close

Enter

Log in using OpenID

- Svjetlo riječi

embedDownload
Kraljice neba, raduj se,
aleluja – pjesma odvajkada
Tekst pjesme Kraljice neba, raduj se, aleluja nastao je u vrijeme
pape Grgura Velikog, prije više od četrnaest stoljeća
• Piše: Stjepan PAVIĆ
I
15. st.
erryy, 15.
BBerry,
de Berr
Ducc de
d Du
H res du
He
Heu
i es Heures
Rich
Rich
r s Riches
T
Très
kks Trè
o eks
Kodeks
Ko
Kod
ma omiljenih crkvenih pjesama koje su, čini se, odvajkada.
Ni proučavateljima glazbene baštine ponekad nije poznato
tko je i kada napisao riječi i(li) melodiju nekih od njih. Zna
se da je tekst uskrsne pjesme Kraljice neba, raduj se, aleluja – koja
se u novije vrijeme sve češće pjeva i na sprovodima – vrlo star, a
posrećilo mi se da mu vrijeme nastanka prilično sigurno odredim. Na zanimljivu sam priču naišao prevodeći Zlatnu legendu,
znamenitu i veoma opsežnu knjigu o blagdanima i svecima talijanskog dominikanca Jakova iz Varazzea (Jacobus de Voragine).
Djelo je nastalo šezdesetih godina trinaestoga stoljeća, a autor ga
je dopunjavao i dotjerivao sve do svoje smrti 1298.
U dionici o papi Grguru Velikome Jakov pripovijeda kako se
jednom prilikom rijeka Tiber izlila iz korita, prelila se preko rim-
skih gradskih zidina i pritom srušila mnoge kuće. Rijekom je otplivalo u more mnoštvo zmija, pa čak i jedan veliki zmaj, ali ih valovi ugušiše i izbaciše na obalu. Trulež tih nemani okuži sav zrak,
a potom uslijedi veoma opaka kuga: činilo se kako strijele padaju
s neba i pogađaju ljude redom. Jedna prije sviju pogodi papu Pelagija koji odmah umrije, a potom se stade obrušavati na ostale
tako da su u gradu mnoge kuće ostale prazne. Puk jednodušno
za papu izabra Grgura premda se on svim silama opirao. Kada je
imao biti posvećen – a kuga je nastavila tamaniti narod – održa on
propovijed, ustanovi litanije, povede procesiju i sve ih pozva da se
pobožnije mole Bogu. Dok su se molili, za samo jedan sat osamdeset ljudi ispusti dušu, no on neprestano pozivaše narod da ne
odustane od molitve sve dok Božje smilovanje kugu ne odagna.
Kad se procesija završi, Grgur promijeni odjeću i pridobi neke trgovce da ga skrivena u kaci na kolima izvezu iz grada. Dočepa se
šume, pronađe zaklon u špilji i ondje se skrivao tri dana. Dok su
ga uporno tražili, ukaza se na nebu veoma sjajan svjetlosni stup
koji je lebdio iznad mjesta na kojem se on krio; jedan redovnik
u tome stupu vidje anđele kako silaze i uzlaze. Narod ga odmah
pograbi, povede u grad i posveti za vrhovnoga svećenika.
Jakov dalje pripovijeda: “No budući da je spomenuta kuga
još uvijek harala Rimom, zapovjedio je Grgur da se na uobičajen
način u uskrsno vrijeme održi procesija s litanijama oko grada. Naredio je da se u procesiji s poštovanjem nosi slika vazda
blažene Djevice Marije, posve slična Mariji koja se, kako vele, i
danas nalazi u Rimu, a naslikao ju je – prema kazivanju – Luka,
liječnik po zanimanju i vrstan slikar. I gle, sva okuženost i sav
vrtlog u zraku uzmicali su pred slikom, a ostajala je čudesna vedrina i čistoća. Tada su se s visine u blizini slike, kako pričaju,
čuli glasovi anđela kako pjevaju: Kraljice neba, raduj se, aleluja,
jer koga si dostojna bila nositi, aleluja, uskrsnu kako reče, aleluja.
A Grgur je odmah dodao ovo što slijedi: Moli za nas, molimo
te, aleluja. I Grgur toga trena ugleda nad utvrdom Crescenzio
anđela Gospodnjega kako otire krvav mač i vraća ga u korice:
shvati da je kuga prošla, a to se i dogodi. Stoga se onaj grad otada
zove Castel Sant’Angelo.”
U priči su dakle prisutni poplava, nemani, okuženje i pomor kao Božja kazna, pa molitva, čudotvorna Gospina slika:
savršen scenarij za čudo – uostalom, možda posve stvaran – i
čudo se dogodilo.
Crkvom je papa Grgur Veliki upravljao 590-604. godine.
Ako Jakov iz Varazzea piše kako je tekst pjesme Kraljice neba,
raduj se, aleluja nastao u Grgurovo vrijeme, onda je naša pjesma
nastala prije više od četrnaest stoljeća. Mjereno našim kratkim
životima, ona je doista odvajkada. •
travanj 2012. Svjetlo riječi 45
Uskrsna šibarina
U rano jutro
na uskrsni ponedjeljak
idu mladići od kuće do kuće
i šibaju djevojke
46 Svjetlo riječi travanj 2012.
• Piše: Jozo DŽAMBO
Š
aranje jaja uskrsni je običaj koji je već odavno prešao uske
europske granice i poprimio globalne razmjere. Običaj je
mješavina folklora i religiozne simbolike; on je svojom
dekorativnošću potisnuo u pozadinu mnoge druge običaje veza-
Sudetendeutsches
Sud
dete
e ndeeuts
u che
ch
h sA
Archiv,
rchiv,
rch
iv Münch
iv,
München
nc en
n
U rano jutro na uskrsni ponedjeljak idu mladići od kuće do
kuće i šibaju djevojke po golim nogama ili rukama nakon čega
im ove kao dar daju najčešće ukrašena jaja. (Šibanju ne izmiču
kod kuće ni vlastite žene ili sestre.) Sljedećeg dana, u utorak,
sada su djevojke na redu, ali one ne izlaze iz kuća nego dočekuju
mladiće koji dođu izvana ili šibaju ukućane dok su još na spavanju. Doduše one ostaju praznih ruku, njih se ne daruje.
U dijelovima Češke očevi za vrijeme Velikog tjedna pribavljaju za svoje muškarčiće vrbove prutove i ukrašavaju ih da budu
spremni do uskrsnog ponedjeljka. Kucajući na vrata rodbine i
susjeda dječaci se najavljuju rimama u smislu: “Dajte nama jaja,
da ne bude belaja!” Kao otkupnina mogu umjesto jaja biti i slatkiši ili poneki novčić. U Šleziji se šibanje znalo nadomještati i
prskanjem vodom.
Ukrašeno pruće nudilo se i na tržnicama na prodaju – jer konačno djevojke i mladiće koje se voli ne može se tući bilo čime!
Osim toga, za zaljubljene je i ovo bio način iskazivanja osjećaja.
Zaboraviti šibe na uskrsni ponedjeljak tumačilo se kao ravnodušnost ili čak prekid veze.
Običaj je sličan onome na blagdan Nevine dječice (Mladenci)
kada roditelji šibaju djecu uz povike “Širio se, duljio se!”, čime se
izražava želja da djeca rastu i napreduju. U nekim krajevima šibe
se beru već na blagdan sv. Barbare 4. prosinca i čuvaju u toplini
kuće kako bi do upotrebe pustile pupoljke. Simbolika rasta, zdravlja i svježe životne snage dolazi u tome do izražaja. Da li između
božićnog i uskrsnog “mladičanja” postoji neka veza, nije jasno.
