close

Enter

Log in using OpenID

D. Žilić, Nomadi i hibridi

embedDownload
DARIJA ŽILIĆ:
NOMADI I HIBRIDI
(OGLEDI O FILMU I KNJIŽEVNOSTI)
Izdavač:
Biakova d. o. o. , Zagreb, Kušlanova 59
Urednica:
Zorka Jekić
Prijelom, kompjuterska obrada:
Nediljko Bekavac Basić
Naslovnica:
Božidar Bekavac Basić
Tisak:
Studio Moderna, d. o. o. , Zagreb
Fotografija na naslovnoj korici:
Miroslav Kirin
Objavljivanje ove knjige novčano je pomoglo
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske
i
Gradski ured za obrazovanje,
kulturu i šport Grada Zagreba
CIP zapis dostupan računalnom katalogu
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN 978-953-6497-59-1
2
DARIJA ŽILIĆ
NOMADI I HIBRIDI
(OGLEDI O FILMU I KNJIŽEVNOSTI)
Biakova,
2011.
3
“Knjigu posvećujem onima
koji su drugačijeg svijetonazora kao znak prijateljstva”
4
FILMSKI OGLEDI
ČIMPANZE U SVEMIRU
U posljednje vrijeme bombardirani smo vijestima o
raznim ekspedicijama u svemir. Tako se Rusiji i SAD-u
nedavno pridružila Kina. Poduzimaju se i razna istraživanja vezana uz traganja za novim izvorima energije (npr.
u Indiji). No uz ta istraživanja govori se o nekim sasvim
privatnim ekspedicijama. Nedavno je zabilježen slučaj
bogataša iz Teksasa koji želi u svemir, a prije par dana
saznajemo kako se na isti put priprema i prvak Formule 1
Lewis Hamilton. Njemu će se pridružiti djevojka i njegova
obitelj, no do ostvarenja te želje morat će ipak pričekati do
2010. godine kada je zakazan prvi komercijalni let tvrtke Virgin Galactic. Tada će u unajmljenom brodu raketi u
vlasništvu te tvrtke krenuti u ostvarenje svog sna. U domaćim kinima nedavno su se pojavila i dva animirana filma u
kojima se također govori o svemiru, odnosu Zemlje i svemira. Riječ je o filmu Wall-E, te o filmu Čimpanze u svemiru. O filmu Wall-E već je bilo riječi u ovoj emisiji. Riječ
je o iznimno interesantnom filmu u kojem čovječanstvo
napušta Zemlju i sad živi u galaksiji. No redatelj Stanton
5
odlično se poigrao i pokazao nam kako se danas na svemir
može gledati upravo kroz turističko-marketinšku matricu.
Naime galaksija je u tom filmu posve premrežena raznim
turističkim naputcima i posve je komercijalizirana. Zemlja
je pak uništena, traga se za znakom života na Zemlji, a
robot Wall-E svojevrsni je trickster koji se kreće između
Zemlje i svemira, odnosno povezuje ih. Film Čimpanze
u Svemiru manje je zanimljiv film. U filmu je riječ o već
uobičajenoj relaciji Zemlja – Svemir u kojoj Zemljani
istražuju svemir, svladavajući ga. Kada sonda svemirske
agencije nestane u međugalaksiji, agencija angažira majmuna Hama III. , unuka prvog čimpanze u svemiru. Treba
istaknuti kako je u filmu vrlo dobro naglašena uloga političkih struktura u tim svemirskim poduhvatima – upravo političari se pojavljuju kao moćnici koji odobravaju ili
gase projekte i koriste pritom životinje u svojim pokusima. Naime u tom letu čak je predviđeno da se majmuni
koriste kao pokusni kunići. I dok neki majmuni vjeruju u
misiju koja im je povjerena, unuk slavnog astronauta nije
time nipošto fasciniran. Čak štoviše, Ham III. je cirkusant
kojeg takvi podvizi ni ne zanimaju. I bilo bi odlično da
je njegova uloga ostala ludička, odnosno da on podriva
te megalomanske planove znanstvenika i političara. No
nažalost, Ham III. u filmu će postati upravo heroj, junak,
pravi nasljednik svog djeda. I time se heroizam koji je po-
6
vezan s domovinom i čašću ponovo pokazuje kao smisao,
umjesto da se ironizira. Treba istaknuti da je traganje za
sondom Hama i njegove ekipe popraćeno nizom nevolja.
Svemir je posve antropomorfiziran i čini se da gledamo
neku bajku u kojoj, po Proppovoj podjeli likova u bajci,
postoje i pomagači i neprijatelji. Naime nalazimo i zmajeve, i svjetleća bića, nekakav čudan narod koji ima zlog
gospodara kojeg će, predvidljivo, upravo Ham i drugovi
osloboditi i time će postati i mitski spasitelji napaćenih.
Sve je to pošlo za rukom Hamu III. , on se uspješno vraća
na Zemlju, političar je sretan, trlja rukama i predviđa već
sredstva za neki novi let. I tako se završava jedna tipična
priča o Zemljanima koji hrabro odlaze u svemir i vraćaju
se kao pobjednici. Nije uopće važno što su majmuni prikazani kao inteligentni – oni se posve uklapaju u postojeći
sistem u kojem vlada čovjek koji životinje gazi i minorizira. Stoga je film Wall E, koji je okrenuo tu relaciju,
izmjestio Zemlju i posve je komercijalizirao, bliži „duhu
vremena” nego film Čimpanze u Svemiru u kojem majmuni nalik dječjim igračkama pristaju biti pokusni kunići,
rezervni igrači u ljudskim vratolomijama.
7
NOTEBOOK
Film Notebook snimljen je prema istoimenom bestseleru Nicholasa Sparksa iz 1996. godine. Adaptaciju romana priredili su Jan Sardi i Jeremy Leven, a redatelj je Nick
Cassavetes. Riječ je o ljubavnoj priči koja se odvija u vremenskom rasponu od šezdeset godina. Dvoje mladih Noah
Calhoun i Allie Hamilton upoznaju se četrdesetih godina
prošlog stoljeća tijekom ljetnih mjeseci u gradiću Seabrook u Južnoj Karolini. Narator u knjizi i filmu je Duke, koji
starijoj dami, koja boluje od demencije, pripovijeda priču
o svojoj ljubavi, zapisanu u svojoj bilježnici. Pripovjedač
ističe kako je on zapravo običan čovjek s posve običnim
životom i kako ga povijest neće pamtiti, ali da je poseban
po tome što je doživio veliku ljubav i što je volio svim
svojim srcem i dušom jednu ženu.
Kritike filma bile su podvojene, neki su kritičari isticali kako je riječ o snažnoj priči, no uglavnom bilo je
mnoštvo kritičkih napisa u kojima se cinično pisalo o toj
sagi o „ljubavi koja sve pobjeđuje“ te se naglašavao redateljev slatkasti pristup, koji je rezultirao chick flitom.
No takve su ocjene odveć oštre i neprimjerene. Naime
Notebook nipošto nije, kako ga je jedan kritičar nazvao,
8
greeting card, već složenije djelo u kojem se zapravo krši
osnovni princip romanse, a to je da ljubavnici ostaju mladi, da ih ne nagriza vrijeme, odnosno ne vrijedi floskula
„živjeli su sretno do kraja života“. U filmu Notebook riječ
je o ljubavnoj priči koja počinje bezazleno u nekom idiličnom gradiću uz rijeku gdje se mladi siromašni Noah,
kojeg glumi odlični Ryan Goslin, zaljubljuje u ljepoticu
Allie Hamilton (odlična Rachel McAdams). Njihova burna romansa prestaje, jer se vezi protive njezini imućni roditelji. Dolazi Drugi svjetski rat, Noah odlazi u Sjevernu
Afriku, u vojsku generala Pattona, dok Allie radeći kao
bolničarka, upoznaje mladog, perspektivnog odvjetnika
Lona i zaručuje se za njega. No oni se ponovo susreću,
Noah je u međuvremenu obnovio kuću kraj rijeke u kojoj
su se Allie i on družili, i Allie ga dolazi posjetiti. Tada saznaje da joj je Noah pisao mnoštvo pisama koje je njezina
majka brižljivo skrivala od nje. Njihov zajednički odlazak
na mjesto na rijeci gdje su tisuće labudova budi sjećanje
na dane njihove najveće zaljubljenosti i Allie ipak donosi
odluku da želi živjeti sa Noahom. Žena kojoj narator filma
priča tu priču zapravo je Allie, sada starica koja boluje od
Alzheimerove bolesti. Duke (James Garner) je Noah koji
joj želi pomoći da rekonsturira sjećanje. Allie, koju glumi Gena Rowlands, na trenutke dolazi „k sebi“, shvaća
da čovjek koji joj priča nije stranac, već njezin suprug i ti
9
rijetki trenuci njezine prisutnosti u sadašnjosti, važni su
im, jer tada postoje i oni sami, kao ljudska bića. Bez sjećanja, bez prošlosti ni ne postojimo. Pričajući priču, Noah
afirmira i vlastiti život i njegovu smislenost, jer je smisao
tog života bila ljubav. U prikazu razvoja ljubavnog odnosa
Noaha i Allie Cassavetes i jest pomalo sklon hipertrofiji
– junaci filma svoje emocije iznose burno, ponekad histerično, nekad ekstatično (posebno u eksplicitnim seksualnim prizorima), a Duke će čak doživjeti i živčani slom, ne
mogavši podnijeti propadanje svoje voljene Allie. Možda
neke scene u filmu, prizori zalaska sunca ili pak labudovi
na rijeci i jesu pomalo kičasti, no nipošto se ne može reći
da je film zbog toga sladunjav. Griješe oni kritičari, npr.
New York Timesa, koji ističu kako je to patetičan prikaz
ljubavi „dok nas smrt ne rastavi“. Naime ljubavna priča između Allie i Noaha na neki je način „obična“. Ljubavnici
jesu premostili klasne razlike, ali je li to uistinu nešto baš
tako neobično? Sparks je napisao roman potaknut upravo
pričom djeda i bake, koji su šezdeset godina proveli zajedno brinući se jedno za drugo. Neki su kritičari zamjerali
pak upravo to prikazivanje starih, bolesnih ljubavnika. No
upravo to čini Notebook posebnim filmom. Strast koja je
započela na prekrasnom ljetovanju u dolini rijeke, razvila
se u ljubav koja doslovno traje do kraja života tih junaka,
a koja podrazumijeva i brigu i pažnju. Uostalom, Noah ne
10
želi napustiti bolesnu Allie čak ni kada ga djeca upozoravaju kako se za njihovu majku ne može brinuti. No njemu
je najvažnije da sačuva sjećanje, za sebe i nju, jer time
potvrđuje i svoj i život svoje supruge. Film Notebook prikazan je u kasnom terminu na hrvatskoj televiziji, i to na
Valentinovo. Možemo samo reći kako je riječ o odličnom
odabiru filma, koji cinici ni ne mogu razumjeti budući da
se danas ljubavi, temelju života, prilazi uglavnom ironično u potrošačkom vremenu. No zato reakcije gledatelja na
brojnim forumima pokazuju kako ih je film uspio raznježiti, pa čak i rasplakati, no ne znači odmah kako je riječ o
jeftinom podilaženju.
11
PRKOS
U filmu Prkos (Defiance), koji je snimljen prema nefikcijskoj knjizi proučavateljice holokausta Nechame Tec,
riječ je o prikazu otpora jednog dijela Židova, koji nastaje
nakon velikih pokolja tog naroda 1941. u Istočnoj Europi,
posebno u Poljskoj i Bjelorusiji. Naime u filmu riječ je o
prikazu otpora grupe pod nazivom „Bielski partisan“. Braća Bielski, Tuvia (sjajni Daniel Craig), Zus (Liev Schreiber) i Aseal (Jamie Bell), nakon što su im ubijeni roditelji,
odlaze u šumu, koju poznaju od djetinjstva i ondje počinju
formirati malu grupu Židova. Njima se ubrzo priključuje
velik broj izbjeglih Židova i grupa se polako pretvara u zajednicu koja izvodi male gerilske akcije npr. nabavlja hranu po okolnim selima ili napada njemačke jedinice. Film
Prkos stoga pokazuje taj proces kada se od amorfne mase
polako formira zajednica i to na način koji doista podsjeća na fabulu spomenutog romana. Naime dva brata imaju
sasvim drugačiju percepciju organizacije. Tuvia je sklon
rješenju sukoba na miran način, koncilijantan je, dok je
Zus sklon nasilju i brzoj presudi. Tuvia kao legitimno prihvaća da žene nisu samo u funkciji zadovoljavanja potreba hrabrih ratnika i da im ne treba muškarac kao zaštita,
dok Zus uporno smatra kako je ženama mjesto samo uz
12
muškarca. No u toj priličnoj heterogenoj zajednici često
dolazi do problema. Naime ona se širi, u nju dolaze Židovi
iz raznih dijelova Istočne Europe i postaje jasno da nije
dovoljno biti samo pripadnik te skupine, jer s vremenom
se izdvaja ključna razlika, ona između s jedne strane učenih Židova, poput učitelja koji se oslanja na Talmud i onih
neobrazovanih, zatim između Židova seljačkog i Židova
aristokratskog porijekla. Uskoro se pravila počinju kršiti
pa neki nepisani zakon postaje promjenjiv, npr. u slučaju
trudnice koja rađa dijete začeto u silovanju (silovao ju je
njemački vojnik), koja ipak ostaje u zajednici. Ta zajednica ima pravilo da žena ne smije ostati u drugome stanju,
jer ne postoje nikakvi uvjeti za odgoj djece. Osim toga,
s vremenom, posebno u nekim kriznim situacijama, kada
nedostaje hrane, izdvajaju se mlađi i ratoborniji članovi
koji žele nametati nova pravila i stoga ulaze u sukob s vođom Tuviom Bielskim. Ni njegov brat Zus ne može podnijeti bratov način vladanja u temelju kojeg je humanost,
pa odlazi u Crvenu armiju. Pritom je groteskno prikazan
odnos te armije prema Židovima. Riječ je o diskriminaciji
i omalovažavanju koje će na kraju natjerati Zusa da se vrati bratu i ostalima. Učeniji članovi te „šumska zajednica“
pokušavaju se odrediti kao partizani, i stoga razmišljanje
o tome da li da se priključe Crvenoj armiji i jest u funkciji
toga da budu „korisni“, da postanu legitimni dio pokreta
13
otpora. Činjenica da žive kao odmetnici, koji kradu hranu
u susjednim selima, također degradira sliku o njima kao
borcima koji se bore protiv nacista.
Zanimljivo je u filmu razrađen fenomen glasine. Vođa
Tuvia, koji se pokazuje kao besprijekoran, morao je otrpjeti glasine kako je častohlepan, kako uzima žene koje hoće,
i na kraju, da bi sačuvao svoj integritet, on će biti prisiljen
ubiti člana zajednice koji prkosno krši pravila i spletkari.
Tek u tom trenutku može očekivati podršku ostalih, što
pokazuje da ga ostali članova bez nasilja i eliminacije ne
bi „ozbiljno“ shvatili. U filmu se otvara i vrlo zanimljivo
pitanje osvete. Kad saznaju da su im ubijeni članovi obitelji, braća Bielski počine osvetu nad seljanima koji pomažu
nacistima, ali se pritom Tuvia kaje. On će i nastojati da u
zajednici koju predvodi humanost bude važno načelo. To
se najbolje ogleda na primjerima odnosa prema starijima i
bolesnima, koji ostaju zbrinuti unutar same zajednice. Zapanjujuće je da se zajednica koja je brojila čak i do 1200
Židova uspjela održati tijekom čitavog rata i da su s vremenom njeni članovi organizirali u njoj i bolnicu i školu.
Autorica knjige prema kojoj je snimljen film Nechame Tec
bila je iznimno zadovoljna kada je na setu vidjela dosta
preciznu rekonstrukciju tog, nazovimo ga, šumskog logora. Uostalom, u svojoj se knjizi, temeljenoj na brojnim
intervjuima i na proučavanju arhivske građe, ona posebno
14
koncentrirala na opis svakodnevnog života tih ljudi, na načine na koji su učili nabavljati i pripremati hranu, izrađivati obuću itd. Bila je zadovoljna i time kako su studiozno
glavni glumci prišli izgrađivanju njezinih likova. Redatelj
Zwick sasvim sigurno nije uspio posve u slojevitom prikazu međuljudskih odnosa, u njihovu nijansiranju, jer likovi
su ponekad doista odveć plošni, odnosno postaju odveć
alegorični. Tako u zajednici postoji npr. tip karizmatičnog
vođe, fine aristokratkinje, štrebera koji se drži knjiga, ali
i neobrazovanog vođe koji ne mari za učenje. Posebno je
plošno prikazan odnos između muškaraca i žena. Žene su
uglavnom pasivne, zadivljene svojim zaštitnicima, one
čekaju njihove povratke iz akcija, a ako i krenu u akciju, tada to ima prizvuk neke avanture na koju kreće dobro
zaštićena djevojka. Unatoč tim nedostacima film je zanimljiv i snažan, a treba istaknuti kako snaga proizlazi i iz
neočekivanog prikaza Židova koji nisu žrtve. Naime već
smo navikli gledati filmove u kojima se na razne načine
govori o traumi holokausta, koja se nerijetko i eksploatira, pa je dobro da postoji i prikaz Židova kao „prkosnih“
boraca koji se žele boriti protiv nacista. Na kraju, treba
istaknuti kako u filmu, u njegovim završnim sekvencama,
kad svi oni bježe preko vode, jer im se njemačke jedinice
opasno približavaju, neki kritičari Tuviu pomalo ironično
uspoređuju s Mojsijem budući da „svoje ljude“ predvodi u
15
tom prijelazu preko vode na sigurnu obalu. Ta je usporedba utoliko jača jer ga stari učitelj Talmuda proglašava herojem. Možda to i jest pretenciozno, no važno je naglasiti
kako ta scena u filmu ne djeluje nimalo patetično. Finale
filma je stoga epski snažan, a upravo su i akcijske scene
najbolje dramaturški i režijski izvedene. Uostalom, redatelj Zwick u svojoj biografiji bilježi režije hitova kao što
su Krvavi dijamant i Slava.
Braća Bielski, koji se na kraju opet povežu i zajedno
ratuju, uspjeli su sačuvati živote brojnih Židova. Jedan od
njih, Aseal poginuo je pri kraju rata, a ostala braća otišla
su živjeti u SAD. Treba istaknuti kako je Tuvia i pomogao autorici knjige u rekonstrukciji života tih hrabrih ljudi.
Nije nevažno napomenuti da su braća odbila odlikovanja.
16
ROKO I CICIBELA
Nedavno je u Zagrebu u prostorima Zelene akcije
otvorena slobodarska knjižnica i čitaonica koja je dobila
ime po slavnom filmu Roko i Cicibela. Tom prilikom je u
net-klubu Mama prikazan film koji, kako je stajalo u najavi, predstavlja dokument kolektivnog sjećanja na narodnu i anarhističku povijest. Film Roko i Cicibela snimljen
je po scenariju legendarnog Miljenka Smoje. Riječ je o
životnoj priči siromaškog, ali ponositog para koji živi u
Splitu, u jednoj truloj gajeti. Roko je siromašan ribar koji
se zagleda u Cicibelu, ženu kojoj je nedavno umro otac i
koja, zbog očeva duga, ostaje bez svoga doma. Roko za
sebe kaže da je „dobar i pošten čovik“, a njegova briga za
Cicibelu vezana je ne samo uz privlačnost već i uz suosjećanje s njenom sudbinom. Onda kad joj je najpotrebnije,
on joj nudi hranu i svoj skromni dom, a ona mu uzvraća
zahvalnošću. Sjajni Boris Dvornik nenadmašan je u ulozi
simpatičnog ribara koji stalno beštima, napada i državu
i Boga. „Rašpa, bomba, rivolver, živila sveta anarhija!“
uzvikuje Roko gledajući ponosno u nebo. Redatelj je odlično prikazao sraz svjetova koji paralelno supostoje u
jednom gradu. Iz gajete Roko i Cicibela gledaju u kuće
17
koje imaju gospoda, obraćaju im se podrugljivo, pjevaju
i satirične pjesme i neprestano jedno drugome izjavljuju
ljubav. Kad Roko popije previše vina, doživi i snoviđenje
– zamišlja da je fratar i da komunicira s Bogom. Naime
riječ je da se uvode elementi srednjovjekovnih moraliteta u kojima se raspravlja o raznim teološkim pitanjima,
o dobru i zlu. Najčešće je u moralitetima riječ o tome da
usamljeni junak raspravlja s nekim apstraktnim likovima.
Rokov dijalog s Bogom je i neka vrsta ispovijesti – on
priznaje svoje grijehe koji se svode na psovanje Boga. Popove ne priznaje niti sve one koji bi ga sputavali. O novcu
Roko misli da novac samo obvezuje i guši slobodu. Kad
mora doći na sud, on i tada ne pristaje odreći se ateizma,
a budući da nema građanskog identiteta, stoji nasuprot državi kojoj ne pripada, jer ne posjeduje nikakav dokument.
Roko i Cicibela doživljavaju niz tragedija, kao što su gubitak djeteta i uništenje gajete, no oni se ne predaju, već
se bore. Roko stalno upire šaku prema nebu zamišljajući
da je ondje Bog, govori kako će doći vrime kad će se slika
promijeniti – kad će oni bit gori, a gospoda doli. Roko čvrsto vjeruje u smislenost događanja na zemlji, vjeruje kako
će se revolucija dogoditi. Uostalom, te se 1911. godine i
događaju revolucije u svijetu.
Čitavo to vrijeme Cicibela ne gubi vjeru u „svog čovika“, pa se zaista, unatoč svemu, čini kako oni predočuju
18
par kojem ni teška sudbina ne može naštetiti. Oni funkcioniraju kao ljudi koji ne pripadaju nikome, no ključni
problem nastaje kad njih dvoje saznaje da bi mogli postati
roditelji. Tada slijedi rasprava o tome kako će školovati
dijete i gdje će dijete živjeti. U toj konstelaciji jedino je
moguće, ako se želi zadržati priča o velikoj ljubavi i slobodi, da se dijete ne rodi. Njihovo dijete umire, oni dobivaju psa koji dobiva ime namijenjeno djetetu, a to je ime
anarhiste Lukenija. Pas ne zahtijeva brigu kao što je treba
dijete. Tim deusom ex machinom izbjeglo se razriješiti odnos obitelji i države. Roko i Cicibela ostaju homo saceri,
ljudi koji ne pripadaju državi, oni su zapravo izvan ljudske
jurisdikcije, a ne potpadaju ni pod božansku. Oni, kako
piše Agamben, prekidaju kontinuitet između čovjeka i državljanina prikazujući onaj goli život. Možemo postaviti
pitanje što znači gledati film u današnjem kontekstu? U
vremenu kada u raznim gajetama plove brojni imigranti,
koji ili se utapaju ili pak ostaju bez ikakvih prava u svojim
državama. Možemo ga gledati cinički, jer nam u vremenu
recesije gospodarstvenici preporučuju traganje za nematerijalnim vrijednostima koje se zagovaraju u ovom filmu.
Anarhizam u Hrvata ne postoji kao neka kritička grupa
koja bi djelovala akcijama, već je posve kultiviran i pročišćen od radikalnosti. Ipak, dobro je da se u Zagrebu može
naći mjesto na kojem se, uz kavu ili čaj, može čitati, priča-
19
ti i snatriti o slobodarskim idejama.
O poziciji imigranata, ali i uopće tzv. crnih doseljenika u Veliku Britaniju govori dokumentarac Sve je bijelo
u Barkingu. Redatelj Mark Isaacs bavi se propitivanjem
ljudskih stavova i predrasuda. U filmu paralelno pratimo
priče nekoliko obitelji koje žive u malom gradu Barkingu,
u Essexu, u Velikoj Britaniji. U jednoj od tih obitelji otac
se teško nosi s činjenicom da mu kći voli „sprženog“, tj.
Nigerijca. On je čak tako bijesan da postaje aktivist desničarske Britanske nacionalne stranke. Zanimljiv je prizor
dok agitira za svoju stranku na ulici, saznaje da njegov
mlađi susjed koji je tek neznatno tamnoput zapravo ima
afričke krvi, i u trenu mijenja izraz lica. Njegov je stav da
do miješanja ne smije doći, jer djeca iz tih brakova pate.
U filmu je prikazan i bijeli par koji se sprema u posjet
mlađoj crnačkoj obitelji. Oni dolaze na večeru, ali pritom
ne prestaju sarkastično komentirati njihovu hranu, a prigovaranje nastavljaju i u vlastitoj kući, glumeći nadmoć. U
filmu je prikazano da ljudi raznih rasa ni ne komuniciraju,
već si predočuju kako žive susjedi druge rase. Stoga nam
se opravdano čini da bi poznati film Pogodi tko dolazi na
večeru iz davnih šezdesetih, u kojem Sidney Poitier glumi
mladog, tamnoputog momka kojeg djevojka želi dovesti
zbunjenim roditeljima na večeru, mogao biti snimljen i u
današnje vrijeme, tobože liberalno. Naime film pokazuje
20
kako se Englezi nisu odmakli od najprimitivnijih predrasuda. Tako jedna crnkinja pita jedu li i bijelci meso s kostima
kao i crnci, a par bijelaca pomalo s gađenjem kuša afričke
specijalitete. Posebno je zanimljiva priča starijeg Židova
Montyja, koji je preživio nacističke logore, čak i nedavno
dobio batine zbog svog podrijetla, što pokazuje da antisemitizam nije relikt prošlosti, a koji kao njegovateljicu
uzima imigranticu iz Afrike. Trenutak kada je on odvodi
na svečanost na kojoj se okupljaju oni koji su preživjeli
holokaust, neki odobravaju, a neki prigovaraju. Možda je
najbolje o tome rekao jedan Židov da bi barem Židovi, s
obzirom na to što su prošli, trebali pokazati više sućuti i ne
zamjerati svome prijatelju što njegova partnerica ne samo
da nije Židovka već je i crnkinja. O predrasudama prema
Africi iskreno govori i Monty koji kaže kako ne bi išao u
Afriku, jer se boji „da bi ga ubili“. Ponovno se možemo
prisjetiti poznatog djela Franza Fanona Crna koža, bijele
maske iz 1967. godine. U njemu Fanon piše kako je dijete,
ugledavši ga na cesti, glasno reklo svojoj majci: „Mama,
vidi ovog crnca! Bojim se!“ I kao da se ništa od tada nije
promijenilo. U filmu o predrasudama ispituju i doseljenog
Albanca, koji je naizgled vrlo liberalan, koji bi svog sina
čak i podržao u tome da mu supruga bude crnkinja, no kad
ga pitaju bi li podržao sina u slučaju da se odluči oženiti
Srpkinjom, dotad blago lice dobiva facijalni grč i on kaže
21
da ne samo da bi sina pokušao odgovoriti već bi ga se i
odrekao. Pritom on, posve iskreno, bez glumljenja političke korektnosti, naglašava kako je to stav svakog Albanaca. Film je pokazao nemogućnost jednog malog grada
da prođe bez fluksa imigracije, jer i u manja mjesta dolaze živjeti ljudi iz svih strana svijeta i suživot je nužan.
No vrijednost filma je u tome što se redatelj nije prepustio
uljepšavanjima stvarnosti – predrasude su i dalje velike.
Premda je pokazano kako su mlađe generacije ipak manje
sklone predrasudama, ipak je posve jasno kako ne nestaju
zablude o drugima, o subalternim identitetima.
22
SOLO
Poznati pisac i moreplovac Joža Horvat oplovio je razna mora i oceane, o svojim je putovanjima napisao knjigu,
brodski dnevnik Besa. U tom dnevniku piše o fascinaciji
morem, koja nije nestala unatoč tome što mu je more uzelo
živote dvaju sinova. Možda se jedno objašnjenje te opčinjenosti krije u antropološkom tumačenju kako je upravo
morska voda feminizirani materinski ponor koji je za brojne kulture arhetip silaska i povratka prvotnim izvorima
sreće. Oploviti Atlantik gotovo da je san svakog dječaka,
no rijetko tko se usudi taj san ostvariti. Mladi jedriličar iz
Tribunja Šime Stipaničev odlučio je u međunarodnoj regati krenuti iz Francuske na put preko Atlanika do Brazila.
Riječ je o putu od oko 8.000 kilometara. Sudionicima regate rečeno je da ne smiju imati komunikaciju s kopnom.
Šime je na plovidbu krenuo sam s brodićem i s bocom maslinova ulja. Svoju je plovidbu odlučio i snimati, a brodska
kamera ubrzo se pretvara u njegova sugovornika. Šime se
obraća kameri kao prijatelju, komunicira s njom, govori
joj o vlastitim strahovima, nelagodama, radostima koje mu
se događaju na putu koji traje dvadeset osam dana. Film
Solo Tomislava Žaje i Davora Švaića sastoji se uglavnom
od kadrova koje je snimio sam moreplovac, no u filmu su
23
korišteni i kadrovi koje potpisuje poznati fotograf Jasenko
Rasol.
Šime se vrlo brzo izdvaja iz regate i veći dio puta plovi posve sam. No on nimalo ne mistificira svoju plovidbu,
već posve opušteno, kao da je riječ o relaciji Split – Brač,
zeza se, govori neopterećeno o tjelesnim potrebama, spavanju, o čežnji. Putni dnevnik, kako piše Manfred Jurgensen, ponajprije pokazuje mogućnost znatnog utjecaja prirodne okoline na dnevnik. Budući da je riječ o videodnevniku, nema opisa prirode, no ipak moreplovac povremeno
upozorava gledatelja gdje se nalazi kao da poučava na kojoj koordinati se nalazi i koliko će još putovanje potrajati.
Zanimljivo je da u filmu nema kadrova koji bi prikazivali
ulazak u neke luke, Šime nas samo obavještava gdje će se
usidriti.
U njega je prisutan strah od potonuća, no to istovremeno predstavlja i izvor radosti. Posve je dirljivo njegovo
komuniciranje s pticom koja izgubljeno leti. On je hrani
i tetoši. Šime se i pita, posebno kad dođe bura, što mu je
trebalo krenuti na tako neizvjestan put, no ohrabruje se
mišlju da čovjek mora slijediti svoje snove. Netko će se
možda blago nasmijati Šiminoj prostodušnosti, ali to je
nevažno. Cinici ionako samo žele u drugima ismijati ono
što sami nemaju – vjeru u život i u čovjeka. Film zapravo
žanrovski možemo odrediti kao videodnevnik. Gledatelji
24
prate Šimin put, strukturiran po danima. No ti su dani jednolični i ne nude nam pustolovine koje bismo mogli očekivati. Zanimljivo je kako se Šime posve otvara gledajući u
kameru, ne skriva svoje tijelo od nje, niti se trudi prikazati
boljim ili uspješnijim. Film nije, kako bi se moglo očekivati, sastavljen od nekih dramatičnih kadrova. Ritmično
se izmjenjuju bura i bonaca, koji određuju kretanje broda i
raspoloženje jedriličara. No uglavnom čini se kao da brod
stoji na istom mjestu. Čak ni trenutak kada Šime nailazi na
kita nije nimalo uzbudljiv za moreplovca: ponaša se kao
da je riječ o običnoj ribi ili komarcu. Uostalom, u središtu
redateljeva interesa nije bila akcija, ni morske vratolomije,
već male Šimine meditacije, razmišljanja o životu, moru,
putovanjima. Riječ je o, kako piše Jurgensen, dnevničkoj
refleksiji, pa se Šime pita o tome što jest, o svrsi putovanja. Pritom kamera konstantno ima ulogu tog drugoga,
kojem se obraća kao živom biću i ponekad se čak čini da
očekuje govor, kao da želi isprovocirati nemoguću reakciju. On se pita o cilju putovanja i heraklitovski zaključuje
da kretanja zapravo nema. Redatelji su sjajno poentirali
ono što je odlično zabilježio Roland Barthes. Barthes ističe kako brod može biti simbol odlaska, ali on je ipak više
znak zatvorenosti. Naime, naklonost prema brodu uvijek
znači i radost prema potpunom zatvaranju. Voljeti brod,
piše Barthes, znači prije svega voljeti nenadmašnu kuću,
25
neprekidno zatvorenu. Romantičarski pjesnici (Lamartine,
na primjer) ističu kako je brod kolijevka, majčinska kolijevka. Nimalo slučajno Šime se i ponaša kao dijete – govori kako ga „peče guza“, tepa samome sebi, uspavljuje
se. Alquie ističe kako je voda vezana uz fluidnost želje te
da se suprotstavlja svijetu čvrste materije i da podsjeća na
svijet djetinjstva gdje ne vladaju sputavajući zakoni razuma. U pjesničkoj zbirci Saške Rojc Puzzlerojc niz pjesama posvećen je sjećanjima na mladost, pa su neke pjesme
upravo o ljubavnicima koji su na brodovima, utrobe kojih
su poput utroba maternica. To korespondira s potrebom
junakinje da zadrži snovitost, vezanost uz djetinjstvo jer,
poput djeteta, sanja pustolovine.
Stoga je film koji ne pokazuje progresivno kretanje
vjerna slika Šimina unutrašnjeg svijeta. Šimi je njegov intimni svijet najvažniji, važniji od samog putovanja koje
postaje samo povod za razmišljanje. Možemo tu njegovu
plovidbu i nazvati infantilnom, no Šime ni ne skriva svoju
djetinjastost. On je na kraju ipak ostvario svoj san. U vrijeme kada glasnogovornici kapitalističkih kompanija govore kako je sramota raditi solo jer to pokazuje kako nismo
timski igrači i kako smo bez osjećaja za druge, u vrijeme
kada se forsira besmisleni team building, Šime je pokazao
da solističke akcije itekako imaju smisla.
26
SPALITI NAKON ČITANJA
Spaliti nakon čitanja sasvim sigurno nije ponajbolji
film braće Coen, ali je ipak riječ o vrlo zanimljivom filmu.
Kritičari su uglavnom zamjerke pronašli u tome što je riječ
o filmu u kojem se loše balansira na rubu trilera i komedije. No smatram kako je namjera braće Cohen bila napraviti
film o svijetu ispražnjenom od smisla, bez značenja, paranoidnom svijetu u kojem sebi priskrbljujemo višak značenja. Siže filma je jednostavan – agent CIA-e, koji dobiva
otkaz na poslu, odlučuje napisati memoare u kojima će
osvetnički pisati o svojoj bivšoj organizaciji. No slučajno
izgubi CD na kojem je datoteka s podacima. Taj CD slučajno nalaze instruktorica fitnessa (Frances McDormand)
i njezin asistent (Brad Pitt), koji, shvativši da je riječ o
povjerljivim podacima, odluče javiti se vlasniku Osborneu
Coxu, kojeg glumi John Malkovich. Oni ga počnu ucjenjivati, a istovremeno se obrate i Ruskom veleposlanstvu,
za koje procijene da bi mogli imati interes za taj materijal.
Parodija nastaje upravo iz suprotstavljanja dvaju svjetova,
onog idealističkog u kojem se vjeruje u misije i više ciljeve i onog birokratskog, gotovo kretenskog svijeta u kojem
živimo. Nimalo slučajno će Malkovich svome ocu, također bivšem zaposleniku CIA-e, reći kako to više nije vri-
27
jeme u kojem je on djelovao, kada je svijet bio bipolaran,
kada su se znali centri moći. Danas je moć disperzirana i
CIA nipošto nema onakvu važnost koju je imala u ta davna
vremena. Malkovich će istaknuti i to da su instruktori fitnessa za njega obični kreteni, pravi pripadnici suvremene
civilizacije, površne i glupe. Instruktorica je posve usmjerena na vlastito tijelo, koje želi dotjerati i za to joj treba
novac. Njen ljubavnik kojeg glumi George Clooney je ljubavnik i žene Ozzija Coxa, koji sasvim slučajno ulazi u
ovu naizgled skandaloznu priču. On je posve frivolan lik,
infantilni čovjek koji bi najradije da se, kao bebica, nakon
avantura, vrati ženi u naručje, sve dok ga i ona ne odbaci.
U Ruskom veleposlanstvu instruktoricu pitaju kako može
tako lako izdati domovinu. No njoj je svejedno, jer kult
tijela za nju ima najveći prioritet. Samodopadni Clooney,
također ovisnik o uljepšavanju tijela, uočava kako ga netko prati i kad ulovi tog pratitelja, shvaća kako nije riječ
ni o CIA-i ni o NASI, već je to samo obični zaposlenik
agencije koju je angažirala njegova supruga, spisateljica
dječjih romana, koja želi razvod. Clooney je paranoičan,
posvuda vidi višak značenja, pa i običan čovjek koji fotografira u parku za njega postaje progonitelj. Sam završetak
filma je urnebesan. Naime, u uredu CIA-e s najvećom ozbiljnošću razgovaraju o sirotoj instruktorici koja, neočekivano, postaje važna „igračica“. Ugledni djelatnici CIA-e
28
razgovaraju o njenim estetskim operacijama, maštare o
tome kako će im ona priskrbiti još povjerljivog materijala.
Coeni su prikazali svijet u kojem više nema potrebe za misijom, za idealima, ljudi su rukovođeni ili svojim privatnim interesima ili rade po inerciji. Službenici se otpuštaju
zbog alkoholizma, pa oni sami mistificiraju svoju važnost
da je to zbog njihove subverzivnosti. Lacan je pisao kako
ludilo označava urušavanje distance između simboličnog
i realnog, neposrednu identifikaciju sa simboličnim zadatkom. To znači, ističe slikovito Žižek, da luđak nije prosjak
koji misli da je kralj, nego i kralj koji misli da je kralj. A
Malkovich glumi agenta uvjerenog u svoju misiju, u svoju simboličnu važnost. Njegovi memoari, ma kako polemički bili, predstavljaju tek jadni pokušaj jer interes za
taj zapis, takvih zapisa naprosto ima previše, neće imati
težinu kakvu on pretpostavlja. Misija ne postoji, nije moguća jer je upravo taj „veliki drugi“ dezintegriran. I tako
se sve natapa viškom značenja, u svijetu ispražnjenom od
smisla u kojem više nema jasnih centara moći, u kojem je
sve transparentno. Treba napomenuti kako glazba savršeno doprinosi komičnosti. Megalomanska glazba (potpisuje ju Carter Burwell), koja bi trebala biti kulisa u nekom
mitskom epu, prati trivijalna događanja. Na kraju, film
Spaliti nakon čitanja zanimljiv je film u kojem, nažalost,
elementi trilera nisu dovoljno parodirani, pa se povremeno
29
postiže pomalo jezovit učinak. No unatoč tome film je odlična parodija suvremenog društva u kojem su braća Coen
ismijala i glavne glumce. Malkovich i Clooney primjeri su
izrazitog narcizma u glumačkom svijetu, pa Malkovichev
patos i Clooneyjeva opsjednutost vlastitim izgledom bivaju ismijani kao i sav taj površni, ekshibicionistički holivudski šminkeraj. No film možemo tumačiti i mnogo dublje. Žižek ističe da smo danas bombardirani mnoštvom
poruka koje pripadaju nekonzistentnim i nesvodivim
univerzumima. Umjesto globalnog sela, velikog drugog,
dobivamo mnoštvo „malih drugih“, plemenski partikularnih identifikacija po svome izboru. A to pretpostavlja da
upravo inzistiranje na bipolarnosti svijeta, koju nalazimo u
svijesti junaka ovog filma, zapravo postaje izvor komičnih
zapleta. Naime filmovi o rusko-američkom sukobu naprosto pripadaju davnim sedamdesetim godinama pa je svako
evociranje toga zapravo čista parodija nekad posve jasno
postavljenog Svijeta.
30
ŽENE
U večernjem dnevniku Hrvatske radiotelevizije bilo je
javljanje uživo s premijere filma Žene. Prilog se sastojao
od par izjava vječnih posjetiteljica takvih događaja. Novinarka je naglasila kako su se na filmu, kao i na samoj
premijeri, našle samo žene. Zatim je kamera proletjela po
Cinestaru – mogli smo vidjeti mnoštvo žena kako cijuču i
smješkaju se, kao da iščekuju stripera na nekoj djevojačkoj večeri. Taj je televizijski prilog završio mudrom konstatacijom novinarke da ipak nije dobro biti samo u ženskom društvu i da je „miješano društvo najbolje“. Takvo
ograđivanje je tipično jer ne daj Bože da netko pomisli
kako se na HRT-u afirmira feminizam. Uostalom, ženska
segregacija tretira se kao radikalizam, kao zahtjev pomahnitalih sufražetkinja kojima muškarci više nisu potrebni.
No film Žene u kojemu nema muškaraca zapravo je
film u kojem se baš sve vrti upravo oko jednog muškarca.
Treba napomenuti kako je riječ o remakeu filma Georga
Cukora iz 1939. godine, ali i o kazališnom komadu Claire
Boothe Luce iz 1936. godine.
Redateljica filma je poznata producentica i scenaristica Diane English. Jedan je od njenih značajnijih projekata
poznati serijal Murphy Brown s Candice Bergen u ulozi
31
oštre, radikalne novinarke. Zato odmah možemo postaviti
pitanje kako je uopće došlo do toga da producentica serije
Murpy Brown, u kojoj su se nerijetko iznosili radikalno
feministički stavovi, sudjeluje u stvaranju filma koji je ne
samo prosječan holivudski uradak već emanira i niz stereotipa. Naime glavna junakinja Mary Haines, koju glumi Meg Ryan, udana je za bogatog poslovnog čovjeka i
vodi pomalo isprazan život u kojem su vrhunac zabave
s humanitarnim predznakom. Ona ima svoj krug prijateljica. Jedna od njih je urednica ženskog časopisa Sylvie
Fowler, glumi je Annete Benning, utjelovljenje svih onih
epiteta koji se pripisuju poslovnim ženama: jezičava, bez
obitelji, samodostatna, šopingholičarka. Ukratko, zmija
koja više cijeni posao od obitelji. Kao njena suprotnost
u tom prijateljskom četverolistu pojavljuje se prijateljica
koja rađa svake godine, umjetnica koju taj užurbani svijet mode i izdavaštva nimalo ne zanima. Treća prijateljica
je utjelovljenje dvostruke obilježenosti – obojena lezbijka
koja je cinično odbacila veze s muškarcima i u vezi je s
grintavim supermodelom. Zaplet nastaje kada urednica saznaje da glavnu junakinju vara suprug, i to s običnom radnicom u parfumeriji. Ta je radnica, koju glumi atraktivna
Eva Mendes, utjelovljenje svih stereotipa o fatalnoj kučki – privlačna, ali bez novca, pa svoju privlačnost koristi
kako bi manipulirala muškarcima. Kada Mary saznaje za
32
muževu nevjeru, obraća se majci koja joj nudi savjet prikladan nekim vremenima kada su žene sve činile kako bi
zadržale privid sretnog obiteljskog života. Ukratko, isprva
odlučuje prešutjeti preljub i čekati dragog da se vrati. Više
je nego komična scena kada na nekoj plaži na ležaljkama leže i hvataju zrake zubatog sunca majka, kći i unuka.
Mobitel zvoni svaki čas, zove izgubljeni muž, a Mary, kao
dobra mamina curica, odgađa javljanje, samo kako bi kod
zabludjelog supruga opet pobudila žudnju. Meg Ryan koja
je dozvolila da je zarobe u ulogama naivnih, sladunjavih
romantičarki, ovdje predstavlja tipično nezrelu pripadnicu
visokog sloja koja je udajom odustala od svoje karijere i
koja živi prema muževim željama. Otac koji je otpušta i
muž koji ju je ponizio ipak će je natjerati da promijeni vlastiti život. No u filmu Žene to je prikazano krajnje groteskno, kao da je riječ o nekoj junakinji koja slijedi naputke
iz razdoblja ranog feminizma o revoluciji iznutra, odnosno
kao da je netom pročitala tekstove Glorije Steinem o samoostvarenju i uz to mnoštvo new age i self help literature.
Mary odlazi na razne seanse, primjenjuje duhovne tehnike
kako bi otkrila to što želi, odnosno pronašla vlastiti identitet. A upravo je imati vlastiti identitet imperativ današnjeg
vremena kojemu se ona bezrezervno podaje. Ona odjednom odluči biti seksi, pa ravna kosu, lakira nokte lakom
koji se zove jungle red kako bi konačno bila agresivnija
33
konkurentica ljubavnici svog supruga. Dvije žene zapravo
se bore za muškarca. I premda tog muškarca nigdje nema,
ne vidimo ga, upravo to podcrtava njegovu sveprisutnost.
On je taj koji će odobriti promjene svoje supruge – njemu
imponira samostalna žena, to mu je seksi. U filmu se govori i o uređivanju časopisa za žene, o njihovu licemjerju
i slično. Slyvie Fowler je urednica koja će zbog posla izdati prijateljicu. Dakle Slyvie, kad sazna da bi je izdavač
mogao nogirati, odlučuje prodati intimnu priču vlastite
prijateljice. I tada shvaćamo da u tom izdavačkom svijetu
urednica nije moćna, već posve ovisi o volji nadređenog,
tj. izdavača. Poguban utjecaj takvih časopisa i vrijednosti koje oni propagiraju najbolje se pokazuje na primjeru
kćerke Mary Haines koja počinje glumiti odraslu ženu i
pušiti cigarete kako bi smršavjela. No važna je rečenica
koju izgovara, a koja govori dovoljno o razlozima svih tih
poremećaja u prehrani – ona ističe kako prezire vlastito
tijelo. I supermodel u filmu pokazuje bunt. Ne želi trpjeti
izgladnjivanje i ne želi da je se zove modelom, jer joj se to
čini seksističkim. No ona ne ide dalje od toga, nije subverzivna, već samo grinta i radi što se od nje očekuje.
Na kraju, Mary Haines ostvaruje davni san – postaje
dizajnerica, doduše, boji se ozbiljnije karijere. Pri kraju
filma gledamo modnu reviju na kojoj defiliraju manekenke
koje su gunđale da ne žele biti supermodeli. Dakle Mary
34
je konačno postala ostvarena žena koja spremno može primiti svog muškarca natrag u kuću. Posljednje scene filma
vezane su uz rađanje. Jedna je od prijateljica u rađaonici,
ona koja je stalno u drugom stanju, a podršku joj pruža
njeno žensko društvo. Svetost tog čina povezuje uzdrmano prijateljstvo tih žena. Čak je i urednica počela govoriti
o zaljubljivanju i pokazala je time da je ljudsko biće. Na
kraju rodio se dječačić, prvi muškarac u filmu. Majka tog
dječaka, može se ustvrditi, gotovo je jedini pozitivan lik u
filmu, uz simpatične sluškinje Hainesovih. Nju ne zanimaju tračevi, kao ostale, samostalna je umjetnica, ne izdaje
prijatelje, obitelj joj se ne raspada. Obitelj s puno djece
prikazana je kao uzorna obitelj, kao pastorala u kojoj žena
nema vremena za gluposti, kao što su dijeta i slično. Poslovni svijet u filmu prikazan je kao prljav i nenametljivo
se sugerira da bi se žene trebale maknuti iz tog svijeta, jer
mogu izdati svoje prijatelje. Dovoljno je da žena radi, da,
kao Mary, želi mali butik, ali ulazak u visoku modu bolje
ne, jer patit će obitelj. Nije nimalo slučajno da majku, ženu
koja se nikad nije usudila iskočiti iz obiteljskih okvira,
glumi Candice Bergen. Nekadašnja karizmatična Murphy
sad je tek ženica koja se ne snalazi u novom vremenu i žali
za propuštenim. Samoostvarenje njezine kćeri također je
varljivo, jer ona je u to krenula ponovo po diktatu tržišta
koje sad traži od žene da bude i majka i poslovna žena koja
35
ipak čeka da joj se vrati posrnuli muž. Mary ipak nije odustala od romanse, a romansa, kako navodi Steinem, upravo
leži u niskoj razini samopoštovanja i u necjelovitosti jastva. Uostalom, junakinje u ovom filmu uglavnom su sklone samopodcjenjivanju, raznim strategijama obrambenih
mehanizama, tračanju itd.
Reakcije na film Žene bile su iznimno burne. Jedan je
kritičar ustvrdio kako je riječ o jednom od najgorih filmova koje je gledao. To je zacijelo pretjerivanje, ali moguće
je pretpostaviti što ga je iritiralo. Film Žene je film koji
o ženama i ženskom prijateljstvu govori, kako je dobro
uočio Nenad Polimac, na staromodan način, kao da nismo
prošli ni fazu ranog feminizma. No budući da je u nas još
uvijek popularna pronatalitetna politika, motivirana strahom od izumiranja nacije, vjerujemo da bi gledanost filma
i publicitet koji bi mu mogao priskrbiti don Kaćunko mogao biti prilično dobar.
36
LJUBAVNICI
Ljubavnici je najnoviji film redatelja Jamesa Graya
koji se proslavio kriminalističkim filmovima kao što su
Mala Odessa, Braća po krvi i Yards. Gray je i koscenarist filma, a važno je istaknuti kako je u pisanju scenarija
bio inspiriran pripovijetkom Bijele noći F. Dostojevskog.
Mnogi su bili začuđeni izborom predloška, jer se Gray
odmaknuo iz poznatog krim-miljea i napravio ljubavnu
dramu, koja je bila hvaljena, čak i nominirana za Zlatnu
palmu na prošlogodišnjem Cannesu, a konkurirala je i kao
najbolji strani film za nagradu Cesar. No Ljubavnici nisu
samo film o romantičnoj ljubavi. Prije svega, Gray ima intenciju prikazati brutalnost današnjeg vremena u kojem ne
možemo opstati kao individualci, ili još točnije, u kojem
umjesto zrelih individualaca žive polomljeni, emotivno izgubljeni ljudi, zapravo djeca u tijelima odraslih ljudi. Leonard, kojeg glumi Jaocquin Phoenix (dobitnik Oscara za
ulogu Johnnyja Casha u biografskom filmu Walk the line),
nakon ljubavnog prekida živi s roditeljima koji ga tretiraju
kao dijete. On, poput tinejdžera, spava do podneva, ruča s
roditeljima, sluša njihove savjete. Brižna majka, koju glumi Isabella Rosellini, prati svaki njegov pokret, čak i web-
37
stranice koje posjećuje surfajući na netu, a i prisluškuje
njegove razgovore. Roditelji su za Leonarda isplanirali
život kako bi ga financijski „osigurali“. Oni se povezuju s jednom također židovskom obitelji da prošire vlastiti
obrt. Sandra (glumi je Vinessa Shaw), kćerka obiteljskih
prijatelja, ljupka je djevojka, koja, premda već pri kraju
dvadesetih, najviše uživa u gledanju filma Moje pjesme
moje snovi, i to zato jer se tada, kako naglašava, „okuplja
čitava obitelj“. Sandra je fascinirana Leonardom, čak i samaritanski ističe kako se želi brinuti za njega, jer osjeća da
je „drukčiji“. U čemu se sastoji njegova neobičnost? Leonard je doživio ljubavni krah – on i njegova bivša zaručnica nisu mogli ostati zajedno jer su oboje pozitivni na neku
rijetku bolest, pa bi njihova djeca bila degenerici. Tom su
prekidu ponajviše doprinijeli njezini roditelji. Ponovno
se čini nevjerojatnim da oni sami nisu odlučili o vlastitoj vezi, već su u tome presudnu ulogu imali roditelji koji
još vjeruju da se vlastitoj djeci u kaotičnom svijetu može
osigurati sigurna budućnost. Film započinje scenom pokušaja samoubojstva: Leonard s natpisom oglašivača na ruci
baca se s mosta, no u zadnji tren se predomišlja, izranja i
blatnjav dolazi u čisto uređen dom u kojem ga čekaju brižni roditelji. Leonard pije antidepresive, odrađuje posao, on
nije, kako ističe, kao većina ljudi, hiperaktivan, voli čitati,
razmišljati, sanjariti.
