Glasnik As o cijacija studenata B osne i Hercegovine u Egiptu • Broj 3 • 1 3 . 0 2 . 2 0 1 0 . Mubarak svrgnut Spaljena zgrada Nacionalne demokratske partije Sjedište Arapske lige Radio i TV Egipatski muzej Nakon trideset godina vladavine predsjednik Mubarak je prisiljen da napusti vlast (više na 2. str.) Avdija Hadrović Evakuacija Nedžib Mahfuz Avdija Hadrović, egipatski student za vrijeme južnoslovenske zajedničke države i prekaljeni diplomata osebujnim stilom rezimira četiri decenije studiranja i rada u BiH i Egiptu. (str.16) B-H građani evakuisani su specijalnim letom BH Airlinesa. Ovim putem zahvaljujemo se državnim institucijama i BH Airlinesu, a posebno osoblju Ambasade i studentima volonterima. (str.4) Stogodišnjica rođenja Nedžiba Mahfuza povod je seriji radova o ovom velikanu svjetske književnosti. Mr. Medina Džanbegović piše o njegovom liku, životu i djelu. (str.8) Glasnik 2 Šta dalje? Piše: Ahmed Serdarević Orijentalna despotija je u nauci prihvaćen termin koji označava oblike društveno-političke organizacije karakteristične za zemlje Starog Istoka. Pitate se, vjerovatno, od kakve je važnosti ovaj podatak, budući da se radi o periodu od prije nekoliko milenijuma. Pa, nažalost, ovaj oblik državnog uređenja uspio je da preživi na većem djelu Bliskog istoka. Da se podsjetimo: u orijentalnoj despotiji vlasništvo nad zemljom i sredstvima za proizvodnju pripadalo je jednoj manjini kojoj je na čelu bio vladar, i koja je u potlačenom položaju držala većinu stanovništva. Naravno, da bi takav oblik vladavine u savremenom dobu pribavio kakav-takav legitimitet, unutar države ali i u međunarodnoj zajednici, politička korektnost je nalagala da se izabere neki od društveno prihvatljivijih političkih sistema. U slučaju Egipta, u mod- ernom i savremenom dobu izabrani su oblici kraljevine i, od 1952., republike. Republički sistem podrazumjevao je razgraničenje između izvršne, zakonodavne i sudske vlasti. Barem u teoriji. U praksi je došlo do ozbiljnih odstupanja. Ministri u vladi su se kandidovali na parlamentarnim izborima. Očigledno spajanje zakonodavne i izvršne vlasti nije smetalo staroj gardi egipatskog režima. Vladajuća partija osvojila je prošlog novembra 93% mjesta u parlamentu. Rezultati izbora su bili plod inženjeringa i bezočnog falsifikovanja volje naroda. Provladini komentatori su cinično izjavljivali kako je to najbolji pokazatelj ispravne politike vladajuće partije. Izbore su nadgledali egipatski suci, pošto režim nikada nije dopuštao prisustvo stranih posmatrača. Primjedbe sudaca na nepošten izborni proces imale su i sudski epilog. Poništeni su rezultati izbora u desetinama izbornih jedinica. Međutim, vladajuća partija nije imala namjeru ispoštovati sudske odluke. Parlamentarne stolice krcate su „uspješnim“ bi- znismenima, koji su, oponašajući srednjovjekovne alhemičare, procesom „privatizacije“ svoje ništa mijenjali za državno zlato, narodno blago izniklo na pustinjskom pijesku zaljevano krvlju i znojem miliona bezimenih junaka, egipatskog proleterijata – savremenog oblika ropstva, čije nadnice, iako mizerne, nikad nisu u potpunosti isplaćene. Na posljednjim predsjedničkim izborima bivši predsjednik Mubarak je po prvi puta u egipatskoj povjesti dopustio učešće drugim kandidatima. Naravno, po njegovim uslovima, koji su onemogućavali učešće nezavisnih kandidata, odnosno, bilo kojeg ozbiljnog kandidata. Također, ne postoji ustavno ograničenje broja mandata, tako da je višedecenijsko predsjednikovanje - formalnopravno gledajući - bilo legalno i legitimno. Svako svrsishodno djelovanje političkih partija je sistematski onemogućavano, mada su same partije održavane u komatoznom stanju kako bi poslužile kao nužni dekor tobožnjeg višepartijskog Palice... vodeni topovi... kamile i konji... tenkovi... helikopteri... avioni... Broj 3 sistema. Jedinu u narodu popularnu i organizovanu političku alternativu predstavljala su Muslimanska braća, organizacija stavljena van zakona. Vanredno stanje uvedeno nakon atentata na predsjednika Sadata nikada nije ukinuto. Ono je stavilo van snage habeas corpus - pravni princip po kome je neophodno svim uhapšenim organizovati fer suđenje ili ih pustiti na slobodu. I drugi oblici kršenja ljudskih prava bili su rasprostranjeni. U ovakvim uslovima jedini mogući ishod bio je da ustavni poredak bude zamjenjen revolucionarnim. Potaknuta uspjehom tunižanske revolucije, zakazana su okupljanja 25. januara, famoznog Dana bijesa. Režim je optužio, po automatizmu, manjinu da pokušava nametnuti svoje stavove većini. Iako je dan ranije isključen internet i mobilna telefonija, za petak, 28. januara, mjesto i vrijeme je bilo unaprijed utanačeno. Kao u kaubojskim filmovima. Kad sunce pređe zenit. Ispred bilo koje veće džamije. Rijeke ljudi oglušile su se o zakon o zabrani okupljanja na ulicama. Spontano, demonstranti su preplavili trgove i ulice većih egipatskih gradova. U predvečerje, policija je napustila položaje i povukla se sa ulica. Sigurnosni vakum popunile su snage egipatske vojske. I planski pušteni zatvorenici potpomognuti bandama baltagija, razbojnika čije su usluge prilikom suzbijanja demonstracija i zastrašivanja glasaća uvijek dobro došle, a Boga mi i dobro plaćene. Planirani haos zaprijetio je da onemogući okupljanje demonstranata. Istu ulogu trebao je odigrati i policijski sat. Međutim, narod je odlučio da se samoorganizuje. Ulične patrole lokalnog stanovništva naoružanog motkama, vazdušnim puškama ali nerjetko i vatrenim oružijem postavile su barikade i spriječile dalje divljanje prorežimskih bandita, koji su nakon nekoliko dana ispred Kairskog guvernorata tražili isplatu obećanih kompenzacija. Vojna hunta, uklještena između demonstranata i vanjskih pritisaka, odlučila je da pusti niz vodu svoga dojučerašnjeg vrhovnog komandanta. I izdala kominike broj jedan, tj. preuzela vlast. Prema najavama analitičara, vojni prevrat bi trebao da omogući mirnu tranziciju vlasti u periodu od šest mjeseci do dvije godine. Opozicija, ideološki i organizacijski rasparčana, moraće naći zajedničke predstavnike i utvrditi platformu djelovanja. U protivnom, mubarakizam bi mogao nadživjeti Mubaraka Počelo je čišćenje trga Tahrir (Oslobođenje). Preostaje da se izvrši detaljna čistka - lustracija, svih visokopozicioniranih pristalica režima• 3 Sadržaj: Riječ urednika...........2 Intervju povodom evakuacije: Hasib Hadžić........................4 Poezija........................7 Život i djelo Nedžiba Mahfuza.....................8 Alumni: dr. Ahmed Smajlović.................12 Vijesti.......................13 Posjeta prof. Muhameda Dusukija BiH...14 Memoari: Avdija Hadrović..................16 Svjetska asocijacia svršenika Al-Azhara...............................19 Čestitka reis-ul-uleme egipatskom narodu..............................20 Impressum Izdavač: Asocijacja studenata Bosne i Hercegovine u Egiptu Urednik: Ahmed Serdarević Redakcija: Naila Duraković, Ajla Keserović, Kenan Ćosić, Samir Haskić Kontakt: [email protected] List izlazi mjesečno Za dostavu prošlih izdanja obratite se na e-mail adresu. Ukoliko želite da vaša pisma budu objavljena u rubrici Pisma čitalaca molimo vas da stavite naznaku: za pisma čitalaca. 4 Intervju: Hasib Hadžić Razgovarao: Samir Haskić Hasib Hadžić, predsjednik Asocijacije studenata BiH u Egiptu govori o evakuaciji b-h državljana i aktivnostima Asocijacije u narednom periodu. U proteklim dešavanjima u Egiptu, da li su svi naši studenti i državljani BiH bili na sigurnom, da li je bilo povrijeđenih ili ugroženih? Budući da većina naših studenata, a i ostalih naših državljana živi u mjestima koji nisu u blizini Tahrira, oni nisu bili izloženi direktnoj opasnosti. Adrese većine naših državljana su u Nasr Sitiju i Mukatamu, što je udaljeno oko 10 km od Tahrira, i manji broj na Muhendisinu i Dokiju. Mi smo u nekoliko navrata, neposredno pred početak ovih događaja i u toku njih, skretali pažnju i aludirali našim studentima da se ne izlažu opasnosti, da se drže pravila policijskog sata koji je počinjao nekad od 15:00, nekad od 16:00 sati, da se ne miješaju u mase i bilo kakvo grupisanje na ulicama. Uglavnom, svi su se držali tih pravila i niko nije bio u neposrednoj opasnosti. Da li se zna tačan broj naših državljana u Egiptu, jesu li svi evakuisani, i da li je evakuacija bila neophodna? Tačan broj naših državljana u Egiptu je teško odrediti iz više ra- Glasnik zloga. Mnogi od njih nisu se javili ni Ambasadi BiH u Kairu, niti nama kao Udruženju naših građana u Egiptu. Mi smo od početka