Uvodnik
Dragi čitatelji Hrvatskog glasnika!
Posljednjih nekoliko mjeseci dogodilo se toliko toga. U zemlji naravno. Politika se pokazala zaista prljavom, a shvatili smo da svi oni
koje smo birali su nas iznevjerili. Sad smo vidjeli kako politika nisko
pada, kako ljudi nisko padaju i kako ljudima koji vode ovu zemlju
uopće nismo važni mi, već osobni interesi sve debljih političara. Zbog
udobne fotelje obični mali ljudi više ni na koga ne mogu računati.
Naime, prije nekoliko mjeseci snimala sam priču o dječici koja se već
deset godina voze u starom polupanom kamiončiću.
LIST ZA KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
OSNIVA^ I IZDAVA^
ZA IZDAVA^A
GLAVNA I ODGOVORNA
UREDNICA
HKD Napredak,
Glavna podru`nica Tuzla
mr. sc. Nikola ^i~a, predsjednik
Maja Nikoli}
LEKTOR
Mladen Bosanki}
REDAKCIJA
Zdravko An|i}
Martin Antunovi}
Nikola ^i~a
Ivica Kova~evi}
Maja Nikoli}
Irena Mad`arevi}
UREDNIK FOTOGRAFIJE
UNOS TEKSTA
KONTAKT
TEHNI^KA PRIPREMA,
REPRO I [TAMPA
RA^UN
Da bi stigli do škole njih dvadesetero sjedne u kamiončić koji ima tek
pet mjesta. Zamislite! Deset godina tako. A kada bi zimi padao snijeg, kamiončić obično nije radio pa su djeca 5 kilometara pješačila
do škole. Svi su znali za ovaj problem, u općini u Vladi, ali nitko ništa.
Tek jedan čovjek iz Nizozemske, nakon što je vidio televizijsku priču
o mališanima, odlučio je pomoći. Kupio je djeci kombi. Ovo je samo
jedan u nizu primjera sudbine običnih ljudi, djece, školaraca, mladih.
Ne mogu više ni u školu, nemaju posla, ruše im djetinstvo. I koga
briga za to?! Nikoga. Jer nemamo pravo nikome prigovarati, sami
smo ih birali. Sami smo željeli da nas vode i predstavljaju širom svijeta. Sami smo postali isti kao i oni. Počeli smo vjerovati da ako se oni
ne mogu dogovoriti, ne možemo ni mi. Otuđili smo se od svojih najbližih, sa susjedima se više ne družimo...
Fra Martin Antunovi}
Kata ^aji}
Kazan mahala 2/II, 75000 Tuzla
Tel/fax: 035/257-038
www.napredaktuzla.ba
hkd.napredak.tzabih.net.ba
“PrintCom” d.o.o.
Grafi~ki in`enjering Tuzla
1321-000-31085-2125
kod NLB Tuzlanske banke d.d. Tuzla
HKD “Napredak”
Glavna podru`nica Tuzla
- za Glasnik
List je upisan u evidenciju javnih glasila u Republi~kom komitetu
za informacije pod rednim brojem 05/93 - 15. 03. 1993.
List izlazi mjese~no. Tekstovi i fotografije se ne vra}aju.
Sve sam ovo napisala vjerujući da ćemo sami mijenjati svoj svijet, postati bliži ljudima i Bogu.
U Hrvatskom glasniku ne bavimo se ovakvim temama, temama koje
prave razdore među ljudima. Donosimo lijepe reportaže koje ćete
vjerujem sa zadovoljstvom čitati. Fra Željko Nikolić imao je mladu
misu, postao je svećenikom i rekao Bogu svoje Da. Čestitamo mu i
želimo da bude primjer ustrajnosti mnogim mladim ljudima koji se
odluče krenuti njegovim putem, odnosno stazama Svetog Franje.
Ovaj događaj nas je posebno razveselio.
Ne mogu, a da ne spomenem da nas je odlazak Fra Zdravka rastužio. Nesebično je sve ove godine radio, davao najbolje za župu, za samostan, ali i za Napredak. Snažna prijateljstva kakva je Fra Zdravko
imao s Napretkom i Hrvatskim glasnikom zauvijek će živjeti ma koliko udaljeni jedni od drugih bili. Zbog Fra Zdravke žalimo, ali zbog
novog gvardijana Fra Maria također se radujemo. Jer, znamo da će
Fra Mario nastaviti čuvati i graditi još čvršće prijateljstvo Samostana
i Napretka.
Dragi čitatelji, želim Vam dobrodošlicu na stranice
Hrvatskog glasnika.
Maja Nikolić
4
Hrvatski Glasnik srpanj-kolovoz 2012.
srpanj-kolovoz 2012. Hrvatski Glasnik
MLADA MISA U TUZLANSKOJ ŽUPI
FRA ŽELJKO NIKOLIĆ R EKAO BOGU SVOJE „DA“
- „Naša Crkva danas slavi velik dan, dan kada jedan mladić pristupa u crkvi
oltaru Gospodnjemu te se upušta u avanturu služenja Bogu i narodu.“
- „To u ovome slučaju znači da je, između tolikih mladića, Krist bacio
oko upravo na našega mladomisnika i pozvao ga da hrabro pođe za njim
kako bi zajedno navješćivali djela Božja, dijelili sveta otajstva i navješćivali
spasonosnu nauku Kristova evanđelja današnjim ljudima.“
- „Da, ovo je, sigurno, veliki, veliki događaj za cijeli naš kraj, može se reći,
cijeli gradovrški kraj jer mladomisnik dolazi ispod samog Gradovrha.“
Piše: Mladen Bosankić
Dugo se čekao taj dan, dan da nakon 46 godina, župa
svetih Petra i Pavla u Tuzli dobije novog mladomisnika. Dobila ga je u osobi fra Željka Nikolića, mladića iz tuzlanskog naselja Solina koje se smjestilo
podno prostora gdje se nekada nalazio stari franjevački samostan Gradovrh.
NASLJEDNIK GRADOVRŠKIH MUČENIKA
Vjerujući da ništa nije slučajno, prihvaćamo misao da
je upravo taj mladić, naše gore list, nasljednik svećenika koji su živjeli i borili se za kršćanske ideale na
ovim prostorima. Trojica od njih su svoje živote dali
za Krista. Godine 1623. je u gradovrškom samostanu
djelovalo 14 franjevaca koji su opsluživali župe: Gradovrh, Korenitu, Bijelu i Brčko. Franjevci su se dugo
opirali nepogodama, no 22. kolovoza 1682. su im
nožem ubili gvardijana, župnika živa ispekli i vratara
nabili na kolac. Naposljetku su franjevci 1688. napustili gradovrški samostan i otišli u Bač, ponijevši sa
sobom sliku Gospe Radosne koja je do danas sačuvana. Ti su događaji ostali kao zalog budućim naraštajima da nastave propovijedati riječ Božju po ovim
bosanskim brdima. Od novijih datuma, pamtimo svećeničko ređenje Tuzlaka fra Josipa Zvonimira Bošnjakovića 1953. godine i ređenje fra Mije Bosankića
1966. godine prošlog stoljeća. Tek je, nakon toga,
2012. godine izmoljeno ređenje fra Željka Nikolića,
sina Vene i Smilje r. Josipović, rođenog 1985. godine
u Tuzli. Ako računamo i svećenike tuzlanskoga kraja,
u razdoblju između ređenja 1966. godine i 2012. u
Tuzli je, na „crkvištu“ 1991. godine Mladu misu slavio
fra Franjo Martinović koji je pripadao tadašnjoj župi
Breške. Na svečanoj se svetoj misi okupilo petnaestak
svećenika i mladomisnika. Prije svega, prvo su mladomisnikovi roditelji, dirljivim riječima zahvale Bogu
i zazivanjem Presvetog Trojstva, blagoslovili svoga
sina.
NAKON DUGO GODINA MLADA MISA
Uvodnu je riječ govorio gvardijan Franjevačkog samostana svetih Petra i Pavla u Tuzli fra Zdravko Anđić.
- Dugo je, braćo i sestre, crkva apostolskih prvaka
svetih Petra i Pavla čekala u Tuzli ovaj dan. Možda
spram vječnosti ovo nije dugo razdoblje, ali mi smo
ljudi i gledamo ljudskim očima, za nas je to jako puno
jer je prošlo gotovo pola vijeka. Naša Crkva danas slavi
velik dan, dan kada jedan mladić pristupa u crkvi oltaru Gospodnjemu te se upušta u avanturu služenja
Bogu i narodu. Stoga mi, poput Blažene Djevice Marije, možemo kliktati: „Veliča duša naša Gospodina što
pogleda na neznatnost našu. Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. Iskaza
snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne
zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Stoga, pratimo
]
našega mladomisnika svojim molitvama, a također,
zahvaljujemo dragome Bogu na daru duhovnoga poziva te ujedno i molimo da potakne u srcima mladih
naše Župe da služe Gospodinu i da se predaju svome
narodu. Pozivam, stoga, svog subrata, mladomisnika,
fra Željka da pristupi oltaru te da započne svoju mladomisničku misu.
Potom je mladomisnik započeo mladomisničko
slavlje.
„NISTE IZABRALI VI MENE,
NEGO SAM JA IZABRAO VAS“
Propovjednik je na fra Željkovoj Mladoj misi bio fra
Josip Zvonimir Bošnjaković, njegov, kako se i sam nazvao, autohtoni subrat. Fra Josip je Tuzlak i po tome
je blizak fra Željku. Na početku je pozdravio s „Hvaljen Isus i Marija“ i zazvao pomoć Gospe Gradovrške.
- Dragi mladomisniče fra Željko, dragi roditelji i sestro, draga rodbino našeg mladomisnika, dragi gvardijane, mladomisnikov kume fra Zdravko, dragi, budući
gvardijane Franjevačkog samostana sv. Petra i Pavla u
Tuzli fra Mario, dragi dekane i župniče fra Franjo, draga
braćo svećenici, redovnici i redovnice, draga i poštovana braćo i sestre iz Bača i njegove okolice, preci Gradovrha, dragi vjernici, braćo i sestre i svi drugi ovdje
nazočni-sve vas srdačno, bratski, svećenički, pozdravljam i molim da mi dozvolite da vam sada predstavim
našeg novoređenika i mladomisnika, Solinjanina fra
Željka Nikolića. Fra Željko je rođen u Tuzli 23. veljače
1985. godine od oca Vene i majke Smilje r. Josipović, a
odrastao je u neposrednoj blizini povijesnoga i predivnoga Gradovrha, gdje je nekad bio franjevački samostan, učilište, s crkvom i Gospinom čudotvornom slikom
donesenom iz Zvornika gdje su koncem 17. stoljeća, za
Bečkih ratova, mučenički ubijeni četrnaestorica franjevaca, a vratar samostana nabijen na kolac. Stoga nije
slučajno što naš mladomisnik, danas, slavi ovu Isusovu kalvarijsku žrtvu, upravo pred ovim spomenikom
najodličnijih sinova i gradovrških mučenika Kristove
Crkve, po čijim je zagovorima, naš mladomisnik fra
Željko, između tolikih mladića, od Boga odabran i zaređen za svećenika, franjevca, kao njihov autentični nasljednik i brat. Naš mladomisnik je osnovnu školu
pohađao u Solini, Opću je gimnaziju s maturom završio u Katoličkom školskom centru „Sveti Franjo“ u Tuzli.
Doživotne zavjete je dao Bogu u Suhome Polju kod Kupresa, Studij teologije diplomirao u Sarajevu, a đakonsku je praksu imao u Franjevačkom samostanu u Jajcu,
da bi 29. lipnja 2012. godine, Božjom dobrotom bio
zaređen za svećenika u Katedralnoj crkvi u Sarajevu. A
sada vam draga braćo i sestre, svima, postavljam jako
važno pitanje radi ispravnoga razmišljanja i naše ispravne, kršćanske, orijentacije na ovim relacijama našega
života. Kako to da je, između tolikih drugih mladića,
baš fra Željko Nikolić postao svećenikom i franjevcem?
A na to pitanje nam je Krist, već, dao odgovor kada je
]
u razgovoru s apostolima rekao: „Niste izabrali vi mene,
nego sam ja izabrao vas“. To u ovome slučaju znači da
je, između tolikih mladića, Krist bacio oko upravo na
našega mladomisnika i pozvao ga da hrabro pođe za
mladomisniče, i draga braćo svećenici i dragi vjernici,
da i sami znate da sve to nije lako, ali je i te kako lako i
održivo ako se kroz svete mise, sakramente, molitvu,
dobra djela i pokoru i svećenici i vjernici oslone na svoju
njim kako bi zajedno navješćivali djela Božja, dijelili
sveta otajstva i navješćivali spasonosnu nauku Kristova
evanđelja današnjim ljudima. (...) A sada, zbog ovoga
svega osjećam, kao da me svi pitate: „A što je najpotrebnije moliti za našega mladomisnika i njegove kolege diljem svijeta?“ Na to pitanje postoji samo jedan
odgovor-dužni smo svi i svećenici i vjernici, kao živa
neraskidiva zajednica Božjega naroda, neprestano moliti Svevišnjega da naš mladomisnik i njegovi kolege
ostanu vjerni, do konca svoga života, na putu Kristovome i da nikad sebi ne dozvole da ih bilo što na ovome
svijetu smuti i natjera da ostave svoju svećeničku ulogu
širenja Kristova evanđelja. A da bi taj atribut doživotne vjernosti Kristu mogao se ostvariti, naš unutarnji,
svećenički, ali i vjernički čovjek prosvijetljen i osnažen
Božjom riječju mora neprestano jačati, u Bogu rasti jer
samo tamo, gdje u srcima ljudi raste Krist, tamo se jedino može očekivati istinska obnova kršćanina-katolika i nas svećenika koji smo svi, skupa, kao Kristova
neraskidiva zajednica od Boga pozvani da živimo, razmišljamo i odgovorno djelujemo u ovom našem svijetu, prvenstveno, na Božji, a ne samo na ljudski način.
(...) Kako nastojati da se Krist oblikuje u drugima ako
ga, prije, nismo mi oblikovali u nama samima? Zato,
kad bismo živjeli po Kristovu evanđelju ne bi svijet
imao, danas, toliko problema. Nesavršeno poznavanje
Kristova evanđelja i Svetoga pisma kod današnjih, nažalost, kršćana-katolika u svijetu i kod ostalih naroda
proizvodi hlađenje srdaca i pripravlja temelj za kraljevstvo leda, tame i otpada od Krista. Nadam se, dragi
nebesku majku Blaženu Djevicu Mariju, odvjetnicu kršćana, zagovornicu grješnika i na Krista Spasitelja koji
je, zaista, koji nam danas s neba, preko svoje nebeske
majke dovikuje: „Ne bojte se, moje malo stado, pa Ja ću
biti s vama sve do konca svijeta“. (...) - propovijedao
je fra Josip. Na misi su bili nazočni i fra Željkova subraća, mladomisnici. Da se radi o značajnom događaju za ovaj cio kraj pokazala su i neka lica koja su
blagoslov majke Smilje emotivno doživjeli, gotovo
kao svoj osobni.
DOGAĐAJ UVIJEK NOV I DIVAN
Velik broj vjernika pokazao je, svojim dolaskom, da
su Mlade mise, ipak, rijetkost i kako se ovakvi događaji teško mogu propustiti. Bilo je vjernog naroda iz
okolnih sela, oko Tuzle, kao i ljudi iz grada. Uspjeli
smo priupitati neke od njih što to znači, za njih,
Mlada misa, kako je doživljavaju. Zatekavši jednu od
nazočnih časnih sestara-milosrdnica, pitali smo je
kako je doživjela Mladu misu.
- (...) Meni je svaka Mlada misa nešto novo, navješćivanje baš Krista, baš je divno, mislim, i toga moramo biti svjesni mi, pogotovo redovnice, a i svećenici
da svjedočimo našemu narodu da je jedino Bog ljubav
i da ljubimo ljude među sobom.(...) – kazala nam je
sestra Arkanđela Ikić. Vidjeti redovnice, časne sestre
raznih kongregacija, bilo je posebno zadovoljstvo.
Nesvakidašnji događaj je u sebi skrivao pregršt lijepih
detalja -od dječice, starijih ljudi do narodne nošnje
tuzlanskoga kraja. Upitali smo Ivu Brčinu iz Drijenče
koji je bio obučen u narodnu nošnju, između ostaloga, što za njega predstavlja Mlada misa. Riječ je o
čovjeku koji je u ratu izgubio sina-branitelja.
- (...) Lijepo mislim, za mene je ovo kao i ostali
blagdani. A i ostalo, mislim, po svemu, po Božjem redu
ide se u svetu crkvu, sluša se sveto evanđelje, rasipa se
narod, slabije se, mislim, viđaju, tako se, na ovaj način
druži narod. -rekao je Ivo Brčina.
Među brojnim vjernicima bilo je i nekih koji su,
trbuhom za kruhom, otišli u daleki svijet, ali se katkada vrate u svoj rodni kraj; Mlada misa je događaj
koji jamči viđanje s ljudima i sjećanje na djetinjstvo
uz molitvu i običaje naroda. Jedan od „domaćih“ koji
je svoje mjesto pod suncem našao u Beču, u Austriji,
je Mijo Jurić, podrijetlom iz Drijenče.
- Da, ovo je, sigurno, veliki, veliki događaj za cijeli
naš kraj, može se reći, cijeli gradovrški kraj jer mladomisnik dolazi ispod samog Gradovrha. A eto i ja sam
otuda. Tako da, za mene to možda, nešto malo više
znači, nego za one koji još ne znaju što je Gradovrh, a
mi ćemo raditi i radimo još na tome da Gradovrh postane sve poznatiji i da ljudi što više saznaju što se
tamo, stvarno, dogodilo i možda se oživi ideja da se
Gradovrh, ponovno, obnovi. Da budem iskren, ne
mogu se sjetiti kad sam bio na Mladoj misi, bio sam
kao dijete, ne znam točno ni gdje, da li je to bilo u Breškama, u Tuzli ili u nekoj susjednoj župi i ovo me se
danas posebno dojmilo, posebice jer su gostima bili i
svi kolege koji su ove godine zaređeni i mislim da je
ovo, stvarno, za Tuzlu, jedan poseban događaj i zapravo, vidi se, vidi se i na licima ljudi se vidi radost i
svi su, svi su dijelom velike fešte. - izjavio je Mijo Jurić.
Nakon svečane Mlade mise prisutni su mogli zaigrati
kolo uz zvuke šargije i violine. Gvardijan fra Zdravko
Anđić je pozvao sve nazočne da su dobrodošli u prostorije tuzlanskog Rudara kako bi svi zajedno u objedu i razgovoru nastavili slavlje. Tako je slavlje
nastavljeno u popodnevnim nedjeljnim satima. Mladomisnik fra Željko je već raspoređen na službu u
župi Sivša kod Doboja.
5
6
Hrvatski Glasnik srpanj-kolovoz 2012.
srpanj-kolovoz 2012. Hrvatski Glasnik
RAZGOVOR S FRA ZDRAVKOM ANĐIĆEM, TUZLANSKIM GVARDIJANOM NA OPROŠTAJU
BILA MI JE ČAST BITI G VARDIJANOM U TUZLI
“
U našoj franjevačkoj zajednici biti gvardijan je velika čast i velika odgovornost. Biti gvardijan u Tuzli je nešto što, na neki način, iziskuje povjerenje
zajednice, da stalno tragaš za nečim višim i boljim i da se ne možeš samo
zadovoljiti nekim standardima. Biti gvardijanom, ovdje, značilo je biti uključen u sve pore društva, od vjere, kulture do politike.
]
Razgovarala: Maja Nikolić
H.G. Oče gvardijane, jedan od povoda za ovaj
intervju je vaš odlazak, odnosno oproštaj od
Tuzle u kojoj ste ostavili veliki trag. Hoće li Vam
nedostajati Tuzla i s kojim osjećanjima napuštate ovaj grad?
GVARDIJAN: Veoma je teško o tome govoriti u smislu kako se osjećam. To je vrijeme jako brzo prošlo,
devet sam godina bio Gvardijan, tri godine sam bio
samostanski vikar, a petnaest godina sam svećenik.
Sav svoj dosadašnji pastoralni rad, mogu slobodno
reći, radio sam u Tuzli. Kako se osjećam? Ne znam!
Svjestan sam toga da svaka služba ima svoj vijek trajanja i da ništa nije trajno i vječno, osim onoga što se
tiče Božjih stvari. Vrijeme ovdje provedeno jest dugo,
ali meni je jako brzo prošlo. Ipak, bila mi je čast ovdje
biti gvardijan i smatram da je to nešto što iziskuje poštovanje i zahvalnost prema braći koja su mi dali povjerenje.
H.G. Jeste li zbog toga nailazili na zamjerke ili
se pokazalo da ste bili upravu?
GVARDIJAN: Vjerujem da je bilo zamjerki. Naši su ljudi
jako zanimljivi, nikada ti ništa neće reći u oči, pogotovo
ako si na nekoj funkciji. Radije će ti to reći sa strane. Hrabriji su tako, nego da te pogledaju u oči i kažu ti što
misle. Mladi su zaista vrijednost u koju se isplati ulagati.
Zato sam mladima davao šansu, a tako su radili i fratri
koji su ovdje ranije bili. Ima jedna svetopisamska koja
kaže:„Nauči nas Gospodine naše dane brojiti“. Tu je bit.
Trebamo spoznati gdje nam je mjesto. Mladim ljudima
treba dati priliku. Licemjerno je govoriti kako su nam
mladi zalog budućnosti, a sve činimo kako bismo zadržali svoje pozicije i mjesta. Kunemo se, od društvene do
vjerske razine, da mladima treba dati priliku. Pa,„ajmo“
im onda dati priliku. A mi stariji, budimo im od pomoći
u njihovom nastojanju činiti dobre stvari.
H.G. Što mislite, zašto se danas rijetko pruža
prilika mladima, zašto se ne vjeruje u sposobnost mladih ljudi?
GVARDIJAN: Ovdje se moram malo osvrnuti i na
mentalitet današnjih mladih. Imate jedan lijep broj
mladih koji su angažirani i imaju života u sebi. S
druge strane imate poveću masu njih koji su nekako
mrtvi, hladni, koji kao da nemaju volje za životom.
To je loše. Ako on kao mladi čovjek nema želju za dokazivanjem i činjenjem nečega velikog iz nekog svog
uvjerenja i ideala, što će od njega biti kad ostari? Prije
smo imali pobune studenata, mladi su se uvijek za
nešto borili, danas toga nema. Primijetio sam i to da
nije rijetkost kada im se povjeri nešto što iziskuje
malo više žrtve, da se uplaše i da ne žele boriti se.
Možda je cijela društvena situacija tomu doprinijela.
Opet, ponavljam, mladima treba dati priliku te im
omogućiti prostor kako bi se dokazali.
H.G. Prije svega, da ova priča ne krene od kraja
nego od početka, kada ste postali svećenik,
kako ste se odlučili na ovaj sveti poziv i kada
dolazite u Tuzlu?
GVARDIJAN: Za svećenika sam zaređen 1997. godine. Te iste godine sam otišao na službu u Dubrave
kao župni vikar. Tamo sam bio do 2000. godine, kada
dolazim u Tuzlu. Što se tiče moje odluke o odlasku u
sjemenište, to nije bilo nešto što se u meni dogodilo
odjedanput. Vjerujem kako je vrijeme odmicalo, kako
sam odrastao i dolazio u dodir sa svećenicima, tako je
ta moja odluka postajala sve čvršća. Uz to, imao sam
rođaka Fra Tomu, bili smo kuća do kuće u istom selu.
Kada je on imao mladu misu, ja sam tada bio šesti ili
sedmi razred, od tada sam počeo sve više i više o pozivu svećenika razmišljati. Tako se nekako i dogodilo
– kako sam išao prema završetku svog osmogodišnjeg školovanja – tako je i poziv sazrijevao.
H.G. U ovom gradu Vaš rad je bio posebno vezan
za mlade. Razmišljate li i sjećate li se tih vremena
s mladima, koje uspomene nosite iz toga razdoblja?
GVARDIJAN: Zanimljivo je da ove godine Frama
Tuzla slavi 15 godina, a ja slavim 15 godina svećeništva, 12 godina sam uključen u rad s mladima. Smatram da svaki čovjek treba činiti dobro i da svakom
treba dati priliku. Tu prvenstveno mislim na mladoga
čovjeka. Iz mladog čovjeka se uvijek može izvući ono
najbolje, jer mladi čovjek na početku svog djelovanja i rada nije rezerviran ni prema čemu. On se potpuno daje, bez neke posebne računice. Kad počne
ulaziti u godine čovjek počinje razmišljati proračunato, a kod mladih toga nema. U svom radu uvjerio
