Béla Hamvas

STATUS magazin za (političku) kulturu i društvena pitanja
broj 2, veljača/ožujak 2004. /// Časopis izlazi dvomjesečno
Nakladnik: Udruga građana Dijalog Mostar, Franjevačka 16, 88000 Mostar
Za nakladnika: Josip Blažević
Uredništvo: Josip Blažević, Radoslav Dodig, Zvonimir Jukić, Ivan Vukoja
Glavni urednik: Ivan Vukoja
Grafičko oblikovanje: Marin Musa
Korektura: Josip Blažević
e-mail adresa uredništva: [email protected]
ISSN: 1512 - 8679
Tisak: Logotip, Široki Brijeg
Naklada: 1.000 primjeraka
Fotografija na naslovnici: Iz arhiva Općinskog sekretarijata narodne obrane Ljubuški, autor i godina nepoznati.
˝
Objavljivanje ove publikacije je financirala Europska Unija
Sadržaj
UVODNIK
IVAN VUKOJA: Otvorena misao . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .�
5
MISLIOCI
BÉLA HAMVAS: Nitko . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .�
BÉLA HAMVAS: Pogovor o nekome . . . . . . . . . . . . . . �
BÉLA HAMVAS: Kršćanstvo S c i e n t i a s a c r a II . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
NEVEN UŠUMOVIĆ: Sakralna zaogrtanja . . . . . . . . . �
8
11
13
23
KRUŽI LI BAUK JUGOSLAVIJE BOSNOM I HERCEGOVINOM
UMJESTO UVODA
OLIVERA MILOSAVLJEVIĆ: Fatalističko tumačenje razaranja Jugoslavije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
DEJAN JOVIĆ: Zao duh Miloševićeva jugoslavenstva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
OLIVERA MILOSAVLJEVIĆ: Metodologija proizvodnje “argumenata”. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
DUŠKO SEKULIĆ: Stvaranje i raspad višenacionalne države: slučaj Jugoslavije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
SREĆKO M. DŽAJA: Poticajno, ali ne i pouzdano objašnjenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
29
39
45
51
58
U OKVIRU TEME
MLADEN ANČIĆ: Rekonstrukcija ili de(kon)strukcija: Izgledi Bosne i Hercegovine u svjetlu iskustva raspada Jugoslavije. . . 63
DRAGOSLAV DEDOVIĆ: Do you speak BCS? . . . . . . . �
78
SALIH FOČO: Akteri, sistem, promjene, stanje i zablude . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 82
ŽELJKO IVANKOVIĆ: Bosanstvo kao novo jugoslavenstvo ili...? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 89
SLAVO KUKIĆ: Između jugoslavenskog scenarija i evropske budućnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 93
IVO LUČIĆ: Je li Bosna i Hercegovina Jugoslavija u malom? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 98
PREDRAG MATVEJEVIĆ: S puta po Srbiji . . . . . . . . . �
115
UGO VLAISAVLJEVIĆ: Jugoslovenski komunizam i poslije: kontinuitet etnopolitike . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 118
MIODRAG ŽIVANOVIĆ: Ideja jugoslovenstva – realna mogućnost ili tek egzotika? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 124
BAŠTINA
MIROSLAV PALAMETA: Odjeci gotike na stećcima �
130
PRIJEVODI I NAJAVE
NOAM CHOMSKY: Obrisi novog svjetskog poretka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 146
PRENOSIMO
SHMUEL VAKNIN: Internet u zemljama u tranziciji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 154
UMJETNOST/UMJESNOST
DRAGAN ŠIMOVIĆ: O pisanju, književnosti... . . . . �
158
IVAN VUKOJA: Proizvodnja umjetnosti je prioritet . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 163
EUROATL ANTSKE INTEGR ACIJE
JOSIP BLAŽEVIĆ: Bosna i Hercegovina i europske integracije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 174
PRIKAZI
IVAN VUKOJA: Lisičin Brijeg kao hercegovački Macondo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 186
RADOSLAV DODIG: Mitomanije bez granica . . . . . �
188
Uvodnik
Otvorena misao
Budući živimo u društvu koje niti potrebuje niti cijeni prigodne svečarske tonove i
revijalne govore/tekstove, pokušat ćemo ih što manje koristiti i napraviti časopis u prvom redu
polemičkog karaktera
Ivan Vukoja
C
IJENJENI ČITATELJI, PRED VAMA JE DRUGI BROJ
magazina za (političku) kulturu i društvena pitanja
Status. Stara mudrost kaže kako i putovanje od stotinu milja započinje prvim korakom. Mi smo taj korak učinili prije više od godinu dana – objavili smo prvi broj časopisa.
Premda su reakcije na prvi broj, uzimajući u obzir olakotne
okolnosti pripremanja prvjenca, bile uglavnom pozitivne, procjene poznavatelja naše društvene scene bile su kako je to hvale vrijedan, ali ipak samo pokušaj utemeljenja jednog ozbiljnog časopisa. Ozbiljnog u smislu studioznog i stručnog, a ne
površnog i politikantskog, zanimljivog i sadržajnog, a ne dosadnog i ispraznog, kritičkog i polemičkog, a ne podaničkog
i ulizičkog promišljanja i pisanja o društvenim i inim pojavama, procesima, osobama i događajima. Nakon početnog (ne)zadovoljstva prvim brojem, uistinu je nastupila praznina u kojoj se nije znalo što i kako dalje. Zapravo, znali smo što, ali je
problem bio kako, odnosno s čime. Kao i mnogo puta u sličnim slučajevima, nepoznanica je bila kako financirati časopis. Zahvaljujući podršci Europske Unije taj problem je, barem
djelomično i privremeno, riješen. I ovu prigodu koristimo kazati im hvala.
uvjetovano, i kao takvo zapravo u funkciji tih istih političkih i
ideoloških ciljeva.
Budući živimo u društvu koje niti potrebuje niti cjeni prigodne svečarske tonove i revijalne govore/tekstove, pokušat
ćemo ih što manje koristiti i napraviti časopis u prvom redu
polemičkog karaktera. Časopis koji će nastojati stručno, otvoreno i kritički govoriti o važnim temama koje se tiču naše prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. O temama o kojima obično volimo pričati i slušati (pisati i čitati) samo u krugu istomišljenika.
Kroz Status ćemo nastojati graditi protutežu takvim jednostranim, ideologiziranim, trendovskim promišljanjima i
(ne)svjesnim instrumentalizacijama određenih činjenica, ideja i teorija. Nastojati, a koliko ćemo u tome uspjevati, pokazat
će vrijeme i vaše reakcije.
O temama koje nisu zabranjene, ali se nekako podrazumijeva da je svako pisanje o njima politički i ideološki obojeno ili
4 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Takvo podrazumijevanje upravo i jest jedan od uzroka što se
u većini slučajeva o bosanskohercegovačkim temama i problemima piše u skladu s određenim (svjetonazorskim, ideološkim, političkim,...) trendovima, a ne u okvirima otvorenog
kritičko-teorijskog diskursa okrenutog činjenicama i provjerljivim argumentima.
Pisanje o važnim temama/događajima/osobama/procesi-ma
bosanskohercegovačkog društva tako često ne služi primarno boljem poznavanju, objašnjenju i razumijevanju istih, nego
stvaranju slike o njima u skladu sa željama, očekivanjima i
planovima autora i/ili njihovih zamišljenih čitatelja, ili u ekstremnom slučaju, naručitelja slike koju treba kreirati.
Veoma često su takvi tekstovi i u funkciji osobnog diferenciranja i pozicioniranja autora na mapi kulturnog, znanstvenog,
političkog ili općenito društvenog krajolika, i naravno svih
onih (ne)pogodnosti koje tako osvojena pozicija nudi.
U svakom broju ćemo odrediti jednu temu, koju budemo smatrali društveno značajnom i aktuelnom, i oko nje, kao središnje
teme broja, pokušati dobiti što širi spektar različitih shvaćanja, gledišta, tumačenja i reakcija. Tema ovog broja jest: Kruži
li bauk Jugoslavije Bosnom i Hercegovinom.
Uvodnik
U skladu s nazivom Udruge koja je nakladnik ovog časopisa,
težit ćemo suprotstavljanju različitih mišljenja o istoj temi. Jer,
misao zatvorena u sebe, samodovoljna i dogmatična jest monološka misao, a misao otvorena drugima i usmjerena na druge – dijaloška misao.
Pored ostalih rubrika/tema (Recenzije i prikazi, Prijevodi i
najave, Prenosimo, Pojmovno polje, Baština, Ekonomija i ekologija, Umjetnost / umjesnost, Religija i društvo, Euroatlanske
integracije, ...) kojima se uobičajeno bave časopisi za kulturu
i društvena pitanja, Status će imati i rubriku pod nazivom
Mislioci. U njoj ćemo u svakom broju nastojati predstaviti
autora čija djela značajem, te bogatstvom uvida i ideja u njima iznijetih, nadilaze okvire vremena i prostora u kojima su
nastala. U ovom broju ćemo (fragmentarno) predstaviti Belu
Hamvasa. Posebno smo ponosni na činjenicu da među prvima u Bosni i Hercegovini predstavljamo autora koji, u skoro
svim sredinama u koje dospiju njegova pisana djela, zadobiva gotovo kultni status. Pored toga, Hamvasev esej Nitko, ko-
jeg u prijevodu Nevena Ušumovića ciljano donosimo na samom početku časopisa, smatramo izvrsnim okvirom za dodatnu profilaciju Statusa kao časopisa u kojem pišu oni koji o
određenoj temi imaju što reći/napisati, te znaju i hoće to učiniti. Oni koji imaju svoj stav i spremni su ga argumentirano
zastupati sve dok spoznaja novih činjenica ili snaga protuargumenata ne korigira njihove početne pozicije.
Uvjereni u terapeutsku moć razgovora, nužnost socijalnog,
svjetonazorskog i političkog dijaloga, te društvenu korisnost
otvaranja stručne javne rasprave i argumentirane polemike o
bitnim pitanjima društva i države u kojima živimo, pozivamo
vas, ne samo na čitanje, nego i na aktivno i kritičko promišljanje (i pisanje) o svim temama koje budu otvorene na stranicama ovoga časopisa.
IVAN VUKOJA (LJUBUŠKI, 1969.) DIPLOMIRAO NA ODSJEKU
ZA SOCIOLOGIJU FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU, GDJE
POHAĐA I POSLIJEDIPLOMSKI STUDIJ.
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
|5
MISLIOCI
Mi s l i o c i
Nitko
Ljudi su postali zamjenjivi. I žene većinom
Béla Hamvas
P
OČETKOM DVADESETIH, ODMAH NAKON SVJETSKOG
rata, Hofmannsthal je uočio da se graðanin preobrazio u ma koga (Jedermann). Profil graðanina nikad nije
ni bio nešto oštro, izuzimajući slučaj genija, koji pak, naravno,
nije bio ništa drugo do protest graðanina protiv sebe samog,
rjeðe prerastanje sebe samog. Prije se duhovnika još moglo razlikovati od kuhara. Granice su se od te vremenske točke u potpunosti počele brisati. Bilo je to kao kad se probuše kutije za
boje, pa se sve boje pomiješaju. Ili kao kad se cijeli ručak saspe
u kantu. Ma tko je nastao u takvo doba splačina. Kod čovjeka
se još mogla naći nekakva karakteristična crta, ali više kao dekoracija. Svejedno je tko je tko. Ma tko kaže da karakterističnost i nije važna. Bitno je da se računica isplati. Ljudi su postali zamjenjivi. I žene većinom. Jer ma tko ma koju može oženiti. Brak je takav kakav je. Društvo je takvo kakvo je. Država
isto. Samo bi posao trebao biti bolji od ostalih, ali, na kraju krajeva, i to je takvo kakvo je.
Nakon drugog svjetskog rata, na cijelom svijetu, ma tko je opstao tek ponegdje, u Švedskoj ili u Švicarskoj, već se samo balzamiranjem mogao održati, inače je iščezavao. Ma tko je bio
fenomen demokracije, tako izbrisan i beskarakteran, ali je još
imao, ako već ne lice, barem svoju karikaturu. I još je umio biti
zavidan, gramziv, intrigant, lukavac, i umio je drhtati kao da o
tome što to znači nema pojma, ali je za sve to još govorio: dosta licemjerja, budimo ono što jesmo. Ali čak i prije ovako: tijekom povijesti uvijek je bilo tako. Jer ma tko je bio snob, pozivao se na povijest, kao pravi graðanin, zato je imao potrebu za
genijem. Ma tko je vjerovao u darovitost i radi toga je podizao
institute za otkrivanje talenata, gdje bi kipar bio poslan pekaru
ili obrnuto, jer je i tako bilo svejedno. Nakon drugog svjetskog
rata pojavio se onaj na kojeg se nije računalo. Spram toga više
nikakvo mjesto nije bilo stabilno. Čovjek koji se pojavio poslije ma koga, iliti nitko, nije više lice, ali niti karikatura. U najboljem shema. I to rijetko. Već samo maska, uniforma, ali i to
je samo izlika. Većinom tek značka koju nosi u zapučku, kao
član nogometne ekipe ili stranke. Čovjek se tetovira kao pokraj Konga. Da bi se mogli razlikovati, numeracija postaje neophodna, baš kao u koncentracijskim logorima. Žene se preobražavaju u crteže iz modnih časopisa, u suprotnom se niti ne
uzimaju u obzir.
8 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Ranije su humoristički listovi bili puni karikatura kraljeva i
predsjednika. Bilo je vladara koji su te groteskne crteže skupljali i bili ponosni na njih, jer su ih smatrali znakom svoje velike popularnosti. Dijelom je i bilo tako. Ministri bi se osjećali uvrijeðeni ako im se humoristički listovi ne bi podsmjehivali. U doba nikoga karikature se ne crtaju ne zato jer je vlast bez
humora, pa bi joj moglo pasti na pamet zatvoriti crtača, nego
zato jer su državni poglavari i ministri upravo bezlični, nepostojeća bića, već ne ni maske ni karikature, jer se ni ne broje više, i već ih ne treba ni zaboravljati, jer nisu nikad ništa ni
značili. Kad se skinu s ulica njihova imena, iščeznut će u nepostojanju.
Ma kog karakterizira kompromis. S njim se još moglo pogaðati.
Otpor se već nije pokazivao ni na koji način, cijene su meðutim
bile više-manje čvrste. Bilo je to još doba štrebera. Tko je pak
štreber? Nasuprot mu se može postaviti onaj koji ne samo da
nije štreber, nego se nalazi upravo na drugoj strani. Herojskim
čovjekom bi ga se moglo nazvati. Za herojskog čovjeka smjernice nužnosti drugačije su od onih uobičajenih. Specifična, ali
tvrda činjenica, koju mi nazivamo realitetom, pred njim - ali
isključivo samo pred njim - popušta. Što je za nas kameni zid,
za njega je najgipkija opna i može je toliko napeti koliko je u
interesu njegovog poduhvata. Velikim stvarima treba velikog
prostora. Jer realitet je rastezljiv. Kao uzori odmah mogu poslužiti Heraklo ili Gandhi. Nije to kao putovanje, kada čovjek
poðe od kuće pa mu se svijet otvara, i što dalje ide, perspektive su mu sve veće. Putovanjem se samo podiže zastor jedan za
drugim, jer sve je prizor, ne sloboda. U junačkoj sudbini svakim korakom paraju se slojevi bitka i ne pojavljuju se drugi
predjeli, kao u panorami. Nepoznate mogućnosti se otvaraju,
kože pucaju, nije dovoljno tek blenuti s palube broda, uvijek
treba nešto učiniti, uvijek prekoračiti nekamo gdje opet treba
činiti, sa potpuno nepoznatim posljedicama.
Junački život nije Heraklova povlastica. Grci su nazivali i držali herojima borce, kraljeve, umjetnike, mislioce, liječnike. I ne
samo takvog čovjeka koji se morao slomiti zbog krivice. Heroj je onaj, kaže Seneka, kojeg se ne može pobijediti; u najboljem slučaju tek ubiti. Kojem uspije da bar u velikom trenutku
svojeg života bude jači od sudbine. Koji ostvaruje veličinu, bez
Mi s l i o c i
obzira na to hoće li u tome propasti ili neće.
Realitet ni za štrebera nije krajnja granica. Taj realitet meðutim
nije, kao u junačkom životu, stjenoviti zid, nego nekakva ljigava materija, smola, iliti nešto takvo. Štreber se u toj sluzavosti
ne bori s realitetom, nego se u njega uvlači. Realitet ni za štrebera nema punovažnost; smjernice nužnosti za njega nisu ništa. Malim stvarima malo prostora treba, samo da ga ima. Poslije će pak, ako mu uspije postati bezočnim, početi riti i za
više mjesta. Gura se, i to naravno k onima od kojih nešto očekuje.
Heroja i štrebera povezuje ponos; isto tako to je ono što ih razdvaja. Herojski ponos kulminira u žrtvi, što znači da na kraju
plaća i samim sobom. To je otmjenost junačkog života. Zbog
toga je heroj plemenit. Jer žrtva je: znati da postoji nešto što je
više od života i predati život za to. Junački život je zaokruženo
djelo, i onda kada se cijeli slomio.
Štreber se ne lomi, u najvišem nagrabusi. Štrebera se ne može
ubiti, u najvišem tek zgaziti. Žrtvovati se? - Ne pada mu na pamet. Mala korist. Realpolitika. Što jeftinije, to bolje. Ako ima
uspjeha, drzak je i ne može propustiti da se ne pozove na svoje zasluge. Štreber je bez razine i zato je nemoguće da bude
kako tragičan, tako i komičan. Nije dramatičan i, što je bitno,
ne sukobi se. Štreber je bez suprotnosti, vjerojatno se ni beščasnik ne bi prihvatio toga da se njemu usprotivi. Ne osvrće se i
ne obazire ima li koga tko bi mu prigovorio za ono što čini. A
to je pak jednako tome kao kada bi se reklo da je ispod mjere.
Takav se čovjek najviše približio bezbitnosti. Samo grebe naprijed, a to je herojskom proboju upravo obrnuto. I štreberov
realitet je proširljiv, jer puzi tvrdoglavo po blatu, ali zato što se
nalazi ispod mjere, nikada se ne može reći je li taj realitet ispunjen. Što on može ispuniti? Može činiti i govoriti što hoće, beznačajno je, razbješnjuje samo činjenica da se ljudski život na
takvo što može potrošiti.
Nitko ne poznaje otpor, i zato je u doba nikoga prekinuto sa
svakovrsnim kompromisima. Nema se što napustiti. Zato
nema pogaðanja. Nema više konflikata. Prije bi još predstavljalo teškoću kada je čovjek morao birati izmeðu zločina i
laži. Poslije drugog svjetskog rata zločinac je bio već potpuno predodreðen, u neku ruku morao je biti karakter iz drame
da bi bio priznat. Pravo krivično djelo postalo je dosta rijetko.
Ali ni to više nije kompromitiralo; ako uspije, zavide mu, ako
ne, sliježu ramenima. Bio je nespretan. Ali i sa sâmom dramom je prekinuto, jer sukob većinom znači naprezanje radi
onog dobrog. Umjesto drame došao je skandal. U skandalu čovjek ne propada, nego se zaprlja. Dogaðaj drame je naprezanje, dogaðaj skandala razotkrivanje (frojdizam). Centar drame
je krivica, centar skandala je sramota. Ali u doba nikoga već
nema ni skandala, jer čovjek živi u prljavštini. Nema sramote,
jer je svako prljav unaprijed. Čudno, ono što su činili Mussollini ili Hitler, mada izgleda kao bezdana prljavština, nije skandal od kojeg se diže kosa na glavi, već od toga što se desilo nije
bilo ništa, iliti bila je rupa, jama i praznina, iz čega više ništa nije uslijedilo i u čovjeku nije ostalo ničeg drugog do jeze
i gaðenja. To se u još višem stupnju odnosi na epigone diktatora. Jer u doba nikoga preuzimanje i primjena vlasti ne znači neku posebnu teškoću, kao ni karijera. Stvarno, ona je srazmjerno lako usvojiva vještina, koja se u priručnicima baš tako
točno opisuje, kao, na primjer, način na koji treba spremiti nitroglicerin. Karijerizam je metodičan postupak koji moderni
ekstrovertirani Europljanin primjenjuje u širokim razmjerima
za ureðenje života umjesto joge i drugih spiritualnih pravaca.
Jer samo je vanjština važna. Afirmirati se. U interesu svoga cilja Europljanin će bez prisile postati i asket, jer se bez samoprijegora više ništa ne može postići. Odricanje se meðutim ne
dogaða radi onoga što je više od života, nego radi onoga što je
manje od života. To je lakoumnost. Ono što Europljanin postiže svojom tehnikom afirmacije nije slava, u najvišem je tek
uspjeh, nije veličina, u najvišem tek glasina, nije djelo, u najvišem tek atrakcija. Karijera ima recept. Najvažniji sastojak je,
kao što znamo, bestidnost. Nedostatak obraza, nitkovluk je
potreban za to. Zato su diktator, bestidnik, policajac, doušnik,
rukovoditelj postali vladari; bestidnost ili bezobraznost preduvjet su da se netko s omalovažavanjem može odnositi prema ljudskoj biti.
Koga si kompromitirao? Nikoga. Sebi pred sobom samim ionako ništa ne znači. Jedino poštenje. Nikoga karakterizira nepovjerenje prema poštenju. Vjeruje samo u podvalu. U doba
ma koga poštenje je bilo komično. Ismijavalo se, ne zato što je
moralni valer, nego zato jer su karakter i obraz i čvrstina nešto što postoji. Za nikoga poštenje je prijevara. Predočivo je
tek kao vic. Inače su stvari u doba nikoga podnošljive samo u
obliku vica. Vic nije humor, nije satira, nije ironija. Vic ne stoji u vezi sa smiješnim, nego s neozbiljnim. Nitko je taj koji život pravi vicem. Važno je oduzeti stvarima oštricu. Velike stvari nazvati malim riječima. Bagatelizirati. Javni život je već razumljiv samo kao vic. Privatni život još i mnogo više. Nije komično, nego neozbiljno. Točno onako kako se to u humorističkim listovima ocrtava. Kako se čini, donijeli smo sa sobom ništa od koga smo stvoreni.
Nitko ne nastaje tako da se čovjek skvrči, postajući sve manji,
kao točka, pa zatim nestane. Čovjek je postajao sve žitkiji, supstancija mu se razrjeðivala, i tako mu se i oblik raspadao, bivao sve prazniji i bezbitniji. Biti nitko znači upravo biti beskarakteran. Nije da nema osobnosti, jastva, dostojanstva, samopoštovanja, jer sve je to dijelom predato, dijelom oduzeto; biti
nitko znači da tamo gdje bi nekoga trebalo biti nema nikoga.
Ne zbog nekakvih vanjskih utjecaja. Nitko hoće jedno, živjeti;
ali što se razumije pod tim, već znamo.
Kao jedno od predaka nikoga, u Dostojevskog nalazimo biće
koje živi u mraku velegrada, stanara kanalizacije, prljavog
asketu bijedne podlosti, mračnog sveca podmuklosti koji bjesomučno razjeda u sebi sve ono što još može biti ljudsko, inače je razbješnjela bijedna podlost kod njega već ponos, u raSTATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
|9
Mi s l i o c i
zlici spram kasnijih kod kojih je uprljanost samorazumljiva
konvencija, prihvaćeni svakodnevni način života, kao jutarnje
umivanje i ispeglana košulja. Stanar kanalizacije formulacija je
najvažnijeg pojma modernog evropskog čovjeka, realiteta. Realitet je zbirni pojam pojava stvorenih korupcijom bitka, recimo, realitet su splačine u kojima živimo. Za stanara kanalizacije to je meðutim pobjedonosno otkriće, kroz podvojenost
se cereka sebi samom kad se hvali opscenom egzistencijom i
pljuje na svakog tko je toliko blesav da nije u stanju to uvidjeti.
Onda još nitko nije smio pomisliti na totalnu izdaju. Niti stanar kanalizacije nije smio vjerovati u to da će čovjek degradiran u nikoga tako brzo izgubiti svoj demonski karakter, da neće
postati tek uobičajenim, nego obaveznim, dapače, normalnim.
Danas bi sasvim sigurno - od sramote užarenog lica - shvatio
da je izgubio svoju izuzetnu poziciju, jer je njegova vizija, na
nultu točku reducirano biće, postala općom. Nije bio dovoljno
nizak. Nije bio dovoljno nitko. Gord je bio na to što plazi jezik.
Danas nečeg takvog već nema. Nema više skandala. Nema dostojanstva. Samo hazarda ima i svatko može biti otpuhan.
Drugi predak nikoga je agitator. Jer agitator ne proglašava nikakav svjetonazorski program, nego, neovisno od bilo kakvog
programa, uznemirava i poremećuje i uzrujava čovjeka, bolje
rečeno, budi golu uzrujanost i bez cilja i smisla buni čovjeka.
Agitator ne saopćava teze i misli, nego lišava čovjeka njegove
sigurnosti, dapače ravnoteže, dapače mira sâmog. Teza je tek
izlika. Nije važno zašto se čovjek buni, samo nek se buni. Agitator ne vjeruje u to što govori i, što je još svojstvenije, ni ne
govori zato da bi mu se povjerovalo, ali ni ne laže, ne zavodi,
niti podvaljuje nekome, nego budi bijes i zavist i zlo i krvoproliće. Radi čega? Radi onog što govori, sigurno ne. Radi nemira,
radi uzrujanosti, radi gole pobune, da bude nereda i velike zbrke, ali, dalje, ni toga već, ni uzrujanosti, ničega da ne bude.
Nitko je inače, kao pokušaj masovnog rješavanja egzistencije,
nastao iz socijalne gladi. Preduvjet ostvarivanja nikoga je dobrovoljno odricanje čovjeka od svoje supstancije. Stupnjevi su
sljedeći: graðanska osrednjost (idol talenta, genij) - ma tko svejedno je li tko - lakoumnost - besupstancijalnost - nitko.
Opće je poznato da je u prošlom stoljeću s miješanjem i raspadanjem kasta zajednica upravo prestala postojati. Postojeći društveni oblici bili su surogati zajednice i u nedostatku zajednice u čovjeku se morala javiti socijalna glad. Anarhističko
samovlašće, što individualizam jest, nije bilo održivo. Zajednica se morala tražiti; glad je nepodnošljiva. Naravno, kad u povijesti navale goruće potrebe, za mirno promišljanje nema vremena. Smjesta. Baš to je povijest. Zato je nacionalizam, socijalizam, fašizam, komunizam očajni improvizirani pokušaj, i ne
istinski, nego pseudoegzistencijalni. Čovjek se više i ne broji,
samo nek’ bude kolektiva. Čovjek je nitko. I čovjek je to, u tom
prividu da se živi zajedno, prihvatio. Naravno, to nije bio izbor,
nego bijeg. Ne traženje prirodne zaštite, nego skrivanje. Kolektiv nikoga je totalna država, kao što je baza totalne države da
čovjek bude nitko. Ne osrednji čovjek, bez ponosa, ne ma tko,
10 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
ne licemjer, ne neozbiljni, nego nitko koji nije važan, ne zato
što ga se omaložava, nego zato jer sebe sâma omaložava. Nitko
ipak mora biti privržen totalitarizmu, jer ako ne bi bio, ni biološki ne bi više opstojao. Totalna država bar laže, bar izrabljuje, bar internira i bar kaže da je to napredak.
Totalnu državu nije napravio nitko, kao što totalna država nije
napravila nikoga. Oboje su nastali najednom, iz aparata iz kojeg potječu moderna birokracija, industrijsko poduzeće, banka, vojska, a čija je baza racionalistička znanost. Jer znanost je
stvorila pojam bezličnog svjetskog aparata. Moderna država
nastala je iz znanstvene misli totalnog svjetskog pogona postavljenog na nikome. Što se više živi u aparatu, to se više biva nitko. Skrivati se u organizaciji, potkradati bivstvovanje za sitne,
male životne užitke, dok čovjek čini sebe sama neprimjetnim.
Da mu ipak nešto i pripadne, ako bi slučajno ipak htio nešto
zadržati i skriti. Ali najčešće ne dolazi ni do toga. Diktator nije
izuzetak. Diktator nije vladar, nego jedna od funkcija aparata, i
ako bi poželio biti slobodan, aparat bi ga u tom trenutku odbacio. Sa socijalnošću se prekida. Samo aparat postoji. Kao što je
i s individualizmom prekinuto i samo nitko postoji.
Heidegger, a gotovo istovremeno i Camus, kažu kako je karakteristika doba koje je uslijedilo poslije drugog svjetskog rata
ne-mir i ne-rat, nešto bezlično i beskarakterno. Čovjek ih ne
može razlikovati. Jer ne može načiniti razliku izmeðu istine i
laži. To je ono što totalitarističke države upotrebljavaju i zloupotrebljavaju, istina, laž, svejedno. Granice su se u doba ma
koga slile, u doba nikoga su iščezle. Samo pogon postoji. U pogonu su zajedno istina i laž, kao mir i rat, bez razlike. Istinom
se naziva ono što u datom trenutku osigurava kolotečinu u pogonu. Sutra će biti drugačije. Prekosutra će onaj tko to izgovori biti zatvoren. Kao što u znanosti nema istine, samo statistička vjerojatnost postoji. Aparat mora funkcionirati. To razlikovanje istine i laži nesuvremeno je. Pitanja o istini ne postoje.
Postoje samo pitanja administracije i organizacije. Ono što se
naziva znanošću nije drugo do potkrepljivanje teze da je svijet bezličan aparat. Kada se pak ljudski bitak podređuje aparatu, čovjek gubi supstanciju. Nitko čak nije više ni loš. Isprva je bio lakouman iliti neozbiljan. To se zbivalo još onda kada
se suprotstavljao poštenju i istini, kada je - recimo - bio racionalist i ateist i pravio viceve, jer je bar idiotizma bilo. Tko je
kasnije nešto takvo, bilo to dostojanstvo ili ozbiljnost, nalazio
pogodnim za cerekanje, postao je na kraju staromodan čovjek.
Zašto? Laž je moment tehnike afirmacije. Zašto iz toga treba
praviti veliku stvar. Bazu za sud konstruirala je znanstvena nepristranost. Kassner kaže da će znanost završiti u kolosalnoj
laži. Krivo. Znanost polazi od kolosalne laži, od toga da je univerzum aparat. Nitko je stanovnik tog svjetskog aparata. Ta činjenica nije niti tragična niti komična, jer u tome nema drame, ali nema niti skandala, i to takoðer nije ni sramota ni vic,
tek činjenica.
Preveo s mađarskoga: NEVEN UŠUMOVIĆ
Mi s l i o c i
Pogovor o nekome
Ako se čovjekov život odvoji od fiksne točke, raspada se i kržlja
Béla Hamvas
P
O PRAVU NA SRAMOTU, U SVAKOM SLUČAJU POSTOJI cijelo mnoštvo znanstvenika, umjetnika, svećenika i mislioca koji protestiraju protiv totalnog nitkovstva. Ne
radi se o broju; ne zavisi stvar od toga koliko ih ima. Prije od
toga, kako Guénon piše, što su nastojanja nejaka i djelomična. Čovjek pokušava u doba nikoga spasiti svoju ljudsku suštinu, čak pripremiti i neku duhovnu restauraciju. Od znanosti, umjetnosti, religije, filozofije netko je uglavnom neovisan.
Jer težište nije na produkciji, nego na intaktnosti ljudske ličnosti. Netko, bez obzira na kojem je području, suočen s nikim
teži održati ozbiljnost ljudske suštine, i ma koliko nejak i djelomičan, kako Guénon piše, želi uspostaviti zakoniti i normalni poredak života. Netko je onaj tko, koliko može, želi obraniti
supstancijalnu bit ljudskog bića u sebi samom, i ako ne mora
biti, nije ni štreber ni karijerist, ali ni svatko. Zato, iako nije u
cijelosti netko, ipak je netko, a ne nitko. Ne zato jer je znanstvenik. Znanosti vjerojatno nema spasa; prirodna znanost je
kvarenje bitka, duhovna znanost je aleksandrizam. Znanost
je graðaninov mesijanizam, jer graðanin od znanosti očekuje iskupljenje svijeta. Proleter, budući da nigdje nije znao reći
ništa novo, taj mesijanizam preuzima i napuhava te obasipa
znanstvenika privilegijama u uvjerenju da se iskupitelju mora
osigurati visoka plaća. Proleterov životni ideal nije mnogo novaca, kao što je bio graðaninov, nego visoka plaća. Proletera se
inače ne smije pobrkati s nikim. Proleter je, premda primitivna, legitimna kasta i ima apsolutno mjesto u društvu, kao što
je ima brahmanska, viteška ili privrednička kasta. Nitko je pak
šljam van kasti, avarna, kako hindu baština kaže, ili kako to
Guénon naziva: cadarve psychique.
Netko je neovisan od toga što je umjetnik. Specifično je da je
značaj Kleea, Mondriana, Schönberga, Bartóka, Mallarméa,
Rilkea, Moorea, Brancusija manje u djelu, a više u prihvaćanju
odgovornosti za djelo, u naporu za uspostavljanjem zakonitog
i normalnog poretka života. Kao i kod izuzetnih znanstvenika. I kao i kod svećenika ili mislilaca koji bez obzira na religiju
ili pogled na svijet uzimaju udjela u isto takvom naporu. Budist Suzuki i hebraist Martin Buber i katolik Przywara na istoj
su liniji s Maritainom ili Zieglerom ili Šestovom i Berdjajevim
i Gabrielom Marcelom. A istovjetni su i po tome što su djelomični i nejaki.
Netko nije osoba pune vrijednosti. Netko baš tek što je netko, nije potpuni nitko. Uvijek u dvojbi i nesiguran, jer se izuzevši one njemu slične na druge ne obazire. To je bila taktika
graðanstva, bilo tko, bilo što, bitno da govori ili komponira,
naslika ili napiše, svejedno. Indolencija. Prešutjeti. Po mogućnosti ušutkati. Genij je idol, ali najbolje je s njim činiti ono što
je kasnije totalitarizam činio - ako bi mnogo otvarao usta, bio
bi uklonjen u propadalištu1 državne sigurnosti.
Tu je odmah i slučaj Alfreda Webera, koji je razotkrio aparat,
ali ne u tolikoj mjeri koliko bi bilo poželjno. I štoviše, samo kao
pojam, scijentistički. Otkriće ni nije imalo nikakvih posljedica. Aldous Huxley bi rekao: zato što državnici ne čitaju dobre
knjige. Državnici su danas nepovjerljivi prema onima koji uživaju u dobrim slikama, čitaju dobre pjesnike i slušaju dobru
glazbu. Kao što su i dobri slikari i kompozitori nepovjerljivi
prema državnicima. Tko ima pravo? Bez dvojbe slikar, jer ako i
nije jako važan, bar je netko, dok je državnik nitko.
Alfred Weber osjeća nostalgiju za iskonskim, čvrstim i integralnim poretkom života, kakav su imali Kinezi, Indijci, Židovi, Egipćani i grčki orfici. Ovakvi se poreci života zastarjelim
scijentističkim jezikom nazivaju kulturama i, prema ovome,
Ako se čovjekov život odvoji od fiksne
točke, raspada se i kržlja. U onom trenutku povijesti kada je europski čovjek
izdao svoju slobodu, izgubio je ozbiljnost. Na mjesto slobode došao je aparat.
Na mjesto termopilske egzistencije došao je nitko
1 Süllyesztó - kazališni izraz; spusnica (op. prev.).
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 11
Mi s l i o c i
sadašnji trenutak historije se ne zna drugačije promatrati do
kao kriza kulture. Ova je naravno, još od prije, daleko iza nas.
Ako se čovjekov život odvoji od fiksne točke, raspada se i kržlja. U onom trenutku povijesti kada je europski čovjek izdao
svoju slobodu, izgubio je ozbiljnost. Na mjesto slobode došao
je aparat. Na mjesto termopilske egzistencije došao je nitko.
Današnji činovnički i tehnokratski aparat, vlast i rad i privatni
život, ili potpuna preobrazba načina života aparatom, mogu se
razumjeti samo ako čovjek zna da su nastali po cijenu izdaje
slobode i da je ta prodaja slobode stoljećima tekla i teče, i ako
zna da je protiv toga sada već, i na Istoku i na Zapadu podjednako, veliki dio čovječanstva prestao protestirati. U nitkovstvu čovjek je prisiljen iz dana u dan napuštati sve više svoj biološki bitak, a s tim se nitkovstvom sada već i zadovoljno miri.
Onaj tko za ono više od života daje život, slobodan je, tko to ne
čini, isprva je rob, zatim nitko.
spadanje. Mehaniciziranje i rasap istovremeno, kao istovjetna
pojava. Tko želi ostati netko, još više; tko ne želi postati nitko,
mora se na dva načina braniti i postati pozitivnim, opuštanjem
i očvršćivanjem. Gdje nitko mehanicizira, ondje treba opuštati, gdje nitko rasipa, tamo treba očvršćavati. Jer čovjek višemanje nosi u sebi intaktno biće i to svatko bez izuzetka. Ali u
održavanju egzistencije pretežna većina kompromitira sebe.
Radi vlasti i radi imetka i radi glasine prlja izvorno biće. Najviše iz častoljublja. Za sasvim malo i uvijek za sve manje. Mehanicizira se, i u istoj mjeri upada u trulež. To je nitkovstvo. Aparatizirano i nulificirano. Nema egzistencije pune važnosti, sve
je teže predočiva. Netko ne zna drugačije, unosi samo vlastite
individualne sposobnosti, svojstva i obdarenosti. Zato i ostaje netko, ne baš nitko, ali samo netko. Nema znanja o onoj spiritualnosti “koja se ne može vidjeti i nije nadljudska, nego je
veća od čovjeka”. Ono što netko pokušava ostvariti, “neposredno je produžavanje individualizma”. Nije to ono što je potrebno. Nije ni religija, nije spas. Nije ni znanost, ni umjetnost, ni
glazba, ni filozofija osnov nečega takvog. Ono za čim postoji
potreba je usavršavanje ljudskog bitka i to uz pomoć sila realizacije iz svijeta većeg od čovjekovog, kako Guénon piše, jer je
ostvarivanje “realizacija operacīje riječi koja djeluje na božanskoj razini bitka” (opération du verbe divin). Ta djelatnost nije
nadljudska, nego nadpojedinačna. Biti sposoban za primanje
vjerodostojnog duhovnog utjecaja. Tome, da bi čovjek to mogao učiniti, potreban je preokret koji ide do korijena; do čovjekovog početnog i vječnog i apsolutnog stava, prema osnovnom stanju. To je stanje čovjekove svjesne i budne komunikacije - ne s nadljudskim silama, nego sa silama svijeta većeg od
čovjeka. Što hinduska baština zove vidya.
Guénon kaže da je pokret bitka u svakom slučaju antinomičan
i da zato paralelno s aparatom, pored skrutnjavanja teče i ra-
Preveo s maðarskoga: NEVEN UŠUMOVIĆ
Početak Europe su, kaže Weber, Termopili, gdje je malena vojska od nekoliko ljudi zaustavila perzijskog kolosa i pala, ali je
grčka sloboda obranjena. Smisao bitke je sljedeći: postoji nešto
što je više od života i za to više treba dati život. To je izvorna
baza europskog poretka života. Slava europskog čovjeka. Nakon Termopila kršćanski mučenici, srednjovjekovne sekte, Jan
Hus, Giordano Bruno u svakom slučaju održavaju intaktnost
biti ljudske osobnosti, čak i onda kad je trebalo dati život. Ono
što se danas dogaða, obrnuti su Termopili. Pretežna većina čovječanstva bi, da samo može za kakav dobar novac, za puki i
goli život, bio on ma kako sramotno ropstvo, prodala slavu slobode. Zajedno sa svojom, naravno i slobodu drugih.
12 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Mi s l i o c i
Kršćanstvo S c i e n t i a
s a c r a II
Ulomci iz knjige: Béla Hamvas: KRŠĆANSTVO Scientia sacra II, Naklada Jesenski i Turk,
Zagreb, 2003., str. 240 (prijevod: Jadranka Damjanov)
Béla Hamvas
I. KRŠĆANSTVO I PREDAJA
1.
Religija, filozofija, znanost žele, kao što kažu, olakšati terete života, dok predaja čovjeka vraća njemu samom.
2.
Čovjek tu, u prirodi, ne želi ništa drugo nego nesputano uživati u životu, i zato kada religija, filozofija, znanost olakšavaju terete života, one stoje u službi žeđi za životom.
3.
Uživanje života i ponovno zadobivanje sebe zapravo se ne
isključuju. Ipak, tko uživa u životu gubi sebe, a tko se hoće opet
zadobiti, mora se odreći nesputanog uživanja života.
4.
Nesputana žeđ za životom nije čovjekov rodni način ponašanja. Nastala je jer je čovjek izgubio nešto što je važnije od života. Žeđ – kāma1 Upanišadâ, Buddhina trišnā, Böhmeov Gier
– posljedica je gubitka cjelovitosti primordijalnog postojanja.
Čovjek se srozao, jer je cjelovitost izgubljena. Čovjeka u tom
stanju srozanosti muči osjećaj nedostatka i čini ga pohlepnim,
mrak se srozanog stanja prepriječi i čovjek ne može biti on
sam. Nije potrebno ukinuti uživanje života, nego je potrebno
izaći iz srozanog stanja.
5.
dakle pomutnja. Turba je korupcija uma, morala i tjelesnosti:
zastrti um, grijeh i bolest.
Posljedica gubitka primordijalnog stanja je srozano postojanje.
Rezultat srozanog postojanja je, kao što Böhme kaže, turba,
Religija, filozofija i znanost olakšavaju nesputano uživanje života.
Predaja hoće ponovno uspostaviti intaktno stanje postojanja.
Pri pisanju nazivlja iz sanskrta nastojali smo slijediti međunarodno prihvaćenu transliteraciju pisma devanāgarī (što donekle odudara od Hamvaseve grafije), dok smo se u
slučaju grčkih i hebrejskih riječi držali u nas usvojena načina njihova prenošenja u latinicu. (Nap. ur.)
1
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 13
Mi s l i o c i
14
Da bi predaja mogla čovjeka vratiti njemu samom potrebno
je poznavati mjeru položaja svih vremena, mjeru čovjeka svih
vremena. Ta mjera je početni položaj.2
22.
Predaja kao da govori o ponovnom uspostavljanju početnog
položaja u inicijacijama i pravi razliku između blaženstva i početnog stava. Prema indijskom učenju blaženstvo je posljedica akumuliranih čina (karma) u stvarnom životu. Čovjek uživa blaženstvo nakon života življenog u istini, ali kada se sadržaj blaženstva činova iscrpi, čovjek se mora ponovno spustiti u
krug života. Blaženstvo nije rajsko stanje. U iskonskoj predaji
rajsko blaženstvo je samo posljedica dobrih djela. Krajnje stanje predaja zove oslobođenjem i to je ponovno uspostavljanje
početnog položaja.
23.
Početni položaj nije sreća, nije užitak, nije mir, nije red, nema
veze s procvatom i uživanjem. Početni položaj se može izreći
samo negativnim izrazom poput stanja koje je lišeno sadržaja života. Indijska predaja zato početni položaj zove nirvānom,
mahayana śūnyatom (praznina), hebrejska predaja En sof-om
(bez početka), Guénon état incondition, neuvjetovanim stanjem.
35.
Svaki čovjek, kaže Saint Martin, u životu čovječanstva ima
specifičan zadatak, koji nitko umjesto njega ne može obaviti.
37.
Povijest, najvažniji pojam čovječanstva odvojenog od početnog položaja, temelji se na turbi. Otkako se korupcija proširila, čovjek nema predaju nego povijest. U povijesti čovjek ne
živi svoj izvorni bitak nego turbu, jer povijest znači zbrku i sukob, ispremiješanost elemenata koji ne spadaju zajedno, neuređenost i nemogućnost uređenosti. Nema smjera, ni mjere,
ni središta. Povijest je tok korupcije koji povlači sa sobom vrtoglavicu i teturanje, bez usmjerenja, nerazjašnjivo i nečisto.
Briga, melankolija, strepnja, slabost, loša savjest, sebezavaravanje, malodušnost, nasilje, loš osjećaj, pri čemu se ne može
utvrditi odakle sve to potječe. Pretpostavlja se da je to što se
sada vidi od početaka bilo tako, permanentna kriza, hazardni slijed događaja, gdje iz prethodnog put ne vodi k posljedici. Povijest je negativna predaja. U predaji čovječanstvo živi
u krajnjoj stalnosti početnog položaja, odnosno u apsolutnom
vremenu. Povijest se pak temelji na koruptnom vremenu. Vrijeme je zaborav vječnog, piše Guénon. Nema stabilnog idea2
V. objašnjenje prijevoda termina u pogovoru prevoditeljice.
14 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
la besmrtnosti, nego individualnih samovolja. Povijest je kao
univerzalna izbačenost iz centra, življenje u pukom događaju,
bez baze, cilja i smisla.
40.
Ne smije se učiniti greška da se kršćanstvo utopi u predaje i da
se tako na nj gleda kao na jednu od njih. Ali se ne smije učiniti niti ta greška da se kršćanstvo istrgne iz predaje i da se za
njega osigura potpuno odjelito, izuzetno i jedinstveno mjesto.
Ne smijemo se zatvoriti u uvjerenje da je kršćanstvo povlastica i ne smijemo u sebi uzgajati bijesne otrove tog uvjerenja.
Kršćanstvo je predaja poput kineskog taoa, ili indijskih Veda,
ili sānkhye, ili hebrejskog Talmuda, ili kabale, egipatske predaje, alkemije ili orfike. No, griješi se i ako se ne primjećuje da je
mjesto kršćanstva posve izuzetno i s drugima neuporedivo.
U izvjesnom smislu potrebno je vratiti se ranim crkvenim ocima i treba pogledati kakvu su borbu vodili da bi Evanđelja razlikovali od hebrejske, egipatske, grčke, iranske, dapače i udaljenijih predaja, i da bi ih s njima usuglasili. Svaka je predaja u krugu ljudskog postojanja očitovanje nadljudske duhovne
snage, i jer je asimilacija tog očitovanja najveća zamisliva zadaća, često prođe mnogo vremena dok se asimilacija dogodi,
čak i u kakvom-takvom obliku. Mnogi su među crkvenim ocima imali različite predrasude, ali s tom su činjenicom bili načistu i znali su da kršćanstvo nije religija nego predaja. Tu i sada
to treba najodlučnije naglasiti. Danas je kršćanstvo kao religija svoju duhovnu snagu istrošilo, sile povijesti su ga samljele i
ne može se ponovno uspostaviti kao egzoterija; kršćanstvo se,
međutim, kao predaja (ezoterija) za dvije tisuće godina nije nimalo promijenilo, dapače nije ga se ni razumjelo, niti išta od
njega ozbiljilo.
Između predaje i religije koja se temelji na predaji postoji bitna razlika. Ova razlika je velika u taoizmu, u hinduizmu, u
buddhizmu, u islamu, ali nigdje nije veća nego između izvornog evanđeoskog i povijesnog kršćanstva, gdje je pomak između prvotnog oblika kršćanstva i povijesnog pojavljivanja sto
osamdeset stupnjeva. Religija se već vrlo rano okrenula protiv
svojih izvora i to okretanje je gajila stoljećima, da bi konačno
usred učestalih kriza uništila svoje temelje i čovječanstvo gurnula u scijentifističku pseudoduhovnost, od čije je ograničenosti i imoralnosti veći samo njen neukus.
44.
Indijska predaja poučava samo raspršivanju umnog mraka i
uspostavlja temeljni položaj uma. Hebrejska predaja ispravlja
moralnu pohabanost. Počev od Grka liječi se bolest, odnosno
slomljenost čovjekova fizičkog bića. Zato sve što indijska predaja kaže ima umni karakter, ono što Hebreji kažu moralni, što
kasnije govore tiče se fizičkog zdravlja. Za kršćansku predaju
Mi s l i o c i
tri oblika korupcije su jedno: shvaća se zajednički korijen i vidi
sam početni položaj.
48.
Jedan je jedini uzrok krize: čovjek smatra da je svijet, i to ne u
izvornom nego u svom koruptnom obliku, primarna realnost.
49.
Na početku novoga vijeka religija je omogućila mišljenje koje
se nije okrenulo samo protiv nje nego i protiv predaje. Započelo je takozvano prosvjetiteljstvo, koje, ako i ne svjesno, svakako niječe početni položaj, krećući od iskvarenog svijeta, njega drži mjerilom i misli njegovim umom. Tu su situaciju objasnili Saint Martin i Guénon, a De Rougemont je pak našao da
greška nije toliko u računanju, koliko u pogrešnom kalkulusu
(broju). Pogrešan je bio kalkulus.
stojizam, slikarstvo, kiparstvo i glazba orijentirani prema primitivcima, te psihoanaliza koja je budila elementarne nagone i obračunavala se s ograničenjima. Sloboda i jednakost, demokracija i socijalna pravda samo su imena iza kojih se skriva bestijalnost divljaka, i to kako živi čovječanstvo sredinom
XX. stoljeća nema nikakve veze niti s idealima, niti s humanitetom, ali utoliko više ima sa srozavanjem, potonućem u podivljalo i primitivno stanje. Kakvo je olakšanje to srozavanje donijelo vidi se i u teoriji i u umjetnosti i društvu, gdje je između
bezbroja malih nacionalnih država nastala zaglušujuća buka i
vašar, što se opet na kratke staze drži neviđenim procvatom i
oslobođenjem i očitovanjem istine.
81.
Postoje tri vrste ljudi: povijesni, koji žive u turbi i koruptni bitak shvaćaju po sebi razumljivim; drugi, stvoreni ljudi, kojima je priroda po sebi razumljiva, i treći, ljudi prije stvaranja,
koji su sudjelovali u stvaranju prvog, intaktnog svijeta. Dakle,
homo sapiens, homo mikrokosmos, homo mikrotheos (aeternus). Ovaj potonji boravi u početnom položaju. Put realizacije vodi iz turbe u stvaranje i iz stvaranja u početni položaj. Kršćansko učenje je početni položaj. Što kršćanstvo zove spasenjem, to je rastvaranje vladavine turbe i vladavine prirode.
U spiritualnom je kod kuće samo onaj koji zna da se izuzev
jedne točke sve kreće u oprekama, i po tome zna da razuma
nema bez mračnih demonskih snaga i da pretjeranog humanizma nema bez bestijalnosti, i ukoliko više bude rasla samovlada razuma, utoliko će mehanizam uništavanja života biti jači, i
koliko je humanizam isključiviji, bestijalnost izbija elementarnijom snagom. Čuang-ce nije odbijao i sveca i razbojnika zato
jer je volio paradokse, nego zato jer je bio načistu s polarnom
naravi bitka. Zato jer skupa idu dobro i loše, pravda i nepravda,
idealizam i materijalizam, nagon za slobodom i teror. Postoji
jedna točka na kojoj prestaje napetost oprečnih sila bitka, gdje
nema privlačnosti i kolebanja, jer krajnji Jedan drži na okupu
dvije krajnosti. To je ono što hebrejska predaja naziva Set. To
je baza svijeta, to je tao Čuang-cea, odnosno état primordial,
početni položaj.
80.
86.
Čovjek koji nema spiritualnu bazu može se prepoznati po
tome da u svemu vidi samo ono što je dopadljivo na kratke staze. Novovjekovni čovjek je probudio razum, jer ga je smatrao
trenutačno efikasnim sredstvom protiv srednjovjekovne religije. I probudio je nostalgiju prema primitivnosti, jer je stegu
civilizacije osjećao kao teret. Na dulje se staze, međutim, ispostavilo da je nastao svijet koji je mnogo gori od srednjovjekovne religije, jer nije se probudio razum, nego demonski mehanizam koji je u korijenu života. U pogledu primitivizma se pak
ispostavilo da prirodni čovjek nije jednostavna i nevina dobrota nego bestijalnost. O idiličnom se divljaku sanjarilo dva stoljeća u romanima i teorijama i umjetnosti i glazbi i podražavalo i slavilo sve što je barbarsko i elementarno, dok genocidi i koncentracioni logori, masovna ubojstva i svjetski ratovi
nisu tu mogućnost uspjeli i ostvariti (da se i ne govori o raspadu zajednice, o kolapsu obitelji, o uništenju morala i o duhovnoj anarhiji). Jer misao humaniteta koji osvaja sve veća područja, kako to rado objelodanjuju i kao što to na kratke staze i
izgleda, ni izdaleka ne karakterizira XIX. i XX. stoljeće. Ne socijalizam i demokracija, sloboda i jednakost, pravda, mir i blagostanje, nego oslobađanje prašumskih, ljudožderskih, divljih
nagona što su širili i hranili sentimentalni rousseauizam i tol-
Na pitanje što je smisao bitka odgovor je: smisao svatko donosi sa sobom, sa svojim bićem, pojedinačan je, osoban, nezamjenljiv i nenadoknadiv i o njemu zna čovjek i osim njega nitko drugi. Čovjek u sebi čuva smisao kao svoj zadatak. Ispunjenje te zadaće nije drugo nego realiziranje smisla bitka. To je
ono što čovjek čini u životu, sa životom, iz života.
54.
89.
Umjesto da se poduhvaća ukidanja patnje i ublažavanja tereta,
čovjek treba prihvatiti patnju i treba je učiniti smislenom. Bez
patnje život nema smisla. To je ono što se naziva ozbiljnost života. Ono olakšanje tereta jest laisser aller, bit će što bude. To
nema veze s grijehom. To znači šaliti se sa stvari. Ostati nebitan, neozbiljan i beznačajan. U grijehu se život ne sroza, nego
čovjek postaje nitkov i varalica.
Ozbiljnost igre.
109.
Politička vlast već je davno prepoznala koliko čovjeka kvari raSTATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 15
Mi s l i o c i
spršivanje i koliko ga čini domaćom životinjom. Zabava je najefikasnije sredstvo lake vladavine nad čovjekom.
Raspršivanje je smanjivanje životnih snaga, rastvaranje određenog usmjerenja sudbine, odnosno sprječavanje zgušnjavanja i napetosti misli. Ako čovjeku daju jesti do sitosti, on najčešće postane pospan. Zabavom se cijeli narodi mogu pretvoriti u idiote.
115.
Nestala je mogućnost stvaranja jedne jedine religije. Zajedno
s time sazreo je uvid da jedna religija nije ni potrebna, jer da
ona i postoji, ništa se ne bi promijenilo. Prestale su mogućnosti stvaranja jedne nacije ili jednog naroda ili međunarodnog
jezika, sve to nije ni potrebno, jer da se i ostvare ništa bitno se
ne bi promijenilo. Prestala je i mogućnost stvaranja jedne klase, jer je nepotrebna; zadatak nije ukinuće jedne religije ili naroda ili klase na račun druge/drugoga, nego potpuno priznavanje životnih mogućnosti kolektivnih kategorija koje su date
u prirodi zajedno sa životom i time mnogovrsnog bogatstva i
oslobađanja. U Europi su već prošli vjerski ratovi te djelomično i ratovi među nacijama, a klasna je borba dan za danom
sve besmislenija. Jedinstvo cijelog čovječanstva je jedina valjana kolektivna kategorija. Jedinstvo se može ostvariti samo
ako čovjek shvati da se ne mogu likvidirati povijesne, socijalne, rasne, zemljopisne danosti. Osobitosti se ne mogu izbrisati, nego samo upotrijebiti. Specifičan je, naime, zadatak i smisao i uloga svake religije, naroda, klase i rase, kao i svakog ljudskog bića, da se ničim ne mogu nadomjestiti.
Drugi paradoks bogospoznaje jest taj da onome tko se odrekao, tko živi u poniznosti i žrtvi, tko je blag i strpljiv, tko služi, pripadaju i moć i vlast. Spoznaja i sva moć pripadaju onome i samo onome koji se tako sakrije u poniznosti da mu se
ne može ni zahvaliti, i koji ostaje u nepostojanju da ga se ne bi
moglo slaviti.
116.
Kobna zabluda europskog novog vijeka je u tome da brka život
i bitak. Zatvorenost u život je jedina zbilja. Zbog toga se život
u Europi ne može intenzivirati do bitka.
Nemogućnost inicijacije.
117.
II. EVANĐELJA I POSLANICE
Za povijesnu se egzistenciju – dosta rano – zauzeo Augustin,
kršćanstvo je tumačio kao prihvaćanje sudbine (nošenje križa). To je amor fati. Sudbinu odista uzima na sebe, ali jer je ne
prosvjetljuje svjetlošću jačom od života, ne zna što bi s njom
započeo. Jaču svjetlost ne razumije, eventualno se opije njome.
U njega je mudrost skrivanje od zbilje. Po tome, tko se usudi
izaći iz povijesti da bi stekao bolju perspektivu i vidio dublje
povezanosti, tko se obračunava s turbom ili bar obračunavanje
shvaća ozbiljno, taj se odriče preuzimanja križa. Ovaj je stav u
Europi postao isključiv. Protestirati protiv svega što nije život.
U Nietzschea je to već opsjednutost. U XX. stoljeću sve što
nije povijesna egzistencija je laž zbilje (Verlogenheit). Postoji samo jedan autentični poredak života, odbiti da “će biti kako
bude” (Geworfenheit) i slučajnost (Bataille: Vouloir de chance).
Bacati se od jednog do drugog trenutka. Kockanje kao životni
program. Tko ne stoji u prostoru borbenih moći, gubi svoju
egzistencijalnu zbilju (Jaspers).
18.
118.
Prvi je paradoks bogospoznaje koji uče Evanđelja i koji je egzistencijalni uvjet spoznaje, da svoj bitak dobiva onaj tko ga
gubi, a da ga gubi onaj tko ga ne daje. Bog je pak zato Bog jer je
jedino biće koje je svoj bitak dalo bez ostatka. I jer je sebe predao, zadobio ga je bez ostatka. Jer cijelim svojim bićem živi u
službi, zbog toga je svemogući. Sva pozitivnost bitka izvire iz
predavanja sebe. To je žrtva. To je to zastrašujuće učenje, koje
– izgleda – glasi: čovjeku treba oduzeti njega samog, i to je ono
čemu se svi uporno odupiru, jer se vjeruje da bi netko zbog životne zavisti mogao iz svoga života nešto zadržati, svoje biće u
cjelini posijati u ništa.
Amor fati je junačka veličina i moć duha. Ali tko se odluči da
cijelu težinu trenutka uzme na se i prihvaća samo to, zatvara
horizont. Ako ne odustaje od ničega što je žar povijesnog prisustva, prihvaća izgubljenost.
Ali znamo da je taj paradoks istinit, jer ukoliko čovjek tvrdoglavije brani sebe, utoliko se više raspada, i ukoliko ljubomornije čuva blaga svoga života, utoliko se sigurnije raspršuje u
praznini. Prvi znak istovjetnosti s Bogom je predaja vlastitoga
bitka. To vodi do njegova zadobivanja.
16 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
I ako je optužba istinita, kao što je odista istinita, da teza, dogma, načelo, uvjerenje mogu postati skrovišta i na štetu otvorenosti, onda je moguće zgotoviti sklonište iz povijesnog prisustva. Od zbilje se ne može nigdje bolje sakriti nego u otvorenost, i to tako da se čovjeka više nikada ne nalazi. Nema opasnijeg ropstva, nego biti zarobljen u slobodi. Čovjek postaje
nepatvoren, ali gubi istinu svoga bića.
Mi s l i o c i
III. ANTIKRIST
55.
9.
Ni religija, ni filozofija, ni znanost nisu podobne da bi čovjek
postigao apsolutno znanje i utemeljio svoj život. Svo troje
samo olakšavaju terete života, odnosno skrivaju od istine. Bitak sužen na život je zabluda da se život može shvatiti iz njega
samog. Napuštenost od istine. U religiji i filozofiji još živi nostalgija, ali u znanosti ne. Što god znanost rekla, ni na što ne
obvezuje. Živjeti bez istine (bez aletheije, gdje aletheia znači
otvorenost prema bitku) je kao živjeti u lethe, dakle izgubljeno i zaboravljeno, krijući se u mraku, u opni, sklonjen u turbi,
ne primati k znanju gdje je čovjek, što čini, što je smisao i posljedica toga što čini.
Učenje Evanđelja nije utemeljenje religije, nego inicijacija. Učenici su se prevarili i ta se pogreška brzo pokazala. Na
Evanđeljima se nije mogla utemeljiti zajednica. Kršćanstvo je
inicijacija, koja može utemeljiti jedinstvo čovječanstva, odnosno Ekleziju, nadmoćnošću, odnosno brahmanskom djelatnošću iniciranih. Ne kao organizaciju, nego okruženost krajnje i
zbiljske zbilje ljudima koji žive u duhu Evanđelja, odnosno žrtve, bez bilo kakve svjetovne vlasti, u siromaštvu, u istini i čistoći, usmjeravajući svoju pažnju na “dvostruku borbu čovjeka za život i za besmrtnost”, ni trenutka ne zaboravljajući da je
ono što tu zovemo životom samo “fragment vječne čovjekove
sudbine” (Berdjajev). Konačno: autentični život je samo jedan,
evanđeoski i osim autentičnog života sve drugo je sporedno.
10.
56.
Predaja je teorija bitka i ima tri ontološke evidencije:
1. Početni položaj – kojeg da nema ne bi se znalo za početni,
univerzalni stav koji je neovisan o vremenu i konstelaciji i proteže se na sve.
2. Turba – koje da nema, ne bi se znalo da je čovjekov život u
svijetu koruptni oblik izvornog.
3. Oslobođenje – koje da ne postoji, ne bi se znalo da se iz turbe može izaći i da se početni položaj može ponovno uspostaviti. Kršćanstvo ne traga za korupcijom izdvojenom u razumu
(poput Indijaca) ili u moralu (poput Hebreja) ili u tjelesnosti
(poput Grka i modernog vremena), nego pronalazi put koji se
u jednoj točki razračunava s cijelom korupcijom. Učenje koje
govori o postavljanju čovjeka i svijeta natrag na njihovo izvorno mjesto je učenje Evanđelja. Životni poredak koji se temelji
na Evanđeljima zove se kršćanstvo
54.
Antikrist se može shvatiti i kao protusnaga Duhu Svetome, jer
duh hoće otkriti što je skriveno, a Antikrist pak hoće zastrti i
to što se već očitovalo. Antikrist ne izlazi iz stvaranja nego iz
svijeta spasenja, i zato nije vladar primordijalnog kvarenja bitka nego kvarenja univerzalne obnove bitka. Antikrist je opozicija ljubavi, ne žrtva na Golgoti, nego egocentrizam, ne osjetljivo i ranjivo, vedro i otvoreno djetinje povjerenje, nego neosjetljivo, oklopljeno, zatvoreno i neraspoloženo nepovjerenje, ne otvaranje nego zatvaranje, ne jedinstvo nego rastvoreno raspršivanje, povrh toga skrivanje stvari, izgradnja varljivog sustava skrivanja, konačno čak i skrivanje i tog skrivanja,
da se ono nikako ne bi moglo otkriti. Antikristovsko skrivanje
je beskonačni proces, koji Duh Sveti umije uravnotežiti samo
beskonačnim prosvjetljavanjem. Utjecaj Antikrista je najveći
tamo gdje je u opreci s nemoći ljubavi, gdje umije stvoriti privid da nemoćno treba odbaciti a moć zadobiti.
Shvatljiva je potresenost onih koji misle da su Evanđelja utemeljila religiju i da se na toj religiji može izgraditi društvo, jer
je taj pokus već vrlo rano, i to neopozivo propao. Od žrtve na
križu nije prošlo ni deset godina, možda samo pet ili ni toliko,
kada su oni koji su se pridružili zajednici ljubavi u Jeruzalemu davali svu svoju imovinu i živjeli zajedno i od zajedničkog.
Ananija i njegova žena Safira također su prodali svoju kuću, ali
su dio novca sakrili. Antikristovski obraz.
Utoliko se može smatrati da se prva zajednica nasukala. Ne
zato što su je Ananija i Safira izdali, nego zato što je tu izdaju zajednica, na temelju hebrejske, farizejske konvencije, okarakterizirala kao grijeh. Zajednica nije od Evanđelja shvatila ni
slova. To što je shvaćala bio je talmudski moral. Čovjek je bez
prave inicijacije društvena zvijer (bête social) koja potrebuje
brigu, inače jede sirovo meso. Autentično evanđeoski kršćanin bi sa smiješkom otposlao sirotog Ananiju i njegovu ženu:
Odi, za svoj novac kupi sebi opet kuću, nastoj živjeti čistim životom i ne vjeruj da možeš spasenje kupiti kao janjetinu na tržnici, ovamo si i tako došao jer si čuo da se ovdje jeftino prodaje vječna rajska sreća. Ne mari. Ako poslije ipak osjetiš da se
Mesijinom riječju trebaš prosvijetliti, dođi opet.
57.
Na ovom kasnom stupnju povijesti posve je nemoguća organizacija zajednice koja se ne temelji na najprostijem i najgrubljem materijalizmu. Zadaća obraćenja, odnosno napuštanje
niskih životnih interesa zbog viših, za većinu nije ostvarljiva.
Ali zajednicu ne mogu utemeljiti ni očišćeni, jer težište njihovog postojanja pada daleko izvan društva.
Brāhmana ne treba vlast, nego autoritet. Autoritet je aura autentičnog života.
Jedina je mogućnost da duhovni čovjek (brāhmana) zauzme
mjesto (u povoljnom slučaju važno mjesto) u ljudskoj organiSTATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 17
Mi s l i o c i
zaciji i da razvija zajednicu iznutra. Zato pitagorejsko društvo
nije bilo sposobno za život, a esensko je ostalo sekta. O Platonovoj državi bolje je ni ne govoriti.
58.
Postojeća društva ne treba preurediti, niti treba utemeljiti posve novo društvo, nego treba iskazati i održati jedinstvo vječne ljudske zajednice (eklezije) i neprestano tražiti njeno ozbiljenje od cijelog čovječanstva i svakog čovjeka ponaosob. (Jaspers: ako ne živimo svi zajedno i svi za jednoga, svi ćemo zajedno nestati.)
59.
Što nije eklezija to je ergastulum, odnosno štala robova.
60.
Prema shvaćanju Markiona, grčkog trgovca, ako je istina što je
zapisano, kršćanstvo se nije širilo u poželjnoj mjeri zato jer su
se drugi narodi, naročito Grci i pojedine kaste, poglavito obrazovanije, tuđile od rabinskog moralizma. Markion je teško podnosio zagušljivi i sitničavi familijarizam hebrejstva okrenutog
prema sebi i isključivog prema svemu drugom (protiv čega je
Nietzsche tako bjesnio). Učio je da je u vladavini svemira nastala režimska promjena, Isusov Bog Otac nije onaj iz Staroga zavjeta, nego posve druga osoba, nije osvetoljubiv ni ljut,
nego pravedan i dobar, i ne pripada samo Hebrejima nego cijelom čovječanstvu, kao što je rekao: Strani Bog. Prije Isusa nismo znali za tog Boga. Spasitelj je na zemlju donio istinu Stranoga Boga i time je zbrisao što je bilo prije. Zakon (Tora) i proroci izgubili su vjerodostojnost. Stvaranje svijeta zapravo nije
uspjelo. Propao je čovjek stvaranja (Adam). Ali to što je stvaranje skrivilo, spasenje je popravilo. Markion je zbog toga Evanđelja otkinuo od Staroga Zavjeta i prepisao izvorni (aramejski)
Novi zavjet tako da je Evanđelja shvatio kao religiju, ili ni kao
to. Markion vjerojatno nije bio ni religiozan, nego je bio samo
političar koji je vjerovao u organizaciju i propagandu. Markionova djelatnost u kršćanstvu je prvo izbijanje hebrejsko-helenskog antagonizma koji se u toku cijele povijesti Europe sve
do danas pojavljivao u vrlo različitim oblicima, kao naprimjer
utjecaj helenizma u renesansi, ili prodor hebraizma u reformaciji. U svakom se slučaju grčki utjecaj javlja kao posvjetovljenje
(umjetnost, znanost, filozofija), a hebraizam kao religija (moralizam, ritual, puritanizam).
61.
Aleksandrijska je knjižnica bila veliko spremište ne samo grčkih i hebrejskih nego i egipatskih i iranskih, a vrlo vjerojatno i
tekstova udaljenijih naroda. Za Klementa i Origena znamo da
su poznavali Buddhu, i postoje pretpostavke da su aleksandrijski predstavnici bili i u Tibetu i Kini te odande donosili rukopise koje bi prevodili na grčki. Po tome je Aleksandrija prva ve-
18 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
lebna realizacija tantra yuge, odnosno knjiškog razdoblja. Tantra razdoblje je kasno vrijeme, kada predaja više ne živi u osobnom odnosu meštar-učenik, nego se znanje da bi se sačuvalo
zapisuje, naravno, najčešće ne u zadovoljavajućem obliku, jer
su prepisivači već samo fragmentarno poznavali predaju. Druga opasnost je bila još veća prijetnja. Meštru su prilazili samo
oni u kojima je žeđ za znanjem odista postojala i pravo meštra
je bilo da odredi kome će što reći. Knjiga se otvara i znatiželjniku i varalici.
Tantra je jedna faza mračnoga doba. U mnogom smislu vrijeme involucije, kada se misli predaje, spremne za zimski san,
specifično sleđene (dakle zapisane) začahure, ili se kao ribe zakopaju, životne funkcije se smanje, misli se djelomično skrate te postaju formule i izvaci. Karakteristični oblici su epigrami (hebrejska mudrosna literatura: Parabole, Isus Sirahov; grčki filozofi: Parmenid, Heraklit, Pitagora itd.) koji čuvaju misli u obliku zakona, ili indijske sutre, koje glavne riječi i rečenice koriste samo kao podsjetnike. To su samo larve prvotnog
učenja. Spiritualnost koja je u knjigama nije aktivna. Ne pišu
se da bi zamijenile živu riječ. Govor izvire iz posve druge forme nego pisanje. Govor je komunikacija, pisanje je djelo (karma). Gott will nicht, das ich schreibe, aber ich muss – Bog neće
da pišem, ali ja to moram (Kafka). Tantra je upravo u tome
da knjigama, čak i najuzvišenijima, nedostaje osobna autentičnost. Egzistencijalni razmak između čovjeka i teksta je prevelik i nikada se ne može prebroditi, zato apsolutni ljudi nisu pisali. Knjiga više ili manje dobro koncentrira i sprema spiritualnost. Ali knjiga je uvijek izvadak, međutim mi smo objavu u
stanju shvatiti još samo kao knjigu. To znači da zapravo nema
objave, samo uspomene na nju i komentara. Objava se povlači u krug bitka iz kojega neposredno ne može izaći i zato nema
moći nad životom.
Od knjige se ne može ništa očekivati, jer je ona samo spremnik. Ako u našem životu još ima veličine mi je uzimamo iz
knjiga i stavljamo u knjige, ali naš je bitak onesviješten, ništa
niodakle ne umijemo uzeti neposredno, samo posredovano: iz
knjiga. Krajnji moment tantra razdoblja je sekularizacija knjige, spiritualnost se knjige rastvara u vremenu i raspršuje u sofističkoj nebitnosti. Treba se odreći i rukopisa, i onda osobna
autentičnost postaje još manja. To je, otprilike, posljedica tiskanja knjiga.
Zato Klement Aleksandrijski govori: je li dopušteno pisati
knjigu? Kao većina spiritualnih bića, svoju je knjigu ipak i on
napisao.
94.
Razlika između farizeja i kršćanina:
– umjesto da ih prosvijetli i s njima se razračuna, farizej skriva sile kvarenja bitka,
Mi s l i o c i
– umjesto da sakrije sile kvarenja bitka, kršćanin se s njima razračunava.
– Budući da pred javnošću ne skriva sile kvarenja bitka, kršćanin je u nepovoljnom položaju. Prihvaća kvarenje, priznaje ga
u sebi, osvještava ga, ne zavarava ni sebe ni druge. Kršćanin je
grešnik i ne pristaje da ne bude grešnik i nikada ne kaže da je
nevin, niti da je čist.
– Farizej (klerikalac) je u prednosti jer pred javnošću skriva
snage kvarenja bitka. Kvarenje bitka ne prihvaća, ne priznaje,
u sebi ne osvještava i zavarava sebe i druge. Farizej je bezgrešan čovjek koji ne čini ništa zlo i nikada se ne pokazuje drugačijim nego kao nevin i čist.
– Razlika između farizeja i kršćanina je u tome da farizej živi
u laži bitka a kršćanin se prosvjetljava istinom bitka. Zato farizejstva nema bez sofistike, kršćanstva nema bez traženja i zahtijevanja jednosmislenosti riječi. Sofistike, međutim, nema
bez rafinirane životne tehnike, jednosmislenosti nema bez nostalgije za primordijalnom jednostavnošću (idila). Tipični farizej je virtuoz laži, tipični kršćanin je onaj koji prozirno (autentično) živi. Ta dva čovjeka se nikada ne sreću, čak ni u Bogu.
IV. ANDROGIN
1.
Androgynos je grčka riječ i znači muško-žensko biće.
2.
Androgin se ne smije brkati s hermafroditom. Prvi je ravnoteža muškog i ženskog u jednome čovjeku i više od toga, jer androgin znači i biće i bit (essens i existens). Hermafrodit nije jedinstvo, nego abnormalnost. Androgin je jedinstvo obaju spolova, hermafrodit je spolno čudovište.
3.
Za androgina znaju sve predaje. Prema Tori, Gospod je stvorio
čovjeka na svoju sliku i priliku muškim i ženskim. Bog je, dakle, muško-žensko biće, a isto je i prvi čovjek.
4.
Sāmkhya kaže da se u okviru jedinstvenog bitka prvo razlikuju
muški duh (purusa) i ženska priroda (prakrti). I kineska predaja uči da se prva razdioba dogodila između neba i zemlje: tao
i teh, muško i žensko, kasnije jang i jin. Ime kineskoga cara je
fu-mu, što znači otac-majka, jer car vlada u znaku iskonskoga jedinstva.
5.
Jezik najčvršće čuva dvospolnost svijeta u muškom i ženskom
rodu svojih riječi. Muški i ženski rod su općenito osobine imenica, ali ima jezika (semitski) u kojima je spolni karakter prisutan i u glagolima, i iz značenja nekog glasa znamo je li djelatna
osoba muškog ili ženskog roda.
6.
Srednji je rod, po svoj prilici, bio porijeklom androgin. Ne
kao sada, kada je neutralan prema oba roda, odnosno prema
objema privlačnostima, nego kao nekad, kad je bio osjetljiv u
odnosu na oba roda. Neutralnost je degeneracija primordijalnog androgina. Nedostatak privlačnosti, poput neutrona u fizici. To što zovemo srednjim rodom zapravo je bespolnost. I
jer je odista neutralan, nepotreban je, jer ne označava ništa.
Upravo zbog toga je neutrum nestao iz mnogih jezika.
Muško-žensko biće je otvoreno i prema muškom i prema ženskom i povezuje oba spola. Neutralnost je zatvorenost prema
oba spola i zato ih razdvaja. Ali, kako sve što postoji mora imati rod, spolna neutralnost je bespolnost i može se shvatiti samo
kao simptom kvarenja bitka.
7.
Muški i ženski rod nisu cjeloviti rodovi, nego su razbijenost
jednog cjelovitog roda. I muški je poluspolan i ženski je poluspolan. Ime cjelovitog i potpunog roda jest androgin. Nakon pada androgin se razdijelio po zlatnom rezu, i to tako da
je veći dio androgina pripao muškarcu, a manji ženi, što približno znači da je muškarac postao u većoj mjeri muško-ženskim
bićem nego žena.
Porastom kvarenja bitka izgubio se i razmjer zlatnoga reza i
omjer muškog i ženskog u jednom čovjeku postao je posve nepravilan. Linija reza neujednačena je i od osobe do osobe je
drukčija. Međusobno pristajanje muškog i ženskog isključena
je mogućnost. Od tada je usklađivanje muškarca i žene postalo ljudska zadaća, i to jedna od najvećih i najtežih.
24.
O idealu besmrtnosti muškaraca ne treba mnogo govoriti.
Dovoljno o tome govore piramide i metafizike, vojni pohodi
i simfonije. Uvijek nešto što prodire u bezvremeno ili bar hoće
prodrijeti. To što produžuje životnu liniju ljudskog bića u beskraj, što ostaje kao Jedino Ja. Čovjek postiže svoje oslobođenje na temelju inicijacije onda ako prije nje savlada dva otpora, ako umije rastvoriti osjetilni oblik svijeta, isprazniti ga i izaći iz vremena. Osloboditi se znači razračunati se s otjelovljenjem i vratiti se u primordijalno postojanje. Što muškarac živi
iskrivljena je analogija izvornog oslobađanja. Umjesto da sebe
prenese u bezvremeni bitak, stvara djelo, i njuga prenosi ne u
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 19
Mi s l i o c i
bezvremeno, nego samo u produženo vrijeme. Jer u bezvremenosti samo biće ima mjesto, a ne djelo. Umjesto da rastopi
egzistenciju, sebi diže spomenik. Vječnost želi postići u monumentu. Ne briše sve svoje tragove i ne spašava se, nego se ugrađuje u djelo i tu postane taj koji ne iščezava.
u trenutku. Zato nije važno ako je ženski govor nelogičan i negramatičan, čak ako je i besciljno brbljanje isprekidano suzama i smijehom. Cilj je objelodaniti se i u zvuku i u mimici. Zato
nema potrebe da se odnekuda krene, a nema se kamo ni stići –
iznad prisilne logike samo se leprša i pravi vatromet.
25.
Besmrtnost je u djelu logički uobličenog jezika i besmrtnost je
u blistavom trenutku prisutnosti.
Ženin ideal besmrtnosti je točna suprotnost toj slavohlepnosti i častoljublju. Žena je priroda, u kontrastu s muškarcem
konkretna je, prisna, uvijek intimna, uvijek ostaje u vremenu
i na zemlji. Ženina besmrtnost je u prolaznosti. Događa se što
izgleda nemoguće, što je nonsens i što je apsurd, biti besmrtan u cvatu koji iščezne već do večeri, u neopozivom nestanku
trenutka, u jednom jedinom bljesku, u utonuću i nestajanju, a
ne u monumentu. Zato je žensko sve što je pjesma, ples, plod,
cvijet, hrana i odjeća, godišnje doba, raspoloženje, emocija i
misao, društvo i tijelo. Sve što nestaje, i to bez traga. Vječno i
neprolazno je u prolaznosti, u neuhvatljivosti, ali uvijek konkretno i blisko, jednom i nikad više, i tu je i nigdje ga nema i ne
može ni biti i neponovljivo je, jednostavno poput snježne pahuljice koja se topi na zraku.
34.
U nazočnosti prave žene i najudaljenije stvari postaju bliske i
dostupne. U nazočnosti pravog muškarca i najnerazumljivije
stvari postaju jasne i razumljive.
35.
Žena u svom rodu može živjeti potpunu egzistenciju, muškarac uvijek treba još nešto da bi bio cjelovit, uvijek još mora
shvatiti nešto što je iznad njega.
36.
Kabala piše da je neposredno iza početnog kvarenja sjećanje na postojanje u Edenskom vrtu još bilo živo i muškarac bi
oplodio ženu zračenjem svojih misli. Mislima bi se proželi i u
uzajamnom bi prožimanju žena izdahnula dijete. Dijete je, kao
duša, ulazilo u svijet i u njemu se otjelovljivalo. Poslije to više
nije bilo dovoljno, muškarac je morao ugledati ženu i ona bi od
zraka njegovih očiju zatrudnjela. Zatim ju je morao osloviti i
muškarac bi riječju oplodio ženu. Još kasnije ju je morao dotaknuti. Još kasnije morao ju je zagrliti. Samo na dubokom stupnju kvarenja je nužno da se muškarac i žena grubo sjedine.
38.
U govoru se muški i ženski elementi prepliću i muškarac nastoji razgovijetno, gramatikom izgraditi izričaj svojega govora, njegov je ideal logički oblikovana rečenica, retoričko djelo koje ima povezan i razuman tok misli i najčešće stiže kamo
želi stići. Sve to nije kriterij ženina govora. Važno je prisustvo
20 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
48.
Očinska i majčinska religija su varijacije solarnog i lunarnog
načina života. Očinska religija je u prvom redu hebrejska. Muškarcu, ocu-bogu pripada nezaobilazna i bezuvjetna svemoćna vlast nad svijetom. To je glavna struktura moći čije su analogije zajednica i obitelj. U Bizantu se živjelo u takvoj, iako već
izblijedjeloj očinskoj religiji. Takva se religija ostvarila u Rusiji,
gdje se bezuvjetna moć bez polova personificirala u ocu-caru.
Takvo je i očište islama, koji poznaje samo jedan nebeski i jedan zemaljski autoritet: Boga i Proroka. To su apstraktne, netolerantne despotske moći sa svojim geometrijskim strukturama, strogom moralnošću, centraliziranom i zatvorenom praksom vlasti. Muškarci su u prednosti, osobito starci. Način života je neprijateljski prema prirodi, ne trpi individualizam, pogoduje pravu, ćudoređu, pravilima i tome što je službeno, što
je apsolutno i što je zakon. To je religija jedne jedine knjige
(Tora, Kuran, Biblija).
Majčinske religije žive najčešće u mitu, politeističke su, kod
kuće su u prirodi, ne podnose centraliziranu vlast, ne vole državu, još manje prodorni razum, demokratskije su, ali najradije žive u anarhiji. Hramovi u očinskim religijama su puritanski,
majčinski su hramovi prepuni slika, kipova, ukrasa i plamtećih
svijeća. Majčinske religije vole šareni i bogati društveni život,
mnogo knjiga, glazbu, kazalište, epove, erotiku, osobnu slobodu i zanos osjetila.
49.
Nema dvojbe da od grčkih vremena, poslije Orfeja, Europa slijedi majčinsku religiju. Ta majčinska religija imala je tri zlatna doba, helenizam, renesansu te osamnaesto i devetnaesto
stoljeće. Europski čovjek je sklon prihvaćati civilizaciju samo
kao način života podrijetlom iz majčinske religije, gdje čovjek
živi u šarenoj raznolikosti, gdje se religija rastapa u mitovima,
gdje cvate umjetnost i gdje život čini uzbudljivim natjecateljski
duh, gdje je zajednica slojevita i raznoliko nijansirana. Nije hijerarhijska, nego demokratska. Postoji specijalizirana podjela
rada. Grade se gradovi i udobni stanovi, cvatu industrija i trgovina. U državi nisu bitna načela, važna je konjunktura. Kazalište, modne revije, crkve, pogrebne svečanosti, balovi. Mnogo
slika, mnogo pjesama, mnogo romana, cirkusi i banke.
Mi s l i o c i
50.
Helenstvo je živjelo u znaku androgina, iako samo fragmentarno i gotovo bez uspomena i vjerojatno kratko vrijeme, ali
svakako izvan povijesti, omotano u arhajsku tminu europske
zore, poput drevne Indije i Kine. Sve što potječe iz toga doba
ili se temelji u tom vremenu svjedoči da je Orfej način života svjesno gradio na apsolutnoj mjeri postojanja. Orfizam nije
bio djetinjast, naivan i nerazvijen, a osobito ne primitivan duh,
nego zrelo znanje o bitku s univerzalnom perspektivom. Iznad
svega to dokazuju orfička teorija brojeva i geometrija koja se
na njoj temelji. Ali ništa toliko koliko metafizika Jednoga. To
dokazuju i mjere grčkog kiparstva, graditeljstva, pjesništva i
kult igara (Olimpija, Istmos) te tragedija. Ono što upućuje na
orfičko podrijetlo jest pročišćenost, artikuliranost, discipliniranost bez ikakvih tragova nasilja nad prirodom. Sve je na svojem mjestu. Koliko se pogledom može dosegnuti podrijetlo,
sve što stoji na orfičkim temeljima je čisto, u konačnoj transparentnosti su-stajanja Sunca-Mjeseca. Kao što kaže Bachofen, arhajsko helenstvo nisu bili Dioniz i Apolon i ono nije bilo
u znaku napetosti toga dvojstva, nego je stajalo u apsolutnom
razmjeru u kojem su se izjednačili zanos i razum, život i bitak,
muško i žensko, priroda i duh. Orfizam je ozbiljenje te mjere i
to je ono što je bilo “suprotno svemu što će se kasnije nazivati helenizmom”.
83.
Istovjetnost se od Aristotela nadalje shvaća kao logičko pitanje, dok je ono u krajnjem smislu metafizičko a ne logičko pitanje. Istovjetnost nije u tome da je A jednako A, dakle nije u
tome da su sve stvari samima sebi jednake. Ta formulacija nije
metafizička, ali nije ni logička, nego – jer je riječ o jednakosti – matematička. Teza istovjetnosti ima tri tumačenja: matematičko, logičko i metafizičko. Prva dva su sužavanje metafizičkog. Ako se teza istovjetnosti shvaća kao logička teza, to je
tautologija. U logici i u matematici teza istovjetnosti je temelj
svih formalnih operacija razuma. U metafizici to nije formalna teza, nego aksiom koji glasi: postojanje je u svemu postojećem istovjetno.
V. LOGIKA JEDINSTVA
7.
Postoje tri aritmologije. Jedna se temelji na definiranosti broja (hijeratska). Druga na racionalnosti broja (profana). Prva je
isto tako pogrešna kao i druga, jer su obje iskvarene. Treća je
aritmologija jedinstva, trinitarna.
Trima aritmologijama odgovaraju tri logike. Prva je analogijska logika, druga racionalistička, treća je logika jedinstva.
Prvoj odgovara arhajsko iskonsko doba, drugoj povijesno razdoblje. Logika jedinstva nema razdoblja. Sva su tri razdoblja,
sve tri aritmologije i sve tri logike zapravo jedno.
8.
Shvaćanje broja u predaji je definirano. Može biti lik kao euklidovska geometrija i ptolomejski kozmos. Stupnjevi vrijednosti su konačni. Red je istodobno i sustav i sustav je zakon. Stupnjevi vrijednosti su sfere bitka, i ime sferama bitka je hijerahija. Hijerarhije se smještavaju vertikalno jedna iznad druge.
9.
Svaka hijerarhija ima broj. To se učenje može kontrolirati iz
orfičke, kabalističke, vedske i iranske predaje. Svijet nije djelo
Stvoritelja, nego emaniranih moći. Ove emanacije kabala zove
sefirama, vedska predaja prajapatima, iranska amšaspandima. Ovakvih emaniranih moći je bilo deset. Deset je najviša
hijerarhija.
10.
Analogija je odgovaranje među pojedinim hijerarhijama. Tabula smaragdina kaže: “Što je gore, odgovara onom što je dolje, i ono što je dolje odgovara onome što je gore.”
Najjednostavniji je primjer za to: sedam. Sedam je primum
movens, prvi pokretač. To su arhajskih sedam planeta sunčevog sustava, što odgovara danima sedmice, to su sedam samoglasnika, sedam boja, sedam tonova dijatoničke ljestvice. Sedam je jedina cjelina.
11.
Broj se uvijek može prikazati. Hijeratička geometrija predaje
je znanje o prikazivanju brojeva. Kasni, ali još čisti oblik iskonske orfičke geometrije je Euklidova geometrija. Euklidova geometrija danas nije manje valjana nego što je bila prije 2500 godina, samo što se danas drugačije tumače brojevi i tome onda
odgovara druga geometrija.
Analogijski se niz u novije vrijeme proširio i na psihološke, sociološke, društvene, ideološke i spoznajnoteorijske analogije. Moderna analogija, međutim, nije hijerarhijska, dakle nije
objektivna, samo je neosobna.
12.
Analogija nije metafora.
13.
Arhajsko je čovječanstvo mislilo prema analogijskoj logici.
Ljudska osobina odgovara nekom metalu, neki metal nekoj
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 21
Mi s l i o c i
planeti, planeta nekoj boji, boja nekom zvuku, zvuk nekom
okusu, okus nekoj duhovnoj moći, duhovna moć nekom broju. Dalje nema. Broj je krajnji temelj analogije.
Temeljni postupak mišljenja u predaji je prepoznavanje odgovaranja. Što se može vidjeti na zvjezdanom nebu prikazuje što
je u ljudskoj prirodi, to pak što je u metalima. Svijet je zatvorena cjelina čiji svaki element odgovara nekom drugom elementu. Temelj svakog odgovaranja je aritmologija. Analogijska logika i analogijska aritmologija su zatvorene cjeline, jer je
koncepcija brojeva aritmologije definirani broj. Na tome počivaju kozmos, zatvoreno društvo (kaste), hijerarhija i metafizika predaje.
POGOVOR PREVODITELJA
JADRANKA DAMJANOV
Bélu Hamvasa vjerojatno nije potrebno predstavljati našoj kulturnoj javnosti. Prijevodi se njegovih knjiga u nas uvijek
rasprodaju i pretpostavljamo da će svi oni koje je on na neki
način svojom osobnošću zarobio, a zapravo im poslužio na njihovom putu oslobađanja, posegnuti i za ovom knjigom – nastavkom Scientiae sacrae.
Pisanje drugog dijela, za razliku od prvog, koji je Hamvas
napisao u jednom dahu, trajalo je četiri godine te je uspio dovršiti samo četiri i jednu četvrtinu poglavlja. Čitatelj naviknut
na “ranog” Hamvasa osjetit će da je Hamvas u dvadeset godina
proteklih od pisanja Scientiae sacrae I postao u pisanju jednostavniji, u duhovnom smislu čišći i fundamentalniji, ali i neobazriviji prema književnim aspektima svoga teksta.
Nekoliko upozorenja:
Čitatelj će primijetiti da u tekstu ima dosta ponavljanja i
kontradikcija. Istina, na njih se već mogao naviknuti i na temelju čitanja Scientiae sacrae I. U bavljenju krajnjim stvarima neizostavno dolazi do jednog i drugog.
Hamvasevi navodi su često interpretacije, pa sam samo
ponekad mogla umetnuti u nas već postojeće prijevode, a najčešće sam prevela tekst onako kako ga Hamvas navodi.
Objašnjenje prijevoda nekih ključnih riječi:
U tekstu je temeljni pojam alapállás koji je Hamvas, kao
što navodi, preuzeo od Lajosa Szabóa. Ako bi se riječ prevela
doslovno, uzimajući u obzir dva značenja koja su u njoj sadržana: alap (temelj) i állás (stajanje), dobili bismo temeljni stav.
Pojam bi se mogao prevesti još i kao prvotno stanje – tada bi
bio srodan Guénonovom état primordial – ili kao prastanje –
tada pak Böhmeovom Urstandu – koje Hamvas sve navodi, ali
se ipak odlučuje za alapállás.
Nakon duljeg kolebanja ja sam se odlučila prevesti alapállás kao početni položaj, jer se alapállás koristi u tjelovježbi
i plesu, dakle upotreba mu je kao početnog položaja u hrvatskom. Presudno je u odluci bilo i to da Hamvas pri tumačenju
tog pojma eksplicite doziva sliku plesača. Postoji još nekoliko
ključnih riječi prijevod kojih bi bilo potrebno objasniti da bi či-
22 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
14.
Kada je povijesno čovječanstvo postavilo pravila racionalnog
mišljenja, vjerovalo je da je prepoznalo njegovu jedinu moguću zakonitost. Platon je još pokušao stabilizirati tumačenje
arhajskog broja. Još je bio na stajalištu Pitagore, prema kome
brojevi upravljaju ljudskom sudbinom, poretkom društva i države. Definirani broj stvara definirani red. Platon je, međutim,
već mislio na temelju racionalističke logike, i temelj njegovog
mišljenja više nije bio zakon, nego dijalektika.
Analogijska i racionalistička logika se međusobno odnose kao
zakon i dijalektika.
tatelj, ako mu se čine nejasnima, uz pomoć ovih opaski mogao
riječ otvoriti u još koju značenjsku dimenziju.
U mađarskom se crkva u smislu institucije naziva egyház, što doslovno znači “jedna kuća”. Hamvasu takva značenjska kompozicija riječi dobro dolazi. Nisam je prevodila riječju
“crkva”, nego sam je uvijek zamjenjivala eklezijom. Naime, ta
grčka riječ, koja znači skup, više odgovara smislu “jedne kuće”.
Riječ jóvátétel obično se prevodi kao odšteta. Doslovno
znači učiniti dobrim, ali ne ispraviti, jer se za to koristi druga riječ. Najbliže mi se činilo iskupljenje i zato sam se za njega odlučila.
Önmegtagadás, umjesto doslovnog sebenijekanja, prevela sam kao samoprijegor, nadam se ne iznevjerivši Hamvaseve namjere.
Hamvas stalno koristi “hindi”, “indijski”, i kada govori o
predaji i kada govori o riječima. Uzela sam si slobodu i prevodila “indijskim” kada je riječ o predaji i “sanskrt” kada se radi
o riječima.
I sada još samo nekoliko riječi za one koji se s Hamvasevim djelom sreću prvi put.
Béla Hamvas je mađarski esejist rođen 1897. godine blizu današnje Bratislave. Studirao je u Budimpešti. Radio je kao
knjižničar. Sudjelovao je i u Prvom i u Drugom svjetskom ratu.
Za vrijeme rata izgorjela mu je kuća puna rukopisa. Do 1948.
godine objavio je veći broj eseja i zajedno sa svojom ženom
Katalin Kemény knjigu Revolucija u umjetnosti. Upravo povodom te knjige, koja se Györgyu Lukácsu nije svidjela, izgubio
je mjesto knjižničara, i do kraja života, odnosno do mirovine,
radio kao fizički radnik i pritom pisao svoja djela, ali objavljivati nije smio. Umro je 1968. godine. U Mađarskoj ga počev od
80-ih godina počinju ponovno objavljivati. Danas iz tiska postupno izlaze sveukupna djela Béle Hamvasa. Osim eseja pisao
je i romane, kao npr. veliki, kako kažu inicijacijski, roman Karneval u dva toma. U nas su objavljeni njegova Filozofija vina,
Scientia sacra I-II i zbirka eseja Jasmin i maslina. Osim u obliku knjiga, njegovi se tekstovi mogu u nas naći i u časopisima i
čuti na radiju. Njegov je prijem u Hrvatskoj do sada bio odista
izuzetan. Nadamo se da će i ova knjiga naići na čitatelje željne
promišljanja krajnjih pitanja čovjekove egzistencije.
Mi s l i o c i
Sakralna zaogrtanja
To je, nazovimo to tako, proročki način pisanja, koji se poziva na vlastitu osjetljivost, na viziju i viđenje stanja stvari “onakvog kakvo jest”
Neven Ušumović
TEKST JE IZVORNO OBJAVLJEN KAO PREDGOVOR U KNJIZI: BELA HAMVAS: KAP PROKLETSTVA, MIRAKUL, ZAGREB,
2003., (PRIJEVOD: JADRANKA DAMJANOV, NEVEN UŠUMOVIĆ
I IVAN LADISLAV GALETA)
U
ESEJU POSVEĆENOM POSLJEDNJIM DJELIMA AUSTRIJSKOG
esejiste Rudolfa Kassnera (Rudolf Kassner utolsó művei, u: Szarepta, Medio Kiadó, Budapest, 1998.), Hamvas piše kako bi vjernim Kassnerovim čitateljima zabljesnule
oči, kada bi u izlogu knjižare spazili njegovu novu tanku zbirku
eseja. Upravo su takve zbirke ono po čemu je prepoznatljivo i
Hamvasevo književno djelo, s bitnom razlikom da one za njegova života, izuzev zbirke Nevidljivo zbivanje objavljenje 1943.
godine, nisu vidjele izloga niti knjižarskih polica.
Ovo izdanje Tajnog zapisnika (pisanog 1947-1948) omogućuje po prvi put čitanje jedne takve zbirke i na hrvatskom jeziku. Naime, dosadašnja hrvatska izdanja pokrivala su veće esejističke oblike kao što su satirički esej Filozofija vina (preveo
Ladislav Galeta, Ceres, Zagreb, 1993.) i monumentalna Scientia sacra (prevela Jadranka Damjanov, Ceres, Zagreb, 1995.),
dok se knjiga Jasmin i maslina izborom eseja iz različitih zbirki orijentirala prije svega na tekstove nadahnute prirodnim fenomenima, odnosno simbolima. Ovo izdanje, pak, vjerno slijedi Hamvasev koncept zbirke: vać nakon prvog čitanja čitatelj
stiče jasan uvid u to zbog čega zbirku otvara upravo esej 4. veljače 1962., a zatvara Pitija, odnosno zbog čega poslije Apokaliptičnog monologa slijedi Arlekin, a za njim Melankolija kasnih djela.
Kassnerov utjecaj na Hamvasevo stvaralaštvo od temeljne je
važnosti za razumijevanje Hamvaseva pisanja, pri čemu je navedena konceptualna i oblikovna strana tek od sporednog značaja. U središtu je Kassnerova djela formiranje i razrada tzv. fiziognomijske metode. U spomenutom eseju o Kassneru Hamvas tu metodu sažima na sljedeći način: ... stvar ne spoznajem
analizom, ili kada genetički tragam za njezinim historijskim
nastankom, nego kada joj odgonetam smisao iz lica. Kassner ne
analizira, ne vraća se porijeklu, jer je sve to bezlično. Daje lik.
Zbog te ga likovne fiziognomijske metode mislioci smatraju više
umjetnikom, a umjetnici više misliocem. Već je iz ovog citata vidljiv pomak značenja karakterističan za Kassnerov ključni
pojam Das Gesicht, koji se kod njega, prema mađarskom prevoditelju Gézi Derékyju, ne odnosi samo na lice, nego i na prizor, način pojavljivanja (ob)lik. (prema Rudolf Kassner: A három birodalom (Tri carstva), Medio kiadó, Budapest, 2000.)
Taj pomak značenja upućuje nas na to da je proces odgonetanja smisla iz lica neizbježno i neka vrst oblikovanja, stvaralački
proces prožimanja onog vidljivog univerzalnim smislom, zbog
čega će Kassner svoju metodu, kada je u pitanju jastvo, nazvati i psihosintezom nasuprot psihoanalizi. Izbjegavajući bilo kakvu pretenziju za objektivnošću znanstvene metode, Kassner
insistira na uvođenju subjektivnog u ovakav tip odgonetanja,
pri čemu svoju metodu obješnjava preko moći uobrazilje (die
Einbildungskraft), odnosno imaginacije. Moć uobrazilje sastoji se u ravnoteži između introspekcije i opažanja; čovjek stvaralačke imaginacije posjeduje obje kvalitete u istoj mjeri. (Einbildungskraft und Zahl (Moć uobrazilje i broj), u izboru iz Kassnerovih spisa: Die Nacht des ungeborgenen Lebens, Insel-Verlag, Wiesbaden, 1960)
To je ravnoteža između osjetilnog i značenjskog koju posjeduje Hamvaseva Pitija – ovaj esej, inače, u mnogo čemu otkriva
Hamvaseva kreativna nastojanja. Ali da bi se mogle naznačiti
neke od razina između kojih Hamvas napeto održava ravnotežu, htio bih uputiti na jedan od idejnih izvora Hamvaseve introspekcije.
Čitateljima djela Scientia sacra poznato je kakva specifična
značenja daje Hamvasev način razmišljanja općim pojmovima kao što su bitak, život, ili povijest. Referentna točka te preraspodjele značenja nalazi se u pojmu tradicije (mađarsko hagyomány Jadranka Damjanov prevodi s predaja, a srpski prevoditelj Hamvaseva opusa, Sava Babić, s baština). Hamvas se,
naime, prije svega može svrstati u onaj duhovni pravac s počeSTATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 23
Mi s l i o c i
tka XX. stoljeća čiji je inicijator francuski mislilac, sufi, René
Guénon, a čija se ideja vodilja nalazi u objedinjavanju drevnih
sakralnih tradicija, odnosno u takvom stavu prema sakralnosti
različitih civilizacija koja naglašava univerzalnost i jedinstvenost tih tradicija. Osnovni naglasak je na bezvremenoj vjerodostojnosti i punovažnosti istinosnih sadržaja tako koncipirane Tradicije, koja od svakog čovjeka zahtijeva njezinu realizaciju i otjelotvorenje. Najvažniji predstavnici ove misli bili su uz
Guénona, J. Evola, T. Burckhardt, F. Schuon i A. K. Coomaraswamy, dok danas tu tradiciju mišljenja, među ostalima, održavaju Martin Lings, Seyyid Hossein Nasr, i, svakako, Bošnjak
Rusmir Mahmutćehajić. Ovaj tip mišljenja razvio se u nekoliko pravaca i u samoj Mađarskoj.
Treba, međutim, jasno odvojiti ovaj pravac od pomodnog new
age sinkretizma; Guénon objašnjava razliku između sinkretizma i sinteze u predgovoru svojoj Simbolici križa (citiram prema Rene Genon: Simbolika krsta, preveo Miodrag Marković,
Gradac, Čačak, 1998.): Sinkretizam se sastoji u prikupljanju
više ili manje disparatnih elemenata iz vanjskog svijeta, koji,
gledano s tog stajališta, nikada ne mogu biti zaista objedinjeni;
to je, sve u svemu, neka vrst eklekticizma (...) Nasuprot tome,
sinteza će se ostvariti samo ako se pođe od samog jedinstva, i
ako se ono ni u jednom trenutku ne izgubi iz vida u mnoštvu
svojih pojavnosti, što bi podrazumijevalo da se, izvan i s one
strane formi, dosegla spoznaja o prvotnoj istini koja se ovim zaogrće da bi se iskazala i uspostavila komunikaciju u mjeri mogućnosti (...) Zbog toga je savršeno legitimno da se, u svakom
posebnom slučaju, upotrebi forma koja se čini najpogodnijom
za ono što se namjerava (...)
Hamvaseva misao ipak nije u znaku jednoznačnog prihvatanja
ove duhovnosti. To se neprihvatanje očituje ponajviše u tezi
o kontinuitetu sakralnosti kroz stvaralačke osobnosti povijesnog razdoblja čovječanstva, a naročito u njegovom vrednovanju nekih umjetničkih ostvarenja novog vijeka, odnosno modernog doba. Takav stav potpuno je stran “tradicionalistima”.
Kod Hamvasa takvo vrednovanje počiva na zastupanju krajnje razvijene osobnosti, kao i na posebnom vrednovanju osjetilnog područja. Tridesetih i četrdesetih godina XX. stoljeća
Hamvas, pod utjecajem Nietzschea i britanskog književnika
Johna Cowpera Powysa, ide tim smjerom i dalje od Kassnera,
najbolji primjer tome, uz Filozofiju vina, upravo je Tajni zapisnik (osobito Arlekin i Pitija).
Hamvasev kasniji misaoni put drži se više tradicionalnog sakralnog pola, ali sada u znaku ponovnog otkrivanja kršćanske
tradicije u kojoj osobni odnos prema Bogu dobija najveću važnost. On se time (i izrijekom) približava predstavnicima ruske religiozne renesanse s početka XX. stoljeća, N. Berđajevu,
D. Mereškovskom, P. Florenskom, koji osnovnu inspiraciju nalaze u djelu V. Solovjeva i F. Dostojevskog.
O svome načinu pisanja Hamvas će možda najjezgrovitije pisati u eseju Životno djelo, gdje za jezik one sinteze, prvotne
24 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
istine, kako kaže Guénon, piše kako se on prepoznaje po tome
da ne dokazuje (nije sofističan), nego izjavljuje (objavljuje) (Az
élet mű, u: Patmosz 2. (1964-1966), Életünk könyvek, Szombathely,1992.). Tako piše i Berđajev; to je, nazovimo to tako,
proročki način pisanja, koji se poziva na vlastitu osjetljivost, na
viziju i viđenje stanja stvari “onakvog kakvo jest”. Uvjet vjerodostojnosti ovog viđenja, međutim, beskompromisna je introspekcija koja vlastitu egzistencijalnu poziciju, kao i aktualno
povijesno stanje, nastoji sagledati u svjetlu Guénonove prvotne istine, odnosno kroz različite forme sakralne tradicije (vidi
Apokaliptični monolog).
Hamvasev diskurs dakle ne odlikuje kompleksna i rafinirana terminologija, niti beskrajna rečenica zapletene sintakse.
Njegova je rečenica, ponekad do grubosti, kratka, jednostavna, “spremna za urezivanje u kamen”. Njegovu misao odlikuje
moć analogije, traganje za istovjetnostima, odnosno sličnostima, neka vrst “senzualne apstrakcije”; to je vizionarski tip pisanja, kojemu u svakom slučaju ponekad nedostaje osjećaj za
povijesnost, za suptilna razlikovanja i skromno naznačavanje
granice preko i s koje djeluje Drugo – ono čiji se identitet ne da
ukrotiti riječima i vizijama.
Osobito je izazovna Hamvaseva naklonost satiri, odnosno ironiji. Satira je crvena nit njegova stvaralaštva, jedan od razloga
zbog kojega ga upravo crveni nisu mogli smisliti. Početak njegovog književnog stvaralaštva u znaku je satire, Teško je ne pisati satiru naziv je njegove zbirke priča nastale u razdoblju od
1929. do1931. godine (i još uvijek neobjavljene, po mojim saznanjima), a romani koje je pisao pred kraj života prepuni su
opore satire. Satirični ton Hamvas često postiže sežući za izrazima, frazama, koje pripadaju govornoj svakodnevici, pa zbog
toga njegovi eseji često predstavljaju intenzivan sudar najtamnijih ezoterijskih termina i govornih poštapalica, dok se u
tekstu smjenjuju rečenice čija je sintaksa nekad do nečitljivosti podređena izražavanju smisaonog sklopa s rečenicama koje
odlikuje govorna fluidnost i zalihost.
Hamvas satiru uvijek iskazuje s ironijske pozicije što naročito zbunjuje čitatelja. Pripovijedno “ja” čitatelj bi rado identificirao s autorom, ali mu neka trunka sumnje ipak to ne dopušta. Naime, sam tok esejističkog izlaganja obiluje kod Hamvasa
ironijskim obratima, neočekivanim skokovima koji bacaju sasvim drugo svjetlo na ono što je do tada bilo rečeno. Ti obrati,
koji znaju imati karakter strastvenih, čak očajničkih prodora u
nove značenjske ili egzistencijalne dimenzije onoga što se razmatra, daju neosporivu vjerodostojnost Hamvasevom misaonom i umjetničkom zanosu.
Hamvas se često koristim tekstualnim “ja” kao s maskom, ali
isto tako se u krajnjem ironijskom obratu, figura, djelo, lice
koje se opisuje, približava do krajnjeg poistovjećivanja tome
jastvu. Ono sâmo je arlekin, ono sâmo je Pitija. Taj živi duh,
neponovljiv je Hamvasev odgovor na citiranu Guénonovu legitimnost upotrebljavanja formi koje se čine najpogodnijima za
Mi s l i o c i
ono što se namjerava, odnosno Hamvasev se govorni subjekt u
tekstu zaogrće poput Guénonove prvotne istine, ne bi li iskazao i uspostavio komunikaciju u mjeri mogućnosti. Hamvaseva golema erudicija daje mu na raspolaganje neiscrpivo bogatstvo formi za ovakva (katkad ironijska) zaogrtanja.
Ali sve se to nikada ne pretvara u samozadovoljni eruditivni
slalom. Hamvas s krajnjom odgovornošću nastoji kroz ovu
imaginacijsku napetost introspekcije i opažanja dospjeti do
opisa pravog lica čovjeka i prave težine njegove/naše povijesne situacije. Snaga njegovog pisanja upravo je u samosvijesti da je pisanje tek priprema za korak više, za realizaciju uvjeta u kojem može doći do otvorenog dijaloga; za introspekcijom posredovano i uravnoteženo suosjećajno prihvatanje drugog čovjeka.
Béla Hamvas - Životopis
Béla Hamvas rođen je 1897. u Eperjesu; 1898. obitelj mu se
seli u obližnji Požun, današnju Bratislavu, gdje mu je otac,
evanđelistički svećenik, radio kao profesor mađarskog i njemačkog jezika. Nakon mature, kao dragovoljac sudjeluje u I.
svjetskom ratu i biva ranjen na ruskom frontu. Godine 1919.
otac odbija uvjete koje mu postavljaju nove slovačke vlasti, pa
se cijela obitelj seli u Budimpeštu. Hamvas studira mađarski
i njemački, a zatim radi kao novinar. Godine 1927. zapošljava se u Gradskoj knjižnici, gdje će raditi sve do 1948. U ovom
razdoblju svoga života Hamvas započinje, nakon početnih
proznih ostvarenja, značajniju esejističku djelatnost. Iako od
1930. objavljuje u zbilja velikom broju časopisa, od zbirki eseja: Knjiga lovorova gaja (eseji pisani od 1930.), Archai (19321945), Mađarski Hiperion (1936), objavljuje tek Nevidljivo
zbivanje (1940-41, objavljeno 1943.). Hamvasev idejni horizont iz toga razdoblja možda najbolje reprezentira studija iz
1937.: Svjetska kriza: studija i bibliografija, u kojoj je skupio
823 bibliografske jedinice koje se bave temom svjetske krize.
Od 1937. Béla Hamvas živi u braku s Katalin Kemény, književnicom i prevoditeljicom. Počev od 1940. Hamvasa tri puta
biva pozvan na ispunjenje vojne dužnosti; 1944. dezertira i
skriva se kao vojni bjegunac po Budimpešti. U siječnju 1945.,
za bombardiranja, uništena im je kuća u kojoj je bio najveći dio njegovih rukopisa i knjiga. Ipak, ključno djelo njegova
opusa, Scientia sacra (1943), sačuvano je u rukopisu. U periodu od 1945. do 1948., mađarska se inačica totalitarističkog režima još nije konsolidirala, pa Hamvas i njegova supruga imaju prostora za izuzetno živu kulturnu djelatnost: 1947. objavljuje im se zajednička studija: Revolucija u umjetnosti: apstrakcija i nadrealizam u Mađarskoj, posvećena slikarstvu.
Tih je godina Hamvas započeo, odnosno napisao djela koja
čine jezgru njegova opusa: Filozofiju vina (1947), Tajni zapisnik (1947-1948), Unicornis: summa philosophiae normalis
(1948), Karneval (opsežni roman 1948-1951), zatim Silentium
(1949) i Magiju sutru (1950). Tada intenzivira i svoju prevoditeljsku djelatnost, neodvojivu od njegove spisateljske kretivnosti; uredio je zbirku Velika dvorana predaka (1943-1960),
u kojoj je skupio svoje komentare i prijevode izvora sakralne predaje različitih civilizacija. Ta je zbirka još uvijek neobjavljena za razliku od Anthologiae humanae: pet tisuća godina
mudrosti (1946), koja je doživjela do 1948. godine tri izdanja;
tu je Hamvas skupio misaone fragmente od Hermesa Tri-
smegistosa do E. M. Ciorana, a dijelom ih je sam preveo. No,
1948. napadi na Hamvasa dostižu svoj vrhunac, te biva prisiljen otići u mirovinu. Do 1951., bavi se zemljoradnjom, a
od 1951 do 1962. po mađarskoj provinciji radi kao skladištar,
pomoćni radnik i sl. Nastavlja prevoditi i pisati, najznačajnija djela iz ovog razdoblja su velika zbirka eseja podijeljena u
tri djela pod nazivom Patam (1959-1966), te drugi, nedovršeni dio Scientiae sacrae (1960-1963), posvećen kršćanstvu. Za
ovo razdoblje karakteristični su i kratki romani U izvjesnom
pogledu (1961) i Naime (1966-1967). Hamvas umire 1968.
Njegova rehabilitacija započeta je tek sredinom osamdesetih
godina. Dio njegovih djela nije objavljen do danas.
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 25
Kruži li
bauk
Jugoslavije
Bosnom i
Hercegovinom
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
Fatalističko tumačenje
razaranja Jugoslavije
Komunisti nisu stvarali jugoslovensku naciju ne zato što bi ona osporila
ciljeve socijalizma, već zato što bi time ubrzali raspad Jugoslavije
Olivera Milosavljević
OSVRT NA KNJIGU: DEJAN JOVIĆ, JUGOSLAVIJA - DRŽAVA KOJA
JE ODUMRLA, SAMIZDAT B 92 (BEOGRAD) I PROMETEJ (ZAGREB), 2003.
P
RVA KNJIGA KOJA JE POSLE RATOVA ZA JUGOSLOVENSKO
teritorijalno nasleđe zajednički objavljena u Zagrebu i
Beogradu morala je izazvati znatiželju, bar kao pokazatelj zajedničkog imenitelja u percepciji bliske prošlosti. Knjiga Dejana Jovića, Jugoslavija država koja je odumrla, zanimljivo je štivo, potkrepljeno mnoštvom sekundarnih izvora, pre
svega razgovora s akterima zbivanja, a interesantnih s aspekta
njihove naknadne percepcije događaja u kojima su u prošlosti
učestvovali. Da nema neutemeljenih pa i pretencioznih zaključaka, po svaku cenu originalnih (čak i kada su saznanja autora
morala voditi u drugačijem pravcu), ova knjiga bi bila odlična
literatura o poslednjim decenijama egzistencije jugoslovenske
države. Problem je što autora nisu uvek vodila saznanja, već je
nužnost da teza bude originalna zahtevala i da bude po svaku
cenu “dokazana”.
Metodologija
U skladu sa ciljem da ponudi novu interpretaciju raspada Jugoslavije, autor svoju knjigu metodološki u prvom redu temelji na intervjuima sa živim članovima političke elite, a oslanja
se i na memoare, dnevnike i knjige aktera, istražujući motive njihovog delovanja. Polazeći od njihovih nekadašnjih i naknadnih iskaza, a sa pretpostavkom da ljudi u politici deluju subjektivno, autor zaključuje da su svi oni bili sigurni da
će spasiti Jugoslaviju, iako su njihove akcije, bez njihove volje, vodile u smeru njenog razbijanja, pa su ih i pad komunizma i raspad države iznenadili. Metodologija po kojoj su relevantni izvori za zaključivanje naknadni intervjui sa akterima tako što oni daju iskaze o svojim motivima od pre 5, 10 ili
20 godina, isto je što i uzimanje memoara za primarni istorij-
ski izvor. To bi značilo da akteri, za razliku od istoričara, imaju nadnaravne moći budući da na njih i njihove iskaze ne deluju “poznati ishodi” i “naknadna pamet”, već se njihovo mišljenje, sećanje i autopercepcija konzervira na stupnju prošlog
vremena. Drugim rečima, akteri su subjektivni samo u trenutku u kojem su akteri, a onda se zamrzavaju do trenutka davanja intervjua autoru, kada izvađeni iz hibernacije postaju objektivni izvor o svom subjektivnom aktivizmu iz prošlosti. Ovakva metodologija zanemaruje da i akteri mogu da imaju “naknadnu pamet”, mogu da učitavaju svoje savremeno mišljenje
u priču o prošlosti, mogu da prećutkuju. Prihvatanje njihovog
današnjeg iskaza, ne samo o sebi već i o drugim akterima, a
posebno o tome šta su im drugi akteri nekada privatno rekli,
dakle primanje takvih iskaza kao izvora za zaključivanje vodi
u proizvoljnost, pa i stvaranje nesvesnih falsifikata. Takav je
npr. slučaj sa ključnim idejama (ne samo u ovoj knjizi) koje se
pripisuju Kardelju, a od kojih nijednu autor nije mogao da potvrdi čitajući njegove tekstove. Izvori su mu živi akteri koji su
“svedočili” u rasponu od 25 do 35 godina posle svojih razgovora sa njim a sve prvi put izgovorili pošto je Kardelj već odavno bio mrtav. Naravno da akteri ne kažu uvek sve što misle
(pa ni Kardelj) i moguće je da današnji iskazi njegovih davnih
sagovornika budu tačni. Ali je isto toliko moguće da iskazi ne
budu tačni, da “svedoci” ne iznose čitav kontekst ili da prećutkuju šta su sami tada rekli i mislili. Korektnost Jovićeve knjige je u tome što, za razliku od nekih autora u Jugoslaviji, beleži
šta su mu izvori, pa čitaoci mogu sami da zaključuju o njihovoj
relevantnosti. Drugi problem sa živim akterima je što nisu “reprezentativni uzorak” i što imaju prednost nad mrtvim učesnicima. Da li je autoru pala na pamet mogućnost da su rezultati istraživanja mogli da budu dijametralno suprotni da se sreća drugačije poigrala, tj. da danas svedoče oni koji ne mogu da
svedoče o onima koji danas svedoče, a da ovi moraju da ćute?
Verujući na reč živim akterima, autor je došao do krajnje dobronamernog ali isto toliko i pogrešnog zaključka da za krSTATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 29
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
vavi raspad Jugoslavije niko nije kriv (ili zaslužan, svejedno).
Autor s pravom smatra da istoričari greše kada insistiraju na
distanci, pa postavlja pitanje zašto bismo bili uspješniji u analizi davnih događaja o kojima nemamo vlastita iskustva, od onih
kojima smo svedočili i čiji su nam sudionici dostupni? Tvrdi da
se istoričar bavi otkrivanjem smisla akcija s pozicije onih koji
su ih proizveli i pledira da se pod logičnošću i racionalnošću
razume ono što su akteri smatrali logičnim i racionalnim, a ne
ono što mi u drugom kontekstu i s poznatim ishodom mislimo
da je bilo logično. Iako je kritika teorije distance ispravna, obrazloženje je manjkavo. Na stranu što iz njega sledi da je celokupno znanje o istoriji starijoj od 50 godina (koju niko ne pamti) “neracionalno i nelogično” jer nemamo “svedoke”. Važnije je
ovde zašto autor misli da “nam” u nečemu može pomoći lično
pamćenje ako samo akterima daje za pravo da tumače (naknadno) svoje postupke? Zašto samo akteri ne govore sa pozicije
“poznatog ishoda”, i zašto “nas” kontekst menja ali ne i aktere?
Dakle, prvi korak s intervjuima aktera samo je prvi korak ka
pisanju istorije naknadnog mišljenja političke elite o tome šta
se desilo, a ne o tome šta se stvarno desilo. Iskazi aktera dati
danas, kao i memoari uostalom, mogu biti zanimljiva ilustracija, ali ništa od njihovih iskaza ne može da se tretira kao “istorijska činjenica” na kojoj će istoričar graditi svoju priču. Reči jesu
činjenica o ideologiji, ali ne i o realnim zbivanjima, pa je verovanje “na reč” o zbivanjima, bez uvida u njih, i dalje samo verovanje (dnevnoj) ideologiji. Ako je cilj istoričara da otkriva smisao akcije s aspekta aktera, postavlja se pitanje zašto se onda
autor bavi otkrivanjem smisla reči aktera a ne njihovih akcija?
Zašto im veruje na reč a ne veruje njihovom delu? Zamena realnosti deklaracijama, kao što su “jugoslovenstvo” u kraljevini, “odumiranje države” u socijalizmu, “odbrana Jugoslavije”
kod Miloševića, najveći je problem ovakve metodologije koja,
iako se bori za “tekst i kontekst”, uvek ostaje samo na tekstu.
Osvrćući se gotovo isključivo na literaturu o raspadu Jugoslavije nastalu van teritorije bivše države, u metodološkom smislu je zanimljiva i autorova tvrdnja da u zemljama naslednicama gotovo da i nema knjige koja bi pokušala da pruži odgovor na ovo pitanje, pa autor svojom knjigom pokušava da prekine tu “zapanjujuću šutnju” i ohrabri početak rasprave. Moguće je da je ova netačna tvrdnja rezultat činjenice da se autor
uglavnom oslanjao na zapadnu literaturu, ali je neprofesionalno desetine analitičkih knjiga i članaka nastalih u zemljama
naslednicama proglasiti nepostojećim, samo da bi se tamošnji
autori proglasili nedovoljno hrabrim da se upuste u ovu temu.
Ideologija odumiranja države
Po autoru, sadržajna novost knjige je naglašavanje važnosti
ideologije pa je ona prva koja smešta ideologiju “odumiranja
države” u centar analize uzroka raspada. Tvrdi da je komunistička elita, verujući u koncept o “odumiranju države”, decentralizovala njene funkcije do mere da je ona postala nemoćna da se odupre ideološkim alternativama koje su se pojavile osamdesetih godina, odnosno da se država raspala jer je
proglasila unitarizam glavnom opasnošću. To je jedina država
koja je “odumrla”. Država utemeljena na marksističkoj doktrini, po njemu, ima za cilj da samu sebe “ukine”, što su jugoslovenski komunisti shvatili ozbiljno, pa je socijalizam počinio samoubistvo povlačeći za sobom i Jugoslaviju. Pripisujući komunistima doslovno sprovođenje ideologije (što se u socijalizmu
retko moglo prepoznati) bez ikakvih uvida u realnost, želju
da “menjaju stvarnost” gledajući isključivo u budućnost, autor zanemaruje celokupnu genezu jugoslovenskog socijalizma
i države u kojoj bi prepoznao uslovljenost ideoloških promena stvarnošću. Druga je priča istrošenost ideologije koja 80-ih
nije više umela da ponudi mehanizme za izlazak iz krize u koju
je zapala, ali identifikacija decentralizacije i ideologije “odumiranja države” (kao uostalom i socijalizma i Jugoslavije), predstavlja natezanje ka zaključku o prirodnom nestajanju države
koja to nije ni bila. Zato autor ne daje odgovore na pitanja kako
je takva “antidržava” uopšte funkcionisala decenijama, budući da puko “verovanje” u sistem nije nikakav argument, i šta je
razlikovalo Jugoslaviju kao “antidržavu” od države, npr. Bugarske, pa je raspad komunizma u prvoj prošao tako tragično a u
drugoj tako bezbolno.
Sledeći nit o “menjanju stvarnosti” autor razlikuje Jugoslaviju
do 1974., koja je bila “treća” Titova, i onu od 1974., koja je bila
“četvrta”, Kardeljeva. Problem je što gotovo ništa od onoga što
navodi kao ključni argument podele nije uopšte bilo novo za
jugoslovenski socijalizam. Čitav niz pojava koje autor smešta
u 70-te bile su prisutne i u ranim 50-im. Npr. Kardelj nije počeo da govori o međunarodnim integracijama 70-ih, o tome je
govorio i 1953. (Stenografske beleške Narodne skupštine); da
Autor navodi kao ključni argument da su 60-ih republike proglašene za “nacionalne države”, a zanemaruje da su republike još Ustavom iz 1946. proglašene “suverenim”, pa to u stvarnosti ipak ništa bitno nije značilo. Tvrdi da je stav srpskih komunista 1968., da moraju da iskorene svaku pojavu nacionalizma u svojim redovima,
predstavljao kritički odnos prema “trećoj” (Titovoj) Jugoslaviji što je, po njemu, potvrđivalo da se radi o novoj politici. Naprotiv, to je bio generalni komunistički stav o
odnosu prema nacionalizmu, u kontinuitetu prisutan od 1945. godine...
