close

Enter

Log in using OpenID

cambridge in sarajevo kembridž u sarajevu

embedDownload
SYMPOSIUM / SIMPOZIJ
CAMBRIDGE IN SARAJEVO
KEMBRIDŽ U SARAJEVU
Perspectives on Islamic and Middle Eastern Studies
Teme iz islamskih i bliskoistočnih studija
Book of Abstracts / Knjiga sažetaka
May / maj 9-13, 2011
Publisher / Izdavač
University of Sarajevo / Univerzitet u Sarajevu
Obala Kulina bana 7/2, Sarajevo
For the Publisher / Za Izdavača
Prof. dr. Faruk Čaklovica, rector of the University of Sarajevo
Editorial board / Uredili
Munir Mujić
Paul Anderson
Mirza Sarajkić
Translation / Prijevod
Azra Mulovć
DTP
Mahir Sokolija
Print run / Tiraž
100 copies / primjeraka
Print / Štampa
Štamparija Fojnica d.o.o..
Organising Committee / Organizacioni odbor
Faruk Čaklovica, Rector of the University of Sarajevo
Yasir Suleiman, Director of the Centre of Islamic Studies, University od Cambridge
Munir Mujić, Faculty od Philosophy, University of Sarajevo
Paul Anderson, Centre of Islamic Studies, University od Cambridge
Ahmet Alibašić, Faculty of Islamic Studies, University of Sarajevo
Mirza Sarajkić, Faculty od Philosophy, University of Sarajevo
CONTENTS / SADRŽAJ
Yasir Suleiman
Language, Conflict and Inter-Cultural (Mis)understanding .........................................7
Jezik, konflikt i (ne)razumijevanje među kulturama ......................................................8
Yonatan Mendel
Language and Security in Israel: The Arabic Oriental Class as a Case Study..............9
Jezik i sigurnost u Izraelu: “Orijentalni razredi” kao primjer .....................................11
Saeko Yazaki
Al-Makki, Ibn Baquda and Yahuda: Muslim and Jewish Mysticism
in the 11Th and 20Th Centuries ......................................................................................13
Al‑Makki, ibn Baquda i Yahuda: Islamski i Jevrejski misticizam
u 11. i 20. stoljeću ..........................................................................................................15
Paul Anderson
Explaining Extraordinary Events in Syria:
The Rise and Fall of Aleppo’s Financial Entrepreneurs . ........................................17
Tumačenje neobičnih događaja u Siriji:
Uspon i pad finansijskih poduzetnika Halepa .........................................................19
Hawraa al-Hassan
Utopian Propaganda in the Novels of Saddam Hussein . ............................................21
Utopijska propaganda u romanima Saddama Husseina .............................................23
Abdullah Baabood
The Need for a Coherent EU Policy in the Arab World ...............................................25
Potreba koherentne politike Evropske unije u arapskom svijetu ...............................27
Khalid al-Mezaini
Political Survival and National Identities in the Middle East .....................................29
Politički opstanak i nacionalni identiteti na Bliskom istoku . ......................................31
Esad Duraković
The Deductive Poetics of the Qur’an: Intertextuality and Contextualisation ............33
Deduktivna poetika Kur’ana: Intertekstualnost i kontekstualizacija .........................35
Enes Karić
Twentieth Century Islamic Thought in Bosnia and Herzegovina
– A Short History ..........................................................................................................37
Islamsko mišljenje u BiH u XX. stoljeću – Kratka povijest ...........................................38
Fikret Karčić
Study of Islamic Law at the University of Sarajevo ......................................................39
Izučavanje islamskog prava na Univerzitetu u Sarajevu .............................................40
Munir Mujić
Implications of Wad’ Al-Lugha Theory on Arabic Rhetoric ............................................41
Prisustvo teorije o prvotnom utemeljenju jezika u arapskoj retorici ..........................43
Elma Dizdar
Between Syntax, Semantics and Stylistics: The Miracle of Arabic ..............................45
Između sintakse, semantike i stilistike: čudo arapskog jezika ....................................47
Sabina Bakšić
Politeness Strategies in Turkish . ......................................................................................49
Strategije učtivosti u turskom jeziku ...............................................................................51
5
Ahmet Alibašić
Images of the Ottomans in History Textbooks in Bosnia and Herzegovina . ............53
Imidž Osmanlija u historijskim udžbenicima u Bosni i Hercegovini . .......................55
Đenita Haverić
Influence of Persian Classics in Literary Works of Bosniaks
in the Persian Language (With Special Emphasis on Fewzi’s “Bulbulistan”) ......57
Utjecaj perzijskih klasika na književno stvaralaštvo Bošnjaka
na perzijskom jeziku (s posebnim osvrtom na Fevzijev Bulbulistan) ....................59
Amra Mulović
On Arabic Linguistic Tradition in Bosnia:
Work of Mustafa Ejubovic – Shaykh Yuyo ...............................................................61
O arapskoj lingvističkoj tradiciji u Bosni:
Djelo Mustafe Ejubovića – Šejha Juje .........................................................................63
Mirza Sarajkić
Characteristics of Late Bosniak Sufi Ghazal in Arabic:
Case of Ahmad Khatam Akwalizade . .......................................................................65
Karakteristike kasnog sufijskog gazela u bošnjačkoj književnosti
na arapskom jeziku: Na primjeru djela Ahmeda Hatema Bjelopoljaka ...............67
6
YASIR SULEIMAN
Centre of Islamic Studies and Faculty of Asian and Middle Eastern Studies,
University of Cambridge
LANGUAGE, CONFLICT AND
INTER-CULTURAL (MIS)UNDERSTANDING
The paper will consider the role language plays in situations of conflict through
its instrumentality and the symbolism it carries in nation-building and in marking national identities. The paper will provide examples from the Balkans, the
United States and the Middle East by looking at the role of names in conflict
escalation and conflict management, language anxiety and the linguistic landscape. The paper will further examine conflict and language instrumentality by
considering examples of how the media handle the Iasreli-Palestinian conflict.
The paper will argue that the aim of producing balanced media reports in major
outlets, for example BBC and CNN, is seriously challenged and undermined by
the pursuit of a subversive sense of fairness that falls foul of the standards of
international legality.
A further aim of this paper is to show how the banal and the quotidian in language display, through the linguistic landscape, carries highly charged nationalist meanings. Power, domination and contestaion will be shown to lie at the
heart of language behaviour institutionally. To do this a semiological perspective on language that goes beyond the printed word will need to be adopted.
Keywords: language, conflict, nation, nationalism, identity
7
YASIR SULEIMAN
Centar za islamske studije i Fakultet za azijske i bliskoistočne studije,
Univerzitet u Kembridžu
JEZIK, KONFLIKT I
(NE)RAZUMIJEVANJE MEĐU KULTURAMA
U ovom radu se razmatra uloga koju jezik ima u konfliktnim situacijama, kroz
njegovu instrumentalnost i simboliku koju sadrži u procesima izgradnje nacija
i markiranja nacionalnih identiteta. U radu se daju primjeri sa Balkana, iz Sjedinjenih Država i sa Bliskog Istoka analizom uloge imenā u zaoštravanju konflikata i upravljanju konfliktima, jezičke tjeskobe i jezičkog pejzaža. Dalje, ovaj
rad će istražiti konflikt i instrumentalizaciju jezika analizom primjera medijskog tretmana Izraelsko-palestinskog sukoba. U radu se diskutira o tome kako
namjeru donošenja uravnoteženih medijskih izvještaja velikih medijskih kuća,
na primjer BBC‑ja i CNN‑a, ozbiljno dovodi u pitanje i potkopava potraga za
nekakvim prevratničkim značenjem pravednosti, čime se narušavaju standardi
međunarodnog prava.
Dalji cilj ovog rada je pokazati kako banalni i svakidašnji jezički izrazi, kroz
jezički pejzaž, nose nacionalistička značenja visokog naboja. Pokazat ćemo kako
se u srcu institucionalnog jezičkog ponašanja nalaze moć, prevlast i nesuglasje.
Da bismo to učinili, usvojit ćemo jedno semiološko shvatanje jezika koje nadilazi štampanu riječ.
Ključne riječi: jezik, konflikt, nacija, nacionalizam, identitet
8
YONATAN MENDEL
Faculty of Asian and Middle Eastern Studies,
University of Cambridge
LANGUAGE AND SECURITY IN ISRAEL:
THE ARABIC ORIENTAL CLASS AS A CASE STUDY
This paper will examine the creation of the programme of accelerated Arabic language studies in the Israeli-Jewish school system, namely “The Oriental Classes” (ha-Kitah ha-Mizraḥanit). This programme, established in the 1950s,
was the flagship programme of Arabic studies in the Israeli-Jewish school system, and can therefore shed light on the dominant forces which shaped the
study of Arabic in Israeli-Jewish schools. Moreover, studying the roots of this
programme can highlight the main orientations with which Arabic studies were
associated in Israeli-Jewish society, and more specifically, on two contradictory
goals that were connected to the study of Arabic in the Jewish sector in Israel:
of “security and peace”. In other words, this paper will attempt to understand
how the teaching and learning of Arabic was shaped in Israel as both the study
of ‘the language of the neighbour’ and ‘the language of the enemy’.
The first part of the paper will uncover the political and military orientations of the Oriental Classes through an analysis of the bodies that initiated
this programme. This analysis will enable us to better understand the discourse
from which the Oriental Classes emerged, as well as the main concerns that
the officials involved in its creation had. Moreover, analysis of the leading actors behind the Oriental Classes will enable us to better comprehend the power
struggles that existed within the Israeli-Jewish field of Arabic studies, and will
shed light on crucial topics such as financial capabilities, political prestige, and
contests over patriotism.
The second part of the paper will focus on the annual summer tours of
the Israeli-Jewish students of the Oriental Classes. These tours were operated
and implemented through constant co-operation and co-ordination with the
Israeli Military Government and were executed in the “Arab areas” in Israel.
The rationale for these tours, according to the founders, was to “get to know
the Arab way of life” and to improve the students’ Arabic skills. This paper
will study these visits and will attempt to shed light on the military connection that this programme had and to the central place of Zionist ideology and
perception in its implementation. Analysing these tours will demonstrate the
circulation of knowledge within Israeli-Jewish security networks, from the
military sphere to the civilian sphere, and will suggest several implications of
this phenomenon. It will stress the importance of studying the way knowledge
9
is being produced and disseminated, rather than focussing on the produced
knowledge only.
Overall, through the study of the Israeli-Jewish case this paper strives to
highlight different aspects of “relationships” that exist between security considerations and foreign language studies. It will focus on what can be called
‘the politics of language studies’ and will argue that, based on the Israeli-Jewish case study, exploring the process of language acquisition must take under
consideration the internal tension – overt or covert – between the educational,
political and security-oriented elements, bodies and pressures that are related
to the study of language. Furthermore, and specifically regarding the IsraeliJewish case, this paper will argue that when looking into the different actors
involved in the field of Arabic studies in Israel one cannot treat these actors as
representative of different spheres. Instead, it will highlight the liquid world –
of ideas, ideologies, perceptions and motivations – in which Israeli political,
educational and security figures live and operate. It will argue that militaryoriented notions are located at the centre of the hidden curricula of Arabic language studies in Israeli-Jewish schools, and thus will strive to suggest a new
way of thinking Israeli-Jewish society, its horizons and boundaries, and its way
of understanding the Middle East.
Keywords: Arabic, language, security, Israel, school
10
YONATAN MENDEL
Fakultet za azijske i bliskoistočne studije,
Univerzitet u Kembridžu
JEZIK I SIGURNOST U IZRAELU:
“ORIJENTALNI RAZREDI” KAO PRIMJER
Ovaj rad istražuje izradu programa ubrzanog učenja arapskog jezika u izraelsko-jevrejskom školskom sistemu, tj. stvaranje “orijentalnih razreda” (haKitahha-Mizraḥanit). Ovaj program, uveden 1950‑tih, bio je vodeći program
učenja arapskog u izraelsko-jevrejskom školskom sistemu, pa, kao takav, baca
svjetlo na dominantne snage koje su oblikovale izučavanje arapskog jezika u
izraelsko-jevrejskim školama. Pored toga, istraživanjem korijena ovog programa rasvjetljavaju se glavni pravci učenja arapskog u izraelsko-jevrejskom društvu, te, konkretnije, dva glavna cilja povezana sa izučavanjem arapskog u jevrejskom sektoru u Izraelu: “sigurnost i mir”. Drugim riječima, ovim radom se
nastoji protumačiti kako je u Izraelu nastava arapskog dobila formu izučavanja
kako “jezika susjeda”, tako i “jezika neprijatelja”.
Prvi dio rada otkriva političku i vojnu usmjerenost orijentalnih razreda analizom državnih tijela koja su inicirala ovaj program. Ta analiza će nam omogućiti da bolje razumijemo diskurs iz kojeg su se pojavili orijentalni razredi,
kao i glavne interese funkcionera angažiranih u njihovom kreiranju. Osim toga,
analiza vodećih aktera uvođenja orijentalnih razreda će nam omogućiti da bolje
shvatimo borbu snaga unutar izraelsko-jevrejskog područja arapskih studija, te
rasvijetliti ključna pitanja kao što su finansijske mogućnosti, politički prestiž i
natjecanje u patriotizmu.
Drugi dio rada se fokusira na ljetne ekskurzije izraelsko-jevrejskih učenika
iz orijentalnih razreda. Ova putovanja su organizirana kroz stalnu saradnju sa
izraelskim vojnim vlastima i uz njihovu koordinaciju, a realizirana na “arapskim područjima” u Izraelu. Svrha ovih putovanja, prema njihovim organizatorima, bila je “upoznavanje sa arapskim načinom života” i unaprjeđenje znanja
arapskog jezika. Ovaj rad ispituje ove posjete i pokušava rasvijetliti vojnu ulogu u ovom programu, kao i centralnu ulogu cionističke ideologije u njegovoj
implementaciji. Analiza ovih putovanja će demonstrirati kruženje informacija
unutar izraelsko-jevrejske sigurnosne mreže, od vojne sfere ka građanskoj, te
ukazati na nekoliko implikacija ove pojave. Ovdje se ne fokusiramo isključivo
na producirano znanje, već se naglašava važnost proučavanja načina na koji se
znanje producira i širi.
Napokon, kroz studiju ovog izraelsko-jevrejskog slučaja, ovim radom se nastoje istaći različiti aspekti “odnosa” koji postoje između interesa sigurnosti i
11
učenja stranih jezika. Rad se fokusira na nešto što bi se moglo nazvati “politikom učenja jezikā” i, na temelju studije izraelsko-jevrejskog slučaja, pokazuje
da se u istraživanju procesa usvajanja jezika moraju uzeti u obzir unutrašnje
tenzije – javne ili prikrivene – između obrazovnih, političkih i faktora sigurnosti, državnih tijela i pritisaka povezanih sa studijem jezika. Nadalje, a posebno
što se tiče ovog izraelsko-jevrejskog slučaja, rad će pokazati da različite aktere
angažirane u području učenja arapskog jezika u Izraelu ne možemo tretirati kao
predstavnike različitih sfera. Zapravo, njime će se rasvijetliti svijet ideja, ideologija, percepcija i motiva u kojemu ličnosti iz politike, obrazovanja i sigurnosnih
službi žive i djeluju. U njemu se dokazuje da se u srcu jednog skrivenog plana i
programa arapskog jezika u izraelsko-jevrejskim školama nalaze militaristička
gledišta i upućuje na novi način promišljanja izraelsko-jevrejskog društva, njegovih vidika i granica te načina na koji to društvo poima Bliski Istok.
Ključne riječi: arapski, jezik, sigurnost, Izrael, škola
12
SAEKO YAZAKI
Centre of Islamic Studies,
University of Cambridge
AL-MAKKI, IBN BAQUDA AND YAHUDA:
MUSLIM AND JEWISH MYSTICISM IN THE 11TH AND 20TH CENTURIES
This paper explores Muslim-Jewish relations, focusing on three thinkers in
Islam and Judaism, and the connection between the tenth-eleventh centuries
and the twentieth century. As the lingua franca throughout the Islamic empire, Arabic encouraged continuous interaction beyond the borders of faith
and culture, and the adoption of Arabic by Jewish communities was common.
This inevitably suggests a great influence on medieval Jewish thought from
Arabic culture and philosophy. In examination of the inter-religious dialogue
between Islam and Judaism, this paper first focuses on two authors of educative works in the respective faiths. Abu Talib al-Makki (d. 996), the Muslim
preacher and the author of an early guidebook on mysticism and morals Qut
al-qulub (‘The Nourishment of Hearts’), elucidates the ethical system in Islam
by focusing on the concept of the heart as a metaphysical entity reflecting
God. This focus is also found in a Jewish classic book on ethics, al-Hidaya ila
fara’id al-qulub (‘The Right Guidance to the Religious Duties of Hearts’), the
Judeo-Arabic text written by the Andalusian jurist Ibn Baquda (d. after 1080),
suggesting that he may have been influenced by al-Makki’s ideas. Although
this has been noted by some commentators, there has been no comprehensive
study of this relationship.
