Grafička škola u Zagrebu
Obrazovanje odraslih
Šk. godina 2011/12.
Nastavni predmet: GRAFIČKI DIZAJN 3
Predmetni nastavnik: Bruno Kokot, prof.
GRAFIČKI DIZAJN – 3
PRPREMNE SKRIPTE S ISPITNIM PITANJIMA I ODGOVORIMA
1. NABROJI PODRUČJA LIKOVNIH UMJETNOSTI
a) slikarstvo
b) kiparstvo
c) arhitektura
d) primjenjene umjetnosti (dizajn, strip, ilustracija, animacija, karikatura, fotografija, scenografija, film,
performance, instalacija, aranžerstvo...)
2. OBJASNI POJAM GRAFIKA, GRAFIČKI...
Kada govorimo o različitim područjima vizualnih komunikacija i likovnog izražavanja, često čujemo ili
koristimo izraze koji u sebi imaju korijen graf. Umjetnička grafika, grafički dizajn, grafičke tehnike itd.
Na grčkom jeziku riječ grafein doslovno znači pisati, pa se korijen te riječi nalazi u svim hrvatskim ili
internacionalnim pojmovima vezanim uz neki (najčešće slikovni ili zvučni) zapis: fotograf, EEG – elektro
encefalograf, grafologija, kartografija, seizmografija itd.
U užem smislu, imenicu grafika i pridjev grafički koristimo kada mislimo na crteže izvedene rukom na
papiru ili kojoj drugoj podlozi, ili slike i ilustracije koje nisu „originali“ - unikati, već su nekom od
reproduktivnih grafičkih tehnika umnožene u određenom broju istovjetnih, (ili sličnih) primjeraka.
Iako su grafički likovni prikazi često višetonski i višebojni, primarno većina ljudi još uvijek misli da je
grafika crno-bijela likovna tehnika jasnih linija i čvrsto odijeljenih – oštrih granica među plohama. Ta
predodžba nije slučajna, jer je, s jedne strane, povijesno naslijeđe takvog monokromnog i “tvrdog” likovnog
izraza, uvjetovanog prepoznatljivim grafičkim tehnikama poput drvoreza ili bakroreza, doista veliko, a s
druge strane, vizualno-psihološko djelovanje takvih djela je, toliko izražajno i upečatljivo, da se zbog svoje
jasnoće i kontrasta, grafičke slike osim u drvo ili metal, snažno urezuju i u pamćenje.
Ta perceptivna osobitost grafike se, unatoč moćnom tehnološkom razvoju u području medija i grafičkih
tehnologija, često koristi i danas, naročito u području grafičkog dizajna i vizualnih komunikacija, kod kojih
je učinkovitiji jednostavan i jasan prikaz, bez puno tonova, boja i tonskih prijelaza.
Nježni tonovi akvarela, ili bogata paleta s mnoštvom nijansi na nekoj uljanoj slici mogu zbog bogatstva
različitih tonaliteta djelovati suptilno i zadivljujuće, ako ih dovoljno dugo, s mirom i pažnjom promatramo u
galeriji ili intimnom prostoru doma. Ali u informativnim publikacijama, AV medijima, gradskoj vrevi,
poslovnoj komunikaciji, shoping centru, ili vožnji autocestom, zbog množine i brze izmjene raznoraznih
sadržaja, jednostavni i jasni grafički prikazi imaju prednost, ili su barem obavezni sastavni dio složenijih i
bogatijih slikovnih prikaza.
Osim figurativnih ili apstraktnih ilustrativnih elemenata, grafika u području dizajna i vizualnih komunikacija
vrlo često sadrži i tipografske elemente, tj. slova, tekst i brojke, a u AV medijima podrazumijeva se primjena
animirane grafike.
3. ŠTO JE SKLAD?
Sklad je lijepi, oku ugodan odnos među stvarima, stvorenjima i likovnim elementima, u kojem vlada red i
ravnoteža, iz kojih proizlaze ugodna povezanost svakog pojedinog dijela (člana) neke cjeline ili
kompozicije.
Sklad je idealan nebeski odnos kojem težimo. U skladu su svi pojedini elementi smisleno povezani u cjelinu,
iz koje zrači prijateljstvo, mir i zajedništvo.
4. NABROJI OPAŽAJNA SVOJSTVA?
Ono što gledamo, može biti blizu ili daleko, opipljivo ili neopipljivo, dvodimenzionalno ili
trodimenzionalno, figurativno ili apstraktno, ali još prije nego što na razini svjesti prepoznamo o čemu se
radi, putem dva oka kao kamere s dva objektiva, mi u mozak primamo podražaje koje doživljavamo kao
trodimenzionalnu sliku, unutar koje se nalaze određena opažajna svojstva predmeta i stvorenja koje
gledamo.
To su:
1)
2)
3)
4)
5)
6)
ton (svjetlo/tamno),
veličina (količina),
oblik,
položaj,
tekstura,
boja,
5. ŠTO SU TO LIKOVNI ELEMENTI?
U umjetnosti i dizajnu likovni elementi mogu biti točke, linije, plohe, boje, ilustracije, tekst, ili neki njihovi
dijelovi. Dakle svi vidljivi objekti, bez obzira jesu li figurativni ili apstraktni, a kojima se služimo pri gradnji
kompozicije.
Crveno-narančasto sunce na slici Claudea Moneta: „Impresija, Izlazak sunca“, bitan je likovni element –
točka, koja je na svom pravom mjestu, u pravoj boji, veličini i odnosu sa svim ostalim elementima slike, te u
odnosu na format, pa ga, promatrajući tu impresionističku figurativnu sliku, možemo gledati i kao apstraktan
koloristički kontrapunkt, prema harmoničnoj kolekciji plavoljubičastih nijansi boja koje sugeriraju nebo i
vodu, u jedno, još zamagljeno, pariško jutro, te, sada već davne 1872. godine..
6. ŠTO SU TO ESTETSKA NAČELA? NABROJI.
Estetska (ili kompozicijska) načela su pravila vizualnog reda i sklada, pomoću kojih se gradi i vrednuje
svako likovno djelo.To su:
1)
2)
3)
4)
5)
6)
7)
KONTRAST
RITAM
RAVNOTEŽA
OMJER/PROPORCIJA
HARMONIJA
JEDINSTVO/STIL
KOMPOZICIJA
Estetskim načelima uređuju se odnosi i raspored opažajnih svojstava likovnih elemenata unutar kompozicije,
tj. onaj vidljivi - materijalni dio djela, putem kojeg likovni stvaratelj izražava i predočava svoju viziju neke
zadane, ili odabrane teme.
Ona su međusobno povezana i isprepliću se, tako da tek udružena zajedno, čine cjelovito tijelo i karakter
nekog likovnog djela, kao što dijelovi tijela i organi čine neki organizam.
Zbog toga se estetska načela ne promatraju izdvojeno, već svako od njih pojedinačno ima smisla, tek kada se
unutar određene kompozicije gledaju i primjenjuju skupa s ostalima.
Sva su jednakopravna, pa njihov općeniti poredak nije toliko bitan, ali kada promatramo neko određeno
djelo, u njemu pojedina estetska načela mogu biti više, ili manje naglašena.
7. ŠTO JE KONTRAST?
Kontrast je estetsko (ili kompozicijsko) načelo isticanja likovnih elemenata putem suprotnosti ili značajne
različitosti.
Kontrastom se postiže izražajnost likovnih elemenata koji se međusobno ističu, te se zbog toga brzo i lako
uočavaju.
Likovni elementi mogu biti kontrastni u odnosu na pozadinu, ili jedni u odnosu na druge. U srazu
suprotnosti ostvaruje se vizualna napetost koja privlači pažnju i pobuđuje koncentraciju na sadržaj (likovne
elemente i poruku).
U trodimenzionalnom svijetu određenom prostorom i vremenom, postoje mnoge suprotnosti koje možemo
uočiti i navesti, kao npr.:
mlado-staro, bolesno-zdravo, jako-slabo, vruće-hladno, glasno-tiho itd.
U vizualnom izražavanju, kod kojeg pomoću likovnih elemenata gradimo kompoziciju, suprotnosti možemo
podijeliti u nekoliko glavnih grupa.
8.
NABROJI I OPIŠI VRSTE KONTRASTA.
Vrste kontrasta:
1)
2)
3)
4)
5)
6)
Kontrast svjetla
Kontrast kvantiteta (veličina/količina)
Kontrast oblika
Kontrast položaja/smjerova
Kontrast kvaliteta (hrapavo-glatko, sjajno-mat, oštro-mutno ili meko)
Kontrast boja
Kontrast svjetla razumljiv je sam po sebi, s obzirom da naše opažanje pojavne stvarnosti putem oka –
osjetila vida, ovisi upravo o prisutnosti svjetla. Dan-noć, crno-bijelo, svjetlo-tamno (svjetlo-sjena).
Kontrast veličina/količina odnosi se na suprotnost duljina, površina, masa, količina i veličina likovnih
elemenata. Veliko-malo, (ogromno-sićušno), puuuuno-malo, debelo-tanko, puno-prazno, dogačko-kratko
itd..
Kontrast oblika najbolje vidimo ako usporedimo trokut i krug, kocku i kuglu, ili u prirodi i stvarnom životu
npr. listove loze s bobicama grožđa, cvjetove ruža s njihovim trnjem, žlicu s vilicom itd.
Trokut i kocka imaju ravne uglate i šiljate oblike, a krug i kugla zaobljene-zakrivljene; listovi loze su šiljati,
a bobice oble: trnje je oštro, a ruže meke: žlica je s jedne strane udubljena a s druge ispupčena kao i vilica,
ali je sva obla, dok je vilica zašiljena...
Kontrast položaja/smjerova. U prostoru ili na formatu likovni elementi mogu biti smješteni na suprotnim
mjestima, ili okrenuti u protivnim smjerovima.
Gore-dolje, lijevo desno, horizontalno-vertikalnu, suprotne dijagonale, suprotne rotacije.
Kontrast kvaliteta odnosi se na teksturu i strukturu nekog materijala, (plohe, površine, ili volumena). Te
suprotnosti mogu biti npr.: hrapavo-glatko, sjajno-mat, oštro-mutno, mekano-tvrdo i sl.
Kontrast boja može biti vidljiv prema:
1) kromatskom sastavu ili valnoj duljini:
Ova vrsta kontrasta odnosi se na različitost obojenja (drugačije vizualno djelovanje različitih pigmenata –
žuto, plavo itd.) i njihovo toplinsko zračenje (toplo-hladno). Npr.: crveno – modrozeleno, žutozelenoljubičasto (komplementarni kontrasti);
2) kromatskom intenzitetu (kontrast svjetline) ili zasićenju boja:
Svjetle nasuprot tamnim bojama, npr.: svjetlozeleno – tamnozeleno, narančasto – tamnosmeđe, nježno roza
nasuprot jakoj crvenoj;
9. ŠTO JE TO RITAM? OPIŠI NJEGOVO VIZUALNO DJELOVANJE.
Ritam najčešće i najprije povezujemo s glazbom. U glazbi on predstavlja ponavljanje tonova ili taktova u
određenim vremenskim intervalima.
U prirodi, ritam je također prisutan u dimenziji vremena i prostora: radu srca koje kuca, koracima, pokretima
ruku i nogu kod plivanja, mahanju krilima, žvakanju hrane, udahu i izdahu – disanju, udarcima kapi kiše o
tlo, izmjeni dana i noći, mjesečevih mijena, plime i oseke, valova itd.
Ritam je prisutan i u prostoru: rastu lišća na grani, drvoredu, nabrajanju rebara, kralješaka, zubiju ili prstiju,
kružnom kretanju kazaljki sata, redcima teksta na stranici, isprekidanim linijama na ulici, šarama na zebri ili
tigrovom krznu, ciglama, crijepovima i ogradi uz kuću, svjetiljkama postavljenim uz ulicu itd.
U likovnom izražavanju, ritam nastaje višekratnim uzastopnim nabrajanjem jednakih ili sličnih likovnih
elemenata (ili cjelina). U ritmičkoj strukturi između svakog para stoji jasno razgraničenje, promjena ili
odvajanje - razmak ili neki drugi likovni element. Ta promjena likovne vrijednosti naziva se interval, koji
skupa s dva susjedna likovna elementa čini ritmičku matricu.
Ritam je najizraženiji kada je razlika između likovnih elemenata i intervala u ritmičkoj matrici izrazita, zato
je ritam u uskoj povezanosti s kontrastom, ali se ritam u blažem obliku može pojavljivati i u harmoničnim
nizovima ili kompozicijama.
Ritmom se, kao i u glazbi, u likovnom izražavanju postiže:
a)
b)
živost, pokret i vizualno gibanje:
povezanost više likovnih elemenata, ili grupa, unutar kompozicije.
Osnovni elementi i intervali unutar ritmičkih matrica koje čine ritmičku strukturu mogu biti nepromjenjivi ili
promijenjivi, pa tako nastaju različite vrste ritma. Podjela ritma:
10. NABROJI VRSTE RITMA.
1) Kaotičan r.
2) Simetričan r.
3) Proporcionalan r.
4) Varijabilan r.
Kaotičan ritam:
Kada govorimo o ritmu, pretpostavljamo određenu predvidivu i izračunljivu pravilnost ponavljanja ili
nabrajanja. Postoji međutim titranje, ili gibanje, odnosno nabrajanje zvukova ili likovnih elemenata koji nisu
ujednačeni i predvidivi, nego kaotični. Npr. nastanak i nestanak mjehurića kod ključanja vode, padanje kapi
kiše na tlo, raspored kapljica rose na listu ili staklu, raspored i debljina linija godova na dasci itd. Kaotičan
ritam uključuje mnoštvo parametara, pa ga je teško, ili nemoguće izračunati i predvidjeti.
Kod kaotičnog ritma vrši se ponavljanje sličnog, ali uvijek različitog odnosa elemenata i intervala unutar
svake ritmičke matrice, tako da paradoksalno, kaotični ritam, na neki način možemo dovesti u vezu i s
harmonijom, što potkrepljuje činjenica da ritmička struktura, gladana u cjelini, najčešće ipak djeluje skladno
i ujednačeno (FM raster).