30 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
Komunisti nisu stvarali jugoslovensku
naciju ne zato što bi ona osporila ciljeve
socijalizma, već zato što bi time ubrzali
raspad Jugoslavije. Upravo zato što nisu
bežali od realnosti, nisu ni insistirali na
jugoslovenskoj naciji.
razvijeni ne mogu da sačekaju nerazvijene, Kardelj je govorio
i 1954. (plenumi CK); republički partikularizam, centralizacija
u okviru republika i osamostaljenje u odnosu na saveznu vlast,
tj. “zatvaranje prema gore i centralizacija prema dole” (“republikanizam”) su procesi uočavani već 1950. (Privredni savet vlade FNRJ). Autor navodi kao ključni argument da su 60ih republike proglašene za “nacionalne države”, a zanemaruje
da su republike još Ustavom iz 1946. proglašene “suverenim”,
pa to u stvarnosti ipak ništa bitno nije značilo. Tvrdi da je stav
srpskih komunista 1968., da moraju da iskorene svaku pojavu
nacionalizma u svojim redovima, predstavljao kritički odnos
prema “trećoj” (Titovoj) Jugoslaviji što je, po njemu, potvrđivalo da se radi o novoj politici. Naprotiv, to je bio generalni komunistički stav o odnosu prema nacionalizmu, u kontinuitetu
prisutan od 1945. godine...
Sredinom 80-ih registruje pojavu dva bloka: “ustavobranitelje” i “ustavoreformatore”, čiji je sukob bio ideološki i nije se ticao nacionalnog pitanja, što i inače prepoznaje u većini sukoba posleratne Jugoslavije. Sledeći ovu nit, autor nužno zapada
u kontradiktornosti upravo kada govori o Ustavu iz 1974. kao
kruni navedenog trenda. Navodi da su elite iz primarno ideoloških motiva prihvatile Ustav, a na drugom mestu da ga je srpska elita prihvatila jer je u njemu videla ostvarenje srpskih interesa. Tvrdnja da su u Jugoslaviji od 1945. svi sporovi i koncepcije bili ideološki i da nisu uzrokovani nacionalnim pitanjem ne stoji. Naprotiv, svi ideološki postulati - federalizam,
decentralizacija, samoupravljanje... bili su u velikoj meri motivisani i nacionalnim pitanjem, realnošću egzistencije jugoslovenskih nacija i željom da se spreče nacionalne tenzije i “reši”
nacionalno pitanje, a očuva zajednička država. Druga je stvar
što su promenljive spoljne i unutrašnje okolnosti menjale sadržinu sprovođenih mera. Nekada se to radilo presijom, nekada pomeranjem akcenta na ideologiju, nekada pokušajima
decentralizacije, nekada pokušajima njenog sprečavanja, nekada javno, nekada tajno... ali između 50-ih i 70-ih godina nije
bilo “revolucionarnih” promena orijentacije, koje bi uzrokovale nastanak potpuno nove države, kako tvrdi autor. Razlika
je bila samo u tome što su 60-ih javno obelodanjeni sporovi oko odnosa savezne i republičkih vlasti i međusobnih odnosa republika (odnosno “nacionalnog pitanja”) - koji su, samo
bez javnosti, bili prisutni od stvaranja druge Jugoslavije i zauzimali centralno mesto u ideološkim raspravama. Zato je “re-
volucionarna” promena, odnosno zamena dominantne ideologije, i nastupila krajem 80-ih, kada je nacionalizam poništio, ne primarno komunizam kao ideju, već njegov postulat
o zajedničkoj državi, i ne preko ideološkog deklarisanja aktera (npr. “Milošević - komunista”) već preko sadržine njihovih
ideologija. I zato konstantno autorovo naglašavanje da konflikt nije bio etnički i da će tek 90-ih uključivati i nacionalno
pitanje ne stoji. Nacionalno pitanje je od 1945. bilo u temelju definisanja jugoslovenske (socijalističke) države, a od kraja
80-ih je prestalo da bude “pitanje” i postalo jedina ideologija.
Iako polazi od “odumiranja države” kao ključnog ideološkog
mehanizma zbog kojeg je nestala Jugoslavija, autor navodi još
niz faktora koji su neposredno vodili raspadu: Staljinova kritika jugoslovenskog nacionalizma 1948., pobuna 1981. na Kosovu, hapšenje Janše, raspad SKJ, dolazak Tuđmana na vlast... uz
zaključak da raspad nije počeo izborom Miloševića, ni “antibirokratskom revolucijom”, već je bio rezultat dugotrajnog procesa slabljenja države. A kako su “Jugosloveni”, po njemu, hteli
više države, njihova želja za državnošću je dovela na vlast one
koji su im to obećali - Tuđmana i Miloševića.
Dakle, “odumiranje države”, odnosno stanje ne-države, nije
bilo jedino u temelju raspada, ali je simptomatično da u rangiranju ostalih uzroka ima svega, samo nema nacionalizma.
Zato, pripisujući državotvorcima Tuđmanu i Miloševiću obećanje države “Jugoslovenima”, autor zaboravlja samo da kaže
da je reč bila o nacionalnoj (etničkoj) državi, iz čega sledi da
nisu “Jugosloveni” hteli više države, već su elite Srba, Hrvata, Slovenaca... htele više samo svoje države. Zato je višestruko problematična teza da je “snažna i autohtona država”
nastala kao antipod socijalizmu. Prvo, ako je etnička država “autohtona”, onda je Jugoslavija bila “neautohtona”, tj. “veštačka”, što je neistorijsko tumačenje. Drugo, autor i sam rat
objašnjava kao rezultat slabih naslednica, što bi značilo da ni
one nisu bile “snažne i autohtone”, pa se postavlja pitanje da
li i one “odumiru” zbog Kardeljeve zagledanosti u budućnost.
S druge strane, autor tvrdi da su izneverene ideje socijalizma
uzrokovale “antibirokratsku revoluciju” i proteste Albanaca,
da su to bili “građanski” protesti za više jednakosti, da se ideja egalitarizma zato udomila u nacionalizmu, a onda opet, da
su se “građani” odlučili za rat jer je kriza povećala osećaj nejednakosti. Uvidom u zahteve protesta 80-ih autor je mogao
da primeti da nijedan od njih nije bio “građanski” niti je imao
u osnovi zahtev za socijalnom jednakošću. Protesti nisu bili
zbog izneverenih ideja socijalizma o egalitarnosti, već protiv
postojeće teritorijalne koncepcije Jugoslavije. Posebna je priča odnos nacionalizma i egalitarnosti u kojoj princip socijalne jednakosti ne igra nikakvu ulogu. Nacionalizam (u etničkoj
varijanti) sam sebe percipira kao najvišu pravednost i “organsku jednakost” pa mu nije potrebno naknadno unošenje ideje socijalne jednakosti iz komunističke ideologije. Upravo zato
što nije pluralan, nacionalizam negira sve vrednosti osim (sopstvene) nacije i njene države, poznajući isključivo nacionalnu
nivelisanost koja potire socijalnu jednakost, ostavljajući “inorodne” i bez jednakosti i bez pravednosti.
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 31
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
Na kraju, nije sudbina Jugoslavije zavisila od sudbine SKJ jer
joj je identitet bio ideološki, već zato što među alternativama
krajem 80-ih, koje su bile antikomunističke, nije bilo demokratske i jugoslovenske. Antikomunizam se ispoljio primarno kao antijugoslovenstvo. Alternativa je bila nacionalistička,
ali ne slučajno. Tradicija nacionalizma je bila jača i temeljnija
nego tradicija demokratije. Ključni problem čitave knjige Dejana Jovića je bežanje od fakta da komunizam nije bio jedina ideologija u Jugoslaviji. Iz nekog razloga autor ima grčevitu potrebu da relativizuje značaj nacionalnih ideologija koje
su: 1. starije od komunizma, 2. od stvaranja zajedničke države bile prisutne, bilo na sceni ili kako lepo kaže “u podzemlju”, 3. koje su u jednom “trenutku”, lakom za identifikaciju, postale dominantne, tj. vladajuće u jugoslovenskom društvu, bez obzira da li su ih zagovarali samodeklarisani “komunisti”, “disidenti”, “iskreni nacionalisti” ili “demokrate”. Tog, lakog za identifikaciju, “trenutka”, Jugoslavija je prestala da bude
aksiom ideologija na vlasti, a onda i smetnja realizaciji nacionalističkih projekata. Potiskujući nacionalizam na marginu (u 90-te i u “podzemlje”), a istovremeno identifikujući socijalizam i Jugoslaviju, sistem i državu, autor zagovara upravo ono stanovište koje u načelu odbacuje - da je Jugoslavija
bila veštačka tvorevina kojoj je raspad bio upisan onog trenutka kada je stvorena, a to bi značilo da je bio neminovan.
Iako je čitava knjiga posvećena raspadu Jugoslavije, autor se ne
bavi odgovorima na krucijalno pitanje - zašto su se vodili ratovi i zašto su bili tako krvavi. Ne može se izdvojiti segment
raspad od segmenta rat, ne ide prvo jedno pa drugo, oni idu
skupa i predstavljaju dva lica jednog istog procesa. Zato ideološkim postulatom o “odumiranju države” autor ne može da
objasni krvave ratove, pa u analizu uvodi novi momenat. Tvrdi da je nasilje u “bezdržavnom” prostoru bilo izraz neefikasnih država koje nisu bile u stanju da savladaju “privatne” vojske, “privatno” nasilje i “privatne” osvete. Preskačući (opet) nacionalizam, autor dolazi do “privatnih” nasilnika, ali ne odgovara na pitanje kako su oni, budući da nemaju drugu ideologiju osim pljačke, znali ko su im neprijatelji, koga treba da ubijaju i gde su granice teritorije na kojoj im je dozvoljeno “privatno” nasilje?
Nacionalizam
Simptomatično je da u meri u kojoj identifikuje socijalizam i
jugoslovensku državu, autor identifikuje i nacionalizam sa demokratijom. Tvrdi da nacionalizam ne mora značiti mržnju,
već da je očuvanje nacionalnog identiteta prioritet nacionalističkih politika. Iako zaključuje da sadržaj nacionalne države
nacionalistima nije relevantan, pa da on može da bude i nedemokratski, čak i zločinački, ipak tvrdi da je pogrešno zaključiti da je nacionalizam pretežno nasilna doktrina. Smatra ga u
demokratskim porecima legitimnom doktrinom koja se pojavljuje kao alternativa, a njegovu snagu vidi u unutarnjoj pluralnosti jer, kako tvrdi, uključuje liberalne, socijalističke, konzervativne i druge vrednosti u cilju stvaranja nacionalne države.
Iz ovakve percepcije nacionalizma, a bez analize specifičnosti
32 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
nacionalizama o kojima govori, sledi autorov zaključak da je
previše jednostavno smatrati da je nacionalizam razbio Jugoslaviju, pa oni koji ga stavljaju u centar raspada pristupaju fatalistički, smatrajući ga prirodnim stanjem. Po njemu, naprotiv, nasilni nacionalizam je mogao uspeti samo zato što su komunističke elite oslabile državu, pa je postavljanje nacionalnog pitanja bilo posledica raspada, a ne uzrok. Tvrdi da nacionalizam nije razbio ni socijalizam ni Jugoslaviju, već da je
bio alternativa socijalizmu u trenutku kada se on rastvorio
iznutra, jer je cilj socijalizma bio rastvaranje države, a cilj nacionalizma stvaranje države. Tačno je da je nacionalizam (ne
kao “proizvod” socijalizma ili “prirodno stanje”, već kao paralelna ideologija sa stogodišnjom tradicijom) u slabosti socijalizma video šansu za realizaciju svojih ciljeva. Samo nije jasno gde je tu Jugoslavija? Nacionalizam jeste bio negacija socijalizma u konkretnom slučaju, ali je mnogo važnija od toga
činjenica da je nacionalizam negacija svake Jugoslavije. Između socijalizma i nacionalizma u Jugoslaviji nije ključna razlika bila u konceptu države, slabe ili jake, nedemokratske ili
demokratske, već u nacionalnoj strukturi zamišljene države,
koja se u drugom slučaju nije mogla realizovati bez nasilja.
Zato je problematična i nasilna podela na unitarističke i separatističke nacionalizme u Jugoslaviji, a onda i tvrdnja da je sukob nacionalizama nastao nakon raspada zemlje. Unitaristički nacionalizam bi mogao biti samo jugoslovenski nacionalizam koji bi negirao postojanje jugoslovenskih nacija (što bi autor rekao, uključujući i srpsku) ali on u drugoj Jugoslaviji nije
bio relevantan. Praveći veštačku paralelu između nepostojećeg jugoslovenskog nacionalizma i realno prisutnog srpskog
nacionalizma, autor implicira da je jedan (etnički) nacionalizam bio za Jugoslaviju, a svi ostali protiv nje. Naprotiv, po definiciji, nijedan etnički nacionalizam ne može biti zagovornik
multinacionalne države. To što se hrvatski ili slovenački nacionalizam nikada nisu identifikovali s jugoslovenskom državom
a srpski ponekad jeste, nije rezultat antijugoslovenstva jednih
i jugoslovenstva drugih, već specifične percepcije Jugoslavije
kao isključivo srpske države i to samo u jednom delu ideologa
srpskog nacionalizma. Ali ta vizija nije bila ni slika Jugoslavije
kao države ravnopravnih nacija, ni Jugoslavije Jugoslovena. Još
važnije, i srpski nacionalizam je (kao i hrvatski ili slovenački)
u većinskom razumevanju nacionalne države imao viziju svesrpske države s isključivo etničkim odrednicama i bez jugoslovenskog pokrića. Što je njegov sastavni deo ponekad bila i ideja
da osim nešto Hrvata “u tri županije” i Slovenaca, svi ostali južni Sloveni predstavljaju “Srbe - konvertite”, drugi je problem
koji autor pogrešno percipira kao zahtev za “očuvanje Jugoslavije”. “Braneći” Vukovar, Dubrovnik, Sarajevo, Zadar, srpski
nacionalizam nije hteo Jugoslaviju već “srpske” granice. Drugim rečima, svi nacionalizmi u Jugoslaviji bili su separatistički
od Jugoslavije ako se pod tim pojmom podrazumeva multinacionalna zajednica.
Narod. U priču o ideološkom sukobu “ustavobranitelja” i
“ustavoreformatora” autor uvodi nacionalizam tvrdnjom da
su prvi ušli u savez sa separatističkim nacionalistima, a dru-
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
Tvrdnjom da bi demokratska Jugoslavija stvorila jednu naciju, autor pravi
neopravdanu paralelu sa zapadnim demokratskim državama zanemarujući
istorijski razvoj i specifičnosti nastanka južnoslovenskih nacionalnih ideologija
iz etničke osnove
gi sa srpskim nacionalističkim intelektualcima. Kako bi objasnio zašto oni koji brane postojeći Ustav ulaze u savez sa separatistima, a oni koji žele obnovu “bratstva i jedinstva” u savez sa srpskim nacionalistima (što su u oba slučaja nespojive
stvari), autor uvodi i najzanimljiviji argument - narod. Smatra
da je sukob imao i dimenziju protivljenja demokratskim promenama na jugoslovenskom nivou pa kontradiktorno tvrdi: da
su jugoslovenski narodi želeli “više države” što im socijalizam
nije pružao, zatim da su se uplašili od stvaranja jugoslovenske
nacije koja će ih “progutati”, zatim da su bili privrženiji ideji jugoslovenstva nego politička elita, zatim da su se uplašili demokratije, zatim da su hteli demokratiju ali samo u “svojoj” državi,
a uz sve to da su verovali da se u Jugoslaviji ne može desiti nasilje pa su bili “iznenađeni ishodom svoje akcije”. Sve ove tvrdnje
su zanimljive zato što, suprotno sopstvenom stavu da je elita
najodgovornija, autor kao odlučujući faktor uvodi narod koji
beži od demokratije i Jugoslavije u nacionalnu državu. Samo
nedostaju objašnjenja kako su se narodi uplašili nestanka kroz
demokratiju, koji valjda ne bi bio nasilan, i kako su se uplašili jugoslovenske nacije koju nijedna elita nije ni imala za cilj,
a nisu se uplašili nestanka kroz sukob raznih nacionalizama,
za koje se otkad postoje zna da su nasilni prema “drugima”?
U nemogućnosti da sve pojave objasni “odumiranjem države”,
a izbegavajući da uključi u analizu nacionalističke ideologije,
autor dolazi i do zaključka da Srbi ni danas nisu sigurni da li
žele svoju nacionalnu državu ili žele višenacionalnu jugoslovensku zajednicu s Crnogorcima i Albancima. Zanemarujući
nacionalizam i činjenicu da nema nacije u kojoj svi njeni pripadnici misle isto, da bi se znalo šta žele Srbi, autor ne može ni
da odgovori na ovo pitanje. Nacionalističke ideologije na Balkanu poslednjih sto godina uglavnom imaju jedan i slabo promenljiv cilj, a to je teritorijalno “velika” etnička država. I samo
u tom kontekstu treba razumeti lutanje ideologije između Srbije (“male”) i Jugoslavije (uvek veće). Ali tu je reč samo o nacionalizmu, ne o Srbima. Sličan generalizujući stereotip autor
uvodi i kada govori o odnosima naroda. Ispravno tvrdeći da
nije usađena mržnja između naroda isprovocirala raspad države, autor dolazi do kontradiktorne tvrdnje da su odnosi naroda - Srba i Slovenaca - prethodno bili “srdačni”. Ali zanemaruje da ako narodi mogu da imaju srdačne odnose, mogu i da se
mrze. Slična predrasuda pomalja se i iz tvrdnje koja se odnosi na Albance. Iako negira postojanje nacionalne mržnje, autor
pravi jedan izuzetak u tvrdnji da “Albanci doduše znaju s kim
ne žele živjeti u istoj državi”. Ovo je zanimljiva formulacija, budući da je čitava knjiga pisana s ciljem minimiziranja značaja
nacionalizma za raspad i rat. Da li je “vekovna mržnja” rezervisana samo za Albance?
Jugoslovenstvo
Veliki deo problema s razumevanjem raspada Jugoslavije autor ima zbog nedefinisanog ili problematično definisanog pojma jugoslovenstva. Autor tvrdi da su komunisti sprečavali nastanak jugoslovenskog nacionalizma verujući da bi on bio protivan glavnom cilju socijalizma (zanimljivo bi bilo čuti kojem?), pa je to bio jedan od glavnih razloga što se država raspala. Zato je rat, pokrenut od “separatističkih” nacionalizama, bio usmeren primarno protiv jugoslovenstva. Smatra da
bi demokratizacija zemlje vodila u raspad samoupravne ideologije jer bi značila promociju ideje o jugoslovenskom političkom narodu i ne bi dopustila postojanje više političkih nacija, pa je to bio razlog što su se komunisti u Hrvatskoj i Sloveniji odupirali demokratizaciji Jugoslavije, dok su “ustavoreformatori” (valjda u Srbiji) hteli promene koje bi ili dovele do stvaranja jugoslovenske nacije po liberalno-demokratskom modelu, ili bi obnovile vrstu “sovjetskog” poretka u njoj.
Naprotiv, komunisti nisu stvarali jugoslovensku naciju ne zato
što bi ona osporila ciljeve socijalizma, već zato što bi time ubrzali raspad Jugoslavije. Upravo zato što nisu bežali od realnosti, nisu ni insistirali na jugoslovenskoj naciji, a egzistencija Jugoslovena, i kao nacionalne kategorije i povećavanje njihove brojnosti, bila je prirodan rezultat relativno duge egzistencije države, mimo ideoloških projekata. Tvrdnjom da
bi demokratska Jugoslavija stvorila jednu naciju, autor pravi neopravdanu paralelu sa zapadnim demokratskim državama zanemarujući istorijski razvoj i specifičnosti nastanka južnoslovenskih nacionalnih ideologija iz etničke osnove. Zanemaruje da su zapadne demokratske države nastale kao države pre konstituisanja njihovih (teritorijalnih) nacija a što je sve bio proces 18. i 19. veka. Zato je ideal - jugoslovenska nacija - možda mogao biti ostvaren u 19. veku, ali
kako ni prva Jugoslavija nije u tome uspela, takvo očekivanje
je krajem 20. veka potpuno nerealno, pa se postavlja pitanje
kako autor zamišlja da bi demokratija na kraju 20. veka na jugoslovenskom tlu funkcionisala na način kraja 18. veka i potpuno drugačijeg konteksta? Posebno je zanimljivo čuti koje
su snage to htele i mogle da urade sredinom 80-ih, kako su
iste snage mogle voditi i u demokratski i u “sovjetski” poredak i koji nacionalizam (srpski? hrvatski?...) bi im to dozvolio?
Zanimljivo je da i problem opstanka sadašnje Jugoslavije autor vidi u nevoljnosti njene elite da promoviše ideju o jugoslovenskom narodu. Uverenje da je i u SRJ (SCG) moguće promovisati jugoslovensku naciju implicira da autor pod pojmom jugoslovenstvo podrazumeva reč bez sadržine. Zato
nije slučajno što često identifikuje pojmove jugoslovenstvo i
srpstvo. Kada govori o jugoslovenskim nacijama uporno doSTATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 33
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
daje “uključujući srpsku” kao da se to ne podrazumeva, koristi formulaciju “nesrpski krajevi Jugoslavije” za 64% bivše zemlje, dok je vrhunac ove identifikacije prisutan u formulaciji da ne iznenađuju kritike koje Kardelju upućuju srpski nacionalisti i jugoslovenski nacionalisti jer je njegov eksperiment
bio sav usmeren protiv njih. Na stranu što ovde nije jasno o
kakvim je “jugoslovenskim nacionalistima” reč, bitno je pitanje kako je isti eksperiment mogao ugrožavati dva isključujuća nacionalizma? Izuzev ako autor ne pretpostavlja da između njih stoji znak jednakosti. Ilustracije radi, samo u kontekstu, blago rečeno, čudno (ne)shvaćenog jugoslovenstva,
autor je mogao da u beogradskom mitingu od 28. februara 1989. prepozna projugoslovenski karakter. Kaže da je miting bio i projugoslovenski, ali i antislovenački i antialbanski
(šta je onda u njemu bilo “projugoslovensko”?), i srpski, i jugoslovenski (?), što ilustruje obraćanjem tadašnjeg predsednika Dizdarevića demonstrantima. Naravno, prećutkuje da je on
tada (kao jugoslovenski predstavnik) bio izviždan, a Milošević
(kao srpski) dočekan ovacijama i zahtevom “hoćemo oružje”.
Problematična je i teza da je popularnost jugoslovenske ideje padala kad je prestala biti nacionalistički projekt, budući da
njom autor, s jedne strane, poistovećuje unitarizam i jugoslovenstvo, a s druge, jugoslovenstvo prepoznaje isključivo kao
jugoslovenski nacionalizam, implicirajući da u kontekstu nacionalnih ideologija Srbi, Hrvati... mogu postojati samo kao
nacionalisti. Identifikujući jugoslovenstvo 19. veka i ono promovisano od stvaranja Jugoslavije, sa precenjivanjem realizacije ovog drugog i njegovog nerazlikovanja od unitarizma, autor zanemaruje da “integralno jugoslovenstvo” nije bilo koncept 1918. što je i ime države govorilo i da je ono promovisano tek početkom 30-ih, a skinuto sa dnevnog reda već smrću
kralja Aleksandra. Koncept je bio unitaristički, ali to je druga tema i ne tiče se jugoslovenstva u nacionalnom smislu.
Autor tvrdi da komunisti nisu znali šta da ponude za ideju južnoslovenstva koja im je stvarala političke probleme s neslovenskim etničkim grupama. Nije problem s manjinama komunistima stvaralo jugoslovenstvo, već represija etatističkog
sistema, i nisu komunisti ni u jednom svom dokumentu od
1943. državu proglasili zajednicom “Južnih Slovena”, već zajednicom “naroda Jugoslavije”, uključujući uvek (i na II zasedanju
AVNOJ-a) i nacionalne manjine u svoje projekte. Navodi da se
u posleratnim godinama o nacijama govorilo u staljinističkim
kategorijama, kao o ostacima prethodne epohe koji će razvojem socijalizma “nestati”, pa je i Tito hteo zajedništvo u kojem
će nacionalne posebnosti “nestati”. Ovo su lične konstrukcije autora koje nigde, ni u Titovim javnim nastupima, niti u arhivskoj građi, ne mogu biti potvrđene. Tvrdi da je, naprotiv, za
Kardelja Jugoslavija bila samo okvir državnosti jugoslovenskih
nacija, pa je njegov koncept zauvek onemogućio “povratak” na
ideju stvaranja jugoslovenske nacije što se bitno razlikovalo od
Titovog “bratstva i jedinstva”. Iako odvaja “Titovu” i “Kardeljevu” Jugoslaviju, kontradiktorno prihvata do kraja ćosićevsku
tezu da se ovaj “preokret” dogodio porazom Rankovića 1966.
Suprotno tvrdnjama autora, Titov i Kardeljev nacionalni koncept nisu se bitno razlikovali. O jugoslovenskoj naciji kao o dr-
34 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
žavnoj politici od 1945. nije bilo reči, a Titova ideja “bratstva
i jedinstva” sa sinonimom “jugoslovenski patriotizam” nikada
nije sadržavala ideju utapanja nacija u jednu, jugoslovensku,
što bi posle iskustva prve Jugoslavije i Drugog svetskog rata i
bilo iluzorno i moglo da egzistira samo kratkotrajno i silom.
Vrhunac problematičnog razumevanja jugoslovenstva prepoznaje se u tezi da su “ustavoreformatori”, a to je autorov eufemizam za Miloševića, ostali najduže privrženi “ideji neke - bilo
kakve - Jugoslavije”. Autor bi morao znati da nikada nije postojala ideja “bilo kakve Jugoslavije”. Postojala je samo ideja jugoslovenstva kao zajednice jugoslovenskih naroda (Srba, Hrvata,
Slovenaca...), sve ostalo je samo lažno predstavljanje i pragmatično pozivanje na ime kako bi se preuzeo kontinuitet - ugleda prethodne države, članstva u međunarodnim organizacijama, njene imovine...
Memorandum
Posebno je zanimljivo kako je autor pročitao Memorandum
SANU. Već na početku implicira mali značaj ovog dokumenta za jugoslovensku krizu pitanjem “jesu li akademici SANU
doista imali takvu moć nad srcima i umovima mnogih Srba
da su ih preusmerili od jugoslovenstva prema srpstvu i to poludovršenim dokumentom koji je u njenoj nakladi bio objavljen tek kad se Jugoslavija formalno raspala?” Kako bi upotpunio tvrdnju o minornom značaju ovog dokumenta, autor
pripoveda da se puni odgovor na pitanje o raspadu ne može
tražiti samo među idejama, niti samo kod njihovih tvoraca,
jer su one samo proizvod konteksta u kojem nastaju. Memorandum je, po njemu, bio više opis ekonomske i političke krize nego politički program za akciju kako je kasnije opisan, tvrdi da ga je tek na desetu godišnjicu pojavljivanja u javnosti,
1996, SANU objavila u svojoj ediciji i da su mu uvod tada pisali Mihailović i Krestić, pa Mihailović i Isaković. Zaključuje da je Memorandum osudio srpski nacionalizam i promovisao opstanak Jugoslavije kao države kroz avnojski koncept, kao
i da je bio mnogo kritičniji prema Kardelju nego prema Titu.
Zanimljivo je da autor koji čitavu knjigu bazira na ideologiji
i njenim tvorcima, dajući idejama ključno mesto, odstupa od
ovog principa kada je reč o Memorandumu. Centralno mesto ideologije rezervisano je samo za komunizam i Kardelja.
Kada je reč o idejama drugih, kako kaže, alternativnih pokreta, onda relativizuje njihov značaj. Istovremeno, sam ne poštuje svoje metodološke zahteve, pa kada govori o Memorandumu ne piše o kontekstu, o vremenu u kojem je svako zahtevanje nacionalnog programa za jednu naciju moralo destabilizovati višenacionalnu državu, a u kojem su tvorci ovog zahteva postali glavni tumači nove politike novog vođe. Ali autor to ne može da kaže jer on u Memorandumu formulaciju o
nužnosti da srpski narod dođe do “nacionalnog programa kojim će se nadahnjivati sadašnje i buduće generacije”, kao ni onu
o “samostalnom razvoju za srpski narod” nije našao. Za autora je važno kada je SANU u svojoj nakladi objavila Memorandum, a nevažno je da je on objavljivan u delovima i u celini (identičan kao i u izdanju SANU) više puta tokom pret-
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
hodnih godina. Posebno je zanimljivo zašto autor konstruiše da je SANU objavila Memorandum na desetogodišnjicu afere, kada se to desilo godinu dana ranije, i gde je našao
Isakovića među autorima uvodnika? Autor tvrdi da Memorandum nije bio program za akciju već su ga drugi tako opisali. Ali da je čitao beogradsku štampu pred rat saznao bi za
zvaničnu pohvalu SANU da je upravo Memorandum “shvaćen kao svojevrstan nacionalni program za hod srpskog naroda u budućnost”. Ne za hod Jugoslovena u budućnost.
Autor konstruiše da je Memorandum osudio srpski nacionalizam. Naprotiv, u njemu se srpski nacionalizam pominje samo
u dve rečenice. Jednom kada se tvrdi da on ne postoji, već da
se alibi za nasilje nad Srbima traži - “u izmišljenom dejstvu
‘spoljašnjeg’ neprijatelja - van pokrajine, srpskog nacionalizma
‘iz Beograda’”, i drugi put u tvrdnji da šovinizam i srbofobija u
Jugoslaviji oživljavaju ispoljavanje “nacionalne osetljivosti srpskog naroda” pa se u “principijelnoj borbi protiv srpskog nacionalizma, ne može prihvatiti vladajuća ideološka i politička
simetrija u istorijskim krivicama”. I ovo pominjanje služi samo
da se relativizuje njegov značaj. Druga iskonstruisana tvrdnja je ona u kojoj autor zaključuje da je Memorandum branio avnojsku Jugoslaviju. Takva rečenica na kraju Memoranduma zaista postoji, ali postoji i druga koja se takođe odnosi
na AVNOJ a koja glasi da “tokom rata Srbija nije bila formalno, a pogotovu ne suštinski u ravnopravnom položaju” pa su
se srpski predstavnici našli u položaju “da u ratnim uslovima
prihvate rešenja koja su otvarala široke mogućnosti za njihovo
razbijanje”. Naravno, Memorandum je kontradiktoran, ali autor nema pravo da bira samo ono što mu odgovara. Postavlja
se i pitanje kako je autor našao u Memorandumu veću kritičnost prema Kardelju nego prema Titu? Ovo može da se razume samo tako što autor učitava svoju podelu na “Kardeljevu”
i “Titovu” Jugoslaviju akademicima, pa pošto je i njima Ustav
1974. bio najveći problem imputira im i veću kritičnost prema
Kardelju. Naprotiv, Memorandum ne pravi između njih razliku, Tito i Kardelj su zajedno učvrstili hrvatsku i slovenačku
“trajnu koaliciju u nastojanju da ostvare političku dominaciju”,
a to što se Kardeljevo ime pominje tri puta a Titovo jedanput,
to je samo zato što se Kardelj još ocenjuje i kao najodgovorniji upravo za odluke AVNOJ-a. A Memorandum je, po autoru,
tražio baš avnojsku Jugoslaviju.
Milošević
Autorova konstrukcija ličnosti Slobodana Miloševića se u velikoj meri slaže sa slikom koju Milošević sam danas gradi o sebi.
Prepoznaje ga kao vođu “antibirokratske revolucije”, kao “Jugoslovena i borca protiv srpskog nacionalizma” i kao “novog
Tita”. Jedino ga ne prepoznaje kao srpskog nacionalnog vođu.
“Antibirokratska revolucija”. Po autoru, Milošević je vodio “antibirokratsku revoluciju” protiv antidržavne ideologije i dezintegracije zemlje, a za uspostavu države, odnosno za
obnovu “treće Titove Jugoslavije”. Njegova prodržavna retorika, po autoru, bila je u oštroj suprotnosti s Kardeljem, ne i sa
Titom, a to je odanost socijalizmu i Jugoslaviji. Zato su građani koji su podržavali Miloševića podržavali alternativu sistemu, a nisu postali antikomunisti ili antijugosloveni. I dalje, “antibirokratska revolucija” je nudila obećanja radnicima
koji su štrajkovali i bila potvrda Đilasove teze da se u jugoslovenskom društvu unutar birokratije formirala nova klasa.
S druge strane, Osma sednica, po autoru, nije uvela neku novinu u jugoslovenski politički prostor, dok je uvođenjem vanrednog stanja na Kosovu postignuto jedinstvo Srbije, mada ne
samo institucionalnim sredstvima već i fizičkim pritiskom.
Gotovo nijednu tvrdnju autor ne bi mogao da potkrepi kada
bi se osvrnuo stvarnim događajima a ne tumačenjima izgovorenih reči, pri tom selektivno interpretiranih. Simptomatično je da termin “antibirokratska revolucija” nigde ne stavlja pod navodnike što implicira da čitav masovni pokret za
srpsku nacionalnu homogenizaciju, koja nikome u Srbiji nije
bila nejasna, prihvata kao revoluciju protiv birokratije. Miloševićeva “antibirokratska revolucija” vođena je primarno za
ukidanje pokrajina a onda za smenu svih drugih rukovodstava u Jugoslaviji. Ona nije imala veze sa borbom protiv birokratije, budući da je sam stvarao korumpiranu birokratizovanu državu sa “novom klasom” bogataša. Postavlja se i pitanje gde je autor našao egalitarne poruke Miloševića radnicima, kada ih je s jedinog mitinga sa socijalnim zahtevima,
u tri godine njihovog održavanja, ispratio pričom o Kosovu
i naredbom “svi na svoja radna mesta”? Istovremeno, prelistavanjem beogradske štampe iz tog doba, autor je lako mogao da uoči upravo od Osme sednice “preko noći” promenjeno mesto nacionalizma u shvatanju političke korektnosti, a uvažavanjem konteksta u govoru o uspostavljanju jedinstvene Srbije, marta 1989, primetio bi i pobijene istog dana
koji se teško mogu podvesti pod eufemizam “fizički pritisak”.
U istom kontekstu je zanimljivo kako se Milošević borio protiv jačanja republika, tj. “dezintegracije države”, kada je čitava
“antibirokratska revolucija” bila upravo borba za centralizaciju
Srbije do nivoa na kojem ona nije bila ni 1945. i za nemešanje
drugih (uključujući i savezne organe) u njene unutrašnje stvari. Autor zaboravlja da je Milošević bio samo predsednik srpske partije, nikada savezni funkcioner, a nikada se u “Titovoj
Jugoslaviji” za koju se, po njemu, Milošević borio, nije desilo
da republički predsednik partije smenjuje rukovodstva drugih
republika i “zavodi red” u čitavoj zemlji. S druge strane, autor
nigde ne upotrebljava pojam “događanje naroda” što je bio termin u Srbiji u mnogo široj upotrebi nego “antibirokratska revolucija” koji su koristili samo partijski forumi, a i oni ga napustili pošto su pokrajine ukinute. I sam proces poznat kao “događanje naroda” je neopravdano malo prostora zauzeo u ovoj
knjizi. Pola stranice o jednom, za dotadašnju Jugoslaviju, nezabeleženom fenomenu - homogenizaciji jedne nacije pod svojim nacionalnim (partijskim) rukovodstvom, sa višegodišnjim
milionskim okupljanjima, parolama i simbolima zastrašujućim za sve druge u zemlji, uključujući i nacionalno izjašnjene
Jugoslovene. Metodološki izbegavajući sve druge izvore osim
ondašnjih i današnjih svedočenja samih aktera, autor dolazi i
do zaključka da se međusobni odnosi “kritičkih intelektualaSTATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 35
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
ca” i “spontano” organizovanih masa 80-ih ne mogu objasniti idejom o manipulaciji budući da se ne može ustanoviti ko
je bio inicijator a ko sledbenik. Naprotiv, čak i metodologijom
koju autor koristi delimično se može objasniti. Da je poklonio
deo poverenja Ćosićevim zapisima (bar onoliko koliko mu veruje na reč kada govori o Kardelju), autor je mogao “naslutiti” ko je pisao peticiju 2000 kosovskih Srba 1986. i organizovao njihove proteste. Ali, mnogo važnije, da je u metodologiju uveo analizu sadržaja tadašnje štampe, odgovor na pitanje
o manipulaciji i međusobnom odnosu elite i mase, npr. u Srbiji, “sam bi mu se kazao”. Potpuno zanemarivanje metoda oblikovanja javnog mnenja i priprema javnosti za usvajanje nacionalističkih zahteva autora vodi u kontradiktornosti i uverenje
da je država “odumrla” od jedne, a ne razbijena od druge ideologije. Nije Jugoslavija “pustila” da se dignu protiv nje zato što
je bila “ne-država” (imala je vrlo državnu i vojsku i policiju),
već nju niko nije branio od nacionalističkih ideologija jednog
istog tipa. Armija nije bila neefikasna zbog samoupravljanja,
već zbog stavljanja u službu ideologije srpskog nacionalizma
- samo jednog od istih, separatističkih nacionalizama. Zato,
kada zaključuje da raspad nije bio neizbežan već da je koncept
“odumiranja države” sprečio elitu da deluje na vreme, autor ne
može da pruži odgovore na pitanja: koja elita je trebalo da deluje, kada je bilo vreme, na šta je trebalo da deluje i kako je trebalo da deluje na vreme?
“Milošević - Jugosloven i borac protiv srpskog nacionalizma”.
Autor je u dilemi da li je Milošević bio nacionalista. Tvrdi da
je u prvoj fazi bio jugoslovenski nacionalista, ali da nikada nije
postao srpski, jer nikada nije hteo da formira srpsku nacionalnu državu, pa zaključuje da je Milošević od drugih identifikovan kao srpski političar i zato potencijalno pristrasan. Ovde
se postavlja pitanje kako su Miloševića kao “borca protiv srpskog nacionalizma” upravo srpski nacionalisti identifikovali
kao srpskog vođu? Kako su mu kao “jugoslovenskom nacionalisti” neprijatelji bili svi - Albanci, Hrvati, Slovenci, Muslimani
- a ne i Srbi? Autor zanemaruje da koncept “treće Jugoslavije”
iz kraja 80-ih nije imao nikakve veze sa onim kako on definiše “treću Jugoslaviju” iz 50-ih. Miloševićeva “treća Jugoslavija”
sadržana je u njegovim rečima “srpski narod će živeti u jednoj
državi...”, posle kojih je nastavak o “dobrodošlici” i drugim narodima, u postojećem kontekstu, bio potpuno nebitan. Zato su
zanimljive i tvrdnje da su Srbi glasali za Miloševića jer je bio
Jugosloven, zatim da su srpski komunisti u Hrvatskoj bili protiv njegovog koncepta, a onda da je u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini najsigurniji način da se osigura podrška srpskom programu bila preko “etničkih Srba” u srpskim nacionalnim strankama. Pitanje je kako su to (po statistikama koje navodi) srpski komunisti (van Srbije) bili antijugosloveni a srpski nacionalisti - Jugosloveni? Ili su i Srbi komunisti i nacionalisti logično delovali, ali je problem u autorovoj percepciji Miloševića?
Po autoru, XIV kongres je bio odlučujuća bitka za i protiv projekta ujedinjenja Jugoslavije oko programa srpske partijske organizacije, a ključni pomak u Miloševićevom razumevanju Jugoslavije se dogodio onda kada je “pristao” da ona može biti i
36 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Ovde se upravo postavljaju fundamentalna pitanja. Kako je Milošević postao
središnja ličnost Jugoslavije kada je bio
samo predsednik srpske partije? Šta mu
je dalo toliku moć?
geografski manja, bez Slovenije. Zanimljivo bi bilo čuti kada
je Titov koncept video Jugoslaviju ujedinjenu oko jedne (nacionalne) partijske organizacije i kada je bila relevantna odluka i “pristanak” jednog od šest predsednika republika o tome
kolika može da bude Jugoslavija? Zašto autor zanemaruje tvrdnje Borisava Jovića (kome inače sve veruje), da je 1990. godine Milošević zastupao ideju o “izbacivanju” Slovenije i Hrvatske iz Jugoslavije sa “odsecanjem” druge? I još ranije, zašto Milošević 1988. na mitingu na Ušću nije zamerio svom saradniku kada je ispratio Slovence iz Jugoslavije? To sve možda ulazi u koncept “bilo kakve Jugoslavije” ali, već je rečeno, jugoslovenska ideja nikada nešto takvo nije sadržavala.
Autor zaključuje da je tek u martu 1990., kada su se sreli Ćosić i Milošević, srpsko vođstvo počelo napuštati jugoslovensku ideju, iako je Milošević “do kraja” ostao veran imenu Jugoslavije. Tvrdi da Milošević nije negirao da postoji srpski nacionalizam i da se protiv njega treba boriti, a onda da je njegov “krhak” savez sa Ćosićem otvorio perspektivu za ujedinjenje prečanskih i kosovskih Srba i srbijansko-crnogorske
tradicije. Iako za Ćosića kaže da je postao etnički nacionalista, njegovu podršku Miloševiću tumači kao rezultat “paranoidne opsednutosti Titom”, pa ostaje nejasno zašto je onda
podržao, po autoru, poslednjeg titoistu i Jugoslovena? Na
stranu što njihov savez i nije bio toliko krhak. Tek sredinom
1999. godine Ćosić ga je “zamolio” da podnese ostavku. A pitanje je i kako se može spojiti “Titova Jugoslavija” sa srbijansko-crnogorskom tradicijom i ujedinjenjem sa svim Srbima?
Pokušavajući da objasni ovaj savez, autor navodi da je hijerarhija problema, a ne njegove simpatije za srpski nacionalizam, sprečila Miloševića da kritikuje Memorandum u javnosti. Pitanje je zašto bi ga kritikovao kada je i Memorandum, po autoru, hteo “avnojsku Jugoslaviju” kao i Milošević?
Tvrdi da je nacionalistička inteligencija podržala smenjivanje
Stambolića jer je napadao Akademiju. Pitanje je zašto je nacionalistička inteligencija stala na stranu Akademije kada je
ona, po autoru, osuđivala srpski nacionalizam kao i Milošević? Smatra da je glavni razlog Miloševićevog nesukobljavanja sa srpskim nacionalizmom bio taj što je verovao da partija mora da stvori novu situaciju u kojoj će biti “posečen koren
srpskog nacionalizma”. Pitanje je kako je Milošević tako lako
(i mnogo ranije nego što navodi) stupio u savez sa onima kojima je prethodno hteo da “poseče koren”? Pripisujući Miloševiću reformsku i jugoslovensku orijentaciju, autor ne uspeva da
objasni njegov “savez sa nacionalistima” jer ne može da uoči
da nije u pitanju bilo povezivanje reformi s nacionalizmom,
već redefinisanje države u pravcu zahteva nacionalizma.
I kasniji sukob Miloševića s opozicijom u Srbiji bio je, po au-
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
toru, sukob jugoslovenske i srpske opcije, pa je pobeda Koštunice bila pobeda srpskog nad jugoslovenskim konceptom. Naprotiv, nije Milošević bio manje zainteresovan za srpsku državu, već je hteo da ta država bude što je moguće veća, pa se
iz pragmatizma pozivao na Jugoslaviju, nemajući nikada na
umu stvaranje jugoslovenskog naroda. Jugoslavija je i razbijena da bi se jasno ograničio “srpski etnički prostor”. Kontradiktorna je i tvrdnja da je Milošević izgubio izbore zbog jugoslovenstva, budući da je upravo autorova teza da “građani”, podržavajući Miloševića, nisu postali antijugosloveni. I
na kraju, zašto sa aspekta sopstvene metodologije, verovanja na reč, autor ne veruje danas Koštunici kada kaže da je
njegov najveći uspeh upravo “očuvanje zajedničke države”?
Kako bi čitava konstrukcija Miloševićeve ličnosti koju autor gradi bila učvršćena nužna je bila i jedna mala imputacija u njegove reči. Čuvena rečenica sa Gazimestana morala je dobiti novi kontekst kako bi se pobile sve njene dosadašnje interpretacije, za koje autor tvrdi da nisu uvažavale
stvarni tekst i kontekst. A kakav je bio “stvarni” tekst i kontekst? Da bi dokazao da se oružje nije odnosilo na “druge”, autor ubacuje rečenicu koje u Miloševićevom govoru nema. Navodi da je Milošević rekao da predstoje bitke, da ni oružane nisu isključene, a onda kurzivom, znači najvažnije - “i da
Srbija više neće trpjeti poniženja i izdaju iz vlastitih redova”. A upravo poslednje, i podvučeno, nije pomenuto u kontekstu oružanih bitaka. One se nadovezuju na priču o junačkoj i neporaženoj srpskoj vojsci (Politika, 29. jun 1989.).
Posmatrajući Miloševića isključivo kao partijskog lidera (što
on od 1987. nije primarno bio, naprotiv, najmanje je kao takav percipiran u Srbiji), autor zaključuje da je on, kao i drugi partijski lideri, govorio u ime članstva svoje partijske organizacije. Naprotiv, jedino je Milošević govorio primarno u
ime naroda. Nisu njegove mitinge pohodili partijci, nego narod i nisu ga podržavali primarno partijski, nego nacionalistički intelektualci. Analizom anketa u partijskom članstvu autor zaključuje da je pojednostavljivanje tumačenje da se SKJ
nalazio pred raspadom. Odbijajući da uzme u obzir kontekst, ne primećuje da anketa u partijskom članstvu nije anketa u “narodu koji se dogodio”, a odbijajući da uzme u obzir
nacionalističke ideologije i primećujući ih samo u “podzemlju”, ne i na vlasti, ne može da prihvati, tada svima u Srbiji razumljivu činjenicu, da Milošević 1988.-89. nije primarno simbolizovao partiju, već srpski nacionalistički pokret.
Da je hteo samo ujedinjenje Srbije, autor veruje da bi Milošević ostao zapamćen u srpskoj istoriji kao uspešan političar.
Ovakvom tvrdnjom autor konzervira vreme na nivou 1988.
ne uvažavajući sve logične produkte vođene politike, “odseca”
deo biografije menjajući i samu ličnost o kojoj govori i oblikuje
je prema svom idealu i, na kraju, u nedostatku drugih argumenata, pokušava da potkrepi svoju tezu o Miloševićevom reformatorstvu i jugoslovenstvu neistorijskim mišljenjem po principu “šta bi bilo kad bi bilo”.
“Milošević kao novi Tito”. Zanimljiva je autorova teza da je opštenarodna želja bila pojava “novog Tita” dok su elite (i usta-
vna rešenja) upravo to sprečavale. Zaključuje da je Milošević
mnogima izgledao kao “novi Tito”, i još više, kao “prvi srpski
(srpsko-crnogorski) Tito”, jer je bio “glavni titoist” koji je obnovio ideju “bratstva i jedinstva”, pa su njegove fotografije stajale uz Titove, a nekoliko godina kasnije ih potpuno zamenile.
Osnovna intencija autora je da pokaže da je Miloševića izbacilo
vreme, odnosno da je on bio sam izraz narodne volje. Naravno
da je kontekst bio povoljan za pojavu takve ličnosti, ali odbijajući da analizira sredstva manipulacije javnošću, pod izgovorom da je nejasno da li su mase manipulisale elitom ili obrnuto,
autor oslobađa i Miloševića i elitu koja ga je podržavala slobodne volje u donošenju sudbonosnih odluka. Cinična je tvrdnja
da je Milošević obnavljao “bratstvo i jedinstvo”. Autor zanemaruje da srpski “Tito” može da bude samo “vožd”, a da “srpskocrnogorski Tito” ne postoji u srpskom nacionalizmu, budući
da u njemu ne postoje ni Crnogorci. Nisu Miloševićeve slike
bile uz Titove, već su zamenile Titove. I nije “kasnije” došlo do
te zamene nego “ranije”. “Kasnije”, pred rat, njegovih slika više
nigde nije bilo. Milošević je percipiran kao srpski vođa zato što
je po idejama vodiljama zastupao srpski interes kako ga je definisao srpski nacionalizam. Zato nije percipiran kao Tito, već
kao njegov antipod. Autor gradi ovu paralelu na tvrdnji da su
i Tito i Milošević imali središnje značenje u raznim fazama jugoslovenske istorije, da su bili najistaknutiji pripadnici političke elite i izraz volje značajnog dela populacije kojom su vladali. Ovde se upravo postavljaju fundamentalna pitanja. Kako je
Milošević postao središnja ličnost Jugoslavije kada je bio samo
predsednik srpske partije? Šta mu je dalo toliku moć? Kako
se mogu porediti ličnosti od kojih je jedna simbolizovala čitavu Jugoslaviju a druga samo jednu republiku, i kada je Tito bio
vođa nekog separatnog, nacionalističkog pokreta u Jugoslaviji?
Priču o Miloševiću autor zaključuje tvrdnjom da za njega nije
bilo razlike između srpstva i jugoslovenstva, pa se iz jugoslovenskog nacionaliste pretvorio u srpsko-jugoslovenskog i, još,
da izvori ne daju razloga za zaključak da je imao nameru da razbije Jugoslaviju. Iz ovakve konstatacije sledi samo zaključak:
da slučajno Borisav Jović nije napisao svoj dnevnik, autor Dejan Jović ne bi imao ni najmanju dilemu da je Milošević posvetio život odbrani “Titovog jugoslovenstva”.
Materijalne greške
Iako je autor koristio obimnu literaturu, štampu i objavljene izvore, vodio razgovore s akterima, promaklo mu
je dosta neuobičajenih faktografskih grešaka. Za neke od
njih teško se može prihvatiti da su bile slučajne ili da su
stvar interpretacije. Ovde će biti pomenute samo neke:
Na str. 334 tvrdi da je januara 1981. osam profesora otpušteno s fakulteta u Beogradu, a da su “trojica najistaknutijih” pripadnika te grupe kasnije postali okosnica DOS-a - Koštunica, Đinđić i Mićunović, dok je Milutinović, koji je učestvovao u izbacivanju, ostao i 20 godina kasnije na drugoj strani. Ovo je najbolji primer “natezanja fakata”. Niti su profesori izbačeni 1981. kao odgovor na Dolančevu osudu, izbačeni
su šest godina ranije - 1975, niti su dvojica, Đinđić i KoštuniSTATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 37
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
ca, uopšte bili pripadnici te grupe, pa nisu mogli biti ni “najistaknutiji”. Tačno je da je Milutinović ostao na drugoj strani,
ali je na toj drugoj strani dugo bio zajedno s jednim od stvarno najistaknutijih članova grupe izbačenih profesora - Mihajlom Markovićem. Šta je ova netačna tvrdnja trebalo da dokaže i zašto autor ne pominje da su troje profesora iz ove grupe (Životić, Popov i Golubović) bili žestoki kritičari i vlasti i
opozicije (i Miloševića i Koštunice), ostaje jasno samo njemu.
Na str. 370 tvrdi da je kritička inteligencija do 1987. kontrolisala većinu srpskih medija. Osim malotiražnih književnih časopisa, “kritička inteligencija” tada nije kontrolisala medije u
Srbiji. Najznačajnije medije - dnevne novine, radio i televiziju kontrolisao je Milošević. Na str. 459 tvrdi da je srpsko političko vođstvo uvelo ekonomske sankcije Sloveniji zbog skupa
u Cankarjevom domu u februaru 1989. Sankcije su uvedene u
decembru zbog odbijanja “mitinga istine” u Ljubljani. Na str.
459 tvrdi da je miting u Starom Trgu osudila i SANU. Osudila
je skup u Cankarjevom domu...
***
Da u zemljama bivše Jugoslavije deset godina posle ratova nije
rastući, čak dominantan, trend relativizacije značaja nacionalizma za raspad države i krvave ratove na njenim prostorima,
ugušivanje svake kritike nacionalizma i njegova identifikacija
kao legitimne ideologije neodvojive od identiteta, verovatno
osvrt na knjigu Dejana Jovića ne bi bio ovako opširan. Kako
su njegovi ključni zaključci na tragu danas (i) u Srbiji vrlo popularnih teza o nemogućnosti utvrđivanja odgovornosti za raspad i rat, s obrazloženjima da kolektivna odgovornost ne postoji a individualnu treba da utvrđuju sudovi, ali tek pošto isto-
38 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
ričari u budućnosti utvrde šta se stvarno desilo jer “mi nismo
bili tamo”, sasvim je prepoznatljiva i intencija Dejana Jovića da
pokaže kako za tragična zbivanja niko nije kriv, kako su svi
imali samo dobre namere i bili jako iznenađeni i zaprepašćeni
kada je pala krv. Relativizacija mesta nacionalizma i pronalaženje uzroka raspada i ratova u Jugoslaviji svuda - od Staljina
do Kardelja, od naroda do nasilnika - samo ne u nacionalističkim ideologijama, predstavlja pristajanje na trenutno vladajuće ideološke trendove “kod kuće”. Zato ključne teze autora
da se u Jugoslaviji krajem 80-ih nije desila nikakva revolucionarna promena već da je ona tada “odumrla”, kao gotovo prirodni rezultat zahteva komunističke ideologije, dok se, s druge strane, revolucionarna promena dogodila 1966. smenom
Rankovića kada je napušteno “bratstvo i jedinstvo”, neodoljivo podsećaju na ćosićevsku interpretaciju jugoslovenske “razistorije”: da je samo država jakog policajca - država, a da je
svaki oblik decentralizacije - “tragični poraz srpskog naroda”.
Nesporno je da istoriju čine “procesi dugog trajanja” i da se u
njima mogu tražiti i koreni raspada Jugoslavije, ali bez uključenja analize konkretnih događaja i aktivnosti konkretnih učesnika, tumačenje ostaje fatalističko, i za (žive) ideologe i aktere savršeno opravdavajuće. Autor ove knjige je dobronameran,
spreman da veruje na reč, prihvata da svi akteri imaju uvek
samo dobre namere, smatra da kao analitičar nema pravo da
sudi... Sve bi to bilo u redu kada bi se tim putem dolazilo do
istine. A istina o prošlosti nije spisak “lepih želja”. Ni aktera, ni
analitičara.
TEKST JE IZVORNO OBJAVLJEN U ČASOPISU REPUBLIKA,
BROJ 316-317, BEOGRAD, 2003. DOSTUPAN I NA
HTTP://WWW.REPUBLIKA.CO.YU/316-317/
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
Zao duh Miloševićeva
jugoslavenstva
Nisu li se, naime, u tom krvavom ratu neki zločini dogodili i u ime
internacionalizma i socijalizma, a ne samo u ime nacionalizma i
antisocijalizma
Dejan Jović
POVODOM TEKSTA OLIVERE MILOSAVLJEVIĆ: FATALISTIČKO
TUMAČENJE RAZARANJA JUGOSLAVIJE, REPUBLIKA, SEPTEMBAR 2003. /OSVRT NA KNJIGU DEJANA JOVIĆA: JUGOSLAVIJA - DRŽAVA KOJA JE ODUMRLA, SAMIZDAT B 92 (BEOGRAD) I
PROMETEJ (ZAGREB), 2003./
S
INTERESOM SAM PROČITAO 31 KARTICU DUG PRIKAZ MOJE
knjige Jugoslavija - država koja je odumrla kojeg je u septembarskom broju Republike objavila dr. Olivera Milosavljević. U načelu držim da je bolje da autori ne odgovaraju
na prikaze svojih knjiga - ali budući da mi je stalo do rasprave
o temama koje knjiga (a i taj tekst) otvara, postupit ću protivno tom načelu - i odgovoriti. Na to me, na neki način, poziva
i nadnaslov “Polemika”, kojeg su urednici Republike odabrali, a
također i činjenica da se ovdje i ne radi o uobičajenom prikazu
knjige - ako ni zbog čega drugog, a ono zbog broja riječi, desetak puta većeg nego u običnim prikazima knjiga. Nažalost,
obaveze u nastavi i istraživački planovi, a dijelom i to što sam
relativno kasno vidio objavljeni tekst, nisu mi dopustili da se
javim već u prošlom (listopadskom) broju. Iscrpan prikaz knjige, kao i brojnost tema koje je moja kritičarka u tom prikazu
pokrenula, odredit će i karakter mog odgovora - on će se zadržati samo na (po mom sudu) važnijim pitanjima koje moja kritičarka postavlja, pa će nužno preskočiti ona manje važna, dijelom i zbog toga što nisam siguran da dugi tekstovi (čak i kad
su polemički) mogu zadržati pozornost čitateljstva. U njima
na kraju ponekad čitateljima koji nisu strpljivi i/ili pažljivi promakne poneka važna teza.
Zanemarivanje nacionalizma?
Upravo to se, bojim se, dogodilo mojoj kritičarki kad je čitala moju (dugu) knjigu. Ona je, naime, ispustila iz vida činjenicu da ja uopće ne zanemarujem važnost i utjecajnost nacionalizma u godinama krize i raspada Jugoslavije. Još manje ga
zanemarujem (jer se time gotovo uopće ne bavim) u godinama rata koji je uslijedio nakon tog raspada. Kao što je mogla
pročitati - primjerice na str. 51 - ja prihvaćam da je “nacionalizam bio važan faktor, prije svega kao glavna alternativa socijalizmu, a potom i kao ideologija koja je stvorila i učvrstila postjugoslavenske države”. Na drugim mjestima u knjizi eksplicitno kažem da ne odbacujem nego prihvaćam i onu interpretaciju raspada Jugoslavije koja inzistira na važnosti nacionalizma (ne i “drevne etničke mržnje”) u tom procesu. Prva rečenica mog zaključka, primjerice, inzistira na tome da je “raspad socijalističke Jugoslavije rezultat više faktora, ne samo jednog”, a među tim faktorima jest i nacionalizam. Prema tome,
njena temeljna tvrdnja - da ja potpuno ignoriram i negiram
važnost nacionalizma za proces raspada Jugoslavije - ne stoji.
Ono što ja, međutim, ne prihvaćam jest teza da su nacionalizmi sami po sebi bili dovoljno jaki da razbiju Jugoslaviju,
odnosno da sruše socijalistički poredak i uspostave svoj, nacionalistički. Oni nikada - baš nikada - ne bi došli na vlast, niti u
priliku da izvedu svoje programe, da se socijalistička Jugoslavija prethodno nije raspala. Nacionalizam je oduvijek postojao
- u tome se slažemo - ali je pravo pitanje: kako to da je došao u
mogućnost da osvoji vlast, i to upravo onda kad se to dogodilo (a ne, recimo, dvadeset, trideset ili čak i pedeset godina ranije). Na to pitanje ja odgovaram ovako: nacionalizam nije došao u priliku da to učini zbog svoje snage, niti zato što je većina ljudi u Jugoslaviji bila nacionalistički orijentirana, niti zato
što je to bilo neizbježno, niti zato što je postojala neka “vječna
etnička mržnja”, niti zato što ga je netko izvana pomagao i poticao, niti zato što je uopće nacionalizam u Jugoslaviji bio snažniji nego što je bio, primjerice, nacionalizam u Velikoj Britaniji, Njemačkoj ili Kanadi. On je došao u priliku prvenstveno
zato što je ideologija socijalističkog samoupravljanja, kojoj je u
samoj biti bila antidržavna ideja (i od nje vođena praksa), oslabila državu do te mjere da ona više nije bila u stanju odgovoriti
na izazove alternativa - kao što su nacionalizam, liberalna deSTATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 39
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
mokracija, novi svjetski poredak, obični (nepolitički) kriminal
itd. Ta ideologija nije bila neka prazna riječ, fraza u koju nitko
nije vjerovao. Ona je inspirirala one koji su imali odlučujući
utjecaj na to kako će se osmisliti i izgraditi Jugoslavija - naročito u godinama nakon 1966.
To slabljenje države otvorilo je put i za kaos i anarhiju, i za nasilje i užasne zločine koji su se dogodili nakon raspada Jugoslavije. Razdobljem nakon raspada, odnosno ratom, moja se knjiga uopće ne bavi - iako nudi neke (kako to kažem na str. 19)
“moguće odgovore”, tj. hipoteze za daljnje istraživanje. U situaciji u kojoj je jedna država nestala a druga nije bila izgrađena
došlo je do onog do čega obično i dolazi u bezdržavnom stanju - rata u kojem su oni moćniji nastojali iskoristiti priliku da
pokore, unište ili protjeraju one slabije. Oni koji su se našli u
situaciji slabijeg osjetili su, nažalost, što znači stanje u kojem
nema države kao sile moćnije od moćnog. Rat koji se vodio
nakon raspada Jugoslavije možda ne bi bio uopće moguć, a sigurno ne bi bio tako krvav i tako nasilan, da je postojala neka,
bilo kakva (makar i najnelegitimnija) država. Isto tako, sve dok
se u novim, postjugoslavenskim zemljama ne uspostavi efikasna država, sve dok država ne bude jača od privatnih i poluprivatnih nasilnih grupa, neće se dogoditi ni mir ni sloboda, ni
pravda ni jednakost. Pod “efikasnom državom” ja, naravno, ne
mislim na “policijsku državu” - upravo obratno: policijske države ne samo da su neefikasne, nego su u pravilu slabe i neotporne na izazove. Ali, svaka država, a naročito legitimna liberalno-demokratska, ima pravo na upotrebu adekvatnog nasilja
da bi savladala privatne i poluprivatne nasilnike koji ugrožavaju slobodu, jednakost i pravdu, time što teroriziraju njene državljane i druge koji se nađu na njenom teritoriju. Kad država
ne može savladati privatno i poluprivatno nasilje, onda građani žive u strahu i suočavaju se s pogibelji. Bosna i Hercegovina
je jedan primjer. Makedonija drugi. Kosovo treći. Uostalom, za
to imamo primjer i u Srbiji i Crnoj Gori, u kojoj je upravo to
što se država nije uspostavila kao sila jača od privatnog nasilja
dovelo do tragičnog ubojstva srpskog premijera Zorana Đinđića, 12. marta 2003. To je ubojstvo bilo desparatni pokušaj privatnih nasilnika (koji su duboko penetrirali i u državne strukture) da spriječe uspostavu države kao sile jače od njih samih.
Moja kritičarka, međutim, potpuno zanemaruje sve te okolnosti, i tvrdi da su se i raspad i rat (koji su za nju samo dvije
strane istog procesa) dogodili zbog snage nacionalizma, koja
je oduvijek bila golema, te zato što je tradicija nacionalizma
bila “snažnija od demokratske”. Ali, ona se ne pita kako to da
se jedino zemlja u kojoj je vladao koncept “odumiranja države” sunovratila u ponor tako tragičnog nasilja i višestrukih ratova? Zašto se nisu raspale liberalno-demokratske višenacionalne zemlje, primjerice: Velika Britanija ili Španjolska, a jesu
samo socijalističke federacije - recimo: Čehoslovačka i Sovjetski Savez. I zašto su se te dvije socijalističke federacije (a naročito Čehoslovačka, gdje je socijalizam bio “uvezen”) raspale na
manje-više miran način, a baš Jugoslavija (sa svojim antidržavnim konceptom) nije? Zar je irski separatizam i britanski unitarizam u Sjevernoj Irskoj bio slabiji od nacionalizama separa-
40 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
tističkog i unitarističkog tipa u Jugoslaviji, u razdoblju kojim
se bavi moja knjiga, tj. 1974-1990? Zar je baskijski separatizam
bio “tigar od papira”, bez ikakve šanse da razbije Španjolsku? Ili
se ipak radi o tome da je u jednom slučaju nacionalizam naišao na “državu u odumiranju” (ili - kako Robert Badinter kaže
- “u disoluciji”), a u drugom na liberalno-demokratsku državu, koja je mogla biti i minimalna i ultraminimalna (kao što
je i bila pod Margaret Thatcher) ali joj baš nikada nije palo na
pamet da “odumre”. Nasuprot tome - jačala je kohezivne elemente, unificirala jezik i kulturu, zadržala i na sve moguće načine promovirala ideologiju liberalne demokracije i praksu kapitalizma, te raspolovila nacionalističke alternative time što je
odvojila nasilne nacionaliste od nenasilnih. Ove prve je zabranila i smatrala teroristima, a ovima je drugima omogućila legalnu parlamentarnu borbu. Ni Britanija ni Španjolska, naime,
nisu prema nacionalizmu imale a priori negativan stav, i nisu
izjednačavale one koji su propagirali nezavisnost u političkoj
sferi sa onima koji su se prihvatili oružja. Ništa od toga nismo
vidjeli u socijalističkoj Jugoslaviji u njenim posljednjim godinama - i to je, po mom mišljenju, glavni razlog zbog kojeg se
ona raspala, a liberalne federacije nisu.
Ili, da ostanemo kod primjera kojeg je predložila moja kritičarka - tj. kod Bugarske. Moja kritičarka ne vidi da upravo
taj primjer potvrđuje moju tezu, a ne njenu. Bugarska se nikad nije temeljila na ideji samoupravnog socijalizma, nego je
ostala pri “državnom socijalizmu”. Drugo, Bugarska nije svoj
identitet postavila samo na jednu nogu - nego na dvije. Dok je
prva bila ideologija “državnog socijalizma”, druga je bila i ostala - bugarski nacionalizam. U socijalističkoj Jugoslaviji je elita (ne nužno i populacija u cjelini), nasuprot tome, smatrala i državni socijalizam i jugoslavenski nacionalizam glavnim
neprijateljima. Napokon, Bugarska nije pretendirala da razvije svoju vlastitu interpretaciju marksizma, a ideologiju je smatrala dobrim dijelom stranom, tj. uvezenom iz Sovjetskog Saveza. Zato ju je lakše mogla odbaciti jednom kad je ona postala nepopularna ili kad se sama povukla odakle je i došla.
Pitanje je zašto moja kritičarka - koja tvrdi da je nacionalizam
bio toliko snažan da je na kraju uspio razbiti Jugoslaviju - ne
vidi fundamentalnu razliku: da je jedino u Jugoslaviji, a ne ni u
zemljama “državnog socijalizma” ni u zemljama gdje je prevladala ideologija liberalne minimalne države - unitaristički nenasilni nacionalizam bio protjeran iz javnog diskursa i iz političke akcije? Zašto ona ne vidi da je jedino u Jugoslaviji promoviran onaj tip socijalizma koji je po definiciji bio antidržavni,
odnosno - kako je sam naglašavao - antietatistički? Samo je u
Jugoslaviji etatizam bio glavni protivnik. Jugoslavenski su komunisti ozbiljno shvatili Engelsa, koji je tvrdio da će “društvo,
koje reorganizira proizvodnju na temelju slobodne i ravnopravne asocijacije proizvođača (Sic! Poznato? Gdje se drugdje koristila ta fraza?) staviti cijelu državnu mašineriju tamo gdje i
pripada: u muzej antikviteta”. Uostalom, ja sam u drugom poglavlju svoje knjige na više od 50 stranica interpretirao Edvarda Kardelja, koji je tu i druge Engelsove ideje razradio u detalje, a potom i normirao te implementirao u praksu - upravo od
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
1967. nadalje. Ali, nažalost, imam dojam da moja kritičarka taj
dio nije pažljivo čitala - inače ne bi tvrdila da ja Kardelja tumačim samo po rekla-kazala izjavama sumnjivih svjedoka, a ne
citiranjem njegovih izjava i tekstova.
Nepažljivo čitanje i tendenciozno
interpretiranje
Nepažljivo čitanje i/ili tendenciozno interpretiranje mojih zaključaka pravilo su, a ne iznimka, u tekstu moje kritičarke. Navest ću samo nekoliko primjera.
Da je moja kritičarka bila pažljivija pri čitanju ne bi joj promaklo da ja potpuno eksplicitno (recimo na str. 37 beogradskog izdanja) odbacujem ideju o Jugoslaviji kao nekoj “veštačkoj tvorevini”. Pa ipak, ona tvrdi da ja zagovaram da je “Jugoslavija bila veštačka tvorevina kojoj je raspad bio upisan onog
trenutka kada je stvorena, a to bi značilo da je bio neminovan”.
Ništa njoj ne znači to što na str. 19 (dakle u Uvodu) pišem:
“Druga teza koju odbacujem u ovoj knjizi odnosi se na ideju
o neizbježnosti raspada Jugoslavije. Ništa u politici nije neizbježno. Raspad Jugoslavije (a posebno rat koji je potom uslijedio) nije nikakva bogomdana prirodna nepogoda: on je rezultat akcija koje su bile izraz vjerovanja relevantnih političkih aktera”.
Nadalje - ona nigdje ne može pronaći (tobože moju) tvrdnju
da je “jedan (etnički) nacionalizam bio za Jugoslaviju, a svi
ostali protiv nje”, pa se u nedostatku i jedne jedine rečenice
koja bi to (makar i izdaleka) tvrdila, koristi metodom “impliciranja”, tvrdeći da ja to “impliciram” i to time što “pravim veštačku paralelu između nepostojećeg jugoslavenskog nacionalizma i realno prisutnog srpskog nacionalizma”, što god to značilo. Ali, gdje ja to činim?
Treće, ona kaže da ja, opisujući jedan od beogradskih mitinga, “naravno, prećutkuje(m) da je on (tj. Raif Dizdarević) tada
(kao jugoslavenski predstavnik) bio izviždan, a Milošević (kao
srpski) dočekan ovacijama i zahtevom ‘hoćemo oružje’”. A evo
šta ja (na str. 454) pišem o tom događaju kojeg “naravno” prećutkujem:
“Srpski, a ne samo jugoslavenski, karakter protesta ilustriran
je i time što se miting nije stišao nakon javnog obraćanja tadašnjeg predsjednika predsjedništva Jugoslavije Raifa Dizdarevića nego tek nakon govora Slobodana Miloševića. Tada je prvi
put srpski političar dobio centralno, a jugoslavenski periferno
mjesto na nekoj javnoj manifestaciji. Miting je završio obećanjem Slobodana Miloševića da će oni koji su organizirali štrajk
u Starom Trgu biti uhapšeni. Potom su uhapšeni Azem Vllasi
i nekoliko drugih nekadašnjih političkih i privrednih funkcionera na Kosovu”.
Što ja to, dakle, “naravno”, prećutkujem?
Četvrto, moja mi kritičarka zamjera da je za mene “važno kada je
SANU u svojoj nakladi objavila Memorandum, a nevažno je da
je on objavljivan u delovima i u celini (identičan kao i u izdanju
SANU) više puta tokom prethodnih godina”. Ali, zar nije vidjela da na str. 359, u fusnoti 38, ja kažem da je taj tekst “objavljen
prvi put u časopisu SK Hrvatske Naše teme, 1989: 128-163”?
Peto, kad kaže da je moja tvrdnja da je Memorandum branio
avnojsku Jugoslaviju “iskonstruisana”, da bi potom sama napisala - i to u sljedećoj rečenici - da “takva rečenica na kraju Memoranduma zaista i postoji” ali da ima i neka druga rečenica
koja tvrdi da je Srbija morala u ratu prihvatiti rješenja koja su
otvarala široke mogućnosti za “njihovo razbijanje” (tih rješenja,
valjda?). Pa, zar moja kritičarka ne vidi da bi između te dvije
rečenice trebalo stajati jedno “unatoč tome što”? Naime, da su
se autori Memoranduma ipak pozitivno izjasnili o avnojskim
rješenjima, unatoč tome što su tvrdili da ih je tadašnje partizansko vodstvo Srbije prihvatilo u nenormalnim okolnostima?
Šesto, moja kritičarka pita - “zašto autor zanemaruje tvrdnje
Borisava Jovića” da je 1990. godine Milošević zastupao ideju o
izbacivanju Slovenije i Hrvatske iz Jugoslavije sa odsecanjem
druge? To znači da nije vidjela (ili da je zaboravila da je vidjela)
str. 477 i 478 na kojima ja citiram upravo te dijelove iz Jovićeva
dnevnika koje sam navodno “zanemario” - bilješke od 26. marta i 28. juna 1990. Štoviše, na str. 478 će naći i rečenicu: “Slovenija je mogla izaći cjelovita, ali Hrvatska nije”. Zanemarujem
li, dakle, doista tvrdnje Borisava Jovića da je “Milošević zastupao ideju izbacivanja Slovenije i Hrvatske iz Jugoslavije sa odsecanjem druge”?
Sedmo, kad moja kritičarka tvrdi da ja frazu “antibirokratska revolucija” nikad ne stavljam u navodnike, pa da dakle taj
masovni pokret za srpsku nacionalnu homogenizaciju prihvatam kao revoluciju protiv birokratije. Prije svega, nije na
meni da “prihvatam” ili “ne prihvatam” masovni pokret, niti
da ga nazivam kako ja hoću. Pojam “antibirokratska revolucija”, istina je, ne stavljam pod navodnike, ali ga pišem (na str.
75, 76 i 411) kosim slovima, što kod mene ne znači (kako autorica implicira) najvažznije, nego uglavnom: ironično, naročito kad se radi o citiranju. Isto se odnosi i na upotrebu pojma jedinstvo na istoj stranici. Uostalom, navodnike koristim
čak tri puta za pojam “birokracija” i izvedenice iz tog pojma
na str. 415, te jednom za “mitinge istine”. Ali, čak i da nema nijednog navodnika, i nijedne kosine - zaključak da zbog toga
što ne koristim navodnike ja zapravo prihvatam “čitav masovni pokret za srpsku nacionalnu homogenizaciju” bio bi potpuno apsurdan. Da podsjetim: u uvodnom paragrafu svoje kritike Olivera Milosavljević meni zamjera da pod svaku cijenu nastojim dokazati svoju tezu, te da pri tom ignoriram sve što joj ne ide u prilog. Ali - ne pokazuje li njena tvrdnja da nedostatak navodnika zapravo znači “prihvatanje čitavog masovnog pokreta za srpsku nacionalnu homogenizaciju”
da upravo ona nastoji pod svaku cijenu dokazati svoju tezu?
Osmo, kad moja kritičarka kaže da “autor zaboravlja da je MiSTATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 41
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
lošević bio samo predsednik srpske partije, nikada savezni
funkcionar”, da bi mi samo nekoliko rečenica dalje zamjerila
što “posmatram Miloševića isključivo kao partijskog lidera”. U
ovom slučaju, radi se o očiglednoj kontradikciji.
Deveto,
kad
tvrdi
da
“nisu
Miloševićeve
slike bile uz Titove, već su zamenile Titove. I nije kasnije došlo do te zamene nego ‘ranije’”. Tu se moja kritičarka osvrće na sljedeće rečenice, koje opisuju situaciju neposredno nakon Osme sjednice, tj. u jesen 1987. (str. 399):
“Njegove su fotografije sada stajale pored Titovih, a pjesme
koje su nekad slavile Tita sada su izmijenile stihove da bi slavile Slobu. Nekoliko godina kasnije Milošević će u svijetu simbola potpuno zamijeniti Tita, ostajući jedina slika na zidu Srba
na Kosovu, i velikog broja drugih Srba”.
Neka sami čitatelji ocijene što je pogrešno u ovim rečenicama, i kad se to “ranije” (ranije od čega? od Osme sjednice? od isticanja Titovih slika?) dogodio ovaj obrat.
I zašto moja kritičarka drži potrebnim - nakon ovako jasne ocjene što se kad dogodilo - upozoriti me da
“kasnije, pred rat, njegovih slika više nigde nije bilo”?
Deseto, kad me pita: zašto tvrdim da su i Tito i Milošević imali središnje značenje u raznim fazama jugoslavenske istorije, da su bili najistaknutiji pripadnici političke elite, i izraz
volje značajnog dijela populacije kojom su vladali. Pa kaže:
“Ovde se upravo postavljaju fundamentalna pitanja. Kako
je Milošević postao središnja ličnost Jugoslavije kada je bio
samo predsednik srpske partije? Šta mu je dalo toliku moć?”
Pa, na ta - doista fundamentalna - pitanja, ja odgovaram na ne
manje od 520 stranica knjige - tj. od prve do posljednje njene
stranice. Kao što odgovaram i na njeno pitanje - kako se onda
ta “antidržava” održala tako dugo. Zar moja kritičarka nije vidjela treće poglavlje knjige, u kojem opisujem razloge zbog kojih je Srbija prihvatila Kardeljev koncept? Ali, ona ne odustaje
od kviz-tehnike, pa nastavlja:
“Kako se mogu porediti ličnosti od kojih je jedna simbolizovala
čitavu Jugoslaviju a druga samo jednu republiku, i kada je Tito bio
vođa nekog separatnog, nacionalističkog pokreta u Jugoslaviji?”
Kao da ja tvrdim da je Tito bio vođa separatnog, nacionalističkog pokreta. A što se tiče prethodnog pitanja - usporediti se
mogu, ako ni zbog čega drugog, zato što su obojica bili predsjednici Jugoslavije. Nisam, naime, ja odredio da se zemlja čiji
je Milošević bio predsjednik od 1997. do 2000. zove Jugoslavija - nego on. Ostaje pitanje zašto je inzistirao na tome imenu, a ne na srpskom? Tko mu je branio da zemlju u kojoj je radio što je htio nazove Srbijom? Na ovo pitanje moja kritičarka
odgovara sa stanovitom dozom naivnosti. Ona tvrdi da se radi
o “lažnom predstavljanju i pragmatičnom pozivanju na ime
kako bi se preuzeo kontinuitet ugleda bivše države, članstva u
međunarodnim organizacijama, njene imovine”. Pri tom, ona
zaboravlja odgovoriti na pitanje - a zašto je to Miloševiću trebao “kontinuitet ugleda bivše države”, ako je - kako ona kaže
- bio srpski nacionalist? Zašto nije htio ostvariti “kontinuitet
42 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
ugleda” Srbije s početka 20. stoljeća, kojeg su u tim godinama neprekidno isticali oni koji su u Srbiji pisali o navodnom
srpskom “zlatnom dobu” iz 1903-1913, o srpskom stradanju
u balkanskim ratovima i junaštvu u Prvom svjetskom ratu?
Zašto nije slijedio primjer Franje Tuđmana, koji je do temelja uništio svaku pomisao na “kontinuitet ugleda” između Jugoslavije i nove hrvatske države - čak i pod cijenu toleriranja
i promoviranja hrvatske neslavne prošlosti u Drugom svjetskom ratu? Nije li to zbog toga što samo uvjereni nacionalisti
nikada nisu spremni na kompromis sa “nenacionalnim epohama” i njihovim simbolima, pa zbog toga samo oni ne pokušavaju uspostaviti ikakav kontinuitet s njima? Za razliku od toga,
Milošević je bio (kako i tvrdim u svojoj knjizi) daleko kompleksnija politička pojava.
Moja kritičarka, također, zaboravlja da bi Miloševiću bilo daleko lakše osigurati i ugled, i članstvo i imovinu (a i mnogo što
drugo) da je svoju zemlju nazvao Srbijom ili bar Srbijom i Crnom Gorom, nego što je inzistirao na jugoslavenskom imenu, čak i onda kad je to bilo veoma nepopularno i u zemlji i
izvan nje. Uostalom, svi ostali, tj. svi koji su se odlučili za nacionalnu suverenost bez “lažnog predstavljanja” osigurali su i
kontinuitet, i ugled, i članstvo i imovinu. Kakvi su, dakle, pragmatični razlozi mogli voditi Miloševića iz poraza u poraz i
tako godinama? To je mogla samo njegova dogmatska ideologija koja se nikad, ni na zadnjim izborima, nije uspjela odlijepiti od jugoslavenskog imena, od jugoslavenske himne, od
jugoslavenskih simbola. Prema tome, ideološki fanatizam, a
ne primarno pragmatizam - vodili su ga na put bez izlaza.
Takvih bi se primjera nepreciznosti, nekorektnog citiranja,
manipuliranja rečenicama, i jednostavnog dodavanja (tj. “impliciranja”) moglo navesti još najmanje ovoliko koliko sam
predstavio do sada. Zato ovdje prestajem s iznošenjem primjera, da bih se vratio na bit neslaganja između nje i mene.
Metodologija
Jedan bitni element u kojem se ne slažemo iznio sam na početku teksta - a tiče se odnosa između ideologije samoupravnog
socijalizma i njenih alternativa, prije svega nacionalizma. Drugi se odnosi na metodološka pitanja, koja su dovela do tako
različitih zaključaka da imaju, možda, fundamentalan značaj.
Olivera Milosavljević, naime, ne prihvaća osnovno pravilo pisanja bilo čega što nije fikcija - da je podjednako važno odrediti
ono čime se knjiga bavi, kao i ono čime se ne bavi. Ona mi zamjera što se u svojoj knjizi ne bavim ratom, koji se dogodio nakon
raspada, jer da se rat ne može razdvojiti od raspada. Ona piše:
“Ne može se razdvojiti segment raspad od segmenta rat, ne ide
prvo jedno pa drugo, oni idu skupa i predstavljaju dva lica jednog istog procesa”.
Ja u to nisam sasvim siguran. U stvari, u tommi je smislu bliži
zaključak Michaela Ignatieffa:
“Zapamtite poredak stvari: najprije je bio kolaps države, po-
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
tom hobsovski strah, a tek onda nacionalistička paranoja, kojoj
je slijedilo ratovanje. Raspad države dolazi najprije, nacionalistička paranoja potom. Nacionalistički osjećaji na terenu, među običnim ljudima, posljedica su političke dezintegracije, odgovor na raspad državnog poretka i međunacionalnog sporazuma kojeg je taj
državni poredak činio mogućim... Ljudi postaju nacionalisti kad
su uplašeni, kad jedini odgovor na pitanje tko će me zaštititi postaje: moj narod” (M. Ignatieff, The Warrior’s Honor. Ethnic War
and the Modern Conscience, New York: Owl Books, 1998: 45).
Isti red događaja vidjeli smo i u jugoslavenskom slučaju, u kojem
je kolaps države počeo u trenutku pune promocije samoupravnog
koncepta. Taj je proces bio postupan i višedesetljetan. On je počeo
unutar elite, da bi se potom proširio na “narod na terenu” (kako ga
naziva Ignatieff) - što ne znači da sam narod nije bio dugo učen nacionalizmu, niti da mu je taj nacionalizam, kao koncept i kao praksa, bio potpuno stran. No, za moju knjigu, “narod” ima samo sekundarno značenje: u trenutku kad se proces raspadanja završavao
on još nije bio formiran kao demos, pa je njegov utjecaj na političke odluke bio ograničen. (To je i odgovor na pitanje moje kritičarke - zašto uvodim pojam “narod” u analizu tek pri kraju knjige.
Zato što “narod” kao politički subjekt nije postojao sve dok se nije
formirao - neformalno, tj. na ulici ili formalno, tj. na biralištima.)
Ono što također nije postojalo u trenutku kad se proces raspadanja priveo kraju (a to je, za mene, 14. kongres SKJ, početkom 1990)
jest - rat. U tom trenutku, da podsjetim, nigdje u Jugoslaviji nije
bilo rata. Čak ni na Kosovu. Rat je doista nastupio kao posljedica
kolapsa države, a ne kao uzrok tog kolapsa. Redoslijed je bio - najprije slabljenje države, potom strah i paranoja (dobrim dijelom namjerno poticane kroz “literaturu apokalipse” i katastrofično dramatiziranje događaja na Kosovu, ekonomske krize i krize političkog sistema), potom agresija i rat. To nisu bile samo dvije strane
istog događaja, nego nekoliko etapa koje su slijedile jedna drugu.
Tvrditi, pak, da su raspad i rat jedan te isti dogadjaj, to znaci promovirati jednu u biti fatalističku tezu, prema kojoj je rat neizbježno slijedio raspad! To znaci - isključiti odgovornost političkih
aktera koji su došli nakon raspada Jugoslavije, za ono što se dogodilo pod njihovim vodstvom. Samo da podsjetim: moja kritičarka
mene “optužuje” za fatalizam i za “amnestiranje” nacionalističkih
lidera. Ali, u stvari - tezom da se radi o jednom te istom procesu,
te da su nacionalisti najodgovorniji i za ono prije 1990. i za ono nakon 1990. - ona ne samo promovira fatalizam i tezu o neizbježnosti, nego potpuno amnestira od bilo kakve odgovornosti one koji
su Jugoslavijom vladali 45 godina. Kao da je nasilni nacionalizam
pao s neba, i kao da gotovo svi njegovi lideri nisu prethodno svoje
revolucionarno umijeće stekli u okviru samog komunističkog pokreta. I kao da koncepti koje su promovirali - primjerice “antibirokratska revolucija” - ne dolaze upravo iz komunističkog rječnika.
Prema tome, kad sam odlučio svoju knjigu fokusirati na raspad,
a ne na rat - time nisam ni izbliza htio zanemariti povezanost tih
dviju pojava. Ali, i iz razloga kronologije i iz metodoloških razloga
knjiga o raspadu zaslužuje da je se odvoji od knjige o ratu. U knjizi
o raspadu glavnu ulogu nikako ne mogu imati Franjo Tuđman, Vojislav Šešelj, Radovan Karadžić i Mate Boban. Niti se knjiga o raspadu može kritizirati s pozicije onog što se dogodilo nakon raspada,
odnosno između 1991. i 1995. Povrh toga, ja sam protivnik enciklo-
pedijskog pristupa koji dopušta da se u jednoj knjizi obuhvati “čitava povijest” i da se ponudi neko univerzalno “znanje”. Moja knjiga završava 1990. - rat i poraće ostaju za neku drugu knjigu. Uostalom, to sam i napisao na više mjesta u knjizi, uključujući i na str. 18.
Između mene i moje kritičarke stoji još jedan metodološki problem, koji proizvodi vrlo ozbiljno nerazumijevanje. Ona, naime,
ne poštuje moje načelo da “smisao političke analize nije da sudi i
prosuđuje niti da objasni tko je bio dobar a tko zao, niti tko je kriv
a tko zaslužan” (str. 21). Po mom sudu, politički analitičar nema
monopol na političke stavove niti na shvaćanje morala - to pripada svim građanima jednako. Promjena političke paradigme, nadam se, ruši ne samo nedodirljive autoritete u političkoj i moralnoj sferi, nego i u sferi “znanja”. Ona ukida “besmrtnost” i moralnu superiornost akademika i “znanstvenika” u odnosu na njihove
slušatelje, studente i čitatelje. Ona ruši ne samo prosvijećene apsolutiste u političkoj, nego i u intelektualnoj sferi. U tom je tonu pisana, s tom je metodološkom pretpostavkom koncipirana, i tom
je željom inspirirana moja knjiga. Ona polazi od pretpostavke da
su moji čitatelji, hvala na pitanju, sasvim odrasli da sami zaključuju tko je bio “dobar” a tko “zao” lik. Oni imaju svoju glavu - i puno
pravo da je koriste. Moja je zadaća, pri tom - da objasnim što se
dogodilo i zašto: ni manje ni više. Na njima je da zaključe za sebe.
Moja kritičarka to ne prihvaća, nego od mene očekuje da osudim ili pohvalim onog tko njoj (a možda ni meni) nije mio. I kad
to propustim učiniti (naravno, namjerno), ona to drži nedopustivim moralnim relativizmom. Ona i dalje iščitava koga sam “osudio”, a koga “amnestirao”, pa onda prosuđuje jesam li osudio prave i amnestirao krive. Napokon, kad vidi da je takvo iščitavanje
frustrirajuće i da ne vodi ničemu - ona zaključuje da ja tvrdim
kako “niko nije kriv”, te mi zamjera na dobronamjernosti. (Kolika
bi tek bila njena kritika da je zaključila da sam bio zlonamjeran?)
Ali, ja uopće ne kažem da “nitko nije kriv”, nego da odgovor na pitanje o krivici i zasluzi “svatko mora pronaći u sebi za sebe”. Na str.
22 još piše i da se iskreno nadam da “ova knjiga nudi dovoljno elemenata na temelju kojih će onima koji je pročitaju biti lakše odgovoriti (za sebe) na ta pitanja”. Oni sami! Ne ja za njih! Nije li možda
problem moje kritičarke u tome što nakon čitanja knjige više nije
sigurna u svoj vlastiti odgovor na pitanja koja se ovdje postavljaju,
uključujući i na pitanje “krivice” i “zasluge”? I sad, umjesto da pokuša ponovno, ona autora krivi što joj je uznemirio tako jasan, jednostavan i jednoznačan odgovor?
Dogmatizam
Tu dolazimo do posljednjeg - ali vjerojatno najvećeg - problema
između mene i moje kritičarke: a to je njen - neka mi bude oprošteno na grubom izrazu - dogmatizam. Moja knjiga inzistira na evoluciji političkih uvjerenja i stavova, a odatle i na tome da se bez analize subjektivnog, i njegove interakcije s vanjskim, ne mogu razumjeti političke akcije, budući da su one u biti izraz te interakcije. Nasuprot tome, moja kritičarka ocrtava političke događaje, uvjerenja
glavnih aktera i njihove akcije bez ikakvog uvažavanja subjektivnosti i evolutivnosti. Ona ostaje zarobljena mitom o koherenciji, kojeg
sam opisao na stranicama 99 i 100 moje knjige, citirajući Quentina Skinnera. Evo primjera: Olivera Milosavljević tvrdi da je politika
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 43
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
SKJ (odnosno čak i KPJ i SKJ) bila jedna ravna ploha, jedna gotovo
pravocrtna “linija”, te da je ona ostala ista u cijelom poslijeratnom
razdoblju, od 1945. do 1990. Kardelj je uvijek govorio jedno te isto,
politika prema nacionalnom pitanju je bila ista prije Rankovića i nakon Rankovića (!), a i ideologija je ostala ista, nepromijenjena. Štoviše, ona ne vidi razliku između Bugarske i Jugoslavije, niti između
Sovjetskog Saveza i Jugoslavije - inače me ne bi pitala zašto se Bugarska nije raspala a Jugoslavija jest. Sve je to za nju jedna te ista stvar.
Isto se odnosi i na nacionalizam - koji je univerzalno zlo (bez obzira
bio nenasilan ili nasilan), te na internacionalizam koji je valjda univerzalno dobro (također, bez obzira bio nasilan ili nenasilan). Njen
je svijet statičan. Njen portret glavnih aktera u politici je manjeviše ravan, bez sjena i izbočina, bez tlocrta i bokocrta - poput ikone.
Iz te besperspektivne perspektive, ona moju knjigu kritizira zbog
njene navodne nekonzistentnosti. Kako mogu tvrditi, pita se, da
je Milošević bio i Jugoslaven i Srbin, i komunist i nacionalist, i separatist i unitarist, i nasilan i nenasilan? Za nju nije moguće da je
Milošević prije svog dolaska na vlast, recimo 1984-1987, bio izraziti protivnik srpskog nacionalizma, da bi pri kraju razdoblja kojim se bavim postao istaknuti zaštitnik i saveznik tog nacionalizma, koji ipak nikad nije do kraja odbacio jugoslavenstvo (koje
god motive za to imao). Za nju je nemoguće da je on istodobno bio spreman odbaciti mnogo toga, ali opet tvrd u dogmatskoj zaštiti onog što je odabrao kao najvažnije. Za nju je, pretpostavljam, i Ivan Stambolić (koji je bio pouzdani svjedok Miloševićeva karaktera, gotovo uvijek na svoju vlastitu štetu) bio nerazumljiv, kad je rekao da je Milošević prije Kosova Polja jedan, a nakon njega - potpuno drugi čovjek, njemu neprepoznatljiv. Takve
se stvari, drži moja kritičarka, jednostavno nikad ne događaju.
Njena kritika moje “nekonzistentnosti” otkriva tu dogmatičnost, tu crno-bijelost u najboljem svjetlu. Ona ne priznaje mogućnost da se ljudi mijenjaju, da se njihova uvjerenja mijenjaju, te prema tome i njihove akcije postaju drukčije. Za nju su oni koji su danas nacionalisti uvijek bili nacionalisti i uvijek će ostati nacionalisti. Možda skriveni, možda “latentni”, možda samo “iznutra bijeli, a izvana crveni” - ali: nacionalisti.
Taj se dogmatizam i monizam, ta nehistoričnost, ta uzvišena pozicija moralnog i intelektualnog arbitra i sveznadara, najbolje otkrivaju u sljedećoj njenoj tvrdnji:
“Autor bi morao znati da nikada nije postojala ideja ‘bilo kakve Jugoslavije’. Postojala je samo ideja jugoslovenstva kao zajednice jugoslovenskih naroda (Srba, Hrvata, Slovenaca...), sve ostalo je samo
lažno predstavljanje...”
Tu se moja kritičarka, od učiteljice koja gleda s visoka na autora-neznalicu pretvara u policajca koji privodi pred historijski sud
one koji u svom džepu nose falsificirane osobne dokumente, a
potom i u suca koji ih definitivno osuđuje i smjesta u ropotarnicu povijesti. Iz jedne autoritarne profesije u drugu, pa u treću.
Budući da nisam siguran da želim raspravu u kojoj bilo koji od sudionika drugome propisuje što bi “morao znati” (ili učiniti), ovdje
ću stati, svjestan da će - kako god odgovorio na njena pitanja - moja
kritičarka ponovno postaviti nova, i nova, i nova... Dopustit će mi,
stoga, da zaključim.
44 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Odgovornost ljevice
Mi koji smo se suprotstavljali ratu i nasilju u devedesetim godinama, pišući u Arkzinu i Feralu (primjerice ja) ili u Republici (primjerice moja kritičarka) nemamo nikakva razloga da sad bježimo od
pitanja koje nam možda i nije ugodno, ali je fundamentalno: nisu li
se, naime, u tom krvavom ratu neki zločini dogodili i u ime internacionalizma i socijalizma, a ne samo u ime nacionalizma i antisocijalizma? Nije li i ideologija odumiranja države, a potom i na njoj
utemeljena praksa, bila važan - možda presudan - razlog da se sve
to dogodilo? Nije li se armija koja je gađala Dubrovnik ponosila (i)
svojim jugoslavenskim imenom? Nije li ona i nakon raspada SKJ
osnovala novi SKJ-Pokret za Jugoslaviju - i to uz vrlo blisko sudjelovanje i samog Miloševića, da ne govorimo o njegovoj supruzi? Nisu
li neki od zločinaca stajali mirno i uz “Hej Slaveni”, iskreno vjerujući
da je zločin opravdan ne bi li se spasila ili ponovno uspostavila jugoslavenska država? Nisu li mnogi od njih ponikli u redovima jugoslavenskih tajnih službi (Arkan), vojske (Mladić, Špegelj) i policije?
Nije li Milošević formirao Socijalističku partiju Srbije, a ne recimo
neku Stranku srpskog jedinstva ili Pokret za obnovu srpske države?
Na drugoj strani, nisu li se neki od onih koji su u socijalističkoj Jugoslaviji smatrani nacionalistima (recimo, Tripalo), liberalima (recimo, nekadašnja srpska politička elita, o kojoj pišem u trećem poglavlju) ili unitaristima (recimo, Ranković), te bili isključeni iz javnog života zbog tih nepoćudnih doktrina, na kraju pokazali većim protivnicima nasilja (a možda i većim zagovornicima suradnje
među jugoslavenskim narodima) od onih koji su nam objašnjavali
što je to socijalizam i zašto je nužno da se socijalizam brani od njih?
Najlakše je sada reci - “Ne!”, pa tvrditi da su zločine činili samo
nacionalisti: srpski, hrvatski, albanski i drugi. Politički je oportuno odgovoriti da mi s ove dobre strane nemamo bas nikakve veze
s Miloševićem. On je bio običan diktator, uzurpirao je vlast, ljudi ga nikad nisu htjeli niti su ga ikad podržavali. Vladao je trikovima i represijom, a ne zato što je triput uspio pobijediti na izborima:
od kojih prvi put pobjeđujući Vuka Draškovića, tada otvorenog zagovornika Velike Srbije. On nikad nije bio ni Jugoslaven ni komunist - sve je to bilo samo “lažno predstavljanje”. Njegova Jugoslavija nije bila Jugoslavija, niti je njegov socijalizam bio socijalizam.
Ali - ne čini li se mojoj kritičarki da takav odgovor ako već ne “individualizira krivicu” (čemu se ona, koliko mi je poznato, u svojim drugim javnim nastupima odlučno suprotstavlja), onda
bar fundamentalno sužava platformu s koje bi se moglo ozbiljno raspravljati o uzrocima katastrofe? Takav odgovor, naime, uopće ne poziva nekadašnje zagovornike koncepta “odumiranja države” da razmotre svoj udio u tom povijesnom procesu. Time njen poziv na preispitivanje krivice staje na pola puta.
Miloševićev zao duh, naime, ne kuca samo na vrata nacionalista i
antisocijalista, nego i na vrata onih čije je on gore list. Neki to prihvaćaju, a drugi ne. Ovi drugi misle da je pogriješio vrata. Nažalost - nije.
TEKST JE IZVORNO OBJAVLJEN U ČASOPISU REPUBLIKA,
BROJ 320-321, BEOGRAD, 2003. DOSTUPAN I NA
HTTP://WWW.REPUBLIKA.CO.YU/320-321/
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
Metodologija
proizvodnje “argumenata”
Knjiga Dejana Jovića je školski primer kako se piše “nova” istorija potrebna
novoj realnosti za utemeljenje u “čistoj” prošlosti.
Olivera Milosavljević
POVODOM TEKSTA DEJANA JOVIĆA “ZAO DUH
MILOŠEVIĆEVA JUGOSLAVENSTVA”
O negiranju odgovornosti nacionalizma. Već na početku svog
odgovora Dejan Jović iznosi dve tvrdnje koje, blago rečeno,
teško idu jedna uz drugu. Tvrdi da je u svojoj knjizi naveo da
je raspad Jugoslavije rezultat više faktora, da je jedan od njih
i nacionalizam, pa da ne stoji moja teza da on ignoriše njegovu važnost. Malo potom tvrdi suprotno, da nacionalizam u Jugoslaviji nije bio snažniji nego npr. u Kanadi i da nacionalisti
“baš nikada” ne bi došli na vlast da se Jugoslavija “prethodno
nije raspala”.
U svojoj knjizi Dejan Jović kaže da je bilo više faktora raspada,
ali negira da je nacionalizam bio jedan od njih:
“... niti su komunisti potkopali međuratnu Jugoslaviju, niti su
nacionalisti srušili socijalističku Jugoslaviju” (str. 47).1
“Ovu smo složenu skicu ovdje predstavili samo zato da bismo
naglasili da je prejednostavno (a u kronološkom smislu i pogrešno) smatrati da je nacionalizam razbio Jugoslaviju” (51).
“Da zaključimo ovaj dug i složen osvrt na argument koji vidi
nacionalizam kao glavni uzrok raspada Jugoslavije: nacionalizam nije razbio ni socijalizam ni Jugoslaviju, nego se pojavio kao alternativa socijalizmu, u trenutku kad se on rastvorio iznutra” (57).
“Sukobi koji su razbili Jugoslaviju bili su prvenstveno ideološki, a ne etnički” (156)...
Drugom tvrdnjom, da se Jugoslavija prvo raspala pa su onda
“slabi” nacionalisti došli na vlast, autor samo potvrđuje svoju
temeljnu tezu u knjizi (i moju u kritici) i demantuje prvu tvrdnju iz svog odgovora. Pri tom, snaga nacionalizama meri se
prema rezultatima koje postižu a ne prema utisku autora, kao
što se i ideološko definisanje aktera vrši prema neposrednim
ciljevima i rezultatima njihovog delanja, a ne, kako misli autor,
prema njihovim deklaracijama.
U cilju dokazivanja temeljne tvrdnje - da nacionalizam nije razbio Jugoslaviju - autor skicira šablonski redosled “etapa”: raspad države - bezdržavno stanje - paranoja koja proizvodi nacionalizam - rat, pa zaključuje da se ne može kritikovati knjiga o raspadu sa pozicija onoga što se dogodilo nakon raspada.
Ovakvom postavkom redosleda “etapa” i izdizanjem sopstvene teze (o nestanku Jugoslavije u januaru 1990) u aksiom, autor faktički onemogućava svaku raspravu o svojoj knjizi, odbijajući da prihvati da njegovo dokazivanje nedokazivog ne obavezuje nikoga osim njega. Naravno, autor ima pravo da zaključi svoju knjigu kada god to želi, kao što je njegovo pravo i da
kraj proglasi na sredini, ali nema pravo da zahteva da uslov
za bilo kakvu raspravu bude prihvatanje njegove netačne tvrdnje. Prema tome, kritika koja polazi sa stanovišta da je knjiga
o raspadu Jugoslavije obesmišljena ako ne uključuje zbivanja
iz 1990. i 1991. nije kritika sa aspekta onoga što se desilo nakon raspada, nego samo sa aspekta onoga što je autor odlučio
da ne spada u raspad, jer je tako lakše i bezbolnije. Ali to je već
problem autora, ne kritičara.
Vratimo se “etapama”. Iz autorove teze o “bezdržavnom stanju” nakon raspada januara 1990. proizlazi da su strah i paranoja proizveli nacionalizam za nekoliko dana, da su u “bezdržavnom stanju” organizovani izbori, u “bezdržavnom stanju”
su nacionalisti legalno došli na vlast, u “bezdržavnom stanju”
su se održavali referendumi, donosili ustavi, onda su u “bezdržavnom stanju” počele blokade i rat. Zato je to, po autoru, bio
1 Navodi su iz zagrebačkog izdanja knjige.
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 45
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
rat imaginarnih moćnijih nad imaginarnim slabijim u kojem
nikakve države i nikakve organizovane vojske nisu učestvovale, jer ih nije ni bilo. Ako se sve desilo nakon raspada u “bezdržavnom stanju”, postavlja se pitanje kako se u autorovu šemu
uklapa autorova tvrdnja:
“... podzemni status nacionalizma kasnije (je) pomogao nacionalistima da budu uspješniji u vojno-političkim akcijama protiv predstavnika poretka” (47).
Šta je sad ovo? Ko su “predstavnici poretka” u vojnim akcijama kada autor tvrdi da su rat vodili “privatni” nasilnici u vreme bez ikakvog poretka?
Autorov šablonizovan redosled ostaje samo šablon u koji se teško može ugurati stvarnost. U istorijskim zbivanjima se retko
dešavaju “etape” koje su, kako autor misli, toliko (po danima)
odvojene da se mogu makazama seći i tako analizirati. Januara 1990. nije se raspala država, raspao se komunistički koncept
i stvorili se uslovi da pobednici (u konkretnom slučaju, ali ne
slučajno - nacionalisti) pokažu šta su pripremili Jugoslaviji. I
pokazali su, međusobno različito, ali jedinstveno protiv Jugoslavije. I tu smo kod moje ključne primedbe na knjigu, koju autor očigledno smatra sporednom. On identifikuje ideologiju i
državu i zato mu tumačenje i jeste fatalističko. Raspadom ideološkog koncepta, po njemu, trenutno i prirodno nestaje i država (u januaru), a to implicira da je ona bila “veštačka” tvorevina. Nije tačno ni da je nacionalistička paranoja sledila za raspadom države. Godinama pre raspada veštački stvarana nacionalistička histerija i homogenizacija omogućile su 1990. pobedu nacionalističkih koncepata u svim republikama, čime su
stvoreni uslovi da Jugoslavija bude razbijena. I razbijena je, u
krvavom ratu. Uostalom, i autor se povremeno u knjizi s tim
slaže, tj. negira svoju ključnu tezu da je Jugoslavija “odumrla”
u januaru, a povremeno nije siguran da li je prvo Jugoslavija
upala u krizu pa se raspala, ili se prvo raspala pa upala u krizu
(podvukla O. M.):
“Pa ipak, međunarodna je zajednica intervenirala tek kad je
Jugoslavija ušla u završnu fazu svog rastvaranja: ne prije proglašenja deklaracija o nezavisnosti u Sloveniji i Hrvatskoj (25.
juna 1991)...” (74).
“Prebacivanje fokusa sa Srbije (politički složene) na Bosnu i
Hercegovinu (etnički složenu) bio je znak da je nastupila nova
faza u jugoslavenskoj krizi: ona u kojoj se više nije radilo o primarno političkim i ideološkim, nego o primarno etničkim sukobima. No, do toga će doći tek s raspadom Jugoslavije...” (257258).
Autor tvrdi da primer Bugarske potvrđuje njegovu tezu jer se
ona temeljila na državnom socijalizmu i bugarskom nacionalizmu, dok su u Jugoslaviji i državni socijalizam i jugoslovenski nacionalizam proglašeni glavnim neprijateljima. Ako je u
mom tekstu bilo nekog “kviz-pitanja”, priznajem, bilo je ovo
46 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
o Bugarskoj. Pomenula sam ga upravo da ukažem na razliku,
ne “antidržave” i države, već statusa etničkih nacionalizama.
Ali autor, sasvim očekivano, koji se ne upušta u analizu specifičnosti nacionalizama o kojima govori i koji ih razlikuje prema sredstvima koje koriste (“nasilni” i “nenasilni”?) a ne prema
njihovoj sadržini, i može da stavi u istu ravan bugarski etnički
nacionalizam, zadovoljen zanimljivim “rešenjima” manjinskog
pitanja u ostvarenoj etničkoj državi, sa jugoslovenskim nacionalizmom koji je po definiciji mogao biti samo nadetnički, politički, teritorijalni, onemogućavajući time, po drugi put, svaki
dalji ozbiljan razgovor i na ovu temu.
Autor kaže da je na više od 50 stranica interpretirao Kardelja
koji je Engelsove ideje razradio u detalje, a da ja nisam pažljivo čitala, inače ne bih tvrdila da autor tumači Kardelja po “rekla-kazala” izjavama. Upravo zato što sam pažljivo čitala, navela sam nepouzdane “svedoke” i iskrivljenu interpretaciju u
jednom, ali najbitnijem kontekstu, i jednoj, tri puta ponovljenoj tvrdnji u knjizi. Autor tvrdi:
“... Kardelj dopušta mogućnost da Jugoslavija jednog dana postane nešto drugo, ili da potpuno nestane” (139).
A jedini izvori za ovu ključnu tvrdnju su mu “svedoci” kojima
je Kardelj u četiri oka govorio sledeće:
“Ja se nisam borio za Jugoslaviju, nego za socijalizam...” (rekao
Kardelj Juri Biliću 70-ih, a Bilić autoru 1998.) (138).
“’Jugoslavija je istorijski privremena tvorevina’, bilježi Dobrica
Ćosić Kardeljeve riječi (...)Ćosić piše da je bio zapanjen Kardeljevim stavom i da ga je pitao: ‘Pa dobro, znači li to da je za
tebe Jugoslavija, jednostavno, jedan istorijski tranzit?’ Kardelj
je na to mirno odgovorio: ‘Da, dobro rečeno’. Ćosić upozorava da ‘njegova (Kardeljeva) shvatanja u tim raspravama nisu
bila uvek identična i sa njegovim objavljenim tekstovima i govorima’” (rekao Kardelj 1957. Dobrici Ćosiću, a Čosić objavio
1992.) (139).
“Mi smo dosad sve moguće pokušali da se Jugoslavija održi:
prvo je bila unitarna država, onda je postala federacija, a sad
idemo prema konfederaciji. Ako ni to ne uspije, ostaje samo da
priznamo da je Kominterna imala pravo kad je tvrdila da je Jugoslavija umjetna tvorevina...” (rekao Kardelj Dušanu Bilandžiću 1971., a Bilandžić autoru 1995.) (200).
Dakle, “rekla-kazala” (što nikako nije moj izraz, već autorov),
nije se odnosilo na Kardeljeva tumačenja Engelsa što je za razbijanje Jugoslavije nebitno pitanje, već na “sećanja” aktera koji
Kardelju, 30 godina kasnije, pripisuju ideju razbijanja Jugoslavije. Da je intencija npr. Dobrice Ćosića bila upravo to da pokaže, svedoče njegove najnovije tvrdnje da je Ranković zbačen
zato što je bio prepreka Titu i Kardelju da “rasture Jugoslaviju”
i stvore svoje suverene države.
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
O nepažljivom čitanju, amputiranju i tendencioznom interpretiranju. Iako za polemiku nije naročito stimulativno saznanje da Dejan Jović koristi identičnu “argumentaciju” u odgovorima svim svojim kritičarima (i drugi njegov kritičar Boris Buden je kao i ja “nepažljivo čitao” knjigu, i Budenov svet je kao
i moj “crno-beo”, i Buden se kao i ja usudio da koristi reč “implicitno”, i Buden kao i ja kritikuje knjigu o raspadu sa aspekta onoga što se dogodilo “nakon” raspada, i Buden kao i ja
“zapravo amnestira” nacionaliste a ne autor2), ipak, isključivo
zbog čitalaca Republike, treba nešto reći i o ovom delu autorovog odgovora.
Makedonija je postala država “... daleko više zahvaljujući slabljenju jugoslavenskog nacionalizma u vrhovima JNA i političkom vrhu Srbije...” (48).
Nijedan od deset taksativno navedenih primera mog “nepažljivog čitanja i tendencioznog interpretiranja” ne stoji. I ne samo
da ne stoji, već autor, u nedostatku argumenata, pribegava njihovoj “proizvodnji” amputacijama mojih rečenica, kako bi rekao da tvrdim ono što ne tvrdim i kako bi naveo čitaoce da poveruju da ni sama ne znam šta tvrdim.
“Taj se program (srpski - O. M.) dosljedno provodio nakon
1991, kad je nestala mogućnost obnove jugoslavenskog nacionalizma i Jugoslavije kao države” (454).
Prvo. Autor tvrdi da meni ništa ne znači to što on eksplicitno
odbacuje ideju o Jugoslaviji kao veštačkoj tvorevini:
“... ona tvrdi da ja zagovaram da je ‘Jugoslavija bila veštačka
tvorevina kojoj je raspad bio upisan onog trenutka kada je
stvorena...’”
Da je autor hteo korektno da interpretira moje reči ne bi tendenciozno isekao deo rečenice koji prethodi ovoj tvrdnji. Bez
amputacije rečenica glasi:
“... autor zagovara upravo ono stanovište koje u načelu odbacuje - da je Jugoslavija bila veštačka tvorevina kojoj je raspad
bio upisan...” (Republika, str. 55, stubac II).
Drugo. Autor pita gde on pravi paralelu između nepostojećeg
jugoslovenskog nacionalizma i realno prisutnog srpskog nacionalizma “štogod to značilo”. Problem i jeste u tome što autor
neće da razume šta to znači pa ne može ni da uoči gde pravi
takve paralele. Za početak neka razmisli šta impliciraju njegove sledeće rečenice:
“... nacionalizam je (u svoje obje varijante) jačao kao jedina
ozbiljna i najsnažnija alternativa socijalizmu. (...)Bitka se potom vodila između dva tipa nacionalizma (unitarističkog i separatističkog) oko definicije nacije i države. Ali, to se dogodilo
nakon pada socijalizma, a u nekim slučajevima i nakon raspada Jugoslavije. (...)Ako je doista glavni cilj nacionalizma da se
stvori nacionalna država, onda ni jugoslavenski (unitaristički)
ni separatistički nacionalizmi nisu uspjeli u tome, sve dok se
zemlja nije rastvorila iznutra, padom socijalizma” (47).
“... ne iznenađuje također ni kritika koju Kardelju upućuju srpski nacionalisti te jugoslavenski nacionalisti - njegov je eksperiment doista bio sav usmjeren protiv njih” (144).
“Antietatističkom kardeljizmu on (Milošević - O. M.) je suprotstavio ideju uspostavljanja Jugoslavije kao nacionalne države...” (156).
Ko je u Jugoslaviju do 1991. snažno zagovarao jugoslovenski
nacionalizam koji bi “progutao” sve nacije, uključujući i srpsku? Ako takvog jugoslovenskog nacionalizma nije bilo, a
nije ga bilo, onda autor radi upravo ono što ja tvrdim - pravi veštačku paralelu između nepostojećeg jugoslovenskog nacionalizma i realno prisutnog srpskog nacionalizma i implicira da je jedan (etnički) nacionalizam bio za Jugoslaviju, a svi
ostali protiv nje.
Treće. Autor ne vidi šta to “naravno” prećutkuje u opisu mitinga 28. februara 1989. “Naravno”, međutim, stoji i dalje jer izviždani jugoslovenski predstavnik i zahtev za oružje upućen srpskom predstavniku, da su navedeni, a nisu, poništili bi početak rečenice - da je miting imao i jugoslovenski karakter.
Četvrto. Autor se čudi što nisam videla njegovu fusnotu u kojoj navodi kada je Memorandum prvi put objavljen. Videla
sam, naravno, fusnotu, ali sam videla (i navela) i sledeću bitniju rečenicu van fusnote:
“Jesu li akademici SANU doista imali takvu moć nad srcima
i umovima (mnogih) Srba (i ponekih drugih) da su ih preusmjerili od jugoslavenstva prema srpstvu, i to poludovršenim
dokumentom (tzv. Memorandum) koji je u njenoj nakladi bio
objavljen tek kad se Jugoslavija formalno raspala?” (62).
Ostaje pitanje zašto je bitno kada je Akademija objavila u svojoj nakladi Memorandum, a očigledno je da autor to smatra
važnim “argumentom”.
Peto: Autor podučava kritičarku kako treba čitati Memorandum. Iskrivljujući citat, tj. “neku rečenicu” koju ona navodi, i
podsmevajući se kritičarki umesto tvorcima rečenice, autor se,
u silnoj želji da dokaže da je Memorandum branio Jugoslaviju
i da nije bio kontradiktoran, pravi da ne razume da se “razbijanje” nije odnosilo na rešenja nego na Srbe, pa pametuje da se
(iz njegovog iskrivljenog čitanja) vidi da su se
2 Zarez, Zagreb, 17. 7. 2003.
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 47
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
“autori Memoranduma ipak pozitivno izjasnili o avnojskim
rješenjima, unatoč tome što su tvrdili da ih je tadašnje partizansko vodstvo Srbije prihvatilo u nenormalnim okolnostima”.
Od samog početka autorov odgovor pokazuje da je kritiku čitao površno, ali to je manje zlo, posle ove besmislene konstrukcije postavlja se pitanje da li je uopšte čitao Memorandum.
Da jeste, video bi da između dva navedena stava u Memorandumu ni po jednoj logici ne može da stoji - unatoč tome što.
Da može, to bi značilo da autor tvrdi da su se
“autori Memoranduma ipak pozitivno izjasnili o avnojskim rešenjima unatoč tome što su tvrdili da su avnojska rešenja otvarala široke mogućnosti za razbijanje Srba”.
Logično?
Šesto. Autor zamenjuje teze pa navodi da on citira stavove o
“izbacivanju” Slovenije i Hrvatske. Moje pitanje je bilo zašto
ih zanemaruje kada tvrdi da je Milošević bio Jugosloven, borac protiv srpskog nacionalizma, najduže odan ideji jugoslovenstva (R, 60, I).
Sedmo. Autor opet amputira moju rečenicu ali sada već pravi i
otvoreni falsifikat, pa čak tri puta ponavlja potpuno apsurdnu
tvrdnju - da ja, iz činjenice da sintagmu “antibirokratska revolucija” u knjizi nije stavljao pod navodnike, izvlačim zaključak
da je u pitanju autorovo “prihvatanje čitavog masovnog pokreta za srpsku nacionalnu homogenizaciju”?! Nigde nisam govorila o “prihvatanju masovnog pokreta”, već o prihvatanju teze
da je on bio revolucija protiv birokratije (R, 59, I). A nije ni tačno da autor stavlja kosinu u smislu ironično. Sintagmu “antibirokratska revolucija” piše i bez navodnika i bez kosine na
str. 29, 56, 185, 254, 326, 405, 424... i u svim slučajevima tumači je upravo onako kako ja tvrdim - kao revoluciju protiv birokratije:
“(Milošević) je vodio antibirokratsku revoluciju protiv antidržavne ideologije i anarhije, za uspostavu države” (56).
“Ideja antibirokratske revolucije, koju je kasnije promovirao
Slobodan Milošević, bila je savršeno u skladu s njegovim nastojanjem da obnovi treću Jugoslaviju” (185).
“Njegova prodržavna retorika bila je u oštroj suprotnosti s
Kardeljem, ne s Titom. Egalitarizam, antibirokratska revolucija i odanost socijalizmu i Jugoslaviji, učinili su se kao pravi
odgovor mnogima, ne samo u Srbiji” (254).
“Raspad Jugoslavije, dakle, nije počeo ni izborom Mihaila Gorbačova (1985), ni izborom Slobodana Miloševića (1986.), ni
njegovom antibirokratskom revolucijom (1988.)...” (326).
“Njegova je antibirokratska revolucija, koja je započela 1988.,
48 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
bila potvrda Đilasove teze da se u jugoslavenskom društvu
unutar birokracije formirala ‘nova klasa’, koja je bila stvarni
protivnik marksističkog koncepta samoupravljanja” (407)...
Na strani 415 pojavljuje se zaista kosina, ali tu nema nikakve
ironije:
“Antibirokratska revolucija bio je naziv za masovne izraze podrške novom srpskom revolucionarnom rukovodstvu i protivljenje oportunizmu, autonomaštvu i dezintegraciji Jugoslavije”.
Šta to ja po svaku cenu nastojim da dokažem što nije tačno?
Osmo. Autor pronalazi kontradikciju u tvrdnjama: da Milošević nije nikada bio savezni funkcioner, i da se Milošević ne
može posmatrati u Srbiji isključivo kao partijski lider. Prva tvrdnja je bila da autor zaboravlja da je Milošević bio samo partijski republički lider u kontekstu odnosa u Jugoslaviji, njegovog
poređenja sa Titom i mogućnosti da određuje kolika može da
bude Jugoslavija. Druga je bila da se u kontekstu “antibirokratske revolucije” i plebiscitarne podrške koju je dobio mora uzeti u obzir njegova percepcija u samoj Srbiji kao nacionalnog
vođe, a ne samo partijskog lidera. Jedno je funkcija sa koje (ni)je mogao da određuje kolika će biti Jugoslavija, a drugo je uloga koju je igrao u Srbiji. Šta je tu kontradiktorno?
Deveto. Autor tvrdi da ništa nije pogrešno u njegovom tumačenju da su 1987. Miloševićeve slike stajale uz Titove, a da je
“nekoliko godina kasnije” u svetu simbola potpuno zamenio
Tita. “Nekoliko godina kasnije” u odnosu na 1987. može da
bude samo 1990., 1991... A tada Miloševićevih slika više nigde
nije bilo. Dakle, do te zamene nije došlo “kasnije” nego “ranije”. I dalje nejasno?
Deseto. Autor tvrdi da se Tito i Milošević mogu porediti zato
što su obojica bili predsednici Jugoslavije (drugi od 1997.2000?!), a zatim moju tezu da je Milošević zadržao ime Jugoslavije iz pragmatizma obeležava kao “stanovitu naivnost” jer
ne uočavam da je u pitanju bio “ideološki fanatizam”. Teza da
se Tito i Milošević mogu porediti jer je i drugi bio predsednik
druge države, deset godina posle zbivanja koje autor opisuje u
svojoj knjizi, navodi samo na pitanje: kakve veze sa zbivanjima
1987.-1990. ima Miloševićeva funkcija iz 1997? Odgovor može
da bude samo: nikakve!
A kakav je “ideološki fanatizam” vodio Miloševićev SPS u zadržavanju imena Jugoslavije, javno su svedočili njegovi najbliži
saradnici. Potpredsednik SPS-a akademik Mihailo Marković je
1991. objasnio narodu zašto je to nužno:
“U ovom času dok traje ratni sukob na teritoriji Hrvatske primarni je srpski nacionalni interes da Republika Srbija tako
vodi strategiju odbrane srpskog naroda u Hrvatskoj da pred
svetom ne bude s valjanim razlozima optužena da učestvu-
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
je u agresiji protiv Republike Hrvatske (...)U našem je interesu u sadašnjoj fazi raspleta jugoslovenske krize da insistiramo
na Jugoslaviji (bez Slovenije i Hrvatske) a ne na ‘velikoj Srbiji’
(...)Netačno je da je srpsko pitanje moglo biti rešeno demokratizacijom Jugoslavije” (Politika, 30-31. 08. 1991.).
Isto je objašnjavao i član SPS-a Borisav Jović:
“Rano je da likvidiramo državu, biće nam potrebna kao mehanizam za odbranu sopstvenog naroda van Srbije” (Poslednji
dani SFRJ, 26. 12. 1990).
“Radeći na razbijanju i rasturanju Jugoslavije, Hrvatska i Bosna same rade na stvaranju Velike Srbije. Vreme radi za nas...”
(11. 06. 1991).
“... ne možemo prihvatiti zahtev da se vojska liši jugoslovenskog naziva. Time bi Srbija i Crna Gora potpuno izgubile sve
prednosti, i političke i vojne u postojećem sukobu i sporenju”
(24. 09. 1991).
dogodilo i zašto ne ostavljaju dileme da za krvavi raspad države niko nije kriv:
“... oni (akteri - O. M.) su bili sigurni da će spasiti Jugoslaviju, a
na kraju je ispalo da su njihove akcije, bez njihove volje, vodile
u sasvim drugom smjeru” (88).
“Bez namjere da razbiju bilo jugoslavensko tržište ili samu Jugoslaviju, akcije privredne i političke elite na kraju su vodile
upravo u tom smjeru” (221).
“Izvori koji su bili na raspolaganju autoru ove knjige ne daju
dovoljno razloga za zaključak da su članovi jugoslavenske političke elite u ovom razdoblju (uključujući, dakle, i Slobodana Miloševića i Milana Kučana) namjeravali razbiti Jugoslaviju. Mnogi su od njih (...) bili istinski iznenađeni raspadom
(...) mnogima od onih čije su akcije na kraju krajeva dovele do
raspada, glavni je motiv djelovanja bio potpuno suprotan: da
spase Jugoslaviju, ne da je razbiju. (...) Pa ipak, raspad se na
kraju dogodio, na iznenađenje gotovo svih” (491-492).
Uostalom, predsednik Jugoslavije bio je i Vojislav Koštunica
(“tuđa država”), još ranije bio je i Dobrica Ćosić (“gadna država”), pa joj ipak nisu promenili ni ime, ni (i danas važeću) himnu. Iz ideološkog fanatizma? A sam Milošević je za jednog
“ideološkog fanatika” i “kompleksnu pojavu” začuđujuće lako
odbacio petokraku, u vojsku uključio i kokardu, sve Titove
spomenike bacio na otpad... Beograd je jedini glavni grad bivše države koji nema nijedno Titovo obeležje, a izgubio ih je baš
pod “ideološkim fanatikom” i “poslednjim titoistom” - Miloševićem. Nije naivna kritičarka, naivni su možda bili samo oni
koji su mislili da se mogu lažno predstavljati a da to niko ne
primeti. Ali možda i nisu. Neki su im poverovali.
Autor piše i o kritičarkinom dogmatizmu, pa kako ne uspeva u
kritici da ga pronađe, počinje da mu se priviđa. Kritičarka nigde nije pisala da je politika SK bila ravna linija. Ona samo misli da je “otkrivanje Amerike” kada autor teze koje su se ponavljale i dve decenije ranije prvi put registruje tek 70-ih godina
kako bi iskonstruisao “dokaze” za svoju osnovnu tezu, kao što
je i uverena da je neozbiljno smenu prvog policajca (nikada
ideologa) označiti kao revoluciju i nastanak nove države, samo
da bi kockice u uspostavljenom šablonu bile jasno omeđene.