sam se u to: kad nekomu dadneš priliku, povjerenje
tada i dobiješ dobre rezultate.
H.G. Kako je sve ove godine bilo biti Gvardijan
u Tuzli?
GVARDIJAN: U našoj franjevačkoj zajednici biti Gvardijan je velika čast i odgovornost. Naravno, to vrijedi
i za Tuzlu. Biti Gvardijan ovdje znači biti uključen u
sve pore društva: od vjerskog, kulturnog, do političkog. No, to ne bi ništa vrijedilo bez naklonosti i povjerenja bratstva. A to sam upravo u Tuzli doživio –
što je za mene neprocjenjivo.
]
H.G. Kako bi ste ocijenili svoj odnos s vjernicima i kako biste opisali vjernike župe Tuzla. Koliko su sve ove godine bili spremni pratiti vaše
ideje koje su nesumnjivo obogatile ovu Župu?
GVARDIJAN: Ocjenu bih, ipak, prepustio samim vjernicima da prosude kakav je bio naš odnos. Ovdje sam
proveo 12 godina i dogodilo se jako puno lijepih
stvari, mada je bilo i manje lijepih. Jedna stvar koja
me je stalno mučila i kopkala je neka vrsta nepovjerenja. Nepovjerenje se odnosi na to da ljudi nisu vjerovali kako zajedno možemo mnogo toga dobroga
napraviti. Nas ima sasvim dovoljno i sve što krenemo
možemo i završiti. U jednom trenutku postoji oduševljenje, a onda sve stane. Zašto stane, ne znam. Ne-
pravimo, jer nailazimo na podršku. Doživljavali smo
i to kad pošaljemo neki projekt za kulturnu manifestaciju da su nam slani odgovori u smislu kako je to
vjerskog karaktera, a ne kulturnog. Iako je npr. riječ o
manifestaciji „Petrovo u Tuzli“ koja je uvijek bila civilnog i svjetovnog karaktera prožeta kršćanskom duhovnošću. Sve u svemu podrške je bilo, ali da je
moglo biti i bolje, moglo je.
povjerenje i sumnja, da će netko uvijek imati veću korist
od mene, je nešto što nas razara. Upravo to nosim kao
gorčinu, jer sam uvjeren kad bismo imali više povjerenja jedni u druge, pa tako i u svećenike, da bi naša zajednica napredovala i svima bi nam bilo bolje.
H.G. Vaše ideje i zamisli nikada nisu bile kratkoročne, uvijek su bile ideje za sva vremena. U
ovim teškim vremenima kada se za takve ideje
izdvaja sve manje novca koliko Vam je pomogla vaša strpljivost, smirenost i upornost da
uspijete?
GVARDIJAN: Netko je jednom davno rekao da je
dobro činiti dobro i da se nikada ne može pogriješiti
ukoliko čovjek čini dobro. Ja sam se time vodio. Svi
projekti koji su rađeni išli su za tim da se čini nešto
lijepo i da se uljepša opća atmosfera u našem gradu
i našoj sredini. Nikada nisam sumnjao da nešto neće
uspjeti ili da se nešto neće ostvariti što smo započeli.
Samo je trebalo strpljivosti. I zaista tada sve dođe na
svoje.
H.G. S vašeg stanovišta, je li Tuzla zaista multietničan grad. U kakvim ste odnosima s muftijom Kavazovićem i protojerejom Milanom?
GVARDIJAN: Tuzla slovi kao grad prožet narodima i
vjerama koji žive ovdje stoljećima. To se može reći i
za mnoga druga mjesta u BiH. Vjerske zajednice u
Tuzli su uvijek imale lijep odnos poštovanja jednih
prema drugima. Nitko se tu nikome ne miješa u
posao, nitko nikoga ne stopira u nečemu i zaista je tu
uvijek bio među nama pošten odnos. Ja sam uglavnom surađivao s glavnim Imamom Amirom i s ocem
Milanom i Nikom.
H.G. Koliko su vlasti bile naklonjene projektima vjerskih zajednica, odnosno projektima
Franjevačkog samostana?
GVARDIJAN: Na početku djelovanja imao sam osjećaj da sve što pokušamo napraviti uglavnom i na-
H.G. Kulturni centar Sveti Franjo je jedinstven
i zaista velik projekt. Kada ste se odlučili na
njegovu izgradnju mnogi su govorili da je to
prekrupan zalogaj, međutim zidine kulturnog centra su već sada vidljive i sasvim je
jasno da je izgradnja Kulturnog centra normalan tijek franjevačkog djelovanja. Ipak, Vi
odlazite!
7
8
9
GVARDIJAN: Žao mi je što nisam uspio završiti
barem ovaj prvi dio koji smo započeli. Nismo uspjeli
zbog nedostatka financijskih sredstava. Sama ideja
je jako zanimljiva i iziskivala je i puno hrabrosti. Neki
su govorili da nam to ne treba, neki su govorili da je
to genijalno. Svaka ideja da bi dobila neki svoj oblik
mora imati i konkretnu materijalnu pomoć. Ispočetka je krenulo jako dobro, čak i financijski smo bili
jako dobro pomagani. Posebice od Vlade RH, Vlade
Tuzlanske županije, a i pojedini privatnici su nam pomogli. Međutim, danas imamo samo obećanja i divljenja da je to projekt od iznimne važnosti i za grad,
ali konkretne pomoći još nismo dobili.
nego onima koji im žele dobro. Mi nismo ništa najavljivali, ali oni su ipak vjerovali tim ljudima koji su
dolazili nego da su s nama porazgovarali o tome.
Imam osjećaj da i onda kada nešto govorimo kao
da ne žele čuti što im govorimo, nego čuju ono što
oni žele čuti. To nikada nisam razumio. Nisam nikada primijetio da netko od nas fratara nešto želi
loše svojim vjernicima. Naprotiv, svi smo se nesebično davali, a samo smo očekivali prihvaćanje i povjerenje. I oni koji su nam privrženi nisu uvijek
željeli stati na našu stranu u trenutku kada bi netko
govorio protiv nas. To je ono što me mučilo svih ovih
12 godina.
H.G. Tuzla je velika župa i ima velik broj vjernika. Međutim često ste znali reći da su mnogi
vjernici onda kada treba „zaklati prase“, a ne
postiti na Badnjak. Nekada su Vas čak znali iznenaditi i u vrijeme blagoslova kada ste nailazili na zatvorena vrata ili neke hladne izgovore.
Kakav je zaista bio odnos vjernika prema Vama
kao gvardijanu?
GVARDIJAN: Svaki naš susret je bio zanimljiv, ali
sam nekako volio radije da je tu bilo više iskrenosti
i da kada se ima nešto reći da se kaže u oči. Evo prije
par mjeseci smo imali jedan slučaj da je netko išao
po stanovima i govorio ljudima kako u ime samostana prikuplja novac. Naši vjernici dolaze tu u crkvu
i sve što radimo najavimo u crkvi. Imam osjećaj da
više vjeruju nekom drugom tko im ne želi dobro,
H.G. U brojnim zemljama vjernici se prema svećenicima odnose s jako velikim poštovanjem.
U posljednje vrijeme kod nas je ta slika rijetka.
Vjernici osuđuju, ogovaraju i prigovaraju vjerskim službenicima. Što mislite zašto je to tako,
zašto su se vjernici otuđili?
GVARDIJAN: Jedan od razloga je i posljedica prošlog
sustava koji je djelovao i koji je vjernike odvojio od
Crkve. Razloga može biti mnogo, može biti i do svećenika i do sustava vlasti. Mislim, ipak, da je temeljni
razlog u svakom čovjeku. Ako naš vjernik ne može
prepoznati da mu želimo dobro i da sve što radimo
ne radimo iz svoje vlastite koristi nego zbog općeg
dobra – tada pomoći nema. Možda to jeste teška
riječ, ali to je tako. Svaka zajednica ima svoja pravila.
To je kao obitelj, kao što u obitelji postoje pravila i
H.G. Uz Napredak ste bili oduvijek. Mnogi su
često znali baš Napretku postavljati kamen spoticanja, prigovaralo mu se, a često je bio i javno
ogovaran. Napredak nije ogovarao, samo je odgovarao velikim projektima i događanjima. Ipak,
koliko je bilo teško s obzirom da ste Napretkovcima bili veliki oslonac u takvim trenucima?
GVARDIJAN: Na ovogodišnjem otvorenju Kolonije
dojmili mi su se govori načelnika, ministrice obrazovanja. Svi su hvalili rad Napretka, ali je interesantno
da kada treba pokazati djelima ono što govoriš, događa se da se Napredak skida s proračuna ili mu se
umanjuju sredstva, a kada nema novaca raditi je jako
teško. Međutim, ono što se pokazalo svih ovih godina
je, da kada ljudi vjeruju u ono što rade i kada se bez
nekih interesa u smislu vlastite koriste ne obaziru na
to, već im je stalo do općeg dobra, tad se može puno
toga dobroga napraviti. To se pokazalo kroz našu Galeriju Kristian Kreković. Nitko sve ove godine ništa nije
za sebe uzeo, jednostavno smo radili i vjerovali da činimo dobru stvar. A plodovi su rada poznati svima.
zna se što je čiji posao, tako je i u svakoj zajednici
Crkve. Ona nije društvo u kojem se može raditi tko što
hoće i kako hoće. Ovi naši krajevi još uvijek nisu niti
svjesni što znači ne imati svećenika, ali kakva vremena
idu mogli bi i to iskusiti, samo da ne bude kasno. Kroz
našu povijest lik fratra je uvijek bio takav da je svaki
čovjek u njemu tražio utjehu. Uvjeren sam da se svaki
naš svećenik, fratar potpuno predaje za zajednicu, a
hoće li to ljudi prepoznati ili ne, to je do njih.
H.G. Za Vas je veoma interesantno da se Vaše
djelovanje u Tuzli nije zadržalo samo na vjerskom. Vi ste sve ove godine promicali kulturu,
umjetnost, doveli ste brojna velika glazbena i
likovna imena.
GVARDIJAN: Umjetnost je po meni grana ljudskog
djelovanja koja pokazuje iskru božanskog u čovjeku
koja djeluje da on može stvarati nešto uzvišeno. To
nadahnuće koje stvaralački djeluje je nešto što me je
uvijek oduševljavalo Kroz umjetnost i druženje s
umjetnicima čovjek se jednostavno obogaćuje. Bogu
sam zahvalan što sam se sve ove godine družio s likovnim i glazbenim umjetnicima, s kiparima, ljudima
pisane riječi. Vidio sam da tu čovjek ne može nikako
promašiti, može se samo duhovno obogatiti.
H.G. S kojim ste Udruženjima i društvima surađivali? Kako ocjenjujete njihovo djelovanje?
GVARDIJAN: Ne bih osvrtao na rad svakog pojedinog društva. Od samog početka radio smo s HKD Napretkom, jer su ljudi od pokojnog Miroslava Petrovića
do Nikole Čiče, predsjednika Napretka, uvijek željeli biti
uz Samostan. U njima sam prepoznao i prepoznali smo
ljude koji žele iskreno raditi i stvarati. Trebam spomenuti i Udrugu Hrvatska žena koja je uvijek željela pomoći. A s drugima nisam posebno surađivao. Razlog je,
ja vjerujem, nerazumijevanje situacije u kojoj se nalazimo. Tu nikada nije bilo sukoba, ali ni neke suradnje.
mnogi reći da nikada nije bilo gore, ali treba biti objektivan. Na ovim područjima se vodio jako težak i krvav
rat, ratovao je svatko sa svakim i ako uzmete primjere zemalja koje su imale sličnu sudbinu Bosne i Hercegovine,
onda ćete vidjeti koliko je ovdje napretka napravljeno.
Uvijek može biti bolje, ali ne treba zanemarivati ni ovo
što je napravljeno. Istina sve ide sporo, mi bismo željeli
biti kao neke zapadne zemlje, ali u nešto takvo trebaju se
svi uključiti. Mislim da je pogrešno stalno optuživati političare u smislu kao da su oni nama pali s neba, a da mi
nismo ništa krivi. Imamo svake dvije ili četiri godine izbore i mi smo ti koji kreiramo politiku te dajemo povjerenje ljudima kojima vjerujemo. Smatram da je pogrešno
samo kukati, a ništa ne činiti ili ne mijenjati.
H.G. Posebno se danas govori o položaju Hrvata
unutar BiH. Kako Vi gledate na položaj Hrvata
u TŽ kao političkog bića i ostvaruje li on svoju
punu političku konstutitivnost koja mu je Deytonom zagarantirana i razgovaraju li vjernici o
tome s Vama?
“
“
Ono što smo od početka radili, radili smo s Napretkom, jer su ljudi od pokojnog Miroslava Petrovića pa preko Jurja Novosela i sada do Nikole Čiče,
predsjednika Napretka, uvijek željeli biti uz Samostan. U njima sam prepoznao i prepoznali smo ljude koji žele iskreno raditi i stvarati.
Netko je jednom rekao da je Hrvatski glasnik kroničar vremena, a
mi smo svjesni toga da ono što nije zapisano kao da se nije ni dogodilo. Hrvatski glasnik kroz svoje djelovanje nastoji to bilježiti. Glasnik
čini veliku stvar – bilježi sve što radimo i to ostaje za budućnost.
]
H.G. Bez obzira koliko se svećenici ne žele baviti politikom ona se bavi svima nama i određuje pojedine životne tijekove. Kako Vi cijenite
političke prilike u Tuzli i ima li nekog vidnog
napretka u odnosu na vrijeme kad ste došli?
GVARDIJAN: Danas se vrlo često među ljudima može
čuti:„Nećemo o politici“. Mislim da je to pogrešno. Politika je nešto u čemu i sa čime živimo. To se tiče svakog
čovjeka bez obzira tko on bio. Općenito na razini cijele
zemlje mislim da je došlo do pomaka. Znam da će
GVARDIJAN: Primijetio sam kada je u pitanju nešto
općenito, da ljudi ne žele o tome pričati. Međutim
kada im dijete ostane bez posla tada se odjednom
počne govoriti o tome. Živimo u zemlji koja prolazi
kroz tranziciju, tu je jako teško napraviti kako bi svi
bili zadovoljni, osim toga ljudi su oduvijek odlazili tamo
gdje im je bilo bolje. Uvijek su išli trbuhom za kruhom.
Ovdje, znamo svi, teško je dobiti posao. Država se smanjila, nemamo više veliko tržište i sada živimo po nekim
turbulencijama. Danas je nemoguće imati sve ono što
smo imali. Ljudi se danas trebaju boriti za egzistenciju
i postati svjesni da ništa neće pasti s neba. Kada promatramo ovdje i Bošnjake i Hrvate i Srbe mislim da su
svi u jednom teškom položaju. Međutim, ovo područje
(Tuzla) ako želi sačuvati svoju multikulturalnost i različitost onda mora povesti više računa o manjinskim zajednicama na svom području.
H.G. U mnogim diskusijama može se čuti da hrvatska naseljena mjesta ne doživljavaju željeni
razvoj i napredak. Je li to posljedica odlaska
Hrvata iz tih krajeva uz zanemarivanje lokalnih vlasti za njihovim potrebama?
GVARDIJAN: Kada govorimo o razvoju pojedinih naselja, mjesnih zajednica, mogu se primijetiti neke
stvari. Npr.: odakle dokle dolazi asfalt, rasvjeta, trotoari itd. . ... To je s jedne strane, a s druge treba biti
svjestan da se od zraka ne živi. Ako ne može ovdje
naći posao i živjeti od rada svojih ruku, čovjek će tražiti sredinu u kojoj će moći normalno živjeti. Primjećujemo da odlaze Hrvati iz ovog kraja tražeći posao.
Ali primjećujem da odlaze i drugi. Ono što je najgore
u svemu tome je da odlaze cijele obitelji, a to nije
dobar znak.
H.G. Ovaj naš razgovor čitat ćemo u Hrvatskom
glasniku. Koliko po Vama HG ima važnost u
okviru hrvatskog kulturnog i društvenog života?
GVARDIJAN: Kako prošle godine Hrvatski glasnik
nije izlazio zbog određenih financijskih poteškoća,
primijetio sam da ljudi dolaze i pitaju zašto ga nema.
Ovo je jedan veoma interesantan list i mislim da ga treba
podržati. On treba kontinuirano izlaziti zbog svih nas.
Netko je jednom rekao da je Glasnik kroničar vremena,
a mi smo svjesni toga da ono što nije zapisano kao da se
nije ni dogodilo. Hrvatski glasnik kroz svoje djelovanje
nastoji to bilježiti. Glasnik čini veliku stvar – bilježi sve
što radimo i to ostaje za budućnost.
10
Hrvatski Glasnik srpanj-kolovoz 2012.
11
PETROVO U TUZLI
VJERNICI SE UTJECALI SVOJIM ZAŠTITNICIMA
Piše: Mladen Bosankić
Pred župnom se i samostanskom crkvom svetih Petra
i Pavla u Tuzli, u petak 29. lipnja, okupio velik broj
vjernika u slavlju svojih nebeskih zaštitnika. Sveti
Petar i Pavao, kao stupovi crkve, od davnina su zagovornici, u nebesima, vjernika Tuzle i grada. Tradicija je
da na ovaj blagdan u Tuzlu dolaze vjernici-hodočasnici iz okolnih sela, u narodnim nošnjama, a možda
i pješice. Nekada, dok nije bilo suvremenih prijevoznih sredstava, puk je hodeći hodočastio svetom Petru
i Pavlu u Tuzlu. Bio je to i ostao velik doživljaj za odrasle i djecu, dok našim ulicama nisu počeli voziti automobili. No, i danas tuzlanski sveci, duhovni temelji
za sva vremena, mogu privući svoje vjernike. Bilo je
lijepo, još jedanput, vidjeti da se sveta misa slavi u
dvorištu crkve, u srcu grada Tuzle. Tako su katolici
Tuzle i okolice pružili ruku svojim susjedima, drugim
i drugačijim. Misno je slavlje predvodio župnik iz Dola
na otoku Hvaru don Mario Zelanović.
lijepo. Poslije mise se kolo igralo, slavilo se, pjevalo se,
veselilo se, užina se nosila, u dvorištu se užinalo. Isto
kao u Breškama. Spremale se ove naše nošnje, ove
narodne koje su najbolje što mogu istkale se: košulje,
veževice svakakve čudnovate. Bitno je bilo, tko je najbolje bio obučen na Petrovo. I radovalo se Petrovu. To
je bio najveći svetac, ovdje tuzlanski. Obavezno se
utječemo, utječemo se svetom Petru i Pavlu.- rekla
nam je Janja Kamenjašević. Nakon mise neki su od
vjernika ostali u druženju, u dvorištu crkve. Drago Stijepić na proslavu Petrova došao je iz Kosaca u narodnoj nošnji. -Prije je bilo isto ovako, samo što je bilo
više ovih seljačkih, narodnih nošnji ovog kraja. Dok
je bila stara crkva bilo je drugačije, nego ovdje. Nosilo
se jelo, ponese se od kuće uvijek nešto, k’o nije to bilo
k’o sad- sad ima svagdje. Kao mali sam išao na Petrovo u Tuzlu. Onda nije ni bilo nigdje po selima ni
misa, nije bilo ništa, nije bilo ni prijevoza, nego se
pješke odozgor išlo, iz Kosaca i sve pješke dolazili smo
ovamo u Tuzlu, svi, nema to, nije bilo ovakve moguć-
upitali smo Peju Ivanovića, što za njega znači ovaj
blagdan. -U staroj crkvi je bilo isto ovakvo svetište
svetih Petra i Pavla i svi smo išli, još nas je više bilo.
Sve smo s Orašja pješke išli, svi, svakako se skupimo.
To su naši zaštitnici:sveti Ilija, sveti Petar, Pavao. A
idemo u svetišta svugdje. Mi smo bili i u Izraelu, bili
smo u Fatimi u Portu- galu, bili smo u Francuskoj u
Lourdesu, naše Međugorje, svugdje. Svim svecima se
utječem, za mene su svi sveci dobri. Petar i Pavao su
naši zaštitnici i njima se utječem.-kazao je Pejo Ivanović.
JEDINSTVENA PROSLAVA PETROVA
Jedinstvenost proslave svetih Petra i Pavla u Tuzli čini
dugogodišnje kulturno događanje, pod nazivom “Petrovo u Tuzli”. Ovu manifestaciju organizira Franjevački samostan sv. Petra i Pavla u Tuzli, zajedno s HKD
“Napredak” Glavna podružnica Tuzla. Još od godina
poslije rata tuzlanski su franjevci, uz misna slavlja,
organizirali Dane svetih Petra i Pavla. Iz toga je nastao
kulturni događaj “Petrovo u Tuzli” koji traje od polovine lipnja do polovine srpnja. “Petrovo u Tuzli” obogaćuje i uvodi u proslavu, ali i nastavlja slavljenje
zaštitnika tuzlanske Župe i Samostana. Ove je godine
“Petrovo u Tuzli” počelo 19. lipnja otvaranjem samostalne izložbe portreta slikara Zdravka Novaka u Galeriji “Kristian Kreković”. Uslijedila su duhovna
događanja uz sami blagdan patrona, trodnevnice kao
uvod u sam čin proslave svetih mučenika Petra i
Pavla. Samo dan nakon svečanog misnog slavlje, u
večernjim satima, u dvorištu ispred samostanske
crkve dogodila se koncertna izvedba opere Ivana pl.
Zajca “Nikola Šubić Zrinski” na čelu s umjetničkim voditeljem maestrom Simonom Dešpaljom. Iz opere se
moglo vidjeti kako je vjera u Boga vodila hrvatske
ljude kroz povijest. Zadnji događaj ovogodišnjeg “Petrova u Tuzli” zbio se u samostanskoj crkvi, kada su
članovi ansambla “Anonima frottolisti” izveli koncert
OSTATI ČVRST PRED ISKUŠENJIMA
Na početku svete mise je kazao kako su sveti Petar i
Pavao zajednički živeći život, svatko na svoj način, postali Kristovi miljenici i mučenici. Rekao je, neka nam
sveti Petar i Pavao budu snaga. Uz don Maria misu je
slavilo još desetak svećenika tuzlanskoga dekanata.
U svojoj se propovijedi don Mario dotakao vrijednosti koje nam sveti Petar i Pavao donose. Naglasio je,
između ostalog, kako je povijest učiteljica života i
kako mi povijest čitamo kako bismo mogli dati generacijama ono što u svom životu trebaju znati. -(.)
Tu povijest pišući mi ostvarujemo ono što trebamo biti,
ono što jesmo. A biti ono što jesi znači biti svjedok.
NEKAD SE NA PETROVO IŠLO PJEŠICE
Budući da je na proslavu Petrova došao velik broj vjernika iz okolnih sela, odlučili smo ih pitati kako se
nekad slavio ovaj lijepi ljetni blagdan. Jesu li kao mali
dolazili u Tuzlu slaviti svete Petra i Pavla? Kamenjašević. - Išla sam na Petrovo kad sam mala bila, djevojka. Veliko je slavlje bilo. Kod stare crkve, isto je bilo
nosti, već malte ne bosi smo dolazili pa tu gore kad
dođemo, gdje su sad panonska jezera, e tu se obujemo i onda, naročito cure, to je sve bilo boso, nije
bilo obuće nikakve, sve boso. – ispričao nam je Drago.
Kako je Petrovo blagdan svih filijala tuzlanske Župe,
liturgijske i paraliturgijske glazbe od 13-15. stoljeća
u Italiji i zapadnoj Europi. Možda će kao kruna proslave Petrova u Tuzli biti Mlada misa našega Tuzlaka
fra Željka Nikolića, 15. srpnja, u samostanskoj crkvi
svetih Petra i Pavla.
Piše: Irena Madžarević
U organizaciji Franjevačkog samostana Tuzla 1. srpnja
je upriličen jedinstven i nesvakidašnji kulturni događaj
u okviru manifestacije„Petrovo u Tuzli“. Crkveno je dvorište tuzlanskog samostana barem na tren postalo
operna kuća pod vedrim nebom. Pred stotinjak gledatelja solisti HNK iz Zagreba upriličili su koncertno izvođenje opere Ivana pl. Zajca: „Nikola Šubić Zrinjski“.
Izvođači su bili: Davor Radić, Vedrana Šimić, Martina
Klarić, Domagoj Dorotić, Igor Hapač, Mario Bokun, Mo
Simon Dešpalj. Ljepotom izražaja svojih glasova, vještom glumačkom artikulacijom i raskošnim kostimima
