Kraljice neba, raduj se, aleluja – pjesma odvajkada Tekst pjesme Kraljice neba, raduj se, aleluja nastao je u vrijeme pape Grgura Velikog, prije više od četrnaest stoljeća • Piše: Stjepan PAVIĆ I 15. st. erryy, 15. BBerry, de Berr Ducc de d Du H res du He Heu i es Heures Rich Rich r s Riches T Très kks Trè o eks Kodeks Ko Kod ma omiljenih crkvenih pjesama koje su, čini se, odvajkada. Ni proučavateljima glazbene baštine ponekad nije poznato tko je i kada napisao riječi i(li) melodiju nekih od njih. Zna se da je tekst uskrsne pjesme Kraljice neba, raduj se, aleluja – koja se u novije vrijeme sve češće pjeva i na sprovodima – vrlo star, a posrećilo mi se da mu vrijeme nastanka prilično sigurno odredim. Na zanimljivu sam priču naišao prevodeći Zlatnu legendu, znamenitu i veoma opsežnu knjigu o blagdanima i svecima talijanskog dominikanca Jakova iz Varazzea (Jacobus de Voragine). Djelo je nastalo šezdesetih godina trinaestoga stoljeća, a autor ga je dopunjavao i dotjerivao sve do svoje smrti 1298. U dionici o papi Grguru Velikome Jakov pripovijeda kako se jednom prilikom rijeka Tiber izlila iz korita, prelila se preko rim- skih gradskih zidina i pritom srušila mnoge kuće. Rijekom je otplivalo u more mnoštvo zmija, pa čak i jedan veliki zmaj, ali ih valovi ugušiše i izbaciše na obalu. Trulež tih nemani okuži sav zrak, a potom uslijedi veoma opaka kuga: činilo se kako strijele padaju s neba i pogađaju ljude redom. Jedna prije sviju pogodi papu Pelagija koji odmah umrije, a potom se stade obrušavati na ostale tako da su u gradu mnoge kuće ostale prazne. Puk jednodušno za papu izabra Grgura premda se on svim silama opirao. Kada je imao biti posvećen – a kuga je nastavila tamaniti narod – održa on propovijed, ustanovi litanije, povede procesiju i sve ih pozva da se pobožnije mole Bogu. Dok su se molili, za samo jedan sat osamdeset ljudi ispusti dušu, no on neprestano pozivaše narod da ne odustane od molitve sve dok Božje smilovanje kugu ne odagna. Kad se procesija završi, Grgur promijeni odjeću i pridobi neke trgovce da ga skrivena u kaci na kolima izvezu iz grada. Dočepa se šume, pronađe zaklon u špilji i ondje se skrivao tri dana. Dok su ga uporno tražili, ukaza se na nebu veoma sjajan svjetlosni stup koji je lebdio iznad mjesta na kojem se on krio; jedan redovnik u tome stupu vidje anđele kako silaze i uzlaze. Narod ga odmah pograbi, povede u grad i posveti za vrhovnoga svećenika. Jakov dalje pripovijeda: “No budući da je spomenuta kuga još uvijek harala Rimom, zapovjedio je Grgur da se na uobičajen način u uskrsno vrijeme održi procesija s litanijama oko grada. Naredio je da se u procesiji s poštovanjem nosi slika vazda blažene Djevice Marije, posve slična Mariji koja se, kako vele, i danas nalazi u Rimu, a naslikao ju je – prema kazivanju – Luka, liječnik po zanimanju i vrstan slikar. I gle, sva okuženost i sav vrtlog u zraku uzmicali su pred slikom, a ostajala je čudesna vedrina i čistoća. Tada su se s visine u blizini slike, kako pričaju, čuli glasovi anđela kako pjevaju: Kraljice neba, raduj se, aleluja, jer koga si dostojna bila nositi, aleluja, uskrsnu kako reče, aleluja. A Grgur je odmah dodao ovo što slijedi: Moli za nas, molimo te, aleluja. I Grgur toga trena ugleda nad utvrdom Crescenzio anđela Gospodnjega kako otire krvav mač i vraća ga u korice: shvati da je kuga prošla, a to se i dogodi. Stoga se onaj grad otada zove Castel Sant’Angelo.” U priči su dakle prisutni poplava, nemani, okuženje i pomor kao Božja kazna, pa molitva, čudotvorna Gospina slika: savršen scenarij za čudo – uostalom, možda posve stvaran – i čudo se dogodilo. Crkvom je papa Grgur Veliki upravljao 590-604. godine. Ako Jakov iz Varazzea piše kako je tekst pjesme Kraljice neba, raduj se, aleluja nastao u Grgurovo vrijeme, onda je naša pjesma nastala prije više od četrnaest stoljeća. Mjereno našim kratkim životima, ona je doista odvajkada. • travanj 2012. Svjetlo riječi 45 Uskrsna šibarina U rano jutro na uskrsni ponedjeljak idu mladići od kuće do kuće i šibaju djevojke 46 Svjetlo riječi travanj 2012. • Piše: Jozo DŽAMBO Š aranje jaja uskrsni je običaj koji je već odavno prešao uske europske granice i poprimio globalne razmjere. Običaj je mješavina folklora i religiozne simbolike; on je svojom dekorativnošću potisnuo u pozadinu mnoge druge običaje veza- Sudetendeutsches Sud dete e ndeeuts u che ch h sA Archiv, rchiv, rch iv Münch iv, München nc en n U rano jutro na uskrsni ponedjeljak idu mladići od kuće do kuće i šibaju djevojke po golim nogama ili rukama nakon čega im ove kao dar daju najčešće ukrašena jaja. (Šibanju ne izmiču kod kuće ni vlastite žene ili sestre.) Sljedećeg dana, u utorak, sada su djevojke na redu, ali one ne izlaze iz kuća nego dočekuju mladiće koji dođu izvana ili šibaju ukućane dok su još na spavanju. Doduše one ostaju praznih ruku, njih se ne daruje. U dijelovima Češke očevi za vrijeme Velikog tjedna pribavljaju za svoje muškarčiće vrbove prutove i ukrašavaju ih da budu spremni do uskrsnog ponedjeljka. Kucajući na vrata rodbine i susjeda dječaci se najavljuju rimama u smislu: “Dajte nama jaja, da ne bude belaja!” Kao otkupnina mogu umjesto jaja biti i slatkiši ili poneki novčić. U Šleziji se šibanje znalo nadomještati i prskanjem vodom. Ukrašeno pruće nudilo se i na tržnicama na prodaju – jer konačno djevojke i mladiće koje se voli ne može se tući bilo čime! Osim toga, za zaljubljene je i ovo bio način iskazivanja osjećaja. Zaboraviti šibe na uskrsni ponedjeljak tumačilo se kao ravnodušnost ili čak prekid veze. Običaj je sličan onome na blagdan Nevine dječice (Mladenci) kada roditelji šibaju djecu uz povike “Širio se, duljio se!”, čime se izražava želja da djeca rastu i napreduju. U nekim krajevima šibe se beru već na blagdan sv. Barbare 4. prosinca i čuvaju u toplini kuće kako bi do upotrebe pustile pupoljke. Simbolika rasta, zdravlja i svježe životne snage dolazi u tome do izražaja. Da li između božićnog i uskrsnog “mladičanja” postoji neka veza, nije jasno. P ne za ovaj blagdan. Pri