P
ne za ovaj blagdan. Pri tome svi kršćanski narodi znali su, pored
vjerskog štovanja Uskrsa, popratiti ove “velike dane” i još ponekim običajem kao što je ovaj na našoj slici.
Sliku je njemački ilustrator F. Schlegel koncem 19. stoljeća
naslovio kao “moravski narodni običaj”, točnije Schmeck-Ostern,
pojam čije je podrijetlo nejasno. Ilustracija prikazuje mladiće i
dječake kako ukrašenim šibama pokušavaju dohvatiti djevojke i
djevojčice koje, s manje ili više uspjeha, izmiču udarcima. Motiv u sebi spaja razigranost i ozbiljnost; sve se odvija u seoskom
ambijentu kao u nekoj pučkoj drami ili veselici. Ovdje je riječ o
moravskom običaju, ali on se u sličnim oblicima susreće i drugdje, pa i u hrvatskim krajevima.
oznato je i jedno tumačenje uskrsnog šibanja koje bi htjelo biti “teološko”, ali je ono samo simpatična folklorna
interpretacija Biblije, ništa više. Prema ovoj, nakon događaja uskrsnuća sastale su se na trgu jeruzalemske žene da prepričavaju čudo koje se dogodilo. Veliki svećenici, koji nisu željeli da
narod o tome nešto sazna, rastjerali su žene šibama.
Slična teologiziranja mogu se naći i u našim krajevima. Etnologinja Jasna Čapo navodi primjer tumačenja “šibarine” iz
slavonskih Sikirevaca kao osvete Židovima koji su bičevali Isusa.
Također u Slavoniji, ali i u Kreševu, batine su bile namijenjene
Judi izdajniku, u Dalmaciji pak razbojniku Barabi kojeg je Pilat
na zahtjev svjetine pustio iz zatvora. Od ovog imena potječe i
običaj baraban koji se u nekim oblicima sačuvao sve do u najnovije vrijeme. U svome romanu Baraban (1943) hrvatski književnik i dominikanac Rajmund Kupareo (1914-1996) opisao je ovaj
običaj, prakticiran na Veliku srijedu na otoku Hvaru:
“Stari je običaj, da se na svršetku barabana lupa što je moguće duže po crkvenim klupama, kao spomen na udarce, koji vojnici izbrojiše nedužnome Isusu. Beru se šibe, ali one neće služiti
samo za baraban, već i za kaznu i za zabavu. Roditelji će ih nositi
u noćnoj procesiji da tako postanu blagoslovljene, a onda će ih
zadjenuti o kakav čavao ili o koji okvir svetačke slike u kući kao
opomenu djeci, da budu poslušna. Mladićima će služiti za zabavu, dok budu pred crkvom čekali svršetak barabana; nijedna
djevojka ne će mirno stići do crkve.”
Uopće lupanje i buka imali su mjesta u katoličkoj liturgiji već
od srednjega vijeka. Oni su trebali podsjećati na potres i buku
koji su pratili Isusovu smrt i uskrsnuće, te kao znak žalosti nadomjestiti svečana zvona koja će se oglasiti tek nakon uskrsne noći.
Lupanje nije bilo samo plod pučke fantazije i simbolike; sve do
Drugog vatikanskog sabora u obredniku Velikog tjedna stajalo
je doslovce: “neka bude malo udaranja i buke”, što su svećenici
činili udaranjem knjigom o klupu, a vjernici šibama. Nakon toga
te šibe nisu više bile “obične” nego upravo “blagoslovljene”, pa
čak i onda ako služe za kaznu. •
travanj 2012. Svjetlo riječi 47
Kristova muka u baštini
livanjskoga kraja
• Piše: Ana PAPIĆ
O
O, noći sjajnija od dana,
svjetlija od Sunca,
slađa od raja,
očekivana godinu dana!
vim je hvalospjevom Sinezije Cirenski u 4. stoljeću opisao
Uskrs. U toj slavnoj noći uskrsnu naš Otkupitelj i zajedno
s njim i mi postadosmo vječni pobjednici. Slaveći Kristovo
uskrsnuće s pravom se nadamo biti sudionici njegove vječnosti. No,
vječnom susretu s Kristom prethodi temeljita priprava. U narodu,
osim crkvenih obreda, žive i pučki običaji koji se vežu za pojedine
kršćanske blagdane. Oni su u katoličkom puku u BiH duboko ukorijenjeni – s narodom se rađaju, dišu, žive i umiru.
Uskrs i Božić zauzimaju posebno mjesto u srcima sveg katoličkog puka, pa tako i katoličkoga puka u Livnu. Livnjaci su veoma
rano primili kršćanstvo i uvijek bili čvrsto vezani za svoje ujake.
Bezbrojne vjerske usmene pjesme u ovome kraju svjedoče o dubokoj povezanosti Livnjaka s Crkvom, a motivi u običajima govore o pokorničkom iščekivanju najvećih kršćanskih blagdana.
Dan prije Čiste srijede, na poklade, u livanjskom bi se kraju
skuhala bogata večera. Domaćice bi se taj dan trudile pripremiti
što bogatiju trpezu, pa bi se na sinijama, između ostaloga, moglo
pronaći kiseli kupus, pitu, suho meso… Nakon tako obilne gozbe,
susjedi bi se okupili u jednu kuću i na kantaru izvagali kako bi se
za Uskrs vidjelo koliko će svatko izmršati kroz korizmu. Taj se dan
uobičavalo govoriti: “Pokladi, s guzicom se okladi, nema mrsa do
Uskrsa.” Post je kroz korizmu bio obvezan i do Uskrsa se, osim
nedjeljom, nije mrsilo. Narod bi govorio: “Čista srida čisti criva.”
Korizma je (kao i došašće) vrijeme kada se ne održavaju svadbe. To je vrijeme kada bi prestajali sastanci po sijelima i kada bi
(za razliku od današnjega vremena!) utihnula svaka pjesma.
Kroz ovo se vrijeme morao dobro ponoviti vjeronauk, jer bi
djeca, neudane djevojke i neoženjeni momci morali položiti ispit iz vjeronauka kako bi dobili buletin i tako mogli pristupiti
uskršnjoj ispovijedi. Za odrasle bi osobe buletine dobivao kućni
domaćin
kada
uskršnji
pobir.
doma
do
m ćiin ka
ada odnese
odn
d es
esee u
us
skr
kršn
nji
ji p
pob
obir
ob
birr.
Ono što čini posebno bogatstvo vjerske baštine jesu vjerske
pjesme, koje su se u livanjskim obiteljima pjevale i recitirale uz
ognjišta i stoljećima se prenosile novim naraštajima. U bezbrojnim takvim pjesmama pronalazimo tematiku Kristove muke
i uskrsnuća, u nekima se od njih pojavljuje i lik naše nebeske
Majke s kojom ovdašnji puk suosjeća u boli i patnji koju je proživjela gledajući muke svoga Sina jedinca. Zazivalo bi se tako ime
Majke Božje za spas duše, častila Kristova muka i slavilo njegovo
slavno uskrsnuće. Takve su i ove dvije molitve:
Gospa kleči na vrh grada,
čeka Sinka vrlo draga:
“Daj mi, Sinko, križ nositi.”
“’Ajd otale, Božja Mati,
ne mogu ti križa dati.