This paper analyses these alleged literary parallels, focusing on the religious
image of the heart in the Qut and al-Hidaya. Numerous similarities are found in
the two works, although there are a number of issues to consider in establishing connections between these two authors. One of the main difficulties lies in
the language of Ibn Baquda’s book, Judaeo-Arabic, which is a heterogeneous
language showing a wide range of mixtures of Classical Arabic and Middle
Arabic with Hebrew elements. A close textual-level analysis of vocabulary and
terminology is needed in any comparison between a Judaeo-Arabic work and
one written in Arabic.
Another issue to consider is the shared heritage between Judaism and Islam.
Considering the contents of the two books and the social interaction between
Jews and Muslims in Islamic Spain, the direct link between the two books seems
to be easily established. However, those similarities could be a parallel development, having no direct connection. Because of the shared materials between
Judaism and Islam, it is likely that a similar conclusion will be drawn whenever
13
Jewish or Muslim scholars encounter apparently parallel problems in their respective religions.
Based on the argument of commonalities between the two beliefs, the paper next introduces the third thinker Abraham Shalom Yahuda (d. 1951), the
editor of al-Hidaya who believed in strong relations between Judaism and Islam. Soon after its completion, al-Hidaya was translated into Hebrew by Judah
b. Tibbon (d. ca. 1190). The book became popular in its Hebrew version, which
has served as the basis of translations in numerous languages. In his translation, Judah tried to substitute Arabic quotations with equivalent Hebrew
verses, where possible. Yahuda, in his modern edition, consulted the original
Judaeo-Arabic manuscripts, and not only painstakingly transliterated Hebrew script into Arabic, but also added a significant introduction which examined the Arabic and Islamic sources of al-Hidaya. The latter half of this paper
explores the motivation behind Yahuda’s publication of this important work
among Jews in 1912, fifteen years after the Zionist Organization was founded.
Born in Jerusalem of a Baghdad family in 1877, Yahuda held an academic
post in Berlin in 1904 and initiated medieval Jewish studies in Spain during
WWI, before finally taking up a professorship in New York in the field of Jewish and Arab history and literature. Yahuda was early on a Zionist, but broke
with the movement and refused to have any relations with the state of Israel.
He was criticised by the first Israeli president, Chaim Weizmann, in his book
Trial and Error and responded to Weizmann in his book Dr Weizmann’s Errors
on Trial. This short writing of refutation, which was published privately after
his death, demonstrates Yahuda’s steadily growing disappointment in Weizmann who disregarded the urgency of fostering Arab-Jewish relations.
Alongside his political motivation, this paper further explores the religious
views of Yahuda, who was a well-known manuscript collector. His vast collection includes the mystical and theological writings of Isaac Newton (d. 1727),
who wrote more on religion than he did on natural science. When Newton’s
theological writings were auctioned off, Yahuda purchased the majority of the
manuscripts noting elements of Maimonides (d. 1204) in Newton’s thought
which matched his own theological ideas. It has sometimes been pointed out
that Maimonides’s famous work Dalalat al-ha’irin (‘The Guide for the Perplexed’) was anticipated by Ibn Baquda’s al-Hidaya.
Analysing these three thinkers from different times, places, and faiths,
then, generates some important points – about the widespread transmission
of knowledge in the Islamic world, the interaction between Islam and Judaism,
the universal aspects of mysticism; and about the shared heritage of Islam and
Judaism and its continuing relevance in the present.
Keywords: Muslim-Jewish relations, heart, Judaeo-Arabic, shared heritage, past and
present
14
SAEKO YAZAKI
Centar za islamske studije,
Univerzitet u Kembridžu
AL‑MAKKI, IBN BAQUDA I YAHUDA:
ISLAMSKI I JEVREJSKI MISTICIZAM U 11. I 20. STOLJEĆU
Ovaj rad istražuje muslimansko-jevrejske odnose kroz fokus na tri mislioca
u islamu i judaizmu, te vezu desetog/jedanaestog stoljeća sa dvadesetim. Kao
lingua franca širom islamskog svijeta, arapski jezik je podsticao neprekidnu interakciju van granica vjere i kulture, pa je bilo uobičajeno da ga usvoji i jevrejska
zajednica. To ukazuje na neizbježni i veliki utjecaj arapske kulture i filozofije na
srednjovjekovnu jevrejsku misao. U istraživanju međureligijskog dijaloga islama i judaizma, ovaj rad se prvo bavi dvojicom autora pedagoških djela iz obje
vjere. Abu Talib al‑Makki (u. 996.), muslimanski propovjednik i autor jednog od
najstarijih vodiča u misticizam i moral Qut al‑qulub (“Hrana srcā”), objašnjava
moralni sistem u islamu tako što se fokusira na pojam srca kao metafizičkog
entiteta koji odražava Boga. Isti fokus se može naći i u jednoj jevrejskoj knjizi iz
etike al‑Hidayailafara’id al‑qulub (“Prava uputa u vjerske dužnosti srca”), judeoarapski tekst koji je napisao andaluzijski pravnik Ibn Baquda (u. nakon 1080.), i
koji nagovještava da je autor mogao biti pod utjecajem al‑Makkijevih ideja. Iako
su ovo neki komentatori uočili, još nije napravljena obuhvatna studija o toj vezi.
Ovaj rad analizira te pretpostavljene književne paralele, usredsredivši se na
predodžbu srca u djelima Qut i al‑Hidaya. U ova dva rada će se naći brojne sličnosti, mada ima pitanja koja bi trebalo razmotriti pri utvrđivanju veza među
autorima. Jedna od glavnih teškoća leži u jeziku Ibn Baqudine knjige, judeoarapskom, heterogenom jeziku koji pokazuje široki raspon izmiješanog klasičnog arapskog i srednjovjekovnog arapskog sa hebrejskim elementima. Kod bilo
kakvog uspoređivanja nekog rada na judeo-arapskom i nekog pisanog arapskim jezikom, potrebna je dublja tekstualna analiza vokabulara i terminologije.
Drugo pitanje za razmatranje je zajedničko naslijeđe judaizma i islama. Ako
se uzme u obzir sadržaj ovih dviju knjiga i društvena interakcija jevreja i muslimana u islamskoj Španiji, čini se da se lahko može naći direktna veza između
knjiga. Međutim, te sličnosti mogu biti rezultat paralelnog razvoja, a da direktne veze i nema. Zbog zajedničkih sadržaja judaizma i islama, moguće je da bi
se sličan zaključak donio kad god se neki jevrejski i neki muslimanski učenjaci
bave paralelnim problemima, svako iz svoje religije.
Na temelju dokaza o zajedničkim odlikama dvaju vjerovanja, ovaj rad nadalje predstavlja trećeg mislioca – Abrahama Shaloma Yahudu (u. 1951.), urednika
al‑Hidaye, koji je vjerovao u čvrste veze judaizma i islama. Ubrzo nakon što je
15
završena, al‑Hidayu je na hebrejski preveo Judah b. Tibbon (umro oko 1190.).
Hebrejska verzija knjige je postala popularna i poslužila kao osnova za prevođenje na brojne jezike. U svom prijevodu Judah nastoji nadomjestiti arapske
navode ekvivalentnim hebrejskim stihovima, gdje god je to moguće. Yahuda je
u modernom izdanju konsultirao originalne judeo-arapske rukopise i, ne samo
da je napravio brižljivu transliteraciju hebrejskog izvornika u arapski, već je
dodao i veliki uvod u kojemu istražuje arapske i islamske izvore al‑Hidaye. U
drugoj polovini ovog rada istražuju se motivacija koja se nalazi u osnovi Yahudinog objavljivanja ovog važnog djela među jevrejima 1912., petnaest godina
nakon što je osnovana Svjetska cionistička organizacija.
Rođen u Jerusalimu 1877. godine, u porodici porijeklom iz Bagdada, Yahuda
je akademsko zvanje stekao u Berlinu 1904., pokrenuo srednjovjekovne jevrejske studije u Španiji tokom Prvog svjetskog rata, da bi, na kraju, preuzeo profesuru u New Yorku iz oblasti jevrejske i arapske historije i književnosti. Yahuda
je u početku bio cionist, ali je prekinuo veze sa pokretom i odbio svaku vezu sa
državom Izrael. Prvi izraelski predsjednik Chaim Weizmann ga je kritizirao u
svojoj knjizi Suđenje i zabluda, a on je odgovorio Weizmannu u svojoj knjizi Zablude dr Weizmanna o suđenju. Ovo kratko djelo opovrgavanja kritika, objavljeno
nakon njegove smrti, demonstrira Yahudino sve veće razočarenje u Weizmanna
koji nije uvažavao prijeku potrebu jačanja arapsko-jevrejskih odnosa.
Ovaj rad, osim Yahudinih političkih motiva, istražuje i Yahudine religijske
poglede. Yahuda je bio poznati kolekcionar rukopisa. Njegova ogromna kolekcija obuhvata mistična i teološka djela Isaaca Newtona (u. 1727.) koji je napisao
više djela iz religije nego iz prirodnih nauka. Kada su Newtonova teološka djela
data na aukciju, Yahuda je kupio većinu rukopisa, uočivši da se elementi Maimonidesa (u. 1204.) u Newtonovoj misli poklapaju sa njegovim vlastitim teološkim idejama. Ponekad se ukazuje na činjenicu da je Ibn Baqudina al‑Hidaya
bila prethodnica Maimonidesovom poznatom djelu Dalalat al-ha’irin (“Vodič za
zbunjene”).
Iz analize ovih triju mislilaca iz različitih vremena, mjesta i vjera, proishode
neke važne tačke – o rasprostranjenom prijenosu znanja u islamskom svijetu, o
međudjelovanju islama i judaizma, o univerzalnim aspektima misticizma, te o
zajedničkom naslijeđu islama i judaizma i neprekinutom značaju tog naslijeđa
u današnjem vremenu.
Ključne riječi: muslimansko-jevrejski odnosi, srce, judeo-arapski, zajedničko naslijeđe, prošlost i sadašnjost
16
PAUL ANDERSON
Center of Islamic Studies and Faculty of Asian and Middle Eastern Studies,
University of Cambridge
EXPLAINING EXTRAORDINARY EVENTS IN SYRIA:
THE RISE AND FALL OF ALEPPO’S FINANCIAL ENTREPRENEURS
In the 1980s and early 1990s in Aleppo, northern Syria, a handful of entrepreneurs pioneered popular informal investment schemes that reached huge
proportions. Like “pyramid schemes” across Eastern Europe at the time, the
schemes paid unusually high rates of interest – up to 40% per year – and attracted tens of thousands of investors from across Syrian society. Some of the
investors’ cash was used to finance new industrial projects. Then, in 1994, the
schemes collapsed as the Syrian government intervened to arrest, prosecute
and imprison some of the entrepreneurs or “money collectors” who had appeared to offer ordinary investors a utopian financial future. State propaganda
in newspapers and Parliament blackened the reputation of the entrepreneurs
who had pioneered these schemes.
Based on interviews with the founder of the largest investment scheme, this
article examines this phenomenon of recent Syrian history. It asks three questions. First, why were these entrepreneurs successful – how were they able to
persuade tens of thousands of families across Syria to sell their houses and
shops and entrust their life savings to them? Second, why did the state intervene? Third ,what does this episode tells us about civil society in Syria during
the 1980s and 1990s? In conclusion, I make some suggestions for the kind of
explanations we should attempt of extraordinary social phenomena in Syria.
Aleppo’s popular investment schemes emerged in the mid-1980s in a period
of economic crisis in Syria when populist policies had bankrupted the state. Populism had led to high inflation which impoverished people on fixed incomes.
In a period before private banking or a stock exchange had been established in
Syria, these schemes mopped up the cash that the government was printing in
a high-inflation economy. They also provided a regular supplementary income
for those on fixed wages who had neither the connections nor the capital to go
into business themselves.
I argue that these popular investment schemes were initially successful
because they built on two forms of association that were familiar to ordinary
Syrians: the profit-sharing partnership (mushaarakat al-arbaah) and the idea of
a core group (jamaa‘a) constituted around a patron-provider figure. Both these
forms of association implied a personal bond of trust. In the case of the coregroup (jamaa‘a), the central patron provides for his network of supporters. His
17
popularity comes from his ability to provide, and his moral authority from his
provision of support to the weak and dependent. In the case of the profit-sharing partnership, obligations are rarely documented. Both models work not because the obligations are backed by a legally enforceable contract, but because
the leader or entrepreneur is morally obliged to provide or distribute, and because he is personally known and trusted not to abuse his position.
However, Aleppo’s money collectors not only adopted these forms of association as the basis for their investment schemes; they also transformed them,
by expanding the networks to huge and impersonal proportions. This transformation had both economic and political effects. These expanded forms of association posed a problem to Syria’s governing regime because they undercut the
neo-patrimonial networks on which the state relied. By expanding networks of
trust and dependency beyond the family, these schemes pioneered a new form
of civil society which was a threat both economically (they were unregulated
in law and therefore open to abuse) and politically (they potentially led to the
emergence of a popular support base or jumhuur around the leading entrepreneurs).
In conclusion, I make some suggestions for the kind of explanations we
should attempt of extraordinary social phenomena in Syria. The success of
these schemes and the intervention of the state cannot be explained solely in
economic terms or political terms. An economic explanation does not address
the question of why this particular form of association was capable of garnering
the support of so many Syrian families. A classical political science explanation
that focuses on the Islamic ideology of investors, or the official Baathist ideology of the state, does not fully explain the trust and moral authority enjoyed by
these financial entrepreneurs, or the reasons why the state intervened. Rather,
we need a socio-cultural explanation that pays attention to intricacy and dynamism of civil society: to the legitimacy and familiarity of particular forms of
association, and the ways in which entrepreneurs can transform these patterns
of association at a particular moment of transition in Syria’s political economy.
Such an approach to civil society might also shed light on contemporary events
in Syria.
Keywords: Syria, civil society, informal economy, investment, trust, core-group
18
PAUL ANDERSON
Centar za islamske studije i Fakultet za azijske i bliskoistočne studije,
Univerzitet u Kembridžu
TUMAČENJE NEOBIČNIH DOGAĐAJA U SIRIJI:
USPON I PAD FINANSIJSKIH PODUZETNIKA HALEPA
Osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća u Halepu, sjeverna Sirija, šačica poduzetnika pokrenula je popularne neformalne sheme ulaganja koje su dosegle ogromne razmjere. Poput “piramidalnih sistema” širom
Istočne Evrope u to vrijeme, ovi sistemi plaćali su neobično visoke kamatne
stope – do 40% godišnje – i privukli su desetine hiljada ulagača iz cijele Sirije.
Nešto od gotovine ulagača upotrijebljeno je za finansiranje novih industrijskih
projekata. Potom je 1994. godine shema propala kada je sirijska vlada intervenirala i uhapsila, procesuirala i zatvorila neke poduzetnike ili “skupljače novca” koji su običnim ulagačima nudili utopijsku finansijsku budućnost. Državna
propaganda je u novinama i u parlamentu okaljala ugled poduzetnika koji su
prvi pokrenuli ove sheme.
Ovaj članak istražuje ovaj fenomen novije sirijske historije, bazirajući se na
intervjuima sa osnivačem najveće sheme ulaganja. Nastojimo odgovoriti na tri
pitanja. Prvo, zašto su ovi poduzetnici bili uspješni – kako su uspjeli uvjeriti
desetine hiljada porodica širom Sirije da prodaju svoje kuće i trgovine i da svoju
ušteđevinu povjere njima? Drugo, zašto je država intervenirala? Treće, šta nam
ova epizoda govori o civilnom društvu u Siriji tokom 1980‑tih i 1990‑tih godina?
U zaključku, pokušat ću dati neku vrstu objašnjenja ovog vanrednog društvenog fenomena u Siriji.
Popularne sheme ulaganja u Halepu su se pojavile sredinom 1980‑tih, u periodu ekonomske krize u Siriji, kada je populistička politika dovela do bankrota
države. Populizam je doveo do visoke inflacije zbog koje su osiromašili ljudi sa
fiksnim prihodima. U jednom periodu prije privatnog bankarstva ili prije nego
što je osnovana berza u Siriji, ove sheme su pomele gotovinu koju je vlada štampala za visokoinflatornu privredu. One su također osigurale redovna dodatna
primanja ljudima sa fiksnim plaćama koji nisu imali ni veza, ni kapitala da sami
pokrenu posao.