protesta pa do dana evakuacije doslovno tragali za našim ljudima po Egiptu, pozivajući nekog za koga znamo da se nalazi tu i pitajući ga da li zna za još nekog od naših ljudi da trenutno boravi u Egiptu. Zatim, ne računajući studente i one koji su sa stalnim prebivalištem u Egiptu, bilo je i naših državljana koji u su se zadesili privremeno u Egiptu, na nekom od seminara ili kurseva, a također o njihovom boravku nije obaviještena Ambasada niti Asocijacija studenata. Pored ovoga, neki su u bračnim odnosima sa državljanima neke druge zemlje, a neki sa dvojnim državljanstvom. Ipak, mi smo uspjeli da kontaktiramo oko 150 naših državljana od čega je oko 100 studenata u toj zemlji, ne računajući 26 studenata sa Filozofskog fakulteta koji su se zadesili na seminaru, a evakuisani su iz Luksora već trećeg dana protesta. Od pomenutog broja od 150 osoba, koji su se nalazili na spisku, želju za evakuacijom izrazilo je 139 naših ljudi, a ostali su se odlučili da ostanu, od čega i tri studenta. Što se tiče neophodnosti evakuacije, u tim trenucima, nismo mogli razmišljati o tome, budući da je naša Ambasada razgovarala sa predstavnicima naših vlasti o čarter letu, i da su pojedine zemlje već bile evakuisale svoje državljane. Situacija se mijenjala svaki dan, pa i sat, i niko nije mogao predvidjeti šta se može desiti već slijedećeg dana, da li će krenuti na bolje, ili će se stanje pogoršati. U međuvremenu, zbog onog što se moglo vidjeti na TVu, tenkova na ulicama, blokiranim cestama i ulazima u kvartove, ponekim pucnjem noću, među nekima se pojavio opravdan strah i panika, i željeli su što prije napustiti Egipat. S druge strane, neki drugi su željeli da ostanu i čekaju dalji tok događaja, tako da je bilo jako teško donositi bilo kakve odluke, a najteže odlučiti se da li otići ili ostati. Dok su se neki dvoumili, u međuvremenu porasle su cijene i počela je nestašica namirnica. U saradnji sa Ambasadom radili smo na tome da što prije dođe avion, pa ko želi da ide neka ide, ko želi da ostane, neka ostane, jer bilo je nemoguće uzeti avionsku kartu u Egiptu. Ipak na kraju je većina napusti- Broj 3 la dešavanja u Egiptu? Nekoliko faktora je utjecalo na to da se odluči ovoliki broj na dolazak, svakako najveći je taj da niko nije mogao predvidjeti situaciju, zatim povećanje cijena, mnogi su se odlučili gledajući na druge, a i to što je avion poslala Vlada federacije i Savjet ministara BiH. Dakle na evakuaciju se na kraju odlučilo 139 naših državljana. Kako rekoh, neki su u bračnoj zajednici sa državljanima drugih zemalja, nismo mogli nikoga razdvajati, a željeli su putovati. Pojavio se i veliki broj državljana susjednih zemalja, koji su željeli putovati ukoliko bude mjesta. U avionu je bilo 144 mjesta, a doputovalo nas je 154. Iako smo nastojali da nikoga ne ostavimo, nažalost, iza nas je ostalo desetak makedonskih i švicarskih državljana. Znači, nisu svi naši državljani doputovali? Ne. Svi državljani BiH, koji su željeli putovati, bili su prvi na spisku. Manji broj ih se odlučio na ostanak. Pored naših državljana bilo je i nekoliko državljana Srbije, Crne Gore, Makedonije, Slovenije, Hrvatske, Holandije i Jordana. Asocijacija studenata je u saradnji sa Ambasadom BiH u Kairu radila na evakuaciji. Kako ocjenjujete ovu saradnju, i kojim tokom je išla evakuacija? Da li je to bio zahtijevan posao? Pa moram pomenuti da već neko vrijeme naša Asocijacija studenata ima dobre odnose sa predstavnicima naše zemlje u Egiptu. Tri dana prije evakuacije nekoliko naših studenata je od jutra pa do policijskog sata provodilo u Ambasadi. Dok su službena lica, diplomatski radnici zaposleni u Ambasadi, pregovarali sa našim vlastima o čarter letu, i sa aerodromom u Kairu o dozvoli za let i određivanju terminala na aerodromu, studenti su bili u stalnom kontaktu sa našim državljanima, provjeravajući situaciju i stanje u njihovoj blizini, i da li su u eventualnoj opasnosti, i prikupljajući informacije od njih da li poznaju još nekog od naših ljudi u Egiptu. Isto tako, morali smo biti u stalnom kontaktu sa MVP naše zemlje, izvještavajući ih o našem stanju. Sve ovo se odigravalo tako brzo, da neki nisu imali vremena ni za san, i ovo nekoliko dana su proveli doslovno sa telefonom u rukama. Da li je bilo moguće nešto ovakvo uraditi neorganizovano, bez institucija poput Ambasade i Asocijacije studenata? Pa neću reći da ne bi bilo moguće, ali zasigurno bi bilo mnogo teže, bez predhodne koordinacije, poznavanja brojeva telefona svih studenata i njihovih adresa. Pored toga bila bi velika odgovornost preuzeti nešto ovakvo na sebe kao pojedinca. Iako se sve odigravalo brzo, morali smo biti jako oprezni, i bilježiti svaki poziv da ne bi niko ostao uskraćen za informaciju i slučajno ostao neobaviješten o vremenu eventualne evakuacije. Ono što je najvažnije, mi smo ostvarili cilj, a to je da niko ko je želio napustiti Egipat, nije ostao tamo, i zadovoljni smo kako se situacija odvijala. Šta će se desiti sa Asocijacijom studenata nakon evakuacije? Istina je da su protekla dešavanja 5 itekako usporila rad Asocijacije, i na neko vrijeme odgodila neke od projekata. Međutim, čim se situacija u Egiptu stabilizuje i studenti vrate, nadamo se da će se to desiti što prije, možda već za mjesec dana, mi nastavljamo sa našim radom. Prvo što moramo da uradimo je da nađemo novi stan, jer postojeće prostorije nisu zadovoljavajuće, a svakako sredinom februara ističe ugovor za postojeći stan. Nakon toga pokušat ćemo da ostvarimo nešto od onoga što smo planirali za ovu godinu, a nadamo se da ćemo većinu toga i uspjeti ostvariti. Da li su postajali neki projekti na kojima ste radili, a da su poremećeni sa nedavnim događajima, i da li će se neki od projekata ostvariti ove godine? Naravno. Budući da su ispiti prvog semestra završili neposredno pred početak protesta, mi smo već bili u procesu traženja novog stana, što bi do sada vjerujem bilo već zavrseno. U februaru smo planirali studentsku ekskurziju vjerovatno na Sinajsko Gorje i Šarem El-Šejh, ili neki drugi grad, a u martu jednodnevni izlet svih naših građana i studenata u Ismailiju. Pored ovoga planirana je posjeta sa novim studentima koji su ove akademske godine došli u Egipat, nekoliko obilazaka zname- 6 nitih mjesta u Kairu, i ovogodišnji Sajam knjige, koji se trebao održati početkom februara. Prevođenje određenih djela, pokretanje web portala, ovo su neki od projekata koji su planirani da se urade do kraja ovog semestra. Iskreno se nadamo, i dat ćemo sve od sebe da se većina pomenutih projekata ostvari. Da li je poznat status novih studenata koji su ove godine došli u Egipat? Već u toku ispita prvog semestra i prije početka nemira, novi studenti su, bez obzira na kašnjenje, nakon nekoliko naših intervencija dobili dozvolu za ispit poznavanja jezika na Univerzitetu Al-Azhar, nakon čega bi ukoliko zadovolje ispit iz jezika upisali drugi semestar na fakultetu ili eventualno Odsjek za jezik pri istom Univerzitetu. U proteklim događajima, dotadašnji rektor Univerziteta promaknut je na mjesto ministra vakufa. Međutim, mi imamo pismeno odobrenje rektorata koje je izdato prije nego su počeli protesti. Vjerujem da studenti neće imati problema za upis čim počne rad Univerziteta, kad se studenti vrate u Egipat, moći će da rade ispit. Na kraju nam recite vaše mišljenje o događajima koji su potresli Egipat, da li će se pozitivno ili negativno odraziti na stanje u Egiptu, i kako će se sve završiti? Budući da se situacija u Egiptu još nije smirila i da još uvijek nije okončana, teško je predvidjeti kako će se sve završiti. Mogu reći da niko nije očekivao da će se ovakvo nešto desiti. Na početku su to trebali biti protesti, ali je kasnije preraslo u revoluciju. Ono što sa sigurnošću mogu reći jeste da kako god da se završi situacija više neće biti ista. Narod se oslobodio i želi da pokaže nezadovoljstvo socijalnim i političkim stanjem. Glasnik Kad iza njih stoji jaka država, građani BiH, a i zemalja u okruženju, nemaju razloga za zabrinutost! Ministar Sadik Ahmetović (u sredini) doćekuje evakusiane građane Naravno, mi moramo imati na umu i ne smijemo zaboraviti da je Egipat, već više od jedne decenije, odobravao svake godine desetine stipendija za naše studente, te svaka tri mjeseca organizuje seminare za naše policajce, novinare, umjetnike... Egipat je do sada bio prijateljska zemlja, naši zemljaci su uvijek dobrodošli u Egiptu, Egipćani bi ih dočekivali sa posebnim oduševljenjem i toplotom. Ja se iskreno nadam da će ova kriza što prije završiti i