Gordana Nakić, prof. Osnovna škola „Fra Lovro Karaula“ – Livno Pregledni članak UDK 37(497.6 Livno)(091) 272-789.32:37](497.6Livno) (091) Primljeno 10. 10. 2010. ŠKOLSTVO I PEDAGOŠKO NASLIJEĐE IZ RAZDOBLJA TURSKE VLADAVINE LIVANJSKIM KRAJEM Sažetak Cilj je rada oteti zaboravu djelić povijesno-prosvjetne baštine livanjskoga kraja i podsjetiti na mukotrpnu borbu za izgradnju i otvaranje prvih škola te obrazovanje mladih, kao i za o(p)stanak pisane riječi u ovim krajevima. U radu se iznose razlozi i potrebe za opismenjivanjem i izgradnjom škola te prati razvoj školstva tijekom turske vladavine livanjskim krajem. Radi što cjelovitijega i potpunijega razumijevanja sveukupnih prosvjetno-pedagoških prilika od najranijih vremena do danas promotrene su društveno-političke i gospodarske prilike u kojima se širila pismenost te su izdvojene osobe koje su svojim radom i zalaganjem najviše pridonijele širenju pismenosti i školstva. Na temelju objektivna uvida i analize različitih shvaćanja pojava i okolnosti njihova nastanka, kao i povijesnih istina, interdisciplinarnim su pristupom rasvijetljene različite strane društveno-prosvjetnoga života i razvoj školstva u njihovoj međusobnoj povezanosti i uvjetovanosti te je stvorena realna slika na čijoj se osnovi može donijeti nepristran sud o stvarnome stanju, procesima, događajima, odnosima i vezama što su prethodili današnjemu školskom sustavu. Ključne riječi: školstvo, promicatelji pismenosti, pedagoško naslijeđe, opismenjavanje, konfesionalno školstvo. 3 SUVREMENA PITANJA 4 1. Uvod N e tako davno, tek nekoliko desetljeća unatrag, drvena praćka, krpena lopta i lutka bijahu najzanimljivije dječje igračke, a papir, olovka i gumica nedostižan pribor prvim učenicima našega kraja. Ploča, komadić krede i mala spužva bile su jedini „alat“ u ručno tkanim torbacima prvih đaka prvaka koji su bosonogi pješačili i po nekoliko kilometara kako bi došli u školsku klupu i svladali tehniku čitanja, pisanja i računanja. Upravo ti bosonogi školarci kasnije su postali profesori, svećenici, liječnici, trgovci, čvrst intelektualni temelj na čija je pleća oslonjeno današnje školstvo, medicina, gospodarstvo… Povijest je učiteljica života pa ako želimo cijeniti blagodati današnjice, moramo stati te promotriti prošlost i životne uvjete koji su prethodili našemu vremenu. Mi, djeca modernoga doba, ne smijemo zaboraviti kako su težak i trnovit put morali proći naši predci kako bi od nepismenosti stigli do visokoga obrazovanja, od neznanja do suvremene tehnologije, od siromaštva do kulturnoga bogatstva. Stoga ne pokupiti djeliće povijesnih istina, koji su ostali nakon razaračke čizme okupatorskih i nenarodnih vlasti, ali i našega nemara, i ne složiti ih u mozaik istovjetan originalu bio bi kulturološki genocid za koji bismo odgovarali ne samo pred Bogom nego i pred prošlim i budućim naraštajima. Zato se i rodila želja istražiti povijest školstva u livanjskome kraju koje nije nastalo i razvijalo se kao zasebna, izolirana pojava, nego u kontekstu cjelokupnih povijesnih, društveno-gospodarskih, kulturnih i nacionalnih prilika i odnosa što nerijetko ne bijahu stimulativni za razvoj prosvjete i kulture. Prve škole livanjskoga kraja čine dio ukupnoga kulturnog i prosvjetnog bosanskohercegovačkog naslijeđa pa je nužno istražiti njihov povijesni razvoj i prosvjetno-kulturnu važnost. Naša je dužnost sadašnjim i budućim mladim naraštajima ostaviti pisani trag kako bi mogli upoznati povijest i tijek prosvjetno-kulturnoga napretka svoga naroda, što bi trebalo biti dio naobrazbe i opće kulture svakoga pojedinca. 2. Promicatelji pismenosti i ozračje u kojemu se širila pismenost među livanjskim katolicima više od 400 godina Početci hrvatske pismenosti u Bosni i Hercegovini vezani su za potrebe Crkve. Samostani su i crkve bili centri pismenosti, a franjevci nositelji svake kulturološke djelatnosti bosanskih Hrvata. Aktivnost 4 Gordana Nakić ŠKOLSTVO I PEDAGOŠKO NASLIJEĐE IZ RAZDOBLJA TURSKE VLADAVINE LIVANJSKIM KRAJEM 5 franjevaca u Bosni počinje u XIII. stoljeću pa za ovo razdoblje treba vezati i početke pismenosti.1 Najstarijim franjevačkim samostanima na prostoru današnje Bosne i Hercegovine pripada samostan sv. Ivana Krstitelja u Livnu, poznat iz popisa Pizanskoga,2 koji bijaše u sastavu hrvatske franjevačke zajednici pod nazivom provincia Sclavoniae, jedna od najstarijih provincija uopće franjevačkoga reda.3 Podatak o tome da su prije turskih osvajanja u livanjskome kraju postojale šezdeset i dvije crkve i „bogomolnice“, što je fra Lovro Karaula iznio u tekstu Slovo cèrkveno prigodom pèrvog svečanog blagoslova nove cèrkve u bosanskom selu Vidoših rečeno, jasno nameće zaključak kako su se franjevci livanjskoga kraja, iako o tome nisu pronađeni pisani tragovi, prije turske okupacije morali brinuti za svoj pomladak pa je već tada moralo postojati kakvatakva izobrazba za dječake koji su željeli postati svećenici. Naravno, ovdje se ne može govoriti o školi u pravome smislu riječi, ali o usavršivanju latinske slovnice i učenju vjeronauka zasigurno može.4 Stalni nasrtaji osmanske vojske i pustošenje Livna počelo je 1463. godine kada je opustošen samostan sv. Ive. Nešto prije 1485. godine Livno je palo pod vlast Osmanlija ostavši pod njihovom vlasti oko četiri stotine godina. Fra Lovro Karaula u tekstu Od kèršćanskih Grebljah. Kratko Skazanje navodi da su „bosanski poturice izgubivši svoga zakonitoga kralja Stiepana posliednjega, pobacivši strah kraljskih zakona, ne bojeći se svoga od Bosne udaljenoga Cara, učiniše, da Bosna pribogata svakom svetinjom narodnom i vierozakonskom, nakićena svuda bielim dvorim prastare gospode, i krasnim Cerkvam, spomenicim i mnogoverstnim nadpisim, kroz malo godinah postade sama pustoš i razvala.