UDRUGA HRVATSKIH PACIJENATA ( U H P ) Kopernikova 3, 10000 Zagreb, mob: 099 512 94 94 email: [email protected] Dežurstvo i otvoreni telefon, četvrtkom 15:00 – 17:00 sati U Gundulićevoj 26/3, 10000 Zagreb, tel. 01/ 48 55 526 ili po dogovoru Načelo solidarnosti mora osigurati pravo na liječenje u trenutku potrebe SVIMA, A NE SAMO NJIMA Ove godine održavamo drugu poslovno-tehnološku konferenciju Hospital Days koja će se održati od 22. do 23. listopada 2013. godine u Opatiji. Konferencija okuplja vodeće zdravstvene stručnjake koji će iznijeti svoja iskustva s područja upravljanja, kvalitete, financija i informatike u bolnicama. Kao i prošle godine, sudjelovat će predstavnici državnih institucija, ministarstava, vodeći ljudi bolničkih ustanova te informatički i medicinski stručnjaci. Ove godine očekujemo preko 350 sudionika iz Hrvatske i regije zainteresiranih za problematiku upravljanja bolnicama, kao i za razne eHealth inicijative i nacionalne zdravstvene programe koji će se tek provoditi u budućnosti. Više o konferenciji možete pogledati na web stranici konferencije hospital.in2.hr . Opatija 22. listopada 2013 Drlje-govor na temu: Kako poboljšati zadovoljstvo pacijenata? Poštovani gospodine Ministre, poštovane dame i gospodo, dragi prijatelji, čast mi je danas biti ovdje s vama! Govorit ću u dobroj vjeri iz iskustava u Udruzi hrvatskih pacjenata i iz osobnih iskustava s jedinim jedinim ciljem: da ukažem na neke probleme u liječenju u solidarnom javnom zdravstvenom sustavu (SJZS) i da zamolim sve vas da se stanje hitno popravi. Vi ga možete popraviti ako želite, a ako želite - učinite to već danas. Znate li, recimo, što sve moraju pacijenti proživljavati u trenutku kada im liječnici otkriju neku bolest? Primjera radi: kada danas pacijentica na UZV dojke sazna da joj je nađeno nešto što bi moglo biti i smrtonosno te da bi morala obaviti pregled magnetskom rezonancom, zdravstveni joj djelatnik kaže da se na taj pregled čeka više od šest mjeseci i nudi joj da potpiše izjavu kako je suglasna s tolikim čekanjem. Je li medicinski opravdano pacijente sa sumnjom na malignu bolest naručiti na neophodan pregled za šest mjeseci ili više? Možete li uopće zamisliti što bolesnici i njihove obitelji proživljavaju u sljedećim mjesecima? Jeste li i pomislili da se takvim dugim čekanjem bolest samo pogoršava što ugrožava i poskupljuje potencijalno liječenje, a da se zbog golemog pritiska neizvjesnosti možda stvaraju i novi psihički bolesnici koji se opet moraju liječiti na teret budžeta? Biste li vi ili netko vaš pristali da čekate šest mjeseci na životno odlučujući pregled i pri tome potpišete takvu izjavu? Dobro znamo da je bolestan čovjek spreman sve poduzeti i žrtvovati za svoje ozdravljenje te mu ne preostaje drugo nego potražiti pomoć izvan solidarnog javnog zdravstvenog sustava. Poštovana gospodo, je li doista slučajno što se ovakvim listama čekanja oboljele silom prilika preusmjerava u privatnu praksu? Primjer drugi: Vađenje krvi oboljelih za kontrolu kroničnih i teških bolesti sada se vrši na više mjesta dok UHP uporno traži da se to obavlja na jednom mjestu što bi bilo jeftinije za sustav, a puno bolje i lakše za bolesnike. Podsjećamo pri tome da neki domovi zdravlja ni ne mogu učiniti sve pretrage, npr. vezane uz LDH, kalcij. Pitamo vas: zašto se laboratorijska dijagnostika vezana za kontrolu kroničkih i teških bolesti ne obavlja na jednom mjestu? Nije li lakše da jednom bolesniku krv vadi jedna sestra jednom iglom preko jedne uputnice nego da se krv istom oboljelom vadi na više mjesta, s više uputnica i kod više zdravstvenih djelatnika, s više uboda više igala…? Objedinjavanje pregleda za kronične bolesnike bilo bi istovremeno najbolje za pacijente i najjeftinije za budžet zdravstva. Tražimo od vas da dignete svoj glas i za rješenje tog problema na koji mi u UHP-u ukazujemo već deset godina. Evo još nekoliko