tome svi kršćanski narodi znali su, pored vjerskog štovanja Uskrsa, popratiti ove “velike dane” i još ponekim običajem kao što je ovaj na našoj slici. Sliku je njemački ilustrator F. Schlegel koncem 19. stoljeća naslovio kao “moravski narodni običaj”, točnije Schmeck-Ostern, pojam čije je podrijetlo nejasno. Ilustracija prikazuje mladiće i dječake kako ukrašenim šibama pokušavaju dohvatiti djevojke i djevojčice koje, s manje ili više uspjeha, izmiču udarcima. Motiv u sebi spaja razigranost i ozbiljnost; sve se odvija u seoskom ambijentu kao u nekoj pučkoj drami ili veselici. Ovdje je riječ o moravskom običaju, ali on se u sličnim oblicima susreće i drugdje, pa i u hrvatskim krajevima. oznato je i jedno tumačenje uskrsnog šibanja koje bi htjelo biti “teološko”, ali je ono samo simpatična folklorna interpretacija Biblije, ništa više. Prema ovoj, nakon događaja uskrsnuća sastale su se na trgu jeruzalemske žene da prepričavaju čudo koje se dogodilo. Veliki svećenici, koji nisu željeli da narod o tome nešto sazna, rastjerali su žene šibama. Slična teologiziranja mogu se naći i u našim krajevima. Etnologinja Jasna Čapo navodi primjer tumačenja “šibarine” iz slavonskih Sikirevaca kao osvete Židovima koji su bičevali Isusa. Također u Slavoniji, ali i u Kreševu, batine su bile namijenjene Judi izdajniku, u Dalmaciji pak razbojniku Barabi kojeg je Pilat na zahtjev svjetine pustio iz zatvora. Od ovog imena potječe i običaj baraban koji se u nekim oblicima sačuvao sve do u najnovije vrijeme. U svome romanu Baraban (1943) hrvatski književnik i dominikanac Rajmund Kupareo (1914-1996) opisao je ovaj običaj, prakticiran na Veliku srijedu na otoku Hvaru: “Stari je običaj, da se na svršetku barabana lupa što je moguće duže po crkvenim klupama, kao spomen na udarce, koji vojnici izbrojiše nedužnome Isusu. Beru se šibe, ali one neće služiti samo za baraban, već i za kaznu i za zabavu. Roditelji će ih nositi u noćnoj procesiji da tako postanu blagoslovljene, a onda će ih zadjenuti o kakav čavao ili o koji okvir svetačke slike u kući kao opomenu djeci, da budu poslušna. Mladićima će služiti za zabavu, dok budu pred crkvom čekali svršetak barabana; nijedna djevojka ne će mirno stići do crkve.” Uopće lupanje i buka imali su mjesta u katoličkoj liturgiji već od srednjega vijeka. Oni su trebali podsjećati na potres i buku koji su pratili Isusovu smrt i uskrsnuće, te kao znak žalosti nadomjestiti svečana zvona koja će se oglasiti tek nakon uskrsne noći. Lupanje nije bilo samo plod pučke fantazije i simbolike; sve do Drugog vatikanskog sabora u obredniku Velikog tjedna stajalo je doslovce: “neka bude malo udaranja i buke”, što su svećenici činili udaranjem knjigom o klupu, a vjernici šibama. Nakon toga te šibe nisu više bile “obične” nego upravo “blagoslovljene”, pa čak i onda ako služe za kaznu. • travanj 2012. Svjetlo riječi 47 Kristova muka u baštini livanjskoga kraja • Piše: Ana PAPIĆ O O, noći sjajnija od dana, svjetlija od Sunca, slađa od raja, očekivana godinu dana! vim je hvalospjevom Sinezije Cirenski u 4. stoljeću opisao Uskrs. U toj slavnoj noći uskrsnu naš Otkupitelj i zajedno s njim i mi postadosmo vječni pobjednici. Slaveći Kristovo uskrsnuće s pravom se nadamo biti sudionici njegove vječnosti. No, vječnom susretu s Kristom prethodi temeljita priprava. U narodu, osim crkvenih obreda, žive i pučki običaji koji se vežu za pojedine kršćanske blagdane. Oni su u katoličkom puku u BiH duboko ukorijenjeni – s narodom se rađaju, dišu, žive i umiru. Uskrs i Božić zauzimaju posebno mjesto u srcima sveg katoličkog puka, pa tako i katoličkoga puka u Livnu. Livnjaci su veoma rano primili kršćanstvo i uvijek bili čvrsto vezani za svoje ujake. Bezbrojne vjerske usmene pjesme u ovome kraju svjedoče o dubokoj povezanosti Livnjaka s Crkvom, a motivi u običajima govore o pokorničkom iščekivanju najvećih kršćanskih blagdana. Dan prije Čiste srijede, na poklade, u livanjskom bi se kraju skuhala bogata večera. Domaćice bi se taj dan trudile pripremiti što bogatiju trpezu, pa bi se na sinijama, između ostaloga, moglo pronaći kiseli kupus, pitu, suho meso… Nakon tako obilne gozbe, susjedi bi se okupili u jednu kuću i na kantaru izvagali kako bi se za Uskrs vidjelo koliko će svatko izmršati kroz korizmu. Taj se dan uobičavalo govoriti: “Pokladi, s guzicom se okladi, nema mrsa do Uskrsa.” Post je kroz korizmu bio obvezan i do Uskrsa se, osim nedjeljom, nije mrsilo. Narod bi govorio: “Čista srida čisti criva.” Korizma je (kao i došašće) vrijeme kada se ne održavaju svadbe. To je vrijeme kada bi prestajali sastanci po sijelima i kada bi (za razliku od današnjega vremena!) utihnula svaka pjesma. Kroz ovo se vrijeme morao dobro ponoviti vjeronauk, jer bi djeca, neudane djevojke i neoženjeni momci morali položiti ispit iz vjeronauka kako bi dobili buletin i tako mogli pristupiti uskršnjoj ispovijedi. Za odrasle bi osobe buletine dobivao kućni domaćin kada uskršnji pobir. doma do m ćiin ka ada odnese odn d es esee u us skr kršn nji ji p pob obir ob birr. Ono što čini posebno bogatstvo vjerske baštine jesu vjerske pjesme, koje su se u livanjskim obiteljima pjevale i recitirale uz ognjišta i stoljećima se prenosile novim naraštajima. U bezbrojnim takvim pjesmama pronalazimo tematiku Kristove muke i uskrsnuća, u nekima se od njih pojavljuje i lik naše nebeske Majke s kojom ovdašnji puk suosjeća u boli i patnji koju je proživjela gledajući muke svoga Sina jedinca. Zazivalo bi se tako ime Majke Božje za spas duše, častila Kristova muka i slavilo njegovo slavno uskrsnuće. Takve su i ove dvije molitve: Gospa kleči na vrh grada, čeka Sinka vrlo draga: “Daj mi, Sinko, križ nositi.” “’Ajd otale, Božja Mati, ne mogu ti križa dati. Iz križa će Sunce sjati, po svem svitu obasjati, paklu vrata zatvoriti, a rajska vrata otvoriti.” Crkvice se grade, tamjanom se kade. U njim’ Gospa kleči, te iz srca ječi, te iz knjiga Boga moli, te iz oka suze roni, te i bile prste lomi. Otud iđu dva anđela, dva anđela Gabriđela: “Što ti, Gospe, klečiš i iz srca