Simetričan ritam:
Simetričan ritam podrazumijeva doslijedno ponavljanje - repeticiju iste ritmičke matrice, koje može biti
ostvareno po ravnim linijama, ili pravilnim krivuljama.
Likovni elementi u simetričnom ritmu se mogu nabrajati okrenuti u istom smjeru (translacija), izmjenjivati
zrcalno okrenuti (refleksija), ili nizati na jednakim razmacima po nekoj pravilnoj krivulji (rotacija).
Iglice jele ili smreke, krugovi na vodi, tragovi u snijegu i sl.
Proporcionalan ritam:
Kod ove vrste ritma likovni elementi, ili njihovi intervali, postupno se povećavaju, smanjuju (gradacija),
mijenjaju položaj, boju, ili oblik, a ponekad i više navedenih opažajnih svojstava istovremeno. Ova vrsta
ritma česta je u prirodi i najrazličitijim proizvodima.
Loptica koja pada i odbija se od ravne površine, zbog sile teže, postupno „gubi na snazi“ i odbija se u sve
kraćim vremenskim i prostornim razmacima, tvoreći tako matematički izračunljiv i predvidiv proporcionalni
ritam gibanja, krugovi na vodi...
Varijabilan ritam:
Kod varijabilnog ritma u ritmičkoj se strukturi kombinira nekoliko različitih r.m., a promjenom vrijednosti
ili rasporeda pojedinih dijelova unutar matrica, ostvaruje se raznolikost i bogatstvo cjeline. Ovo je
najsloženija i najzanimljivija (od predvidivih) vrsta ritma.
Kada promatramo nebrojeno lišće nekog grma ili stabla, zbog njegovog mnoštva i najrazličitijih položaja
koje to lišće zauzima, može nam se činiti da se radi o kaotičnoj ritmičkoj strukturi. Ali ako uzmemo svaku
granu posebno, vidjet ćemo određenu pravilnost i doslijednost u rasporedu i veličinama pojedinih elemenata,
koji najčešće rastu u određenom proporcionalnom ili varijabilnom ritmu u prostoru, dok je sam vanjski
izgled stabla, a naročito listova, često (prilično) simetričan.
11. ŠTO JE RAVNOTEŽA? NABROJI VRSTE.
12. OBJASNI POJMOVE SIMETRIJA I ASIMETRIJA
Ravnoteža je estetsko načelo putem kojeg se ostvaruje stabilnost likovne kompozicije..
Poznato je da čovjek i životinje u mozgu imaju centar za ravnotežu (mačka se uvijek dočeka na noge). Taj
nam centar omogućuje pravilno kretanje i orijentaciju u prostoru. Kada on ne radi kako treba, ne znamo što
je gore a što dolje i ne možemo se kretati kamo i kako želimo, nego posrćemo i padamo. To je neka vrsta
prirodnog 3D koordinativnog sustava, ili žiroskopa, koji nam osigurava spoznaju o, već spomenutim,
nepromijenjivim osima na planeti zemlji.
Ako neko tijelo s neke visine pustimo da slobodno pada u posudu s vodom, ono će se kretati okomito i pasti
pod pravim kutem na horizontalnu površinu vode, (površina vode je uvijek horizontalna, bez obzira kako
nakrenemo posudu). Ta dva smjera, horizontalni i vertikalni, te pravi kut među njima, presudni su za statiku
pri gradnji kuća. Zidove, prozore, vrata, namještaj, kućanske aparate, pa i slike na zidovima, sve
postavljamo pod pravim kutem.
Dobra statika osigurava kući stabilnost, da se ne sruši. U svrhu njihovog određivanja, građevinari koriste
visak, libelu i kutnik.
Većina dvodimenzionalnih likovnih kompozicija gradi se unutar nekog pravokutnog prostora kojeg
nazivamo format, na kojem je potrebno likovne elemente rasporediti tako da budu u ravnoteži. Na početku
smo rekli da se ravnotežom postiže stabilna kompozicija. Ta je stabilnost potrebna da bi se likovno djelo
moglo bez teškoća gledati i shvatiti njegova poruka – smisao, koji tražimo i shvaćamo tek kada likovne
elemente i cjelinu neometano promatramo. U protivnom, kada je kompozicija nestabilna, u mozgu se
javljaju signali da tu nešto „ne štima“, „pada“ ili se „ruši“,, što negativno utječe na njeno smireno i
usredotočeno gledanje.
Ne bismo dovoljno dobro i potpuno opisali ravnotežu, a da ne spomenemo vagu, (ne elektronsku, nego
„običnu“ – mehaničku). Ona se sastoji od jedne okomite i dvije horizontalne osi, jedne pokretne i jedne
stabilne (postolje), te dvije posude, postavljene na pokretnu horizontalnu os, koje su jednako teške i jednako
udaljene od središnje, fiksne vertikalne osi.
Ako u jednu i drugu posudu stavimo uteg od 1 kg, posude će stajati na istoj visini – dakle u ravnoteži. Ako
na jednu posudu dodamo još jedan, makar i mali uteg od npr. 50 gr., ta će posuda „prevagnuti“ i spustiti se
niže od one na kojoj je samo jedan uteg, (uz to će se lakša posuda podići za istu razinu – kut, prema gore.
Ako sada umjesto ona dva utega (1kg i 50 gr.) nasuprot preostalom od 1 kg, u posudu stavimo 1kg naranči,
opet ćemo imati ravnotežu.
Poznata je ona dječja pitalica: što je teže, 1kg perja ili 1kg olova?!?
Jednake su težine (mase), ali značajno različitog volumena. Na tom je primjeru moguće opisati tzv.
neformalnu ravnotežu u nekoj kompoziciji.
Pri gradnji kompozicije unutar pravokutnog formata, kao orijentir se postavlja najčešće zamišljena centralna
vertikalna i horizontalna os koje se pod pravim kutem sjeku u geometrijskom središtu formata. Likovni
elementi ne moraju, čak u većini kompozicija to nije ni potrebno ni poželjno, biti postavljeni na te dvije
glavne osi, ali se u odnosu na njih i njima paralelne rubove formata, mjeri i važe ukupna stabilnost
kompozicije.
Određivanje vizualne težine likovnih elemenata vrši se od oka i nije tako precizno definirano kao kod vage,
jer ovisi o boji, obliku, položaju, veličini, svjetlini (tamnoći), likovnih elemenata, jednih prema drugima.
U načelu su tamniji elementi teži od svjetlijih, kod istog obojenja veći od manjih, oni bliže rubu formata od
onih u sredini, položeni od uspravnih, toplo obojeni od hladnih itd., ali to je samo uvjetno, jer stvarnu
vizualnu težinu nekog lik. el. određuju bezbrojne kombinacije spomenutih čimbenika, što je u svakoj
kompoziciji specifično.
Uz pojam ravnoteže vežu se i pojmovi simetrija i asimetrija.
Simetrija u kojoj vlada tzv. formalna ravnoteža, predstavlja jednakost lijeve i desne, gornje i donje, ili sve
četiri strane jednog ili više oblika, u odnosu na vertikalnu, horizontalnu ili dijagonalnu os. Simetrija ima
naglašenu pravilnost i zbog toga je vrlo privlačna na prvi pogled, odiše autoritetom, djeluje ozbiljno
monumentalno i dostojanstveno, ali, ako je predoslijedna, ubrzo može dosaditi, jer je pomalo ukočena statična i predvidiva.
Osim zrcalne (refleksija), postoji i simetrija koja se naziva translacija, gdje su isti oblici prikazani u pomaku
položaja, te rotacija, kod koje se mijenja kut istog oblika.
a)
b)
c)
refleksija
translacija
rotacija
Asimetrija označava različitost oblika, položaja, svjetline i boje lik.el. u odnosu na centralne osi, a kada
govorimo o ravnoteži unutar asimetrične kompozicije, koristimo pojam neformalna ravnoteža.
Većina kompozicija je asimetrična, jer je takav raspored prirodniji.
U likovnoj kompoziciji stabilnost ne znači statičnost, pa tako živa i dinamična asimetrična kompozicija
također treba biti uravnotežena i stabilna.
U asimetričnoj kompoziciji moraju se (poput one kile perja i olova), različiti likovni elementi, koji imaju
različito optičko djelovanje, pažljivim određivanjem položaja, veličina i boja, tako uskladiti i povezati u
cjelinu, da unutar zadanog formata budu u ravnoteži, o kojoj promatrač neće ni misliti, već se prepustiti
promatranju likovnog djela i njegovom sadržaju.
Postizanje ravnoteže unutar asimetrične kompozicije je, zbog usklađivanja različitih opažajnih svojstava lik
el., daleko zahtjevnije nego kod simetrične, ali je odabir asimetrične komp. uglavnom zanimljivije i logičnije
rješenje.
U prilično nepredvidljivom svijetu oko sebe, čovjek traži pravilnosti i zakonitosti, koje mu omogućavaju da
povezuje uzroke i poslijedice. Priroda je puna pravilnosti: izmjena dana i noći, zakon sile teže (gravitacija),
mjesečeve mijene itd. Također je vanjska građa mnogih stvari i organizama pravilna: lijeva i desna strana
tijela su (skoro) iste, kod kukaca, leptira, riba, ptica, lišća, čovjeka... Simetrija je sveprisutna u graditeljstvu
grafičkom i produkt (industrijskom) dizajnu.
Ako međutim pogledamo ispod površine, npr. izgled i raspored unutrašnjih organa čovjeka, ili ispod
poklopca (haube) automobila, raspored prostorija ili namještaja u stanu, vidjet ćemo da se lijeva i desna
strana (najčešće) već na prvi pogled razlikuju.
Čak i ono što se u prirodi čini simetrično, u matematičkom smislu identičnosti, to nije. Pažljivim
promatranjem svog tijela, utvrdit ćemo vidljive različitosti unutar prividne jednakosti lijeve i desne strane.
Ni parovi osjetila nam ne „rade“ potpuno jednako. Poznato je da u određeno doba dana (i kad nismo
prehlađeni) jedna nosnica bolje „diše“ od druge, koja se odmara; na jedno uho slabije čujemo, vjerovatno i
bez dioptrije na jedno oko malo bolje vidimo, ili nam je jedno barem malo otvorenije od drugog, jedna
strana usana malo spuštenija, desna (ili lijeva) ruka malo jača i spretnija itd. Radi se dakle o vrlo sličnom, ali
ne i jednakom.
Blaga asimetrija unutar simetrije je dobrodošla, pokreće je i proljepšava. Taj pomak i različitost koju
doživljavamo kod asimetrije, čini je zanimljivom i prirodnom.
Ljudsko lice ili tijelo, zbog njegove pretežne simetrije, ljepše je prikazati lagano zakrenuto - u poluprofilu,
nego u anfaceu. Ako ga ipak treba prikazati potpuno sprijeda, potrudit ćemo se da prednje svjetlo pada jače s
jedne strane (malo bočno), dok će druga strana biti lagano zasjenjena, čime se dobiva na voluminoznosti,
nadilazi monotonija i plošnost.
Također je ljepše da se ljudska figura oslanja na jednu nogu, dok je druga u opuštenom, lagano povinutom
položaju. Taj stav u umjetnosti (slikarstvu i skulpturi) naziva se kontrapost.
Asimetrija je povezana s omjerima i proporcijama, tj. nejednakim veličinama m:M, kojih je priroda prepuna.
U likovnom oblikovanju i komponiranju odabir simetrije i asimetrije koristitimo prema prigodi, simetriju za
statičnost i postojanost, a asimetriju za živost, pokret ili gibanje.
13. OBJASNI POJMOVE OMJER I PROPORCIJE.
O omjeru i proporcijama govorimo kao estetskom načelu u slučajevima kada su odnosi veličina pojedinih
dijelova likovnih elemenata, ili više njih međusobno, u određenom skladu, ili odnosu koji doživljavamo kao
oku ugodnu ljepotu.
Omjer je odnos dviju veličina ili količina. To može biti različiti (ili jednaki) odnos duljina dviju dužina,
odnos širine prema visini nekog elementa ili jedne količine prema drugoj.
Kod svakog kvadrata sve su četiri stranice jednake duljine. Širina kvadrata jednaka je visini, prema tome
omjer tih dviju mjera iznosi 1:1, (čitamo: jedan naprema jedan). Bez obzira je li kvadrat mali, srednje
veličine, ili vrlo velik, omjer stranica mu je bez obzira na dimenzije uvijek 1:1.
10:10=1:1, 50:50=1:1, 453:453=1:1...
Isti oblici različitih veličina imaju jednaki omjer – odnos veličina.
Zbog jednakosti svih stranica, kvadrat je jedan od najpravilnijih oblika, ali je, zbog svoje apsolutne
simetrije, ravnih linija i pravih kuteva u prirodi dosta rijedak. Puno su češći oblici koji se u ravnini mogu
smjestiti u pravokutnike, jer priroda teži asimetriji, koja omogućuje gibanje.
Ukoliko stavimo jedan kvadrat do drugog na istoj visini, tako da im se dvije okomite stranice dodiruju,
nastat će pravokutnik čija će površina biti dvostruko veća i koji će od svakog kvadrata imati po jednu širinu
- dakle dvije i jednu zajedničku visinu. Omjer tih dviju veličina bit će 2:1.
Ako pak stavimo jedan kvadrat na drugi – točno iznad, širina će im biti jedna mjera, a visina dvije, pa ćemo
takav omjer izraziti istim brojevima kao u predhodnom slučaju, ali s drukčijim rasporedom, 1:2.
Npr. 453x2=906 (906/453=2), 453:906=1:2.
Uvijek prvo pišemo dimenziju za širinu, a potom visinu, tako da već prema odnosu dvaju napisanih brojeva
znamo je li neki oblik širi ili viši.
Omjere možemo shvatiti kao razlomke i nastojimo ih, ako je moguće, prikazati jednoznamenkastim cijelim
brojevima i to najmanjim zajedničkim višekratnicima realnih dimenzija nekog oblika, između kojih stoji
znak dijeljenja.
¼ pizze dobivamo kada se cijela pizza prepolovi, pa se ta polovica podjeli još na pola. Omjer te ¼ prema
ostatku od ¾ je 1:3, a te četvrtine prema cijeloj pizzi, (koja ima 4/4) je 1:4, bez obzira je li pizza bila mala ili
velika, samo sa sirom, ili miješana:)
Omjer stranica kod najpoznatijeg A4 formata papira, čije su dimenzije 210x297 mm, može se postupkom
(jednostavnog) izračunavanja svesti na odnos približno 5:7.