Kritičarka nije sklona prećutkivanju samo da bi se šabloni u
periodizacijama održali, i da bi po svaku cenu opstajalo uverenje da je istorija Jugoslavije od 1945. jedini period istorije koji
se ne mora izučavati, već se o njemu može pisati na osnovu pukog utiska. Kritičarka nigde nije pomenula ni SSSR, ni internacionalizam. To su samo autorova priviđanja.
Autor zaključuje deo o mojim “nekorektnim citiranjima”, “manipuliranju rečenicama” i “jednostavnom dodavanju” tvrdnjom da toga ima još ovoliko koliko je već naveo. Zašto autor
nije naveo bar jedan primer mog “nekorektnog citiranja”? Zato
što sam ga citirala samo u dva slučaja i to savršeno korektno.
U nemogućnosti da pronađe makar jedno “dodavanje, nepreciznost i manipulaciju rečenicama”, autor se sam upravo time
poslužio sa ciljem da iskonstruiše “argumente” za svoj odgovor. Ako su i ostale moje “manipulacije” slične navedenim,
onda je jasno zašto ih nije naveo.
Kako odgovor na kritiku odmiče, autor ne samo da nepažljivo čita, u ljutnji iz nemoći koja raste počinje nepažljivo i da
piše. Prvo tvrdi da kritičarka amnestira od odgovornosti nacionaliste, pa onda da amnestira komuniste, pa onda da ne zna
ko su bili “loši” a ko “dobri” momci pa traži odgovor u autorovoj knjizi, pa onda da sirotica postaje frustrirana što autor namerno neće to da joj kaže i, na kraju, potpuno sluđena kritičarka postaje nesigurna u svoj vlastiti sud jer je autor svojom
knjigom uznemirio njen “jednoznačan odgovor” (koji sud? koji
odgovor?).
O moralu, frustracijama, dogmatizmu. Autor tvrdi da kritičarka piše o nekakvom “nedopustivom moralnom relativizmu”, a
ona je samo pisala o relativizaciji značaja nacionalizma za krvavi raspad Jugoslavije. Zašto autor poistovećuje nacionalizam i moral? Autor piše i da on u knjizi nije rekao da “niko nije
kriv”, već da je na njemu bilo samo da objasni šta se dogodilo
i zašto. Problem i jeste u tome što autorova objašnjenja šta se
Nažalost, kritičarka je naučena da se u javnim polemikama ne
treba baviti pošalicama, pa će i ove (nevoljno) morati da ostavi bez komentara.
“Nama politički razlozi ne dozvoljavaju da ‘izlazimo’ iz Jugoslavije” (28. 09. 1991).
Autor pripisuje kritičarki “dogmatizam”, “monizam”, “nehistoričnost”, “uzvišenu poziciju moralnog i intelektualnog arbitra
i sveznadara”, što sve od kritičarke čini “učiteljicu”, “policajca”,
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 49
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
“sudiju”, jednom reči, autoritarca.
Nije samo osnovna teza knjige Dejana Jovića ćosićevska. U nedostatku bilo kakvih argumenata da pruži odgovore na ključna postavljena pitanja (a i sama pitanja doživljava kao atak),
autor u svom odgovoru na kraju pribegava i ličnim diskvalifikacijama, koje (opet) neodoljivo podsećaju na ćosićevske (o)tužne diskvalifikacije upućivane svojevremeno, slučajno, baš
autorima iz Republike. Knjiga Dejana Jovića je školski primer
kako se piše “nova” istorija potrebna novoj realnosti za utemeljenje u “čistoj” prošlosti. Njegov odgovor na kritiku je školski
primer neakademske metodologije proizvodnje “argumenata”
(svim sredstvima) tamo gde ih nema.
O odgovornosti jugoslovenstva. O kakvoj odgovornosti jugoslovenstva za zločine autor govori kada je njegova teza da je do
rata došlo kada Jugoslavije više nije bilo? O kakvoj vojsci govori kada su, po njemu, rat vodili “privatni” nasilnici u “bezdržavnom stanju”?
Ali, prihvatimo da je i autor na momente svestan da mu je teza
o nestanku Jugoslavije u januaru neodbranjiva, pa recimo nešto i o tome. Pitanje odgovornosti jugoslovenstva za zločine
imaju pravo da postave samo oni koji prvo postave (a ne negiraju) pitanje odgovornosti nacionalizma. A autor piše o zločinima u ime jugoslovenstva sa “argumentom” da se armija koja
je bombardovala Dubrovnik “ponosila” jugoslovenskim imenom. Najmanje bitno pitanje je koji su lični motivi (ponos na
ime, dokazivanje moći, pljačka...) vodili one koji su bombardovali, bitno je samo koji su politički (nacionalistički) cilj ostva-
50 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
rivali. Npr. tvorac najstrašnije propagandne nacionalističke
mašinerije, ponosni nacionalista i član SPS-a, u vreme opsade Dubrovnika je imao sasvim prizemne motive da “klikće”
od sreće:
“1. oktobar 1991. - Milorad Vučelić mi javlja da će večeras ili
sutra piti kafu na Stradunu, u Dubrovniku (...)Milorad klikće!”
(D. Ćosić, Piščevi zapisi 1981.-1991.).
Da li zato što je njegov lični motiv bio hedonistički i ne primarno u vezi sa političkim (nacionalističkim) ciljem “oslobađanja
srpskog Dubrovnika” - treba kriviti generalno hedoniste (Jugoslovene, nasilnike, pljačkaše...) - ili nacionaliste?
Autor na kraju tvrdi da je najlakše reći da su zločine činili
samo nacionalisti, da “mi” nemamo ništa sa Miloševićem, da
njegova Jugoslavija nije bila Jugoslavija... A ja bih volela da budem prosvetljena i čujem koliko je od stotina hiljada mrtvih
u ratovima 90-ih postalo žrtvama - a da jedini razlog nije bila
njihova “pogrešna” nacionalna pripadnost? A što se onog “zlog
duha” tiče, možda je odgovor lak, ali je i lako dokaziv: Miloševićeva Jugoslavija je bila negacija jugoslovenstva, a njegov (i ne
samo njegov) “zao duh” kuca samo na vrata miliona pojedinaca koji su se (u “antibirokratskoj revoluciji” ili ratu, svejedno)
postrojili iza njega. Njihovo privatno uverenje, nažalost, nije
ostalo samo njihova privatna stvar.
TEKST JE IZVORNO OBJAVLJEN U ČASOPISU REPUBLIKA,
BROJ 322-323, BEOGRAD, 2003. DOSTUPAN I NA
HTTP://WWW.REPUBLIKA.CO.YU/322-323/
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
STVARANJE I RASPAD
VIŠENACIONALNE DRŽAVE:
SLUČAJ JUGOSLAVIJE1
Duško Sekulić
DUŠKO SEKULIĆ I SUR.: SUKOBI I TOLERANCIJA, NAKLADA JESENSKI I TURK, ZAGREB, TRAVANJ 2004 .
Z
Geostrategija i legitimnost
AŠTO JE JUGOSLAVIJA STVORENA I ZAŠTO JE NESTALA
s karte svijeta? Pod dojmom njezina žestokog i krvavog
raspada mnogi su skloni ustvrditi kako se od samoga
početka radilo o umjetnoj tvorevini. Ipak, što podrazumijevamo pod umjetnom tvorevinom? Koncept umjetnoga očito zahtijeva objašnjenje, osim ukoliko se složimo da je svaka višenacionalna država umjetna tvorevina.
Pokušamo li operacionalizirati taj koncept, značenje bi mu
proizlazilo iz činjenice da je Jugoslavija stvorena u Versaillesu, od strane pobjedničkih sila, protiv volje naroda, većine
unutarnjih političkih snaga te usprkos povijesnoj živosti regije. Ovo bismo mogli tvrditi samo ukoliko nije postojala težnja
ka stvaranju jugoslavenske države. Ona je ipak postojala pa
se ne može reći da je Jugoslavija nametnuta protiv volje ukupnog naroda, osim ukoliko ne tvrdimo (kao što to, na primjer,
čine mnogi nacionalisti ili marksistički filozofi) da poznajemo
određeni željezni zakon povijesti i da je stvaranje Jugoslavije
prekršilo neki takav temeljni zakon (npr. nemogućnost dugoročnog opstanka višenacionalnih država ili preokret historijskih trendova u smjeru socijalizma, itd.).
Moje poricanje teze o artificijelnosti ne znači da tvrdim kakvu a priori održivost te države ili historijsku nužnost njena
formiranja od strane južnih Slavena. Smatram da bi takav stav
bio beskoristan, a puno plodnijom smatram analizu društve-
nih snaga, strategija i ciljeva raznih aktera te geopolitičkih faktora koji su doveli do stvaranja i kasnijeg raspada Jugoslavije. Povijesne opcije uvijek su otvorene i samo nam analiza tih
kompleksnih snaga može dati odgovore o nekom pojedinačnom ishodu.
Konkretna društvena stvarnost pojedinog događaja, u ovom
slučaju stvaranja i raspada države, složen je fenomen koji je teško objašnjiv nekom pojedinačnom teorijom. To je stvarnost
u kojoj se paralelno odvijaju brojni društveni procesi i događaji sa velikim brojem aktera. Uobičajeni teoretski pristupi često prenaglašavaju jedan od tih procesa, zanemarujući njihovu ukupnost. Takvi pristupi pružaju moguća objašnjenja različitih razina stvarnosti koje se međusobno ne isključuju već su
interaktivne. Geostrateška objašnjenja su važna, no drugačija od kulturalnih, iako su geostrateški i kulturalni procesi često povezani. Pristup koji bi težio umanjiti važnost procesa na
drugoj razini bio bi promašen.
Istraživanje stvaranja i raspada Jugoslavije započet ćemo iz geostrategijske perspektive. Okvir koji ćemo pritom koristiti jest
Collinsova razrada Weberove političke teorije (Collins, 1986).
Glavna teza jest da je unutrašnja legitimnost režima rezultat
geostrateškog uspjeha države. Naravno, geostrategija nije važna samo kao nezavisna varijabla, nego nam služi i kao eksplanatorna shema za tumačenje strategija koje su upotrebljavali razni akteri uključeni u geostrateške igre. U sljedećoj analizi
pokušat ćemo istražiti ovu tezu na primjeru Jugoslavije.˝
Rad je izvorno objavljen u: Duško Sekulić (1997) “The creation and dissolution of the multinational state: the case of Yugoslavia”. Nations and Nationalism, no.
2, vol. 3, str. 165-179. Preveo: Sven Marcelić. Autor zahvaljuje Earhard Foundation na financijskoj potpori istraživanju transformacija u postkomunističkoj Europi na temelju kojeg je napisan ovaj tekst.
1
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 51
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
STVARANJE JUGOSLAVIJE
Legitimnost
Središnja teza Collinsove (1986.) interpretacije Weberove političke sociologije jest legitimnost. Novina je u naglasku na važnost vanjskog uspjeha države za unutarnju legitimnost.
“Naglasak Weberove misli je taj... da politika djeluje izvana
prema unutra i da su vanjski, vojni odnosi među državama
ključni u određivanju unutrašnje politike... Na koji se način
legitimnost stječe i gubi, tko će je steći i pod kakvim okolnostima? Weber sugerira da su ta pitanja povezana s položajem
moći države u međunarodnoj areni” (Collins, 1986:145).
Legitimacija jugoslavenske države i različit prestiž vodećih elita raznih južnoslavenskih nacionalnih grupa može se objasniti upravo tim pojmovima. Južni Slaveni bili su pod vlašću dvaju carstava koja su bila izvrgnuta propadanju u raznim periodima. Činjenica da je Otomansko Carstvo počelo propadati ranije, pridonijela je ranijoj emancipaciji Slavena koji su bili
pod njegovom kontrolom. Srbi su, kao najjača grupacija, dobili
ulogu Pijemonta južnih Slavena (MacKenzie, 1994). Hrvatski i
slovenski politički vođe mogli su samo zavidjeti na ekspanzio-
Vezano uz legitimnost, u tom ukupnom razvoju, najvažnije je
da se status Srbije, u odnosu na ostale južnoslavenske elite, neusporedivo poboljšao. Vratimo se na trenutak Collinsu:
“Najbolji primjer modernih pokreta za ‘nacionalnu autonomiju’ su oni koji su srušili Austro-Ugarsku Monarhiju i Otomansko Carstvo na Balkanu. Pa ipak, upravo se te države lome
pod vanjskim geopolitičkim pritiscima: ‘etnički’ nacionalizam
bio je puka forma u kojoj su organizirane fragmentarne države koje su preživjele raspad. Etnička čistoća mnogih od tih država bila je mit. Jugoslavija je, na primjer, uključivala nekoliko etničkih skupina, gotovo kao minijaturna Austro-Ugarska
Monarhija. U isto vrijeme dok se Austro-Ugarska raspadala,
Rusko Carstvo je, izbjegavši etničku podjelu u Ukrajini, Bjelorusiji i na Baltiku, inkorporiralo sve više raznorodnih etničkih
skupina u srednjoj Aziji i na Kavkazu. Tu se ‘etnički nacionalizam’ pojavljuje u drugačijem obliku, prikladnijem za učvršćenje carstva: radi se o panslavizmu koji je pokušao nametnuti šire etničko jedinstvo prikladno državi u ekspanziji” (Collins, 1986:153).
Bit Collinsove argumentacije jest poricanje ideje da se države naprosto formiraju prema etničkim razgraničenjima. Ovisno o geostrateškim okolnostima, neka multinacionalna car-
Stvaranje Jugoslavije slijedi sličan obrazac poput onog nastanka Ruskoga Carstva.
S jedne strane, to je bio rezultat raspadanja velike višenacionalne Austro-Ugarske Monarhije, ali i vrhunca širenja manjeg srpskog carstva. Jugoslavija je de facto
stvorena kao rezultat srpske ekspanzije manjih razmjera, stupnja procesa započetog u devetnaestome stoljeću
nizmu i postupnom uspjehu novostvorene srpske elite u borbi za samostalnost. Proces stjecanja autonomije zemalja unutar Otomanskog Carstva započeo je bunom 1804., a od 1830.
nadalje prerasta u postupnu ekspanziju srpske države. Od tog
je vremena, uz mnoge zastoje, srpsko političko vodstvo stvorilo, a tada i proširilo svoju autonomnu državu, najprije pod
formalnim turskim protektoratom, a kasnije kao nezavisni politički entitet. Hrvatsko i slovensko političko vodstvo, kao dio
snažnog austrijskog (a kasnije austro-ugarskog) carstva, nije
moglo ozbiljno težiti neovisnosti.
Tijekom uspješne ekspanzije Srbija je zadobila kontrolu nad
Makedonijom, Kosovom i Sandžakom, kao rezultat ustanaka
protiv Turaka i dvaju uzastopnih balkanskih ratova. Također,
Srbija je bila na pobjedničkoj strani po završetku Prvoga svjetskog rata. Tada se konačno moglo započeti ostvarivati program srpskog ministra unutarnjih poslova Ilije Garašanina –
Načertanije – u kojem se, kako se navodi u Memorandumu iz
1844., iznose dugoročni ekspanzionistički ciljevi srpske politike (MacKenzie, 1985.).
52 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
stva se raspadaju, a druga se šire (primjerice rusko). Stvaranje
Jugoslavije slijedi sličan obrazac poput onog nastanka Ruskoga Carstva. S jedne strane, to je bio rezultat raspadanja velike
višenacionalne Austro-Ugarske Monarhije, ali i vrhunca širenja manjeg srpskog carstva. Jugoslavija je de facto stvorena kao
rezultat srpske ekspanzije manjih razmjera, stupnja procesa
započetog u devetnaestome stoljeću. Kako se Rusija širila bez
obzira na svoje etničke granice, unutar nje stapaju se neke potencijalno nove etničke skupine (na primjer, Ukrajinci i Bjelorusi). Sličnom logikom vodio se i srpski ekspanzionizam. Ipak,
prilikom usporedbi s Rusijom, valja imati na umu da je 1900.
tek oko polovine populacije etničkih Srba živjelo unutar granica srpske države, a ostali su živjeli u Otomanskoj i Habsburškoj Monarhiji. Tako se ekspanziju srpske države opravdavalo
kao sredstvo uključivanja ostalih Srba. Međutim, paralelno s
uključivanjem odvijao se i proces osebujnog ekspanzionizma:
njegova bit bila je u poricanju etničkih posebnosti nekih skupina sa jasno razvijenim zasebnim identitetima. Radi se o Makedoncima, bosanskim Muslimanima pa čak i Crnogorcima. Nepostojanje jasnih etničkih granica među brojnim slavenskim
pa i neslavenskim narodima u Habsburškom i Otomanskom
Carstvu korišteno je kao izgovor za teritorijalnu ekspanziju.
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
Budući da posvuda oko srpske države Srbi žive pod stranom
vlašću, “prirodno” je pravo Srbije da te teritorije priključi sebi.
Korijeni tog tipa ekspanzionizma mogu se naći u čuvenom
pamfletu Vuka Karadžića (1849) u kojem se tvrdi da su svi štokavci de facto Srbi. Takav tip analize kasnije je upotrijebljen za
opravdanje ekspanzionističke politike srpske države. Možemo
zaključiti kako je srpska ekspanzija jednim dijelom utemeljena
na uključenju etničkih Srba u Srbiju. Kada bi taj temelj bio labav, pripadnici etničke skupine koja je nastanjivala željeni teritorij jednostavno bi bili proglašeni Srbima, bez obzira na njihov stvarni identitet.
U tom procesu uloga ideologije jugoslavenstva bila je vrlo složena. Činjenica da su jugoslavenstvo (čak i više) zastupale nesrpske političke elite ukazuje na važnost geostrateškog objašnjenja. S jedne strane, ideja je bila jača na “slavenskoj periferiji” (Slovenija, Istra, Dalmacija) koja je bila pod stalnim pritiskom germanizacije, mađarizacije i talijanizacije, pa su podrška slavenskog zaleđa i ujedinjenje raskomadanog slavenskog
kulturnog i političkog prostora bili jedina nada otpora “zapadnim” carstvima u ekspanziji. S druge strane, srpske političke
elite, posebno u tridesetim godinama 19. stoljeća, očito su slabije podržavale jugoslavensku ideju i smatrale da “smjera prema zaustavljanju širenja srpske nacionalne svijesti do njenih
pravednih granica” (Banac, 1984:79). Legitimnost koju je Srbija stekla kao rezultat dugoročnog geostrateškog uspjeha, uvećala je njen prestiž. Jačanje veza između Srba i Hrvata 1848. jasno ukazuje na to! S princom Mihajlom Obrenovićem na vlasti, Srbija postaje magnet za Srbe, Bugare pa čak i neke Hrvate.
Jedan od začetnika jugoslavenske ideje, hrvatski biskup Josip
Juraj Strossmayer, bio je naklon Mihajlovim uspjesima i politici. Jugoslavenstvo je omogućavalo ostalim političkim elitama
da sudjeluju u uspjesima srpske elite (Korunić, 1989). Na sličan način, stapanje etnonacionalnih identiteta odvijalo se simultano s pokušajima nadomještanja pojedinačnih identiteta
jugoslavenskim (Marijanović, 1913.).
Možemo zaključiti kako je legitimiranje stvaranja Jugoslavije
bilo rezultat srpskog geostrateškog napredovanja započetog
početkom devetnaestog stoljeća. Jugoslavenstvo, također, možemo shvaćati i kao panslavizam u malom. Kao što je panslavizam bio odraz ruskog geostrateškog napretka, tako se i jačanje ideje jugoslavenstva može tumačiti kao odraz srpskog geostrateškog uspjeha. Geostrateško slabljenje Austro-Ugarske
potkopalo je lojalne joj političke snage i dalo snagu “projugoslavenskim” sentimentima. S druge strane, prethodno slabljenje Otomanskog Carstva omogućilo je raniju srpsku autonomiju i potom ekspanziju bez potrebe podupiranja jugoslavenske ideje.
Geopolitički kontekst
Stvaranje i raspad Jugoslavije posljedica su sveobuhvatnih geopolitičkih promjena. Stvaranje prve Jugoslavije rezultat je
Prvoga svjetskog rata, raspada Austro-Ugarske Monarhije i
uspostavljanja “novog svjetskog poretka”. Ne poričem očitu činjenicu da je ono posljedica mirovnog procesa nakon Prvoga
svjetskog rata i da su “veliki igrači” tog vremena imali vlastite
interese u stvaranju i oblikovanju Jugoslavije.
Jedan važan cilj bio je sprečavanje njemačkog Drang nach
Osten (iako treba primijetiti da mnogi tvrde kako bi očuvanje
Austro-Ugarske u njezinom demokratiziranom obliku puno
bolje poslužilo u tu svrhu). Činilo se kako je Jugoslavija bila
puno održivije rješenje od eventualnog kolaža država koji bi
nastao slomom Austro-Ugarske. Posebno je značajan dojam
koji su na Francusku i Veliku Britaniju ostavile herojske akcije
srpske vojske. Stvaranje Jugoslavije u tom se trenutku smatralo
jednostavnim proširenjem baze srpske vojske u slučaju eventualnih budućih sukoba. Odjeke ovih nazora možemo čuti čak
i danas kad neki zapadnjački lideri govore o “Srbima kao tradicionalnim saveznicima”, što je vrlo dvojbena tvrdnja ako u
obzir uzmemo događanja za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata. Ipak, smatram da je uloga tih strateških interesa od
manje važnosti. Političke snage u Jugoslaviji koje su težile stvaranju države, puno su značajnije.
Talijanske i austrijske aspiracije na jugoslavenski teritorij također su važan faktor razvoja jugoslavenskog jedinstva (Tepšić,
1970.). Jugoslavija, odnosno preciznije – političke elite različitih nacionalnih skupina – bile su u različitim položajima s
obzirom na teritorijalne aspiracije susjeda. Hrvatska i slovenska elita, bez vlastite vojske, kao dio poraženog carstva i pod
pritiskom unutarnjih revolucionarnih prevrata, nisu se mogle
suprotstaviti Italiji pa čak ni Austriji, bez srpske vojne potpore. Za razliku od njih, Srbija je bila u puno boljoj poziciji za zadovoljavajuće rješavanje svojih razmirica i problema s Bugarskom, Rumunjskom i Albanijom.
Zemlje poražene u Prvome svjetskom ratu čekale su na osvetu
sve do Drugoga svjetskog rata i njihove osvetničke težnje svrstale su ih uz bok sila Osovine. Jugoslavija je tada, nakon dvadeset godina, raskomadana kako bi se zadovoljile te težnje. U
trenutku stvaranja Jugoslavije ključne su bile izvanjske prijetnje Austrije i Italije, a činjenica da su najviše ugrožene bile
Hrvatska i Slovenija, dijelovi bivše Austro-Ugarske u unutrašnjem raspadu, bez vojske i u vrlo nestabilnom međunarodnom položaju, značajno je utjecala na pregovaračku poziciju
hrvatske i slovenske elite (Janković, 1983).
Unutrašnje strategije
Unutrašnje strategije možemo razlikovati s obzirom na osnovna
očekivanja o budućnosti tog dijela svijeta. Među političkim elitama slavenskih dijelova Austro-Ugarske, koji su obuhvaćali hrvatske i slovenske zemlje, gotovo da je postojao konsenzus da
je cilj povećanje autonomije i samoodređenje. Razlikovali su se
samo u procjeni valjanosti načina postizanja ciljeva te toga kakav bi trebao biti glavni tijek događaja i međunarodnih promjena koji bi stvorio okvir za akciju u smjeru samoodređenja.
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 53
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
Ključna podjela temeljila se na procjeni budućnosti AustroUgarske Monarhije. Ako bi ona opstala, trebalo bi je reformirati iznutra u skladu s federalnim načelima tako da se snovi o
ujedinjenju južnih Slavena ostvare barem unutar nje. Suprotstavljeno stajalište kreće od pretpostavke da Monarhija neće
opstati (da će biti uništena) te da je mogućnost ostvarenja samoodređenja u stvaranju nove države južnih Slavena, što je
podrazumijevalo ujedinjenje sa Srbijom. Prvo stajalište bilo je
popularnije među političarima aktivnim u Austro-Ugarskoj,
dok su drugo zastupali oni koji su napustili Monarhiju i osnovali Londonski odbor (Krizman, 1977., 1989.).
Kad je postalo očito da Monarhija neće opstati, drugo stajalište je prevladalo i ideja ujedinjenja postala je dominantnom.
Ipak, kao što sam ustvrdio ranije, postojala je glavna podjela
između onih koji su se zalagali za ujedinjenje kao, više ili manje prikrivenu, srpsku ekspanziju, te onih koji su ga zamišljali kao stvaranje novog entiteta u kojem bi tri nacionalne skupine (Srbi, Hrvati i Slovenci) imale jednaka prava i status. Ta
je podjela politički operacionalizirana kao dilema između centralizma i federalizma. Centralizam je prvenstveno zastupala
srpska politička elita, čiji je politički položaj bio dominantan, a
federalizam uglavnom hrvatski politički vođe.
Ova dvojnost okončana je čistom pobjedom srpske političke
elite i nova država, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, ustrojena je kao centralizirana monarhija. Razlog tome u činjenici je
države. No, teško je procijeniti prevladavajući stav običnih ljudi. Ako ćemo rezultate parlamentarnih izbora iz 1920. interpretirati kao neku vrstu plebiscita za ili protiv ujedinjenja, tada
je u Hrvatskoj podrška ujedinjenju bila relativno slaba. U Hrvatskoj-Slavoniji, jedinoj regiji u kojoj se natjecala, Hrvatska
pučko seljačka stranka (HPSS) pobijedila je čistom većinom
od 52,55% glasova. Ako tome pribrojimo glasove autonomaša i frankovaca, čiji je stav protiv ujedinjenja također bio jasan
(što znači još 5,23%, odnosno 2,48%) pokazuje se kako je preko
60% birača regije bilo protiv ujedinjenja. U Dalmaciji je podrška ujedinjenju bila puno jača – za Jugoslavenski klub glasovalo je gotovo 28% birača (u usporedbi sa samo 3% u HrvatskojSlavoniji) (Burks, 1961; Banac, 1984:387-92).
Ovi rezultati te povijest ustanaka i nezadovoljstava, pogotovo
među hrvatskim seljaštvom, očito pokazuju da je žurno ujedinjenje u stvari bilo rezultat djelovanja političkih elita, a ne političkog pokreta koji bi se temeljio na podršci širih hrvatskih ili
slovenskih društvenih slojeva.
Uz centralizaciju Jugoslavije i nezadovoljstvo kako hrvatske,
tako i ostalih anticentralističkih političkih elita, stvoreni su
uvjeti za stalne sukobe i nestabilnosti koji su karakterizirali
jugoslavensku političku scenu između dva rata. Zbog tih dubokih podjela u Jugoslaviji se nije mogla održati parlamentarna demokracija i 1929. (nakon što je vođa Hrvatske seljačke
stranke, Stjepan Radić, ubijen u Parlamentu) kralj Aleksandar
Ne postoji povijest međusobnih sukoba, nego upravo suprotno, povijest zajedničke
suradnje. Tek kad je stvorena Jugoslavija, nastali su antisrpski osjećaji i proširili se
na neelitne slojeve društva, i to zbog progona i nezadovoljstava, zbog uskraćivanja
nekih temeljnih ljudskih prava (npr. diskriminacija zbog ispovijedanja katoličke
vjere)
da su političke i vojne pozicije zastupnika centralizma (srpske
političke elite) i federalizma (uglavnom hrvatskih političkih
vođa) bile vrlo različite. Srbija je bila na pobjedničkoj strani
i svoju političku moć pretežito je temeljila na vojsci. S druge
strane, politički vođe u Hrvatskoj (i Sloveniji) bili su privjesak
višenacionalne države, poražene u ratu i u procesu raspadanja. Revolucionarna bujanja iznutra, međunarodne prijetnje
(Londonskim sporazumom od 26. travnja 1915. Italiji su, u zamjenu za objavu rata Austro-Ugarskoj, obećani veliki dijelovi
Slovenije, cijela Istra, sjeverna Dalmacija i većina otoka) i nedostatak pouzdane vojne sile oslabio je pregovaračku poziciju
nesrpskih elita. Stoga su požurili ka stvaranju zajedničke države iako je srpska dominacija u njoj bila očita.
Često se tvrdi da su ujedinjenje i stvaranje Jugoslavije bili izraz
“volje naroda”, što je vrlo upitno. Spremnost političkih elita slavenskog dijela Habsburške Monarhije na ujedinjenje pod srpskim vodstvom može se pripisati prvenstveno njihovoj slaboj
političkoj poziciji i nadi u demokratsku jednakost unutar nove
54 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
uvodi diktaturu u nadi da će na taj način prevladati nacionalne podjele. To se pokazalo neostvarivim i 1934., za vrijeme posjeta Marseillesu, kralja ubijaju hrvatski i makedonski ekstremisti.
U osvit Drugoga svjetskog rata, 1939., regent Pavle pregovara
o autonomiji Hrvatske, iako ona nikad nije bila prihvaćena od
najvećeg dijela srpske političke elite. Banovina Hrvatska, stvorena kao prvi korak prema mogućoj federalizaciji Jugoslavije, bila je kratkog vijeka jer su Jugoslaviju okupirale i podijelile
Njemačka, Italija, Mađarska i Bugarska.
Glavni zaključci ove kratke analize političkih i povijesnih snaga stvaranja Jugoslavije su sljedeći.
Prvo, međunarodno okruženje, neprijateljsko i s teritorijalnim
aspiracijama prema južnoslavenskom dijelu Austro-Ugarske,
gurnulo je hrvatsku i slovensku političku elitu u Jugoslaviju kao u drugo najbolje rješenje. Elite su užurbano ušle u Ju-
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
goslaviju, čak i pod neprihvatljivim centralističkim uvjetima,
smatrajući kako se radi o manjem zlu nego što bi to bio gubitak i podjela teritorija između Italije, Srbije, a možda i Mađarske i Austrije. Događaje su požurila i predrevolucionarna gibanja i građanski nemiri koji su prijetili izmicanjem kontroli nove vlasti.
Drugo, narodna podrška ujedinjenju nikad nije ispitana, a sudeći prema rezultatima izbora iz 1920., uzimajući u obzir i nemire, posebno prisutne među hrvatskim seljaštvom, čini se da
ujedinjenje nije uživalo širu naklonost, osim kod većine srpskog stanovništva u Bosni i Hrvatskoj.
Treće, koncepti i ideološki temelji ujedinjenja znatno su se razlikovali među srpskom i nesrpskom (s hrvatskom na čelu) političkom elitom. Srpske elite smatrale su centralizaciju i uništenje kulturnih i političkih tradicija autonomnih regija preduvjetom za stvaranje snažne i jedinstvene države. Suprotno tome,
politički vođe južnih Slavena iz bivših austrougarskih regija
zagovarali su stvaranje federalne države, a ne samo ekspanziju
već postojeće srpske države.
Iz ovih ideologija srpskih i nesrpskih političkih elita potječe trajan sukob u Jugoslaviji. Jedno stajalište temeljilo se na ekspanziji
(oslobođenje od Otomanskog carstva, balkanski ratovi te pobjeda u Prvome svjetskom ratu), povezano je s teritorijalnim povećanjem srpske države, a stvaranje nove države smatrano je jednostavnim nastavkom procesa započetog protuturskim ustancima i stvaranjem slobodne srpske države u drugoj polovici devetnaestoga stoljeća. Ostale elite svoje su stajalište izgradile težeći stvaranju potpuno nove političke strukture, kao ostvarenja
dugo postojeće težnje južnih Slavena za ujedinjenjem, ali na demokratskim i egalitarnim temeljima.
Ta je podjela bila podloga svih sukoba u “staroj” Jugoslaviji, i
na početku je bila ograničena samo na gornje slojeve društva.
Iako su antimonarhistički osjećaji (protuaustrijski, protumađarski i protutalijanski) bili snažno prisutni u hrvatskoj, slovenskoj i bosanskoj populaciji, jugoslavenska ideja nije imala širu podršku. Ideja ujedinjenja također nije imala jačih korijena, osim, naravno, među Srbima u Austro-Ugarskoj. Animozitet prema Srbima nije bio utemeljen na tradicionalnom
neprijateljstvu i hrvatski seljaci mirno su živjeli zajedno sa srpskim doseljenicima. Ne postoji povijest međusobnih sukoba,
nego upravo suprotno, povijest zajedničke suradnje. Tek kad je
stvorena Jugoslavija, nastali su antisrpski osjećaji i proširili se
na neelitne slojeve društva, i to zbog progona i nezadovoljstava, zbog uskraćivanja nekih temeljnih ljudskih prava (npr. diskriminacija zbog ispovijedanja katoličke vjere). Nezainteresiranost za jugoslavenstvo u široj nesrpskoj populaciji temeljila
se na negativnim iskustvima i bila je usmjerena protiv srbijanstva i jugoslavenstva, jer se jugoslavenssku ideju, iako su je povijesno najčešće zastupale hrvatske elite, počelo izjednačavati
sa srpskom dominacijom.
RASPAD JUGOSLAVIJE
Legitimnost
Slabljenje legitimnosti Jugoslavije pokušat ćemo razjasniti pomoću Weber-Collinsovog pristupa legitimnosti na temelju geostrateškog uspjeha. Raspad Jugoslavije mnogi pripisuju smrti
velikog vođe, no dezintegracija je započela šest ili sedam godina nakon i kulminirala deset godina nakon Titove smrti. Glavni razlog tako sporog raspadanja u činjenici je da je osnovna
legitimnost ostala očuvana budući da je fundamentalni geopolitički položaj ostao nepromijenjen. Statična geostrateška situacija je pravo objašnjenje zašto je Jugoslavija preživjela. Nije
se raspala unatoč Titovoj smrti, iako je neosporno da je nakon
toga došlo do slabljenja centralne moći. Kraj se dogodio zbog
promjena u široj političkoj okolini i potpunog gubitka unutrašnje legitimnosti koja je iz toga proizašla.
Legitimnost jugoslavenskog režima nije se temeljila na podršci komunizmu, čiju je ideologiju prihvaćala samo manjina populacije. Znatno je važnije bilo sjećanje na oslobodilački
rat protiv nacističke okupacije kojeg su vodili komunisti. Weber inzistira na tome da je nacionalizam poseban politički sentiment. “Povezan je sa sjećanjem na zajedničku političku sudbinu.” (Weber, 1922/68:923) “Povijest zajedničke borbe, kao
dio zajedničke države, protiv zajedničkih neprijatelja, za zajedničke političke ideje, stvara vezu političke solidarnosti.” (Collins, 1986:152) Tako je u Jugoslaviji stvoren poseban nacionalizam, različit od “etničkih”. Činjenica da se Jugoslavija branila od zajedničkog neprijatelja i da je kroz tu borbu postala dijelom pobjedničke koalicije (kao Srbija u Prvome svjetskom
ratu) pomogla je u stvaranju posebnog osjećaja pripadnosti državi. To je također nametnula nova politička elita naglašavajući opasnost od unutarnjeg neprijatelja – političkih snaga poraženih u građanskom ratu koji se odvijao usporedno s borbom
za oslobođenje:
“Vladajuća klasa svoje zahtjeve za dominacijom ne mora u cijelosti temeljiti na nekoj ideologiji koja proglašava pravednost
njenog vladanja; unutrašnje suprotstavljanje neke druge klase
može čak biti i učinkovitije u izazivanju emocija koje podupiru
ili uspostavljaju njezinu legitimnost. Ona tada postaje zaštitnikom reda protiv zastupnika nereda, pri čemu ‘nered’ znači eksplicitno nasilje na ulicama, prijetnje osobama i vlasništvu.”
(Collins, 1986:160-1)
“Unutarnjem neprijatelju”, u formi političkih emigranata, pridavao se politički značaj bez obzira na njegovu stvarnu rascjepkanost i beznačajnost, i opisivalo ga se kao dio fašističkog svijeta (što je djelomično bilo točno). Podsjećanjem na užas građanskog rata stalno je potican strah od građanskih nemira i
stvarala se percepcija postojećeg režima kao jedinog jamstva
mira i stabilnosti. Izvor te moći očuvanja mira i stabilnosti temeljio se na činjenici da je komunistički režim bio dijelom poSTATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 55
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
Važan element u objašnjenjima stvaranja Jugoslavije jest spremnost nesrpskih elita da prihvate jugoslavensku državu kao bolje rješenje od komadanja zemlje i dominacije susjednih neprijateljskih sila. Iz te perspektive, srpska dominacija izgledala je kao manje zlo od dominacije Italije ili Mađarske. Ta razmatranja osnaživalo
je i poštivanje srpske elite zbog njezina uspjeha u stvaranju i očuvanju trajne
neovisnosti
bjedničke koalicije, a da su se nacionalističke snage udružile
s fašističkim snagama. Poredak uspostavljen nakon Drugoga
svjetskog rata temeljio se na antifašizmu što je znatno poduprlo legitimnost komunističkog režima.
Najvažniji pojedinačni izvor legitimnosti bila je prijetnja s
“Istoka”. Stanovnici Jugoslavije, u usporedbi s ostalim zemljama istočnog bloka, živjeli su u relativno otvorenom i liberalnom društvu. To što su, unatoč življenju u komunističkoj zemlji, uživali veće slobode i viši životni standard od svojih komunističkih susjeda, stvorilo je specifičnu “negativnu legitimnost” i ponos što pripadaju liberalnoj komunističkoj zajednici. Takva negativna usporedba bila je važnija od pozitivne usporedbe sa zapadnoeuropskim zemljama. U nekoliko
navrata, posebno 1948. i 1968., Jugoslaveni su očekivali invaziju s Istoka, a, prema mnogima, važan element Titove odluke da slomi Hrvatsko proljeće bila je i prijetnja od strane Brežnjeva (ostaje, naravno, otvoreno pitanje je li Tito tu prijetnju
iskoristio kao opravdanje za stvaranja konsenzusa unutar elitnih krugova, ili je ona bila stvarna). Geostrateškim povlačenjem Sovjetskog Saveza iz Istočne Europe nestali su razlozi za
negativnu legitimnost, a pažnja je umjerena na pozitivnu legitimaciju u odnosu na Zapad i prevladala je mobilizacija etničkih nacionalista.
Geopolitički kontekst
Geopolitički kontekst također je igrao iznimno važnu ulogu u
raspadu Jugoslavije. Međutim, ovaj put su sile koje su utjecale
na političke vođe, a pogotovo vođe “zapadnog” dijela Jugoslavije, djelovale u suprotnom pravcu od onog prilikom stvaranja
jugoslavenske države.
Prilikom stvaranja Jugoslavije Zapad je, a posebno Italija,
predstavljao “opasnost” koja je vođe gurala u ruke Srbiji, ali
tijekom 1980-ih godina nitko više nije bio takvog mišljenja.
Upravo obrnuto: proces europskih integracija, ekonomski napredak i nestanak bilo kakvih revanšističkih aspiracija učinili
su Europu privlačnom reformama sklonim komunističkim vođama u Hrvatskoj i Sloveniji. Njihova glavna preokupacija bila
je kako se priključiti, a ne kako izbjeći Europu: posljednji kongres Komunističke partije Slovenije, još za vrijeme Jugoslavije,
održan je pod sloganom Evropa zdaj (Europa sada). Evolucija
56 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
prema liberalnom komunizmu u Sloveniji, a kasnije i u Hrvatskoj, praćena je suprotnim procesom u Srbiji, što je kulminiralo smjenom umjerenog vodstva Ivana Stambolića radikalnim
vođom Slobodanom Miloševićem. Miloševićevo vodstvo bilo
je znatno manje sklono otvaranju prema Europi, što se očituje
u jačanju veza sa Sovjetskim Savezom, pogotovo nakon što je
Gorbačov usporio proces reformi. Proeuropska strategija koja
je karakterizirala zapadni dio, još uvijek komunističke, Jugoslavije te proistočno stajalište kao obilježje Miloševićevog vodstva u Srbiji, bili su važni elementi podjele u Jugoslaviji. Raskol
postaje konačan nakon prvih slobodnih izbora, kad su u zapadnom dijelu (Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, ali
i Makedonija) izabrane antikomunističke i nacionalističke vlasti, dok su Srbija i Crna Gora zadržale komunistički režim (u
Srbiji pod novim socijalističkim nazivom, a u Crnoj Gori nije
promijenjeno čak ni ime).
Opstanak teško održivog saveza komunističkih i antikomunističkih dijelova zemlje bio je moguć na dva načina. Prvo, stvaranjem još labavije federacije- konfederacije, kako bi se zapadnim dijelovima omogućila daljnja integracija u zapadni svijet, a istoku ostanak na braniku komunizma. Drugo, rušenjem
jedne ili druge opcije uporabom sile. Uzmemo li u obzir neravnotežu u vojnoj moći i naklonosti Jugoslavenske armije, vidimo da su šanse da zapadni dio upotrijebi silu protiv istočnoga
minimalne, a da su izgledi istoka za vojnu pobjedu znatni.
Zapadne republike (Slovenija i Hrvatska) ponudile su novi
konfederalni savez (Cohen, 1993:178-81). Ideja asimetrične
federacije spominjana je i prije, pogotovo u Sloveniji (Cohen,
1993:59-65). Ohrabren europskim pritiskom za očuvanjem Jugoslavije, Milošević glatko odbija prijedloge o daljnjoj konfederalizaciji i umjesto toga nudi centralizaciju kao rješenje.
Kako je to bilo neprihvatljivo za zapadni dio zemlje, započeo
je rat kako bi se restrukturiralo Jugoslaviju.
Moramo razmotriti još jedan element: propadanje komunizma u svijetu i izostanak pritiska koji je vršio SSSR. Od trenutka kad je Jugoslavija postala nezavisni akter na međunarodnoj
sceni, a to znači od 1948. i razlaza između Tita i Staljina, autonomija Jugoslavije u velikoj je mjeri ovisila o ravnoteži moći
dvaju sukobljenih svjetskih blokova. Jugoslaviju je od sovjetske invazije 1948. vjerojatno ponajviše spasio strah od zapadne protuintervencije (Bilandžić, 1985:158-63). Jugoslavija je
od tog vremena poput slobodno lebdećeg entiteta koji na živo-
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
tu održavaju suprotni pritisci sa Zapada i Istoka. Nestankom
jednog od izvora pritisaka, Varšavskog pakta i SSSR-a, izgubljena je ravnoteža i Jugoslavija se raspala.
Ta ravnoteža nije bila bitna samo s geostrateškog stajališta,
nego je Jugoslaviji, kao državi koja je prekinula veze s SSSRom, omogućavala i znatnu ekonomsku pomoć od strane Zapada, a da u isto vrijeme nije bila pod pritiskom potpunog priključenja (u smislu unutarnjih promjena). To je, također, ojačalo unutrašnju legitimnost Titovog komunističkog režima i
stvorilo dojam oslobađanja Jugoslavije od sovjetske dominacije, usprkos činjenici da ju je isti taj režim i doveo pod sovjetski utjecaj.
Interes i uključenost Zapada u jugoslavenska pitanja opadaju
nestankom Jugoslavije kao primjera komunističkog disidentstva, a istodobno opada mogućnost i spremnost sovjetskog režima za intervenciju. Bez izvanjskih pritisaka za održanjem,
bez karizmatičnog vodstva i mogućnosti stvaranja i održanja
unutarnje legitimnosti, Jugoslavija je, uslijed krize komunizma
i pogoršane ekonomske situacije, jednostavno eksplodirala.
Unutrašnje snage koje su je držale na okupu bile su preslabe ili
nesposobne, no snage koje su djelovale u pravcu raspada nisu
bile u stanju provesti tranziciju na miran način. Bipolarni svijet držao je Jugoslaviju cjelovitom pritiscima s obiju strana –
nestankom bipolarnosti nestale su vanjske snage koje su je držale na okupu.
Zaključci
Geostrateško objašnjenje važno je za razumijevanje dinamike stvaranja i raspada Jugoslavije. Geostrateški faktori djelovali su na trima razinama. Prvo, na razini međunarodnih aktera
i njihovog poimanja važnosti stvaranja i raspada entiteta kao
što je bila Jugoslavija. Drugo, na razini interakcije geostrateških okolnosti i strategija unutrašnjih elita. Treće, na razini
proizvodnje legitimnosti kao rezultata geostrateškog uspjeha
ili neuspjeha.
Važan element u objašnjenjima stvaranja Jugoslavije jest spremnost nesrpskih elita da prihvate jugoslavensku državu kao
bolje rješenje od komadanja zemlje i dominacije susjednih neprijateljskih sila. Iz te perspektive, srpska dominacija izgledala je kao manje zlo od dominacije Italije ili Mađarske. Ta razmatranja osnaživalo je i poštivanje srpske elite zbog njezina
uspjeha u stvaranju i očuvanju trajne neovisnosti.
Različita poimanja, određena različitim povijesnim položajima, zasadila su sjeme sukoba koje je potkopavalo Jugoslaviju između dva rata. Bio je to sukob ideje centralizacije, ukorijenjene u stavu srpske elite da je Jugoslavija samo proširenje
dugoročne srpske ekspanzije, te ideje federalizma nesrpskih
elita, prema kojoj je Jugoslavija bila okvir za ravnopravan razvoj svih uključenih nacionalnih entiteta. Tek tada dolazi do
srpsko-hrvatskog sukoba širih razmjera. Prije stvaranja Jugoslavije, narodni nacionalizmi tih dviju nacija nisu bili sukobljeni. Među elitama je prisutno protuhrvatsko ili protusrpsko raspoloženje, što je logična posljedica formiranja nacija i njihovog učvršćenja u devetnaestome stoljeću. Na narodnoj razini
protusrpskih osjećaja nije bilo sve dok seljačke mase nisu počele srpsku dominaciju u Jugoslaviji doživljavati kao prijetnju
njihovim interesima. Ta unutarnja podijeljenost pridonijela je
brzom raspadu uslijed nacističke agresije.
Geostrateški faktori imali su važnu ulogu i u događajima u poslijeratnoj Jugoslaviji. Jugoslavija se nalazila između dvaju blokova, balansirajući među njima i temeljeći unutarnju stabilnost upravo na toj ravnoteži. Prozapadne snage držane su na
distanci zbog “stvarnog” sovjetskog utjecaja. Bilo kakav pokušaj izlaženja iz “socijalističkog tabora” mogao je dovesti do
opasnosti od unutarnjeg raspada i “bratske pomoći” istočnog
susjeda. S druge strane, dogmatske komunističke snage ostavljene su po strani jer je čitava unutrašnja legitimnost sustava
počivala na uspješnom otporu nacističkoj okupaciji i sovjetskom pritisku. Ta slika uspješnog održanja neovisnosti duboko je utjecala na legitimnost komunističkog režima u narodu. Paradoksalno, možemo reći kako režim nije bio prihvaćen
zato što je bio komunistički, već zato što je uspješan otpor sovjetskom komunističkom pritisku stvorio stabilnost u situaciji
kada se ona činila gotovo nemogućom.
Raspadom svjetskog komunizma situacija se dramatično promijenila. Niti među elitama niti u narodu, Zapadne države, a
pogotovo Italija, Austrija i Njemačka, više nisu bile smatrane
ikakvom opasnošću već upravo suprotno – nositeljima europskih procesa integracije – čime je ukinut jedan od najvažnijih
motiva stvaranja prve Jugoslavije. Cilj političkih vođa Slovenije i Hrvatske nije bio bijeg, nego priključenje Europi. Njihovo
djelovanje sprečavala je srpska integralistička strategija ujedinjenja Jugoslavije na proruskoj i antieuropskoj bazi, a nestanak sovjetske prijetnje uklonio je izvor unutrašnje legitimnosti režima i dopustio jačanje prozapadnih osjećaja. Pomaci u
vanjskim pritiscima, naklonost Zapadu i nestanak prijetnje s
Istoka, potpuno su uništili unutarnji konsenzus i Jugoslavija je,
uslijed takvih geostrateških promjena, eksplodirala.
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 57
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
Poticajno, ali ne i
pouzdano objašnjenje
Svojim “Objašnjenjem Jugoslavije” autor je u osnovi zaoštrio pitanje
treba li neuspjeh Jugoslavije tumačiti kao dezintegraciju jedne sve u
svemu normalne tvorevine ili kao slom jedne promašene konstrukcije
Srećko M. Džaja
JOHN BV. ALLCOCK, EXPLAINING YUGOSLAVIA, LONDON: C.
HURST & CO. 2000. XXIII, 499 SS., 7 KARATA-SKICA, KAZALO, ISBN 1-85065-277-5 (KASETA), 1-85065-535-9 (DŽEPNA
KNJIGA)*
S
AGLEDAVANJE MNOGOLIKIH I STRATEŠKO-POLITIČKI
brizantnih balkanskih područja u kojima je Jugoslavija
(1918.-1991.) zauzimala središnji položaj, već je od 18.
stoljeća bilo a i do danas je ostalo težak posao za zapadnjačku
znanost i politiku. Od onda su o balkanskom prostoru stvoreni
brojni stereotipi, koji sadrže malo pouzdanih spoznaja a puno
pogrešnih tumačenja i podmetanja.1
Među promatračima koji su se u širokom povijesnom i političkom kontekstu intenzivno bavili kompleskom Balkana
ovaj mi se autor čini osobito srodnim s Miroslavom Krležom
(1893.-1981.), najznačajnijim hrvatskim piscem 20. stoljeća.
Ovo se odnosi na sličan misaoni obrazac glede smještanja balkanskog prostora unutar sveeuropske konstelacije. Krleža je u
svom književnom djelu (prije svega u povijesnom romanu Zastave, I-IV, 1962.-1968.) položaj jugoslavenskog prostora u povijesno-političkom kontekstu prikazao s pomoću trostruko
koncentrično podijeljenoga kruga: Europa u središtu, Jugoslavija s Hrvatskom na periferiji te Arnautluk, t.j. albanska područja iza periferije ili u pustinji.2 Krleža je uzeo pod povećalo: nedostatke balkanskih naroda, naslijeđa tuđinskih vladanja kao i
europsku politiku spram Balkana. Njegova je prognoza ispala
dosta mračna: Balkanski su narodi po njoj osuđeni ostati europskim “stražnjim dvorištem” ne samo geografski nego prije
svega politički.
Sociolog Allcock sociološko-povijesnim instrumentarijem
iscrtava sličan prikaz i dolazi do vrlo sličnog rezultata. On pri
tom, slijedeći Immanuela Wallersteina (The Modern WorldSystem, New York, London 1974.), polazi od toga da postoji “samo jedan svjetski sustav” (Allcock, s. 22), ograđujući se
od tradicionalne šeme “triju svjetova”, kapitalizma, državnog
socijalizma i zemalja u razvoju. Taj se “svjetski sustav” definira kao obilježen industrijalizacijom, modernizacijom i globalizacijom te kao sinonim za “moderni svijet” sad već posvuda
zahvaćen modernizacijom (usp. ss. 14 i 20). On pri tom, iako
nije ortodoksni marksist, bitno poseže za odgovarajućim marksističkim pojmovima pa procese globalizacije i modernizacije vidi obilježenima prevlašću struktura baze nad strukturama
nadgradnje, a sve opet neodvojivo povezanim s povijesnim napredovanjem kapitalizma (s. 6 ss.).
Položaj Jugoslavije u Allcockovoj šemi svijeta što se neizbježno
globalizira izgleda ovako: pod pojmom “Jugoslavije” on podrazumijeva jedinstveno balkansko područje, kojemu je od kraja
Srednjeg vijeka do danas pripala “uloga višestruke marginalnosti u strukturalnom odnosu između Balkana i ostatka Europe (ustvari i svijeta)” (Allcock, s. 25). On stoga ne prati različitost balkanskih područja nego se posvećuje njihovoj “zajedničkoj baštini kao poluperiferijskih zona u odnosu na pojavljivanje dominantnog europskog kapitalizma”. U skladu s tim on
interpretacijske pokušaje koji bi državno osamostaljenje Slovenaca i Hrvata nakon raspada Jugoslavije željeli pojmiti kao
“ponovno uključivanje u Europu” odbija kao “popularno ideološko izvrtanje”, osobito kad su u pitanju Hrvati. Naime, “sud
o višestrukoj marginalnosti trajno i kronično vrijedi za čitavo
Recenzija objavljena 8: Südost-Forschungen 59/60 (2000), ss. 778-783
O ovome: Maria Todorova, Imagining the Balkans. Oxford University Press 1997. Vidjeti recenziju od Karla Kasera u SOF 57, 1998, ss. 298-300.
2 O Krležinom prikaz(ivanj)u i filozofiji povijesti dojmljivo govori Stanko Lasić, Krležologija ili Povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži, knjiga 6, Zagreb 1993,
ss. 542-561.
*
1
58 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
područje i duboko je ukorijenjen u prošlosti. Nije to privremena nedaća koja je pogodila jedan bio bivše Jugoslavije, koja bi
se sad mogla jednostavno sanirati s malo ustavne kirurgije” (s.
23, uspo. 65).
Budući da Allcock svoj postupak predstavlja kao “rad povijesne sociologije” (Allcock, s. XIII), postavlja se pitanje o izboru
i načinu predstavljanja povijesnih činjenica. U skladu s njegovom tezom (prvenstvo baze u odnosu na nadgradnju) on svoju pažnju usredotočuje na gospodarske aspekte i horizontalnu raslojenost (klasnu strukturu) balkanskih društava (vidjeti s. 300). Taj mu je izbor olakšao otkriti odnosno postulirati zajednička balkanska obilježja bilo u gospodarskim i trgovačkim sustavima osmanlijskog i habsburškokg carstva bilo u
načinu življena balkanskih seljaka ili u pučkim kulturama balkanskih naroda na objema stranama “rubnih zemalja tih carstava” (John Lampe).
Allcockovo gospodarsko izjednačavanje osmanlijskog i habsburškog carstva prije njihove propasti po mom bi shvaćanju
valjalo dublje propitati. Polazeći od primjera Bosne, koja je 400
godina bila pod osmanlijskom za zatim 40 godina pod habsburškom vlašću može se pod znak pitanja staviti ta autorova
teza kao i jedna daljnja teza o “pojačanoj zaostalosti balkanskih naroda nakon oslobađanja od turskog jarma” (s. 32). Ukažimo usputno na nekoliko manjih faktografskih netočnosti,
koje su se autoru potkrale kod njegovih povijesnih argumenata. U svezi s albanskim plemenom Gruda, koje je 1908. bilo dijelom islamske a dijelom katoličke vjere, tvrdi se: “Mnoge Slavene toga područja na kršćanstvo su obratili misionari latinske tradicije”(s. 322). Kontekst podrazumijeva da se to dogodilo pod osmanlijskom vlašću, što jednostavno proturječi povijesnim činjenicama. Dubrovački se trgovci tada, nakon velikog rata protiv Turaka (1683.-1699.) u Sarajevu više nisu mogli
održati, tako da je govor o njihovoj prisutnosti tijekom 18. i 19.
stoljeća u Sarajaevu promašen. Osim toga, Sarajevo je već nakon napoleonskih ratova doživjelo propast trgovine. Austrougarsko doba tom gradu i nije donijelo nikakva “nazadovanja”
(usp. s. 38) nego naprotiv urbani gospodarski razvoj, koji je
u prvoj Jugoslaviji (1918.-1941.) stagnirao a u drugoj (1945.1991.) se nastavio. Osmanlijsko uzimanje (kršćanskih) dječaka (devsirme) imalo je dvije strane, a autor bi htio onom pozitivnom nadoknaditi negativnu (s. 334). Služba Reis-al-uleme
kod bosanskih muslimana nije bila nikakva “kreacija” godine
1930, kako to sugerira autorova formulacija (v. Allcock, s 285)
nego već 1882. sastavni dio austro-ugarske vjerske politike.
Glavna je autorova pozornost dakako posvećena jugoslavenskoj epohi ovoga balkanskog područja (1918.-1991.). U središtu su agrarna politika, nacionalna problematika i radničko samoupravljanje, koje je druga Jugoslavija uvela nakon raskida
sa Staljinom.
Temeljitom analizom agrarne politike (osobito u 4. i 5. poglavlju, ss. 67-99 odn. 100-114) Allcock uvjerljivo demonstrira
kako su obje jugoslavenske države (1918.-1941. i 1945.-1991.)
s njom doduše pokrenule društvene promjene ali nisu postigle
uspješnu modernizaciju ni globalizaciju. Naime, agrarne su reforme bile daleko više ideološke nego modernizacijske naravi. U prvoj Jugoslaviji nisu bili samo razvlašteni pripadnici “tuđinskih” nacionalnosti i veleposjednici nego su pri tom njihovi
posjedi usitnjeni u vrlo male parcele te za nagradu podijeljeni
malim seljacima i nacionalnim ratnim veteranima. Rezultat?
Premalena imanja. Osobito bez tehničke opreme nisu bila moderan odgovor na probleme jednoga društva koje je bilo u demografskoj ekspanziji.
Agrarna reforma druge Jugoslavije uvelike je sličila onoj iz
prethodne. Eksproprijacije su radikalizirane a usitnjavanja posjeda nastavljena. Nova je država ovaj put s malim parcelama
nagrađivala partizanske borce koji su većinom bili seljaci a na
svojim su plećima iznijeli rat. Osim toga je druga Jugoslavija
kao i prva preseljavanjem brđana iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine i dijelova Hrvatske u Vojvodinu – ovaj put na imanja
razvlaštenih i protjeranih Nijemaca – pokušala stvoriti kulturnu homogenost i s njom političku stabilnost.
Drugim je korakom pojačana kolektivizacija prema sovjetskom uzoru i seljaci su bili jako opterećeni prisilnim otkupom
njihovih proizvoda. Osobitio nakon Titova raskida sa Staljinom, kad Jugoslavija gotovo i nije imala drugih resursa za prehranu stanovništva kao ni za nastavljanje započetih projekata industrijalizacije. Prema Allcockovu shvaćanju jugoslavenski su se komunisti pri uvođenju prisilnog otkupa nadahnjivali
rekvizicijskom praksom njemačkih okupatora tijekom Drugoga svjetskog rata (s. 129). Činjenica je međutim da su partizani
već početkom rata bili uveli praksu rekviriranja.
Program kolektivizacije napušten je 1952, ali je poljoprivreda
sve do raspada države i dalje ostala pastorče jugoslavenske gospodarske politike.
Autor se od 6. do zavaršnog 14. poglavlja više bavi društveno-političkim procesima u Jugoslaviji. S pogledom na prvu Jugoslaviju on konstatira da demokraciju nisu srušili komunisti
nego da je demokracija kolabirala već u međuratnom razdoblju. “Međuratne godine trebalo bi radije karakterizirati u smislu atrofije demokracije nego u smislu njezina začetka, s tim
što je predstavnička politika, ako išta, na kraju toga razdoblja
bila slabija nego na njegovu početku” (s. 269).
Valja spomenuti slijedeće faktografske pogreške: 1. Deklaraciju Jugoslavenskoga kluba u bečkom državnom Saboru (Reichstag) autor prikazuje kao da je donesena tek 1918, a ne već 30.
svibnja 1917, t.j. prije Krfske deklaracije od 10. srpnja 1917.(s.
225). 2. Srpsko-hrvatski sporazum Cvetković-Maček, postignut 26. kolovoza 1939, nije – kao što se tvrdi – “odobrila
Skupština” (s. 268).
Pri interpretaciji političkog sustava druge Jugoslavije glavna se
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 59
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
pozornost posvećuje karakteru sustava radničkog samoupravljanja i komunističke nacionalne politike. Prema Allcockovu
shvaćanju komunistički je pristup objema problemskim područjima pojačao naslijeđenu vertikalnu raslojenost (diversity) jugoslavenskog društva, odnosno od 70.-ih godina postavio
skretnice za “republikanizaciju” i “parohijalizaciju” (ss. 77, 79,
83), time ovo društvo ostavio u stanju etnosa i konačno odveo
u dezintegraciju umjesto u modernizaciju i globalizaciju.
Sustav radničkog samoupravljanja, drži autaor, jugoslavenski
su komunisti uveli kako bi nakon raskida sa Staljinom legitimirali svoju vlast. Naime, “unutar marksističkog diskursa taj je
sustav mogao napredovati u smislu većeg približavanja Jugoslavije marksističkoj utopijskoj aspiraciji ‘odumiranja države’.
Zapadnoj ga se pak javnosti moglo ocrtavati u smislu participacijske demokracije koja je znakovito raskinula sa sovjetskim
tradicijama” (s. 241). Sa sociološkog je stanovišta nasuprot
tome sustav samoupravljanja u sebi nosio “antimodernu crtu
jugoslavenskoga gospodarstva”(s. 69) jer su vertikalno i globalno nezgrapno organizirana privredna poduzeća vodila k uzajamnoj izolaciji i gospodarskoj nepokretljivosti. Konačno, posvemašnja decentralizacija države, koja je bila usidrena u ustavu iz 1974. razmahala je, drži autor, jugoslavenske etno-nacionalizme i time pridonijela svoj dio raspadu, što bi opet trebalo
razumjeti kao odstupanje od modernizacije i globalizacije.
Da bi pribavio uporište svojim shvaćanjima autor se upušta ne
samo u načelno raspravljanje o nacionalizmima nego k tome
načelno stavlja u pitanje viđenja povijesti nacionalnih historiografija, osobito hrvatske. On konkretno pledira za određenje modernih nacija kao “zamišljenih zajednica”, kako to čini
Benedict Anderson, kod kojih prevladavaju konstruktivistički elementi (“mitološke konstrukcije”) na račun povijesnih
(znanstveno rekonstruiranih) činjenica (ss. 311-317, 337). On
zatim, kao drugi stup svojih prikaza, postavlja tezu: “Uključenost čitave regije u dva multietnička svjetska carstva što su tim
područjem vladala do 1918, definitivno je prekinula bilo kakav
kontinuitet s procesom formacije država u moderno doba” (s.
213 – isticanja recenzentova) Moderna politička konsekvencija koju Allcock iz toga izvlači jest slijedeća: svako povezivanje moderne srpske ili hrvatske nacije na srednjevjekovnu državnost jest čista “mitološka konstrukcija”. Pri tom se osobito
Hrvati stavljaju pred aporije. Hrvatsko pozivanje npr. na starije tradicije u jezičnoj politici nakon međunarodnog priznanja hrvatske države i nakon što se izjalovilo srbohrvatstvo koje
je jezično-politički prevladavalo od 1850, Allcock glosira kao
“recentne pokušaje da se izmisli neki hrvatski jezik” (“recent
attempts to invent a Croatian language” – s. 337, isticanja re-
cenzentova). Hrvatski su teritorijalni zahtjevi, drži Allcock, svi
više-manje velikohrvatskoga karaktera. U istom se sklopu postojanje velikosrpskog projekta od Garašaninova Načertanija
iz 1844. do Memoranduma SANU iz 1986.3 začudo stavlja u
pitanje na vrlo sofisticiran način: “Velika Srbija, koja zaokuplja srpsku maštu jest, sve u svemu, metafizički prostor definiran točkama simboličkog značenja, kao što su Kosovo i samostani na Fruškoj gori…” itd. (ss. 342-346, citat na s. 347 – isticanja recenzentova).
Tko izbližega prati srpsko-hrvatske odnose u suvremenoj
povijesti može lako prepoznati da su velikohrvatski i velikosrpski projekti blizanci, koji su nakon uklanjanja tuđinskih
vlasti na južnoslavenskom prostoru vodili ratove rekonkviste. Nijedan od ta dva projekta ne treba bagatelizirati ni
“metafizicirati” nego ih valja gledati u uzajamnoj vezi.
Što se tiče “objašnjavanja Jugoslavije” u okviru njegove definicije modernizacije, autor je sociološki i politološki modernim
pojmovnim aparatom pojasnio da te dvije jugoslavenske države nisu našle priključak na pravu modernizaciju. U okviru
koncepta modernizacije i globalizacije kao trajnih povijesnih
procesa on je također postavio pitanje o povijesnim uzrocima
tog neuspjeha. Pritom je vjerojatno daleko preskočio razlike
jugoslavenske krparije i prejednostavno pretvorio različita područja u jedinstvenu regiju.
Sveukupna krivnja za taj neuspjeh stavlja se na dušu jugoslavenskoj eliti. “’Druga Jugoslavija’ nije se raspala bujanjem tobožnjih nacionalizama odozdo, koje lideri nisu uspjeli obuzdati, nego u velikoj mjeri uslijed rivalitetâ koji su rascijepili njezin
vladajući sloj u nepomirljive frakcije” (s. 210). Ta se teza očito temelji na onom poimanju povijesti južnoslavenskog prostora koje se prvenstveno služi pučkom kulturom4, a neznatnu važnost na primjer pridaje ulozi crkava kao čuvarica i posrednica političkih tradicija u vlastitom narodu u vrijeme tuđinske vlasti. Odgovarajuća predilekcija sociologa Allcocka za
elemente pučke kulture balkanskih naroda osobito se zrcali u
13. poglavlju, gdje se on relativno opširno bavi “nasiljem u južnoslavenskom društvu” (ss. 381-410). Pri tomu on ostavlja po
strani “etnička čišćenja”5 kao problematiku genocida i koncentrira se na krvnu osvetu i njezinu usidrenost u prastarim ritualima. Allcock čak nalazi vezu između krvne osvete i simboličkoga žrtvenog kulta crkava koje se doduše u svom kultu sjećaju žrtve, ne počinitelja [nasilje!]. Allcock ne svraća pozornost na ovu razliku i time se sa svojim objašnjavanjem nasilja
predaleko zalijeće.
Za pregled glavnih dokumenata velikosrpskog projekta: Izvori velikosrpske agresije. Rasprave, dokumenti, kartografski prikazi, uredio Bože Čović, Zagreb
1991.
4 Međutim, ni u pučko-kulturnim se područjima ne mogu jednostavno previdjeti razlike. O tome Ivo Žanić, Prevarena povijest. Guslarska estrada, kult hajduka i rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1990-1995, Zagreb 1998. Vidjeti recenziju S. M. Džaja u: Südosteuropa. Časopis za istraživanje sadašnjosti [München]
godište 47, sv. 5-6, 1998, ss. 278-280.
5 O “etničkim čišćenjima” iz povijesne perspektive: Le nettoyage ethnique. Povijesni dokumenti o jednoj srpskoj ideologiji. Prikupili, preveli i komentirali Mirko
Grmek, Marc Gjidara i Neven Šimac. Pariz, Fayard 1993.
3
60 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
Sažeto viđene “ekscentričnosti ovoga djela” (s. XVII), kako
sam Allcock svoja razmišljanja karakterizira u Predgovoru,
jesu poticajan ali ne uvijek pouzdan pratilac-vodič kroz svijet
Balkana. Svojim “Objašnjenjem Jugoslavije” autor je u osnovi zaoštrio pitanje treba li neuspjeh Jugoslavije tumačiti kao
dezintegraciju jedne sve u svemu normalne tvorevine ili kao
slom jedne promašene konstrukcije, koja je prenagljeno i nepromišljeno bila podignuta na ruševinama tuđinskih vladavi-
na a da se nije pobliže razmotrilo njezine sastavnice. Skupi politički eksperiment – Jugoslaviju – dvaput se gradilo na takozvanim zajedničkim ili kvazizajedničkim svojstvima i to se oba
puta izjalovilo. Možda bi znanost i politika trebale više pripaziti na postojeće razlike kako bi u ovom europskom “stražnjem
dvorištu” mogle pospješiti civiliziran život?
PREVEO S NJEMAČKOGA: ANTE R. ŠOLJIĆ
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 61
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
REKONSTRUKCIJA ILI
DE(KON)STRUKCIJA:
Izgledi Bosne i Hercegovine u
svjetlu iskustva raspada Jugoslavije
Bez “nacionalne države” nema ni “civilnoga društva” ni “liberalne
demokracije”, ili – upravo je nacionalna država ona “politička posuda” u
kojoj je moguće natjecanje za društvenu moć urediti po pravilima liberalne
demokracije
Mladen Ančić
P
ROCES RASPADA SFR JUGOSLAVIJE POSTAO JE TIJEKOM
90-ih godina jedan od najeksploatiranijih problema
moderne historiografije, možda čak i više u okolnom
svijetu no u državama koje su je naslijedile. Činjenica je, također, da je u sklopu toga procesa rat u BiH, vođen od kraja 1991. do kraja 1995. godine, bio svakako najspektakularniji,
propraćen medijskom ekspozicijom dovedenom gotovo do razine izravnoga prijenosa. Stoga nije nikakvo čudo što se o dotad tek relativno poznatoj zemlji i jednoj od njezinih republika, za koju je u svijetu do 1992. rijetko tko i čuo, počelo pisati na svim stranama. Nedavno objavljena bibliografija N. Malcolma i Q. Hoarea, nastala kako bi se kako-tako sistematizirala produkcija, pokazuje da je u desetljeću između 1990. i 1999.
godine objavljeno preko 350 naslova (djela) koja se na ovaj ili
onaj način bave Bosnom i Hercegovinom, i to samo na “zapadnim” jezicima (Hoare-Malcolm, 2001). Tomu svakako treba
pridodati veliki broj rasprava, reportaža, novinskih članaka i
sličnog štiva, objavljenoga na stranicama periodičnoga tiska,
odnosno u posebnim zbornicima, i opet samo na “zapadnim”
jezicima. Podigne li se potom pogled u ptičju perspektivu te
sagleda i produkcija na području same bivše Jugoslavije, odnosno u “ostatku” svijeta koji se ne koristi “zapadnim” jezicima,
slika postaje zastrašujućom. Ukratko, pod naslovima u kojima
se spominju “Jugoslavija” i “Bosna i Hercegovina” pisali su “svi”
i pisalo se o “svemu” što je u svezi i što nije u svezi s raspadom
SFRJ i ratovima koji su iz njega proizašli. Malcolmov i Hoareov
kritički pristup u izradi bibliografije to vrlo zorno pokazuje. Iz
nje jasno proizlazi da veliki dio produkcije nastale tijekom 90ih godina 20. stoljeća, formalno posvećene bivšoj Jugoslaviji i
BiH, zapravo malo, a ponekad i gotovo ništa ne govori o onomu što se naslovom podrazumijeva.
U takvoj situaciji veliki problem postaje čak i temeljna orijentacija ozbiljnijega čitatelja, koji vrlo teško može razabrati što se
u toj golemoj produkciji isplati a što ne isplati čitati. Problem,
naime, proizlazi iz činjenice da, zahvaljujući medijskoj eksponiranosti i iz nje izraslom prividu prema kojemu se u ratovima na području bivše Jugoslavije iskazalo neuobičajene količine i oblike nasilja, djela s Jugoslavijom i Bosnom i Hercegovinom u naslovu imaju dobre izglede na knjižarskom tržištu. To
je, s druge strane, ponukalo stanovit broj autora da pri izboru
naslova svojih djela, koja na ozbiljan način govore o uzrocima
svega što se u Jugoslaviji i oko nje događalo krajem 80-ih i tijekom 90-ih, pokušaju izbjeći izravno referiranje na medijski eksponirane odrednice. Upravo je to slučaj s knjigom američkoga povjesničara i sociologa Victora Roudometofa, koja je izravni povod ovome tekstu. Roudometof, naime, u naslov svoje
knjige (Nationalism, Globalization, and Orthodoxy. The Social
Origins of Ethnic Conflict in the Balkans), tiskane 2001. godine, stavlja pojmove koji precizno definiraju predmet rasprave,
no istodobno izbjegava čak i natuknuti kako raspravlja velikim
dijelom upravo o raspadu Jugoslavije, ocrtavajući duboke povijesne uzroke toga raspada. Oslanjajući se, dakle, na njegove
rezultate pokušat ću u ovoj prigodi pokazati što donosi “multidimenzionalna raščlamba” kakvu Roudometof predlaže i provodi. Temeljna je zamisao ovoga teksta pokazati koliko takva
raščlamba pomaže u obrani ili obaranju teze po kojoj su Jugoslavija i Bosna i Hercegovina tek spojene posude, pri čemu se
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 63
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
u ovoj drugoj samo ponavlja slučaj one prve, samo u manjim
razmjerima.
Glavna teza koju američki autor zastupa djeluje na prvi pogled
iznenađujuće, pogotovu usporedi li se s korskim napjevima velike većine autora koji u raspadu Jugoslavije vide “retrogradne”
procese. Već je, naime, u literaturi postala opće mjesto tvrdnja
prema kojoj se raspad jedne “višenacionalne zajednice”, u svijetu koji se sve dublje i čvršće integrira, pripisuje “retrogradnoj
ideologiji” nacionalizma. Ideologiji se, dakle, nacionalizma u
takvoj slici daje negativan predznak te se uspjehe nacionalizma promatra kao povratak na “potrošene” ideološke obrasce
i političke diskurse. Taj nacionalizam, međutim, i to onaj koji
se javlja u balkanskim društvima proprie dictu (Turska, Grčka,
Bugarska, Rumunjska, Srbija, Albanija, Makedonija), Roudometof promatra kao logičnu konzekvencu dugotrajnoga procesa modernizacije. Uočavajući da na Balkanu taj proces doista dugo traje, Roudometof ipak uočava i posebno ističe onu
fazu kojoj on početak vidi u prvim desetljećima 19. stoljeća.
Kroz taj proces iz okvira starih shvaćanja, izgrađenih u sklopu
milletskoga uređenja Otomanskoga carstva, rađaju se, oblikuju i dozrijevaju u sekvencijalnome nizu prvo države, a potom i
iz nje, određene su realnim iskustvom stvaranja i izgradnje državnih organizama nastalih u pobunama. U tome je procesu,
međutim, veliku ulogu odigrao i proces globalizacije, dakako
onakav kakav je bio tijekom 19. stoljeća. Tu svakako valja istaknuti prodor novih europskih ideja, među kojima je ona o “nacionalnoj državi” kao dijelu masovnoga društva svakako najjasnije vidljiva. No, u domeni realnih odnosa najvažnija posljedica uklapanja balkanskih političkih gibanja u globalizacijske
tijekove onoga doba jest činjenica da teritoriji država nastalih na europskom dijelu Otomanskoga carstva nisu bili rezultat autohtonih procesa nacionalne integracije, nego volje velikih sila. Svaki, naime, ozbiljniji balkanski sukob rješavan je
u globalizacijskom okviru, za međunarodnim pregovaračkim
stolom. Pri tome su interesi onodobnih velikih sila igrali presudnu ulogu u iscrtavanju budućih granica. Kako je, međutim,
Otomansko carstvo bilo stvarno multietničko, multikonfesionalno, pa susljedno tome i multikulturno, stvaranje bilo kakve
(homogene) nacionalne države na njegovu nekadašnjem teritoriju nije bio jednostavan posao, ponajprije stoga što nijedna
provincija nekadašnjega Carstva nije imala etnički i konfesionalno, pa stoga ni kulturno homogenu populaciju. Izravna
posljedica toga je ustaljivanje prakse “etničkoga čišćenja” (pri
Na nutarnjemu planu novih balkanskih društava zadatak pravdanja,
odnosno legitimiranja nasilja u okviru prakse “etničkoga čišćenja”, pripao
je akademskoj nacionalnoj historiografiji. Ona je, financirana državnim
novcem u okvirima izgradnje masovnog nacionalnog obrazovnog sustava, počela stvarati sliku “nacionalne povijesti”
moderne nacionalističke ideje te iz njih izvedena praksa, koja,
zasad, rezultira stvaranjem nacionalnih država. Posebnost
tome procesu, poglavito u odnosu na sličan proces modernizacije u susjednoj regiji Srednje-istočne Europe, koji je dosad
najuspješnije analizirao i opisao M. Hroch (Hroch, 2000), daje
uporaba pravoslavlja i tradicija izraslih iz njega u konstrukciji
novih nacionalnih identiteta. Pojavu, pak, i ukorjenjivanje nacionalizma Roudometof vezuje uz proces globalizacije, odnosno sve većega uvlačenja Otomanskoga carstva u europske i
svjetske gospodarske i političke tijekove 19. stoljeća.
Ono što se u složenoj raščlambi pojavljuje kao jedan od svježijih ali i važnijih rezultata jest autorov stav sukladno kojemu
se “oslobodilačkim” ratovima vođenim u Grčkoj i Srbiji u prvim desetljećima 19. stoljeća nikako ne može pripisati značajke “nacionalne revolucije”. To praktično znači da se s tih seljačkih pobuna skida romantična koprena “nacionalnih pokreta”,
a onda se prve pojave ideologije nacionalizma zapravo vezuju
uz stvaranje i izgradnju državnih organizama nastalih kao rezultat seljačkih pobuna. Zaključak, s dalekosežnim posljedicama, jest da su “oslobodilački ratovi” bili zapravo – seljačke pobune, u uspjehu kojih je važnu ulogu imalo i sudjelovanje profesionalnih bandita (“hajduka”) s vojničkim iskustvom. Nacionalistička, pak, ideologija, pa susljedno tomu i praksa izrasla
64 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
čemu su nasilje i “humano preseljenje” dva najvažnija mehanizma) nakon iscrtavanja političkih granica. Ta je praksa, s temeljnim ciljem stvaranja etnički, konfesionalno i kulturno homogene populacije – Nacije, postala integralnim dijelom procesa izgradnje nacionalne države na balkanskome prostoru, za
što Roudometof podastire brojne dokaze.
No, razmatrajući i raščlanjujući dvostoljetna gibanja, Roudometof ne zanemaruje ni pitanje kako su suvremenici, kako oni
“unutra” (stanovnici pojedinih zemalja, odnosno njihove elite)
tako i oni “izvana” (europsko i svjetsko javno mnijenje), gledali i ujedno predstavljali ta zbivanja. Riječ je zapravo o tomu
kako je izgrađena suvremena slika Balkana, o čemu je i inače
u novije vrijeme puno toga s različitih zrenika napisano (Todorova, 1999; Bijelić - Savić, 2003). Ostavljajući po strani pitanje postanka “balkanizma” kao jedne vrsti “orijentalizma” u javnome diskursu Zapada, valja ovdje u prvi plan izvući ono što
američki povjesničar tek naznačuje, ne upuštajući se u detaljnu raščlambu. Naime, na nutarnjemu planu novih balkanskih
društava zadatak pravdanja, odnosno legitimiranja nasilja u
okviru prakse “etničkoga čišćenja”, pripao je akademskoj nacionalnoj historiografiji. Ona je, financirana državnim novcem u
okvirima izgradnje masovnog nacionalnog obrazovnog sustava, počela stvarati sliku “nacionalne povijesti”. Ta je slika dobila
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
To što nacija i nije Nacija (primordijalna i vječito prisutna kategorija čije
se podrijetlo gubi u tami neistražive pretpovijesti) može za jedan dio ljudi
predstavljati razočarenje, a za drugi dio razlog trijumfalnoga zadovoljstva i
podsmjeha “naciji” kao “izmišljenoj kategoriji”. No, čini se da ni jedni ni drugi zapravo nisu u pravu
oblik teleološkog procesa kojemu je konačni cilj i ishod upravo
stvaranje nacionalne države, a u konačnici legitimiranje aktualnih struktura moći (u tome smislu valja čitati primjerice djelo Jelavich, 1992). U takvu okviru, a u sklopu “uvoza” ideja kao
dijela modernizacijskih i globalizacijskih procesa, došlo je do
onoga što su svojedobno E. Hobsbawm i skupina drugih povjesničara opisali kao postupak “izmišljanja tradicija”. Riječ je
o postupku kojim se pojedinačnim događajima i pojavama iz
okvira povijesti određenoga područja pripisuje u nacionalnim
razmjerima univerzalna važnost (Hobsbawm - Ranger, 2002).
K tomu je stvoren i nacionalni povijesni “Panteon” (pojam je
preuzet iz Assmann, 2002), u koji su smješteni gotovo nasumce izabrani povijesni likovi kojima je pripisana ključna uloga u
povijesti, odnosno stvaranju Nacije. Cijeli je tako nastali konstrukt, dakako, podrazumijevao i sliku “sila zla”, u koju je strpano sve ono što je stajalo na putu ostvarenja “tisućgodišnjega
sna” kako ga je zamislila i postavila nova elita. Pod tu je, pak,
kategoriju podvedeno sve što se razlikovalo i što je remetilo
projekciju homogenog društva kako je ono sada zamišljeno –
sve je to valjalo ukloniti, a to je pripalo u zadatak državi i njezinim službenim i poluslužbenim organima represije. I tako je
zatvoren krug u kojemu je nastao i stoljeće i pol se reproducirao obrazac ponašanja političkih i gospodarskih elita u novostvorenim nacionalnim državama.
***
Što, dakle, ovako predočena paradigma nudi za razumijevanje
raspada Jugoslavije, odnosno za razumijevanje situacije nastale nakon toga? Prije odgovora na to pitanje valja se bar na trenutak zadržati na nekim teorijskim premisama koje, uostalom,
izravno potvrđuju i rezultati predočeni u djelu američkoga povjesničara. U prvome redu valja svakako naglasiti da raščlambe Victora Roudometofa jasno podupiru zaključak koji nacionalni identitet tretira kao “situacijski konstrukt” usmjeren
na masovnu političku mobilizaciju. Riječ je, dakle, o društvenoj tvorbi čija forma, ali i sadržaj, presudno ovise o ukupnom
društvenom kontekstu, a koja se javlja kao posljedica europskih procesa modernizacije u 19. i 20. stoljeću (Smith, 1998;
Jenkins, 2001). To, pak, što nacija i nije Nacija (primordijalna
i vječito prisutna kategorija čije se podrijetlo gubi u tami neistražive pretpovijesti) može za jedan dio ljudi predstavljati razočarenje, a za drugi dio razlog trijumfalnoga zadovoljstva i
podsmjeha “naciji” kao “izmišljenoj kategoriji”. No, čini se da
ni jedni ni drugi zapravo nisu u pravu. Samo za ilustraciju valja
se osvrnuti tako na stav čuvenog teoretičara “otvorenog društva”, Karla Poppera, koji je u povodu rata na području bivše Ju-
goslavije ustvrdio kako je ovdašnji nacionalizam smiješan, i to
stoga što stavlja jedne naspram drugih skupine koje su – Slaveni (prema Vlaislavljević, 2003, 227). To bi, zapravo, trebalo
značiti da je kategorija “Slaveni” stvarnija i nadređena kategorijama “Bošnjaci”, “Hrvati” ili “Srbi”, da je riječ o rasno istoj populaciji, koja onda valjda kao bratska ne bi smjela biti u međusobnom sukobu. No, sva relevantna novija istraživanja (Barford, 2001; Kurta, 2001; Pleterski, 1990) jasno pokazuju kako
je i identitetska oznaka “Slaveni”, kao uostalom i sve slične, tipa
“Germani”, “Romani” itd., tek “situacijski konstrukt”. Doduše,
riječ je o mnogo starijim konstruktima, nastalim u posve drugačijim okolnostima i za druge potrebe, no to u suštini i nije
važno, ili možda jest? To bi značilo da društveni konstrukti
tek nakon određenoga vremena stječu legitimitet stvarnosti i
objektivnosti, što se ipak čini – smiješnim!
Ako, dakle, doista i jest nastala kao “zamišljena zajednica” (pojam je u uporabu uveo Anderson, 1998), nacija nije ostala na
tome. Kao i mnoštvo drugih “društvenih proizvoda” i ona se
reificirala, postala je stvarnom (suštinu procesa iskazuje u nas
neprevodivi engleski izričaj make-belive), a skoro dvostoljetno
funkcioniranje ovoga društvenog konstrukta ostavilo je silnoga traga u povijesti (Wehler, 2002, 129 i d.). Činjenica da je
“zamišljena” naciju ne čini manje stvarnim društvenim fenomenom. Ono što, međutim, većina teoretičara koji su se bavili nacionalnim identitetom i nacionalizmom ne vidi, jer je
“samo po sebi” razumljivo i tvori dio njihova dnevnoga iskustva (većina teoretičara potječe iz zapadnih društava), jest zaključak da je stvaranje nacionalne države podrazumijevalo i
stvaranje posebne, nove političke klime. Ta je klima sa svoje
strane omogućila oblikovanje civilnog društva i liberalne demokracije kao (sa zreništa kulturnoga obrasca kojemu pripada
autor ovih redaka, najmanje loše) forme društvenoga i političkoga uređenja. Drugim riječima rečeno, bez “nacionalne države” nema ni “civilnoga društva” ni “liberalne demokracije”, ili
– upravo je nacionalna država ona “politička posuda” u kojoj
je moguće natjecanje za društvenu moć urediti po pravilima liberalne demokracije.
S ovako formuliranim teorijskim premisama možemo se okrenuti “jugoslavenskom slučaju”, opskrbljeni oruđima analize
kako ih je definirao Roudometof. Tek uz pomoć njegovih raščlambi moguće je dublje i izravnije razumijevanje razlika (i sličnosti) srpskoga i hrvatskog nacionalizma, odnosno razloga
zbog kojih je njihov susret i pokušaj kohabitacije u političkom
okviru nazvanom “Jugoslavija” završio tako kako je završio. Pri
takvoj raščlambi valja, dakako, voditi računa i o načinu na koji
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 65
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
su se gibanja na prostoru bivše Jugoslavije uklapala u globalizacijske i europske modernizacijske procese.
U kratkome orisu koji ovdje namjeravam predočiti valja svakako poći od konstatacije da je srpski nacionalizam oblikovan u sklopu izgradnje nacionalne države. Okolnosti u kojima je ta država bila uspostavljena a onda i izgrađivana bile su
raspad Otomanskoga carstva i borba za njegovo naslijeđe. U
toj je borbi i Srbija, kao i sve ostale države-sljednice propadajućega Carstva, imala otvorenu perspektivu teritorijalnoga širenja (upravo je to kontekst u kojemu nastaje čuveno “Načertanije” Ilije Garašanina, tekst koji se danas prečesto razmatra
izvan svoga povijesnog konteksta i uz negativan emocionalni naboj, kao da je njegov autor u najmanju ruku član Miloševićeve vladajuće ekipe). Druga je važna okolnost koja će utjecati na oblikovanje srpske nacionalne ideologije činjenica da
se ona oslanja na shvaćanje društvene zajednice kao milleta,
shvaćanje naslijeđeno iz otomanskoga svijeta, a prema kojemu
društvenu zajednicu tvore pristaše jednoga vjerozakona. Iz takvih temeljnih odrednica jasno proizlazi glavni povijesni narativ nacionalne ideologije – nova je država zapravo sljednica
srednjovjekovne Srbije; Srbi su svi oni koji pripadaju Srpskoj
pravoslavnoj crkvi (to je, doduše, stara ideja “slavenosrpstva”,
no prije 30-ih godina 19. stoljeća ona nije imala stvarne društvene težine jer nisu postojali komunikacijski kanali kroz koje
bi se mogla širiti); iz tih premisa proizlazi da nova država “prirodno” polaže pravo na teritorije koji su pripadali srednjovjekovnoj Srbiji (pri tomu se zanemaruju razlike spram srednjovjekovnih shvaćanja što je “kraljevstvo”, a što vlast pojedinoga
vladara), ali i na one teritorije koje su u vrijeme otomanske vlasti naselili pravoslavni vjernici koji su u novome domicilu ostali uklopljeni u organizacijski okvir Srpske pravoslavne crkve. U
tako stvorenoj slici “koprenom zaborava” se prikrivaju činjenice koje stoje u suprotnosti s temeljnim postavkama – zatečeni muslimani koji se nisu mogli uklopiti u kategoriju “Srbi”, uz
puno nasilja (opravdanog 400-godišnjim “ropstvom”), protjerani su iz nastajuće države; zatečeni pripadnici etničkih skupina (Grci, Cincari, Armenci, itd.) pravoslavnoga vjerozakona
asimilirani su; u diskursu o područjima na koja je nova država
reflektirala nije se govorilo o populaciji koja se nije mogla podvesti pod kategoriju “Srbi” (a koja je posvuda tvorila većinu
u odnosu na vjernike SPC), pa je stvoren dojam da na Kosovu,
Bosni, Hercegovini, Vojvodini, žive samo Srbi koji jedva čekaju stresti “jaram tuđinske vlasti”. U ovome je ključu konstruirana slika “nacionalne povijesti”, da bi u njoj središnje mjesto
bilo dodijeljeno “kosovskom mitu” koji je trebao opravdati revindikacije na račun omražene “Turske” i “Turaka” koji su uni-
štili srednjovjekovnu srpsku veličinu te time postali omraženi “drugi” (to ne znači da mitske slike kosovske bitke nije bilo
i ranije; to samo znači da je tom motivu središnje mjesto dala
upravo nova “nacionalna historiografija).
Dakako, sve ovo nije bilo plod djelovanja nekoga zastrašujućeg “zločinačkog uma” koji je samo ostvarivao unaprijed postavljeni grandiozni plan. Intelektualni konstrukti o kojima je
riječ bili su u svojim temeljima djelo male skupine loše i polovično obrazovanih ljudi, koji su samo nastojali dati prihvatljivo
objašnjenje i intelektualnu formu djelovanju elite (koju su, inače, tvorili trgovci svinjama i seoski knezovi) na vlasti. Dovoljno je ovdje samo navesti slučaj Vuka Stefanovića Karadžića,
jedva pismenoga seljaka, kojemu su kasnija nacionalna propaganda (ali i anti-propaganda) pripisale status “velikoga jezikoslovca” i važnog “nacionalnog mislioca”. Vuk je, sa svoje strane,
do čuvenoga zaključka o Srbima – govornicima štokavskoga
narječja došao svojom jednostavnom seljačkom logikom, poduprtom onim što je u Beču načuo o “njemačkom” i “talijanskom” slučaju: ako sam ja Srbin, onda su i svi koji govore “mojim” jezikom također Srbi. Njegov način razmišljanja savršeno
ilustrira već puno puta citirana (posljednji put u Stančić, 2002,
82) epizoda o “nacionalnoj anketi” na Pelješcu iz 1841. godine.
Slična je situacija bila i s razvojem srpske historiografije, koja u
doba stvaranja nacionalnoga identiteta nije imala nikakve tradicije, kao elementa koji bi nametao ograničenja i postavljao
krajnje dosege “zamišljanju”. Snagu je, međutim, cijeli pothvat
intelektualne konstrukcije nacije dobio zahvaljujući mehanizmima države, prije svega njezina obrazovnog sustava. Kroz
taj su se sustav konstrukti u svojim početnim obrisima reproducirali i širili u dubinu društva, dok nisu postali sastavni dio i
kućnoga odgoja, odnosno onoga što se modernim riječima naziva “primarni krug socijalizacije”. Istodobno, taj je obrazovni
sustav, doduše sporo i mukotrpno, stvarao i svoju autonomnu
akademsku zajednicu, unutar koje će se vremenom, uz oslonac na ideje “uvezene” sa Zapada, konstrukti dotjerivati, širiti
i dopunjavati, dobivajući akademsku uvjerljivost (“naši učenjaci tako kažu”), potvrđenu i državnim autoritetom. Čak ni uvođenje “jugoslavenskoga” elementa, koji je za Garašanina sredinom 19. stoljeća bio toliko nerazumljiv da je bez ikakva komentara iz radne verzije “Načertanija” koju mu je podastro jedan poljski politički emigrant brisao Hrvate, nije u tome smislu donijelo stvarnih promjena. Jugoslavenstvo se u srpske intelektualno-političke krugove probilo onog trenutka, nakon
aneksije BiH a pred izbijanje Balkanskih ratova (o tomu vidi
Jelavich, 1992, 54), kada je postalo jasno da bi se Srbija mogla širiti ne samo na račun Otomanskoga Carstva već i na ra-
Stoga se doista može smatrati prividom da su Jugoslaviji glave došli (“nasilni”) nacionalisti – njezin je život okončan zbog nemogućnosti prilagodbe jednoga nacionalizma, u danoj situaciji i najsnažnijega, onoga srpskog, potrebama novoga vremena
66 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
Može li se o Bosni i Hercegovini govoriti kao “Jugoslaviji u malom”, koja je
osuđena prijeći isti put koji vodi k raspadu? Osim uopćenoga odgovora
po kojemu u povijesnome gibanju nema predodređenosti (i Jugoslavija
se mogla održati, pod uvjetom da su akteri birali drugačije dugoročne ciljeve), odgovor bi ukratko glasio: položaj i izgledi BiH lošiji su od onih Jugoslavije, pa se susljedno tomu o njoj i ne može govoriti kao “Jugoslaviji
u malome”
čun Austro-Ugarske, koju su iznutra počeli rastakati nacionalni problemi. No, kako je to jugoslavenstvo bilo samo ideološki
pokrov realnim političkim ambicijama, odnosno instrument
preko kojega se pravdala težnja za teritorijalnim širenjem države, tako će i odnos između pojmova “Jugoslavija” i “Srbija”
ostati trajno nedefiniran. Zapravo, “Jugoslavija” će uvijek i gotovo bez izuzetka, bez obzira na sve druge intelektualne i ideološke razlike, za srpsku humanističku inteligenciju ostati “jedna država u kojoj žive svi Srbi”. Status, pak, ostalih u toj državi i nije bio predmet posebnoga interesa, a na neki se način
podrazumijevalo da će se ti ostali na kraju utopiti u Srbima/Jugoslavenima, jer, uostalom, većina njih i govori “srpskim” jezikom, a od “srpske matice” ih je odvojila tek njemačko-vatikanska zavjera (samo kao primjer vidi Ivić, 1991). Takve su misli,
u prvo vrijeme ucjepljivane generacijama kroz obrazovni sustav a onda i kroz kućni odgoj, postale i ostale temelj svakoga pristupa raščlambama suvremenih prilika i novije povijesti. Može ih se naći u djelima korifeja nacionalne historiografije (Ekmečić, 1989; Samardžić, 1991), ali i u onima “modernoga europskog liberalnog intelektualca”, kakvim se želi predstaviti Dejan Jović (koji, samo ilustracije radi, hrvatski i slovenski
nacionalizam naziva “nasilnima”, za Slobodana Miloševića drži
da je “u prvoj fazi … bio jugoslavenski nacionalist” te da “nikada nije postao srpski nacionalist”, dok četnički pokret Draže Mihajlovića vidi kao “projugoslavenski” - Jović, 2003, 52, 65
bilj. 40, 141, bilj 25). Stoga nije nikakvo čudo što glavni povijesni narativ srpskoga nacionalizma nikad nije doveden u pitanje, pa primjerice čak i Vesna Pešić, ugledni sociolog s međunarodnim referencama ali i politički oporbenjak Miloševićevu
režimu, može napisati: “Srpski narod, kao i svi ostali balkanski narodi, gradio je svoj identitet na resantimanu. On je vekovima bio podređen imperijalnoj upravi boreći se da sačuva svoj identitet (jezik i veru), sanjajući o obnovi svog izgubljenog srednjovekovnog carstva” (Pešić, 1996, 40 – naglasio
M.A.), kao da je srpski identitet trajna i nepromjenljiva činjenica, odnosno kao da je on uvijek i na isti način svjestan sebe i
pod stalnom ugrozom “sila zla”.
Na drugoj strani hrvatski je nacionalizam imao jednim dijelom bitno drugačiju razvojnu putanju, bar do vremena stvaranja Kraljevine SHS, odnosno Jugoslavije. On je generiran u intelektualnim krugovima, kao odgovor na krizu multietničkog
Habsburškoga imperija, izazvanu modernizacijom i novom
ulogom masa u političkom životu, a poslužio je kao ideologi-
ja otpora državnoj vlasti. U definiranju svoga glavnog povijesnog narativa hrvatski je nacionalizma bio ograničen intelektualnom tradicijom, kako kritičke historiografije (Lucius-Lucić, Orbini, Rattkay, Krčelić itd. – vidi Antoljak, 1992) tako i
jezikoslovlja (Kašić), kao i utjecaja modernizacijskih procesa
što su zračili sa zapada. Isto tako važno ograničenje proizlazilo je iz činjenice da je i društvo Habsburškoga Carstva, poput onoga u Otomanskom, bilo multietničko, multikulturno i
multikonfesionalno. No, za razliku od država sljednica Otomanskoga Carstva, Austro-Ugarska Monarhija nije ni mogla
ni htjela provesti nasilni proces homogenizacije pučanstva (za
razumijevanje situacije od krucijalnoga su značenja razmatranja u Bibò, 1995). Uslijed takvih ograničenja glavni je oslonac
novoj ideologiji nađen u idejnom svijetu plemićke natio Croatica, koji je poslužio kao onaj element s kojim su se pripadnici drugih slojeva relativno lako mogli identificirati (Stančić,
2002). Istodobno je, međutim, iz istoga idejnoga svijeta izrastala i tradicija prodržavnih, ili bar neutralnih ideoloških stavova. To je kao posljedicu imalo stvaranje atmosfere dijaloga i
jasnih ograničenja dosega “zamišljanja”, pa je, primjerice, Tomislav Maretić, kasniji predsjednik JAZU, mogao upozoravati ali i djelovati u smislu da se Andriju Kačića-Miošića, Nikolu
Zrinskoga i Krstu Frankopana djeci u školama ne smije predstavljati kao članove Stranke prava (Jelavich, 1992, 65).
U tako postavljenim okvirima prihvatljivima su se pokazali
upravo mitovi plemićke natio Croatica o državnom kontinuitetu (ban kao prorex i Sabor kao nositelj državnosti) i “državnom pravu” (shvaćanja Pacte convente), koji su mogli poslužiti i u političkim okršajima s mađarskim državnim vlastima.
Kao prihvatljivi, ti mitovi nalaze put i do obrazovnoga sustava,
no oni će ostati ograničena društvenog dosega, bez one “neodoljive” privlačnosti jednostavnih i agresivnih postavki temeljnoga povijesnoga narativa srpskog nacionalizma. Činjenica, pak, da je hrvatski nacionalizam nastao u multietničkom,
multikulturnom i multikonfesionalnom okruženju, ali i pod
pritiskom gibanja u kojima su se te društvene dimenzije vrlo
lako i često politički instrumentalizirale, ostavila je u njegovu razvoju jasne i važne tragove. S jedne strane, sukob sa snažnom državom zahtijevao je traženje saveznika po svaku cijenu, što je rezultiralo izgradnjom i ukorjenjivanjem jugoslavenstva u intelektualnim krugovima. To je jugoslavenstvo tek na
prvi pogled bilo posve oprečno onom jugoslavenstvu kakvo je
u Srbiji pustilo korijen od početka 20. stoljeća – stvarno, meSTATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 67
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
U “vanjskome obruču” BiH postoji jedan važan element koji njezinu situaciju čini neusporedivo težom od one u kojoj je bila Jugoslavija. Na vanjskim je, naime, granicama Jugoslavija imala “neprijatelje”, “sile zla”
đutim, “zemlju Južnih Slavena” hrvatska inteligencija nikad
nije do kraja “zamislila”, pa se ona mogla ostvariti kako trijalističkim planovima u okviru Monarhije, tako i izvan njezinih
okvira kroz ujedinjenje sa “slobodnim (bratskim slavenskim)
zemljama”, Srbijom i Crnom Gorom. No, poput srpskih shvaćanja, i hrvatska je intelektualna verzija “zemlje Južnih Slavena” u najvećem broju slučajeva bila kao zamisao zapravo tek
instrument koji je vodio ka ostvarenju većega i važnijeg političkog cilja - “hrvatske državnosti”.
S druge strane, često političko instrumentaliziranje multietničnosti sa strane državnih organa (posebice izigravanje srpske
karte protiv Hrvata u banskoj Hrvatskoj, ali i sličan postupak
s malobrojnim Srbima i Talijanima u Dalmaciji) rezultiralo je
stvaranjem dojmljive i široko rasprostranjene slike “drugog”
(prije svega Srba) kao “remetilačkoga čimbenika”. Ono što proizlazi kao nedvojben zaključak iz svega rečenog jest da je hrvatski nacionalizam kakav je uobličen tijekom 19. stoljeća kao
svijet ideja bio pun protuslovlja i daleko od monolitnosti kakva
je vladala u Srbiji, k tomu ograničena dosega glede recepcije u
dubini društva i, što svakako nije najmanje važno, tek u potrazi za državom koja bi mu pružila podršku. Situacija se, međutim, promijenila s pojavom i političkim djelovanjem braće Radić, koji su početkom 20. stoljeća uspjeli kreirati doista masovni nacionalizam, utemeljen na pučkoj seljačkoj kulturi. U tradicionalne pučke predodžbe (izvrsno ih je ocrtala RihtmanAuguštin, 1984) obrazovni je sustav do toga doba uspio ucijepiti neke elemente što su potjecali iz nacionalne ideologije,
elemente koje su sada braća Radić koristila kao poluge u političkoj mobilizaciji masa. No, svakako je najvažniji rezultat djelovanja braće Radić bio modernizacijski pomak u demokratizaciji političke sfere u obliku shvaćanja kako je upravo seljački
element bio temelj hrvatske nacije. Toj se novoj zamisli sada u
svojim interpretacijama povijesti i stvarnosti postupno morala
prispodobljavati i intelektualna elita (otuda dolazi, primjerice,
znakovito odbijanje moderne hrvatske historiografije da prepozna jasno iskazanu socijalnu konotaciju u srednjovjekovnoj
uporabi pojma “Hrvati”, pa stoga i danas vrlo ozbiljni povjesničari – Raukar, 1997 – koriste pojam “hrvatski narod” čak i u
kontekstu raščlambi ranosrednjovjekovne povijesti).
***
S ovakvim “ulaznim” vrijednostima, “zajednica Južnih Slavena” stvorena 1918. godine i nije mogla imati pred sobom neku
blistavu budućnost. Njezino je stvaranje bilo rezultat sklapanja kompromisa između dijelova intelektualnih i političkih elita njezinih sastavnica (u prvome redu srpske i hrvatske), kom-
68 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
promisa koji je bio potaknut i prihvaćen pod utjecajem smjese ideologije i stvarnih interesa na strani sila pobjednica Prvoga Svjetskog rata (načelo samoopredjeljenja i zaprečivanje širenja njemačke sfere utjecaja). Taj sporazum elita, međutim,
pokušavao je pomiriti dvije nepomirljive ideje – prema njemu
je trebalo stvoriti “jednu državu za sve Srbe”, u kojoj bi Hrvati imali svoju “državnost”. To je protuslovlje bilo tako snažno
da je svaki oblik njegova rješenja izazivao nezadovoljstvo bar
jedne od zainteresiranih strana – u unitarnoj Jugoslaviji hrvatska želja za državnošću nikako nije mogla biti zadovoljena,
dok je jedini pokušaj zadovoljavanja hrvatskih težnji kroz stvaranje Banovine Hrvatske 1939. godine izazvao lavinu srpskoga nezadovoljstva (usp. sumarni prikaz srpskih stavova prema
Banovini Hrvatskoj u Čavoški, 1991, 101-5; Đilas, 1991, 173).
Dvadesetogodišnju realnost pokušaja usklađivanja tih oprečnih zahtjeva ponajbolje ilustriraju okolnosti ujedinjenja
ostvarenoga 1. studenoga 1918. godine, dakle onoga sklopa
događaja u kojima je Svetozar Pribičević na prijevaru potpisao
akt ujedinjenja bez ikakvih pregovora i garancija nesrpskim
sudionicima toga posla. Tim su činom inaugurirane manipulacija i prijevara kao instrumenti koji će, uz masovno ali i kontrolirano nasilje, trajno obilježiti političku kulturu Jugoslavije
između dva Svjetska rata. No, iako je srpska strana (pod čime
podrazumijevam političku ali i intelektualnu elitu) tijekom
dvadeset i tri godine postojanja prve Jugoslavije bila nedvojbeno najsnažnija, ipak nije mogla do kraja provesti svoje ideje. U
prvome je redu na putu punoga ostvarenja ideje “jedna država
za sve Srbe” stajala činjenica da na teritoriju te države potencijalni “Srbi” nisu imali čak ni apsolutnu demografski većinu,
pa su i sva nastojanja nasilne homogenizacije, po balkanskome receptu ustaljenom tijekom 19. stoljeća, ostala bez realnoga učinka. Jedini je stvarni rezultat homogenizacijskih napora
bio polučen na području obrazovnoga sustava, što je postavilo
temelje za pretvaranje potencijalnih “Srba” u realnu političku
zajednicu – “srpski narod”. S druge strane, uspostavljanje novoga političkoga okvira i modernizacija, u mjeri širenja temeljnih političkih prava na cijelo pučanstvo, omogućili su završetak procesa hrvatske nacionalne integracije po receptu braće
Radić. Riječ je o tomu da su se njihove ideje i djelovanje raširili i u onim krajevima gdje to prije rata nije bilo moguće zbog
starijih administrativno-političkih granica (Dalmacija, Bosna i
Hercegovina, Vojvodina itd.). To je bilo ostvareno uz perpetuiranje tradicije oporbe hrvatskog nacionalnog identiteta i postojećega državnog okvira, odnosno s projekcijom konačnoga cilja u ostvarenju zasebne državnosti za Hrvate. Način, pak,
vladanja centralističke elite iz Beograda i jasno vidljiva politička instrumentalizacija “Srba” (vjernika SPC izvan Srbije, one
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
u granicama pred balkanske ratove), posebice u krajevima gdje
su živjeli izmiješani s “Hrvatima” (svima koji su se sada identificirali s političkim pokretom S. Radića), imali su za rezultat
sve snažnije utiskivanje slike o “srpskom remetilačkom čimbeniku”. Rečeno jednostavnim riječima, na svim društvenim razinama, od seljaka, preko inteligencije do buržoazije, poklopile su se slike “Srbina” kao uživatelja privilegija u obliku lakšega pristupa oskudnim resursima (radna mjesta u državnoj
administraciji i drugim državnim službama, povlašteni položaj u poslovima i uopće dodiru s državom i njezinim agencijama, itd.), sa slikom “Srbina” koji predstavlja glavnu prepreku na putu ostvarenje “hrvatske državnosti” (koja bi, a to je bio
novi i još neizgovoreni dio misli, osiguravala isti položaj Hrvatima). Iz toga je na kraju izašla projekcija Jugoslavije kao “države Srba” na jednoj, odnosno “tamnice naroda” na drugoj strani, koju su u većoj ili manjoj mjeri prihvatili pripadnici svih
nesrpskih skupina. Ta je slika bitno doprinijela procesu samoidentifikacije i integracije različitih “nesrpskih” i “nehrvatskih”
skupina, koje su se, potaknute hrvatskim primjerom i Radićevim uspjesima, nastojanjima lokalnih elita počele oblikovati u
zasebne nacije. Otvoreni u međuratnom razdoblju (u slučaju
Slovenaca i znatno ranije, nakon što je za hrvatsku nacionalnu
integraciju odabran štokavski jezični okvir), ti su procesi u početnoj fazi potaknuti negativnim određenjem – “nismo ni …,
a nismo ni ….” - da bi kasnije lokalne elite uobličile i misao o
tome “što jesmo”.
U takvim je uvjetima dakako bilo nemoguće do kraja provesti modernizacijske procese izgradnjom političke kulture liberalne demokracije po ugledu na zapadni model, pa je tehnologija vlasti u Jugoslaviji tijekom cijeloga međuratnog razdoblja
ostala obilježena krajnje nasilnom diktaturom koja nije prezala
od fizičke eliminacije političkih protivnika. Obzirom na činjenicu da je Jugoslavija bila skrojena po volji i u interesu sila pobjednica Prvoga Svjetskog rata i da su one imale odlučan utjecaj na njezinu vladajuću elitu, to se problem diktature uvijek
sagledavao u tome kontekstu – bolje da se takva država održi
u bilo kakvom obliku, no da se pritiskom za demokratizaciju i
modernizaciju izazove njezin nutarnji raspad i fragmentacija,
što bi otvorilo mogućnost redefiniranja zona utjecaja. U ideološkoj, pak, sferi država unatoč svom nasilju nije mogla dokinuti nacionalistički diskurs, koji je postupno osvajao područje
“primarne socijalizacije”. To je praktično značilo da se pojedinac već u okrilju roditeljskoga doma odgajao kao pripadnik
nacije sa znakovitom razlikom u odnosu spram države – kako
je realno iskustvo pokazivalo da je ona doista u velikoj mjeri
funkcionirala kao “jedna država za sve Srbe”, tako je odanost
ideji te države usađivana u srpskoj kući, dok je istodobno u
svim ostalim kućama prevladavao u najboljem slučaju neutralan, ili negativan odnos spram nje. Ono što su državne agencije pokušavale propagirati kroz obrazovni sustav, u fazi “sekundarne socijalizacije”, kao domoljublje i neku vrst “narodne sinteze” s pretežito srpskim elementima, jednostavno je poništavano djelovanjem drugih čimbenika koji su sudjelovali u tom
istom procesu. Suprotne ideje, naime, dolazile su kroz vjersku
poduku i praksu, ili pak kroz sudjelovanje u raznim udrugama (uglavnom nacionalističkoga predznaka i suštine), a potvrdu dobivale stjecanjem realnoga iskustva kroz društvenu praksu koja je stalno očitovala srpsku prednost u većini situacija (što je u javnome diskursu pravdano pripadnošću “državotvornoj naciji”). Konačni rezultat, nespremnost velikoga dijela
državljana Jugoslavije na žrtvu u oružanom sukobu s vanjskim
čimbenikom, jasno se očitovalo u kratkotrajnom travanjskom
ratu 1941. godine.
Uslijedilo je dokidanje države i njezina podjela, što je, međutim, izazvalo srpsku reakciju u onim krajevima koji su dospjeli
u granice NDH, državne tvorbe koja je u prvom trenutku svojim imenom uspjela emocionalno angažirati i jedan (do danas
se nije točno utvrdilo koliki) dio hrvatske populacije. U pučkoj
predaji u Hrvata, onomu što bi se moglo nazvati usmena i neslužbena povijest, ta će državna tvorba ostaviti duboki trag,
što se kao fenomen možda i moglo istraživati pred tridesetak
godina, no što je danas, taloženjem drugih iskustava, već otišlo u zaborav. U sklopu, pak, djelovanja te i takve države Srbi
su se prvi i jedini put u novijoj povijesti našli u ulozi koju su
cijelo vrijeme namjenjivali pripadnicima drugih skupina – postali su predmet nasilne i surove homogenizacije, pa je na njih
bio primijenjen recept “trećinu prekrstiti, trećinu protjerati a
trećinu pobiti” koji je svojedobno, 1917. godine, Stojan Protić
predočio Anti Trumbiću kao sudbinu što ju je srpska politička
elita namijenila bosanskim muslimanima, a već ranije tijekom
19. stoljeća isprobavala na drugim skupinama u granicama Srbije (vrijedi ovdje citirati znakovite riječi S. Protića, prema kojima se “u Bosni s Turcima ne će moći po evropsku, nego po
našu” - Meštrović, 1993, 63). Oružani i organizirani otpor takvom tretmanu postao je temeljem uspjeha J.B. Tita i njegova
partizanskoga pokreta, no pri tomu se ne smije zaobići činjenica da takva uspjeha nije moglo biti bez otpora i dijela Hrvata, motiviranoga različitim ideološkim razlozima (kako socijalnim tako i nacionalnim).
Titov se uspjeh iz današnje perspektive ukazuje kao grandiozan pothvat – sa svega desetak tisuća članova svoje Komuni-
Od BiH se želi napraviti država po uzoru na Jugoslaviju. Ona bi trebala postati redistributivna agencija preko koje bi se alimentirao povlašteni položaj Bošnjaka, “temeljnoga i državotvornog naroda” koji je konačno
nakon teške i mučne borbe stekao pravo uživati u blagodatima
“svoje države”
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 69
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
stičke partije on je stavio pod svoj plašt veliki dio otpora teroru
NDH, a one koji nisu bili spremni prihvatiti njegovo vodstvo
(četnici, razne lokalne milicije) potpuno je politički marginalizirao. Tijekom četiri ratne godine Tito se uspio nametnuti silama pobjednicama Svjetskoga rata kao partner u poslu obnove
predhitlerovske Europe. U tome je sklopu provedena i obnova Jugoslavije, koju je novi diktator gradio isključivo po mjeri održanja svoje osobne vlasti, rabeći ideološku manipulaciju
kako bi se riješio svakoga tko je mogao ugroziti njega osobno.
No, Josip je Broz bio savršeno svjestan da se krug njegovih komunističkih sljedbenika sastoji od pojedinaca koji su ispod
svoje komunističke ideologije u najvećem broju slučajeva još
uvijek bili pripadnici nacije u koju su socijalizirani već u ranome djetinjstvu, a čega ni sami često nisu bili do kraja svjesni.
Sve dok mu je za učvršćenje osobne pozicije trebala podrška
državnog terora, provođenog preko organa represije, oslanjao
se na srpsku komponentu nove elite, koja je tako dobila šansu obnoviti koncept Jugoslavije kao “jedne države za sve Srbe”.
Kada se, međutim, osjetio osobno ugrožen ambicijama svojih
pouzdanika, i kada je njihova praksa počela sve više podsjećati
na predratnu Jugoslaviju, odnosno izazivati probleme te generirati sve glasnije nezadovoljstvo kod pripadnika drugih skupina i time ugrožavati i njegovu uvijek osjetljivu poziciju arbitra,
J. B. se odlučio za promjene.
Prvo je ispitao stanje duhova na sjednici Izvršnoga komiteta
CK SKJ u ožujku 1962. godine (više no zanimljivi zapisnik je,
u formi izvoda, dostupan u Bilandžić, 1999, 417-432), kojom
se prigodom ispostavilo kako čak i Jakov Blažević, koji je ste-
pozornice. Pokušaj da se ti sukobi interpretiraju kao posljedica
ideoloških razlika (Jović, 2003), pri čemu se zanemaruje Titov
diktatorski duh i samoljublje (riječ je o čovjeku koji je, u najmanju ruku, ako to već i nije sam smislio, pristao biti “dvostruki doživotni Predsjednik” i k tomu još bio bonvivan nezasitnih
prohtjeva) neminovno vodi u pogrešnu projekciju razloga održanja, ali i kasnijega raspada Jugoslavije.
Naime, nakon što je shvatio kako je upravo Jugoslavija pozornica na kojoj njegova osobna vlast dobiva neupitnu vanjsku
(međunarodnu) podršku, J. B. se spretno koristio manipulacijom u dvije ideološke sfere kako bi tu državu organizirao i
uredio po svojoj mjeri (ovime se ne isključuje mogućnost da
je J. B. i samoga sebe uspio uvjeriti u svoju “veliku misiju”, pri
čemu je bezgranična vlast i odanost podređenih bila sredstvo
njezina ostvarenja a beskrajne ugodnosti tek neznatna utjeha i
propratna pojava veličine zadatka). Održanje državnoga okvira Jugoslavije kao važnoga pa i stabilizirajućeg čimbenika poratne arhitekture svijeta donosilo mu je oprost svih “grijeha”
osobne diktature u međunarodnoj areni. Na domaćoj su pozornici manipulacija i političko instrumentaliziranje nacionalnih ideologija samo produbljivali proturječja naslijeđena
iz prve Jugoslavije. Početna premisa prema kojoj komunisti
ne mogu biti i nacionalisti vrlo se brzo nasukala na realnosti
uvjetovane povijesnim naslijeđem – tako je, primjerice, jedan
od partijskih glavešina, Petar Stambolić, na spomenutoj sjednici u ožujku 1962. iznenađeno komentirao “slična shvaćanja
između današnjih partijskih kadrova i bivših buržuja”, zaključujući da su se stari misaoni obrasci našli “u glavama mnogih
Savjeti, pak, i ideje prema kojima bi se trebalo boriti protiv “zloćudnoga” i
“retrogradnog” nacionalizma rezultat su potpunoga nepoznavanja stvarnosti i ideoloških predrasuda ljudi koji dolaze iz posve drugačijega društvenoga konteksta
kao neporecivi ugled antinacionaliste ulogom tužitelja u procesu protiv nadbiskupa Stepinca, iskazuje nezadovoljstvo djelovanjem vladajuće srpske/centralističke vrhuške. K tomu se
na sjednici prilično jasno ocrtala podjela na one koji se podvrgavaju neporecivom autoritetu “vođe” (E. Kardelj, V. Bakarić i svi oni koje su njih dvojica predvodili), i one (A. Ranković i skupina koju Bilandžić označuje kao “čvrstorukaše”) koje
je sustav stvoren nakon 1945. uljuljkao u ideji da mogu i bez
“vođe”, pa su mu “zaboravili” iskazati lojalnost u prvoj rečenici
svojih istupa. Nove je protivnike, krug ljudi oko A. Rankovića
(ovaj se našao u krajnje nelagodnoj poziciji u svakom osobnom
režimu – proglašen je “nasljednikom vođe”, pri čemu to nije
bila designacija diktatora nego ideja interesnih skupina vezanih uz njega samog) na koje se dotad bezrezervno oslanjao, i
koji su mislili da su na spomenutoj sjednici odnijeli pobjedu, J.
B. polako počeo izolirati. Cijelim nizom manevara, oslanjajući
se i na manipulaciju masama, postupno ih je marginalizirao a
onda, nakon pune četiri godine, i formalno uklonio s političke
70 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
komunista” (Bilandžić, 1999, 420). U takvim okolnostima Titov izbor Kardelja i Bakarića za glavne oslonce početkom 60ih godina nije, dakle, bio uvjetovan bilo kakvim ideološkim,
već čisto pragmatičnim razlozima. Njih su dvojica bezuvjetno
prihvaćali njegovu ulogu “vođe”, dok je dio srpske elite, predvođen Rankovićem, pomislio kako je stvaranje “jedne (komunističke) države za sve Srbe” uz pomoć državnoga nasilja po
isprobanom receptu (“ne po evropsku, nego po našu” - kako
bi rekao S. Protić) već gotov posao, pa im ni J. B. više ne treba.
Puna je osveta za takvu heretičku misao uslijedila ne sa smjenama iz 1966. godine, već s Ustavom iz 1974. Njime je umjesto
jedne stvoreno čak šest (polu)država, pri čemu je u praksi Jugoslavija sve više počela ličiti na “personalnu uniju”, u kojoj su
jedini objedinjujući čimbenici ostali diktator (nakon 1980. godine njegov nasljednik, korporativno Predsjedništvo koje je on
instalirao) i (još uvijek dominantno srpska) vojska. Kao i u svakoj diktaturi, poraženi su gurnuti duboko na društvenu marginu, s koje će se u središte političke arene vratiti tek za pe-
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
tnaestak godina u posve novim vanjskim i unutarnjim okolnostima.
Duboka kriza koja je Jugoslaviju pogodila poslije diktatorove
smrti, 80-ih godina, a koja će se okončati njezinim raspadom
početkom 90-ih, bila je kumulativni učinak svih loših poteza
vučenih kako bi J. B. održao svoju poziciju neprikosnovenoga “vođe”, ali i globalizacijskih procesa koji više nisu dopuštali
funkcioniranje autistične države (pravljene po mjeri jednog diktatora), makar ona bila i na margini Europe. Jugoslavija zbog
svoje veličine i uloge koju je imala u svjetskom poretku jednostavno nije mogla ostati izvan svjetskoga tržišta ljudi, roba i
ideja. S druge je strane njezino sve veće uključivanje u to tržište zbog unutarnje neracionalnosti moralo izazvati gospodarsku, a onda lančanom reakcijom i društvenu krizu. Dok je
vladajuća elita smatrala da se iz krize može izaći punom i dosljednom primjenom već zacrtanih (nesuvislih) rješenja, kao
prva alternativa tome putu ponuđena je revitalizacija ideje o
“jednoj (komunističkoj) državi za sve Srbe”, koju je iz taktičkih
razloga prihvatio čovjek s ambicijama novoga “vođe”, Slobodan Milošević. Kalkulacija s tim obrascem nije, međutim, uzela u obzir mogućnost kraha dotadašnjega bipolarnog sustava
moći u svijetu, kraha koji je sa svoje strane otvorio proces redefiniranja globalne političke arhitekture. Američka je, naime,
pobjeda u “hladnom ratu” krajem 80-ih godina preusmjerila
globalizacijske procese te je odjednom pred sve komunističke diktature stavila izazov prispodobljavanja zapadnom modelu liberalne demokracije i civilnog društva. To, međutim, iz
strukturalnih razloga nije bilo moguće ostvariti u multinacionalnim državama. U tim se, naime, državama na putu “modernizacije i globalizacije” ispriječila nemogućnost konstituiranja civilnog društva upravo zbog međunacionalnih suprotnosti i proturječja (ilustrativan primjer o punoj svijesti što su
moguće konzekvence demokratizacije pokazuje ponašanje srpske političke elite u odnosu spram kosovsko/albanskoga problema – usp. elaboraciju problema u Jović, 1995, 62). Pri donošenju odluka u velikim središtima moći što činiti s takvim državama, dozvoliti da se održavaju pod nekim oblikom diktature ili ići na njihov raspad i fragmentiranje kako bi se u novim
državno-političkim okvirima društvo moglo konstituirati na
novi način, prevagnula je ideja jednoobraznosti organizacijskog oblika. Susljedno tomu Jugoslavija je izgubila onaj “vanjski obruč”, međunarodnu podršku vladajućoj eliti, koji ju je najčvršće čuvao od raspada cijelo vrijeme postojanja. Njezin je
opstanak od toga trenutka ovisio isključivo o volji njezinih stanovnika da je održe. Iako je proces njezina raspada, za koji su
se lokalne elite odlučile uz punu suglasnost većine nesrpskoga pučanstva, ubrzo poprimio nasilne oblike, on je ipak cijelo
vrijeme bio pod stalnim nadzorom. Cijelo vrijeme rata i na razne načine, pravac je gibanja korigiran vanjskim intervencijama (ovdje se samo treba prisjetiti američke uloge u ratu u Hrvatskoj i BiH) kada god bi se za tim osjetila potreba. No, te su
intervencije bile uvjetovane i određene globalnim interesima
jedine supersile, interesima koje nije uvijek jednostavno razaznati i definirati.
Orisani politički model poratne Jugoslavije nije, kako je već
pokazano, bitno utjecao na nacionalistički diskurs naslijeđen
iz prve Jugoslavije, osim što je svojom socijalnom ideologijom
naglašavao egalitarni element u njemu. Nedvojbeno se može
zaključiti kako se ono što je u 19. stoljeću osmišljeno kao intelektualni konstrukt u razdoblju socijalizma posve učvrstilo
i upilo u svaku poru društva, dok je lepeza nacionalne identifikacije u granicama države Jugoslavije proširena pojmovima
“Makedonac”, “Crnogorac”, “Musliman”. Prijeđeni put možda
ponajbolje ilustrira činjenica da se tijekom već spominjanje
“nacionalne ankete” na Pelješcu 1841. godine od seljaka nikako nije mogao dobiti jasan i precizan odgovor o “nacionalnoj”
pripadnosti (seljak “nije znao” srpski jezik, a nije mu “odmah
palo na um” da je Hrvat). Stopedeset godina kasnije, međutim,
nacionalna je pripadnost postala temeljnom kategorijom osobne identifikacije (kako je to izgledalo u očima jednog stranca
izvrsno svjedoči Vulliamy, 1994). Dakako, s tom se sviješću o
nacionalnoj pripadnosti sada moglo i manipulirati, u ovisnosti o društvenome kontekstu isticati ju ili se pozivati na njezino
“prevazilaženje”, no ona je u svakome slučaju imala težinu simboličkoga kapitala. Čak se ni odnos nacionalne identifikacije i
osjećaja pripadanja Jugoslaviji nije kroz ovo vrijeme bitno mijenjao – “jugoslavenstvo” se učvrstilo u bliskoj korelaciji sa “srpstvom”, do one točke u kojoj su se ti pojmovi jedva razlikovali.
