close

Enter

Log in using OpenID

1 KEMIJSKI SASTAV MESA doc.dr.sc. Željka Cvrtila Fleck Hranom

embedDownload
KEMIJSKI SASTAV MESA
doc.dr.sc. Željka Cvrtila Fleck
Hranom smatramo sve tvari koje unosimo u organizam a koristimo ih za nadoknadu utrošene energije
i za izgradnju tijela. Živa bića se hrane prema stupnju svog razvoja na različite načine. Potreba za
hranom pripada u osnovne životne potrebe. Ona izgrađuje organizam, štiti od bolesti i daje energiju
za rad te o njoj direktno ovise životi ljudi , zdravlje i radna sposobnost.
Hranjive tvari su sastojci hrane koje preko probavnih organa ulaze u krvotok dajući organizmu
energiju za život i rad, gradivni materijal za obnovu i izgradnju, a također štite organizam od različitih
bolesti.
Hranjive tvari, prema tome, imaju za naš organizam višestruko značenje:
1. Gradivne hranjive tvari omogućuju izgradnju organizma, tj. njegov rast i obnovu istrošenih
dijelova,
2. Energijske hranjive tvari organizam opskrbljuju energijom potrebnom za obavljanje različitih
životnih radnji,
3. Zaštitne (protektivne) hranjive tvari pridonose očuvanju našeg zdravlja jer u organizmu usklađuju
i usmjeravaju životne procese.
Prema Zakonu o hrani hranom se smatra svaka tvar ili proizvod prerađen, djelomično prerađen ili
neprerađen, a namijenjen konzumaciji ljudi.
U najširem smislu kemijski se sastojci namirnica dijele na: anorganske tvari (kisik, voda, mineralne
tvari) i organske tvari (ugljikohidrati, bjelančevine, masti, vitamini, enzimi, boje, arome i dr.). Sastojci
hrane iz kojih tijelo nakon njihove razgradnje dobiva energiju i potrebne gradivne jedinice ubrajaju
se ugljikohidrati, masti i bjelančevine. Sve te tvari u stanicama mogu se razgraditi pretežno do CO2 i
H2O. Za razliku od ugljikohidrata i masti, kojih se cijela količina može razgraditi u tijelu do CO2 i
H2O te tako osloboditi energiju, kod razgradnje bjelančevina nastaje i karbamid (mokraćevina) koja
se izlučuje mokraćom. Zbog toga je fiziološka toplinska vrijednost bjelančevina u tijelu manja od
njihove fizičke toplinske vrijednosti pri izgaranju. Tvari iz posljednje dvije skupine (vitamini i
minerali) potrebni su samo u malim količinama. pa ipak su za zdravlje jednako važni kao i bilo koja
druga vrsta hranjivih tvari. Minerali i vitamini potrebni su za rast i održavanje tkiva te za regulaciju
tjelesnih funkcija.
Meso je hrana dobivena klaoničkom obradom (odnosno „klanjem“) životinja i to: goveda, bivola,
svinja, ovaca, koza i kopitara te peradi i kunića te odstrelom i/ili klanjem divljači (meso divljači).
Prema proizvodnji i potrošnji mesa vrednuje se razina razvijenosti naroda i država. Meso je najbogatiji
1
izvor bjelančevina u prehrani ljudi. Sadrži u dovoljnoj količini i povoljnim omjerima sve
aminokiseline potrebne za izgradnju bjelančevina u organizmu čovjeka. Radi toga se bjelančevine
mesa (uz bjelančevine mlijeka i jaja) smatraju nutricionistički najvrednijim bjelančevinama.
U praktičnom smislu, a i u smislu propisa pod mesom valja razumijevati skeletno mišićje životinja
namijenjenih klaoničkoj obradi i divljači s uraštenim kostima, hrskavicama, masnim tkivom, limfnim
žlijezdama, limfnim i krvnim žilama i živcima (uži smisao) i druge jestive iznutrice (jezi, srce, pluća,
slezena, bubrezi, želudac, crijeva), masno tkivo (slanina, salo i loj) i krv (širi smisao). Prema
nutritivnom i tehnološkom značenju tkiva koja se mogu odvojiti od trupa životinje i samostalno
tehnološki obrađivati (podjela nije anatomska) su: mišićno tkivo, masno tkivo, vezivno tkivo, kosti i
hrskavice te krv. Spomenuta se tkiva tehnološkim postupcima mogu razdvojiti od trupa klaonički
obrađene životinje i preraditi u bilo kojoj kombinaciji ili pojedinačno. Maseni udjeli pojedinih tkiva
ovise o brojnim čimbenicima (vrsti životinje, pasmini, spolu, dobi, uhranjenosti, načinu uzgoja i
prehrane, anatomskoj poziciji u trupu). O međusobnim količinskim odnosima tkiva ovisi kemijski
sastav mesa, a o njemu prehrambena vrijednost i upotrebljivost mesa u preradi.