Smatram da su ove popularne sheme ulaganja postigle početni uspjeh zbog
toga što su izgrađene na dvije forme udruživanja koje su bile bliske običnim
Sirijcima: partnerstvo sa podjelom profita (mushaarakat al‑arbaah) i ideja o jezgri grupe (jamaa‘a) koja se formira oko ličnosti pokrovitelja. Obje ove forme
udruživanja podrazumijevaju obvezivanje na povjerenju. U slučaju jezgra grupe (jamaa‘a), glavni pokrovitelj se skrbi za mrežu svojih pristalica. Njegova
19
popularnost proishodi iz njegove sposobnosti da štiti, a njegov moralni autoritet iz brige za slabe i ovisne o drugima. U slučaju partnerstva sa podjelom profita, obaveze su rijetko dokumentirane. Oba modela funkcioniraju ne zato što su
obaveze zasnovane na pravno valjanom ugovoru, već zbog toga što je vođa ili
poduzetnik moralno obavezan da osigura i podijeli zaradu, kao i zbog toga što
postoji povjerenje da on neće zloupotrijebiti svoj položaj.
Međutim, skupljači novca u Halepu nisu samo usvojili ove forme udruživanja kao osnovu za svoje ulagačke sheme; oni su ih transformirali, proširivši
mreže do golemih i bezličnih razmjera. Ovakva transformacija je imala kako
ekonomske, tako i političke posljedice. Proširivši mrežu povjerenja i ovisnosti izvan porodičnog kruga, ove su sheme prokrčile put novoj formi civilnog
društva koja je predstavljala prijetnju, kako ekonomsku (sheme nisu regulirane
zakonom, pa su, stoga, podložne zloupotrebi), tako i političku (one bi mogle
dovesti do podrške naroda – jumhuur – vodećim poduzetnicima).
U zaključku, predložio sam neka objašnjenja za ovu vanrednu društvenu
pojavu u Siriji koja bismo trebali razmotriti. Uspjeh ovih shema i intervencija
države ne mogu se objasniti isključivo ekonomskim ili političkim terminima.
Jedno ekonomsko objašnjenje ne odgovara na pitanje zašto je ova konkretna
forma udruživanja mogla dobiti podršku tako mnogo sirijskih porodica. Objašnjenje klasične političke nauke koje se fokusira na islamsku ideologiju ulagača
ili zvaničnu državnu Baas ideologiju ne daje potpuno objašnjenje za povjerenje
i moralni autoritet koji su uživali ovi finansijski poduzetnici, niti za državnu
intervenciju. Umjesto toga, trebamo jedno socio-kulturno objašnjenje koje poklanja pažnju zamršenosti i dinamičnosti civilnog društva: legitimnosti i poznavanju konkretnih formi udruživanja i načinima na koji poduzetnici mogu
transformirati ove obrasce udruživanja u datom trenutku tranzicije sirijske političke ekonomije. Takav jedan pristup civilnom društvu bi mogao baciti svjetlo
i na savremena zbivanja u Siriji.
Ključne riječi: Sirija, civilno društvo, neformalna ekonomija, ulaganje, povjerenje, jezgra grupe
20
HAWRAA AL-HASSAN
Faculty of Asian and Middle Eastern Studies,
University of Cambridge
UTOPIAN PROPAGANDA IN THE NOVELS OF SADDAM HUSSEIN
This paper argues that the idea of a utopia, be it personal or communal, is the
primary vehicle for propaganda in the novels of Saddam Hussein, and (albeit to
a lesser extent) in most Iraqi narratives produced under his rule. The term ‘utopia’ is an anglicised version of a Greek word meaning both ‘no place’ and ‘good
place’. It was first used in English by Thomas More as the title of his 1516 work
describing a supposedly ideal and imaginary island State; a highly regulated
and punitive society ironically bordering on a dystopia. For the purpose of this
paper, I take utopia to mean in the broadest sense, a belief in the existence of
a perfect world in the past or a potentially perfectible one in the future. In Islamic tradition, the rule of the Prophet Muhammad is generally accepted as the
only utopia in history (along with-according to Sunni Islam-the rule of the four
rightly guided Caliphs). In contrast to this ‘historical’ utopian state, Shia Islam
constantly yearns for the coming of the ‘Mahdi’, a messiah-like figure who will
ultimately establish a State of complete justice in the future.
The novels of Saddam Hussein contain a curious mix of both these types
of utopian imaginings, whereby the Iraqi Ba’th party is depicted as ‘resurrecting’ the dormant glories of ancient Iraq and the Arab/Muslim nation, as well as
explicitly marketing Saddam as a quasi-messianic figure destined to save his
people. Literary manifestations of utopia in Saddam’s oeuvre function on three
levels: first, a supra-national pride in Arabism and Islam through elaborate
narratives of racial purity and religious infidelity, particularly the fear of contamination from foreign (mostly Persian) blood in his two historical allegories:
Zabiba and the King and Get out, Curse You!; second, a nationalist yearning for a
rural mythologized Iraq as a ‘pure’ and ‘original’ nation in The Fortified Castle,
and finally the personal utopia of the perfect family in Saddam’s autobiography Men and a City, in which he stresses his supposed Hashemite descent (the
‘Mahdi’ in Islamic culture should supposedly be a descendant of the Prophet
Muhammad).
The State’s adoption of an ideological utopia (such as the unity of the Arab
world through pan-Arabism, or the existence of a timeless Iraqi state that extends from Sumer to Saddam), allows for the emergence of particularly virulent
forms of ‘othering’ and hate discourses, be they racial, xenophobic or sectarian. It also provides a fertile ground for fear mongering and State-sponsored
conspiracy theories against marginalized groups in order for the regime to
21
maintain a firm grip on power and justify its failure to achieve utopian dreams.
Utopia has been described as the undisclosed presence behind all propaganda,
as propaganda’s intense vilification and attacks only seem possible if the enemy
is blamed for desecrating something holy and sacred or for preventing a great
life-changing event from happening. Utopia is also inextricably tied to nationalism which often posits an idealized ‘imagined’ community that in reality is
neither homogeneous nor harmonious, and this ultimately explains why much
propaganda is nationalistic. Interestingly however, by the time Saddam came
to write his novels he had turned the game completely on its head: from supposedly championing Iraqi nationalist, pan-Arab and pan-Islamic interests, he
ironically used the Ba’th’s political project to fuel his individualist cult of personality. The paper aims to situate Saddam’s four novels in this context, whilst
avoiding psycho-biographical interpretations, and will end by considering the
importance of research on propaganda in the Arab world, particularly in light
of the recent ‘Arab Spring’.
Keywords: utopia, Iraq, propaganda, literature, Saddam Hussein
22
HAWRAA AL‑HASSAN
Fakultet za azijske i bliskoistočne studije,
Univerzitet u Kembridžu
UTOPIJSKA PROPAGANDA U ROMANIMA SADDAMA HUSSEINA
U ovom radu se nastoji pokazati da je ideja utopije, bila to utopija ličnosti ili
zajednice, glavni pokretač propagande u romanima Saddama Husseina i (mada
u manjem obimu) u većem dijelu iračke proze nastale za vrijeme njegove vladavine. Termin “utopija” vodi porijeklo od grčke riječi u značenju i “ne-mjesto”
i “dobro mjesto”. U engleskom ju je prvi upotrijebio Thomas More za naslov
svog djela iz 1516. godine, u kojemu opisuje pretpostavljenu idealnu i imaginarnu otočnu Državu; jedno vrlo uređeno društvo, koje se, ironično, graniči sa
distopijom. U ovom radu sam koristila termin utopija u najširem značenju, u
značenju uvjerenja da je u prošlosti postojao neki savršeni svijet ili da će se u
budućnosti stvoriti jedan takav svijet. U islamskoj tradiciji se vrijeme Poslanika
Muhammeda općenito uzima kao jedina utopija u historiji (skupa sa – prema
sunitskom islamu – vladavinom četverice pravednih halifa). Nasuprot ovoj “historijskoj” utopijskoj državi, šiitski islam neprekidno čezne za dolaskom “Mehdija”, mesijanske figure koja će u budućnosti napokon osnovati Državu potpune pravde.
Romani Saddama Husseina sadrže zanimljivu mješavinu oba tipa utopijskih
zamisli, gdje je iračka Baas partija opisana kao “ona koja oživljava” uspavanu
slavu drevnog Iraka i arapsko-muslimanske nacije i gdje je Saddam eksplicite
označen kao kvazimesijanska figura, predodređena da spasi svoj narod. Književne manifestacije utopije u Saddamovom opusu funkcioniraju na tri nivoa:
prvo, kao naddržavni ponos u arabizmu i islamu, kroz razrađene pripovijesti
o rasnoj čistoći i nevjerništvu, a posebno kroz strah od zagađivanja krvi krvlju
tuđinaca (uglavnom Perzijanaca) u njegove dvije historijske alegorije: Zabiba i
kralj i Odlazite, demoni!; drugo, kao nacionalistička čežnja za ruralnim, mitološkim Irakom kao “čistoj” i “izvornoj” državi u Utvđenom dvorcu i na kraju, lična
utopija savršene porodice u Saddamovoj autobiografiji Čovjek i grad, u kojoj on
ističe svoje navodno hašemitsko porijeklo (“Mehdi” u islamskoj kulturi bi trebao biti potomak Poslanika Muhammeda).
Prihvatanje jedne ideološke utopije (kao što je jedinstvo arapskog svijeta kroz
panarabizam ili postojanje bezvremene iračke države koja traje od Sumeraca
do Saddama) od strane države dopušta mogućnost diskursa mržnje i posebno
otrovnih formi odnosa prema “Drugosti”, bio taj odnos rasni, ksenofobični ili
vjerski. Time se također osigurava plodno tlo za manipuliranje strahom i za teorije zavjere sponzorirane od strane države, a protiv marginaliziranih grupa, sve
23
kako bi se režim održao na vlasti i zadržao moć, te opravdao svoje neuspjehe
u ostvarivanju utopijskih snova. Utopija postoji sakrivena iza sve propagande,
budući da se čini kako je moguće propagandom silno poniziti i napasti neprijatelja samo ako ga se okrivi da je oskrnavio nešto sveto ili da je spriječio velike
životne promjene. Utopija je također nerazmrsivo povezana sa nacionalizmom
koji često kao polaznu tačku uzima jednu idealiziranu “zamišljenu” zajednicu
koja u stvarnosti nije ni homogena, ni harmonična, a to je i uvjerljivo objašnjenje zašto je propaganda uglavnom nacionalistička. Međutim, zanimljivo je da
je u vrijeme kada je počeo pisati romane, Saddam naglavačke preokrenuo igru:
od pretpostavljenog pobjedničkog iračkog nacionaliste sa panarapskim i panislamskim interesima, on je, ironično, upotrijebio politički projekt Baas partije
kao gorivo za kult ličnosti. Ovaj rad ima za cilj da smjesti Saddamova četiri romana u taj kontekst, izbjegavajući psiho-biografske interpretacije, sa završnim
razmatranjem značaja istraživanja propagande u arapskom svijetu, posebno u
svjetlu nedavnog “Arapskog proljeća”.
Ključne riječi: utopija, Irak, propaganda, književnost, Saddam Hussein
24
ABDULLAH BAABOOD
Gulf Research Centre,
University of Cambridge
THE NEED FOR A COHERENT EU POLICY IN THE ARAB WORLD
The Arab world is one of the Europe’s natural partners given its geographical proximity, historical interconnectedness, cultural affinity, but also energy,
trade, and economic interdependence. Over the last decades, the EU has developed a number of policies toward the Arab world, the Middle East and the
Mediterranean. The seemingly neat term “the Arab world” is an amorphous description and can be misleading. Heterogeneity and diversity are key features
of the Arab world, and after all the term is used to describe the 22 countries
that belong to the League of Arab States (LAS), whose combined population is
some 350m from different ethnic and religious backgrounds who inhabit lands
extending from the Atlantic to the Gulf and from the Saharan desert to the Anatolian foothills.
In stark contrast to Europe, the Arab world has seen little formal integration.
Some regional arrangements like the United Arab Republic (UAR) between
Egypt and Syria in 1958 lasted only three years. Other regional acronyms have
come and gone, sometimes acrimoniously. Politically the Arab world is diverse.
It has Kingdoms with absolute Monarchies and Peoples’ Republics with regular
elections. However, in the latter there was no clear agreement on whether elections do, in fact, offer a real democratic choice or are just a chimera for what are
essentially autocratic regimes.
The European Union’s (EU) engagement with the Arab World largely reflects the Arab world’s complexity and diversity. If judged by the number of
initiatives and institutions as a suitable indicator for success of international
relations, Euro-Arab relations could be considered as a successful model for
other regional cooperation. However, a closer look reveals a more pessimistic
evaluation. The recent history of Euro-Arab relations brought to life several institutions and institutional settings for dialogue. Some survived, others did not.
Overall, there has been a proliferation of unrelated policies. Collectively, these
have not only left Arab countries like Iraq and Yemen out of any institutional
arrangements but have added to increase the fragmentation of the Arab region,
further deepened intra-Arab divisions and indirectly contributed to the weakening of the Arab regional order.
European priorities and substance of these formulations are ranging from
political stability, migration management and reinforced control of the EU’s
external boarder with the southern Mediterranean countries, negotiations on
25
a free trade agreement with the Gulf Cooperation Council, to post-conflict assistance for Iraq, to eradication of poverty in the five Arab countries in the ACP
framework, to political cooperation in the Middle East. Yet, despite the plethora
of European initiatives and strands of EU policies towards the Arab world, it is
apparent that none has developed to a level to a strategic relationship, nor have
they managed to help bridge the prosperity gap, create a sphere of prosperity,
and security, advance democracy and human rights, let alone contribute to the
resolution of many intractable regional economic, political and social problems.
What emerged was a fragmented picture of different attitudes, policies and proposals on the best way for the European Union and the Arab world to build
stronger ties with no clear objective and no tangible results.
Given the rather abysmal outcomes of EU-Arab policies and considering
the political and social changes in the Arab world, especially the recent revolutions and turmoil in the Arab region or the so-called ‘Arab Awakening’ or ‘Arab
Spring’, there can be no better occasion to carry out a review of EU policies
towards the Arab world. Indeed, such dramatic changes that are taking place in
the Arab world have aptly demonstrated the weakness, if not the bankruptcy,
of EU policy towards the region and call for a serious re-evaluation of previous
policies and their intended outcomes. Taking on board the new realities there
is a strong need for a re-consideration of EU policy/ies, orientations, objectives
and motives and a re-think which are the political institutions that matter most
for Euro-Arab relations to serve this purpose?
The paper will thus review EU policies towards the Arab world, re-assess
their different strands and evaluate their achievements and effectiveness or indeed the lack of it. It will conclude by suggesting that there were something
missing in EU policies towards the Arab world, namely a wrong ordering of
hierarchy of priorities, a lack of an EU-Arab policy that fosters democracy, human rights, sustainable development and regional integration. The paper will
also argue that there was no overarching EU-Arab policy that brings these different policy strands together suggesting that while these polices could remain
separate for capacity and capability purposes, they need not be separable. It
will also suggest that the substance of EU-Arab policy should take account of
the recent changes spreading across the Arab world to underpin and enhance
democratic changes and effect a real intra-regional cooperation and integration.
Keywords: European Union, Mediterranean countries, North Africa, Middle East,
European Neighbourhood Policy (ENP), Union for the Mediterranean (UfM), Gulf
Cooperation Council, Arab spring/revolutions
26
ABDULLAH BAABOOD
Gulf Research Centre, Univerzitet u Kembridžu
POTREBA KOHERENTNE POLITIKE EVROPSKE UNIJE
U ARAPSKOM SVIJETU
Arapski svijet je prirodni partner Evrope, s obzirom na njihovu geografsku
blizinu, historijsku međusobnu povezanost, kulturnu srodnost, ali i zbog energije, trgovine i međusobne ekonomske ovisnosti. Posljednjih decenija, Evropska unija je izradila određenu politiku prema arapskom svijetu, Bliskom istoku
i Mediteranu. Naoko čist termin “arapski svijet” je jedan bezobličan i zavodljiv
opis. Heterogenost i raznolikost su ključna obilježja arapskog svijeta, i, na kraju krajeva, termin se koristi da se opišu 22 zemlje koje pripadaju Arapskoj ligi
(LAS) i koje skupa imaju oko 350 miliona stanovnika različitog etničkog i vjerskog porijekla, a koji nastanjuju prostor od Atlantika do Zaliva i od Sahare do
Anadolije.
U snažnom kontrastu prema Evropi, arapski svijet se nije mnogo formalno
integrirao. Bilo je nekih regionalnih aranžmana, kao što je Ujedinjena arapska
republika (UAR) između Egipta i Sirije 1958., ali je ona trajala samo tri godine.
Drugi regionalni akronimi su nastajali i nestajali, ponekad s gorčinom. Politički,
arapski svijet je raznolik. On ima kraljevstva sa apsolutnim monarhijama i narodne republike sa redovnim izborima. Međutim, što se tiče ovih potonjih, ne
postoji saglasnost da li izbori zapravo nude stvarni demokratski izbor ili su oni
samo maska za suštinski autokratske režime.