38
Lijepa Michelle, Leonardova susjeda, također je neemancipirana. Naizgled samostalna odvjetnička pripravnica u vezi je s bogatim oženjenim odvjetnikom koji plaća
njen stan. Osim toga tiranizira je otac, nekad bogat čovjek, koji je spiskao sav novac i koji svojoj kćeri ne može
osigurati „sigurnu budućnost“. Važna je scena u kojoj se
Leonard i Michelle upoznaju. Ona se nalazi na stubištu,
iz njezina stana se čuje prijeteći glas oca, kojeg ne vidimo. Michelle, kao mala djevojčica, bježi iz stana i u tom
trenutku Leonard izlazi iz stana i smiruje ju. Njih dvoje
zatim ulaze u stan, onako krišom, kao smotani tinejdžeri
koji se mogu zadržati u njegovoj sobi dok ga majka ne
pozove na ručak, a zatim se danima dopisuju porukama,
skrivajući ih od znatiželjnih roditelja. Leonard i Michelle
još se nisu oslobodili od prijetećeg simboličkog Oca koji
izriče zabrane. Michellina nezrelost ogleda se i u tome da
od Leonarda traži procjenu vlastita ljubavnika te da bez
droge nije sposobna podnijeti tmurnu svakidašnjicu u „vukojebini“. Dok u vlaku razgovaraju o poslu, Leonard joj
kaže da radi u obiteljskoj firmi te da se povremeno bavi
fotografijom. Ona mu kaže da ima sreće jer ne može dobiti
otkaz, a ohrabruje ga u njegovoj kreativnosti. No Leonard
pomalo ironično ne pristaje da ga se odredi kao umjetnika,
zato što bi ga to očito činilo neozbiljnim. On je poput učenika čije fotografije roditelji ponosno pokazuju susjedima.
39
Leonard, poput Werthera, izjavljuje da bi zbog ljubavi sve
učinio. No pitanje je li riječ o ljubavi ili tek o romantičnom
traganju za onim nedohvatljivim Drugim? Leonard žudi
za Michelle koja ga zavodi i iskorištava. Znajući za njegove emocije, uvlači ga u vlastite probleme, a on joj kaže da
je unatoč svemu voli. Ona je poput bolećivih, nestabilnih
ljepotica koje trebaju zaštitnika. Leonard i Michelle su,
kako je to lijepo rekao Leonard, oboje „sjebani“, a to znači autodestruktivni, jer radije biraju opasnosti nego običnu
svakidašnjicu.
Je li to uistinu priča o romantičnoj ljubavi ili je pak
priča o nezrelim ljudima koji bježe od suočavanja sa svakidašnjicom? Zajednički bijeg, koji su planirali nakon što
je Michelle odlučila ostaviti ljubavnika, trebao je svjedočiti njihovoj snazi da se osamostale. No događa se suprotno. Leonard se u novogodišnjoj noći vraća u obiteljski
dom i njegov će se život odvijati baš prema uobičajenim
ritualima – proslave rođendana, židovski blagdani. Dok
ljubi Sandru i daruje joj zaručnički prsten kojim je namjeravao zaprositi Michelle, njegov pogled je posve prazan,
usmjeren negdje daleko, iza zida. No prilika je propuštena.
Michelle se vraća svom ljubavniku koji je napustio obitelj,
pa mu ona „želi dati priliku“, a to znači samo vraćanje u
zaštitničko okrilje u kojem će ponovno biti nesamostalna i
ovisna. Gray nam pokazuje kako u suvremenom društvu,
40
u kojem više nitko ne može očekivati „sigurnost“, individualci ne mogu opstati te da „pobjeđuju“ obiteljska udruživanja, interesi i linija manjeg otpora. Zapravo, riječ je
o tome da je sve manje pravih individualaca koji bi bili
sposobni preuzeti odgovornost za vlastiti život, jer je riječ uglavnom o generaciji izgubljenih tridesetogodišnjaka
koji vode ljubav u svojim sobicama dok ih s obiteljskih
fotografija na zidovima prijeteći gledaju lica roditelja.
Film Ljubavnici nipošto nije tek površna melodrama, već
snažna priča o izgubljenim ljudima u nesigurnim vremenima, ljudima koji utočište više ne nalaze ni u japijevskoj
jurnjavi za poslom ni u emotivnoj sređenosti, već se stalno
samoranjavaju, bacaju se s mostova, ali preživljavaju, sve
do neke druge opasne situacije.
41
IZA STAKLA
Redatelj filma Željko Ogresta izjavio je kako film Iza
stakla predstavlja otklon od njegovih prethodnih filmova
u kojima se bavio ratnom i tranzicijskom stvarnošću. No
premda se u filmu prije svega problematizira ljubavni trokut, ipak je riječ o tome da autor progovara o društvenoj
stvarnosti, ali i o „izgubljenoj generaciji”. U prikazu koji
je emitiran u ovoj emisiji kritičar je težište stavio na propitivanje krize srednje dobi, kada se događaju promjene u
muškarcima, pa oni hvataju zadnji zamah ne bi li pronašli
ljubavnicu i dokazali se. No smatram kako to nije najvažniji segment filma. U filmu Iza stakla uz glavne likove, arhitekta (glumi ga Leon Lučev), njegovu ljubavnicu (Daria
Lorenci) i suprugu (Jadranka Đokić), nalazimo i niz njihovih generacijskih prijatelja koji uglavnom ne žive sređenim životom. Većina njih je razvedena ili se boji ući u
brak, ili su doživjeli neku nesreću, ili čak nisu nikad uspjeli naći posao u kojemu bi im poslodavac plaćao socijalno
(poput Maje, arhitektove žene).
U filmu se vrlo suptilno analizira i matrilinearnost, odnosno ženska linija. Scenaristica Lada Kaštelan dramaturginja je koja se u svojim dramama bavila odnosom majke i
42
kćeri ili pak ženskim članovima obitelji. U drami Posljednja karika pisala je o trudnoj ženi u tridesetima koju ostavi
ljubavnik, pa ona u neki imaginarni dijalog zove umrle
majku i baku ne bi li joj pomogle donijeti odluku. Ona je
u dvojbi – ne zna želi li uopće roditi dijete i nastaviti taj
lanac nesreće. Ipak, na kraju, odlučuje ne prekinuti, već
roditi. U filmu Iza stakla Maja je posve svjesna muževe
prevare, ali ostaje trudna i postavlja si pitanje što učiniti,
budući da je njen partner ignorira. Ona ima i malu kćer,
očevu mezimicu, kojoj otac postaje tumač obiteljskih odnosa, jer majka je, predvidljivo, histerična i nepouzdana.
Sestra, majka, prijateljica su uz Maju, ali očito je da za
nju nemaju razumijevanja. Ona se nije snašla u životu i
bolje je da, kao i one, trpi i to zbog djece i prividnog obiteljskog mira. Odlična scena tog prividnog mira upravo je
vrtna zabava na kojoj se ocrtava kontrast između ugođaja
lepršavosti i junaka filma koji škrguću zubima, izbjegavaju poglede, odmjeravaju jedni druge. Maja će spontanim
pobačajem izgubiti dijete, i to je zapravo deus ex machina,
kojim je Ogresta izbjegao baviti se pobačajem. Naime
Maja je, prije spontanog pobačaja, odlučila pobaciti. Taj
nesretan slučaj zapravo je „riješio” problem umjesto nje.
Ogresta se u filmu dotiče i pitanja vjere, licemjerja vjernika koji nose krunice ovješene na retrovizore, uče djecu
životnim vrijednostima do kojih u životu uopće ne drže.
43
Vrijeme u kojem žive junaci filma je krajnje užurbano. Pomalo živčana kamera predstavlja nam jedan dan u životu
glavnog junaka; slijedi niz prizora koji se brzo izmjenjuju,
a pritom zapravo nema stanke u kojoj bi se razmišljalo,
već upravo suprotno, nema se vremena za razgovor. Mladi
je arhitekt permisivni subjekt – ne želi se nigdje obvezivati, već živi kotrljajući se između doma, posla i ljubavne
veze s kolegicom. Ljubavni odnos ljubavnika također se
sastoji tek od seksualnih odnosa. Sve ostalo čine šutnja,
vikanje, prigovaranje. Ana, mlada arhitektica, koja je već
šest godina u zabranjenoj ljubavnoj vezi s arhitektom, nipošto nije svedena tek na lik ljubavnice. Ona je osoba koja
u poslovnom svijetu želi slijediti etiku. Ne treba zaboraviti
kako je upravo ona ta koja upozorava svog ljubavnika na
nepoštene poteze njihova zajedničkog poslovnog partnera
Boška kojeg glumi Boris Svrtan. Ona će, čim utvrdi kako
se kreće u neke nedopuštene poslove, dati otkaz sa željom
da ode raditi na fakultet. Treba istaknuti da to čini tek onda
kada u burnom razgovoru s Boškom shvati kako ovaj ne
odustaje od nezakonitog rada. Boškovo opravdanje je
u tome da se danas jedino na taj način može preživjeti.
Upravo će Ana, na kraju, nesretnim slučajem, poginuti.
Neki su kritičari istaknuli kako je to zato jer su ljubavnice
grešne, pa se kažnjavaju one, ali ne i njihovi partneri. Željko Luketić u svom je tekstu metaforu opasne alge, koja se
44
širi i truje sve oko sebe, a koja se spominje na više mjesta,
protumačio kao metaforičku oznaku za Anu koja ugrožava
bračni život. No ne bih se složila, alga je zapravo metafora
za pošast koja slijedi, korozija društva prepunog podvala,
laži, nasilja. Ana, zašto ne ponuditi i takvu interpretaciju,
strada jer se ne uklapa ni u jedan kontekst: nije obiteljska
žena, odbija biti poslovna igračica koja ignorira zakon.
Ona je nigdje i ničija i zato predstavlja balast u društvu u
kojem se ženama ne oprašta ni poslovni uspjeh ni neimanje
obitelji. Utjehe nema za nikoga. Arhitekta će ostaviti žena,
on će raditi u birou u kojem će njegov partner, njemu iza
leđa, raditi kriminalne poslove. Majina prijateljica, koja je
došla nakratko iz Švedske, rekla je kako ovdje ništa nije u
redu i da je zato upravo i otišla. Taj njezin zaključak Ogresta ničim nije demantirao, jer nije ni ponudio izlaz. Ovaj
zaista zanimljiv film posveta je jednoj generaciji i jednom
vremenu koje odlazi da bi ustupilo mjesto vremenu u kojem nestaje bilo kakvo uporište. Opasne alge mogu metaforički biti i globalna kriza, ali i priroda sama, demonska,
proždrljiva, neuhvatljiva. Nestajanje života, koje donosi
ta opasna alga, nije posebno vezano uz Hrvatsku, već je
riječ o tome da više ni jedan dio Zemlje nije lišen pogubih
utjecaja: ratnih, ekoloških, gospodarskih. U takvoj krizi,
moralnoj, ekonomskoj, ekološkoj, u suludom kapitalizmu,
pojedinci mogu biti tek sitni pijuni koji trčkaraju, voze i
45
žive sto na sat, a zapravo ne znaju kuda idu. Generacijski
prijatelji, okupljeni na jednom druženju uz more, daleko
od užurbanog gradskog ritma, razgovaraju o smislu vlastita života i uglavnom vide besmislenost. Fatalni, posljednji susret Ane i njenog bivšeg ljubavnika dogodit će se u
bolnici gdje će se, u raznim posjetima, okupiti svi junaci
ove priče. Neki su nastradali i leže u bolnici, neki dolaze u
posjet. I upravo je bolnica i simboličko mjesto generacije,
ali i mjesto na kojem će stradati Ana, posve slučajno, od
metka čovjeka koji je odlučio presuditi liječniku. Metak
probija staklo i ubija Anu.
Pišući o filmu Lomeći valove, Slavoj Žižek pisao je
o tome kako se u tom filmu radi o sukobu tradicije (crkva kao institucija) i postmoderne (čudo), dok moderna
dimenzija izostaje. Slično bi se moglo primijeniti na tumačenje ovog filma. Naime ovdje se već u uvodu govori o
onom nemogućem koje se ipak ili baš zato događa, a to je
čudo. Neke situacije u filmu događaju se upravo kao čudo.
Istinski konflikt nastao bi kada bi se dotaklo bolno pitanje.
Što bi se dogodilo da je Maja abortirala? Nedavni napadi na Obamu, koji dolaze iz redova katolika, usmjereni
su upravo na njegov stav prema pobačaju. U filmu Četiri
mjeseca, tri tjedna, dva dana otvoren je taj tabu i rezultat
je sjajan, potresan film. Ogresta je uspio izbjeći i cinizam
i sentimentalizam, ponudio nam je vrlo dobar film, koji
46
otvara brojana zanimljiva pitanja. Možemo se nadati kako
će u nekom svom idućem filmu biti još radikalniji u prokazivanju sumorne realnosti.
ON EDUCATION
Film On Education režirala je danska redateljica Lone
Scherfig, autorica filmova Just like home, Wilber, Italian
for beginners, i to prema scenariju slavnog pisca Nicka
Hornbyja, autora kultne knjige High fidelity. Hornby je
pak scenarij napisao prema memoarima novinarke Lynn
Barber. Riječ je o bildungsfilmu u kojemu pratimo odrastanje šesnaestogodišnjakinje u predgrađu Londona početkom šezdesetih godina. Mlada Jenny, koju zaista izvrsno
glumi Carey Mulligan, odlična je učenica koja se priprema
za studij na Oxfordu. Njezini su roditelji pripadnici srednje klase. Otac, glumi ga Alfred Molina, poznat na primjer
iz filma Magnolia, malograđanin je koji kćerin studij doživljava ne kao mogućnost da se njegova jedinica obrazuje, stekne nova znanja već kao jednu stepenicu više koja
će joj omogućiti da stekne status koji donosi i bolje prilike
za udaju. Jenny obožava čitanje, francusku kulturu, a dok
s prijateljicama u kafiću analizira egzistencijalistička dje-
47
la, sanjari o životu u Parizu. Njezin interes za umjetnost
nije nimalo snobovski. Graham, mladić s kojim je u vezi,
pomalo je smotan, pun ideja o „putu oko svijeta“ i njezin ga otac odmah određuje kao teddy boya, odnosno kao
buntovnika. Uostalom, i vlastitu kćer ne potiče da misli,
jer Oxford, ističe, ne traži buntovnike, one koji misle svojom glavom. Ubrzo Jenny upozna starijeg mladića Davida
(odličan Peter Sarsgaard), koji je jednog kišnog dana poveze svojim skupim automobilom, i zaljubljuje se u njega.
David je bonvivan, odvodi je na aukcije prerafaelita, na
koncerte klasične glazbe. Podozrivost Jennyina oca prema
starijem momku svoje kćeri nestaje vrlo brzo, David uglađeno zavodi čitavu obitelj upravo isticanjem solventnosti
i raznih poznanstava. No istovremeno, u školi, učiteljica
Stubbs (Olivia Williams) i ravnateljica, koju glumi Emma
Thompson, vrlo su sumnjičave prema tom, kako ga nazivaju, mr. Rochesteru i brinu zbog Jennynih izlazaka, putovanja i zanemarivanja školskih obaveza. Aludiranje na
Rochcestera svakako je aluzija na poznati roman Charlotte
Bronte Jane Eyre. Podsjetimo, Jane Eyre, siromašna, ali
nadarena djevojka, zaljubljuje se u moćnog gospodina Rochestera, koji joj prešućuje da je oženjen. Slična sudbina
će, da odmah skratimo priču, čekati i mladu Jenny. Njezin
David je zaprosi, no ona slučajno sazna da je on oženjen,
a kasnije i da je ona samo jedna u nizu djevojaka koje je
48
zaveo. To dovodi do razočaranja, ali i optužbi. Ona s pravom okrivljuje oca da ju je poticao na odnos sa starijim
muškarcem i na taj način želi skinuti odgovornost sa svog
ponašanja. No Jenny nipošto nije naivno zavedena. Naime upravo će ona prići Davidu kada ga slučajno ugleda
u gradu, a kada posumnja da se David bavi nečasnim poslovima, ona će preći preko toga, jer užici koje joj donosi
druženje s njim i njegovima prijateljima brzo će otupjeti
oštricu njezine sumnje. On je odvodi na sanjano putovanje
u Pariz, ondje ne nasrće na nju pohotno, već radije uzima od nje svježinu i očaranost umjetnošću, ono što je čini
„drukčijom“. David je Židov, naviknut da ga se promatra s
predrasudama, no on se u svom biznisu itekako oslanja na
predrasude. Zarađuje tako da u kvartove u kojima žive tzv.
staležarke, žene koje se boje obojenih, useljava upravo ljude tamne boje kože pa mu te mahom preplašene starice
vrlo jeftino prodaju svoje stanove u dobrim kvartovima.
Uostalom, ovaj film je zanimljiv baš zato što je to manipuliranje predrasudama duhovito prikazano. Moglo bi se
reći kako malograđani čak i progledaju kroz prste ako je
odabranik njihove kćeri Židov, ali samo u slučaju ako je
taj Židov bogat (a ovdje je Židov prikazan stereotipno –
kao bogati trgovac koji iskorištava poštene ljude) ili pak
kako su spremni odreći se svoga doma ako u blizini njih
živi tzv. obojena obitelj. Treba istaknuti da je film zapravo
49
zanimljiv upravo do trenutka kad predvidivost postiže vrhunac. David je, posve predvidivo, zapravo byronic hero,
karizmatičan muškarac koji ima mračne tajne i Jenny se
pokunjeno vraća učenju i studiju. Ona nastoji zaboraviti
tu vezu s Davidom, obitelj se ponaša kao da se ništa nije
dogodilo, pa je pomalo groteskna scena kad sretna obitelj
doručkuje, a Jenny, baš kao junakinje iz devetnaestostoljetnih romana, dobiva pismo da je primljena na Oxford i
tada su se „ah!“ ostvarile sve njene želje, svi njeni snovi.
Ona odlazi na studij i ondje sada, poučena jako lošim iskustvom, izlazi s mladićima svoje dobi, koji je odvode u Pariz, a ona se pravi da je baš prvi put u tom gradu. Jenny je
shvatila kako bez obrazovanja nema ništa, a film naglašava vjeru u „društvo znanja“. To je pak krajnje stereotipno,
pa čak i pomalo kontradiktorno izvedeno. Naime učiteljica
Stubbs koja se školovala na Cambridgeu ni po čemu ne
djeluje kao žena koja je provela sretan život. Živi sama u
stanu punom razglednica, na putovanjima nije bila, kosa
joj je strogo počešljana, ali nadasve je moralna budući da
nipošto ne želi primiti od Jenny na dar parfem Chanell, jer
to je kvarenje mladeži i izdaja ideala. Jenny pak svojoj zabrinutoj ravnateljici govori kako joj nikad nije bilo ljepše
nego s Davidom – čita krasne knjige, odlazi na koncerte,
čak joj se suprotstavlja pitajući se zašto je takav život pun
učenja, tj. mučenja, bolji od života koji trenutačno živi i je
50
li uopće diploma jamac uspjeha, posebno za žene. Šteta je
što se redateljica nije uhvatila baš tih pitanja, već je, opet
predvidljivo, prikazala Davida isključivo kao lošeg momka. Bilo bi puno zanimljivije da je David zaprosio i oženio
Jenny i omogućio joj da se razvija kao umjetnica. Uostalom, on je cijenio njezinu inteligenciju i znanje, i tko zna
kako bi se njihov odnos razvijao dalje. No pobijedio je dobri stari Oxford, za koji je čak i Jennyn otac rekao da nije
mjesto gdje su buntovnici omiljeni. Film o šezdesetima,
kako nam ga je scenaristički prikazao Hornby, šarmantan
je, ali ne otvara uopće pitanja suvremenog društva, jer ne
nagriza ono osnovno pitanje: sumnju u svemoć obrazovanja te činjenicu da obrazovanje danas ne jamči ništa.
Osim toga film podgrijava stereotipe o Židovima, što u
današnjem svijetu, kada antisemitizam itekako cvjeta, nije
nimalo poželjno. Jenny pak nipošto nije samo zavedena,
već i lukava školarka, koja itekako zna da se život na visokoj nozi plaća, i to je bio njezin izbor pa nema razloga
naknadnom brisanju iz sjećanja tog iskustva. Ali koga briga, za sve je kriv prokleti Židov, trgovac koji zavodi sirote
cure željne znanja. Ma dajte molim vas.
51
KRATKI ESEJI
GLUMCI
Gostovanje Mire Furlan na hrvatskoj televiziji bilo je
pompozno najavljivano danima prije talk showa Nedjeljom u dva. Naime ova zvijezda jugoslavenskog filma i kazališta trebala je prvi put nakon sedamnaest godina govoriti na nacionalnoj televiziji o medijskom linču nad njom
početkom devedesetih, ali i o životu u SAD-u. No gledatelji, pa i sam voditelj, bili su vrlo iznenađeni njezinim
medijskim nastupom. Naime očekivalo se da će glumica
ogorčeno progovoriti o protagonistima medijskog linča,
no dogodilo se posve suprotno. Vi se smijete, začuđeno je
rekao voditelj. Mira Furlan uopće nije htjela prozivati ljude koji su pisali feljton o njezinu životu, već je prepustila
Aleksandru Stankoviću da nas podsjeti na aktere tog besramnog čina. Mira Furlan mogla je tek rezignirano konstatirati da se ništa nije promijenilo, da su ti ljudi i dalje
kreatori medijskog života u Hrvatskoj. Razgovor se vodio
u Beogradu, gdje je glumica snimala film, i to u vrijeme
demonstracija kad je došlo do odcjepljenja Kosova, pa je
mogla konstatirati i kako joj se čini da se povijest ponavlja
52
i da se nisu dogodile nikakve promjene u Srbiji. Ljudi su
na ulicama, nacionalizam se ponovo razbuktao. I činilo se
da se ova vrsna glumica pomirila kako neće više pronaći svoje mjesto kao glumica. Njeno gostovanje u projektu
Medeja kazališta Ullyses pokazalo je da se nju još uvijek
tretira kao simbol jednog vremena, a ne tek kao ono što
ona jest – kao glumicu. Ona je ostala simbol jugoslavenske glumačke heroine, koja je skupo platila svoju poziciju
u vrijeme ratnih sukoba. Upravo ulogu simbola ona igra u
filmu Turneja Gorana Markovića. U tom filmu glumačka
trupa iz Beograda odlazi na „gostovanje“ na prvu liniju
fronte u Bosnu. Pritom se glumci susreću s raznim vojskama, zbunjeni su i kao da se žele zadržati dalje od politike, odnosno biti samo umjetnici. No to je nemoguće. Za
mlade vojnike glumica Sonja, koju igra Mira Furlan, predstavlja susret sa sjećanjem na bezbrižnu mladost. Sonja je,
baš kao i Mira Furlan, seks-simbol koji upravo podsjećanjem na simbolički kapital želi spasiti svoje kolege. Ona
se, naime, želi prikriti tako da glumi Petrunjelu iz Dunda
Maroja. Oponašanje ne uspije, no ipak, upravo će joj to
što predstavlja simbol spasiti život. No vratimo se sada na
priču o životnom i umjetničkom putu Mire Furlan.
Potrebno je podsjetiti na početak devedesetih, na glumičin život između Zagreba i Beograda. Naime njoj su
tada dežurni domoljubi zamjerili izdaju – zato što je za
53
rata glumila u kazališnoj predstavi u Beogradu i što je to
opravdavala umjetničkim razlozima. Medijski linč u tadašnjem Globusu bio je usmjeren na to da je se predstavi
kao „laku ženu“ te nacionalnu izdajicu. Nakon tog feljtona ona i njezin suprug Goran Gajić, beogradski redatelj,
odlaze u SAD. O slučaju Furlan odličnu je studiju napisala Lada Čale Feldman pod nazivom Šteta što je kurva:
Glumica i njezina dvojništva između postkomunizma i posthumanizma (Femina ludens, Disput, 2005. ) u kojoj ova
teoretičarka sjajno analizira beskućnički status glumice
koja danas glumi u američkim science-fiction filmovima.
Glumi polučovjeka, poluvanzemaljca, a to na najbolji način simbolički prikazuje bezdomni status gumice – nepripadnost nikome. Feldman se u svojoj studiji referirala na
glumičin angažman i prije devedesetih. Naime Furlan je
odbijala biti tek lutkica koja ne izražava svoje stavove, već
je u intervjuima, od početka svoje karijere, inzistirala na
stavu kako su glumci uglavnom bespomoćni pred redateljem, a glumice svedene tek na ulogu „žene-majke“ ili
„žene-kurve“, te da služe tome da se iskoriste pa odbace.
Kada ju je voditelj pitao o razlozima linča, ona je navela i
dva vrlo važna razloga da je glumica i žena. Nije potrebno podsjećati da su glumice prilično kasno dobile status
u kazališnom svijetu, da su godinama ženske uloge glumili muškarci te da se „u narodu“ glumica doživljava kao
54
laka žena. Kod Mire Furlan takva je percepcija još više
potencirana jer se „skidala“. Danas ona govori o vlastitoj
naivnosti i nesvjesnosti konteksta u kojem je živjela jer
je njezino obnaživanje na ekranu imalo lošu reperkusiju.
Umjetnički razlozi kojima se opravdavala još su više dolijevali ulje na vatru, baš kao što je njezino pozivanje na
ljubav, uslijed ratnog vihora, doživljeno kao cinizam, a ne
kao izraz iskrene zbunjenosti i emotivnosti. Čale Feldman
pravilno uočava i to kako je njoj bilo daleko teže početkom devedesetih nego Vješticama iz Rija koje su bile tretirane kao subjekti, jer su bile vlasnice svog diskursa. Mira
Furlan, kao glumica, bila je tek kao tijelo koje se izlaže na
pozornici. No ona je, prekoračujući granice država, odbijajući da „ostane kod kuće“, zapravo bila prijetnja jer
svoje je tijelo, koje je simbolički shvaćeno kao domovina,
prepustila Neprijatelju i time je počinila još veću izdaju.
Novinski napadi su bili ovako naznačeni: Težak život lake
žene i Sisama na Hrvatsku, a svjedoče o isprepletenosti
seksualnosti i politike, bilježi Čale Feldman. Glumičin
politički čin, njezino prepuštanje žudnji, oslobođen odnos
prema tjelesnosti, sve to dovelo je do medijske harange
koja je na kraju rezultirala njenim brisanjem iz memorije
nacionalnog glumišta i naposljetku zaboravom. Ime Mire
Furlan nije poznato novim generacijama, i stoga je njeno
pojavljivanje u gledanoj TV emisiji važno jer je ipak na
55
neki način upisivanje u hrvatski kontekst, ali i podsjećanje ljudi na vrijeme koje žele istisnuti iz svojih sjećanja,
a u kojem su proveli najveći dio svojih života. Njezin angažman možda je ipak pridonio tome da glumci prestanu
sebe doživljavati kao praznoglavce koji nemaju svoje mišljenje. Tako su nedavno, u inicijativi Pravo na grad, koja
je osmišljena kao borba protiv svemoći tajkunskih mogula
i njihovih nakaradnih urbanističkih planova, upravo glumci bili iznimno angažirani: Vili Matula i Urša Raukar. To
nije njihov prvi društveni angažman. Spomenuti glumci
često sudjeluju u projektima nevladinih inicijativa i umjesto akademskih intelektualaca, od kojih bi se očekivala
artikulacija društvenih problema, postaju nositelji građanske inicijative. Vili Matula zalagao se i protiv sapunica,
njihove mašinerije koja iskorištava glumce, koji rade po
čitave dane, potplaćeni su i izloženi, a nakon što ih iskoriste, producenti odbacuju te glumce koji se po angažmanu
u sapunici nerijetko izgube i nestanu. I Mira Furlan opirala
se tome da bude samo dijelom hollywoodske mašinerije.
Ona je i u SAD-u pokušala ostvariti kazališnu karijeru.
Tako je sa suprugom zajedno realizirala predstavu Antigona u Los Angelesu, 1995. godine, i to relativno uspješno.
Gledajući pak film Turneja mlađe će generacije napokon
imati priliku vidjeti je u filmskom projektu koji je nastao
nakon rata.
56
OGLEDI O KNJIGAMA ESEJA
Pisati u vremenu bez utopije i svijetu
bez koordinata
Dubravka Ugrešić, Nikog nema doma, Devedeset
stupnjeva, Zagreb, 2005.
Nikog nema doma nova je zbirka eseja Dubravke
Ugrešić koja se, kako stoji u uredničkoj bilješci, nastavlja na njezine prethodne zbirke eseja Američki fikcionar,
Kultura laži i Zabranjeno čitanje. Jedan se dio eseja veže
na oglede iz Američkog fikcionara, no umjesto o Americi
autorica piše o Europi i dalje problematizira teme iz knjige
eseja Kultura laži, a jedan je dio tekstova posvećen upravo
onom području o kojem je pisala u Zabranjenom čitanju –
riječ je o „književnoj geopolitici”. U podjeli na službenu
povijest, na personalnu povijest, ona i dalje ponajviše piše
o onoj trećoj koju naziva alternativnom. To je intimna povijest svakidašnjice koju smo živjeli. Petar Ramadanović
u tekstu Simonid na Balkanu; jezik haosa upravo piše o
Ugrešićkinoj koncepciji povijesti. Ona ne nastoji rekonstruirati prošlost, već o prošlosti svjedoči u trenutku nje57
nog nastajanja u sadašnjosti. Naime kada se rekonstruira
prošlost, dolazi do zaboravljanja prošlosti upravo u trenu
kada autor vjeruje da je otkrio što se stvarno dogodilo, a
kada se pak nudi uvid u sam proces stvaranja povijesti,
riječ je o svjedočenju sudionice koja je i sama proživjela
nesreću, koja sjedi usred ruševina, kao da katastrofa i dalje traje iako postoji svijest da je riječ o prošlom događaju. Pamćenje nije pohranjeno ni u državnom muzeju ni u
obiteljskom albumu, već u, kako ističe autorica, kolačiću
madelaine. To su u ovom slučaju bomboni sovjetske proizvodnje, a ona grickajući ih, pokušava zadovoljiti nostalgiju, premda pritom nije ni sama sigurna što je zapravo
objekt te nostalgije. Kada gricka bobi štapiće i pije uz to
martini sjeća se društvenih projekcija o boljoj budućnosti,
ali prisjeća se i vlastite adolescencije. Ona izbjegava povijest, vraća se u privatnu i kolektivnu mitologiju, posjećuje
vrijeme kao što posjećuje prostor. Pritom uspoređuje razne
pojave iz sadašnjosti i prošlosti, a to čini i u prostornim
relacijama npr. običaji iz raznih dijelova svijeta, pa se kao
osnovni topos nameće relacija prostor – vrijeme. Njezina
kretanja prostorom ovremenjena su jer piše o prošlosti, o
vremenu koje je nestalo. Nije vezana uz jedan prostor; njezina bezdomnost gotovo je opsesivno tjera da se raspituje
o tuđim intimnim prostorima, jer svoj vlastiti gotovo da i
nema; uvijek je na putu s koferom koji postaje metonimija
58
njezina života. Kada pak tematizira narode u prostoru i
vremenu, piše o onima koji ne znaju odrediti vlastitu poziciju u tim relacijama. Ponekad o običajima svojih zemljaka govori iz perspektive suvremenog etnografa koji
bilježi već nestale običaje, npr. onda kada piše o ritualima
hranjenja. Dok putuje s piscima vlakom po Europi, promatra kako se mijenja i pomiče granica Istoka i Zapada,
kako u svojoj potrebi da budu na zapadnoj strani, mnogi
narodi njeguju fantazme o tome kako su štit ili raskrižje i time si pridaju važnost koje nemaju. No istovremeno
Ugrešić ne ostaje dužna ni zapadnoeuropskim kolegama
koji su više puta osjećali nelagodu ili prezir prema Istoku
koji nije Zapad, prema Istoku koji pokušava biti Zapad i
prema Istoku koji je kao Zapad. U tematiziranju europskog identiteta ona se donekle veže na Borisa Budena u
knjizi Kaptolski kolodvor. Naime Buden je kritičan prema
multikulturalistima koji priznaju razlike, samo da bi u njima mogli uživati, pod krinkom dobrobiti Drugoga, zatvorenog u fantaziji onih koji su ga učinili predmetom svog
uživanja. Buden je pisao kako je čitav proces tranzicije
velika kulturna revolucija ili „revesternizacija“, kultura je
shvaćena kao borba civilizacije protiv nerazvijenih kultura. Za Dubravku Ugrešić Europa je tržnica, sajam, a novac
je lingua franka Europe i europskog ujedinjenja, kritična
je prema multikulturalistima, prema ideolozima europ-
59
skog ujedinjenja i promišljateljima europskog identiteta.
Osobito je, kako naglašava, „alergična” na pojam identitet
te na sastavnice tog identiteta-povijesti u kulturi. Umjesto
identitet ona predlaže integritet. I suvremene feminističke
teoretičarke vrlo kritički pišu o identitetu. Tako npr. Dona
Haraway napušta metafiziku identiteta i metafiziku reprezentacije i ističe da je optika puna drugih, potentnijih mogućnosti za razmišljanje o povijesti. Stoga i uvodi optičku
metaforu difrakcije, jer se obrasci difrakcije tiču heterogene povijesti, bilježe povijest interakcije, miješanja, jačanja
i razlikovanja. A to čini i Dubravka Ugrešić. Ona pomalo
rezignirano zaključuje kako dok europski mislioci tragaju
za skladnom formulom europskosti, Amerika je virtualno
okupirala Europu, ujedinivši Istok i Zapad. Tako je stara
ideja o Europi kao kolijevci civilizacije nestala jer je nad
kulturom prevagu odnio novac. Umjesto političkog angažmana pisci radije koriste izraze kao što su image, publicity, menagment i postaju tek praktičari. Ponajbolji esej u
knjizi je onaj u kojem propituje što je europsko u europskoj književnosti. Ugrešić rezignirano konstatira kako se
koncept europskih književnosti ne razlikuje mnogo od Eurovizijskog natjecanja za pop-pjesmu I pritom navodi primjer koji bi mogao itekako biti zanimljiv onima koji svoje
ime nikad ne bi izgradili da se besramno nisu koristili npr.
bosanskom pričom. Joydeep Roy Bhattacharaya je rođen
60
u Calcutti, u Americi je diplomirao filozofiju, živi u New
Yorku. On je napisao roman, a tema je Mađarska i krug
mađarskih intelektualaca u šezdesetim godinama. Mađari
su preveli knjigu, ali ipak su ga upućivali na to da bi mu
bilo bolje da piše o Indiji. No on to nije učinio i time je
na neki način počinio političko samoubojstvo, jer u Indiji
ga neće voljeti, a sredine koje smatraju da imaju autorsko
pravo nad tim temama, sigurno ga neće tapšati po ramenu.
Ipak, on je zadržao svoje pravo na slobodni književni izbor i nije stvorio imidž koji se očekivao, odnosno identity
kit. Pozicija Dubravke Ugrešić teško je odrediva. Živi u
Amsterdamu, ali ne piše na nizozemskom jeziku i premda
piše na hrvatskom, u hrvatskoj kulturi nema svoje mjesto u
nacionalnoj književnosti. Je li povratak moguć? I kamo se
uopće mogu vratiti oni koji ruše jezične konvencije i slobodno se kreću između jezika i kultura prevodeći značenja? Ponovo je potrebno sjetiti se Borisa Budena koji piše
o povratku, a kao metaforu koristi dolazak Filipa Latinovića na kaptolski kolodvor. Taj kolodvor u stvarnosti ne postoji, to je ime za utopiju povratka, jer onaj tko je jednom
napustio svijet nacionalne kulture, nema se kamo vratiti.
Na kolodvoru, zaključuje, ne treba silaziti, jer je on tek
mjesto polaska. U svom tekstu Hometown Ugrešić također
referira na taj Krležin roman i naglašava kako se tema povratka uvukla u književnost krajem devetnaestog stoljeća i
61
ugasila se upravo tim, kako ga naziva, remek-djelom. Renata Jambrešić Kirin u jednom od svojih brojnih tekstova
o egzilu naglašava kako je jedna engleska kritičarka pisala
kako bi u lektire trebala ući Kultura laži jer upozorava na
opasnosti političkih programa o nacionalnom osamostaljivanju. Kod nas, ističe Jambrešić, bez obzira na međunarodnu priznatost Slavenke Drakulić i Dubravke Ugrešić,
Preradovićev Putnik i Kranjčevićev Iseljenik još uvijek su
reprezentativni školski predlošci za analizu egzila evocirajući prošlostoljetni duhovni obzor unutar kojeg je iseljenik
„hrvatski Odisej”, nužno muškarac i nužno „upućenik u
propast”, siromašni dobrijan ili intelektualni naivac koji
se ne može osloboditi mitskog paradoksa o domovinskom
raju i prokletstvu domaje. No u novoj knjizi, kada iznova tematizira egzil, Ugrešić mu nastoji pristupiti bez naglašavanja aure romantične pobune protiv reda, odricanja
od doma u slavu personalne slobode. Naime ponekad u
tim velikim pričama izostaju banalni detalji koji kazuju
kako su nekad egzili tek slučajnost ili pak nastaju samo
zbog banalnosti, odnosno greške jednog činovnika (slučaj
Benjamina). Njezin egzil je, naravno, potaknut političkim
razlozima, a u svom egzilantskom pisanju ona nikad ne
izostavlja tematiziranje onog što se događa na prostorima
bivše države ili pak što se događalo prije.
Boris Buden odlučio je više ne referirati na ovdašnje
62
prilike, počeo je pisati isključivo na stranim jezicima. Sad
ostaje pitanje postoje li mlade snage koje bi mogle nastaviti kritičku poziciju i njega i Dubravke Ugrešić. Andrea
Zlatar je odlično uočila u predgovoru Sabranih eseja Slavenke Drakulić kako kad se čitaju njezini polemički eseji
koji su nastali prije dvadeset godina, možemo uočiti kako
se malo toga na kulturnoj i socijalnoj sceni promijenilo,
kako je repatrijarhalizacija uzela maha u devedesetima i
kako su cure danas tihe ili govore unutar onih uloga koje
društvo postavlja kao poželjne i legitimne. Na feminističku scenu se osvrnula i Dubravka Ugrešić. Ona smatra
kako je velik dio ženske književne scene brzo usvojio pseudofeministički diskurs koji je zapravo mizogin. Autorice
pišu o seksu bez zadrške, ali se „istodobno fotografiraju u
pozi peglanja muževljeve košulje”. Moralni cinizam postao je formula uspješnog tržišnog ponašanja, kao i sentimentalni intervjui puni emocionalnih detalja i čini se da
izostaje „društvena imaginacija” (Slavoj Žižek). Civilno
društvo se uspavalo ili pak posve utopilo u ponavljanju
briselskih ideologema. Mlađi intelektualci pak uglavnom
žele živjeti kulturu bez politike, živjeti u čistom estetskom
svijetu. Politička je borba, kako je pisao Žižek, pretvorena
u kulturnu borbu za priznavanje marginalnih identiteta i
toleranciju različitosti.
Mlađi nerijetko naglašavaju važnost čitljivosti, odba-
63
civanje teorije kao one koja bi trebala ostati „sakrivena”, a
jezik bi trebao biti proziran i svima razumljiv. No ta „skrivenosti znanja” zapravo je potpuno nepoznavanje suvremene teorije i filozofije, odbacivanje refleksije koja je posve marginalizirana u odnosu na pripovijedanje. Dubravka
Ugrešić u eseju Pavlik Morozov zanimljivo tvrdi kako je
svijet danas naseljen djecom koja ne žele odrasti i preuzeti odgovornost, pa s ispranim licima iz kojih se ne mogu
pročitati ni dob, ni misli, ni osjećanja, ni životno iskustvo
„lagano koračamo svijetom i svi marljivo cuclamo svoje bočice”. I gutamo pročišćenu vodu kao supstitut izgubljene duše u vremenu bez utopije, svijetu bez koordinata.
Russel Jacoby pisao je kako se to događa, jer ljevičari postaju pragmatični – cijene tržište, slavu i masovnu kulturu,
a odbacuju pluralizam. Susan Buck Morrs u važnoj knjizi Svijet snova i katastrofa piše upravo o nestanku ideja
i zamjera pritom građanima ranijih socijalističkih država
što nisu uspjeli sačuvati vrijednosti tih društava te ističe
kako su se inovacije dogodile prije tih društvenih promjena. Ono što se čini nužnim zapravo je depolitizacija same
političke sfere. U tom postutopijskom vremenu, kada su
velike utopijske ideje pukle, neke manje preživjele, ali i
one, kako naglašava Ugrešić, boluju od fatigue sindroma,
jedini preostao utopijski prostor ostaje tijelo. Ona nabraja
čemu to tijelo danas služi, čega može biti izvor, opisuje
64
njegove metamorfoze. Taj arhetipski san o nadčovjeku, o
metamorfozi, određuje kao temelj i fašističke i komunističke ideologije. No to shvaćanje je donekle reduktivno.
Da metamorfoza nije totalitarna, o tome svjedoči npr. knjiga teoretičarke Rosi Braidotti koja pokazuje metamorfoze
subjekta koji više nije fiksiran i upravo u tim promjenama
vidi mogućnost otvaranja i invencije. Na kraju, važno je
kako u teme kojima se vraća Dubravka Ugrešić unosi nove
detalje i mijenja optiku. Možda bi tek trebalo istaknuti
kako su neki eseji o stereotipima i zemljacima pomalo suvišni zbog općenitosti, ali zato svakako treba izdvojiti sjajne tekstove o Amsterdamu, svojevrsno mentalno mapiranje tog grada te tekstove o promišljanju Europe, identiteta.
No treba istaknuti kako se uz britke analize provlači sjena
nostalgije, nostalgije koja se pojavljuje onda kada je riječ
o brzim promjenama kojima smo prepušteni kao izolirani
pojedinci. Riječ je o čežnji za, kako piše Svetlana Boym,
drugačijim vremenom našeg djetinjstva, sporih ritmova
naših snova. U tom atomiziranom svijetu ostajemo nepovezani s drugima. I tada tek preostaje pokušaj zadržavanja sadašnjosti koja nestaje i koju sintagma „nikog nema
doma” najbolje ocrtava.
65
OGLEDI O MUDOLOGIJI
Slavenka Drakulić, Sabrani eseji – Smrtni grijesi feminizma, Kako smo preživjeli komunizam i čak se smijali, Balkan-Express, Café Europa, Oni ni mrava ne bi zgazili, Profil, 2005.
U ovom tekstu o sabranim esejima Slavenke Drakulić
bit će riječi isključivo o knjizi Smrtni grijesi feminizma.
Naime tijekom devedesetih dosta se pisalo o njezinu problematiziranju komunizma, Balkana, nasilja i nasilnika
koji čekaju suđenja, ali se vrlo malo pisalo upravo o ovoj
knjizi. Drakulić pripada autoricama koje su prve u nas
počele pisati o feminizmu. Sa sjetom se prisjećam revije
Svijet koju sam uzimala od majke i ondje se kao tinejdžerica upoznavala s književnošću, s etnologijom, modom, feminizmom. Ta je revija okupljala sjajne intelektualke kao
što su Jasmina Kuzmanović, Lydia Sklevicky, spomenuta
Slavenka Drakulić. U devedesetima dogodio se rat, započeo je proces repatrijarhalizacije, pa se činilo kao da su
se temelji feminizma posve izgubili, jer reafirmirale su se
neke tradicionalne vrijednosti. Stoga je nužno podsjetiti
na radove autorica koje su prve počele pisati o ženskim
ljudskim pravima i o feminizmu. Slavenka Drakulić sjajna
66
je publicistkinja koja je osamdesetih otvarala brojna društvena pitanja, književnica koja je hrabro pisala o vlastitoj
bolesti. U devedesetima doživjela je bolno iskustvo odbacivanja, a sada se konačno vraća upravo ovim djelima koja
svjedoče o njezinoj hrabrosti i lucidnosti. Prošlo je više od
dvadeset godina otkako je objavljena knjiga Smrtni grijesi feminizma, knjiga eseja, novinskih članaka i kolumni.
Autorica pogovora Andrea Zlatar bilježi kako je stil tih
tekstova analitički, publicistički i da je obilježen izrazito
polemičkim kontekstom, jer tekstovi imaju jasne adresate.
A ono što je osobito važno jest to da je predgovor toj knjizi
tada napisao upravo autor s kojim je ponajviše polemizirala – Veselko Tenžera. On joj priznaje vičnost peru, cijeni njezinu dosljednost, premda ističe kako mu ništa nije
strano kao feminističke ideje. Posebno pak cijeni činjenicu
da njeno bavljenje feminizmom ima uporište u životnom
iskustvu. Naime te 1968. godine ona i njezin suprug bili su
preplavljeni revolucionarnim idejama. No dok se on bavio
revolucijom, ona je morala sama podizati dijete, brinuti
se za novac, za svakidašnjicu. Polemiziranje s Tenžerom
pokazuje kako se neistomišljenici mogu kompetentno „sukobljavati”. Slavenka Drakulić nimalo ne štedi neke pisce,
čak štoviše ispisuje „oglede o mudologiji” u kojima će vrlo
duhovito predstaviti najvažnije mudologe. Mudologiju naziva metaznanošću – riječ je o svjetonazoru uvjetovanom
67
djelovanjem muda, muških spolnih žlijezda, a razvoj te
discipline duhovito ispisuje. Mudolozi inkorporiraju i filozofiju i klasičnu psihologiju, a koriste se masovnim medijima i njima manipuliraju. Mudologija se temelji na tri
principa: na seksizmu, tradicionalizmu i na totalitarizmu.
Drakulić opisuje i mudizam koji nije znanost, za razliku od
mudologije, već ima obilježja religijske svijesti. Ona sve
to ipak zove mitologijom, jer mudološki problemi nisu do
kraja artikulirani, nema djela sa znanstvenom aparaturom.
Među mudolozima su Dragoš Kalajić, koji je u devedesetima postao srpski nacionalistički mistik, Veselko Tenžera
je predstavljan kao nepretenciozni mudolog koji mudologiju pokušava približiti puku, dok za Igora Mandića tvrdi
da više sliči popu ili teologu skolastičaru negoli liberalnom intelektualcu za kojeg se voli izdavati. Zanimljivo je
kako su dvadeset godina kasnije Slavenka Drakulić i Igor
Mandić podjednako kritični i oštri prema nacionalističkim
ideologijama. Jedna od mudoloških veličina o kojima piše
je i Slaven Letica, a pritom spominje njegovu borbu za
vlast, koja se, ističe, zasad iskazuje kao ničeovska „volja
za moć”, ali da ima očiglednu namjeru da povede borbu na
razini realpolitike. Ne treba posebno podsjećati na to da je
Letica upravo bio autor progona „vještica iz Rija“ te da je
od devedesetih itekako isticao volju za političkom moći.
Slavenka Drakulić problematizira i stav SKJ prema
68
feminizmu. Tako navodi primjer predsjednice Konferencije za aktivnost i ulogu žena u društvenom razvoju Jugoslavije koja 1982. drži govor u kojemu naglašava kako su
feministička shvaćanja strana našem društvu, jer se „uvoze iz razvijenih kapitalističkih zemalja”. Naime nakon
Drugog svjetskog rata držalo se kako ne postoji žensko
pitanje, odnosno da je ono tek dio klasnog te da kad se
klasno pitanje riješi, automatizmom će se riješiti i žensko,
pa zato komunističke funkcionarke osuđuju organiziranje
feminističkih skupova, primjerice, onaj veliki održan u jesen 1978. u Studentskom kulturnom centru u Beogradu
pod nazivom Drugarica – žensko pitanje – novi pristup.
Zanimljivo je, dakle, da je feminizam u okviru zapadnih
društava bio tretiran kao revolucionarni pokret povezan s
ljevicom, a kod nas se smatrao retrogradnim i konzervativnim pokretom. Naime neke su političke funkcionarke
čak smatrale kako feminizam udaljava ženu iz politike,
da nosi u sebi opasnost „odvajanja žena od cjeline te izaziva slabljenje aktivnosti potencijala žena kao graditelja
suvremenog socijalističkog društva”. Argumenti onih koji
su protiv feminizma i danas su jednaki – prije svega se to
odnosi na elitizam. I danas će oštrice biti uperene prema
feministicama koje putuju po svijetu, bave se teorijama,
ali su udaljene od radnica te, tobože, samo žele mušku
vlast zamijeniti ženskom, ali ne i promijeniti strukturu
69
moći. Feminizam na kraju biva tretiran kao socijalna patologija koju podjednako kritiziraju malograđanski kritičari,
koji feminizam optužuju za „pretkomunističke iluzije” s
pojedincima iz političkih struktura koji govore o utjecaju
„nama strane građanske ideologije”. Napadači feminizma
bili su mlađi s početka osamdesetih koji su u Studentskom
listu objavljivali tekstove u kojima su denuncirali nacionalizam, ali su bili oštri prema feministicama, jer da je riječ
o „građanskom konzervativizmu”.
Drakulić bilježi i promjene u feminističkom pokretu.
Dok je onaj s početka sedamdesetih karakterizirala vruća faza, vrijeme masovnih mitinga, osamdesetih godina
pokret obilježavaju neke drugačije osobine – došlo je do
veće diferencijacije unutar pokreta, dobar dio aktivnosti
premjestio se s ulica i trgova u institucije, sve se više govori o ljudskom oslobođenju, odnos prema muškarcu nije
više ekstremistički, a žene su konačno naučile reći ne.
Kada govori o promjenama unutar feminističkog pokreta,
Slavenka Drakulić se poziva na Betty Friedan. Potrebno
je naglasiti kako je Friedan zajedno s Gloriom Steinem,
Bellom Abzug, Shirley Chisholm godine 1971. osnovala
National Women’s Political Caucus, a iste je godine pokrenut i značajan feministički časopis Ms na koji se također
poziva Slavenka Drakulić. Gloria Steinem dosta je pisala
o mitu o ljubavi „odučavanju od romanse” (npr. femini-
70
stički intepretirajući Orkanske visove). Romansa je izraz
nezrelosti, ona počiva na udaljenosti i opsesiji, a zatim se
smanjuje na običnost. Slavenka Drakulić piše o romantičnoj štampi koja je drugačija od tzv. erotske, čak navodi
podatke o publici tih romana, U tim se „herz-romanima“
stvara mit o romantičnoj ljubavi koji je bio ugrožen seksualnom revolucijom sedamdesetih godina. Taj mit stvara
vjeru u autentičnost, pravu ljubav i zapravo je eskapistički.
Danas je donekle drugačije – teoretičarka kulture Janice
Radaway uspjela je pokazati kako i takvi romani mogu
biti zanimljivi (npr. kućanice, čitajući ih, ipak odvajaju
neko vrijeme „za sebe”) pa se proučavaju na kulturnim
studijima. Zanimljiv je odnos feminizma prema majčinstvu o čemu Drakulić također piše. Dok je u prvoj fazi
majčinstvo bilo stigmatizirano, a materinstvo shvaćeno
kao oblik podčinjenosti, kasnije je prevrednovano, pa ona
i ispisuje tekst o majčinstvu, ali nimalo esencijalistički, jer
bezuvjetnost postaje upitna. Česti su i tekstovi o odnosu
majke i kćeri. Uostalom, na kraju knjige ona govori o odgoju kćeri. Jedan grafit postaje povod za tekst o abortusu
u kojem lucidno povezuje seksizam i klerikalizam, pa se i
to može smatrati nečim dosta karakterističnim za današnju
situaciju. Izvrstan je tekst Dugi rat nage Venere u kojem,
analizirajući povijesni položaj žena na slikama, zaključuje
kako je žena bila prikazivana kao Venera, ali ne i kao su-
71
bjekt povijesti – „jer lijepa žena nema povijesti; njoj tako
što nije niti potrebno, ona je vječno, univerzalno načelo”.
