KUĆA NA OSAMI - Sarajevo

KUĆA NA OSAMI
Kako vrijeme prolazi Utopista sve više počinje da živi u ubjeđenju da i kuće imaju
dušu. Shodno tome mogu da vole ili ne vole svoje stanare. Za one kojima pruže ljubav su
topla staništa i štit od vanjskih nedaća. Za one, koji su im teret, hladne su i daleke i nikad im
neće pružiti osjećaj smirenosti i sigurnosti.
Utopista je večeras u hladno decembarsko veče prošetao do svoje nove kuće. Nema
vrata, prozora, fasade.Tek ciglom ozidan i ukrovljen prostor. Mrak je. Prošao je hodnikom
sigurnim korakom. Sve je po rasporedu kao što je ranije nacrtao na papiru. Tek slaba vanjska
svijetlost dopire do pojedinih kutaka kuće u kojoj tek treba odživjeti preostali period života.
Sjeo je na dasku u još uvijek hladnoj dnevnoj sobi i zapalio cigaretu. Zapitao se, kada će u
srcu osjetiti istinsku radost, pri pogledu na tu kuću, kao što to osjeća prema kući svog
odrastanja.
Kuća na osami, kuća djetinjstva, je u pristranku, srasla sa brdom iznad sebe. Ispod
kuće je asvaltni put a pedesetak metara niže rijeka. Između puta i rijeke su stara groblja. Sa
jedne strane uzdužne granice pravoslavno a sa druge strane muslimansko. Granica Istočnog i
Zapadnog Rimskog carstva, granica Austrougarske i Turske. Kasnije opštinska i republička
granica pa opet granica između dvije države. I u svakom tom periodu nastajale su pometnje i
krvoprolića. Jedni su bježali tamo, drugi ovamo, pa opet tamo, pa ovamo. Tako kako je ko
mislio da mu je po život sigurnije. Tako i ovog zadnjeg rata. A dok rat počne postoji vrijeme
koje mu prethodi. Vrijeme u kome zgibanija, nesreća i pomor vise u zraku.
Utopista je samo povremeno vikendom dolazio kući. Pošto je bio utopista ni on ništa
nije želio vidjeti u zraku. Pa živio je u eri brzog tehnološkog napretka. U sistemu najbližem da
pređe u vječni ljudki raj. Sistemu koji će biti šlag na torti istorije. Sistemu bez grabežljivaca u
kome će svak po vlastitoj želji i odabiru raditi korisne stvari za zajednicu. A uzimaće samo
onoliko materijalnih dobara koliko mu je stvarno potrebno za pristojan život. Shodno tome
nije ni razmišljao niti se uznemirio na tvrdnju majke da je jedno veče vidjela pun krvav
Mjesec. Nije ga se dojmila ni priča ukućana da su pri svjetlosti mjesečine vidjeli kako se
ganjaju i pare pas i lisica:
-Ma niste vi to dobro vidjeli!
-Jesmo!
-Ma hajde!
-Ne budi glup! Dobro znamo šta je pas a šta lisica! To ništa ne valja!
Tiho i postepeno, iz prvog sprata kuće su se odselili stanari, Srbi. Napravili su sprat
svoje kuće na drugoj strani rijeke. Možda je i njima muslimanska kuća na osami, uz samu
granicu, bila isuviše opasan teren za period koji predstoji.
U kući su se počele dešavati neobične stvari. Proveli su decenije na tom mjestu, u toj
kući. Nikad ništa nisu neobično primijetili a kamoli da su kakvu neprijatnost doživjeli.
U gluho doba noći, kad se i najmanji šum mogao čuti, počinjale bi lupati nepokovane
daske na gredama u potkrovlju kuće. Kao da neko hoda, s daske na dasku. Otac bi hrabro
ustao iz postelje, obukao se, upalio svjetlo. Popeo bi se vanjskim stepenicama i otključao
ulazna vrata potkrovlja. Unutra ne bi našao nikog.
Copyright © fahrudin fahko hrnjic- sarajevo
HIGH LEVEL SENSITIVITY
Osim tog noćnog kloparanja nepokovanih dasaka, s vremena na vrijeme, takođe
noću, u prozor na kuhinji, spojenoj sa dnevnim boravkom, lupilo bi nešto u staklo. Zvuk
najpribližniji kao da se u prozorsko staklo zavitla šaka pijeska. Zvuk silovit i prodoran. Brat i
otac bi istrčali napolje u namjeri da uhvate onog ko ih uznemirava. Nikad nisu nikog ni vidjeli
niti čuli da se udaljava.
-Ma to vas sigurno neko provocira. Vidite kakva su vremena.
-Ali kako? Ne može tako brzo otići. A i betonska ploča ispod prozora je čista. Nema
kamenčića.