S druge strane, sve su ostale identifikacije stajale na zamjetnoj
(negdje više, negdje manje) distanci od Jugoslavije, odnosno
sve su se uže i preciznije povezivale s republičkom pripadnošću. Izuzetak su, dakako, bile “dijaspore”, od kojih su brojem i
realnom društvenom snagom doista bile relevantne samo srpska i hrvatska – u Jugoslaviji a izvan Srbije živjelo je između 20 i 25% Srba, dok je istodobno izvan Hrvatske, u drugim
jugoslavenskim republikama, živjelo između 15 i 20% Hrvata.
Upravo je za ove Srbe Jugoslavija u punome smislu bila “jedna
država za sve Srbe” te su njihovi povlašteni položaj i društveni
izgledi i očekivanja stajali su u uskoj svezi s postojanjem središnje vlasti. Susljedno tomu je i identifikacija s državnim okvirom u toj skupini bila najsnažnija, pa je s njima, kako se to i dokazalo krajem 80-ih i početkom 90-ih, bilo i najlakše manipulirati u političke svrhe. S druge strane, najveći dio Hrvata koji
su u Jugoslaviji živjeli izvan Hrvatske živio je u Bosni i Hercegovini. Sve do sredine 70-ih godina 20. stoljeća veliki je dio te
populacije, u Hercegovini ali i u središnjoj Bosni, živio pod stigmom “grijeha” iz razdoblja postojanja NDH, pa bi se moglo
smatrati kako su upravo oni bili skupina u kojoj je nezadovoljstvo Jugoslavijom bilo i najsnažnije (što je od pripadnika ove
skupine također činilo materijal pogodan za političku manipulaciju). Iako iz dijelom različitih razloga i u različitim okolnostima, tijekom 70-ih i 80-ih godina ove su dvije skupine praktično “glasovale nogama” protiv Jugoslavije kakva je bila, jer
se za obje može raspoznati trend migracija (Srbi iz Hrvatske i
BiH, Hrvati iz BiH) prema “matičnim” republikama.
U kontekstu problema o kojemu se ovdje raspravlja vrijedno je
obratiti pozornosti i na postojanje “transnacionalnoga jugoslavenstva”, obzirom na činjenicu da je ono, po nekim projekcijaSTATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 71
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
ma, moglo bitno utjecati na opstanak ili pak raspad Jugoslavije. Mora se, međutim, odmah naglasiti da je ono, u onom vidljivom segmentu koji se prikazivao javnosti, bilo domena rezervirana za političku i intelektualnu elitu usko vezanu uz državu. Pristaše su toga koncepta kao pojedinci očekivali ali i dobivali, od inače slabo vidljive “savezne države”, patronat i potporu u svojim “umjetničkim”, “znanstvenim” ili “poslovnim”
pothvatima. Paradigmatičan primjer za tu skupinu predstavlja Dejan Jović, koji je prema podacima iz “Bilješke o autoru”
i “Bibliografije”, priloženih uz već citirano djelo (Jović, 2003,
499), kao “vrijedan omladinac” s osamnaest godina intervjuirao partijske i društvene “teškaše”, poput Jakova Blaževića, Pepce Kardelj, Marije Bakarić itd., da bi s dvadeset i dvije godine postao asistent na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu (je li pri tomu pripadnost istoj, ali ne hrvatskoj naciji, kao
i profesor/mentor bila samo igra slučaja). Svoj krug tadašnjih
sumišljenika Jović vidi kao “Jugoslavene u kulturi”, ljude koji su
se oduševljavali “miješanjem elemenata različitih kultura u jedan zajednički, jugoslavenski miks” i prosvjedovali “protiv novih vladara, njihovih beskrajnih parcijalizacija i zatvaranja jednih od drugih, protiv volje većine” (Jović, 2003, 42).
Stvari su, međutim, bile daleko od toga jednostavnog i prilično uljepšanoga prikaza. Jugoslavenska je država, naime, nakon 1945. godine postala golema redistributivna agencija u
kojoj su vrijedila vrlo precizna pravila o prvenstvu pri alokaciji prikupljenih sredstava, pravila koja su svakome određivala
njegovo mjesto i to upravo u nacionalnome ključu. Ostavljajući po strani stanje iz razdoblja prije 1971. godine, o kojemu je
već i previše toga napisano, ovdje će biti dostatno upozoriti na
nekoliko krupnih i vidljivih stvari iz razdoblja kada je Ustavom
iz 1974. godine koliko toliko obuzdana “jugoslavenska” administracija, ali i onih sitnica koje su se pokazivale na svakom koraku dnevnoga života, kako bi se stvorila šira slika o “jugoslavenskom miksu” i načinu na koji ga se također moglo percipirati. Tako je cijela zemlja morala financirati čuvenu prugu Beograd – Bar, ali istodobno nije bilo moguće podići auto-cestu
ka Jadranu, iako su svi parametri isplativosti bili na strani ovoga drugog projekta. Golemi poslovi u klirinškoj trgovini sa zemljama SEV-a vodili su se preko državnih agencija u Beogradu, koje su arbitrarno i uz masne provizije distribuirale ostvareni izvozni prihod. Isto su tako svi znali tko ima pravo prvenstva pri dobivanju državnih službi, pogotovu u onim za državu
“osjetljivim” (ali i dobro plaćenim) agencijama – diplomaciji,
policiji, vojsci, službama sigurnosti, itd. (samo u Zadru, gradu
u kojemu je živjelo između 10 i 15% Srba, u policiji je još krajem 80-ih godina sastav bio takav da su Srbi tvorili preko 90%
osoblja sa službenim ovlastima). Sa svim ovim zapravo ne treba previše duljiti, dovoljno je danas pogledati Hrvatsku i njezine gradove – u ovih četrnaest godina otkako ima svoj vlastiti proračun, unatoč ratu, gospodarskoj krizi i svim drugim nepovoljnim trendovima, zemlja se preporodila i posve izmijenila izgled. Što se sitnica koje definiraju kulturni život tiče, bit će
dostatno da autor ovih redaka pođe od prisjećanja na neprijatno iznenađenje nakon pogleda na oglasnu ploču odsjeka za
72 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
povijest Filozofskoga fakulteta u Sarajevu (gdje je studirao), a
gdje su 1975. godine bile izvješene teme za seminarske radove
iz srednjovjekovne povijesti. Na fakultetu na kojemu je glavnu
riječ imao bard “jugoslavenske historiografije” Milorad Ekmečić, bilo je posve normalno da su teme poput “Statutarnoga
uređenja Splita” ili “Templarskoga samostana u Vrani” ulazile
u sklop “Opće povijesti”, dok su teme “Zakonik cara Dušana”
ili “Vladavina kralja Milutina” tvorile dio kurikuluma “Nacionalne povijesti”. Dio te dimenzije “jugoslavenskoga kulturnoga miksa” bila je i prisilna cjelogodišnja proslava “2 veka Vuka”,
veličanje rasističkih besmislica Jovana Cvijića ili život na adresi Trg X KNOUD (što u prijevodu znači: Deseta Krajiška narodno-oslobodilačka udarna divizija).
Dakako, ova panorama počiva na anegdotalnom pristupu koji
nema ambicije cjelovita i preciznog prikaza, već zajedno s citiranim stavovima D. Jovića pokušava predočiti dva oprečna
pogleda na Jugoslaviju i “jugoslavenstvo”. Ono kao koncept nije
bilo u danom trenutku moguće što zbog naslijeđenih, učvršćenih ali i proširenih obrazaca nacionalističkoga diskursa, što
zbog životnih realnosti koje su potvrđivale percepciju Jugoslavije kao “jedne države za sve Srbe”. Jugoslaviji, pak, kao državi
šanse su se za održanje bitno umanjile od onoga trenutka kada
je srpska politička i intelektualna elita odabrala Slobodana Miloševića za novoga “vožda”. Onima koje je to zanimalo bilo je
vrlo brzo jasno kako je njegov zadatak revitaliziranje i provedba upravo programa “jedne države za sve Srbe”. Ključni je,
međutim, trenutak nastupio kada je Jugoslavija izgubila bezuvjetnu međunarodnu podršku, odnosno onoga trenutka kada
je postalo jasno da globalizacija i modernizacija više ne traže
određene granice, već jednoobrazni oblik društvene organizacije – civilno društvo i liberalnu demokraciju. Stoga se doista
može smatrati prividom da su Jugoslaviji glave došli (“nasilni”)
nacionalisti – njezin je život okončan zbog nemogućnosti prilagodbe jednoga nacionalizma, u danoj situaciji i najsnažnijega, onoga srpskog, potrebama novoga vremena. Srpski se nacionalizam nikako nije mogao otresti tradicionalnih oruđa, diktature i nasilja (što znači probleme rješavati “ne po evropsku,
nego po našu” - da još jednom citiram S. Protića). U tome je
smislu izgradnja nacionalnih država u Sloveniji i Hrvatskoj doista bio iskorak u pravcu koji svijetu nameću današnji obrasci
globalizacije i modernizacije, odnosno neophodni preduvjet
za uspostavu civilnoga društva i liberalne demokracije.
***
Što, dakle, ovako predočena situacija govori glede problema s
kojima se susreće Bosna i Hercegovina nakon što je u procesu raspada i ona postala neovisnom državom, odnosno može
li se o njoj govoriti kao “Jugoslaviji u malom”, koja je osuđena
prijeći isti put koji vodi k raspadu? Osim uopćenoga odgovora po kojemu u povijesnome gibanju nema predodređenosti
(i Jugoslavija se mogla održati, pod uvjetom da su akteri birali
drugačije dugoročne ciljeve), i uz raščlambu koju je ovdje moguće tek ukratko predočiti, odgovor bi ukratko glasio: položaj
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
i izgledi BiH lošiji su od onih Jugoslavije, pa se susljedno tomu
o njoj i ne može govoriti kao “Jugoslaviji u malome”.
Elementi na kojima se takav zaključak temelji odnose se u prvome redu na činjenicu da BiH nikad neće imati tako čvrst
“vanjski obruč” kakav je imala Jugoslavija. Od vremena stvaranja, pa preko obnove 1945. godine, Jugoslavija je, dijelom i
zbog svoje veličine, uvijek bila važan element svjetskoga poretka, pa se na račun toga dugo mogla održavati i kao diktatura. Bosna i Hercegovina, odnosno njezin državni integritet, u
ovome trenutku, doduše, uživa čvrstu međunarodnu podršku,
no razlozi za to nisu ni transparenti ni lako vidljivi, pa stoga ni
predvidljivi (ljudi koji su 60-ih ili 70-ih zagovarali dezintegraciju Jugoslavije bili su tek marginalci bez ikakva utjecaja; danas
se svako malo čuju ozbiljni upiti o tome treba li i dalje održavati BiH ako ona doista nije samoodrživa). Činjenica je da je tijekom rata upravo iz krugova međunarodne zajednice dolazilo
mnogo naznaka o tomu da je ne treba sačuvati, ali su u njezinu preživljavanju ključnu ulogu ipak odigrali interesi i politika
jedine super-sile, SAD. Do kada će iz svojih razloga i interesa
SAD podržavati državu koja ne može iznutra sama funkcionirati ostaje, dakle, nejasno. No, u “vanjskome obruču” BiH postoji jedan važan element koji njezinu situaciju čini neusporedivo težom od one u kojoj je bila Jugoslavija. Na vanjskim je,
naime, granicama Jugoslavija imala “neprijatelje”, “sile zla”, od
kojih su njezini sastavni dijelovi (Hrvatska i Slovenija) svojedobno na stanoviti način i pobjegli u zagrljaj “istorodne braće”, odnosno koje su u slučaju Srbije bile stari suparnici s kojima se tijekom 19. stoljeća vodila žilava i surova borba za teritorijalno širenje. BiH, pak, na granicama ima dvije države koje,
na ovaj ili onaj način, kao “svoje” doživljava više od polovice
njezina pučanstva, pa bi njezina dezintegracija i pripajanje dijelova tim susjednim državama bili doživljeni kao ispunjenje
najvažnijega dugoročnog političkog cilja. Bilo bi to ispunjenje klasičnoga nacionalističkoga ideala o životu u “jednoj državi”, koji još uvijek i kod Hrvata i Srba u BiH ima veliku privlačnu snagu.
Na ovo se odmah vezuje i pitanje koliko su “BiH verzije” nacionalizma slične onim oblicima te ideologije koji su vladali u
Jugoslaviji. Pitanje je u uskoj svezi s osobinom etničkoga identiteta koju naglašuje R. Jenkins, a koja se odnosi na činjenicu
da je on uvijek i segmentaran i hijerarhijski (Jenkins, 2001, 73 i
d.). Polazeći, pak, u raščlambi od hrvatskoga nacionalizma valja svakako primijetiti da njegova “BiH verzija” (segment) ne
dijeli u potpunosti tradiciju s užom, “hrvatskom verzijom”. Taj
je nacionalizam izgrađen na Radićevim temeljima, ali i u znakovitoj odsutnosti ograničenja u “zamišljanju” (potrazi za etničkim korijenim), zbog nedostatka tradicije ali i ukorijenjenosti lokalne intelektualne elite. Problem proizlazi iz činjenice da
se onaj dio intelektualne elite koji je formiran u Sarajevu, kao
najvećem središtu BiH, uglavnom percipira kao “odnarođeni
element”, što donekle stoji u svezi s činjenicom da su se ti pojedinci iz ovih ili onih (ideoloških, egzistencijalnih, itd.) razloga nalazili i nalaze u više ili manje čvrstoj sprezi s državom, i to
državom (Jugoslavija) koja je bila percipirana, odnosno koja se
(Bosna i Hercegovina) još uvijek percipira kao “antihrvatska”.
S druge strane, veća se središta u Hrvatskoj (Zagreb, Split) i
dalje percipiraju kao “naša” središta, ali se istodobno od onoga što kao intelektualna i duhovna strujanja dolazi od tamo u
novo lokalno središte (Mostar) pravi selekcija po kriteriju bliskosti folklornim zasadama (“naši običaji”) nacionalne ideologije koja je u samoj Hrvatskoj već na izdisaju (o tome još uvijek
ne postoje bilo kakva istraživanja, no nedvojbeno bi bilo zanimljivo istražiti recepciju tako disparatnih historiografskih djela kakva su Stančić, 2002, s jedne, i Brković, 2002, s druge strane). Bez detaljnih studija hrvatskoga slučaja, poput one kakvu
je o bosanskim Muslimanima (sadašnjim Bošnjacima) radila T.
Bringa (Bringa, 1997), ostaje za prikaz pučke razine nacionalizma i njegovih suvremenih trendova osloniti se na šture činjenice koje donosi Bringa. Njezin glavni zaključak, po kojemu je
identitet na ovoj primarnoj razini građen na kontrastima uočljivim u društvenoj interakciji (Bringa, 1997, 91 i d.), valja svakako dopuniti snažnijim naglaskom na razlike koje se iskazuju kao rezultat ugledanja na prakse iz “vanjskoga svijeta”, a zapravo su posljedica modernizacijskih procesa. U tome je smislu za očekivati čak i produbljivanje postojećih razlika, jer je
pod utjecajem nove političke i intelektualne elite u bošnjačkim
(muslimanskim) krugovima sve raširenija navada ugledanja na
prakse iz islamskoga svijeta i njihovo integriranje u “naše običaje”. O tome govori i materijal koji donosi T. Bringa (T. Bringa, 1997, 207 i d.) raspravljajući ulogu obrazovanih vjerskih
službenika, koji ulažu veliki trud u restrukturiranje bošnjačkoga (muslimanskog) simboličkog univerzuma u skladu s utjecajem integralnoga islama kakav se propagira kroz obrazovni sustav pod patronatom IVZ.
Ovo nas vodi k pitanju bošnjačkoga nacionalizma i njegovih
temeljnih značajki. On je, naime, mnogo mlađi od srpskoga i
hrvatskoga nacionalizma, a činjenica da se integracija bošnjačke nacije odigrava bez reference na stariji etnički korijen i
pred našim očima, nasuprot tradicijom definiranim i učvršćenim identitetima susjeda, stvara iluziju o njegovoj “vještačkoj”
naravi. U definiranju svoga povijesnog narativa, prije svega u
potrazi za starijim etničkim korijenom koji pruža osjećaj legitimiteta, bošnjačka intelektualna elita tijekom 90-ih godina 20.
stoljeća slijedi u velikoj mjeri srpski model, prije svega vezujući se na državni okvir Bosne i Hercegovine kakav je definiran
tek okupacijom iz 1878. godine. Taj se okvir nekritički prenosi
u daleku prošlost, ponekad čak i antičko doba. Dio intelektualne elite (samo kao primjeri iz mnogo šire produkcije: Filipović, 1996; Imamović, 1995; Imamović, 1997) ne priznaje nikakve okvire “zamišljanju” povijesti svoje zajednice, pri čemu
nadmašuje svoje srpske uzore i pokazuje znakoviti prijezir čak
i prema neupitnim činjenicama, ulazeći u područje čiste fantazije. Primjeri su za to izmišljanje “plemena Bosna”, diskurs o
srodnosti katarske verzije kršćanstva s islamom, itd. itd. Iako
se u novije vrijeme pojavljuju glasovi koji upozoravaju na ovakve distorzije povijesne percepcije, a koji dolaze kako iz redova samih Bošnjaka (Kamberović, 2003; Redžić, 2000) tako i
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 73
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
izvan njih (Džaja, 2003; Kværne, 2003), društveni doseg onoga “zamišljenog” već je sada na pragu sklopa narativa iz kruga
“primarne socijalizacije”. O tome rječito govori činjenica da je
do 2001. godine prodano 20.000 primjeraka Historije Bošnjaka (Kværne, 2003, 87), što praktično znači da svaka treća ili
četvrta bošnjačka kuća ima po jedan primjerak knjige. Politički su, pak, ciljevi koji se legitimiraju ovim narativom također
vrlo slični onima koje je imala srpska elita – od BiH se želi napraviti država po uzoru na Jugoslaviju. Ona bi trebala postati
redistributivna agencija preko koje bi se alimentirao povlašteni položaj Bošnjaka, “temeljnoga i državotvornog naroda” koji
je konačno nakon teške i mučne borbe stekao pravo uživati
u blagodatima “svoje države”. No, u bošnjačkoj političkoj eliti
postoji i jedan struja koja u svojim zamislima ide i korak dalje
te u sklopu globalizacijskih procesa mjesto BiH vidi u okviru
islamske umme, što dakako podrazumijeva i mijenjanje naravi
državnog i političkog sustava.
Takve ideje, dakako, samo pothranjuju prijepore s druga dva
nacionalizma, pri čemu onaj srpski kao odgovor nudi svoju,
vrlo sličnu verziju “zamišljanja” vezanu na politički okvir ustanovljen u Daytonu – Republiku Srpsku. U ovome je trenutku
bosanski segment srpskoga nacionalizma usmjeren na izgradnju legitimacije samoga postojanja “Srpske” kao “zemlje”,
koja, dakako, nema nikakva povijesnoga uporišta (u tome na
zaprepašćujući način sudjeluju čak i vrhunski srpski akademski autoriteti – primjer: Ćirković, 1998), a u fazi je izgradnje
prešla istu putanju nasilne homogenizacije kao i Srbija. S druge strane, međutim, od BiH se želi napraviti država po uzoru
na Jugoslaviju. Ona bi trebala postati redistributivna agencija
preko koje bi se alimentirao povlašteni položaj Bošnjaka, “temeljnoga i državotvornog naroda” koji je konačno nakon teške i mučne borbe stekao pravo uživati u blagodatima “svoje
države”U ovako ocrtanoj slici postaje razumljivo zašto se za
BiH doista može reći kako nije samoodrživa i kako su njezini
izgledi za budućnost lošiji od onih koje je u oba trenutka konstituiranja imala Jugoslavija. Današnja BiH čak ni kroz obrazovni sustav ne može ponuditi alternativu sukobljenom nacionalističkom diskursu koji potječe iz kruga “primarne socijalizacije”, a svaki pokušaj da se to uradi više liči na karikaturu i
u pravilu polučuje učinak suprotan predviđenom. Savjeti, pak,
i ideje prema kojima bi se trebalo boriti protiv “zloćudnoga” i
“retrogradnog” nacionalizma rezultat su potpunoga nepoznavanja stvarnosti i ideoloških predrasuda ljudi koji dolaze iz posve drugačijega društvenoga konteksta. Kako to izgleda pokušat ću ilustrirati tek jednim primjerom, koji počinje usporednim čitanjem. U svom prilogu u ovdje već citiranom zborniku Upotreba historijskih mitova na Balkanu S. Džaja se na jednome mjestu osvrće i na R. Mahmutčehajića te citira dio njegova teksta iz 1999. godine u kojemu, između ostaloga, stoji i
ova misao: “U osnovi je netočna i česta tvrdnja o BiH kao multikulturnoj zemlji. Naprotiv, BiH je kulturno, povijesno, politički homogenija od ijednoga svoga susjeda, te je moguće govoriti o multikulturnom sadržaju Srbije, čak Hrvatske, ali ne i
Bosne i Hercegovine” (citirano prema Džaja, 2003, 60 bilj. 46).
74 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Može se uzeti da misao pokazuje ili autorovo neznanje i nerazumijevanje pojma “multikulturnosti”, ili pak pokušaj svjesnoga manipuliranja pojmom, što se obzirom na profil publikacije za koju je tekst rađen (nije riječ ni o kakvoj “početnici”
ili “čitanci”, namijenjenoj publici koja ne razumije taj pojam)
onda čini besmislenim trudom. No, mnogo je interesantnije da se ime autora ove misli nalazi na popisu članova odbora koji je iste 1999. godine proglasio knjigu Davida Campbella,
National Deconstruction: Violence, Identity, and Justice in Bosnia (Minneapolis – London 1998) za “knjigu godine u izboru Međunarodnog foruma Bosna”. Moglo bi se možda pomisliti da je gospodin Mahmutčehajić, kao član Odbora, dao svoj
glas nekoj drugoj knjizi, no nakon što se utvrdi da je on i član
uredništva časopisa Forum Bosnæ koji je 2003. godine odlučio
prijevod iste knjige tiskati kao broj 21 istoga časopisa (Campbell, 2003), postaje jasno da on ipak Campbellovu knjigu smatra vrijednom. E tu već počinju ozbiljni problemi, jer David
Campbell tretira BiH kao ogledni primjer, paradigmu multikulturnosti te čak smatra kako se perpetuiranjem te njezine dimenzije može učiniti “veliki (progresivni) korak za čovječanstvo”. Pri tomu ne treba zaboraviti ni činjenicu da je gospodin
Mahmutčehajić jedan od utemeljitelja “S(tranke) D(emokratske) A(kcije)” (koja se za izbore 1991. biračima u promidžbenom materijalu, prije svega na plakatima, ali i u istupima svojih čelnika, predstavljala kao “muslimanska stranka”), odnosno
da je kao takav bio i potpredsjednik Vlade BiH nakon tih izbora i nekoliko mjeseci nakon što je u BiH počeo rat.
Što, dakle, početi s ovolikim proturječjima – čovjek koji je jedan od utemeljitelja (po europskim standardima) klerikalne i
nacionalističke stranke tvrdi kako BiH nije multikulturna zemlja ali istodobno podržava i na svaki način promovira knjigu prema kojoj je ta zemlja zapravo uzorni obrazac multikulturnosti. Proturječje se, međutim, ne završava na tome, jer D.
Campbell u svojoj knjizi izravno zagovara “de(kon)strukciju” nacije u BiH u ime “progresivne” multikulturnosti, što bi
značilo da se i gospodin Mahmutčehajić (kao utemeljitelj jedne nacionalističke stranke) s time izravno ili neizravno slaže.
No, ostavimo za sada R. Mahmutčehajića, kojemu ćemo se nešto kasnije ipak vratiti, i pogledajmo što kao viziju budućnosti
napaćenim stanovnicima BiH nudi D. Campbell. Pri tomu valja prvo ocrtati misaoni koordinantni sustav u kojemu se autor kreće: po njegovu shvaćanju, koje sam drži visoko etičnim,
nacije su nešto “retrogradno” (“regresivno”), nešto što upornim djelovanjem (i to, gle čuda, upravo u BiH) može biti dokinuto u korist radikalne multikulturnosti, koja nikad ne može
biti dosegnuta, ali kao ideal nadahnjuje čine u sadašnjosti, čine
što vode ostvarenju toga nikad uhvatljivoga cilja. Da bi dokazao svoju početnu premisu, onu o “retrogradnosti”, pa i antidemokratskoj naravi nacije, Campbell se upušta u raščlambu
konstituiranja nacionalne države u procesu raspada Jugoslavije i u tome sklopu naglašuje performativne vrijednosti nasilja
iskazanog tijekom rata koji je dio toga procesa. Njegova je raščlamba zapravo dekonstrukcija nacije, kojoj se negira bilo kakav povijesni razvoj, kao što se uostalom posve negira znače-
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
nje povijesti kao realnoga iskustva (ona se svodi samo na dimenziju “zamišljanja povijesti”). No, i sam je Campbell sklon
“zamišljanju” povijesti, pa tako može ispjevati cijelu odu otomanskome sustavu milleta kao “naslijeđu deteritorijaliziranih
identiteta koje je on potakao” (Campbell, 2003, 239), propuštajući (gle čuda) naznačiti njegovu hijerarhijsku strukturu i
eksluzivnost koja iz nje proizlazi, ali i činjenicu da je srpski
identitet također obilježen tradicijom milletskoga sustava (a
unatoč tomu nije obilježen “deteritorijaliziranjem” - očigledno
nešto s argumentom “ne štima”). U takvu “zamišljanju” povijesti na određenim točkama njegova dekonstruktivna misao
spaja u nove konstrukte posve disparatne činjenice i objašnjenja, stvarajući na takav način paralelnu realnost, iluziju, čiji je
jedini cilj dokazati početnu premisu. Jedan takav konstrukt
počinje slikom hrvatskoga vojnika koji je “na uniformu prišio
ustaški simbol” (ne znamo koji, možda stari hrvatski grb, koji
se u sličnim tekstovima redovito tretira kao “ustaški simbol”),
a nastavlja se tvrdnjom “da je Hrvatska nakon proglašenja neovisnosti 1991. godine uvela mjere koje su rezultirale konfliktom s drugima, a posebno sa Srbima koji su živjeli na njenoj
teritoriji”. Ta se tvrdnja potvrđuje pozivom na “opis svoje izloženosti tim strategijama u Hrvatskoj” Slavenke Drakulić, koja
pak tvrdi “zajedno sa milion drugih Hrvata, zakačena sam na
zid nacionalnosti – ne samo putem izvanjskih pritisaka iz Srbije i Savezne Armije, nego i putem nacionalnog homogeniziranja u samoj Hrvatskoj” (Campbell, 2003, 100). Pogledajmo
sastavnice konstrukta: hrvatski vojnik s ustaškim simbolom kada, gdje, i u kakvoj svezi s vlašću u Hrvatskoj (to se, inače,
zove kontekst), ne zna se! Mjere koje su nakon osamostaljenja
1991. izazvale konflikt sa Srbima – pa Srbi (onaj dio koji su organizirale i kontrolirale SDS, JNA i Milošević) su prve barikade postavili još u ljeto 1990. godine, u vrijeme kada su Milošević i srpsko vodstvo već postavili jasan cilj, stvaranje krnje
Jugoslavije, zemlje od sedamnaest milijuna stanovnika sa srpskom većinom, koju je trebalo stvoriti kroz nasilni postupak
“centralne secesije” (za postupak definiranja toga cilja vidi Jović, 1995, 131-2, 161; strategiju kao “centralnu secesiju” karakterizira Conversini, 1998). Slavenka Drakulić (autorica koja
je posve racionalno zaključila da ono što je ona pisala do 1990.
nema više tržište u Hrvatskoj, ali zato, ako se malo začini “disidentstvom” i naznakama “progona” u “nacionalističkoj” Hrvatskoj, ima lijepih izgleda na svjetskom tržištu) ipak ne tvrdi ništa što bi se moglo dovesti u korelaciju s dva prethodna
elementa konstrukta (osim, dakako, kao insinuacija) – njoj je
smetala homogenizacija, no već je iz njene rečenice posve jasno da ta homogenizacija stoji u jasnoj korelaciji s pritiskom
koji dolazi iz Srbije i iz krugova vojne klike (ne samo … nego).
I tako od narativa našega vrlog (de)konstruktora na kraju ostade jedna “zamišljena slika” ali ne i pravilo, jedna notorna laž i
jedan krivo uporabljeni citat – sve zajedno, pak, postupak koji
se teško može opisati riječima primjerenim znanstvenom diskursu!
Sklonost izmišljanju stvarnosti Campbell nadopunjuje metodološkim postupkom u kojemu ključni dokaz postaje niz ane-
gdota, prikupljenih neselektivnom uporabom jedne vrsti vrela
i ignoriranjem svih ostalih. To je metodologija u kojoj se Jovana Zameticu diskvalificira kao glasnogovornika R. Karadžića,
ali se bez ikakvih ograda koriste tekstovi M. Ćame i S. Avdića,
koji su bili profesionalni propagandisti “Armije BiH” i kao takvi tvorci niza dezinformacija, laži, podvala i sličnih stvari (kojima su se u ratu služile “sve strane”, u većoj ili manjoj mjeri). Iz
toga proizlaze nebulozne kvalifikacije o “nekažnjenoj aktivnosti ‘muslimanskih bandi’ nasuprot zvanično organiziranom
nasilju srpskih vlasti” (Campbell, 2003, 117), o Sarajevu kao
“simbolu multikulturalnoga etosa u Bosni” (Campbell, 2003,
113), što je kvalifikacija s kojom se sigurno ne bi složio još uvijek nepoznati broj žrtava Mušana Topalovića “Cace” (ili je,
možda, i “Caco” ubijao po “multikulturnom ključu”), o “Stranci za BiH, socijaldemokratima i liberalima” kao “multikulturnim grupama” (Campbell, 2003, 252), koje, doduše, kao političke stranke ni na jednim izborima nisu dobile ni jednoga glasa
tamo gdje ne žive Bošnjaci (muslimani). Sve to, i još jako mnogo toga sličnog, dolazi otuda što je D. Campbell ostao oduševljen ahistorijskom raščlambom identiteta bosanskih muslimana T. Bringe (autorica očito nije shvatila da je identitet koji
je ona uočila i uobličila velikim dijelom rezultat političke prakse jugoslavenske države od sredine 60-ih godina 20. stoljeća, kada je u sklopu promocije politike nesvrstavanja Titu trebao i “muslimanski izlog”). Polazeći od takve, dijelom invalidne raščlambe, Campbell identitet bosanskih muslimana kvalificira kao identitet “realiziran u zajednici bez biti” (Campbell,
2003, 245)! Takav bi, dakle, identitet trebalo, nizom strategija,
nametnuti i ostalima u BiH (a poslije, valjda, i u svijetu). Među
strategijama uz pomoć kojih bi se to moglo ostvariti Campbell
nudi i onu “diskriminatorne financijske pomoći u korist multikulturalnih političkih snaga i uskraćivanje te pomoći ostalima”
(Campbell, 2003, 252 - to bi se moglo, ovo dalje je prijedlog M.
A., nastaviti i strategijom “diskriminatorne pomoći za preživljavanje”, pa ako ni to ne pomogne može se preći i na zatvaranje pa i fizičku eliminaciju svih koji ne pristanu na zajednicu
“bez biti”, tome smo ionako već bili podvrgnuti četrdeset i pet
godina). Nakon što je zabrinutost vlasti Federacije BiH oko nemogućnosti utjerivanja poreza na trgovinu, u sklopu čuvenoga
švercerskoga raja – “pijace Arizone”, proglasio “birokratskom”
(ta tko je vidio ubirati porez od multikulturnoga komuniciranja, makar ono bilo i trgovina), Campbell na kraju, citirajući
W.E. Conollya, iznosi viziju o “državi manjina u kojoj živi generalni etos koji proističe iz mnoštva kulturnih izvora … u kojoj većina grupa priznaje spornu narav vjerovanja koja stoje u
samoj osnovi njihova identiteta, a ujedno koristi takvo uzajamno priznanje kako bi premostila višestruke razlike” (Campbell, 2003, 269). Dakako, filozofirati na fonu nesređenih i gotovo nasumce izabranih dnevnih vijesti, bilo konstruktivno ili
de(kon)struktivno, i to proglasiti “progresivnom mišlju”, stvar
je osobnoga uvjerenja, mentalnih i duhovnih sklonosti. No,
problem nastaje kada se takva filozofija u jednom trenutku pokuša ostvariti u realnom vremenu i prostoru – posljednja svima poznata takva epizoda bila je ona “jugoslavenskoga učenika” Pola Pota (školovan na jednoj od visokih vojnih škola u
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 75
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
SFRJ) i njegovih “crvenih Kmera”, koja je ostavila krvavi trag
stotina tisuća mrtvih koji se nisu složili s radikalnim “progresivnim iskorakom” u društvenom razvoju. Zbog vrlo akutne
opasnosti da bi se u nestabilnom društvu kakvo je ono u BiH
čak i mogao naći netko tko bi sve ovo pokušao pretočiti u realnu političku praksu, bilo bi vrlo uputno vrijednog mislioca
Davida Campbella lijepo zamoliti da prestane skrbiti za BiH.
Valja ga svakako upozoriti, jer čini se on to ne zna, da ima vrlo
sličnih problema i puno bliže njegovoj kući, pa se on ne mora
vući po bosanskim zabitim kako bi “spasio svijet”. Neka lijepo
ostane doma i pozabavi se, primjerice, uvjeravanjem britanske
vlade te protestanata i katolika u Sjevernoj Irskoj da bi i oni
mogli “spasiti svijet” stvaranjem “zajednice bez biti” i organiziranjem “države manjina u kojoj živi generalni etos (itd.)”. Siguran sam da će uspjeti!
Otkud, međutim, u svemu ovomu R. Mahmućehajić? Odgovor
je vrlo jednostavan i vidljiv iz već rečenoga - on je u D. Campbellu prepoznao čovjeka kojemu se može “prodati rog za svijeću”, osobu koja vjeruje deklarativnom multikulturnom diskursu bošnjačke intelektualne i političke elite. To, pak, akademskoga istraživača u trenutku pretvara u oruđe ostvarivanja određenih političkih strategija, koje, po širokom uvjerenju
kakvo vlada u BiH, uvelike ovise o “međunarodnoj” podršci.
Činjenica da pri tomu samoga R. Mahmutčehajića i njegovu
zajednicu taj isti D. Campbell tretira kao egzotičnu vrstu i na
određeni način kao zamorce, s kojima i nad kojima bi trebalo
provoditi pokus, to nema veze. Ili, kako se to može pročitati u
jednoj anegdoti, čije univerzalno značenje u diskursu Bošnjaka D. Campbell očito nije shvatio: “mi ne želimo muslimansku
zemlju, ali trebamo glasati za SDA kako bismo dobili državu …
Kasnije možda možemo imati različite stranke, ali sada to mora
biti SDA, inače ćemo ostati bez države, kao Kurdi” (Campbell,
2003, 253, gdje se iskaz tumači kao “taktička” podrška nacionalistima – naglasio M.A.). Riječ je, dakle, o tomu da “mi Bošnjaci” trebamo dobiti “svoju državu”, državu koju nećemo dijeliti ni sa kime i u kojoj će se “ostali” osjećati kao u “našoj državi”, jer ako tu državu budemo “dijelili” s drugima onda ćemo
biti kao Kurdi. Na putu ostvarenja tako postavljenoga cilja sve
76 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
valja pretrpjeti, i sumnjivu demokraciju SDA, ali i kojekakve D.
Campbelle i njihov “orijentalizam/balkanizam”, ako oni osiguravaju ostvarenje ovoga par excellance nacionalističkoga (narod sa svojom državom = “nacija”) cilja.
Nacionalizmi, dakle, kakve smo ovdje tek orisali imaju u društvenoj stvarnosti BiH duboki korijen, pa ključno pitanje nije
mogu li se oni prebrisati krpom zaborava, de(kon)struirati ili
u kratkom roku zamijeniti nekim “transnacionalnim bosanstvom”, već kako će i za koje svrhe političke elite koristiti taj duboko usađeni nacionalistički diskurs (mogućnost je izbora uvijek otvorena i stvar je osobnoga odbira). Predstojeći, pak, procesi modernizacije (a u današnjemu svijetu to praktično znači
“vesternizacije” u smislu izgradnje civilnoga društva i liberalne demokracije) postavljaju pred lokalne elite još veće izazove.
Globalizacija i trenutna dostupnost informacija u tome sklopu
otvaraju već naznačeni i akutni problem identifikacija s dijelovima “vanjskoga svijeta” prema načelu vjerske/civilizacijske
opredijeljenosti, identifikacija koje su daleko od toga da BiH
donesu bilo kakvu korist. Zaključujući, dakle, ova nevesela razmatranja može se konstatirati da u ovome trenutku BiH treba
posve novu garnituru političke i intelektualne elite koja bi bila
u stanju odgovoriti na postavljene izazove, oslanjajući se na još
uvijek postojeću i potencijalnu vanjsku pomoć. Njezin bi primarni zadatak bio upregnuti upravo nacionalizam, kao realnu
društvenu snagu i sredstvo masovne političke mobilizacije, za
izgradnju procedura zajedničkoga djelovanja, rješavanja konflikata i donošenja odluka, a kroz to i za pothvat ulaska, makar
i na mala vrata, u krug modernih europskih država.
DR. MLADEN ANČIĆ (SARAJEVO, 1959), ZAVOD ZA POVIJESNE ZNANOSTI HAZU U ZADRU / HRVATSKI STUDIJI SVEUČILIŠTA U ZAGREBU.
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
LITERATURA (citirana djela)
Anderson, 1998 = Nacija: zamišljena zajednica (izv. Imagined Communities. Reflections on the Origin and Spread of Nationalism, 1983), Beograd 1998;
Džaja, 2003 = S.M. DŽAJA, “Bosanska povijesna stvarnost i njezini mitološki odrazi”, u:
Historijski mitovi na Balkanu. Zbornik radova, Sarajevo 2003;
Pešić, 1996 = V. PEŠIĆ, “Rat za nacionalne države”, u: N. POPOV (pr.), Srpska strana
rata. Trauma i katarza u istorijskom pamćenju, Beograd 1996;
Antoljak, 1992 = S. ANTOLJAK, Hrvatska
historiografija do 1918, 1, Zagreb 1992;
Ekmečić, 1989 = M. EKMEČIĆ, Stvaranje
Jugoslavije 1790-1918, 1-2, Beograd 1989;
Pleterski, 1990 = A. PLETERSKI, Etnogeneza
Slovanov, Ljubljana 1990;
Assmann, 2002 = Rad na nacionalnom pamćenju (izv. Arbeit am Nationalen Gedächtnis.
Eine kurze Geschichte der deutschen Bildungsidee, 1993), Beograd 2002;
Filipović, 1996 = M. FILIPOVIĆ, Bošnjačka
politika, Sarajevo 1996;
Raukar, 1007 = T. RAUKAR, Hrvatsko srednjovjekovlje, Zagreb 1997;
Hoare – Malcolm, 2001 = Q. HOARE – N.
MALCOLM (ur.), Books on Bosnia, London
s.a. (2001);
Redžić, 2000 = E. REDŽIĆ, Sto godina muslimanske politike u tezama i kontroverzama
istorijske nauke, Sarajevo 2000;
Hobsbawm - Ranger, 2002 = E. HOBSBAWM – T. RANGER (ur.), Izmišljanje tradicije (izv. The Invention of Tradition, 1983), Beograd 2002
Rihtman-Auguštin, 1984 = D. RIHTMANAUGUŠTIN, Struktura tradicijskog mišljenja, Zagreb 1984;
Barford, 2001 = P.M. BARFORD, The Early
Slavs. Culture and Society in Early Medieval
Europe, Ithaca N.Y. 2001;
Bibò, 1995 = I. BIBÓ, “Bijeda istočnoevropskih malih država” (izv. Válogattot tanulmányok, 1986), u: I. BIBÓ - T. HUSZÁR J. SZÜCS, Regije evropske povijesti, Zagreb
1995;
Bijelić – Savić, 2003 = D. I. BJELIĆ - O. SAVIĆ (ur.), Balkan kao metafora: Između globalizacije i fragmentacije, Beograd 2003;
Hroch, 2000 = M. HROCH, Social Preconditions of National Revival in Europe, New
York 2000;
Imamović, 1995 = E. IMAMOVIĆ, Korijeni
Bosne i bosanstva, Sarajevo 1995;
Bilandžić, 1999 = D. BILANDŽIĆ, Hrvatska
moderna povijest, Zagreb 1999;
Imamović, 1997 = M. IMAMOVIĆ, Historija Bošnjaka, Sarajevo 1997;
Brković, 2002 = M. BRKOVIĆ, Srednjovjekovna Bosna i Hum - identitet i kontinuitet,
Mostar 2002;
Ivić, 1991 = P. IVIĆ, “Jezik i problemi oko
njega”, u: A. ĐILAS (ur.), Srpsko pitanje, Beograd 1991;
Bringa, 1997 = T. BRINGA, Biti musliman na bosanski način (izv. Being Muslim
the Bosnian Way: Identity and Community in a Central Bosnian Village, 1995), Sarajevo 1997;
Jelavich, 1992 = Ch. JELAVICH, Južnoslavenski nacionalizmi (izv. South Slav Nationalisms – Textbooks and Yugoslav Union before 1914, 1990), Zagreb 1992;
Campbell, 2003 = D. CAMPBELL, Nacionalna dekonstrukcija. Nasilje, identitet i pravda
u Bosni (izv. National Deconstruction: Violence, Identity, and Justice in Bosnia, 1998),
Forum Bosnæ 21/2003;
Conversini, 1998 = D. CONVERSINI, “Tko
su bili secesionisti?”, u: Hodge – Grbin (ur.),
Europa i nacionalizam, Zagreb 1998;
Ćirković, 1998 = S. ĆIRKOVIĆ, “’Naseljeni
gradovi’ Konstantina Porfirogenita i najstarija teritorijalna organizacija”, Zbornik radova
Vizantološkog institua 37/1998;
Čavoški, 1991 = K. ČAVOŠKI, “Jugoslavija i
srpsko pitanje”, u: A. ĐILAS (ur.), Srpsko pitanje, Beograd 1991;
Đilas, 1991 = A. ĐILAS, “Hrvatsko-srpski
sukob i liberalna demokratija”, u: A. ĐILAS
(ur.), Srpsko pitanje, Beograd 1991;
Jenkins, 2001 = R. JENKINS, Etnicitet u novom ključu (izv.: Rethinking Ethnicity, 1997),
Beograd 2001;
Jović, 2003 = D. JOVIĆ, Jugoslavija država
koja je odumrla, Zagreb 2003;
Kamberović, 2003 = H. KAMBEROVIĆ,
“’Turci’ i ‘kmetovi’ – mit o vlasnicima bosanske zemlje”, u: Historijski mitovi na Balkanu.
Zbornik radova, Sarajevo 2003;
Kurta, 2001 = F. KURTA, The Making of the
Slavs. History and Archeology of the Lower
Danube Region c. 500-700, Cambridge 2001;
Roudometof, 2001 = V. ROUDOMETOF,
Nationalism, Globalization, and Orthodoxy.
The Social Origins of Ethnic Conflict in the
Balkans, Westport (Conn.) – London 2001;
Samardžić, 1991 = R. SAMARDŽIĆ, “Istorijski karakter Srba”, u: A. ĐILAS (ur.), Srpsko pitanje, Beograd 1991;
Smith, 1998 = A. SMITH, Nacionalni identitet (izv. National Identity, 1991), Beograd
1998;
Stančić, 2002 = N. STANČIĆ, Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeću, Zagreb 2002;
Todorova, 1999 = M. TODOROVA, Imaginarni Balkan (izv. Imagining the Balkans,
1997), Beograd 1999;
Vlaisavljević, 2003 = U. VLAISAVLJEVIĆ,
“Južnoslovenski identitet i sušta stvarnost
rata”, u: Bijelić – Savić, 2003;
Vulliamy, 1994 = E. VULLIAMY, Seasons
in Hell. Understanding Bosnia’s Wars, New
York 1994;
Wehler, 2002 = H.-U. WEHLER,
Nacionalizam. Istorija - forme - posledice
(izv. Nationalismus. Geschichte - Formen Folgen), Novi Sad 2002;
Kværne, 2003 = J. KVÆRNE, “Da li je Bosni
i Hercegovini potrebno stvaranje novih povijesnih mitova”, u: Historijski mitovi na Balkanu. Zbornik radova, Sarajevo 2003;
Meštrović, 1993 = I. MEŠTROVIĆ, Uspomene na političke ljude i događaje, Zagreb 1993;
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 77
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
DO YOU SPEAK BCS?
O jeziku koji nas izgovara ili putokaz
u jezičku materinu
Lingvošovinisti su nominalno raskomadali jezik kojem služim, a
manufakturni fašisti su temeljno obavili posao komadanja zemlje u
kojoj sam rođen
Dragoslav Dedović
G
1994: užasnutost
OVOR KOJI BI POČEO IZRICANJEM SUMNJE U SMISLENOST
još neizgovorenog počinio bi semantičko samoubistvo. Pa ipak sumnjam. Svaki dodir tastature povezan
je sa izvjesnom količinom nelagodnosti, čak odvratnosti koja se
javlja i kod psihofizički normalnih osoba, a kamoli kod srpskohrvatskih “lingvošizoida“, kada su prisiljeni da obavljaju poslove koji su bez ikakvog izgleda na uspjeh. Ostaje mi ili da od
te bezizglednosti napravim filozofiju, kao svojevremeno Marko Aurelije ili da od sopstvenog gađenja prema tekstovima koji
apsolutno vjeruju u svoje premise, prema svakom mistifikovanju teksta, tekstopisca i književne produkcije načinim neku vrstu lične programatske estetike nepovjerenja.
Za filozofiju je u ovom vijeku odveć kasno kao uostalom i za
svaku programatsku estetiku. Ja crpim svu svoju preostalu spisateljsku motivaciju iz apsurdne činjenice da mislim na jednom
“mrtvom“ jeziku. Da taj jezik nominalno ne postoji tvrdili su
oduvijek lingvošovinisti, ponajprije iz Zagreba, potom iz Beograda i najposlije iz Sarajeva. No ti su ljudi bili plaćeni da organizuju rat za rasparčavanje sopstvenog jezika i time utru put
militantnom diskursu kao jedinom preostalom obliku komunikacije na razvalinama Jugoslavije.
Njihove pseudonaučne, ideološke formule horski su ponovili
njemački žurnalistički “eksperti“ za Balkan vidjevši u nesreći
miliona južnih Slovena jedinstvenu šansu da izađu iz bezoblične plazme anonimnosti i protumače njemačkom laiku, izmedju ostalog, jezičku nužnost raspada Jugoslavije. Gospođa Alexandra Stiglmayer mi je na primjer, još u januaru 1992. u jednoj brošuri bonske Savezne centrale za političko obrazovanje
(Bundeszentrale für politische Bildung) dijagnosticirala jezičku
78 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
šizofreniju: “Allerdings ist Serbokroatisch eine Kunstsprache,
die sich aus Serbisch und Kroatisch zusammensetzt.“
Srpski, hrvatski i odskora bosanski su dakle “prirodni“ jezici
oslobođeni iz jednog vještački sklepanog srpskohrvatskog kaveza. Ljudi koji u Bosni tako misle spremni su da sirovom silom
potkrijepe svoje etnolingvističke spekulacije. Cinizam istorije
dovešće ih i bez asistiranja gospođe Stiglmayer u tragikomični
položaj Austrijanaca i Nijemaca koji je Karl Kraus lapidarno
opisao: “Ono što nas dijeli jeste naš zajednički jezik“.
2004: niko više ne mora plaziti
raskomadani jezik.
U međuvremenu su se eksperti za Balkan izvještili u svojim
analizama, učeći se na živom tijelu svog predmeta u tranzicijskoj agoniji.
Gospođa Stiglmayer je jedno vrijeme bila glasnogovornica nekakvih stranaca u Bosni, što je zasigurno bio krupan korak u
karijeri. No, prije toga, krajem devedesetih, na jednoj javnoj
tribini u Kölnu dospio sam je upitati da li bi još jednom urednički potpisala istu izjavu o jeziku. Ona je nama, (maloj raji sa
Balkana) odala tajnu da je još tada, kada su joj naručili brošuru,
bila u dilemi da li da tako nešto potpiše. No, potpis je ostao, a
koliko znam, ovaj tekst je prvi pisani trag njene nedoumice .
Uzgred rečeno, gospođa je samouvjereno tvrdila da na Balkanu
ne postoji ni jedan jedini nezavisni medij. Pritom je, vidi vraga,
ova njemačka novinarka rodjena u Splitu, “Feralovom“ gradu.
No, novinari su ionako poseban soj ljudi. Diplomati se izražavaju sa nešto više sofisticiranosti. Gospodin Hans Jochen Pe-
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
ters, diplomata koji je između 1999. i 2003. bio na privremenom radu u BiH, rado u tekstovima o Bosni priča viceve. Tako
njegov tekst “BiH i njen/i jezi/k/ci“ počinje ovako:
Stranac kojem su rekli da je domaće stanovništvo jezički jako
osjetljivo zadesi se negje u Bosni, gdje nije mogao ustanoviti
etničku obojenost jezika kojim se služio konobar. Naručuje kafu.
Nema. Pa kavu. Opet nema. Pa kahvu. A konobar mu, iznerviran, odgovori: ma svejedno je kako ćeš je zvati – nema vode!
Svidjela mi se ova diplomatska kozerija. Prepričavanjem domaćih viceva vješto pokazujete da razumijete zemlju u kojoj se nalazite i ujedno skrivate tipično njemačku bespomoćnost koja se
javlja kada ne postoje jasna pravila.
Gospodin Peters je u tekstu takođe napomenuo da proces raspada “srpskohrvatskog“ još nije okončan. Potom se okrenuo
temi koja bi se u drugim zemljama zvala “jezička politika“. Pošto Bosna i Hercegovina nema ustavom propisani zvanični jezik, a entitetske odredbe o jeziku su se ionako početkom milenija pokazale kao protivustavne, postavlja se pitanje, o kakvoj
jezičkoj politici može biti riječi? Sve do godine 2001., navodi
Peters, dakle pet godina nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, ni Zagreb, ni Beograd, ni Sarajevo, nisu francuskoj Vladi dostavili zvaničan prevod teksta sporazuma i pratećih dokumenata, na što su se u Parizu obavezali, tako da oficijelno postoji samo verzija sporazuma – na engleskom. Mene to navodi na misao da svako insistiranje na ustavnim pravima u takvoj
zemlji mora završiti opaskom: “Šta se praviš Englez!“ Zemlja
koja je prije stotinjak godina imala preko 90 odsto nepismenih sada ima ustav na jeziku koji ne govori 90 odsto stanovništva. U cilju narodnog prosvjećivanja o građanskim pravima i
dužnostima trebalo bi danonoćno, sa rječnikom u ruci, slušati momke poput Eminema i golišave rap-cure koje se drže za
genitalije i skakuću oko njega, pjevajući prostakluke na svebosanskom ustavnom jeziku. Zbog svega ovoga predlažem da i
tekst himne bude napisan na jeziku na kojem je najfrekventnija riječ “fuck“.
1998: Šta bi jedan rob saopštio
nekolicini mutavaca?
Nijemci.
Nijemci, Nijemci.
Nijemci, Nijemci, Nijemci.
Ponovite li neku riječ više puta, osjetićete kako njeno uobičajeno značenje čili poput morske vode na vrelom kamenu. Prvo
se mokra mrlja skupi u tačku, a onda ostane samo svjetlucanje
nevidljive soli.
Poput te nevidljive soli, na dnu riječi Nijemac iskri sediment
davnašnje nelagode Slovena koji po prvi put shvataju da postoje ljudi koji nisu u stanju nešto reći na njima razumljivom
jeziku. Umjesto da se zapitaju da li postoji mogućnost izlaska
iz sopstvene jezičke pozicije, naši su preci ljude koje nisu bili
u stanju razumjeti po kratkom postupku označili kao gomilu
mutavaca – kao “nijemce“ – te je time pitanje slavensko-germanskog dijaloga riješeno jednom za svagda.
Nijemci su pak u generalnoj oznaci za sve slovenske narode –
Slawen – memorisali riječ Sklave, u čijoj je osnovi grčka riječ
sklabos, što znači rob, odnosno Sloven, jer su jedno vrijeme na
pijacama robova to sigurno bili sinonimi.
Iz ovog etimološkog izleta vraćamo se u jezičku sadašnjost da
bismo postavili nekoliko pitanja: a)Da li je “rob“ nijem kada nauči njemački? b) Da li “nijemac“ postaje “rob“ kada nauči neki
slovenski jezik? c)I šta bi saopštio zanijemeli rob jednom u
roba pretvorenom mutavcu? d) Na koncu - pitanje svih pitanja:
da li govorimo ili bivamo izgovoreni?
2004: jezična strina ili ti jezička materina
Svoj jezik nazivamo maternjim jezikom. Ali odrasli ljudi više ne
govore majčinim jezikom već jezikom škole ili ulice, kasarne ili
partije, profesije ili porodice, “štamtiša“ ili javnosti. Oni šapuću, mucaju, galame i deklamuju.
Ponekad je pametnije ćutati. Ali tek onda kada zanijemite, kada
počnete osluškivati jezik, ponovo ste bliski svojoj najosnovnijoj potrebi da unutrašnji svijet povežete sa vanjskom stvarnošću. Čini se da je jedina sigurna spona unutrašnje kakofonije,
sačinjene od ulomaka misli, osjećaja, sjećanja, snova, slutnji sa
spoljašnjim naoko uredjenim svijetom upravo vaš jezik.
Ipak, malo ko za života dospije do samosvojnog govora koji bi
bio neponovljiva kombinacija poznatih elemenata. Ljudi uglavnom provede život u uvjerenju da umiju govoriti. No, zamislite da postoji uređaj za digitalno snimanje svega što ste izgovorili tokom života. Koga bi zanimao taj snimak? Ono bitno bi ionako stalo u jednu prostu rečenicu. I potpuno je svejedno kako
vam se zove jezik.
Albert Einstein je vjerovao da su samo dva fenomena beskonačna – univerzum i ljudska glupost, no za univerzum nije bio
baš siguran. Ako mu je povjerovati, onda je najveći dio svega
do sada izrečenog, napisanog, ili čak samo mišljenog sastavni
dio tog Einsteinovog “glupoverzuma“. U njemu mahom nadvikujemo jedni druge, a nestašni Albert nam sa postera katkad
isplazi jezik, kao da želio reći neka idemo u jezičku materinu.
Nijemci.
Nijemci, Nijemci
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 79
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
2001: e-mail hrvatskoj lingvistici koja i dalje
tvrdi da govori hrvatskosrpski
Draga gospođo K.,
Obradovala me Vaša pošiljka i da ne okolišim, tekstove sam odmah
pročitao u gradskom autobusu (jedino “mirno” mjesto između posla i kuće). Intelektualno suverena i na opštu ljutnju Vaših protivnika, logično izvedena misao, koja plijeni ne samo znanstvenom utemeljenošću, već i diskretnom duhovitošću. Potpuno je jasno da će
“narod”, bolje rečeno , patriotski jezikoslovci i dalje pokušavati kemičaru zabraniti korištenje naziva natrijev klorid da bi nesmetano
mogli svoju neslanu, novokomponovanu jezičku kašu servirati kao
čarobni napitak koji bi od običnih smrtnika trebao načiniti maloumne trbuhozborce što po sav dan mantraju o samobitnosti.
Mislim da su nacionalno grozničavi Srbi i Hrvati, a i Bošnjaci u
srpsko-hrvatskom sendviču, pokušali razbiti čarobno zrcalo onog
“istog a ipak drugačijeg”, ono zrcalo u kojem se vidi koliko je smiješna njihova pretenciozna poza. Jer ako nam ogledalo kaže da smo
svi mi tek jedna od potencijalnih ili realizovanih društveno-povijesnih konstrukcija (jer Srbislav je uz majušne korekcije mogao proći
i kao Hrvoje i kao Muhamed ili čak kao Srbislava - i obratno) onda
onaj drugi, kao živi primjer drugačije, dakle “pogrešno” realizovane konstrukcije, mora nestati, da bi se uspostavo kauzalitet planetarne evolucije od ameba i paramecijuma sve do naše nacije i voljenog nam vođe.
Zrcalo je međutim upravo stoga čarobno jer ga ne možeš razbiti –
već mu samo možeš okrenuti leđa i infantilno tvrditi da ga nema jer
si stisnuo oči i začepio uši.
No neka ta gospoda ostanu u tom polučučnju, nemoćna da se
usprave, da se opuste ili da se okrenu. Tako ih je lakše prepoznati i zaobići.
U glavnom gradu Velike Srbije, u Hagu, u pauzama suđenja prevodioci, novinari i ostali ponekad pitaju slučajnog poznanika uz kafu:
Do You speak BCS? Dakle engleska skraćenica za bosanskohrvatskosrpski, “bi-si-es”, zvuči kao ime bolesti.
Znam da moja ideja ima mnogo manje izgleda na uspjeh čak i od
Vaše ali kako bi bilo da taj jezik nazovemo “BCS”? Naposlijetku,
Hag je mjesto gdje se okupljaju tipovi koji na istom jeziku pokušavaju objasniti da su morali ubijati druge jer ti “drugi” ne samo da su
tako pogano različiti, već nisu ni ljudska bića, jer da jesu bili bi kao
mi, a nisu, mada su mogli biti itd. Valjda će se neko sjetiti da Veliko klanje ne bi bilo moguće bez lingvo-šovinističkog oštrenja jezičkog sječiva. (Kraj pisma)
post scriptum 2004: govori srpski
da te ceo svet razume
Vojislav Šešelj, sklon svakoj vrsti klovnovskog gega, zgranuo je sudije u Hagu tvrdeći da ne razumije tekst optužnice jer je napisan
80 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
na hrvatskom. Vojvoda je želio da mu se sudi po “tačkama” a ne po
“točkama”. Čovjek koji je inače predlagao zardjale kašike za vadjenje očiju kao način srpsko-hrvatskog dijaloga oduvijek je bio samo
za ravnopravnost jezika, zar ne?
Jezivi jezikoslovni račun je umjesto bosansko-srpskom vojvodi
ispostavljen jednom Bugarinu na Kosovu, nakon ulaska NATO-saveza u “otcepljenu” pokrajinu. Čovjek je ubijen na ulici jer se u jednom albanskom uhu bugarski do smrtonosnog neprepoznavanja
približio srpskom.
Iz toga se mogu naučiti dvije stvari: Što je veća udaljenost posmatrača to srodne stvari sve više liče jedna na drugu.
Drugo, razmislite prije nego počnenete ubijedjivati strance da ste
potpuno različiti od onih na koje ličite više nego što vam se svidja.
Pomisliće da ćete odmah pucati ako slučajno izgovore pogrešnu
verziju naziva jednog napitka davno pronadjenog u Etiopiji pod
drvetom zvanim Coffea.
I možda treće: ako namjeravate živjeti na Kosovu učite albanski, jer
će multietničko Kosovo za koje se Zapad borio uskoro biti moguće
samo na tom jeziku.
Dijagnoza 2004: Manufakturni fašizam i
jugo-nostalgičarska melanholija
Kako se može razumjeti manuelna, manufakturna priroda postjugoslovenskog fašizma? I kakva je njena veza sa jezikom? Za razliku od industrijalizovanog ubijanja to je težnja da se protivnik udavi golim rukama, potreba da se u svakovrsnom sadizmu svim čulima iskusi trijumf nad potpuno obespravljenim i nemoćnim bićima.
Prije više od pola stoljeća se balkanski fašizam mogao posmatrati u
evropskom komparativnom kontekstu – uporedi industriju smrti
zvanu Auschwitz i “manufakturni” Jasenovac.
Mislim da se i danas takva strast može objasniti i nesvjesnom potrebom da ubijete drugoga u sebi. Lažna nada, da će vam “etničko
čišćenje” pored televizora i drugih napljačkanih tehnoloških tekovina donijeti i izvjesnost da ste iz vaše iskompleksirano-kompleksne svebosanske/ svehercegovačke duše protjerali onaj hrvatski, srpski, bošnjački ili jevrejski dio, da ste i sami postali etnički “čisti”
navela vas je da se od početka latite nečasnog posla umlaćivanja susjeda. Obećana vam je velika redukcija, veliko čišćenje od “neprirodne” multietničnosti u vama samima.
Dobili ste samo kolektivni stid zbog zločina počinjenih u vaše ime i
kolektivni bijes zbog zločina počinjenih nad vama. I na kraju – veliku ravnodušnost, najveći od svih kršćanskih grijehova.
Ko god gradi identitet na stidu i bijesu, ko pokuša da se sakrije iza
amnezije i ravnodušnosti, taj će, kada dobije priliku opet biti spreman da se, u ime velike nacionalne nužde, pokuša domoći olakšanja – protjerivanjem drugih iz sebe. Ideja ako ne skladnog, onda
nenasilnog prihvatanja sopstevnog identiteta, koji ne bi bio oprečan pripadnosti bh. kulturno-povjesnom prostoru već komplementaran sa njom, mora prethoditi ideji izmirenja sa drugima. Da
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
li se radi o bh. “mini-jugoslovenstvu”? Ne, takvo političko “lightbosanstvo” nije stvar ideologije već dobre volje da sklopite mir sa
drugima u sebi i oko sebe.
Jugosloveni su, još za postojanja Jugoslavije, bili vrsta ljudi u izumiranju, te je svako prepadanje nekom vrstom uskrsnuća ideološkog “jugoslavizma” u Bosni ustvari tek nesvjesno “negativno jugoslovenstvo”. Oni, koji su svoju životnu misiju pronašli u rušenju
Jugoslavije, po prirodi stvari sada moraju biti najveći “jugo-nostalgičari”. Naime, antijugosloveni su, sa gubitkom Jugoslavije izgubili
svoju omiljenu tamnicu, svog dragog tlačitelja i vrhovnog neprijatelja – svoj razlog za pravedni gnijev. Sada su na “etički čistim” semantičkim poljima postjugoslovenske svakodnevice osudjeni gotovo isključivo na sunarodnike. Sada, kada ih spopadne žudnja za
šovinističkim zanosom moraju da mrze na daljinu, a ta im “tele-pizma” ne pruža onu slatku jezu koja nastaje kada se čuje blisko disanje voljenog neprijatelja u mraku balkanske krčme. Pa to je bilo jasno još Jovanu Dučiću. Pjesma “Neprijatelj” počinje ljubavnim prizivanjem :
Moj neprijatelju sa dva oka žarka,
S nožima u otrov zamočenim, gde si?
Entuzijazam u pjesmi sukcesivno raste:
Da mog boga mrziš jednom mržnjom holom,
Da se gnušaš moje mudrosti; i blažen,
Da moju oštricu hvataš rukom golom;
Da znaš da ću biti ismijan i zgažen.
Poenta je, ako ne neka vrsta potresne ljubavne izjave, onda priznanje patološke ovisnosti:
Bez tebe ću biti bedan i bez moći,
Mali i unižen, i pobeđen stidno.
2004: Od Frankfurta do Hercegobosne
M. S. mi je u Frankfurtu ispričao da je negdje u srednjoj Bosni upitao neku djevojčicu za put i pritom izgovorio riječ “raskršće”. Djevojčica se stidljivo usprotivila, jer je njen seoski učitelj rekao da je
raskrižje “naša hrvatska” a raskršće “njihova, srpska” riječ. M. S. se
na to rasrdio i poručio učitelju da je magarac koji iz hrvatskog izbacuje stare hrvatske riječi.
Ne znam kakav je odgovor smislio učitelj, no, meni bi bilo pametno
da upomoć pozovem jezičke savjetodavce.
U internetu sam od nekog gospodina iz Leipziga, koji je odlučio rasprodati svoju kolekciju starih slavističkih knjiga naručio “Hrvatski
ili srpski jezični savjetnik”, autora Dr. T. Maretića, koji je štampan
u Zagrebu 1924. kao “dopuna Broz-Ivekovićevom Rječniku hrvatskoga jezika”
U tekstu, uzbudljivom poput detektivskog romana, autor nije ništa
napisao o raskrižjima, raskršćima i drugim raspućima, ali je pod
“H” zabilježio sljedeće:
Herceg-Bosna, t.j. Hercegovina i Bosna; jamačno načinili književni
ljudi. Ne može zato dobro biti, što se svagda govori Bosna i Hercegovina, a ne obratno; a ni zato, što je Herceg-Bosna složenica kao
na pr. crnožut, jugozapad, t.j. crn i žut, jug i zapad, a takvim složenicama prvi se dio svagda svršuje na –o, moralo bi dakle i ovdje biti
Hercegobosna, a tako nitko ne piše.
Na početku, dakle, bješe gramatička pogreška.
“Caesar supra grammaticos“, izgovorio je, kažu, prije šest stoljeća
Sigismund, poznati car i neuspješni križar koji je vladao i hrvatskim zemljama, da bi svi slobodoumni ljudi u narednim vijekovima
pokušali da ga demantuju. “Caesar non supra grammaticos!“ , vikali
su očajnički – “Nije ćesareva zadnja!“ Za sada je izvjesno da su pojedinačni vladari iznad gramatičara samo u autokratskim sistemima. U demokratiji, gdje je narod nosilac suverenosti, on je iznad
gramatičara koji mu služe. Naglo narastajući broj polupismenih silovatelja sopstvenog jezika na području “Bivše“ u posljednja dva
desetljeća govori o nagloj demokratizaciji – stavljanju većine naroda izvan domašaja svake gramatike.
2004: odgovor na naslovno pitanje
Dakle, lingvošovinisti su nominalno raskomadali jezik kojem služim, a manufakturni fašisti su temeljno obavili posao komadanja
zemlje u kojoj sam rođen. Sada su im puna usta Europe, nadaju
se “europskim” subvencijama. Svoje su slike poglavnika i đenerala iz javnih prostorija prenijeli u ugodne, stražnje odaje, tamo im
tiho tepaju - ti nekadašnji drekavci svih naših krvavih nacionalnih
utopija.
***
Ostaje mi samo još da se sjetim Ivana Slamniga i njegove pjesme “Hrvatski pjesnici”:
...posjednut na visoki bijeli barski stolac
ne misleći ni najmanjim dijelom maloga mozga
da je ovaj jezik koji žvaćem
dijeleći ga sa Srbima kao zdjelu bravetine u sočivici
pružen od vas, and I have taken it.
I da kažem: Yes, I do. I speak BCS.
DRAGOSLAV DEDOVIĆ JE ROĐEN 1963. U ZEMUNU. ODRASTAO
JE U KALESIJI, GIMNAZIJU JE ZAVRŠIO U TUZLI, STUDIJ ŽURNALISTIKE U SARAJEVU. OD 1992. BORAVI U NJEMAČKOJ. MAGISTRIRAO JE NA INTERDISCIPLINARNOM ODSJEKU “EUROPASTUDIEN” UNIVERZITETA U AACHENU. NOVINAR JE RADIJA DEUTSCHE WELLE.
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 81
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
Akteri, sistem, promjene,
stanje i zablude
U Bosni i Hercegovini je danas stanje nedovršenog rata, krhkoga mira,
velike obespravljenosti i nemogućnosti građana da se vrate u svoje
posjede i imanja, u svoja mjesta prijeratnog boravka
Salih Fočo
Globalizacija i talas velikih promjena
S
VE JE PODLOŽNO PROMJENAMA OD POLITIČKIH SISTEMA,
ekonomije do tehnologije. Taj veliki proces promjena u
svjetskim razmjerama označava se globalizacijom. Mijene i novumi su univerzalnost i zahvatile su skoro sva društva, sve sisteme i sve zemlje. Neke od njih svoje promjene podstiču u željenom pravcu, dok se neke opiru, ipak bezuspješno.
Mnogi se pokreti pojavljuju kao dušebrižnici za očuvanje starog, tradicionalnog, autetničnog, ali su njihovi napori isto tako
ograničeni, jer nemaju snagu pred najezdom tehnološke i ekonomske moći koja diktira nova pravila bez obzira na političke
odluke i domete pojedinih parcijalnih sistema. Bez razmjene
tehnologija, informacija, proizvoda, život bi stao i sasvim bi
svijet drugačije izgledao. Danas niko nije dovoljan sam sebi,
svi su naslonjeni na druge, razvijeni na nerazvijene, bogati na
siromašne, tehnološki razvijene na zastarjele tehnologije itd.
Konzumacija dobara i proizvoda danas je veoma raširena i više
se pojedinac ne pita za porijeklo već ih koristi i nabavlja kao da
su njegov proizod. To možemo porediti po konzumaciji hrane
bez obzira na porijeklo zemlje ili pak navike da ih koristimo.
Ista ili još ovisnija je situacija u tehnološkim i informacijskim
tehnikama i tehnologijama. Bezbroj je primjera i argumenata
koji govore u prilog teze da je to novo vrijeme i talas promjena, koji je zahvatio čitav svijet, koji će od svih stanovnika stvoriti jedno globalno selo. Nije mali broj i onih koji žale prošlost,
opiru se novim tehnologijama i sadržaju promjena uz nastojanja da se očuva autentičnost i zasebnost u kulturološkom,
nacionalnom, političkom, religioznom i ekonomskom pogledu. Moćne međunarodne institucije, koje generiraju promjene, teško su zaustavljive bez obzira na njihove nerijetko male
efekte u pravcu pozitivnih promjena i efekata. Mnoge od njih
svojim akcijama, ne mali broj zemalja i privreda, stavljaju u
novu ovisnost ili neokolonijalnu poziciju i siromaštvo. Ali, njihov mehanizam, tromost i nadmoćnost koju kombiniraju sa
82 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
političkim ciljevima i ekonomskim efektima, dovode do ostvarivanja programiranih promjena, sistema, ekonomija, navika i
ponašanja.
Danas se promjene ne odvijaju nasilno, dakle sa oružanim
sredstvima, kakvih je bilo ne malo u prošlosti i koje su označavane revolucionarnim promjenama. Promjene se u drugoj polovini dvadesetog stoljeća i na pragu dvadeset i prvog, odvijaju programirano, ciljano i dirigovano iz centara koji ne podliježu jednoj državi, jednoj vladi, već su izvan tog okvira sa snažnim neformalnim centrima i sa velikom ekonomskom moći
koja je nadomjestila silu koja je korištena u velikim promjenama devetnaestog i dvadesetog stoljeća. Radi ilustracije navodimo argument koji dovoljno govori u prilog iznesenoj tezi;
socijalizam se kao sistem i poredak nije srušio sam od sebe
i zbog ideološkog i parlamentarnog nedostatka demokratije,
već zbog nemogućnosti tehnološke trke i ekonomske neefikasnosti sa sistemom kapitalizma. Nije demokratija osnova sistema i pravičnosti, već ekonomska stabilnost i ovisnost zemalja
od razvijenih i centara koji dirigiraju ekonomske i razvojne tokove. Demokratija je izgovor za velike promjene za sistem koji
sobom nosi globalizacija koja ne podnosi suprotstavljanja i barijere bilo koje vrste. Globalizacija zahtijeva ukidanje granica
za robe i kretanje kapitala, ne trpi ograničenja i lokalne zatvorenosti, ne podnosi miješanje vlasti u njene projekcije i ne poznaje socijalne elemente, već razvojno ekspanzionističke, koji
se sele iz regiona u region i tako slamaju sve otpore i suprotnosti koje se nalaze na putu velikom procesu promjena. Iako
vojna snaga i sila danas imaju ogromnu moć, to je u stvarnosti
mehanizam samo uskog kruga moćnih sistema i država koje ga
koriste i koje ga drže kao svoju sigurnost za realizaciju globalnih ciljeva, ukoliko ekonomski efekti ne daju rezultat i ukoliko
se neka od zemalja pokuša suprotstaviti moći kapitala koji je
nominalno neidentificiran, a koji izražava interes najbogatijih
svjetskih zemalja, bilo da je o riječ o eufeminizmu G8 ili pak o
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
nekom drugačijem modelu sa istim značenjem, samo sa novim
predznakom ili ciljem. Demokratija je, dakle, izgovor i nada za
mase da su slobodne i da svoje interese trebaju i mogu ostvarivati u jednom humanijem poretku ili tipu vlasti. Istina, demokratija bi trebala omogućiti neke od futurističkih ideja na kojima počiva, ali ekonomska osnova određuje sadržinu i politčkog, tj. javnog i demokratskog. Za siromašne zemlje ili zemlje
u razvoju mala je utjeha što se mogu označiti da su one demokratske i da vlast pripada građanima i da je politička moć legitimirana demokratskim procedurama i izborima. Za totalitarne sisteme i neslobodu čovjeka, demokratski sistem postaje
magnet koji malo privlači bez konkretne osnove slobode koja
se ogleda i u pravu na posjedovanje. U žurbi vremena demokratije i ekonomskih sloboda u tranzicijskim zemljama koje su
izašle iz socijalističke matrice, nastalo je novo stanje. To novo
stanje je zapravo želja za posjedovanjem imovine, za raznolikim privatizacijskim oblicima i za grabljenjem na brzinu i sa
veoma upitnim legalitetom svega onog što je stvoreno u tim sistemima u proteklih pedeset i više godina. Većina tranzicijskih
zemalja je zato zatonula u političke teškoće koje su obilježene
kriminalitetom, mafijama i inim interesnim skupinama koje
prijete da ugroze i same vlasti, a time i sve ono što se označava demokratskim i legitimnim. Socijalno raslojavanje i sve veći
talas siromašnih postaje nemoćan da se suprotstavi političkomafijaškoj demokratskoj eliti koja ga gura na dno društvenog
života iz koga nema povratka, bez obzira na velike demokratske ideje na kojima egzistira novi poredak i sistem. Takvo stanje pothranjuju i moćne međunarodne finansijske organizacije koje u suštini teže da što prije stvore novu političku i ekonomsku osnovu u tranzicijskim zemljama.
Siromašni slojevi su sada u agoniji nokautirani, vojni i privilegovani slojevi u raspadu, nove snage su okrenute ka egzilu i
odlasku u druge zemlje i sisteme koje im daju šansu, i koje koriste velike potencijale koje sa sobom mlade generacije istoka nose, a koje su bile neiskorištene i koje se nisu cijenile. Pokretljivost stanovništva od istoka i iz nerazvijenih ka razvijenim zemljama, je novina koja može dovesti do zaustavljanja
ili usporavanja promjena. Ali moćne zemlje programiraju svoje stanovništvo, vode aktivnu useljeničku i azilantsku politiku,
kako bi osigurale svoje demokratske sisteme i kako ne bi ugrozile svoju stabilnost. Liberalizacija je nadmoć diktata, a ne potreba vremena i procesa koji se odvijaju u procesu promjena.
Nije samo moguća ekonomska, robna i novčana liberalizacija
i pokretljivost bez pokretljivosti radne snage i aktera koji ipak
diktiraju sve ekonomsko-finansijske tokove. To je zapravo pitanje vješto smješteno u sferu demokratizacije, planskog priraštaja i programiranih potreba za radnom populacijom i ravnomjernom rasprostranjenošću u okviru samih država kako
ne bi nosili kulturološke, jezičke i religijsko nacionalne autentičnosti, već bili prirodni sljedbenici asimilacije i prihvatanja
novog, dakle promjene svog, nasuprot postojećeg kao obavezujućeg. Neumitnost promjena je na djelu, one su snažne, svakodnevne i zahvatile su sve pore društvenog života pojedinca,
sistema, regiona i čitavog svijeta. Zato su označene globalnim
Danas se sa stanovišta optimuma
uređenja države, njene funkcionalnosti, povezanosti i ekonomske stabilnosti, pogotovo u najezdi globalizacije, postavlja pitanje, jesu li moguće samostalne države koje su nastale iz ex Jugoslavije, jesu li promjene i status samostalnosti i neovisnosti koji su zadobile devedesetih
godina stvarni napredak ili pak, dva
koraka nazad
promjenama koje ne ostavljaju prostora snagama da ih zaustave bez obzira na njihove tokove. To ne znači da su promjene
uvijek na bolje i da su efekti koje one daju očekivane. Naprotiv, promjene su bolne, neizvjesne sa velikim negativnim posljedicama i sa velikim ishodima koji se odvijaju tako brzo da
se više ne mogu adekvatno ni pratiti. Zavisno od regiona ili
pak kontinenta, zavisno od države njene snage i moći, zavisi ishod promjena ka programiranom ili željenom cilju ili pak
efektima koji proizvode stanja koja su po posljedicama velike,
ali nepovratne i koje opet, da bi se promjenilo stanje posljedica, kreću u promjene kao neprekidni tok historijskog društvenog kretanja.
Programirane ili retrogradne promjene
Proces promjena koji se odvija u većini istočnoevropskih zemalja označava se uopćenim i zamagljenim pojmom tranzicija. U suštinskom smislu, njime se zamagljuje osnovna suština
promjena koje se odvijaju pod veoma čudnim i neprogramiranim okolnostima uz izuzetno veliku dozu mafijaško-kriminalnih radnji i postupaka koje čine sami predstavnici vlasti kako
bi uspostavili novo stanje i prigrabili što veću imovinsku korist u vlastite svrhe. Iako je imovina sa kojom pojedine države
raspolažu, vlasništvo svih njenih građana koji su je i stvorili ili
sačuvali za dolazeće generacije, nedefinirani vlasnički odnosi
umjesto progresa i napretka u podizanju privredne efikasnosti, doveli su do rasprodaje nacionalnog bogatstva u bescijenje
i sa različitim efektima koji su sve više nego proces kome se
treba težiti. U legislativnom smislu, taj tip promjene vlasništva
označavan je različito, sve sa ciljem da se opravda novouspostavljeno stanje koje je veoma upitno za mogućnost funkcioniranja novog privrednog sistema zasnovanog na konkurenciji, liberalizaciji i dugoročnijem ulaganju, radi efekata koje će
ostvariti i zemlja i njeni građani, ali i nosioci investicija i vlasnici kapitala. Umjesto iskoraka iz stanja nerazvijenosti, neke
zemlje su zatonule u novu bijedu i potčinjenost, ali ne sada
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 83
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
sa stranim investitorima i ekspanzionističkim politikama, već
kriminalnim grupama koje se različito nominiraju i definiraju,
zavisno od snage demokratskih procesa i snaga na društvenoj
sceni u pojedinoj zemlji. Jedan broj autora procese tranzicije
označava kao “pripitomljene” ili progresivne tokove, dok druge pak svrstavaju u grupu “podivljalih” ili negativnih promjena
koje se odvijaju u pojedinim državama, sve pod istom formulom i ciljem, a on je promjena vlasničke strukture i slike privredne sfere. Procesi promjena u programiranim državama odvijaju se u skladu sa osmišljenim i planiranim konceptom sa željenim ili podsticajnim ishodom u kratkoročnom, ali i u dugoročnom periodu, dok u podivljale sisteme spadaju one države
gdje se proces promjena odvija u haotičnom stanju bez koncepta početka i osmišljenih ideja, gdje parcijalni koncepti dobivaju prevagu nad strateškim ciljevima i efektima koji su zanemarivi ili ispod svih očekivanja. To su, u suštini, siromašne države koje nemaju generalnu ideju vodilju moderne i modernizma, uz praktični demokratizam. Dakle, to su autoritarne države, u kojima ne vlada pravni poredak i gdje nije uspostavljena podjela vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku, već su sve
podređene političkoj dominaciji uske grupe moćnika koji provode procese mimo volje i želje svojih građana. U takvim državama vlast je izmještena iz legitimnih institucija i premještena
u vladajuće političke centre. U njima se političari beskrupulozno bore za vlast i interesi države nisu njihov cilj. Takva vlast
je korumpirana i kriminalizirana uz odsustvo ili zamagljenost
bilo kakvog tipa odgovornosti za uspostavljeno stanje ili pak
procese. Kako je s pravom primjetio Ivan Ahel “posebna karakteristika ovih država je civilizacijski zaostao narod koji je populistički idejno usmjeren ka prošlosti i nesposoban da pravilno odabere reformatorsku vlast”1, takva karakteristika se može
u cjelosti primjeniti na BiH, ali i zemlje u njenom okruženju.
U BiH je ideja demokratizacije zamagljena, a suštinski se odvija proces borbe za novac i vlast. To svakako usložnjava stanje
konfliktnosti koje je naslijeđeno iz nedavne prošlosti i koje se
stalno podstiče kako u nacionalnom, tako i u teritorijalnom i
religijskom smislu. Vodeće interesne ili politički reprezentantne grupe ne mogu da se dogovore oko osnovnih ciljeva i mjera koje treba poduzeti, već stalno blokiraju stanje i okreću promjene unatrag ka novim sukobima, konfliktima i nejasnoćama. U nedostaku vizije od strane interesnih moćnih političkih
centara građani se povlače u sebe i apstinenciju izbora, a time i
participacije u javnom životu. Bezizlaznost je, u stvari cilj mafijaško-korumpirane političke strukture u kojoj ona nameće
svoja pravila mimo uobičajenih legislativnih normi i gdje se
demokratija pretvara u demokraturu.
Ka novim integracijama ili daljim
dezintegracijama
Da li je moguća obnova Jugoslavije ili, kako to neki autori nazivaju, pete Jugoslavije, hipotetičko je pitanje, kao što možemo postaviti i pitanje jesu li moguće samostalne države koje
1
Ivan Ahel, Tranzicija podivljalih država Vikend 27-28 decembar 2003 godine.
84 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
su izašle iz ex Jugoslavije. Naizgled dva kontradiktorna pitanja, u stvari mogu biti predmet različitih pristupa koji su politički uvjetovani ili pak pristupa koji ne uvažavaju realitet činjenica koje dovode do društvenih promjena. Da bi problematizirali ili pak pokušali potražiti odgovore na postavljena pitanja
nužno je konstatirati nekoliko stvari koje govore u prilog teze
da se velike društvene promjene odvijaju i mimo volje glavnih
društvenih aktera, ali i mimo volje vlastitih građana koji nominalno imaju legitimitet nosioca statusnih promjena i koji imaju suverenitet da s njim raspolažu. Danas se sa stanovišta optimuma uređenja države, njene funkcionalnosti, povezanosti i
ekonomske stabilnosti, pogotovo u najezdi globalizacije, postavlja pitanje jesu li moguće samostalne države koje su nastale iz ex Jugoslavije, jesu li promjene i status samostalnosti i neovisnosti koji su zadobile devedesetih godina stvarni napredak
ili pak, dva koraka nazad. Šta je obični građanin dobio kao nešto što može biti bolje ili značajnije od onoga s čim je u protekloj teritorijalnoj cjelini raspolagao. Što je u privrednoj kompatibilnosti i funkcionalnosti ostvareno značajnije i što je pretpostavka razvoja u novim uvjetima koji su reducirani na manje tržište i manji prostor. Niz je drugih pitanja koja se nameću, međutim i ovdje možemo stati da ih dalje ne pominjemo.
Danas je jedina ili vodeća ideja i programski cilj svih samostalnih i neovisnih država da uđu u nove integracione prostore
koji su širi, istina i mnogo drugačiji, koji se nominalno označavaju kao Evropska unija.
Novina u odnosu na ideološke i političke oblande ili iluzije jeste da je srušen jedan sistem i da danas u svim zemljama ex Jugoslavije novi nije uspostavljen, već je u velikoj upitnosti i na
prekretnici između demokratskog i autoritarnog modela. Da
ne postoje evropska mjerila savim bi bilo drugo pitanje, kakvi
bi se sistemi konstituirali s obzirom na pozivanje na tradiciju
i vlastitost, vjerovatno bi imali iznenađenje i u načinu konstitucije vlasti i tipu vladavine. Zagovornici teze o nemogućnosti integracionih tokova traže argumente u novim sukobima
ili osvajanjima kako bi svoje nekompaktne teritorije kompletirali na račun drugih naroda i država. Ta kompenzacija je bila
uzrok tragičnog rata na prostorima ex Jugoslavije i suštinski
nije donijela bitnije promjene izuzev tragedije koja je nanesena nedužnim ljudima od strane vlastitih ili inih aktera. Najveći zagovornici rasturanja ex Jugosalvije su danas najveći gubitnici, njihov razvoj zaostaje iza onog što je već bilo, stanje ljudskih prava je pogoršano, ekonomski sistem u haosu i raspadu,
a pitanja koja su navodno bila predmet spora nisu riješena već
iznova zaoštrena i dodvedena do stanja nepodnošljivosti, bez
izlaza i mogućnosti da se konfliktnost smanji. Umjesto vladavine prava građani su potpuno obespravljeni, vlada stanje haosa, nasilja i kriminala, to je obilježje tih sistema koji se usput
rečeno nazivaju demokratskim. Dakle, talas promjena koji se
zbio krajem devedesetih godina dvadesetog stoljeća nosio je u
sebi tokove osamostaljivanja, kao što su talasi nakon drugog
svjetskog rata išli za integracionim procesima i nastancima dr-
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
žava na prostorima koji su bili logično uvjetovani historijskim
okolnostima, ali i okolnostima koje su stvorile dominantne
društvene snage koje su kreirale nova društvena stanja.
Zato je i danas nezahvalno prognozirati kakve su mogućnosti
u budućnosti. Sasvim je izvjesno da budućnost zavisi ne samo
od samih aktera pojedinih zemalja već od širih društvenih talasa i pokreta koji će donosti stabilizaciju stanja ili pak značajnija gibanja i promjene koje mogu ići integracionim, ali i dezintegracionim procesima. Integracija je pozitivna ukoliko je
funkcionalna i ukoliko obezbjeđuje jednakost i prosperit svima. Ukoliko integracija teži potčinjenosti i obespravljenosti,
ona je preuska i, naravno, nepodnošljiva za subjekte i snage
koje je trebaju ostvarivati.
Ujedinjena Evropa je nešto sasvim novo za istok i s pravom se
može konstatirati da još uvijek ne postoji jasan odgovor, kako
razvijenog dijela tako i onog koji teži da sustigne demokratske
pravce i osnove razvoja i da učini podnošljivijim materijalno
stanje svoga stanovništva. Za odgovorom će tragati ne samo
zemlje u razvoju već i one koje se smatraju veoma razvijenim
i koje imaju za sada visoki stupanj demokratskih odnosa. Demokratski sistemi su u suštini vezani za materijalnu osnovu. U
siromašnim zemljama, sistem sam po sebi bez obzira na nominalnu odrednicu ne zavisi od demokratije već od međunarodne pomoći i moćnih finansijskih institucija. Dakle, materijalna osnova je pretpostavka demokratije kao što je vladavina prava pretpostavka samostalnosti građana i stupnja njihovih sloboda.
Sa teorijskog i hipotetičkog aspekta mogućnosti integracije i
pravcima dezintegracije vratimo se analitičkom pristupu stanja u posljednjih desetak godina na prostorima ex Jugoslavije.
Dosezi i efekti promjena na ex-jugoslovenskom prostoru
Promjene su neumitni pratilac čovjeka i društva. Odvijaju se
svuda oko nas, u njima učestvujemo ili ih pak podstičemo,
imaju svoju dinamiku, pozitivne, ali i negativne, tokove i ishode. Kao slika stanja promjena, najupečatljivija je ona koja se
zbila u dva posljednja stoljeća, u nekim od njih i mi smo sudionici ili svjedoci. Iako su vodeće snage bile saglasne u pogledu nužnosti i pravaca promjena, koje je naučno tehnički progres nametnuo, njihov smjer išao je i izvan očekivanja i nada.
Spomenimo samo dva velika svjetska rata, dvije velike svjetske
revolucije, fašizam, dva poretka kapitalizam i socijalizam i nestanak ovog posljednjeg sa mnogobrojnim refleksijama.
Susrećemo se sa različitim dimenzijama i značenjem riječi promjena. Nerijetko čujemo termine kao što su revolucije, evolucije, tranzicije, progres, diferencijacije i kontinuitet,
tradicije i diskontinuitet. To su zapravo sinonimi za društvene
pojave različitog intenziteta i dimenzija.
Najveći zagovornici rasturanja ex
Jugoslavije su danas najveći gubitnici, njihov razvoj zaostaje iza
onog što je već bilo, stanje ljudskih
prava je pogoršano, ekonomski sistem u haosu i raspadu, a pitanja
koja su navodno bila predmet spora nisu riješena već iznova zaoštrena i dodvedena do stanja nepodnošljivosti, bez izlaza i mogućnosti da
se konfliktnost smanji
Mnogi teoretičari su pred dilemom i pitanjem kako spoznati i pratiti promjene, zašto dolazi do njih, što ih uslovljava, kakva je uloga pojedinca, organiziranih grupa, pokreta, političkih partija, vlada, nacionalnih skupina, kulturnih obrazaca i
modela, religijskih fenomena, pojedinaca, tehnike, vojnih snaga itd. Velikim društvenim procesima uvijek prethode snažne
krize, zato su oni živi, dinamični, puni nade ili patnje, neizvjesnosti i straha, nada i želja, stvarnosti i mita prošlosti. Promjene su i/ili, kraj mogućnosti, zahtjev prošlosti, sa malo nade u
sadašnjost. Čitav krug društvenog kretanja odvija se u rasponu
ideala i dostignuća, nade i patnje, očekivanja i razočarenja.
Pojedinci najčešće ne primjećuju promjene, prihvataju ih kao
datost ili nužnost okolnosti. Ali često i sami učestvuju aktivno u njima bilo da ih teže da prihvataju ili im se suprotstavljaju. Iz bliže ili dalje perspektive sudimo i govorimo o snagama
i nosiocima promjena, značaju i ulozi nositelja vlasti, snagama
pokreta, veličini ili pogubnosti ideja, uticaju određenih političkih i vojnih snaga, promjenama koje tehnika i potrošnja nameću. Zato možemo reći da promjene nisu historija već život
koji žive konkretni ljudi. Od stupnja aktivnosti ne ovisi samo
njihova pozicija ili prošlost, oni bitno opredjeljuju samu budućnost društva koje dolazi i generacija koje naslijeđuju prošlost
kao svoju datost.
Postoje željene i podsticajne promjene, ali postoje i one koje se
ne daju tako lahko kontrolirati i usmjeravati. Nerijetko se suočavamo sa paradoksom i iznenađenjima.
Ako pođemo od jednostavnog objašnjenja da je promjena jednog stanja drugim, u principu kvalitetnijim ili funkcionalnijim za prilike na Balkanu, a pogotovu na prostorima ex Jugoslavije na kraju dvadesetog stoljeća, sa sigurnošću se može
reći da su one bile na gore. Umjesto demokratizacije društava zatonuli smo u totalitarizam čiju je okosnicu činio nacioSTATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 85
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
nalizam, umjesto u ekonomsku tranziciju i tržišnu ekonomiju
zatonuli smo u mafijaško-kriminalno i korupcionaško stanje,
umjesto prava čovjeka uspostavljen je kolektivitet nacionalnih i narodnih prava u kome jedinka i njegov interes ne postoji, umjesto pravne države uspostavljena je anarhija i represija
sa enormnom količinom prakticiranja vojne i policijske prisile, umjesto procesa integracije nastupilo je stanje parcijalizacije i dezintegracije, umjesto progresa dobili smo regresiju i retrogradnost, umjesto socijalnog napretka nastalo je stanje sivila i masovne bijede. Dakle, dospjeli smo u stanje, kako bi to
E. From, rekao negativne slobode koje bi se svaki čovjek odrekao, ali ne i uspostavljeni sistemi vlasti i političke elite koje su
se konstituirale u proteklih desetak godina i koji se danas na
razne načine urušavaju ili učvršćuju zavisno od stupnja uspona unutrašnjih demokratskih snaga i podsticanja promjena od
međunarodnih činilaca.
Iza nas je izuzetno krvava prošlost, sa razornim posljedicama
čije rane teško liječe nove snage i ljudi koji nisu podlegli histeriji kolektiviteta koji je, pothranjivan i jedino profitabilan kao
stanje rušilaštva, bio u nedavnoj prošlosti. Iskustva su nam različita, svako od nas vidi stanje drugačije. Sasvim je tačno da
bez obzira na to što su sve zemlje izašle iz istog ambijenta svaka od njih ima i različite perspektive, potrebe, različite puteve,
uvjete i načine vlastite konsolidacije i demokratizacije, kako u
društvenom tako i u institucionalno funkcionalnom pogledu.
Danas je u većini ovih zemalja probuđena nada u promjene,
one ne mogu biti više na štetu samih sudionika i aktera. Sve
mjere na promjeni stanja koje su pompezno najavljivane od
strane vlasti išle su na gore. Teoretičari i analitičari su pred zadatkom da novo stanje i težnju za uspostavu prava ljudi nazovu drugačijim imenom od onog što vlasti podrazumijevaju. Čovjek kao individualno biće konačno bi trebao biti u središtu promjena čiji cilj nije da mu se nametne novo ponižavajuće stanje i retrogradnost, već zaista iskorak iz postojećeg i
ono što čini mogućnost života u zajednici bez prisile, uređen
sistem odnosa koji uvažavaju čovjeka kao biće prakse, ali i njegovu djelatnost, kome će sistem biti u funkciji ekonomske mogućnosti i prava na rad, zaradu, posjedovanje i raspolaganje
vlastitom imovinom, a ne onog što on već jeste i što ima.
Pred građanima i snagama promjena je značajan posao ne
samo u tranziciji i demokratizaciji sistema već i u poništavanju
rezultata ratova, nasilja, etničkog čišćenja, protjerivanja, preseljavanja, uništavanja i otimanja privatne imovine i vlasništva,
obespravljivanja, nacionalnog i individualnog omalovažavanja
i nepriznavanja prava na bitnost i postojanje. Oni koji su generirali te procese danas se smatraju izuzetim i neodgovornim
za stanje koje je tragično i koje ostavljaju generacijama da se s
njima suočavaju i da vraćaju povjerenje i nadu u život, suživot,
prava i dostojanstvo, pravni sitem i humanost poretka i vlasti.
Dakle, radi se zaista o nužnosti velike i sveobuhvatne društvene tranzicije u socijalno psihološkom smislu odbacivanja vrijednosti prošlosti koja su godima pa i desetljećima ideologizira-
86 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
na, mitologizirana i prakticirana kao vrline, a u suštini su imale
negativne posljedice jer su ugrožavale prava i slobodu drugih
nasuprot vlastitosti kojima je uska politička elita vješto manipurilara i opravdavala svoju nesposobnost, i nespremnost, za
novo, bolje, dostojanstvenije, pravednije i humanije.
Danas su akteri promjena sasvim nove društvene grupe, slojevi, interesne skupine od onih koje smo navikli i koje su nominalno označavane u marksističkoj terminologiji. Zapravo, kao
praksa, socijalizam je počivao na institucionalizaciji i dominaciji kolektiviteta, koga su i nove vlasti, nakon njegovog nominalnog nestanka, nastavile prakticirati u nešto izmjenjenom
obliku. Umjesto klasne pozicije nadomještena je nacionalna
homogenizacija i identifikacija. Ideologija je zamijenjena etnonacionalizmom. Dakle, novo stanje slobode, demokratije, ekonomske demokratizacije nije našlo prostora u vladajućoj politokraciji. Uspostavljen je teror, nasilje, pljačka, etnocentrizam
širokih razmjera. Nove snage promjena u prilikama kakve jesu
teško izlaze na scenu. Njihova afirmacija je praćena mnogim
teškoćama. Akteri promjena su u našim uvjetima socijalni slojevi koje je vlast uporno minimizirala i obespravljivala, njihovi
interesi i zahtjevi prestavljani su uporno kao nešto strano i nepoželjno za stanje koje su oni smatrali novim, kao ostatak socijalizma i njegovog naslijeđa ili kao direktna opasnost za narod i njegove interese. Otuda su se na udaru, bez izuzetka u
svim balkanskim zemljama, uključujući i zemlje ex Jugoslavije,
našla sredstva informiranja i javni mediji. Kao zastupnici i nosioci stvarnih društvenih promjena, kao prostor za iznošenje
drugačijih mišljenja i pogleda od uspostavljenih, našli su se na
raznim udarima režima. Zapravo iz te spoznaje izvodi se druga premisa da vlasti uspostavljene nakon rušenja socijalizma
nisu demokratske i da nisu mogle biti kreatori i pratioci stanja
koje je zahtijevalo institucionalnu, funkcionalnu, pravnu, radnu i političku demokratizaciju stanja i odnosa nasuprot supremacije moći vlasti.
Nasuprot poredaka vlasti konstituira se opozicija kao drugi
značajan faktor promjena. U uvjetima Bosne i Hercegovine,
pa i drugih zemalja u okruženju, da se uočiti da i ona nije puno
demokratičnija, pravednija, nema viziju novog stanja koje bi
uspostavili nakon dolaska na vlast. Naime, to jeste krajnje pojednostavljena ocjena, ali za promjenu stanja opozicije potrebno je poduzeti niz koraka koji bi značili nadu u mogućnost
uspostave novog stanja. Opozicija je još uvijek krhka bez jasne profilacije, nema jasno svoje utemeljenje u praksi, a nosi
ga u nazivu. I ona se služi metodama i sredstvima koje prakticiraju vladajuće “masovne stranke”. Dakle, krhkost opozicije,
je ozbiljna prepreka za promjenu stanja. Svakako, opozicija ne
može sama uspostaviti nove odnose, pa ni sebe dovoljno profilirati, bez promjene samog principa funkcioniranja društva i
shvatanja pozicije opozicije. Za moćniju opoziciju potrebna su
mnogobrojna udruženja i interesne skupine koje nisu pod jurisdikcijom vlasti, već su izraz interesa jedinki koje slobodno
misle, djeluju, i iznalaze instrumente i načine za njihovu realizaciju i ostvarivanje.
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
Sfera ekonomije i privredna struktura još uvijek je najsnažniji instrument politokracije pomoću koje se drži i obnaša vlast.
Sve reforme i procesi koji u suštini znače samo promjenu titulara ostaju i dalje pod izuzetno snažnom kontrolom države.
Iskorak u pravcu reformi zastaje, uzroci su mnogobrojni, od
političke privatizacije do prigrabljivanja svega onog što može
da znači neku vrijednost od uske politčko-mafijaške grupe, do
klasične pljačke. Naime, ni jedna zemlja u ovom podneblju još
nije uspostavila jasan i konzistentan ekonomski sistem. Reklo
bi se da je nakon socijalističkog modela ekonomska sfera postala prostor bauljanja i bezizlaznog stanja za poretke vlasti, ali
i za radništvo koje je bilo u stanju ekspanzije, socijalne izdržljivosti i prosperitetnosti. Za stanje promjena veoma je važno pitanje ekonomskog koda, mogućnosti pravedne privatizacije i uspostave funkcionirajućeg radnog modela za čovjeka, bez velikog posredništva i represije države. To bi moglo
snažno profilirati i opoziciju, i doprinijeti da snage promjena
budu jače, brže.
Stanje u ekonomskoj sferi u ovom regionu ima snažne refleksije i na druge evropske zemlje, koje su industrijski razvijenije i demokratičnije. To se ogleda u stupnju bezbjednosti jer
neke zemlje, koje se nalaze u fazi promjena, posežu i za oružjem i upotrebom sile i time ugrožavaju bezbjednost ne samo
u okruženju već i šire. Zemlje u tranziciji su ovisne od razvijenih zemalja i njihove finansijske pomoći za reformu svog ekonomskog i privrednog sistema. Vlasnička pretvorba za posljedicu ima i velike socijalne probleme i poremećaje koji se ogledaju u enormnosti raspoložive radne snage. Višak radne snage
je snažan generator nestabilnosti poredaka vlasti i potencijalni
nosilac stanja haosa i rušilaštva, što će negativno djelovati za
potencijalne investitore i novu vlasničku strukturu.
Institucionalizacija i demokratizacija društva veoma je spora i
kreće se pod velikim diktatom snaga koje nastoje cementirati
zatečeno stanje i suprotstavljaju se novom. Enormna moć države, uprave, institucija, i inih struktura koje su direktno pod
okriljem države zadržavaju stanje i ne žele promjene. Danas
je dominantna logika prava da se legislativom uspostavlja represija, a ne da se uspostavljaju individualna i grupna prava
i ograničava moć države. Društvima dominira selektivno važenje i primjena propisa, potpuna nelogičnost i nepotrebnost
bezbroj normi. Potpuno su devastirane vrijednosti, etički kodeks je izgubio osnovu, na sceni su sve više akteri sile, nasilja, obespravljivanja, konfuzije, manipulacije, iskrivljene ideologije. Osnovne vrline i vrijednosti su poremećene, na sceni je tama sa turbulencijama, koje završavaju različito i koje
ne može da razumije uređena Evropa, u kojoj postoje granice
normalnosti i patologije. Upravo konfuzija stanja potvrđuje da
su ipak na scenu zakoračili akteri koji imaju smisla, koji imaju
kod, nesiguran, ali transparentan ,sa stanovništvom, građanima koji se otrežnjavaju od sna i pijanog brodoloma, koji su ih
nosili od krajnosti do zaborava. Tu scenu ispunjavaju socijalno-egzistencijalni uvjeti stanovništva i skupina koje te interese
prezentiraju u raznolikostima sindikata, pokreta za ravnopra-
vnost, mir, za promjene, za civilno društvo, za evropske integracije, individualna prava i slobode.
Interesantno je kazati da su u Bosni i Hercegovini skoro glavni akteri promjena one skupine koje su najviše obespravljene,
a to su izbjegla i raseljena lica, invalidi, borci ili branitelji, skupine majki poginulih i nestalih. Sasvim je izvjesno da ni jedna
vlast, niti vladajuća politička oligarhija, nemaju snage suočiti
se sa ovim teškoćama jer su to rezultati i efekti vlasti koju su oni
prakticirali na različite načine ili pothranjivali. U Bosni i Hrcegovini je danas stanje nedovršenog rata, krhkoga mira, velike obespravljenosti i nemogućnosti građana da se vrate u svoje
posjede i imanja, u svoja mjesta prijeratnog boravka. Apsurdna
je činjenica da građani Bosne i Hercegovine imaju veća prava u
egzilu nego u vlastitoj zemlji. Time ne želim izjednačiti krivce
za ratove ili rat. Mislim da su danas jasni i nama i međunarodnoj zajednici, i o njima je bespredmetno voditi sporove.
Šta je zajedničko zemljama ex
Jugoslavije?
Balkan postaje poprište spontanih otpora, njihov raspon se
kreće od nekoliko učesnika do velikih i masovnih oblika okupljanja i iskazivanja nezadovoljstava sve do demonstracija koje
nerijetko prerastaju i u sukob sa vlašću. Otpori su snaga i nada
bez obzira na domete pojedinih akcija. To je na ovim prostorima jedini način da se iskažu građanski interesi i potrebe. Izabrani poslanici su otuđene skupine koje predstavljaju uske političke centre. Naime to je jedini vid upozorenja politokraciji
da postoje građani i da oni imaju svoje interese. Postojeće vlasti su neosjetljive za potrebe raznih grupa. Na snagama promjena je da uspostave stanje koje znači praktičnu realizaciju
ljudskih vrijednosti da su ljudi jednaki, ravnopravni, da imaju
ista prava i jednakost šansi. U konktretnom smislu to bi značilo mogućnost kretanja, pogotovu članova zajednica nastalih
nakon proglašenja nezavisnosti, kako u individualnom tako i u
kulturnom, duhovnom i ekonomskom pogledu. Danas su granice teško prohodne, a prošlost i budućnost nam je toliko povezana da praktično znamo kakvi su efekti izolacije i kolika je
cijena neslobode u svakom pogledu.
Drugo što nam je zajedničko i gdje smo u istoj poziciji jeste
uspostava odnosno izgradnja civilnog društva umjesto raznih
totalitarnih modela, koji su prakticirani na različite načine i sa
različitim efektima u proteklih deset godina. Neosporna je želja, ali i narasla potreba snaga promjena, za većim individualnim i kolektivnim slobodama i pravima, za ograničenje moći i
posredništva države u kontroli individualnih i građanskih prava i incijativa, kao i u postojanju sloboda u udruživanju i iskazivanju interesa i potreba od strane građana. Civilno društvo je
zapravo model u kome postoje uređeni odnosi i prava građana,
u kojem sistem vlasti i vladajući poredak imaju za cilj da obezbijede preduvjete za slobodu, jednakost, pravednost građana.
U kome sami građani demokratskim mehanizmima kontroliraju vlast. Što svima nama nedostaje. Dakle, civilno društvo je
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 87
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
ono društvo u kome vlada pravo i na njemu zasnovane funkcije i ovlaštenja vlasti, u kome postoji mogućnost kontrole od
strane javnosti, odsustvo prisile i zabrana koje su u sferi duhovnosti, mišljenja, javnog iskaza, vjerovanja, odsustvo policijske
i vojne prisile u cilju onemogućavanja zakonom uspostavljenih
prava i sloboda građana. Za civilno društvo stvaraju se ozbiljni preduvjeti, u nekim od tih zemalja oni su povoljniji i postoje snage koje neumitno nameću uspostavu takvog modela koji
služi čovjeku i njegovim interesima.
Za izgradnju civilnog društva i tranzicijske procese nužna je
snažna afirmacija i podrška nezavisnosti i slobodi medija pogotovu u njihovoj prezentaciji poteza i efekata mjera koje poduzimaju vlasti. Tu slobodu ne mogu obezbjeđivati samo političke skupine, stranke i udruženja već cjelokupna javnost i
sami građani kao subjekti i eksponenti prava na kritičko mišljenje i potpuno informiranje.
To su preduvjeti za snažnu kontrolu vlasti od strane građana kako određene pojedine skupine ne bi koristile vojnu i po-
88 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
licijski silu za nametanje svoje volje i očuvanje poretka vlasti
i tako onemogućavali procese promjena. Upotreba sile i dalje
je veoma prisutna. To je objektivna prijetnja, ne samo građanima ovih zemalja, već i susjedstvu i ukupnom regionu. Otuda se proces promjena reflektira snažno i na društva i zemlje
koje njome nisu zahvaćene, a koje i te kako imaju potrebu da
se umanje konfliktni odnosi i lakše prebrodi period krize kroz
koji prolaze zemlje balkanskog prostora. Zato je pitanje demokratizacije i tranzicije zemalja Balkana značajno i za Evropu,
njenu stabilnost i integrativne procese. Konačno je vrijeme
da sami ostavimo prošlost, da tražimo izlaz iz ovakvog stanja,
kako bi nadolazeće generacije imale budućnost.
PROF. DR. SALIH FOČO JE PROREKTOR ZA NAUKU/ZNANOST
NA UNIVERZITETU U SARAJEVU I REDOVNI JE PROFESOR NA
FILOZOFSKOM FAKULTETU UNIVERZITETA U SARAJEVU GDJE
PREDAJE TEORIJSKU SOCIOLOGIJU I HISTORIJU SOCIJALNIH I
POLITIČKIH DOKTRINA.
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
BOSANSTVO KAO
NOVO JUGOSLAVENSTVO ILI...?
(stvarni i ideološki okviri državotvorstva)
Jugoslavija je bila neka vrsta neuspjele puzzle naroda, kultura, vjera, a
Bosna i Hercegovina je ipak povijesna, fizička i organska cjelina te
multilateralnosti
Željko Ivanković
S
JEĆAM SE DA JE JEDNA OD MOJIH PRVIH DISKUSIJA NA
Krugu nezavisnih intelektualaca 99, kad sam u tu asocijaciju primljen, premda se više ne sjećam u povodu koje
je teme to bilo, bila kako smo zauzeli jasne i čvrste stavove u
vezi s hrvatskim i srpskim nacionalizmom, kako imamo čist
stav i prema bošnjačkom-muslimanskom nacionalizmu, ali
kako ja želim posve jasno i glasno reći da sam i protiv bosanskoga nacionalizma, bosansko-unitarističke ideje koja se sve
snažnije javlja kao tobože jedina koja može poništiti sva tri ova
parcijalna i međusobno suprotstavljena nacionalizma. Tada,
na sesiji Kruga, nije bilo nikakve reakcije. Ali, za dan-dva do
mene je došla kuloarska priča kako je takav moj stav od nekih
kolega iz asocijacije ocijenjen kao “umivena hadezeovština”.
Diskvalifikacija unutar uvijek neprecizne i u biti neintelektualne stereotipne matrice mogla je biti i da je to “umivena esdeesovština”, ali je očito onu prvu opredijelilo moje ime i prezime.
Koincidiralo je to, svakako, s nekim od politički centrifugalnih
akcija tadašnjih političkih vrhuški HDZ-a (o SDS-u i RS ovdje
i ne želim govoriti!), ali i s unitarističko-nacionalističkim SDAovskim manifestacijama bosanstva, s jednim od niza okupljanja pod zastavama koje na sebi imaju znakovlje polumjeseca ili
arapskih slova i mača. Nimalo bosanskim! Bilo je to u vrijeme
kad je već bila poznata i činjenica da famozna Huntingtonova knjiga Sukob civilizacija počinje “našim” žalosnim primjerom: “Dana 18. travnja 1994. godine dvije tisuće ljudi prolazilo
je Sarajevom vijući zastave Saudijske Arabije i Turske. Noseći
te barjake, umjesto onih UN-a, NATO-a ili američkih, ti su se
Sarajlije identificirali s ostalim muslimanima i rekli svijetu tko
1
2
su im pravi, a tko ne tako pravi prijatelji.”1
Isk reno, č udio sam s e što su s e t ad a , p o objavljiv anju k njige, s v i upinjali dok a z iv ati k ako sukob c iv i li z ac ija ne p o stoji, k ako j e on nemo g uć , k ako j e on
i z mi šlj en, k ako su ra zlič ite kulture, relig ij e, c iv iliz ac ij e... b o g at stvo, k ako s e one ne i sk ljuč uju i slič na op ć a mj e st a , a d a pr itom nitko nij e htio ni v idj e ti ni re ć i k ako j e to proj ekt koji s e op erac iona li z ira ili s e tek ima op erac ionali z irati, k ao i neko ć
“r u š enj e komuni z ma”. Dokazivali su, dakle, i da je knjiga
“pogrešna”. A jedina je greška bila nečitanje više nego bjelodanih poruka i projekcija te knjige, koja je živjela i od sarajevskog
primjera kojim (ta knjiga) započinje, te jugoslavenskih, odnosno bosanskohercegovačkih ratova, koji su joj poradi vjerskih,
nacionalnih, kulturoloških i civilizacijskih zastava i amblema
pod kojima su vođeni mogli biti sjajna uvertira.2 Jer, o č ito
j e ne v a ž no ili j e ve oma malo v a ž no z a što s e ratov i stv ar no vo de, v a ž no j e i z g le d a samo to p o d ko jim s e z a st av ama i p o d kojim slo g anima vo de, a tu,
nažalost, sviđalo se to nekome ili ne, ne pomažu ili beznačajno malo pomažu ekumenske ili slične poruke koje smo slušali
ili čitali u povodu Huntingtona. (Ovim ne negiramo i ne osporavamo potrebu da se Huntington i njegovo djelo kritički čitaju. Dapače!)
A zastave su upravo ono što je iz Sarajeva obišlo svijet te 1994.
godine, kao uostalom i Izetbegovićeva izjava o Bošnjacima kao
Usp. Samuel P. Huntington: Sukob civilizacija, Izvori, Zagreb, 1998., str. 35
O ovome vidi opširnije u: Željko Ivanković: Na marginama kaosa, Rabic, Sarajevo, MMI., osobito str. 53-118
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 89
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
temeljnom narodu u BiH ili Latićeva izjava da mu je bliži musliman iz Indonezije, Pakistana ili Malezije od susjeda Hrvata
ili Srbina, kao i ime postrojbe Armije BiH “El Fatih”, kao što,
uostalom, svijet uopće mnogo brže i lakše obiđe svaka ideja
koja ima jasno čitljiv amblem (stereotip) nacionalnog ili vjerskog značaja od one kompleksnije vrijednosti ili s ekumenskom porukom. Jednako bi, dakako, važilo i za hrvatsko “predziđe kršćanstva”, Tuđmanovo “uvođenje muslimana u Europu”
ili “čuvena” Karadžićeva izjava da se na Ozrenu brani Rusija (č.
Treći Rim, tj. pravoslavlje) i sl.
pobjednika i poraženih, pa tako prostor nije, kao svojedobno u
Njemačkoj, promptno denacificiran, nego je ostavljen vremenu da ono kao najsporiji (i najpouzdaniji?) liječnik liječi rane
organizma koji bi, gle paradoksa, što brže trebao ili čak – morao povratiti svoj integritet, odnosno zdravom supstancom
poraziti multiplicirane metastaze malignoga. Prostor za tako
malu zemlju i tako zgusnuto zlo ipak je pomalo prevelik, a da
bi zacjeljenje, čak i s intervencijom prisilnog pomirenja, išlo
bez bola što ga proizvodi jednako aktualna stvarnost kao i naša
epska i mitomanska (ne)kultura sjećanja/uspomena.
Pod zastavama pod kojima se Bosna i Hercegovina dijelila,
očito je da se ne može ujediniti, ma što to “ujediniti se” značilo danas u Bosni i Hercegovini i njezinim mozaičnim dijelovima. Bosanskohercegovački vjersko-nacionalni (ovdje čitaj –
ideološki!) tronožac kao definitivno politički etablirana višestoljetna realnost pod bilo kojim pojmom vezanim za BiH ili,
pridjevski rečeno, bosanski/hercegovački i u historijskoj vertikali i u aktualnoj društveno-političkoj horizontali ne misli
isto. Zato je i bilo moguće da B o sansk i Hr v ati ratuju u
p o strojbi koja s e z ove “Kralj Tv r tko” (k ralj b o san sk i!), a p o d hr v at skom z a st avom; b o sansk i Mu slimani (k ako su s e t ad a z v ali) ratuju u p o strojbi “El
Fatih” (tursk i o s v ajač B o sne!) p o d z a st avom k atoličk ih b o sansk ih k ralj e v a (koja s e El Fatihu suprotst avljal a!) i p o d k atoličk im anžuv insk im ljiljanima
(u biti stili z iranim k r i že v ima!); a b o sansk i Srbi u
rat uđu s o c ilima , k ao stili z iranim pravo sl av nim
k r i žem, koji uk ra šav aju sr p sku monarhi stičku z ast av u i s apsolutnom negacijom ne samo države nego i pojma
Bosna i Hercegovina.
Huntingtonovo iznenađenje rečenom (sarajevskom) demonstracijom, po svojoj kvaliteti nije bilo drukčije od bilo kojeg
nebošnjačkog, a unutarbosanskog iznenađenja. Jednako tako,
vjerojatno, niti iznenađenja koja su Bosni i Hercegovini priređivali bosanski Hrvati i(li) bosanski Srbi, ponajprije samim činom negiranja Bosne i Hercegovine, a onda i svim oblicima
tog negiranja, nisu bila ni razumljiva ni bliska bosanskim Muslimanima (kasnijim Bošnjacima).
I ako se ti (najednom i logično nakon procesa denacionalizacije!) probuđeni nacionalno-vjerski osjećaji, radikalizirani u ratu
do agresivnog nacionalizma i šovinizma, pa čak fašizma i manifestacija genocidnosti, hoće vratiti u prethodno stanje, u stanje kakve-takve (ako već ne prvotne!) vjersko-nacionalne nevinosti, pitanje kako ih je moguće izbrisati ili zaboraviti, ključno je za onoga tko je otpočeo i tko provodi, nazovimo to također radikalno – agresiju pomirenja na našim prostorima.
Z a što govor imo o ag re siji p omirenja? Z ato što j e
z au st avljanj e rat a i p omirenj e u BiH do šlo i z v ana
p o d onim Hunting tonov im U N-ov im, NATO-ov im
i amer ičk im z a st av ama i b ez njih bi ono bilo z adu go nemo g uće, ako bi uop će v i š e ik ad i nakon s ve g a
bilo mo g uće. (Sasvim je druga priča pod kojim, čijim ili kakvim je zastavama došlo/uvezeno ratno stanje u BiH, ali kako
gotovo nitko ne voli čuti priču iz teorije zavjere to ovdje preskačemo, zanemarujemo.)
Agresija pomirenja, međutim, nije dopustila da u BiH bude
Lažna velikosrpska teza o Bosni i Hercegovini
kao Jugoslaviji u malom, mogla je površnijem
promatraču i biti opravdanje da se ona rastoči
p o pr inc ipu “ako ne može op st ati Jugo sl av ija ,
n e m o ž e n i B i H ”. I ona je dugo hranila unutarbosanske
centrifugalne snage na principima ustanovljenim u Kraljevini
Jugoslaviji da je problem Jugoslavije ustvari primarno problem
Srba i Hrvata. On to, istini za volju, dugo i jest bio, ili ponajviše
je to bio. Ali nacionalno osvješćivanje i drugih, učinilo je da Jugoslavija s vremenom, a naročito nakon ustavnih promjena iz
1974. godine, počinje funkcionirati kao južnoslavenski Commonwealth sa, za Srbe, značajnim albanskim “remetilačkim faktorom”. Jugo sl av ija j e bil a nek a v rst a ne u spj ele pu z z le naro d a , kultura , v j era , a B o sna i Herce gov ina j e
ip ak p ov ij e sna , f i z ičk a i org ansk a c j elina te multil ateralno sti. Dakle, Bosna i Hercegovina nikad nije bila (što
opet nužno ne znači da ono što nikad nije bilo ne može i biti!)
Commonwealth i njezin je problem baš to što bi ona to, sve i da
hoće, biti teško mogla postići. Njezina je struktura, gle paradoksa, i mnogo statičnija i mnogo dinamičnija od jugoslavenske
u svim njezinim varijetetima. To će reći da je i u smislu političkog i društvenog strukturiranja i zahtjevnija. Statičnija je budući da je višestoljetno, premda neprestano pod tuđom upravom, sondirana i petrificirana. Dinamičnija, pak, jer počiva na
unutarnjim organskim odnosima, o kojima, s pravom, premda i s lirskim pathosom, govori Ivan Lovrenović3, koliko god
da je u pravu i Srećko M. Džaja4 (i to se dvoje ne isključuje!)
kad govori o paralelnom, što će reći odjelitom (su)življenju triju konfesionanih i kulturalnih, dakle civilizacijskih bosanskohercegovačkih entiteta kroz duga stoljeća. Ta će ne samo nehomogenost, nego čak potpuna disparatnost bosanskoherce-
usp. Ivan Lovrenović: Bosanski Hrvati. Esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture, Durieux, Zagreb, 2002., osobito poglavlja “Naslijeđe – dubina
i prepletenost”, te ”Sveti i ukleti trokut”
4 Usp. Srećko M. Džaja: Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine. Predemancipacijsko razdoblje 1463.-1804., 2. popravljeno i dopunjeno izdanje, Ziral, Mostar, 1999.
3
90 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
govačkih etnokonfesionalnih cjelina iz “predemancipacijskog
doba” društveno dalje snažiti i politički se uobličavati u samosvjesnu nepomirljivost interesa. Zašto “samosvjesnu”? Zato što
je teokratska Otomanska Turska favorizirala islamski dio pučanstva, na uštrb pravoslavnoga i, osobito, katoličkoga; Austro
Ugarska Monarhija i Kraljevina Jugoslavija su opet favorizirali
drugi ili treći dio pučanstva, podgrijavajući i kod jednih i kod
drugih istovremeno i bosansko domoljubno osjećanje, bosanski nacionalizam i, također, osjećanje većeg ili čak ekskluzivnog prava na Bosnu. I svijest o Bosni kao svojoj, postoji kao
trajna opsesija kod sve tri etnije i nikada Bosna nije iznutra negirana sve do rata 1992.-1995. kad je velikosrpska politika, prvi
put u povijesti, zanijekala i samu pridjevsku odrednicu zemlje,
ukidajući sustavno ponajprije u imenima mjesta sva bosanska
određenja, a onda zanijekala i samu njezinu bit. (Jedino se valjda još rijeka koja teče kroz “srpsku zemlju” od Doboja do Šamca (bez “Bosanski”) smjela zvati Bosna.
Hrvati nisu imali tu vrstu negacije, čak su zemlju ponosno zvali jednim od njezinih starijih ili poetskih imena: Herceg-Bosna, ali im negacija Bosne (ne i Hercegovine!) nije bila strana. No, zato je bošnjačko-muslimanska ideologija iskoristila
sve mogućnosti da Bosnu i Hercegovinu što više prisvoji za
sebe. Izetbegovićeva ideja “temeljnog naroda”; promjena dotadašnjeg imena Muslimani u Bošnjaci (premda je to tek i samo
inačica imena Bošnjanin ili Bosanac!); propaganda kako Hrvati
imaju Hrvatsku, a Srbi Srbiju, te da je Bosna... zna se čija; ideje
o ukidanju drugog dijela imena države Bosne i Hercegovine i
sl., trebale su reći ne samo čija je BiH najviše, nego čija je jedino. T i m e j e t a v e l i k o b o š n j a č k a i d e o l o g i j a , a
posteriori, dala za pravo velikosrpskoj ideologiji koja je uporno tvrdila kako ih Muslimani žele majorizirati, te je i za velikosrpske i velohrvatske pretenzije ponudila
v i š e n e g o d o v o l j n o a r g u m e n a t a . Dapače, sama
je postala velikodržavna! A kad su još na sve to stigli u BiH mudžahedini i one Huntingtonove zastave... oživjela je u Bosni i
Hercegovini do kraja Orwelova Životinjska farma i to gotovo u
idealno realiziranoj paradigmi. Sve što je on Orwel “učio” bošnjačko-muslimanska ideologija je prihvatila kao nauk i praktičnu recepturu: “I zapamtite također, da u borbi protiv Čovjeka ne smijemo spasti na to da mu sličimo. Čak i kad ga pobijedite, nemojte usvojiti njegove poroke.”5
Ranija srpska ideja o ravnopravnijem statusu u Jugoslaviji, srpsko nesnalaženje u poziciji jednakopravnosti, zbog koje su
krenuli u rat protiv svih, taj općepoznati srpski sindrom, postao je, nakon što je zarazio hrvatsku političku scenu, i bošnjačko-muslimanski sindrom u novoj, tek nastajućoj Bosni i
Hercegovini. Ukinuto je ne samo svih deset Božjih zapovijedi,
nego i svih sedam Orwelovih i ostala je ona jedna jedina: “Sve
su životinje jednake, ali neke životinje su jednakije od drugih.”6
Tako je uvedena i mjerna jedinica bosanstva iskaziva u flosku5
6
li: Bošnjaci i pošteni Srbi i Hrvati, koja je doslovce prepisivala
komunističku ideološku floskulu o radnicima i poštenoj inteligenciji, gdje su jedni ipso facto pošteni, neupitni, a svi drugi su
to tu-i-tamo, odnosno, ima ih, ali mora ih se sa svijećom tražiti. Jedni su bili nesumnjivi i neupitni, a svi drugi krivi, osim
ako se ne dokaže suprotno, tj. da su pošteni. Tako, naprimjer,
Armija BiH nije mogla niti teoretski učiniti zlo i zločin, dok su
svi drugi bili zločinci, pijane spodobe, monstrumi i sl. I to je,
također, bilo prepisano iz velikosrpskog ideološko-propagandnog materijala pravljenog nakon Drugog svjetskog rata, gdje
su oni (Srbi) bili osloboditelji, a svi drugi ustaše.