molim Boga da pomogne Egipat i narod Egipta, te da se odnosi naših zemalja nastave onako kako su tekli i do sada• Broj 3 Poezija Medina Džanbegović nadahnuta odlućnošću egipatskog naroda spjevala je dvije pjesme koje vam donosimo u ovom broju: Egipatskoj revoluciji I Kada ljudi, koji mirišu na zemlju i jutro, nimalo veći od lista što pupi, polete kroz raspjevane trgove i saharski pijesak postane spužva po ulicama, probodeni su egipatskim proljećem, tim oštrim, ljepljivim nožem. Ispucale usne traže svoj izgubljeni kraj staze u nebo, neki list, miris ustajaloga ananasa, zaboravljenu prepelicu, nepronađena vrata ili dušu sakupljenoga društva. I tako danima, prodire snažna navala svijeta, kao cjelivajući talas, Aktivista, ko na gori lista! koji se vrijedno valja uz pljuskanje i previranje vode. Odbije se u svoju matičnu srpastu snagu da bi uljepšan bio bačen naprijed. Život se probudio iz tame kaktusa i zvijezde odavdje ne izgledaju utopljenički. Svako lice je postalo zbir svega što je u trenucima revolucije sabralo. Egipatskoj revoluciji II ”Mi smo sanjari i naši snovi se polahko ostvaruju.” (Wael Ghoneim) Život je rijeka, bogata vlastitim prikupljanjem koje taloži i nosi naprijed. Naš život sa velikom svrhom rijeke, 7 kreće se beskrajnim livadama uzbudljivih utisaka. Ali nije iskovani lanac, koji se ne može rastaviti, a ni izrađeni vez, koji se ne može oparati. On se otvara u zbilju i tinja, da bi završio na onoj užasnoj određenosti sna. Kako ovih dana osjećamo čudnost i usamljenost naše male avanture na ovome svijetu!? Život ljušti svoju olinjalu, ali neistrošenu kožu, i egipatska zemlja u doba naranči i mirisa jagoda izbija u još nježnoj, neiscrpnoj snazi, a čaša čovjekovoga srca presipa se očekivanjima bez datuma, obećanjem bez jezika, žudnjom koja se ne može odrediti. Sreća poslušno kaska, ali dolazi! Glasnik 8 Stogodišnjica rođenja Nedžiba Mahfuza Lik, život i djelo Nedžiba Mahfuza Piše: Medina Džanbegović ”U međusobnim susretima nalazimo utočište od usamljenosti i kao da se baš tim međusobnim dodirima štitimo od udaraca nepoznatog, a od opasnosti trpljenja razmjenom mišljenja, od nastupa bezumnog očaja sarkastičnim i uvredljivim vicevima, od velikih grijeha toplim uzdasima ispovijesti, a od tmurne, zagušljive atmosfere izmišljenim snovima.” (Nagib Mahfuz: „Karnak”1 ) „Dolazim ovamo da potražim svoje izgubljeno postojanje!“ (Nagib Mahfuz: „Pansion Miramar”2) Da djelo jednoga Arapa, Naguiba Mahfouza ima središnju važnost u prozi modernističke književnosti, slučaj je koji ima svoju logičnu utemeljenost. Za poznavaoce opusa Naguiba Mahfouza ni Nobelova nagrada, kao najprestižnija svjetska književna nagrada, nije predstavljala veliko iznenađenje, a budući da Mahfouza smatraju tvorcem modernoga arapskog romana i, po mnogobrojnim mjerodavnim ocjenama najboljim arapskim piscem, dostojan je ubrajanja među najveće svjetske književnike. 1 MAHFUZ, Najib: “Karnak” / Nagib Mahfuz; (prevod sa arapskog Halil Bjelak). – Tuzla: Univerzal, 1989, str. 39. 2 MAHFUZ, Najib: “Pansion Miramar” / Nagib Mahfuz; s arapskog preveo Mehmed Kico.- Sarajevo: “Šahinpašić”, 2005, str.2. Naguib Mahfouz3 Abdel Aziz rođen je 11. decembra (u astrološkome znaku Strijelca) 1911. godine u Al Jamaliyyi4. To je istočni ili domaći (pejorativno zvuči ali nazivan, te prevođen i kao domorodački) Kairo5, koga bukvalno sačinjava niz čudesno imenovanih četvrti (Darb al Ahmar, Bab al Khalq, Sayida Zeinab, Bulaq), a svaka ima svoje velike i male ulice, spomenike, džamije, arhitektonska čuda, ljudske interese. Međutim, nijedna nije bogatija ili bolje očuvana od Al Jamaliyye. Ovo predgrađe Kaira bilo je Mahfouzovo okruženje, a stanovnici su bivali “sferni segment” piščeve beskrajne inspiracije (često glavne ličnosti brojnih njegovih romana, sastavni odlomak njegove historije u toku više od pola stoljeća stvaralaštva). Najljepši dio svoga života, djetinjstvo, proveo je Mahfouz upravo tu, da bi te ljepote postao svjestan tek u poznim godinama, evocirajući uspomene iz prohujaloga vremena. Rođen je kao sedmo dijete, nakon dva brata i četiri sestre. U dobi od njegovih nepunih trinaest godina (1924) porodica Mahfouz preselila je u drugi kvart, u Al Abbasiyyu6. 3 Naguib na arapskome jeziku znači “plemenitoga roda”, a Mahfouz “zapamćen, sačuvan”. Neki njegovo ime transkribiraju kao Najib, drugi kao Naguib, Negib ili Nejib a prezime kao Mahfouz, Mahfous, Machfoos itd... U konsultacijama sa prof. dr. Esadom Durakovićem, prvobitno sam se opredijelila za varijantu Nagib Mahfuz (čitaj Nedžib Mahfuz), jer je u nas najviše korištena. Međutim, po preporukama Američkoga univerziteta u Kairu, koji je prije četiri godine objavio kompletna djela ovoga pisca, njegovo ime i prezime usaglašeno je pri pisanju kao Naguib Mahfouz. 4 Ovaj dio Kaira osnovao je vođa Badr el-Jamal po kome je i dobio ime Al Jamaliyya. 5 Kairo se na arapskome jeziku naziva Al-Qahirah ili Pobjednik, što daje naslutiti nešto od njegove centralne važnosti za islam i arapski svijet. I kao što “svi putevi u Rim vode”, u Egipat se neizbježno ulazilo kroz Kairo. 6 Al Abbasiyya je velika četvrt Magični Kairo je svakako grad koji je Mahfouza najviše motivirao u lucidno pisanoj riječi7. Treba dodati da je Mahfouz već od najranijih dana svoga književnog vijeka bio živa savjest svoga zavičaja i vremena - nikada nije napisao nijedan tekst koji ne bi govorio o Egipćanima i zbivao se u povijesno sasvim determiniranom Egiptu. Kada je Naguib Mahfouz rođen, njegov najstariji brat već je bio oženjen, a sestre udate. Drugi brat, petnaest godina stariji, ubrzo je postao pitomac Vojne akademije, tako da je dječak u okrilju uže porodice rastao pomalo usamljeno. Njegov je otac, ‘Abd al-‘Aziz Ibrahim, bio uzorni državni službenik i očekivalo se da sin krene očevim stopama. Otac je u kući često govorio o Saadu Zaghloulu8, Muhammadu Faridu i Mustafi Kamilu, odnoseći se prema njima kao prema svetinjama, a Mahfuz je podatke iz razgovora koristio u svojim romanima. Također, “demonstracije na trgu nedaleko od kuće Nedžiba Mahfuza, bile su prvo iskustvo iz kojeg je dječak počeo shvatati pitanja politike i patriotizma razumijevajući značaj načela slobode. Kroz to iskustvo, došao je u dodir s imenom koje je, poput većine Egipćana, prihvatio kao simbol istinske borbe za slobodu. To je bilo ime Sa’da Zaglula.”9 poznata po gustoj koncentraciji vojnih snaga i vojarni. 7 Od svih Mahfouzovih djela koja su prevedena na jezike južnoslavenskih naroda jedino je radnja “Pansiona Miramar” smještena u Aleksandriju, dok se sve ostale odigravaju u Kairu. „Karnak“ nosi samo naziv po gradu Karnaku, ali sva se zbivanja odigravaju u Kairu. 8 Saad Zaghloul (1860-1927) je istaknuti je borac za nacionalna prava koji je Egipćane 1919. godine poveo u borbu za nacionalna prava protiv engleskoga kolonijalizma, a Muhammad Farid (1867-1919) i Mustafa Kamil (1874-1908) bili su njegovi saborci. 9 KICO, Mehmed: „Pogled u život i djelo Nedžiba Mahfuza“ / Mehmed Kico. Broj 3 Izgleda da je presudni značaj u odabiru buduće profesije za mladoga Mahfouza izvršila njegova mati Fatima. Zahvaljujući tome što je “nakon okončanja vojne naobrazbe, brat otišao u Sudan gdje je službovao u sastavu tamo stacioniranih egipatskih vojnih snaga”10 Mahfouz “je bio predmet cjelokupne majčine pažnje.”11 Naime, ta prosvijećena domaćica nije vrijeme stereotipno provodila isključivo u kući ili odlazeći u posjetu rodbini i kćerkama, već je često sina odvodila na mjesta koja, vjerovatno, drugoj djeci njegovoga uzrasta, nisu pričinjavala iskrena zadovoljstva, kao što je obilazak piramida, Sfinge, Egipatskoga muzeja, groblja znamenitih ličnosti, arheoloških iskopina i drugih historijskih znamenitosti, odlazak na obale Nila, posjete raznim kulturnim manifestacijama i slično. Uloga majke bila je izuzetno važna ne samo u njegovome djetinjstvu, već i u obrazovanju. Rasheed El-Enany, pišući o Mahfouzovom životu spominje “especially to the Mummies Room”.12 U kasnijim godinama, radeći već kao profesionalni pisac, prisjećat će se Mahfouz majčinih – Sarajevo: Fakultet islamskih nauka (etc), 2006, str. 26. 10 Ibidem., str. 21-22. 11 Ibidem, str. 22. 