Iz križa će Sunce sjati,
po svem svitu obasjati,
paklu vrata zatvoriti,
a rajska vrata otvoriti.”
Crkvice se grade,
tamjanom se kade.
U njim’ Gospa kleči,
te iz srca ječi,
te iz knjiga Boga moli,
te iz oka suze roni,
te i bile prste lomi.
Otud iđu dva anđela,
dva anđela Gabriđela:
“Što ti, Gospe, klečiš
i iz srca ječiš
i iz knjiga Boga moliš
i iz oka suze roniš
i te bile prste lomiš?”
“Imala sam Sinka jedinka,
džudije se džudeše,
na križ ga propeše,
skinuše mu zlatnu krunu,
udaraše od trnova.”
Dok trnova dopiraše,
crna krvca prolivaše,
tuda cviće cvatijaše,
dva kaleža snesaše,
pa to cviće ubraše,
prid Boga ga iznesoše.
Veli Bog:
“’Ko bi ovu molitvicu naučio
tri bi duše na’ranio
najpri’ svoju,
pa očevu
i na kraju materinu.”
Gle u sunce oltar sija
kao nova Kalvarija.
Sviće gore u svom zlatu,
a u krvi ruže cvatu.
Svećenik prid oltar stao,
gotovo je zaplakao.
Gleda sliku Krista mrtva,
On će biti dar i žrtva.
Pogleda na skrite zjene,
gleda rane otvorene
i u šutnji sabran sluša
što mu šapće Krist i duša.
Isus dobri na svom križu
Na koji se grisi dižu
žudi iza zore danje
svoje sveto žrtvovanje.
Čeka da svećenik rekne
čudnu rič božanske sriće
koju Krist, poput dara,
pruža nama sa oltara.
Moli da ga Sina’ primi,
a sa svita grije snimi.
Sunčev krug se lip i velik
uspeo na zelen jelik.
Skriven čovik sa nježnim kruhom
kao veza tila s duhom.
I dok zvonce srebrom zveči,
pretvorbene prateć’ riječi,
uzdiže se kalež sjajni
pun božanski’ sveti’ tajni.
Gle, u suncu oltar sija
kao nova Kalvarija.
U sve jačem svjetlu danjem
žrtvuje se Isus na njem.
48 Sv
48
S
Svjet
Svjetlo
vjet
je
ettlo
e
lo riječi
rrijijje
ečččii travanj
eči
tr
trav
aava
vaanj
nj 20
201
2
2012.
0 2.
01
2.
Zoran ALAJBEG
Uoči nedjelje muke Gospodnje – Cvjetnice, nabere se ljubičica, jaglaca, cvijeta drijenka. Sve se pokiseli u vodu i tom bi se
vodom u nedjelju umivalo. Vjerovalo se da će i lice biti lijepo i
mirisno kao i to cvijeće.
Djevojke i momci iz svakoga sela kitili bi jelić i pri tom se natjecali čiji će biti veći i bolje nakićen. Na jelić bi se stavljalo svilaše
(šarene, svilene marame), zlatni i srebreni nakit, trobojnice, paunova pera, itd., a na vrh jelića kovilje i bekturan (vrsta cvijeća).
U crkvu se išlo u velikim grupama, a na čelu svake grupe bi bio
mladić koji je nosio nakićenu jelku. Misni običaji su bili isti kao i
danas, a kada bi se posvećivale grančice, onda bi podizali jelić da
se istakne koje je selo donijelo najveći i najbolje nakićen.
Vrijeme vazmenoga trodnevlja podrazumijevalo je odlazak
u crkvu i sjećanje na Kristovu posljednju večeru, muku i smrt. U
puku su se očuvale molitve koje su se molile na velike dane.
Molitva koja se molila na Veliki četvrtak:
O, dušice grišna, budi u viri kripna,
kada budeš putovati dugim putim,
tisnim klancim,
sriš će tebe duh nemili, duh nečisti,
pita će te dušo moja:
“Il’ si moja, il’ Božja?”
“Nisam tvoja, već Božja.
Obećala Bogu doći na blagdanak
na Veliki četvrtak.”
Sto Jezusa, sto amena, sto se puta prikrstiti.
Vjerovalo se da poslije 100 ovih molitvica jedna duša prelazi
iz čistilišta u raj.
Na Veliki petak se u čast Isusove 33 godine života 33 puta molilo:
Petak je rečen, Isus je mučen,
O, Isuse, muke Tvoje, na spasenje duše moje.
Na ovaj bi se dan pekao kruh (posvetališće) na kojemu bi se
urezao znak križa. Ovaj se kruh na Veliku subotu nosio u crkvu
posvetiti. Osim kruha, nosila su se i kuhana jaja, sir, a netko bi
stavljao i komad šunke. Uobičajeno je bilo ponijeti i nekoliko
jaja na poklon svećenicima. Domaćice bi u košaru u kojoj se nosila hrana za posvećenje stavile i šibice kojima bi na uskrsno jutro zapalile vatru. Posvećeno se jelo blagovalo na uskrsno jutro.
Ovaj se običaj nije mnogo promijenio ni danas.
Za ručkom bi se taj dan pilo crno vino i vjerovalo se da se vino
popijeno na Veliki petak pretvara u krv. Govorilo se kako je grijeh
dirati u zemlju taj dan, no u nekim je selima bio običaj na Veliki
petak (i na Blagovijest) orati njive siromašnim susjedima.
Na Veliku subotu su se obavljale posljednje priprave za Uskrs.
Na ovaj bi se dan, kao i danas, bojila jaja – pisanice. Običaj je bio
bojiti pisanice na prirodne načine, a ta je tradicija i danas živa.
Najčešće je bojenje jaja pomoću ljuske crvenoga luka. Ponekada
bi se jaje umatalo u tkaninu unutar koje bi se postavila kakva
travka ili listić, često djetelina, i na taj bi način jaje dobilo zanimljiv ukras.
Mlade nevjeste od dana udaje do Uskrsa nisu smjele otići u
svoju rodnu kuću. Tek subotom, uoči Uskrsa, sa zalaskom Sunca, u pratnji bâbe (svekra) ili ako ga nije imala, majke (svekrve)
ili nekoga iz uže mladoženjine obitelji, stizala je mlada u rod.
U rodu je ostajala do nedjelje popodne. Kada se mlada vraćala
kući, punica bi zetu obvezno poslala duzinu (tucet) jaja.
U nedjeljno bi se jutro 63 puta molilo:
Gospe čista, plemenita, daj Ti meni dobar dar,
ja ću Tebi bolji glas.
Sinak Ti je uskrsnuo na jutrošnji dan,
Gospe mi Ga daj na umrli dan
da jja ppođem s Njim
j u raj.j
Nakon
molitve
blagovalo
posvećeno
Nako
Na
k n mo
ko
m
lliittvve bl
laggov
ovaal
alo se p
osve
os
v će
ve
ćeno
n jjelo
no
elo
el
o i odlazilo
od
dllaazi
zilo
lo na
na svessvve
tu misu. Ovome bi se danu posebice veselila djeca koja bi dobivala jaja i odmjeravali čije je jaje jače. Često bi na livadi valjali
jaja, a najuspješniji u toj igri bio je onaj tko osvoji najviše jaja.
Kako se bliži vrijeme Uskrsa, lijepo je prisjetiti se običaja
naših baka i djedova vezanih za dolazak ovoga blagdana. Još je
ljepše pokušati ponovno oživjeti te običaje i tako ih ljubomorno
čuvati od zaborava.