Kad je potpisnik ovih redaka ukazivao i na zločine Armije
BiH (već su se dogodili Neretvica, Vareš, Šušanj, Guča Gora,
Grabovica...), direktivom odozgo, smijenjen je “tihim pučem”
s mjesta direktora državne novinske agencije BH PRESS-a i
oduzet mu je već dogovoreni i veoma unosni posao pisanja čitanke za VI. razred osnovne škole, premda je dotada pripadao
onima iz kategorije “pošteni”.
Time se i tako, zapravo, pravila lista podobnosti za državotvorstvo, gdje su jedni neupitno državotvorni i to po ekskluzivno propisanim kriterijima, a ostali nisu, pa je dakle, jasno
čija je to država: onoga tko je izgrađuje takvu kakvom je MI
u budućnosti jedino vidimo. Bila je to svojevrsna akcija prijema u državljanstvo, kad su oni Latiću bliži (mudžahedini) preko noći mogli dobiti državljanstvo, a “ostali” su morali dokazivati moralno-političku podobnost. To bi, dakako, s obzirom
na ono što je bio temeljni projekt velikosrpskih i velikohrvatskih pretenzija nekako bilo i jasno i posve razumljivo da nije
bilo D a y t o n a k o j i j e u č i n i o d a n a k r a j u s v i b u d u
i pobjednici i poraženi i da svi imaju graditi tu novu državu na principima trokonstitutivnosti, gdje onda, bez obzira na veličinu narod a i n j e g o v o “d r ž a n j e ” u r a t u , z a s v e m o r a b i t i
m j e s t a p o d i s t i m u v j e t i m a . Tu, dakako, nema ni ratnih zasluga ni ratnih krivnji (nažalost!), osim po mjeri međunarodnoga suda za sankcioniranje ratnih zločina. No, jednako
tako ne može i ne smije biti “ravnopravnijih životinja” pa bilo
da su tu “ravnopravniju” poziciju stekle ratom, zločinom, genocidom ili populacijskom premoći, ekonomskom moći ili kakvim drugim putom koji bi bio istican u svrhu negiranja osnovnih ljudskih i građanskih prava. Tako ne mogu i ne smiju Srbi
biti ravnopravniji jer imaju Republiku Srpsku od Hrvata ili Bošnjaka koji nemaju svoju “republiku”, pogotovu ne stoga što je
ona proizvod politike koja je poražena u Haagu, niti Bošnjaci mogu biti ravnopravniji, jer su najmnogoljudniji u BiH, niti
pak Hrvati, jer su nešto treće... Dakle, opet se, doduše nešto
modificirano, javlja ono “ni-ni-ni”, nego “i-i-i”!
B o s a n s t v o k a o i n t e g r a t i v n i f a k t o r, b o s a n s t v o
kao državljanstvo, bosanstvo kao politička nacionalnost nije i ne može biti kao što je to bilo
Usp. Orwell, George: Životinjska farma, BIGZ, Beograd, 1985., str. 10
Isto, str. 95
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 91
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
ili htjelo biti jugoslavenstvo u z aje dničkoj državi južnih Slavena , koje je prijetilo (obećavalo) postati novom nacijom, što bi bio legitiman proces da nije bio agresivan i sve drugo iz svoje arogantne pozicije prokazivao kao
r e a k c i o n a r n o i l i m a n j e v r i j e d n o . Ovo je tim važnije
imati u vidu što sve vrijeme bosanske povijesti njezinim ranije spominjanim etnokonfesionalnim entitetima pojmovi kojima se barata i, osobito, njihova sadržina nisu značili i ne znače isto. Bošnjak i bosanski jezik ne znači isto bosanskom katoliku ili franjevcu (Jukiću ili Kneževiću) i bosanskom muslimanu (pogotovu ne u današnjoj terminološkoj zbrci!), a da i ne
govorimo o bosanskom pravoslavcu. Bosansko srednjovjekovlje, otomanskoturska vlast ili austrougarska vlast, da i ne govorimo o Kraljevini Jugoslaviji ili NDH u Bosni i Hercegovini
ne samo da nisu svima istoznačne, nego su čak radikalno suprotstavljene kategorije. Tako je stanoviti zazor od bošnjaštva
ili bosanstva zazor od terminološke i sadržajne zbrke kojom
bosanskohercegovački građani, nacionalno identificirani, iskazuju akumulirane povijesne i motiloške frustracije, tako lukavo ideološki manipulirane, da je to danas više nego razumljivo,
čak bi se moglo reći – opravdano.
Taj kompleks problema pragmatični Zapad koji ovdje vrši mirovnu agresiju ne razumije i neće da razumije i ta činjenica sama po sebi još možda i ne mora za BiH biti najgora da
u svom nerazumijevanju Zapad nije napravio frankensteinski državno-pravno neodrživu BiH. Stoga što nema recept za
njezinu denacifikaciju, niti bilo kakav koncept moguće države,
Zapad gotovo sve probleme koje ovdje sreće stavlja pod tepih i
metodom kunktatorstva troši i svoje i naše vrijeme, računajući
dugoročno na “zamor materijala”. Pritom se oni, kojima je na
srcu ne više Bosna i Hrecegovina, nego bilo kakva normalna
država u kojoj bi mogli živjeti, a koji se upinju ukazati na moguća rješenja postojećeg stanja, ne mogu odmaknuti dalje od
mogućih europskih uzora budući da samo Europa pozna nacionalnu i višenacionalnu državu u njezinu “starinski shvaćenom modalitetu”. Kako Bosni i Hercegovini ništa nije slično, ili
kako Bosna i Hercegovina ničemu nije slična, često se u prvi
plan, kao najsličniji uzorci, izvlače Švicarska ili Belgija za moguće poređenje. No kako doći do naše inačice švicarstva ili belgijstva, kako doći do bosanstva? Svakako ne teorijom o temeljnom narodu; niti agresivnom pričom o tome kako su Hrvati u Hrvatskoj, a Srbi u Srbiji; niti Huntingtonovim zastavama
na predizbornim skupovima ili nogometnim utakmicama bosanskohercegovačkih sportskih reprezentacija; niti pričom o
tome kako nam je bliži Iračanin ili Malezijac nego susjed... Dakako, ovo nije unilateralna priča i vrijedilo bi da slične račune
jedni drugima svi ispostave ili da “dugove” benevolentno zaborave (i otpusti nam duge naše... – kaže Očenaš). Ali, za sve to
treba vremena, nekakva vremenska distanca! Vjerojatno na to,
kao dugoročno rješenje, ide i ono što se tako neprecizno zove
i jest međunarodna zajednica.
Hoće li to dugoročno moći donijeti i konstituiranje nacional-
92 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
nih i političkih Bosanaca, teško je reći. Budući da i međunarodna zajednica postupnim reduciranjem nacionalnih atribucija u javnom životu BiH ponavlja do jedne mjere austrougarski, a potom i komunistički recept, učeći nas zaboravu, ostaje
otvoreno pitanje ima li ona adekvatnu supstituciju tom projektu. Nacionalno je u BiH, sviđalo se to nekome ili ne, osnaženo
vjerskim polarizacijama i, pogotovu, s povijesnim pamćenjem
i iskustvima, danas snažnije od jezičnoga zajedništva, koje bi,
kao tobože jedino, dijelilo Švicarce! Stvari su previše osjetljive, a da bi mjera bosanstva bila ikako drukčije shvaćena doli
kao unitarizirajući princip jugoslavenstva, gdje je ono implicite značilo asimilacijski proces za korist najbrojnijeg i politički
najdominantnijeg naroda.
Bosanstvo danas, s Republikom Srpskom, kad je Bosna i Hercegovina, manje od republike, ili tek nedefinirano NEŠTO od
jedne “republike” i jedne “federacije”, jedino se može doživjeti i doživljava se kao velikodržavni projekt onih koji su ekskluzivno za sebe uzeli ime Bošnjaci. Suočenje s tom činjenicom,
makar i na ravni čiste spekulacije, kod svih, premda s različitih motrilišnih točaka, znači samo jedno – BiH kao nacionalnu državu većinskog naroda! Pa šta – reći će oni koji su lansirali krilaticu “Hrvati imaju Hrvatsku, Srbi Srbiju...”, ili ni slučajno, reći će oni koji imaju Republiku Srpsku ili da, ako smo
svi jednakopravni – reći će treći. A i jedni i drugi i treći su najveći stupanj nacionalnih prava i sloboda u BiH imali neposredno pred rat u koji su ušli boreći se tobože za nacionalna prava i slobode!
Do ekonomskog osnaženja društva, što je najbolja pretpostavka i najbolji garant prava i sloboda, ali i zbog svih zlih
uspomena i loših iskustava Jugoslavije i jugoslavenstva, barem u onom obliku u kakvom smo ih upoznali – unitarističkom, svaka ideja Bosne i bosanstva, bez obzira na sve gore
rečeno, čitat će se kao neko novo jugoslavenstvo, kao neka
nova Jugoslavija, dakle kao anacionaliziranje i(li) asimilacija. A to barem, posve smo sigurni, nitko i neće i ne želi!
ŽELJKO IVANKOVIĆ (VAREŠ, 1954.), KNJIŽEVNIK, KNJIŽEVNI
KRITIČAR I PREVODITELJ. ŽIVI I RADI U SARAJEVU.
Literatura:
1) Džaja, Srećko M.: Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine. Predemancipacijsko razdoblje 1463.-1804., 2. popravljeno i dopunjeno izdanje, Ziral, Mostar, 1999.
2) Huntington, Sammuel P.: Sukob civilizacija, Izvori, Zagreb, 1998.
3) Ivanković, Željko: Na marginama kaosa, Rabic, Sarajevo, MMI.
4) Lovrenović, Ivan: Bosanski Hrvati. Esej o agoniji jedne evropskoorijentalne mikrokulture, Durieux, Zagreb, 2002.
5) Orwell, George: Životinjska farma, BIGZ, Beograd, 1985.
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
Između jugoslavenskog
scenarija i evropske
budućnosti
Opasnost jugoslavenskog scenarija nije eliminirana.
Snage destrukcije u BiH ni danas nisu poražene.
Slavo Kukić
T
Uvod
AKVA, ILI PITANJA TOME SLIČNOG TIPA, BOSANSKOHERCEGOVAČKU,
ali i javnost na najznačajnijem dijelu bivše Jugoslavije,
zakoupljaju od vremena raspada bivše zajedničke države. Postavljati su ih, prisjetimo se, počeli prvo promotori velikosrpskog političkog projekta, braneći nužnost očuvanja Jugoslavije i uzvraćajući na argumentacije kako BiH mora izabrati put samostalne i nezavisne države. Ako, apostrofirali su,
Jugoslavija, a zbog činjenice da je sastavljena od više, međusobno nepomirljivih etniciteta, ne može ostati kao država, kako
s takvom mogućnošću može računati BiH ako ti isti etniciteti predstavljaju konstitutivne narode i u njoj samoj. Tu je tezu,
uostalom, uoči samog rata iza govornice bosanskohercegovačkog parlamenta izgovorio i tada lider SDS-a, danas jedan od
najtraženijih ratnih zločinaca na prostoru Evrope. Nastavite li
s tim usprkos “dobronamjernim” upozorenjima, prijetio je zagovornicima referenduma o BiH kao samostalnoj i suverenoj
državi, BiH ćete odvesti u rat, a Muslimane, možda, i u nestanak.
Takve su teze, tijekom rata, podržavali i različiti tipovi hrvatskih nacionalista. Krunski dokaz je pronalažen uglavnom u
dva detalja. Prvi je tobožnja “nesporna” povijesna činjenica da
BiH nikada nije ni imala državnosti. Drugi je preslikani velikosrpski argument – ako test povijesne zbiljnosti nije izdržala Jugoslavija, kako bi to onda mogla BiH budući su problemi
iz Jugoslavije u njoj bukvalno preslikani. No, ta dva argumen-
ta hrvatski nacionalisti osnaživali su još jednim – tezom da je
evropsko iskustvo, zapravo, iskustvo nacionalnih država i logike jedan narod – jedna država.
Argumentacija, korištena devedesetih godina XX. stoljeća,
međutim, živi i danas. Istina, doduše, jeste da se ona puno rjeđe i oficijelno koristi. No, da opasnost njezine ponovne eskalacije nije prošla pokazao je, i to usred glavnog grada BiH, i
nedavni nastup jednog od poznatijih beogradskih promotora
ideje velike Srbije.1 Naravno, pokušaja reafirmacije sličnih teza
ima i u BiH – kako među srpskim, tako i među hrvatskim političkim ekstremistima. ˝
1. Komparacije s jugoslavenskim
iskustvom su neutemeljene
Teze, koje su obilježile devedesete godine XX. stoljeća, a koje
potisnute nisu ni danas, temelje se, zapravo, na potpuno pogrešnim premisama. Komparacija s iskustvom bivše jugoslavenske države počiva na postulatu da su i jedna i druga višenacionalne države, i to višenacionalne države u kojima su sastavnice iste nacionalne zajednice. Ako jedna nije izdržala test
vremena onda, prema tom shvaćanju, nema nikakve teorijske
osnove da test vremena izdrži i druga.
Dakako, takav pristup je višestruko pogrešan. Dva detalja,
ipak, zaslužuju i posebnu teorijsku pažnju.
1Početkom
ožujka 2004. godine u razgovoru, organiziranom u NTV Studiju 99 u Sarajevu, Kosta Čavoški, inače predsjednik Udruženja za istinu o Radovanu
Karadžiću, je, primjerice, ponovio teze iz devedesetih o neodrživosti BiH kao države i društva i o nužnosti njezine podjele na tri dijela. Jedan, srpski dio bi se
pripojio Srbiji, drugi, hrvatski Hrvatskoj, a Bošnjacima (Muslimanima, kako ih on oslovljava) bi bila dana mogućnost formiranja neke vrste klin države između
ovih dviju. Time bi se, po njegovu sudu, postigla dva efekta: prvi, da se izvrši fizičko razdvajanje Srba i Hrvata i drugi, da se Bošnjacima omogući pravo na vlastitu državu.
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 93
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
Bosanskohercegovačko društvo,
utemeljeno na konfesionalnim, a
potom i etničkim, kulturološkim i
drugim različitostima, stoljećima
je gradilo i elemente zajedničkog
identiteta
Bivša jugoslavenska država, prije svega, nema povijesno iskustvo na koje bi se mogla pozivati. Dapače. Nastala je tek početkom dvadesetih godina XX. stoljeća kao ugovorna zajednica
dijela južnoslavenskih naroda koji su, u određenom historijskom momentu, osjetili potrebu za njom. Međutim, svoju nestabilnost pokazivala je od prvog dana svoga nastanka. S druge
strane, od prvog dana njezina postojanja nedvojbeno je i nezadovoljstvo njome među onima koji su je formirali.2 Na koncu,
ta je državna zajednica uspjela preživjeti tek sedamdeset godina, dakle tek prosječan ljudski život.
Bosna i Hercegovina, naprotiv, ima svoje povijesno utemeljenje. Državni joj se korijeni, prema nekim autorima3, mogu pratiti čak od sredine XI. stoljeća. Koncem XIV. stoljeća4, u vrijeme Tvrtka I Kotromanića, bosanska se je država, osim većine
prostora današnje države, protezala i na područje Sandžaka i
Boke Kotorske na jugu, te do ušća rijeke Zrmanje na sjeverozapadu. Pod njenom je kontrolom, drugim riječima, bila i cijela jadranska obala, izuzimajući tek Dubrovnik i Zadar, u tom
rasponu.
Istina, doduše, jeste da je povijest bosanske države više odlikovala nestabilnost nego stabilan razvoj. Ali, istina je i to da
je, kroz čitavu svoju povijest, odolijevala izazovima koji su joj
stajali na putu.
S druge strane, bivša jugoslavenska država nije se nikada uspjela konstituirati kao društvo. Nekad manje, nekad više izraženo, ona je ipak egzistirala kao mehanički spoj više, međusobno
organski nepovezanih cjelina. U okviru nje se, drugim riječima, uvijek moglo govoriti o zasebnim društvima, a nikako ne i
o jugoslavenskom društvu kao cjelini. Uostalom, na to je upućivala, iako samo dijelom, i teritorijalno-politička organizacija i ustroj bivše države. Po posljednjem njezinu ustavu, onom
iz 1974. godine, Jugoslavija je definirana kao federalna država.
Proanalizira li se, međutim, taj ustav nešto detaljnije, u njemu
su, ispostavlja se, jako naglašeni elementi konfederalne državne zajednice.
2Prisjetimo
Postojanje bosanskohercegovačkog društva, naprotiv, nikada nitko nije ozbiljno dovodio pod znak pitanja. To se, uostalom, ne može ni danas pronaći ni u jednom ozbiljnijem povijesnom tekstu. Dapače. Bosanskohercegovačko društvo, utemeljeno na konfesionalnim, a potom i etničkim, kulturološkim i
drugim različitostima, stoljećima je gradilo i elemente zajedničkog identiteta. Suvremeni nacionalsocijalistički povjesničari
često su tu dimenziju bosanskohercegovačke povijesti pokušavali ignorirati, njezino značenje minorizirati. Ali, nikada ih
se u tim pokušajima iz redova ozbiljne znanstvene misli nije
ozbiljno i shvaćalo. Uostalom, pogleda li se vrijeme otomanske vladavine, vrijeme austrougarske vladavine, ili, pak, vrijeme bivše jugoslavenske države, svaki put će se teza o elementima i zajedničkog identiteta bh. društva nanovo potvrditi. Poznatom bosanskom franjevcu, hercegovcu podrijetlom, fra
Grgi Martiću, primjerice, nevažno je bilo, ako ih je pred otomanskim vlastima trebao spašavati, koje su vjeroispovijesti bili
ljudi u području Kreševa i drugih dijelova Bosne u kojima je
djelovao. A, tako ne bi bilo da nije postojao osjećaj zajedničkog
pripadanja, zajedničkog podrijetla i zajedničkog identiteta.
2. Opasnost jugoslavenskog scenarija
nije eliminirana
Naprijed iznijeta argumentacija nikako ne znači da jugoslavenski scenarij nije moguće pretpostaviti i u konkretnim uvjetima bh. države i društva. Naprotiv. Ona tek ojačava tezu da je
pogrešna olaka usporedba BiH s bivšom jugoslavenskom državnom zajednicom. Iznijeta argumentacija, potom, upozorava i
na to da je destrukciju sličnu jugoslavenskoj u bh. slučaju mnogo teže i zamisliti, a kamoli realizirati.
Ipak, povijest zadnjih petnaest godina opominje. Snage destrukcije u BiH ni danas nisu poražene. Naprotiv. Stječe se dojam da su žilave kao i svih prethodnih godina. Istina jeste da
im je djelovanje otežano. Istina, primjerice, jeste da u realizaciji svojih planova ne mogu računati s najradikalnijim formama
destrukcije – s ratnim opcijama i rješenjima, s podjelama koje
u podtekstu, ili i u tekstu samom, imaju cijepanje BiH i pripajanje njezinih dijelova susjednim državama itd. Ali, sve te promjene ne umanjuju značenje njihovih ambicija.
Uostalom, promotri li se i trenutna politička zbilja BiH, iz nje
svom silinom naviru zaključci o planovima i ambicijama. Političke elite Republike Srpske, primjerice, ne pokazuju ni minimum spremnosti na razgovor o teritorijalnom preustroju koji
bi bio u funkciji integracije bh. države i društva. Status quo za
njih je, očito, najbolji način da se, nakon izvjesnog vremena,
napravi dodatni korak prema cilju, koji je zacrtan na samom
startu devedesetih – pripajanje ovog dijela BiH “matičnoj” dr-
se tek nekih datuma iz povijesti jugoslavenske države. Prisjetimo se, primjerice, šestosiječanjske diktature koncem dvadesetih godina. Prisjetimo se,
potom, nezadovoljstva tom državnom zajednicom koje je eskaliralo formiranjem zasebnih država tijekom Drugog svjetskog rata. Podsjetimo i na konac šezdesetih i početak sedamdesetih godina XX. stoljeća i jačanje hrvatskih zahtjeva za preuređenje zajedničke države, pa čak i osamostaljenje Hrvatske.
3Pogledati detaljnije Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Sarajevo, 1997.
4U pitanju je, točnije, 1390. godina
94 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
žavi. Stoga svaki razgovor o promjenama u ustroju zemlje treba odbaciti, a, ukoliko ga se pokuša nametati, usmjeravati ga
treba prema rješenju koje, umjesto regionalizacije, predviđa
državu triju entiteta.
Entitetsku podjelu, objektivno, priželjkuju i radikalne hrvatske političke opcije u BiH. Manji dio njih, doduše, to zagovara
i u najotvorenijoj formi. No, iz rješenja, na kojima inzistiraju u
svakodnevnom životu zemlje, takav scenarij je više nego prepoznatljiv. Na to, uostalom, upućuje i veoma naglašena potpora prijedlogu evropskih parlamentaraca o preustroju BiH. Prijedlogom se, podsjetimo, sugerira ukidanje Federacije BiH, te
uređenje BiH kao države županija ili kantona, pri čemu bi Republika Srpska, kao jedan od kantona, zadržala svoj sadašnji
izgled. Naizgled, u prijedlogu i nema ništa loše. Dapače, on
može biti protumačen i kao suptilan način dekonstrukcije manjeg bh. entiteta. Ali, mnogo više od toga je, po našem sudu,
realna opasnost da se dekonstrukcija Federacije iskoristi za započinjanje razgovora o novom etničko-teritorijalnom preslagivanju BiH koje bi moglo, barem u prvoj fazi, završiti u logici njezine podjele u tri nacionalna entiteta, a potom, u nekim
drugim vremenima, u disolociji i države same.
Dakako, prethodne forme pokušaja destruiranja bh. države i
društva dodatno potpomaže danas, u zadnjih petnaest godina najprepoznatljivije manifestiran velikomuslimanski državni projekt, i nametanje rješenja o BiH kao matičnoj državi
samo jednog naroda. Takvom političkom logikom hrani se većina akcija političkog vrha SDA nakon smrti utemeljitelja ove
stranke. Da je to točno svjedoči čak i zaokret u odnosu visokog predstavnika međunarodne zajednice prema akcijama ove
stranke i njezinim ekspoziturama u različitim segmentima
društvenog života. Prisjetimo se, primjerice, zaokreta u odnosu na uređivačku politiku “Dnevnog avaza”, u odnosu na pritiske da se u pravosuđu, tužiteljstvu i policiji osigura nadpolovična zastupljenost Bošnjaka. Prisjetimo se, potom, zastranjivanja u obavještajno-sigurnosnom sektoru koje se, prema najnovijim činjenicama, također može povezivati s politikom ove
stranke itd. Izvjesno je, dakle, da su akcije bošnjačkih političkih ekstrema, vezane prvenstveno za najjaču bošnjačku nacionalnu stranku, iako naizgled drugačijeg predznaka u odnosu
na one druge, usmjerene također destrukciji BiH kao multietničkog, multikonfesionalnog i multikulturalnog društva i države ravnopravnih naroda.
3. Pretpostavke bosanskohercegovačke
evropske budućnosti
Da bi se prostor mogućnosti jugoslavenskog scenarija maksimalno sužio, ili čak i eliminirao, neophodne su određene pretpostavke. One se, po našem sudu, tiču i ustavnog preustroja
zemlje, ali i revitalizacije života u različitosti i spremnosti na
djeljenje zajedničke sudbine kao pretpostavke prosperitetne
budućnosti. Bez ambicije da se upustimo u detaljnije elaboracije, ovim pitanjima želimo posvetiti ostatak naše analize.
Prethodne forme pokušaja destruiranja bh. države i društva danas dodatno potpomaže, u zadnjih petnaest godina najprepoznatljivije manifestiran, velikomuslimanski državni projekt i nametanje rješenja
o BiH kao matičnoj državi samo jednog naroda.
3.1. Mogući ustavnopravni ustroj BiH
3.1.1.
Osvrt na neka od ponuđenih rješenja
Svijest o potrebi ustavnih promjena zahvaća sve značajniji dio
bh. društva. Za sada su, doduše, zahtjevi za takvim promjenama reducirani na intelektualne društvene slojeve. Prva takva inicijativa, poznata pod zahtjevom “za Bosnu i Hercegovinu – Treću republiku”, svjetlost dana je ugledala u drugoj polovici 2003. godine. Trinaest bh. intelektualaca je, polazeći od
konstatacije nekoliko nezaobilaznih istina, zatražilo sazivanje
ustavotvorne skupštine, koja bi imala zadatak da usvoji Ustav
BiH, utemeljen na najvišim standardima ljudskih prava i sloboda, uz racionalnu regionalizaciju, na punoj ravnopravnosti
građana i naroda na prostoru cijele države. Inicijatori ideje su,
od adresa na koje su zahtjev uputili, zatražili pokretanje procesa istinske denacifikacije i pomirenja kao nezaobilaznih pretpostavki izgradnje društva slobodnih ljudi i građana, odvajanje nacionalnog organiziranja od političkog predstavljanja, te
ustavno određenje sekularne države. Od međunarodne zajednice je zatražena garancija nepovredivosti granica, neutralnosti Bosne i Hercegovine u slučaju ratnih sukoba i uspostavljanje profesionalne vojske ustrojene po međunarodnim standardima za ispunjavanje obaveza BiH u međunarodnim mirovnim misijama. Zaobići, na koncu, nisu mogli ni zahtjev za
spriječavanjem i onemogućavanjem državne i administrativne
korupcije, pljačkaških oblika privatizacije i svih vidova nepotističko-nacionalističkog bogaćenja, oduzimanja nezakonito
stečene imovine i uspostavljanja humanijeg ekonomsko-socijalnog sistema.
Na tragu gotovo identičnih ideja nalazi se i inicijativa još jedne grupe bh. intelektualaca, poznata kao zahtjev za “Federativnu Republiku BiH”. Ako se o kakvim razlikama i može govoriti, nesporno je da je i jednoj i drugoj, a i ostalim, u javnosti
manje eksploatiranim idejama, zajedničko naglašavanje potrebe da se, umjesto rješenja koja interventno nameće međunarodna zajednica, ustavno rješenje treba prepustiti građanima ove
zemlje i njihovim političkim predstavnicima.
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 95
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
3.1.2.
Naznake jednog od mogućih rješenja
ustavnog ustroja
Bez ambicija da se ulazi u detaljnije elaboriranje, u nastavku analize želimo ponuditi skicu jednog od mogućih rješenja ustroja BiH. Bosnu i Hercegovinu, dakle, i to shvaćamo jednim od prioriteta, treba odrediti kao konkretnu pojavnu formu države. Njezinu povijesnom biću, sociokulturnom miljeu
i tradiciji, po našem sudu, odgovara republikanski ustroj. Sugeriramo, stoga, da ga se i ugradi u budući ustavni dokument
bh. države.
Postdaytonsko iskustvo, s druge strane, upućuje na neodrživost entitetske podjele. Ona, naime, samo konzervira stanje
ratne podjeljenosti, destimulira povratak ljudi njihovim predratnim domovima, konstituira prostorno-etničke realitete
kao formu življenja u budućnosti i onemogućuje revitalizaciju
interkulturalnosti i interetničnosti kao vrijednosti koja je stoljećima obilježavala bh. prostore. Umjesto takvog rješenja, prema tome, pod uvjetom da se interetničnost i interkulturalnost,
ali i spremnost na djeljenje zajedničke sudbine, hoće revitalizirati, neophodno je osmisliti drugo rješenje koje sve to stimulira. Pri tome se mora poći od dostignuća zapadnih demokracija, koje u prvi plan isturaju liberalnu ideju i čovjeka-građanina
s njegovim građanskim i ljudskim pravima, ali i posebnosti bh.
stvarnosti, utemeljene na koegzistenciji triju jednakopravnih
etniciteta i ambicije da se koegzistencija nadogradi spremnošću na zajednički život i dijeljenje zajedničke sudbine.
Kako je to moguće? Po našem sudu, BiH treba izgrađivati kao
decentraliziranu državu u kojoj se poštuju tri temeljna principa. Država, prije svega, mora zadržati formu piramidalne
ustrojenosti, pri čemu će se na njezinu vrhu očuvati sve funkcije, koje su za suvremeni tip države i inače karakteristične –
obrana, unutarnji poslovi i sigurnost, vanjski poslovi, financijska i monetarna politika, carinska i poreska politika i slično.
S druge strane, prostorno promatrana decentralizacija mora
poštivati princip geografske, gospodarske, prometne i druge
strukture prostora. Utemeljena na tom principu, BiH bi se mogla ustrojiti kao država pet regija:
a)
Tuzlansko-podrinjska, koja bi zahvaćala tuzlanski bazen, naznačajniji dio Posavine, te bjeljinsko-fočanski region
b)
Mostarsko-hercegovačka, koja bi se prostirala od Trebinja na jugoistoku, do Livna na sjeverozapadu, te Ivana na sjeveru.
c)
Sarajevsko-zenička, koja bi, osim sarajevskog kantona
uključivala i dijelove bivšeg grada Sarajeva, te srednjobosanski i dio zeničkog kantona.
d)
Banjalučka – u čiji sastav bi ušla banjalučka regija na
96 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
istoku do Doboja, na zapadu do Sanskog Mosta i Prijedora, te na jugu do Mrkonjić-grada i Šipova
e)
Bihaćko-Drvarska, koja bi se protezala od Grahova na
jugu, do granice BiH s Republikom Hrvatskom na sjeveru i sjeverozapadu.
Decentralizacija, promatrana u vrjedonosnom smislu, morala
bi poštivati princip da sve ono što je moguće efikasno obavljati na nižoj razini vlasti, ne treba centralizirati na višim nivoima
državnog organiziranja. Iskustva iz funkcioniranja lokalne samouprave u evropskim zemljama veoma efikasno bi se mogla
prenijeti i u bh. okvire.
Bosna i Hercegovina je država triju konstitutivnih i jednakopravnih naroda. Stoga se u njezina ustavnopravna rješenja
moraju ugraditi i ona koja tu konstitutivnost i jednakopravnost jamče. I jedna i druga vrijednost, po našem sudu, mora
biti zajamčena na svim razinama vlasti i života bh. društva –
od općinske do državne. Na državnoj razini i na razini regija forma takve zaštite bi se osigurala logikom dvodomnog političkog organiziranja, pri čemu bi jedan od domova bio izraz
građanskog političkog pripadanja, a drugi nacionalnog pripadanja i oblik zaštite nacionalnih identiteta. Ovaj drugi bi, dakako, zadržao pravo svojevrsnog veta u pitanjima od posebnog
nacionalnog interesa, koja bi se ustavom i podustavnim aktima i decidno pobrojala. Na lokalnim razinama trebalo bi, sukladno evropskim iskustvima, ugraditi rješenja koja onemogućuju majorizaciju i moguće potiskivanje etničkih, kulturnih
i konfesionalnih identiteta.
No, BiH je i država građanskih i ljudskih prava. Tim pravima
se u današnjem svijetu pridaje posebna važnost. Ona moraju
biti jedno od središnjih mjesta i u budućem ustavnopravnom
ustroju BiH. Evropska iskustva mogu poslužiti kao ideja vodilja u njihovom uređivanju. Dakako, dio tih prava u bh. ambijentu su i kolektivna prava i slobode – pravo na vlastiti jezik,
na izučavanje vlastite kulture i povijesti itd. Sukladno tome,
poželjna organizacija BiH podrazumijeva i uređivanje obrazovanja, kulturnog organiziranja, medija itd., koji ta i takva prava i omogućuju. To, dakako, ne znači zagovaranje parcelizacije
bilo koje od tih oblasti. Naprotiv, moguće je izgraditi svaku od
njih na način da se njima omogući isticanje i onoga što je zajedničko, ali i njegovanje onoga što je posebno.
Na koncu, BiH je država koja graniči sa dvije države – jednom
na istoku, drugom na zapadu. U njima, što je još bitnije, žive
narodi, dijelovi kojih su konstitutivni i suvereni i u BiH. Zbog
te činjenice gotovo je nemoguće zamisliti međudržavne odnose BiH sa njezinim susjedima po matrici koja karakterizira susjedske odnose drugih zemalja. Zbog te činjenice, drugim riječima, BiH se, htjela ili ne, nalazi u nekoj vrsti premosnice
od karaktera koje ovisi stabilnost čitave regije, ali i nje same.
Ona može biti jamac i stabilnosti i potresa, ovisno o tome kakvu logiku odnosa sa susjedima izgradi. Ako je to logika klasi-
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
čne međudržavne uvjetovanosti, ona će, i kratkoročno i dugoročno, proizvoditi potrese i prijetiti novim sukobima. Ako je,
pak, u pitanju logika međuetničkog, gospodarskog, kulturnog,
političkog, ljudskog prožimanja, ona će amortizirati napetosti
i omogućavati povjerenje. Stoga smatramo da bi interes BiH
bio zagovaranje svojevrsnog nordijskog modela u odnosima
s njezinim istočnim i zapadnim susjedima, modela koji štiti
identitete, ali i relativizira granice i omogućuje slobodan protok i ljudi i roba.
SLAVO KUKIĆ (POSUŠJE, 1954.), REDOVITI PROFESOR SVEUČILIŠTA U MOSTARU. U ZADNJIH ŠEST GODINA SE INTENZIVNO BAVI ANALIZOM BH. DRUŠTVA.
3.2. Revitalizacija života u različitosti i spremnosti na djeljenje zajedničke sudbine kao pretpostavke prosperitetne budućnosti
Literatura:
Spremnost na zajednički život, život u uvjetima etničkih, vjerskih i drugih različitosti, na dijeljenje zajedničke sudbine jedna je od odlika pojedinaca i grupa koje stoljećima nastanjuju
prostore današnje BiH. Nerijetko se tako manifestirana spremnost označava i posebnim, samo ovim prostorima imanentnom, terminom “bosanski komšiluk”. Zahvaljujući njemu, u
BiH je – bez obzira na tumačenja po kojima je to izraz političkog silovanja, a ne i stvarne potrebe i spremnosti onih koji
su u njoj živjeli – bilo moguće, uz egzistiranje posebnih, stvaranje i zajedničkih vrijednosti koje prelaze granice etničkog i
konfesionalnog. Zahvaljujući tome, drugim riječima, u vrjedonosnom smislu je pravo na egzistenciju stekao i niz vrijednosti koje nisu ni hrvatske, ni srpske, ni bošnjačke, nego su vrijednosti bosansko-hercegovačkog čovjeka i društva.
Danas je taj tip vrijednosti značajno ugrožen. Sustavno ga se,
naime, potiskuje na račun, prije svega, etničkih i konfesionalnih posebnosti. A njegova je revitalizacija, zapravo, jedna od
temeljnih pretpostavki bh. budućnosti. Još konkretnije, Bosni
i Hercegovini je, radi budućnosti i njezinih građana i njezinih
naroda, neophodna promocija i njegovanje onoga što pripada sferi etničke, vjerske, jezične, kulturološke, povijesne i svake druge posebnosti, ali i onoga što je zajedničko, što je dio zajedničke sudbine i povijesti, što oplemenjuje i pretpostavka je
spremnosti na zajednički život i dijeljenje zajedničke sudbine.
To, dakako, nameće još jedno pitanje. Je li tako nešto uopće
više moguće i, ako jeste, koji je put do takvog socijalnog miljea? Ustavno rješenje, koje isključuje strahove i promovira pojedinačno i kolektivno pravo, jedna je od pretpostavki. No, ono
nije i dovoljno. U istoj mjeri kao ono, možda i više, značajno
je sustavno, uporno i dugotrajno djelovanje u svim sferama života i rada – u obrazovanju, kulturi, medijima, politici, mjestu života i rada. Potrebna su, zapravo, svojevrsna pravila koja
omogućuju proboj bar minimuma duhovne ekologije u svakodnevni život bh. društva. Uz zakone i sankcije za djelovanja koja narušavaju društveni sklad i normalan život, bh. društvu su, bez obzira što to može djelovati retrogradnim, potrebni i etički kodeksi kao uvjet ponovne reafirmacije vrijednosti
“bosanskog komšiluka” kao pretpostavke spremnosti na zajednički život i dijeljenje zajedničke sudbine i brana novom eko-
loškom duhovnom zagađivanju poput onog kojeg smo i sami
proživljavali zadnjih desetak-dvadeset godina.
1. Deklaracija o nužnosti izmjena Ustava Bosne i Hercegovine i o ustrojstvu ‘Federalne Republike Bosne i Hercegovine”
2. Dejtonski sporazum, USAID
3. Imamović, Mustafa, Historija Bošnjaka, Sarajevo, 1997
4. Istraživanje “Early Warning System in Bosnia and Herzegovina” (istraživanja od 2000-2004. godine)
5. Kožul, Franjo i Kukić, Slavo: Država i nacija, BiH - posljednji etapni prostor konsolidacije Evrope, Mostar-Sarajevo,
1999.
6. Kukić, Slavo, Čutura Marija: Transition and Values System, Znanstveni skup “Tranzicija i globalizacija”, Ekonomski fakultet Sarajevo, 2003.
7. Kukić, Slavo, Kulturni identitet u Bosni i Hercegovini,
Okrugli stol HKD Napredak, Prosvjete, Preporoda i Benevolencije, Sarajevo, 1999.
8. Kukić, Slavo, Položaj građanina i naroda u BiH, Centar za
zaštitu prava manjina – Asocijacija nezavisnih intelektualaca Krug 99, Sarajevo, 1998
9. Tolerancijom protiv mržnje, Hrvatski helsinški odbor, Zagreb, 1997.
10. Ustav Federacije BiH
11. Ustav Republike Srpske
12. www.unhcr.ba
13. Zahtjev za Bosnu i Hercegovinu – Treću Republiku
14. Živković, Pavo: Etnička i vjerska povijest Bosne, Slavonije i
Srijema do konca XVII. stoljeća, Sarajevo-Mostar, 1996.
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 97
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
Je li Bosna i Hercegovina
Jugoslavija u malom?
Zašto nije politički korektno reći kako je BiH (bila) Jugoslavija u malom, tko je
uopće zastupao tu tezu i uključuje li takav stav doista namjeru podjele BiH
Ivo Lučić
Uvod
Bosna i Hercegovina država je tri konstitutivna naroda: Hrvata, Srba i Bošnjaka, ostalih, te građana BiH.1 Ovakva ustavna formulacija ima korijene još u Rezoluciji Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH-a), kada je jugoslavenska komunistička elita i
formirala modernu državnost BiH. Formulacija o BiH, kao državi njezina tri naroda sadržana je u svim socijalističkim ustavima, uobličena u referendumskom pitanju, te potvrđena referendumom na temelju kojeg je BiH dobila međunarodno priznanje, te konačno potvrđena i važećim Ustavom BiH.2 Poslije Drugog svjetskog rata u jugoslavenskoj federaciji, na sličan
način kao i u staroj Jugoslaviji, jačalo je jugoslavenstvo, s jedne
strane kao osjećaj pripadnosti državi što se definiralo kao socijalistički patriotizam, a s druge strane kao nad identitet koji
je u jednom dijelu zemlje shvaćen kao unitarističko nastojanje zatiranja postojećih identiteta. Srbi u BiH, koji su činili glavninu komunističkog partizanskog pokreta, bili su neka
vrsta vodećeg, temeljnog naroda, dok su Hrvati ostali na začelju. Bosanskohercegovački muslimani, priključili su se pred
konac rata komunističkom pokretu, te zauzeli drugo mjesto
u raspodjeli moći. Oni ipak, unatoč Rezoluciji ZAVNOBiH-a,
nisu odmah priznati kao nacija, već im je dano opredijeliti se
kao Srbi ili Hrvati, ili se po posebnoj formulaciji izjasniti kao
“Jugoslaveni-neopredijeljeni”, odnosno “nacionalno neopredijeljeni”. U takvim političkim i društvenim okolnostima, bilo je
logično očekivati da će se većina muslimana, koji su pristupili komunističkom pokretu, odnosno društvenoj i državnoj eliti izjasniti kao Srbi, što se i dogodilo.3 Ipak, kako bi izbjegli podjelu na Srbe i Hrvate, dio muslimana izjašnjavao se Jugoslavenima, ili Bosancima.4 Vremenom su muslimani stekli pravo izjašnjavati se Muslimanima (u nacionalnom smislu), što
je kod njih osnažilo svijest o Bosni i Hercegovini kao njihovoj
nacionalnoj republici-državi.5 Padom komunističkog sustava,
propala je i Jugoslavija. Njezin raspad doveo je u pitanje načela ZAVNOBiH-a, te je uzrokovao žestoke poremećaje u BiH,
koja je poslije tragičnog rata ostala podijeljena na dva entiteta:
Republiku Srpsku i hrvatsko–bošnjačku Federaciju BiH, koja
se sastoji od deset županija (kantona). Tu je još i Brčko s posebnim statusom. Stranka demokratske akcije (SDA), kao najjača bošnjačka stranka, na svom trećem saboru održanom u
Točna formulacija iz preambule Ustava BiH glasi: “Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (zajedno s ostalima), i građani Bosne i Hercegovine ovim
utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine.” Vidjeti: Ustavi, Federalno ministarstvo pravde, Sarajevo, 1997., 17.
2 Referendum za neovisnost BiH održan je 29. veljače i 1. ožujka 1992. Referendumsko pitanje glasilo je:”Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu,
državu ravnopravnih građana, naroda – Muslimana, Srba i Hrvata, i ostalih naroda koji u njoj žive?” Na referendum je izišlo 63,4% građana. Za neovisnost BiH
opredijelilo ih se 99,78%. Srpska demokratska stranka (SDS) pozvala je građane srpske nacionalnosti na bojkot referenduma, 37,6% građana nisu izišli na referendum. Hrvatska politička elita okupljena u Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ), prihvatila je u skupštini BiH formulirano referendumsko pitanje (zastupnici HDZ sudjelovali su u njegovom formuliranju i donošenju), ali se prema njemu uvjetno odredila postavljajući 27. 2. 1992. Livanjsko pitanje, odnosno tražeći novu formulaciju, kojom ustrajava na nacionalnom suverenitetu. Ono je glasilo: “Jeste li za suverenu i nezavisnu BiH, državnu zajednicu konstitutivnih i suverenih naroda hrvatskog, muslimanskog i srpskog u njihovim nacionalnim područjima (kantonima)?” U Sarajevu je formiran i Građanski forum Hrvata, koji
je 27. 2. 1992. bezuvjetno pozvao na referendum o neovisnosti BiH. Svoj zahtjev iz 1992. HDZ je ponovila i referendumom provedenim 11. 11. 2000., a kojega je
organizirao Hrvatski narodni sabor.
3 Kasim SULJEVIĆ, Nacionalnost Muslimana, Otokar Keršovani, Rijeka, 1981., 231.-232. David Diker je na temelju jugoslavenskog Who is who iz 1956. izračunao, kako se od ondašnjih partijskih i državnih funkcionara s tipičnim muslimanskim imenima njih 61,5% izjasnilo kao Srbi, 16,6% kao Hrvati 8,6% kao Jugoslaveni, a 12,6% ih je odbacilo svako nacionalno određenje. Vidjeti: Smail Balić, “Bošnjaštvo u orijentalnom i u srednjoevropskom kontekstu”, Bosna i bošnjaštvo, Karantanija Ljubljana, Sarajevo, 1990., 15.
4 Muhamed HADŽIJAHIĆ, Od tradicije do identiteta (Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana), Islamska zajednica Zagreb, Zagreb, 1990., 226.
5 Ta svijest postojala je od ranije, zabilježio ju je Husein Ćišić u svojoj knjizi objavljenoj 1945. Opisujući stradanja bosanskohercegovačkih muslimana on konstatira: “Njihova duboka svijest da ova zemlja ni po Božjem ni po ljudskom pravu, ne može drugome niti pripadati osim njima, nije im dala da padnu u malodušnost
ni onda kad su ih Osmanlije u stisci prepustili svojoj sudbini, izloživši ih tako svim mogućim napadima sa strane.” Vidjeti: Husein ĆIŠIĆ, Bosanskohercegovački
Muslimani i bosanska autonomija, (reprint) Preporod Mostar, Sarajevo, 1991., 83.
1
98 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
Sarajevu, 13. listopada 2001., postavila je za cilj izgradnju bosanske nacije, te ponudila ideju bosanskog identiteta, kao zajedničkog identiteta građana BiH. Iako se ideja bosanske nacije
objašnjava teorijom pozitivnosti državnog nacionalizma i negativnosti etničkog, lako je uočiti kako se u ovom slučaju jedna
etnija, ona bošnjačka, poistovjećuje s državom. U tome veći
dio Srba, a posebno Hrvata u FBiH prepoznaje unitaristička
nastojanja bošnjačke elite za okončanjem procesa nacionalnog konstituiranja, stvaranjem svoje nacionalne države i negiranja njihovih identiteta. Unitaristički nacionalizam prikriva
se građanskim opredjeljenjem i nastoji se legitimirati liberalnom teorijom države-nacije. Kako je ta paradigma već viđena
u nedavno propaloj Jugoslaviji, nužno se nameće njezina usporedba s BiH. Ponovo se postavljaju pitanja: je li BiH Jugoslavija u malom i je li političko bosanstvo novi oblik jugoslavenstva? Odgovori na ta i druga slična pitanja mogu biti presudni
za razumijevanje i rješavanje svih protivljenja koja opterećuju
Bosnu i Hercegovinu, njezine narode i građane. Njih bi valjalo potražiti u jednoj širokoj znanstvenoj raspravi, u kojoj bi bili
apsolutno uvažavani argumenti i naravno stvarnost. Pri tom bi
bilo dobro podsjetiti se ocjene Istvana Bibóa o kaotičnoj i lažljivoj političkoj publicistici (vrijedi i za BiH), koja je nacionalne elite dovela “u radikalno lažan odnos sa stvarnošću: navikla
ih je da umjesto na stvarnosti grade na zahtjevima, da se umjesto na učinke usredotočuju na težnje, te da razmišljaju izvan jednostavne povezanosti uzroka i posljedica.”6
Referendum ili ZAVNOBiH?
Bosna i Hercegovina nema svoj dan državnosti. U Federaciji
BiH se (manje-više) obilježava 1. ožujka, jer je tada održan referendum za neovisnost BiH. U povodu obilježavanja toga datuma 2004. godine član predsjedništva BiH iz Republike Srpske Borislav Paravac izjavio je kako srpski narod ne smatra
taj dan svojim praznikom, niti mu taj datum išta znači. Paravac je dodao: “Naprotiv, to je dan koji u našem narodu budi negativna sjećanja na bošnjačko-hrvatski referendum o izdvajanju BiH iz SFRJ.”7
Dana 25. studenog 2003. obilježena je šezdeseta obljetnica Prvog zasjedanja Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH-a). Ni
tada nije bilo suglasnosti bosanskohercegovačkih naroda oko
značaja tog datuma, pa se on obilježavao uglavnom u “bošnjačkom” ambijentu. Zanimljive su izjave suvremenika o tom
danu. Nekadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ Raif Dizdarević, izjavio je: “Ako je povelja Kulina bana rodni list BiH,
onda je ZAVNOBiH matični dokument njezine državnosti”,
naglasivši kako srednjovjekovnu Bosnu baštine sva tri naroda
koji su se formirali u njoj. Član predsjedništva BiH iz bošnjačkog naroda Sulejman Tihić, parafrazirajući Hamdiju Pozderca, rekao je: “Državnost BiH je starija od njezinih naroda i prema tome neupitna. BiH, tada je rečeno nije država ni Hrvata ni
Srba ni Muslimana, već i Hrvata i Srba i Muslimana”.8 Pozderac i Tihić naglašavaju činjenicu, kako se država BiH prije konstituirala nego što su to učinili njezini narodi, te je ona od njih
starija, time neupitna, pa valjda i važnija. Ovo je iz više razloga
zanimljiva teorija. Ima puno slučajeva naroda bez države, ali
ovo je jedinstven slučaj države bez naroda. Osim toga ovo je
apsolutno nedemokratična izjava, koja bi mogla po načelu starosti, pretpostaviti da je najmanje važna ona bosanskohercegovačka nacija koja se najkasnije konstituirala, ona najmlađa?
Ovakvoj teoriji koja daje prednost državi nad narodima koji u
njoj žive, mogli bismo suprotstaviti neku drugu teoriju, recimo
onu Johna Rawlsa, o pravima naroda. Rawls piše: “Kao što sam
rekao narodi (nasuprot državama) imaju nedvosmisleno moralnu prirodu. Ta priroda uključuje određen odgovarajući ponos i osećanje časti; narodi mogu biti ponosni na svoju istoriju
i dostignuća, kako to primereni patriotizam dopušta. Ipak, potrebno poštovanje koje oni traže potpuno je u skladu s jednakošću svih naroda. Narodi moraju imati interese-inače će biti
ili inertni i pasivni, ili skloni da podlegnu nerazložnim i ponekad slepim strastima i nagonima. Ti interesi koji pokreću narode (i koji ih razlikuju od država) jesu razložni interesi koji se
rukovode i podudaraju s nepristrasnom jednakošću i dužnim
poštovanjem za sve narode. Kao što ću kasnije primetiti, upravo ti razložni interesi omogućavaju demokratski mir, a njihovo
odsustvo dovodi do toga da mir između država bude u najboljem slučaju modus vivendi, stabilna ravnoteža snaga samo za
dogledno vreme.”9 Naša nedavna prošlost upravo je na vrlo tragičan način otvorila dilemu država ili narod, a naša sadašnjost
ne prestaje problematizirati pitanje “demokratskog mira”.
Nekadašnji i posljednji predsjednik Saveza komunista SR BiH,
koja se reformirala u Socijaldemokratsku partiju (SDP) BiH,
Nijaz Duraković, proglasio je dan zasjedanja ZAVNOBiH-a
jednim od najznačajnijih datuma u povijesti BiH. On je rekao: “Oni koji Bosnu i Hercegovinu nikada i nisu željeli vidjeti
i graditi kao ravnopravnu, slobodnu i demokratsku zajednicu
i zajedničku domovinu Muslimana, Srba i Hrvata i svih ostalih koji žive u ravnopravnoj federalnoj jedinici, Republici BiH
unutar bivše SFRJ, odnosno oni koji danas ne prihvataju državu Bosnu i Hercegovinu kao suverenu, međunarodno priznatu državu (u međunarodno priznatim – avnojevskim granicama), državu ravnopravnih i konstitutivnih naroda – Bošnjaka,
Hrvata i Srba, i to na cijelom prostoru i bez obzira na entitet-
Istvan BIBÓ, “Bijeda istočnoevropskih malih država”, Regije evropske povijesti, Naprijed, Zagreb, 1995., 52.-53.
“Nije naš praznik”, Oslobođenje (Sarajevo), 2. 3. 2004., 5.
8 “Državnost BiH je starija od njezinih naroda”, Slobodna Dalmacija, 25. 11. 2003., 7. Izjava Hamdije Pozderca objavljena je pred referendum. Njezin dio glasi: “Od izvanredne je, naime, važnosti činjenica da je Bosna i Hercegovina znatno prije konstituisana kao zemlja nego što su (se) narodi koji u njoj žive konstituisali u srpsku, hrvatsku i muslimansku naciju. Starija je, dakle, pripadnost stanovnika naše republike Bosni i Hercegovini kao istorijskoj tvorevini nago što
je pripadnost nacijama kojim danas pripadaju”. Vidjeti: “Starija pripadnost BiH, nego nacijama”, Oslobođenje, 28. 2. 1992., 3. Ovu tezu preuzeo je veći broj bošnjačkih autora.
9 John RAWLS, Pravo naroda, Alexandria Press, Nova srpska politička misao, Beograd, 2003., 63.
6
7
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 99
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
ske podjele, dakle svi ti osporavaju ZAVNOBiH kao dan državnosti BiH i neosporno jedan od najznačajnijih datuma u modernoj bosanskohercegovačkoj povijesti.”10
Ne dovodeći u pitanje povijesnost ovog datuma, ali uvažavajući trenutnu društvenu i političku situaciju u Bosni i Hercegovini, kad ne postoji konsenzus da je ona stvarno “država ravnopravnih i konstitutivnih naroda”, a još manje je to bila SR BiH
u prošlosti, zaključujemo da ove Durakovićeve ocjene imaju
uglavnom dnevno-političku ulogu. One su pokušaj diskvalifikacije jednog broja političkih protivnika, ili su pak posljedica
ne mogućnosti promjene potrošene paradigme. Da bismo kazali o čemu se zapravo radi moramo najprije vidjeti što je bio
ZAVNOBiH i kakve je političke i uopće društvene odnose postavio, koliko se od deklariranog provodilo, konačno, čime su
takvi društveni i politički odnosi rezultirali.
Što je to ZAVNOBiH?
Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i
Hercegovine (ZAVNOBiH) je naziv za skup bosanskih i hercegovačkih komunističkih prvaka i manjeg broja njihovih pristalica koji je održan u Mrkonjić Gradu 25. studenoga 1943.11 U
pripremi Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a, jedan od osnivača
KPJ i organizatora zasjedanja Rodoljub Čolaković napisao je
pismo Uglješi Daniloviću, sekretaru Oblasnog komiteta KPJ za
Hercegovinu. U pismu stoji kako je situacija sazrela za formiranje antifašističkog vijeća za BiH, tu ideju treba posebno popularizirati među Srbima, a muslimani je prihvaćaju. Na kraju
pisma Čolaković traži od Danilovića da mu pošalje listu kandidata iz Hercegovine, među kojima treba biti koji ugledan Hrvat i koja žena.12 Komunistička partija Jugoslavije, odnosno vijećnici ZAVNOBiH-a na njegovom prvom zasjedanju u Mrkonjić Gradu, definirali su Bosnu i Hercegovinu i odnose u njoj
Rezolucijom, u kojoj stoji: “Danas narodi Bosne i Hercegovine kroz svoje jedino političko predstavništvo, Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine,
hoće da njihova zemlja, koja nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska nego i srpska i muslimanska i hrvatska bude slobodna i zbratimljena Bosna i Hercegovina, u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost i jednakost svih Srba, Muslimana i Hrvata. Narodi Bosne i Hercegovine učestvovaće ravnopravno sa
ostalim našim narodima u izgradnji narodne demokratske federativne Jugoslavije”.13
Rezolucije uglavnom imaju svečarski karakter i obično ne obuhvaćaju sve društvene odnose i njihove proturječnosti. One se
iznose u referatima, tijekom diskusija i slično. U Sanskom Mostu od 30. lipnja do 2. srpnja 1944. održano je Drugo zasjedanje ZAVNOBiH-a. Jedan od lidera KPJ Đuro Pucar pročitao je referat pod nazivom Značaj odluka Drugog zasjedanja
Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije za dalji razvoj narodno-oslobodilačkog pokreta Bosne
i Hercegovine.14 U dijelu referata o situaciji u Bosni i Hercegovini, Pucar je rekao kako je ideja bosansko-hercegovačke države mlada, nastala u ustanku, te da je stjecajem povijesnih i političkih okolnosti srpski narod poveo borbu protiv neprijatelja.
Ističući ulogu srpskog naroda, naglasio je: “Predvođen demokratskim snagama, on je razvio demokratski duh u svojoj borbi, zato je i mogao da unese ideju bratstva među narode Bosne
i Hercegovine. Njemu pripada ta čast i slava što je ideju bratstva unio među Muslimane i među Hrvate(…) Srpski narod u
Bosni i Hercegovini još i danas snosi najveće terete i prednjači u borbi protiv okupatora. I za ove tri godine borbe on je vaspitao i izdigao svoju demokratsku svijest tako da je on bio i
pozvan da pruži bratsku ruku kao i oružanu zaštitu Muslimanima i Hrvatima. On je to učinio i danas je srpski narod, ne
samo nosilac bratstva i jedinstva nego on prednjači i u izgradnji bosansko-hercegovačke državnosti. Te uloge srpskog naroda trebaju da budu svjesne i muslimanske i hrvatske mase i
da se zajedno s njima okupe na djelu izgradnje jedinstvenog
i opštenarodnog pokreta.”15 Slični zaključci mogli su se češće
čuti u govorima i čitati u napisima komunističkih lidera. Svrha
tih izjava bila je s jedne strane politički potvrditi stvarnu pre-
“Najznačajniji datum u povijesti države Bosne i Hercegovine”, Oslobođenje, Pogled, 22. 11. 2003., 5.
ZAVNOBiH dokumenti 1943-1944., IP Veselin Masleša, Sarajevo, 1968. Bilo je to godinu dana poslije Prvog zasjedanja AVNOJ-a, koje je 26. i 27. studenog
1942. konstituirano kao političko tijelo, nakon što je Kominterna zabranila Titu formirati tijela vlasti, jer bi ga to konfrontiralo s jugoslavenskom Vladom u Londonu. Kominterna je također tražila da se tom skupu da obilježje antifašizma. Prva zamisao vodstva KPJ, bila je osnovati Narodni komitet oslobođenja Jugoslavije, ta ideja je nakon nekoliko dana promijenjena i planiralo se ustrojiti Vijeće Narodnog Oslobođenja Jugoslavije i Vijeće Narodnih Povjerenika, te je konačno
po nalogu Kominterne osnovano Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ). Tijekom iduće godine pripremljena su ili održana antifašistička vijeća većine jugoslavenskih republika, odnosno regija, te Drugo zasjedanje AVNOJ-a. Vidjeti: Slobodan NEŠOVIĆ, “Dokument o prvoj zamisli sazivanja bihaćkog skupa i međunarodni aspekti priprema Prvog zasedanja AVNOJ-a”, AVNOJ i narodnooslobodilačka borba u Bosni i Hercegovini (1942-1943), Rad,
Beograd, 1974., 407.-425.
12 “Mi mislimo da je situacija sazrela za da se formira Zemaljski AVNO za Bosnu i Hercegovinu, o čemu smo obavijestili CK. Smatramo da je potrebno izaći pred
najšire mase sa našim stavom po pitanju položaja Bosne i Hercegovine u budućoj ravnopravnoj zajednici naroda slavenskog Juga. U okviru opštih demokratskih
zahtijeva, dolazi zahtjev autonomije Bosne i Hercegovine. Parolu slobodne i izmirene Bosne i Hercegovine treba odmah popularisati, naročito među srpskim
masama. Ideja autonomije bliska je muslimanskim masama, iako naše shvatanje autonomije nema ništa zajedničkog s parolom autonomije bosanskog begovata.
Ti treba odmah da nam pošalješ listu kandidata iz Hercegovine za zemaljsko AVNO za Bosnu i Hercegovinu. Uza svako ime i kratku karakteristiku, budući da
mi ljude iz tog kraja manje poznamo. Nastoj svakako da među njima bude koji ugledan Hrvat i koja žena.” Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja
Bosne i Hercegovine, Dokumenti 1943-1944. knjiga I., Izdavačko preduzeće Veselin Masleša, Sarajevo 1968., 24. Rodoljub Čolaković rođen je u Bijeljini 1900., Srbin, novinar i književnik, suđen 1921. na 12 godina zatvora kao član organizacije Crvena pravda zbog atentata na Milorada Draškovića. Dugogodišnji emigrant.
Jedan od organizatora ustanka u Bosni i Hercegovini, član GŠ i PKKPJ BiH, vijećnik AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a. Ministar za BiH u prvoj vladi FNRJ. Predsjednik
prve vlade NR BiH. Član SIV-a, narodni heroj. Uglješa Danilović, rođen 1913., u Modriči, Srbin, inženjer agronomije. Član KPJ od 1933. U NOB od 1941., Načelnik OZN-e za BiH, ministar unutarnjih poslova. Vijećnik ZAVNOBiH-a i drugog i trećeg zasjedanja AVNOJ-a. Narodni heroj.
13 ZAVNOBiH dokumenti 1943-1944., IP Veselin Masleša, Sarajevo, 1968., 73.
14 Đuro Pucar Stari, rođen je 1899. u Kesićima kod Bosanskog Grahova, Srbin. Bio je član KPJ od 1922., jedan od organizatora ustanka u Bosanskoj Krajini, član
GŠ NOV i POJ, vijećnik AVNOJ-a, potpredsjednik ZAVNOBiH-a na prvom zasjedanju.
15 ZAVNOBiH, dokumenti, 1968., 183.-188.
10
11
100 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
moć Srba unutar pokreta, ali i takvim priznanjem odobrovoljiti Srbe da prihvate predložene planove stvaranja Republike
BiH i federalizacije Jugoslavije. Potpredsjednik ZAVNOBiH-a
Avdo Humo u srpnju 1944., napisao je u Oslobođenju: “Srpski
narod, koji prednjači u izgradnji nove Jugoslavije, pružio je
bratsku ruku ostalim narodima, on se borio da na dijelo izgradnje privuče Muslimane i Hrvate.”16 Kada su partizani zauzeli
Sarajevo Humo je govorio pred okupljenom masom naroda i
rekao i sljedeće: “Na ovom mjestu ja moram da istaknem ulogu koju je odigrao slobodarski srpski narod. Slobodarski srpski
narod je prvi pružio bratsku slobodarsku ruku ostalim narodima Bosne i Hercegovine.” Humo je u svome govoru dao i osnovnu definiciju pozicije BiH riječima: “Mi danas imamo novu
državu, demokratsku federativnu Jugoslaviju. U toj Jugoslaviji mi imamo federalnu državu Bosnu i Hercegovinu.” Znajući
da među Srbima ima dosta onih koji nisu rado gledali na federalizaciju Jugoslavije i stvaranje BiH, Humo je istakao: “Ima
ljudi koji govore da su u federalnoj Bosni i Hercegovini ugroženi Srbi. To govore šovinisti, ljudi zatrovani starim režimima, koji su prije trovali dušu narodu i koji su trgovali njegovom krvlju.”17 U lipnju 1945., u mostarskoj Slobodi, objavljen
je širi osvrt na zasjedanje Prve oblasne konferencije Narodnooslobodilačkog fronta. Jedan od govornika bio je i Humo, koji
je tada rekao: “Pod okupacijom u Hercegovini su stvoreni posebni uslovi. Zadaci NOF-a biće da se sve te teškoće savladaju
kako bi se moglo sve riješiti što se u ovoj oblasti postavlja pred
pomenutu organizaciju. Slobodoljubive snage Srba i muslimana treba da pomognu svim silama buđenje i razvijanje demokratskih snaga među Hrvatima. Pružite bratsku ruku Hrvatima koji su pod uticajem ustaša, Mačeka i reakcionarnog dijela
klera ostali neaktivni.”18
Zanimljivo je vidjeti kako pola stoljeća kasnije povjesničar Enver Redžić, nekadašnji vijećnik AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a u
ocjeni rezultata Drugog svjetskog rata u Bosni i Hercegovini, objašnjava krajnje dosege ZAVNOBiH-a, te tezu o vodećoj ulozi srpskog naroda i njegovom unošenju ideje bratstva
među Muslimane i Hrvate. Redžić je napisao: “U BiH, kao i u
cijeloj zemlji, poražene vojno-političke snage bile su zahvaćene agonijom koja je bila izraz njihovog kraja obilježenog tragedijama pripadnika uništenog ratnog fronta. Na drugoj, suprotnoj strani, pobjedničke snage nosila je ekstaza euforičnog slavlja, sa kojim se ulazilo u nove bitke za obnovu zemlje u miru.
Pobjednik je bio NOP; hegemon u NOP-u bila je KPJ. Osuđeni
od ustaša na istrjebljenje, Srbi su činili bazu NOP-a. Uporedo,
činili su i masovnu bazu četničkog pokreta, koji je Muslimane
i Hrvate osudio na uništenje. Na kraju, pobjednički tabor činile su mase srpskog naroda; Muslimani su zauzeli položaj drugog ešalona, a Hrvati su se našli na začelju. Takav raspored po-
litičkih i nacionalnih snaga formirao se u BiH na kraju rata.
Praksa hegemonije i velike ideje ZAVNOBiH-ovih Deklaracija nisu mogle da idu u korak. U prirodi je diktature da guši demokratiju, kao što je u prirodi demokratije da isključuje i ne
podnosi diktaturu”.19
Ideja Bosne i Hercegovine, kao države tri ravnopravna naroda, koja je iznesena u Deklaraciji ZAVNOBiH-a nije bila potpuno prihvaćena niti od onih koji su je promovirali. Jedan od
utemeljitelja Komunističke partije Jugoslavije i jedan od organizatora ZAVNOBiH-a Rodoljub Čolaković u članku Zašto je
Bosna i Hercegovina federalna jedinica, napisao je: “U Bosni i
Hercegovini, kao što je poznato, žive dvije nacije: Srbi i Hrvati, i muslimani koji su nesumnjivo slovenske rase. Njima će se
dati mogućnost da se mirnim, evolutivnim putem nacionalno
opredijele. Rješenje o Bosni i Hercegovini, kao federalnoj jedinici u federativnoj Jugoslaviji, diktovano je težnjama da naše
uređenje bude takvo kako bi državna tvorevina dobila što više
stabilnosti, da bi ona, prije svega, mogla nadahnuti naše narode za završavanje narodno-oslobodilačke borbe i, dalje, da bi
odoljela u budućnosti svakom nasrtaju spolja na našu slobodu i nezavisnost. Mi znamo da je stara Jugoslavija bila rovita i
zbog toga, što je svi njeni narodi nisu smatrali svojom domovinom.” Čolaković je nastavio: “Poučeni dugogodišnjim iskustvom, sinovi Bosne i Hercegovine stali su na ovo gledište: da
Bosna i Hercegovina nije ni srpska ni hrvatska, nego da je i srpska i hrvatska, a osim toga i muslimanska, – svih onih koji u
njenim granicama žive. Zato se Bosna i Hercegovina nije mogla cijepati, jer bi to značilo cijepati jednu cjelinu čvrsto povezanu, cjelinu koja je dugo vremena živjela samostalnim životom. Podijeliti je po nacionalnim pripadnostima bilo je nemoguće, jer Srbi i Hrvati žive izmiješani na čitavoj teritoriji od
Like do Drine. Otuda je riješeno da Bosna i Hercegovina bude
federalna jedinica izjednačena sa ostalim federalnim jedinicama Jugoslavije. Na taj način nađeno je najsrećnije rješenje koje
će zadovoljiti narode Bosne i Hercegovine i učvrstiti našu zajedničku domovinu. Pristalice narodno – oslobodilačkog pokreta Bosne i Hercegovine svjesni su da je samo jaka Jugoslavija garancija za njihovu budućnost i bezbjednost. Oni smatraju da će ovako rješenje pitanja Bosne i Hercegovine učvrstiti
novu Jugoslaviju upravo zbog toga, što će se njegovanje bratskih odnosa između Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini, prije
svega, odraziti i na odnos Srba i Hrvata u Jugoslaviji, na odnos
dviju osnovnih nacija u Jugoslaviji.” Čolaković je pisao i o poziciji Srba: “u razgovoru čuo sam često ovakve prigovore: kako
su Srbi sada u Bosni i Hercegovini ugroženi, jer oni predstavljaju samo relativnu većinu, a apsolutnu većinu imaju Hrvati i
muslimani”. Pred kraj članka Čolaković je napisao: “Niko Srbima Bosne i Hercegovine ne može osporiti pravo, niko i ne mi-
“Federalna Bosna i Hercegovina”, Oslobođenje br. 8. jul 1944., 7. Avdo Humo rođen je 1914. u Mostaru. Profesor književnosti, član KPJ od 1934. Učesnik NOB
od 1941, potpredsjednik ZAVNOBiH-a i potpredsjednik Vlade NR BiH. Narodni heroj, po nacionalnosti izjasnio se kao Srbin. Vidjeti: Ko je ko u Jugoslaviji, Sedma sila, Beograd, 1957., 250.
17 “Veličanstveni manifestacioni zbor u oslobođenom Sarajevu”, Oslobođenje, broj 30., Sarajevo, 12. travnja 1945., 2. Rodoljub ČOLAKOVIĆ, “Zašto je Bosna i
Hercegovina federalna jedinica”, Oslobođenje, broj 29., 9. travnja 1945., 2.
18 “Drug Avdo Humo pozdravlja Konferenciju”, Sloboda (Mostar), broj 15., 3. lipnja 1945., 2.
19 Enver REDŽIĆ, Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu, OKO, Sarajevo, 1998., 453.
16
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 101
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
Iako se ideja bosanske nacije objašnjava teorijom pozitivnosti državnog
nacionalizma i negativnosti etničkog, lako je uočiti kako se u ovom slučaju jedna etnija, ona bošnjačka, poistovjećuje s državom. ... Unitaristički
nacionalizam prikriva se građanskim opredjeljenjem i nastoji legitimirati
liberalnom teorijom države-nacije.
sli da im ospori to pravo da u Beogradu gledaju centar srpske
kulture i da ostvare svoje kulturno jedinstvo, da se tu, na srpskoj kulturi, napajaju i dobijaju podstreka za rad u svojoj užoj
otadžbini. Isto tako niko ne misli da zabrani Hrvatima Bosne i
Hercegovine da gledaju na Zagreb i da se napajaju svojom hrvatskom kulturom.”20
U skladu s politikom jedinstva partije i države, nakon što se
BiH konstituirala kao federalna jedinica, trebala je dobiti i svoju partijsku organizaciju. Na osnivačkom kongresu KPJ BiH
održanom od 1. do 5. studenog 1948. član Politbiroa CK KPJ
Moša Pijade rekao je: “Tako su voljom čitavog svog stanovništva, a pod rukovodstvom i na liniji pravilne nacionalne politike naše Partije, Bosna i Hercegovina, juče zemlja srpsko-hrvatskog razdora, postala osnovom čvrstog i više neraskidivog
bratstva i jedinstva srpskog i hrvatskog naroda, a s tim i moćna
podloga bratstva i jedinstva svih jugoslavenskih naroda.” Pijade nastavlja: “Ne smijemo se uspavljivati time što je nacionalno pitanje riješeno i ne smijemo zbog zaoštravanja klasne borbe u periodu socijalističke izgradnje zaboravljati na nacionalno pitanje, zauzimati stav kao da ga više nema ili padati u pogrešno shvatanje da proces razvitka vodi stvaranju neke nove,
bosanske nacije. To je zabluda opasna, zabluda koja ne znači
nikakav napredak, već naprotiv nazadak prema postignutom
rješenju nacionalnog pitanja u ovim oblastima.” Primjetno je
da Pijade u ovom dijelu ne spominje muslimane. Njih je spomenuo nešto ranije kada je rekao: “Bosna i Hercegovina zauzima posebno mjesto među ostalim našim narodnim republikama. Ona je šesta jugoslavenska republika u zajedničkoj državi u kojoj živi pet jugoslavenskih nacija. Njeno stvaranje kao
posebne narodne republike nije bilo diktovano istorijskim državnopravnim razlozima, mada obje pokrajine pretstavljaju
određenu istorijsku jedinicu, koja je imala svoj posebni istorijski razvitak, jer je u srednjem vijeku, stojeći između Srbije
i Hrvatske, imala svoju posebnu državnu organizaciju, i jer je
ne samo dugo ostala pod osmanskom vlašću nego je i pod vlašću aneksionističke sile Austro-ugarske ostala u svojoj izolovanosti pod turskim feudalnim sistemom, koji je u postepenom
likvidiranju tek poslije prvog svjetskog rata, a konačno tek u
novoj Jugoslaviji. Istorijski momenat igra ulogu samo ukoliko
je u istorijskom razvitku ovih zemalja u njima stvoren naročiti odnos u njihovom nacionalnom sastavu, tako da u njoj živi
u nerazrušivoj izmiješanosti dio srpskog i dio hrvatskog naroda, dok treći dio stanovništva sačinjavaju muslimani slovenskog porijekla, koji su primili islam i koji sebe obilježavaju po
vjerskoj pripadnosti, a u velikoj većini nacionalno nisu opredjeljeni. Ova činjenica da se danas može u Evropi naći stanovništvo bez nacionalnog obilježja plod je one teške zaostalosti
i vjekovnog stagniranja koji karakteriše skučenost turskog feudalizma. Prema tome, Bosna i Hercegovina nisu, kao ostale
naše narodne republike država ove ili one jugoslavenske nacije, tj. Narodna Republika Bosna i Hercegovina nema obilježja
nacionalne republike kao ostale. Ali baš u toj posebnosti karaktera Narodne Republike Bosne i Hercegovine i leži njen pravi i veliki značaj.”21
Jedan od komunističkih lidera, koji je bio sklon državnosti
BiH, i koji je podržavao nacionalni identitet Muslimana, predsjednik najšireg komunističkog fronta, Saveza socijalističkog
radnog naroda (SSRN) SR BiH Todo Kurtović, govoreći u Mostaru 1971., o državnosti republika rekao je nešto slično što i
Pijade: “Bosna i Hercegovina kao država je, što sam već rekao,
rezultat današnjih osobenosti i potreba. Ona nije rezultat istorijskog prava, iako se ni tog elementa ne odričemo, jer ono i
danas igra određenu ulogu”.22 U istom govoru Kurtović je istaknuo kako su svi jugoslavenski nacionalizmi štetni, te naglasio:
“Očito da je svaki vid nacionalizma štetan, od nacionalnih šovinizama do unitarističkog negiranja nacija, jer i jedan i drugi
i treći i svi ostali, u stvari, pokušavaju da interes određene nacije, bolje rečeno određene klase te nacije, nametne drugima.”23
Nešto kasnije Kurtović je objasnio i svoje mišljenje, koje je bilo i
službeno stajalište SK BiH, o nekim prijedlozima da se Muslimani izjasne kao Bosanci. Kurtović zaključuje kako bi to neminovno
konfrontiralo Srbe i Hrvate u Bosni prema Muslimanima, jer bi
značilo kako oni nisu Bosanci, nego pripadnici svojih nacija.”24 U
tom slučaju ako su Muslimani Bosanci, onda je i Bosna (i Her-
“Zašto je Bosna i Hercegovina federalna jedinica”, Oslobođenje, 9. april 1945., broj 29., 2. Stav KPJ o Bosni i Hercegovini oslikava i tekst u Oslobođenju, partijskom službenom listu, iz svibnja 1944., koji počinje sljedećom konstatacijom: “Politika koja se dvadeset i tri godine provodila u Jugoslaviji nužno je dovela do državnog sloma 1941 godine i do ropstva u koje su pali svi narodi naše zemlje. Drukčije nije moglo biti, kada su se na čelu državne uprave nalazile protivdemokratske i nenarodne klike koje su državu smatrale izvorom svoga bogaćenja.” Pri kraju teksta piše kako Bosna i Hercegovina “danas, kada se stvara slobodna Srbija,
slobodna Hrvatska, u federativnoj Jugoslaviji neće biti predmet smutnje i sukoba Srbije i Hrvatske, nego će biti bratska veza i kamen temeljac srpsko-hrvatskih
odnosa u Jugoslaviji.” Vidjeti: “Bosna i Hercegovina u federativnoj Jugoslaviji”, Oslobođenje broj 5., svibanj 1944., 7.-8., u potpisu H.O.A.
21 “Govor člana Politbiroa CK KPJ druga Moše Pijade”, Osnivački kongres Komunističke partije Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1950., 13.-15.
22 Noel MALCOLM, Povijest Bosne-kratki pogled, Erasmus, Novi liber, Dani, Zagreb, Sarajevo, 1995., 267.
Todo Kurtović rođen je 1919., u Začuli, kotar Trebinje. U NOB od 1941., bio sekretar komiteta SK za Hercegovinu, sekretar Narodne skupštine NR BiH, predsjednik SSRN SR BiH.
23 Todo KURTOVIĆ, “Amandmani i državnost republike”, Komunisti i nacionalne slobode, NIŠP Oslobođenje, 1975., 311.-328.
24 ISTI, 604.
20
102 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
cegovina, čiji identitet treba dokinuti) njihova nacionalna država, Hrvati po toj logici imaju Hrvatsku, a Srbi Srbiju, te su
oni u BiH, u toj konstrukciji i po danas važećim definicijama,
nacionalne manjine.
Na znanstvenom skupu AVNOJ i narodnooslobodilačka borba u Bosni i Hercegovini (1942.-1943.)., održanom u Sarajevu
22. i 23. studenog 1973. Rodoljub Čolaković istupio je s referatom Pravi odgovor na pitanje: čija je Bosna i Hercegovina i završio ga rečenicom: “Tako će Socijalistička Republika Bosna i
Hercegovina i ubuduće opravdavati svoje postojanje, biti čvrst bedem bratstva i jedinstva naših naroda, razvijati sve svoje
stvaralačke snage za dobro svojih radnih ljudi i ostati ono što
je bila od novembarskih dana 1943. godine – zdravo vezivno
tkivo bratske zajednice ravnopravnih naroda i narodnosti Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije”.25 Čolaković je
tom prigodom rekao kako je u vrijeme pripreme ZAVNOBiHa bilo mišljenja da u skladu s načelom jednonacionalnog obilježja federalnih jedinica, “BiH bude autonomna pokrajina neposredno povezana sa saveznim ustanovama, čiji bi položaj u
federaciji bio sličan položaju federalnih jedinica možda samo
s manjim pravima”.26 Očito je da bi to na neki način bila Jugoslavija u malom, a Čolaković je često govorio kako je BiH prije
svega jugoslavenska.
Akademik Muhamed Filipović dao je svoje viđenje pozicije socijalističke Bosne i Hercegovine u SFRJ. On je napisao:”Komunistička vlada i njeni glavni protagonisti, kao zastupnici ideje ujedinjavanja svih zemalja u jednu veliku komunističku državu, nisu uopće ozbiljno shvatali ni suverenost i državnopravnost Bosne i Hercegovine. Oni su postojanje države Bosne
i Hercegovine smatrali taktičkom fazom i nužnim prelaznim
periodom na putu ostvarenja svog ideala, a to je čvrsta, visokocentralizirana unitarna država, prvo na prostorima Jugoslavije, a potom na ostalim prostorima gdje je pobijedila socijalistička revolucija.”27 Opisujući poteškoće u razvoju državnosti
BiH, te ograničenje nacionalnih, političkih, vjerskih i kulturnih sloboda, Filipović je zaključio:”Takvo stanje je osobito teško pogodilo Bošnjake muslimanske vjere, jer oni nisu još bili
priznati kao narod, te nisu imali nikakvo uporište u postojanju
tzv. matičnih država, koje su bile priznate kao nacionalne dr-
žave, kao što je bio slučaj sa Hrvatima i Srbima koji su imali Srbiju i Hrvatsku.”28
Posebno tumačenje odluka ZAVNOBiH-a, dao je prof. dr.
Omer Ibrahimagić u svome predavanju na Tribini Vijeća bošnjačkih intelektualaca, 20. studenog 1993. On je tada između ostaloga rekao: “Za očuvanje cjelovitog državnog teritorija BiH, kao bitnog interesa bošnjačkog naroda u nastavku pregovora, neophodno je odbaciti kao neutemeljenu tezu, ni u historijskoj nauci, ni u državno-političkoj praksi BiH, po kojoj
u BiH žive tri konstitutivna naroda. Ni na Prvom zasjedanju
ZAVNOBiH-a 25. novembra 1943. kada je obnovljena bosanska državnost, nije se polazilo od konstitutivnosti triju naroda, nego naprotiv, od njihove autohtonosti, iz čega je izveden
politički stav, da Bošnjaci/Bosanci muslimani, katolici i pravoslavci nemaju kao većinski narod pravo na državu, već da pravo na državu imaju ravnopravno Muslimani, Srbi i Hrvati i da
Bosna i Hercegovina nije posebno ni muslimanska, ni srpska,
ni hrvatska, nego da je cijela BiH jednako državni teritorij sva
tri naroda.”29 Ibrahimagić na sličan način nastavlja, prenoseći
svoj stav i u novije vrijeme: “Zahtjev da se Srbima i Hrvatima
u BiH međunarodnopravno prizna status konstitutivnih naroda, nije usmjeren u pravcu da oni nešto konstituišu, već naprotiv da razgrade, razdijele, dekonstruiraju BiH, jedan historijski,
geografski i kulturni prostor koga je sama historija konstituirala i povezala mnogim nitima koje se ne daju ni silom isprekidati, podijeliti. Hoće se na silu višenacionalna matrica bivše
SFRJ prenijeti i prekalemiti na BiH.”30 Ibrahimagić svoja uvjerenja ne obrazlaže samo dvojbenim tumačenjima, već ih gradi čak i na tiskarskim pogreškama. U Rezoluciji Prvog zasjedanja ZAVNOBIH-a trideset i osam puta se spominju narodi (množina) Bosne i Hercegovine, a samo jedan put i to očito
zbog tiskarske pogreške narod (jednina) BiH. To je međutim
Ibrahimagiću bilo dovoljno donijeti zaključak kako su komunisti upotrebom riječi narodi u množini mislili na sva tri naroda u njihovom etničkom značenju, a upotrebom riječi narod
u jednini mislili na narod u političkom značenju odnosno “Bosance i Hercegovce, državni narod Bosne (i Hercegovine)”.31 Iz
svega ranije navedenog potpuno je jasno da je ovo krivo tumačenje. Jačanje bosanskohercegovačke državnosti pod komunističkom vlašću ni u kom slučaju nije bilo uvjetovano politikom
AVNOJ i narodnooslobodilačka borba u Bosni i Hercegovini., Rad, Beograd, 1974., 20.
R. ČOLAKOVIĆ, AVNOJ i NOB u BiH, 1974., 16.
27 Muhamed FILIPOVIĆ, Bosna i Hercegovina-najvažnije geografske, demografske, historijske, kulturne i političke činjenice, Compact, Sarajevo, 1997., 108.
28 M. FILIPOVIĆ, 1997., 108.
29 Omer IBRAHIMAGIĆ, Bosna i Bošnjaci između agresije i mira, EL-Kalem, Sarajevo, 1998., 65.-66. Više vidjeti: O. IBRAHIMAGIĆ, “Nacije nisu konstitutivni,
već autohtoni element Bosne i Hercegovine”, Bosna i Bošnjaci država i narod koji su trebali nestati, Svjetlost, Sarajevo, 1995., 71.-73. Ibrahimagić ustrajava na romantičnoj nacionalističkoj tezi: “U Bosni je živio njen bosanski narod, bogumili, “dobri Bošnjani” sa svojom Crkvom bosanskom.”, te konstatira: “Kao što je agresija na Bosnu i Hercegovinu došla spolja, tako je i novokonponovana teorija o konstitutivnosti Srba i Hrvata došla spolja, nametnuta je od strane agresora”.
30 O. IBRAHIMAGIĆ, 1998., 66. Zanimljiv je način na koji prof. dr. Kasim Trnka osporava konstitutivnosti naroda. On smatra da se radi o grešci u prijevodu
francuske riječi constituant. Odnosno o njezinom krivom kontekstu. Naime riječ groupes constituant, prevedena je kao konstitutivni narod, umjesto konstituentna grupa. Rekli bismo: konstitutivnost izgubljena (dobivena) u prijevodu. Vidjeti: Kasim TRNKA, Konstitutivnost naroda, Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca, Sarajevo, 2000., 30.-31. Usporediti: Božo ŽEPIĆ, Enigma Bosna i Hercegovina, Matica hrvatska Mostar, Mostar, 2002., 96.-113.
31 Omer IBRAHIMAGIĆ, “Suvremeni ustavni položaj naroda u Bosni i Hercegovini”, Znakovi vremena, 18/19., Ibn Sina, Sarajevo, 2003. Ibrahimagićev rad, kao
i njegovi drugi radovi na slične teme, pisani su unutar komunističke paradigme. On ne uspijeva napraviti iskorak, već aktualne suprotnosti pokušava objasniti
unutar samoupravno-socijalističkog obrasca (kojim se najveći dio karijere bavio), tumačeći pri tome tadašnje odredbe potpuno proizvoljno. Njegove glavne teze
su da je država Bosna (Hercegovina je u zagradi) stvorila svoje narode, a ne obratno, te da je imenica narod u jednini državotvorna, dok je ona u množini narodi
etnička, pa time i nepolitička pa i neeuropska.
25
26
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 103
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
po kojoj bi BiH bila građanska država, jer taj koncept nije bio
u skladu sa službenom politikom SKJ. Ono je bilo uvjetovano
s jedne strane unutarnjim odnosima, koje kroničar tog vremena Dušan Bilandžić objašnjava na sljedeći način: “Za stvaranje
antihegemonističke koalicije Tito je forsirao jačanje tzv. jugoslavenske političke periferije – jačanje suverenosti i autonomnosti BiH, Makedonije, Kosova, Vojvodine pa i Crne Gore, kako
bi dostigao određenu ravnotežu i simetriju naspram Srbije, Hrvatske i Slovenije. Tražio je da se BiH ponaša što suverenije kao
tampon republika između Srbije i Hrvatske, (...) često posjećujući BiH, Tito je “stalno hrabrio njezino vodstvo govoreći im ne
dajte se ni Beogradu ni Zagrebu”. Još od sredine šezdesetih ...
BiH je i sama krenula prema emancipaciji od savezne administracije, i to u tri važna aspekta: proglašenje Muslimana nacijom, smanjivanje represije nad Hrvatima i obuzdavanje velikosrpskih snaga”.32 S druge strane, Tito je koristio bosanskohercegovačke muslimane kao oruđe svoje “nesvrstane” politike. Muslimanske prvake koristio je pri susretima s liderima muslimanskih zemalja. Zauzvrat, muslimani su na popisu stanovništva
1971., a u skladu s ranije donesenom odlukom na XVII. sjednici CK SK BiH, iz veljače 1968. dobili mogućnost izjašnjavati se
Muslimanima u nacionalnom smislu.33
sna je stara povijesna tvorba, koja nema dan i datum nastanka.
Uvijek smo znali: lažna je i opasno destruktivna tvrdnja da je
Bosna Jugoslavija u malom, te da se ona mora raspasti kao što
se raspala Jugoslavija. Znali smo i osjećali koliko je ona, ta tvrdnja i politika na kojoj je zasnovana, anticivilizacijska i antihrvatska. Radi se, zapravo, o tome da oni koji zastupaju floskulu
o Bosni – Jugoslaviji to tek hoće da takvim naprave, etničkom
trodiobom Bosne i Hercegovine, pa da onda uzmognu mirne
duše obaviti svoj razbijački posao kao “nužan” i “logičan”.”34 Povjesničar Srećko Džaja u knjizi Konfesionalnost i nacionalnost
Bosne i Hercegovine, vrlo argumentirano piše o diskontinuitetu
bosanskohercegovačke povijesti. On navodi kako je “u osmanskoj epohi u velikom stupnju razorena podloga za zajednički
politički identitet bosanskog stanovništva”. Džaja konstatira:
“Osnivanjem države Jugoslavije 1918. za Bosnu i Hercegovinu završilo je jedno dugotrajno povijesno razdoblje, u kojem
je ona bila šav u svjetsko-povijesnim političkim i ideološkim
razračunavanja Istoka i Zapada.”35 Desetljeće kasnije, Džaja,
na tragu Lovrenovićevog stava, koji se pak temelji na povijesnom kontinuitetu BiH, piše: “Bosna nije, metaforički rečeno,
nikakva Jugoslavija u malom, kako tvrde oni koji bi ovu zemlju
htjeli podijeliti”.36
Bosna i Hercegovina i Jugoslavija?
Zašto nije politički korektno reći kako je BiH (bila) Jugoslavija u malom, tko je uopće zastupao tu tezu i uključuje li takav
stav doista namjeru podjele BiH? U Mostaru, lipnja 1971., u
izlaganju “političkom aktivu”, govoreći o demokratizmu u Hercegovini tijekom Drugog svjetskog rata Todo Kurtović izjavio
je: “Bosna i Hercegovina razvija ovaj demokratski kurs i u in-
Komunisti su izgleda imali pravo kad su govorili da se Jugoslavija ne bi mogla obnoviti na građanskim osnovama, nego
isključivo u revoluciji. Propašću komunističkog sustava, raspala se i SFRJ. Prvi demokratski izbori u BiH pokazali su
Ako netko upozorava da bi se Bosna i Hercegovina mogla raspasti po jugoslavenskom modelu, onda to zahtijeva od ljudi koji odlučuju o njezinoj
sudbini ozbiljan angažman i otklanjanje svih onih uzroka koji su pridonijeli raspadu SFRJ
svu podijeljenost bosanskohercegovačkog društva. Nacionalne stranke dobile su golemu većinu glasova i to u postotcima
u kojim su bili zastupljeni prema popisu stanovništva. Bosna i
Hercegovina pukla je po nacionalnim šavovima. Formula ZAVNOBiH-a po kojoj je BiH država Srba, Muslimana i Hrvata,
ali posebno Srba, nije se više mogla održati, a njezine proturječnosti vodile su u rat. U teškim danima za BiH, u proljeće
1994., neposredno po prestanku hrvatsko-muslimanskih sukoba, Ivan Lovrenović napisao je: “Za razliku od Jugoslavije,
države što je bila nastala jučer, u političkom laboratoriju, Bo-
teresu Jugoslavije pošto je i sama Jugoslavija u malom, prototip bratstva, i to nije nikakav avangardizam, jer smo mi odlučno protiv njega”.37 Kurtović je četiri godine kasnije rekao: “Mi
u Bosni i Hercegovini jačamo sve što povezuje narode i narodnosti Bosne i Hercegovine, ali ničim ne sputavamo šire povezivanje nacija i njihovih kultura, kao ni izražavanje njihovih individualnosti. Pri tome se borimo za ravnopravnost pojedinaca i ustanova, i u okviru Jugoslavije, i na svakom drugom mjestu. Mi imamo interese od kojih polazimo, a to su naši, bosanskohercegovački i jugoslavenski interesi. Svjesni smo da bez
Dušan BILANDŽIĆ, Hrvatska moderna povijest, Golden marketing, Zagreb 1999., 577.-578.
N. MALCOLM, 1995., 264.-265. E. REDŽIĆ, 2000., 89.-100. Pero SIMIĆ, “Kako su muslimani postali nacija”, Večernje novosti (Beograd), feljton, 6. do 15. 2.
2004.
34 Ivan LOVRENOVIĆ, “Sarajevska inicijativa”, Erasmus, broj 6., Zagreb, travanj 1994., 10.
35 Srećko DŽAJA, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, ZIRAL, Mostar, 1999., 217.-223.
36 Srećko DŽAJA, “Politička misao Alije Izetbegovića”, Bosna franciscana, broj 19., Sarajevo 2003., 262. Tekst je prvi put objavljen na njemačkom jeziku, u Bonnu 1996.
37 Todo KURTOVIĆ, “Nema samo čistih, niti samo šovinističkih oaza”,Komunisti i nacionalne slobode, NIŠP Oslobođenje, 1975., 625.
32
33
104 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
socijalističke Jugoslavije nema ni socijalističke Bosne i Hercegovine, kao što je i socijalističkoj Jugoslaviji potrebna socijalistička Bosna i Hercegovina.”38
Kad se pogleda zastava SR Bosne i Hercegovine, jasno je kako
je to u biti smanjena zastava SFRJ postavljena na crvenu, komunističku zastavu-podlogu. Simbolika “Jugoslavije u malom”
ne može se nevidjeti, kao i nedostatak bilo kakvog prepoznatljivog nasljeđa iz prošlosti. Njezin grb predstavljala su dva (a
ne tri) dimnjaka, koji su simbolizirali industrijalizaciju.39 Jedan od vodećih bošnjačkih intelektualaca Alija Isaković napisao je 1974., u monografiji Bosna i Hercegovina, tekst koji je
naslovio Bosno moja, ljepša si od raja. Tekst počinje sljedećim
odlomkom: “Pogledate li Jugoslaviju na nekoj geografskoj karti, reći ćete: Republika Bosna i Hercegovina je srce ove zemlje;
ako je upoznate, reći ćete više od toga: to je Jugoslavija u malome; ako je bolje upoznate, bićete blizu onome koji se prostonarodno, poslužio psovkom protiv svake države “koja nema Bosne”.”40 Isaković je kasnije postao član predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista BiH, u čemu su mu vjerojatno
pomogle i ovakve izjave, koje su tada bile ne samo politički podobne, nego i poželjne.41 U Sarajevu je koncem lipnja 1990., u
organizaciji Bošnjačkog instituta u osnivanju i lista Naši dani
održan znanstveni skup s temom Bosna i bošnjaštvo. Pozivu
se odazvao i Tomislav Ladan, koji je svoj osvrt na temu naslovio Jugoslavenstvo u malom. Ladan postavlja pitanje: “hoće li u
budućoj zajednici Bosne Bošnjaci biti samo pripadnici muslimanskog vjerozakona, ili će to moći biti i pravoslavni i katolici i današnji bezvjerci, čak i uz mogućnost da bošnjaštvo bude
nekakvo jugoslavenstvo u malome”.42 Vrijeme je dalo odgovor na Ladanovo pitanje. Bošnjaci su danas gotovo isključivo pripadnici “muslimanskog vjerozakona” dok se kao “nekakvo jugoslavenstvo u malome”, nudi bosanstvo. Bogoljub Kočović je na istom skupu, pišući o identitetu u novim političkim
odnosima, napisao: “Da li će jednog dana jugoslavenski narodi
BiH poprimiti osećanje pripadnosti jednoj novoj nacionalnosti, koju bih nazvao bosanskom, i tako bi se geografski pojam
uklopio sa nacionalnošću – to niko ne može predvideti. Gledajući iz današnje perspektive, jako sumnjam da bi mnogo takvih ljudi iz današnjih generacija, pa čak i sledećih generacija,
sumnjam da bi oni koji se osećaju Srbima, Hrvatima, Bošnjacima-Muslimanima ili Jugoslovenima-prihvatili da se deklarišu
kao Bosanci. Ali nije isključeno da među mladim “Jugosloveni-
ma” nađemo već danas temelj za sutrašnju sveobuhvatnu bosansku narodnost. Manja je nada da se deklarišu kao Bošnjaci, iako ne isključujem neke, ali retke slučajeve u tom pravcu.
Treba jasno podvući da Bošnjaci nisu jedini autohtoni narod u
BiH, i da osim eventualnih iznimki, nema Bošnjaka-Srba, Bošnjaka-Hrvata, Bošnjaka-Muslimana (sa velikim M) i Bošnjaka-Jugoslovena. Bošnjak je ime za nacionalnost osobe kojima
je islam veroispovest ili čijim precima je to bila veroispovest, a
ne osećaju se ni Srbima, Hrvatima ili Jugoslovenima. Za mene
lično moja domovina je Jugoslavija, uža domovina Bosna, obema sam jako privržen. Ako treba da ispoljim moju nacionalnost, ja bih mogao samo da budem Srbin ili Jugoslaven, a nikako se ne osećam Bošnjakom.”43
Alija Izetbegović, koji je po stupanju na funkciju lidera bosanskohercegovačkih Muslimana naglašavao svoju politiku ekvidistance prema Srbiji i Hrvatskoj, odnosno Hrvatima i Srbima, što je bio nastavak deklarativne politike CK SK BiH, također je pravio usporedbe BiH i Jugoslavije. Izetbegović je u vrijeme pregovora o sudbini Jugoslavije 1990/91., više puta upozoravao da BiH ne može preživjeti raspad Jugoslavije. Nešto
kasnije u govoru održanom 9. prosinca 1993. u Domu ljiljana pred polaznicima seminara Uprave za moral Štaba vrhovne komande Armije Bosne i Hercegovine, Izetbegović je povukao paralelu s Drugim svjetskim ratom izjavivši da “na sceni imamo ponovo četnike i ustaše, ali u puno gorim izdanjima nego ranije, te da postoji i treća vojska, naša narodna vojska, čije je pripadnike pozvao da budu kao partizani u prošlom
ratu”.44 Osvrćući se na ovu tvrdnju koju je Izetbegović dijelom
ponovio početkom veljače 2000., književnik Mile Stojić napisao je kako: “Izetbegovićeva karakterizacija neprijatelja kao
“četnika” i “ustaša” nameće logičan zaključak da smo “mi” u
svemu ovome drug Tito. S malom razlikom što je Tito na ruševinama jedne države napravio multinacionalnu vojsku, a Izetbegović je od multinacionalne armije jedne države u kratkom
roku načinio nacionalnu vojsku. Stoga, u onoj mjeri u kojoj su
njegovi politički protivnici “četnici i ustaše” – on nije partizan. (...) Partizani su danas SFOR.”45 Da “mi” ipak nismo Tito,
a i da nema mjesta za dvojicu, pokazuje aktualna situacija vezana uz zahtjev za promjenom imena sarajevske ulice Maršala Tita u ulicu Alije Izetbegovića.46 Očito su mnogi u bivšoj Jugoslaviji, posebno u BiH, doživljavali Bosnu i Hercegovinu kao Jugoslaviju u malom, a bosanstvo kao jugoslavenstvo.
Todo KURTOVIĆ, “Revolucionarni smisao kulturnog preobražaja”, Komunisti i nacionalne slobode, NIŠP Oslobođenje, 1975., 562.-563.
Postojao je i prijedlog da grb BiH sadrži buktinju, koju drže tri ruke, kao simbol tri naroda Bosne i Hercegovine. Vidjeti: K. SULJEVIĆ, 1981., 228.-229. Ni današnja zastava, odnosno grb BiH, koji nisu prihvaćeni u demokratskoj proceduri, već su nametnuti odlukom protektora, nemaju nikakvih tragova tradicije.
40 Alija ISAKOVIĆ, “Bosno moja, ljepša si od raja”, Bosna i Hercegovina, Sekretarijat za informacije Izvršnog vijeća Skupštine SR Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1974.
41 Deveti kongres Saveza komunista Bosne i Hercegovine, NIŠRO Oslobođenje, Sarajevo, 1986., 121.
42 Tomislav LADAN, “Jugoslavenstvo u malome”, Bosna i bošnjaštvo, Karantanija Ljubljana, Sarajevo, 1990., 131.
43 Bogoljub KOČOVIĆ, “O Bosni i bošnjaštvu”, Bosna i bošnjaštvo, Karantanija Ljubljana, Sarajevo, 1990., 68.-69.
44 Alija IZETBEGOVIĆ, Odabrani govori, pisma, izjave, intervjui, Zagreb 1995., 14.
45 Mile STOJIĆ, “Partizani”, Dani, (Sarajevo) 11. 2. 2000.
46 U kampanji očuvanja Titove ulice koju već neko vrijeme sprovodi Oslobođenje, javio se pismom i prof. dr. Meho Bašić. On smatra kako ulica Maršala Tita treba ostati jer je Tito “jedna od najgrandioznijih svjetskih ličnosti dvadesetog stoljeća i ogromno zaslužan za opstojnost Bosne i Hercegovine i Bošnjaka muslimana u BiH, ex SFRJ, Balkanu i Evropi”. Alija Izetbegović je, piše Bašić: “ličnost čije je ukupno djelo prevashodno vezano za Bosnu i Hercegovinu i za Bošnjake muslimane. To logično nameće zaključak i odluku da se postojeći Trg BiH u Sarajevu preimenuje u trg Alije Izetbegovića”. Stav prof. Bašića, po kojemu on stavlja
znak jednakosti između Izetbegovića, Bošnjaka muslimana i Bosne i Hercegovine raširen je u krugovima bošnjačke inteligencije, zato ga je vrijedilo navesti. Vidjeti: “Dvije grandiozne ličnosti”, Oslobođenje, 20. 2. 2004., 29.
38
39
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 105
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
Neki zasigurno i danas tako vide. Usporedba BiH i Jugoslavije do 1990., odnosno do raspada komunističkog sustava mogla
se često čuti i pročitati. Osim ovih nekoliko iznesenih primjera
ona se s posebnim žarom isticala na provincijskim političkim
mitinzima, gdje je zvučala poželjno i patriotski. Tek raspadom
SFRJ ova usporedba dobila je jednu zloslutnu notu, ali je to ne
može izbrisati iz kolektivnog sjećanja, kao što se ne može bez
argumenata odbaciti sličnost Bosne i Hercegovine i Jugoslavije. Isto tako bilo bi loše optuživati za podjelu (protuustavno
djelovanje) BiH onoga tko bi tu sličnost argumentirao. Samo
u autoritarnim (totalitarnim) društvima mišljenje je subverzivni čin.47 Svakako bi bilo korisnije istražiti i razriješiti sve bosanskohercegovačke proturječnosti. To bi bio značajan doprinos budućnosti ove zemlje, čija povijest je do Drugog svjetskog rata pisana uglavnom nekritički, s namjerom dokazivanja
kako BiH pripada jednom od njezinih naroda. Kasnije opet s
nalogom isticanja značaja komunističkog pokreta i revolucije.
Propašću komunizma historiografija se dobrim dijelom vratila na pred modernističke pozicije dokazivanja posebne uloge
nekih od naroda u BiH, njihove autohtonosti, vlasništva nad
BiH i slično. Ta vrsta historiografije posebno je privlačila ljude s nacionalističkim stavovima, a znala je poslužiti i za pozicioniranje unutar nekog od nacionalnih pokreta (stranaka). S
modelu, onda to zahtijeva od ljudi koji odlučuju o njezinoj sudbini ozbiljan angažman i otklanjanje svih onih uzroka koji su
pridonijeli raspadu SFRJ. Ukoliko netko pak ustvrdi da se zbog
sličnosti s Jugoslavijom BiH mora raspasti, tada ulazimo u sferu ideološkog determinizma, ali to još ne znači puno, ako onaj
tko to tvrdi ne poduzima i određene mjere, da bi se to stvarno i
dogodilo. Jedan od političkih mitova, koji je prisutan u Bosni i
Hercegovini, posebno među bošnjačko/bosanskom inteligencijom je onaj kako su hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman i
srbijanski predsjednik Slobodan Milošević “dijelili Bosnu”. Taj
mit do banalnosti pojednostavljuje uzroke rata i svih bosanskohercegovačkih proturječnosti, ali s druge strane amnestira
mnoge od odgovornosti, pa je popularan i izvan BiH.49 U skladu s tezom kako je Tuđman s Miloševićem dijelio BiH, njegove usporedbe BiH i Jugoslavije, koje su iznijeli i brojni srpski
političari, su po svemu sudeći od nekih ocijenjene kao opasne,
protivne opstojnosti BiH. Tuđman je u intervjuu Die Weltu,
24. svibnja 1993., rekao: “ako je Jugoslavija mogla opstati samo
kao konfederativni savez, Bosna i Hercegovina može postojati samo kao zajednica triju konstitutivnih naroda”. U intervjuu
Libėrationu, 22. srpnja 1993., na pitanje o uređenju BiH Tuđman je rekao: “Nije se mogla održati Jugoslavija kao višenacionalna zajednica baš zbog toga što su je htjeli nakon Tita gra-
Muslimanska politička elita, koja se najviše poziva na odluke ZAVNOBiHa u praksi se odrekla njegovih principa. Promjenom nacionalnog imena u
bošnjačko, i nazivanjem svoga jezika bosanskim, uzurpirali su bosansko
ime i duhovno nasljeđe, te na taj način narušili osnovne principe ZAVNOBiH-a
druge strane i oni koji su dugo vremena pisali besmislice o Marxovom shvaćanju prometa, ili doktorate o radničkom samoupravljanju kao modelu budućnosti, uglavnom su konvertirali,
te počeli veličati svoje nacije pridajući im onaj značaj koji je do
jučer imalo samoupravljanje ili marksizam.48 Na taj način nastavili su biti korisni vlasti i sačuvali mjesto u prvim redovima
nacionalne inteligencije.
Je li svaka sličnost s Jugoslavijom (nakon
raspada) slučajna?
Ako je Bosna i Hercegovina u Jugoslaviji s oduševljenjem tretirana kao njezina miljenica, njezino čedo, kao Jugoslaviju u
malom, teško je s propašću SFRJ kazati da to više ne vrijedi, da
nikakva sličnost ne postoji. Naravno ako netko upozorava da
bi se Bosna i Hercegovina mogla zbog toga raspasti po istom
diti i na jačanju centralizma, na nekakvim unitarističkim osnovama. Tko može zamisliti da bi se Bosna i Hercegovina, u kojoj
su suprotnosti još veće, i nakon ovakvog rata koji je nametnula jugokomunistička armija najprije, zatim Srbija, da bi se nakon takve agresije, nakon takva rata mogla Bosna i Hercegovina održati kao unitarna država. Titova Jugoslavija je bila federalističko-konfederalistička, a nakon Tita su je htjeli pretvoriti
u centraliziranu i u većoj mjeri unitarnu državu i nije se mogla
održati. To je bio uzrok njezine propasti. Jedina mogućnost da
Bosna i Hercegovina opstane kao samostalna država jest njezina konfederalizacija, što po mome ne znači stvaranje čisto
etničkih država iako su Srbi izvršili etničko čišćenje a sada ih
provode Muslimani, ali jedina mogućnost da ta država opstane jest kao konfederalna zajednica. Jedna Švicarska usred Europe, sastavljena od nacionalnosti koje pripadaju istoj civilizaciji, nije mogla opstati drugačije nego kao konfederacija. U
Rade BOJANOVIĆ, Autentična i neautentična ličnost, Prosveta, Beograd, 1985., 30.
“Kako se profesor Šefkija Čekić obračunao s Marksom”, Slobodna Bosna, 11. 3. 2004., 13.
49 Ivo LUČIĆ, “Karađorđevo politički mit ili dogovor”, Časopis za suvremenu povijest, broj 1., Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2003., 7.-36. Tekst je prenesen i u Motrišta broj 28., Matica hrvatska, Mostar.
47
48
106 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
Bosni i Hercegovini žive narodi koji pripadaju trima različitim
civilizacijama.”50 U ovom tekstu, kao i u nizu drugih, Tuđman
je šire obrazložio svoje viđenje ustroja BiH u kontekstu raspada Jugoslavije i drugih višenacionalnih zemalja i iznio nevjericu u njihovu opstojnost na drugi način. S njegovim stavovima
možemo se slagati ili ne, ali je zanimljivo to što on još u srpnju
1993., uspoređuje BiH s Jugoslavijom i poziva se na švicarsko
iskustvo u promišljanju budućeg ustroja BiH, kao ono koje bi
moglo funkcionirati.
Gotovo dvije godine kasnije, prof. dr. Srećko Džaja, kojega
smo već spominjali u kontekstu ocjene da BiH nije Jugoslavija u malom, te da tako govore oni koji je hoće podijeliti, napisao je: “Bosna je, ponovno metaforički izraženo, u ovom tragičnom trenutku postala Libanon; umjesto toga ona bi između
Hrvatske i Srbije trebala biti politički organizirana kao Švicarska. Svaki drugi put bi, po mom mišljenju, samo nastavio tragediju Bošnjaka (bosanskih Muslimana), Hrvata i Srba u Bosni
i Hercegovini i ne bi mogao prebroditi nestabilnost u susjedstvu.”51 Džaja je iznio istu ideju ustroja BiH po uzoru na Švicarsku, koju je Tuđman predložio nešto ranije, a ona se početkom devedesetih često mogla čuti u bosanskohercegovačkim
medijima i političkim krugovima, gdje se s jednakom strašću
zagovarala i negirala.52 Suljaga Salihagić, protiveći se sporazumu Cvetković – Maček, predlagao je još 1940. da se Jugoslavija
ustroji po švicarskom modelu.53 Moglo bi se zaključiti kako se
pripadnici manjinskih naroda zalažu za takvo ili slično rješenje, dok su pripadnici većinskog naroda uglavnom za unitarni
“građanski” ustroj države.
Prof. dr. Zdravko Tomac, nekadašnji dopredsjednik Vlade Republike Hrvatske i dopredsjednik Hrvatskog sabora smatra da
je zbog svog negativnog stava prema Jugoslaviji Tuđman dobio mnogo neprijatelja, koji “mu nisu oprostili rušenje Jugoslavije”.54 Valjalo bi vidjeti kakav je odnos prema Jugoslaviji bio
kod ostalih aktera jugoslavenske, odnosno bosanskohercegovačke drame? Raspadom Jugoslavije došlo je i do pucanja Bosne i Hercegovine po etničkim šavovima. Srpska elita u BiH,
okupljena u SDS-u, jasno je dala do znanja kako neće prihvatiti raspad Jugoslavije, odnosno kako Srbi u tom slučaju “ostaju
u Jugoslaviji”. Znali su da se njihova premoć u BiH, koja je bila
uvjetovana položajem BiH u Jugoslaviji više ne može održati, pa su uspostavili Republiku Srpsku (RS). Zanimljivo je da je
Skupština RS 1993. “poništila” odluke ZAVNOBiH-a, s obrazloženjem da su donesene bez legitimnih zastupnika srpskog
naroda.55 Muslimanska elita bila je za Jugoslaviju, ali onu Titovu, a ne unitarističku Miloševićevu, koja im se nudila početkom devedesetih. Oni su se s pravom bojali da bi u unitarističkoj Jugoslaviji mogli izgubiti i BiH, odnosno svoj identitet Hrvatska politička elita u BiH, sabrana u Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ), iskazala je (kao i Tuđman) negativan
stav prema Jugoslaviji, a još više prema komunizmu, bez kojega druge Jugoslavije po svemu sudeći ne bi ni bilo.
U istupima komunističkih političara često se isticalo kako se
ravnopravnost stiče, a ne poklanja i ne stiče se zauvijek, već
se za nju treba stalno boriti. Muslimanska politička elita, koja
se danas najviše poziva na odluke ZAVNOBiH-a, u praksi se
odrekla njegovih principa. Promjenom nacionalnog imena u
bošnjačko, te nazivanjem svoga jezika bosanskim, uzurpirali su bosansko ime, duhovno nasljeđe i na taj način narušili
osnovne principe ZAVNOBiH-a, koje su uporno tumačili komunistički prvaci, a po kojima je BiH i srpska i muslimanska i
hrvatska. Tako je sada svako pozivanje na te principe licemjerno i služi za dnevnopolitičku upotrebu. Što se Hrvata tiče, oni
su ionako u svim ovim događajima u BiH imali trećerazrednu
ulogu, pa njima to nije puno ni značilo, ali bi danas upravo Hrvati, kao najmalobrojniji narod u BiH imali najviše razloga zalagati se za principe ZAVNOBiH-a.
Bošnjaci, Bosna i Jugoslavija
Odnos prema Jugoslaviji i jugoslavenstvu bio je i jedan od važnih uzroka izbijanja sukoba između Hrvata i Muslimana u
BiH. To se osim odnosa prema samoj SFRJ najjasnije manifestiralo u odnosu prema JNA, ratu u Sloveniji i Hrvatskoj, i na
kraju prema ratu u samoj BiH. Anketa provedena 1990. u BiH
pokazala je kako je 69,3% stanovništva bilo za federativno uređenje Jugoslavije, a tek 30,7% za konfederalno uređenje, što je
značilo barem djelomično suverenu državu BiH, ali u onim
Franjo TUĐMAN, “Bosna i Hercegovina može jedino opstati kao konfederalna zajednica”, Hrvatska riječ svijetu, Hrvatska sveučilišna naklada, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 1999., 271. Slične izjave Tuđman je davao u više navrata npr., u novogodišnjem razgovoru s glavnim urednicima hrvatskih medija, Slobodna Dalmacija, 31. 12. 1993./1. 1. 1994.,4. i 5.
51 Srećko DŽAJA, Bosna franciscana, 19., 2003., 262.-263. Koncem 1991. u Slobodnoj Bosni (Sarajevo) izlazio je feljton Zlatka Dizdarevića pod naslovom “Liban:
Jugoslavija u malom”. 1.-5., zaključno s 28. 11. 1991., 14.
52 U Oslobođenju je pred referendum izlazio feljton Zlatana Čabaravdića, u kojeme je uspoređivana BiH s Švicarskom. Vidjeti: “Da li je Švajcarski sistem primjenjiv u BiH”. Oslobođenje, 26/27. 2. 1992., 8. Tekst završava rečenicom: “Švicarski federalizam u BiH može biti uspješan u onoj mjeri u kojoj smo mi, Bosanci
i Hercegovci, u mogućnosti da budemo Švicarci.”. Šaćir Filandra u tekstu “Bosnu čuvaju principi”, Oslobođenje, 27. 2. 1992., 2., piše: “Integritet, cjelovitost i budućnost građanske BiH danas čuvaju, garantuju i osiguravaju načela savremenog civilizacijskog življenja. Princip konsenzusa, mirnog rješavanja sporova, nediranja silom granica uz razvoj parlamentarne demokratije, načela su nove restitucije ovog djela Evrope. Druga je stvar što domaći protagonisti nisu na nivou tih
principa, što Bosni ne daju da bude ono što su za sebe već osigurali. Jer, uslovljavanje referenduma “pravima nacionalnih zajednica”, nije ništa drugo nego odricanje Bosni prava da bude država. Svako pozivanje na tuđa, krajnje neprimjerna i često smiješna državno-pravna ustrojstva (Švicarska, Belgija i sl.) samo je nepriznavanje realnosti da suvremena država opstoji na visokousložnjenom i koncentriranom mehanizmu vlasti.”. Domaći protagonisti, koji Bosni ne daju ono što
su za sebe osigurali, za Filandru su po svemu sudeći Hrvatska i Srbija, koje “Bosni ne daju ono što su za sebe već osigurali”? Za sebe su osigurali status nacionalnih država, što bi onda po svemu sudeći trebala biti i “Bosna”, ali čija bi to nacionalna država trebala biti, to Filandra izričito ne piše, ali se to može iščitati iz događaja koji su uslijedili.
53 Suljaga SALIHAGIĆ, Mi bosansko-hercegovački Muslimani u krilu jugoslavenske zajednice, Banja Luka, 1940.
54 “Neki Tuđmanu nisu oprostili rušenje Jugoslavije”, Fokus, Zagreb, 10. siječnja 2002., 6.
55 Mehmedalija BOJIĆ, Historija Bosne i Bošnjaka, TKD Šahinpašić, Sarajevo, 2001., 272.
50
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 107
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
Enver Redžić je napisao: “Apsurdna je teza da bošnjački narod, vojno i politički konfrontiran Srbima i Hrvatima, može ostvariti ulogu integrativnog
faktora BiH. Da bi se očuvao historijski integritet BiH, nužno je da u svim
nacionalnim politikama u BiH postanu integrativne težnje. Integritet se
ne može nametati; on se može uspostaviti samo političkom voljom sva tri
BiH naroda”
uvjetima moguć i raspad Jugoslavije.56 Taj broj je tek malo viši
od broja koji je HDZ dobio na izborima u BiH te godine. Kako
su Hrvati jedini javno i jasno iznosili negativan stav o Jugoslaviji, onda je vjerojatno kako ovaj postotak unutar provedene ankete uglavnom pripada njima. Najviši moralni autoritet
bosanskih i hercegovačkih Muslimana, tadašnji reisu-l-ulema,
hadži Jakub Selimoski u više navrata tijekom 1990. izjavljivao
je kako je vitalni interes muslimana očuvati jedinstvo Jugoslavije.57
Jedan od osnivača Stranke demokratske akcije (SDA) dr. Maid
Hadžiomeragić, u svojoj knjizi SDA i stvarnost, tiskanoj 1991.,
a koju je posvetio: “mome narodu muslimanskom, narodu bosanskom, narodu jugoslavenskom”, kaže: “Na stranu što nisam
nikad vjerovao da može doći do odvajanja, što sam bio za to
da se Jugoslavija sačuva bez obzira na cijenu jer je ona tj. Jugoslavija, iznad svih cijena(…) Takvo precizno izjašnjavanje-nećemo da živimo sa Jugoslavijom-zvuči veoma podcjenjivački i
sa nipodaštavanjem, osim što je i nezahvalnost, prema dosadašnjim narodima. I slovenačka i hrvatska privreda su se dobro
nazarađivali od tih naroda. Narodi Jugoslavije nisu nikada napadali vojnički niti su osvojili Sloveniju ili Hrvatsku (pa njihovo okretanje uperene sablje B. Jelačića sada prema nama, samo
je plod šovinizma i bezumlja). Srećom nađoše se Kninjani, pa
im podgrijaše stolicu te se dečki ohladiše od te bezumne zamisli, a onda pomalo i Slovenci splahnuše”.58 Dopredsjednik SDA,
osuđeni pripadnik Mladih Muslimana, kasnije suđen i u sarajevskom procesu, Omer Behmen izjavio je kako je molio generale JNA da izvrše vojni puč i spase Jugoslaviju.59
Za sudbinu BiH, ali i Jugoslavije, bio je posebno važan stav Alije Izetbegovića, odnosno SDA, prema Jugoslaviji. U završnoj
riječi na suđenju u Sarajevu 1983., Izetbegović je rekao: “Kada
je riječ o Jugoslaviji, mogu reći da sam je volio kao što se voli
svoja zemlja, volio sam to ime Jugoslavija, volio sam njen lik
na karti”.60 Izetbegović je 1990. osnovao Stranku demokratske akcije (SDA), te joj postao i predsjednik. U osnivačkoj programskoj deklaraciji te stranke stoji: “Stranka demokratske
akcije je politički savez građana Jugoslavije koji pripadaju muslimanskom kulturno-povijesnom krugu, kao i drugih građana
Jugoslavije koji prihvataju program i ciljeve stranke”.61
Adil Zulfikarpašić, korifej bošnjaštva, često je isticao želju za
očuvanjem Jugoslavije. On je pokušao u ljeto 1991. postići dogovor s Karadžićem i Miloševićem. Objašnjavajući taj sporazum, Zulfikarpašić je rekao: “Pokušaj Istorijskog sporazuma između Muslimana i Srba je bilo pitanje rata ili mira, života ili smrti. Dogovor sa Karadžićem i Miloševićem davao je
nama (Muslimanima, op.a.) šansu da u miru, bez krvi riješimo naše probleme u jednom dugom demokratskom procesu.
Mi (Muslimani, op. a) smo bili na putu da postanemo u roku
od 10 godina 60%-većina u Bosni. I da svaki problem imamo u
našim rukama, bez da ikada itko bude ugrožen.”62 U tom smislu znakovita je još jedna izjava Adila Zulfikarpašića, koji je rekao: “Nama nije opasno po naš opstanak da se Hrvati osjećaju ugroženima, iako nam nije politički oportuno i pametno.
Ali životno nam je opasno da se Srbi osjećaju ugroženima i da
Srbi smatraju da s nama ne mogu živjeti”.63 Ovaj Zulfikarpašićev stav podudara se sa stavom iznesenim u listu Bošnjak, prije
stotinjak godina. Naime, Bošnjak piše kako je “puno bolje raditi naporedo sa Hrvatima katolicima nego sa Srbima, jer su Hrvati puno slabiji od nas, pa bi lakše bilo s njima se obračunati”.
Zanimljivo je da je Bošnjak u to vrijeme napadao ideju autonomije Bosne i Hercegovine, smatrajući je planom i ciljem srpske politike, koja teži da se BiH nađe pod okriljem Srbije što
je protiv bitnih egzistencijalnih interesa Muslimana.64
Zulfikarpašić je jasno iznio kakvu to Bosnu i Hercegovinu vidi,
te kakav stav ima prema Hrvatima i Srbima. Taj stav se može
očitati i iz sljedeće izjave, koju još od 1963., na sličan način interpretira: “Možda je to bilo jedno prepotentno stanovište, ali
ja sam bio uvjeren da su Bošnjaci najdržavotvorniji narod u
Jugoslaviji, da su oni to po svojoj tradiciji, jer su najduže imali svoju državu. Prvo kao bogumili, bili smo branioci slavne
bogumilske kraljevine Bosne, dok su pravoslavni i katolici bili
peta kolona, jedni Vizantije, drugi Rima i Ugarske. Kad smo
M. BOJIĆ, 2001., 285.
ISTI, 279., 354.
58 Maid HADŽIOMERAGIĆ, Stranka demokratske akcije i stvarnost, Vlastita naklada, Sarajevo, 1991., 240.
59”Tražio sam od generala JNA da izvrše vojni udar da bi se sačuvala Jugoslavija” Nezavisne novine (Banja Luka), 1. rujna 2000., 15.-17. i 38.
60 A. PRGUDA, 1990., 162.
61 M. HADŽIOMERAGIĆ, 1991., 132.
62 “Bezdušno komadanje Bosne”, Intervju: Adil Zulfikarpašić, Nezavisni europski tjednik Oslobođenje, (Sarajevo/Zagreb), 9-15. travnja, 1993., 15.
63 Milovan ĐILAS, Nadežda GAĆE, Bošnjak Adil Zulfikarpašić, Bošnjački institut-Zurich, Globus, Zagreb, 1996., 182.
64 Enver REDŽIĆ, Sto godina muslimanske politike, Institut za istoriju, Sarajevo, 2000., 96.
56
57
108 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
primili islam identificirali smo se s Turskom, s velikim carstvom, velikom silom. Mi smo bili država. Razvio se kroz stotine godina, jedan državotvorni mentalitet.”65 Kako ni sam nije
bio siguran u svoje “znanstvene” interpretacije Zulfikarpašić je
napisao i sljedeće: “Postoji jedan veliki apsurd ili veliki nesporazum, a pojavio se u Bosni. Naime, misli se da se nacionalno
osjećanje i to upravo kod muslimana – bošnjaštvo mora i treba “naučno” potvrditi. Nacionalni osjećaj je subjektivno pravo svakog čovjek, koji se mora respektirati i koji nije predmet
prigovora i analiza. Logično je da narod Bosne ima pravo da se
osjeća kako hoće.”66 Ovdje na prvi pogled vidimo nelogičnost.
