MEDITERANSKI GOSPAR
O poeziji Borisa Jovanovića Kastela
MEDIJA LINK
HODOČASNIK
BIBLIOTEKA
MEDITERANSKI GOSPAR
O poeziji
Borisa Jovanovića Kastela
Izdavač
Medija link Podgorica
Urednik
Momir M. Marković
MEDITERANSKI
GOSPAR
O poeziji
Borisa Jovanovića Kastela
Pogovor
Lenka Tošić
MEDIJA LINK
PODGORICA, 2009.
Pavle Goranović
AUTOBIOGRAFIJA ČEŽNJE
anas, u vrijeme, najblaže rečeno, izbjegavanja vječitih
tema, nužno je pronaći određene moduse u cilju dostizanja poetske istine. Pri tome, različite varijante
već oprobanih literarnih oblika uvijek mogu predstavljati,
ne samo smjelost odabira, nego i jasno postavljen zadatak.
Boris Jovanović Kastel, odmah da naglasimo, odlučuje se
na jedan književni okvir koji je u apsolutnom neskladu sa
aktuelnim poetskim strujanjima. No, sa pokušajem ostvarivanja harmonije unutar samog teksta nastoje se umanjiti
naznačena formalna ograničenja. U tako stvorenoj zbilji,
najprije je potrebno pomiriti semantičko-tehnički sukob,
pokazati domete ovih segmenata i njihovu presudnost na
dato djelo.
Kad zamirišu kajanja, prva Kastelova knjiga, nastala je,
čini se, kao proizvod snažnih unutrašnjih stremljenja ka nekom vremenu koje je prošlo a ostavilo je duboke tragove u
duši spremnoj na poetsku golgotu. Prvi utisak vezan je za
klasičnu mediteransku melanholiju, do duše bez buntovnih
izraza, ali sa žalom za svakim bitnim događajem, za svakim toponimom i sitnim životnim crticama. Motivi u pjesmama B. Kastela često su ona mjesta i gradovi što pjesniku nijesu podarili stalni boravak, već neizbrisiva lična iskustva, trajno spominjana zbog sopstvenih čežnji. Na takav
diskurs nailazimo u početnim pjesmama ove zbirke, gdje
nas autor uvodi u svoj svijet beskrajnih reminiscencija.
D
Obala poslije masakra amfora. /Gluvo doba dana. /Neko kuca
– kuc, kuc, kuc... /tonom Belinijeve simfonije. /I tišina. /Opet kuca. /Znam, ona je, /sestra pučina za vratima /ostavlja figurice od
soli /da od savršenstva opšteg /ne podivljam, /preko praga krenem moru /iscurim u zaboravljenog sebe. /I spasim se.
Kastelova Sestra pučina
***
Od ostrva do obala pijeska /kojim oživjeh časovnik, /od filozofije
inkvizicije do /pijano barova u Veneciji, /od ljubavnih igara kurtizana /do majčinog slavskog bakalara. /Putovanje... /od Bosfora
do Heraklovih stubova, /od piramida do gospinih freski /Tripa
Kokolje - /završilo se u maloj radnoj sobi /koju krečim u modro
/da na Mediteran podsjeća. /Oživi ga. /Sasvim obična, mala radna soba /postaje svetilište.
Beskonačno putovanje Borisa Jovanovića Kastela
I
5
Osvrnemo li se na mjesta događanja, odmah ćemo uvidjeti koliko je to južno podneblje dalo influenci na poetski
izraz Borisa Jovanovića. Stoga, autobiografski žal istovremeno prerasta u žal za kontradama i serpentinama, atrijumima i kolonadama, i, naravno, neizbježnim primadonama.
Ovi prostori svrstavaju Kastela u pjesnike romantičarskih opservacija, a nadasve nesvakidašnja leksika predmet
je ulaženja u sferu njegovog lirskog svijeta. Potrebno je
istaći da je vodeća prepreka prilikom ovih literarnih ispoljavanja katkad usiljena i pretjerano disciplinovana rima.
Tako, na primjer, završetak jedne strofe predstavlja obavezan kraj rečenice, a i cijele misli. Inače, pjesme su najčešće
sastavljene od po četiri stiha gdje je rima gotovo ustaljeno
raspoređena s rijetkim asonancama. No, to je onaj dio zbirke koji duguje apriorno smišljenom tehničkom ograničenju,
to jest formalno-leksičkom ramu, što ne dozvoljava da licentia poetica dođe u prvi plan. U zbirci Kad zamirišu kajanja
postoje izvjesna mjesta u kojima se očitava neprihvatanje
beznađa okoline, onih svakodnevnih normi što žive izvan
svijeta poetike. Ali, i tu pjesma dolazi kao ponuđeni odgovor, kao postojanje negdje u modrini. Takođe, odgovori su i
u (nikad iščezlim) uspomenama protkanim izražajnim nostalgičnim tonom. Zato Kastel priziva prošle dane, i sa poezijom zahtijeva da se vrati na carske kapije djetinjstva. Njegova traganja su determinisana već u obliku doživljenog,
bez obzira da li se radi o prvim požudama ili pak o skrhanom patrimonijumu. Iz ovakvog izraza slijedi empirijski
utvrđen putokaz što doprinosi potpunijem lirskom iskazivanju ali ide na uštrb polisemantičkih efekata. Prema tome, kada se dotiče konkretnih događaja, B. Kastel odaje iskustvenu deskriptivnost a tada je stih više podložan metaforičnosti. Da se takvi motivi mogu vješto ukomponovati,
primjere daju neke od uspjelijih pjesama, poput Posljednje
pjesnikove želje.
Završni dio knjige diktira manifestacija ritmičke obrazovnosti. Strogo pridržavanje metrike i, za ovaj oblik poe-
zije, srodnih versifikatorskih postulata, Kastela dovode do
pretjerane upotrebe futura, iako se i ovdje ističu lične tenzije i pokušaji definisanja unutrašnjih stanja. U ovom dijelu uočljivo je otkrivanje sklopa nadahnuća, bilo sa blagoslovom sveca ili sa kletvom jada. Usljed ovako zamišljenih zadataka, rimovanje biva katkad sastavljeno sa eufonijom što
neobavezno implicira na poznate distihe Luja Aragona. S
druge strane, pak, opet je sjećanje ono koje tretira emocije
na svoj način. Stih je podređen tim osjetilnim odjecima.
Doduše, sve će jednom bespovratno proći, drugi će doživljaji
poželjeti uspomena jer se radi o specifičnom izrazu, čiji autor nedvojbeno pripada vrelijoj civilizacijskoj sferi. Stoga je
jedan od značajnijih momenata u ovoj knjizi upravo neuobičajen leksički krajolik.
Pred nama je knjiga koja ne odgovara dominantnim
tendencijama današnje poezije. Kastel u svojoj drugoj poetskoj zbirci ostaje vjeran formalno-inspiracijskom modelu
iz prvijenca Kad zamirišu kajanja. Dakle, autor nastavlja obrađivanje primorskih motiva što podrazumijeva konstantnu primjenu tamošnje leksike ali ovoga puta i znatno obogaćene verbalne strukture.
Mora se priznati da je Prstenje pomorja naporan poduhvat autora koji primat dodjeljuje ambijentalnom pečatu u
vlastitom duhovnom sastavu. Iz takve klime, sa neklasičnim konstrukcijama, rađaju se pjesme koje daju jaku artikulaciju autorovih osjećanja pa je sasvim jasno zašto melanholija često diktira bojenje poetskih prostora. Većina naslova odaje prepoznatljivu strukturu, dakle, čvrsto rimovane strofe, uz strogo poštovanje skladnih literarnih uobrazilja. To je onaj dio knjige koji se naprosto nadovezuje
na ranija Kastelova obraćanja. Sa druge strane, postoji par
novih momenata gdje se pjesnik ne veže za pređašnje literarne postulate što svakako najavljuje novi ciklus Kastelo-
6
7
II
vog pjesništva. Ovdje se, prije svega, misli na pjesme
Čežnja, Mediteranski triptih i Sretila me nije. Posebno poglavlje kritičke analize moglo bi biti posvećeno neuobičajenoj
leksici. Kastel se najprije pokazuje kao dobar poznavalac
primorskih dijalekata pa njegove leksičke opservacije dostižu obrise autentičnih ambijenata. Takvo izražavanje rezultira pomalo čudnim finalom: pojedini termini su nepoznati ili zaboravljeni čak i u njihovoj postojbini ali, ipak,
oživljeni sa Kastelovim rimama. Osobitu vrijednost predstavljaju različite dijalekatske forme, satkane od ključnih
predjela pjesnikovih empirijskih iskušavanja, kao uostalom i sam Kastelov poetski kredo. Tako se preko jezika susrijećemo sa osnovnim tačkama autorovih motivacija što
daje rijetko korišćenu prostorno-versifikacionu koheziju.
Sa uspješnom infiltracijom u sam tekst, takav sastav može
pojačati jednu od bitnijih determinanti ove poezije – melodičnost. Uz to, a sa uočljivim uzdanjem u ritam pjesme,
dobija se punoća izraza. Jezik kod Kastela služi i za razotkrivanje inspiracijske podloge. Iskaz je jasan i decidiran,
bilo kada se radi o direktnom obraćanju, bilo kada se prednost daje simbolističkim elementima. Uvođenjem slobodnog stiha u svoju poeziju, Kastel mijenja predmet izražavanja tako da riječi napuštaju okvire normatizovanih poetskih sadržaja. Začetak novog pjevanja priprema je za drugačiji kurs Kastelovog pjesništva.
8
Rajko Cerović
MEDITERANSKI DUHOVNI PEJZAŽ
vremenu oskudnog izdavaštva i opšteg sumraka kulture prijatno se sresti sa četiri prve knjige mladih i darovitih pjesnika koji su, uprkos tragičnim okolnostima u kojima žive i djeluju, u godini koja upravo izmiče,
uspjeli da se bar predstave sve oskudnijoj i prorijeđenoj
književnoj publici. Slijedeći vlastite, već na prvom koraku
individualizirane glasove, četvorica pjesnika su smogla snage da se dovoljno odmaknu od prizemnog ratnohuškačkog
hora vladajuće književne produkcije, da se moralno odrede
prema sveprisutnoj destrukciji koja nas obasjava opštim
poniženjem i beslovesnošću. I što je najvažnije, svaki od
njih je od aktuelnog moralnog haosa distanciran na svoj i
osoben način.
Prva pjesnička knjiga Borisa Jovanovića Kastela Kad
zamirišu kajanja sva je satkana od mediteranskog obilja i
južnih čežnji, dučićevske dubrovačko-mediteranske topline i melanholije, te iskrenog krika protivu uvredljive stvarnosti koja je pjesniku pocijepala svijet prvobitnih oduševljenja, mediteransku metaforu djetinjstva i prvotne ljudske
nevinosti. Nepotrebno zarobljavajući sebe čvrstom rimom
i previše obavezujućom rimovanom formom, Boris Kastel
žrtvuje dosta toga od svoje jasno ispoljene pjesničke energije i spontaniteta, vršeći nehotimična prekoračenja u suviše eksplicitan izraz, ali romantičarski intoniranom strašću
plijeni čitaoca slapovima slika dubrovačko-budvanske ili
kotorsko-cetinjske otmjene melanholije i šarma. Krećući se
opasnom granicom između pjevanja i opjevavanja, Jova-
U
9
nović, ipak, uspijeva da na kraju sav taj očaravajući i istovremeno bolni mediteranski duhovni pejzaž sažme u punu identifikaciju sa vlastitim pjesničkim subjektom, da ga
obuhvati i savlada silinom mladalačke strasti i pobune, jezičkim odabirom i obiljem koji podjednako pripada i Kotoru i Dubrovniku i rodnom Trebinju, Ostrogu ili ćeklićkom
kršu. Uočljivo je da je i pjesnikova leksika stavljena u funkciju pobune protivu ponižavajućeg lica stvarnosti u kojoj
trajemo ili, preciznije, gnjijemo, zajedno sa pjesnikovim vrelim reminiscencijama na duhovne vertikale zajedničkog,
mediteranski ostrašćenog, zavičaja.
10
Vojislav Vulanović
SUDBINA MEDITERANA
I
rukopisu stihova B. J. Kastela Prstenje pomorja primijenjen je, uglavnom, onaj formalni i poetološki
obrazac koji smo vidjeli u njegovoj prvoj knjizi. U
doba, nazovi, postmodernog talasa ili na kraju toga doba,
Kastel se pojavljuje neokrnjen tom, osobito kod mlađih pisaca, sveopštom naplavinom čiji je osnovni ton, manje ili
više, inovantno stilističko umijeće a ne jači duhovni i smisaoni naboj. Moguće je da Kastel nije ni prinio sluh toj, navodno, vladajućoj pjesničkoj školi koja se poduže nameće
kao vrhunac savremenog književnog stvaranja. Ali, moguće je, da ovaj mladi pjesnik, jednostavno, slijedi svoj poetski zvuk ne nalazeći razloga da pobjegne od sebe. Uzgred budi rečeno, taj poetološki talas već se urušio pojavom nekoliko jakih književnih talenata – Danilov, Arsenijević, Jelenković... - koji nijesi ni pomišljali da uđu pod neku usko omeđenu književnu struju. Kastelova poezija
unosi u savremeni poetski izraz onu staru, čak baroknoromantičarsku zvučnost i slikovitost. Pjesnik se ne plaši
ovještalosti i starina, već naliježe na svijet koji naslućuje i
žudi da izrazi. On svoje vizije i slike suvereno smješta u
odavno znane dvanaesteračke ritmove, okivajući ih pravilnom i zvučnom rimom, kao malo ko danas. Taj prepoznatljivi ritam kao da smo pouzdano čuli, a opet nijesmo
čuli, što upućuje na to da je Kastel darovit pjesnik i da ide
svjesno odabranim putem. Hoće li se pjesnikov postupak
mijenjati, prirodno je da hoće, i to on novim cjelinama
U
11
knjige pokazuje. Nije u pitanju radikalni preokret, već manja ali dragocjena, formalna i ritmička, pomjeranja. Kastel
je, u osnovi, pjesnik predjela i Pomorja, pjesnik neobičnog,
kao nanovo otkrivenog jezičkog kolorita kojim pjesnik
diše punim plućima. Kad se pomakne sa toga tla, pjesma
postaje šturija, sa manje uhvaćene svjetlosti i zvukovnog
sklada. Izvjesno je da će Kastel naći povoljno premošćenje
u svom književnom razvoju ka daljem traganju i nalaženju
niti stvaralaštva, njegovog formalnog oslonca i poetskog
smisla, ne upadajući u tzv. važeće mreže sterilne tehnopoetske manipulacije. Ovaj rukopis svjedoči da poezija jednog vremena ne treba da slijedi jednoglasje, slična stilistička zapetljanstva, već da je dobro kada raslojava staloženo i baca u vis iz uštogljenosti i mrtvila pregršt novog,
iznenađujućeg što Kastelov rukopis sa uspjehom čini. Kastel će imati kada da prečvrsne, da stegne izraz, da zahvati lovinu iz najdubljeg bića jezika. Imaće kada da iskorači
sa znakom koji darovit pjesnik sluti u preobražajima i kovitlajima, na putu ka beskraju i sazviježđima.
ve imaginacije građene, između ostalog, oko malog, ali uistinu krupnog, istorijskog podatka. On se tiče dukljanske
kraljice Desislave koja, bježeći pred vojskama neprijateljskih dinastija, spas nalazi u drevnom Dubrovniku. Oko
tog sudbonosnog časa, Kastel plete poetsku priču. Sva Kastelova knjiga je fatum nesreće, onovremene i sadašnje kada će napadnuti i pravedni u ljetopisima istoričara biti nitkovi i izdajnici /a mnogi će potomci tako i misliti. /Dolazi doba kada ćemo/srce istorije vući po sječivu stijena /i zvati se dalekim.
To je vizura i perspektiva. U dobro nađenim jezgrima knjige, u lucidnim opažanjima i zbijenim metaforama, pjesnik
Kastel je našao dobre rezultate u kojima se značenja umnožavaju, kondenzuju i vibriraju. Evo i sada čujemo – Pod
obrvom kipa /prepoznajem ožiljak na meni još vidljiv. Nije malo ako pisac kaže stihove koje pamtimo, čije siluete vidimo,
kada smo sigurni da iz puškarnice jednog bedema vidimo sredozemnu pučinu i zaključimo da je vječnost svakodnevica. Sa
tih linija jezika, maše nam sigurno sadašnji i budući Kastel
kroz čiju poeziju, uistinu, naslućujemo taj beskraj teksta.
Nakon dvije knjige klasično-simbolističke poezije, Boris Jovanović Kastel se javio novom zbirkom Fusnote
južnih zvona /1997/ koja, bez sumnje, označava novu dionicu ovog stvaraoca. Zaokret je nagao i jasan. Pjesnik ne
mijenja poetski svijet i mediteranski milje svoga jezika.
Mijenja svoj stilistički aspekt i odnos prema tekstu, modernizuje i hermetizuje formu, ispituje književnu tehniku
montaže, približavajući se postmodernom postupku. Po
svojoj radoznalosti i želji za stvaralačkim traganjem, po
naumu da ovlada što većim znanjem u domenu književne
teorije i prakse, Boris Kastel pripada najužem krugu slično
orijentisanih i mladih stvaralaca koji se ne plaše raskida sa
već viđenim i upotrebljenim. To je put najdarovitijih u
svim generacijama. Fusnote južnih zvona su plod pjesniko-
Poetski atlas Borisa Jovanovića Kastela uvećava se iz
dana u dan novim stranicama, potvrđujući ono što je već
rečeno: pred nama je izuzetno obrazovan, darovit pjesnik
u sferama savremenih poetskih i filozofskih gibanja, pisac
prepoznatljivog jezika i stilistike odan, ovog puta, postmodernoj smionosti i pregalaštvu. Ukorijenjenost ovog pjesnika u mediteranski ambijent, u njegove vizure i jezik, potvrđuje autentičnost i autohtonost pjesnikovog svijeta. Jednostavno, Kastel je utopljen u zvjezdane predjele južnjaštva,
u zvuke i sudbine mediteranskih gradova i obala. Ovaj
pjesnik je definitivno našao svoj pjesnički zavičaj, raskošan i bogat, ne nalazeći mu zamjenu što, sem ove knjige, pokazuju i njegova ranija ostvarenja. Međutim, Boris
Kastel se, kao svaki odisejski duh, mijenja u svojim iz-
12
13
II
III
ražajnim traganjima, osvajajući tako nove jezičke rasporede, nove ritmove, metafore i sintagme, dospijevajući do
moderne književno-filozofske maksime – tekst je svijet. Poetsko prokletstvo i intelektualna otmjenost ovog osobenog
Mediteranca garant su njegovog daljeg napredovanja. Uostalom, i godine mu daruju ne malu prednost koju savremena crnogorska poezija prepoznaje, pa stoga u Borisu
Kastelu vidi svoju aktuelnu inovaciju i buduće smjernice.
Zoran Bognar
VOLŠEBNA APOTEOZA MEDITERANU
I
editeran je oduvek bio zahvalan, izazovan i provokativan kao tema za mnoge pesnike, filozofe,
putopisce, esejiste, istoričare i sve ostale intelektualce. Zašto je to tako? Pa, verovatno, zato što Mediteran
obuhvata hiljadu stvari u isti mah: bezbroj pejzaža, sled
mora, nekoliko civilizacija koje se slažu jedna na drugu.
Kontemplirati i pevati o Mediteranu znači uranjati u najdublje vekove, susretati se sa mnogim stvarima koje su još
žive, koje dodiruju ultramoderno ili su u saglasju sa njim,
ali u isti mah, to znači uranjati u arhaizam ostrvskih svetova i začuđenost pred neverovatnom mladošću drevnih
gradova koji su otvoreni za sve vetrove kulture i koji već
vekovima posmatraju more i hrane se njime. Fernan Brodel je jednom prilikom rekao da je istorija ništa drugo do
stalno ispitivanje minulih vremena u ime problema i radoznalosti – pa čak zabrinutosti i strepnji – sadašnjeg vremena u kome živimo i koje nas opseda. Više nego i jedan svet
ljudi, Mediteran to stalno dokazuje pričom o sebi neprestano se oživljavajući.
Svestan tolike neizmerne izazovnosti i provokativnosti Mediterana, Boris Jovanović Kastel kroz svoju treću
zbirku pesama Fusnote južnih zvona priziva stalno susretanje prošlosti i sadašnjosti i njihovo večno prožimanje poput resitala što ga vode dva čista glasa. Stoga nije iznenađujuće što je dosadašnja kritika u Kastelovoj poeziji
prepoznala i istakla simbiozu južnjačke pitoresknosti, me-
M
14
15
diteransku metaforu djetinjstva i prvobitne ljudske nevinosti,
esecijalni jezički kolorit, bogatu dubrovačku i crnogorsku leksiku. Ovu knjigu, ipak, prevashodno bi trebalo posmatrati
kao jednu moguću apoteozu, ali i lament nad Dubrovnikom. Apoteoza – zbog svih tih volšebnih dubrovačkih istorijskih i duhovnih momenata, raskošnih palata, osunčanih
gosparskih kuća, legendarnih ljubavi, drevnih brodova i
vječnih vinograda, drvodelja i trubadura što, poput morskih talasa, čuvaju mnoge tajne izvan vremena. Lament
– zbog najsvježijih tegobnih istorijskih trenutaka koji su
donijeli tako grubu istinu. Takvo osećanje Kastel je predosetio u petoj pesmi Dukljanskog psalma: Dolazi vrijeme kada
ćemo /srce istorije /vući po sječivu stijena /i zvati se dalekim.
Međutim, čini mi se, da je ključna pesma ove knjige pesma
Dva jezika, u kojoj se, osim neskrivenog bunta, ironije i samosažaljenja, naziru obrisi svojevrsnog blagostanja i jednog mogućeg sveobuhvatnog pročišćenja. U njoj Kastel
kaže: Neuk sam, iz inata /ne govorim strane jezike, /iznevjerih
zamišljeni posao /konzula u povijesti. /Ipak, učen sam, dva jezika znam: maternji, /što je danas opasno/i morski, nepodoban,
pun arhaizama. /Ostale, ako je vremena i svrhe /valja učiti /ako
se jurišnici i branioci razumiju,/jezici kompasa okrenu jugu,
/moj narod uvjere gdje je.
Iz ovih navedenih stihova, očigledno je da se Kastel,
kada je saznao da kob savremenog čoveka izrasta iz njegove socijalne podvojenosti ili iz osećanja prestiža, superiorno izdigao iznad toliko prizemnog i etički deformisanog
gledanja na život. Zato u njegovoj poeziji ima i gorke i sarkastične evokacije unutrašnjeg čovjekovog loma i opravdanih sumnji u sam temelj čovekovog postojanja. U knjizi
Fusnote južnih zvona taj problem je još više apostrofiran,
dramatičnije je prelomljen kroz ličnu prizmu kao subjektivni doživljaj i kao individualno slobodno viđenje. Ovakvim poimanjem prevladane su dileme i usamljeničke tuge. Pesnik izlazi iz svojih unutrašnjih ozleda i muka, odoleo je težini tragike svakodnevnog života, izašao je iz
ruševina ljudskih sudbina i ušao u novi životni postor, ali
je ostavio novom vremenu, poput poruke u boci, stihove
u amanet: Samo će mastilo paukovih niti /svjedočit prokletstvo
staroga gospara.
Boris Jovanović Kastel, kako u prethodnim knjigama,
tako i u knjizi Fusnote južnih zvona, veoma otvoreno govori da čovek u sebi, gotovo neprekidno, nosi strahove i podozrenja, da oseća nad sobom mutne oblake, da je zasut
gorčinom i sumnjama, da živi u mori jer je sve oko njega
u znaku užasa i prevare. Drugim rečima, kroz ovu lirsku
rekonstrukciju istorije, Kastel govori da su ideali savremenog čoveka razbijeni i on se pretvara u vlastito progonstvo
i postaje izvor svoje nesreće i vinovnik svog pada. Ovakva
razmišljanja u poeziji Borisa Kastela nisu izraz njegovih
pesimističkih vizija savremenog sveta i čoveka. Naprotiv.
Ona dolaze iz uverenja da se u mnogo čemu savremeni
čovek nalazi u šoku, da je često misaono i emotivno blokiran modernom civilizacijom i da mu treba pomoći, a najefikasnije mu se pomaže onda kada se suočavamo sa činjenicom da je on tvorac i izraz moderne civilizacije i da jedino on može da je humanizira. Tako bi se sa psihoanalitičarskog stanovišta mogla nadgledati i tumačiti ova poezija, međutim, ako bismo pokušali da prodremo u ekspresivnost i atmosferu nastajanja ove knjige, došli bismo do
neizbežnog zaključka kako nas ona nepogrešivo asocira
na volšebne knjige Dubrovačke elegije L. Vojnovića i Morekazi S. Dž. Persa, naravno ne po strukturi i formi, jer navedene knjige sadrže pesme u prozi, ali po svojoj atmosferi
svakako.
Kroz sve tri knjige plove brodovi, njihove pesme ponavljaju morski talasi, vinogradari silaze niz brežuljke solarnog Mediterana, ribari izvlače mreže u tihim lagunama, drvodelje grade čamce koji danas naliče na čamce od
juče... Dok čitamo ove knjige na trenutak se osećamo
skrajnuti izvan vremena a onda nas tamne istorijske refleksije nanovo vrate u ne baš prijatni svet stvarnosti. Ta
16
17
paradoksalnost snažno karakteriše knjigu Fusnote južnih
zvona. Da je bilo moguće osloboditi se refleksija opšte dekonstrukcije sveta ova knjiga bi svakako bila solarna i bila bi knjiga Erosa, a ne saga o večnom preplitanju solarnog
i lunarnog, Erosa i Tanatosa, fizičkog i duhovnog, odnosno ekstravertnog i introvertnog sveta. Bila bi apoteoza
jednog od najlepših i najdrevnijih gradova a ne puka metafora sveprolaznosti, alijenacije, čežnje i usamljenosti. Najsnažnija ekspresija koja vas gotovo dramatično razara jeste upravo saznanje da je Dubrovnik za Borisa Jovanovića
Kastela i za njegovog prethodnika Luju Vojnovića postao
metafora. Može li vam se dogoditi nešto tragičnije od činjenice da je nešto što vas je stalno dodirivalo, inspirisalo i ispunjavalo, nešto što je bilo neodvojivi deo vas, postalo
hladna apstrakcija i ogolelo snoviđenje? Stoga, sa nepokolebljivim uverenjem da ne grešim, navedene knjige ubrajam u porodicu knjiga – lamenta koje karakterišu našu
istoriju i kulturu gde, pre svih, ubrajam Lament nad Beogradom Miloša Crnjanskog, Sarajevski rukopis Stevana Tontića
i svoju knjigu Ako se mrtvi jednog dana vrate. Knjige Dubrovačke elegije Luja Vojnovića i Fusnote južnih zvona Borisa Jovanovića Kastela svakako su autentični, dirljivi i porozni
lamenti nad Dubrovnikom koji su ispisani u različita vremena, različitim perima, u različitoj formi ali sa gotovo
identičnom atmosferom, ekspresijom, melodijom, mirisom,
zvukom, da je Mediteran raskršće iznenadnih odluka i prevrata, raskršće koje iskrsava i koje se utelovljuje u našem
pamćenju kao skladna slika /uprkos svim proždrljivim
istorijskim vihorima/, poput sistema gde se sve meša i iznova nastaje kao izvorno jedinstvo.
Sada je već sasvim jasno da se sve Kastelove knjige
pretaču jedna u drugu i da svaka ponaosob predstavlja sa-
mo ciklus jedne integralne poeme, jedne volšebne apoteoze Mediteranu. Kroz sve ove knjige /Kad zamirišu kajanja,
1994, Prstenje pomorja, 1995, Fusnote južnih zvona, 1997,
Anatomija sredozemnog dana, 1998. i Mediteranska agenda i
proricanje prošlosti, 2000/ plove brodovi, njihove pesme ponavljaju morski talasi, vinogradari silaze niz brežuljke solarnog Mediterana, ribari izvlače mreže u tihim lagunama, osećaju se mirisi tek ubranih smokava i osunčanih
grozdova, ali - dok čitamo ove knjige - na trenutak se
osećamo skrajnuti izvan vremena a onda nas tamne i grube istorijske refleksije nanovo vrate u lunarni svet. Ta paradoksalnost snažno karakteriše sve Kastelove knjige. Da
je bilo moguće osloboditi se refleksija opštih istorijskih poniranja, ova knjiga, kao i prethodne, bila bi solarna i, svakako bi bila, knjiga erosa, a ne saga o večnom ispreplitanju solarnog i lunarnog, Erosa i Tanatosa, materijalnog i
duhovnog, ekstravertnog i introvertnog.
Oni koji bolje poznaju Kastelovu poeziju znaju da se
ovaj nekonvencionalni i Mediteranom hronično ostrašćeni
pesnik prevashodno bavi poetskom revizijom dukljanske
istorije, tako da on, bar po tematici, stoji gotovo usamljen
na topografskoj mapi crnogorske, ali i ne samo crnogorske
poezije. Dok je Fusnote južnih zvona posvetio kneginji Desislavi, Anatomiju sredozemnog dana delimično vremenu Bodinovom i Balšićima, dotle je knjiga Mediteranska agenda i
proricanje prošlosti posvećena dukljanskoj gospodarici Kosari, vlastelinki Jeleni Vickovoj Bujović, crnogorskoj princezi i italijanskoj kraljici Jeleni Petrović Njegoš Savoja i
svetom Petru Cetinjskom. Nova pesnička, moglo bi se reći
i poetsko-esjistička, knjiga Borisa Kastela nosi obeležja pune stvaralačke zrelosti. Zaputio se ovaj pesnik u neke nove i neistražene puteve. U nekoliko prethodnih knjiga, rekli smo, već se u njegovoj poeziji osećala neka seta, čak i
dublja rezignacija, bilo je, dakle, nekih tamnijih slojeva,
nekih gorkih osećanja, potresnih dozivanja iz dubine bića,
iz udaljenosti vremena. U pomalo dramatičnoj gradaciji
18
19
II
rasla su pitanja što smo bili i kako smo nastajali, kuda dalje, kako živeti sa teretima u sebi, kako odbraniti i dalje
osmisliti sopstvenu egzistenciju uz svesno samouništenje.
Dakle, najnovija pesnička knjiga Borisa Kastela još šire
otvara kompleksnost naznačenih svetova, izražajnija je u
mislima, u jezičkoj ekspresiji, u atmosferi, u lirskoj istančanosti. Zapravo, ova je knjiga izraz novog iskustva koje
se steklo novim putovanjima i iščitavanjima starih dukljanskih knjiga i pergamenata; ona je izraz nove i drugačije
optike posmatranja, njeni svetovi nisu više /samo/ spoljašnji pejzaži, već su to pejzaži duše. Iako je u ovoj knjizi
Kastel sa velikom strašću okrenut moru, suncu, jugu i mediteranskom podneblju, to je ovog puta iz njegovog pesničkog talenta izmamilo nove zvukove, izvuklo je iz njega novu i izražajniju viziju života. U knjizi Mediteranska
agenda i proricanje prošlosti Kastelova poezija ostvarila je
novi kvalitet – sada se svet pojavljuje kao gromada, život
se u njemu zgusnuo i sazreo; sada pesnik kreće dalje u
život gde sluti i stvara nove prostore. On nastoji da sve što
je bilo svede u jednu istorijsku i dijalektičku viziju, u jednu kompleksnu etičku misao, želi da iskustvo pretvori u
novu poruku. To nastojanje naročito je izraženo u pesmama čija je tematika putovanje kroz istoriju jer na tim novim putovanjima kali se i izoštrava njegova misao kojom
temeljito preispituje svoj odnos prema suštinskim pitanjima života.
20
Sreten Perović
AUTENTIČNI MEDITERANAC
I
oslije Brkovića i Lompara, koji su darovoto i privrženo pjevali o Duklji i njenoj sudbini, agensu u crnogorskom mentalnom i državnom krvotoku što
traje više od hiljadu godina, o njenoj mediteranski raskošnoj drami, kao o djelotvornim i djelujućim legendama
koje ispredaju i čuvaju osobenu moralnu nit – sada se javlja
predstavnik mlađe pjesničke generacije, talentovani maštar
Boris Jovanović Kastel koji, kao autentični Mediteranac,
nastavlja traganja po tom beskrajno dramatičnom polju
nestajanja prve crnogorske države. Tragajući po arhivalijama u dubrovačkim riznicama istorije i tako vršeći, reklo
bi se, stvarnu provjeru činjenica o slabo poznatim sudbinama potonjih dukljanskih kraljeva, u stvari, crpeći motive iz svoje neobuzdane uobrazilje, Boris Kastel pjesnički
obogaćuje tradiciju kombinovanja izmaštanih i doživljenih, literarnih i životnih slojeva realnosti.