doprinijeli su da je publika uistinu mogla doživjeti dio
umjetničke ljepote ovog opernog djela. Nije pretjerano
reći da je ovaj događaj jedan od najvećih kulturnih događaja ove godine u našem gradu, a i u široj okolici. Posjetitelji ovog koncerta doživjeli su jedno veliko kulturno
obogaćenje što se moglo primijetiti na njihovim licima
i u oduševljenom pljesku kojim su nagradili naše goste.
Iako je teško očekivati da ovako velik kulturni događaj
naiđe na odaziv širih razmjera, ostaje ipak zabrinjavajuće pitanje koliko u sveučilišnom gradu, kao što je Tuzla,
imamo uistinu obrazovane elite koja zna cijeniti i prepoznati najviša dostignuća operne i općenito glazbene
umjetnosti. Ostaje nam se nadati da će mlađe generacije uz svoj obrazovni stupanj napredovati i u razvijanju
osjećaja za kulturna zbivanja.
Izvođenje opere, sa sigurnošću se može kazati,
spada u red onih dešavanja, koje nije trebalo propustiti.
‘’Vjerujem da je našim sugrađanima, već od ranije poznato da imamo jako dobru suradnju sa solistima Hrvatskog narodnog kazališta iz Zagreba. Trudimo se da
našem gradu ponudimo nešto što nemaju priliku baš
često čuti’’, kazao je fra Zdravko Anđić, gvardijan Franjevačkog samostana u Tuzli. U razgovoru s njim smo
saznali da je riječ o jednoj jako dobroj suradnji, prije
svega s Vedranom Šimić koja je iz Tuzle, ali i s ostalim
prvacima opere Hrvatskog narodnog kazališta iz Zagreba. Umjetnici nastoje uskladiti sve svoje obveze, jer
se radi o umjetnicima koji su, uistinu, previše zauzeti,
ali su se ipak odazvali pozivu da dođu u naš grad. I kako
je to lijepo i kratko gvardijan kazao: ‘’Treba se usuditi i
poslušati nešto lijepo pa ćemo, tek onda, znati vrjednovati stvari’’. Zajčeva opera „Nikola Šubić Zrinjski“ jedno
je od rijetkih skladateljevih djela koje se trajno zadržalo
na repertoaru hrvatskih opernih kuća. Badalićev libreto
prožet je rodoljubivim oduševljenjem, dok je glazba izrazito belkantistička i često inspirirana slavenskim citatima. Sadržaj opere opisuje pogibiju jednog od
najpoznatijih predstavnika hrvatske aristokratske obitelji Zrinjski, nakon dugotrajne turske opsade grada Sigeta 1566. godine, za vrijeme koje je umro i sultan
Sulejman Veliki ne uspjevši doprijeti do Beča. Libreto je
napisan prema drami romantičnog pjesnika Körnera
koji je tematikom otpora hrvatskog bana prema turskom osvajaču želio potaknuti svoje suvremenike na
borbu protiv Napoleonovog pokoravanja Europe.
Premda je libreto svojom banalnošću najslabija sastavnica djela, često se neopravdano daje prednost patriotskoj poruci naspram neospornih glazbenih kvaliteta
djela koje ovu operu uzdižu u vrh slavenske operne romantike. Uloge u ovom opernom komadu tumače:
KONCERTNO IZVOĐENJE OPERE „NIKOLA ŠUBIĆ ZRINJSKI“
Ovacije i oduševljenje u Tuzli
Davor Radić kao Nikola Šubić Zrinjski, ban hrvatski-zapovjednik Sigeta, Vedrana Šimić kao Eva, njegova supruga, Martina Klarić ima ulogu banove kćeri, Domagoj
Dorotić tumači lik Lovre Juranića-zaručnika banove
kćeri, Igor Hapač tumači lik Gašpara Alapića, dok Mehmeda Sokolovića kao velikog vezira igra Mario Bokun. U
predstavi su korišteni kostimi iz predstave Nikola Šubić
Zrinjski Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Kostimografkinje su Dženisa Medvedec i Ika Škomrlj. Upravo
su ti kostimi dali neki poseban ugođaj pri izvođenju ove
koncertne opere. Sve se odigravalo u dvorištu samostanske crkve, bez zahtjevne scenografije, ali s prekrasnim opernim pjevačima i kostimima koji nas vraćaju u
daleku povijest. Koncertna opera izvedena je u tri čina
i u svakoj od izvedenih slika mogle su se vidjeti zanimljive situacije iz života i vremena koje djelo opisuje. Teško
je opisati sve ono što se moglo vidjeti u operi, ali se sa
sigurnošću može kazati da je tako vjerno oslikana jedna
obitelj, njen ponos i odnos prema domovini. Radnja se
dešava u gradu Sigetu, a jedna od najdramatičnijih slika,
koja vjerno oslikava Šubićev odnos prema gradu i domovini, je kada se on oprašta s gradom sluteći da neće
još dugo moći izdržati opsadu. U grad onda dolazi Mehmed Sokolović, veliki vezir, koji zatraži ključeve Sigeta,
a za uzvrat u sultanovo ime ponudi Zrinjskom kraljevsku
krunu Hrvatske. Zrinjski to s prijezirom odbaci, a ne popušta ni Sokolovićevim prijetnjama da će Turci mučiti i
smaknuti banova sina Đuru kojeg su zarobili. Zrinjski
naredi da se vanjski grad napusti i potom zapali, a Sulejmanu poruči da sam dođe po ključeve grada. Sokolović se, zadivljen banovom hrabrošću povlači. I tako se
u nizu opernih slika u cjelinu sklapa jedno od najznačajnijih djela u Hrvata. Svim svojim trajanjem odiše ono
osjećanjem pripadanja i zajedništva, žena i kći koje neće
da napuste grad, nego ostaju sa svojim mužem i zaručnikom. Na koncu i smrt Jelene koja od svog zaručnika
Juranića, kad on stiže da bi je odveo roditeljima da se
oproste prije bitke, zatraži da je ubije kako ne bi pala
živa u ruke Turcima, što on i učini, posljednji put je poljubi i probode. Tako ovo djelo, na najslikovitiji način,
opisuje jačinu ljubavi prema domovini, ali i snagu ljubavi
između muškarca i žene. Jednostavno je i lijepo kada
se, kroz obzore jednog ovakvog djela, svi vratimo u vremena koja su bila znatno drugačija od ovih naših. Vremena kraljeva, banova, sultana, vremena kada se ruka
žene obvezno tražila od njenog oca i kada su poštovanje i odnosi među ljudima bili znatno drugačije definirani. A da se ovo veliko djelo prikaže na ovako
interesantan način, najviše su doprinijeli njegovi izravni sudionici. Iako je premalo prostora da bi se svi podaci
iz njihovih životopisa spomenuli, prenijet ćemo vam
mali dio toga, najviše iz razloga što svi oni ponaosob zaslužuju da zapamtimo što su sve kao umjetnici do sada
postigli. Davor Radić rođen je u Puli 27. siječnja 1958.
godine. Član opernog zbora HNK u Zagrebu postao je
1991., a solist Opere je od 2002. godine. Prošle je godine dobio status prvaka Opere Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Vjerujemo da ćemo ovog baritona
imati priliku još nekad poslušati u našemu gradu. Vedrana Šimić, mladodramski sopran, Tuzlanka o kojoj bi
se puno toga lijepog u jednoj posebnoj priči moglo napisati. Iako je riječ o mladoj umjetnici koja je rođena
1979. godine, njena biografija doista ostavlja bez daha.
Mario Bokun rođen je 1976. godine u Zagrebu. Od 2000.
je godine član Zbora HNK u Zagrebu. Vanjski je suradnik
zbora Hrvatske radiotelevizije. Simon Peter Dešpalj
rođen je 1974. godine u Orlandu, Florida, SAD, u glazbenoj obitelji Pavla Dešpalja. Školovao se u Zagrebu gdje
1999. godine diplomira studij dirigiranja na Muzičkoj
akademiji, u klasi profesora Šuteja. Korepetitor je i dirigent u HNK Zagreb te suradnik na Muzičkoj akademiji u
Zagrebu kao profesor Opernog studija. Sa Simonom
smo, koji je ujedno i umjetnički voditelj u ovoj operi,
ovom prilikom uspjeli i razgovarati. ‘’Drago mi je da smo
u Tuzli i meni osobno nije prvi put. Zahvaljujući Vedrani
Šimić koja je odavde, uspjeli smo ostvariti par puta suradnju s Franjevačkim samostanom. Drago mi je da smo
jedno ovakvo djelo uspjeli izvesti, koristeći orginalne
kostime iz predstave koja je izvedena u Zagrebu’’. Također je istakao i činjenicu da su se pjevači morali prilagoditi izvođenju na otvorenom, ali da je sretan što je
pubilika iznimno dobro reagirala na ovo djelo. „Osobno se nadam da će se i u budućnosti ova dobra suradnja nastaviti. Drago mi je da možemo s ovim djelom
nastupiti i izvan granica Hrvatske, jer smatram da je
djelo vrlo lijepo, jer ima svoju iznimnu povijesnu, ali i
muzičku vrijednost pa ga stoga svi rado izvode.“ Domagoj Dorotić rođen je 1979. godine u Sloveniji. Muzičku naobrazbu započeo je kao trubač u Glazbenoj
školi u Samoboru, a Srednju glazbenu školu završio je
u Zagrebu. Primljen je u angažman Opere HNK u Zagrebu kao pjevač Opernog zbora 2003. godine, da bi
2010. godine bio promoviran u status solista – srednje uloge. Osim navedenih pjevača, tu je još i Igor
Hapač, bariton koji je studirao pjevanje u klasi profesora Marija Gjuranca. Nikako manje važno je spomenuti i ime mlade sopranistice Martine Klarić koja
dolazi iz Šibenika. Ovo jako pitko djelo zaista privlači
da mu ostanete vjerni do posljednje minute izvođenja.
Zato bi svi oni koji se pomalo ‘’plaše’’ ovih i sličnih
umjetničkih izričaja trebali odvojiti malo svojega vremena i kada im se ponovno ukaže ovakva prilika poslušati ovo koncertno izvođenje opere. Doista se radi
o jednom od najznačajnih i najizvođenijih djela koje
jedan narod može imati. I na kraju, uz mjesečev sjaj u
tihoj noći, razišli smo se ispunjeni ugodom kao da smo
sjedinjeni u svojoj sadašnjosti, u suživotu s prošlošću
i okrenuti ka novom, svjetlijem i ljepšem svijetu.
12
KOLUMNA
Hrvatski Glasnik srpanj-kolovoz 2012.
‘KO NAM TO KRADE BLAGDANE
Piše: Kristina Spajić-Perić
Kad čovjek vidi da sa svojim primanjima ne može pokriti sva davanja vrijeme je za štednju. Neki se odmah
vođeni logikom odlučuju za teške, ali logične mjere,
manje telefoniraju, štede na struji, gorivu, prestaju
pušiti i td. Neki pak do cilja idu drugim putem, nastavljaju pušiti a štede na hrani, nastavljaju trošiti na
telefone jednako ili više, ali štede na odjeći, na zubaru, na odlascima liječniku, pa čak i na djeci. Nerijetko je i državni aparat takav. Vole i ministri
nastaviti raditi ono na što su navikli. Voze luksuzna
vozila, prekomjerno jedu i piju na račun Vlade, a
štede i režu na proračunskim korisnicima. Podsjeća
me to neodoljivo na one što štede na djeci. Premda
proračunski korisnici nisu djeca, jasno je da su to
ljudi o čijoj sudbini odlučuju više sile. Te im se smanjuju plaće, te im se oduzimaju regresi, te ovo te
ono, te se njima manipulira u predizborne svrhe... I
uporno ih se naziva proračunski korisnici, da bi što
više podsjećali na neko sredstvo, a što manje na ljudska bića o kojima ovise neka druga ljudska bića.
Opet, znaju svi da su proračunski korisnici sretniji
među ostalima u državi. Kuku onima što nisu na proračunu, što ne znaju što je regres i godišnji odmor,
što ne znaju što je visoka i redovita plaća, ili plaća
uopće. A takvih je najviše, te se i bez praćenja statistika može reći i da ih je svakim danom sve više i
više. Oni znaju samo za prekomjeran rad na crno, neizvjesnu budućnost, za strah i suze.
NEZAPOSLENIH ‘KO U DVIJE ZEMLJE
No vratimo se ipak proračunskim korisnicima i štednji. Ovih dana saznajem da se u osnovnim školama
u Hercegovačko neretvanskoj županiji uvodi jedna
baš neobična štednja – štednja na blagdanima. Od
sedam blagdana koje je financirala ta ista županija,
sada će financirati četiri, a tri spadaju u godišnji
odmor. Tako prosvjetari ovih dana odabiru među
blagdanima je li im Božić godišnji odmor(neplaćen),
a Velika Gospa blagdan(plaćena) ili obrnuto. U jednoj školi gotovo svi potpisaše da im je Gospojina godišnji odmor i samim time neplaćena. Tako taj svetac
prestade biti praznik, a upade među trideset dana
godišnjeg odmora. Velika Gospa postade prinudni
godišnji odmor. I dok je većina potpisala takvo što,
neki se ipak dosjetiše da je to nepravda, da im tri
dana godišnjeg oduzeše, a omiljeni blagdan koji ih
ionako pripada staviše u godišnji odmor. I oni tiho
prosvjeduju. I odatle ja to sve doznah i pade mi na
pamet da krenem s onom gore štednjom. Iziritiralo
me to sve. Da jedna županija nema na čemu štedjeti
nego na svecima. Nedostajući novci su se pronašli
upravo tu, a ne negdje drugo. Dirnuše u blagdane,
koje i proračunski korisnici i oni što rade na crno
jedva čekaju, da odmore dušu i tijelo i zaborave
jedan dan na svakodnevnicu a zagledaju se u nebo.
I nije ovo ona blagdanska štednja, kada se u vrijeme
Božića i Uskrsa s oltara poziva narod da pomanje
troši na slastice a poviše na sirotinju, već je to jako
pogrešna i po samom nazivu – štednja na blagdanima. Uskoro će narod početi mrziti blagdane, jer su
im oni sada neplaćeni, a oduzimaju im godišnji
odmor, na kojem bi možda nešto privatno radili.
Pravi vjernici neće zamrziti blagdane, no nekako
stječem dojam da sve vodi k tome. Onima koji imaju
radna mjesta oduzima se dakle ono što im pripada,
a oni koji nemaju radna mjesta imaju blagdane, jer
im ih niko ne može oduzeti. Oni zapravo imaju samo
to. Kompliciranje političke scene koje je na snazi ovih
dana vodi do toga da se ovu ojađenu zemlju, čije je
gospodarstvo već godinama na koljenima sve dublje gura i propast. Domaći političari svakodnevno
bh. sirotinji jamče da će im biti još i gore, da se tvrtke neće otvarati, a ako se i otvore da će u njima raditi njihova obitelj i rođaci. Stopa nezaposlenosti u
propaloj Grčkoj je 22 posto, a u BiH rekordnih 44
posto, što je duplo više nego u zemljama EU.
NIŠTA LIJEPO O BiH
Nedavno nam u redakciju svrati jedan novinar iz Austrije, slučajno naišao, vidio da je redakcija pa naletio
na kavu. I pričalo se tu o svemu i svačemu, o novinarskoj branši u BiH i Austriji(što je neusporedivo), do
politike u BiH i Austriji(što je nemoguće usporediti),
i o dojmu koji ostavljamo mi iz BiH kada nas se gleda
iz Austrije. I reče novinar da slabo razumiju oni tamo
što se to sve zbiva kod nas i iz kojih razloga, ali da itekako razumiju da u Bosni i Hercegovini ništa ne štima,
da je to zemlja koja je taoc domaće politike, lošeg
ustroja, zemlja siromaštva i kriminila, zemlja ružne
prošlosti i zemlja bez perspektive. Ništa lijepo ne reče
taj kolega. Nije valjda imao šta. I ne izgledamo mi
tako sigurno samo u Austriji. Isto nas vide i iz Amerike, Njemačke, Italije...
KOLUMNA
srpanj-kolovoz 2012. Hrvatski Glasnik
„LIBERALNI“ RASIZAM
Za Hrvatski Glasnik piše: Slaven Letica
Prije nekoliko mjeseci preselili smo se u novi, „podstanarski“ stan (radi se o stanu našeg starijeg sina),
jer smo naš stari stan prepustili mlađem sinu koji je
dobio blizanke.
Drama preseljenja starijih ljudi iz prirodnog „staništa“, o kojoj su napisane mnoge znanstvene rasprave i ispovjedne priče, mene je samo na jedan
način pogodila: u starom satnu u našoj sam velikoj
obiteljskoj knjižnici bez pola muke, gotovo pa naslijepo, mogao i uspijevao pronaći svaku knjigu, a u toj
istoj, preseljenoj i bitno smanjenoj (zbog oskudnog
prostora) biblioteci vrlo teško pronalazim čak i i vrlo
važne knjige. Taj fenomen muke po knjigama jedan
je moj poznanik svojedobno nazvao „prirođenom zloćom mrtvih stvari“. Tada nisam razumio što mu to
znači. Sada znam. Knjige mi se svete: neke zbog toga
što su postale suvišnima, druge što ih nisam uspio
pročitati kad sam želio ili morao ili kad su to one željele, treće zbog toga što sam „dosadan“ jer sam ih
pročitao više puta. Jedna od knjiga koju sam davno
2002. godine kupio u Americi, a koju nisam uspio
pročitati, a nisam je uspio niti pronači u novom stanu
kad sam je nedavno odlučio napokon pročitati, knjiga
je proslavljenog autora dokumentarnih filmova, od
kojih su neki prikazani i na HTV-u, Michaela Moora
„Glupi bijelci“ (Stupid White Men). Knjigu sam kupio
u vašingtonskoj zračnoj luci tih davnih dana jer se u
to doba nalazila na prvom mjestu prestižne rangliste najprodavanijih knjiga The New York Timesa koju
često koristim kao praktični vodič do dobre knjige.
Poticaj da nakon višegodišnjeg skupljanja prašine u
našoj kućnoj knjižnici napokon pročitam tu knjigu
pronašao sam u vrlo zanimljivom popularno-znanstvenom eseju neobična naslova i sadržaja: „Sanela
Diana Jenkins, ženomrzilaštvo i anti-balkanski rasizam“. Esej se bavi „balkanskim“ predrasudama u tiskovinama na engleskom jeziku, a za polazište uzima
fascinantnu priču o poslovnom uspjehu jedne mlade
i lijepe „Balkannke“.
Rođena je kao Sanela Čatić u Bosni i Hercegovini
iz koje je pred ratom, kao dvadesetdvogodišnja djevojka pobjegla 1993. Danas se zove Diana (Sanela)
Jenkins. Novo je ime sama izabrala, a prezime stekla,
kad se udala za jednog od najbogatijih bankara u Engleskoj Rogera Jenkinsa, od kojeg se u međuvremenu
sretno rastala. Naime, njen bivši bračni izabranik i
nakon razvoda je obožava i smatra je zaslužnom za
stjecanje enormnog osobnog i obiteljskog bogatstva.
Smatra, primjerice, da je njen šarm bio ključan što je
katarska kraljevska obitelj u zajednički posao uložila
„sitnicu“ od 7.3 milijarde funti. Za razliku od bivšega
supruga koji je s razlogom cijeni, blazirano, snobovsko londonsko društvo u kojem se je kretala smatralo
ju je balkanskom sponzorušom koja je u Englesku
došla promišljeno i iz obijesti: kako bi ulovila nekog
bogatog i naivnog muža, u čemu je uspjela. Ili, kako
je sama izjavila 2009. Novinarki Jutarnjeg lista Vanji
Došen: “Vječito su me tretirali kao da sam mladenka
naručena poštom iz istočne Europe” Njena životna
priča doista je slična bajki o Pepeljugi: prognana iz
ratne Bosne došla je u London. Nije znala engleski,
lutala je ulicama i prihvaćala svaki posao koji je
mogla nači. Radila je kao spremačica, dadilja, konobarica. Kad joj je umro brat, ona je simbolički sahranila „Sanelu“. Ili kako je sama kazala: „Kada je umro
moj brat, umrla je Sanela, a rodila se Diana“. Nakon
što je 2000. u Londonu stekla diplomu iz poslovnog
računovodstva, udala se za Rogera i rodila dvoje
djece: 13-godišnjeg Innisa i 9-godišnjun Eneyu.
Danas ta samosvjesna 38-godišnjakinja, prirodna
plavuša, trenutno živi u Kaliforniji, prijateljuje s Eltonom
Johnom, Georgom Clooneyem i Cindy Crawford i ima
svoj dobrotvorni san: “Moj san je da svako dijete i svaka
starija osoba u Bosni i Hercegovini ima osmijeh na licu”.
Iz Velike Britanije je otišla u Ameriku, jer je za
blazirani socijalni krug u kojem se kretala i dalje bila
„bosanska izbjeglica“ i „balkanska sponzoruša“.
Autor eseja o bosanskoj „princezi“ Diani nije bilo
tko. Njegovo je ime Marko Attila Hoare, britanski je
povjesničar (rođen je 1972.), a dosad je objavio čak
pet knjiga o Bosni i Hercegovini, a trenutačno piše
knjigu o suvremenoj povijesti Srbije. Marko je za nas
Hrvate zanimljiv, jer je njegova majka Branka Magaš
„naše gore list“, splitska Hrvatica, poznata ljevičarka:
nekad marksističke, a danas liberalne usmjerenosti i
uvjerenja. Najveći dio sadržaja svog eseja o anti-balkanskom rasizmu Marko (upoznao sam ga u njegovom londonskom domu davne 1990. godine) je
posvetio anti-balkanskim predrasudama slavnog
filmskog autora, „liberala“ i „demokrate“, jednog od
najupornijih kritičara predsjedničke vladavine Georga
Busha Michaela Moorea.Ovdje ću navesti prijevod citata iz knjige „Glupi bijelci“ koje Marko citira:
Prvi citat:„Ovaj je zabačeni kutak svijeta u posljednjem stoljeću bio izvor većine naših zajedničkih
nesreća. Nesposobnost njegovih stanovnika da žive
zajedno – Srba koji se bore protiv Hrvata, Hrvata koji
se bore s Muslimanima, Muslimana koji se bore s Albancima, Albanaca koji se bore sa Srbima - može se
izvući iz samo jednog događaja: 1914. srpski anarhist
po imenu Gavrilo Princip izvršio je atentat na nadvojvodu Ferdinanda. Taj incident je prouzročio Prvi
svjetski rat koji je doveo do Drugog svjetskog
rata. Preko 50 milijuna ljudi poginulo je u ta dva
rata. Ne znam što nije u redu s tim Balkancima. Hoću
kazati: ja ne odlazim naokolo kako bi ubijao Teksašane. Ne odlazim paliti cijela sela u Floridu. Naučio
sam živjeti s njim. Zašto Balkanci ne mogu živjeti
jedni pored drugih? “
Drugi citat: „Onda je Tito umro i počeo je
pakao. Hrvati su počeli ubijati Srbe. Srbi su ubijali muslimane u Bosni. Srbi su ubijali Albance na Kosovu. Zatim su Sjedinjene Američke Države bombardirale Kosovo, pokazujući (Srbima) da su bili u krivu
kad su ubijali (Albance). U posljednjih nekoliko godina vlada mir, onda bukne rat, onda opet mir, a sada
je opet rat. To nikad ne prestaje. Ti ljudi su ovisnici.“
Mooreov je zaključak i poruka „Balkancima“: “Priznajte da ste nemoćni u odnosu na vašu ovisnost o nasilju i da ne možete upravljati vlastitim životima“. U
kratkom komentaru Mooreova RASIZMA, Marko Attila Hoare ispravno zaključuje kako je njemu, kao „liberalnom“ američkom (i židovskom) intelektualcu
bilo lako rasističkim predrasudama zasuti nesretne i
nemoćne „Balkance“, a da bi njegova tvrdnja o „ovisnosti o nasilju“, ratu i krvi, teško prošla bez javne
