljaja ovih vrsta identiteta, za šta primjere nije teško
naći u njihovim izjavama.56
Od svih oblika grupnih identifikacija najviše smo se posvetili
nacionalnoj vezanosti, koja u psihološkim proučavanjima etničkog identiteta
zauzima centralno mjesto. Skala koju smo koristili imala je 19 tvrdnji, a radi
redukcije, urađena je faktorska analiza sa ciljem identifikacije potencijalno
različitih oblika nacionalne vezanosti. Izdvojila su se tri faktora. Prvi
izdvojeni faktor okuplja tvrdnje koje ukazuju na izrazitu vezanost sa
sopstvenom nacijom sa etnocentričnim tendencijama, te smo ga nazvali
nacionalizmom. Drugi izdvojeni faktor je okupio stavke u kojima se izražava
nepostojanje ili odbijanje vezanosti sa nacijom, te individualističku
orijentaciju, i nazvali smo ga anacionalizmom. Treći faktor je pokazao
najjače veze sa tvrdnjama višestruke ili istovremene vezanosti za naciju i
čovječanstvo u cjelini, te smo ga nazvali višestrukom vezanošću. Za sve
grupe ispitanika, slaganje sa tvrdnjama je najveće u slučaju višestruke
vezanosti, zatim nacionalizma, a relativno malo se ispitanici slažu sa
anacionalističkim tvrdnjama. Budući da je višestruka vezanost najizraženiji
sklop stavova, to pokazuje da je prisutan potencijal da se vezanost za etničku
grupu doživljava u kontekstu čovječanstva, te ovaj nalaz možemo smatrati
umjerenom stranom nacionalne vezanosti. Ako gledamo s pozitivne strane,
56
Npr. izjava predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika data 5.12.2010. na
televiziji Nova TV: na pitanje doživljava li BiH kao svoju domovinu, eufemistički
odgovara: “Nisam veliki entuzijast što se toga tiče” (preuzeto 14.6.2011 sa linka
http://www.bhmagazin.com/bih/4690-video-dodik-qnikada-neu-navijati-zabihq.html). Drugi primjer predstavlja izjava bošnjačkog člana Predsjedništva BiH
Harisa Silajdžića data 25.3.2010: “Onaj kome nije dobro u BiH, može da ide iz nje,
ali ne može ništa uzeti.” (preuzeto 14.6.2011. sa linka http://www.vestionline.com/Vesti/Ex-YU/39732/Silajdzic-tera-Dodika-iz-BiH).
215 ovaj oblik nacionalne vezanosti možemo smatrati pozitivnom stranom, koja
ne isključuje pozitivna osjećanja prema pripadnicima drugačijih zajednica, a
ako gledamo sa negativne strane, smatraćemo da ovo, u stvari, predstavlja
simpatiju prema etnonacionalnoj organizaciji svijeta.
Religioznost, kao jedna od značajnijih sociopsiholoških varijabli u
proučavanju etniciteta, stavljena je u kontekst različitih oblika nacionalne
vezanosti. Našli smo najdosljedniju i najjaču pozitivnu vezu religioznosti sa
nacionalizmom kao oblikom nacionalne vezanosti, dok, suprotno,
anacionalizam pokazuje negativne korelacije sa religioznošću. Višestruka
vezanost, kao i u slučaju nacionalizma, ima pozitivne statistički značajne
korelacije sa religioznošću, ali manje izražene. Može se reći da je veza
religioznosti sa oblicima nacionalne vezanosti slična za sve grupe: postoji
tendencija da u okviru svih etničkih grupa izraženost religioznosti najjače
korelira sa nacionalizmom, nešto manje sa višestrukom vezanošću, a
negativno korelira sa anacionalizmom. Ovo bi trebalo da znači da religija ne
služi samo kao oznaka etniciteta u BiH, nego da se i sadržaji vjerskih i
etničkih stavova i ponašanja preklapaju, mada smo skloniji objašnjenju da se
u društvenoj, kao i psihičkoj stvarnosti ova dva koncepta udružuju po
principu blizine, a ne sličnosti. Iako svaka od dominantnih monoteističkih
religija naglašava transcendenciju lokalnih zajednica u korist opšteljudskog,
konkretne socijalne konstrukcije u bosanskohercegovačkom društvenom
kontekstu nas uvjeravaju u suprotno: religijske organizacije u BiH se
orijentišu isključivo na pripadnike "svojih" nacionalnih zajednica, dok se
humanističkom duhovnosti rijetko bave. Pored istorijskih zasluga u kreiranju
i održavanju nacija, religijske organizacije se i danas bave lokalnim
grupama: Islamska zajednica komunicira isključivo sa Bošnjacima,
Katolička crkva sa Hrvatima, a Pravoslavna crkva sa Srbima, pa nije ni čudo
da mladi doživljavaju ovu vezu kao prirodnu.
Vidjeli smo da vezanost za državu BiH nije podjednako važna svim
ispitanicima, tj. da je ispitanici hrvatske i srpske nacionalnosti procjenjuju
dosta nevažnom, u odnosu na ispitanike bošnjačke i BiH nacionalnosti.
Analizirano u okviru etničkih grupa, jedina dosljedna tendencija za sve grupe
je da nalazimo pozitivne korelacije između značaja pripadnosti BiH i
višestruke vezanosti. U svim podgrupama ispitanika postoji sklonost onih sa
izraženijom višestrukom vezanošću i ka vezivanju za BiH. Veza
nacionalizma sa vezanošću za BiH je statistički značajna, pozitivna, srednje
izražena kod ispitanika bošnjačke i BiH nacionalnosti, dok kod ostale dvije
grupe je niža i nije statistički značajna. Zanimljivo je da, u okviru bošnjačkih
i BiH ispitanika, postoji tendencija da oni koji imaju izraženije anacionalne
stavove imaju i manje izraženu vezanost za državu BiH, dok je kod
ispitanika hrvatske i srpske nacionalnosti upravo suprotno. Ukratko, opet se
pokazuje da bošnjački (donekle i BiH) ispitanici na sličan način doživljavaju
narod i državu, za razliku od hrvatskih i srpskih ispitanika, gdje vezanost za
državu osjećaju tek oni koji izražavaju anacionalne stavove.
216 Šta dalje: nekonfliktni identiteti?
Da li je moguć nekonfliktni etnički identitet u društvu kakvo je
Bosna i Hercegovina? Kontradikcija u ovom pitanju je prisutna zbog
relacione prirode društvenog identiteta, pa i etničkog. Kad se američki
istraživači nacionalnog identiteta pitaju da li je moguće pomiriti nacionalni i
etnički identitet (Devos i Banaji, 2005), oni se, u stvari, pitaju da li se
manjinski rasni i etnički identiteti mogu povezati sa nacionalnim osjećanjima
prema državi, na način kako je to slučaj sa dominantnim američkim bijelim
identitetom. Zaključak je da je američki nacionalni identitet i dalje najbliži
anglosaksonskom bjelačkom identitetu i da se druge rasne i etničke grupe
slabije nacionalno identifikuju. Kod nas je situacija malo komplikovanija,
zbog skorije istorije etničkih i političkih konflikta, te zbog prirode samog
političkog sistema u kojem su, na izvjestan način, etniciteti postavljeni kao
politički takmaci. Ako želimo da gledamo pozitivno na situaciju, možemo se
pozvati na Sartreovu elaboraciju kako antisemitizam osigurava ostanak
jevreja (Sartre, 1948), odnosno kako društveni akteri (često protivnici)
konstruišu sliku drugih, a onda i sebe u odnosu sa drugim, te jedni drugima
obezbjeđuju egzistenciju u socijalnom kontekstu.
Trenutno, u našem društvu postoji problem koegzistencije etničkih i
državnog identiteta, bar u afektivnoj sferi. Ovo se prvenstveno manifestuje
kod grupa ispitanika hrvatske i srpske nacionalnosti, koji državu BiH ne
doživljavaju kao svoju, odnosno ne postoji značajna identifikacija s njom. U
stvari, na sceni u bosanskohercegovačkoj javnosti možemo vidjeti dva
modela rješenja ovog problema. Prvi je dominacijsko-državni, koji naglašava
primarnost državnog identiteta i koji predlaže da sve grupe treba primarno da
se identifikuju sa dominantnim identitetom. Drugi je separatni − etnički
model, koji daje isključivi legitimitet etničkom, dok se državni uopšte ne
prihvata, odnosno prihvata samo kao formalna odrednica, bez osjećanja
stvarne identifikacije.57
Međutim, to što u ovom imamo ove dvije tendencije kao najjače, ne
znači da je kod nas apsolutno nemoguće da nastane novi oblik identiteta koji
bi pomirio ove suprotstavljene tendencije. Mi smo jasno vidjeli da je kod
naših ispitanika, mladih žitelja BiH, najizraženiji oblik nacionalne vezanosti
upravo ono što smo nazvali višestruka vezanost, tj. istovremena
identifikacija sa sopstvenom etničkom (nacionalnom) grupom i
57
Jedan takav karakterističan “dijalog” smo našli na bosanskohercegovačkom portalu
vijesti. Na vijest da je predsjednik Srbije Boris Tadić izjavio da je nerealno očekivati
da se u BiH stvori jedna nacija − Bosanci, čitateljka u reakciji piše: “Borise, Srbi su u
Srbiji, Makedonci u Makedoniji, Crnogorci u Crnoj Gori, Hrvati u Hrvatskoj,
Bosanci u Bosni, svako neka voli svoju zemlju, a poštiva tuđu.” Drugi čitalac joj
odgovara: “Evo, ja sam rođen i cio svoj život proveo u Mostaru, ali nisam Bosanac
katoličke vjeroispovijesti, već Hrvat, i nemoj da me svrstavaš u Bosance!” (preuzeto
14.6.2011. sa linka http://www.dnevnik.ba/novosti/svijet/boris-tadi%C4%87nerealno-o%C4%8Dekivati-da-se-u-bih-mo%C5%BEe-stvoriti-jedna-nacija-bosanci).
217 čovječanstvom u cjelini, odnosno prihvatanje ovakve organizacije društva.
Ovakav tip identiteta može biti dovoljno širok da u sebi objedini
humanističke vrijednosti, a da pri tom ne ugrozi nijednu od postojećih
lokalnih identifikacija. Naravno, ovdje imamo ugrađenu i pretpostavku etnonacionalna organizacija društva nužno dovodi do interetničkih problema
(npr. Jensen, 2005). U slučaju našeg društva i naših ispitanika, vidjeli smo da
većina ispitanih bez problema prihvata postojeća etnička određenja, ali i da
postoje ispitanici koji pokazuju otpor nametnutoj striktnoj kategorizaciji, bez
otvorenih mogućnosti. Ovi ispitanici zamagljuju oštro iscrtane granice
etniciteta, te su kod njih hibridne identifikacije najprisutnije. Tako, kao
odgovor na pitanje da li je nekonfliktni višestruki identitet moguć, odgovor
je ne samo da je moguć, nego da on kod nas već postoji. Naime, svi žitelji
BiH već pokazuju oblik lojalnosti državi, budući da plaćaju doprinose i
dažbine, te da učestvuju u političkom i društvenom životu. Afektivno
usklađivanje višestrukih identiteta moguće je ako se ublaži politizacija
etničkih identiteta, što u ovom trenutku izgleda kao skoro nemoguća misija.
Ono što ova studija sigurno ne može pružiti kao recept, jeste način na koji
izbjeći politizacije bilo kojih identiteta, pa ni etničkih, ali može da pokaže da
je potencijal za promjenu ugrađen u sve ljude i sve ljudske zajednice.
Reference
Altermatt, U. (1996). Etnonacionalizam u Evropi. Sarajevo: Jež.
Anderson, B. (1983). Imagined Communities: Reflections on the Origin and
Spread of Nationalism. New York, NY: Verso.
Arndt, J., Greenberg, J., Schimel, J., Pyszczynski, T. and Solomon, S.
(2002). To belong or not to belong, that is the question: Terror
management and identification with gender and ethnicity. Journal of
Personality and Social Psychology, 83, 26−43.
Bakić, I. (1994). Nacija i religija. Sarajevo: Bosna Public.
Citrin, J. and Sears, D. (2009). Balancing National and Ethnic Identities: The
Psychology of ’E Pluribus Unum’. In Abdelal et al (eds) Measuring
Identity: A Guide for Social Scientists. Cambridge: Cambridge
University Press, 145−174.
Devos, T., & Banaji, M. R. (2005). American = White? Journal of
Personality and Social Psychology, 88, 447−466.
Erikson, E. H. (2008). Identitet i životni ciklus. Beograd: Zavod za
udžbenike.
Guetzkow, H. (1955). Multiple loyalties: theoretical approach to a problem
in international organization. Princeton: Princeton University.
Heider, F. (1958). The psychology of interpersonal relations. New York:
John Wiley & Sons.
Husremović, D., Powell S., Šišić A., i Dolić, A. (2007). Obrazovanje u Bosni
i Hercegovini: Čemu učimo djecu? Analiza sadržaja udžbenika
nacionalne grupe predmeta. Sarajevo: Fond otvoreno društvo Bosna i
Hercegovina.
218 Jansen, S. (2005). National numbers in context: Maps and stats in
representations of the post-Yugoslav wars. Identities: Global Studies
in Culture and Power 12 (1): 45–68.
Kunovich, R. M. and Hodson, R. (1999). Conflict, Religious Identity and
Intolerance in Croatia. Social Forces, 78, 643−674.
Malkki, L. (1994). Citizens of humanity: Internationalisms and the imagined
community of nations. Diaspora 3 (1): 41–67.
Markešić, I. (2010). Od religijskog do nacionalnog identiteta i natrag (na
primjeru Bosne i Hercegovine). Društvena istraživanja, Vol. No. 3
(107); 525−546
Milosavljević, B. (2001b). Socijalna psihologija ljudskih grupa. Banja Luka:
Narodna i univerzitetska biblioteka Republike Srpske.
Phinney, J. (1990). Ethnic identity in adolescents and adults: A review of
research. Psychological Bulletin, 108, 499−514.
Phinney, J. S. (2003). Ethnic identity and acculturation. In K. M. Chun, P. B.
Organista, & G. Marin (Eds.), Acculturation: Advances in theory,
measurement, and applied research (pp. 63−81). Washington, DC:
American Psychological Association.
Rot, N. i Havelka, N. (1973). Nacionalna vezanost i vrednosti kod
srednjoškolske omladine. Beograd: Institut za psihologiju.
Sartre, J. (1948). Anti-Semite and Jew. Paris: Schocken Books.
Tajfel, H. (1981). Human Groups and Social Categories. Cambridge:
University Press.
Tajfel, H. & Turner, J. (1986). The Social Identity Theory of Intergroup
Behavior. U Worchel & Austin (eds.): Psychology of Intergroup
Relations. Chicago: Nelson.
Velikonja, M. (2003). Religious Separation and Political Intolerance in
Bosnia-Herzegovina. College Station, Tex.: Texas A&M University
Press.
219 Percepcija etničkih grupa u BiH
Vladimir Turjačanin
"Realnost je prosto iluzija, doduše veoma
uporna."
Albert Ajnštajn
Konceptualizacija opažanja etničkih kategorija i sadržaja
Kognitivna konstrukcija socijalnog svijeta zasniva se, između
ostalog, na uvjerenjima koje imamo o pripadnicima različitih društvenih
grupa. Ta uvjerenja uobičajeno nazivamo sterotipima. Uvjerenja o
pripadnicima grupa kojima osoba ne pripada zovu se heterostereotipi, a o
pripadnicima vlastite grupe − autostereotipi. Smatra da je termin stereotip
osvanuo u naučnom i svakodnevnom jeziku, uveden od strane američkog
autora Lippmana u njegovoj studiji Public Opinion (Lippman, 1922), gdje ga
on definiše kao "slike u glavi" koje bivaju formirane na osnovu kulturnih
uticaja i svakodnevnih iskustava iz okruženja u kojem živimo. Sama
definicija pojma se nije značajno promijenila od tada, te se i danas socijalni
stereotipi najčešće definišu kao uvjerenja koja dijele pripadnici jedne grupe o
zajedničkim karakteristikama pripadnika svoje ili bilo koje druge grupe ljudi.
Iako se ovakvim definisanjem naglašava kognitivna priroda stereotipa, čini
se da u slučaju etničkih (a i drugih) stereotipa ne možemo izbjeći evaluativnu
prirodu stereotipa, pa bismo prethodnoj definiciji mirne duše mogli dodati da
su u pitanju evaluativno zasićena uvjerenja.
Jedna od bitnih karakteristika stereotipa je da oni podrazumijevaju
depersonalizovano viđenje drugih (Wright i Taylor, 2003), tj. da se
pripadnici određene grupe ne posmatraju kao izolovani pojedinci, već kao
pripadnici grupe sa svim karakterističnim osobinama pripadnika te grupe, pri
čemu se zanemaruju sve osobenosti individua. Kad kažemo da su Nijemci
marljivi, a Španci "vatreni", time ne mislimo na konkretnog Hansa ili
Fernanda, već na prosječne pripadnike nacionalnih grupa Nijemaca i
Španaca. Može se reći da se stereotipi zajednički za pripadnike određene
društvene grupe, a prenose se putem socijalizacije u društvu (odnosno
grupi)‚ npr. preko roditelja, putem medija, usmene komunikacije ili
društvenih institucija, ali i bivaju generisani direktno iz međugrupnih odnosa
(Allport, 1954; Sherif, 1966; Tajfel i Turner, 1986), što znači da se
pripadnici prijateljskih, odnosno kooperativnih grupa, posmatraju kao
nosioci pozitivnih osobina, dok se članovi suprotstavljenih grupa vide kroz
220 prizmu izrazito negativnih karakteristika. Stereotipi ne ostaju samo uvjerenja
zatvtorena u psihi onih koji ih posjeduju, nego direktno utiču na
interpersonalne odnose. Npr. osobe koje su predmet stereotipa itekako
osjećaju postojanje istih, i njihova egzistencija i ponašanje se na neki način
oblikuju prema tim uvjerenjima. Takođe, neki stereotipi, kao i neki tipovi
međugrupnih stavova, bivaju toliko inkorporirani u kulturu da je to jasno
vidljivo u institucionalnoj i diskursivnoj praksi društva (LeCoteur i
Augoustinos, 2001), a kao primjeri se mogu uzeti i raznovrsni rodni
stereotipi koje možemo naći od narodnih poslovica do igranih filmova.
Mehanizmi kreiranja stereotipa se mogu svrstati u četiri kategorije:
kognitivni, afektivni, socijalno-motivacioni i kulturalni mehanizmi (Mackie
et al., 1996). U kognitivne mehanizme spadaju kognitivna kategorizacija,
naglašavanje veze između grupe i člana, i iluzorne korelacije. Kognitivna
kategorizacija ulazi u svijet socijalne psihologije preko istraživanja Tajfela
(1969, 1970), a naglašavaju se, s jedne strane, informacioni aspekti (tj.
kognitivna ušteda) sterotipisanja, kao i ličnosno-identitetske beneficije koje
dolaze usljed pozitivne distinkcije svoje grupe u odnosu na druge grupe.
Naglašavanje veze između grupe i člana te grupe vodi porijeklo iz tendencije
da se ponašanje drugih interpretira kao posljedica njegovih unutrašnjih i
trajnih odlika (poznato i kao vrsta atribucione greške zasnovane na
pristrasnosti), što je mehanizam koji biva dodatno pojačan socijalnom
situacijom poređenja između grupa. Iluzorna korelacija predstavlja jednu od
perceptivnih distorzija koju ilustruje tendencija da ljudi lako uočavaju
neobičnosti u socijalnim pojavama, ali i da lako povezuju pojave sa malom
ili nevjerovatnom vjerovatnoćom zajedničkog vezivanja. Afektivni
mehanizmi nastanka stereotipa su klasično uslovljavanje i minimalno
izlaganje stereotipskim stimulusima. Klasično uslovljavanje, jasno, nastaje
kad osoba biva izlagana određenom stimulusu praćenom određenom
bezuslovno izazvanom emocijom, te se ova emocija veže uz stimulus. Dalje,
pokazalo se da minimalno i učestalo neforsirano izlaganje stimulusa (člana
druge grupe, na primjer) može dovesti do formiranja pozitivnijih stavova
prema stimulusu, te su rađena brojna istraživanja o ovoj vezi (Cantor, 1972;
Bornstein, 1993). Socijalno-motivacioni mehanizmi su prezentovani kroz
socijalno-identitetske procese i stereotipisanje kao opravdanje za status quo.
Socijalno-identitetski procesi, ustanovljeni od strane Tajfela i Turnera
(1986), dovode do toga da članovi grupe formiraju pozitivna osjećanja i
stavove o sopstvenoj grupi, a sve to u funkciji jačanja pozitivne slike o sebi.
Stereotipisanje kao opravdanje statusa quo evidentno je u tendenciji da se
članovima određenih grupa pripisuju ne samo osobine u vezi sa njihovim
poslovima, već i da se oni vide kao prirodno predodređeni za takav vid
poslova (npr. žene se obično karakterišu kao predodređene za "njegujuće"
poslove, što, u stvari, samo opravdava stereotip njihove uloge). Kulturalni
mehanizmi pretpostavljaju da se stereotipi usvajaju u paketu sa ostalim
elementima kulture kojoj pojedinac pripada, a očituju se u socijalnom
učenju, konformiranju socijalnim normama i usvajanju socijalnih uloga.
Brojnost ovih mehanizama samo ilustruje snagu i raširenost fenomena
221 stereotipa u području socijalnih i psiholoških pojava, te njihovu uključenost
u same temelje osobe i svakog društva.
Slično shvatanje prirode i objašnjenja stereotipa možemo naći
putem analize glavnih principa kojih se drže socijalni psiholozi pri
razmatranju stereotipa (McGarty, Yzerbyt & Spears, 2002): a) stereotipi kao
pomoć pri objašnjavanju, b) stereotipi kao mehanizmi uštede pri opažanju i
interpretaciji realnosti, i c) stereotipi kao zajednička grupna uvjerenja. Prvi
princip, potekao iz Tajfelovih radova (Tajfel, 1969, 1981) sugeriše da je
stereotipizacija proistekla iz procesa kategorizacije kao osnovnog sociokognitivnog procesa koji nam omogućava razlikovanje grupa. Socijalne
kategorije nastaju putem otkrivanja i naglašavanja relevantnih sličnosti i
razlika, a omogućavaju nam osmišljavanje novih informacija, kao i
razvrstavanje informacija na osnovu prijašnjih saznanja. Slično prethodnom
kognivističkom stanovištu, drugi princip navodi na shvatanje da sterotipi
vode uštedi u vremenu i naporu pri opažanju, tako što ljude opažamo kao
pripadnike grupa, pri čemu ne moramo ulagati trud u baratanje velikim
brojem informacija o individuama (Allport, 1954; Hamilton, 1981). Da bi
izašli na kraj sa prekomjernim količinama informacija, ljudi često posežu za
pojednostavljenim i pogrešnim opažanjem svijeta, te se u ovom shvatanju
stereotipi prije shvataju kao stranputice nego kao putevi razumijevanja
svijeta. Pošto se vjerovatno niko u socijalnoj psihologiji nije bavio
individualnim idiosinkratičnim stereotipima, treći princip vodi istraživače do
pitanja kako i zašto stereotipi postaju dijeljeni, odnosno zajednički. Po
jednom shvatanju, postoji zajedničko kulturno i društveno iskustvo koje
posjeduje većina članova zajednice, i na osnovu tog iskustva pokazuju slične
poglede na svijet. Po drugom shvtanju, stereotipi predstavljaju normativna
uvjerenja, kao i sva druga uvjerenja, te ne nastaju samo zahvaljujući
zajedničkim iskustvima ili znanju, već kao rezultat grupne kooordinacije i
vođstva.
Postoji nekoliko shvatanja o funkcijama stereotipa. Po jednom
shvatanju, naša znanja o socijalnom okruženju pokazuju tendenciju da budu
kategorijalno organizovana, da budu svedena na nekoliko osnovnih
dimenzija i razvrstana u njihove modalitete. Ta tendencija se temelji na
saznanju da svaka osoba pripada većem ili manjem broju društvenih grupa,
kao i na pretpostavci da svaka osoba posjeduje jednu ili više osobina koje
presudno utiču na njeno socijalno ponašanje. Nekada do podataka za to naše
razvrstavanje dolazimo sami, posmatranjem izgleda i ponašanja osobe,
nekada su nam potrebni podaci do kojih dolazimo od trećih osoba ili samo
od osobe koju opažamo, nekad imamo više podataka, nekad manje, pa smo
prisiljeni da stvaramo pojednostavljene (stereotipne) slike o tim osobama.
Ovu funkciju stereotipa naglašava i autor koji je skovao sam termin –
Lippman. Po drugom shvatanju, koje zastupaju psihoanalitički orijentisani
autori (Dollard et al., 1939), funkcija stereotipa je da nam pruži opravdanje
zbog našeg neprijateljskog odnosa prema pojedinim grupama. Drugim
riječima, da posluže kao racionalizacija predrasuda, kao način da ispoljimo
nagomilanu agresivnost i da se, na taj način, oslobodimo potisnutih agresija.