Hodeći s Kristom k vječnosti, uz vjeru da ljubav i žrtva uvijek pobjeđuju, svim čitateljicama i čitateljima Svjetla riječi želim
sretan Uskrs! •
travanj 2012. Svjetlo riječi 49
Suvremeni oblici religioznosti
Raspršena duhovnost
• Piše: Drago BOJIĆ
N
akon dvadesetog stoljeća i “vremena ekstrema” (E. Hobsbawm), početak 21. stoljeća obilježen je paradoksima:
ono što se činilo prevladanim, ponovno se vraća. Gotovo sva područja kulture i društva su obilježena ovom dijalektikom, a ni religija nije izuzetak, smatra njemački teolog i filozof Hans-Joachim Höhn. S obzirom na njezino socio-kulturno
obilježje mogu se primijetiti i procesi sekularizacije, ali i oni
re-spiritualizacije. Nakon što je religija izgubila svoje negdašnje
društveno značenje i nakon što je religiozno uvelike potisnuto
u privatno područje, došlo je do raspršenosti – “disperzije religioznog”: izmještanje religioznog u ne-religijske segmente moderne kulture, miješanje religioznih sadržaja različitog porijekla,
oblikovanje novih religijskih formi i karaktera i reinterpretacija
religijskih motiva i simbola.
Disperziji religioznog odgovara raspršenost suvremene duhovnosti. No, fenomen “raspršene duhovnosti”, fenomen “povratka religije nakon njezina kraja”, ili “duhovnosti kao megatrenda” nije jednoznačan ni jednostavno razumljiv. Novi oblici
duhovnosti koje povezuju različite religijske tradicije, koji nastaju i s onu stranu institucionalnih religija, koji su i akonfesionalni, te zahvaćaju i posve sekularni kontekst, trend su našega
doba – globalni fenomen. Dok se etablirane religije i konfesije
sve snažnije susreću s gubitkom značenja i članova, duhovnost
(religijska ili sekularna) postaje sve većem broju ljudi izrazito
važna i to upravo u zapadnom laicističkom svijetu – u društvu
kako se to voli kazati samosvjesnih individualaca emancipiranih
od religije. Mnogi su i različiti razlozi zbog kojih se ljudi okreću
duhovnosti, kako to pokazuju i suvremena antropološka i sociološka istraživanja. Njemačka antropologinja Ariane Martin
navodi sedam takvih razloga.
Putovanje u sebe: preko raznih oblika kontemplacije, meditacije ili yoge čovjek pokušava otkriti (pronaći) sebe. Vanjski svijet
je gluh za Boga, u njemu se ne čuje “božanska muzika”, pa ljudi
“poniru” u sebe da bi je ponovno čuli.
Opčaranost (opčinjenost): ako je sekularizacija demistificirala (raščarala) svijet, suvremeni oblici duhovnosti ga pokušavaju
ponovno mistificirati (opčarati) i pronaći izgubljenu tajnu. To
je čarobni svijet romantičarskih vizija obilježen pustolovinama,
doživljajima i osobnim iskustvima.
Ozdravljenje: uz medicinu i psihoterapiju suvremeni čovjek
smatra da ga i duhovnost može iscijeliti. U pozadini ovakvih
čežnji je želja za punim zdravljem, savršenošću i besmrtnošću.
Ovo je često povezano s vjerom u čudesnu moć duhovnih učitelja i najčešće se prakticira preko polaganja ruku.
Sigurnost: mnogi su ljudi izgubili tlo pod nogama i sigurnost kako trebaju pravilno i dobro živjeti. Suvremeni globalni
50 Svjetlo riječi travanj 2012.
svijet je postao kompliciran i mnogi se u njemu izgube. Ljudi
traže orijentaciju, sigurnost, upute, savjete, gotova rješenja.
Pritom je daleko važnije što kažu njihovi duhovni vođe i učitelji nego argumenti.
Zajedništvo: nije samo bolestan pojedinac, i društva su bolesna, jer u njima vladaju zle i destruktivne sile kojima treba
zička i psihička oboljenja i mnogo toga drugoga nagoni čovjeka
na najrazličitija eksperimentiranja s vlastitom duhovnošću kako
bi ponovno pronašao sebe i vlastitu sreću.
Mnogovrsni oblici duhovnosti prisutni su i u kršćanstvu, pa
tako i u Katoličkoj crkvi. Mjesto tradicionalne vjerske prakse i
pobožnosti sve više preuzimaju nove vrste duhovnosti. One se
ne odriču kršćanskog (katoličkog) backgrounda, poštuju i crkve
i institucije u onoj mjeri u kojoj je to nužno (i korisno), ali nastupaju s drugačijim razumijevanjem Pisma i vjerskih istina. Te
duhovnosti su bitno spiritualizirane. Umjesto Boga Oca i Isusa
iz Nazareta (Sina), značajniju “ulogu” ima Duh Sveti i oblici na
suvremen način emocionalizirane tradicionalne kršćanske duhovnosti čašćenja Srca Isusova, klanjanja Presvetom oltarskom
sakramentu i pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji. Duhovnost dijela suvremenih kršćana (katolika) je najčešće naglašeno
individualistička (privatna ili grupna), usmjerena na ovostranost
(ovaj život), obilježena čežnjom za srećom i zadovoljstvom. Ta
duhovnost je ponekad i protest protiv institucionalizirane (hladno službene) religije i navodnog “intelektualiziranja” teologije i
vjere. Ona u sebi ima i natruha fundamentalizma i sektašenja,
dualističkih shvaćanja s patološkim popisom demonskih sila u
čovjeku i svijetu. Ona pokušava dematerijalizirati svijet kao da
materija nije od Boga, stalno priča o seksualnosti kako bi tobože deseksualizirala čovjekovu tjelesnost. To je duhovnost hladnih lica i površnoga optimizma, koja amortizira stvarnu ljudsku radost, a spontane odnose, čak i humor, stalno podvrgava
“moralizatorskim inventurama” grešne prošlosti i sadašnjosti iz
perspektive apokaliptičnih prijetnji. S puno afekta, ta je duhovnost istodobno asocijalna (obuzeta sobom, s malo empatije za
stvarne probleme ljudi); načelno je apolitična, iako se, zbog vlastite koristi, često sluganski i koristoljubivo dodvorava političkim liderima, ekonomskim moćnicima i estradnim zvijezdama.
Njezini glavni promotori (duhovni vođe, karizmatici) su i sami
često medijski vrlo eksponirani estradnjaci, oboružani rekvizitima i ikonografijom suvremene pop-kulture.
suprotstaviti duhovno ozdravljene zajednice. Duhovni dualizam je jedno od najčešćih obilježja moderne duhovnosti. Postoje dobri i zli duhovi, pa prema tome i dobra i zla društva
(zajednice). Spas treba tražiti u ozdravljenim zajednicama –
duhovnim domovinama.
Putovanje u daljinu: suvremena kultura života mnoge ljude
tjera u uskoću i tjeskobnost. Da bi iz nje izišli, i realno i virtualno, oni pokušavaju (hodočašćima i raznim putovanjima) otkrivati širinu svijeta i na taj način iskusiti djelić božanskog.
Novi svijet: ljudi koji se okreću duhovnosti imaju podijeljene
osjećaje prema svijetu. Za njih je sekularni svijet nadiđen i odbojan, oni protestiraju protiv njega, proklinju gu, prizivaju stara
dobra vremena i pokušavaju stvarati novi svijet. Sebe doživljavaju kao avangardu novog svijeta.