osude i pravosudnih sankcija da je, primjerice, usmjerio prema Američkim Afrikancima („crncima“).
Monopol na demonizaciju DRUGIH i DRUKČIJIH
kao moralnih gubavaca i u našoj je javnosti najčešće
privilegij „lijevih“ i „liberalnih“ umnika koji „desničare“ (vjernike, domoljube, ljude privržene obitelji i
tradicionalnim nazorima o ljudima, braku, Bogu i Domovini) javno nazivaju glupanima, idiotima, primitivcima, ustašama, nacionalistima, smrdljivcima i
sličnim moralnim gubavcima, dok svaku kritičku riječ
na vlastiti račun javno proglašuju napadom na slobodu izražavanja, homofobijom, govorom mržnje i
verbalnim terorizmom. Bosanska „princeza“ Diana –
Sanela pokušala je promjenom imena, adrese i kontinenta pobječi od predrasuda o „Bosncima“ i „Balkancima“. Nije znala da u Americi živi još opakiji i
ružniji (u doslovnom i prenesenom smislu) mrzitelj
„Balkana“: „liberal“ koji neodoljivo podsjeća na poznatog hrvatskog novinara Denisa Kuljiša: Michael
Moore.
13
14
Hrvatski Glasnik srpanj-kolovoz 2012.
srpanj-kolovoz 2012. Hrvatski Glasnik
HRVATSKA NA KORAK DO EU
BiH PONOVNO TALAC DOMAĆIH POLITIČARA,
EU I NATO SVE DALJI
Piše: Kristina Spajić – Perić
Bosna i Hercegovina svakim danom je korak dalje od
EU i NATO-a, o čemu svjedoči i činjenica da stranci ne
žele više ni doći u Bosnu i Hercegovinu da bi nastavili
razgovarati o temama vezanim za integraciju. Nakon
pucanja suradnje između SDP-a i SDA, ekspertni timovi NATO-a iz Bruxellesa, koji svakog lipnja dolaze u
BiH radi ocjene provođenja Individualnog akcijskog
plana za članstvo u NATO /IPAP/, ove godine neće ni
doći, potvrđeno je iz Vijeća ministara. Država je tako
ponovno postala talac sukoba i interesa domaćih političara, taman kada se činilo da je vlast profunkcionirala i da se može krenuti nabolje. Nakon što se na vlast
čekalo mjesecima, a o čemu je Glasnik i pisao, BiH se
sada ponovno vraća na početak. Ruši se, ili ljepše rečeno rekonstruira vlast na svim razinama.
SDA IDE U OPORBU
Nakon više od dva desetljeća aktivnog sudjelovanja u
vlasti, Stranka demokratske akcije Sulejmana Tihića
odlazi u oporbu. Tihić je bio uporan u nepodržavanju
državnog proračuna pa ga je predsjednik SDP-a Zlatko Lagumdžija odlučio izbaciti iz vlasti. SDP je potpisao i sporazum sa Strankom za bolju budućnost
Fahrudina Radončića, koji bi trebao biti i novi ministar
sigurnosti. Krenula je rekonstrukcija vlasti na svim razinama. Bosna i Hercegovina je tako krenula u dug i
mučan proces, koji će je još više udaljiti od EU i NATOa. Iz HDZ-a se nadaju da će rekonstrukcija vlasti, na
svim razinama, uključiti i federalnu Vladu iz koje bi
onda izbacili Narodnu stranku “Radom za boljitak” i
HSP BiH te uzeli “hrvatske fotelje.” Predsjednik HDZ-a
Bosne i Hercegovine Dragan Čović je kazao, na sastanku u Mostaru sa Sulejmanom Tihićem, da ima
obećanja od SDP-a o rekonstrukciji federalne Vlade,
bez čega neće podržati promjene u Vijeću ministara.
“HDZ ima ponudu od SDP-a, kada je u pitanju federalna
Vlada, i njihova odluka na državnoj razini ovisi od mogućnosti realizacije ponude na federalnoj razini”, kazao
je nakon sastanka Tihić. Istaknuo je da je Čović nastojao
ukazati kakva je zapravo ponuda SDP-a. “SDP sada nudi
HDZ-u ono što mu ionako pripada. Pitanje je zašto to
Lagumdžija nije uradio na početku, odmah nakon izbora. “Vjerujem da u HDZ-u ima dovoljno mudrosti da
donesu one odluke koje su ispravne i koje su u interesu
i HDZ-a i hrvatskoga naroda”, istaknuo je Tihić.
Čović mu je kazao da će podržati izbacivanje SDA
iz vlasti, ali samo u paketu s federalnom Vladom.
Drukčije ne. Tihić je pak izjavio da je nemoguća misija
srušiti federalnu Vladu i da od toga zapravo nema
ništa. “Oni moraju provesti ustavne i zakonske procedure da nas izbace jer nam ni SDP niti bilo koja druga
stranka nije ni dala pozicije. Dakle, moraju skupiti dvije
trećine - 66-67 glasova u Zastupničkom domu da bi
mogli smijeniti predsjednika i potpredsjednika Federacije, što nije realno”, ocijenio je Tihić nakon mostarskog sastanka. Uslijedili su i novi sastanci, poput onog
na kojem su se našli HDZ i SDP, a gdje opet nije precizirano što će se i kako dalje dešavati, ali i sastanak
SDP-a, HSP-a i NSRZB-a na kojem su prvi uvjeravali
druge da rekonstrukcije nema na način da se njih izbaci.
NOVA AGONIJA
I svaki dan što javno što tajno, sastaju se političari i
pričaju o rekonstrukciji, a nema načina na koji ju se
može provesti. Da bi se nešto takvo i moglo odigrati,
potvrdila su i zadnja dva sastanka šestorke, u Sarajevu
i Mostaru. Već se tada vidjelo da je šestorka zapravo
petorka, odnosno da se Tihiću ne piše dobro. Na sastanku u Mostaru je, konkretno, samo dogovoreno da
se naredni održi u Sarajevu, a u Sarajevu i dalje nije
bilo dogovora oko proračuna. Proračun je, na koncu, i
usvojen ali bez glasova Stranke demokratske akcije.
Tihić je ostao ustrajan oko svog stajališta i proračuna
premda su mu lideri drugih stranaka govorili da s takvim stajalištem samo može istupiti iz koalicije. Nije se
nadao, a što je potvrdio i kasnijim izjavama, da će ga
odluka da ne podrži proračun koštati državne vlasti.
Međutim, to se ipak dogodilo. Činjenica je da SDA neće
mirno gledati na izbacivanje iz vlasti, što znači da bi
agonija koja sada očekuje BiH mogla trajati duže od
samog procesa uspostave vlasti. U međuvremenu će
Bosna i Hercegovina, a na što upozoravaju i stručnjaci,
tonuti u sve dublju političku, gospodarsku i svaku
drugu krizu.
NAKON ULASKA HRVATSKE U EU
SLIJEDI PAD IZVOZA ZA BiH
Piše: Kristina Spajić – Perić
Kako sada stvari stoje, nakon ulaska Hrvatske u EU, gospodarstvo Bosne i Hercegovine će trpjeti, odnosno sa
najznačajnijim vanjsko-trgovinskim partnerom bilježiti će pad izvoza. Naime, kopnena granica između RH
i BiH u dužini od otprilike 1000 kilometara, ulaskom
RH u EU postat će vanjska granica EU, a za sada su usuglašena samo dva granična prijelaza(Stara Gradiška i
Metković-Bijača), putem kojih će se iz BiH u EU moći
izvoziti robe u EU koje podliježu inspekcijskim nadzorom, prvenstveno za izvoz živih životinja i proizvoda
biljnog i životinjskog podrijetla.
„Inspekcijski granični prelazi (BIP) su granični robni
prelazi za izvoz roba u EU koje podliježu inspekcijskim
nadzorom, prvenstveno za izvoz živih životinja i proizvoda biljnog i životinjskog podrijetla. Svi BIP moraju
biti opremljeni i kadrovski ekipirani (stručnjaci i
oprema) za provjeru kvalitete izvoznih i uvoznih roba.
Prema informacijama iz Misije BiH pri EU, Republika
Hrvatska je za vanjsku trgovinu robama biljnog i ani-
malnog podrijetla za BiH usuglasila dva BIP-a i to Stara
Gradiška i Metković (Bijača)“, navodi predsjednik Gospodarske komore Federacije Jago Lasić. Ističe da se u
obrazloženju u kojem se navodi da su dovoljna dva BiPa kaže da je „mala količina roba biljnog i životinjskog
podrijetla iz BiH koje se mogu izvoziti u EU“.
Vijeće Ministara BiH je imenovalo povjerenstvo za
integrirano upravljanje granicom, kao tijelo nadležno
BiH se može pozdraviti sa svojom imovinom u Hrvatskoj nakon 1. srpnja naredne godine, kada će susjedna država ući u Evropsku uniju, rekao je za “Oslobođenje” Duljko Hasić, makroekonomski analitičar Vanjskotrgovinske komore
BiH. Naime, Aneks G Sporazuma o sukcesiji, koji je potpisan u Beču pod pokroviteljstvom UN-a daje puni legitimitet i pravo svim državama bivše SFRJ čija se
imovina nalazi na teritoriji bivše države da uđe u proceduru povrata i svoju imovinu stave u funkciju. Sva imovina Srbije i Hrvatske, koja se nalazila na teritoriji
BiH vraćena, smatrajući da su u tome uspjeli uz svesrdnu pomoć bh. institucija.
“Imali smo zakonodavni okvir i osnovu da uđemo u proceduru povrata, ali to
nismo uradili”, navodi Hasić.
Istaknuo je da imamo 1,7 milijuna četvornih metara poslovnih prostora raznih namjena, imovinu vrijednu milijarde KM, a vapimo za sredstvima MMF-a i ulazimo u kreditno ropstvo.
Vanjsko trgovinska komora BiH je upozorila da se poštuje princip reciprociteta, “ali su nam vraćanjem imovine susjednim zemljama izbjegli zadnji aduti.”
za određivanje Inspekcijskih graničnih prijelaza (BIP).
Povjerenstvo je razmatralo prijedlog RH i izrazilo RH
potrebe za uspostavljanje sedam BIP-ova i to:
Orašje-Županja, Šamac -Slavonski Šamac, Gradiška-Stara Gradiška, Gorica-Vinjani Donji, Izočić-Ličko
Petrovo Selo, Bijača-Metković i Donji Svilaj-Svilaj.
„Hrvatska strana brani dva BIP kao dovoljna, i to
znatno poskupljuje i otežava međusobnu trgovinu svim
robama, a naročito robama biljnog i animalnog podrijetla.
Smatramo takav stav RH neprihvatljiv iz sljedećih
razloga. Izvoz roba iz BiH u RH i EU animalnog i biljnog
podrijetla u 2010.godini je cca 377.000 tona ili 400 milijuna KM. Izvoz preko samo dva BIP povećava troškove
prijevoza za dodatnih oko 200 kilometara (4 sata vožnje)“, dodaje dalje Lasić. Mišljenja je da je izvoz animalnih i biljnih roba na granični prijelaz Metković –
Bijača minoran za izvoz u EU pa bi bila prevelika opterećenost graničnog prijelaza u Gradišci.„Potreban je za
sada još jedan granični prijelaz za robe animalnog i biljnog podrijetla. Prijedlog za BIP je granični prijelaz Orašje“, stajališta je.
Inače, RH je najznačajniji vanjsko-trgovinski
partner BiH i u zadnjih pet godina sudjeluje u ukupnom izvozu BiH sa 16,44 posto i u uvozu od 19,08
posto. Agroindustrijski sektor je posebno značajan u
trgovini za RH i sudjeluje sa 16 posto (cca 200 mil.
KM) u izvozu BiH u RH, dok uvoz ovog sektora čini
29,0 posto ukupnog uvoza iz RH (otprilike 800 mil.
maraka).
Ulaskom RH u članstvo EU možemo očekivati pad
izvoza BiH u RH, a posebno nekih skupina agroindustrijskih proizvoda.
Naime neki posebno osjetljivi proizvodi neće se
moći izvoziti u RH po uvjetima CEFTA ugovora i za njih
će vrijediti odredbe Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa EU.
U posebno osjetljive skupine proizvoda ubrajamo
proizvode iz skupina: žive životinje, meso i drugi
klaonički proizvodi, ribe, ljuskari i mekušci, mlijeko i
mliječni proizvodi, prerađevine od mesa i riba“, upozoravaju iz Gospodarske komore Federacije.
15
16
Hrvatski Glasnik srpanj-kolovoz 2012.
srpanj-kolovoz 2012. Hrvatski Glasnik
TUZLANSKA KAPIJA 1995-2012:
4. FESTIVAL MLADIH „KALEIDOSKOP“ BOGATIJI NEKO IKAD
PUCANJ U SRCE
i
t
s
o
d
a
l
m
e
k
s
n
a
tuzl
Tuzla se i ove godine prisjetila jednog od najtužnijih dana u svojoj povijesti obilježio najtužniji dan u
svojoj povijesti i kolektivnom sjećanju. Dvadesetpetog svibnja 1995. godine, na najfrekventnije
gradsko šetalište ‘Kapiju’, s planine Ozren, ispaljen
je projektil koji je odnio 71 mladi život i ranio preko
200 osoba. Među žrtvama su bili i mališani, a najmlađi od njih, dvoipolgodišnji dječak Sandro Kalesić smrtno je stradao u naručju oca. Povodom 17
godina od ovog nemilog događaja, na Slanoj Banji
- Aleji mladosti položeni su cvijeće i vijenci, dok je
komemoracijom na Kapiji izražen Za tragediju na
Kapiji do sada je procesuiran major Vojske Republike Srpske Novak Đukić kojeg je Sudsko vijeće
Suda BiH proglasilo komandno odgovornim za zločin i osudilo na 25 godina zatvora. Osim Đukića, na
osnovu dosadašnjih istraga,odgovornima za zločin
sumnjiči se još nekoliko osoba koje su trenutno na
slobodi - pod pretpostavkom da je nekolicina njih
promijenila identitete. Načelnik Općine Tuzla Jasmin Imamović upozorio je na urgentnost situacije
i procesuiranja ostalih krivaca kako bi se pravda
“Dok postoje, Tuzlaci i Tuzlanke će održavati spomen na žrtve najstrašnijeg zločina u povijesti našega grada. Presuda Đukiću je paušalna i ponižavajuća. Očekujemo da će pravda biti neumitna i
želimo suđenje i ostalim odgovornim za zločin.
Đukić ne može biti jedini odgovoran”, istakao
je Imamović. Granata ispaljena s Ozrena 25. svibnja
1995. godine ubila je 71 mladu osobu, prosječne
dobi od 21 godinu, dok je preko 200 civila ranjeno.
Od početka rata 15. svibnja 1992. godine do potpi-
sivanja Daytona, u Tuzli je od posljedica granatiranja poginulo više od 200, a ranjeno preko 1000 civila. Kapija je već 17 godina u Tuzli simbol mladosti,
iako je na njoj mladost izgubljena. Na Kapiji se i
danas mladi susreću, upoznaju i postala je mjesto
susreta parova. U Beogradu je u organizaciji Inicijative mladih za ljudska prava (YIHR)obilježena godišnjica masakra na Kapiji. Na središnjem Trgu
Republike građanke i građani upisivali su se u
knjigu sjećanja koja je poslana u Tuzlu. Predstavnik
YIHR Luka Božović rekao je da je cilj akcije upozna-
vanje ljudi u Srbiji s događajem koji se dogodio na
šetalištu u Tuzli. “Svake godine idemo u Tuzlu i tamo
obilježavamo taj datum, ali sada smo riješili da to
obilježimo i u Beogradu. Mislim da je važno da ljudi
znaju šta se dogodilo u Tuzli tada”, kazao je Božović.
TJEDAN DANA PLESA, PJESME
I KREATIVNOSTI U TUZLI
U Tuzli je krajem srpnja po četvrti put održan Međunarodni fetsival umjetnosti mladih „Kaleidoskop“. Za
razliku od prethodnih godina festival je trajao 8 dana.
Sudjelovali su mladi umjetnici iz BiH, Hrvatske, Srbije, Italije i Francuske. Ove godine festival je bio posvećen razvoju kulturnog turizma u Tuzli.
Četvrti međunarodni festival umjetnosti mladih
u 8 dana trajanja mladima je donio bogat kulturni i
lovalo je trideset volontera koji su svojim sudjelovanjem pomogli da se realiziraju sve aktivnosti festivala. Volonteri s prethodnih godina nose fantastična
iskustva i vjerojatno je to razlog što se već sami prijavljuju kako bi pomogli“, rekla je Dajana Bakić.
Kaleidoskop je prije pet godina osmišljen s idejom da se mladi iz različitih zemalja okupe na jednom mjestu, šire kreativnost, druže se i na taj način
zabavni program. Kaleidoskop je bio otvoren izložbom Milomira Kovačevića Strašnog, a tijekom festivala neki od najpoznatijih regionalnih bendova puput
majki i TBF boravili su u Tuzli. „Ove godine doveli smo
velik broj umjetnike s prostora bivše države, ali i veliki broj Tuzlaka jer nam je i bio cilj promovirati fantastične mlade ljude koje ovaj grad ima“, rekla je Asja
Redžić, koordinatorica festivala
Iskustva mladih s proteklih festivala su šarolika,
prije svega jer tijekom Kaleidoskopa bude angažiran
velik broj volontera što među mladima širi i stvara
nova prijateljstva. „Na ovogodišnjem festivalu sudje-
Tuzla postane spoj među različotostima. Načelnik
Tuzle Jasmin Imamović kaže da se u toj misiji uspjelo.
„To je nama glavni čimbenik razvoja, tolerancija, zajednički život i harmonizacija odnosa međus vim razlikama. Nama to znači da se mladi upoznaju s raznim
trendovima u raznim vrstama umjetnosti. Zato želimo razvijati kulturni turizam u gradu“, ponovio je
načelnik.
Pored niza koncerata koji će su održani, u Tuzli su
osam dana održavane i različite umjetničke radionice. Ove godine Kaleidoskop je posjetilo 17. 000 gostiju.
U TUZLI ODRŽAN
3. MEĐUNARODNI SAJAM KNJIGA
“TKO KNJIGU TRAŽI,
KNJIGA JE U GARAŽI”
U Tuzli je između 23. i 28. svibnja održan treći Međunarodni sajam knjiga koji, već sad, “ruku pod ruku” s
književnim susretima ‘Cum grano salis’ polako prerasta u tradiciju i od Tuzle formira jedno prepoznatljivo književno središte. Sajam je i ove godine, kao i
prethodnih, održan na pomalo neobičnom mjestu u garaži tuzlanskog Mercatora pa se “vrli pitac neki“
dosjetio i iskovao autentičnu frazu - nezvanični moto
sajma: Tko knjigu traži, knjiga je u garaži. A da je
knjiga “u garaži” posjetitelj se mogao uvjeriti šetajući se nonšalantno labirintom brojnih izložbenih paviljona, gdje su svoje književno umijeće i izdavačku
vještinu nudili brojni domaći i strani pisci, izlagačka
svita i oko 40 izdavača iz Bosne i Hercegovine i regije.
Na otvorenju je sajma ministrica obrazovanja, znanosti, kulture i sporta u Vladi Tuzlanske županije Nađa
Avdibašić-Vukadinović istakla da Tuzla zaslužuje književnu manifestaciju ovog tipa i da ona odlično nadopunjuje književne susrete “Cum grano salis” te
poželjela organizatorima mnogo uspjeha. U sklopu
manifestacije posebna je pažnja posvećena mlađim
ljubiteljima knjige, na čije je zadovoljstvo upriličen
“Dan dječje knjige”. U tu svrhu je promovirana i izdavačka kuća “Bosanska riječ” iz Tuzle, vlasnika i autora Šime Ešića, inače, poznatog bosanskog književnika i omiljenog dječjeg pisca, a predstavljene su i
knjige: “Pjesma se javlja” autora Ismeta Bekrića, “Brkovi od kečapa” Jagode Iličić, “Tata, poljubi mamu”
Rajka Joličića i “Ernin Svrako” Šefika Husagića. Drugog dana sajma, nedaleko je od Mercatora, u atelieru
“Ismet Mujezinović” održana promocija knjige “Lijevi
mangupi i desni varvari” tuzlanskog novinara i pisca
Zlatka Dukića u izdanju IKD “University press-Magistrat izdanja” iz Sarajeva. Promocijom se želio istaknuti širi kulturni značaj sajma i njegov bogat karakter.
Značajno je spomenuti i djelo “Bosanske filmske naracije, dokumenti o raspadu studija”, autora Nedžada
Ibrahimovića u izdanju “Bosanske riječi” iz Tuzle koje
je trećeg dana književne smotre okupilo najveći broj
posjetitelja. Ibrahimovićevo djelo svrstava bh. kinematografiju u vrh dokumentarne građe u regiji. Organizaciju 3. Međunarodnog tuzlanskog sajma knjiga
proveli su Mercator Bosne i Hercegovine, “Forma
Nuova” iz Tuzle te Izdavačko knjižarsko društvo “University Press” iz Sarajeva.
T. Marković
17
19
ODRŽANA XIII. MEĐUNARODNA LIKOVNA KOLONIJA BREŠKE
UMJE TNOST
povezala razlicitosti
ˇ
Od ove godine kreće se u realizaciju ideje da umjetnička
djela nastala tijekom likovnih kolonija idu na aukciju. Od
prikupljenog novca stipendirat će se nadareni studenti i
učenici. Tako bi Napredak doprinio još uspješnijem radu
studenata koji će u budućnosti zasigurno biti veliki intelektualci i istinski veleposlanici BiH
XIII. Međunarodna likovna kolonija „Breške“ održana je ove godine od 24. do 30. lipnja. Likovna
kolonija „Breške“ među najznačajnijim je kulturnim događajima u BiH, a odavno je proširila granice ove zemlje. To potvrđuje činjenica da svake
godine sve više umjetnika iz drugih europskih zemalja dolazi u Tuzlu. Ove godine na koloniji je sudjelovalo šesnaest umjetnika iz BiH, Hrvatske,
Srbije, Slovenije i Mađarske. Svečanom otvorenju
nazočili su visoki dužnosnici Vlade i Skupštine Tuzlanske županije.
Koloniju je otvorila Ministrica obrazovanja,
nauke, kulture i sporta TŽ Nađa Avdibašić – Vukadinović koja je ponovila da će Vlada nastaviti pomagati
Koloniju i sve kulturne događaje koji doprinose imidžu Tuzlanske županije.
O značaju kolonije govorio je i načelnik Tuzle Jasmin Imamović naglasivši da je Tuzla svih 13 godina
bila inspiracija umjetnicima. HKD Napredak Tuzla povezao je baš u ovom gradu umjetnike iz brojnih europskih zemalja. I to je jedan od ciljeva Tuzle –
povezivanje različitosti.
Likovna kolonija „Breške“ od samog početka je
bila dio velike brige Franjevaca. Oni su udarili temelje umjetnosti vjerujući da duh uvijek pobjeđuje materijalno. Tijekom svečanog otvorenja na koloniji je
govorio i tadašnji Gvardijan Franjevačkog samostana
„Svetih apostola Petra i Pavla“ fra Zdravko Anđić i citirao velikog njemačkog pisca Jakoba Wassermanna
koji je rekao da su dvije stvari koje štite čovjeka od
očaja - zvjezdano nebo i umjetnost.
Bez obzira na krizu i krizna vremena, u Tuzli je
održan tjedan umjetnosti. U ovom tjednu građani
Tuzle svjedočili su nastajanju jedinstvenih umjetničkih djela. Tijekom kolonije umjetnici su slikali na više
lokacija: u Breškama, na jezeru Bistarac, u Kući plamena mira i na Sonom trgu.
Predsjednik HKD Napredak Tuzla Nikola Čiča naglasio je da Napredak sada već ima prebogat fundus
umjetnina i da će se već ove godine krenuti u reali-
zaciju prodaje slika kako bi se prikupio novac za stipendiranje učenika i studenata. „Tako bi Napredak i
dalje uspješno nastavio misiju stpendiranja, jer nam
je veoma stalo da doprinesemo radu onih studenata
koji će u budućnosti zasigurno biti veliki intelektualci
i istinski veleposlanici BiH“, rekao je Nikola Čiča.
Umjetnik iz Srbije koji je po prvi puta sudjelovao na
Likovnoj koloniji Goran Denić, vraća se u svoju zemlju s posebim utiscima. Kaže volio bi se vratiti u Tuzlu,
biti opet gost Napretka i pomoći Napretku u ostvarenju humane misije.