Najznačajnija knjiga poezije Borisa Jovanovića Kastela Fusnote južnih zvona koju čine četiri raznorodna ciklusa
/U gradu zaključane istorije, Primorski postremum, Rekvijem i
Vlastelinsko kolo/samo je donekle naslonjena na svoje prethodnice – Kad zamirišu kajanja /1994/ i Prstenje pomorja
/1995/, obje u izdanju Crnogorskog društva nezavisnih književnika. I motivski i strukturalno, ona donosi bitnije inovacije, iako je renesansni štimung, oplemenjen mediteranskom
leksikom i unaprijeđenom metaforikom, i dalje osnovni
P
21
fon na kojemu se zbiva drama ljudskog kontroverznog
trajanja. U predgovoru ovoj zbirci, istaknuta crnogorska
pjesnikinja Vera Primožić iscrpno analizira preobražaj mediteranske memorije pjesnika, pa zaključuje da Boris Jovanović Kastel sigurno i čvrsto korača stopama značajnih južnoevropskih pjesnika: Sernude, Kvazimoda i Seferisa i smjelo tvrdi da je Kastel među mladim crnogorskim pjesnicima najtalentovaniji i najkompletniji autor.
Evo knjige čiji se izražajni tokovi ni u sopstvenoj kolijevci ne daju uspokojiti. Na prvi pogled sva od segmenata
snova, nemirnih, traumatizovanih, ponekad i metastatičnih,
Kastelova Anatomija sredozemnog dana je gusti zabran asocijacija, sirealističkih metafora, metonimija ali, istovremeno, potkožno, i pripovjedaonica o epohama i dogodovštinama koje su na mediteranskim obalama, gradskim i prigradskim trgovima i južnim kulama, po našim i njihovim
stradunima i lukama – ostavile i blistavog i krvavog traga,
pa se javljaju danas /i u svijesti i u podsvijesti/ kao umorni a uporni svjetionici koji pokazuju put i onima što se tuda nikada uputiti neće jer brodovi tog soja i tih boja davno su potonuli. I upravo zbog te izvorne emocionalne arheologije i iznova oživljene, genetske stilske inverzije, ova
knjiga nema parnjaka u savremenoj crnogorskoj poeziji iako ima jasno prepoznatljivog uzora. Startovao kao parnasovac, a nastavio kao, uslovno, postmodernista, zapravo
kao prvi među mladima koji umnogome slijedi noviju poetiku M. Lompara, Kastel se prepušta stilsko-jezičkim naplivima nadrealizma, nadrealističkoj metaforici iako
struktura svake njegove pjesme sadrži dramsku skaletu
/sada – za razliku od Lompara/ sa baladnim elementima
i elegičnim tonovima.
Što je kod Kastela mediteransko? Ne samo jezički rekvizitarij, koji je izvorno primorski, mediteranski, nego i
atmosfera, ona nekadašnja dubrovačka atmosfera, prozirnost čistog mora ali i nedokučivost njegovih tajni, dubinskih drama, sa kotvama i vrčevima iz drevnih vremena,
drevnih civilizacija. Njegova poetska fraza ima osobenu
ornamentiku, nalik na staro sidro, davno potonulo, odavno u rđu, školjke i alge zaraslo; ali ta rđa ima primjese staroga zlata, raskoši dalekih hedonističkih vremena. Ako i
nije nastao na Mediteranu, osim po imenu, hedonizam je
tu domicilaran; tu je doživio svoj procvat i učinio da se
čovjek, makar u jednom istorijskom trenutku, oslobodi
svih moralizatorskih okova /paganskih, hrišćanskih,
islamskih/, da se prepusti svojim čulima, prividno neiscrpnoj senzualnosti. Te civilizacijske procese, te kulturološke tragove možemo pratiti i na našoj, južnoslovenskoj
strani Jadrana – na Slovenačkom, Hrvatskom i Crnogorskom primorju; na svoj način – i u poeziji Borisa Jovanovića Kastela.
Konkretnu prosekturu utrobe prošlosti Kastel, u ovoj
knjizi, počinje na obalama zemlje Montenegro pred izvršenje
njenog samoubistva bacanjem u sopstveno more, a nastavlja da
traga za izgubljenim narodom iz zemlje – muzeja, oslonjen na vlastito tlo i svoj narod /podsjećajući uzgred da
akademici, glumci, poete i ostale figure od voska sanjaju
druge zemlje/, voajerski prati Njegoša i dubrovačku /?/
kontesu po konavoskim dvorima /Pred njima put zmijskog
lavirinta, /dugog hoda i kratke intime/a tu je i prah svjetionika koji zbog galije Teutinih udvarača zaspati ne smije. Na tom
često neprohodnom putu, uz posesivne genetivske metafore /palimpsest plime, hor voštanica, hronika gnjilih svetilišta,
hipnoza joda i sl./ Kastel druguje sa sjenima kao sa neposredno prisutnim bićima, bojeći se da te arhaizirane pripovjedne i jezičke strukture, na koje oslanja svoja aktuelna
zapažanja, ne budu odveć meke – O, mekane riječi, /O kameni dome! Ali, on se i tješi. Put je dug, nesiguran, podložan
burama, grebenima i buđenju iz snova. Zato će se u snu
/Epiloque/prepustiti suicidnoj ideji, vezati za sebe kamen
22
23
II
i sa vrha jednog brdskog arhipelaga sunovratiti se u more. Tako ću, unatoč smrti, vidjeti svoju zemlju, njene kaštelane,
brđane i svece, slomljena rebra i tupe bajonete, vidjeću kotorsku
biblioteku sa proročkim knjigama iz čijih listova ispadaju galebove kosti. Vidjeti smrt, sačuvati san...
Ilija Lakušić
MEDITERANSKA POETIKA
akon poetskih rukopisa Kad zamirišu kajanja i Prstenje pomorja koji su bili najava mogućeg glasa, treća
knjiga poezije Fusnote južnih zvona predstavlja estetski prevrat i donosi snažan nanos pjesničke energije Borisa Jovanovića Kastela. Po svom konceptu i namjeri, ovo je
knjiga-projekat što je neuobičajeno za mladog pisca /25
godina/.
Analogno postavljanju poetskog projekta i obradi spoljnjeg motiva, Fusnote južnih zvona su, dakle, racionalno pjevanje, poetska obrada edukovanog materijala koji autor
prihvata sa dubokom privrženošću. Taj spoljni motiv svakako je konkretniji i očigledniji od zamagljenih ponora
ljudske duše pa je otuda i pjevanje o njemu novi magični
zanos koji se okuplja oko materijalizovane svjetlosti. Ta
materijalizacija, ispoljena u znatnom dijelu ove knjige,
svakako dobija na drugoj strani. Ako se zapostavlja ono
što nazivamo dušom, potenciramo ono što nazivamo istorijom. A, ima li duša istorije i ima li istorija duše, opet je
dilema za dušu i istoriju. Naravno, za poeziju – ponajprije. No, bilo da je na strani lirike ili pak istorije, Jovanović
nesumnjivo piše poeziju. Naizgled samo konstatacija ali, u
mom razumijevanju, značajan kompliment. U stvari, kako
to i liči ovoj vrsti poezije, autor ne ispušta racionalnu koncentraciju u većini pjesama sa istorijskom pozadinom, bez
koje bi bilo nemoguće do kraja sprovesti jedan intelektualni naum. Na tragu takvog zahtjeva emotivni zanos ostaje
donekle zasjenjen i sluti se kao diskretni, malčice patetični,
N
24
25
šarm kojim se uzdiže atmosfera duhovnosti, metafizičnosti
i liričnosti, istovremeno. Nakon čitanja rukopisa, sa distance iz koje globalno možemo posmatrati ostvarenje, ovu racionalnu projekciju i težnju najubjedljivije možemo prihvatiti kao pozorišnu predstavu što, nezavisno od autorskog
nauma, može samostalno funkcionisati i, naravno, predstavljati dimenziju više. Ta specifičnost je poduprta proznom prologomenom koja, poput didaskalije ili fusnote,
hoće da upotpuni utisak što elementarnoj poetici može biti strano ali istoriji i pozorištu neophodno. Otuda, i najviše
za prvi ciklus vezana, arhivska građa može djelovati kao
objektivna kulisa koja djeluje apsolutno a, samim tim, i
događaji unutar kulise djeluju ubjedljivije. Takav kontekst
čini da jednako uslovno i relativistički prihvatimo arhivsku građu i Kastelovu poetsku fantastiku što se u krajnjem
estetskom rezultatu kasnije izravnava. Fusnote južnih zvona, dakle, jesu jedan krupan estetski korak autora u kojem
se sa zavidnom erudicijom, neuobičajenom za mladog pisca, miješaju metafizički i lirski odsjaji, u drugom dijelu
zbirke, i proviđenja, zatim precizni iskazi i halucinantne
metafore, gluma istorije i istorija glume. Svakako, čestitam
autoru na takvoj mediteranskoj poetici čija kompleksnost
obdržava cijenu duhovnosti koja je uveliko ugrožena na
širim prostorima.
26
Perivoje Popović
KASTELIJANSKI BOL
ao što je većina latinskih pisaca rodom izvan Rima,što
više jedan od osnivača rimske književnosti, Kvint Enije,
pripada ilirskim doseljenicima sa Balkana /Dr Milan
Budimir: Litterae Latinae, Beograd, 1972/, tako i najveći
broj književnih stvaralaca latinsko-katoličke provenijencije sa područja koje se danas imenuje kao Crnogorsko primorje, porijeklom su sa hercegovačkog i crnogorskog zabrđa. Nije nam samo cilj da pravimo namjernu komparaciju sa mogućim arhaizmom i filhelenizmom Hadrijana, osnivača apsolutne monarhije /M. Budimir/, niti da pretpostavljamo analogiju po svaku cijenu, u smislu pobede grčkog
Istoka, nad rimskim Zapadom /M. Budimir/ (pozno-rimski
pjesnici Svetonije i Apulej pisali su i na latinskom i na
grčkom jeziku), ali čak i na prvi pogled uočljivo je da su i
pisci našeg primorskog latiniteta uglavnom svojim porijeklom bili sa širih prostora današnje Crne Gore, Hercegovine, pa čak i iz Srbije. To je potvrdila savremena književna
istorija, a i sami pisci su isticali svoju srpsku ili slovinsku
etnogenezu - kako se danas pomodno definiše pojam porijekla. Pripadnost katoličanstvu, vjeri punog hrišćanskog
ishodišta, nije istovremeno (za razliku od naših vremena)
značilo i potrebu etničkog i etičkog redefinisanja - naprotiv. No, to je pouzdano tema za neku vanknjiževnu spekulativu.
Ono što je moguće da se raspravi i eventualno dovede
u pitanje jeste kvalitet i aktuelnost tog dijela pisanog stvaralaštva koje se poklapa sa vremenom humanizma, rene-
K
27
sanse, baroka, racionalizma i neoklasicizma (bolje subklasicizma) na evropskoj kulturnoj pozornici.
Znatan broj savremenih književnih istoričara (s ponajviše prava), analitičara, esejista i inih, različitih opredjeljenja, čini u posljednje vrijeme, mislimo nepotrebno, prevelike napore da nađe u djelima pisaca našeg srednjevjekovnog latiniteta, više nego što realno postoji, književno vrijednog i trajnog stvaralaštva. Pišu se studije, objavljuju
edicije – ali, na žalost, sve ostaje, u književnom smislu, dakako, najčešće na nivou prigodnosti ili dokumentarnosti.
Od Kotorskog zbornika (oko 1090.), preko Martina Kotoranina, Nikole Modruškog, Jeronima Pime, Bolice-Kokoljića,
Andrije Zmajevića do Stefana Zanovića, Nenadića, Krsta
Ivanovića i Antuna Kojovića (pominjemo samo najpoznatije) teško je da se može naći pravi književni stvaralac od
kreatorskog nerva i autentičnosti. Književnost koju je 16. vek
ostavio u nasljeđe sedamnaestom, na području koje pokriva današnja Crna Gora sa svojim primorjem (podvukao P. P.) bila je
ubjedljivo nejednaka po obimu /Pjesnici baroka i prosvjećenosti,
Obod Cetinje, 1996/ a potvrđuje se nejednaka i skromna i
po karakteru i vrijednosti. Obično su u pitanju namjenska
djela, prerade, prepjevi, kompilacije ili relativno uspjele imitacije velikih dubrovačko-dalmatinskih pjesnika Držića,
Menčetića, Gundulića, Pelegrinovića ili pak pisaca sa one
strane Jadrana. Naravno, ovim ne želimo da osporimo opstojavanje tog stvaralaštva niti napore da se nešto i literarno kaže i iskaže, ali nesumnjivo je da dometi nijesu veliki
jer riječ je o uzgrednoj djelatnosti poslenika neke druge
vokacije te je književna nota uglavnom prigodna i povremena eksplikacija. Od ovog (za nekog moguće strogog suda) nesumnjivo je potrebno izuzeti djela trojice pravih pjesnika neopetrarkista, bolje rečeno, postpetrarkista, nastavljača djela Sancara i Pijetra Bemba. Riječ je o Đorđu Bizantiju, Ivanu Boni Bolici i, svakako, najuspješnijem Ljudevitu Paskvaliću od koga je (prema J. Torbarini) posredno učio i sam Šekspir. Međutim, kako su baš ovi pisci par
excellence stvaraoci italijanske i latinske kulture i jezika,
veoma je diskutabilno s koliko ih prava i grijeha prema
tim (romanskim) kulturama i prema samim ličnostima mi
danas (nasilno ?) uvodimo u književne prostore Crne Gore: Nit silom, nit oružjem, niti ratom prisiljen groznim /Pod
Venecije upravu, u milom, spokoju sni... (Kotor - P. P.) I. B.
Bolica: Opis zaliva i grada Kotora
Što se potrebe za prevođenjem i daljim upoznavanjem
djela ovih vrsnih pjesnika tiče - to ostaje neumanjivo, nužno
i nesporno, naravno i u okvirima opšte evropske multikulturalnosti.
Izgleda, čudne li igre sudbine, trebalo je da dođe smutni kraj XX vijeka pa da opet crnogorski (po ocu) i hercegovački (po majci) ljuti krš rodi pravog, istinski nadahnutog
pjesnika našega primorja, u potpunosti okrenutog čistom
duhu latiniteta. Nama se čini, pojam mediteranski duh, pogotovu kad je riječ o Borisu Jovanoviću Kastelu, slovi samo
kao nedorasli eufemizam.
Boris Jovanović Kastel, dakle, nastaje i svakom svojom novom knjigom potvrđuje se kao autentični neo(renesansni) ili (neo)barokni pjesnik (u svemu što napiše, a
piše uspješno i prozu, eseje i polemike) koji samo uslovno (usuđujemo se da kažemo i prinudno) ima prethodnike, a sljedbenici će, sasvim sigurno, u njemu imati istinskog uzora.
28
29
***
Već prvom knjigom Kad zamirišu kajanja (1994) Boris J.
Jovanović Kastel najavio je svoju originalnu stvaralačku
ciljanost.Povodom ove knjige kritika je u samom startu izrekla brojne komplimente, ali je prepoznala i primijetila
nedostatke i grijehe - ius primi libri. I jednu i drugu pojavnost naspram Kastelove stvaralačke premijere moguće je
ocijeniti kao (pripremnu) fazu u poetološkom sazrijevanju
ovog pjesnika. Izvjesna (prema recenzentima i kritičari-
ma) prenaglašena romantičarska zanesenost, prije svega
izraz, je i odraz određenog duhovnog predsloja u stilu i izrazu već stasalog pjesnika, nikako nije u pitanju kreacijska
nemoć, posrtanje ili odveć jak emocionalni uzdah bez pravog odjeka jasnih stvaralačkih akorda.
U ovoj knjizi Boris J. Jovanović Kastel već je Kastel
– pjesnik jedinstvenog gospodstvenog i gosparskog glasa
koji ponajljepše odzvanja u Trebinju, Dubrovniku, Novome, Budvi i Kotoru, a odjek, istinski odjek pjesme, zvučno
se doglašava i na Lovćenu pa sve do starinske DioklitijeEh, najdraži moji...! /Ištem vas od suše!/ Osjećam vam djela u
Vlahovom prahu, /na dubravi gruškoj skupit će se duše /česvine
i strofe plivat će u dahu”!
U buktinji pjesnikovog nadahnuća odjekuje glas masline,zvon Kastela, Straduna i Lovrijenca, jeka uzavrelog
mediteranskog neba, mora i nesna. To Kastel pjeva djevojci iz mene, pjeva Jadranu, pjeva mimozi, zvijezdi - pjeva
svom zdravom nemiru, svojim korijenima sa carske kapije
djetinjstva...
Knjiga Prstenje pomorja pjesnikov je svetopis, pjesnikovo je buđenje, predah, odmor kao podsticaj za nove raskošne nemire. U isto vrijeme, kako je kritika već istakla,
ova je knjiga u formalnom, stilskom, poetološkom, a dodajemo i u poetsko-ontološkom smislu, nastavak pevanja i
mišljenja započetog u prethodnoj Kastelovoj knjizi: Samo
vam ne mogu ostaviti Stradun, /Prezrele maraske što ih sveci
kradu; /Što sa njima krase bijenalni pastel, /njeno golo tijelo i
trebinjski Kastel.
Ipak, ovdje imamo jedan nov, savršeniji, zrelo iskristalisan izraz oslobođen mogućih zamki, oslobođen prepoznatljive (dučićevske) atmosfere. Pjesnik je i dalje pun
riječi, željan kazivanja i iskazivanja, ali glas je zvonak i
čist, slika ekspresionistički precizna i dotjerana, misao jasna, poruka nužno implicitna. Pjesnik i dalje slijedi svoj poetski zvuk (V. Vulanović – u recenziji), ali mu dodaje nove
tonove, istina rezonantne sa onim prethodnima, no melo-
dija je sasvim nova, nov je orkestar,novo je i široko sazvučje tema i motiva; impresivno novo, budući da se pjesnik i dalje nalazi na omeđenom duhovnom i realno-duhovnom prostoru. Začuđujuće je bogatstvo detalja, obilje
za obično oko nebitnih minijaturnosti koje Kastel pretvara
u istinsku pjesmu. To je i ponajveća vrijednost ove knjige.
U jednom po svemu (kvantitativno) nevelikom arealu,
pjesnik je otkrio neviđenu razuđenost latino-jadranskog
mogućeg stvaralačkog kvaliteta. Toliko je poetski vrijednog spoznao i uskrsnuo B. Kastel da na trenutke ostajemo
začuđeni nad potencijalima bujne i burne opservacije
ovog, samo po godištu (Trebinje, 1971) mladog stvaraoca.
U ovoj je knjizi sam pjesnik svjesno uznio sebe na stvaralačku Golgotu, ali je, najčešće uspješno, savladao muke i
pričestio se za novi život na ivici jave i sna.
Kad smo analizirali Kastelove prethodne knjige i spomenuli njegovo pjesničko uskrsnuće, sasvim namjerno smo
ovlaš anticipirali dilemu: uskrsnuće u novoživot ili u novosmrt;uskrsnuće u budućnost ili uskrsnuće u pređašnjost; B.
Kastel nas najnovijom knjigom Fusnote južnih zvona uvjerava u uskrsnuće sa pozitivnim predznakom, ali prije u
antitezi nego u punoj i dosljednoj misaonoj sintezi, prije u
anarhiji, nego u dovršenom sistemu. Kastel se opredjeljuje za relacije u anahroniji ili ponajviše u asistenskoj opoziciji sinhrono-dijahronog funkcionisanja. Sva su ta načela,
naravno, bazno situirana u punom dosluhu sa njegovim
osobenim duhovnim prostorom, o kome smo već govorili
kao o prostoru neolatiniteta (neorenesanse ili neobaroka)
koji je i u ovoj knjizi upravo predominantan. Ovdje, dakle,
nastaje Kastel Jovanović, postojan, autentičan, svoj i suveren. U Fusnotama južnih zvona ostvario se pjesnik, Poeta vivus. Ni do sada, a ni sada, vjerujemo, ni od sada, niko nije
pjevao niti promišljao kao što pjeva i promišlja B. Kastel.
30
31
***
Naravno, u ovoj uslovno prenaglašenoj ocjeni ne osporavaju se mogućnosti ni prošlih, ni aktuelnih niti, pogotovo,
budućih pjesnika, već -prije svega- namjera je da se naglasi Kastelov stvaralački individualitet, ne isključujući nedostatke i na mikro i na makrostvaralačkom planu. Kastel Jovanović duboko, istinski duboko seže u svojevoljno izabrano praduhovlje tako da nam se čini da bez većih teškoća
komunicira sa prohujalim, ali njemu vidljivim, čujnim i
poznatim predvremenima. Kastel ante portas - prošlosti i
budućnosti svoga stvaralačkog miljea; Kastel - autentični
glas i kad govori o već klasičnim, istorijskim, kvaziistorijskim i legendarnim temama. Kastel (neo)latinsko-barokni
pjesnik za sva vremena, za sve prošle i suđene samoće, za
primorske psalterione, kazane i prokazane (ne)izvjesnosti,
za zavjetne riječi i za svih pet amanet-psalmi što mu ih u
trajanje dariva mitska knjeginja u bogoliku datom Desislavi, napaćenoj i počinuvšoj svetici, posljednjoj kraljici razurene
Diokleje: Dolazi vrijeme kad ćemo /srce istorije/ vući po sječivu
stijena i zvati se dalekim...
comitissa Desislava
Moćno pjesničko, neoborivo neopostmodernističko proročanstvo. No, ipak u stvarnosnoj biti ostaje Kastel da pjeva svoju vedru i bistru mjesečevu moć nad urbe Cattaro
Dalmatino i piše svoje do sada najbolje Rimae diversae, recimo u poemi Kotorski psalterion: Preci od čojane kože /u predahu bojne /kao isposnici pred kapijama sačekuju jutro /.../ti si
drugačiji, prisiljen većini /koja ne pominje klesare, misionare
Marka Dondola, /serenadu gradske muzike/ u Radovu čast...
I strah, i patnja i nadanje su u Fusnotama južnih zvona
Kastela, pjesnika latinskog, primorskog, poete hercegovačkog i vječitog šarmantnog gospara iz Katunske nahije.
Otvorio je i u dobroj mjeri ostvario B. Kastel svoj svijet,
svoj kreatorski prostor, svoju pjesničku Zemlju i svoje poet-
sko Nebo. Omeđio je sopstveno neveliko prostranstvo, ali
dao mu svoje ime, vjenčao ga i sada traži pravo krunisanja
na svoj način. Možemo se ne slagati sa njim (recimo ideološki
kao sam potpisani autor), ali ga ne možemo osporavati.
Upravo zbog toga neumjesno je (važi i za eventualne namjere samog Kastela) u Jovanovićevom djelu i djelovanju
tražiti eksplicitne odraze aktuelnih pogađanja i događanja,
tragove datih savremenih nedođija. Svaka koincidencija sa
bukvalnom sadašnjošću u Kastelovom poetskom slučaju slučajna je, jer jednostavno - on se pojavio sada. Sva znanja
i saznanja koja nam se čine poznata u relaciji sa Kastelovom
poetskom transkripcijom u gnoseološkom smislu ne znače
nam ništa. Ni samima sebi, ni njemu, vjerovatno, ne možemo
objasniti ništa u suštinskom smislu na osnovu onoga što
već na neki način znamo o temama koje Kastel poetski oblikuje. Ta su realna doticanja samo privid, samo činjenje da
nam se učini da raspolažemo činjenicama. U stvari, to Boris
J. Jovanović razgovara sa Kastelom i samo nam dopušta da
ponešto čujemo, da nam se učini da čujemo, da nam se, jednako pouzdano, učini da razumijemo. U strogo teorijskom
i poetološkom smislu konstatujemo nedostatak, ali moguće
i pravo na odbranu u nekom drugom daljem tumačenju. To
o čemu pjeva Kastel jeste sada već samo njegova pjesma. Izvori i sredstva, istina, nijesu samo njegovi, što se mora naznačiti, ali tok je njegov, njegove su bujice ali i suše, njegov
je žubor, i šum i poj. Njegov je znak, unakrst i četvoroprst,
ali na samo njemu znan način; samo njemu jasan je odziv na
pozive dalekih dubina do kojih silazi kroz maglu istorijskog stopuća kako bi pronašao nešto čime će imenovati,
čime će upravo reimenovati svoj vijek, svoje vrijeme, svoje
dane. I saznajno je da je to njegovo vrijeme, a naše možda
samo u sabirnom ogledalu. Neumjesno je sopstvenom poluglasnom ili nemuštom antidetekcijom otkrivati strogo
branjeni svijet Kastelove poetike.
Nakon svega, Kastel ostaje opet sam i svoj i to baš kad
smo pomislili da je mutatio mutationis naš, odmah već vi-
32
33
***
dimo da je njihov (u opštem smislu pojma), a stvarno najpribližnije jeste da je svoj pa i samoljubiv cjelokupnim
svojim poetskim bićem – što osobito potvrđuje knjiga Fusnote južnih zvona. Pjesmu Kastela Jovanovića treba stići i
dotaći, čvrsto je uhvatiti i prihvatiti, ali ona se ne da - kad
hoćemo da bude hladna, ona naglo postaje vrela, a kad bismo htjeli da se na njoj ogrijemo, tada nas grubo posiječe
brid hladnoće.
Tako B. Kastel ostaje sam kao usamljeni bor iznad Kotora na prelazu u Staru Domovinu okrenut Jadranu ispod
Lovćena. Na tom raskršću rodio se da traje kastelijanski
bol. Jedini je koji bi da ujedini neujedinivo, da sve slovi
imenom višeimenim što njegovom (uslovno i djelimično)
pretku Šćepanu, Stefanu, Stjepanu, grofu, konte Zanoviću,
nesuđenom kralju Poljske nije pošlo za rukom. No B. J. Kastel ne vara, Kastel se ne preinačava poput duhovnog preteka Zanovića. Kastel traži istinu. Istinu o sebi, istinu u sebi. Učini mu se koji put da traži istinu o nama, ali svjestan
je da bi to, bar za sad, bilo odveć. Zato se odmah vraća sebi, samom i jedinom u snovima, na javi, u danu i razdanju,
u istoriji, u razistoriji, u povijesti, u svijesti, nesvijesti i podsvijesti. Dok pjesmom ili uvodom, riječju nađenom ili priviđenom, razgovara sa svojom znanicom, prozračnom
knjeginjom Desislavom, Kastel to ponajviše zbori sa svojim
likom, sa svojim znakom,sa svojim čovjekom i svojim Bogom. Istina ne uvijek najnjegovanijom riječju, ali svakako
riječju koju uporno traži. Zato ako se usudimo da u sačitanju, u sapjevanju pokušamo da nađemo svoju tačku gledanja, ne ostaje nam ništa mnogo više od statusa nijemog glasa trećeg lica koje može da odaje manje ili više nejasne signale. Nakon svega, Kastel Jovanović ostaje najdarovitiji,
dovršeni (neo)renesansni i (neo)barokni pjesnik Crne Gore
i Primorja. Ne samo zato što je danas uistinu jedini i što je
istovremeno i potvrđeni neopostmodernist.
34
***
Njegoša upoređujemo s Pjesmom. U pjesmi je glas
Gospodnji, Luča, iskra sveživotna. B. J. Kastel dobro poznaje osobinu vatre, moć i nadu ognja i pjesme - Zorom, neispavan, bez perjanika /što me svuda traže, u krčmi na uglu
/pišem ovo pismo, bez bodeža i hajdučice, /a uhode su za susjednim stolom, /bolest izvjesnija od cetinjskih kiša... Tako u imaginarnom pjesničkom Triješću, pod plavetnilom Mediteranskog indiga, tako sudbinu Vladike i Pjesnika tolkuje mediteranski novoprorok B. J. Kastel u svojoj izabranoj mediteranskoj autobiografiji. Autobiografija je ono što o sebi
piše sam pisac, tako kazuje suvoparna teorija književnosti.
Što kad autobiografiju piše pjesnik i kad je kazuje licem
pjesme okrenutim pravo k Nebu a onda k Moru i domorju, nebu i podneblju mediteranskom i montenegrinskom.
Pjesnik mora da bude pjesnikom i da opstane kao pjesnik,
on mlađi od Njegoša. Ti imaš Dokleu na Mediteranu, a ja
Medeon, moj brđanski na Balkanu... Radosno se vraćamo
pjesmi. I originalu i onoj ispod indiga pečatanoj – posred
svebojnog Mediteranskog indiga. Tamo piše o Pismu. O velikom i širokom, vječito mladom i svježem mediteranskom pismu. Boris Kastel se zavjetovao Mediteranu. I kad
blista /Ego mora/ i kad je umoran /Vjenčanje sa sipom/.
Uvijek ima pravo na pjesmu – onaj što je pjesnik. I ima
pravo da razgovara s pjesnicima, mora da opstane Velika
pjesma, zavjetna pjesma Mediterana.
Kastel pjeva san, pjesnik snuje život. Pjeva život svevidog Ovidija, dopunjuje i umiruje Brodela. Ne može sam,
ako je i Brodel. Pjesnici mogu i sami jer nikad nijesu sami
dok je pjesme. Osobito kad su pod Nebom, kad su na Moru, kad su na mediteranskom pomorju i podneblju života.
A život je grijeh nastao u tami. Zato tamuje i tamnuje i B.
J. Kastel u kastelu trebinjskom, kao u Gospinom samostanu. Po njemačkom filozofu V. Diltaju naši životi su deo života društva i istorije. Supstantivne ljudske prirode se zamenjuju
35
istorijskim relacijama. Sve te i takve spojeve, etičke i racionalne, religijske i misaone korelacije B. J. Kastel rješava i
dograđuje vjenčanjem s Mediteranom, Nebom i Vodom,
metodom svojevrsnog autorskog vodokršća. Pjesnik slavi
Nebo a klanja se Vodi života. Htio bi da zaboravi surovu
stranu zbilje na Mediteranu. Mi ne možemo živeti zadovoljno
ako ne živimo mudro i plemenito i ispravno /V. Riz/ - tako je
Epikurovo starogrčko etičko i misaono stanovište. Boris
Kastel je spoznao mudrost Mediterana ali tačke plemenitosti i koordinate ispravnosti ostaju mistične. Bergsonovsko shvatanje vremena po kome vreme nije više načelo propadanja i razaranja, u Kastelovoj mediteranskoj /auto/biografiji nalazi punu literarnu potvrdu u sabesjedništvu sa
Dolčijem ili sa Kavafijem, Seferisom, Kvazimodom, Sernudom. Zar se svi naši doživljaji ne događaju, tako reći, u isto
vreme /A. Hauzer/- slično pitanje postavlja i Kastel u biografiji ega mora. Nakon svega, ostaje već iskazani zaključak da je B. J. Kastel najbolji crnogorski predstavnik
poezije savremenog latiniteta.
36
Radivoj Šajtinac
MEDITERANSKI KARTOGRAF
vo poezije koja desakralizuje nametnuto frustrirajuće i poosobljene oblike manirizma; dnevno nereprezentativna doza sopstvenog doba i sprega između
večnih značenja i ličnih začina predočavaju nam Borisa Jovanovića Kastela kao pesnika kome nisu potrebni vanestetski, publicističko-transparentni atributi – mlad i samosvojan. Između visokih brda i himnično ovekovečenog
gorja i mora, versičko je i duhovno stanište ovog mediteranskog kartografa čija se stilistička toponomastika, simbolika i kodifikacija naglašeno izdvaja iz predestinirane
slike o poreklu i zavičaju. Ni vreme, ni istorijske paradigme, ni prostor, ni iracionalni geografizam u pesničkom bridu Borisa Kastela nisu puki, desakralizirajući rekviziti,
već je, pre svega, maniristička fabularnost i prozodijskomelodijsko smenjivanje značenjskih plima i oseka nešto
što je u prvom planu čitalačkog nasleđa i plena saučesničkih
pirata od kojih je jedan, dakako, i autor ovih redova.