-Ma zaboravite. Najbolje je tako. Možda se to neće više ponoviti.
Sjedili su svi naveče na okupu u dnevnoj sobi. Otac je kao i obično čitao novine. Majka
je plela džemper. Utopista je rješavao križaljku a njegov brat je vježbao zadatke iz
matematike. I tad je gruhnulo. Šaka kamenčića se sručila na prozorsko staklo. Utopista i
njegov brat su istrčali napolje. Dograbili su usput drvene palice. Strčali su na put. Pregledali
su cestu i na jednu i na drugu stranu. Potom su šetali cestom po mraku. Ako se negdje neko i
pritajio mora izaći. Prošlo je već sigurno i pola sata. Šetali su cestom do Đumruka. Iz mraka je
neko dolazio. Utopista je momentalno imao ideju. Stežući drvenu palicu uz ruku prilazio je
silueti u mraku:
-Izvinite! Imate li upaljač?
-Nemam. Ne pušim.
Dok je prilazio nepoznatom u mraku Utopista po glasu prepozna mladog, mirnog,
komšiju Samira. U njega nisu imali ni minimum sumlje. Samir je naišao cestom vraćajući se iz
grada kući i nije nikog sreo u putu.
U priču o tutnju kamenčića u prozor Utopista se tako uvjerio vlastitim ušima. I ako su
oko kuće, i po kući, na osami šetali duhovi sa obližnjeg mezarja i groblja onda su to bili dobri
duhovi. Vrijeme je bilo pred rat, kad zgibanija, nesreća i pomor vise u zraku. Njihova poruka
je mogla glasiti:
-Ovo nije sigurno mjesto za vas. Idite što dalje!
Gonjeni nekim unutrašnjim nagonom za samoodržanje, napustili smo kuću. Na
vrijeme. Otišli smo daleko od nje.
Kroz kuću na osami su protutnjali prvo pljačkaši, pa potom srpska milicija i srpska
vojska. U bijelu fasadu i prozore napuštene kuće sručili su se rafali i rafali pijanih
«oslobodilaca». Od udara metaka, prašina od crvene cigle, vremenom se široko razlila po
bijeloj vanjskoj fasadi kuće. Kuća na osami, od tih pijanih pogodaka, kao da je krvarila.
Prve dvije godine rata nije bilo jutra a da neko od ukućana nije sanjao da je kod kuće.
Obično je u tom snu bilo i zajedničkih susreta sa rođacima, komšijama, prijateljima. Utopista,
sklon mašti, kad bi naveče legao u postelju, zamišljao je da je kod svoje kuće. Svestan da se,
to što jeste i takav kakav jeste, ne može ni približiti kući a da ne bude ubijen, izabrao je da
bar u mislima bude kod svoje kuće.
Sa gornje strane puta, na granici, je oveći kamen koji se nekad tu dokotrljao s brda.
Utopista se sjetio da je Amidža Faik pričao da se kao mladić, kasno noću, odnekud vraćao
Copyright © fahrudin fahko hrnjic- sarajevo
HIGH LEVEL SENSITIVITY
kući. Negdje oko 50-ih godina. Osjetio je da je iza njega na cestu pao kamenčić. Okrenuo se.
Na kamenu je sjedio dječak i plakao. Amidža je krenuo da mu se približi sa pitanjem:
- Šta ti je? Zašto plačeš?
Dječak je, prije no što mu je sasvim prišao, ustao sa kamena i ubrzo nestao u
obližnjem bunaru vode. Utopista se pitao ko je dječak koji je sjedio sam na kamenu. Zašto je
dječak plakao. Je li obližnji bunar ustvari bunar suza onih koji tutnje granicom bježeći od
pogroma. I bi Utopisti iskreno žao, što je neko pred rat, zatrpao zemljom taj bunar. Možda bi
dječak koji plače, u nekoj noći obasjanoj mjesečinom, poželio da opet izađe, na stijenu pored
puta.
Neko će vjerovati neko pak neće. Oni što neće nek provedu decenije po groblju ili
mezarju. Neka se hrane voćem sa mezarja i neka piju mlijeko krava što opasaju mezarje.
Neka rukama svakodnevno, nehajno, prelaze preko bijelih kamenih biljega svjesni da se
ispod njih nalaze ljudi koji su živjeli, voljeli, željeli. Tako će možda postati bliski sa mrtvima.
Možda im mrtvi postanu bolji prijatelji od živih. I Utopista je vjerovao samo u ono što vidi i
čuje. Da nakon smrti nema ništa. Da su stoljetne iskrene molitve Bogu gubljenje vremena i
opijum za prevaziđene. Ali život donese iskustva. Vidite svojim očima i čujete svojim ušima.