Fra Franjo Martinović, dekan Tuzlanskog dekanata i župnik Župe Breške svečano je zatvorio Koloniju, zahvalio umjetnicima i Napretku, te izrazio nadu
da će Kolonija i Breške i dalje biti mjesto okupljanja
velikih ljudi i nastajanja jedinstvenih umjetničkih
djela.
I ove godine Međunarodna likovna kolonija „Breške“ održana je u okviru manifestacije „Ljeto u Tuzli“.
Pokrovitelji su bili Vlada TŽ, Općina Tuzla, Franjevački samostan Tuzla, Župa Breške i brojni gospodarski
subjekti.
20
Hrvatski Glasnik srpanj-kolovoz 2012.
srpanj-kolovoz 2012. Hrvatski Glasnik
IZLOŽBA “PTICE” AHMETA HUKIĆA U GALERIJI “KRISTIAN KREKOVIĆ”
IZLOŽBA ZDRAVKA NOVAKA - PALJIĆA U GALERIJI „KRISTIAN KREKOVIĆ“
ČOVJEK JE KAO PTICA
– ČESTO ŽELI RAŠIRITI KRILA I OTIĆI DALEKO
“Ptice” je naziv sedme samostalne izložbe fotografija
Ahmeta Hukića koja je krajem svibnja otvorena u Galeriji “Kristian Kreković.” Riječ je o izložbi umjetničke
fotografije koju su organizirali Hrvatsko kulturno društvo “Napredak” Glavna podružnica Tuzla, u suradnji s
Foto kino klubom Tuzla. Bila je to prigoda da svi ljubitelji fotografije uživaju u prekrasnim radovima ovog
umjetnika iz Tuzle. Ono što ovu izložbu u Galeriji “Kristian Kreković”, za koju već mnogi znaju da se nalazi u
Franjevačkom samostanu Svetih Petra i Pavla Tuzla,
izdvaja od dosadašnjih izložbi je to da se radi, po prvi
put, o izložbi umjetničke fotografije. Velik broj posjetitelja, i to doista nekih “novih lica” koje do sada nismo
viđali u ovoj Galeriji, samo su još jedan od dokaza da
je i ova izložba, svakako, “pun pogodak”. Autor izložbe, Ahmet Hukić rođen je 1950. godine. Svoj prvi
loškim vrtovima. Fotografije su snimane na lokalitetima: Mostara, Blagaja, Nevesinjskog polja, Gabele,
Hutovog Blata, jezera Modrac, Jadranskog mora te
na usputnim putovanjima u područjima: Makljena,
Olova, Ivan planine, kao i namjernim foto safarijima
u oblastima: Kopačkog Rita, otoka Cresa, Vranskog jezera, Skadarskog jezera i hidroakumulacije rijeke Uvac.
Na samom otvaranju izložbe niti sam autor nije skrivao svoje oduševljenje. “Prijatno sam iznenađen i uzbuđen ovako velikim prisustvom, kako mojih dragih
prijatelja i rođaka, tako i onih Tuzlaka koje, vjerujte
mi, do sada nisam imao priliku nikad vidjeti. Ptice su
me privukle, jer one jedine daju jedan osjećaj slobode
kretanja. Teško je točno reći što me je inspiriralo da
počnem fotografirati ptice”, kazao je Ahmet Hukić i
dodao da je i sam nekad poželio poistovjetiti se s pti-
Galerije “Kristian Kreković.”Prostor Galerije je zaista izvanredan”, kazao je Robert Andrejaš, predsjednik Foto
kino kluba Tuzla i dodao da će u suradnji s ovim Društvom, u narednom periodu, pokušati organizirati još
neke veće izložbe u istoj Galeriji. Također je dodao de
će ovu izložbu, nakon Tuzle, moći vidjeti i publika u
Brčkom, a i ta će izložba biti organizirana uz potporu
HKD “Napredak” Podružnica Brčko. Tako je ovom izložbom Napredak još jednom pokazao da ima sluha
za najrazličitije vidove umjetnosti te da su i Napredak,
ali i Galerija “Kristian Kreković” uvijek spremni za suradnju. Vjerujemo da ćemo, i u narednom periodu,
imati prigodu vidjeti još neke od vidova umjetnosti ili
neke od najrazličitijih umjetničkih izričaja u istoj Galeriji. Uz nazočnost mnogobrojnih posjetitelja, na otvaranju ove izložbe mogle su se vidjeti brojne osobe iz
PORTRETI
HKD Napredak Glavna podružnica Tuzla i Franjevački samostan„Svetih apostola Petra i Pavla“ bili su domačini izložbe slika Zdravka Novaka „Portreti“. U samostanskoj
galeriji Kristian Kreković postavljeno je 4o Novakovih slikarskih djela, portreta poznatih Tuzlaka koji su nastajali
posljednjih sedam godina. Zdravko Novak svojim slikarskim djelima, napose portretima podsjeća na slavne ljude,
neka prošla vremena koja smo svi voljeli, a na koja nas
danas samo sjećaju ove slike. Najznačajnija imena likovne umjetnosti koji su portretirali su upravo iz Tuzle, Ismet
Mujezinović, Mevludin Ekmečić, Đorđe Mihajlović, Ćazim
Sarajlić. Danas je i Zdravko Novak autor fascinantne serije
i galerije portreta, obiteljskih i tuzlanskih likova koje oslikavaju i ogledalo duše. U ovoj izložbenoj postavci publika
je kao rijetko gdje mogla vidjeti portrete poznatih, interesantnih i dragih, karakterističnih i znanih tuzlanskih lica
koja bude sjećanja, ali i nostalgiju.
Zdravko Novak je uspio napraviti portrete ljudi koje
ćemo i kad ih više ne bude, dugo i uporno tražiti na njihovim mjestima – na kojima smo ih viđali i sretali u
gradu i njihovim domovima, na njihovim poslovima i
radnim mjestima, tamo gdje smo se sa njihovim energijama doticali, gdje i kad smo ih komunicirajući, puštali u svoju dušu da nas ispune, da nam se energije
oplode, da nam se životi osmisle i osnaže. Zdravko
Novak je čovjek koji umjetnost naprosto živi.
Tijekom otvorenja izložbe o Zdravku Novaku su
govorili gvardijan Franjevačkog samostana fra
Zdravko Anđić, Nijaz Alispahić bosanskohercegovački književnik i dramaturg, te sam autor Zdravko
Novak. Izložbu je otvorio načelnik Tuzle Jasmin Imamović čiji je portret također oslikao ovaj umjetnik.
ževnika Nijaza Alispahića, kako slikar Zdravko Novak
niže portrete poznatih, interesantnih i dragih, karakterističnih i znanih tuzlanskih lica. Portrete realizirane suptilnom slikarskom mjerom u tehnici
pigmentalnog pastela, portrete koji i naše živote vraćaju kroz godine unatrag, jer portret Aleksandra Ada-
očiju kao ogledala duše, skoro, pa ne bismo mogli sa
čovjekovog lica ništa otčitati, mada lice i oči imaju
izraz za svako stanje i osjećanje. Zdravko Novak prepoznao je tu mogućnost. Tako se slikar nađe ispred
svoga zadatka koji može realizirati samo u vrlo kompliciranoj i delikatnoj opciji gledanja i spoznaje o
unutarnjem, o duhovnom biću, duši i karakteru portretiranog. To je zahtjevan, složen, rafiniran i suptilan proces, a Zdravko Novak uz osobne stavove, u
portretiranje je ušao jednako i primjereno osjetljivom i trajnom tehnikom pigmentalnog pastela. Novakovi likovi svoj smisao isijavaju svjetlom koje dolazi
iz njih, a koje je umjetnik pretvorio u stvarnost/predstavu, u jednakoj mjeri u kojoj portretirani imaju svoj
životni smisao. Osim svega, slikati portret u Tuzli i
drugdje, nije, ne samo ista, nego ni slična stvar sa slikanjem portreta drugdje. Naime, radeći na organiziranju i razvijanju Međunarodne galerije portreta i
movića Ace – legendarnog tuzlanskog kulturnjaka i
uglednog likovnog kritičara napravaljen je dok je Aco
još izgledao dječački mlad. Novakov je rafinman, da
osim neupitne prepoznatljivosti, nužne realističke/predmetne fakture i dimenzije portretirane
Internacionalnog Bijenalnog Festivala Portreta
tokom 45 godina, Tuzla je grad koji je ne samo vratio
ljudsko lice i disciplinu portreta slikarstvu, već i dignitet portretu kao zahtjevnoj slikarskoj disciplini na
svjetskoj razini, što je povijesna činjenica u likovnoj
umjetnosti. Zdravko Novak nije se javljao u tim vremenima, imao je duge preokupacije. Danas, kad je
ta euforija splasnula i prošla, Zdravko Novak javlja se
fascinantnom serijom/galerijom portreta, obiteljskih
i tuzlanskih likova. Desetljećima, u Tuzli su vanredno
uspješno portretirali prvi tuzlanski akademski slikar
Đorđe Mihajlović, akademski slikar i akademik Ismet
Mujezinović, akademski slikar Mevludin Ekmečić, a
u red značajnih portretista idu i slikari Ćazim Sarajlić,
te Đulejman Isić, koji se cijeloga vijeka i bavi samo
portretom i ljudskim licem kao ogledalom duše. U
ovoj, svojevrsnoj Novakovoj maloj retrospektivi, ali i
portretnoj izložbenoj postavci, možemo vidjeti ne
samo već znameniti i više put izlagani portert knji-
osobe – uspijeva na svojim portretima donijeti i svojevrsnu auru portretiranih. Dakle ono – što portretirani nosi kao osobno ozračje i svoju unutarnju
svjetlost – kao energiju koju isijava svojom djelatnom osobom i stavom, osobnom djelatnošću, ono po
čemu ljude pamtimo i po čemu ih se prisjećamo, ono
što često nazivamo njihovom karizmom. Zdravko
Novak je snažan lirik, čovjek snažne i ekspresivne
osjećajnosti za sebe i druge ljude, sa smislom za proniknuće života.
Zdravko Novak je uspio napraviti portrete ljudi
koje ćemo i kad ih više ne bude, dugo i uporno tražiti
na njihovim mjestima – na kojima smo ih viđali i zatjecali u gradu i njihovim domovima, na njihovim poslovima i radnim mjestima, tamo gdje smo se sa
njihovim energijama doticali, gdje i kad smo ih komunicirajući, puštali u svoju dušu da nas ispune, da
nam se energije oplode, da nam se životi osmisle i
osnaže.
PROHOD KROZ LIKOVNO DJELO
ZDRAVKA NOVAKA
fotoaparat - ruski “Zorki 6” - dobio je po završetku
osnovne škole i fotografija mu je ubrzo postala hobi.
Od prvih dana - improvizirane mračne komore u prostorijama kluba ili vlastitom kupatilu - do današnjih
dana digitalnih aparata i Photo shopa, uvijek je nalazio vremena, ne da samo snimi, nego i izradi fotografiju. Ljubav prema fotografiji se nadopunjuje s
ljubavlju prema prirodi i putovanjima. Tako da mu je
fotoaparat obavezan pratitelj na svim putovanjima.
Poseban su mu interes fotografiranje priroda i ptica.
Tako su svi oni koji su ove večeri odvojili malo svojega
vremena doista mogli uživati u fotografijama, koje su,
sigurna sam, sve posjetitelje barem na trenutak ostavile bez daha. Bila je ovo prilika da, od stotinu izloženih fotografija, svatko od nas izabere neku koja bi ga
se posebice dojmila. Na izložbi je izloženo stotinu fotografija koje su snimljene u posljednje tri godine i
predstavljaju izbor iz znatno šireg opusa, jer je fotografiranje ptica oblast užeg interesiranja autora. Devedeset pet fotografija je snimljeno u prirodnim
staništima, a samo pet fotografija snimljeno je u zoo-
cama, širiti krila i otići gdje želi i hoće. Tako je ovaj
umjetnik, uz veliku ljubav prema pticama, sve to pretočio u prekrasne fotografije. Jer, kako i sam autor
kaže, svatko od nas ako malo bolje pogleda - recimo
predio jezera Modrac, može vidjeti ptice, jer one su
svuda oko nas i samo ih treba vidjeti i voljeti. On ih je
zavolio, i poželio je dio onoga što je fotografirao u proteklih nekoliko godina podijeliti sa svima nama. Na
izloženim fotografijama su prikazane gotovo sve ptice
s naših prostora, od malog vrapca, preko đivđana, sjenica, kormorana, ptica grabežljivica, pa do vrana, čaplji, roda, divljih patki. Fotografiranje ptica je dosta
zahtjevno. Ptice su plašljive, brzo pokretljive, teško im
je neopaženo prići i snimanje zahtijeva korištenje teleobjektiva i stativa. Isto tako, snimanje ptica iziskuje
puno strpljenja i onaj tko želi snimiti pticu treba upoznati i njihove navike - dnevni i sezonski ritam kretanja
i hranjenja. Zato je nagrada za uloženi trud i strpljenje
-poneka kvalitetna ili interesantna fotografija. “Smatram da je ovo početak jedne dulje i uspješne suradnje između Foto kino kluba Tuzla i HKD “Napredak” i
političkog, javnog i kulturnog života našega grada i
Županije. Izložbu je otvorila Nada Mladina, predsjedavajuća Općinskog vijeća Tuzla i tom prigodom, između ostalog, kazala: “Gospodine Hukiću hvala vam
što ste nam donijeli ovako fine fotografije. Sve ove fotografije pokazuju koliko su ptice na vašim fotografijama uhvaćene u slobodnom letu. I nama ste donijeli
taj osjećaj slobode koji nam je toliko potreban. Vaše
su fotografije zaista prekrasne”. Svi oni koji su se te večeri, barem na trenutak, zagledali u neku od ptica na
fotografijama, mogli su osjetiti nešto posebno, jer u
turobnim vremenima u kojima živimo fin je osjećaj
prepustiti se uživanju u slobodnom letu svake ptice
posebno. Da se radi o izvanrednom fotografu svjedoči
i podatak da je Hukić nositelj zvanja kandidat majstor
fotografije AUFBiH i međunarodnog majstora fotografije - AFIAP. Ostaje nam da vjerujemo kako će nas
ovaj umjetnik, i u vremenu koje je pred svima nama,
obradovati s nekom novom izložbom.
Irena Madžarević
Atif Kujundžić i Vojislav Vujanović:
Poznati tuzlanski umjetnik Zdravko Novak, čovjek, tenisač, sportski trener, ak. slikar, dizajner industrijskih
proizvoda, umjetnik u iskivanju pavti/pafti – tzv. kucanih pločica – što je na našim prostorima i jedinstven, istinski umjetnički rad u metalu; u tkanju
tapiserija, talentiran fotograf, izuzetan crtač i muzičar – vrstan saksofonist i flautist, džezer – nije izbjegao niti jednom izazovu. Na svaki poticaj odgovarao
je djelatno i postizao izvanredne rezultate. Ako uključimo i sport – tenis – sportsku i trenersku karijeru,
Novakovi uspjesi i rezultati su takvi, da bi i raspoređeni u živote, rad i sposobnosti više osoba, u svakom
pojedinačnom slučaju bili iznimno visoki.
Najnoviju intrigu i djelatni poticaj Zdravko Novak
otkrio je na ljudskim licima svojih prijatelja i poznanika iz neposrednog, tuzlanskog, životnog okruženja.
Ustvari, najveća otvorena tajna pred koju čovjek i
umjetnik mogu stati – jeste čovjekovo lice. Da nije
21
22
srpanj-kolovoz 2012. Hrvatski Glasnik
Hrvatski Glasnik srpanj-kolovoz 2012.
OBILJEŽENA 20. OBLJETNICA 115. HVO BRIGADE “ZRINSKI”
SVETI IVAN KRSTITELJ PROSLAVLJEN NA TETIMI
PRVA U RATU, ZADNJA U MIRU
DOMAĆINI I HODOČASNICI
ZAJEDNO SLAVILI SVETU MISU
Piše: Zvonimir Banović
Uobičajenim protokolom na Husinu je 12. svibnja obilježena 20. obljetnica 115. HVO brigade “Zrinski”: služena je sveta misa za poginule branitelje iz 115. i
poginule branitelje iz Tuzle, Živinica i Lukavca koji su
bili nastavili svoj ratni put u 108. brigadi HVO RavneBrčko. Ispod velikog križa, na spomen obilježju poginulim braniteljima 115. HVO brigade “Zrinski”, vijence
su položili i svijeću zapalili predstavnici udruga proisteklih iz Domovinskog rata iz Soli, županijske organizacije razvojačenih branitelja, političkih stranaka i
brojnih drugih udruga te je održana svečana akademija. Na sva tri mjesta okupljanja poželjelo se i obećalo da će 10. svibnja (službeni datum osnutka
brigade) zauvijek ostati tradicija ponosnog sjećanja
na utemeljenje brigade i dan spomena, tuge i ponosa
na sve njezine poginule pripadnike i vitezove koji su
dali svoj život za opstojnost i slobodu, u Tuzli i Bosni
i Hercegovini. Bio je to događaj na kojemu se podsjetilo da je 115. HVO brigada “Zrinski” bila prva utemeljena vojna postrojba u Tuzli toga ratnog proljeća
1992. godine. Bila je to jedina brigada koju su cijelo
vrijeme činili dragovoljci, najviše Hrvati, ali i Bošnjaci
i Srbi iz Tuzle, Živinica, Lukavca i Drijenče, koji su prepoznali nadolazeću pošast i stali braniti svoja ognjišta i našu opstojnost u ovome kraju. Brigada je, na
svome ratnom putu, imala 50 poginulih i više od stotinu ranjenih pripadnika, branila je bojišta na području: brčanske Posavine, Gradačca, Majevice,
Ozrena, dijela prema Šekovićima. U jeku ratnih sukoba, 14. svibnja 1993. godine, u tuzlanskoj vojarni
“Husinska buna” povelju o bratimljenju i vojnoj i svakoj drugoj suradnji 115. HVO brigade “Zrinski” i Prve
tuzlanske brigade potpisali su zapovjednici Zvonko
Jurić i Jusuf Šećerbegović. Taj je događaj imao veliko
značenje, dakako i u političkom smislu stvaranja jače
obrane tuzlanskog kraja. No, ni godinu poslije, politika se okrenula, ultimativno je zatraženo “potčinjavanje” 115. brigade, skidanje oznaka Hrvatskog vijeća
obrane, i to bez da je 115. HVO brigada “Zrinski” popustila i za milimetar na bilo kojoj bojišnici. Časno i
odgovorno prema hrvatskome narodu, izbjegavajući
krvoproliće i razaranja, 115. HVO brigada “Zrinski” je
14. siječnja 1994. godine završila svoj ratni put. Njezini
su pripadnici posve domoljubno kraj rata dočekali u
drugim postrojbama u Tuzli i Brčkom. -Pripadnici 115.
HVO brigade “Zrinski”, brigade svijetlog ratnog putaživi, poginuli i ranjeni temelj su opstojnosti na ovim
prostorima na kojima vjekovima živimo-bio je glavni
sukus poruka govornika na svečanoj akademiji. Govorili su organizatori otpora, zapovjednici 115. i 108.
brigade Hrvatskog vijeća obrane, politički zastupnici
Hrvata u Tuzlanskoj županiji i gosti: Ivo Andrić Lužanski, Zvonko Jurić, Martin Frančešević, Mijo Krešić, Faruk
Šahović, Josip Juras i Ilija Petrović. Unatoč nemjerljivom i svima znanom doprinosu Hrvata i Hrvatskog vi-
jeća obrane u obrani ovoga dijela Bosne i Hercegovine,
u posljednje se vrijeme u vlasti Tuzlanske županije, a
sve pored “nezainteresiranih” udruga HVO-a proisteklih iz Domovinskog rata, takve činjenice guraju pod
tepih. Tako se i dogodilo da kod utvrđivanja Odluke
upravo uoči 20. obljetnice 115. HVO brigade “Zrinski”,
u događajima, datumima i ličnostima važnim za Tuzlansku županiju. Vlada nije prepoznala nikoga i ništa
vezano za Hrvatsko vijeće obrane i hrvatske branitelje.
-Nemoguće je pobiti istinu da se prvi oružani sukob
na području naše Županije dogodio 15. ožujka 1992.
godine između branitelja iz “Živiničkih sokolova” i
bivše JNA na Sprečanskom mostu. Nakon zarobljavanja njihova časnika u tome oružanom sukobu, zrakoplovi su bivše JNA granatirali selo Lug kod Živinica.
Bilo je to prvo borbeno djelovanje iz zrakoplova tadašnje JNA. Neshvatljivo je i krajnje ponižavajuće za sve
Hrvate da se taj događaj ne uvrsti među važne za Tuzlansku županiju-kazao je Mijo Krešić, zastupnik u
Skupštini TŽ. Sa svečane akademije je potekla još
jedna inicijativa. Faruk Šahović, predsjednik Jedinstvene organizacije boraca Tuzlanske županije ocijenio je dobrim da Zvonko Jurić, bivši zapovjednik 115.
HVO brigade “Zrinski” bude dobitnik Tuzlanske plakete. Na svečanoj je akademiji, u povodu 20. obljetnice 115. HVO brigade “Zrinski”, malo bilo riječi o
današnjem odnosu vlasti prema pripadnicima 115.
brigade i prema samoj brigadi Hrvatskog vijeća
obrane, počevši od toga da u resornom ministarstvu u
Vladi Tuzlanske županije nema niti jednog pripadnika
115. brigade, da je od 60 milijuna konvertibilnih maraka bespovratne proračunske pomoći malo toga “zakačilo” pripadnike 115. brigade, da još uvijek traje
politički otpor da se jedna ulica u Tuzli obilježi imenom 115. HVO brigade “Zrinski” pa do, već spomenute,
odluke Vlade o važnim događajima. To je više komentiralo oko 100 razvojačenih bojovnika na domjenku nakon službenog programa obilježavanja
obljetnice. Izrekli su sve pohvale i na monografiju 108.
pješačke HVO brigade Ravne - Brčko, izdane upravo za
20. obljetnicu te brigade, a čijih su nekoliko primjeraka prelistavali na Husinu. U Brčkom je, osim 108. brigade, svoju monografiju izdala i njezina bojna
“Gromovi”, koju su dobrim dijelom činili i Hrvati iz
Tuzle i Živinica. Na ponos razvojačenim, invalidima i
obiteljima poginulih branitelja bila bi i monografija
115. HVO brigade “Zrinski”, pa makar i godinu iza
“okrugle” obljetnice.
Piše: Mladen Bosankić
Blagdan Svetog Ivana Krstitelja 24. lipnja, proslavljen
je u župnoj filijalnoj crkvi na Tetimi, čiji je ovaj svetac zaštitnik. U planinskom ozračju mještani ove tuzlanske
župne filijale svjedoče svoga nebeskog zaštitnika. Mala
crkva se u brdovitom predjelu nalazi na visoravni, okružena mirisima prirode. Miran i tih kraj bio je domaćin
proslave ovoga posljednjeg biblijskog proroka. Kao i u
svim našim selima diljem Bosne i Hercegovine poteškoće su i u ovom selu slične-nezaposlenost mladih
mještana i teška životna perspektiva. Ipak, ovdje koliko ima mladih oni se i snalaze, jer takav je život tu.
Od odlaska u bijeli svijet jedino je bolji ostanak u svome
mjestu, gdje ste rođeni i kamo biste se najradije vratili
pravimo kapelu. Međutim, komunistička vlast nije dozvoljavala-mi smo tražili još malo više. Međutim, oni su
nam dali 32 četvorna metra, a mi smo još, na svoj rizik,
pomakli na 38 četvornih metara. A bila bi još veća da
nije takva situacija bila. Ali ja se toga nikad nisam stidio, nisam se stidio svoga Ivana Krstitelja. Na naše pitanje-što sveti Ivo predstavlja za njega i za Tetimu,
odgovorio je da je on vrhunac.„Sveti Ivo predstavlja za
Tetimu jedan vrhunac koji ide u beskraj da ne možemo
znati dokle to ide. To je vjera i uvijek pozivam sve, i one
koji se još nisu iz nekog razloga počeli moliti, neka
mole, neka se vrate svetom Ivi Krstitelju, neka se ne
stide svoje vjere i upravo, baš, ne treba se stidjeti svoje
vjere kad te progone-onda budi jak pa ostani i budi
