close

Enter

Log in using OpenID

1 Inka Miškulin EPISTEMIČKA NEPRAVDA I PSIHOTERAPIJA 1

embedDownload
Inka Miškulin
EPISTEMIČKA NEPRAVDA I PSIHOTERAPIJA
1. UVOD
U svojoj knjizi Epistemic Injustice: Power and the Ethics of Knowing, Miranda Fricker istražuje
ideju postojanja “izrazito epistemičke vrste nepravde” (str. 1). Postoje mnoge nepravde koje su
epistemičke prirode , kao što je neravnomjerna raspodjela obrazovanja ili informacija iako ne
izgledaju izrazito epistemičke. Fricker se usredotočava na dvije vrste nepravde koje naziva
nepravdom svjedočanstva i hermeneutičkom nepravdom. Ove nepravde su izrazito epistemičke , jer
obje čine „nažao osobi i to specifično njenoj sposobnosti spoznavanja“ (str. 1).
Nepravda svjedočanstva se zbiva kad slušač uslijed svojih predrasuda ne vjeruje govorniku. Posebno
je štetna nepravda svjedočanstva koja se nanosi uslijed predrasude identiteta, tj. predrasude koja
postoji prema određenoj društvenoj kategoriji kojoj govornik pripada. Ovakva epistemička nepravda
je sistematska i kao takva ima teže posljedice za govornika. Hermeneutička je nepravda na djelu,
zbog propusta u kolektivnim izvorima interpretacija, stavljajući osobu u neravnopravan položaj kad
ona treba razumjeti vlastito društveno iskustvo.
Psihoterapija kao dijaloška djelatnost plodno je tlo za obje vrste epistemičke nepravde.
Psihoterapijski susret je poseban oblik socijalne situacije svjedočanstva. Psihoterapeut i klijent su i
slušač i govornik međusobno. Oboje imaju socijalnu percepciju onog drugog, ali psihoterapeut ima
drugačiju odgovornost. Psihoterapeutova odgovornost je da bude pouzdan izvor znanja, da bude
povjerljiv slušatelj, da pobudi povjerenje kod slušača i da održava kontekst povjerenja.
Izuzetno je važno osvijetliti područja mogućih epistemoloških nepravdi u kontekstu psihoterapije,
posebice ako su takve epistemološke nepravde sistematske kako djelatnost koja treba biti od pomoći
ne bi postala svoja suprotnost.
U ovom eseju pokušat ću koncept epistemičke nepravde primijeniti u psihoterapijskom kontekstu.
Ovakva se nepravda događa kad psihoterapeut pretendira da zna istinu o svom klijentu kroz znanje o
psihopatologiji koje nudi psihoterapijska teorija, a što mnoge psihoterapijske teorije i nude kao svoj
sadržaj. Pokušat ću pokazati da psihoterapija na taj način postaje svoja suprotnost: objašnjavajući
„patologije“ kod svojih klijenta sama postaje plodno tlo za patologiju odnosa u kojem se osobi kao
spoznavatelju nanosi epistemička nepravda. Epistemička nepravda , koja nastaje u situaciji
psihoterapeutovog interpretiranja klijentovih „patologija“ postaje ponižavajuća i dehumanizirajuća za
klijenta, te na taj način djeluje suprotno od svoje namjene pomaganja i razrješavanja problema s
kojim klijent dolazi.
Pokušat ću ukazati na takve postavke u bilo kojoj psihoterapijskoj teoriji koja se temelji na teoriji
psihopatologije ,a koje su izvori sistematske epistemičke nepravde za sugovornika u psihoterapijskom
susretu, te odrediti izbjegavanje epistemičke nepravde kao minimalni zahtjev za psihoterapijski
susret kako bi psihoterapija postavila vlastite temelje za razvoj epistemičkih vrijednosti.