222 Treće shvatanje nalazimo u teoriji socijalnog identiteta (Tajfel & Turner,
1986). Po ovoj teoriji, socijalna kategorizacija i stereotipisanje je u funkciji
samopoštovanja i održanja pozitivne slike o sebi. Koliko grupa doprinosi
pozitivnom socijalnom identitetu pojedinca zavisi u velikoj mjeri od
poređenja sopstvene i drugih grupa u odnosu na određene atribute. Grupa
doprinosi samopoštovanju svojih članova samo ako uspijeva da ojača i održi
pozitivno vrednovanu različitost u odnosu na druge grupe. Kroz proces
poređenja svoje i drugih grupa, negativna stereotipizacija tuđe grupe
doprinosi povećanom vrednovanju sopstvene grupe, a time i pojedinca
samog.
Istraživanja stereotipa
Zbog raširenosti etničkih stereotipija i zbog njihove važnosti za
međuetničke odnose, obavljeno je mnogo istraživanja o karakterističnim
stereotipijama kod nas i u svijetu. Klasičnim načinom ispitivanja etničkih
stereotipa smatra se ono koje su vršili Katz i Braly (1933). Oni su jednoj
grupi ispitanika dali zadatak da dodijeli po pet ličnih osobina, za koje smatra
da su najkarakterističnije za pripadnike pojedinih nacija, sa liste od 84
pridjeva. Druga grupa ispitanika je, na skali od 1 do 10, procjenjivala
poželjnost svake od osobina. Treća grupa je imala zadatak da 10 zadatih
etničkih grupa prema kojima su ispitivane stereotipije, poređa prema
preferenciji, prema tome koliko im je sklona. Istraživanje je pokazalo da
zaista postoji određeni manji broj karakteristika koje najveći broj ispitanika
pripisuje nekoj od etničkih grupa. Ovakva tendencija utvrđena je ne samo
prema onim grupama sa kojima su ispitanici bili u kontaktu, već i prema
onim grupama koje su malo ili nimalo poznavali. Kao bitne karakteristike
stereotipa navode se određenost (prema broju pripisanih atributa) i
uniformnost (prema postotku ispitanika koji je označavao iste osobine).
Jedan od ciljeva istraživanja je bio i da autori provjere hipotezu o vezi
predrasuda i stereotipa, zbog čega je i zahtijevano od ispitanika da ocijene
poželjnost osobina, i da rangiraju preferencije nacija. Podaci su, po riječima
autora, potvrdili da su etničke stereotipije izraz negativnih etničkih
predrasuda, a to potvrđuju i podaci da su najodređenije i najuniformnije
etničke stereotipije, koje su ujedno i negativne, prema onim narodima sa
kojima je vlastita grupa trenutno u konfliktu ili je to bila u toku svoje istorije.
Budući da ljudi nisu mašine, jedna od njihovih tendencija je da
griješe kod opažanja, a posebno kod opažanja u socijalnim kontaktima. Do
distorzija može doći usljed dejstva različitih faktora. Neka novija istraživanja
socijalnog ponašanja pokazuju da kod ljudi postoji tendencija na
kognitivnom nivou da se više pažnje pridaje negativnim aspektima osoba i
situacija. Tako Kunda (1999) nalazi da je vjerovatnije da će nam se u
pamćenju duže zadržati neka negativna informacija u vezi sa određenom
osobom, i čak je vjerovatno da će ta informacija biti značajnija od pozitivnih
u našoj percepciji osobe. Kao još jednu od ilustracija ove tendencije
navešćemo i istraživanja koje se bavilo opažanjem izraza na licu osoba
223 (Ohman, Lundqvist and Esteves, 2001). Ispitanici u eksperimentu trebalo je
da izvještavaju o izrazima ljudskih lica, a rezultati studije su pokazali da su
najbrže i najtačnije identifikovali ljudska lica sa prijetećim izrazima. Otkud
uopšte ova tendencija? Jedno od mogućih objašnjenja bilo bi inspirisano
evolucijskom teorijom: negativne informacije odražavaju one aspekte
situacije koji bi mogli biti ugrožavajući po nas i zbog toga je nužna posebna
osjetljivost i brzina na ovakvu vrstu stimulusa. Neki autori u objašnjenju idu
i dalje, te tvrde da su uzroci u strukturi i funkcionisanju ljudskog nervnog
sistema (Ito et al., 1998).
Šiber (1984) predlaže novi metodološki postupak za ispitivanje
stereotipa. Naime, on smatra da Katz-Bralyjev postupak ograničava izbor
osobina samo na one ponuđene, te on predlaže metodu asocijacija.
Ispitanicima se verbalno izloži stimulus, što je, u stvari, naziv etničke grupe,
a ispitanici zapišu prvu osobinu koja ima padne na pamet. Poređenje
rezultata dobijenih klasičnim metodom i metodom asocijacija stereotipisanja
različitih etničkih grupa pokazalo je da postoji slaganje od dvije do četiri
najfrekventnije osobine među pet najfrekventnijih. Znači, uprkos konstataciji
autora da se ove metode značajno razlikuju, čini se da su stereotipne slike
dobijene ovim različitim postupcima dosta slične.
Istraživanje rađeno 2001. na uzorku od 148 studenata psihologije
banjalučkog i sarajevskog univerziteta (Turjačanin i drugi, 2002) pokazalo je
da se bošnjački (iz Sarajeva) i srpski (iz Banjaluke) ispitanici slažu u velikoj
mjeri u pogledu stereotipnih slika drugih naroda (Romi, Italijani, Nijemci),
dok međusobno sebe opisuju izrazito negativnim atributima. Za banjalučke
ispitanike Bošnjaci su religiozni, nacionalisti, konzervativni, nazadni,
fanatični, dok su za sarajevske ispitanike Srbi nacionalisti, agresivni,
ratoborni, nemilosrdni i okrutni.
Popadić i Biro (2002), u svom istraživanju rađenom 1997. godine
na uzorku od 400 ispitanika srpske nacionalnosti iz Srbije, ispituju
stereotipije prema pripadnicima deset naroda putem liste od petnaest
bipolarnih atributa. Između ostalih, Srbi sebe opisuju kao gostoljubive,
ponosne, osjećajne, hrabre, vole druge narode; Muslimane kao primitivne,
neiskrene, ne vole druge narode, prljave i nekulturne; Hrvate kao neiskrene,
ne vole druge narode, hladne, sebične, svadljive i nepoštene. Autori
zaključuju da postoji izrazito crno-bijelo viđenje: svoje grupe kao
idealizovane, a tuđih kao izrazito negativnih. Takođe, autori zaključuju da je
stereotipisanje u velikoj mjeri posredovano bivšim i aktuelnim konfliktima
između etničkih grupa.
Istraživanje rađeno 2003. godine na uzorku mladih iz BiH
(Turjačanin, 2005) pokazalo nam je i kako izgledaju autostereotipne i
heterostereotipne slike mladih Srba i Bošnjaka. Autostereotipna slika
bošnjačkih ispitanika je, očekivano, zasićena isključivo pozitivnim
atributima. Među najzastupljenijim osobinama su one slobodarskog
karaktera: hrabri, ponosni i rodoljubivi. Najveći broj osobina sačinjava
grupa koju bismo mogli nazvati otvorenost, a nju sačinjavaju atributi:
gostoljubivi, osjećajni, veseli, duhoviti, druželjubivi, komunikativni,
224 prilagodljivi, otvoreni. Stereotip bošnjačkih ispitanika o Hrvatima sačinjava
samo četiri atributa čiji procenat izbora prelazi 50%. Za Hrvate se najčešće
izjavljuje da su religiozni i nacionalisti (skloni tradicionalnim
vrijednostima), a takođe i lukavi i dvolični (negativne crte karaktera).
Stereotip o Srbima, u očima bošnjačkih ispitanika, čine isključivo negative
osobine. Među najfrekventnijim atributima su oni koji se tiču agresivnosti:
nasilni, okrutni, agresivni, surovi i ratoborni. Takođe, dosta je i osobina koje
govore o negativnim karakternim crtama: podli, neiskreni, pohlepni,
nepošteni, dvolični. Uz to, Srbi su viđeni i kao religiozni i nacionalisti.
Autostereotip srpskih ispitanika čini nekoliko grupa osobina. Najveći
procenat osobina čini grupa slobodarskih atributa: ponosni, hrabri,
rodoljubivi. Tu su i crte otvorenosti: veseli, gostoljubivi, duhoviti, osjećajni,
druželjubivi, dobri ljubavnici, komunikativni. Zanimljivo je da u
autostereotipu srpskih ispitanika postoji i osobina za koju bismo bili skloni
da kažemo da je negativna (ratoborni), ali čini se da je u ovom slučaju
vjerovatnije da se odnosi na borbenost kao karakternu crtu, nego na
agresivnost. Hrvati su viđeni od strane srpskih ispitanika slično kako ih vide
i Bošnjaci. Dakle, takođe su tradicionalistički orijentisani (religiozni i
nacionalisti) i negativnih karakternih crta (dvolični i hvalisavi). Stereotip o
Bošnjacima, u očima srpskih ispitanika, čine svega četiri osobine čiji
procenat prelazi 50%. Tu su osobine koje govore o tradicionalističkokonzervativnoj orijentaciji: religiozni, nazadni i primitivni. Takođe, tu je i
atribut koji se tiče negativnosti karaktera: neiskreni. Ovako mali broj osobina
koje, uz to, nisu visokofrekventne, govore da srpski ispitanici nemaju jako
izražen, niti određen stereotip o Bošnjacima, i da u njihovoj predstavi
dominiraju neke uopštene i negativne civilizacijske karakteristike.
U skorijem istraživanju stereotipa, rađenom na uzorku mladih u BiH
(Turjačanin, 2007), primijenjen je sličan metodološki pristup kao i u ovoj
studiji: ispitanicima je ponuđen niz bipolarnih atributa i tri etničke mete
(Bošnjaci, Hrvati i Srbi), te su se oni izjašnjavali u kojoj mjeri smatraju da
svaki od ponuđenih polova parova atributa dobro opisuje pripadnike
navedenog naroda. Autostereotipne slike su pokazale da Bošnjaci o sebi
ponajviše misle kao o gostoljubivima, čistima, komunikativnim, hrabrima,
osjećajnim i pametnima; Srbi sebe vide ponajviše kao gostoljubive,
komunikativne, hrabre, čiste, osjećajne i pametne; dok je i Hrvatski
autostereotip izrazito zasićen isključivo pozitivnim atributima, bez puno
variranja. Bošnjačko viđenje Srba je zasićeno negativnim atributima, pa su
najviše izraženi atributi svadljivi, podmukli, nepošteni, nesebični, prljavi i
hladni. Bošnjaci imaju stereotip o Hrvatima koji uglavnom čine pozitivni
atributi. Najviše o njima misle kao o kulturnim, civilizovanim, pametnim,
vrijednim i komunikativnima. Srbi imaju prilično negativan stereotip o
Bošnjacima, tako da je najizraženiji atribut podmukli, zatim nekulturni,
svadljivi, primitivni, prljavi i nepošteni. Srbi percipiraju Hrvate kroz otprilike
podjednak broj pozitivnih i negativnih atributa, i to s jedne strane čistoću,
kulturu, civilizovanost, vrednoću i komunikativnost, a s druge strane im
pripisuju podmuklost, svadljivost, nepoštenje, sebičnost, hladnoću i
225 kukavičluk. Hrvati o Bošnjacima misle da su hrabri, gostoljubivi, ljubazni,
pametni i komunikativni, a za Srbe da su komunikativni, gostoljubivi,
ljubazni, pametni i osjećajni, ali i svadljivi.
Istraživanje stereotipa u kontekstu istraživanja etniciteta važno je iz
razloga što smatramo da etnički stereotipi, kao dio kognitivno-evaluativne
strukture spoznaje etničkih kategorija, utiče na konstrukciju društvene
realnosti. Smatramo, dakle, da etnički stereotipi predstavljaju kognitivnu
sliku "onih drugih" (ili "nas"), sastavljenu od različitih atributa, praćenu sa
evaluativnom procjenom na skali "pozitivno−negativno", odnosno
"dobro−loše". Mada ranija istraživanja kod nas (npr. Turjačanin, 2004, 2007)
pokazuju da postoji tendencija ka nediskriminativnom opažanju, u smislu
generalne tendencije ka opažanju pozitivnog nasuprot negativnom stereotipu,
neke specifičnosti se ipak mogu nazrijeti, što ćemo i pokušati. Takođe,
uvijek je zanimljivo vidjeti i kakvo je viđenje sopstvene grupe, tj. kakva je
karakteristika etničkog autostereotipa, kao sastavnog dijela socijalnog
identiteta.
Rezultati
Etnički stereotipi su, u ovoj studiji, operacionalizovani putem skala
procjene slaganja na 13 bipolarnih atributa za koje su ispitanici označavali u
kojoj mjeri se slažu da su dobri opisi pripadnika neke od tri etničke grupe: za
Bošnjake, Hrvate i Srbe. Skala je varirala od vrijednosti -2, što je označavalo
krajnji negativni atribut (npr. lijeni), preko -1 (umjereno negativni atribut) do
0 (što označava neodlučnost u procjeni), pa na pozitivnoj strani +1 (umjereno
pozitivan atribut), sve do do +2, što označava krajnji pozitivni atribut (npr.
vrijedni). Rezultati su prikazani uglavnom u formi linijskih grafikona, iako bi
logičnije bilo (zbog nekontinualne prirode stereotipa) uraditi to u formi
stubaca, jer nam se učinilo da će grafikoni zbog toga biti nešto ekonomičniji.
Analize su rađene za ispitanike bošnjačke, hrvatske i srpske nacionalnosti, te
za one koji su se izjasnili kao Bosanci i Hercegovci. U kasnijim analizama
korištene su novoformirane kompozitne varijable ukupnog stereotipa prema
Bošnjacima, Hrvatima i Srbima. Iako su u pitanju raznorodni atributi,
faktorske analize su dosljedno pokazivale egzistenciju jednog faktora za 13
postojećih bipolarnih atributa, za svaki od ponuđenih etniciteta. Taj dobijeni
skor je u stvari evaluacija grupe na dimenziji pozitivno−negativno viđenje
etničke grupe, a mi smo se odlučili za ovaj sumacioni skor zbog
ekonomičnosti u analizi.
Profili stereotipa: pojedinačni atributi
Najfiniju analizu stereotipa urađenih na način kako smo ih mi
uradili je moguće izvršiti putem analize pojedinačnih bipolarnih atributa,
koje su ispitanici pripisivali u određenoj mjeri pripadnicima određenih
etničkih grupa. Negativna strana ove vrste analize je veliki broj varijabli
uključenih u model, te zatrpavanje podacima. Zbog toga smo se odlučili na
226 grafički prikaz, i to bez detaljne analize statističke značajnosti razlike
aritmetičkih sredina atributa, jer smo odlučili da to ponudimo nešto kasnije,
kad budemo analizirali zbirnu varijablu koju smo nazvali sintetizovanim
stereotipom.
Grafikon 1: Izraženost atributa stereotipa o Bošnjacima
Bošnjački autostereotip je u najvećoj mjeri izražen atributom
gostoljubivi, a zatim i osjećajni, časni, hrabri, miroljubivi, otvoreni, jaki i
vrijedni. Najmanje izraženi atributi su složni i napredni. Ispitanici koji su
kao svoj etnicitet naveli bosanskohercegovački (BiH) procjenjuju navedene
atribute Bošnjaka gotovo na identičan način, ali malo manje izraženo, budući
da su linije skoro u potpunosti paralelne. To znači da su Bošnjaci viđeni kao
gostoljubivi, osjećajni, časni, hrabri i miroljubivi, ali i neodređene sloge.
Hrvati i Srbi imaju dosta slično viđenje Bošnjaka, jer se njihove linije na
grafikonu prepliću. Oni za Bošnjake imaju uvjerenja da su pomalo
gostoljubivi i složni, ali i da su pomalo zaostali i nekulturni. Ispitanici srpske
nacionalnosti ih vide nešto negativnije kad su u pitanju agresivnost i
lažljivost. Generalno, konsenzus između ispitanika u pogledu atributa koji
pripisuju Bošnjacima postoji jedino oko sloge, za koju svi procjenjuju da je
negdje oko neutralne tačke, pri čemu je to najniža autostereotipna procjena, a
među najvišim procjenama od strane Hrvata i Srba.
Sve razlike u procjenama atributa Bošnjaka između ispitanika
bošnjačke i ostalih etničkih grupa su statističke značajne na nivou .01 (tabela
u prilogu), osim razlike na dimenziji složni−nesložni, gdje razlika nije
statistički značajna.
227 Grafikon 2: Izraženost atributa stereotipa o Hrvatima
Najizraženiji atribut u hrvatskom autostereotipu je, kao i u slučaju
Bošnjaka, gostoljubivi, a zatim kulturni, osjećajni, časni, jaki, napredni i
otvoreni. Najmanje izraženi, iako i dalje pozitivni, su atributi složni, iskreni i
nesebični. Ispitanici bošnjačke i BiH nacionalnosti prilično slično
procjenjuju osobine Hrvata: kao najpozitivnije osobine ističu da su
gostoljubivi, kulturni, vrijedni i napredni, a kao najmanje pozitivne (ali još
uvijek pozitivne) iskreni, nesebični i miroljubivi. Ispitanici srpske
nacionalnosti kod Hrvata vide od pozitivnih osobina da su složni,
gostoljubivi, napredni i vrijedni, a od negativnih najizraženije su lažljivi,
sebični, nečasni i agresivni. Slično kao i u slučaju bošnjačkog stereotipa,
procjene se najviše približavaju u procjeni atributa složni, koji je jedini gdje
je autostereotipna procjena niža od procjene drugih, tj. od procjene Bošnjaka.
Slično kao i u prethodnom slučaju, sve razlike u procjenama
atributa Hrvata između ispitanika hrvatske i ostalih etničkih grupa su
statističke značajne na nivou .01 (tabela u prilogu), osim razlike na dimenziji
složni−nesložni, gdje razlika, takođe, nije statistički značajna.
228 Grafikon 3: Izraženost atributa stereotipa o Srbima
Ispitanici srpske nacionalnosti procjenjuju za svoju etničku grupu
da su najizrazitije gostoljubivi, hrabri, časni, osjećajni, vrijedni i jaki.
Najmanje pozitivno (ali još uvijek pozitivno) procjenjuju se osobine složni,
napredni i miroljubivi. Bošnjački ispitanici imaju najmanje pozitivan pogled
na atribute Srba, a najpozitivnije su viđene osobine složni, jaki, gostoljubivi,
hrabri i vrijedni. Najnegativnije su viđene osobine Srba: agresivni, nečasni,
lažljivi i bezosjećajni. Ispitanici hrvatske i BiH nacionalnosti gotovo isto
procjenjuju osobine Srba: kao najpozitivnije osobine ističu da su složni,
gostoljubivi, hrabri i vrijedni, kao negativne agresivni, dok se ostale osobine
kreću oko neutralne tačke. Kao i u prethodna dva slučaja, osobina složni je
slabije procijenjena od strane samih Srba, nego što je to slučaj kad
procjenjuju pripadnici ostalih etničkih skupina.
Kao i u prethodnim primjerima, sve razlike u procjenama atributa
Srba između ispitanika srpske i ostalih nacionalnosti su statističke značajne
na nivou .01 (tabela u prilogu), osim razlike na dimenziji složni−nesložni,
gdje ta razlika nije statistički značajna.
Ako uporedimo autostereotipe, vidimo da ispitanici hrvatske
nacionalnosti najpozitivnije procjenjuju svoju grupu, tj. imaju devet (od 13)
osobina sa prosjekom preko +1, zatim ispitanici srpske nacionalnosti sa
sedam osobina, i na kraju ispitanici bošnjačke nacionalnosti sa četiri osobine
procijenjene u prosjeku preko ocjene +1. Najizraženiji negativni atribut,
ispod procjene -0.5 nalazimo u procjeni Srba od strane ispitanika bošnjačke
nacionalnosti (agresivni), te u procjeni Bošnjaka od strane hrvatskih
ispitanika (zaostali).
Kod autostereotipnih predstava, naravno, postoji tendencija
pozitivnijeg gledanja na pripadnike sopstvene grupe, i te razlike su, kao što
smo vidjeli, uglavnom statistički značajne. Ipak, zanimljiv nalaz predstavlja
činjenica da je atribut složni procjenjivan više u nekim stereotipnim
predstavama nego u autostereotipnim, bar za Bošnjake i Srbe, i da je to
229 obično najniže procijenjen atribut u autostereotipnoj slici. Izgleda da je sloga
osobina za koju bi pripadnici svih etniciteta željeli da je imaju više, odnosno
kad se konstatuje da su drugi složni, to bi trebao biti svojevrstan apel na
vlastitu slogu, koja kao da nije na odgovarajućem nivou. Nesloga među
"nama" je česta tema u etnički obojenim pričama, a u istraživanjima se često
navodi kao negativna odlika vlastitog etničkog identiteta (MiloševićĐorđević, 2005). Ovaj atribut se onda može protumačiti i kao poziv na veću
mobilizaciju i homogenizaciju etničkog korpusa, a za šta potrepljenje
nalazimo u brojnim izjavama političara u BiH.58
Koliko je, ipak, ovaj odnos kompleksan možemo vidjeti po činjenici
da smo, analizirajući u okviru poduzoraka našli niske, ali dosljedne
korelacije između percepcije unutargrupne složnosti i nacionalizma i kod
ispitanika bošnjačke (r=.154; p<.01), hrvatske (r=.219; p<.01) i srpske
(r=.186; p<.01) nacionalnosti. S druge strane, kad smo pokušali da nađemo
vezu između izvjesne zabrinutosti za opstanak svoje etničke grupe (stavka
"Strahujem za opstanak mog naroda u BiH") i percepcije složnosti, u
58
Primjere takve retorike možemo naći u izjavama političara vodeće bošnjačke
stranke SDA Bakira Izetbegovića u izjavi datoj 2. jula 2008, kad kaže: „Vrijeme je da
se naučimo pameti i prestanemo se sukobljavati. Nesloga je dovela do pada
Srebrenice, nesloga može kumovati definitivnom nestanku Bošnjaka s ovog prostora“
(preuzeto 17.4.2011. sa linka
http://www.superbosna.com/vijesti/politika/bo%B9njaci_bi_zbog_nesloge_mogli_ne
stati_u_srebrenici!/).
Takođe, nalazimo i primjer percepcije hrvatske nesloge u BiH: “Osobni interesi
hrvatskih političara u BiH, odnosno njihovi izraženi egoizmi najviše su zaslužni za
nevolje Hrvata u susjednoj državi. Politika cijepanja i borbe za stranku, a potom i
borbe za osobni položaj je i dovela Hrvate u neravnopravan položaj, što druga dva
naroda itekako koriste – smatra pak dr. Ljubo Jurčić, hrvatski političar i ekonomski
stručnjak porijeklom iz Hercegovine, koji primjećuje da u Bosni i Hercegovini svi
narodi imaju svoju strategiju obrane nacionalnih interesa, osim Hrvata, koje je, prema
njegovu mišljenju, u tu poziciju dovela prije svega loša politika Hrvatske, odnosno
pojedini hrvatski političari koji su i potaknuli podjele u hrvatskim političkim
strankama, ili su, pak, posve dignuli ruke od Hrvata u BiH.” (preuzeto 17.4.2011. sa
linka
http://www.dnevno.hr/vijesti/balkan_express/hrvati_su_najvise_krivi_za_jadan_polo
zaj_hrvata_u_bih/271963.html). Ili uzorak iz teksta Emila Vlajkija, potpredsjednika
RS iz redova hrvatskog naroda, “Slom, ili dijaspora je kriva za uništavanje srpstva”:
“Ali ne vrijedi više trošiti riječi na Srbe koji, izgleda, uživaju u samouništavanju. I
dok im se stavlja omča oko vrata, oni govore: „Tko nam šta moze“. Kada im se
ukazuje na njihovu neslogu, oni su maltene sretni i kažu: „Takvi smo mi“. A kada ih
se počne gušiti i dok njihove životne funkcije odumiru, oni se jadaju i viču naokolo:
„To je nepravda“. Ali neće ni da mrdnu ni da se istinski bore da bi tu nepravdu
ispravili...” (preuzeto 17.4.2011. sa
linkahttp://www.vidovdan.org/arhiva/article533.html).
230 poduzorku bošnjački ispitanika smo našli nisku, ali statistički značajnu
korelaciju (r=-.125; p<.01), što pokazuje izvjesnu tendenciju da ispitanici
koji imaju ovu vrstu strahovanja procjenjuju složnost u okviru vlastite
etničke grupe nešto niže. Ipak, u okviru hrvatskog i srpskog poduzorka, ova
veza nije nađena, moguće i zbog smanjene varijabilnosti rezultata kod ovih
grupa ispitanika, čiji su skorovi uglavnom u gornjoj polovini na tvrdnji o
zabrinutosti.
Sintetizovani sterotipi: pozitivan ili negativan konstrukt etničke grupe
Na osnovu činjenice da su linije na grafikonima koje reprezentuju
viđenje etničkih grupa gotovo paralelne, možemo zaključiti da su u igri, u
stvari, generalne afektivne procjene pripadnika različitih etničkih grupa, koje
se razlikuju uglavnom po intenzitetu. Tako smo došli do ideje o kreiranju
varijable koju smo nazvali sintetizovanim (vještačkim) stereotipom.