14. OBJASNI POJMOVE MINOR I MAJOR.
U svakom omjeru manja veličina naziva se prema latinskom minor (malo) i označava malim slovom m, a
veća Major – M. Odnos veće-M dimenzije prema manjoj-m u svakom omjeru naziva se kvocijent ili mjera.
15. NAVEDI POZNATIJE SKLADNE OMJERE.
Poznatiji skladni omjeri (čija je mjera manja od 2) su:
2:3 ili 3:2 (mjera 1,5)
3:4 ili 4:3 (mjera 1,33...)
3:5 ili 5:3 (mjera 1,66...)
4:5 ili 5:4 (mjera 1,25 – pola zl. reza)
4:6 ili 6:4 isto je što i 2:3 ili 3:2 (mjera 1,5)
5:7 ili 7:5 - standardni formati papira (mjera √2 – 1,414...)
5:8 ili 8:5 – zlatni rez (mjera 1,6)
Primjećujemo da različiti brojevi imaju istu mjeru, kao što je to slučaj kod omjera 2:3 i 4:6 (mjera 1,5), ili
npr. kod standardnih formata papira
A4 - 210:297 = A3 – 297:420 (mjera √2 – 1,414...), omjer 5:7.
Iako su im dimenzije različite, mjera - pa prema tome i omjer su im isti.
Na početku ovog teksta spomenuli smo da svi kvadrati imaju omjer stranica 1:1, bez obzira na veličinu.
Jednako je svim ostalim oblicima. Po ukupnoj površini i veličini stranica mogu se razlikovati, ali im isti
omjer garantira isti oblik.
Zbog toga u prirodi grane ili listovi na stablu mogu biti različitih veličina, ali su istog, ili toliko sličnog
oblika na cijelom stablu da, uzevši svaki element posebno, možemo reći: to je hrast, ono breza, ovo jabuka,
a ono kesten.
PROPORCIJE
Veza prirode, matematike i umjetnosti, poznata je od davnina. U građi prirode, unutar svakog složenijeg
organizma, kao što su to biljka, životinja, ili čovjekovo tijelo, događa se povezivanje ili ulančavanje više
omjera po nekoj matematičkoj zakonitosti.
Takvim nizanjem omjera, kod kojeg ima više od dva elementa – člana, gdje se po nekoj izračunljivoj
pravilnosti mijenjaju dimenzije, a zadržava isti (ili vrlo sličan) odnos mjera - omjer, nastaje razmjer ili
proporcija.
Kada kažemo: proporcionalno povećanje ili smanjenje, mislimo na povećanje ili smanjenje nekog likovnog
elementa, kod kojeg dolazi do promjene veličine bez promjene oblika, ili do promjene ukupnih dimenzija
(širine, visine, površine), sa zadržavanjem istih omjera (odnosa veličina).
Kao što umnožavanjem ili nabrajanjem parova dvaju različitih elemenata nastaje ritam, tako i nizanjem
likovnih elemenata različitih dimenzija, ali jednakog omjera, nastaju proporcije. Prema tome proporcije
možemo povezati s ritmom (gradacija, varijacije), a omjere s kontrastom, (u slučajevima kada su razlike
između veličina m i M izrazite), ili harmonijom (kada su odnosi veličina skladni).
Matematički omjeri mogu biti bilo kakvi, ali razlika između veličina kod skladnih omjera nije ni premala
(monotonija), niti prevelika (kontrast), nego taman koliko treba, da bi bila lijepa (harmonija).
Najpoznatiji proporcionalni nizovi su:
Aritmetički niz: jedan te isti broj zbraja se sa slijedećim članom u nizu:
1+1=2+1=3+1=4+1=5... (1,2,3,4,5...)
1+3=4+3=7+3=10+3=13... (1,4,7,10,13...) itd.
Aritmetički niz matematički se izražava kao:
a=2b-c b=(c+a)/2
c=2b-a
Geometrijski niz: svaki slijedeći član u nizu množi se s istim brojem:
1x3=3x3=9x3=27x3=81... (1,3,9,27,81...)
U ovom slučaju vidljivo je da se veličine članova i razlike među njima povećavaju velikom brzinom.
Geometrijski niz matematički se izražava kao:
a=b²/c b = c x a
c= b²/a
Harmonijski niz nastaje tako da se neki racionalni (cijeli) broj dijeli prema aritmetičkom nizu.
Npr. 1:2=1/2, 1:3=1/3 (2/3), 1:4=1/4 (3/4)...
U glazbi su poznati polovinski, dvotrećinski i tročetvrtinski takt...
Harmonijski niz matematički se izražava kao:
a=c x b/(2c-b) b = 2a x c/(a+c)
c= a x b/(2a x b)
Leonardo da Vinci uočava kako na ovaj način drvored koji je zasađen u aritmetičkom nizu, ljudsko oko
doživljava kao harmonijski niz, (stabla se sve više smanjuju i približavaju kako se udaljuju od promatrača) i
u tome vidi matematičku pravilnost perspektivnog gledanja i slikanja, što je kasnije dokazano i izumom
fotografije.
16. ŠTO JE TO ZLATNI REZ? NAVEDI MJERU I NUMERIČKI NIZ ZLATNOG REZA.
Zlatni rez. Ovo je u umjetnosti, a možda i uopće, najpoznatija, ili barem najčuvenija proporcija.
Navodno su ga izračunali i u svom proučavanju prirode uočili stari Grci, te su ga prozvali božanska
proporcija. Mjereći i uspoređujući veličine dijelova ljudskog tijela, biljaka i životinja, utvrdili su pravilnosti
koje se ponavljaju i djeluju skladno, pa su dobivene vrijednosti počeli primjenjivati u svojim djelima,
naročito u području skulpture i graditeljstva, u kojima su se približili idealu ljepote i izvršili snažan utjecaj
na kasniju antičku rimsku umjetnost, potom i na renesansu, barok i klasicizam, a njihovi dometi u postizanju
sklada i savršene ljepote ostaju trajnim i nenadmašenim uzorom sve do danas.
Treba reći da tu prirodnu proporciju nisu oni izmislili, već „samo“ prepoznali i svjesno primjenjujući
popularizirali, jer je ustanovljeno da su je (možda i nehotice) u svojim, također vrhunskim djelima,
primjenjivali još stari Egipćani, a kasnije je dokazano da se zlatni rez može pronaći posvuda gdje vidimo
lijepa i skladna tijela i oblike, bez obzira radi li se o građi prirode, ili umjetničkim djelima školovanih, ali i
prirodno nadarenih i likovno neškolovanih stvaratelja svih područja i povijesnih razdoblja – čak i tamo gdje
za zl. rez nikad nisu čuli.
Dokaz je to, da negdje u čovjekovoj psihi i genetskom kodu svih ljudi postoji zapis, estetsko načelo, po
kojem prepoznajemo da sve stvoreno, što je istinski skladno, prirodno i lijepo, bez obzira na stil ili način
izražavanja, ima neku pravilnost i da u prirodi postoji i vlada više ili manje vidljivi i izračunljivi red.
Kod svake proporcije moramo imati barem tri člana, a kod ove su dovoljna dva, jer je treći sadržan u cjelini
prva dva. Kako? U zlatnom rezu se manji element odnosi prema većem, kao veći prema cjelini:
m:M=M:m+M.
Numerički se zlatni rez izražava se na slijedeći način (Fibonaccijev niz):
1:2:3:5:8:13:21:34:55:89...
Vidljivo je da bilo koja dva susjedna broja u zbroju daju slijedeći u nizu.
3+5=8+5=13+8=21...
Mjera zlatnog reza je beskonačan - iracionalan broj, a sveden na tri decimale iznosi 1, 618... (89/55). Taj
broj predstavlja se i grčkim slovom Φ ili φ (fi)
Zlatni rez matematički se izražava kao:
a=c x b/(2c-b) b = 2a x c/(a+c)
c= a x b/(2a x b)
ili:
Osim u umjetnosti, skladni omjeri i proporcije koriste se i primjenjuju u tipografiji i dizajnu, pa su nekad pri
konstrukciji, odnosi dijelova slovnih znakova, te raspored i veličine dijelova tekstualnih cjelina i slobodnih
površina na stranici ili formatu, pažljivo bili podređivani tim estetskim načelima. To je starim knjigama i
natpisima na spomenicima, osim patine, davalo tu čvrstoću, neprolaznu vrijednost i lijepotu, koju i danas
primjećujemo, ali nažalost sve manje primjenjujemo.
Više o zlatnom rezu može se saznati na internetu ako na nekoj tražilici – bazi podataka, upišemo jedan od
slijedećih pojmova: The golden ratio, golden proportion, golden mean, golden section, golden number,
divine proportion, φ, ili sectio divina, ili u knjizi M. Pejakovića – Zlatni rez.
17. ŠTO JE HARMONIJA? OBJASNI RAZLIKU IZMEĐU HARMONIJE, MONOTONIJE I
KONTRASTA.
Harmonija je estetsko načelo skladnog povezivanja sličnih likovnih elemenata u jedinstvenu cjelinu.
Harmonija stoji odprilike na pola puta između monotonije i kontrasta. Ona pomiruje te dvije krajnosti u
odmjerenom i nenapadnom skladu različitih, ali sličnih, likovnih vrijednosti, u kojem nema dominacije, već
vlada prijateljski odnos dviju ili više jedinki, od kojih svaka ima svoj individualni karakter koji se po nečem
zajedničkom nadopunjuje sa svojim parom ili ostalim članovima grupe.
Realni svijet i likovna djela, gledamo putem oka – organa vida i procesuiramo u mozgu, prepoznajući u
vidnom polju različita opažajna svojstva: tonove svjetla i tame, boje, teksture, oblike, veličine i položaje.
Slike koje vidimo, mogu biti jednolične, ili bogate različitim sadržajima, ovisno o tome što i pod kojim
svjetlom promatramo.
Beskrajno plavetnilo vedrog neba bez oblaka, te mirna površina mora koje se na horizontu stapa s nebeskim
prostranstvom, može djelovati opuštajuće, ali također i monotono. Ako se promijeni svjetlo, odnekud pojave
tamni oblaci, zapuše vjetar i podignu valovi koji zapljusnu hridi, a sunce na zalazu oboji more i nebo u
plameno narančasto, sumpornožuto, tirkizno i ljubičasto, slika se mijenja, nije više jednolična, mirna i
monotona, već puna dramatičnih kontrasta.
Kontrastom se putem suprotnosti postiže izražajnost, ostvaruje konflikt, pobuđuje pažnja i potiče moždana
aktivnost, dok je kod monotonije razlika između lik. el. jedva vidljiva, ili neprimjetna.
Monotoniju zasebno gledano doživljavamo kao dosadu, a preslični elementi u likovnoj kompoziciji mogu
nam djelovati neodlučno i zbunjujuće, pa čak “ići na živce”. U likovnoj kompoziciji, monotonija se
uglavnom koristi kao odmor, pauza, (podloga, pozadina...), ili priprema za neku akciju i likovnu
intervenciju.
Izolirano gledano, neka ploha može biti jednolično obojena, ili imati monotonu teksturu, ali njen oblik,
veličina, boja, ili ton moraju biti u harmoniji ili kontrastu s drugim elementima, da se izbjegne opća
monotonija. Tada ova, zasebna monotonija, može biti opravdana, kao mirna konstanta koja održava red i
jedinstvo, tj. povezuje i objedinjuje različitosti unutar kompozicije. U tom smislu, monotonija nije uvijek
negativna, već se njome ostvaruje jedinstvo neke likoivne cjeline, u kojoj se pojedini dijelovi ističu
kontrastom, ili usklađuju harmonijom.
Oko i ljudska psiha lakše obrađuju jasne razlike nego prebliske nijanse. Zbog toga su nam zanimljivije
vidljive razlike, kontrastne - uzbuđujuće, ili harmonične - slične, ali ipak dovoljno različite. Koje će od ova
dva načela u nekom likovnom djelu prevladati, kontrast ili harmonija, ovisi o temperamentu autora, stilu i
poruci koja se želi izraziti.
Harmonični odnosi nastaju primjenom skladnih omjera ili proporcija (kada se u harmoničnom slijedu
povezuje više likovnih elemenata).
Listovi sobne biljke jednake su boje, građe i materijala, ali se razlikuju po veličinama, položajima i
oblicima. Njeni listovi rastu u prirodno skladnim razmjerima, pa je cijela biljka, ako je zdrava, u harmoniji,
koju čine skladni odnosi (proporcije) svih pojedinih dijelova.
Ključ za razumijevanje harmonije je: prisutnost istog u različitom.
Dva različita likovna elementa koji imaju nešto isto - zajedničko, po tome postaju bliski – slični, pa su
harmonični.
To može biti ideja koja ih povezuje (golub i maslinova grančica, konj i konjanik, majka i dijete, lonac i
poklopac, vijak i matica...), ili opažajno svojstvo – dva slična oblika (forme), tona, boje, teksture, veličine ili
položaja.
Npr., harmonični oblici nisu trokut i elipsa, jer su prerazličiti, već kvadrat i krug.
Kvadrat je uglat, a krug zaobljen, ali su im širina i visina iste - zajedničke.
Dva ili više krugova različitih veličina, ali iste boje ili tona, mogu biti harmonični, ako su u skladnim
odnosima veličina (omjeru ili razmjeru).
Odgovarajućim odabirom različitih tonova jedne boje, također postižemo harmoniju. Npr. Postavimo 3
kvadrata jednake veličine jedan do drugog. Prvi tonirajmo u 30%-tno sivo, drugi u 50% sivo, a treći u 80% tno tamno sivo. Dobili smo harmoničnu cjelinu po pravilu zlatnog reza (3,5,8...). Sve njih povezuju različiti
odnosi crnog i bijelog, te jednaka veličina i oblik. Dodajući u sredinu svakog kvadrata po jedan narančasti
krug, postigli smo još zanimljiviju harmoniju, koja se u zadnjem kvadratu kombinira s kontrastom.
