close

Enter

Log in using OpenID

- Pastoral ministranata

embedDownload
Broj: 6
Rujan 2012.
Godina: I.
TEMA BROJA: BISKUPIJE ĐAKOVAČKO –
OSJEČKE METROPOLIJE I.
Poseban dodatak
Papa Benedikt XVI. – Život i djelo
Nacionalno zahvalno hodočašde
[1]
U ovome broju:
Predgovor: Crkva u Hrvata ...................................
Povijest Đakovačko - osječke nadbiskupije ..........
Mons. dr. Marin Srakid, nadbiskup i metropolit ...
Mons. dr. Đuro Hranid, pomodni biskup ...............
Katedrala sv. Petra, apostola, Đakovo ..................
Konkatedrala sv. Petra i Pavla, Osijek ...................
Porta fidei (Vrata vjere) ........................................
Nota s pastoralnim smjernicama za Godinu vjere
Liturgijski čitač ......................................................
Slavlje euharistije ..................................................
Ministrant i župna zajednica .................................
Radni listovi ..........................................................
Papa Benedikt XVI. – Život i djelo .........................
3
5
6
7
8
12
14
20
25
28
32
35
39
MINISTRANT
Časopis za pastoralnu orijentaciju ministranata
Broj: 6., Rujan 2012., Godina: I.
Časopis izlazi 12 puta godišnje
Časopis je dostupan isključivo putem internet portala i Scribd profila
Izdavač:
Pastoral ministranata – internetski portal o ministrantskoj službi
www.pastoralministranata.weebly.com
E-mail: [email protected]
OBAVIJEST UREDNIŠTVA
Ispričavamo se svim čitateljima na velikoj pogrešci koja se protezala skroz od prvog broja, a to je pogreška u samom nazivu časopisa, naime
časopis je do sada izlazio pod nazivom MNISTRANT, a trebao je izlaziti pod sada navedenim nazivom MINISTRANT – Časopis za pastoralnu
orijentaciju ministranata. Još se jednom najiskrenije ispričavamo, te se nadamo da dete prihvatiti našu ispriku, te i nadalje čitati časopis koji
pripremamo za Vas.
Uredništvo
[2]
sjeverne Hrvatske i osobito iz Dubrovnika, koji je bio
slobodno središte hrvatske kulture, puno su učinili za
standardizaciju i proširenje hrvatskoga književnog jezika te
i na taj način značajno učvrstili hrvatsko nacionalno bide.
Ved od IX. stoljeda u Hrvatskoj se bilježi jedinstvena pojava
u cijelome rimokatoličkom svijetu, rimokatolička liturgija
na narodnom jeziku s posebnim glagoljskim pismom.
Unatoč raznim nesuglasicama i protivljenjima, Sveta
Stolica odobrila je uporabu narodnog jezika u liturgiji tako
da su sve do II. vatikanskog koncila Hrvati bili jedini
rimokatolički narod koji nije morao za liturgijski jezik
koristiti latinski.
Predgovor
Crkva u Hrvata
Hrvati su kršdanstvo prihvatili prije više od trinaest
stoljeda. Prve dodire sa Svetom Stolicom imali su ved 641.
godine, kad su primili Papina izaslanika opata Martina koji
je došao od njih otkupiti kršdansko roblje i kosti mučenika.
Hrvati su pokršteni između VII. i početka IX. stoljeda.
Povijesni izvori spominju i pokrštavanje narodnih knezova:
Porge, Porina, Vojnomira, Višeslava, Borne, Ljudevita
Posavskoga i ostalih. U IX. stoljedu
Hrvati su ved uključeni u veliku
europsku kršdansku zajednicu.
Njihovi vladari Mislav (oko 839),
Trpimir (852) i drugi grade crkve i
podižu samostane, što je znak da je
kršdanstvo među Hrvatima bilo ved
duboko ukorijenjeno. Ved godine
879. hrvatski vladar Branimir pisao
je papi Ivanu VIII. te mu obedava
vjernost i poslušnost. Papa Ivan
VIII. odgovara pismom od 7. lipnja
879. i kaže da je slavio misu na grobu sv. Petra i tom
prilikom zazvao Božji blagoslov na Branimirovu zemlju i
njegov narod. Također je sačuvano dragocjeno
dopisivanje između pape Ivana X. (914-928) i hrvatskog
vladara Tomislava povodom prve splitske sinode (925) u
kojem se po prvi put u međunarodnim dokumentima
nalazi spomen nekoga hrvatskog kralja. Hrvatskog kralja
Zvonimira krunio je Gebizon, legat pape Grgura VII, godine
1075. U to vrijeme raskola između Zapadne i Istočne
Crkve, Zvonimir također obedava Papi vjernost i obvezuje
se da de u svom kraljevstvu provoditi crkvenu reformu,
štititi udovice i brinuti se za pravednost "da jaki ne potlače
slaboga". U doba hrvatskog kraljevstva s narodnim
vladarima među Hrvatima djelovali su benediktinci koji su
ostavili neizbrisiv pečat na području crkvenoga, kulturnog
i državnog života toga doba. Kad je 1102. Hrvatska izgubila
vlastitu dinastiju i ušla u personalnu uniju s Mađarskom,
benediktinci su polako odumirali, a hrvatskom katolištvu
poseban biljeg daju prosjački redovi, poglavito franjevci te
dominikanci. Potom su na vjersku i kulturnu formaciju
Hrvata snažan utjecaj izvršili isusovci. Crkveni pisci iz
U XV. stoljedu na području stare hrvatske države, nakon
stvaranja personalne unije s Mađarskom, sve više se
osamostaljivala nova država na području današnje Bosne i
Hercegovine te je uoči turske
najezde ondje postojalo snažno
hrvatsko kraljevstvo. Upravo na to
područje dolazi turska osmanlijska
sila te je u tijeku stoljeda od staroga
hrvatskog kraljevstva odvojen velik
dio na kome se vršila islamizacija,
dok se u drugom dijelu događalo
prelaženje katoličkog puka na
pravoslavlje, što je turska država
smatrala mnogo prihvatljivijim.
Među preostalim katoličkim
(hrvatskim) življem kroz nekoliko stoljeda u Bosni i
Hercegovini djelovali su franjevci koji su sačuvali, vjerski i
kulturni i nacionalni identitet Hrvata tog područja. U
najnovije doba, pod pritiskom boljševičkog ateizma, Crkva
u Hrvata, na čelu s kardinalom Stepincem, postala je
svjedok borbe za slobodu naroda i vjeroispovijesti, čime je
izvršila dragocjenu ulogu u pripremama za novo
demokratsko doba.
U velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku (1991 - 1995)
Katolička Crkva pretrpjela je teški progon koji se najbolje
očitovao u činjenici da je početkom 1992. u državi bilo
324.284 prognanika, od kojih su najveda vedina članovi
Crkve. Tri su svedenika i redovnika bila ubijena, 17 ih je
bilo u srpskom zatočeništvu, a 226 svedenika, redovnika i
redovnica moralo je napustiti svoja obitavališta. Uništeno
je ili oštedeno ukupno 1426 crkvenih objekata.
U Republici Hrvatskoj Katolička Crkva doživjela je slobodu,
ima definiran pravni položaj kao autonomna na svom
području te joj je omogudeno da održava vjeronauk u
državnim osnovnim i srednjim školama onim učenicima
[3]
koji ga izaberu, može osnivati i sama katoličke škole, a
omogudena joj je i pastoralna skrb među katoličkim
vjernicima u oružanim snagama i redarstvenim službama.
Razmjenom ratifikacijskih instrumenata 9. travnja 1997.
stupili su na snagu ugovori između Svete Stolice i
Republike Hrvatske:
Hrvati su tijekom više od trinaest stoljeda kršdanstva dali
opdoj Crkvi najmanje 10 blaženika (bl. Oton iz Pule
(+1241); bl. Pavao Dalmatinac (+1255); bl. Julijan iz Bala u
Istri (+1349); bl. Nikola Milinovid (+1490); bl. Katarina
Kotromanid Kosača (+1478); bl. Antun Zadranin (+1490);
bl. Anđeo Horvat (+1490); bl. Jakov Zadranin (+1490); bl.
Gracija iz Mula u Boki Kotorskoj (+1508); bl. Ozana
Kotorska (+1565); bl. Augustin Kažotid (+1323); bl. Alojzije
Stepinac (+1960) i više svetaca, među kojima su sv. Nikola
Tavelid (+1391); sv. Leopold Bogdan Mandid (+1942) i sv.
Marko Križevčanin (+1619). Prigodom tredeg pohoda
Hrvatskoj, 7. lipnja 2003., papa Ivan Pavao II. blaženom je
proglasio s. Mariju Propetoga Petkovid, a tijekom drugog
pohoda BiH u Banjoj Luci, 22. lipnja 2003., i laika dr. Ivana
Merza.
1. o pravnim pitanjima,
2. o suradnji ne području odgoja i kulture i
3. o dušobrižništvu katolika u oružanim snagama i
redarstvenim službama.
Razmjenom ratifikacijskih instrumenata 14. prosinca 1998.
stupio je na snagu Ugovor o gospodarskim pitanjima.
Katolička crkva u Hrvata obogatila je opdu Crkvu vedim
brojem značajnih javnih djelatnika, umjetnika,
znanstvenika, teologa, kardinala (spominje ih se
dvadesetak od kojih se u novije doba ističu petorica
zagrebačkih: Juraj Haulik (1788-1869), Josip Mihalovid
(1814-1891), Alojzije Stepinac (1898-1960), Franjo Šeper
(1905-1981), Franjo Kuharid (1919-2002), te sarajevski
kardinal Vinko Puljid (1945), pa čak i papa Siksto V, čiji su
se roditelji iz Hrvatske doselili u Italiju.
U tijeku je kanonski postupak za proglašenje blaženima:
franjevca Vendelina Vošnjaka (+1933), zagrebačkog
pomodnog biskupa Josipa Langa (+1924), franjevca Ante
Antida (+1965) te laikinje Marice Stankovid.
Uredništvo
[4]
Povijest Đakovačko-osječke nadbiskupije
carice Marije Terezije pastoralnu aktivnost župe
preuzimaju biskupijski svedenici, a franjevcima ostaju
samostani. Nakon oslobođenja od Turaka obnovljena je i
stara slavna Srijemska biskupija, ali srijemski biskup nema
ni sjedišta ni dvora ni katedrale, ni sjemeništa niti posjeda
za uzdržavanje. Uzdržava ga carski dvor. Papa Klement
XIV. 9. srpnja 1773. sjedinjuje ove dvije biskupije u osobi
jednog biskupa sa sjedištem u Đakovu. Ovim biskupijama
priključuje se i Osijek 1776., do tada pod jurisdikcijom
mađarskog primasa u Ostrogonu. Odlukom Svete Stolice
1780. pripojeno je sjedinjenim biskupijama 20 župa
istočne Slavonije, do tada u sastavu Pečuške biskupije u
Mađarskoj i 10 župa Brodskog posavlja do tada u sastavu
Zagrebačke biskupije. Malo Đakovo postaje duhovno
sjedište velikog crkvenog područja između Save, Drave i
Dunava od Zemuna do Osijeka i Slavonskog Broda.
Đakovačko-osječka nadbiskupija prostire se istočnim
dijelom Hrvatske, Slavonijom. Kad se kršdanstvo proširilo
na prostoru od gornjeg dijela rijeke Drine do gornjeg dijela
rijeke Vrbasa, kao i u ostalim dijelovima tadašnje
Panonije, osnovana je za taj kraj Bosanska biskupija. Prvi
se put spominje 1088. godine. Đakovo kao biskupski grad
ulazi u povijest 1239. kada hrvatski herceg Koloman
(1226.-1241.) daruje posjed Đakovo i Bleznu bosanskom
biskupu Ponsi da mu bude sigurno utočište pred
prodorom bosanskih kristijana (bogumila) u Bosnu, a
postaje stalno sjedište bosanskih biskupa pod konac 13.
stoljeda. Biskup Ponsa, postao je bosanskim biskupom
1235. i upravljao je biskupijom preko 30 godina. Nedugo
poslije Mohačke bitke Đakovo, pada pod Turke i ostaje u
njihovoj vlasti slijededih 150 godina. Turci su srušili
biskupski dvor, katedralu kaptolske kurije, župnu crkvu sv.
Lovre, a 1551. kalvini su spalili franjevački samostan. U
Đakovu prestaju djelovati katoličke ustanove. Bosanskođakovački biskupi postali su
putujudi biskupi, biskupija
ima tek povremeno svoga
vlastitog biskupa, a
povremeno njome upravlja
beogradsko-smsderevski
biskup ili pak skradinski.
Najvedi teret pastoralne
brige nose franjevci koje su
Turci još nekako i podnosili.
Oslobađanjem Slavonije
1687. đakovačko-bosanski
biskupi, vradaju se u svoj grad i iz ruševina podižu novo
Đakovo.
Antun Mandid (1806.-1815.) osniva u Đakovu Bogoslovno
sjemenište i osigurava biskupiji vlastiti odgoj svedenstva, a
Visoka bogoslovna škola, danas Katolički bogoslovni
fakultet Sveučilišta u Osijeku, u kontinuitetu je najstarija
visokoškolska ustanova u Slavoniji. Đakovačkim ili
Bosanskim i Srijemskim biskupom postaje 1849.
Josip Juraj Strossmayer (1849.-1905.) koji de ne samo
Đakovu nego i biskupiji, pa i cijeloj Hrvatskoj dati novo
lice. Pokrede 1873. dijecezansko glasilo Glasnik biskupije
bosanske i srijemske koji izlazi u kontinuitetu do danas.
Odgoj ženske mladeži povjerio je sestrama milosrdnicama
iz Zagreba, a kad su one napustile Đakovo, dovodi iz
Švicarske Milosrdne sestre sv. Križa. Njegovu veličinu
najviše pokazuje njegova katedrala u Đakovu. Dekretom
Svete Kongregacije za biskupe od 30. listopada 1971.
odcijepljena je Apostolaska administratura sjeverne
Slavonije i Branje od Pečuške biskupije i pripojena je
Biskup Josip Antun Dolnid dovršava i uljepšava baroknu
katedralu, gradi novi barokni biskupski dvor, franjevački
samostan, osniva četiri nove župe i gradi crkve. Odlukom
[5]
Đakovačkoj ili Bosanskoj i Srijemskoj biskupiji te je gotovo
nakon dva stoljeda, sjeverna Slavonija priključena
Đakovačkoj ili Bosanskoj i Srijemskoj biskupiji.
Mons. Gašparovid član je Međunarodne biskupske
konferencije svetog Dirila i Metoda i ne pripada Hrvatskoj
biskupskoj konferenciji. Uspostavio je i Đakovačko-osječku
crkvenu pokrajinu te uzdigao Biskupiju đakovačko-osječku
na metropolitansko sjedište, dokidajudi naslov bosanska, a
dodavši joj osječka, jer je Osijek najvede središte Slavonije;
dodijelio joj kao sufraganske biskupije Srijemsku i Požešku
biskupiju, koje su do sada pripadale Hrvatsko - slavonskoj
crkvenoj pokrajini, a mons. Marina Srakida, biskupa
đakovačkog i srijemskog, imenovao je za prvog
nadbiskupa i metropolita đakovačko-osječkog.
Posebna briga biskupa Stjepana Bäuerleina (1952.-1973.)
bila je katehizacija u biskupiji. Biskup Diril Kos (1974.2003.) podiže neophodan Dom za umirovljene svedenike.
Apostolska nuncijatura u Republici Hrvatskoj priopdila je
18. lipnja 2008. da je Sveti Otac Benedikt XVI. ponovno
uspostavio Biskupiju srijemsku - do sada pripojenu
Biskupiji đakovačkoj - i da je biskupom imenovao mons.
Đuru Gašparovida, do sada naslovnog biskupa Mattiane i
pomodnog biskupa đakovačkog te generalnog vikara s
posebnim ovlastima za Srijem.
____________________________________________________________________________________________________________________________________________
Mons. dr. Marin Srakid, đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit
Rođen je 6. srpnja 1937. u Ivanovcima (župa Harkanovci,
kod Valpova) u obrtničkoj obitelji oca Marka i
majke Kate rođene Oreškovid. Nakon pučke škole
pohađa nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u
Zagrebu (na Šalati) a ispit zrelosti polaže na liceju
Visoke bogoslovne škole u Đakovu. Teologiju je
studirao na Visokoj bogoslovnoj školi u Đakovu i
na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu,
na kojem je i diplomirao. Za svedenika je zaređen 6. ožujka
1960. Nakon postdiplomskog studija položio je licencijat
na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Drugi
licencijat, iz moralne teologije, postiže na Papinskom
lateranskom sveučilištu u Rimu gdje je i doktorirao iz
moralne teologije.
bogoslovnoj školi u Đakovu od 1970. sve do danas. Kao
profesor predavao i prije odlaska u Rim, od 1966.
do 1967.
Pomodnim biskupom Đakovačke i Srijemske
biskupije imenovan je 2. veljače 1990., a zaređen
je za biskupa 24. ožujka 1990. u Đakovu.
Obavljao je službu generalnog vikara i velikog
prepošta Stolnoga kaptola đakovačkog i
srijemskog. Imenovan biskupom koadjutorom biskupije
đakovačke i srijemske 10. veljače 1996. Preuzima službu
dijecezanskog biskupa 6. veljače 1997.
U Hrvatskoj biskupskoj konferenciji (HBK) vršio je službu
predsjednika Vijeda za katehizaciju. Predsjednik je Pravne
komisije HBK i predsjednik Vijeda za sjemeništa
i duhovna zvanja. Na zasjedanju u Gospidu 18.
listopada 2007. izabran je za predsjednika HBK.
Od 1960. do 1961. obnaša službu duhovnog
pomodnika u Slavonskom Brodu. Od 1961.
do 1965. upravitelj je župe u Podravskim
Podgajcima. Od 1965. do 1967. je odgojitelj
u Bogoslovnom sjemeništu. Istu službu,
vrativši se sa studija u Rimu, obavlja i od
1970. do 1973. Rektorom Bogoslovnog
sjemeništa u Đakovu imenovan je 1977. i na toj službi
ostao do 1989. Profesor je moralne teologije na Visokoj
Papa Benedikt XVI. imenovao ga je 18. lipnja
2008. prvim nadbiskupom Đakovačko-osječke
nadbiskupije te prvim metropolitom
Đakovačko-osječke crkvene pokrajine u čijem
su sastavu: Đakovačko-osječka nadbiskupija, Požeška
biskupija i Srijemska biskupija.
[6]
Mons. dr. Đuro Hranid, đakovačko-osječki pomodni biskup
Rođen je 20. ožujka 1961. u Ceridu, župa Nuštar, u obitelji
pok. Stjepana i Eve, rođene Markovid. Osnovnu školu
pohađao je u Ceridu i Nuštru od 1967. do 1975. godine.
Prva dva razreda srednje škole završio je u Osijeku, a
posljednja dva u Đakovu na Biskupijskoj gimnaziji "Josip
Juraj Strossmayer", gdje je godine 1979.
i maturirao.
ostalim i njegovom zaslugom i sposobnošdu Vjesnik
Đakovačke i Srijemske biskupije stekao je ugled u našoj
crkvenoj javnosti kao stručna pastoralna revija.
Često nastupa kao predavač na stručnim susretima,
simpozijima i projektima u zemlji i inozemstvu, a u mnogo
prilika pozivan je da bude voditelj
duhovnih vježbi za laike, svedenike,
redovnike i redovnice.
Filozofsko-teološki studij završio je na
Visokoj bogoslovnoj školi u Đakovu
1986. godine. Za svedenika je zaređen u
đakovačkoj katedrali 29. lipnja 1986.
Godine 1986. i 1987. obnašao je službu
župnog vikara (kapelana) u osječkoj
donjogradskoj župi Preslavnog Imena Marijina i službu
tajnika Instituta za teološku kulturu laika u Osijeku.
Godine 1987. odlazi na daljnji studij u Rim. Ondje je, kao
pitomac Papinskog hrvatskog Zavoda sv. Jeronima, završio
specijalizaciju iz dogmatske teologije na Teološkom
fakultetu Papinskog Sveučilišta Gregorijana, gdje je 1993.
stekao doktorat iz dogmatske teologije obranivši
tezu pod naslovom "L`uomo immagine di Dio
nell`insegnamento di Giovanni Paolo II (19781988)" ("Čovjek slika Božja u učenju Ivana Pavla
II. (1978.-1988.)".
Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 5.
srpnja 2001., na blagdan svetih Dirila i
Metoda pomodnim biskupom
đakovačkim i srijemskim te naslovnim
biskupom Gaudiabe.
Biskupom je imenovan u svojoj 41. godini. Sada je
najmlađi biskup u Hrvatskoj i prvi imenovan u tredem
tisudljedu. Od biskupa Strossmayera, koji je imenovan
biskupom u svojoj 34. godini, dr. Hranid najmlađi je po
dobi imenovanja od đakovačkih i srijemskih
biskupa u posljednjih stotinu godina.
Za biskupa je zaređen 22. rujna 2001. u
katedrali u Đakovu, a 1. listopada iste godine
imenovan je u službu generalnog vikara
Biskupije đakovačke i srijemske.
Vrativši se 1993. godine iz Rima imenovan je
profesorom dogmatike na Teologiji u Đakovu i
odgojiteljem u Bogoslovnom sjemeništu. Od
1997. je i zamjenik predstojnika Teologije u Đakovu.
Prošle godine dr. Hranid imenovan je docentom pri katedri
dogmatske teologije Katoličkog bogoslovnog fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu za potrebe područnog studija u
Đakovu. Od 1994. godine je glavni i odgovorni urednik
Vjesnika Đakovačke i Srijemske biskupije, od 1998.
generalni tajnik Druge biskupijske sinode đakovačke i
srijemske. Od 1994. član je Prezbiterskog vijeda, a od
2000. godine i član Zbora savjetnika. Bio je član Vijeda za
nauk vjere pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji. Član je
Komisije za laike HBK, Uredničkog vijeda "Glasnika
Sveučilišta J.J. Strossmayera u Osijeku" te zamjenik
predsjednika Povjerenstva za promicanje suradnje između
Sveučilišta J.J. Strossmayera u Osijeku i Teologije u
Đakovu. Mons. Hranid je autor niza teoloških članaka
objavljenih u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije,
revijama "Diacovensia", "Kateheza", "Bogoslovska
smotra" te različitim zbornicima i časopisima. Među
Biskupski grb i geslo
Zlatna boja štita simbolizira plodnu stvarnost svijeta,
slavonska polja i snagu uskrsne preobrazbe koja je ved
zahvatila ovaj svijet.
Tri plave crte simboliziraju tri rijeke na granicama
Đakovačke i Srijemske biskupije: Dunav, Savu i Dravu.
Svojim rasporedom unutar štita (složene u trokut)
predstavljaju, prema zapadnoj kršdanskoj ikonografiji,
simbol Presvetoga Trojstva. Istodobno daju perspektivu
širine slavonske ravnice.
U središtu štita nalazi se pšenično zrno, posijano u zemlji.