12 EL-ENANY, Rasheed: “Naguib Mahfouz: His Life and Times” / Rasheed El-Enany. – Kairo: The American University in Cairo Press, 2007, p. 8. U Egiptu je u mnogim kućama do danas zadržan običaj da žena, majka, ima svoju vlastitu sobu, koju drži pod ključem. U toj sobi se čuva sve ono što je žena donijela kao njen miraz, te što je dobila udajom od familije. Soba čuva: ogledalo sa nakitom, kozmetikom i raznim orijentalnim mirisima, često hladnjak sa raznovrsnim sokovima, čokoladama i drugim poslasticama, krevet za odmor pun mnogobrojnih jastuka, velike sahare i ormare za garderobu, sve u zavisnosti od materijalne situacije kuće… Ovakve sobe su naročito interesantne djeci, mada se pretežno zbog njih zaključavaju. O jednoj, ne baš tako bogatoj, ali maminoj sobi, u kojoj se uspijevao skrivati i rado igrati, pričao je Mahfouz u svojim sjećanjima. priča iz egipatske historije. “Mnogo vremena je sa mnom provodila. Njeno pričanje je podsjećalo na Sheherzadeu”, izjavio je sjetno jedne prilike u članku “Egipatskoga biltena” (1982. godine). Ali, Rasheed El-Enany, govoreći o životu i vremenu Naguiba Mahfouza13 navodi da je gospođa Fatima bila i nešto nervoznoga temperamenta.14 Najbližu sličnost sa svojom majkom Mahfouz utjelovljuje u liku Amine (u “The Trilogy”). Osnovna škola Naguiba Mahfouza bila je u sklopu čuvene AlHusaynove džamije u dijelu Kaira poznatoga pod imenom Khan al-Khalili. Ali, tome je prethodila kuttab škola (mekteb), gdje je mladi Mahfouz primio bogato znanje iz vjeronauke. U dječačko doba nije imao nikakvih proznih tekstova u kući, osim “Kazivanja” Isa ibn Hishama, budući da je autor bio lični prijatelj Naguibovoga oca. Tokom đačkih dana piscu je nogomet bila ljubav. Iz toga perioda u sjećanju mu je ostala knjiga “Jonesonov sin”, prva epizoda jedne policijske serije, koju je potpuno uživajući pročitao. Tako je sa detektivskim pričama otpočelo Mahfouzovo putovanje u svijet književnosti. “Godine provedene u srednjoj školi Nedžibu Mahfuzu su nesumnjivo bile vrijeme presudnog intelektualnog formiranja. Tad je počeo otkrivati svoju odlučnost, darovitost, mogućnost i sklonosti. Ako se ima u vidu da se u vrijeme njegovog pohađanja srednje škole u Egiptu nisu razlikovale opće i specijalističke srednje škole, da je dodir učenika s profesorom bio neposredan, u sklopu kojeg je profesor znao sve učenike po imenima i sposobnos13 Ibidem, p. 7. 14 Of his mother Mahfouz tells us that she was of a somewhat nervous temperament and that there was little that she shared with the character of Amina in The Trilogy.” 9 tima, nije teško pretpostaviti da je većina profesora Nedžiba Mahfuza uočila po isticanju u jeziku i matematici te da se od njega očekivalo da uspješno školovanje nastavi u medicini ili tehnici.”15 Profesije članova njegove šire porodice bile su: ljekar, inžinjer, sudac. Niko se nije zanimao za literaturu. Otac je želio da mu se sin izbori za dobru egzistenciju, koju bi pružilo studiranje prava. Ne treba zanemariti da je Mahfouz bio pod snažnim utjecajem profesora arapskoga jezika, gospodina ‘Aggaga. Nastavnik je bio neuobičajeni kreativac, koji je svoje stavove potkrepljivao književnim sastavima, usmjeravajući pažnju učenika na vrijednost jezičkoga blaga i ljepotu izražavanja u tekstovima. Nakon detektivskih i historijskih romana, Mahfouz je čitao djela arapskih neoklacista, kao što su: Sallama Musa (1888-1958), Taha Husayn (1889-1973), Abbas Mahmud al-Aqqad (18891964) i Tawfiq al-Hakim (18981987). Jamal al-Ghitani16 bilježi Mahfouzove riječi17 i saradnju 15 KICO, Mehmed: „Pogled u život i djelo Nedžiba Mahfuza“ / Mehmed Kico. – Sarajevo: Fakultet islamskih nauka (etc), 2006, str. 35-36. 16 AL-GHITANI, Gamal: “Nagib Mahfuz yata dakkar”, Bayrut, 1980, p. 77. 17 “Najznačajniji u mom životu je dan kad mi je u časopisu Al-Riwaya objavljena jedna novela. Veoma važan je bio i dan kad mi je u Magalla al-gadida Sallama Musa objavio jedan članak.” 10 sa Sallamom Musaom18, koji je objavljivao ono što mu je Mahfouz slao već kao srednjoškolac. Mladi Mahfouz “je zavolio Sallamu Musu, njegovu oduševljenost socijalističkom mišlju i naukom te egipatskim patriotizmom koji se, u to vrijeme, kod intelektualaca nenametljivo romantičarski iskazivao vezujući se za egipatsku faraonsku historiju”.19 U vremenu pohađanja srednje škole, podstaknut objavljivanjem vlastitih radova, eseja i prijevoda, Mahfouz sve više čita i to ne samo romane iz arapske književnosti, već ulazi u rusku, englesku, francusku, italijansku, njemačku, američku i indijsku literaturu, tražeći različite obrasce, tipove i nove forme. Oduševljavao se Tolstojevim “Ratom i mirom”, “Zločinom i kaznom” Dostojevskoga, Čehovljevim “Novelama”, te uopće djelima Kafke, Prousta, Joicea, Passosa, te Shakespearea. Erudit, kozmopolit po kulturi razmišljanja, pisanjem se počeo baviti već sa sedamnaest godina, a sa dvadeset javlja se u brojnim časopisima (radio je kao novinar u “Ar-Risala”, sarađivao u listovima “Al-Hilal” i “Al-Ahram”), uglavnom prijevodima sa engleskoga jezika (1931. godine preveo je roman Jamesa Baikieja20 “Ancient Al-Riwaya (Roman), Magalla al-gadida (Nova revija) 18 Sallama Musa bio je znameniti pisac, koji je čitaoce poučavao modernim pravcima mišljenja, nastalim u Europi koncem XIX i početkom XX stoljeća, kao što su socijalizam, liberalizam, razni oblici demokracije i drugi vidovi slobodarske misli. 19 KICO, Mehmed: „Pogled u život i djelo Nedžiba Mahfuza“ / Mehmed Kico. – Sarajevo: Fakultet islamskih nauka (etc), 2006, str. 37-38. 20 James Baikie (1866-1931), engleski pisac, veliki poznavalac i simpatizer starih istočnjačkih kultura, prije svega egipatske tradicije, poznat po djelima: “The Amarna Age: A study of the crisis of the ancient world”, “Century of excavation in the land of the pharaohs”, “Egyptian antiquities in the Nile valley: A descriptive handbook”, “Egyp- Glasnik Egypt”, odnosno „Drevni Egipat“). U ovim novinama, prije svega u “Al-Ahramu”, nerijetko je objavljivao serijale svojih rukopisa, oficijalno još neobjavljenih djela, koji su se pojavljivali u sedmičnoj kolumni “Point of View” (“Tačka gledišta”). Preciznije rečeno, svoju elokventnu pisaću karijeru započinje još u Fuadovoj21 srednjoj kraljevskoj školi. Mahfouz je u potrazi za odgovorima osjetio snažnu želju u vezi sa proučavanjima fenomena misli i u skladu sa time konstatirao da je svijet meditacije i mislilaca najbolji ključ za otkrivanje tajni postojanja, te upisao 1930. godine Odsjek za filozofiju na sveučilištu Kralja Fuada I, koji kasnije prerasta u “Gamat el Kahera” (“Cairo University”). “Kao student i član partije Vafd učestvuje u burnom političkom životu Egipta u času kada na ideološku i intelektualnu scenu prodiru mnoge zanimljive ideje i filosofije sa Zapada. Iz tih dana ostala su, po brojnim njegovim romanima, rasuta sećanja tian papyri and papyrus – hunting” i dr. Na južnoslavenskim prostorima nije prevođen. (Na nekim internetskim stranicama, kao što je engleska Wikipedia “Old Egypt” iz 1932. godine naveden je kao Mahfouzov originalni roman. Sic! Prvo Mahfouzovo samostalno djelo je zbirka priča “Šapat ludosti” iz 1937. godine, iako neke elektronske adrese 1938. potpisuju godinom izdanja. To je zato što je Mahfouz običavao svoje novele, kolumne i čak cijele romane prvo objavljivati u nastavcima po novinama. I Sulejman Grozdanić u pogovoru “Nedžib Mahfuz i njegova trilogija” u “Put između dva dvorca” na 707. str. navodi “Stari Egipat” kao Mahfouzov prijevod sa engleskoga, ali ne piše ko je autor toga djela. Rasheed El-Enany također pismeno potvrđuje da je to Mahfouzov prijevod: 1931 – Publishes translation of James Baikie’s “Ancient Egypt”.) 21 Ahmed Fuad Paša, egipatski plemić, rođen je 1868. a stupio je na prijesto 1922. godine kao Fuad I i prvi kralj Egipta (kada je ukinut britanski protektorat nad Egiptom). Prethodno je pod britanskim protektoratom 1917. godine postao egipatski sultan, a titulu kralja je uzeo kada je Velika Britanija dala Egiptu ograničenu nezavisnost. Poslije smrti 1936. godine naslijedio ga je sin Faruk I. o životu mladih, o njihovim različitim političkim i profesionalnim idealima, o tome kako je deo mladeži, vezan za rodoljubivu partiju Vafd, pričao o borbi i snevao o pravdi, a njihovi vrsnici iz partije Ustavobranitelja o modi, letovanjima, putovanjima po Evropi, o zabavama.”22 1934. godine je diplomirao, a Sallamova podrška ni tada nije izostala, tako da je odmah postao stalni saradnik “Al Magalla al-gadide” (“Nova revija” ili “Novi magazin”). Pod mentorskim vođenjem uglednoga profesora Mustafe Sadiqa ‘Abd al-Raziqa (1885-1947), Mahfouz je iz oblasti estetike stekao zvanje magistra filozofije, ali poslije toga definitivno se opredjeljuje za književnost. Svoja originalna djela Mahfouz počinje objavljivati 1937. godine, u spomenutome listu „Al Magalla algadida“, prezentirajući prvu zbirku kratkih priča – „Šapat ludosti“, da bi potom uslijedili historijski romani („Igra sudbine“, „Radobis“, „Bitka za Tebu“) o faraonskim vremenima u kojima kritizira aktuelne pojave u arapskoj sredini. „Igra sudbine“ (1939), „Radobis“ (1943) i „Bitka za Tebu“ (1944) jesu umjetničke interpretacije egipatske povijesti, natopljene snažnim antimonarhističkim i antikolonijalnim osjećanjem. Mahfouzov roman u užem smislu dio je egipatske historije i svijesti kako njegovoga društva tako i čovječanstva općenito. Neumorni zaljubljenik u brojne kairske mahale u početku je imao namjeru pisati samo romane o historiji Egipta. U svojoj gradnji istančane estetičke sklonosti dočaravanja epohalnih događaja trajno razvija vizure književnoga djela23, 22 BOŽOVIĆ, Rade: “Pogovor” (411-421). U: “Saga o bednicima”, Beograd: “Prosveta”, 1989, str. 419. 