Drakulić analizira i rodne odnose u slikovnicama, a treba
napomenuti kako se u posljednje vrijeme dosta često rade
razne rodne analize u medijima, udžbenicima. U knjizi
Smrtni grijesi feminizma nalazimo i tekst, neobjavljen, o
Playboyu koji ne samo da svodi žene na objekt, već je i
stupica za muškarce, stupica koju je muškarac postavio
za muškarca ne bi li se „lova bolje obrtala”. Drakulić piše
i o prostituciji, jer je ona povezana s položajem žene u
društvu, te na taj način problem iz privatne sfere osobnog
izbora unosi u javnu, a također otvara i bolno pitanje silovanja s namjerom da se taj problem konačno javno artikulira. Kao što je već rečeno na početku ovog prikaza,
nažalost, ovi se tekstovi rijetko spominju. Ne može se reći
kako nemamo danas feminističku literaturu, prijevode
važnih knjiga iz tog područja. No uvijek je vrijedno i važno podsjetiti se onih koji su prvi počeli pisati o navedenim
temama. Treba se prisjetiti upravo tih iskričavih analiza,
ali i polemika u vremenu kada se više i ne zna suvislo polemizirati. Ponovno je dobro podsjetiti i da je knjiga Smrtni grijesi feminizma, u vrijeme kad je objavljena, utjecala
na oblikovanje javnog mijenja. Danas imamo sasvim drugačiju situaciju – takvi su sadržaji potisnuti na marginu,
izvan su političkog mainstreama i stoga slabo vidljivi. U
72
novoj knjizi eseja Nikog nema doma na feminizam referira
i Dubravka Ugrešić. Ona smatra da su njene feministički
orijentirane kolegice bile inspirirane američkim feminizmom i da su pritom u stranu gurnule domaće „antipatične”, komunističke pretkinje te da su krenule u medijski
rat na suženom terenu. Budući da su neki problemi bili
riješeni, kao npr. abortus koji je bio legaliziran, a postojala
je i jednakost u školovanju, one su se okrenule ženskom
identitetu, spolnosti i seksizmu, seksističkoj reprezentaciji
ženskog roda u medijima. Feministička kultura, drži Ugrešić, ima dva lica, nespektakularno, „nevidljivo” i vidljivo – feminizam koji je „medijski spektakularan” – riječ je
npr. o komediji situacije Seks i grad. Zanimljivo je kako
se danas upravo komunističkim pretkinjama okreću razni
projekti – oni Sanje Iveković, a važno je navesti i primjer
Ženskog biografskog leksikona u kojem se govori o životu
žena u socijalizmu. Ono što pak nedostaje našoj kulturi
cjelovita je studija feminističkog pokreta u Hrvatskoj, o
njegovim mijenama i nedostacima, uspjesima i podbačajima. A u toj bi knjizi, sasvim sigurno, Slavenka Drakulić
imala posebno mjesto.
73
Britki politički eseji
Boris Buden, Kaptolski kolodvor, Centar za savremenu umetnost, Beograd, 2002.
Boris Buden još je sredinom 2001. godine objavio
novu knjigu političkih eseja. Nakon Barikada koje su
izazvale oštre reakcije hrvatske intelektualne elite knjiga
Kaptolski kolodvor polučila je vrlo slabu recepciju. Za to
vjerojatno postoji nekoliko razloga, no izdvojila bih jedan
koji mi se čini bitnim, a to je nepostojanje konteksta. Naime premda se i prije u svojoj kritici Buden oslanjao na
teoriju, u ovoj knjizi još više referira na autore iz područja suvremene teorije etniciteta, multikulture, roda, ali i na
Freudove tekstove. U intervjuu za Novi list 1998. godine Buden je izjavio kako u slučaju da nas posjeti Jacques
Derrida jedva da bi se našlo par znatiželjnika u publici,
a ne bi bilo ni novina ni novinara koji bi mogli medijski
pripremiti ili popratiti susret s njim. Na sreću, ipak se od
tada nešto promijenilo; u Hrvatskoj su gostovali svjetski
poznati teoretičari, interes postoji, ali hrvatski izdavači, uz
rijetke iznimke, to još uvijek ne prepoznaju. Zato i nije
čudno što je još uvijek dominantno razmišljanje kako je
74
teorija nešto nerazumljivo, udaljeno od života, nešto što
iskrivljuje „pravu” umjetnost, ukratko: nužno zlo koje
nam ruši iluziju da je moguće vratiti se u stanje prvobitne
nevinosti i ostvariti neposredan autentičan doživljaj umjetničkog djela.
Nije osobito važno to što je knjiga objavljena u Beogradu. Buden ističe da je „jako ugodno biti u Srbiji, a
nemati posla sa Srbima”, njega ne zanima suradnja sa
srpskim intelektualcima niti ima misiju pomirbe Hrvata
i Srba. Rosi Braidotti ističe da nomadizam nije fluidnost
bez granica, već prije pronicava svijest o nefiksiranosti jastva. I Buden bježi od fiksiranosti; vlastiti identitet određuje kao migracijski, a to podrazumijeva stalno reflektiranje samog sebe, odnosno dovođenje samog sebe u pitanje.
Knjiga Kaptolski kolodvor nastala je nakon što se u
Beogradu zajedno s grupom mladih ljudi bavio intelektualno-teorijskim radom u Školi za istoriju i teoriju umetnosti. Razlog za taj angažman leži i u tome što se, ističe,
standardizacija alternativne scene u Beogradu odvija na
višoj razini u usporedbi s alternativnom scenom u Beču
(potrebno je istaknuti da je u ovim tekstovima Beč prisutan kao fantazma hrvatskog malograđanina, kao grad koji
je početkom prošlog stoljeća bio mjesto proturječnosti,
no nema referenci na suvremeni Beč). Premda ističe da je
izrod, a ne izdanak hrvatske kulture, Buden se i u novoj
75
knjizi oslanja na Krležine tekstove, na njegovu društvenu
kritiku. U uvodu obrazlaže zašto je knjizi dao ime Kaptolski kolodvor.
Naime Krležin Povratak Filipa Latinovića započinje
rečenicom: „Svitalo je, kada je Filip stigao na kaptolski
kolodvor.” Taj kolodvor u stvarnosti ne postoji, to je ime
za utopiju povratka; onaj tko je jednom napustio svijet nacionalne kulture, nema se kamo vratiti. Zato se Filip nije
uspio vratiti, a poruka Krležina romana je, smatra Buden,
ne ponavljati tu pogrešku, ne silaziti, jer kolodvor je tek
mjesto polaska. Čovjek je dislociran u egzistencijalnom
smislu, ali i unutar simboličkog univerzuma. Stoga je
Kaptolski kolodvor ime za utopiju povratka, za fiktivnost
domovine kao konačne destinacije svakog putovanja.
Knjiga je, u skladu s kolodvorskim rasporedom, podijeljena na dolazni i odlazni dio. U dolaznom dijelu autor tematizira politiku, pitanje identiteta, autoriteta, fašizma, a u
odlaznom se bavi kulturizacijom političkog, a u prtljazi su
intervjui. Treba istaknuti da su svi tekstovi izvorno pisani
na engleskom ili na njemačkom jeziku, a nastali su između
1990. i 2001. godine.
Svetlana Boym pisala je kako Istočnjaci imaju romantičnu ideju Europe – za njih je povezanost s Europom začeta kao ljubavna afera, pa je povezuju ne s eurom (kao
pragmatični Zapadnjaci), već s erosom. Buden smatra
76
kako je resantiman prema Europi dio hrvatskog identiteta, pa kontrapunktno prati kako se u hrvatskim medijima
raspadala jedinstvena slika na metaforički rečeno Europu
kurvu i Europu lijepu blondinu (ta je usporedba preuzeta
iz Krležina Banketa u Blitvi).
Još u Barikadama Buden je pisao o oportunizmu hrvatskih političara i intelektualaca te o nedostatku javne
upotrebe uma u beskompromisnoj društvenoj kritici. I u
novoj knjizi nastavlja tu kritiku. Smatra da nije problem
u tome što su mase divljale, već što su šutjele; mase su
bile oportunističke, a ne nacionalističke, a glavna zadaća
hrvatske intelektualne elite bila je artikulacija oportunističke šutnje. Nacionalističkog intelektualca karakterizira
i heterofiličnost – tendencija da poštuje kulturu drugoga,
ali da inzistira na separaciji. Hrvatska elita stoji na braniku europske i zapadne civilizacije u njenoj borbi protiv
primitivne kulture Balkana. Pritom je srednjoeuropski mit
služio tome da se isključi Balkan kao periferni Drugi Europe i da se podupire hrvatski kulturni identitet u njegovoj
najsnažnijoj narcističkoj komponenti – iluziji kulturne posebnosti. Dakle, riječ je o kulturi koja povlači granicu između onoga vani i onoga unutra. Zanimljivo je Budenovo
tumačenje povezanosti urbanog i etničkog identiteta. Dok
je fenomen urbanosti u Sarajevu pretvoren u izraz očajničkog pokušaja dijela sarajevskog građanstva da parira
77
apsolutnoj dominaciji etničkog, u Beogradu je izraz dekadentne nostalgične rezignacije, a u Zagrebu konformizma.
Fašizam definira kao perifernu nakaznost današnjeg
globalnog kapitalizma. (Slijedi tezu Rastka Močnika koji
smatra da je ono što danas nazivamo fašizmom neizostavni element u strukturi modernih kapitalističkih društava.)
Fašizam nije lako prepoznati, to znači aktivno se angažirati; riječ je o artikulaciji čiste, iracionalne volje, a ne o
spoznajnom aktu. Buden je kritičan i prema multikulturizmu, a u kritici koristi argumentaciju Marka Terkessidisa,
mladog njemačkog kritičara kulture, koji ističe da multikulturisti priznaju razlike u kojima se može uživati pod
krinkom dobrobiti Drugoga, koji je zatvoren u fantaziji
onih koji su ga učinili predmetom svog uživanja, a time
gubi svoju subjektivnost. Buden nalazi povezanost multikulturizma i neorasizma – obje koncepcije žele kontrolirati Drugog. Multikulturisti prihvaćaju razlike, priznaju
one u kojima se može uživati, a neorasisti utječu na to da
ono što je kulturno različito mora biti dalje od europskih
granica. Danas je jedini preostali oblik borbe moderiranje
ravnoteže među različitim identitetima. Klasa je, uz spol,
etničku pripadnost, dob, itd., samo jedan od mogućih kulturnih identiteta. Multikulturisti vjeruju u hibridni karakter kultura, a politiku tretiraju kao zabludu o čistim kulturnim identitetima. Tako su se demonstracije u Srbiji 1996.
78
godine shvaćale kao internetska revolucija, a studenti kao
dio tehnoutopijske fantazije Zapada. John Katz pisao je
o rođenju nove digitalne nacije čiji su pripadnici mladi,
obrazovani ljudi koji stvaraju postpolitičku ideologiju –
oni su multikulturni i tolerantni, a društvena funkcija im je
da reguliraju proceduru uključivanja/isključivanja. Sudionici tih demonstracija shvaćeni su kao avangarda novog
univerzalnog kulturnog procesa. Time je anuliran politički
konflikt, rješenje se nalazi u kulturnoj translaciji, a kultura
postaje nastavak politike drugim sredstvima. Još je Frederic Jameson pisao kako je danas sve kultura, da više nema
autonomije kulture. A ako je nešto kulturna, a ne politička
kategorija, onda nije univerzalna, već kulturno specifična,
pa ju je moguće tolerirati, a ne ući u borbu s njom. Pitanje
je kako reartikulirati univerzalno, odnosno pokrenuti ono
što Judith Butler naziva performativnom kontradikcijom.
Oni koji su isključeni mogu svoje stanje promijeniti tako
da izazovu reartikulaciju univerzalnog, da mijenjaju društvene uvjete koji omogućuju njegovu univerzalizaciju.
Buden ponovno referira na Kanta. Naime nikakav kulturno specifičan kolektiv (npr. nacija) ne može unutar kantovskih postavki uspostaviti odnos prema univerzalnosti
transcendentnog utemeljenog morala.
I petooktobarsku revoluciju određuje kao kulturnu.
Rušenje Miloševića bilo je pozdravljeno kao završni čin
79
istočnoeuropske demokratske revolucije, kao rušenje posljednjeg komunističkog zida. Komunizam je shvaćen kao
antizapadnjački, antimodernistički, istočnjački kulturni
fenomen. Tako su unutarnja politička proturječja zapadne
demokracije projicirana u njen izvanjski kulturni element,
premda je posve vidljivo da su i Milošević i Clinton hegemonizirali temeljno ljudsko pravo i zaobišli institucionalni
okvir. NATO je za ciljeve upotrijebio humanitarni argument umjesto jasnog političkog cilja. Humanitarizam je (o
tome je pisao i Žižek) još jedini preostali okvir praktičnog
univerzalizma, ujedno i opijum za mase koji ih odvraća od
političkog značenja događaja. Sve to je izraz nemoći da se
postigne političko razrješenje na ovim prostorima.
Za Haaški sud ističe da je juristički ad hoc provizorij
kojim se političke sile koriste čas pragmatično, a čas revolucionarno. Izvanredno stanje jedini je oblik političkog
života; Bosna, Kosovo i Makedonija su imena za različite oblike izvanrednog stanja. Oni su pod protektoratom
međunarodne zajednice, građani ne predstavljaju nikakav
demokratski politički subjekt, a o suverenosti se ne može
govoriti; narodi bivše Jugoslavije ne važe kao političke
nacije jer su im političke institucije delegitimirane.
Možda je najzanimljiviji dio knjige tematizacija društvene uloge medija. Na jednom beogradskom predavanju
Buden je iznio tezu da je stupanj slobode medija u doba
80
vladavine Miloševićevog režima bio barem na podjednakoj razini u odnosu na trenutačnu situaciju u većini zapadnoeuropskih zemalja (to je tumačenje izazvalo bučne polemike). Naime on smatra da manipulativni karakter medija počiva na tezi o odlučujućem utjecaju svijesti na stvarnost, stoga kritizira koncept koji tvrdoglavo precjenjuje
političku učinkovitost informacija, odnosno fetišizam
informacije; nikakva informacija neće stvoriti od pasivnih
masa politički svjestan subjekt. Argument za to nalazi u
činjenici da su „slobodni i neovisni” mediji posredovali
sve više i više istine, a etničko čišćenje se nastavljalo i
nije se pojavila alternativna politička opcija. Svatko tko
je bio zainteresiran za to da dozna istinu o onome što se
događalo, imao je dovoljno mogućnosti. Pišući o očitosti
zločina, Buden koristi formulaciju „zlo je transparentno”
koja je primjer ideologije u govoru. Baš kao i tvrdnja kako
je „opće poznata činjenica da su se Tuđman i Milošević
dogovorili oko podjele Bosne”.
Buden piše i o alternativnim medijima. Arkzin, glasilo
antiratne kampanje, u kojem je i sam surađivao, u vrijeme
rata bio je alternativa, odnosno zagovarao je mir. On je bio
medijski bastard, kombinacija žurnalizma, teorije, aktivizma. Premda je danas primjer apolitične life style kulture,
Buden smatra da je važno što je prošao taj put. I Komunistički manifest, taj nekoć divlji politički pamflet, konačno
81
je domestificiran i pretvoren u bezopasni kulturni artefakt.
Osnovna karakteristika koncepta tranzicije nakon
1989. godine historijski je determinizam. Teoretičari tranzicije vjeruju da postoji univerzalni trend u povijesti koji
vodi svako društvo od zaostale faze prema razvijenoj fazi
liberalne demokracije. Prema toj teoriji tranzicija je beskonačan proces edukacije, a rezultat je liberalna demokracija. Čitav taj proces tranzicije velika je kulturna revolucija
ili kultura „revesternizacije“ postkomunističkih zemalja.
Buden parafrazira Naumannov koncept Mitteleurope koji
se sastojao u drang nach Osten ideologiji, pa tranzicijski
put označava kao širenje Europske zajednice na Istok, kao
metanaraciju o prednosti „civiliziranog Zapada”. Kultura
je shvaćena kao borba civilizacije protiv nerazvijenih kultura, kolonizacija zaostalih društava, odnosno kao sredstvo dominacije ili kao medij političkog samozaborava.
Politički sukobi shvatljivi su još samo kao simptom civilizacijske zaostalosti, pa stoga ne mogu biti dio razvijenih
društava. Danas je koncept civilnog društva postao odgovor na sve krize postojeće demokracije; rješenje društvenih sukoba locira se unutar civilnog društva i veže uz npr.
distribuciju slobodnih i neovisnih informacija.
Buden ističe da je nužna repolitizacija tragičnog iskustva, politička solidarnost, a ne humanitarna pomoć. Politička solidarnost implicira solidarnost sa sasvim odre-
82
đenim političkim stavovima i kao takva je pretpostavka
svakog angažmana. To je nužno jer žrtve kršenja ljudskih
prava postale su kulturna, a ne politička kategorija. Humanitarni pristup se iscrpljuje u pomoći takozvanim nedužnim, pasivnim žrtvama političkih sukoba. Trebalo bi
razložiti političku genezu raspada bivše Jugoslavije, i to
zato što problem na kojem je propala ta zemlja nije bio
kulturološki. Jugoslavija je postala stvar neeuropske kulturne prošlosti, a ne problem europske političke sadašnjosti, odnosno budućnosti, zaključuje. Kada piše o knjizi
Izmišljanje Balkana Marije Todorove, Buden ističe njenu emancipacijsku motivaciju, odnosno suprotstavljanje
esencijalizaciji. I ova knjiga eseja sasvim sigurno je na
tom tragu. Nastala je iz potrebe da se naglasi formulacija konkretnih oblika političke solidarnosti, solidarnosti u
borbi za postulaciju nekih (kulturno) specifičnih prava kao
univerzalnih ljudskih prava. Ali isto tako i iz potrebe da se
potakne repolitizacija kulturne isključenosti i revolucioniranje univerzalnog, i to na barikadama.
83
OGLEDI O EGZILU I NACIONALIZMU
Ada Mandić Beier: Pisma iz Heidelberga, Arkzin,
1996.–1998., Konzor, Zagreb, 2005.
Devedesetih godina redovito sam čitala Arkzin, časopis koji je u tom ratnom vremenu bio oaza za aktiviste,
teoretičare, pisce i lijeve intelektualce. U njemu su surađivali i brojni emigranti – među njima i Ada Beier koja
je donosila zapise iz Heidelberga. Nakon njene tragične
smrti objavljeni su zapisi koji su u Arkzinu bili objavljivani od 1996. do 1998. godine. Ada Beier, kći Igora Mandića i Slavice Mandić, školovala se i radila u Heidelbergu.
Ondje je već i bila pri završetku doktorske radnje „Motiv
egzila u hrvatskom romanu”. Pisac pogovora ovoj knjizi je Boris Buden, teoretičar koji se svojim bespoštednim
kritikama afirmirao upravo u Arkzinu. Arkzin je tada bio
značajno glasilo antiratne kampanje, svojevrsni medijski
bastard – kombinacija žurnalizma, teorije i aktivizma. Buden ističe važnim zapisati kako ništa u Adinoj sudbini nije
predodredilo njezin stav. Naime Ada Beier ne može biti
jugonostalgičarka, jer nije dobro poznavala bivšu zemlju
niti je bila pripadnica skupine miješanih brakova. Naime
ona naglašava kako zapravo nije bila svjesna države u ko84
joj je živjela, jer se njena domovina uglavnom svodila na
Zagreb i Dalmaciju. No prilično ju je čudilo kada je Hercegovac, koji je studirao u Beogradu, sluša samo narodnjake i hvata svaku priliku da usred Mannheima okrene
janjca na ražnju, proziva za jugonostalgiju jer se druži „s
krvnicima hrvatskog naroda” priznajući istovremeno da su
mu najbolji prijatelji nekoć bili Srbi i muslimani. ”Njoj su
najčešće i prigovarali da je iz Zagreba i da ne zna kako
je to „živjeti multikulturno”. No Ada Mandić Beier nije
se pokolebala, družila se s ljudima raznih nacionalnosti.
Boris Buden ističe da je Ada Mandić Beier znala iznositi
političke stavove o nacionalizmu. Sljedeći zapis najbolje
svjedoči o njezinom opiranju nacionalnim getoiziranjima:
„Nakon domovinskog, u hrvatskim medijima prečesto
spominjanog ‘najvećeg katoličkog blagdana’, vratila sam
se u Heidelberg taman na vrijeme da dostojno obilježim
i istoimene pravoslavne fešte. Srpski Božić i Novu godinu naša mala, nacionalno šarolika studentska škvadra,
tradicionalno obilježava mnogobrojnim tulumima…” U
svojim tekstovima ona bilježi ono što teoretičar Homi
Bhabha naziva diseminacijom. Piše o trenutku raspršivanja ljudi, ali i o okupljanjima tih egzilanata i izbjeglica na
rubu „tuđih” kultura: na granicama, u getima ili kavanama
u gradskim središtima. Tako ona govori o hajdelberškoj
čaršiji u kojoj se nalaze ljudi rasutih života: Hrvati, Iranci,
85
Srbi iz Bosne. Njihove životne priče Ada Mandić opisuje
s mnogo topline i razumijevanja. No važno je istaknuti da
autorica ne mistificira poziciju egzilanta. Kao što je pisao
Bora Ćosić, danas se o izgnanstvu misli kao o robi, koju
koriste čak i oni neprognani, makar i u malim količinama,
a to iskustvo je, ističe Čosić, najbolje savladati „u tišini”.
A Ada Beier, kako piše u pogovoru Buden, nema se kamo
vratiti. Buden je u knjizi Kaptolski kolodvor pisao da se
netko, tko je jednom napustio svijet nacionalne kulture,
nema kamo vratiti. Kaptolski kolodvor na koji je došao
Filip Latinović u romanu Povratak Filipa Latinovića ime
je za utopiju povratka, za fiktivnost domovine kao konačnog odredišta svakog putovanja. Kada s prijateljima Ada
Mandić Beier odlazi u Mostar, tada se srami svog pomalo
turističkog pogleda na kraj kojem ne pripada. Kad govori o Švicarskoj, prikazuje ju kao zemlju koju je preplavio
fluks emigranata, bezdomnih, hibridnih.
Zanimljivo je da u njenim tekstovima nema pretjerane
sentimentalnosti ni zapjenjenosti, ona je racionalna, niže
objektivne opise, donosi nova čitanja klasičnih tekstova,
poput Fortisova Putovanja po Dalmaciji (1774.). U tumačenju toga teksta ona se posebno koncentrira na tadašnji
odnos Morlaka prema ženama. Potrebno je izdvojiti i citat iz Fortisova djela, koji je ponajviše potiče na raspravu:
„Mnogo sam puta spavao u morlačkim kućama i bio sam
86
u prilici vidjeti da se gotovo uvijek izražava takav prezir
prema ženskom spolu.“ Iznimno su zanimljiva zapažanja
Ade Beier o traumama i problemima suvremenog društva u Njemačkoj i Švicarskoj koji svjedoče prije svega o
licemjerju i dvostrukim mjerilima. Tako je upravo povod
odbijanje švicarskih banaka da preživjelim nasljednicima, stradalima u nacističkim koncentracijskim logorima,
omogući povrat imovine, poslužio da ocrta pomalo upitnu
neutralnost Švicarske u Drugom svjetskom ratu. Važna su
i zapažanja o licemjerju vezana uz vjerski odgoj, uz netrpeljivost katolika i protestanata koja prestaje kad nalaze
zajedničkog neprijatelja – tamnopute azilante koji borave
na kraju sela u tzv. „kontejnerima”. Iznimno je važno i njena tematizacija rasprave u njemačkoj javnosti koja je bila
potaknuta doktorskim radom Waltera Manoscheka koji, na
temelju vojnih i političkih dokumenata, iznosi sramotnu
ulogu njemačke vojske Wehrmachta prema Židovima, Romima, komunistima, partizanima i srpskim civilima, i dokazuje zločinački karakter te vojske. To je iznimno važno
zato što pokazuje kako odnos prema fašizmu u Njemačkoj
nije prepušten slobodnoj procjeni demokratske javnosti.
Taj nam primjer pokazuje i kako bi se konačno trebalo regulirati to pitanje u javnosti, gdje se odnos prema fašizmu
još uvijek relativizira. Proslava 150-godišnjice revolucije,
koja je 1848. „zapalila” čitavu Europu, potiče je da pro-
87
pita što se ostvarilo od negdašnjih slobodarskih zahtjeva
koje su revolucionari tada postavljali i zaključuje da se
najbolje još drži sloboda štampe. U knjizi nalazimo i zapise o tome kako je tzv. europska javnost tumačila tadašnje
stanje u hrvatskom društvu, kako su događaji iz Hrvatske
bili prezentirani na „stranim“ televizijama, ali i kako ih
vide obični ljudi. Na kraju, knjiga zapisa Ade Beier otkriva nam obrazovanu, ali i iznimno senzibilnu autoricu,
koja, sine ira et studio, piše o suludim vremenima koja su
sada, srećom, iza nas. No ona i naznačuje probleme koji su
još uvijek prisutni u globaliziranom svijetu migracije, nezaposlenost. U središtu njena interesa ipak ostaju životne
priče pogubljenih ljudi koji ne pripadaju nikome, kojima
daje „glas”, i na taj im način vraća bar mali dio dostojanstva koje su izgubili.
88
POGLED UNATRAG
Svetlana Boym: The Future of nostalgia,
Published by Basic Books, A Member of the Perseus Books Group, 2001.
Kada je autorica ove knjige Svetlana Boym, inače
profesorica slavistike i komparativne književnosti na Harvardu, intervjuirala emigrante, one koji su napustili svoju
zemlju zbog teških osobnih ili političkih okolnosti, uočila
je da je nostalgija za njih tabu. Oni su se bojali osvrtati,
gledati unatrag kao da će ih, kao Lotovu ženu, taj pogled
paralizirati. Nakon istraživanja zaključila je da prva generacija emigranata nije sentimentalna, a potragu za korijenima prepustila je svojoj djeci. I dok je melankolija često
bila reflektirana (npr. tekstovi Julije Kristeve), nostalgija
je bila zanemarivana, a nerijetko i negativno određena.
Tako, primjerice, Charles Maier ističe da je „nostalgija za
sjećanje isto što i kič za umjetnost”, a Michael Kammen je
definira kao „povijest bez krivnje”. I sama autorica, koja
je 1981. emigrirala iz Sovjetskog Saveza u SAD, imala
je predrasude prema nostalgiji. No kad se, nakon desetak
godina, vratila u rodni grad Petrograd, imala je osjećaj kao
89
da je došla u neku novu vremensku zonu u kojoj je vrijeme teklo sporo i dopuštalo nesmetanu refleksiju. Tada je
shvatila da nostalgija nije samo čežnja za mjestom, već za
drugačijim vremenom, vremenom našeg djetinjstva, sporih ritmova naših snova. Nostalgija je potreba da se izbjegne povijest i da se vratimo u privatnu i kolektivnu mitologiju, da posjetimo vrijeme kao što posjećujemo prostor.
Čak i vlastito znanstveno bavljenje nostalgijom Svetlana
Boym doživljava kao pokušaj da uhvati ritam čežnje, kao
usporavanje, neku vrst dnevnog sanjanja. Knjiga Future of
nostalgia, u kojoj se isprepliću kritičke refleksije i pripovijedanje, rezultat je njenog istraživanja u kojem je nostalgija označena kao simptom našeg vremena, kao historijska
emocija. Autorica ispisuje njenu povijest od sedamnaestog
stoljeća kada se tretirala kao izlječiva bolest, pa do danas,
kada je postala neizlječivo moderno stanje. Zanimaju je
razne manifestacije nostalgije: nacionalne, dijasporične,
egzilantske, književne i osobne. Sama riječ nostalgija je
pseudogrčka, ili, kako ističe Svetlana Boym, nostalgično grčka. Riječ se prvotno veže uz švicarskog liječnika
Johannesa Hofera koji je nostalgiju definirao kao tužno
raspoloženje do kojeg dolazi zbog želje za povratkom u
vlastitu zemlju. Prve žrtve novodijagnosticirane bolesti su
ljudi koji su bili izmješteni u 17. stoljeću, švicarski vojnici, studenti, radnici koji su otišli raditi u susjedne zemlje,
90
a simptomi te bolesti su bili: gubitak apetita, poremećaji
u disanju, prehrani… Danas medicinsku dijagnozu nostalgije nalazimo samo u Izraelu, a nostalgija je postala
bolest modernog doba, mal du siecle, žaljenje za nemogućnošću mitskog povratka, za gubitkom jasnih granica i
vrijednosti. Boymova nostalgiju (nostos – vraćanje kući i
algia – čežnja) definira kao čežnju za domom koji više ne
postoji ili nikad nije postojao. To je osjećaj gubitka i izmještenosti, a objekt nostalgije često je neuhvatljiv. Važno
je naglasiti da nostalgija nije uvijek samo priča o prošlosti
– ona može biti i retrospektivna i prospektivna. Fantazije
prošlosti imaju izravan utjecaj na stvarnost budućnosti, a
upravo razmatranje budućnosti čini nas odgovornima za
naše nostalgične priče. Upravo zato Svetlana Boym piše
o budućnosti nostalgije. Nostalgija kao historijska emocija pojavila se u doba romantizma: sredinom devetnaestog stoljeća institucionalizirana je u nacionalnim i provincijskim muzejima i u gradskim memorijalima. Nakon
toga autorica razmatra tri oblika moderne nostalgije – Baudelaireovo shvaćanje moderniteta, Nietzscheov vječni
povratak i Benjaminova anđela povijesti. Baudelaire je
modernist „nečistoće” zato što nije pokušavao osloboditi
svoju umjetnost od kontradikcija modernog urbanog života. Njegova se nostalgija temelji na životu modernog
metropolisa. I Benjamin je protiv ireverzibilnosti vreme-
91
na, a njegovu metodu Boymova naziva arheologijom sadašnjosti – on je nostalgičan za sadašnjošću i svim njenim
mogućnostima. Benjamin je ponudio ikonu katastrofičnog
moderniteta u opisu slike Paula Kleea Anđeo povijesti. Taj
nas anđeo ne dotiče izravno, on gleda prema nama, ali ne
gleda u nas: odvraća naš pogled od velike vizije progresa, ali nam ne dopušta da se okrenemo – on je zaleđen u
sadašnjosti. Nietzsche koncepcijom vječnog povratka sugerira način prevladavanja ireverzibilnosti vremena i neponovljivosti iskustva. On je kritikom antikvarne povijesti
dekonstruirao restauracijsku nostalgiju. Naime restauracija stavlja težište na „nostos”; ona karakterizira nacionalizam koji povezuje antimoderno stvaranje mitova vraćanjem na nacionalne simbole i stvaranjem teorije zavjere.
Nostalgija se manifestira u totalnoj rekonstrukciji spomenika prošlosti, na ono što Eric Hobsbawm naziva „izmišljanje tradicije”, odnosno vraćanje korijenima, porijeklu,
stvaranju nekog idealnog doma i to kolektivnog. Opasnost
te nostalgije jest u tome da su za taj fantomski dom mnogi
spremni ratovati. U periodu 1980. – 1990. postoji nekoliko
projekata totalne restauracije npr. restauracija Sikstinske
kapele bila je zamišljena kao restauracija svetog koje je
nestalo iz modernog svijeta i kao „vraćanje autentičnom
Michelangelu”. I dok restauracijska nostalgija evocira nacionalnu prošlost, te je okrenuta kolektivnim simbolima i
92
oralnoj kulturi, refleksivna nostalgija više se odnosi na individualnu i kulturnu memoriju. Ona ne teži nekoj velikoj
istini i propituje čežnju koja je društvena, a ne nacionalna
memorija. Svetlana Boym razlikuje kolektivnu memoriju
kao nacionalnu i onu koja se odnosi na svakodnevnicu,
a historičari nostalgije Jean Starobinski i Michalel Roth
ističu da je nostalgija u dvadesetom stoljeću privatizirana
i internalizirana. Autorica je posjetila snack bar Nostalgija
u Ljubljani. Na tom primjeru prikazuje igru s kolektivnom
memorijom koja je zajednička stanovnicima bivše Jugoslavije.
Svetlana Boym istražuje i san o Europi. Za razliku od
zapadne pragmatične povezanosti s idejom Europe, Istočnjaci su znatno romantičniji – povezanost s Europom začeta je kao ljubavna afera sa svim mogućim varijacijama,
od teatralne ljubavi do autoerotizma. I dok je za Zapad
euro dominantna metafora za Europu, za Istok je to eros
(primjer je kip Europe u Ljubljani u obličju gole djevojke).
Inače u zemljama bivšeg sovjetskog bloka i Jugoslavije
nostalgija za Europom bila je način odupiranja internacionalizmu, ali i nacionalizmu. Dubravka Ugrešić navodi da
i Hrvati i Srbi koriste retoriku neuzvraćene ljubavi prema
Europi da bi opravdali mržnju jednih prema drugima (treba istaknuti da je Ugrešićeva često citirana u ovoj knjizi).
Boymova propituje kako je nostalgija povezana s počet-
93
kom i krajem Sovjetskog Saveza. Oktobarska revolucija
bila je antinostalgična, nostalgija je „ostavljena” poraženim buržujima. No ponovo se vraća sedamdesetih godina
kada je polako počeo blijedjeti san o kozmičkoj misiji. U
vrijeme perestrojke bila je prisutna reflektirana nostalgija – ironično odnošenje prema prošlosti, dezideologizacija
(nostalgija je poistovjećena s iluminativnim tipom citatnosti). Krajem devedesetih opet se pojavljuje nostalgija,
i to kao obrambeni mehanizam protiv akceleracije i ekonomske šok-terapije. Nažalost, ona nema oznaku iluminativnosti: karakterizira je nekritičko veličanje nacionalne
prošlosti.
Timothy Garton Ash početkom 80-ih otišao je u Istočni Berlin s namjerom da rekonstruira život građana tog
grada u vrijeme Hitlera. No ipak, napisao je knjigu o životu Berlinčana pod Honeckerom, a nakon toga bilježio je
svjedočanstva i iz Varšave, Praga, Budimpešte. Tako je i
nastala knjiga Mi građani 1989 u kojoj Ash želi zadržati
onaj trenutak kad je vladao velik polet nakon sloma realnog socijalizma, a koji se potom izgubio u tranzicijskim
tegobama. I Svetlana Boym putovala je prošlošću triju
gradova: Moskve, Petrograda i Berlina istražujući pritom
arheologiju konkretnog urbanog prostora i topografiju urbanih mitova, i to u arhitekturi, literaturi i novim urbanim
ceremonijama. A to urbano preuređivanje više nije futu-
94
rističko, već nostalgično. Tako je analizirala ceremoniju
kada je prilikom 850. godišnjice postkomunistička Moskva bila pretvorena u „Treći Rim“. Berlin je u periodu od
1988. do 1999. bio grad urbane improvizacije u kojem se
očituje i euforija i anksioznost tranzicije. U devedesetima
više nije samo novi njemački eksperiment, već laboratorij
različitih koncepcija moderniteta i povijesti, nacionalnog i
urbanog identiteta.
Boymova je zavirila i u domove ruskih emigranata u
New Yorku koji čuvaju stvari iz bivših domova, ali ne razmišljaju o tome da se vrate u Rusiju. Autor Feralove kolumne Café Nostagija, književnik Mile Stojić piše kako je
svoje egzilantske muke rješavao na bečkoj tržnici i to kupovanjem tuđih predmeta koji podsjećaju na osobne stvari. Stojić uočava da kod nekih egzilanata tržnica izaziva
osjećaj nelagode jer čini im se kao da gledaju rasprodaju
stvari iz opljačkanih sarajevskih stanova.
Svetlana Boym posljednje je poglavlje knjige posvetila zamišljenim domovima egzilanata koji se nikad nisu
vratili, a koji su razvili neobičnu vrstu intimnosti dijaspore, estetiku otuđenja i čežnje. Tu tradicija kritičke refleksije modernog stanja, a koje uključuje nostalgiju, zove
off-modernizam.
Tri autora čija djela razmatra su Nabokov, Brodski i
Kabakov. Nabokova određuje kao dvostrukog građanina
95
ovog svijeta i nekog drugog svijeta, kao putnika bez putovnice u vremenu i prostoru (to je usporedba s likom iz
Nabokovljeve priče, špijunom koji bez putovnice ide u
Rusiju prerušen u američkog svećenika).
Dok je za Nabokova nostalgija hipertrofirani osjećaj
izgubljenog djetinjstva, Brodski se bori protiv tog osjećaja. Premda ističe da je dolazak u demokratsku zemlju „dolazak kući”, ipak pokazuje nostalgiju za poetskom tradicijom. Zanimljivo tematizira nostalgiju za dva njemu važna
grada – putnik čezne za Petrogradom gdje je prvi put imaginirao Veneciju i za Venecijom gdje se prvi put pomirio
s gubitkom rodnog grada. Ilja Kabakov je postigao uspjeh
na Zapadu ne rekreirajući rusku egzotiku za strance, već
tematizirajući iskustvo čežnje uopće. Za izložbu u Kasselu 1992. napravio je kompletnu rekonstrukciju sovjetskog
toaleta, a sebe je ironično nazvao sovjetskim umjetnikom.
Njegovi su toaleti bili kritizirani kao izdaja Rusije, prodavanje Zapadu, opscenost.
Refleksivna nostalgija ima utopijsku dimenziju koja
se sastoji u istraživanju, a ne u totalnoj rekonstrukciji lokalne kulture i stoga može stvoriti globalnu solidarnost
dijaspore koja se temelji na iskustvu emigracije i na internalnom multikulturizmu. Linda Hutcheon ističe da ta nostalgija ima skrivenu hermeneutičku srodnost s ironijom;
ni jedna ni druga nisu vlasništvo objekta samog, već su
96
rezultat interakcije između subjekta i objekta.
Jeffrey Nunberg ističe da je čak i kibernetički prostor
postao nostalgičan; novi prefiks je „e“. Dok kibernetički
prostor implicira otvorenost i osvajanje granica, e-world
se odnosi na obilježavanje teritorija, a to čine korporacije koje žele fiksirati na svoju stranicu i time ograničavaju
lutanje kibernetičkim prostorom. Nostalgija je virtualna
realnost ljudske svijesti koja ne može biti uhvaćena čak
ni tehnološkim napravama (premda tehnologija često čuva
vrijeme koje nostalgija voli „trošiti”).
Nostalgija više nije vezana za prošlost, ona nije o
prošlosti, već o sadašnjosti koja nestaje. Kao što ističe junakinja drame Tillina kutija: „Čeznem za sadašnjošću.” A
ova je knjiga izvrsna studija upravo te neuhvatljive čežnje.
97
Živopisan putopis po prostorima bivše
Jugoslavije
Brian W. Aldiss, Oxford – Ohrid, putopis, Naklada
ZORO, Zagreb, 2006.
Brian Wilson Aldiss nagrađivani je pisac znanstvene
fantastike. Objavio je čak preko osamdesetak znanstvenofantastičnih romana i zbirki kratkih priča, antologija, pregleda drame. Na hrvatskom jeziku objavljeni su mu romani Prašuma (1996.) i Non-stop (2006.). Prema njegovim
djelima snimljena su tri filma, među kojima je najpoznatiji
Umjetna inteligencija Stevena Spielberga. Oxford – Ohrid
prvo je hrvatsko i uopće izvanbritansko izdanje Aldissova
putopisa o njegovu šestomjesečnom putovanju bivšom Jugoslavijom. Aldiss je na putovanje krenuo 1964., godine,
a svoj je putopis pod izvornim naslovom Cities and Stones
objavio 1966. godine. No zanimljivo je da je tadašnji Turistički savez Jugoslavije, uz čiju je pomoć putovao, bio
nezadovoljan engleskim izdanjem i ta knjiga nikad nije
objavljena u Jugoslaviji. Urednik hrvatskog izdanja Davor
Šišović dobro obrazlaže razloge zašto je bilo važno objaviti ovu knjigu danas. Naime uz već objavljene putopise
(one Burtona, Yriartea i sličnih zapadnoeuropskih putnika
98
pisaca), uvijek je zanimljivo upoznati novi pogled stranca
i suočiti se s mogućim negativnim komentarima. Šišović
naglašava da Aldiss zapravo piše ne toliko o državi koje
više nema, već o krajevima i ljudima. Treba također istaknuti da je knjiga dobila naziv Oxford – Ohrid što njen
već spomenuti izvorni naslov ne odražava istu sliku kao na
engleskom, a Oxford – Ohrid je geslo koje je Aldiss imao
ispisano na vratima svog automobila tijekom putovanja. U
uvodu Aldiss ističe da je zemlju obradio regiju po regiju,
uočava pritom kako moderna država želi izjednačiti razlike između regija, pretvoriti zemlju u činjenično i pravno
jedinstvenu zemlju, ali ne, kako naglašava, šireći lažno jedinstvo upuštajući se u širenje propagande.
Aldiss želi govoriti o sadašnjosti, ali i o prošlosti zemlje koju odlikuju raznolika kulturna nasljeđa i stanovnici
različitog porijekla. U svom putopisu stoga povezuje priče
iz prošlosti, zapažanja o običajima, ljudima, o urbanističkom i industrijskom razvoju. Primarna intencija bila je da
se pruže informacije onima koji imaju namjeru posjetiti
Jugoslaviju. Samim tim ova je knjiga trebala biti lišena
političkog aspekta, no Aldiss ne želi biti nepolitičan i smatra kako bi nepoznavanje i ignoriranje političkog i društvenog konteksta bilo pogrešno. On je svjestan da nije izučen
politički promatrač i stoga se ponekad pita jesu li proture-
99
žimski osjećaji na koje je nailazio samo gunđanja ili pak
ozbiljni simptomi, i kada je hvala komunizmu nešto više
od ispraznosti apologije. Naime kako je eksplicitno istaknuo, on dolazi iz carstva demokracije u svijet komunizma, jednostranaštva i čistki. Ta dihotomija je prisutna u
komparacijama koje čini u svojim zapisima. Pritom je zanimljivo da on uviđa određene slobode u Jugoslaviji, koje
taj socijalizam čine drugačijim od ostalih istočnoslavenskih socijalističkih država. A sve to pak čini kako bi objasnio misterij te zemlje – u tome se i očituje određena plošnost i egzotizacija Drugog na koju je upozorio i pisac pogovora Milan Rakovac. U svom putopisu Aldiss želi govoriti o prirodnim odlikama, o faktima iz povijesti jugoslavenske države, o sadašnjem izgrađivanju zemlje. On kreće
na put zajedno sa suprugom autocestom od Zagreba do
Beograda, pritom opisuje prolaženje prostorom i upijanje
atmosfere, osobito onda kad se zaustavljaju da popričaju s
lokalnim stanovništvom. Već na početku putovanja naglašava i razliku od drugih socijalističkih zemalja koje je posjetio, a koje se odlikuju krutim državnim uređenjem, posebno to dolazi do izražaja pri opisu praznika rada u Beogradu kada uočava mnogo više ležernosti nego u Rusiji.
Ističe i spontanost ljudi na koju nije nailazio u susjednim
glavnim gradovima. On i ismijava dodvoravanje Rusiji,
npr. kad u Beogradu nailazi na hotel „Moskva“. Opisujući
100
zgrade i hotele, uočava razlike u odnosu na neke druge,
većinom europske zemlje. U Srbiji ponajviše opisuje manastire i freske, spomenike, navodi podatke iz prošlosti,
ponekad čak i odveć smjelo, kao da je historičar, naglašava važnost pojedinih događaja. Kule i spomenici zapravo
su povod da priča o prošlosti, da spominje legende i putovanja nekih putnika iz prošlih razdoblja. On piše i o radu u
tvornicama i rudnicima te naglašava idealizam ljudi koji
rade u industriji. U razgovorima s ljudima na putovanju
opaža da oni iscrpno govore o imperijalističkoj prošlosti.
A zapravo, dok putuje, uočava kako je sadašnjost zagušena prošlošću, jer se osjećaju razni povijesni utjecaji, ali i
zanos u obnovi zemlje. Hrvatsku opisuje kao zemlju Hrvata, južnoslavensku republiku u obliku bumeranga čiji se
teritorij pruža niz obalu i Dalmaciju. I u Zagrebu osjeća
„zadah prošlosti”, jer vrijeme, ističe, kao da je zamrznulo
njegovu živost. Zanimljivo je da, promatrajući kako se slave katolički običaji, procjenjuje važnost vjere u Hrvatskoj.
I već tada, baš zato što je razgovarao s ljudima, vidi različite poglede na povijest kod Hrvata i kod Srba, predrasude
koji imaju jedni o drugima. Kad pak kreće u opisivanje
manjih mjesta, motivacija je vezana uz to da mu to mjesto
ili zvuči nekako čarobno već samim svojim imenom, pa ga
to potakne na opisivanje ili ga spominje zato što ono uopće neće biti spomenuto ni u jednom vodiču. Dok u Zagre-
101
bu opisuje načine školovanja i rad Zagreb filma, u Bosni
se zadržava na opisu nošnji, sajmova, narodnih običaja,
džamija, dvoraca i minareta. Posebno ovi potonji u njemu
signaliziraju da se nalazi u, kako naglašava, doista drugačijem svijetu. Uz Bosnu veže i veliku najtopliju dobrodošlicu, Bosna mu se čini kao zemlja koja se gega u sadašnjosti i gleda prema Zapadu. No zanimljivo je kako uočava da
je barem u toj republici zaustavljeno namjerno uništavanje
prošlosti koje je započeto u strogoj, novoj Jugoslaviji u
godinama neposredno nakon rata (tu posebno misli na
ostatke Osmanskog Carstva). On opisuje crkve, sinagoge i
džamije i tako nastoji prikazati vjersku toleranciju. Kad
mu pak ljudi sa zanosom govore o Titovu socijalizmu, on
će pomalo ironično dodati kako oni zaboravljaju na stranu
pomoć koju njihova zemlja dobiva, pa stoga stvara prividno paradoksalni zaključak da su Slaveni rođeni neovisni,
da su svoju neovisnost postigli, ali im je ona ujedno bila
nametnuta. Aldiss, kad piše o prošlosti, ističe kako se
prošlost Jugoslavije donedavno sastojala od krvoprolića i
ugnjetavanja, pritom podosta opisuje nekadašnje narodno
junaštvo, razne junačke pjesme. Iznimno su važna njegova
zapažanja o „muževnom duhu koji još uvijek obitava pod
sjajem sunca”, a time indicira, kako je lijepo naglasio Rakovac, muževnost i junaštvo na kojoj su odgajane generacije, a koje su itekako povezane s ratnom prošlošću zemlje
102
kojom putuje. U samom uvodu Aldiss čak ustvrđuje kako
ženski rod nije primjeren duhu Jugoslavije, jer je to „gruba, muška zemlja”. Aldiss ostavlja više prostora prošlosti
nego priči o tvornicama i svijetloj budućnosti, o kojima
mu najčešće pričaju njegovi sugovornici. To je sasvim očigledan razlog zašto knjiga nije bila po volji ondašnjim
strukturama. No treba istaknuti, kao kad piše o Crnoj Gori,
da ne zapostavlja opisati način obnove i izgradnje tog grada. Kad pak putuje Crnom Gorom, ocrtava brzo neka mjesta koja mu se čine slična. Kad pak putuje obalom, treba
reći da iznimno dojmljivo, pomalo sarkastično, opisuje
navike turista, ograđuje se od njihova načina odmaranja na
obali, a u odnosu sa njih sebe određuje kao prognanika na
putu. Na obali, okružen turistima, shvaća da su se između
njih kao putnika i Jugoslavena nametnuli turisti, i zato
osjeća sasvim drugačije mjerenje vremena. Tad pak ustvrđuje da su se morali prilagoditi vremenu europskih posjetitelja, pa stoga više nisu bili usklađeni s Jugoslavijom.
Tad on shvaća da se želi vratiti kući, napustiti Split. Na
kraju prolazi Slovenijom, uočava osobine koje Slovence
razlikuju od ostalih naroda, iznosi zapažanja o geologiji,
planinama, praznovjerjima… Na kraju putovanja ostaje
mu dojam kako je zapravo Jugoslavija malen svijet u kojemu ljude ni ne zanima neki drugi kraj – time implicitno
naglašava samodostatnost njenih stanovnika. Zaključak
103
istaknut na početku jest da je riječ o neobičnoj i fascinantnoj zemlji. Ali i način na koji piše Aldiss je fascinantan.
On se sjajno kreće raznim diskursima: historijskim, putopisnim, književnim. Izmjenjivanje objektiviziranih i krajnje metaforičkih dijelova rekla bih da je osnovna karakteristika njegova stila. Ponekad je njegov zanos tako jak da
pri opisivanju pribjegava hipertrofiji – izdvojila bih vrlo
simpatičnu npr. da Sarajevo ima bezbroj džamija (točnije
sedamdesetak). Na kraju, treba svakako spomenuti da je
posebno zanimljivo što pri kraju knjige nalazimo autorove
pokušaje da Britancima rasvijetli mistiku južnoslavenskih
čudnih slova u Bilješci o izgovoru ili pak nastojanja da u
Glosaru budućeg namjernika opremi objašnjenjima nekih
neobičnih pojmova kao što je npr. ćevapčić, džezva, gulaš.
Nalazimo i popis literature koji je Aldiss koristio te, na
kraju, kazalo imena i pojmova. Važno je spomenuti da su
mu pomogli i brojni sugovornici, uz tzv. obične ljude, i
stručnjaci kao što je poznati putnik Tibor Sekelj i profesor
Vukanović. Treba napomenuti kako je među literaturom
posebno važna knjiga Lovetta Edwardsa Introduction to
Yugoslavia te knjiga Rebece West Black lamb and grey
falcon koja je imala sličnu sudbinu kao Aldissov putopis.
West je također putovala po Jugoslaviji sa svojim mužem
i sinom, a prije toga je godinama sakupljala znanje, pa stoga nije čudno da je njena knjiga jedna od najboljih knjiga
104
o prostoru Jugoslavije. Knjiga se pojavila 1941. i 1942.
godine u dva dijela na preko 1300 strana, kad je rat je već
bjesnio na tim prostorima. Ta je knjiga nastala u suradnji s
Anicom Savić Rebac koje je bila pjesnikinja i klasični filolog. Ona je bila izvrsna poznavateljica antropologije
Balkana koju je izvorno povezivala s antikom. Sa njom je
West razgovarala o balkanskim mitovima, a pritom je došla i do svog mita koji je postao naslov njene knjige – Crno
janje i sivi sokol koji označavaju nevinu žrtvu i herojski
mentalitet Balkana, kombinaciju koja uporno ponavlja
krug ratova i netolerancije. Treba istaknuti da je ovo djelo,
baš poput Aldissova, doživjelo sličnu sudbinu: nije prevedeno zbog nerazumljive kratkoumnosti jugoslavenskih
poslijeratnih ideoloških kontrolora. Naime osakaćeni prijevod na jedva 400 stranica Nikole Koljevića, koji je tijekom devedesetih bio jedan od najvećih srpskih nacionalista, pažljivo izbjegava sve najvažnije dijelove Rebecina
tumačenja nasilja na Balkanu i inzistira samo na divljenju
srpskoj kulturi. Očito je da pogledi kritičnih stranaca, koji
nisu tek turisti, nisu dobrodošli državnim strukturama.
Stoga nam može biti žao, kako uočava Milan Rakovac, da
ovu iznimnu knjigu nismo mogli čitati kad je napisana ili
barem 1971. ili 1991. godine, jer pruža sjajan uvid u jedno
razdoblje naše povijesti, gotovo indicirajući zbivanja u
burnim devedesetim godinama. Davor Šišović postavio je
105
također zanimljivo pitanje o nadahnućima iz ovih putovanja koja je sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća
mogao izvući ovaj autor znanstvenofantastičnih romana.
Naime, ističe Šišović, jedna od omiljenih Aldissovih tema
je deevolucija, nazadak čovječanstva u dalekoj budućnosti. Znajući što se kod nas i u neposrednom susjedstvu zbivalo u posljednjih petnaestak godina, pomislili bismo da
se nadahnuće za takve teme jednostavno nudi, no Aldiss je
ovuda putovao znatno prije…
106
POVEZIVANJE ESTETSKOG I ETIČKOG
Daša Drndić: After eight, Meandar, Zagreb, 2005.