1
2.NEPRAVDA SVJEDOČANSTVA U PSIHOTERAPIJI
2.1. EPISTEMIČKA NEPRAVDA U PSIHOTERAPIJI
Psihoterapeut: „Recite mi nešto o sebi?“
Klijent: „Volim životinje. Imam psa kojeg sam našla na ulici napuštenog i jednu mačku koju sam
spasila kad je imala 2 mjeseca , jer je auto pregazio majku mačku.“
P: „Hm. Znači spašavate napuštene životinje?“
K: „Da. Volim životinje. I volim to kod sebe.“
P: „Vas je majka kao malog dječaka puštala kod bake preko tjedna jer je radila dok još niste išli u
školu?“
K: „Da, moja majka tako kaže, ali ja se toga ne sjećam kao nečeg posebnog . Mama kaže da smo
od petka do nedjelje uvijek bili zajedno. Imam samo dobre uspomene na djetinjstvo.“
P: „ Imate dobre uspomene, jer ste potisnuli traumatično iskustvo napuštanja od strane majke,
pa sad pokušavate nadomjestiti tu prazninu usvajanjem napuštenih životinja. To je izraz vaše
neriješene patologije.“
Ovo je dio psihoterapijskog razgovora koji bi mogao biti fikcija, ali je to istiniti razgovor koji je
klijent ispričao drugom psihoterapeutu liječeći se, između ostalog, i od prve psihoterapije! Ovakve je
interpretacije psihoterapeuta , klijent doživio je kao svoje stvarno stanje u kojem ne može vjerovati
sebi, jer ono što je do tada doživljavao kao svoju dobru osobinu postalo je izraz patologije. Odnos s
majkom koji do tada nije problematičan počeo je doživljavati kao izvor problema , a sebe kao
nepoznanicu . Poteškoće je počela predstavljati ideja da sebe uopće ne pozna i da se u njemu krije
nešto što radi protiv njega samog. Sve je rezultiralo gubitkom samopouzdanja i potištenošću. Prvotni
problem osjećaja neadekvatnosti u društvu vršnjaka eskalirao je u potpuno osamljivanje.
Govorniku se nanosi nepravda kad mu slušatelj ne vjeruje , jer ima predrasudu prema ljudima
poput govornika. 1 U ovom primjeru možemo reći da psihoterapeut ima predrasudu da svaka osoba
koja uđe u ordinaciju kao klijent nosi sa sobom i psihopatologiju koja ju je i dovela u ordinaciju. Dio te
predrasude je da je svaki psihološki problem izraz psihopatologije koja je u temelju. Kad to ne bi bilo
tako osoba ne bi imala potrebu za psihoterapeutom, tako da sam dolazak je „dokaz“ koji potvrđuje
takvo stanovište i predrasude se neprestano obnavlja. Bilo kakvo objašnjavanje ili opovrgavanje takve
interpretacije od strane klijenta samo je dokaz psihopatološke podloge , jer kad bi se suočio s tim
imao bi šanse za izlječenje, tako da svaka izjava koja bi bila protudokaz psihopatološkoj podlozi se ne
uzima kao istinita, štoviše takva izjava potvrđuje početni stav terapeuta . U ovom primjeru je to
tvrdnja klijenta: „Imam samo dobre uspomene na djetinjstvo.“ Terapeut takvoj tvrdnji ne može
1
Fricker to ilustrira literarnim primjerima od kojih je prvi suđenje Tomu Robinsonu u Harper Leeovom „Ubiti
pticu rugalicu“( 23–26).
2
vjerovati , jer je za njega ona odraz potiskivanja traumatičnog iskustva napuštanja u djetinjstvu i kao
takva izraz patologije.
Nepravde svjedočanstva se zbivaju kad govornik pati od manjka vjerodostojnosti uslijed
predrasude identiteta sa strane slušatelja. Govornik pati od manjka vjerodostojnosti kad je ta
vjerodostojnost od strane slušatelja nedovoljna kao dokaz da govornik govori istinu (str.19)
Predrasuda identiteta je predrasuda prema nekoj osobi ili osobama koje su članovi neke društvene
grupe (str.35). Predrasuda identiteta može biti individualna ( kad jedna individua ima predrasudu
prema drugoj zbog njihovih društvenih identiteta) ili strukturalna (kad neke društvene strukture
diskriminiraju neke osobe zbog njihovog društvenog identiteta). Fricker kaže da je u nepravdi
svjedočanstva na djelu predrasuda individualnog identiteta.