Angažman Evropske unije (EU) u arapskom svijetu uveliko odražava složenost i raznolikost arapskog svijeta. Ako je suditi po broju inicijativa i institucija kao odgovarajućem indikatoru dobrih međunarodnih odnosa, evropskoarapski odnosi se mogu smatrati uspješnim modelom za druge regionalne
saradnje. Međutim, pobliže promatranje otkriva pesimističniju sliku. Novija
historija evropsko-arapskih odnosa izrodila je nekoliko institucija i institucionalnih okvira za dijalog. Neke institucije i neki okviri su opstali, neki ne. U
cjelini, nepovezane politike su se množile. Skupno, ne samo da su te politike
ostavljale neke arapske zemlje, poput Iraka ili Jemena, izvan bilo kakvog institucionalnog aranžmana, već su doprinijele fragmentaciji arapskog regiona,
daljim i dubljim unutararapskim podjelama, te, indirektno, slabljenju arapskog regionalnog poretka.
Evropski prioriteti i sadržaji formulacija idu od političke stabilnosti, upravljanja migracijama i jače kontrole vanjskih granica Evropske unije sa zemljama
Južnog Mediterana, pregovora o slobodnoj trgovini sa Vijećem za saradnju zemalja Zaliva, preko pomoći Iraku nakon konflikta i iskorjenjivanja siromaštva
27
u pet arapskih zemalja u okviru ACP‑a, pa do političke saradnje na Bliskom
Istoku. Ipak, usprkos izdašnim evropskim inicijativama i strukturi politike EU
prema arapskom svijetu, očigledno je da se nisu uspjeli razviti strateški odnosi,
nije se uspio sagraditi most kojim bi se premostio jaz između stanja u Evropi i
arapskom svijetu, niti stvoriti sfera napretka i sigurnosti, razvoja demokratije
i ljudskih prava, a da ne govorimo o doprinosu rješenjima mnogih tvrdokornih regionalnih ekonomskih, političkih i socijalnih problema. Ono što se vidi je
iskomadana slika različitih stavova, politika i prijedloga kako bi Evropska unija
i arapski svijet izgradili jače veze, ali bez jasnog cilja i opipljivih rezultata.
S obzirom na prilično nedokučive ishode politike EU i arapskog svijeta, te
političke i društvene promjene u arapskom svijetu, a posebno razmatrajući nedavne revolucije i prevrate u arapskom regionu – takozvano “Arapsko buđenje”
ili “Arapsko proljeće” – nema bolje prilike da se preispita politika Evropske unije prema arapskom svijetu. Zaista, tako dramatične promjene koje se dešavaju
u arapskom svijetlu su prikladno demonstrirale sve slabosti, ako ne i bankrot,
politike EU prema ovom regionu i pozvale na ozbiljno ponovno procjenjivanje
prethodne politike i njenih željenih ishoda. Ako prihvatimo nove činjenice, uviđamo snažnu potrebu da ponovo razmotrimo politike i politiku, orijentacije,
ciljeve i motive EU i ponovo razmislimo o tome koje bi političke institucije, od
najvećeg značaja za evropsko-arapske odnose, poslužile u tu svrhu.
Ovaj rad, dakle, razmatra politiku EU prema arapskom svijetu, preispituje njihova različita uporišta i procjenjuje njihova postignuća i učinkovitost, ili,
pak, izostanak postignuća i učinaka. U zaključku se nagovještava da nešto nedostaje politici EU prema arapskom svijetu, da je poredak prioriteta pogrešan,
te da nema evropsko-arapske politike koja bi jačala demokratiju, ljudska prava, održivi razvoj i regionalnu integraciju. U radu se diskutira i činjenica da
ne postoji nadsvodna EU-arapska politika koja bi približila različita politička
stanovišta, te sugerira da, iako politike mogu biti zasebne u smislu kapaciteta
i sposobnosti, ne moraju biti razdvojene. Također se ukazuje da bi EU‑arapska
politika trebala uzeti u obzir posljednje promjene koje se šire arapskim svijetom kako bi se poduprijele i osnažile demokratske promjene i urodile stvarnom
unutarregionalnom saradnjom i integracijom.
Ključne riječi: Evropska unija, mediteranske zemlje, Sjeverna Afrika, Bliski Istok,
Evropska politika susjedstva, Unija za Mediteran, Vijeće za saradnju zemalja Zaliva,
Arapsko proljeće/Arapske revolucije
28
KHALID AL-MEZAINI
Centre of Islamic Studies,
University of Cambridge
POLITICAL SURVIVAL AND NATIONAL IDENTITIES
IN THE MIDDLE EAST
The past ten years and recent events in the Middle East have raised the question of ‘national identity’ and ‘Arab nationalism’ – in more than one way. The
presence of multiple identities such as sectarian, tribal, national, religious and
regional continues to characterize political dynamics in the Middle East. However, the promotion of ‘Jordan First’, ‘Emirates First’ and ‘Kuwait First’...etc
is a clear sign that many Arab states are in the process of establishing strong
national identities to counter-balance the rise of sub and supra-state identities,
as well as solve domestic problems such as demographic imbalance. However,
the dictates of political survival have led regimes to enhance national identities.
Although most regimes supported national identity over other supra-national
identities, they have diverged on the reasons behind taken such choice. Therefore, how do regimes take advantage of the region’s conflicts to emphasize
state’s identity for their own survival?
In particular, the paper seeks to examine how the promotion of national
identity enhances the survival of regimes in the Middle East. Specifically, it
seeks to explore how several factors such as rise of Islamists, the demographic
imbalance, charismatic leadership and globalization have all contributed to the
emergence of national identities in the Middle East. Based on recent visits to
some Arab countries, I realized that the promotion of national identity is a top
priority of governments, particularly among Arab monarchies. The promotion
of ‘Jordan First’, ‘Emirates First’ and ‘Kuwait First’ is a clear sign that those
regimes are forming a strong national identity linked to their survival. While
monarchies emphasize national identity due to demographic factors, Jordan,
Egypt or Lebanon use their national identities to counter balance Islamic and
pan-Arab identities.
In the UAE, the case study of this research, the issue of identity formation
and nation building has been at the centre of discourses amongst politicians
and scholars. Specifically, the past ten years have witnessed unprecedented
waves of government and media campaigns to promote national identity. The
formation of this identity had its origins in several social and political factors
of the pre- and post-1971 eras (the year of the UAE’s establishment): the awakening of self-consciousness, regime survival, demographic imbalance, charismatic leadership and globalization have all contributed to the emergence of
29
national identity in the UAE (Emirati identity). However, the regime has been
successful in linking his survival to the identity. The more the regime enhances
the national identity, the more the people support his existence. Particularly,
demographic imbalance has been advantageous for the regime in the UAE. In
contrast, while the regime is protecting its own survival, Arabic language, the
main element of national identity, has been neglected due to the focus on the
regime. This has led to weakening the Arabic language (de-arabization), and
therefore emergence of a weak national identity based on the regime’s survival.
Keywords: national identity, Arab nationalism, sectarian, tribal, sub and supra-state
identities, demographic imbalance
30
KHALID AL‑MEZAINI
Centar za islamske studije i Fakultet za azijske i bliskoistočne studije,
Univerzitet u Kembridžu
POLITIČKI OPSTANAK I NACIONALNI IDENTITETI
NA BLISKOM ISTOKU
Posljednjih deset godina i tokom nedavnih događaja na Bliskom Istoku na
više načina se postavljalo pitanje “nacionalnog identiteta” i “arapskog nacionalizma”. Postojanje višestrukih identiteta, poput identiteta sljedbe, plemenskog,
nacionalnog, vjerskog i regionalnog identiteta i dalje karakterizira politička kretanja na Bliskom Istoku. Međutim, isticanje “Jordan na prvom mjestu”, “prvo
Emirati“, “prvo Kuvajt“... itd., jasan je znak da su mnoge arapske zemlje u procesu stvaranja jakog nacionalnog identiteta kao protuteže usponu subnacionalnih i supranacionalnih identiteta, kao i u procesu rješavanja domaćih problema
kao što su demografska neravnoteža. Međutim, diktat političkog opstanka naveo je režime da jačaju nacionalne identitete. Mada većina režima podržava nacionalni identitet preko supranacionalnog, oni se razlikuju po razlozima koji se
nalaze u osnovi njihovog izbora. Dakle, kako režimi koriste konflikte u regionu
da ojačaju nacionalni identitet u svrhu njihovog vlastitog opstanka?
Konkretno, ovaj rad nastoji istražiti kako se isticanjem nacionalnog identiteta jača opstanak režimā na Bliskom Istoku. Posebno želimo istražiti kako je
nekoliko faktora, poput uspona islamista, demografska neravnoteža, harizmatične vođe i globalizacija, doprinijelo nastanku nacionalnih identiteta na Bliskom Istoku. Tokom nedavnih posjeta nekim arapskim zemljama, uočio sam
da je isticanje nacionalnih identiteta prvi prioritet vlada, posebno u arapskim
monarhijama. Isticanje “prvo Jordan”, “prvo Emirati”, “prvo Kuvajt“ je jasan
znak da ovi režimi formiraju jak nacionalni identitet povezan sa njihovim opstankom. Dok monarhije naglašavaju nacionalni identitet zbog demografskih
faktora, Jordan, Egipat ili Libanon koriste svoje nacionalne identitete kao protutežu islamskom i panarapskom identitetu.
U Ujedinjenim arapskim emiratima, odabranim za studiju slučaja za ovo
istraživanje, pitanje formiranja identiteta i izgradnje države je u centru diskursa
političara i naučnika. Posebno je tokom posljednjih deset godina ova zemlja
posvjedočila neviđenim valovima kampanja vlade i medija u kojima se promovira nacionalni identitet. U formiranju ovog identiteta ulogu je odigralo
nekoliko društvenih i političkih faktora prije i poslije 1971. (godina osnivanja
UAE): buđenje samosvijesti, opstanak režima, demografska neravnoteža, harizmatične vođe i globalizacija – sve je to doprinijelo stvaranju nacionalnog identiteta u UAE (emiratskog identiteta). Međutim, režim je uspješno povezao svoj
31
opstanak sa ovim identitetom. Što je režim više jačao nacionalni identitet, to je
dobijao veću podršku naroda za sebe. Za režim u UAE posebno je korisna bila
demografska neravnoteža. Nasuprot tome, dok je režim štitio vlastiti opstanak,
arapski jezik, glavni element nacionalnog identiteta, je zanemaren zbog fokusa
na režim. To je dovelo do zapostavljanja arapskog jezika (dearabizacije), zbog
čega slabi nacionalni identitet i jest zasnovan na opstanku režima.
Ključne riječi: nacionalni identiteti, arapski nacionalizam, vjerski, plemenski, subnacionalni i supranacionalni identitet, demografska neravnoteža
32
ESAD DURAKOVIĆ
Faculty of Philosophy,
University of Sarajevo
THE DEDUCTIVE POETICS OF THE QUR’AN
INTERTEXTUALITY AND CONTEXTUALISATION
One of the main features of the Qur’anic Text is contextualisation in a myriad
of aspects – from the ideological one in the widest sense of the term to the literary and aesthetic one, since it reveals its content in the form of prose characterised by rhyme and rhythm, well known to Arabians. Through its pronounced
contextuality, the Text achieves its communicableness, since its messages and
values are best understood in given contexts, and since its ultimate goal is not to
adulate any given context/contexts but rather to transcend them so as to bring
fateful changes to a current context.
Being contextualised in the domain of form, the Text appears in a genre
which it significantly improves through its own literary and aesthetic achievements. Such “genre co-operation” in tradition and genre plus ultra belong to
intertextuality, in the sense in which the Text respects the experience of a given
genre in the Arabian tradition, while powerfully extending the boundaries of
such experience.
At the level of content, or the Idea, the poetics of the Qur’anic Text becomes
differentiated from the then literary efforts. Namely, its Idea is not new in essence; rather, it is repetitive in a special way – as a verification of the same
Idea having been passed on throughout hierohistory, suffering certain deformations. There are two possible perspectives here, with different far-reaching
consequences. Form the non-Muslim position, Islam is the so-called youngest
of the monotheistic religions so that, from this position, the Qur’an is Muhammad’s work and, being distinguished by great literary-aesthetic values, it can
easily be included in the realm of art. However, from the position of immanence
and repeatedly explicated intentionality of the Text, Islam exists ever since the
first man – Adam; the Idea has always been the same, while the revelation interventions came in order to correct the interpretations of the Idea. From the
Muslim perspective, therefore, the Qur’an is not a work of art and is not (artistic)
transformation of reality, but an absolutely serious account thereof. Even its
literary and aesthetic values are not situated – as is the case with art – in the aesthetic as its ultimate goal but assume the status of an argument, for the purpose
of persuasion.
The Qur’an is, therefore, strongly contextualised in ideological terms as
well, encompassing the whole of history and hierohistory. For this purpose, it
33
employs the intertextuality method and different kinds of citationality; the Text
takes over parts of other texts, particularly of sacred ones, and incorporates
them into its own structure. This type of intertextuality can also be construed
from the position of the immanent and the transcendent. From the position of
an immanent approach, the Qur’anic method of intertextuality aims at problematising the authority of other texts in proportion to their authenticity. On
the other hand, building historically important texts into its own structure, the
Qur’an authoritatively continues history. Unlike intertextuality in literary art,
it does not confirm the authority of tradition but aims at correcting it almost
dramatically. In this regard, there are different models of its citationality to be
discussed. From the non-Muslim position – i.e. that of all those believing the
Qur’an to be Muhammad’s work – taking over parts of other texts falls under
citationality, regardless of its being illustrative or illuminative – to use the terminology of contemporary citationality theory. However, the immanent position defines this citationality in different terms. Since the Text claims to be a promoter of the eternal Idea, it means that it upholds perennial citations. In other
words, the Text does not cite other authors but, rather, always the same Author
whose words, whose Idea may have been lost or dramatically falsified in the
immense space and deep in the historical time. It follows, furthermore, that it
is positioned as a centripetal force that wrests the one and the same Meaning
from the effect of centrifugal forces. As the ultimate consequence – following
the immanent approach – the parts taken over from texts originating from other
sacred corpora do not fall under the method of citation but of autocitation.
Such approach to the Qur’anic Text suggests yet another feature that distinguishes it from the then production of literary art. Namely, the tradition of the
day, as well as a significant portion of the subsequent tradition, was dominated
by inductive, normative poetics – therefore, following the norms of exemplary
works within the tradition, which led to a long-lived preference for the form.
It is, however, a characteristic of the Qur’an that it is within deductive poetics,
which represents a true turnabout in the tradition of the day. It starts from the
Idea that has essentially remained the same, but the Idea was revealed in different forms throughout history, so that it was always strongly contextualised. The
deductive poetic character of the Text assigns meaning to and explains the diversity of forms, or revelations, the Idea was revealed in, and this poetic principle gives full meaning to the contextualisation and intertextuality of the Qur’an.
Keywords: intertextuality, citationality, autocitation, contextualisation, status of argument, deductive poetic
34
ESAD DURAKOVIĆ
Filozofski fakultet,
Univerzitet u Sarajevu
DEDUKTIVNA POETIKA KUR’ANA
INTERTEKSTUALNOST I KONTEKSTUALIZACIJA
Jedna od temeljnih odlika kur’anskoga teksta je kontekstualizacija u mnoštvu aspekata – od ideološkog u najširem značenju toga pojma do književnoestetskog, budući da svoj sadržaj objavljuje u formi rimovane i ritmizirane proze
koja je bila dobro poznata Arabljanima. Naglašenom kontekstualizacijom, ovaj
Tekst osigurava svoju komunikabilnost jer se u datim kontekstima najuspješnije
shvaćaju njegove poruke i vrijednosti, ali njegov krajnji cilj nije povlađivanje danom kontekstu/kontekstima već upravo njihovo prevladavanje na takav način
da to predstavlja sudbinske promjene zatečenog konteksta.
Kontekstualizirajući se u domenu forme, ovaj Tekst se javlja se u jednome
žanru kojeg značajno unapređuje vlastitim književnoestetskim podvizima. Takva “žanrovska saradnja” u tradiciji i žanrovski plus ultra pripadaju intertekstualnosti, u onom smislu u kome ovaj Tekst respektira iskustvo danoga žanra u
arabljanskoj tradiciji i pri tome snažno razmiče granice toga iskustva.
Na nivou sadržaja, ili Ideje, diferencira se poetika kur’anskoga Teksta u odnosu na zatečeno književno stvaralaštvo. Naime, njegova Ideja u osnovi nije
nova, već je ponavljačka na jedan poseban način – kao ovjeravanje iste Ideje
koja se pronosila kroz hijeropovijest, trpeći izvjesne deformacije. Ovdje je moguće posmatrati stvari na dva načina, sa dalekosežnim različitim konsekvencijama. S pozicije nemuslimana, islam je tzv. najmlađa monoteistička religija,
pa je s te pozicije Kur’an Muhamedovo djelo, a budući da se odlikuje velikim
književnoestetskim vrijednostima nije ga teško s te pozicije svrstati u carstvo
umjetnosti. Međutim, s pozicije imanentnosti i višekratno eksplicirane intencionalnosti Teksta, islam postoji od prvoga čovjeka Adema; Ideja je uvijek bila ista,
a revelacijske intervencije su stizale radi korigiranja interpretacija te Ideje. Sa
stanovišta muslimana, dakle, Kur’an nije umjetničko djelo i on nije (umjetnička)
transformacija stvarnosti, već je apsolutno uozbiljeno izvještavanje o njoj. Čak
i njegove književnoestetske vrijednosti ne situiraju se – kao u umjetnosti – u
estetskom kao svome krajnjem cilju već te vrijednosti imaju status argumenta,
u ubjeđivačkoj funkciji.