Označava evanđeosku 'logiku' sadržanu u riječima: "Ako
pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako
li umre, donosi obilat rod" (Iv 12,24). Pšenično zrno koje
umire u zemlji ne dočekuje ljetnu žetvu niti plodove svoga
umiranja. U grbu ovaj znak predstavlja potrebu ustrajnog i
požrtvovnog rada, jer nikakvo djelo ne može istinski
zaživjeti ako netko za nj prethodno ne živi, ako
[7]
velikodušno i predano ne ugrađuje sebe, sve svoje sile,
energiju i ljubav. ˝Bog dade rasti. Tako niti je što onaj tko
sadi ni onaj tko zalijeva, nego Bog koji daje rasti" (1 Kor
3,6-7). Dok, tako, Crkva promišlja metode rada i stvara
pastoralne planove, potrebna je živa svijest da jedino
Trojedini Bog "daje rasti". Proklijalo pšenično zrno je,
stoga, iste (žute) boje, kao i aureola Duha Svetoga.
Na dnu štita nalazi se slomljeni kotač - simbol mučeništva
sv. Katarine Aleksandrijske, zaštitnice crkve u Ceridu,
ratom potpuno srušenom i obnovljenom selu i filijali župe
Duha Svetoga u Nuštru. Simbolizira biskupove korijene,
djetinjstvo i sredinu u kojoj je niklo njegovo svedeničko
zvanje te predstavlja izraz njegove osobne zahvalnosti
svima onima koji su dio sebe ugradili u njegov rast.
Istodobno svjedoči o snazi vjere koja nadilazi sve
poteškode.
Golub, simbol Duha Svetoga, dominira gornjim dijelom
grba. Lebdi nad vodom krštenja i širokim obzorjima
ravnice, okrenut u desnu stranu. Duh Sveti je onaj koji
Crkvu i svijet izvodi iz povijesnih sputanosti i strahova,
nadahnjuje mudrošdu vjere, otvara horizonte i izvodi "na
pučinu" (usp. Lk 5,4), daje snagu i novi zamah, štiti i
podupire hod Crkve i svijeta te ih vodi prema obzorima
punine života u eshatološkoj bududnosti. Na vrhu štita,
dominira križ bijele boje, simbol Božanstva.
Uokolo štita je karakteristični ures grbova crkvenih osoba:
prelatski šešir i ukrasne vrpce.
U podnožju štita je biskupsko geslo: Izvezi na pučinu
(latinski Duc in altum). Papa Ivan Pavao II. aktualizirao je
te riječi iz Lukina evanđelja (Lk 5,4) u svom apostolskom
pismu "Ulaskom u trede tisudljede" i postavio ih kao geslo
pastoralnog programa Crkve na početku tredeg tisudljeda.
____________________________________________________________________________________________________________________________________________
Katedrala Sv. Petra u Đakovu
darovnicom hrvatskog hercega Kolomana - gospodarima
Đakova i Đakovštine, tu odmah grade biskupski dvor i prvu
katedralu.
"Đakovo je srce Slavonije - katedrala srce Đakova!"
Poznatu izreku "Đakovo je srce Slavonije!", mogli bismo,
kad govorimo o đakovačkoj katedrali, s pravom dopuniti,
pa redi: "Đakovo je srce Slavonije - katedrala srce
Đakova!" Ona zaista jest - srce u srcu! Po
svojem značenju, po svojem zemljopisnom
položaju, simbolički i stvarno. Đakovo i
katedrala su srasli, štoviše, postali su
sinonimi. Ona je Gradu duhovni temelj,
jamac njegovih korijena i povijesnog
kontinuiteta, a Grad je njezino plodno tlo,
sigurno okruženje, ponosan štovatelj i
vjeran čuvar.
Zbog različitih opasnosti, opasuju je bedemima. Ovu prvu,
gotičku, katedralu uništili su Turci za svog 150godišnjeg boravka u ovim krajevima (1537.1687.). Biskupi u to vrijeme nisu smjeli ni naidi
u Đakovo, a u gradu je stajalo nekoliko
džamija. Nakon protjerivanja Turaka, biskupi
Đuro Patačid i Petar Bakid, početkom 18.
stoljeda, podižu unutar starih zidina novu,
drugu, vrlo skromnu katedralu i biskupski
dvor. Bosna i nadalje ostaje pod Turcima, ali
za crkveno područje dobiva posebnog
Apostolskog vikara (biskupskog zamjenika), te
se tako odjeljuje od svojih biskupa koji ostaju
u Đakovu, na malom području Đakovštine. U
isto doba u susjedstvu je, prema istoku, nekod slavna, a
sada siromašna, Srijemska biskupija, sa sjedištem u
Srijemskoj Mitrovici (Sirmijumu). Godine 1773. papa
Klement 14. ujedinjuje pod jednog biskupa Srijemsku i
Bosansku (Đakovačku) biskupiju sa sjedištem u Đakovu.
Tako stvorena biskupija dobiva ime Bosanska ili
Đakovačka i Srijemska biskupija. Ili krade: Đakovačka i
Srijemska biskupija.
Dvije katedrale-prethodnice
Đakovačka je katedrala među najmlađim u
Hrvatskoj; istodobno je najistočnija
biskupska, katolička stolna crkva, uz granicu Istoka i
Zapada. No, korijeni su joj duboko u povijesti i sežu sve do
u 13. stoljede. Zbog tadašnjih nemirnih i nesigurnih prilika
u Bosni, bosanski biskup i bosanski kaptol morali su
napustiti svoje sjedište: Brdo kod Sarajeva. Prešli su Savu,
te biskupsku katedru (sjedište) prenijeli u Đakovo,
zadržavši tada još uvijek i duhovnu ovlast nad Bosnom.
Biskup Ponsa, dominikanac, prvi je za stalno preselio u
Đakovo. On i njegovi nasljednici, postavši godine 1239. [8]
najatraktivnija pojedinost katedrale. Osim slika, katedrala
ima 7 oltara i svečanu propovjedaonicu na kojima su
kameni kipovi i reljefi svetaca. Glavni oltar je remek-djelo
arhitekture posveden katedralnom patronu sv. Petru
apostolu. Odabir svetačkih likova na sporednim oltarima
povezan je s poviješdu biskupije, idejama biskupa
graditelja i opdom pučkom pobožnošdu. Sve zidne plohe
katedrale ukrašene su bojanim ornamentima vrlo različitih
oblika. To je djelo slikara-dekoratera Josipa Voltolinija i
njegovih suradnika. Uočljive su i velike orgulje na
pjevačkom koru. Prve orgulje izgorjele su u velikom
požaru koji je u katedrali buknuo 1933. godine. Sadašnje
orgulje gradila je poznata slovenska orguljska firma Franca
Jenka. Imaju 73 registra, tri manuala i pedal sa 5.486
svirala. Veliki prostor ispod glavnog oltara i poprečne lađe
zauzima kripta u koju vode dva ulaza:, iz katedrale i s
ulice. Tu je grob graditelja, biskupa Strossmayera, i drugih
biskupa, a mjesto je prikladno za prigodne svečanosti,
izložbe i koncerte. Vanjština katedrale građena je od
domade crvene fasadne opeke. Prilazi joj se širokim
stepeništem i u njezine tri lađe ulazi kroz tri svečana
portala. S pročelja crkvu krase dva zvonika, a sa začelja
kupola. Njezina crvena silueta izdaleka se uočava sa svih
prilaza gradu. Gradnja katedrale trajala je od 1866. do
1882. Crkva je svečano posvedena, uz veliko mnoštvo
gostiju iz Hrvatske i cijele Europe, u nedjelju, 1. listopada
1882. godine.
Pristup gradnji
Bududi da je druga katedrala, zidana nakon odlaska
Turaka, bila konstrukcijski vrlo slaba i nepopravljiva, na
gradnju nove katedrale pripremali su se ved biskupi Antun
Mandid (1806. - 1815.), koji je osnovao "zakladu za zidanje
nove katedrale", zatim Mandidev nasljednik Emerik Raffay
(1816. - 1830.), koji je dao izraditi nacrte za novu
katedralu, ali ih je bečki građevni savjet odbio, i biskup
Josip Kukovid (1834. - 1849.), koji je, doduše, dobio od
vlade odobreni izvedbeni plan i troškovnik za novu
katedralu i imao znatnu zakladu, ali se nije odlučio
pristupiti poslu. Želju svojih prethodnika ostvario je biskup
Josip Juraj Strossmayer (1848. - 1905.). Kad je
Strossmayer započe izgradnju katedrale, bio je na vrhuncu
muževne i intelektualne snage: u 52. godini života i u 16.
godini biskupske službe. U veliki pothvat uložio je svoj
stečeni ugled, energiju i znanje, naslijeđenu zakladu,
biskupijska i svoja materijalna sredstva. Ostvario je djelo
koje zadivljuje svakog posjetitelja Đakova. Nacrte za
katedralu biskup Strossmayer je naručio u Beču, kod vrlo
poznatog arhitekta Karla Rösnera. S njim potpisuje ugovor
o gradnji u Đakovu 17. travnja 1866. Plan je bio crkvu
završiti za 5 godina, ali su se radovi protegnuli na punih 16
godina, do 1882. U međuvremenu je arhitekt Rösner
umro, pa biskup angažira drugog arhitekta, Friedricha
Schmidta, također Bečanina, koji je istodobno gradio i
zagrebačku katedralu. Radovi nisu tekli bez poteškoda;
osobito u nabavkama materijala. Jedino je opeka pečena u
Đakovu, u biskupijskoj ciglani. Za gradnju je potrošeno 7
milijuna opeka, a kamen i sve ostalo trebalo je - u
ondašnjim prilikama - dopremati iz Istre, Austrije,
Mađarske, Italije, Francuske i s drugih strana.
Križ - temeljna odrednica
Tlocrt katedrale je u znaku latinskog križa. Tu simboliku na
svoj način nastavlja i bitno obogaduje raspored slika: po
uzdužnoj križnoj gredi starozavjetni, a po poprečnoj
novozavjetni motivi. U sjecištu ovih dviju "križnih greda"
je oltarna menza (žrtvenik), simbol Krista. Menzu
natkriljuje pozladena kupola, znak neba i vječnosti. Krist je
tako središnja osoba i temeljna duhovna dimenzija crkve.
On ispunjava starozavjetna obedanja, presijeca i završava
Stari zavjet i započinje Novi. Cjelokupni ikonografski
sadržaj katedralnih fresaka usmjeren je toj ideji.
Unutrašnji sadržaj
Dne 28. travnja 1870., kad je građevinski dio bio dovoljno
uznapredovao, Strossmayer sklapa ugovor o slikanju
katedrale. Za posao su odabrani njemački slikari, koji su
živjeli u Rimu, otac i sin, Alexander-Maximilian Seitz i
Ludwig Seitz. Slikari su, po umjetničkom usmjerenju, bili
"rimski nazarenci". Ugovoreno je bilo izraditi 36 fresaka, a
svaka zahvada više od 30 četvornih metara površine.
Načinjene su, međutim, ukupno 43 freske. Taj su posao
slikari sa brojnim suradnicima radili kroz 12 godina, samo
u toplijim mjesecima. Slike živim bojama iznose biblijske
prizore: u glavnoj lađi je deset odabranih tema iz Starog
zavjeta, a u poprečnoj lađi i apsidama se redaju teme
Novoga Zavjeta, to jest prizori Isusova života te likovi
apostola i zgode iz života apostola Petra. Slike su
Starozavjetni motivi
Na obe strane središnje katedralne lađe, iznad arkada,
počevši od pjevališta i orgulja pa do glavnog oltara, reda
se deset velikih zidnih fresaka s prizorima iz Svetoga pisma
Staroga zavjeta. Četiri slike na sjevernoj strani radio je
Alexander-Maximilian Seitz, otac, a četiri na južnoj njegov
sin Ludwig Seitz. Rimski slikar Ludovico Ansiglioni naslikao
je po jednu sliku sa svake strane, ali ih nije potpisao. U
[9]
program su uvršteni starozavjetni prizori koji govore o
kontinuiranoj povijesti spasenja, a glavni su likovi na
slikama ujedno predslike, prefiguracije Krista, Spasitelja.
Po dvije slike, postavljene sučelice, zaokružuju jednu
temu. Prvi par slika govori o Adamu i Evi u raju i o
njihovom izgonu iz rajskog vrta; drugi o potopu i zahvalnoj
žrtvi spašene Noine obitelji; tredi par stavlja pred
gledatelja praoca Abrahama koji je spreman žrtvovati
Izaka te mladog Josipa, koga zavidna brada prodaju u
Egipat; četvrti par iznosi našašde malog Mojsija u Nilu i
primanje Božjeg Zakona na Sinaju; peti, posljednji par
slika, crta život Isusova pretka kralja Davida: njegovo
pomazanje i pobjedu nad Golijatom.
Kipovi i reljefi
U drugoj polovici 19. stoljeda, kad je katedrala građena,
kiparstvo je u Europi zapostavljeno. U izražavanju je
statično, premalo inventivno i originalno. U takvim
prilikama, Strossmayer, tražedi znalce koji de sudjelovati u
unutrašnoj opremi katedrale, odlazi na izvorišta tadašnje
umjetničke produkcije, u austrijske, talijanske i njemačke
gradove, a napose u Rim i stupa u vezu s umjetnicima. Iz
povijesnih razloga odlučuje se za romanički slog, čiju
strogost oplemenjuje dekoracijama gotičkih
karakteristika. To je uočljivo napose u rezbarijama i u
olatarskoj arhitekturi. Skulpturni dio nutarnjeg uređenja
izvodi se posljednjih pet godina gradnje, od 1877. do
1882. godine. S obzirom na zidne slike i dekoracije, oltari s
pripadajudim skulpturama, prostorno su u drugom planu.
Ali u cjelovitom doživljaju unutrašnjosti sve djeluje
jedinstveno i skladno, kao plod jasne koncepcije,
dosljedno provedene do detalja.
Novozavjetni motivi
Novozavjetni ikonografski program u katedrali niže se na
stijenama i apsidama transepta (poprečne lađe), u
kleričkom koru i u glavnoj apsidi. Ova je građevinska
cjelina za 6 stepenica viša od središnje i sporednih lađa i
tvori katedralno svetište u čijem se povišenom središtu,
na glavnom oltaru, slavi liturgija. Niz fresaka kronološki
slijedi Isusov život i djelo, od navještenja do uzašašda.
Ciklus ima tri skupine po pet velikih kompozicija. U južnom
kraku su slike Isusova djetinjstva i njegova skrovitog života
(Navještenje Gospodinovo i Pohođenje Marijino Elizabeti,
Isusovo rođenje, Poklon triju kraljeva, Dvanaestogodišnji
Isus u hramu, Isusovo krštenje), U kleričkom su koru
prizori Isusova javnog djelovanja (Isusov Govor na gori,
Isus u kudi Lazara, Isus ozdravlja bolesne, Isus tjera
trgovce iz hrama, Ulaz u nebo i Krunjenje Bogorodice). U
sjevernom kraku poprečne lađe su završni veliki događaji
Isusova života (Posljednja večera, Isus u Getsemanskom
vrtu, Oplakivanje Isusa, Žene pred Isusovim praznim
grobom, Isusovo uzašašde). U tu temeljnu biblijsku nit
utkane su, napose na slikama u vrhovima triju apsida, još i
posebne, Strossmayerove, povijesne reminiscencije na
život Crkve u ovim krajevima: neki svetački likovi,
predstavnici pojedinih hrvatskih krajeva, autoportreti
slikara i likovi iz njihove obitelji, anonimne osobe iz puka i
biskup-donator Strossmayer. Ispod fresaka južne i
sjeverne apside nižu se portreti prvih Isusovih odabranika,
sljedbenika i neposrednih suradnika, apostola: u svakoj
apsidi po petorica (bez Petra i Jude). U oba kraka
poprečne lađe, ispod velikih fresaka koje uprizoruju Isusov
život, u polukružnim su poljima (lunetama) po tri prizora iz
života katedralnog naslovnika - apostola Petra.
Glavni oltar
Arhitektonski je posebno istaknut, 15 metara visoki,
četverostrani ciborij glavnog oltara, koji nose četiri
klesana mramorna stupa. Svaka stranica ciborija ukrašena
je klesanim i pozladenim ornamentima i izražajnim
medaljonom jednog od četvorice zapadnih crkvenih otaca:
sv. Grgura Velikog, sv. Ambrozija, sv. Augustina i sv.
Jeronima. Nad velikim ciborijem (baldahinom) je manji
svod pod kojim je kip katedralnog patrona sv. Petra
apostola. Sve zaključuje veliki križ, okružen kamenim
kipovima četvorice anđela. Na svakom uglu ciborija jedan
je od četvorice evanđelista. I ova kompozicija ima svoju
poruku: oltar (Krist) je temelj na kojem zajednicu vjernika
(Crkvu) izgrađuju evanđelisti i njihovi tumači (crkveni oci),
vodedi je k spasenju (po križu) u vječnost (anđeli).
Začetnik oltara je Karlo R(sner, a dovršio ga je, uz mnoge
Strossmayerove sugestije, arhitekt Friedrich Schmidt.
Medaljone i kipove radio je Vatroslav Donegani.
Pokrajnji oltari
Šest je pokrajnjih ili pobočnih oltara. Razvedeniji i bogatiji
su u apsidama poprečne lađe (transepta), a dva
jednostavnija u kapelama kojima završavaju bočne lađe. U
sjevernoj apsidi je oltar sv. Ilije Proroka, zaštitnika
đakovačkog (bosnskog) dijela biskupije. Modele triju
kipova dao je Georg Feuerstein koji je tada djelovao u
Rimu, a izveo ih je bečki kipar Josef Philipp. Monumentalni
kip Ilije Proroka zauzima središnji prostor retabla. Po
izraženoj snazi i veličini nadilazi zadani arhitektonski okvir.
[10]
Lijevo i desno od Ilije su kipovi sv. Ireneja i sv. Pavla.
Također su dinamični, ali manjih dimenzija i potisnuti u
bočni prostor. Kipove za oltar u južnoj apsidi radio je
Vatroslav Donegani. U središnjoj oltarnoj niši je sv.
Dimitrije, srijemski đakon i mučenik, patrona srijemskog
dijela biskupije. Prikazan je u "solunskoj tradiciji", kao
vojnik u rimskoj časničkoj odori, sa znakom mučeništva:
palminom grančicom u ruci. Lijevo i desno od njega, u
manjem prostoru su sv. Juraj, mučenik i sveti Ivan
Kapsitranski, franjevac, zaslužan u borbi protiv Turaka u
Srijemu i Slavoniji. Oba ova oltara su arhitektonski
identična i položajem simetrična. Iako su Feuersteinovi
kipovi dinamičniji od Doneganijevih, oltar sv. Dimitrija se
svojom suzdržanošdu bolje uklapa unutar apsidalnog
prostora. Drugi par oltara u poprečnoj lađi postavljen je uz
zapadni zid, lijevo i desno od glavnog žrtvenika.
Projektirao ih je arhitekt Friedrich Schmidt, a kipove za
njih klesao je Vatroslav Donegani. Arhitektonski i
dekorativno su međusobno vrlo bliski. I ovdje su retabli
trodijelni, a baldahini ispod trokutnih zabata, koji
natkriljuju kipove, plidi. S desne, sjeverne strane je oltar
Majke Božje. U središnjem prostoru je Bogorodica s
krunom na glavi, malim Isusom na ljevici i s jabukom u
desnici. Uz nju su, u prostorima zdesna i slijeva, manji
kipovi anđela: jedan s citrom, drugi s tamburom. Par
ovom oltaru, na lijevoj, južnoj strani je oltar sv. Josipa,
zaručnika Blažene Djevice Marije. Njegov kip s
dvanastogodišnjim Isusom, u središnjem je prostoru
retabla, a uz njega su, u bočnim nišama, kipovi sv.
Katarine, djevice i mučenice i sv. Cecilije, djevice i
mučenice. Tredi par oltara nalazi se u dvjema kapelama
kojima završavaju bočne lađe. Nacrte za njih izradio je
također Friedrich Schmidt, a kipove Vatroslav Donegani. U
retablima su plitke niše, natkrivene trokutastim zabatom,
trolisno rastvorene, podržavane polustupovima.
Dekoracija je i ovdje gotička. U desnom oltaru je kip sv.
Ivana Nepomuka, a u lijevom su slavenski apostoli i
europski suzaštitnici, sveta brada Diril i Metod. I tu je
doticaj s poviješdu biskupije, jer je Metod bio srijemski
nadbiskup i metropolit pa su, na taj način, đakovački
biskupi Metodovi nasljednici.
reljefi: Navještenje Gospodinovo, Zaruke Marijine,
Prikazanje Isusovo u hramu i Isus na križu. Uz reljefe, na
šest uglova postavljeni su kipovi poznatih kršdanskih
vjerovjesnika i propovjednika: sv. Ivan Zlatousti, sv.
Bernardin Sijenski, sv. Alfonz Liguori, sv. Antun
Padovanski, sv. Ignacije Loyolski, sv. Toma Akvinski.
Arhitektura propovjedaonice različita je od arhitekture
oltara. Koncipirana je romanički, dok su kipovi i basreljefi
nadahnuti klasično renesansnim likovnim izrazom. Kipovi
su rađeni vrlo pomno, a basreljefi kompozicijski jasno i
čisto, bez suvišnih detalja.
Biskupska katedra
Na dnu glavne apside su biskupska katedra (stolica,
sjedište), kanoničke i kleričke klupe. Rađene su po
nacrtima Friedricha Schmidta, od hrastovine, s rezbarskim
ukrasim po rubovima. U zabatnom dijelu biskupskog
prijestolja umetnut je - na Strossmayerovu želju - drveni
reljef koji prikazuje Majku Božju s djetetom Isusom u
naručju. To je djelo pisanske škole iz 14. stoljeda, a biskup
ga je nabavio u Rimu.
Križni put
Niz od 14 velikih kamenih reljefa, koji iznose prizore
Isuove muke, postavljen je u katedrali 1968. godine.
Povod ovom novom djelu bila je proslava stote godišnjice
početka gradnje katedrale (1866.) i uspješno završena
obnova nakon rata i potresa. Reljefe je radio akademski
kipar Lujo Lozica. Sedam je reljefa postavljeno na zidu
južne, a sedam na zidu sjeverne pobočne lađe. Svi kiparski
radovi iz vremena gradnje katedrale predstavljaju
jedinstvenu umjetničku cjelinu, tako da se Križni put po
stilu i zamisli odvaja od od ostale plastike u katedralnoj
crkvi.