Pišući svojevremeno o Sen Džon Persu, Miodrag Pavlović je zapisao, između ostalog, i ovo: I čistota i prljavština, i more i lučki grad, i pustinja i oaza, definišu se time kako su
se prelamali, kako su služili i kako su gospodarili tokom istorijskog pohoda čovekovog. Ovakav se antropocentrični i humanističko-receptivni pribor može slobodno aktivirati i kad
je u pitanju knjiga Anatomija sredozemnog dana Borisa Kastela. Naime, punoća ovih pesničkih slika zasnovana na
mnogiživotnosti prirodnih detalja vezanih za more, pesak, obalu, daljine, horizont, dubine, luke, podvodna sve-
E
37
tilišta, krečnu, koralnu floru i slano-večnu faunu, samo su
vezivna tkiva u vitražu ovog versičkog poslanstva. Kastel
ima snažnu, mudro iritirajuću i introspektivnu nameru da
ustalasa opštu senku Dna, ono što ne deli kopno od mora,
lično i opšte, ljudsko i neljudsko. Otvoreni diskurzivni, ronilački izleti obavljeni su dubokim udahom stvarnog sveta
i vremena, lične indignacije i /pre/osetljivosti. Preseci odsjaja, žanr slika i dokumenata, arhitekture i citata, putopisa i erosa, govora i škrguta, govore u prilog raskošne autorefleksije koja pesnički odmerava dnevnu vrednost
večnosti i večnu dilemu dana. Otmenost ovog iskaza, koju s pravom ističe recenzent Vojislav Vulanović, proističe,
pre svega, iz nepoštedne, u onom pozitivnom smislu, samoopterećujuće mudrosti u preskupo plaćenom vaučeru
za igre i grimase anđela i đavola koje slede. Tako se manir
transformisao u celovitost svespisa ili samospisa, prevazilazeći, samo kratkotrajno, ozarujuće dekorativne, ikoničke
ili geografske destinacije. Sve ovo, slobodno rečeno, na
kraju, ispisano je u onom osamljenom statusu kad, pod
palmom ili u priprati, pesnik, pušeći svoju cigaretu, unutrašnjim, kreativnim i sopstvenim Vremenom pobeđuje fizičko vreme, podastirući mu mapu koja peva.
38
Dragan Jovanović Danilov
Š
MEDITERANSKA ELEVIRANOST
ta je Mediteran? Hiljadu stvari u isti mah. Nije to jedan pejzaž, nego bezbroj pejzaža. To nije jedno more, nego sled mora. Ne jedna civilizacija, nego civilizacije koje se slažu jedna na drugu. Putovati po Mediteranu,
znači pronaći svet Rima u Libanu, praistoriju na Sardiniji, grčke
gradove na Siciliji, arapsko prisustvo u Španiji, turski islam u
Jugoslaviji, govorio je tako lucidno i, mora se priznati, krajnje opravdano Fernan Brodel, jedan od najznačajnijih istoričara našeg veka. Mediteran je upravo podneblje koje je
tako toplinski udomilo pesnika Borisa Jovanovića Kastela.
Ne znam mladog pesnika koji tako dobro poznaje i oseća
mediteranski svet kao Boris Kastel. Uostalom, ne reče li on
u jednom svom stihu – Sredozeman sam/ako ta vjeroispovijest
postoji. A ova poezija tako sigurno proishodi iz mitopoetskih projekcija vremena mediteranske civilizacije. Budući
da je jedinstven kontinuum, Mediteran sam po sebi predstavlja geografsku, istorijsku i kulturnu cjelovitost, fundamentalno jedinstvo. Mediteran /oh, taj slatki san većine ruskih careva/ jeste jedan poseban organizam, svet za sebe,
Ein Wolt fur oich, kako bi to rekli Nemci, ali i pozornica dubinske povesti. To živo ognjište kultura, kolevka evropske
civilizacije, prostor fantastičnog mešanja rasa, genetskih
faktora i najdisparatnijih civilizacijskih tipova i kulturnih
entiteta. Podneblje je to koje je ozareno grčkom, rimskom i
vizantijskom kulturom.
Kastelove pesme iz knjige Mediteranska agenda i proricanje prošlosti, uprkos tome što dolaze iz tople mediteran39
ske užarenosti, nikako se ne odriču šarma halucinacije i
ronjenja u tamne dubine bića. Još je Jorgos Seferis govorio
da se iza te sivkaste, zlatkaste potke lota Atike nalazi jedna zastrašujuća crna boja i da smo svi mi igračke toga crnila. Stoga se u Mediteranskoj agendi, B. J. Kastel otkriva
kao pesnik nekrologist jednog iščezlog vremena. Ploviti
kroz mračne naplavine vremena, a ipak sačuvati nevinost
i nedužnost – eto zaveta ovog pesnika. Svet katedrala nagriženih neumoljivim zubima temporalnosti, arhiva, muzeja, antikvarnica, brodolomnika, kurtizana, vlastelinki i
leutara, deo je jedne unutrašnje arheologije koja iskušava
beskonačno. Neobičnost jezika, mašte i lirske eleviranosti
kod Kastela ide dotle da napiše za ženske grudi da su starije smokvine rođake, a ljudi na trgu vremena živi eksponati
muzeja prokletstva. Jedan imanentno mističan sadržaj transponovan je u Kastelovoj poeziji u poetsko. Ovaj pesnik je
ispravno shvatio onaj Novalisov poziv da svet treba iznova romantizovati. Svojim pesmama Boris Jovanović Kastel
kao da nam poručuje da raj, uprkos silama destrukcije i disolucije, nikada nije konačno izgubljen. A raj je na Jugu,
tamo gde je južno umiranje, tamo gde osluškujemo šapat
tog večnog mediteranskog ogledala koje je skriveno duboko u nama.
40
Miraš Martinović
MEDITERAN KAO RELIGIJA
PJESNIKA IZVAN KANONA
e slučajno ovo slovo počinjem Sen Džon Persom,
tim kultnim pjesnikom mora, koji će svoga posvećenika, svog obraćenika, naći ovdje, na ovim
prostorima, u Kastelu koji u svojoj Agendi kaže – Sredozeman sam /ako ta vjeroispovijest postoji. A šta je agenda? Latinski, agenda znači dnevnik, bilježnik, spisak stvari koje
treba obaviti, knjiga koja sadrži bogoslužbene obrede,
zbornik propisa koji se odnose na vršenje službe božje. To
je agenda, a Kastel je posvećenik u službi Mediterana. Mediteran je njegova religija, gotovo kanonizovana iako je on
pisac izvan kanona.
Kastelova knjiga Mediteranska agenda i proricanje prošlosti katalog je vjekova, katalog mora u stalnom nadolaženju
i mora u odlaženju, civilizacijskih hijeroglifa što su ih talasi ispisali na ovim našim obalama. Agenda je to i više od toga: oda moru, katalog drevnih govora ali i katalog tišine i
vječnosti. Palimpsest s beskrajno mnogo naslaga što su ih
talasi stvorili u svom vječitom ispisivanju te knjige koja se
zove more. Prostor u kojem se čuje dublji eho svega: stvari, pojava i gestova, ličnosti koje su određivale istoriju i
onih koje je istorija određivala. To je katalog potonulih brodova koji leže na dnu mora ali isplovljavaju kroz sjećanje.
I dolaze nam kroz ovu knjigu koju bih ja nazvao Knjigom
sjećanja, Knjigom glasova koji se umnožavaju. Zapravo, to
je Knjiga odjeka koji svemu obezbijeđuju neprekidno traja-
N
41
nje. Agenda je, dakle, Knjiga neprekidnog trajanja ali i traganja, i radoznalosti beskrajne i neutažive svojstvene Odiseju, tom vječitom lutalici koji je u Kastelu prepoznao svog
sabrata i tako produžio svoje putovanje koje je, nakon što
se vratio na Itaku, nastavljeno kroz sjećanje i nije završeno
do danas, već traje u knjigama kao što je Agenda. Kao što
nije okončano ni putovanje one vječne družine Argonauta,
tih lutalaca opijenih bezmjerjem i plimama, koje sam čuo i
osjetio čitajući ovu knjigu. Uz podatak, da je ta družina sa
svojim brodom, besmrtnim Argom uplovila i u naše vode i
pristala na obale modroduboke rizonske rijeke, kako antički pisci nazivaju prostor koji zauzima Bokokotorski zaliv, pristajući ispred grada koji je bio na mjestu današnjeg
Kotora. Agenda je knjiga u kojoj bljeskaju davno ugasli svjetionici, knjiga o lučkim kapetanijama, o granicama ocrtanim kulturom masline. O gradovima koji još samo žive u
sjećanju, o kamenju i kamenorezanju, o skulpturi i arhitekturi, o izumrlim govorima idiomima koji ponovo oživljavaju. To je knjiga o zdanjima i ustanovama, o stepeništima,
portalima i pročeljima, o palatama u kojima je nastanjeno
naše pamćenje, opšte i pojedinačno. O ornamentima na crkvama i katedralama, kojima je ispisana ona tajna istorija i
zbivanjima običnom oku nevidljivima a koja traže tumače
i čitače, kao što je Kastel. I sa umijećem koje je u njemu darovano, dostojno tih ornamenata i njihovog jezika. Iščitavajući ovu knjigu, osjetio sam onaj dublji odgovor koji se
iza svake stvari javlja i govori kroz pojave, govor sveopštih
zbivanja i preplitanja. Snagu koja može da vraća vjekove i
proriče prošlost. U tome je čar i moć ove knjige u kojoj
oživljavaju sve naše kraljice: Jakvinta, Kosara, Desislava i
Jelena od Savoje. I ne samo one, već i naše kraljevstvo iz otprve, naša sudbinska određenost i predodređenost, svi
gradovi koji su naši a kojih nema sudbinski u nama, utisnuti upravo zato što ih nema, svi naši kasteli, ornamenti,
naše opšte pismo u kojem živimo i trajemo i obnavljamo se
saznanjima da smo zahvaljujući moru u vezi i dosluhu sa
čitavim svijetom. Njemu zahvaljujući, kojem izričem pohvalu javno, svuda i na svakom mjestu, pa i na ovom, sve
što se desilo u civilizaciji, na ovim obalam ostavilo je traga.
Na talasima njegovim stigao je Sofokle u Butuu, današnju
Budvu, gdje je proboravio jedno vrijeme u diplomatskoj
misiji koju mu je lično Perikle povjerio. A u susjednom
Agruvijumu, gradu koga nema, prema nekim tvrdnjama,
što je moguće, pošto je na Mediteranu sve moguće, kako kaže
Brodel, neko vrijeme boravio je Herodot, otac istorije, zaostavši na svom kružnom putovanju, prikupljajući građu za
svoju istoriju o narodima koji su naseljavali ova žala, hodali mnogi narodi, eto čak i Sofokle i Herodot koji bijahu prijatelji, kao što su ih nastanjivali mnogi narodi. Ova zemlja
i njena žala svojevrsni su palimpsest u koji je sve zapisano
a Kastel je odličan čitač i prorok prošlosti. Paradoksalno,
zar ne. Proricanje prošlosti, ali moguće! A to je Kastel dokazao na najbolji način svojom i našom Agendom, kojoj ovdje na ovom mjestu, ali i svuda odajem duboko poštovanje.
On Mediteran ne doživljava, on ga živi čitavim bićem i ne
vidi u njemu geografsku odrednicu već stanje duha ili, kako to Klaudio Magris u kultnoj knjizi Dunav kaže, filologiju
mora. Ta odrednica najbolje priliči onom što piše Kastel. I
ona je iznijansirana do biografske prepoznatljivosti. Kastel
na latinskom znači dvorac, zamak, utvrđeno mjesto, grad
koji je Kastel uspio da napravi od riječi i metafora, grad vidljiv i prepoznatljiv sa velikih daljina, utvrđen kako to Kastelu priliči ali i otvoren za sve putnike, Odiseje i Argonaute, za sve namjernike u budućnosti, sve zaljubljenike u
Mediteran, beskrajan u svojoj raskošnosti i obilju.
Počeo sam stihovima Morekaza, ne slučajno, a završiću
Agendom i stihovima iz nje: Razmišljam o pravednosti /more
tone bezglasno /nepomjeren trčim gazeći /rimske štitove, sidra,
rogove /dronjke slovenske, testamente svetaca/vodenu utrobu
bez vode pogled čini bezmjernom. /Postajem jedini svjedok vidovite pučine /ni karijatide mi neće vjerovati /more nestalo /slijedi
misao o nama /sadašnje budućim...
42
43
ada bismo htjeli da budemo strogi, onako kako Luisa Sernudu nazivaju pjesnikom za pjesnike, tako bismo mogli izabrane eseje Pergament od sireninog poprsja /1996-2000/ Borisa Jovanovića Kastela nazvati štivom za druge pisce eseja. Ova zbirka eseja sastoji se od 37
priloga poređanih tematski u sljedećim cjelinama: Civilizacijske aluzije, Konfesija Mediteran, Grad svih gradova, Sudbina,
Hrisovulja recentnog, Prosvjetljenje u južnom indigu. Onaj ko
je uredno čitao Pobjedu, Trend, Ovdje, Borbu, Književne novine, mogao je ove tekstove da prati i upoznaje se sa osnovnim opredjeljenjima tematike, kvalitetima stila, osebujnosti jezika, opsegom percepcije i sposobnosti analize. Oni
drugi, kojima je izmicao poneki od aspekata koji zahtijevaju dobro pamćenje i odnjegovan lični ukus, mogli su da
se zadrže na ravni informacije i saznaju o novijoj produkciji u Jugoslaviji i kako je Boris Kastel predstavlja. Autor
radi temeljito zadat posao s očiglednim teorijskim obrazovanjem koje mu, uz lično proživljavanje pročitanog, omogućava da interdisciplinarno, kulturno i eruditski, jezdi
kroz poeziju, prozu, naučne tekstove, poetske razgovore,
filozofske traktate s jednakom samopouzdanošću ali sa
različito postavljenim ciljevima. Ponegdje je cilj teorijsko
udubljivanje i sinteza tekuće književne kritike i književnih
pravaca, drugdje je to predstavljanje knjige uz osnovna
obrazloženja koja je preporučuju za čitanje, gdjegod je to
filozofska reminiscencija koja je potaknuta stihom, odlomkom ili nečijom personalnom filozofijom, a isuviše je jaka
da kao misao ostane neobznanjena. Ne možemo uteći autorovom utisku, njegovim interesovanjima, njegovim fascinacijama. Gdjegdje mu se desi solilokvij, zaboravi na
čitaoca i sav se preda intimi interakcije sa knjigom. Ne
možemo mu zamjeriti jer ne pokušava da nas ubijedi, već
pokušava da obrazlaže i analizira, mada više sintetizuje a
zaključci su mu sigurni sudovi koji ponekad liče na postulate. Ovo potonje moramo shvatiti jer je ograničen prostorom kulturne rubrike dnevnika kao što je Pobjeda koja ima
fascinantnu misiju ali ne i neiscrpan prostor. Boris Jovanović Kastel ima snažnu opservaciju i ubjedljivo prenosi svoju impresiju a kada poradi na analizi – onda su to suptilne
minijature. Edukativni aspekt nije ništa manje primjetan.
O postmodernoj ćete, na primjer, u nekoliko tekstova čitati i nećete izbjeći pokušaju definicije. Na strani 15. nalazimo da je postmoderna estetski i društveni ideal, na strani 16.
da je to dekonstrukcija modernog a na strani 18. da je fantastični realizam. Čitaocu ove natuknice daju prostor za sopstveno promišljanje više omeđujući oblast nego fiksirajući
teorijski okvir, literarni ili kulturni proces. U dijelu o Civilizacijskim aluzijama, autor nas drži na strani naučnog, u
Konfesiji Mediteran, Grad svih gradova, Sudbina prislanja nas
uz svoja lična određenja, nagovara nas da volimo njegovu
ljubav, otvara nam duh za sopstvenu fascinaciju. Njegova
fascinacija i identifikacija je Mediteran pa ćemo na strani
23. naći odrednicu kao što je mediteranska nacionalnost, strani
25. mediteranstvo kao konfesija, strani 152. da je Mediteran
pupak svijeta. Mediteran je makrodomovina i jedna planeta, takođe. Bilo bi isuviše proizvoljno da Kastel mediteransku opsesiju ne obrazlaže geografijom, istorijom, kulturom, civilizacijskim procvatima i mnogostrukim kulturnim i političkim uticajima i navodi nas, pomalo, da ga vidimo njegovim očima. Ovog prikazivača, doduše, nije potrebno
mnogo ubjeđivati, mediteranstvo u onom najsuštinskijem,
ujedno najnedokučivijem smislu nosi u srcu ali interesantno bi bilo saznati recepciju onih kojima se ovim tekstovi-
44
45
Slavica Perović
KONFESIJA MEDITERAN
K
ma budi svijest da su i na Mediteranu. Boris Jovanović Kastel često prilog počinje prikazom ali konačna forma je
esejistička. Esejističko u ovim tekstovima pokušaj je dubokog pronicanja u diskurs kojim se bavi, gdje teoriju ne priziva nego je primjećuje. Uz to, pokazuje izrazit smisao za
komparacije do kojih dolazi asocijativno a pronalazi ih u
svojoj obuhvatnoj obaviještenosti i ličnom doživljaju ili u
prisjenku doživljenog, naročito kad je poezija u pitanju.
Tako, na primjer, Momira M. Markovića poredi sa Euđenijom Montaleom ali i Jejtsom a Miraša Martinovića sa Kvazimodom. Kod Sretena Asanovića paralela je po gorčini iskustva sa Mitropolusom, Vulanovića poredi sa Borhesom,
Lompara sa Danteom Aligijerijem i Leopardijem. U poeziji Ranka Jovovića nalazi nešto širerovsko, Duška Novakovića poredi sa Vistonitijem, Danilova sa Konstantinom Kavafijem a Kavafija sa samim sobom. Poređenja u ravni tematike, poetike, versifikacije, raspoloženja, refleksivnosti,
svega onoga što literarno tkivo čini osobenim diskursom,
a podatno je analizi. Divno je što se stvaraoci sa ovih prostora mogu porediti sa takvim veličinama jer nije riječ o
podražavanju već o jednakom ishodu u nekom segmentu
kreativnog. Izuzev Jejtsa koji je na jednom drugom moru
ali skoro sva ova poređenja zaliva Mediteran. Autor u poetici pronalazi nit sličnosti a huk Mediterana budi one
treptaje koji nedvosmisleno vuku na određenu asocijativnu ravan. Aparatura kojom se u svojim tekstovima Boris
Jovanović Kastel služi dosta je eklektička ali bez obzira na
moguću manjkavost eklekticizma, ne primiče mu bit stvaralaštva određenog autora, te interpretacija i analiza svakako neće zavesti čitaoca na stramputice opštih mjesta i
teško spoznatljivih fraza. Metodologija često kombinuje
egzemplifikaciju ogleda i refleksiju eseja a zaključni paragraf sažima oboje. Ono što prevalira kao utisak iz ove zbirke eseja nijesu pojedinačni prilozi, već snažan doživljaj
knjige kao jednog eseja u kojem pojedinačni tekstovi funkcionišu kao manje cjeline jednog većeg entiteta koji porav-
nava neuglađenosti nekih svojih djelova. U ovakvoj zbirci
tekstova koji su rafinirani novinarski žanr sa proplamsajima ličnih reminiscencija, ponavljanja su neminovna i niko
ih za grijeh ne uzima. Kako autor ima bogatu leksiku i veoma razuđenu rečenicu i ukus da uoči minucioznost iskaza i izraza, stvorio je nužno mali leksikon omiljenih riječi
i izraza: Ergo, pro primo, cizelirati. Leksemu cizelirati srećemo
u raznim sintagmama, na primjer, cizelirana tužbalica, cizelirana artikulacija, najcizeliraniji fragment, cizelirani spiritualni vez i sl. Svoje je tekstove takođe osvježio sopstvenim kovanicama kao pustinožitelj, isebljenje, pamtiša, krugohod itd.
Tu su i metafore i prenosna značenja kao u tekstu o Dušku
Novakoviću kada autor o štampanoj riječi kaže: pjesnik
nam, kao pasionirani svjedok, približava dejstvo Gutenbergovih
zakona na našu memoriju. Jednako umješno dozira panoramski pregled sudova i uvida sa detaljima koje njegove tekstove čine interesantnim a koje favorizuje moderna esejistika.
Tako, na primjer, u eseju o Luisu Sernudi iznosi detalje koji su sasvim saobraženi sa mišljenjem o njemu kao pjesniku
idolu i sudu s početka ovog teksta: Konće Mendes, Sernudina prijateljica, ali i udova pjesnika i Sernudinog prijatelja Manuela Altolagirea našla ga je mrtvog odjevno uglađenog
sa lulom i šibicama u rukama. Ni drugi kritičari i esejisti nijesu izbjegli te detalje. Znamo da je Po nađen delirious in
the street a Jesenjin se umorio trostrukom smrću i tome
slično. Sve su to djelovi slike koja našoj znatiželji nedostaje što ne smeta obitavanju u višim sferama dok se ovim
tekstovima bavimo. Jedan esejista u prvom svom pozdravu prijatelju Luciliju, kaže: Tako uradi, moj Lucilije, posveti
se sebi i skupljaj vreme i čuvaj ga, vreme koje su ti dosad drugi
oduzimali, otimali ga ili je samo nedostajalo, ili ti je čak i samo
bežalo. Tako kaže čovjek samom sebi skupljajući mudrost i
svodeći račune. Previše je krupnih figura, pisaca, pjesnika,
naučnika o kojima je riječ među koricama ove knjige da
njihovu mudrost ne bismo čitali i njihovom se mišlju bavili. Krupan je zadatak mladog Borisa Jovanovića Kastela
46
47
koji se odvažio da se tim velikim ljudima bavi i njihove
misli, osjećanja, spoznaje, introspekcije i esenciju literarne
kreacije čitaocima protumači i obznani, prevashodno sam
u njih proniknuvši. Uvjerio nas je da je taj posao prilično
dobro uradio. Mediteran nas je zapljusnuo ali je i te obale
proširio pruživši nam mogućnost da zastanemo uz njegova žala i pristane, odabirajući svog autora prema sopstvenoj literarnoj inklinaciji i ličnoj filozofiji. U umjetničkom
imenu zamak i utvrda a u pisanju mlad i perspektivan,
Kastel će još da uči i radi i dograđuje svoje tekstualne
građevine od fortica i kaštela.
48
Božena Jelušić
GRIJANJE MEDITERANOM
završnoj fusnoti svoje knjige eseja Boris Jovanović,
obrazlažući esej kao književnu formu, naglašava
udio ličnih impresija, citirajući čak iskaz da esej mora da bude vrlo ličan. Izvjestan krajnje ličan doživljaj nisam ni sama mogla izbjeći pripremajući se da o ovoj knjizi pišem. Povod je bio i činjenica što sam o ukupnosti knjige razmišljala u možda pomalo neobičnom okruženju koga bih mogla nazvati osobenim prostorom sreće – u jednoj
kafani na samoj obali, na brijegu od Budve ili, kako se to
mjesto zvalo u vrijeme kada se sirotinja tu grijala na suncu sklonjena od bure, na kapote ležeći. Ako zaboravite razoreno zaleđe i haos divlje gradnje, beton i neukus Budve,
ako u tome, kažem, uspijete – onda ste na Mediteranu. Istina, takvom se prostoru sreće možete nadati samo s jeseni,
u zimskim mjesecima i u rano proljeće. Mnogi su se, naime, u ovom gradu pobrinuli da Mediteran gotovo zaboravite ali zimi možda imate šanse. Tada sjeverozapadnjak
može duvati samo za vas i more može dimiti brisano zamasima vjetra, i talasi se mogu rasprskavati u magličastu
eksploziju dok vam za leđima ostaje urušavanje Grada.
Ne pominjem Mediteran slučajno, već zato što je to opsesivna tema razmišljanja Borisa Jovanovića, rekla bih, čak
izvor i ušće ove zbirke eseja. Čini se da je upravo Mediteran njegov prostor sreće, prostor civilizacijskih blagodeti,
Mediteran je njegova vizija sretnijih vremena i vodilja u
ovom koje nam je dato. I Mediteran bi trebalo da, ukoliko
U
49
je to moguće, bude indigo koji će u našem vremenu i trajanju ostaviti trag one željene putanje razvoja.
Kompozicija Jovanovićeve knjige, koja je nastala kao
serija različitih ogleda i članaka, nimalo nije slučajna. Ona
se čak može smatrati veoma promišljenom sa stanovišta
ukupnog smisla knjige naslovljene Pergament od sireninog
poprsja. Otvaraju je i okončavaju eseji u kojima je Mediteran središte ali taj krug ima i svoje manje, koncentrične
kružnice. Okvirni pristup je promišljanje onoga što donosi ili čime možda prijeti naredni milenijum, osobito u oblasti crnogorske kulture. U predstojećem je vremenu potrebno pronaći oslonac, siguran stožer i luku. Komparativan
primjer bi, po autorovom mišljenju, mogla biti Irska u svojoj samosvojnosti spram Britanske imperije, a odrednica
naše kulture trebalo bi da bude vječni Mediteran sa svojim
multikulturnim, etničkim, religijskim i uopšte civilizacijskim raznolikostima.
Na njegovim obalama uvijek se osniva Grad a Kastel
tu riječ piše velikim slovom kao što sam i sama uradila pominjući Budvu. Taj Grad može biti u njegovim esejima Venecija, Aleksandrija, Solun, Kotor, izgubljeni Agruvijum
ili pak drevna Duklja. Ti gradovi su zapravo metafore Mediterana a tako označeni Grad može biti i simbol majke
koja, na obali očinskog Mediterana, zaštićuje i ograđuje.
Na mediteranskim obalama ni ekumenizam ne treba izmišljati – on je naprosto bio koncept života. Opasnost su
sada prekookeanske hijene, magovi ratova, etničkih sukoba i
beskrupulozni kapitalizam. Jedino humanistički koncept
drevnog Mediterana mogao bi da kanališe postmodernistički tok tako da se njegove opasnosti izbjegnu a da se
afirmiše ono pozitivno što postmodernizam može da
znači. Ali Crna Gora se u posljednjim desetljećima čini kao
da, u buci i bijesu drugačijih koncepata, samo sanja Mediteran ali joj se Mediteran ne događa. A Mediteran su sanjali i njemu težili najznamenitiji vladari i pjesnici Crne
Gore, ponajviše, smatra Kastel, baš Njegoš.
Mediteran je za Kastela ono što su za Kiša razmišljanja o Srednjoj Evropi i srednjeevropskom usudu. Ni Kiša
ne pominjem slučajno – esejom o Kišu započinje središnji
dio knjige koja se bavi čitavim nizom savremenih autora.
Takođe, Kastelova ideja i doživljaj Mediterana nisu odveć
udaljeni, čak su saglasni sa nečim što je Evropa u svojoj
ukupnosti. To se upravo vidi u eseju o španskom pjesniku
Luisu Sernudi, pjesniku izrazitog evrocentrizma. Važna je
uvijek odbojnost prema ksenofobičnom i militantnom.
Čak i neočekivano bavljenje autora zenom, u jednom od
posljednjih eseja, opet je na liniji prethodnog, upravo zbog
konstanti koje su u zenu presudne – življenje punog života, artizam, ironija i, obavezno, čovjekoljublje. A to su
upravo ona svojstva koja bi imala mogućnosti da zaustave razarajući, destruktivni hod postmodernističkog vremena. Dakle, središnji dio knjige sačinjen je takođe u dva
kruga – prvi pripada uglavnom savremenoj crnogorskoj
književnosti a drugi se bavi autorima koji su u izvjesnom
smislu stožeri onih vrijednosti koje Kastel nalazi u savremenoj svjetskoj literaturi i svjetskoj kulturi uopšte. Ovi
krugovi eseja doimaju se upadljivo kao izbori po srodnosti a o tome svjedoči i činjenica da izvjestan tematski okvir
autora o kojima Jovanović piše predstavlja tačku susreta i
saglasja. A to bismo, kada je o kulturi Crne Gore riječ, katkad možda mogli nazvati dukljanski tematski krug /kredom/. No, to svakako ne znači da Kastel ostaje na analizi
tematike. On se svo vrijeme nastoji baviti primarno estetskim fenomenom, naravno, prelomljenim kroz sasvim ličan
doživljaj. Na primjer, kada nastoji da uoči destrukciju i
oneobičenje već oformljene poruke nekog djela. Privlači
ga i atmosfera mitova i legendi, istorija u poeziji i poezija
u istoriji, njihovo sažimanje u metafizici realnog. Jovanović ne želi ni bilo kakav tretman zavičaja već isključivo
onaj poetski emancipovan. Kastel je spreman i na kritiku
osobito tamo gdje se pjesnik otrže kontroli i u poetskom
smislu zastranjuje u sladunjavosti, afektiranju ili pak kon-
50
51
fuznosti. Najbliža mu je, čini se, poezija koja uspijeva da
sve sažme na škrti način, lapidarnom mišlju koja je u stanju da ranjava. Najzad, autor će na jednom mjestu veoma
eksplicitno formulisati svoje viđenje poezije, na tradiciju.
Pa, prema tome, i na tradiciju Mediterana kao Kastelove
opsesivne teme. Istinski, dakle, vrijedna poezija ne smije
biti niti je smijemo tretirati kao puko nadvisivanje klasičnih
misli i izraza, nego kao jedan kontinuirani lanac tradicije u kojoj autor, na vremenu prilagođen način, traga za svojim doživljajem svijeta sa kojim se prepliće i u kojem egzistira. Moguće je
takođe uočiti i izvjesnu povlašćenu strukturu Jovanovićevog eseja – u njemu po pravilu na početku i /ili kraju
postoji izvjesna objedinjujuća misao u vidu citata, određena poenta koju esejista otkriva u opusu nekog drugog
autora i, u svom eseju, uspostavlja srodnosti sa djelom pisca kojim se posebno bavi.
I, najzad, knjiga se okončava razmišljanjima o Mediteranu, pupku svijeta i jedinstvenoj planeti. Kada je pak crnogorska kultura u pitanju, Jovanović podvlači dva svoja cilja. Prvi – da se teži i da stvara svestranije i emancipovano
viđenje crnogorske kulture i okruženja, i drugo, važno
ukoliko dođu i preplave ove prostore kafkijanski barbari
da na dukljanskim obalama prisvoje sadžaj njene kulture,
da se uz njega griju, kao što se i mi oplemenjujemo i grijemo uz Mediteran. Prilika je i da se osvrnemo i na izbor naslova, naoko uzetog, jednostavno, iz jednog od eseja. No,
i on ima svoju simboliku i razlog – aluziju na Odiseja kojega privlači zamamna pjesma ali joj uspijeva odoljeti vezan za katarku zbilje. Pergament od sireninog poprsja zapravo je spoj željenog i mogućeg i sasvim osobeno traganje u
prostorima literarnog. Dominantni, lični autorov stav nesumnjivi je znak da je Boris Jovanović i u eseju kao formi
čuvao i sačuvao svoje pjesničko biće. Uostalom, i izbori su,
rekli smo, načinjeni po srodnosti.
Najzad, nijedan prikaz ne bi trebalo da ostane bez izvjesnog kritičkog osvrta. Naime, u brzini svakodnevice, u
mnoštvu zahtjeva koje nam ona nameće, većina nas koji se
bavimo pisanom riječju, isključivo zarad brzine, posegne
za riječima koje su stranog porijekla, zaboravljajući da
imamo i vlastite. To se osobito događa onda kada stiješnjeni zahtijevima medija završavamo tekst u kojem nesumnjivo zadržavamo odgovarajući smisao ali ga tuđice krune i često mu oduzimaju draž. Ovo je, dakle, kritička opaska upućena Kastelu ali i svima nama koji pišemo i zaboravljamo da i jezik kojim govorimo, kao i ideju Mediterana, treba sačuvati i njegovati.
52
53
Momir M. Marković
KASTELOV MEDITERAN
I
jesnik Boris Jovanović Kastel javio se prvi put 1994.
godine stihovima u časopisu Doclea a odmah potom
i prvom zbirkom pjesama. Od tada je objavio još
četiri zbirke poezije i knjigu izabranih eseja. Skoro će, dakle, decenija kako ovaj vitki mladić, opčinjen azurom Mediterana, ogrlicom starih palata i gradova, mirisom agruma, algi i mora, i opijen morskom pjenom i vinom iz amfora sa potopljenih galija, klikće kao osamljeni galeb izgubljen u magli.
