Inka Miškulin EPISTEMIČKA NEPRAVDA I PSIHOTERAPIJA 1. UVOD U svojoj knjizi Epistemic Injustice: Power and the Ethics of Knowing, Miranda Fricker istražuje ideju postojanja “izrazito epistemičke vrste nepravde” (str. 1). Postoje mnoge nepravde koje su epistemičke prirode , kao što je neravnomjerna raspodjela obrazovanja ili informacija iako ne izgledaju izrazito epistemičke. Fricker se usredotočava na dvije vrste nepravde koje naziva nepravdom svjedočanstva i hermeneutičkom nepravdom. Ove nepravde su izrazito epistemičke , jer obje čine „nažao osobi i to specifično njenoj sposobnosti spoznavanja“ (str. 1). Nepravda svjedočanstva se zbiva kad slušač uslijed svojih predrasuda ne vjeruje govorniku. Posebno je štetna nepravda svjedočanstva koja se nanosi uslijed predrasude identiteta, tj. predrasude koja postoji prema određenoj društvenoj kategoriji kojoj govornik pripada. Ovakva epistemička nepravda je sistematska i kao takva ima teže posljedice za govornika. Hermeneutička je nepravda na djelu, zbog propusta u kolektivnim izvorima interpretacija, stavljajući osobu u neravnopravan položaj kad ona treba razumjeti vlastito društveno iskustvo. Psihoterapija kao dijaloška djelatnost plodno je tlo za obje vrste epistemičke nepravde. Psihoterapijski susret je poseban oblik socijalne situacije svjedočanstva. Psihoterapeut i klijent su i slušač i govornik međusobno. Oboje imaju socijalnu percepciju onog drugog, ali psihoterapeut ima drugačiju odgovornost. Psihoterapeutova odgovornost je da bude pouzdan izvor znanja, da bude povjerljiv slušatelj, da pobudi povjerenje kod slušača i da održava kontekst povjerenja. Izuzetno je važno osvijetliti područja mogućih epistemoloških nepravdi u kontekstu psihoterapije, posebice ako su takve epistemološke nepravde sistematske kako djelatnost koja treba biti od pomoći ne bi postala svoja suprotnost. U ovom eseju pokušat ću koncept epistemičke nepravde primijeniti u psihoterapijskom kontekstu. Ovakva se nepravda događa kad psihoterapeut pretendira da zna istinu o svom klijentu kroz znanje o psihopatologiji koje nudi psihoterapijska teorija, a što mnoge psihoterapijske teorije i nude kao svoj sadržaj. Pokušat ću pokazati da psihoterapija na taj način postaje svoja suprotnost: objašnjavajući „patologije“ kod svojih klijenta sama postaje plodno tlo za patologiju odnosa u kojem se osobi kao spoznavatelju nanosi epistemička nepravda. Epistemička nepravda , koja nastaje u situaciji psihoterapeutovog interpretiranja klijentovih „patologija“ postaje ponižavajuća i dehumanizirajuća za klijenta, te na taj način djeluje suprotno od svoje namjene pomaganja i razrješavanja problema s kojim klijent dolazi. Pokušat ću ukazati na takve postavke u bilo kojoj psihoterapijskoj teoriji koja se temelji na teoriji psihopatologije ,a koje su izvori sistematske epistemičke nepravde za sugovornika u psihoterapijskom susretu, te odrediti izbjegavanje epistemičke nepravde kao minimalni zahtjev za psihoterapijski susret kako bi psihoterapija postavila vlastite temelje za razvoj epistemičkih vrijednosti. 1 2.NEPRAVDA SVJEDOČANSTVA U PSIHOTERAPIJI 2.1. EPISTEMIČKA NEPRAVDA U PSIHOTERAPIJI Psihoterapeut: „Recite mi nešto o sebi?“ Klijent: „Volim životinje. Imam psa kojeg sam našla na ulici napuštenog i jednu mačku koju sam spasila kad je imala 2 mjeseca , jer je auto pregazio majku mačku.“ P: „Hm. Znači spašavate napuštene životinje?“ K: „Da. Volim životinje. I volim to kod sebe.