Ponavljajući kvadrate s krugovima u mreži, te variranjem položaja različitih sivih intenziteta, dobili smo
harmoničnu dekorativnu kompoziciju, u kojoj se pojavljuje i varijabilni ritam promjene položaja, koji je
dodatno pojačan, zbog različitog vibriranja iste narančaste boje, na različitim sivim podlogama.
Harmonične boje su sve susjedne u krugu boja. Npr.: toplocrveno crveno - narančasto – žuto, ili narančasto
– žuto - žutozeleno; modro – ljubičastoplavo – ljubičasto, itd., dakle sve bliske boje u krugu su harmonične.
Skladan odnos čine i parovi boja s razmakom od tri mjesta, kao npr. karmin crveno i žuto, ili narančasto i
srednjezeleno, ali se kod takvih odnosa u nekim kombinacijama javljaju prevelike razlike toplo – hladno, ili
svjetlo - tamno, pa u tom slučaju harmonija prelazi u kontrast.
Suprotne, izrazito kontrastne - komplementarne boje, kao što su plava i narančasta, također postaju
harmonične ako se oslabe u intenzitetu, međusobnim miješanjem u skladnim odnosima, ili kada se čiste
miješaju s bijelom, pa postaju pastelne, čime se ublažava kontrast, a zbog zajedničke bijele postiže
harmonija.
S obzirom da se svaka tercijarna boja sastoji od sve tri osnovne, sve bi one trebale biti harmonične, jer je u
svakom paru bar jedna zajednička. Ipak njihova realna harmoničnost ovisi o svjetlini i kromatskom sastavu,
odnosno toplinskom zračenju, pa se njihov sklad ili konflikt utvrđuje neposrednom usporedbom i ostvaruje
ugađanjem pojedinih tonova konkretnih boja.
Nije utvrđena čvrsta granica gdje završava monotonija a počinje harmonija, kao ni gdje harmonija prelazi u
kontrast. Harmonični odnosi su živi i specifični, a ne strogo propisani i izračunljivi, pa ih je nemoguće
odrediti nekom matematičkom formulom koja bi vrijedila za sve slučajeve i kombinacije opažajnih
svojstava. Stoga i ne postoji savršeni recept za njihovu postizanje, nego tek načelna uputa za njeno
prepoznavanje, ili jednostavnu primjenu.
Kao što ne postoji pisano pravilo po kojem se ostvaruje iskreno, skladno i trajno prijateljstvo, već se ono
događa među ljudima koji se nadopunjuju, unatoč razlikama u osobnosti i povezuju u zajedničkim
sklonostima i interesima. Tako se i među sličnim likovnim elementima, nadopunjavanjem različitog, koje
povezuje isto, ostvaruje sklad i harmonija.
Priroda sama stvara harmonične odnose i u njoj ćemo najbolje, u izvornom obliku, moći vidjeti i iz
promatranja naučiti što je sklad i harmonija.
18. ŠTO ZNAČI JEDINSTVO U LIKOVNOM DJELU?
Jedinstvo u likovnom djelu znači čvrstu i neraskidivu povezanost svih elemenata oko jedne ideje (poruke ili
funkcije), kojoj su svi ti elementi podređeni i na svoj način u službi.
Jedinstvo objedinjuje likovne elemente, njihova opažajna svojstva, primjenjena estetska načela, korištene
materijale i tehniku izvedbe, s ciljem što kvalitetnijeg i uvjerljivijeg prenošenja poruke, ili što bolje
funkcionalnosti nekog proizvoda. Ono skladno povezuje vizualno – estetsko, semantičko (odnosi se na
značenje) i upotrebno.
U jedinstvu nema viška, ni manjka, nego je sve, bez ostatka, u suglasju i čini kompaktnu i nerazdruživu
cjelinu. Svaki element ima svoju ulogu, pravo mjesto, mjeru i međuovisnost s drugima, pod nekim
zajedničkim nazivnikom.
Materijalizacija ideje podrazumijeva gradnju (kasnije najčešće nevidljive) unutrašnje strukture – kostura ili
nacrta nekog djela i njegovu konačnu - vidljivu vanjsku građu, putem kojih se ta ideja proslijeđuje gledatelju
ili korisniku.
Jedinstvo je u uskoj povezanosti s ravnotežom, s time da se u njemu nadilazi vidljiva - likovna dimenzija
djela i prelazi na razinu smisla i svrhe. Time jedinstvo nekog djela ne završava s granicama formata, niti na
razini vizualnog, već je povezano s uzrokom i razlogom njegovog postojanja, kojima su korišteni materijali,
tehnika izvedbe, likovni elementi, njihova opažajna svojstva i estetska načela samo sredstvo.
U dizajnu je cilj postići sklad i jedinstvo estetske i funkcionalne dimenzije nekog proizvoda, tj. stvaranje,
privlačne, logične, tehnički izvedive i sugestivne vanjske forme, koja će pospješiti uočavanje i
razumijevanje sadržaja (informacija i poruka), ili korištenje nekog proizvoda.
Često se događa i suprotno, da ljepota i vizualni sklad proizlaze upravo iz logičnog oblikovanja i prirodnog
rasporeda pojedinih elemenata ili grupa, unutar određenih dimenzija (formata ili 3D prostora). Time sve što
je maksimalno funkcionalno, istovremeno postaje i lijepo.
U umjetnosti također ljepota nije sama sebi ni svrha ni cilj, već je ona najčešće posljedica ostvarenog
jedinstva svih elemenata skladno povezanih u cjelinu, koja na originalan i sugestivan način prikazuje neku
ideju.
Čovjek je biće koje se sastoji od jedinstva duha, duše i tijela. Ukoliko bilo koji od tih dijelova nedostaje,
prestaje i čovjekova cjelovitost i egzistencija.
Na materijalnoj razini, jedinstvo tijela ostvareno je kroz povezanost mnoštva molekula, stanica i tkiva, koji
zajedno grade sustave poput koštanog, mišićnog ili krvožilnog. Svi oni zajedno čine jedinstvo organizma,
koji pravilno funkcionira tek kada su svi pojedini dijelovi u skladu i u službi života. Kada se iz nekog
razloga naruši ravnoteža, gubi se sklad, zdravlje a time i psihofizičko jedinstvo, te dovodi u opasnost život i
opstanak cjeline.
Jedinstvo stabla sastoji se u čvrstoj i skladnoj povezanosti nebrojenih sitnih žilica, koje u ritmu određenih
proporcija grade i oblikuju korijenje, deblo, grane i lišće.
Jedinstvo stolice sastoji se u ljepilu, vijcima, maticama, tiplama ili kojem drugom načinu spajanja nogu
sjedala i naslona u funkcionalnu i estetsku cjelinu.
Jedinstvo veze između dvoje ljudi također treba ljepilo, a to je ljubav, poštovanje, povjerenje, te zajednički
interesi i ciljevi.
U likovnom djelu, na vizualnoj razini, jedinstvo se također postiže na sličan način: ritmom, skladnim
proporcijama, harmonijom, ravnotežom, monotonijom.
Kontrast sam za sebe razbija jedinstvo, ali bez njega ne bi bilo živosti i izražajnosti u likovnom djelu, pa ga
treba kontrolirano koristiti. On je poput vatre, ili exploziva, dobar sluga a loš gospodar. Njegovu moć i
snagu treba obuzdavati, ali i iskoristiti, skladnom primjenom ostalih estetskih načela.
19. KAKO NASTAJE STIL I PO ČEMU SE STILOVI RAZLIKUJU?
Doslijednim korištenjem specifičnih opažajnih svojstava i estetskih načela nastaje stil. Pojedini stilovi
izražavaju se živim osnovnim i sekundarnim bojama (fovizam), a drugi uglavnom lomljenim i tercijarnim
(kubizam). Kod nekih su proporcije izdužene (gotika), a kod drugih realnije i bliže prirodnim (klasicizam,
renesansa), kod jednih je naglasak na kontrastu a kod drugih na harmoniji, neki preferiraju realizam i
figuraciju, drugi stilizaciju, a treći apstrakciju itd.
Povijest umjetnosti i klasifikacija različitih načina likovnog izražavanja određena je smjerovima, pravcima
ili stilovima, (gotika, klasicizam, impresionizam...).
U grafičkom dizajnu, kao i u umjetnosti, postoje različiti stilovi izražavanja. Treba reći da odabir određenog
stila ovisi o temperamentu i značaju autora, namjeni određenog djela (usmjerenost određenoj ciljnoj skupini
ljudi) i ugođaju koji želimo postići, (starinski, domaće, ekološko, raskošno, jednostavno, moderno, tehno,
futuristički...)
Pojedini autori u svojim su djelima stvorili originalne i prepoznatljive sisteme izražavanja, percipiranja i
vizualnog predočavanja svijeta, te su se sa svojim istomišljenicima, sljedbenicima (i oponašateljima) tako
nametnuli, da su ostvarili univerzalni i zaokruženi likovni govor koji se naziva stil.
Stilove možemo dovesti u vezu s ukusom i životnom filozofijom; nekima više odgovara ovaj, a drugima
onaj stil, a stara izreka kaže da se o ukusima ne raspravlja. Ono o čemu se može raspravljati je, postoji li
unutar određenog stila i u kojoj mjeri su ostvareni, sklad, smisao, svrha, poruka i jedinstvo.
U poslijednje vrijeme je (zbog globalizacije, tehnološkog i informacijskog boom-a), kao možda nikad do sad
u povijesti, moderna sveprisutnost i kombiniranje različitih stilova, nekad s više, a nekad s manje uspjeha.
Na koncu ipak treba reći da se stilovi mijenjaju, dok su temeljni estetski kriteriji i pojmovi, kao što su:
likovni elementi, opažajna svojstva i estetska načela, nepromjenjivi i vrijede uvijek, bez obzira na stil,
tehniku i vrijeme nastanka likovnog djela.
20. ŠTO JE DOMINANTA?
Dominanta je glavni lik. element, ili grupa likovnih elemenata, koji se na prvi pogled uočavaju i ističu nad
ostalim dijelovima kompozicije. Dominanta je vizualni oslonac djela, ona drži sve elemente na okupu.
Dominanta je pečat djela, njegova glavna uloga i središte interesa. Ona čini okosnicu i uporište kompozicije
koje sve ostale elemente drži na okupu. Putem nje se ostvaruje glavna komunikacija, dok su ostali dijelovi
njoj podređeni i međusobno povezani tako, da s njom u neformalnoj ravnoteži čine jedinstvo cjeline.
Uloga d. je uspostava hijerarhijskog reda, da bi se preko doživljaja vizualno najjačeg lik. el. i njegovog
odnosa s ostalima privukla pažnja, te prikazala osnovna ideja, misao i poruka djela. Pomoću d. vrši se
gradacija u kompoziciji - od najjačeg, preko srednje jakog, do najslabijeg, ili od cjeline prema dijelovima.
Bez dominante djelo nema vizualni oslonac, pa djeluje „plošno“, bezizražajno, monotono, ili je tek
dekorativno. Kompozicija bez d. je kao stado bez pastira, tijelo bez glave, priča bez glavne uloge, tekst bez
naslova ili djelo bez ideje.
U složenijoj kompoziciji ponekad mogu postojati dvije, tri, pa i četiri dominantna člana ili grupe, koji su u
harmoničnom, ili opozicijskom odnosu, čime se ostvaruje slojevitost „priče“ i bogatstvo sadržaja.
Dominantni likovni el. ili dom. grupe, smještaju se na važna mjesta unutar zadanog formata, a putem
estetskih načela usklađuju se s ostalim (pratećim ili opozicijskim) elementima. Dominantni likovni el. ne
moraju uvijek nužno biti i najveći po dimenzijama, ali se po nečemu moraju značajno razikovati od ostalih,
te nametati - bojom, oblikom, položajem, ili ukupnim značajem.
21. ŠTO JE KOMPOZICIJA? NABROJI I OBJASNI VRSTE KOMPOZICIJE.
Kompoziciju je skladan raspored i smisleno uređeni odnos likovnih elemenata unutar nekog prostora ili
formata, u kojem vlada jedinstvo korištene likovne tehnike, materijala, ideje, opažajnih svojstava i
primjenjenih estetskih načela.
Na vrstu kompozicije utječe: format, pretežni raspored, oblici i položaji likovnih elemenata, ili kombinacija
svih navedenih čimbenika, pa ona može biti:
1) horizontalna
2) vertikalna
3) dijagonalna
4) ovalna ili kružna
5) piramidalna
6) kombinirana
Horizontalna kompozicija
U ovoj vrsti kompozicije likovni elementi svojim položajem rasporedom i oblicima prate horizontalne osi
formata. Takva k. djeluje mirno i opuštajuće, a koristimo je kada želimo prikazati širinu prostora, neku
scenu, grupne portrete, pejsaže, panorame, mrtvu prirodu i slična, uglavnom pasivna i statična stanja.
Horizontalni postav omogućuje gledatelju da mirno promatra sadržaj i pojedine elemente na slici.
Horizontalnoj kompoziciji odgovara format postavljen po širini.
Vertikalna kompozicija
Nabrajanjem i gradnjom likovnih elemenata po vertikalnim osima formata, nastaje vertikalna kompozicija.
Vertikala prikazuje rast u visinu, spuštanje ili pad u nizinu, odnos onog što je gore (glava), prema onom što
je dolje (tijelo, noge). Visoka stabla, vrhovi planina, gotičke katedrale, tornjevi, obelisci, i neboderi u
velikim gradovima, najbolji su primjer za to.To je aktivni postav, koji sugerira ozbiljnost, odlučnost,
čvrstoću, autoritet i sl., pa je koristimo kada upravo te osobine želimo pridružiti elementima na slici, ili
istaknuti njihovu važnost. Vertikalnoj kompoziciji odgovara format postavljen po visini.
Dijagonalna kompozicija
Ova vrsta kompozicije koristi dijagonalne osi formata i kosine za pretežni raspored i komunikaciju među
likovnim elementima na slici. To je živa i dinamična kompozicija koja odmah privlači pažnju, jer sugerira
pokret i određenu napetost. Osim toga kosi pravci stvaraju dojam prostornosti, te služe za neformalno
povezivanje kompozicijskih elemenata. Snažniji dojam dijagonale postižu na vertikalnom, a blaži na
horizontalno postavljenom formatu.