“5 Iz ovoga se fra Lovrina teksta najbolje vidi odnos okupatora i njegovih sluga prema zauzetoj zemlji i narodu. Brzo se promijenila demografska i vjerska struktura stanovništva, pastoralni rad svećenika i vjerski život katolika bijaše znatno otežan.6 Prvi su franjevci u Bosnu stigli 1248. godine. Papa je u Bosnu poslao sposobne svećenike koji govore jezikom bosanskih naroda. Prema Jeliniću i Karamatiću franjevci u Bosni stalno djeluju od 1291. godine, a 1339./40. osnivaju Bosansku vikariju. 2 Usp. Barun, Anđelko: „Svjedoci i učitelji – povijest franjevaca Bosne Srebrene”, Svjetlo riječi, Sarajevo – Zagreb, 2003., str. 125. 3 Usp. Barun, A.: „Franjevački srednjovjekovni samostan u Livnu“, Franjevački samostan u Livnu. Prigodom 150. obljetnice samostana sv. Petra i Pavla na Gorici u Livnu, Livno, 2009., str. 38. 4 Usp. Barun, A.: „Svjedoci i učitelji…“, str. 411-412. 5 „Život i djelo fra Lovre Karaule (1800.-1875.)“, Svjetlo riječi, Sarajevo, 2000., str. 301-302. 6 Bosanski franjevci fra Jure iz Neretve i fra Pavle Papić 1623. godine izvješćuju o postojanju sedamnaest samostana u Bosni, a četrdeset godina poslije nakon 1 5 SUVREMENA PITANJA 6 Posebno je to vidljivo iz Putopisa Evlije Čelebije iz 1661. godine koji za varoš Livno kaže da ima svega trinaest džamija. Istodobno kršćani nisu imali, osim u Rapovinama, crkve u čitavome livanjskom kraju.7 Povijest i pučka predaja kažu da je posljednja preostala crkva, ona u Rapovinama, spaljena i razrušena, a puk poubijan 1684. godine8 te od tada livanjska župa ostaje bez crkve i župne kuće. Osim u vjerskome, diskriminacija je bila prisutna i na svim drugim područjima života. Katolici su bili građani drugoga reda koji su, uz teške namete, obrađivali begovska i spahijska imanja, a nerijetko su bili podvrgnuti zvjerskim mučenjima i ubijanjima. U tim su teškim vremenima franjevci ipak uspijevali održavati kontakte s kulturno razvijenim zemljama: Italijom, Austrijom i Ugarskom iz kojih su donosili napredne ideje i širili ih Bosnom. Uporno su molili osmanske vlasti i ponekad dobivali dopuštenje za držanje nastave u svojim samostanima. Godine 1593. od bosanskoga su paše isposlovali povlasticu kojom se potvrđuje da po samostanima i selima mogu poučavati mladež, a poslije i dopuštenje za poučavanje po privatnim kućama.9 Nažalost, sva ova dopuštenja bila su kratkoročna i lokalnoga karaktera, ovisila su isključivo o dobroj volji okupatorskih vlastodržaca. Iako je narod živio u svekolikoj oskudici i siromaštvu, imao je pozitivan odnos prema školstvu, prosvjeti i obrazovanju. Cijenio je i želio znanje. S druge pak strane o odnosu okupatora prema znanju Ivan Frano Jukić piše ovako: „Prosvietjenje u Turskoj najgore zaostalo je! Turci dèržeći se svoje svete knjige Alkorana, koi nesavietuje na učenje, nisu dalje dotierali od čitanja, pisanja, računanja, poznanja svog vierozakona povèršno: tko zna niekoliko surah iz Alkorana na izust, njega zovu odmah: mulom, ćamilom i hafisom! […] Ostali stanovnici hristjani još manje znadu od Turakah, budući da do skoro rad velikog tlačenja nisu mogli imati svojih učionicah. […] Učeni i prosvietjeni podložnici nikad nisu bili pogibljivi.“10 Upravo zato što učeni i prosvijetljeni podanici nikada nisu bili pokorni, turske su vlasti progonile učitelje i prosvjetitelje. Livanjski „uči- 7 8 9 10 Bečkoga rata (1683.-1699.) u čitavoj je Bosni i Hercegovini ostalo samo 26 franjevačkih svećenika i tri samostana, i to: Sutjeska, Fojnica i Kreševo. Barun, A.: „Kršćanstvo u livanjskom kraju pod vlašću Osmanlija“, Franjevački samostan u Livnu. Prigodom 150. obljetnice samostana sv. Petra i Pavla na Gorici u Livnu, Livno, 2009., str. 55. Usp. Vrdoljak, Bono: Plodovi ljubavi i žrtve: prinosi iz povijesti, kulture i arheologije, Livno, 2005., str. 291. Usp. Barun, A.: „Svjedoci i učitelji…“, str. 412. Bosanski prijatelj, svezak I (časopis), Zagreb, 1850., str.12 i 13. 