Kur’an se, dakle, i ideologijski snažno kontekstualizira obuhvaćajući vascijelu povijest i hijeropovijest. Za to on koristi metodu intertekstualnosti i razne vrste citatnosti; ovaj Tekst preuzima dijelove drugih tekstova, naročito sakralnih,
i ugrađuje ih u vlastitu strukturu. Razumijevanje ove vrste intertekstualnosti
35
moguće je, također, s pozicije imanentnog i transcendentnog. Iz pozicije imanentnog pristupa, kur’anska metoda intertekstualnosti ima cilj da problematizira autoritet drugih tekstova u srazmjeri s njihovom autentičnošću. S druge
strane, uziđivanjem povijesno važnih tekstova u vlastitu strukturu, Kur’an autoritativno kontinuira povijest. Za razliku od intertekstualnosti u umjetničkoj
književnosti, on time ne afirmira autoritet tradicije već je upravo nastoji gotovo
dramatično korigirati. U vezi s tim valja posmatrati i raznovrsne modele njegove citatnosti. Sa stanovišta nemuslimana – dakle, onih koji misle da je Kur’an
Muhamedovo djelo – preuzimanje dijelova drugih tekstova pripada citatnosti,
bez obzira na to da li je ona ilustrativna ili je iluminativna – da upotrijebim termine savremene teorije citatnosti. Međutim, imanentna pozicija drukčije određuje ovu citatnost. Pošto Tekst tvrdi za sebe da je on pronositelj vječne Ideje,
to znači da on vaspostavlja drvene citate. Drugim riječima, on ne citira druge
autore, već uvijek istoga Autora čije riječi, čija Ideja je mogla biti zagubljena, ili
dramatično krivotvorena u ogromnome prostoru i duboko u povijesnom vremenu. Iz toga proizlazi, nadalje, kako se on postavlja kao centripetalna sila koja
uvijek isti Smisao otima djelovanju centrifugalnih sila. U krajnjim konsekvencijama – u skladu s ovim imanentnim pristupom – preuzeti dijelovi tekstova koji
se nalaze u drugim sakralnim korpusima, ne pripadaju metodi citatnosti već
autocitatnosti.
Ovakav pristup kur’anskome Tekstu upućuje na još jednu njegovu karakteristiku koja ga odvaja od zatečene umjetničke književne umjetničke produkcije.
Naime, u tradiciji koju je zatekao, kao i u znatnom dijelu tradicije nakon njega,
dominirala je induktivna, normativna poetika – dakle, stvaranje po normama
egzemplarnih djela u tradiciji, što je dovelo do dugovjekog preferiranja forme.
Za Kur’an je, međutim, karakteristično da je u deduktivnoj poetici, i to je istinski obrat u zatečenoj tradiciji. On polazi od Ideje koja je u osnovi ostajala uvijek
ista, ali se ta Ideja objavljivala u različitim formama tokom povijesti, na takav
način da se uvijek snažno kontekstualizirala. Deduktivni poetički karakter Teksta osmišljava i objašnjava raznolikost formi, ili revelacija, u kojima se Ideja
objavljivala, a to poetičko načelo daje puni smisao kontekstualizaciji i intertekstualnosti Kur’ana.
Ključne riječi: intertekstualnost, citatnost, autocitatnost, kontekstualizacija, argumentativnost, deduktivna poetika
36
ENES KARIĆ
Faculty of islamic studies, University of Sarajevo
TWENTIETH CENTURY ISLAMIC THOUGHT
IN BOSNIA AND HERZEGOVINA – A SHORT HISTORY
Questions primarily preoccupied islamic and muslim thinkers in the Balkans
from the end of the 19th to the start of the second half of the 20th century, and
to some extent even later:
– What are the causes which led to the decline and fall of the Muslims in
general and of the Muslims in the Balkans in particular?
– What are the causes of the very great advancement made by the nations
of Europe, America and Japan?
– Can the Muslims also advance like them if they emulate them in matters
conducive to advancement?
– What does the ‘’progressive Islam’’ mean?
– Whether the Qur’an may or may not be translated into other languages?
– What kind of schools should one have?
– What kind of clothes should one wear?
– What kind of headcovering?
– May a Muslim wear a hat?
– May a Muslim woman go about with her face showing and shed the veil
and cloak?
– Should there be modern schools?
– May a Muslim woman be involved in social issues?
– May Muslims emigrate to Turkey, and is that to be regarded as hijra?
– What about old Muslim graveyards in Bosnia – can they be used for building housing, parks, roads?
– How should the waqf system be organized?
– Is bank interest the same as al-riba (usury), which the Qur’an refers to?
– May Muslims conduct business through banks?
– Has the caliphate been abolished for good, and should Muslims have a
caliph?
– How should the Islamic community be organized in a secular society?
Keywords: Muslim thinkers, the Balkans, the decline and fall of the Muslims, progress
and advancement, “progressive Islam“, issue of translation of the Qur’an, modern schools, clothes, headcovering, waqf system, wearing of the hat, emigration to Turkey...
37
ENES KARIĆ
Fakultet islamskih nauka,
Univerzitet u Sarajevu
ISLAMSKO MIŠLJENJE U BIH U XX. STOLJEĆU
– KRATKA POVIJEST
Pitanja koja su prvenstveno zaokupljala islamske i muslimanske mislioce na
Balkanu od kraja 19-oga do početka druge polovine 20-oga stoljeća, a donekle
i kasnije:
– Šta su uzroci koji su doveli do propadanja i pada muslimana općenito i
muslimana Balkana posebno?
– Šta su uzroci velikog napretka koji su učinili narodi Evrope, Amerike i
Japana?
– Mogu li muslimani također napredovati kao i oni (evropski i zapadni narodi), ako ih oponašaju u stvarima koje omogućuju napredak?
– Šta znači “napredni islam“?
– Smije li se (može li se) ili ne smije (ne može) Kur’an prevoditi u druge
jezike?
– Kakve se škole trebaju imati?
– Kakvu odjeću treba nositi?
– Kakvu vrstu mahrame treba nositi?
– Može li (smije li) musliman nositi šešir?
– Može li muslimanka ići ulicom otkrivena lica i bez mahrame ili šala?
– Mogu li se imati moderne škole?
– Može li (smije li) muslimanka biti uključena u društvene stvari?
– Trebaju li muslimani da se isele u Tursku, i da li se to iseljavanje treba
shvatiti kao hidžra?
– Šta uraditi sa starim muslimanskim grobljima u Bosni i smiju li se upotrijebiti za izgradnju kuća, parkova i puteva?
– Kako treba organizirati vakufski sistem?
– Da li je bankovna kamata isto što i lihva koju spominje Kur’an?
– Smiju li muslimani obavljati poslove preko banaka?
– Da li je halifa (halifat) ukinut zauvijek, i moraju li muslimani imati halifu?
– Kako treba organizirati Islamsku zajednicu u sekularnom društvu?
Ključne riječi: Muslimanski mislioci, Balkan, pad i propast muslimana, progres i napredovanje, “napredni islam“, pitanje prevođenja Kur’ana, moderne škole, odjeća,
pokrivanje glave, vakufski sistem, nošenje šešira, iseljavanje u Tursku...
38
FIKRET KARČIĆ
Faculty of Law,
University of Sarajevo
STUDY OF ISLAMIC LAW
AT THE UNIVERSITY OF SARAJEVO
At present time Islamic law is studied and taught at two faculties of the University of Sarajevo: the Faculty of Islamic Studies and the Faculty of Law.
The Faculty of Islamic Studies is an associate member of the University of
Sarajevo. It serves to educate cadres for the Islamic Community in Bosnia and
Herzegovina. It has two departments: Theology and Religious education. At this
faculty exists Chair for Islamic jurisprudence (Fiqh) as an institutional framework
for the study of Islamic law. At undergraduate level the following Islamic law
related courses are taught: History of Islamic Law (tarikh al-fiqh al-islami), Methodology of Islamic law (usul al-fiqh) and all branches of Islamic law : worship
(ibadat), family and inheritance (al-ahwal al-shakhsiyya), civil law (mu’amalat),
criminal law (‘uqubat), legal maxims (al-qawa’id al-fiqhiyya) and contemporary
legal issues (al-masa’il al-fiqhiyya al-mu’asira). This Faculty represents a central
place for the study of Islamic law in Bosnia and Herzegovina.
At the Faculty of Law there is no an independent course dealing exclusively
with Islamic law. Islamic law is studied within the Chair for history of law and
comparative law. There is a couse on legal history of Bosnia and Herzegovina and within such framework a unit on the application of Islamic law in this
country. In addition, there exits the course Comparative legal history whereby
classical Islamic state and law are studied. Besides, Islamic law is also included
within the course Modern legal codfifications where two Muslim codifications
are studied: the Ottoman civil code (Madjalla) and the Civil Code of Egypt.
Within a comparative law course Legal cultures there is a unit on Islamic legal
culture. Similar situation is at postgraduate level: courses on legal history and
comparative law include a unit on Islamic law. Bearing in mind that Islamic law
is not a part of positive legal system of Bosnia and Herzegovina, such approach
to the study of Islamic law is sufficient for education of lawyers in contemporary Bosnia and Herzegovina.
Key words: Islamic law, University of Sarajevo, Fiqh, Usul al-Fiqh, Comparative
legal history, Modern legal codfifications
39
Fikret Karčić
Pravni fakultet, Univerzitet u Sarajevu
IZUČAVANJE ISLAMSKOG PRAVA
NA UNIVERZITETU U SARAJEVU
Danas se islamsko pravo na Univerzitetu u Sarajevu izučava u okviru dvije
članice Univerziteta: Fakultetu islamskih nauka i Pravnom fakultetu.
Fakultet islamskih nauka u Sarajevu je pridružena članica Univerziteta. On
služi za obrazovanje kadrova za potrebe Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Ima dva smjera: teološki i religijsko pedagoški. Na ovom fakultetu postoji
Katedra za Fikh u okviru koje se vrši izučavanje islamskog prava. Na dodiplomskom studiju izučavaju se Historija islamskog prava (tarikh al-fiqh al-islami), Metodologija islamskog prava ( usul al-fiqh) i sve pravne grane (furu’alfiqh): obredi (‘ibadat), porodično i nasljedno pravo (al-ahwal-al-shakhsiyya),
gradjansko pravo (mu’amalat), krivično pravo (uqubat), pravne maksime (alqawa’id al-fiqhiyya), te Savremena islamsko-pravna pitanja (al-masail al-fiqhiyya al-mu’asira). Na postdiplomskom studiju izučava se nastavni predmet
Islamsko pravo u savremenim društvima. Ova institucija predstavlja mjesto
gdje se najviše izučava islamsko pravo u Bosni i Hercegovini.
Na Pravnom fakultetu u Sarajevu ne postoji samostalan nastavni predmet
koji se bavi islamskim pravom. Islamsko pravo se izučava u okviru Katedre
za historiju prava i komparativno pravo. Postoji nastavni predmet koji se bavi
pravnom historijom Bosne i Hercegovine i u tom okviru tretira se i pitanje
primjene islamskog prava kroz historiju ove zemlje. Drugi pravno-historijski
predmet – Komparativna pravna historija – također se bavi islamskom državom i pravom u njeno klasično doba. Islamsko pravo je također uključeno i
u nastavni predmet Moderne pravne kodifikacije.gdje se izučavaju osmanska
kodifikacija Madjalla i Egipatski građanski zakonik. U okviru komparativnopravnog predmeta Pravne kulture izučava se islamska pravna kultura. Slično je
i na postdiplomskog studiju: historijski i komparativno pravni predmeti uključuju i poglavlja o islamskom pravu. S obzirom na to da islamsko pravo nije dio
pozitivnog pravnog sistema u Bosni i Hercegovini ovakav pristup islamskom
pravu je adekvatan za obrazovanje pravnika u Bosni i Hercegovini.
Ključne riječi: islamsko pravo, Univerzitet u Sarajevu, fiqh, usul al-fiqh, komparativna pravna historija, moderne pravne kodifikacije
40
Munir Mujić
Faculty of Philosophy, University of Sarajevo
IMPLICATIONS OF WAD’ AL-LUGHA THEORY
ON ARABIC RHETORIC
Given that the Islamic culture is “text-oriented” in the broad sense of the
term and that Arabic is the lingua franca of this culture, Arabic rhetoric occupies
a very important place in the hierarchy of knowledge in this culture. Along with
this notion, it is well-known that knowledge is not only understood as relied
on the correct usage of language but at the same time, or even primarily, on the
correct understanding or interpretation of the Text/text.
It should be pointed out that the Arabic rhetoric has not occurred in an epistemological vacuum. During its development, the Arabic rhetoric was exposed
to more or less various influences of grammar, logic, speculative theology, Aristotelian rhetoric, etc. These influences are evident in the domains of concepts
and terminology, as well as in borrowing of certain theories. Among these competing influences, a special place belongs to the wad’ al-lugha theory (roughly,
theory of “positing of language”, or more precisely “theory of origin of language”).
In the paper I try to give a general insight into this theory and its implications on Arabic rhetoric. Initially, there are two main postulations in this theory.
The first is that language was originally established as a result of human convention (al-’istilāh), while the second one stipulates that language is originated
by the Originator of language (wadi’ al-lugha), that is either God or man.
Al-wad’ means establishing a relationship between phonemic, acoustic configuration (al-lafẓ) and meaning or mental concept (al-ma’nā or al-ṣuwar al-dhihniyya).
The main aim of this paper is to show how this type of “deterministic” theory works in the context of literal (haqīqa) and figurative language (majāz), since
the theory of al-wad’ is embedded in defining of differences between the literal
(haqīqa) and figurative language (majāz). The very fact that, according to Arab
linguists, these two categories constitute the whole language makes this theory
of more interest and significance.
This implicit role of the wad’ al-lugha theory in Arabic rhetoric could be confirmed by the fact that the theory of metaphorical meaning is governed by
referential semantics. Dichotomy of metaphorical and literal is rooted in the
referential meaning of word which in this sense implies the reduction of the
spectrum of actual meanings of a word to the only one meaning that is considered as “proper” (al-ḥaqīqa). Furthermore, Arabic tropology tends to avoid
substitutional interpretation of metaphoric process and its interpretation as a
41
transfer of meaning. Alternatively the term borrowing (al-’isti’āra) is developed,
which does not mean borrowing of meaning (al-ma’nā) from another word but
borrowing its form (al-lafẓ). At the same time, noun predication is rejected as a
medium for the realization of metaphor.
All this could be understood as governed from the background by the theory
of wad’ al-lugha. The theory of wad’ al-lugha refers to the fact that any analysis
of the Arabic language must begin with single entities. Noun predication as a
medium for the realization of metaphor implies the transfer of the meaning of a
name to another, and it also implies identity (noun is noun) which goes against
axiomatic relationship between al-lafẓ and al-ma’nā within metaphoric constituents, and this relationship forms one of the main postulates of wad’ al-lugha
theory.
A big and unsolved question of metaphor definition is evidently how one
meaning is located in two terms. Thus, the paper ultimately deals with the issue
of complex nature of metaphor. Metaphor, as defined by al-Jurjānī and most
Arab authors after him is not understood as something that starts from “two
to one” (which is common in the interpretation of metaphor), but as something
that goes from “one to two”. We meet metaphor as a borrowed lexeme which
simultaneously indicates two terms. It is in a kind of “superposition”, located
on two sites at the same time – that looks like a big question of quantum mechanics (of course does not commensurate with it): whether it is possible that an
entity can be at the same time located in two places? Roughly, this question has
no answer because the experiments indicate that this is possible and logic says
the opposite. Due to the lack of definitive answer, the theory of metaphor saves
itself from otiosity.
Implications of wad’ theory also can be detected in other areas of the Arabic
rhetoric, for example in the interpretation of intrinsic signification of the lexical
item employed as allegory (al-kināya). The intermediate concepts (al-waṣā’iṭ) are
images of “semantic sedimentation”, which allow us to practice a sort of “archaeology of meaning”.
Keywords: Arabic rhetoric, wad’ al-lugha theory (theory of origin of language), metaphor, allegory
42
Munir Mujić
Filozofski fakultet,
Univerzitet u Sarajevu
PRISUSTVO TEORIJE O PRVOTNOM UTEMELJENJU JEZIKA
U ARAPSKOJ RETORICI
S obzirom da je islamska kultura “okrenuta tekstu” u širokom smislu riječi te
da je arapski jezik lingua franca ove kulture, arapska retorika zauzima veoma
važno mjesto u hijerarhiji znanja u toj kulturi. Pored toga, poznato je da se u
ovoj kulturi ne podrazumijeva samo to da se znanje oslanja na pravilnu upotrebu jezika, već istovremeno, ili prije toga, na pravilno razumijevanje ili interpretiranje teksta/Teksta.