Književnica Daša Drndić dosad je objavila sedam romana i tridesetak radiodrama. Njezin roman Leica format
objavljen prije dvije godine osobito je zapažen. Riječ je
o romanu u kojem ona vrhunski secira grad Rijeku, malograđanski mentalitet stanovnika, govori o svom nesrastanju s tim gradom, a kroz strukturu tog romana provlači
se njezina potreba da istražuje, bilježi povijest ljudskih
zločina, nesreća, da baci svjetlo na zaboravljene, tragične
sudbine… Sve ovo spominjem zato jer to se ujedno odnosi i na literaturu koju spominje, koju čita i o kojoj piše
književne oglede. Sada joj je u nakladi Meandar objavljen
izbor književnih ogleda pod nazivom After eight, a riječ
je o tekstovima koji su od 1998. objavljivani u novinama i časopisima. Nedavno je u časopisu Sarajevske sveske
objavljen njezin Dnevnik koji je nastao na prijedlog urednika. U dnevniku ona piše o svojim čestim temama – zadaći umjetnosti koja bi trebala voditi k zaoštravanju naših
osjetila za izuzetak, kultiviranje izuzetka, o malograđanštini kojoj nedostaje svako duhovno određenje, o stipen-
107
diji u Beču kada je tražila ulice u kojima su nekada živjeli
Židovi koje su nacističke vlasti deportirale u svoje logore. Sve ovo spominjem jer se odnosi i na knjige o kojima
piše, a riječ je uglavnom o knjigama koje tjeraju čovjeka
da se zamisli i da promišlja živote drugih, da bude svjedok
vremena. Stoga nije neobično da u kritici knjige glumice
Tille Durieux zamjera joj da je voljela pompozno bilježiti
trivijalne detalje te da je kao sudionica važnih povijesnih
zbivanja zapostavljala bitno – ne spominje anarhiste, Rosu
Luxemburg, već neumorno pripovijeda o svojim selidbama, o egocentričnostima te nam stoga pruža površnu sliku
dinamičnog vremena.
Literatura koju voli Drndić daleko je od realističnosti,
linearnosti, pa piše o knjigama u kojima postoji odmak od
„činjenica života”, knjigama gdje se junaci trude postavljati pitanja, a metafore su šireg zamaha, okrenute, kako
ističe na jednom mjestu, filozofskom i egzistencijalnom,
a ne trivijalnom. Tako npr. pisac Aleksandar Hemon, o
čijoj je knjizi The question of Bruno pisala, čini ono što
i ona kao književnica – osobno iskustvo amalgamira u
opću i obiteljsku povijest, birajući pritom slojevite asocijacije i maštovite metafore. Posebno zanimljiv je tekst
onaj o knjizi Ekskurzija Nevena Ušumovića u kojem autorica isprepliće vlastitu i piščevu ekskurziju, onu životnu
kao što je egzil i literarnu u kojoj detalj postaje važniji
108
od cjeline. U istom tekstu autorica se bavi Ušumovićevim
shvaćanjem jezika kao minskog polja. Naime oboje autora
su se, mijenjajući mjesta življenja, suočavali s nelagodom
ispravljanja i podešavanja njihovih govora, ali su zato
imali privilegiju spoznati „inscenirajuću moć jezika” kao
„insceniranost vlastite prošlosti”. Važan je tekst posvećen
Dubravki Ugrešić koja u knjizi Muzej bezuvjetne predaje
također piše o otpadnicima koji daleko od domovine nalaze zadovoljstvo nepripadanja i koji skladište svoj i svjetski otpad, a utočište nalaze u svom jeziku. Jezik, analize
jezika, ali i relacija jezika i pisanja česte su teme koje autorica propituje i u svojim književnim djelima i u esejima.
U knjizi Umiranje u Torontu književnica se pozivala na
Kiševo shvaćanje materinskog jezika kao jedinog u kojem
može stvarati, a pritom dopušta i neka sasvim drugačija
iskustva. Daša Drndić piše o knjigama koje optužuju uspavano građansko društvo, upućuje na knjige društvenih
analitičara, zanemarenih pisaca i znanstvenika u hrvatskoj
kulturi, kao što je npr. antropologinja Svetlana Slapšak.
U gomili suvremene angloameričke književnosti dubiozne
literarne vrijednosti, ona pronalazi knjige istočnoeuropske
književnosti koje zahtijevaju pun čitateljski napor i angažman. Čak dva su teksta posvećena Thomasu Bernhardu
koji je napadao svoje bečke sugrađane. To čini i Vesna
Biga u knjizi Autobusni ljudi oslikavajući ružno lice jed-
109
nog ksenofobičnog grada. Drndić ističe kako ona sama
ne bi voljela tražiti poveznice, uzore, jer svu tu priču oko
utjecaja smatra pretencioznom. Njezini su ogledi nerijetko
neke priče iz vlastita iskustva, zatim spajanje estetskog i
etičkog jer jednako joj je važno da pisci preko literature
izriču i stav o životu, politici, društvu… Ono što mi se čini
osobito važnim jest da nastoji djelo kontekstualizirati, a to
nije često u današnjoj kritici koja uglavnom djelo percipira kao izdvojenu strukturu koju treba razložiti, sastaviti i
onda donijeti neki sud. Budući da sama u svojim knjigama
povezuje fikcionalno i faktično, i ovdje nalazimo napise
o književnim i izvanknjiževnim tekstovima, o kulturološkim, sociološkim i politološkim studijama, npr. knjigama
u kojima se govori o politici u Srbiji pod Miloševićem,
onima koje tematiziraju socijalizam, nacionalizam i posljedice kao što je npr. knjiga Nenada Dimitrijevića Slučaj
Jugoslavija ili pak anarhizam kao što to čini Max Nettlau
u knjizi Povijest anarhizma. Na kraju, neovisno o tome je
li riječ o književnim ili izvanknjževnim tekstovima, uvijek
se kao krucijalno nameće pitanje odnosa pojedinca i moći,
a o tome osobito svjedoči upozorenje na kraju zadnjeg napisa „nevinih nema”, a koji svjedoči o autoričinu angažmanu, o intelektualnoj, nezavisnoj kritičkoj i kritičarskoj
poziciji.
110
Značajan doprinos memoarskoj literaturi
Mirko Kovač: Pisanje ili nostalgija, Fraktura, Zagreb, 2008.
Knjiga Pisanje ili nostalgija sadrži desetak eseja u kojima Kovač donosi zapise o prijateljima ili bivšim prijateljima: književnicima, književnim krugovima, književnim
polemikama, ali i o identitetu. Kovač je vlastite tekstove
odredio kao tekstove „između eseja i pokojeg Mnemosinina treptaja” (Nabokov). Dodaje i kako se s boginjom pamćenja „samo povremeno ljubakao”. No ovi zapisi su itekako značajan doprinos memoarskoj literaturi, jer ovaj nas
već književni klasik uvodi u zanimljive priče iz književnog
života nekadašnje države. Budući da kao svog uzora navodi Krležu, koji je isticao da se mora pisati „mrko, okrutno,
neumoljivo”, Kovač ne piše nikakve laude svojim prijateljima, već otkriva njihove slabosti, ulizivanja, podilaženja.
Kovač ponajviše piše o druženju i prepisci svojih najbližih prijatelja, Davida, Kiša, Pekića. Kad analizira pisma
koja su razmjenjivali davnih dana, uočava kako su neki
od njih, poput Pekića, zapravo već tada znali da pišu za
vječnost, tj. doživljavali su vlastiti život kao poseban. Ta
pisma postaju i vodič u sjećanje na ta vremena, posebno na
estetske sukobe koji su se događali na književnoj sceni u
111
prvoj polovini sedamdesetih godina. Posebno se to odnosi
na Danila Kiša, kojeg su dušebrižnici optužili za plagijat,
dok se Kovaču tada zamjeralo da rabi „kroatizme” i da
„razara srpski jezik”. Naknadna čitanja korespondencije
omogućuju mu da vidi neke aspekte koji su mu, kada ih je
prvi put čitao, ostali posve nezamijećeni, a to je prije svega potreba pisca da sebe vidi u povijesti kao važnog aktera. Pekić, koji je i bio inicijator te grupe i druženja pisaca,
kasnije je ušao u visoku politiku i ondje doživio poraz.
Kovač pak nikad nije bio impresioniran vlastitom ulogom
u narodu, dapače, privlačila ga je ta autsajderska pozicija,
pa pomalo s čuđenjem promatra pisce s misijom, koji su
povjerovali da je snaga njihove umjetnosti jednaka snazi
koju bi mogli zadobiti u političkom životu. Kovačeva su
sjećanja živopisna, otkrivaju nam slabosti pisaca, one sitne ljudske, kao što je taština, ali i sklonost traču. Pomalo
neumjesnim smatram onaj dio u kojem Kovač razmatra
razloge zašto se apatrid Kiš ipak odlučio da ga se pokopa
po pravoslavnom običaju. Davidovo i Kovačevo naklapanje je li to razlog zašto ga je ipak naposljetku prigrlila srpska kultura čini mi se pomalo tračerskim zabadanjem nosa
u nečiju intimnu odluku. Kovač nastoji naglasiti vlastitu
neopterećenost identitetom, misijom i istaknuti tuđa dodvoravanja te vlastitu borbu za neke pisce, kao što je Kiš.
Njegovi zapisi o Kišu ipak nam pokazuju koje je sve muke
prolazio taj veliki pisac, kako su njegovo djelo nagrizali
„književni štakori”, kako je odavno naslutio pobjedu „bar112
barogenija” i kako se njegov način života razlikovao od
pravila socijalističkog života. Kovač donosi i zapis o piscu
Miodragu Bulatoviću, koji je bio jedan od aktera u tzv.
„aferi Kiš”. Taj se pisac pokazao i kao udvornik Miloševićev, pa se zapravo može zaključiti da pisci koji su se od
ranih sedamdesetih udvarali tadašnjim političkim elitama
prokazujući druge pisce, to su uglavnom činili i kasnije
udvarajući se nacionalističkom režimu. To se odnosi i na
značajnog pisca Dragoslava Mihailovića koji je postao
akademik SANU-a. Pomalo je paradoksalno da pisac koji
je nekada veličao Miloševića, sada ga prezire, a to dovoljno govori o njegovu beskičmenjaštvu. Ništa manje se
Kovač nije razočarao u Oskara Daviča i u Desanku Maksimović, kojoj se i ruga, jer je postala groteskna pojava
dozvolivši da je iskoriste nacionalisti. I u ostalim esejima,
npr. u onom o redatelju Živojinu Pavloviću ili Ranku Marinkoviću, Kovač oslikava djelovanje grupe beogradskih
intelektualaca, ispisuje na neki način kulturnu povijest
jednog vremena u kojem su književne i uopće estetske polemike izazivale mnogo više pozornosti nego danas kad je
umjetnost posve svedena na marginu. Kao posebnu književnu osobnost Kovač izdvaja Ivu Andrića, navodeći niz
primjera negacije značenja ovog velikog pisca. Dovoljno
je navesti da, kako ističe Miroslav Karaulac, od Andrićeve smrti do danas još nije objavljena bibliografija njegova
djela. Poseban je i zapis o tragičnoj sudbini pisca Branka
Miljkovića, koji nije bio miljenik komunista, a još je veći
113
otpor doživio preselivši u Zagreb. Slične probleme imao
je i Meša Selimović kojem su sunarodnjaci prigovarali da
je promijenio vlastitu vjeru i naciju. Zanimljiv je i esej o
čovjeku o kojem današnje generacije, nažalost, malo znaju
– Milovanu Đilasu i njegovu odnosu prema komunističkoj
ideologiji i disidentstvu. O sprezi pisca i politike posebno
žestoko Kovač govori na primjeru Vuka Draškovića. No
Kovač navodi i to da su mu neki sugerirali kako mu nije
pametno rasipati snagu na pisanje o takvim ljudima. To
je vjerojatno mišljenje nekog „ljepoduha“ koji bi najradije politiku odvojio od umjetnosti, a to je upravo ono što
Kovačeva generacija ne čini. Pripadnike te generacije ili
je prokazao režim, poput Kovača, ili su ušli u politiku, no
ono što je zajedničko i jednima i drugima jest povezivanje
angažmana i umjetnosti, odnosno neignoriranje konteksta.
Danas kad tobože nema ideologija, kad svi cvrkućemo da
je važna samo ekonomija, ipak svi moraju priznati da se
„političke zvijeri” ne mogu ignorirati, jer i dalje previše
utječu na naše živote. A o tome se u suvremenoj književnosti malo piše. Bilo bi zgodno i ovako oštro oslikati neke
suvremene pisce koji se ne bi latili pera, prijenosnika da
su pročitali jednu Gogoljevu ili Babeljevu pripovijest niti
bismo mi, da ne postoji kultura zaborava, veličali neke sasvim prosječne književne uratke. Uostalom, zagovaranje
zatvorenosti potiču upravo mediokritetski pisci kojima
odgovara da u „banana državi“ budu glavni, da formiraju
javno mnijenje.
114
Posljednji eseji u knjizi govore upravo o Kovačevu
shvaćanju identiteta. Pisac nam govori o razlozima odlaska iz Beograda, opisuje svoj dolazak u Rovinj, poetizira
o traganju za „trajnim gradom”. Dojmljivo opisuje kako je
upoznavao Rovinj, način života Istrijana i njihovu mukotrpnu prošlost. Upravo u Rovinju Kovač je ostao živjeti i
pisati svoja djela, daleko od kulturnog središta, neopterećen pitanjem kojoj kulturi pripada. Uostalom, on na vlastiti identitet gleda ludički, poigrava se njime. Jednom kada
su ga pitali tko je, odgovorio je „Puškinov sin”. Potrebno
je i citirati sljedeću Kovačevu misao koja u sebi sažima
apsurdnosti koje nam donosi pitanje identiteta: „Dvostruki
je (ili „višestruki”) identitet lijek da se čovjek sačuva od
samoga sebe i vlastitih napasti, da se odupre zlim nasrtajima „kolektivnog terora” i uopće fanatizma, da ne dopusti
da ga bilo kakva „pravda” ponese da učini drugome nešto
nažao.”
Na kraju, ne slažem se s naslovom knjige. Nije ovo
knjiga o nostalgiji, finoj emociji kojom se sjećamo vlastite
mladosti, već suprotno, to su oštri eseji o jednom vremenu
i njegovim akterima, ljudima koji su ili prodali ili zadržali
dušu.
115
Problematizacija „sedamdesetih” s pozicije suvremenih teorija
Sedamdesete, priredila Irena Lukšić, HFD; Biblioteka Književna smotra, Zagreb, 2010.
Smještene između šezdesetih koje karakteriziraju utopističke vizije društva i osamdesetih, desetljeća u kojem
se događaju značajne političke promjene, sedamdesete se
naizgled ne čine kao neko osobito zanimljivo razdoblje.
Upravo to bio je poticaj urednici Ireni Lukšić da afirmira
„sadržaj spomenutog vremena“. Uputila je poziv za suradnju piscima, publicistima i znanstvenicima i tako je nastao
zbornik radova u kojemu se s raznih aspekata govori o
„sedamdesetima“. No ono što je posebnost ovog zbornika intencija je urednice da knjiga ne sadrži isključivo tekstove vezane uz književne teme, već da se problematizira
i odnos umjetnosti i društva u tom vremenu. Osim toga
tom se razdoblju pristupa s pozicije suvremenih teorija,
kao što su feministička teorija, etničke teorije, teorije liminalnosti. U zborniku nalazimo i znanstvene studije, ali
i satirične tekstove, epistolarne oblike. Jedan od temeljnih tekstova svakako je onaj povjesničara umjetnosti Ješe
Denegrija o karakteristikama, zbivanjima i vrednovanjima
116
nove umjetnosti sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća.
Bitnim se čini zaključak da je to vrijeme kada se prepliću
kasni modernizam i rani postmodernizam, To je posebno
važno za poziciju umjetnika koji ne pristaje biti isključivo
marginalan, već želi autorefleksiju i refleksiju, želi participirati u širem društvenom kontekstu, a ne samo u usko
umjetničkom. I stoga se tada u raznim dijelovima bivše
države afirmira avangardna praksa koja donosi inovacije u
umjetnosti. Važno je spomenuti izložbu „Nova umjetnička praksa 1966.–1978.“, jer ona predstavlja retrospektivu
tadašnje scene. Umjetnici su angažirani, žele djelovati na
stvarnost, pa je to i vrijeme kada se rehabilitiraju povijesne avangarde, kada se istražuju novi umjetnički mediji i
kad se traga za novim sredstvima izražavanja. Niz tekstova bavi se ruskim kulturnim prostorom i književnošću tog
vremena, kada su popularni pisci, kao što je tada bio Julian
Semjonov, pisali političke romane po narudžbi KGB-a i
MVD-a. Jedan od najboljih tekstova u knjizi svakako je
tekst Epikurov vrt u moskovskoj kuhinji Jurija Družnikova
koji na satiričan način govori o indoktrinacijama tadašnjeg sustava, mitologizacijama, odnosu totalitarne vlasti
i pojedinca. Današnje vrijeme posve je pročišćeno od takvih sukoba: Epikurovo ime koje je nekad predstavljalo
istoznačnicu za slobodoumlje, sad je banalizirano po zapadnim obrascima – tako se nazivaju restorani, barovi itd.
117
Zanimljivo pismo esej pjesnikinje Marine Temkine koja
je emigrirala u SAD reminiscencija je na vrijeme kada su
još vladale modernističke vrijednosti, ali i refleksija o vremenu nakon sovjetske vlasti, kada se na književnoj sceni
pojavljuje sve više književnica. U knjizi nalazimo zanimljive tekstove Jelene Šesnić o procvatu američke etničke
književnosti u 1970-ima, zatim tekst Sanje Nikčević o dramama američkog pisca i glumca Sama Sheparda, studiju
Nikice Talana o portugalskom pjesništvu sedamdesetih.
Marijan Bobinac donosi prikaz dramskog djela Thomasa
Bernharda u sedamdesetim godinama, a Darko Suvin piše
o znanstvenofantastičnim parabolama mutacije i kloniranja. No ipak, nakon čitanja knjige ostaje pitanje. Zašto su
izostali tekstovi u kojima bi se problematiziralo hrvatsko
društvo toga vremena? Naime nalazimo samo tekst Danka Plevnika o studentskoj štampi sedamdesetih te odličan
tekst, nije to slučajno, pjesnikinje Nede Mirande Blažević
Krietzman koja iznosi svoje viđenje hladnoratovske politike tog vremena, prikaz jugoslavenske politike te terorizma
Crvenih brigada i to evocirajući vlastita sjećanja na vrijeme kada su se prelasci preko državnih granica višestruko
kontrolirali. Autorica danas živi u SAD-u i upravo je današnje drakonske antiterorističke mjere podsjećaju na davne sedamdesete. Na pitanje zašto nema teksta o hrvatskom
proljeću, urednica Irena Lukšić odgovara da se najavljeni
118
tekstovi nisu pojavili, odnosno da su se autori ispričali, jer
„ne žele se zamjerati“. Upravo ta praznina i jest znakovita
budući da pokazuje da još uvijek nismo spremni problematizirati neuralgične točke iz suvremene povijesti. Zato
se radije bavimo svjetskom književnošću ili pak starijom
hrvatskom književnošću, zato imamo mnoštvo zbornika
u kojima se isključivo nalaze stilističke analize, ali izostaje povezivanje umjetnosti i društva. Zašto u zborniku
nema tekstova o hrvatskim književnicama iz tog vremena
ili pak performericama? Postavlja se i pitanje hoće li hrvatsko proljeće i dalje ostati mjesto loma i traume o kojem
nismo spremni ništa napisati sve u strahu da se nekome
neće dopasti? Ili je možda razlog nepisanja o hrvatskom
proljeću iznenadno potiranje nacionalnog kao retrogradnog, „nazadnjačkog“ na našem svijetlom putu u EU? Tako
se nacionalno pitanje ponovo stavlja pod tepih kao riješeno, pa se iznenada pojavljuju nove nakalemljene floskule
o regiji koja se povezuje, o Europi koja će riješiti sve naše
probleme.
Uostalom, i živimo u kulturi u kojoj postoje intelektualni čopori, umjetne podjele na desno i lijevo, a svaki
se iskorak kažnjava isključenjem ili pak osudom. Umjesto
dijaloga njeguje se kultura egzorcističkog pisma u kojem
se protivnika ne želi pobiti argumentima, već ga se želi
uništiti kao osobu, prikazati ga kao nedostojnog sugovor-
119
nika. Uostalom, zato i nije nerazumljiv strah od javnosti,
kad bivanje u njoj nije motivirano razgovorom o tekstu,
već o osobama, odnosno kada je argumentum ad hominem i dalje dominantan. Tako umjesto o odnosu centra i
periferije u hrvatskom kontekstu čitamo o književnosti i
periferiji u Španjolskoj sedamdesetih godina, odnosno o
novoj kanarskoj priči. Umjesto o disidentstvu u Hrvatskoj
nalazimo mnoštvo tekstova o disidentima u Rusiji. Da ne
bi bilo zabune, riječ je o iznimno zanimljivoj knjizi koja
ima samo jedan nedostatak. Mogla je nastati bilo gdje s
obzirom na sadržaj, jer ključne teme vezane uz hrvatsko
društvo tog vremena nisu ni dotaknute. „Hrvatska šutnja“
nekad je bila oznaka za period nakon sloma MASPOKa početkom 1972. godine pa do uvođenja višestranačja
1989., no odavno je prestala biti vezana za to razdoblje,
jer se šutjelo i šuti se i dalje o svim krucijalnim pitanjima
hrvatskog društva u cjelini.
120
EMOCIJE I NJIHOV DOPRINOS JAVNOJ RACIONALNOSTI
Martha C. Nussbaum: Pjesnička pravda – književna imaginacija i javni život, prijevod Marina Miladinov, Deltakont, 2005.
Martha C. Nussbaum jedna je od najznačajnijih teoretičarki današnjeg vremena. Ona je diplomske i doktorske
studije završila na Harvardu, a danas je profesorica prava i etike na sveučilištu Chicago. Znanstvenoj je javnosti
postala poznata po svojim sjajnim studijama pozne antičke filozofije, studijama o značenju književnosti, zatim po
knjizi u kojoj piše o teoriji emocija, po kritici ograničenosti patriotizma te po utjecajnoj raspravi o reformama sveučilišnih studija. Poznata je i po svom feminističkom angažmanu, po nizu interdisciplinarnih istraživanja i javnom
angažmanu na projektima UN-a za razvoj nerazvijenih dijelova svijeta i ukidanje rodne ravnopravnosti. Nedavno je
zagrebački izdavač Deltakont objavio prvi prijevod neke
njene knjige u Hrvatskoj. Riječ je o studiji o značenju književnosti, o knjizi Pjesnička pravda, književna imaginacija
i javni život. U predgovoru ona objašnjava kako je ta knjiga nastala iz uvjerenja da upotreba književne imaginacije
nije u suprotnosti s racionalnom argumentacijom. Naime
121
kada je podučavala predmet pravo i književnost, navela
je studente na raspravu o sućuti i milosrđu, a raspravljali
su i o utjecaju emocija u javnom prosuđivanju. Kada su
govorili o konkretnim društvenim pitanjima, kao predložak su imali književna djela. Proizišao zaključak nastao
je vezan za to da razmišljanje o narativnoj književnosti
itekako može pridonijeti razvoju javnog mišljenja, jer nam
književna imaginacija može pomoći u prosuđivanju. Time
se razbija slika o književnosti kao nečemu neobaveznom
i zabavnom. U knjizi Pjesnička pravda Nussbaum želi
pokazati da književnost koja otkriva privatni život može
biti važna i kad je riječ o npr. interesima klasa. To čini
na primjeru romana Teška vremena Charlesa Dickensa.
Naime tim se romanom koristila kako bi razradila kritiku
ekonomskih paradigmi za procjenu kvalitete života. Ona,
naime, smatra kako bi ekonomska znanost trebala počivati
na podacima kakve romani kao što su Dickensovi otkrivaju imaginaciji. A upravo taj roman sadrži normativno
viđenje političke ekonomije i znanstvene političke imaginacije. Njezina pak kritika, kao i kritika koju donosi roman, usmjerena je protiv određene koncepcije ekonomske
znanosti te stoga pokušava ocrtati kako su prikazani ljudi i
ljudski život u romanu i kako se pak taj roman razlikuje od
utilitarističkih tekstova koji se u njemu spominju. Analizirajući neke prizore iz romana, navodi čitatelje da se vežu
za likove, da mare za njihove namjere, a utvrđuje kako naracija na mnogim mjestima izričito zahtijeva sudjelovanje
122
čitatelja. Ona također uočava i nedostatke u romanu, npr.
u oslikavanju života radničke klase koji unatoč tome ne
može ugroziti njegovu političku viziju. Riječ je o moralno/političkoj viziji koja je demokratska i sućutna te koja
promiče složenost, izbor i kvalitativne razlike. Nussbaum
ističe još jednu važnu osobinu romana, naime, u njemu
nalazi sposobnost da se jedna stvar vidi u drugoj, odnosno da se druge stvari uočavaju u neposrednim stvarima
(to naziva maštom), a sve skupa podvodi pod sintagmu
metaforička imaginacija. Ono pak što tu metaforičku imaginaciju čini vrijednom jest to da nekom obličju udahne
život, ali i sposobnost da ono što smo izgradili u mašti
promatramo kao nešto što nema nikakvu svrhu osim sebe
sama. Jedno poglavlje u knjizi posvećeno je upravo razmatranju odnosa književnosti, razuma i emocija. Emocije
su ugrađene u strukturu književnog djela i navode čitatelja
na strah, žalost, tugu. Upravo zbog povezanosti sućuti i
poistovjećivanja pisci navode čitatelja ili gledatelja da doživi samilost zbog junaka. Mnogi se pak danas okomljuju
na emocije i na njihov doprinos javnoj racionalnosti. Naime, smatraju neki, razum bi trebao isključivati emotivne elemente, a prema tom shvaćanju emocije ocrnjuju ne
samo teorijska utilitaristička djela o javnoj racionalnosti
već i sudska praksa, jer se od porote traži „da ne podlegne emocijama”. Nussbaum stoga kreće u argumentaciju toga da su emocije u normativnom smislu iracionalne
i stoga neprikladne kao smjernice u javnom odlučivanju.
123
Stoga razmatra razne kritike emocija – od onih da su tek
slijepe sile koje nemaju veze s razumom, pa do navođenja
glavnih antiemocijskih djela zapadne filozofske tradicije
– Platona, Epikura, Spinoze. Posebno se okrenula Platonu
i njegovu izgonu književnika iz idealne države i koji zapravo ima stajalište da su emocije nestabilne zbog njihove
nemisaone unutrašnje strukture. Treći prigovor emocijama
vezan je uz to da se poštuju u privatnom, ali ne i u javnom
promišljanju, a četvrti da se emocije previše bave detaljima, a nedovoljno većim društvenim jedinicama kao što
su klase. Nakon toga ona nudi odgovore na te prigovore, i
to zato kako bi pokazala da emocije omogućuju subjektu
da percipira određenu vrstu vrijednosti ili važnosti. Stoga
kritički propituje stoičku tradiciju u pogledu samodostatnosti. Na kraju zaključuje da su emocije ključni elementi dobrog razumnog mišljenja o nekim stvarima, jer one
usredotočuju našu pozornost na te probleme kao nešto što
bismo morali riješiti. Emocije sućuti i straha koje izgrađuju književno djelo mogu biti dobri kandidati za racionalne
emocije. Sućutne pak emocije koje su nekako suspregnute
dokazima i ograničene institucionalno, čine se ključnima
za javnu prosudbu. U posljednjem poglavlju Nussbaum
piše o pjesnicima u ulozi sudaca. Pritom se poziva na pjesnika Whitmana koji pjesnika suca naziva „pravednim čovjekom”. Naime on u jednoj pjesmi ističe da samo pjesnici
mogu utjeloviti norme prosudbe koje će držati američke
države na okupu kao naciju. Pjesnik sudac predstavlja
124
vrlo specifičnu normu prosudbe koja ga dovodi u nesklad
s mnogim konvencionalnim modelima prosuđivanja. Pjesnik nije hirovit, već je njegov pogled usmjeren na norme
pravednosti, on ne raspravlja, on je „sud”. On naznačuje
kako pjesnikova predanost pravednosti i primjerenosti ne
podliježe pristranosti te da je suočavanje sa specifičnim
nepopustljivo unatoč bliskosti. Toj pjesničkoj pravdi treba
dodati poznavanje pravnog znanja, povijesti i pravnu zakonsku nepristranost. To je posebno važno jer takva nam
je vrsta javne racionalnosti potrebna zato što sve češće ne
samo da jedni druge lišavamo uvida već zatvaramo vrata sućuti. Upravo na temelju Whitmanova pjesništva Nussbaum razrađuje vezu između iskustva književne imaginacije i brige za društvenu nejednakost. Martha Nussbaum
zaključuje kako književno suđenje nikako nije dostatno za
dobro suđenje i bilo bi pogubno kada ono ne bi bilo obuzdano drugim, čisto institucionalnim i pravnim vrlinama. A
u sudskoj praksi to znači da suci moraju biti spremni i na
maštu i na sućut, jer tek tada mogu biti racionalni, pokazuje se nakon čitanja ove studije.
Recenzentica Nadežda Čačinović pravilno naglašava
kako Nussbaum povezuje svoje veliko znanje i epohalne
referencije sa svakodnevnim životom – riječ je o rječniku
bez fraza i općih mjesta. A ova studija, u kojoj se ne izriču
samo sudovi već se nude opisi i analize, bit će zanimljiva i filozofima i teoretičarima književnosti i pravnicima.
125
Ne treba ni napominjati važnost da se hrvatska kulturna
javnost konačno ima priliku upoznati s bar jednim djelom
ove teoretičarke. Teoretičarke koja tvrdi kako nam u današnjem političkom životu često nedostaje sposobnost da
jedni druge promatramo kao potpune ljude, kao nešto više
„od snova ili točaka”. Sve to zato jer oslanjanjem na tehnološke modele ljudskog ponašanja ne razvijamo sućut,
već je odbijamo. Stoga ova knjiga može biti korisna i za
političko djelovanje.
126
Jedinstveno djelo iz područja povijesti
prava i kulturne antropologije
Uwe Wesel: Mit o matrijarhatu: O Bachofenovu
„majčinskom pravu” i položaju žene u ranim društvima prije nastanka državne vlasti, Scarabeus, Zagreb, 2004.
Mit o matrijarhatu jedinstveno je djelo iz područja povijesti prava i kulturne antropologije. To je djelo konačno
objavljeno u Hrvatskoj, a treba napomenuti da su se na
njega domaći antropolozi i etnolozi često referirali. Tako
etnologinja Lydia Sklevicky spominje kako se ideja o povijesnoj zbiljnosti vladavine žena doimala prema riječima
U. Wesela kao nevjerojatna, kada je objavljena u Bachofenovu djelu Majčinsko pravo iz 1861., no ipak ju je postepeno prihvatio marksizam, ženski pokret, psihologija. Wesel pak istražuje sve mogućnosti koje otvara ovo klasično
djelo. Od objavljivanja knjige Majčinsko pravo izvršena
su brojna arheološka iskopavanja i etnološka istraživanja
koja su nam omogućila jasniju sliku tog ranog razdoblja.
Ono što prije svega treba istaknuti jest da je Bachofen bio
127
protivnik liberalne pozitivističke historiografije te da je u
njegovu istraživanju antike ponajviše došla do izražaja
njegova romantičnost i religioznost. Stoga neki smatraju
kako je upravo svojim romantičnim uzdizanjem žene u
središte erotizirao povijest (Bloch). Za njega je prvi stupanj povijesti svijeta bilo doba majčinskog prava ili ginekokracija, vladavina žena (on ne koristi izraz matrijarhat).
Svoju knjigu započinje poglavljem o Likiji, jer smatra
kako bi svako istraživanje majčinskog prava trebalo početi upravo ondje, a poziva se na antičke historičare Herodota, Heraklida Pontskog i Nimfisa te na filozofa Nikolu iz
Damaska. On opisuje i ostale dijelove antičkog svijeta, ali
mu često ponestaju dokazi, pa se oslanja na interpretacije
mitova kako bi zaključio da je matrijarhat opći kulturni
stupanj čovječanstva koji se može naći u svih naroda prije
prelaska u patrijarhat. Wesel ističe kako je jedna od njegovih najjačih interpretacija objašnjenje Eshilove Orestije. U
svojim analizama koristi se i etnološkim napomenama, a
njegovi su tekstovi obojeni kršćanskim neoplatonizmom.
Zanimljivo je kako se nakon objavljivanja njegove knjige
pojavljuje knjiga koja još više produbljuje tu tematiku –
riječ je o knjizi Drevno društvo (1877.) autora Henryja
Morgana. Wesel pak naglašava kako je tom knjigom Morgan položio temelje etnološkim istraživanjima našeg stoljeća. Okosnicu knjige čini otkriće rodbinskih struktura u
128
Irokeza. Morgan je uočio podudarnost tog društva s ranim
grčkim i rimskim gentilnim društvom. Knjiga Majčinsko
pravo počela se smatrati dijelom marksističke literature
zbog Engelsa i njegova istraživanja. Naime Engels je ispisao historijat obiteljskih prilika i povezao je to sa ženskim
pitanjem i pitanjem države za koju je želio dokazati da nije
neminovnost. Od tada Bachofenova je knjiga doživjela
brojna zagovaranja i odbijanja. Među zagovarateljima bio
je Thomas Mann, Rilke, Benjamin, psihoanalitičari Freud,
Reich, Fromm, Horkheimer, a od filozofa Lukács. Prije no
što prelazi na povijesnu provjeru njegovih zapažanja, Wesel se bavi pojmovima. Treba istaknuti kako se osamdesetih godina 19. stoljeća pojavila nova riječ – matrijarhat.
Ona kao i majčinsko pravo i ginekokracija označava prevlast žene u obitelji i u društvu. No pojam majčinsko pravo osim što je sinonim za ginekoraciju ili matrijarhat ima
i neka druga značenja. Neki ga upotrebljavaju u smislu
matrilinearnosti. No u međuvremenu se došlo do stajališta
kako matrilinearnost ne mora nužno značiti vlast žena. U
povijesnoj provjeri Krete, Likije, Egipta Wesel proučava
kako je Bachofen koristio povijesne izvore i često naglašava njegovu zanesenost, odsustvo distance koja mu je ponekad onemogućavala preciznu analizu. Za njega je „mitska predaja istinski povijesni izvor koji se odlikuje visokom pouzdanošću”. Naravno da se identifikacija povijesti
129
i mita pokazala problematičnom. No premda su njegova
istraživanja i pogrešna i ispunjena pretjerivanjima, ipak je
on skrenuo pažnju na društva u kojima je uloga žene bila
drugačija od one u društvima Grčke i Rima, točnije na
društva bez patrijarhata. Naime u Egiptu, na Kreti i u Likiji žene su bile izjednačene s muškarcima, postojala je i
matrilinearnost i matrilokalnost. On je tako uzdrmao vjeru
u univerzalnost patrijarhalne obitelji za koju se smatralo
kako postoji od početka povijesti. U drugom dijelu knjige
Wesel se bavi etnologijom i time kako su zapažanja Bachofena, ali i Morgana neopravdana, zato što ističe kako je
kombinacija etnoloških i povijesnih rekonstrukcija neznanstvena. No ono što se mora reći jest da nudi mnoštvo
primjera koji će pokazati Bachofenove krive postavke.
Proces je išao na sljedeći način. Već u doba prvih sakupljača i lovaca iz starijeg kamenog doba postojala je obitelj
kao zajednica muškarca, žena i njihove djece s podjelom
rada. Zbog stalne nastanjenosti, a zahvaljujući matrifokalnoj organizaciji, taj je položaj poboljšan. Položaj žena počeo se pogoršavati sa stalnom nastanjenošću, s nestankom
zemljoradnje i stočarstva na prijelazu od sakupljanja hrane
u starijem kamenom dobu do proizvodnje hrane u mlađem
kamenom dobu. No postoji i primjer društva kada se položaj žena nije pogoršavao, već popravio. Jedan takav primjer su Hopi Indijanci. Mnogi američki antropolozi s pra-
130
vom polaze od pretpostavke da matrilokalnost nastaje kad
se zemljoradnja temelji na radu žena. Hopi su matrifokalno društvo, a ta matrifokalnost počiva na matrilinearnosti
i matrilokalnosti. U toj maloj skupini društava postoji još
jedna posebnost – slučaj Irokeza. Naime kod matrilinearnosti i matrilokalnosti redovito dolazi do ravnoteže među
spolovima, a kada je prisutna odsutnost muškaraca kao u
Irokeza, dolazi i do nadmoći žena. No Wesel ističe kako
etnolozi i nisu otišli odveć daleko u istraživanju tih rezultata, jer pitanje žena ionako nije u prvom planu etnološkog
zanimanja. Možda je razlog tome ono što navodi Sherry
Ortner koja vjeruje da se u svim društvima žene radije
identificiraju s prirodom, a muškarci s kulturom. To je presudni uzrok za univerzalnu zapostavljenost žena koja se
mora dokinuti uklanjanjem odgovarajućih stavova. No nipošto ne možemo tako jednoznačno odrediti povezivanje
univerzalne kategorije priroda – kultura sa suprotnošću
žena – muškarac. Wesel također razmatra, danas dosta često u feminističkim raspravama, univerzalno objašnjenje
zapostavljenosti žena, a koje je vezano uz seksizam muškaraca i zaključuje kako nije isključeno da u seksističkim
motivima leži jedan od presudnih uzroka za nastanak vladavine ne samo muškaraca nad ženama već i za nastanak
dosad nedovoljno razjašnjene vladavine muškarca nad
muškarcima. On se pita postoje li za to biološki ili društve-
131
ni uzroci, pa se vraća na razmatranje općih struktura ranih
društava. Osobito je za to izdašno proučavanje matrilinearnosti jer se u njoj nailazi na komplicirano mnoštvo različitih oblika organizacije. On i navodi primjere tih oblika.
Naravno, pritom se povezuje pitanje matrilinearnosti i matrilokalnosti te pitanje o podrijetlu matrilokalnosti. Wesel
zaključuje kako matrilinearnost redovito nastaje u društvima u kojima se stanovništvo bavi zemljoradnjom motikom. Kolektivni rad žena je uzrok matrilokalnosti, a matrilokalnost ima za posljedicu matrilnearnost. I tako se
uspostavlja kauzalni niz: motičko poljodjelstvo, ženski
radni kolektiv, matrilokalnost, matrilinearnost. Wesel također ustvrđuje kako na povijesnom početku tih društava
redovito stoji matrifokalnost. Dakle ipak postoji stupanj
razvoja na kojemu se nalaze ženska društva. Bachofen je
stoga bio u pravu, ali postoje ipak neka ograničenja vezana uz tu tezu, a to je da takvo društvo nije na najranijem
stupnju razvoja i da to nije opća pojava, jer postojala su
usporedno matrifokalna ženska društva i patrilinearna
muška društva, a matrifokalnost ne mora nužno podrazumijevati nadmoć žena. Što se pak tiče položaja žena, treba
istaknuti kako se pri patrilinearnosti znatno pojačava zapostavljenost žena, pri matrilinearnosti se razvija u matrifokalnost, no dolazi do promjena, pa se pri matrilokalnosti
pogoršava položaj žena. Stoga ključno ostaje pitanje zašto
132
se u većini matrilinearnih društava nije održala matrifokalnost (napomenimo da su matrifokalna društva ona koja
su u cjelokupnom uređenju orijentirana na žene). U posljednjem poglavlju Wesel piše o otkupu nevjesta, o razlikama u vrijednosti otkupa nevjeste u pojedinim društvima
te koje posljedice on ima po položaj žena. U zaključku
Wesel ističe važnost Bachofenovih zapažanja, ali i previde. Osobito je precizno Bachofenovo zapažanje o Likiji u
kojoj je postojalo i matrilokalno i matrilinearno uređenje.
Ono pak što nije točno njegovo je mišljenje da u društvima
vladaju ili muškarci ili žene. Naime postoje i anarhična
društva u kojima nema vlasti. Stalnim nastanjivanjem ukinuta je podređenost žena. No tim je pitanjem započeo i
proces sve većeg ugnjetavanja žena čiji je bitni moment
bila kombinacija egzogamije, patrilokalnosti, otkupa nevjeste i poligamije i to prije nastanka države i prava, a da
se pritom nije razvilo privatno vlasništvo. Wesel posebno
naglašava važnost podjele rada između žena i muškaraca,
no priznaje kako se još uvijek ne znaju uzroci za različite
oblike podjele rada. Također se ne zna dovoljno o povezanosti političke vlasti i ugnjetavanja žena (naime, kefalnost,
rana državnost često nastaje iz ugnjetavanja žena). U svakom slučaju, ta se podjela rada u matrifokalnim društvima
mogla tako organizirati da je prestalo zapostavljanje žena,
a u nekim slučajevima, kao u Irokeza, čak je nastajala i
133
društvena prevaga žena. To može samo značiti kako žene
nisu bile uvijek zapostavljane ili ugnjetavane, pa teorije o
univerzalnom ugnjetavanju žena nisu vjerodostojne. Rješenje za budućnost Wesel vidi baš u ukidanju bilo kakve
podjele rada i u vanjskom životu i u kućanstvu. Matrifokalna društva uspjela su izmijeniti negativne strane te podjele. Na kraju, treba istaknuti kako je ova knjiga vrlo važna, jer čitatelji mogu steći odličan uvid u strukturu segmentarnih društava. Na kraju knjige nalazi se i popis
terminologije tih društava koji i onima koji se prvi put
susreću s tom tematikom znatno olakšava razumijevanje
ovog teksta. Nalazimo i bibliografiju i pregledno kazalo,
pa treba pohvaliti i urednički rad.
134
Preobražaj šutnje u jezik
Odri Lord: Sestra autsajderka,
Feministička, Beograd, 2002.
Sestra autsajderka je zbirka eseja i govora poznate
američke pjesnikinje i feministice Audre Lorde. Priređivačica ove knjige Nancy C. Biriano u uvodu ističe da Audre
Lorde sebe određuje kao pjesnikinju koja ne piše teorijske
tekstove. No upravo ovi eseji demantiraju njenu distancu
od refleksije. Čak štoviše, oni pokazuju kako se refleksija
i poetski izraz isprepliću i kako ne postoji diskrepancija
između ovih dvaju oblika mišljenja. U eseju Poezija nije
luksuz Lordova preispituje značaj poezije. Najprije je definira kao otkrivanje biti iskustva, kao imenovanje bezimenog, a zatim ističe da je za žene osobito važna kao način
spoznavanja svijeta. Isticanjem gnoseološke uloge pjesništva autorica zanemaruje značaj postmodernističke poezije koju označava kao „jalovu igru riječi čije su značenje
bjelački očevi lažno predstavljali da bi sakrili očajničku
želju za maštom bez saznanja”. Stoga je poezija važna u
demistifikaciji kartezijanskog subjekta i u afirmaciji emocionalnosti i tjelesnosti. Jedna od najčešćih riječi koja se
pojavljuje u ovim esejima i govorima je šutnja, odnosno
135
borba protiv šutnje. Poezija je zapravo preobražaj šutnje u
jezik i akciju. Šutnja je ujedno izraz straha od prezira. Zato
treba tražiti pravo na jezik: da on ne bi bio usmjeren protiv
nas, a prije svega zato da bismo sami sebe definirali i time
spriječili druge da govore umjesto nas. Audre Lorde sebe
definira kao crnkinju, pjesnikinju, feministicu, lezbijku. O
svakom od ovih identiteta piše u svojim esejima.
U razgovoru s pjesnikinjom Adrienne Rich Lordova
se prisjeća kako je kao dijete na postavljeno pitanje odgovarala pjesmom. Poezija joj je bila zamjena riječi, mislila
je kroz pjesme, a sama pomisao na činjenicu da duboke
osjećaje treba iskazati linearno, bila joj je zagonetna. Stoga su joj feministice zamjerale da takvim stavom podupire
stereotipe o racionalnom muškarcu bijele rase i emotivnoj crnoputoj ženi. No treba istaknuti da ona nije, poput
Senghora, isticala da je emocija crnačka, a razum grčki.
Neke su feministice prigovarale njenom shvaćanju erotike. No Audre Lorde se ne osvrće na te prigovore jer ima
hrabrosti isticati da je za ženu iznimno važno otkrivati
neimenovane i nepripitomljene prostore u nama samima,
odnosno kaos koji je „zlokoban, smrdljiv, erotičan, zbunjen, uznemirujući”. U eseju Upotreba erotike, erotika i
moć ističe da žene nemaju povjerenja u tu dubinu ne-racionalnog znanja. Erotiku definira kao mjeru između začetka naše čulnosti i kaosa naših najjačih osjećaja, a ni-
136
pošto ne kao trivijalnu, psihotičnu čulnost. Pogrešno je,
ističe, kada nas uče da erotski zahtjev odvojimo od većine vitalnih oblika našeg života, osim seksa. Rad ne smije
biti lišen erotske moći jer erotika je stvaralačka energija
„rođena u kaosu, a personificira stvaralačku snagu i harmoniju”. Erotika je most koji spaja duhovno i političko,
a upravo političnost je naglašena u svim njenim esejima i
govorima. U otvorenom pismu Mary Daily, autorici knjige Gin/ekologija, Lorde piše da cijeni njena zapažanja o
prirodi i funkciji boginje jer se poklapaju s njenim istraživanjima afričkih legendi, mitova i religija, ali ipak ju je
zapitala zašto su „njene” boginje uvijek bijele rase, zapadnoeuropske i judeokršćanske, odnosno zašto nije istaknula
i važnost crnoputih pramajki. Mnogi eseji posvećeni su
upravo analizi tog gnjeva crnopute žene koja želi vratiti
dostojanstvo i svojoj rasi, ali i ženama. Roditi se kao žena
i crnkinja značilo je biti izložen preziru. Pritom je, smatra
Audre Lorde, lakše boriti se s vanjskim manifestacijama
rasizma i seksizma nego obračunavati se s posljedicama
lažnog predstavljanja koje smo interiorizirali u našoj svijesti o sebi, o drugima. Zato ohrabruje žene crnkinje: „Mi
smo snažne i postojane, ali nosimo i duboke ožiljke.” Posebno dojmljivo piše o mržnji koju crnopute žene osjećaju
prema sebi, a koja ih sprečava da djeluju zajedno, odnosno
da pogledaju jedna drugoj u oči. Stoga je rad na vlastitom
137
osnaživanju pravi politički rad: osnovno je naučiti gnjev i
bol transformirati u borbu protiv rasizma i seksizma. Audre Lorde često referira i na borbu protiv rasizma u prošlosti. Šezdesetih godina bila je oslobođena sirova energija
crnačke odlučnosti, a danas je prošlo vrijeme karizmatskih vođa i nužno je da se svi aktivno zalažu za promjene
protiv „naše klice samouništenja”. Audre Lorde ističe da
crnopute lezbijke ne bi smjele biti odbačene od crnoputih
muškaraca u zajedničkoj borbi. Naime nije rijetkost da se
napadaju crnkinje feministice koje, kako piše R. Staples,
pokazuju „kolektivni apetit prema krvi crnoputog muškarca”.
Nancy C. Biriano u uvodu knjige piše kako su i ona i
Audre lezbijke i majke sinova. Obje su se morale suočiti
s time kako da sinovima objasne svoje životne izbore. No
Biriano ističe da razlika ipak postoji: njen sin je bijelac, a
sin Audre Lorde crnac. I sama Lordeova ističe da njen sin
mora voditi „više borbi”. No svim sinovima lezbijki zajedničko je da moraju sami stvoriti definiciju sebe kao muškarca. Oni moraju biti, naglašava, ono što oni žele biti, a ne
smiju vjerovati „bučnom glasu koji vrši pritisak da budu
ono što svijet želi da budu”. Audre Lorde je malo bocnula i
američke feminističke teoretičarke bijele rase. Pita ih jesu
li svjesne da dok one sudjeluju na konferencijama, njihove
kuće čiste siromašne crnkinje. Stoga je važno da pitanje
138
klase pa i starosti ne ostanu po strani u zajedničkoj borbi
za prava žena. U tu je borbu nužno uključiti priznavanje
gnjeva; gnjev je pun informacija i energije, stoga ne smije
ostati neizgovoren i beskoristan.
U ovoj knjizi nalazimo i esej koji je prvotno bio objavljen u The Cancer Journals (1980.). Audre Lorde bolovala
je od raka dojke. Kada je doznala dijagnozu, postala je
svjesna svoje smrtnosti, a najviše je požalila što je šutjela.
Šutnja, ističe, nikog ne štiti i stoga je nužno pretvoriti je u
jezik i u akciju ili, kao što piše u pjesmi Pjesma za mnoge
pokrete, „naš rad je postao mnogo važniji od naše tišine”.
Premda je upravo ta pjesma dio eseja Preobražaj tišine u
jezik i akciju, ne nalazimo je u ovoj knjizi. Zašto? Smatram da je esej morao biti objavljen integralno.
U knjizi nalazimo i dva eseja u kojima Audre Lorde
piše o svojim putovanjima. Kad je bila u Rusiji, uočila je
da društvo nije egalitarno, ali da ipak svi imaju za kruh.
Posebno je fascinirana poviješću žena u Uzbekistanu. U
toj državi žene su se od 1924. borile da skinu feredžu i da
izađu iz izolacije.
139
Prikaz zbornika o ženama i politici
Žene i politika: Žene u povijesti/historija bez
žena, uredila Đurđa Knežević, Ženska infoteka, Zagreb, 2001.
Od sedamdesetih godina prošlog stoljeća unutar neofeminističkog pokreta razvija se „ženska povijest”, novo
područje historijske znanosti. Ova isprva periferna povijesna disciplina uvodi niz metodoloških inovacija te ubrzo
postaje iznimno važna u dekonstrukciji dotadašnjih povijesnih spoznaja. U Hrvatskoj se ženskom poviješću sustavno bavila Lydia Sklevicky. Od novijih dosega u istraživanju ženske povijesti u Hrvatskoj valja istaknuti rad
sekcije Povijest žena i sudjelovanje te sekcije na Drugom
kongresu hrvatskih povjesničara (1999./2000.). Važan prilog ženskoj povijesti je seminar Žene i politika koji u Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku organizira Ženska
infoteka. Tema seminara održanog 2001. godine bila je
Žene u povijesti/historija bez žena, a radovi ondje prezentirani su u knjizi Žene i politika: Žene u povijesti/historija
bez žena. Urednica knjige Đurđa Knežević piše kako se
žene pojavljuju kao čimbenici u prošlosti, ali ne i u historiji kao znanstvenoj disciplini. Sudionice skupa (ujedno i
140
autorice tekstova ovoga zbornika) iz zemalja Istočne Europe (36 žena iz 14 država) raspravljale su o povijesti roda,
usmenoj povijesti i povijesti(ma) ženskog organiziranja.
Snježana Šušnjara svojim radom predočava iskustva dviju
generacija žena u dolini Lašve, bosanskohercegovačkoj
regiji s većinskim hrvatskim stanovništvom. Etnički profil
te regije neizmijenjen je od Drugog svjetskog rata do nedavnog rata u BIH. Glavni izvori za autoričino istraživanje
bili su usmeni prikazi i dnevnici. Antropološkom analizom
Snježana Šušnjara propituje odnos osobnih iskustava i kolektivnog sjećanja na Drugi svjetski rat, odnosno „sukob
sjećanja” koji nastaje infiltracijom neslužbenih sjećanja u
javne diskurse. Ženska percepcija Drugog svjetskog rata u
Lašvanskoj dolini usmjerena je na opažanje svakodnevnog života. Društvena pozicija žena u ratnim i poratnim
uvjetima je dvojaka; s jedne se strane očekuje angažman
pri održavanju normalnosti ili barem privid normalnosti
života, a s druge strane podražavanje službenih, muških
interpretacija društvenih zbivanja nesudjelovanjem u artikulaciji iskustva. Tijekom posljednjeg rata lašvanske su
žene, organiziravši protest protiv tadašnje državne politike
i rata, napustile drugi diktat. Tekst Mariam Ohanyan upoznaje nas s istraživanjem koje je proveo Youth Centar for
Gender Studies. Riječ je o analizi sudbine deset žena (provedenom metodom usmene povijesti), usredotočenoj na
141
proučavanje utjecaja društvenopolitičkih promjena (stvaranje sovjetske Armenije, masakr i genocid Armenaca
1925.) na njihove živote. Elena Styazhkina rodnom problematikom nastoji produbiti spoznaje o postkomunističkoj Ukrajini. U ukrajinskoj kulturi devedesetih godina dominiraju dva tipa predstavljanja žena. Priče intervjuiranih
žena podvrgnute autoričinoj analizi pokazale su kako realna slika žene u postkomunističkom svijetu ima malo sličnosti s pojmovima uvriježenim u tradicionalnim izvorima.