Neizmjerna čežnja na jednoj i često iskustvo nedostatka na
drugoj strani, glavni su pokretači čovjekovih duhovnih traganja
i onih kršćanske provenijencije. Unutarnje nezadovoljstvo sa sobom i osjećaj nesreće, frustracije i kompleksi, životni brodolomi
i pokidani odnosi, neispunjene želje i neostvarene ambicije, fi-
K
Đuro SEDER, Ustani i idi
ad je Isus iz Nazareta pozivao svoje učenike nije im obećavao nikakvu ugodu pa ni onu duhovnu, štoviše, najčešće je govorio o težini nasljedovanja i potrebi da svatko u
svome konkretnom životu nosi svoj križ. U njegovim riječima
nije bilo nikakvih oblika fundamentalizma, ali ni elemenata socio-političko-kulturne retrogradnosti. U susretima s ljudima nije
“istraživao” njihove prošlosti, okolnosti njihovih ljudskih posrtaja, pogotovo ne one na seksualnom području. Nije prihvaćao
nikakve unaprijed postavljene podjele između “vjernika” i onih
koji to nisu te se susretao ponajviše s grešnicima. Oslobađao je
(ozdravljao) ljude od njihovih strahova, de-demonizirao svijet u
kojem su živjeli. Nije ljude hvatao na emocije i patetiku, niti je
psihoanalizirao njihove slabosti, naprotiv, najviše razumijevanja
imao je upravo za slabe i grešne.
Duhovnost i eksperimentiranje s njom može ljude učiniti
duševno i duhovno bolesnima, iščašenima iz stvarnoga svijeta
(života), ovisnima više o svome duhovnom putu nego o vjeri u
Boga. Mnogi od njih nerijetko žive u zasebnim svjetovima (“neshvaćeni” od drugih pa i svojih najbližih), u malim grupama čiji
članovi s vremenom postanu ovisni od svoga duhovnog vođe i
novih porcija duhovnih doživljaja. Svaka duhovnost – upozoravaju suvremeni psiholozi i psihoterapeuti – koja se u čovjekovom
životu pojavljuje kao “strano tijelo”, koja ga odvaja od stvarnog
života i odnosa s drugima, koja je neprijateljski raspoložena prema svijetu i koja se poigrava s ljudskim čežnjama i nedostacima,
može imati velike psihičke i duhovne posljedice. •
travanj 2012. Svjetlo riječi 51
Tomáš Halík
Vjera u »tranziciji«
Kako izaći iz polutame komunističkog režima?
Postoji stara krivica koja se ne može jednostavno izbrisati niti popraviti,
ostaju nezacijeljene rane koje se ne daju tako lako izliječiti – zločini
totalitarnih režima su bez sumnje takvi
B
ilo je još rano i na ulicama Praga ležao je svježi snijeg. U
to vrijeme – u prvoj polovici devedesetih godina – bilo
je gotovo sve svježe. Nekoliko godina prije “baršunasta
revolucija” srušila je komunistički režim i njegov partijski i policijski monopol moći; nakon dugih desetljeća uspostavljena je
ponovo stvarna parlamentarna demokracija. Novu su slobodu
mogli uživati i crkva i sveučilište. [...]
Popravljanje biografije. Kada sam poslanicima u češkom
Parlamentu ispričao zgodu o Zakeju, imao sam na umu i to da
Crkva u našoj zemlji duguje društvu još nešto drugo osim “približiti se Zakeju”. Osjećao sam da smo zakazali u nečemu što
spada u najvažnije zadaće kršćana – pa konačno stoji u vezi i
52 Svjetlo riječi travanj 2012.
Isus susreće Zakeja
Drveća puna Zakeja. Cilj moje šetnje toga jutra nisu bili ni
crkva ni sveučilište nego zgrada Parlamenta. Jedna od novosti
onoga vremena bila je, naime, da se svake godine, kratko prije Božića, pozove jedan duhovnik da pred poslanicima u Parlamentu održi kratku meditaciju; nakon toga bila bi otvorena
posljednja sjednica uoči parlamentarnih ferija. [...]
Prije završetka svoga nagovora, koji sam držao pred poslanicima i senatorima, od kojih većina očito nije Bibliju nikada
imala u rukama, spomenuo sam na kraju scenu sa Zakejem iz
Lukinog evanđelja: Isus prolazi Jerihonom kroz mnoštvo i iznenada se obraća jednome od vodećih carinika koji ga je promatrao iz krošnje smokvina drveta.
Zatim sam usporedio tu priču s držanjem kršćana u našoj zemlji. Kada su poslije dugog vremena, nakon pada komunizma,
Kristovi učenici slobodno stupili pred javnost, naišli su posvuda na velik broj onih koji su se oko njih okupljali i aplaudirali
im, ali i nekolicinu takvih koji su prema njima bili neprijateljski
raspoloženi i još uvijek im prijetili stisnutim šakama. Međutim,
nije primijećeno da je drveće okolo bilo puno Zakeja, dakle onih
koji se nisu htjeli ili nisu mogli pomiješati među stare ili sasvim
nove vjernike, a da pri tome ne pokažu ravnodušnost ili neprijateljsko raspoloženje. Oni su bili tražitelji i puni radoznalosti,
ali su istodobno htjeli sačuvati suzdržanost i svoj pogled na stvari; ova neobična mješavina ljubopitnosti i očekivanja, interesa i
bojažljivosti, ponekada možda i osjećaja krivice i stanovite “nedoličnosti” potaknuli su ih da ustraju skriveni u gustome lišću
smokvina drveta. [...]
sa zgodom o Zakeju –, naime da budemo eksperti na području
opraštanja i pomirenja.
U ono vrijeme, u vrijeme progona i neslobode, bio sam mišljenja da je jedna od najtežih moralnih zadaća – a istovremeno
jedna od najboljih prilika za postizanje moralne zrelosti – sačuvati vlastiti obraz. Kasnije sam spoznao da je vrijeme neposredno nakon ponovnog stjecanja slobode još zahtjevnije. Nakon
pada bilo kojeg totalitarnog režima, slično kao nakon okončanja
nekog građanskog rata, žrtve i počinitelji zločina žive i dalje jedni pored drugih. U jednom te istome društvu žive nekadašnji
junaci pored kolaboranata, onih koji na duši nose krivicu kao i
onih – priznali to oni ili ne – koji su pravili kompromise kako
bi “preživjeli”. Nakon što se uklone ruševine i barikade – i one u
čovjekovoj nutrini – čitavo društvo je još uprljano uskovitlanom
prašinom. Nakon boja, naime, nitko obično ne ostaje čist – ni
pobjednici ni pobijeđeni; potrebno je jedno cjelovito i temeljito
čišćenje. Međutim, treba se čuvati onih koji se takve zahtjevne
zadaće prihvaćaju prebrzo i žestoko!
Između ljudi koji su bili oslonac diktature nikada nije jednostavno razlikovati one koji su radili iz iskrenog uvjerenja –
– naime: Nemojmo o tome više govoriti, dajte da to što prije i što
temeljitije zaboravimo!
Praktično se nešto slično dogodilo u svim postkomunističkim zemljama. To da smo izbjegli bolni proces pomirenja
i ozdravljenja društva, imalo je za posljedicu njegovo moralno
slabljenje. Rane nisu zacijeljene, samo su pokrivene – i počele
su se gnojiti, trovanje se lagano proširilo po čitavom organizmu.
Polutama koja je omogućila stvaranje iluzije prividnog jedinstva
u kom je brzo nestalo razlike između disidenata i čuvara režima,
skupo nas je stajala: polutama je postajala sve mračnijom i svjetlo istine se postupno ugasilo.