“ P: „Vas je majka kao malog dječaka puštala kod bake preko tjedna jer je radila dok još niste išli u školu?“ K: „Da, moja majka tako kaže, ali ja se toga ne sjećam kao nečeg posebnog . Mama kaže da smo od petka do nedjelje uvijek bili zajedno. Imam samo dobre uspomene na djetinjstvo.“ P: „ Imate dobre uspomene, jer ste potisnuli traumatično iskustvo napuštanja od strane majke, pa sad pokušavate nadomjestiti tu prazninu usvajanjem napuštenih životinja. To je izraz vaše neriješene patologije.“ Ovo je dio psihoterapijskog razgovora koji bi mogao biti fikcija, ali je to istiniti razgovor koji je klijent ispričao drugom psihoterapeutu liječeći se, između ostalog, i od prve psihoterapije! Ovakve je interpretacije psihoterapeuta , klijent doživio je kao svoje stvarno stanje u kojem ne može vjerovati sebi, jer ono što je do tada doživljavao kao svoju dobru osobinu postalo je izraz patologije. Odnos s majkom koji do tada nije problematičan počeo je doživljavati kao izvor problema , a sebe kao nepoznanicu . Poteškoće je počela predstavljati ideja da sebe uopće ne pozna i da se u njemu krije nešto što radi protiv njega samog. Sve je rezultiralo gubitkom samopouzdanja i potištenošću. Prvotni problem osjećaja neadekvatnosti u društvu vršnjaka eskalirao je u potpuno osamljivanje. Govorniku se nanosi nepravda kad mu slušatelj ne vjeruje , jer ima predrasudu prema ljudima poput govornika. 1 U ovom primjeru možemo reći da psihoterapeut ima predrasudu da svaka osoba koja uđe u ordinaciju kao klijent nosi sa sobom i psihopatologiju koja ju je i dovela u ordinaciju. Dio te predrasude je da je svaki psihološki problem izraz psihopatologije koja je u temelju. Kad to ne bi bilo tako osoba ne bi imala potrebu za psihoterapeutom, tako da sam dolazak je „dokaz“ koji potvrđuje takvo stanovište i predrasude se neprestano obnavlja. Bilo kakvo objašnjavanje ili opovrgavanje takve interpretacije od strane klijenta samo je dokaz psihopatološke podloge , jer kad bi se suočio s tim imao bi šanse za izlječenje, tako da svaka izjava koja bi bila protudokaz psihopatološkoj podlozi se ne uzima kao istinita, štoviše takva izjava potvrđuje početni stav terapeuta . U ovom primjeru je to tvrdnja klijenta: „Imam samo dobre uspomene na djetinjstvo.“ Terapeut takvoj tvrdnji ne može 1 Fricker to ilustrira literarnim primjerima od kojih je prvi suđenje Tomu Robinsonu u Harper Leeovom „Ubiti pticu rugalicu“( 23–26). 2 vjerovati , jer je za njega ona odraz potiskivanja traumatičnog iskustva napuštanja u djetinjstvu i kao takva izraz patologije. Nepravde svjedočanstva se zbivaju kad govornik pati od manjka vjerodostojnosti uslijed predrasude identiteta sa strane slušatelja. Govornik pati od manjka vjerodostojnosti kad je ta vjerodostojnost od strane slušatelja nedovoljna kao dokaz da govornik govori istinu (str.19) Predrasuda identiteta je predrasuda prema nekoj osobi ili osobama koje su članovi neke društvene grupe (str.35). Predrasuda identiteta može biti individualna ( kad jedna individua ima predrasudu prema drugoj zbog njihovih društvenih identiteta) ili strukturalna (kad neke društvene strukture diskriminiraju neke osobe zbog njihovog društvenog identiteta). Fricker kaže da je u nepravdi svjedočanstva na djelu predrasuda individualnog identiteta. Kao što je za Fricker, slučaj Toma Robinsona , „središnji slučaj“ nepravde svjedočanstva, jer je manjak vjerodostojnosti rezultata sistematske predrasude identiteta sa strane slušača , i u ovom našem primjeru, je manjak vjerodostojnosti rezultat sistematske predrasude (str. 28). Predrasuda identiteta je sistematska , a ne slučajna, kad ima utjecaj na više područja života osobe – ekonomski, obrazovni, profesionalni, seksualni (str.27). U našem primjeru utjecaj je tako generaliziran i tako snažan da ima utjecaj na općenito funkcioniranje osobe u svim aspektima života. Slučajne predrasude , također, mogu rezultirati ozbiljnim nepravdama svjedočanstva. S točke gledišta društvene pravde, Fricker smatra da su sistematske predrasude identiteta one koje zaslužuju našu pažnju, a naš primjer nije izoliran slučaj, nego samo ilustrira odnos koji je u temelju psihoterapijske teorije koja predlaže psihopatologiju kao objašnjenje ponašanja osoba koje dolaze u psihoterapijski susret. 2.2.PSIHOPATOLOŠKE KATEGORIJE KAO STEREOTIPI Fricker je posebno zainteresirana za predrasude koje operiraju kroz stereotipe gdje se stereotip može shvatiti kao povezivanje neke društvene grupe s jednim ili više atributa , gdje to povezivanje utjelovljuje generalizacije koje stvaraju otpor prema činjenicama koje upućuju na suprotno. Bitno je naglasiti da je stereotip predrasude identiteta , stereotip koji je obilježen otporom prema dokazima koji su u suprotnosti s tom predrasudom. Djelatnik može nastaviti sa stereotipiziranjem čak i kad su dokazi u suprotnosti sa stereotipom, jer je manjak vjerodostojnosti govornika upravo taj čimbenik koji je dio stereotipa. 2 Stereotipi su vrsta predrasude , kod kojih predrasudu identiteta možemo shvatiti kao prosudbu, koja može imati negativan ili pozitivan predznak i koja sadržava otpor prema suprotnim dokazima uslijed nekakvog afektivnog angažmana subjekta. Stereotipi predrasude identiteta , kao i predrasuda identiteta općenito, su obilježeni otporom na uviđanje dokaza koji su u suprotnosti sa samom predrasudom. Ideja predrasude se temelji na procjenjivanju prije susreta sa sugovornikom , gdje se ta predrasuda interpretira kao sud koji je 2 U svojoj praksi upoznala sam psihijatra koji je iskazao nezadovoljstvo ponašanjem svoje pacijentice koje je očito iskakalo iz stereotipa koji je on o njoj imao , riječima: „Molim vas ponašajte se u skladu sa svojom dijagnozom.“ 3 stvoren bez uzimanja u obzir evidencije, te stoga predrasude možemo smatrati epistemički pogrešnim . 2.3. MOĆ IDENTITETA U PSIHOTERAPIJI Navedeni primjer ilustrira moć koju psihoterapeut ima u psihoterapijskom procesu s klijentom. U psihoterapijskom susretu psihoterapeut ima moć da nametne svoje interpretacije kao jedine istinite i tako utječe na ponašanje osobe, kao i na njen doživljaj same sebe. U tom smislu psihoterapeutova moć operira pasivno i ona je diadna , jer povezuje jednu osobu koja ima moć nad drugom osobom i tu vrstu moći Fricker (str.10) naziva djelatničkom moći. U djelatničkim odnosima moći, jedan djelatnik kontrolira ponašanje drugog, dok kod strukturalnih operacija moći , moć nema subjekta, ali uvijek postoji objekt čije se akcije kontroliraju. Psihoterapijski susret je situacija djelatnikove moći , iako je naravno takva moć ovisna o kontekstu funkcioniranja socijalnog svijeta u kojem psihoterapija igra ulogu djelatnosti koja može pomoći u rješavanju psiholoških poteškoća i problema u funkcioniranju . Osoba dolazi u psihoterapijski odnos sa strahovima vezanim uz vlastito zdravlje, odnose, budućnost i očekivanjima da će mu psihoterapeut pomoći. Psihoterapeut ima moć interpretiranja klijentovog iskustva. Interpetacija klijentovog iskustva sudjeluje u određivanju njegovog identiteta na isti način na koji