Život donese iskustva gdje se dileme u čovjeku same uruše. I ko može sa sigurnošću reći da
ne postoji paralelni svijet. Svijet koji mi svojim ograničenim čulima ne možemo osjetiti. Svijet
sazdan samo od energije. Svijet prozračan, lagan i nenametljiv. Svijet u kome istinski obitava
naša utopija opšteg dobra. Sve je u energiji. U njenoj pretvorbi, u kretanju. I u ovom svijetu,
svjetlosti na prizmi, beskrajna radost života. A ondje, gdje su na Zemlji crne zakrpe, ta mjesta
su ljudi svojim lošim djelima i negativnim emocijama zagadili. Tu je rat, stradanje i užas. Bilo
kako bilo, kuća na osami, imala je i prijatelje a i one koji to nisu.
Kad se već nije imao ko protjerati, opljačkati i ubiti, stigao je mir. Kuća na osami se
mogla obnoviti. Uprkos tome što je majka nehajno odmahnula rukom i rekla:
-Ma pusti! Nikad više neće biti kao što je bilo!
-Prvo da popravimo kuću pa potom tulbe kod Lima. Polomljeni su nišani iznad
mezarja a i krov je oštećen. Gađali su tulbe kamenjem sa puta, -rekao je otac, pa su
isprovaljivali krov.
Dolazilo je više majstora, nudeći da izvrši opravku kuće. Neki bi lupili cijenu da se u
glavi zavrti. Neki su pak tražili da im se u praznoj pustahiji obezbijede tri obroka dnevno.
Serviranje kafe nakon obroka, nije niko doduše spominjao. Posla se prihvatio Miloš,
suhonjav, visok čovjek, koji nije pretjerao ni u jednom zahtjevu.
Miloš je bio nesreća sam od sebe. I imao je jednu strast, pio je. Rastjerao se pod stare
dane, zbog pića, i od žene i od djece. Izbjeglica iz Vogošće, skrasio se sam u jednoj
napuštenoj muslimanskoj kući u Starom Rudom. Povremeno je iz unutrašnjeg džepa svog
sakoa vadio pogužvane slike svojih ruševina. Nečega, što je još osjećao da od materijalnog
posjeduje. Prešućivao je da je na tim fotografijama i dio vlasništva bivše supruge i sina.
Obećao je ocu Utopiste, da dok bude radio na obnovi kuće, neće piti.
Bio je vrijedan. Pokrpio je sve rupe od metaka na fasadi, popravio oštećene dijelove
plafona i zidova u unutrašnjosti kuće. Na kraju je prekrečio dvije oštećene vanjske strane.
Izgledalo je kao da se ništa nije ni desilo. Otac je ponovo postavio ulazna vrata. Priključena je
nanovo voda i struja. Rođaci, koji su sad u Holandiji, svratili su u posjetu:
Copyright © fahrudin fahko hrnjic- sarajevo
HIGH LEVEL SENSITIVITY
-Sve je lijepo ali gdje vam je namještaj?
-Dosadio nam je onaj stari pa smo ga izbacili. Nabavićemo novi, reče uz osmijeh
Utopista.
Ljeto obnove je prošlo a pred zimu je stigla loša vijest o Milošu. Zapalio se noću i
izgorio u napuštenoj muslimanskoj kući. Policija je izvršila uviđaj. Ugljenisano tijelo ležalo je u
ćošku sobe. Jedna beživotna ruka spokojno pod glavom a druga nehajno pružena niz tijelo.
Nisu nađeni nikakvi tragovi ni provale ni nasilja. Pretpostavili su da je bio pijan. Da se svijeća
ili lampa prevrnula.
-Ružno, baš ružno. Hvala Bogu, rekao je otac, da mu nismo ostali dužni. Isplatio sam
mu sve što je odradio.
Ova nova kuća nije na osami. Utopisti još, pri pogledu na nju, srce ne zaigra. Možda
zato što nije osjetio toplinu njenih zidova dok su napolju minusi. Što još nije iz nje odlazio i
vraćao se pun nestrpljenja da je vidi. Možda i zato što još nije prebolio kuću na osami i njene
dobre duhove.
Kako vrijeme prolazi Utopista sve više počinje da živi u ubjeđenju da i kuće imaju
dušu. Shodno tome mogu da vole ili ne vole svoje stanare. Za one kojima pruže ljubav su
topla staništa i štit od vanjskih nedaća. Za one, koji su im teret, hladne su i daleke i nikad im
neće pružiti osjećaj smirenosti i sigurnosti.
FAHRUDIN FAHKO HRNJIĆ
Copyright © fahrudin fahko hrnjic- sarajevo
HIGH LEVEL SENSITIVITY

Download Report