Kakvoća svježeg mesa za tržište i za mesne prerađevine, određena je, prije svega, vrstom i tipom
životinja, njihovom starošću, uhranjenošću i dijelovima trupla. Kakvoća svježeg mesa i jestivih
dijelova određuje se na osnovi senzoričkih i laboratorijskih ispitivanja. Kemijski sastav mesa, pak,
daje nam osnovne informacije o kakvoći mesa u smislu prehrambene vrijednosti. Njega određuju
količina vode, masti, bjelančevina, ugljikohidrati i vitamina i minerala.
Poznavanjem kemijskog sastava mesa lako je izračunati energetsku vrijednost. Energetska vrijednost
mesa računa se iz eksperimentalno određenih podataka za količinu masti, bjelančevina i
ugljikohidrata. Energetski najvredniji sastojci hrane su masti (1 g masti daje oko 38,9 kJ).
Ugljikohidrati i bjelančevine su za 50% manje energijske vrijednosti (1 g daje oko 17,2 kJ).
U pogledu razlika u osnovnom kemijskom sastavu mesa različiti su podaci poznati u literaturi. U
usporedbi s ostalom hranom razlike kemijskog sastava pojedinih vrsta mesa nisu značajne i odnosne
se ponajprije na količinu masti. Ne smijemo zanemariti činjenicu da razlike postoje, da je kemijski
sastav mesa promjenjiv u odnosu na brojne čimbenike među kojima su najznačajniji vrsta, uzgojna
linija, način hranidbe, spol, dob, uzrast, fiziološko stanje životinje, anatomska pozicija dijela trupa. U
tabl.1. dan je prikaz prosječnih količina vode, masti i bjelančevina s obzirom na vrstu i uhranjenost
životinje.
2
Tablica 1. Kemijski sastav mesa životinja za klanje
Vrsta mesa
Voda, % Bjelančevine, % Masti, %
Govedina, masna
24
9
67
Govedina, nemasna
74
20
5
Ovčetina, masna
21
6
72
Ovčetina, masna
70
21
9
Svinjetina, masna
21
7
71
Svinjetina, nemasna
72
21
7
Voda je osnovni sastojak mesa. U 100 g mesa ima 650-750 g vode. U mesu se ona voda nalazi u dva
oblika kao: vezana i slobodna. Većina vode u mišićima (88-95%) zadržava se u stanici unutar
miofibrila u slobodnim prostorima između aktinskih i miozinskih niti. Mali se udio vode (5-12%)
nalazi izvan stanice izvan vlakana ili među fibrilima. Količina vode i njena raspodjela unutar mesa
utječu na kakvoću mesa (nježnost, sočnost, čvrstoću i izgled). Osnovna se uloga pri vezanju vode u
mišićju pripisuje strukturnim mišićnim bjelančevinama, tj. aktinu i miozinu. Kemizam vezanja vode
obavlja se na način da hidrofilne skupine mišićnih bjelančevina vežu vodu tvoreći čvrstu vezu, dok se
jedan dio vode nalazi imobiliziran u pravcu polarnih skupina ili u obliku slobodne vode koja se drži
samo pomoću kapilarnih sila. Sposobnost vezanja vode ovisi o brojnim čimbenicima, prije svega o
postupcima sa životinjom prije klaoničke obrade, postupcima s mišićjem nakon klaoničke obrade, te
o kemijskim i fizikalnim čimbenicima od kojih je svakako najznačajniji pH, duljina sarkomera, ionske
veze i osmotski tlak mišićnog citosola, te stupanj razvoja rigor mortis po klanju. O pH vrijednosti
ovisi i količina električnih naboja bjelančevina koji omogućuje hidrataciju tako da niski pH
nepovoljno utječe na sposobnost zadržavanja mesnog soka, naročito u uvjetima visoke temperature
neposredno po klanju. Količina vode u mesu je promjenjiva i vezana za količinu masti.