23 Akcent je samo na potrebi potpunoga uživljavanja u položaj historijski Drugoga odbacivanjem vlastitih predrasuda Broj 3 vezujući se često za egipatsku faraonsku historiju. U to vrijeme su ‘Abd al-Hamid al-Sahhar, ‘Ali Ahmad Baktir, Adil Kamil i ‘Adil Gadban pisali drame, priče i novele, u svrhu oživljavanja sjećanja na slavu faraonskoga Egipta. Povodeći se za njima, mladi Naguib Mahfouz napisao je zbirku kratkih priča “Šapat ludosti”. ni kao anđele niti kao đavole. Samo jednom ili dva puta im je pripisao nešto nesvakidašnje, ali i to nakon dobrog uvoda i pripremanja čitaoca.“26 Roman „Bitka za Tebu“ priča je o egipatskome duhu koji zrači iz čvrstine egipatskoga srca, koji spontano razotkriva osjećanja Egipćana, veličajući njihov otpor najezdi Hiksa. 1940. godine Mahfouz je prvi put uključen u atmosferu natjecanja i dobijanja nagrada, te je osvojio prestižnu književnu nagradu, Qut al-qulub24, za roman „Radobis“. Romanom „Bitka za Tebu“ uslijedila je slijedeća nagrada na natjecanju Akademije arapskoga jezika.25 Nakon Drugoga svjetskog rata Mahfouz je u svojim romanima elaborirao raznolike komplekse svakodnevnice. „Kvart Han alHalili“27 (1945?) posvećen je likovima iz svakodnevnoga gradskog života jedne četvrti, a „Novi Kairo“28 (1946?), kao faza Mahfouzovoga kritičkog realizma, koji će prerasti u naturalizam, stremljenjima kairskih studenata. Mahfouz traga po naslagama vremena i historiji Egipta koja traje više od 6.000 godina, oživljavajući postojane duše i neprolazne ličnosti a njegova vrijednost nije manja od patriotskoga naboja. Svaki lik je istodobno općeljudski i egipatski, svaka situacija je svojstvena Egipćanima. U „Bici za Tebu“ pisac „nije ni želio umanjiti odvažnost Hiksa niti njihove karakterne vrline, kao što nije nastojao ni prikriti ishodišta slabosti Egipćana, koja su svojstvena slabostima i drugih zajednica. Od likova Egipćana nije želio praviti legende. Egipćane nije predstavio i predmnijenja. Historija je saldo namjera i zamisli onih koji su je nosili, te se i ne može valjano razumjeti izvan toga horizonta. 24 Da bi se shvatio značaj Qut alqulub nagrade, dovoljno je znati da je u žiriju bio jedan broj članova Akademije arapskoga jezika, kao što su Taha Husayn (1889 – 1973) i Ahmad Amin (1886 – 1954). Te godine je Mahfouz podijelio prvu nagradu sa piscem ‘Alijem Ahmadom Baktirom. Ukupna vrijednost bila je 40 Funti, pa je svaki dobio po 20, a to je bio pozamašan iznos u to vrijeme. 25 Ime Naguiba Mahfouza našlo se među imenima pet dobitnika ove nagrade, a iznos po 100 Funti svakome od peterice, rezultirao je znatnim poboljšanjem materijalnih prilika. Ova suma u to vrijeme vrijedila je kao novčani dobitak Nobelove nagrade danas. „Tijesna ulica“29 (1947) govori o onima koji se penju putanjom socijalnoga progresa, odnosno karijeristima. U tom prostoru preko stila dokučuje se vanredna individualnost autora; predodžba stvarnoga ili istinitoga u isti mah je dvostruko indeksirana: sa jedne strane ona oprizoruje stvarno, a sa druge strane, makar i nešto skrivenije, također onoga koji je nadilazi. Mnoga od Mahfouzovih djela vremenom su se popularizirala kroz televiziju i film. Između ostalih, to je i roman „Tijesna ulica“, po kome je u Meksiku snimljen igrani film ”El callejón de Los Milagros” (1995) sa Salmom Hayek30, a za koji je 26 Sayyid Qutb, “Al-Risala”, br. 586, 25. septembar 1944. 27 MAHFUZ, Najib: “Kvart Han al-Halili” / Nagib Mahfuz; s arapskog preveo Mehmed Kico.- Sarajevo: “Šahinpašić”, 2005. 28 MAHFUZ, Najib: “Novi Kairo” / Nagib Mahfuz; s arapskog preveo Mehmed Kico.- Sarajevo: “Šahinpašić”, 2005. 29 MAHFUZ, Najib: “Tijesna ulica” / Nagib Mahfuz; (prev. s engleskog Anka Katušić-Balen), Zagreb: Mladost, 1989. 30 Salma Hayek-Jimenez (09.02.1968, Coatszacoalcos, Veracruz, Mexico), čiji je otac Libanac, a majka Meksikanka, prva je 11 glumica, kao glavna ženska uloga, nominirana za Ariel (Mexican Academy Award)31. Neumoljiva tragična sudbina pratilac je žitelja jedne ulice, koji nastoje pod svaku cijenu izaći iz njene skučenosti. U romanu „Fatamorgana“ (1948) Mahfouz je ulazio u najskrovitije dubine ljudskih emocija, zaokupljen stvarnošću onakvom kakva ona upravo jeste. Roman „Fatamorgana“ napisan je u vidu turobnoga sjećanja edipovski iskompleksiranoga predstavnika imućne kairske porodice turskoga porijekla, koja je zatečena u procesu raspada i opadanja materijalne moći. Roman „Početak i kraj“ (1949) razmatra pitanja tematski srodna pitanjima „Tijesne ulice“, ali sa tom razlikom što se u ovome djelu središna pažnja prenosi na odnose sužene u sklopu porodice, odnosno na invidualna shvatanja morala svakoga pojedinog člana siromašene kairske porodice, a ne razmatranje stanovnika ulice• (Nastaviće se) meksička glumica slavna i poznata u Hollywoodu još od vremena legendarne Dolores Del Rio. Salma Hayek dokazala se ne samo kao glumica, već i kao uspješna rediteljica i producentica. Osim spomenutoga „El callejón de Los Milagros” ili “Midaq alley” (“Aleja Midaq”), u našim bioskopima smo je mogli gledati u igranim filmovima: “Bandidas”, “Bilo jednom u Meksiku”,”Desperado”, “Dosje Alien”, “Frida”, Nakon sumraka”, “Zapitaj prah” i dr. 31 Ariel (Mexican Academy Award) je meksički pandan Oscaru. 12 Alumni: Ahmed Smajlović (1938.-1988.) Piše: Ajla Keserović Jedan od istaknutijih Bošnjaka koji su imali priliku da stiču svoje znanje na Al-Azharu je svakako i prof. dr. Ahmed Smajlović. Rođen je 16. juna 1938. godine u Tokoljacima kod Srebrenice. Osnovnu školu je završio u svom rodnom mjestu, a potom i Gazi Husrev - begovu medresu, 1958. godine. Nakon odsluženog vojnog roka, Smajlović odlazi na studije u Egipat. Bila je to prva generacija bosanskih studenata na Al-Azharu poslije Drugog svjetskog rata. Ahmed Smajlović je diplomirao 1968. god. na odsjeku Arapski jezik i književnost i jedan je od malobrojnih Bošnjaka koji su na tom univerzitetu upisali postdiplomske studije, a potom i doktorirali. Po povratku u BiH, u januaru 1975. godine stupa u službu Islamske zajednice, prvo kao šef Kabineta Reisu’l-uleme, zatim kao predsjednik Starješinstva Islamske zajednice BiH, Hrvatske i Slovenije. Kada je, 1977. godine, otvoren Islamski teološki fakultet u Sarajevu, izabran je za vandrednog profesora na predmetima akaid Glasnik i islamska filozofija, koje predaje uporedo sa obavljanjem dužnosti predsjednika Starješinstva. Kao i mnogi drugi bošnjački intelektualci i vjerski ljudi i dr. Smajlović je bio ucjenjivan i proganjan od strane tadašnjeg komunističkog režima samo zato što je promicao ideje islama i slobode vjeroispovijesti. Dr. Ahmed Smajlović je imao dosta neprijatelja u vlasti. Poslije smjene sa položaja predsjednika Starješinstva, Ahmed Smajlović je prešao na Islamski teološki fakultet. Ubrzo je izabran za redovnog profesora na ovom fakultetu. Na toj dužnosti ostaje sve do smrti 11. avgusta 1988. god. Pokopan je na gradskom groblju Bare. Tarih na nišanu Ahmeda Smajlovića na arapskom jeziku napisao je hafiz Kamil Silajdžić. Zahvaljujući njegovom radu i inicijativi, pokrenuta je Islamska misao, časopis za islamske znanosti i praksu kojoj je jedno vrijeme bio glavni urednik. Oko ovog lista okupila su se najbolja pera bošnjačkog naroda. Njegovi radovi su objavljivani i u drugim časopisima i publikacijama na bosanskom, arapskom i engleskom jeziku. Zapaženi su mu znanstveni radovi u Glasniku Vrhovnog islamskog starješinstva, u Preporodu – islamskim informativnim novinama, u kojima je također bio urednik, te u Takvimu, godišnjaku Udruženja Ilmijje Bosne i Hercegovine. Za relativno kratko vrijeme objavio je 260 radova koji svojim obimom prelaze pet hiljada stranica. Njegovo najpoznatije i najobimnije djelo je Felsefetulistišraki ve