ječiš i iz knjiga Boga moliš i iz oka suze roniš i te bile prste lomiš?” “Imala sam Sinka jedinka, džudije se džudeše, na križ ga propeše, skinuše mu zlatnu krunu, udaraše od trnova.” Dok trnova dopiraše, crna krvca prolivaše, tuda cviće cvatijaše, dva kaleža snesaše, pa to cviće ubraše, prid Boga ga iznesoše. Veli Bog: “’Ko bi ovu molitvicu naučio tri bi duše na’ranio najpri’ svoju, pa očevu i na kraju materinu.” Gle u sunce oltar sija kao nova Kalvarija. Sviće gore u svom zlatu, a u krvi ruže cvatu. Svećenik prid oltar stao, gotovo je zaplakao. Gleda sliku Krista mrtva, On će biti dar i žrtva. Pogleda na skrite zjene, gleda rane otvorene i u šutnji sabran sluša što mu šapće Krist i duša. Isus dobri na svom križu Na koji se grisi dižu žudi iza zore danje svoje sveto žrtvovanje. Čeka da svećenik rekne čudnu rič božanske sriće koju Krist, poput dara, pruža nama sa oltara. Moli da ga Sina’ primi, a sa svita grije snimi. Sunčev krug se lip i velik uspeo na zelen jelik. Skriven čovik sa nježnim kruhom kao veza tila s duhom. I dok zvonce srebrom zveči, pretvorbene prateć’ riječi, uzdiže se kalež sjajni pun božanski’ sveti’ tajni. Gle, u suncu oltar sija kao nova Kalvarija. U sve jačem svjetlu danjem žrtvuje se Isus na njem. 48 Sv 48 S Svjet Svjetlo vjet je ettlo e lo riječi rrijijje ečččii travanj eči tr trav aava vaanj nj 20 201 2 2012. 0 2. 01 2. Zoran ALAJBEG Uoči nedjelje muke Gospodnje – Cvjetnice, nabere se ljubičica, jaglaca, cvijeta drijenka. Sve se pokiseli u vodu i tom bi se vodom u nedjelju umivalo. Vjerovalo se da će i lice biti lijepo i mirisno kao i to cvijeće. Djevojke i momci iz svakoga sela kitili bi jelić i pri tom se natjecali čiji će biti veći i bolje nakićen. Na jelić bi se stavljalo svilaše (šarene, svilene marame), zlatni i srebreni nakit, trobojnice, paunova pera, itd., a na vrh jelića kovilje i bekturan (vrsta cvijeća). U crkvu se išlo u velikim grupama, a na čelu svake grupe bi bio mladić koji je nosio nakićenu jelku. Misni običaji su bili isti kao i danas, a kada bi se posvećivale grančice, onda bi podizali jelić da se istakne koje je selo donijelo najveći i najbolje nakićen. Vrijeme vazmenoga trodnevlja podrazumijevalo je odlazak u crkvu i sjećanje na Kristovu posljednju večeru, muku i smrt. U puku su se očuvale molitve koje su se molile na velike dane. Molitva koja se molila na Veliki četvrtak: O, dušice grišna, budi u viri kripna, kada budeš putovati dugim putim, tisnim klancim, sriš će tebe duh nemili, duh nečisti, pita će te dušo moja: “Il’ si moja, il’ Božja?” “Nisam tvoja, već Božja. Obećala Bogu doći na blagdanak na Veliki četvrtak.” Sto Jezusa, sto amena, sto se puta prikrstiti. Vjerovalo se da poslije 100 ovih molitvica jedna duša prelazi iz čistilišta u raj. Na Veliki petak se u čast Isusove 33 godine života 33 puta molilo: Petak je rečen, Isus je mučen, O, Isuse, muke Tvoje, na spasenje duše moje. Na ovaj bi se dan pekao kruh (posvetališće) na kojemu bi se urezao znak križa. Ovaj se kruh na Veliku subotu nosio u crkvu posvetiti. Osim kruha, nosila su se i kuhana jaja, sir, a netko bi stavljao i komad šunke. Uobičajeno je bilo ponijeti i nekoliko jaja na poklon svećenicima. Domaćice bi u košaru u kojoj se nosila hrana za posvećenje stavile i šibice kojima bi na uskrsno jutro zapalile vatru. Posvećeno se jelo blagovalo na uskrsno jutro. Ovaj se običaj nije mnogo promijenio ni danas. Za ručkom bi se taj dan pilo crno vino i vjerovalo se da se vino popijeno na Veliki petak pretvara u krv. Govorilo se kako je grijeh dirati u zemlju taj dan, no u nekim je selima bio običaj na Veliki petak (i na Blagovijest) orati njive siromašnim susjedima. Na Veliku subotu su se obavljale posljednje priprave za Uskrs. Na ovaj bi se dan, kao i danas, bojila jaja – pisanice. Običaj je bio bojiti pisanice na prirodne načine, a ta je tradicija i danas živa. Najčešće je bojenje jaja pomoću ljuske crvenoga luka. Ponekada bi se jaje umatalo u tkaninu unutar koje bi se postavila kakva travka ili listić, često djetelina, i na taj bi način jaje dobilo zanimljiv ukras. Mlade nevjeste od dana udaje do Uskrsa nisu smjele otići u svoju rodnu kuću. Tek subotom, uoči Uskrsa, sa zalaskom Sunca, u pratnji bâbe (svekra) ili ako ga nije imala, majke (svekrve) ili nekoga iz uže mladoženjine obitelji, stizala je mlada u rod. U rodu je ostajala do nedjelje popodne. Kada se mlada vraćala kući, punica bi zetu obvezno poslala duzinu (tucet) jaja. U nedjeljno bi se jutro 63 puta molilo: Gospe čista, plemenita, daj Ti meni dobar dar, ja ću Tebi bolji glas. Sinak Ti je uskrsnuo na jutrošnji dan, Gospe mi Ga daj na umrli dan da jja ppođem s Njim j u raj.j Nakon molitve blagovalo posvećeno Nako Na k n mo ko m lliittvve bl laggov ovaal alo se p osve os v će ve ćeno n jjelo no elo el o i odlazilo od dllaazi zilo lo na na svessvve tu misu. Ovome bi se danu posebice veselila djeca koja bi dobivala jaja i odmjeravali čije je jaje jače. Često bi na livadi valjali jaja, a najuspješniji u toj igri bio je onaj tko osvoji najviše jaja. Kako se bliži vrijeme Uskrsa, lijepo je prisjetiti se običaja naših baka i djedova vezanih za dolazak ovoga blagdana. Još je ljepše pokušati ponovno oživjeti te običaje i tako ih ljubomorno čuvati od zaborava. Hodeći s Kristom k vječnosti, uz vjeru da ljubav i žrtva uvijek pobjeđuju, svim čitateljicama i čitateljima Svjetla riječi želim sretan Uskrs! • travanj 2012. Svjetlo riječi 49 Suvremeni oblici religioznosti Raspršena duhovnost • Piše: Drago BOJIĆ N akon dvadesetog stoljeća i “vremena ekstrema” (E. Hobsbawm), početak 21. stoljeća obilježen je paradoksima: ono što se činilo prevladanim, ponovno se vraća. Gotovo sva područja kulture i društva su obilježena ovom dijalektikom, a ni religija nije izuzetak, smatra njemački teolog i filozof Hans-Joachim Höhn. S obzirom na njezino socio-kulturno obilježje mogu se primijetiti i procesi sekularizacije, ali i oni re-spiritualizacije. Nakon što je religija izgubila svoje negdašnje društveno značenje i nakon što je religiozno uvelike