Bjelančevine su uz vodu najvažnije tvari u tijelu. Nužne su za rast i razvoj a izvor tvari za gradnju
mišića, krvi, kože, kostiju, noktiju i unutarnjih organa (uključujući srce i mozak). Uz to nužne su za
stvaranje hormona koji nadziru mnoge funkcije tijela, pomažu u sprečavanju prevelike kiselosti ili
lužnatosti pojedinih tkiva, važne su za sintezu mlijeka i pri zgrušavanju krvi. Jedna od uloga enzima
(bjelančevinasti spojevi u tijelu) je borba protiv stranih tvari u tijelu. Potrebne su kao izvor
aminokiselina. Bjelančevine su između ostaloga sastojak koji ukazuje na nutritivnu vrijednost mesa.
Između brojnih aspekata procjene kakvoće hrane, u smislu nutritivne vrijednosti, funkcionalnih
3
svojstava i senzorne ocjene, svi su u uskoj vezi sa sadržajem i osobinama bjelančevina i drugih
dušičnih spojeva koji se nalaze u hrani. Bjelančevine su po svom kemijskom sastavu kompleksne
makromolekule sagrađene od aminokiselina. Tijekom probave velike bjelančevine razgrađuju se u
jednostavnije jedinice (aminokiseline) od kojih počinje sinteza bjelančevina. Aminokiseline mogu
nastati u tijelu od C, O, N i H, a esencijalne (valin, leucin, izoleucin, lizin, metionin, fenilalanin,
treonin, triptofan, histidin) se moraju pribaviti hranom.
Hrana koja sadrži bjelančevine može, ali i ne mora sadržavati esencijalne aminokiseline pa
razlikujemo: punovrijedne bjelančevine (meso, jaja i mliječni proizvodi - sadrže oko 50% esencijalnih
aminokiselina) i
manjevrijedne bjelančevine (povrće i voće, žitarice - sadrže od 20 do 30%
esencijalnih aminokiselina). Kod građe bjelančevina razlikujemo tri stupnja organiziranosti i
to:redoslijed pojedinih aminokiselina u bjelančevini (primarna građa), stupanj uvijenosti (helix;
sekundarna građa) i tercijarna građa (međusobno uvijanje lanaca bjelančevinastih molekula).
Navedeno je izrazito značajno za preradu mesa (kod proizvodnje i prerade mesa nastaju promjene
strukture bjelančevina). Minimalna dnevna potreba za bjelančevinama ovisi o dobi, spolu, aktivnosti,
a procjenjuje se na oko 0,84 g dnevno/1 kg tjelesne težine. Djeci, zbog naglog rasta, mladeži,
trudnicama, sportašima i ljudima koji obavljaju teške fizičke poslove potrebno je i više bjelančevina
(1,2-2 g/kg). Manjak bjelančevina može uzrokovati abnormalni rast i razvoj, a posebno su pogođeni
koža, kosa, nokti, mišićni tonus. Organizam sve više slabi, gubi otpornost prema infekcijama,
zacjeljivanje rana je sporije, dolazi do mentalne depresije. Prema položaju u mesu te topivosti mogu
se razvrstavati na: mišićne bjelančevine miofibrilarne (nisu topive u vodi, topive u slabim otopinama
soli), sarkoplazmatske (topive u vodi) i stromatske ili vezivnotkivne (nisu topive u vodi ni u slabim
otopinama soli). Kakvoća bjelančevina mjeri se njihovom sposobnosti zadovoljavanja ljudskog
organizma za aminokiselinama. Vrijednost mesa kao izvora bjelančevina visoke kakvoće iznosi 0,95.
Masti i ulja iz prirodnih izvora su esteri alkohola glicerola i masnih kiselina. Masne kiseline kao
gradivne jedinice masti mogu biti zasićene i nezasićene. Zasićene masne kiseline (npr. stearinska i
palmitinska) nalaze se pretežno u čvrstim mastima, dok npr. oleinska kiselina je nezasićena masna
kiselina koja se pretežno nalazi u uljima. Nezasićene masne kiseline mogu se naći u uljima biljaka
(masline, kukuruz, soja, kikiriki), u ribama (losos, skuša), a većinu zasićenih masnih kiselina sadrži
hrana proizvedena od životinja (masno meso, salo, mlijeko, maslac i dr.). Masti imaju najveću
energijsku vrijednost. Masti služe kao osnova za biosintezu mnogih tvari, npr. raznih lipida od kojih
su građene membrane, u procesima biosinteze, za apsorpciju vitamina topivih u lipidima (A, D, E, K)
i dr. Lipidi su u vodi netopivi, a krvlju se prenose vezani za bjelančevinaste nosače (lipoproteini).