vjeran“, istaknuo je Ivo Kovačević.
ako ste iz njega otišli. Svečanu svetu misu vjernici Tetime i drugih sela slavili su zajedno s fra Mariom Divkovićem, župnim i samostanskim vikarom. Fra Mario
se u propovijedi dotaknuo života svetog Ivana Krstitelja. „Razmišljamo li uopće u svom životu o misi, svecima i prorocima? Ili je sve ono što je sveto, što je
dragocjeno, što je neprocjenjivo u našem životu izgubilo bilo kakvu vrijednost. Promotrimo život Ivana Krstitelja! Za nas vjernike se govori da je svaki od nas
kraljevsko svećenstvo, da je svakome od nas Bog zapovjedio, ne samo svećenicima, nego svakome čovjeku:
“Idite i propovijedajte evanđelje, krstite ljude u ime Oca
i Sina i Duha Svetoga!” (.) Jesmo li spremni prozvati grijeh i grješnost drugog čovjeka, ali ne prozivajući i ogovarajući drugoga čovjeka, nego pozivajući ga na
obraćenje? Jesmo li spremni drugoga čovjeka potaknuti svojim riječima i svojim djelima? Jesmo li im
spremni reći da slijede primjer Svetog Ivana Krstitelja“,
propovijedao je fra Mario. Na misi se moglo vidjeti i
stare ljude. Oni su kao svjedoci ustrajnosti na našim
prostorima i jamac budućnosti vjere u Boga i štovanja
svetoga Ivana Krstitelja.
Jedan od njih je Ivo Kovačević, mještanin Tetime,
koji i nosi ime zaštitnika sela.„Bio sam prakaratur u ona
doba kada nitko nije smio biti, kad je bilo komunističko
doba. Tada smo pravili kapelicu tamo malu, eno gdje je
križ, odakle se polazi s procesijom. Ovdje smo dobili da
Među hodočasnicima bilo je i vjernika iz bližih sela.
„Ja sam se ovdje, tako reći, zavjetovao, od malih nogu
sam dolazio dok je tamo bila kapela. Ja sam dolazio
preko Žagra, što kaže, pješice dolazio i odlazio i sa
ženom i s društvom i susjedima. Ja kažem, da smo svi
željeli mi bismo mogli ovdje napraviti malo Podmilačje.
Koliko sela ima oko Tuzle hrvatskih. Kad bi se svatko po
jednog primanja odrekao, mogli bismo napraviti lijepu
katedralicu. Ja sam to nešto računao, sam u sebi, ali što
možemo naš je narod takav. Mi se ne možemo odreći
ni najmanjih primanja za nešto za što se trebamo
odreći, a za mnoge stvari trošimo bespotrebno“, kaže
nam Ivo Bosankić iz Grabovice. Na naše pitanje- kako
je prije bilo jesu li se ovdje skupljali ljudi, je li bilo veselja, kazao je da je to bilo u dolini kod male kapele.
„Ja to znam još od četrdesetih godina prošlog stoljeća
kad je bilo, prije šezdeset-sedamdeset godina. Tu su se
skupljala ova sva sela: Dokanj, Križani, Kolovrati, Grabovica, Svojtina. Međutim, sad ja ne znam sa Svojtine
ima li ikoga, iz Doknja tako isto- slabo koga vidim.
Među brojnim vjernicima bilo je i žena. Jednu od njih,
Anu Šimić, smo priupitali o svetome Ivi. „Uvijek dolazimo, uvijek, jučer smo bili, molimo se, eto, Bogu. Jučer
smo bili, sinoć. Pa eto, molimo se Bogu i tako nam dragi
Bog daje“, rekla je Ana. Poslije svete mise okupljeno su
društvo zabavljali neki od članova Izvorne skupine “Tradicija.”
PROSLAVLJEN
BLAGDAN
SVETIH JOAKIMA I ANE
U PAR SELU
I ove godine kako je to već postala tradicija mnoštvo
vjernika okupilo se na Par selu kako bi proslavili nebesku zaštitnicu ovoga sela, sv. Anu i Joakima, roditelje Blažene Djevice Marije. Sveto Misno slavlje
predvodio Monsinjor Luka Keserdžić ekonom Vrhbosanske nadbiskupije. Mons. Luka je u svojoj propovijedi istaknuo važnost čašćenja svetaca, koji su naši
uzori i zagovornici kod Boga. Sv. Joakim i Ana su bračni par koji je postigao svetost i nama su poziv i poticaj da svatko od nas slijedi put svetosti. „Danas
roditelji često ne žele više od jednog djeteta. Ne želimo prihvatiti život, bojimo se. Kažemo, patio sam
se ja, neću da se pati moje dijete“, rekao je Mons.
Luka. Po njemu sve je to odlika vremena u kojem živimo, u kojemu smo zaboravili da od Boga treba prositi. Treba se radovati životu i znati se strpiti ako naiđu
teška vremena.
Župa Par-Selo spada u red mlađih u Tuzlanskom
dekanatu. Osnovana je 1986. godine odvajanjem
od župe Morančani, a nedugo zatim počela je i gradnja crkve koja nosi ime sv. Ane. U župi živi 480 obitelji. Uglavnom je riječ o starijim a vrlo rijetke su
mlađe obitelji tako da je broj vjernika približno
1.100. Oko 15 posto su praktični kršćani, a polovica
od njih su bivši starokatolici koji su se vratili vjeri
pradjedova.
23
24
Hrvatski Glasnik srpanj-kolovoz 2012.
srpanj-kolovoz 2012. Hrvatski Glasnik
DRAMSKA SEKCIJA KATOLIČKOG ŠKOLSKOG CENTRA „SVETI FRANJO“ NIŽE USPJEHE
IAKO MLADI, I MNOGI BI IM VELIKI GLUMCI POZAVIDJELI
Piše: Irena Madžarević
Sredinom četvrtog mjeseca svi ljubitelji kazališne
umjetnosti imali su priliku u Narodnom pozorištu Tuzla
pogledati premijerno izvođenje predstave ‘’Most“.
Riječ je o najnovijem projektu na kojemu je radila
Dramska sekcija Katoličkog školskog centra„Sveti Franjo“. Predstava je rađena po tekstu autora Jetona Neziraja, a u režiji Ivane Milosavljević. Nakon premijere u
Tuzli, kao i ranije predstave koje su radili, i ova je samo
nizala uspjehe. Da je riječ o iznimno zanimljivom projektu svjedoči i podatak da su učenici KŠC-a sa ovom
predstavom učestvovali i na 10. Festivalu srednjoškolskog teatra BiH, koji je održan u Travniku. Žiri je
nakon odgledanih 15 predstava donio odluku da se
nagrada za najbolju predstavu u cjelini dodijeli predstavi “Most”. Sa ovom predstavom također su sudjelovali i na 10. Festivalu srednjoškolskog dramskog
stvaralaštva BiH u Konjicu. Festival je okupio kazališne i dramske grupe srednjoškolaca iz sedamnaest
gradova naše zemlje, a izvedeno je dvadeset pet predstava. Predstava “Most” je osvojila drugo mjesto i
ukupno sedam nagrada: nagrada za režiju, kolektivnu
igru, koreografiju,scenski pokret, scensku muziku i
scenski govor. Svi koji su sudjelovali o ovoj predstavi su
svatko na svoj način pokazali svoje znanje i umjeće,
na kojemu bi im mnogi školovani glumci sa sigurnošću mogli pozavidjeti. U predstavi sudjeluje trinaest
učenika: Anja Marković, Mario Šaran, Mladen Pejić,
Ivana Perić, Ivana Šuster, Nikola Andrić, Tarik Atlić, Andrea Lukić, Marina Kovačević, glazba: Dario Antunović, dizajn plakata i video projekcija: Damir Bošnjak,
svjetlo: Mario Lugonjić, i šminka: Amela Halilović. Da
se iznimno trud i probe za predstavu isplate dokaz su
upravo odlasci na sve ove festivale, i dobra prilika da
ovu zanimljivu predstavu vidi što veći broj gledalaca.
O čemu se zapravo govori u ovoj predstavi Ivana Milosavljević, redateljka i voditeljica dramske sekcije
kaže: ‘’Predstava “Most” govori o tome kako različitosti mogu spojiti ljude i kako nije bitno na kojoj strani
obale živiš, koje si vjere, nacionalnosti, bitna je samo
ljubav. To je univerzalna priča koja se tiče svih ljudi i
napravljena je tako da vremenski odgovara svim periodima. Također govori o tome kako lako mogu popucati veze među ljudima, i da za to nije nikad kriva
samo jedna strana, i koliko su zato bitne osnovne ljudske vrijednosti kojima ljudi teže i koje su jedino ispravne’’. Apsolutno bi bilo nepotrebno raditi na predstavi
ili bilo kojem drugome projektu, ako taj sam krajnji
proizvod neće izazvati neku reakciju, i potrebu da se
svi oni koji pogledaju predstavu ne zapitaju i izvuku
neku zajedničku poruku. Tako u razgovoru sa redateljkom saznajemo da je osnovna poruka predstave
jeste da ljubav pobjeđuje različitosti, ona je pokretačka energija svih ljudi. Isto tako poruka je i ako se desi
konflikt, uvijek postoji rješenje, koliko god mi mislili
suprotno. Potrebno je da razgovaramo i priznamo
svoje greške, ako kažemo istinu i ako smo spremni
praštati tada će nas i drugi poštivati i oprostiti nam.
Da se radi o ozbiljnoj sekciji koja već godinu za godinu
niže uspjehe i da se rad profesorice Milosavljević vidi
na konkretnim projektima, dokaz je da je ovo četvrta
kate, prezentacije a sve u cilju slanja poruke drugima
oko sebe da i srednjoškolci mogu sami progovoriti o
društvenoj realnosti. Gledateljima je sa sigurnošću fin
osjećaj kada dođu i pogledaju neku konkretnu predstavu. U ovoj su vjerojatno najviše uživali roditelji i pri-
po redu predstava koju realizira sa učenicima iz Katoličkog školskog centra. Osim ove najnovije predstave
ranije su se publici predstavili sa predstavama, Kralj
Ibi-Alfred Žarija, Ptice-Aristofan, Pet Minuta-Liliana
Bardijewska, koje su indirektno i direktno govorile o
društvu u kojem živimo, a i predstava “Most” također
jatelji učenika koji su sudjelovali. Taj ‘’gotov proizvod’’
vjerojatno oduševljava, ali mi novinari moramo ponekad ići dalje od toga i zapitati se kako je nastala
sama predstava. ‘’Na tekstu ‘’Most’’ Jetona Neziraja
sam započela s radom prije početka školske godine.
Najprije sam radila na adaptaciji samog teksta, te po-
implicira na društvene probleme. U svim ovim predstavama želja profesorice Milosavljević je da pokaže
sve mogućnosti učenika, bez mnogo scenografije i
scenskih rekvizita, kostima. Nastojanje da učenici iz
sebe ispolje svu svoju kreativnu snagu, tako u ovoj
predstavi učenici rade svoje plesne koreografije, muziku, prave dramske scene koristeći teatar sjene, pla-
kušala naći adekvatna rješenja za pojedine dramske
scene. Tako sam se dosjetila i teatra sjene i mogućnosti korištenja video prezentacije, a potom kada sam
okupila same učenike zajedno smo nastavili raditi na
tekstu i pravili, na osnovu čitanja, moguću podjelu
uloga što nikad nije jednostavan zadatak’’, kazala je
Milosavljević i istakla da su stvarali predstavu u tri
]
]
bloka. Radili smo najprije na neverbalnim scenama
koristeći teatar sjene, potom na stvaranju muzike, pjesama i koreografija, te na samim dramskim dijelovima. Da je rad na jednoj ovakvoj predstavi vrlo
ozbiljan i zahtjevan svjedoči podatak da su tek u siječnju počeli sastavljati predstavu u cjelinu. Tako su se
ovi vrijedni učenici i njihova profesorica tijekom cijele
školske godine, a zbog specifičnosti predstave koju su
kreirali, susretali tri puta tjedno. Vjerojatno bi sve ovo
bilo teško realizirati da nije bilo iznimne podrške i od
strane škole. Tako i voditeljica dramske sekcije ističe
da učenici imaju veliku podršku ravnatelja KŠC-a ‘’Sv.
Franjo’’ mr. Vlatka Rosića, direktora Fra Martina Antunovića i svih ostalih djelatnika škole. U svemu ovome,
veliku ulogu igraju i roditelji, međutim bez obzira na
uspjehe, ponekad se desi da neki učenik želi odustati
zbog nagomilanih školskih obveza i tada je vrlo teško
naći zamjenu, jer svaki učenik je važan dio cjeline. Ova
sekcija je specifična po tome što se svi, bez obzira na
školski uspjeh, mogu prijaviti i sudjelovati. Predstava
‘’Most’’ i dalje nastavlja svoj život, pa će mladi glumci
nastupati na 7. Internacionalnom festivalu amaterskog teatra u Laktašima. Upravo na ovome Festivalu
prošle godine učenici su sa predstavom ‘’Pet minuta’’
odabrani da jedini nastupe u revijalnom programu.
Tako su ‘’pobrali’’ simpatije publike, a ove godine su
prošli tešku selekciju i dospjeli u takmičarski program
u kojem se nalazi ukupno sedam predstava, te su se
našli u konkurenciji s amaterskim kazalištima, kao jedina dramska sekcija, što predstavlja već ogroman uspjeh. Da je rad sa srednjoškolcima izazov od kojeg
mnogi profesori pomalo strahuju, govori i činjenica da
ne postoji baš previše onih koji bi se uhvatili u koštac
sa tom pomalo zahtjevnom kategorijom đaka. Zato
smo upitali Ivanu Milosavljević šta joj osobno predstavlja rad sa srednjoškolcima, je li to njoj, kao mladoj glumici izazov?! ‘’Volim raditi sa srednjoškolcima,
i pružiti im šansu da otkriju svoje talente. Želim da svi
učenici ponesu sa sobom u život sve ono pa i više nego
što dramska sekcija pruža, a to je sigurnost u sebe, svijest o osobnim potencijalima, radnu naviku, vještinu
kominikacije te da bez straha i s vjerovanjem u sebe
rade buduće poslove. Put nikad nije jednostavan, i
svakako je izazov raditi s mladim ljudima jer nijedan
učenik nije isti, a samim tim ni pristup njima’’. Jedan
tekst je premal da bi se napisalo sve ono što je interesantno i vezano za rad ove dramske sekcije. Premalo
prostora da bi intervjuirali sve aktere i ove ali i nekih
ranijih predstava. Pokušat ću da vam u nastavku prenesem samo neka od razmišljanja učenika koji su sudjelovali u ovoj predstavi, i pri tome ni u kojem slučaju
ne umanjiti značaj ostalih čije se mišljenje neće naći u
ovom tekstu. I njima svakako sve pohvale i čestitke.
‘’Kada sam dobio tekst i ulogu nisam se odmah pronašao u liku. Imam vrlo kompleksan lik i bilo je potrebno mnogo vremena posvetiti istraživanju i
formiranju njegove ličnosti. Igram ulogu Džona, za-
ljubljenog tinejdžera koji zajedno sa svojom “prijateljicom” Norom obnavlja srušeni most između dva susjedna sela koji su seljani nakon mnogo godina
suradnje, prijateljstva i sloge srušili zbog svoje pohlepe. Rad na predstavi mi je bio veoma zanimljiv i
predstava mi je vremenom postajala sve draža. Svakom novom osobinom kojom sam nadograđivao lik
bio sam sve zadovoljniji. Imali smo veoma dobru suradnju s profesoricom Ivanom i kao ekipa smo svi zajedno stvarali i živjeli ovu predivnu priču. Volio bih se
i u budućnosti baviti glumom, ali je još rano pričati o
tome jer sam u osjetljivim godinama kao i Džon. Volim
Zjedništvo nam omogućava da najprije upoznamo
sebe, pa tek onda druge. Pomaže nam da se kroz
glumu pokažemo u najboljem mogućem svjetlu. Ove
smo godine učestvovali na mnogim festivalima, što
mi se osobno mnogo sviđa. Družimo se i uvijek naučimo nešto novo. Jako je lijepo što nas baš gluma povezuje’’, istakla je Anja. Učenik trećeg razreda Mladen
Pejić već je treću godinu dio dramske sekcije. Ovog zanimljivog tinejdžera već smo ranije spominjali pisajući o aktivnostima dramske sekcije ali i njegovim
uspjesima na takmičenjima iz matematike i nekih
drugih oblasti. O svojim iskustvima u radu na ovoj
predstavi on kaže: ‘’Dok smo u srednjoj školi i u tim
nekim tinejdžerskim godinama, želimo pronaći sebe.
Želimo naći ono što nas definiše i ono što nas čini sretnim. Ja sam sebe, između ostalog, pronašao na kazališnim daskama. Već tri godine član sam dramske
sekcije i u te tri godine sam stekao nezamjenjivo iskustvo, razvio svoju kreativnost i maštu i pronašao neko
novo samopouzdanje. Za sada je gluma samo moj
hobi, a da li će u budućnosti biti drugačije, ni sam ne
znam. Posljednja predstava “Most” drugačija je od
prethodnih jer smo tu uključili i plesni dio, koreografije, koje sam osmislio zajedno uz pomoć ostalih. Za
to sam bio i nagrađen na festivalu u Konjicu, što je
zaista veliki uspjeh s obzirom da neke skupine imaju
profesionalne koreografe. Naravno, ništa to ne bi bilo
moguće bez naše profesorice, koja je tu sa mnom već
treću godinu i bez čijeg vodstva i kreativnosti ništa
od ovog ne bi bilo moguće. Mi možda jesmo talentovani i vrijedni, ali potrebna je velika pažnja i upor-
ići na festivale, jer tako i u drugim sredinama možemo
pokazati što smo uradili. Upoznajemo druge gradove,
ostvarujemo nova prijateljstva i stvaramo nove mostove’’, kazao je Mario Šaran, učenik II razred. Anja
Marković, je učenica prvog razreda i očito je ljubav
prema glumi nju samu odmah na početku srednjoškolskog obrazovanja privukla ka dramskoj sekciji.
‘’Pridružila sam se sekciji iz ljubavi prema glumi. Mi
smo jedna složna grupa. Jedna velika, složna obitelj.
nost da se iz nas izvuče ono najbolje, a upravo to je
naša profesorica i uspjela.’’ I možda je najbolje ovo
priču završiti sa par rečenica koje je kao svoju poruku
mladima sa nama podjelila Ivana Milosavljević. Dobri
Šekspir je rekao: “Sav svijet je pozornica; A ljudi, žene
u njoj glumci samo, što dolaze i odlaze sa scene; I
mnogo život uloga mu pruža…” Zato je na svakome
od nas da svoju ulogu odglumimo najbolje što možemo.
25
Hrvatski Glasnik srpanj-kolovoz 2012.
srpanj-kolovoz 2012. Hrvatski Glasnik
^
26
KRONIKA HKD “NAPREDAK” TUZLA...
OLIMPIJADA NEKAD I SAD:
Vecer mladih Napretkovaca u Tuzli
NEOBIČNI SPORTOVI, BOJKOTI I PJESME
Piše: Mirjana Rakela
HKD “Napredak”Tuzla je u četvrtak 7. lipnja upriličio je “Večer mladih Napretkovaca” Napredak Tuzla.
Svrha večeri je bila upoznati maturante koji su se priključili udruzi o načinu polaganja prijemnih ispita na
različitim fakultetima u Tuzli. Starije kolege su to na najbolji mogući način prezentirale te su tako mladim kolegama olakšali posao pred nadolazeće dane koji će im
odlučiti njihovu budućnost.
Predsjednik udruge, Robert Petrović, prisutnima je
održao predavanje o povijesti Napretka te o svim velikim
stvarima koje je Napredak radio te o ljudima koji su u
njemu djelovali . Nakon toga je održano druženje koje
će, svi se nadamo, postati jedna lijepa tradicija.
Bitno je istaknuti da su tu večer Napretkove prostorije nakon dugo vremena bile u znaku mladosti te da
su bile ispunjene do posljednjeg mjesta.
Večer je završena uz misao: ”Ako zelite pokloniti nesto
Napretku, poklonite mu Vaše vrijeme!”
ODRŽANA XIII. SKUPŠTINA
HKD NAPREDAK TUZLA
Krajem svibnja u amfiteatru KŠC „Sv. Franjo“ Hrvatsko
kulturno društvo „Napredak“ Glavna podružnica Tuzla
upriličilo je redovitu godišnju skupštinu. Skupština je bila
izvještajnog karaktera, a nazočilo joj je šezdeset izaslanika.
Predsjednik Društva mr. sc. Nikola Čiča je izaslanicima prezentirao sve ono što je tuzlanski Napredak napravio u 2011. godini, a napravio je jako mnogo. Uz već
redovite projekte, Hrvatski Glasnik i Likovnu koloniju
„Breške“, tijekom 2011. godine upriličen je čitav niz različitih sadržaja uključujući brojne izložbe, koncerte i
predstavljanja knjiga, a na poseban je način, svečanom
akademijom, obilježena peta obljetnica rada i djelovanja Galerije „Kristian Kreković“.
Ništa od spomenutog ne bi bilo moguće napraviti
da nije bilo potpore, prije svih, Franjevačkog samostana
u Tuzli, a zatim i nadležnih institucija, Općine Tuzla,
Vlade TŽ i Vlade RH. U financijskome izvješću predsjednik Čiča je spomenuo kako je pomoć koju tuzlanski Na-
predak iz godine u godinu dobiva od institucija vlasti
sve manja i manja i da Napredak radi i djeluje više zahvaljujući nesebičnome zalaganju ljudi okupljenih oko
Društva.
Jedan od simbola potpore radu HKD „Napredak“
Glavna podružnica Tuzla bio je gvardijan Franjevačkog
samostana u Tuzli fra Zdravko Anđić kojemu ove godine
ističe mandat te će na ljeto napustiti grad i župu što je
predsjednik Čiča iskoristio da mu u ime Društva, na dar,
uruči sliku rad akademskoga slikara Mladena Ivešića.
Članove Skupštine su pozdravili i čestitali im i pomoćnik ministrice obrazovanja, nauke, kulture i sporta
u Vladi TŽ g. Zlatko Dukić i zastupnik u Skupštini TŽ Mijo
Krešić.
KONCERT SREDNJOVJEKOVNE GLAZBE
U organizaciji Franjevačkog samostana Tuzla i HKD„Napredak” Glavna podružnica Tuzla poćetkom srpnja održan je koncert iznimne kulturne i povijesne vrijednosti.
Posjetitelji samostanske crkve u Tuzli imali su priliku čuti
glazbena djela iz 13., 14. i 15. stoljeća. Ansambl ANO-
NIMA FROTTOLISTI iz Italije oduševio je publiku svojim
izvanrednim nastupom u našoj crkvi.
Naime glazba koju smo mogli čuti bila je nešto sasvim posebno. Kao jedna od rijetkih glazbenih skupina,
ANONIMA FROTTOLISTI je oživjela liturgijske i izvanli-
turgijske pjesme iz vremena svetog Franje i kasnijih stoljeća. Osim raskošnih glasovnih sposobnosti rekonstruirali su i instrumente koji su tada korišteni za praćenje
pjevanja. Može se reći jednostavno da je publika uživala
slušajući ovo neprocjenjivo bogatstvo naše crkvene povijesti, koje je nažalost gotovo protjerano iz naših liturgijskih slavlja. Ovim vrhunskim glazbenim događajem
zatvorena je ovogodišnja tradicionalna manifestacija
„Petrovo u Tuzli”.
IZLOŽBA FOTOGRAFIJA
SVETISLAVA CVETKOVIĆA
U Galeriji “Kristian Kreković” 30. svibnja je otvorena izložba fotografija autora Svetislava Cvetkovića. Izložbu
su organizirali HKD ‘’Napredak’’Glavna podružnica Tuzla
i Franjevački samostan Tuzla, a ova izložba je samo jedan
od pokazatelja dobre suradnje sa iznimno mladim i talentiranim umjetnicima.
Svetislav Cvetković diplomirao je na slikarskom
odjelu 2004. godine na Akademiji likovnih umjetnosti
na Širokom Brijegu. Magistrirao je 2006. godine na poslijediplomskom studiju „Ars sacra”. Član je ULUBiH-a i