Za razliku od službenog predstavljanja žene koje ženi pripisuje izražen nacionalni ponos, „priproste” Ukrajinke ne
smatraju važnim pitanje nacionalnog identiteta i nisu osobito oduševljene dugoočekivanom državnom nezavisnošću. Pa usmena povijest, očito, dekonstruira monopol države u stvaranju mita. U velikom se broju tekstova govori
o ženskim pokretima i njihovoj povezanosti s drugim oblicima društvenog organiziranja. Povijest prvih ženskih
pokreta u južnoslavenskim područjima Habsburške Monarhije, prema mišljenju jedne od autorica, Natasche
Vittorelli, ukazuje na slabosti i nedosljednosti ranije prisutnih pristupa tim procesima. Posebno je zanimljivo pitanje o prepletanju ženskih, nacionalnih i radničkih pokreta,
pa autorica istražuje nastojanja i zahtjeve sufražetkinja
Habsburške Monarhije, uloge konfesionalnih i nacionalnih određenja unutar ženskih organizacija te kontakte ak-
142
tivistkinja ženskih pokreta. Indijska znanstvenica Raka
Ray pita se zašto literatura o društvenim pokretima ne
konzultira literaturu o ženskim pokretima. Tema njezina
teksta je žensko organiziranje u Mumbaiju i u Calcutti.
Kao što je to slučaj i u mnogim drugim zemljama „trećeg
svijeta”, i indijski je ženski pokret povezan s nacionalističkim i antikolonijalnim projektima. Proces prijelaza u nezavisnost, izgradnja nove države te pomak iz sekularne u
postsekularnu naciju temeljno su utjecali na ženski pokret.
Iznimno važan tekst Andree Peto govori o paradoksima
nacionalno konzervativnih ženskih pokreta. Postavlja se
pitanje kako stvoriti politički aktivne žene ako one moraju
prihvaćati patrijarhalno društveno uređenje (posebno se
apostrofira obnavljanje štovanja Djevice Marije kao kulta
materinstva). Intervjui s dvadeset i pet aktivnih mađarskih
konzervativnih političarki osnova su ovog intrigantnog
istraživanja. Roxana Chesebec istraživala je rumunjski
međuratni pokret i nacionalističke diskurse. Većina feminističkih diskursa toga vremena rezultat je nastojanja da se
ženske uloge u društvu i obitelji formiraju prema zahtjevu
nacionalnog/nacionalističkog projekta modernizacije. U
skladu s time jedno od uobičajenijih obilježja diskursa rumunjskih feminističkih organizacija veza je s nacionalizmom izgrađena na argumentaciji kako dostignuće ženskih
prava korespondira s općim nacionalnim interesom i iz-
143
gradnjom veće i kompetitivnije nacionalne države. Branimira Mrak je „skinula prašinu” s Tragova prošlosti, jednog od literarno najzanimljivijih djela o Osijeku s početka
dvadesetog stoljeća Vilme von Vukelich. Marginalizacija
tog djela zamjerkom o „dekadentnosti” povezana je s njemačkim jezikom, na kojem je knjiga izvorno napisana.
Vilma von Vukelich piše o progonima svojih sunarodnjaka
Židova povezujući pritom obiteljsku povijest s „velikom”
poviješću. Celia Hawksworth, znanstvenica iz Velike Britanije, pisala je o procesu modernizacije vezanom uz
habsburšku okupaciju Bosne i Hercegovine krajem devetnaestog stoljeća. Kako su položaj muslimanki u tom periodu vidjele dvije Srpkinje, Savka Subotić i Jelena Dimitrijević, okosnica je ovog teksta. Knjigu Jelene Dimitrijević
Pisma iz Niša o haremima C. Hawksworth tumači kao
tekst s intencijom tumačenja muslimanskog načina života
njezinim srpskim sunarodnjacima. Svetlana Slapšak nadmašila je skromne dosege ovog rada tekstom Haremi, nomadi: Jelena Dimitrijević (u: Žene, slike, izmišljaji, priredila Branka Arsić, Centar za ženske studije, Beograd,
2000.) u kojem spomenutu knjigu analizira u trijadi imperijalizam/žena/kultura. Jelena Dimitrijević, prema mišljenju S. Slapšak, kroz tekst napušta prvobitnu ulogu kolonizatora (npr. u svoj jezik postepeno uključuje turcizme), a
reprezentativnu seksualnost muslimanskih žena opisuje
144
bez cenzure koju bismo očekivali s obzirom na poziciju
autoričine kulture. Tekst Voichite Nachescu iz Rumunjske
propituje položaj žena u povijesti nacionalne rumunjske
književnosti. Polazeći od pretpostavke kako su povijest
nacionalnih književnosti matapripovijedanja o nacionalnom identitetu, V. Nachescu analizira dvije najznačajnije
povijesti rumunjske književnosti. U Calinescuovoj povijesti književnosti spisateljice su slabo zastupljene, što nije
čudno za tekst književnog povjesničara koji eksplicite
iznosi mišljenje kako su žene po svojoj prirodi nesposobne proizvesti znatniju literarnu vrijednost. Lovinescu ublažava Calinescuov radikalni esencijalizam dopuštajući ženama ulazak u književnu dvoranu slavnih ukoliko uspiju
udovoljiti kriterijima „muškosti” i „objektivnosti”. Slavica Stojan pisala je o ženskim zanimanjima u Dubrovniku
u osamnaestom stoljeću. Dobrostojeće žene stjecale su
obrazovanje na sveučilištima u Firenzi i Veneciji te se u
skladu s time povećavao i broj zaposlenih žena. Međutim
žene koje su radile u javnosti riskirale su svoj dobar glas;
lako su mogle biti prozvane prostitutkama i svodiljama. O
ženama u povijesti obrazovanog društvenog sloja pisala je
Lyubov Fadeeva. Njezina komparativna analiza proučava
proces formiranja profesija, pri čemu se posebno ističe
vremenska podudarnost institucionalizacije profesija i sufražetske aktivnosti. Emanuela Grama iz Rumunjske na-
145
pravila je 2000. godine veliko etnografsko istraživanje u
tvornici odjeće u jednom rumunjskom industrijskom gradu. Pričama umirovljenih radnica rumunjska je znanstvenica nastojala rekonstruirati njihova iskustva i analizirati
tradicionalni i partijski sustav moralnosti. E. Gramu je zanimao proces prijenosa značenja patrijarhalnog i ruralnog
sustava vrijednosti u sustav partijskih vrijednosti, pri čemu
je jedan autoritet zamijenjen drugim. Rad partije bio je
ideološki konstruiran isticanjem očinskog imidža. Usprkos pretežnoj interiorizaciji takvoga diskursa kod žena,
autorica pokazuje kako je žensko iskustvo formiralo i alternativan, ženski glas. Žensko sjećanje; traganje za ženskim životom i identitetom u socijalističkom razdoblju naziv je velikog međunarodnog projekta, predstavljenog u
ovom zborniku. Cilj projekta, čija je inicijativa potekla iz
Praga, rekonstrukcija je stvarnost iz perspektiva žena koje
su najveći dio svojeg života provele u socijalističkim režimima središnje, istočne i zapadne Europe. Intervjui s trima
generacijama žena rođenih između 1920. i 1960. godine
koncentrirani su oko pitanja kako su žene živjele, kako su
doživljavale politiku te kako u svojim pričama povezuju
„objektivne” događaje i vlastita zapažanja. Projekt podrazumijeva i osnivanje središnjeg arhiva u Pragu, nazvanog
Žensko sjećanje te osnivanje nacionalnih arhiva zemalja
koje su uključene u projekt. „Usmene priče”, glavni izvor
146
ovog istraživanja, od neprocjenjive su važnosti za žensku
povijest. Mnogi su znanstvenici skeptični prema važnosti
i adekvatnosti takvog materijala, iz čega osim nepovjerenja u feminističko pojmovlje i metodologiju iščitavamo i
nespremnost na odustajanje od koncepcije u kojoj država
ima monopol u formiranju nacionalnog mita. Zbornik
Žene i politika prigodan je način obilježavanja godišnjih
seminara Žene i politika te vrijedan prilog u dekonstrukciji prirodnosti monopola države u stvaranju nacionalnog
mita, odnosno dekonstrukciji povijesti kao (isključivo)
„velike nacionalne priče”.
147
Eseji o rodnosti i demokraciji
Anne Phillips: (O)rađanje demokracije, Ženska
infoteka, Zagreb, 2001.
Nakon objavljivanja knjige Spolni ugovor poznate
feminističke teoretičarke Carole Pateman, nedavno je, u
izdanju Ženske infoteke, objavljeno još jedno vrijedno
djelo koje s feminističkih pozicija problematizira tokove
suvremene demokracije. Riječ je o knjizi eseja (O)rađanje demokracije koju ja napisala engleska feministička
teoretičarka Anne Phillips. Phillipsova smatra da tradicije
demokracije i feminizma imaju mnogo toga zajedničkog
(obje se bave pitanjima jednakosti), pa želi istražiti bogato sučelje njihova prožimanja. Pritom treba naglasiti da
teorija demokracije ima bitno dužu prošlost. Naime žene
su svoja demokratska prava počele tražiti tek u devetnaestom stoljeću, a Carole Pateman ističe da žene nisu bile
ni uključene. Stoga je nužno rekonceptualizirati zastarjele
pojmove. Suvremeni feminizam upravo je područje najradikalnijih ideja demokracije i to posebno kritikom autoriteta. Većina pak priloga suvremenoj debati o demokraciji
pripada trima školama: liberalnoj demokraciji, participacijskoj demokraciji te građanskom republikanizmu. Anne
Phillips želi propitati poziciju feminizma koji nalazi zamjerke svim tim tumačenjima, ali pritom ne zapostavlja
148
analizu aporija i same feminističke teorije. Analizu započinje dekonstrukcijom pretpostavke o spolno neobilježenom, apstraktnom pojmu građanstva. Kritičari liberalizma
usmjerili su se na liberalističku podjelu na javnu i privatnu
sferu. Phillips u eseju o klasičnim raspravama spominje
Platonovo i Aristotelovo shvaćanje kako je javni svijet
politike suprotstavljen privatnom svijetu kućanstva. Stoga
se referira na Hannah Arendt koja dublje promišlja opreke privatno/dom, javno/društveno i javno/političko. Dok
je u antičkom svijetu dom predstavljao i gospodarstvo i
obitelj, nova kategorija društvenog potisnula je političko,
nakon čega politika samo služi za ostvarivanje društvenog
interesa. Arendt politiku vidi kao potragu za javnom slobodom, kao trenutak oslobođenja od pritisaka svakodnevnog života. Anne Phillips pozicionirala je Hannah Arendt
u tradiciju građanskog republikanizma. Ključni element te
tradicije upravo je transcendiranje osobnih interesa, pa se
u tome razlikuje od liberalne demokracije. Upravo to ga
povezuje s feminizmom koji se također opire politici „interesa”. No republikanizam nije osobito osjetljiv prema pitanjima roda, važnije je zastupanje općih interesa, u čemu
autorica oštro razlikuje javno i privatno. Upravo je neistraženost sfere privatnog ono na čemu inzistira feministička
teorija. Žene i muškarci nisu podjednako slobodni. Naime
nejednakosti u braku i kući poništavaju važnost političkih
prava. Temelji na kojima je sagrađena liberalna demokracija građanska su prava pojedinaca, a feministice tvrde da
149
su to muške kategorije. Charles Taylor ističe da bi trebalo
propitati sadržaj i značenje pojma pojedinac. Može li pojedinac biti rodno neutralan? Nije li upravo ta neutralnost
univerzalistička krinka ispod koje se krije falokracija? To
su ujedno pitanja kojima feministička teorija može razdrmati neke postavke „patrijarhalne demokracije”. Važno je
istaknuti da je bitno pitanje suvremene feminističke teorije
treba li isticati jednakost ili različitost. Upravo su suprotnosti između univerzalnih vrijednosti i spolno diferenciranih iskustava podloga na kojoj je Anne Phillips pisala ovu
knjigu. Intencija joj je ne samo razoriti apstraktan pojam
građanstva već i pronaći mehanizme zastupanja kojima bi
se priznalo postojanje rodne razlike te rodne nejednakosti. Središnja tema knjige je, kako ističe autorica, postavka da spol prkosi svim političkim perspektivama i da nas
prisiljava da iznova preispitamo svako stajalište. Stoga
Phillips zamjera mainstream teoriji manjak uvažavanja
pitanja roda. Ističe također kako je spolna diferenciranost
potencijalno pozitivna, ali da može biti i prepreka. Phillips
se često referira na Pateman koja je iščitavajući klasične
tekstove unijela novu tezu u teoriju ugovora (spolni ugovor promatra kao potisnutu dimenziju teorije ugovora), ali
je naglasila važnost tijela u određivanju razlika. Dakle demokracija ne može tvrditi da je egalitarna jer u njoj ne postoje podjele, ali nije poželjno također da identitete poima
samo kao ženske ili muške.
150
SJEĆANJE NA ŽENSKI AKTIVIZAM
Floriana Lipparini: Drugim putovima, Cordova, Bruxelles, Rijeka, Sarajevo; Žene ratovi, nacionalizmi, Shura,
prvo hrvatsko-talijansko izdanje, Opatija, 2005.
Floriana Lipparini novinarka je iz Milana. Radila je za
brojne časopise, a sada je odgovorna urednica dvotjednika
Job in Tourism. Zajedno s prijateljicama osnovala je grupu
„Žene za mir“ u Milanu iz koje je kasnije nastao projekt
Ženske mirovne radionice u Rijeci. Ona je sudjelovala i u
osnivanju organizacije „Rod i politika“, a članica je i organizacije „Rosa Luxemburg“ iz Firenze. Knjiga Drugim
putovima zapravo je bilježenje sjećanja na vrijeme rata u
bivšoj Jugoslaviji, ali i kritičko propitivanje nacionalizma,
problema trgovine ljudima, imigracije. Lipparini smatra
kako je nacionalizam originalan konstrukt patrijarhalnog
univerzalnog poretka, koji je zasnovan upravo na isključenju žena. Naime organizacija „Žene za mir“ osnovana je
u vrijeme Zaljevskog rata, a intencija je bila suprotstaviti
se ratovima, patrijarhatu, zalagati se za mirovnu kulturu,
kulturu nenasilja. Ta je organizacija započela suradnju s
već poznatim Ženama u crnom. Obje organizacije imale
151
su namjeru utjecati na talijansku vladu da prihvati izbjeglice i prigovarače savjesti. Tako 1992. zajedno sudjeluju u
antiratnim demonstracijama u Novom Sadu. U ovoj knjizi
nalazimo dokumente i sjećanja na djelovanje tih ženskih
grupa. Posebno važan projekt bio je vezan uz ženske mirovne radionice u Rijeci. Naime taj je projekt bio namijenjen ženama izbjeglicama koje su u Hrvatskoj bile bez
ikakvih prava, podijeljene na humanitarne organizacije po
religioznoj pripadnosti. Intencija tih radionica bila je da
im pomogne, da ih poveže i ponudi im razne oblike zaštite. Na tim radionicama žene su se upoznavale i razmjenjivale sjećanja i svoje priče. U knjizi nalazimo i prikaz djelovanja grupe koje je osnivačica bila i Floriana Lipparini,
a to je „Žene za mir“ iz Milana. To je udruženje nastalo u
vrijeme Zaljevskog rata, jer tada su žene krenule djelovati
kako bi se suprotstavile „simboličkom patrijarhalnom poretku”. Tada su organizirale protestne skupove, a za rata
na prostoru bivše Jugoslavije uspostavljaju kontakt sa Ženama u crnom koje su tada djelovale u okviru Centra za
antiratnu akciju u Beogradu. Zatim su započele i suradnju
sa ženama u Rijeci, i to predstavlja začetak Ženske mirovne inicijative i SOS telefona za izbjeglice. Posebno je pak
vrijedno zabilježiti djelovanje Žena u crnom, a treba istaknuti kako je izvorna ideja potekla od izraelskih žena koje
su se protivile vojnoj okupaciji Palestine. Lipparini se tada
152
upoznaje s bosanskim ženama, njihovom kulturom, načinom života, ritualima koje ne zaboravljaju ni kada su daleko od svoga doma. Stoga bilježi njihove priče koje pokazuju kako je nemoguće podijeliti ljude po nacionalnosti jer
svatko u sebi već sadrži neke druge nacije. Lipparini stoga
donosi priče tih žena, koje su posve obespravljene, koje
pokušavaju rekonstruirati vlastiti život. No autorica nipošto ne zaboravlja ni priču iz vlastitog grada, naizgled idiličnog Milana u kojem također postoje granice – iz centra
su protjerani oni koji su sirotinja, a stvaraju se nove kaste
koje sada žive u središtu grada. Knjiga Floriane Lipparini
važna je i zato jer je pokazala kako su se u ratnim okolnostima snalazile žene, i to one koje nisu imale posebna
znanja iz politike, teorijska znanja kao feministice, ali su,
radeći u grupama, osnažile se i pomogle sebi i drugima ženama, obespravljenim izbjeglicama, da se snađu u ludilu
ratnog vihora.
No u ovoj knjizi autorica propituje i još neke probleme suvremenog svijeta. Iznimno je snažan esej o imigraciji žena iz zemalja Magreba. Pričom o nesretnoj sudbini Semire Adami ilustrirana je sudbina žena iz „trećeg
svijeta“ koje dolaze u Zapadnu Europu i suočavaju se s
nepoželjnošću. Semira Ademi došla je u Belgiju, bila je
smještena ondje u Centar za strance, trudila se dobiti vizu,
ali je nekoliko puta deportirana. Nažalost, pri jednoj de-
153
portaciji Semira pogiba. Lipparini zaključuje kako je politika belgijske vlade politika deportacije jer se svaki tražitelj azila smatra prije svega za potencijalnog prevaranta.
Floriana Liparrini, propitujući ratna stradanja, dolazi i do
propitivanja temelja zapadne civilizacije. Ona razlog nasilju nalazi, poput ekofeministica, u povijesnom negiranju
ženske simbolike i kozmičkog lika mediteranske velike
boginje. Riječ je o, kako ističe, društvima u kojima nije
bilo hijerarhije, u kojima je vrijeme bilo ciklično, pa piše
o simbolici, a bilježi i proces uzurpacije tog simboličkog
svijeta božice. No smatram kako bi ova tema trebala biti
još podrobnije objašnjena, potkrijepljena drugim istraživanjima. Ipak, važno je istaknuti i njene ideje o tome kako
izaći iz tog spleta moći i nasilja, npr. potrebu za formulacijom nove antropologije koja uvažava jednakost oba spola
u podjeli uloga i odgovornosti te reviziju temelja teološke
discipline. Patrijarhat predstavlja izvor i rodne i svake druge nejednakosti, pravilno zaključuje Floriana Lipparini.
Na kraju, ova knjiga i jest aktivistička, ona želi istaknuti
usmjerenost na mir, obuzdavanje heroizma, iskorjenjivanje nasilja. Važna je jer se može smatrati dijelom projekta
vezanog za žensko sjećanje na aktivizam u ratnim uvjetima. Naime službena povijest često zaboravlja priče vezane
uz mirovno djelovanje, posebno mirovno djelovanje žena.
154
SAMOPOŠTOVANJE KAO PREDUVJET DEMOKRACIJE
Gloria Steinem: Revolucija iznutra – knjiga o samopoštovanju, Ženska infoteka, Zagreb, 2002.
Gloria Steinem poznata je američka feministička aktivistica, novinarka i urednica časopisa Ms. Objavila je
knjigu eseja Outrageous Acts and Everyday Rebellions,
biografiju M. Monroe Marilyn, no ipak knjiga Revolucija
iznutra – knjiga o samopoštovanju njeno je najprevođenije
djelo. Riječ je o jednom od kapitalnih djela iz područja samopomoći, a namijenjeno je svima, muškarcima, ženama
svih rasa, klasa, nacija. Zamisao za ovu knjigu nastala je
kad je autorica uočila da ne postoje samo izvanjske prepreke ženskoj ravnopravnosti, već i unutarnje. Naime putujući raznim zemljama i kontinentima, uočila je da žene
sebe ne smatraju pametnim, hrabrim ili vrijednima pažnje.
Tada je počela tražiti knjige o samopoštovanju, a nakon
čitanja uočila je da je najčešći pristup toj tematici odveć
u stilu new agea ili pak previše usmjeren na savjete kako
poboljšati svoj vanjski izgled. Zato je odlučila sama po-
155
krenuti istraživanje suvremenih čimbenika koji utječu na
samopoštovanje. Mjesecima je istraživala i razgovarala s
mnogo ljudi, naposljetku je ispisala 250 stranica na kojima
iznosi rezultate psiholoških istraživanja, anegdotske primjere i filozofsku prozu. Pisanje te knjige ujedno je i autoričin odmak od pisanja kratkih članaka i uređivanja časopisa, odmak koji joj je omogućio da nađe svoj „glas”, da
konačno zaviri u svoju unutrašnjost, odnosno, kako ističe,
da povrati snagu u svoj unutrašnji svijet. Upravo zato u
knjizi iznosi i svoja intimna iskustva, a autoričina je želja
da se čitatelji, kada naiđu na osobne priče koje čine velik
dio ove knjige, okrenu svojoj nutrini, da nađu povezanost
unutarnjeg i vanjskog svijeta. Samopoštovanje je počela
doživljavati kao preduvjet demokracije, odnosno jednake
raspodjele moći unutar demokracije. Naime studije pokazuju da je nedostatak samopoštovanja u uskoj vezi s predrasudama i nasiljem. Zanimljivo je da su kalifornijski zakonodavci po čitavoj zemlji osnivali odrede za promicanje
samopoštovanja. Skupštinar John Vasconcellos smatrao je
da bi upravo njihovo djelovanje trebalo pridonijeti prevenciji zloupotreba droga, zatim u borbi protiv nepismenosti
ili kriminala. Bile su napravljene razne studije, rasprave, a
nalazi tih studija dokumentirali su nedostatak samopoštovanja kao „najvažniji uzrok” za svako od sedam ciljanih
područja socijalnih problema. No ipak je bilo dosta podo-
156
zrivosti, a Steinemova smatra da je razlog bio u tome što
je rad odreda bio loše medijski prezentiran. Podrška nije
stigla ni od strane crkve i države, i to je samo potvrdilo
njezinu tezu da nas hijerarhije uvjeravaju da sva moć dolazi izvana.
Gloria Steinem odrasla je u tvorničkoj četvrti na srednjem zapadu gdje bi se, kako ističe, razgovor o samopoštovanju smatrao luksuzom. Ona parafrazira zahtjev tvorničkih radnica iz devetnaestog stoljeća – između kruha
(krov nad glavom, sigurnost) i ruža (izražavanje sebe) ona
bi odabrala kruh i to zato jer je naučila boriti se za ono
osnovno. No ističe i važnost procesa spoznavanja unutarnjeg središta moći, odnosno piše kako je došla do spoznaje
da je procjena po spolu jednako važna kao i ona temeljena na rasi i klasi. Jedan od razloga za loše vrednovanje
vlastite ličnosti je seksualno zlostavljanje u djetinjstvu.
Zbog tog iskustva, zlostavljana osoba reducira shvaćanje
sebe na isključivo seksualno biće (to pokazuje na primjeru
Marylin Monroe). Gloria Steinem piše i o vlastitom djetinjstvu u kojem je stekla obrasce ponašanja koje je kasnije željela mijenjati. Ipak ističe da je njena majka „izvela
čudo voljenja drugih čak i kad nije mogla voljeti sebe”,
pa ju je naučila da je vrijedna ljubavi onakva kakva je.
Za razvoj temeljnog samopoštovanja važna je, zaključuje,
bezuvjetna ljubav. U djetinjstvu započinje „situacijsko”
157
samopoštovanje tj. briga o tuđim potrebama, želja da se
uklopimo, da udovoljimo tuđim očekivanjima. Tada se, u
tom raskoraku želja i prilagođavanja, javlja lažno jastvo.
Steinemovu zanima traganje za izvorima destruktivnosti u
podizanju djece te kako spriječiti prenošenje svog nasljeđa
patnje. Stoga iznosi priče u kojima se akteri vraćaju „izgubljenom djetetu” u sebi, ponovno proživljavaju traume, da
bi na kraju „rodili sami sebe”. Zanima je i uzročno-posljedična veza roditelj alkoholičar – dijete radoholičar. Kad
pak odrastemo, prvi korak prema samopoštovanju vezan
je za odučavanje, i to od onog što bismo trebali biti prije
no što smo mogli cijeniti ono što jesmo. Samopoštovanje
je povezano i s obrazovanjem koje ne smije biti dostupno samo povlaštenima tj. bijelim muškarcima. Obrazovanje se mora preispitivati, a to znači da se ne uče samo
klasici zapadne civilizacije, odnosno da se usvajaju etički
standardi koji potiču muške vrijednosti. Tako uočava da u
udžbenicima iz kojih je učila, nije bilo ni slova o bijelim
i crnim feministkinjama iz 19. stoljeća, a upravo je feminizam važan za razvoj samopouzdanja kod žena. Također
propituje kako znanost utječe na način na koji vrednujemo
svoje sposobnosti. Ponekad to može doista biti štetno (navodi primjer kraniologije). Proces otkrivanja i poštovanja
svog „pravog ja” sličan je i za osobu, rasu, naciju. Gloria
Steinem kao primjer navodi Gandhija, citira dijelove iz
158
njegove autobiografije u kojoj je pisao o tome kako okončati ciklus kolonijalnog nasilja, odnosno podignuti samopoštovanje koloniziranog. Spominje i SEWU, najmoćniji
ženski sindikat u Indiji koji je postao uzor samopomoći i
ekonomskog osnaživanja žena „trećeg svijeta“.
U posljednjem dijelu propituje razne putove kojima
su ljudi išli da bi došli do svojih pravih jastava. Jedan
od načina koji opisuje korektivna je regresija te odlazak
u klinike za samopouzdanje čiji je rad Američki institut
ocijenio kao jedan od stotinu uspješnih programa u SADu. Gloria Steinem preferira metode koje počinju nesvjesnim, zatim usporedne terapije kada se traže usporednice
između vlastitog iskustva i iskustva druge diskriminirane
osobe. Autorica propituje i povezanost tijela i duha, naglašava važnost tijela kojem i sama ranije nije pridavala
veliku važnost (čak je i zanemarivala „znakove” koje joj
je vlastito bolesno tijelo davalo).
Stoga piše o tijelu, odnosno o dahu, dodiru, seksualnosti, kretanju u prostoru. Kritički progovara o društvenim
mjerilima tjelesnog savršenstva, ali i o romansi („preporučuje” odučavanje od romanse). Korijen romanse je necjelovitost jastva, niska razina samopoštovanja koje je najveća zapreka prisnosti; romansiranje je izbjegavanje dubljeg vezivanja. Vrlo hrabro progovara i o svom iskustvu
te ističe važnost učenja ljubavi, ali i prirode. Zanimljiv je
i tekst u kojem obrazlaže zašto je religija protiv duhovno159
sti. Knjiga sadrži i dodatak namijenjen radu u grupama,
vodič kroz meditaciju i bogatu biblioterapiju. Na kraju,
Steinemova piše o recepciji svoje knjige, o raznolikim reakcijama na koje je nailazila. Zanimljive su zamjerke da
njeno zanimanje za unutarnja pitanja mora značiti da je
oslabjela zbog godina aktivizma. Čak su i neke feministice
istaknule da Revolucija iznutra nije poziv na revoluciju,
već povlačenje. Naravno da su takve primjedbe izlišne.
One pokazuju da je za dio aktivistica već i samo pisanje
odmak od aktivizma. Važnost ove knjige je u autoričinoj
iskrenosti, snazi da progovori o svom iskustvu, o potrebi
da žene nauče poštovati same sebe.
Moram ipak izraziti neslaganje s nekim terminima
npr. termin „pravo jastvo” čini mi se odveć esencijalističkim. No ta primjedba možda i nije potrebna, jer nije riječ o
teorijskoj knjizi. Ova knjiga ima sasvim drugu svrhu koju
je, pokazuje to njena čitanost, itekako ispunila.
160
POMNIM ČITANJEM DO UŽITKA U TEKSTU
Slomi, sruši, sprži: Camille Paglia tumači 43 najljepše pjesme svijeta, Postscriptum, Zagreb, 2006.
Camille Anna Paglia je doktorica engleske književnosti na sveučilištu Yale, profesorica humanističkih znanosti
na University of Arts u Philadelphiji, piše i kolumnu na
web-portalu. Ondje analizira američku kulturu i politiku,
a objavljivala je i u Playboyu te u Penthouseu. Treba istaknuti kako je ona jedna od najkontroverznijih feministica. Naime mnoge je feministice kritiziraju zbog tvrdnje
o ženskoj biološkoj podvrgnutosti prirodi i mehanizmu
rađanja. Konzervativcima se pak zamjerila čestim spoticanjem o svete zapadnjačke institucije – crkvu i državu kao
personifikacije muške snage uposlene u gušenju prirodno
nadmoćnih ženskih snaga. Njezina knjiga Seksualna lica
– umjetnost i dekadencija od Nefretiti do Emily Dickinson
dočekana je uz burne reakcije u akademskim i neakademskim krugovima jer u tumačenju povijesti zapadnjačke
artističke tradicije ona kombinira antropologiju, literarni
esej, psihoanalizu i senzacionalizam. Treba istaknuti kako
je u toj knjizi već tumačila pjesništvo, posebno renesansnog engleskog pjesnika Edmunda Spencera i Emily Dickinson. I u knjizi Slomi, sruši, sprži autorica primjenjuje
sličnu metodu u tumačenju pjesama. U uvodu Paglia ističe
161
kako je ova knjiga namijenjena široj publici, pa već pomalo zaboravljenom metodom close readinga želi pružiti interpretacije pjesama, rasvijetliti pjesničke tekstove i tako
omogućiti užitak u čitanju. Za razliku od proučavatelja
koji se bave samo formalnim aspektima knjige, njen način
tumačenja predstavlja upravo otpor prema novoj kritici.
Naime njezina se metoda oslanja na učenje Miltona Kesslera, profesora na sveučilištu Washington čija se teorija
poezije temeljila na osjetilnim reakcijama i tjelesnim ritmovima. Njegova su objašnjenja, ističe Paglia, bila dramatična, svečana i ingeniozno asocijativna. A te se oznake
mogu odnositi i na Paglino tumačenje „najljepših pjesama
svijeta”. Velik poticaj njenu tumačenju poezije dao je i Harold Bloom, jer su joj njegova predavanja pružila uvid u
duhovnu dimenziju književnosti. Ovom knjigom ona stoga želi dati važnost ne nekim opusima pjesnika, već želi
staviti težište na samu pjesmu, na svaki detalj koji postaje
objašnjen. Stoga je i izabrala pjesme koje mogu izdržati
višekratno čitanje. Prvi dio knjige sadrži kanonske pjesme
Shakespeara, Donna, Herberta, Wordswortha, Shelleyja,
Coleridgea, Blakea, a zatim i pjesme suvremenijih autora
poput Whitmana, Dickinson, Yeatsa, Williamsa, Roetkea,
Plathove, Lowela, Blackburna, Krauta. Paglia se odlučila samo za pjesme koje su pisane na engleskom jeziku
kako bi izbjegla prijevode, a sam naslov knjige preuzet
je iz Svetog soneta XIV Johna Donnea. Važno je istaknuti
odlične prijevode pjesama na hrvatski. Prevoditelji su Vivijana Radman i Simo Mraović. Paglin doživljaj poezije
162
pomalo je mističan. Poezija za nju „otvara slavinu iskonskih energija, ruši prepreke i odlučno preuređuje naš uobičajeni način gledanja“, zatim naglašava važnost povijesnosti, ističe gotovo tjelesni utjecaj poezije, njenu svetost
(otud i često spominjanje antropoloških struktura), zatim
osluškuje ritam pjesama, analizira svaki stih. Upravo dok
piše o metaforama, ona se vezuje vlastitim analogijama,
pa njen tekst postaje neka vrsta proživljenog čitanja. Navedimo primjer: „Pri kraju kvartine, opustošeno se, kosturu nalik stablo pretapa u porušenu građevinu.” Netko bi
takve interpretacije shvatio kao odveć impresionističke,
odveć subjektivne, jer se u interpretaciji pjesme očekuje
tek opis stilskih figura i poneka ocjena. No Paglina nadahnuta čitanja višestruko su zanimljivija jer povezuju
povijesna, antropološka, književna znanja u jednu cjelinu, a pritom u središtu ostaje pjesma. Njene interpretacije
sadrže i spominjanje raznih događaja, činjenica iz povijesti filma, slikarstva, ali i iz svakodnevnice određenih
razdoblja te kritiku rigidnih feminističkih čitanja, zanosne
opise prirode i važnost umjetnosti. Autorica se zapravo
postavlja kao ona koja dekodira kulturne kodove, stvarajući svoje asocijacije i nadopisujući se u pjesmu te na taj
način postaje njezin sustvaratelj. Pjesma biva shvaćena
kao afirmacija života. Nije stoga čudno da Paglia preferira romantične pjesnike koji su prekidali s tradicijom,
favorizira romantični način stvaranja umjetnosti, maštu
te ističe da je romantično nadahnuće slučajno i vulkansko i da se umjetničko stvaranje oslanja na „primitivne,
163
amoralne erotske energije čije nepredvidljivo djelovanje
iznenađuje i samog umjetnika”. U tom smislu Paglia i
vidi umjetnika kao demijurga, koji se gubi u hipnotičkom
sjaju vlastita svijeta. Upravo zato ističe važnost prirode,
ali i imaginacije koja je cenzurirana u korist društvenog
sklada i ravnoteže. A to, po njoj, i jest svrha umjetnosti.
Zato je i uvrstila pjesmu Woodstock Joni Mitchell, jer
predstavlja uspješan prijenos iz pjevanog oblika u tiskani. Čitajući knjigu, možemo saznati i o opusima nekih
pjesnika npr. Donna.
Posebno su snažne interpretacije pjesama Emiliy
Dickinson otkrivajući doslovna i simbolička značenja,
posebno u pjesmi „Jer po Smrti poći nisam mogla”. Naime dramatičnost koja završava gušenjem svijesti uvlači
nas u zastrašujuću atmosferu kad tradicionalne strukture
ne podnose uznemirujuću temu pjesme. Paglia pritom
pobija neke već uobičajene interpretacije pjesama te
slavne pjesnikinje.
Treba istaknuti kako Paglia voli hiperbole, pa odveć
često spominje kako je nešto prvo ili „dosad neviđeno”
itd. Posebno je impresivno kako autorica osluškuje ritam
pjesme, njenu „energiju” – spuštanja i padanja. Ne treba
zaboraviti i na dramatičnost, gradaciju u njezinu esejiziranju. Na kraju, riječ je o važnoj knjizi koju naša kulturna
javnost nažalost nije prepoznala. Štreberski suhoparna,
formalna tumačenja književnosti još uvijek bolje kotiraju,
kao i pisanje o knjizi koja postaje tek povod za pisanje o
vlastitu neznanju.
164
Eseji o društvenom aktivizmu
Jasmina Tešanović: Moralna opera jednog političkog idiota, Feministička 94, Beograd, 2004.
Premda je objavila nekoliko knjiga priča i novela te
roman i dnevnik, Jasmina Tešanović ne određuje sebe kao
književnicu. Ističe da je žena koja piše, bilježi tuđe priče,
kroničarka vremena kao Kristina de Pizan, autorica knjige
Knjiga o gradu žena, na koju se Jasmina često poziva. U
razgovoru koji smo vodile u klubu Mama kaže da to nije
ništa čudno i da studentice na kolegiju kreativnog pisanja,
koji predaje na Ženskim studijima u Beogradu, također
odbijaju sebe tako definirati. Pitam je nije li to umanjivanje sebe, baš onakvo kakvo Adriennne Rich nalazi u pjesništvu Emily Dickinson? No ona samo odmahuje rukom.
Jasmina Tešanović smatra da nijedan pisac ne može biti
pametniji ili odgovorniji od ljudi za koje i o kojima piše.
Pisci ne mogu biti pametniji od svog naroda. I čini se kako
je Jasmina upravo ono što naglašava u jednom eseju – pristojna, a to znači da nije uobražena, a kad govori u ime drugih, ne zloupotrebljava svoje riječi i one koje predstavlja.
Kada priča o aktivizmu u Ženama u crnom, o književnosti
i izdavaštvu, Jasmina govori strastveno, entuzijastično.
165
U romanu Sirene (1997.) čak ironizira svoj entuzijazam,
a to je tek jedan primjer samoironije. Jasmina Tešanović
umjesto sebe i svog rada radije ističe nevidljiv kontinuitet ženske kulture, tradicije u koju se ona želi uklopiti,
razvijati je. Tako je pokrenula biblioteku Feministička 94
u kojoj su objavljena vrhunska književna djela, tri djela
Virginije Woolf, Dnevnik spisateljice, Tri gvineje, Vlastita
soba, zatim knjige Audre Lorde, Adrienne Rich, Hannah
Arendt, Carole Pateman, Dorothy Dinnerstein, Ingeborg
Bachmann, Monique Wittig, Itala Calvina, Karen Blixeen.
U knjizi Balkan ne postoji nalazimo esej Hana Arent u
Beogradu, možda i ponajbolji u ovoj knjizi. Jasmina Tešanović prevela je njenu knjigu Ljudi u mračnim vremenima.
Piše o vlastitom pristupu djelu te filozofkinje, kako ju je
„očistila“ od njenih koncepata, kako ju je dekonstruirala,
ali i kako je prihvatila njenu definiciju totalitarizma. Ponovo se opravdava: „Hani Arent nikad se ne bi dopala moja
zloupotreba njenog jezika i teorije.“
JasminaTešanović potječe iz visokoobrazovane obitelji. Živjela je u Kairu, Milanu, Rimu. Njezino multikulturno iskustvo naučilo ju je prihvaćanju različitosti. Zato
ističe u tekstu Ja i moja multikulturalna ulica da nije multikulturno društvo to koje gradi identitet na koegzistenciji razlika, već je koegzistencija sličnosti na istom mjestu
166
ta koja razvija multikulturnost. Njezina najnovija knjiga
Balkan ne postoji obuhvaća tekstove koji su objavljivani u raznim publikacijama. Uglavnom je riječ o političkoj
esejistici. A kad govori o politici, autorica osobito ističe
povezanost jezika i politike. Njen pojam politike počinje
i završava u jeziku, jer, kako naglašava: „Ja ne mogu biti
ni manje ni više napredna od mog jezika.“ Jezik je za nju
mjesto apsolutne slobode, stoga i kreće na bolan put stjecanja vlastita jezika.
Još u dnevniku O normalnosti; moralna opera jednog
političkog idiota sebe određuje kao idiota i to u značenju
iz stare Grčke – idiot označava ljude koji nisu imali pristup znanju ili informacijama, a to su bile žene i većina
muškaraca. Sve političke opcije njenih sugrađana činile su
joj se agresivne, čudne i glupe, ona ne želi slušati o povijesnim potrebama svog naroda, odbija očinsku kulturu.
U dnevniku koji je bilježila za bombardiranja Beograda
1999. posebno oštro govori o prethodnoj generaciji. Premda se želi nadovezati na svoju majku liječnicu, komunisticu i feministicu, vrlo otvoreno ističe i majčine zablude,
nemogućnost distinkcije od nje, majčinu želju da živi njen
život. Tako u eseju Žene koje cenzurišu piše: „Posle svih
ovih godina mogu slobodno da kažem da je ona pobedila; uspela je da me napravi sestrom rođenoj kćerki, jedna
167
smo drugoj rob i gazda istovremeno, bez obzira što sam
se sve vreme borila protiv toga i protiv moje majke.“ No
zanimljivo je kako kod generacije svoje kćeri Jasmina uočava otpor prema njezinoj generaciji. Ta djeca su u ratu
postala ksenofobična i nacionalistička, pa se tako nerviraju kad čuju na nekoj stranoj televiziji da su Srbi izvršili
masovni pokolj. Ali priznaje i „krivnju“ što je i ona dozvolila starijoj generaciji da iskoriste tu djecu. Kada piše o
utopiji, tužna je jer su djeca ginula za ideje nekih staraca,
ona su „unazađena sto godina kroz folklorističko domaće
političko nasilje“. Ipak djeca političkih idiota nisu idioti;
ona će imati petlju boriti se protiv onih koji su im upropastili život i tako će spasiti srednju generaciju tj. „nas,
bivše hipike, mirovne aktiviste i slabiće“. Možda upravo
zato Jasmina Tešanović piše vrlo emotivno o Đinđićevu
pogrebu jer to je „predsjednik iz njene generacije“. Njegovu smrt doživjela je kao gubitak pola svojih legalnih
ljudskih prava. Upravo nakon njegove smrti Žene u crnom
pokrenule su masovnu akciju građanske neposlušnosti pod
nazivom Dosta je zločina. U tekstovima koje nalazimo u
ovoj knjizi, možemo naći referencije na mnoge takve akcije. Potrebno je istaknuti da su Žene u crnom pacifistička
i feministička grupa koja je djelovala kao odgovor na raspad bivše Jugoslavije. Povijesna pozadina Žena u crnom u
Beogradu bile su Žene u crnom u Izraelu, ondje je nastala
168
originalna ideja (1988.) u znak protesta kada je njihova
vlada napala Palestince. Žene koje stoje na trgovima tako
su pokazivale otpor protiv sudjelovanja vlastitih vlada u
agresivnim ratovima. Jasmina Tešanović piše kako su one
mreža, organizacija, a ne pokret, velik dobrovoljni rad bez
zvaničnog statusa. Majke tih žena nimalo ih nisu poticale
na takvo nešto. Tako npr. osnivačici Žena u crnom u Beogradu Staši Zajović majka kaže da ne vrijedi ništa jer se
nije udala, nema djecu, stan.
U knjizi nalazimo i iznimno zanimljiv dnevnik, prepisku s prijateljicom Nuhom iz Iraka. Ono što povezuje obje
prijateljice jest to što pišu na engleskom jeziku, obje su
išle u engleski koledž pa su, kako piše Jasmina, „lažne Engleskinje, kolonijalne“. One jedna drugoj pišu o protestima na kojima sudjeluju, o političkoj situaciji u zemljama u
kojima žive i čini se kao da u dahu zapisuju svoje dojmove
u kratkim trenucima kad se umorne vraćaju s ulica. A i kad
piše o situaciji u drugim državama, poput one o Čečeniji,
autorica ističe da prepoznaje opet „našu priču“ i pošteno
priznaje: „Govor iz sebe je jedino pošteno što mogu posle
svega da zamislim kao polaznu tačku, a ne samo kao kraj.“
Naslov ove knjige je Balkan ne postoji, a u tekstu Balkan autorica eksplicira tu naizgled paradoksalnu tvrdnju.
Nekada je Balkan bio teritorij i kultura, a danas je samo
sredstvo, kofer, znak. Ona time aludira na činjenicu da je
169
riječ Balkan zamijenjena politički korektnom riječju regija, koja podrazumijeva „zonu u problemu“. Balkan je za
nju muški izraz koji prijeteći zvuči. Balkanizacija umjesto
da predstavlja dekompoziciju nekog geografskog entiteta u još manje entitete, danas označava globalizaciju zla.
Balkan je postao sinonim unifikacije moći i svjetske politike. Raspadom berlinskog, ali i beogradskog zida ta se
riječ može seliti, može biti „usvojena“.
No zanimljivo je da Jasmina Tešanović ovu knjigu završava tekstom Drug-ca devojke i nimalo slučajno rečenicom „mašta je politika, a budućnost eliksir mašte“. Usprkos svim političkim previranjima u svijetu pokazuje da se
ne smije odustati, da ne može utihnuti ženski angažman.
170
Uvod u romsko stvaralaštvo
Rozalija i Emilija Ilić (ur. ): Iz romske riznice, Kragujevac, Romski informativni centar, 2002.
Rozalija Ilić: O, romska ženo, Kragujevac, Romski informativni centar, 2002.
Rozalija Ilić i Emilija Ilić uredile su knjigu Iz romske
riznice. Riječ je o uvodu u romsko stvaralaštvo. Romska
književna djela sastoje se od pripovijedaka, priča, bajki,
zagonetki, mitova, legendi. No urednice su odlučile krenuti s predstavljanjem romskog pjesništva, i to od izvornih,
narodnih romskih pjesama, pa do pjesama mnogobrojnih
romskih pjesnika i pjesnikinja. Rozalija Ilić ističe kako su
pjesme nastajale iz potrebe da se zapiše i tuga i radost. U
narodnim pjesmama nalazimo motive prosidbe, prijevare,
opoziciju bolest/zdravlje, rastanak, siromaštvo. Pritom se
često fingira glas onog koji odlazi, umire: „Žaliće me, žaliće me,/kuća i avlija, moja familija.” U knjizi nalazimo
pjesme četrdesetak romskih pjesnika i pjesnikinja. Izdvo-
171
jila bih osobito vrsnog pjesnika Aliju Krasnićija. Njegove
su pjesme brižljivo strukturirane, a također zanimljive su i
zato jer u njima dominira poetizacija tzv. romskog života
uz koji vežemo daljine, lutanje, čerge, stradanja. Krasnići
je izbjegao patetiku i frazeologiju, vješto se igra jezikom,
stvarajući neobičnu metaforiku. Izdvojila bih, kao ilustraciju, strofu iz pjesme Moj život, „Doručak ždere večeru/
večera doručak ždere/ja plačem moja radost da ruča/moja
radost plače da ja ručam.“ Također bih izdvojila pjesnika
Jovana Nikolića-Jofa. On zapravo tematizira činjenicu da
više ničeg novog nema ironizirajući pritom i vlastito pjesništvo. „I otkuda mi ovo primitivno rimovanje/nije li to
rimovanje jednog rečju štimovanje.“ Vrlo je lijepa pjesma
Kadrije Šainovića-Like u kojoj poetizira dolazak čerge na
rijeku, razapinjanje šatora. Često se u pjesmama opjevava
ljepota crne čergarke (npr. u pjesmi Osmana Beriše Čergarka, Romskoj devojci Fete Arifija). Pjesnik Bajram Haliti u svojim pjesmama pokazuje poznavanje pjesništva, pa
referira na pjesnika Surdasa, na Ćajasija, Tulasadasa, ali i
na Tagorea. Mehmed Saćip napisao je sjajnu pjesmu Pomeranje sofre sa svega nekoliko motiva (npr. majka koja
mijesi tijesto, pomeranje sofre), odlično je prikazao atmosferu straha od sutrašnjeg dana koji donosi neizvjesnost egzistencije. Slavimir Demirović ne koristi izraz Romi, već
Cigani. U pjesmi Cigani smo bože spominje govor svog
naroda, tematizira život u čergi koji je neizvjestan jer ovisi o vremenskim prilikama. I on naglašava glad; „I konj
172
je kao mi/gladan zaspao”. Pjesma Sandre S. Ispod moje
kože govori o nemoći da se ponekad izdrži ta različitost od
drugih; „Ispod moje kože/Teče čudna voda/crvena od besa
i crna od Tuge/Želeći da bude/kao i sve druge”, a u nastavku nalazimo stih „I pati što nema/malo plave krvi”. Nalazimo i pjesme mnogih drugih pjesnika, različite kvalitete.
No bitno je napomenuti da je važno kako su okupljene
na jednom mjestu i da, kako ističe urednica Rozalija Ilić,
promoviraju bogatu stvaralačku djelatnost romske kulture,
jezika, književnosti.
U pjesmama Rozalije Ilić nalazimo čežnju za povratkom u mjesto romske pradomovine. Tako u pjemi Romski
san ona ističe: „Poželeh/kočije bele/za put u zemlju/koja
se Indija zove.” Ona piše i iz pozicije djevojčice i prikazuje poetski kako najprije ima sasvim uobičajenu želju
– biti princeza, dok na kraju pjesme želja postaje sasvim
drugačija, realnija – ona želi biti lijepa Romkinja. Inače,
u pjesmama Rozalije Ilić često se spominju djeca, dječja
igra, djeca razne boje kože, a i narod je također metaforički predstavljen kao „deca Indije”. Čini se kako pjesnikinja
vjeruje da samo mladi mogu biti bez predrasuda: „Srcima
mladih/čija je samo jedna boja/boja LJUBAVI.” No u pjesmi Crna deca ipak spominje i to da djeca vole „bojati crnu
decu”. U pjesmi Kad bi još jače, antitetički suprotstavlja
odrasle koji nemaju razumijevanja i djecu koja moraju trpjeti mržnju odraslih. Zanimljivo je da naglašava važnost
173
suza – one pročišćavaju, brišu mržnju i pokazuju da nismo
bez duše, a čak navodi kako je upravo suze „ženom čine”;
naime ona ne želi biti tvrda, ne želi se odreći osjećajnosti. Nalazimo i, mogli bismo reći, programatske pjesme
u kojima ona ističe svoje zahtjeve za srećom, slobodom,
ljubavlju. No vrijednost koju posebno naglašava i koju
opjevava je ljubav. Mnoge pjesme govore o razočaranosti
životom, o tuzi zbog sudbine vlastitog naroda: „Pitah se/
Što vekovima,/bejasmo proganjani./Kada će jednom sve
to stati?” Kao što sam već spomenula, dosta je pjesama
posvećeno ženama – neimenovanoj crnookoj ženi, starici,
maminoj prijateljici, kćeri, majci. Ilić osobito nadahnuto
slavi romsku ženu koja voli više od života, koja je „duša
bogova”. U pjesmi Romski život kaže kako je romski život
„san bogova”. Pjesme Emilije Ilić većinom su ljubavne
tematike. Ona moli dragog da je ne ostavlja (u pjesmi Ne
daj da me drugi voli), govori mu da je napusti jer je više ne
voli (u pjesmi Sećanje). Ona promatra druge ljude koji se
raduju i kao kontrast naglašava svoju bol. U pjesmama dominiraju izrazi koji tome svjedoče –tuga, suze, kraj puta,
rastanak. Ona je posve nemoćna, oplakuje samu sebe, svoju sudbinu. Tek jedino u pjesmi Slutim malo se našalila:
„Želeo si avanturu/al’ si se upecao i duže se zadržao.” Na
kraju ipak odlučuje hrabro koračati sama: „Moja su polja,
žita zrela/dalje ću koračati sama.”
174
ISPISIVANJE NOVE GEOGRAFIJE
Saskia Sassen: Protugeografije globalizacije, prijevod: Jakov Vilović, Tomislav Medak i Daniela Sestrić, Mala mamina biblioteka, Multimedijalni institut,
Zagreb, 2003.
Past forward je odsjek za teoriju Multimedijalnog instituta koji promovira avangardnu političku teoriju i praksu. Upravo u tom odsjeku pokrenuta je inicijativa da se
prevode djela iz suvremene teorije. Tako je nastala Mamina Mala biblioteka koju uređuju Petar Milat i Tomislav
Medak. Kao prva dva naslova pojavljuju se knjige sociologinje Saskie Sassen Protugeografije globalizacije i filozofa Alexandera Garcije-Duttmanna Prijatelji i neprijatelji. Apsolutno. Inače, Saskia Sassen 2002. godine gostovala je u Zagrebu i održala predavanje pred mnogobrojnom
publikom. Protugeografije globalizacije izbor je njezinih
tekstova koji su preuzeti iz socioloških časopisa (jedan
tekst je neobjavljen). U uvodu autorica ističe da je namjera
njenog izlaganja doprinijeti elaboraciji teorijskih i empirijskih elemenata za izučavanje globalizacije. Pritom je ne
zanima dominantno tumačenje ekonomske globalizacije
175
koje sugerira da mjesto nije bitno. Sassenova ne priznaje
tumačenje koje preferira mogućnost globalne transmisije
nad materijalnom strukturom, odnosno bavljenje samo
gornjim krugovima kapitala koje isključuje razmatranje
mnoštva kultura rada. Ona smatra da je mjesto centralno
za ekonomsku globalizaciju, pa se fokusira na grad kao na
jedan od strateških tipova mjesta za te procese i za mnogostruke specijalizirane djelatnosti. Time se može dokinuti
ili pak reartikulirati binarizam nacionalno-globalno unutar kojeg se sagledava ekonomska globalizacija, odnosno
uvođenjem grada naglašava se opadanje važnosti nacionalne ekonomije, ali i omogućava rekonceptualizacija tj.
rastavljanje nacionalne države na subnacionalne komponente, odnosno ekonomije. Krajnja je autoričina intencija specifikacija geografije strateških mjesta na globalnoj
razini tzv. nove geografije centralnosti. Ta nova geografija
ne povezuje samo velike poslovne centre već uključuje i
gradove kao što su npr. São Paulo, Bangkok u kojima je
došlo do nejednakosti u koncentraciji strateških resursa.