Ovalna ili kružna kompozicija
Kada se likovni elementi u prostoru ili unutar pravokutnog formata povezuju po vidljivoj ili zamišljenoj
liniji kružnice ili elipse, nastaje ovalna ili kružna kompozicija, koja sugerira okupljenost različitih elemenata
oko jedne ideje.
U ovoj vrsti kompozicije elementi mogu biti raspoređeni i po zavojnici (ili spirali), kao jednom od kružnici
bliskih arhetipskih oblika u prirodi.
To je topla i blaga kompozicija, a koristimo je kada želimo naglasiti obiteljsku povezanost i zajedništvo
elemenata na slici (sklad, jedinstvo).
Piramidalna kompozicija
U ovoj vrsti kompozicije se kao osnovni oblik za raspored elemenata unutar formata koristi trokut ili
piramida. Elementi postavljeni unutar tog geometrijskog oblika ili tijela čine dominantnu grupu, kojoj su oni
izvana podređeni. To je graditeljska kompozicija koja se jednako dobro može upotrijebiti na vertikalnom i
na horizontalnom formatu.
Primjeri: „Splav meduza“, „Sloboda vodi narod“ - Delacroix, postavljanje američke zastave na vrh zgrade u
Parizu? ili Berlinu 1945., BDM s malim Isusom i sv. Ivanom krstiteljem – Rafael. Srce Isusovo...
Kombinirana kompozicija
Ovo je najprirodnija i najčešće korištena vrst kompozicije, koja na formatu udružuje i kombinira dva, ili više
navedenih osnovnih položaja i rasporeda likovnih elemenata. Ona je istovremeno i najzahtjevnija u smislu
postizanja dobre ravnoteže. Pri gradnji kombinirane kompozicije nastoji se stvoriti jedinstvo i sklad
protuslovnih položaja, smjerova i oblika kao što su vertikalno-horizontalno, horizontalno - vertikalno dijagonalno, ovalno ili zavojito - ravno itd. U kombiniranom rasporedu osim položaja i oblika, značajnu
ulogu imaju opažajna svojstva (tonovi svjetla i tame, boje itd), te odnosi različitih veličina, količina i
intenziteta likovnih elemenata. Pomoć pri gradnji ove vrste kompozicije pružaju: vanjski okvir formata, sa
svoje dvije vertikale i horizontale, te unutrašnje geometrijske i optičke osi (zl. rez).
Iako ima i suprotnih primjera, najčešće je pravilo da su elementi smješteni bliže sredini, kao i oni iznad, ili
desno, uočljiviji i važniji od onih lijevo, dolje, ili bliže rubovima formata.
22. NABROJI I OPIŠI TEMELJNE OBLIKE U PRIRODI
TEMELJNI OBLICI U PRIRODI
Priroda koja nas okružuje i koje smo dio, prepuna je najrazličitijih oblika. Koristeći se iskustvom viđenog i
oponašajući prirodu, čovjek također stvara vlastita djela i oblike.
Čuveni francuski slikar Paul Cessane koji je živio, promatrao i slikao prirodu krajem 19. st, a kasnije i
njegovi nasljednici u 20. st. kubisti G. Braque i P. Picasso, govorili su da se sve stvari u prirodi daju svesti
na nekoliko osnovnih geometrijskih oblika i iz njih proizašlih tijela. To su trokut, kvadrat i krug, (piramida,
stožac, kocka, valjak, kugla...).
I doista, kada promatramo stvari i stvorenja oko sebe, zaključit ćemo da ta tvrdnja stoji i da je
pojednostavljenim načinom gledanja u svemu moguće vidjeti te temeljne oblike, ili neke njihove dijelove, ili
je pak njihovim udruživanjem moguće stvoriti i najsloženije oblike. Kasnije u 20. st., iz kubizma je nastalo
nekoliko umjetničkih pravaca, (geometrijska apstrakcija, futurizam, konstruktivizam...), koji su svoje
viđenje svijeta predočavali upravo pomoću temeljnih oblika.
Ta spoznaja i način gledanja na stvari omogućuju nam da se lakše snađemo i pod zajednički nazivnik
svedemo vizualne različitosti u pojavnoj stvarnosti, da ih bolje razumijemo, doživimo i iskoristimo.
Razumijevanje vizualno najjednostavnijih – temeljnih oblika, pomaže nam pri shvaćanju tuđih i stvaranju
vlastitih djela, bez obzira prevladava li u njima više funkcionalno, ili estetsko.
Iako se u ovoj knjizi primarno bavimo likovnom dimenzijom, moramo ustvrditi da bez osnovnih oblika u
tehničkom smislu ni ova knjiga ne bi imala svoju formu, niti bi je bilo moguće otisnuti.
Još šire gledano, gotovo je nemoguće zamisliti svijet i čitavu ljudsku povijest bez temeljnih oblika. Kako bi
izgledalo sunce, mjesec i putanje zvijezda i planeta? Zemlja ne samo da ne bi bila spljoštena kugla, nego ne
bi bila niti ravna ploča. Što bismo i gdje bili bez kotača, zupčanika i turbina, na što bi nam nalikovale oči,
kako izgledalo pismo, namještaj, pokućstvo, kuće i gradovi. Kakvi bi bili krugovi na vodi, latice cvijeća,
kristali, atomi, molekule i stanice. Ljudska civilizacija, sva tehnika, znanost, izumi i napredak, nezamislivi
su bez temeljnih oblika.
Ako i možemo zamisliti da bi sve bilo nepravilno, grbavo i krivudavo, uza svu slobodu i bujnu maštu, teško
si možemo predočiti takav svijet u kojem ne bi bilo nikakvog reda i pravilnosti koje nalazimo kod temeljnih
oblika. Pokušajmo, pa ćemo ubrzo shvatiti da je to nemoguće.
To dokazuje da su ti oblici dio prirodne građe i njenih zakona, stvorenih u isto vrijeme kada i svemir, davno
prije čovjeka, koji ih je samo spoznao i iskoristio, pa ih možemo zvati i arhetipski oblici. Ti se oblici i u
ljudskom djelovanju pojavljuju već u najranijem razdoblju čovjekove prisutnosti na zemlji i protežu se kroz
čitavu povijest, sve do današnjih dana, a sigurno je da, kakav god bio razvoj civilizacije, neće isčeznuti ni u
budućnosti, dokle god bude materijalnog oblika postojanja i s njima povezanih prirodnih zakona.
23. NABROJI OSNOVNE ELEMENTE GRAFIČKOG PREDOČAVANJA.
To su:
a)
b)
c)
d)
TOČKA
LINIJA
PLOHA
BOJA
24. OBJASNI POJAM I VIZUALNO DJELOVANJE JEDNE, DVIJE I VIŠE TOČAKA.
Najmanji i najjednostavniji element (i pojam uopće) koji možemo zamisliti u prirodi i čitavome svemiru je
(jedna) točka.
Kao apstraktni znak, simbol je početka i kraja, nastanka i nestanka. U tom smislu, ona nema dimenzije
(širinu, visinu, dužinu). U teoriji “velikog praska” astrofizičari predpostavljaju da je čitav svemir u
ekspanziji nastao iz jedne jedine točke. Također je poznat pojam crne rupe (ili jame) koja luta svemirom, a
ima svojstvo usisavanja prostora i cijelog njegovog sadržaja, pri čemu je u stanju “gutati” čitave planete (S.
Hawking...)
U prostoru točka predstavlja neki položaj, ishodište ili odredište (cilj). Točka može biti središte jednog ili
više koncentričnih krugova, sjecište dvaju ili više pravaca itd.
U grafičkom dizajnu točka je osnovni element grafičkog predočavanja. Kao grafički znak, može na
univerzalan (apstraktni), ili konkretan način predstavljati bilo što - mjesto, grad, zrnce pijeska ili maka,
atom, zjenicu oka, sunce, zvijezdu, naći se na bubamarinom krilu ili na kraju rečenice kao interpunkcijski
znak.
Na bjelini papira jedna točka predstavlja uporište za oko, ona postaje glavni centar interesa. Njenom
pojavom slobodna ili prazna površina dobiva određeni sadržaj. Točka je polazište za sve druge vizualne
oblike.
2.
Dvije točke predstavljaju odnos. Među njima je određeni prostor, veći ili manji razmak. One su u prostoru u
određenom položaju jedna spram druge, te u individualnom i zajedničkom odnosu prema tom prostoru.
Jedna je lijevo druga desno, ili jedna iznad, a druga ispod, jedna bliže jednom, a druga drugom rubu papira
ili formata, točke mogu biti jednake ili različite veličine itd.
Razmak između njih definira se kao dužina. Dužinu ili razmak između dviju točaka možemo izmjeriti nekim
mjernim sredstvom, ili odmjeriti od oka. Možemo ih povezati jednom vidljivom ili zamišljenom ravnom
linijom.
Kroz jednu točku može prolaziti nebrojeno mnogo pravaca, a kroz dvije samo jedan, čime je definiran i
njegov obostrani smjer.
U grafičkom smislu pojava dvije točke na formatu označava vizualno povezivanje ili podjelu plohe s dva
žarišta, dva centra interesa. Promatrač određuje položaj svake, uspoređuje veličine, traži različitost, ali i
proučava njihovu međusobnu vezu, te ih na kraju ipak nastoji doživjeti kao vizualnu cjelinu.
3.
Mogućnost uspostavljanja cjeline još je izraženija pojavom treće točke u nekom prostoru. Njihovim
vizualnim ili stvarnim povezivanjem (ukoliko nisu u linearnom nizu) nastaje prvi geometrijski lik - ploha, a
to je trokut.
Ovisno o udaljenosti, veličini i razmještaju unutar formata, javlja se podjela plohe na segmente i polja, a
vizualna komunikacija triju točaka s kutevima i stranicama formata još je izraženija nego kod pojave jedne
ili dviju točaka.
4.
Različitim razmještajem četiriju točaka na formatu zauzetost plohe postaje sveobuhvatna, (jer pravokutni
okvir formata također ima četiri kuta i četiri stranice), pa se tu javlja i optički fenomen zvan razapetost
prostora.
S četiri točke moguće je pokriti sve četiri strane svijeta, gore-dolje-lijevo-desno, pa je na neki način moguće
cjelovito upotpunjenje dvodimenzionalnog prostora.
Osim što je povezivanjem četiriju točaka (opet, ako nisu u linearnom nizu) moguće dobiti četverokut, a
moguće je iscrtati i prvo, najjednostavnije geometrijsko tijelo – tetraedar, (ili trostranu prizmu?)
Broj četiri sveobuhvatan je i u svojoj algebarskom nabrajanju ili zbroju: 1+2+3+4=10.
----------------------------------------------------------Pojavom više točaka na formatu može nastati:
1)
2)
3)
4)
kompozicija s više žarišta
nizovi točaka (lanci)
ton, (uzorak-mustra, eng. – pattern)
tonski prijelaz - gradacija
1.
Kompoziciju točaka s više žarišta već smo na neki način načeli kada smo govorili o pojavi tri i četiri točke
na formatu. Ukoliko je raspored više točaka jednake veličine takav da je u njemu moguće prepoznati
određeni oblik (peterokut, šesterokut, zvijezdu itd.), tada je svaka točka jedno žarišta koje vizualno
povezujemo sa slijedećim takvim uporištem (najkraćom zamišljenom pravocrtnom linijom) prepoznajući
cjelinu. Ukoliko je raspored točaka slobodan (bez prepoznavanja konkretnog oblika), a točke različitih
veličina, tada najprije vizualno povezujemo one veće, a zatim cjelinu upotpunjujemo manjim točkama. Sve
se to događa nesvjesno i u djeliću sekunde.
Više točaka možemo vizualno povezivati zamišljajući plohe u dvodimenzionalnom prostoru, ali one također
mogu predstavljati i trodimenzionalne strukture ili objekte, npr atome, molekule, pravilna i nepravilna
geometrijska tijela itd.
2.
Nizovi točaka – lanci nastaju uzastopnim nabrajanjem točaka po zamišljenim pravilnim ili slobodnim
linijama i krivuljama. Razmak među točkama može biti jednolik ili varirati, ali je bitno da je dovoljno malen
(jedna, dvije, ili tri veličine točke), tako da se osjeća vizualni kontinuitet među točkama, a ne njihova
samostalnost kao žarišta. Točke mogu biti jednake ili različite veličine, ali takve, da se osjeća slijed koji
omogućuje vizualni prijelaz s jedne točke na drugu, bez zaustavljanja - oko slijedi niz točaka, povezujući ih
po putanjama njihovog kretanja.
3.
Ton. Pravilnim nabrajanjem točaka jednake veličine na jednakim razmacima, nastaju jednolični tonovi, čija
jačina ovisi o veličini i udaljenosti točaka; ukoliko su točke veće i bliže jedna drugoj, ton je jači, a ukoliko
su manje-sitnije i udaljenije, ton je slabiji (nježniji).
Ukoliko su slobodno, ili po nekom sistemu, izmješane točke nejednakih veličina, razmaka i(li) boja, tada
nastaju različiti uzorci (teksture), koji mogu djelovati vrlo dekorativno. Uloga tona i uzorka u grafičkom
dizajnu je obogaćenje neke plohe, dekorativna pratnja, ili isticanje nekog drugog likovnog elementa, (teksta,
slike...).
4.
Tonski prijelaz ili gradacija nastaje kada se točke u određenom prostoru postupno povećavaju (smanjuju),
ili približavaju (udaljuju). Kod tonskog prijelaza ton ili boja iz područja jednog intenziteta, postupno, kroz
određeni prostor, postaje drugog intenziteta. Npr.: od crnog, preko tamnosivog, srednjesivog, svjetlosivog do
bijelog, sa svim međunijansama, bez vidljivog prekida kontinuiranog pretapanja iz tona u ton.
Tonskim prijelazima se u dvodimenzionalnom prostoru ostvaruje privid njegovog produbljivanja i dojam
plastčnosti - voluminoznost (udubljenost ili ispupčenost) neke zakrivljene površine. T.p. su temelj grafičkog
i slikarskog prikaza realnog svijeta koji nas okružuje, a u grafičkom dizajnu česta je njihova upotreba,
najčešće kao sredstva dodatnog likovnog obogaćenja neke plohe.
Osim točkama tonski prijelazi se mogu postići na isti ili sličan način, povećavanjem/smanjenjem veličine ili
intenziteta bilo kojeg grafičkog znaka, te linijama i bojama.