Sintetizovani stereotip predstavlja jednu vrstu evaluacije čitave etničke
grupe, zasnovane na pozitivosti, odnosno negativnosti niza od 13 atributa
primijenjenih za procjenu viđenja ovih grupa. Sintetizovanost u ovom nazivu
je upotrijebljena kao pokazatelj sintetičke prirode, tj. nastanka od više
raznorodnih atributa s jedne strane, te izvjesne vještačke prirode ovog
konstrukta kojem pribjegavamo radi pojednostavljenja baratanja velikom
količinom podataka, što je kompromis na koji smo morali pristati zarad
lakšeg razumijevanja. Pozitivne vrijednosti na ovoj skali (od 0 do +2)
označavaju pozitivu evaluaciju određene grupe, dok negativne vrijednosti
(od 0 do -2) označavaju negativnu evaluaciju u određenom stepenu.
Tabela 1: Kombinovani stereotipi
Nac. pripadnost
Bošnjačka
Hrvatska
Srpska
BiH
M
N
M
N
M
N
M
N
F
Sintetizovani
stereotip o
Bošnjacima
.8068
672
-.0716
246
-.1142
709
.4485
153
174.153
Sintetizovani
stereotip o
Hrvatima
.6168
672
1.0113
246
.0810
709
.5128
153
111.800
Sintetizovani
stereotip o
Srbima
.0385
672
.2273
246
.9797
709
.2242
153
168.543
p
.000
.000
.000
Iz tabele 1 vidimo da je sintetizovani stereotip o Bošnjacima,
očekivano, najpozitivniji (M=.81) kad se gleda iz ugla samih Bošnjaka, a
zatim iz ugla ispitanika koji su se u vezi sa pitanjem nacionalnosti izjasnili
kao BiH (M=.45). Hrvati vide Bošnjake relativno neutralno (M=-.07), dok ih
Srbi vide nešto negativnije, ukupno gledajući (M=-.11). Na osnovu analize
varijanse ustanovljen je pokazatelj F(3,1736)=174.15, te da su razlike
231 statistički značajne na nivou .01. Pojedinačno gledano, post-hoc testovi su
pokazali da su svi parovi razlika statistički značajni, osim razlike između
ispitanika hrvatske i srpske nacionalnosti (gdje smo vidjeli da postoji mala
razlika).
Kad je u pitanju izraženost sintetizovanog stereotipa o Hrvatima,
vidimo da je on pozitivan u svakom slučaju, a da je najpozitivniji kad se
gleda iz ugla ispitanika hrvatske nacionalnosti (M=1.01), zatim gledano iz
ugla ispitanika bošnjačke (M=.62), BiH (.51), te gledano iz ugla ispitanika
srpske nacionalnosti (M=.08). Razlike su statistički značajne na nivou .01,
F(3,1736)=111.80. Poredeći pojedinačne parove razlika, vidjeli smo da se svi
parovi statistički značajno razlikuju osim razlike u gledanju između
bošnjačkih i BiH ispitanika.
Izraženost sintetizovanog stereotipa o Srbima je, naravno,
najpozitivnija kod ispitanika srpske nacionalnosti (M=.98), zatim gledano sa
strane ispitanika hrvatske (M=.23) i BiH nacionalnosti (M=.22), a blizu
neutralne tačke gledano iz ugla ispitanika bošnjačke nacionalnosti. Analiza
varijanse je pokazala da su ove razlike statistički značajne na nivou .01 (F(3,
1736)=168.54), osim kad je u pitanju razlika između viđenja od strane
hrvatskih i BiH ispitanika.
Predikcija sintetizovanog stereotipa
Predviđanje izraženosti sintetizovanog stereotipa uz pomoć drugih
stavskih varijabli, kao i različitih sociodemografskih varijabli, uradili smo za
svaki poduzorak etničkih grupa ponaosob. U osnovni predikcioni model su
uključene stavske varijable nacionalizma, antinacionalizma, višestruke
vezanosti i religioznosti, te različite sociodemografske varijable poput pola,
uzrasta, procjene ekonomskog stanja, obrazovanja majke, obrazovanja oca,
etničke heterogenosti rodbine, prijatelja i susjeda, te učestalosti prilike da
putuju u drugi entitet, državu u okruženju, u Evropi ili vanevropske zemlje.
Kao kriterijumska varijabla uzeta je izraženost sintetizovanog stereotipa o
određenoj grupi, a u optimalnom modelu su prikazane prediktorske varijable
čiji je doprinos bio statistički značajan barem na nivou .05. Varijable koje
nisu značajno doprinosile predikciji su, ekonomičnosti radi, odstranjene iz
prikazanih modela.
232 Tabela 2: Optimalni modeli predikcije stereotipa o Bošnjacima
Nac. pripadnost
Bošnjaci
R
.375
R2
.140
F
30.844
p
.000
Hrvati
.421
.177
15.538
.000
Srbi
.355
.126
14.620
.000
BiH
.433
.187
14.405
.000
Prediktorske
koeficijenti
varijable
i
regresioni
Nacionalizam (β=.218), Ekonomsko stanje
(β=.157), Religioznost (β=.164)
Heterogenost prijatelja (β=.352), Pol (β=.153), Put u vanevropske zemlje (β=-.133)
Višestruka vezanost (β=.212), Nacionalizam
(β=-.152), Heterogenost rodbine (β=.115),
Heterogenost prijatelja (β=.101), Put u
vanevropske zemlje (β=-.100), Religioznost
(β=-.095)
Nacionalizam
(β=.419),
Heterogenost
prijatelja (β=.209)
Iz tabele 2. je vidljivo da model predikcije izraženosti
sintetizovanog autostereotipa Bošnjaka, koji uključuje tri prediktorske
varijable (nacionalizam, ekonomsko stanje i religioznost) objašnjava oko
14% varijanse rezultata autostereotipa. Na osnovu standardizovanih beta
koeficijenata vidimo da najveći pozitivni parcijalni doprinos predikciji
autostereotipa daju varijabla nacionalizam (β=.218), zatim religioznost
(β=.164) i procjena ekonomskog stanja (β=.157). Koeficijenti predikcije nisu
visoki, ali su statistički značajni, i na osnovu njih možemo vidjeti da
izraženost sintetizovanog bošnjačkog autostereotipa biva veća sa
povećanjem skorova na skali nacionalizma, religioznosti i procjene
ekonomskog stanja.
U grupi ispitanika hrvatske nacionalnosti, optimalni model
predikcije sintetizovanog stereotipa o Bošnjacima uspijeva ponuditi
objašnjenje od oko 18% varijanse rezultata uz pomoć varijabli heterogenosti
prijatelja, pola i učestalosti putovanja u vanevropske zemlje. Najveći
doprinos objašnjenju varijanse daje varijabla etnička heterogenost prijatelja
(β=.352) i to tako da ispitanici koji imaju prijatelje drugih etničkih
pripadnosti pokazuju tendenciju pozitivnijeg viđenja Bošnjaka. Iako u ovom
slučaju ne možemo govoriti o uzročno-posljedičnoj vezi, tj. uticaju
heterogenosti socijalnog kruga na stereotipe, ova veza je potpuno logična, jer
većina ispitanika hrvatske nacionalnosti živi na teritoriji FBiH, zajedno sa
većinskim bošnjačkim stanovništvom, te ako imaju prijatelje drugih
nacionalnosti to će biti najvjerovatnije Bošnjaci. Dalje, djevojke hrvatske
nacionalnosti pokazuju nešto pozitivnije viđenje Bošnjaka (β=-.153), a
zanimljivo je i da ispitanici hrvatske nacionalnosti koji su imali češće priliku
da putuju u vanevropske zemlje pokazuju sklonost ka negativnijem viđenju
Bošnjaka (β=-.133).
U poduzorku ispitanika srpske nacionalnosti našli smo da optimalan
model objašnjava oko 13% varijanse rezultata stereotipa o Bošnjacima, a
uključuje varijable višestruka vezanost, nacionalizam, heterogenost rodbine,
heterogenost prijatelja, put u vanevropske zemlje i religioznost. Višestruka
vezanost (β=.212), etnička heterogenost rodbine (β=.115) i prijatelja
(β=.101) su u pozitivnoj vezi sa sintetizovanim stereotipom, što nam govori
da su prisustvo višestrukog osjećaja povezanosti sa čovječanstvom i
233 vlastitom etničkom grupom, te heterogenost socijalnog kruga kod ispitanika
srpske nacionalnosti relativno dobri prediktori kriterijuma. S druge strane,
nacionalizam (β=-.152), prilika da se putuje u vanevropske zemlje (β=-.100)
i religioznost (β=-.095) su u negativnoj vezi, tj. što su manje izražene ove
varijable, pozitivnije je viđenje Bošnjaka.
U grupi ispitanika koji su se izjasnili kao pripadnici BiH
nacionalnosti nalazimo najjednostavniji model predikcije, koji objašnjava
oko 19% varijanse stereotipa uz korištenje svega dvije varijable:
nacionalizma i etničke heterogenosti prijatelja. Najjača pozitivna veza je
između nacionalizma i izraženosti stereotipa (β=.419), što je najvjerovatnije
posljedica činjenice da BiH ispitanici izrazitu vezanost za vlastitu nacionalnu
grupu (što smo nazvali nacionalizmom) doživljavaju kao vezanost za državu
BiH u cjelini, te (vidjećemo poslije) pokazuju dosljednu korelaciju između
ovog tipa vezanosti i pozitivnog viđenja svih etničkih grupa. Takođe,
očekivano, oni BiH ispitanici koji imaju etnički heterogeniji prijateljski krug
pokazuju pozitivnije viđenje Bošnjaka (β=.209).
Tabela 3: Optimalni modeli predikcije stereotipa o Hrvatima
Nac. pripadnost R
Bošnjaci
.198
R2
.039
F
7.701
p
.000
Hrvati
.438
.192
17.086
.000
Srbi
.354
.125
10.842
.000
BiH
.359
.129
18.594
.000
Prediktorske
koeficijenti
varijable
i
regresioni
Heterogenost prijatelja (β=.124), Višestruka
vezanost (β=.115), Obrazovanje oca (β=-.092)
Nacionalizam (β=.291), Religioznost (β=.189),
Put u zemlje u okruženju (β=.135)
Višestruka vezanost (β=.155), Nacionalizam
(β=-.130), Heterogenost rodbine (β=.101), Pol
(β=-.124), Heterogenost prijatelja (β=.106), Put
u vanevropske zemlje (β=-.106), Put u zemlje u
okruženju (β=.095), Ekonomsko stanje (β=.082)
Nacionalizam (β=.359)
Rezultati u tabeli 3. nam govore da je model predikcije hrvatskog
autostereotipa optimalan uz tri prediktorske varijable, i on objašnjava oko
19% varijanse. Najveći parcijalni doprinos predikciji daju varijable
nacionalizma (β=.291), religioznosti (β=.189) i učestalosti putovanja u
zemlje u okruženju (β=.135). Praktično, sa povećanjem intenziteta
nacionalizma, religioznosti i učestalosti putovanja u zemlje u okruženju
(najvjerovatnije u Hrvatsku), raste i izraženost pozitivnog pogleda na
pripadnike sopstvene etničke grupe kod ispitanika hrvatske nacionalnosti.
Dalje, vidimo da možemo predvidjeti svega oko 4% varijanse
izraženosti sintetizovanog stereotipa o Hrvatima od strane ispitanika
bošnjačke nacionalnosti. Najveći doprinos predikciji daje varijabla etničke
heterogenosti prijatelja (β=.124), višestruke nacionalne vezanosti (β=.115) i
to tako da sa porastom vrijednosti ovih varijabli postoji tendencija porasta
izraženosti ovog stereotipa. S druge strane, obrazovanje oca (β=-.095) je u
negativnoj slaboj vezi sa izraženošću stereotipa.
U uzorku ispitanika srpske nacionalnosti dobili smo regresioni
234 model koji objašnjava oko 13% varijanse stereotipa o Hrvatima. Od
prediktora sa pozitivnim predznakom najveći doprinos daju varijable
višestruke vezanosti (β=.155), etničke heterogenost rodbine (β=.101), etničke
heterogenost prijatelja (β=.106), te učestalosti putovanja u zemlje u
okruženju (β=.095). S druge strane, negativan predznak imaju prediktorske
varijable nacionalizma (β=-.130), pola (β=-.124), učestalosti putovanja u
vanevropske zemlje (β=-.106) i procjene ekonomskog stanja (β=-.082), te sa
padom vrijednosti ovih varijabli raste pozitivna izraženost sintetizovanog
stereotipa o Hrvatima kod srpskih ispitanika.
U grupi ispitanika BiH nacionalnosti dobili smo regresioni model
koji uspješno predviđa oko 13% varijanse stereotipa o Hrvatima, i to uz
pomoć samo jedne prediktorske varijable. Nacionalizam (β=.359) je varijabla
uz pomoć koje se najbolje predviđa izraženost stereotipa o Hrvatima, i ta
veza je pozitivna, tj. sa porastom vrijednosti jedne raste i vrijednost druge
varijable. Ovdje treba imati na umu da su ispitanici BiH nacionalnosti
najvjerovatnije skalu nacionalizma interpretirali kao mjeru vezanosti za
državu BiH.
Tabela 4: Optimalni modeli predikcije stereotipa o Srbima
Nac. pripadnost R
Bošnjaci
.321
R2
.103
F
10.776
p
Prediktorske varijable i regresioni koeficijenti
.000 Antinacionalizam (β=.140), Religioznost (β=-.158),
Hrvati
.387
.149
9.440
.000
Srbi
.467
.218
28.161
.000
BiH
.362
.131
6.220
.000
Obrazovanje oca (β=-.111), Višestruka vezanost
(β=.086), Heterogenost prijatelja (β=.093), Pol (β=.083)
Heterogenost prijatelja (β=.159), Obrazovanje oca
(β=-.234), Heterogenost susjedstva (β=.217), Put u
drugi entitet (β=.166)
Religioznost (β=.241), Nacionalizam (β=.191), Put u
vanevropske zemlje (β=.216), Put u evropske zemlje
(β=-.144), Heterogenost prijatelja (β=-.110),
Ekonomsko stanje (β=.095)
Nacionalizam (β=.288), Heterogenost prijatelja
(β=.219), Uzrast (β=.187)
Iz tabele 4. vidimo da dobijeni regresioni model predikcije
autostereotipa srpskih ispitanika uspješno identifikuje oko 22% varijanse
rezultata uz pomoć šest varijabli. Predikcione koeficijente sa pozitivnim
predznakom nalazimo kod varijabli religioznost (β=.241), učestalost
putovanja u vanevropske zemlje (β=.216), nacionalizam (β=.191), te
procjene ekonomskog stanja (β=.095). U negativnoj vezi sa izraženošću
pozitivnog autostereotipa kod Srba su učestalost putovanja u evropske
zemlje (β=-.144) i etnička heterogenost prijatelja (β=-.110), te što je
izraženost ovih varijabli manja − to je pozitivnije viđenje pripadnika
sopstvene etničke grupe kod ispitanika srpske nacionalnosti.
U grupi ispitanika bošnjačke nacionalnosti dobili smo regresioni
model koji objašnjava oko 10% rezultata izraženosti sintetizovanog
stereotipa o Srbima uz korištenje šest prediktorskih varijabli. U najjačoj
pozitivnoj vezi sa stereotipom o Srbima su varijable antinacionalizma
(β=.140), višestruke vezanosti (β=.086) i etničke heterogenosti prijatelja
235 (β=.093). U negativnoj vezi sa kriterijumom su varijable religioznosti (β=.158), obrazovanja oca (β=-.111), te pola (β=-.083), što nam govori da su
ispitanici bošnjačke nacionalnosti manje religiozni što očevi imaju više
obrazovanje, te ako su djevojke, imaju pozitivnije viđenje pripadnika srpske
etničke grupe.
U poduzorku ispitanika hrvatske nacionalnosti dobijen je regresioni
model koji predviđa ok 15% varijanse stereotipa prema Srbima, i to na
osnovu četiri varijable. U ovom slučaju, najjači prediktor je etnička
heterogenost susjedstva (β=.217), učestalost putovanja u drugi entitet
(β=.166), te etnička heterogenost prijatelja (β=.159), a kao prediktor u
negativnoj vezi javlja se, neočekivano, obrazovanje oca (β=-.234).
Što se tiče ispitanika BiH nacionalnosti, našli smo regresioni model
koji uspješno predviđa oko 13% varijanse stereotipa o Srbima, i to koristeći
tri prediktorske varijable. Nacionalizam (β=.288), etnička heterogenost
prijatelja (β=.219) i uzrast (β=.187) su varijable uz pomoć kojih se najbolje
predviđa izraženost stereotipa o Srbima, i ta veza je pozitivna, tj. sa porastom
vrijednosti prediktorskih raste i vrijednost kriterijumske varijable. Kao i u
prethodnim slučajevima, pozitivna povezanost između nacionalizma i
pozitivnog viđenja Srba je neobična, jer je kod ostalih etničkih grupa obično
veza između nacionalizma i pozitivnog stereotipa negativna.
Diskusija
Etnički stereotipi: ne-kognitivne predstave?
Socijalna kategorizacija predstavlja proces svrstavanja osoba u
određene kategorije relevantne za određeno društvo, te razmišljanje i
tretiranje te osobe kao pripadnika te kategorije. Ako socijalnu kategorizaciju
shvatimo kao kognitivni proces, negativna strana ovog procesa bivaju
stereotipi koji se često automatski aktiviraju (Devine, 1989; Wittenbrink,
Judd i Park, 1997) i koji često distorziraju opažanje stvarnosti upravo zbog
socijalne konstrukcije kategorija na kojoj se zasnivaju. Ovo zakrivljavanje
opažanja nije jedina posljedica, već stereotipi pokazuju i očigledne veze sa
suđenjem i ponašanjem prema pripadnicima društvenih grupa (npr. Glick et
al., 1988; Bodenhausen i Lichtenstein, 1987).
Priroda kvantitativnog istraživanja stereotipa je takva da izbor
ponuđenih stereotipih atributa koji se koriste u istraživanju u velikoj mjeri
utiče kognitivnu sliku koju će ispoljiti ispitanici. U našem slučaju, izbor
atributa koji smo koristili izvršili smo imajući na umu rezultate diskusionih
fokus grupa, te tradiciju ranijih istraživanja stereotipa. Imajući na umu
ograničenja ovakvog postupka, veće pravo imamo da se bavimo analizama
evaluativnog naboja stereotipa, nađenog na osnovu faktorskoanalitičkih
postupaka, nego strogo kognitivnom reprezentacijom na osnovu ponuđenih
atributa. Po svemu sudeći, etnički stereotipi na našem podneblju nemaju
mnogo strogo kognitivnog sadržaja, već, kako se dosta autora slaže,
236 stereotipi predstavljaju "psihološki odraz" aktuelne socijalne situacije, te
racionalizaciju za postojanje predrasuda prema drugim narodima (Đurić,
1980; Kuzmanović, 1994; Pantić, 1996; Mihailović, 1998; Milosavljević,
2001; Biro i Popadić, 2002). Svojoj grupi se, uobičajeno, pripisuje čitav set
pozitivnih osobina, bez obzira na njihov sadržaj, što nije posebnost samo
etničkih, već i drugih grupa: od sportskih, navijačkih do muzičkih. Tu
kognitivnu neselektivnost možemo vidjeti posebno u slučaju stereotipa, čija
je sličnost u slučaju Bošnjaka, Hrvata i Srba toliko velika gledajući najviše
vrednovane atribute, da su gotovo identični: gostoljubivi, osjećajni, časni,
jaki (tabela 5). Čak i tako velike i labavo povezane zajednice nude okvire za
zajedničku konstrukciju socijalne stvarnosti, crpeći iz nje različite psihološke
koristi.
Gledano u kontekstu svih grupa (jer drugačije i ne možemo),
drugim grupama se, univerzalno, pripisuje sklop negativnijih osobina, što je
potpuno u skladu sa postavkama socijalnoidentitetske teorije (Tajfel i Turner,
1986). Hrvati i Srbi za Bošnjake imaju uvjerenja da su pomalo gostoljubivi i
složni, ali i da su pomalo zaostali i nekulturni, dok ih ispitanici srpske
nacionalnosti vide nešto negativnije kad su u pitanju agresivnost i lažljivost.
Uopšteno, prosjek ovih atributa prelazi na negativnu stranu procjene (tabela
1). Bošnjaci i Srbi vide Hrvate na sličan način, kao gostoljubive, kulturne,
vrijedne i napredne, a ispitanici srpske nacionalnosti im pripisuju i neke
negativne osobine, poput lažljivosti, sebičnosti, nečasnosti i agresivnosti.
Hrvati kod Srba ističu da su složni, gostoljubivi, hrabri i vrijedni, ali i
agresivni. Bošnjački ispitanici imaju najmanje pozitivan pogled na atribute
Srba, i to: složni, jaki, gostoljubivi, hrabri i vrijedni, ali i agresivni, nečasni,
lažljivi i bezosjećajni.
Tabela 5: Atributi koji se najčešće pripisuju svojoj i drugim etničkim
grupama
Bošnjaci
o Boš.
gostolju.
osjećajni
časni
hrabri
miroljub.
otvoreni
jaki
vrijedni
o Hrv.
gostolju.
kulturni
vrijedni
napredni
Hrvati
o Srb.
složni
jaki
gostolju.
hrabri
vrijedni
agresivni
nečasni
lažljivi
bezosjeć.
o Boš.
gostolju.
složni
zaostali
nekulturni
o Hrv.
gostolju.
kulturni
osjećajni
časni
jaki
napredni
otvoreni
Srbi
o Srb.
složni
gostolju.
hrabri
vrijedni
agresivni
o Boš.
o Hrv.
o Srb.
gostolju.
složni
zaostali
nekulturni
agresivni
lažljivi
složni
gostolju.
napredni
vrijedni
lažljivi
sebični
nečasni
agresivni
gostolju.
hrabri
časni
osjećajni
vrijedni
jaki
Zanimljivo je da se atribut gostoljubivi pojavljuje u svakom hetero i
autostereotipu, što je očigledno atribut koji se javlja kao opšta karakteristika
ne samo naroda koji žive u BiH, već i svih južnoslovenskih naroda, u sklopu
generalno percipirane otvorenosti i komunikativnosti (npr. Popadić i Biro,
2002; Turjačanin, 2007). Pored ovog atributa, koji je zajednička tačka svih
ispitivanih stereotipa, slikovit je i nalaz da se atribut složni pripisuje samo
pripadnicima drugih grupa, a tek rijetko kao karakterističan za sopstvenu
grupu. Fenomen perceptualne akcentuacije, te percepcije homogenosti
članova druge grupe je nalažen u nizu istraživanja rađenih od fenomena
237 vizuelne percepcije (Tajfel i Wilkes, 1963) do percepcije osoba (Haslam,
Oakes, i Turner, 1996). Razlozi za ovo opažanje homogenosti članova drugih
grupa obično se nalaze u činjenici da smo mnogo manje u kontaktu sa
pripadnicima tih drugih grupa nego sa pripadnicima sopstvene. Međutim,
razloge za percepciju složnosti kod drugih u BiH smo skloni tumačiti prije
svega kao poziv na veću homogenizaciju sopstvene grupe, te da se kroz
povećanu homogenost poveća mogućnost ostvarenja određenih socijalnih i
političkih ciljeva, što smo i nalazili kroz retoriku političara. Ideja o tome
kako smo mi razjedinjeni, a oni svi žele isto, te smo (logično) ugroženi,
odjekuje često sa predizbornih skupova, jer je etnicitet osnovni faktor
političkog života u BiH, a mobilizacija "etničkog" biračkog tijela se odvija
najčešće upravo na diskursima ugroženosti i straha.
Poređenje sa ranije rađenim istraživanjima kod mladih u BiH
(Turjačanin, 2005; 2007) otkriva nam izvjesne promjene. Dok su se u ranijim
studijama nalazili isključivo negativni atributi heterostereotipa, naročito kad
su u pitanju bošnjački i srpski ispitanici, sad u svakom heterostereotipu
nalazimo barem po jednu pozitivnu osobinu (gostoljubivost). Inače, ovaj
atribut je korišten i u prethodnim istraživanjima, ali je kao pozitivno izražen
nalažen isključivo u autostereotipnim slikama, što nam može sugerisati
izvjestan pomak ka pozitivnijem konstruktu pripadnika drugih etničkih grupa
u BiH.
Stereotipi i druge varijable
Logički gledano, na osnovu sličnosti stereotipnih slika vidjeli smo
da ponuđeni atributi ne pružaju puno uvida u saznajnu funkciju etničkih auto
i heterostereotipa, već da evidentno postoje tendencije ka izvjesnom
grupisanju percipiranih osobina na osnovu nekih pozadinskih principa. Na
osnovu faktorske analize atributa, u okviru poduzoraka kao i za sve
ispitanike zajedno, zaista smo pronašli kovariranje percepcija ponuđenih
osobina, koji uglavnom čine jedan latentni faktor, koga smo nazvali
sintetizovanim stereotipom i koji je uglavnom zasićen generalnim
evaluativnim sadržajem, tj. jednostavnom procjenom na dimenziji
dobri−loši. Pokušavajući da istražimo mogućnost predikcije ove konstrukcije
slike o pripadncima svoje i drugih grupa pomoću drugih stavskih varijabli,
kao i različitih sociodemografskih varijabli, a analize smo radili za svaki
poduzorak etničkih grupa zasebno. U predikcioni model smo, pored
sociodemografskih varijabli, uključili i stavske varijable nacionalizma,
antinacionalizma, višestruke vezanosti i religioznosti.