U takvoj polutami nekadašnje elite na vlasti prešle su tiho iz
svijeta političke i policijske u sferu ekonomske moći, odakle su
zahvaljujući nagomilanome kapitalu novca, veza i informacija
počeli iznova vladati društvom.
U sebi sigurno ispravno uvjerenje da nitko nije bio “ni posve
bijel ni posve crn”, umjesto ljudskom razumijevanju vodilo je
samo k širenju guste sive magle, u kojoj se granica između istine
i laži sve više brisala. Strah od odveć jednostavnih sudova oslabio je moć rasuđivanja i vodio do nesretnog relativiziranja svih
• Jesu li na djelu uistinu bili oproštenje i pomirenje? Nije li – za razliku od krvavog obračuna
– nastupio samo drugi ekstrem, naime bagateliziranje krivice? Krilatica “Podvucimo debelu
crtu ispod prošlosti!” izrečena je sigurno s dobrom namjerom: Ne osvećujmo se, ne uzvraćajmo
zlim za zlo, “ne budimo poput njih”! Međutim, to je drukčije shvaćeno i ostvareno – naime:
Nemojmo o tome više govoriti, dajte da to što prije i što temeljitije zaboravimo! •
premda s našeg stajališta sasvim krivog – od onih koji su cinično
i isključivo imali u vidu samo vlastitu korist, kao također između onih koji su druge zavodili i onih koji su se samo dali naivno
zavesti. Također je teško utvrditi razliku između onih koji su se
postupno odvratili od vlasti, jer su spoznali svoju zabludu i jer se
u njima probudila savjest, i onih koji su na koncu prešli u oporbu, jer su ih vlastodršci, kojima nisu više bili potrebni, odbacili.
Osim toga često se tek nakon više godina otkrivaju dokumenti
koji svjedoče o tome kako su se ljudi krivo ponašali i zakazali,
i to su svoje ponašanje često brižno krili ne samo pred drugima nego ponekad i pred vlastitom savješću. Ovo se tiče jednako
onih koje se do tada smatralo “poštenim” i “besprijekornim” kao
i onih koji su čak važili kao borci u pokretu otpora. Nakon pada
neke diktature vrlo često se nađu među najradikalnijim sucima
i osvetnicima osobe koje su same sramotno zakazale pa se onda
iz petnih žila trude da se opravdaju pred samima sobom i pred
drugima, te da si naknadno priskrbe alibi.
Bagateliziranje krivice. Prijelaz iz diktature u demokraciju
u našoj zemlji nije imao revolucionarnog obračuna s čuvarima
prijašnjeg režima, nije bilo “jakobinske faze”, nije bilo “nürnberškog procesa”, nikome nije ni dlaka s glave spala, nije prolivena ni kap krvi. Svijet je s priznanjem govorio o “baršunastoj
revoluciji” koja je protekla kao kratka pučka veselica. Bez sumnje je dobro da se nije stvorio “duh osvete” niti razbuktao “lov na
vještice”. No, jesu li na djelu uistinu bili oproštenje i pomirenje?
Nije li – za razliku od krvavog obračuna – nastupio samo drugi ekstrem, naime bagateliziranje krivice? Krilatica “Podvucimo
debelu crtu ispod prošlosti!” izrečena je sigurno s dobrom namjerom: Ne osvećujmo se, ne uzvraćajmo zlim za zlo, “ne budimo poput njih”! Međutim, to je drukčije shvaćeno i ostvareno
moralnih vrednota. Bez sumnje je dobro da namjesto prevlasti
jedne ideologije nije stupila neka druga netolerantna zatvorena
ideologija; ali moto “anything goes”, “sve je dopušteno”, otvorio
je vrata onim snagama koje su počele slobodu polako pretvarati
u kaos, pa time neprijateljima demokracije i otvorenog društva
ponovno pružiti argumente. Oni koji su upozoravali na takav
razvoj i njegove rizike, obasipani su s mnogih strana mržnjom i
izrugivani kao naivni idealistički moralisti te sumnjičeni da žele
ugroziti i suziti slobodu – najglasnije su pak vikali upravo oni
koji su slobodu stvarno ugrožavali i zloupotrebljavali.
Uspavljivanje političke svijesti i odgovornosti. Mnogi su
vjerovali i još uvijek vjeruju da će u Češkoj uvijek biti aktivan
određeni ostatak demokratske kulture koji će spriječiti razvoj
događaja prisutan u nekim susjednim državama, posebno u
Rusiji i nizu nekadašnjih sovjetskih republika. Ali zar nas nije
već jednom, odmah nakon Drugog svjetskog rata, zahvatio val
strašnog, razarajućeg događanja iz Rusije, za koji su tada bili gotovo svi uvjereni da će sve to kod nas teći drukčije, umjerenije,
kulturnije, da će kod nas uspjeti demokratskije i ljudskije lice
komunizma? U izvjesnom pogledu – posebno s obzirom na Crkvu i religiju – komunizam je u našoj zemlji djelovao još neljudskije nego u svim susjednim zemljama.
Drugi upozoravaju da skandali i korupcija prate demokraciju ne samo u njezinim mucavim počecima nego su danas posebno rašireni i u “starim i razvijenim” demokracijama, te da nas
stoga zbivanja koja susrećemo u postkomunističkim zemljama
ne bi trebala previše uznemirivati. Može se poći od toga da su se
mnoge negativnosti događale ne samo s one strane neprobojnih
zidova totalitarnih režima nego i u otvorenom prostoru slobodnih društava; da mi takve negativne pojave danas bolje i jasnije
travanj 2012. Svjetlo riječi 53
zapažamo i da one danas mnogo više izlaze u javnost, treba prije
svega zahvaliti medijima.
Osim toga mi sve više i više bivamo uvučeni u globalno društvo, u kojem klasična demokracija samorazumljivo dospijeva u
krizu. Demokratske mehanizme lakše je primjenjivati u okviru
nacionalnih država, ali i tu njihovo značenje sve više slabi, htjeli
mi to ili ne. Odlučujuću moć u ekonomiji, pa i u politici, imaju
i sve više će imati globalni koncerni koji djeluju na područjima
do kojih ne dosežu mehanizmi klasične demokracije. Posebno
građani manjih država postaju sve više svjesniji činjenice da njihovi izabrani predstavnici raspolažu sa sve ograničenijom moći.
Stoga – osobito kod mlađe generacije – slabi interes i spremnost
uopće izaći na izbore i barem na taj način sudjelovati u političkom životu. Politika postaje sastavni dio “zabavljačke industrije”
i sve je više onih građana koji je prate u zrcalu medija s odstojanjem, dosadom i prezasićenošću. Ili je samo komentiraju podrugljivo, ironično ili s ogorčenjem, kao kod prijenosa sportskih
igara na televiziji: nemaju osjećaja da su i sâmi suigrači. Osjećaju da nisu uključeni u igru, ne osjećaju nikakvu suodgovornost. Osjećaju da nisu “prozvani svojim imenom”. Dok diktature
i totalitarni režimi u znatnoj mjeri žive od političke pasivnosti
najvećega dijela građana, dotle demokracija stoji i pada s činjenicom da li broj “slijepih putnika” koji nisu voljni uložiti svoje
energije u javni život, ne prelazi određeni postotak.