25. NAVEDI VRSTE TONSKIH PRIJELAZA
Vrste tonskih prijelaza:
a)
b)
c)
d)
linearni t.p.
radijalni t.p.
aksijalni t.p.
kombinirani t.p.
Ukoliko se vrši ponavljanje ili nabrajanje jednog od navedenih t.p. pod a), b), ili c), tada nastaje tzv valoviti
ili ondulirani tonski prijelaz.
Upotreba i primjena linearnog i radijalnog t.p. u grafičkom dizajnu je vrlo česta, dok se aksijalni rjeđe
koristi, a kombinirani je najčešći za prikaze i grafičku reprodukciju višetonskih i složenih (stvarnih ili
izmišljenih) trodimenzionalnih oblika u 2D prostoru (formatu).
26. NAVEDI OSNOVNA SVOJSTVA LINIJA.
Linija ili crta je (uz točku, plohu i boju), jedan od osnovnih elemenata grafičkog predočavanja. U građi
prirode i čovjekovom okolišu vrlo je česta, pa posvuda oko sebe možemo naći najrazličitije vrste linija.
Na papiru ili nekoj drugoj površini, linija nastaje kretanjem točke koja za sobom ostavlja neki trag. Taj trag
može se vidjeti kratko, (ako je načinjen nepostojanim sredstvom ili u nepostojanom materijalu), ili dugo
vremena, ako je načinjen trajnijim sredstvom, ili je (što je važnije) načinjen na trajnijem materijalu –
podlozi.
Osnovna svojstva linija:
a) otvorene - bez presjecanja
b) zatvorene - s presjecanjem (petlje)
c) pokrivne
d) poluprozirne - transparentne
27. NAVEDI PODJELU LINIJA
1. PREMA PUTANJI:
- ravne (pravci, dužine, vektori),
- izlomljene (uglate i cik-cak linije koje u nekim točkama naglo mijenjaju smjer),
- pravilne krivulje kružnice, elipse, hiperbole, parabole, sinusoide, zavojnice, ili neki njihov dio;
- nepravilne krivulje (slobodne ili prostoručne linije)
2. PREMA TOKU:
- ujednačene debljine (pune)
- izmjenične debljine
- isprekidane (crtkane)
3. PREMA KARAKTERU:
- oštrih jasnih i čistih rubova
- zamućenih ili raspršenih rubova
- grbavih ili iskrzanih rubova („istrošene“)
Ravne linije su po svom obliku najjednostavnije, vizualno najjasnije i najčišće, s predvidivim smjerom
kretanja. One su kao strijele koje se najkraćim mogućim putem kreću od – do, ne mijenjajući smjer i
ostavljajući pravocrtan trag u prostoru. To mogu biti pravci, dužine ili vektori.
Izlomljene ravne linije, koje se lome pod kutem od 90˚ u vizualnom i u psihološkom smislu označavaju red,
sigurnost, tvrdoću, čvrstoću i pravilnost.
Kada je kut loma manji od 90˚ djeluju oštro i agresivno. Kao reski zvuk koji probada uši, one poput šiljka
bodu u oči i zbog toga su vrlo uočljive.. Kada je kut promjene pravocrtnog smjera veći od 90˚ (tzv. tupi kut),
tada takve linije i dalje djeluju tvrdo, ali manje “opasno” i napadno.
Nasuprot pravocrtnim i izlomljenim ravnim linijama koje izgledaju tvrdo i oštro, pravilne krivulje u
psihološkom smislu djeluju blago, toplo i meko, a zbog postupne, jasne i predvidive zakrivljenosti, oku su
vrlo ugodne i privlačne.
Složene krivulje najčešće sugeriraju vizualno gibanje, koje ovisi o stupnju složenosti i učestalosti promjena
smjera, te razmacima između tih promjena. Mogu biti “sporije”, ali također vrlo žive i dinamične.
Ravne linije i pravilne krivulje nazivaju se još i euklidske, jer se izvode pomoću tehničkih pomagala
(trokutom, šestarom, krvuljarom, na računalu i sl.)
Nepravilne linije najčešće se izvode rukom, pa ih nazivamo i kaligrafske, slobodne ili prostoručne linije. Za
njih je karakterističan određeni stupanj nesavršenstva, koji im daje prirodnost i osobnost.
U načelu, jednolične i isprekidane linije oštrih rubova više se koriste za precizne i jasne oblike, npr tehničke
crteže, u geometriziranom dizajnu, ili ilustracijama koje se bave jasnim, točnim i čistim oblicima i
formama.
Linije izmjenične debljine imaju toplije i “melodioznije” djelovanje, pa se takve linije koriste kod krasopisa,
ili crteža kod kojih se linijom želi postići sugestija svjetlijeg i tamnijeg, naglašenijeg i manje naglašenog
(umjetnički crtež, strip, ilustracija).
Linije jednake debljine predstavljaju samu srž i kostur stvari i prenose informacije o oblicima, njihovim
jasnim granicama i putanjama, dok one izmjenične debljine, iskrzanih i raspršenih rubova po svom karakteru
naznačuju kvalitetu forme i oblika (istrošenost, napetost, mekoću i sl.), te njihovu prostornost ili
voluminoznost (izloženost svjetlu ili sjeni).
Linije jednake debljine, po svom psihološkom djelovanju, točne su, stroge, racionalne i faktografske, dok su
one raspršene i nejednolike debljine osjećajnije i nježnije.
Napete linije označavaju finu, glatku površinu, dok grbave i iskrzane sugeriraju prirodno krivudanje neke
površine, neposredni potez ruke, starinu i patinu, čiji šarm i ljepota leže upravo u njihovoj nesavršenosti i
rustičnosti.
Isprekidane linije sugeriraju zamišljeni put koji je bio, ili bi trebao biti ostvaren po nekoj putanji. Takve
linije koristimo i kao pomoćne, za naznačavanje mjesta presavijanja, rezanja i sl., ili pri konstrukcijama, da
bismo prikazali određene smjerove, „nevidljive“ elemente i postupak izrade nekog modela, uglavnom u
tehničkim crtežima. Na autocesti isprekidana linija „meko“ odjeljuje plohe dva kolnička traka, uz
mogućnost njenog prelaženja, u svrhu skretanja ili pretjecanja drugih vozila, dok puna linija označava čvrstu
- krajnju granicu do koje se vozila smiju kretati i koja se ne smije prelaziti.
Linije se u grafičkom dizajnu koriste u ilustracijama, pikttogramima, ideogramima i tekstu, te kao sredstvo
isticanja kroz različie okvire i linije podvlačenja, ili ponekad za razgraničavanje određenih tekstualnih ili
ilustrativnih cjelina.
28. OBJASNI PSIHOLOŠKO DJELOVANJE RAVNE, IZLOMLJENE
I KRIVUDAVE LINIJE
RAVNO, IZLOMLJENO, ZAVOJITO, KRIVUDAVO
Kao što je poznato, vožnja po ravnoj autocesti najbrži je put od jednog mjesta do drugog, od točke A do
točke B. Upravljač automobila držimo ravno, bez imalo zakretanja, pogled je također usmjeren ravno, nogu
držimo u jednom položaju na papučici gasa i tako najbrže dolazimo na cilj.
Raskrižja na kojima cesta mijenja smjer pod pravim, ili nekim drugim kutem, osvježavaju put i čine ga
zanimljivijim. Prije svake nagle promjene smjera usporimo, na tren se zaustavimo, zakrenemo upravljač pod
određenim kutem, ispravljamo i ponovo krećemo pravocrtno vozeći ujednačeno do slijedećeg skretanja.
Vožnja po blago zavojitoj cesti duža je i sporija, ali zanimljivija. Nema zaustavljanja, nego vožnja teče
kontinuirano, usporavajući kod jačih zavoja, a ubrzavajući kad su dionice manje zavojite. Vožnja po takvim
cestama je najugodnija, jer nema monotonije, ali ni prenaglih promjena smjera.
Krivudava cesta, koja često i nejednoliko mijenja smjer, s puno kratkih dionica i jakih zavoja,
najuzbudljivija je, a za njeno uspješno savladavanje potrebna nam je najveća budnost i pažnja.
Jednako tako je i s doživljajem linija koje promatramo.
Ravna linija je jednostavna, ujednačena, predvidiva, monotona i nema osobnosti. Oko je prepoznaje i
„dešifrira“ odmah, na prvi pogled, u trenu sagledava njen početak, tok i svršetak. Iako vodi naš pogled u
određenom smjeru, zbog svoje doslijedne i postojane putanje ona je statična.
Uglata izlomljena linija vodi promatračev pogled strelovito od jednog skretanja do drugog, odašiljući mozgu
impulse pri svakoj promjenu smjera. Zbog naglih promjena smjera ona je dinamična.
Zavojita linija je prirodnija i zanimljivija. Ona potiče oko i svijest da s interesom prate njenu putanju i u
kontinuitetu povezuju svaku promjenu smjera. Njeno nas gibanje „prisiljava“ na aktivno gledanje i ne
ostavlja nas ravnodušnim. Zavojita linija je zbog svog „vijugavog“ kretanja kroz prostor mekša i toplija, ali
također dinamična.
Krivudava linija je najosobnija i najsloženija, pa zbog toga i najduže zaokuplja našu pažnju, prisiljavajući
nas da je pažljivo pratimo od početka do kraja, u njenim brojnim, blažim i naglijim skretanjima i
promjenama smjera. Zbog takve promjenjive putanje vrlo je živa i dinamična.
Najbliže stvarnosti i najrealniji put, je kombinacija svih triju vrsta linija. „Konfiguracija terena“ na putu (i u
životu) najčešće je takva, da ćemo od točke A do točke B najvjerovatnije morati proći sve tri dionice i
načina vožnje. Sigurnu i predvidivu ravnu liniju, križanja s naglim promjenama smjera pod nekim kutem,
ugodnu blago zavojitu, ali i neujednačena, uzbudljiva i naporna krivudanja.
Zbog toga će najprirodnije, najživotnije i najbogatije djelovati ona kompozicija, koja u oblicima likovnih
elemenata kombinira i objedinjuje sve navedene putanje i karaktere linija.
Ne trebamo tražiti remek djela svjetske umjetnosti da bi smo to dokazali, dovoljno je da pogledamo slova
latinične abecede kojom se svakodnevno služimo i vidjet ćemo odnos oblih i uglatih linija i oblika u
različitim kombinacijama. U njima, doduše, nema krivudavih linija, ali ako pogledamo nečiji rukopis ili
samo potpis, naći ćemo i njih:-)
U prirodi nalazimo i oble i uglate - izlomljene linije, a sklad i cjelovitost se nalazi u njihovom zajedništvu. U
kritičkom gledanju, ili stvaranju nekog likovnog djela, moramo voditi računa o toj prirodnoj zakonitosti i
ravnoteži.
Ponekad u likovnoj kompoziciji prevladavaju uglate, a ponekad oble linije i oblici, ali jedni bez drugih nisu
cjeloviti. Tvrdoća i mekoća, koliko se jedno drugom suprotstavljaju, toliko jedno drugo nadopunjuju.
Obline umekšavaju tvrdoću i oštrinu uglatosti, a uglatost daje oblinama sigurnost i izražajnost te ističe
značaj i ljepotu oblina.
Strogost i čvrstoću uglatog možemo usporediti sa zakonom, logikom i racionalnim mišljenjem, njihovom
tvrdoćom, jasnoćom, doslijednošću i ponekad nemilosrdnošću, a krivulje i obline s osjećajima i ponekad
nelogičnom i iracionalnom, ali toplom ljubavi koja je, iako silovita, u svojoj biti nježna, snalažljiva, okretna,
meka, blaga, svemu se prilagođava i nalazi puteve između, iznad, ispod, okolo, pa čak i kroz (kamen). Bez
ljubavi zakon ne vrijedi ništa, ali ni bez poštivanja zakona, ljubav nije prava, slijepa je i ne može opstati. U
prirodi to su stijena i voda, muško i žensko...
Svako od nas sastoji se od jednog i drugog principa - nečega više, a nečega manje. Svaki od njih prirodno
teži samostalnosti, nevezanosti, individualnosti, izražavanju osobnosti i vlastitog karaktera - slobodi. Ali
upravo u tom poosobljenju i ostvarenju svijesti o vlastitoj prirodi još više dolazi do (prirodne) težnje i za
suprotnim, za dopunjenjem i ispunjenjem u različitom, u sebi i izvan sebe, da bi se ostvario sklad, cjelovitost
i ravnoteža.
U kompoziciji likovnih elemenata, kao i u prirodi, potrebno je naći i ostvariti upravo taj sklad i jedinstvo
tvrdog-oštrog i mekog-blagog.
Ipak, treba priznati da postoje mnoga umjetnička djela i likovna ostvarenja u području grafičkog dizajna,
koja su ostvarila sklad oblika i poruke, koristeći se samo jednim od navedenih karaktera. Kod tih je radova
takav (ograničeni) izbor pitanje namjerno (ili slučajno) odabranog stila, a izostanak različitosti karaktera
linija i oblika, upotpunjuje se bojom, ili nekim od kompozicijskih načela – npr. ritmom, proporcijom i sl.
U povijesnim umjetničkim pravcima ali i grafičkom, modnom, pa čak i produkt dizajnu i arhitekturi postoje
pomodni trendovi i mijene, koje tržištu nameću određene stilove. Ponekad prevladavaju zaobljene linije, a
ponekad uglate i šiljate, (pogledajmo samo za primjer povijesno-stilski razvoj dizajna automobila).
Kao što su izlomljene linije tvrđe, jednostavnije i same za sebe (uvjetno rečeno) manje lijepe od krivulja,
tako su i one izmjenične debljine načelno ljepše od jednoličnih.
Ipak, potrebne su i jedne i druge da se izraze različite stvari. Jer, kao što postoje različiti karakteri oblika u
prirodi, tako se i različite linije koriste za njihovo prikazivanje. Uz to, odabir vrste linija ovisi o namjeni i
stilu likovnog izričaja.