Rezultati pokazuju da se u slučaju Bošnjaka, Hrvata i Srba u BiH
izraženost autostereotipa najefikasnije predviđa uz pomoć varijabli
religioznosti i nacionalizma. Ovo je i očekivan nalaz, budući da je religija
praktično jedini bitan označitelj etniciteta u BiH, a varijabla nacionalizma
nam u ovom slučaju odražava sklop pozitivnih stavova prema etničkom
aspektu identiteta i članovima sopstvene etničke grupe. Kad su u pitanju
heterostereotipi, ispostavilo se da se u većini slučajeva najbolja predikcija
238 izraženosti stereotipa odvija uz pomoć varijabli koje su nam služile kao
indikatori etničke heterogenosti okoline. Dakle, nalazili smo izraženije
pozitivnije heterostereotipe kod ispitanik koji imaju rodbinu, prijatelje ili
susjedstvo različitih etničkih kategorija, te kod onih koji su imali prilike
češće putovati. Pored ovih varijabli, relativno dobri prediktori su bili i
religioznost (negativna veza), te istovremena lojalnost sopstvenoj etničkoj
grupi i čovječanstvu. Kod ispitanika BiH nacionalnosti (kojih je bilo oko 8%
u uzorku) nalažena je dosljedno pozitivna veza između nacionalizma i
pozitivno izraženog stereotipa i o Bošnjacima i o Hrvatima i o Srbima, ali
podaci dobijeni kroz fokus grupe otkrivaju da ovi ispitanici doživljavaju
etničke identitete kao podgrupe državno-nacionalnog identiteta BiH, pa
vjerovatno odatle i ova veza koja je kod navedenih grupa nalažena isključivo
sa autostereotipom.
Autostereotip i heterostereotip očigledno čine različite psihološke
konstrukte. I jedan i drugi su, naravno, u velikoj mjeri određeni socijalnim
kontekstom, ali izgleda da je to izraženije u slučaju heterostereotipa, za koje
smo vidjeli da su u jačoj vezi sa eksternim varijablama, pogotovo
varijablama etničke heterogenosti socijalnog kruga. Iako ovi fenomeni jesu u
vezi, što se može vidjeti i iz umjerenih pozitivnih korelacija auto i
heterostereotipa, doživljaj sebe, očekivano, nije isti kao doživljaj drugih.
Viđenje sopstvene etničke grupe je više u pozitivnoj vezi sa religioznošću
predstavljenom kroz internalizovanu spiritualnost i praktikovanje religijskih
rituala. Već smo diskutovali kako je religija praktično ekskluzivni sastojak
etniciteta u BiH, jer jedino ona jasno ocrtava granice etničkih grupa, dok
ostale (lingvističke, kulturne, socijalne) razlike nisu toliko uočljive. S druge
strane, pozitivno ili negativno viđenje drugih biva posredovano širim
društvenim kontekstom, tako da je u više istraživanja nalažen podatak o
pozitivnoj vezi tolerantih stavova i indeksa etničke raznolikosti sredine
(Hodson et al., 1994; Kunovich i Hodson, 2002; Turjačanin, 2011).
Pogled unaprijed
Jedan od najvećih metodoloških problema kvantitativnog
istraživanja etničkih stereotipa predstavlja pitanje izbora atributa i načina
njihovog mjerenja. Sam izbor atributa koje će činiti stereotip već u startu
određuju prirodu opažanja pripadnika ovih grupa, što je, naravno, problem sa
kojim smo suočeni uvijek kad kreiramo upitnike u društvenim i psihološkim
istraživanjima. U našem istraživanju koristili smo se iskustvima stečenim u
prethodnim istraživanjima, kao i nalazima iz fokus grupa koje su
organizovane prije kreiranja instrumenta. Željeli smo, s jedne strane, da
zadržimo što veći broj ponuđenih osobina i zbog toga smo se odlučili za
bipolarne atribute, a s druge strane, da povećamo nivo mjerenja uvođenjem
brojčanih procjena izraženosti osobina. Bilo kako bilo, ovakav način
ispitivanja nam je dao ishod koji je na neki način sličan i prethodnim
tehnikama. Poenta je da je sam izbor ponuđenih osobina relativno nebitan, te
da se dosljedno nalazi tendencija kovariranja pozitivnih nasuprot negativnim
239 atributima, u zavisnosti od socio-političke situacije u određenom kontekstu,
tj. ko su nam referentne grupe za poređenje. Svojoj grupi, odnosno njenim
pripadnicima, pripisuju se isključivo pozitivne osobine, a drugim grupama
manje ili više negativne osobine. Konkretno, u Bosni i Hercegovini, sam
politički sistem je kreiran na bazi etniciteta, odnosno "konstitutivnih naroda",
i etničke grupe predstavljaju najjače izvore društvenog identifikovanja. Srbi,
Hrvati i Bošnjaci predstavljaju "realne" takmace za raspodjelu društvene
moći u političkom sistemu i zato ne treba da nas čudi da i stereotipi
odražavaju društvenu realnost. Izvjesni atributi kojima opisujemo pripadnike
ovih drugih grupa mogu biti rezultat istorijskih predstava ili rasprostranjenih
mitova u nekom društvu, ali skloni smo objašnjenju da kod etničkih grupa
koje dijele zajednički socijalni i politički prostor stereotipi nemaju
kognitivnu funkciju, već prvenstveno emocionalnu, odnosno evaluativnu, te
da su neodvojivi sastojak stavskih varijabli etničkih odnosa.
Bilo bi nerealno očekivati da pripadnici bosanskohercegovačkih
naroda imaju pozitivne stereotipe jedni o drugima, pogotovo što je rat koji je
vođen ovdje prije 16 godina stalno prisutan u javnom diskursu, što preko
stalnog podsjećanja od strane političkih elita, što preko nezavršenih procesa
suđenja za ratne zločine počinjene tokom rata. Atribucija uzroka ratnog
konflikta se univerzalno pripisuje drugima, što je tema koju smo redovno
nalazili tokom diskusija u fokus grupama, čini da se ti drugi doživljavaju kao
nosioci uglavnom negativnih osobina. Ipak, izgleda da je ovo viđenje drugih
postalo za nijansu pozitivnije u odnosu na istraživanja tokom prethodnih
godina. Ovo može biti rezultat činjenice što je istraživanje na terenu rađeno u
periodu kad nije bilo predizbornih i drugih intenzivnih političkih aktivnosti,
a može biti i naznaka postepenog smanjivanja etno-političkih tenzija u
društvu, što bismo sigurno više cijenili.
Još jedan nalaz nam je posebno zanimljiv, a to je podatak da
izraženija etnička heterogenost socijalnog kruga korelira sa pozitivnijim
viđenjem pripadnika drugih grupa. Potpuno u skladu sa Allportovom (1954)
teorijom međugrupnih odnosa (tj. kontakt hipotezom), čak i kad nisu
ispunjeni svi uslovi za potpunu redukciju, međugrupni kontakti dovode do
pozitivnije međusobne percepcije. Upoznati druge ljude, pripadnike drugih
društvenih grupa ili kultura, za najvjerovatniji efekat ima barem malo
"otopljavanje" grupnih percepcija. Lično iskustvo bliskosti sa pripadnicima
tih drugih grupa je jedan od najbitnijih faktora "očovječavanja" pripadnika
tih drugih zajednica. Nažalost, u BiH kao rezultat rata imamo izrazitu
homogenizaciju etničkih grupa po teritorijalnom principu, što u okviru
entiteta, što kantona i opština. Ponegdje, gdje postoji suživot pripadika
različitih naroda na zajedničkom prostoru, uvode se simbolične granice, te
još uvijek imamo i primjere osnovnih škola sa odvojenom nastavom za djecu
različitih etničkih skupina (Turjačanin et al., 2009), te se propušta mogućnost
međusobnog kontakta i upoznavanja djece u okvirima institucija sistema.
Dalje, politika viznih režima i slično, od strane evropskih zemalja, zajedno sa
našim siromaštvom, sigurno nije doprinijela mogućnostima putovanja,
studiranja i sticanja iskustava bosanskohercegovačke omladine, čineći nas
240 mjestom u kome se sve više zatvaramo jedni prema drugima i svih nas prema
svijetu, te mjestom nezadovoljstva i potencijalnog konflikta. Fenomeni
etničkog parcelisanja svih segmenata društva zaista su problemi koje
doživljavaju naši ispitanici i to ističu u svojiim diskusijama, ali rješenje je
nemoguće postići bez zajedničkog angažmana lokalne i međunarodne
zajednice u kreiranju bolje socio-ekonomske situacije, te smanjenja osjećaja
ugroženosti kod žitelja BiH.
Reference
Allport, G. W. (1954). The nature of prejudice. Reading, MA: AddisonWesley.
Bodenhausen, G. V., & Lichtenstein, M. (1987). Social stereotypes and
information processing strategies: The impact of task complexity.
Journal of Personality and Social Psychology, 52, 871–880.
Bornstein, R. F. (1993). Mere exposure effects with out-group stimuli. In: D.
M. Mackie & D. M. Hamilton (Eds.), Affect, cognition, and
sterotyping: Interactive processes in group preception (p.
195−211). San Diego: Academic Press.
Cantor, G. N. (1972). Effects of familirization of childrens rating of pictures
of Whites and Blacks. Child Developement, 43, 1219−1229.
Devine, P. G. (1989). Stereotypes and prejudice: Their automatic and
controlled components. Journal of Personality and Social
Psychology, 56, 5–18.
Dollard, J., Doob, L., Miller, N., Mowrer, O. & Sears, R. (1939). Frustration
and aggression. New Heaven: Yale University Press.
Đurić, Đ. (1980). Psihološka struktura etničkih stavova mladih. Novi Sad:
OC "Vukan Jovanović".
Glick, P., Zion, C., & Nelson, C. (1988). What mediates sex discrimination
in hiring decisions? Journal of Personality and Social Psychology,
55(2), 178–186.
Hamilton, D. L. (1981). Illusory correlation as a basis for stereotyping. In D.
L. Hamilton (Ed.), Cognitive processes in stereotyping and intergroup
behavior (pp. 115–44). Hillsdale, NJ: Erlbaum.
Haslam, S. A., Oakes, P. J., & Turner, J. C. (1996). Social identity, selfcategorization, and the perceived homogeneity of ingroups and
outgroups: The interaction between social moti-vation and cognition.
In R. M. Sorrentino & E. T. Higgins (Eds.), Handbook of motivation
and cognition, Vol. 3: The interpersonal context (pp. 182–222). New
York: Guilford Press.
Hodson, R., Sekulic, D. and Massey, G. (1994). National Tolerance in the
Former Yugoslavia. American Journal of Sociology 99: 1534−1558
Ito, T. A., Larsen, J. T., Smith, N. K. and Cacioppo, J. T. (1998). Negative
information weighs more heavily on the brain: The negative bias in
evaluative categorizations. Journal of Personality and Social
Psychology, 75, 887−900.
241 Katz, D. and Braly, K. (1933). Racial stereotypes in one hundred college
students. Journal of Abnormal and Social Psychology, 28,
280−290.
Kunda, Z. (1999). Social Cognition: Making Sense of People. Cambridge;
MA: MIT Press.
Kunovich, R. M. and Hodson, R. (2002). Ethnic Diversity, Segregation and
Inequality: A Structural Model of Ethnic Prejudice in Bosnia and
Croatia. The Sociological Quarterly, 43 (2), 185−212.
Kuzmanović, B. (1994). Socijalna distanca prema pojedinim nacijama. U
Lazić, M. i drugi (1994). Razaranje društva. Beograd: Filip Višnjić.
LeCoteur, A. and Augoustinos, M. (2001). The Language of Prejudice and
Racism. u M. Augoustinos and K. J. Reynolds (eds),
Understanding Prejudice, Racism, and Social Conflict. London.
Sage, 215−230.
Lippman, W. (1922). Public Opinion, New York, Harcourt & Brace.
Mackie, D., Hamilton, D., Susskind, J. & Rosseli, F. (1996). Social
psychological foundations of stereotype formation. In: C. N.
Macrae, C. Stanger & M. Hewstone (Eds), Stereotypes and
Stereotyping (pp. 193−226). New York: The Guilford Press.
McGarty, C., Yzerbyt V. Y. & Spears, R. (2002). Social, cultural and
cognitive factors in stereotype formation. In C. McGarty, V. Y.
Yzerbyt & R. Spears (Eds.), Stereotypes as Explanations: The
Formation of Meaningful Beliefs about Social Groups. Cambridge:
University Press.
Mihailović, S. (1998). Etnički autostereotipi i heterostereotipi na Kosovu.
Sociologija, Vol. 60 (3). 411−426.
Milosavljević, B. (2001). Socijalna psihologija ljudskih grupa. Banja Luka:
Narodna i univerzitetska biblioteka Republike Srpske.
Milošević-Đorđević, J. (2005). Nacionalni identitet: psihološka analiza
naučnih i laičkih shvatanja, Doktorska disertacija, Filozofski fakultet
Beograd.
Ohman, A., Lundqvist, D. & Esteves, F. (2001). The face in the crowd
revisited: Threat advantage with schematic stimuli. Journal of
Personality and Social Psychology, 80, 381−396.
Pantić, D. (1996). Changes in Ethnic Stereotypes of Serbs. Sociologija, Vol.
38 (4). 561−583.
Popadić, D. i Biro, M. (2002). Autostereotipi i heterostereotipi Srba u Srbiji.
Nova srpska politička misao − posebno izdanje, 3, 33−56.
Sherif, M. (1966). Social Psycology of Intergroup Conflict and Cooperation.
Boston: Houghton-Mifflin.
Šiber, I. (1984). Socijalno-psihologijski pristupi izučavanju međunacionalnih
odnosa. Zagreb: Fakultet političkih nauka.
Tajfel, H. (1969). Cognitive aspects of prejudice. Journal of Social Issues,
25, 79–97.
Tajfel, H. (1970). Experiments in intergroup discrimination. Scientific
American, 223, 96−102.
242 Tajfel, H. (1981). Human groups and social categories. Cambridge
University Press.
Tajfel, H. and Turner, J. C. (1986). The social identity theory of inter-group
behavior. In S. Worchel and L. W. Austin (eds.), Psychology of
Intergroup Relations. Chigago: Nelson-Hall
Tajfel, H. & Wilkes, A. L. (1963). Classification and quantitative judgement.
British Journal of Psychology, 101–114.
Turjačanin, V. (2004). Etnički stereotipi mladih bošnjačke i srpske
nacionalnosti u Bosni i Hercegovini. Psihologija, Vol. 37 (3),
357−374.
Turjačanin, V. (2005). Nacionalni stavovi mladih bošnjačke i srpske
nacionalnosti u BiH. Banja Luka: Filozofski fakultet.
Turjačanin, V., Čekrlija, Đ., Powell, S., Butollo, W. (2002). Etničke distance
i etnički stereotipi studenata psihologije u Banjaluci i Sarajevu.
Usmeno saopštenje na simpozijumu Empirijska istraživanja u
psihologiji 2002, Beograd.
Turjačanin, V. (2007). Psihosocijalni prostor i etnički odnosi mladih. Banja
Luka: Filozofski fakultet u Banjoj Luci.
Turjačanin, V., Kolenović-Đapo, J., Čehajić-Clancy, S., Poljac, E., Kordić,
M. And Alić, M. (2009). Podijeljene škole u Bosni i Hercegovini.
Sarajevo: UNICEF BiH.
Turjačanin, V. (2011). "Etnički stavovi djece 13−14 godina u Bosni i
Hercegovini", Usmeno saopštenje na simpozijumu Empirijska
istraživanja u psihologiji 2011, Beograd.
Wittenbrink, B., Judd, C., & Park, B. (1997). Evidence for racial prejudice at
the implicit level and its relationship with questionnaire measures.
Journal of Personality and Social Psychology, 72, 262–274.
Wright, S. C. and Taylor D. M. (2003). The Social Psychology of Cultural
Diversity: Social Stereotyping, Prejudice, and Discrimination. U
M.A.Hogg and J. Cooper (eds.) The Sage Handbook of Social
Psychology. London: Sage.
243 Sociopsihološke odrednice etničkih distanci kod
mladih u BiH
Vladimir Turjačanin
"U pojedinim grupama postoji i doza
političke mudrosti, da se ukaže na neke
neprijatelje, radi jedinstva grupe, te da bi
članovi uvidjeli da je to jedinstvo njihov
vitalni interes."
Georg Simmel, Conflict (1964)
Uvod
Sociopsihološki odnosi između društvenih grupa, odnosno između
članova grupa, predstavljaju važan dio psihološkog proučavanja osoba svuda
u svijetu. Etnički stavovi, distance, predrasude i saradnja su neki od vidova
tih odnosa, kod nas u Bosni i Hercegovini posebno zanimljivih, zbog
specifične društvene situacije opterećene skorim ratom i svakodnevnog
života skrojenog po etničkim granicama. Kad se u socijalnoj psihologiji
bavimo međugrupnim odnosima, proučavamo kako ljudi percipiraju, šta
osjećaju, i kako se ponašaju prema pripadnicima drugih grupa, a sve to u
vezi sa bitnim kriterijumom na osnovu kojeg su klasifikovane grupe. Treba
imati na umu da i kada se govori o međugrupnim odnosima, to obuhvata i
proučavanje međusobnih odnosa unutar određene grupe, zbog same prirode
grupnih, odnosno etničkih kategorizacija, koje nastaju u konkretnom
društvenom kontekstu, a egzistiraju u relaciji sa drugim grupama. Procesi
poput ponašanja, percepcija i osjećanja koji su vezani za doživljaje unutar
grupe u najvećoj mjeri se izučavaju u okviru oblasti koja se označava kao
socijalni identitet. Socijalnoidentitetski procesi su neraskidivo povezani sa
međugrupnim relacijama i njihov uticaj je obostran. Školsku definiciju
međugrupnih odnosa nalazimo kod Sherifa (1962: 5), koji definiše
međugrupne odnose na sljedeći način: "Međugrupne relacije se odnose na
relacije između dvije ili više grupa i njihovih pripadnika. Kad god pojedinci
iz jedne grupe stupaju u interakciju, kolektivno ili pojedinačno, sa drugom
grupom ili njenim članovima, a vezano za njihovu grupnu identifikaciju,
imamo pojavu međugrupnog ponašanja." Najčešće u psihološkim
proučavanjima relacija, pa tako i u ovom slučaju, nemamo proučavanje
stvarnih odnosa, već se više bavimo zamišljenim odnosima sa zamišljenim
članovima svoje i neke druge grupe. "Zamišljeno" se odnosi na činjenicu da
se većina društvenih fenomena, u tradiciji Andersonove definicije
zamišljenih zajednica (Anderson, 1983), pojavljuje u prostoru koji nije za
sve tako jasan i očigledan. Ponašanja i odnosi prema pripadnicima svoje i
244 tuđih grupa, kao društvene pojave, u velikoj mjeri zavise od percepcije tih
grupa, a doživljaji i osjećanja u vezi sa ovim grupama, opet, u najvećoj mjeri
čine, u interakciji sa društvenim kretanjima, proces socijalne konstrukcije
svijeta oko nas. Ovo kreiranje socijalne realnosti možemo posmatrati i kao
individualni proces, ali mi smo se u našem istraživanju bazirali na grupnim
faktorima, u pokušaju da osvijetlimo neke karakteristike života u našem
društvu.
Socijalni stvavovi i socijalni identitet kod mladih su posebno
zanimljivi, ali i problematični sa nekoliko stanovišta. Prvo, njihov
psihosocijalni razvoj je buran proces, što predstavlja poteškoću zbog
nestabilnosti fenomena, ali je i osnova za proučavanje procesa razvoja
stavova i identiteta. Drugo, mladi su i već formirane osobe u izvjesnom
stepenu i predstavljaju budućnost društva, te nam pružaju mogućnost
predviđanja nekih pravaca kretanja socijalnih pojava. Treće, naravno, u
nekim stvarima su mladi u ovom društvu slični mladima u bio kojoj sredini i
u našim diskusijama ne ostajemo samo na lokalnom, već možemo pričati i o
univerzalnim aspektima čovjekovog ponašanja.
Kao što se naslućuje, osnovni istraživački problem ovog teksta
predstavlja analiza etničkih stavova, konceptualizovanih putem spremnosti
na stupanje u socijalne kontakte sa pripadnicima drugih naroda, te njihova
veza sa oblicima i izraženošću etničkog identiteta mjerene preko oblika i
izraženosti nacionalne vezanosti.
Etničke distance
Socijalnu distancu, kao mjeru društvenih stavova i relacija, u
socijalne nauke zvanično je uveo Bogardus (1947). On je pod socijalnom
distancom podrazumijevao empirijsku mjeru spremnosti ljudi da stupe u
različite vrste socijalnih odnosa različitih nivoa bliskosti sa članovima
različitih društvenih grupa. U originalnoj verziji, skala za mjerenje socijalne
distance je formulisana kroz ponuđene odnose, počevši od najintimnijeg ka
eksplicitno negativnom. Ti odnosi su: 1. srodstvo putem braka; 2. članstvo u
istom klubu kao izraz bliskog prijateljstva; 3. susjedstvo, stanovanje u istoj
ulici; 4. zaposlenje u istoj profesiji; 5. državljanstvo, stalan stanovnik iste
države; 6. samo posjetilac zemlje; 7. isključenje iz zemlje. Iako se često
koristi kao mjera konativne komponente stavova, socijalna, odnosno etnička
distanca se u prethodnim istraživanjima (npr. Turjačanin, 2007) pokazivala
više kao mjera opšteg afektivnog odnosa prema pripadnicima raznih etničkih
grupa.
Da bismo ovakvo istraživanje stavili u istorijski kontekst,
navešćemo neke rezultate studija sa sličnom temom koje su rađene prije i
poslije rata u BiH. SFR Jugoslavija, kao izrazito multietnička država, pružala
je mogućnosti za istraživanje fenomena etniciteta, iako to nije uvijek bilo
društveno poželjno. Ipak, takve studije su se radile i jedno od posljednjih
istraživanja koje se bavilo i problemom etničkih distanci na čitavom prostoru
SFRJ izvedeno je 1989. godine (Baćević, 1990). Autori navode da u tom
245 trenutku najveću distancu pokazuju Albanci, iza njih slijede Makedonci, a
zatim Srbi i Crnogorci, Slovenci, Hrvati, Muslimani i Jugosloveni. Takođe,
nalazi su pokazali da je Vojvodina područje sa najmanje raširenom
distancom, i da se rijetko javlja u jačem intenzitetu. Srbi u BiH, Vojvodini i
Hrvatskoj su pokazivali manje distance nego Srbi iz uže Srbije, što se činilo
logičnim, pošto su navikli da žive u višenacionalnoj sredini. Ipak,
paradoksalno je da su neposredno nakon tih analiza upravo u Hrvatskoj i BiH
izbili sukobi, odnosno građanski ratovi na nacionalnoj osnovi. Slično ovome,
ispitujući opštu distanciranost na uzorku punoljetnih ispitanika sa područja
čitave SFRJ 1990. godine, Pantić nalazi (u Baćević i drugi, 1991) da su
grupe koje pokazuju najmanju distanciranost Jugosloveni iz BiH, Muslimani
iz BiH, Srbi iz BiH, a onda slijede ostale nacionalne grupe. Dakle, i u ovom
istraživanju opet se pokazala paradoksalnom činjenica o najvećoj otvorenosti
etničkih grupa u BiH, koja je kasnije eksplodirala u najkrvavije sukobe na
prostorima SFRJ. Ovi nalazi nam prilično jasno ilustruju činjenicu da ne
možemo uzimati zdravo za gotovo stavove kao bukvalne prediktore
ponašanja i konflikta, već da se u obzir moraju uzeti brojni drugi faktori,
poput socijlanih, ekonomskih i političkih.
Kad su u pitanju poslijeratna istraživanja u Bosni i Hercegovini,
većina podataka pokazuje da postoje izražene socijalne distance između
bosanskohercegovačkih naroda, dok distance prema drugim narodima
variraju. Istraživanje rađeno 1999. godine na uzorku banjalučkih
srednjoškolaca (Turjačanin, 2000) pokazalo je da je najizraženija distanca
prema Albancima, gdje se prosječno prihvata manje od jednog ponuđenog
odnosa od mogućih sedam. Slijedi, druga po izraženosti, distanca prema
Romima, pa prema Bošnjacima i Hrvatima. Veličina distance prema
Nijemcima, Amerikancima, Englezima, Italijanima i Špancima slijedi ove
prethodne, dok je distanca prema Rusima najmanje izražena. Istraživanje
koje je rađeno 2003. godine na uzorku srednjoškolaca i studenata bošnjačke i
srpske etničke pripadnosti u Bosni i Hercegovini, a bavilo se etničkim
stavovima prema pripadnicima različitih etničkih grupa (Turjačanin, 2005)
pokazalo je da mladi bošnjačke nacionalne pripadnosti prihvataju u prosjeku
nešto više od dva (od ponuđenih sedam) odnosa sa Srbima i oko četiri
ponuđena odnosa sa Hrvatima. Slično tome, srpski ispitanici su, takođe,
prihvatali svega dva ponuđena odnosa sa Bošnjacima, dok su prihvatali oko
tri odnosa sa Hrvatima. Zanimljivo je da i Srbi i Bošnjaci pokazuju manje
distance prema pripadnicima fizički udaljenih naroda, Italijanima i
Nijemcima, nego prema pripadnicima naroda BiH, ali to je već uobičajen
nalaz kod nas. Istraživanje rađeno 2010. godine (Turjačanin, 2010) na
uzorku mladih iz Republike Srpske, u kojem su ispitivane distance prema
etničkim, vjerskim i marginalizovanim društvenim grupama, pokazuje da u
tom trenutku ispitanici u najvećoj mjeri prihvataju odnose sa Srbima i
pravoslavcima, zatim sa Hrvatima, katolicima, Bošnjacima, muslimanima,
Kinezima, Romima, mentalno oboljelima, homoseksualnim osobama, a na
samom dnu liste po stepenu prihvaćenosti su narkomani i Jehovini svjedoci.