Portali
Na katedralnom romanskom pročelju, u lunetama triju
portala građenih od bijela kamena, ugrađeni su duboki
reljefi. Nad središnjim je ulazom Isusovo uskrsnude, koje
je po modelu Tome Vodičke radio slovenski kipar Alojzij
Gangl. Ponad njega je, u zabatu, Doneganijev medaljon
Krist Zakonodavac. Središnja točka pročelja je rozeta stilizirano kameno-stakleni prozor u obiliku višebojnog
raširenog cvijeta, promjera sedam metara. Usred cvijeta je
simbol - "Božje oko", u staklu. U lunetama dvaju manjih
portala su reljefi Veronikin rubac i Polaganje Isusa u grob;
klesao ih je Tomo Vodička. Reljefi se nalaze i na trima
sporednim ulazima u katedralu: nad ulazom u sakrsitiju je
Propovjedaonica
Propovjedaonica je smještena uz sjeverni pilon, najbliži
glavnom oltaru. Korpus joj je šesterokutan, a nosi ga šest
mramornih stupova. Projektirao ju je suradnik Friedricha
Schmidta, Herman Boll(, a kipovima i reljefima opremio
Vatroslav Donegani. Na propovjedaonicu se uspinje
zavojitim stepenicama. Četiri plohe pokrivaju kameni
[11]
Vodičkin Dobri Pastir, nad ulazima u južnu, odnosno
sjevernu kapelu, rani su radovi Ivana Rendida: Isus pada
pod križem i Pilat pere ruke.
koljenu, klanjaju Raspetom. Svaki u ruci drži svijednjak s
plamenom. Ispod križa je ljudska lubanja, a iznad križa
sunce i mjesec. U kršdanskoj ikonografiji lubanja pod
križem podsjeda na legendu, da je Krist raspet na mjestu
gdje je Adam pokopan; zapravo je to ilustracija poruke, da
svaki čovjek može postidi spasenje po Kristovom križu.
Sunce i mjesec često se pojavljuju u prizorima razapinjanja
i označuju žalost svega stvorenog svijeta (prirode,
svemira) zbog smrti Spasiteljeve. U lijevom polju triforija
stoji Marija, blijeda lica, u žalobnoj odjedi, stisnutih,
isprepletenih prstiju i ispruženih ruku, podignuta pogleda
prema Sinu koji izdiše na križu. Ludwig Seitz je ovdje s vrlo
malo izražajnih sredstava predočio veliku dramatiku
gorkih majčinskih doživljaja. Slika je dosta oštedena i
pogledu jedva dohvatljiva. U desnom polju je patron
katedrale, apostol Petar, sa svojim redovitom atributom ključevima. Inače, u tradicionalnoj ikonografiji, vjernoj
iskazu Evanđelja, na tom se mjestu uvijek slika apostol
Ivan. Ovdje je, neuobičajeno, ali znakovito, Petar. Drugo
polje: uz kose stranice zabata, stepenasto se uzdiže osam
"slijepih prozora", a deveti je u samom vrhu. U osam polja
su ženski likovi; svaki pridržava traku s kaligrafski
ispisanim latinskim tekstom jednog od osam Isusovih
blaženstava, zapisanih u 5. poglavlju Matejeva evanđelja.
Na vršnoj, devetoj, stepenici, slika je "Nebeskog
Jeruzalema", Božjeg grada-raja. Kompozicija je poruka:
središte kršdanskog života je vazmeno otajstvo, to jest
Isusova muka, smrt i uskrsnude (Krist na križu). To
spasenjsko djelo zahvada sav svijet, a Krist ga je povjerio
svojoj Crkvi (Marija) i zemaljskom namjesniku (Petar) da
ga nastavljaju. Oni su djelitelji spasonosne milosti. Svaki
vjernik uzdiže se do toga ostvarujudi Kristova blaženstva.
Tako postiže životnu svrhu, stiže na vrhunac - u Nebeski
Jeruzalem. Upravo je tu istodobno i ikonografski vrh
crkve-zgrade i stvarni duhovni cilj kršdanskog življenja.
Strossmayerov grob
U kripti je grob biskupa graditelja i grobovi drugih biskupa.
Reljefni epitaf na Strossmayerovom grobu, koji je u zidu
ispod glavnog oltara, radio je hrvatski kipar Rudolf Valdec.
Za biskupova života postavljena je tu manja menza, a
Valdecovo djelo, klesano u bijelom mramoru i načinjeno
poput oltarnog retabla, postavljeno je na zid ispred groba
godine 1913. Na reljefu je prikazan Krist Sudac, na
prijestolju. Pred njim je Majka Božja Zagovornica. Biskup,
odloživši biskupsku mitru, kleči pred Kristom i u rukama
drži model katedrale; prate ga i podržavaju sveta brada
Diril i Metod i okružuju dvanaestorica apostola. Poštujudi
stilsko načelo crkvene opreme, Valdec ovaj prizor smješta
unutar gotičkog trolista, upisanog u polukružni luk, koji se
oslanja na dva stupa. Kompozicija prizora, međutim,
daleko odmiče od vremena kada su nastajale ostale
katedralne skulpture.
Poruka s pročelja
Na vršnom trokutastom zabatu pročelja, između dvaju
zvonika s kupolom u pozadini, završni je akord likovnog
programa katedrale. Može se s pravom redi da je upravo
tu i teološki sažetak cjelokupnog ikonografskog programa.
Ovaj likovni sadržaj je slikan na pocakljenim (keramičkim)
pločicama od pečene gline. A radio ga je, po nacrtima
Ludwiga Seitza, Adriano Ferraresi iz Rima. Sadržaj je
podijeljen u dva polja. Prvo polje: na osnovici trokutastog
zabata je triforij. U njegovu središnjem, nešto vedem polju
je Isus na križu. Do križa su, slijeva i zdesna, po jedan
anđeo, koji se, u dubokoj meditaciji, klečedi na jednom
________________________________________________________________________________________________________________________________
Konkatedrala Sv. Petra i Pavla Apostola u Osijeku
Počeci kršdanstva u Mursi (staro ime Osijeka) sežu u 1.
stoljede. Po predaji, tu je kršdanstvo propovijedao učenik
svetog Petra i njegov tredi nasljednik na papinskoj stolici
papa Klement I (91-100). On ovdje utemeljuje biskupsko
sjedište. Malo se gradova može dičiti tako drevnom i
časnom tradicijom.
župa. Godine 1525. grad osvajaju Turci. Kršdani su
rastjerani ili anonimni. Poslije sloma turske sile 1687.
možemo podrobno pratiti rast i razvitak organiziranog
crkvenog života u gradu.
Gornjogradska župa nastala je zapadno od Tvrđe. Tu je
1732., na groblju, podignuta prva župna crkva, a od 1735.
vode se i matične knjige. U 19. stoljedu crkva je postala
malena i neugledna usred novih građevina.
Zatim su, kroz 20 vjekova, mnogi događaji mijenjali lice
grada, kršdanstvo satirali ili uskrisivali. Iz dokumenata 14.
stoljeda je razvidno, da u gradu (u Tvrđi) postoji crkva i
[12]
Biskup Strossmayer 1866. daje prvi poticaj za gradnju
nove crkve. Grad, patron župe, 1870. utvrđuje način
sabiranja novca. Sve je išlo sporo, dok nije imenovan novi
župnik Josip Horvat.
50 godina biskupske službe) i njegov pomodni biskup dr.
Anđelko Voršak.
Slog crkve je neogotički. Zidana je fasadnom opekom (tri
milijuna komada) i kamenom. Tlocrt ima oblik križa, a
unutrašnjost je podijeljena na tri lađe. Pobočne lađe su
prekinute poprečnom, a srednja završava apsidom, poput
starokršdanskih bazilika. Tri gotička portala s istoka vode u
crkvu, a četvrti je na sjevernom zidu. Svaki ukrašen
reljefom. Strop nose kameni stupovi prividno složeni od
više manjih polustupova. Toranj, visok 90 m, podijeljen u
četiri galerije, ima četiri velika zvona. Peto, najmanje, je
na tornjidu iznad križišta crkve. Na sjevernom i južnom
zabatu transepta su po tri kamene skulpture. Glavni oltar
u svetištu (dar biskupa Strossmayera) posveden je
patronima crkve i župe, apostolima sv. Petru i Pavlu,
između kojih je kip Srca Isusova. Slijede oltari Blažene
Djevice Marije i sv. Terezije Avilske. Sva tri je klesao u
kamenu Ivan Novotny. Naredna dva oltara: sv. Josipa i sv.
Antuna Padovanskog rad su kipara Fellnera iz Leibnitza.
Natječaj za nacrte raspisan je 1892. i od pristigle 32
ponude najbolju ocjenu dobio je njemački arhitekt Franz
Langenberg.
Gradnja crkve počinje 1894. dijelom na mjestu stare
crkve, koja je uklonjena. Na čelu pothvata je arhitekt
Langenberg, građevinske radove preuzima Josef
Schmalzhofer, a klesarske Eduard Hauser, oba iz Beča.
Iznenada, početkom 1895. umire arhitekt Langenberg, a
na njegovo mjesto izabran je arhitekt Richard Jordan.
Gradnja se nastavlja i svi građevinsko-klesarski radovi
bivaju završeni u roku, 1898. godine. Troškovi gradnje
iznosili su 613.308 forinti. Nastavlja se unutrašnje
uređenje crkve.
Posvetu nove crkve obavio je biskup Strossmayer 20.
svibnja 1900. (koji je upravo navršavao 85 godina života i
Vitraji. U gotičkoj arhitekturi težine su svedene na
stupovlje. Zidovi, koji u tom slučaju nemaju ulogu glavnih
nosača, mogu biti otvoreniji. Otuda u gotičkim crkvama
mnogi prozori, najčešde oslikani bojanim staklom, vitraji.
Dnevno svjetlo koje kroz njih prolazi daje bojama
intenzitet i sjaj, a u crkvi stvara prostor odijeljen od
vanjskog svijeta, koji u čovjeku potiče nova, vjerniku
primjerena raspoloženja.
Crkva ima 33 vitraja s likovnim sadržajem i 7 s koloriranim
ornamentima. Svi su rad bečke firme Gold. U svetištu 7
vitraja slikaju život apostola Petra i Pavla, a 5 otajstva
slavne krunice. U lađama: po 5 otajstava radosne i žalosne
krunice. Zatim 7 vitraja prikazuje svetačke likove, a 4
prizore Isusovog života.
Gotičke crkve redovito nisu oslikane. U osječkoj crkvi je to
ipak učinjeno. Slike je radio Mirko Rački: svod u tehnici
kazeina, a zidne plohe a la fresco. Taj veliki posao trajao je
4 godine (1938-1942). Ikonografski program dao je
kanonik dr. Ivan Rogid i župnik Matija Pavid.
Slikar je imao zadatak, da slike budu u skladu s
arhitekturom, te da pojačaju arhitektonski dojam
ponutrice. Upravo radi toga je na okomitim plohama slike
radio plošno, isključivši perspektivu, a plastičnost figura
sveo na najmanju mjeru. Slikanje stropa bio je još teži
problem, jer su površine veoma izlomljene. Slikar je
odlučio da likovi lebde želedi postidi iluziju neograničenog
prostora. Ukupno je oslikao 1150 m2. Boje slika su svjetle i
[13]
hladne, «da stakleni prozori crkve sa svojim jakim bojama
ne ubiju slike», govorio bi Rački. Slike i danas svojim
hladnim tonom daju stanovito dostojanstvo prostoru.
Freske iznad lukova donose poglavito novozavjetne
motive (život Isusov), nekoliko pojedinačnih svetaca
(David, Cecilija), a uz likove Petra i Pavla, koji sjede na
prijestoljima, stavljeni su hrvatski sveci Nikola Tavelid i
Marko Križevčanin, odnosno slavenski apostoli Diril i
Metod. Slike na stropu sadrže nekoliko tema: nad
orguljama starozavjetni motivi; u drugom i tredem
četvrtastom polju odabrani svetački likovi ilustriraju
sadržaj osam Kristovih blaženstava. Na cijelom području
poprečne lađe su motivi Posljednjeg suda. Na polju
svetišta uprizoreno je otajstvo Euharistije. Orgulje je 1933.
gradio Hans Mauracher iz Salzburga. Obuhvadaju 59
registra, tri manuala sa po 58 tipki i pedal sa 30 tipki.
Sistem prijenosa je elektropneumatski. Godine 1978. su
temeljito obnovljene i imaju elektronski upravljački
mehanizam.
Tijekom agresorskih napada na Osijek 1991. i 1992.,
gotovo godinu dana iz dana u dan Župna crkva sv. Petra i
Pavla, simbol katoličkog puka Osijeka i okolice, sustavno je
razaran. Ved prvi projektili upudeni na grad pogađaju
upravo tu crkvu. Ukupan broj izravnih pogodaka je preko
stotinu.
I pored svega, ovo je svetište tijekom ratnih strahota bilo
mjestom hodočašda vjernika i blagovanje Euharistije.
Služba Božja ponekad se nije prekidala niti za vrijeme
objave zračne ili opde opasnosti.
U tijeku su dugoročni radovi na obnovi ove crkve. Nadamo
se da de u skorom vremenu ona zasjati svojim punim
sjajem.
____________________________________________________________________________________________________________________________________________
Porta fidei
Apostolsko pismo u obliku motu proprija
zanos susreta s Kristom. U Homiliji na misi prigodom
početka pontifikata napisao sam: "Crkva u cjelini, i pastiri
u njoj, moraju poput Krista krenuti na put, da izvedu ljude
iz pustinje i povedu ih prema mjestu života, prema
prijateljstvu sa Sinom Božjim, prema Onome koji nam daje
život u punini" *1+.
pape Benedikta XVI.
kojom se proglašava Godina vjere
Nerijetko se događa da se vjernici više brinu za društvene,
kulturne i političke posljedice svoga zauzimanja, dok na
vjeru i dalje gledaju kao na nešto što se samo po sebi
podrazumijeva u zajedničkom života. No zapravo ta
pretpostavka ne samo da se više ne može uzimati zdravo
za gotovo, ved je štoviše često zanijekana *2+. Dok je u
prošlosti bilo mogude prepoznati jedinstveno kulturnu
matricu, koja je naširoko prihvadana u svojem podsjedanju
na sadržaje vjere i na vrijednosti koje ona
nadahnjuje, danas se čini kako, uslijed
duboke krize vjere kojom su pogođene
mnoge osobe, to nije slučaj u velikim
područjima društva.
1. "Vrata vjere" (usp. Dj 14, 27) koja vode u život
zajedništva s Bogom u njegovoj Crkvi uvijek su nam
otvorena. Preko njihova se praga može prijedi kada je
Božja riječ naviještena a srce dopusti da ga oblikuje milost
koja preobražava. Prodi kroz ta vrata znači krenuti na put
koji traje cio život. Taj put započinje krštenjem (usp. Rim
6, 4), po kojem možemo Boga nazivati Ocem, a završava
prijelazom iz smrti u vječni život, plod
uskrsnuda Gospodina Isusa koji je, darom
Duha Svetoga, htio učiniti dionicima svoje
slave sve koji vjeruju u njega (usp. Iv 17, 22).
Ispovijedati vjeru u Trojstvo – Oca, Sina i
Duha Svetoga – znači vjerovati u jednoga
Boga koji je Ljubav (usp. 1 Iv 4, 8): Otac, koji
je u punini vremena poslao svoga Sina radi
našeg spasenja; Isus Krist, koji je u otajstvu
svoje smrti i uskrsnuda otkupio svijet; Duh
Sveti, koji vodi Crkvu kroz stoljedâ u iščekivanju
Gospodinova povratka u slavi.
3. Ne možemo prihvatiti da sol postane
bljutava i da svjetlo bude skriveno (usp. Mt
5, 13-16). I današnji čovjek može iznova
osjetiti potrebu poput Samarijanke podi na
zdenac da sluša Isusa, koji poziva vjerovati u
Nj i crpiti s njegova izvora, iz kojeg teče voda živa (usp. Iv
4,14). Moramo s novom radošdu u srcu uživati Božju riječ,
koju je na vjerni način prenijela Crkva, i Kruh života, koji se
daju kao potpora onima koji su njegovi učenici (usp. Iv 6,
51).
2. Od samog početka svoje službe kao Petrova nasljednika
podsjedao sam na potrebu da se ponovno otkrije put vjere
da bi se sve jasnije iznosilo na vidjelo radost i obnovljeni
[14]
Isusovo se učenje, naime, i danas razliježe s jednakom
snagom: "Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za
hranu koja ostaje za život vječni" (Iv 6, 27). Pitanje koje su
postavili njegovi slušatelji: "Što nam je činiti da bismo
radili djela Božja?" (Iv 6, 28), postavljamo i mi danas.
Znamo Isusov odgovor: "Djelo je Božje da vjerujete u
onoga kojega je on poslao" (Iv 6, 29). Vjera u Isusa Krista
je, dakle, put kojim se može definitivno prispjeti k
spasenju.
vezati početak Godine vjere uz pedesetu obljetnicu
otvorenja Drugog vatikanskog koncila može biti prava
prigoda da se shvati da tekstovi koje su nam u naslijeđe
ostavili koncilski oci, prema riječima blaženog Ivana Pavla
II., "ne gube ni svoju vrijednost niti svoj sjaj. Potrebno je
da budu čitani na primjeren način, da ih se upozna i usvoji
kao stručne i mjerodavne tekstove Učiteljstva unutar
crkvene zajednice… osjedam, više no ikad, dužnost ukazati
na Koncil kao na veliku milost koja je zadobila Crkva u 20.
stoljedu.
4. U svjetlu svega ovoga odlučio sam proglasiti Godinu
vjere. Ona de započeti 11. listopada 2012., na pedesetu
obljetnicu otvorenja Drugog vatikanskog koncila a završit
de na svetkovinu Gospodina Našega Isusa Krista Kralja
svega stvorenja, 24. studenog 2013. Na dan 11. listopada
2012. obilježit de se također dvadeseta obljetnica
objavljivanja Katekizma Katoličke Crkve, kojeg je proglasio
moj prethodnik, blaženi papa Ivan Pavao II. *3+, sa ciljem
da svim vjernicima predstavi snagu i ljepotu vjere. Taj je
dokument, istinski plod Drugog vatikanskog koncila,
zatražen od Izvanredne biskupske sinode iz 1985. kao
sredstvo koje de biti stavljeno u službu kateheze *4+, a
ostvaren je zahvaljujudi suradnji čitavog episkopata
Katoličke Crkve. Nadalje, tema Opdeg zasjedanja
Biskupske sinode koju sam sazvao za mjesec listopad
2012. glasi Nova evangelizacija za prenošenje kršdanske
vjere.
U njemu nam je bio ponuđen siguran kompas da bi nas
usmjerio tijekom hoda u stoljedu u koje ulazimo" *9+.
Želim također snažno potvrditi ono što sam rekao u svezi
Koncila nekoliko mjeseci nakon svog izbora za Petrova
nasljednika: "ako se u njegovu čitanju i prihvadanju
vodimo ispravnom hermeneutikom, *Koncil+ može biti i
sve više postajati velika snaga za uvijek potrebnu obnovu
Crkve" [10].
6. Obnova Crkva postiže se također svjedočanstvom koje
svojim životom daju vjernici: vjernici su samim svojim
životom pozvani oko sebe širiti svjetlo Riječi istine koju
nam je Gospodin Isus ostavio. Upravo je Koncil, u
dogmatskoj konstituciji Lumen gentium, ustvrdio: "dok
Krist, 'svet, nevin, neokaljan' (Heb 7, 26), nije poznavao
grijeha (usp. 2 Kor 5, 21), nego je došao okajati prijestupe
naroda (usp. Heb 2, 17), Crkva – koja u vlastitom krilu
obuhvada grješnike te je u isti mah i sveta i potrebna
čišdenja – neprestano kroči putem pokore i obnove.
Bit de to dobra prilika da se čitavu crkvenu zajednicu
uvede u vrijeme posebnog razmišljanja i ponovnog
otkrivanja vjere. Nije to prvi put da se Crkvu poziva slaviti
Godinu vjere. Moj časni prethodnik sluga Božji Pavao VI.
proglasio je jednu 1967., u spomen na mučeništvo
apostolâ Petra i Pavla na 1900. obljetnicu njihova najvišeg
svjedočanstva. Zamislio ju je kao svečani trenutak za
čitavu Crkvu da "istinski i iskreno ispovijedi istu vjeru"; on
je, osim toga, htio da to bude potvrđeno "na individualan i
zajednički način, slobodno i svjesno, na izvanjski i duhovan
način, ponizno i iskreno" *5+.
Crkva 'žurno ide naprijed hodajudi između progonâ svijeta
i utjehâ Božjih', navješdujudi križ i muku Gospodnju, sve
dok on ne dođe (usp. 1 Kor 11, 26). Ona je okrijepljena
snagom uskrsnuloga Gospodina kako bi strpljivošdu i
ljubavlju svladala svoje unutrašnje i vanjske žalosti i
teškode te u svijetu vjerno, iako zasjenjeno, otkrivala
njegovo otajstvo, sve dok se ono na kraju ne bude
očitovalo u punom svjetlu" *11+.
Smatrao je da de na taj način čitava Crkva modi obnoviti
"jasnu svijest o svojoj vjeri, da je oživi, pročisti, potvrdi,
ispovijedi" [6]. Veliki nemiri koji su se dogodili u toj godini
još su bjelodanije pokazali koliko je takva jedna proslava
bila nužna. Ona je zaključena Ispoviješdu vjere naroda
Božjeg *7+, kojom se potvrdilo kako bitni sadržaji koji ved
vjekovima čine baštinu svih vjernikâ trebaju biti potvrđeni,
shvadeni i produbljivani na uvijek nov način kako bi se
pružalo svjedočanstvo u skladu s povijesnim prilikama
koje su različite od negdašnjih.
Godina vjere, s toga gledišta, je poziv na autentično i
obnovljeno obradenje Gospodinu, jedinom Spasitelju
svijeta. U otajstvu svoje smrti i uskrsnuda, Bog je u punini
objavio Ljubav koja spašava i poziva ljude na obradenje
života po oproštenju grijeha (usp. Dj 5, 31). Za apostola
Pavla, ta Ljubav uvodi čovjeka u novi život: "Krštenjem
smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist
slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u
novosti života" (Rim 6, 4).
Zahvaljujudi vjeri, taj novi život oblikuje čitav ljudski život
prema radikalno novoj stvarnosti uskrsnuda. U mjeri u
kojoj slobodno surađuje, čovjekove misli i osjedaji, način
razmišljanja i vladanje postupno se pročišdavaju i
preobražavaju, u jednom hodu koji nije nikada u
potpunosti dovršen na ovome svijetu. "Vjera ljubavlju
5. U određenom pogledu, moj časni prethodnik
promatrao je tu godinu kao "posljedicu i zahtjev
pokoncilskog razdoblja" [8], duboko svjestan ozbiljnih
teškodâ vremena, osobito u pogledu ispovijedanja prave
vjere i njezina ispravnog tumačenja. Smatrao sam da
[15]
djelotvorna" (Gal 5,6) postaje novo mjerilo shvadanja i
djelovanja koje mijenja čitav čovjekov život (usp. Rim 12,
2; Kol 3, 9-10; Ef 4, 20-29; 2 Kor 5, 17).
zacijelo de, u ovoj Godini, znati iznadi način da javno
ispovijede Vjerovanje.
9. Želimo da ova Godina pobudi u svim vjernicima
nadahnude da ispovijedaju vjeru u punini i s obnovljenim
uvjerenjem, s pouzdanjem i nadom. Bit de to također
dobra prigoda za intenzivnije slavljenje vjere u liturgiji, i
na osobit način u euharistiji, koja je "vrhunac kojemu teži
djelovanje Crkve i ujedno… vrelo iz kojega struji sva
njezina snaga" *14+. Istodobno, želimo da svjedočanstvo
života vjernika bude sve vjerodostojnije. Ponovno otkriti
sadržaje vjere koju se ispovijeda, slavi, živi i moli *15+, te
razmišljati o samom činu vjere, je zadada koju svaki vjernik
mora osobno ispuniti, osobito u ovoj Godini.