primjera s „prve crte“ liječenja: Problem miješanja javne i privatne prakse – sve su češći sukobi pacijenata i zdravstvenih radnika u javnom zdravstvu jer siromašni ne mogu platiti za neku uslugu. Sve što tražimo su jasna, jednostavna pravila igre - kada oboljeli dođe u ordinaciju u SJZS da tu može isključivo dobiti besplatnu uslugu na temelju osnovne i dopunske police osiguranja. Pitamo vas: potiče li miješanje praksi sivu ekonomiju u SJZS i ima li sive ekonomije u stomatologiji, pedijatriji, ginekologiji itd.? Ministra smo već pitali, ali nikada nismo dobili nikakav konkretan odgovor. Pitamo vas je li sada na redu i obiteljska medicina? To bi bilo jako loše za zdravlje većine građana koji neće moći platiti kvalitetniju zdravstvenu uslugu. Godinama smo surađivali s liječnicima obiteljske medicine pa i s dr. Marijom Malnarom koji je stalno „kukao“ kako su preopterećeni s puno pacijenata, s puno papirologije, kako nedostaje 1000 obiteljskih liječnika…A onda preko noći preokret, obiteljski liječnici sve mogu i čak preuzimaju veće obaveze iako edukacija liječnika nije završila, a niti su ordinacije adekvatno opremljene… Pitamo je li na redu tajkunizacija i obiteljske medicine gdje bi se ubuduće obavljala i neka dijagnostika koju bi oboljeli morali plaćati iz džepa? Jeli to razlog nagle promjene retorike i prestanak „kuknjave“? Kad je u pitanju privatna praksa, dakle pružatelji medicinske usluge bez ugovornog odnosa sa HZZOom, javlja se i sljedeća dvojba: Potpuno je jasno i prirodno da privatnik radi za profit. Je li moguće da zbog tog profita učini i nepotrebnu uslugu i to naplati? Tko to kontrolira? Tko kontrolira privatnike u zdravstvu i kako je to regulirano? Zvali su nas neki oboljeli iz susjednih zemalja i pitali jesu li neki privatnici kod kojih su namjeravali doći na operaciju (nisu mogli saznati preko njihovih stranica) osigurani od neželjenih događaja …pokušali smo im pomoći ali nismo uspjeli doći do takve informacije a pored ostalih smo kontaktirali i MIZ-a. Zatim radiologija i zaštita prilikom snimanja - pokušavamo postići da se za svaku pretragu napiše naputak što se mora zaštititi i kojim zaštitnim sredstvima te da se o tome mora obavijestiti oboljelog, ali nemamo podršku struke. Kažu nam: „Potpišite tu izjavu, legnite tu,…Gotovi ste, možete ići, a rezultati će biti tada i tada.“ Jesmo li možda nepotrebno ozračeni a posebno djeca? Tu je i pitanje propisivanja lijekova - imali smo slučajeve da je bolesnici lijek koji je neko vrijeme dobivala u bolnici pomagao i bio jeftiniji od lijeka koji joj je bolnica propisala u otpusnom pismu, a koji joj nije pomagao. No, obiteljska joj je liječnica morala prepisivati taj skuplji i neefikasni lijek. U konačnici se iz SJZS plaćao skuplji lijek koji bolesnici nije pomagao. A druge pak strane, hematološkim bolesnicima se propisuje najjeftiniji lijek bez obzira na to što nije najdjelotvorniji i što neki imaju dosta neugodne nuspojave. Liječnici koji imaju više desetaka godina iskustva (mi oboljeli idemo njima sa povjerenjem) znaju koji je lijek najdjelotvorniji, ali moraju postupati po propisima ili će biti kažnjeni. Tek onda kada se oboljeli napati liječnik može pisati zahtjev za odobrenje djelotvornijeg (kvalitetnijeg) lijeka. Što se tiče lista čekanja i limita – nadali smo se da će e-naručivanje uspjeti smanjiti liste čekanja, ali, nažalost, ništa od toga. Stanje je, po našim iskustvima, još i gore za sve one koji nemaju novca i veza. Zašto? Jeli netko odgovarao zbog toga? Štrajk liječnika je još dodatno pogoršao situaciju. U veljači 2012 godine podignuta je udaljenost za koju se priznaje pravo na putne troškove s 30 na 50 km što je pogodilo siromašne i bolesne do te mjere da su neki pacijenti morali odustati od liječenja, Jednostavno nisu mogli platiti putne troškove: primjerice, za 10 odlazaka na terapiju u ustanovi udaljenoj 49 km morali su platiti