Odvojen od jata najmlađih crnogorskih pjesnika i najnovijim rukopisom stihova brani pravo na sopstveni greben i na svoju katarku. Ćudljiva književna kritika može
prema ovom pjesniku biti blagonaklona ili stroga. Može
mu suditi ili ga prigrliti. Jedno je sigurno – on se ne da zaobići.
P
unio jedan novi svijet u crnogorsku poeziju i kulturnu javnost, poznat kao Kastelov svijet Mediterana. O poetskom
svijetu Borisa Kastela pisali su brojni kompetentni i autentični književnici i kritičari, pa je i meni čast što se nakon
decenije potpisujem kao urednik ove knjige koja je najbolja iako je to poznat poetski svijet, ponekad otvoren kao
pučina, ponekad našiven kao jedra i zatvoren kao školjka
ali ja ne umijem ponuditi ključ za otvaranje školjke da neko doživi njen unutrašnji svijet i ćudi mora. Morate se potruditi sami, možda da školjku izložite suncu pa će vam se
otvoriti. Stoga je knjigu Ego mora neophodno prigrliti.
II
Prošlo je deset godina od prve Kastelove knjige, a od
tada je objavio šest knjiga poezije i knjigu izabranih eseja,
i tada mladi pjesnik postao je nezaobilazan u crnogorskom književnom prostoru. Od svih tada mladih pjesnika
koje sam promovisao i čije sam pjesme i priče objavljivao
u časopisu Doclea izgleda da mi je jedino ostao prijatelj Boris Kastel, i to mi je možda najvažnije. No, to mi i ne bi bilo toliko važno da mladi prijatelj nije osoben pjesnik koji je
54
55
Zorica Radulović
PJESNIK JE MORE
pio je u se more, bijele stijene, mlaki talas vazduha i,
pošto ih je upio, izgubio se u njima, upijen je, riječi su
Bele Hamvaša koje, čini nam se, uveliko pristaju
pjesniku Borisu Jovanoviću Kastelu. Našavši svoj kontinent tamo južno, na Mediteranu, ovaj mediteranski i moreliki pjesnik, uspravnošću jablana i s dušom /toplom kožom
tek ulovljenog jelena, hrli Sredozemlju i vraća se iskonu.
To je pjesnik koji savršeno poznaje psihu, biološka čula,
karakter i misao korala, taj pjesnik do poetske egzaltacije
osjeća krvotok u zidinama, njihove rane i bolesti kože; zna on
da uživa u šumu beskonačnosti, imajući moć da pronikne u
intuiciju morskih vjetrova. Sa misijom božjeg izaslanika da
u pjesmi i na taj način možda sačuva mediteranske muzeje i gradove što tonu, poput Venecije, u neizrecivu snagu
modrosti, pjesnik Kastel izgovara svjetlost s vrha pučine da
bi namjere nečastive oslijepio. Uspijevajući na tom odisejskom putu da se prehrani, skupljajući iz pelina med i da
se liječi, talasima ispirajući rane, pohodi Kastel potonule
gradove i groblja brodova, sluša zvonjavu tišine i u nekom
podsnu svog sna nada se da možda negdje pod trulom Nojevom barkom postoji lijek otrežnjenju i ozdravljenje od fatamorgane. Mediteranski heksateuh je još jedna u nizu Jovanovićevih knjiga koja nudi prizore i filozofiju dosanjanog
Mediterana i u četiri ciklusa projektuje vizure jednog svijeta što samo još postoji u strahu da ga ne zaborave. Dakle,
i sa stranica ove knjige izgrijava sunce Juga, ljeska se modra pučina, šume i zapljuskuju morski talasi i širi se inti-
U
56
ma Sredozemlja. Uronjen u more i morem zarobljen, pjesnik i u ovoj knjizi naglašeno upotrebljava leksiku morskog vokabulara: plima, osjeka, školjke, so, serpentine, talasi, galeb, pučina, alge, moreuzi, gusari, palma, ikra, hridine, rtovi, luke, maslinari, sidro, jedrenjak, sunce, modrost, jug, mada katkad svojom neobičnošću zaiskri poneki pjesnikov neologizam: valopis, zazemlji, morelikost, sudbopis, Njegošica, bitilišta. Razuđena metaforičnost je bitna
komponenta Jovanovićeva poetskog iskaza. Metafora, posebno u vidu genitivno-bespredloške sintagme, gdje se
jedna misao pokušava predstaviti preko crta druge, zahvaljujući njenoj življoj predodžbi, ima, čini se, privilegovan status pri pjesnikovu oblikovanju jezičkog supstrata.
Otuda i konstrukcije: savjest kalendara, eutanazija sunca, vulkan svijesti, erotika tamjana, odron pršljenova, rekvijem vjetra,
inkvizicija svijesti, jezik serpentina, misao korala, kapilari minareta, atlas bradavica, ramena budućnosti...
Izuzetno uspjelim pjesničkim slikama, Kastelov jezik
sugeriše i jedan impresivan vizuelni doživljaj. Takvu sliku
dočaravaju stihovi: Plima obalu, kao kožu teleta /žigoše violinskim ključem /talasi pridošli tek ispisuju note.Vrlo upečatljive
deskriptivne kolaže nalazimo i u stihovima: Osjeka skide
prozirnu haljinu /obnaži valopis morskim vjetrovima izbrisan.
Ljepotom i originalnošću takođe plijeni stih: Ženskim strukom užim od grla preslice. Neobična inventivnost karakteristika je pjesnika za koga su brda mrtvačnice na ostacima gradova a samrtni čas je Sudnji val, pjesnika ovog što beskompromisno teži da se konačno poistovjeti sa morem.
I, što da ne. Pjesnik je more!
57
Jovanka Vukanović
BIJEG U MEDITERAN
I
A sanjani i dosanjani svijet Borisa Jovanovića Kastela
je Mediteran koji je od iskona tu, među nama. Turbulentna istorija sa svim svojim civilizacijskim mijenama taložila
se na prostoru Mediterana i tu gradila svoju geografsku
čitanku. Sva naša lucidnost, poručuje nam pjesnik, je u tome da to otkrijemo i dešifrujemo, jer je to najbolja smjernica za našu budućnost: vratiti se u prošlost i učiti od nje.
Kao što to čini Džems Brodli, po kojem vrijeme teče od budućnosti ka sadašnjosti i gdje trenutak, u kom se budućnost
pretvara u prošlost, zovemo sadašnjost. Otuda kod Jovanovića dosljedna vezanost za fenomenologiju i sveukupnu
duhovnu vertikalu mediteranskog sazvežđa, kao metafore kosmičkog realiteta čiji smo /ne/svjesni dio. Za razliku
od ranijih, u novim Jovanovićevim zbirkama osjeća se izvjesna versifikacijska relaksacija, ali leksička građa i težnja
ka arhaičnoj slikovnosti svijeta ostaju i dalje njihov osnovni pečat. Polazeći od iskustva, ispunjenog najčešće derivatima naše /pod/svijesti i virtuelnim stanjima dnevne egzistencije, pjesnik povremeno kroz stihove manifestuje otvoreni strah za istoriografsku poziciju Mediterana, alfu i
omegu njegovog kosmosa, Mediterana koji nije naprečac
otkriven, a najmanje uz pomoć pomodarske zaljubljenosti
i egzotičnosti pojedinih reljefa, kakva nam se zna ponuditi u jednom dijelu savremenih literarnih zapisa u nas. Mediteran je, zapravo, motivska i filozofska konstanta u cjelokupnoj strukturi autorovog pjesničkog sistema, zahvaljujući čemu i opstaje kao njegov osoben zagovornik.
išući o poeziji Borisa Jovanovića Kastela, Božena Jelušić je s pravom ustvrdila da je Mediteran za ovog
autora ono što su za Kiša razmišljanja o Srednjoj
Evropi. Njegova poezija je, kazaće, opet, drugi kritičari,
vrela reminiscencija na duhovnu vertikalu zajedničkog
nam mediteranskog zavičaja. Takođe, i procjene ostalih
kritičara, koji su se temeljnije pozabavili Kastelovom poezijom, išla su sličnim dubinskim prosijanjem sopstvene
zaokupljenosti njome, uz, isto tako, validnu konstataciju
možemo suditi ili je prigrliti, ali je zasigurno ne možemo zaobići. Poezija Borisa Kastela, kroz svih dosadašnjih šest
zbirki, među kojima i u najnovijoj, Mediteranski heksateuh,
sadržala je u kontinuitetu i u intenzitetu postupne progresije one poetičke konstante koje će dosegnuti zapaženu
stvaralačku vertikalu otmjenog duhovnog orijentira, tradicijske dostojanstvene punoće i stoičke filozofske signature. Krećući se kroz takvu ambijentalnost, njegova poezija je, istovremeno, bila u stalnom dosluhu sa prošlim vremenima, i kao takva, odudarala je od ironično-sarkastičnih
fragmentacija postmoderne. Kastel je, zapravo, dosljednošću svog pisma pružio autentični, jedinstveni i zaokruženi doživljaj temporalnosti, a pod čijim teretom su
mnogi stvaraoci, teoretičari i maštari zastajali na pola puta, nikad ne uspijevši da sustignu sopstvenu viziju sanjanog svijeta.
Ako je pjesnik Boris Jovanović svoje ime i prezime
utkao u novo, ono koje mu, prema njegovoj sopstvenoj
senzibilnosti, najviše odgovara, a to je Kastel, čija nam je
leksička simbolika, pretpostavljam, znana, onda i ne iznenađuje što se njegova stvaralačka opsesija hrani gotovo
58
59
P
II
istom materijom: utvrdama mora i kopna, ostacima istorijskih znamenja, geografijom rastočene prirode, zaustavljenim vremenom, arheološkom pozlatom opustošenog postojanja. A Mediteran, jedno od takvih utvrđenja, kastela,
bio je i ostao jedna od najprimamljivijih literarnih destinacija upravo zbog svog vjekovnog neiscrpnog izvorišta –
duhovnog, mitskog, istorijskog, filozofskog... Takvi temelji Mediterana su osnovna inspirativna nit za pjesnika Borisa Kastela, i nominalno, svim stranicama i naslovima što
ih je do sada objavio. Međutim, kada se o Mediteranu govori kao o motivu, nijesu, nažalost, rijetka izvjesna pomodarska kretanja, olaka zalijetanja u njegov mnogostruki
značenjski arhipelag koja, vjeruje se, garantuju određenu
popularnost, trendovsku modernost, uz koju se, bez sumnje, lakše opstaje na tekućoj literarnoj sceni. Za takvu vrstu angažmana Mediteran je bio bogomdan. Zasigurno
ćemo se pitati, zašto pjevanje o Mediteranu može da poprimi i takvu konotaciju. Možda zbog toga što more samo
svojim postanjem asocira na vječnost, ali ne one rigidne,
zauvijek date, forme, zvuka i likovnosti, već vječnost sa
svim mogućim modalitetima i uzajamnom fleksibilnošću
svih elemenata – legendi, mitova, čovjekovih /anti/civilizacijskih pohoda, umjetničkih misija, biofizičkih metamorfoza, rađanja i umiranja, istorijskog rušenja i građenja.
Takvoj slici i takvom smislu Mediterana doprinosi, možda
i najviše, njegova južnjačka odora, svjetlosna toplina, bonaca, blaženstvo mira i tišine nad njegovom površinom i
njegovim obalama, tanana fleksibilnost svakog njegovog
pokreta, pitomost svake njegove biljke, vruća ljekovitost
njegovog žala, taj, reći će Sreten Perović kad govori o poeziji Borisa Kastela, hedonizam i neiscrpna senzualnost.Eto
još jednog razloga zašto je uvijek primamljivo pisati o Mediteranu i zašto ste, pišući o njemu, već na pola puta da se
otarasite one kontinentalne magluštine, kopnenog sivila i
magluštine, one varvarske samožive silovitosti koja je u
stanju da nas izglobi, da nam našu mentalnu matricu, a da
toga nijesmo ni svjesni, rastrese, razdrobi i preusmjeri suprotno od pravca kojim smo se, ubijeđeni, zaputili. Sindrom varvarskog, međutim, i u književnosti i u svekolikom životu, zna danas, nažalost, da poprimi i pogrešnu,
čak opasnu konotaciju. No, to je tema za sebe, koliko
književna, toliko i socioistorijska. Jer more u svojoj masi,
da se poslužim terminom iz fizike, niti se udaljava niti približava, niti se smanjuje niti povećava, ono je od postanja
istog obima. Takvo je i u poetskoj projekciji Borisa Kastela. Isto i različito, istovremeno. A ovaj paradoks o istom i
različitom, istovremeno, lako je razjasniti. More je oduvijek isto jer ga nikakve okupacije i destrukcije, ma koje prirode bile, nijesu izmijenile do tog stepena da bi izgubilo
svoj i ličilo na neki drugi pejzaž. A opet, različito je, jer sve
te mijene, ako ništa drugo, slagale su slojeve patine na njegove biljege i tako od njih stvarale sferične postamente,
zagonetljive palimpseste o koje, manje ili više uspješno,
oštrimo pera naše pjesničke imaginacije. I zato kažem da
je Mediteran sazviježđe koje je svojom atraktivnošću, dionizijskom rasterećenošću, filozofijom permanentnog dograđivanja i istrajavanja pred istraživačima opterećenim
njegovom strukturom, oduvijek bio neka vrsta dobitne
kombinacije za one koji pišu o njemu. Čak i onda kada su
se njegov duh i sveukupna masa preselili u davno korozirane palace i pjace, u portune i skaline, u fluid pustih đardina i gosparskih škura, u pejzaž kakav se, kao ambijentalna potka i problemski krug /mada ipak više kao ambijent/ susrijeće i u poeziji Borisa Kastela. Ali, za razliku od
mnogih drugih, on je svoju stvaralačku poziciju modelovao mimo ikakve računice i teorijskih naštimavanja i poravnanja. Gdje je konkretno Kastel kao pjesnik u odnosu
na unaprijed označenu sliku o Mediteranu? U pronalaženju
odgovora možda ću početi od izvjesne jeretičke paralele,
jeretičke jer tvrdim, za razliku od one poznate maksime
prema kojoj je važno gdje ste se zaputili a ne odakle ste
krenuli, da je za razumijevanje Kastelove poezije veoma
60
61
važno ono drugo – odakle je pjesnik krenuo. Istina, sve što
je napisao, a ne samo njegova najnovija knjiga, govori da se
nije uputio, već nastanio, duboko ukotvio i za vječnost priklonio Mediteranu. A krenuo je odavde, od današnjeg vremena, od današnjih mjerlila, otišao je od nas i naših svjetova jer, očevidno je, to nije i njegov svijet. Kastel je u egzilu.
A egzil, u ovom slučaju Mediteran, daje smisao njegovom
životu i stvaranju. Tako je paradoksalno, ali prirodno, egzil sušastveni prostor njegovog djelanja, tj. pisanja, njegova sloboda. A sloboda je, priznaćemo, jedan od temeljnih
uslova za ispunjenje čovjekove individualnosti i umjetničkog komoditeta. U takvom sazviježđu, a sa osjećanjem
neophodnosti simbioze poezije i istorije /parafraziram misao jednog od naših najlucidnijih pjesnika i kritičara Duška
Novakovića povodom Kastelove poezije/, simbioze koju
možemo protumačiti i kao određeni postament pjesnikove lektire i intelektualne igre, dakle, u takvom sazviježđu
Kastel je napisao zaista dobru poeziju. A najbolji je u onim
pjesmama u kojima je manje mitološkog posredništva i
istorijske simbolike, u kojima je dijaloški krug autorove refleksije istovremeno i noseći stub njegovog poetičkog instrumentarija i imaginativne raskoši. Doduše, nekoliko
katrena uvrštenih u ovu zbirku, bez obzira na referencijalnu stilogenost forme, donekle zaostaju za ovom konstatacijom. Ali kako nijesu ni svojom brojnošću ni svojom filozofijom preovlađujući u odnosu na ostalo pjesnikovo štivo, mislim da značajnije ne remete autorov stvaralački
prosede. Kastelov poetski kredo i postupak u najnovijoj
zbirci doživjeli su svoju kristalizaciju, zrelu, dovršenu utemeljenost, filozofsku izdiferenciranost i samosvijest. Njegovo pismo je složeno, sloj po sloj oformljuje pjesmu: jedan dubinsko ambijentalni, gotovo astralno fantazmagoričan u otkrivanju mediteranskog egzistencijalizma, drugi
ironijski, kao otklon od sopstvenog beznađa, treći barokno zavodljivi diskurs u žalu za prošlim, četvrti renesansno-hedonistički prikaz mogućeg i sanjanog a mogao bi se
dodati još po neki sloj. Nasuprot fascinaciji svjetlošću, toplinom, balansom boja, ritma i zvuka, ukratko, pejzažom
Mediterana, kao magmom neke vrste viteškog uznesenja
Mediteranom koja izvire iz ove poezije, Kastel je u suštini
jedak i surovo realan. Njegov stih nije ni romansa ni egzaltacija. Nema romantike tamo gdje se traži spas, gdje se
smisao od besmisla brani veoma tankom linijom, niti u
onome od čega se bježi. A od čega bježi Kastel? To će nam
najbolje reći nekoliko stihova iz njegove pjesme Prijatelji:
Oni iz generacije (ako su uopšte pjesnici) /Troše honorar žigola
dovoljan za /Voćnu salatu na terasi elitnog hotela. /Oni stariji,
laskavci po ugovoru, /Balkanci iz večernjih škola, traže groblja
/Jedrenjaka i mumije naših kraljica /Iako pred ogledalom znaju
/Da je zaleđena lokva more za glamur. Na momente nam se
učini da su sva ta naša kretanja od sadašnjosti ka istoriji,
od budućnosti ka sadašnjosti, o kojima pjeva Kastel, samo
jedan virtuelni sinopsis čovjekove težnje za sopstvenim ispunjenjem. A kako je čovjek nesavršen, i ono što mu se učini
dohvatljivim, s vremenom postaje iluzija. Da bi ublažio
udar iluzije, a svoju svijest o njenoj neumitnosti učinio
podnošljivijom, Kastel je oblači u sarkazam, kao u sljedećim stihovima: Počinje kraj mediteranske poezije, /Kamenovani pjesnici doživjeće /Novo progonstvo zatočeni u mjehuru
/Gigantske ribe što u zatvorskoj ćeliji/Morskog sveca visi preparirana.
Dakle, ništa od ljepote, mira i dionizijskog stapanja sa
životom, od čega, samo na prvi pogled, vri pjesnikova misao. Njegova poezija je gotovo prevratnička, jer, bivajući
omaž izgubljenom vremenu, istovremeno saopštava svu
nedostatnost i tragiku naše sadašnjice. Kastelova poezija
ima svoj pečat. A do pečata, zna se, ne dolazi se tako lako.
Zanosio se pjesnik fragmentom ili cjelinom, iluzionističkim
premošćavanjem svjetova, poroznošću memorije ili trivijalnošću civilizacije, autor ostaje autentičan, svoj iskaz doveo je do stepena pročišćene forme i misaone punoće. Nudi nam, zapravo, saznanje da je autor spoznao sebe. Zato
62
63
je i antička krilatica – Spoznaj sebe, spoznao si druge tako
srećno primjenljiva kad je u pitanju ego Kastela, ego njegovog mora. Koliko sebe toliko je i nas ovom svojom knjigom uveo u pustolovinu stvaranja, promišljanja, nemirenja, u pustolovinu traženja našeg sopstvenog glasa.
Ovdje ćemo se zaustaviti. Jer ukoliko bismo nastavili
analizom Kastelove poezije bojim se da bi morali govoriti
i o fenomenu tragizma, kao motivskom i egzistencijalnom
otklonu. A to bi bilo previše. I za nas i za pjesnika. Pogotovo za pjesnika koji ionako ne obitava u našem vremenu.
Jer od nas, kao što rekoh, treba bježati. A Kastel je to već
uradio. Na tome mu najviše zavidim.
Koliko god stvaraoca, a ovom prilikom da se ograničimo na književnu sferu, za koje se nadamo i sudimo da
će izdržati sud vremena, vezivali upravo za najnoviji trenutak tog vremena, za njegovu najvažniju dimenziju- aktuelnost, koja ga obdržava i ne da mu da potone, dakle,
bez obzira na težinu i valjanost njegovog djela po kojem
ga prepoznajemo i ugrađujemo u određen istorijski kontekst, taj stvaralac ima svoje vrijeme, paralelno ovom našem.
U stvari, tim svojim vremenom on nam skreće pažnju na
teme i problemske sklopove koji ga zaokupljaju, a i nas ne
mimoilaze, on izgrađuje standarde sopstvenog jezika i sebi daje za pravo da prosuđuje o zajedničkoj nam sudbini.
Takav stvaralac je, zapravo, naš vodič kroz ezoteriju ljudskog postojanja. Svi oni ne mogu i ne moraju da budu
opšti teoretičari. Nekad su dovoljni i najmanji nagovještaji rasvijetljenja, traga, prepoznatog, identifikacije. A još
kad takvi nagovještaji imaju svoju konstantu i kontinuitet,
kad počnu prerastati u autoistraživački kod, onda možemo
govoriti o sistemu, o personalitetu i identitetu jednog djelanja. To je put i Borisa Jovanovića Kastela, koji je u Mediteranu pronašao svoj prostor kao problemski punkt i svo-
je vrijeme kao inicijalnu kapislu za sve što će do sada napisati. A danas nam se predstavlja svojom drugom knjigom eseja, pisanih u posljednjih pet godina. Tek kada se,
sabrani i sistematizovani, nađu na jednom mjestu, eseji
Borisa Jovanovića Kastela pokazuju svu problemsku širinu i estetičke domete njegove književne radionice. To je i
najbolji način da se autorova već prepoznatljiva opsesisvnost, u ovom slučaju Mediteranom (kojim su obilježene manje-više i sve njegove dosadašnje knjige), sagleda u svoj njenoj kumulativnosti i sudbinskom ozračenju
kao idejom vodiljom Kastelovog poimanja života i sveukupne vaseljene. Čak i u onim esejima u kojima se ambijentalnost Mediterana, veoma slabo ili nimalo ne nazire,
autor će svojom poetikom, iniciranom istorijsko-mitološkom
simbolikom i čarolijom odisejskog kazivanja, udjenuti je u
prepoznatljiva ornamentalna sazvučja Juga. Parafrazirajući izjavu Alberta Moravije (o čijem stvaralaštvu je, pored
ostalih, riječ i u ovoj knjizi eseja), prema kojoj on, ako postoji, postoji kao pisac, a ako ne, onda se odriče i samog
postojanja, mogli bismo slično reći i za Kastela: ako postoji, postoji samo kao pisac Mediterana. Otuda je i razumljivo što se autor personalnošću svoje poetike, izrasle i formirane u sazviježđu antičkog duhovnog izvorišta i percepcijski usmjerene ka mediteranskoj kozmogoniji, uporno i nedvosmisleno glasno suprotstavlja sve prisutnijem
globalizacijskom fenomenu kao svjetskom procesu. Kastelov analitički diskurs povremeno biva pojačan lirskom
senzitivnošću i dosta slobodnom i nesputanom imaginacijskom avanturom, što njegove ocjene o piscima i njihovim djelima čini svakako dinamičnijim i elastičnijim. Isto
tako, Kastelova široka interesna sfera, kad su u pitanju stil,
tematske, motivske, teorijske i druge literarne relacije,
pružiće i samim čitaocima razuđenu skalu književnih vrijednosti i analitičkih opredjeljenja samih pisaca, prisutnih
u ovoj knjizi. Biće to zasigurno još jedno čitanje Mediterana. S druge strane, kad je riječ o lirskoj senzitivnosti, koja
64
65
III
je, ako poznajemo logiku eseja, njegova rijetka strana, čini
nam se da autor u tim slučajevima nije ni imao namjeru da
svoju književnu analizu fiksira i formuliše kao strogo teoretsku i naučnu disciplinu, kao čvrsti logički i logistički
diskurs. Neopterećen prethodnim saznanjima o piscima i
djelima o kojima piše, Kastel je tako izgradio sopstveni jezik (neskrivenog senzibiliteta), čija krhka faktura zna često
da poprimi čistu likovnu vizuelizaciju, ponekad čak prijeteći i raspadom autorovog analitičkog metoda, a za račun
emotivno-duševnog sklopa njegovog percepcijskog dosegnuća. Što je Kastelova koncentracija na Mediteran jača,
jača je i naša zapitanost - Zbog čega? Šta je to što ga tako
posvećeno veže za taj dio Vaseljene? Najjednostavnije bi
bilo upitati autora direktno. Ali, u tom slučaju izostala bi
dragocjena avantura našeg traganja za značenjem i smislom svake, pa i ove literarne priče, a nerijetko i njenog
produbljivanja i dugoročnijeg trajanja. Odgovora je, možda,
više. Čini mi se da je jedan od njih (nijesam sigurna da li i
najvažniji, to bi mogao znati sam autor, a u krajnjem
slučaju da li i on?) nimalo vedro saznanje o nahrupajućem
pohodu globalizacije i njenom unificiranom matričnom
podešavanju sveukupne organizacije naših života. Svjestan ove zamke, Kastel najčešće to svoje saznanje preslikava u svojevrsni metodološki postupak pri pisanju većine
eseja: taman kad ste sa određenim djelom ili autorom u
knjizi uspostavili jedan opštiji kontakt i ostvarili uvid u
kretanje događaja i procesa na literarnom i drugim poljima, autor vas neočekivano povuče na svoju stranu, u neki
zatomljeni rukavac njegove sopstvene osjećajnosti, zebnje,
u mikrokosmos najintimnijih slutnji, u dodatno, samo
svoje lično preispitivanje. Kažem dodatno, jer Kastel je
ovom građom pokazao ne samo kako piše nego i šta i koga čita. Njegov oslonac na pozamašnu literaturu je očevidan, ali gotovo u svakom eseju ostavi po neku mrvicu
sopstvene jave. I zato neki eseji ostavljaju utisak fragmenta, redukovanog, ali bljeskovitog prodora u temu. Iako
svjestan neminovnosti u generalnom razvoju događanja i
generalnom istorijskom trendu, autor se opet priklanja i
vjeruje nekom svom još neugašenom nervu i primarnoj
osjećajnosti kako bi se pokušao zaštititi od pogubne unifikacije koju nam nameće naš civilizacijski kod.
Zašto Kastel piše o Mediteranu i kad piše o Montenju,
Momiru Markoviću, Albertu Moraviji, Sen Džon Persu,
Beli Hamvašu, o globalizaciji kulture, o profesoru Vladimiru Sekuliću, i zašto nam poručuje da se ne udaljavamo
od ljekovitog mediteranskog sazviježđa, postalo mi je tek
odnedavno jasno. Prolazeći prije petnaestak dana kroz
Trebinje, mjesto Kastelovog rođenja, sva mitologija, mistika, pisano i nepisano vrijeme istorije, sazdano u koricama
ove knjige, otvorilo mi se u ambijentu kamenih uglačanih
ulica ovog grada, njegovih još nazirućih palata i pročišćenog
vazdušnog mira, drvoreda i mostova, njegove arhitektonske ornamentike. Sve je to tek naslućeno mediteransko
predvorje, koje, u sudaru sa današnjom tehnološkom modelacijom našeg sveukupnog životnog sistema, polako
prelazi u svojevrsni mitološki performans. I zato ako želimo da budemo sačuvani u memoriji mora sredozemnog,
najmanje što možemo učiniti, za početak, je da krenemo
od Trebinja. Treba doći u ovaj grad. Možda će nas već
iduće godine tamo sačekati Kastel sa novom knjigom o
svom i našem Mediteranu. To i nije neostvarljivo jer prošle
godine, na ovom istom mjestu, otvorili smo stranice njegove knjige pjesama Ego mora, ove – to je Peta strana juga, a
dogodine će to biti šesta strana, i tako sve dok ne stignemo do obale... A do tada možda će još poneko pisati o nama. Peta strana juga predstavlja zasigurno novo i na svoj
način opominjuće čitanje Mediterana.
66
67
svojoj knjizi eseja Pergament od sireninog poprsja Boris Jovanović Kastel citira Brodela koji kaže: Putovati po Mediteranu znači pronaći svijet Rima u Libanu,
praistoriju na Sardiniji, grčke gradove na Siciliji, arapsko prisustvo u Španiji, turski Islam u Jugoslaviji. To znači uranjati do
piramida u Egiptu. Tu je susret sa drevnim stvarima koje
su još uvijek žive, koje dodiruju ultramoderno. Zaista, kao
što je poznato, Mediteran je kolijevka evropske civilizacije, umjetnosti i književnosti, ali on, istovremeno, inkorporira i prethodne civilizacije, uzmimo, na primjer, vavilonsku i Gilgameša, Bibliju i Pjesmu nad pjesmama, ali iz Mediterana se razvija ili se u njega ulivaju dalja dostignuća –
pomenimo samo Žorž Sand, Alfreda de Misea, Ezru Paunda i mnoge druge. Na Mediteranu se mnogo toga prožima,
ali on je, istovremeno, i pun kontradikcija i suprotnosti. U
prostorima u kojima se nekada osjećao sjaj, kasnije caruje
bijeda i obrnuto. Isto tako, Mediteran se ne može posmatrati van drugih prostora, posebno ne van Evrope ali i svijeta. Tako, u Iraku, u nekadašnjoj Mesopotamiji i Vavilonu, koji su veliki dio kulture prenijeli na Mediteran i svijet, danas se pred našim očima na tv ekranima uništavaju
umjetnine, prazne muzeji i uništava ono što je veoma davno stvoreno kao neprocjenjiva vrijednost svjetske baštine.
U svakom slučaju, tradicija Mediterana i susjedstva je ono
što prvenstveno zanima pjesnika Borisa Jovanovića Kastela, gdje on srećno povezuje tradiciju i savremenost, jer,
isto tako, proučava sve ono što se i kasnije događalo i u
Grčkoj i u Rimu, a i šire. Zahvaljujući tome, ali i njegovom
osobenom talentu, on je uspio da stvori osebujnu poeziju
koja je našla mjesto i u ovoj njegovoj najnovijoj knjizi Mediteranski heksateuh.
Boris Jovanović Kastel, poput Odiseja, lista Sredozemlje u svom imaginarnom putovanju, pobuđen ljepotama
Mediterana, putuje on u prostoru i vremenu ali najviše u
duhovnom smislu. Njega privlače grčki i rimski mitovi i
legende ali samo kao stubovi arhitektonike svog djela. Nije slučajno što je tu jedan od stubova Homer, kao i Odisej
odakle autor izvlači duh i mudrost, ali on seže i do Sen
Džon Persa i drugih tvoraca moderne misli i literature. I
upravo začuđuje kako Boris Jovanović Kastel sve ovo ujedinjuje i sintetizuje, praveći na taj način svoje osobeno univerzalno literarno djelo. Tako, on nam pruža na uživanje
privlačne ali neobične pejzaže ispunjene starim gradovima, zamkovima, muzejima, galerijama i drugim velelepnim, istorijsko-umjetničkim, građevinama, ali i obične događaje, situacije i ljude svakidašnjice. Upravo u tom pogledu, pažnju posebno privlači njegova tematika. On posjeduje moć da ove raznorodne elemente skladno povezuje. Uočljive su njegove daleke asocijacije i čudne kolokacije koje upućuju na osobitu modernost njegove poezije. Ali,
za razliku od mnogih modernih pjesnika, gdje su značenja
veoma zamršena, iz Kastelovih pjesama zrače snopovi
značenja. Dakle, njegovaa poezija je višedimenzionalna
čime se postiže šira i produbljenija mogućnost izraza. U
stvari, njegova poezija simultano djeluje na sva čula: vizuelno, zvučno, mirisom, šumom... Iako je struktura pjesama
veoma kompleksna, ova mogućnost pomaže da se osvijetle, naravno, uz znatno učešće čitaoca, čak i neke nijanse
smisla. Uz izvanrednu kompoziciju, detalj je začin njegovih pjesama. Tome, takođe, doprinose neverbalni elementi koji su isto tako komunikativni. U slikama se prepliću
razni elementi i tonovi, od prirodnih uticaja do ishoda
68
69
Vladimir Sekulić
LISTANJE SREDOZEMLJA
U
I
ljudske ruke. Jogunasto more je, skoro uvijek, prisutno.
Ono čas huči, talasa se, miruje ili udara o obale i često je
praćeno vjetrom. Čudni su sintagmatski ili frazeološki iskazi, odnosno neuobičajeni spojevi kao intuicija morskih
vjetrova i slično. Osjeća se gradska vreva u palatama, u njima su gozbe, vino i djevojke, što sve ukazuje na raskoš,
erotiku i razvrat. Na drugoj strani je mrtvo brodovlje,
opšte nestajanje, izumiranje svijeta, čak flore i faune, povećava se praznina, postoje manji ili veći kontrasti, bedemi, kule, što označava sukobe, napade ili odbranu, ali, konačno, postoji i ljubav.