eseruha fil-edebil’arabijjil-mu’asir (Filozofija orijentalizma i njen utjecaj na savremenu arapsku književnost), objavljeno na arapskom jeziku, u Kairu 1980. i 1997. god. Na arapski je s bosanskog jezika preveo, zajedno sa dr. Huseinom Abdullatifom, poznato djelo bosanskohercegovačkog pisca Meše Selimovića Ed-Dervišu vel-mevtu (Derviš i smrt) koje je objavljeno u Kairu 1970. godine i u Tripoliju 1981. godine. Također je na arapski jezik preveo poznatu poemu Hasanaginicu koja je od vremena Alberta Fortisa pa do danas prevedena na skoro sve svjetske jezike, a zahvaljujući Ahmedu Smajloviću i na arapski jezik . Njegova velika želja za islamskim radom ogleda se i u činjenici da je on jedan od najzaslužnijih ljudi za izgradnju Zagrebačke džamije i Islamskog centra u Zagrebu. Iz sjećanja njegovih savremenika doznajemo da je dr. Smajlović svake nedjelje iza podne-namaza držao predavanja u Begovoj džamiji u Sarajevu. Priča se da je Čaršija zastajala kako bi slušala predivne pouke i poruke tog izvrsnog vaiza. Prof. dr. Ahmed Smajlović najviše je bio angažovan na Islamskom teološkom fakultetu. Pred njim je više od polovice naših diplomiranih teologa polagalo svoje diplomske radove, a Allah je odredio da se nakon nepune četiri godine od njegove smrti i o njemu pišu i brane diplomski radovi na ovom fakultetu• Broj 3 Novi studenti Trinaest studenata iz Bosne i Hercegovine doputovali su 06.01.2011. u Kairo gdje su nastavili školovanje na "Al Azhar" univerzitetu. Avionske karte i vizirane pasoše bh. studentima je osigurala Ambasada Arapske Republike Egipat u Sarajevu iz koje i ovom prilikom ističu spremnost za razvijanje saradnje s Bosnom i Hercegovinom, saopćeno je iz egipatske Ambasade. Nažalost, uslijed nemira u Egiptu evakuisani su 4.2.2011. Vrlo kratak period boravka iskoristili su za usavršavanje arapskog jezika na Nil institutu za arapski jezik. Drugi o nama Novine “Sawtu Al-Azhar” (Glas Al-Azhara) u svome posljednjem broju donose pregled arapskog izdanja knjige “Žrtvovanje vuku” bosanskohercegovačkog autora Mirsada Sinanovića, a u prevodu našeg kolege hfz. Ahmeda Bukvića. Dolazak gosp. Sinanovića u Egipat je otkazan, kao uostalom i sam Sajam knjige. Međutim, raduje činjenica da prof. Bukvić priprema prevod još jednog Sinanovićevog djela. Prinove Muhamed Huremović, student postdiplomskih studija na Kairskom univerzitetu postao je otac, po četvrti puta. I to u jeku egipatske revolucije. Muhamed Huremović sa porodicom nije mogao biti evakuisan budući da je supruga bila već u poodmaklom stadiju trudnoće. Nadamo se da će se situacija ubrzo stabilizovati i da če naš kolega biti u mogućnosti da se posveti studijima i podizanju djece. 13 14 Posjete: Muhamed El-Dusuki, profesor Kairskog univerziteta u posjeti BiH Piše: Ahmed Bukvić Početkom jula prošle godine članovi Udruženja ”Bošnjačka asocijacija intelektualaca 33” ugostili su uvaženog profesora dr. Muhameda Addusukija. Osigurali su mu ugodan boravak, udobna auta kako bi mu, s obzirom na njegovu starosnu dob, omogućili lakše putovanje po Bosni i Hrecegovini. Članovi Udruženja veliki dio vremena posvetili su uvaženom profesoru, kako bi osjetio toplinu dobrodošlice naših dobrih Bošnjana, intelektualaca. Prema programu koji je sačinilo Udruženje prva destinacija iz Sarajeva bila je stari grad Mostar. Bio je predviđen i susret sa mostarskim muftijom Smajkićem i posjeta Blagajskoj tekiji, ali zbog kašnjenja aviona iz Stambola uspjeli smo samo upoznati profesora sa historijatom grada Mostara. Tu noć konačili smo u starom gradu Mostaru. Na povratku, novinar „Preporoda“ Selman Selhanović obavio je interviju sa profesorom, koji je poslije objavljen pod naslovom ”Islamsko obrazovanje garantira zaštitu van i unutar države”. Narednih nekoliko dana posjetili smo Srebrenicu, gdje je u julu 1995. godine ubijeno više od osam hiljada bosanskih muslimana, ljudi, žena i djece. Dočekale su nas žene Udruženja ”Majke Srebrenice”. U prostorijama Udruženja profesor se obratio majkama uputivši im riječi podrške i divljenja njihovoj hrabrosti, te upornosti da nađu svoje ubijene. Profesora su zadivile njihovom neprestanom borbom za Istinu. Nakon posjete mezaristanu u Glasnik Potočarima, naše čestite majke su pripremile slastan ručak, te nam je domaćica, nekadašnja profesorica fizike u Srebrenici, ispričala svoju životnu priču o tome kako su joj četnici ubili muža, profesora u školi, gdje je i sama radila kao – profesor. Njenu priču možda prepričamo u nekom narednom broju. Sljedeća destinacija bila je grad Foča. To je grad o kojem je naš vrli pisac Mirsad Sinanović napisao roman ”Žrtvovanje vuku”, štivo o stradanju tamošnjeg stanovništva. Upravo prof. Muhammed Addusuki je napisao predgovor za istu knjigu prevedenu na arapski jezik. I danas kada se sretnem sa profesorom, on mi prepričava naš dugi kaldrmski put iz grada Foče, kroz zelene proplanke do sela Slatina, gdje su povratnici tek pokrili u ratu porušenu džamiju i organizirali mevlud. Profesor je iskoristio priliku i obratio se prisutnima rekavši im da je bolje biti pod zemljom, nego živjeti ponižen - na zemlji, a da su oni i ova džamija najbolji dokaz bosanskog ponosa sa svojom vjerom i kulturom. Profesor nije bio samo govornik, već je na kraju kao hediju ostavio novčanicu od 100 američkih dolara za nastavak gradnje džamije. Sljedeći dani su bili predviđeni za susrete sa reisu-l-ulemom dr. Mustafom ef. Cerićem. U razgovoru sa reisom profesor je iznio svoju zabrinutost zbog loše ekonomske situacije u bosanskohercegovačkim gradovima. Zabrinutost profesorova je opravdana, jer je već ranije posjetio Bosnu i Hercegovinu 1996. godine, kada je ponio sasvim drugu sliku o Bosni. Također, izrazio je zabrinutost radi raširenosti nemorala, ubistava, razvoda brakova koji su u BiH u poslijednje vrijeme postali sve češća pojava. Profesor je posjetio i Fakultet islamskih nauka, susreo se sa uglednim profesorima i dekanima. Govorio je o temi ”Reformacija razumijevanja islama u modernom vremenu”. U istom danu profesor se susreo sa sadašnjim članom Predsjedništva, tada kandidatom, gosp. Bakirom Izetbegovićem, sinom rahmetli predsjednika. Profesor je poznavao Bakirovog babu Aliju preko njegovih knjiga. Bakiru je poželio uspjeh na predstojećim izborima. Ovim susretom okončan je program posjete koji je za ovu posjetu pripremila ”Bošnjačka asocijacija 33”. Uvaženog musafira, mog profesora na posdiplomskom i izuzetno poznatog i veoma cijenjenog profesora u čitavom Broj 3 15 islamskom svijetu, pozvao sam da bude gost u našoj kući u Tešnju. Profesor je prvih dana razgovarao sa tešanjskim imamima i upozna se sa gradom i njegovom historijom. Nakon tri dana, krenuo je u Egipat. Iako pretrpan poklonima, našlo se i mjesta za janjeće pečenje koje ga je slašću podsjećalo na lijepu Bosnu i Hercegovinu. Kratka bigrafija prof. Muhameda Addusukija: Postao je hafiz još kao dječak u seoskom mektebu. Osnovnu i srednju školu završio je na AlAzharu. Potom je upisao fakultet Dar al-Ulum na kairskom Univerzitetu, gdje je diplomirao 1959. godine. Na istom odsjeku za šerijatske znanosti je magistrirao i doktorirao. Od završetka fakulteta pa do postizanja doktorske titule, radio je kao sekretar Akademije arapskog jezika. Nakon postizanja titule doktora, radio je kao profesor na više arapskih univerziteta. Trenutno radi kao profesor šerijatskih znanosti na Odsjeku Otkazan sajam knjige Ovogodišnji tradicionalni Sajam knjige u Kairu je, iz bezbjednosnih razloga, otkazan. Sajam je trebao biti održan u periodu od 26.1. do 8.2. Također, po prvi puta sajam je trebao biti održan u Konferencijskom centru u Medinet Nasru. Egipatske dnevne novine “AlMasry Al-Youm” objavile su inicijativu jedne grupe demonstranata i izdavača da ovogodišnji sajam bude organizovan na trgu Tahrir, poprištu nezapamćenih milionskih demonstracija. Ova inicijativa teško da će biti realizovana u vanrednoj situaciji u kojoj se nalazi Egipat. za visoko obrazovanje i mentor je na više disertacija. Do sada je bio mentor na više od 20 disretacija. Djela: Više od 30 štampanih naučnih djela: Uvod u fikhsku znanost, Uvod u usulsku znanost, Osiguranje i stav islama o njemu, Imam Aš-Šajbani i njegov doprinos fikhu (njegova doktorska disertacija, štampana na evropske jezike), Post u Kuranu, Seoba u Kuranu, Porodica u šerijatskom pravu, Reformacija u razumjevanju vjere. Napisao je i veliki broj seminarskih radova i članaka. Bio je učesnik više od 30 značajnih kongresa širom islamskog svijeta• Glasnik 16 Memoari: Studenti i radnici Piše: Avdija