potisnuto u privatno područje, došlo je do raspršenosti – “disperzije religioznog”: izmještanje religioznog u ne-religijske segmente moderne kulture, miješanje religioznih sadržaja različitog porijekla, oblikovanje novih religijskih formi i karaktera i reinterpretacija religijskih motiva i simbola. Disperziji religioznog odgovara raspršenost suvremene duhovnosti. No, fenomen “raspršene duhovnosti”, fenomen “povratka religije nakon njezina kraja”, ili “duhovnosti kao megatrenda” nije jednoznačan ni jednostavno razumljiv. Novi oblici duhovnosti koje povezuju različite religijske tradicije, koji nastaju i s onu stranu institucionalnih religija, koji su i akonfesionalni, te zahvaćaju i posve sekularni kontekst, trend su našega doba – globalni fenomen. Dok se etablirane religije i konfesije sve snažnije susreću s gubitkom značenja i članova, duhovnost (religijska ili sekularna) postaje sve većem broju ljudi izrazito važna i to upravo u zapadnom laicističkom svijetu – u društvu kako se to voli kazati samosvjesnih individualaca emancipiranih od religije. Mnogi su i različiti razlozi zbog kojih se ljudi okreću duhovnosti, kako to pokazuju i suvremena antropološka i sociološka istraživanja. Njemačka antropologinja Ariane Martin navodi sedam takvih razloga. Putovanje u sebe: preko raznih oblika kontemplacije, meditacije ili yoge čovjek pokušava otkriti (pronaći) sebe. Vanjski svijet je gluh za Boga, u njemu se ne čuje “božanska muzika”, pa ljudi “poniru” u sebe da bi je ponovno čuli. Opčaranost (opčinjenost): ako je sekularizacija demistificirala (raščarala) svijet, suvremeni oblici duhovnosti ga pokušavaju ponovno mistificirati (opčarati) i pronaći izgubljenu tajnu. To je čarobni svijet romantičarskih vizija obilježen pustolovinama, doživljajima i osobnim iskustvima. Ozdravljenje: uz medicinu i psihoterapiju suvremeni čovjek smatra da ga i duhovnost može iscijeliti. U pozadini ovakvih čežnji je želja za punim zdravljem, savršenošću i besmrtnošću. Ovo je često povezano s vjerom u čudesnu moć duhovnih učitelja i najčešće se prakticira preko polaganja ruku. Sigurnost: mnogi su ljudi izgubili tlo pod nogama i sigurnost kako trebaju pravilno i dobro živjeti. Suvremeni globalni 50 Svjetlo riječi travanj 2012. svijet je postao kompliciran i mnogi se u njemu izgube. Ljudi traže orijentaciju, sigurnost, upute, savjete, gotova rješenja. Pritom je daleko važnije što kažu njihovi duhovni vođe i učitelji nego argumenti. Zajedništvo: nije samo bolestan pojedinac, i društva su bolesna, jer u njima vladaju zle i destruktivne sile kojima treba zička i psihička oboljenja i mnogo toga drugoga nagoni čovjeka na najrazličitija eksperimentiranja s vlastitom duhovnošću kako bi ponovno pronašao sebe i vlastitu sreću. Mnogovrsni oblici duhovnosti prisutni su i u kršćanstvu, pa tako i u Katoličkoj crkvi. Mjesto tradicionalne vjerske prakse i pobožnosti sve više preuzimaju nove vrste duhovnosti. One se ne odriču kršćanskog (katoličkog) backgrounda, poštuju i crkve i institucije u onoj mjeri u kojoj je to nužno (i korisno), ali nastupaju s drugačijim razumijevanjem Pisma i vjerskih istina. Te duhovnosti su bitno spiritualizirane. Umjesto Boga Oca i Isusa iz Nazareta (Sina), značajniju “ulogu” ima Duh Sveti i oblici na suvremen način emocionalizirane tradicionalne kršćanske duhovnosti čašćenja Srca Isusova, klanjanja Presvetom oltarskom sakramentu i pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji. Duhovnost dijela suvremenih kršćana (katolika) je najčešće naglašeno individualistička (privatna ili grupna), usmjerena na ovostranost (ovaj život), obilježena čežnjom za srećom i zadovoljstvom. Ta duhovnost je ponekad i protest protiv institucionalizirane (hladno službene) religije i navodnog “intelektualiziranja” teologije i vjere. Ona u sebi ima i natruha fundamentalizma i sektašenja, dualističkih shvaćanja s patološkim popisom demonskih sila u čovjeku i svijetu. Ona pokušava dematerijalizirati svijet kao da materija nije od Boga, stalno priča o seksualnosti kako bi tobože deseksualizirala čovjekovu tjelesnost. To je duhovnost hladnih lica i površnoga optimizma, koja amortizira stvarnu ljudsku radost, a spontane odnose, čak i humor, stalno podvrgava “moralizatorskim inventurama” grešne prošlosti i sadašnjosti iz perspektive apokaliptičnih prijetnji. S puno afekta, ta je duhovnost istodobno asocijalna (obuzeta sobom, s malo empatije za stvarne probleme ljudi); načelno je apolitična, iako se, zbog vlastite koristi, često sluganski i koristoljubivo dodvorava političkim liderima, ekonomskim moćnicima i estradnim zvijezdama. Njezini glavni promotori (duhovni vođe, karizmatici) su i sami često medijski vrlo eksponirani estradnjaci, oboružani rekvizitima i ikonografijom suvremene pop-kulture. suprotstaviti duhovno ozdravljene zajednice. Duhovni dualizam je jedno od najčešćih obilježja moderne duhovnosti. Postoje dobri i zli duhovi, pa prema tome i dobra i zla društva (zajednice). Spas treba tražiti u ozdravljenim zajednicama – duhovnim domovinama. Putovanje u daljinu: suvremena kultura života mnoge ljude tjera u uskoću i tjeskobnost. Da bi iz nje izišli, i realno i virtualno, oni pokušavaju (hodočašćima i raznim putovanjima) otkrivati širinu svijeta i na taj način iskusiti djelić božanskog. Novi svijet: ljudi koji se okreću duhovnosti imaju podijeljene osjećaje prema svijetu. Za njih je sekularni svijet nadiđen i odbojan, oni protestiraju protiv njega, proklinju gu, prizivaju stara dobra vremena i pokušavaju stvarati novi svijet. Sebe doživljavaju kao avangardu novog svijeta. Neizmjerna čežnja na jednoj i često iskustvo nedostatka na drugoj strani, glavni su pokretači čovjekovih duhovnih traganja i onih kršćanske provenijencije. Unutarnje nezadovoljstvo sa sobom i osjećaj nesreće, frustracije i kompleksi, životni brodolomi i pokidani odnosi, neispunjene želje i neostvarene ambicije, fi- K Đuro SEDER, Ustani i idi ad je Isus iz Nazareta pozivao svoje učenike nije im obećavao nikakvu ugodu pa ni onu duhovnu, štoviše, najčešće