7. "Caritas Christi urget nos" (2 Kor 5, 14): Kristova je
ljubav ta koja ispunjava naša srca i potiče nas na
evangelizaciju. On – danas kao i nekod – šalje nas po
putovima svijeta da naviještamo njegovo evanđelje svim
narodima na zemlji (usp. Mt 28, 19). Svojom ljubavlju, Isus
Krist privlači sebi ljude svih pokoljenja: u svakom dobu on
sabire svoju Crkvu povjeravajudi joj naviještaj evanđelja, s
nalogom koji ne zastarijeva. Zbog toga i danas postoji
potreba za snažnijim zauzimanjem Crkve za novu
evangelizacije kako bi se ponovno otkrilo radost vjere i
iznova pronašlo oduševljenje za prenošenje vjere.
Nije slučajno da su u prvim stoljedima kršdani morali
napamet učiti Vjerovanje. To im je služilo kao
svakodnevna molitva da ne zaborave obavezu preuzetu na
krštenju. Podsjeda to, riječima bremenitim značenjem,
sveti Augustin kada, u Homiliji o redditio symboli, predaji
Vjerovanja, kaže: "Simbol svetog otajstva kojeg ste svi
zajedno primili i kojeg ste danas jedan po jedan izmolili,
riječi su na kojima je vjera majke Crkve čvrsto sazdana na
postojanom temelju – Kristu Gospodinu...
U svakodnevnom otkrivanju njegove ljubavi misijsko
zauzimanje vjernika crpi trajnu ljubav i snagu. Vjera,
naime, raste kada se živi kao iskustvo primljene ljubavi i
kada se prenosi kao iskustvo milosti i radosti. Ona daje da
naš rad urodi plodom, jer širi naše srce u nadi i omoguduje
nam pružati živo svjedočanstvo: otvara, naime, srce i um
onih koji slušaju i prihvadaju Gospodinov poziv da prionu
uz njegovu Riječ kako bi postali njegovi učenici. Vjernici
se, kaže sveti Augustin, "vjerom jačaju" *12+. Sveti
hiponski biskup imao je itekako dobre razloge da se izrazi
na taj način. Kao što nam je poznato, njegov je život bio
stalno traženje ljepote vjere sve dok njegovo srce nije
našlo spokoja u Bogu *13+.
Vi ste dakle to primili i izmolili, ali u umu i u srcu to
morate uvijek imati pred očima, to morate ponavljati na
svojim posteljama, o tome razmišljati na javnim mjestima
i toga ne zaboraviti dok blagujete: pa čak i kada vaše tijelo
usne, morate svojim srcem u tome budni biti" [16].
Njegovi brojni spisi, u kojima objašnjava važnost
vjerovanja i istinu vjere, ostaju sve do naših dana poput
neke baštine neprocjenjive vrijednosti i omoguduju
mnogim osobama koje traže Boga da pronađu pravi put
koji ih vodi do "vrata vjere". Samo vjerujudi, dakle, vjera
raste i jača se; ako želi posjedovati sigurnost u pogledu
vlastitog života čovjeku nema druge ved se prepuštati,
svakog dana sve više, u ruke ljubavi koja se doima kao da
sve više raste jer ima svoj izvor u Bogu.
10. Želim sada ukratko opisati način koji pomaže dublje
shvatiti ne samo sadržaje vjere, ved zajedno s tim i čin
kojim odlučujemo potpuno se pouzdati u Boga, u punoj
slobodi. Postoji, naime, duboka povezanost između čina
kojim se vjeruje i sadržajâ uz koje dajemo svoj pristanak.
Apostol Pavao nam pomaže udi u tu stvarnost kada piše:
srcem se vjeruje, a ustima ispovijeda vjera (usp. Rim 10,
10). To srcem vjerovati upuduje na to da je prvi čin kojim
se prispjeva k vjeri dar Božji i djelovanje milosti koja
djeluje i preobražava osobu do dubine njezina bida.
8. U ovoj sretnoj prigodi, želim pozvati subradu biskupe iz
čitavog svijeta da se pridruže Petrovu nasljedniku, u
vrijeme duhovne milosti koje nam Gospodin daje, da
bismo se spomenuli dragocjenog dara vjere. Želimo slaviti
ovu Godinu na dostojan i plodonosan način. U njoj de se
morati intenzivnije razmišljati o vjeri kako bi se pomoglo
onima koji vjeruju u Krista da svjesnije i snažnije prionu
evanđelju, napose u času duboke promjene kao što je ova
kroz koju prolazi čovječanstvo.
Lidijin primjer je u vezi s tim veoma rječit. Sveti Luka
pripovijeda da je Pavao, dok se nalazio u Filipi, pošao
subotom naviještati evanđelje nekim ženama; među njima
je bila i Lidija i "Gospodin joj otvori srce, te ona prihvati
što je Pavao govorio" (Dj 16, 14). Postoji važno značenje
sadržano u tom izrazu. Sveti Luka uči da poznavanja
sadržaja u koje treba vjerovati nije dovoljno ako potom
srce, to istinsko čovjekovo svetište, ne bude otvoreno
milošdu koja omoguduje očima dublje vidjeti i shvatiti da
je ono što je naviješteno Božja Riječ.
Imat demo priliku ispovjedati vjeru u Uskrslog Gospodina
u našim katedralama i u crkvama u cijelom svijetu; u
našim kudama i u našim obiteljima, tako da svatko
uzmogne osjetiti snažnu potrebu bolje upoznati i bududim
naraštajima prenositi neprolaznu vjeru. Redovničke i
župne zajednice, kao i sve stare i nove crkvene stvarnosti,
Ispovijedati ustima, pak, znači da vjera podrazumijeva
javno svjedočenje i djelovanje. Kršdanin nikada ne smije
smatrati vjeru privatnim činom. Vjerovati znači odlučiti
[16]
biti s Gospodinom da bi se živjelo s njim. A to čovjekovo
"biti s njim" uvodi ga u shvadanje razloga zbog kojih se
vjeruje. Vjera, upravo zato jer je slobodni čin, zahtijeva
također društvenu odgovornost za ono što se vjeruje.
Crkva na dan Pedesetnice krajnje jasno pokazuje tu javnu
dimenziju vjerovanja i nesutrašivog svjedočenja svoje
vjere svakom čovjeku. To je dar Duha Svetoga koji nas
osposobljava za poslanje i jača naše svjedočenje, činedi ga
iskrenim i odvažnim.
zajedništva i kao sigurnu normu za poučavanje ljudi vjeri"
[21]
Upravo na tome smislu de Godina vjere morati izraziti
složnu zauzetost za ponovno otkrivanje i proučavanje
temeljnih sadržaja vjere koji su temeljito i sveobuhvatno
prikazani u Katekizmu Katoličke Crkve. Tu, naime, izbija na
vidjelo bogatstvo nauka kojeg je Crkva prihvatila, čuvala i
pružala u svojoj dvijetisudljetnoj povijesti. Od Svetog
Pisma do crkvenih otaca, od učiteljâ teologije do svetaca
koji su živjeli u raznim razdobljima povijesti, Katekizam
pruža stalni spomen na mnoge načine na koje je Crkva
razmišljala o svojoj vjeri i sve više napredovala u nauku
tako da može pružiti sigurnost vjernicima u njihovu
vjerničkom životu.
Ispovijedanje vjere je osobni i u isti mah zajednički čin.
Crkva je, naime, prvi predmet vjere. U vjeri kršdanske
zajednice svatko prima krštenje, djelotvorni znak ulaska u
vjernički narod poradi postizanja spasenja. Kao što
potvrđuje Katekizam Katoličke Crkve: "'Vjerujem': to je
vjera Crkve kako je svaki vjernik, osobito u času Krštenja,
ispovijeda osobno. 'Vjerujemo': to je vjera Crkve, kako je
ispovijedaju biskupi sabrani na Saboru ili opdenitije,
vjernici okupljeni na liturgijskom slavlju. 'Vjerujem': tako
govori također Crkva, naša Majka, koja odgovara Bogu
svojom vjerom te i nas uči govoriti: 'Vjerujem',
'Vjerujemo'" [17].
U samoj svojoj strukturi, Katekizam Katoličke Crkve prati
razvoj vjere sve dotle da se dotiče velikih tema iz
svakodnevnog života. Listajudi Katekizam stranicu po
stranicu, otkrivamo kako ono što je u njemu predstavljeno
nije neka teorija, ved susret sa Osobom koja živi u Crkvi.
Nakon ispovijedanja vjere, naime, slijedi tumačenje
sakramentskog života, u kojem je Krist prisutan, djeluje i
nastavlja izgrađivati svoju Crkvu. Bez liturgije i
sakramenata, ispovijedanje vjere ne bi bilo djelotvorno,
jer bi nedostajalo milosti koja podupire svjedočenje
kršdanskih vjernika. Jednako tako, nauk Katekizma o
moralnom životu zadobiva svoje puno značenje kada ga se
dovede u vezu s vjerom, liturgijom i molitvom.
Očito je dakle da je poznavanje sadržajâ vjere nešto bitno
da bi pojedinac dao vlastiti pristanak, to jest umom i
voljom potpuno prionuo uz ono što Crkva predlaže
vjerovati. Poznavanje vjere uvodi u puninu otajstva
spasenja kojeg je objavio Boga. Pristanak koji se daje
podrazumijeva zato da, kada vjerujemo, slobodno
prihvadamo cjelokupno otajstvo vjere, jer za njegovu
istinitost jamči sâm Bog koji se objavljuje i omoguduje
nam upoznati svoje otajstvo ljubavi [18].
12. U ovoj de Godini, zato, Katekizam Katoličke Crkve
poslužiti kao sredstvo koje pruža stvarnu potporu vjeri,
poglavito onih koji rade na formaciji vjernika, tako
presudnoj u našem kulturnom ozračju. U tu sam svrhu
pozvao Kongregaciju za nauk vjere da, u dogovoru s
mjerodavnim osobama iz dikasterijâ Svete Stolice, sastavi
Notu, kojom de se Crkvi i vjernicima pružiti neke smjernice
da bi se ovu Godinu vjere proživjelo na što djelotvorniji i
primjereniji način, u službi vjerovanja i evangelizacije.
S druge strane, ne smijemo zaboraviti da u našem
društvenom ozračju mnoge osobe, premda tvrde da
nemaju dara vjere, ipak iskreno traže posljednji smisao i
konačnu istinu o svom životu i o svijetu. To traženje je
istinski "uvod" u vjeru, jer vodi ljude na put koji vodi
Božjem otajstvu. Sâm čovjekov razum, naime, nosi u sebi
utisnutu potrebu za "onim što vrijedi i ostaje zauvijek"
[19]. Ta potreba predstavlja stalni poziv, neizbrisivo
upisan u ljudsko srce, da se krene na put kako bi se
pronašlo Onoga koga ne bismo tražili da nam ved nije
krenuo ususret [20]. Upravo na taj susret vjera nas poziva
i potpuno nas za njega otvara.
Vjera je, naime, više no u prošlosti izložena nizu pitanja
koja dolaze iz promijenjenog mentaliteta a koji, osobito
danas, svodi razumu sigurne činjenice isključivo na
sigurnosti koje pružaju znanstvena i tehnološka otkrida.
Crkva se ipak nije nikada bojala pokazati kako između
vjere i autentične znanosti ne može biti bilo kakvog
sukoba jer oboje, premda različitim putovima, teže istini
[22].
11. Da bi se sustavno upoznali sa sadržajima vjere, svi
mogu u Katekizmu Katoličke Crkve pronadi dragocjeno i
nezaobilazno pomagalo. Katekizam predstavlja jedan od
najvažnijih plodova Drugoga vatikanskog koncila. U
apostolskoj konstituciji Fidei depositum, koja nije slučajno
potpisana na tridesetu obljetnicu otvorenja Drugog
vatikanskog koncila, blaženi Ivan Pavao II. pisao je: "Ovaj
de Katekizam dati veoma važan doprinos onom djelu
obnove čitavog crkvenog života… Smatram ga vrijednim i
legitimnim oruđem stavljenim u službu crkvenog
13. Tijekom ove Godine bit de od presudne važnosti vratiti
se povijesnim tragovima naše vjere, koja je označena
nedokučivim misterijem isprepletenosti svetosti i grijehe.
Dok ova prva jasno pokazuje veliki doprinos koji su
muškarci i žene davali rastu i razvoju zajednice vlastitim
životnim svjedočenjem, ovo potonje mora u svakom od
[17]
nas potaknuti iskreni i trajni rad na obradenju da bismo
iskusili milosrđe Oca koji svima ide ususret.
Vjerom su mnogi kršdani činili djela pravde da provedu u
djelo Gospodinovu riječ, koji je došao navijestiti
oslobođenje potlačenima i godinu milosti za sve (usp. Lk 4,
18-19). Vjerom su, tijekom stoljedâ, muškarci i žene svih
životnih dobi, čija su imena upisana u Knjigu života (usp.
Otk 7, 9; 13, 8), ispovijedali ljepotu nasljedovanja Isusa
Krista gdjegod su bili pozvani dati svjedočanstvo svojeg
kršdanstva: u obitelji, u svom zvanju, u javnom životu, u
vršenju karizmi i službi na koje su bili pozvani. Po vjeri
živimo i mi: svakodnevnim priznavanjem Gospodina Isusa,
prisutna u našem životu i povijesti.
Tijekom tog razdoblja morat demo neprestano svoj pogled
upirati u Isusa Krista "Početnika i Dovršitelja vjere" (Heb
12, 2): u njemu sve boli i čežnje ljudskog srca nalaze
ispunjenje. Radost ljubavi, odgovor na dramu trpljenja i
boli, snaga opraštanja za primljene uvrede i pobjeda
života nad prazninom smrti – sve to pronalazi svoje
ispunjenje u otajstvu njegova utjelovljenja, u njegovu
čovještvu, u njegovu dijeljenju naše ljudske slabosti da je
preobrazi snagom svoga uskrsnuda. U njemu, umrlom i
uskrslom za naše spasenje, primjeri vjere koji su označili
ovih dvije tisude godina naše povijesti spasenja zasjali su u
svom punom sjaju.
14. Godina vjere bit de također dobra prilika da osnažimo
svjedočanstvo ljubavi. Sveti Pavao podsjeda: "A sada:
ostaju vjera, ufanje i ljubav - to troje - ali najveda je među
njima ljubav" (1 Kor 13, 13). Još snažnijim riječima – koje
kršdanima trajno dozivaju u svijest njihove obaveze –
apostol Jakov kaže: "Što koristi, brado moja, ako tko rekne
da ima vjeru, a djela nema? Može li ga vjera spasiti? Ako
su koji brat ili sestra goli i bez hrane svagdanje pa im
tkogod od vas rekne: 'Hajdete u miru, grijte se i sitite', a
ne dadnete im što je potrebno za tijelo, koja korist? Tako i
vjera: ako nema djela, mrtva je u sebi.
Po vjeri Marija je prihvatila Anđelovu riječ i povjerovala
naviještaju da de postati Majkom Božjom u poslušnosti
svoga posvedenja (usp. Lk 1, 38). Prilikom posjeta Elizabeti
uzdigla je svoj hvalospjev Svevišnjem za čudesa koja izvodi
u onima koji se u nj uzdaju (usp. Lk 1, 46-55). S radošdu i
strepnjom donijela je na svijet svoga jedinog Sina,
sačuvavši svoje djevičanstvo netaknutim (usp. Lk 2, 6-7).
Povjerovavši svom zaručniku Josipu, povela je Isusa u
Egipat da ga spasi od Herodova progona (usp. Mt 2, 1315). Istom vjerom je slijedila Gospodina u njegovu
propovijedanju i ostala je s njim sve do Golgote (usp. Iv
19, 25-27). S vjerom je Marija iskusila plodove Isusova
uskrsnuda i, pohranjujudi sva sjedanja u svome srcu (usp.
Lk 2, 19.51), prenijela ih Dvanaestorici okupljenih s njom u
dvorani Posljednje večere da bi primili Duha Svetoga (usp.
Dj 1,14; 2,1-4).
Inače, mogao bi tko redi: 'Ti imaš vjeru, a ja imam djela.
Pokaži mi svoju vjeru bez djela, a ja du tebi djelima
pokazati svoju vjeru'" (Jak 2, 14-18). Vjera bez ljubavi ne
donosi ploda a ljubav bez vjere bio bi osjedaj prepušten na
milost i nemilost sumnji. Vjera i ljubav se uzajamno
zahtijevaju, tako da prva omoguduje drugoj da ostvari svoj
put. Mnogo je kršdana koji, naime, posveduju svoj život s
ljubavlju onima koji su sami, potisnuti na rub društva ili
isključeni kao onima kojima prvima trebamo posvetiti
svoju pozornost i kojima najprije trebamo pritedi u
pomod, jer se upravo u njima odražava lice samog Krista.
Po vjeri apostoli ostaviše sve i pođoše za Učiteljem (usp.
Mk 10, 28). Povjerovali su riječima kojima je naviještao
Božje kraljevstvo koje je prisutno i ostvareno u njegovoj
osobi (usp. Lk 11, 20). Živjeli su sa Isusom koji ih je
poučavao svome nauku i ostavio im novo pravilo života po
kojem de ih se prepoznavati kao njegove učenike nakon
njegove smrti (usp. Iv 13, 34-35). Po vjeri su prošli čitavim
svijetom, slijededi zapovijed da donesu evanđelje svakom
stvorenju (usp. Mk 16, 15) i, bez imalo straha, naviještali
su svima radost uskrsnuda čiji su bili vjerni svjedoci. Po
vjeri su učenici formirali prvu zajednicu sabranu oko
nauka apostolskog, u molitvi, u slavljenju euharistije,
dijeledi sve što su posjedovali kako bi sva brada imala što
im je potrebno (usp. Dj 2, 42-47).
Zahvaljujudi vjeri možemo u onima koji traže našu ljubav
prepoznati lice Gospodina uskrsloga: "Zaista, kažem vam,
što god učiniste jednomu od ove moje najmanje brade,
meni učiniste!" (Mt 25, 40). Te su njegove riječi opomena
koju ne smijemo zaboraviti i trajni poziv da mu uzvratimo
onu ljubav kojom se on brine za nas. Vjera je ta koja
omoguduje prepoznati Krista i njegova je ljubav to što nas
potiče da mu pomognemo svaki put kada ga susretnemo u
svojem bližnjem na svom životom putu. Potpomognuti
vjerom, gledamo s nadom u naše zauzimanje u svijetu,
iščekujudi "nova nebesa i zemlju novu, gdje pravednost
prebiva" (2 Pt 3, 13; usp. Otk 21, 1).
Po vjeri su mučenici dali svoj život, dajudi svjedočanstvo za
istinu evanđelja koja ih je preobrazila i osposobila ih za
najvedi dar ljubavi: oprostiti svojim progoniteljima.
Vjerom su muškarci i žene posvetili svoj život Kristu,
ostavivši sve da u evanđeoskoj jednostavnosti žive
poslušnost, siromaštvo i čistošdu, konkretne znakove
iščekivanja Gospodina koji nede kasniti.
15. Pred kraj svoga života, apostol Pavao traži od učenika
Timoteja da "teži vjeri" (usp. 2 Tim 2, 22) istom onom
postojanošdu kojom je to činio kada je bio mlad (usp. 2
Tim 3, 15). Doživimo taj poziv kao da je upuden svakom do
nas, kako se nitko ne bi ulijenio u vjeri. Ona nam je vjerna
suputnica na životnom putu koja omoguduje, uvijek
iznova, zamijedivati čudesa koja Bog čini za nas. Kao ona
[18]
koja ima za cilj pomodi nam uočavati znakove vremena u
današnjoj povijesti, vjera obvezuje svakog od nas da
postane živi znak prisutnosti Uskrsloga u svijetu.
Povjerimo Majci Božjoj, koja je proglašena "blaženom"
zato što "povjerova" (Lk 1, 45), ovo vrijeme milosti.
Dano u Rimu, pri Svetom Petru, 11. listopada 2011.,
sedme pontifikata.
Ono što svijet danas osobito treba jest uvjerljivo
svjedočenje onih koji su, prosvijetljeni u umu i srcu
Gospodinovom Riječju, kadri otvoriti srce i um mnogih
ljudi želji za Bogom i pravim životom, životom koji nema
kraja. Neka "riječ Gospodnja trči i proslavlja se" (2 Sol 3,
1): neka ova Godina vjere učini sve čvršdim odnos s
Kristom Gospodinom, jer je samo u njemu naša bududnost
izvjesna i samo u njemu imamo jamstvo istinske i trajne
ljubavi. Riječi apostola Petra bacaju posljednju zraku
svjetla na vjeru: "Zbog toga se radujte, makar se sada
možda trebalo malo i žalostiti zbog različitih kušnja: da
prokušanost vaše vjere - dragocjenija od propadljivog
zlata, koje se ipak u vatri kuša - stekne hvalu, slavu i čast o
Objavljenju Isusa Krista.
Papa Benedikt XVI.
_______________________________
[1] Omelia per l'inizio del ministero petrino del Vescovo di Roma
(24. travnja 2005.): AAS 97(2005), 710.
[2] Usp. BENEDIKT XVI., Omelia S. Messa al Terreiro do Paço,
Lisabon (11. svibnja 2010.): Insegnamenti VI,1(2010), 673.
[3] Usp. IVAN PAVAO II., Apost. konst. Fidei depositum (11.
listopada 1992.): AAS 86(1994), 113-118.
[4] Usp. Rapporto finale del Secondo Sinodo Straordinario dei
Vescovi (7. prosinca 1985.), II, B, a, 4: u Enchiridion Vaticanum,
knj. 9, br. 1797.
[5] PAVAO VI., Apost. pobud. Petrum et Paulum Apostolos, o
1900. obljetnici mučeništva svetih apostolâ Petra i Pavla XIX (22.
veljače 1967.): AAS 59(1967), 196.
[6] Isto, 198.
[7] PAVAO VI., Solenne Professione di fede, Omelia per la
Concelebrazione nel XIX centenario del martirio dei Santi
Apostoli Pietro e Paolo, a conclusione dell' "Anno della fede"
(30. lipnja 1968.): AAS 60(1968), 433-445.
*8+ ISTI, Opda audijencija (14,. lipnja 1967.): Insegnamenti
V(1967), 801. [9] IVAN PAVAO II., Apost. pismo Novo millennio
ineunte (6. siječnja 2001.), 57: AAS 93(2001), 308. *10+ Discorso
alla Curia Romana (22. prosinca 2005.): AAS 98(2006), 52.
[11] DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dogm. konst. o Crkvi Lumen
gentium, 8.
[12] De utilitate credendi, 1,2.
[13] Usp. AUGUSTIN IZ HIPONA, Ispovijesti, I,1.
[14] DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Konst. o svetoj liturgiji
Sacrosanctum Concilium, 10.
[15] Usp. IVAN PAVAO II., Apost. konst. Fidei depositum (11.
listopada 1992.): AAS 86(1994), 116.
[16] Sermo 215,1.
*17+ Katekizam Katoličke Crkve, 167.