Treba kazati da arapska retorika nije nastala u epistemološkom vakuumu.
Tokom njena razvoja, arapska retorika je bila pod različitim utjecajima gramatike, logike, spekulativne teologije, aristotelijanske retorike itd. Ti utjecaji vidljivi su u pristupu, terminologiji, kao i u pozajmljivanju određenih teorija. U
natjecanju ovih utjecaja posebno mjesto pripada teoriji o wad’ al-lugha (teorija o
“uspostavljanju jezika”, ili preciznije “teorija o porijeklu jezika”).
U ovom radu pokušat ću dati jedan opći uvid u spomenutu teoriju i njeno prisustvo u arapskoj retorici. U prvo vrijeme ova teorija uključivala je dva
osnovna polazišta: prvo, je da je jezik prvotno utemeljen kao rezultat dogovora
među ljudima (al-’istilāh), i drugo, da je jezik uveden u postojanje od strane
Tvorca jezika (wadi’ al-lugha), pod čime se misli na Boga ili na čovjeka.
Al-wad’ podrazumijeva uspostavljanje veze između akustičke konfiguracije (al-lafẓ) i značenja, odnosno mentalnog koncepta (al-ma’nā or al-ṣūra al-dhihniyya).
Osnovni cilj ovoga rada jeste pokazati kako ova vrsta “determinističke” teorije djeluje u kontekstu doslovnog (al-haqīqa) i figurativnog jezika (al-majāz),
što je motivirano činjenicom da je teorija o al-wad’-u čvrsto inkorporirana u definiranje razlike između doslovnog (al-haqīqa) i figurativnog jezika (al-majāz).
Sama činjenica da je, po arapskim lingvistima, cijeli jezik sastavljen od ove dvije
kategorije čini spomenutu teoriju interesantnijom i značajnijom.
U prilog prisustvu teorije o prvotnom utemeljenju jezika (wad’ al-lugha) u arapskoj retorici mogla bi se navesti i činjenica da teorijom metaforičkog značenja
upravlja referencijalna semantika. Dihotomija prenesenog i doslovnog ima svoj
korijen u referencijalnom znančenju riječi koje u ovom smislu podrazumijeva
svođenje spektra aktualnih značenja riječi na jedno značenje koje se smatra
“pravim” (al-ḥaqīqa). Nadalje, arapska tropologija nastoji izbjeći tumačenje po
kome se metaforički proces odvija u formi supstitucije ili prijenosa značenja.
43
Kao alternativa, razvijen je pojam pozajmljivanja (al-’isti’āra), koji ne znači pozajmljivanje značenja (al-ma’nā) druge riječi već pozajmljivanje forme druge riječi
(al-lafẓ). Istovremeno, imenska predikacija je odbačena kao sredstvo za realiziranje metafore. Sve ovo se može razumjeti kao nešto čime iz pozadine upravlja
teorija o prvotnom utemeljenju jezika. Ova teorija oslanja se na činjenicu da bilo
koja analiza arapskog jezika mora početi sa pojedinačnom riječi. Imenska predikacija kao sredstvo realiziranja metafore podrazumijeva transfer značenja jednog imena na drugo ime, također implicira i identitet (ime je ime) što je suprotno
aksiomatskoj vezi između forme (al-lafẓ) i značenja (al-ma’nā) metaforskih konstituenata, a ta veza predstavlja jedan od glavnih postulate teorije o prvotnom
utemeljenju jezika.
Jasno, veliko i neriješeno pitanje definiranja metafore jeste kako je jedno značenje smješteno u dva pojma. U tome smislu, ovaj rad nužno se bavi kompleksnom prirodom metafore. Metafora, kakvom ju je definirao al-Džurdžani i većina arapskih autora poslije njega ne razumijeva se kao nešto što ide od “dvoje
prema jednom” (što je uobičajen pristup u tumačenju metafore), već kao nešto
što ide od “jednog prema dvoje”. Mi srećemo metaforu kao pozajmljenu leksemu koja simultano ukazuje na dva pojma. Ona je u nekoj vrsti “suprapozicije”,
locirana na dva mjesta istovremeno – a to liči na veliko pitanje kvantne mehanike (naravno nije posve usporedivo sa njime), a koje glasi: da li je moguće da
jedan entitet može biti u isto vrijeme na dva mjesta? Pojednostavljeno kazano,
na ovo pitanje nema odgovora jer eksperimenti pokazuju da je to moguće, dok
logika kaže suprotno. Zahvaljujući nepostojanju definitivnog odgovora na ovo
pitanje, teorija metafore spašava samu sebe od izlišnosti.
Prisustvo teorije o prvotnom utemeljenju jezika može se zapaziti i na drugim
mjestima u arapskoj retorici. Takav je, primjerice, slučaj tumačenja doslovnog
značenja izraza koji je upotrijebljen u alegorijskom smislu (al-kināya). Posredni
pojmovi (al-waṣā’iṭ) su slike “semantičke sedimentacije”, koje nam omogućavaju da se bavimo nekom vrstom “arheologije značenja”.
Ključne riječi: arapska retorika, teorija o wad’ al-lugha (teorija o prvotnom utemeljenju jezika), metafora, alegorija
44
ELMA DIZDAR
Faculty of Philosophy,
University of Sarajevo
BETWEEN SYNTAX, SEMANTICS AND STYLISTICS:
THE MIRACLE OF ARABIC
In every language there are linguistic phenomena originating and functioning as specific interfaces between various levels of language realization.
This study focuses on one of the central phenomena in Arabic morphosyntax, a structure in which syntax, semantics and stylistics meet and, as often
as not, work miracles – “status constructus” or the construct phrase, more
specifically the noun-modifier construct phrase as its most frequent form.
However, the focus of the study shifts away from the well-described morphosyntactic features of the phrase and towards peculiar interfaces between
its syntactic mechanism and semantic make-up, and their resultant stylistic
potential.
The syntactic mechanism of the construct phrase, namely the noun-noun
genitive construct accounts for the linguistic creativity potential and immense semantic richness of the phrase. As suggested by one of the relatively
new approaches in cognitive psychology, the relation-based approach to
analysis of comprehension of noun-noun combinations, in addition to the
two nouns expressed in the surface structure of the phrase, each noun-noun
combination such as the Arabic construct phrase also contains a thematic
relation linking the two nouns, stored in the noun functioning as the modifier. Thus the semantic exuberance and creative potential of the phrase are
results of the fact that each modifier noun used in the phrase brings along
all the thematic relations stored in its semantic history. Moreover, there is
in each noun-noun combination a competition among various thematic relations.
The stylistic potential of the phrase built through such a syntactic-semantic
interface is twofold. On the one hand, each noun-noun combination such as
the Arabic construct phrase is by its very nature inherently elliptical in any language since the thematic relation semantically linking the two nouns is implicit,
stored in the deep structure and actively competing with other relations, thus
posing a challenge for human mind while continuously immersing it into its
own universe and pressing it to reveal its true nature.
On the other hand, it is this hidden part of the construct phrase that makes
the phrase a perfect medium for quite a few miracles in Arabic, such as the
45
whole universe of kunya, the possibility of building a “reverse periphrasis”, i.e.
a periphrastic structure that is less complex than its non-periphrastic equivalent, and a possibility of being creative where there is no room for creativity – in
politeness formulae. Thus Arabic construct phrase allows words to start lives of
their own, transcend the boundaries set by language and go into the world in
search of their true meanings.
Keywords: construct phrase, thematic relation, periphrasis, kunya, politeness
formulae
46
Elma Dizdar
Filozofski fakultet,
Univerzitet u Sarajevu
IZMEĐU SINTAKSE, SEMANTIKE I STILISTIKE:
ČUDO ARAPSKOG JEZIKA
U svakom jeziku postoje lingvističke pojave koje nastaju unutar svojevrsnih
područja doticaja različitih nivoa jezične realizacije i funkcioniraju putem njih.
Ovaj rad za predmet ima jednu od središnjih pojava arapske morfosintakse,
konstrukciju u kojoj se sastaju sintaksa, semantika i stilistika i nerijetko stvaraju čuda – “status constructus” ili genitivnu vezu, tačnije genitivnu vezu dviju
imenica u kojoj je druga u funkciji modifikatora kao njenu najčešću realizaciju.
Središnja tema rada, međutim, udaljava se od već precizno opisanih morfosintaktičkih karakteristika same konstrukcije i kreće ka specifičnim doticajima
njenog sintaktičkog mehanizma i semantičke strukture, te stilskog potencijala
koji iz njih proistječe.
Sintaktički mehanizam genitivne veze, to jest konstrukcija dviju imenica
od kojih je druga u genitivu, odgovoran je za ostvarivanje lingvističkog kreativnog potencijala i ogromnog semantičkog bogatstva same konstrukcije.
Prema jednom od relativno novih pristupa u kognitivnoj psihologiji, relacijskom pristupu razumijevanju kombinacija dviju imenica, osim dviju imenica izraženih u površinskoj strukturi fraze, svaka kombinacija dviju imenica,
kao što je arapska genitivna veza, također sadrži i tematsku relaciju koja povezuje dvije imenice, pohranjenu u imenici sa funkcijom modifikatora. Dakle, semantičko izobilje i kreativni potencijal fraze rezultat su toga što svaka
imenica u funkciji modifikatora unosi sa sobom u frazu sve tematske relacije
pohranjene u historiji njene semantičke upotrebe. Štaviše, u svakoj ovakvoj
kombinaciji dviju imenica odvija se svojevrsno takmičenje među različitim
tematskim relacijama.
Stilski potencijal fraze izgrađen kroz ovakav doticaj njene sintakse i semantike jeste dvostruk. S jedne strane, svaka kombinacija dviju imenica slična arapskoj genitivnoj vezi po samoj je svojoj prirodi inherentno eliptična u bilo kojem
jeziku budući da je tematska relacija koja semantički povezuje dvije imenice
implicitna, pohranjena u dubinskoj strukturi i u aktivnom takmičenju sa drugim relacijama, te je kao takva izazovna za ljudski um dok ga neprestano uvlači
u svoj univerzum i angažira u otkrivanju svoje prave prirode.
S druge strane, upravo ovaj skriveni dio genitivne veze čini takvu konstrukciju savršenim medijem za ostvarivanje značajnog broja čudesnih pojava u arapskom jeziku, poput cijelog univerzuma kunye, mogućnosti izgradnje “obrnute
47
perifraze”, to jest perifrastičkog izraza strukturalno manje složenog od njegovog neperifrastičkog ekvivalenta, te potencijala za kreativnost tamo gdje kreativnosti nema mjesta – u formulama učtivosti. Tako u arapskoj genitivnoj vezi
riječi započinju vlastiti život, prelaze granice koje im postavlja jezik i otiskuju se
u svijet u potrazi za svojim pravim značenjem.
Ključne riječi: genitivna veza, tematska relacija, perifraza, kunya, formule učtivosti
48
SABINA BAKŠIĆ
Faculty of Philosophy,
University of Sarajevo
POLITENESS STRATEGIES IN TURKISH
The study of realizations of politeness strategies in Turkish presented in this
paper begins with pan-cultural interpretability of politeness phenomena.
The fact is that the most efficient tools for the analysis of most commonly
discussed speech activities (requests, apologies, compliments) is Brown and
Levinson’s model. According to this model “face” is the public self – image
and consists of two aspects: positive face as the positive consistent self – image
or “personality”, and negative face as the basic claim to freedom of action and
freedom from imposition. In general people cooperate in maintaining face in
interaction and such cooperation is based on the mutual vulnerability of face.
Any rational agent will seek to avoid these face-threatening acts or will employ
certain strategies to minimize the threat: bald on record (without taking any redressive action), positive politeness (strengthen solidarity between the speaker
and the listener expressing approval of and sympathy with the listener), negative politeness (the aim is to avoid imposing on the hearer) and off record strategies (using devices to sound deliberately ambiguous).
Data for this study was collected from Turkish films, television programs,
and novels. This data enables us to find out the speaker’s unspoken thoughts,
and in comparasion to other ways of collecting data the one presented in this
paper can be said to be more successful because the use of ethnographic methods for instance includes a potential researcher’s influence on informants.
There are some socio-cultural phenomena which affect the Turkish language.
Relatedness and group consciousness are central aspects of the Turkish culture
(family and the country are top of the list for Turks). The distinction between
the inside and the outside does not seem to lead to the estrangement of all outgroup members, nor are all outsiders and guests viewed as potentially dangerous (“yabancı” as “stranger”, “wild”, but “Tanrı misafiri” as “The guest sent by
God”).
Bald on record strategies occur where doing Face Threatening Acts is primarily in the Hearer’s interest, but they could also be a signal that the Speaker is
powerful and does not fear non-cooperation from the Hearer.
Data analysis in accordance with Brown and Levinson’ s model showed that
positive politeness strategies prevail in the Turkish society; a wide variety of
politeness forms exhibit benevolence, solidarity and sympathetic behaviour.
Most of them are very difficult to translate into Bosnian because of the lack of
49
such forms of address (which could mix intimacy with deference) and formulaic expressions (can be used in all situations that are emotionally loaded) in our
language. It is interesting that greetings could potentially present face threating
acts in the societies in transition.
The grammatical form known as dubitative form –miş also has a pragmatic
function as a “hedge” in negative politeness strategies. Minimize the imposition
and impersonalization are also very interesting because diminutives and the passive are more common in Turkish than in Bosnian.
On the other hand, off record strategies seem less preferable to the Turks.
The politeness use of language becomes a preferable topic in pragmatics today. A major reason for this interest is that politeness is basic to the production
of social order and a precondition for human cooperation. It also helps us to
avoid increasing misunderstandings between different cultures and societies.
Keywords: Turkish, pragmatics, politeness strategies, bald on record, positive politeness strategies, negative politeness strategies, off record, forms of address, greetings,
formulaic expressions, hedges, minimization of the imposition, impersonalization.
50
SABINA BAKŠIĆ,
Filozofski fakultet,
Univerzitet u Sarajevu
STRATEGIJE UČTIVOSTI U TURSKOM JEZIKU
Analiza strategija učtivosti u turskom jeziku polazi od učtivosti kao fenomena prisutnog u svim kulturama.
Model Penelope Brown i Stephena C. Levinsona pružio je najučinkovitija
sredstva za analizu najčešće istraživanih govornih činova kao što su zahtjevi,
isprike, komplimenti. Prema tom je modelu “obraz” slika koju drugi imaju o
nama i ima dva aspekta: pozitivni (kao potreba da se bude prihvaćen u društvu) i negativni (kao potreba za slobodom djelovanja). Zbog uzajamne krhkosti
obraza, ljudi, općenito, sarađuju u očuvanju tuđeg obraza. Svaki će racionalan
govornik pokušati izbjeći činove koji ugrožavaju sagovornikov obraz koristeći određene strategije: nemodificiranu direktnost (bez ublažavanja), pozitivnu
(koja učvršćuje solidarnost između sagovornika), negativnu učtivost (kojom se
izbjegava ili ublažava pritisak na sagovornika) i nekonvencionaliziranu indirektnost (gdje je upotreba dvosmislenosti namjerna).
Materijal za ovu studiju prikupljen je iz turskih filmova, televizijskih programa i književnoumjetničkih djela. Ovakav korpus omogućava pristup neizgovorenim mislima sagovornika i, u odnosu na druge načine sakupljanja jezičkog
materijala, može biti učinkovitiji s obzirom da je u etnografskom načinu prikupljanja podataka uvijek prisutna opasnost da ispitivač utječe na prirodan tok
razgovora.
Na turski jezik utječu određeni sociokulturni činioci. U te činioce spadaju
kolektivizam (za Turke su domovina i porodica od primarne važnosti) i ambivalentan odnos prema strancima (“yabancı” kao “stranac”, “divlji” i koncept
“gosta” kao “poslanog od Boga”).
Strategije nemodificirane direktnosti primjenjuju se kad je u pitanju pokazivanje brige za pozitivan obraz sagovornika, ali, ujedno, mogu biti nepogrešiv
pokazatelj moći govornika.
Analiza jezičkog materijala pokazala je da u turskom jeziku prevladavaju
strategije pozitivne učtivosti, mnogobrojne učtive formule izražavaju solidarnost i brigu za sagovornika. Većinu njih vrlo je teško prevesti na bosanski
jezik jer on ne posjeduje forme oslovljavanja koje istovremeno sadržavaju
izražavanje bliskosti i poštovanja, kao ni približan broj dobrih želja koje u
turskom jeziku postoje gotovo za svaku životnu situaciju. Zanimljivo je da
pozdravi za vrijeme društvenih promjena mogu postati potencijalno disensni
govorni činovi.