je govorio o težini nasljedovanja i potrebi da svatko u svome konkretnom životu nosi svoj križ. U njegovim riječima nije bilo nikakvih oblika fundamentalizma, ali ni elemenata socio-političko-kulturne retrogradnosti. U susretima s ljudima nije “istraživao” njihove prošlosti, okolnosti njihovih ljudskih posrtaja, pogotovo ne one na seksualnom području. Nije prihvaćao nikakve unaprijed postavljene podjele između “vjernika” i onih koji to nisu te se susretao ponajviše s grešnicima. Oslobađao je (ozdravljao) ljude od njihovih strahova, de-demonizirao svijet u kojem su živjeli. Nije ljude hvatao na emocije i patetiku, niti je psihoanalizirao njihove slabosti, naprotiv, najviše razumijevanja imao je upravo za slabe i grešne. Duhovnost i eksperimentiranje s njom može ljude učiniti duševno i duhovno bolesnima, iščašenima iz stvarnoga svijeta (života), ovisnima više o svome duhovnom putu nego o vjeri u Boga. Mnogi od njih nerijetko žive u zasebnim svjetovima (“neshvaćeni” od drugih pa i svojih najbližih), u malim grupama čiji članovi s vremenom postanu ovisni od svoga duhovnog vođe i novih porcija duhovnih doživljaja. Svaka duhovnost – upozoravaju suvremeni psiholozi i psihoterapeuti – koja se u čovjekovom životu pojavljuje kao “strano tijelo”, koja ga odvaja od stvarnog života i odnosa s drugima, koja je neprijateljski raspoložena prema svijetu i koja se poigrava s ljudskim čežnjama i nedostacima, može imati velike psihičke i duhovne posljedice. • travanj 2012. Svjetlo riječi 51 Tomáš Halík Vjera u »tranziciji« Kako izaći iz polutame komunističkog režima? Postoji stara krivica koja se ne može jednostavno izbrisati niti popraviti, ostaju nezacijeljene rane koje se ne daju tako lako izliječiti – zločini totalitarnih režima su bez sumnje takvi B ilo je još rano i na ulicama Praga ležao je svježi snijeg. U to vrijeme – u prvoj polovici devedesetih godina – bilo je gotovo sve svježe. Nekoliko godina prije “baršunasta revolucija” srušila je komunistički režim i njegov partijski i policijski monopol moći; nakon dugih desetljeća uspostavljena je ponovo stvarna parlamentarna demokracija. Novu su slobodu mogli uživati i crkva i sveučilište. [...] Popravljanje biografije. Kada sam poslanicima u češkom Parlamentu ispričao zgodu o Zakeju, imao sam na umu i to da Crkva u našoj zemlji duguje društvu još nešto drugo osim “približiti se Zakeju”. Osjećao sam da smo zakazali u nečemu što spada u najvažnije zadaće kršćana – pa konačno stoji u vezi i 52 Svjetlo riječi travanj 2012. Isus susreće Zakeja Drveća puna Zakeja. Cilj moje šetnje toga jutra nisu bili ni crkva ni sveučilište nego zgrada Parlamenta. Jedna od novosti onoga vremena bila je, naime, da se svake godine, kratko prije Božića, pozove jedan duhovnik da pred poslanicima u Parlamentu održi kratku meditaciju; nakon toga bila bi otvorena posljednja sjednica uoči parlamentarnih ferija. [...] Prije završetka svoga nagovora, koji sam držao pred poslanicima i senatorima, od kojih većina očito nije Bibliju nikada imala u rukama, spomenuo sam na kraju scenu sa Zakejem iz Lukinog evanđelja: Isus prolazi Jerihonom kroz mnoštvo i iznenada se obraća jednome od vodećih carinika koji ga je promatrao iz krošnje smokvina drveta. Zatim sam usporedio tu priču s držanjem kršćana u našoj zemlji. Kada su poslije dugog vremena, nakon pada komunizma, Kristovi učenici slobodno stupili pred javnost, naišli su posvuda na velik broj onih koji su se oko njih okupljali i aplaudirali im, ali i nekolicinu takvih koji su prema njima bili neprijateljski raspoloženi i još uvijek im prijetili stisnutim šakama. Međutim, nije primijećeno da je drveće okolo bilo puno Zakeja, dakle onih koji se nisu htjeli ili nisu mogli pomiješati među stare ili sasvim nove vjernike, a da pri tome ne pokažu ravnodušnost ili neprijateljsko raspoloženje. Oni su bili tražitelji i puni radoznalosti, ali su istodobno htjeli sačuvati suzdržanost i svoj pogled na stvari; ova neobična mješavina ljubopitnosti i očekivanja, interesa i bojažljivosti, ponekada možda i osjećaja krivice i stanovite “nedoličnosti” potaknuli su ih da ustraju skriveni u gustome lišću smokvina drveta. [...] sa zgodom o Zakeju –, naime da budemo eksperti na području opraštanja i pomirenja. U ono vrijeme, u vrijeme progona i neslobode, bio sam mišljenja da je jedna od najtežih moralnih zadaća – a istovremeno jedna od najboljih prilika za postizanje moralne zrelosti – sačuvati vlastiti obraz. Kasnije sam spoznao da je vrijeme neposredno nakon ponovnog stjecanja slobode još zahtjevnije. Nakon pada bilo kojeg totalitarnog režima, slično kao nakon okončanja nekog građanskog rata, žrtve i počinitelji zločina žive i dalje jedni pored drugih. U jednom te istome društvu žive nekadašnji junaci pored kolaboranata, onih koji na duši nose krivicu kao i onih – priznali to oni ili ne – koji su pravili kompromise kako bi “preživjeli”. Nakon što se uklone ruševine i barikade – i one u čovjekovoj nutrini – čitavo društvo je još uprljano uskovitlanom prašinom. Nakon boja, naime, nitko obično ne ostaje čist – ni pobjednici ni pobijeđeni; potrebno je jedno cjelovito i temeljito čišćenje. Međutim, treba se čuvati onih koji se takve zahtjevne zadaće prihvaćaju prebrzo i žestoko! Između ljudi koji su bili oslonac diktature nikada nije jednostavno razlikovati one koji su radili iz iskrenog uvjerenja – – naime: Nemojmo o tome više govoriti, dajte da to što prije i što temeljitije zaboravimo! Praktično se nešto slično dogodilo u svim postkomunističkim zemljama. To da smo izbjegli bolni proces pomirenja i ozdravljenja društva, imalo je za posljedicu njegovo moralno slabljenje. Rane nisu zacijeljene, samo su pokrivene – i počele su se gnojiti, trovanje se lagano proširilo po čitavom organizmu. Polutama koja je omogućila stvaranje iluzije prividnog jedinstva u kom je brzo nestalo razlike između disidenata i čuvara režima, skupo nas je stajala: polutama je postajala sve mračnijom i svjetlo istine se postupno ugasilo. U takvoj polutami nekadašnje elite na vlasti prešle