*18+ Usp. PRVI VATIKANSKI KONCIL, Dogm. konst. o katoličkoj
vjeri Dei Filius, pog. III: DS 3008-3009; DRUGI VATIKANSKI
KONCIL Dogm. konst. o božanskoj objavi Dei Verbum, 5.
[19] BENEDIKT XVI., Discorso al Collège des Bernardins, Pariz
(12. rujna 2008.): AAS 100(2008), 722.
[20] Usp. AUGUSTIN IZ HIPONA, Ispovijesti, XIII, 1.
[21] IVAN PAVAO II., Apost. konst. Fidei depositum (11.
listopada 1992.): AAS 86(1994), 115 e 117.
[22] Usp. ISTI, Enc. Fides et ratio (14. rujna 1998.), br. 34 i 106:
AAS 91(1999), 31-32, 86-87.
Njega vi ljubite iako ga ne vidjeste; u njega, iako ga još ne
gledate, vjerujete te klikdete od radosti neizrecive i
proslavljene što postigoste svrhu svoje vjere: spasenje
duša" (1 Pt 1, 6-9). Vjernici u svojem životu doživljavaju
iskustva radosti ali i trpljenja. Koliki su samo sveci živjeli u
samodi! Koliki su vjernici, i u našim danima, kušani Božjom
šutnjom a tako bi htjeli čuti njegov utješni glas! Životne
kušnje, dok omogudavaju shvatiti otajstvo Križa i
sudjelovati u Kristovim patnjama (usp. Kol 1, 24), uvod su
u radost i nadu kojima vodi vjera: "Zato uživam u
slabostima, uvredama, poteškodama, progonstvima,
tjeskobama poradi Krista.
Jer kad sam slab, onda sam jak" (2 Kor 12, 10). Mi sa
čvrstim pouzdanjem vjerujemo da je Gospodin Isus
pobijedio zlo i smrt. Istim se tim pouzdanjem
povjeravamo njemu: On, prisutan među nama, pobjeđuje
mod zla (usp. Lk 11, 20) a Crkva, vidljiva zajednica njegova
milosrđa, ostaje u njemu kao znak konačnog pomirenja s
Ocem.
[19]
Nota s pastoralnim smjernicama za Godinu vjere
II. (11. listopada 1992.).
Koncil je, prema papi Ivanu XXIII., želio "prenijeti nauk u
čistom i netaknutom obliku, bez ublažavanja ili netočnog
predstavljanja", tako da se "to sigurno i nepromjenjivo
učenje, koje se mora vjerno poštivati, produbljuje i
predstavlja na onaj način koji odgovara zahtjevima našeg
vremena" *3+. U vezi s tim, od presudne je važnosti
početak dogmatske konstitucije Lumen gentium: "Svjetlo
naroda je Krist pa stoga ovaj Sveti sabor, sabran u Duhu
Svetom, žarko želi njegovom svjetlošdu, koja odsijeva na
licu Crkve, prosvijetliti sve ljude navješdujudi evanđelje
svemu stvorenju (usp. Mk 16, 15)" [4].
Polazedi od Kristova svjetla koje čisti, prosvjetljuje i
posveduje u slavljima svete liturgije (usp. Konstitucija
Sacrosanctum Concilium) i svojom božanskom riječju (usp.
Dogmatska konstitucija Dei Verbum), Koncil temeljito
obrađuje duboku narav Crkve (usp. Dogmatska
konstitucija Lumen gentium) i njezin odnos sa
suvremenim svijetom (usp. Pastoralna konstitucija
Gaudium et spes). Oko te četiri konstitucije, koje su pravi
stožeri Koncila, raspoređene su deklaracije i dekreti, koje
obrađuju neke od najvedih izazova našeg doba.
Nakon Koncila, Crkva je – u kontinuitetu s čitavom
predajom, pod sigurnim vodstvom Učiteljstva – poradila
na prihvadanju i usvajanju svoga bogatog nauka. Da bi
potpomogli ispravno prihvadanje Koncila, pape su više put
sazvale Biskupsku sinodu [5], koju je 1965. ustanovio sluga
Božji Pavao VI., ponudivši Crkvi jasne smjernice kroz razne
posinodske apostolske pobudnice. Idude opde zasjedanje
Biskupske sinode, što de se održati u listopadu 2012., imat
de za temu: Nova evangelizacija za prenošenje kršdanske
vjere.
Ved od početka svog pontifikata, papa Benedikt XVI. se
odlučno zauzimao za ispravno shvadanje Koncila,
odbacivši takozvanu "hermeneutiku diskontinuiteta i
raskida" kao pogrešnu te promičudi onu koju je on sam
nazvao "hermeneutikom reforme, obnove u kontinuitetu
jedinog subjekta – Crkve, koju nam je Gospodin darovao;
to je subjekt koji raste u vremenu i razvija se, no ipak
ostaje uvijek isti, jedan jedini subjekt putujudeg Božjeg
naroda" [6].
Kongregacija za nauk vjere
Uvod
Apostolskim pismo Porta fidei od 11. listopada 2011.,
Sveti Otac Benedikt XVI. proglasio je Godinu vjere. Ona de
započeti 11. listopada 2012., na pedesetu obljetnicu
otvorenja Drugoga vatikanskog koncila a završit de 24.
studenoga 2013., na svetkovinu Gospodina našega Isusa
Krista Kralja svega stvorenja.
Ta de godina biti prava prilika vjernicima da dublje shvate
kako je temelj kršdanske vjere "susret s događajem, sa
Osobom, koja životu daje novi obzor i zajedno s time
konačni pravac" *1+. Vjeru, utemeljenu na susretu s
Isusom Kristom uskrslim, de se modi ponovno otkriti u
cjelini i svem njezinu sjaju. "I u našim danima vjera je dar
koji treba iznova otkriti, njegovati i svjedočiti", da
Gospodin "udijeli svakom od nas da živimo ljepotu i radost
svoje pripadnosti Kristu" [2].
Katekizam Katoličke Crkve, u tom istom duhu, s jedne
strane je "istinski plod Drugog vatikanskog koncila" [7], a s
druge želi potpomodi njegovo prihvadanje. Izvanredna
Biskupska sinoda sazvana prigodom dvadesete obljetnice
zatvaranja Drugog vatikanskog koncila i sa ciljem da
ocijeni kako je prihvaden kod vjernikâ, predložila je da se
pripremi taj Katekizam kako bi se Božjem narodu pružio
sažetak čitavog katoličkog nauka i tekst koji de biti siguran
putokaz pri izradi mjesnih katekizama. Papa Ivan Pavao II.
je prihvatio taj prijedlog kao želju "koja potpuno odgovara
Početak Godine vjere podudara se sa zahvalnim sjedanjem
na dva velika događaja koja su označila lice Crkve u našim
danima: pedesetu obljetnicu otvorenja Drugog
vatikanskog koncila, kojeg je sazvao Ivan XXIII. (11.
listopada 1962.), i dvadesetu obljetnicu proglašenja
Katekizma Katoličke Crkve, kojeg je Crkvi dao Ivan Pavao
[20]
stvarnoj potrebi opde Crkve i krajevnih Crkava" *8+.
Sastavljen u suradnji sa svim biskupima Katoličke Crkve,
taj Katekizam "doista izražava ono što se može nazvati
'simfonijom' vjere" [9].
od toga, jest i slobodan pristanak uza svu istinu što ju je
Bog objavio" [17]. Vjera kao osobno pouzdanje u Boga i
vjera koju ispovijedamo u vjerovanju su neraskidivo
pozvani, jedna na drugu upuduju i jedna drugu zahtijevaju.
Postoji duboka veza između življene vjere i njezinih
sadržaja: vjera svjedokâ i ispovjedalaca je također vjera
apostolâ i naučiteljâ Crkve.
U tome smislu, slijedede smjernice za Godinu vjere žele
pomodi bilo susret s Kristom preko istinskih svjedokâ vjere
bilo sve vede poznavanje njezinih sadržaja. Riječ je o
prijedlozima koji žele, u obliku primjerâ, potaknuti
spreman odgovor Crkve na poziv Svetog Oca da se ovu
Godinu u punini živi kao posebno "vrijeme milosti" *18+.
Radosno otkrivanje vjere modi de također pridonijeti
učvršdivanju jedinstva i zajedništva među različitim
stvarnostima koje čine veliku obitelj Crkve.
Katekizam sadrži "novo i staro (usp. Mt 13, 52), jer vjera je
uvijek ista i ujedno izvor uvijek novog svjetla. Da bi
odgovorio na ta dva zahtjeva, Katekizam Katoličke Crkve s
jedne strane ponavlja 'stari' red, tradicionalni, kojeg je
slijedio ved katekizam svetog Pija V., dijeledi sadržaj na
četiri dijela: Vjerovanje, sveta liturgija, sa sakramentima u
prvom planu; život u Kristu, izložen počevši od zapovijedi;
i na kraju kršdanska molitva. No, istodobno, taj je sadržaj
često izražen na 'novi' način, da bi se odgovorilo na pitanja
našeg doba" *10+. Taj je Katekizam "vrijedno i legitimno
sredstvo u službi crkvenog zajedništva" i "sigurna norma
za poučavanje vjeri" *11+. U njemu sadržaji vjere nalaze
"svoju sustavnu i sveobuhvatnu sintezu. Tu, naime, izlazi
na vidjelo bogatstvo nauka kojeg je Crkva prihvatila,
čuvala i pružala u svojoj dvijetisudljetnoj povijesti. Od
Svetog Pisma do crkvenih otaca, od učiteljâ teologije do
svetaca koji su živjeli u raznim razdobljima povijesti,
Katekizam pruža stalni spomen na mnoge načine na koje
je Crkva razmišljala o svojoj vjeri i sve više napredovala u
nauku tako da može pružiti sigurnost vjernicima u njihovu
vjerničkom životu" *12+.
I. Na razini opde Crkve
1. Glavni crkveni događaj na početku Godine vjere bit de
13. Opde zasjedanje Biskupske sinode, koju je papa
Benedikt XVI. sazvao za mjesec listopad 2012. a
posvedena je Novoj evangelizaciji za prenošenje kršdanske
vjere. Tijekom Sinode, dana 11. listopada 2012., održat de
se svečana proslava početka Godine vjere, u spomen na
pedesetu obljetnicu otvorenja Drugog vatikanskog
koncila.
Godina vjere želi pridonijeti novom obradenju Gospodinu
Isusu i ponovnom otkrivanju vjere, kako bi svi članovi
Crkve bili vjerodostojni i radosni svjedoci uskrsloga
Gospodina u današnjem svijetu, koji su kadri mnogim
ljudima koji traže Boga pokazati "vrata vjere". Ta "vrata"
širom otvaraju čovjekov pogled na Isusa Krista, prisutnog
među nama "u sve dane - do svršetka svijeta" (Mt 28, 20).
On nam pokazuje kako se "umijede življenja" uči "u
snažnom odnosu s njim" *13]. "Svojom ljubavlju, Isus Krist
privlači sebi ljude svih pokoljenja: u svakom dobu on
sabire svoju Crkvu povjeravajudi joj naviještaj evanđelja, s
nalogom koji ne zastarijeva. Zbog toga i danas postoji
potreba za snažnijim zauzimanjem Crkve za novu
evangelizacije kako bi se ponovno otkrilo radost vjere i
iznova pronašlo oduševljenje za prenošenje vjere" *14+.
2. U Godini vjere treba potaknuti vjernike da hodočaste
Petrovoj Stolici, da ondje ispovjede vjeru u Boga Oca, Sina
i Duha Svetoga, u jedinstvu s onim koji je danas pozvan
učvrstiti svoju bradu u vjeri (usp. Lk 22, 32). Važno je
poticati također hodočašda u Svetu zemlju, mjesto koje je
prvo vidjelo prisutnost Isusa, Spasitelja, i Marije, njegove
majke.
3. Tijekom te Godine bit de korisno pozvati vjernike da se s
posebnom pobožnošdu obradaju Mariji, slici Crkve, koja "u
sebi ujedinjuje i odražava najveda načela vjere" *19+.
Trebat de zato ohrabriti svaku inicijativu koja pomaže
vjernicima prepoznati posebnu ulogu Marije u otajstvu
spasenja, sinovski je ljubiti i nasljedovati njezinu vjeru i
kreposti. U tu de svrhu biti itekako korisno organizirati
hodočašda, proslave i susrete u najvedim marijanskim
svetištima.
Po nalogu pape Benedikta XVI. [15] Kongregacija za nauk
vjere, u dogovoru s nadležnim dikasterijima Svete Stolice i
uz pomod Odbora za pripremu Godine vjere [16], sastavila
je ovu Notu s nekim prijedlozima za življenje ovog
milosnog vremena, ne isključujudi ostale inicijative koje
Duh Sveti bude htio pobuditi među pastirima i vjernicima
u raznim dijelovima svijeta.
4. Slijededi Svjetski dan mladih u Rio de Janeiru u srpnju
2013. pružit de povlaštenu prigodu mladima da iskuse
radost koju daju vjera u Gospodina Isusa i zajedništvo sa
Svetim Ocem, u velikoj obitelji Crkve.
Smjernice
5. Nadamo se da de se organizirati simpoziji, skupovi i
veda okupljanja, također na međunarodnoj razini, koji de
pomodi susret s istinskim svjedočenjima vjere i
upoznavanje sadržaja katoličkog nauka. Opažajudi kako i
danas Božja riječ nastavlja rasti i širiti se, bit de važno
"Znam komu sam povjerovao" (2 Tim 1, 12): te riječi
svetog Pavla pomažu nam shvatiti da je vjera "prije svega
čovjekovo osobno prianjanje Bogu, istodobno, neodvojivo
[21]
svjedočiti da u Isusu Kristu "sve boli i čežnje ljudskog srca
nalaze ispunjenje " [20] i da vjera "postaje novo mjerilo
shvadanja i djelovanja koje mijenja čitav čovjekov život"
*21+. Neki de skupovi biti osobito posvedeni ponovnom
otkrivanju učenjâ Drugog vatikanskog koncila.
2. Bit de korisno potaknuti ponovno objavljivanje
dokumenata Drugog vatikanskog koncila, Katekizma
Katoličke Crkve i njegova Kompendija, također u džepnom
i skromnijem izdanju, te poraditi na njihovu vedem
distribuiranju putem elektronskih sredstava i suvremenih
tehnologija.
6. Za sve vjernike, Godina vjere de pružiti zgodnu priliku
da prodube poznavanje glavnih dokumenata Drugog
vatikanskog koncila i proučavaju Katekizam Katoličke
Crkve. To vrijedi napose za kandidate za svedeništvo, prije
svega tijekom propedeutičke godine ili prvih godina
teoloških studija, za novakinje i novake ustanova
posvedenog života i družbi apostolskog života, kao i za one
koji prolaze razdoblje razlučivanja sa ciljem pridruživanja
nekoj udruzi ili crkvenom pokretu.
3. Poželjno je uložiti nove napore oko prevođenja
dokumenata Drugog vatikanskog koncila i Katekizma
Katoličke Crkve na jezike na kojima ti tekstovi još uvijek
nisu prevedeni. Potiču se inicijative bratske potpore za te
prijevode na lokalne jezike u misijskim krajevima, gdje
krajevne Crkve ne mogu pokriti te troškove. Neka se to
provodi pod vodstvom Kongregacije za evangelizaciju
narodâ.
7. Ova Godina bit de povoljna prilika svim vjernicima da
pokažu vedu osjetljivost za homilije, kateheze, govore i
ostale istupe Svetog Oca. Pastiri, posvedene osobe i
vjernici laici bit de pozvani da s novim poletom stvarno i
srcem prianjaju uz nauk Petrova nasljednika.
4. Pastiri de se truditi promicati televizijske i radijske
emisije, filmove i publikacije posvedene temi vjere,
njezinim načelima i sadržajima, kao i značenju Drugog
vatikanskog koncila za Crkvu, dostupne široj publici. U
tome de se služiti novim komunikacijskim jezicima, koje
mogu razumjeti širi društveni slojevi.
8. Poželjno je da se tijekom Godine vjere, u suradnji s
Papinskim vijedem za promicanje jedinstva kršdana,
priređuju razne ekumenske inicijative koje de imati za cilj
pridonositi "ponovnoj uspostavi jedinstva" koja je "jedan
od poglavitih ciljeva Svetoga ekumenskog Drugog
vatikanskog koncila" *22+. Na poseban način, održat de se
jedno svečano ekumensko slavlje na kojem de svi krštenici
ponovno potvrditi vjeru u Krista.
5. Sveci i blaženici su istinski svjedoci vjere *25+. Bit de zato
uputno da biskupske konferencije porade na što boljem
upoznavanja svetaca sa svoga teritorija, koristedi u tu
svrhu također suvremena sredstva društvene
komunikacije.
6. Suvremeni je svijet osjetljiv na odnos između vjere i
umjetnosti. U tome smislu se biskupskim konferencijama
preporučuje da – po mogudnosti u suradnji s ostalim
vjerskim zajednicama – što bolje iskoriste mogudnost
korištenja umjetničke baštine s područja povjerenog
njihovoj pastoralnoj brizi u katehetske svrhe.
9. Pri Papinskom vijedu za promicanje nove evangelizacije
osnovat de se odgovarajude Tajništvo koje de imati
zadatak koordinirati sve inicijative vezane uz Godinu vjere
što ih budu organizirali razni dikasteriji Svete Stolice ali i
sve druge događaje od važnosti za opdu Crkvu. Bit de
uputno obavijestiti na vrijeme spomenuto Tajništvo o
glavnim događajima koji de se organizirati tijekom te
Godine; ono de modi također sugerirati prikladne
inicijative u tom pogledu. Tajništvo de otvoriti posebnu
web stranicu sa ciljem da pruži sve korisne informacije
kako bi se Godinu vjere proslavilo na što plodonosniji
način.
7. Predavači u Centrima za teološke studije, sjemeništima
i na katoličkim sveučilištima pozvani su pokazati u svom
učenju koliku važnost sadržaji Katekizma Katoličke Crkve i
njihove implikacija imaju za discipline koje predaju.
8. Bit de korisno pripremiti, uz pomod teologâ i stručnih
autorâ, brošure i listide apologetskog karaktera (usp. 1 Pt
3, 15) dostupne što vedem broju ljudi. Svaki de vjernik
modi tako odgovoriti na teška pitanja i izazove koji se
namedu u raznim kulturnim područjima, bilo da se tiču
sljedbi, problema vezanih uz sekularizaciju i relativizam ili
pak "pitanja koja dolaze iz promijenjenog mentaliteta a
koji, osobito danas, svodi razumu sigurne činjenice
isključivo na sigurnosti koje pružaju znanstvena i
tehnološka otkrida" *26+, ili se tiču ostalih posebnih
pitanja.
10. Na završetku te Godine, na svetkovinu Našega
Gospodina Isusa Krista Kralja svega stvorenja, održat de se
euharistija koju de slaviti Sveti Otac, tijekom koje de se
obnoviti ispovijest vjere.
II. Na razini biskupskih konferencijâ [23]
1. Biskupske konferencije modi de posvetiti jedan studijski
dan temi vjere, njezinu osobnom svjedočenju i njezinu
prenošenju novim naraštajima, sa sviješdu o posebnom
poslanju biskupâ kao učitelja i "glasnika vjere" *24+.
9. Poželjno je preispitati mjesne katekizme i razne
katehetske priručnike i druga pomagala koja se koriste u
krajevnim Crkvama, da bi se zajamčilo da budu potpuno u
[22]
skladu s Katekizmom Katoličke Crkve *27+. U slučaju da
neki katekizmi ili priručnici za katehezu nisu potpuno u
skladu s Katekizmom, ili se u njima zapaze neki nedostaci,
modi de se započeti s izradom novih, eventualno po uzoru
i uz pomod ostalih biskupskih konferencija koje su se ved
pobrinuli da isprave takve nedostatke.
vatikanskog koncila i Katekizam Katoličke Crkve,
obrađujudi, primjerice, teme kao što su "navještaj Krista
uskrslog", "Crkva - sakrament spasenja", "evangelizacijsko
poslanje u današnjem svijetu", "vjera i nevjera", "vjera,
ekumenizam i međureligijski dijalog", "vjera i vječni život",
"hermeneutika reforme u kontinuitetu", "Katekizam u
redovnoj pastoralnoj skrbi".
10. Godina vjere bit de također prikladno vrijeme da se, u
suradnji s mjerodavnom Kongregacijom za katolički odgoj,
preispita prisutnost sadržaja Katekizma Katoličke Crkve u
Temeljnim uredbama (Ratio) za formaciju bududih
svedenika kao i u kurikulumu njihovih teoloških studija.
7. Biskupe se poziva da organiziraju, osobito u
korizmenom vremenu, pokornička slavlja u kojima de svi
modi moliti od Boga oproštenje, na poseban način za
grijehe protiv vjere. Ova de Godina biti također prava
prigoda svim vjernicima da s vedom vjerom i češde
pristupaju sakramentu pokore.
III. Na biskupijskoj razini
1. Poželjno je da se u svakoj krajevnoj Crkvi organizira
proslava otvorenja Godine vjere i njezino svečano
zaključenje, u kojima demo "ispovjediti vjeru u Uskrslog
Gospodina u našim katedralama i u crkvama u cijelom
svijetu " [28].
8. Nadamo se da de akademski svijet i svijet kulture
prepoznati ovu Godinu kao novu prigodu za kreativni
dijalog između vjere i razuma putem simpozija, skupova i
studijskih dana, osobito na katoličkim sveučilištima, da se
time pokaže "kako između vjere i autentične znanosti ne
može biti bilo kakvog sukoba jer oboje, premda različitim
putovima, teže istini" *29+.
2. Bit de poželjno da se u svim biskupijama svijeta
organizira studijski dan posveden Katekizmu Katoličke
Crkve, pozivajudi da u njemu na osobit način sudjeluju
svedenici, posvedene osobe i katehisti. U toj de prigodi, na
primjer, modi biti upriličen susret predstavnika istočnih
katoličkih biskupija sa svedenicima na kojem de ovi
svjedočiti o svojoj posebnoj osjetljivosti i liturgijskoj
tradiciji unutar jedne vjere u Krista. Tako de mlade
krajevne Crkve u misijskim krajevima imati priliku pružiti
novo svjedočanstvo one radosti vjere kojom se tako
snažno odlikuju.
9. Bit de važno promicati susrete s osobama koje, "premda
tvrde da nemaju dara vjere, ipak iskreno traže posljednji
smisao i konačnu istinu o svom životu i o svijetu" *30+,
nadahnjujudi se također na dijalozima Predvorja pogana,
koji su pokrenuti pod vodstvom Papinskog vijeda za
kulturu.
10. Godina vjere predstavljat de prigodu da se veda
pozornost posveti katoličkim školama, koje predstavljaju
prikladna mjesta da se učenicima pruži živo svjedočanstvo
Gospodina i njeguje njihova vjera. U tu se svrhu
preporučuje korištenje dobri katehetskih pomagala, kao
što su, na primjer, Kompendij Katekizma Katoličke Crkve ili
Youcat.
3. Svaki biskup može posvetiti jedno svoje pastoralno
pismo temi vjere, u kojem de dozvati vjernicima u svijest
važnost Drugog vatikanskog koncila i Katekizma Katoličke
Crkve, vodedi računa o posebnim pastoralnim
okolnostima dijela Božjeg naroda koji mu je povjeren.