S jedne strane zahtijeva se respektiranje nacionalnog osjećaja,
a zatim se formulacijom “narod Bosne”, ne respektiraju njezina
dva konstitutivna naroda: Hrvati i Srbi. Jasno je da u svojim interpretacijama Zulfikarpašić Bošnjacima daje obilježje temeljnog naroda, što su ga ranije imali Srbi, koji su tijekom komunističke revolucije “razvili demokratski duh, te pružili slobodarsku ruku…” Zulfikarpašić (sa svojim Bošnjačkim institutom),
sve češće daje takva tumačenja bosanskohercegovačke povijesti, koja nemaju nikakve veze sa znanošću, već su naprotiv u
funkciji mitologizacije povijesti i jačanja bošnjačkog nacionalizma.67 On naravno nije usamljen u ovakvim i sličnim interpretacijama bosansko/hercegovačke povijesti. Može ih se svakodnevno čitati, posebno po novinama, gdje predstavnici “akademskog novinarstva”, “političke publicistike”, te “povjesničari” amateri iznose svoje maštovite konstrukcije, u kojima su
“naši” uvijek dobri i plemeniti, uz to su i najstariji. Na ovakve
i slične teze povjesničar Enver Redžić je napisao: “Apsurdna je
teza da bošnjački narod, vojno i politički konfrontiran Srbima i
Hrvatima, može ostvariti ulogu integrativnog faktora BiH. Da
bi se očuvao historijski integritet BiH, nužno je da u svim nacionalnim politikama u BiH postanu integrativne težnje. Integritet se ne može nametati; on se može uspostaviti samo političkom voljom sva tri BiH naroda”. Redžić nastavlja: “Gledište da je jedan narod, tj. bošnjački nosilac i spasilac integriteta
BiH podrazumijeva da bošnjačkom narodu pripada uloga vladajućeg naroda. Integritet BiH, koja je višenacionalna zajednica, nespojiv je sa postojanjem vladajućeg naroda. Zastupanje
stanovišta o vladajućoj ulozi bošnjačkog naroda izravno vodi u
nepovratnu destrukciju i dezintegraciju BiH”. Redžić je dodao:
Prividno bosanska koncepcija, po kojoj je tzv. autohtoni narod
čuvar Bosne, u suštini je antibosansko gledište, jer BiH pripada jednako svim svojim narodima ili je nema.”68
Redžić se među prvima u socijalističkoj Jugoslaviji zalagao za
bosansku nacionalnost bosanskih i hercegovačkih muslimana.
Njegove stavove iznesene u časopisu Pregled u travnju 1970.,
osporavala je službena politika CK SK BiH, a s njim su polemizirali Kasim Suljević i Salim Ćerić, koji je napisao niz tekstova u Oslobođenju, problematizirajući Redžićeve stavove. Kasnije su ti tekstovi objavljeni i kao knjiga.69 Ćerić osporava Redžićevu tezu o bosanskoj nacionalnosti muslimana, argumentima da je veliki dio prostora koji danas čini BiH dugo vremena bio izvan srednjovjekovne bosanske države, što je negativno utjecalo na formiranje bosanskog etniciteta kao cjeline.
Stjepan Vukčić Kosača u XIV stoljeću, odcijepio je Hercegovinu i stvorio posebnu državu, konačno, piše Ćerić: “Ni naziv
bosanski (bošnjački) jezik ne uvjerava u postojanje jedinstvenog bosanskog naroda”, i dodaje: “Uzalud E. R., u nastojanju da
dadu veću uvjerljivost svojoj tezi svuda pominju samo “Bosna”,
“Bosanci”, “bosanski”, a izbjegava “Hercegovina”, “Hercegovci”,
“hercegovački”, on nije mogao da dokaže postojanje bosanske
nacionalnosti.”70 Ćerić obrazlaže osnovnu ideja bosanske varijante, koja se zasniva na sljedećim pretpostavkama: “dosta smo
bili na bijelom hljebu, došao je čas da i mi (barem većina, ona u
SRBiH) konačno dobijemo svoju luku spasa! Ostavimo se toga
toliko osporavanog muslimanskog imena, ne samo politički,
već i teorijski, koje je uz to neugodno nositi mnogima od nas
jer smo ateisti. (…) Pristalice bosanske varijante vjeruju da će
država Bosna i Hercegovina morati logikom postojanja, pripomoći stvaranje nove, šire bosanske nacionalnosti. Zato, po
njima, treba planirati budućnost na dugi rok, na stotinu, možda dvjesta godina unaprijed, kada će u državi Bosni konačno
postojati kao njena osnovna snaga, bosanska nacionalnost. Na
tome treba raditi obazrivo, polako i strpljivo. Ići od malog, na
primjer, ukinuti ime Hercegovina, napraviti taj “bezazleni” potez, tek iz razloga praktičnosti, da je naziv republike kraći;
onda, umanjivati “grijehe” muslimanskih predaka, umanjivati njihova razmimoilaženja sa Srbima i Hrvatima, da bi se kod
ovih stvarala povoljnija klima prema Muslimanima; prikupljati
prošle manifestacije bosanske svijesti, uveličavati njihovo koheziono značenje i popularizirati ih; uveličavati značenje svih
kohezionih događaja uopće, specijalno narodnooslobodilačke
borbe; budući sporovi sa Socijalističkom Republikom Srbijom i Socijalističkom Republikom Hrvatskom oko materijalnih i drugih pitanja, kojih će svakako biti, odvajaće automatski
bosanskohercegovačke Srbe i Hrvate od sunarodnika u maticama, i razvijati osjećaj među njima da su bliži Muslimanima
u BiH nego sunarodnicima u drugim republikama, što će praktično stvarati povoljnu klimu za novu bosansku nacionalnost;
raditi na unifikaciji bosanskog jezika kao još jednog elementa
M. ĐILAS, N. GAĆE, 1996., 177-178. “Bogumili-državotvoran elemenat”, Oslobođenje, 28. 2. 1992., 2., citirana je izjava A. Zulfikarpašića iz 1963., koja je slična navedenoj u tekstu.
66 Adil ZULFIKARPAŠIĆ, “Bošnjaštvo – šansa ili bauk”, Bosna i bošnjaštvo, Karantanija Ljubljana, Sarajevo, 1990., 5.
67 Tako je izjavio da je bosanska kraljica Katarina privedena u Dubrovnik, a onda odvedena “na saslušanje u Rim”, te da ona i nije bila katolkinja, već bogumilka i
sl. Vidjeti: “Otimanje bošnjačke istorije”, Oslobođenje, Pogled, 11. 10. 2003., 4. Odgovorili su mu u Svjetlu riječi: Ivan Lovrenović (br. 248.) i Mladen-Anto Molinar (br. 249). Uz Lovrenovićev odmjeren tekst, zanimljiva je Molinarova teza: “Naime, na Milodražu je 26. svibnja 1446. godine, na Uzašašće, održan ZAVNOBIH vjenčanjem bosanskog kralja Stjepana Tomaša, člana vladarske obitelji Kotromanića s Katarinom Kosačom, kćeri hercega Stjepana Vukčića Kosače, najmoćnijeg velikaša Podrinja, Zahumlja i Neretve, stvorena je država Bosna i Hercegovina.
68 E. REDŽIĆ, 2000., 113.
69 Salim ĆERIĆ, O jugoslovenstvu i bosanstvu, NIP Oslobođenje Sarajevo, Nije navedena godina izdanja, ali je to svakako poslije 1970., vjerojatno 1971. Redžić
u navedenoj knjizi iz 2000., spominje polemiku s Ćerićem, na stranicama 87., i 98. do 100., ali ne spominje Ćerićevu knjigu. O Ćeriću i njegovim idejama vidjeti:
Šaćir FILANDRA, Bošnjačka politika u XX. stoljeću., Sejtarija, Sarajevo, 1998., 315.- 324. Ni tu se na spominje citirana knjiga.
70 S. ĆERIĆ, n. dj., 57., 79.
65
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 109
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
Tako danas, osim negiranja Hrvata i Srba, imamo i apsurdnih situacija da
Hercegovac bude pohvaljen kako je pravi Bosanac, te da Bošnjak doseljen npr. iz Srbije ili Crne Gore (Sandžak), ocjenjuje patriotizam – bosanstvo - Hrvata, Bosanca iz recimo Kraljeve Sutjeske
budućeg razlikovanja Srba i Hrvata sa sunarodnicima van Bosne i Hercegovine. A pošto će i inače sve veća industralizacija
smanjivati selo i izolacije a povećavati grad i miješanja, na radnom mjestu, u privatnim i društvenim kontaktima, brakovima, ujednačavati jezik, kulturu i mentalitet, eto, jednog lijepog
dana, nove bosanske nacionalnosti. Tek tada će bosanskohercegovački Muslimani definitivno odahnuti!”71 Danas tridesetak godina od pisanja ovoga teksta možemo ocijeniti utemeljenost Ćerićevih procjena. Ćerić je pišući o neprihvatljivosti ideje o bosanskoj nacionalnosti za sve narode SR BiH i SFRJ naveo: “Sugerisanjem ideje o bosanskoj nacionalnosti jedna relativna manjina, muslimanska, želi da se nametne kao osnovni
historijski, najpouzdaniji faktor državnosti SR BiH. To izaziva
nezadovoljstvo kod Srba i Hrvata u SR BiH. To aktivira protiv
SR BiH velikonacionalističke srpske i hrvatske snage izvan SR
BiH, a sve skupa otežava njen politički položaj (…) Ta teza ne
vodi računa ni o već ustaljenoj tradiciji dviju pokrajina, Bosne
i Hercegovine, koja ne trpi unifikaciju.”72
Suvišno bi bilo ovdje pisati o povijesti Huma i Hercegovine.
O desetogodišnjoj borbi Hercegovaca protiv turskih osvajača,
nakon što je Bosna “šaptom” pala. Na stranu da ova činjenica
ruši široko raširenu tezu o “bogumilima”, koji su jedva dočekali
dolazak Osmanlija, da bi prihvatili novu vjeru. Nećemo puno
niti o hercegovačkom veziru Ali paši Rizvanbegoviću, prvom
domaćem paši u turskoj imperiji, koji je uporno naglašavao
važnost hercegovačke samostalnosti u odnosu na Bosnu, i to
zato, “da nam ne smetaju bosanski šljivari!”73 Možemo tek navesti Safvet bega Bašagića, koji je prije više od sto godina u
svojoj romantično intoniranoj Kratkoj uputi u prošlost Bosne i
Hercegovine, napisao: “Kad se to gradivo malo po malo obradi
i tačno ispitaju sva istočna i zapadna vrela, a to će više radnih
sila stajati dosta truda i vremena; istom onda će poći za rukom jednome povjesničaru od zanata, da sastavi potpunu povjest ponosne Bosne i junačke Hercegovine, koje su kao države u državi sve do Omer pašinih vremena 1850., sačuvale svo-
ju narodnu i povjesničarsku individualnost u formi aristokratske zadruge prkoseći istoku i zapadu.”74 I austrougarske vlasti
razlikovale su Hercegovinu i Bosnu, pa u Zemaljskom ustavu
BiH iz 1910., možemo naći sljedeću definiciju: “U svim poslovima, koji ne pripadaju u vlastiti opseg rada zemaljske vlade,
ali kojih se zakonski domašaj proteže na Bosnu i Hercegovinu,
valja o zasebnim interesima ovih obiju zemalja saslušati zastupnike zemaljske uprave”.75 Komunistički lideri, poput Moše Pijade u ranije citiranom govoru, razlikovali su Bosnu od Hercegovine, pa u njihovim govorima i napisima često nalazimo rečenice koje počinju: Bosna i Hercegovina su…
Ipak prkoseći tradiciji, ustavima Bosne i Hercegovine, Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine, te društvenoj i političkoj
stvarnosti, javljaju se i oni koji s unitarističkih nacionalističkih
pozicija nastoje negirati identitet Hercegovine. Tako Meho
Bašić u neslužbenom glasilu SDA, tjedniku Ljiljan, u ožujku 2004., piše: “došlo je vrijeme da se, prema mom mišljenju,
iz službenog naziva u teritorijalnom kontekstu odstrani ono
Hercegovina, i premjesti u historijski arhiv. Dakle da ostane
samo BOSNA; ponosna, prkosna, postojana, jedna i jedina.”76
Kao ilustracija Bašićevom tekstu, u kojem on obrazlaže “svoje
mišljenje”, služi poznati falsifikat “grba Bosne” sa saracenskim
glavama, te mjesecom i zvijezdom u štitu.77 Bašićevom zahtjevu iskazanom u formi novokomponirane ljubavne pjesme ne
bi trebalo posvećivati veću pozornost, jer njegov osjećaj njegova je legitimna stvar, da taj zahtjev nije tek jedan u nizu sličnih,
a u tekstu Salima Ćerića smo vidjeli što je njihov cilj. Istina
taj cilj se već ostvaruje stalnom promjenom daytonskog ustava BiH (FBiH) i centralizacijom kako FBiH, tako i BiH. Te promjene koje nisu dogovorene u nekoj demokratskoj proceduri,
već su nametnute, pravdaju se duhom Daytona. Unitaristički
duh Daytona podudara se s famoznim isključivim Filipovićevim bosanskim duhom iz 1967., a oba stvaraju iste učinke kao
i hegemonistički duh jugoslavenstva.78 Za budućnost Bosne
puno bolje bi bilo u “historijski arhiv” premjestiti, ne Hercego-
S. ĆERIĆ, n.dj., 92.-93.
S. ĆERIĆ, n. dj., 97.
73 Hamdija KAPIDŽIĆ, Ali paša Rizvanbegović i njegovo doba, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Filozofski fakultet u Sarajevu, Sarajevo, 2001.,
65.
74 Safvet beg BAŠAGIĆ-REDŽEPAŠIĆ, Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine, Vlastita naklada, Sarajevo, 1900., 3.
75 Bosanski Ustav, Muslimanski glas, Sarajevo, 1991., 62.
76 “Bosna bez Hercegovine”, Ljiljan, 12.-19. ožujka, 2004., 30. Autor teksta je vjerojatno ekonomista prof. dr. Meho Bašić, kojega smo spomenuli u bilješci broj 42.
Ljiljan i u sljedećem broju iznosi zanimljiv odnos prema identitetima u BiH. U rubrici Reagiranja, na prvo mjesto iznesen je stav izvjesnog Amina Limaća, koji
kaže: “Bosanci pravoslavci kao i katolici nas muslimane nazivaju Turcima. Mi smo Turci onoliko koliko su oni Srbi i Hrvati. Čak i manje”. Vidjeti: “Nekad su Turci Srbe nazivali balijama”, Ljiljan, 19.-26. 3. 2004., 6.
77 Da se radi o krivotvorenom grbu pisali su Rački, Solovjev i Džaja. Vidjeti: Srećko DŽAJA, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, ZIRAL, Mostar,
1999., 232.-238. Taj grb iako je krivotvorina omiljen je kod dijela autora, koji u mjesecu i zvijezdi iz grba vide potvrdu svojih stavova i uvjerenja. Čak je i reprint
izdanje Zemaljskog ustava (štatuta) za BiH, koji je proglasio Franjo Josip 1910. ukrašeno (na naslovnici) tim grbom, iako je grb BiH u to vrijeme bio tzv. grb Rame,
odnosno ruka s mačem u štitu. Vidjeti: Bosanski Ustav, 1991.
71
72
110 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
vinu, nego stare paradigme, koje su se pokazale neuspješnima.
A kao reakcija na negiranje hercegovačke posebnosti i identiteta, već se čuju i prvi politički prijedlozi za konstituiranje Republike Hercegovine.79 U Hrvatskom domu Hercega Stjepana
Kosače, u Mostaru, održavaju se grandiozne kulturne manifestacije, a pjesma Ranka Bobana Hercegovina postala je svečanom pjesmom, gotovo himnom.
Pitanje identiteta neminovno otvara i pitanje patriotizma. U
dominantnom bosansko/bošnjačkom javnom mnijenju ne cijeni se privrženost i lojalnost državi Bosni i Hercegovini, nego
bosanska orijentacija i bosanstvo, koje nisu jasno određene, ali
se uglavnom vrednuju odricanjem Hrvata i Srba od svog nacionalnog identiteta i od veza s Hrvatskom, odnosno Srbijom.
Dok se istovremeno veza npr. s Malezijom ocjenjuje pozitivno
i može biti dobra preporuka za dobivanje strateških poslova,
o čemu se odluke donose na državnoj razini. Opisujući slučaj kada je član predsjedništva BiH Sulejman Tihić pohvalio
“bosansku orijentaciju” drugog člana predsjedništva BiH, čak
i predsjedavajućeg u tom momentu Dragana Čovića (koji je
Hercegovac iz Mostara), zato što ovaj nije koristio svoje pravo
glasa na izborima za Hrvatski sabor, Ivan Lovrenović opisao je
društvenu pojavu, da neki bosanskohercegovački građani, samom činjenicom što su Bošnjaci, daju sebi za pravo ocjenjivati patriotizam onih koji to nisu (Hrvati i Srbi). Lovrenović piše:
“Po implikacijama mnogo je ozbiljniji način na koji Tihić podjeljuje tapiju na bosanstvo. Govoreći iz vlastitog ja, kao apsolutni posjednik kriterija nečijeg bosanstva uopće, on u ovom
trenutku a skandalozno arbitrarnom iskazu uzima sebi slobodu da rangira i dozira: Čović ovoliko, Lijanovići i NHI onoliko, “neki intelektualci”, opet ni toliko… Da budem sasvim precizan: gotovo sam siguran da građanin Tihić ovo ne radi ni iz
osobne prepotencije, ni iz nekih jako sofisticiranih zlih namjera, a ne vjerujem ni da je svjestan težine političkog faula koji
time čini. Prije će biti da je posrijedi nešto drugo: ova Tihićeva
gesta je klišej, ona je već sociokulturna pojava, stanoviti prosjek u ponašanju. Ukratko opisano, to je ono ponašanje kada
je za ipsilona pravo čudo što je zaslužuje; on je u svakom slučaju nekakav politički egzot, skoro da bi ga trebalo u muzej,
pod staklo…”.80
Ova sociokulturna pojava ipak je logična posljedica novopostavljenih odnosa u BiH, odnosno novoformiranog društvenog konstrukta bosanstva kao tobože integrirajućeg, a zapravo unitarističkog modela. Umjesto jasne slike bosanskohercegovačkih identiteta, nastoji se prikazati zamućena slika političkog bosanstva, što rezultira daljnjim negiranjem i strahom
za egzistenciju, koji sprječava demokratski razvoj i identifikaciju svakog bosanskohercegovačkog naroda s državom Bosnom i Hercegovinom. Tako danas, osim negiranja Hrvata i
Srba, imamo i apsurdnih situacija da Hercegovac bude pohvaljen kako je pravi Bosanac, te da Bošnjak doseljen npr. iz Srbije ili Crne Gore (Sandžak), ocjenjuje patriotizam – bosanstvo
– Hrvata, Bosanca iz recimo Kraljeve Sutjeske.
Može li se preko bosanstva doći do
jugoslavenstva?
U SFRJ javio se u jednom vremenu fenomen jugoslavenstva,
ne kao osjećaj pripadnosti državi Jugoslaviji, već kao pripadnost posebnoj, (a kasnije i jedinoj) naciji. Danas je političko
bosanstvo u BiH nešto slično, unitaristički projekt koji legitimitet traži u teoriji države-nacije. Kako se mnogi od zagovornika političkog bosanstva često pozivaju na jugoslavenski antifašistički pokret, posebno na Josipa Broza Tita, vrijedilo bi
vidjeti što je on mislio o unitarističkom konceptu – jugoslavenstvu. Koncem 1942. u vrijeme održavanja prvog zasjedanja
AVNOJ-a u Bihaću, u poznatom članku Nacionalno pitanje u
Jugoslaviji u svijetlu narodnooslobodilačke borbe, Tito je napisao: “Uporno i glupo brbljanje hegemonističke klike da su Srbi,
Hrvati i Slovenci samo plemena jednog te istog naroda imalo
je za cilj srbizaciju Hrvata i Slovenaca. Jugoslavija je bila samo
maska za tu srbizaciju, koja se potpuno razotkrila u vrijeme šestojanuarske diktature kralja Aleksandra i Pere Živkovića.”81
Valjalo bi uspostaviti odnose pune nacionalne ravnopravnosti, jer tek
puna afirmacija nacionalnih težnji može dovesti do slabljenja nacionalizama i omogućiti liberalizaciju i demokratizaciju društva. U BiH je neophodno procese modernizacije privesti kraju
iks bošnjačke nacionalnosti ipsilonu neke druge nacionalnosti
komplimentira da je pravi Bosanac, pri čemu se nekako podrazumijeva da je iks nadležan za davanje takve verifikacije, a da
Tito je u Beloj Crkvi 7. srpnja 1945. rekao: “Vi znate, mi smo
našli jedino ispravan put: stvaranje jugoslavenske federacije u
kojoj bi svi narodi bili zadovoljni i gospodari na svome. Neće
Muhamed FILIPOVIĆ, “Bosanski duh u književnosti-šta je to?”, Život, broj 3., Sarajevo, ožujak, 1967., U ovome tekstu Filipović je iznio svoj kulturno filozofski stav, definirajući “bosanski duh” kao univerzalno, općeljudsko, izvan nacionalno, izvan konfesionalno, (itd) trajanje, da bi ga na kraju sveo na bošnjačko-muslimansko kulturno (književno) nasljeđe.
79 Ujedinjena Hrvatska stranka prava (UHSP) smatra da se trebaju ukinuti postojeći entiteti u BiH, te državu urediti kao federaciju Bosne i Hercegovine u njihovim prirodnim i povijesnim granicama. Vidjeti: “Pravaši traže osnivanje Republike Hercegovine”, Večernji list (Zagreb), izdanje za BiH, 25. 3. 2004., 3.
80 “Tapija na bosanstvo – o značenju Tihićevih komplimenata Čoviću za njegovo bosanstvo zbog apstinencije na hrvatskim izborima”, Dani (Sarajevo), 5. 12.
2003., 23.
81 Josip BROZ TITO, “Nacionalno pitanje u Jugoslaviji u svijetlosti narodnooslobodilačke borbe”, Nacionalno pitanje i revolucija, Sarajevo, 1980., 66.
78
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 111
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
štetiti ni jednom Srbinu ako su Hrvati gospodari na svome”.82
Tito je upozoravao kako neki brkaju naciju i državu i da je besmisleno zagovarati nekakvo jugoslavenstvo, koje bi poništilo nacionalnosti. U jednom razgovoru s izaslanstvom Saveza
omladine i Saveza studenata Jugoslavije 5. ožujka 1969., ukazujući na potrebu borbe protiv nacionalizma i jačanje jugoslavenskog socijalističkog patriotizma, Tito je rekao: “I ja kažem
da sam Jugoslaven. I to ću uvijek kazati što ne znači da sam zaboravio da sam rođen u Zagorju, da sam po nacionalnosti Hrvat.”83 Todo Kurtović, u predgovoru monografiji 29. hercegovačke divizije 1979. napisao je: “Dakle, bez Komunističke partije i socijalizma, jasno se i tada i kasnije pokazalo, ne bi bilo
ni Jugoslavije. Ovdje se nije radilo samo o socijalističkom razvitku već o stvaranju Jugoslavije na novim osnovama, jer se
na buržoaskim osnovama, pogotovu versajskim, ona više nije
mogla obnoviti, iako je za nju, ali kao zemlju ravnopravnih naroda, postojao interes kod svakog naroda Jugoslavije”.84
U nekim inozemnim krugovima održalo se uvjerenje da se Jugoslavija može obnoviti, a kako je BiH još uvijek “moćna podloga Jugoslavije”, njezino zdravo tkivo. Jedino bi valjalo afirmirati neku “uspješniju domaću varijantu komunizma””. Tako
na primjer Warren Zimerrman, zadnji američki veleposlanik u
SFRJ ustvrdio je da je jugoslavenski komunizam bio: “domaće
proizvodnje, neovisan, uspješan, udoban, nikad među domaćim stanovništvom nije nosio domaću stigmu koja je ocrnila
komunizam narodima ostatka istočne Europe, gdje su režimi
bili klonovi sovjetske partije ovisni o njenim uputama i utjecaju”. To objašnjava, kaže Zimerrman, zašto “komunizam nikad
nije pometen u Jugoslaviji”. Za razliku od nekih istočnoeuropskih država gdje je bio smatran kolonijalnim nametanjem strane sile. Za Jugoslavijom danas tuguju samo malobrojni, nastavlja Zimerrman i iznosi svoje nade: “Jednog dana će možda
početi govoriti o obnavljanju ekonomskih veza, a zatim postupno o stvaranju političkog okvira… Netko, možda neki veliki demokratski vođa, vjerojatno iz Bosne će možda predložiti
stvaranje države. Ona se neće zvati Jugoslavija, ali će imati povijesne korijene. Na inauguralnoj ceremoniji, želio bih da netko stavi ružu, samo jednu, na grob Jugoslavije koja je upravo
nestala”.85 Na stranu teza o “mekom jugoslavenskom komunizmu”, koju je prihvatio dio europske ljevice razočarane u istočni komunizam, kako bi očuvali posljednju nadu u revoluciju.
Ovdje je važnije pitanje zašto je Zimerrman pretpostavljao da
će veliki demokratski vođa doći baš iz Bosne? Pretpostavljamo
da je mislio kako je Bosna (i Hercegovina?) vezivno tkivo, jezgra na kojoj bi se mogla ponovno izgraditi južnoslavenska zajednica.
Nije to originalna Zimerrmanova ideja. Vidjeli smo da su komunisti razmišljali na sličan način. Još u devetnaestom stoljeću fra Ante Knežević iz Varcar Vakufa (kasnije Mrkonjić
Grad) zastupao je bošnjačku posebnost i shvaćao važnost Bosne i Hercegovine za južnoslavenske integracije. Za njega je
Mihovil Pavlinović 1888. napisao: “Fra Anto se raspripovjedao o čudestvima svoje Bosne i raspredao osnove o jugoslavenskom carstvu da se opet i ono vrti oko Bosne.”86 Na sličan
način razmišljao je i fra Josip Markušić. U pismu koje je 5. travnja 1939. uputio iz Beograda Tugomiru Alaupoviću, Markušić piše: “Ustani i ne daj da se dijeli Bosna, u ostalo se slabo razumijem – nije ni Hrvat, ni Srbin, i Sloven koji dopusti da se
krti Zemlja Bosna. Ona cjelokupna jedini je pouzdani vezioc
rukoveti koji su bogomodređene da budu jedna državna cjelina, jedan snop.”87 Nekoliko godina kasnije jugoslavenski komunisti ispleli su od tih rukoveti u Bihaću i Jajcu novu jugoslavensku zajednicu, a jedan njezin snop postala je i federalna jedinica Bosna i Hercegovina. Unutar snoplja umetnuto je najprije pet, a kasnije šest baklji, čiji je plamen pola stoljeća kasnije zahvatio klasje i snoplje, te je cijeli vijenac izgorio u plamenu rata.
Zimerrman nije bio usamljen u svojim nadama u obnovu nekog vida jugoslavenske zajednice. Američki profesor slavenskih jezika i književnosti, pisac knjige Stvaranje nacije, razaranje nacije, Andrew Baruch Wachtel,88 napisao je 2002., u Sarajevskim sveskama, članak “Kada i zašto je jugoslovenska kultura imala smisla”. U tom članku on piše o raspadu Jugoslavije,
fleksibilnosti identiteta i jugoslavenskom identitetu, ali i o mogućnosti obnavljanja južnoslavenskih integracija. Wachtel završava članak na sljedeći način: “Da sažmemo: moguće je razaznati koordinaciju jedne ideologije – kao što je jugoslavizam
– sa sveobuhvatnim kulturalnim trendovima što djeluju bilo u
korist sinteze i ujedinjenja bilo protiv njih. Ako proučavamo
Jugoslaviju vidimo dva puna zamaha klatna u razdoblju od otprilike dvije stotine godina. Podrazumijeva li to da će se klatno
J. B. TITO, 1980., 92.-93.
J. B. TITO, 1980., 334.
84 Danilo KOMNENOVIĆ- Muharem KRESO, Dvadeset deveta hercegovačka divizija, Vojnoizdavački zavod, Beograd, 1979., 11. Isto je tvrdio i Milovan Đilas
na kojeg se poziva i Radovan Papić, sekretar Oblasnog NOF-a za Hercegovinu u svom govoru na Prvoj konferenciji NOF-a. Vidjeti: Sloboda (Mostar), broj 15.,
3. 6. 1945., 2.
85 Warren ZIMMERMAN, Izvori jedne katastrofe, Globus-Znanje, Zagreb, 1997., 12, 24, 55, 288, 291. Ovu tezu o jugoslavenskom mekom komunizmu Zimmerman je vjerojatno preuzeo od Dubravke Ugrešić. Vidjeti: Dubravka UGREŠIĆ, “Zagreb-Amsterdam-New York”, Cross Currents, no. 11., 1992., 248.-256. Njezinom stavu mogli bismo suprotstaviti mišljenje Svetislava Basare, koji piše: “Ex Yu je do te mere bila totalitarna da vlasti nisu morale da budu nasilne; ili samo
retko i ograničeno. Tu je stvoren čitav desakralizovani univerzum, politeistička zajednica sa vrhovnim bogom i nizom polubožanstava, među kojima je bilo i
palih (Đilas, Ranković, etc.) koji nisu fizički uklanjani već su tolerisani kao princip “zla”. To je bio totalitarizam na dobrovoljnoj bazi.” I ova filozofska (a ne politološka) Basarina ocjena vrijedila je samo unutar SKJ. Izvan toga kruga nasilja je ipak bilo više. Vidjeti Svetislav BASARA, Virtualna kabala, Dereta, Beograd,
1996., 37.-38.
86 Željko RAGUŽ, “Izvjesnost bošnjaštva kao nacionalne komponente”, Motrišta, broj 9., Matica hrvatska Mostar, Mostar, prosinac 1998., 31.
87 Rastislav DRLJIĆ, “Neobjavljeni apel Tugomira Alaupovića iz 1943. o nedjeljivosti BiH”, Dobri pastir, svezak I.-IV., Udruženje katoličkih svećenika SR BiH,
Sarajevo, 1974., 17.
88 Andrew BARUCH WACHTEL, Making a Nation, Breaking a Nation. Literature and Cultural Politics in Yugoslavia, Stanford University Press, Stanford, California, 1998. Knjiga je prevedena i izišla u Beogradu 2001., u nakladi Stubova kulture.
82
83
112 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
vratiti? To nije nužno. Danas možda ništa ne ukazuje na mogućnost ujedinjenja. Bez obzira na to, bilo bi glupo misliti da
se faktori u korist ujedinjenja ne mogu ponovo pojaviti. Ako se
Rusija jednog dana konačno organizira u ekonomskom i vojnom smislu, ako Evropska unija ne uspije primiti nove članice,
ako NATO propadne pod američkim izolacionizmom (ništa
od svega ovoga nije isključeno), nije nemoguće da barem neki
od Južnih Slavena ne razmotre bliže veze kao privlačnije. Ako
se ti faktori poklope s promjenom u vladajućoj kulturnoj paradigmi, novo ujedinjenje nije isključeno.”89 Previše je “ako” za
južnoslavenske integracije, pa bi vjerojatno svim južnoslavenskim narodima bilo bolje prilagođavati kulturne paradigme
onim europskim. U njima je možda bolja budućnost. Što se jugoslavenske prošlosti tiče, ona je obilježena dugim razdobljima terora i dvije velike ratne tragedije, u kojima su svi južnoslavenski narodi podnijeli goleme žrtve. Bio bi veliki rizik pokušati ponovo stvarati neki novi jugoslavenski savez, ili nametati neki novi jugoslavenski model, bez obzira što postoji znatan broj ljudi, koji su emotivno vezani za to razdoblje. Oni od
svoga osjećaja ne mogu formirati opću sliku bolje prošlosti, a
još manje postaviti realan smjer bolje budućnosti. Osobito ne
onima čiji su osjećaji potpuno oprečni.
Zaključna razmatranja
Socijalističku Republiku Bosnu i Hercegovinu konstituirala je
Komunistička partija Jugoslavije 1943. godine, u jeku Drugog
svjetskog rata. Neki od razloga bili su: slabljenje Nezavisne Države Hrvatske, pridobivanje muslimana, te stabilizacija ustaničkog pokreta koji je u BiH u to vrijeme bio uglavnom srpski i
u svojoj bazi još uvijek nedovoljno emancipiran od četništva.
Kako je važno obilježje komunističkog pokreta u vrijeme stvaranja BiH bila potpuna srpska dominacija, tako je i formiranje BiH uvjetovano pripadnošću Jugoslaviji, a istovremeno je
stvaranje federativne Jugoslavije olakšano formiranjem Bosne
i Hercegovine. Komunistički lideri su BiH proglašavali: “kamenom temeljcem, bratskom vezom, zdravim vezivnim tkivom,
moćnom podlogom Jugoslavije”. Isticali su kako ona nema obilježja nacionalne republike, a posebno kako bi bilo potpuno
pogrešno pokretati proces stvaranja bosanske nacije. Komunisti su konstituirali BiH kao rezultat trenutnih potreba, ne mareći za njezine eventualne povijesne korijene. Poslije rata, u
skladu sa zastupljenošću u komunističkom partizanskom pokretu Srbi su bili vodeći narod. Muslimani su im se nakon zasjedanja ZAVNOBiH-a, odnosno pred kraj rata u većem broju priključili i tako izborili drugu poziciju. Bosanski, a posebno
hercegovački Hrvati ostali su na začelju društvene moći i događanja. Takvo stanje potrajalo je više ili manje naglašeno do
kraja komunističkog sustava. Dugo vremena muslimani u BiH,
nisu bili opredijeljeni u nacionalnom smislu. Izjašnjavali su se
uglavnom Srbima, zatim Hrvatima ili Jugoslavenima-neopre89
dijeljenim. Među njihovom elitom jačala je svijest o posebnosti Muslimana u nacionalnom smislu, odnosno javljala se ideja bosanske nacije. Raspadom Jugoslavije došlo je do raspada
bosanskohercegovačkog društva, te do podjele Bosne i Hercegovine po nacionalnom osnovu. Pritiscima međunarodne zajednice BiH je sačuvala svoj vanjski okvir, ali je podijeljena na
dva entiteta. Unutar njezinog većeg entiteta F BiH izražena
je nacionalna (etnička) podjela, koja je dijelom i formalizirana uspostavom županija (kantona). Tijekom zadnjeg rata (91.95.) Muslimanska politička elita donijela je odluku o promjeni naziva svoje nacije u Bošnjaci. Preuzeli su obilježja države i
postavili se kao temeljni narod u njoj, nastojeći završiti proces
svog nacionalnog konstituiranja, stvaranjem nacionalne države. Iako nisu uzeli bosansko ime, njime su nazvali svoj jezik,
a Hrvatima i Srbima, koji su već ranije formirani u nacionalnom smislu prepustili su tek ostatke bosanske kulturno povijesne baštine, tako da oni sve teže i razlikuju bošnjaštvo od bosanstva. Takva situacija nužno producira sukobe i nepovjerenje. Srbi po svaku cijenu nastoje sačuvati Republiku Srpsku i
očuvati svoju posebnost. Hrvati u Bosni kulturno stagniraju u
integralnom hrvatstvu, ili fratarskim kulturno povijesnim bosanstvom pariraju bošnjačkom političkom bosanstvu. Ideolozi
bošnjaštva (bosanstva) potpuno ignoriraju Hercegovinu i Hercegovce. Hercegovački Muslimani prihvatili su Bošnjaštvo,
dok Hrvati u Hercegovini, čiji se zavičajni identitet sustavno
pokušava izbrisati, takvo bosanstvo potpuno negiraju i nastoje
ojačati svoj osjećaj pripadnosti upravo Hercegovini, koja kao
i u Kalayevo vrijeme sve više teži postati kulturno i političko
središte Hrvata u Bosni i Hercegovini.
O Bosni i Hercegovini danas se promišlja uglavnom na dva načina. Prvi ukazuje na sličnost BiH i Jugoslavije i potkrijepljen je
sintagmom kako je BiH Jugoslavija u malom. Drugi je oprečan.
On je utemeljen na tvrdnji, da je BiH stara, povijesna tvorba,
koja nije nastala u nekom političkom laboratoriju. Potkrjepljuje se državnošću, kontinuitetom, kulturnom posebnošću, posebnim “bosanskim” duhom, mentalitetom i slično. Prvi je utemeljen u realitetu: rat, podijeljena zemlja, ne samoodrživ politički sustav, nemogućnost nadilaženja nacionalnih suprotnosti itd. Drugi je utemeljen u “boljoj prošlosti”: vjekovnom suživotu, “komšiluku”, bratstvu i jedinstvu.90 Taj stav često zalazi
u prostore mitskog, a rijetko se potvrđuje u životu. Bošnjački
mitovi gotovo su poistovjećeni s bosanskim, kao što su nekada u Jugoslaviji srpski mitovi najčešće korespondirali s jugoslavenskim. Bosna i Hercegovina država je koja može imati (europsku) budućnost, ali njezin nefunkcionalni i nedorečeni daytonski politički ustroj trebalo bi što prije zamijeniti novim,
samoodrživim sustavom, koji može biti postavljen i na načelima ZAVNOBiH-a, po kojima je to država sva tri njezina naroda. Na načelima, a ne na dijelovima tih načela, koji eventualno nekome odgovaraju, uz obvezu da se ta načela i poštuju.
Andrew WACHTEL, Kada i zašto je “jugoslovenska kultura” imala smisla”, Sarajevske sveske, broj 1., Otvoreno društvo BiH, Sarajevo, 2002., 260.-261.
90 Jedan od bosanskih mitova je i onaj o “komšiluku”, svojevrsnoj orijentalnoj instituciji, zamjeni za “bratstvo i jedinstvo”, ali i za pravnu državu. Početkom rata po
tisku su izlazili tragikomični članci o komšiluku i komšijama, kojima su bili ravni jedino oni o “raji i papcima”, o sukobu dviju civilizacija “urbane i ruralne”, koja
je sažeta u sarajevskoj definiciji s početka rata da na nas pucaju “oni s brda”.
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 113
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
Valjalo bi uspostaviti odnose pune nacionalne ravnopravnosti, jer tek puna afirmacija nacionalnih težnji može dovesti do
slabljenja nacionalizama i omogućiti liberalizaciju i demokratizaciju društva. U BiH je neophodno procese modernizacije
privesti kraju.91 Pri tome je nužno napustiti dosadašnje obrasce nad-identiteta, koji su se višestruko pokazali neuspješnima i nedemokratskima. Dvije Jugoslavije su propale, taj model je potrošen, pa bi bilo nerazumno pokušati ga oživjeti, ili
nadomjestiti nekim sličnim. Ostaje činjenica da je Jugoslavija za neke-nekada, bila ostvarenje ideala južnoslavenskih naroda, puni izraz njihove slobode, krajnji civilizacijski doseg i
slično. Za druge ona je bila tamnica naroda, imperijalistička
tvorevina, koja se nužno morala raspasti, ili koju se moralo po
svaku cijenu razbiti. Pokušati ponovo s afirmacijom bilo kojeg oblika jugoslavenstva značilo bi u velikoj mjeri potaknuti
otpore integracijama, kao civilizacijskom procesu, a to bi zna-
čilo daljnje nazadovanje cijelog prostora jugoistočne Europe.
Umjesto nametanja “komunističkih” paradigmi nad identiteta bolje bi bilo preuzeti stav koji su oni iznosili pri formiranju BiH, tvrdeći kako je ona: “rezultat današnjih osobenosti i
potreba”. Možda bi tako prestali licitirati čija je BiH, tko u njoj
ima veća prava, tko je stariji i slično, a počeli bi s izgradnjom
pravne države, zasnovane na ljudskim pravima u skladu s europskim standardima. U tom slučaju bi instituciju “komšiluka” preuzela država, “merhameta” socijalne ustanove, a “tapiju” na bosanstvo i hercegovstvo dobivali bi s državljanstvom.
IVO LUČIĆ ROĐEN JE 1962. U LJUBUŠKOM. PRAVNI FAKULTET
ZAVRŠIO JE U MOSTARU, MAGISTRIRAO NA ODSJEKU ZA
POVIJEST FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU. ASISTENT
JE NA PEDAGOŠKOM FAKULTETU SVEUČILIŠTA U MOSTARU.
91 U BiH je nakon Drugog svjetskog rata bilo 83% ruralnog stanovništva, a 72,9% stanovništva je bilo nepismeno. 1981. bilo je 63,8% seoskog stanovništva, 14,5%
stanovništva bilo je nepismeno, 49% stanovništva bilo je bez završene osnovne škole, a studiralo je svega 8,6% omladine.
114 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
S puta po Srbiji
Maštali smo o “ socijalizmu s ljudskim licem”, različitom od takozvanog
“realnog socijalizma”. Stvarnost je trijeznila naše iluzije.
Predrag Matvejević
O
BILAZEĆI DIO PO DIO JUGOSLAVIJE, SAD VEĆ BIVŠE,
našao sam se ponovo u Beogradu. Prošli put sam bio
u ovome gradu prije nešto više od tri godine, uoči
Miloševićeva pada. Usporedbe se same po sebi nameću –
između 2000. i 2004. godine previše se toga dogodilo, premalo
promijenilo. Ne bih se usudio reći da je stanje gore nego što je
bilo, ali ne čini se, unatoč svemu, ni da je bolje.
U ovom je gradu nekad bilo smijeha u izobilju. Zamijenila ga
je zabrinutost i neka čudna žurba. Lakše je otkriti zbog čega
su ljudi zabrinuti nego zašto se, i kamo, žure. Zatekoh grupu
muškaraca srednje dobi kako galame te pomislih da se svađaju.
Ne, tako razgovaraju. Kao da nitko nikoga ne sluša ili ne čuje,
ne vjeruju jedan drugome – nadvikuju se. U posljednjih deset-petnaest godina ovdje se gotovo ništa nije izgradilo, osim
golemoga pravoslavnog hrama, kojem je svrha više nacionalna nego vjerska. Ratovalo se, nije ostalo sredstava za gradnju.
Pročelja kuća su ruševna i potamnjela. Snijeg koji se topi ostavlja za sobom lokve po pločnicima, razbijenima i neravnima.
Ulice su ispucale, pune rupčaga. Zidovi su oblijepljeni slojevima neukusnih plakata. Na svakome koraku nazire se nemoć
gradskih službi da uvedu doličan red.
Ustanove su u sličnu stanju. Država već dugo nije imala pravoga predsjednika, na trima izborima nije ga mogla izabrati.
Do jučer nije bilo ni vlade, s mukom se nastoji formirati. Prilikom moga posljednjega boravka mogla se osjetiti stanovita
napetost koju je proizvodila ideologija, sad nema ni toga. Antinacionalistička opozicija, koja je bila hrabra i odlučna, prorijedila se i umorila. “Demokratski blok” se raskomadao na nekoliko stranaka, međusobno podijeljenih ili zavađenih. Predsjednik takozvane Demokratske stranke Srbije (Vojislav Koštunica) povezuje se u času dok pišem ove retke s predstavnicima Miloševićeve stranke, koja sebe naziva “socijalističkom”,
ne bi li napravio kakvu takvu vladu, makar i privremenu. Teško je povjerovati da bi mu partner, čiji je vođa zatvoren u Haagu, mogao pomoći da izruči ratne zločince međunarodnome
sudu. Provincijalni političari i ne pomišljaju kakvih “tihih sankcija” to može stajati ionako jadnu i izmučenu Srbiju. Građani
su na rubu strpljenja, tumaraju kao obezglavljeni. Energija se
potrošila na najnesretniji način. Životni uvjeti su svakog dana
nepodnošljiviji. Politika ne uživa nikakav ugled. Javna riječ je
izgubila svaki smisao – sve se može reći, svakoga optužiti pa
čak i uvrijediti, ali nitko nikakve fajde ne vidi od toga. Spominju se “centri moći”, ali ne traže instrumenti koji bi pomogli da
se onemoguće. O Kosovu se govori manje nego prije – zna se
da je izgubljeno. Reklo bi se, osluškujući razgovore po ulici, da
je više došljaka – zapravo izbjeglica iz Bosne, Hrvatske, s Kosova – nego pravih Beograđana. To opterećuje zajednicu, otežava svakodnevicu. Najavljuju se reforme, uglavnom neodređene ili općenite - ta je priča potrošena već u prošlom režimu
i malo tko u nju vjeruje. Mladi i sposobni ljudi nastoje otići u
svijet, bilo gdje, samo da se iz svega toga izvuku.
Neka od tih obilježja mogu se, u različitu omjeru, uočiti i u
drugim dijelovima bivše Jugoslavije, ali su u Srbiji, u ovom
post-titovskom i post-miloševićevskom razdoblju, izraženija.
Došao sam da govorim o Starome mostu u Mostaru, srušenu u
našem balkanskom ratu i napokon obnovljenome. Predstavnici moga rodnog grada pozvali su me da u našoj dojučerašnjoj
prijestolnici zajedno predstavimo taj događaj, u nekoj mjeri
simboličan. Mnogi su se Beograđani odazvali pozivu Mostaraca (neki su možda došli i zato što su mostarski most srušili hrvatski ekstremisti, a ne srpski, ali takvih je manje). Susreo
sam ponovo prijatelje koji su se u ovoj sredini suprotstavljali zlu. Nije ih bilo tako malo u Beogradu kao što nam se ponekad činilo. Bilo im je svakako teže nego nama koji smo otišli. Našao sam se u nekoj Jugoslaviji koje više nema i vjerojatno neće biti. Nisu me uspjeli obeshrabriti uvredljive geste nekolicine ekstremnih nacionalista (“šešeljevaca”), kad sam, uz
rušenje mosta u Mostaru, spomenuo i bombardiranje Sarajeva, i žrtve Srebrenice. Naviknuo sam se na takve tipove. Oni za
mene nisu Beograd.
Dolazio sam često u ovaj grad i u njemu surađivao sa srpskom
i jugoslavenskom inteligencijom koja je nastojala stvoriti novu
i drukčiju kulturu, oslobođenu ideoloških stega i nacionalnih
predrasuda. Ovdje se, prije i odlučnije nego u Zagrebu ili LjuSTATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 115
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
Bosanskim muslimanima i Makedoncima nitko prije Tita nije priznao nacionalnost. Kosovski su Albanci do posljednjeg časa nosili njegove slike na
protestnim skupovima, u Jugoslaviji koja je već tonula
bljani, vodila bitka protiv staljinizma u političkom i kulturnom životu. Beograd je bio, pedesetih i šezdesetih godina minuloga stoljeća, prijestolnica otpora u Istočnoj Evropi. Maštali
smo o socijalizmu s ljudskim licem, različitom od takozvanog
“realnog socijalizma”. Stvarnost je trijeznila naše iluzije. Vlast
nam u mnogo čemu nije bila sklona. Malograđani su bili jači i
brojniji. Unatoč svemu, nismo ipak vjerovali da nacionalizam
može počiniti toliko zla koliko je počinio. Izgubili smo bitku s
njim. Ali ni drugi – naši protivnici - nisu dobili ono što su htjeli. Ne znam koliko to uopće vrijedi.
Moji se mostarski prijatelji, nakon muka koje su pretrpjeli
u razrušenome gradu, sjećaju Titova vremena s nostalgijom
koja mi je razumljiva premda je ne dijelim u potpunosti. Željeli su da pođemo zajedno do Titova groba, u “Kuću cvijeća”.
Nikad prije nisam bio na tom mjestu, gdje su odlazili mladi i
stari da ukažu počast pokojnome predsjedniku. Oklijevao sam
i pokušao objasniti zašto radije ne bih išao. “Što će vrag u krstionici?” Sredinom sedamdesetih godina napisao sam Titu pismo u kojem sam mu predložio da se “povuče sa svih funkcija”,
napominjući da “doživotno predsjedništvo”, za koje se pripremala posebna ustavna odredba, nije spojivo sa socijalističkim
tradicijama Evrope. Nakon svega što se dogodilo, promijenio
se odnos spram Tita.
Srpski ga nacionalisti danas više mrze nego jučer, prije svega
zato što je porijeklom Hrvat. Hrvatski ga pak optužuju da je,
kao Jugoslaven, favorizirao Srbe. Kraj ulazu u vrt, na zidu koji
okružuje “kuću cvijeća”, ispisano je golemim crnim slovima,
koje se nitko ne usuđuje izbrisati: “Josip Broz Tito – ustaša. Jovanka Broz – srpska kurva”. Mlade muslimanske djevojke iz
pjevačke grupe “Mostarske kiše”, koja je doputovala u Beograd
na proslavu Staroga mosta, otpjevale su hrvatsku popevku iz
Titova kraja: “Za saku dobru reč kaj reči si nam znao”. Zavladala je šutnja, neki su od prisutnih zaplakali. Proživjeli su teške dane rata i progona u Bosni i Hercegovini. Željeli su čuti
što danas mislim o Titu i post-titoizmu. Snimili su dio teksta
koji slijedi.
Post-titoizam je započeo za Titova života. Teško je odrediti
vrijeme kad se javio i način na koji se očitovao. Sam titoizam,
ako se tako može nazvati, nije bio doktrina, pa čak ni ideologija u pravom smislu riječi – on se često nastojao opravdati
ideologijom, prikriti doktrinom. Bio je više praksa nego teorija. Tito je poznavao marksizam ili lenjinizam u njihovim vulgariziranim ili mumificiranim varijantama. Znao je ono što je
mogao naučiti u jednom skromnom sindikalističkom pokre-
116 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
tu, u ilegalnom partijskom radu ili pak na kursovima Kominterne u Sovjetskom Savezu. Bio je “profesionalni revolucionar”, kako se nekad govorilo, a ne ideolog. Odlikovao se darom stratega i taktičara, sposobnošću i spretnošću čovjeka od
akcije. Hitler je, na vrhuncu svoga ludila, isticao njegov primjer vlastitim oficirima predbacujući im što ne uspijevaju pobijediti ili uhvatiti takva protivnika. Churchill je, u jeku rata,
poslao misiju (u kojoj se našao i njegov sin) da provjeri tko se
doista bori na Balkanu protiv elitnih divizija Wehrmachta: državnik koji sigurno nije volio komuniste priznao je i prihvatio
Tita kao saveznika odbacivši i ponizivši pritom generala Dražu
Mihailovića, čija se vojska, dobrim dijelom, okaljala kolaboracijom. Staljin se nije okomio na Tita zbog razlika u ideologiji ili
doktrini, ne radi primjene marksizma ili lenjinizma - paranoični je tiranin vidio u njemu najopasnijeg suparnika u komunističkom pokretu.
Titova sposobnost nije se potvrdila samo u pretvaranju bratoubilačkoga sukoba u uspješan partizanski rat: stvorio je vojsku
koja je na kraju brojila više od 600.000 boraca pod oružjem –
o takvoj brojci francuski ili talijanski, grčki ili poljski pokreti
otpora nisu mogli ni sanjati. Način na koji se odupro samome Staljinu, nakon 1948, po mnogo čemu je jedinstven: to potvrđuju tragični neuspjesi Imrea Nagya u Mađarskoj 1956. ili
pak Dubčeka u Čehoslovačkoj 1968, kad Josifa Visarionoviča
više nije bilo među živima. Gotovo u isto doba, u krizi oko Trsta, Tito je uspio zadobiti stanovitu podrška Zapada koja mu
je omogućila da pripoji Jugoslaviji Istru i dijelove hrvatskog i
slovenskog primorja. Tragičan izgon građana talijanske nacionalnosti s toga područja prošao je u Evropi gotovo bez ikakva protivljenja. Togliattijeva karizma u talijanskom i evropskom komunizmu bila je preslaba u odnosu na Titovu. Okrutan obračun s onima koji su se opredijelili za Sovjetski Savez
i Rezoluciju Informbiroa nije potamnio maršalovu sliku. Sukob sa Đilasom nije umanjio njegov ugled, premda ga je na
trenutak uzdrmao. Odbacivanje sovjetskoga modela donijelo
mu je simpatije u samoj Jugoslaviji te pribavilo podršku Evrope i Amerike. Stvaranje pokreta nesvrstanih, koji je pridonosio
ravnoteži među suprotstavljenim blokovima i popuštanju napetosti među državama, proslavilo ga je u trećem svijetu. Pred
sam kraj puta, uspio je u Havani zadržati nesvrstane zemlje
da ne priđu sovjetskom bloku i navesti ih da sačuvaju neutralnost. Balkan je, zahvaljujući njegovoj spretnosti, proživio nekoliko desetljaća u miru i relativnom blagostanju – danas vidimo kako to nije bilo lako. Njegov je pogreb 1980. bio možda
najveći koji su, prije i poslije smrti mu, vidjeli Evropa i svijet:
više od stotinu svjetskih lidera poklonilo se nad njegovim lije-
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
Moji se mostarski prijatelji, nakon muka koje su pretrpjeli u razrušenome
gradu, sjećaju Titova vremena s nostalgijom koja mi je razumljiva premda je ne dijelim u potpunosti
som. Talijanski predsjednik Pertini je plakao. Vođe nesretne
crne Afrike ostavljali su na grobu stihove. Beograd je organizirao najveću ceremoniju u svojoj povijesti.
Ne zaboravimo ni Titove nedostatke. Vladao je predugo da ne
bi činio greške. Koristio je stečeni ugled da duže ostane na vlasti. Gušeći nacionalizam – ne razlikujući njegove blaže oblike
od najopakijih – narušavao je ljudska prava. U boci, u kojoj je
nastojao po svaku cijenu zadržati duh nacionalizma, našle su
se pod čepom stanovite građanske slobode. Smijenio je na
početku sedamdesetih godina zastupnike reformi u Hrvatskoj
uvidjevši da se u populizam koji ih prati uvlače i separatisti.
Zatim je otpustio i srpske liberale, najbolje u tome času, otvorivši širom vrata politici poslušnika i mediokriteta. Dopustio je
na kraju negativnu selekciju kadrova u partiji kako bi sačuvao
u njoj svoj utjecaj. Nije pristao da Socijalistički savez (i to smo
naivno predlagali) postane alternativom Savezu komunista. U
Srbiji su mu napose zamjerali na Ustavu iz 1974, koji je dao veliku samostalnost pojedinim republikama i autonomnim pokrajinama. Ima istine u tome. Ali ukidanje odredbi toga Ustava, pod Miloševićem, pridonijelo je raspadanju zemlje, odvajanju Kosova, lomljenu povijesnih veza između same Srbije i
Crne Gore. Ta je istina tragična.
Tito je volio život i, nakon zatvora, ilegalnog rada, rata, živio
je lagodno i rastrošno, ali nije stekao niti ostavio nasljednicima nikakva imutka – sve je prepustio “narodu”. Ustanovio se
u stanovitoj mjeri njegov “kult ličnosti”, ali je sama ličnost bila
jača od svoga kulta. Jugoslavensko društvo nije postalo, unatoč svemu, totalitarnim. Dolazili su nam u posjete prijatelji iz
Poljske, Češke, Mađarske, iz “majčice Rusije”, uvjeravajući nas
da smo za njih “Amerika”. Nije mi se osobito sviđala usporedba. Što se pak tiče literature, uspijevali smo, ne bez napora,
osloboditi je ideološke paske. Mogla je stajati u svijetu ravnopravno uz druge literature, nastale u sretnijim i slobodnijim
zemalja. Cenzura nas je često pratila, ali smo je još češće uspijevali nadmudriti.
Svi nacionalizmi nemaju isti odnos prema Titu, ima ponekad i
znatnih razlika u svakome od njih. Jedan od starih srpskih članova Mlade Bosne i sudionik partizanskoga rata, pokojni Vasa
Čubrilović, isticao je da nikad u povijesti, ni jedan srpski vožd,
knjaz ili kralj nije uspio postići ono što je Titu pošlo za rukom:
digao je ustanak najprije u Srbiji da bi, na kraju rata, trijumfalno prošao njome sa svojom vojskom od juga do sjevera, zauzimajući grad za gradom – Užice, Kragujevac, Kruševac, Niš,
Smederevo – sve do Beograda u kojem su se njegovi partizani
susreli s ruskom armijom i zajedno nastavili pobjedonosni pohod. Da je kojim slučajem bio Srbin porijeklom ili pravoslavac
po vjeri, njegovoj slavi ne bi bilo mjere u srpskoj historiografiji, sklonoj pretjeranom veličanju svojih vojskovođa. Nacionalizam u Hrvatskoj također nije voljan priznati da je, zahvaljujući Titu i hrvatskim partizanima koje je poveo za sobom u borbu s fašizmom, s obraza naroda skinuta ustaška ljaga. Vratio je
hrvatskoj zemlji otoke i gradove koje je Pavelić prodao Mussoliniju u zamjenu za vlast, jednu od najstrašnijih u drugom
svjetskom ratu. Bosanskim muslimanima i Makedoncima nitko prije Tita nije priznao nacionalnost. Kosovski su Albanci
do posljednjeg časa nosili njegove slike na protestnim skupovima, u Jugoslaviji koja je već tonula.
U stanovitim razdobljima bilo je nužnije isticati Titove nedostatke nego uspjehe. Poslije svega što je propalo, valja podsjetiti i na ono što je, unatoč svemu, značila njegova prisutnost.
Previše smo izgubili da bismo se ičega smjeli odricati.
Kad sam s prijateljima napuštao “kuću cvijeća”, mlade djevojke “Mostarkih kiša” pjevušile su pjesmu o lijepoj muslimanki
Emini, koju je spjevao srpski pjesnik Aleksa Šantić početkom
prošloga stoljeća. Mostar je u njegovo vrijeme bio skučen, ali
ne i razrušen kakvim smo ga vidjeli. Od kasabe postajao je gradom, okupljenim oko svoga mosta. Šantić je ostavio u amanet
onima koji su se iseljavali iz tek ujedinjene države južnih Slavena svoj bratski poziv: “Ostajte ovdje”. Volio je godinama tajanstvenu mostarsku Hrvaticu s kojom ga sudbina nije sjedinila. On je naš zajednički bard, najveći Mostarac .
PREDRAG MATVEJEVIĆ ROĐEN JE U MOSTARU 1932. STUDIRAO JE U SARAJEVU I ZAGREBU. PREDAVAO JE FRANCUSKU
KNJIŽEVNOST NA ZAGREBAČKOM FILOZOFSKOM FAKULTETU.
1991. NAPUSTIO JE DOMOVINU I ODABRAO POLOŽAJ “IZMEĐU
AZILA I EGZILA”. ZAPOSLIO SE KAO PROFESOR NA NOVOJ SORBONNI (ODSJEK ZA OPĆU I KOMPARATIVNU KNJIŽEVNOST)
OD 1994. REDOVNI JE PROFESOR NA ODSJEKU ZA SLAVISTIKU
RIMSKOG SVEUČILIŠTA “LA SAPIENZA”.
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 117
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
Jugoslovenski
komunizam i poslije:
kontinuitet etnopolitike
Krah režima je najavilo otkriće da su svi politički problemi (u Jugoslaviji –
op.ur.) ustvari etnički – što je potpuno suprotno od uvjerenja koje je donio komunistički prevrat: da su sva etnička pitanja ustvari politička
(tj. klasno-socijalna)
Ugo Vlaisavljević
U
VOĐENJE MODERNOG, ILI RELATIVNO MODERNOG,
političkog života u socijalističkoj Jugoslaviji, praćeno uspostavljanjem javne sfere iz koje je religija bila
uklonjena, dovelo je do izvjesnog povlačenja etničkog. Međutim, danas nam se ovo povlačenje čini prilično dvosmislenim,
nakon postkomunističkog buđenja etničke svijesti. Može se
govoriti, bez sumnje, o povlačenju konfesionalnog identiteta
– forme kolektivnog identiteta koja je dugo vremena bila dominantna – pred naletima prilično nasilne sekularizacije. Isto
tako se može, bez sumnje, govoriti o aktualnom povratku religije u politički život kao o događaju reetnicizacije postkomunističkog društva. No između ova dva događaja koji obilježavaju početak i kraj prethodnog režima, nema nikakve etničke
praznine. Upravo obratno. Ako danas imamo utisak da je religiozni identitet u sebe upio etnički identitet, to jučer nije bilo
tako. Upravo je zahvaljujući ovim oscilacijama političkog prisustva religije, slabljenju i jačanju njene uloge u oblikovanju
etničkog identiteta, postalo moguće opaziti duboke metamorfoze u povijesnoj konstituciji lokalnih etničkih identiteta.
Novija povijest južnoslovenskih naroda je porodila dvije velike
etničke rekonstitucije. Prva je proizašla iz uvođenja modernog
političkog identiteta, identiteta radničke klase. Usprkos nasilnom ideološkom potiskivanju religioznog identiteta, etnički
identitet je nastavio da igra veoma važnu ulogu u jugoslovenskom društvu, iako sekundarnu u odnosu prema etabliranom
političkom identitetu.1 Naslijeđeni etnoreligiozni identitet je
bio pretočen u novi etnopolitički identitet koji nije izgubio ni-
šta od privida svoje drevnosti. Zahvaljujući prvoj radikalnoj
intervenciji moderne političke institucije u polje tradicionalnog kolektivnog identiteta, etnički identitet se našao postavljenim na mjesto potisnutog religioznog identiteta ili se možda ovaj potonji naprosto ukazao kao etnički identitet. Ako insistiramo na ovoj zamjeni mjesta u kontekstu specifične jugoslovenske (političke) modernizacije, onda možemo reći da se
etničko pojavljuje kao manifestna politička forma konfesionalnog identiteta (u doba sekularizacije, ponajprije masovnog komunističkog prosvjećivanja, koje sprovodi država).
Interpretiran i institucionaliziran modernim političkim sredstvima, etnički ili etnoreligiozni identitet je postao nacionalni
identitet. Međutim, Jugoslavija je ostala multinacionalna, što
će reći da je svaki etnoreligiozni identitet bio zasebno “nacionaliziran”. Ovi identiteti su bili institucionalizirani zajedno
kao odvojeni. Stoga se može zaključiti da je njihova supstanca bila izrazito etnička, budući da nije dopustila stvaranje zajedničkog nacionalnog identiteta, jugoslovenskog identiteta,
usprkos svim moćnim sredstvima socijalizacije i stvaranja javnog mnijenja, kojima je politički projekt raspolagao. Iako je
ovaj projekt bio militantni pokušaj stvaranja zajedničkog političkog identiteta (ustvari razvoja klasne svijesti radničke klase), on ipak nije težio da istisne etničke identitete nego da ih
naprotiv ponovo poveže i objedini – i to shodno njihovoj vlastitoj logici održavanja srodničkih odnosa.
Etničko je od samog početka bilo upisano u osnove novog po-
1 O političkom identitetu kao modernom kolektivnom identitetu, posebno o modernom fenomenu “uskrsnuća kolektivnih identiteta” vidi: Malek Chebel, La for-
mation de l’identité politique, Editions Payot et Rivages, Paris, 1998.
118 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
litičkog poretka. Upravo je etnički pluralizam nalagao federativno uređenje socijalističke države. Republička unija je prije odražavala stvarnost udruženih etnija – ustvari njihov odbrambeni savez – nego stvarnost jedinstvenog naroda predvođenog proleterima. Međutim, s druge strane, upravo je zasnivajuće političko jedinstvo potkopalo uspostavljanje i razvijanje
istinski federalnih odnosa.2
Etničko, obilježeno odsustvom religije, bar u javnoj sferi političkog, odsustvom elementa koji ga je suštinski određivao, dobiva smisao kulturne stvarnosti ili, radije, kulturnog naslijeđa.
U izvjesnom smislu se može reći da je etničko tek konstituirano kao etničko povlačenjem religije iz javne sfere. Zahvaljujući
radikalnoj intervenciji političkog u polje socijalnog, etničko je
postalo vidljivo kao “kultura”, a ne kao religija, makar ova prva
bila jedva nešto više od religijske kulture. U kontekstu (političke, društvene i ekonomske) modernizacije ostvarene kroz
dvije jugoslovenske države, etnički identitet, kao fenomen moderne svijesti, se pojavljuje onda kada religija počinje biti politički potiskivana iz javne sfere (ili, tačnije, kada se javna sfera,
u svojoj modernoj formi, tek konstituira).
Upravo u svom povezivanju sa etničkim, u njegovom cjelokupnom simboličkom obimu, vidi se da politika, tj. komunistička
ideologija i njene političke institucije, dolazi na mjesto religije.
Kao da je u jednom času povijesti, religija, ona religija koja je u
višestoljetnim stanjima imperijalne inkorporiranosti predstavljala instituciju i strategiju očuvanja jedinstva i kontinuiteta
kolektiva, bila primorana da preda etničko na čuvanje politici (što je njegovu tradicionalnu, predmodernu formu pretvorilo u modernu nacionalnu formu). No, ako je tada političko postalo važnije od religije, to ne znači da je etničko također izgubilo na svojoj važnosti. Ako je etničko, naprotiv, bilo dovoljno
važno, ustvari važnije i od politike i od religije, onda se može
pretpostaviti da je politika, zauzevši njeno mjesto, morala preuzeti i etničku ulogu religije: upravo zato što nije mogla računati na minimum zajedničke religioznosti, tj. na civilnu religiju.3 Samo u tom slučaju bi etničko bilo očuvano na najvjerniji način: u svojoj tobože naslijeđenoj formi. Etničko se ovdje
pojavljuje u sasvim modernoj formi: ono je naziv za mjesto ili
okvir unutar kojeg se politika i religija međusobno odnose.
Uistinu, nakon komunističke revolucije, nakon silovitog upada
političkog u društvenu stvarnost, etničko nije bilo povučeno
iz autentične sfere političkog. Otada između političkog i etničkog imamo na djelu logiku nadopune4. Revolucija je svakako bila događaj nastupanja političke modernosti5. Nakon neuspjeha tzv. Prve Jugoslavije, ona je predstavljala novi, moćniji talas politizacije, koji je najavljivao konačnu modernizaciju
društva. Međutim, revolucija nije imala, da tako kažemo, svoj
vlastiti događaj. Događaj revolucije je bio istovremeno i događaj etničkog oslobođenja6. U doba komunizma, u čitavoj Istočnoj Evropi, Drugi svjetski rat i antifašistička borba su bili interpretirani kao socijalistička revolucija – možda ponajviše zahvaljujući elementima građanskog rata koje je ovaj rat posvuda imao.
Povratak etnopolitike u formi etnonacionalizma nakon pada
komunizma ukazuje na krhkost onog elementa po kojem se
moderna nacija razlikuje od drugih, premodernih političkih
jedinstava: građanstva. Upravo polazeći od građanske ili republikanske koncepcije nacije može se govoriti o “nacionalnoj slabosti bivše Jugoslavije.”7 Svakako da vladavina “sveobuhvatne doktrine” komunizma nije pružila povoljan ambijent za uvođenje političke koncepcije ili kulture karakteristične za doba savremene demokracije.8 Zajednica ravnopravnih
i jednakih građana, društveni supstrat demokratske nacije, ne
samo da je ostala suviše ideologizirana nego nije nikada postala dovoljno de-etnicizirana. Izgradnja modernog političkog
društva je protekla bez odgovarajuće izgradnje građanstva9.
Političko prethodne epohe bi trebalo, dakle, analizirati počev od etničkog, a etničko malih nacija-država
nastalih raspadom Jugoslavije bi
trebalo analizirati počev od političkog. Takav pristup predstavlja preokretanje uvriježenog gledanja na
obje epohe
Etničko je u tolikoj mjeri nadopunjavalo jugoslovensku politiku da bi se već i ona mogla odrediti kao etnopolitika. Ono bi
trebalo figurirati čak i u najjezgrovitijim definicijama titovske
politike: kao njen heterogeni element. Ovoj politici nije nika-
Moglo bi se tvrditi da komunističke zemlje, iako su neke od njih bile federativno uređene, u principu nisu bile sposobne da njeguju federalne odnose. Vidi o
tome na primjer Will Kymlicka i Magda Opalski, Can Liberal Pluralism be Exported. Western Political Theory and Ethnic Relations in Eastern Europe, Oxford
Universitz Press, 2001, str. 365 i dalje.
3 Vidi o tome Hans Maier, Politische Religionen. Die totalitären Regime und das Christentum, Herder, Freiburg-Basel-Wien, 1995, str. 106.
4 O logici nadopune vidi: Jacques Derrida, De la grammatologie, Les éditions de Minuit, Paris, 1967, str. 17 i dalje, posebno poglavlje 2.
5 Politička modernost, upravo kao doba revolucija, obilježena je događajima. Cf. Anne Amiel, Hannah Arendt – Politique et événement, PUF, Paris, 1996, str. 42
i dalje. Kao što to primjećuje Claude Lefort, moderna vremena su za Hannah Arendt vremena počinjanja i ponovnog počinjanja u odolijevanju događajima. Cf.
Claude Lefort, Essais sur le politique XIXe-XXe sičcles, Les éditions de Seuil, Paris, 1986, str. 59-61.
6 Zato što je teritorijalno oslobođenje imalo sve elemente etnicizma, prije svega etničkog procvata. O značenju ovog termina vidi: Anthony D. Smith, The Ethnic
Origins of Nations, Blackwell Publishers, Oxford, 1986, str. 50 – 68. O motivima i implikacijama re-interpretacije narodnooslobodilačke borbe kao komunističke revolucije vidi: Ugo Vlaisavljević, “La constitution guerričre des petites nations des Balkans ou ‘Qui s’agit-il de réconcilier en Bosnie-Herzégovine?’”, Transeuropéennes No 14/15, Paris, 1998/1999, str. 125-141.
7 Dominique Schnapper, La communauté des citoyens. Sur l’idée moderne de nation, Gallimard, Paris, 1994, str. 36-37
8 John Rawls, Political Liberalism, Columbia University Press, New York, 1993.
9 O zajednici građana kao nužnom uvjetu za konstituciju moderne nacije vidi Dominique Schnapper, op. cit., posebno str. 83-95.
2
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 119
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
Tek je rat, izrazito lokalni i interetnički rat, mogao fabricirati konstitutivnu etničku razliku, koja se pokazala sposobnom da ukloni svaku interetničku bliskost ili makar svaku politički produktivnu bliskost
da pošlo za rukom da ga uistinu uključi u svoje područje, da ga
nacionalizira u strogom smislu riječi.
Ova nepolitička dopuna politici je imala učinke etnopolitičkog
udvostručavanja čitave povijesne i društvene stvarnosti. Postojala su dva glavna subjekta povijesti: jedan čisto politički, radnička klasa ili narod vođen komunističkom partijom u ime ove
klase, i drugi, južnoslovenske etnije u njihovom bratskom jedinstvu, okupljene oko političkog projekta da bi sačinile nadetnički
korpus. Postojala su dva diskurzivna univerzuma: univerzum
političke ideologije i univerzum tradicionalne naracije ratnih
priča, junačkih djela i velikih pothvata. Postojala su dva mita
o postanku: jedan moderan, politički, naime mit o revoluciji, i
drugi tradicionalan, epski, naime mit o borbi potlačenih protiv
njihovih zavojevača. Prvi je bio mit prvobitnog događaja putem
kojeg je povijest u pravom smislu tek počela, a drugi je bio mit
posljednjeg događaja putem kojeg se povijest borbi za etničko
oslobođenje završava. Ukratko, bila su u igri dva historijska vremena ili, radije, jedno historijsko i drugo nehistorijsko ili ciklično vrijeme;10 također dva glavna kolektivna subjekta, dva izvora legitimacije društvene i političke akcije, dakle, sve u svemu,
dva društvena, politička, historijska, semiotička, itd. univerzuma. Ili radije jedan udvostručeni univerzum.11
Možemo biti ponukani da u tome prepoznamo strategiju
odgođenog raščaravanja svijeta.12 Ona je karakteristična za
kolonijalna i postkolonijalna društva u kojima nalazimo na
snažni otpor drevnog svijeta prema modernizaciji13. Uvođenje
moderne političke institucije, silovito i revolucionarno, nije
moglo proći bez velikih komešanja i dubokih posljedica po
tradicionalnu kulturu i “organsko” društveno tijelo naslijeđeno iz predmodernih vremena.14 Etničko označava ovaj heterogeni element – ovu predmodernu instancu unutar modernog
konteksta – kojeg se lokalna politika nije mogla lišiti u svojoj
inauguralnoj konstituciji. S jedne strane, ona je imala potrebu
za njim da bi osnažila svoju konstituciju, s druge strane, da bi
ublažila njene učinke. Etničko je ono što obznanjuje slabost ili
krhkost političkog, a također i prijetnju koju ono donosi naslijeđenom društvenom tijelu ili, još prije, sopstvu i njegovoj
predpolitičkoj stvarnosti.
Pokazalo se da je “društveni utjecaj modernosti” najpogubniji, jer etničko predstavlja najsnažniji otpor upravo prema “historijskim transformacijama sopstva”15. U središtu svih otpora
protiv modernosti se nalazi kolektivno, komunitarno Sopstvo,
koje teži tome da ova ne pređe granicu spoljnje, suštinski ekonomske i političke modernizacije (podsjetimo da je njena prvobitna formula glasila: elektrifikacija plus industrijalizacija).
Međutim, bez uznapredovale individualizacije, građanstvo, taj
preduvjet konstitucije modernog političkog režima, ne može
ugledati svjetlo dana16. Na taj način, zahvaljujući ovom nedostatku, etničko je umjesto da se povuče iz političke sfere bilo
ustanovljeno u političkim institucijama.
S obzirom na otpor i ustrajnost etničkog, kao i broj etnija priznatih za glavne subjekte političkog života, moglo bi se reći
da je usprkos političkom centralizmu i ideološkom monizmu postojao izražen pluralizam u titovskoj Jugoslaviji. Međutim, ovaj suštinski etnički pluralizam nije bio manje politički. Upravo se ovom etničkom fizionomijom političkog može
objasniti činjenica da jugoslovensko društvo nije bilo multietničko u pravom smislu riječi.17
10 Kao što primjećuje C. Lefort, demokratska revolucija je u kolektivnoj memoriji stvorila “stvorila osjećanje prijeloma koji nije više u vremenu” nego “nas posta-
vlja u odnos s vremenom kao takvim.” Op. cit., str. 251.
11 Jean-François Lyotard će upravo na ovaj način, u sličnoj podjeli, suprotstaviti republikanizam i totalitarizam, kao dvije glavne tendencije našeg vremena. “Priča o univerzalnoj povijesti ljudskog roda” stoji naspram mita i njegovog narativnig rituala, “koncept univerzalniog građanina” naspram predstave Volk-a, zajednica nesigurnog identiteta naspram zajednice čuvanja vlastitog imena, događaj naspram obrasca, prosuđivanje naspram naracije, itd. Tzv. komunističke zemlje
pokazuju isprepletenost ovih dviju tendencija, pa ih njihov socijalistički republikanizam donekle spašava osude za totalitarizam. Jean-François, Le postmoderne
expliqué aux enfants, Galilée, Paris, 1988, str. 59 i dalje. Ova pitanja su detaljno elaborirana u: Le Différend, Les éditions de Minuit, Paris, 1983.
12 Vidi Charles Taylor, The Ethics of Authenticity, Harvard University Press, Cambridge and London, 1991, str. 3 i dalje.
13 Oslobađanje nacija u Istočnoj Evropi je na Zapadu još promatrano kao proces dekolonijalizacije. Vidi o tome, na primjer: Pierre-André Taguieff, L’impuissance
du politique et l’effacement de l’avenir – mondialisation sauvage et réactions ethnonationalistes, Parcours No 17/18, Toulouse, str. 349. Prema zapažanju nekih
analitičara, postkomunistička tranzicija “daleko više nalikuje iskustvu postkolonijalnog Trećeg svijeta nego savremenoj Latinskoj Americi ili Južnoj Evropi.” Cf.
Valerie Bunce The Yugoslav Experience in Comparative Perspective in: Melissa K. Bokovoy, Jill A. Irvine and Carol s. Lilly, State – Society Relations in Yugoslavia, Macmillan Press LTD, 1997, str. 350. Balibar insistira na činjenici da je “putanja moderne nacije u cjelosti upisana u povijest kolonijalizacije i dekolonijalizacije”. Vidi Etienne Balibar, Nous, citoyens d’Europe? Les frontičres, l’Etat, le peuple, La découverte, Paris, 2001, str. 101.
14 Vidi o tome Clifford Geertz, “The Interogative Revolution: Primordial Sentiments and Civil Politics in the New States,” u: The Interpretation of Cultures, Fontana Press, Harper Collins Publishers, 1993, str. 253-310.
15 O ulozi procesa individualizacije u razgradnji ruskog komunističkog poretka vidi Pierre Clermont, Le communisme ŕ contre-modernité, Presses Universitaires de Vincennes, Paris, 1993.
16 Vidi Petar Wagner, A Sociology of Modernity. Liberty and Discipline, Routledge, London and New York, 1994, str. 8 i 56. Ideja vodilja ovog historijsko-sociološkog prikaza modernosti, hipoteza o dekolektivizaciji i desupstantivaciji, u našem kontekstu je veoma značajna. Na istom tragu, Claude Lefort govori o “gubitku supstance društva”, o “rastakanju društvenog tijela”, o “rastjelovljenju pojedinaca”, itd. Cf. njegovu knjigu: L’invention démocratique, Les éditions de Fayard,
Paris, 1981 i 1994 str. 172 i dalje.
17 Naime, teritorijalno-politički identitet ili nivo uključenja i mobilazacije - za koji Anthony D. Smith primjećuje da se mogao podjednako imanovati nacijom ili
nacionalnom pripadnošću kao i onaj etnički, na primjer hrvatski ili srpski - također je, po našem mišljenju, imao etničku osnovu. Vidi op. cit. str. 166.
120 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
Složena koegzistencija južnoslovenskih etnija je svakako zahtijevala jak politički projekt. No pokazalo se da je ovaj projekt
pronašao svoju snagu, makar dopunsku snagu, na tlu etničkih
ukorijenjenosti. Da bi se nekako izašlo na kraj s etničkim pluralizmom, postavljen je slijedeći politički cilj: iskovati što čvršće plurietničko ili interetničko jedinstvo. Takvo približavanje
etnija, ostvareno u formi bratstva, možda je moglo poroditi
– dakako, kroz duži proces re-socijalizacije koji bi upošljavao
najsnažnije državne kapacitete raspoložive za tu svrhu – novu
etniju. Ako bi veze postale uistinu bratske, ne bi se više mogle
praviti razlika između interetničkih i intraetničkih veza. Plurietnička unija bi i sama postala jedna etnija, makroetnija.
Etničkom pluralizmu je mogao parirati samo etnički monizam, osiguran političkim projektom. Najčvršća forma etničkog povezivanja je interetničko bratstvo, pri čemu se etnička unija pokazuje kao re-konstituirana etnija (kao ona mitska
etnija “doseljenih Južnih Slavena,” koju su nesretne historijske
okolnosti davno rascijepile i usitnile). Federacija socijalističkih
republika je bila politički okvir ili državno- institucionalni kalup unutar kojeg su raskomadana etnička tijela trebala ponovo srasti u živu cjelinu, u etnopolitički korpus svih “iščašenih”
etničkih korpusa. Komunistička ideologija je u svom obećanju
slobodne asocijacije i humanističke socijalizacije pružila telos
za sve tekuće etnoarheologije: pokazujući se kao svojevrsna
ortopedija etničke korporalnosti.
Zvanična ideologija, koja je patila od nedostatka radničke klase, kao uistinu djelatnog političkog subjekta, i razvijenijeg industrijskog društva, lansirala je spasonosnu etničku formulu.
Čuvena Titova krilatica “bratstvo i jedinstvo” nije bila samo jedna od najupotrebljavanijih političkih fraza nego je bila lozinka za etnopolitički osnov komunističkog režima. Etnička nadopuna koja je zasnivala političku stvarnost.
Davno izgubljeno praetničko jedinstvo (koje stoji u osnovi
koncepcije o ilirskom bratstvu, tom zasnivajućem mitu jugoslovenskog projekta), mogla je povratiti – usprkos svim dubokim kulturnim razlikama – samo izvjesna politička konstrukcija. Prije svega zato što je instanca političkog omogućavala oslovljavanje svih etnija sa mjesta koje nijednoj historijski
naslijeđenoj etniji ne pripada – i nijednoj nije tuđe. Upravo sa
tog mjesta neko može reći “naši narodi (etnije)”, oslovljavajući glavne aktere društvana i političke stvarnosti jugoslovenske
države. Taj neko je prije svega političar, jer se etnička reaproprijacija vrši u političkom diskursu čiji je adresat jedinstven i
jedan: narod (people). Slušajući javne govore političara, nikada
se nije moglo sa sigurnošću znati kome se oni uistinu obraćaju: (političkom) narodu (people) ili etnijama, budući da je ista
riječ bila upotrebljavana. Semantički otklon između demosa i
etnosa je jedino bio naznačen upotrebom singulara ili plurala: naš narod i naši narodi. “Naš narod” je uvijek prepostavljao
“naše narode”, a “naši narodi” su uvijek bili “naš (jedinstveni i
bratski) narod”18.
Ova razmjenljivost dviju formula je neprestano i spontano doprinosila diskurzivnoj proizvodnji jednog jedinstvenog subjekta polazeći od više njih, i obratno. Na taj način se politika etnicizirala, a etnički identitet se politizirao. Zahvaljujući stalnoj intervenciji politike, etnički pluralizam se reducirao,
ali ta politička redukcija je ostala suštinski etnička, jer je također bila redukcija na zamišljeni i još neostvareni južnoslovenski praetnos. Singularna formula “naš narod”, koja se upotrebljavala samo kao supstituent za pluralnu formulu “naši narodi”, stvarala je iluziju, zahvaljujući ovoj igri stalnih permutacija, da je društveno-povijesna konstitucija južnoslovenske
etnije već završena. Praetnička redukcija je mogla biti uključena u apstraktnu političku redukciju, jer je praetnički sadržaj,
to jest zajedničko etničko naslijeđe, bilo sasvim oskudno. No,
ovo naslijeđe je bilo dovoljno da bi preobrazilo političku instancu u etničku instancu i održalo politiku u okvirima etnopolitike, onemogućavajući stvaranje njenog vitalnog elementa: građanstva.
Reintegracija etnija pretpostavlja neizbrisivu distancu političkog spram etničkog – kako je vidljivo iz etiketiranja
singularnog/pluralnog kolektivnog subjekta pomoću prisvojne zamjenice: naš, naši. Mjesto reaproprijacije podijeljenog
subjekta je ekscentrično spram svakog “mi” pojedinih etnija
i njega ustvari zauzima politička avangarda (jedina društvena snaga sposobna da se uistinu distancira od etničkog). Njeno “mi radnici” treba da pokrije ekstenziju svih etničkih mi zajedno. Međutim, krhkost ovog avangardnog “mi” je naznačena
njegovim etničkim opsegom kojeg po svom političkom određenju ne bi smio imati: “mi radnici” se referencijalno poklapalo sa “mi Južni Sloveni”. Distanca stvorena između političkog
“mi” i kolektivnih etničkih subjekata je ostala upisana u polju
etničkog, jer ona ne premašuje razliku između etničkog roda
i etničke vrste. Stoga se može zaključiti da se politička konstitucija moderne stvarnosti, prije svega subjekta te stvarnosti,
odvijala na apstraktnijem nivou etničke konstitucije.
Interpretacija vlastitog kolektivnog
iskustva etnije je u oba slučaja interpretacija stvarnosti posljednjeg
rata i kolektivnog identiteta
neprijatelja
Na taj način je etničko bilo iznutra politizirano. Politika je u
svakom času, šta god da je bio predmet njene aktivnosti, imala
etničke reference. Ustvari, njen osnovni motiv su bile etničke
Habermas vidi u etnonacionalizmu upravo koncepciju “koja je pomutila tradicionalnu razliku između ‘demosa’ i ‘etnosa’ “. Vidi Juergen Habermas, The Inclusion of the Other. Studies in Political Theory (ed. by Ciaran Cronin and Pablo De Greiff ), The MIT Press, Cambridge, 1998, str. 129 i dalje.
18
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 121
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
diferencije, tako da je ona, u krajnjoj analizi, bila politika interetničke koegzistencije, produktivnog umanjivanja i smirivanja tih razlika. Ta politika je omogućila ovu koegzistenciju, koegzistenciju koja je bila etnička, a ne politička u pravom smislu
riječi. Zato je s propašću komunizma nestao zajednički etnički
identitet. Južnoslovensko bratstvo se pretvorilo u daleko srodstvo ili čak u lažno i nametnuto srodstvo.
Povratak etničkog u novom režimu nije naprosto povratak
etničkog u političko polje, jer ga ono nije nikada ni napustilo, usprkos revolucionarnom uvođenju političkog u predmoderni socijalni kontekst19. Ustvari je to povratak “subetničkog”
koje je i u socijalizmu ostalo osnovna matrica etničkog, usprkos lociranju politike na viši etnički nivo. Krah režima je najavilo otkriće da su svi politički problemi ustvari etnički – što
je potpuno suprotno od uvjerenja koje je donio komunistički
prevrat: da su sva etnička pitanja ustvari politička (tj. klasnosocijalna).20
Suštinski etnopolitički karakter jugoslovenskog socijalizma
nalagao mu je da bude istovremeno i režim narativne produkcije (javnog političkog diskursa čiji zasnivajući elementi
su ratne priče, narodnooslobodilačka epopeja) i režim materijalne produkcije (napredujućeg oslobađanja rada i sve većeg
blagostanja). Sve veći neuspjesi na polju i jedne i druge produkcije najavljivali su krah režima. Ovi neuspjesi su se mogli
odmjeriti na imanentnom kriteriju, na instanci prosuđivanja,
koje su sebi same postavile obje produkcije: na jednoj strani je
to ratna stvarnost kolektivnog sjećanja, a na drugoj društveno-ekonomska stvarnost “realističkog vizionarstva” proleterske avangarde. Sjećanja su počela da neumitno blijede, a obećanja nikako da budu ispunjena. Ono što je na jednoj strani
učinila semiotička entropija narativnom režimu (za većinu ljudi ratne priče su izgubile svoju očaravajuću moć predstavljanja najstvarnije stvarnosti), to je na drugoj strani ekonomska
kriza učinila “oslobođenoj materijalnoj proizvodnji.” Sve veći
neuspjesi komunističke ideologije u nošenju sa stvarnostima
pred kojima je trebala odmjeravati svoju moć i legitimnost činili su sve vidljivijom artificijelnost zajedničkog etničkog pripadanja: u njegovoj pozadini se nazirala klimava i urušavajuća
politička konstrukcija. Eto zašto su zastoj u ekonomskom razvoju, ali i već prilično dugo razdoblje života u miru, pa i opća
klima detanta, mogli direktno uzdrmati kolektivne identitete.
I to upravo u času kada jedine vitalne političke subjektivnosti
postaju etnički kolektivi. Najednom otrežnjene od mita o “la-
žnoj etničkoj bliskosti,” one sebe odjednom pronalaze okupljene u jednoj državi, priklještene u mreži zajedničkih institucija,
izložene asimilaciji…
Pred današnjim bjesomučnim povratkom etničkog, pred neprikosnovenom vladavinom etnonacionalizma, trebalo bi možda upravo insistirati na nimalo popularnom uvidu: u osnovi
federalne političke konstrukcije je bio zajednički etnički identitet. Ovaj identitet je tokom trajanja komunističkog režima
ostao sekundaran. Sudeći po njegovom locusu, ovaj identitet
je još dugo trebao takav ostati, jer mu je politička svrha bila
da koegzistenciju etnija učini etničkom, to jest “nadetničkom”.
Nasuprot etnonacionalizmu, njegovom primordijalizmu i naturalizmu, njegovoj tendenciji da ovjekovječi tradicionalnu
kulturu, trebalo bi pokazati da je u osnovi postkomunističkog, navodno autentičnog etničkog identiteta također politička konstrukcija. Takva dekonstruktivistička zadaća implicira
insistiranje na povijesnosti etničkog, na njegovoj društvenohistorijskoj fabrikaciji: postkomunistički kolektivni identitet je
ustinu postkomunistički.
***
Političko prethodne epohe bi trebalo, dakle, analizirati počev
od etničkog, a etničko malih nacija-država nastalih raspadom
Jugoslavije bi trebalo analizirati počev od političkog. Takav
pristup predstavlja preokretanje uvriježenog gledanja na obje
epohe i svoju uvjerljivost može steći samo demonstracijom reverzibilnosti etničkog i političkog, osigurane kontinuiranom
vladavinom etnopolitike.
Staviti etničko ispred političkog, da bi se istakla njihova komplementarnost i međusobna uvjetovanost, znači u ovom slučaju predložiti genealošku skicu jugoslovenskog komunizma
počev od pitanja: kako je jedna izvjesna politika najbolje udovoljila zahtjevima etničkog preživljavanja nekoliko etnija koje
su zbog svoje demografske i teritorijalne malosti i geopolitičke izloženosti, kroz čitavu svoju povijest i brojne ratove, bile
ugrožene istrebljenjem, a u krhkim razdobljima mira asimilacijom.21 Drugi važan skup zahtijeva je postavljao, pred svaku
političku opciju koja je težila osvajanju vlasti, neodložni ulazak u modernost: ponajprije pothvat industrijalizacije i političke institucionalizacije. Pred stvarnošću ratnog saveza etnija, Titov pokret je uspio dati ubjedljiv etnički odgovor na etničke zahtijeve (koji su svi odreda imali postimperijalni sadržaj) i
Stoga je gotovo nemoguće procijeniti, kako primjećuje John B. Allcock, da li je naglo slabljenje religijskih privrženosti posljedica “negativnog utjecaja komunističke vladavine na religiju” ili pak “širih učinaka procesa modernizacije”. Cf. John B. Allcock, Explaining Yugoslavia, Hurst and Company, London, 2000, str.
372.
20 Kao što zaključuje Michael Walzer: “Istovremeno se marksistički argument, najznačajniji izazov tradicionalnoj mudrosti pokazao pogrešnim. Nigdje klasne
privrženosti nisu nadjačale odanosti nacionalnim i etničkim grupama.” Vidi o tome njegov članak “Pluralism in Political Perspective”, objavljen kao prilog
zborniku The Politics of Ethnicity, u kojem se kao koautori pojavljuju E.T. Kantowicz, J. Higham i M. Harrington (The Belknap Press of Harvard University Press,
Cambridge, Massachusetts, London, England, 1982, str. 5.)
21 Ištvan Bibo, Beda malih istočnoevropslih država, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci, Novi Sad, 1996. Tamo čitamo, na primjer u
odlomku naslovljenom Egzistencijalni strah za zajednicu: “U ušima Zapadnoevropljanina zvuči kao šuplja fraza kada državnik bilo koje male istočnoevropske
nacije progovori o ‘smrti nacije’ ili o ‘uništenju nacije’: Zapadnoevropljanin može da zamisli istrebljenje, okupaciju ili laganu asimilaciju, ali je za njega bilo kakvo
političko ‘uništenje’ koje se dešava preko noći samo bombastična slika, dok je ona za istočnoevropske nacije opipljiva realnost. Ovdje nije potrebno istrebiti ili
iseliti jednu naciju, ovdje je, da bi se osetila ugroženom, dovoljno da se snažno i agresivno ospori njeno postojanje. ” (str. 51-52)
19
122 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
dovoljno ubjedljiv politički odgovor na političke zahtijeve (postavljene sa izazovom modernosti). Dva svjetska rata su dovela do stvaranja ovog saveza: oni su, bez sumnje, odredili pravac ostvarenja etničke kontitucije u modernom dobu. Riječ je
o burnom dobu okončavanja vladavine velikih imperija na Balkanu, kada je glavna referencija etničke konstitucije, “značajni
Drugi” za konstituciju kolektivnog Sopstva, bio “potpuni” stranac-smrtni neprijatelj. (Za slavenske narode je Nijemac oduvijek predstavljao lik stranca par excellence: onog koji ne govori
ni riječi “našeg jezika”, koji je “nijem”.)
Teško bi bilo zamisliti južnoslovensko etničko približavanje
bez propasti velikih imperija i bez svjetskih ratova. Čini se da
su trebala dva svjetska rata i ogromna stradanja da bi međusobno približavanje dobilo smisao konstitucije zajedničkog etničkog (meta)identiteta. Isto tako, čini se da je bio potreban dugi
period evropske politike detanta, pa i kraj blokovske podjele, da bi bio moguć drugi okret u etničkoj konstituciji22. Samo
je slabljenje vanjske prijetnje moglo omogućiti “unutarnjem
neprijatelju” da postane “spoljnji”. Sužavanje opsega etničkog
identiteta bilo je praćeno prevrednovanjem imperijalnog kulturnog naslijeđa: tamo gdje su uglavnom bili neprijatelji, pojavili su se prijatelji, a autentično kulturno blago se pojavilo na
mjestu na kojem su se, sve donedavno, vidjeli samo produkti
prisilne akulturacije. Međutim, tek je rat, izrazito lokalni i interetnički rat, mogao fabricirati konstitutivnu etničku razliku,
koja se pokazala sposobnom da ukloni svaku interetničku bliskost ili makar svaku politički produktivnu bliskost.
Razlika u dva tipa etničke konstitucije se podudara sa razlikom između dva tipa rata: svjetskog i lokalnog. I prva i druga etnička konstitucija su zasnovane na narativnoj obradi ratnog iskustva, na beskrajnom korpusu ratnih priča. Interpretacija vlastitog kolektivnog iskustva etnije je u oba slučaja interpretacija stvarnosti posljednjeg rata i kolektivnog identiteta neprijatelja. Etnička nadopuna politike je i prije etnonacionalizma bila toliko važna da se može reći da je jugoslovenska politika toliko dugo opstala koliko su ratne priče o “narodnooslobodičakoj borbi” bile očaravajuće za mase i koliko
je ep o sukobu sa stranim okupatorom mogao pružiti legitimitet toj politici. Komplementarna teza, koja ističe političku
nadopunu etničkom također važi: neuspjeh politike radničke klase se pokazao kao neuspjeh izvjesne etničke koncepcije, stvaranja novog kolektivnog identiteta. Krah federalne političke konstrukcije je iznio na vidjelo smrtno neprijateljstvo
ili beskrajne i nepomirljive etničke razlike. Bez političkih fabrikacija i konstrukcija i one same, dakako, ne mogu trajati.
UGO VLAISAVLJEVIĆ ROĐEN JE U VISOKOM 1957. GODINE.
VANREDNI PROFESOR NA FILOZOFSKOM FAKULTETU U SARAJEVU, GDJE PREDAJE ONTOLOGIJU I EPISTEMOLOGIJU. POZNAT
JE I KAO PREVODILAC NOVIJE FILOZOFSKE LITERATURE.
O dinamičkom karakteru etniciteta i njegovoj modernoj rekonstituciji vidi, na primjer, Philippe Poutignat et Jocelyne Streiff-Fenart, Théories de l’ethnicité, PUF, Paris, 1995, str. 135 et passim.
22
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 123
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
Ideja jugoslovenstva –
realna mogućnost ili
tek egzotika?
Ljudska prava, u najširem smislu, ovdje su reducirana, sužena, samo na prava
vezana za etničku pripadnost
Miodrag Živanović
G
OVORITI O FENOMENU JUGOSLOVENSTVA SVAGDA JE
provokativno. Ova provokativnost se temelji na raznorodnim (povijesnim, ideološkim, političkim, kulturnim itd) aspektima samog fenomena, jer je svaki od tih
aspekata ponaosob – protivurječan. I to protivurječan u onoj
istoj mjeri u kojoj su protivurječni sadržaji življenja na ovim
našim prostorima. Dakako, ova konstatacija pripada tzv. opštim mjestima reflektiranja jugoslovenstva, pa i onom mjestu
koje se, ovom prilikom, vezuje za aktualitet Bosne i Hercegovine.
Aktualitet, s druge strane, nosi u sebi ono što je konkretno.
Utoliko će napomene koje slijede biti oblikovane oko pitanja:
da li aktuelno ustrojstvo Bosne i Hercegovine i osnovni trendovi pulsiranja društvenih odnosa, mogu uticati na reanimaciju ideje jugoslovenstva u Bosni i Hercegovini?
Na tragu ovog pitanja, odabrao sam četiri (a ima ih, naravno,
više) faktora koji bi, bar po mom sudu, mogli uticati na buduće eventualne iskorake izvan i povth redukcije života samo na
etnos, pa možda i na oblikovanje ideje jugoslovenstva na prostoru Bosne i Hercegovine.
Prvi faktor jeste ono što se naziva ustavno-pravnim ustrojstvom Bosne i Hercegovine. Kako je poznato, to ustrojstvo
se temelji na postavci da je konstituens društva i društvenih
odnosa kolektivitet, u našem slučaju, dakle, nacija. Ustavom
na državnom nivou, kao i ustavima na entitetskim i kantonalnim nivoima, određeno je da mi u Bosni i Hercegovini ne živimo kao ljudi već isključivo kao Bošnjaci, Srbi i Hrvati – uz skorašnji gotovo morbidni aneks: možemo živjeti i kao tzv. ostali.
Stvoren je jedan mehanizam u kojem se možemo identificirati isključivo kao pripadnici ove ili one nacije. Naprimjer, ako u
124 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
taj mehanizam, koji je poput kompjutera, ubacim moju karticu za identifikaciju, ona će biti prihvaćena jedino ako na njoj
piše da sam Bošnjak, Srbin ili Hrvat. Ako na njoj piše nešto
drugo – recimo, čovjek – to kompjuter neće prepoznati i kroz
jedan specijalni prorez vratiće tu karticu njenom vlasniku. Jer,
ljudska prava, u najširem smislu, ovdje su reducirana, sužena, samo na prava vezana za etničku pripadnost. Oni koji nisu
pripadnici tri konstitutivna naroda u BiH (ili se bar ne izjašnjavaju kao pripadnici tih naroda) ne mogu obavljati nikakve
dužnosti, recimo, u organima izvršne vlasti, u pravosuđu, ne
mogu biti u rukovodstvima zakonodavnih tijela itd. Da ironija
(ili cinizam) bude i veća, Srbin iz Federacije BiH ne može biti
biran, naprimjer, za člana Predsjedništva BiH, kao što to ne
može biti ni Bošnjak ili Hrvat iz Republike Srpske. I obratno:
građani jednog entiteta ne mogu glasati na izborima za kandidate za državne funkcije koji su (kandidati) iz drugog entiteta.
Naravno, spirala ovakve diskriminacije, spuštena je sve do nivoa opština, pa čak i do mjesnih zajednica.
Rečeno sasvim jednostavno: u svom bogatstvu, u svoj svojoj širini, život je reduciran, život je sveden, samo na etnos. A život
čovjeka pojedinca, nije ništa drugo do etno-statistička brojka.
Logično je da ljudi ne mogu normalno raditi i živjeti u tako suženim okvirima i sa svim posljedicama što ih takvi okviri nose
(tri modela ekonomije, tri modela privatizacije, tri sistema
obrazovanja itd.). A moglo bi, takođe, biti i logično da, kao reakcija na pomenutu redukciju življenja, počne jačati svijest o
potrebi iskoraka. Ova svijest bi mogla biti usmjerena u različitim pravcima, ali ponajprije bi se mogla očitovati u formi spoznaje da smo prvo ljudi, pa tek onda pripadnici ovog ili onog
naroda. Ta spoznaja bi mogla voditi, zapravo, ka instaliranju
pojma građanina u buduća ustavna rješenja u BiH.
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
Kao jedna od mogućnosti proširivanja onog suženog života, i
ideja jugoslovenstva bi mogla biti šarmantna i čak zavodljiva.
No, cijenim da u to, bar za sada, ne treba odviše vjerovati. Ovo,
iz najmanje tri razloga: prvo, etničke podjele i etničke distance
u BiH, sada, skoro deset godina nakon rata – dublje su i veće
nego li u ratnim godinama, što se vidi i godlim okom, a o čemu
svjedoči i ne mali broj socioloških, politoloških ili psiholoških
istraživanja; drugo, u okruženju, tačnije u zemljama tzv. Dejtonskog trougla, politički ambijent se temelji sve više na desnim orijentacijama i to posebno nakon nedavnih izbora u Republici Hrvatskoj i u Srbiji, te aktuelnih događanja na Kosovu;
i treće, za razliku od svojih susjeda, Bosna i Hercegovina je, u
oficijelnom smislu, protektorat i linije, zapravo, pravci usmjeravanja ovdašnjeg budućeg života, daleko unaprijed određene
su voljom samog protektora.
Drugi faktor koji bi mogao uticati na eventualno ponovno
oblikovanje ideje jugoslovenstva, jesu one promjene u Bosni
i Hercegovini koje se zbivaju, da tako kažem, ispod oficijelne strukture države i njenog oficijelnog organizovanja. Naime,
ispod onoga što imenujemo kao dva entiteta, derset kantona i
jedan distrikt – u posljednjih nekoliko godina zbiva se nešto
što bih mogao nazvati, u najmanju ruku, specifičnim. Na djelu,
dakle, imamo sljedeće procese: region Banja Luke se sve brže
okreće prema Zagrebu i prema Zapadu uopšte; region Tuzle
jača svoju, prije svega ekonomsku, saradnju sa Srbijom; centralna Bosna, odnosno, region Sarajeva koji je pod snažnom
kontrolom nekoliko islamskih zemalja kao da neće ili ne želi
nikuda; Zapadna Hercegovina je, kako nedavno metaforično
reče jedna javna ličost, najljepši dio Hrvatske; dok bi Istočna
Hercegovina možda i htjela nekuda otići, ali je pitanje kuda. I
naravno, kome bi to došla.
Prethodne konstatacije su svakako sasvim pojednostavljene,
uz svu opasnost koje pojednostavljivanje nužno nosi sa sobom
i u sebi. Ali, one su ovdje date tek utoliko da ukažu na realne
procese kojima se opet i iznova pokušavaju proširiti oni, ranije
pominjani, suženi prostori življenja. Dakako, ovo proširivanje
ima gotovo isključivo ekonomski predznak. Ne radi se, dakle,
o bilo kakvoj ideji jugoslovenstva, već o nečemu što možda još
nema pravo ime, ali što bih ovom prilikom i sasvim uslovno,
imenovao kao međusobno prožimanje jednog dijela društvenog (u ovom slučaju dominantno ekonomskog) života na prostorima ex Jugoslavije.
Treći faktor jeste kriza identiteta. Gotovo sve što je nastalo raspadom SFRJ, nosi u sebi taj veliki problem – dakle, problem
izgradnje novog identiteta. Posmatrano samo iz ovog ugla,
proteklih petnaestak godina mogao bih nazvati godinama potrage za identitetom. I takođe bih – opet pojednostavljeno –
mogao reći da te potrage, bar za sada, nisu dale neke naročite rezultate. Da bi gradili i izgradili budući identitet, neki su se
vraćali stoljećima ili milenijima u prošlost, drugi su se, sa manje ili više nostalgije, pozivali na karakteristike prethodnog režima, treći su, htijući preko noći do onoga što se zove identitet,
konstruisali različite surogate ili supstitute onome što bi trebalo biti autentično i autohtono...
Naravno, i za jedno i za drugo i za treće, postoje brojni dobro
znani primjeri, od kojih su neki gotovo karikaturalni. Oduzelo bi nam odviše prostora da ih navodimo, pa ću se ovdje, u
najkraćem, dotaći samo dijela onih pokušaja koji nam umjesto identiteta nude nešto drugo, a prije svega, ovakve ili onakve surogate.
Recimo, aktuelne nacional-politike, ubjeđuju nas da se na govornom području ranijeg srpsko-hrvatskog ili hrvatsko-srpskog jezika, sada govore neki drugi jezici: srpski, hrvatski,
bosanski, crnogorski... Po svaku cijenu, svaka ovdašnja nacija
mora imati svoj jezik, jer je to navodno ključno obilježje njenog identiteta. Ovakva teza vjerovatno može imati određenu
političku težinu. Ali, u strogo lingvističkom smislu, jednim te
istim jezikom se govori i u Zagrebu i u Beogradu, u Podgorici, kao i u Sarajevu, Banjoj Luci ili u Mostaru. Naime, riječ je
o istoj ili o identičnoj unutrašnjoj strukturi jezika, o istoj morfologiji, sintaksi itd. To što u pojedinim krajevima imamo različite riječi za istu stvar, to nije dovoljan uslov po kojem se jedan jezik razlikuje od onog drugog. Ako je to tako, onda postoji samo ovakav problem: kako nazvati taj jedan jezik, koje
ime mu dati? A to je, naravno, političko, a ne lingvističko pitanje. Potražiti odgovor na njega bilo bi, bar ja tako mislim, bolje i svrsishodnije nego li insistirati na konstrukcijama i proizvodnji surogata.
Isto bih mogao reći i za, takođe političku, tezu koja pripada ponajviše prostoru BiH. To je teza po kojoj tu, sasvim legitimno,
postoje tri kulture: bošnjačka, srpska i hrvatska, koje opet iamju svaka svoj istorijat, svoj sistem vrijednosti itd. Sigurno je
da postoje specifičnosti ovih kultura, ali je isto tako sigurno da,
bar u Bosni i Hercegovini, te kulture ne postoje u svojim čistim formama. Stoljeća zajedničkog života, kao i stoljeća međusobnih konflikata, ipak su proizvela (što je prirodno) međusobno prožimanje ovih kultura. Naravno, ne u tolikoj mjeri da
bi se mogla oformiti neka četvrta kultura koja bi ove tri objedinjavala, no trebali bismo ovo međusobno prožimanje ovdašnjih kultura shvatiti prije svega kao jednu dodatnu vrijednost,
a ne kao hendikep ili kao neko strano tijelo koje treba odbaciti
da bi se navodno sačuvala čistota jedne, druge ili treće kulture. I upravo spoznaja o međusobnom prožimanju ovih kultura
trebala bi da predstavlja dio onog rafiniranog posla na izgradnji identiteta svih nas koji ovdje živimo.
Nadomjesci nedostatku identiteta mogu se vidjeti i u području obrazovanja, posebno u nastavnim planovima, u znanosti,
pa i u sportu. Kao da je lakše (a možda i jeste) poturiti falsifikat
nego tražiti ili oblikovati original.
No, kako god se uzelo, ova kriza identiteta, mogla bi eventualno uticati na okretanje ka nekim vrijednostima koje su nekada bile na našoj društvenoj i političkoj sceni, pa i ka ideji jugoSTATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 125
Kr u ž i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
slovenstva koja, u određenim okolnostima, sigurno može poprimiti oblik nečega što je autentično i autohtono. Mada bih
se, rezonirajući na ovom tragu, mogao i ovako zapitati: ne bi li
tada i sama ideja jugoslovenstva bila ništa drugo do nadomjestak ili surogat onoga što, za sada, još nismo izgradili?
Četvrti faktor bih, sasvim uslovno, imenovao kao prosječno
stanje svijesti onih koji žive u Bosni i Hercegovini. Osnovna
karakteristika tog prosječnog stanja svijesti je – opet kazujem pojednostavljeno – ništa drugo do rezignacija. Nju susrećemop gotovo na svakom koraku: na ulici, u školskim klupama, na poslu, pa i u okviru onih susreta koji bi se trebali zvati druženjima. Nerijetko, rezignaciju osjećamo i kod onih koji
se strastveno vole. Kao da ni ljubav ovdje ne može bez rezignacije.
roditi i nostalgiju – čežnju za onim sadržajima što su trenutno
izvan vremena i prostora ili što pripadaju nekom drugom svijetu. A ti sadržaji su onda ništa drugo do puka egzotika. I ako
je to tako, mogao bih se, na tragu teme ovog napisa, zapitati da
li je i ideja jugoslovenstva, u našim sadašnjim uslovima, ništa
drugo do egzotika?
Jer, po svemu sudeći aktualitet Bosne i Hercegovine, ukupno
stanje u našem društvu, ali i u okruženju, ostavljaju malo mjesta mogućnostima za puno ostvarivanje ideje jugoslovenstva.
Iako, kako smo vidjeli, u bosansko-hercegovačkom društvu
postoje faktori koji mogu, u manjoj ili većoj mjeri, pothranjivati ovu ideju i proširivati prostor za njen – ne samo egzotični – život.
***
Psiholozi i drugi znalci duše, rekli bi da je neposredna posljedica rezignacije (posebno ako je ova hronična) opšta pasivnost, odustajanje od životne borbe, od htijenja za promjenama, bijeg od stvarnosti, zatvaranje u sopstvenu samodovoljnost... A u tom i takvom gubljenju kontakta sa svime što nas
okružuje, postepeno gubimo osjećaj koliko za realnost toliko i
za one sa kojima trebamo zajedno živjeti.
Prethodni tekst, u svakom slučaju, predstavlja samo jedno od
mogućih promišljanja šansi za eventualnu reanimaciju ideje
jugoslovenstva na našim prostorima. Utoliko ovdje prezentirani horizont, kao i date konstatacije, podložne su, naravno,
kritici i uopšte sučeljavanju i sa drugačijim viđenjima problema o kojem je riječ.
Naravno, o tome daleko bolje zbore pjesnici, to bolje možda
iskazuju kompozitori ili oni koji slikaju dušu. Ovom prilikom,
o rezignaciji, ja mogu govoriti tek tako i tek toliko koliko je potrebno da naglasim da rezignacija može, između ostalog, po-
MIODRAG ŽIVANOVIĆ ROĐEN JE 1950. U BEOGRADU. DOKTOR JE FILOZOFSKIH NAUKA I ŠEF KATEDRE ZA FILOZOFIJU
NA FILOZOFSKOM FAKULTETU U BANJA LUCI.
126 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Baština
Ba š t i n a
Odjeci gotike na stećcima
Netočno je uvjerenje da su srednjovjekovna Bosna i Hum bile zatvorene i
izolirane sredine..... Iako oskudni, arheološki nalazi učvršćuju misao o
otvorenosti spomenutih krajeva i upućuju na njihovu pripadnost širem
kulturnom okružju
Miroslav Palameta
S
REDNJOVJEKOVNI NADGROBNI SPOMENICI U HUMSKOJ
zemlji i Bosni, najcjelovitiji je i najizvorniji dio baštine
sačuvan do danas iz tih davnih vremena. Burna povijesna događanja, a poglavito raspad bosanskog kraljevstva i
humskog kneštva pred osmanskom najezdom krajem petnaestog stoljeća, zatrli su većinu materijalnih svjedočanstava u
tom prostoru, prouzročili velike demografske mijene i izazvali
prekid pamćenja s prethodnim stoljećima. Upravo stećci, svojom rasprostranjenošću, oblicima, natpisima i umjetničkom
izradom, najkompleksnije svjedoče o bogatom kulturnom
kontekstu, iz kojega su uspjeli preživjeti do današnjih dana.
ljefne plastike u tom kontekstu moguće lako uspostaviti analogije i veze skoro svih motiva i tema iz repertoara majstora
stećaka. Prizore lova lukom, kopljem ili mačem na jelena, vepra i medvjeda, dvoboje konjanika i pješaka, floralne i faunalne motive iz tadašnjih bestijarija, heraldičke, svetačke, profane
ili samo dekorativne detalje i likove sa stećaka lako je pronaći na portalima, kapitelima i fasadama, odnosno na kamenom
namještaju sakralnih i svjetovnih građevina od Mediterana do
europskog sjevera i prepoznavati ih kao dio istog imaginarija1.
Nestanak ili posvemašnja promjena tog njihova okružja bili su
zbunjujuća pretpostavka i široka mogućnost za sve one koji
su ih nastojali interpretirati. Također netočno uvjerenje da su
srednjovjekovna Bosna i Hum bile zatvorene i izolirane sredine od ostalog dijela svijeta, te posve neobične i misteriozne
interpretacije crkve bosanskih kršćana, pridonosile su u tom
pravcu, limitirajući i najozbiljnije znanstvenike da se oprezno drže puke deskripcije i oskudnih egzaktnih pokazatelja.
Pa premda se u esejima i studijama od sredine prošlog stoljeća njihova izrada dovodi asocijativno u vezu s primjerima reljefne i figuralne kamene plastike iz romaničke i gotičke umjetnosti srednjeg vijeka da bi se objasnio njihov sadržaj i smisao,
ne postoje o stećcima sustavni osvrti takve naravi.
Snažna naslonjenost tadašnje Bosne i Zahumlja prema gradovima u primorju od Kotora do Zadra, posebice na Dubrovnik,
i otvorenost ne samo novčarskom i trgovačkom prometu iz tog
pravca, već svim vrstama kulturnih prožimanja i utjecaja, garantirala je ukivanje tog prostora u zapadno europski srednji
vijek. Brojni dokumenti ukazuju na primorske, čak i talijanske majstore koji s juga odlaze u Bosnu i ostaju tamo godinama, kao što su uostalom odlazili u druge balkanske zemlje, poglavito u Rašku. U tim dokumentima također se susreću imena mladića od Jajca do Srebrenice, od Usore do Gacka, Mostara i Trebinja koji u majstorskim radionicama na moru uče
klesarski, zlatarski, slikarski, duborezački ili neki drugi zanat2.
Iako oskudni, arheološki nalazi učvršćuju misao o toj otvorenosti spomenutih krajeva i upućuju na njihovu pripadnost širem kulturnom okružju.
Internacionalnost srednjovjekovne umjetnosti Zapada, posebice likovne, njezina široka rasprostranjenost i otvorenost
prema bizantskoj, pa i prema islamskoj umjetnosti u jesen
srednjeg vijeka, predstavlja se širokim kontekstom i likovnih
predstava sa stećaka. Čak je na bliskoj žanrovskoj ravnini re-
Izravni dodiri velikaških dvorova, posebno onog kraljevskog,
s evropskim dvorovima, otvarali su ne manje važan put viteškoj kulturi srednje i zapadne Europe, što je uključivalo različite kulturne utjecaje i suvremene modne trendove. U toj europeizaciji, u kojoj Hum i Bosna nisu bili samo puki konzumen-
Te relacije uvažavaju izravno ili uzgredno svi autori koji su se bavili stećcima, posebice oni strani. Ipak najeksplicitnije o tome piše Đuro Basler pod pseudonimom Juraj Kujundžić: Problematika stećaka i romanike u Bosni i Hercegovini, Nova et vetera, XXX,1, Sarajevo, 1980. str.237-252.
2 Iscrpne podatke o tome donosi Cvito Fisković u svojim radovima, koji su sintetizirani u studiji Dalmatinski majstori u srednjovjekovnoj Bosni i Hercegovini,
Radovi sa Simpozija “Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura”, Zenica, 1973., str.147-199.
1
130 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Ba š t i n a
STEĆAK IZ BORJA,
KLOBUK (LJUBUŠKI)
ti, za prodor umjetničkih utjecaja neosporno su zaslužni i pripadnici kršćanskih redova, dominikanci i franjevci, a prije njih
benediktinci. Posebice je važnost njihove uloge u stilski novoj
arhitekturi i porudžbinama slikarskih djela i crkvenog posuđa
od najboljih majstora s Primorja i Kontinenta3, od čega se ponešto sačuvalo u samostanskim zbirkama sve do danas.
Stećci, pod kojima su pokapani velikaši i pripadnici sitnog
plemstva, kao i bogatiji članovi vlaških stočarsko-vojničkih
skupina, nisu mogli ostati izvan dodira novog dvorskog stila.
Pojava i procvat njihovih reljefnih ukrasa odvija se u XIV. i XV.
stoljeću, dakle u onom istom vremenu u kome gotički slog,
dominantan već u europskoj umjetnosti, postaje iskaz umjetničkih težnja i ukusa u Bosni i Humu. Upravo u arhitekturi, i
profanoj i sakralnoj, i u izradi predmeta za koje je bitan likovni dizajn, kao što su pečati, novac i nakit, iluminacije, manifestira se najraniji prodor gotike u spomenute prostore. Stoga,
posve je logična pretpostavka da se u tom širokom kontekstu,
s obzirom na podudarnost spomenute istodobnosti, promatra
3
4
i sama izrada kamenih nadgrobnih spomenika.
Posve je poznato da su grobne kraljevske ploče u Bobovcu u
petnaestog stoljeća bile izrađene u stilu tadašnje srednjoeuropske gotičke skulpture4, što je u biti relevantno za dvorski
standard i ukus više, nego li za moguće odjeke na izradu stećaka. Također, oni ukazuju na slične objekte od Dubrovnika do
Splita, koje su imali prilike vidjeti hercegovački klesari stećaka. Ipak, za čuvenu sudačku stolicu iz Bukovice s basreljefima
zrelog gotičkog stila ta konstatacije ne vrijedi. Stilizacije ženskih likova i njihovih haljina sa uskim strukom i bogatim faltama na nekoliko stećaka od Lisičića do Konjica, dakle u bliskom prostoru, nije teško povezati s likom kraljice na bukovičkoj stolici.
Rekognosciranje i ponovna iskapanja ostataka franjevačke gotičke crkve sv. Nikole u Milima, kasnijim Arnautovićima blizu
Visokog, potvrdila su podatak pisanih izvora i usmene predaje
da se upravo tu nalaze grobovi bosanskih kraljeva, među koji-
C. Fisković:op.cit.
Pavao Anđelić: Bobovac i Kraljeva Sutjeska, Kulturno nasljeđe, Veselin Masleša, Sarajevo, 1973. str. 66-105.
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 131
Ba š t i n a
STEĆCI NA RADIMLJI,
STOLAC
ma i onaj Tvrtka I5. Zlatno prstenje i zlatom izvezeni likovi njegovog grba na plaštu kojim je bilo pokriveno kraljevo tijelo posve jasno na to ukazuju. Međutim, osobito je zanimljiv podatak da su u toj crkvi u sastavu franjevačkog samostana nad grobovima bili stećci kao sastavni dio crkvenog interijera, odnosno da je nad samim grobom prvog bosanskog kralja bio sljemenjak s postoljem bez ikakvih ukrasa6.
Budući da je stećak kralja Tvrtka, sljemenjak koji je mogao
izgledati kao onaj nad mauzolejem velikog vojvode Batala, bio
postavljen u gotičkoj crkvi sv. Nikole u Milama, kao sastavni
dio unutarnjeg prostora, onda se i taj oblik stećka koji podsjeća svojim šiljatim krovnim dijelom na gotičke sarkofake i škrinje može držati takvim stilskim refleksom. Po oblicima bi se tu
ubrajali i visoki vitki sanduci i križevi koji svojom arhitektonikim i gotičkim okušavanjem statike odražavaju suvremeni
umjetnički iskaz. Njihova dominantnost u XV. stoljeću kada se
gotička stilska orijentacija osjeća snažno u ukupnoj arhitekturi
i primijenjenoj umjetnosti samo podržava takvu tvrdnju.
Uspravljanje obimnih i vitkih kamenih četvorina i njihovo osovljavanja najmanjom plohom na čvrstu podlogu plitkih postolja sredinom XV. st. dalo bi se dovoditi u vezu s vizalnim osjećanjem statičnosti u gotičkoj arhitekturi. Čak su neki od tih takozvanih visokih sanduka na odvojenom postolju, rasprostranjenih u širem zaleđu Dubrovnika, na potezu od širokobrijeških i čitlučkih do gatačkih i trebinjskih nekropola, postavljani
samo na tri kamenčića, na kojima su se mogli katkad zibati u
neočekivano širokoj amplitudi, što je održavalo njihovu postojanost u kataklizmičkim zemljotresima. Jedan takav stajao je
na Babi u Bitunji kod Stoca sve do u kasne osamdesete prošlog
stoljeća, a takvih ima i sada u Služnju blizu Čitluka. Ta igra s
ravnovjesjem i prelazak od viziualno sigurne statičnosti u prijeteću uspravnost oblika, podsjeća na suštinske kocepte gotičke arhitekture.
Također je komponiranje bogatih floralnih bordura s likovnim
predstavama na najkvalitenije izrađenim spomenicima vrlo
blisko takvom komponiranju minijatura u gotičkim rukopisi-
Prva iskapanja na tom mjestu obavljena su 1909. Međutim, Karlo Patch, koji je vodio iskapanja, nije ostavio nikakvo službeno izvješće. Na osnovi materijala i
bilježaka drugih članova ekipe, Pavao Anđelić je sedamdesetih godina obavio ponovno iskapanje.
6 Pavao Anđelić: Krunidbena i grobna crkva bosanskih vladara u Milima, GZMBiH, NS, XXXIV, Sarajevo, 1980, str.183-247.
5
132 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Ba š t i n a
ma, pa se već na prvi pogled nameće dojam kako su ti reljefi na
grubom domaćem kamenu u čvršćem dosluhu upravo s tim tipom i slogom suvremene likovne produkcije. Takvom dojmu
pridonose česti prizori na stećcima koje u gotičkoj umjetnosti prikazuju oblike profanog svakodnevnog dvorskog života
kao što su turniri, plesovi i lov. Sklonost realizmu u prikazivanju odjeće, opreme i oružja odnosno prepoznatljiva sličnost
tih u kamenu isklesanih predmeta onim stvarnim, koji su tada
bili u upotrebi, i onima koji se u priznatoj umjetnosti prikazuju, učvršćuju uvjerenje da je likovna umjetnost epohe isijavala i prema kamenim nadgrobnicima u Humskoj i Bosanskoj zemlji.
Premda se na velikom broju kvalitetno izrađenih stećaka i njihovih reljefa to lako uočava, prizori na stećku u obliku sanduka s Radimlje7, na kome su uklesani priziri turnira ispod gradskih kruništa, scena kola i lova s psima, grupa konjanika, jeleni
i košute upravo su u tom maniru koncipirani i izrađeni. Na poznatom stećku iz Klobuka8, smještenom sada ispred Zemaljskog muzeja u Sarajevu, muškarci u kolu i na konjima imaju
odjeću u stilu zapadnoeuropske mode XIV. st. Naime, uspravna linija po njihovom uskom odijelu naznačava dvobojnost
lijeve i desne strane gornjeg dijela oprave, ponavljajući to isto
na uskim nogavicama obrnutim redoslijedom boje. To je takozvani mi-partie, koji se može vidjeti na gotičkim onodobnim
slikarijama. Kosi presjek ženskih dugih haljina na siluetama u
tom mješovitom kolu oblikom odgovara istom modnom stilu
te raznobojne muške odjeće, nego nekim domaćim narodnim
oblicima. Križ na pročelju stećka s golubom na vrhu podsjeća
sugestivno na romaničke kršćanske teme, ali svojim raširenim
krakovima i postoljem pokazuje svoju stiliziranost, upućujući
istodobno upravo na brojne gotičke inačice križeva na stećcima9, među kojima posebno mjesto zauzimaju inačice cvjetnih
golgotskih križeva koje su klesari stećaka prenosili sa stonskih
i dubrovačkih uzoraka10.
Rasprostranjena teza o primitivnoj umjetnosti stećaka, koja
je uglavnom posljedica površnog recipiranja, dade se poljuljati i dovesti u pitanje izvedbama i kompozicijskim konceptima
pojedinih primjeraka i detalja u reljefima sa stećaka, koji neosporno korespondiraju rješenjima u sferi priznate suvremene
kamene plastike. Na velikoj nekropoli u Bitunji kod Stoca ima
stećak s prikazom vola, čija je izvedba daleko od svake naivno-
sti i nju nije mogao koncipirati ili izvesti samouki daroviti pojedinac. U položaju počivanja sa skupljenim prednjim nogama, uzdignutim vratom i vitkim rogovima, gledan sprijeda iz
donje kose perspektive, on odaje školovana umjetnika, kome
nisu bila strana realistička rješenja upravo gotičke umjetnosti.