Sassenova se pita predstavlja li transnacionalna geografija prostor za formiranje novih tipova transnacionalnih,
političkih, kulturnih dinamika. Taj pristup omogućuje joj
da obuhvati razmatranje poslova koji se inače ne smatraju
dijelom naprednog, globaliziranog sektora kao što su npr.
nestručni manualni poslovi. Gradovi su mjesta proizvod-
176
nje, a fokusiranje na rad, na proizvodni proces, uključuje
i razmatranje materijalnih resursa na kojima globalizacija
počiva, odnosno nižih tokova globalizacije. Gradovi su i
mjesta proturječnosti internacionalizacije kapitala; u njima
postoje centralna i marginalna mjesta; i kapital i obespravljeni nalaze u gradu mjesto svog ekonomskog djelovanja.
Upravo analizom ekonomske strukture mjesta trebalo bi doći do novog tipa transnacionalne politike. Fizički
prostor je važan, jer ipak se sve ne događa u elektroničkom prostoru; paralelan je proces i teritorijalizacije i deteritorijalizacije, odnosno uklopljenosti u fizička mjesta
i istodobno odbacivanje konteksta koji biva zamijenjen
globalnim. Tako nastaje topografija koja se kreće između stvarnog i digitalnog prostora. Sassenova proučava i
rekonfiguraciju države na širem polju moći. Države više
nisu najvažniji strateški posrednici, mijenjaju se institucionalne komponente. No ipak država i dalje igra centralnu
ulogu u proizvodnji legalnosti oko novih formi i ekonomskih aktivnosti, ona je tehnički administrativan aparat.
Globalizacija je promijenila svojstva političke moći, a
transformirana je i institucija građanstva, a time i sadržaj i
oblik prava i dužnosti.
Upravo u kontekstu ovih transformacija, Sassenova
razmatra i repozicioniranje građanstva, odnos građanstva
i državljanstva te proces destabilizacije društvenih kon-
177
strukcija kao što su rasa i etnicitet. Državljanstvo je postalo ključna komponenta građanstva, a danas se oba termina
odnose na nacionalnu državu (premda je riječ o različitim
pravnim okvirima). Smanjuje se važnost granica, a popratni naglasak se stavlja na tržište. Za neke kritičare oslanjanje na tržište kao rješenje političkih i društvenih problema
predstavlja napad na principe građanstva, pa smatraju da
je uključenost građanstva u institucije države blagostanja
zaštita od hirova tržišta. Saskia Sassen prati kako se mijenjala institucija građanstva na primjeru odbacivanja i prihvaćanja dvojnog državljanstva. Lojalnost građana danas
postaje sve manje važna za državu. Građanstvo je status
koji artikulira prava i dužnosti, a jednako građanstvo je
centralna točka moderne institucije građanstva. Jačanje
građanskih prava omogućuje građanima da postavljaju zahtjeve prema državi, pa se događa eksplozija granica pravnog statusa. No ipak, npr. u SAD-u mnogi se isključuju
iz participacije u javnom životu, premda imaju formalnu
jednakost. Autorica navodi primjer ilegalnih imigranata
u SAD-u koji su bili neovlašteni, ali su svojim građanskim sudjelovanjem zaslužili legalni boravak (posebno
je zanimljivo pratiti kako su imigrantice koje rade stekle
osnaženu poziciju u kućanstvu). Dakle legitimiranjem neformalnih formi pripadnosti dolazimo do legalnosti, do
efektivnog državljanstva. S druge strane postoje i oni koji
178
imaju punopravno građanstvo, ali nisu priznati kao politički subjekti (primjer su japanske kućanice). U razmatranju
relacije građanstvo – nacija Sassenova se priklonila tezi
da je građanstvo, čak i kad je smješteno u „nacionalne”
okvire, potencijalno promijenjena institucija ako se značenje samog nacionalnog promijenilo. Nacionalno kao
okvir društvenih procesa je narušeno, pa se otvara prostor
za gradove. Saskia Sassen ističe da je građanstvo prošlo
mnoge transformacije u svojoj povijesti pa istražuje kako
se formiraju novi tipovi politike koja se lokalizira u ovim
gradovima (u tom dijelu često referira na Weberov tekst
Grad u kojem taj poznati sociolog propituje kakav je utjecaj grada na ljudske živote). Do jačanja važnosti grada dolazi i zato što više nema dominacije masovne proizvodnje,
pa se u njima se potiču razne transformacije. U globalnim
se gradovima otvaraju djelatne mogućnosti za dotad nevidljive političke aktere. Naime obespravljeni u globalnim
gradovima mogu postići „zastupljenost” u širem političkom procesu koji izmiče granicama formalne političke
zajednice upravo zato što postoji skup objektivnih uvjeta
za angažman. Autoricu zanima prožimanje tehnologije i
društva, i to kroz tri aspekta: uklopljenost novih tehnologija, međudjelovanje digitalnog i materijalnog svijeta i odnos tih tehnologija i korisnika. Ne postoji sasvim
virtualna tvrtka, ona je uvijek impregnirana društvenim
179
moćima; proizvodnja mobilnosti kapitala upravo iziskuje
fiksnost kapitala, dakle prostornu vezanost. Elektronički
prostor važan je za nove oblike građanskog sudjelovanja,
za stvaranje civilnog društva, ali i protugeografije globalizacije. Internetom lokalne inicijative postaju dio globalne
mreže aktivizma, a kibernetički prostor može izgraditi lokalnu zajednicu. Žene na internetu razvijaju oblike otpora,
a tako se i potiče transformacija mikrookruženja u kojima
one i dalje najviše participiraju kao što su kućanstvo, susjedstvo, lokalna škola. Tako kibernetički prostor postaje
mnogo konkretniji prostor za društvene borbe, a neformalni politički akteri mogu postati dijelom političke scene,
zaključuje Sassenova. Ipak nije dovoljno naglasila relaciju
civilno – političko, odnosno kako se može ostvariti politička moć u civilnom sektoru. Naime smatram kako se nije
teško složiti da kibernetički prostor može pospješiti javljanje novih tipova političkih subjekata, ali ipak politička se
borba odvija u nacionalnom političkom sistemu.
Saskia Sassen u ovim je esejima vrlo zanimljivo prikazala mnoštvo procesa koji čine ekonomsku globalizaciju, posebno se to odnosi na njeno propitivanje interakcije
nacionalno – globalno, opreke koja je djelatna i u našem
društvu. Stoga je važno da su njeni tekstovi sada dostupni
i hrvatskom čitateljstvu.
180
Kritički tekstovi srpskog književnog
kritičara o knjigama hrvatskih autora
Teofil Pančić: Famoznih 400 kilometara, eseji i
kritike iz bescarinske zone, VBZ, Zagreb, 2007.
O knjizi poznatog kritičara Teofila Pančića Famoznih
400 kilometara, eseji i kritike iz bescarinske zone tijekom
prošlog ljeta vodila se polemika na stranicama Ferala. Naime Dejan Ilić u svojim se tekstovima referirao na kritiku Gordane Crnković, a polemiku je usmjerio upravo na
Jergovićev pogovor, u kojem nalazi potrebu ovog pisca i
urednika da mapira književni prostor, neovisno o činjenicama. Nepotrebno je na ovom mjestu sve prepričavati.
Može se samo sa žalošću ustvrditi kako je polemika vezana uz Jergovića (po ne znam koji put!) progutala zapravo
osvrt na knjigu Teofila Pančića i bacila sjenu na njegovu
plemenitu nakanu da o svom trošku (!) kupuje knjige hrvatskih autora i o njima piše. Taj podatak dovoljno govori
o njegovoj čestitosti. Naime Teofil Pančić nije kritičar koji
bi se rado prodao, govorio ono što ne misli, a to nije čest
slučaj danas kada većinom dominira pravilo da se knjiga o
kojoj se govori ni ne pročita ili da je važniji onaj tko govori, a ne ono što govori. Svakako treba istaknuti Pančićevu
181
angažiranost. On piše uglavnom o knjigama angažiranih
pisaca poput Mandića, Šnajdera, Ugrešićke, o časopisima
lijeve orijentacije Zarezu, Arkzinu, knjigama feralovaca.
Nesumnjivo je da želi afirmirati pristup književnosti kao
užitku i radosti. Njegovo slavljenje FAK-a zapravo je potreba da se afirmira „čista radost” čitanja nasuprot mrtvoj
kulturi. Pančić u svojim tekstovima piše protiv malograđanskih intelektualaca, salonske književnosti, komunista
koji su postali patrioti, palanačkog mentaliteta, kulturnog
rasizma. Njegov stil je osebujan – nalazimo ironije, česte
alegorije poput „polutanski svet“, „dobra fasada“, „sitna
ljudska beda“ te brojne aluzije na rock kulturu, masmedije. Nerijetko će Pančić, kako je uočila Gordana Crnković,
površno spomenuti misao nekog filozofa ili teoretičara, ali
treba istaknuti kako on i ne želi biti teoretičar. Pančić želi
afirmirati autore i knjige koji osim estetskog imaju i etičke
kvalitete ili pak autore koji, poput Vesne Bige, predstavljaju poveznicu između hrvatske i srpske kulture. Posebno
bih izdvojila to da je uspio ponuditi zanimljivu interpretaciju Mraovićeva romana Konstantin Bogobojazni. To se
posebno odnosi na tumačenje „erotiziranosti vlastite egzistencije” Konstantina Bogobojaznog (smatram kako je Visković pogriješio tražeći u tom prikazu erotici mačizam).
Važno je istaknuti da, slaveći fakovce, Pančić nije zapostavio Vedranu Rudan. Rudan nije vrh književne kvalitete, ali
182
je sjajna performerica koja je uspjela zahvaljujući tom mukotrpnom izlaganju sebe same. Rudanica je žestoko podcjenjivana, ali bogme i sama je uzvraćala udarce. Njezin
portret Pančić je sjajno prikazao, diveći se autorici koja
nema „dlake na jeziku”. Time je progovorio i o tretmanu
žena koje u javnom prostoru mogu dobiti sljedeće epitete:
kurva, luđakinja i slično. Pančić piše i o knjigama autora
koji nisu iz Hrvatske, ali su ovdje objavljene njihove knjige (Bazdulj, Nikolaidis), no nije pisao o nekim piscima
koji su to zaslužili (Daša Drndić). Zanimljivo je da piše i
na slovenskom jeziku. Na kraju, ova se knjiga vjerojatno
neće baš čitati, sumnjam da će je čitati ili, ne daj bože,
kupiti autistični pisci koje uglavnom zanima samo njihov
rad, ali ne i rad vlastitih kolega te kritičari koji su propali književnici, zar ne? No oni koji je pročitaju, uživat će
u autorovu slavljenju „žive kulture ovog jezika nasuprot
Mrtvim Pjesnicima u inat”. Čistunske jezikoslovce vrijeme je već ionako pregazilo pa mogu samo u svojim dvorima bajati o razlikama kultura i nacija.
183
Oblik književnosti o književnosti
Mitja Čander: Zapisi iz noći: O književnosti i drugim stvarima, Naklada MD, Zagreb, 2005.
Mitja Čander (1974.) na književnu je scenu stupio još
devedesetih. Uređivao je književni prilog mariborskih Dijaloga, a od 1996. godine uređuje sad već kultnu Biblioteku Beletrina, urednik je brojnih knjiga (spomenimo tek
antologiju mlađe slovenske kratke proze Krunski svjedoci), pisao je i brojne tekstove o slovenskoj i svjetskoj književnosti, bio kolumnist, dramaturg te autor brojnih scenarija. Dobitnik je i brojnih nagrada, između ostalih nagrade
za najboljeg mladog kritičara i nagrade za najbolji prvijenac Zapisi iz noći (2003.), a ta knjiga ili pak eseji iz nje
prevedeni su na razne jezike. Mitja Čander u predgovoru
hrvatskog izdanja ističe kako knjigu posvećuje hrvatskim
prijateljima, onima s kojima se družio po festivalima, u
klubovima na FAK-u, a zatim i navodi poetičke bliskosti hrvatske i slovenske proze u devedesetima – hrvatska
stvarnosna proza i slovenski neorealizam usmjereni su na
mimetičnost, na pisanje o svakodnevnici. No zbirka eseja
Zapisi iz noći ipak nema sličnosti s fakovskom poetikom.
Prije svega treba istaknuti da je riječ o zbirci eseja, i to
184
eseja koje u ovom slučaju svakako moramo definirati kao
oblik književnosti o književnosti, jer predmet Čandrova
pisanja analize su pojedinih književnih tekstova, odnosno
određeni aspekti nekih djela koji autora osobito zanimaju.
Sam pak Čander želi govoriti iz pozicije „ja“ i eksplicitno
naglašava ono što će biti dominantno u esejima, a riječ je
o želji da to „ja” dotakne drugo „ja”, i da se sve to odvija
u području literature, među klasicima, ali i među suvremenim piscima (npr. Tolstoj, Joyce, Kureishi, Bowles, Kundera, Bernhard). Knjiga započinje esejom Vozni redovi u
kojemu autor uzima simbol vlaka kao simbol modernosti
i zatim ga, kao metaforu, analizira u književnom djelu, u
romanu Ana Karenjina. Intencija je, naime, pokazati kako
takvi „književni” vlakovi ne predstavljaju utopiju, optimalnu projekciju, nisu lokomotive povijesti, progres te da
je vezanje književnosti uz utopiju drugačije jer riječ je o
individualističkoj logici, pa stoga inzistira na razlici povijesne utopije i književnog svijeta koji je nužno ironičan
i individualan. Naime povijesna utopija želi organizirati
svijet koji se srušio od navale individualizma u preglednu
pokrajinu, a u tom projektu je pojedinac roba, materijal. I
zapravo poanta je da je povijesno utopijsko odvojeno od
književnosti, jer književnost je napetost između čovjeka i
svijeta. Čander ističe kako se „književna ironija napaja s
previše čulnih opservacija da bi mogla pristati na okoštale
185
jednadžbe koje za cijenu preživljavanja zajednice zahtijevaju pokornost točno određenim voznim redovima”.
U tom smislu smatram kako Čander poetičko uporište
nalazi u teoriji romana G. Lukácsa koji je također povezivao ironiju uz roman, odnosno to da u romanu pojedinac
ne živi više u skladu s kolektivnim vrijednostima kao u
epu, već gubi doticaj s imanentnim vrijednostima zajednice i više ne može legitimirati vlastito biće u svijetu. Čander također želi istražiti studiju moći, njene poluge, pružiti
svojevrsnu romanesknu vivisekciju vlasti. Odnos moći ga
zanima jer ga zapravo zanima odnos moći i individualne
volje. Naime roman nije tek mjesto na kojem se moć može
osuditi moralistički, već se prikazuje sva kompleksnost
djelovanja moći – odnos totalitarne vlasti i individualnih
kategorija. Primjer slave promatra i na primjeru samog
pisca kojemu se dogodila slava i koji se tada postavlja sasvim drugačije u odnosu prema svijetu i prema ljudima. U
središtu autorovih analiza ipak središnje mjesto zauzima
tijelo. Naime upravo u svijetu virtualnosti, simulakruma,
tjelesnost postaje posljednji preživjeli mit, i to tijelo, koje
je puno izlučevina, povezano je s nasiljem i stoga se poziva
na autore Houellebecqa, Ellisa i Sarah Kane da na primjeru njihovih tekstova govori i o tjelesnosti. Tijelo nije predmet želje, već izvor paranoje, a seksualna sloboda pretvara
se u obični market i turizam, a ne oslobođenje, jer i sam
186
svijet je premrežen, kao neka geometrija, nema otvaranja
tijela prema tijelu, već samo okrenutost vlastitom tijelu ili
je riječ o tome da je tek dio privida, reklamne industrije u
svijetu koji je apstraktan i hladan. Kod Sarah Kane tijelo je
prožeto mučenjem, bolima, a poanta je da je tijelo još jedino konkretno, ali ono ipak lebdi u svijetu u kojem ne samo
da je prividna već je nemoguća komunikacija, jer upravo
svijet ne korespondira s konkretnošću tijela, u komunikaciju zapravo i ne prodire vanjski svijet. Tada seksualnost
ne donosi nikakvo oslobođenje (mit hipijevske revolucije), jer sve je zapravo prostor medijskog spektakla. Nasilje
nad tijelom, koje čini lik u drami S. Kane, čin je autonomije, kad se barem želi naći ono neko jastvo, otkriti pravo
lice. U eseju o jeziku strasti mit o kojem također piše je
mit o ljubavi, posebno romantičnoj ljubavi koja ima upisanu strast prema slobodi, ali zanima ga i ljubav kao medij
spoznaje. A strast o kojoj piše nije moguće pretočiti u riječi. Govori o tome na primjeru Bretonove Nadje koja luta,
krši pragmatiku, koja predstavlja nadrealistički princip u
praksi, princip slučajnosti. Riječ je o tome da se dođe do
stupnja obnove prvotnog stanja jezika. Ona je primjer nadrealizma koji je važan baš zato što je ponovo isplivala
romantična strast, uzor protiv okrnjenog svijeta. No ipak
sudbina Nadje, koja više ne poštuje konvencije, tragična
je, jer pisac je ne podržava na tom putu. Jezik strasti ne
187
postoji, jer jezik je ipak naseljenost u nekoj stvarnosti. To
pokazuje i na primjeru Cortázara i Brucknera. I zapravo
kao da ta strast pokazuje još veću želju za uzbuđenjem, za
Drugim, za onim nečim što nisam ja sam.
Jedan od mitova koje autor nastoji dekonstruirati svakako je mit o multikulturnosti. Želi razobličiti njegovu
romantičnost i to analizom Kureishijevih romana, odnosno analizom identiteta njegovih junaka. Posebno se usredotočuje na to kako individualnost korelira s društvenom
konstrukcijom identiteta, odnosno želi prikazati izlomljenost identiteta koji ne nalazi utočište u samo jednom dijelu. Posebno je zanimljivo da se okreće djetinjstvu koje je
ekvivalent prošlosti i koje nam prikazuje tragove „individualnih iskri” i nastoji istaknuti upravo rascjepe između
osobnosti i preuzete socijalne uloge. U tom smislu Čander ne želi zastupati konstruktivistički stav prema kojemu je naš identitet isključivo društvena konstrukcija i zato
se i poziva na Ortegu y Gasseta koji je nastojao dokazati vladavinu čovjekove unutarnje uvjetovanosti nad svakom analizom izvan postojećeg svijeta. I čini se kako u
gotovo svim esejima progovara upravo nastojanje da se
podjednako uzmu u obzir i „srce i glava”. Zato likovi iz
romana postaju metafore za određene egzistencijalističke
pozicije – često vrlo suprotne. Posebno je to dobro prikazao na primjeru Henryja Millera i Franza Kafke – jedan
188
je uronjen u svijet, a drugi odmaknut, jedan uranja svojim
tijelom, drugom je tijelo zakržljalo. No pritom Čander ne
želi banalno označiti Kafku kao asketa, već nastoji prikazati drugačiji oblik spolnosti u njegovim romanima, a te se
prividne suprotnosti njegovih metafora razblažuju i prelijevaju, pa jasnih suprotnosti zapravo i nema. Naime tipsko
je nemoguće, kao što naglašava „nemir njihove književnosti neregulirani je tok rijeke”. I upravo to je namjera,
pokazati kako ne postoje jasni modeli, oni jesu dijalektički
parovi, nema dijametralnih suprotnosti i samim time vrednovanja. On zapravo želi naći neke točke kada se očekuju
odgovornosti, kada se kreće na neki novi životni put. Ta
odluka je važna i za etiku našeg djelovanja u svijetu, za
održavanje one individualne iskre, razuma, koji nas čuva
od ideologija rasizma, od mase i njezina poraza. Ali kad se
tolerantni svjetonazor uzdigne u društvenu instituciju – a
to jest potka multikulturizma – dolazi do normiranja, okoštalosti, a autorova poanta je da treba samo slijediti osobni
nemir, izbjeći kolektivizam i maske. Kad piše o Joyceovim djelima, namjera autora je ponovo istaknuti tjelesnost.
Jezik u Joycea nije vezan uz bludnost tijela, erotika u romanima se prelijeva, očituje se u živosti, u pulsiranju, mašti. No pritom ta imaginacija biva ukroćena oblikovanim
postupcima. Bogatstvo njegove umjetnosti leži u tome da
ne uspijeva biti ni promatrač ni isključivi vjernik tijela. U
189
posljednjem eseju u knjizi Dopisivanje s vremenom autor
želi razobličiti mit koji je vezan uz prirodu kao arkadiju u
kojoj vlada nepokvarenost i prisnost međuljudskih odnosa. Na primjeru književnih tekstova pokazuje kako taj alpski melos figurira kao tržišni artikl, a turistička industrija
postaje utjelovljenje duha globalizacije. Pritom se ponajviše poziva na kritičara alpskog mentaliteta Bernharda.
Na kraju, treba reći kako Čander nepokolebljivo vjeruje u umjetnost, jer iz umjetnosti dolaze signali, razobličavanje maski. Sam naslov nam signira iz koje pozicije
Čander želi pisati. Zapisima iz noći kao da želi zadržati
modernističku vjeru u umjetnost, njen emancipacijski duh,
u to da je ona anarhistička bezbrižnost prema mentalnim
operacijama koje vladaju društvenom sadašnjošću. Umjetnost romana za njega je, kao i za Kunderu, mjesto gdje se
religija i ideologija ne mogu prevoditi u svoj apodiktički,
dogmatski govor. A možda se tu i skriva mit kojem i autor
pomalo vjeruje – mit o tome da roman jest isključivo polje u kojem „slobodno dišu ironija i analogija”. Potrebno
je ipak upozoriti na sasvim drugačiju koncepciju romana.
Vladimir Biti ukazuje na studiju Davida A. Millera Roman i policija”iz 1988. godine u kojoj taj autor, na temelju
analize engleskog romana 19. stoljeća, pokazuje da roman
svojom formom, temama i uvjetima u kojima se recipira
osnažuje u čitatelja privid njegove konstitutivne osobne
190
slobode i time ga zapravo prilagođava zahtjevima viktorijanskog režima. Stoga mi se čini da će takvi aspekti romana možda biti predmet nekih budućih autorovih analiza,
i to tekstova iz slovenske književnosti. Zvonko Kovač u
tekstu Povratak eseju bilježi da bi povratak eseju našem
specijalističkom obrazovanju, našoj opterećenosti s teško
dosegnutom znanstvenom objektivnošću, u zamjenu podario zavodljivost intuicije i slutnje, nagnuća srca, smisao žudnje. Te se konstatacije mogu povezati uz Čandrove
eseje. Ovo su eseji o književnosti, ali i o ideologiji, prijateljstvu, ljubavi. Važno je da su se pojavili u hrvatskom
prijevodu iz sljedećeg razloga. Naime što se situacije u
Hrvatskoj tiče, mlađih esejista koji bi povezivali i klasičnu i suvremenu književnost s teorijom gotovo da i nema
(iznimka je Stanko Andrić), a danas to i nije popularno.
Nakon FAK-a, koji Čander s pravom hvali, ostala je, kao
loše nasljeđe, kakofonija skribomana, prezir prema svemu
zahtjevnijem, prema kritičkom, a razgovor o knjizi pretvorio se u banalnu priču u kojoj predmet interesa više nije
knjiga, već njen autor, najčešće neobrazovan, nenačitan,
ali zato drzak i samouvjeren. I tu, bojim se, stvari mogu
biti još samo gore.
191
Povezivanje suvremene filozofije, teorije i
društvene kritike
Srećko Horvat: Totalitarizam danas, Antibarbarus, Zagreb, 2008.
Srećko Horvat već je u svojim knjigama pokazao
kako suvremenu filozofiju i teoriju uvijek želi povezati s
primjerima iz hrvatskog nam svagdana, pa se ne libi komentirati političku scenu u Hrvatskoj. Na primjeru štrajka radnika Tvornice duhana Zagreb uvjerljivo je pokazao
nemoć te ljevice u Hrvatskoj, koja ni ne postoji. Naime
radnici dobivaju podršku od najradikalnije ljevičarske i
desničarske stranke, dok ih ljevica ne podržava jer koriste
desničarsku ornamentiku. U svojim analizama totalitarizma autor kreće od analize nacizma u Drugom svjetskom
ratu i dolazi do niza suvremenih primjera legitimne diskriminacije ljudi (primjer popisivanja homoseksualaca u
Poljskoj) s posebnim težištem na opisu metoda kontrole
koje se uvode nakon 11. rujna 2001. Pritom se poziva na
Agambena koji tvrdi da totalitarizam i demokracija imaju zajedničke karakteristike te da je „izvanredno stanje“
postalo normalno stanje, jer vodi se „rat protiv terora“.
U nizu tekstova Horvat opisuje načine na koje se mani192
festira paranoja, stanje kad svatko može postati a priori
sumnjiv kao terorist. Stoga će i analizirati primjer konstrukcije neprijatelja na mnoštvu primjera, „od Ruande pa
natrag do Balkana“. U poglavlju Aerodrom umjesto logora
bit će i spomenut najradikalniji primjer toga dokle može
dovesti „preventivno sumnjičenje“. Riječ je o smrti poljskog imigranta na aerodromu u Kanadi. Horvat polazi od
Agambenove teze kako je današnje društvo logor, mjesto
čekanja na kojem se uvodi biometrija kad smo podvrgnuti
skeniranju tijela, a kako bi se, fukoovski rečeno, pojačao
nadzor nad tijelom. Neprijatelj može postati bilo tko, pa se
time, upravo zbog nemogućnosti preciznog određenja, još
više pothranjuje osjećaj ugroženosti, koji implicira i „beskonačnost“ borbe protiv terorizma i deteritorijaliziranost
te borbe koja rezultira uvođenjem uvijek novih metoda
kojima se javni prostori posve pretvaraju u kontrolirana
mjesta. Sve to Horvat ilustrira i na nizu primjera iz suvremene filmske produkcije. Pišući o tome kako američki
novaci u Iraku i Afganistanu odjednom postaju mučitelji,
odnosno zli „poput Hitlera“, autor navodi i primjere eksperimenata iz socijalne psihologije. Zaključak, na tragu
H. Arendt o banalnosti zla, jest da obični ljudi čine zlo
i bez nekog posebnog neprijateljstva, samo iz izvršavanja tzv. obaveze mogu postati zločinci, jer nisu suočeni
s posljedicama svoga djelovanja. Horvat spominje i pri-
193
mjere dvaju zatvora, onog u Guantanamu i Abu Ghraibu
u kojima se provodi upravo takva „difuzija odgovornosti“
koja rezultira stravičnim mučenjima zarobljenika. Horvat
će opisati i Goli otok, za koji ističe da je „jedinstven sustav
logora“ po tome što je riječ o zamjenjivosti uloga – svatko
može postati i prestati biti neprijatelj. Autorova je namjera
na nizu primjera pokazati kako tzv. obični ljudi mogu biti
totalitarni. Najbolji je primjer denuncijacija, koje Horvat,
pozivajući se na Freuda, označava kao perverznu vrstu sublimacije agresivnih nagona. Posljednja poglavlja u knjizi
posvećena su analizi povezanosti arhitekture i totalitarizma. Naime upravo arhitektura posjeduje najbolja sredstva
za kontrolu javnosti, koja sve više nestaje, pa se već može
govoriti o „privatizaciji javnog prostora“. Na kraju, treba
istaknuti kako Horvat, koji se nerijetko u svojim tekstovima oslanja na Barthesa i na njegovo poimanje ljubavi kao
hipersemiotizacije svijeta, semiotički analizira i filmove,
ali i poeziju. Odlična analiza Celanove Fuge smrti pokazuje kako poezija može odgovoriti na ljudsko zlo bolje
od prebrojavanja žrtava ili bilo kakve osvete. Uostalom,
upravo je zbog Celanove poezije Adorno i revidirao stav
kako se nakon Auschwitza ne može pisati poezija.
194
Kritika neoliberalnog kapitalizma
Četvrti svjetski rat: Globalni napad na život/ Drugačiji svijet je moguć: Priče iz našeg dvorišta, Što
čitaš?, Zagreb, 2006.
Dražen Šimleša dugogodišnji je aktivist i asistent na
Institutu Ivo Pilar. Ondje se znanstveno bavi analizama
antiglobalizacijskog pokreta te temama iz socijalne ekologije. Knjiga Četvrti svjetski rat: Globalni napad na život/
Drugačiji svijet je moguć: Priče iz našeg dvorišta njegov
je dorađeni magisterij, a treba istaknuti kako su pojedine
misli, izjave, podaci i informacije te citati i dijelovi poglavlja već prije bili objavljivani kao znanstveni radovi u
časopisima i novinama (Društvena istraživanja, Novi list,
Feral). Knjiga je podijeljena na dva dijela. U dijelu o globalnom ratu ponuđena je analiza društvenih anomalija u
svijetu kao što su glad, siromaštvo, terorizam, mržnja, socijalne nepravde, ksenofobija i homofobija. Taj dio knjige
predstavlja tamni dio, ali autor želi pružiti i više – „priče” koje nam govore o alternativama i koje nam pokazuju kako život možemo osmisliti, a „svijet učiniti drugačijim”. Stoga i naglašava da je bolje upaliti svijeću nego
proklinjati tamu. Glavni naslov Četvrti svjetski rat izraz je
195
koji opisuje stanje koje kreira neoliberalni kapitalizam, a
upotrijebio ga je Marcos, glasnogovornik pobunjenih zapatista. Po njemu, „treći svjetski rat“ je obilježio hladni
rat, a „četvrti“ se odvija danas, i to predstavlja napad na
sam život. Sam se Šimleša oslanja na definiciju U. Becka
koji ističe kako je globalizacija proces gospodarskog, socijalnog, kulturnog i političkog djelovanja koji nadmašuje
granice nacionalnih država. Nakon objašnjenja osnovnih
pojmova kreće u istraživanje svih posljedica koje taj proces donosi, a pritom upozorava na definicije o počecima
globalizacije, pita se je li ona stvarnost ili fikcija. On je
smatra stvarnom i naglašava njene prednosti i nedostatke,
a sve u odnosu na alterglobalizacijski program. Kad se tematizira odnos nacije – države i globalizacije, tada se često naglašava kako više ne postoji jedno središte moći, no
ipak autor smatra kako je uloga SAD-a i dalje vrlo važna,
unatoč „razsredištenju“ centara moći. Jedna od tema kojima se bavi pitanje je donosi li globalizacija blagostanje ili
je oblik kolonijalizma. No zaključak je da je globalizacija
složeni niz procesa koji djeluju nejednako u kategorijama
vremena i prostora. Kad piše o socijalnoj nepravdi, navodi
podatke Svjetske banke, razne dokumente kako bi prikazao npr. odnos moćnih institucija prema prirodnim resursima. U analizi negativnih aspekata ponajviše se koncentrira na analizu MMF-a, Svjetske banke i WTO-a, i pritom
196
akribično navodi projekte koje oni podupiru. Od takve
globalizacije najviše koristi imaju globalne korporacije, pa
piše o tome kako su one krenule na resurse i na gomilanje
profita. Posebno se zanimljivim čine primjeri greenwasha,
a riječ je o tome kako se korporacije žele nekim akcijama
vezati uz neke ekološke pokrete i predstaviti kao prijatelji
okoliša. No smatram kako se najzanimljiviji dio ovog dijela knjige tiče analize toga kako biotehnološke korporacije
kontroliraju proizvodnju hrane. Autor posebno inzistira na
stavu da GMO hrana nije alternativa gladi. U drugom dijelu knjige Drugačiji svijet je moguć bavi se projektima i
inicijativama, organizacijama i vizijama koje su dio pokreta koji pruža drugačiji pogled na globalizaciju. A riječ
je o društvenom pokretu alterglobalizacijskom, odnosno o
potrebi za drugačijom globalizacijom. Pritom se u podjeli
oslanja na Amory Star koja je aktere tog pokreta podijelila u tri skupine s obzirom na način njihova otpora prema
legalizaciji korporacijskog autoriteta. Riječ je o skupinama koje se dijele na osporavanje autoriteta, globalizaciju
odozdo i na odvajanje/glokalizaciju. U prve spadaju npr.
cyberpunk, strukturne reforme Svjetske banke i MMF-a,
a u globalizaciju odozdo: zaštita okoliša, radnički pokret,
socijalizam, zapatizam te u odvajanje/glokalizaciju: anarhizam i održivi razvoj. Autor potom bilježi kronologiju
tog pokreta, koji započinje 1994. kada je otpočela pobuna
197
indijanskog stanovništva u najjužnijoj meksičkoj pokrajini Chiapasu te bilježi uspone i padove pokreta. No rekla
bih kako je najzanimljiviji dio vezan uz priče iz dvorišta
analizom učinka neoliberalne glokalizacije. Zanimljivo je
da kao svijetao primjer ističe Branka Horvata i njegove
prijedloge za obustavom rasprodaje društvene imovine,
suradnje s MMF-om preko stand-by aranžmana i uvođenja
poreza na uvoz. Zaključak koji iznosi jest da u Hrvatskoj
ne postoji pokret koji bi se bavio pitanjima globalizacije,
ali naglašava ipak neka grupiranja oko tih pitanja, mirovne
i antiratne inicijative, ženske inicijative, grupe za ljudska
prava, neformalne skupine. Posebno naglašava inicijativu
koja se potpuno otvoreno postavila u odnosu na globalni
pokret, a riječ je o inicijativi protiv ekonomske globalizacije 2000. godine, zatim akciji „Drugačiji svijet je moguć“, kojoj je povod bio sastanak Svjetske banke i MMF-a
te porast nasilja na Bliskom istoku i protestnoj akciji „Dosta je ratova“ iz 2003. kada se prosvjedovalo protiv rata u
Iraku. Autor se pita zašto izostaje suradnja sindikata, farmera i civilne scene, ali ipak naglašava kako se danas ljudi
sve češće organiziraju i da ima projekata koji spajaju socijalna, ekološka, politička i radna pitanja. U posljednjem
dijelu govori o tome kakav odnos prema dugoročnim vizijama imaju akteri pokreta. U prvoj skupini su oni koji kreću od lokalnih zajednica prema globalnim sporazumima,
198
a u drugoj oni koji smatraju kako je zbog isprepletenosti
nemoguće ići od pojedinačnog prema općem. Prvu skupinu karakterizira koncept lokalizacije, autor zatim iznosi
prednosti lokalizacije koje i dovode do stvaranja održivih
zajednica. Pritom najviše razrađuje koncept koji nudi Colin Hines. Osim toga govori o metodama koje koriste aktivisti/aktivistkinje npr. bojkot, prosvjed te niže primjere
ekonomske alternative kao posebnog oblika borbe.
Na kraju, treba istaknuti da važnost knjige nije toliko
u nekim novitetima teorijskih tumačenja globalizacije, već
prije svega u iscrpnim analizama, u povezivanju primjera iz naše sredine s onima „izvan dvorišta”. Autorov stil
je iznimno subjektiviziran, ne libi se koristiti jake stilske
figure, polemizirati s određenim stavovima, pa čak i psovati, a to predstavlja otklon od znanstvenog stila. No to
nipošto ne bi smjelo stvoriti krivu sliku, jer riječ je o kvalitetnoj znanstvenoj knjizi o alterglobalizacijskom pokretu,
ali i aktivističkom tekstu koji svjedoči o tome kako autor
„živi ono što piše”.
199
RODNA DIMENZIJA SJEĆANJA
Žene obnavljaju sjećanja: Centar za žene žrtve
rata deset godina poslije, drugo i prošireno izdanje
Zbornika CŽŽR-a 1994., Centar za žene žrtve rata,
Zagreb, 2003.
Centar za žene žrtve rata nastao je kao politička akcija
otpora ratu i nacionalizmu. Bio je prva veća autonomna
ženska organizacija koja je na feminističkim principima
pružala podršku ženama izbjeglicama tijekom rata u bivšoj Jugoslaviji. Kako ističe Vesna Kesić, jedna od urednica
zbornika, feministice se suprotstavljaju ratovima iz istih
razloga kao i pacifisti i pacifistkinje – zato što su ratovi
nehumani, iracionalni i nikad ne donose dobra politička
rješenja. No također je važno da žene nisu „prirodno“ miroljubive (to nas vraća nepotrebnom esencijalizmu). Kako
su ipak tradicionalno podčinjene muškarcu, žene su spremnije prihvatiti društvo bez dominacije. Intencija Centra
bila je da treba pomagati i podržavati sve žene bez obzira
na njihovu nacionalnost i vjeru. Tako je važno napomenuti
da su ženske grupe inicirale prve mirovne razmjene i raz200
govore. U ovom će tekstu biti težište na intenciji urednica
da vrednuju i vrate u kolektivno sjećanje upravo tu specifičnu povijest otpora. Tako je uostalom i nastao projekt
„Rodna dimenzija sukoba i pomirenja; Žene obnavljaju
sjećanja“, projekt unutar kojeg se istražuju sjećanja koja
uključuju suradnju i solidarnost, ali i razlike i nesporazume. Važno je istaknuti kako sjećanje nije vlasništvo pojedinaca. Francuski sociolog i filozof Maurice Halbwachs
napominje kako naša sposobnost da prizovemo sjećanje
proizlazi iz pripadnosti društvenoj grupi i povezana je sa
sjećanjima drugih ljudi. Namjera urednica jest da se bave
upravo tim aspektom sjećanja, odnosno da konačno iniciraju propitivanje osobnih, ali i grupnih uspomena. Sjećanjem se zapravo ponovo konstruiramo, samodefiniramo, a
pamćenje nastaje, bilježi Dubravka Ugrešić, kada je prošlost artikulirana.
Vrlo je zanimljivo čitati zapisnik s posljednjeg sastanka projektnog tima CŽŽR-a u starom sastavu, koji je održan 26. prosinca 1993. Na dnevnom redu bio je dogovor o
izlasku sunca i mjeseca. To je zapisano u trenutku humora
koji je pobijedio očaj u vrijeme organizacijsko-strukturne
krize centra. Taj primjer najbolje ocrtava želju za neprikazivanjem sjećanja kao herojskog, idealističkog, već i kao
doba kriza, rasapa, periodičnih izmjena dobre suradnje i
nesporazuma. A sve to tvori jedinstvenu povijesnu matri-
201
cu. A kako je zamišljen ovaj projekt? Žene koje su doprinijele radu centra dobile su upitnik u kojem su se nalazila
pitanja o njihovim sjećanjima na rad u centru kao npr. kakve su poslove obavljale, kako se danas sjećaju razdoblja
provedenog u centru, koliko su im koristila iskustva rada u
centru, jesu li bile članice nekih drugih aktivističkih grupa
i slično. Tako aktivistice uglavnom ističu kako je centar
za njih bio mjesto stjecanja novih znanja i vještina, mjesto
feminističke političke akcije, mjesto koje je mnogima ponudilo mogućnost profesionalnog usavršavanja. No žene
nisu skrivale svoje strahove, nezadovoljstva, pa pišu i o
problemu koji je čest u aktivističkom životu – riječ je o izgaranju, neznanju kako rasporediti vlastitu energiju, zatim
o sukobu nove i stare garde, oko uloga u organizaciji. To se
naziva „tamnim stranama ženskog organiziranja“. Upravo
otvorenim izlaganjem tih praksi one žele pronaći motivaciju za daljnji rad, naučiti nove mehanizme razrješavanja
konflikata, reflektirati procese koje nisu stigle reflektirati
dok su bile „u pogonu“. Tako Maja Dubljević ističe:
„Pretpostavljam da ću retrospektivno previdjeti neke
od bitnih momenata, a nisam bila dovoljno mudra da u
tijeku zapisujem svoja razmišljanja, strahove, htijenja.“
Nakon dugo vremena aktivistice (neke po prvi put) su zastale da bi valorizirale svoj rad, svoje djelovanje. Na ovom
mjestu možda bi trebalo podsjetiti na istraživanje Centra
202
za ženske studije o aktivistkinjama u civilnim inicijativama. Tada su upitnik dobile žene koje pripadaju različitim
grupama, a njihovi iskazi bili su strukturirani oko nekoliko temeljnih paradigmi: identiteti, samopromjene, moć,
ženska politika, vrijednosti. Paralelno je supostavljen teorijski dio. Zanimljivo je da se u oba istraživanja može
uočiti kako su se aktivistice po prvi put suočile s autoreferencijom i kako neke priznaju kako im je nedostatak teorijskog znanja otežavao razumijevanje mehanizama moći.
Aktivistice, odnosno one koje su odgovarale na upitnik,
uglavnom se nisu libile govoriti o nedostacima ženskog
organiziranja, premda uglavnom ističu, kako što smo već
napomenuli, da su ženske zajednice emocionalna utočišta
i utopijske zajednice.
Jedan od važnijih tekstova u zborniku onaj je Aide
Bagić. Ona s pravom naglašava razliku između sjećanja i
iskaza o sjećanju. Njen tekst je zanimljiv kolaž sastavljen
od prisjećanja. Pritom naglašava „naša sjećanja“ jer težište
nije na glasu koji uvodi u pojedinačna sjećanja ni na prvom licu jednine ili pak na neutralnom glasu promatračice
i sakupljačice tuđih sjećanja, već na onom „mi“ svih žena
koje su odgovorile na upitnik.
Treba istaknuti kako su sjećanja smještena u materijalne prostore grupe. Naše je sjećanje povezano sa sjećanjem drugih, ovisi o grupi, zajednici. Tea Škokić piše
203
kako je 1996. provela istraživanje o utjecaju rata na ženske identitete. Ona ističe kako su osobna pripovijedanja
žena koncepcije i imaginacije sebe i drugih. No bitno je
i to, naglašava Škokićeva, da je razgovor o svakodnevnici ujedno mjesto podložno ideologiji centara moći i zato
je prostor, koji su ona i sugovornice gradile, bilo nužno
ispuniti i subjektivnim istinama koje obećavaju pravo na
drugačije sjećanje o sebi i pravo na osobno djelovanje.
Također naglašava kako pripovijedanje o sretnoj prošlosti
ima terapeutski učinak.
Renata Jambrešić Kirin naglasila je kako se muška
i ženska iskustva u svjedočenju razlikuju; dok se muškarci u svojim iskazima često imenuju kao ratnici i zadovoljni su promjenama u političkom smislu, ženski je
diskurs nostalgičan, prisjeća se prošlih vremena i tuguje
za njim (o tome više u tekstu Tee Škokić: Sjećanje kao
mjesto samorazumijevanja). No treba istaknuti kako nije
riječ o restauracijskoj nostalgiji, već o refleksivnoj, onoj
koja se oslanja na osobnu memoriju (to razlikovanje nostalgija preuzimam od Svetlane Boym). Žene skupljaju i
fotografije, pa su ih i u ovom istraživanju rado priložile.
Renata Jambrešić Kirin ističe neospornu ulogu fotografije kao poticaja za pripovijedanje o životu, a to spominju
svi priručnici o biografskoj metodi prikupljanja osobnih
„usmenih životopisa“. Naime fotografija nije samo „sta-
204
tična“ pohraniteljica osobnog pamćenja, već i artefakt koji
pokreće pre-opisivanje prošle stvarnosti izazivajući pritom samosvojni niz asocijacija. Renata Jambrešić također
uočava da je egzil dodirna točka dvaju fenomena u kulturi devedesetih: ženskog autobiografskog diskursa o ratu i
tzv. „literature svjedočenja“, prognaničke dokumentarnodnevničke proze. I kod renomiranih autorica i kod anonimnih stradalnika očita je potreba za problematizacijom
odnosa pojedinac – zajednica, življeno iskustvo – tekstualizacija. Upravo u toj problematizaciji važno je „pričanje o životu“. Naime povijesna znanost (posebno kod nas)
još uvijek gubi iz vida iskustva tzv. običnih ljudi, osobito
žena. Specifično ženska iskustva, kao što su majčinstvo,
seksualnost itd. otpisana su kao izvanpovijesna, kao vječno vraćanje istog (o tome je još osamdesetih pisala Lydia
Sklevicky). A samo iskustvima pojedinaca tzv. velika povijest neće ostati samo kostur. Upravo pričanja o životu
kao elementarni književni i usmenoknjiževni oblici daju
sliku povijesti i tzv. usmenu povijest čine „poviješću iz
usta naroda“, smatra Maja Bošković Stulli. Tako i u ovom
zborniku nalazimo osobne priče. Riječ je o dvama razgovorima s aktivisticom Gogom M. Prvi intervju objavljen je
u zborniku iz 1994. godine. I sama sam interpretirala njenu
priču, a tekst je objavljen u zborniku Tomizza i mi (2001.).
Riječ je o ženi koja je bila i rodno i etnički diskriminirana.
205
Ona je mješovitog porijekla i upravo ta činjenica itekako
je utjecala na život u ratnom Sarajevu. Važno je iznijeti i
zapažanje teoretičarke Nire Yuval-Davis da je izbjeglištvo rodno određeno iskustvo – do 80% ukupne izbjegličke
populacije čine žene i djeca. Gogina je priča dokaz kako
se etnicitet može pojmiti samo na granici nas u dodiru, u
sukobu s njima, te pokazuje da se etnički identiteti pokreću samo s obzirom na drugotnost. Etnicitet podrazumijeva
organizaciju dihotomnih grupacija mi/oni. Granice, a ne
kulturni sadržaji definiraju etničku grupu. Stoga je odnos
prema mješovitim brakovima najčešće restriktivan – oni
pomiču zabranjene granice. U prvom razgovoru Goga M.
promišlja svoj identitet, iznosi svoje traume, govori o aktivističkom radu i razlozima zašto se ipak odlučila vratiti
u Sarajevo. Očito je da je razgovor važan za nju jer njime
uspijeva artikulirati svoje strahove i naizgled iracionalne
odluke. Ispitivačice joj svakako pomažu. To je vrlo važno
jer npr. žrtve holokausta nisu imale publiku, ljude koji bi
ih rado slušali. To je posao koji možemo nazvati „working
through“, kako piše La Capra, u kojem osoba pokušava
zadobiti kritičku distancu od problema i naučiti razlikovati prošlost, sadašnjost i budućnost. Ta su svjedočanstva
važna jer pokazuju ulogu memorije. Jedan se razgovor
vodio s Gogom M. neposredno pred njen povratak u Sarajevo, u srpnju 1993. godine. Drugi intervju vodio se pak
206
u nekoliko navrata, krajem 2002. i početkom 2003., e-mailom i telefonom na relaciji Zagreb – Verona, a vodila ga
je Vesna Kesić. Saznajemo da ona živi u Veroni, nakon
što je 1996. napustila Sarajevo. U tom razgovoru konstatira kako nema budućnosti, već samo prošlost i sadašnjost.
Razgovor s Gogom M. koji je vodila Vesna Kesić zapravo
je razgovor koji nastoji prevladati granice klasičnih etnografskih razgovora između istraživača i njegovih/njezinih
sugovornika. Gogino kazivanje svjedoči o njenoj borbi s
uspomenama, podsjećanjima, asocijacijama. Goga M. je
to označila kao selekciju vlastita života, „važeš uspomene
i nastojiš biti realna i uzeti ono što je korisno“. Treba također reći kako se ona istovremeno osjeća i kao subjekt i kao
objekt; objekt zato jer pamti sebe iz nekih prošlih vremena
i čini joj se da kao da to više nije ona. No ona u razgovorima povezuje niz događaja i tako čini donekle objašnjivom
tragiku koja joj se dogodila.
U drugom razgovoru odgovara na pitanja o tome kako
se osjećala dok je napuštala Zagreb. Govori o čuđenju ljudi koji ne mogu vjerovati da se netko vraća u Sarajevo
dok u njemu bjesni rat. No posebno je zanimljivo kako
je Sarajevo napustila 1996. kad je rat završio, i to zato
jer je bila doslovno popljuvana zato što je nosila križić
na lančiću. Goga, sin i majka odlaze u Italiju. Ona odnos
s majkom određuje kao ljubav, davanje i pritom referira
207
na opasku ispitivačice koja je u nekom prethodnom razgovoru izrekla kako je odnos između majke i kćeri kompliciran. Taj detalj još više podcrtava povjerljivost odnosa
između dviju žena. Goga čak u jednom trenutku naglašava kako i ne voli da se koristi izraz intervju; mnogo bliži
joj je termin razgovor. Ona naglašava kako bi više željela saznati pa tako „zamjera“ ispitivačici; „Ti o meni znaš
sve, a ja o tebi baš ništa.“ Možda sam u jednom odgovoru
naslutila razloge zašto je Goga M. negativno reagirala na
moju interpretaciju. Ona ističe: „Kada neka žena donese
odluku koja izgleda teška, koja izgleda kao žrtvovanje i
možda čak i nelogična, onda se to analizira i dođe se do
kompleksa, dođe se do zaključka o nekom uvjetovanom
reagiranju.“ Možda ju je zasmetala upravo moja potreba
da objasnim njenu naizgled nelogičnu odluku da se vrati u Sarajevo. Na kraju razgovora ona govori općenito o
ratu, o ljudskoj prirodi i na kraju naglašava: „Ja nemam
budućnost, imam prošlost i sadašnjost.“ No njenu izjavu
ne bih shvatila kao pesimističnu, već kao životno mudru.
Ona je svjesna kako se više ništa ne može planirati, ratovi
se odjednom dogode, ne zna se tko je kriv za njih, kolika
je naša vlastita odgovornost. Stoga želi živjeti samo sada,
biti prisutna u određenom trenutku. Njena će priča zacijelo
imati još pokoju interpretaciju jer suvremena teorija sve
više traži sebe u razgovoru s drugima. Priča Goge M. eg-
208
zemplarna je za prikaz nemogućnosti svrstavanja subjekta
u jedinstvene kulturne, jezične i društvene identitete. Baš
kao i iskaz Habibe Metikoš, izbjeglice iz Sarajeva, aktivistice Centra za žene žrtve rata, koja sada živi u Kanadi,
a s kojom je razgovor vodila Rada Borić. Njena osobna
povijest predstavlja simbol ljudske sudbine kao trajnog
nomadskog života. Prednost takvih osobnih priča pred teorijama jest u tome, ističe Mirna Velčić, što se takva povijest života odupire pokušajima znanstvene rekonstrukcije
„društvenih činjenica“ budući da se slijed događaja lomi
u više usporednih pravaca. Osim toga ona čuva brojna nejasna mjesta i praznine u sjećanju. To tumačenje sažima i
intenciju urednica, koje su uspjele pokrenuti važno pitanje
– pitanje ženske memorije koju odlikuje upravo propitivanje linearnosti povijesnog procesa i fiksnosti, cjelovitosti
naših identiteta.
209
Istraživanja o povijesti žena u socijalizmu
Ženski biografski leksikon – sjećanje žena na život u socijalizmu (Dijana Dijanić, Mirka Merunka Golubić, Iva Niemčić, Dijana Stanić), Centar za ženske
studije, Zagreb, 2004.
„Sjećanje žena na život u socijalizmu“ međunarodni
je projekt započet 1995. godine na inicijativu češke sociologinje i feministkinje Jiřine Šiklove. Njoj je cilj bio
potaknuti žene iz bivših socijalističkih zemalja da provedu istraživanje o povijesti žena iz tog razdoblja. Naime
zanimljivo je da su se tom tematikom znatno više bavile
žene iz zapadnih zemalja. Metodologija koju je predlagala Šiklová feministička je metodologija u kojoj se velika
važnost polaže na etičnost. Fokus feminističkog istraživanja jest to da se temelji na ženskom iskustvu društvenog
i osobnog života, odnosno da se to iskustvo tretira kao
znanstveni izvor.