246 U ovom istraživanju, kao mjeru etničkih distanci, koristili smo
modifikaciju skale socijalne distance koja je sadržala šest ponuđenih
socijalnih odnosa: da živi u mom susjedstvu, da bude predsjednik moje
države, da budemo kolege na poslu, da stupi u brak sa mojom sestrom ili
bratom, da budemo prijatelji i da stupim u brak s njom/njim. Mete ponuđenih
odnosa su bili Bošnjaci, Hrvati, Srbi, Albanci, Crnogorci, Romi i Jevreji.
Ispitanici su odgovarali tako što su se binarno odlučivali da li bi pristali ili ne
na određeni odnos sa pripadnikom navedenog naroda. Odgovori su u obradi
tretirani i pojedinačno i kao zbirne varijable za sve odnose, što je davalo
jednu varijablu kao pokazatelj spremnosti na prihvatanje socijalnih odnosa.
Etnički identitet
Etnički identitet se u psihologiji najčešće mjerio korištenjem
paradigme nacionalne lojalnosti ili vezanosti (Guetzkow, 1955; Rot i
Havelka, 1973), po kojoj se ovaj oblik identiteta sastoji od nekoliko oblika
emocionalne vezanosti za vlastitu etničku (odnosno nacionalnu) grupu, te
izraženosti ovih oblika vezanosti. Sličan pravac proučavanja etničkog
identiteta kao multidimenzonalnog konstrukta postoji i u novijoj zapadnoj
literaturi (Rosenthal i Feldman, 1992; Phinney i Ong, 2007; Verkuyten,
2005). Iako neki autori sugerišu da stavovi prema pripadnicima vanjskih
grupa ne spadaju u koncept etničkog identiteta (Phinney, 1992), u stvarnosti
se često ustanovljavaju dosljedne korelacije između ovih varijabli. Najčešće
su to pozitivne korelacije između jačine vezanosti za sopstvenu grupu i
negativnih stavova prema članovim drugih grupa (npr. Taylor i Moriarty,
1987; Valk, 2000). Ipak, postoje i drugačiji nalazi, koji pokazuju da nekad te
korelacije uopšte nema (Brewer i Campbell, 1976). Bilo kako bilo, čak i ako
postoji povezanost između ova dva fenomena, to ne znači da su pozitivnija
osjećanja prema svojoj grupi uzrok međugrupnih distanciranja, jer
potencijalno postoji dosta varijabli koje mogu posredovati u ovim odnosima.
Upitnik nacionalne vezanosti koji smo koristili sastojao se od 19
tvrdnji koje se tiču odnosa i osjećanja prema svojoj etničkoj grupi i
čovječanstvu kao zajednici. Na osnovu faktorskih analiza skale nacionalne
vezanosti, otkrili samo da se kao smisleno rješenje nameće formiranje tri
supskale koje mjere različite oblike nacionalne vezanosti. Prvu supskalu čine
tvrdnje koje ukazuju na izrazitu vezanost sa sopstvenom nacijom sa
etnocentričnim tendencijama i nazvali smo je skalom nacionalizma. Drugu
supskalu čine stavke u kojima se izražava nepostojanje ili odbijanje
vezanosti sa nacijom, te individualističku orijentaciju, i nazvali smo je
supskalom anacionalizma. Treća supskala okuplja tvrdnje višestruke ili
istovremene vezanosti za naciju i čovječanstvo u cjelini, te smo je nazvali
skalom višestruke vezanosti.
247 Religioznost i etnički odnosi
U više navrata je već spominjana veza religije, odnosno
religioznosti kao sociopsihološke varijable, u formiranju etničkih stavova i
ponašanja kod ljudi. Pored uloge vjerskog učenja, u malim društvima koja su
etnički orijentisana, kakve su sve zajednice bivše Jugoslavije, religijske
organizacije se obično postavljaju kao ekskluzivni čuvari tradicije jednog
naroda. Kroz odbrambenu ulogu, ulogu čuvara čitave kulture, religijsko
učenje aktivira i defanzivne psihološke procese, kroz koje dolazi do
aktivacije etnocentričnih tendencija. Iako se i same religijske organizacije
postavljaju kao stubovi društva, činjenica je da to ne bi bilo toliko značajno
da ih i ostatak društva ne doživljava tako.
Allport u svojim istraživanjima (Allport, 1950; 1958; 1966) razvija
koncept razlikovanja ekstrinzične i intrinzične religiozne orijentacije, što
kasnije dovodi do brojnih istraživanja odnosa između ovih tipova
religioznosti i predrasuda. On definiše ekstrinzičnu religioznu orijentaciju
kao instrumentalno ponašanje, čiji je cilj, u stvari, postizanje drugih stvari,
poput blagostanja u životu. Za razliku od nje, intrinzična religiozna
orijentacija je cilj za sebe, ona predstavlja potpuno spiritualni oblik
religijskog vjerovanja. Allport i Ross (1967) nalaze da je ekstrinzična
religioznost u pozitivnoj korelaciji sa predrasudama prema crncima i
Jevrejima, dok u slučaju intrinzične religioznosti nije nađena značajna
korelacija. Batson (1976; Batson et al., 1978) takođe nalazi pozitivne veze
između ekstrinzične religiozne orijentacije i predrasuda, ali i negativne
korelacije između intrinzične religiozne orijentacije i predrasudnih stavova.
U kasnijim istraživanjima, Batson (Batson et al., 1986) nalazi da intrinzički
religiozni nisu toliko oslobođeni predrasuda koliko su to Allport i Ross
(1967) mislili, već da u situacijama gdje se na otvoren način mjere
predrasude (npr. upitnicima) teže da u očima društva sebe prikažu kao
pravedne. U situacijama kad se predrasudni stavovi nisu otvoreno mjerili
(npr. u eksperimentima u kojima je posmatrano ponašanje) nije ustanovljena
negativna korelacija intrinzične religioznosti i predrasuda.
Mada nije logično (a ni dokazano) da čista vjera u postojanje
nadnaravnog i svemoćnog bića biva uzrokom netolerantnih stavova,
istraživanja pokazuju da često postoji veza između nekih oblika religioznosti
(posebno vjerskog fundamentalizma) i autoritarnih i diskriminatornih
stavova (Leak and Randall, 1995; Kirkpatrick, 1993). Ipak, osnovni problem
koji zamagljuje probleme korelacije religioznosti sa etničkim stavovima jeste
postojanje drugih varijabli koje utiču na taj odnos, a prije svega mislimo na
različite sociodemografske varijable (pol, obrazovanje, mjesto stanovanja
itd.), zatim grupnu kompeticiju i konflikt, kao i grupnu polarizaciju
(unutargrupnu homogenizaciju i međugrupno udaljavanje). Takav model,
recimo, predlažu Kunovich i Hodson (1999), koji, radeći na uzorku hrvatskih
građana 1996. godine, zaključuju kako uticaj religioznosti na etničku
netoleranciju nije jednostavan, nego je u interakciji sa sociodemografskim
obilježjima i etničkom polarizacijom. Isti autori (Kunovich i Hodson, 1999;
248 2002) analiziraju efekte religioznosti (kroz praktikovanje rituala i intenzitet
vjerovanja) na netoleranciju i etničke predrasude i dolaze do veoma
nepouzdanih podataka, tačnije − nalaze korelacije male apsolutne vrijednosti.
Ipak, zaključuju da je u to vrijeme u Jugoslaviji, u situaciji rastućih
međugrupnih polarizacija, religioznost bila nosilac grupnog identiteta, a
samim tim dovodila do porasta netolerancije.
Istraživanja rađena u BiH na uzorku mladih najčešće su pokazivala
da kod mladih osoba ne možemo praviti velike distinkcije između tipova
religioznosti, već da nam podaci uglavnom pokazuju egzistenciju opšteg
faktora religioznosti. To može biti jedan od razloga što je u skorijem
istraživanju na uzorku mladih u BiH (Dušanić i Turjačanin, 2005) nađeno da
postoje uglavnom pozitivne korelacije između intrinzične i ekstrinzične
religioznosti i socijalnih distanci prema različitim društvenim grupama.
Sociodemografska obilježja i međugrupni odnosi
Uzrast i pol spadaju u varijable koje se registruju vjerovatno u
svakom istraživanju iz socijalne psihologije, pa tako i u onim koji se bave
etničkim stavovima i relacijama. I pored sve količine podataka, analize nisu
pomogle razjašnjenju veze, naprotiv, toliko je oprečnih podataka da
istraživači čak i odustaju od tumačenja veza (npr. Allport, 1954). Ukoliko
postoje, polne razlike često mogu da se pripišu različitim socijalizacijskim
procesima u različitim društvima. Što se tiče uzrasta, tu je problem
linearnosti veze. Obično mlađi uzrasti, ukoliko se uopšte ispituju, pokazuju
najveće predrasude, dok se najveće varijacije nalaze u starijim uzrastima, ali
nekad su uzrasne razlike konfundirane od strane generacijskih razlika u
socijalizacijskim modelima, pa i obrazovanim i komunikacijskim razlikama.
Nešto jasnija situacija je kad su u pitanju varijable kojima se mjeri
raznolikost etničkog zaleđa ispitanika. Dosta dosljedno se dobijaju podaci o
pozitivnim povezanostima između etničke heterogenosti rodbinskog ili šireg
prijateljskog okruženja i pozitivnih etničkih stavova. Ova korelacija je
jednostavna za objašnjenje – najjednostavnije objašnjenje se može svesti na
redukciju predrasuda putem prostog fizičkog i socijalnog kontakta. Takođe,
mehanizam može biti i nešto drugačiji: komunikacija sa dragim osobama,
koje pripadaju različitim etničkim kategorijama, neminovno će dovesti i do
smanjenja negativnih emocija u nekim narednim kontaktima sa pripadnicima
tih etničkih grupa, a potencijalno će se pozitivni stavovi i generalizovati.
Neka novija istraživanja (Hodson et al., 1994; Massey et al., 1999)
nalaze da muškarci i stariji ispitanici pokazuju veću etničku netoleranciju od
žena i mlađih. Ista istraživanja pokazuju da osobe koje u svom familijarnom
ili socijalnom zaleđu imaju pripadnike raznih etničkih grupa, generalno,
pokazuju manje netolerantnosti.
Istraživanja rađena na uzorcima mladih u BiH u periodu 1999–
2004. godine (Turjačanin, 2000; 2004; 2005; Turjačanin et al., 2002)
najčešće su pokazivala da postoji veća etnička tolerancija kod djevojaka
249 nego kod mladića, što je tumačeno različitim socijalizacijskim polnim
obrascima, po kojima muškarci dobijaju ulogu "branitelja nacije" te se to
odražava i na njihove nešto negativnije stavove. U istim istraživanjima je
dosljedno nalaženo da je etnička heterogenost bližeg socijalnog okruženja
jedan od najvažnijih prediktora etničkih stavova mladih, i to tako da je
etnička heterogenost uvijek u negativnoj vezi sa predrasudnim stavovima i
distancama. Pokazalo se da je etnička heterogenost prijateljskog kruga
najsnažniji prediktor etničkih stavova, slijedi etnička heterogenost roditelja,
pa etnička heterogenost rodbinskog kruga. Ako govorimo u uticaju, za vezu
između heterogenosti prijateljskog kruga i stavova to nije najjasnije, ali u
slučaju heterogenosti rodbine i roditelja to ne bi trebalo biti upitno, mada ne
bi bilo nemoguće ni da ispitanici sa određenim stavovima "konstruišu"
nacionalnost svoje rodbine i roditelja.
Rezultati
Prihvatanje socijalnih odnosa između pripadnika bosanskohercegovačkih
etno-nacionalnih grupa
Spremnost na prihvatanje socijalnih odnosa je varijabla koju smo
ispitivali uz pomoć klasičnog Bogardusovog postupka, gdje su ispitanici
imali ponuđene etničke grupe (Bošnjake, Hrvate i Srbe), te nekoliko
potencijalnih socijalnih odnosa u koje mogu da stupe sa prosječnim
pripadnicima tih grupa. Ispitanici su odgovarali stavljajući oznaku + (plus)
kod odnosa na koji bi pristali, te su u tabeli prikazani procenti ispitanika koji
bi pristali da stupe u socijalni odnos sa pripadnicima određene etničke grupe.
Tabela 1: Prihvatanje odnosa sa Bošnjacima
Nacionalna
pripadnost
da živi u
mom
susjedstvu
da bude
predsjednik
moje države
da budemo
kolege na
poslu
da stupi u
brak sa
mojim
bratom ili
sestrom
Bošnjačka
99.7%
98.6%
99.0%
98.3%
99.6%
98.9%
Hrvatska
77.3%
40.4%
83.2%
31.6%
87.2%
25.6%
Srpska
77.3%
26.9%
87.1%
27.1%
88.7%
23.1%
BiH
97.5%
89.7%
97.4%
92.3%
98.1%
91.6%
Total
87.6%
61.5%
91.9%
60.4%
93.5%
58.1%
da
budemo
prijatelji
da stupim u
brak s
njim/njom
Vidimo da bošnjački i BiH ispitanici prihvataju skoro u potpunosti
sve odnose sa Bošnjacima. Hrvatski ispitanici sa Bošnjacima najviše
prihvataju odnos prijateljstva (87%), rad na istom poslu (83%), a ponajmanje
prihvataju mogući brak (26%), te mogućnost da Bošnjak/-inja stupi u brak sa
ispitanikovom sestrom/bratom (32%). Srpski ispitanici, takođe, sa
Bošnjacima najviše prihvataju odnos prijateljstva (89%) i rad na istom poslu
(87%), a ponajmanje bi prihvatili mogući brak (23%), da Bošnjak bude
250 predsjednik (27%), te mogućnost da Bošnjak/-inja stupi u brak sa
ispitanikovom sestrom/bratom (27%). Zanimljivo je da hrvatski i srpski
ispitanici sa Bošnjacima radije pristaju na neke ličnije odnose (prijateljstvo,
zajednički rad, komšiluk) nego hijerarhijski odnos predsjednikovanja
državom. Ovo je podatak koji je i ranije nalažen u ispitivanjima socijalne
distance u BiH (Turjačanin, 2005; 2007) i prilično je ilustrativan za
zapaljivost i emocionalnost bosanskohercegovačke politike.
Tabela 2: Prihvatanje odnosa sa Hrvatima
da budemo
kolege na
poslu
da stupi u
brak sa
mojim
bratom ili
sestrom
da budemo
prijatelji
da stupim u
brak s
njim/njom
72.4%
95.9%
38.1%
95.4%
39.4%
99.6%
98.8%
99.6%
97.6%
99.2%
97.2%
Srpska
79.8%
26.4%
88.7%
40.3%
87.9%
36.9%
BiH
96.8%
85.7%
96.8%
80.0%
96.8%
83.1%
Total
89.4%
59.0%
93.7%
50.8%
93.1%
50.1%
Nacionalna
pripadnost
da živi u
mom
susjedstvu
da bude
predsjedni
k moje
države
Bošnjačka
94.1%
Hrvatska
BiH ispitanici skoro u potpunosti prihvataju odnose zajedničkog rada,
prijateljstva i susjedstva (po 97%), a ponešto manje prihvataju mogućnost
braka sa bratom/sestrom (83%), te ličnog braka (86%). Bošnjački ispitanici
sa Hrvatima u velikoj mjeri prihvataju prihvataju odnose zajedničkog rada
(96%), prijateljstva (95%), te susjedstva (94%), a ponajmanje prihvataju
mogućnost braka sa bratom/sestrom (38%), te ličnog braka (39%). Ispitanici
srpske nacionalnosti najviše prihvataju odnos rad na istom poslu (89%),
zatim prijateljstva (88%) i susjedstva (80%), a ponajmanje bi prihvatili da
Hrvat bude predsjednik (26%), mogući brak (37%), te mogućnost da Hrvat/ica stupi u brak sa ispitanikovom sestrom/bratom (40%). I ovdje nalazimo
paradoks da bi srpski ispitanici prije pristali da stupe u brak sa pripadnikom
hrvatske nacionalnosti, nego što bi pristali da Hrvat bude predsjednik njihove
države.
Tabela 3: Prihvatanje odnosa sa Srbima
Nacionalna
pripadnost
da živi u
mom
susjedstvu
da bude
predsjedni
k moje
države
da budemo
kolege na
poslu
da stupi u
brak sa
mojim br.
ili sestrom
da budemo
prijatelji
da stupim u
brak s
njim/njom
Bošnjačka
83.6%
54.9%
87.9%
31.8%
84.2%
32.9%
Hrvatska
80.5%
43.2%
85.6%
40.0%
84.8%
38.8%
Srpska
99.6%
97.8%
99.6%
99.0%
99.0%
98.9%
BiH
92.4%
79.2%
96.2%
74.8%
95.5%
76.1%
Total
90.3%
72.5%
92.9%
63.3%
91.2%
63.3%
251 Slično kao i kad su odnosi sa Hrvatima u pitanju, BiH ispitanici sa
Srbima u velikoj mjeri prihvataju odnose zajedničkog rada (96%),
prijateljstva (96%) i susjedstva (92%), a ponešto manje prihvataju
mogućnost ličnog braka (76%), te braka sa bratom/sestrom (75%). Bošnjački
ispitanici sa Srbima u velikoj mjeri prihvataju prihvataju odnose zajedničkog
rada (88%), prijateljstva (84%), te susjedstva (84%), a ponajmanje prihvataju
mogućnost braka sa bratom/sestrom (32%), ličnog braka (33%) i
predsjednikovanja zemljom (55%). Hrvatski ispitanici sa Srbima ponajviše
prihvataju odnose zajedničkog rada (86%), prijateljstva (85%) i susjedstva
(81%), a nešto manje prihvataju mogući lični brak (39%), brak sa
bratom/sestrom (40%), te predsjednikovanje zemljom (43%).
Uopšte gledajući prihvatanje pojedinačnih tipova odnosa sa
pripadnicima drugih bosanskohercegovačkih naroda, najviše se prihvataju
odnosi prijateljstva, rada na istom poslu i susjedstva, nešto manje tip odnosa
da osoba druge nacionalnosti bude predsjednik države, a najmanje se
prihvataju odnosi braka sa pripadnikom uže porodice ili ličnog braka.
Grafikon 1: Međusobno prihvatanje odnosa Bošnjaka, Hrvata i Srba
63% Bošnjaci Srbi 55% 62% 73% 58% Hrvati 60% Na grafikonu 1. je prikazan sažet odnos distanci, tj. prihvatanja
socijalnih odnosa, između pripadnika bosanskohercegovačkih naroda. U
pitanju su procenti prosječnog prihvatanja svih šest ponuđenih relacija sa
pripadnicima određenog etniciteta, pri čemu je strelica upravljena u smjeru
grupe koja predstavlja metu odnosa. Vidimo da, ukupno gledajući, najveće
prihvatanje odnosa pokazuju ispitanici bošnjačke nacionalnosti: 73%
252 prihvaćenih odnosa sa Hrvatima (nešto preko četiri, od šest ponuđenih) i
63% prihvaćenih odnosa sa Srbima (nešto ispod četiri, od šest ponuđenih).
Sljedeći su ispitanici hrvatske nacionalnosti, koji u prosjeku prihvataju 62%
ponuđenih odnosa sa Srbima (nešto ispod četiri, od šest ponuđenih) i 58%
odnosa sa Bošnjacima (nešto preko tri, od šest ponuđenih). Na posljednjem
mjestu su ispitanici srpske nacionalnosti koji u prosjeku prihvataju 60%
ponuđenih odnosa sa Hrvatima (nešto ispod četiri, od šest ponuđenih) i 55%
sa Bošnjacima (nešto preko tri, od šest ponuđenih).
Ukupne distance prema svim grupama
Nakon što smo uradili detaljne sadržinske analize distanci između
pripadnika tri najveće bosanskoherecegovačke etničke grupe, smatramo da je
korisno da pogledamo kakve su mjere distanci prema nekim drugim etničkim
grupama. Mjeru ukupnih distanci smo dobili tako što smo izračunali prosjek
prihvatanja svih šest ponuđenih odnosa za svakog ispitanika. Na taj način
smo redukovali količinu informacija, a zadržali smo mogućnost da jednim
skorom prikažemo optimalnu količinu informacija. Neke podatke o
prihvatanjima odnosa smo već prikazali na prethodnim stranicama, ali se u
ovoj tabeli nalaze u kontekstu svih etničkih grupa, te smo ih zato zadržali.
Tabela 4: Ukupna prihvaćenost odnosa
Nacionalna
pripadnost
Bošnjačka
Hrvatska
Srpska
BiH
Total
Prih. svih,
osim svoje
sa Bošnj. sa Hrv. sa Srb. sa Alb. sa Crnog. sa Rom. sa Jev. grupe
99%
73%
63%
58%
62%
49%
50%
59%
58%
99%
62%
43%
52%
34%
44%
49%
55%
60%
99%
27%
74%
39%
46%
50%
94%
90%
85%
71%
80%
63%
69%
79%
75%
73%
79%
45%
67%
44%
49%
Ispitanici bošnjačke nacionalnosti u najvećem obimu prihvataju
odnose sa Hrvatima (73%), zatim Srbima (63%), Crnogorcima (62%),
Albancima (58%), a ponajmanje sa Jevrejima (50%) i Romima (49%).
Ispitanici hrvatske nacionalnosti najviše prihvataju odnose sa Srbima (62%) i
Bošnjacima (58%), zatim sa Crnogorcima (52%), Jevrejima (44%), dok
najmanje prihvataju odnose sa Romima (34%) i Albancima (43%). Srpski
ispitanici u najvećoj mjeri prihvataju odnose sa Crnogorcima (74%), zatim
Hrvatima (60%), Bošnjacima (55%) i Jevrejima (46%), a ponajmanje sa
Albancima (27%) i Romima (39%). Ispitanici BiH nacionalnosti u najvećem
obimu prihvataju odnose sa Bošnjacima (90%), Hrvatima (90%) i Srbima
(85%), zatim Crnogorcima (80%), Albancima (71%), a ponajmanje sa
Jevrejima (69%) i Romima (63%).
Ukupno gledajući, BiH ispitanici pokazuju najveću sklonost
prihvatanju svih etničkih grupa, u prosjeku prihvataju oko 79% svih
ponuđenih osnosa sa svim grupama. Nešto manje skloni prihvatanju odnosa
su ispitanici bošnjačke nacionalnosti, koji u prosjeku prihvataju oko 59%
253 ponuđenih odnosa sa svim grupama osim svoje. Ispitanici hrvatske i srpske
nacionalnosti gotovo podjednako prihvataju oko polovine ponuđenih odnosa
(49% hrvatski i 50% srpski ispitanici) sa pripadnicima svih grupa osim svoje.
Predikcija prihvatanja socijalnih odnosa
Predikciju prihvatanja socijalnih odnosa smo radili koristeći
regresionu analizu, gdje je kao kriterijumska varijabla korišten prosjek
prihvatanja svih ponuđenih odnosa sa svim etničkim grupama osim svoje.
Kao prediktorske varijable su korištene supskale nacionalne vezanosti
(nacionalizam, višestruka vezanost i anacionalizam), religioznost, te različite
sociodemografske varijable, od pola i uzrasta, preko obrazovanja roditelja do
etničke heterogenosti socijalnog okruženja. Analiza je rađena za sve etničke
gupe zajedno, jer se u pojedinačnim analizama ispostavilo da su obrasci veza
prediktorskih i kriterijumske varijable gotovo identični u grupama ispitanika
bošnjačke, hrvatske, srpske i BiH nacionalnosti.
Tabela 5: Model predikcije sa R i F koeficijentima
R
.586
R2
.343
S.E.
.205
F
120.432
p
.000
Tabela 6: Regresioni koeficijenti
Nestandardizovani
koeficijenti
Standard.
koeficijenti
Nacionalizam
B
-.112
S.E.
.010
Beta
-.275
t
-11.572
p
.000
Višestruka vezanost
.109
.011
.213
10.145
.000
Religioznost
-.078
.008
-.239
-10.200
.000
Prijatelji druge nacionalnosti
.134
.019
.152
7.194
.000
Susjedi drugih nacija
.063
.012
.108
5.219
.000
Rodbina druge nacionalnosti
.052
.010
.104
5.009
.000
Uzrast
.010
.002
.098
4.800
.000
Na osnovu rezultata regresione analize, dobili smo model koji
objašnjava oko 34% varijanse rezultata prihvatanja socijalnih odnosa
(R=.586; p=.000), koristeći sedam prediktorskih varijabli. U ovom
predikcionom modelu najveći doprinos predviđanju rezultata daju varijable
nacionalizma (β=-.275) i religioznosti (β=-.239), i to tako da što su ispitanici
viši na skorovima nacionalizma i religioznosti to manje prihvataju socijalne
odnose sa pripadnicima različitih nacija. S druge strane, što su ispitanici viši
na varijablama višestruke vezanosti (β=.213), ako imaju iskustvo prijateljstva
s pripadnicima drugih nacionalnosti (β=.152), susjedstva s pripadnicima
drugih nacionalnosti (β=.108), rodbinu druge nacionalnosti (β=.108) i što su
stariji (β=.098), to pokazuju veće prihvatanje socijalnih odnosa. Kao
prediktori relativno niskog doprinosa predviđanju rezultata, odbačeni su pol,
254 obrazovanje majke i oca, anacionalizam, te učestalost putovanja u druge
zemlje.