Njegova skica za taj reljef u Bitunji uklapala bi se vrlo jednostavno u tako česte slike Isusova rođenja ili, što je još uvjerljivije, on je nalik nedovršenoj i uvećanoj minijaturi iz nekog tadašnjeg rukopisnog kodeka, gdje je simbolizirao Evanđelje po
Luki11.
Nedostaju u osnovi kriteriji i analize koje bi u cijelom korpusu
stećaka izdvojili one umjetnički najvrednije ne zanemarujući
kriterije kojima su se vodili u povijesnom trenutku izrade sami
majstori. Kopizam, kao jedan od tradicionalnih umjetničkih
srednjovjekovnih postupaka dao bi se promatrati na odnosu
izvornika i kopije. Vrlo ilustrativan je primjer s takozvanim
vojvodskim spomenicima na Radimlji s predstavama likova s
uzdignutom rukom. Kopirajući izvorni lik klesar ne prepoznaje više njegov smisao, niti detalje koji su suštinski bitni za razumijevanje. Ta se nespretnost prepoznaje već na samoj Radimlji u mlađim verzijama tog lika, ali i na stećcima drugih nekropola, na kojima se ponavlja ili varira isti motiv s pokušajem
pridruživanja novog smisla. To se također može posve jasno
usporediti s cijelom kompozicijom reljefa na sanduku s Radimlje12 na čijem su pročeljima gotičke stilizacije križa loze i sidra, s kopijom te kompozicije na spomeniku u Hodovu13.
U takvom terenskom promatranju lako je zamijetiti što je majstorski uradak u tehničkom smislu, a što je njegova naivna ili
loše izvedena kopija. Srcoliki štit izrazito gotičke stilizacije na
stećku, uzidanom u katoličku crkvu u Gracu iza Neuma izrađen je besprijekorno i njegov izvođač zasigurno je znao da su
predstave poprečne grede s ljiljanom u donjem i šestokrakom
zvijezdom u gornjem polju elementi naručiteljeva grba14. Međutim, kopista i klesar s obližnjeg Granač Greba na jednom je
stećku reproducirao samo siluetu tog štita, zanemarujući detalje izvornog ili novog grba tako da je u plitkoreljefnoj izvedbi
dobivena čista dekoracija koja djeluje nedovršeno, premda ona
još čuva istu stilsku formu prikazanog predmeta15.
Između uzorka i kopije na stećku događaju se često gubljenje
upravo onih detalja koji izvornik stilski određuju. Na pozna-
Marian Wenzel: Ukrasni motivi na stećcima, Kulturno nasljeđe, Veselin Masleša, Sarajevo, 1965. T.CV,br.3, T.XCVI, br.6, T,CVIII br3. T.CX br.11.
Op.cit. T. CVI.br.11, TLXVI. br3, T.LXII. br.17
9 Šefik Bešlagić u svojoj knjizi Popovo-Srednjovjekovni nadgrobni spomenici, VIII, Sarajevo, 1966. str. 74. donosi tabelu s križevima iz relativno uske zone stećaka, među kojima dominiraju upravo križevi gotičke stilizacije.
10 Trpimir Macan: Imanje Dubac u Župi Dubrovačkoj u XIX. st.: Zbornik za narodni život i običaje,46, JAZU, Zagreb, 1975. str.459-473;V.Foretić i A. Marinović; Natpis iu XIV. st u Dupcu kod Dubrovnika, Anali Historijskog instituta Jazu, VIII-IX, Dubrovnik, 1962.; Vladimir Sokol: Kasnosrednjovjekovna grobišta i
nadgrobni spomenici Pelješca, Pelješački zbornik, I., 1976., str. 323 – 334.;Miroslav Palameta: Kršćanska likovnost na stećcima s Radimlje, Hercegovina, 8-9 (
16-17), Mostar, 2003., str. 31.- 52.
11 M.Wenzel: op.cit. T. XXI. br. 21. Autorica je predstavu tog vola uvrstila među jelene.
12 Op.cit: T. LIII. br.15.
13 Op.cit: T. LIII. br.21
14 Š.Bešlagić:Popovo,Sarajevo, 1966. sl. 114.
15 op.cit. sl.165.
7
8
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 133
Ba š t i n a
tom stećku s Crvnice kod Lovreća16 nije očuvana niti jedna nijansa koja se u predstavi Golgote i Getsemanija vidi na gotičkom nadvratniku Sv. Mihovila u Žrnovici, odakle je preuzeta
likovna tema. Na najbogatije ukrašenom sljemenjaku sa Blidinja, čija bi se primitivna likovna bordura i rozete od rombovi dali naslućivati da iza sebe imaju uzorak gotičke provenijencije, isklesana je fantastična nakaza na zapadnoj bočnoj strani koja na razini kompozicije ne pripada uopće nekom primitivnom likovnom konceptu17. Monstrum ima tri glave. Središnja je na tijelu krilatog vuka ili šakala. Donja glava pripada
zmiji u koju su se pretvorile stražnje noge nakaze, dok je moćni rep, zaokrenut preko krila i stiliziran da popuni prostor
gornjeg pravog kuta plohe, s okruglom glavom na kraju, kakve
imaju marginalne gotičke slikarije u rukopisima na temu borbe sa svojim repom. Reljef te posve jedinstvene predstave, koji
prije podsjeća na slikarsku ilustraciju neke apokaliptične priče,
nego na kiparsko ostvarenje, posve je ilustrativan za odnos većine likovnih kompozicija sa stećaka prema stilski prepoznatljivoj umjetnosti njihova vremena.
Stećak Vuka Lupovčića s Visočice planine na kome je prikazan
sv. Juraj kako probada krilatog zmaja tema je koja baš takvom
stilizacijom pripada gotičkom repertoaru zapadnjačkih tema
o pobijeđenom zmaju. On je zapravo nadahnut detaljima priče
o tom svecu, kako je donosi Voragina u svojoj knjizi Legenda
aurea iz XIII stoljeća, kao i reljef na stećku iz Župe pod Biokovom18. Djevojka u dugoj haljini drži zmaja vezana pojasom od
njezine donje haljine, dok vitez zmijsku krilatu spodobu ubada
u vrat. Njegovo držanje na konju i njegova oprema ne razlikuje se od većine konjaničkih reljefnih figura na hercegovačkim
stećcima, ali upravi takvi prikazi konveniraju gotičkim minijaturama s prikazom konjanika.
Mnogo jednostavnija pretpostavka u kojoj bi se stećci i njihovi
ukrasi dovodili u ravan suvremenih izradaka gotičke stilizacije u europskom kontekstu područje je heraldike i njezinih uobičajenih tragova u funeralnom kiparstvu, pogotovo što je viteštvo na zapadu nosilac takve kulture. U pojedinim prizorima
sa stećaka u kojima se jasno prepoznaju tipične scene turnira,
konjske i viteške opreme s oružjem, prepoznaju se i heraldičke
oznake iz tog vremena onakve kakve se dadu vidjeti u prizorima gotičkih likovnih uradaka. Na pročelju spomenutog stećka s Radimlje sa scenom turnira ispod gradskih bedema s gotičkim kruništem i prsobranima, koju neki uspoređuju s predstavom na najstarijem vladarskom pečatu Bosne, onom Matije
Ninoslava19, vitezovi nose štitove koji podsjećaju poprečnom
16
gredom na ovalnom polju na grb kakav je koristio Tvrtko prije anžuvinskih ljiljana.
Uopće motiv štita na stećku svojom rasprostranjenošću i koncentracijom u bliskom zaleđu Jadrana ukazuje na uzore u funeralnoj kulturi po gradskim i samostanskim grobljima, na cimiterijalne crkve duž obale, kao ona u Bastu više Baške Vode,
na čijim se pločama i sarkofazima, ispred i unutra, nalaze najčešće u plitkom reljefu izrađen štit s mačem. Dosad neobjavljena grobna ploča s tipičnim gotičkim heraldičkim štitom s
Crkvine u Ljubuškom samo podsjeća da je kultura primorja
markirala daleko dublji pojas nego li se to danas poima. Na
hercegovačkim stećcima pojavljuju se katkad izravne kopije
takvih ploča kakva je ona na Parohijskim njivama kod Trebinja, na kome je rukavica shvaćena kao ruka20. Ipak, unošenje
lokalnih elemenata u teme koje se kopiraju rezultiralo je u slikanju tipičnog štita sa urezom, koji u varijacijama ima pravokutni donji završetak i koji je poznat kao tarča ili slavenski štit.
Kompozicije s takvim štitom nalaze se do pod same dubrovačke bedeme. Jedan od najinteresantnijih svakako je onaj s heraldičkim psom ili vukom iz Trstenog, čije se inačice mogu slijediti preko Ljubinja do Kalinovnika21.
Mjesec i zvijezda u raznolikim izvedbama, upisani na štitove s kosom gredom potiču staru nesvršenu raspravu o mogućim najstarijim heraldičkim elementima bosanskog grba,
prema kojoj su mjesec i zvijezda najstariji heraldički bosanski elementi. Ukoliko one nisu najprije nadahnute alegorijama
pomračenja na Veliki petak, koje se slikaju na gotičkim predstavama golgotskog martirja ili samo dekorativno opredjeljenje lokalne klesarske škole, davale bi snažnu potporu teoriji o
najstarijim elementima bosanske amblematike, iako se ona realizira uglavnom u Hercegovini. U Vranjevom Selu iznad Neuma, na stećcima koji pripadaju kneževskoj obitelji Nikolića,
čiji je pečatni grb dijelom poznat, uklesan i na stećku kneza Petra, upravo u središtu te nekad velike nekropole motivi
mjeseca i zvijezde na štitovima s poprečnom gredom mogu se
shvatiti samo kao dekorativna nijansa22. Posebnu cjelinu unutar te skupine čine veliki štitovi s ovalnim donjim dijelom i s
dugim mačem, kakve vidimo uglavnom na gotičkim slikarijama23, pri čemu rukohvat mača postaje verzija skrivenog križa
uz koji se pojavljuju suprostavljene ptice.
Štit je statusni simbol višeg plemstva i njegova će pojava na
najvećem broju stećaka biti stvar oponašanja, posebice u onim
nekropolima koje se atribuiraju vlaškim skupinama. Predsta-
M.Wenzel. op. cit. T. XXXII. br. 17. Upravo je autor ovih redaka završio rad koji se iscrpnije bavi tim stećkom.
17 Wenzel stavlja taj lik među zmajeve i druge fantastične životinje(op.cit. T. LVI. br11) , dok Bešlagićeva epska interpretacija lika kao krilatog konja opasana zmi-
jom ne odgovara detaljima kompozicije ( S.B: Stećci-kultura, umjetnost, Kulturno nasljeđe, Veselin Masleša, Sarajevo, 1982. str. 257-258.
18 Miroslav Palameta: Pjesma o sv. Jurju iz prve zbirke hrvatske lirike, Diljem književne baštine, Sveučilište u Mostaru, Mostar, 1996. str.11-46.
19 Pavao Anđelić: Srednjovjekovni pečati iz Bosne i Hercegovine, Djela XXXVIII, ODN, knj 23, ANUBiH, Sarajevo, 1970.
20 Fotografiju te ploče donosi Ćiro Raič u monografiji Ćiril Ćiro Raič & Hercegovina, Hercegovačko-neretvanska županija, Mostar, 1998. str 112.
21 M.Wenzel: op.cit. T. LXIII. br 29, 28, 27.
22 Alojz Benac: Srednjovjekovni stećci od Slivnog do Čepikuća, Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, II, Dubrovnik, 1953. str. 67.
23 M. Wenzel: op. cit. T.LXIII. br.1,2,3,4,5
134 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Ba š t i n a
SREDNJOVJEKOVNA NADGROBNA PLOČA,
CRKVINE, LJUBUŠKI
va grada s tri kule kao tobožnjeg heraldičkog motiva unutar
štita na samo jednom stećku u Boljunima24 najprije će biti nadahnut gotičkim grbom braće Pavlovića, gospodara tih prostora prije Sandalja, koji je pri tom izgubio svoje stilske odrednice. Međutim, taj primjer poteže drugo, vrlo ozbiljno pitanje u odnosu na zadanu teme, i to o mjeri u kojoj motivi, koji
se kopiraju, gube tu svoju izvornu stilsku prepoznatljivost pri
samom kopiranju. Također je moguće da je sfragističke provenijencije, ukoliko nije originalno klesarovo nadahnuće, konjanik u potpunoj opremi kao heraldički motiv na velikom štitu s
ovalnim donjim dijelom, koji se nalazi u Popovu25.
U dva slučaja posve je razvidno da je heraldička predstava,
uklesanom na stećku, grb pokojnikov. U oba slučaja na spomeniku je uklesan natpis koji identificira pokojnika kao pripadnika plemstva i u jednim slučaju interpretira likovnu predstavu na kamenom spomeniku. Radi se o stećku iz Vranjeva Sela
pored Neuma u kome je nekropola knezova Nikolića pod kojim je pokopan upravo jedan član te poznate srednjovjekovne
obitelji26 i stećak velikog kneza bosanskog Radivoja iz Toplice
kod Lepenice u Bosni27, kome se pripisuje i srebreni gotički pečatnjak, pronađen u Milima. Likovne predstave na oba reljefa
odaju gotičko likovno nadahnuće i zaslužuju poseban osvrt,
pri čemu Radivojev spomenik ima niz elemenata koji bi ga dovodili u vezu s s tradicionalnom iluminacijom u bosanskim rukopisima, posebice sa Suprasaljskim zbornikom.
Na grobnoj ploči kneza Petra sina Vladisava Nikolića, postavljenoj tik uz očev grob na samom kraju XIV st. u Vranjevu
Selu kod Neuma, nalazi se predstava ptice s raširenim krilima u heraldičkom položaju na štitu i nedvojbeno može predstavljati kopiju njihova grba, koji je poznat s pečatnjaka Grgura Nikolića, Petrova bratića28. Izrada spomenika vrlo je bliska
izradi nadgrobnih ploča u obližnjim grobnim crkvama u Stonu, Slanom ili Dubrovniku. Na samom vrhu kamene plohe
iznad glave pokojnika u četverokutnoj uklesanoj plohi nalazi
se natpis u kome se iščitava ime kneza Petra. Ispod te četvorine, na polju gdje se obično nalazi štit, iscrtano je nekoliko štitova, koji su zamišljeni u srcolikom obliku, jedan na drugome,
a na posljednjem, četvrtom, prikazana je grabljivica u čijim se
Op.cit, br.22
S.Bešlagić: Popovo.., op cit. fotografija br. 67.
26 Tihomir Glavaš: Nekropola knezova Nikolića u Vranjevu Selu, GZMBiH, NS, 42/43, Sarajevo, 1988. 143-164.
27 Š. Bešlagić: Stećci centralne Bosne, Sarajevo, 1967. str. 42-43.
28 Njegovu sliku i crtež donosi Anđelić u svojoj studiji Srednjovjekovni pečati iz Bosne i Huma, op. cit. fot. 33. Podudarnost likovnih i stilskih detalja gotičkog
pečatnjaka i lika na stećku posve je jasna.
24
25
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 135
Ba š t i n a
STEĆAK IZ DONJE ZGOŠĆE,
KAKANJ
položaju glave, krila, nogu i stilizacije repa prepoznaje tradicionalna heraldička vrijednost tog lika. Međutim, u pojedinim
detaljima, posebice u naznakama geometrizacije lika i stiliziranim repom s tri ključna pere u maniru visoke gotike, opravdano bi bilo pomišljati da je idejna skica, na osnovi koje je
klesar izveo tu predstavu, bila napravljena u tom maniru.
Obrubljivanje ploha na stećcima raznolikim bordurama, bilo
da uokviruju kakvu likovnu kompoziciju, bilo da su one jedini
ukras, tipično je za stećke najkvalitetnije izrade, poglavito one
iz Hercegovine. Vrlo često su upravo bordure najbolje urađeni
dio na tim spomenicima. Najbrojnije su ipak one u obliku vriježe ili puzavice s trolistovima ili sa stiliziranim lišćem akantusa, koji se daju prepoznati na kamenoj plastici još iz kasnoantičkih bazilika i romaničkih crkava, otkrivenih u području stećaka. Te sinusoidne vriježe s trolistovima, uz jedva zamjetne
stilizacije, daju se vidjeti i na objektima tipičnim za gotiku, kao
što je srebreni sarkofag s moćima sv. Šimuna u Zadru. Uz njih
svakako ide također vrlo tradirana bordura u obliku konopca,
koja je obično reljefna ili samo ucrtana, i za koju se tvrdi da
dolazi na stećke kao element iz primorske gotičke arhitekture.
Međutim, nije to jedina obrubna forma koja je već interpretirana kao izraz upravo tog umjetničkog sloga.
29
30
Vijugava bordura s trolistovima od kojih se jedan, i to onaj
krajnji, preoblikuje iz kružne ili djetelinaste u oštru izduženu
formu, oprezno je naznačena kao prijelazni oblik od romaničkih obrazaca prema gotici29. Pojavljuje se na relativno malom
broju hercegovačkih stećaka, uglavnom na nekropolama iza
Neuma i oko Stoca. Nekoliko primjeraka koji se nalaze izvan
naznačenog užeg prostora, dadu se jednostavno dovesti u vezu
s klesarskom radionicom koja je uglavnom djelovala u spomenutom humskom prostoru i čiji su radovi obično u plitkom reljefu, sličnom radovima duborezaca. Taj se oblik vitice ne pojavljuje nikad sam. Ona je redovito okvir pomno koncipiranih
i majstorski isklesanih likovnih kompozicija, u kojima dominiraju elegantne izdužene figure ljudi i životinja u dinamičnim
pokretima, i koje se nude razumijevanju baš kao izradbe gotičkog stila i na tematskoj ravnini.
Među najreprezentativnije izvedbe te radionice, koja je imala bogatiji repertoar bordura i likovnih predstava, spadaju dva
stećka s nekropole u Vranjevom Selu, na kojoj su sahranjivani
knezovi Nikolići. Na toj važnoj i skoro posve uništenoj nekropoli stajala su ta dva niska sanduka jednake veličine, ukrašena
gotovo sa svih strana, na svom zadanom mjestu sve do u pedesete godine prošlog stoljeća, kada ih je opisao i dijelom fotografirao Alojz Benac30. Nakon toga jedan je prenesen u zbir-
Cvito Fisković: Stećci u Cavtatu i u Dubrovačkoj župi, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 13, Split, 1961.
A. Benac: op. cit.
136 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Ba š t i n a
ku Zemaljskog muzeja u Sarajevu, gdje je u gradskoj prljavštini i drugačijem klimatskom ambijentu poprimio ružnu patinu,
a u opsadi grada devedesetih godina oštećen krhotinama granata. Najvjerojatnije je drugi uništen na samoj nekropoli, kao i
ostalih stotinjak spomenika u općem nemaru pri širenju obradivog zemljišta, uz koje je osamdesetih godina prošao regionalni vodovod.
Prvi od ta dva stećaka ukrašen je na svih pet vidljivih strana.
Na ravnoj gornjoj plohi spomenika, ruka s podlakticom drži
dug mač s kuglom na balčaku, tipičan kao predstava stvarnog
oružja za XIV.st. Takav mač isklesan je i na drugom stećku na
istom mjestu, ali bez ruka koja poseže za balčakom. Ako bi se
interpretirali u srednjovjekovnom kontekstu, onda bi njihova
pojava na spomeniku upućivala na kneževske grobove. Je li u
pitanju predstava rukavice, koja se na spomenicima slične provenijencije stavlja uz štit i mač upravo u tom vremenu i koju
je majstor stećka shvatio ili animirao kao ruku, to se ne može
sa sigurnošću interpretirati. U svakom slučaju takve mačeve o
pojasu nose konjanici i na ova dva i na drugim stećcima, koji
se mogu pripisati upravo toj radionici. Na stećcima takav mač
je najčešće uz ovalni štit, čiji se rukohvat predstavlja kao skriveni križ, a jedna od najljepših predstava na stećku je Stipana
Ozrinovića iz Strgačine kod Rudog31.
Čelo stećka uokvireno je i urešeno najprije spomenutom bordurom u vitice s trolistovima, a s unutarnje strane bordurom
u obliku užeta. Taj okvir zauzima veći dio plohe nego li njegova središnja likovna kompozicija s kojom se doima kao uvećana skica za kakvu iluminaciju u rukopisnim gotičkim kodeksima. Vitez na krupnom konju s mačem za pojasom, s kacigom
na glavi, s kopljem blago podignutim, u položaju tijela kojim se
obuzdava uznemiren četveronožac, oponira smirenoj ženskoj
figuri koja ga pridržava za uzde. Kompozicija u idejnom i realističkom smislu snažno podsjeća na englesku gotičku minijaturu u Lutrwellovu psaltiru iz XIV. st, na kojoj je prikazan Sir
Geofrey Lutrwell dok ga opremaju na ispraćaju supruga i pastorka. Taj prizor, koji se pojavljuje i kod drugih klesara, bilo
kao imitacija upravo te iz Vranjeva Sela32 ili drugačije koncipiran, kao u Hodovi i na Radimlji33, sugerira obiteljski trenutak
iz dvorskog života. Međutim , takve i slične scene na stećcima
valjalo bi prije shvatiti u smislu citatnosti tradicionalne i suvremene zapadnjačke likovnosti, nego ih poimati kao ilustracije iz života samih pokojnika.
U tom smislu pojavljuju se i reljefne kompozicije s lovom na
jelena na desnoj bočnoj strani u kojoj strijelac s napetim lukom, također s pripasanim dugim mačem sačekuje kavalkadu
od dvije košute i dva jelena. Posve je izvjesno da je oblik plohe diktirao broj životinja. Na Njivicama kod Stoca takav lovac koji sačekuje velikog jelena s napetim lukom sastavni je
dio trolisne bordure34. Evocirajući koncepcijski riješenja iz minijatura ili tehnikom klesanja na drvorezbarske zahvate, mogao bi se pripisati upravo toj istoj radionici koja je imala nekoliko obrazaca s prizorima lova, među kojima je tako prikazan lov sokolom, tipičnost te radionice na nekropoli u Vranjevu Selu35 .
Prizor je uokviren istim bordurama s pročelja, kao i scena na
začelju u kojoj dva lovca kopljima istodobno probadaju po jednog medvjeda. Na desnoj bočnoj strani gornji vertikalni dio
bordure iznad usukanog užeta ima oblik zubaca na bastionima
i interpretiran je kao tipično gotička varijanta. Iako su uspravne bordure kao i na ostalim stranama stećka, taj novi motiv
sugerira da se likovi konja i ljudi kreću ispod gradskih zidina.
Vitez koji s uzdama u ruci i kopljem s plamencem na ramenu,
nagnut u hodu naprijed, provodi svog konja, osedlana bojnim
sedlom, jedinstvena je scena na stećcima i ona bi se jedino mogla dovoditi u bližu vezu s realnim ambijentom u kome je pokojnik živio i čiji krševiti putovi uglavnom nisu za jahanje.
U drugom dijelu te kompozicije na lijevom boku stećka plemić je s kacigom, pripasanim dugim mačem i sokolom na desnoj ruci na konju, snažnog vrata i tijela i vitkih nogu. Jahača u
kasu slijedi lovački pas. Žena na sredini stećka s podignutom
rukom ispred konjske glave samo na prvi mah podsjeća na prizor s pročelja i moguće je da nema tematski čvršće veze s konjanikom. Premda se scene lova sa sokolom i psima mogu susresti na stećcima drugih nekropola, takva kompozicija najbliža je iluminacijama u gotičkim rukopisima koji se bave sokolarenjem i lovom uopće iz XIV i XV. stoljeća. Jahač sa sokolom
u ruci uklesan je još na čuvenom stećku iz Brotnjica u Konavlima i na stubu oltarske menze iz crkvice na nekropoli u Zabrđu kod Stoca. Međutim, oni po izradi i detaljima kvalitetno
zaostaju za tom izvedbom. Najbliža likovna analogija tom prizoru je ilustracija mjeseca svibnja, koju je iluminator hrvatske
primorske gotike naslikao u Hrvojevu misalu početkom XV.
stoljeća.
Najkvalitnije izrađeni likovi konja na reljefima stećaka pripadaju upravo toj klesarskoj skupini, koja je utjecala snažno na
lokalne majstore u Hercegovini36. Konji uzdignuta vrata, krupna tijela i vitkih noga u skladnom pokretu djeluju elegantno i kao likovna ostvarenja školovano. U odnosu na umanjenu predstavu jahača, makar prema proporcijama u tadašnjem
evropskom slikarstvu, te se konjske figure doimlju vrlo mo-
Marko Vego: Zbornik srednjovjekovnih natpisa i Bosne i Hercegovine, IV, Zemaljski muzej, Sarajevo, 1970. br. 213.
Šefik Bešlagić: Popovo.., op. cit. fot. 73.
33 M. Wenzel: op.cit. T. CII, br3,4
34 op.cit: T. CIX. br 20
35 Prizor lova s a sokolom, u sličnoj formi, bio je urezan i na susjednom, uništenom spomeniku.
36 Za ilustraciju navodi se nekoliko primjera iz M. Wenzel: Ukrasni motivi na stećcima, op. cit, T. LXXXI. br. 6,7;T XCIII. br. 24; T. XCIV. br.5;T. XCVI. br.12,
16, 25; T. CV. br. 8, 9; T. CXII.br.16.
31
32
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 137
Ba š t i n a
numentalno. Jeleni i košute na reljefima te klesara škole, vitke ljudske figure s odjećom i opremom tadašnjeg europskog
plemstva na istoj su estetskoj ravni što je najbolje došlo do
izražaja na velikom stećku s Radimlje, koji se sa svim svojim
prizorima i figurama dade prepoznati kao refleks gotičkog nadahnuća. Posebno je zanimljivo da konji kod tih majstora, kao
i kod većine hercegovačkih klesara stećaka, nemaju repova. Ne
zanemarujući negativno značenje repa u Apokalipsi i magijskim folklornim poimanjima, to se dade shvatiti i kao podudarnost s pojedinim slikarima talijanske gotike i minijaturama
u Francuskoj kronici.
Arhitektonskih ukrasni motivi na stećcima u Hercegovini s
pretežnošću arkada s neodoljivo podsjećaju na detalje iz graditeljstva primorskih gradova posebice na iste motive na zabatima crkava, na kamenim sjedalima uz reprezentativne građevine, ali i na oltarske pregrade, ograde terasa i stepeništa, na
različite kolonade. Premda su uglavnom potkovičasta oblika, s
naglašenim kapitelima vitkih stupova, koji se u elementarnoj
podjeli takve stilizacije dodjeljuje romanici, njihova elegantna izduženost upravo na taj način uspostavalja relacije s izracima primorske gotičko-renesansne proizvodnje. Čak bi se u
kružnice upisane rozete na takvim stećcima asocijativno mogle dovoditi u vezu s atrijem Dominikanskog dubrovačkog samostana, koji na ogradi gornjeg ambulatorija ima upravo takve oblike37.
Zanimljivi su iz nekoliko razloga stećci s tipično gotički zašiljenim lukovima arkada, koje su se u osnovi dobivale presijecanjem polukružnica, kako je to još razvidno na stećku iz Topolog u Gornjem Hrasnu38, koji je kao i nekolicina stećaka s te
nekropole oštećen gelerima i eksplozijama granata u ratu tijekom 92. godine. S osamnaest arkada, koliko ih ima na četiri
strane tog niskog sanduka, on je zacijelo matrica koja je umnažana po drugim nekropolama uskog hercegovačkog prostora,
uglavnom na bočnim stranama niskih sanduka. Šestokraka rozeta s romboidnim krakovima, katkad reljefno isklesana, katkad samo ucrtana, imitira pozicijom između kosih lukova višelisne otvore na prozorskim biforama koje su ukrašavale primorske palače i javne građevine. Takve rozete i stilizacija uža
koja ih uokviruju, neizostavan je dio ornamentike na tom tipu
nadgrobnih spomenika.
Njihova rasprostranjenost na relativno malom prostoru, doduše bogatom stećcima, od Studenaca do Zavale39 odnosno od
mlađih neumskih do stolačkih nekropola, ukazuje na vrlo kasnu pojavu. Koncentriranost spomenika s takvim ukrasima u
zaleđe Stona, a da ni jednog primjerka nema u prostoru tadašnje Dubrovačke Republike, upućuju na mogućnost njihova
kasnog datiranja, svakako u drugu polovicu XV. st. Među ta-
kve arkade spadaju i one koje svršavaju trokutastim oblicima,
predstavljajući lokalne stilizacije klesara koji su već gubili vezu
s izvornim nadahnućem. Među tim primjercima posebno mjesto zauzima niski sanduk iz Hutova, nadaleko od župne crkve
uz put prema uvoru Trebišnjice, u čijim su reljefnim arkadama
ucrtani muški i ženski likovi40, koji bi u sličnim pozicijama zapadnjačke gotičke umjetnosti predstavljali svece ili ljudsku funeralnu pratnju.
Među posve originalne izrađevine, nadahnute procvijetalom
primorskom gotikom, stećak je Lupka Vlasnića41. Prenesen u
gradski metež i zagađenje iz tihih i pitomih Troskota, gdje je u
isto vrijeme označavao pokojnikov grob i njegovu baštinu, dočekao je čestim premještanjem kao i većina stećaka, pomaknutih s njihova povijesnog mjesta, niz grubih oštećenja. Upravo
kameno uže koje obrubljuje taj sarkofag, identično i po dimenzijama s takvim obrubom na prozorima gotičkih zgrada u Stonu, kao i niz stećaka u Rotimlji, jako je oštećeno od krhotina
granate u posljednjem ratu. Imitacije oštrih lukova ne prenosi majstor tog spomenika izravno s primorskih građevina. One
su stilizirane listovima cvijeća koje na bočnim stranama spomenika zamjenjuje stubove, na čijim je vrhovima ona šestokraka rozeta postala cvijet divljeg ljiljana, iris illyrica. Stećak
je po svemu sudeći rad pokojnikova sina koji je, kako stoji u jedinstveno izvedenom natpisu u dubokom reljefu, bio dijak.
Na njegovom pročelju kontura je konjanika s teškim turnirskim kopljem, koje se inače može vidjeti na slikama gotičkog
sloga. Isklesan u pokretu na način kao i portret vojvode Hrvoja u njegovu glagoljskom misalu s početka stoljeća, iluminiranom u maniru talijanske gotike, posve je moguće da predstavlja samog pokojnika. Na njegovom začelju u kružnicu je
upisan istostranični križ, na isti način kako je naslikan u jednoj minijaturi netom spomenutog misala križem i rozeticama ukrašen kruh. Dakle, kao likovna cjelina s cvijetovima irisa
on uspostavlja odnos s iluminacijom bliskog vremena i prostora, a u arhitektonskom smislu zadržava svoje reminiscencije
na elemente građevinskih gotičkih motiva. Taj spomenik koji
bi valjalo što skorije opraviti i vratiti na njegovo izvorno mjesto, upravo u tim likovnim odnosima zasniva svoji neospornu
vrijednost.
Veliki sarkofag iz Zgošće središnji je spomenik u galaksiji stećaka koji svojom visoko kvalitetnom izradom likovnih predstava zbunjuje interpretatore i dovodi pod znak pitanja teoriju o ruralnoj i naivnoj umjetnosti na tim spomenicima. Obim,
estetske kvalitete i njegov smještaj u samo srce srednjovjekovne bosanske države na sredini puta između dviju kraljevskih
rezidencija, Kraljeve Sutjeske i Bobovca, upućuju da je stajao
nad grobom kakve važne osobe. Revizijska arheološka 42 iska-
Vidi: Š. Bešlagić: Stećci - kultura, umjetnost, op. cit. sl. 32.
S. Bešlagić: Stećci u Gornjem Hrasnu, Naše starine, Sarajevo, 1960. sl. 9; M.Wenzel: op. cit. T.XV.
39 M.Wenzel: op. cit. T. XIII. br. 1,2,3,4,5,6,7,9,10.
40 Š. Bešlagić: Popovo, op. cit. sl. 101 i 101a
41 Palameta, Miroslav: Stećak Lupka Vlasnića sa Žovnice i njegov natpis, Motrišta,3, srpanj-rujan, Mostar, 1997. str.52-55.
42 Irma Čremošnik:Iskopavanja crkvine u Zgošći 1948, GZMBiH, V, NS, Sarajevo, 1950. str.411-416.
37
38
138 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Ba š t i n a
panja upravo su potvrdila takvu tezu nalazima dijelova brokatne tkanine i luksuznog uvoznog stakla u davno opljačkanoj
grobnoj raki. Tko je bio njegov vlasnik, tko je koncipirao njegov izgled i izradio prizore na njegove četiri boka, ostat će zacijelo neriješena zagonetka.
U svakom slučaju on je djelo umjetnika koji je poznavao izvrsno europske i mediteranske kiparske i slikarske tradicije, pa
čak i one lokalne, i izvođačima kojima je bio blizak i rezbarski i klesarski zanat. Kako nije ništa slično ostalo sačuvano u
bliskom i širem prostoru, niti u mekom, podatnom kamenom
materijalu od koga je napravljen taj spomenik i visoki stup na
toj istoj nekropoli oko male kapelice ispod Stipan-grada, pomisao o iskusnim klesarima, graverima i rezbarima koji su
ukrašavali drveni namještaj u palačama bosanske gospode ne
bi trebalo otklanjati. Posve je pouzdano i znano da su graveri,
pečatoresci i zlatari boravili u službi bosanskih banova i kraljeva i visoke feudalne gospode duže vremena i da su izrađivali proizvode po najboljim tadašnjim standardima. Nije teško
predvidjeti niti važnu ulogu tih majstora, premda su njihove
izrađevine najlakše propadale u nesigurnim vremenima.
Spomenik je ukrašen sa sve četiri bočne strane bogatim figuralnim scenama, geometrijskim motivima i bujnim biljnim
bordurama. Pročelju stećka sastoji se od četiri likovne cjeline,
postavljene jedna nad drugom, kako se to komponira u srednjovjekovnom zidnom slikarstvu. U samom zabatu slika je
grada koji se sastoji od pet vitkih višekatnih tornjeva s oštrim
krovovima, pokrivenim sličnim elementima kao zadarski tornjevi na Raki svetog Šimuna, s velikim lučnim lođama kakve
se u stvarnosti mogu vidjeti u Dubrovniku ili nad trgovima gotički koncipiranih srednjovjekovnih gradskih središta po Italiji. Naznaka prsobrana u tim velikim lučnim nišama, dok se u
jednoj od njih sluti ljudska figura, kružni i zvjezdasti ukrasi na
vrhovima krovova, pleteni vijenac iznad glavnih vrata i cvjetne
rozete u pozadini kao nestvarna nebeska tijela pridonose dojmu mediteranskog gradskog ugođaja. Reljefna horizontala na
kojoj stoji grad postavljena je na vrh stilizirane planine, naznačene s po čest brežuljaka koji se uspinju, s po jednim stiliziranim stablom sa svake strane.
U središtu planine, na sjecištu središnje horizontale i vertikale
cijele likovne kompozicije, izdubljene su tri figure, postavljene
u izrazito ceremonijalnu pozu, od kojih središnja sjedi, a druge dvije ogrnute u toge ili plašteve, kao pobočna pratnja, stoje
pored nje. Ispod te cjelokupne kompozicije vrlo pravilni je biljni pojas od pet jačih i pet slabijih stabala koja u gornjem dijelu
imaju slobodne stilizirane grane s po tri izdužena lista. njihov
donji dio povezan je u linijo od kružnih isječaka, pa se dobiva
dojam da je čitav vijenac tih stabala sastavljen oko deset zamišljenih kružnica, među sobom povezanih. Slične pravilne vo-
doravne kompozicije, donjeg povezanog dijela i gornje otvorene forme, koje prerastaju iz zamišljenog geometrizma u biljne
stilizacije mogu se vidjeti na gotičkim pokaznicama ili na filigranskim detaljima s okvira za slike u spomenutom stilskom
slogu. Ispod tog biljnog friza dva su suprotstavljena osedlana
i zauzdana konja s uzdignutom prednjom nogom prema frontalno koncipiranim ljudskim figurama koje ih pridržavaju za
uzde. Cvjetne rozete iznad i ispod konja iste su kao iznad gradskih kula u gornjem dijelu.
Prednja ploha odvojena je od ostale četiri jakim kamenim
užem u koje su ušle njegove oštre pravokutne sastavnice. Sve
su plohe na taj način odvojene i povezane jedna s drugom.
Tanka reljefna linija koja uokviruje to pročelje prerasta na rubnim vertikalama stećka u jedan od rubova trake, ispunjene filigranski tankom petolisnom vriježom. Slična vriježa, s izduženim poljima i uspravnim petolisnim grančicama prati vertikalni rub susjedne bočne lijeve plohe, podijeljene na dvije skupine figura bujnom biljnom bordurom.
Bordura koja razdvaja lijevu bočnu stranu na kavalkadu konjanika u gornjem dijelu i na donje figuralne prizore, sastavljena je pomno od srcolikih polja, u kojima su petolisne palmete.
Spojena jedno uz drogo proširenim dijelom, iz kojih na stranu izlaze mali pupoljci, ona su tim parnim oblicima isklesana
na gredi kao da slijede prostor zamišljenih istostraničnih trouglova odnosno rombova. Na njihovim oštrim spojevima izbijaju mala sedmolisna stabla lijevo i desno, popunjavajuću prazninu i uravnotežujući kompoziciju unutar sebe i istodobno s
ostalim floralnim elementima na stećku. Precizno ukomponiranih devet polja podrazumijeva ne samo dobrog majstora već
i ukrašavanje na licu mjesta, na već pripravljenom bloku kamena.
Kada je Ćiro Truhelka govorio o detaljima hrvatske romaničke
provenijencije na ovom stećku43, onda je zacijelo i ovu borduru
dovodio u vezu s nalazima kao što je pilastar iz Knina, koji je
ukrašen sličnim elementima u tropleternoj stilizaciji44. Na bazamentima i bordurama oltarskih pregradnih ploča iz kasnoantičke ili ranosrednjovjekovne bazilike iz VI. st. u zeničkom
predgrađu Belimišću, nalaze se ukrasne kombinacije s takvim
elementima. Valja spomenuti da je osim toga na kamenom namještaju iz te zeničke crkve, koja je mogla funkcionirati još u
doba Kulina bana, niz motiva koji se nalaze i na zgošćanskom
nadgrobnom spomeniku45, kao što su suprotstavljeni konjanici, rozeta i križ od ljiljana. Dakako te sličnosti govore samo o
snažnoj tradiciji tog dekorativnog elementa, koji se ne susreće
samo na kamenim reljefima. Slične srcolike oblike s višelisnom
palmetom, za koje se drži da su bizantske provenijencije, može
se susresti u različitim dekoracijama iz vremena otonske renesanse u Njemačkoj. Svojim oblikom slične zgošćanskim izve-
43
Ć. Truhelka: Sredovječni spomenici bosanske Hrvatske, Hrvatsko kolo, XXIII, 1942.
Stipe Gunjača: Rad Muzeja hrvatskih starina u g. 1951., Starohrvatska prosvjeta,3,1954.
45
Đ. Basler: Arhitektura kasnoantičkog doba u Bosni i Hercegovini, Kulturno nasljeđe, Veselin Masleša, Sarajevo, 1972 str.126-143
44
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 139
Ba š t i n a
dbama tog motiva u parnim kombinacijama pojedine su bordure na oslikanim staklima prozora u San Denisu, u Parizu,
posebice na onom s biblijskim prizorima iz Mojsijeva života
ili onom na kome se prikazuje kako prorok Ezekijel najavljuje
Kristovu muku. Veličinu i konačnu verziju tog motivira obično
uvjetuje arhitektonika podloge, kao na zidnim oslikanim bordurama ispod apostolskih likova u gotičkoj kupoli baptisterija
iz Parme, s kraja trinaestog stoljeća. Nije teško pretpostaviti da
su bordure od takvih elemenata pogodne upravo za dekoracije
zidnih ploha i drvenog namještaja, što dopušta promišljati njihova vrlo duga, postojana i raširena uporaba kroz epohe upravo na reprezentativnim primjercima europske srednjovjekovne umjetnosti. Međutim i u pojedinim bosanskim kodeksima
iz XIV. st., kao i kod Vida Omišljanina, nalaze se ukrasi upravo takve stilizacije.
Gornji friz lijeve bočne strane u visini je planine i grada s pročelja prema kome se upućuju njegovih pet konjanika. U prostoru između glave prvog i drugog odnosno trećeg i četvrtog
jahača ostavljeno je reljefna četvorina s natpisom, koji je posve
nečitak. Tradicionalni predromanički i romanički motiv križa
od ljiljana, stiliziran posve na nov način, ponavlja se tri puta na
praznim poljima između ostalih figura. Jedan manji upisan je
u veći križ od ljiljana strogim geometrijskim rasporedom tako
da se on može recipirati istodobno kao cvjetna rozeta, konstruirana složenim presijecanjem kružnica. Likovi konjanika s
vitkim kopljima i zastavicama na njima, odjeveni su u odjeću
koja odgovara likovnim rješenjima ratnika iz gotičkih minijatura XIV. st. kao što je Velika francuska kronika. Usko odijelo sa spuštenim pojasom za dugi tipični mač, uske nogavice i
s kacigom na glavi, koja sa zada ima štitnik, posve je isto kod
svih. Na konjima monumentalnog izgleda koji su opremljeni
bojnim sedlom i bogatim ukrašenim kožnim remenjem sve
načelno podsjeća na slična likovna rješenja s gotičkih minijatura, premda su ti detalji uobličeni prilično originalno.
Ti konji i jahači ne razlikuju se od konjanika na donjem frizu desne bočne strane, koji se kreću u bojnom poretku također prema čelu stećka. Kavalkada je doduše dinamičnija u narativnom
smislu jer su koplja blago spuštena u poziciju spremnosti, a četvorici se jahača suprotstavlja peti, kao da brani pristup u prizor
na pročelju stećka. Svi imaju pored sebe rozetu od šest latica. I
konji s pročelja u najnižoj razini posve su iste kopije ostalih konja, koji imaju pomalo neobične trbuhe, više nalik zvjerinjim,
retuširanu grivu i rep brojnim linijama i oklopljene nozdrve, a
ljudske figure, premda dijelom oštećene, posebice na pročelju,
razaznaju se po svojoj odjeći opremi i naoružanju kao uobičajeni figuralni sadržaj na gotičkim likovnim predstavama iz spomenutog razdoblja.
Takve su i dvije predstave lovaca u donjem frizu u prizorima
lova lukom i strijelom na jelena i kopljem na vepra. Realizam tih
46
47
scena dade se povezati sa sličnim scenama u kasnijim kodeksima o lovu, posebno po predstavi kapitalnih primjeraka životinja koje gonjene psima, stižu na domet lovačkog oružja. U prvom prizoru lovac s nisko pripasanim tobolcem nateže luk na
već u vrat ustrijeljenog i iznenađenog jelena, opkoljena ljutim
hrtovima. U drugom prizoru lovac zabija koplje u vepra, također natjerana psima. Položaj figura u iznenadnom srazu čuva
nešto od klasičnih rimskih prizora na sarkofazima s motivom
lova na Kaledonskog vepra. Treću scenu, rađenu s posebnom
pozornošću i kaligrafskom strpljivošću, predstavljaju par koji
čine zmaj i zvijer iz porodice divljih mačaka u položaju uznemirene ukroćenosti.
Zmaj na lijevom frizu, koga je rep svezan u čvor, iznad stabla za
koje je privezan gepard ili tigar s ogrlicom i podvijenim repom,
tipičan je reptil, gotičke stilizacije, s malim šišmiševim krilima i
isplaženim zmijskim jezikom. Njegov oblik sličan je zmajevima
koji nose moćnik s golgotskom Kristovom spužvom u Zadarskoj riznici46. Čak je klesar tako plastično radio tijelo reptila da
njegov epiderm sugerira zmijske ljuske. Takav oblik glave imaju ispleteni zmajevi na stećcima s Međugorja u Glumini, u Toplici, na Zelenikovcu i Hodovu. Međutim, u starom talijanskom
gradiću Narni, na Palazo commune pored nekoliko reljefa koji
ukrašavaju fasadu iznad gotičkog luka soji među reljefnim pločama i jedna u kojoj su suprotstavljeni lav i zmaj, koji pripada
upravo ovom likovnom tipu. Krzno je zvijeri, koju samo moćni
lanac drži u pokornosti, također kaligrafski obrađeno, pa taj par
spada u najbolje očuvane scene na stećku prema kojima se da
zaključivati kako je pomno rađena cijela dekoracija stećka.
Između tih lovačkih prizora tri su stabla romaničke provenijencije, maksimalno stiliziranih oblika, grana i podnožja koje podsjeća na stabla u minijaturama iz evanđelja Divoša Tihoradića,
dvorskog plemića iz tridesetih godina XIV. rodom iz Usore. Lepezaste stilizirane krošnje, posebno ona iza koje stoji na čeki lovac na jelena, likovno je bliska velikoj lepezi kojom maše sluga
uz Irudovo prijestolje iz Evanđelja kneza Miroslava Humskog.
Posve drugačije geometrizirane koncepsije stabla su s pročelju
i s desne bočne strane. Stablo s pticama u gornjem posljednjem
uglu desne bočne strane podsjeća na slična stabla koja na polukružnoj gotičkoj luneti iznad današnjeg sjevero-istočnog ulaza
u Sv. Nikolu u Stonu, u kome je inače bio sahranjen i Gost Radin47.
Zaglavlje i desna bočna strana, osim spomenutog donjeg friza
s konjanicima i stabla s pticama, podijeljeni su na osam tradicionalno romaničkih slijepih niša s polukružnim završetkom, i
u donjem dijelu devet četvorina biljnim trakama. Osim uspravne vitice s listovima akantusa, sve spomenute prostore uzduž
i poprijeko uokviruje široka biljna traka ispunjena granama nalik na stabljiku ljiljana, a sastavljena od nekoliko modula, koje po
potrebi može odbacivati ili dodavati. Niše i četvorine ispunje-
Ivo Petricioli: 1000 godina umjetnosti u Zadru, Zadar, 1988. sl.74
Dr. sc. Josip Sopta: Gost Radin (Radivoj) Butković i njegov grob, Hercegovina, 6-7 ( 14 –15), Mostar, 2001., str. 49.- 60.
140 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Ba š t i n a
nu brojnim rozetama i cvjetovima. Samo na te dvije strane izrezbareno ih je oko stotinu. Među njima dominira dvadeset velikih rozeta, rađenih pomno i precizno složenim kombinacijama
koncentričnih i presječenih kružnica. Većina od njih ima kao
zamišljenu osnovu dva međusobno spojena istostranična trokuta. Premda takvu osnovu imaju rozete od davnina i u drvetu i u kamenu, na romaničkim i gotičkom luksuznom namještaju, te rozete baš onim koncentričnim krugovima i pravilnim dijelovima kružnice na unutrašnjim rubovima, povučenim iz nekog vanjskog izbrisanog središta djeluju inventivno i nekonvencionalno.
Upravo gotičku tipičnost i ovjerenost pokazuje rozeta u obliku
medaljona od šest listova oko kojih teče puni krug. Takvo polje
ima mali tajni Tvrtkov pečat i dva srednja iznimno dobro urađena gotička pečata Tvrtka II48. U tom polju smješteno je sedam jednakih cvjetova sa po osam latica, u svakom listi po jedan i u središtu posljednji. Cvjetovi su dobro očuvani pa se vidi
još vrlo mala kružnica u njihovom središtu koja sugerira cvjetni
tučak. Takva dva medaljona ispunjavaju posljednju bočnu nišu,
a slobodni prostor između njih ili njegov višak popunjavaju rozete u obliku dvostrukog cvijeta. I manji cvijet isklesan u središtu većega, kao i taj veći, ima osam latica. Slična kombinacija dvojnih cvjetova vidi se na gotičkom natprozorniku iz ruševina Sv. Nikole u obližnjim Milima49. Također je gotičke zlatarske i rezbarske provenijencija tanka cik-cak linija, koja oponaša
katkad oblik oštrih arkada, a u svoj funkciju dopunjuje čipkasti reljef ukrasa.
Cvjetovi i rozete drugih oblika prekrivaju i prostor s figuralnim
scenama, koje su zacijelo imale i neki dublji smisao, teško odgonetljiv zbog nejasnih i oštećenih figura. Izgleda da nije taj sadržaj niti drugim majstorima stećaka bio u potpunosti razvidan,
posebice prizori s pročelja. Naime, prema stećku s Avtovca i velikom stećku s Radimlje ta je scena shvaćena samo kao turnir
pod gradom. Basler na generalnom planu u tim motivima vidi
elemente i odjeke kasnoantičkog orfičkog kulta50. Zdravko Kajmaković prepoznaje središnji prizor kao predstavu deizisa,51 a
Marian Wenzel u paru suprostavljenih konja vidi motiv s Dioskurima52. Kad bi scena bila na rimskom sarkofagu reklo bi se
da su to prizori lustruma ili prikaz junačkih djela pokojnikovih.
Ipak, radi se o srednjovjekovnom kulturološkom kontekstu koji
starim tradicionalnim obrascima i označiteljima pridružuje svoja, često posve nova značenja. Ono što je svim tim prizorima zajedničko težnja je prema uzvišenom i zanosnom u epskom smislu. To nastojanje ima estetsku vrijednost uopće u funeralnoj
skulpturi bez obzira na povijesne i stilske epohe, pa se nameće
misao da ta estetska ravnina, prije nego samo značenje, doziva
stare, okušane izričaje.
U raspravljanjima o tom stećku neizostavni su osvrti o drugom
značajnom spomeniku s iste nekropole u Zgošći, napravljenom
od istog materijala, možda čak u bliskom vremenskom rasponu, ali od drugoga majstora, u drugačijem obliku i s posve različitim repertoarom ukrasa. Njegova interpretiranja, kao dio polemičkih rasprava, zahvaćena su idejom o sličnosti s mnogo kasnijim islamskim spomenicima koji pripadaju drugoj kulturi sahranjivanja i obilježavanja grobova u Bosni i Hercegovini. To je
zgošćanski stup na kome je bio natpis čiji se cjeloviti sadržaj drži
dvojnim, ali pročitana titula bana, najvjerojatnije Stipana, pomaže vremenskom određenju koje nije mlađe od polovice XIV.
stoljeća. Likovni motivi na njemu i sam izgled, nadahnuti gotičkom arhitekturom, ne kolidiraju s takvim datiranjem, pa se posve susljedno nameće potreba reintrpretacije stećaka u obliku
stuba od Brela na morskoj obali do istočne Bosne, sa stajališta
kronološke perspektive i tradicije tog oblika.
Nesumnjivo je međutim da je osnovnu skicu za taj spomenik
radio autor kojemu nisu bili nepoznati elementi gotičke arhitekture. Takvu provenijenciju potvrđuju još snažnije motivi oštrih
reljefnih arkada u tri navrata. Na jednoj od njih, koja je urezana
na cijeloj plohi kvadratičnog završetka stuba, nalazi se četvorolisni medaljon koji se može naći upravo u takvoj orijentaciji i u
sprezi s takvim arkadama ili iznad gotičkih bifora na objektima
primorske gotike. Tom građevinskom stilu pripadaju i dekoracije u formi pletenog uža. Mnoštvo stiliziranih križeva, među kojima se posebno ističu oni istokračni malteške stilizacije, potvrđuju takvu interpretaciju i otklanjaju tobožnje kasno datiranje
tog spomenika i njegovu osmansku provenijenciju.
Spomenici najkvalitetnije izrade, među kojima prednjače ta
dva stećaka iz Zgošće, prepoznaju se kao djela onih majstora kojima su podjednako bila važna tradicijska likovna rješenja
kao i suvremena stilska nastojanja. U sintetiziranju tih različitih stilskih koncepata, posebice gotičkog i romaničkog, ti su
majstori i klesari pokazali svoje umijeće, izgrađivano na primorskim iskustvima sintetiziranja različitih stilova. Bez obzira na bogatstvo oblika i reljefnih likovnih i dekorativnih motiva
u korpusu stećaka, njihov repertoar ipak je prilično ograničen,
pokazujući dominantnu važnost kopizma u njihovoj izvedbi. Ta
značajka podrazumijeva i kvalitativni raspon, u kome identifikacija najkvalitetnije uobličenih stećaka i njihovih majstora postaje preduvjet ozbiljnih rasprava o tom vidu kiparske umjetnosti. Ovaj rad se zadržava upravo na takvim izracima, čija su likovna rješenja preuzimana i kopirana. Ti primati najjasnije pokazuje dodire sa suvremenom i tradicionalnom umjetničkom likovnom produkcijom. Na njima se prepoznaju i tradicionalni
romanički i suvremeni gotički odrazi, što afirmira ideju da su te
spomenike uglavnom radili domaći likovnjaci, duboresci i kle-
48
P. Anđelić: Srednjovjekovni pečati iz Bosni i Hercegovini, op. cit, br.7, 18, 20
P.Anđelić: Krunidbena i grobna crkva .., op. cit. sl. na str. 198
50
Đ. Basler: Orfički elementi u simbolici stećaka, Dobri pastir, Sarajevo, 1976, st. 79-96.
51
Z. Kajmaković: Neki ikonografski motivi na stećcima. Radovi sa Sipozijuma Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura, op. cit. str.297-306.
52
M. Wenzel: Some Reliefs outside the Vjetrenica Cave at Zavala, Starinar, SAN,XII, Bg. 1961. str.21-34.
49
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 141
Ba š t i n a
142 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Ba š t i n a
sari, koji su se školovali kod majstora iz primorskih centara. Njima makar pripadaju idejne skice koje pokazuju osjećanjem za
kompoziciju, upravo na stećcima najbolje izrade, da su ukrašene
strane stećaka međusobno odnose kao gotički poliptisi.
Arhitektura i skulptura, kako se još može vidjeti još na samom
terenu i u arheološkim iskapanjima, zanatske izrađevine, od
novca do nakita, pečati i minijature u bosanskim i humskim
rukopisima od početka bosanskog kraljevstva pokazuju afirmaciju gotičkog stila i njegovu sintezu s tradicionalnim formama. Upravo se refleks takve sinteze osjeća i na stećcima. Dovođenje njihovih oblika i ukrasa u vezu sa spomenutim istodo-
bnim repertoarom uradaka u Bosni, Humu i bliskom susjedstvu rekonstruira kulturološki kontekst kasnog srednjeg vijeka
u tom prostoru, pokazujući upravi takvim objektivnim pristupom da su po ukusu načinu života, ili makar u samom nastojanju, ti krajevi u tom vremenu bili dio europskog Zapada.
PROF. DR. MIROSLAV PALAMETA, (BOROJEVICI KOD STOCA,
1949.) REDOVITI JE PROFESOR NA PEDAGOŠKOM FAKULTETU SVEUČILIŠTA U MOSTARU, GDJE PREDAJE TEORIJU KNJIŽEVNOSTI.
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 143
Prijevodi
i
najave
Pr i j e v o d i i n a j a v e
Obrisi novog
svjetskog poretka
Hoće li doista biti moguće izgraditi međunarodno društvo na nečemu
kao što je model Trećeg svijeta, s otocima velikih povlastica u moru bijede
Noam Chomsky
IZ KNJIGE NOAM CHOMSKY: STARI I NOVI SVJETSKI PORETCI,
NAKLADA JESENSKI I TURK, ZAGREB, SVIBANJ 2004., PREVEO
VIŠESLAV KIRINIĆ, © NAKLADA JESENSKI I TURK
S
TRUKTURE VLASTI ISKAZUJU SKLONOST VEZIVANJA UZ
domaće moćnike, a u zadnjih nekoliko stoljeća uz gospodarsku moć. Taj proces se nastavlja. BBC-jev dopisnik za
gospodarske teme James Morgan opisao je u Financial Timesu
“de facto svjetsku vladu” koja postupno poprima oblik, to su:
MMF, Svjetska banka, grupa G-7, GATT i ostale strukture nastale da bi služile interesima transnacionalnih tvrtki, banaka i
ulagačkih tvrtki “novog imperijalnog doba”. Na drugome kraju batine, Povjerenstvo za Jug zapaža da su “najmoćnije zemlje
Sjevera de facto postale upravno tijelo u svijetu gospodarstva,
štiteći svoje interese i namećući svoju volju zemljama Juga”;
vlade tih zemalja zbog toga su “izložene gnjevu, čak i nasilju
vlastitog stanovništva, čiji životni standard opada kako bi se
očuvali sadašnji obrasci odvijanja poslova u svjetskom gospodarstvu”, to jest sadašnje strukture bogatstva i moći.1 Osobito značajno svojstvo de facto vladajućih ustanova u nastajanju
jest njihova neosjetljivost na utjecaj i svijest stanovništva. One
djeluju u tajnosti, oblikujući svijet podređen potrebama ulagača, pri čemu je publika “stavljena na mjesto koje joj pripada”,
a prijetnja demokracije smanjena. Obrat u širenju demokracije tijekom posljednjih stoljeća nije stvar od malenog značaja, a
praćen je novim oblicima izopačenja klasične liberalne doktrine u međunarodnom gospodarstvu.
Prirodno je da se takav razvoj događaja sa zabrinutošću promatra diljem Juga, ali bi stanovništvo Trećeg svijeta u samoj
Americi trebalo biti jednako zabrinuto. U svojem završnom
obraćanju Grupi 77, predsjednik Luis Fernando Jaramillo
imao je pred očima “neprijateljsko međunarodno okružje” i
“gubitak gospodarskog i političkog uporišta” zemalja u razvo1
Weekend FT, 25/26. travnja 1992; South Centre, op. cit., str. 13.
146 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
ju “unutar takozvanoga novoga svjetskog poretka... u osvit 21.
stoljeća”; to su čimbenici koji dovode do stvarnog neprijateljstva koje je pak u oštrom kontrastu s “euforijom” koja se javila po završetku Hladnog rata, s programima gospodarske liberalizacije i donošenjem sporazuma GATT. Strategija bogatih,
kako je primijetio, “jasno je usmjerena na sve veće jačanje gospodarskih ustanova i agencija koje djeluju izvan sustava organizacije Ujedinjenih naroda”, koja unatoč svojim ozbiljnim nedostacima ostaje “jedini multilateralni mehanizam pri kojemu
zemlje u razvoju imaju pravo glasa”. Nasuprot tomu, ustanove Bretton Woodsa (Svjetska banka, MMF, itd.), koje su postale “gravitacijsko središte za gospodarske odluke koje pogađaju
zemlje u razvoju”, obilježava “nedemokratski karakter, nedostatak transparentnosti, dogmatičnost načela, nedostatak pluralizma pri razmatranju ideja, te nemoć da utječu na politiku
industrijaliziranih zemalja” čijim vodećim sektorima zapravo služe. Nova Svjetska trgovinska organizacija, ustanovljena
posljednjim sporazumima GATT-a, ponovno će biti u skladu
sa Svjetskom bankom i MMF-om kroz “novo institucionalno
trojstvo čija bi posebna uloga trebala biti da upravlja i ravna
gospodarskim odnosima koji obvezuju svijet u razvoju”, dok će
industrijalizirane zemlje sklapati “svoje vlastite poslove... izvan
normalnih kanala”, kroz G-7 i na druge načine.
Slično gledište iskazano je na konferenciji koju su u San Salvadoru organizirali isusovci u siječnju 1994. godine […]. U izviješću o radu konferencije zaključuje se: “Srednja Amerika danas doživljava globalizaciju kao pljačku razorniju od one kojoj
su njeni ljudi bili izvrgnuti prije pet stotina godina kroz osvajanje i kolonizaciju”, što je komentar koji općenito vrijedi za većinu “svijeta u razvoju”. Nova dominantna sila nije tržište nego
“snažna transnacionalna država koja diktira gospodarsku politiku i planira raspodjelu resursa. MMF, Svjetska banka, Interamerička razvojna banka, Američka agencija za međunarodni
Pr i j e v o d i i n a j a v e
razvoj, Europska zajednica, Program razvoja Ujedinjenih naroda i sličan soj jesu državne ili međudržavne ustanove transnacionalnog karaktera, koje imaju znatno veći gospodarski
utjecaj na naše zemlje negoli tržište.”2
Štoviše, ustanove transnacionalne države uglavnom služe
drugim gospodarima, kao što je svojstveno državnoj moći. U
ovom slučaju to su transnacionalne korporacije iz područja financija i ostalih usluga, proizvodnje, medija i komunikacija –
ustanove koje su totalitarne po unutarnjem ustroju, sasvim
neodgovorne, apsolutističke po karakteru i koje raspolažu silnom moći. Unutar njih mjesta se raspoređuju prema prilično
krutoj hijerarhiji dominacije, u kojoj se nalozi provode odozgo prema dolje. Oni izvana mogu se pokušati nuditi gospodarima i mogu kupovati što se proizvodi, ali izvan toga veliki
dio stanovništva ima vrlo malo mogućnosti. Može se zamisliti
što bi klasični liberali mislili o ovom novom obliku neodgovorne, apsolutističke moći ogromnog dosega. Na primjer, Thomas
Jefferson sa svojim prezirom prema “jedinstvenoj i sjajnoj vlasti aristokracije, utemeljenoj na bankarskim ustanovama i
novčarskim korporacijama”, kroz koju bi nekolicina “upravljala
i vladala nad pokradenim seljacima i osiromašenim gazdama”
– to je opis noćne more koja je ostvarena više nego što je on
mogao i sanjati. Ili čak Adam Smith iz pretkapitalističke ere, sa
svojom podozrivošću prema “dioničarskim tvrtkama” (korporacijama), osobito ako bi one postale praktički besmrtne osobe
– tvorevine koje posjeduju prava osoba, bez ograničenja – što
su prava koja su im dodijeljena tijekom devetnaestog stoljeća
uglavnom pravnim odlukama. Možemo se prisjetiti, u svezi s
tim, Smithova uvjerenja da bi u “savršenoj slobodi” postojala prirodna tendencija ka jednakosti, koja je uvjet za uspješno
djelovanje tržišta.3
Je dna o d p o slj e dic a dj elov anja g lob ali z ac ij e na go sp o d arstvo j e st na st ajanj e nov ih vl adinih u st anov a
koj e slu že intere sima transnac ionalne go sp o d arske
mo ć i. Druga je posljedica proširenje nepravednog društvenog modela Trećeg svijeta na industrijski svijet. Sjedinjene Države preuzimaju vodstvo, što je još jedna posljedica izvanredne moći i klasne svijesti poslovnog sektora koji se uspio oduprijeti društvenom ugovoru, drugdje izborenom zalaganjem i
borbom naroda. Proizvodnja se sve više premješta u područja
s niskim plaćama, a vode je povlašteni sektori svjetskoga gospodarstva. Veliki dijelovi stanovništva tako su postali suvišni
za proizvodnju, a vjerojatno i za tržište, za razliku od vremena Henryja Forda koji je shvatio kako neće moći prodavati automobile ako njegovi radnici ne budu imali pristojne plaće u
okviru državnoga gospodarstva.
GATT, NAFTA i slični nazvani su sporazumima o “slobodi trgovanja”, ali to je pogrešan opis. Prije svega, pojam “trgova-
nje” teško se može odnositi na sustav u kojem je oko četrdeset
posto američkog “trgovanja” unutarnja stvar, nešto čime centralno upravljaju iste vrlo uočljive ruke koje upravljaju planiranjem, proizvodnjom i ulaganjima. Više od polovice američkog
“izvoza” u Meksiko, na primjer, ne stiže na meksičko tržište,
nego ga čine transferi američkih korporacija od jedne grane
drugoj, čime se maksimizira zarada zahvaljujući niskim troškovima rada i niskim standardima zaštite okoliša. Takve interne operacije (koje uključuju politiku cijena usmjerenu na
porezne povlastice i slično), također unose razne tržišne poremećaje, koji se svode na nevladine i netarifne zapreke većih razmjera, premda one nisu predviđene trgovinskim aranžmanima niti neoliberalnim fetišizmom koji ih prati. Kalkuliranje uz navodnu učinkovitost previđa i mnoge druge čimbenike. Nekadašnji viši ekonomist Svjetske banke Herman Daly
zapaža da u obzir nisu uzete stvari kao što su umjetno snižavanje troškova prometa kroz vladinu potporu energetici putem poreznog kreditiranja ulaganja i razvoja, te vojni troškovi koji osiguravaju pristup nafti i kontroliranje njezine cijene, što čini velik dio uloge Pentagona. Troškovi zaštite okoliša
zbog korištenja goriva također su “eksternalizirani”, što bi inače znatno smanjilo navodne prednosti trgovanja. U slučaju trgovine između Sjedinjenih Država i Meksika, Daly napominje:
“U Meksiko je dopušten slobodan uvoz američkoga kukuruza,
subvencioniranog iscrpljivanjem plodne zemlje, navodnjavanjem, zaradom od nafte i sredstvima iz savezne riznice”, tako
da će “NAFTA vjerojatno uništiti meksičke seljake kad ih ‘jeftini’” američki izvozni poljoprivredni proizvodi, subvencionirani na takve načine, pokose i natjeraju u gradove, snize tamošnje plaće, a neizravno i plaće u Sjedinjenim Državama.4
Iz v ij e š će Uj e dinj enih naro d a o transnac ionalnim
tv r tk ama (U N C TA D World Inve stment Re p or t
1993, W I R) pro c j enjuj e d a transnac ionalne tv r tke
kontroliraju tre ć inu proi z vo dnih re sursa , dok su
njihov a prekomorsk a ul ag anja “z nač ajnija z a s v j e tsko go sp o d arstvo ne go s v j e t sk a trgov ina”, izvješćuje
Tony Jackson u Financial Timesu; 5,5 bilijuna dolara ostvareno
je prodajom izvan zemlje porijekla roba, dok ukupni svjetski
izvoz (koji uključuje i značajni “izvoz” između tvrtki) donosi 4
bilijuna dolara. Trgovinski analitičar Chakravarthi Raghavan
dodaje da “ove brojke ne uključuju brojne tvrtke koje obavljaju
transnacionalne djelatnosti, te s malim ili nikakvim izravnim
stranim ulaganjima upravljaju stranim proizvodnim resursima putem različitih neulagačkih aranžmana – podugovora,
franšiza, licenci, itd. – kao i putem strateških savezništava”. U
WIR-u se izvješćuje da su izravna strana ulaganja visoko koncentrirana, jer oko jedan posto transnacionalnih tvrtki posjeduje preko polovice dionica izravnih stranih ulaganja ili ukupnih pripadnih resursa. Dalje se navodi da sporazumi GATTa iz 1993. povećavaju prava transnacionalnih tvrtki da provo-
2
Jaramillo, op. cit. Pico, Envío, op. cit.
Jefferson, 1816. godine, navodi Sellers, op. cit., str. 106. Smith, Wealth of Nations, Knj. V, poglavlje 1.III.I; knj. I, poglavlje 10.I; E. Cannan, urednik, Chicago
1904. (1976), svezak II, str. 264; svezak I, str. 111. Vidi Werhane, Adam Smith, str. 125 i 106.
4
Peter Cowhey i Jonathan Aronson, Foreign Affairs, America and the World, 1992/93. Senator Ernst Hollings, Foreign Policy, zima 1993/94. Ian Robinson, op.
cit., str. 63. Daly, op. cit.
3
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 147
Pr i j e v o d i i n a j a v e
de svoje djelatnosti koje “unapređuju gospodarsku integraciju
svjetske ekonomije u dosad nezabilježenoj mjeri i tempu”, navodi Raghavan. Nasuprot tomu, na transnacionalne tvrtke ne
prelaze odgovarajuće obveze. U skladu s tim, Svjetska banka
objavljuje smjernice za odnos domaćih vlasti spram privatnih
izravnih stranih ulaganja, ali “se ne bavi obvezama stranih ulagača, osim na sasvim općenit način”, ističe se u WIR-u. Pokušaj da se razradi kodeks ponašanja za transnacionalne tvrtke
propao je u srpnju 1992. “To znači formalni kraj najobuhvatnijeg napora da se stvori globalni i uravnoteženi okvir za izravna
strana ulaganja”, stoji u WIR-u.5
Bitno je da su ulagačka prava zaštićena i unaprijeđena, kao što
je to slučaj s GATT-om i NAFTA-om. Za perverznu “tržišnu
demokraciju”, ljudi su tek nešto usputno.
Od 1982. do 1992. godine, dvije stotine najmoćnijih korporacija povećalo je svoj udjel u globalnom BDP-u s 24,2 posto na
26,8 posto, udvostručivši združene prihode na skoro 6 bilijuna
dolara, pri čemu je vodećoj desetorici pripala gotovo polovica
dobiti gornje dvije stotine, što je nedovoljno za ocjenu koncentracije jer u obzir nisu uzete divovske tvrtke u privatnom vlasništvu, kao što su Cargill, UPS i ostali. U međuvremenu je vodećih svjetskih pet stotina tvrtki “otpuštalo po četiri stotine tisuća radnika godišnje tijekom proteklog desetljeća, bez obzira
na rast njihovih združenih prihoda”, primjećuju Frederic Clairmont i John Cavanagh. Ta pojava odrazila se i na Sjedinjene
Države. U 1992. godini, prvoj godini blagoga oporavka, na poslovnim stranicama zabilježeno je: “Americi baš i ne ide dobro,
ali njene korporacije lijepo napreduju”, ostvarujući dobit “koja
dosiže nove rekorde u porastu zarade”. “Paradoks ‘92: Slabo
gospodarstvo, jaki profiti”, glasio je naslov koji dobro uočava
sasvim neparadoksalne posljedice ogorčenog i uspješnoga klasnog rata, koji je uspješno nastavljen i u prvoj godini Clintonova mandata. Časopis Forbes je u svom godišnjem prikazu korporacijskog stanja ustvrdio kako je dobit u 1993. godini porasla za 13,8 posto, na 204 milijarde dolara za pet vodećih firmi,
čija je vrijednost porasla za 10,2 posto na 8,9 bilijuna dolara,
dok im je tržišna vrijednost porasla za 6,9 posto na 3,6 bilijuna dolara. Pritom je broj zaposlenih smanjen za oko jedan posto, što se uklopilo u ukupno povećanje nezaposlenosti od gotovo deset posto, odnosno 1,8 milijuna radnih mjesta od 1991.
godine. Za 785 tvrtki s Forbesova popisa, dobit je rasla četiri
puta brže od prodaje.6
Snaga privatne moći i sumnjiv karakter “trgovine” moguće je
ilustrirati i napomenom Nacionalne akademije znanosti da
“izvoz” iz Sjedinjenih Država treba obračunavati uzimanjem u
obzir ukupne prodaje tvrtki sa sjedištem u Sjedinjenim Državama, ma gdje da su smješteni njihovi pogoni. “Kada se primi-
5
jeni ta metoda”, izvješćuje Wall Street Journal, “ekonomisti Ministarstva trgovine izračunali su da Sjedinjene Države iskazuju
ukupni tržni višak izvoza roba i usluga od 164 milijarde dolara u 1991. godini, a ne deficit od 28 milijardi dolara”, što je još
jedan pokazatelj kako nacionalno “gospodarstvo” može cvasti,
dok ljudi trpe.7
Važna kritička analiza GATT-a dolazi od ekonomista Svjetske
banke Hermana Dalyja i Roberta Goodlanda, koji ističu da u
prevladavajućoj ekonomskoj teoriji “tvrtke jesu otoci centralnog planiranja u moru tržišnih odnosa”. “Kako otoci postaju
veći, tako ima sve manje razloga da se proglašava pobjeda tržišnog načela”, osobito kada se otoci veličinom približavaju veličini mora, radikalno se odvajajući od načela slobodnog tržišta,
a tako je uvijek i bilo jer se moćni ne žele podvrgnuti tim destruktivnim pravilima.8
Osim što nisu bili ni izdaleka “slobodni”, sporazumi o “slobodnoj trgovini” samo se djelomice odnose na “trgovanje”, među
ostalim i stoga što jačaju moć transnacionalnih tvrtki i tako
ograničavaju “trgovinu” (u bilo kojem smislenom značenju).
Sporazumi sežu daleko iza trgovanja. Jedna od bitnih karakteristika jest zahtjev za liberalizacijom financija i usluga, što u
prijevodu znači dopuštanje međunarodnim bankama da istisnu domaće suparnike tako da nijedna zemlja ne može izvršiti onaj oblik nacionalnog gospodarskog planiranja koji je omogućio razvoj bogatih zemalja. Suvišno je pritom reći kako načelo Adama Smitha da “slobodno cirkuliranje radne snage”
predstavlja jednu od ključnih poluga slobodne trgovine – na
što se stalno poziva Treći svijet – biva posve zanemareno od
strane zagovornika neoliberalizma, koji jednako malo mare za
zaključak njihova junaka da će radnici biti uništeni tržišnim
silama “ukoliko se vlast ne potrudi da to spriječi”, što mora
biti osigurano u “svakom naprednom i civiliziranom društvu”.
Uglavnom, bogate sile i njihovi dominantni elementi ostaju
suprotstavljeni slobodi trgovanja kao što su i inače bili, osim
kada smatraju da mogu dobiti tržišnu utakmicu.
Sadašnji trgovinski sporazumi i na druge načine odražavaju
netrpeljivost “bogatih nacija” spram neoliberalnih doktrina
koje se nameću siromašnima kako bi se osigurala što uspješnija pljačka. Prvenstveni je cilj Sjedinjenih Država da povećaju
zaštitu svoga “intelektualnog vlasništva”, uključujući softver i
patente, pri čemu se patentna prava protežu na procese, ali i na
proizvode. Američko povjerenstvo za međunarodnu trgovinu
procjenjuje da su američke tvrtke na putu da dobiju 61 milijardu dolara godišnje od Trećeg svijeta, u slučaju da budu ispunjeni američki protekcionistički zahtjevi prema GATT-u (kao
što su oni prema NAFTA-i), što je za Jug trošak znatno veći
od servisiranja golemog duga kada se ekstrapolira i na druge
Jackson, FT, 21. srpnja; Raghvan, “TNCs getting more rights with less obligations, says UN report”, Third World Economics, 1-15. kolovoza 1993.
Clairmont i Cavanagh, op. cit.; Floyd Norris, NYT, 30. kolovoza 1992; Reuters, BG, 11. travnja 1994.
“World-Trade Statistics Tell Conflicting Stories”, WSJ, 28. ožujka 1994.
8
Daly i Goodland, “An Ecological-Economic Assessment of Deregulation of International Commerce Under GATT”, Odjel za okoliš, Svjetska banka 1992.
6
7
148 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Pr i j e v o d i i n a j a v e
industrijske zemlje. Takve doktrine, koje Sjedinjene Države i
ostale bogate zemlje nisu prihvatile dok su bile u razvoju, nego
tek nedavno, smišljene su kako bi se osiguralo da korporacije
sa sjedištem u Sjedinjenim Državama kontroliraju tehnologije
budućnosti, uključujući biotehnologiju. Na taj način nadaju se
da će privatna poduzeća, potpomognuta od strane države, biti
u mogućnosti kontrolirati zdravstvo i poljoprivredu, kao i životne namirnice općenito, te time siromašnu većinu dovesti u
ovisnost o skupim proizvodima zapadnog agrobiznisa, biotehnologije, industrije lijekova, itd.
Važno je osigurati da Indija ne proizvodi lijekove po cijenama koje si ljudi mogu priuštiti. Indijska industrija lijekova, jedna od najnaprednijih među zemljama u razvoju, zasnivala se
na ograničavanju patenata na procese, bez uključivanja proizvoda. Time su bile otvorene mogućnosti ekonomičnije proizvodnje. Ta načela, na kojima su današnje bogate sile ustrajale tijekom vlastitog razvoja, sada bi trebala biti uklonjena novim protekcionizmom koji je pažljivo oblikovan kako bi očuvao moć transnacionalnih tvrtki. Ove procedure podjednako
ometaju tehnološke inovacije, koliko i sama povišena razina
zaštite patentnih prava. “Opterećujući troškovi međunarodnih patenata odbit će čak i one pojedince/razvojne ustanove
koji bi željeli krenuti u posao s patentima”, rekao je vodeći biolog Indijskog znanstvenog instituta, napominjući kako njegovoj ustanovi manjka resursa da obradi više od dva patenta godišnje. Prihvaćajući te odrednice sporazuma GATT, direktor
glavnog indijskog proizvođača lijekova dodaje: “Ugrozili smo
dva ključna socijalna područja svoje zemlje – hranu i zdravlje,
izlažući se na milost i nemilost multinacionalnih tvrtki” koje
će biti u mogućnosti uništiti indijske farmaceutske korporacije i povisiti cijene lijekova do neprihvatljive razine. Te mjere su “u oštroj suprotnosti s načelima ‘slobode trgovanja’ koja
je Zapad proglasio svetinjama”, kako je komentirao vodeći indijski novinar, te predstavljaju “ozbiljnu zapreku našem znanstvenom i tehnološkom napretku”, ugrožavajući napredak i neovisnost, što je korak u smjeru “vlasti transnacionalnih tvrtki
i izrugivanje suvereniteta naroda i parlamentarne demokracije”.9 Općenitije govoreći, američke korporacije moraju kontrolirati sjeme, saditi varijetete, kontrolirati lijekove i općenito životne namirnice. U usporedbi s tim, elektronika se bavi tricama. Jednake mjere poduzimaju se kako bi se uzdrmalo neugodno učinkovite kanadske zdravstvene usluge, koje predstavljaju “trulu jabuku” u bliskom susjedstvu zbog ograničavanja
proizvodnje generičkih lijekova, te na taj način znatno povisuju troškove i dobit američkih korporacija.10
Izvršna verzija NAFTA-e uključuje i ostale protekcionističke
crte, od kojih su neke već spomenute, zbog čega je industri-
ja i podržala sporazum. Jedini aspekt po kojemu je on istinski
sjevernoamerički sporazum o slobodi trgovanja jest taj da se
odnosi na Sjevernu Ameriku: nije riječ o “slobodi”, niti o “trgovini”, a ponajmanje o “sporazumu” između nevažnih javnosti.
“Slobodni trgovinski sporazumi” nameću mješavinu liberalizacije i protekcije, sežu znatno dalje od trgovanja, a smišljeni
su kako bi održali bogatstvo i moć čvrsto u rukama gospodara
“novog imperijalnog doba”.
Američki stavovi spram “slobode trgovanja” odražavaju se nadalje u oslanjanju na embargo i sankcije kao oružja protiv neprijatelja iz Trećeg svijeta, od demokratskih kapitalista Gvatemale i Čilea do Kube, Vijetnama i Nikaragve, kao i ostalih prestupnika. Od 116 slučajeva sankcija pokrenutih nakon Drugoga svjetskog rata, njih osamdeset pokrenule su Sjedinjene
Države. Te mjere, koje radikalno narušavaju doktrinu o slobodi trgovanja, često su nailazile na međunarodnu osudu,
uključujući odluke Svjetskoga suda i GATT-ova savjeta. Pravila GATT-a pružala su žrtvama mogućnost da se suprotstave
takvim mjerama: one su se na neki način mogle osvetiti. Tako
su se Sjedinjene Države mogle osvetiti, ako bi osjetile da ih
Nikaragva diskriminira, dok Nikaragva može nametnuti sankcije protiv Sjedinjenih Država i čak zahtijevati naknadu pred
Svjetskim sudom koju je odredio taj sud, od čega je Nikaragva
odustala pod pritiskom američke prijetnje. Kao što su shvatili osnivači Čikaške škole, prije nego što su je preuzeli ideološki
ekstremisti, “sloboda bez moći, kao i moć bez slobode, nemaju smisla niti značenja” – to je još jedna očigledna istina koja
nije našla svoje mjesto u oduševljenim hvalospjevima “slobodnom tržištu”.11
Analizirajući čileansko “gospodarsko čudo”, Cathy Schneider,
koja se bavi proučavanjem Latinske Amerike, napomenula je
kako je tamošnja transformacija gospodarskog i političkog sustava posve izvan standardnih gospodarskih obilježja tržišnih
reformi – znatnoga povećanja kamatnih stopa, nejednakosti i
tako dalje – imala dubok utjecaj na svjetonazor tipičnog Čileanca. Većina Čileanaca danas, bilo da vode mali nesiguran
biznis ili su privremeno zaposleni, rade sami. Oni su neovisni o vlastitim inicijativama ili o jačanju gospodarstva. Imaju vrlo malo kontakta s ostalim radnicima ili sa svojim susjedima, a samo ograničeno vrijeme provode s obitelji. Vrlo malo
su okrenuti političkim ili radničkim organizacijama te im, s
iznimkom nekih važnih javnih sektora kao što je zdravstveni
[kojega fašističke vlasti, suočene s otporom javnosti, nisu mogle uništiti], nedostaje bilo resursa, bilo spremnosti da se suprotstave državi. Rascjepkanost oporbenih zajednica postigla
je ono što sirova vojna represija nije mogla. Ona je preobrazila
Čile, kulturalno i politički, iz zemlje aktivnog djelovanja samo-
9
Third World Economics (Penang), 1-15. listopada 1993. Parvathi Menon i urednički komentar, Frontline (India), 14. siječnja 1994.
Joel Lexchi, “Pharmaceuticals, patents, and politics: Canada and Bill C-22”, International Journal of Health Services, svezak 23.1, 1993; Dennis Bueckert, Terrance Wills, Montreal Gazette, 3. prosinca 1992; Linda Diebel, Toronto Star, 6. prosinca 1992. Vidi Year 501, četvrto poglavlje. O štetnom učinku patenata na
proizvode u prvih nekoliko godina, vidi William Brock, The Norton History of Chemistry (Norton, 1992), str. 308.
11
Mark Sommers, “Sanctions Are Becoming ‘Weapon of Choice’”, CSM, 3. kolovoza 1993., gdje se govori o “odmetničkim režimima” – koji su se u praksi “odmetnuli” od Sjedinjenih Država. Henry Simons, navodi Warren Gramm, “Chicago Economics: From Individualism True to Individualism False”, Journal of Economic Issues IX.4, prosinac 1975.
10
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 149
Pr i j e v o d i i n a j a v e
inicijativnih zajednica u zemlju nepovezanih, apolitičnih pojedinaca. Zbrojni učinak tih promjena je takav da će se u skorijoj
budućnosti vrlo teško moći naići na ikakvo skupno osporavanje trenutne ideologije.12
Upravo kao što se i htjelo, tržišne reforme uzdrmale su temelje
funkcioniranja demokracije, a ljudi su razdvojeni, “svatko za sebe”,
ako ne i “zgaženi” kao što je to slučaj u Istočnoj Europi i na drugim
mjestima koja su još dublje zaglibila u bijedu Trećeg svijeta. Mnogo sličnosti može se naći u zajednicama američke radničke klase
gdje su ljudi, koji su se nekoć hrabro i uspješno borili za društvenu
pravdu i ljudska prava, sada često bez nade, demoralizirani i usamljeni. Među najbjednijima u rastućem američkom ‘trećem svijetu’, kriminalno nasilje i ostali oblici socijalne patologije dosegnuli
su strašne razmjere, dok se ljudske vrijednosti urušavaju pod naletom selektivne marketizacije.
Tamo gdje je postojala živa demokratska tradicija, kao na Novom
Zelandu i u Kostariki, učinak reformi jest urušavanje temeljnih vrijednosti, do te mjere da se svatko drži podloga gesla: “Sve nama, ništa drugima”; ili, u verziji Clintonovih humanista: “Što mi od toga
dobivamo?” “Gospodarska racionalnost” i “učinkovita uporaba resursa”, kada se tumače u prilog potreba bogatih i moćnih, moraju
postati dogma fundamentalističke religije koja odbacuje takva zločesta odstupanja od pravovjerja kao što su “suosjećanje” ili “osjećaj
obveze” i naklonost koja “povezuje ljude” u društvima u kojima se
dade živjeti. Tako stoljeće za stoljećem, a danas u jednoj zemlji za
drugom, nalazimo isto – od bogatih zapadnih društava, preko poneke slučajne iznimke u Trećem svijetu kao što su Kostarika i Čile
čija je hereza poražena, sve do bolnih rana Juga, a sve više Istoka.
Trijumfalizam svjetovnog svećenstva Zapada lako je uočljiv.
Niti kod kuće niti u inozemstvu, stvarni svijet nije nalik sanjanim
maštarijama kakve su sada u modi, o povijesti koja se stječe u ideal
slobodnoga tržišta i demokracije, “što je budućnost koju Amerika
štiti i kojoj je istodobno uzor”.
Točniji opis pokazao bi značajke koje su se izrazito istakle tijekom
posljednjih dvadeset godina. U novom svjetskom poretku svijetom
će upravljati bogati u korist bogatih. Svjetski sustav nimalo ne sliči klasičnom tržištu; znatno bolje mu odgovara pojam “korporacijski merkantilizam”.13 Upravljanje je sve više u rukama golemih
privatnih ustanova i njihovih zastupnika. Ustanove su totalitarnog
karaktera: u korporacijama moć struji odozgo prema dolje, dok je
vanjska publika isključena. U diktatorskom sustavu znanom kao
“slobodno poduzetništvo”, moć odlučivanja o ulaganjima, proizvodnji i trgovanju centralizirana je i nedodirljiva, izuzeta od utjecaja i kontrole radnika i zajednice, što je regulirano načelima i zakonom. S naglim razvojem transnacionalnih tvrtki do razine na kojoj njihov izvoz već nadmašuje ukupnu trgovinsku razmjenu ostatka svijeta, ovi sustavi privatnog upravljanja stječu moć o kakvoj se
12
nije moglo niti sanjati. Ta je moć naravno iskorištena za stvaranje
“de facto svjetske vlade” opisane u poslovnom tisku, koja ima svoje vlastite ustanove, također izdvojene od javnog uvida ili utjecaja. Glede “svjetske trgovine”, više od njene trećine zapravo je trgovina “između tvrtki”, te je riječ o centralno upravljanom komercijalnom međudjelovanju, a ne o trgovanju u bilo kakvom ozbiljnom
smislu. Velika koncentracija privatne moći zahtijeva snažnu državu koja štiti i uvećava njen interes na mnoge načine. Mogućnost
transnacionalnih kompanija da prebace proizvodnju u najzaostalija područja i da je usmjere na najbogatije dijelove globalnog sustava proširuje dvorazinski model Trećeg svijeta i na sama bogata
društva. Ti su se procesi ubrzali sa završetkom Hladnog rata, jer se
sada nude nova oružja protiv “razmaženih zapadnih radnika” koji
su kroz duge borbe izborili neka prava. Ti procesi razmahali su se
golemim širenjem nereguliranoga međunarodnog kapitala, te radikalnim premještanjem kapitala s proizvodnih ulaganja na špekulacije. Ovi su čimbenici također pridonijeli usporavanju gospodarskog rasta i onemogućili nacionalno gospodarsko planiranje. Nacionalne vlasti, koje na različite načine primjenjuju do neke mjere
javno sudjelovanje, sputane su sada još i više nego u prošlosti onim
vanjskim čimbenicima koji služe interesima bogatih i moćnih.
Današnja era priziva sjećanja na značajna razdoblja iz prošlosti.
Oduševljeno pridržavanje klasične (sada “neoliberalne”) gospodarske doktrine kao oružja u ratu između klasa izvrstan je primjer.
Drugi su primjer nove tehnologije koje stvaraju neku vrstu “napretka bez ljudi” koji nije posljedica prirode tih tehnologija ili težnji za
učinkovitošću i isplativošću, što je u svom značajnom djelu pokazao David Noble. On je, na primjer, uočio da je krajnju neučinkovitost automatizacije trebalo prikriti uobičajenim pribjegavanjem
Pentagonovu sustavu javnih subvencija i izobličavanja tržišta. Kao
i u vrijeme rane industrijske revolucije, tehnologija je upotrijebljena u cilju povećanja dobiti i moći, vlasništva i menadžerskog upravljanja, a na račun smislenog rada, slobode, humanizacije života i
dobrobiti; i ostali socijalni aranžmani mogli su razviti svoje oslobađajuće djelovanje. Slično tomu, trenutne rasprave o odnosu socijale i cijene rada svakako podsjećaju na teorije Malthusa i Ricarda, čija je nova “znanost” navodno dokazala da bi siromašna većina samo trpjela štetu ukoliko bi im se pružala pomoć, što su tvrdili sa sigurnošću kao da je riječ o “načelu gravitacije”, kako je izjavio
Ricardo.166 14 Oni koji ne posjeduju vlastiti imetak “nemaju prava
zahtijevati niti najmanju porciju hrane i kao takvi zapravo nemaju pravo ni na kakve zahtjeve”. Mjerilo svega je ono što pojedinac
svojim radom donosi na tržište, kako je proglasio Malthus u svojem vrlo utjecajnom djelu. Pokušaji da se siromašne zavede na pogrešno uvjerenje da oni imaju neka dodatna prava jesu “veliko zlo”
i nasilje nad “prirodnom slobodom”, smatrao je Ricardo. Utvrdila je
to ekonomska znanost čiji je on bio vodeći predstavnik, na osnovu
neupitnih moralnih načela na kojima je ta znanost utemeljena.
Kao što je Karl Polanyi primijetio u svojoj klasičnoj studiji o ta-
Report on the Americas (NACLA), XXVI. 4, veljača 1993.
Peter Phillips, Challenge, siječanj-veljača 1992.
14
Za iscrpan prikaz tih zbivanja, vidi Rajani Kanth, Political Economy and Laissez-Faire (Rowman and Littlefield, 1986). Noble, Progress without People (Charles Kerr, 1993), te Forces of Production (Knopf, 1984). Vidi također Seymour Melman, Profits without Production (Knopf, 1983).
13
150 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Pr i j e v o d i i n a j a v e
kvom razvoju: “Ništa nije očiglednije od toga da je sustav plaća nužno iziskivao odstupanje od ‘prava na život’, kako je ono bilo proklamirano” u ranijem zakonodavstvu, odražavajući kapitalistički
mentalitet. “Kasnijim generacijama bila je potpuno očevidna međusobna nespojivost ustanova kao što su sustav plaća i ‘pravo na
život’.” Zbog toga je ovo potonje trebalo ustuknuti, dakako u interesu općeg dobra.15
Do tridesetih godina devetnaestog stoljeća, “znanstveni” rezultati postajali su dio zakona, a “pravo na život”, kao zastario ostatak
negdašnjih iluzija, podleglo je sustavu plaća i tvorničkom zatvoru. “Na taj način čovječanstvo je bilo natjerano na staze utopijskog
eksperimenta”, piše Polanyi. “Možda nikad u cijeloj modernoj povijesti nije izvršena nemilosrdnija društvena reforma. Ona je uništila ogroman broj života i ne pokušavajući postaviti kriterije za
istinsku bijedu u tvorničkom ispitu.” Ali “gotovo odmah je nastupila društvena samozaštita: tvornički zakoni i socijalna legislativa,
nakon čega je iznikao politički i industrijski pokret radničke klase,
radi obrane od posve novih opasnosti tržišnog mehanizma”. Općeprošireni očaj i patnja doveli su, nakon početnih izgreda, do nereda
i pobuna koji su kasnije prerasli u organizirane socijalne pokrete.
Ti su socijalni pokreti počeli ugrožavati načela koja su uzdigla akumulaciju kapitala kao najvišu ljudsku vrijednost – ugrozivši pritom i pravo gospodara da vladaju. “Prešutni pristanak kojim su se
ljudi odricali svojih osjećaja i strasti u korist svojih gospodara” bio
je narušen, a on predstavlja temelj vlasti, kako je napisao Hume.
Isto se dogodilo u Sjedinjenim Državama nakon uspostave industrijskog poretka, sa svojom “slobodom rada” koju su radnici vidjeli kao “plaćeno ropstvo”. Suočene s pobunama i neredima i – što je
još gore – s organiziranjem čartista i socijalista, elite su promijenile
svoje stavove i “znanost” se okrenula otkriću da se “pravo na život”
mora očuvati. Doktrine laissez faire postale su još omraženije kada
su novi vladari shvatili da im je, kao i u prošlosti, još uvijek potrebna moć države da bi povećali svoje povlastice i zaštitili ih od tržišne discipline. Prešlo se, stoga, na razne oblike kapitalizma države
sa socijalnom zaštitom, barem u onim društvima koja su terorom,
represijom i pljačkom izborila svoje mjesto pod suncem.
Priča se zapravo uvijek iznova ponavlja. Vrlo je malo toga novog u
neoliberalnim programima, teorijama postupnog spuštanja i ostaloj doktrinalnoj prtljazi koja služi održanju povlastica i moći. Primjena ideologije represije različita je u Trećem svijetu i na domaćem terenu, ali sličnosti su očigledne, a trenutno oduševljenje tek
je ponavljanje ranijih načina da se opravdaju povlastice onih koji
drže uzde. Kao i početkom devetnaestoga stoljeća, danas moramo još jednom shvatiti da je riječ o kršenju prirodne slobode i čak
znanosti kada se obmanjuje ljude da imaju neka prava, osim onih
koja stječu kroz prodaju svoga rada. Bilo koji pokušaj napuštanja
takvog mišljenja vodi izravno u Gulag, mudro objašnjavaju trijezni
mislioci. Sadašnje doba veoma podsjeća na trenutke oduševljenja
koji su vladali prije nego što je postalo suviše opasno zanemarivati
nedoličnu buku svjetine, a ta činjenica sadrži poruke koje nisu suviše nejasne.
15
16
Usred ozračja općeg očaja i straha javljaju se i znaci otpora, koji
poprimaju različite oblike. Treba usporediti dva slučaja: nerede
1992. godine u središnjem južnom dijelu Los Angelesa i pobunu
Maya u Chiapasu u Meksiku 1. siječnja 1994. U oba slučaja, pobune su odraz sve veće marginalizacije ljudi koji ne pridonose stvaranju dobiti u skladu s prevladavajućim društvenim aranžmanima,
te zbog toga nemaju ljudska prava ili ljudsku vrijednost. Ljudi koji
žive u slamovima Los Angelesa nekoć su imali zaposlenje, djelomice u društvenom sektoru koji je imao ključnu ulogu u društvu “kapitalističkog slobodnog tržišta”, a djelomice u tvornicama koje su
bile premještene tamo gdje je bilo moguće bezdušnije iskorištavanje radnika i gdje se uništavanje prirode moglo odvijati nesmetano. Po apsolutnim mjerilima oni su znatno bogatiji nego Maye iz
Chiapasa koji shvaćaju da su preživjeli članovi tog naroda suočeni s uništenjem otkako sporazumi o ulagačkim pravima (NAFTA,
GATT) uzimaju maha. Neredi u Los Angelesu odvijali su se, međutim, sasvim drugačije od pobune u Chiapasu. Njihov kontrast
odražava razliku između onih zajednica koje su postale demoralizirane i opustošene vanjskim silama i onih koje su zadržale unutarnju koheziju i vitalnost. Specifični problemi koji tek predstoje nešto su posve drugo: vapeća potreba za solidarnošću i osmišljenim
sudjelovanjem očiglednija je no ikad, sada kad je pokrenut “globalni eksperiment”.
Narav tog eksperimenta grafički se može prikazati kroz izviješće
Međunarodne radničke organizacije (ILO)*, koja procjenjuje da je
u siječnju 1994. godine bilo nezaposleno trideset posto svjetske radne snage, pri čemu si ti ljudi nisu mogli priskrbiti niti minimalan
životni standard. Ta “dugotrajna neprekidna nezaposlenost” predstavlja krizu razmjera velike depresije, zaključuje ILO. Golema nezaposlenost odolijeva, međutim, golemim potrebama za zapošljavanjem. Kamo god da se pogleda, postoji mnogo posla od velike
socijalne i humane vrijednosti kojeg bi trebalo obaviti, a postoje
i mnogi ljudi koji bi taj posao itekako željeli obavljati. Ali, gospodarski sustav nije u stanju povezati posao koji treba obaviti s nezaposlenim rukama ljudi koji trpe. Njegov je koncept “gospodarskog zdravlja” usklađen sa zahtjevima dobiti, a ne s potrebama ljudi. Ukratko, gospodarski je sustav katastrofalan promašaj. Naravno, on je hvaljen kao veliki uspjeh, što i jest točno za uski krug
povlaštenih ljudi, uključujući i one koji proglašavaju njegove vrline i trijumfe.16
Dokle će to ići tako? Hoće li doista biti moguće izgraditi međunarodno društvo na nečemu kao što je model Trećeg svijeta, s otocima velikih povlastica u moru bijede, pri čemu su ti otoci u bogatim
zemljama poveliki, te s upravljanjem totalitarnoga tipa u okviru
demokratskih formi koje sve više postaju fasada? Ili će pučki otpor,
koji se i sam mora internacionalizirati da bi uspio, biti u stanju razbiti te nastajuće strukture nasilja i dominacije, te nastaviti stoljećima star proces napredovanja sloboda, pravde i demokracije koji
se sada odbacuje, pa čak i okreće u suprotnom smjeru? To su velika pitanja za budućnost.
Polanyi, The Great Transformation (1944; Beacon, 1957), str. 78.
Third World Resurgence, br. 44, 1994.
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 151
Prenosimo
Pr e n o s i m o
Internet u zemljama
u tranziciji
Jednostavno, u ovim zemljama ne postoji dogovor vlasti i poduzetnika tko
što treba uraditi ili razviti i u takvom okružju napredak naprosto nije moguć
Shmuel Vaknin
PRENESENO S HTTP://SAMVAK.TRIPOD.COM,
Invazija Interneta
Rasprostranjenost Interneta u zemljama u tranziciji razlikuje se od zemlje do zemlje, iznimno je niska čak i za europske prilike, a posebice za one američke. Razlozi leže prije svega u nedostatku infrastrukture, iznimno visokim troškovima
usluga, dodatnom opterećenju cijena, računalnoj pismenosti
i ludizmu (računalnoj fobiji). Društva ovih zemalja inertna su
(mnoga i konzervativna pa i pretjerano tradicionalna), sve zahvaljujući nekada preživljenom središnjem planiranju. Mnogi, zahvaljući predodžbi o Internetu kao tehnološkom luksuzu, smatraju ga prijetnjom.
“Govorkanja” kao trend
Maniri instant dopisivanja, posebice prvotnih inačica IRC-a
igraju bitnu ulogu u razmjeni društvenih informacija i necenzuriranih informacija. Kao i drugim dijelovima svijeta i ovdje
se internet prvo počeo koristiti za komuniciranje instant porukama i e-mailovima, a one su i ostale jedna od glavnih svrha
uporabe Interneta općenito.
IRC
se koristio (i koristi) uglavnom za razmjenu političkih
mišljenja i vijesti te češću međusobnu komunikaciju. Ostali
mediji u zemljama u tranziciji i dalje su notorno nerealni. Desetljeća službenog uplitanja, uređivanja i promidžbe primorala
su ljude da čitaju (stvarno ili zamišljeno) između redova. Tračevi i glasine bile su oduvijek alternativni izvor informiranja,
a Internet im je pružio idealno tlo za razvitak i postao temeljni kanal komuniciranja. Instant dopisivanje osnažilo je Mrežu (ne nužno i kvalitativno), obogatilo komuniciranje između ljudi te stvorilo nove naraštaje izolirane od službenih državnih stavova i ideologija, neovisne o politici i neosjetljive na
političke paranoje. Internet je mladež približio zapadu u razmišljanju i interaktivnosti ali im i pooštrio osjećaje identite-
154 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
ta i zajedništva. Ali širenje Interneta i dalje najviše ovisi o režimima ovih zemalja koje mu trebaju pružiti infrastrukturu za
razvitak.
Internet je, slično mobilnoj telefoniji, omogućio ovim zemljama i predodžbu o potrebi odustajanja od velikih ulaganja u socijalističke gigante i zastarjele tehnologije i postao simbolična
kratica za decentraliziranu distribuciju dobara, globalnu penetraciju, pojačanu inovativnosti, i ponajviše, motivirao mlade i
kreativne osobe. Mnogi su to prihvatili kao izazov i krenuli u
stvaranje vlastitih “Silikonskih dolina”. Ne zaboravimo kako je
softvereska industrija najjača u Indiji, kako je antivirusni softver razvijen u Rusiji, web design u zemljama bivše Jugoslavije,
e-mediji u Češkoj i sl. Istovremeno, ne zaboravimo kako druge
bitne stvari “škripe”. Primjerice e-trgovine gotovo kako i nema
(izuzev možda u Češkoj ili Baltičkim zemljama).
E-trgovina prirodna je kulminacija procesa internetizacije.
No, za nju je potrebna razvijena telekomunikacijska infrastruktura, dostupne i jeftine telekomunikacijske mreže, jeftin pristup Internetu, računalna pismenost, filozofija potrošnje i ponajviše povjerenje između “igrača” u tržišnoj utakmici. Zemlje
u tranziciji nemaju ove preduvjete, a mnogi im stanovnici uopće nisu svjesni što im sve Internet nudi. Broj korisnika, bilo
na poslu ili u domu, iznimno je mali. Troškovi su nerealno visoki zahvaljujući monopolu državnih tvrtki. Put do velikih Internet tvrtki u ovim zemljama zahtjevat će iznimne napore i
prelaziti iznimne prepreke. Istina, postoje izolirane uspješne
tvrtke, ali su osuđene na lokalne razine, lokalna tržišta i nemaju prigodu vinuti se izvan granica vlastite zemlje. Jednostavno,
u ovim zemljama ne postoji dogovor vlasti i poduzetnika tko
što treba uraditi ili razviti i u takvom okružju napredak naprosto nije moguć.
Velika uravnilovka
U samom početku, žitelji su ovih zemalja od Mreže očekivali
veliku uravnilovku. Koristili su je za liječenje vlastititih frustra-
Pr e n o s i m o
cija i agresivnosti, provedbe kojekakvih virtualnih ratova, eksploziju kreativnosti ili destrukcije.
Bili su frustrirani nemogućnošću dostizanja Zapada. Osjećali
su se zanemareno, odbačeno, poniženo i općenito sputano kao
po zapovijedi. Internet se učinio prigodom koja će donijeti ravnotežu. Ali nije. Nije ni mogao. Ostao je samo medij bogatih.
Predsjednik Clinton naglasio je jednom prigodom digitalni jaz
unutar Amerike, a isti jaz, mnogo širi, postoji između razvijenog i nerazvijenog svijeta. Internet nije učinio gotovo ništa
da taj jaz premosti. Pojačao je produktivnost i ekonomski rast
bogatih zemalja (poznat kao “Nova ekonomija”) a nerazvijene
ostavio tamo gdje su i bili u prašini.
Intelektualno vlasništvo
Koncept intelektualnog vlasništva, u glavama ljudi tranzicijskih zemalja predstavljan kao simbol zapadnjačke hegemonije
i monopolističke prakse, ostao je nepoznat u prvom valu internetizacije. Kršenje intelektualnog vlasništva i prava, softver piratstvo ili nezakoniti upadi čak su postali neka vrsta statusnih
simbola ili simbola prestiža.
Krivotvorenje sadržaja rašireno je u svim ovim zemljama. U
njima, poslije Azije, glavno je središte nezakonite distribucije
softvera, filmova, čak i knjiga i sve se to odvija otvoreno i slobodno. Trgovine u kojima bi se takove stvari trebale prodavati
licencirane gotovo i ne postoje, ali su ilegalne kopije dostupne
na svakom koraku.
Izgleda kako će se problem intelektualnog vlasništva rješiti putem kojim se rješavaju slične stvari u farmaceutskoj industriji: Umjesto borbe stvarnih tvoraca i proizvođača sa ilegalnim
distributerima oni će se međusobno udružiti. U toj “udruzi”
pridružit će im se bogati sponzori koji će svojim novcem platiti cijenu intelektualnog vlasništva i učiniti ga dostupnim običnim malim ljudima u ovim zemljama. Takvi sponzori mogli
bi biti ili multi-lateralne organizacije (poput Svjetske banke) ili
donatori i dobročinitelji.
PREVEO S ENGLESKOGA: BOJAN ŠUNJIĆ
SHMUEL (SAM) VAKNIN ROĐEN JE 1961.G. U MJESTU QIRYAT-YAM U IZRAELU. DIPLOMIRAO JE NA IZRAELSKOM INSTITUTU TEHNOLOGIJE U HAIFI, A DOKTORIRAO FILOZOFIJU NA
PACIFIC WESTERN UNIVERSITY, CALIFORNIA.
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 155
Umjetnost
/
umjesnost
Um j e t n o s t / u m j e s n o s t
Razgovor s Josipom Mlakićem
O pisanju, književnosti...
Pisati o ratu a ne demitologizirati ga posve je neozbiljno i nesuvislo
Dragan Šimović
J
OSIP JE MLAKIĆ UŠAO U KNJIŽEVNOST TIHO I BEZ HALABUKE.
Buka oko pisca i njegova djela obično započinje kada je, da
se ne razbacujemo značenjima, stanovito književno djelo
iznimno vrijedno ili kada je, pak, rečeno djelo aktualno. Aktualnost ovdje podrazumijeva činjenicu da se upravo, u nesuvisloj naravi javnoga komuniciranja, na površini društveno-političkog života odigrava neka somnabula rasprava o tomu jesu
li koke bile prije jaja, ili su pak jaja bogomdana – kokama, razumije se…
Svaki imalo trezven čitatelj, ili ne daj Bože pisac, znade koje se
sve zamke kriju u području javnoga komuniciranja te koliko
i kakvoga utjecaja to područje može ili smije imati na nastanak književnoga djela. Nužno je, dakako, da pisac svom djelu ne dopusti ovlašnu komunikaciju s naznačenom opasnošću,
jer se u tom slučaju lako može dogoditi da okolnosti preuzmu
vlast. A ta sintagma – preuzimanje vlasti – nažalost je u nas
najmanje književna tema jer često, naime, znade biti i književnim ciljem.
Drugom je svojom knjigom, romanom Kad magle stanu Mlakić ipak svrnuo pozornost književne, pa i šire društvene javnosti na sebe, svoje djelo i njegovu tematiku. Rečeni je roman na
svoj način pomna i svakako najupečatljivija prozna studija hrvatskoga “vojevanja” za slobodu u devedesetim godinama prošloga stoljeća. Knjiga se pojavila kao pobjednica na anonimnom
natječaju zagrebačkoga nakladnika “Faust Vrančić” i izazvala je
u književno-kritičkoj javnosti nepodijeljeno dobre ocjene. No,
nakon stručnih ocjena već su na pomolu bile i one manje stručne, kada se (nakon Odraza u vodi i Obiteljske slike, nama nezanimljivih knjiga) javlja i njegov roman Živi i mrtvi. Po mnogima
ovaj roman dira u žive rane hrvatske borbe za slobodu, no po autoru ovaj roman tek priča jednu koliko tešku toliko i običnu priču koja ima svoje korijene i svoju krošnju. Gdje je granica u kojoj
se mi živi sastajemo sa svojim mrtvima?! Je li ona dio naših života ili je ona pak dio njihovih smrti?!? Živi i mrtvi su ipak roman
koji će - izgleda, napokon - u produkciji mostarske filmske kuće
Porta biti postavljen i na veliko filmsko platno.
158 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
JOSIP MLAKIĆ
S Josipom Mlakićem za javnost razgovaram po drugi put, kao
njegov prijatelj, kolega i, napokon, kao urednik njegove netom
izašle knjige pjesama Oči androida te romana Most na kraju
svijeta, koji će se u knjižarama pojaviti u rujnu ove godine. Razgovaramo, zapravo, po drugi put javno o stvarima o kojima
nikada nismo stigli temeljitije popričati “tajno”, tj. kao dvojica
kojih se sve izrečene riječi i životno tiču.
DRAGAN ŠIMOVIĆ: Josipe, jedan od likova iz romana Živi
i mrtvi izgovara sljedeću rečenicu: “Tko je bio u jednom
ratu, kao da je bio u svakom.” Je li to i tvoj stav ili si ga tek
tako poturio svom liku?
JOSIP MLAKIĆ: Ta rečenica pomalo korespondira s Borgesovom opsesivnom temom o cikličnoj izmjeni povijesti, ali bez
one fine borgesovske ironije, kojom on obično impregnira slične stavove. Međutim ta njegova ironija je stav, kao što je to i
izostanak iste kod moga junaka, ali ne u onom smislu da zdra-
Um j e t n o s t / u m j e s n o s t
vo za gotovo prihvaćam “teoriju” o cikličnoj izmjeni povijesti,
jer je to u suštini jedna velika laž, koja možda ima svoje ishodište u toj užasnoj banalnosti mehanizma zločina. Naravno, zločini su ono što zapravo stvara dojam o nekakvom cikličnom
ponavljanju, jer oni se ponavljaju, i to, ponavljam ja, po užasno
banalnim klišejima, a ne povijest. U tom smislu, riječi mog lika
su samo podsjećanje da su svi ratovi isti ili slični, ali iz razloga
koje sam naveo, a ne zato što se povijest po nekim tajanstvenim zakonima uvijek iznova ponavlja. To na svoj način i demitologizira rat, a pisati o ratu a ne demitologizirati ga posve je
neozbiljno i nesuvislo. Osim, naravno, ukoliko niste pisac “guslarskih” epopeja. Ne poznajem ni jednu ozbiljnu knjigu o ratu
koja rat ne demitologizira ili ga, jednostavnije rečeno, ogoljava do besmisla.
Što misliš o terminima “ratno pismo” ili općenito ratna proza, pošto mnogi tvoje knjige uprošćeno nazivaju “ratnim
knjigama”?
Ne volim termin “ratni roman” ili “ratno pismo” i slično iz vrlo
jednostavnog razloga: sve to neodoljivo podsjeća na trpanje u
nekakve žanrovske obrasce, mada ja volim žanrovsku prozu,
ali ne volim predrasude o toj vrsti proze. Ratna proza u suštini
predstavlja samo korištenje specifičnih dramaturških obrazaca, što je ipak premalo za uspostavljanje nekakvih konvencija,
što je osnovna značajka žanrovske proze.
Tvoj je roman “Kad magle stanu” u anketi Jutarnjeg lista u
Hrvatskoj ocijenjen kao jedan od najčitanijih romana godine, a on je, da pojednostavim, ratna priča s dva posve
mirnodopska ubojstva. U njemu i pomalo koketiraš, bolje
reči ironiziraš, i na temu južnoameričkih sapunica. Kako je
taj roman nastajao?
Što se tiče same strukture romana, da krenem odatle, koji je
strukturiran na dvije razine, trudio sam se pronaći pravi način za opisati ratni kaos, što je jednom linearnom strukturom
gotovo nemoguće. Čini mi se da je za opisivanje rata najbolja upravo ta struktura, koja pomalo podsjeća na slaganje mozaika, s tim da mi je prva razina priče – ona o boravku Jakova
Serdara u bolnici – poslužila kao okvir u koji sam smjestio rasute djeliće mozaika. Jedan sličan prosede je koristio Babelj u
Crvenoj konjici, a to je možda knjiga u kojoj je jedan pisac najdublje ušao u fenomen rata. Radi se ustvari o većem broju kratkih priča o građanskom ratu u Rusiji, a sve njih, kao onaj okvir
o kojem sam govorio, veže pripadnost jednoj postrojbi - crvenoarmejskoj konjici. Ne sumnjam da bi dosta književnih kritičara, da je se ova knjiga pojavila u postmodernističkom razdoblju, ovu zbirku kratkih priča, iz pobrojanih razloga, bez ograda smatrali romanom. Da ne spominjem činjenicu kako je za
ovakav tip proze neposredno iskustvo, konkretno ovdje ratno,
itekako važno, možda ponekad i presudno.
S druge strane, istina je i da se “Magle” na neki način mogu
okarakterizirati kao ratna priča s dva mirnodopska ubojstva,
kako kažeš, ali upravo stoga što se radi o ubojstvu koje svoje
uzroke ima, između ostalog, i u predratnom razdoblju. Želio
sam time ukazati na stanoviti fenomen kojemu smo u proteklom desetljeću bili svjedoci, a to je činjenica da su neki predratni odnosi u samom ratu često bili najveći katalizatori zločina. Taj je fenomen dosta zaslužan i za manično kopanje po
povijesti, sjetimo se samo mahanja Andrićevim “Pismom”.
Možeš li, u tom smislu, reći nešto i o tomu kako zapravo
pišeš, kakve metode koristiš? Možda bi to bilo zanimljivo čuti i kolegama piscima, kritičarima, a svakako i najširoj publici, s obzirom da se književni rad često i nepotrebno mistificira?
Nema tu nekog posebnog sustava, niti nekih metoda. Sam
proces pisanja počesto pređe u pravo mučenje i bar s te strane stvari nipošto ne treba mistificirati. Jednom sam davno, negdje početkom devedesetih, pročitao jedan esej Umberta Eca,
koji nažalost nisam sačuvao, u kojem Eco piše o utjecaju tehnike pisanja na ispisani tekst. Sjećam se usporedbe između
napisanog na kompjuteru i onoga napisanog nalivperom. Eco
(koji je inače zaljubljenik u kompjutere, toliko da je čak naučio i određene tehnike programiranja, o čemu možda najbolje
svjedoče uvodne stranice romana Faucaultovo njihalo) smatra da su tekstovi napisani nalivperom poetičniji od onih ispisanih na kompjuteru. Ja se osobno nikada nisam uspio riješiti kompromisa nalivpero - kompjuter. Promijenio sam dosada
više editora teksta: od onih prvih DOS editora i word procesora na onim legendarnim Macintoshima iz osamdesetih, pa
preko “Chi Writera”, “Word Stara” i “WordPerfecta 5.1”, pa do
bezbrojnih verzija “MS Worda” (od onih baziranih na DOS-u
pa do ovih novih, do kraja napucanih verzija). Naravno, tu je
negdje u rezervi uvijek najobičniji “waterman” ili “pelican” na
patrone, kojima ja obično na papiru skiciram ono što kasnije
unosim i proširujem na kompjutoru.
Pitao sam te o metodama kojima se koristiš, međutim htio
sam primijetiti kako za tebe, čini mi se, u književnom smislu, iznimno značenje predstavlja lik? S obzirom da postoji stanovita veza među likovima od tvoje prve knjige priča,
preko romana do Odraza na vodi. Je li za tebe lik onaj stožer oko kojeg gradiš priču?
Kod mene je zaista lik ono oko čega gradim sve ostalo, i mislim da je to, generalno, osnovna značajka mainstream proze
nastale u BiH. Volim, također, uspostavljati veze među likovima, bez obzira koliko one bile labave, jer me to pomalo podsjeća na linkovanje na webu, gdje su i labave i čvrste veze izjednačene (do svake vodi samo jedan klik). Ne volim čitati nečije “jezične eksperimente”, kako se to počesto naziva, ili nešto
što kritika naziva hermetičkim, sve me to pomalo podsjeća na
nečiji pokušaj da vlastitu prazninu ogradi neprobojnim štitom
nerazumljivosti. Naravno, i tu postoje iznimke, ali mene pretjerano ne interesiraju. Bježim od svakog djela u kojem književni postupak “pojede” ostalo: ne znam da li je to ponukalo
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 159
Um j e t n o s t / u m j e s n o s t
ću reći - to je, ako gledamo na onaj pojam “ratna književnost”
kao žanrovsku odrednicu, jedina konvencija do koje bi ova vrsta proze trebala držati. Ne želim ovim stavom podcijeniti ničije pisanje o ratu iz neke drugačije perspektive, ali gledajući iz
vlastite, sumnjam da bi se usudio i bio sposoban pisati o ovoj
temi bez ovog preduvjeta.
Kada smo već kod žanra te kod iskustva čitanja i pisanja,
zanimljivo bi bilo ponešto reći o Obiteljskoj slici, tvojoj
knjizi koja je kod takozvane književne kritike ostala posve
neprimjećena, do te mjere da se zapravo može govoriti o
ignoranciji? Moje je mišljenje da si u njoj pokazao sve odlike zreloga, štoviše velikoga pisca, što je u današnjim književnim okolnostima kod nas svakako loša preporuka.
Pisanje se često pretvara u pravo mučenje. Međutim dok sam
radio na zbirci Obiteljska slika to mi se nije događalo. U toj
zbirci sam pokušavao prenijeti na papir svoju fascinaciju pojedinim piscima, ispisujući tekstove u njihovom maniru, apsolutno bez ikakvih pretenzija. Čini mi se da je kod ove knjige
mnogo značajnije upravo iskustvo čitanja, negoli pisanja. A
vjerujem da većina pisaca daleko strastvenije pristupa čitanju negoli pisanju. Mi smo, ipak, prvenstveno čitatelji. Od svih
tekstova koje sam dosada napisao, a istina je da je ova knjiga
prošla skoro nezapaženo, ovaj mi je najdraži, možda upravo
zbog tog iskustva čitatelj-pisac-čitatelj, jer ipak postoji stanovita povratna veza, bez obzira što autor teško može napraviti
čitateljski odmak u odnosu na vlastita djela. O razlozima “igonorancije”, kako ti kažeš, radije ne bih govorio.
Kiša da Joyceovog Uliksa nazove “najveličanstvenijim promašajem svjetske književnosti”, ali sam ja to uvijek sebi tumačio
na ovaj način.
Svaki pisac, na svoj način, ima neke uzore i knjige koji su
ga obilježili. Dosta se koristiš citatima, Mariom Vargasom
Llosom recimo u Maglama, ali i rok standardima i skupinama, određenim ljudima i pjesmama. Kakva je po tebi veza
što se počesto i “maglovito” protresa između iskustvenog
života pisca i njegova djela?
O ovoj temi je toliko toga rečeno, da je zaista teško reći nešto
novo. Pokušat ću na ovo pitanje odgovoriti pomalo indirektno. U cjelokupnoj ratnoj književnosti uvijek izdvajam četiri
stvari: Kadareovog Generala mrtve vojske, koji je uvjetno ratni roman, Böllove rane romane, Hemingwayev Kome zvono
zvoni i, naravno, vrhunac onoga što je napisano o ratu, o bijedi rata općenito, Babeljevu Crvenu konjicu. Jedna zanimljivost
vezana za pobrojana djela je činjenica da su trojica od pobrojanih, za Kadarea nisam siguran, sve ono o čemu su pisali gledali “iznutra”, i mislim da je za dobru ratnu književnost to jedan od ključnih preduvjeta. To sam već spomenuo. Ili, ovako
160 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Kada smo već kod reakcija književne javnosti, spomenimo
i tvoju prvu knjigu poezije. Pojavila se prije nekoliko mjeseci, a prve su offline reakcije bile: otkud gasad u poeziji
i sl. Međutim, čini mi se kako su tvoje pjesme neraskidivi
dio tvoga proznoga tkiva, na neki su način fusnote tvojih
romana i priča i zapravo su, čini se, svoju formu te fusnote pronašle same – ovoga u puta u formi pjesme, ma što to
značilo…
Prve reakcije na moj pjesnički prvijenac Oči androida su sasvim očekivane i razumljive. Uglavnom se svode na iznenađenje da sam nakon nekoliko romana i zbirki priča objavio zbirku pjesama. Međutim, po meni tu apsolutno nema mjesta nekom posebnom iznenađenju, jer su većina pjesama u ovoj zbirci upravo i faktički male, zgusnute prozne fusnote, dane u formi pjesama. To ni u književnom pogledu nije nikakva novina,
pogotovo ne na ovim prostorima. Sidran ili Mile Stojić su svoje
najbolje pjesme ispisali u sličnoj maniri. Od ovoga odstupaju
dva kraća ciklusa u ciklusu Recycle Bin, a pogotovo posljednji,
Sevdah extended plax, koji se sastoji od samo četiri pjesme.
Kada smo kod odmaka od stila i tematskoga niza koji si do
sada pratio, valja reći i to kako pripremaš, štoviše, završavaš konačno i roman Most na kraju svijeta, koji je posve različito štivo od svega što si do sada napisao. Radi se o ne-
Um j e t n o s t / u m j e s n o s t
koj vrsti žanrovskoga štiva, koje se može dijelom – stilski
– naslanjati tek na Obiteljsku sliku?!
Most na kraju svijeta je strukturalno žanrovska proza, kao što
su to na svoj način i priče iz Obiteljske slike. Naime, pisan je u
formi krimića i mislim da ni po čemu ne iskače iz kanona žanra. To mi se nametnulo sasvim logičnim, jer moderni krimići prvenstveno insistiraju na socijalnom backgroundu, koji je
onako na prvu loptu sasvim sporedna stvar, što piscu daje jako
mnogo slobode, bez straha da ispadne patetičan, pretenciozan ili da bez razloga moralizira. A u tom romanu taj socijalni
moment mi je strahovito važan. Roman se događa negdje na
“područjima posebne državne skrbi” u Hrvatskoj, poslije Oluje, naseljenim izbjeglim bosanskim Hrvatima. Želio sam opisati, ne samo metaforički, živo blato u koje su upali ti ljudi. Po
meni, radi se o tragediji i namjera mi je bila do tako ispadne.
Koliko sam u tome uspio, ne znam. Otuda i pomalo ironični
podnaslov romana: “krimić o humanom preseljenju”. Nadam
se da ću taj roman uspjeti dovršiti do sredine ljeta.
Čini se onda da si na neki način završio taj tzv. ratni opus,
tj. priče izravno naslonjene na rat, ljude u ratu ili na posljedice rata? I Oči androida na neki način mogu ukazivati na
to. Je li žanr ono što te privlači u budućnosti?
Za razliku od prva dva romana, i za razliku od “Mosta na kraju svijeta” radnja posljednjega moga romana “ratne tematike”
će se odvijati u malo duljem vremenskom periodu (dvadesetak
godina), uključujući i rat i poraće. Za sada sam jedino siguran
da će biti mnogo opsežniji od prva dva romana trilogije.
ne vrijedi samo za Sarajevo, ali je ono daleko najčešća polazna
točka svih stereotipa o BiH.) Pogotovo se to događa onima za
koje ni uz najbolju volju ne možemo upotrijebiti onu Lovrenovićevu sintagmu o “vratima Bosne”, a nažalost takvih je čini mi
se najviše u našem najbližem okruženju, a mnogi od tih “eksperata” čak su i porijeklom iz ovih krajeva, ali su izgleda kada
su odlazili iz ove zemlje čvrsto zalupili vrata za sobom. Čini
mi se da jedno ovakvo tretiranje zemlje ima svoje uporište u
anakronom shvaćanju odnosa “provincija-centar”. Onaj klasični i uvriježeni odnos “provincije” i “centra” više ne postoji, a
i ono što je do sada predstavljao više je bila karikatura, negoli
istinski odraz pravog stanja. A to što neke knjige, koje dolaze iz
“provincije”, prođu nezapaženo više je rezultat slabo izgrađene književne infrastrukture, nego li činjenice da dolaze iz “provincije”. Da sam u pravu govori i činjenica da ima jako mnogo
dobrih knjiga koje su nažalost prošle nezapaženo, a objavljene
su na primjer u Sarajevu ili Zagrebu.