Rascijepljeno pamćenje – podijeljeno društvo. Pobjeda diktatura nad demokracijama – Bogu hvala uvijek samo privreme-
no – počinjala je uvijek tako da konkretni oblici demokracije
većini nisu više izgledali vjerodostojnima. U vjerodostojnost
mladih demokracija u postkomunističkom svijetu pripada, dakako, i činjenica koliko su se one uspjele “obračunati s prošlošću”, s moralnim nasljeđem totalitarnog režima, u kojoj su mjeri
uspjele podijeljeno društvo ujediniti bez krvavog obračuna ili
ciničnog bagateliziranja krivice.
Sjećam se svojih razgovora s američkim veleposlanikom u
Pragu o tome kako je on nakon ukidanja aparthejda u Južnoj
Africi bio svjedokom mnogih “pomirbenih rituala” proisteklih
iz kršćanskog vjerskog etosa. Pitao me: Zašto se nešto sličnoga
ne događa i u postkomunističkom svijetu? Rasprave smo vodili
prije više godina, još prije nesretnoga rata u Iraku. Danas bih veleposlaniku sigurno postavio pitanje: Neće li ovaj rat, pa kakavgod
njegov ishod bio, ostaviti duboko podijeljeno društvo – ne samo u
Iraku nego i u Sjedinjenim Državama? Zar neće i Amerika morati
proći kroz veliku katarzu, još dublju nego onu nakon rata u Vijetnamu ili nakon Watergate afere? Zar neće nužnost pomirenja i
ozdravljenja, o kojoj govorimo danas u vezi s postkomunističkim
svijetom, biti uskoro vrlo aktualna i za američki narod?
Da, mi kršćani morali bismo se potvrditi kao “eksperti pomirenja”, najprije u vlastitim crkvenim redovima, te u praksi
pokazati da su oproštenje i pomirenje nešto sasvim drugo nego
li kratkovidan i lakomislen “zaborav” ili “presvlačenje kaputa”.
Naprotiv, riječ je o jednom dugoročnom procesu promjene koja
može biti zahtjevna, teška i bolna poput porođaja. Tu spada spoznaja i priznanje krivice te pokajanje – na kraju čega nekadašnji
Olbram ZOUBEK, Spomenik žrtvama komunizma, Prag
54 Svjetlo riječi travanj 2012.
ljaju se stoga duboke podjele društva, i onda ako se na vani prekrivaju “zaboravom” i “pomirbenim prenemaganjem”. Narod je
– slično kao i crkva – “zajednica sjećanja”. Prošlost se mora na
određeni način reflektirati i preraditi – na primjer putem umjetnosti, javnog diskursa, povijesnog istraživanja, čuvanjem “mjesta sjećanja” i tome slično – kako bi ta prošlost mogla postati
sastavnim dijelom kolektivnoga pamćenja. Ukoliko se društvo
na takav način ne suočava sa svojom prošlošću, dolazi do fragmentiranja pamćenja. Jer, svaka je grupacija doživjela prošlost
drukčije, iz različite perspektive, pa je i njezino sjećanje na to
vrijeme drukčije. Ako u društvu nema dijaloga, onda dugotrajno fragmentiranje pamćenja neće omogućiti stvarno ozdravljenje niti dovesti do srastanja društva.
Postoji stara krivica koja se ne može jednostavno izbrisati
niti popraviti, ostaju nezacijeljene rane koje se ne daju tako lako
izliječiti – zločini totalitarnih režima su bez sumnje takvi. Postoji
nepravda iz prošlosti koja se teško da “zaboraviti”, a u stanovitom
smislu i ne smije zaboraviti niti po kratkom postupku rješavati
običnim pravnim, sudskim i kaznenim mehanizmima. Postoji
“u nebo vapijuća nepravda”. I prije svega ovdje – nakon što se u
• Mi kršćani morali bismo se potvrditi kao “eksperti pomirenja”, najprije u vlastitim
crkvenim redovima, te u praksi pokazati da su oproštenje i pomirenje nešto sasvim drugo
nego li kratkovidan i lakomislen “zaborav” ili “presvlačenje kaputa”. Naprotiv, riječ je o jednom
dugoročnom procesu promjene koja može biti zahtjevna, teška i bolna poput porođaja.
Tu spada spoznaja i priznanje krivice te pokajanje – na kraju čega nekadašnji grešnik može
postati mnogo jačim i istinskijim čovjekom nego onaj koji se ranije svugdje lako
provlačio i nikada nije “uprljao ruke”, koji se nikada nije “kompromitirao” •
grešnik može postati mnogo jačim i istinskijim čovjekom nego
onaj koji se ranije svugdje lako provlačio i nikada nije “uprljao
ruke”, koji se nikada nije “kompromitirao”. I ovdje vrijedi riječ
Evanđelja o ženi porodilji koja pati kada joj dođe vrijeme, ali
zaboravi bolove od radosti da je na svijet došao novi čovjek.
Sigurno nije lako prebrzo i lakomisleno zaboraviti taj trenutak
boli – jer bi se, naime, moglo dogoditi da nada u novi život, u
novi početak, završi pobačajem.
Mi vjerujemo da je Božje oproštenje dar milosti, dobiven
badava i bez zasluga, i da je za to potrebno jedino u povjerenju
izručiti svoje srce. Međutim, opraštanje i pomirenje kao međuljudski i društveni proces jesu zahtjevna stvar. Nama kršćanima
je oproštenje zadano kao jedna od osnovnih moralnih obveza
– no treba kazati da to u stanovitim okolnostima može biti vrlo
teška dužnost. “Ozdravljenje pamćenja” – izraz koji je rado koristio Ivan Pavao II. u sklopu pokajničkog čina Crkve prije ulaska
u novi milenij – pretpostavlja spremnost da se mnoge traume
i bolna sjećanja na nepravdu ne žele jednostavno zauvijek potisnuti u podsvijest. Ovo vrijedi kako za individualno tako i za
“kolektivno pamćenje” koje je bitno za kulturu društva, za oblikovanje i očuvanje njegova identiteta.
Nezacijeljene rane i katarza. Ondje gdje nakon dramatičnih
preobražaja društva nije došlo do javne rasprave o prošlosti,
uključujući njezine bolne, tamne, krivicom opterećene strane,
gdje nije došlo do verbaliziranja prešućenoga koje bi dovelo do
katarze i pomirenja, tu ostaje pamćenje “rascijepljeno”. Nastav-
javnoj raspravi iscrpe svi ljudski instrumenti prava i društvene
terapije – ostaje nezamjenjivo djelo duhovne naravi: oproštenje.
U tom slučaju ne možemo tako jednostavno “zaboraviti”, ali se
možemo svjesno odreći presude – i čitavu stvar iznijeti pred
onoga koji nije od “ovoga svijeta” i povjeriti je njegovoj pravednosti i milosrđu.
Teolog Johann Baptist Metz podsjeća da je biblijski Izrael, u
vrijeme dok su okolni narodi imali svoje utješne mitove kojima
su na različite načine tumačili užase p
povijesti,
ostao
po
ovi
vije
jest
sti,i, o
s ao
st
o “krakra
kr
ra
jolik od krika”. Psalmi kao i proroci ne
ne nude
nud
ude
de
nikakve umirujuće, racionalizirajućee
teorije o onome što se dogodilo i što
se događa, nego izručuju krik patničkog naroda onomu koji će doći. Ono
što nijedna ljudska moć i pravda nije
u stanju popraviti niti iscijeliti, mora
se prepustiti Bogu do časa sudnjega
dana. •
S njemačkoga: Jozo DŽAMBO
Ulomci iz knjige: Tomáš HALÍK,
Geduld mit Gott. Die Geschichte
von Zachäus heute,
Herder, Freiburg-Basel-Wien 32011,
str. 20. 22. 216-225.