Korišćenjem vokabulara vezanog za more, priobalje i
Mediteran, uopšte, Kastel je obogatio leksiku svoje poezije, tako da je, uz neologizme i neke neobične riječi, njegova leksika veoma bogata i raznovrsna što omogućava nijansiranje u formiranju izraza. Iako je ovo poezija slobodnog stiha, osjećaju se i određene metričke pravilnosti, pogotovo u ritmu. U ovu se poeziju utkala i klasika, ali u postupku ona je svježa i moderna. Autor kao da je stapao vrijednosti, jednog i drugog, na kontinuumu od klasičnog do
modernog čime se postigla mozaička ljepota. Istovremeno, u tradiciji ima elemenata modernog a u savremenom
neomodernog. Zar se mnogo toga danas važećeg nije nalazilo u antici ili nekim drugim epohama? Zar se nismo
susreli sa apsurdom i nihilizmom u klasici i kasnije? Ima
toga i kod Šekspira. Sve zavisi kako se i koliko toga koristi, kada i gdje, i kako se kombinuje. Pitanje mjere je stvar
selekcije u ovoj vrtoglavoj raznolikosti i oprečnosti. Ovo je
vrijeme raznih strujanja i sukobljavanja i veoma je važno
kako se sa ovim uhvatiti u koštac. To, čini se, Kastel umije. Zato je njegova poezija autentična. Iako joj je Mediteran
prebivalište, univerzalna je i sveopšta. U tome je Kastel
uspio zahvaljujući svojoj erudiciji i raskošnom daru koji
se, pored ostalog, napajao na Mediteranu, ali ne samo na
njemu.
70
II
Oni koji su čitali poeziju i eseje Borisa Kastela, a nisu
ga vidjeli, obično bi pomislili da se radi o starijem čovjeku.
Međutim, kada ga vide, primjetiće da se radi o veoma
mladoj osobi. I kada je riječ o mladim pjesnicima, obično
se čini da treba određeno vrijeme da prođe da bi se postigao znatniji uspjeh. Za razliku od mnogih svojih vršnjaka,
B. J. Kastel odmah se pridružio istaknutim pjesnicima. Pa
zar nisu mnogi veliki pjesnici postigli visoke domete
upravo dok su bili mladi. Dakle, Boris Jovanović Kastel
odmah je ušao u literaturu na velika vrata. Brzo je postao
jedan od naših najznačajnijih pjesnika. Već je opšte poznato da je njegovo vrelo nadahnuća Mediteran koji može
mnogo da pruži u svakom pogledu, pogotovu u duhovnom smislu. Pjesnik se sa Mediterana napajao mitovima i
legendama, Homerom i Danteom, i drugim velikanima lijepe i mudre riječi do modernih pisaca, preko njih je bogatio erudiciju i usavršavao svoj stih. Ali on nije ostao samo
na tome, nego je širio svoju lektiru, isto kao što se more
Mediterana širilo i ulivalo u ostala mora i okeane a to metaforički znači da održava stalnu vezu sa svijetom. Tako je
Kastel preko Mediterana i njegovih duhovnih vrijednosti
kao stubova svoje versifikacije daljim traganjima stvorio
veoma modernu poeziju. Bruseći svoje pjesme, oslobodio
se svih stega, pogotovo uskogrudosti zastranjivanja i kretanja ka sporednim kolosijecima što može da vodi u ćorsokak. Boris Jovanović Kastel je izrastao u slobodoumnu i
slobodnu ličnost i izuzetnog stvaraoca. To mu je omogućila njegova lektira, znanje i izdašan dar, ali i Mediteran, kao njegovo područje bivstvovanja i putovanja kroz
vrijeme i prostor, što je on obično činio sam kloneći se bilo kakvog jata. Zar se nije u Rimu utopio veliki engleski
pjesnik Šeli, a Kic umro na stepeništu Španskog trga, takođe u Vječnom gradu. Bajron je iz Venecije, u kojoj je provodio lagodne dane, otišao u Grčku da pomogne njenom
71
oslobođenju od Turaka i tamo poginuo.Tomas Man je inspirisan Venecijom napisao čuveno djelo Smrt u Veneciji,
Skot Ficdžerald se na ulicama Rima tukao sa policijom a na
francuskoj rivijeri je pio i pisao, u Veneciji je Žorž Sand kinjila Alfreda de Misea i prevarila ga sa italijanskim ljekarom Padjelom. Veliki američki i svjetski pjesnik Ezra Paund, iz Italije je kritikovao Ameriku za vrijeme fašizma ali
i prije toga zbog čega su ga američki vojnici zatvorili u kavez i pokazivali svijetu kao izdajnika. U Trstu i Veneciji rado je boravio i Njegoš, često posjećivao pozorišta, a Žorž
Sand je, između ostalog, prikupljala materijal za roman Lijepi Lorens u kojem je glavni lik bio upravo crnogorski vladika. Oni su sa svim vrlinama i manama običnih ljudi stvorili grandiozna djela i proširivali duh Mediterana i vratili
mu dosta od onoga što je vremenom izgubio. Na tim vrelima se napajao i napaja Boris Jovanović Kastel što mu je
omogućilo da stvori osobenu poeziju, drugačiju od poezije
kakvu su pisali mnogi raniji crnogorski pjesnici.
Kod Borisa Jovanovića Kastela primjetna je gospoština koja ne proističe iz materijalnog bogatstva jer kod
većine sadašnjih bogataša toga najmanje ima, već iz duha
koji stihu daje eleganciju i tolerantnost u ponašanju i komunikaciji. Stih mu je klasično čvrst, iako uglavnom slobodan a liči i na modernu svjetsku, čak savremenu američku poeziju koja obično počinje od predmeta ka kompleksnom uobličavanju. Međutim, kod Borisa Jovanovića
Kastela postoji i slovenska emocionalnost što nedostaje savremenim američkim autorima. U Kastelovoj poeziji postoje daleke asocijacije, što je takođe jedna od odlika savremenosti, ima jukstapozicije i neobičnih kolokacija, tu je
bogat, razuđen i primjeren vokabular, i prosto je čudo kako Boris Jovanović Kastel povezuje ove raznovrsne elemente, čime se dobija veoma skladna i privlačna struktura i cjelovitost pjesme. Sve ovo iziskuje posebnu pažnju
čitaoca jer ova poezija, pored raznih slojeva značenja,
uključuje nijanse smisla što takođe čini njenu draž. U ovoj
Kastelovoj knjizi, kao i ranijim, ima ironije, čak cinizma,
svježih metafora, neobičnih poređenja, svojevrsne erotike.
Uzmimo, na primjer, pjesmu Bretela kod koje je eros veoma diskretan - Pala joj bretela, i dalje navodi, bretela ramenu
vraćena, pa zatim govori o školjkama, galebovima i viru, a
čitalac ostane da čeka – šta je sa daljim otkrivanjem, ali o
tome nema više ni riječi! Ovo pobuđuje veliku radoznalost
i rad mašte u daljem iščekivanju što je mnogo primamljivije od današnjeg sveopšteg razgolićavanja čime erotičnost
uveliko gubi smisao. Kastel, kao uzgredno, govori i o bitnim moralnim kategorijama, kao, recimo, u pjesmi Prijatelji kada kaže – Oni najstariji filistari, / ugojeni epskim maslom
i moralom /zbog svotice akademskog dodatka / raspituju se da li
sam omiljen vlastima. U ovoj i mnogim drugim pjesmama
diskretno, ponegdje malo više angažovano, kritikuje osobine koje su manje ili više udaljene od pravih moralnih
postupaka. On je zagledan u more i skoro da nema niti
jedne pjesme u ovoj zbirci da se more ne pomene, ali ono
više služi da stvori atmosferu, pojavljujući se kao lajtmotiv ove poezije. Kastel govori o tradiciji, čak u širem smislu, recimo o mukama princeze Mafalde, kćerke kraljice
Italije,Jelene Savojske, koju su proganjali fašisti i mučili u
nacističkom logoru Buhenvald. Obuhvaćene su, takođe, i
sitne šićardžije, prevaranti i sl. kao da se autor izmakao i
sve posmatra sa strane i prezrivo gleda. U svojoj poeziji
Kastel se izdigao iznad svakodnevnih smicalica, zađevica
i sukoba, suzdržano se podsmijeva. I to je Mediteran, zar
ne? I gle, koincidencije! Boris Kastel je prošle godine učestvovao na naučnom skupu posvećenom Nikoli Tomazeu i
Mediteranu. Riječju, Nikola Tomazeo je čuveni filolog i pisac rodom iz Dalmacije koji je živio u Veneciji, bio je Njegošev prijatelj ali su se kasnije razišli. Negdje u to vrijeme
Kastelova poezija je objavljena i u poznatom italijanskom
časopisu La Valiza. Najzad, o poeziji i književnosti Borisa
Jovanovića Kastela moglo bi se mnogo govoriti, jer se on
pored poezije veoma uspješno bavi i esejistikom. Kastel je
72
73
veoma originalan pisac, moderan i obuhvatan, jer prožima
područje Mediterana, od antike do danas, ali i sve ono
okolo, što mu je vraćalo duh sa strane, pogotovo u vremenima kada su ostali prostori svijeta preuzeli primat nad
njegovim Mediteranom, kad je on stagnirao i sve više ulazio u siromaštvo i kontroverze. Boris Jovanović Kastel je
sve to uspio da poveže i sintetizuje i stvori izuzetnu poeziju, samo njemu svojstvenu.
Duško Novaković
MEDITERANSKI GOSPAR
I
epo nas i Jejts upozorava da je čovek, ako je uz to i
ostario – tričava stvar. Sem, ako njegova duša ne zapljeska i zapeva glasno za svakim svojim smrtnim
časom, pohvalom ili pokudom; nije važno, takođe, i iz koje škole pevanja dolazi jer sve one izučavaju njegovu sopstvenu veličinu, pa i onu za koju kažu da je oduvek bila
esencija njegovog bitisanja – plovljenje morem. More koje
pre ijednog drugog izaslanstva beše uteha njegovim smrtnim ritama, talasima snažnim, ujedno i propadljivim. Morem kakvim ga videše anonimni žitelji drevnog Egipta i
ostaviše o tome svojevrsni kinomat od slika, trgovačkih,
ratnih, carskih galija, sa dominantnom žuto-zlatnom bojom, purpurnom i plavom; kakvim ga je, poizdalje, sa brda kod Akacija, posmatrao otac istorije, Tacit; kakvim ga
je, u očaju izgnanstva iz Rima, doživeo Ovidije; kakvim su
ga poimali španski moreplovci i pre i posle Gongore, venecijanski trgovci i prilježni zapisivači – sekretari duždevskih i monsinjorskih palata i palacina; more Marka Pola i
more Kristifora Kolumba, more Ameriga Vespučija, more
Amduzenovo i prolaz Gibraltarov, more ser Filipa Sidneja koji, malo je znano, beše pesnik i od taštine nazva to zalivsko mesto na australijskoj obali – svojim imenom. Ili
more kakvim ga vide autor pesme Čajld Harold, pesnik lordovske loze, Džordž Gordon Bajron, možda upravo u
onom njegovom veličanstvenom srebrenjenju talasa dok
se, taj malo šepavi ekstravagant, šetao njegovom obalom u
L
74
75
Bokeljskom zalivu, usplamteo, ošamućen od nenadnog
proboda amorove strele – neznanke jedne iz ovih krajeva,
da li uzvraćene ljubavi ili one zbog kojih mnogi sagorevaju jedinačno, to ne znamo, ali znamo da kod mesta Misolongija, na rukama svojih drugova, grčkih pobunjenika,
umire najslavniji pesnik Engleske. Ili morem kakvim ga je,
takoreći kao lozinku, uzvikivao francuski pesnik Šarl Bodler: Slobodni čoveče, uvek ćeš voleti more!, mimo one druge,
kraljevske lozinke jednog od sumanutih Lujevaca: Posle
mene – potop. I ono more u Morekazima Sen Džon Persa. I
Jorgosa Seferisa more, iz epigrama pomorca Stratisa, kao
kućnog praga moderne poezije Grčke gde u skladu sa ritmom gimnopedije sa ostrva Santorini odzvanja haiku-tercina: Pišeš /mastila je sve manje/ a more raste. A tek oni prizori gradova na moru, kad se celo nebo, u svetlosnim slapovima, urušava na njih, u ciklusu O Mediteranu, iz knjige
Sipine kosti, talijanskog barda i nobelovca Euđenija Montalea, najbližeg likom glumcu Žan Gabenu, za one koji se
sećaju ovog proslavljenog aktera. More kakvim ga je svakog jutra gledao onaj otmeni, no stidljivi žitelj LisabonaLišbona, pesnik poeme Tat, vlasnik nekoliko heteronima,
s pravim imenom Fernando Pesoa. Ali, i morem kakvom
se smešio hrvatski pesnik Josip Pupačić u pesmi Tri brata i
ja, ili kakvim ga je nosio u srcu, zabolovan i njime i Kavafijevim helenizmom, Jovan Vava Hristić, nedavno preminuli srpski pesnik iz Beograda, koji je u obraćanju svom
Fedru rekao, između osralog: I ovo hoću da znaš, dragi moje
Fedre: živeli smo /u vremenima sasvim očajnim. Od tragedije
/Pravili smo komediju, od komedije tragediju; /A ono pravo:
ozbiljnost, mera, mudra uzvišenost, /Uzvišena mudrost, uvek
nam je izmicalo. Bili smo /Nigde na ničijoj zemlji, ni mi sami,
/Ni neko drugi: uvek tek za korak-dva udaljeni /Od onog što jesmo, onog što je trebalo biti.
Slavan je i dejstvujući ovaj uzgredno izabrani kor iz
nepreglednog imenika obraćenika moru, pa svaki onaj
čovek, povežemo li se ponovo sa Jejtsom, koji drži do se-
be i svoje sudbine, pod uslovom da mu kućni prag nije
najveća planina, nema druge nego da sledi tragove mora
i, makar malo, koliko mu je dato u snazi i emocijama, postane deo tih njegovih čudesnih pismena koji se čas zbrajaju, čas raspršuju, u neminovnom sledu uzroka i posledica. Jer, naznačeno jeste: kad izađemo iz zaštićenog mora
majčine utrobe, čeka nas jedno drugo more, iskušenje samog mora koje nazivamo životom, pa eto za mnoge, koji
znadu drhtati pred morem, valjanog razloga da u spoznaji odlazaka i dolazaka, kao spomenik umu koji ne stari,
počoveče more svojim glasom, koliko znaju i umeju i u
brizi da ne ostanu bez prava na povratak razumu, kako to
kaže Boris Kastel, isto jedan od duhovnih poklonika moru, svom zavičajnom i morima oko njega.
Ako se za nekog pesnika doista može reći da je u istu
egzistencijalnu ravan stavio, sravnao, kao moirističku datost, sebe i more – ne bi li on od mora a more od njega uzimalo, iz stiha u stih, iz knjige u knjigu, neutaživo piće
sećanja – najpre to možemo reći za Borisa Jovanovića Kastela. Ovaj pesnik koji visinom ima metaforiku katarke, a
obrve su mu dve osmatračnice, a ruke su mu vesla, ume
navigavati tim svojim morem prenesenim na hartiju. Ume
da čita i zahvata od mora ono što more ljubomorno prekriva svojim vodenim palimpsestima. Veštim ribarskim najlonom ili mrežom – artizmom ribarenja – izvlači sve te njegove povesne priče i druge relikvijarije iz manjih ili većih
rodoslovnih mediteranskih areja, pa nam se ponekad
učini da su neke od Borhesovih stilizovanih maštarija
prešle u Kastelovu nadležnost. Sve je tu što biva objektivna valjanost spisateljskog posla, pa i onaj, u svemu posredovani, logički pristup u postupnom otkrivanju – demistifikovanju pojava i stvari o kojima autor peva, ne da bi ih
razorio, destruirao, kao bezglasne činjenice, nego ih u
ličnom sistemu zrenja dostupnog /u procesu koji podrazumeva kreativni ritual emotivne svesti – igrom spoznaje,
kako kaže Maslov, iako nauka o svemu tome samo na-
76
77
gađa/ učinio nekom vrstom spomeničke stvarnosti ili
tvarnosti – pesmom kao pamćenjem, glasom o tome kao
determinantom govora, a govorenje kao spoznajom. Ali,
ne simplificiranom spoznajom koja obično završava u patos, već onom koja ne degradira duhovne tangente, koja se
ne priklanja masovnom laiciziranju svesti, kako to u povodu jednog drugog pesnika primećuje Pavle Zorić, a interpretativno se može primeniti i na Kastela, koji dobro zna i
o tome svedoči, da bi dobar deo istorije poezije bio duhovno avernističan bez mora. Bio bi to bedni okrajak, lišen celina kultura i civilizacija, kakve su, recimo, kulture maslina i vina ili civilizacije klinastog pisma i hijeroglifa, čiji je
opšti plan emocija i pregnuća, kao zaveštanje, ugrađen i u
naš mentalni sklop, dakle, čoveka modernih vremena. Civilizacije i kulture mora su civilizacije i kulture otvorene
svesti, najviše obasjane suncem; sastajališta i vrvilišta ljudi raznih konfesija, jezika i čega li sve ne; svepripadajuće,
primetio je svojevremeno Miloš Crnjanski, lišene cenzora,
iako su na svojim obalama odnegovale sijaset tirana i oligarha, ali i onaj huk demosa koji je uvek bio protiv toga da
se luke zatvaraju a svetionici gase. O tome i Kastel često
poentira u pesmama kritičkog, građanski budnog odnosa
prema oblicima političke stvarnosti. Kao čitalac njegove
poezije i, u ovoj prilici kao onaj koji ima pravo da koristi,
kako bi rekli Latini, koncesiju na prijateljstvo, dakle i njen
tumač, ja sam načisto s tim da je reč o veoma zanimljivoj,
retko zanimljivoj po konceptualnom naumu koji autor izvodi, pojavi pesničkoj, ali vrednosno nedovoljno kodifikovanoj u književnoj javnosti Crne Gore, još uvek prilično
disonantnoj kad je u pitanju pesnički konsenzus. Ali mene, bez obzira na takvo stanje i činjenice, ipak raduje što
vreme, samo po sebi, rešava problem arhiviranja vrednosti na duge staze, kao paljenje sa zadrškom, pa tako i spoznaja o moru, jedna sudbina mora kojoj se priklonio Kastel i
meni postaje alibi – pravdanje za nešto što je neko umećem
i zanatom svojim stvarao u tišini noći.
Sa ovom knjigom, Mediteranski heksateuh, pred nama
je, zapravo, decenijski pesnički rad Kastelov, ali o onaj
esejistički – i oba su tako precizno projektovana u samodopunjavanju, posebno kada je reč o Kastelovom tumačenju drugih autora, tako da se ne može izbeći dojam
da je, kako u poeziji tako i u tumačenju poezije, Kastelova
duhovna stilizacija veoma probrana. Tačnije, Kastel je sam
probran još od svog pesničkog prvenca iz 1994. kada je
odmah platio obol tadašnjoj, ponižavajućoj stvarnosti, izuzimajući se iz njenih prostih i skorojevićevskih situacija,
kao pravi gospar, beskompromisnim, pesničkim uranjanjem u reminiscencije i učitavanja velikog duhovnog nasleđa mediteranskog sveta. Otvoreno je legitimisao svoje
poetičko područje i svrsishodnost simbioze poezije i istorije. Paralelno, izložio je i normativni stadijum svog pesničkog jezika, lingva mediterana, kao amblematski, zaštitni znak svojih pesama, da se od prve mogu reći čije su. Tako će Kastel, u doslednosti identifikovane teme i njenog jezika, osiguravati sebi ne samo mesto u literaturi nego i
mesto u poretku kulturnih fenomena, jednako autohtono
kao i pesnici mnogo stariji od njega. Tako će Sreten Perović proksimatično ustvrditi važnost ovakvog tipa pevanja
za crnogorsku poeziju i spontano odati priznanje autoru
Anatomije sredozemnog dana, kao gustom zabranu asocijacija,
sirealističkih metafora, metonimija ali i knjizi pripovedaonici o
epohama i dogodovštinama koje su na mediteranskim obalama
ostavile blistava i krvava traga. Ima li kod Kastela kakvog
znaka opasne, pesničke retorzije, bez obzira na odisejstvo
duha i podrazumevano širenje opsega ritmova, metafora,
sintagmi...? Može li se dogoditi da dospe do one aktuelne,
moderne u ovom času, filozofsko-književne sintagme:
tekst je svet, gde su rezultati i krvni i beskrvni i često ulaze u područje jezičkog performansa – iz sebe za sebe – kako se u povodu Kastelove poezije pita pesnik Vojislav Vulanović? Možda bi je i bilo, kad bi Kastel svom dosadašnjem pesničkom aktivizmu, iz nekog njemu samo zna-
78
79
nog razloga, sebe pretpostavio ulogom statičnog intelektualca, onog koji je pozavršavao poslove koji su intrigirali. Oprečno bi to bilo sa njegovim karakterom koji je, dozvolite da tako kažem, natempiran za verenički odnos sa
poezijom, kao atraktivnom, vrhovnom senzacijom, pa i
senzualnošču bića ontologije i bića reči. Pošto sam sa Kastelom i lično učestvovao u kreiranju podgoričke književne revije Ovdje, delim mišljenje uvaženog Vulanovića da je
Boris Jovanović Kastel prokleto intelektualno otmen, osoben
Mediteranac koji sebi neće dopustiti dužu intelektualnu fjaku koja bi ga odvukla u sintagmu tekst je svet; uvek će prethodno biti svet dostojan teksta, a još više kako ga bude
životno iskustvo polovilo ili četverilo, a paradoksi oko
njega umnožavali – pa i ovaj da on, kao jedan od najprestižnijih crnogorskih pesnika Mediterana, živi i radi u
Podgorici, prislonio je usne uz taj grad kao odojče uz pubise, kao da je ona na moru, a ne Budva, Herceg Novi, Kotor, Bar, Petrovac ili malo mesto čudnog naziva - Muo.
I konstatacija o izdvojenosti Borisa Jovanovića Kastela iz generacijskog korpusa možda važi samo za prilike
kad se želi ukazati na reprezente pesničkih grupa i pokreta, u nastajanju. Kastel je odavno nastao i ako se, dopuštam to sebi da kažem, njegovo sabesedništvo sa poezijom može komparirati sa Velikim analom svetske poezije
o moru, starom i novom – on se može, i zbog tematskog
plana, inovativnog u smislu njegovog prava na prednost,
danas, sasvim prirodno, uklopiti u vodeće snažne i aktuelne pesničke preference ostalih crnogorskih autora koji
su postavili liniju otklona od tradicionalnih modela /modli pevanja; posebno, kada je reč o novom čitanju i prosuđivanju nacionalne baštine, kao svest o njoj. Tu svest,
tačku oslonca za pomeranje i pretresanje celih masiva stereotipa i konvencionalnih klišea, najviše istorijskih, Kastel
najpre revidira a, potom, ono što je ostalo kao elizij, pomera, sistemom pandana, prema Mediteranu, odnosno Evropi. Ako su Danilo Kiš i Đerđ Konrad /uzmimo ova dva
književna autoriteta za primer, Kiša i po majčinoj, uvek
naglašenoj liniji sa Crnom Gorom, a Konrada kao izuzetnu demokratsko-liberalnu figuru intelektualne Evrope
/govorili o Evropi prevashodno kao o stanju duha i tačnih
polazaka vozova i aviona, kod Kastela se ova duhovna
odrednica imputira kroz viševekovno vezivno tkivo istorijskog rodbinstva Evrope i Mediterana, bez obzira na datume istorijske nepoželjnosti, sadašnju političku i religijsku razuđenost Mediterana i kašnjenja vozova i aviona. U
jednom trenutku, čitaocu Kastelove poezije može se učiniti da je ona svojevrsna odbrana Mediterana od Evrope koja je ponekad sa prezirom gledala na novčiće sa likom Justinijana, Jelene Helenske, Konstantina, Bodina, Filipa,
Medičijeve, sa njenih ogrlica avarskim libidom iskidane. Ali,
to je zamka Kastelove poezije, princip gledanja na čašu,
kao na polupraznu ili polupunu. U toj mediteranskoj mapi, ovaj nebračni Odisej našao je za sebe nešto što se ne da
pomeriti iz njegovog optikuma – Duklju – svoju Itaku, u
neravnopravnim besedama poništavanja dokazanog – da
ne vidiš i ne osećaš ono što osećaš. Moramo, poručuje nam
Kastel, postati moderni Telemasi i svoju Penelopu od
Montenegra braniti od nasrtljivih kabadahijskih prosaca.
Mada reč moramo ovde nema smisao prinude, već smisao
osvešćenja, i nikako smisao svejednosti. Leksički prožeta
morskim vokabularom razuđene metaforičnosti, nalik crnogorskoj obali, osobena u genitivno-bespredloškoj sintagmi, slikovita do opsednutosti slikom, Kastelova poezija u Mediteranskom heksateuhu i uopšte nipošto svojim naslovom ne automatizuje, ne sugeriše finalitet pevanja kako bi se dalo pomisliti. Naprotiv. Neke nove bočne teme i
impulsi, gdegod naznačeni kao segment pesme a gdegod
ostvareni i kao formalni sklop - tekst pesme, ili gdegod
kao varijetet ambijentalne situacije u ciklusnom pevanju,
kao odmeravanje estetskih stavova – sugeriše da će se Kastel upućivati i u druge pravce pevanja, moguće i druge
vrste pesničkog angažmana, sa svedenijim, ali u kolokvi-
80
81
jalnosti učinkovitijim jezikom, kao licem stvarnosti. Recimo, kao što su pesme Uvodnik brodskog djelovodnika, Revolver i Mačak Škrgo Drugi, vladarski epitet koji, eto, kod Kastela nosi njegov neumrli mačak. Ali, jedno stoji: osnovna
melasa Kastelove poezije i dalje će biti ono što je i do sada
bilo od njegovog kastelanstva – visoki i brižni beležnik
mora, sada i ovde.
Stoga, pretpostavka onog koji kaže šta će biti i kako će
biti, može i da zaliči na pisanje štapom po vodi. A jedan je,
ne sećam se da li je bio Pipin Mali ili Barbarosa, naredio
svojim krstašima da bičuju more, ne bi li ga smirili. Onaj
koji ovo čita i nema moći da naređuje, može samo još jedanput da skrene pažnju na pesnika Borisa Jovanovića
Kastela: dobro je uzeti u ruke neku od njegovih knjiga iz
kojih se čuje i glas Rafaela Albertija–Kastiljani iz Kastilje,
more nikad videli niste, ali, evo, ja vam ga pružam.
Promišljanje o Mediteranu, pjevanje o njemu, uslovljeno je kod Borisa Jovanovića Kastela trima repernim uporištima. Prvo, rodno i sudbinsko, drugo je stvaralačko-kreativno i predstavlja, kao amblemat, proces životnog opredjeljenja s kojim se pjesnik već više decenija identifikuje u
užem i širem okruženju, i treće, to je opsesivna pripadnost
i zaokupljenost temom mora, bez premca u savremenoj crnogorskoj poeziji, kad je riječ o Kastelovoj vrednosnoj poziciji. I sam će u jednom od svojih izvrsnih eseja reći za
Mediteran da je najsavršeniji i najslavniji civilizacijski kolaž,
do te mjere markantan kao geopolitički pojam i atraktivan
kao duhovno utočište, da je skoro nemoguće biti pjesnik
njegove blizine a ne prožeti se njime, utiskivati mastilom
po hartiji sav raskošni usud koji Mediteran prirodno posjeduje i nesebično nudi. Mediteran je za Kastela onaj najvažniji polazni princip za razvijanje vlastite poetike, bu-
dući da se u njemu, kao u plodnoj vodi, apsolutizuju govori mnogih jezika i istorija, nekadašnjih i sadašnjih, podrazumijevajući lingvističnost i istoričnost kao zbir otvorenih konačnosti koje, s jedne strane, posjeduju epicentričnost duha a, s druge, u znaku njegove tradicionalne
plovidbenosti, šire opsege njegovog prožimanja s drugim
duhovnim podnebljima.
Rijedak je primjer, ako ne i jedinstven, da nečiji pjesnički glas, kao što je Kastelov, tako suvereno i raznoliko
vlada emotivnim sklopovima i osjećanjima vezanim za
Mediteran. U mnogim pjesmama nailazimo čak na filigrantsku izvedenost, na poetiku detalja koja, po Šejmasu
Hiniju, prepoznaje osjećajnost intelekta, koji omogućava autoru da vodi svoje pero od jednog do drugog bljeska znatiželje – kad je pjesnik zapravo neumorni istraživač fenomena one druge plime i osjeke, onog drugog uzdizanja i
sunovraćivanja, građenja i razgrađivanja, stvaranja i mrvljenja cjeline, nimalo dalek od opunomoćenika za vezu,
odnosno misionara za dijalog sa pjesničkim bardovima
Grčke, Italije, Španije, Francuske, Portugalije, te imenima
iz pjesničkog kaleidoskopa koja su važeći dominanti savremene svjetske poezije.Nesporno je Kastelovo nastojanje i upornost da i sam ukaže, što je moguće efektivnije, na
obilje ravnopravnih pjesničkih parametara koje može da
ponudi i pjesničkoj sabraći i čitaocima iz svog vlastitog,
montenegrinskog priobalja. Time je sebi osigurao status
pjesnika kulturološke apelativnosti, punu akribičnost i
iluzivnu trajnost i to od onih koji ne odustaju da popune
prazno mjesto istorije gde je nekad obitavao neki čovjek,
dizalo se kakvo zdanje, ljeskala flotila brodova, čuo žagor
proleterstva iz luke ili veselo ludiranje maškara po uskim
ulicama, storije, storije duše, sjena i opsjena između Montaleovskog pljuska svjetlosti i uznemirene modrine Seferisovog mora čiji se talasi mreškaju kao perca sa grudi ubijenog pauna. U istovjetnosti mediteranskog pjesničkog
rodbinstva, i Kastel krnjetke dekonstruisane prošlosti na-
82
83
II
stoji da rekonstruiše i oživotvori snagom jezika, onim koji izmiče kolokvijalnim predstavama a blizak je magičnom.Takav pristup Mediteranu upućuje na dodatnu
zahtjevnost čitaoca da, prije svega, iskaže visok stepen intelektualnog saučesništva i izvjesnu enciklopedijsku obrazovanost u suočavanju sa Kastelovom poetikom.
Knjiga Mediteranski indigo je izbor iz dosadašnjeg pjesničkog stvaralaštva koju je pjesnik lično sačinio.
U datiranoj redosljednosti pjesama i ciklusa, veoma
stilizovano su ukomponovane bitne razvojne faze Kastelove poetike, karakteristike i usmjerenja.Evo nekoliko referencijalnih iskaza koje smatram uputnim za čitaoca i tumače Kastelove poezije: u ranim pjesmama postoji zanatsko povjerenje u prihvatanju metra u ime ritma.Kasnije,
kad je pjesnik već uveliko bivao izložen težim situacijama
iskustva i, takozvanom, iskustvu sopstvene kože, more se
više ne talasa metrički već ritmički. Kastel podjednako
uvažava svjesno, kao težnju pjesme da u zbiru značenja
posjeduje i značenje dokumenta i, nesvjesno kao dio prirode pjesničkog ega koji u slobodnoj kombinatorici asocijacija uvijek može da se uputi ili vine u prostor metafizike –
kao izlaz iz nekog nepristajanja, neke egzistencijalne tjeskobe ili strahovitog učinka ekonomskog izmeta, kako je Encenzberger žigosao neka društva i političke sisteme. Ono
što je u Kastelovim esejima obnavljanje kulturne memorije, u poeziji postaje lijepa odrednica za fabuliranje pjesme,
za njen poetički iskaz, za njenu semantičku višeslojnost ili
razuđenost, poput obale sa uvalama, arhipelazima, zalivima, zatonima... Svijest o tome da je svaka poezija nacionalna (Eliot) a dobar pjesnik uvijek je i pjesnik svijeta, ako
se tako zgodi, ne upućuje li nas sve ovo na pitanje koliko
je to moguće u slučaju B. J.Kastela kome se, rečeno bez
snebivanja, tako prisno i jedinstveno zgodio Mediteran. O
čemu god da pjeva, kud god da usmjerava smisao svoje
poezije, bez obzira što pred njegovim očima Mediteran od
juče nije Mediteran od danas i obratno, Kastel iskazuje
ogromno povjerenje u budućnost mediteranstva. S takvom
vjerom i posvećenošću, Kastel je savremenoj crnogorskoj
poeziji ostavio značajnu zaostavštinu, a samo je pitanje
vremena i, avaj, okolnosti, kad će se ona naći u nekom od
Zlatnih atlasa mediteranske pjesničke kartografije.