Kao što je za Fricker, slučaj Toma Robinsona , „središnji slučaj“ nepravde svjedočanstva, jer je
manjak vjerodostojnosti rezultata sistematske predrasude identiteta sa strane slušača , i u ovom
našem primjeru, je manjak vjerodostojnosti rezultat sistematske predrasude (str. 28). Predrasuda
identiteta je sistematska , a ne slučajna, kad ima utjecaj na više područja života osobe – ekonomski,
obrazovni, profesionalni, seksualni (str.27). U našem primjeru utjecaj je tako generaliziran i tako
snažan da ima utjecaj na općenito funkcioniranje osobe u svim aspektima života.
Slučajne predrasude , također, mogu rezultirati ozbiljnim nepravdama svjedočanstva. S točke
gledišta društvene pravde, Fricker smatra da su sistematske predrasude identiteta one koje zaslužuju
našu pažnju, a naš primjer nije izoliran slučaj, nego samo ilustrira odnos koji je u temelju
psihoterapijske teorije koja predlaže psihopatologiju kao objašnjenje ponašanja osoba koje dolaze u
psihoterapijski susret.
2.2.PSIHOPATOLOŠKE KATEGORIJE KAO STEREOTIPI
Fricker je posebno zainteresirana za predrasude koje operiraju kroz stereotipe gdje se
stereotip može shvatiti kao povezivanje neke društvene grupe s jednim ili više atributa , gdje to
povezivanje utjelovljuje generalizacije koje stvaraju otpor prema činjenicama koje upućuju na
suprotno. Bitno je naglasiti da je stereotip predrasude identiteta , stereotip koji je obilježen otporom
prema dokazima koji su u suprotnosti s tom predrasudom. Djelatnik može nastaviti sa
stereotipiziranjem čak i kad su dokazi u suprotnosti sa stereotipom, jer je manjak vjerodostojnosti
govornika upravo taj čimbenik koji je dio stereotipa. 2
Stereotipi su vrsta predrasude , kod kojih predrasudu identiteta možemo shvatiti kao
prosudbu, koja može imati negativan ili pozitivan predznak i koja sadržava otpor prema suprotnim
dokazima uslijed nekakvog afektivnog angažmana subjekta.
Stereotipi predrasude identiteta , kao i predrasuda identiteta općenito, su obilježeni otporom
na uviđanje dokaza koji su u suprotnosti sa samom predrasudom. Ideja predrasude se temelji na
procjenjivanju prije susreta sa sugovornikom , gdje se ta predrasuda interpretira kao sud koji je
2
U svojoj praksi upoznala sam psihijatra koji je iskazao nezadovoljstvo ponašanjem svoje pacijentice koje je
očito iskakalo iz stereotipa koji je on o njoj imao , riječima: „Molim vas ponašajte se u skladu sa svojom
dijagnozom.“
3
stvoren bez uzimanja u obzir evidencije, te stoga predrasude možemo smatrati epistemički
pogrešnim .
2.3. MOĆ IDENTITETA U PSIHOTERAPIJI
Navedeni primjer ilustrira moć koju psihoterapeut ima u psihoterapijskom procesu s
klijentom. U psihoterapijskom susretu psihoterapeut ima moć da nametne svoje interpretacije kao
jedine istinite i tako utječe na ponašanje osobe, kao i na njen doživljaj same sebe. U tom smislu
psihoterapeutova moć operira pasivno i ona je diadna , jer povezuje jednu osobu koja ima moć nad
drugom osobom i tu vrstu moći Fricker (str.10) naziva djelatničkom moći. U djelatničkim odnosima
moći, jedan djelatnik kontrolira ponašanje drugog, dok kod strukturalnih operacija moći , moć nema
subjekta, ali uvijek postoji objekt čije se akcije kontroliraju.
Psihoterapijski susret je situacija djelatnikove moći , iako je naravno takva moć ovisna o
kontekstu funkcioniranja socijalnog svijeta u kojem psihoterapija igra ulogu djelatnosti koja može
pomoći u rješavanju psiholoških poteškoća i problema u funkcioniranju . Osoba dolazi u
psihoterapijski odnos sa strahovima vezanim uz vlastito zdravlje, odnose, budućnost i očekivanjima
da će mu psihoterapeut pomoći. Psihoterapeut ima moć interpretiranja klijentovog iskustva.