6 Gordana Nakić ŠKOLSTVO I PEDAGOŠKO NASLIJEĐE IZ RAZDOBLJA TURSKE VLADAVINE LIVANJSKIM KRAJEM 7 telji“ – braća Ivo i Mato Tadić-Marijanović bili su progonjeni zbog svoga prosvjetnoga rada.11 No strah od progona nije uplašio franjevce koji su stoljećima, uz pastoralno djelovanje, gorljivo promicali pismenost i prosvjećivali puk. Za opismenjivanje je služila knjiga fra Stipana Margitića Markovca Ispovid karstianska, objavljena u Veneciji 1704. godine, u narodu popularno nazvana Stipanuša.12 Naime župnici su se i u tim teškim vremenima morali brinuti za svećenička zvanja, a provincija za odgoj i školovanje budućih svećenika. Za provinciju i apostolski vikarijat školovanje je budućih svećenika, koji najčešće bijahu slani u Italiju i austrijske zemlje na dovršetak teološkoga školovanja, bio težak zadatak jer je trebalo odgojiti solidan kler i osigurati da njegova svijest ostane na razini duhovnih potreba bosanskih katolika.13 Ovakav entuzijazam ima neprocjenjivu važnost i vrijednost kada se zna kakvu je stagnaciju obrazovanja donijelo dekadentno XVIII. stoljeće, a osobito zabrana uprave franjevačkoga reda iz 1731. godine kojom se u samostanima zabranjuje školovanje svjetovnih dječaka koji nisu namjeravali stupiti u klerički stalež.14 Kada vidimo kako od pustošenja i zauzimanja livanjskoga kraja 1463. godine pa skoro do prve polovine XIX. stoljeća, oko 400 godina, u čitavome livanjskom kraju nije postojala nijedna škola za katoličku djecu, a javno je poučavanje u čitanju i pisanju najstrože zabranjeno,15 te tomu dodamo činjenicu da su do kraja XVII. stoljeća sve franjevačke kuće i crkve na livanjskome području bile porušene,16 pa i kugu koja se pojavila početkom XIX. stoljeća i gotovo poharala livanjski kraj, ne možemo ni zamisliti u kakvu su turobnu ozračju i neljudskim uvjetima franjevci, uz svoj pastoralni rad, širili pismenost i prosvjećivali livanjski puk. A da svoj puk u tim mračnim vremenima uistinu nisu ostavili u tami neprosvijećenosti, najbolje potvrđuje pismo iz 1685. godine u kojemu stoji: „U Bosni ima više žena i čobana koji znaju čitati i pisati, što će se jedva naći u zadarskoj nadbiskupiji.“17 Usp. Marković, Stipo: Hrvatske katoličke škole u Livnu za turske uprave, Mostar, 1923., str. 5. 12 Usp. Bevanda, Mladen: Pedagoška misao u Bosni i Hercegovini od 1918. do 1941. godine, Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2001., str. 34. 13 Usp. „Život i djelo fra Lovre Karaule…“, str. 43. 14 Usp. Bogičević, Vojislav: Istorija razvitka osnovnih škola u Bosni i Hercegovini od 1463. do 1918., Sarajevo, 1965., str. 70. 15 Usp. Jelinić, Julijan: Kultura i bosanski franjevci, sv. II., Sarajevo, 1915., str. 326. 16 Usp. Karamatić, Marko: Franjevačka provincija Bosna Srebrena, šematizam, Sarajevo, 1991., str. 71. 17 Drljić, Rastislav: „Kratak pregled razvoja katoličkog pučkog školstva u Bosni kroz XIX. stoljeće“, Kalendar sv. Ante za 1942. godinu, str. 168-177. 11 7 SUVREMENA PITANJA 8 3. Početci malo organiziranijega opismenjivanja livanjskih Hrvata Stav biskupa fra Augustina Miletića – kako se narod ne može evangelizirati ako se pismenošću ne prosvijetli – prihvatilo je fra Lovro Karaula i drugi livanjski franjevci. Mladi svećenici školovani u europskim zemljama, osim znanja, donosili su i nove ideje i bili glavni nositelji pismenosti i prosvjetiteljstva.18 Budući da u to vrijeme nije bilo dopušteno graditi škole, franjevci su održavali neku vrstu analfabetskih tečajeva među bosanskim katolicima. Fra Augustin Miletić19 tiskao je u Splitu 1815. i 1822. godine Početak slovstva i nauka krstjanskoga – jednu od najpopularnijih početnica, zvanu bukvar, za učenje čitanja i pisanja, u narodu poznatu kao Biskupovača. Početnica je imala desetak stranica i bila je pogodna za opismenjivanje izvan škola, a služila je i za samouko opismenjivanje. Na kraju uvoda u Poçetak slovstva fra Augustin Miletić opominje „sve poštovane župnike i ostale misnike i redovnike, sve roditelje i pravovjerne kršćane i kršćanke, a posebno one, koji slova poznaju, da daju svu pomoć za uvježbati djecu mušku i žensku u poznanstvu, i u sricanju slova, a kad djeca nauče, neka i oni drugima nepismenim pokazuju“20. Iz ovoga se može zaključiti kako je biskup Miletić poznavao Bell-Lancasterovu metodu koja se početkom XVIII. stoljeća pojavila u Engleskoj pa ju je preporučivao pri opismenjivanju. Ova je metoda vrlo praktična jer učitelj najprije nauči starije i bolje učenike, a onda oni uče skupine mlađih polaznika. Time je „led probijen“ i pokret za narodnu prosvjetu nezaustavljivo je krenuo naprijed. Iako se nisu mogle vidjeti školske zgrade jer još uvijek nije bilo dopušteno graditi ih, škole su se ipak umnožile. Njih su činile skupine muške i ženske katoličke djece među kojima su željom i opomenom biskupa Miletića i redodržavništva bosanskih franjevaca župnici, misnici, redovnici te pismeni kršćani i kršćanke vršili službu Dr. fra Julijan Jelinić u svojoj knjizi Kultura i bosanski franjevci, sv. II., Sarajevo, 1915. godine na stranici 304 piše: „…povrativši se bosanski klerici u domovinu najprije zanosnim prikazima školskog pokreta u Hrvatskoj i Ugarskoj popularizirahu svoje ideje, a onda se prema pruženim prigodama davahu na proširivanje i preustrajanje samostanskih župskih škola, u koje sve više pripuštahu i one mladiće, koji ne pokazivahu nikakva zvanja za redovnički ili svećenički stalež.“ 19 Fra Augustin Miletić rođen je u Fojnici 1763. godine, srednju školu završio je u Austriji. Umro je u Vidošima kod Livna 1831. godine. 20 Jelinić, J.: nav. dj., str. 304. 