otprilike 500 kn putnih troškova, a imaju mirovinu oko 1.400 kn. Zašto je ponovno ugroženo to pravo za koje smo se mi u UHP-a već jednom 2006.godine izborili za 30 km? Oboljeli ima pravo na drugo stručno mišljenje ali ga je gotovo ne moguće brzo ostvariti u praksi. Već nekoliko godina ukazujemo na sve ove probleme ali ljudi koji vode SJZS jednostavno to ignoriraju na različite načine…ponekad imamo dojam kao da prenosimo kamenje sa jednu hrpu na drugu a onda sa te druge hrpe na prvu. Kamenja uvijek isto a mi se (civilno društvo) sve više iscrpljujemo i postajemo sve više nemoćni a možda i nepotrebni vlastima zdravstvenog sustava? Uporno nastojimo da se poboljša međusobni odnos između pacijenata i medicinske struke, kao i da se vrati povjerenje pacijenata u solidarni javni zdravstveni sustav. Od Ministarstva zdravlja tražili smo donošenje dvosmjernog kodeksa o komunikaciji, ali nismo naišli na podršku, već naprotiv. Kako komunikacija između pacijenata i medicinskog osoblja funkcionira možemo vidjeti na sljedećem primjeru. Pacijentu iz Rijeke koji je u nadi da će dobiti bolju uslugu došao na operaciju u Zagreb, ugrađeni stent nije se otvorio i pacijent je doživio moždani udar. Komunikacija zdravstvenih radnika s njegovom obitelji bila je vrlo loša i ni nakon 15 dana nije im rečeno što se točno dogodilo. O strahu i tjeskobi te obitelji kao i svih pacijenata i njihovih obitelji koji ne znaju što se točno događa, ne trebam vam posebno govoriti. Tražili smo 23.11.2012 i hitno osnivanje neovisnog tijela pri Medicinskom fakultetu u Zagrebu koje bi ravnopravno sudjelovalo u raspravi s Hrvatskom liječničkom komorom kada ona daje stručne ekspertize u kojima su u sukobu interesi liječnika i pacijenata, a koje bi pacijentu dalo objašnjenje njemu razumljivim jezikom, umjesto vrlo često rabljenog izričaja „HLK“ „učinjeno po pravilima struke“. Budući da mi u UHP-u imamo jako loša iskustva s raznim staleškim tijelima, komorama, udrugama i sličnim tijelima, mišljenja smo da bi to moralo biti staleško neovisno tijelo koje ne bi bilo profesionalno i čiji bi rad bio javan. Smatramo dovoljnim da tijelo ima 7 članova, i to: 3 liječnika, predstavnik medija, medicinska sestra, predstavnik neke od Udruga pacijenata (koji nije u sukobu interesa) i pacijent (ili njegov zastupnik) o kome se raspravlja. Nadamo se da će ova nastojanja zaživjeti, a ne doživjeti sudbinu nekih Povjerenstava za zaštitu prava pacijenata, od nacionalnog pa na niže... Uporno ukazujemo na to da se ne smije donositi nikakva „košarica usluga u zdravstvu“, jer bi to značilo da bi većina građana Hrvatske (dakle, otprilike milijun i pol siromašnih stanovnika i još otprilike toliko njih za koje se smatra da su blizu granice siromaštva) ostalo bez kvalitetne zdravstvene zaštite i bez mogućnosti kvalitetnog liječenja. Jeli se u SJZS odričete najkvalitetnijeg liječenja po odluci savjesnih, odgovornih i humanih zdravstvenih djelatnika. Uporno od vas tražimo da dignete svoj glas protiv tajkunizacije i amerikanizacije solidarnog javnog zdravstvenog sustava, da osigurate odvajanje javnog od privatnog zdravstva i jasnim pravilima onemogućite miješanje praksi. Neka pacijenti koji žele i mogu platiti privatnu zdravstvenu uslugu to čine po slobodnoj volji, no kada oboljeli ulazi u ordinaciju liječnika u sustavu SJZS-a mora biti siguran da u njoj može dobiti isključivo uslugu na načelu solidarnosti preko zdravstvenih iskaznica bez dodatne naplate. Dragi moji, molimo vas dignite već jednom svoj glas da bi svi građani Republike Hrvatske, bez obzira na svoj trenutni materijalni status, mogli početi s liječenjem u trenutku spoznaje postojanja bolesti, a po odluci savjesnih, stručnih, odgovornih i humanih zdravstvenih djelatnika. Ako nekoga nerviraju ova naša iskustva i promišljanja, to nam nije cilj u tom slučaju se ispričavamo. U Opatiji 22.listopada 2013. Marijo Drlje, predsjednik