Istraživačice u Hrvatskoj unutar tog projekta željele su
usporediti žensko iskustvo i vlastito znanje iz socijalizma i
o socijalizmu. A treba napomenuti kako su se projektu priključile 1998. godine na poziv koordinatorice međunarod210
nog projekta Pavle Frydlove i Biljane Kašić, koordinatorice Centra za ženske studije. U projektu se koristi metoda
oral history, a to podrazumijeva vjerno bilježenje usmenih
priča žena, transkribiranje, arhiviranje, uređivanje i potom
objavljivanje rezultata istraživanja. U tom odnosu cilj je
ostvarivanje interakcije, slušanje sugovornica, poštovanje
njihovih prava da ostave prazninu. U toj razmjeni stavova
važno je da se ne stvori pozicija subjekta i objekta. Tako
se zadovoljava bitan element feminističke metodologije,
naime, izbjeći ono što Ann Oakley naziva „maskulinom
fikcijom”, gdje se podaci skupljaju bez prave interakcije kazivača i ispitivača. Refleksivnost i intersubjektivnost
postaju važni elementi istraživanja u kojima istraživač/ica
postaje predmet istraživanja, kao i kazivač/ica. Uz to što ta
metoda osigurava uvid u ženske autobiografske priče, ipak
postoje i nedostaci. Na kazivanje priče utječe zaborav, samocenzura i stoga je nužno da autorica barata brojnim
tehnikama intervjua. Istraživačice su si najprije postavljale pitanja o vlastitim sjećanjima, o selekciji sjećanja i o
dojmovima. Nakon tog fluidnog prepuštanja sjećanjima,
šetnjama prošlošću, one su osmislile i sastavile nit vodilju za razgovor. To je polustrukturiran intervju koji otvara
velik broj različitih tema i motiva, privatne i javne naravi,
a smjernice za razgovor postojale su u obliku natuknica,
dijaloga među sugovornicama.
211
Pričom, gdje je ona koja je iznosi subjekt povijesti,
istraživačice su prosuđivale socijalizam kao političko ili
historijsko vrijeme. Naravno, nakon bilježenja priče, kazivačice su dobile tekst na autorizaciju. Pažljivost istraživačica očitovala se i u neprestanom preispitivanju metodologije, odnosno propitivanju kako se osjećaju tijekom intervjuiranja čiji je cilj bio saznati kakav je ženski identitet
u socijalizmu te koji su ključni događaji izravno utjecali
na živote žena. Potrebno je napomenuti kako je dogovoren metodologijski konsenzus na međunarodnoj razini. To
je osobito važno jer u tim dijalozima dolazi ne samo do
iznošenja priča već i do konstruiranja identiteta žena koje
sudjeluju u razgovoru. Intervjui su se vodili sa ženama
koje pripadaju različitim generacijama (rođene su između
1920. i 1950.), različitim slojevima socijalističkog društva i raznim stupnjevima obrazovanja. Priče je bilo nužno
smjestiti u kontekst vremena jer prosuđivanje društva ide
upravo iz tih priča koje se na taj način upisuju u povijest
žena, a ženski identiteti u historiju. Važno je naznačiti kako
uz intervjue nalazimo i bilješke koje smještaju priče žena u
društvenu povijest, a istraživačice se koriste i historijskom
literaturom, enciklopedijama i leksikonskim priručnicima.
Ono što su istraživačice željele izbjeći valoriziranje je i ispitivanje povijesne točnosti njihovih sjećanja, i to iz dvaju
razloga. Naime kod nas za razdoblje socijalizma ne postoji
212
jedan instrumentarij u kojem bi određeni pojmovi iz tog
razdoblja imali približno značenje za sve stručnjake. Stoga
su intervencije uglavnom bile vezane uz navođenje političarki koje su bile spomenute, a čijih se imena sugovornice
nisu sjećale.
Nakon intervjua u knjizi nalazimo Pojmovnik ženskih
biografija u socijalizmu. Njegova je važnost što želi pokazati kulturnu uvjetovanost socijalističkih pojmova ženskosti i muškosti. Deset objavljenih intervjua analizirano
je i stavljeno u kontekst. Jedan od najvažnijih izvora za taj
pojmovnik su dokumenti iz arhive Konferencije za društvenu aktivnost žena. U pojmovniku su označeni određeni toposi koji su se nametnuli nakon intervjua i koji su
važni za promišljanje položaja žene u socijalizmu. To se
posebno odnosi na obitelj, slobodno vrijeme, na ono što
je oblikovalo živote žena, a sve to da bi do izražaja došla
osobnost tih žena i da bi se pokazao otklon od ideala koji
se nametao kao što je npr. konstruirani lik žene radnice.
I dokumenti koji su korišteni upravo pokazuju tu ambivalentnost, s jedne strane proklamiranu jednakost žena i
muškaraca, a s druge politički istupi i retorika političara
koja to opovrgava. U tom smislu očituju se i subverzivne
strategije žena koje izmiču očekivanjima okoline i same
donose neke bitne odluke. One su govorile o raznim odnosima žena – muškarac, radnica – radnik, kolegica – kolega,
213
vjernica – ateistkinja. Istraživačice ističu da je patrijarhat
vidljiv u gotovo svim iskazima kad se govori o obitelji.
One zapažaju i zanimljivu dinamiku u ženskim zajednicama, vezi kćeri i majke koja postaje sve naglašenija kako
prolazi razdoblje djevojaštva. Do promjene dolazi kada
djeca napuštaju dom. Žene se, kako se iz iskaza može zaključiti, ostvaruju u svom poslu, preko svoje djece i svog
doprinosa obitelji. Zanimljivo je da žene nisu skrivale negativna iskustva, nesloge, rasape.
Socijalizam je ženama omogućio da se obrazuju, da
imaju pravo političke odluke, pravo zarade, ali istovremeno njihova emancipacija nije pratila emancipaciju muškaraca, tako da po svom društvenom položaju nisu bile
izjednačene s muškarcima i nije došlo do promjene poimanja spolnih uloga u društvu. Novi socijalistički poredak
nominalno je izjednačio radnike i radnice u plaći, ali je i
dalje podržavao podjelu profesija na tzv. ženske i muške, s tim da su žene bile zaposlene na slabije plaćenim
mjestima. Zanimljiva su sjećanja na blagdane i kultove iz
razdoblja socijalizma. Najvažnije uspomene sugovornica
probudio je 8. mart, odnosno Dan žena koji je bio vezan uz
posao tj. javni prostor. Što se tiče ličnosti iz tog razdoblja,
najvažniji je Tito kojeg se mnoge sugovornice prisjećaju s
vrlo ugodnim uspomenama jer im je, kako ističu, omogućavao dobar i kvalitetan život. Važno je naglasiti kako su
214
u tekstu Pojmovnika urednice koristile podatke iz arhiva
AFŽ-a, a riječ je, podsjetimo, o jedinoj isključivo ženskoj
organizaciji koja je imala viziju kako poboljšati položaj
žena u socijalističkom društvu, i to u raznim područjima.
Dokumenti koji su nastali djelovanjem AFŽ-a pažljivo su
citirani. Potrebno je istaknuti kako se dosad u historiografiji tog razdoblja premalo pažnje posvećivalo djelovanju
te organizacije. Nužno je podsjetiti na važna povijesnoetnološko-antropološka istraživanja prerano preminule etnologinje i antropologinje Lydije Sklevicky koja se bavila
istraživanjem uloge antifašističke fronte žena nastale na
feminističkoj i socijalističkoj tradiciji u postrevolucionarnim mijenama društva. Ona je još osamdesetih upozoravala na „netransparentnost” izvora nužnih za istraživanje
tog razdoblja.
Knjiga završava Dodacima u kojima nalazimo tekstove o reprodukcijskim pravima, političkoj, ekonomskoj i
obrazovnoj participaciji žena u socijalističkom društvu te
Slikovnicom kulturnih događaja iz vremena socijalizma.
Na kraju, treba izdvojiti opasku iz recenzije Renate Jambrešić Kirin da uz dokumentarac „Borovi i jele” (2002.)
Sanje Iveković ovaj zbornik predstavlja dokaz kako je
Centar za ženske studije osposobio svoje studentice za samostalan kreativan istraživački rad koji nadomješta goleme praznine u domaćoj historiografiji. Druga recenzentica
215
Katarina Spehnjak pomalo je pesimistično ustvrdila kako
bi slojevito istraživanje, kao što nudi ovaj tekst, domaća
historijska znanost mogla čekati još desetljećima. Razlog
leži svakako u tome kako predmet povijesti i dalje uglavnom ostaje rekonstrukcija i analiza dominantnog govora
moći, i to zato što još uvijek nema dovoljnog usmjerenja
na moderne teme, a i metodologiju. No ipak, valja upozoriti na radove Dunje Auguštin, Lydije Sklevicky, Andreje
Feldman, Dubravke Peić Čaldarević i Rajke Polić koje se
referiraju na akademske dosege američke i europske historiografije i koje su započele s istraživanjima ženske povijesti u Hrvatskoj koja mogu biti poticaj današnjim istraživačicama. Baš kao što ovaj leksikon svakako predstavlja
temelj za daljnja istraživanja socijalističkog društva i položaja žena u njemu.
216
Knjiga kritika autora važnog književnog
bloga Knjiški moljac
Božidar Alajbegović: Utočište od riječi, Hrvatsko
filološko društvo, Zagreb, 2007.
Božidar Alajbegović autor je jednog od najpoznatijih književnih blogova. Naime na njegovu blogu Knjiški
moljac već godinama svakodnevno se objavljuju razne
informacije iz književnog života, ali i književne kritike
koje Alajbegović objavljuje u raznim medijima. Sad su te
kritike i ukoričene u knjizi Utočište od riječi pa se tako
put jednog blogera, autsajdera, ekonomista po struci, iz
virtualne sfere prebacio u knjišku. To svakako predstavlja veliku inovaciju, jer dok nije nimalo neuobičajeno da
blogeri postaju pisci i da im se knjige objave kod uglednih
izdavača, nije nimalo tipično da se na virtualnoj sceni afirmira književni kritičar koji suvereno prati domaću i stranu
proznu književnu produkciju. Izvan klanova, izvan književne scene, taj bloger piše i o anomalijama te scene, ali
i afirmira druge autore i blogove. Nerijetko se suočava i s
kritikama koje se tiču njegova entuzijazma, koji je mnogima neshvatljiv i uzaludan. Možda bi na ovom mjestu mogli spomenuti ono što je nedavno Stanko Lasić istaknuo
217
povodom okruglog stola posvećenog njegovu radu. Lasić
naglašava kako ga u njegovu radu nije vodio karijerizam,
već žeđ za spoznajom i pritom je spomenuo primjer liječnika koji se u Francuskoj godinama s puno entuzijazma bavi
francuskim pjesnicima, sakuplja materijale i istražuje, a da
to zapravo nikoga ne čudi. U uvodu Alajbegović navodi
slične motive bavljenja književnošću, a to je traganje za
utočištem jer za razliku od riječi suvišnih, nasilnih, kojima
smo okruženi, njega inspiriraju „riječi u knjigama otisnute, riječi što donose smiraj i utjehu, mudrost i znanje, suze
i radost, zbilju i magiju, prošlost i sanje“. Ovo pomalo staromodno i romantičarsko viđenje književnosti u vremenu
kad je sve postalo roba, potiče ga da piše o knjigama koje
dolaze iz raznih kultura, da istražuje povezanosti, doticaje, utjecaje. Stoga predmet njegova interesa postaju knjige
čiji autori ne pristaju na dodvoravanje publici površnošću
i bukvalnim „prepisivanjem“ stvarnosti. U knjizi Utočište od riječi nalazimo šezdesetak kritika/prikaza napisanih
od 2002. do 2007. godine u raznim medijima. Tu se nalaze tekstovi o knjigama i iz anglofonog područja, više je
tekstova o knjigama čiji su autori iz Srednje Europe, dok
je nemali broj tekstova posvećen knjigama iz izvaneuropskog književnog kruga (iz Izraela, Irana, Kube, Ukrajine
itd.). Alajbegović ne koristi metajezik, piše pitko i jasno
izražava stavove u knjizi, nerijetko donosi i zanimljive
218
uredničke prijedloge, pa se može reći i da se u njemu krije
urednički potencijal. Ne može se reći kako je fasciniran
velikim književnim imenima –o Márquezovoj knjizi ne
piše osobito pohvalno, a Houellebecqa ipak odveć lakonski određuje kao pisca s malo literarnog dara (dok mu je
Lodge, začudo, zanimljiv). Budući da je riječ o prijevodnoj literaturi, pomalo nedostaje i češća referencija na prevoditeljsko umijeće, i to zato jer su Alajbegovićeve opaske
vezane uz prevođenje prilično dobre (npr. komentar prijevoda romana Obiteljske stvari Rohintona Mistryja).
Alajbegović se nerijetko koristi metaforama, pa je tako
Modianova proza poput kakve fine sjetne džez-balade. U
tekstu o knjizi slovačkog prozaika Petera Pišta iznosi čuđenje kako se u našoj književnosti malo piše o primitivizmu, penetraciji ruralnog u urbano, odnosno pita se pomalo
ironično zašto naši „novi realisti“ ne opisuju zbilju onakvom kakva jest. Ni fakovci ne prolaze ništa bolje u usputnim ocjenama njihova djela. Dakle Božidar Alajbegović
ne promatra knjige kao izolirane strukture, već uvijek teži
tome da poveže domaću književnost s onom stranom, traži
pandana i slično. Time zapravo plete književni univerzum
u kojem se književni tekstovi prepliću, pa se čini da kulture, koje se u stvarnosti ne dotiču, zapravo komuniciraju
i prožimaju se. On sam ne određuje vlastite tekstove kao
kritike, već kao preporuke za čitanje. Time otvara i pitanje
219
o kojem se često raspravlja: Postoji li uopće u nas književna kritika? Naime lakonski stav da ne postoji nimalo
ne doprinosi raspravi o promišljanju književnosti. Prostor
za tekstove o knjigama nestaje pa zato nimalo ne čudi
kako je Alajbegović započeo pisati na vlastitom blogu da
bi nakon toga dobio i angažmane za pisanje u raznim časopisima i na Trećem programu Hrvatskog radija. U svojim tekstovima on reagira i na izvanknjiževno, nikad ne
zapostavlja društveni i književni kontekst djela, upućuje
na autorova ranija književna djela, pa mu se ne može zamjeriti danas tako česta ignorancija dijakronijskog pristupa. Ono pak što fascinira jest predanost književnosti koju
mnogi tzv. profesionalci nemaju, užitak koji se osjeća kad
prenosi vlastite doživljaje djela i koji želi prenijeti čitateljima i vlastitih tekstova. No važnije od užitka za njega
je to da književnost zapravo uzvisuje naše osjećaje i da
nas spašava od moralne krutosti i potiče na osjetljivost i
senzibiliziranost za ljudske sudbine. Stoga je estetičko i
etičko za njega istoznačnica. Glas Božidara Alajbegovića
predstavlja pravo osvježenje, i što je još važnije, najavljuje
vrijeme kada više ničiji autoritet neće biti zacementiran
desetljećima jer u vremenu interneta i blogova (od kojih
mnogi, nažalost, nisu ništa drugo do pljuvačnica) nema
nedodirljivih i izabranih.
220
Udžbenik o hrvatskoj autobiografskoj
prozi
Helena Sablić Tomić: Hrvatska autobiografska
proza, Naklada Ljevak, 2008.
U uvodu Helena Sablić Tomić, sveučilišna profesorica
na Filozofskom fakultetu u Osijeku, ističe kako je riječ
o udžbeniku kao sažetom okviru predavanja o hrvatskoj
autobiografskoj prozi koja je održavala na kolegijima
spomenutog fakulteta, ali i na doktorskim studijima na Filozofskom fakultetu u Osijeku i Zagrebu. Oslanjajući se
na rad Andree Zlatar Autobiografija u Hrvatskoj: Nacrt
povijesti žanra i tipologija narativnih oblika, ona kreće
u istraživanje autobiografskih tekstova iz razdoblja od
1845. do 2006. No ono što je posebno jest da naratološke
i poetičke analize tekstova ostvaruje u nekoliko oblika: u
raspravama, interpretacijama i predavanjima. Dio knjige
čine upravo rasprave u kojima autorica kreće dijakronijski,
naime, govori najprije o autobiografskoj prozi u razdoblju
romantizma, zatim na prijelazu devetnaestog u dvadeseto
stoljeće te naposljetku o autobiografskoj prozi hrvatske
moderne. Ocrtavanje književnopovijesnog konteksta vrlo
je važno jer intencija autorice i jest da u autobiografskom
221
iskazivanju subjekta pokaže Zeitgeist. Pritom se oslanja na
slavnog teoretičara Philippea Lejeuna, koji naglašava važnost recepcijskog diskursa, te ocrtavanje književnopovijesnog i književnoteorijskog ovjeravanja, zatim na Mirnu
Velčić, H. Juergensen itd.
Privatno, intimno postaju ključni za proučavanje autobiografskog iskustva. Tako ističe kako su autobiografi
hrvatskog romantizma prostor privatnosti iskazivali činjenicama iz javnog života. Proučavajući tekstove u tom
razdoblju, kad dolazi do buđenja nacionalnog identiteta,
postaje jasno da autobiografi tog vremena povezuju intimno i nacionalno. Individualnost se tada ne iskazuje u
introspekciji, već u historiografskom diskursu u kojem
bivanje u povijesti postaje važnije od samospoznaje. Iste
se karakteristike mogu primijeniti i na dnevničke zapise iz tog vremena, pa dnevnici mogu postati i povijesni
izvori. Sablić Tomić u tom kontekstu analizira i dnevnik
književnice Dragojle Jarnević, koji tumači i kao dokument
vremena i kao snažni zapis o intimi jedne snažne osobnosti. Jarnevićeva u svom dnevniku podjednako komentira i
političke događaje, ali i intimne doživljaje. U analizi putopisa u romantizmu ističe se kako upravo taj žanr pruža
veći uvid u bilježenje samospoznaje. Zaključno autorica
će utvrditi kako je u romantizmu dominantno poistovjećivanje javnog i privatnog. U analizi autobiografske proze
222
na prijelazu iz devetnaesto u dvadeseto stoljeće riječ je
o analizi prije svega djela Ksavera Šandora Đalskog, i to
unutar triju oblika: autobiografskih zapisa u užem smislu,
zatim sjećanja i pisama te na kraju autofikcija. Mnogi su
kritičari naglašavali da je cjelokupno djelo tog pisca pretvaranje životnog iskustva u književni tekst, a ono što ga
još čini posebnim jest da se ne može jednoznačno „svrstati“, odnosno da u svojim djelima pokazuje snažnu individualnu svijest, odnosno modernu samosvijest, zaključuje
Sablić Tomić. Kad pak analizira autobiografske tekstove u
razdoblju moderne, autorica uočava kako je riječ većinom
o realističkim prikazima događaja te o dijakronijskom
pristupu, uz neke rijetke iznimke, kao što je djelo Isušena kaljuža u kojem Janko Polić Kamov umješno reflektira vlastito jastvo, otkrivajući pritom vlastita unutrašnja
stanja. U idućem poglavlju knjige nalazimo predavanja u
kojima se problematiziraju biografije, memoari, dnevnik,
pisma, kolumne i intima. Važno je naglasiti da profesorica u svome obraćanju studentima ne tretira ih kao puke
recipijente, već ih nastoji uvesti i potaknuti u njima razne
asocijacije i nenametljivo ih podučiti novim spoznajama o
spomenutim žanrovima. Pritom uvijek naglašava širi kontekst žanra, europski kontekst, ali i referira na običnu svakodnevnicu. Ponekad je to učinjeno i pomalo populistički,
npr. onda kad iznenada u teorijski okvir unosi referencu
223
na autobiografiju Slavena Bilića, koja se mogla kupiti na
kioscima?! No ono u čemu Helena Sablić vrlo vješto uspijeva jest sinteza, tako da u kratkom predavanju o biografiji
uspijeva sažeti povijest tog žanra. Na kraju tog predavanja
bavi se dvama djelima: romanom U potrazi za Ivanom autorice Sanje Lovrenčić te pomalo precijenjenim romanom
Slavenke Drakulić Frida Kahlo, no posebno je zanimljivo
izložena priča o Čarugi, odnosno o njegovoj dokumentarnoj biografiji. U predavanju o memoarima autorica piše o
djelu Irine Aleksander Svi životi jedne ljubavi, u kojem su
opisani događaji iz književnog salona u kojem su se okupljali brojni intelektualci, pa nakon toga govori o memoarskom subjektu, o problematizaciji povijesne zbilje te o
povijesti žanra u kojem dominiraju pripovijedanje, refleksija i opisivanje. Važno je njezino izdvajanje memoarskog
teksta Požežanina Tome Matića, jer riječ je o zanimljivoj
građi o kojoj se malo zna. To je predavanje Helena Sablić
vrlo efektno zaokružila vapajem – pita se zašto se književnici danas malo bave memorijom vremena, odnosno
nedostaju kroničari, kronike gradova koje bi pokazale sve
mijene koje su se događale proteklih godina. No možda
je to zato jer naši književnici nerijetko ostaju u okvirima
vlastitog jastva bez želje da kvalitetnije zarone u „duh vremena“ što zbog lijenosti, što zbog straha da se možda ne
bi kome zamjerili. Stoga je važno da autorica podsjeća na
224
neke hrabre kroničare iz nekih drugih vremena koji se nisu
libili komentirati političke događaje. U poglavlju o dnevniku kao žanru analiziraju se dnevnici Franje pl. Cirakija,
Antuna Branka Šimića i Čede Price, a ti tekstovi postaju
izvorom za proučavanje mikrohistorije jednog vremena ili
pak, poput Šimićeva, bilježe zapise dnevničkog subjekta
izoliranog iz tzv. vremena svijeta. U predavanjima o pismima i intimi, autorica se i sama „izlaže“, referira na vlastito bilježenje dnevničkih zapisa i pomalo se s nostalgijom prisjeća vremena kada pisana komunikacija nije bila
svedena na kratke SMS-ove. Pismo, baš zato što je upućeno drugome, piše se stilski „pažljivije“, a nužno je, kako
je istaknula autorica, voditi brigu o retorici. U novinskim
tekstovima pojavljuju se i tzv. otvorena pisma i njihovu
učinkovitost autorica s pravom kritički procjenjuje, a u
poglavlju o kolumnama s pravom se pita što je ostalo od
etike kolumnističkog diskursa. U predavanjima o intimi
progovara se o razlici između intimnog i privatnog (teorijsko uporište je Niklas Luhmann).
U posljednjem dijelu knjige nalazimo interpretacije u
kojima Helena Sablić piše o djelima Zdenke Marković,
Vladimira Rema, Gorana Rema, Matka Peića i Vinka Brešića, a posebno poglavlje posvećuje autobiografskim knjigama Igora Mandića. U interpretacijama autorica koristi
esejistički stil, povezuje znanstvene činjenice i neke posve
225
lirske dijelove, pa su ti tekstovi pisani nadahnuto i znalački. Naime treba napomenuti kako je uložen velik trud u
pronalaženju građe nekih autora, npr. Zdenke Marković,
vrlo značajne književnice i književne djelatnice koja je
djelovala od sredine prošlog stoljeća. U analizi bogatog
opusa Matka Peića autorica analizira i njegove intervjue
i mikroskopske eseje u kojima se prelama javni i privatni dio njegove ličnosti. Kada pak piše o djelu Vladimira
Rema, bavi se upisivanjem autorova jastva u istraživanje
slavonske književnosti. Zanimljivo je kako je Rem pisao
uglavnom eseje i feljtone, izbjegavajući pisati „veliki udžbenik“. U tekstu o Goranu Remu, koji se bavi „slavonskim
ratnim pismom“, riječ je i o analizi ratnih identiteta slavonskih gradova. Vinko Brešić „zaslužio“ je poglavlje jer
se kontinuirano bavi hrvatskom književnom periodikom i
autobiografijom, a Igor Mandić radikalnošću, ulaženjem
„sebi pod kožu“, potpunim izlaganjem svoje privatnosti.
Posljednje poglavlje u knjizi posvećeno je biografijama
dvaju gradova – onu o Vukovaru ispisuje Pavao Pavličić,
a onu o Dubrovniku Mirko Kovač te malo poznatom, a
očito uzbudljivom tekstu B. Mesingera Skriveni duh Iloka
– priče i legende.
Na kraju, treba ustvrditi kako je autobiografski žanr
itekako zanimljiv jer se u njemu ogleda senzibilitet jednog društva, privatno i javno. Na sveučilištima u svijetu,
226
unutar proučavanja „povijesti mentaliteta“, odavno se
istražuju takvi tekstovi jer postaju ravnopravan povijesni
izvor, koji pruža složeniju sliku jednog razdoblja. Stoga je
ova knjiga doprinos takvoj historiji jer upozorava na zanimljive tekstove iz prošlosti i suvremenosti. Posebno treba
pohvaliti neziheraški pristup Helene Sablić Tomić koja se
ne skriva iza objektivizma zato što nerijetko referira i na
popularnu kulturu (serije, filmove), a uostalom, kako je i
sama naglasila, želja joj je da tim predavanjima potakne
studente da razmišljaju, da ne budu tek pasivni recipijenti.
Uostalom, kako sama ističe, upravo autobiografski diskurs
može afirmirati kulturu individualnosti koja se danas ionako sustavno zanemaruje.
227
OGLEDI O KNJIGAMA PROZE
Roman o vremenu Francuske revolucije
Chantal Thomas: Posljednje zbogom kraljici: roman o Marie-Antoinetti, s francuskog prevela Nermina Štraus, Buybook, Sarajevo, 2008.
Chantal Thomas (1945. Lyon) stručnjakinja je za 18.
stoljeće i direktorica je Nacionalnog centra za znanstvena
istraživanja (CNRS). Autorica je više eseja, a za svoj prvi
roman Posljednje zbogom kraljici dobila je 2002. godine
nagradu Femina. Riječ je o romanu o kraljici Marie-Antoinetti. Priča o kraljici, o vremenu Francuske revolucije,
kad se raspada jedan svijet, ispričana je, neočekivano, iz
perspektive kraljičine čitateljice Agathe-Sidonie Laborde.
Upravo taj pristup, u historiografiji poznat kao „perspektiva odozdo“, omogućuje autorici da se ne usredotoči isključivo na prikaz sukoba, na politički aspekt revolucionarnih
zbivanja, već su u središtu upravo suptilna zapažanja života u Versaillesu, u trenucima propasti staleškog društva.
Pripovijedanje je retrospektivno – nakon vremenskog odmaka čitateljica se u Beču prisjeća života na dvoru, govori
o raspadu svijeta koji se zove „stari režim“. Pritom se ne
usteže od kritike Napoleonova režima koji ruši sve pred
228
sobom. Naime Agathe-Sidonie ne želi licemjerno pristati
na zaborav tog vremena, pa je njena priča ujedno pokušaj
da od krhotina sačuva sjećanje na vrijeme čiji se znakovi žele izbrisati kako bi povijest počela od novih pobjednika. Ona ističe: „Ono što mene poražava je naša šutnja.
Naše licemjerje što smo se povinovali zapovijedi da šutimo o Louisu XVI. i Marie-Antoinetti, koja je nametnuta u Beču i svugdje na stranim dvorovima.“ Njena priča
započinje dolaskom u dvor, kad dobiva službu kraljičine
čitateljice. U fokusu njene pripovijesti su svi detalji vezani uz kraljicu – njene trudnoće, način hoda, odijevanja.
Dvor Versailles je bio posebno mjesto, „svijet“ za sebe u
kojem se vrijeme mjerilo na neki drugačiji način, pa se
na kraju i posve izgubio u tzv. vremenu svijeta. Vrijeme
ondje je sporo protjecalo, pa se pažnja mogla usmjeriti na
razne detalje. Agathe-Sidonie fascinantno opisuje život na
dvoru, posebno je impresivno prikazana unutrašnja trulež
i smrad koji je nastao zato što je dvor smješten na nezdravom terenu. Ona opisuje i razne rituale na dvoru, dvorsku
hijerarhiju. Zanimljivo je njezino zapažanje o razlikama
dvaju sistema: „Sistem hijerarhije po staležima je imao
svoje nedostatke, ali ni ovaj sistem tiranije novca ne čini
mi se boljim.“ Pripovjedačica posebnu pažnju posvećuje
događajima iz srpnja 1789. godine kada kraljevska obitelj
napušta dvor. Ona se često prisjeća 16. srpnja i svaki put
događaje vidi na drugačiji način, snovito, iz svoje sobe u
Beču opisuje trenutke rasapa i čini se da odlazak iz dvora
229
nikad i nije preboljela. Ona o kraljici govori s divljenjem,
čitavi odlomci u knjizi posvećeni su opisu njenog osmijeha, naboru njezine haljine. Premda se kraljica nije osobito
zanimala za književnost, jer draži su joj bili modni magazini, njezina čitateljica nije se osvrtala na beznačajnost
vlastite službe. Ona opisuje i druge službenike, stanovnike
dvora, načine konverzacije, zajedničke večere. Posebno
su impresivni opisi dvorske menažerije, bajkovit suživot
ljudi i životinja. Chantal Thomas posebno pazi na pripovjedni suspens, pa čitatelja prepušta trenucima napetosti
kad dvorska dokolica polako prelazi u paniku, koja će na
kraju dovesti do bijega iz dvora. Odnosi kralja i Narodne
skupštine izmjenjuju se, svjetina prevrtljivo veliča kralja
da bi se ubrzo okrenula protiv njega. Naime pripovjedačica i sama priznaje svoju naivnost, pa u pripovijesti ne nudi
objašnjenje toga što se dogodilo, zašto je narod zauzeo
Bastillu, već govori iz perspektive zbunjene promatračice koja ne razumije povijesne procese i to jasno i priznaje. Ona poseže i za knjigama kako bi saznala kuda će se
kraljevska svita kretati kad izađe iz dvora. Kraljica odjednom prestaje biti blistava: „Sada je, na sebi, imala samo
jednu sivu, sasvim jednostavnu haljinu. Trljala je obraz,
pokušavajući izbrisati mrlju od tinte. Jedan gusti pramen
kose joj je pao na čelo. Kako je bila lijepa tako odsutna!“
I tako nestaje sjaj i blještavilo Versaillesa. Istovremeno
pripovjedačica bilježi radosne razgovore pobjednika, njihovo zamišljanje života kraljeva, prostodušna čuđenja nad
230
nepoznatim. Tome suprotstavlja one koji su ostali vjerni rojalisti, čak i opsesivni adoranti kao bizarni kraljičin
obožavalac. Pripovjedačica opisuje i promjene vlastitih
osjećajnih stanja koja se kreću od zbunjenosti do tjeskobe,
nekog pritiska na grudi, panike. Njena povezanost s kraljicom otkriva se kao iznimna idiosinkrazija: „Postajala je
čudna i neodređena pozadina na kojoj se najednom (jer
iako sam imala predosjećaj, ipak je to uvijek bilo iznenada) ona isticala.“ U trenutku kada odlazi iz dvora, kraljica
je posve izgubljena, sliči „paraliziranom starom vojvodi“.
Posljednji dio u knjizi, u kojem se govori o događajima iz
1811. godine, prikazuje navikavanje na život izvan dvora.
Kraljičina čitateljica ostaje živjeti u Beču, a druge plemkinje i prinčevi otišli su svaki na svoju stranu. Čitateljica se
ondje uglavnom okreće prošlosti, životu u jednom svijetu
u kojem su najveći događaj bili kraljičini balovi. No njezina sjećanja nisu bolećiva, već u njih unosi oštroumna zapažanja o vremenu koje dolazi i u kojem nema više kraljeva ni plemstva, jer sada upravljaju građani i nastaju neka
nova državna uređenja. Ovaj roman možemo čitati i kao
neku „povijest mentaliteta“, jer nam autorica, upućena u
povijesne događaje iz vremena revolucije, pruža drugačiji
pogled, onaj koji govori o „duhu vremena“.
Na kraju, treba napomenuti kako je roman Posljednje
zbogom kraljici objavljen u ediciji Farah, koja nosi naziv
u znak sjećanja na pokojnu urednicu Buybooka Farah Tahirbegović.
231
PROZA IKONE QUEER FESTIVALA
Otkako je njezina priča Porno star dobila prvu nagradu na natječaju za queer-priče 2004. godine, Biljana Kosmogina počela je, bez imalo pretjerivanja, osvajati hrvatsku kulturnu scenu. Naime u nekoliko godina ona je postala ikona queer-festivala, nastupala je na raznim čitanjima,
okušala se kao voditeljica, a paralelno je počela objavljivati u hrvatskim časopisima. No iza takvog, naizgled brzog uspjeha, stoje ipak godine mukotrpnog probijanja na
beogradskoj književnoj sceni (treba napomenuti kako su
joj neke priče i cenzurirane). Svoju je prvu priču Predeli
požude objavila još 1989. godine, a nakon toga okrenula
se pisanju uglavnom SF-priča u kojima vrlo važnu ulogu
ima upravo propitivanje rodnih identiteta, tjelesnosti, ali i
politička satira. No upravo će je radikalan pristup erotici i
pornografiji učiniti prepoznatljivom.
Junakinja Kosmogininih priča je žena, posve prepuštena urbanim ritmovima, ironična prema patrijarhalnim
vrijednostima, puna žudnje i energije, pa se čini kao da
želi uživati u svakom trenutku života. Nasuprot takvoj
slobodoumnoj junakinji stoji, kako ističe, zatucano srpsko
društvo u kojemu nacija i vjera postaju dominantne vrijednosti. Ponajbolje o tome govori u pričama Hilandarska
232
maja i Merkurci su šit. U Hilandarskoj maji ona ismijava
društvene paranoje i praznovjerje, a što je posebno zanimljivo, parodira pravoslavnu vjeru. U priči Merkurci su
šit uvodi aliena – biće androgino i biseksualno, koje mijenja svoje identitete i iz čije nam perspektive daje pogled
na srpsko društvo devedesetih. A oznake tog društva su
autističnost, patrijarhalnost, svinja i rakija kao „pogonska
sredstva” nacije, zazor prema seksualnosti, putovanjima,
drugima. No zanimljivo je kako čak i naizgled savršena
bića, poput Merkuraca, imaju svoje nedostatke – ne mogu
predvidjeti izopačenost ljudskog roda. Zato i stradavaju.
Kosmoginina junakinja, kao što je već spomenuto, kreće
se urbanim prostorima uglavnom Beograda (koji ironično
naziva i Brljogradom), prepušta se čarima noćnog života,
nesputanoj seksualnosti. No kad to isto čini i u Londonu,
tada uviđa i neke prednosti života u vlastitu gradu, posebno se to odnosi na klasne razlike i na konzumaciju kulture
koja nije svakome dostupna kao u Beogradu, na primjer.
Kosmogina u svojim pričama afirmira hedonistički način
života u kojem nije važno stjecanje statusa i bogatstva, romantičarski hipertrofirano piše o žudnji, slobodnoj ljubavi, a ne suzdržava se i od prikaza hardcore pornografije
npr. u priči Kučkarka. Osim toga Kosmogina razbija razne
stereotipe, npr. stereotipe o starosti, njezini baka i djed su
cyber, online su, chataju i odbijaju slijediti naputke o tome
233
kako bi se stariji čovjek trebao ponašati, a njezina majka
također nije bestjelesno biće, već žena koja uživa u seksualnosti. Umjesto pogleda unatrag, tako čestog u suvremenoj pomalo starmaloj prozi, ona afirmira pogled u sutra, u
neki novi kibernetički svijet. Ona uz to pomalo ismijava
koncept sretne malograđanske obitelji, ali se pritom i vrlo
cinično osvrće na poremećene društvene vrijednosti u priči Loše vaspitanje. U knjizi nalazimo i dramu To je samo
rokenrol u kojoj pratimo razgovor nekoliko likova koji su
raznih nacionalnosti, a koji leže u bolnici nakon što su se
otrovali alkoholom na koncertu Rolling Stonesa. Ono što
Kosmogina želi pokazati u njihovim dijalozima jest to da
je upravo rock-kultura ona koja povezuje ljude raznih nacija, a u trenucima kada se ljudi nalaze u polunesvjesnom
stanju, progovarajući bez ikakvih maski, to posebno dolazi do izražaja. Naime Kosomogina želi prikazati junake
vitalne, ludo otvorene, posve prepuštene životu, junake
koji ne čine kompromise, koji kroče kroz život, stapajući
se s drugima, samoranjavajući se neprestanim otvaranjima „svijetu”. Zato nije slučajno da u mnoštvu priča propituje seksualnost, ili kroz coming out („Ja sam lezbejka”)
ili npr. interpoliranjem elemenata šund romana, krimića i
pornića (Crvena Ruby) ili pak posve radikalno, sodomijom (Kučkarka). U njenim pričama osjećaju se i posljedice
rata koje se očituju u siromaštvu i zatvorenosti ljudi, u nji-
234
hovim paranojama. Oznake Kosmoginina stila upravo su
česta parodija, ironija, korištenje raznih jezika i jezičnih
razina, često isticanje monološkog ili dijaloškog principa,
silovitost kojom želi obuhvatiti sve senzacije koje nudi
život grada. Upravo zato može se reći kako danas, kad
dominiraju patetični turobni i pretenciozni ili pak s druge
strane posve trivijalni književni tekstovi, njezina simpatična ironija stupova društva te slavljenje života u svim
njegovim oblicima predstavljaju sjajan nagovor da se čita
ova urnebesno zabavna knjiga.
235
Dnevnički zapisi o književnosti i životu
Marina Šur Puhlovski: Dnevnik izdržljivosti
(1977.–1994.), Stajer Graf, Zagreb, 2008.
Marina Šur Puhlovski autorica je brojnih knjiga, riječ
je o romanima, zbirkama pripovijedaka, putopisima i knjigama eseja. Knjiga Dnevnik izdržljivosti (1977. - 1994. )
dnevnički je zapis u kojem autorica sabire dugogodišnje
bilješke promišljanja o pisanju, umjetnosti, životu. Kako
ističe sama autorica, Thomas Mann se pisanjem dnevnika
„izvlačio iz dana“, dok je ona pisala dnevnik godinama
upravo zato da bi se „uvukla u dan“ i u pisanje. Stoga će
nerijetko referirati na proces pisanja npr. vlastita romana,
na probleme u izdavaštvu, na svoje slabo „snalaženje“ u
knjiženom svijetu. Ona propituje i vlastito jastvo i pritom
ne bježi od ogoljivanja, od priznanja kako u odnosima
ne postoje jastva, već samo maske te da proces pisanja i
jest njezino bivanje u svijetu koji jedino razumije i kojem
pripada. No to ne znači da ona zanemaruje život. Upravo
prikazima pripreme hrane, osvrtima na prizore iz svakodnevnog života, ističe i potrebu za instinktima i užicima.
Marina Šur Puhlovski neumorna je čitateljica, posebno
236
klasičnih djela i modernističke literature, stoga će mnogi zapisi i biti posvećeni njenim dojmovima, prikazima i
kritikama knjiga. Pritom je posebno oštra prema piscima
obrtnicima, pa i otvoreno iznosi prezir prema onima koji
samo uživaju u maniri, i ne pišu „iz života“. U dnevničkim bilješkama nalazimo i zapise o tijelu i promišljanja
ontoloških tema. Naposljetku autorica zaključuje: „Ovo
nije doba umjetnosti, nego doba ambalaže. Šarenilo ambalaže suprotstavlja se sivom licu smrti. Međutim smještena
u ambalažu, kao nekad u umjetnička djela, smrt je postala
glupa, lakrdijaška bez težine.“ Unatoč tome Marina Šur
Puhlovski ne odustaje, upravo plovi na jedrilici i piše nove
priče. Na moru se, kako ističe, život odvija izvana i samo
je potrebno opustiti se i uživati u onom što nudi.
237
SVE JE AUTOBIOGRAFIJA
Julijana Matanović, Laura nije samo anegdota,
Mozaik knjiga, Zagreb, 2005.
Povijest se često vrednovala kao fakticitet, ali nasuprot
faktografiji, činjenicama trebalo bi afirmirati važnost osobnih iskustava i emocija, afirmirati usmenu predaju, analizu
pisama, biografija, prikupljanje sjećanja. Kako je pisala
povjesničarka J. Scott, osobno iskustvo je jednako važno
kao političke aktivnosti. Trebalo bi stoga, smatraju povjesničarke koje koriste feminističku metodologiju u svojim
istraživanjima, ispisati herstory, tj. njenu priču, priču žene
kao subjekta u povijesti, a takva bi priča trebala zauzeti
legitiman status u znanosti. O tome nam na posredan način
govore eseji Julijane Matanović. Autorica pogovora Alida
Bremer zanimljivo je istaknula da je riječ o hibridima između priča, crtica, anegdota, parabola i autobiografskog
diskursa, povezanih kolumnističkim komentarom. Ova
obrazovana znanstvenica i popularna pripovjedačica, lišena potrebe za dokazivanjem i potvrđivanjem, govori o sebi
intimno, neposredno. Naime dok će njezin kolega pažljivo
pamtiti datum doktorske promocije, ona će se sjećati nekih
nebitnih detalja, neće organizirati slavlje, već će se povući
u kuću i ondje čitati. Kolege će vršiti pritisak – tražit će
238
od nje da se izjasni želi li biti spisateljica ili pak znanstvenica jer je za tradicionaliste nemoguće povezivanje obje
aktivnosti. Uz pisanje vežu luckastost. Kolega joj je, uostalom, rekao: „Vi koji pišete svi ste doista luckasti, rekao
bih čak i bolesni.” Guber i Gubart pisale su o dvojnosti
– o ličnosti žene i ličnosti umjetnice. Nerijetko umjetnice
i same uočavaju da postoje kao dvojne žene, jedna je ona
koja gleda, pjeva, začarava, a druga ona koja živi, voli,
hrani. Još od vremena C. Bronte žene su vidjele sebe kao
ličnosti razapete između dviju krajnosti, otmjene dame i
buntovne luđakinje, a pomiriti obje žene u sebi nosi neku
bolećivost i neki bunt, u slučaju Julijane Matanović protiv
nagovora kolega da čita samo „prava imena”, a ne stihove
anonimaca. Ona se opire tim kamenim tvrdnjama tko je
klasik, a tko je manirist. Odnos sa znanošću i pisanjem
uspoređuje s odnosom imati ljubavnika i muža, a u nas se
čak i takva metaforika licemjerno smatra subverzivnom
jer „imati ljubavnicu je stvar prestiža, a imati ljubavnika
stvar upitnosti jednog morala”. Kada piše o nepoznatom
pjesniku koji nikad neće doživjeti svoje lektirno izdanje,
a vredniji je od drugih, proslavljenih, također želi unijeti
pomutnju u književne periodizacije i hijerarhije. U eseju Oglasnik ističe: ”Svjesna sam da ću čitati o godinama
rođenja, godinama smrti, godinama profesionalnog imenovanja i napredovanja, godinama primitka velikih nagrada i učlanjivanja na akademije, da ću, jednostavno, čitati
događaje u kojima se ništa neće govoriti o raspoloženjima
239
onih čija su imena bila najuže povezana s njima.“ Stoga
ironizira pretencioznost, oslonac na suhu teoriju i povratak
„jezika na staro”. Ne želi pod svaku cijenu pisati o narativnim tehnikama i „furati” se na trendove. A treba reći kako
se u to vrijeme, kada je počela baviti se književnom znanošću, dakle osamdesetih, bez takve teorije nije moglo, jer
se čak upisivanje emocija u tekst povezivalo s odrastanjem
u provinciji. Danas pak, ponovo je, zbog postkolonijalnih
studija, aktualno vraćanje na identitet pisca, odnosno na
mjesto njegova odrastanja.
Julijana Matanović nas uvlači u mitski svijet djetinjstva, kada je vrijeme sporije teklo, kad su se ljeta činila
dužim. Zato spominje i Bosnu u kojoj je i rođena, uz koju
veže drugačiju vremenitost – sporu, ispunjenu legendama,
drugačiju od one kapitalističkog svijeta, pa nam se čini da,
čitajući tekst, čujemo klopotanje starog kaubojskog vlaka.
Ona čak i naglašava kako njen sat otkucava neko vrijeme,
drugačije od onog koji kuca na rukama istaknutih predstavnika društva. Naime u njihovim minutažama nema
vremena za priče o ljudskim sudbinama, a njoj bivaju važniji na primjer odlasci u manja mjesta na čitanja, posvete,
rukopisi nekih početnika, prve rečenice u romanima. Sada
kad mnogi pisci izlažu svoju intimu u javnost, Julijana
Matanović, koja je među prvima ušla u medije i pokazala da pisac ne mora biti bolestan i blijed, opire se shvaćanju da je knjiga samo roba. Kroz tekstove se provlači
atmosfera melankolije, kao da je njeno pisanje „diktirala
240
laka melankolija” (tako svoje dnevničke bilješke naziva
V. Woolf), pa se čini kao da su ti tekstovi nastali u vrijeme ljetne stanke, kad se teme razgovora naglo mijenjaju,
kad se opušteno razgovara i opaža. Naime autorica bilježi
detalje na tuđem licu, materijal na stolcu, posvuda vrebajući pravo na priču. Ona rado spominje pripremu hrane,
šeće tržnicom u nabavi za paprikama, ponosi se vlastitim
ajvarom, koji postaje metaforom njezina opiranja novim
trendovima. Time pokazuje poštovanje prema prošlosti
(„svijet ne počinje sa nama”), obiteljskoj, ali i prošlosti u
kojoj smo tek točka u dijakronijskom nizu, kao osobe koje
se svojim radom samo nastavljaju na druge. Zato rado
ističe one koje posebno cijeni, profesora Frangeša, Zlatka
Crnkovića. Ne zapostavlja tradiciju spisateljica koje tek
naknadno otkriva kao što su Dragojla Jarnević, Kamila
Lucerna, Dora Pfanova, Zofka Kveder, Jagoda Brlić. Julijana Matanović rado se prisjeća djetinjstva, traži ondje
razloge vlastite obuzetosti knjigom, a osobnom pričom o
rasutoj obitelji bilježi i nedavni rat, vlastito viđenje rata
te oponiranje visokim dužnosnicima koji se ne osvrću na
male ljudske živote.
U njenim tekstovima važan je prostor. Opisuje topografiju grada, prostor stanova ili bilježnički ured. Benjamin je pisao o Berlinu tako da je, gledajući kroz prozore
stanova, govorio o njegovim unutrašnjim prostorima. I
ona želi dati podjednaku važnost unutrašnjim i vanjskim
prostorima. Kuća je mjesto koje posebno poetizira – za241
mišlja sebe u nekim drugim prostorima, iščitava karakter
osobe u čiji stan prvi put dolazi.
Prisjećanja na ranu mladost kao da su zamjena za neke
neispisane stranice dnevnika koje su trebale poslužiti kao
podsjetnik za neke buduće priče zato što nema neki vlastiti uredni dnevnik čitanja (potrebno je podsjetiti kako je
Woolf u dnevničkim bilješkama ispisivala naznake svojih budućih djela). A povodi mogu biti različiti – obična
sitnica, neki naizgled nepovezani događaji, neka mistična
veza među njima. Vrijeme u njenim tekstovima je mitsko.
Začas se mogu povezati naizgled udaljeni vremenski događaji jer u svemu nalazi neku osobitu logiku koja nema
uporište u kronologiji. Umjesto linearnog vremena, autorica afirmira ono ciklično, a još su L Irigaray i J. Kristeva pisale kako se žene prije svega realiziraju u vremenu druge
povijesti – cikličnom vremenu. Žene u ciklusima dobivaju
mjesečnice, rađaju, doje, ponovo zatrudne i obnavljaju se
kao priroda, vrše ljudsku i biološku reprodukciju.
I čini se da autorica, baš ako i profesorica Laura Singer, koju spominje u naslovu svog romana i kojoj posvećuje tekst, živi kao da prolazi kroz književni tekst. Priče
njene profesorice o autorovu pravu na priču, na pisanje, na
autobiografiju kao jedini mogući žanr te njeno neosvrtanje
na kronologiju, na razlike između fikcije i fakcije, postaju
njen poetički kredo. Umjesto Paula de Manna ili nekog
drugog teoretičara ona radije citira svoju učiteljicu koja
ističe da je sve autobiografija jer sve je ionako izmišljeno.
242
Još jedna važna osoba koju spominje je teta Valentina koja
se ljutila na književnokritičke ocjene, na liste čitanosti, ali
nikad nije sumnjala u smisao čitanja. Dajući važnost tim
ženama koje nitko neće spominjati, ona ih upisuje u povijest, a time stvara neku drugačiju povijest, povijest koju
naseljavaju junaci/junakinje, ponekad važniji od onih o
kojima učimo i koje spominjemo i gradimo im spomenike.
Treba se na ovom mjestu prisjetiti Virginije Woolf i njenih eseja o tzv. običnim čitateljicama – čudnim ženama iz
nekih davnih vremena koje su bile pasionirane čitateljice,
neke su i pisale, ali su ipak negdje zaboravljene. Umjesto
da veliča neke velike teorijske i ine uzore i da se upinje na
prste kako bi se dodvorila velikim očevima, ona se radije
okreće ljudskim pričama i sudbinama. Kolege će je i dalje
pitati zašto ne čita samo velika imena, tražiti da se odluči
„što će biti”, možda će je i doživljavati kao neozbiljnu dok
budu pisali svoje monumentalne povijesti književnosti...
Važnije od svega toga je, posredno im poručuje, živjeti,
ne sramiti se vlastitih emocija, a čitatelji/čitateljice su to
ionako već prepoznali.
243
Priče o živopisnom hercegovačkom kraju
Željko Barišić: Pasje poslijepodne u Jurskom
Parku, Naklada Mlinarec i Plavić, Zagreb 2010.
Željko Barišić (1967.) objavljivao je poeziju i prozu
u brojnim domaćim i stranim časopisima, dobitnik je nagrade Matice hrvatske za pripovijetku, a prije četiri godine objavljen mu je i roman o studentskom životu Bilo
jednom u Zagrebu (Stajer Graf, 2006.). Barišić je, kako
piše u pogovoru knjige pripovijedaka Pasje poslijepodne
u Jurskom parku, hercegovačko-zagrebačko-splitski autor
i ta se mnogostrukost identiteta ogleda prije svega u jeziku. Naime ono što je posebno zanimljivo u Barišićevu pripovijedanju korištenje je različitih govora, ovisno o tome
kojem miljeu pripadaju junaci njegovih priča. Oni su pak
najčešće tranzicijski gubitnici, netom mobilizirani ljudi
koji odlaze u rat, branitelji koji su se prepustili porocima,
gradski zgubidani, razni mešetari. Već sam naslov Barišićeva romana, u kojem su spojeni nazivi poznatih filmova,
pokazuje osnovnu oznaku piščeva pripovijedanja. Naime
on se služi filmskom tehnikom – pripovijedanje je dinamično, mijenjaju se perspektive, a scene su kadrirane. To
je doslovno provedeno u priči Kad bi me samo još jednom
244
dozvala u kojoj junak videokamerom snima obiteljsko
okupljanje kojem je povod smrt bake. Pritom nam pripovjedač govori o svom kretanju kroz prostor s kamerom.