Ovdje ćemo napomenuti da, budući da smo koristili stepwise metod
regresione analize, nađen je i efikasan model koji koristi samo jednu
prediktorsku varijablu (nacionalizam), koji objašnjava oko 17% varijanse
rezultata prihvatanja socijalnih odnosa (R=.406; p=.000). Ovo praktično
znači da je rezultat na skali nacionalizma najjači zasebni prediktor
prihvatanja odnosa, i u bivarijatnoj i u multivarijatnoj vezi sa kriterijumskom
varijablom.
Tabela 7: Korelacije nacionalizma i religioznosti sa prihvatanjem odnosa
Bošnjaci Nacion.
Relig.
Hrvati
Nacion.
Relig.
Srbi
Nacion.
Relig.
BiH
Nacion.
Relig.
sa Boš.
.023
-.029
-.397**
-.446**
-.316**
-.248**
-.163*
-.236**
sa Hrv.
-.395**
-.442**
.062
.114
-.369**
-.295**
-.173*
-.243**
sa Srb.
-.330**
-.411**
-.396**
-.416**
.149**
.112**
-.273**
-.414**
sa Alb.
-.266**
-.271**
-.400**
-.329**
-.312**
-.207**
-.353**
-.186*
sa Crn.
-.312**
-.308**
-.434**
-.418**
-.134**
-.125**
-.213**
-.208*
sa Rom.
-.243**
-.209**
-.278**
-.281**
-.209**
-.169**
-.248**
-.183*
sa Jev.
-.311**
-.333**
-.417**
-.420**
-.238**
-.288**
-.382**
-.344**
Da bismo provjerili da li na ovu vezu nacionalizma i prihvatanja
socijalnih odnosa utiču možda narodi prema kojima su usmjereni odnosi,
uradili smo bivarijatne korelacije, ponaosob u svakom poduzorku za sve
veze nacionalizma i prihvatanja odnosa. Nisu svi odnosi između etničkih
grupa tokom dalje i bliže istorije bili jednako konfliktni, niti su sve etničke
grupe jednako relevantne za socijalna poređenja. Na osnovu nekih studija
moglo bi se očekivati da nacionalizam ostvaruje jače i dosljednije veze sa
stavovima prema grupama sa kojima postoji nekakva situacija društvenog
takmičenja ili konflikta (Duckitt i Mphuthing, 1998). Naši nalazi, ipak, ne
potkrepljuju takvu hipotezu, i kao što može vidjeti iz tabele, kod naših
ispitanika iz svih poduzoraka dobijamo negativne statistički značajne
korelacije između nacionalizma (kao i religioznosti) i prihvatanja društvenih
odnosa. Vezanost za vlastitu etničku grupu u našem društvu kao da
automatski povlači generalno zatvaranje za ostale grupe, ma kako one bile
irelevantne za trenutnu društvenu situaciju.
Kretanje distanci tokom vremena
Koristeći podatke koje smo prikupili u vlastitim istraživanjima u
proteklih 10 godina napravili smo malu komparaciju entičkih distanci
između bosanskohercegovačkih naroda, imajući na umu da uzorci nisu bili
reprezentativni, ali su u sva tri slučaja bili uzorci srednjoškolaca i studenata.
255 Tabela 8: Promjene distanci tokom vremena
kolega sa Boš.
prijatelj sa Boš.
brak sa Boš.
kolega sa Hrv.
prijatelj sa Hrv.
brak sa Hrv.
kolega sa Srb.
prijatelj sa Srb.
brak sa Srb.
Boš.
2002.
95%
96%
98%
65%
66%
14%
44%
41%
9%
Boš.
2005.
95%
94%
94%
83%
77%
26%
69%
62%
19%
Boš.
2010.
99%
100%
99%
96%
95%
39%
88%
84%
33%
Hrv.
2005.
87%
88%
48%
98%
97%
95%
84%
86%
43%
Hrv.
2010.
83%
87%
26%
100%
99%
97%
86%
85%
39%
Srb.
2002.
31%
36%
6%
42%
46%
17%
96%
96%
95%
Srb.
2005.
63%
59%
14%
63%
63%
22%
98%
97%
96%
Srb.
2010.
87%
88%
23%
89%
88%
37%
100%
99%
99%
U tabeli su prikazani podaci o etničkim distancama iz istraživanja
rađenih 2002, 2005. i 2010. godine (Turjačanin 2004; 2007; 2010) za iste
ponuđene odnose u sva tri istraživanja. Istraživanje iz 2002. godine nije
obuhvatilo ispitanike hrvatske nacionalnosti, pa zato podaci nisu prikazani u
tabeli.
Ono što je prvo uočljivo jeste da generalno postoji tendencija
smanjivanja distanci, odnosno povećanja prihvatanja odnosa, pogotovo
između ispitanika bošnjačke i srpske nacionalnosti.
Vidimo da u uzorcima ispitanika srpske nacionalnosti, kad je u
pitanju odnos prijateljstva sa Bošnjacima, imamo skokove od 31%
prihvatanja 2002. godine, preko 63% prihvatanja 2005. do 87% prihvatanja
2010. godine. Manji porast prihvatanja odnosa imamo kad je u pitanju brak
sa Bošnjakinjom/Bošnjakom, ali i tu je povećanje značajno: od 6%
prihvaćenosti odnosa 2002, preko 14% 2005. do 23% 2010. godine. Kad
pogledamo prihvatanje Hrvata od strane ispitanika srpske nacionalnosti,
uočljivo je da se prihvatanje odnosa prijateljstva povećalo sa 46%
prihvaćenosti 2002, preko 63% 2005. do 88% 2010. godine. Prihvatanje
mogućeg odnosa braka je poraslo sa 17% 2002, preko 22% 2005. do 37%
2010. godine.
U uzorcima ispitanika bošnjačke nacionalnosti se prihvatanje odnosa
prijateljstva sa Srbima povećalo sa 41% 2002, preko 62% 2005. do 84%
2010. godine. Prihvatanje potencijalnog bračnog odnosa poraslo je sa 9%,
preko 19% do 33% prihvaćenosti 2010. godine. Kad je u pitanju prihvatanje
odnosa sa Hrvatima od strane ispitanika bošnjačke nacionalnosti, vidimo da
je prihvatanje odnosa prijateljstva poraslo sa 66% 2002, preko 77% 2005. do
95% 2010. godine. Prihvatanje odnosa braka sa Hrvatima je takođe poraslo,
sa 14% 2002, preko 26% 2005. do 39% 2010. godine.
U uzorcima ispitanika hrvatske nacionalnosti nije došlo do drastičnih
promjena u periodu od 2005. do 2010. godine, osim što je primijećen mali
pad prihvatanja nekih odnosa. Tako, prihvatanje odnosa prijateljstva i
kolegijalnosti na poslu sa Bošnjacima i Srbima ostaje, manje-više, isti. Ono
gdje imamo najveću promjenu je smanjeno prihvatanje odnosa braka sa
Bošnjacima (sa 48% 2005. na 26% 2010) i, donekle, Srbima (sa 48% 2005.
na 26% 2010).
256 Diskusija
Etničke distance među mladima danas
Vidjeli smo da hrvatski i srpski ispitanici sa Bošnjacima najviše
prihvataju odnos prijateljstva i rad na istom poslu, a ponajmanje prihvataju
mogući brak. Bošnjački i srpski ispitanici sa Hrvatima u velikoj mjeri
prihvataju odnose zajedničkog rada, prijateljstva, te susjedstva, a ponajmanje
prihvataju mogućnost braka. Bošnjački i hrvatski ispitanici sa Srbima u
velikoj mjeri prihvataju odnose zajedničkog rada i prijateljstva, te susjedstva,
a ponajmanje prihvataju mogućnost braka. Ispitanici BiH nacionalnosti
generalno pokazuju veći stepen prihvatanja svih odnosa od pripadnika
ostalih etničkih grupa. Zanimljiv nalaz je da u većini slučajeva ispitanici
radije pristaju sa pripadnicima drugih naroda na neke ličnije odnose
(prijateljstvo, zajednički rad, komšiluk) nego politički odnos
predsjednikovanja državom. Relativno je jasno da "ulazak" pripadnika druge
etničke grupe u porodicu, putem braka sa našim bližnjima, ili putem ličnog
bračnog odnosa, predstavljaju stepenicu u međugrupnim (a i ličnim)
odnosima. Takođe, bračni odnos u našoj kulturi još uvijek nije samo lični
odnos, nego podrazumijeva i izvjesnu dozu konformiranja očekivanju
socijalne okoline, roditelja, rodbine i prijatelja. Dalje, brak podrazumijeva i
potomstvo, i u tom kontekstu ljudi mogu biti zabrinuti kako će se dijete iz
"miješanog braka" uklopiti u postdejtonsko društvo BiH. S druge strane,
pitanje je zašto se lakše podnosi prijateljstvo, kologijalnost i susjedstvo sa
pripadnicima drugih nacija, a manje predsjednikovanje? Vjerovatno naši
ispitanici smatraju da ličnu sferu odnosa mogu lakše kontrolisati, nego kad je
u pitanju politizacija socijalnih relacija. Odnos "da bude predsjednik moje
države" u sebi uključuju termin predsjednik, što ukazuje na hijerarhijski
odnos kojim se pripadniku druge etničke grupe daje moć upravljanja mojom
državom (državom oko koje je vođen rat), a to je nešto što se očigledno
doživljava kao ugrožavajući odnos.
Kad su u pitanju odnosi sa ostalim etničkim grupama, ispitanici
bošnjačke nacionalnosti u najvećem obimu prihvataju odnose sa Hrvatima,
Srbima, Crnogorcima, Albancima, a ponajmanje sa Jevrejima i Romima.
Ispitanici hrvatske nacionalnosti najviše prihvataju odnose sa Srbima i
Bošnjacima, zatim sa Crnogorcima, Jevrejima, dok najmanje prihvataju
odnose sa Albancima i Romima. Srpski ispitanici u najvećoj mjeri prihvataju
odnose sa Crnogorcima, zatim Hrvatima, Bošnjacima i Jevrejima, a
ponajmanje sa Romima i Albancima. Ispitanici BiH nacionalnosti u
najvećem obimu prihvataju odnose sa Bošnjacima, Hrvatima i Srbima, zatim
Crnogorcima, Albancima, a ponajmanje sa Jevrejima i Romima. Ukupno
gledajući, BiH ispitanici pokazuju najveću sklonost prihvatanju svih etničkih
grupa, slijede ispitanici bošnjačke, pa hrvatske i srpske nacionalnosti.
Vidimo da su Romi najmanje prihvaćena etnička grupa, očigledno
marginalizovana ekonomski i politički, ni socijalna prihvaćenost njenih
članova nije na visokom nivou. Izuzetak su ispitanici srpske nacionalnosti,
257 koji najmanje prihvataju odnose sa Albancima, očigledno kao reakcija na
separaciju Kosova od Srbije koja se u Republici Srpskoj doživljava kao
nelegalan čin. Jevreji se po prihvaćenosti nalaze malo iznad Roma, što može
biti rezultat generalnog nepoznavanja jevrejske zajednice, koja je danas
veoma malobrojna u BiH i čiji se broj članova procjenjuje na tek nešto preko
hiljadu, ali može biti i pod uticajem generalnog istorijski negativnog
portretisanja (pa i progona) jevrejske etno-religijske zajednice, pa i pojave
novih oblika antisemitizma (Chanes, 2004).
Želeći da uočimo tendencije u prihvatanjima socijalnih odnosa
proteklih godina, napravili smo malu komparaciju etničkih distanci između
bosanskohercegovačkih naroda, gdje su u sva tri slučaja uzorke sačinjavali
srednjoškolaci i studenti. Ono što smo prvo uočili jeste da, generalno, postoji
tendencija smanjivanja distanci, odnosno povećanja prihvatanja odnosa,
pogotovo između ispitanika bošnjačke i srpske, te hrvatske i srpske
nacionalnosti, i manji pad prihvatanja odnosa sa Bošnjacima od strane
ispitanika hrvatske nacionalnosti. Ovo opšte smanjenje distanci mogli bismo
objasniti na više načina. Jedno od mogućih objašnjenja bi bilo metodološke
prirode, jer izbor uzorka nije bio dovoljno randomizovan da bismo ga
smatrali slučajnim, ni u jednom od ovih ispitivanja. Dalje, prošlo je 16
godina od završetka rata, te ma kako etnicitet bio politizovan i
teritorijalizovan, protok vremena i dolazak novih generacija očigledno
smanjuje doživljaj ugroženosti i prijetnje od strane drugih naroda u BiH.
Takođe, ispitivanje smo vršili u okviru obrazovnih institucija, gdje se,
svakako, odigrava upoznavanje pripadnika ovih naroda, čak i ako u ranijim
fazama školovanja nisu imali takve prilike. Na kraju, ispitivanje je rađeno u
periodu nekoliko mjeseci po završetku opštih izbora 2010, u kojem nije bilo
značajnih radikalizacija etno-političkih dešavanja, pa je moguće da se to
zatišje očituje i u stavovima ispitanika.
Veze distanci i drugih varijabli
Na osnovu rezultata regresione analize dobili smo model koji
objašnjava oko 34% varijanse rezultata prihvatanja socijalnih odnosa,
koristeći sedam prediktorskih varijabli. U ovom predikcionom modelu
najveći doprinos predviđanju rezultata daju varijable nacionalizma i
religioznosti, i to tako da što su ispitanici viši na skorovima nacionalizma i
religioznosti to manje prihvataju socijalne odnose sa pripadnicima različitih
nacija. S druge strane, što su ispitanici viši na varijablama višestruke
vezanosti, ako imaju prijatelje druge nacionalnosti, susjede drugih
nacionalnosti, rodbinu druge nacionalnosti i što su stariji, to pokazuju veće
prihvatanje socijalnih odnosa. Kao prediktori relativno niskog doprinosa
predviđanju rezultata, isključeni su pol, obrazovanje majke i oca,
anacionalizam, te učestalost putovanja u druge zemlje.
Skala nacionalizma kao oblika nacionalne vezanosti ostvaruje
najjaču negativnu vezu sa prihvatanjem odnosa sa pripadnicima drugih
etničkih grupa: u bivarijatnoj korelaciji to iznosi r=-.4. Da li su pozitivnije
258 emocije unutar grupe uvijek u vezi sa negativnim emocijama prema
članovima drugih grupa? Istraživački nalazi u relevantnoj literaturi najčešće
pokazuju upravo takve tendencije. Neki istraživači, istina, nalaze da ne
postoje veze između unutargupne identifikacije i negativnih stavova prema
drugim grupama ukoliko se te grupe ne doživljavaju kao prijeteće, odnosno
ukoliko nisu u konfliktu (Duckitt i Mphuthing, 1998). Mi nismo našli
opravdanje za ovu hipotezu, jer se ispostavilo da nacionalizam korelira
negativno doslovno sa prihvatanjima odnosa sa svim etničkim grupama,
počevši od pripadnika bosanskohercegovačkih "konstitutivnih" naroda do
manjinskih etničkih grupa. Najveći broj objašnjenja ove veze u psihologiji se
nalazi u teoriji socijalnog identiteta (Tajfel i Turner, 1986; Hogg i Williams,
2000), po kojoj ljudi traže mogućnost definisanja svoje grupe na pozitivan
način, koji će u situaciji međugrupnih poređenja neminovno davati pozitivan
rezultat. Rezultat pozitivne procjene vlastite grupe u odnosu na drugu grupu
rezultiraće većim osjećajem samopoštovanja i to je ono potkrepljenje koje
pojedinac izvlači iz svojevrsne konstrukcije društvene situacije u određenom
kontekstu. Favorizovanje unutargrupnih (unutaretničkih) odnosa u odnosu na
međugrupne može biti obrazloženo preferencijom poznatog u odnosu na
nepoznato, a često i moralnom superiornošću vlastitog naroda kao
univerzalnom utjehom predrasudnih mitologija (Sidanius, 1993; Velikonja,
2003). Naglasićemo i da etničke grupe u BiH čine i političke zajednice, te da
njihovi odnosi više ne ostaju na nivou simboličkih predstava, već da ova
politizacija etniciteta za posljedicu ima naglašavanje tih predstava zbog
borbe za političku moć u društvu. Potenciranje etničke zategnutosti i
unutargrupne mobilizacije, u ovom slučaju, može biti korišteno od strane
političkih elita zarad održavanja političke moći (Brewer, 1999). Ovaj proces
nije teško uočiti na primjerima svakodnevne bosanskohercegovačke politike.
S druge strane, oblik etničke identifikacije koji smo nazvali
višestrukom vezanošću pokazuje pozitivnu vezu sa prihvatanjem socijalnih
odnosa. Višestruka vezanost se manifestuje kao sklop pozitivnih stavova
prema sopstvenoj naciji, ali i čovječanstvu u cjelini. Logično, čovječanstvo
obuhvata, pored vlastite, i ostale etničke grupe, te se kod osoba koje imaju
izraženu višestruku vezanost mogu naći i pozitivniji stavovi prema
pripadnicima drugih etniciteta. Ovo predstavlja samo jedan od dokaza da
veza sa sopstvenom zajednicom ne mora nužno voditi do nepovjerenja prema
drugima, te da višestruki (hibridni) identiteti vode, ako nisu iz sfere
psihopatologije, ka pozitivnim i otvorenijim ljudskim relacijama. U politički
podijeljenim društvima, kakvo je naše, insistiranje na dominaciji jedne
isključive vrste društvenog identiteta stvara pogodno tle za razvoj negativnih
osjećanja prema drugima, ali vidimo i da postoje pozitivne tendencije
prihvatanja, ali samo ako nije u sferi političkih odnosa.
Kad gledamo odnos etničkih stavova i religioznosti, slično kao i kod
odnosa sa nacionalizmom, jasno je da kod naših ispitanika postoji jedan
klaster stavova koji se tiče veze religioznosti i negativnih stavova prema
drugim etničkim grupama. Zbog čega postoji ova veza religioznosti i
zatvaranja prema drugima? Na prostorima SFRJ, a posebno u BiH, vjera je
259 neraskidivo vezana za etničku pripadnost, te tako religija i etnička grupa čine
neodvojive dijelove socijalnog identiteta osobe. Svaka komponenta
sopstvenog identiteta se pozitivno vrednuje, pogotovo u situaciji poređenja
sa drugom etničkom grupom. Dakle, u situaciji smo da imamo začarani krug
pojava koje same po sebi ne bi trebalo da predstavljaju nešto negativno.
Povišena religioznost znači i povišeno vrednovanje sopstvene etničke grupe,
što i nije negativno, ali povišena religioznost je u pozitivnoj vezi sa
negativnim percipiranjem i odbacivanjem pripadnika drugih etničkih grupa,
što i nije tako dobro. Da ovo nije karakteristično samo za naš lokalni
socijalni kontekst, pokazuju brojna istraživanja u svijetu. Altemeyer (2003) u
Kanadi nalazi visoke pozitivne korelacije između rezultata na skali
religijskog fundamentalizma sa etnocentrizmom i predrasudnim stavovima
prema različitim grupama. Zbunjujuće je što izvore ovog tipa
fundamentalizma on nalazi u porodičnoj socijalizaciji, ali rezultati ne
ukazuju na porodično porijeklo predrasudnih stavova. Postavlja se pitanje
gdje dolazi do te veze između vjere i negativnih etničkih stavova? Kod nas
možemo vidjeti da se tu umeću društvene konstrukcije religije i naroda kao
organske i prirodne veze u društvenim i političkim borbama u BiH, o čemu
smo više diskutovali u studiji o etničkom identitetu mladih.
Kao i više puta do sad (Turjačanin et al., 2002; Turjačanin, 2005;
2007; 2010), etnička heterogenost socijalnog okruženja se pokazuje kao
najznačajniji sociodemografski prediktor etničkih stavova mladih. Ispitanici
koji imaju među rodbinom, u susjedstvu ili među prijateljima nekog ko nije
iste etničke pripadnosti kao oni, pokazuju dosljedno tolerantnije stavove,
odnosno veće prihvatanje socijalnih odnosa. Ovdje je na djelu, očigledno,
mehanizam koji je Allport (1958) formulisao u vidu međugrupne kontakt
hipoteze, u kojoj se tvrdi da će, pod određenim uslovima, međugrupni
kontakti dovesti do smanjivanja negativnih stavova između članova grupa.
Imati nekog od rodbine, prijatelja ili susjeda ko je druge nacionalnosti, znači
biti biti izložen drugom i kroz međusobno upoznavanje smanjiti neznanje o
članovima druge grupe koje može dovesti do nerazumijevanja i pogrešnih
percepcija ili interpretacija drugih (Triandis, 1972). Prijateljstvo kod članova
različitih grupa dokaz je da kod tih osoba veće postoje norme koje
dozvoljavaju međugrupnu komunikaciju, što je samo po sebi dovoljno, ali i
efekat prijateljstva je da dovodi do smanjenja straha i pozitivnijeg opažanja
pripadnika ostalih grupa (Islam i Hewstone, 1993). Dalje, ispostavilo se da i
samo opažanje da član vlastite grupe ostvaruje prijateljstvo sa nekim iz druge
grupe, dovodi do smanjivanja negativnih emocija prema pripadnicima tih
drugih grupa (Wright et al., 1997).
Mogući zaključci
Prijeratna Bosna i Hercegovina je bila jedna od tolerantnijih sredina
u SFRJ, bar kad su etnički stavovi u pitanju. Raspad zemlje koji se desio,
praćen krvavim ratom, ne samo u BiH nego i drugdje, ostavio je tragove u
vidu izgubljenih života, uništene ekonomije, ali i posljedica vidljivih u
260 svakodnevnim odnosima ljudi. BiH je nakon rata definisana kao oblik
federalne države zasnovane na etničkim podjelama političke moći, a
pripadnici najbrojnijih naroda BiH su se koncentrisali na teritorije u kojima
su činili apsolutnu većinu. Ova politizacija etniciteta, odnosno identiteta, uz
činjenicu da je multietničnost postala oblik paralelnog života etničkih
zajednica, dovela je do toga da se doživljaj pripadnika drugih naroda
konstruiše kao stran i dalek. Identifikovanjem etničkog sa političkim došlo se
do toga da su BiH narodi postali realni takmaci u borbi za političku moć u
društvu, što se moralo iskazati i u sociopsihološkim relacijama. Istraživanja
etničkih distanci u poslijeratnom periodu su pokazivala izraženu psihološku i
socijalnu udaljenost pripadnika bosanskohercegovačkih naroda, kao
posljedicu političkog života društva. U sferi sociopsihološkog, jasno je da
postoji klaster etničkih stavova koji objedinjuje etnocetrične stavove,
izraženu religioznost i neprihvatanje odnosa sa drugim etničkim grupama. S
druge strane, socijalno iskustvo ispitanika u kontaktu sa drugim narodima i
mogućnost identifikacije sa vlastitim narodom i čovječanstom istovremeno,
omogućava mladima da razviju otvorenost za kontakte sa drugima. Dalje,
kretanje etničkih distanci u proteklih deset godina, sa svim ogradama u vezi
sa reprezentativnošću uzorka istraživanja, pružaju optimističan pogled na
međuetničke odnose u ovom trenutku. Mladi su otvoreniji nego ranije za
kontakte i komunikacije, što je za jedno društvo čija se etnička parcelizacija
vrši već od osnovnog obrazovanja veliko postignuće. Element koji nedostaje,
a od koga u velikoj mjeri zavisi da li će se stvari i dalje kretati u tom pravcu,
zavisiće od definisanja društvenih vrijednosti van sfere etniciteta i politike,
tj. mogućnosti prihvatnja sebe i drugih kao ravnopravnih, te definisanja
identiteta ne u funkciji politike, već u funkciji razvoja ličnosti i ljudskih
odnosa uopšte.
Reference
Allport, G. W. (1950). The individual and his religion. New York:
Macmillan.
Allport, G. W. (1958). The Nature of Prejudice. New York: A Doubleday
Anchor Book.
Allport, G. W. (1966). Religious context of prejudice. Journal for the
Scientific Study of Religion, 5, 447−457.
Allport, G. W., & Ross, J. M. (1967). Personal religious orientation and
prejudice. Journal of Personality and Social Psychology, 5, 432−443.
Altemeyer, B. (2003). Why do religious fundamentalists tend to be
prejudiced? The International Journal for the Psychology of Religion,
13, 17−28.
Batson, C. D. (1976). Religion as prosocial: Agent or double agent? Journal
for the Scientific Study of Religion, 15, 29−45.
Baćević, Lj. (1990). Nacionalna svest omladine, u: Mihajlović, S. i drugi,
Deca krize. Beograd: IDN − Centar za politikološka istraživanja i
javno mnenje.