Taj, visoki stasom, vitak, ispršen u hodu, krupnook i
gustih obrva takmac Starih i novih grafema – Odisej od
Montenegra – odgovorio je ovim izborom naredbama
sudbine oko koje, po starim Helenima, posreduju bogovi i
muze.
Po vlastitom pregnuću i učinku, odgovorio je i onom
čuvenom kriku Šarla Bodlera, ocu svih krikova: Slobodni
čovječe, uvijek ćeš voljeti more!
84
85
editeran je podneblje vječite svjetlosti, obilja morskog plavetnila, raskošnog, vječito zelenog, rastinja, vreline ljubavi, taloga vjekova, divljenja dostojnih palača, gracioznih dama koje se poput morskih talasa gibaju i mame i svojim hodom i izgledom. Na Mediteranu se živjelo i stvaralo od vremena kada je nebo na
svjetlost i mrak podijeljeno.Tokom tog dugog perioda mudrost se taložila i stvarala zapanjujuću ljepotu, jer nebo je
tako htjelo. Eto dovoljno razloga da se, ovdje na Mediteranu, bude pjesnik, zanesen i zaljubljen u svemoguću ljepotu sazdanu između neba i zemlje, u svjetlost koja nigdje
tako ne blješti, u more koje više tajni krije nego što ih kosmos, vaseljena može i pojmiti. Tajne su, zapravo, u morskoj tami, u dubinama čovjeku još nedostupnim, samo ih
pjesnik može doseći. Nigdje na planeti mašta se ne razbuktava kao ovdje na Mediteranu, zato je Sredozemlje tako bogato muzikom, slikarstvom, skulpturama, literaturom, posebno poezijom, arhitektura mu je tako čudesno
nedosežna, neimari su u kamenu utkali vez, kao usamljene otmjene gospe na svili dok su isčekivale da im more
vrati nedosanjane ljubavi. Žene Mediterana su tako zanosno zavodne, muškarci snažni, jer tijela njihova more vaja.
Mediteran ima sve: putnike, putopisce, skitnice, avanturiste, probisvijete, ljubavnike koje ljubav sagori, ali i one koji lete od cvijeta do cvijeta, a nigdje nektar ne pokupe, prevarante, ženoljupce i zaljubljenike svih oblika i oblina do
samozaljubljenosti, pa i sam Narcis je plod Mediterana, ali
i pjesnikinja Sapfo na krševitom otoku Lezbos, i Sokrat koji prihvata poziv da dođe prijatelju u goste tek kada mu
saopštava da mu je pripremio najljepše mladiće svog kraja... Čudan je i raznorodan taj svijet Mediterana. On sam je
poezija, sav od čulnosti sazdan. U tom ambijentu čovjek
mora biti maštovit maštar, tuda, Sredozemljem, zapravo,
Jadranom i sam Odisej je lutao, zatvarajući uši voskom da
ga sirene ne zanesu, namame, znao je da ne bi odolio njihovim čarima, njihovoj pjesmi, a čeznuo je za Penelopom
i predivnom Itakom.
Da bi čitalac mogao da u svom srcu napravi gnijezdo
za Kastelove stihove mora biti dio Mediterana, inače,
mnogo toga će mu biti čudno, neshvatljivo, isključivat će
prvo ono sljedeće. To su specifičnosti strasti Mediterana,
gdje je sve u svemu i sve sa svim, ali i sve jedino i jedinstveno, neponovljivo, svoje i sasvim lično, samo Sredozemlju svojstveno. Pjesnik je to iskonski doživio i veoma
suptilno, modernim jezikom i formom stiha iskazao. Mediteran je nemoguće u sebi čuvati, jer bi se čovjek raspuknuo i tako razjapljen svijetom hodao, jer je vrelinu sunca
mediteranskog, bijes bura i pomahnitalog mora u sebi tajio, a Mediteran je opštost, sve treba da se kaže i iskaže da
bi nastala bonaca, mir i spokoj u čovjeku i prostoru, ali samo do prve nevjere.
Nigdje, kao na Mediteranu, nema toliko strasti u ljubavi, pjesmi, muzici, sukobima, prijateljevanjima, piću,
kocki, bezrazložnim lutanjima, avanturističkim pohodima
za argonautima, sirenama, zlatnim runom, romantičarskim zanosima, ratničkim pohodima, u kojima je uvijek
više romantizma nego obaveze, gusarskim lutanjima i
prepadima, pljačkama i bezrazložnim sakaćenjima, seksualnim nastranostima i skarednostima - sve to je Mediteran
i sve to je normalno i mediteranski čedno.
U takvom ambijentu, u podneblju Mediterana pjesnik
tako rano i toliko mlad, ali uman, ostavlja oporuku: blagoslov imaju, / jedini moji prevodioci i biografi / na palimpsestu od
86
87
Lale Novičin Brković
VJEČITE TAJNE MEDITERANA
M
kože sutona, jer sa pergamenta je izbrisan stari tekst da bi
ponovo bio napisan novi, da li to uradiše da bi krivotvorili činjenice, pa čak i one o vlastitim korijenima ili da više
svjetlosti u tamu predhrišćanstva unesu. Pjesnik vjeruje
da odgovor more krije i jedino ga ono može obistiniti. Da
li zbog toga pjesnik Kastel zameće polemike sa virovima kako bi dosegao misao zaumnu/ plahovitu i opskurnu, / ni u Bahusovim snovima naslućenu ili želi da izmami iz naslijeđene
memorije vječitu tajnu Mediterana, onu u najtamnije dubine mora skrivenu?
Kastel je pjesnik prefinjenog jezika, modernog izraza,
znalački korišćene kompozicije, ali i majstor metafore, jer
je flaša ispletena munjama iz koje pjesnik ispija piće, ako
hoće da se nahrani treba posijati crne suze za pogaču, ne treba čeznuti ni za čim što je prošlo, pa ni za svecima, ubijenim
kao vampiri, pjesma se živi, a sve ono što se nasilno smišlja
samo je dronjak od odranih muza, jer kad iz pjesnika pjesma
izvire nađe se zemlja pod vulkanom svijesti, a oni koji hoće
da ga ospore samo su zatočenici glinenih sjenki, ili su iz jata golubova prevrtača, koji svoju ljubomoru kao erotiku tamjana isparavaju, opsjednuti mržnjom kao paleolozi zaraženi
nadom, jer ne znaju da osjete Mediteran, da punim plućima
udahnu opijum napuljskih kancona, zato ih pjesnik Kastel
ostavlja da gnjiju u svojim zabludama, zajedljivostima, sitnošićardžijskim dodvoravanjima, dokoljenaškim uživanjima bez prava na povratak razumu. Kastel je, dakle, moderan
suptilan pjesnik, ali duboko u tradiciju ukorijenjen.
Pjesnika Kastela je opsjednula, zapravo, zarobila najdivnija i najmoćnija od svih mediteranskih slika, koje, gle
čuda, nijesam našao na platnima ni najstarijih slikara, kad
djevojke u badnjevima gaze (gnječe) grožđe nogama bijelim kao sjeverni snjegovi, bedrima moćnim kao stubovi
korintskih palata, a vrelim kao lava vulkana, na kojima su
suknje do pojasa uzdignute - Preplanule noge u badnju tek
ubranog grožđa, /tetoviranim munjama po dojkama...Kako veličanstvena slika, ono zbog čega ima razloga živjeti, ali na
žalost tehnika nam je i te slike mladosti ukrala. Više ni na
Mediteranu djevojke ne gnječe grožđe, već to čine mašine
muljarice. Mediteran uspješnije od bilo kojih medikamenata i farmaceutskih preparata ozdravljuje čovjekovu dušu,
psihu, tijelo, ali samo onih smjelih koji se bespoštedno, bez
ostatka Mediteranu daju, uživajući u sladostrašću, imaju
smjelosti da prodaju opijum napuljskih kancona /za njeno
svlačenje u ogledalu bonace /dok pjevuši požudu / sirena spaljenih sa vješticama”. “Na pijesku /anonimnog grada u Tunisu
/leži zamišljena i naga, /Kleopatrine grijehe okajava. Na Mediteranu je moguće svaki grijeh okajati, svaku grešku ispraviti, tu se i čovjek klasičnog farizejskog obrazovanja školovan kod najčuvenijeg učitelja, apostol Pavle, od strasnog
progonitelja hrišćanstva i rušitelja svetih hrišćanskih hramova u neprikosnovenog poštovaoca i širitelja hrišćanstva preobratio i postao apostol, što naglašava u svih 14
poslanica koje je svojom rukom napisao. I kad čovjek
umre na Mediteranu duša ostaje da lebdi nad morskom
pučinom i bujnom prirodom, dočekuje zore, pije mjesečinu, naslađuje se mirisima lavande, ružmarina, mirte,
leandera i raznorodnog mediteranskog bilja, od sunčane
žege se sklanja u špilje azurnih morskih laguna, hladu palmi, čempresa, agava, ali ostaje tu, na Mediteranu, koji je i
od samog raja ljepši, ili je Bog stvorio raj po uzoru na Mediteran.Ples Mediterana nije ni predivni tango, ni bučni
rock and roll (za koji nijesam siguran da li je dobio ime po
bajoslovnoj ogromnoj ptici iz 1001 noći, ili po Rochusu koji
zove na bitke), već obnažen pupak, koji se poput čigre vrti i svojom privlačnošću poništava sve zemljine teže. No,
svako vrijeme, posebno ovo naše, ima i svoje paradokse.
To pjesnik dobro primjećuje, pa i taj karakterističan španski, zapravo, uopšte mediteranski, pa i orijentalni, ples postaje paradoksalan, izrađa se u svoju suprotnost, ono zavodničko, strasno, izazovno postaje biznis, sve se, pa i ljubav, i ljepota tijela, igre i melodije komercijalizuje: dok istaknutog pupka, spasonosnog, /pleše na podiju obnažena /i za-
88
89
vodi gojazne vlasnike kompanija /preko okeana i njihove partnere /spremne da za noć u hotelu kockara /izbroje basnoslovnih sto
dolara, prezirući Evropu i njenu tradiciju, kulturu, istoriju
i civilizaciju, Mediteran poštuju onoliko koliko im naslade
pruža
Iz ovog istinski vrijednog poetskog djela teško je odabrati biser. Zato izdvajam pjesmu Noćas, koja je, siguran
sam, jedna od najvrijednijih Kastelovih pjesama i ne samo
u knjizi Mediteranski heksateuh. Kastel, taj mediteranski
gašpar, je izuzetno darovit, moderan pjesnik prefinjenog,
suptilnog i nadasve kultivisanog poetskog izraza, snažne,
upečatljive i posve osobene metafore i njegova velika sreća
je što se nije utopio u kal žabokrečne močvare nazovi crnogorskih postmodernista oskudnog dara i sumnjive pismenosti, a tek talenta?!
90
Slobodan Ristović
MORE ZA LIČNU UPOTREBU
ova Kastelova knjiga Mediteranski heksateuh je putokaz za biblioteku u kojoj se čuvaju zapisi sa ukusom soli. Ako postoji, a ima je oduvijek, poezija gospodstvenog ritma, one arhivske riječi sa imenima istine,
koja bi bila laž da nije pjesnika, onda je to ovdje. Kastelova poezija nije od one dopadljive, u njoj nema namiguša.
Prije vam se može dogoditi da joj ne učinite naklon ni rukoljub nego li da se susretnete ozareni, ne, ova poezija to i
ne traži. To je, zapravo, miris vjetra koji dopire sa slanih
krštenica, vjetra sa mora, luka, sa haljina i haljetaka, sa zavjese odavno zatvorenih prozora. To je more koje ima potrebu da bude izmišljeno, jer jedino tako će svima podjednako pripadati i svakoga podjednako gotiviti, more za
ličnu potrebu pjesme. Kastelove pjesme imaju mogućnost
nadgradnje poput kuća sa krovom od kišobrana. Pjesma
se može pretvoriti u papirnog zmaja pa se vući iznad
plaže. Na te pjesme se može nadgraditi vinski podrum,
miris ustajalosti, paučina, zavjesa, suza... Dolje, ispod zidina gdje žene prostiru žipone i so ojeda koljena i glavu
bronzanog konja, tu možeš čitati Sen Džon Persa. Sa toga
se mjesta ide u Mletke da se ponosiš nekom ženom kao što
se Arapi ponose konjima i bog ljudima. U šmeku Kastelove poezije krije se apokrifno ćutanje i usta od vinskog bukea, gospodstvo morske plaveti. Oni koji su poklonici tog
gospodstva, te poezije, oni rjeđi, skoro izabrani, njih možeš
vidjeti kako na bronzanim konjima ujahuju u Budvu ili
Veneciju. Nekim konjanicima su svi gradovi Dubrovnik i
N
91
svaki kamen tvrđava, kao što je svaka smokva od usta i
usana. Poezija Borisa Jovanovića Kastela se voli kao što se
vole masline i muškatle, minđuše i činijice od srebra. U
ovoj poeziji samo izabrani, oni rijetki, pronalaze sjaj svojih
snova i vječite umišljenosti o liku iz ogledala, masline, vavilone stršljenova... Ova poezija izaziva pucanje damara u
kamenu koji se hladi i njedrima koja se žare. Od nje je Molim čašu vina i njena usta da bih imao čime da pijem.
Ovo pjesništvo poklanja vjetrove koji umiju da oparaju
čipku na žiponu i zelenu skramu na rubu zvona. To su
usta plemkinje, usta od soli, ali ne one kojom se plaćalo i
kupovalo već soli koja se u prsten i minđušu stavlja. Kastela ne treba tumačiti, prepričavati ni ispravljati, njega
treba dopjevavati. Njegova poezija nije za bine i trgove,
galamu i galamdžije. To je poezija koja se kao slatko od
ruže uzima vrhom kašike, a sladi se dok mjesec ne uroni
u njedra sirene ili pjenu. Ovo je poezija za jutro nedjeljno
da je obučete kao svilenu košulju pa smjernim korakom u
šetnju, a tamo: Čeka cijelo Sredozemlje, /kao Jazonove katarke
na horizontu, /ljubavnicu što u glavnom pozorištu Njujorka /posmatra nedavno otkriven Homerov komad. Kastelova poezija
nije za masovnu upotrebu, ona te bira. Ona te nađe ako si
njen kao što to čini sudbina. A sudbina? U nju nije sumnjati, ali ni masi davati.
***
Kastelova poezija reflektuje briljantni intelekt i zavređuje pažnju koja se može pokloniti malo kom poetisanju u Crnoj Gori… Kastelova poezija je svečani događaj u
probranoj poeziji Mediterana.
92
Melanija Bulatović
RADOST KRSTARENJA
vijek se sa zadovoljstvom otiskujem na Mediteran.
Razapinjem radoznalost kao jedro, ne razmišljajući
da li će biti trijersko, uprto, ili latinsko. Želim da
putujem brzo i zato uzimam provansalsku feluku. Lijep
naziv za barku sa dva jarbola. Očekujem da će more biti
mirno, jer je doba alisejskih vjetrova, za koje je baron De
Tot tvrdio da ne podižu talase i da se sa sigurnošću može
izračunati tačan čas dolaska sa Krita u Egipat. Ako je vjerovati Brodelu, ti isti vjetrovi su 1550. omogućili Belonu iz
Mana da ugodno putuje od Rodosa do Aleksandrije. Prema
istom svjedoku, u ovo doba godine u Egejskom moru duvaju etuzijski vjetrovi. Puniće mi nozdrve solju, mirisom
ulja i andaluškog vina. Povlačiće školjke po pjeskovitom
dnu i njima povrijeđivati jedre vlati morske trave. Donosiće mi glasove beračica grožđa, nadvikivanje trgovaca
kožama i kamiljim mlijekom i jedva čujno ubjeđivanje otmenih tamnoputih ćilimara. Neće mi dozvoliti da mislim
na poeziju. Biće dovoljno samo da dišem.
Postoje književnici sa takvim usudom, ili darom, da
od povjerljivog čitaoca lako naprave gospodara autorovog
fantastičnog svijeta. Čitalac drsko dopunjava, mijenja,
pretura, dovršava pjesnikovu misao kao svoju, nudeći za
uzvrat specifičnu vrstu odanosti, koja je daleko od zavjereništva, bliska duhovnom srodništvu. Poezija, kao i cjelovita umjetnost, jedina je zemlja u kojoj su gospodari i robovi vezani razumijevanjem i empatijom. Štoviše, stvaraoci ovog soja sa radošću predaju svijet koji su stvorili u ru-
U
93
ke čitalaca. U tom izuzetom i izuzetnom svijetu, pjesnici
mogu biti samo robovi. B. J. Kastel je odavno postao rob
Mediterana. Njegova najnovija knjiga poezije pod nazivom Ego mora je zrela i raskošna. Poetski ciklusi su precizno i hiramovski šematizovani, sa jasnom porukom i emotivnom šifrom. Svaka versična cjelina je strukturisana kao
odraz lika u komadićima razbijenog ogledala, koji umnožavaju utisak i intenziviraju čulnost. Jezik je sočan i aromatičan. Nekad se učini da je autor ponešen snagom i ljepotom samo jedne riječi, načinio blistavi palazzo pjesme, a
nekad je ta riječ gvozden klin koji drži nabreklu kolombu
pjesnikova nauma. Reljef poetske zbirke Ego mora nije ni
nov ni nepoznat. Naprotiv, B. J. Kastel nas je odavno proveo tim sub aqua predjelima. No, ovoga puta taj smjeli navigator nam svoju fantaziju ne nudi kao san. Životno i
stvaralačko iskustvo mu daje sigurnost da nas uvjeri kako
su ove versične vizije zapravo stvarnost, u koju ne treba
sumnjati. Ili obratno. Jer, nema više nade koja bi nas opila
da pobjegnemo od sebe, iz unutrašnjeg podmorja.
Ne mogu odoljeti, a da ne ponovim glasno:
Antej i ja, sa vodobiljem pod pazuhom, /nazdravljamo moru. /Ono, / mudrije,ispija nam sjenke. /Čarobna algebra Arhimeda/pred njegovim moćima nijema. /Riješismo opiti se, sve proglasiti snom, /ali metakse niotkud.
Nije riječ o pesimizmu. Naprotiv. Kastel se suočio sa
sopstvenim pjesničkim egom, dinamičnim i moćnim kao ego
Mediterana. Zagledan u smaragdne ljeskajuće marete naslutio je tajnu koja čitaocu neprestano izmiče. Ponosno uzvikuje: Nikad se nijesmo upoznali /kopno i ja. Ovaj sažetak stihotvornih vizija, naslovljen ne bez razloga ego mora, kvalitativno i
refleksivno je ujednačena cjelina. Temelj rukopisa je stamen i
bez napuklina, dovoljno čvrst da odoli i istoriji i savremenosti. Znalački građen od dobro poznatog pjesničkog materijala, sa nesvakidašnjim uresima od novokovanica i metafora. I
versičnih obrta. Protkan erotikom koju isijava mediteransko
plavetnilo. Slično je i sa ciklusima koji čine ovu zbirku. Ero-
tiku smjenjuje strast istraživača, nekad čulnost guši nezadovoljstvo i nemirenje sa postojećim. Nekadašnje obožavanje,
sada je kritički intonirano, gotovo angažovano. Ovaj pjesnik
je posebno vješt da spoji nespojivo, i ljude i vrijeme, kako bi
plasirao svoj stav o svijetu u kome živi, dajući knjizi na taj
način onu dimenziju neophodne univerzalnosti i svevremenosti.Jedino u opsadiranoj luci /Od današnjih / varvara skrivenih
u muzeju /Nikoga nijesam razumio- /Govorili su i mislili naški.
Štaviše, Kastel se drznuo, ne da krivotvori, nego da izmišlja
istoriju. Najubjedljiviji efekat u toj ravni ima ciklus Izgubljena
istorija. Ništa manje nijesu zanimljivi ni ostali ciklusi koje nose po jedan objedinjavajući simbol. Zato čitalac ima utisak,
dok prelistava stranice, da polako klizi po bistroj vodi, zagledan u njene dubine, jasnije vidi korale i neoštećene amfore na
pjeskovitom tlu, nego nabore talasa. Recimo, verse Šah i Prijatelji koje su naizgled drugačije u mnoštvu ostalih cjelina, ne
stoje uzalud na bliskim stranicama u knjizi. Ispovjednog su
tona i naglašavaju pjesnikov žal. Poema Horoskop Venecije dijadema je ove knjige. Ona je njen ornament, dragulj koji je
očigledno dugo brušen, kroz brojne prethodne zbirke, u dugim noćima i stvarnonosnim snovima. Učenica Medrese je pjesma po kojoj bi se prepoznao pjesnički senzibilitet B. J. Kastela, čak i da nije potpisana. Mediteranska je koliko i ljubavna
(ako među tim svjetovima još uvijek postoje ograde). Tjera
na misao o mistici Orijenta, na pergamente zagubljene oko
Isfahana, na karavan upućen u Džabel-Druzu, na zemlje koje još ne viđesmo, na mora kojima još ne plovismo. Ego mora
B. J. Kastela podsjeća na mapu ispreplijetanih morskih puteva između Đenove i Tunisa, predstavljenu na tapiseriji iz
XIV vijeka, rađenoj po crtežima jednog flamanskog slikara.
Ta mapa se doima kao bogata ribarska mreža sa bogatim
ulovom, u koju su se uhvatila sva mediteranska bića: od
školjki i riba, do nemani mraka. I njihove hamajlije: pogledi,
zvijezde, suze...
Pjesnik je pred čitaoca rasuo mrežu.
Kastel nam je darovao Mediteran.
94
95
elja za radošću je veća ako su sile u dejstvu. More je
njihovo sabiralište i zato se Boris Kastel neprekidno
vraća temi mora. Svakako da je svijet ono što nas
okružuje, ali je i ono što je u nama. Ovaj drugi svijet ocrtava se reljefnije iako ga sačinjavaju nadrealne slike. Kad
smo svijetu dali problematizovanu predmetnost, dužni
smo da kažemo da je svijetu prevashodno mjesto u duhu.
Duh ga razvlači i sažima, daje mu ispovjedne valere, imajući u vidu smislenost njegovog vizijskog i životnog karaktera. Duh je egzistentan samo dok je u pokretu, ima
svoj skok, doskok i odskok, sve ono što ide u prilog navedenoj klasifikaciji. Pjesnik Boris Kastel posjeduje neobičnu
crtu duhovnog kretanja kroz spoljne i unutrašnje slike svijeta i bića. Spoljne se pounutarnjavaju vizijskom premoći i
čulnim zasanjenjima. Tako će pitomi pejzaž u morskom
priobalju biti drag imovnik, ne samo oka nego i osjećanja
koja su se pogledom začela i u (pod)svijesti razgranala.
Kastel se identifikuje sa onim što gleda. Otuda toliko
tranzitivnog u njegovom pjevu o moru. Ono se manifestuje kao sukcesivni nemir, kao nešto što se neumitno prenosi u doživljajni svijet. On je satkan od mnoštva raznih obmana i aluzija, pa gledano postaje nalik snu. Čak i istorija
ovdje dobija pečat snovnog stanja zato što je i ona sazdana od duhovne materije. Posebno u mediteranskom podneblju u kome i sada, nakon milenijumskog vremenskog
protoka, izranjaju tragovi njenog neprolaznog sjaja. Tu
poeta zajedno sa Antejem dijeli užitke morskog krajoličja
i kaže – Antej i ja, sa vodobiljem pod pazuhom, /nazdravljamo
moru. More je simbol snage i ljepote. Kad je obuzeto plimom, nije manje darežljivije no kad je u bonaci. Uhvaćeno,
sunčev plijen brže prirasta osjećanju. Pjesnika zanima more kad se udvaja sa svjetlošću dana. On tada postaje svetionik magnovenja.
Kastelova knjiga poezije Ego mora kazuje o preobražaju
koje more čini na čovjeka, bogateći mu prirodu i svakom
drugom smislu. Sa takvim znacima, ono sebi obezbjeđuje
trajanje i duhovni rasvit. Osnovna zamisao poete je da sa
svojim prisloncem na drevnu i bližu prošlost provjeri svoju duhovnu pa i senzibilnu pripadnost prema njoj. Na izbor te provjere presudan je bio inspirativni faktor. Mediteran je kolijevka duha, bez granica. I sasvim je prirodno
što je pjesnik podlegao dražima njegovog raznolikog sveprisustva. Odgovorio je na njegove izazove, jednako prisutne u više mora i duhovnih destinacija – onih koje se
vežu za Sokrata ili Propercija, ne bez elegične poruke zbog
ravnodušnog plebsa koji ih nije razumio. Kastel ih, naime,
situira u vječnost trajanja svjestan da bi život bio bez zanosa i energije ako mu ne bismo pribavljali različite duhovne vrednote iz prošlosti. Zato i kaže u pjesmi posvećenoj
Properciju da se na obalama naš govor pretvarao u ornamente
maestrala.
Duh i priroda imaju zajednički korijen. Iz njega izrasta misao koja dovodi moguću viziju u postojanje. Gledajući sa te tačke gledišta u filozofiju egzistencije, Kastel je
vidi kao nedočitanu, predvidljivu i prekipjelu sumnjom.
Kroz sve pjesme u Egu mora pjesnik oblikovanom predmetu daje punu lirsku difuznost i, zbilja, u zbirci nema padova. Pjesme se drže najviše skale u izražajnom smislu. Dinamičnost ritma primjerena je prirodi naracije koja je elegično kodirana. Poezija se ne može zamisliti van trenutka.
Pred njime pjesnik stoji kao pred ogledalom. Kastelove
pjesme nastale su u trenutku kontinuiranog tipa. Ako u
pjesmama nalazimo nešto i od moralne zaokupljenosti,
96
97
Žarko Đurović
Ž
HODOČASNIK MORA
ona je u službi poetskog. Misao Borisa Kastela proističe iz
ideje, majstorski je uglobljena u tkivo iskaza i kao takva
zrači fenomenom čiste lirske subjektivnosti.
Očito je da je Kastel ovladao modernom vizuelizacijom stiha. Ono što osjeća smatra primarnim činom vokacije. Iskaz bazira na dubinskoj projekciji i sentimentalnoj
osnovi. Prošlost ovdje sadrži svoje fabule i nalaze analogiju sa sadašnjim. Pjesnik ih vješto udijeva u strukturu pjesme, potvrđujući slikom i drugim verbalnim učincima njihov identitet za koji će reći da ga čuvaju Zidine pred morem/sa latinskim spisima o slobodi. Ako bismo dali bližu odrednicu drevnih vremena, ne možemo mimoići saznanje
da su ona našla blistav odsjaj u Kastelovoj knjizi. Jedan
francuski estetičar s pravom kaže da uspomena nije prošlost,
već čin sadašnjeg događaja. Dakako, uz uslov da pjesnik
ima smisao za osadašnjavanje minulih vremenskih dionica, pa i onih koje smatramo iskonom. Kastel modernom
imaginacijom ostvaruje tako krucijalan zahtjev.
Ako želja i posjedovanje imaju isti smisaoni predložak, ako se bave suštinom bića, mašteno povezuje odnose među njima, nikad bez memorijski oplodljive supstance u izrazu. More takve supstance rađa i modeluje, najčešće
putem pitomog bilja i otvorenih vrata svjetlosti. Njima se
pridružuju kultivisana staništa života – luke i kule, mozaici dvorova, trgovi, jedrenjaci, amfore... Ali su se u tim
prostorima i sama čuda udomljavala, sujeta i gramzivost,
pohlepa i zločin, takođe. Svijet izgleda ne može da opstane bez varijacija zla. Kastel ga opservira i tematizuje i na
vremena opakih stremljenja kroz vjekove do današnjih
dana, do Mathauzena i sudbine princeze Mafalde.
Knjiga poezije Ego mora mozaicira sve što se stiče u
istoriji, a stiče se kao slatka obgrljenost morem, pejzažima
i kao izgnaničko osjećanje, prisila ili inferno. Mudrost je to
pretočiti u poetsku fascinaciju, a to je Kastelu pošlo za rukom. Kako znamo da kretanje otvara prostor, tako imaginacija pokreće misao, širi je i redukuje zavisno od toga ka-
ko nastaje i koliko traje njen magmični postulat. Stičemo
utisak da Kastelova poezija stalno proširuje polje temata i
obogaćuje sredstva kreacije, prevashodno putem modernog jezika i raskošne mašte. Fenomen bogatog doživljenog radijusa prenosiv je iz pjesme u pjesmu, mahom kroz
slike upečatljivog dejstva. Sve je u znaku lirske ekspanzije. Pa, ipak, među pjesmama izdvaja se slikovitošću i naracijskim skladom pjesma Mora sredozemna. Svojom poetskom hronikom kazuje kakvo je koje more i kakva je uloga pjesnika u dočitavanju njegovih egzistencijalnih stanja.
Kastelov doživljaj mora poima se kao vrsta čulnog
časovnika, sa uzastopnim smjenjivanjem prostornih vidokruga. Misao je tu da prati i dočekuje nove utiske, slično
morskim talasima. Poeta shvata more kao ishodište svoje
psihe i daha, što je krunisano u pročelju knjige stihovima
S. Dž. Persa iz Morekaza – More što ga u sebi nosimo, /do presićenja daha i zaključenja daha. Želja za uživanjem je veća
ako su sile u dejstvu. More je njihovo sabiralište i zato se
Kastel neprekidno vraća temi mora. Duša je uvijek spremna da se sjedini sa onim što se voli. To je kod pjesnika Borisa Kastela – more! Ono se stapa sa nebom koliko i sa hodočasnom dušom.
Ne znam niti jednog pjesnika kod nas koji je duh mora i njegovo prstenasto gibanje u prostoru i biću, tako poetski molitveno i velelepno izrazio bolje od njega.
98
99
edma knjiga pjesama Ego mora relativno mladog crnogorskog pjesnika Kastela došla mi je u ruke u
Mostaru na Šantićevim tridesetim, jubilarnim večerima poezije. Na toj svečanosti poezije nastupilo je dvadesetak pjesnika među kojima je bio i Kastel. Zanoćio je u staroj i dobro očuvanoj kući mostarskog bega Muslibegovića
gdje sam konačio i ja. Šteta je što sam morao rano ujutro
otputovati pa sam nakratko s Kastelom popio kavu i izmijenio nekoliko konvencionalnih, gotovo službenih riječi.
Na rastanku dao mi je svoju knjigu s posvetom. Kad sam
je u vlaku čitao, moram priznati, da sam se oduševio skladom poredanih riječi, dubinom misli spletenim u ogrlice
od slova koje bi rado imao o vratu kao ukras ili objesio na
zid iznad radnog stola. Dovoljno je letimično preletjeti Kastelove pjesme pa da brzo uočite da se radi o misaonom,
darovitom i vrsnom pjesniku koji, podjednakom strašću i
mudrošću, šeta ljepotama i strahotama Mediterana i ljudskom dušom. Dovoljno je pročitati pjesmu Bretela pa da
bude jasno gdje je sve otišao Kastel i što osluškuje iz školjke koju je na morskom žalu tražila junakinja naših dana za
ogrlicu. Pjesnik zbori o genima predaka i zagubljenoj svjetlosti raspetnika u pijesku koje ni šum mora, ni grmljavina ne uspijeva probuditi. Uzalud je budim, kako bi to rekao
Miljković za prejake riječi koje je htio dotaći rukom, opipati prstom i cjelivati usnama s kojih je riječ odletjela u pustoš i tišinu, u kuću Kastelova crnogorskog jezika. Ove
pjesme nisu pisane uzalud kao što nije uzalud patila i iz-
držala stravično poniženje i boli princeza Mafalda, kćerka
kraljice Jelene Savojske, koju su mučili u konclogoru i prisiljavali da izda i optuži oca Emanuela što ona nije učinila
unatoč strašnih muka, skončala je poput tolikih mučenica
u davna i nedavna vremena. Sama pjesma Ego mora dovoljno govori o autoru koji zapravo u svakoj pjesmi na
svoj i svojstven način ispriča jednu priču iz bliže ili dalje
prošlosti. Kastelove pjesme su zapravo kratke, jezgrovite
priče o sudbinama pojedinaca i naroda na ovoj našoj nebeskoj galiji koja plovi oko sunca nevidljivom pučinom vremena kroz bezdane i beskrajne tmine, praznine i tišine.