Što se tiče drugoga dijela pitanje, zapravo aluzije koju izvrsno
razumijem, pomalo mi je smiješno to neprestano čuđenje nad
činjenicom da se ja, po struci inženjer strojarstva, bavim pisanjem. Da sam primjerice svršeni srednjoškolac, uvjeren sam
da nitko od toga ne bi pravio priču, pogotovo ne priču o pismenosti i nepismenosti. Po tim nekakvim čistuncima, logično je da sam sve one godine koje sam proveo na studiju bacio niz vodu, što je smiješno. Pogotovo što ti ljudi na tehnička
zanimanja gledaju pomalo s visine i s prijezirom, što je prvo-
Jedno uvijek aktualno pitanje. Kakav je tvoj stav spram
odnosa provincije i središta, s obzirom na činjenicu da
mnoge dobre knjige koje izađu u provinciji, poput tvoje
Puževe kućice, prođu gotovo ili u potpunosti nezapaženo? Ovo pitanje mi se čini još zanimljivijim danas kada se
općenito drži da je Sarajevo “prigrabilo” previše prostora,
a da je ostali dio BiH u nekom kulturološkom smislu gotovo ugušen? To, također, pitam i zbog pokušaja izgrađivanja mišljenja kako su književnosti rubna ili “daleka” zanimanja – poput strojarstva recimo – zapravo općenito periferija, kako umjetnosti tako i duhovnosti uopće, “pismenosti”, kako se izrazi jedan “kritičar”. No kad se sjetimo
samo Leonarda, pa i našega Vrančića (uostalom, po njemu
se i zove književna nagrada koju su također osvojio), onda
smo, čini mi se, u “kritičarskom” plićaku… “Kakve su boje
oči Emme Bovary i tomu slično…
Sarajevo mnogim ljudima, koji nisu baš najbolje upoznati sa
situacijom ovdje u BiH, a slomiše se pokazati nekome da su
“eksperti” baš za ovaj dio svijeta, služi kao jedna stereotipna
paradigma cijele BiH. U dosta slučajeva ono to uistinu i jest,
međutim prihvaćati jedan kliše kao nekakav temeljni aksiom,
pa zatim na njega lijepiti nove (stare) klišeje, često je najkraći
put za stvaranje jedne nakaradne slike o zemlji. (Ovo, naravno,
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 161
Um j e t n o s t / u m j e s n o s t
razredni kretenizam, jer, evo, najnoviji kulturološki fenomeni
usko su vezani uz poznavanje tehnologije i prirodnih zakona.
A tako je bilo i prije, međutim danas je to ogoljeno do srži. I
ako to netko ne vidi, njegov je to problem. I danas, s ovom pameću, da biram studij, ne znam bih li odabrao baš strojarstvo,
ali neku prirodnu disciplinu zasigurno bih, primjerice matematiku ili fiziku.
Sva ta priča o zanimanju primjenjiva je i na temu odnosa provincije i centra, ako takvo što više uopće funkcionira, osim kao
anakronizam. I tu imate nekog ispraznog gledanja s visine, ali
to više nema apsolutno nikakve veze s kulturom, ali ima nažalost s Potemkinom. Svuda oko nas su nekakva Potemkinova
sela, filmska, književna, i jedino se bojim da ona malo-pomalo
ne zaguše ono istinski vrijedno, bez obzira odakle dolazi.
Uostalom, razgovarati o odnosima središte – provincija, posebice u književnosti, još i ako ste priključeni na Internet, na kablovsku TV ili satelit, jednostavno je neprepoznavanje duha
našega vremena.
Što misliš o književnom životu u BiH, ili pak o “životu knjige”, ukoliko se o tome uopće može razgovarati. Što bi na
našem književnom tržištu mogao posebno izdvojiti...
Već je postalo opće mjesto u svim razgovorima o književnosti, pa i kulturi općenito, razglabati o lošem položaju u kojem
se našla književnost. Tako da je danas knjiga koja bi se izdavaču isplatila postala rijetkost, da ne kažem incident. U BiH
je takvo stanje, nažalost, konstanta, dok su u Hrvatskoj neke
stvari u tom pogledu krenule nabolje, prvenstveno zahvaljujući FAK-u, tako da se danas u Hrvatskoj u nakladništvu događa pravi bum.
Kada smo već kod njegove svetosti “tržišta”, primijetit ću
i kako vrlo zanimljivo, moglo bi se reći i “s okusom tržišta”
završavaš svoj roman Kad magle stanu. Naime, pomalo koketiraš s pojmom i stilom tv-sapunica, što naravno dodatno ironizira tvoje poimanje književnosti i samoga života?
Misliš li da si izabrao najbolji mogući završetak...
Ono što me u stilu ili fenomenu sapunica najviše privlači je to
što se u sapunicama sve odvija po najcrnjim crno-bijelim stereotipima, a svi smo svjedoci da su naše sudbine u prošlom desetljeću bile dio svakojakih trpanja u jednoznačne kategorije,
i to je ono gdje sam vidio najveću sličnost između fenomena
sapunice i života koje smo živjeli. Naravno, ironiziranjem tih
mehanizama sapunice, na neki sam način pokušao ironizirati
takav odmak od realnosti u tom periodu. Što se tiče svršetka
romana, time sam samo htio naglasiti tu ironiju, a da li je to
najsretniji svršetak za jedan roman.... Jednostavno, ne znam,
ali znam da mi je uvijek bilo čudno zašto na sličan način Llosa
nije završio svoj roman o Tetka Hulija i piskaralo na kojeg se ja
na više mjesta u Maglama pozivam.
162 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Svaki pisac, na neki način, ima svoje pisce i knjige koji su
ga obilježili. Ti taj fenomen također, da tako kažem, “dovoljno rabiš”. Osim knjiga i pisaca, kod tebe su u tom smislu prisutni i rok standardi, rock skupine, određeni ljudi i
pjesme!?
Mi smo odrastali u macluhanovskom “globalnom selu”, i to u godinama kada je došlo do visoke fuzije pop-kulture, literature, filma, stripa, tako da je postalo normalno da je recimo strip-autor
Hugo Pratt bio neobično popularan u književnim krugovima, a
kada bi išli dalje u svakoj oblasti bi mogli pronaći ponekog sličnog autora. A drugi fenomen koji me je uvijek privlačio iz tog
svojevrsnog prožimanja su književnici – kantautori, počevši od
velikog ruskog dvojca Okudžave i Visockog, Leonarda Cohena,
a u novije vrijeme Nicka Cavea, ili recimo u Hrvatskoj Arsena
Dedića. Ta moja fascinacija prožimanjem pop-kulture na neki
način se preslikala u moj roman, a tu je svakako svoju ulogu odigrala i “bolest” citiranja, koju je na velika vrata u svjetsku književnost uveo Borges, koja je u jednom periodu naprosto zarazila književnost. Naravno, i ovdje treba pronaći pravu mjeru, jer
meni osobno pretjerano i nepripremljeno linkovanje na određene teme ili pisce pomalo ide na živce.
U jednom si mi razgovoru spomenuo, parafrazirat ću, kako
te jako interesira baviti se prazninom i beznađem u tekstu.
Uostalom, radi se o vladajućim osjećajima današnjega vremena, naravno u nas. I u Maglama se osjeća taj očaj, odnosno onaj vrisak Chandlerovih loosera koji spominješ na jednom mjestu. Koliko to stvarno odgovara osjećajima ljudi
oko nas: ostavlja li rat iza sebe ponajprije i isključivo prazninu, prije nego li svaki drugi osjećaj?
Teško mi je iznijeti jedan generalan stav po tom pitanju. Ipak
je to više individualna stvar, ali ne bih smio garantirati da ne
postoji nešto što bi uvjetno mogli nazvati kolektivnom depresijom. Ja sam se u romanu trudio prikazati čovjeka kome je
samo ostalo beznađe. Što se tiče “manjka” očaja u odnosu na
beznađe, to bi se dalo objasniti na jedan pomalo fatalistički način: rat je u BiH zahvatio vrlo širok sloj društva, tako da je svaka promjena u odnosu na ratni kaos, smrt i stradanja, zapravo
promjena na bolje, pa je čak i jedna užasavajuća praznina, koja
je zaista dio života u današnjoj BiH, promjena na bolje.
Na kraju, još nešto o iskustvu rata. Kažeš kako autentičnim
i vrijednim tekstovima o ratu držiš uglavnom one što su
kao djela nastala iz same utrobe rata, dakle iznutra. Međutim, mnogi drže da su takve stvari banalne (jer je život vojnika banalan) te da im je potrebno oneobičavanje ili neki
drugi pristup.
Moram priznati da nisam očekivao slične stvari, ali me nisu
pretjerano ni začudile, pogotovo što znam desetine stvarnih
detalja iz rata za koje bi možda bio i ismijan da sam ih ubacio u
roman ili priču. Uglavnom, to je samo još jedan dokaz više da
ništa ne može biti nevjerojatnije od gole istine. Točka.
Um j e t n o s t / u m j e s n o s t
Proizvodnja umjetnosti je
prioritet
Proizvodnja svijeta umjetnosti kao svijeta života u kojem socijalne strukture
teže postati socijalnim skulpturama, a međuljudski odnosi primarnom
formom izražavanja nove umjetnosti socijalnog kontakta
Ivan Vukoja
D
ALIBOR NIKOLIĆ ZAVRŠIO JE AKADEMIJU LIKOVNIH
umjetnosti, što nam, barem formalno, daje za pravo nazivati ga umjetnikom. Činjenice da je diplomirao 2000. godine, i da cjelokupna njegova umjetnička i izlagačka djelatnost datira iz te i slijedećih godina ovoga stoljeća
podloga je dodatnom određenju Dalibora Nikolića kao umjetnika XXI. stoljeća. No, krenemo li dalje i problematiziramo
ove naizgled banalno beskorisne tvrdnje, mogli bismo doći do
pitanja: Što je to umjetnost (danas)? i Tko je umjetnik? U našoj suvremenosti, ova vječna pitanja dobivaju, čini se, neke
nove i neočekivane odgovore. Jer, kako piše Catherine Millet˝: “Mnogo prije Interneta, svijet moderne umjetnosti definirao se kao potpuno otvoren prostor. Da bi se u njega prodrlo, beskorisno je navoditi društveno porijeklo ili imati posebnu putovnicu. Nikakva diploma za to nije obavezna – ne treba čak tu ni dokaz o bilo kakvom umijeću, a još manje uvjerenje o dobrom vladanju ili zdravstvena potvrda. Koliko je samo
marginalaca, prognanika, izbjeglica, koliko alkoholičara i poluludih ima u tom panteonu moderne umjetnosti.”
Suvremena umjetnost, kao prostor otvoren za ulazak raznih neumjetničkih principa i praksi, i kao mogućnost ulaska
umjetnosti na neumjetnička područja, od svakog tko se umjetnošću bavi ili se smatra pozvanim to činiti, zahtjeva tako uvijek nove načine promišljanja, pristupanja i djelovanja unutar
svijeta umjetnosti. Ili barem, preispitivanje starih.
Ovakvim promišljanjima sporadično se približavamo i mogućim određenjima termina umjetnost XXI. stoljeća. Taj termin može sugerirati da na razmeđu stoljeća i milenija dolazi
do jednog veoma uočljivog reza poslije kojega započinje razdoblje ispunjeno mnoštvom novih pojava i problema, znatno drukčijih u odnosu na pojave i probleme prethodnih razdoblja (post)moderne umjetnosti.
DALIBOR NIKOLIĆ
Prije pokušaja traženja i eventualnog pronalaženja tih posebnosti, važno je, za naša razmatranja, uočiti povezanost određenja umjetnika s vremenom unutar kojega djeluje. U konkretnom slučaju umjetničke produkcije Dalibora Nikolića, nužno je dodati: i prostora, odnosno ukupnosti okruženja. Vrijeme i prostor, odnosno uže i šire društveno/kulturno/
civilizacijsko okruženje, pri tom su, ne samo izvanjski okviri
u koje je potrebno smjestiti Nikolićevu umjetnost da bi ju se
moglo potpunije sagledati i vrednovati, nego i područja koja
Dalibor Nikolić problematizira i tematizira svojom umjetnošću.
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 163
Um j e t n o s t / u m j e s n o s t
Suvremena umjetnost baštini doprinose više uzastopnih generacija umjetnika različitih (stilskih) razdoblja i mnogih kulturnih sredina. Taj doprinos u ogleda se prije svega u samoj
umjetničkoj produkciji. Ali, za razumijevanje njene suštine,
po riječima Ješe Denegria, neophodno je istaći da se ta produkcija zasniva(la) i ispoljava(la) unutar cijelog jednog kruga
specijaliziranih službi i institucija kroz koje se u suvremenom
svijetu odvija(o) umjetnički život. Tu spregu je Bonito Oliva
nazvao “sistem umjetnosti”, i po njemu taj sistem čini cjelinu
u koju su uključeni umjetnička praksa, teorija i kritika umjetnosti, tržište, muzejsko-galerijska mreža, velike međunarodne i lokalne umjetničke priredbe, kao i masmedijska promocija svih tih zbivanja u javnosti. Dalibor Nikolić je čini se svjestan uloge i važnosti koju “sistem umjetnosti” ima u procesu proizvodnje, distribucije, promocije i recepcije suvremene
umjetnosti (i umjetnika). Kao potvrda ovoj tvrdnji dovoljno je
pogledati popis međunarodnih i lokalnih umjetničkih priredbi na kojima je Nikolić do sada sudjelovao, ili pogledati njegov web site.
Kunsterzeugnis ist prioritat
U kontekstu osvještenosti vlastite pozicije unutar “sistema
umjetnosti” treba promatrati i naziv njegove zadnje samostalne izložbe održane u veljači ove godine u Franjevačkoj galeriji na Širokom Brijegu. Izložba, naime, ima naziv “Kunsterzeugnis ist prioritat”, ili, u prijevodu, odnosno podnaslovu: “Proizvodnja umjetnosti je prioritet”. Nikolić time kao da želi naglasiti da unutar “sistema umjetnosti” upravo proizvodnja
umjetnosti, odnosno umjetnička praksa, ima primarnu ulogu, najveću važnost, odnosno prioritet nad svim ostalim segmentima i podsistemima “sistema umjetnosti”. Izrečena i napisana na njemačkom jeziku, misao o proizvodnji umjetnosti
kao prioritetu, dobiva i dodatna značenja, te pojačava dojam
strukturiranosti i preciznosti cjelokupnog procesa, odnosno
sistema. Izjava se također može razumijeti i na programatskoj razini, kao osobno/društveno mobilizirajuća parola, ali
i kao parola koja može sadržavati jak (auto)ironijski diskurs,
ako nas, na primjer, uspjeva asocirati na Mladena Stilinovića i
njegove akcije tipa “Rad je bolest”, “Napad na moju umjetnost
/ napad je na socijalizam i napredak”, ili nešto noviju “Umjetnik koji ne zna engleski nije umjetnik”.
Spomenuta izjava se može postaviti i u kontekst poimanja
umjetnosti kasnog/visokog modernizma za koji je karakteristična svijest o specifičnosti i autonomiji umjetničkih oblika
i sadržaja, pri čemu umjetničko djelo posjeduje status estetskog proizvoda čiji je tvorac umjetnik. Umjetnik kao profesionalac i stručnjak u poslu kojim se bavi. Tako sagledana,
misao o prioritetnoj umjetničkoj proizvodnji, kao da protestira protiv potpune otvorenosti umjetnosti, o kojoj na početku
teksta govori citat Catherine Millet, i svega onog neumjetničkog u umjetnosti što takvom otvorenošću dobivamo.
Uz programatski, izložba je imala i revijalno-retrospekti-
164 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
PLAKAT SA IZLOŽBE U ŠIROKOME BRIJEGU
vni karakter, razvidan već u podnaslovu: nagrađeni radovi +
predstavnici ciklusa. Ovim tekstom dotaknut ćemo se i nekih
radova i ciklusa koji nisu bili predstavljeni na izložbi, a smatramo ih bitnim za stvaranje što cjelovitije slike o Daliboru
Nikoliću i njegovoj umjetničkoj produkciji.
Skulpture
Ima li se u vidu činjenica da je Dalibor Nikolić po vokaciji
akademski kipar, razumljivo je da je njegov prvi ozbiljniji
Um j e t n o s t / u m j e s n o s t
ciklus nakon Akademije imao ishodište u plastičnim kiparskim oblicima, odnosno skulpturi. Materijal i komponente za
svoje kiparske artefakte pronalazio je u tehnološkom okruženju, tako da su dijelovi i komadi onoga što obično smatramo starim otpadnim željezom postajali gradbeni elementi Nikolićeve skulpture. Pri tom, naglasak nije bio na stiliziranju ili
komponiranju gotovih oblika, niti na mimetičkoj prepoznatljivosti, nego na procesu i zakonitostima konstrukcije samog
djela, te specifičnostima strukture i teksture gradbenog materijala. Ne slijedeći pri tom apstraktne geometrijske zakonitosti, nego logiku vlastite zaigranosti, on je od pronađenih i
ponuđenih elemenata konstruirao sklopove koji mogu funkcionirati samo unutar slobodnih autonomnih zona umjetničke kreativnosti. Ali, kako rekosmo, skulpture su bile samo
ishodište za dodatna problematiziranja i propitkivanja. Ispunjavajući unutrašnjost hrapavih i zahrđalih metalnih objekata blagom i toplom svjetlošću plamena svijeća, te puštajući u
galeriji minimalističku/industrial/ambijentalnu glazbu, Nikolić nas je želio blago pomaknuti iz, po navici preuzete, pozicije neutralnog i čisto promatrački orjentiranog posjetitelja izložbe. Pomaknuti nas kako bismo se iz tog pomaka morali nanovo odrediti i spram sebe i spram (novo)nastale situacije, te svjesno i vlastitim naporom ponovno vratiti u početni položaj.
U kiparski ciklus može se smjestiti i javna skulptura Stećci, postavljena u Mostaru. Njome Nikolić nudi osobnu repliku poznatog povijesnog fenomena. Ukidajući sve dekorativne
elemente Nikolić nam podastire hladne i gole površine aluminijskih ploha, te zakrivljuje njihove forme. Time kao da želi
pokazati kako je duhovnost našeg vremena i prostora ogoljena, iskrivljena i ohlađena. Ali, premda iskrivljeni i ogoljeni,
još uvijek smo tu.
Instalacije i objekti
Vjerojatno najzanimljiviji i najkompleksniji dio Nikolićeve
umjetničke produkcije čine ciklusi instalacija i objekata.
Tim ciklusima Nikolić pokazuje da je slijedeći trag vlastite
kreativne zaigranosti i propitkivanja uloge i smisla umjetno-
FOTOGRAFIJA STEĆAKA NA MJESTU NJIHOVE IZRADE
sti, otišao nekoliko koraka dalje u odnosnu na prvi kiparski
ciklus. Nikolića i dalje ne zanimaju organske forme i klasična
kiparska plastika, on i dalje gradi i konstruira svoje objekte,
ali ovaj put ti objekti ni na što ne podsjećaju, ništa ne opisuju.
Dok se u ranije pomenutom kiparskom ciklusu u nekim djelima još i moglo “prepoznati” dojku, štit, orah, kacigu ili neku
Jednostavnu Napravu Koja Ničemu Ne Služi, u novim je objektima potpuno nestalo takve opisnosti i mimetičnosti. S druge strane, slijedeći princip “manje je više” Dalibor Nikolić
je svoj kreativni konstruktivizam poprilično umirio i reducirao, dovodeći tako svoj izraz u okvire minimalizma,
apstrakcije i konceptualnosti. Ali, i u tako strogim i reduciranim oblicima i kompozicijama, može se naslutiti i pronaći kreativna razigranost i lirska maštovitost autora. Gotovo bi
mogli kazati da se kreativni konstruktivizam pretvorio u poetski asketizam, u lirsku apstrakciju, u mnogobrojne minimalističke varijajcije i multipliciranja čistih bijelih površina i jednostavnih monokromnih oblika.
IZ CIKLUSA “SILIKONSKI OBJEKTI”
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 165
Um j e t n o s t / u m j e s n o s t
***
U radovima ciklusa “Silikonski objekti” Nikolić problematizira i propitkuje pojam izolacije i izoliranosti, a time posredno i otvorenosti, komunikacije, društvenosti. List papira, ili
slikarsko platno je semantički i simbolički prazno polje u koje
umjetnik naizgled slobodno unosi svoja značenja i simbole.
Ali, u konačnici, sve unešeno određeno je tim početnim praznim poljem. Ono se time pojavljuje kao nadređujući okvir, i
s početne pozicije odsustva značenja prelazi na poziciju vrhovnog označitelja umjetničkog djela. Tim slijedom medij postaje važniji od poruke, materijal od forme, proces od proizvoda. Početna otvorenost pokazuje se kao ograničenje i izoliranost. Želeći to zorno i plastično pokazati Nikolić bijele listove papira presvlači slojem silikona. Početna otvorenost
praznog bijelog lista papira naizgled je zadržana, ali vidljiva je
i njegova izoliranost novim materijalom. Izoliranost se pokazuje kao transparentnost, a transparentnost kao izoliranost.
Ali, Nikolić ponovno ide nekoliko koraka dalje te u prazno
ali ograničeno polje instalira objekte od silikona, stakla, listova željeza i papira, ... objekte koji u jednom članku niza slobodnih asocijacija podsjećaju na neboder presađen/instaliran
u pustinju ili u središte velikog pustog polja. Premda polje i
neboder, u takvom odnosu, pripadaju zajedničkom krajoliku, međusobno se prožimaju i upućeni su jedno na drugo, život u neboderu i život u polju, očito je, odvija se po različitim
kriterijima u paralelnim vremenima i prostorima. Slično je i s
odnosom društvenog okruženja i umjetničke prakse, društva/
zajednice i umjetnika. Premda tvore i dijele jedan zajednički
ograničeni univerzum, društvo i umjetnik umjesto u odnosu
komunikacije, suradnje i simbioze, nalaze se u stanju međusobnog nepovjerenja i izolacije.
***
Logičan nastavak ciklusa “Silikonskih objekata” je ciklus “Redoslijedi”. U njemu Nikolić proširuje ranije problematizirani
odnos umjetničkog područja s vanumjetničkim okruženjem.
Naglasak se prebacuje na odnos pojedinca i društva, te odnos
među pojedincima unutar tog društva.
Na bijelu (ili crnu) površinu papira u geometriziranim kompozicijama posađeni su pravokutni listići plave rentgen folije,
ili crnog i bijelog kartona.
Jedna od mogućih asocijacija koju ova djela i ciklus sadrže,
može se izraziti idejom o gomili ljudi koji, promatrani s određene pozicije, svi jednako izgledaju, i pri tom su svi samo sastavni dijelovi te kompozicije/sistema/društva, i kao takvi, u potpunosti određeni tim istim društvom/sistemom. Ali, ubrzo
nakon toga uviđamo da i najmanja promjena nekog dijela mijenja kompletnu kompoziciju. Što je kompozicija veća i složenija,
potrebna je manja promjena da bi se izmjenila cjelina, i suprotno uvriježenom mišljenju, što je više djelova u nekom sistemu
svaki pojedinačni dio postaje sve značajniji i samostalniji.
166 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
IZ CILISA “REDOSLIJEDI”
Um j e t n o s t / u m j e s n o s t
Što je sistem/društvo na višem stupnju organiziranosti i uređenosti svaki dio/pojedinac postaje sve važniji za ispravno
funkcioniranje sistema/društva, a s druge strane, upravo zbog
mnogostrukosti raznoraznih veza, sve samostalniji u odnosu
na taj sistem/društvo.
Prikazujući odnose djelova i cjeline unutar svojih
kompozicija/instalacija, Dalibor Nikolić nas upućuje na onu
dimenziju odnosa društva i pojedinca koja se ogleda u ogromnoj odgovornosti svakog pojedinca u odnosu na društvo,
odnosno velikoj ranjivosti velikih, kompleksnih i dobro organiziranih društava. Da bi nam taj odnos postao što jasniji,
spomenut ćemo negativnu stranu te odgovornosti. Zamislite što bi se dogodilo da odjednom odlučite voziti suprotnim
smjerom auto ceste, ili pustite neku čudnu otopinu u vodovodni sustav jednog velegrada, ili ubacite opasan virus u informatički sustav neke banke. Sjetimo se samo 11. rujna.
Dojam da se ovdje radi o (psiho-)socijalno osviještenoj umjetnosti, pojačava se uvidom da se kompozicija/instalacija mijenja ne samo kada se mijenjaju njeni dijelovi, nego i kada se
mijenjaju izvanjske okolnosti. U prvom redu, kada se mijenja ono što je čini vidljivom – svjetlost, i njeno djelomično
odsustvo – sjena. Analogno tome kako nam različiti kutevi, intenziteti i oblici svjetlosti prikazuju različite slike “iste”
kompozicije/instalacije, tako nam i razne teorije/ideologije različito prikazuju “istu” stvarnost ili događaj. Time postajemo svjesni da je konceptualizacija nekog događaja njegov sastavni/tvorbeni/konstruktivni dio, i da smo mi ti koji
stvaramo/kreiramo/proizvodimo predmetnu(tu) stvarnost.
Prateći taj misaoni slijed možemo pronaći i dublji smisao parole: Proizvodnja umjetnosti je prioritet.
***
Instalacija pod nazivom “Stolice” tretira pojam napetosti, nesigurnosti. Četiri vrtne aluminijske stolice nakalemljene su jedna na drugu tako da čine jednu nakaradnu i nestabilnu kompoziciju u kojoj je ukinuta osnovna funkcionalnost stolica.
Ima li se u vidu već spomenuta socijalna osvještenost autora, nije teško povući paralelu s nakaradnim i nefunkcionalnim
društvenim uređenjem u kojem ništa nije na svome mjestu i
sve sluti krahu struktura sistema. Ova paralela u prvom redu
se odnosi na neposredno Nikolićevo mostarsko i bh društveno okruženje, ali se čini primjenjivom i na široj svjetsko-civilizacijskoj razini. Po napisanom Nikolićevom shvaćanju jedina stolica koja je relativno stabilna i na kojoj sklop počiva je
duhovnost.
Između ... / Between ...
U sklopu programa Muzeja/Centra savremene umjetnosti
Ars Aevi u Sarajevu, bila je, u lipnju 2003. godine, postavljena tematska izložba mladih bosanskohercegovačkih umjetnika pod nazivom “Između ... / Between ...”. Vjerojatno, najideal-
“STOLICE”
niji svjetski okvir za tematiziranje takvog stanja jest prostor
Bosne i Hercegovine i bosanskohercegovačko društvo. Ili, po
rječima, autorice izložbe, Asje Mandić: “Bosna i Hercegovina je zemlja na vjekovnoj raskrsnici različitih svjetova. Tu se
i dalje (po inerciji) osjeća prisustvo svih prošlih imperija, sudaraju ostaci prošlosti, sukobljavaju civilizacije. ... i kao živa
rana egzistira u međuprostoru kao prelazni trans-model postojanja i djelovanja. .... Njena paradigma je nehomogena, rascjepljena između različitih institucionalnih, kritičkih, medijskih, tržišnih i političkih zahtjeva i očekivanja. .... Bosna i
Hercegovina egzistira na margini između Istoka i Zapada kao
jedan tabu međuprostor. .... postala je .... locus kompleksnih i
kontradiktornih sistema i konstrukcija. .... Ona postaje evropski Drugi koji se pretvara u Novi Orijent imperijalne Evrope.”
Već smo na početku ovog teksta ukazali na povezanost umjetnika i ukupnosti njegovog okruženja, kojeg pomenuta autorica određuje kao kompleksnost historijskih, prirodno-geografskih i političkih faktora. Pomenuli smo i, ničim izazvani,
termine umjetnosti i umjetnika XXI. stoljeća, te mogućnost
društvene/povijesne prekretnice koja sa sobom nosi mnoštvo
novih pojava i problema. Možda se upravo s pozicija međuvremena i među-prostora može uočiti, ili barem naslutiti, posebnosti onog novog koje se upravo događa. Ili se već dogodilo, kao J. G. Ballardov Treći svjetski rat čiji početak sa zeSTATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 167
Um j e t n o s t / u m j e s n o s t
bnjom očekujemo ne znajući da je on već završio.
Dalibor Nikolić je na pomenutoj izložbi “Između ... / Between ...” bio predstavljen instalacijom u kojoj je na sredini grafoskopskog stakla/zaslona postavio jednu malu pregradu, a onda u taj omeđeni i podjeljeni prostor stavio dva insekta, tako da je bilo moguće izravno promatrati što se događa
u prostoru, ali je istovremeno bilo moguće pratiti ta ista događanja kao grafoskopsku projekciju na zidu. Ovaj izuzetno
kompleksan rad moguće je objašnjavati na više razina. Prva i
najosnovnija je razina analogije između ograđenog i podjeljenog prostora s akterima istog roda ali različite vrste, i bosanskohercegovačkog društva i države.
Druga da nije moguće predvidjeti razvoj situacije, niti na njega svrhovito utjecati. U kakav odnos, kada i na kojim mjestima će stupati insekti (akteri događaja) nitko sa sigurnošću ne
može tvrditi, niti na to bitno utjecati.
Treća razina je mogućnost da se događanje prati u živo, ili
kao projekciju/sliku na zidu/ekranu. U slučaju da se odlučimo
za projekciju - kao što čini većina posjetitelja izložbe, između
ostalog i zato jer je to jednostavnije, lakše i preglednije - akteri događanja gube svoju stvarnost, ukida im se tjelesnost i taktilnost, postaju pokretne sjene, žive crne mrlje. Ali i u slučaju da ih izravno promatramo mi smo još uvijek i samo promatrači. Možemo imati neke želje i očekivanja, ali nas se u
biti ne tiče to što se događa, jer to se ne događa nama, to nije
naš rat. I uopće se ne pitamo kako je insektima. Jedno vrijeme pratimo stanje i razvoj situacije, ali ubrzo odustajemo i
idemo dalje svojim putem - jer toliko toga još imamo za vidjeti i obaviti. Živjelo društvo spektakla.
***
Interaktivna instalacija “Kreativna igra” napravljena je od
dijelova čiste rendgenske folije koja je geometrijski izrezana
pa se dijelovi mogu sastavljati u oblik bez korištenja ljepila.
Postoji osam identičnih dijelova, svaki oblika četvrtine valjka.
Postavljanjem tih osam oblika na ravno staklo i izlaganjem u
galeriji oni postaju objekti likovne kompozicije, odnosno instalacija. U trenutku kada staklena podloga postaje interaktivni zaslon projektora instalacija postaje crtež na zidu u formi
projekcije. U takvoj situaciji svaki posjetitelj izložbe je u mogućnosti da pomjeranjem objekata stvori svoju vlastitu instalaciju i nacrta zidnu projekciju. Osnovna ideja ove instalacije
je uključivanje posjetitelja u kreiranje a ne samo promatranje
umjetnosti. Zamišljeno je da se akcija razvija u smjeru fotografiranja svake pojedinačne kompozicije koju posjetitelji naprave, i paralelno, korištenje tih fotografija u stvaranju jedne
kontinuirane izložbe u nastajanju koja se mijenja sa svakim
novim interaktivnim posjetiteljem.
168 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
“KREATIVNA IGRA”
Crteži
Jedna od tehnika kojima se Nikolić služi je i crtež na
fotografskom/rentgen slajdu veličine 3,5 x 2 cm. Umjesto odslikavanja izvanjske stvarnosti slajd postaje medij izravne
umjetničke intervencije, i time se od fotografskog pretvara u
slikarski materijal. Ali, već u slijedećoj fazi proces postaje reverzibilan, Nikolić tada crtež na slajdu koristi kao fotografski zapis koji tiskanjem reproducira na novi medij plakata dimenzija 120 x 80 cm. S obzirom da su svi slajdovi ručno izrađeni koristeći se kombinacijom različitih tehnika i materijala (akrilom, akvarelom, benzinom, acetonom, žiletima, odvijačima, ekserima, ...), ne mogu se smatrati fotografijama. A
kako crteži nisu rađeni softverskim alatima ne mogu se smatrati ni kompjuterskim grafikama. Kroz nemogućnost preciznog određenja tehnike i vrste umjetničkog djela Nikolić želi
da uvidimo koliko važnosti pridajemo izvanjskim karakteristikama umjetničkog djela, a ne djelu samom, odnosno razumijevanju i doživljaju onoga što je umjetnik djelom želio izraziti. Jer tehnika, materijal pa i samo djelo su tek medij, komunikacijski kanal između umjetnika i njegove okoline, između
umjetnika i posjetitelja njegovih izložbi, sudionika njegovih
umjetničkih akcija. Važno je ono što se prenosi a nije važan
Um j e t n o s t / u m j e s n o s t
prenosnik/kanal/medij/materijal/tehnika. Važno je stanje i
duhovno-duševni sadržaj koji postoji neovisno o obliku i materijalu u kojem se objavljuje i prikazuje. Umjetničko djelo je
komunikacijski kanal kroz kojeg umjetnik svojoj okolini čini
dostupnim svoja vlastita duhovno-duševna stanja i iskustva.
Otvoriti se za svjesni doživljaj i razumijevanje punine tog
iskustva je ono čemu trebamo težiti, a ne zamarati se izvanjskim odrednicama umjetničkog djela.
Unutar ovakvih konceptualnih okvira možemo smjestiti i njegov rad pod nazivom “Crtež u prostoru”, u kojem Nikolić list
papira zamjenjuje bjelinom poda i zidova galerije, a crtež olovkom objektima napravljenim od isprepletene tanke crne žice.
Ovi radovi se mogu sagledavati i kao pokušaj Dalibora Nikolića da nadiđe ograničenost materijalom/tehnikom i osjećaj
izolacije kojeg je tematizirao u ciklusu Silikonski objekti.
Strip
Nakon zamora eksperimentiranjem s materijalima i mjetničkim procesima, Dalibor Nikolić se, kako je sam napisao,
opušta crtajući stripove. U popratnom objašnjenju stripa (na
web siteu) piše:
“Dan D nije običan mladić. On puno razmišlja o realnosti koju djeli sa susjedima i svojim sugrađanima. Akcija
započinje kada jedne večeri primi veoma neobičan poziv. Poziv se dogodio nakon što je grom udario u telekomunikacijski toranj. Glas preko telefona daje mu informacije i upute kako se boriti s lošim dečkima. Taj glas
dolazi od Time man-a, osobe snažnih moralnih uvjerenja koja se prikazuje samo u Dan D-ovim snovima. Time
man vodi našeg heroja kroz epizode i štiti ga od sila zla.
Krajnji cilj Dan D-a je osnovati Dječje vijeće koje bi trebalo kreirati svijetliju budućnost za građane njegovog
grada, zemlje i cijelog svijeta.
Strip nema scenarij. Scenarij je sama stvarnost. U cilju
što vjernijeg prikazivanja stvarnosti bio sam prisiljen
kreirati brutalne scene ubijanja. Likovi ubojica i zlikovaca u stripu su izmišljeni. Nažalost, mnogobrojna ubojstva i razbojstva su se uistinu dogodila”.
Još jedan primjer u prilog ranije iznesenoj tvrdnji o Daliboru Nikoliću kao (psiho-)socijalno osvještenom umjetniku
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 169
Um j e t n o s t / u m j e s n o s t
Kreativne radionice
U suradnji s Nansen Dijalog Centrom Dalibor Nikolć je bio
voditeljem nekoliko kreativnih radionica za djecu. Shvaćajući umjetnost kao prostor/polje komunikacije i razmjene sa
svima koji u tom polju nešto traže ili nude, Nikolić se aktivno
uključuje u razmjenu upravo s onima koji su najotvoreniji i za
davanje i primanje. Jer umjetnošću se, kako i sam kaže, aktivno komunicira u oba smjera. Ako se već ne može ostvariti
Boysova misao o svakom čovjeku kao umjetniku, Nikolić pokušava barem potvrditi tezu o kreativnosti svakog djeteta.
***
Po vlastitom priznanju, Dalibor Nikolić ima izraženu potrebu suočavati se s uvijek novim i neobičnim situacijama, kako
u životu tako i u umjetnosti. Jedna misao Nikolaja Berdjajeva kaže da svaka životna situacija od čovjeka zahtjeva stvaralački napor, kreativno rješenje. Na tragu te misli Nikolić često pronalazi ili kreira situacije koje mu mogu ponuditi nešto
novo i neobično. Situacije koje od njega traže kreaciju i akciju s nepredvidljivim ishodom. Prenošenje takvih težnji i stavova u područje umjetničke prakse vodilo ga je prema shva-
170 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
ćanju da je svako umjetničko djelo rezultat umjetničke akcije, odnosno procesa nastajanja/pravljenja/proizvodnje umjetničkog djela. A slijedom toga shvaćanja, i prema osamostaljivanju procesa proizvodnje u odnosu na umjetničko djelo kao
proizvod, te razlikovanju, s jedne strane, prezentacije same
akcije kao umjetničkog djela (kao u performansu The fire), a s
druge, akcije čiji je rezultat umjetničko djelo (kao u interaktivnoj instalaciji Kreativna igra).
Ali, umjetnička
akcija, proces proizvodnje umjetnosti kao ni samo umjetničko djelo nisu sami
sebi svrha, ne trebaju se bavit samo formalnom
stranom umjetnosti i iscrpljivati u eksperimentiranju zbog eksperimentiranja. Njegovu umjetničku produkciju bilo bi bolje svrstavati u svijet nego u sistem
umjetnosti. Nikolić nije zarobljen ni matricom egzibicionističkih pretjerivanja. Njegova umjetnost ne provocira, nego
problematizira i traži rješenja, želi izazvati (re)akciju i preuzeti odgovornost.
U neprestanoj potrebi za uspostavom što složenije i intenzivnije komunikacije s okolinom i svijetom, Dalibor Nikolić nas želi
što dublje uvući u proces proizvodnje i razmjene umjetničkih
Um j e t n o s t / u m j e s n o s t
dobara i iskustava, odnosno, proces proizvodnje svijeta umjetnosti kao svijeta života u kojem socijalne strukture teže postati
socijalnim skulpturama, a međuljudski odnosi primarnom formom izražavanja nove umjetnosti socijalnog kontakta.
Možda bi se u okvirima prethodno navedenih smjernica i moglo početi govoriti o novom u umjetnosti XXI. stoljeća. Ili se
barem iznova početi pitati o smislu i budućnosti, kako umjetnosti, tako i života.
Dalibor Nikolić rođen je u Mostaru 1974. Diplomirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Širokom brijegu u
klasi profesora Nikole Vučkovića 2000-te godine.
Nakon završetka školovanja predaje kiparstvo na srednjoj likovnoj školi u Mostaru 3 godine.Trenutno uposlen kao v.d. tajnika, na ALU-Široki Brijeg.
Član je: Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine.
Sarajevo; Udruženja hrvatskih likovnih umjetnika u BiH. Mostar, Internacionalne udruge umjetnika “ Whatisart-Whatissound” USA. Seattle, Udruženja hrvatskih likovnih umjetnika. Zagreb
Samostalne izložbe:
1998. performans gradski trg Mostar “ The Fire”
2001. Lazareti Dubrovnik stari grad “projekcije slide show”
2003. Foto klub AKT Mostar
2003. Javna skulptura “Stećci”. Mostar
2004. Franjevačka galerija Široki Brijeg
2004. Nacionalna galerija BiH, Sarajevo
1999. Godišnja izložbaUdruženja hrvatskih likovnih umjetnika H.S. Kosača Mostar
2000. Diplomska izložba studenata akademije Franjevačka galerija Široki Brijeg; Grand prix Mostar ( ULU-BiH) Kulturni
Centar; Jesenji salon Galerija Calamus Mostar.
2001. Grand prix Mostar K.C.; Bijenale mladih mediteranskih umjetnika Sarajevo.
2002. Novi fragmenti(mladi suvremeni umjetnici hrvatske)
galerija Studentski centar Zagreb., Novi fragmenti galerija Juraj Šporer Opatija., Novi fragmenti galerija Art klub Gal Rijeka., Centar za kulturnu dekontaminaciju Beograd., Institut Contemporary Art projekcija Experimentalnog filma 6,50
min. London.; Izložba Akademije Široki Brijeg Colegij artisticum Sarajevo.; Riverside studios Out of Bosnia festival predstavljao suvremenu umjetnost Bosne i Hercegovine London.;
Godišnja izložba DHLU-BIH H.S .Kosača Mostar.; Grand prix
Mostar ULU-BIH Kulturni centar Mostar.; Art kamp “between” budući Centar Suvremene Umjetnosti Sarajevo Ars Aevi
plato., Whatisart” internacionalna smotra suvremene umjetnosti Luise Park. Mannheim.
Nagrade: Specijalna nagrada za crtež ULU BIH-a Mostar
2000.; Specijalna nagrada za crtež ULU BIH-a Mostar 2001.;
Nagrada za crtež ULU BIH-a Mostar 2002.; Za dostignuća u
kiparstvu UHLU BiH Mostar 2003.
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 171
Euroatlantske
integracije
Eu r o a t l a n t s k e i n t e g r a c i j e
Bosna i Hercegovina i
europske integracije
Priredio: Josip Blažević
P
OTKRAJ PROŠLE GODINE, EUROPSKA KOMISIJA1 USVOJILA JE
Studiju o izvodljivosti2 kojom se procjenjuje spremnost
BiH za europske integracije. Tom prigodom, Europska
komisija postavila je pred bh. vlasti nekoliko uvjeta nakon čijeg ispunjenja BiH može početi pregovore o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju EU3.
Proces integriranja Bosne i Hercegovine u europske asocijacije vrlo je težak, složen i često nerazuman, što posebno ne začuđuje budući je i stupanj unutarnje integracije države na vrlo
niskoj razini.
Premda su domaće vlasti vrlo intenzivno uključene u njega,
ovaj se proces, praktično, odvija u nekom “paralelnom” vremenu. Razloga tome je mnogo: najveći je, možda, što mediji površno prate događaje vezane uz proces euroatlantskih integracija tako da običan čovjek nema sasvim jasnu sliku što je
to zapravo.
Mediji koji postoje u BiH ne mogu dati toliko prostora kako
bi naveli sve uvjete koji su postavljeni pred bh. vlasti u smislu
približavanja Europskoj uniji. Stoga smo u ovom prikazu željeli dati precizan popis prioriteta u ovoj godini, tko je odgovoran
za njihovu provedbu kao i stupanj njihove dosadašnje realizacije, kako bi čitateljima barem malo približili ovu problematiku. Glavni izvor za ovaj tekst predstavljaju web stranice Direkcije za europske integracije, koja, moramo priznati, dosta dobro radi svoj posao. Međutim, treba i na to ukazati, njihove
stranice nisu urađene u trojezičnoj varijanti, što, svakako, jedna državna institucija poput Direkcije za europske integracije sebi nije smjela dopustiti, pogotovu što je Internet takav medij koji, bez posebnog usložnjavanja ili poskupljivanja, dopušta
poštivanje Ustava BiH u smislu jezične ravnopravnosti.
Dodatni razlog koji nas je ponukao da objavimo ovaj prikaz, i
pored činjenice da je ogromna većina njegovoga sadržaja dostupna na Internet stranici www.dei.gov.ba (zaključno s 11. 3.
2004.), jest taj što u našoj državi internet scena nije dovoljno
razvijena, čime se, po našem sudu, samo mali broj zainteresiranih za ovu tematiku može opširnije informirati. Time želimo
dati svoj doprinos popularizaciji ove, za sve nas iznimno važne, problematike.
Napominjemo da smo u ovom broju objavili prvi dio prikaza
prioriteta koje BiH treba realizirati kako bi pristupila pregovorima o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju EU. Drugi
dio prikaza prioriteta bit će objavljen u sljedećem broju Statusa. Isto tako, u idućim brojevima Statusa posvetit ćemo veću
pozornost implementaciji prioriteta odnosno istražiti koliko
su postavljeni uvjeti ispunjeni, te, u slučaju njihovoga neispunjenja, pokušati utvrditi gdje je došlo do zastoja i tko je za to
odgovoran.
Kratice korištene u tablici:
MS BiH – Ministarstvo sigurnosti BiH
MP BiH – Ministarstvo pravde BiH
MVP BiH – Ministarstvo vanjskih poslova BiH
MVTEO BiH – Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih
odnosa BiH
MLjPI BiH – Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice
MFT BiH – Ministarstvo financija i trezora
MCP BiH – Ministarstvo civilnih poslova BiH
PS BiH – Parlamentarna skupština BiH
IK BiH – Izborna komisija BiH
VM BiH – Vijeće ministara BiH
ADS BiH – Agencija za državnu službu BiH
Europska komisija je jedna od pet temeljnih i ujedno najveća institucija EU, koja ima ovlasti inicijative, provedbe, upravljanja i kontrole. Ona osigurava provedbu osnivačkih ugovora Zajednice. Komisija je sastavljena od 20 članova (po dva iz Francuske, Njemačke, Italije, Španjolske i Velike Britanije te po jedan član
iz ostalih zemalja). Članove Komisije sporazumno dogovaraju zemlje članice, a potvrđuje ih Europski parlament kojem je Komisija odgovorna. Mandat članova Komisije traje 5 godina.
2 Studija koja se radi o potencijalnoj državi za kandidatski status, s ciljem ustanovljavanja, je li moguće zaključiti Sporazum o stabiliziranju i pridruživanju.
3 Ima za cilj razvijanje političkoga dijaloga između EU i zemlje potpisnice Sporazuma. Nakon potpisivanja Sporazuma isti se ratificira u parlamentu zemlje potpisnice, Europskom parlamentu te parlamentima zemalja članica EU.
1
174 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Eu r o a t l a n t s k e i n t e g r a c i j e
ANKETA: Ispitivanje javnog mnijenja poka- Napredak je zlosutno spor
biti zadovoljan dok tih 16 uvjeta ne bude
zalo da stanovništvo Bosne i Hercegovine Neću
ispunjeno - nemoguće je precijeniti značaj toga.
U mjesecima koji dolaze, vlasti u BiH moraju
zahtjeva brže provođenje reformi
Delegacija Europske komisije angažirala je Prism Research s ciljem ispitivanja javnog mnijenja o poimanju Europske unije u Bosni i Hercegovini. Rezultati
potvrđuju da stanovništvo Bosne i Hercegovine ima veoma pozitivnu sliku o Europskoj uniji te da su mišljenja kako Europska unija znači stvaranje bolje budućnosti za mlade ljude. Također misle da nisu dovoljno obaviješteni o procesu integracija, te da on nije dovoljno brz. Kada se rezultati usporede s rezultatima sličnih anketa koje su provedene u budućim zemljama članicama Europske unije,
jasno je da u BiH postoji veća želja za integracijom u EU, većim obrazovanjem i
razumijevanjem Europske unije.
Rezultati ankete su zasnovani na ispitivanjima 1.500 osoba iz svih dijelova
Bosne i Hercegovine, koji predstavljaju profil bh. populacije, provedenim tijekom veljače 2004. godine.
Anketa jasno pokazuje da Europska unija ima pozitivnu sliku u BiH sa 61%
od svih ispitanika koji su iskazali da imaju vrlo i prilično pozitivan stav prema
Europskoj uniji, dok manje od 10% izražava prilično ili vrlo negativan stav. Svakako, postoji i relativno veliki broj ispitanika koji su iskazali neutralno mišljenje (26,9%). Jasno je da stanovništvo u značajnom broju podržava članstvo BiH
u Europskoj uniji gdje je velika većina ispitanika (73,2%) uvjerena da bi to bilo
dobro, sa samo 2,7% koji ne misle tako. Ali ipak, još uvijek svaki četvrti ispitanik
nije siguran (22,3%).
Više od jedne trećine ispitanika uglavnom povezuje Europsku uniju sa stvaranjem bolje budućnosti za mlade ljude.
Sljedeće što je najakarakterističnije za koncept Europske unije odnosi se na
poboljšanje privrede u BiH (14,8%) i otvaranje novih radnih mjesta (11,5%).
Ovo su tri aspekta koje većina ljudi povezuje s Europskom unijom te u poimanju građana odraz glavnih problema s kojima se suočavaju u teškoj socijalnoj
i ekonomskoj situaciji u BiH. Izgleda kako ispitanici misle da je Europska unija
mogućnost za poboljšanje ovih okolnosti.
Jasno je da građani smatraju da su kriminal i korupcija, ekonomska situacija kao i nekažnjavanje osumnjičenih za ratne zločine najveće prepreke za integraciju BiH i mogući pristup EU u budućnosti. Karakteristike poput zemljopisne
lokacije zemlje, jezika i obrazovnih standarda nisu uzete kao veliki problem.
Rezultati pokazuju da stanovništvo općenito osjeća kako nije dovoljno informirano o procesu integracije BiH u Europsku uniju. U usporedbi sa državama koje će se 1. svibnja pridružiti Europskoj uniji, BiH je na dnu skale. S druge
strane, po poznavanju činjenice da Europska unija financijski podržava napredak BiH prema EU, samo je Poljska iznad BiH.
Na pitanje koju političku stranku građani vide kao onu koja najaktivnije radi
na približavanju BiH Europi, 33% ispitanika je odgovorilo nijednu, dok je 16,5%
odgovorilo da ne znaju. Većina glavnih političkih stranaka dijeli proporcionalno
isti procent, koji je manji od 10%. Upitani o željenoj brzini napretka BiH prema
EU, jasno je da 70% stanovništva želi brži napredak prema EU, a jedna trećina
svih ispitanika je mišljenja da nema nikakvog napretka u vezi s ovim pitanjem i
da BiH, zapravo, stoji u mjestu, te da se uopće ne kreće prema Europskoj uniji.
Velika većina građana BiH (81,6%) su prilično sigurni da je suradnja njihove
zemlje sa EU važnija za BiH od suradnje sa Sjedinjenim državama. Da bi se ocijenilo znanje građana o Europskoj uniji, njima je postavljeno istih 9 trivijalnih
pitanja koja su bila postavljena građanima budućih zemalja članica EU. Podatak
da je BiH na prvom mjestu visoko iznad drugih je još jedan dokaz snažne volje
građana BiH da uđu u Europsku uniju.
napredovati s reformama koje će otvoriti vrata
Europe, i što je isto tako značajno, olakšati život
građanima. Imam jednu poruku: nemojte zabrljati. Do sada je napredak bio zloslutno spor.
Paddy Ashdown, Southeast European Times,
30. 1. 2004.
Potrebna mentalna tranzicija
Mene brine provedba reformi. U 18 mjeseci stvorili smo državne institute, sustav za neizravno oporezivanje, Ministarstvo obrane
BiH. Stvorili smo kostur, ali nismo sve ispunili.
Mogu reći da sam zabrinut, ne samo zbog nedonošenja zakona i stvaranja institucija, nego i
zbog implementacije, no to je zadatak koji treba ispuniti. Relativno je lako stvoriti hardver
države, sudski sustav, carine, poreze – međutim, dugo vremena treba da se promijeni softver, a to je ono što imate u glavi. Trebat će proći godine da ljudi zaborave socijalistički režim,
da se stvori drugi moderan mentalitet i prilagodljiv za otvaranje tržišta.
Paddy Ashdown, Dnevni list, 30. 3. 2004.
Kako to rade u susjedstvu
Ministar održao kolegij u
5.30 ujutro
Ministar Dragan Primorac je, čini se, veći radoholik od bivše ministrice pravosuđa Ingrid Antičević-Marinović, čiji je radni dan, poznato je,
počinjao u šest sati ujutro. Naime, kako bi ispunio sve planirane obveze, od kojih je jedna bila i
novinska konferencija na kojoj je govorio o svojih prvih 100 dana, Primorac je jutarnji kolegij
sa svojim najbližim suradnicima jučer održao
u cik zore: u 5.30 ujutro, kad su svi ministrovi
najbliži suradnici morali doći i na posao. Večer
prije većina ih je Ministarstvo napustila tek oko
ponoći, jer je večernji kolegij počeo, kako su
nam rekli, tek oko 11 sati. Treba reći da Primorac takav ritam drži praktički od prvog dana,
već puna tri mjeseca, pa se mnogi pitaju otkud
mu tolika energija.
Jutarnji list, 25. 3. 2004.
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 175
Eu r o a t l a n t s k e i n t e g r a c i j e
Br. prioriteta:
PRIORITET:
Nositelj aktivnosti:
Aktivnosti koje treba poduzeti:
Rok:
Ostvareni napredak:
Zakoni i akti koje treba donijeti:
Rok:
Ostvareni napredak:
Br. prioriteta:
PRIORITET:
Nositelj aktivnosti:
Aktivnosti koje treba poduzeti:
Rok:
Ostvareni napredak:
Zakoni i akti koje treba donijeti:
Rok:
Ostvareni napredak:
1a
Puna suradnja s Međunarodnim sudom za ratne zločine (ICTY)
MS BiH; MP BiH; MVP BiH
Sprovesti akcije po pitanju izvođenja osumnjičenih za ratne zločine pred lice pravde; Podrška ICTY-ju
tako što će se omogućiti pun pristup svjedocima, dokumentaciji i arhivima vezano za ratne zločine
31.1.2004. i 31.12.2009.
Usvojiti izmjene i dopune Zakona o Sudu BiH i Zakona o Tužiteljstvu BiH; Završiti integraciju
propisa jedinice za pravila puta pri Haškom tribunalu u Tužiteljstvu BiH
1.4.2004. i 1.4.2004.
1b1
Ispuniti preostale korake iz Mape puta; Formirati i učiniti operativnim Konkurencijsko vijeće
(Prioritet obrađen pod stavkom 15 a)
MVTEO BiH
Br. prioriteta:
PRIORITET:
Nositelj aktivnosti:
Aktivnosti koje treba poduzeti:
Rok:
Ostvareni napredak:
Zakoni i akti koje treba donijeti:
Rok:
Ostvareni napredak:
1b2
Ispuniti preostale korake iz Mape puta; U potpunosti sprovesti Zakon o zaštiti potrošača
MVTEO BiH
Br. prioriteta:
PRIORITET:
1b3
Ispuniti preostale korake iz Mape puta; Formirati Institut za standarde i osigurati njegovo puno
funkcioniranje
MVTEO BiH
Nositelj aktivnosti:
Aktivnosti koje treba poduzeti:
Rok:
Ostvareni napredak:
Zakoni i akti koje treba donijeti:
Rok:
Ostvareni napredak:
Br. prioriteta:
PRIORITET:
Nositelj aktivnosti:
Aktivnosti koje treba poduzeti:
Rok:
Ostvareni napredak:
Zakoni i akti koje treba donijeti:
Rok:
Ostvareni napredak:
Br. prioriteta:
PRIORITET:
Nositelj aktivnosti:
Aktivnosti koje treba poduzeti:
Rok:
Ostvareni napredak:
Zakoni i akti koje treba donijeti:
Usvojiti Zakon o osnivanju Instituta
15.3.2004.
19.2.2004. - Na 42. sjednici Vijeća ministara utvrđen je Prijedlog Zakona o osnivanju Instituta za
standarde. Za sjedište Instituta određena je Banja Luka.
1b4
Ispuniti preostale korake iz Mape puta; Formirati Institut za mjeriteljstvo i osigurati njegovo puno
funkcioniranje
MVTEO BiH
Usvojiti Zakon o osnivanju Instituta
15.3.2004.
19.2.2004. - Na 42. sjednici Vijeća ministara utvrđen je Prijedlog Zakona o osnivanju Instituta za
mjeriteljstvo. Za sjedište Instituta određeno je Sarajevo.
1b5
Ispuniti preostale korake iz Mape puta; Formirati Institut za intelektualno vlasništvo i osigurati
njegovo puno funkcioniranje
MVTEO BiH
Usvojiti Zakon o osnivanju Instituta
176 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Eu r o a t l a n t s k e i n t e g r a c i j e
Rok:
Ostvareni napredak:
15.3.2004.
19.2.2004. - Na 42.sjednici Vijeća ministara utvrđen je Prijedlog Zakona o osnivanju instituta za ˝
intelektualno vlasništvo. Za sjedište Instituta određen je Mostar.
Br. prioriteta:
PRIORITET:
1b6
Ispuniti preostale korake iz Mape puta; U potpunosti provesti Zakon o osnivanju Instituta za
akreditiranje
MVTEO BiH
Nositelj aktivnosti:
Aktivnosti koje treba poduzeti:
Rok:
Ostvareni napredak:
Zakoni i akti koje treba donijeti:
Rok:
Ostvareni napredak:
Br. prioriteta:
PRIORITET:
Nositelj aktivnosti:
Aktivnosti koje treba poduzeti:
Rok:
Ostvareni napredak:
punu upražnjenih radnih mjesta.
Zakoni i akti koje treba donijeti:
Rok:
Ostvareni napredak:
Br. prioriteta:
PRIORITET:
Nositelj aktivnosti:
Aktivnosti koje treba poduzeti:
Rok:
Ostvareni napredak:
Zakoni i akti koje treba donijeti:
Rok:
Ostvareni napredak:
Br. prioriteta:
PRIORITET:
Nositelj aktivnosti:
Aktivnosti koje treba poduzeti:
Rok:
Ostvareni napredak:
Zakoni i akti koje treba donijeti:
1b7
Ispuniti preostale korake iz Mape puta; U potpunosti implemenirati imovinske zakone
MLjPI BiH
Preuzeti bazu podataka od CRPC
31.12.2003.
15.1.2004. Preuzeta baza podataka. U toku je kadrovska popuna i obuka osoblja koje radi na bazi
podataka. Baza nije instalirana. 20.2.2004. - U toku je uspostavljanje baze. Raspisan je natječaj za poPotpuna implementacija imovinskih zakona (planirano da će se 2.000-3.000 spornih slučajeva
riješiti do kraja 2004. sudskim putem, a i putem Komisije za rješavanje podnesenih zahtjeva za
preispitivanje CRPC odluka podnijetih za vrijeme trajanja CRPC mandata)
31.12.2003.
16.2.2004. - Procent implementacije imovinskih zakona po službenim statistikama od 30.12.2003.
je 92,50%. Nije riješeno 2.000-3.000 spornih slučajeva koji će se riješiti sudskim putem i putem Komisije.
1b8
Ispuniti preostale korake iz Mape puta; Poboljšati uvjete za održiv povratak
MLjPI BiH; MFT BiH
BiH pristupa Razvojnoj banci Vijeća Europe. Uplatiti prvu ratu za kotizaciju u iznosu od 500.000,00
eura; Pokrenuti inicijativu za izmjenu Zakona o ministarstvima u pogledu nadležnosti MLJPI u
oblasti održivosti povratka – obnova, razvoj i poboljšanje ukupnog kvalitata života; Završiti
implementaciju projekta “SUTRA” tj. otpočeti implementaciju projekta “SUTRA II.”
15.1.2004.; 1.5.2004.; 31.5.2004.
15.1.2004. - BiH postala članica Razvojne banke Vijeća Europe 18.12.2003. (BiH predala Deklaraciju
Upravnom odboru Banke); 20.2.2004. - U toku je razmatranje prijedloga projekta za povlačenje
kredita-stručna ekspertiza; 20.2.2004. - Formirana je radna grupa za izmjenu zakona. Pripremljen je
prijedlog inicijative za izmjenu Zakona o ministarstvima. U toku je usuglašavanje rješenja sa EC u
okviru projekta “SUTRA”; 15.1.2004. - Aktivnosti po projektu “SUTRA” odvijaju se prema
planu; 20.2.2004. - U toku su završne aktivnosti na realizaciji pilot projekta (obnova 40 kuća). U
okviru projekta raspisan tender za drugu fazu (obnova 300 kuća). U toku supripremne aktivnosti za
otpočinjanje projekta “SUTRA II”.
1c
Poduzeti korake na ispunjenju postprijemnih kriterija Vijeća Europe, naročito u oblasti demokracije
i ljudskih prava
MP BiH; MVP BiH; MLjPI BiH; MCP BiH; PS BiH; IK BiH
Ispoštovati rokove za implementaciju kriterija koji proizlaze iz članstva u Vijeću Europe za 2003. i 2004.
31.12.2004.
Neophodno je izvršiti izmjene i dopune Izbornog zakona u pogledu zastupljenosti konstitutivnih
naroda. Napomena: Izmjene i dopune je neophodno izvršiti na osnovu Mišljenja Venecijanske komi
sije od 20.10.2001.; Dostavljanje nacrta Zakona o izmjenama i dopunama izbornog zakona u
parlamentarnu proceduru kojeg radi ekspertna radna grupa; Ratificirati sljedeće:
1) Europska povelja o manjinskim i regionalnim jezicima (MLjPI);
2) Europska konvencija o transferu procesa u kaznenim stvarima;
3) Europska konvencija o kompenzaciji žrtava kaznenih djela nasilja;
4) Europska konvencija o kibernetskom kriminalu;
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 177
Eu r o a t l a n t s k e i n t e g r a c i j e
Rok:
Ostvareni napredak:
Br. prioriteta:
PRIORITET:
Nositelj aktivnosti:
Aktivnosti koje treba poduzeti:
Rok:
Ostvareni napredak:
Zakoni i akti koje treba donijeti:
Rok:
Ostvareni napredak:
Br. prioriteta:
PRIORITET:
Nositelj aktivnosti:
Aktivnosti koje treba poduzeti:
Rok:
Ostvareni napredak:
Zakoni i akti koje treba donijeti:
Rok:
Ostvareni napredak:
Br. prioriteta:
PRIORITET:
Nositelj aktivnosti:
Aktivnosti koje treba poduzeti:
Rok:
Ostvareni napredak:
Zakoni i akti koje treba donijeti:
Rok:
Ostvareni napredak:
5) Europska konvencija o prekograničnoj suradnji i njeni protokoli;
6) Konvencija VE o ekstradiciji;
7) Konvencija VE o uzajamnoj pomoći u kaznenim stvarima.
8) Konvencija VE o pranju i pljenidbi prihoda stečenih kriminalom;
9) Konvencija VE o prosljeđivanju osuđenih osoba;
10) Socijalna povelja VE;
11) Zakon o priznavanju javnih isprava (BiH);
12) Usvojiti zakone o prigovoru savjesti FBiH i RS.
30.4.2004.; 31.1.2004.; 30.4.2004.; 30.4.2004.; 30.4.2004.; 30.4..2005.; 30.4.2004.; 30.4.2004.; 30.4.2004.;
30.4.2004.; 30.4.2004.; 30.4.2004.; 30.4.2005.; 30.4.2004.
27.2.2004. - Sastanci Radne grupe koja priprema izmjene su u toku. Radna grupa je održala devet
sastanaka. Usvojen je Zakon o nacionalnim manjinama koji tretira i manjinske i regionalne jezike, što
je bio jedan od preduvjeta za pokretanje procedure potpisivanja Povelje; 15.1.2004. - Ministarstvo
pravde pripremilo prijedlog Odluke o pokretanju postupka za pristupanje. Prijedlog dostavljen VM;
15.1.2004. - Ministarstvo pravde pripremilo prijedlog Odluke; 15.1.2004. - Ministarstvo pravde
pripremilo prijedlog Odluke; 15.1.2004. - Ministarstvo pravde pripremilo prijedlog Odluke; 15.1.2004.
- Ministarstvo pravde pripremilo prijedlog Odluke; 16.2.2004. - Prijedlog dostavljen VM; 15.1.2004.
- Ministarstvo pravde pripremilo prijedlog Odluke, koji je proslijeđen VM; 15.1.2004. - Ministarstvo
pravde priprema prijedlog Odluke. Čeka se mišljenje Ministarstva financija i trezora; 16.2.2004.
- Prijedlog dostavljen VM; 15.1.2004. - Ministarstvo ljudskih prava i izbjeglica u suradnji s Ministar
stvom civilnih poslova i Ministarstvom trezora priprema osnovu za pristupanje Povelji, koja treba sa
državati procjenu potrebnih financijskih sredstva. Osnova treba biti pripremljena do kraja siječnja
2004. Ratifikacija Povelje povlači iza sebe osiguranje velikih financijskih sredstava; 16.2.2004.
- Ministarstvo ljudskih prava i izbjeglica pripremilo je osnovu za pristupanje Povelji koja sadrži
procjenu potrebnih financijskih sredstava. Osnova upućena Odboru za unutarnju politiku. Očekuje se
razmatranje na Vijeću ministara; 15.1.2004. - Zakon je u parlamentarnoj proceduri; 16.2.2004. - Odgo
varajuće izmjene zakona su utvrđene u okviru entitetskih zakona. U suradnji sa NGO sprovode se
kampanje koje imaju za cilj iznalaženje najboljih modela za omogućavanje služenja civilnog vojnog roka.
2a
Sprovesti Zakon o Vijeću ministara i Zakon o ministarstvima i drugim organima uprave BiH
MP BiH; MFT BiH; VM BiH; IK BiH; ADS BiH
Potpuno i konzistentno sprovesti Zakon o Vijeću Ministara i Zakon o ministarstvima i drugim
organima uprave BiH
31.12.2009.
10.3.2004. - Izmjene i dopune Zakona o sukobu interesa usvojena na Predstavničkom domu, u toku
je procedura razmatranja u Ustavno-pravnoj komisiji nakon čega će se razmatrati i na Domu naroda.
2b
Puna implementacija Akcionog plana za realizaciju hitnih reformskih mjera 1.8.2003. – 1.3.2004.
Odbor za ekonomski razvoj i europske integracije; Ured koordinatora za PRSP
Sprovesti Akcioni plan hitnih reformskih mjera 1.8.2003. – 1.3.2004.
1.3.2004.
15.1.2004. - Akcioni plan realizacije hitnih reformskih mjera za period srpanj – prosinac
implementiran je 84%.
2c
Izraditi konsolidirani plan rada Vlade na državnoj razini koji odgovara prioritetima politika i
proračunskim sredstvima za 2004. (i za svaku narednu godinu)
MFT BiH; VM BiH
Usvojiti konsolidirani plana rada Vlade za 2004.
31.12.2004.
Usvojiti proračun za 2004. godinu na vrijeme
31.3.2004.
15.1.2004. -Proračun za 2004. godinu je predložen Vijeću ministara u siječnju 2004.; 2.3.2004. Nacrt Proračuna institucija BiH je usvojen na sjednici VM 26.2.2004.; 3.3.2004. - Predsjedništvo je
utvrdilo prijedlog Proračuna za 2004. godinu. Razmatrat će se u Parlamentu po skraćenoj proceduri.
178 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Eu r o a t l a n t s k e i n t e g r a c i j e
Br. prioriteta:
PRIORITET:
lom nadležnosti
Nositelj aktivnosti:
Aktivnosti koje treba poduzeti:
Rok:
Ostvareni napredak:
Zakoni i akti koje treba donijeti:
Rok:
Ostvareni napredak:
Br. prioriteta:
PRIORITET:
Nositelj aktivnosti:
Aktivnosti koje treba poduzeti:
Rok:
Ostvareni napredak:
Zakoni i akti koje treba donijeti:
Rok:
Ostvareni napredak:
procesu izrade
Br. prioriteta:
PRIORITET:
Nositelj aktivnosti:
Aktivnosti koje treba poduzeti:
Rok:
Ostvareni napredak:
Zakoni i akti koje treba donijeti:
Rok:
Ostvareni napredak:
Br. prioriteta:
PRIORITET:
Nositelj aktivnosti:
Aktivnosti koje treba poduzeti:
Rok:
Ostvareni napredak:
3a
Izraditi sveobuhvatan Akcioni plan za reformu javne uprave s procjenom troškova i jasnom raspodjeMP BiH; MFT BiH; ADS BiH
Ostvariti napredak u procesu izrade sveobuhvatnog Akcionog plana za reformu javne uprave;
Osigurati da Akcioni plan bude zasnovan na preporukama koje će proizaći iz EC revizije:
(i) sistemske revizije javne uprave u područjima kao što su:
zapošljavanje/ljudski resursi, javne financije, izrada zakonske regulative, administrativne procedure i
informaciono-tehnološko umrežavanje,
(ii) funkcionalne revizije u sektorima kao što su:
pravosuđe, policija, privreda, poljoprivreda, zdravstvo, povratak izbjeglica i raseljenih lica; Da IGTF
implementira Prvi tromjesčni akcioni plan za reformu javne uprave u BiH, prihvati Izvještaj o
provedbi Plana, te donese drugi tromjesečni akcioni plan za reformu javne uprave u BiH; Osigurati da
Agencija za državnu službu BiH postupa u skladu sa Zakonom o državnoj službi i poduzme korake
kako bi se zaustavila politička imenovanja državnih službenika
31.5.2004.; 31.1.2004.; 31.12.2009.
04.2.2004. - Akcioni plan je u izradi. Imenovan je nacionalni koordinator
3b
Financiranje i suradnja između agencija za državnu službu na državnoj i entitetskoj razini
MP BiH; MFT BiH; ADS BiH
Da Agencija za državnu službu BiH završi neposrednu reviziju postojećih državnih službenika u
institucijama i osigura zapošljavanje novog osoblja na profesionalnoj osnovi i putem konkurencije
31.5.2004.
4.2.2004. - Obavljena revizija preko 50% državnih službenika
Usvojiti podzakonske akte za provedbu Zakona o državnoj službi FBiH
31.5.2004.
4.2.2004. - Usvojena su 4 podzakonska akta, dva su u proceduri usvajanja na Vijeću ministara i dva u
4a
Odgovarajuće i puno funkcioniranje DEI-a uključujući i kapacitete za koordiniranje pomoći
Direkcija za europske integracije BiH
Uspostaviti pravilne mehanizme za koordiniranje pomoći, gdje bi DEI imala vodeću ulogu u
organiziranju konzultacija/radionica s ministarstvima za programiranje CARDS-a 2005.; Donijeti
procedure za koordinaciju SAP-a, kako na političkom tako i na operativnom nivou. To bi trebalo (i)
osigurati koordinaciju između ministarstava na državnom nivou i (ii) između državnog nivoa (DEI i
državna ministarstva) i entitetskih tijela i Distrikta Brčko (enitetska ministarstva); Početi sa izradom
bh. Strategije za europske integracije (uključujući metodologiju i organizaciju - radne skupine, itd.)
31.1.2004.; 29.2.2004.; 31.1.2004.
4.2.2004. - U skladu s Pravilnikom o unutarnjoj organizaciji DEI, osnovan je sektor za koordinaciju
pomoći koji je i kadrovski popunjen. Sektor je uključen u aktivnosti evaluacije CARDS-a 2004. U
toku je izrada Plana rada sektora; 4.2.2004. - Usvojena Odluka o horizontalnoj i vertikalnoj
koordinaciji, u toku je postupak proširivanja Odbora za ekonomski razvoj i europske integracije;
4.2.2004. - Javni poziv za prikupljanje ponuda za angažiranje vanjskih stručnjaka na izradi strategije
objavljen 23.1.2004.; 8.3.2004. - Javni poziv zatvoren je 23.2.2004. Do sredine ožujka se očekuju
rezultati ocjene koju daje nadležna Komisija.
5a
Usvojiti i provesti neusvojene zakone o povratku izbjeglica, a naročito uključujući usvajanje i
implementaciju propisa o fondu za povratak izbjeglica BiH
MLjPI BiH; MFT BiH
Formirati održiv mehanizam na državnom, entitetskom nivou i u Brčko Distriktu, s ciljem
koordinacija politika s predstavnicima lokalnog civilnog društva; Implementirati odredbe
Memoranduma o razumijevanju po projektu SUTRA s ciljem formiranja standardiziranih operativnih
procedura rada Fonda
31.12.2009.; 30.4.2004
15.1.2004. - Formirana četiri regionalna centra za povratak izbjeglica. Aktivnosti se odvijaju u
skladu sa Strategijom za provođenje Aneksa 7. Daytonskog mirovnog sporazuma; 20.2.2004. - U toku
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 179
Eu r o a t l a n t s k e i n t e g r a c i j e
Zakoni i akti koje treba donijeti:
Rok:
Ostvareni napredak:
Br. prioriteta:
PRIORITET:
Nositelj aktivnosti:
Aktivnosti koje treba poduzeti:
Rok:
Ostvareni napredak:
Zakoni i akti koje treba donijeti:
Rok:
Ostvareni napredak:
Br. prioriteta:
PRIORITET:
Nositelj aktivnosti:
Aktivnosti koje treba poduzeti:
Rok:
Ostvareni napredak:
Zakoni i akti koje treba donijeti:
Rok:
Ostvareni napredak:
Br. prioriteta:
PRIORITET:
Nositelj aktivnosti:
Aktivnosti koje treba poduzeti:
Rok:
Ostvareni napredak:
Zakoni i akti koje treba donijeti:
Rok:
Ostvareni napredak:
Br. prioriteta:
PRIORITET:
Nositelj aktivnosti:
Aktivnosti koje treba poduzeti:
Rok:
Ostvareni napredak:
Zakoni i akti koje treba donijeti:
Rok:
su završne aktivnosti na kadrovskom popunjavanju (raspisan je natječaj) i materijalno tehničko opre
manje. Aktivnosti centra se odvijaju u skladu s planom; 15.1.2004. - Pripremljene su standardizirane
operativne procedure; 20.2.2004. - Procedure će biti razmatrane na prvoj narednoj sjednici Komisije
za izbjegle i raseljene osobe BiH (za jedan mjesec)
Uskladiti entitetske zakone i zakone Brčko Distrikta s državnim zakonom o izbjeglicama i raseljenim
licima BiH, uključujući amandmane na ovaj Zakon; Bosna i Hercegovina, entiteti i Brčko Distrikt
trebaju usvojiti podzakonske akte s kriterijima, standardima i procedurama za:
(i) odabiranje prioritetnih korisnika i
(ii) pružiti pomoć za obnovu i povratak; Usvojiti podzakonske akte nužne za implementiranje
državnog zakona.
31.1.2004.; 31.3.2004.; 31.5.2004.
15.1.2004. - Održavaju se redovni sastanci s predstavnicima entiteta i Brčko Distrikta. Nacrti zakona
su napravljeni i trebaju biti upućeni u parlamentarnu proceduru u entitetima; 20.2.2004. - Radna gru
pa radi na usuglašavanju podzakonskih akata; 20.2.2004. - U toku su aktivnosti na pripremi
podzakonskih akata.
5b
Početi sa izradom bh. Strategije za europske integracije (uključujući metodologiju i organizaciju radne skupine, itd.)
MP BiH; MLjPI BiH; MFT BiH
Premijer BiH, zajedno s entitetskim premijerima treba potpisati Okvirni sporazum o prijenosu
aktivnosti CRPC-a na državnu vladu; Imenovati šest komesara, državljana BiH da rade na žalbama
CRPC-a
31.1.2004.; 29.2.2004.
15.1.2004. - Sporazum su prihvatili Vijeće ministara i Vlada RS
5c
Osigurati postupanje po neriješenim predmetima pred Domom za ljudska prava i prijenos nadležnosti
Doma na Ustavni sud, te osigurati financiranje Ustavnog suda
MP BiH; MFT BiH
Osigurati odgovarajuće financiranje Ustavnog suda BiH u 2004. da bi mogao procesuirati povećani
broj predmeta i pokriti rashode povećanog broja osoblja Suda
31.1.2004.
15.1.2004. - Ustavni Sud ušao u proračun za 2004.
5d
Preuzeti potpunu odgovornost za državnog Ombudsmena i ostvariti napredak po pitanjima spajanja
državnog i entitetskih Ombudsmena
MP BiH; MLjPI BiH; MFT BiH
Formirati Ekspertnu radnu skupinu za izradu zakona o spajanju državnog i entitetskih ombudsmen-a
31.5.2004.
8.3.2004. - Formirana je Radna grupa za izradu Zakona o spajanju državnog i entitetskih ombudsmana
Donijeti zakonski okvir koji će omogućiti da se preuzme puna odgovornost za državnog Ombudsmana.
(Ako bude neophodno, izvršiti izmjene i dopune Ustava FBiH i ukinuti enitetsko zakonodavstvo iz ove
oblasti); Izraditi Nacrt zakona o spajanju državnog i entitetskih Ombudsmen-a
31.5.2004.
6a
Usvojiti legislativu kojom se uspostavlja jedinstveno Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH
MP BiH; Entitetski parlamenti
Entitetski parlamenti trebaju osigurati potrebni prijenos entitetskih kompetencija na državnu razinu
31.1.2004.
8.3.2004. - Narodna skupština RS-a zauzela stav da preporuči Vladi potpisivanje Sporazuma o
prenošenju određenih odgovornosti entiteta kroz uspostavljanje Visokog sudskog i tužilačkog Vijeća;
9.3.2004. - Oba doma Parlamenta FBiH dala suglasnost na Sporazum o prijenosu ovlasti Visokog
sudskog i tužilačkog vijeća FBiH na Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH.
Usvojiti i početi s implementacijom Zakona o jedinstvenom Visokom sudskom i tužilačkom vijeću BiH
29.2.2004.
180 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Eu r o a t l a n t s k e i n t e g r a c i j e
Ostvareni napredak:
4.2.2004. Izrađena radna verzija Zakona o jedinstvenom Visokom sudskom i tužilačkom vijeću BiH;
11.3.2004. - Na 44. Sjednici VM utvrđen prijedlog Zakona o jedinstvenom Visokom sudskom i
tužilačkom vijeću.
Br. prioriteta:
PRIORITET:
Nositelj aktivnosti:
Aktivnosti koje treba poduzeti:
Rok:
Ostvareni napredak:
Zakoni i akti koje treba donijeti:
Rok:
Ostvareni napredak:
6b
Osigurati odgovarajuće osoblje i financiranje Državnog suda BiH
MP BiH; Sud BiH; MLjPI BiH; MFT BiH
Br. prioriteta:
PRIORITET:
Nositelj aktivnosti:
Aktivnosti koje treba poduzeti:
7a
Osigurati puno funkcioniranje Ministarstva sigurnosti i SIPA-e
MS BiH
Kao nastavak realizacije aktivnosti po Londonskoj konferenciji o organiziranom kriminalu održanoj u
studenom 2002., implementirati akcione mjere predstavljene na Sastanku ministara pravde i
unutarnjih poslova 28. studenog 2003.
30.6.2004.
Rok:
Ostvareni napredak:
Zakoni i akti koje treba donijeti:
Rok:
Ostvareni napredak:
Br. prioriteta:
PRIORITET:
Nositelj aktivnosti:
Aktivnosti koje treba poduzeti:
Rok:
Ostvareni napredak:
Zakoni i akti koje treba donijeti:
Rok:
Ostvareni napredak:
Br. prioriteta:
PRIORITET:
Nositelj aktivnosti:
Aktivnosti koje treba poduzeti:
Rok:
Ostvareni napredak:
Zakoni i akti koje treba donijeti:
Rok:
Ostvareni napredak:
Usvojiti i početi primjenu podzakonskih akata koji se odnose na SIPA-u
31.3.2004.
7b
Nastaviti sa strukturalnom reformom policije u pogledu racionalizacije policijskih snaga
MS BiH
Podržati inicijative o strukturalnoj reformi policije; Usvojiti akcioni plan kako bi se implementirale
preporuke koje proizlaze iz funkcionalne revizije policije (uključujući rokove, mjerila i ljudske i
financijske resurse)
31.5.2004.
Usvojiti Zakon o policijskim službenicima u BiH; Zakon o Agenciji za istrage i zaštitu; Zakon o
zaštiti granice BiH; Zakon o državnoj graničnoj službi; Zakon o programu zaštite svjedoka; Zakon o
sprječavanju pranja novca; izmjene i dopune Zakona o krivičnom postupku; izmjene i dopune Zakona
o državnoj službi u institucijama BiH
31.3.2004.
19.2.2004. - Na 42. sjednici Vijeća ministara utvrđeni su: Prijedlog Zakona o policijskim
službenicima u BiH, Prijedlog Zakona o Agenciji za istrage i zaštitu, Prijedlog Zakona o programu
zaštite svjedoka, Prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku i Prijedlog
Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u institucijama BiH; 11.3.2004. - Na 44.
sjednici VM utvrđen Prijedlog Zakona o sprječavanju pranja novca.
8a
Osigurati uspostavu i rad struktura koje se bave pitanjima azila i migracija
MS BiH
Usvojiti podzakonske akte Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu
15.4.2004.
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 181
Eu r o a t l a n t s k e i n t e g r a c i j e
Vrijedan rad bit će nagrađen
Piše: Chris Patten, europski povjerenik
(PRENESENO IZ VEČERNJEG LISTA OD 31. 3. 2004.)
Z
A MANJE OD MJESEC DANA DESET ĆE ZEMALJA, MEĐU
kojima su Mađarska i Slovenija, postati novim članicama Europske unije. Članstvo su zaradile vrijednim radom i predanošću.
Priključivanje EU znači veći napredak i više radnih mjesta,
viši standard, veće slobode i mjesto u jednom od najvažnijih
svjetskih klubova – ali to također znači živjeti po vrlo zahtjevnim ekonomskim i političkim standardima. Samo one reforme koje su potpuno provedene dovest će do napretka prema
EU, a samo verbalno iskazivanje podrške neće biti dovoljno za
nova radna mjesta niti za članstvo u EU. Ne postoji zamjena za
postizanje konkretnih rezultata.
Poštovanje uvjeta
Za naših deset novih članica to je bio dug put, ali vrijedan putovanja. To je isti put kojim Bosna i Hercegovina i druge zemlje Zapadnog Balkana sada putuju s istim ciljem. EU je obećala da svaka zemlja u regiji može očekivati članstvo, ali kad
će se točno koja od njih kvalificirati za pridruživanje EU, neće
ovisiti od EU, nego o tome koliko brzo one čine promjene potrebne kako bi približile svoja gospodarstva i poštovanje demokracije, ljudskih prava i vladavine zakona standardima Europske unije.
Europska komisija namjerava pomoći svaki korak na tom
putu. Zbog toga mi objavljujemo godišnja izvješća kako bismo
pokazali gdje je ostvaren napredak, a gdje nije. Upravo smo
zbog toga ove godine pokrenuli i Europsko partnerstvo sa svakom zemljom u regiji, uključujući BiH, na osnovi sporazuma
koje smo prije načinili, a radi pružanja pomoći našim novim
članicama. Partnerstvo će postaviti najhitnije prioritete koji
zahtijevaju akciju u svakoj zemlji i pomoći će EU da usmjeri financijsku pomoć gdje će se ona najbolje upotrijebiti kako bi se
zemlja približila Europi.
Umjeren napredak
Jučer smo objavili našu godišnju ocjenu o BiH i našem novom
partnerstvu s tom zemljom. Vlasti BiH već znaju što su po
nama najhitniji prioriteti jer je Europska komisija rekla kako
182 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
će moći preporučiti sljedeći korak u integracijama. Riječ je
pregovorima o sporazumu os stabilizaciji i pridruživanju, a to
će biti kad BiH počne raditi na 16 osnovnih reformi.
Budući da je tih 16 reformi dogovoreno prošlog studenog,
ostvaren je vrlo umjeren napredak. Reforma je počela u javnoj
administraciji. Vidjeli smo prve presude u BiH za trgovinu ljudima, a i prvi su koraci poduzeti na uspostavljanju tijela za indirektno oporezivanje iako su na tom području neke stvari izašle iz dogovorenog okvira. Vijeće ministara odobrilo je plan
aktivnosti za pitanja glede studije izvodljivost u kojem je prepoznalo obujam zadataka s kojima se BiH suočava.
Više odgovornosti
Ali mnogo se više treba učiniti i mnogo brže. Ako se korak ne
ubrza, promašit ćete vaše mete. Odviše reformi još nije završeno, a neke nisu ni počete. A kada se i ostvari napredak, u mnogim je slučajevima to zbog međunarodnog pritiska. Od osnovne je važnosti da BiH počne preuzimati više odgovornosti za
svoju sudbinu.
Teške riječi? Ponekad prijatelji moraju dati iskrenu kritiku.
Svatko priznaje da se kao zemlja BiH suočava s jedinstvenom
izazovima zbog jedinstvene i tragične nedavne povijesti. Već
ste prešli velik put, ali kako bi prošlost potpuno dali povijesti i
gledali u budućnost kako članica EU-a, BiH će trebati prijatelje koji su iskreni i koji je podržavaju. Svi želimo da BiH uspije i
vjerujemo da vi to možete učiniti. No od ključne je važnosti da
se dugogodišnjim nedostacima pozabavi sada.
Ovdje je plan za vaše premijere i vaše političke čelnike za ostatak 2004. godine.
Zdravije gospodarstvo
Održavajte redovite sastanke Vijeća ministara i Parlamenta i
brzo radite na poslovima vezanim uz Vladu. Znatno ubrzajte reforme potrebne za djelotvornu javnu upravu. Prihvatite
zakone koji će ojačati sudstvo. Prihvatite i provedite zakone
kojima se podržava povratak izbjeglica. Poboljšajte poslovno
okruženje tako što ćete odgovoriti potrebama poslovnih lju-
Eu r o a t l a n t s k e i n t e g r a c i j e
EUROPSKA KOMISIJA OBJAVILA GODIŠNJE IZVJEŠĆE O NAPRETKU BIH
Napredak očit, ali nedovoljan
E
uropska komisija objavila je jučer godišnje izvješće o stabilizaciji i pridruživanju, u kojem je istaknuto kako je u BiH postignut značajan napredak u mnogim područjima obuhvaćenim reformama, ali to još nije dovoljno. U izvješću koje je novinarima jučer predstavio voditelj misije Europske komisije u BiH Michael Humphreys navedeno je kako Vlada na državnoj razini
još nije dovoljno razvijena te na provedbu reformi negativno utječu tenzije između entitetskih i državnih vlada.
Posebno su pohvaljene reforme u obrani i neizravnom oporezivanju, a zaključeno je i kako je postignut određeni napredak u
poštovanju ljudskih prava. Suradnja s Haaškim sudom i dalje je nedovoljna iako i tu postoji napredak u ovoj godini.
Nasuprot tomu, gospodarstvo je i dalje vrlo krhko. Istaknuta je potreba daljih reformi kako bi BiH privukla što više stranih ulaganja, a time bi se smanjila nezaposlenost. Određeni napredak ostvaren je u reformi proračuna, ali i dalje je problem što ne postoji pouzdana statistika.
- I dalje je zabrinjavajuće što je u mnogo područja postignuti uspjeh ostvaren samo zbog međunarodnog pritiska – rekao je
Humpreys prenoseći zaključke iz izvješća Europske komisije
PRENESENO IZ VEČERNJEG LISTA OD 31. 3. 2004.
di i ulagača. Neka BiH funkcionira kao jedinstven ekonomski
prostor, tako da privreda i banke mogu raditi bez nepotrebnih
prepreka. Postavite osnovu za zdraviju privredu provođenjem
državnog zakona o proračunu tako da Vlada može djelotvornije planirati te poduzimati korake da se zabilježi sav prihod
koji pritječe u različite razine vlasti. Uspostavite okvir za javne
nabavke u koji i vaši građani i međunarodni donatori mogu
imati povjerenje. Reformirajte javni radio-televizijski sustav
tako da se izvuče njegova puna vrijednost i promovira jedinstvo a ne podjela. Potrudite se ubrzati pripremu uspostave jedinstvene carinske službe i uvođenja poreza na dodanu vrijednost. Iznad svega, ne dopustite da reforme zataje ili da budu
izbačene iz kolosijeka zbog svađa o lokaciji, nacionalnoj pripadnosti ključnih službenika, i tako dalje. Takve bi stvari trebale biti periferne.
Slovenaca, Čeha, Poljaka i drugih Europljana. Danas te zemlje
pretvaraju snove u stvarnost.
Nitko ne razmišlja o tome da će Europa biti istinski ujedinjena
dok se zemlje Zapadnog Balkana, uključujući i BiH, ne pridruže Europskoj uniji. Vi ste sada na tom putu. Prije deset godina
članstvo u EU činilo se nemogućim snom milijunima Mađara,
Narodi BiH dokazali su svoje dostojanstvo i odlučnost u najtežim trenucima. sad se suočavate s drugim izazovom. On je
drukčiji ali također težak: dokažite da BiH ima ono što je nužno da se kvalificira za članstvo u Europskoj uniji.
Mijenjati budućnost
Europska unija, a posebice Europska komisija, potpuno je
spremna pomoći BiH na njezinu putu za Europu, koliko god
bude to trajalo. Mi ćemo biti s vama i podržavati svaki vaš korak na tom putu. Ali jedino što ne možemo učiniti je da umjesto vas putujemo tim putem. Mi ne možemo provoditi reforme i promjene koje su potrebne vašoj zemlji. Samo vi i vaši politički čelnici to možete učiniti. Samo vi možete skupiti odlučnost kako biste učinili ono što su Srednja i Istočna Europa
učinile. Samo vi možete tražiti od vaših političara da neprestano rade kako bi promijenili budućnost vaše zemlje.
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 183
Prikazi
Pr i k a z i
Lisičin Brijeg kao
hercegovački Macondo
Fino upakirana ironija s primjesama odmjerenog, nenametljivog humora,
blago nas zapljuskuje sa svih stranica ove neobične knjige
Ivan Vukoja
MILJENKO BUHAČ, GLASOVI IZ PROPUNTE, HERCEGTISAK, ŠIROKI BRIJEG, 2004.
K
njigu Miljenka Buhača Glasovi iz propunte čini šest zasebnih priča, ali priča koje su tematikom, stilom i likovima
tako bliske da bi smo knjigu, kako to u
svome proslovu piše i njezin urednik Dragan Šimović, slobodno mogli smatrati i
svojevrsnim romanom.
Born to be slave je priča o Mitchu Lieblichu, čovjeku robovske krvi, koji Pritajen,
dobro maskiran u skromnog gospodina lijepih manira sjedi na terasi salzburškog
hotela Österreichischer Hof. Već prvim
rečenicama autor/pripovjedač nas uvlači u
mrežu značenjskih i simboličkih preklapanja likova i događaja priče. Relativno lako
odgonetavamo koga bismo trebali prepoznati u liku Mitcha Miljenka Lieblicha,
kao što relativno lako odgonetamo i prevodimo i ostale toponime i nazive: Lisičin
Brijeg, Odmetnuti sinovi i Endemske lije.
Prva, uvodna priča zove se Born to be slave, a nakon nje slijede: Mufto i Ferdo,
, Jure Tutkum, Maniti Gujica i Milava Šurkanova.
Već iz samog navođenja naslova, može se
uočiti kako prva priča stoji u određenom
odnosu kontrapunkta prema ostalim pričama.
Kako na jezičnoj, engleski u odnosu na hrvatski jezik, tako i leksičkoj razini: Born to
be slave asocira nas na popularnu glazbeno-medijsku kulturu današnjice, kao npr.
Born to be wilde, dok su Mufto i Ferdo,
Jure Tutkum, Maniti Gujica i Milava Šurkanova strogo arhaičnog i lokalnog predznaka.
Važnost ovakvog razdvajanja i supostojanja dvaju konteksta, suvremenog masmedijskog i arhaično-lokalnog, osobito dolazi do izražaja u pokušajima sagledavanja
zbirke priča kao jedne kohernetne cjeline u kojoj razumijevanje prve, posljedično
vodi potpunijem razumijevanju pet ostalih priča, i obrnuto. Stoga smatram uredničkim umjećem, ili sretnom okolnošću,
činjenicu da knjigu otvara, da nas u knji-
gu uvodi, priča Born to be slave i da time,
postaje svojevrsni referentni okvir ostalim
pričama.
Eksplicitna prisutnost okvira suvremenosti i stvarnosti (Salzburg u čijem Festspielhaus-u upravo kulminira Hajdnov koncert) postavlja se nasuprot nestvarnoj situaciji (Mitch razgovara s Georgom Traklom). Time već prva priča otvara mogućnost preklapanja stvarnih i izmišljenih likova i događaja, te tako širi okvire priče/
pripovjetke u područja mita i legende. Ta
mogućnost, aktivno se koristi i u ostalim
pričama knjige Glasovi iz propunte.
186 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Govoreći o Mitchu u trećem licu, autor
nam ostavlja mogućnost pratiti priču na
barem dvije razine, onoj pripovijedačkoj i
na razini doživljaja glavnog lika priče, jasno nam sugerirajući pri tom, da se na nekoj trećoj razini ti likovi i njihove pozicije zapravo preklapaju. Time, ujedno, sebi
otvara literarni prostor za autoironijske
obrate i odmake, tako da nas fino upakirana ironija s primjesama odmjerenog, nenametljivog humora, blago zapljuskuje sa
svih stranica ove neobične priče.
Dok Mitch Lieblich sjedeći na kavanskoj
terasi ispija svoje hladne i svježe pilseve, kroz sliku neobične torbice sa rajsferšlusom u kojoj se nalazila slika Mitchevog
djeda i jedan očev rad u drvetu, bivamo
uvučeni u priču o njihovom robovskom
podrijetlu i prokletstvu, o tragovima uzdi
na Mitchevom vratu, o njegovoj nemogućnosti da se, usprkos svome daru za računanje, lijepo izražavanje i razumijevanje
Pr i k a z i
ekonomije, izvuče iz lanca ropstva i iz robovskih lanaca. Ali, Mitch se ipak ne predaje. Budući je uskraćen za mogućnost herojskog čina kidanja okova, ne može biti
ni tragički junak jer njegove patnje i stradanja nisu posljedica njegovog slobodnog
i herojskog djelovanja. Ali, kako rekosmo,
Mitch se ipak ne predaje. Odlučuje učiniti
jednu veliku stvar, bolnu, ravnu svetogrđu,
a ipak tako jednostavnu, običnu i samorazumljivu - odlučuje odustati. Ne pobuniti se, ne pomiriti se i prihvatiti igru, nego
napustiti igru, prekinuti niz, ostati bez potomaka.
Ali priča se time ne završava nego dovodi do vrhunca, do Mitchevog deliričnog
susreta s pjesnikom Georgom Traklom.
Upravo, i samo njemu, Mitch, poput dječaka Elisa, želi predati svoje jedino djelo,
ono jedino što će preostati nakon što i njegovo odustajanje postane stvar prošlosti,
želi mu predati svoje stihove, svoju knjigu,
svoju životnu priču Born to be slave.
Na svoj naivno-pjesnički, zanesenjački način Mitch je bio svjestan pogubnosti prihvaćanja dijalektike roba i gospodara,
svjestan da su i jedan i drugi u jednakoj
mjeri, samo u različitom obliku, neslobodni, uhvaćeni u matricu srozanog postojanja, iz koje bi Mitch, da je kojim slučajem rođen na obalama Gangesa, a ne na
obroncima Lisičinog brijega, nastojao što
prije, meditirajući u lotusovom položaju,
prijeći u nirvanu.
Zatečenog u takvoj nemogućnosti, izdaje
ga njegova robovska krv pomiješana s pristojnom količinom austrijskog pilsa, tako
da je u sekundi odlučio, laganim skokom
naglavačke, potražiti spas u vodenoj struji Salzacha.
Ali, u svemu tome, kako bi se iz navedenog možda moglo zaključiti, nema baš
ni malo patetike, ni tragične ni uzvišene,
nema ni prkosa ni ponosa, samo već spomenuta fino upakirana ironija i nenametljivi melankolični humor.
Imajući u vidu, u stvarnom životu, kao i, u
priči o kojoj je riječ, tolike primjere isključivosti, sebičnosti, brutalnosti – usuđujemo se pomisliti: simpatične li dobroću-
dnosti. Mitch Miljenko se tako potvrđuje kao dostojan nasljednik svoga legendarnog pretka Chorvata Lieblicha, pastoralnog pacifiste i pionira politike miroljubive
koegzistencije na ovim prostorima.
***
Ostalih pet priča govore o stanovnicima i
događajima Lisičina brijega. U svim pričama, ili bolje reći pripovijetkama, radnja se
zasniva na nekom događaju, ali se osnovna
narativnost događaja neprestano isprepliće s pripovjedanjem likova koji, pripovjedajući o njima, u događaje učitavaju
vlasita značenja i tumačenja. Uz to, likovi koji pripovijedaju ujedno su i sudionici
tih istih događaja. Tako se stječe dojam da
se radnja, zapravo, događa samo u mediju
pripovjedanja, odnosno da je likovi pričajući izmišljaju, premda i sami vlastito postojanje duguju priči. Izvan medija jezika/
pričanja/pripovijedanja nema ni događaja ni likova.
Pričam ti priču jer postojim samo dok priča traje, a trajati će onoliko dugo koliko je
mogu pričati – kao da nam poručuju Buhačevi likovi, svi odreda vrhunski pripovjedači i zanesenjaci, poput Šeherzade iz
1001 noći, ili Šaha od Bla-Bla iz izvrsne
knjige Salmana Rushdia Harun i more priča.
“Moć pričanja, kao jedna od tema ove proze – u kojoj mještani uglavnom sjede pričajući jedni drugima priče – čini od Buhačeva toponima Lisičin Brijeg alegorijski Macondo, te na kraju i simboličku Propuntu” – riječi su urednika knjige Dragana Šimovića. Lisičin Brijeg kao hercegovački Macondo; Mitch Lieblich, Chorvat
Lieblich, Jere Šarlija, Mila Prutanova, Jure
Tutkum, Maniti Gujica, Želud i Goluban kao daleki rođaci plemenite loze Buendia – ima li veće pohvale likovima, knjizi i autoru.
pripovjedne proze, mitova i legendi, početi govoriti o magičnom, pastoralnom, arhaično-humorističnom realizmu i književnom regionalizmu.
Pokušamo li izići iz okvira književnosti,
i metodom analogije u nekom drugom
umjetničkom području, na primjer glazbenom, pronaći stil čije se karakteristike preklapaju sa stilskim karakteristikama Buhačevog pisanja, trebali bi se zaustaviti u području koje se uobičajeno u svijetu nazivlje World music, a u nas, etno glazbeni
stil. U skladu s tom analogijom Buhačevu
književnost mogli bi okarakterizirati kao
World literatur, Književnost Svijeta, Svjetsku književnost, a Buhača kao Svjetskog
književnika, ili, u lokalnom prijevodu, literarnog Šabana Bajramovića.
***
Netko mudar jednom je rekao da su vrijedne knjige, samo one kojima se vraćamo. Pretpostavljam da ću se knjizi Glasovi iz propunte često puta vraćati barem iz
tri razloga.
Prvi je njezina veličina. Drugi, činjenica da je jedini mogući govor na kojem ove
priče mogu biti ispričane, autentična zapadnohercegovačka ikavica, govor moga
djetinjstva, govor moga djeda koji bi s likovima ovih priča, uz škiju i lozu, imao toliko toga za popričati. A treći, zato što želim, po tko zna koji put, nanovo spoznati kako je čitanje, ipak – neispričiva Pustolovina.
***
Želimo li u knjizi Miljenka Buhača Glasovi iz propunte pronaći određene stilske
karakteristike na osnovu kojih bi knjigu
i Buhačev način pisanja pokušali žanrovski odrediti, približit ćemo se određenjima
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 187
Pr i k a z i
Mitomanije bez granica
Mitovi o samosvojnosti (sui generis), o predziđu (ante murale)
i starini (antiquitas)
Radoslav Dodig
HISTORIJSKI MITOVI NA BALKANU, ZBORNIK RADOVA, INSTITUT ZA ISTORIJU, SARAJEVO,
POSEBNA IZDANJA, KNJIGA 1, SARAJEVO, 2003., 330 STR.
U
SARAJEVU OD 7. DO 9. STUDENOGA 2002. održana je Međunarodna konferencija pod nazivom “Balkanska društva u promjenama – upotreba historijskih mitova”, čiji su organizatori bili Institut za istoriju, Sarajevo i
Odjel za istočnoeuropske i orijentalne
studije Sveučilišta u Oslu. Na skupu su
bila podnesena 22 referata, od čega ih je
u Zborniku objavljeno 11. Kako se navodi u predgovoru, uredništvo je izabralo one referate koji su od interesa za bosanskohercegovačku javnost.
Prvi u zborniku rad je Påla Kolstøa, Procjena uloge historijskih mitova u modernim društvima (11. -37.). Auktor raspravlja o genezi, strukturi i ulozi mita na
Balkanu, navodeći mišljenje da su mitovi imanentni balkanskom mentalitetu, ali ne slažući se s pretpostavkom da
je Balkan zaražen tim mitovima u većoj
mjeri od drugih dijelova Europe. Prosvjetitelji opisuju mitove kao suprotnost
činjenicama, a funkcionalisti tvrde da
su mitovi dio građe od koje su napravljena društva, a koja uspješno funkcionira. U članku Kolstø je podijelio mitove
na tri teme: Mitovi o samosvojnosti (sui
generis), o predziđu (ante murale) i starini (antiquitas). Mitovi u jednom narodu mogu biti suprostavljeni, ali ipak
održivi. Za primjer navodi mit mađarskih nacionalista, koji se, na jednoj strani, drže nasljednicima surovih Huna i
njihova vođe Atile, a na drugoj strani
njeguju mit o Mađarima kao potomcima Sv. Stjepana, blaga i pobožna sveca.
Poznati medievist Srećko M. Džaja u
članku “Bosanska povijesna stvarnost
i njezini mitološki odrazi” (39. - 66.) u
uvodu ističe da su Bošnjaci, Hrvati i Srbi
prije 1992. međusobno bili izmiješani
na cjelokupnu bh prostoru, ali još nisu
bili našli stabilan model normalnog političkog suživota. Bošnjačka historiografija, na hrvatska i srpska osporavanja
svoje etnogeneze, odgovorila je posebnim zanimanjem za osmansko razdoblje bh povijesti, te spekulativnim traženjem vlastitih korijena u bh srednjo-
188 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
vjekovlju. U razmatranju srpskih mitologema bosanskohercegovačke povijesti Džaja navodi kao čelnike srpske mitizacije Dositeja Obradovića, Vuka Stefanovića Karadžića, Iliju Garašanina i
Jovana Cvijića. Hrvatska povijesno-mitološka percepcija BiH znatno je nesigurnija od srpske. Nategnuto i suhoparno zvuči auktorova tvrdnja da je hrvatska politika, pod vodstvom predsjednika
Republike Hrvatske F. Tuđmana, svoje djelovanje gradila na postavkama Hrvatsko-srpskoga sporazuma iz 1939. (u
Džaje: Srpsko-hrvatskoga sporazuma,
stari recidiv), da je BiH nazivala kolonijalnom tvorevinom a bosanskohercegovačke Hrvate dijasporom (44. - 45.). Bošnjačka historiografska mitologija u prvoj fazi veže se uz pripadnost Osmanskom Carstvu, kada se Bosna identificira kao islamski antemurale. Posebice se
nastoji utvrditi kontinuitet između srednjovjekovnih Bošnjana i osmanskih
Bošnjaka s bošnjačkim narodom novijega doba. Džaja se osvrće na često rabljeni izričaj “dobri Bošnjani”, koji jednostavno povezuje s kasnoantičkim pojmom
“boni homines” i srednjovjekovnim “testes idonei”, u smislu kvalificiranih svjedoka u pravnim postupcima. Pomnju
zaslužuje auktorovo pisanje o mitu o
idealnoj toleranciji prema nemuslimanskom pučanstvu (M. Filipović), premda je poznato da se radilo o izrazito diskriminatorskom odnosu prema nemuslimanskim žiteljima u Bosanskom pa-
Pr i k a z i
šaluku i Hercegovačkom sandžaku. U
doba austro-ugarske okupacije BiH većina bosanskog i hercegovačkog muslimanskog pučanstva prema ideji bošnjaštva odnosila se nezainteresirano. Nakon 90-tih godina prošloga stoljeća bošnjačka historiografija prelazi na marginalizaciju hrvatske i srpske komponente, među kojima se ističu M. Imamović
(Historija Bošnjaka), A. S. Aličić (Pokret
za autonomiju Bosne od 1931. do 1832.
godine) i E. Imamović (Korijeni Bosne
i bosanstva, Porijeklo i pripadnost stanovništva Bosne i Hercegovine). Uz mitološko veličanje Zmaja od Bosne zanimljivo je dodati da je u Gradačcu prije
dvije godine pokrenuta pokrenula inicijativa da se prenesu posmrtni ostaci Husein-kapetana Gradaščevića iz Turske
u Gradačac ( Z. Mujkić, Zmaj od Bosne
od jeseni u Gradačcu, Oslobođenje, 21.
4. 2002., 10.). Što se tiče pisanja M. Imamovića, noviji primjer njegove mitomanije jest predgovor iz knjige Z. Šehić, I.
Tepić, Povijesni atlas Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina na geografskim i
historijskim kartama, Sejtarija, Sarajevo,
2002. On piše: “Historija Južnih Slavena
i općenito Balkana, ustvari je historija
stalnih migracija, pri čemu se nisu selili
samo narodi nego i države, koje su usto
mijenjale i imena. Izuzetak u tom pogledu je Bosna kao država, koja se tokom
stoljeća nije nikuda selila niti je mijenjala ime... Odmah nakon što su srušili srednjovjekovnu bosansku državu, osmanske su vlasti na njenom matičnom teritoriju, uključujući tu Gornje Podrinje, Polimlje i Novi Pazar, osnovali Bosanski sandžak.... U međuvremenu ovaj sandžak
1580. prerastao je u Bosanski ejalet ili pašaluk.... Time je održan svojevrsni političko-teritorijalni kontinuitet između bosanske srednjovjekovne države i Bosne
kao osmanske provincije (str. 7.). Mislim
da se u popisu literature o ovoj temi mogle naći još tri knjige, bez obzira na auktorovo negativno stajalište o njima: N.
Malcolm, Povijest Bosne, kratki pregled,
Erasmus, Novi Liber, Dani, Zagreb-Sarajevo, 1995. i J. Fine, R. Donia, Bosna i
Hercegovina: tradicija koju su izdali, Sarajevo, 1995.; M. Glenny, The Balkans:
Nationalism, War, and the Great Powers,
1804–1999, Penguin, USA, 2001.
Prilog Husnije Kamberovića “Turci i
kmetovi - mit o vlasnicima bosanske zemlje” (67. - 84.) značajan je zbog jasne
ideje vodilje da su mnoge zablude, mitovi, ali i ratovi, nastali zbog vlasničkih
prava nad zemljom. U srpskoj svijesti
ukorijenilo se mišljenje o neviđenoj pljački i otimačini srpske zemlje u 15. st. S
druge strane, u bošnjačkom okružju, nastao je mit o posebnosti bogumila, te o
muslimanima kao njihovim nasljednicima. Time se nastojao osigurati kontinuitet bošnjačke zemljoposjedničke elite sa srednjovjekovnom bosanskom i
humskom zemljoposjedničkom aristokracijom. U doba austro-ugarske uprave u BiH službeno se forsirala pretpostavka kako su “današnji Muhamedovci, bosanski i hercegovački, potomci starih bosanskih plemića”, na čemu se gradila ideja o bosanskoj naciji. Kallayev
cilj bio je da forsiranjem bosanskog patriozizma preko begova stvori protutežu hrvatskim i srpskim tendencijama u
Monarhiji. Ponovno isticanje vlasničke
strukture nad zemljom zbilo se na drastičan način 1991. - 1992. Predstavnici
srpskih političkih struktura tvrdili su da
Srbi posjeduju 64% zemljišta u BiH. Taj
postotak kasnije je porastao na 74%. Auktor je mogao navesti za zadnji primjer
građu iz “Bosanske vojne riječi”, časopisa za vojnu teoriju i praksu, br. 1, Sarajevo, 1994., čiji su auktori I. Bijedić, S.
Čampara, I. Kubat i I. Bušatlija. Prema
njihovim izračunima i komentarima zemljišnih karata, str. 22., u posjedu katolika ima 15,80% zemlje, u posjedu pravoslavaca 31,19%, a u posjedu muslimana 53,01% zemlje.
Jon Kvaerne “Da li je Bosni i Hercegovini potrebno stvaranje novih historijskih
mitova”? (85. - 107.) raščlanio je pisanje dvojice Bošnjaka - Mustafe i Envera
Imamovića, pokazujući da su oni mitizatori bošnjačke prošlosti. M. Imamović
u “Historiji Bošnjaka” reproducira mit
sui generis o starini Bošnjaka, te o njihovoj ekskluzivnosti. On je jednostavno
izjavio da Bošnjaci, suočeni s povijesnim
mitovima susjednih država, moraju producirati svoje vlastite mitove. Imamović piše da su Bosanci, i kad su bili pokršteni, sačuvali predkršćanske stavo-
ve, kasnije su postali bogumili i konačno
prihvatili islam. E. Imamović je vidio
bh Muslimane kao autohton balkanski
narod, čija prošlost seže nekoliko tisuća godina u prošlost. Njihovi korijeni su
ilirski, preživjeli su slavenske seobe, te
kasnije prigrlili učenje Bosanske crkve.
Ivo Goldstein, baveći se fenomenom rijeke Drine u radu “Granica na Drini značenje i razvoj mitologema” ( 109.
- 137.), piše da mit o Drini kao granici nije star, premda se takvim doimlje.
Stvorio ga je dvadesetih godina prošloga stoljeća Milan Šufflay, a definitivno se oblikovao pedesetih godina u hrvatskoj emigraciji. Slijede navodi pisaca koji su Drinu spominjali kao granicu
kultura, svjetova,vjera i nacija: Filip Lukas, Ante Pavelić, Oton Knezović, Mile
Budak, Mladen Lorković, Maks Luburić i dr. Zanimljivo je Goldsteinovo zapažanje da su partizani kult Drine zamijenili veličanje ratne epopeje i kultom
Sutjeske. Kada piše o novijim zbivanjima u BiH, onima 90-ih godina prošloga stoljeća, Goldstein nije tako uvjerljiv,
pače površan i spekulativan. Nonšolantno izjavljuje da je hrvatski predsjednik
Franjo Tuđman bio nositelj politike djelidbe BiH sa Srbijom. Također, bez navođenja izvora, tvrdi da su “karizmatski nositelji ideje o integralnoj BiH i savezu s Bošnjacima” bili Ludvig Pavlović
i Blaž Kraljević. Ideja o njihovoj integrativnoj politici neuvjerljivo je domišljanje, kao i netočan podatak da je Pavlović “ubijen u prvim danima rata snajperskim hicem u blizini Ljubuškoga, a službeno objašnjenje je bilo da su ga ubili
Srbi” (?), str. 135.
Damir Agičić, u radu “Bosna je ...naša!
Mitovi i stereotipi o državnosti, nacionalnom i vjerskom identitetu te pripadnosti Bosne u novijim udžbenicima povijesti”, bavi se problemima školskih
udžbenika iz povijesti, onima u BiH, Hrvatskoj i u Srbiji. Pozornost je posvetio pitanjima: 1. Kako je prikazan problem državnosti Bosne u srednjem vijeku?, 2. Kako je predočen problem vjerskih odnosa?, 3. Što piše o etničkoj pripadnosti stanovništva? Raščlanjeno je
gradivo pet udžbenika iz Republike
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 189
Pr i k a z i
Hrvatske, dva udžbenika iz BiH i tri
udžbenika iz SR Jugoslavije (Srbija). Zaključak je da su auktorima najdraža pojednostavljena tumačenja, jer se njima
lakše može stvoriti mitska dimenzija.
Primjerice, bitku kod Banja Luke 1737.
između austrijske i turske vojske hrvatski i srpski udžbenici i ne spominju,
dok se za nju u bošnjačkom udžbeniku kaže “da su bojem pod Banja Lukom
1737. g. Bosanski muslimani ili Bošnjaci rođeni kao narod ili moderna nacija”(sic!). Auktoru nije smetalo što do formiranja modernih nacija počinje istom
pola stoljeća kasnije, nakon Francuske
revolucije, a u BiH tek pokraj 19. i početkom 20. st. Ukratko, glavni antijunaci bosanske srednjovjekovne povijesti u
bošnjačkom udžbeniku su ugarski vladar i rimski papa, jer žele uništiti Crkvu
bosansku i državnu samostalnost. Srpski autori udžbenika uključuju Bosnu
u “našu”, tj. u pravoslavnu Srbiju, što se
također može reći za dio hrvatskih autora udžbenika, po kojima Bosnu oduvijek naseljavaju Hrvati, a Crkva bosanska
poseban je dio Katoličke crkve.
Ivo Žanić fokusirao se u svojemu radu
na simboličnu dimenziju politike “Simbolični identitet Hrvatske u trokutu raskrižje - predziđe - most”, (161. - 202.).
Predziđe kršćanstva (antemurale Christianitatis) prvi je upotrijebio 1143.
francuski teolog Bernard iz Clairvauxa.
Hrvatski pisci i pjesnici kasnije su koristili simbol predziđa u svojim djelima (Šiško Menčetić, Trublja slovinska,
1665.), Petar Preradović (Na Grobniku, 1851.) i dr. Još više rabi se u povjesničara i političara. Mihovil Pavlinović
piše o Hrvatima kao “predstraži od nekršćena iztoka”. Krčki biskup Anton Mahnič pokrenuo je tromjesečnik Hrvatska straža, čije geslo je bilo Antemurale
Christianitatis. U novije doba stari simbol predziđe zamjenjuje most. U Titovo doba Jugoslavija se predstavljala kao
most u političkom i gospodarskom povezivanju dviju Europa. Simbolika mosta zna se pronaći i danas u novinskom
tisku (Večernji list, 25. 3. 2004., S. Herek, Hrvatska - most povezivanja regije
i EU, str. 2.).
Djelovanje crkava na Balkanu raščlanio
je Vjekoslav Perica u svojemu radu “Uloga crkava u konstrukciji državotvornih
mitova Hrvatske i Srbije” (203. - 223.).
Auktor je opisao ulogu crkve u NDH,
poziciju kardinala Stepinca i percepciju jasenovačkoga mita. Prvi prikaz jasenovačkoga slučaja objavila je Srpska
pravoslavna crkva u Sjedinjenim Američkim Državama, u knjizi koja je izišla u
Chicagu 1943. Knjiga govori o genocidu
nad Srbima, što se jednostavno pripisuje nekakvom vjerskom ratu. Kasnije će
se u Srbiji S. Miloševića ustaški zločini
proglašavati okrutnijim od zločina holokausta. Proces kardinalu Stepincu, po
auktorovoj procjeni, nanio je samo štetu komunistima, a koristio je Katoličkoj
crkvi u Hrvatskoj, hrvatskoj dijaspori,
Vatikanu, hrvatskom nacionalizmu, ali
i Srpskoj pravoslavnoj crkvi i srpskom
nacionalizmu.
Rad Bojana Aleksova “Poturica gori od
Turčina: srpski istoričari o verskim preobraćenjima” obuhvaća nastanak i dinamiku razvoja i trasnformacije mita
o preobraćenju. Religijskim čimbenicima u formiranju nacionalne svijesti pozabavio se Milorad Ekmečić. On smatra da osnovna podloga nacionalnih pokreta pripada crkvama. Za islamizaciju drži da je plod nedovoljno sofisticirane organizacije društva. Tako su islamizaciji podlegli najviše krajevi bez državnih struktura i jakoga plemstva, posebice stočarski katuni. U daljnoj obradi
teme Aleksov se bavi idejama preobraćenja u djelima P. Petrovića Njegoša i I.
Andrića.
Ana Antić, “Evolucija i uloga tri kompleksa istorijskih mitova u srpskom akademskom i javnom mnjenju u posljednjih deset godina” (259. - 290.) opisuje
političke i socijalne čimbenike u interpretaciji povijesnih mitova ante murale i sui generis. Među inima, raščlanjuje čuveni boj na Kosovu 1389., za koji su
akademski krugovi tvrdili da su se Srbi
žrtvovali poradi obrane kršćanskoga europskoga sustava. Nadalje, medijski se
vrlo eksploatirao mit o Srbima kao ante
murale u sukobu s albanskom islamskom kulturom. Posebice se isticala va-
190 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
žnost Kosova i stare Raške, koja je ključ
opstanka Slavena na Balkanu. U mitu
tipa sui generis posebno mjesto zauzima srpski jezikoslovac Radmilo Marojević. On se zalagao za priznavanje različitih etničkih skupina na principu jezičnih
razlika. Osim toga, pisao je da štokavskim narječjem govore pravoslavni, katolički i muslimanski Srbi iz Bosne, Srbije, Slavonije, Dalmacije, Dubrovnika,
Kosova i Crne Gore?!
Zadnji rad u Zborniku je “Drevna nacionalnost i vjekovna borba za državnost:
Historiografski mitovi u Republici Makedoniji” Ulfa Brunnbauera. Rad počinje
kronološki od 1944., kada se Makedonci formiraju kao zasebna nacija u Republici Makedoniji. Otada započinje makedonska etnogolgota, u sučeljavanju sa
Srbima, Bugarima, Albancima i Grcima.
Srbi nisu nikada promijenili stajalište da
su Makedonci južni Srbi. Za Grčku Makedonija je bila jugoslavenska komunistička tvorevina. Bugarska je Makedoniju i njezino pravoslavno stanovništvo smatrala konstitutivnim elementima svoje nacionalne prošlosti. Ključni
povjesničar koji je Makedoncima dao
etnogenetska krila za srednji vijek bio je
Hrvat Stjepan Antoljak. On je cara Samuila prvi proglasio Makedoncem. U
najnovijem izdanju “Historije makedonskoga naroda” Samuilova država definitivno je makedonska država. Činjenicu da bizantski pisci Samuilovu državu zovu Bugarskom, usputno se spominje. Što se tiče Grčke, poznato je njezino
protivljenje uporabi naziva Makedonija. Brunnbauer je s mitske strane istražio Ilindenski ustanak i Kruševsku republiku, oko koje Makedonci najviše vežu
svoje mitske slike.
Zbornik “Historijski mitovi na Balkanu” zanimljivo je i intrigantno štivo. Pokazalo se da je Balkanski poluotok složen i kompleksan organizam, koji u političkom i državnom smislu jo nije prošao sve razvojne faze. Ipak, za produkciju i zloporabu mitova najodgovorniji su intelektualci. To se najviše iščitava iz zbivanja osamdesetih godina prošloga stoljeća, što je kulminiralo ratom
na tlu upokojene Jugoslavije u zadnjem
Pr i k a z i
desetljeću 20. st. Mislim da se na polju mitskoga na Balkanu moglo još toga
reći, ili pak pojedine teme kompleksnije i potpunije obraditi. U radu D. Agičića o mitovima u povijesnim udžbenicima svakako se mogao naći već klasičan primjer mitske manipulacije udžbenik E. Imamovića i J. Bošnjaka “Poznavanje društva za 4. razred osnovne škole”, RBiH, Ministarstvo obrazovanja, nauke i kulture, Sarajevo, 1994. U njemu je
toliko mitskih i proizvoljnih bisera, posebice o etnogenezi Bošnjaka. Tako E.
Imamović piše: “Starosjedilačko ilirsko
stanovništvo, zahvaljujući svopjoj tradicionalnoj borbenosti i dobrom naoružanju, koje je dobijalo iz svojih rudnika,
uspjelo je odbiti navale slavenskih hordi” (11); Doseljenje Srba i Hrvata na bosanskohercegovački prostor uslijedilo je
tek u vrijeme turske okupacije Bosne”
(12). Na popisu promitskih priručnika
mogli su se naći i “Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata”, Press centar Armije BiH, Sarajevo, 1995., te, “Historija bosanske vojske”, E. Imamovića, Sarajevo,
1999. O njima i mitizaciji iz pera E. Imamovića pisali su: R. Dodig, Kako su Bošnjaci postali od Ilira, Hrvatska misao,
1, Sarajevo, 1996.; A. Škegro, Historija Bosne i Hercgovine koja to nije, Obavijesti HAD-a, sv. 1, Zagreb, 2000., 124129.; A. Škegro, Kad Bošnjaci stupaju,
Obavijesti HAD-a, sv. 3, Zagreb, 1999.;
A. Škegro, O najnovijim krivotvorinama
u bošnjačkoj historiografiji, Obavijesti
HAD-a, sv. 3, Zagreb, 2003., 164-172.;
D. Lovrenović, Snažna ambicija slabog
znanja, Obavijesti HAD-a, sv.3, Zagreb,
2000., 166-170. Također je o knjigama
Ahmeda S. Aličića (Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine) i O.
Ibrahimagića (Bosna i Bošnjaci, država i narod koji su trebali nestati, Sarajevo, 1966.) pisao i R. Dodig: Romantična
apologija bošnjaštva, Hrvatska misao, 34, Sarajevo, 1997., 213. - 217.; Na razini lijevo-desne retorike, Hrvatska misao,
2, Sarajevo, 1997., 201-203. Možemo još
dodati da se više korisnih informacija o
udžbeničkim promašajima i mitologizacijama može pronaći u članku: B. Perić, Udžbenici i politika u BiH, Nin, 2. 2.
1999., http://www.knjizara.com/ Udzbenici_i.html. /25. 3. 2004./
Tema o balkanskim mitovima našla se
i u “Oslobođenju” kao feljton “Mitomanija naroda balkana” u srpnju 2001.
Tako Ž. Ivanković, iz mitološke bosanskohercegovačke tvornice, navodi:” Temeljni politički mitovi konstituirani u
Bosni i Hercegovini, oko nje i u povodu nje, svedivi su po podrijetlu uvijek na
etnokonfesionalni tip, a po izvedbi na,
uvjetno, unitarno-unitaristički, monohegemonistički i disolutivni model”. Auktor hegemonističke političke mitove
dijeli na velikosrpske (karađorđevićevske, s pijade-rankovićevskom podvarijantom), velikohrvatske (starčevićanske
u pavelićevskoj izvedbi) i bošnjačke (esdeaovske). Oslobođenje, 13. 7. 2001., 19.
Među hrvatske i srpske mitologeme
moglo se pridodati još gradiva. U mit
tipa sui generis ekskluzivno podrijetlo
Hrvata traži se u Iranu (Staroiransko podrijetlo Hrvata, zbornik simpozija 24. 6.
1998., ur. Z. Tomičić i A. Ž. Lovrić, Zagreb -Teheran, 1999.; V. Košćak, Iranska teorija o podrijetlu Hrvata, u Etnogeneza Hrvata, ur. N. Budak, NZMH
Zagreb, Zavod za hrvatsku povijest, Zagreb, 1995., 110-116. Ne zaostaju ni Srbi
s egzotičnim pretpostavkama o podrijetlu: R. Novaković, Karpatski i Likijski
Srbi, Miroslav, Beograd, 2000., R. Novaković, Srbin rimski car, Miroslav, Beograd, 1999.; O. Luković-Pjanić, Srbi narod najstariji, Miroslav, Beograd, 2002.
U Srba nađe se mitomanskih stranica iz kulturne povijesti, kada se nastoji dokazati da je najstarije pismo zapravo
“naše”: R. Pešić, Vinčansko pismo, Pešić
i sinovi, Beograd, 1999.; F. Gavrić, Glagoljica slovenska, Beograd, 2000. Među
Hrvatima dugo se producira mit o krunidbi kralja Tomislava na Duvanjskom
polju, o čemu pišu: L. Steindorff, Duvanjski sabor: Tumačenja riječi Dalmatia
u srednjovjekovnoj historiografiji. Istovremeno o saboru na Planities Dalmae,
u Etnogeneza Hrvata, 148-158.; I. Lasić,
Višestoljetno predziđe kršćanstva. Mitomanija naroda Balkana, Oslobođenje,
15. 7. 2001, 23.
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004.
| 191