261 Baćević, Lj. i drugi (1991). Jugoslavija na kriznoj prekretnici. Beograd: IDN
− Centar za politikološka istraživanja i javno mnenje.
Batson, C. D., Flink, C. H., Schoenrade, P. A., Fultz, J. and Pych, V. (1986).
Religious Orientation and Overt Versus Covert Racial Prejudice.
Journal of Personality and Social Psychology, Vol. 50, No. 1,
175−181
Batson, C. D., Naifeh, S. J., & Pate, S. (1978). Social desirability, religious
orientation, and racial prejudice. Journal for the Scientific Study of
Religion, 17, 31−41.
Bogardus, E. S. (1947). Measurement of Personal-Group
Relations. Sociometry, 10: 4: 306–311.
Brewer, M. B. (1999). The psychology of prejudice: Ingroup love or
outgroup hate? Journal of Social Issues, 55 (3), 429−444.
Brewer, M. B. i Campbell, D. T. (1976). Ethnocentrism and intyergroup
attitudes. New York: John Wiley.
Chanes, J. (2004). Antisemitism: A Reference Handbook. Santa Barbara:
ABC-CLIO.
Duckitt, J., Mphuthing, T. (1998). Group identification and intergroup
attitudes: A longitudinal analysis in South Africa. Journal of
Personality and Social Psychology, 134, 735−742.
Dušanić, S. i Turjačanin, V. (2005). Religiozne orijentacije i altruizam
adolescenata. Radovi Vol 8. Banja Luka: Filozofski fakultet.
Guetzkow, H. (1955). Multiple loyalties: theoretical approach to a problem
in international organization. Princeton: Princeton University.
Hodson, R., Sekulic, D. and Massey, G. (1994). National Tolerance in the
Former Yugoslavia. American Journal of Sociology 99: 1534−1558.
Hogg, M. A. i Williams, K. D. (2000). From I to we: Social idnetity and
collective self. Group Dynamics, Theory, Research and Practice, 4,
81−97.
Kirkpatrick, L. A. (1993). Fundamentalism, Christian Ortodoxy and Intrinsic
Religious Orientation as Predictors od Discriminatory Attitudes.
Journal for the Scientific Study of Religion, 32, 256−268.
Kunovich, R. M. and Hodson, R. (1999). Conflict, Religious Identity and
Intolerance in CroatiaI. Social Forces, 78, 643−674.
Kunovich, R. M. and Hodson, R. (2002). Ethnic Diversity, Segregation and
Inequality: A Structural Model of Ethnic Prejudice in Bosnia and
Croatia. The Sociological Quarterly, 43 (2), 185−212.
Leak, G. K. and Randall, B. A. (1995). Clarification of the Link Between
Right-Wing Authoritarianism and Religiousness: The Role of
Religious Maturity. Journal for the Scientific Study of Religion, 34,
245−252.
Islam, M., Hewstone, M. (1993). Intergroup attributions and affective
consequences in majority and minority groups. Journal of Personality
and Social Psychology, 64: 936−950.
Massey, G., Hodson, R. and Sekulic, D. (1999). Ethnic Enclaves and
Intolerance: The Case of Yugoslavia. Social Forces, 78, 669−691.
262 Phinney, J. (1992). The Multi-group Ethnic Identity Measure: A new scale
for use with adolescents and you adults from diverse groups. Journal
of Adolescent Research, 7, 156−176.
Phinney, J. S., & Ong, A. D. (2007). Conceptualization and measurement of
ethnic identity: Current status and future directions. Journal of
Counseling Psychology, 54, 271–281.
Rosenthal, D. A i Feldman, S. S. (1992). The nature and stability of ethnic
identity in Chinese youth. Journal of Cross-Cultural Psychology, 23,
214−227.
Rot, N. i Havelka, N. (1973). Nacionalna vezanost i vrednosti kod
srednjoškolske omladine. Beograd: Institut za psihologiju.
Sherif, M. (1962). Intergroup Relations and Leadership. New York: Wiley.
Sidanius, J. (1993). The psychology of group conflict and the dynamics of
oppression: A social dominance perspective. In S. Iyengar & W. J.
McGuire (Eds.), Explorations in political psychology (pp. 183−219).
Durham, NC: Duke University Press
Simmel, G. (1964). Conflict and The Web of Group Affiliations. New York:
Free Press.
Tajfel, H. & Turner, J. (1986). The Social Identity Theory of Intergroup
Behavior. U Worchel & Austin (eds.): Psychology of Intergroup
Relations. Chicago: Nelson.
Taylor, D. A., & Moriarty, B. F. (1987). Intergroup bias as a function of
competition and race. Journal of Conflict Resolution, 31, 192−199.
Triandis, H. C. (1972) The analysis of subjective culture. New York: Wiley.
Turjačanin, V. (2000). Etničke distance kod mladih u Republici Srpskoj.
Usmeno saopštenje na simpozijumu Empirijska istraživanja u
psihologiji 2000, Beograd.
Turjačanin, V. (2005). Nacionalni stavovi mladih bošnjačke i srpske
nacionalnosti u BiH. Banja Luka: Filozofski fakultet.
Turjačanin, V. (2007). Psihosocijalni prostor i etnički odnosi mladih. Banja
Luka: Filozofski fakultet u Banjoj Luci.
Turjačanin, V. (2011). Socijalne distance u Republici Srpskoj. U Turjačanin
(ur.) Tolerancija u društvu. Banja Luka: Centar za kulturni i socijalni
popravak.
Turjačanin, V., Čekrlija, Đ., Powell, S., Butollo, W. (2002). Etničke distance
i etnički stereotipi studenata psihologije u Banjaluci i Sarajevu.
Usmeno saopštenje na simpozijumu Empirijska istraživanja u
psihologiji 2002, Beograd.
Valk, A. (2000). Ethnic Identity, ethnic attituted, self-esteem and esteem
towards others among Estonian and Russian adolescents. Journal of
Adolescent Research, 15(6), 637−651.
Velikonja, M. (2003). Religious Separation and Political Intolerance in
Bosnia-Herzegovina. College Station, Tex.: Texas A&M University
Press.
Verkuyten, M. (2005). The Social Psychology of Ethnic Identity. New York:
Psychology Press.
263 Wright, S. C., Aron, A., McLaughlin-Volpe, T., & Ropp, S. A. (1997). The
extended contact effect: Knowledge of cross-group friendships and
prejudice. Journal of Personality and Social Psychology, 73, 73−90.
264 Dio IV: Izvan propisanih okvira
265 Upravljanje životom kroz
biopolitičke/tanatopolitičke režime u Bosni i
Hercegovini: bauci emancipativne politike
Jasmina Husanović
Kao odgovor na studije u ovom zborniku valja još jednom ustvrditi
etičko-politički zadatak da se otvori prostor za destabiliziranje procesa
cementiranja ideoloških doksi biopolitike59 suvereniteta i globalnog kapitala,
prisutnih u postdejtonskim okvirima političke zajednice i društva Bosne i
Hercegovine. Drugim riječima, kontekstualna optika Bosne i Hercegovine
(BiH) naprosto prelama univerzalnu krizu aktuelnog političkog imaginarija
kada je u pitanju globalno „upravljanje životom". Pažnja se mora usmjeriti
ka onim navodno „nemogućim" stvarima u BiH kontekstu u protekle dvije
decenije, a to su neočekivane emancipatorne geste koje, uprkos naporima da
se prevaziđe njihovo posve materijalno i simboličko postojanje, nisu
iskorijenjene. Ovakva je situacija nastala u jeku beznađa prouzrokovanog
nasilnim petrifikacijama kulturalizirane politike koja vlada životom kroz
nove oblike vlasti i njoj odgovarajućim tehnologijama, koje upravljaju
tijelima i životima (ne)građana kroz politiku identiteta. Kao jedan od oblika
otpora i repoliticiziranja kojem svjedočimo danas, nastaju snažni napori da
se obuhvate političke strasti, afekti, želje, emocije i osjećanja, koji za cilj
imaju prevazilaženje institucionaliziranih ideoloških uređenja i projekta
suvereniteta koji čine našu životnu svakodnevnicu. Ovaj tekst ima
normativni karakter kako bi nas naveo na produktivne proboje izvan
horizonata identitarne politike terora u mišljenju i praksi, ka kritičkoj
proizvodnji znanja i transformativnoj društvenoj praksi.
Emancipatorni potencijal, koji koegzistira sa dominantnim
imperativima, kao i imprativima isključivanja, a koji nameće identitarna
logika suvereniteta, ne može se izbjeći, jer dominantna politička logika
nikada nije u potpunosti sedimentirana. Njena dislociranost i frakture
stvaraju prostor za oblike ljudskog života i djelovanja, imaginacije i
kreativnosti na drugi način, kroz transformativna zamišljanja zajednice i
našeg zajedništva. Bosna i Hercegovina tako predstavlja primjer zajednice
gdje se različita konvencionalna i fantazmatična politička predstavljanja i
institucionalizacije energično provode svakodnevno, kako bi se prikrile
59
Termin biopolitika ovdje se odnosi na režim vladanja u kojem moderna suverena
vlast preuzima kontrolu nad pravom na život i smrt svog stanovništva (ekonomski i
politički ‘iskoristivih tijela’). U kritici su o ovom konceptu na različite i produktivne
načine teoretski promišljali Michel Foucault, Giorgio Agamben, Paolo Virno i mnogi
drugi.
266 njihove prazne osnove i konstitutivne nesigurnosti. Ovakve frakture, kao
političnost i društvenost koji nisu u skladu sa uobičajenim i ustaljenim, više
su nego strukturalni napori suverenog nasilja – one mogu biti dobrovoljne,
prouzrokovane nekim agentom, i pretpostavljena kroz novonastale političke
subjektivitete i kolektivitete. U znak protesta protiv ciničnog rasuđivanja, ovi
argumenti insistiraju na obećanju slabe mesijanske sile – koncept Waltera
Benjamina o revolucionarnoj akciji kroz nadu (budućnosti) izvan granica
nade (prošlosti), koja podrazumijeva kretanje od gubitka kroz nepravde, do
iskupljenja kroz pravdu koja tek dolazi.60 Ova osnovna sila ljudske
političnosti uprkos svemu svojstvena je ljudskoj/društvenoj praksi koja
podrazumijeva protenzivno orijentirano djelovanje usmjereno ka budućnosti,
koje će povezati nadu, imaginaciju i angažiranost.
Neophodno je stoga nastaviti od kritike sve većeg broja završetaka
induciranih obiljem političkih ekonomija koje operiraju u kompleksnim
suverenim, globaliziranim, biopolitičkim, neoliberalnim, neokolonijalnim i
kapitalističkim projektima na sljedeći, veoma bitan, način. Upravo zbog toga
kontekstualna optika Bosne i Hercegovine sadrži leće koje omogućavaju
produktivnost vezanu za simboličke/materijalne suštine političnosti i
društvenosti oko nas, te se fokusiraju na konkretne aktere i alate iza
kreativnih i emancipatornih praksisa u kontekstu političke krize. Drugim
riječima, etičko-politički je imperativ ovdje ponovo uspostaviti prikladnu
političku dimenziju urgentnih i važnih gesti emancipatorne politike u
liminalnim i iznimnim kontekstima. Kako se onda suočiti sa brojnim
vrtlozima bezimenih izolovanih terena gdje se suočavamo sa brojnim
odogovornostima da djelujemo i progovorimo, posebno protiv lažne nade i
beznađa identitarne politike? Na takvoj političkoj raskrsnici i liminalnim
prostorima trebamo balčake da podsjete naše ruke da posjedujemo mačeve za
borbu protiv konvencionalnih fantzamatičnih politika identiteta prikrivenih
etnonacionalističkim i multikulturalističkim ruhom.
Vladanje životom krz biopolitiku/tanatopolitiku: Upisivanje
suvereniteta – fetiši i otpori
Da li smo danas politički mrtvi ili živi? Da li nama upravljaju kao
takvima? Akutna kriza biopolitike i suvereniteta u Bosni i Hercegovini
posljednjih decenija okriva skrivene „fantazmatične" matrice suvereniteta
kao ozakonjenja, gdje spoj biološkog i političkog u formi biopolitike prikriva
nasilje usađeno u temelju vladajućih formi vlasti oko nas. Neodvojiva je od
ovih matrica i "post-politika", koja kroz depolitizrianje slobode i jednakosti,
te pretjeranog slavljenja različitosti i insistiranja na problemima identiteta,
guši
prikladno
repoliticizranje
etnonacionalnih
i
liberalnomulitikulturoloških kapitalističkih režima predstavljenih poput jedinih
raspoloživih opcija. Ipak, obećanje koje nudi politički subjekt koji traversira
60
Vidi Walter Benjamin, „Theses on the Philosophy of History“, u Illuminations.
Essays and Reflections (New York: Schocken Books, 2007).
267 ideološke prepreke i angažuje se u politikama nade kao da politika égaliberté
(kao spoj pitanja jednakosti i slobode) (Balibar, 1994, 39−60) nije mrtva, niti
simbolički niti materijalno – javlja se kao ostatak kolektivnosti koja prati
traumu suvereniteta na veoma složen način, i uz velike gubitke, na samim
marginama javne sfere. Ovakva se pojava često javlja u posebnim oblicima
socijalnog aktivizma, pokretima zasnovanim na politikama solidarnosti
(među radnicima, studentima, ženama i "drugima"), kao i u kulturalnoj i
umjetničkoj produkciji, o čemu je bilo riječi u mojim drugim radovima
(Husanović, 2010; Husanović, 2009; Husanović, 2007).
Geste i ostaci kolektiviteta koji se mogu posmatrati kao primjeri
obećanja emancipatornih politika otkrivaju istinu; a to je da "suverenitet
namjerno zamagljuje granicu između traume kao neophodne onotološke
strukture neosporive u svakom ljudskom iskustvu, i traume kao specifičnog,
historijski određenog ontičkog uslova ili pojave" (Seeburger, 2010). Ovo je
ključno poimanje traume suvereniteta, ili iskustva traumatizacije kroz načine
na koje se upravlja nama. Načini kojima se nama upravlja kroz upravljanje
životom dokazuje da je ontološka trauma ljudskog bića neizbježna, bez
obzira na to šta projekat suvereniteta koristi kao svoj inventar kako bi
osigurao potčinjenost lažnoj garanciji sigurnosti koja mu je svojstvena. Ovaj
inventar podrazumijeva razne vrste trikova koje se koriste kako bi nas
ubijedili da ćemo izbjeći ontološko-strukturalnu traumu svojstvenu
iskustvima ljudskog bića tako što ćemo je zamijeniti fiksacijom na određene
ontičko-historijske traumatične događaje iz prošlosti ili budućnosti. Tako, na
primjer, pojam nacionalne traume utjelovljene u određeni događaj
predstavlja zajedničko polje za perpetuaciju ideoloških mitova i prijetnji
konstruiranih unutar etnonacionalnih, ali i neoliberalno-multikulturalističkih
politika koje dijele bazične i aktuelne interese za savremeno političko i
ekonomsko upravljanje životom, kroz upisivanje u, ili brisanje iz
"normalnog" ustroja (države/tržišta) i "prirodne" teritorije (lokalne/globalne).
Paradoks leži u činjenici da "nam suverenitet dopušta da održavamo
iluziju da postoji jedan, vremenski određen, traumatski događaj koji je
potencijalno moguće izbjeći, koji je takav da, ako ga samo uspijemo izbjeći,
možemo izbjeći traumu uopšte. Traumatična istina je međutim, da takva
trauma ne postoji" (Seeburger, 2010). Ako ne dođe do traumatiziranja
Drugog koje prijeti stabilnosti nacije i globalnog kapitala, onda subjekti
suvereniteta, sa afektivnim investicijama u 'naciju/etnicitet/religiju'
(humanoidno lice čudovišta suvereniteta), ulažu svoja tijela i živote u čistu
potčinjenost određenjima suvereniteta (naciji, državi, kapitalu...). Ova
trauma suverentiteta, koja čini sastavni dio različitih praksi vladanja,
normalizirana je na nivou svakodnevnice kroz različite tehnike i strategije
koje proizvode građanina i njegove ostatke. Drugim riječima, svakodnevni
život nastaje kao materijalizirana ideologija fantazija suvereniteta koje
društvo i život čine podobnim za upravljanje, a u Bosni i Hercegovini,
pitanje upravljanja u ovom smislu, sa svim fetišima suvereniteta jeste pitanje
političkog života ili političke smrti za njene građane kao subjekte prava koji
je u skladu sa principom égalibertéa.
268 Šta onda može proizvesti repolitizirajući i transforamtivni efekt
kroz deligitimizaciju i destabilizaciju bipolitičkih/tanatopolitičkih režima u
Bosni i Hercegovini, koji čine njen prostor, komunalitet i svakodnevni život
kroz imaginarije izvanrednog stanja, liminalnih prostora i isključenja? Ovdje
se treba pozvati na Erica Santera koji tvrdi da se "na 'posljednjem dijelu',
'beskorisnom', 'ništavnom', izopćenom ostatku procesa uspostavlja naš
'identitet'" (citirano u Seeburger, 2010). Kao što Frank Seeburger ističe:
"samo kroz takve ostatke, ili na tom nivou gdje je svako od nas samo takav,
'ništavan' ostatak spreman da bude odbačen, možemo se suočiti sa čistim
singularitetom, našom 'samosvojnosti'..., razgraničiti ga od našeg 'identiteta',
koji je uvijek stvar socijalne konstrukcije i ... 'simboličke investiture'"
(Seeburger, 2010). To je, zapravo, prostor za subjektivizaciju prema
univerzalističkim politikama, koje za cilj obećavaju égaliberté, i suština
emancipacije fetiša suvereniteta koji na nivou naše svakodnevnice
zamagljuje traumatičnu činjenicu da smo mi puki životi, neizvjesni subjekti
dominantnih sistema, ljudski otpad čija se ekonomska i politička vrijednost
svodi na 'iskoristiva tijela', objektivirana kroz hobsijansku prijetnju nemanja
države, niti kapitala, koji bi nas zaštitili od prijeteće okoline.
Moja se prethodna istraživanja (Husanović 2010; Husanović 2006;
Husanović 2004a; Husanović 2004b) bave detaljnom analizom mnogih
činova, te subjektivizacijama, agencijama, kapitalima i sadržajima ljudskih
života i praksisa koje nose potencijal obećanja u ovim 'nezamislivim',
'nemogućim, 'suludim' područjima postdejtonske BiH, koja bi se mogla
najbolje opisati kao situacija u kojoj vanredno stanje prelazi njene
vremensko-prostorne granice, te se podudara sa normalnim poretkom.
Ovakvi napori, koji prelaze granice mogućnosti, a za cilj imaju da kritički
zaplijene frakture i izuzetke naše čovječnosti, političnosti i društvenosti,
proizvode širu repolitizaciju običnih života i subjektiviteta, koji traversira
nedostatke terapeutskih politika (koja nas sve pretvara u žrtve, pasivne i
politički irelevantne subjekte koji nemaju pravo glasa). Transformativno
suočavanje sa rasprostranjenim biopolitičkim fantazijama suvereniteta
(nasuprot poricanju njihovog traumatskog uticaja) obuhvata njihovu
traumatičnu srž time što razotkriva njihov neizbježni višak koji se opire
našem uranjanju u simboličke/političke poretke i njihove oblike
identifikacije, reprezentacije i organizacije. Onda kada se skine maska sa
temeljnog referenta moderne vlasti i organizacije države, te se raskrinka
njegova imitacija 'života' i njegova upisanost u organizaciju i 'ustroj', rasizam
počinje prodirati u neoliberalni multikulturalizam. Sve se svodi na načine na
koje naseljavamo propisani društveni ustroj koji sakriva fetiš suvereniteta: da
smo mi politički i ekonomski 'iskoristiva tijela' koja služe svrsi
uspostavljanja nejednakosti, ona koja su otpad etnocentrizma,
neoliberalizma, desničarskog populizma, seksizma, elitizma, kolonijalizma,
rasizma, fašizma svuda oko nas, u svakodnevnom životu.
Trajni neuspjeh da se razriješi inskrpicija ‘života’ u Bosni i
Hercegovini u nacionalne i internacionalne ustroje vladanja produbljuje krizu
suvereniteta. Zadnjih smo decenija zatrovani van granica toksičnosti
269 paradigmom prijetećeg raskola u suverenitetu, vječno na granici političke
imaginacije. Između 'izlaza iz Bosne i Hercegovine' i/ili 'ulaska u Evropu'.
Kroz tijela, teritorije i živote, kojima se upravlja na brutalne načine, moderni
projekat državotvorenja u Bosni i Hercegovini i dalje je plodno tlo za
raznolika i visokoakutna politiziranja života i smrti, nasilnih i isključivih
pokušaja suvereniteta da se eliminiše biopolitička podjela na ljude/Narod.
Sukob matrica biopolitičkog/tanatopolitičkog donošenja odluka u
postdejtonskim pejsažima otkriva ekstermnu disasocijaciju ljudskog života i
političke zajednice, gdje se izuzeci i vanredna stanja nameću kao normalna.
Stanje pripravnosti je ono na što se zagovarači 'nacija' i 'međunarodnih
zajednica' uvijek i ponovo pozivaju kada pravdaju, legitimiziraju i šire svoje
izvanredno neprovjerene i neopisive ovlasti i moći. I dok oni mijenjaju
pravila igre koja čini život podobnim za vladanje, sama značenja vanrednog
stanja i sigurnosti radikalno se mijenjaju za većinu ljudi. Iako nisu
jedinstveni u tom smislu, BiH građani doživljavaju intenzivirano
oksimoronsko stanje u smislu njihove političke pripadnosti i vjerovanja – oni
su istovremeno dislocirani i lokalizovani u svojim biopolitičkim nedaćama,
pozicionirajući svoja tijela i živote ka pukotini gdje se rođenje pretvara u
naciju, gdje se goli život upisuje u Ortung i Ordnung, odnosno gdje 'ljudi'
postaju 'Narod'. Iako u novostečenom mirnodopskom ruhu, postdejtonska
BiH ostaje dokaz širenja ‘normalnog stanja’ postpolitičkog i postideološkog
doba sadašnjice.
Mise-en-scène biopolitike/tanatopolitike nije interna identitarna
stvar koja podrazumjeva lokalne etnonacionalizme. Humanitarizam Zapada,
kao i neoliberalni režim globalnog kapitala takođe su implicirani u kontekstu
odvajanja od politike, koji se oslanja na duboko depolitizirajuće šifre
čovječnosti i humanosti. U tom smislu, prisutna je prazna priča o
demokratizaciji, liberalizaciji, privatizaciji, tržištu, ali ne i kritika
identitarskih fantazija koje uzrokuju rasprostranjeno siromaštvo.
Nejednakost je, na primjer, prikrivena u činjenici da gotovo ne postoje
statistički podaci o socijalnom i ekonomskom statusu građana. Nove,
‘sulude’ zakonske odredbe i definicije nastaju kako bi osigurale glatko
funkcionisanje principa upisivanja života u suverene identitarne i teritorijalne
ustroje; što je teže upisivanje, kao u kontekstu duple krize (političke traume i
ekonomske oskudice), to su više sulude mjere koje se uvode. Ukoliko Bosna
jeste i evropski radž i njen geto 21. stoljeća, onda njeni savremeni kolonijalni
zakoni direktno reflektiraju političku ekonomiju neoliberalizma i globalnog
kapitala, suvereniteta i kulturalnog fundamentalizma kroz identititarizam
današnjice.
270 Emancipacije iz fraktura biopolitike/tanatopolitike: svjedočenje politici
trauma i beznađa
Mnogi od onih uhvaćenih u neprekidnim dramama i traumama
projekta suvereniteta u Bosni i Hercegovini iskusili su modernu biopolitku
onakvu kakva ona zaista i jeste: područje u kojem „život i politika – izvorno
podjeljeni, ali i povezani stanjem izuzetka ničije zemlje naseljene golim
životom − postaju jedno" (Agamben, 1998, str. 148). Ipak, ničije zemlje su
kontinuirano repolitizicirane i traverzirane kroz politiku emancipacije,
alternativne i prikladne političke identifikacije i činove, te sukladno
repoliticizirane oblike života. To je slučaj sa svakim iznimnim kontekstom u
savremenoj svjetskoj politici, gdje, čini se, svjedočimo raspadanju
konvencionalnih razlika, kategorija i imaginarija (Said, 2003). Trauma i
negativitet nasilnih lomova u društvenim i političkim tvorevinama Bosne i
Hercegovine takođe predstavlja prostor koji usmjerava našu pažnju na
političko djelovanje i subjektivizaciju prema emancipatornim traverzijama
biopolitike suverentiteta, uprkos dominantom trendu mulitracizma
prikrivenog
globalnim/multikultiralnim
i
lokalnim/etnonacionalnim
plaštevima koje je nemoguće razlikovati jedne od drugih. Pitanje
identifikacije, pripadanja, kolektivnosti, političkog djelovanja i borbe za
pravdu, slobodu i jednakost naš je univerzalni problem, pa je stoga još
važnije osnažiti politiku afekta koja traverzira konvencionalne političke
imaginarije i prakse, kao i marginalizirane kapitale i subjektivnosti koji
obećavaju 'nemoguća' otkrovenja. Mi jednostavno ne možemo priuštiti
bankrot riječi i djela kada se suočimo s nasilnim isključivim praksama
modernog političkog prostora i projekta. Svaka pojedinačna nedaća
suverenog biopolitičkog nasilja ima potencijal da se identificira s
univerzalnim nedaćama sistematičke depolitizacije i ideologiziranja.