Kastel je naprosto metafizički pjesnik, matematičar koji
ljubi svoj jezik iz kojeg se rađaju njegovi ponajbolji stihovi. Tako pjesma Metaksa govori o Arhimedu i onima koji
su ga proboli mačem kad su upali u njegovo dvorište i, u
prašini, bahato i divlje izbrisali njegove cirkolose. Uzalud
je vapio: Noli turbare circulos meos. Njegove geometrijske
crteže vojnik je nogom pomrsio i Arhimedu mačem zadao
smrtni udarac stotine godina prije Kastelovog dolaska na
svijet.
Bilo da opisuje zle sudbine, poput Arhimedove, u dalekoj ili bližoj prošlosti ili pak svijet venecijanske kurtizane ili neke kršćanske dobre duše, Kastel je uvijek sebi dosljedan: on konstatira što se dogodilo, predoči na svoj
način ono što je vidio, saznao, naučio, proučio, doživio a
na čitatelju je da to uvaži ili prihvati kao nešto čemu se
može radovati ili tugovati. Kastelovo imaginarno putovanje kroz prošlost katkad se pričini kao da je uistinu stvarno. Sve što sam rekao o poeziji Borisa Kastela zorno se nagovještava u samoj razdiobi knjige koja počinje Mediteranom, nastavlja izgubljenim vremenom i preko Ego mora
stiže do grobova i slave. Drevnu Heladu, stari Rim, Veneciju, Dalmaciju, ne znam zašto je zaboravio Duklju, i daleke zemlje i krajeve koje je duhom prošao, Kastel nudi na
dlanu, kao da su ubrane jagode ili izvađeni biseri s dna
mora.
100
101
Ante Matić
LJEPOTE I STRAHOTE MEDITERANA
S
II
Ne može Jovanović bez mediteranske starine i ljepote,
pa ne može. I u ovoj novoj knjizi pjesama, kao i u onima prije ove, koju je naslovio pomalo čudno,Vjenčanje sa sipom, Kastel preko zatamnjenog erosa gradi svoju kuću crnogorskog
jezika na predjelu mediteranskog krajolika. Prvom zbirkom
Kad zamirišu kajanja i drugom Prstenje pomorja Kastel se najavio kao ozbiljan pjesnik koji ne podliježe trenutačnim eksperimentima u modernoj crnogorskoj poeziji, već izgrađuje
svoj pjesnički svijet na čvrstim temeljima mediteranskoga
poetskog nasljeđa i nedokučivom mistikom crnogorske
prošlosti. Pjesnik se osjeća doma i s jedne i s druge strane Jadranskoga mora. On, zapravo, šeće uz obalu, zalazi u tajna
mjesta, zaviruje u stare napuštene i osamljene dvorce u kojima oživljuje one koji su, poput njega, prolazili davninom i
starinom, priča sam sa sobom i stvarima koje ga dotaknu i,
sve tako, od jedne do druge zaboravljene i napuštene ljepote, morehodac prolazi isto onako kako promiču sati, dani i
godine u svakoj stvari i u svakom mjestu pod suncem mediteranskim. Posljednji ciklus pjesama nosi naslov Ispovijest historije. Dovoljno je malo dublje zaviriti u prošlost, otkrit ćete
Kastela kako prebire stare knjige, zagleda se u drevne freske
i čita sa svega i od toga gradi svoje pjesme, koje mogu mirne duše biti kratke, tajnovite i metafizičke priče o onima kojih više nama, a koji su, poput pjesnika, u svoje vrijeme živjeli svoj mali, kratki ljudski život. Kastel se obraća moru kao
starijem bratu i druži se sa svim što je nekad sjalo i bitisalo i
s onim što iskri životom i tajnom postojanja u mediteranskom krugu iz kojeg ne želi nikamo otići.
Mediteranac i posvuda pomalo stranac osim uz obalu
mora, gdje se gnijezde zvijezde, grli istok i zapad, sjever i jug,
čovjek i vijek u kojem je pjesnik živeći umirao od ljepote i
strahote trajanja. Kastel otkriva malu pikanteriju iz života velikog pjesnika Njegoša o nekoj balerini koja ga je oduševila u
Trstu 1840. Citati, posvete i fusnote čine Kastelove pjesme zanimljivijim za one kojima je stalo do dobre poezije.
go mora, najnovija knjiga pjesama Borisa Jovanovića Kastela, autora neobično koherentnog i kultivisanog poetskog usmjerenja, kao da nam donosi
novi, još svježiji dah Mediterana. U ranijim zbirkama ovog
pjesnika Anatomija sredozemnog dana ili Mediteranski heksateuh dominantni stvaralački postupak predstavljala takozvana imaginacija /u sadejstvu sa realnošću/ prostornosti. Zasnovana je ponajčešće na imaginativnom predočenju nekog krajolika čija je funkcija očuvanje stanovitog arsenala simbola i situacija što će ih razbiti maštovna
proizvodnja. Tačnije, formirana je na empedokleovskoj tipologiji imaginacije pri čemu osnovu imaginacije predstavljaju četiri praelementa: voda, vatra, vazduh i zemlja. Tu
je istovremeno i nadrealistički zamah pjesničkih slika koji
postavlja u prvi plan fenomene oslobođene duševnosti i
psihologirajuće pjesničke mašte a samim tim i transsupstancijaciju prije spomenutih datosti u novi oblik svijeta.
Istovremeno, u zbirci Ego mora, uglavnom, pratimo prenošenje autorskog težišta na okolnosti vlastite egzistencijalne činjenosti, pri čemu se i ranije spomeuta imaginacija
prostranosti sada preformira u prostornost egzistencije u
kojoj dominiraju referencijalna iskustva, subjekti protežnosti u prostoru i vremenu, kao i prepoznavanje egzistencijalne samopotvrde i samouvida /na primjer pjesme
Konačni utisak, Grob u puškarnici, Kopno.../. Ta multiaspektivnost subjektivnog bitisanja i raznolikost poetskih interesa stare su a u novom ruhu odjenute karakteristike Ka-
102
103
Veselin Lazarević
AH, TAJ MEDITERAN
E
stelove poezije, njegov zaštitni znak, a uz bogatu leksiku i
zvučnost melodije koju pretvara u harmoniju - sve to ga
čini jednim od najznačajnijih crnogorskih pjesnika. Mediteran. Ah, taj Mediteran, ljudi, gradovi, ceste, more... Dok
razmišljam o Kastelovoj poeziji čujem kao da neko pjeva.
Zakleo bih se da neko pjeva. Sada dođi u more, zvala je
muzika bez zvuka. Iz dubina. Bijela fosforescencija bljesnula je kao prasak cvijeta u prozorima lobanje. Klobuci,
morska pjena, koncentrični krugovi. Dolazila je u njedrima noseći okamenjene korale, nalik na mozak, sedefne
školjke nalik na oči, svilenkaste alge i trave nalik na vlasi.
Blistava zelena inteligencija bez očiju – a vidi, bez ušiju
– a čuje, bez srca – a osjeća. Kći, sestra, majka, duša mora,
kao žena tajnovita. Tajnovito je i Kastelovo hvatanje u
koštac sa renesansnim poetskim obrascima, da bi kao pjesnik
stao i opstao u tom svom svijetu Mediterana. U mediteranskom svijetu prepunom stiha, pjesme, poeme, a u njima zvijezda, muzike napoletane, Dalmacije, Sokrata i brodova,
Metaksi, Horoskopa Venecije... Kastel nam je prosuo pred
očima sve to kao bisere sa ogrlice i darovao sjaj njegovog
pjesničkog retorizma, svega što ga okružuje, sve što ga
užasava i sve što ga ne oduševljava. Tu je vijest, informacija, ironija, parodija, paraboličnost, sve znalački nanizano. Sa Kastelom, sporo, ali sigurno, kako to biva u poeziji,
crnogorska lirika krči uske puteve ka savremenoj i modernoj poeziji, prestajući da bude eho davno prevaziđene a
svojedobno toliko neophodne epike.
104
Vlatko Simunović
KASTELOVA MEDITERANIKA
o magistralnim tematskim pravcima koje opservira
i mediteraneokratskoj ambiciji s kojom je pisana Peta strana juga, knjiga izabranih eseja koje je Boris Jovanović Kastel, za potrebe crnogorskih dnevnih listova i
časopisa, pisao u periodu 2000-2005, kompatibilna je sa
ostatkom njegovog opusa. No, u usporedbi s njenom žanrovskom prethodnicom, knjigom Pergament od sireninog poprsja, riječ je o knjizi značajnog kvalitativnog pomaka. Peta strana juga svjedoči Kastelovu respektabilnu kreativnu
fermentaciju i svojevrsna je predaja akreditiva, ukoliko ih, u
jednoj kulturi koja, s par časnih izuzetaka, ignoriše izražajne
mogućnosti eseja, on uopšte ima kome predati. Hrestomatiju vlastitih eseja Kastel je tematizovao u tri poglavlja.
Imenovanjem prvoga /Sazviježđe Mediteran/, od njih autor sugeriše astralne razmjere sopstvene fascinacije slojevitošću južnoevropskih civilizacija, istražuje konkretne fenomene susreta mediteranskog bića s ambicioznim, sterilnim uzurpatorima toga prostora. Jednako, kao što je svojevremeno svoj glas pridružio protestu manjine koja se
odupirala rušiteljima gradova, Kastel danas esejima koji
su nerijetko na granici angažovane poezije /gdje su ritam
i zvuk u funkciji akcentovanja značenja/ staje u red manjine kadre da argumentovano ukaže na razmjere i forme
pošasti globalističke nivelizacije. Kastel nam kazuje da
karteli ne znaju ništa o savršenstvu, govori o razmjerama
štete koju bi južnoevropskoj civilizaciji mogao nepovratno
nanijeti uniformni, maksimalistički koncept bezlične tira-
P
105
nije trendova i brendova. U esejima strepnje koje je okupio
u ovom poglavlju, on argumentovano anticipira jednu budućnost u kojoj će obale Mediterana kontrolisati pomamni ruski oligarsi, dok će vrtlozima mora gospodariti američke borbene lađe. U tekstovima Pod krilima lava i Karneval, Pozorište na vodi slavi Veneciju, gospodaricu mora,
grad-lagunu, grad nad svim južnim gradovima, ljepotu u
čijem su gravitacionom polju zvijezde-gradovi obrubili
čudesno plavetnilo od Gibraltarske stijene do stambolskog Zlatnoga roga, od ušća rijeke Po do afričkih obala. Inspirisan nagovještajima potmulih potresa, suočen sa stagnacijom svijeta sa kojim se poistovjećuje, Kastel se prisjeća
tamnog proroštva Apokalipse i zapisuje: Kad dođe dan i sva
južna mora potonu, te, poput naše savjesti, dožive svoj unutarnji potop, zašiljeni kolčevi, /na kojima počiva ova arhitektura
klasicizma i baroka/biće jedina koplja u našim rukama hitnuta
na obrazine jahača Apokalipse. Ako i Venecija, zbog koje vjerujem u Boga, ustukne, onda Svevišnjeg nema ni u kom obliku.
Drugo poglavlje, Književni rodoslovi, predstavlja sumu literarnih i iskustvenih uporišnih tačaka Kastelove mediteranike. Zadovoljstvo je Kastelovim posredstvom te topose
unijeti u svoje iskustvo. Neki od tih eseja mogu zgodno
poslužiti čovjeku da na priručničkom nivou, u preletu, sazna štogod o autorima koji ne opsijedaju našu pažnju, a
čija bi djela vrijedilo čitati, a na čiju dostupnost i prisutnost nas Kastel upozorava diskretnim publicističkim tonom. Od poznatijih toposa preporučujem esej Pagan pred
točkom istorije. Od koristi nam može biti zapis od spiritualnom Kastelovom susretu sa Cantosima, krunom heterogenog opusa Ezre Paunda. U završnom poglavlju knjige koje je naslovio Kalendar savremenika, Kastel kao darovit čitatelj svjedoči svoj doživljaj kalendara ukletih bardova knjige Idemo u Pamplonu akademika Vladimira Sekulića, meditira o slojevima od života stvarnije milenijumske dvojničke odiseje slikane knjigom Košulja za letjenje akademika
Momira M. Markovića, opremljen rafiniranim instrumen-
tarijem pohodi hridi poetskog iskaza barda crnogorskog
udesa, akademika Vojislava Vulanovića, fokusira svoju
pozornost na mitsku gradsku hroniku legendara mediteranike, romanopisca Miraša Martinovića, istražuje vodene
svjetove Željka Đurovića, askete neodgonetnutih morskih
dubina, istražuje kreativni identitet Mila Kralja, sanktifikuje heliotropni krug D. J. Danilova, ispisuje intrigantne
retke o pjesništvu Mladena Lompara, nastoji odgonetnuti
roman Melanije Bulatović Polje boje duše, efektno sažima
slojevitost te, citiram Kastela, niske šokantnih pronicanja
u misterije bezvremenosti oplemenjenih snom, razmatra
dvije tematski umnogome različne knjige Derviša Belog
Selhanovića, opservira dokumentovana snoviđenja, intimne mitove i slutnje T. Živaljevića Veličkog, kaže svoju
riječ o pjevanju Danila Lompara.
Sve to čini na pažnje i respekta vrijedan način. Potražite knjigu Peta strana juga. Učinite to prije nego što junaci eseja - indikativno naslovljenog Globalizacija kulture –
pronađu vas.
106
107
ivot su zapravo slučaji susreta. Kad sam po završetku
pjesničkog festivala u Plužinama s Kastelom lutao po
Podgorici i s njim debatirao o poeziji i životu, znao
sam da sam sreo zanimljivog sugovornika i dobrog pjesnika. Kad sam, potom, u avionu prelistao njegove knjige saznao sam također i da su mediteranski pjesnički krajolici,
puni snažnih i sugestivnih slika, ispisani bogatim i dorađenim jezikom, jedan od najsamosvojnijih, u vlastitim stiskama predisanih i vlastitom krvlju ovjerenih pjesničkih
glasova na mediteranskom prostoru. Vjenčanje sa sipom njegovo pjesničko iskustvo nastavlja i nadgrađuje.
Kastel je majstor senzualnih učinaka. Jezik njegove poezije je sočan, slike snažne, izrazitog kolorita, ražarene od
mediteranskog sunca i na rubovima ponekad trpke, nagrižene morskom solju. Međutim, Vjenčanje sa sipom ima i
nešto više. Kao da se u njegovu poeziju prikrala neka neobična milina, sjetna nostalgičnost. Kastelov je eros uvijek
kružio oko erotske dovršenosti, ne mogavši nikad sasvim
uroniti u nju – blizina nam se uvijek odmakne upravo u
onom trenutku kad se do ruba potopimo u nju – pa je i
Vjenčanje sa sipom knjiga erotičnog uzmaka. Ljubav, obećanja
i druge šarene laže /prekratke, osuđuju na obale /gdje trag u balzamu pijeska /maestrali smrti, poput psina goniča, /ne mogu pratiti
jer voda je preblizu. /Njen huk i boje ne razumiju. Pa ipak, šta je
pjesnika tako snažno povuklo u sebe da se njegova bliskost
sa svijetom sažela na riječ, na pismo. Noć pred polazak, u posljednjem pismu /htjedoh joj izreći poštovanje i žaljenje, /moliti za
oproštaj što se vjenčah sipom. /.../ Od obećanog pisma već bivšoj
vjerenici /ostade samo bijela hartija, /a tinte od sipe u naručju više
ni za lijeka.
Kastelovo je pismo pismo koje nam priziva jezovitu aluziju na Kafkina dopisivanja, odraz njegove grčevite potrebe
da se održi na rubu na kojem se riječ prelama u svijet, a da
se pri tom ne bi i istinski bacio u stvarnost. Pa tako ni pismo
koje s toga ruba piše Kastel zapravo nije napisano ženi, nego moru. Odlučih, domu se ne vraćam više. /Pred tobom, more,
stajaću dok me /noge drže, uspravniji od starog mača. Ali Kastel
naravno nikako nije jednostavni deskriptivni pjesnik prirode, koji bi svoj govor reducirao na pokušaje da što vjernije
dočara sliku ljepota izvanjskog (morskog) svijeta. Dakle, nije jedan od majstora morskih panorama, kakvi nas obasipaju
svojim slikama za vrijeme ljetovanja na moru (iako i oni, razumije se, u morskom čuvstvovanju imaju svoju nadomjestivu
ulogu, ali daleko od prave umjetnosti). Jasno, odlučno i beskompromisno, Kastel priznaje da je daleko od takvih morskih panorama.
Nije ovo moj Mediteran, prijatelju. /Davno sam spustio jedra, navukao masku /Tintoretove gracije i vestalke, zatvorio kapiju /pred Ozirisom, golubove i masline pustio /u nebo, najdraže
adrese žaru munje založio /i sve do danas sanjao tvoj Mediteran
/gdje je protiv urokljivih oči mala školjka /na ogrlici utonuloj u
grudi plemkinje bila spas.
Kastel bogatstvom pjesničke riječi, domišljenim i dorađenim slikama dočarava ugođaj mediteranskog krajolika,
njegovih fizičkih, duhovnih i istorijskih determinanti da bi se
spustio dublje, u dubine morskih valova, i svoje pjesničko
putovanje doveo do krajnjih rubova otvorenog mora. A smisao svega toga jest pokušaj mističnog uranjanja u osjećanje
apsolutnog. Da, Kastel je mistični pjesnik. Geografija, sudbina i istorija mediteranskog svijeta njegove poezije, metafora
je naših vlastitih života, naše vlastite sudbine. Zato putovanja po dalekim vremenima i mitološkim svjetovima ne predstavljaju iznenađenje. Davnina i mit prva su stanica na mističnom putovanju u dubine svijeta, u dubine samog sebe.
108
109
Robert Titan Felix
MISTIKA PUTOVANJA U DUBINE
Ž
Da bih se ostvario vjerujem u mit. Nad ovim danom, žrtvovanim prošlosti, /i snovima istorije, mjesečarstvom... /odnosim
pobjedu.
Sjeta koja prožima Vjenčanje sa sipom odražava spoznaju da mistična iskustva nije moguće nikad sasvim fiksirati, kao što nikad nije moguće, uistinu, u pregršt zahvatiti more, nego ga samo prelijevati među prstima. Ali kao
što je smisao života upravo strasno ljubljenje sa svakim
danom posebno, iako nam se i dani kao pregršt mora prelivaju među prstima, smisao je pjesničke riječi upravo to
neprestano posezanje za nedokučivim.
Uranjanje u krozvremeno još naročito dolazi do izražaja u dužim, pripovjednim pjesmama, u kojima pjesnik
kroz vlastito iskustvo svijeta palimpsestno obnavlja iskustva i život prošlosti. Takve pjesme, s kojima je i u dosadašnjim knjigama Mediteranski heksateuh i Ego mora dosegao neke od svojih pjesničkih vrhova, zasigurno predstavljaju jezgru Kastelova pjesništva. Među njih možemo
svrstati i pjesmu Stihovi sa lepeze Katarine Kornaro, kćeri Venecije i kraljice Kipra, u koju je Kastel uspio učinkovito zahvatiti sve svoje suštinske poetičke opsesije, razapetost
čovjeka između iskušenja vlastite sudbine i zahtjeva zajednice, i prvenstveno neiscrpnost njegove želje, koju odslikava neizmjerljivost otvorenog mora. Tom je pjesmom
Kastel još jednom pokazao da se u srži njegovog mediteranskog (pjesničkog) krajolika i putovanja kroz vremena
skriva duboko osjećanje sudbine pojedinca u vremenu, i
svim vremenima uopšte.
Ceremoniju, politiku, ratove i lov /zaboravismo roneći u
grimizu vode, /od morskih konjića pravio mi je / naušnice i bodežom u pijesku pisao ime. /.../ Na poziv Venecije došla duždu
/da me proglasi boginjom, dodijeli posjede, / u ruku žuljevitu od
drške mača poljubi. /Ja, blažena kći grada, ustupih mu ostrvo,
/za vjekove... /Bila sam kraljica na šahovskoj tabli, / igrali su miljama daleki prsti /nevidljivi i kad su čestitali krunu, /na mapu
velike Venecije pokazivali.
otovo je svoj cjelokupni pjesnički dar Boris Jovanović Kastel posvetio Mediteranu kao kolijevci
evropske kulture s fantastičnim civilizacijskim reljefima. U njegovom pjesništvu Mediteran ima dvije velike dimenzije. Jedna je realistična i izranja iz stvarnosnoistorijskog horizonta, a druga je vezana za imaginarnu,
autorefleksivnu, možemo reći, pjesnikovu odisejsku pokretljivost i radoznalost pred svijetom. Te dimenzije se
prepliću i dopunjavaju a karakterišu ih simboli iskonskog
čovjekovog povezivanja s harmonijom prirode: more,
sunce, školjke, nebo, zemlja itd. Naravno, Kastel često posjećuje i svijet koji komunicira sa mitologijom, iznova nas
otvarajući za veliku priču o sirenama, neopisivom blagu,
morskim čudesima, ljepoticama koje vječito čekaju svoje
moreplovce i nadasve legendarnim bićima koja žive u različitim mediteranskim razdobljima i kulturama.
Naznačeni kontekst u potpunosti podrazumijeva i
Kastelova nedavno objavljena pjesnička knjiga Vjenčanje
sa sipom koja, dakle, nastavlja njegov hronološko-poetički
niz ili već uvježbano nizanje melanholične mediteranske
ogrlice koja svjetluca u tmastom i nehumanom obličju današnjeg svijeta. Sa jednim veslom na kopnu, drugim u moru,
/govoriš o prolaznosti života, podsjeća pjesnik, bolje reći, mediteranski pjevač koji je umješan u sve po malo, u šaroliku
bajkovito-stvarnosnu pojavnost u kojoj i mi, kao čitaoci,
možemo izabrati svoju avanturu.
110
111
Bogić Rakočević
MEDITERANSKA OGRLICA
G
Kastel u svojoj poeziji, ipak, prednost daje interpretaciji mitskog nasljeđa što potkrjepljuje nizom konstatacija i
metaforičkih sklopova. On poput sjajnog pjesnika Mediterana, Odiseja Elitija, kaže: Da bih se ostvario vjerujem u mit,
nalazeći se na (ne)poznatim raskršćima i pred brodelovskim nedoumicama. Otuda, kao moto pjesme Epistola istoričaru, navodi Fernana Brodela – Nećemo, dakle, bez muke
saznati kakva stvarna istorijska ličnost može biti Mediteran.
Možda to nećemo saznati ali ćemo se u šetnji kroz ovu Kastelovu knjigu često sretati sa spoznajom o beskrajnoj promjenljivosti svega i važnosti da se uopšte nečega prisjećamo, da nešto zamislimo jer ono što je nezamislivo jeste ništavno. Zato je važno što Kastel svojim, katkad preosjetljivim, čulima čitaoca vodi kroz svijet legendi i mašte,
svijet koji bi da nije i ovakvih knjiga, u današnjem egzistencijalnom metežu i višemislenoj krizi identiteta, bio
potpuno zaboravljen. Poezijom se, svakako, može zahvatiti iz vremena priželjkivana pojavnost, kao i sve ono iz
prošlosti što nam olakšava susret sa varijantama sadašnjosti. Kastel kaže – Starostavne atlase otvaram, /skidam prašinu,
da more, /kao krv iz kože raspetnika, izroni. Pored toga, osim
prolaska kroz neku vrstu vremenskog tunela, pjesnik u
sarkastičnom maniru navodi i neke današnje pojave koje
ne samo što utiču na oblikovanje pesimističkih slojeva
društvenog sistema, već umnogome ruže i imaginarne zanose otjelotvorene u gospodskim slikama što ih pjesnik
ređa u svojim stihovima – Nije to, prijatelju, moj Mediteran/kad brdski stihoklepci na žala siđoše. To je, svakako, neki
drugi svijet koji se ni po čemu ne uklapa u Kastelovu pjesmu, kao ni njemu srodnih pisaca.
Uostalom, dok god ovako pjevaju o Mediteranu, njegov će duh biti sačuvan i prepoznatljiv.
112
Dragica S. Ivanović
MEDITERANSKI JUVELIR
ma knjiga koje nas, dok ih čitamo, prikuju za sebe, ali i
nakon što je pročitana poslednja stranica, čitalac ostaje
zarobljen u toj statičnosti; ima i takvih knjiga koje pokreću misao, mame na polemiku, bude kritičku misao, bez
obzira da li je ona afirmativna ili ne, ali ima i knjiga, mada ih je malo, koje pokreću celo biće, opiru se zaustavljanju i kritičkom sudu, podstičući kreativnost, iziskujući poetsku repliku. Ima li većeg dara koji pesnik može dati pesniku. Mandeljštam se svojevremeno vajkao kako nikada
nije uspeo dobro da nauči latinski jezik, jer je poetičnost
njegovih glagolskih oblika budila pesničku imaginaciju i
odvodila ga iz sfere saznanja u sferu mašte. Slično se dogodilo meni dok sam čitala najnoviju zbirku pesama Borisa Jovanovića Kastela Vjenčanje sa sipom.
Dok je u prethodnoj knjizi Ego mora, pesnik bio rastrzan između dve slike, Mediterana kakav pamti mitska
prošlost i Mediterana koje vidi oko, u Vjenčanju sa sipom ta
dihotomija se briše, ostajući tek kao bledi trag iskazan završnim stihovima pesme Voda u kojima se kao suprotnost
čaroliji muzejskih odbljesaka Sredozemlja postavlja globalizovana kakofonija (dok pred vratima u duborezu /bageri globalne buke podriguju). Pesnik je smireniji, spokojniji, ravnoteža je uspostavljena, prave vrednosti nisu razgrađene,
dekonstrukcija nije uspela da uništi sliku za kojom je Brodel dvadeset godina žudeo, tražeći je po muzejima, arhivama i mediteranskim morima, staro je nadvladalo, Mediteran je ponovo pronađen, ovozemaljska verenica napušte-
I
113
na, a venčanje sa sipom obavljeno u beskraju sadašnjosti,
u onoj tački vremena gde se prošlost, sadašnjost i budućnost sabiraju tvoreći večnost.
Snagom stiha i pesnikove imaginacije mit je oživljen,
on vaskrsava u svakom segmentu svakodnevice: mlada
kustoskinja iz muzeja u Delfima doživljena je kao proročica koja u lava se pretvara, kako čitamo u pesmi Divlje
naranče ili mit o Helenu, štihovi karata pri otvaranju pasijansa preobražavaju se u imenik zvezda, u heroje epa koji
svedoče o krahu Arkadije, nosač u mornarskoj majici izbušenoj
cigaretama, Pepe Esposito u pesnikovog sabrata... Ovde nije
reč o tome da pesnik po svaku cenu pokušava da ostvari
mit. Mit je njegova nasušuna potreba, Mediteran koji je u
sebi sakupio lepote, mudrosti i bolove vekova njemu je
neophodan zajedno sa svim tim lepotama i bolovima.
Neophodan mu je da bi se moglo pevati, i uopšte, da bi se
moglo živeti. Da bih se ostvario verujem u mit, kaže pesnik.
A ono u šta verujemo, posebno kada nam je ta vera neophodna da bi podržala i održala našu egzistenciju, nesumnjivo postoji. Kroz pesnikovu potrebu za samopotvrđivanjem vlastitog postojanja i veru koja iz te potrebe proističe, javlja se i nekadašnji Mediteran u svoj svojoj lepoti i
misterioznosti, stvarniji od slika koje možemo videti putujući danas kroz mediteranske gradove i luke, jer ništa nije
stvarnije od slike nacrtane na očnom kapku iznutra. Mit i
pesnik, uzajamno se pomažući, uspevaju da ostvare sebe.
Čitalac, uživajući u pesmama ove zbirke, ne može a da ne
oseti energiju proisteklu iz pozitivnog susreta mitologije i
poezije, da ne oseti u punoj meri da i sam živi i da se kroz
ove pesme i sam ostvaruje. Možda baš zbog toga Kastelovi stihovi prizivaju nove, još nenapisane stihove.
Boris Jovanović Kastel, pesnik koji od pesme do pesme, iz knjige u knjigu traga za morima, otkriva ih i upoznaje, tragajući istovremeno i za samim sobom, kroz vaskrsli Mediteran, kroz oživljeni mit, otkriva i jedno sasvim
drugačije more, more kakvom se, opterećeni tradicional-
nom simbolikom i sagledavanjem mora kao isključivo
muškog principa, nismo nadali. Pa, ipak, ta nova slika nas
ne iznenađuje, mi pred njom ne ostajemo zapanjeni; onog
trenutka kada je sagledamo čini nam se kao da smo to oduvek i sami znali, samo nismo bili svesni toga. To je, zar,
utisak koji ostavljaju sve velike istine. Pesma More transvestit prvi je korak u razotkrivanju mora kao Androginog
bića. Kada kažem biće, misleći na more, nisam načinila
lapsus: u Kastelovoj poeziji more je antropomorfno, kao
što je i Venecija, ta divna ljubavnica za koju ne znamo da
li još uvek prima ljubavnu poštu od ranjenika / bez srca hitnutog na trg / gdje se / svakodnevica drevnog i gubavci / već odavno ne okupljaju, kao što su antropomorfni i luke, i primorski gradovi i masline... U ovim pesmama nije oživljen samo mit, sve je oživelo i dobilo ljudski lik. More se, dakle,
na početku pesme More transvestit pojavljuje iz dubine zaboravljenog kosmosa, i odmah se naglašava da nije ženskog roda. Isticati da more nije ženskog roda bilo bi potpuno nesvrhovito kada o njemu pesnik ne bi govorio kao
o nakićenoj nevesti, odevenoj u baroknu venčanicu, sa nedrima prekrivenim koralima i školjkama umesto zenica, i
još više od toga, kada o njemu ne bi govorio u gramatičkom ženskom rodu. Novo more, za koje još uvek ne
možemo pouzdano tvrditi da li je muškarac prerušen u
ženu ili nešto drugo, ali nam je potpuno jasno da su prisutna oba pola, i muški i ženski princip, ruši stare predrasude, pretvara nas u postiđenu decu i vraća na početak
traganja. Istine kojima smo verovali, i nisu baš bile pouzdane. Predstoje nam nova učenja i nova otkrića. Kastelovo more je sveobuhvatno, ono sažima oba polariteta, ono
sjedinjuje suprotnosti, te se otuda može reći: Imao sam jedno malo more. / Ostavilo me je, otisnulo se, zanebilo... / More djevojka za ženidbu. Da nije androgino, otkud bi more bilo
devojka, i otkud bi devojka bila za ženidbu?
Ispostavlja se da je more ona idealna ljubavnica (ljubavnik), sa hiljadu lica, za kojom se tragalo kroz vreme i
114
115
mediteranske prostore. Samo jedno takvo biće može odgovoriti na zahtevnu ljubav lirskog subjekta, koji je istovremeno crnogorski pesnik i usvojenik jednog mora nama
neznanog, ljubav čoveka koji opovrgava poreklo od sisara, sjedinjujući u sebi osobine riba i vodozemaca. Zato nas
ne čudi što on napušta svoju zemaljsku verenicu, a zajedno sa njom i kopno, gradove van maslina i palmi, i venčava se sa sipom, krvoločnom i zavodljivom stanarkom
morskih dubina, koja i nije ništa drugo do dvojnica mora
samog. Ispostavlja se i to da ovu zbirku pesama Borisa Jovanovića Kastela možemo svrstati među najprefinjeniju
ljubavnu liriku. Ljubavna tematika nije dominantna, nije
agresivna, nije čak ni lako uočljiva. Diskretno i suptilno,
ona se rađa iz pozitivnog odnosa čoveka i mora, ona se
spontano otkriva na putevima preispitivanja vlastitog postojanja, ali to ne umanjuje njen značaj. Ljubav je, potvrđuje nam pesnik, ono što život čini vrednim, ono što
mu daje smisao i uzdiže ga iznad trivijalnog. Ona je i više
od toga - nužan uslov ispunjenog života. Zahvaljujući
ovoj tematskoj ravni, sljubljenoj sa temom mora, isprepletanoj sa oživljavanjem mitskog Mediterana, neće nas
začuditi što se među koricama Vjenčanja sa sipom našla i
pesma Džems Džojs Nori Brinkl, jer sve što je ljubav i sve
što je strast diše Mediteranom.