51
U strategijama negativne učtivosti u turskom jeziku postoje gramatičke forme koje imaju i pragmatičku funkciju poput dubitativa na –miş koji se koristi
kao ograda. Zanimljivo je i obezličavanje i umanjivanje nametanja jer se pasivne
konstrukcije, odnosno, deminutivi mnogo češće sreću u turskom nego u bosanskom jeziku.
Što se tiče strategija nekonvencionalizirane indirektnosti, čini se da su one
najmanje zastupljene među nativnim govornicima turskog jezika.
Učtiva upotreba jezika sve je prisutnija tema u pragmatici. Najviše zbog toga
što je učtivost bitan činilac za uspostavu društvenog poretka i preduvjet za saradnju među ljudima. Izučavanje učtivosti može otkloniti i sve češće nesporazume između različitih kultura i društava.
Ključne riječi: turski jezik, pragmatika, strategije učtivosti, nemodificirana direktnost,
strategije pozitivne učtivosti, strategije negativne učtivosti, nekonvencionalizirana
indirektnost, oslovljavanje, pozdravi, dobre želje, ograde, umanjivanje prinude, obezličavanje.
52
AHMET ALIBAŠIĆ
Faculty of Islamic Studies,
University of Sarajevo
IMAGES OF THE OTTOMANS IN HISTORY TEXTBOOKS
IN BOSNIA AND HERZEGOVINA
This paper analyzes history textbooks used in the primary schools of Bosnia
and Herzegovina with the aim of establishing the main contours of the image of
the Ottomans that is depicted in Bosnian, Croatian and Serbian textbooks used
in the country. To achieve that paper compares the ways in which the key issues
in Ottoman history, such as the Kosovo battle and the Islamization process, are
handled.
It is said that wars of historiography often precede and continue after wars in
real history. To a certain extent, this is true of B&H. It is certainly most unfortunate that sixteen years after the war, BH history schoolbooks contain materials
that incite mistrust of others, to say the least. Not all these books are alike. There
is a clear difference between those BH history textbooks that try to cultivate attitudes conducive to living together, and those that have been written as if only
one group of people lives in Bosnia.
Authors of the schoolbooks in the Bosnian language, being in a particularly
delicate position, try to highlight the best from the past as the basis for contemporary coexistence, while Serbian textbooks, and sometimes Croatian ones,
bring the worst of it to the students’ attention. Especially in the case of Serbian
textbooks, the history of the other two peoples is completely omitted, as are
less admirable episodes in Serbia’s own past, while such episodes are stressed
in the past of others. Simultaneously, the achievements of one nation are highlighted while those of other nations are neglected. Information that could disturb the nationalistic narrative is withheld. The myths that other authors have
recognized in Serbian historiography and public opinion, namely ante murale,
sui generis and antiquity, are heavily present in Serbian history textbooks for
elementary schools in B&H. Especially disturbing in Serbian textbooks are the
multiple references to alleged impalements of Serbs by the Ottomans. It is very
probable that such insistence on repeating the image of impalement disposed
some Serbs to see physical revenge against contemporary Muslims during the
recent war as acceptable. The focus on such historically doubtful but very divisive episodes cultivates animosity between children of different nationalities.
Too graphic accounts of crimes and interethnic violence serve no pedagogical
objective. They undermine the confidence and trust that good textbook should
help foster.
53
Textbooks in the Bosnian language, for their part, try to idealize certain
aspects of Ottoman history. They seem to be too reluctant to take an impartial
if not critical stance toward certain less bright pages of Ottoman history, as
in the case of devşirme. The same could be said of the claims about the equal
rights of all Ottoman subjects. To various degrees, all textbooks have selective
memories, remembering one’s own suffering and forgetting the suffering of
others. They also have problems taking a critical approach to roles played by
one’s own nation.
Certainly, if we look only at the treatment of the Ottoman period, the Serbian textbooks surveyed would get the lowest score on any evaluation scale for
a good history textbook in the 21st century. They systematically and persistently project negative stereotypes of the Ottomans. The result is a much simpler
picture of the Ottoman period than the evidence warrants: the Ottomans were
oppressors, while Serbs (and sometimes Croats) were freedom fighters from
day one to the First Balkan Wars. In fact, the social history of B&H under the
Ottomans was particularly complex, with the Serbian Church and privileged
strata of the non-Muslim population often siding with the Ottomans in order to
preserve their privileges, in the same way that local Muslims resisted reforms.
By comparing contemporary history textbooks with the Franciscan and Orthodox monastery chronicles from the 15th and 18th century Bosnia the paper
shows how nationalism distorted historiography in Bosnia in ways that ask for
urgent rewriting of the textbooks to include others in a meaningful way.
Key Words: Images, Ottomans, History Textbooks, Bosnia and Herzegovina, Stereotypes, Islamization, Kosovo battle, Devşirme, Impalement.
54
AHMET ALIBAŠIĆ
Fakultet islamskih nauka,
Univerzitet u Sarajevu
IMIDŽ OSMANLIJA U HISTORIJSKIM UDŽBENICIMA
U BOSNI I HERCEGOVINI
U ovom radu analizirali smo udžbenike Historije za osnovnu školu u BiH s
namjerom da utvrdimo kakvu sliku Osmanlija oni projiciraju. Da bi to postigli
uporedili smo načine na koji su ključne teme iz osmanske historije, kao što su
Kosovska bitka i islamizacija, obrađene u ovim udžbenicima.
Neko je rekao da ratovi historiografije često prethode i nastavljaju se nakon
ratova u historiji. U jednoj mjeri to je tačno za BiH. Nesreća je da i šesnaest godina nakon završetka rata neki bh. udžbenici historije sadrže materijale koji,
najblaže kazano, potiču nepovjerenje spram drugih. Nisu svi analizirani udžbenici isti. Postoji jasna razlika između onih koji pokušavaju stvarati klimu koja
podržava suživot i onih koji su napisani kao da samo jedan narod živi u BiH.
Autori udžbenika na bosanskome jeziku pokušavaju naglasiti ono najbolje
iz prošlosti kao osnovu za savremenu koegzistenciju dok srpski udžbenici, i
ponekad hrvatski, pažnju učenika svraćaju na njene najcrnje epizode. U slučaju srpskih udžbenika posebno, historija druga dva naroda je potpuno zanemarena, kao i manje časne scene iz historije srpskog naroda dok se slične
scene iz prošlosti drugih naroda naglašavaju. Istovremeno apostrofiraju se
dostignuća svoje nacije a zanemaruju ona drugih naroda. Informacije koje bi
mogle poremetiti nacionalnu priču su uskraćene. Mitovi koje su drugi autori
identificirali u srpskoj historiografiji i javnom mnijenju, posebno mit o srpskom narodu kao predziđu kršćanstva (ante murale christianitatis), sui generis
narodu i mit od drevnosti srpskog naroda, snažno su prisutni u srpskim udžbenicima Historije za osnovnu školu u BiH. Posebno uznemirujuće u srpskim
udžbenicima jeste višestruko ponavljanje navodnog nabijanja na kolac Srba
od strane Osmanlija. Vrlo je vjerovatno da je takvo insistiranje na ponavljanju
slike nabijanja na kolac doprinijelo stvaranju percepcije među nekim Srbima
da je silovanje muslimanki tokom 1990-ih bilo “zamišljena odmazda”. Fokusiranje na tako sumnjive a veoma uznemirujuće i razdiruće epizode iz zajedničke historije pothranjuje animozitet između djece različitih naroda. Odveć
grafički prikaz zločina i međuetničkog nasilja ne služi nikakvom pedagoškom
cilju i potkopava međuetničko i međuvjersko povjerenje koje bi dobri udžbenici trebali njegovati.
Udžbenici na bosanskome jeziku, pak, pokušavaju idealizirati određene aspekte osmanske historije. Oni, čini se, oklijevaju da zauzmu nepristran ako ne
55
kritički stav spram nekih manje svijetlih stranica osmanske historije kao što je
slučaj sa devširmom i navodnim jednakim pravima svih osmanskih podanika.
U nekoj mjeri svi udžbenici pate od selektivnog sjećanja kad se prisjećaju samo
svoga, a zaboravljaju stradanje drugih. Oni također imaju problema sa kritičkim prikazivanjem uloge koju je igrao narod autora.
Naši nalazi govore da bi sasvim sigurno najnižu ocjenu na bilo kojoj skali za
ocjenu dobrog historijskog udžbenika u 21. st. dobili srpski udžbenici. Oni sistematski i ustrajno projiciraju negativne stereotipe o Osmanlijama. Slika koja se
dobija o osmanskom periodu je mnogo jednostavnija nego je osmanska stvarnost
bila: Osmanlije su bili tlačitelji dok su Srbi (i ponekad Hrvati) bili borci za slobodu
od prvog dana osmanskog prisustva na Balkanu do Balkanskih ratova. Ustvari,
društvena historija BiH pod Osmanlijama je bila posebno kompleksna gdje su
Srpska pravoslavna crkva i privilegirani dio nemuslimanskog stanovništva često
bili na strani Osmanlija kako bi zaštitili svoje privilegije. Oni se u tom pitanju nisu
razlikovali od lokalnih muslimana koji su se opirali reformama.
Poredeći savremene historijske udžbenike sa hronikama franjevačkih i pravoslavnih manastira iz Bosne 15. i 18. stoljeća ovaj rad pokazuje kako nacionalizam iskrivljava historiografiju u Bosni na način koji zahtijeva hitno ponovno
ispisivanje udžbenika kako bi i drugi bili uključeni na smisleniji način.
Ključne riječi: imidž, Osmanlije, udžbenici historije, Bosna i Hercegovina, stereotipi,
islamizacija, Kosovska bitka, devširma, nabijanje na kolac.
56
ĐENITA HAVERIĆ
Faculty of Philosophy,
University of Sarajevo
INFLUENCE OF PERSIAN CLASSICS
IN LITERARY WORKS OF BOSNIAKS IN THE PERSIAN LANGUAGE
(WITH SPECIAL EMPHASIS ON FEWZI’S “BULBULISTAN”)
The classical period of Persian literature, known as the “golden age,” produced an impressive number of famous writers and poets such as Sa’di, Rumi,
Jami, and others, who have left behind numerous works that represented a
model and ideal for many writers of later times. A large number of Persian writers and poets created works emulating their models, not only in terms of genre,
but also thematically and stylistically. They strove to achieve their ideals rather
than originality. This imitation of Persian classics was also reflected on the territory of Bosnia and Herzegovina. Specifically, during the five hundred year
Turkish rule in Bosnia and Herzegovina, the following three oriental languages
were studied: Turkish as the official language and the language of administration, Arabic as the language of theology and Sharia law, and Persian as the
language of literature, especially poetry. The works of the great Iranian classics
with mystical orientation were read and interpreted in Tekkes, and the dervish
gatherings in mosques and madrasas, which led to the followers of Sufi poetry
beginning to imitate their role models and writing works in oriental languages​​
in which they presented their views and teachings.
Fewzi Mostari is, without doubt, one of the foremost writers, who left behind the work Bulbulistan, translated in English as Nightingale Park. Bulbulistan
by Fewzi Mostari represents a treasure of the Bosniak heritage and possesses an
unrivaled value given that it is the only Bosniak work in prose written in Persian.
Bulbulistan is placed in the context of intertextual dialogues with other works of
classical Persian literature, specifically with Sa’di’s Gulistan and Jami’s Beharistan, which represented models and ideals for Fewzi in his writing of Bulbulistan.
In addition to his literary idols, Fewzi in thematic terms was influenced by other famous works of Persian literature, such as Jami’s works Breaths of Fellowship (Nafahātul-uns), which is one of the most famous Sufi biographical works,
then Memoirs of Saints (Tadhkarat al-Awliya) by Farid al-Din al-Attar, one of the
greatest Persian poets with Sufi orientation, and the famous Sufi work Unveiling
the Veiled (Kašf-ol Mahğūb), written by Ali Bin Othman al-Hujwiri. Fewzi incorporated all the stories and thematic units that were incorporated into his work
with certain thematic and stylistic expansions. In fact, he extended the stories,
enriching them with dialogues, numerous descriptions and verses and thereby
57
left them with a completely new imprint. In addition to the mentioned motifs
that Fewzi borrowed from other works, in Bulbulistan there are also some motifs
and themes from the Qur’an and Hadith.
His borrowing of the plot, motifs and themes of these works suggests that
Fewzi was very well acquainted with the tradition, which in the period of classicism was one of the preconditions for the development of works worthy of
attention, having in mind that tradition represented a reservoir of motifs.
Although there are motifs and themes in Bulbulistan that were derived from
various other works, we can still not deny a certain degree of Fewzi’s authenticity, manifested in the area of original stylistic expression and form. Namely, he
gives the borrowed motifs and the contents a new form, which adds to the value
of the work. Moreover, his originality lies in the fact that Bulbulistan is a product of the time in which Fewzi lived and created and as such depicts the social
conditions and relationships that Fewzi tried to change through his Bulbulistan.
Keywords: Fewzi, Bulbulistan, Persian literature, Sa’di, Đulistan, Jami, Beharistan
58
ĐENITA HAVERIĆ
Filozofski Fakultet,
Univerzitet u Sarajevu
UTJECAJ PERZIJSKIH KLASIKA NA KNJIŽEVNO
STVARALAŠTVO BOŠNJAKA NA PERZIJSKOM JEZIKU
(S POSEBNIM OSVRTOM NA FEVZIJEV BULBULISTAN)
Klasični period perzijske književnosti, poznat kao “zlatno doba”, iznjedrio je
impozantan broj slavnih pisaca i pjesnika poput Sa’dija, Rumija, Džamija i drugih, koji su iza sebe ostavili brojna djela – uzor i ideal mnogim piscima kasnijeg
vremena. Veliki broj perzijskih pisaca i pjesnika stvarao je djela oponašajući
svoje uzore, i to ne samo u pogledu žanra, nego i tematski i stilski. Oni prilikom
pisanja nisu težili ka originalnosti nego ka dosezanju svojih ideala. Ovo oponašanje perzijskih klasika odrazilo se i na područje Bosne i Hercegovine. Naime,
tokom petstogodišnje vladavine Turaka u Bosni i Hercegovini izučavala su se
sva tri orijentalna jezika, i to turski kao službeni jezik i jezik administracije,
arapski kao jezik teologije i šerijatskog prava i perzijski kao jezik književnosti,
posebno poezije. Po tekijama, na derviškim skupovima, u džamijama i medresama čitala su se i tumačila djela velikih iranskih klasika mističke orijentacije,
što je dovelo do toga da su poklonici sufijske poezije počeli da oponašaju svoje
uzore i da pišu djela na orijentalnim jezicima u kojima su iznosili svoje poglede
i učenja.
Fevzija Mostarac je, bez sumnje, jedan od najistaknutijih pisaca, a iza sebe je
ostavio djelo Bulbulistan, u prijevodu Perivoj slavuja. To je jedino prozno djelo na
perzijskom jeziku u ovome podneblju i predstavlja pečat književnog stvaralaštva
Bošnjaka na perzijskom jeziku.
Bulbulistan stupa u intertekstualni dijalog s drugim djelima perzijske klasične književnosti, konkretnije sa Sa’dijevim Đulistanom i Džamijevim Beharistanom, koja su predstavljala uzor i ideal Fevziji tokom pisanja Bulbulistana.
Osim njegovih književnih uzora, na Fevziju su u tematskom pogledu utjecala
i druga poznata djela perzijske književnosti, poput Džamijeva djela Dahovi
bliskosti (Nafahāt al-’ons), koje spada u red najpoznatijih biografskih sufijskih
djela, zatim Hronike odabranih (Tazkerat al-’ouliyā’) Feriduddina Attara, jednog
od najvećih perzijskih pjesnika sufijske orijentacije, te čuvenog sufijskog djela
Raskrivanje skrivenog (Kašf al-mahğūb), čiji je autor Ali ben Osman Hodžviri.
Sve preuzete priče i tematske cjeline Fevzija je inkorporirao u Bulbulistan sa
izvjesnim tematskim i stilskim ekspanzijama. Naime, on je priče proširio, obogativši ih dijalozima, mnogobrojnim opisima i stihovima i na taj im je način
dao jedan sasvim novi pečat. Osim navedenih motiva koje je Fevzija pozajmio
59
iz raznih djela, u Bulbulistanu su zastupljeni neki motivi i teme iz Kur’ana i
hadisa.
Preuzimanje fabula, motiva i tema iz navedenih djela govori da je Fevzija
veoma dobro poznavao tradiciju, što je u doba klasicizma bio jedan od uvjeta za
nastanak djela vrijednog pažnje, budući da je tradicija predstavljala rezervoar
motiva.
I pored toga što se na osnovu usporedbe Bulbulistana sa njegovim književnim uzorima Đulistanom i Beharistanom, te drugim spomenutim djelima uočava
da su u Bulbulistanu preuzeti motivi i teme iz raznih djela, ipak se ne može
poreći ni Fevzijina izvjesna originalnost, koja se ispoljava u domenu originalnog stilskog izraza i forme. Naime, on preuzetim motivima, odnosno sadržaju
daje novu formu, koja ustvari daje vrijednost njegovu stvaralaštvu. Osim toga,
njegova originalnost ogleda se i u tome što je Bulbulistan proizvod vremena u
kojem je Fevzija živio i stvarao, te oslikava aktuelne društvene uvjete i odnose
koje Fevzija pokušava promijeniti upravo posredstvom Bulbulistana.