Interpetacija klijentovog iskustva sudjeluje u određivanju njegovog identiteta na isti način na koji
Fricker (str.14.) opisuje da imaginativna društvena koordinacija sudjeluje u određivanju društvenog
identiteta osobe. Imaginativna društvena koordinacija su zajednički koncepti društvenog identiteta ,
koji određuju značenja spola, roda, rase, dobi itd. Drugim riječima , kad god postoji djelovanje moći
koje ovisi o tim zajedničkim imaginativnim konceptima društvenog identiteta na djelu je moć
identiteta. U našem primjeru klijent počinje sebe doživljavati kao psihički bolesnu osobu i njegova
ponašanja se mijenjaju i u odnosu na društvo (osamljuje se) i u odnosu na obitelj ( majku doživljava
kao krivca za svoju bolest).
U psihoterapijskog praksi tu ulogu zajedničkih imaginativnih koncepata igraju postavke
psihoterapijske teorije koje objašnjavaju ponašanja klijenata i nude psihopatološke kategorije kao
opise stanja i ponašanja osoba koje traže psihoterapijsku pomoć. Svaka teorija koja raznolikost
ljudskog ponašanja svodi na kategorije koje onda pretendiraju da opisuju stvarno stanje osobe kao
što je to i s teorijom psihopatologije gdje su psihopatološke kategorije opisane u DSM priručniku u
psihoterapijskog praksi imaju djelovanje zajedničkih imaginativnih koncepata . Aragona kaže: „DSM
((Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders), se može smatrati kompromisom
konvencionalizma i oblika realističkog empirizma. S jedne strane dijagnostički kriteriji se određuju
demokratskim glasanjem kreatora samog DSM priručnika, a s druge strane , postoje temeljne
neokrepelijanske pretpostavke, da DSM poremećaji moraju odražavati prirodna stanja, a ne samo što
društvo (nosolozi su uvijek unutar kulturalnog konteksta svog vremena) misli o mentalnim
poremećajima.“ (Aragona,2009, str4.) . Dakle psihopatološke kategorije jesu , barem dijelom, misli
društva o mentalnim poremećajima ili u širem smislu mentalni poremećaji su u nekim slučajevima
izraz imaginativne društvene koordinacije o konceptima zdravog ili prihvatljivog psihološkog
funkcioniranja. 3 U psihoterapijskoj teoriji koja nudi kategorije psihopatologije, bazirane na teoriji, te
3
Da je tome tako pokazuje i sadržaj otvorenog pisma Britanskog društva psihologa (2011.) tvorcima najnovijeg
DSM V priručnika. U pismu izražavaju zabrinutost zbog predložene revizije koja uključuje smanjivanje
dijagnostičkih pragova za različite poremećaje. Posebnu zabrinutost izražavaju vezano uz novu dijagnozu „blagi
4
kategorije ne mogu u potpunosti obuhvatiti raznolikost ljudskih aktivnosti , pa zbog toga što postoje
ljudske aktivnosti koje psihopatologija ne obuhvaća, uvijek postoji potreba da se poveća opseg
primjene teorije, što obično znači povećavanje njene kompleksnosti. Na taj način nove
psihopatološke kategorije postaju izraz imaginativne društvene koordinacije o konceptima bolesnog
psihološkog funkcioniranja u koje ulaze ponašanja koja odstupaju od zamišljene idealne norme i
funkcioniraju kao stereotipi iz kojih proizlaze predrasude.
Edwards kaže (2009.,str 82) da je etiketiranje mentalnog stanja kao mentalne bolesti
zauzimanje stava u kojem je osoba stavljena u poziciju pasivnosti u odnosu na svoje stanje. Stanje se
smatra štetnim i treba ga odstraniti. Edwards smatra da je to nepoštivanje autonomije osobe i
specifičnosti u ponašanju koje proizlaze iz osobnosti, te je određivanje neuobičajenog ponašanja kao
bolesnog, negiranje perspektive te osobe. U tom smislu psihopatološke kategorije jesu predrasude.