IV. Na razini župâ / zajednicâ / udrugâ / pokretâ
4. Poželjno je da se u svakoj biskupiji, pod vodstvom
biskupa, organiziraju katehetski susreti, namijenjeni
mladima i onima koji traže smisao života, koji de im
pomodi otkriti ljepotu crkvene vjere, promičudi susrete sa
značajnim svjedocima vjere.
1. U pripravi za Godinu vjere, svi su vjernici pozvani čitati i
pažljivo razmišljati o apostolskom pismu Porta fidei Svetog
Oca Benedikta XVI.
2. Godina vjere "bit de također dobra prigoda za
intenzivnije slavljenje vjere u liturgiji, i na osobit način u
euharistiji" [31]. U euharistiji, tom otajstvu vjere i vrelu
nove evangelizacije, vjera Crkve se razglašava, slavi i jača.
Svi su vjernici pozvani u njoj sudjelovati svjesno, aktivno i
plodonosno, da bi bili istinski Gospodinovi svjedoci.
5. Bit de uputno da svaka krajevna Crkva ocijeni kako su
Drugi vatikanski koncil i Katekizam Katoličke Crkve
prihvadeni u njezinu životu i poslanju, osobito na
katehetskom polju. U tome smislu se nadamo da de se
poduzeti novi napori od strane katehetskih ureda
pojedinih biskupija, koje – uz pomod komisija za katehezu
biskupskih konferencija – imaju dužnost brinuti za
teološku izobrazbu katehista.
3. Svedenici de modi posvetiti vedu pažnju proučavanju
dokumenata Drugog vatikanskog koncila i Katekizma
Katoličke Crkve, služedi se njihovim sadržajem za župni
pastoral u svojoj župi – katehezu, propovijedanje, pripravu
na sakramente. Mogu također pripremiti nizove homilija o
6. Trajna formacija klera modi de, osobito u ovoj Godini
vjere, biti usredotočena na dokumente Drugog
[23]
vjeri ili nekim njezinim posebnim vidicima, kao što su
primjerice "susret s Kristom", "temeljni sadržaji
Vjerovanja", "vjera i Crkva" [32].
Zaključak
Vjera je "vjerna suputnica na životnom putu koja
omoguduje, uvijek iznova, zamjedivati čudesa koja Bog čini
za nas. Kao ona koja ima za cilj pomodi nam uočavati
znakove vremena u današnjoj povijesti, vjera obvezuje
svakog od nas da postane živi znak prisutnosti Uskrsloga u
svijetu" [37].
4. Katehisti de modi snažnije prionuti doktrinarnom
bogatstvu što ga pruža Katekizam Katoličke Crkve i, pod
vodstvom svojih župnika, predvoditi skupine vjernika u
čitanju i zajedničkom produbljivanju toga dragocjenog
oruđa, sa ciljem da se stvore male zajednice vjere i
svjedočenja Gospodina Isusa.
Vjera je osobni i ujedno zajednički čin: ona je Božji dar,
koji se živi u krilu velike zajednice Crkve i kojeg se mora
prenositi svijetu. Sve inicijative u prigodi Godine vjere
trebaju biti osmišljene tako da potpomognu radosno
otkrivanje i obnovljeno svjedočenje vjere. Ovdje iznesene
smjernice i preporuke imaju za cilj pozvati sve članove
Crkve da se zauzmu da ova Godina bude povlaštena
prigoda za dijeljenje onoga što je kršdanskim vjernicima
najdraže: Isusa Krista, Otkupitelja čovjeka, Kralja svega
stvorenja, "Početnika i Dovršitelja vjere" (Heb 12, 2).
5. Poželjno je da u župama dođe do nove zauzetosti u
širenju i razdjeljivanju Katekizma Katoličke Crkve ili drugih
pomagala koji odgovaraju zahtjevima i potrebama obitelji,
tih autentičnih domadih Crkava i prvih mjesta prenošenja
vjere. To se, primjerice, može učiniti tijekom blagoslova
kuda, krštenja odraslih, podjeljivanja sakramenata potvrde
i ženidbe. To zasigurno može pridonijeti ispovijedanju i
produbljivanju katoličke vjere "u našim kudama i u našim
obiteljima, tako da svatko uzmogne osjetiti snažnu
potrebu bolje upoznati i bududim naraštajima prenositi
neprolaznu vjeru" [33].
Dano u Rimu, u sjedištu Kongregacije za nauk vjere, 6.
siječnja 2012., na svetkovinu Bogojavljenja.
William kard. Levada
Pročelnik
6. Promicanje pučkih misija i ostalih inicijativa u župama i
na radnim mjestima može pomodi vjernicima da ponovno
otkriju dar krsne vjere i zadadu svoga svjedočenja, svjesni
da je kršdanski poziv "po svojoj naravi također poziv na
apostolat" [34].
Luis F. Ladaria, DI
Naslovni nadbiskup Thibice
Tajnik
7. U tome vremenu, članovi ustanova posvedenog života i
družbi apostolskog života toplo su pozvani da se založe u
novoj evangelizaciji s novim prianjanjem uz Isusa, u skladu
s vlastitim karizmama i u vjernosti Svetom Ocu i zdravom
nauku.
________________________________________
[1] Benedikt XVI, Enc. Deus caritas est, 25. prosinca 2005., br. 1.
[2] Isti, Homilija na blagdan Krštenja Gospodinova, 10. siječnja
2010.
*3+ Ivan XXIII., Govor na svečanom otvorenju Drugog
ekumenskog vatikanskog koncila, 11. listopada 1962.
[4] Drugi vatikanski koncil, Dogm. konst. Lumen gentium, br. 1.
[5] Na redovitim zasjedanjima Biskupske sinode obrađivane su
slijedede teme: Očuvanje i jačanje katoličke vjere, njezine
cjelovitosti, njezine snage, njezina razvoja, njezine doktrinarne i
povijesne dosljednosti (1967.), Ministerijalno svedeništvo i
pravda u svijetu (1971.), Evangelizacija u suvremenom svijetu
(1974.), Kateheza u našem dobu (1977.), Kršdanska obitelj
(1980.), Pokora i pomirenje u poslanju Crkve (1983.), Poziv i
poslanje laikâ u Crkvi i svijetu (1987.), Odgoj i izobrazba
svedenikâ u sadašnjim okolnostima (1991.), Posvedeni život i
njegovo poslanje u Crkvi i svijetu (1994.), Biskup: poslužitelj
evanđelja Isusa Krista za nadu svijeta (2001.), Euharistija – izvor
i vrhunac života i poslanja Crkve (2005.), Božja riječ u životu i
poslanju Crkve (2008.).
[6] Benedikt XVI., Govor Rimskoj kuriji, 22. prosinca 2005.
[7] Isti, Apost. pismo Porta fidei, br. 4.
*8+ Ivan Pavao II., Govor na završetku Drugog izvanrednog
zasjedanja Biskupske sinode, 7. prosinca 1985. Isti je papa, u
početnoj fazi te Sinode, tijekom Angelusa od 24. studenog
1985., rekao: "Vjera je temeljno počelo, kamen temeljac,
osnovno mjerilo obnove koju je Koncil želio provesti. Iz vjere
proizlaze norme, načini života, praktične smjernice u svakoj
prigodi".
8. Kontemplativne de zajednice u Godini vjere posebno
moliti za obnovu vjere u Božjem narodu i za novi polet u
njezinu prenošenju mladim naraštajima.
9. Crkvene udruge i pokreti su pozvani promicati posebne
inicijative koje de, kroz doprinos njihove karizme i u
suradnji s mjesnim pastirima, pridonijeti tome da veliki
događaj Godine vjere naiđe na što širi odjek. Nove
zajednice i crkveni pokreti de, na kreativan i velikodušan
način, znati iznadi najprikladnije načine da pruže svoje
svjedočanstvo vjere u služenju Crkvi.
10. Svi vjernici, koji su pozvani oživjeti dar vjere, nastojat
de prenositi vlastito iskustvo vjere i ljubavi *35+ u dijalogu
sa svojom bradom i sestrama, također iz ostalih kršdanskih
konfesijâ, sa sljedbenicima ostalih religija, kao i sa onima
koji ne vjeruju ili su prema vjeri ravnodušni. Nadamo se da
de na taj način kršdanski vjernici započeti svojevrsnu
misiju među onima s kojima žive i rade, sa sviješdu da su
"primili poruku spasenja koju valja iznijeti pred svakoga"
[36].
[24]
[9] Isti, Apost. konst. Fidei depositum, 11. listopada 1992., br. 2.
[10] Isto, br. 3.
[11] Isto, br. 4.
[12] Benedikt XVI., Apost. pismo Porta fidei, br. 11.
[13] Isti, Discorso ai partecipanti all'Incontro promosso dal
Pontificio Consiglio per la Promozione della Nuova
Evangelizzazione (Govor sudionicima Susreta održanog u
organizaciji Papinskog vijeda za promicanje nove evangelizacije),
15. listopada 2011.
[14] Isti, Apost. pismo Porta fidei, br. 7.
[15] Usp. isto, br. 12.
[16] Taj Odbor, osnovan pri Kongregaciji za nauk vjere po nalogu
Svetog Oca Benedikta XVI., čine: kardinali William Levada,
Francis Arinze, Angelo Bagnasco, Ivan Dias, Francis E. George,
Zenon Grocholewski, Marc Ouellet, Mauro Piacenza, Jean-Pierre
Ricard, Stanisław Ryłko i Christoph Schönborn; zatim nadbiskupi
Luis F. Ladaria i Salvatore Fisichella; te biskupi Mario del Valle
Moronta Rodríguez, Gerhard Ludwig Müller i Raffaello
Martinelli.
*17+ Katekizam Katoličke Crkve, br. 150.
[18] Benedikt XVI., Apost. pismo Porta fidei, br. 15.
[19] Drugi vatikanski koncil, Dogm. konst. Lumen gentium, br.
65.
[20] Benedikt XVI., Apost. pismo Porta fidei, br. 13.
[21] Isto, br. 6.
[22] Drugi vatikanski koncil, Dekr. Unitatis redintegratio, br. 1.
*23+ Slijedede smjernice koje su dane za biskupske konferencije
vrijede, na sličan način, za Sinode biskupâ vedih patrijarhatskih i
nadbiskupskih Crkava i za zasjedanja hijerarhâ ostalih Crkava
Istoka sui iuris.
[24] Drugi vatikanski koncil, Dogm. konst. Lumen gentium, br.
25.
[25] Usp. Benedikt XVI., Apost. pismo Porta fidei, br. 13.
[26] Isto, br. 12.
[27] Usp. Ivan Pavao II., Apost. konst. Fidei depositum, br. 4.
[28] Benedikt XVI., Apost. pismo Porta fidei, br. 8.
[29] Isto, br. 12.
[30] Isto, br. 10.
[31] Isto, br. 9.
[32] Usp. Benedikt XVI., Posinod. apost. pob. Verbum Domini,
30. rujna 2010., brr. 59-60 i 74.
[33] Isti, Apost. pismo Porta fidei, n. 8.
[34] Drugi vatikanski koncil, Dekr. Apostolicam actuositatem, br.
2.
[35] Usp. Benedikt XVI., Apost. pismo Porta fidei, br. 14.
[36] Drugi vatikanski koncil, Past. konst. Gaudium et spes, br. 1.
[37] Benedikt XVI., Apost. pismo. Porta fidei, br. 15.
____________________________________________________________________________________________________________________________________________
LITURGIJSKI ČITAČ
Liturgijsko je slavlje djelotvorna povijest spasenja, ali ujedno i povijest spasenja na djelu (in actu). Božja riječ u liturgijskome
slavljenju prelazi od pisma do Pisma, od govorenja i riječi do Riječi. No, prelazaka ima više: od pripovjednoga svetopisamskog
izvješda do sadržaja stvarnosti koja se nalazi u in ipsa narratio (u samome pripovijedanju); od proroštva koje se naviješta u
Božjoj riječi do njegova ostvarenja u slavlju; od ispovijedanja (confessio) do svjedočenja i naviještanja (professio) vjere; od
sredstva priopdivanja do slavljenja Riječi; od Božje riječi koja sadrži otajstva do slavljenja otajstva; od Božje riječi, za
razumijevanje koje treba odgovarajuda priprava, do slavlja koje treba Božju riječ za mistagogiju slavljenoga otajstva; od
raznih književnih rodova do 'roda slavlja' (genus celebrativum)… Slavljenje Božje riječi je biblijsko-životna teologija, jer je ona
liturgijska teologija na djelu.
Liturgija kao povlašteno
mjesto-vrijeme-događaj
Riječi
Kad Božja riječ 'postaje' liturgijskim slavljem, a liturgijsko
slavlje nije drugo doli ostvarena Božja riječ, niti jedno od
njih ne gubi svoju izvornost, jer su bitni čimbenici istoga
spasenjskog događaja. Riječ je u slavlju molitva, ona
ražaruje duhovni život vjernika, prodire u njihovo srce, te
sudionici (pričesnici) slavlja postaju factores Verbi, 'tvorci',
a ne samo auditores Verbi – slušatelji Riječi.
Liturgija je u Crkvi
oduvijek bila i jest
povlašteno mjestovrijeme-događaj na
kojemu se Riječ čita,
naviješta, tumači. Tako je
bila od neizmjerne
važnosti za stvaranje
kanona i za čuvanje svetih
tekstova. Liturgija ne
stvara Božju riječ, nego
prima Riječ kroz Sveto pismo, dekodira ga, oživljuje,
predaje i omoguduje izranjanje sve snage životnoga
sadržaja. Liturgija dakle postaje živom Predajom. Pismo bi
bez liturgije ostalo bezoblično, čuvano u posudi kroz koju
se ne vidi preobrazba svijeta po Riječi. Osim što je živa
Predaja, liturgija je – jednako tako – i živa egzegeza Pisma.
Ako bismo teologiju Riječi unutar liturgije htjeli sročiti u
nekoliko rečenica, valjalo bi se poslužiti Augustinovim
izrijekom: »Dodaj riječ materijalnomu znaku i nastaje
sakrament, a na taj način i riječ postaje vidljivom.«
Liturgija je događaj Riječi-odgovora i slavlje u snazi Duha
koje je finalizirano. Boga šalje svoju riječ po otajstvu svoga
plana spasenja (mysterium). Mjesto na kojemu se
naviješta Riječ snagom spomen-čina (memoriale) jest
liturgija i to po obredu i molitvama. Time postaje jasno da
liturgijska riječ – i ona koja se ostvaruje kao odgovor
zajednice – mora biti upudena na biblijsku riječ. Na taj se
način rađa poseban odnos u kojemu liturgijski čitač
(lektor) postaje primatelj božanskoga očitovanja. U
[25]
pozadini je dakle vertikalna komunikacija s Bogom, ali je
liturgija dovodi do međuljudske komunikacije. Riječ se u
svojoj silaznoj dinamici objave (katabazi) posadašnjuje u
izričajnome obliku Pisma koje ulazi u slavlje pomodu
spomen-čina, koji čitanjem (čitači koji su prepoznati od
Crkve i kao takvi postavljeni u službu) pobuđuju vjeru, a
vjera u dijabazi sudjelovanja stremi prema
protumačenomu slavlju ostvarene anabaze. (Usp. Red
misnih čitanja, br. 3).
želi čitati. Čitanje koje treba navijestiti zahtijeva
razmatranje i pripremu. I zbog toga je potrebna skupina
(liturgijska) ljudi koja de pomodi u pripremanju čitanja. U
tome slučaju valja pripaziti i na čitanja djece, jer ona nisu
najprikladnija za tu službu. Možda je i to razlog što liturgiji
pristupamo na odviše djetinjast način.
Nema nikakve dvojbe da se razmatranje i slušanje Riječi
Božje odnosi i na zajednicu vjernika i na zaređene
službenike, ali je kao prethodni korak potrebna formacija
za službu čitača. Nije riječ samo o nekome tko dobro čita,
ved o nekome tko čita na liturgijski način, a to znači da
čitač bude uronjen u Riječ, da bude prožet vjerom i
odgovornošdu za riječ. Da bi se to moglo, uz tehničku i
govorničku pripravljenost potrebno je razmatranje i
poznavanje konteksta liturgijskoga slavlja.
Čitač je unutar dinamike Riječi
Svojom službom čitač omoguduje drugima posadašnjiti
događaj spasenja, kako bi se on u njima ostvario.
Odgovornost koja zahtijeva ne samo svijest crkvenosti
službe, ved i doličnu pripravu za službu čitanja. Prije svega
Riječ mora biti usađena u čitača kroz osobno razmatranje,
kako bi iz te vertikalne povezanosti mogla biti priopdena,
naviještena drugima. Čitač kao nositelj znaka mora biti
osposobljen za prenošenje znaka, premda ga ljudski
nedostatci mogu spriječiti u djelotvornosti.
Kao svoju nužnu posljedicu ovi zahtjevi imaju potrebu
pripremanja za liturgijsko čitanje koje de od čitača tražiti
duhovnu, intelektualnu, retoričku pripremu i sve što je
povezano sa slavljem kao cjelovitošdu slavljeničkoga
izričaja, uključujudi sve dramatske (etimološki dramma =
akcija) čimbenike, ali se ne zadržavajudi samo na njima,
ved imajudi u vidu teološka načela. Svakako da de se
praksa u liturgijskim slavljima naših zajednicâ nadi pred
mnogim pitanjima na koja nede biti teško pronadi
pogrešne pristupe pripreme i slavljenja Riječi. Koliko je
samo čitača koji su »pronađeni u zadnji čas«, ili onih
određenih samo zbog toga jer nitko drugi ne želi čitati; jer
je to posao za »mlađe«, jer je to »preblizu oltaru«, jer je
to vezano uz vjeronauk djece, kao da je sudjelovanje u
liturgiji svedeno na gledanje a ne na »su-djelovanje«.
Čitač kao sakramentalni znak
Liturgijska služba čitača ili lektora tvori veoma jasan
sakramentalni znak. Radi se o stvaranju navještajnoga
'posredništva' između zajednice i Boga koji se objavljuje
na liturgijskome mjestu; na onome naime na kojemu Riječ
postaje događajem. Naviještati Božju riječ u liturgijskome
slavlju znači uprisutniti Krista, odjelotvoriti njegovo
vazmeno otajstvo u učinkovitosti naviještanoga.
Pokušavajudi povudi paralelu s euharistijskim slavljem, s
pravom se može ustvrditi da služba čitača »po Duhu
Svetome ostvaruje 'transupstancijaciju' Riječi života, jer
njegova liturgijska služba daje tijelo Božjoj riječi« (M.
Paternoster). Zapravo, mislim da bi čitanja u Crkvi
izgledala sasvim drukčije kad bi si čitači posvijestili da su
oni nositelji Božje riječi, da preko njih zajednica čuje što
Bog poručuje čovjeku.
To de od čitača zahtijevati da bude prije svega kršdanin u
susretu s Riječju koja ga je oduševila i okršdanila
(=obratila), a zatim dobar čitač. Za jedno i drugo je
potrebno nezaobilazno vrijeme pripreme, koje
podrazumijeva i određenu dob, a ne ograničenje čitanja
na djecu i na župne suradnike koji to rado rade, ali ne
uvijek onako kako bismo priželjkivali. Može se porazmisliti
o raznim školama, tečajevima čitanja unutar liturgijskih
skupina koje pripremaju liturgiju, ali ne pukog čitanja,
nego i razmatranja Riječi iznosedi na vidjelo različite
vidove po kojima se Riječ u različitosti liturgijskoga ozračja
Zato nije dostatno dodi tek nekoliko minuta prije
liturgijskoga slavlja, gdje de netko (najčešde župnik)
odrediti tko de čitati ili biti presretan da ima nekoga tko
[26]
izriče (povezanost s različitim tonalitetima sakramenata,
nijanse u povezanosti s ostalim čitanjima, sa sposobnošdu
percepcije zajednice, s ostalim euhološkim tekstovima, s
tehničkim mogudnostima, datostima liturgijskoga prostora
i sl.). Prema želji Drugog vatikanskog sabora (SC 51)
potrebno je pripremiti »stol Riječi«, te otvoriti baštinu i
bogatstvo Pisma.
njoj: Prije svega daje se uvod u misterij (otajstvo
spasenja), naglašavajudi silazni put Božje Objave: izvršenje
otajstva spasenja po Isusu Kristu, te Crkva kao nosilac
naviještanja, Crkva - Christus totus. Čitači postaju
»prenositelji Riječi« za službu vjere. Važno je naglasiti da
je čitanje usmjereno na vjeru, ali vjera prethodi dobrom
služenju i zato je kao premisa postavljeno otajstvo koje se
sažima u rečenicu: »I dok drugima naviještate božansku
Riječ, i sami je primite kao dobri učenici Duha Svetoga... a
svojim ponašanjem očitujte Spasitelja našega Isusa
Krista.« Tako je i ovdje očita dinamika o kojoj smo govorili
unutar liturgijske teologije.
Priprema čitača u nekoliko vidika
1. Prije svega čitač treba poznavati red čitanjâ i lekcionare
kroz sva tri ciklusa nedjeljnih i blagdanskih slavljā,
dvodjelni ciklus običnih danā, ciklus svetačkih i prigodnih
čitanjā. Trebao bi biti upoznat s naravi i raznolikošdu
čitanja različitih sakramentalnih i nesakramentalnih slavljā
crkvene zajednice.
Namjerno sam spomenuo na kraju ovaj tekst-vodič za
homiliju, koji raščlanjuje blagoslovnu molitvu, da se prvi i
drugi dio ovoga pokušaja razmišljanja uzajamno pojasne.
Osobito je rječita predaja
knjige Svetoga Pisma: »Primi
knjigu Svetoga Pisma i vjerno
predaj Riječ Božju, da bude što
jača u ljudskim srcima.« Dakle,
prima knjigu (antropološki vid
koji pretpostavlja znak) ali je
ta knjiga ujedno i Sveto Pismo
- izričaj Božje samoobjave, a
dana je ne da bi ju čitač čitao
za sebe (»sebi u bradu«), ved
da »vjerno predana... bude što
jača u ljudskim srcima«. Služba
je to za druge, kao i svaka
druga u Crkvi.
2. Od toga vanjskoga poznavanja potreban je prijelaz u
poznavanje naravi različitih književnih rodova u istoj knjizi:
povijest, poslanice-pisma, proroštvo, pjesništvo...; biti
svjestan da postoje i različiti načini izričaja: činjenične
tvrdnje, ispovijesti, pripovijedanja, parabole.
3. Korisno je misliti na zajednicu, na njezin unutarnji
sastav i osobine koje ju određuju; prema tomu valja
prilagoditi ton glasa, poglede, povezanost sa zajednicom
šutnjom, stanke, te, rečeno jednostavno, uspostaviti
plodonosno priopdavanje Riječi; odnosi čitača i zajednice
su obilježeni ne samo čitanim tekstom, ved i
svakodnevnim životom u zajednici (zajednica poznaje
čitača, jer bi on trebao biti njihov pomodnik u prihvadanju
Riječi i na neki način izabran); sve to treba iskoristiti i
usavršiti.