Ključne riječi: Fevzija, Bulbulistan, perzijska književnost, Sa’di, Đulistan, Džami, Beharistan
60
AMRA MULOVIĆ
Faculty of Philosophy,
University of Sarajevo
ON ARABIC LINGUISTIC TRADITION IN BOSNIA:
WORK OF MUSTAFA EJUBOVIC – SHAYKH YUYO
Although it was far away from the center of political power and cultural
life of the Ottoman Empire, Bosnia gave the world a number of authors whose
works bore the stamp of the new spiritual and cultural universe – finding both
its foundations and boundaries in language, i.e. languages, given that they were
written in Arabic, Turkish and Persian. Arabic was both a medium of teaching
and a subject of studying. Thus the Arabic linguistic teachings developed at
the same time as an expression of purely epistemophilic urges and as a consequence of a very practical and pragmatic need. At the time when Mustafa
Ejubovic – Shaykh Yuyo lived and wrote (1651‑1707) a change in scholarly focus
took place: the previous focus on the search for knowledge shifted towards the
new one, namely the systematization of knowledge. That is why commentaries,
glosses and supercommentaries represent the most frequent forms of scholarly
works. It is these forms that all of Shaykh Yuyo’s works belong to.
Mustafa Ejubovic – Shaykh Yuyo was one of the most prominent intellectuals among Bosniacs that wrote in Arabic and he left behind a huge body
of works comprising approximately thirty works in various scholarly fields,
including two in Arabic syntax. The research focused on one of the studies
from Shaykh Yuyo’s intellectual legacy discussing Arabic syntax, namely Šarḥ
“al‑‘Awāmil al‑mi’a” (“Commentary on the One Hundred Regents”), comprising between thirty and fifty manuscript folios. The work itself is a commentary
of a famous work of a well-known author, ‘Abd al‑Qāhir ibn ‘Abd al‑Raḥmān
al‑Ğurğānī (d. 1078) elaborating regents in Arabic, i.e. words functioning as
governing operators in clauses or phrases and requiring certain forms of their
dependents.
Each metatext or commentary reflects its author’s fundamental scholarly
and cultural attitudes, irrespective of whether they are original or not. Shaykh
Yuyo’s comments differ in length, depth and perspective, but his exclusive
method is explicit intertextuality. Throughout his work, Shaykh Yuyo paraphrases and quotes various opinions, thereby communicating with numerous
representatives of dominant philological schools. He therein rarely expresses
his own opinion, even when he presents diametrically opposed views. It is
in this method that a whole era is reflected, the one characterized by interpretativeness rather than by creativity. As regards grammatical categories
61
presented in the prototext, Shaykh Yuyo’s comments remain at the level of
morphological, syntactic and semantic analysis based on the analytical description model.
Even nowadays this Commentary can serve as an informative, educational
and inspirational work and motivate further research of the regents, as well
as the phenomenon of sentential constituents dependency in general, because
Shaykh Yuyo’s work left its mark in Arabic dependency grammar, or rather
Arabic dependency grammar left on it the same powerful mark that rendered
this grammatical tradition a scholarly miracle of linguistic history. As much
as modern dependency grammar is endebted to Arabic grammar, the modern
linguistic thought in Bosnia and Herzegovina is endebted to Shaykh Yuyo’s
work.
Keywords: Arabic linguistic tradition, commentary, manuscript in Bosnia, dependency grammar, regents
62
AMRA MULOVIĆ
Filozofski fakultet,
Univerzitet u Sarajevu
O ARAPSKOJ LINGVISTIČKOJ TRADICIJI U BOSNI:
DJELO MUSTAFE EJUBOVIĆA – ŠEJHA JUJE
Iako daleko od centara političke moći i kulturnog života Osmanske imperije, Bosna je iznjedrila niz stvaralaca koji su svoja postignuća odjenuli u novi
duhovni i kulturni izraz – čemu je i temelj i okvir – jezik, tj. jezici, budući su
oni svoja djela pisali na arapskom, turskom i perzijskom jeziku. Arapski jezik
je bio i medij podučavanja i predmet proučavanja. Nauka o tome jeziku se,
stoga, razvijala kako kao dio najčistijih epistemofilnih težnji, tako i kao posljedica vrlo praktične i pragmatične potrebe. U vrijeme kada je živio i stvarao
Mustafa Ejubović – Šejh Jujo (1651‑1707.) dešava se promjena znanstvenog
fokusa: do tada je to bila spoznaja, a od tada je sistematiziranje znanja. Zato su
komentari, glose i superkomentari najčešće forme djela, a u tim su formama i
sva Šejh Jujina djela.
Mustafa Ejubović – Šejh Jujo bio je jedna od najistaknutijih intelektualnih pojava među Bošnjacima koji su pisali na arapskom jeziku i za sobom je ostavio golem
opus od oko tridesetak djela iz raznovrsnih disciplina, među kojima su dva djela
iz sintakse arapskog jezika. Istraživanje je obuhvatilo jedno djelo iz Šejh Jujine
intelektualne zaostavštine posvećeno sintaksi arapskog jezika, Šarḥ “al‑‘Awāmil
al‑mi’a” (“Komentar ‘Stotinu regensa’”), koje obuhvata između trideset i pedeset rukopisnih listova, a komentar je znamenitog djela još znamenitijeg autora
‘Abd al‑Qāhira ibn ‘Abd al‑Raḥmāna al‑Ğurğānīja (u. 1078.) posvećenog regensu
u arapskom jeziku, tj. riječima koje predstavljaju upravne elemente u okviru rečenice ili fraze i zahtijevaju određene oblike zavisnih elemenata.
U svakome se metatekstu ili komentaru reflektiraju autorovi temeljni naučni
i kulturni stavovi – bili oni originalni ili ne. Šejh Jujini komentari razlikuju se po
obimu, dubini, aspektu, ali je postupak isključivo eksplicitna intertekstualnost.
On sve vrijeme parafrazira i citira različite stavove, komunicirajući tako sa brojnim predstavnicima dominantnih filoloških škola. Pri tome rijetko iznosi svoje
mišljenje, čak i kada navodi dijametralno suprotne poglede. U takvom postupku odražava se čitavo jedno vrijeme koje karakterizira više interpretativnost,
nego kreativnost. Kada su u pitanju gramatičke kategorije koje se navode u
izvorniku Šejh Jujin komentari su na nivou morfološke, sintaktičke i semantičke
analize po modelu analitičke deskripcije.
Ovaj Komentar i danas može funkcionirati kao informativno, edukativno
i inspirativno djelo, te kao poticaj za istraživanja regensa i uopće fenomena
63
zavisnosti jezičnih jedinica, jer je dotaklo arapsku gramatiku zavisnosti ili, bolje
reći, ona je svojom moći dotakla ovo djelo u onome što tu gramatičku tradiciju
čini historijskim znanstvenim čudom. Onako kako je savremenu gramatiku zavisnosti zadužila arapska gramatika, tako i Šejh Jujina djela zadužuju savremenu nauku o jeziku u Bosni i Hercegovini.
Ključne riječi: arapska lingvistička tradicija, komentar, rukopis u Bosni, gramatika
zavisnosti, regensi
64
MIRZA SARAJKIĆ
Faculty of Philosophy,
University of Sarajevo
CHARACTERISTICS OF LATE BOSNIAK SUFI GHAZAL IN ARABIC:
CASE OF AHMAD KHATAM AKWALIZADE
Ahmad Kadić Bjelopoljak – Hatem (died 1754) was highly educated in Islamic
science and Persian, Ottoman, and Arabic literature. After mastering Arabic
language and Sufi teachings in Istanbul, Cairo and Mecca, he was at the position of qadi in several Ottoman cities. Beside this, Hatem was very prolific poet
in Persian, Ottoman, and Arabic language. His divan consists of 271 poems, 32
were composed in Arabic, and these are mainly ghazals. He also composed a
very long Sufi qasida completed by his explanation – al-sharh.
This paper elaborates special features of late ghazal form in highly complex
poetical text of Ahmad Hatem Bjelopoljak. The very first feature is strikingly
uncommon syntax that has been built in that way intentionally as Sufi poetics
demands. The very singular feature as well is the synthesis of Ottoman, Persian and Arabic poetic tradition in his Arabic ghazals. Examples for that are
frequent Persian words, redif rhyme that has been usual in Ottoman poetry as
well as makhlas-i-bayt, makhlas or plum de nome in which we can notice atypical
transformation of lyrical I at the end of the ghazal and observe a kind of the final annihilation of poet in love – al-fana’ fillah. His syntax has a form of intimate
dialogue between lover and the Beloved which increases ambiguity of ghazals and makes difficult for reader to go through poetical texts and interpret it.
Reading his Sufi poems seems to be endless game of signifier and signified and
creates infinite poetical text or eneargia as Heidegger teaches us. Poet as the witness of Beloved beauty turns whole poem to a peculiar lyrical psychotopos where
struggle for eternal love took place and ultimately ends up with the rise of the
Beloved face which is ultimate goal of Sufi poet.
Most fascinatingly, analyses ghazals of Ahmed Hatem Bjelopoljak in general
as well as in the micro context illustrates how the poet composed rich lyrical cycle. He used Arabic alphabet as the pattern for lyrical cycle. In this way, Hatem
indirectly revitalised and enriched poetical form of abecedarius turning it to the
lyrical cycle and to the form of arabesque which can be taken as leit motif of his
diwan in Arabic language.
He arranged in a very peculiar way 28 poetical texts by successive rhyme
from alif to ya. All poetical texts are sintagmatically and pragmatically bound together into a system marked as mystical lyrical cycle. In this cycle there is noticeable dynamic happening between micro discourse (ghazlas) and the whole
65
system (cycle). Centripetal centre is of course theme of poet’s love towards God.
It reflects textual isotopic force in Hatem’s ghazals. At the other hand, there
are strong heterotopical features. It means that centrifugal forces work in deep
structure of macro text. It is realised by very often variation of symbols and high
degree of verse’s as well as ghazal’s independence.
This brings new expressivity of both, micro and macro texts. The culmination of the Hatem’s poetry lies in the accordance of his lyrical cycle and the poetic of arabesque. In that sense, his poetical texts can be considered as a unique
poetical arabesque of eternal Love. After all, by following the tradition of the
best medieval Persian poets, Hatem managed to draw and trace his name as a
signature (khatam) trough the form of arabesque structure of his ghazals.
Finally, it has to be highlighted that one Bosniak poet from XVIII century left
to us very valuable, complex and hermetical lyrical text in Arabic with highly
figurative and symbolical poetic syntax. His poetry reflects distinctive artistic
features of Bosniak poetry in oriental language as whole. So it is recommended
to survey in comparative way taking into scope of study poetry of Hatem in
Persian and Ottoman language. It would be furthermore discover vibrant richness of Hatem as well as Bosniak poetry in oriental languages.
Key words: Sufi poetry, ghazal, poetical arabesque, lyrical cycle, Ahmad Khatam
Akovalizade
66
MIRZA SARAJKIĆ
Filozofski Fakultet,
Univerzitet u Sarajevu
KARAKTERISTIKE KASNOG SUFIJSKOG GAZELA
U BOŠNJAČKOJ KNJIŽEVNOSTI NA ARAPSKOM JEZIKU:
NA PRIMJERU DJELA AHMEDA HATEMA BJELOPOLJAKA
Ahmed Kadić Bjelopoljak – Hatem (umro 1754. godine) bio je veoma obrazovan, posebno u teološkim naukama. Nakon što je usavršio arapski jezik i tesavvufska učenja u Istanbulu, Kairu i Mekki, obavljao je dužnost kadije u nekoliko gradova u Osmanskom carstvu. Osim toga, on je poznati pjesnik koji je
pisao poeziju na osmanskom, perzijskom i arapskom jeziku. Divan Ahmeda
Hatema Bjelopoljaka sadrži 271 pjesmu, od čega su na arapskom 32, i to: 28
gazela, jedan tarih, jedan na’t i dva bejta. Pjesme napisane na arapskom jeziku
nalaze se na početku Divana. Hatem je na arapskom jeziku napisao jednu kasidu o tesavvufu, te je upotpunio zanimljivim i opširnim objašnjenjem – al-šarh.
Ovaj rad elaborira izrazito kompleksan poetski tekst Ahmeda Hatema Bjelopoljaka. Analizirajući formalni plan Hatemove poezije uočava se izrazito uonebičajena sintaksa (odnosno sintaksičko-semantička nezavisnost stihova) koja
se namjerno gradila kao što to i nalaže tesavvufska poetika. Unikato obilježje
Hatemove poezije jeste i sinteza otomanske, perzijske i arapske poetičke tradicije u njegovim gazelima. Primjeri za to su redif rima koja se uobičajeno koristila
u otomanskoj poeziji kao i mahlasi bejt ili plum de nome u kojem se može primijetiti atipična transformacija lirskog ja na kraju gazela što simbolizira krajnje
utrnuće zaljubljenog pjesnika – al-fana’ fillah.
Poetski tekst katkad liči na intiman razgovor pjesnika i zagonetnog sagovornika. Tome treba pridodati dijaloge koje Hatem upotrebljava u poeziji, ali
i veliki broj retoričkih obraćanja. Dijaloška atmosfera, pak, pojačava figurativnost poetskog teksta i doprinosi njegovoj hermetičnosti. Iako znatno otežavaju
prohodnost kroz tekst, kako u smislu prevođenja, tako i interpretacijski, hermetičnost i figurativnost treba posmatrati kao naročita vrijednost Hatemove
poezije. Iščitavanje Hatemove poezije doima se kao beskrajna igra označitelja i
označenog i na taj način kreira bezgranični poetski tekst ili hajdegerovu tekstualnu energiaeu.
Pjesnik se u gazelima pokazuje kao naročiti svjedok u duhovnome prostranstvu (šahid). Hatem “portretira” svoj duševni zavičaj i otkriva dinamiku koja
nastaje u njemu. Njegovi se gazeli tako mogu promatrati i kao bogata slika duševnog prostora ili psihotop u kome se dešava vječna ljubav koja završava konačnim ukazanjem lica Voljenog što je i krajnji cilj tesavvufskog pjesnika.
67
Nižući gazele rimom od alifa do ya, Hatem je na poseban način uredio i
ulančao dvadeset osam poetskih tekstova. Svi su oni sintagmatički i pragmatički povezani u jedan sistem koji sam označio kao mistički lirski ciklus. U njemu
se realizira izrazita dinamika između mikrodiskursa (gazela) i sistema (ciklusa), odnosno pojedinačnog i cjeline. Centripetalna srijeda jeste tema pjesnikove
zaljubljenosti u Boga. Ona je primjer tekstualne izotopije Hatemovih gazela.
S druge strane, u njima postoje i jake heterotopijske intencije. Naime, u dubinskoj strukturi makroteksta djeluju brojne centrifugalne sile, najčešće čestim
varijacijama značenja simbola i neovisnošću stihova i/ili gazela. Na taj se način
postiže nova rema i dodatna ekspresivnost, kako dijela tako i cjeline pjesnikovog makroteksta. Vrhunac svega jeste podudarnost Hatemovog lirskog ciklusa
s poetikom arabeske. Tako se njegov poetski tekst u cjelini može posmatrati i
kao jedinstvena poetska arabeska vječne Ljubavi. U maniru klasičnih perzijskih
liričara, Hatem je pomoću gazela i odnosno njihove arabeskne strukture na simboličan način pronašao je način da dodatno potpiše svoje ime.
Na kraju, treba ponoviti kako nam je Hatem ostavio jedan izuzetno vrijedan,
slojevit i veoma hermetičan poetski tekst na arapskom jeziku. Njegove temeljne
odlike jesu izrazita figurativnost i znakovita poetska sintaksa. Iako ove odlike ne dozvoljavaju lahko čitanje i konačnu interpretaciju pjesnikovog teksta,
one su vrijedna potvrda njegove umjetničke kreativnosti i originalnosti. Kako
je Ahmed Hatem Bjelopoljak dobro poznavao i osmansku i arapsku pjesničku
tradiciju, buduća istraživanja trebala bi biti usmjerena ka komparativnoj analizi
njegove poezije, odnosno gazela na arapskom, perzijskom i osmanskom. Takvo
bi istraživanje nesumnjivo otkrilo veoma značajne umjetničke vrijednosti ovog
istaknutog tesavvufskog pjesnika, kao i osobenosti bošnjačkog književnog blaga na orijentalnim jezicima.
Ključne riječi: tesavvufska poezija, gazel, poetska arabeska, lirski ciklus, Ahmed Hatem
Bjelopoljak
68
Author
Document
Category
Uncategorized
Views
1
File Size
359 KB
Tags
1/--pages
Report inappropriate content