Fricker (str.14.) opisuje da imaginativna društvena koordinacija sudjeluje u određivanju društvenog identiteta osobe. Imaginativna društvena koordinacija su zajednički koncepti društvenog identiteta , koji određuju značenja spola, roda, rase, dobi itd. Drugim riječima , kad god postoji djelovanje moći koje ovisi o tim zajedničkim imaginativnim konceptima društvenog identiteta na djelu je moć identiteta. U našem primjeru klijent počinje sebe doživljavati kao psihički bolesnu osobu i njegova ponašanja se mijenjaju i u odnosu na društvo (osamljuje se) i u odnosu na obitelj ( majku doživljava kao krivca za svoju bolest). U psihoterapijskog praksi tu ulogu zajedničkih imaginativnih koncepata igraju postavke psihoterapijske teorije koje objašnjavaju ponašanja klijenata i nude psihopatološke kategorije kao opise stanja i ponašanja osoba koje traže psihoterapijsku pomoć. Svaka teorija koja raznolikost ljudskog ponašanja svodi na kategorije koje onda pretendiraju da opisuju stvarno stanje osobe kao što je to i s teorijom psihopatologije gdje su psihopatološke kategorije opisane u DSM priručniku u psihoterapijskog praksi imaju djelovanje zajedničkih imaginativnih koncepata . Aragona kaže: „DSM ((Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders), se može smatrati kompromisom konvencionalizma i oblika realističkog empirizma. S jedne strane dijagnostički kriteriji se određuju demokratskim glasanjem kreatora samog DSM priručnika, a s druge strane , postoje temeljne neokrepelijanske pretpostavke, da DSM poremećaji moraju odražavati prirodna stanja, a ne samo što društvo (nosolozi su uvijek unutar kulturalnog konteksta svog vremena) misli o mentalnim poremećajima.“ (Aragona,2009, str4.) . Dakle psihopatološke kategorije jesu , barem dijelom, misli društva o mentalnim poremećajima ili u širem smislu mentalni poremećaji su u nekim slučajevima izraz imaginativne društvene koordinacije o konceptima zdravog ili prihvatljivog psihološkog funkcioniranja. 3 U psihoterapijskoj teoriji koja nudi kategorije psihopatologije, bazirane na teoriji, te 3 Da je tome tako pokazuje i sadržaj otvorenog pisma Britanskog društva psihologa (2011.) tvorcima najnovijeg DSM V priručnika. U pismu izražavaju zabrinutost zbog predložene revizije koja uključuje smanjivanje dijagnostičkih pragova za različite poremećaje. Posebnu zabrinutost izražavaju vezano uz novu dijagnozu „blagi 4 kategorije ne mogu u potpunosti obuhvatiti raznolikost ljudskih aktivnosti , pa zbog toga što postoje ljudske aktivnosti koje psihopatologija ne obuhvaća, uvijek postoji potreba da se poveća opseg primjene teorije, što obično znači povećavanje njene kompleksnosti. Na taj način nove psihopatološke kategorije postaju izraz imaginativne društvene koordinacije o konceptima bolesnog psihološkog funkcioniranja u koje ulaze ponašanja koja odstupaju od zamišljene idealne norme i funkcioniraju kao stereotipi iz kojih proizlaze predrasude. Edwards kaže (2009.,str 82) da je etiketiranje mentalnog stanja kao mentalne bolesti zauzimanje stava u kojem je osoba stavljena u poziciju pasivnosti u odnosu na svoje stanje. Stanje se smatra štetnim i treba ga odstraniti. Edwards smatra da je to nepoštivanje autonomije osobe i specifičnosti u ponašanju koje proizlaze iz osobnosti, te je određivanje neuobičajenog ponašanja kao bolesnog, negiranje perspektive te osobe. U tom smislu psihopatološke kategorije jesu predrasude. Što se tiče postavki psihoterapijskih teorija ( uzmimo samo primjer Bernove