4
U sastavu masnog tkiva općenito najzastupljeniji su jednostavni lipidi trigliceridi, a potom složeniji
lipidi (poput fosfolipida i pseudolipida, te kolesterol) u mnogo manjim količinama. Fosfolipidi, još ih
zovemo i polarni lipidi i trigliceridi ili neutralni lipidi, zajednički čine ukupne lipide. U sastavu mesa
lipidi se nalaze u mišićnom tkivu (intramuskularno masno tkivo) i u pripadajućem masnom tkivu
(potkožno i/ili međumišćno). Intramuskularno masno tkivo najvećim dijelom čine masne stanice, koje
se nalaze uzduž i oko mišićnih vlakana uklopljene u vezivno tkivne ovojnice vlakna. Mogu biti
pojedinačne ili dolaze u nakupinama. Masne stanice sadrže gotovo isključivo neutralne lipide trigliceride. Trigliceridi koji se nalaze unutar mišićnih vlakana čine tek manji dio ukupnih
intramuskularnih masti. Sadržaj intramuskularnog masnog tkiva utječe na okus, mekoću, sočnost,
vizualne i nutritivne osobine mesa. Sadržaj masti uopće je izrazito promjenjiv (3,0 do 25,0 %; krto
meso - 5%, srednje masno 10 - 15 %, masno > 25 %). U uravnoteženoj prehrani masti bi trebale činiti
25-35% od ukupne potrebne energije. Količina masti od približno 1 g/kg tjelesne mase dnevno
dostatna je za obavljanje lakšeg rada.
Tablica 2: Lipidi mišićnog tkiva
VRSTA
MESA
SADRŽAJ
NEUTRALNE
SLOŽENE MASTI
MASTI
trigliceridi, %
fosfolipidi,
kolesterol,
%
mg
Goveđe
1,3
0,6
49
Svinjsko
2,2
0,6
46
Ovčije
2,0
0,8
63
Što se tiče masnokiselinskog sastava u mišićnom i masnom tkivu svinja općenito su najprisutnije
oleinska (C18:1), palmitinska (C16:0) i stearinska (C18:0) kiselina. Visok udio PUFA u mišićnom i
masnom tkivu svinja prvenstveno proizlazi iz visokog sadržaja linolne kiseline (LA, n-6) u
intramuskularnoj i izdvojenoj masti, a relativno je visok i udio C:20-22. Zbog visokog omjera linolne
kiseline prema alfa-linolenskoj kiseline (LA/ALA) omjer n-6/n-3 u ukupnim masnim kiselinama u
konzumnom svinjskom mesu je izrazito u korist n-6. Posljedično neuravnoteženi omjer n-6/n-3
masnih kiselina u mišićnom i masnom tkivu svinja danas se smatra jednim od glavnih čimbenika
povećanog rizika obolijevanja od krvožilnih bolesti.
5
Ugljikohidrati ili saharidi su glavni izvori energije za sve tjelesne funkcije i mišićni rad. Ime im
dolazi od njihovog kemijskog sastava: (CH2O)n, n > 3. Dakle, to spojevi građeni od različitog broja
ugljika (x) i vode (y), pa njihova zbirna formula glasi: Cx(H2O)y. Neophodni su za pomaganje u
probavi i asimilaciji drugih hranjivih tvari, osiguravaju odmah dostupnu energiju (toplinu) u tijelu i
to u trenutku kada se ugljik spoji s kisikom u krvi, te pomažu u reguliranju metabolizma bjelančevina
i masti.