U ovoj borbi neophodno je koncentrirati se na važnost želja,
afekata, emocija i strasti kada je riječ o ljudskom praksisu. Također je bitno
povezati ih s onim što podupire svaki čin/ svaku misao, kao i svaki
subjektivitet i djelovanje: sposobnost kreativnosti, imaginacije i oblikovanja.
To je ono što daje poticaj za postpesimizam i emancipatorski potencijal u
situaciji navodne potpune nemoći i poraza koji nastaje kao produkt
biopolitike suvereniteta ili bilo koje druge primjene institutiranih ideoloških i
simboličkih zdanja. Neophodno je insistirati na, i osnažiti ono što obuhvata
političke strasti i želje, te ponovo budi kreativni maštoviti supstrat za
političke akcije i identifikacije u emancipatornim smjerovima. Postoje
političke vizije koje prelaze kolonijalnu ili konvencionalnu, suverenu,
identitarnu ili kapitalističku logiku i fantazije. Raspad nacije − države i
građanstva ukazuje još jednom na "strašna nedovršena posla" fašizama i
nacionalizama, te upozorava da budemo oprezni s uokvirenjem građanstva
danas, i našim odnosima prema političkoj moći. Veliki broj živih i mrtvih,
spašenih i utopljenih van ovog poretka, poretka nacije − države, van okvira
građanstva, politike ili zakona, živi u stanju neizvjesnosti, nesigurni su i
siromašni, osjećaju kao da su njihovi životi žrtvovani nekažnjeno, jer oni su
271 cijena plaćena za konstruisanje zajednice / suvereniteta. Ljudi oko nas se
utapaju, jer neizvjestan život, odnosno, "ljudsko/[a] biće/[a] uopće − bez
struke, bez građanstva, bez mišljenja, bez djela po kojima bi se identificirali
ili odredili − i općenito različiti, ne predstavlja ništa drugo nego svoju
apsolutno jedinstvenu individualnost koja, lišena izraza iznutra, i djelovanja
na zajednički svijet, gubi sav značaj" (Arendt, 1973, str. 302).
Političku i društvenu odgovornost za njihovu simboličnu ili
materijalnu smrt (koja je uvijek prvenstveno politička) ne može preuzeti
identitarna politika, niti depolitizirajuće zakonske, administrativne, naučne i
institucionalne mjere (inter)nacionalnih režima moći i znanja. Ova
odgovornost proizilazi iz afekta neumornog svjedočenja traumi koja odbija
povući liniju i okončati stvari, a sve u ime politike nade, kao zajedničkog
osjećaja onih bez države i protiv države, jer njihovu vlastitu državu
karakterizira „katastrofa iskustva" vis-à-vis odnosa nacije − države i
međunarodnih struktura koje djeluju poput smrtonosnih fikcija. Tu nadu
utjelovljuje borba za ravnopravnost, pravdu i slobodu, ili kolektivnost koja
obuhvaća ono što Étienne Balibar naziva propozicijom égalibertéa (jednaka
sloboda/ slobodna jednakost) (Balibar, 1994, str. 39−60). S ciljem sticanja
pravnog identiteta i društvene veze, tijela onih bez države mobilizirana su za
državne i transdržavne entitete, kako bi pojačali njihove birokratske i pravne
mehanizme kroz diskurse hipertrofirane nauke. Eksperimenti u
postsocijalističkim i postkonfliktnim strategijama državotvorenja u regiji
ukazuju nam ne samo na to kako je stanovništvo pretvarano u ljudske resurse
u procesu stvaranja novih država, nego i kako je došlo do toga da se nama
upravlja globalno u naučnim, menadžerskim i administrativnim kutama.
Međutim, vektori odozdo uvode dvojbe i kontroverze, smještajući
nauku u područje iskustva, politike i kapitalizma. Upravo u marginaliziranim
područjima kulturne proizvodnje, umjetnosti i aktivizma, jesu ponovo
produktivno postavljena pitanja tenzije između aktivnog građanstva i
nacionalne pripadnosti. U ovim prostorima, nove kolektivne riječi i djela
prisvajaju goli život, ljudski otpad, radikalne odnose i kontingentnost kao
polaznu tačku prema novim re-imaginacijama političkog. Afirmativna
politika svjedočenja traumi zaista nudi načine identifikacije i participacije
koji predstavljaju autentični izazov za populističke/ desničarske/ fašističke
mobilizacije afekta i strasti s jedne strane, i sterilnog liberalnog
menadžmenta afekta u bijelim rukavicama i u ime ljudskih prava, s druge
strane. Takva politika i umjetnosti nastaju kao oblik disensusa koji, prema
Ranciere, podrazumijeva "svoje potencijalne obustave pravila koja vladaju
normalnim iskustvom". Njihov uticaj na emancipatorsku redistribuciju
razumnosti dešava se kroz "oblike inovacije koja trga tijela od njima
dodjeljenih mjesta i slobodnog govora i izražavanja od svih redukcija do
funkcionalnosti (...) oblika stvaralaštva koji se ne mogu reducirati na
prostorno-vremenske horizonte dane materijalne zajednice" (Ranciére, 2010,
str. 1). Ovo nije prosta stvar koju je moguće svesti na svrgavanje institucija,
već uzrokuje raskol kroz "djelovanje koje prelazi granice forme kulturne i
identitetske pripadnosti i hijerarhija između diskursa i žanrova, te radi na
272 uvođenju novih subjekata i heterogenih objekata u polje percepcije (...) kroz
preusmjeranje općeg perceptivnog prostora i remećenje forme pripadnosti"
(Ranciére, 2010, str. 2).
Svjedočenjem nasljeđa zločina, etički društveni odnosi moraju biti
iznova usađeni, na temelju kritičkog osvrta na porijeklo i metode nasilja,
gdje je masovni zločin samo vrhunac svakodnevne biopolitičke kontrole nad
životom i smrću. Umjesto da se žrtvi daju prevelike ovlasti ('sekularni
svetac') i dopusti monopolizacija iskustva, potrebna nam je "emancipirana
zajednica, koja je zapravo zajednica pripovjedača i prevoditelja" (Ranciére,
2010, str. 281), koji bi se bavili terorom prisutnim posljednjih nekoliko
decenija. U protivnom, politika afekta nadomješta ono što je već izgubljeno
u praksi − naš kulturni fitilj u desakralizirajućem svijetu je povratak
'sakralizirajućem hororu'. U tom smislu, Benjamin predlaže 'traumatska
sjećanja' (Erlebnis, diskontinuirano i proživljeno iskustvo): "Prava prevara ...
je samo vjerovanje u uskrsnuće mrtvih, njihov simbolički oporavak kroz
zajedničke napore kako bi opravdali njihovu navodnu 'žrtvu' i ignorirali
njihovu neizlječivu bol" (Jay, 1996). Ali, koji su nam onda jezici dostupni da
javno govorimo protiv (inter)nacionaliziranog geta kao nexusa siromaštva,
banalnosti i korupcije u Bosni i Hercegovini i njenom okruženju, kada su
'mrtvi mrtvi', baš kao i "bratstvo i jedinstvo" (Avdić, 2010; Avdić, 2008;
Avdić, 2008).
Protiv progona tijela i teritorija: obećanje kritičkih borbi, kolektiviteta i
politika nade današnjice
Pitanje jezika i vizije za političke intervencije dovodi nas do onih
obećavajućih spektara geto-materijaliziranog u onima koji govore istinu
moći. Poigrajmo se s Marxovim prilogom Hegelovom djelu Osamnaesti
Brumaire, (Marx, 1852), prema kojem je tragedija svakodnevnog života u
Bosni i Hercegovini nakon dvadeset godina isključenosti i segragacije (kroz
krvničko državotvorenje, pozicioniranje okvira igre akumulacije kapitala pod
krinkom nacionalnih intervencija) pretvorena u farsu u kojoj se cijena
ljudskih gubitaka pretvara u cinično političke i ekonomske vrijednosti. "Rana
će pući upravo tamo gdje je u grču zašivena", kaže Damir Avdić Graha,
"bosanski psiho" (Verbuč, 2008), umjetnik čija su sredstva izražaja rif i riječ
(Kurcenberger, 2009). Ta rana ne samo da puca po koncima i potom se
neprekidno okružuje bijesom, već se takođe koristi i za nove fetiše ideologije
suverentieta skrivajući raskol ljudi−narod u obliku raznih kulturno-političkih
praksi gdje je svakodnevni život konstruiran kao "Most na krvi" (Avdić,
2004; Šehić, 2008).
Fašizam svakodnevnog života i ekonomija ožiljaka koji okružuju
puknuća politički relevantnog i irelevantnog identiteta, također stvaraju
frakture u vezama između solidarnosti i kolektiviteta kroz okrutne pljačke, te
preuzimaju sredstva proizvodnje znanja i kritičkog razmišljanja. U
savremenom kapitalizmu koji je shvaćen kao kompleks socijalnih struktura,
institucija i tehnologija upregnutih da služe moći i kapitalu, prisutna je
273 sljedeća logika dominantne matrice upravljanja (prolazi kroz nas prikrivena
pod mnogim terapijskim krinkama): ono što je korupcija politici, i
osiromašenje za ekonomiju, banalnost je kulturi (Sullivan, 2002, str. 136).
Sve ove strategije djeluju u području okrutne kapitalizacije i kreiranja geta,
utemeljenih na političkom zločinu, operativnom kroz tehnologije
državotvorenja i ideološko-represivne mjere.
Stroj i plijen, mrtvi i živi (razlika je zamagljena kada se živi život
terora): koji su uslovi borbe danas, izvan granica tragedija i farsa koje
prikrivaju isključenost i segregaciju, nasuprot terora svakodnevnog života?
Što je nada protiv nade da je moguće sakralizirati naš gubitak, dok nas
neprestano pljačkaju kao subjekte političkih i ekonomskih prava, kao
zagovornike égalibertéa? Kakav je to neprobavljivi ostatak koji sugerira da
postoje pukotine u etnonacionalnim/multikulturalnim kodovima čistog terora
nejednakosti? Ta lamela, ta 'zvijer s Istoka' (krhotine-subjekta vezanih
iskustvima političke emancipacije, oslobođenja i zajedništva, društvene
solidarnosti i pravde kroz razne historijske sekvence u 20. stoljeću) jeste
sablast koja danas progoni Evropu, postjugoslavenska društva i Bosnu i
Hercegovinu. Ova lamela kao potencijal političkog subjekta mora utvrditi
vlastiti emprizam kroz nove političke imaginarije, kroz znanje koje je
"borilačka vještina", kao što Pierre Bourdieu kaže za sociologiju, gdje bijeda
(smrt/gubitak) proizvodi strast u obliku pobune, u smislu zajedništva i
solidarnosti, prema kojem, tvrdi Julia Kristeva: „ja se bunim, dakle, mi tek
dolazimo. Prosvjetljujuće i mukotrpno iskustvo" (Kristeva, 2006).
'Mi koji tek dolazimo' moramo zaboraviti materinji jezik govoreći
'mrtvi su mrtvi' i ogoliti fetiše identitarskog suvereniteta i političkih
projekata koji ih nameću kroz tehnologije upravljanja životom koji se
materijalizuje kroz ‘teror kao i obično/svakodnevno’. (Taussig, 1992;
Taussig, 1984). Patos i krv koja ostaje nakon višebrojnih napada na prostor
slobode, jednakosti i intelektualnog života. U društvu kojem su bile potrebne
žrtve, teror i rat kako bi nastalo, buđenje mrtvih u svrhu politike
revizionizma i izravnavanja legitimizira nove bitke, kroz parodije/farse starih
bitaka i vrijednosti, kroz horor/porno politiku svakodnevnog života.
Proizvodi ove savremene kolonijalne mašinerije upravljanja i administracije
su sljedeći: zajednički interesi su se odvojili od društva i javnog dobra (kao
što su obrazovanje ili zdravstvo) koji su otvoreno ili taktički ukradeni ili
napušteni od strane upravnog društvenog aparata i njegove elite, političkih i
vjerskih moćnika, kriminalaca i zlotvora, kao i života podmićenog u procesu
– zapravo svijet izdane budućnosti, devastiran bijedom, društveno izoliran i
banalizovan, svijet otrovan rasizmom, kolonijalizmom.
Podjela plijena još nije gotova. Ona se odvija kroz ekonomiju ožiljaka
u različitim sferama javnog i kroz vrlo specifične reorganizacije ideološkorepresivnih aparata na (inter)nacionalnom nivou. 'Oni koji su preživjeli
tranziciju', kao politiku terora nejednakosti, postaju otpad − kriminalizirani i
getoizirani, jer postoji još koristi koja se može izvući iz njih. Koji bi ljudi
trebalo da žive? Koji narodi bi trebalo da uspostave mir? Koji su ratovali?
Ko je još neprijatelj ili, još bolje, mrtav? Ko je politički živ? To su pitanja
274 kojima smo bombardirani u javnim prostorima koji okružuju društvene i
političke krize u Bosni i Hercegovini. Centri dominantnih ideoloških i
političkih režima imaju istog neprijatelja za zahtjeve svojih suvereniteta – to
su "drugi" koji se upuštaju u geste slabe mesijanske sile, oni koji odbijaju biti
svedeni na puku robu u upravljanju života i tijela, otpad čija kritika i
potencijalna repolitizacija progoni lokalne/globalne rasističke i kolonijalne
režime i njihove 'napoleonske ideje' negirajući ostavštinu raznih
emancipatorskih projekata modernosti.
Politika nade zasnovane na zahtjevu égalibertéa uprkos
intervencijama koje hine da se bave identitarnim lomovima i plijenom u
Bosni i Hercegovini, svodi se na afirmativne i univerzalne imaginarije
političke zajednice i kolektiviteta. Pitanje pravde kao nečega što će biti
utjelovljeno u političkoj zajednici koja živi u/(sa) stvarnosti masovnih
gubitaka i trauma (prošlosti, sadašnjosti, budućnosti) jeste izazov za sve
zainteresirane za emancipatorske normative i političke okvire. Neophodno je
slijediti ne-institucionalizirana i/ili ne-državne prostore javnog (polja
kulturne produkcije, umjetnosti i aktivizma), koji uzgajaju nove solidarnosti i
subjektivnosti izvan zatvorenosti institucionalne politike. To bi mogli biti
prostori obećavajućih transformacija kada je u pitanju svjedočenje traumi,
kroz razmišljanja i djelovanja vezana za političko nasilje, radikalne
neizvjesnosti svijeta oko nas, i naše radikalne povezanosti, koje
zločin/trauma ističu, i istovremeno izdaju i otkrivaju, sa svim potencijalom
da se stvari učine na drugi način.
Središnje pitanje politike nade jeste kako stvoriti zajednički prostor
proizvodnje znanja; istovremeno postajemo i akteri i gledatelji pretvarajući
odnose nejednakosti u zajednicu ravnopravnih. Svako od nas donosi u ovaj
prostor složeni svijet iskustava, interesa i strasti koje dijelimo kada se
opiremo isključenosti, eksploataciji i dominaciji u svim njihovim oblicima:
siromaštvu, patrijarhatu, rasizmu, etnocentrizmu, elitizmu, kolonijalizmu,
homofobiji, kapitalizmu... To je prostor za subjekat emancipatorske politike,
koji se izdiže iz živih mrtvaca, golog života/ političke smrti koje preuzimamo
kada zapadnemo u dinamiku traumatskog preklapanja prošlosti, sadašnjosti,
budućnosti, mrtvih i živih, gdje nama i dalje nasilno vladaju kroz 'slaba
djela', gdje 'sigurne zone' ispituju naše živote, ograničavajući ih i
imobilizirajući kroz višestruka odlaganja i obezvlaštivanja. Važna gesta u
kontekstu kulturne proizvodnje i javnog djelovanja koji dolaze iz putanje i
mreža politike jednakosti u doba takozvanih 'kriza utopija' bave se najtežim
pitanjima – politikom očaja, afekta, revolta i kolektivnosti današnjice,
drugim riječima, pitanjem emancipatorske politike u razdoblju nakon
katastrofalnih iskustva koja su nas zadesila tokom proteklih decenija.
Umjesto da opsjednuto razmišljamo o zagonetkama identiteta, danas
je potrebno usmjeriti kritički napor na istraživanje zajedništva i solidarnosti u
laboratoriju koji predstavlja samo određeni simptom globalne hijerarhije
moći (kapitala). Time ćemo se okrenuti prema onim gestama, pričama i
radnjama koje svjedoče o potencijalu politike obećanja, oblicima solidarnosti
i proizvodnje znanja koje daju kreativnu moć gubitku, svjedočeći o
275 katastrofama prošlosti, kao i posljedicama emanciptorske borbe (kao što su
antifašizam, internacionalizam, socijalizam). Kritičke intervencije nastaju
pretvaranjem iskustava (traume) u uvide (kao sredstva političke borbe), kroz
insistiranje na političkom subjektu i političkom činu pobune i revolta u vezi
sa dominantnim (inter)nacionalnim režimima upravljanja i njima pratećih
oblika političke vlasti. Pitanje koje nam i dalje ostaje je sljedeće: Što je to u
našoj/univerzalnoj laboratoriji "hegemonije neoliberalizma, jačanja
fundamentalizma i fašizma, maskulinizacije, etnizacije, rasizma i
militarizacije svijeta, i (feminizacije) siromaštva" (Mohanty, 2002, str. 508)
što kaže 'ja se bunim' i time postaje subjekat politike nadanja u vezi sa
imaginarijem jednakosti, pravde i slobode. Jednostavno nema mjesta niti
vremena za administraciju i upravljanje stanovništvom kroz upravljanje
životom kroz njegova subliminalna i monstruozna lica segragacije i
isključenja. Ovaj tekst je intervencija kako bi se naglasilo koliko je važno
znati etičko-političke golove kojima težimo na blatnjavom terenu
svakodnevnog života u identitarnom kodu, demonstriranom kroz studije
unutar ovog zbornika.
Reference
Agamben, G. (1998). Homo Sacer: Sovereign Power and Bare Life. [Homo
Sacer: Suverena moć i goli život] Stanford: Stanford University
Press.
Arendt, H. (1973). The Origins of Totalitarianism. [Korijeni totalitarizma]
New York: Harcourt Brace.
Avdić, D. (2010). Život je raj [Muzički album, CD]. Moonlee Records,
Slovenia/Hrvatska.
Avdić, D. (2009). Enter džehenem. Tuzla: Harfograf.
Avdić, D. (2008). Mrtvi su mrtvi [Muzički album, CD]. Moonlee Records
Slovenia/Croatia.
Avdić, D. (2004). Na krvi ćuprija. Bratstvo duša. Tuzla: Samizdat.
Benjamin, W. (2007). Illuminations. Essays and Reflections. [Iluminacije.
Eseji i razmatranja] New York: Schocken Books.
Balibar, É. (1994). "'Rights of Man' and 'Rights of the Citizen': The Modern
Dialectis of Equality and Freedom" ["Prava čovjeka" i "Prava
građana": moderna dijalektika jednakosti i slobode]. U Étienne
Balibar, Masses, Classes, Ideas: Studies on Politics and Philosophy
before and after Marx [Mase, klase, ideje: Studije o politici i
filozofiji prije i poslije Marksa] (str. 39−60). London: Routledge.
Husanović, J. (2010). Između traume, nade i imaginacije: Kritički ogledi o
kulturnoj produkciji i emancipativnoj politici. Beograd: Fabrika
knjiga.
Husanović, J. (2009). The politics of gender, witnessing, postcoloniality and
trauma. [Politika roda, svjedočenja, postkolonijalizma i traume]
Bosnian feminist trajectories. [Trajektorije bosanskog feminizma]
Feminist Theory. [Teorija feminizma] 10 (1), 99–119.
276 Husanović, J. (2007). "Etičko-politička zaviještanja lica i ožiljaka: bosanske
priče i traume kao imenice ženskog roda u množini". Treća, 9 (1),
57−68.
Husanović, J. (2004a). "In Search of Agency": Reading Practices of
Resistance to Old/New Biopolitics of Sovereignty in Bosnia. [U
potrazi za djelovanjem: čitanje praksi otpora prema staroj/novoj
biopolitici suvereniteta u Bosni] U Edkins J., Pin-Fat, V. & Shapiro,
M.J. (ur.), Sovereign Lives: Power in Global Politics [Suvereni
životi: moć u globalnoj politici] (str. 211−238). New York:
Routledge.
Husanović, J. (2004b). Reckoning with the "Bosnia Troubles": Trauma,
Witnessing, and Politics. [Obračun sa 'bosanskim problemima':
trauma, svjedočenje i politika] The Anthropology of East Europe
Review [Revija antropologije Istočne Evrope] 22 (2), 15−21.
Husanović, J. (2006). At the Interstices of Past, Present, and Future: Politics
of Witnessing in Bosnia and Cultural-Artistic Practices of Traversal.
[Na razmeđu prošlosti, sadašnjosti i budućnosti: politika
svjedočenja i kulutrno-umjetničke prakse traverzije ] U Klingan K.
& Kappert, I. (ur.), Leap Into the City. Cultural Positions, Political
Conditions [Skok u grad. Kuturalne pozicije, kulturalni uslovi] (str.
270−282). New York: DAP & Cologne: DuMont.
Jay, M. (1996). Walter Benjamin, Remembrance, and the First World War.
[Walter Benjamin, sjećajne, i Prvi svjetski rat] Estudio, Nezavršeni
rad 1996/87. Dostupno na
http://www.march.es/ceacs/ingles/publicaciones/working/archivos/1
996_87.pdf
Kristeva, J. (2006). Intimate Revolt: The Future of the Culture of Revolt, The
Life of the Mind, and the Species, International Journal of
Baudrillard Studies, [Intimni revolt: budućnost, kulture revolta,
život uma i vrste, Međunarodni časopis studija Baudrillarda] 3 (1).
dostupno na
http://www.ubishops.ca/baudrillardstudies/vol3_1/kristeva.htm
Kurcenberger, K. (2009). Riff&Riječ [Radio dokument o Damiru Avdiću].
Emitiran na Omladinskom Radiju BH Radija1, 28. septembar 2009.
Marx, K. (1852). The Eighteenth Brumaire of Louis Bonaparte. [Osamnaesti
Brimer Luja Bonaparta]
http://www.marxists.org/archive/marx/works/1852/18thbrumaire/index.htm
Mohanty, C. T. (2002). "Under Western Eyes" Revisited: Feminist Solidarity
Through Anticapitalist Struggles, Signs: Journal of Women in
Culture and Society ["Pod očima Zapada", ponovna razmatranja:
feministička solidarnost kroz antikapitalističke borbe, Znakovi:
Časopis za žene u kulturi i društvu] 28 (2), 499−535.
Ranciére, J. (2010). Dissensus: On Politics and Aesthetics. [Rasprava: o
politici i estetici] London: Continuum Publishing.
Ranciére, J. (2007). The Emancipated Spectator. [Emancipirani gledatelj]
277 Artforum, mart 2007., 271−280.
Said, E. (2003). A Road Map to Where?. [Karta za gdje?]
London Review of Books, 19. juni 2003.
http://www.lrb.co.uk/v25/n12/edward-said/a-road-map-to-where.
Seeburger, F. (2010). The Politics of Trauma: The Sovereign Fetish.
[Politika trauma: suvereni fetiš] Dostupno na
http://traumaandphilosophy.wordpress.com/2010/07/26/thepolitics-of-trauma-2-the-sovereign-fetish-conclusion/.
Sullivan, S. (2002). Marx for a Postcommunist Era: On Poverty, Corruption,
and Banality. [Marks za postkomunističku eru: o siromaštvu,
korupciji i banalnosti] London: Routledge.
Šehić, F. (2008). Na krvi ćuprija. [Interview sa Damirom Avdićem], Enovine, 17. oktobar 2008. Dostupno na http://www.enovine.com/index.php?news=18008.
Taussig, M. (1992). Terror As Usual: Walter Benjamin's Theory of History
As State of Siege [Teror kao svakodnevnica: teorija Waltera
Benjamina historije kao stanje opsade]. U Taussig, M. The Nervous
System [Nervozni sistem] (str. 11−35). London: Routledge.
Taussig, M. (1984). Culture of Terror – Space of Death, Comparative
Studies in Society
and History, [Kultura terora – prostor smrti, Komparativne studije u
društvu i historiji] 26 (3), 467−497.
Verbuč, D. (2008). Bosanski psiho in radikalna resnica. [Intervju sa
Damirom Avdićem], Mladina, 25. april 2008. Dostupno na
http://www.mladina.si/tednik/200817/bosanski_psiho_in_radikalna_
resnica
278 

„KAKO SE DOŽIVLJAVA OGLAŠAVANJE?!

PUNI TEKST (.pdf)

OBLIKOVANJE DIPLOMSKOG RADA Diplomski rad se piše

Javnost proglasila najpoželjnije poslodavce u 2015

(PPP) u žena oboljelih od raka: preliminarni rezultati

ISTRAŽIVANJE O TRŽIŠTU FINANCIJSKIH

Rezultati ankete: Visok stepen nepovjerenja u političke

ponovno iscrtavanje granica - Slovensko etnološko društvo

ANALIZA POTREBA MLADIH

Pravilnik AAI@EduHr i EduRoam - Visoka škola za informacijske