Transakcijske analize u kojem klijent komunicira iz svojeg „djeteta“, „odraslog“ ili „roditelja“ ili bilo koje druge teorije koja pretendira objasniti klijenta) , one također sudjeluju u imaginaciji psihoterapijske profesije. Psihoterapeuti barataju tim konceptima (ego, superego, stanje djeteta, analna faza, …) tako da oni postaju alati u određivanju identiteta klijenta. Primjer predlaganja psihopatologije kao svoje teorije je već, paradigmatski primjer homoseksualnosti kao psihopatološke kategorije, koju su sve psihoterapijske teorije od psihoanalize do transakcijske psihoterapije uzimale kao objektivnu realnost i time i predmetom vlastitih teorija 4. Predlažući psihopatologiju kao sadržaj vlastite teorije, psihoterapija nameće svoje vrijednosti klijentima, odnosno dijagnosticira u skladu s tim vrijednostima svoje pacijente i onda tretira kao psihopatološku kategoriju neko ponašanje koje to nije. Analogno već navedenim postavkama, kad god postoji djelovanje moći koje ovisi o tim zajedničkim imaginativnim konceptima društvenog identiteta na djelu je moć identiteta ,a ovdje imamo na djelu moć identiteta klijenta u psihoterapiji. Kako Fricker(str.16) objašnjava moć identiteta je nešto nematerijalno, nešto potpuno diskurzivno i imaginativno, jer djeluje na razini zajedničkih koncepcija imaginarnog društvenog identiteta , što znači biti netko ili nešto (gospodin,žena, bijelac, neurotičar ,…). Moć identiteta može djelovati u interesu djelatnika da proizvede neku akciju ili suprotno od njegovih interesa da ograniči njegovo djelovanje. U objašnjenju epistemičke nepravde posebno je zanimljivo vidjeti kako je identitet moći uključen u razgovor u kojem je znanje prenošeno od govornika prema slušatelju u razmjeni svjedočanstava i to u slučaju kad to govornika ograničava. U ovom primjeru kad klijent dijeli svoja iskustva, on kao govornik nije prepoznat kao pouzdan izvor psihotični sindrom“. Ova dijagnoza uključuje osobe koje su doživjele halucinacije, deluzije ili nepovezani govor „ u blagom obliku uz održan kontakt sa stvarnošću“ , ali ne podliježu kriterijima za psihotični poremećaj. Zabrinuti su što predložena revizija može imati učinak na ranjive skupine djece i starijih osoba. U pismu naglašavaju da dijagnostička kategorija „blagog neurokognitivnog poremećaja“ može biti dijagnosticirana kod starijih osoba čije slabljenje memorije je jednostavno odraz normalnog starenja. 4 Barnes (2, str.18) kaže: „Transakcijska analiza je stvorila svoju vlastitu psihopatologiju homoseksualnosti, konstruirajući svoje vlastite opise homoseksualnih subjekata, i stvarajući lezbijke i homoseksualne muškarce psihopatološkima, poništavajući njihov identitet ...“. 5 znanja o sebi. Slušač čini etičku pogrešku, govornika podcjenjuje kao spoznavatelja. Takva ideja da klijent ne razumije sam sebe , nego da je jedini autoritet za razumijevanje njega samog , psihoterapeut sadržana je u samoj koncepciji psihoterapije koja objašnjava, kategorizira, interpretira ljudska ponašanja kao izraz nesvjesne patologije koja nije spoznatljiva samoj osobi. Psihoterapija na taj način postavlja okvir za razgovor u kojem klijent kao govornik ima manjak pouzdanosti kao spoznavatelj , a psihoterapeut sistematski ponavlja svoju etički pogrešnu poziciju. Govornik ima manjak pouzdanosti, a slušatelj višak pouzdanosti u ovom neravnopravnom odnosu. Govorniku je nanešena nepravda kao spoznavatelju. Naravno , šteta je primarno epistemička , ali u ovom slučaju ima i sekundarne štete. Sekundarana