su tiho iz svijeta političke i policijske u sferu ekonomske moći, odakle su zahvaljujući nagomilanome kapitalu novca, veza i informacija počeli iznova vladati društvom. U sebi sigurno ispravno uvjerenje da nitko nije bio “ni posve bijel ni posve crn”, umjesto ljudskom razumijevanju vodilo je samo k širenju guste sive magle, u kojoj se granica između istine i laži sve više brisala. Strah od odveć jednostavnih sudova oslabio je moć rasuđivanja i vodio do nesretnog relativiziranja svih • Jesu li na djelu uistinu bili oproštenje i pomirenje? Nije li – za razliku od krvavog obračuna – nastupio samo drugi ekstrem, naime bagateliziranje krivice? Krilatica “Podvucimo debelu crtu ispod prošlosti!” izrečena je sigurno s dobrom namjerom: Ne osvećujmo se, ne uzvraćajmo zlim za zlo, “ne budimo poput njih”! Međutim, to je drukčije shvaćeno i ostvareno – naime: Nemojmo o tome više govoriti, dajte da to što prije i što temeljitije zaboravimo! • premda s našeg stajališta sasvim krivog – od onih koji su cinično i isključivo imali u vidu samo vlastitu korist, kao također između onih koji su druge zavodili i onih koji su se samo dali naivno zavesti. Također je teško utvrditi razliku između onih koji su se postupno odvratili od vlasti, jer su spoznali svoju zabludu i jer se u njima probudila savjest, i onih koji su na koncu prešli u oporbu, jer su ih vlastodršci, kojima nisu više bili potrebni, odbacili. Osim toga često se tek nakon više godina otkrivaju dokumenti koji svjedoče o tome kako su se ljudi krivo ponašali i zakazali, i to su svoje ponašanje često brižno krili ne samo pred drugima nego ponekad i pred vlastitom savješću. Ovo se tiče jednako onih koje se do tada smatralo “poštenim” i “besprijekornim” kao i onih koji su čak važili kao borci u pokretu otpora. Nakon pada neke diktature vrlo često se nađu među najradikalnijim sucima i osvetnicima osobe koje su same sramotno zakazale pa se onda iz petnih žila trude da se opravdaju pred samima sobom i pred drugima, te da si naknadno priskrbe alibi. Bagateliziranje krivice. Prijelaz iz diktature u demokraciju u našoj zemlji nije imao revolucionarnog obračuna s čuvarima prijašnjeg režima, nije bilo “jakobinske faze”, nije bilo “nürnberškog procesa”, nikome nije ni dlaka s glave spala, nije prolivena ni kap krvi. Svijet je s priznanjem govorio o “baršunastoj revoluciji” koja je protekla kao kratka pučka veselica. Bez sumnje je dobro da se nije stvorio “duh osvete” niti razbuktao “lov na vještice”. No, jesu li na djelu uistinu bili oproštenje i pomirenje? Nije li – za razliku od krvavog obračuna – nastupio samo drugi ekstrem, naime bagateliziranje krivice? Krilatica “Podvucimo debelu crtu ispod prošlosti!” izrečena je sigurno s dobrom namjerom: Ne osvećujmo se, ne uzvraćajmo zlim za zlo, “ne budimo poput njih”! Međutim, to je drukčije shvaćeno i ostvareno moralnih vrednota. Bez sumnje je dobro da namjesto prevlasti jedne ideologije nije stupila neka druga netolerantna zatvorena ideologija; ali moto “anything goes”, “sve je dopušteno”, otvorio je vrata onim snagama koje su počele slobodu polako pretvarati u kaos, pa time neprijateljima demokracije i otvorenog društva ponovno pružiti argumente. Oni koji su upozoravali na takav razvoj i njegove rizike, obasipani su s mnogih strana mržnjom i izrugivani kao naivni idealistički moralisti te sumnjičeni da žele ugroziti i suziti slobodu – najglasnije su pak vikali upravo oni koji su slobodu stvarno ugrožavali i zloupotrebljavali. Uspavljivanje političke svijesti i odgovornosti. Mnogi su vjerovali i još uvijek vjeruju da će u Češkoj uvijek biti aktivan određeni ostatak demokratske kulture koji će spriječiti razvoj događaja prisutan u nekim susjednim državama, posebno u Rusiji i nizu nekadašnjih sovjetskih republika. Ali zar nas nije već jednom, odmah nakon Drugog svjetskog rata, zahvatio val strašnog, razarajućeg događanja iz Rusije, za koji su tada bili gotovo svi uvjereni da će sve to kod nas teći drukčije, umjerenije, kulturnije, da će kod nas uspjeti demokratskije i ljudskije lice komunizma? U izvjesnom pogledu – posebno s obzirom na Crkvu i religiju – komunizam je u našoj zemlji djelovao još neljudskije nego u svim susjednim zemljama. Drugi upozoravaju da skandali i korupcija prate demokraciju ne samo u njezinim mucavim počecima nego su danas posebno rašireni i u “starim i razvijenim” demokracijama, te da nas stoga zbivanja koja susrećemo u postkomunističkim zemljama ne bi trebala previše uznemirivati. Može se poći od toga da su se mnoge negativnosti događale ne samo s one strane neprobojnih zidova totalitarnih režima nego i u otvorenom prostoru slobodnih društava; da mi takve negativne pojave danas bolje i jasnije travanj 2012. Svjetlo riječi 53 zapažamo i da one danas mnogo više izlaze u javnost, treba prije svega zahvaliti medijima. Osim toga mi sve više i više bivamo uvučeni u globalno društvo, u kojem klasična demokracija samorazumljivo dospijeva u krizu. Demokratske mehanizme lakše je primjenjivati u okviru nacionalnih država, ali i tu njihovo značenje sve više slabi, htjeli mi to ili ne. Odlučujuću moć u ekonomiji, pa i u politici, imaju i sve više će imati globalni koncerni koji djeluju na područjima do kojih ne dosežu mehanizmi klasične demokracije. Posebno građani manjih država postaju sve više svjesniji činjenice da njihovi izabrani predstavnici raspolažu sa sve ograničenijom moći. Stoga – osobito kod mlađe generacije – slabi interes i spremnost uopće izaći na izbore i barem na taj način sudjelovati u političkom životu. Politika postaje sastavni dio “zabavljačke industrije” i sve je više onih građana koji je prate u zrcalu medija s odstojanjem, dosadom i prezasićenošću. Ili je samo komentiraju podrugljivo, ironično ili s ogorčenjem, kao kod prijenosa sportskih igara na televiziji: nemaju osjećaja da su i sâmi suigrači. Osjećaju da nisu uključeni u igru, ne osjećaju nikakvu suodgovornost. Osjećaju da nisu “prozvani svojim imenom”. Dok diktature i totalitarni režimi u znatnoj mjeri žive od političke