jedan od osnivača udruge za promicanje vizualne kulture „TOČKA”. Od 2007. godine radi kao asistent na slikarskom odjelu Akademije likovnih umjetnosti na
Širokom Brijegu.
Fotografijom se počeo baviti početkom 2011. godine i njegove fotografije su dobivale nagrade i druga
priznanja na različitim on - line natječajima i stranicama
namijenjenima ljubiteljima kreativne fotografije. Fotografije Svetislava Cvetkovića su više puta objavljivanje u
vodećem regionalnom časopisu za kulturu fotografije
„Refoto”. Dobitnik je i glavne otkupne nagrade za crtež na
XIV. INTERBIFEPU, Međunarodnom bijenalu portreta u
Tuzli.
“Uvijek sam naginjao k tim nekim egzistencijalnim
pitanjima, što se može vidjeti i na mojim fotografijama.
Na njima se mogu vidjeti osamljeni ljudi, ljudi na rubu
egzistencije. Nije riječ o klasičnim fotografijama nego o
fotomontaži, ali je ishodište svega fotografija, jer sam
sve detalje sam fotografirao”, kazao je Svetislav Cvetković. Na ovoj izložbi u Tuzli autor je izložio dvadeset i pet fotografija.
Od 27. srpnja do 12. kolovoza održane su XXX. Ljetne
olimpijske igre. London je tako postao prvi grad u
kojem su se moderne olimpijske igre održale tri puta.
Do domaćinstva je stigao u srpnju 2005. ostavivši iza
sebe Moskvu, Madrid i Pariz.
Na tridesetim olimpijskim igrama nastupilo je
17 tisuća sportaša iz 204 države koji su se natjecali u
38 disciplina. Prvi put u povijesti Igara sudjelovale su
sportašice iz Sudijske Arabije, Katara i Bruneja.
Najstariji natjecatelj je 71 godišnji Hiroshi Hokestu,
Japanac koji nastupa u konjičkim disciplinama na kobili Whisper. Za ove igre je izrađeno 4 tisuće i 700 medalja, računajući i one za paraolimpijske igre koje
slijede.
Organizatori su prodali oko 9 milijuna ulaznica.
Za sigurnost sportaša i posjetitelja brinulo se više
od 18 tisuća vojnika, policajaca i drugih sigurnosnih djelatnika. To je više nego što Velika Britanija
ima trenutačno vojnika u Afganistanu.igre najvjerojatnije koštale su oko 13 milijardi dolara. Dvostruko više od onoga što je predviđeno 2005. kada
se London izborio za domaćinstvo igara. Ipak domaćini se nadaju da će zarada biti veća od uloženih
sredstava.
Službena maskota 30 Olimpijskih igara bio je
Wenlock. On nije ni pas, ni medvjedić, ni tigrić, ali
simbolizira Veliku Britaniju na jedan specifičan način
kaže dr Zrinko Čustonja, profesor povijesti sporta na
Kineziološkom fakultetu u Zagrebu.
“Wenlock je dobio naziv po Munch Wenlocku,
mjestu gdje su se navodno odigravale igre i prije suvremenih Olimpijskih igara. Po tvrdnji autora, nastao
je iz kapi čelika i zapravo simbolizira industrijsku revoluciju i važnost čelika u razvoju Engleske, pa i ostatka svijeta. Maskota ima još simbola i značenja. Na
glavi joj je jedno malo žuto svijetlo, simbol londonskog taksija. Ima i tri vrha na glavi koji, s jedne strane
simboliziraju pobjedničko postolje, ali i činjenicu da
je London jedini grad koji je tri puta domaćin Olimpijskim igrama”, kaže Čustonja.
Inače, prva maskota pojavila se na Olimpijskim
igrama u Minchenu 1972. Bio je to mali simpatični
pas jazavčar koji se zvao Waldi.
Na ovim Igrama su se sportaši natjecali u 38
sportova. Od prvih modernih igara mnogo se promijenilo. Neki su sportovi nestali s olimpijskog popisa,
a danas je čak nevjerojatno i zamisliti kakvih je bilo
sportova, kaže povjesničar sporta Zrinko Čustonja.
“Primjerice, potezanje užeta je godinama bilo na programu Igara, čak i penjanje po užetu. Samo jednom
u povijesti održano je natjecanje motornih čamaca i
to 1908. Poslije toga je donesena odluka da na Olimpijske igre ne mogu ući sportovi koji se temelje na
snazi motora. Zato skijanje na vodi ne može ući u program igara. Bilo je nekoliko nevjerojatnih sportskih
diciplina koje su se pojavljivale u povijesti olimpizma.
Gađanje golubova je i danas olimpijska disciplina, ali
gađaju se glinenovi golubovi dok su natjecatelji početkom stoljeća gađali žive golubove. Podaci kažu da
je u Parizu 1900. na igrama ubijeno oko 400 golubova. Bila je posebna natjecateljska disciplina u konjičkim sportovima, skok u dalj i skok u vis. Ipak,
samo jedne igre su imale tu disciplinu, jer je Olimpijski komitet shvatio da je sport poguban i za životnje
i za natjecatelje. Na pariškim igrama 1908. na programu je bila utrka dostavnih vozila, ili utrka taksija,”
naglašava povjesničar sporta iz Zagreba. Politika i
sport.
Najuspješniji olimpijac do sada je američki plivač Michael Phelps koji je u Pekingu osvojio čak osam
zlatnih medalja. No, nekadašnja sovjetska gimnstičarka Larisa Latinjina koje je sudjelovala na tri olimpijade, od 1956. do 1964. je osvojila čak 18 medalja.
Olimpijske igre do sada su bile često bojkotirane, iz
političkih razloga.
Tako su u Melbournu 1956, Lihenštajn, Nizozemska, Španjolska i Švedska odbile sudjelovati zbog
sovjetske invazije na Mađarsku. Egipat, Libanon, iIrak
NAJUSPJEŠNIJE OLIMPIJSKE IGRE ZA HRVATSKU
Hrvatska je osvojila šest medalja, što je rekordan broj na Olimpijskim igrama, jer
po pet je osvajalau Ateni i Pekingu.
TRI ZLATA: Sandra Perković - Bacivši disk 69,11 metara osvojila je zlatnu medalju,
prvu pojedinačnu nakon Nikolaja Pešalova u Sydneyju 2004.
Giovanni Cernogoraz - Konobar iz Novigrada na veliko iznenađenje osvojio je zlatnu
medalju u streljaštvu, disciplini trap.
VATERPOLISTI - Do zlata nanizali pobjede protiv Grčke, Španjolske, Italije, Australije, Kazahstana, SAD-a, te u finalu opet protiv Italije.
SREBRO
VESLAČI - Bili su favoriti za zlato, no u finalu je naš četverac (Šain, Martin,V.
Sinković, M. Sinković) izgubio od njemačke posade.
DVIJE BRONCE
Lucija Zaninović - Nastavila niz osvajanja medalja u tekvondou, zlatnim bodom u
borbi za broncu svladala Meksikanku Janett Penu.
RUKOMETAŠI - Poraz u polufinalu od Francuza koštao ih je sna o trećem
rukometnom zlatu, u borbi za broncu svladali Mađarsku.
su to učinili zbog suetske krize, dok je Kina to učinila
zbog poziva Tajvanu.
Na igrama u Tokiju 1964. Međunarodni olimpijski komitet je zabranio nastup sportašima iz Južne
Afrike zbog aparthejda. Zabrana MOK-a je bila na
snazi od 1992.
U Mexico City 1968. samo deset dana uoči početka Igara, vojska je pucala na studente koji su protestirali protiv vlade. Ubijeno je 267 studenata, a više
od tisuću ih je ranjeno.
Igre u Minhenu 1972. obilježio je teroristički
napad skupine Crni rujan na izraelske sportaše.
Oteto je 11 sportaša u znak prosvjeda što su u izraelskim zatvorima bila 234 Palestinca. Teroristi su
ubili dvojicu, a u pokušaju spašavanja poginulo je
ostalih osam izraelskih sportaša i trojica njihovih
otmičara.
Dvadeset i šest afričkih država bojkotiralo je sudjelovanje na Igrama u Montraelu 1976. jer Međunarodni olimpijski komitet dopustio nastup Novom
Zelandu čiji je ragbi tim te godine bio na turneji po
Južnoj Africi. I Tajvanci su također odustali, jer su se
morali odreći imena “Republika Kina” pod kojim su
nastupali.
Na Moskovske igre 1980. zbog sovjetske invazije
na Afganistan na igre nisu otišli SAD, Zapadna Njemačka, Japan, ukupno 62 države.
Četiri godine kasnije u Los Angelesu igre je uz
Sovjetski Savez bojkotiralo ukupno 14 zemalja. No,
Kina se te godine vratila na igre nakon 32 godine odsutnosti.
U Seulu 1988. Sjeverna Koreja nije nastupila jer
je tehnički još u ratu sa Južnom Korejom, a u znak solidarnosti s Pjongjangom nisu došle Kuba i Etiopija.
Svake igre imaju i svoju službenu pjesmu. Tako je
“Reach out” bila službena pjesma Olimpijskih igara
u Los Angelesu 1984.
Ipak mnogi smatraju da je “Barcelona” pokojnog
Freddyja Mercurya koju je izveo zajedno sa čuvenom
španjolskom sopranisticom Moncerat Caballe jedna
od najuspješnih službenih pjesama olimpijskih igara
do sada.
27
28
Hrvatski Glasnik srpanj-kolovoz 2012.
srpanj-kolovoz 2012. Hrvatski Glasnik
ŽIVJELA KULTURA
PROMOCIJA KNJIGE „ALLAH, SLOBODA I LJUBAV“
Oživjeti kolekcije muzeja i galerija
Projekt za primjer svakom gradu
Fondacija ‘Mozaik’ privodi kraju realizaciju projekta
„Sarajevo na raskršću svijeta“ koji financira EU sa
300.000 eura i Grad Sarajevo s 50.000 eura. Posljednja
faza projekta jeste da pomoću suvremene tehnologije
muzeji i galerije ožive svoje kolekcije.
Zemaljski muzej BiH, Umjetnička galerija BiH, JU
Muzej„Alija Izetbegović“, Muzej suvremene umjetnosti Ars Aevi, Bošnjački Institut – Fondacija Adil Zulfikarpašić i Muzej Sarajeva sa svojih pet depandansi
(Muzej Jevreja BiH, Muzej „Sarajevo 1878 – 1918“,
Brusa bezistan, Despića kuća i Svrzina kuća) zajednički su osmislili aktivnosti kako bi povećali broj posjeta.
„To su jedna jednodnevna, jedna dvodnevna i
jedna trodnevna ruta. Nakon što smo kreirali te tri
rute, kreirali smo tri skupine koje se sastoje od menadžera svih institucija koje su uključene u projekt,
kako bi oni unaprijedili atraktivnosti tih pojedinih
ruta. Sarajevo je ovo imalo i prije, nije ovo ništa sada
dodano, dozidano, dograđeno, već je samo na osmišljen način kreirano i povezano, tako da - čak i nama
koji smo odavde - daje razlog da ostanemo tri dana
u gradu. Daje strancima, turistima razlog da ostanu
tri dana i da imaju ta tri dana ispunjena raznim aktivnostima“, pojasnio je menadžer Fondacije Mozaik
Edin Bajramović.
Nakon nekoliko mjeseci rada uskoro počinje implementacija projekta. Ponuda za turiste i posjetite-
lje muzeja biće osuvremenjena i unaprijeđena uslugama s multimedijalnim sadržajima. „Projekt nudi
određeno poboljšanje u smislu tehnoloških pomagala – smartfona, audio vodiča, muzejskih telefona
itd. – putem kojih će turisti moći na jedan novi način,
kakav mi do sad nismo imali, da ‘komuniciraju’ s predmetima i eksponatima koje mi nudimo, na primjer,
audio priče koje turistu vode kroz našu kolekciju, koje
će on moći slušati putem telefona ili smartfona,
umjesto sa živim vodičem ili kustosom“, kaže direktorica Bošnjačkog Instituta Amina Rizvanbegović
Džuvić.
Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine također sudjeluje u projektu „Sarajevo na raskršću svijeta“.
U okviru ruta „Putovanje kroz vrijeme“ i „Umjetnost i
arhitektura“ Galerija će se predstaviti posjetiteljima
jednom linijom suvenira s motivima iz svog bogatog
fundusa.
„Odlučili smo se za keramičke šolje i za cekere. Keramičke šolje će biti pakirane u vrećice –
to je još jedno mjesto za još jedan motiv. Za ceker
smo odabrali grafiku ‘Ljeto’ Adele Ber Vukić, za keramičku šolju smo odabrali rad ‘Polifonija’, Nade
Pivac. Na vrećici je rad Tomislava Dugonjića, ‘Prostor nije prazan V’.. Željeli smo također da damo
osnovnu informaciju o odabranim motivima, tako
da će se, u ovisnosti od motiva, tu naći kratka
priča od desetak rečenica, ili o samom autoru, ili
o umjetničkom djelu, tako da i na taj način promoviramo kulturno blago grada Sarajeva i uopće
Bosne i Hercegovine“, ističe kustosica Galerije Dragana Brkić.
Ovaj projekt inicira i razvijanje suvenirnica koje
su neizostavna turistička ponuda svugdje u svijetu,
naglašava Brkić. „Kada smo se okupili i počeli raditi
s ovim projektom, ove institucije uglavnom su
imale muzejske suvenirnice u začetku, tako da je
ovo jedan plus. S obzirom da ovaj projekt financira
Europska komisija, ti suveniri se ne mogu prodavati, ali će biti izloženi, u smislu reklame, znači,
kada dođete i ako vam se neka šoljica ili ceker dopadne, mi vas možemo uputiti u kojoj instituciji to
možete naći, odnosno obići tu instituciju, što možete naći u njihovoj ponudi. Fantastična je i prilika
da privučemo pokrovitelje, da oni nas i našu ponudu prepoznaju.“
U sklopu projekta „Sarajevo na raskršću svijeta“
napravljena je brošura za turiste na pet jezika. Korištenjem ove brošure turisti će biti informirani o aktualnim turama.
„Tiraž je 60-70 tisuća primjeraka, i sada je u procesu printanja. To se onda dijeli prema turističkoj zajednici, prema hotelima, restoranima, kulturnim
institucijama. Također, planiramo u okviru projekta
da za svaku kulturnu instituciju kreiramo info pult
koji će se nalaziti na ulazu u muzeje, gdje će se nalaziti informacije o svim kulturnim
događanjima u svim kulturnim institucijama u
gradu Sarajevu. Znači, ako posjetitelj uđe u bilo koji
muzej, on će u tom muzeju moći naći informacije o
drugim muzejima, kako da dođe do njih, o kulturnim
manifestacijama, praktično o svemu što se u tom trenutku njegovog boravka događa u gradu Sarajevu.“,
kaže Bajramović.
„Sarajevo na raskršću svijeta“ bio je jedan od jedanaest najbolje rangiranih projektnih prijedloga koji
su prijavljeni i ocijenjeni u sklopu otvorenog javnog
poziva pod nazivom „Podrška Europske unije ekonomskom razvoju u Bosni i Hercegovini“. Sredstva od
3, 85 milijuna eura izdvojena su u sklopu pretpristupnih fondova.
Dio poziva za prijavu projekta odnosio se na turizam, posebice na podršku ekološkim zonama i kulturnoj baštini, odnosno nasljeđu.
Europa je ponosna na svoju kulturnu različitost,
čak i kad kultura ima svoje korijene u određenoj
zemlji ili regiji. Kultura je zajednička baština, nešto
što Europska unija nastoji sačuvati i učiniti dostupnom svima. Kultura i kulturno nasljeđe imaju važnu
ulogu kada je riječ o izgradnji socijalno i ekonomski
održive Europe, doprinoseći pritom društvenoj integraciji.
Hrabri koraci Irshad Manji,
›
‘SARAJEVO NA RASKRŠĆU SVIJETA’:
kritiCarke islamskog fundamentalizma
Piše: Maja Nikolić
U BIH je nekoliko dana boravila Irshad Manji, čija je
knjiga „Allah, sloboda i ljubav“ izazvala niz reakcija
u svijetu, jer Manji u njoj nastavlja svoju borbu protiv nasilja i kršenja ljudskih prava u Božije ime. Ona
poziva sve ljude, bez obzira na vjeroispovijest, da
mržnji, strahu i netoleranciji suprotstave hrabrost,
moralnu čvrstinu i univerzalne ljudske vrijednosti.
Američko društvo za unapređivanje islama proglasilo
ju je „muslimanskim vodičem sutrašnjice.
Irshad Manji kanadska spisateljica, novinarka i
kritičarka islamskog fundamentalizma prije osam
mjeseci je u Kanadi i SAD-u objavila svoju knjigu
„Allah, sloboda i ljubav“. Ova odana reformatorska
muslimanka, kako sama sebe naziva, svojom je knjigom zaokupila svjetsku javnost, izazvala brojne kritike ali i oduševljenje, jer je među prvim ženama
muslimankama koja je progovorila o slobodi vjere,
odnosno njenoj ljepoti.
‘’Postavljala sam pitanja u vjerskoj školi koju sam
pohađala u Kanadi, a jedno od njih bilo je zašto mi
ne možemo biti prijatelji sa pripadnicima drugih vjeroispovijesti, zašto nas vi imami učite da ne trebamo
biti prijatelji s jevrejima i kršćanima. On se još više
razljutio i rekao da nikakva pitanja nisu dozvoljena;
ili vjeruj ili izlazi, a ako izađeš izašla si zauvijek. U tom
trenutku sam pomislila što me ustvari uče, uče me
da vjerujem u laži, ali kao što sam svojoj majci objašnjavala puno puta, sama ta činjenica da sam otišla
iz medrese ne znači da sam napustila Allaha’’, priča
Manji.
Kada je knjiga promovirana u Nizozemskoj, jednoj civiliziranoj zemlji u kojoj su ljudska prava dostigla najviše standarde, 22 pripadnika džihadskog
pokreta došli su na promociju i prijetili joj smrću. Pozivali su na njeno ubojstvo. Irshad Manji ni tada nije
ustuknula. Sebe je tada doživjela kao globalnog građanina koji radi za svoj i svjetski mir.
‘’Nakon samo nekoliko trenutaka nakon što su
ovi ekstremisti ušli u dvoranu ispostavilo se da oni
čak nisu iz Nizozemske, nego da su došli iz Belgije.
Dakle, prešli su državnu granicu samo zbog ovog događaja’’, prisjeća se ona.
lanski imam s kojim je otvoreno razgovarala o
tradiciji islama na ovim prostorima. Za razliku od
Tuzle niti jedan imam u svijetu, pa ni u Americi nije se
želio susresti s reformatoricom Irshad Manji.
‘’To pokazuje da u ovom gradu postoji imam koji je
dovoljno velikodušan da se susretne sa nekim čiji su pogledi i razmišljanja u vezi sa islamom veoma kontroverzna. Recimo usprkos želji, u Americi ni jedan imam
nije htio da se susretne sa mnom’’, navodi Manji.
Vrlo je važno da je ova knjiga promovirana u BiH,
smatra profesor s Fakulteta političkih nauka Univer-
ziteta u Sarajevu Besim Spahić. Upravo zato, kaže on,
što i u ovoj zemlji manjka ne samo građanske hrabrosti, već i zato što manjka suprotstavljenih mišljenja.
kira kada vidim za namaz bajram u izvornim arapskim zemljama uđu šiiti i pobiju 100 sunita, a onda u
drugoj suniti 100 šiita, ništa kaže, kad se muslimani
sami međusobno biju to je el hamdulila, ja ne smijem
postaviti to pitanje jer odmah sam islamofob’’, kaže
Spahić.
Bosna i Hercegovina je zemlja s dubokom muslimanskom tradicijom. Posljednjih godina ova
zemlja opterećena je i problemima islamskog radikalizma. Svetlana Broz predsjednica Gariwa ističe
da je dolazak Irshad Manji u BiH i više nego hrabar
korak ove kritičarke islamskog fundamentalizma.
‘’Ona je, na jedan savršeno precizan način, prepoznala fenomen nedostatka moralne hrabrosti kod
pripadnika njene verske skupine, dakle muslimana
širom svijeta. Tom knjigom je otvorila temu koji su
sve problemi u toj verskoj zajednici danas prisutni u
svijetu. Sada u ovoj knjizi objašnjava kako je moguće
dostići i postići te reforme na jedan nenasilan način,
na jedan civiliziran i produhovljen način’’, objašnjava
Broz.
Irshad Manji će i na tradicionalnom Balkanu
iskoristiti priliku i pozvati sve ljude, bez obzira na
vjeroispovijest, da mržnji, strahu i netoleranciji
Ne smije nitko postaviti pitanje treba li nam vjeronauk u školama koji mi ne kontroliramo, ali ga financira recimo Saudijska Arabija, gdje se umjesto
izvornog islama uči selefizam, a onda u drugoj osnovnoj školi donira Iran i uči se šiitizam. Ja kao Besim
Spahić i potomak mnogih učenih hodža, da ne spominjem, ne smijem postaviti pitanje i reći da me si-
suprotstave hrabrost, moralnu čvrstinu i univerzalne ljudske vrijednosti. Zbog svega ovoga, što
bi trebale biti naše svakodnevne vrline, Manji
danas važi za istinskog borca za ljudska prava. Ona
je reformatorica, vođa građanske i moralne hrabrosti. Mnogi je nazivaju i smatraju vođom sutrašnjice.
29
30
Hrvatski Glasnik srpanj-kolovoz 2012.
srpanj-kolovoz 2012. Hrvatski Glasnik
ENERGETIKA ZAŽIVJELA U BiH
TUZLA LIDER U KORIŠTENJU
OBNOVLJIVIH IZVORA ENERGIJE
Maloljetnim delikventom može se postati upravo ukoliko se djetetu ukrade
identitet na Facebooku i tako postane žrtva svojih virtualnih prijatelja
Piše: Nataša Tadić
Piše: Maja Nikolić
Tuzlaci su odavno spoznali mogućnosti iskorištavanja sunčevih zraka kao energetski učinkovitu mogućnost uštede električne energije. Ugradnja solarnih
kolektora nije više trend već i nužnost, jer zahvaljujući
ovom vidu zagrijavanja ostvaruju se velike uštede u
potrošnji električne energije. Tako su se sve veće institucije u Tuzli odlučile na ugradnju solarnih kolektora koji im zagrijavaju vodu. Jedna od spomenutih
institucija je SKPC „Mejdan“.
Sportsko kulturno privredni centar Mejdan Tuzla
je kao multifunkcionalna institucija godinama plaćao ogromne račune za potrošnju električne energije.
Nakon što je uprava razmotrila mogućnost instalacije solarnih kolektora na krov Mejdana, ovaj projekt
je i realiziran. Sada ovaj Centar ima toplu vodu zahvaljujući dobrom sustavu napajanja sunčevom energijom. Ugradnja 50 solarnih kolektora (površine 100
m2) s neophodnim sustavom je projekt vrijedan
104.000 KM, a realiziran je zahvaljujući sredstvima
programa MDG-F „Zaštita životne sredine i klimatske
promjene“, Općini Tuzla i Ministarstvu prostornog
uređenje i zaštite okoliša TŽ. Nositelj projekta, procesa izrade i ugradnje ovog sustava je Centar za razvoj i podršku Tuzla. Ugradnjom ovog solarnog sustava
i dva nova bojlera kapaciteta 2.500 litara, SKPC Mejdan će ostvariti godišnju uštedu od 10.000 KM, a s
aspekta energetske učinkovitosti 61.776 kWh. Ovim
projektom koji koristi sunce kao energent, dan je konkretan primjer kako utjecati na poboljšanje stanja životne sredine i klimatske promjene, s učinkom
održivog razvitka.
Na neki se način može reći da je u “svojoj energetskoj povijesti” svijet došao do kraja jedne epohe,
kada neobnovljivi izvori energije ne mogu biti osnova
za planiranje budućeg razvoja.
Zajednički izvor svih obnovljivih izvora je Sunce
čiji se kapacitet smatra neograničenim. Sunčeva energija je izvor koji je, ovisno o klimatskim područjima,