29. NAVEDI VRSTE CRTEŽA PREMA KORIŠTENIM LINIJAMA
Kada govorimo o crtežima nastalim korištenjem različitih vrsta linija, njih možemo podijeliti:
1. Prema funkciji na:
a)
b)
c)
konturne (eng.: outline – obrisne linije koje opisuju vanjski oblik nekog tijela ili plohe)
strukturne (koji iscrtavaju unutrašnju građu nekog oblika ili forne)
teksturne (koji naznačuju teksturu ili “grafizam” neke površine)
2. Prema obliku na:
a)
figurativne, koji prikazuju prepoznatljive predmete i organizme iz prirode i čovjekove okoline,
(realistički ili stilizirani crteži konkretnih stvari i tijela).
b)
apstraktne, koji predstavljaju geometrijske ili organičke oblike iz prirode koje ne prepoznajemo kao
nešto konkretno (omogućuju veću imaginaciju).
30. ŠTO JE PLOHA?
Ploha je zatvoreni dvodimenzionalni prostor određenog oblika, koji ima svoju širinu i visinu. Granice neke
plohe utvrđene su bojom, tonom, obrisnom ili konturnom linijom, teksturom, ili fizičkim završetkom plohe
(npr. rub papira ili sl.).
Kada govorimo o plohi, predpostavljamo da su njeno obojenje, tekstura, ili ton, jednolični, ili barem
ujednačeni (sličnih vrijednosti). Ukoliko se unutar neke plohe nalaze nježni tonski prijelazi, razigrana ali
stilski ujednačena tekstura, ili mrlje neoštrih rubova koje se vizualno stapaju s ostatkom sadržaja unutar
nekih jasnih granica, tada one predstavljaju dio te plohe, koja njima biva „onečišćena“, ali i obogaćena.
Oblik plohe uvjetovan je vidljivom ili nevidljivom linijom koja je opisuje - konturom, pa prema obliku te
konturne linije (eng. outline), plohe mogu biti geometrijske i organičke.
Geometrijske plohe omeđene su ravnim linijama ili pravilnim krivuljama, a organičke plohe opisuju
nepravilne krivulje ili slobodne linije.
Ovo je generalna i načelna podjela radi lakšeg snalaženja i prepoznavanja, ali treba uzeti u obzir da u
realnosti postoje i plohe s više manje nejasnim ili rasplinutim rubovima (kubizam – G. Braque, P. Picasso),
te plohe kod kojih neki dijelovi imaju geometrizirane rubove. a drugi su organičkog oblika (tlocrt savezne
države Texas u SAD-u npr.).
Prema obliku ili po onome što predstavljaju, plohe (kao i linije) mogu biti figurativne i apstraktne.
Unutar neke plohe mogu se nalaziti i druge (manje) plohe, ili se dvije ili više ploha mogu preklapati. Kada
se unutar jedne plohe nalazi više manjih ploha koje su razmaknute, dodiruju se ili preklapaju, nastaje
kompozicija ploha i oblika.
31. OBJASNI POJMOVE AKTIVNE I PASIVNE PLOHE
Plohe unutar neke kompozicije dijelimo na aktivne i pasivne. Aktivne plohe u grafičkom dizajnu su glavni
prijenosnik informacija; to mogu biti tekst ili slike – ilustracije, a pasivne plohe su pratnja aktivnima.
One se nalaze između ili oko aktivnih, a mogu biti:
a)
b)
c)
d)
plohe isticanja, određenih cjelina (sadržaja)
plohe odvajanja određenih cjelina (sadržaja),
dekorativne plohe - sredstvo upotpunjenja i obogaćenja likovnog izraza,
slobodne plohe - površine koje čine vizualne predahe između i oko glavnih – aktivnih ploha.
Uloga pasivnih ploha u ukupnoj kompoziciji GD-a je iznimno važna, jer one omogućuju da se čitatelj ili
gledatelj lakše snalaze i bez napora usredotoče na glavne - aktivne plohe, koje, kada su raspoređene prema
nekom redu i estetskim načelima, omogućuju uočavanje svih važnih dijelova sadržaja i poruke.
32. OPIŠI KARAKTER UGLATIH I OBLIH PLOHA
KARAKTER PLOHE (UGLATO - OBLO)
Kada govorimo o karakteru neke plohe mislimo na njeno ukupno vizualno djelovanje na nas kao
promatrače, koje uglavnom ovisi o njenoj boji, tonu i obliku. Ako na tren zanemarimo ton, boju i značenje
neke plohe, tj. ono što ona predstavlja, (plavi trokut, zeleni list, ljudski profil, ili nešto drugo) i usredotočimo
se samo na njen ukupan oblik, promatrajući ga „crno bijelo“, uočit ćemo da su neke plohe „meke“ i njihov
oblik na nas djeluju opuštajuće - smirujuće, a druge, kao da su vizualno tvrde, oštre, pa čak i napadne.
Razlog je tome prevladavanje zaobljenih i uglatih završetaka nekog oblika – plohe.
U poglavlju o liniji već smo govorili da (načelno), zaobljene linije psihološki djeluju toplo, blago, oku
ugodno i opuštajuće, dok su uglate krute i hladne. Oblik neke plohe uvjetovan je zatvorenom obrisnom
linijom koja je, ili se može opcrtati po njenim rubovima, pa je i karakter neke plohe definiran putanjom linije
koja je ocrtava.
Intenzitet i ukupno djelovanje uglatog ili oblog, ovisit će o veličini plohe (u odnosu na ukupni format),
frekvenciji tj. količini - učestalosti zaobljenja ili uglatosti i kutevima pod kojim se te izmjene događaju tj.
prostornoj razlici - kontrastu između udubljenja i ispupčenja. Naravno da nemaju isto djelovanje brze
izmjene velike količine oštrih kuteva i naglih zaobljenja u suprotnim smjerovima, kao nekoliko blagih
oblina ili kuteva koji su pravi (90˚), ili tupi (preko 90˚). Također nije svejedno kreću li se te izmjene na
nekom formatu (također plohi) horizontalno, dijagonalno ili vertikalno.
Podsjetimo da ukupan karakter neke plohe i vizualni dojam koji će ona na nas ostaviti, uz sve navedeno,
ovisi o bojama i oblicima ploha u njenoj okolini, koje s njom čine kompozicijsku cjelinu, (o tome će još biti
govora u poglavljima o kontrastu, kompoziciji i boji).
35. PRIRODA SVJETLOSTI
Ukupni spektar elektromagnetskog valnog zračenja sadrži UV-zrake, IC-svjetlost, rentgenske i gama zrake;
radarske valove, TV, UKV i mikrovalove; izmjenične struje, kozmičke fotone itd. Dio tog velikog spektra
opažamo kao vidljivu svjetlost.
SPEKTAR ELEKTROMAGNETSKOG VALNOG ZRAČENJA
kratki valovi
radarski valovi
VIDLJIVA SVJEI’LOST
rentgenske zrake
TV-iJKV valovi
IC- svjetlost
UV- zrake
srednji valovi
mikrovalovi
gama zrake
kozmičke fototri
36. ŠTO JE BOJA?
Boja je doživljaj svjetlosti određene frekvencije i valne duljine, a nastaje u našoj svijesti kada se ukupna
bijela svjetlost razlomi, te jedan ili više njenih dijelova dopre do mrežnice našeg oka.
Najpoznatiji primjer razlaganja prirodne bijele svjetlosti na sastavne boje je pojava duge. Sunčeva-bijela
svjetlost u sitnim se kapljicama vode u zraku razlomi na spektar boja, pa te kromatske ili šarene boje
nazivamo dugine boje ili boje sunčevog spektra. To su: crvena, narančasta, žuta, žutozelena, zelena, plava i
ljubičasta. Usmjerena zraka bijele svjetlosti takoder se pomoću prizme razlaže na svoj kromatski niz.
Boje vidljive ljudskom oku
Boja raspon valnih duljina frekvencijski raspon
crvena
~ 625 – 740 nm
~ 480 – 405 THz
narančasta
~ 590 – 625 nm
~ 510 – 480 THz
žuta
~ 565 – 590 nm
~ 530 – 510 THz
zelena
~ 500 – 565 nm
~ 600 – 530 THz
cijan
~ 485 – 500 nm
plava
~ 440 – 485 nm
ljubičasta
~ 380 – 440 nm
~ 620 – 600 THz
~ 680 – 620 THz
~ 790 – 680 THz
Doživljaj boje ovisi o izvoru svjetla i površini ili prostoru u kojem je primjećujemo, te njihovim svojstvima
apsorpcije, refleksije, transmisije, ili emisije svjetlosnog spektra. Boja koju vidimo može biti emitirana direktni izvori, filtrirana - polupropusni mediji, ili reflektirana- odbijena od nepropusnih tvari ili tijela.
Fizikalno, obojenost neke neprozirne tvari ovisi o sposobnosti njene površine da odredeni dio spektra upije,
a onaj koji vidimo kao boju reflektira. Tako površina koju doživljavamo kao plavu upija sve dijelove spektra
a reflektira samo onaj plave boje. Bijele površine potpuno reflektiraju svjetlost koja padne na njih, a cme
potpuno upijaju svjetlost. Sive podjednako reflektiraju sve dijelove spektra.
Još u šesnaestom stoljeću u svojoj knjizi “ Traktat o slikarstvu “, renesansni genij Leonardo da Vinci opisao
je svoja opažanja o prirodi svjetlosti na primjeru lišća: “...Ima četiri boje koje se stvaraju na lisnatim
granama drveća. To su sjena, svjetlost, sjaj i prozirnost.... Neko lišće je svijetlo zbog prozirnosti, jer se
nalazi izmedu oka i svjetlosnog izvora, neko zbog same svjetlosti zraka, a neko zbog toga što ima vlastiti
sjaj.”
U našem oku nalaze se posebni na boju osjetljivi receptori (čunjići), koji u mozak šalju svjetlosne podražaje
primljene iz vanjskog svijeta. Urođena oštećenja tih dijelova oka uzrokuje slijepilo za boje. Takva pojava
naziva se daltonizam.
37. NAVEDI I OPIŠI DVA GLAVNA KOLORIMERIČKA SUSTAVA
Dva se glavna kolorimertrička sustava koriste u prikazivanju miješanja boja.
To su: RGB- sustav, koji prikazuje optičko ili nematerijalno miješanje obojenih zraka svjetlosti, a koristi se
npr. kod prikaza slike na TV i color monitorima, te CMYK- sustav, koji opisuje fizičko miješanje
materijalnih bojila koje se najčešće koristi u višebojnom tisku. Imena ovih sustava proizlaze iz početnih
slova osnovnih boja na engleskom jeziku: Red- toplo crvena, Green- zelena, Blue- ljubičastoplava; te Cyanmodra, Magenta- purpurna, Yellow- žuta i Kontrast- za crnu.
~
• Na prvom primjeru vidimo kako preklapanjem parova osnovnih RGB ¬boja nastaju osnovne boje CMY,
dok preklapanjem svih triju nastaje bijela. Dokaz je to polikromne prirode bijele svjetlosti, a zbog postupka
pridruživanja, taj se način zove aditivno miješanje boja, (adicija- zbrajanje). Takav primjer postiže se kada
se u mračnom prostoru na podlogu usmjere tri snopa obojene svjetlosti.
Drugi primjer ilustrira nam miješanje boja kakvo nastaje preklapanjem ili miješanjem “opipljivih” obojenjatiskarskih i slikarskih bojila na papiru. Kolor pisači (printeri) takoder koriste taj sustav. Preklapanjem triju
CMY boja nastaje tamna smeda boja pa je zbog vjernijeg prikaza realnih slika svijeta tj. zbog pojačanja
kontrasta tom sustavu dodana četvrta- crna boja (K). Zbog postupka oduzimanja od bijele (podloge), ova
metoda naziva se suptraktivno miješanje boja.
RGB - SUSTAV - ADITIVNO MIJEŠANJE BOJA
CMYK - SUSTAV - SUPTRAKTIVNO MIJEŠANJE BOJA
38. NAVEDI I OPIŠI TRI KVALITETE BOJE
Vrijednost ili valer svake boje određen je s tri glavna parametra ili kvalitete.
To su:
1.
2.
3.
Kromatska kvaliteta
Zasićenost
Svjetlina
Kromatska kvaliteta (eng. Hue) određuje boju prema valnoj duljini i frekvenciji, odnosno svojstvu određene
površine ili tvari da određene dijelove spektra upija, a druge isijava ili reflektira. Jednostavnije rečeno,
kromatska kvaliteta neke boje određuje da li je doživljavamo kao žutu, plavu crvenu itd.
Zasićenost (eng. Saturation) neke boje govori nam o njenoj kromatskoj snazi, jačini ili intenzitetu, u odnosu
na neutralno sivo. Boja može biti jaka, bogato zasićena, snažna (žarka), ili slabije zasićena.
Zasićenost neke boje možemo usporediti sa sokom u sirupu, koji je jaki koncentrat kada je nerazrijeđen, a
kako mu dodajemo vodu njegova se snaga slabi, sve dok se potpuno ne izgubi.
Svjetlina (eng. Lightness) boje određena je količinom svjetla ili tame u boji.
Ta svjetlost ili tama u boji može biti neposredna (sastav pigmenta uz dodatak bijelog ili crnog, unutar samog
obojenja), ili posredna, kada je izvor svjetla izvan obojenja (podloga, te pozadinsko ili vanjsko svjetlo dnevno ili umjetno).
39. PODJELA BOJA
Podjela boja po valnom zračenju
a) akromatske
U apsolutnom smislu svjetlost je bijela, dok potpuno izostajanje svjetlosti doživljavamo kao crno.Te krajnje
vrijednosti kao i sivo, akromatske su i ne nazivamo ih bojama.
b) kromatske
Podjela boja prema kromatskom sastavu:
1.
2.
3.
Primarne
Sekundarne
Tercijarne
Već smo spomenuli da postoje dva glavna kolorimetrička sustava. Kod aditivne sinteze primarne su RGB, a
sekundarne CMY, dok je kod suptraktivne sinteze obratno, primarne su CMY, a sekundarne RGB.
Treba reći da je spektralna vidljivost, u cjelini gledano, kod aditivne sinteze veća nego kod suptraktivne
(color gamut), što je uzrokovano jačinom kojom isijavaju električni ili elektronski snopovi transmisivnih nematerijalnih bijelih svjetlosnih izvora koji daju RGB boje, u odnosu na slabiju bjelinu reflektivnih
materijalnih podloga, kao što su papir i dr.