pasivnosti najvećega dijela građana, dotle demokracija stoji i pada s činjenicom da li broj “slijepih putnika” koji nisu voljni uložiti svoje energije u javni život, ne prelazi određeni postotak. Rascijepljeno pamćenje – podijeljeno društvo. Pobjeda diktatura nad demokracijama – Bogu hvala uvijek samo privreme- no – počinjala je uvijek tako da konkretni oblici demokracije većini nisu više izgledali vjerodostojnima. U vjerodostojnost mladih demokracija u postkomunističkom svijetu pripada, dakako, i činjenica koliko su se one uspjele “obračunati s prošlošću”, s moralnim nasljeđem totalitarnog režima, u kojoj su mjeri uspjele podijeljeno društvo ujediniti bez krvavog obračuna ili ciničnog bagateliziranja krivice. Sjećam se svojih razgovora s američkim veleposlanikom u Pragu o tome kako je on nakon ukidanja aparthejda u Južnoj Africi bio svjedokom mnogih “pomirbenih rituala” proisteklih iz kršćanskog vjerskog etosa. Pitao me: Zašto se nešto sličnoga ne događa i u postkomunističkom svijetu? Rasprave smo vodili prije više godina, još prije nesretnoga rata u Iraku. Danas bih veleposlaniku sigurno postavio pitanje: Neće li ovaj rat, pa kakavgod njegov ishod bio, ostaviti duboko podijeljeno društvo – ne samo u Iraku nego i u Sjedinjenim Državama? Zar neće i Amerika morati proći kroz veliku katarzu, još dublju nego onu nakon rata u Vijetnamu ili nakon Watergate afere? Zar neće nužnost pomirenja i ozdravljenja, o kojoj govorimo danas u vezi s postkomunističkim svijetom, biti uskoro vrlo aktualna i za američki narod? Da, mi kršćani morali bismo se potvrditi kao “eksperti pomirenja”, najprije u vlastitim crkvenim redovima, te u praksi pokazati da su oproštenje i pomirenje nešto sasvim drugo nego li kratkovidan i lakomislen “zaborav” ili “presvlačenje kaputa”. Naprotiv, riječ je o jednom dugoročnom procesu promjene koja može biti zahtjevna, teška i bolna poput porođaja. Tu spada spoznaja i priznanje krivice te pokajanje – na kraju čega nekadašnji Olbram ZOUBEK, Spomenik žrtvama komunizma, Prag 54 Svjetlo riječi travanj 2012. ljaju se stoga duboke podjele društva, i onda ako se na vani prekrivaju “zaboravom” i “pomirbenim prenemaganjem”. Narod je – slično kao i crkva – “zajednica sjećanja”. Prošlost se mora na određeni način reflektirati i preraditi – na primjer putem umjetnosti, javnog diskursa, povijesnog istraživanja, čuvanjem “mjesta sjećanja” i tome slično – kako bi ta prošlost mogla postati sastavnim dijelom kolektivnoga pamćenja. Ukoliko se društvo na takav način ne suočava sa svojom prošlošću, dolazi do fragmentiranja pamćenja. Jer, svaka je grupacija doživjela prošlost drukčije, iz različite perspektive, pa je i njezino sjećanje na to vrijeme drukčije. Ako u društvu nema dijaloga, onda dugotrajno fragmentiranje pamćenja neće omogućiti stvarno ozdravljenje niti dovesti do srastanja društva. Postoji stara krivica koja se ne može jednostavno izbrisati niti popraviti, ostaju nezacijeljene rane koje se ne daju tako lako izliječiti – zločini totalitarnih režima su bez sumnje takvi. Postoji nepravda iz prošlosti koja se teško da “zaboraviti”, a u stanovitom smislu i ne smije zaboraviti niti po kratkom postupku rješavati običnim pravnim, sudskim i kaznenim mehanizmima. Postoji “u nebo vapijuća nepravda”. I prije svega ovdje – nakon što se u • Mi kršćani morali bismo se potvrditi kao “eksperti pomirenja”, najprije u vlastitim crkvenim redovima, te u praksi pokazati da su oproštenje i pomirenje nešto sasvim drugo nego li kratkovidan i lakomislen “zaborav” ili “presvlačenje kaputa”. Naprotiv, riječ je o jednom dugoročnom procesu promjene koja može biti zahtjevna, teška i bolna poput porođaja. Tu spada spoznaja i priznanje krivice te pokajanje – na kraju čega nekadašnji grešnik može postati mnogo jačim i istinskijim čovjekom nego onaj koji se ranije svugdje lako provlačio i nikada nije “uprljao ruke”, koji se nikada nije “kompromitirao” • grešnik može postati mnogo jačim i istinskijim čovjekom nego onaj koji se ranije svugdje lako provlačio i nikada nije “uprljao ruke”, koji se nikada nije “kompromitirao”. I ovdje vrijedi riječ Evanđelja o ženi porodilji koja pati kada joj dođe vrijeme, ali zaboravi bolove od radosti da je na svijet došao novi čovjek. Sigurno nije lako prebrzo i lakomisleno zaboraviti taj trenutak boli – jer bi se, naime, moglo dogoditi da nada u novi život, u novi početak, završi pobačajem. Mi vjerujemo da je Božje oproštenje dar milosti, dobiven badava i bez zasluga, i da je za to potrebno jedino u povjerenju izručiti svoje srce. Međutim, opraštanje i pomirenje kao međuljudski i društveni proces jesu zahtjevna stvar. Nama kršćanima je oproštenje zadano kao jedna od osnovnih moralnih obveza – no treba kazati da to u stanovitim okolnostima može biti vrlo teška dužnost. “Ozdravljenje pamćenja” – izraz koji je rado koristio Ivan Pavao II. u sklopu pokajničkog čina Crkve prije ulaska u novi milenij – pretpostavlja spremnost da se mnoge traume i bolna sjećanja na nepravdu ne žele jednostavno zauvijek potisnuti u podsvijest. Ovo vrijedi kako za individualno tako i za “kolektivno pamćenje” koje je bitno za kulturu društva, za oblikovanje i očuvanje njegova identiteta. Nezacijeljene rane i katarza. Ondje gdje nakon dramatičnih preobražaja društva nije došlo do javne rasprave o prošlosti, uključujući njezine bolne, tamne, krivicom opterećene strane, gdje nije došlo do verbaliziranja prešućenoga koje bi dovelo do katarze i pomirenja, tu ostaje pamćenje “rascijepljeno”. Nastav- javnoj raspravi iscrpe svi ljudski instrumenti prava i društvene terapije – ostaje nezamjenjivo djelo duhovne naravi: oproštenje. U tom slučaju ne možemo tako jednostavno “zaboraviti”, ali se možemo svjesno odreći presude – i čitavu stvar iznijeti pred onoga koji nije od “ovoga svijeta” i povjeriti je njegovoj pravednosti i milosrđu. Teolog Johann Baptist Metz podsjeća da je biblijski Izrael, u vrijeme dok su okolni narodi imali svoje utješne mitove kojima su na različite načine tumačili užase p povijesti, ostao po ovi vije jest sti,i, o s ao st o “krakra kr ra jolik od krika”. Psalmi kao i proroci ne ne nude nud ude de nikakve umirujuće, racionalizirajućee teorije o onome što se dogodilo i što se događa, nego izručuju krik patničkog naroda onomu koji će doći. Ono što nijedna ljudska moć i pravda nije u stanju popraviti niti iscijeliti, mora se prepustiti Bogu do časa sudnjega dana. • S njemačkoga: Jozo DŽAMBO Ulomci iz knjige: Tomáš HALÍK, Geduld mit Gott. Die Geschichte von Zachäus heute, Herder, Freiburg-Basel-Wien 32011, str. 20. 