u većoj ili manjoj mjeri dostupan svim ljudima. Ako se
uzme u obzir područje BiH, solarno zračenje u južnim
dijelovima je oko 1600 kWh/m², a na sjeveru 1240
kWh/m², tako da je prosjek za područje Tuzlanske županije oko 1300 kWh/m². Prema statističkim podacima u BiH je godišnje 270 sunčanih dana. Ovi podaci
su pokazatelj da je postavljanje i korištenje solarnih
kolektora u sustavima za toplu vodu moguće i isplativo. Svako domaćinstvo može na jednostavan način
ugraditi ovakav sustav na krov i tako uštedjeti. Najjednostavniji sustavi podrazumijevaju nabavku starog bojlera, bureta ili nekog sličnog rezervoara,
bojanje crnom bojom, priključivanje na vodovodne
cijevi i postavljanje na, suncem osvijetljeni prostor.
Međutim, tu dolazi do velikih gubitaka toplote noću
i obično se dobivena topla voda ohladi do jutra. Još se
bolji učinak postiže postavljanjem bojlera u veliku
kutiju koja bi se pokrila nekim prozirnim prekrivačem. Za još bi se veći učinak mogao koristiti sustav
malih cijevi umjesto jednog velikog bojlera, te povećati površinski dio kojeg sunčeva svjetlost izravno pogađa.Ukoliko se želi kompleksniji sustav za
zagrijavanje vode, potrebno je izdvojiti nešto više
novca, koji se svakako u kratkom vremenu vrati, odnosno pokaže se kao veoma isplativa investicija.
Dakle, sustav zagrijavanja na ovaj način, bez crpke,
sa samo postavljenim kolektorom na krovu, košta oko
ranja. Osim toga, postavljamo i led diode, a u narednom razdoblju namjera nam je postaviti sustav paljenja semafora na solarnu energiju kako bi i na taj
način uštedili energiju“, ističe načelnik.
Kada je u pitanju korištenje obnovljivih izvora
energije, Općina Tuzla je postala lider u ovoj oblasti
u BiH. U Tuzli čak i aparati za naplatu parkinga funkcioniraju na principu sunčeve energije. „Energetska
učinkovitost je za Tuzlu značajna jer je središte Županije kada je u pitanju energija i proizvodnja električne
struje. Općina Tuzla je jedna od prvih općina u BiH
koja je prepoznala značenje energetske učinkovito-
1000 KM. Ukoliko želite crpku i ostale dodatke morate izdvojiti oko 4000 KM. Uz dodatak crpke, elektronike, ventila i malo većeg rezervoara za vodu koji
bi bio izoliran, sustav s pasivnim, tzv. pločastim kolektorima bio bi primjenjiv za sve moguće vanjske
uvjete. Zaživljavanje ovog sustava zagrijavanja institucija i domaćinstava dobro je prihvaćeno u Općini
Tuzla. Tuzlanski načelnik Jasmin Imamović kaže da je
sve veći broj institucija koje se odlučuju na ovaj korak.
„Dom zdravlja Tuzla, Centar za djecu s posebnim potrebama „Koraci nade“ Tuzla, gdje se voda u bazenu
Centra zagrijava na ovaj način. Zatim, postavljeni su
kolektori na krov Doma za djecu bez roditeljskog sta-
sti. Vlada TŽ planira, u narednom razdoblju, raditi na
kreiranju strateških dokumenata koji će točno definirati planove i aktivnosti za poboljšanje energetske
učinkovitosti na razini cijele Županije˝, istaknuo je
premijer Vlade TŽ Sead Čaušević.
U veljači 2010. godine Općina Tuzla je pristupila
europskoj inicijativi ˝Povelja gradonačelnika˝ (Covenant of Mayors), kojom je, kao odgovorna lokalna samouprava, preuzela niz obveza na planu postizanja
energetske učinkovitosti. Jedna od preuzetih obveza
je i organizacija ˝Energetskih dana˝ koji se održavaju
svake godine, kao podsjetnik da je budućnost u energetsko učinkovitim održivim sustavima.
ŽRTVE FACEBOOKA I DRUŠTVENIH MREŽA U BiH
Ako nisi na Facebooku - ne postojiš, to je jednostavna krilatica današnjeg društva. Da ne bi bio mimo
svijeta, Dalibor iz Tuzle otvorio je svoj profil na Facebooku, povezao se s brojnim poznanicima, obnovio
neka stara prijateljstva i stekao novih preko stotinu.
Sve se činilo super dok nije postao žrtva Facebooka i
dok mu nije ukraden idenitet:„Ujutro sam ustao, upalio računar - kad ne mogu da se prjavim. Zatim sam
primijetio da mi je također mail ukraden - i to je
veoma negativno utjecalo na moje raspoloženje, ali
i na moj odnos sa mojim prijateljima, poznanicima
jer je mnogo privatnih stvari bilo na mom facebookuu, velik broj privatnih poruka koje nisam brisao“,
kaže Dalibor.
Dalibirovu priču mnogi su doživjeli. Osobni podaci su zloupotrijebljeni, privatne slike iskorištene,
jednostavno ukraden im je identitet. Ruzmir Avdić,
iskusni informatičar, kaže da ljudi često dolaze njemu
pokušavajući pronaći zaštitu. „Šifru je jako lako otkriti, a ljudi obićno i stavljaju neke šifrekao što su
imena njihove djece I onda je vrlo lako uči u bilo čiji
profil. Većinom to rade ljudi koje jako dobro vi poznajete i koji dobro poznaju vas i koji znaju koje su vam
stvari bitne u životu. Znaju čime se bavite - ako, recimo, neki nogometni tim volite, jer obično to ljudi
stavljaju radi lakšeg pamćenja. Ja svima preporučujem stavite nešto što nitko neće očekivati od vas, stavite nekakav pojam u kojem ćete koristiti velika i
mala slova i brojeve“, navodi Avdić. Psihologinja u
Disciplinskom centru za maloljetnike Tuzla Melisa Slavuljica iznosi iskustva iz centra. Maloljetnim delikventom može se postati upravo ukoliko se djetetu
ukrade identitet na Facebooku i tako postane žrtva
svojih virtualnih prijatelja. „Imali smo dječaka koji,
recimo, dođe na tretman ujutro u devet sati neispavan, jako mu je teško držati koncentraciju. Kad ga pitamo zašto se to dešava, on kaže:’Cijelu noć sam bio
na facebooku.’Kod djeteta koje je zlostavljano na taj
način od druge djece, da mu postavljaju na te profile
različite, uvredljive sadržaje, fotografije, izaziva neki
bijes koji on onda može iskaliti na pogrešan način“,
kaže Melisa Slavuljica.
NEATRAKTIVNO TRŽIŠTE
Veliki broj korisnika društevnih mreža, među kojima
je i Dalibor, nije svjestan postojećih prijetnji i ne pridaje im značaj u smislu ograničavanja podataka koje
postavljaju na svoj profil, mišljenja je profesor s Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Tuzli Edin Osmanbegović koji je nedavno proveo znanstveno istraživanje o društvenim mrežama u BiH.
„Istraživanja pokazuju veliku zabrinutost korisnika za moguće zlouporabe. Preko 62 posto kori-
snika društvenih mreža u BiH je zabrinuto za sigurnost svojih podataka. Ali generalno, u BiH nemamo
razvijene agencije niti institucije koje bi radile sustavno na zaštiti korisnika interneta i društvenih mreža.
S druge strane smo potencijalno vrlo laka meta. Ali s
treće strane, ono što je donekle sreća u svemu ovome
- nismo dovoljno atraktivno elektronsko tržište“, navodi profesor Osmanbegović.
Česti smo svjedoci različitih oblika zlostavljanja
putem društvenih mreža među vršnjacima od npr.
kreiranja “skupina” koje u svom nazivu, pokraj imena
i prezimena žrtve, imaju i riječ “mrzitelji”, objavljivanja video uradaka koji prikazuju zlostavljanje, otvaranje lažnih profila u žrtvino ime i slično.
„Otuđenje dolazi upravo od osobe same do sebe - jer
mi ne možemo da prepoznamo određene vrijednosti. Nažalost, događa se i krađa identiteta, znači da
pod tuđim imenom, pod tuđim slikama ljudi otvaraju svoje profile i da na jedan takav način pokušavaju uvući upravo mlade osobe koje su neiskusne,
koje nemaju taj kritični karakter da procijene je li to
stvarnost ili je to virtualna iluzija. One su pogubne u
smislu psihičkog, socijalnog statusa u društvu, a da
ne govorimo o karijerama i svemu ostalom što jedan
čovjek oko sebe gradi“, kaže sociologinja Smiljana
Vovna.
U BiH je danas nemoguće potražiti policijsku
i pravnu zaštitu, jer Kazneni zakon ne propisuje
kazneno djelo krađe identiteta kao posebno kazneno djelo. U našoj zemlji također ovim problemom se ne bave niti centri za socijalni rad, ali ni
škole.
31
32
Hrvatski Glasnik srpanj-kolovoz 2012.
U KRIVOM OGLEDALU
Predizborno oglašavanje i (ne)moguća svehrvatska koalicija
Ivo Andrić Lužanski, Zvonimir Kubinek i Mato Brkić nedavno su se, zajednički, oglasili priopćenjem za javnost u
ime KOORDINACIJE UDRUGA PROISTEKLIH IZ DOMOVINSKOG RATA HVO TUZLANSKE ŽUPANIJE i postavili pitanje:
“Zašto njihovih predstavnika nema u revizorskim timovima?”, a u svezi revizije spiskova braniteljskih populacija
i obitelji poginulih. Poodavno je bilo dogovoreno da dva
Hrvata, odnosno pripadnika Koodinacije, budu u nekom
od timova, ali dogovor nije ispoštovan. Reagiranja radi
toga dugo nije bilo, pa ovo oglašavanje mnogi povezuju
s predizbornom kampanjom. Osim, što su potpisnici sto
posto u pravu, ne može se osporiti ni povezanost sa borbom za glasove, a zna se za koju političku stranku.
***
U jednoj internetskoj polemici izvjesni čitatelj novina
“Glas Slavonije”, iz Osijeka, je napisao kako ne želi polemizirati sa onima koji koriste riječ STEPEN, jer ju ne razumije. Za pretpostaviti je, pa i sa sigurnošću zaključiti, kako
dotični podjednako razumije riječi STEPEN i STUPANJ, ali
mu se prohtjelo praviti većim katolikom od papa. A,
možda mu je ponestalo i argumenata za polemiku pa se
time pokušao “vješto” povući sa klizava terena.
***
Kada je riječ o hrvatskom jeziku, priznajem, kako sam
i ja neplanski i neočekivano, a višom silom, utrčao na klizav teren jezičarenja. U jednoj poruci na internetu pisalo
mi je kako moram promijeniti zaporak ili zaporku. Pošto
sam se oko raduckanja i igranja na računalu (kompjutoru)
navikao pomalo na engleski jezik, imao sam muke dok
nisam saznao da je zaporka hrvatska inačica (zamjena) za
englesku riječ pasword.
***
Ivica Budulica Strikan je na Face book-u (FejsbukuFB-u) poručio: “Život nije sveden na probleme koje treba
riješiti, niti na pitanja na koja treba odgovoriti. Život su i
ljubav, sreća, užitak, veselje, čarolija, oduševljenje i mnogo
drugih nevjerojatnih radosti. Padnete li u depresiju, konflikt sa samim sobom ili u stranu vas pomakne osoba koju
volite, izmaknite se u sjenku, u daljinu, na drugu točku i vidjet ćete da ga vrijedi uživati makar i tiho.” Lijepo je ovo
Strikan sročio, ali ostaje preteško pitanje kako poslušati i
sprovesti njegove savjete, a osobito kada je čovjek u konfliktu sa samim sobom.
***
Prema pouzdanim i p(r)ovjerljivim informacijama
saznao sam da ni na ovogodišnjim lokalnim izborima Hrvati iz općina Tuzlanske županije (bez župana) neće zajednički i udruženim snagama ući u borbu za glasove. Bez
obzira na to što prvi seljak Tuzle i Tuzlanske županije dr
Srećko Tunjić, predsjednik Hrvatske seljačke stranke ovoga
kraja, ima običaj kazati: “Bosanski Hrvati glasuju, a hercegovačke Hrvatine vladaju”, sklon sam tvrdnji da se na
lokalnim razinama moraju nadići unutar-stranačke razlike
među Hrvatima. Sasvim je sigurno da ni jedan Hrvat iz
zapadne Hercegovine, ma iz koje stranke, neće i ne može
biti općinski vijećnik u Tuzli, Lukavcu, Živinicama, Srebreniku. Usamljeni HDZ, pokazala je dosadašnja praksa, ne
može sam povući teška hrvatsko-politička kola, pa ne bi
bilo loše, bar dogovorno napraviti svehrvatsku kolaciju.
a
v
o
k
i
n
s
a
gl s k a n d i n a v k a
srpanj-kolovoz 2012. Hrvatski Glasnik
***
Ispade kako sam u prethodnom dijelu mozaika krivog ogledala promovirao Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ). Ako je tako priznajem kako nije zlonamjerno.
Uzgred budi rečeno promovirao bi ih znatno više ukoliko bi mi platili, ali su nešto stisnuti i škotski raspoloženi
glede novaca. Čudim se što je takav i moj blizak rođak Jozo
Tunjić, diplomirani inženjer tehnologije i uskoro magistar,
iz Donjeg Bistarca, predsjednik Općinskog odbora HDZ-a
Lukavac. P.S. Lider lukavačkog HDZ-a nije u krvnom srodstvu sa liderom Hrvatske seljačke stranke Srećkom Tunjićem.
***
Duška Dimitrijev-(FB): “Moramo se naviknuti da na
najvažnijim raskrsnicama ne nalazimo uvijek znakove!”
Duška je više nego u pravu. Ovogodišnji lokalni
izbori, (kao i svaki opći i lokalni) je veoma važno političko raskrižje, a obični, zbunjeni, izvarani i sluđeni
puk nema pouzdanih znakova, niti smjernica za koga
glasovati. Rado bi svekolikom pučanstvu javno priopćio savjet, ali se ne usuđujem, jer će mi biti pripisana
navijačka naklonost. A, ostaje i pitanje, bez odgovora,
koliko i u kojoj mjeri glasači (ne)vjeruju novinarima i
novinama.
***
Neda Brandalik-(FB):“Mogla sam biti mudrija, smjelija i vještija. Ali nisam željela da se igram s tobom, jer sam
te voljela. Uplašio se čovjek u tebi, a ponadalo se dijete u
meni, ne ide to!”
Ništa čudno, niti novo. Tako se to dešava kada je ljubav u pitanju.
***
Josip Polaček-(FB):“Žene se dijele na udovice i na one
koje rade na tome.”Na sporeći FB piscu Josipu ništa od tvrdnji i mišljenja, ipak treba naglasiti kako ni u ovom slučaju
ne vrijedi generalizacija. Uvijek ima izuzetaka, a možda
su izutak žene koje rade na tome da postanu udovice i to
što mlađe. Obzirom da mi rezultati znanstvenog istraživanja na ovu temu, ako je igdje i ikada obavljeno, nisu
poznati nemam konačnog stajališta glede Polačekove tvrdnje.
***
Nijaz Selman-(FB)“Sva moja borba za državu Bosnu
i Hercegovinu svela se na moju samoobranu od strahova
kako bi “Bošnjaci” mogli uspjeti da mi je ogade.”
Očevidno gospodin Selman je počeo sa čišćenjem u
svom dvorištu. Ništa bolje stanje nije ni među Srbima i
Hrvatima. U nacionalnim nazivima ne misli se na cijelo
pučanstvo, već na politčke lidere.
***
Marinko Banović Bane, poeta iz tuzlanskog sela Doknja, u jednoj pjesmi je zakukao i poručio: /”Da je meni
mnistarska plata/Ne bi bata sjećao se rata./” Bez obzira
na to što se vispreni i lucidni, a nedovljno priznati, Bane
nije izjasnio na koje ministarske razine je mislio (županijske, entitetske - Fedracija Bosne i Hercegovine (FBiH), Republika Srpska (RS) ili državnu) više je nego u pravu. Em,
su rijetki ministri bili aktivni sudionici, s puškama rukama,
u minulom ratu, em sa nezasluženo visokim plaćama žive
k’o bubrezi u loju. Usput, mogu pjevati i pjesmu “Al’ je
dobar ovaj režim, plaća ide, a ja ležim!”
Krivo (o)gledao: Nikola J. IVANOVIĆ
Kompjutor
Momčad
Dio duž
zadnjeg
dijela kičme
kod svinja
Liga
Espanola
de
Baloncesto
Izjednačen,
jednak,
podudaran,
odgovarajući (lat.)
Egipatski
bog
plodnosti
AVIATION
TRADE
INTERNATIONAL
LIMITED
Prerano
ostarila
osoba
Od Ike
Promičba
Fosfor
Pogibeljan
Sumpor
Osoba
koja voli
da tužaka
Ugandski
diktator
Idi
Američki
glumac
Dankan
Konj u
pjesmama
Agresija,
nasrt
Pretvaranje
Volt
Portugal
Vjerovnica
Uložak
Sestra od
milja
Hrastov
plod
Nekad skr.
na aut.tabl.
Sarajeva
Japan
Fakti,
činjenice
Universal
Primary
Education
Ludolfov
broj
Žensko
ime
Konvertibilna
marka
Kalij
Od lijeske
Vrsta
pjesme
(mn.)
Dubina
porinuća
Imitiranje
Pjevačica
Veletanlić
Norveška
Vrsta igre
sa kockicama
Tesla
Reomir
Početi
ispočetka
Natrij
karbonat
Britanski
glumac
Rodžer
15. slovo
Austrija
Prilagođen
Amerikanac
u žargonu
Aut.ozn.Luksemburga
“Otac”
Šerloka
Holmsa
Rečeno,
pomenuto
(tal.)
Jugosl.radio
i televizija
Odjevni
predmet
od krzna
(mn.)
Njemački
predlog
Naziv usjeva
koji se siju u
jesen
Suprotno
od
paradna
2. Vokal
Dva
ista
slova
Obim
Američki
režiser
Robert
Niz lukova
oslonjen
na stubove
Prirodni mjesec
planeteUran
Poznati film
Toma Kruza
iz 1986.
Američki
pronalazač
Tomas Alva
26. slovo
Plodno
mjesto u
pustinji
Indigo
biljka
Obrtati
Njemački
filozof Georg
Bivša opć. u
Švicarskoj
kan.Glarus
Dva ista
samoglasnika
Davalac
naloga
Obvještajna
služba
SFRJ
Često ind.
žensko ime
Jedinica za
električni otpor
Upišite
“ZKE”
3. i 1. vokal
Od Irne
Tacna
Eliminisati
Životinje koje
naseljavaju
savane
(šupljorog)
Practising
Law
Institute
Olimpijske
igre
Imati
znanje
16. slovo
abcede
24. slovo
Grč. abcede
Prav:drugdje,
na drugom
mjestu(lat.)
Dušik
Oni koji
vladaju
Izvršiti
presvlaćenje
predmeta zlatom
Grad u
Teksasu
Vatikan
Višenamjenska
dvorana
Gradska
Nikal
Grad u Hrvatskoj
Lična karta
Nizozemski
filozof
Roterdamskii
Hodočasnik
(arapski)
Glavni junak
u Trojanskom
ratu
Kanton u
Švicarskoj
Najviši
Čileanski
nogometaš muški glas u
Morales igra u modalnom
registru(mn)
Dinamu
Aždaja
Prvo
slovo
abecede
Napustiti
mjesto
Vrsta
obrtnika
Opasnost,
izlaganje
opasnosti
i
i
i
i
i
Ulogoriti se
Off the
International Radar
Mimohod
Upišite“A”
Elektron
Ulje
(eng.)
Domorodačka
plemena
Australije
Teslini
inicijali
Italija
Jedan od
standarda
I.LJ.
3. vokal
Internet
domena
Senegala
Dovikivati
Stanovnici
Rima
Povratiti
sjećanje
Model VW
automobila
13. slovo
abecede
Porez na
uvoznu
robu
Napustiti
prostoriju
1. vokal
Ime američ.
glumice
Bakster
Španjolska
i
i
i
i
i
Mjesto u
sastavu
grada
Opatije
Osobna
zamjenica
Amper
33
34
IN MEMORIAM
Hrvatski Glasnik srpanj-kolovoz 2012.
SJEĆANJE
SJEĆANJE
Godina je osam, a evo i godina je osam i pol, voljeni druže moj, najljepša majko naša
DRAGICA (rođ. STJEPIĆ) BARUKČIĆ
IZ ORAŠJE
13. 02. 2004. – 13. 02. 2012.
Od smrti te sačuvati ne mogodoh jer smrt bijaše tren.
Ali ima nešto, a to je da za nas umrijeti nikada nećeš.
Ima nešto što se zaboraviti ne smije. Ima nešto,
a to je vječna ljubav druga Ive, kćerke i Maria sina tvoga.
Volimo te i nikada prestati voljeti nećemo.
SJEĆANJE
Dana, 3. svibnja 2012. godine navršilo se četrdeset tužnih dana kako nas je
napustila naša voljena supruga, majka i baka
MARA SABRANOVIĆ
25. 03. 2012. – 3. 05. 2012.
Draga mama, vrijeme koje prolazi ne može izbrisati tvoj
plemeniti lik i svu ljubav koju si nam pružila.
TVOJI: suprug Drago, sin Branko, snaja Marica,
unuci Sandra i Antonio.
SJEĆANJE
Dana 1. lipnja 2012. godine navršile su se dvije tužne
godine od smrti naše drage supruge, i majke
ANA (Mato) IVAKOVIĆ
Uvijek voljena, nikada ne zaboravljena.
Dana 7. lipnja 2012. godine navršile su se četiri godine
od smrti našeg dragog
AUGUSTIN IVANOVIĆ
2008. – 2012.
S ljubavlju i ponosom čuvamo uspomenu na tebe.
Počivaj u miru Božjem.
Tvoj suprug Božo i sin Stjepan s obitelji.
SJEĆANJE
SJEĆANJE
Dana, 23. lipnja 2012. godine navršilo se sedam
godina od smrti drago nam supruga, oca i djeda
MATE JOKANOVIĆA
S ljubavlju i poštovanjem čuvat ćemo uspomene na tvoj
dragi lik i dobrotu.
TVOJI: supruga Olga, kćerke Gordana i Ljiljana, sin
Goran s obiteljima.
SJEĆANJE
ANTO (Jozo) TOMIĆ
05. 07. 1993. – 05. 07. 2012.
Sljubavlju i poštovanjem.
Supruga Eva, sin Nikola i snaja Ana.
SJEĆANJE
TOMO (Jozo) DIVKOVIĆ
03. 08. 1992. – 03. 08. 2012.
Dana, 4. kolovoza 2012. godine navršilo se šest tužni
mjeseci od smrti naše drage majke i bake
Prošlo je dvadeset godina od tvoje prerane smrti, ali
uspomene i sjećanje nikada ne blijede. Zauvijek ostaju
oni koji te pamte i svjedoče tvoju plemenitost, ljubav i
dobrotu.
POČIVAO U MIRU BOŽJEM.
TVOJI NAJMLIJI
KAJA (rođ. Pranjić) PERKIĆ
SJEĆANJE
Tvoju dobrotu, ljubav i lik nikada nećemo zaboraviti.
POČIVAJ U MIRU BOŽJEM.
Tvoja djeca unuci i praunuci.
SJEĆANJE
Dana, 15. svibnja 2012. godine navršila se godina dana
od smrti naše voljene majke, bake i prabake
MILKE ( rođ. STJEPANOVIĆ )
NIKOLIĆ
Tvoj lik i tvoja dobrota uvijek će živjeti s nama. Počivaj
u miru Božjem.
Tvoja djeca, unuci i praunuci
in memoriam
Dana, 25. kolovoza 2012. godine navršavaju se tri mjeseca od smrti voljene
supruge, majke, punice, bake i sestre
MILE ( rođ. ANDRIĆ ) TOMIĆ
Voljena naša nemoguće je opisati tugu i bol koju nosimo sve
ove dane. Hvala ti za sve što si nam podarila i ostavila. Ponosni smo što smo te takvu imali. Počivala u miru Božijem.
Tvoji najmiliji: suprug Šimo, kćerka Vesna, sin Anto, zet
Niko, snaja Katica, unučad Boris, Dijana, Sanja, Danijel,
sestre i brat.
Iskrene ispike i žaljenje obitelji Barukčić što smo u prethodnom broju Hrvatskog glasnika propustili objaviti sjećanje na pokojnu DRAGICU BARUKČIĆ. Suprugu Ivi i obitelji izražavamo
iskrenu sućut.
Uredništvo Hrvatskog glasnika

Prof.dr.med.sc. FAHRIJA SKOKIĆ BIOGRAFIJA

Obrazac 1- Pomoć u slučaju smrti (prezime, ime oca i ime,) (J

Zvona Delorite Velika Gospa 2014.

KONKURENTSKI ROBA VOĆA I POVRĆA 2015 godina

Ljekarništvo u Franjevačkim samostanima Provincije

Ime i prezime MELIHA BIJEDIĆ Akademski naslov Naučno

Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce

“Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio?” (Lk

Fojnička škrinja broj 19

Idite i vi u vinograd

Suvremena pitanja broj 10

“Spavao sam i sanjao da je život radost. Probudio sam se i

Dr. Ivo Pilar — odvjetnik u Tuzli (1905.

Glasnik Hrvatskog filatelističkog saveza br. 9/10

mukata radna (2).indd

u Nuštru - Općina Nuštar