18 8 Gordana Nakić ŠKOLSTVO I PEDAGOŠKO NASLIJEĐE IZ RAZDOBLJA TURSKE VLADAVINE LIVANJSKIM KRAJEM 9 pučkih učitelja, a vršili su je tim radije što je „ovo privatno dillo od milosrdja u Zakonu S. Isusovu svima zapovigeno nauçit neumitnoga“21. Osim franjevaca, Miletićev poziv na opismenjivanje podržali su livanjski trgovci i zanatlije. Oni su svoju, ali i djecu svojih prijatelja, susjeda i uglednijih obitelji poučavali vještinama čitanja, pisanja i računanja. Potreba za pismenošću bila je velika jer je livanjski kraj u to doba bilo važno trgovačko, sudsko, vojno i tranzitno središte. Velika potreba za pismenim i školovanim ljudima u Livnu dovela je do različitih oblika opismenjivanja koji će se postupno razviti u redovite škole. Iako su, kako je već rečeno, prvi livanjski „učitelji“ bili prognani zbog poučavanja djece, nije to spriječilo druge pismene Livnjake da nastave poučavati djecu. Prema Markoviću od svjetovnika u opismenjivanju livanjske djece posebno velik prinos dali su Mato Kasalo Banić i Frano Đogić zvani Hodža. Mato Kasalo Banić pošao je u fratre, ali je zbog tjelesne mane bio vraćen kući. Bio je tufekdžija (puškar). U gradu je imao dućan gdje je radio i poučavao djecu oko 1834. godine, no i prije se time bavio, vjerojatno čim se vratio iz Fojnice. Godine 1820. imao je sina Petra i sigurno je već tada poučavao djecu.22 Frano Đogić zvani Hodža najvjerojatnije je od franjevaca naučio čitati i pisati, a znao je pomalo talijanski i dobro turski. Po zanatu je bio ćurčija (krznar), a „hodžom“ su ga zvali jer je izvan običaja nosio „džubu“ (hodžinsku kabanicu) i bradu koja u bosanskih Hrvata nije bila uobičajena. Poučavao je u isto vrijeme kada i Kasalo Banić. Obojica su se služila „bukvarom“ fra Augustina Miletića. Učilo se metodom sricanja. Najprije se učilo šilabati, odnosno izgovarati slova a, e, ce, de…, a onda šlabikati – slagati suglasnike i samoglasnike u slogove, a kada se to dobro uvježbalo, učilo se šititi – čitati. Kada se naučilo čitati, učilo bi se i pisati, i to po papiru i tablici od javorovine i kruškovine te po rastopljenu vosku, kao stari Rimljani. Pisali su „lapišom“ (olovkom) i zašiljenim olovom. Kako bi mogli pisati više puta na istoj dasci, ostrugali bi ispisano „srčom“ (staklom). Sjedili su na „hasurama“ (ponjava od rogoza), a pisali na koljenima ili klupici koju bi Plaća za ovaj u ono doba po život opasan posao bila je Božji blagoslov, razna od Crkve dopuštena oproštenja, milosti na ovome i kraljevstvo nebesko na drugome svijetu – piše Jelinić citirajući riječi biskupa Miletića koje je napisao u Poçetak slovstva. 22 Mitar Papić u djelu Školstvo u Bosni i Hercegovini za vrijeme austrougarske okupacije (1878-1918), Veselin Masleša, Sarajevo, 1972., na str. 30 navodi da od 1820. godine u Livnu kontinuirano radi hrvatska osnovna škola te da se ova škola održala do polovine XIX. stoljeća s učiteljima svjetovnicima, kada je preuzimaju franjevci i dalje održavaju. 21 9 SUVREMENA PITANJA 10 svako dijete sebi donijelo. Čitanje su vježbali u „Biskupovačama“, ali i u drugim knjigama. Ovo je otežavalo rad jer nisu mogli svi zajedno čitati, već je svakomu đaku trebalo zasebno pokazivati u njegovoj knjizi. Čitanje se pokazivalo „đudeom“ od kože kako se ne bi uprljale knjige od pokazivanja prstom. Učilo se „na prisičke“ – ne redovito. Glavna je svrha bila naučiti čitati da bi se bolje znali Bogu moliti i pripremiti za vječni život nakon smrti, ali i kako bi znali popisivati dužnike te napisati i pročitati pismo. Kada bi Hodža bio nezadovoljan znanjem i učenjem nekoga djeteta, naslikao bi magarca na papir i objesio na dijete da ga druga djeca izazivaju.23 S današnjega gledišta ovo je vrlo neprimjerena, nehumana i ponižavajuća odgojna metoda, ali je tada vjerojatno bila uobičajena, kao i fizičko kažnjavanje. Anto Tadić Čolić poučavao je sve četiri vrste računa, dok Hodža i Mato nisu poučavali račune. Ženska su djeca bila zapostavljena jer je najvažnije bilo poučiti mušku djecu. Djevojčice su često učile od braće, ali su neke išle i na takozvani kršćanski nauk Mari Vucuši, zvanoj Teta, i Đogićevoj kćeri Ani Jurić. Cijena poučavanja za mušku i žensku djecu bila je ½ cvancike za mjesec, a kasnije i cijela cvancika.24 Kako bi djeca bolje učila i izbjegla često kažnjavanje šibom, „učiteljima“ su se slale pite, jaja, košulje i slično ili su ih roditelji pozivali na ručak kada se što bolje kuhalo.25 4. Vjerski karakter školstva i osnivanje prvih škola za hrvatske dječake u Livnu Školstvo je u Bosni i Hercegovini tijekom turske vladavine uglavnom imalo vjerski karakter. Svaki narod imao je svoje škole. Škole pravoslavnoga stanovništva u Bosni i Hercegovini zvale su se „srpskim školama“, dok su ostale škole nazvane imenom odgovarajuće vjerske zajednice – „katoličke“, „muslimanske“ i „jevrejske“ škole.26 Država nije skrbila za školstvo, čak ni za muslimansko iako su muslimani u tome razdoblju bili u povoljnijemu položaju od ostalih naroda. Bez obzira na to, muslimani su imali velik broj vjerskih škola, i to zahvaljujući bogatijim pojedincima koji su svojim novčanim prilozima podizali vjerske škole te iz vakufa27 osiguravali njihovo uzdržavanje. Te 25 26 27 23 24 Marković, S.: nav. dj., str. 5- 8. Cvancika – novčana jedinica. Usp. Marković, S.: nav. dj., str. 5-8. Usp. Papić, M.: nav. dj., str. 21. Vakufi – zaklade koje su služile muslimanima za vjerske i humanitarne svrhe. Usp. Klaić, Bratoljub: Rječnik stranih riječi, 1981., str. 1403. 