On ističe da snima sve, jer želi sve zabilježiti i o svemu
poslije svega razmisliti. Budući da zna da će događaji biti
zabilježeni, može se prepustiti reminiscencijama – sjeća
se s nostalgijom djetinjstva, „poput putnika koji je dugo
bio na putu i tek sada se vratio“. Tek kada završi snimanje
ceremonije pogreba, kada junak ostaje sam s kamerom i
kad nestaju prizori koje treba zabilježiti, on konačno otpušta vlastite emocije i dolazi do katarzičnog sloma. Ova je
priča svakako jedna od ponajboljih u knjizi kojoj je nedostatak upravo autorova potreba da na jednom mjestu okupi
pripovijetke koje su očito nastajale u dužem vremenskom
periodu. Tako sama knjiga započinje slabijom pričom
Gdje si ti? koja predstavlja grubo „prepisivanje stvarnosti“
bez ikakvih stilističkih zahvata. Ista se ocjena može pripisati priči Dileri koja premda sadrži i duhovite scene u pomalo grotesknom prikazu sudbine nekadašnjih branitelja,
ipak ostaje u okvirima tzv. stvarnosne proze. Ni priča Pasje popodne, u kojoj se pripovijeda o „brijanju“ gradskih
luzera, nije ništa inventivnija. Da može puno bolje i slojevitije pisati o svakidašnjici, Barišić pokazuje u odličnoj
priči Jurassic Park u kojoj nalazimo polifoniju slengova
i urnebesnu priču o gastarbajterima u kojoj je vrlo uspješ-
245
no, parodijski prikazao djelovanje političke stranke među
tzv. emigrantima, a nalazimo i ironično poigravanje sa stereotipima o Hercegovcima. Barišić pritom piše iznimno
sočno, često koristeći psovke, čak i na njemačkom jeziku,
naravno, uz odgovarajući prijevod. Ono što je također posebnost njegova proznog rukopisa suprotstavljanje je surovo realističnog i poetskog. To je vrlo dobro prikazano u
priči Mjesečev ugriz u kojoj se u kakofoniji glasova kafanskih mešetara ipak provlači poetska „mjesečeva čarolija“,
kao neko posebno osvjetljenje koje na tren razbija tmurnu
svakidašnjicu. Zanimljiva je i priča Bentley cabrio u kojoj
su u pripovjedačevu satiričnom prikazu izloženi snobovština i malograđanština, koja se ogleda u jeftinim dokazivanjima moći. Gotovo da nema proznih pisaca koji bi tematizirali hrvatsko-muslimanske sukobe tijekom prošlog
rata. Priča Koliko i je?! govori baš o tome. Barišić pritom
ne izbjegava opisati kontekst, nenormalne ratne uvjete u
kojima je neminovan duhovni i moralni krah. Posebno je
važno da to čini bez lažnog moraliziranja, on samo bilježi kako se polako žudnja hrvatskog vojnika završava silovanjem muslimanke, opsesivnim predmetom junakove
požude. Knjiga završava odličnom pričom Voda u kojoj
autor konačno odustaje od kompromisa – njegov je junak
tzv. mali čovjek, koji samo nemoćno promatra, ili pak nemušto zaključuje, čudeći se svijetu. Junak pritom govori
246
hercegovačkim govorom, što pripovijedanje čini još živopisnijim. Važno je spomenuti da je tom pričom, u kojoj se
spominje vrijeme prije rata i rat te sva besperspektivnost
nakon rata, vrlo suptilno ispričana sudbina mnogih ljudi
izgubljenih egzistencija. Ova priča pokazuje uostalom i
kako bi se Barišić trebao u svojoj prozi posve usredotočiti
na prikaz ljudi upravo iz hercegovačkog i dalmatinskog
kraja, jer upravo je u takvim pričama najsuptilniji pripovjedač. Uostalom priče s tzv. urbanim elementima već su
ionako istrošene i zamorne, jer mogle su nastati bilo gdje,
a priča o nedavnom ratu i njegovu utjecaju na sudbine ljudi tog kraja itekako nedostaje.
247
Esej o aktivizmu
Rodni esencijalizmi, politizacija i mirovni aktivizam na prostoru bivše Jugoslavije
Tijekom ranih devedesetih bivša je Jugoslavija prošla
kroz dvostruku tranziciju – iz socijalizma u kapitalizam,
iz multinacionalne federacije u nove, najčešće etnički
zasnovane nacije-države. Te su tranzicije posredovane
snažnom politikom etničkih i rodnih identiteta – žene su
postale označitelji diferencijacije na etničko-kulturnoj i
na političkoj razini. Prošlo desetljeće na području bivše
Jugoslavije obilježeno je ratnim sukobima, a pokazalo se
kako je rat ambivalentan proces za žene. Naime dok su s
jedne strane kao žrtve izravno pogođene nasiljem, s druge
strane dolazi do raznih oblika ženskog sudjelovanja jer su
žene prisiljene preuzeti veće odgovornosti u domu i izvan
njega kao glave obitelji i uzdržavateljice. Dakle u ratnim
previranjima svjedoci smo dvostrukog procesa – dolazi do
viktimizacije žena (seksualnog zlostavljanja, npr.), ali i do
osnaživanja žena zbog toga jer dolazi do propitivanja rodnih odnosa moći na lokalnoj, ali i na široj međunarodnoj
razini. I upravo feminističke analize sukoba bacaju svjetlo
na bliske veze između rata, političke ekonomije, nacionalizma i raseljavanja s raznim njihovim učincima. Naime
248
tijelo, kućanstvo, nacija, država i ekonomija predstavljaju
mjesta na kojima je nasilje nad ljudima moguće na izrazito
rodne načine.
Nacionalisti trebaju mitove, a ti mitovi se zasnivaju
na „rođenju nacije” i na „našoj kulturi” kao najstarijoj i
najboljoj, „muškoj” i „herojskoj”. Preuzimanje porijekla
od muških nacionalista prisutno je na „nacionalnoj”, kao i
na „seksualnoj” simboličkoj razini, i to zahtjevom za „čistim” porijeklom i za „rođenjem nacije” kojem nacionalistički ideal daje oblik. Rada Iveković u tekstu Nepredstavljivost ženskog u simboličkoj ekonomiji: Žene, nacija
i rat nakon 1989. naglašava kako su ženska tijela potvrda
poretka i predstavljaju lozu, naciju, rasu i religiju osiguravajući tako društveni simbolički poredak. Pojam nacije
je najčešće bio ikonografski vezan uz žensku figuru. Žensko tijelo predstavlja granice i teritorij koje treba braniti,
a žene su se promatrale i kao instrument postizanja „čiste
loze”. No zanimljivo je kako one ne mogu garantirati čisto porijeklo budući da simbolički predstavljaju mješavinu, a miješanje za nacionaliste ima negativnu konotaciju.
Naime nacionalistička homogenizacija postiže se putem
nacionalnog „bratstva” kao osjećaja jedinstva za praktične svrhe, i očinske figure oca nacije. Bazični princip
nacionalizma je isključivanje drugog koje znači negaciju
porijekla drugih. To je zahtjev za čistoćom i monizmom,
nacionalnim i seksualnim. Otac nacije ili politički lider
predstavljen je kao sin, a filozofski su razlozi za identifikaciju nacije s muškom figurom dublji i već poznati – u
249
našem maskulinom svijetu samo je muško univerzalno, nikad žensko. Univerzalizacija je pak, kao reprezentiranje,
druga figura mišljenja koja je direktno povezana s muškom moći (no treba istaknuti da su „muško” i „žensko”,
u vremenu današnje pozicije nesigurnih rodnih identiteta,
jednako neprecizni u definiranju epistemološkog koncepta). Kako piše Z. Eisenstein, bilo da se o naciji govori kao
o domovini ili majci domovini, ona se zamišlja kao bratstvo, nikad kao sestrinstvo. Predstavljajući naciju, ženski
likovi ne predstavljaju ženski, već muški kolektiv, čime
se realna egzistencija žene briše iz domena predstave, a
predstave žena kao kulturnih simbola određene zajednice
postaju polja kulturne i političke borbe oko njenog identiteta. Ženama je stoga dužnost da reproduciraju naciju, a
žena koja rađa veza je između prirode i nacije kao obitelji.
Jean Bethke Elshtain pisala je da je još od vremena kada je
kršćanstvo uzdiglo ljubav, milosrđe i praštanje iznad drugih ljudskih vrlina, žena je svog muškarca, koji je odlazio
u rat, čekala kod kuće, a ona i postaje opravdanje zbog
kojeg muškarac odlazi u rat. Etnologinja Reana Senjković
pisala je upravo o tome kako je žena bila iskorištena u
ratnoj propagandi devedesetih – žena je ili personificirala
naciju kao dobra (koja podržava ratne napore nacije pozivajući na mobilizaciju) ili kao zločesta (koja u smrt odvodi
svoje ljubavnike).
U ovom tekstu bit će riječi upravo o tome kako se nacionalizam može poslužiti ženama, ali i kako žene mogu
dekonstruirati „nacionalnu priču”, ali u oba slučaja ipak
250
ostaju izvan povijesti, izvan velikih povijesnih narativa.
Primjeri će uglavnom biti iz društva država koje su nastale
nakon raspada SFRJ.
Kada je prije tri godine objavljeno drugo izdanje zbornika Centra za žene žrtve rata iz 1994. pod nazivom Žene
obnavljaju sjećanja, urednica, aktivistica Vesna Kesić u
pogovoru pokušava dati politički odgovor zašto ženske,
a osobito feminističke organizacije sudjeluju u mirovnim
inicijativama i antiratnim pokretima. Ona osobito nastoji
izbjeći rodni esencijalizam, pretpostavku da su žene „po
prirodi miroljubive”, jer takvo objašnjenje vraća na biološke i patrijarhalne uloge. Kesić odgovor nalazi u tome
da su žene protiv rata i nacionalizma zato jer su moralna
i politička bića i jer su politički odgovorne. Naime feministkinje se ratovima suprotstavljaju zato što su iracionalni te donose nenadoknadive materijalne i ljudske gubitke. Radikalne feministice pak tvrde da se žene po svojoj
prirodi protive militarizmu i da su miroljubive, jer su za
žene osnovni hraniteljski, njegovateljski odnosi, a ne destrukcija. One tvrde da je ženama urođeno da budu više
miroljubive i da su zato moralno superiornije od muškaraca, a argumente za to nalaze u praksama i ponašanjima matrijarhalne prošlosti. Smatram kako takvo stajalište
nije utemeljeno i da je esencijalističko, ali bez obzira na
sve, ono što je važnije jest da se u feminističkoj agendi
prioriteta pacifizam nalazi na odličnom mjestu. Feministička teorija mira zastupa tezu da su ratna tehnologija i
tehnologija društvene eksploatacije uopće destruktivne,
251
pa ispituje nasilja u osobnim, međurasnim, međunarodnim odnosima i pokazuje kako je nasilje ukorijenjeno u
ideologiji muškosti. No treba reći i kako esencijalistička
objašnjenja nisu dobra ni u tumačenju ratova jer stvaraju
stereotipe (npr. o porijeklu ratova kad tvrde da su ratovi
nastali iz pradavne mržnje). I zato je nužno utjecati na promjenu, mijenjati svijet, ulogu žena i to zato jer političko
djelovanje ima smisla. Kad piše o povezanosti roda i rata,
teoretičarka Nira Yuval-Davis piše kako je u njemu rat
iskustvo koje donosi izbjeglištvo koje je rodno određeno
zato što čak 80% ukupne izbjegličke populacije čine žene
i djeca. Uz rat se vežu i silovanja, ali i gubitak cjelokupne
osnove njihova prethodnog načina života. Zanimljivu analizu feminističke prizme rata ponudila je cijenjena feministička aktivistkinja, profesorica na odsjeku za sociologiju
sveučilišta u Londonu Cynthia Cockburn u knjizi Prostor
između nas; pregovaranje rodnih i nacionalnih identiteta u konfliktu (1999.). Ona se koristi dostignućima triju
znanstvenih područja: međunarodnih odnosa u kojima se
konačno otvaraju prostori za priznanje doprinosa ženama,
mirovnih studija i studija konflikta te političke sociologije
i njenih doprinosa demokraciji i identitetu. Ona uz model
etničke/nacionalne opresije kao uzrok rata vidi „rodni režim”, tj. opresiju jednog roda nad drugim kao strukturu
koja unedogled pronosi nejednakost i diskriminaciju, fiksira identitet u vječne dualizme te je tako i jedan od uzroka
rata. Kroz takvu prizmu rat možemo vidjeti kao „kontinuitet nasilja od spavaće sobe do bojnog polja, preko naših
252
tijela i osjećaja sebstva”.
Feministička teorija analizira ženske uloge u ratovima kao određene zadatim rodnim ulogama koje se ženama
društveno namjenjuju. Tako se održava biološko (esencijalističko) isključivanje žena iz ratnih aktivnosti koje se
koristi i za opravdanje opće podjele rada među spolovima.
Nataša Mrvić piše pak kako je sagledavanje rata iz perspektive ženskog iskustva bitno jer se razlikovanje između
pobijeđenih i pobjednika bazira na razlici između spolova.
Rat pojačava marginalizaciju žena, čini ih bespomoćnijim,
žrtvama zlostavljanja, silovanja. U vrijeme rata dolaze do
izražaja razlike uvjetovane drugačijom socijalizacijom
poslova. Dok se muškarci najviše brinu za nedostatak informacija na ratištima, žene su preokupirane brigom za
djecu – žena je izložena promjeni društvenog statusa, pa
čak i krizi i gubitku vlastita integriteta. Žene postaju marginalna društvena grupa koja se sve teže može samostalno
potvrditi, ali i glave obitelji. Tako one i dalje ostaju u domeni privatnog. Naime rodne razlike u političkoj socijalizaciji počivaju na tradicionalnim patrijarhalnim kulturnim
obrascima i rasprostranjenim predrasudama i stereotipima po kojima se politika i javni život smatraju područjima rezerviranima za muškarce. Treba istaknuti kako je
Cockburn pisala o ženskim organizacijama u kojima su
žene najčešće mješovitih pripadnosti. Jedan od primjera je
Medica-centar za terapiju žena u Zenici u srednjoj Bosni
koji je osnovan 1993. i koji je okupljao tim ginekologinja,
psihologinja radi pomoći ženama i djeci žrtvama silovanja
253
i ratnih sukoba. U toj organizaciji radile su Bošnjakinje,
Hrvatice i Srpkinje.
No smatram kako je važno objasniti vezu žena i mirovnog aktivizma. Je li ona esencijalistička, a to znači
jesu li žene predodređene da budu mirotvorke, ili je pak
uvjetovana nekim sasvim konkretnim razlozima, odnosno
društvenim okolnostima. Tako je aktivistica Lepa Mlađenović, pišući tekst o Ženama u crnom, istaknula kako se
usuđuje reći da su beogradske žene činile većinu u ranim
mirovnim inicijativama. No to ne obrazlaže nekom posebnom vezom između žena i mirovnog aktivizma, već sasvim konkretnim razlozima. Naime žene imaju iskustvo
obavljanja neplaćenih poslova u volonterskom radu, bave
se nekonkurentnim aktivnostima, ali i zato što im je zbog
rodnog položaj, bilo sigurnije djelovati protiv režima (nisu
pozivane u vojsku). Ona potom i navodi kako su gotovo
sve mirovne inicijative 1991. godine, tijekom prve godine
takvih prosvjeda, pokrenule upravo žene i da često nisu
imale podršku. Mlađenović također prati što se dogodilo
nakon što su te mirovne inicijative prerasle u stranačke.
Tada su im se pridružili muškarci, a mirovne aktivistice
počinju osnivati nevladine feminističke organizacije i organizacije za društvenu pravdu. Pišući o ženskom mirovnom aktivizmu u devedesetima, Sonja Licht i Slobodan
Drakulić u uvodu svoje analize konstatiraju kako su u antiratnim i mirovnim aktivizmima u povijesti žene bile vrlo
značajne. U posljednjim godinama Jugoslavije žene su već
bile uključene u feminizam, neke su se i tako deklarirale,
254
a zanimljivo je kako je upravo u bivšoj zemlji feminizam
ostavio najjači utjecaj.
Jedan od uvjeta za djelovanje u antiratnim previranjima u devedesetima bio je društveno-politički kontekst prisutan na sveučilištima, jer su se žene ipak uspjele izboriti
za svoj glas u društvenom životu. Žene su osamdesetih
entuzijastično prihvatile demokratizaciju zemlje, a u nekim područjima i profesijama, kao npr. u novinarstvu ili
u organiziranju novih inicijativa civilnog društva, upravo
su žene bile te koje su označile početke procesa demokratizacije. Drugi uvjet je vezan uz jak feministički pokret,
posebno uz zadnji val u ranim sedamdesetim godinama.
Ne treba zaboraviti da se prva poslijeratna feministička
konferencija održala u Beogradu 1978. godine, gdje su se
u jednom danu našle i komunističke organizacije i ženske
grupe. Treći preduvjet koji navode Licht i Drakulić smatram vrlo zanimljivim i mogli bismo reći da je dosta zanemaren u istraživanjima, a vezan je uz, opet spominjemo,
mješovitost. Naime žene su više osjetile težinu raspada
države, imale su više utjecaj u obitelji, a treba naglasiti da
je tada bilo čak 5% etnički miješanih brakova i da se osjećala opasnost što će se dogoditi s tim obiteljima kada se
raspadne država. Krajem osamdesetih godina bilo je dosta
spontanih ženskih lobija, ženskih parlamenata, nezavisnih
ženskih društava. Upravo su već spomenuti i bili organizatori prvih antiratnih demonstracija. Tad se javljaju pokreti
majki u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj. One su odlazile
pred parlament u Beograd i zahtijevale da im se sinovi vra-
255
te kućama iz JNA. Taj je pokret bio iskorišten da bi produbio etničke tenzije. No važno je upozoriti i na postojanje
nacionalističkih ženskih skupina u Hrvatskoj u vrijeme
rata od 1991. do 1995. godine. One su u potpunosti davale
podršku nacionalnim državnim projektima i toj su državi
dobro došle upravo kao simboli majki ili pak kao ikone zajednice. Đurđa Knežević u svojoj analizi djelovanja takvih
skupina ističe da se majke pojavljuju kao idealni simboli
za autoritativnu zajednicu u kojoj dužnosti pojedinaca prema zajednici prevladavaju nad njezinim/njegovim individualnim pravima. One su davale podršku tim društvima na
razne načine: glasovanjem za stranke koje provode nacionalističke projekte, povećanjem organiziranja aktivizma
orijentiranog prema humanitarnoj pomoći za „našu stvar”
i „naše dečke”. Knežević konstatira kako je u prvim godinama tog razdoblja od 1992. do 1995. postojala masovna
politička podrška vlade nacionalistkinjama. Političari su
ih primali, mediji pratili, a taj se hrvatski ženski nacionalizam proširio i izvan granica nacije, pa su se tako organizirale čak dvije govorne turneje hrvatskih ženskih skupina.
No potrebno je napomenuti kako su tu podršku dobivale
samo iz političkih razloga. Naime kad se nacionalna država stabilizirala, podrška i konkretna pomoć tim grupama
polako izostaje. Tako se polako i briše njihova uloga koju
su imale u etničko-nacionalnoj mobilizaciji. Osim toga ne
treba ni napominjati kako se ističe da je njihova uloga bila
pozadinska, da su samo pomagale, dok se ističe sama država koju predstavlja jaka, dominantna muška figura koja
256
naše dečke snabdijeva oružjem. Smatram kako taj primjer
ponovo pokazuje da su čak i takve ženske nacionalističke skupine u patrijarhalnim zajednicama marginalizirane,
a drugačije primjere ne treba posebno ni isticati. Također
je zanimljiv problem onaj između ženskih i feminističkih
grupa. Naime neke ženske aktivistice upravo podržavaju
tradicionalne uloge majki i čuvarica doma.
Jedno od važnih pitanja za analizu vezano je uz djelovanje ženskih grupa, njihovu povezanost s donatorima.
Pritom bih posebno istaknula znanstvenicu Elissu Helms
koja je napravila izvrsno istraživanje analizirajući djelovanje ženskih grupa u Bosni i došla do vrlo zanimljivih podataka. Helms smatra kako takve rodne esencijalizme podupiru i nacionalističke stranke i feminističke skupine, ali
i strani donatori. Naime ona uočava kako ženske nevladine udruge, s kojima se susretala u Bosni, koriste neki oblik
rodnog esencijalizma u svom predstavljanju lokalnim zajednicama i stranim donatorima. A to se upravo odnosi na
to da one esencijalistički naglašavaju pozitivnu ulogu žena
prikazujući ih mirotvorkama i njegovateljicama te manje
nacionalistički nastrojenim od muškaraca, ali i spremnijima na dijalog od muškaraca. Dakle žene su esencijalizirane, a to znači da su ograničene na ženske poslove (Richard
Fox to naziva „afirmativnim esencijalizmom”) i da su na
taj način fiksirane uloge žena. To za posljedicu ima da je
pozitivno da budu u javnosti, ali je pritom regulirano da
ne podrivaju svoju povezanost s kućanskom sferom koja
je i dalje naglašena, a određivanje sebe kao feministica
257
također se izbjegava, jer takvo eksplicitno određivanje
izravno podriva patrijarhat koji ipak omogućuje pristup u
tu tzv. mušku političku sferu. Ne treba zaboraviti, kako
piše u svojoj analizi ženskog pokreta Anđelka Milić, na
ultrakonzervativnu antipropagandu feminizma koja je počela još prije Drugog svjetskog rata i koja je u prvi plan feminističkog angažmana stavila „borbu protiv muškaraca”
tj. izmišljeni „sukob spolova”, ističući kao poentu da time
feministice ugrožavaju same temelje društvenosti te da feminizam u cjelini predstavlja jedno nakaradno učenje koje
propagiraju u osnovi dezorijentirane i amoralne žene. Zanimljivo je kako se žene suočavaju s teškim pristupom u
politici i stoga svoj rad često određuju kao humanitaran jer
se time odbacuje političnost, uočava Helms. Ženske grupe
čije je djelovanje istraživala i ne žele biti politične, a ako i
pokreću neka tzv. ženska pitanja, onda im se sugerira kako
bi to barem zasad trebalo ostati po strani jer su neki drugi
problemi trenutačno važniji. Osim toga one i same marginaliziraju te teme i ta pitanja da bi ostvarile ona važnija
kao što su povratak izbjeglica, suđenje za ratne zločine,
etnička pomirba. Stoga pristaju na rodne esencijalizme,
a dekonstrukcija patrijarhata ostaje po strani, kao manje
važna, iako je upravo ona osnovica i ratova i sukoba. Tako
ostaju nedirnute rodne uloge žena koje se i dalje identificiraju s majčinstvom i kućanstvom i isključene su iz formalne političke sfere. No žene se i dalje esencijalistički povezuju s mirom jer se smatra kolokvijalno da ne bi došlo do
rata da su žene vladale. Muškarci su predstavljeni u takvoj
258
slici kao ratnici koji su te ratove započeli, a žene, koje nisu
bile u sukobima, kao mirotvorke. Zanimljivo je da takav
stav podržava i međunarodna zajednica. Naime, kako piše
Helms, donatori često podržavaju stereotip prema kojemu
smatraju da su žene sposobnije djelovati u međuetničkoj
komunikaciji i izvršavati projekte etničke pomirbe. Da
bi dobile novčana sredstva, te se nevladine grupe služe
upravo već prokušanim diskurzivnim strategijama. Naime
pri povezivanju s izbjeglicama one ističu da te aktivnosti
nisu političke, već humanitarne. Potrebno je napomenuti,
kako piše Milić, da ionako velik broj grupa pripada tipu
humanitarnih djelatnosti, a to nije nimalo iznenađujuće
kad se ima u vidu stupanj elementarne ugroženosti stanovništva, a posebno ženske populacije. Takve grupe imaju
širok krug djelovanja, ali nisu nesvjesne svoje zapravo
političke aktivnosti, već je nastoje jasno ne obznaniti jer
bi time simbolički ušle u polje politike. Takvu strategiju
je Helmsovoj „priznala” i voditeljica podrinjske nevladine
udruge. No smatram da treba istaknuti da humanitarizam
također predstavlja ideologiju pokušavajući se predstaviti
kao neutralan, ali ipak utjelovljuje određene političke interese. Na taj se način, pozivajući se na humanitarizam,
žene smještaju izvan političke sfere moći i postaju sasvim
neopasne. Naravno, sad se postavlja pitanje kako sudjelovanje žena u mirovnim procesima može doprinijeti ne
samo miru već i poboljšanju položaja žena, odnosno pasiviziraju li ti esencijalizmi isključivo žene ili ipak imaju pozitivne, emancipatorske elemente. Naime ženama je
259
ionako teško uvući se na vrata velike politike, pa nije li
onda i ovo bar neki način da participiraju u javnoj sferi jer
možda će neke aktivistice naposljetku ipak potaknuti pitanje ženskih prava. U svim istočnoeuropskim tranzicijskim
društvima ionako se dogodio proces repatrijarhalizacije
i „povratak obitelji” i tada se u simboličkoj slici ponovo
majka prezentira kao kućanica, a otac kao hranitelj. A važno je reći da je taj proces itekako regresivan jer je doprinio
potkopavanju nasljeđa iz socijalističkog sistema, u kojem
je postojao izvjestan stupanj demokratičnosti rodnih odnosa. Tako se žene marginaliziranju u svim dijelovima društvenog života, a posebno se širi seksizam i mizoginija, i to
na kulturnom i na političkom planu. Društveni kontekst u
tranziciji obilježen je rodnom hijerarhijom i rodno segregiranom podjelom rada posebno u javnom životu. A u svemu tome žene ostaju po strani, pa treba svaki oblik javnog
djelovanja žena sagledati iz više očišta.
Stoga ostaje pitanje rade li i feministice grešku kad
olako odbacuju koncept majčinstva jer hoće li se tad majčinstvo prepustiti raljama nacionalizma koji iz njega ionako crpi svoju simboličku snagu, kako je već i na početku
teksta istaknuto. Već spomenuta Nira Yuval Davis ističe
kako žene nestaju iz javnog diskursa jer se u raspravama
o nacijama i nacionalizmima žene ionako smještaju u privatnu sferu koja se ne smatra politički važnom. To je paradoksalno, s jedne strane se u nacionalnoj retorici žene
određuju domovinom i ističe se kako su se ratovi vodili
radi „žena/djece”, a kasnije se u teorijskim promišljanji-
260
ma nacija i nacionalizama često pribjegavalo tome da se
sva važnost pridaje intelektualcima, a da se žene posve
potisnu. No problem s kojim se susreće i feministička scena također je pitanje javnosti i samim time političnosti.
Naime umjesto djelovanja u javnosti te postavljanja novih
tema i problema koji su se iz te iste javnosti potisnuli mijenjajući društvenu paradigmu, uvodi se supstitut za javnost,
zatvorena zajednica koja kreira vlastiti diskurs i vlastite
unutarnje odnose. Na taj se način ponovo čini odmak od
političkog jer se radi zaokret prema unutra, pa sve to postaje neka privatna stvar pojedinki i pojedinaca, a javnost
postaje nešto izvanjsko, suprotstavljeno te se s njom i korespondira na specifičan način. No također treba napomenuti da je problemu proučavanja političke socijalizacije iz
rodne perspektive posvećeno iznimno malo pažnje u teorijskom i praktičnom fundusu društvenih nauka. Gotovo
su svi teorijski pravci koji razmatraju odnos politike i pojedinca androcentrični. Kada pak govorimo o povezanosti
ženskog pokreta i političke akcije, treba također izdvojiti
dileme koje se pritom pojavljuju.
Dakle ističem da je iznimno važno tretiraju li aktivistice svoju grupnu aktivnost i pripadnost kao političku,
društvenu ili pak kao nepolitičku. Tu je važan i odnos prema političkim strukturama u društvu. Je li riječ o alternativnoj političkoj profilaciji, suradnji s političarkama ili
pak o tome da se aktivistice i profesionalno angažiraju, a
naposljetku bi li se ženske grupe trebale riješiti neformaliziranog, poluprivatiziranog diskursa.
261
Jedna od važnih tema je i odnos feministica prema
miru.
Postoje dva temeljna feministička pacifistička stajališta.
Feministička teorija analizira ženske uloge u ratovima
kao određene zadanim rodnim ulogama koje se ženama
društveno namjenjuju. Postoji teorija jednakih prava koja
zagovara stajalište da žene i muškarci moraju biti jednaki
kad su u pitanju uloge u ratu. Suprotstavljanje ratu glavni
je dio drugog vala feminizma, pa se istražuju strukturne i
ideološke povezanosti militarizma, rata i patrijarhata. U
sadašnjem feminističkom pokretu postoje konflikti u vezi
sudjelovanja žena u ratu. S jedne strane se inzistira na ženskom pacifizmu, a s druge se smatra kako ženama moraju
biti dostupne sve društvene pozicije, one u vojsci i policiji. Temeljno pacifističko shvaćanje je protiv korištenja
oružja, no postoje dvojbe oko toga ne izdajemo li mirovnu
politiku ako kažemo „da” vojnim akcijama. S druge strane
ako smo protiv toga, naše nam se stajalište čini idealističko i ne možemo pristati da u nekim situacijama to nije
moguće opravdati. O višeslojnosti toga pitanja pisala je
Lepa Mlađenović kada je analizirala feminističku politiku
u proturatnom pokretu u Beogradu. Feministička teorija
analizira i izvore ženskog otpora militarizmu i rodnu prirodu militarističkih vrijednosti. One su ukazale na načine
na koji vojska usađuje militaristički duh u ideologiju muškosti koja se temelji na sustavu metafora kojima se obezvređuje sve žensko, a glorificira sve muško. Ipak ženski
262
pacifizam ne smije biti esencijalistički obojen tj. sentimentaliziran kao urođena ženska osobina, zato što su žene bile
i sad su ne samo pacifistice već i militaristice i po svojim
uvjerenjima i po svojim aktivnostima. A također je važno zabilježiti postojanje tih ženskih mirovnih aktivnosti,
odnosno kako sačuvati sjećanja i prezentirati ih javnosti,
odnosno kako to učiniti društveno vidljivim.
Sociologinja Anđelka Milić u istraživanju ženskog
pokreta u Srbiji i Crnoj Gori, koje je provedeno 2002.,
uočava kako su žene sklone djelovati formirajući neku
vrstu ženskog geta razvijajući duh ekskluziviteta. Pritom
posebno upozorava na samoisključujuće ponašanje žena,
tj. potrebu da se bave sobom, da zbog najmanjeg ”skretanja” ulaze u teške međusobne konfrontacije. Svakako
da i to doprinosi zatvorenosti koja ponekad karakterizira
djelovanje ženskih inicijativa i grupa. No postoje i odlični
primjeri kako se može sačuvati sjećanje na djelovanje u
ratnim okolnostima.
Najbolji je primjer upravo već spomenuti zbornik Centra za žene žrtve rata iz Hrvatske. Prvo treba upozoriti na
kontekst u kojemu je nastala ta grupa. Početkom rata dogodio se rasap na ženskoj sceni. Naime feminističke grupe
tada ili nestaju ili se priklanjaju novonastalim političkim
opcijama, odnosno neke postaju suglasne s politikom vladajuće ideologije. Tada u Hrvatskoj djeluje čak šezdesetak
aktivnih grupa. Godine 1989. osniva se Autonomna ženska kuća, zatim 1992. Centar za žene žrtve rata i potom
Ženska infoteka. Zanimljivo je da potonja nikad nije ima-
263
la humanitarni profil i da je u to vrijeme bila specifična
upravo po tome. To je važan podatak jer, kao što je već
naglašeno u tekstu, to je često bila najvažnija odlika ženskih grupa. Uostalom početak desetljeća bio je i obilježen
dominantno humanitarnim radom. Kada je 1992. godine
osnovan Centar za žene žrtve rata, princip djelovanja bio
je da će se pomagati i podržavati žene bez obzira na njihovo porijeklo, nacionalnost ili vjeru ili bilo koji drugi dio
ženskog identiteta. U drugoj polovini desetljeća pojavljuju
se organizacije i inicijative koje se okreću mirnodopskim
problemima, pa nastaje period koji obilježava diversifikacija rada i otvaranje tema i problema koji nisu više ili nisu
uopće vezani uz rat i njegove posljedice. Interesi se okreću
sistematizaciji znanja, organiziranju rodnih studija na kojima se predaje o mirovnom radu, a o tome se piše u časopisima. Naime kako je napisala Vesna Kesić, danas su mir
i mirotvorstvo zadobili veliku političku važnost uglavnom
pod pritiskom međunarodne zajednice. No zasluge ženskih grupa, koje su se suprotstavljale ratu i nacionalizmu,
prešućuju se i isključuju iz kolektivnog sjećanja. Mnogi
su prisvajali ženski aktivizam, ali im nikada nisu dali moć
u političkom procesu. Žene, treba i to napomenuti, nikad
nisu bile uključene u mirovne pregovore, kao ni u pregovore o sprečavanju rata. Mir ionako nije uspostavljen kao
promišljen proces koji zahtijeva i razumijevanje prošlosti,
rad na suočavanju s prošlošću i multiperspektivnost. No
treba istaknuti da su, primjerice, ženske grupe iz Hrvatske
i regije inicirale prve ženske mirovne razmjene i razgovore
264
još 1993. godine u Zagrebu i Ženevi, zatim tu je prvi dijalog između beogradskih i zagrebačkih feministkinja 1995.
godine u Istri i mnogi drugi susreti koji se danas smatraju uobičajenim. Tada se to često u javnosti tretiralo kao
„izdajnička aktivnost”, iako je uvijek bilo riječi o susretu
žena čiji su osnovni motivi bili prekid rata i nasilja i uspostava mirne i dobrosusjedske koegzistencije sa ženama
iz susjednih zemalja. Zato je objavljivanje zbornika Žene
obnavljaju sjećanja deset godina poslije važan projekt. U
tom zborniku nalazimo različite izvještaje o tome kada je
centar radio, zapise o strukturi centra, o načinu rada, a nakon toga slijede osobne priče, dokumenti (razna pisma i
izjave za javnost), te na kraju popis svih članica, suradnica
i podržavateljica Centra za žene žrtve rata i popis izdanja. Posebno su važna osobna sjećanja koja govore o tome
kako aktivistkinje, nakon niza godina, samoreflektiraju i
po prvi put propituju svoja stanja, sumnje, krize, izgaranja
i sve to zato kako bi pružile sliku jednog razdoblja i kako
bi javnosti prikazale svoj rad. Vrlo su zanimljiva osobna
svjedočenja žena s kojima su napravljeni intervjui, a koje
su proživjele ratnu traumu. Osobno interpretirala sam intervju koji sam pronašla u zborniku iz 1994. godine, priču
Goge M., odnosno tekst Višestruki etnički identitet (priča
o Gogi M.) objavljen je u zborniku Tomizza i mi i pritom se
susrela s mnoštvom dilema kako pristupiti intervjuiranoj,
imam li pravo na interpretaciju njene priče i slično.
Također treba istaknuti važnost etnografskih istraživanja i interpretacija. Naime etnografija kao vrsta kulturne
265
kritike propituje poziciju kulture u ratnim uvjetima unutar
kojih se konstruiraju kulturna slika sebe, zajednice, teritorija, isto kao i patriotizma, solidarnosti i stavova prema
neprijatelju. Takva istraživanja obično su usredotočena na
analizu materijala o svakodnevnom životu u ratu i egzilu,
posebno na testimonijalni diskurs i na oral history koja
je još uvijek podcijenjena u historijskoj znanosti. Upravo zbog toga se i takvi iskazi izbjegavaju kao historijski
dokazi, a naša je sreća da ih antropolozi i etnografi uvode
u znanstvenu priču i na taj način čine vidljivima i živote
žena u ratu. Aida Bagić je dobro uočila kako ti iskazi nisu
istovjetni sjećanjima, jer riječ je o „fragmentima, mahom
kratkim zapisima u kojima otvaramo vlastiti proces prisjećanja”.
Na kraju, ostaje zapravo zaključak da je centar bio
mjesto političke akcije otporu ratu i nacionalizmu. On je
ujedno i mjesto susreta aktivistkinja sa samim sobom, s
drugima, mjesto povezivanja s drugačijim iskazima. Pritom se ne želi pružiti neka idilična slika ženskog aktivizma, već se bilježe i neuspjesi, nemogućnost stvaranja konsenzusa…
Krajnji cilj projekta Žene obnavljaju sjećanja upravo
je obnoviti rodnu dimenziju javnog sjećanja na sudjelovanje žena u mirovnim nastojanjima. Kako je istakla jedna
od urednica Vesna Kesić, svrha je pokazati kako su žene
isključene iz sjećanja na nedavnu prošlost, a onda ih je
vrlo lako isključiti i iz suvremenih društvenih i političkih
procesa. Stoga i stabilan mir u zemljama bivše Jugoslavije
266
nije moguće postići bez sudjelovanja žena jer upravo su
one nositeljice sjećanja na neprekinuta mirovna nastojanja. Pritom opet treba upozoriti kako nije riječ o esencijalizmu, već o tome da se progovori o ženskom aktivizmu u
devedesetima, da se zabilježi djelovanje mirovnih aktivistica. Treba svakako istaknuti kako i tzv. zapadne feministice bilježe aktivizam s tzv. „naših prostora”. U svojoj već
spomenutoj knjizi Prostor između nas Cynthia Cockburn
predstavila je putujuću izložbu „Žene grad mostove”. Ona
je fotografirala i intervjuirala žene s kojima je surađivala
na raznim projektima. Na toj su izložbi i predstavljene te
fotografije, a izložba je prošla kroz osamnaest zemalja i
izazvala veliku pozornost. Na tim su fotografijama najčešće prikazane skupine žena različitih etničkih identiteta,
snimljene iz različitih uglova, a fotografije svjedoče o njihovim gestama, osmijesima, dijalozima. Taj jedinstveni
vizualni zapis direktno govori o procesu življenja, zajedničkog propitivanja, nezaustavljivog dijaloga koji jedini
ostavlja slobodnim prostor između nas i zadržava sjećanja,
ali i dokumente vezane uz ženski mirovni aktivizam.
267
268
Literatura
Cockburn, Cynthia: The space between us: negotiating gender and national identities in conflict, zed.
Books, London – New York, 1999.
Elshtain, Jean Bethke: Women as mirror and other;
toward a theory of women, war and feminism, Humanities in society 32: 29.–44.
Fox, Richard G: Gandhi and feminized nationalism
in India u: Brackettge F. Williams, ur., Women out of
Place: The Gender of agency and the Race of Nationality, New York, Routledge, 1997.
Licht, Sonja and Drakulić, Slobodanka: When the
word for peacemaker was a Woman; War and gender in the former Yugoslavia, Womens studies, journal feminist theory, ur: Jelisaveta Blagojević i Dušan
Đorđević Mileusnić, Belgrade, Womens Studies
Center, 2002.
Mlađenović, Lepa: Feministička politika u antiratnom
pokretu u Beogradu – Pucati ili ne pucati?, Feministkinje pod paljbom, razmjena među ratnim zonama,
Ženska infoteka, 2004.
Knežević, Đurđa: Rod i nacionalizam u hrvatskom
medijskom ratu, isto.
Helms, Elissa: Rodni esencijalizmi i ženski aktivi-
269
zam u poslijeratnoj Bosni, isto.
Milić, Anđelka: Ženski pokret na raskršću milenijuma – izvještaj o empirijskom istraživanju u Srbiji i
Crnoj Gori, 2002. Institut za sociološka istraživanja
Filozofskog fakulteta u Beogradu, 2002.
Yuval-Davis, Nira: Nacionalistički projekti i rodni odnosi, Treća, časopis Centra za ženske studije, broj
1-2/vol. V/2003.
Rečnik osnovnih feminističkih pojmova, IP Žarko
Albulj; Beograd, 1999.
Senjković, Reana: Domovina je ženskog roda, Zbornik – Između roda i naroda, uredile Jambrešić Kirin,
Renata i Škokić, Tea, Centar za ženske studije i Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb, 2004.
Žene obnavljaju sjećanja, Centar za žene žrtve rata
deset godina poslije, drugo prošireno izdanje Zbornika iz 1994. godine, Centar za žene žrtve rata, Zagreb, 2003.
270
POLEMIKA O JEZIKU, SPOLU I KNJIŽEVNOSTI
Recentne književne polemike u hrvatskom književnom životu prije svega su obilježene uvredama i vrijeđanjima polemičara, a pritom dominira argumentum ad
hominem. Može se reći kako zapravo ni nema rasprava o
književnim temama jer su važniji „obračuni“ povrijeđenih
književnih taština. Stoga je najbolje takve kvaziknjiževne
rasprave ignorirati, pa se prisjetiti nekih tekstova u kojima
se zaista i raspravlja o književnosti. U ovom tekstu bit će
riječi o knjizi suvremenog hrvatskog književnika Milka
Valenta Totalni spol, kritika „ženskog“ pisma, polemike –
eseji (Mladost, Zagreb, 1989.). U podnaslovu nalazimo i
dodatno objašnjenje kako je riječ o „totalnospolnoj kritici
neofeminizma u Jugoslaviji, naročito s obzirom na pitanje ima li literarno umijeće spol“. U knjizi nalazimo niz
polemičkih tekstova u kojima se raspravlja o jeziku, rodu
i književnosti. Knjiga je strukturirana kao ljubavni čin –
sastoji se od predigre i igre. No u samom uvodu nalazimo predgovor književnice i znanstvenice Irene Lukšić iz
kojeg je razvidna i kronologija „slučaja“. Povod je vezan
uz anketni listić koji je za potrebe specijalnog dvobroja
Žensko pismo Republike, časopisa za književnost Društva
271
književnika Hrvatske (11/12, 1983.) razaslan većem broju
publicista i književnika s namjerom da se propita odnos
spolnosti i književnosti. Anketa nije uspjela, mali broj
autorica se odazvao, no ipak počelo se intenzivno pisati
o problemu ženskog pisma, postoji li ono ili ne, odnosno
ima li književnost spol. Od sedamdesetih godina se intenzivno problematizira feministička teorija, inzistira se na
ženskoj posebnosti, što, smatra Lukšić, dovodi i do svojevrsne štetne segregacije i getoizacije, a pritom se posve
iz analiza ignoriraju domaće autorice. Stoga Irena Lukšić
predlaže uredništvu ženskog časopisa Žena da se pripremi posebni broj s naslovom Žena (jezik) književnost, a na
suradnju su pozvane i članice sekcije Žena i društvo Sociološkog društva Hrvatske. Za tu je priliku obimnu analizu napisao i Milko Valent, no njegov tekst Totalni spol je
skraćen, odnosno preuređen za objavljivanje. To je ujedno
bio poticaj autoru da proširi opseg svoga rada i objavi ga u
zasebnoj knjizi. Knjiga Totalni spol stoga obuhvaća i tekstove o jeziku i spolnosti, ali i reakcije kulturnih djelatnika
te obrise polemike koja se „zahuktala“ i pokazala kako se
o književnim temama može pisati s puno strasti, ali pritom
ne odstupajući od bavljenja književnim temama.
No vratimo se početku polemike. Polemika je započela nakon što je u veljači 1985. u časopisu Oko objavljena
priča Milka Valenta Grimizni demon. U priči je riječ o tra-
272
gičnom kraju lezbijske ljubavi dviju profesorica s Filozofskog fakulteta. Nakon toga uslijedila je reakcija sveučilišne profesorice Ingrid Šafranek koja je objavljena također
u časopisu Oko broj 338, iste godine. U tekstu Figure valentis ili tko kaže da pisanje nema spola Šafranek ističe
da je intencija Valentove priče prije svega u diskreditaciji
zagrebačkih feministkinja i „gerilske avangarde“. Ona u
priči prepoznaje i stereotipizaciju feministkinja koje su
predstavljene kao lezbijke, poročne, ovisne, hohštaplerke,
a autoru zamjera i mizoginiju koju upisuje u iščitavanje
tog proznog teksta. No ono što je posebno problematično
za Šafranek Valentovo je isticanje kako književnost nema
spola te da pisac u svoje ženske likove projicira bestijalnu
i posesivnu spolnost. U istom broju časopisa Oko pojavljuje se još jedna reakcija izvjesne Nine Vein koja odlučuje polemički reagirati „pričom na priču“. Nakon toga u
časopisu Oko br. 340 objavljena je reakcija Milka Valenta
u kojoj referira i na tekst Ingrid Šafranek i na priču Nine
Vein. Riječ je o tekstu Feministički ispljuvak i (albus fluor). U tekstu autor će teorijski otvoriti važno pitanje odnosa književnosti i spolnosti, no u tekstu nalazimo i sličice
iz književnog života, zatim polemičke dijelove u kojima
nalazimo i argumentum ad hominem. No ipak, kao najvažniji dio ovog vrlo složeno strukturiranog teksta, svakako
se čini problematizacija jezika, čiju prirodu autor ozna-
273
čava kao „bespolni prostor i finalno mjesto svekolikog
erosa“, odnosno kao „prostor totalnog spola, androginično
mjesto gdje se stvarajući ga sastaju dva jednaka ionako ne
sasvim ista bića“. Reagirajući na prozu Nine Vein, Valent
je označava kao estetski neadekvatni književni odgovor,
jer Grimizni demon je u usporedbi s Komom „nježni, žuti
i mirisni proljetni šafran“. Odgovarajući na optužbe da je
mizogin, Valent se poziva na svoje „brojne prijateljice“
koje to mogu demantirati te pritom osuđuje „nemilitantne
feministkinje“. U tekstu Valent spominje i reakciju Jelene
Zuppe koja je pisca doslovno pljunula. Kada pak govori o
polemičkoj reakciji Ingrid Šafranek, Valent ističe autoričin „puritanski akademizam i neosviještenu spolnost“ te
naglašava kako se u analizi autorica ne koristi sredstvima
književne kritike kako bi pokazala nemuštost Grimiznog
demona. U problematizaciji odnosa spolnosti i pisma autor
spominje književnicu Francescu Duranti koja je također
naglašavala da je pisanje „neutralno“. Valent kao relevantan argument navodi to da se priča ne smije tumačiti pars
pro toto, odnosno da namjera njega kao autora priče nije
bila u uopćivanju stava o svim feministkinjama. U cjelini
Valent podržava feminističko djelovanje, ali je protivnik
rigidnosti i militantnosti, a zaključna poruka njegova polemičkog odgovora je „rastimo zajedno prema razigranoj
punini slobode“. U nastavku knjige nalazimo literarno-te-
274
orijski esej Totalni spol – kritika ženskog pisma, dorađeno
izdanje eseja koji je u vrlo skraćenom obliku objavljen u
okviru tematskog bloka Žena-jezik-književnost časopisa
Žena, br. 2/3 1986. godine. On ističe kako je važno da se
problematizira tema „žena i književnost“ zato jer je patrijarhalna kultura ženu zapostavila. Ovaj tekst je također
vrlo zanimljivo strukturiran kao „zaključni jezični orgazam pitanja da li literarno umijeće ima spol“. Naime sastavljen je od nekoliko slojeva koji se međusobno prepliću, pa ih zato treba i čitati korelativno. Osnovna autorova
teza je da ne postoji „muško“ i „žensko“ pismo. Jezik je
svespol, totalni spol, a „muškarac i žena stvorili su jezik
da bi bili stvoreni kao muškarac i žena“. Valentov tekst o
prirodi jezika sačinjen je i od govora tropa i od logičkog
zaključivanja, sadrži mnoštvo referenci, meandrira u niz
zavoja u kojima se zanosno raspravlja o prirodi jezika i
žudnji, a nakon toga pisac se ponovo vraća aktualnoj temi
vezanoj uz žensko pismo. Zaključno, jezik nije „mrtva
materijalnost“, jezik je „ono“ ni jedno ni drugo, „neutrum
koji pulsira u govoru govoreći Govor, Jezik“. Na kraju,
Valent ističe ono što je najvažnije, a to je da je „nevina
priča“ zahuktala kulturni prostor i da su tada nastali „polemički ugrizi i grickanja“ koji dovode do igre „koja svršava tugom“. Polemički tekstovi tako su percipirani kao dio
ljubavne igre. Knjiga Totalni spol, u kojoj nalazimo teo-
275
rijske tekstove, pamflete i dokumente u obliku novinskih
tekstova, predstavlja vrlo zanimljiv pregled problematizacije književnosti i spola, prirode jezika, ženskog pisma.
Uza sve to Valent je napisao i, kako ističe urednik knjige
Branko Čegec, raskošno literarno štivo.
Nažalost, misao Irene Lukšić iz uvodnog teksta o
tome kako bi se ista polemika mogla ponoviti, pokazala
se proročanski točnom. Budući da se problem ženskog pisma tretirao kao „demodirani fenomen“, cijeli posao oko
usustavljenja ženskog pisma ponovo je otvoren krajem
devedesetih godina i početkom dvijetisućitih (posebno pri
analizama tekstova Arijane Čuline i Vedrane Rudan), ali
se pritom nije spominjala nekadašnja polemika. Uostalom,
zaborav je ionako pridonio tome da se priče pričaju ispočetka, pa se čini kao da se u nas nikad i nije raspravljalo o
jeziku i spolnosti.
276
O piscu
Darija Žilić rođena je 1972. u Zagrebu. Školovala se na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (povijest/komparativna književnost). Dugogodišnja je voditeljica programa „Mama čita“ u
Multimedijalnom institutu u Zagrebu.
Objavljivala je eseje i kritičke prikaze o suvremenoj poeziji, teoriji i aktivizmu u časopisima te brojne intervjue (Zarez,
Treća, Kruh i ruže, Balcanis, Feral tribune, Vijenac, Književna
republika, Filozofska istraživanja, Riječi, Nova Istra, Tema, Poezija, e-novine, Kulturpunkt.hr, Agon). Stalna je suradnica na
Trećem programu Hrvatskog radija, surađivala je na projektu
Školske knjige Leksikon hrvatske književnosti – djela. Prevodi
poeziju s engleskog i sa slovenskog jezika. Urednica je u časopisu Tema. Voditeljica je tribine Dekonstrukcije u Hrvatskom
društvu pisaca, kojeg je i članica, te književne tribine u Klubu
umjetnika na Sušaku u Rijeci. Pjesme su joj prevođene na talijanski, slovenski i engleski jezik.
277
278
Bibliografija
Grudi i jagode (zbirka pjesama), AGM, Zagreb, 2005.
Pisati mlijekom (ogledi o suvremenom pjesništvu), Altagama, Zagreb, 2008.
Muza izvan geta (eseji o suvremenoj prozi) Biakova, Zagreb, 2010.
Pleši, Modesty, pleši (poezija), Algoritam, Zagreb, 2010.
Paralelni vrtovi (knjiga intervjua), Shura publikacije, Zagreb, 2010.
279
280
SADRŽAJ
Filmski ogledi Čimpanze u svemiru Notebook Prkos Rook i Cicibela Solo Spaliti nakon čitanja Žene Ljubavnici Iza stakla On education Kratki eseji Grad, listopad 2008. Glumci Ogledi o knjigama eseja Pisati u vremenu bez utopije i svijetu bez koordinata Ogledi o mudologiji Britki politički eseji Ogledi o egzilu i nacionalizmu 281
Pogled unatrag Živopisan putopis po prostorima bivše Jugoslavije Povezivanje estetskog i etičkog Značajan doprinos memoarskoj literaturi Problematiziranje „sedamdesetih” s pozicije suvremenih teorija Emocije i njihov doprinos javnoj racionalnosti Jedinstveno djelo iz područja povijesti prava i
kulturne antropologije Preobražaj šutnje u jezik Prikaz zbornika o ženama i politici Eseji o rodnosti i demokraciji Sjećanje na ženski aktivizam Samopoštovanje kao preduvjet demokracije
Pomnim čitanjem do užitka u tekstu Eseji o društvenom aktivizmu Uvod u romsko stvaralaštvo Ispitivanje nove geografije Kritički tekstovi srpskog književnog kritičara o
knjigama hrvatskih autora Oblik književnosti o književnosti Povezivanje suvremene filozofije, teorije i društvene kritike 282
Kritika neoliberalnog kapitalizma Rodna dimenzija sjećanja Istraživanja o povijesti žena u socijalizmu Knjiga kritika autora važnog književnog bloga
Knjiški moljac Udžbenik o hrvatskoj autobiografskoj prozi Ogledi o knjigama proze Roman o vremenu Francuske revolucije Biljana Kosmogina: F. Book Dnevnički zapisi o književnosti i životu Sve je autobiografija Priče o živopisnom hercegovačkom kraju Esej o aktivizmu Polemika o jeziku, spolu i književnosti O piscu Sadržaj 283
284
285
Izdavač: Biakova d. o. o. , Zagreb, Kušlanova 59
faks/tel: +385 (0)1 2006 411
tel. +385 (0)1 2331 369
mob. 091 522 62 07; 095 51 62 035
int. str: www. biakova. hr
e-pošta: [email protected] com
[email protected] com
Tiskano u Hrvatskoj u listopad 2011.
Naklada: 500 primjeraka (tvrdi uvez)
Maloprodajna cijena: 225,00 kuna (30,00 EU)
286
287
288
Author
Document
Category
Uncategorized
Views
7
File Size
1 257 KB
Tags
1/--pages
Report inappropriate content