Što se tiče postavki psihoterapijskih teorija ( uzmimo samo primjer Bernove Transakcijske
analize u kojem klijent komunicira iz svojeg „djeteta“, „odraslog“ ili „roditelja“ ili bilo koje druge
teorije koja pretendira objasniti klijenta) , one također sudjeluju u imaginaciji psihoterapijske
profesije. Psihoterapeuti barataju tim konceptima (ego, superego, stanje djeteta, analna faza, …) tako
da oni postaju alati u određivanju identiteta klijenta. Primjer predlaganja psihopatologije kao svoje
teorije je već, paradigmatski primjer homoseksualnosti kao psihopatološke kategorije, koju su sve
psihoterapijske teorije od psihoanalize do transakcijske psihoterapije uzimale kao objektivnu realnost
i time i predmetom vlastitih teorija 4. Predlažući psihopatologiju kao sadržaj vlastite teorije,
psihoterapija nameće svoje vrijednosti klijentima, odnosno dijagnosticira u skladu s tim vrijednostima
svoje pacijente i onda tretira kao psihopatološku kategoriju neko ponašanje koje to nije.
Analogno već navedenim postavkama, kad god postoji djelovanje moći koje ovisi o tim
zajedničkim imaginativnim konceptima društvenog identiteta na djelu je moć identiteta ,a ovdje
imamo na djelu moć identiteta klijenta u psihoterapiji. Kako Fricker(str.16) objašnjava moć identiteta
je nešto nematerijalno, nešto potpuno diskurzivno i imaginativno, jer djeluje na razini zajedničkih
koncepcija imaginarnog društvenog identiteta , što znači biti netko ili nešto (gospodin,žena, bijelac,
neurotičar ,…).
Moć identiteta može djelovati u interesu djelatnika da proizvede neku akciju ili suprotno od
njegovih interesa da ograniči njegovo djelovanje. U objašnjenju epistemičke nepravde posebno je
zanimljivo vidjeti kako je identitet moći uključen u razgovor u kojem je znanje prenošeno od
govornika prema slušatelju u razmjeni svjedočanstava i to u slučaju kad to govornika ograničava. U
ovom primjeru kad klijent dijeli svoja iskustva, on kao govornik nije prepoznat kao pouzdan izvor
psihotični sindrom“. Ova dijagnoza uključuje osobe koje su doživjele halucinacije, deluzije ili nepovezani govor „
u blagom obliku uz održan kontakt sa stvarnošću“ , ali ne podliježu kriterijima za psihotični poremećaj. Zabrinuti
su što predložena revizija može imati učinak na ranjive skupine djece i starijih osoba. U pismu naglašavaju da
dijagnostička kategorija „blagog neurokognitivnog poremećaja“ može biti dijagnosticirana kod starijih osoba
čije slabljenje memorije je jednostavno odraz normalnog starenja.
4
Barnes (2, str.18) kaže: „Transakcijska analiza je stvorila svoju vlastitu psihopatologiju homoseksualnosti,
konstruirajući svoje vlastite opise homoseksualnih subjekata, i stvarajući lezbijke i homoseksualne muškarce
psihopatološkima, poništavajući njihov identitet ...“.
5
znanja o sebi. Slušač čini etičku pogrešku, govornika podcjenjuje kao spoznavatelja. Takva ideja da
klijent ne razumije sam sebe , nego da je jedini autoritet za razumijevanje njega samog ,
psihoterapeut sadržana je u samoj koncepciji psihoterapije koja objašnjava, kategorizira, interpretira
ljudska ponašanja kao izraz nesvjesne patologije koja nije spoznatljiva samoj osobi. Psihoterapija na
taj način postavlja okvir za razgovor u kojem klijent kao govornik ima manjak pouzdanosti kao
spoznavatelj , a psihoterapeut sistematski ponavlja svoju etički pogrešnu poziciju. Govornik ima
manjak pouzdanosti, a slušatelj višak pouzdanosti u ovom neravnopravnom odnosu. Govorniku je
nanešena nepravda kao spoznavatelju.
Naravno , šteta je primarno epistemička , ali u ovom slučaju ima i sekundarne štete.