Hadrović Ove dvije kategorije imaju posebo mjesto u poimanju življenja života. Decenijama sam razloge za takvo poimanje nalazio u vlastitim radničkom porijeklu i beskrajno nenaklonjenim okolnostima u kojima sam otpočinjao studije na pet-šest fakulteta i četiri univerziteta u četiri različite zemlje a na dva kontinenta. Sada, međutim, vidim da bi bez ove dvije kategorije život na Zemlji bio nezamisliv. Neuputno je pokušavati i zamisliti nivo i kvalitet života da ove dvije kategorije nisu iznjedrile sva naučno tehnološka i civilizacijska dostignuća koja baštinimo i koja nam pružaju beskrajno lagodan, ugodan i zabavan život na ovoj dražesnoj plavoj minijaturi usred apsolutnog kosmičkog Beskraja. Istodobno ne osjećam ništa prema agama, begovima i svim kategorijama krvopijskih formi i modaliteta vladanja čovjeka nad sebi istorodnom vrstom. Iz istih razloga me je odavna fascinirao stih jedne bosanske pjesme: Bojičiću, bojiš li se koga? Boga malo, sultana nimalo, A vezira k’o dorata moga. Ovi stihovi, između ostaloga, svojevrsnom introspekcijskom, psiholingvističkom metodom nepogrješivo i besprijekorno ilustruju bosanski psihomentalni sklop. Iako u fazi epohalnih promjena na jugoslovenskoj sceni i svojevrsnog demokratskog i političkog otvaranja 70-tih godina prošlog stoljeća, medresa nije imala status opštepriznate srednjoškolske ustanove. Jer, poslije završenog ondašnjeg (iako petogodišnjeg) školovanja u medresi, nije bio moguć nastavak obrazovanja na jugoslovenskim univerzitetima. Nas petorica smo se nekako prošvercovali na Zagrebačko sveučilište. Sreća nije dugo trajala. Vrlo brzo smo odstranjeni uz obrazloženje da je ondašnji reis, Kemura, uputio cirkularno pismo svim univerzitetima izričito zahtijevajući da nas ne primaju. Takvo Kemurino djelovanje je nemoguće pojmiti bez validne kontekstualizacije njegove uloge u ondašnjem jednopartijskom governiranju jugoslavenskog nacionalno složenog društva. Jedini fakultet u ondašnjoj Jugoslaviji koji je primao svršenike medrese je bio Fakultet političkih nauka u Sarajevu. Ako bismo s ove vremenske distance pokušali razabrat razloge, u istoj ravni bi se mogla ponuditi najmanje dva objašnjenja: a) eventualna hrabrost i partijski neposluh ondašnje uprave Fakulteta političkih nauka u Sarajevu; i b) otvaranje vrata te prvorazredne ideološke kovačnice učenicima medrese s ciljem ideološkog prepiranja (brain washing)?! Osim naprijed navedenih moguća su i drukčija objašnjenja. Moja srednjoškolska diploma još uvijek se nalazi na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu pa me valjda stoga nerijetko preplave blaženi studentski osjećaji. Ostaje činjenica da smo u ondašnjoj Jugoslaviji obilazili sve univerzitete i fakultete, ali nam zbilja nigdje nije bio omogućeno studiranje osim na ovoj ideološkoj kovačnici. Sedamdesetih godina se u Jugoslaviji najbolje živjelo. Teško će južnoslovenski narodi dostići ondašnji nivo blagostanja. I, baš u takvoj situaciji, a zbog nemogućnosti studiranja u domovini stigao sam u zemlju Velikog Srca – Egipat, koji je proživljavao svoje možda i najteže društveno ekonomske, sigurnosne i političke trenutke od svoga osnivanja. Taj korak od «sedam milja» - iz blagostanja u besparicu - nije bio jednostavan niti zabavan. Jedini razlog što se odmah nisam vratio je što nisam imao sredstava za povratnu avio kartu. Zašto i odakle potreba da se ovo priča? Jednostavno zato što su to nezaboravni i meni beskrajnio dragi trenuci. Besparica i neimaština!! Neopisiv je osjećaj kada vam neko u takvoj situaciji opšte nestašice čak i najosnovnijih životnih namirnica i srcem i dušom otvori vrata najstarijeg univerziteta na Svijetu i omogući vam da s njim dijelite neimaštinu i zajedno se natječete u ljudskosti. Dugogodišnji arapsko arapski i arapsko izraelski ratovi su nepojmljivo iscrpili egipatsko društvo a posebno Oktobarski, Ramazanski ili Yom Kipurski rat 1973. godine kojom prilikom je Egipat, ipak, napravio globalni podvig koji se ogleda u rušenju najmanje dva mita: a) mit o nepobjedivosti izraelskih postrojbi i b) mit o «neprobojnosti» Bar-Lev fortifi- Ministarstvo vanjskih poslova Broj 3 kacione linije koja je neusoporedivo nadmašivala Mažino-liniju podignutu duž francusko njemačke granice. Samo u prvih 10 sati egipatska vojska je uspostavila 10 pontonskih mostova i 50 trajektnih linija za transfer ljudstva i tehnike na istočnu obalu Kanala. Poređenja radi, američkoj vojsci je trebalo 20 dana da, poslije potpisivanja Daytonskog sporazuma, forsira rijeku Savu koja je u to doba, usljed kiša, imala nešto veći vodostaj?! Sadat je prelazak na istočnu obalu Kanala poduzeo u najtežoj ekonomskoj i društveno političkoj situaciji. Zato je i efekat iznenađenja bio više nego poptpun i beskrajno šokantan kako za izraelsku a tako i za američku administraciju. Kisindžera posebno. Kad ga je probudilo kasno iza ponoći i obavijestilo da je egipatska vojska prešla na istočnu obalu Kanala bio je ubijeđen da se radi o neumjesnoj šali. Dakle, u čemu se sastojala ta nezaboravna ljepota beskrajne studentske besparice i fukaraluka? Najveća prednost i nezaboravni ders iz ljudskosti je bio sadržan u činjenici da nije bilo razlike između studentske i besparice običnog stanovništva. I dan-danas je teško procijeniti ko je bio u težoj situaciji: mi strani studenti ili većina tadašnjeg stanovništva Egipta. Možda je Umm Kolsoum i još poneko iz njene branše živio na nešto boljem stupnju blagostanja. Rijetko će vam ko u takvoj situaciji širom otvoriti srce, bez prethodnih pitanja ili uslovljavanja, dodijeliti stipendiju, a da vas ne pita hoćete li, šta i dokle studirati. I kako ne biti zahvalan, između ostaloga, i za svaki darovani kilovat sat električne energije??! U «gradu mrtvih» poviš Azhara – na Derrasi je u to doba bilo oko 3,5 miliona izbjeglica sa Sinaja i iz zone Kanala. Najvjerovatnije će me svi ti nezaboravni fakti trajno opredijelili za principijelnost u životu. Naravno, radi principijelnosti se nerijetko uzmakne od materijalne slasti ili zaobiđe izvjestan društveni položaj, ali se dugoročno stječe beskrajno ugodan i ponosom ispunjen osjećaj zadovoljstva zbog vlastitog (principijelnog čini mi se) djelovanja na ovom prekratkom putešestviju. Sve navedeno, a posebno nezaboravni osjećaj ljepote u besparici za vrijeme mojih studija u Kairu, je iznjedrilo želju za poboljšanjem standarda bosanskih studenata na čemu sam radio od prvog dana otvaranja Ambasade BiH u Kairu. Prostor ne dopušta širu elaboraciju, ali treba reći da je prije ovog, nadam se trajnog rješenja, bilo nekoliko sponzora sa različitim «vijekom trajanja» koji su nesebično pomagali studente. Sadašnji status bosanskih studenata u Kairu Za trenutni status bosanskih studenata u Kairu prije svega treba zahvaliti dvojici ljudi. To su ondašnji ministar vanjskih poslova ARE, Amr Musa i njegova dale- 17 kovida i konstruktivna humanost i Ashraf Zaz’aa, rijedak primjer ljudskosti, direktor Fonda za tehn. saradnju sa NIS i CIS. Amr Musa, vrhunski strateg, je bez problema shvatio prednost studiranja naših studenata u Egiptu u odnosu na druge centre iz kojih su nuđeni atraktivniji finansijski paketi.. Iznenađujuće brzo i pozitivno je pojmio ocjenu da se svršenici egipatskih univerziteta bez problema mogu uklopiti u bilo koju fazu procesa društvene nadgradnje, za razliku od ponekad destruktivne uloge svršenika sa sličnih univerzi, iz nekih edukativno odgojnih centara u regionu, koji teško uspostavljaju komunikaciju sa sebi sličnima, a kamoli u složenom bosanskohercegovačkom društvu koje još uvijek ne uspijeva da pohvata niti i da započne prijeko potrebno konstruktivno i kohezivno opštedruštveno pletivo i da otvori proces natjecanja u kvalitetu i obimu kontribucije svakog ponaosob bez obzira na nacionalnu, vjersku ili bilo koju drugu odrednicu. I po islamu se mjeri samo nivo i kvalitet vlastite kontribucije užoj i široj društvenopolitičkoj zajednici, odnosno čovječanstvu. To je jedini kantar a nikakva frazeološka 18 mezhebologija isl.. U najboljem slučaju sam očekivao neku vrstu jednokratne finansijske injekcije, ali moram priznati, ne i punu stipendiju znajući da po egipatskim zakonima nije moguće primati dvije stipendije istodobno. Sjećanje na taj Musin i Ashrafov gest i sada proizvodi beskrajnu radost i osobnu zahvalnost. Obojica su bili svjesni razmjera bosanske katastrofe i značaja kadrovske izgradnje i spremnosti konstruktivnih pojedinaca spremnih da zasuču rukave i uhvate se ukoštac s rekonstrukcijom ratom devastiranih i destruiranih