10 Gordana Nakić ŠKOLSTVO I PEDAGOŠKO NASLIJEĐE IZ RAZDOBLJA TURSKE VLADAVINE LIVANJSKIM KRAJEM 11 su se škole zvale sibjan-mektebi – dječje škole.28 Nastavu u sibjan-mektebima držali su mualimi, a u većim centrima hodže koji su u mektebima s većim brojem djece uzimali kalfu (pomoćnika). U ovim je školama prevladavalo učenje napamet, a sadržaj poučavanja nije išao dalje od poučavanja o lijepu ponašanju i vjerskome odgoju. Prema Gavranu Austro-Ugarska je u Bosni i Hercegovini zatekla 917 ovakvih škola. Osim sibjan-mekteba, muslimani u BiH imali su medrese29 u kojima je kvaliteta nastave ponajviše ovisila o obrazovnoj razini muderiza – predavača. Udžbenici u medresama bili su na arapskome i turskome jeziku, a ponešto se tumačilo i na narodnome jeziku. Okosnicu nastavnoga programa predstavljali su orijentalni jezici, vjerski islamski predmeti te šerijatsko pravo. Livanjska viša medresa Dar-ul Hadis izgrađena je 1642. godine.30 Ovakve medrese bile su specijalizirane za izučavanje islamske tradicije, a bile su u rangu više škole čiji su profesori imali plaću i do 100 akča dnevno.31 Predavač je morao ispunjavati visoke stručne kriterije. Morao je biti „muhadis, profesor i stručnjak hadiskih nauka te raspolagati solidnim znanjem iz cijelog niza sporednih racionalnih nauka“. Predavanja za studente tekla su po strogo određenome redu. Studenti su za tadašnje prilike imali visoke stipendije – 5 akči dnevno, ali su bili podvrgnuti strogom kućnomu redu pa je profesor mogao izbaciti iz škole nedisciplinirana studenta.32 Polovinom XVIII. stoljeća sagrađena je medresa Dar-ul Hadis Šabanage Borića.33 U rukopisima, što datiraju između 1751. i 1782. godine, prepisivači34 su ostavili imena medresa u kojima su radili; spominju Mir Topatan-begovu i Mirtop Inan medresu.35 Do kada se očuvala funkcija Dar-ul Hadisa, kao i ostalih livanjskih medresa, nije poznato. Usp. Papić, M.: nav. dj., 33-36. Početkom XVI. stoljeća prvu medresu u Sarajevu osnovao je Firduz-beg. Vjekoslav Klaić navodi da su neposredno prije austrougarskoga zauzeća u Bosni i Hercegovini bile 43 medrese. 30 Izgradio ju je Mustafa-beg sin Ibrahim-age, podrijetlom Livnjak, koji je te godine, kada gradi Dar-ul hadis, boravio u Egiptu. 31 Profesori u livanjskome Dar-ul Hadisu imali su plaću 40 akči dnevno (gotovo jedan zlatnik – što je ekvivalentno tadašnjoj vrijednosti dviju ovaca), dok je dnevna plaća glavnoga imama u najbogatijoj livanjskoj džamiji bila četiri puta manja. 32 Burek, Ahmet: Kameno Hlivno, Tešanj, 2007., str. 78-79. 33 Usp. isto, str. 145. 34 Prepisivačka je djelatnost bila vrlo razvijena u Livnu. Prepisivane su vjerske knjige te djela književnoga, filozofskoga, medicinskoga i drugoga sadržaja, što je dugo bio jedini način njihova umnožavanja. 35 Usp. Burek, A.: nav. dj., str. 81. 28 29 11 SUVREMENA PITANJA 12 Turske su vlasti 1856. godine uvidjele kako je potrebno osnivati škole u kojima će se predavati i svjetovni predmeti te osnivaju tzv. ruždije36 u kojima je bio slobodan pristup i nemuslimanskoj djeci. Uz islamski vjeronauk i orijentalne jezike u ovim se školama učila povijest, zemljopis, geometrija, a ponegdje i francuski jezik.37 Obzirom da se i u njima tražilo učenje turskoga jezika, malo je nemuslimanske djece polazilo ove škole. Livanjska je ruždija otvorena 1868. godine. Ovo nisu bile jedine škole za muslimansku djecu u Livnu. U Spomenici38 koju je fra Lovro Kraula napisao u svibnju 1875. godine i poslao mađarskomu primasu piše kako u glavnim mjestima ovoga kotara za 9000 muhamedanaca djeluje 16 škola, dok istodobno za 36.000 kršćana djeluju 3 škole.39 Broj muslimanskih škola i postojanje više škole u Livnu govori o raširenoj mreži muslimanskih škola. Ova se činjenica samo prividno kosi s tvrdnjama Ivana Frane Jukića o zaostalosti školstva jer on ovakav oblik školstva promatra očima europski obrazovana čovjeka i uspoređuje ga s europskim školstvom. Školstvo bez svjetovnih sastavnica u njegovim očima ne može izgledati drukčije doli natražno. Pismenost bosanskih Srba vezana je za potrebe pravoslavnoga svećenstva. Bosanski su Srbi u Sarajevu, osim individualnoga opismenjivanja, imali poneku školu već od druge polovine XVII. stoljeća. Srpsko je stanovništvo livanjskoga kraja imalo u Livnu srpsku školu od 1820. godine. Austro-Ugarska je u Bosni i Hercegovini zatekla 56 srpskih osnovnih škola.40 U ovim su školama, uz elementarnu pismenost, držane pouke iz pravoslavne vjere. O niskoj nastavnoj razini u srpskim školama pisao je Ivan Frano Jukić, ali je izuzeo škole u Travniku i Livnu u kojima su vrijedni učitelji Petar Šarkić i Đorđe Margetić „svoje učionice na evropejski način uredili i svoje učenike i u drugim naucim priležno uče“41. Prvu svjetovnu školu – ruždiju osnovao je Topal Osman-paša u Sarajevu 1864. godine. Programom je odgovarala tadašnjim građanskim školama u Europi. Vjekoslav Klaić navodi postojanje 24 ruždije koje su dočekale okupaciju, a prema službenim podatcima Austrije bilo ih je 18. 37 Usp. Papić, M.: nav. dj., str. 37. 38 Cijelu Spomenicu u prijevodu vidi u: Badrov, Bonifac: Fra Lovro Karaula (Prilog povijesti bosanskih franjevaca), Sarajevo, 1925., str. 33-41. 