Ugljikohidrati se dijele u: monosaharide, disaharide i polisaharide. Monosaharidi su najjednostavniji
šećeri (ravnolančani derivati polihidroksilnih alkohola s barem tri atoma ugljika; ne mogu se
hidrolizirati u jednostavnije saharide). Metaboličkom razgradnjom monosaharida nastaje energija
koja se koristi za većinu bioloških procesa. Slijedeća izuzetno važna uloga monosaharida je ta da su
oni dio nukleinskih kiselina i kompleksnih lipida. Za razliku od proteina i nukleinskih kiselina
polisaharidi tvore razgranate lance i linearne polimere. To je zbog toga što glikozidna veza može biti
stvorena s bilo kojom hidroksilnom grupom monosaharida. Srećom, većina ih je linearno povezana, a
oni koji su razgranati čine to na točno definirane načine pa ih nije teško odrediti. Oni imaju izuzetno
značajne strukturne uloge u većini organizama, ali najznačajniji su: celuloza u biljaka (80% suhe tvari
biljaka) te škrob (u biljaka) i glikogen (u životinja) koji su rezervoari energije. Namirnice s velikom
količinom rafiniranih ugljikohidrata često su manjkave mineralima, vitaminima i celulozom (bijelo
brašno, polirana riža i bijeli šećer). Manjak vitamina B odgađa izgaranje ugljikohidrata što uzrokuje
lošu probavu, žgaravicu i mučninu. Danas se vrše ispitivanja kojima se želi saznati da li su bolesti
poput dijabetesa, bolesti srca, visokog krvnog tlaka, anemije i poremećaja rada bubrega povezani s
prekomjernom upotrebom rafiniranih ugljikohidrata u prehrani.
Dnevne potrebe minimalne količine ugljikohidrata iznose od 100 da 200 g, a normalnom se količinom
smatra 300 do 400 g. U ukupnoj masi hrane ugljikohidrata bi trebalo biti od 50 do 55% od ukupne
energijske vrijednosti unesene hranom. Glikogen je „životinjski“ škrob, glavna rezerva ugljikohidrata
u životinja. Glikogen je polisaharid glukoze, koji u životinjskim stanicama služi za pohranu glukoze.
Prisutan je u svim stanicama, ali najviše u mišićima i jetri gdje se pohranjuje u obliku granula. Ovisno
o fiziološkom stanju životinje prije klanja, vremenu i temperaturi, pohrani, količina mu varira između
0,3 - 1,3%. U mišićnim stanicama, dakle, glikogen ima ulogu izravnog izvora glukoze. Razgradnja
ugljikohidrata bitno utječe na kakvoću i kulinarska svojstva mesa. Glikogen, kao osnovni
ugljikohidrat u mišićnom tkivu, razgrađuje se u procesima autolize nakon smrti životinje. Stresori
kojima su životinje podvrgnute (utovar, prijevoz, istovar, nagle promjene temperature, vlažnosti i
tlaka zraka) negativno utječu na biokemijsku aktivnost mišica. U tom slučaju glikoliza ce biti ubrzana
6
ili ce glikoliticki potencijal biti slabiji. Takve promjene dovode do pojave BMV-mesa ili TST-mesa
koje je slabije kakvoće i stoga manje pogodno za preradu u pojedine mesne proizvode ili kulinarsku
obradu.
Vitamini su složene organske tvari potrebne za razvoj, rad i održavanje živih organizama. Oni su
biološki regulatori kemijskih reakcija izmjene tvari u organizmu. Sami po sebi nemaju energetsku
vrijednost, ali sudjeluju u brojnim reakcijama u organizmu kao biokatalizatori, npr. djeluju povoljno
za rast, na pravilan rad cijelog organizma, pomažu u borbi protiv bolesti i pomažu pravilno
iskorištavanje hranjivih sastojaka iz hrane. Neophodni su za fiziološke funkcije u ljudskom i
životinjskom organizmu koji ih uglavnom ne mogu sintetizirati iz jednostavnijih spojeva.
Količina vitamina u mesu relativno je skromna u odnosu na biljne namirnice. Kao značajno treba
izdvojiti vitamine grupe B kojih je meso relativno bogat izvor.