šteta se ogledava u činjenici da se govorniku ne može vjerovati kad opisuje samog sebe, i podučava ga se da ne može ni on sam sebi vjerovati. Ovo ima izravan utjecaj na samopouzdanje i govornik prestaje znati. Govornik kojemu je oduzeta sposobnost da bude vjerodostojan spoznavatelj , oštećen je u temeljnoj ljudskoj vrijednosti , postaje nešto manje vrijedan čovjek. Na taj način psihoterapijski susret postaje izvor patnje i problema za klijenta , a ne proces u kojem će naći rješenje za svoj problem, a takva psihoterapija moralno i etički upitna djelatnost. 3. EPISTEMIČKI MINIMUM U PSIHOTERAPIJI „Siguran sam, da sam , kao mnogi moji kolege započeo svoje učenje željan da znam, a proveo sam godine u učenju da „ne znam“, ne mogu „znati“ i u stvari da ne smijem „znati“….Nadam se da je jasno da izrazom „ja ne znam“, se trudim održati otvoreno stanje uma koji može tolerirati nesigurnost i izbjegavati omnipotentnost i omniznanstvenost.“ (Gerrard, 2011.str.1 ) Ovaj citat ilustrira nastojanje psihoterapeuta da reflektira o svojim interpretacijama klijenta i na taj način otvori mogućnosti djelovanja za klijenta. Psihoterapeuti različitih usmjerenja susreću se s ograničenjima teorija ako žele biti efikasni i psihoterapijska literatura je prepuna priča u kojima su psihoterapeuti otišli „izvan“ psihoterapijskih teorija da bi bili efikasni u svom radu. 5 Kako bismo ublažili štetu epistemičke nepravde , potrebna nam je epistemička vrijednost i to epistemička pravda. Fricker kaže da bismo u cilju izbjegavanje takve nepravde , morali ugraditi u sebe vrlinu pravde svjedočanstva (str. 86–92). Ovo vrijedi i za psihoterapijsku djelatnost. Ova vrijednost zahtijeva osjetljivost na mogućnost da ono što nam govornik poručuje može biti interpretirano kroz predrasudu identiteta, a ne stoga što on „posjeduje“ određenu dijagnozu. Odgovorni slušatelj će se truditi da neutralizira utjecaj predrasude na svoje interpretacije onog što je govornik rekao. Slušatelj , u psihoterapiji je to terapeut,koji ima razvijenu vrijednost epistemičke pravednosti je u stalnom preispitivanju , svjesnom refleksijom, vlastite interpretacije onog što je govornik rekao i preispitivanju same procjene svog doživljaja govornika. Odgovorni slušatelj , je u ovom kontekstu, onaj koji se trudi biti otvoren za protudokaze svoje procjene govornika i na taj način može suzbiti djelovanje predrasude. Stoga je minimalan zahtjev za psihoterapijsku djelatnost izbjegavanje epistemičke nepravde koja je implicitna svim pristupima interpretiranja klijentovog iskustva kroz „naočale“ teorije i prevođenje njegovog iskustva u termine te iste teorije. 5 Da nabrojim samo neke: M.Erickson, R.Lindner, I.Yalom,.J.Haley i drugi 6 LITERATURA: 1.Aragona, Massimiliano -The Role of Comorbidity in the Crisis of the Current Psychiatric Classification System, Philosophy, Psychiatry, & Psychology, Volume 16, Number 1, March 2009, pp. 1-11 (Article), str.4) 2. British Psychological Society Statement on the open letter to the DSM-5 Taskforce (2011.) 3.Edwards , Craig - Ethical Decisions in the Classification of Mental Conditions as Mental Illness, Philosophy, Psychiatry, & Psychology, Volume 16, Number 1, March 2009, pp. 73-90 4. Fricker, M. 2007. Epistemic Injustice: Power and the Ethics of Knowing. Oxford: Oxford University Press. 5. Gerrard, Jackie- Impossibility of Knowledge : Dilemmas of a Psychotherapist. London, GBR: Karnac Books, 2011. p 16, Copyright © 2011. Karnac Book 7
© Copyright 2024 Paperzz