Da bismo izbjegli zabune koje može stvarati ovo dvojstvo i reciprocitet dvaju najpoznatijih sustava
miješenja boja, u našoj ćemo podjeli razmišljati slikarski ili dizajnerski, tj. onako kako razmišlja većina ljudi
koja koristi, ili ima iskustva materijalnog miješanja boja (iz tube ili kante).
Primarne ili osnovne boje su one koje ne možemo dobiti miješanjem, već ih kao takve „moramo imati“. Iz
njih, miješanjem, nastaju sve ostale boje.
To su: PURPURNO CRVENA, ŽUTA I CYAN PLAVA.
Sekundarne boje su one koje nastaju miješanjem parova primarnih boja u različitim količinskim odnosima.
To
su:
ŽUTOZELENA,
LISNATOZELENA,
MODROZELENA,
KOBALT
PLAVA,
LJUBIČASTIPLAVA, LJUBIČASTA, KARMIN CRVENA, TOPLOCRVENA i NARANČASTA.
Tercijarne boje su sve one koje nastaju miješanjem svih triju osnovnih, ili primarnih i sekundarnih, tako da
su u toj mješavini opet zastupljene sve tri osnovne boje. To su: svi OKERI I SMEĐE,
MASLINASTOZELENE, OLOVNOPLAVE i PRLJAVOLJUBIČASTE boje.
40. PODJELA BOJA PREMA TOPLINSKOM ZRAČENJU
Prema toplinskom zračenju boje dijelimo na tople i hladne. Ta podjela dolazi iz iskustva promatranja
prirode. Toplina dolazi od sunca ili vatre, a hladnoća i svježina od leda, snijega, neba i (nezagrijane) vode.
Sunce, iako mu je apsolutno gledano svjetlost bijela, doživljavamo kao žuto (tom ga bojom slikaju i djeca),
vatra je žuta, narančasta ili crvena (naročito u žaru). Zagrijavanjem metala njegova inače metalno siva boja
postaje najprije toplocrvena, pa narančasta, potom žuta i naposlijetku bijela. Nebo, snijeg, led i vodu vidimo
kao plavo, bijelo ili modrozeleno. Načelno su boje kod kojih prevladava plava hladne, a one koje u sebi
imaju više žute i crvene, su tople.
Zato je relativno lako napraviti podjelu boja prema toplinskom zračenju, tim više ako pogledamo krug boja
kod kojeg je ta podjela vrlo očita.
Ako prihvatimo da je žuta sinonim za toplo, a plava za hladno, prema prisutnosti jedne ili druge u svim
ostalim bojama možemo odrediti njihovu toplinu ili hladnoću.
Tople boje su: karmin crvena, toplo crvena, narančasta, žuta, žutozelena i zelena
Hladne boje su: modrozelena, cyan plava, kobalt plava, ljubičastoplava (indigo), ljubičasta i purpurno
crvena (magenta).
41. KOMPLEMENTARNE BOJE
Komplementarne boje su one koje stoje na suprotnim mjestima u krugu boja. Međusobno se nadopunjuju i
neutraliziraju, pa bi njihovim miješanjem u pravilnim odnosima trebala nastati tzv. obojena siva, boja koja je
ljepša od one koja nastaje miješanjem crne i bijele.
Parovi komplementarnih boja su:
Žuta – Ljubičastoplava
Žutozelena – Ljubičasta
Zelena – Purpurno crvena
Modrozelena – Karmin crvena
Cyan plava – Toplocrvena
Kobalt plava - Narančasta
42. SIMBOLIKA I PSIHOLŠKO DJELOVANJE BOJA
Prema istraživanjima psihologa, boje značajno utječu na naše raspoloženje i osjećaje. Od svakodnevnog
odabira kakvu ćemo odjeću obući do uređenja stambenog prostora, ili kupnje automobila, boje koje biramo
također mnogo govore o našem karakteru.
Promatranje boja u nama potiče određene asocijacije i pobuđuje emocije – osjećaje, koje smo naslijedili
(genetski uvjetovano) i stekli kroz osobna životna iskustva. Svaki čovjek boje doživljava na svoj osobni
način, neki vole zelenu, drugi je „ne mogu smisliti“, muška djeca uglavnom više vole plavu i crvenu, a
ženska rozu, itd.
Ipak, većina ljudi koja pripada istom civilizacijskom naslijeđu i geopolitičkom krugu, određene boje
doživljava na sličan način. Pošto se ti krugovi na planeti razlikuju po lokalitetu i povijesnom naslijeđu,
moguće je da iste boje u različitim dijelovima svijeta imaju posve različito značenje.
Možemo reći da na doživljaj boje kod svakog čovjeka utječu subjektivni i objektivni čimbenici.
Kada su u pitanju osjećaji i estetika uopće, stvari su teško mjerljive, osim statistički. Unatoč tome, iskustva
iz svijeta koji nas okružuje, stručne analize i proučavanja reakcija ljudi na određene boje potvrđuju, da se
glavnim bojama mogu pridodati određene (logične) asocijacije i psihološko djelovanje. Ako to uvažimo,
znat ćemo prepoznati vlastite, ali i autorove osjećaje pri promatranju nekog likovnog djela, ili osvješteno
koristiti boje u našim likovnim ostvarenjima.
Dobar dio ljudi imena i sliku neke boje povezuju s onim bojama koje smo susretali u djetinjstvu i na nastavi
likovnog odgoja u setovima prvih drvenih bojica, flomastera i tempera.
Jasno je da sve nijanse neke boje nemaju isto značenje. Npr. plava može biti nježna - svjetla ili duboko
tamna. Njena kromatska kvaliteta može ići od tirkizne – plavozelene, do ljubičastoplave, može biti više ili
manje čista i zasićena, ili u sebi imati primjese drugih boja itd., pa opet će većina ljudi reći da je to plava.
Da bismo pobliže opisali njenu nijansu reći ćemo npr. nebesko plava, morsko plava – ultramarin plava,
pariško plava, noćno plava idt. Tako dolazimo do preciznijeg opisa neke boje i već nas taj opis navodi na
različite asocijacije, tako da pri definiranju simbolike i psihološkog djelovanja boja, te nihovog iščitavanja i
korištenja u skladu s tim, sve navedene elemente trebamo uzeti u obzir.
CRVENO. Njen kromatski raspon kreće se od purpurne – ljubičastocrvene, karmin crvene, toplocrvene do
narančasto crvene i od zagasito smeđe crvene, do nježno roze.
Ali kad kažemo crveno, većina nas vjerovatno misli na osnovnu, otvorenu, jarku – toplu, čistu i snažnu
crvenu boju, kakvu npr. imaju cvjetovi maka.
Primarno u prirodi, crveno je boja krvi, dakle životne snage i energije.
Krv, koliko simbolizira životnu tekućinu koja kola žilama i daje tijelu potrebnu snagu i energiju, toliko i
prolivenu krv, žrtvu, naglo i nasilno izgubljeni život, povredu, dakle opasnost.
Crvena je najjača boja u spektru. Simbolizira zaljubljenost i ljubav, poklon, pobjedu, životnu radost, moć,
odlučnost, dinamičnost, beskompromisnost, strast, požudu, akciju, agresivnost, brzinu i (kad je čista i u
punoj snazi) više vrućinu, nego toplinu. To je boja koja se širi, vizualno približava i nameće između svih
ostalih. Crvena ne može biti umjerena jer je ona uvijek glavna. Ona je svečana boja koju svi uočavaju i
poštuju. Pripada joj čast koja može biti pozitivna, vedra, optimistička, uzvišena – svećenička, kraljevska,
slavljenička, ali i negativna - nasilna, vražja, opscena... ovisno o kombinaciji s ostalim bojama i kontekstu u
kojem se koristi.
Zbog svih navedenih karakteristika, njena primjena u grafičkom dizajnu je vrlo česta. Često se koristi u
sredstvima vizualnih komunikacija, gdje je potrebna jasna i odmah uočljiva, važna informacija – prometni
znakovi. U političkom smislu simbolizira komunizam i revoluciju, ali je i mnoge zemlje, koje s tim
političkim opredjeljenjem nemaju veze, imaju u svojim zastavama.
Ukoliko je tamnija može djelovati otmjeno, teško, gusto, masivno, mračno i potmulo, dok svjetliji tonovi
crvene djeluju vedro, veselo i sretno.
NARANČASTO. Narančasta nema toliko nijansi, pa ni toliko oprečnih značenja kao crvena. Ne postoji
tamno ili prljavo narančasta, jer tada iz nje nastaje smeđa, a kromatski se brzo pretvara u crvenu ili žutu, s
obzirom da stoji između tih dviju boja i nastaje njihovim miješanjem. Njen karakter je potpuno pozitivan,
vedar, srdačan i optimističan. Narančasta simbolizira mladost, vitalnost, zdravlje, toplinu (vatra, zalazak
sunca), ali je unatoč svojoj otvorenosti i širenju smirenija i manje napadna od crvene. Njena je toplina
prijateljska, ističe se, ali nije nikad nametljiva i dominirajuća.
U grafičkom dizajnu, njena je primjena najčešća kod ambalaže prehrambenih proizvoda, koji imaju veze s
narančama, žitaricama i mrkvom. Djeluje slatko i toplo, kao da je puna minerala, vitamina i hranjivih
sastojaka potrebnih za ugodan i zdrav život. Također je vrlo uočljiva.
ŽUTO. Jedna od tri osnovne boje. Žuta je izrazito svjetla i topla boja, a njeni tonovi kreću se od rumeno
žute, preko limun žute, do žutozelene, a može biti čista i zasićena, ili nježna i blijeda.
Čista žuta je blistava boja koja se povezuje se s božanskim i uzvišenim u svakom pogledu: sunce, svjetlost,
nježnost, dobrota, pamet, razum, duhovnost (vatikanska zastava); sve grije i obasjava, unoseći radost,
optimizam i vedrinu.
Zbog svoje svjetline najbliža je bijeloj, pa s crnom čini snažan kontrast i poprima gotovo eksplozivan
karakter (ta je kombinacija poznata u grafičkom dizajnu). Često je nalazimo u kombinaciji sa svim ostalim
bojama, jer se lako se uklapa i oživljuje cijelu kompoziciju, bilo da se sama ističe prema tamnijim bojama,
ili prati i ističe druge, jače boje.
Karakter žute je sjaj i čistoća, zato ona ne trpi ni najmanju nečistoću, koja se na njoj odmah vidi, Tada žuta
poprima sivkasti ili prljavozelenkasti „štih“, pa ima negativne asocijacije na bolest i prljavštinu.
Blijedožuta može biti elegantna pozadinska boja, koja ima patinu i toplinu (stari papir, vinske etikete,
pčelinji vosak i sl.).
Slične su joj zlatna i oker, bliske narančasta, i žutozelena, a kontrastne ljubičasta i plava. Također se u
odgovarajućim se tonovima slaže sa svim tercijarnim bojama.
ZELENO. Zelena je spoj žute i plave, zlatnog sunca, plavog neba i vode.
Ako je u zelenoj više žute, onda je topla, a ako je više plave, onda je hladna.
Zelene mogu biti žutozelene, srednje ili lisnato zelene, modro ili plavozelene, te maslinasto zelene. Sve ove
zelene mogu biti tamnije, svjetlije, ili nježnih pastelnih tonova.
S obzirom na vegetaciju koja raste na tlu i u vodi, a koja je uglavnom zelene boje, njena je zastupljenost u
prirodi je velika, a simbolika zelene boje uglavnom se i odnosi na sve u vezi s prirodom, biljnim svijetom,
zdravim životom i ekologijom. Zelena je po svom karakteru i psihološkom djelovanju smirujuća,
uravnotežena boja čistih rijeka, jezera i ili polja, trave, šume, ljekovitog bilja, oaza i sl. (zato su je za svoju
boju odabrali i muslimani – gdje je u pustinji zelenilo tu ima i vode, a gdje je voda tu ima hrane i života...).
Zelena simbolizira mir (maslinova grančica), mladost, proljeće, besmrtnost i nadu (lovorov vijenac,
evergreen). Poznata je pjesma koju je u čast zelenoj boji napisao španjolski pjesnik Frederico Garcia Lorca:
„Verde que te quiero verde“, (Zeleno, što volim zeleno). Ako u zelenoj prevladava žuta, tada ona dobiva
sunčani karakter, a ako dominira plava, tada je ozbiljna i misaona.
PLAVO. U prirodi plavu boju vidimo na vedrom nebu, u moru i na lišću koje reflektira nebesko plavetnilo,
ili je plavkastozelene boje.
Plava je umjerena, pasivna, hladna i umirujuća boja, koja stvara opuštenu atmosferu i koju većina ljudi voli.
Naša planeta zbog loma svjetlosti u atmosferi iz svemira izgleda plavo.
Plava je boja koja simbolizira istinu, duhovnost, ozbiljnost, vjernost i službu.
Tinta kojom pišemo većinu tekstova kemijskom olovkom na papiru, (naročito kada su u pitanju službeni
rukopisi), uglavnom je plave boje. Iako o plavoj govorimo kao o hladnoj boji, o odnosu na crni tekst, plavi
ipak ima određenu toplinu, (već time što je u pitanju boja, a ne akromatska crna).
Kao moćna boja, suprotstavlja se crvenoj, ali je za razliku od nje pasivna („tiha voda brege dere“).
Svjetliji tonovi plave su svježi i prozračni (zrak), a tamnijim tonovima plave naglašavamo dubinu (voda).
Plava boja je općenito djeluje nematerijalno, pa se predmeti koje obojimo u plavo, na neki način vizualno
dematerijaliziraju, tj. više nas zaokuplja dubina plave kojom su obojeni, nego voluminoznost i forma tako
obojenih predmeta.

Pitanja za kontrolni ispit iz Estetike odijevanja za zanimanje krojač

katalog-fiat-lux-final

glasilo 10 - Nogometni savez Krapinsko

ovdje - Nogometni savez Krapinsko

PRIBOR I MATERIJAL ZA KERAMIKU

Jovo Petričević - Montenegro Travel

propozicije - xviii otvoreno federalno takmicenje/natjecanje ucenika i

Ponovni konkurs - prvi ciklus.pdf

METODIKA LIKOVNE KULTURE