39 Fra Lovro Karaula navodi tri škole za kršćane (katolike i pravoslavce) te pritom misli na dvije katoličke škole (jedna za dječake, druga za djevojčice) i pravoslavnu školu. 40 Usp. Papić, M.: nav. dj., str. 24. 41 Jukić, I. F.: Bosanski Prijatelj, sv. I., str.132; usp. Papić, M.: nav. dj., str. 23. 36 12 Gordana Nakić ŠKOLSTVO I PEDAGOŠKO NASLIJEĐE IZ RAZDOBLJA TURSKE VLADAVINE LIVANJSKIM KRAJEM 13 Židova u Bosni i Hercegovini u vrijeme turske okupacije nije bilo mnogo.42 Unatoč tomu, po Gavranu, imali su tri osnovne vjerske škole s 84 učenika, dok Papić navodi jednu židovsku osnovnu školu i jednu vjersku koja je spremala vjerski kadar – tzv. ješiva, obje u Sarajevu. Škole su zvane meldar, a školovanje u njima bijaše najsličnije onomu u sibjan-mektebima. Učitelj u židovskim školama nazivao se kao i u muslimanskim – hodža. Ove su škole bile isključivo u službi vjere te opterećene starim hebrejskim jezikom, španjolskim, vjerskim poukama, moralnim i obrednim propisima, a uz sve to učilo se čitati i pisati staro hebrejsko pismo. Budući da ove škole nisu pružale nikakvu opću naobrazbu te se u njima nije poučavalo ni latinsko ni ćirilsko pismo ni račun, Židovi su svoju djecu, po Gavranu, upisivali u srpske i katoličke škole.43 Nema spoznaja o postojanju židovskih škola u Livnu. Poduzetni fra Lovro Karaula nije čekao akt sultana Abdul-Medžida iz 1839. godine koji kaže: „Svim, bez razlike, otvaraju se škole građanske i vojničke. Svaka općina imade vlast podizati škole i nauke, umjetnosti i zanate“, nego je i prije radio na opismenjivanju i otvaranju škola. U crkvici u Gorici, zvanoj Kula, koju je Karaula pod izlikom štale sagradio 1833. godine, bila je prva franjevačka škola. Prva je to škola u Livnu koja ima određeni plan i program. U njoj nisu predavali samo franjevci nego i nekoliko kvalificiranih učitelja civila.44 Prvi učitelj bio je župnik fra Marko Miličević. Franjevačku školu polazilo je oko 60 učenika. Nedugo prije nego je u Livnu osnovana župa 1849. godine, škola je počela s radom, a franjevci su preuzeli učiteljsku brigu na sebe. Ivan Frano Jukić spominje da su fratri u Livnu osnovali školu već 1848. godine te da su kapelani učili djecu čitati i pisati latinski i na „ćirilskom“, zatim računati te ih poučavali nauku kršćanskomu, i to sve besplatno, osim ako je tko dragovoljno štogod darovao.45 Biskup Šunjić predao je 1854. godine Karauli 130 forintâ (1350 groša) za potrebe franjevačke škole u Livnu. Karaula je za livanjsku školu dobio pomoć i od turske Ignacije Gavran navodi kako je u BiH 1875. godine živjelo 3485 Židova, i to uglavnom u Sarajevu. 43 U tim školama bio je razmjerno velik broj židovske djece, npr. u Sarajevu 230, u Travniku 30. 44 Usp. Barun, A.: Svjedoci i učitelji, str. 414-415. 45 I. F. Jukić (nav. dj., str. 133-134) također navodi da mu je žao što nema izvješća iz svih učionica, ali „moja Varcarska ovako stoji: 18 kèrštjanske mužke i 12 ženske, rištjanske 17 dietce broji; medju ovim poslijednjim imaju 3 oženjena djakona, koji će se zapopiti, dva sata pria pódue, a dva poslie podne, stoje dietca pod mojim nadziranjem;podučavanje biva načinom Lancasterovim, t.j. dietca jedna drugu uče“. 42 13 SUVREMENA PITANJA 14 vlade u iznosu od 3000 groša, a pomagala je i Austrija.46 Karaula 12. rujna 1854. potpisuje potvrdu da je primio od biskupa Šunjića 300 forintâ za dvije škole u Livnu. Godine 1854. i 1855. franjevci su postavili za učitelja fra Franu Ćurića, zvanoga Bišće, koji je ljeti u Kuli na Gorici poučavao, a zimi u iznajmljenoj kući Joze Sučića. Godine 1855. bilo je 67 učenika.47 Fra Frano Ćurić poučavao je i pjevanje. Stara kuća na Gorici koja je između 1852. i 1858. godine služila kao stan svećenicima (na katu) i kao škola (u prizemlju) – danas je nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine Od travnja 1855. godine u Livnu djeluju dvije hrvatske katoličke škole: pučka koju su vodili franjevci i takozvana trgovačka koju su utemeljili bogati livanjski trgovci jer nisu bili zadovoljni stalnošću rada i kvalitetom nastave u školi koju su vodili franjevci.48 Provincijal je bio glavni upravitelj škola, nabavljao je knjige za škole i slao ih mjesnim učiteljima. Siromašnoj djeci knjige su darivane, dok su ih bogatija morala kupiti.49 Vrlo siromašnoj djeci nabavljao je odjeću i opanke50 da mogu u školu. U ono je vrijeme bilo prozora od „lambora“51 koji su se rabili ponekad i zimi pa je trebalo postaviti peć, nabaviti prozore sa „Život i djelo fra Lovre Karaule…“, str. 117. Usp. Jelinić, J.: nav. dj., str. 329- 330. U izvješću o osnovnim školama od 9. studenoga 1854. navodi da je u Livnu učitelj fra Franjo Ćurić i da škola ima 46 učenika, a prema izvješću od 10. rujna 1855. škola u Livnu broji 67 učenika. 48 Usp. „Život i djelo fra Lovre Karaule…“, str. 138-139. 49 Livanjska škola među prvima je nabavljala udžbenike iz Hrvatske i osnovala fondove iz kojih su se uzdržavale škole i učitelji. 50 Opanci – vrsta ručno rađene obuće. 51 Lambor – janjeći istrugani trbuh nategnut na drveni okvir. 