Ciklus pesama pod nazivom Ispovijest istorije, korespondira sa ciklusom iz prethodne zbirke - Izgubljena istorija. Iako nisam poklonik dugog stiha, a još manje dugih
pesama, svaka reč ovog ciklusa, a naročito pesma Stihovi
sa lepeze Katarine Kornaro, kćeri Venecije i kraljice Kipra, potvrđuje da prava poezija nadilazi pitanja ukusa. Miljković
je tvrdio da se i Ajnštajn može prepevati, i to su mu mnogi zamerili. Kastel je dokazao da se istorija može prepevati i učiniti čovečnijom, istinitijom i bližom. Ne samo da
nam se za tren Njegoš, Džojs i Gongora ukazuju na nov,
nesvakidašnji način, već je tim promenama i cela istorija
prevrednovana. Poslednji stihovi pesme Otpis Gongori,
ujedno i poslednji stihovi ove knjige: Ako mora ne budu vaskrsla, / ostanu posjed beščasnih / da ih oru i sade svoje spomenike / onda se ti i ja nijesmo ni poznavali / niti smo ikada postojali, prijatelju, vraćaju nas staroj strepnji da bi obezdušeno
moderno moglo prevagnuti i onemogućiti oživljavanje
mita, bez čega ne može biti ni ljubavi, ni umetničkog potvrđivanja, pa ni lepote postojanja. Strah da bi mitsko moglo biti zaboravljeno, a zaboravom i usmrćeno, strah da bi
neka čudovišna savremena Atlantida mogla izroniti iz
morâ i sva ih u sebe usisati, dok sasvim ne usahnu, joð
uvek je prisutan, ali viðe nego i u jednoj od ranijih Kastelovih zbirki pesama, imamo utisak da je to strahovanje
neopravdano, da je more odnelo konačnu pobedu, da su
mitsko i poetsko prevagnuli.
Morehodac i moretražitelj, Boris Jovanović Kastel,
uspeo je da ponovo pronađe sliku davno izgubljenog Mediterana, da joj udahne život, a starim vrednostima podari novi sjaj. Novo more izranja iz starih mora, nova žena,
riba-grabljivica, rađa se iz stare pene, novi stihovi iz starih
preokupacija. Njegovi stihovi, filigranski rad osvedočenog juvelira, njegova nesvakidašnja, i pomalo zbunjujuća, sintaksa veliki su izazov za svakog nadahnutog
pesmotražitelja.
116
117
ripovijest kaže da su Hazari, narod prekriven koprenom tajni, strane svijeta i vjetrove označavali bojama. Razlog tome vjerovatno leži u činjenici što su
boje na ružama vjetrova bile u, nama nepoznatoj ali tijesnoj, vezi sa pamćenjem strana svijeta.U početku, na tim
ružama, koje su neki nazvali i kartama s prostora Mediterana, dominirale su crna, crvena i zelena, a nakon njih
došle su i druge boje. Zajedničko im je bilo da su više odgovarale gledanju nego pamćenju. A na Mediteranu se
kaže da gledati često znači mnogo više nego pamtiti. Jer
ko zna da gleda na pravi način kadar je da u sebi sagradi
drugačiji i samo svoj svijet, ali podjednako stvaran koliko
i ovaj u kojem se neumitno, iz časa u čas, iz klepsidre osipaju zrnca naše konačnosti.
Jedan takav svijet, utemeljen na čudu života i prostoru Mediterana, koji je mnogo više od pukog geografskog
toponima i koji predstavlja hiljadu različitih stvari u isti
mah, stvara i Boris Jovanović Kastel, bojeći ga mirisom limunovog lišća, sjetom, davno potonulim brodovima i nesrećnim kraljicama koje, iščekujući ljubav, vjeruju u snagu
vjetrova i sudbine. Odabir Mediterana i njegovih čuda za
centar svoga pripovijedanja kod Kastela nije stvar slučaja
ili isključivo sopstvenog nahođenja. Tragajući za istorijom
svijeta po bibliotekama stvarnim i onim u svom srcu (koje su vremenom prerasle u ličnu istoriju), on pronalazi,
uprkos sve većem značenju ostrvlja i izmještanju mora iz
centra priče, da je Mediteran ipak prvo od svih mora. Uo-
stalom, na njemu je sve drugačije: školjke, svetionici, govor, prividi, podmorje, obale, ljudi... Čak su i čuda drugačija.Tragajući za zaboravljenim lukama, talasima, strujama i zalivima u kojima se i danas priča o ljubavi između
bogova i ljudi, preplićući davno nestale ali ne i iz sjećanja
izbrisane i zaboravljene civilizacije koje su se smjenjivale i
tonule kao olupine starih brodova, Kastel zapravo traga
za sobom! A njegova potraga, iako unutrašnja, stvarnija je
od naših pređenih puteva koji nam oduzimaju snagu i
dragocjene trenutke prolaznosti jednostavno nazvane
– život.
Djelo Borisa Kastela nalik je na morske struje: uporno
i tiho, nezadrživo i teško odredivo. Ne zbog nemanja koncepta ili nemogućnosti stavljanja u određeni okvir, već
zbog činjenice što su i more i život takvi. Zbog toga i
kažemo da bi analizovanje knjige poezije Vjenčanje sa sipom klasičnim književno-kritičkim aparatom bilo moguće
ali čini se da bi previše podsjećalo na Kitsovu metaforu o
razgrađivanju duge.
Pripovijedajući o Mediteranu, pjesnik ne želi da ga
opiše već da stvori jedan drugačiji, osobeni svijet u kojem
stvari imaju prizvuk drevnog, biblijskog i ličnog u kojem
su i mora takva ali koja opet nijesu mora samoće. Njega ne
interesuju veliki događaji i bitke od presudne važnosti koje su se desile na Mediteranu, već male priče koje na
upečatljiviji način svjedoče o istoriji tog prostora. Zbog toga on akcenat stavlja na prirodu oblaka, albatrose, morsku
pjenu, olupine, psovke i mreže. Zbog toga njegove priče
govore o nama.
Kastel nema potrebu da svijet o kojem piše zatvori
jednom za svagda u čudesan krug koji niko neće moći razbiti. On kroz sopstvenu priču i isti takav doživljaj Mediterana pripovijeda o konačnosti i svom doživljaju svijeta. I
to je ključni razlog zbog kojeg se pripovijesti Mediterana
pretvaraju u ličnu istoriju. A poznato je da su u umjetnosti lična istorija i lična istina bitnije od svih objektivnih fa-
118
119
Vanja Kovačević
LIČNA ISTORIJA MEDITERANA
P
kata. Zvuči apsurdno, ali – govoreći kroz prizmu konačnosti – pjesnik svjedoči o istoriji vječnosti težeći da dosegne apsolut. U ovom slučaju, oličen u pričama o moru,
jatima galebova, brodovlju, obalama i flotama koje su, ne
želeći da poraze protivnika već da mu podare slobodu,
postale pobjednici, čak i po cijenu gubljenja svog života. U
Kastelovim pričama, bilo da se radi o pjesmama ili prozi,
putevi trgovaca, razbojnika i uhoda, podudaraju se sa putevima vjere.Boris Jovanović Kastel u svim svojim knjigama sprovodi naizgled protivurječan postupak: on želi da
prozu pretvori u poeziju a poeziju u priču. U jednom pasusu ili strofi nailazimo na jasnu formu, razgovjetnost i logičnost, a već u sljedećoj na sve što je suprotno tome. Ali
on je pjesnik koji je dosegao stupanj na kojem postaje jasno da su i život i svijet takvi. Uprkos dosanjanim svjetovima, dočaranim prostorima i potonulim gradovima i civilizacijama, za koje se ni danas sa sigurnošću ne može
reći da li su zaista postojali, Kastel piše o najstvarnijoj
stvarnosti – o sebi i našim životima. Kratku pripovijest o
ličnoj istoriji Mediterana čovjeka koji je taj prostor doživio
kao predanje, ali i neodvojiv dio sopstvene ličnosti, možda
nije loše završiti jednom pomalo začudnom pričom kakav
je, uostalom, i cjelokupni prostor o kojem Jovanović govori. Naime, u drugoj dekadi stoljeća koje je nedavno ostalo
iza nas, iz zaboravljenih biblioteka i lavirinata vremena,
gotovo niotkud, na skoro volšeban način, iznikao je spisak
na prvi pogled nepoznatih imena: Nikola Antiohijski, zloglasni Ebion, Serint, Karpokrat i Valentin koji je tvrdio da
je svijet nastao iz mora i tišine. Tom spisku imena dodato
je i Bazilidovo koje već stoljećima, zasluženo ili ne, nosi
epitet osnivača jeresi. Njegovo učenje svodilo se na jednostavnu, za to vrijeme bogohulnu, tezu: stvaranje svijeta
koje je zamišljeno kao, suštinski, beznačajan događaj ili
uzgredni odsjaj davno zaboravljenih nebeskih dešavanja
koje su se odigrale slučajno i usput.
Boris Jovanović Kastel svojim djelom ne samo što se
suprotstavlja nego i opovrgava Bazilidovo učenje. On snažno
vjeruje da imamo trunku nečega u nama, ma kako se to
zvalo, zahvaljujući kojoj smo kadri da prevaziđemo beznačajnost, postanemo toponim neke lične istorije i zadržimo se, makar na tren, duže u toj prolaznosti jednostavno nazvanoj – život. O njoj snažno svjedoči i Mediteran, prostor duha koji kajanja pretvara u utjehe,u kojem se
briše granica između putovanja i hodočašća i čija su mora
i prolaznost utisnute priče koje ostaju za sva vremena.
120
121
osma po redu pesnička knjiga Borisa Jovanovića Kastela (1971), svojim naslovom već (Vjenčanje sa sipom),
uvodi čitaoca, kao što ovaj i iščekuje, u duh i aromu
Mediterana. I to sa sočnim jezikom, novočujnim, iako već
dogođenim u našem pamćenju, kao i sa svežim, ubedljivim i višepoteznim slikama, i dugotrajnim značenjskim cikličnim odjecima koji zaslužuju pejzažni detalji Kastelovih pesama. Ipak, i ovom prigodom, nužno je determinisati Kastelov pesnički Mediteran. Što se tiče vremena i
prostora treba reći da oni imaju karakter transvremenog i
transprostornog, jer ih pesnik opsegom zahvata univerzalizuje odnosno pretvara u jedno vreme, oslobođeno svih
limita. Naime, kao što pesnik ponire u dubinu mora kao
suštinske odlike Mediterana, istovremeno uronjava i u
dubinu vremena i pamćenja. Tako da unutar korica Kastelove knjige zajedničari su i mitovi i legende iz antičke
Grčke i mletačke države, pa preko španskog kontroverznog pesnika Gongore, Servantesevog savremenika, do
Njegoša, Džojsa, Brehta, Borhesa, Rubensa. Zatim, sve su
konfesije sa tih prostora prisutne, kao i njihovi pronosioci,
zagovornici i protivnici. I sve su te ličnosti, mitovi i događaji povezani fantazmagoričnim dodirnim linijama i
uzajamnim međuvezama, što i zaslužuje i zahteva prozvana pesnikova tema.
Još na jedno pitanje mora se odgovoriti na početku tumačenja Kastelove knjige stihova. A to je, da li pesnik, dok
ispisuje svoje stihove po palimpsestima koji su mu u snu i
fantaziji dostupni i dok, na taj način, obnavljajući živu
prošlost, dogođeni jezik i snove istorije, mistifikuje svoje
putešestvije ili, pak, samo dočarava domišljanu mističnu
atmosferu vremena i luka u koje je već uplovio. Zagovaram, uz mogućnost da pogrešim, drugu opciju, jer stih: Da
bih se ostvario vjerujem u mit koji je pesnik zapisao od mlade
proročice, sada kustosa zatvorenog muzeja u Delfima, više govori o zadanosti i fascinaciji mladog umetnika sa vrednostima koje poseduju kvalitet večnosti, što je zadatak i
težnja uopšte svih pojedinaca, pa i ove pesničke zbirke,
nego li što sam pesnik insistira da se mitoizacijom u knjigu usele mistifikacija i nedokučivost, poput neprozirnih
zavesa, mutnih voda ili crnih oblaka koji umanjuju vidljivost. U istom kontekstu su i stihovi: Mitologija, algebra,
kriptografija, / ratovi, razvrat, filosofija, religija... pod staklenim zvonom žive od uspomena iz pesme Medovina čiji je
zaneobičen podnaslov: ili kako je Demokrit od dijelova tijela
nimfe vaskrsao Mediteran, što iako usložnjava i zgušnjava
sadržaj pesme (mislim na citirane i ostale stihove iz ove
pesme), istovremeno ga poput talasa na površini vode sve
više kružno prostire i u šir i u dalj i u dubinu, dokle dosežu voda Mediterana i pesnikov pogled i pamćenje. Ako
se složimo da je Kastelovo pesništvo nakalemljena imaginacija svega oko nas ili u nama pretočena kroz beskraj vremena i prostora istorije Mediterana potvrdićemo na taj
način i Bašlarovu ispovest da je pored vode (a Kastel zagledan u njenu dubinu i beskraj – dodajem), zbog bliskosti tajni i simbola, shvatio da je sanjarenje svet u isparavanju, mirisni dah koji izbija iz stvari posredstvom sanjara,
što je i najbliža odrednica Kastelovih stihova. U jednom
od njih pesnik Kastel i priznaje takav međuodnos: sanjam
ili vidim, isto je. Ali, još jedan Bašlarov zaključak je primenjiv za poeziju Borisa Jovanovića Kastela. Naime, Bašlar
tvrdi da je voda prelazni element odnosno da je voda
suštinski ontološki preobražaj vatre i zemlje. U prilog tome,
kao potvrda značaja vode za čoveka uopšte i o njenim
122
123
Aleksandar B. Laković
DUH I AROMA MEDITERANA
I
moćima biološke životodarnosti i večnosti, dakle, data je
kroz paralelu i metaforu u pesmi Neposlato pismo Veneciji:
Sve će nas /udavljena nadživjeti /meduza s kanalima kose /što
erosom vode kameni. Kao i kroz asocijaciju na značaj biblijskog suda (zemlja si, u zemlju se vraćaš) i kroz preuzimanje
pomenute funkcije: Samo more, u koje me, umotanu u zastavu/ sa gondole spuštaju, od Venecije ostaće, /drugi put kraljica
postajem. Pomoću vode čovek se vraća i u primordijalnost
(Biću nag, čistiji od rođenja, /novim morima se igrati, /prelivati ih iz šaka u knjige pijeska /dok im ne dosade obale iskona). Kastelova voda Mediterana može biti i svevremeno pribežište (Ceremonije, politiku, ratove i lov /zaboravismo roneći
u grimizu vode). U Kastelovom moru običan grešnik, uprkos žrtvi, može pronaći punoću (Kada sam došao na rivu,
/burom rasjekao ruke /iz kože curila je plima), ali, može
doživeti izneveravanje u suprotnom smeru (Našao sam more, ali / ono mene nije, bilo je dockan). Otuda nesvrsishodnost
postojanja i očaj (Odreknut sebe umnožavam se u ogledalu papirusa). Ipak, pesnik nije sklon idealizovanom doživljaju
prošlosti. U pesmi Baklja on ironičnim postupkom upozorava brojne žitelje istorije da nisu zavredili večnost (Imate
sve, ali na smrt se uplašite kada krenem /da upalim baklju a vi
se – znate i sami – u bilo kojoj boji svjetlosti nećete vidjeti). Zna,
dakle, pesnik Jovanović da se može i kod očiju – ne videti
i da njegova reč ne iskušava upravo takve pojedince, bez
znanja o sebi kroz prošlost i istoriju, što im je i osnovna
uloga na ovom svetu. Kao analogija pominjanih nesporazuma, ali i suštine Mediterana, su i završni stihovi knjige
i pesme Otpis Gongori: Ako mora ne budu vaskrsla, /ostanu
posjed beščasnih /da ih oru i sade svoje spomenike /onda se ti i
ja nijesmo ni poznavali /nit smo ikada postojali. Ali, pesnik Jovanović nije zaboravio ni važnost postojanja i mikro areala, vodenih, svakako (A samo da se, u mom memljivom sobičku, /osvrnuše na dno akvarijuma najmanjeg mora). Ipak,
treba napomenuti, da uprkos pesnikovog izbora vode Mediterana kao okosnice njegovog pesništva, ambijent Medi-
terana nije lišen ostalih bitnih začina, niti im je značaj
umanjen. Štaviše, oni doprinose ukupnom mediteranskom ambijentu, ali i približavaju čitaocima osmišljavanje
Kastelovih slika, reči i asocijacija.
No, očigledno da je pesnik Jovanović, otkrićem vodesimbola Mediterana kao svoje materije sposobne da se
preobrazi u sopstvenu supstanciju i specifičnu poetiku, ispunio neophodan preduslov da se misao umreži za određeno prvobitno materijalno sanjarenje i snoviđenje, i tako oformi mudrost, spokojna ili uzburkana, koja ima svoj
koren u supstancijalnoj postojanosti. Zato je Kastelov sistem vrednovanja zasnovan u pravcu produbljivanja i daljeg razvijanja polazne i vidljive materije. Takvim postupkom, voda i Mediteran bivaju istovremeno i nedokučivi i
zagonetni, i neiscrpni i potentni, ali i neobični i začudni. I
takvi čekaju, i pesnika i njegove čitaoce, bez bojazni od teskobe i ponavljanja.
124
125
BIBLIOGRAFIJA
Dragan Jovanović Danilov
Mediteranska eleviranost, Pobjeda, Podgorica, 18.XII 1999. /B. J. Kastel, Mediteranska agenda i proricanje prošlosti, MKCCG, Podgorica, 2000.
Pavle Goranović
I Autobiografija čežnje, Doclea, 1994./Boris Jovanović Kastel, Kad
zamirišu kajanja, CDNK, Podgorica, 1994.
II Dah Mediterana, Pobjeda, 5. X 1995. / Boris Jovanović Kastel, Prstenje pomorja, CDNK, Podgorica, 1995.
Miraš Martinović
Katalog drevnih govora, Pobjeda, Kultura i društvo, Podgorica, 29.
VII 2000. /Boris Jovanović Kastel, Mediteranska agenda i proricanje prošlosti, MKCCG, Podgorica, 2000.
Vojislav Vulanović
I Ka beskraju i sazviježđima, List Liberal, 1995. / Boris Jovanović Kastel, Prstenje pomorja, CDNK, Podgorica, 1995.
II Beskraj teksta, Pobjeda, 1997. /Boris Jovanović Kastel, Fusnote
južnih zvona, Asik, Podgorica, 2007.
III Pogovor knjizi Anatomija sredozemnog dana, 1998.
Božena Jelušić
Željeno i moguće, Primorske novine, Budva, 31, III 2001. / B. J. Kastel, Pergament od sireninog poprsja, izabrani eseji 1996-2000, Narodna biblioteka Radosav Ljumović, Podgorica, 2000.
Rajko Cerović,
Četiri darovita početka, Monitor, 30. XII 1994.Podgorica /Boris Jovanović Kastel, Kad zamirišu kajanja, CDNK, Podgorica, 1994.
Zoran Bognar
I Apoteoza i lament, Borba, Beograd, 4. XII 1997./ Boris Jovanović
Kastel, Fusnote južnih zvona, Asik, Podgorica, 1997.
II Pejzaži duše, Dnevnik, 2. II 2000. Novi Sad/B. J. Kastel, Mediteranska agenda i proricanje prošlosti, MKCCG, Podgorica, 2000.
Sreten Perović
I Dukljanska sudbina u poeziji Borisa Jovanovića Kastela, Monitor, 16.
I 1998/ B. J. Kastel, Fusnote južnih zvona, Asik, Podgorica, 1997.
II Poetska deskripcija Mediterana, Monitor, Podgorica, 4. IX 1998/B.
J. Kastel, Anatomija sredozemnog dana, MKCCG, 1998.
Ilija Lakušić
San arhivske građe, Trend, oktobar 1997. /Boris Jovanović Kastel,
Fusnote južnih zvona, Asik, Podgorica, 1997.
Perivoje Popović
Istinski odjek neorenesansne pjesme, Stvaranje, X-XII 2000. Podgorica/B. Jovanović Kastel – Pjesnik latiniteta u Crnoj Gori
Slavica Perović
Konfesija Mediteran, Pobjeda, 17. II 2001./Boris Jovanović Kastel,
Pergament od sireninog poprsja, izabrani eseji 1996-2000, Narodna biblioteka Radosav Ljumović, Podgorica, 2000.
Momir M. Marković
I pogovor knjizi Mediteranski heksateuh, 2003./B. J. Kastel, Mediteranski heksateuh, Udruženje pisaca Normal, Podgorica, 2003.
II Kastelov Mediteran, Prosvjetni rad, 1. II 2005. Podgorica/B. J. Kastel, Ego mora, Udruženje pisaca Normal, Podgorica, 2004.
Zorica Radulović
Pogovor knjizi Mediteranski heksateuh/B. Jovanović Kastel, Mediteranski heksateuh, Udruženje pisaca Normal, Podgorica, 2003.
Jovanka Vukanović
I U dosluhu sa prošlošću, Publika, Podgorica, 14, IV 2003./B. J. Kastel, Mediteranski heksateuh, Udruženje pisaca Normal, Podgorica, 2003.
II Bijeg u Mediteran, časopis Most, broj 184, mart 2005. Mostar /B. J.
Kastel, Ego mora, Udruženje pisaca Normal, Podgorica, 2004.
III Mediteran – Poetska strana svijeta, Glasnik Narodne biblioteke Radosav Ljumović, Podgorica, 2007. /Boris Jovanović Kastel, Peta strana juga, Udruženje pisaca Normal i Pokret, Podgorica, 2005.
Radivoj Šajtinac
Škrgut dnevne vječnosti, Pobjeda, 15. I 1999. Podgorica /B. J. Kastel,
Anatomija sredozemnog dana, MKCCG, Podgorica, 1998.
Vladimir Sekulić
I Tradicija i savremenost, Pobjeda, 14. V 2003. /Boris Jovanović Kastel, Mediteranski heksateuh, Ovdje, Podgorica, 2003.
II Kastelov Mediteran/Boris Jovanović Kastel, Ego mora, Udruženje
pisaca Normal i Pokret, Podgorica, 2004.
126
127
Duško Novaković
I More kakvim ga nazva njegov brižni beležnik, Koraci 5-6. 2004. Kragujevac/ Noćni brevijar o pjesniku Borisu Jovanoviću Kastelu izrečen na
Trgu pjesnika, ljeto 2003.
II Posvećenost Mediteranu, Pobjeda 21. VI 2008/B. J. Kastel, Mediteranski indigo/izbor iz poezije/, Medija link, Podgorica, 2008.
Lale Novičin Brković
Mediteranski gašpar, Most, broj 166, Mostar, rujan, 2003./B. J. Kastel, Mediteranski heksateuh, Ovdje, Podgorica, 2003.
Slobodan Ristović
More za ličnu upotrebu, Pobjeda, Podgorica, 19. II 2004./Boris Jovanović Kastel, Mediteranski heksateuh, Ovdje, Podgorica, 2003.
Melanija Bulatović
Radost krstarenja, Pobjeda,23. X 2004./Boris Jovanović Kastel, Ego
mora, Udruženje pisaca Normal, Podgorica, 2004.
Bogić Rakočević
Mediteranska ogrlica, Prosvjetni rad, Podgorica, 6. IX 2007./ Boris
Jovanović Kastel, Vjenčanje sa sipom, BD Graf, Podgorica, 2007.
Dragica S. Ivanović
Androgino more, Koraci, 7-8/2007. Kragujevac/
B. J. Kastel, Vjenčanje sa sipom, BD Graf, Podgorica, 2007.
Vanja Kovačević
Lična istorija Mediterana, Književne novine, broj 1142, Beograd,
2007./ B. J. Kastel, Vjenčanje sa sipom, BD Graf, Podgorica, 2007.
Aleksandar B. Laković
Duh i aroma Mediterana, Most, broj 215, Mostar 2007./ Boris Jovanović Kastel, Vjenčanje sa sipom, BD Graf, Podgorica, 2007.
Žarko Đurović
Kastelov mediteranski milje, Bdenje, br. 10/2005./ Boris Jovanović
Kastel, Ego mora, Normal i Pokret, Podgorica, 2004.
Ante Matić
I Ljepote i strahote Mediterana, Pobjeda, Kultura i društvo, Podgorica,
1. IV 2006/B. J. Kastel, Ego mora, UP Normal, Podgorica, 2004.
II More kao stariji brat, Impresija o pjesničkom i životnom mediteranizmu Borisa Jovanovića Kastela, Motrišta, 39-40. Mostar, 2008./B. J. Kastel,
Vjenčanje sa sipom, BD Graf, Podgorica, 2007.
Veselin Lazarević
Traktat o Egu mora, Dan, Podgorica, 28. X 2004./Boris Jovanović
Kastel, Ego mora, Udruženje pisaca Normal, Podgorica, 2004.
Vlatko Simunović
Podsjetnik na mediteranska iskustva, Pobjeda, Agora, 14. VI 2005./B.
Jovanović Kastel, Peta strana juga, UP Normal, Podgorica, 2005.
Robert Titan Felix
U pregršt mora zahvaćena mistična nostalgija, Pobjeda, Kultura i
društvo, 21. IV 2007.Podgorica /Boris Jovanović Kastel, Vjenčanje sa sipom, BD Graf, Podgorica, 2007.
128
129
Pogovor
MINIJATURE INSPIRISANE LJEPOTOM
skim prostorima i egzibicijama. Kastel, zaista, nikad nije
upoznao kopno – i on ga ni ne želi poznati, čak ni kada korača
njim, a njegove pjesme nas odnose daleko od kopna i vuku
na pučinu i u dubinu i u nekakav žal što smo se povukli
sa otvorenog mora prije nego smo ga otkrili ili mu se dali
skroz, do kraja, kao što je to učinio Kastel.
Lenka Tošić
čudno vrijeme, u kome su i sveci pobjegli sa fresaka, možete sačuvati dušu čitajući ovu otmenu
gosparsku poeziju. Ali, budite oprezni dok je
budete čitali, može vas odvesti negdje gdje niste krenuli.
U prvi mah se može pomisliti da ovdje neko nije na svom
mjestu – ili vrijeme u kome živimo, ili vrijeme o kome
pjeva naš savremenik, ali zapravo je, baš taj eklekticizam
ono što pravi dodatnu atmosferu oko neobičnosti kakvi su
Kastel i njegova poezija. Tim stihovima život daje plava
krv i ona ne ostavlja nikog ravnodušnim, a oni koji pišu o
njima bivaju opijeni tim strasnim i melanholičnim mirisom Mediterana i ne možete ni napisati ni pronaći nekakvu
suvu književnu kritiku o Kastelovoj poeziji, sve su ovo
umjetnički eseji, minijature inspirisane ljepotom…
Ako ste pravi čitač poezije, njegove pjesme vas neće
ostaviti spokojnim ni kad zatvorite korice knjige nego će
vam se vraćati, kao opsesivna ljubavnica, i onda kad to ne
želite. Jedno je sigurno - donijeće vam neku neobičnu, zaboravljenu ljepotu i možda će vas podstaći da potražite i od
sebe i od života više.
Kao mladunče, koje ne raspoznaje granicu između
sebe i majke, ovaj pjesnik ne razdvaja svoje postojanje od
morskih istina i Mediterana. Nekad se, kao kritika ili čuđenje, čuje pitanje Zašto Kastel uvijek pjeva o moru i Mediteranu? Odgovor je prost, bez ambicije da bude odbrana ili
afirmacija – Zato što je to on! To je njegov maternji jezik.
On se pronašao i nema potrebu da se traži u novim poet-
U
130
131
O PJESNIKU
BORIS JOVANOVIĆ KASTEL (Trebinje, 1971), crnogorski
i mediteranski pjesnik.
Objavio je knjige poezije:
- Kad zamirišu kajanja (1994)
- Prstenje pomorja (1995)
- Fusnote južnih zvona (1997)
- Anatomija sredozemnog dana (1998)
- Mediteranska agenda i proricanje prošlosti (2000)
- Mediteranski heksateuh (2003)
- Ego mora (2004)
- Vjenčanje sa sipom (2007)
- Brojanica od školjki, Neptunes spear (izbor iz
poezije na engleskom jeziku, 2007)
- Mediteranski indigo /izbor iz poezije (2008)
Knjige izabranih eseja:
- Pergament od sireninog poprsja (2000)
- Peta strana juga (2005).
Uređivao časopis za književnost Ovdje. Poezija mu je
prevođena na italijanski, engleski i slovenački jezik. Zastupljen u antologiji Mediteranske ljubavne poezije od najstarijih vremena do danas, antologijama poezije o vinu, ženi...
Živi u Podgorici.
132
SADRŽAJ
Pavle Goranović /Autobiografija čežnje
Rajko Cerović /Mediteranski duhovni pejzaž
Vojislav Vulanović /Sudbina Mediterana
Zoran Bognar /Volšebna apoteoza Mediteranu
Sreten Perović /Autentični Mediteranac
Ilija Lakušić /Mediteranska poetika
Perivoje Popović /Kastelijanski bol
Radivoj Šajtinac /Mediteranski kartograf
D. Jovanović Danilov /Mediteranska eleviranost
Miraš Martinović /Mediteran kao religija
Slavica Perović /Konfesija Mediteran
Božena Jelušić /Grijanje Mediteranom
Momir M. Marković /Kastelov Mediteran
Zorica Radulović /Pjesnik je more
Jovanka Vukanović/Bijeg u Mediteran
Vladimir Sekulić /Listanje Sredozemlja
Duško Novaković /Mediteranski gospar
Lale N. Brković /Vječite tajne Mediterana
Slobodan Ristović /More za ličnu upotrebu
Melanija Bulatović/Radost krstarenja
Žarko Đurović/Hodočasnik mora
Ante Matić /Ljepote i strahote Mediterana
Veselin Lazarević /Ah, taj Mediteran
Vlatko Simunović /Kastelova Mediteranika
Robert Titan Felix /Mistika putovanja u dubine
Bogić Rakočević /Mediteranska ogrlica
Dragica S. Ivanović / Mediteranski juvelir
Vanja Kovačević/Lična istorija Mediterana
Aleksandar B. Laković/Duh i aroma Mediterana
Bibliografija
Lenka Tošić /Minijature inspirisane ljepotom / Pogovor
O pjesniku
133
5
9
11
15
21
25
27
37
39
41
44
49
54
56
58
68
75
86
91
93
96
100
103
105
108
111
113
118
122
126
130
132
MEDITERANSKI GOSPAR
O poeziji Borisa Jovanovića Kastela
Izdavač:
Medija link, Podgorica 2009.
Urednik:
Momir M. Marković
Pogovor:
Lenka Tošić
Lektor:
Ranka Jovanović
Kompjuterska i likovna obrada:
Miomir Kračković
Fotografija Borisa Jovanovića Kastela:
Mrđan Kovačević,
Dubrovnik 2008.
Štampa:
Grafokarton, Prijepolje
CIP – Katalogizacija u publikaciji
Centralna narodna biblioteka Crne Gore, Cetinje
821.163.4 – 1
821.163.4.09-1 JOVANOVIĆ, Boris
Mediteranski gospar: /eseji o poeziji Borisa Jovanovića Kastela.
Podgorica: Medija link, 2009. /Prijep.: Grafokarton/, 134 str.; 20 cm.
/Biblioteka Hodočasnik/
Tiraž 400. – pogovor Lenka Tošić: str. 157.
– Bilješka o pjesniku: str. 159
ISBN 978-9940-9107-1-6
a) Jovanović, Boris
COBISS.CG-ID 13704976
135
136
137

Prijedlog izmjena i dopuna Programa gradnje objekata i uređaja

listu blitve - Taste the Mediterranean

središte Mediterana - Taste the Mediterranean

Izvještaj ARLEM-a o urbanom razvoju na Mediteranu

Katalog Nexe crijep MEDITERAN

1 Već samo po versifikatorskom umijeću, bogatstvu

prijava za sudjelovanje na sajmu

PROGRAM RADA 2014 PO SESIJAMA - SiZ-AU

UDARNIKE STRIJELJAJU – IZABRANE PJESME

PISMENA PRIPREMA ZA REALIZACIJU NASTAVNOG SATA

1. poziv - Astakos Travel & Events