društvenih i proizvodnih odnosa. Razmjere bosanske katastrofe ili «Dalekovidost» planera, projektanata, izvođača ratova i razaranja Ne postoji kantar koji bi validno izmjerio stepen razaranja, destrukcije i svakovrsnog duhovnog i materijalnog osiromašenja i još dugi niz godina (možda i decenija) svakovrsnog zaostajanja iza civilizovanog svijeta. Kao najbolji primjer za to može poslužiti kompanija Energoinvesta u kome sam proveo nezaboravnih deset godina. Energoinvest je i u globalnim okvirima bio prvorazredna edukativno trenažna akademija, kovačnica znanja, proizvodna mašina, finansijsko komercijalni akumulator i, sada to znam, najkonstruktivniji i najučinkovitiji ambasador ondašnje Jugoslavije. Da su organizatori i izvršioci destrukcije uništili samo tu proizvodnu mašinu koja je zapošljavala oko 55.000 radnika bilo bi previše. Energoinvest je prije rata apsorbirao oko 4,5 – 5% radne snage BiH, a učestvovao je u GDP BiH sa preko 30%!!! Direktne štete od uništenja Energoinvesta je možda moguće Glasnik nekako brojčano izraziti, ali indirektne štete niko i nikada neće biti u stanju izračunati. Ne samo što u BiH imamo tri različite matematike nego i stoga što, jednostavno, ne postoji metodologija niti kantar kojim bi se to izvagalo. Umjesto da smo pozicionirani u pročelju civilizovanih i razvijenih nacija, mi smo vraćeni u predstanje koje je nezahvalno definisati. Trenutnu društveno političku scenu razaznajemo po etnonacionalnom, vjersko konfesionalnom i plemenskom grupisanju, što u konačnici predstavlja društvenu fragmentaciju i atomiziranje začinjeno halapljivosti tzv. političara kojima retrogradna retorika omogućava da nekažnjeno i svakodnevno zavlače ruku u džep izmanipulisanim pristalicama koji opsjenjeni tom ispraznom retorikom još ne uviđaju da su izdana-u-dan sve siromašniji. Rezulat: opštebosansko siromaštvo i nemogućnost saradnje u oblastima koje život znače. Otuda ustajem na noge pred inicijativom bosanskih studenata u Kairu i njihovom spremnošću da naprave iskorak – da se sakupe. Važan preduslov društvene nadgradnje je njegovanje skupnog – konzilijarnog djelovanja. U istoj ravni, ali nažalost u obrnutom smjeru, treba promatrati nesaradnju unutar BiH. Opasnost od nesaradnje «danger of noncooperation» je najdestruktivnija stvar za BiH. Stoga iskazujem osobito poštovanje pojedincima koji su pokrenuli ovaj vid kolektivne komunikacije i konzilijarnog djelovanja. I kad smo kod iskoraka nek mi, prije kraja, bude dopušteno da tražiteljima znanja – studentima pokušam sugerirati i iskorak na naučnom i obrazovnom planu. Tu prije svega mislim na traganje za progresivnim metodama u poimanju, tumačenju i interpretiranju vjere. Preuzimam rizik da budem pogrešno shvaćen ali mi se, ipak, čini da je jedini Husein Đozo od više stotina svršenika Al-Azhara uspješno kombinovao progresivno regresivnu metodu poimanja intencija i imperativa vjere. Vjerovatno su ga stoga na Orijentu ponekad doživljavali i kao komunističkog špijuna a u komunističkoj Jugoslaviji je veći dio života proveo bez osnovnih ljudskih prava. Najmanje dvadeset posljednjih godina života mu je – bez pasoša – bilo uskraćeno pravo na putovanje izvan zemlje• Broj 3 dr. Jusuf Al-Karadavi dr. Ahmed Tajjib dr. Abdullah Husejni Pripremni sastanak Svjetske asocijacije svršenika Al-Azhara Sastanak je održan 24.januara 2011. godine u Konferencijskom centru u Medinet nasru. Između ostalih, prisutni su bili dr. Jusuf Al-Karadavi, dr. Muhamed Seid Ramadan Al-Buti iz Sirije, Selim Al-Avva iz Egipta, Selman AlAuda iz Saudijske Arabije, Ahmed Al-Rejsuni iz Maroka, te domaćini šejh Al-Azhara Ahmed Tajjib, rektor Al-Azhara Abdullah Husejn (imenovan je za ministra vakufa u novoj, prelaznoj egipatskoj vladi) i egipatski muftija dr. Ali Džuma. Sastanak je pored tematskih seminara o nužnosti arapsko-is- 19 dr. Ali Džuma lamskih integracija imao zadaću da pripremi 6. konferenciju svršenika Al-Azhara koja je planirana za septembar ove godine. Svjetska asocijacija svršenika Al-Azhara (WAAG) osnovana je 2007. godine kao nevladina organizacija. Među osnivačima su bili rahmetli Muhamed Sejid Tanatavi, bivši šej Al-Azhara, Ahmed Tajjib, tadašnji rektor i Mahmud Hamdi Zakzuk, tadašnji ministar vakufa. Asocijacija ima za cilj bolje uvezivanje svršenika Al-Azhara na svjetskom nivou i to putem organizovanja druženja, simpozija i kurseva kao vida kontinuiranog obrazovanja. Posebna pažnja se posvećuje stranim studentima na Al-Azharu i to organizovanjem različitih kulturnih, naučnih i sportskih aktivnosti (mali fudbal, trčanje, stolni tenis). Neće biti zaboravljeni ni rekreativni sadržaji u vidu jednodnevnih i višednevnih ekskurzija sa ciljem upoznavanja egipatske kulture i civilizacije. Asocijacija će svake godine dodjeljivati prigodne nagrade najboljim studentima i autorima najboljih magistarskih, doktorskih i drugih naučnih radova. Asocijacija će svake godine organizovati kulturna natjecanja u više kategorija. Biraće se najbolji rad iz oblasti poezije i kratke priče. O aktivnostima Asocijacije možete se upoznati na web stranici: www.waag-azhar.org. Tu možete preuzeti pristupni formular, pratiti kalenar aktivnosti i pregledati aktuelne sadržaje uključujući multimedijalnu galeriju. Treba napomenuti da i Islamska zajednica BiH planira organizirati simpozij o Al-Azharu, a koji bi se trebao održati polovinom ove godine. O tome će, ako Bog da, biti više riječi u narednim brojevima• 20 Čestitka reis-ululeme egipatskom narodu Sarajevo, 12. februar 2011. (MINA) - U povodu pobjede Egipatske revolucije reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini dr. Mustafa Cerić uputio je čestitku narodu Egipta u kojoj se kaže: “Ponosni i čestiti narode Egipta! S velikom pažnjom i dubokom brigom smo u protekle tri sedmice pratili dešavanja u vašoj domovini. Vaši strahovi, stremljenja i vapaji su postali naši strahovi, naša stremljenja i naši vapaji. Danas kada je nova zora slobode osvanula u vašoj domovini, u duhovnoj, kulturnoj i intelektualnoj prijestolnici arapskog i muslimanskog svijeta, zahvalni smo Uzvišenom Gospodaru i radosna srca i mirne duše želimo Vam uputiti iskrene čestitke na hrabrosti i ustrajnosti na svom putu do slobode. Egipatski narod se oslobodio straha, podigao svoj glas protiv ugnjetavanja i nepravde, zavapio za slobodom i svojim primjerom nenasilne borbe za povrat dignite- Glasnik ta, časti i pravde postao kredibilni uzor ne samo arapskom svijetu već svim narodima svijeta, kako onima koji uživaju u blagodetima slobode i demokratije, tako i onima koji o tim blagodetima još uvijek sanjaju. Ovaj dan pripada Vama, ponosni i hrabri narode Egipta. Ovo je vaš uspjeh i vaša pobjeda! Uz čestitke na ovoj velikoj pobjedi želimo Vam prenijeti naš osjećaj ponosa na vaše sinove i kćeri, na vaše očeve i majke na sve Vas zajedno koji ste nas Bošnjake naučili i nadahnuli svojim primjerom kako se voli domovina, kako se čuva vjera, kako se bori za čast i dostojanstvo čovjeka. Vaša braća i sestre, Bošnjaci i Bošnjakinje su uz Vas kao što ste vi u najtežim trenucima naše povijesti bili uz nas - ponosni smo na vaš uspjeh! Bošnjakinje i Bošnjaci u svojoj historiji, kulturi i tradiciji gaje čvrste i duboke veze sa Kairom i Azharom, Vašim i Našim duhovnim i intelektualnim centrom prema kojem smo se uvijek orijentirali i za kojem su nam srca čeznula. Danas kada prve zrake slobode obasjavaju Kairo, Aleksandriju, Suec i druge egipatske gradove sretni smo što će ovaj veliki dan donijeti dobro svim ljudima čista srca. Ovaj Vaš veliki dan je početak jednog novog doba ne samo za Vas već i za sve muslimanske narode. Svjesni smo da će dani koji predstoje biti teški jer je mnogo izazova na koje treba odgovoriti. Hrabrost, odlučnost i neustrašivost koju smo vidjeli na vašim licima i dostojanstvenost koju smo svjedočili u vašim koracima garant su nam da ćete, uz Božiju pomoć, do istinske demokratije, pravde i prosperiteta, koji su vam dugi niz godina bili uskraćivani, uspješno stići. Stoga pozivamo sve relevantne međunarodne instance i vođe, sve narode svijeta, da u vašem primjeru nađu inspiraciju i pomognu vam da što lakše i bezbolnije stignete do svog konačnog cilja i ostvarite svoje dugo sanjane snove. Svevišnjeg Gospodara molimo da šehidima koji su dali svoje živote na ovom časnom putu podari džennetsku nagradu, a njihovim porodicama strpljenje i utjehu. Neka Uzvišeni Bog, kojemu pripada svaka zahvala, čuva i pomogne narod Egipta!”, - kaže se u čestitci reisu-l-uleme dr. Mustafe Cerića•
© Copyright 2024 Paperzz