46 47 14 Gordana Nakić ŠKOLSTVO I PEDAGOŠKO NASLIJEĐE IZ RAZDOBLJA TURSKE VLADAVINE LIVANJSKIM KRAJEM 15 staklom, ploče, krede, papir i tintu za učitelja i siromašnu djecu. Drva za ogrjev donosila su djeca. Učilo se čitati, pisati, računati, zatim se poučavao kršćanski nauk, a ponešto zemljopis i povijest iz Jukićeve knjige Zemljopis i povjesnica Bosne te pjevanje.52 Na provincijskome kapitulu u Kreševu 1854. godine donesen je statut u kojemu su u jedanaest točaka izloženi važni zadatci onodobnih franjevačkih škola. U povijesti bosanskohercegovačkoga školstva prvi je to dokument koji obuhvaća odredbe o svim važnim pitanjima vezanim za organizaciju i rad škola te njezine veze s javnosti.53 U Livnu su 1858. godine živjele 223 hrvatske obitelji s ukupno 1125 osoba. Ovo je ponukalo fra Lovru Karaulu da, čim je postao livanjski župnik, počne skupljati priloge za gradnju nove školske zgrade. Iste je godine nedaleko od samostanske zgrade izgrađena kućica kao škola skromnih dimenzija 10 x 5,4 m. Ova je škola izgrađena uglavnom od drveta te je bila skromna čak i za vrijeme u kojemu je građena. Razlog skromnosti može se tražiti u nedostatku sredstava jer je gradnja crkve na Gorici iscrpila i puk i franjevce,54 ali i u tome da je prvotni roditeljski zanos otvaranjem škola brzo splasnuo.55 „Karaulina škola“ ili „Stara livanjska škola“, kako su je zvali, radila je samo šest godina, ali je upamćena kao prva namjenski izgrađena hrvatska katolička škola u Livnu i jedna od prvih škola u Bosni i Hercegovini. Nakon što je prestala njezina odgojno-obrazovna funkcija, „Karaulina škola“ sljedećih je četrdeset godina služila kao besplatan stan sirotinji. Srušena je zbog dotrajalosti 1908. godine.56 „Karaulina škola“ 54 55 56 52 53 Marković, S.: nav. dj., str. 9-11. Barun, A.: nav.dj., str. 418. Usp. „Život i djelo fra Lovre Karaule…“, str. 143. Usp. Jelinić, J.: nav. dj., str. 331. Usp. Barun, A.: nav. dj., str. 416. 15 SUVREMENA PITANJA 16 Livanjski Hrvati 1864. godine od Šimuna Popovića kupuju kuću u gradu koja će postati školom poznatom kao „Općinska škola“. Međutim pojava dviju struja među građanima i nesloga oko osnivanja školskoga fonda za plaćanje svjetovnoga učitelja, dok su jedni htjeli učitelja franjevca, ali i propusti livanjskih franjevaca, koji su se odnosili na redovitost nastave, doveli su do toga da su hrvatska katolička djeca u školskoj 1866./1867. ostala bez svoje škole i bila prisiljena pohađati srpsku pravoslavnu školu.57 Za poboljšanje školskih prilika u livanjskome kraju posebno se zauzimao fra Lovro Karaula koji nije propuštao priliku pismeno ili usmeno moliti crkvene, turske, europske i druge uglednike za pomoć livanjskomu školstvu. Njegovo zanimanje za školske prilike išlo je dotle da je bio nazočan polugodišnjim i završnim ispitima učenika livanjskih škola pa je čak u svojim pismima, kao i u onomu biskupu Vujičiću, hvalio napredak i marljivost učenika i njihovih učitelja.58 Do 1878. godine, osim „učitelja“ zanatlija i trgovaca, učiteljevalo je 14 franjevaca i 6 svjetovnika, od kojih dvojica bijahu pravoslavne vjere.59 5. Otvaranje škole za livanjske djevojčice Otvaranje škole samo za dječake nije zadovoljilo Karaulu. Smatrao je kako nije pravedno zapostaviti žensku djecu i uskratiti im pravo na naobrazbu. Zato se i u poodmaklim životnim godinama lavovski borio za dovođenje sestara milosrdnica u Livno i otvaranje škole za djevojčice. Kada je biskup fra Paškal Vujičić 1872. godine prvi put došao u Livno, Karaula nije propustio priliku uručiti mu zamolbu s prijedlogom o dovođenju milosrdnih sestara i „uzdizanju u varoši Livno prostranije škole muške i ženske djece“. Iako ga je biskup tada grubo odbio, Karaula nije odustao i 19. travnja 1873. opet piše biskupu izvješćujući ga o susretu s austrijskim generalnim konzulom u Sarajevu – Todorovićem, koji je boravio u Livnu, te o obećanju turske vlade da će mu za novu školu darovati „30 kesa“ kojima se uskoro nada pa bi gradnja nove Usp. „Život i djelo fra Lovre Karaule…“, str. 143.-145. U pismu od 25. ožujka 1872. fra Lovro Karaula u pismu biskupu Vujičiću piše: „Škola varoška u Livnu broji 70-80 katoličke dičice; u dva ispita kojim sam prošaste godine prisustvovao uvidio sam da i Učitelj i učenici, koliko u predmetim, toliko u marljivosti zaslužuju pohvalu i kojegod nadarje kod Verhovnog starešinstva Cerkvenog.“ 59 Usp. Karamatić, M.: nav. dj., str. 73. 57 58 16 Gordana Nakić ŠKOLSTVO I PEDAGOŠKO NASLIJEĐE IZ RAZDOBLJA TURSKE VLADAVINE LIVANJSKIM KRAJEM 17 škole mogla i započeti. Naglašava kako mu je Todorović rekao: „Imat će te pomoć i od vašeg biskupa…“ Ali ni ovoga puta ništa nije bilo od pomoći. Uvidjevši kako ne može računati na biskupovu pomoć, Karaula se u kolovozu 1874. godine obraća generalnomu konzulu Todoroviću moleći ga za podršku pri dovođenju sestara milosrdnica u Livno.60 Iste je godine Karaula molio pomoć i travničkoga mutesafira Ali-pašu koji je boravio u Livnu. Pomoć hrvatskim katoličkim školama u Livnu izostaje zbog čega Karaula u pismu Martiću piše: „Ova je Krajina baš nesrećna, ni odaklen se pomoći nemože: ja i Joško (fra Jozo Vukadin) pucamo od muke.