22. 216-225. [Naslov i međunaslovi redakcijski.] travanj tra ravvan ra vaan nj 2 2012. 01 012 0 1 12. S Svjetlo vjje vj vje etlo tlo o ri rriječi riječ iječ ječ eči 5 55 5 S »Smijem li reći nešto o kleru?« v. Jeronim iz Stridona u Dalmaciji (umro u Betlehemu 30. rujna 419) bijaše po svome duhovnom formatu nezaustaviv moralizator, koji nije štedio ni sebe ni druge. Tijekom povijesti, njegovi su se tekstovi – na žalost! – češće upotrebljavali kao pomoćno sredstvo za ocjenjivanje drugih negoli kao sredstvo za javnu ocjenu sebe i svoje skupine. Ovdje bih htio iznijeti neke Jeronimove misli koje se tiču klera, u koji i ja spadam. Možda to neće biti u raskoraku s duhom oporog i neumoljivog Naučitelja Crkve iz Dalmacije. Ako se kome Jeronimove riječi učine previše teškima i ako pomisli da su došle u nevrijeme, ja ću rado podijeliti sa sv. Jeronimom ljutnju povrijeđenih; samo želim da to nešto pridonese za porast onoga što je danas bolje nego je bilo na prijelazu iz IV. u V. stoljeće, a umanjenje onoga što je ostalo loše ili – ne dao Bog – postalo gore. “Hoću li smjeti – pita Jeronim u poslanici Heliodoru – da što kažem o njima (tj. o kleru, op. ŠB), koji borave u svojim gradovima? Ne dao Bog da bih što nepovoljno o njima rekao; jer oni, naslijedivši apostole, tvore svojim svetim ustima Tijelo Isusa Krista, i po njima mi bivamo kršćani. Imajući ključeve kraljevstva nebeskoga, oni na neki način sude prije sudnjega dana. Svojom uzdržljivošću čuvaju Gospodnju Zaručnicu. Ali, kako sam uzgred natuknuo, drugo je stanje redovnika, a drugo ljudi crkvenoga reda. Crkveni ljudi pasu ovce, a ja sam ovca koju pasu. Oni žive od oltara (1 Kor 9,13); a meni se, ako k oltaru ne prinesem dara, sjekira stavlja na žile kao neplodnu drvetu (Mt 3,10; Lk 3,9). I ne mogu se izgovarati siromaštvom, kad je Gospodin u Evanđelju pohvalio staricu udovicu, koja je u riznicu stavila jedina joj preostala dva novčića (Lk 21,2-3). Meni nije dozvoljeno sjedjeti pred svećenikom. Ako sagriješim, on me može predati sotoni na propast tijela, da se duh spasi (1 Kor 5,5)... Ako braća ljubaznim umiljavanjem i tebe pobuđuju da stupiš u taj red, ja ću se tvome uzvišenju radovati, ali ću se bojati da ne padneš. “Ako tko želi biskupstvo, dobru stvar želi” (1 Tim 3,1). To znamo. Ali dodaj i ono što ide za tim: “A takav valja da bude bez mane, samo jedan put oženjen, trijezan, čist, razborit, častan, gostoljubiv, poučljiv, ne sklon na pijanstvo, ne takav koji rado drugoga udara, nego krotak” (1 Tim 3,2-3). Pošto je objasnio i ostalo što se tiče biskupa, s ne manje točnosti govori o trećem činu: “Isto tako đakoni treba da budu čisti, ne dvolični u govoru, ne takvi koji puno vina piju, ni takvi koji teže za sramotnim dobitkom, već moraju čiste savjesti držati otajstvo vjere. I neka se prije iskušaju, pa ako se pokažu besprijekorni, neka vrše đakonsku službu” (1 Tim 3,8-10)... Jao onome koji, zavezavši u maramu primljeni talent, pa dok ostali pridobivaju, on čuva samo ono što je bio primio. Ošinut će njega vika rasrđena Gospodina: “Opaki slugo, zašto nisi predao moga novca trgovcima, pa da ih ja, vrativši se, naplatim s dobitkom?” (Mt 25,26-27; Lk 19,23). To hoće reći: tvoja je dužnost bila da se pred oltarom odrekneš onoga što nisi bio sposoban nositi. Dok si ti, nemarni trgovče, držao novac, zauzimao si mjesto drugoga koji bi ga bio mogao udvostručiti… Nisu biskupi svi oni koji se biskupima zovu. Ti imaš pred očima Petra, ali svrati pozornost i na Judu. Diviš se Stjepanu, ali se sjeti i Nikole, kojega je u knjizi Otkrivenja Gospodin svojom riječju osudio (Otkr 2,6.15)… Crkveno dostojanstvo ne čini čovjeka kršćaninom. Stotnik Kornelije, još neznabožac, očišćen je darom Duha Svetoga (Dj 10). Danijel mladić sudi starce (Dn 13,14 slj)… Na kome počiva Gospodin, ako ne na poniznome i krotkome, koji dršće od njegovih riječi (Iz 66,2). Kome se više povjerava, od njega se više i traži (Lk 12,48). Velikima su namijenjene velike muke (Mudr 6,7). I nitko neka ne bude sam sa sobom zadovoljan zbog same tjelesne čistoće, budući da će ljudi davati odgovor na Sudnji dan i za svaku suvišnu riječ što je izuste (Mt 12,36). A i psovka na brata jest krivnja za ubojstvo (Mt 5,22). Nije lako biti na mjestu Pavlovu i zapremati stupanj Petrove časti – dvojice koja već s Kristom kraljuju, jer bi mogao doći anđeo i raskinuti zastor tvoje Crkve (Mt 27,51), dignuti svijećnjak s njegova mjesta (Otkr 2,5). Ako kaniš zidati kulu, proračunaj troškove za buduću gradnju (Lk 14,28). Bljutava sol nije ni za što, prosipa se napolje (Mt 5,13) da je pogaze svinje. Ako padne redovnik, molit će se za nj biskup. Tko će se moliti za biskupa ako on padne?” (Posl. monahu Heliodoru – Epist. 14. – Donosim samo malo osvježeni prijevod o. I. Markovića, Izabrane poslanice sv. Jeronima, I, Zagreb 1908, str. 60-63). Crkveno dostojanstvo ne čini čovjeka kršćaninom... Nisu biskupi svi oni koji se biskupima zovu 56 Svjetlo riječi travanj 2012. V jerujem da se među nama danas neće naći nitko koji ne bi u tim Jeronimovim riječima otkrio mnogo toga što će na nas djelovati svježe, što nas dapače mora šokirati, zbuniti, natjerati na razmišljanje, pa i na mijenjanje naših misaonih uvjerenja za koja smo držali da su već u “mirnom posjedu”. A ne treba zaboraviti ni to da je Jeronim gornje retke pisao s nakanom da Heliodora odvrati od prihvaćanja crkvene službe. • Tomislav J. ŠAGI-BUNIĆ (1923-1999), Izazov starih, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1972, 31993, 115-118.