Sekundarana šteta se ogledava u činjenici da se govorniku ne može vjerovati kad opisuje samog sebe,
i podučava ga se da ne može ni on sam sebi vjerovati. Ovo ima izravan utjecaj na samopouzdanje i
govornik prestaje znati. Govornik kojemu je oduzeta sposobnost da bude vjerodostojan spoznavatelj ,
oštećen je u temeljnoj ljudskoj vrijednosti , postaje nešto manje vrijedan čovjek. Na taj način
psihoterapijski susret postaje izvor patnje i problema za klijenta , a ne proces u kojem će naći rješenje
za svoj problem, a takva psihoterapija moralno i etički upitna djelatnost.
3. EPISTEMIČKI MINIMUM U PSIHOTERAPIJI
„Siguran sam, da sam , kao mnogi moji kolege započeo svoje učenje željan da znam, a proveo
sam godine u učenju da „ne znam“, ne mogu „znati“ i u stvari da ne smijem „znati“….Nadam se da je
jasno da izrazom „ja ne znam“, se trudim održati otvoreno stanje uma koji može tolerirati
nesigurnost i izbjegavati omnipotentnost i omniznanstvenost.“ (Gerrard, 2011.str.1 )
Ovaj citat ilustrira nastojanje psihoterapeuta da reflektira o svojim interpretacijama klijenta i
na taj način otvori mogućnosti djelovanja za klijenta. Psihoterapeuti različitih usmjerenja susreću se s
ograničenjima teorija ako žele biti efikasni i psihoterapijska literatura je prepuna priča u kojima su
psihoterapeuti otišli „izvan“ psihoterapijskih teorija da bi bili efikasni u svom radu. 5
Kako bismo ublažili štetu epistemičke nepravde , potrebna nam je epistemička vrijednost i to
epistemička pravda. Fricker kaže da bismo u cilju izbjegavanje takve nepravde , morali ugraditi u sebe
vrlinu pravde svjedočanstva (str. 86–92). Ovo vrijedi i za psihoterapijsku djelatnost. Ova vrijednost
zahtijeva osjetljivost na mogućnost da ono što nam govornik poručuje može biti interpretirano kroz
predrasudu identiteta, a ne stoga što on „posjeduje“ određenu dijagnozu. Odgovorni slušatelj će se
truditi da neutralizira utjecaj predrasude na svoje interpretacije onog što je govornik rekao. Slušatelj ,
u psihoterapiji je to terapeut,koji ima razvijenu vrijednost epistemičke pravednosti je u stalnom
preispitivanju , svjesnom refleksijom, vlastite interpretacije onog što je govornik rekao i preispitivanju
same procjene svog doživljaja govornika. Odgovorni slušatelj , je u ovom kontekstu, onaj koji se trudi
biti otvoren za protudokaze svoje procjene govornika i na taj način može suzbiti djelovanje
predrasude.
Stoga je minimalan zahtjev za psihoterapijsku djelatnost izbjegavanje epistemičke nepravde
koja je implicitna svim pristupima interpretiranja klijentovog iskustva kroz „naočale“ teorije i
prevođenje njegovog iskustva u termine te iste teorije.
5
Da nabrojim samo neke: M.Erickson, R.Lindner, I.Yalom,.J.Haley i drugi
6
LITERATURA:
1.Aragona, Massimiliano -The Role of Comorbidity in the Crisis of the Current Psychiatric
Classification System, Philosophy, Psychiatry, & Psychology, Volume 16, Number 1, March 2009, pp.
1-11 (Article), str.4)
2. British Psychological Society Statement on the open letter to the DSM-5 Taskforce (2011.)
3.Edwards , Craig - Ethical Decisions in the Classification of Mental Conditions as Mental Illness,
Philosophy, Psychiatry, & Psychology, Volume 16, Number 1, March 2009, pp. 73-90
4. Fricker, M. 2007. Epistemic Injustice: Power and the Ethics of Knowing. Oxford: Oxford University
Press.
5. Gerrard, Jackie- Impossibility of Knowledge : Dilemmas of a Psychotherapist. London, GBR: Karnac
Books, 2011. p 16, Copyright © 2011. Karnac Book
7
Author
Document
Category
Uncategorized
Views
0
File Size
141 KB
Tags
1/--pages
Report inappropriate content