“ Godine 1874. u Livno dolaze sestre milosrdnice i otvaraju pučku školu za djevojčice.61 Otvaranjem ove škole u proces obrazovanja prvi je put uključen veći broj ženske djece. U prvoj školskoj 1874./1875. godini u školu su upisane 53 djevojčice. Iako je škola imala razinu osnovnoga obrazovanja, vodile su je kvalificirane učiteljice.62 Za žensku školu tadašnji župnik fra Anđeo Ćurić kupio je kuću Ante Bilića, razrušio je i na njezinu mjestu načinio novu. Budući da je novosagrađena kuća bila još svježa i neuseljiva, otvorio im je školu u kući Tome Markovića Lisice te su odatle nakon nekoga vremena prešle u svoju. Na gornjemu katu bio je stan, a na donjemu dvije školske prostorije. Na donjemu su katu prozori bili s kapcima i željeznim šipkama. Prema pisanju Stipe Markovića u školu su i prije okupacije polazile ne samo katoličke nego i pravoslavne63 i muslimanske64 djevojčice. Pri prvome polugodišnjem ispitu u livanjskoj školi sestara milosrdnica predsjednik posebnoga općinskog povjerenstva, koje je pratilo prvi ispit učenica nakon otvaranja škole, bio je fra Lovro Karaula. On 8. svibnja 1875. o ovome ispitu i školskim problemima posljednji put u svome životu piše biskupu Vujičiću. To je ujedno i jedno od posljednjih pisama koje je napisao prije svoje tragične, mučeničke smrti. 6. Zaključak Iz gornjega se prikaza može zaključiti kako je pučko osnovno školstvo u livanjskome kraju, kao i u čitavoj Bosni i Hercegovini za vrijeme 62 63 Usp. „Život i djelo fra Lovre Karaule…“, str. 146-147. Usp. Karamatić, M.: nav. dj., str. 73. Usp. „Život i djelo fra Lovre Karaule…“, str. 150. Od pravoslavnih djevojčica u ovu su školu išle kćeri Špire Kujundžića, Stanišića i Nike Tuzlića. 64 Od muslimanskih djevojčica u ovu su školu išle kćeri Đulage Brkića. 60 61 17 SUVREMENA PITANJA 18 turske vladavine bilo u „povojima“ ili tek „porodiljskim mukama“. Zato je otvaranje ovih škola bilo „blještavo svjetlo“ nakon višestoljetne prosvjetne tame, ali i titravi plamičak svjetlosti nedostižan velikomu broju, posebno seoske, djece koja su ostala u „tami nepismenosti“. Iako se ovo doba ne može podičiti „svjetlošću“ u prosvjeti i kulturi, ono ipak nije ni doba duhovne pustoši, nego doba u kojemu su udareni temelji livanjskomu i bosanskohercegovačkomu školstvu, i to zahvaljujući neumornim i nesalomljivim „graditeljima“ – našim „ujacima“, franjevcima, ali i pismenim pojedincima koji su im se pridružili u ovomu preuzvišenom poslu. Literatura • Badrov, Bonifac: Fra Lovro Karaula (Prilog povijesti bosanskih franjevaca), Sarajevo, 1925. • Barun, Anđelko: Svjedoci i učitelji (Povijest franjevaca Bosne Srebrene), Svjetlo riječi, Sarajevo – Zagreb, 2003. • Bevanda, Mladen: Pedagoška misao u Bosni i Hercegovini od 1918.–1941. godine, Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2001. • Bogičević, Vojislav: Historija razvitka osnovnih škola u Bosni i Hercegovini od 1463. do 1918. godine, Sarajevo, 1965. • Burek, Ahmet: Kameno Hlivno, Tešanj, 2007. • Franjevački samostan u Livnu. Prigodom 150. obljetnice samostana sv. Petra i Pavla na Gorici u Livnu, Franjevački samostan Gorica, Livno, 2009. • Gavran, Ignacije: „Ne biti slijep kod očiju“, Svjetlo riječi, god. XIX., br. 217., 2001. • Jelinić, Julijan: Kultura i bosanski franjevci, sv. II., Sarajevo, 1915. • Jukić, Ivan Frano: Bosanski prijatelj, sv. I., Zagreb, 1850. • Karamatić, Marko: Franjevačka provincija Bosna Srebrena, šematizam, Sarajevo, 1991. • Marković, Stipo: Hrvatske katoličke škole u Livnu za turske uprave, Tisak hrvatske tiskare, Mostar, 1923. • Papić; Mitar: Školstvo u Bosni i Hercegovini za vrijeme austrougarske okupacije 1878.-1918. godine, Veselin Masleša, Sarajevo, 1972. • „Život i djelo fra Lovre Karaule (1800.-1875.)“, Svjetlo riječi, Sarajevo, 2000. 18 Gordana Nakić ŠKOLSTVO I PEDAGOŠKO NASLIJEĐE IZ RAZDOBLJA TURSKE VLADAVINE LIVANJSKIM KRAJEM Summary The aim of the paper is to save from oblivion a small part of historical/educational heritage of the Livno region and to remind of the hard struggle for the construction of first schools and the education of the young, as well as for the survival of the written word in these areas. The paper sets forth the reasons and needs for spread of literacy and building of schools, and follows the development of education during the Turkish rule over the Livno region. In order to give the reader the most complete understanding possible of overall educational/ pedagogical circumstances from the earliest times until today, we have considered socio-political circumstances in which the literacy spread, and singled out the persons who with their work and dedication have mostly contributed to the spreading of literacy and education. On the basis of an objective insight and analysis of different understandings of the phenomena and circumstances of their emergence, as well as of historical truths, and by using interdisciplinary approach, we have illuminated different sides of socio-educational life and development of education in their interrelationship, creating a realistic picture on whose basis one can make an impartial judgement about the real condition, processes, events, relations and links that had preceded today school system. Key words: education, promoters of literacy, literacy teaching, confessional education. 19 19