Premda je priopdivanje unutar liturgije sakramentalne
naravi i ne može se staviti na razinu običnoga društvenog
priopdavanja, liturgija je ujedno i unutar ljudskoga. U
njemu se utjelovljuje da bi ga otkupilo. Ostvaruje se
ljudskom suradnjom s Bogom među ljudima. Ukoliko je
priopdavanje, ved u sebi sadrži dimenziju »društvenosti«.
Htjeli mi to ili ne, primatelji, oni kojima je upudena Božja
Riječ promijenili su oblike priopdavanja, te je Božja Riječ,
ušavši u hermeneutski krug koji ne prestaje, izišla iz korica
svetih knjiga stricte dictum. Ona nije ograničena samo na
liturgiju ili egzegezu i ne pripada samo kršdanskoj
zajednici. I dobro da je tako, ali se time ulazi u mrak
nesigurnosti i potiče pitanje vjerodostojnosti. Pozitivne
strane koje nudi naše vrijeme svakako je izazovno, jer
Božja riječ nije svedena na knjigu, iako govorimo o »religiji
Knjige«, ved se teži dosegnuti ona živa Riječ koja susrede
ljude našega vremena, često izgubljene poput učenika na
putu u Emaus. Pokušaj je to i prilika našemu vremenu
pokušati otkriti dinamiku navještaja u svojoj širini, svjesni
povijesnoga rasta od Riječi do Pisma, od Pisma do Knjige,
od Knjige-slavlja do Riječi. A Riječ nije samo riječ ved Slikariječ i Duh-riječ.
4. Na to se nadovezuju praktične upute: poznavanje
korištenja mikrofona; vrijeme koje valja uporabiti za samu
tehničku izvedbu čitanja (razmatrajudi ga, tekst postaje
prisno i nutarnje srašten s čitačem, te se po razumijevanju
lakše odrede stanke, izričaj, naglasci, ali ako se tekst ne
razumije, kako de se prenijeti?); u početku je uputno
snimati čitanje i provjeravati nedostatke u njemu.
5. Uz sve ovo, važan je ponekad i vanjski izgled, ved prema
prilikama slavljenja; ne treba biti strogo uokviren u
propise, ved izgrađen tako da čitava osoba čitača
progovara Riječ, u odjedi, pokretima, glasu... Svi de se ti
elementi odrediti i prema spektru ostalih datosti koje
određuju slavlje.
»Vjerno predaj riječ Božju«
Na kraju, dobro je osvrnuti se na tu zahtjevnost i s gledišta
samoga obreda koji se naziva »Postavljanje čitača«. U
prijedlogu homilije za tu prigodu, koji je samo skica
mogudih Riječi, važno je uočiti elemente koji su sadržani u
[27]
SLAVLJE EUHARISTIJE
najsretnije pokušaje, za koje vjerujemo da su najčešde
poduzeti u dobroj namjeri, radi ostvarenja inkulturacije ili
kako bi se slavlje približilo današnjem vjerniku. Plod takvih
pokušaja veoma je sličan banaliziranju i gubitku osjedaja
za svetu kršdansku zbilju oslonjenu i izraslu na Otajstvu
Krista i Njegove Crkve.
U cilju ostvarenja zajedništva, Euharistiju valja započeti
prije samog slavlja. Dakle, Euharistija započinje u našem
predeuharistijskom životu, a to je ponajprije čitav tjedan
prije nedjeljnog kršdanskog zborovanja. Stoga treba
posebnu važnost pridati pripremi slavlja. U svakoj bi župi
ili zajednici trebala postojati liturgijska skupina zadužena
za promišljanje, aktualizaciju, raspodjelu određenih
liturgijskih zadada, posebice što se tiče čitanja
(organizirajudi vježbe liturgijskog čitanja), molitve vjernika,
pjesama, tumačenja, prinosa darova, poslužitelja i dr. Od
te se pripreme ne može izostaviti niti priprema i pokusi
pjevanja, što zahtijeva mjerodavne osobe voditelja i zbor
(schola), prikladno pripremljen za liturgijsko pjevanje koje
je specifično po svojem mjestu u crkvenom životu. Valja
odmah istaknuti kako za zbor treba osigurati
najprikladnije mjesto. Nije pohvalno zbor postaviti unutar
prezbiterija crkve (dakle, niti iza oltara), ali niti na kor
iznad ulaza crkve, čime se otežava komunikacijska razina i
čitanje liturgijskoteološkog sadržaja.
Uvodni obredi
Naša euharistijska slavlja puno puta ne vode računa o
tomu da se ono treba tako urediti da vjernike navede da
sudjeluju svjesno, djelatno i potpuno, tj. tijelom i duhom,
jer to zahtijeva sama narav slavlja. Slavlje uvijek, poštujudi
okolnosti, progovara djelotvornošdu i dostojanstvom.
Velik broj ljudi zanima se za euharistijsko slavlje kao obred
po kojem se ulazi u osobni razgovor s Bogom, a ne kao
susret zajednice vjernika u kojem se otkriva Božja
prisutnost i Njegova riječ (bilo u liturgijskom činu, bilo u
životu). Neki de pohađati euharistijsko slavlje iz
uobičajenosti uhodanog (nereligioznog) rituala (»nedjelja
nije nedjelja bez Mise«); neki de dolaziti zbog pritisaka
skupina ili šireg obiteljskog kruga; a neki s posebnom
sviješdu. Te se razlike lako primjeduju bilo prema vremenu
kada ljudi dolaze na slavlje (kašnjenja), bilo prema
mjestima koja zauzimaju unutar raspoloživog prostora, po
ponašanju djece itd.
Ulaz i ulaznu procesiju treba osmisliti tako da govori
svojim ulaženjem u prostor slavlja i vodi prema
»oblikovanju zajednice«, a ne da se pretvori u beznačajno
vrijeme čekanja da se izvede pjesma koju malo tko zna
pjevati ili da se taj ulaz dokine jednostavnim kratkim
izlazom iz sakristije do oltara, pri čemu procesije uopde
niti nema. Upravo je to razlog da se potakne oblikovanje
procesije koja de nastojati prodi posred zajednice (kroz
glavnu lađu). U našim je to župnim crkvama mogude stoga
što sakristije svojim položajem najčešde omoguduju da se,
prethodno ne ulazedi u liturgijski prostor – izađe iz
sakristije i uđe na glavna vrata crkve, te uz procesijsku
pjesmu prema oltaru. Važno je odmah napomenuti da se
pjesme trebaju birati prema naravi liturgijskog čina i
sadržaju pojedinog slavlja. U procesiji se mora očitovati ne
samo izvanjski sklad, ved i nutarnji govor liturgijskih službi,
s naglaskom na doličnim znakovima: križa, svijeda, knjige
čitanja i dr.
Teško je redi koliko je onih koji u Euharistiji traže stvarna
rješenja za svakidašnjicu. Opdeniti je dojam suprotan, tj.
Euharistija se pretvara u dosadnu ponovljivost (»zna se
kako se odvija tijek obreda i kako završava«; »uvijek iste
riječi«; »apstraktnost govora«). Tako se slavlje često
pretvara u solilokvije u vlastitoj fantaziji i s vlastitim
problemima. Takvi se stavovi najjasnije očituju u
odgovorima na obrasce koji vode k automatizmu i k
ponavljanju, ved prema pripadnim završetcima. Ponekad
se dobiva dojam kako ti završetci imaju za cilj samo
dobivanje vjerničkog odgovora »Amen«, a da se pri tom
uopde ne čuje dubina izrečene molitve. Rijetko se u
slavlju, a posebice u homiliji, konkretizira komunikacija na
temelju jedne tematske vodilje koja zahvada stvarni svijet
prisutnih.
Nakon pozdrava (i kađenja) oltara koji se mora jasno
isticati kao središte događanja i kao simbol Krista, pri
čemu svetohranište ne bi trebalo biti unutar prezbiterija
te time otežavati znakovni govor euharistijskog
liturgijskog ovdje i sada, predsjedatelj pozdravlja narod sa
svog sjedišta, nipošto s ambona ili s oltara. To znači da de
se trebati pobrinuti da, ako je potrebno, ispred
Promatrajudi pojedine dijelove euharistijskog slavlja,
hrvatska i europska zbilja iznosi na vidjelo ne baš
[28]
predvoditeljeva sjedišta bude stalak s pomodnim
ozvučenjem (ne ekvivalent ambonu) ili, što je bolje, da u
slavlje bude uključen knjigonoša kao službenik koji de biti
dobro upuden u svoju službu.
želja, volja i spremnost, nisu dobar put pripreme vjerničke
zajednice za ozbiljnost liturgijskog trajnog danas, tu i sada
govora Boga toj zajednici. Djeca ne mogu biti nositelji
službe čitača, premda se u Misama s djecom može
računati na određene odmake od načelnog pravila, no
samo onda kada se radi o Misama s djecom.
Nakon pozdrava, vjernike u slavlje može uvesti i netko
drugi od prikladnih službenika, dakako ne s ambona, ved s
nekog drugog mjesta (usp. Rimski misal, 29).
Liturgijsko slavlje u pripremi može – i dobro je –
predvidjeti ulogu tumača ili uvodničara u čitanja, ako se to
pokaže potrebnim, posebno za čitanja koja je teže
razumjeti na razini različitosti zajednica s nejednakom
teološkom i crkvenom suživljenošdu s tekstovima i
porukom Svetog Pisma. Nije dovoljno koristiti se
jednostavnim govorom i rječnikom, ved je potrebno da
pošiljatelj poruke uđe u iskustveno obzorje onih koji ga
slušaju i primaju njegovu poruku. U kontekstu de
Euharistije ponekad biti potrebna objašnjenja, ali samo
tamo gdje je takav govor nužan, kako se drugoj vrsti
(neverbalnoj) ne bi oduzeo njezin smisao i snaga. Za
tumača treba predvidjeti mjesto u liturgijskom prostoru
koje je različito od ambona, kako bi se jasno razlikovalo
ono što se odnosi na Božju riječ kao priprema za navještaj,
od onog što je sam navještaj ili homilija. To bi mjesto
moglo biti na istaknutom mjestu ispred oltarnog prostora,
vidljivom cijeloj zajednici. To vrijedi za sve ostale oblike
govora i obradanja zajednici.
Nadalje, u vezi zborne molitve na srcu liturgijski osjetljivim
vjernicima zacijelo je da se napomene nešto što vrijedi i za
ostale predsjedateljeve molitve, a to je briga oko šutnje i
dinamike molitve. Naime, obično se ne obdržava tijek i
time guši nutarnji rast zajedničke molitve. Nakon poziva
Pomolimo se slijedi kratka šutnja. Predsjedateljev poziv je
poziv zajednici da moli u sebi, u tišini, a nakon te šutnje
moli se zborna molitva (collecta od colligo = skupljati,
sabirati) koja sažima, skuplja sve molitve u jednu
zajedničku. Ta molitva otkriva narav i sadržaj slavlja i
jedna je od onih koje na zbijeni način tumače sadržaj
dotične Euharistije. I njezini su završetci u teološkom
ključu, razlikujudi duži i kradi završetak, te ih ne treba
shvatiti na onaj način koji bi dokinuo tu specifičnu oznaku.
S obzirom na dvodijelni ustroj euharistijskog slavlja,
napominjemo da se ta dvodijelnost slavljenički treba modi
čitati, kako u svojem sadržaju tako i u svojem vanjskom
izričaju, osobito u odnosu na liturgijski prostor. Tako
slavlje Božje riječi za sebe ima središte u ambonu, a
Euharistijska služba u oltaru, a to se puno puta ne vidi,
bududi da predsjedatelji slavlja i pozdrav i pokajnički čin i
zbornu molitvu započinju s oltara.
O dostojanstvu i znakovnosti ambona treba posebno
povesti računa kada su u pitanju građanske vlasti koje se
nalaze kao vjernici na euharistijskom slavlju. Prije svega
neka političari i predstavnici ostalih, necrkvenih institucija
ne govore u okviru liturgijskog slavlja, a posebno ne s
ambona. Ako imaju neku liturgijsku službu, za njih vrijedi
sve što vrijedi za bilo kojeg liturgijskog službenika.
U euharistijskom slavlju treba uvažavati različitost
svetopisamskih tekstova i službi koje su vezane uz
pojedine od njih. Čitanja de čitati čitači, dok de psalam
pjevati psalmisti. Ako se psalam ne pjeva, ponovno je
dobro čuvati tu raznorodnost i to obrnuto od nepisanog i
raširenog običaja da jedan čitač (ako su samo dvojica) čita
prvo čitanje i psalam, a drugi drugo čitanje. Bolje je, dakle,
da prvo i drugo čitanje čita isti čitač, a psalam drugi čitač.
Ako se psalam pjeva, tada i pjesmu prije Evanđelja pjeva
pjevač (»psalmist«) ili schola.
SLUŽBA RIJEČI
Što se tiče Evanđelja, njega čita đakon ili, ako nema
đakona, prezbiter. No, ni ovdje, kao ni bilo gdje drugdje u
liturgiji, ne smije postojati zamjena vanjskih oznaka
(odjede) samo da bi se postigla liturgijska »scenografija«.
Poglavito se misli na slučaj kad nema đakona pa kad bi se
netko od prezbitera obukao u đakonsko ruho.
Služba riječi je jedan od nosivih elemenata slavlja, te mu
treba posvetiti i dužnu pozornost. Prije bilo kakvog drugog
razmišljanja, predsjedatelj de se pobrinuti da u zajednici
bude dovoljan broj dostojnih i pripremljenih čitača čitanja
iz Svetog Pisma u liturgiji. Treba težiti k tomu da se među
vjernicima pronađu oni koji bi bili i liturgijski uvedeni u
službu čitača. Stav pojedinih predsjedatelja slavlja u tom
pogledu šteti poštovanju i učinkovitosti slavlja. Česti
slučajevi da čitanja čitaju djeca u kojima doduše postoji
Sveopda ili vjernička molitva je izričaj konkretne liturgijske
zajednice, te de se još jednom pokazati nužnom
»liturgijska skupina« u zajednici koja de pripremiti molitve
[29]
vjernika. Komocija i nebriga oko molitvenog života
nametnut de posezanje za ved napisanim tekstovima.
Svakako da je dobro poznavati i imati molitvene tekstove
koje je odobrila mjerodavna vlast i kao pripremljene
molitve i kao predloške za nove obrasce, ali je još
pohvalnije ako se za pojedino slavlje napišu posebne
molitve koje su izrasle iz života baš te zajednice.
Formulacija tih molitava mora se pridržavati određenih
pravila, kako bi ostala unutar pripadne književne vrste.
Ovdje završava služba koja se odnosi na slavlje Božje riječi,
te nipošto nije uputno da se dogodi spajanje priprava
darova i molitva vjernika, tj. da se sveopde molitve iznose
uz donošenje darova na oltar. To su dva liturgijska
elementa koje je dobro sačuvati kao samostojne, još više
zbog toga jer se tom fuzijom dokida važna razdjelnica koja
omoguduje slavljeničke prijelaze.
»ritualnost« i tog čina (s prikladnim košaricama i na
diskretan način koji jamči vjerničku slobodu darivanja).
Prikupljeni novac obično se ne prinosi kao euharistijski
dar, ved se nakon skupljanja odnosi u sakristiju ili na neko
drugo, slavljenički beznakovito mjesto. Mogude je taj dio
staviti pod oznaku obrednog i na takav način da vjernici
svoj prilog udijele na ulazu u crkvu, na za to pripravljenom
mjestu, te se kasnije skupljeni darovi prinose u darovnoj
procesiji.
U darovnoj procesiji trebaju biti oni darovi koji su
znakoviti za Crkvu. Ti darovi nikad nisu osobne naravi, ved
su usmjereni za potrebe zajednice, a osobito siromaha.
Tako slavlje progovara solidarnošdu i svojim socijalnim
zauzimanjem koje je posljedica Božje darovanosti ljudima,
a ono traži djelatnu ljubav. Nije poželjno da se darovna
procesija nepotrebno oduži ili pretvori u nizanje darova
koji zajednici ne progovaraju euharistijskim značenjem.
Euharistijska molitva je središnja i baš zbog toga joj treba
pridati posebnu pozornost. Upravo to srce euharistijskog
govornog izričaja često puta postaje kamenom spoticanja
slavljeničkog govora. Evo tek nekoliko napomena. Izbor
određene euharistijske molitve među pet ponuđenih
tekstova koje je u prijevodima odobrila Hrvatska
biskupska konferencija treba učiniti prije slavlja i znati
zašto jedna, a ne neka druga. Dobro se priviknuti na
pojam euharistijska molitva, a ne koristiti riječ kanon,
bududi da je kanon tek jedan, onaj naime koji se zove
Rimski kanon ili Prva euharistijska molitva u sadašnjem
rasporedu unutar Misala. Ostale euharistijske molitve nisu
kanoni, te se ne može redi »prvi, drugi ili tredi kanon«
kako se često čuje govoriti. Ved sama vrsta slavlja namede
izbor koji de se promotriti prije samog slavlja, jer u svakoj
od molitava nema jednakog tonaliteta. Isto vrijedi i za
predslovlje koje u Misalu treba pronadi prije slavlja, tako
da se ne lista Misal kad se počelo moliti euharistijsku
molitvu.
EUHARISTIJSKA SLUŽBA
Prije govora o pripravi darova, važno je istaknuti i to da se
do tada na oltaru nalazi samo evanđelistar (eventualno
svijede i cvijede, te križ). Sve se ostalo nalazi na pokrajnom
stolidu (osobito to napominjemo u vezi s misalom,
mikrofonima, kaležom, vinom i vodom i dr.). Postoji
»pripremanje oltara«, a treba znati koja je narav
prinošenih darova: to je prije svega kruh i vino koji imaju
»snažno duhovno značenje«. U Opdoj uredbi Rimskog
misala kaže se da se primaju također novac i drugi darovi
što ih vjernici donesu ili u crkvi skupe, u korist siromaha ili
crkve te se postave na zgodno mjesto izvan euharistijskog
stola.
U nekih predsjedatelja postoji težnja za oponašanjem i
doslovnošdu, te uz glagol »razlomi i« uistinu prelome
hostiju, kako bi oponašali Posljednju večeru. U povijesti se
liturgije ne poznaje slična »doslovnost«. Za vrijeme
Posljednje večere bila je riječ o izgovaranju blagoslovne
molitve nad kruhom, o lomljenju kruha i o dijeljenju.
Kršdanski je obred ukinuo obrok između blagoslova nad
kruhom i nad kaležom koji i danas postoji u obredu
pashalnog blagovanja kod Židova. Ako se danas želi biti
doslovnim i dosljednim u oponašanju, trebalo bi lomiti
kruh i odmah ga podijeliti. Isto bi trebalo učiniti i s vinom.
Nikada liturgija nije pomišljala na takvu doslovnost koja bi
otežala slavlje. Liturgija se ne sastoji u oponašanju Večere
niti u oponašanju Žrtve na križu. Liturgija nije mimesis
(oponašanje), ved anamnesis (spomen-čin). Uz to treba
spomenuti da u Euharistiji postoji jedan obred koji se zove
Navodimo ovaj naputak, da bi se jasnije vidjelo često
neobdržavanje liturgijskog govora. Skupljanje milostinje
često je neosmišljeno i u neskladu s nakanom nutarnjeg
ustroja slavlja, te se pretvara u neželjeni protugovor. Osim
što ometa molitvu ispovijedi vjere (bududi da započinje
nakon homilije), ne promišlja se niti način skupljanja. To bi
trebao biti posao liturgijskih službenika i to tako da se vidi
[30]
lomljenje kruha (fractio panis), po kojem je nekada i čitava
Euharistija dobila ime.
zajedništvo niječe. Možda de nekima ovo zazvučati
preoštro, ali je izrečeno, kako bi se još jedanput zorno
pokušao objasniti put ispražnjavanja kršdanskog
simboličkog govora.
U tom kontekstu je i primjer loše »kreativnosti« koja se
očituje u zamjeni i pretvaranju riječi Tajna vjere u Ovo je
tajna naše vjere, bududi da odgovor na riječi Tajna vjere
nije takav da bi pokazivao vjeru zajednice u tajnu Božje
prisutnosti u euharistijskim darovima, ved je
spomenčinske naravi. Da je to potvrda naše vjere u
»pretvorbu«, odnosno posvedenje, tada bi najlogičniji
odgovor bio Vjerujem, a ne u obliku koji zahvada
euharistijski događaj u perspektivi povijesti spasenja. Time
samo naglašavamo kako su neke »intervencije« zapravo
pokazatelji nepoznavanja i neupudenosti u liturgijsku
teologiju, a nipošto napredak i bolja inačica.
Jedan od najvedih nedostataka našeg euharistijskog
liturgijskog pastorala zacijelo je neuvažavanje dinamike
euharistijske prisutnosti. Slavljenička prisutnost zahtijeva i
različitost pristupa Euharistiji. To se najvedma vidi u
činjenici da se u našim slavljima hostije za posvedivanje ne
pripremaju u vidu svakog euharistijskog slavlja. Premda
okolnosti ponekad ne dopuštaju da se točno predvidi broj
pričesnika, ipak treba nastojati da se svakako pripremi
predvidiv broj hostija, a da se samo u iznimnim
potrebama koriste i hostije iz svetohraništa.
Doksologija zaključuje euharistijsku molitvu uz podizanje
darova. Svakako treba zajednicu pripremiti tako da shvati
važnost završnog amen. Rijetki su predsjedatelji koji prije
svega shvadaju ispravno na ovom mjestu gestu elevacije (a
ne na mjestu tzv. »pretvorbe«), a da ne govorimo o tomu
kako se često mogu vidjeti Euharistije u kojima
predsjedatelj ne čeka da na Po Kristu i s Kristom i u
Kristu... svi zajedno otpjevaju (!) ili odgovore pečatni
amen, ved puno ranije spuste kalež i pliticu na oltar. U
trenutku kada bi se trebao čuti najsvečaniji euharistijski
odgovor pristanka i ispovijedi (amen), prezbiter lista,
tražedi uvodnu formulu za Oče naš. Takav se
komunikacijski govor jednostavno ne razumije. S tim je
povezan i ponegdje primjetljiv običaj da riječi doksologije
pjeva čitava zajednica, što niječe narav euharistijske
molitve, pridržane svedenicima koji upuduju molbu Ocu,
dok se prema rimskoj tradiciji puk najčešde obrada Sinu
(čemu je pokazatelj i odgovor zajednice nakon riječi
ustanovljenja: Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, Tvoje
uskrsnude slavimo, Tvoj slavni dolazak iščekujemo). Na
kraju neka bude rečeno i to da se preporučuje pjevanje
uglazbljenih dijelova euharistijske molitve i to ne samo u
izuzetno svečanim prigodama, ved i češde, rekli bismo –
redovito.
Valjalo bi staviti snažan naglasak na Pričest pod obje
prilike, što nije zaživjelo u našem pastoralu u dovoljnoj
mjeri. Premda s praktične strane ima više poteškoda i
briga oko organizacije takve Pričesti, ona je ipak snažniji
euharistijski izričaj od Pričesti pod samo jednom prilikom.