[Naslov i međunaslovi redakcijski.]
travanj
tra
ravvan
ra
vaan
nj 2
2012.
01
012
0
1
12. S
Svjetlo
vjje
vj
vje
etlo
tlo
o ri
rriječi
riječ
iječ
ječ
eči 5
55
5
S
»Smijem li
reći nešto o kleru?«
v. Jeronim iz Stridona u Dalmaciji (umro u Betlehemu 30.
rujna 419) bijaše po svome duhovnom formatu nezaustaviv moralizator, koji nije štedio ni sebe ni druge. Tijekom
povijesti, njegovi su se tekstovi – na žalost! – češće upotrebljavali
kao pomoćno sredstvo za ocjenjivanje drugih negoli kao sredstvo
za javnu ocjenu sebe i svoje skupine. Ovdje bih htio iznijeti neke
Jeronimove misli koje se tiču klera, u koji i ja spadam. Možda to
neće biti u raskoraku s duhom oporog i neumoljivog Naučitelja
Crkve iz Dalmacije. Ako se kome Jeronimove riječi učine previše
teškima i ako pomisli da su došle u nevrijeme, ja ću rado podijeliti sa sv. Jeronimom
ljutnju povrijeđenih; samo želim da to nešto
pridonese za porast onoga što je danas bolje
nego je bilo na prijelazu iz IV. u V. stoljeće,
a umanjenje onoga što je ostalo loše ili – ne
dao Bog – postalo gore.
“Hoću li smjeti – pita Jeronim u poslanici Heliodoru – da što kažem o njima (tj. o
kleru, op. ŠB), koji borave u svojim gradovima? Ne dao Bog da bih što nepovoljno o njima rekao; jer oni, naslijedivši apostole, tvore
svojim svetim ustima Tijelo Isusa Krista, i po
njima mi bivamo kršćani. Imajući ključeve
kraljevstva nebeskoga, oni na neki način sude
prije sudnjega dana. Svojom uzdržljivošću
čuvaju Gospodnju Zaručnicu. Ali, kako sam
uzgred natuknuo, drugo je stanje redovnika,
a drugo ljudi crkvenoga reda. Crkveni ljudi
pasu ovce, a ja sam ovca koju pasu. Oni žive
od oltara (1 Kor 9,13); a meni se, ako k oltaru ne prinesem dara, sjekira stavlja na žile
kao neplodnu drvetu (Mt 3,10; Lk 3,9). I ne
mogu se izgovarati siromaštvom, kad je Gospodin u Evanđelju pohvalio staricu udovicu,
koja je u riznicu stavila jedina joj preostala
dva novčića (Lk 21,2-3). Meni nije dozvoljeno sjedjeti pred svećenikom. Ako sagriješim,
on me može predati sotoni na propast tijela,
da se duh spasi (1 Kor 5,5)...
Ako braća ljubaznim umiljavanjem i
tebe pobuđuju da stupiš u taj red, ja ću se
tvome uzvišenju radovati, ali ću se bojati da
ne padneš. “Ako tko želi biskupstvo, dobru
stvar želi” (1 Tim 3,1). To znamo. Ali dodaj i ono što ide za tim: “A
takav valja da bude bez mane, samo jedan put oženjen, trijezan,
čist, razborit, častan, gostoljubiv, poučljiv, ne sklon na pijanstvo,
ne takav koji rado drugoga udara, nego krotak” (1 Tim 3,2-3).
Pošto je objasnio i ostalo što se tiče biskupa, s ne manje točnosti
govori o trećem činu: “Isto tako đakoni treba da budu čisti, ne
dvolični u govoru, ne takvi koji puno vina piju, ni takvi koji teže
za sramotnim dobitkom, već moraju čiste savjesti držati otajstvo
vjere. I neka se prije iskušaju, pa ako se pokažu besprijekorni,
neka vrše đakonsku službu” (1 Tim 3,8-10)...
Jao onome koji, zavezavši u maramu primljeni talent, pa dok
ostali pridobivaju, on čuva samo ono što je bio primio. Ošinut će
njega vika rasrđena Gospodina: “Opaki slugo, zašto nisi predao
moga novca trgovcima, pa da ih ja, vrativši se, naplatim s dobitkom?” (Mt 25,26-27; Lk 19,23). To hoće reći: tvoja je dužnost bila
da se pred oltarom odrekneš onoga što nisi bio sposoban nositi.
Dok si ti, nemarni trgovče, držao novac, zauzimao si mjesto drugoga koji bi ga bio mogao udvostručiti…
Nisu biskupi svi oni koji se biskupima zovu. Ti imaš pred očima Petra, ali svrati pozornost i na Judu. Diviš se Stjepanu, ali se sjeti i Nikole, kojega je
u knjizi Otkrivenja Gospodin svojom riječju
osudio (Otkr 2,6.15)… Crkveno dostojanstvo ne čini čovjeka kršćaninom. Stotnik
Kornelije, još neznabožac, očišćen je darom
Duha Svetoga (Dj 10). Danijel mladić sudi
starce (Dn 13,14 slj)… Na kome počiva
Gospodin, ako ne na poniznome i krotkome, koji dršće od njegovih riječi (Iz 66,2).
Kome se više povjerava, od njega se više i
traži (Lk 12,48). Velikima su namijenjene
velike muke (Mudr 6,7). I nitko neka ne
bude sam sa sobom zadovoljan zbog same
tjelesne čistoće, budući da će ljudi davati odgovor na Sudnji dan i za svaku suvišnu riječ
što je izuste (Mt 12,36). A i psovka na brata
jest krivnja za ubojstvo (Mt 5,22). Nije lako
biti na mjestu Pavlovu i zapremati stupanj
Petrove časti – dvojice koja već s Kristom
kraljuju, jer bi mogao doći anđeo i raskinuti
zastor tvoje Crkve (Mt 27,51), dignuti svijećnjak s njegova mjesta (Otkr 2,5). Ako kaniš zidati kulu, proračunaj troškove za buduću gradnju (Lk 14,28). Bljutava sol nije
ni za što, prosipa se napolje (Mt 5,13) da je
pogaze svinje.
Ako padne redovnik, molit će se za nj
biskup. Tko će se moliti za biskupa ako on
padne?” (Posl. monahu Heliodoru – Epist.
14. – Donosim samo malo osvježeni prijevod o. I. Markovića, Izabrane poslanice sv.
Jeronima, I, Zagreb 1908, str. 60-63).
Crkveno
dostojanstvo
ne čini čovjeka
kršćaninom...
Nisu biskupi svi oni
koji se biskupima zovu
56 Svjetlo riječi travanj 2012.
V
jerujem da se među nama danas neće naći nitko koji ne
bi u tim Jeronimovim riječima otkrio mnogo toga što će
na nas djelovati svježe, što nas dapače mora šokirati, zbuniti, natjerati na razmišljanje, pa i na mijenjanje naših misaonih
uvjerenja za koja smo držali da su već u “mirnom posjedu”. A ne
treba zaboraviti ni to da je Jeronim gornje retke pisao s nakanom
da Heliodora odvrati od prihvaćanja crkvene službe. •
Tomislav J. ŠAGI-BUNIĆ (1923-1999),
Izazov starih, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1972, 31993, 115-118.
Author
Document
Category
Uncategorized
Views
1
File Size
1 494 KB
Tags
1/--pages
Report inappropriate content