Mineralne tvari (kalcij, fosfor, magnezij, natrij, kalij, željezo, mangan, bakar, fluor, jod, kobalt,
molibden, selen, cink i dr.) su uz organogene elemente (ugljik, vodik, kisik i dušik) koji čine oko 95
% tvari organizama, za kemijske procese u čovječjem organizmu neophodno potrebne. Elementi koje
treba svakodnevno unositi u organizam u većim količinama zovu se makroelementi, a oni koji su
potrebni u vrlo malim količinama nazivaju se mikro ili oligoelementi (npr. bakar, kobalt). Mineralne
tvari su od posebne važnosti jer služe za održavanje fizikalno-kemijskih procesa u stanicama bez kojih
bi životni procesi bili nemogući. Imaju u organizmu različitu fiziološku funkciju, ulaze u sastav
koštanog tkiva, tjelesnih tekućina, organskih spojeva. Ne proizvode u organizmu već u njega dolaze
hranom. Kalcij i fosfor imaju više zajedničkih uloga, a najvažnija je mehanička jer daju čvrstoću
kostima i zubima. Pravilnoj izgradnji kostiju pridonosi i magnezij. Fosfora ima i u tkivima mozga i
živaca. Kod male djece nedostatak kalcija, fosfora i vitamina D uzrokuju rahitis. Kalcij je važan
sastojak krvi, omogućava aktivnost enzima i mišića. Natrij i kalij unose se u organizam kao topive
soli. Natrij se uglavnom nalazi u krvi, a nedostatak NaCl odražava se u slabosti organizma. Kuhinjska
sol se u nekim krajevima dodatno obogaćuje jodom i na taj način se sprečava gušavost. Jod utječe na
pravilno funkcioniranje štitne žlijezde, a kalij na rad mišića. Željezo je sastavni dio hemoglobina u
krvi, a nedostatak ovog minerala dovodi do slabokrvnosti. Cink ulazi u građu oka. Fluor se nalazi u
zubnoj caklini i kostima, pa se njegovo pomanjkanje štetno odražava na zube i kosti.
Tablica 3.: Mineralne tvari u mišićju (mg)
7
MINERALA GOVEĐE
SVINJSKO
MESO
MESO
Ca
12
12
Mn
24
24
Fe
3
2,5
K
338
300
Na
84
142
P
216
208
Cl
76
60
Pb
230
215
I na kraju tabelarno prikažimo kemijski sastav pojedinih vrsta mesa tako da možemo učiniti
usporedbu.
Tablica 4.: Kemijski sastav pojedinih vrsta mesa
VRSTA
MESA
VODA, MAST, BJELANČEVINE,
%
%
%
MIN.
TVARI,
%
govedina
76,0
1,9
21,0
1,1
svinjetina
74,0
3,8
21,0
1,2
ovčetina
77,0
3,0
19,0
1,0
piletina
73,9
5,0
20,0
1,1
puretina
68,8
8,5
24,5
1,2
meso guske
53,4
29,0
16,5
1,1
meso patke
58,6
26,8
15,8
0,8
Kemijske analize
Ranijih godina prema Pravilniku o metodama obavljanja kemijskih analiza i superanaliza proizvoda
od mesa, masti i ulja (Sl list 25/1973) bile su propsiane analize kemijskog sastava mesa i proizvoda
od mesa. Godine 2007. Pravilnik o proizvodima od mesa (NN RH 1/2007) propisuje potrebne analize
za utvrđivanje kakvoće mesa i mesnih proizvoda. Nadalje analitika kemijskog sastava je definirana
8
ISO HRN metodama. Određivanje količine vode temelji se na sušenje do konstantne mase na105oC,
određivanje ukupnih bjelančevina - Kjeldahl metoda prema kojoj se određuje sadržaj sirovih
bjelančevina. Zapravo metodom određujemo količinu dušika u uzorku a množenjem s faktorom 6,25
preračunava se ukupna količina bjelančevina. Količine masti određuje se Grossfeld metoda
koja se temelji na ekstrakciji uzorka s petrol – eterom. Određivanje količine pepela provodi se
spaljivanjem uzoraka u peći za spaljivanje na 440oC.
Belitz, H.D. , W. Grosch (1999): Food Chemistry. Springer-Verlag, Berlin.
Cvrtila, Ž., L. Kozačinski, J. Pompe-Gotal, N. Zdolec (2004): Značenje kemijskih analiza u ocjeni
sastava i zdravstvene ispravnosti namirnica animalnog podrijetla. Meso, 6,; 43-46.
FAO Food and Nutrition Paper No 14/9, FAO Roma.
Kulier, I. (1996): prehrambene tablice. Izdavač Hrvatski farmer.
Sikorski, E., (2002): Chemical and Functional Properties of Food Components.
CRC Press, London, N.Y., Washington.
9
Author
Document
Category
Uncategorized
Views
1
File Size
90 KB
Tags
1/--pages
Report inappropriate content