Pričest pod obje prilike dolikuje svim zajednicama u
kojima predstojnik prosudi da je to prikladno i da su
vjernici u tom poučeni (žalosno je ako zajednice u tom
nisu poučene). O uvjetima treba biti upoznat prema Opdoj
uredbi Rimskog misala.
Nakon popričesne molitve mjesta ima – samo ako je to
nužno – za kratke obavijesti (uistinu kratke, bududi da
danas postoje i drugi načini izvan liturgijskog slavlja da se
zajednici priopdi ono što je potrebno), a zaključni se obred
sastoji još i od pozdrava i blagoslova, otpusta i izraza
poštovanja prema oltaru. Dobro je da predsjedatelj,
koncelebranti i asistencija određeno vrijeme ostanu u
pjesmi s okupljenom zajednicom, a nakon toga da se istim
putem, dakle, kroz okupljenu zajednicu – upute prema
sakristiji, čime izlazna procesija progovara o poslanju
svjedočenja izvan liturgijskog prostora.
Posebno je poglavlje improvizacija tekstova koja se
ponegdje susretne, vjerojatno iz najboljih namjera. Ipak,
namjere puno puta ne dođu do svojeg punog ostvarenja,
te se pretvore u nešto što je lošije od onog što se želi
mijenjati. Zabrana promjena u ovom slučaju nije radi
zabrane, ved radi čuvanja identiteta liturgijske predaje i
duha jednog obreda. To je svakako tematika koja prati
liturgiju od najranijih dana, i zbog koje je u povijesti bilo
mnoštvo rasprava i nesuglasica, čak i na razini pitanja
crkvenog jedinstva. Konačno, odobreni je tekst uistinu
plod dugog teološkog, jezičnog i liturgijskog promišljanja,
te se svi prijedlozi i primjedbe na prijevod mogu uputiti na
mjerodavna mjesta u Crkvi.
Gesta pružanja mira izričaj je zajedništva, te je potrebno
da se ta gesta ne pretvori tek u uobičajenu gestu
svagdanjeg pozdrava, ispražnjenu u svojem liturgijskom
značenju. Često se, ne shvadajudi dubinu te geste prije
Pričesti, ostane daleko od željenog simbola, te stoga nije
čudno da se gubi veza zajedništva koju gesta označuje.
Pomirenje govori o ponovnom savezu i jedinstvu,
najdublje izraženom u vrhuncu euharistijskog događaja –
Pričesti. Gesta pružanja mira nakon koje se vjernici ne
pričešduju pomalo zbunjuje. Ta je gesta drugi način
zajedništva, a nepristupanjem oltaru to se izraženo
[31]
MINISTRANT I ŽUPNA ZAJEDNICA
Ciljevi:
Metodički sustav: Kombinirani: predavačlko - stvaralački
1. SPOZNAJNI: Upoznati koje sve osobe i službe postoje u
životu i radu župne zajednice. Posvijestiti i spoznati
vlastite sposobnosti, te otkriti kako sa svojim
sposobnostima mogu doprinjeti svojoj župnoj zajednici.
2. ČUVSTVENI: Razvijati osjedaj pripadnosti župnoj
zajednici. Osjetiti radost sudjelovanja u životu i radu
župne zajednice.
3. DJELATNI: Poticati vjeroucenike na sudjelovanje u
životU i radu župne zajednice.
Oblici rada: frontalni (čelni), grupni rad, individualni
DIDAKTIČKO-METODIČKA ARTIKULACIJA SATA (GLOBALNA
STRUKTURA)
TIJEK VJERONAUČNOG SUSRETA
Metodički postupci: izlaganje, razgovor, čitanje teksta,
interpretacija, tumačenje, usmeno, pismeno i likovno
izražavanje, glazbeno izražavanje uz gestikulaciju
Nastavna sredstva i pomagala (mediji): ploča, kreda,
bilježnica, olovka, biblijski tekst, radni listidi, hamer papir,
nožice, ljepilo, vjerski časopis, grafoskop.
Molitveni početak:







Molitveni početak
Motivacija i uvod u temu
Razrada teme i objašnjenje sadržaja i pojmova
metodom predavanja, pripovijedanja i razgovora
Pismeno, likovno i glazbeno stvaralačko
izražavanje; grupni rad
Iznošenje rezultata rada .
Sinteza s aktualizacijom
Molitveni završetak - pjesma
Isuse, Ti si s nama.
Zato smo radosni.
Mi smo tvoji prijatelji.
Ti nas pozivaš da budemo s Tobom.
Ti nas voliš.
Hvala Ti za sve. Amen.
Slava Ocu ...
Motivacija i uvod u temu:
- Kratka pitanja: Trenira li itko nogomet, košarku, stolni tenis, odbojku, vatrepolo ... ? Zašto trenirate? Zašto si izabrao baš taj
sport? Što vam se najviše sviđa na treningu? Koga ste sve tamo upoznali? Postoje li u toj grupi neka, pravila, različite uloge,
različita zaduženja? Imate li u svojoj obitelji neke obaveze? Što vam je najdraže pomagati roditeljima? Poznajete li još neke
zajednice, društva i grupe u kojima se Ijudi okupljaju? Opišite ih (Ova pitanja koristite po potrebi. Postaviti još neka slična
pitanja ako tako nalaže situacija i sadržaj odgovora koji budu ponuđeni.)
- Igra asocijacije kao uvod u temu:
svedenički red
dobri
vodi
zli
naučava
svih boja
ispovijeda
ljudi
??? (svedenik)'
??? (narod)
??????ŽUPNA ZAJEDNICA ?????
dječji
mješoviti
pjevaju
stariji
??? (zbor)
velika
kamena
križ
Božja kuda
??? (Crkva)
Razrada teme i objašnjenje sadržaja i pojmova metodom predavanja, pripovijedanja i razgovora:
- pitanja: Što je to župna zajednica ili župa? Tko se sve u
njoj nalazi? Jesmo li i mi članovi župne zajednice? Kako
smo postali Članovi župne zajednice? Opiši kako si ti ved
pomagao u župi!
Isus obedao da de biti kao stijena na kojoj de sagraditi
svoju Crkvu.
No Crkva je u pravom smislu rođena tek nakon Isusova
uskrsnuda - na dan silaska Duha Svetoga nad apostole.
Tada su apostoli i drugi učenici, ispunjeni i poneseni
snagom Isusova Duha, počeli radosno i hrabro rtaviještati
Radosnu vijest o Isusovu uskrsnudu. Ta se Radosna vijest
brzo proširila po cijelom svijetu. Među navjestiteljima
Radosne vijesti posebnim se žarom i sposobnošdu isticao
- izlaganje: Crkva- velika zajednica Kristovih učenika počela je nastajati još za Isusova života. Klica iz koje se
ona razvila bili su ved prvi Isusovi učenici, osobito
dvanaestorica njegovih apostola na čelu s Petrom kome je
[32]
apostol Pavao; koji se na čudesan način obratio, te od
žestokog progonitelja kršdana postao najgorljiviji širitelj
kršdanske vjere. On je na svojim putovanjima osnovao
mnogo kršdanskih zajednica. Pavao je propovijedao
Radosnu vijest svim ljudima: siromasima i bogatašima,
zdravima i bolesnima, starima i mladima, djeci,
školovanim Ijudima, vojnicima, trgovcima, seljacima,
mudracima, filozofima ... Mnogi su od njih postali kršdani.
Sveti Pavao je znao da svi oni imaju različite sposobnosti.
Zato im je jednom zgodom rekao .... (čitenja teksta 1 Kot
12, 4-11).
Možete li se sjetiti sada još nekih službi koje postoje u
župi?). Osim ovoga što vidimo na radnim listovima,
postoje još neke službe i manje zajednice: vjeronaučne
grupe, molitvene zajednice, karitas, te uz to kapelan,
vjeroučitelj. U mojoj župi postoje još bratimi i žudije.
Bratimi se brinu za održavanje prostora u crkvi i sudjeluju
unekim obredima. Žudije su rimski vojnici koji čuvaju
Isusov grob.
No, vratimo se malo sv. Pavlu. On je rekao da postoje u
zajednici različite službe. Zašto? Zato što postoje u
zajednici ljudi s različitim sposobnostima. (pitanja: Što
misliš što možeš ili znadeš najbolje učiniti? Što je tebi
najdraže raditi? Koje sve sposobnosti imaš?)
I danas po cijelom svijetu postoje i nastaju nove kršdanske
zajednice. Crkva, je veliki izabrani Božji narod, raširena, po
svemu svijetu kojoj je na čelu Papa, rimski biskup. Ta
velika Crkva se sastoji od mjesnih crkava ili biskupija.
Biskupija se sastoji od manjih kršdanskih zajednica koje se
zovu Župne zajednice ili Župe.
Svi smo mi u župnoj zajednici jednako vrijedni i svi smo
punopravni njezini članovi. Svi mi imamo isto poslanje:
naviještanje i ostvarivanje Isusove Radosne vijesti. Svatko
od nas treba pokloniti župnoj zajednici svoje najbolje
sposobnosti (darove) i svatko treba što bolje vršiti svoju
službu. Svi se trebamo radovati darovima ostalih članova
zajednice i svatko treba poštivatj drugoga u vršenju službe
koja mu je povjerena... Naše sposobnosti trebamo
otkrivati, prihvadati i poklanjati drugima. Što budemo više
poklanjali svoje vrijeme i sposobnosti župnoj zajednici,
više demo osjedati ono što župna zajednica daruje nama.
(pitanje: A što nam ona to daruje ili poklanja?). Daruje
nam ljubav, radost; sredu ...
Vi ste ved na početku spomenuli ponešto tome što je to
župa, tko se sve u njoj nalazi, što se sve događa u životu
župne zajednice. Sada demo pokušati malo bolje upoznati
život i rad župske zajednice (cijelom razredu se podijele
radni listovi A1 i A3). Članovi župne zajednice postajemo
po krštenju. Evo, ovdje vidimo kako postoje u životu i radu
župne zajednice različiti ljudi i službe. Svedenik predvodi
svetu misu; (pitanje: Što sve on još radi?). Postoje, kako
vidimo, tu još neke službe. To su: izvanredni djelitelji sv.
pričesti, čitači, pjevači, ministranti, vijednici ... (pitanje:
Pismeno, likovno i glazbeno stvaralaštvo
Izražavanje; grupni rad
- vjeroučenici su podijeljeni u četiri grupe. Svaka grupa ima svoj zadatak koji de pokušati izvršiti te na kraju sata prezentirati.
1. grupa: opišite kako izgleda vaša župa (ime župe,
župnika; vjeroučitelja, zbor, ostale grupe). Možete
napisati što vam se u vašoj župi najviše sviđa.
3. grupa: Izrezati slike iz ponuđenih časopisa i sastaviti
pano na temu "Ja i moja župna zajednica".
4.grupa: Ova grupa ima dva zadatka. Prvo, trebaju napisati
nekoliko riječi koje govore što sve njima pruža župna
zajednica. Te riječi trebaju izraziti u gestama. Drugo,
pjevati pjesmu "Kriste u tvoje irne", te i nju pokušati
izraziti u gestama.
2. grupa: Svatko u grupi napiše svoje tri-četiri sposobnosti.
Prema sposobnostima neka odredi što bi on mogao ili
volio raditi u župnoj zajednici.
Iznošenje rezultata rada
- grupe nastupaju i iznose rezultate onim redoslijedom kako su i imenovane.
Sinteza i aktualizacija
- pitanja: Sudjelujemo li mi dovoljno u životu župne zajednice? Ako jesmo; recite što vam se najviše sviđa; kako bi ste
objasnili drugima zašto volite raditi, moliti, igrati se i sudjelovati u životu župne zajednice? Ako nismo, zašto nismo, u čemu,
je problem?
-sinteza: (prozirnica)
[33]
JA I MOJA ŽUPNA ZAJEDNICA
1. Župna zajednica je Božja obitelj
2. Po krštenju smo svi postali članovi Božje obitelji
3. U župnoj zajednici postoje različite službe i zadade
4. Svi mi možemo sudjelovati u životu župne zajednice
5. Ono što možeš, znaš i voliš, to i pokaži u svojoj župi
JA I MOJA ŽUPNA ZAJEDNICA
- Župna zajednica je Božja obitelj
- Po krštenju sam i ja njezin član
- Moje sposobnosti = moje mjesto u župi
________ (?????)_____ (?????)
molitveni završetak :
Kriste u Tvoje ime
Sad smo ovdje svi.
O, da , mi vjerujemo
Da si s nama Ti.
Bez Tebe bili bi smo
Bijedni, preslabi,
Za život nam snage daj!
[34]
NEKI ČLANOVI ZAJEDNICE POMAŽU DA MISA BUDE SVEČANIJA
SVEDENIK
PREDVODI SVETU MISU
ČITAČI
ČITAJU
MISNA
ČITANJA
PJEVAČI
PREDVODE
LITURGIJSKO
PJEVANJE
IZVANREDNI DJELITELJ SV. PRIČESTI
POMAŽE SVEDENIKU PODIJELITI PRIČEST
MINISTRANTI
POMAŽU SVEDENIKU
KOD OLTARA
[35]
VIJEDNICI
POMAŽU
POTREBAMA
ZAJEDNICE
MOJA ŽUPSKA ZAJEDNICA
Opiši ukratko svoju župu.
__________________________________________________________________
__________________________________________________________________
__________________________________________________________________
__________________________________________________________________
__________________________________________________________________
__________________________________________________________________
__________________________________________________________________
(Ministrantski radni listovi -str. 8)
[36]
ŽUPSKA ZAJEDNICA
Naziv župe:
________________________________________
________________________________________
________________________________________
Župnik, župni vikar, đakon, kateheta
________________________________________
________________________________________
________________________________________
Župna tajnica, sakristan, zvonar
________________________________________
________________________________________
________________________________________
Vijeda u župi
________________________________________
________________________________________
________________________________________
Orguljaš, zborovođa, skupine i društva
________________________________________
________________________________________
________________________________________
(Ministrantski radni listovi -str. 4)
[37]
[38]
Papa Benedikt XVI. - život i djelo
prepreka kojima je bio cilj spriječiti napredovanje
sovjetskih komunističkih postrojbi. Nakon dva
mjeseca raspoređen je u pješaštvo u Traunstein. Tu
je dočekao dolazak američkih snaga i završio u
američkom zarobljeničkom logoru u Ulmu.
Nakon završetka rata posvetio se obrazovanju te je
od 1946. do 1951. studirao filozofiju i teologiju na
Minhenskom Sveučilištu. Godinu dana nakon
završenog školovanja postao je predavač. Doktorirao
je 1953. godine s temom Ljudi i Kuda Božja u crkvenoj
doktrini Sv. Augustina. Pored minhenskog predavao
je i na drugim njemačkim sveučilištima: bonskom
(1959. -1963.), minsterskom (1963.–1966.) i na
sveučilištu Tübingen (1966.–1969.). Sveučilišnu
karijeru okončao je na sveučilištu u Regensburgu gdje
je obnašao dužnost dodekana sveučilišta.
Uz sveučilišnu karijeru aktivan je i na Drugom
Vatikanskom koncilu gdje obnaša dužnost teološkog
savjetnika kardinala Josepha Fringasa, nadbiskupa od
Cologne. U to doba smatran je liberalom, ali je nakon
pojave prolijevih, komunističkih i anarhičnih
studentskih pokreta 1968. prihvatio konzervativnije
stajalište.
Koliki je ugled današnji Papa uživao u to vrijeme
govori i činjenica da je imao važno mjesto u
Biskupskoj konferenciji Njemačke Države i
Međunarodnom teološkom povjerenstvu. U suradnji
s Hansom Urs von Balthasarom, Henri de Lubacom i
drugim važnim teolozima tog vremena 1972.
pokrenio je list Communio.
Nj. Sv. Papa Pavao VI. dana 25. ožujka 1977. imenuje
ga Nadbiskupom Minhena, a 27. lipnja iste godine i
kardinalom Svete Rimske Crkve.
Godinu dana kasnije sudjeluje u konklavama koje
izabiru Nj. Sv. Ivana Pavla I. za papu. U listopadu iste
godine sudjeluje u konklavama koje izabiru novog
papu, Nj. Sv. Ivana Pavla II., a koji de Ratzingera 25.
studenog 1981. imenovati na mjesto prefekta (
pročelnika ) Congregatio de doctrina fidei - Svete
Kongregacije za nauk vjere i na tom de mjestu
naslijediti hrvatskog kardinala Franju Šepera.
Za papu je izabran 19. travnja 2005. godine postavši
tako 265. papa po redu i najstariji papa ( imao je 78
godina kada je izabran ) u posljednjih 275 godina.
Također osmi je Nijemac koji je izabran za papu i prvi
papa Njemac nakon 948 godina.
Njegov izbor za papu liberalna i ateistička sredstva
javnog priopdavanja nisu dočekali blagonaklono.
Razlog tomu leži u tome što je oštro osudio
Benedikt XVI. ili građanskim imenom – Josip Alojzije
( Joseph Alois ) Ratzinger rođen je 16. travnja 1927.
godine u mjestu Marktl am Inn ( Gornja Bavarska ) u
obitelji Josipa i Marije ( Josepha i Marie ).
Kršten je samo četiri sata nakon rođenja na Uskrsno
jutro. Uz Josepha, koji je bio najmlađi, Ratzingerovi
su imali još dva sina. Otac bududeg pape bio je
redarstvenik, a majka Maria je prije udaje radila kao
kuharica u mnogim hotelima.
Djetinjstvo i mladenaštvo je proveo u Traunsteinu,
malom selu uz austrijsku granicu, 30 km udaljenom
od Salzburga. Njegova mladost nije bila laka, vjera i
obrazovanje koje je primio pripremili su ga za teška
iskustva kroz koja je prošao tijekom nacističkog
režima. Baš nekako u to vrijeme učvrstio je svoju
vjeru u Krista. Kada mu je bilo 14 godina postao je
članom Hitlerjungena ( Hitlerova mladež – redovna i
obvezatna udruga mladih za vrijeme Tredeg Reicha ),
a detalje o toj životnoj epizodi i sudjelovanju u II.
Svjetskom ratu iznio je u svojoj knjizi " Sol zemlje ".
Iako je pohađao katoličko sjemenište u Tranusteinu
1943. stigao mu je poziv za vojsku. Unovačen je u
protuzračnu obranu. Bilo mu je tek 16 godina. Vojni
rok je odslužio od kolovoza 1943. do rujna 1944.
godine. Ali nakon što je razvojačen uvedena je radna
obveza te je dva mjeseca proveo na austrijskomađarskoj granici. Mađarska je kapitulirala i bududi
papa je radio na postavljanju nasipa i tenkovskih
[39]
homoseksualne i jednospolne brakove, disciplinirao
je latinoameričke sljedbenike liberalne tzv. teologije
oslobođenja, zatražio je da se svim političarima koji
su bili za pobačaj zabrani bilo kakva aktivnost u Crkvi
za vrijeme predizborne kampanje u Sjedinjenim
Državama Amerike, a založio se i da Turska ne uđe u
Europsku Uniju.
Nj. Sv. Benedikt XVI., kao pročelnik Kongregacije za
nauk vjere, čvrstom rukom branio je nauk i čistodu
vjere. On je i glavni pisac i potpisnik deklaracije «
Dominus Iesus « objavljene 2000. godine. U toj je
deklaraciji Rimokatolička crkva ponovila svoj stav o
kršdanstvu kao jednoj vjeri te Rimokatoličkog crkvi
kao jedinoj čuvarici te vjere. « Postoji dakle jedna
jedina Kristova Crkva, koja se nalazi u Katoličkoj crkvi,
kojom upravlja Petrov nasljednik i biskupi u
zajdeništvu s njim. « Time je definirana jedincatost
Crkve i posvješdena vjera u Crkvu kao sredstvo
spasenja.
Nj. Sv. Papa Benedikt XVI. govori deset jezika i vrlo je
dobar pijanist, a omiljeni skladatelj mu je Mozart. U
Papinskoj palači stoga ima vlastiti glasovir. Za
Mozartovu glazbu kaže: " Njegova glazba nije samo
zabava, u njoj je sadržana cijela tragedija ljudskog
postojanja. " Za Mozartovu glazbu tvrdi kako je imala
velik utjecaj na njega u mladosti te da mu je " duboko
ušla u dušu ". Nekim vrstama glazbe Papa nije
zadovoljan, npr. rock glazbom koju s svojoj knjizi " Ein
Neues Lied für den Herrn " ( Nova pjesma za
Gospodina ) opisuje ovako: " Glazba je danas tako
postala odlučujudim pokretačem jedne protureligije
te poprištem dijeljenja duhova. Bududi da rock glazba
traži ispunjenje na putu oslobođenja od vlastite
osobe i njezine odgovornosti, ona se s jedne strane
vrlo točno identificira s anarhističkim slobodarskim
idejama, koje su danas u velikom dijelu svijeta
ponovno podigle glavu. " Nj. Sv. Benedikt XVI. voli
mačke koje su mu omiljene životinje.
U svojoj prvoj enciklici " Deus caritas est " ( Bog je
ljubav ) analizira i pokušava pomiriti shvadanje
kršdanske i erotske ljubavi.
Motuproprijem « Summorum Pontificum « od
7.7.2007. koji je stupio na snagu 14.9.2007. Nj. Sv.
Benedikt XVI. odobrio je služenje Mise po
tridentskom obredu, tj. po Misalu Pija V. iz 1570.
godine. Time je obnovio bogoslužje i potvrdio dobro
poznavanje svete liturgije.
Svojim radom Nj. Sv. Benedikt XVI. pokazao se kao
obnovitelj bogoslužja, najvedi teološki um svojeg
vremena, branitelj vjere, čovjek dijaloga, štovatelj
Presvetog sakramenta, a Crkvu je učvrstio u svetoj
stezi po pitanju sakramenata, kao i u dogmatskim
pitanjima.
Neki od važnijih dokumenata Nj. Sv. Benedikta XVI.:













Motu proprio data 30.12.2010. o sprečavanju nezakonitih radnji s
novcem
Apostolska pobudnica Verbum Domini 2010. – o Sv. Pismu
Motu proprij Ubicumque et semper - o novoj evangelizaciji
Apostolska konstitucija Anglicanorum cœtibus 4.11.2009. – uspostava
personalnog ordinarijata za anglikance
Motu proprij Omnium in mentem 2009. – izmjena Zakonika kanonskog
prava
Motu proprij Ecclesiæ unitatem 2009. – za Bratstvo Sv. Pija X.
Enciklika Caritas in Veritate 2009. – o cjelovitom razvitku čovjeka
Motu proprij Antiqua ordinatione 2008. – novi zakon za Vrhovno
sudište Apostolske signature
Motu proprij Summorum Pontificum 7.7.2007. – o opdem dopuštenju
Mise po Misalu Pija V.
Motu proprij De aliquibus mutationibus 2007. – o dvotredinskoj vedini
za izbor Prvosvedenika
Apostolska pobudnica Sacramentum Caritatis 2007. – o sakramentu Euharistije
Enciklika Spe Salvi 2007. – o kršdanskoj nadi
Enciklika Deus caritas est 2005. – o kršdanskoj ljubavi
[40]
[41]
Author
Document
Category
Uncategorized
Views
2
File Size
2 172 KB
Tags
1/--pages
Report inappropriate content