9 771512 867009 broj 16, ljeto 2013. Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH? STATUS magazin za političku kulturu i društvena pitanja broj 16, ljeto 2013. Nakladnik: Udruga građana „Dijalog“ Mostar, Franjevačka 16, 88000 Mostar Elektronička pošta nakladnika: [email protected] Za nakladnika: Josip Blažević Uredništvo: Alen Kristić, Milan Sitarski, Dejan Vanjek, Ivan Vukoja Glavni urednik: Ivan Vukoja Grafičko oblikovanje: www.CAKUMPAKUM.net Elektronička pošta uredništva: [email protected] Internet: www.status.ba ISSN: 1512 – 8679 Tisak: Grafotisak, Grude Objavljivanje ovoga broja financijski su omogućili: VLADA REPUBLIKE HRVATSKE Članci objavljeni u ovoj publikaciji ne predstavljaju stavove donatora. UVODNIK Ivan Vukoja: Hrvatsko pitanje u BiH kao pitanje političke kulture i građanske vrline.......................................................................4 MISLIOCI Jadranka Brnčić: Ricœurova hermeneutika........................................................................................................................................ 10 Paul Ricœur: Osoban i narativan identitet............................................................................................................................................ 17 U potrazi za autentičnim kršćanstvom Alen Kristić: Protiv religijskog ateizma................................................................................................................................................. 26 Hans Küng: Kakvu vjeru živjeti?................................................................................................................................................................ 28 Herman Häring: Cjeloviti pogled na njegov stvaralački opus.......................................................................................................... 31 Željko Ivanković: Osvajanje slobode ili borba za istinu.................................................................................................................... 43 TEMA BROJA: ZAŠTO I KAKO (PRE)UREDITI (F)BiH? Sead S. Fetahagić: „Identitet Federacije“.............................................................................................................................................. 50 Saša Mrduljaš: Međunarodna zajednica i ustroj Bosne i Hercegovine......................................................................................... 58 Goran Nikolić: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH?............................................................................................................................... 68 Milan Sitarski: Identitetski pluralizam, vladavina većine i sloboda pojedinca – jesu li istovremeno mogući u (F)BiH?.73 Dejan Vanjek: Odnos nacionalnog i etničkog: konzekvence za BiH................................................................................................ 82 Ivan Vukoja: Primjeri ne-konstitutivnosti i ne-jednakopravnosti Hrvata u Federaciji BiH....................................................... 92 TEKSTOVI S POVODOM Mile Lasić: Pledoaje za novi društvovni ugovor o plurimorfnoj BiH.............................................................................................109 Ivan Vukoja: Od liberalnog etnonacionalizma prema interkulturalnom građanstvu................................................................117 AKTUALIJE Duško Masleša: Problem demokratskog deficita EU ......................................................................................................................120 Miroslav Vasilj: Modeli ustroja javnih RTV servisa u pluralnim državama .............................................................................126 TEKSTOM NA KNJIGU Mladen Ančić: Neuspjeli akademski izlet jednog političkog poduzetnika..................................................................................134 Stipe Kljaić: Sofizam i kvadratura kruga..............................................................................................................................................151 Robert Jolić: Teško je izbjeći subjektivnost, ali valja izbjegavati pristranost...............................................................................167 Ivo Banac: Novo razdoblje u historiografskom istraživanju najkontroverznijih stranica recentne povijesti BiH ............170 Mile Lasić: Prokletstvo „kulture selektivnog sjećanja“ .....................................................................................................................172 Dubravko Lovrenović: Bosanskohercegovački Hrvati 1941 – 1945: komunisti i ustaše .....................................................175 Radoslav Dodig: Predslavenski korijeni ÜBER ALLES...................................................................................................................204 REAGIRANJA Ivo Lučić: Bosanski lonac Dubravka Lovrenovića...............................................................................................................................222 Darko Periša: Status kao žrtva izdavačke i uredničke krize............................................................................................................238 UMJETNOST I DRUŠTVO Ivana Bago: Krš, makadam, autobusi, tramvaji, trgovi. I natrag.....................................................................................................244 Ivo Dragičević: BiH (ne)kultura...........................................................................................................................................................249 Dragan Komadina: Brčko – susreti sukobljenih kanona................................................................................................................252 PRIKAZI Željko Ivanković: Zavjera koja traje?................................................................................................................................................... 258 Alen Kristić: Skok u bezdan tradicije................................................................................................................................................... 261 Ladislav Tadić: Naslućivanje cjeline..................................................................................................................................................... 264 Dejan Vanjek: Znanstveni, etički i politički izazov............................................................................................................................. 267 status, broj 16, ljeto 2013. 3 Uvodnik Hrvatsko pitanje u BiH kao pitanje političke kulture i građanske vrline Kako je moguće da se na izborima 2010. godine 330.000 građanki i građana Bosne i Hercegovine odlučilo zloupotrijebiti svoje biračko pravo i moralno neprihvatljivim činom prevariti i oštetiti skoro 200.000 svojih sugrađana koji nisu imali priliku izabrati svoga političkog predstavnika? Bilo bi iznimno važno, politički i društveno vrlo korisno kada bi svatko ponaosob od 330.000 „lažnih Hrvata“ koji su glasovali za Željka Komšića pokušao sam sebi iskreno odgovoriti je li takvo glasovanje bilo moralno prihvatljivo, je li bilo izraz političke kulture ili političke nekulture, izraz građanske vrline, makijavelističkog pragmatizma, nacionalnog šovinizma, ideološkog konformizma, ili nečeg trećeg? Ivan Vukoja U raspravama o budućnosti Bosne i Hercegovine sve se češće čuju razmišljanja kako je sadašnje političko i gospodarsko stanje neodrživo, te kako je potreban preustroj čitave države ili barem Federacije BiH. U posljednje vrijeme svjedoci smo nekoliko inicijativa koje za cilj imaju ponuditi konkretne modele (pre)uređenja FBiH, odnosno kriterije i preporuke za buduće reforme. Vrlo aktivnu ulogu u spomenutom procesu ima veleposlanstvo, odnosno veleposlanik Sjedinjenih Američkih Država u BiH Patrick S. Moon koji je – među ostalim aktivnostima – inicirao i podržava rad Pravnog instituta BiH (www.boljafederacija.ba) i Ekspertne skupine za reformu Federacije BiH (http://usembassysarajevo. blogspot.com/2013/01/federalna-reforma-zadovoljavanje. html?view=snapshot). Premda je tematika reforme Federacije BiH bila razmatrana u određenim tekstovima prethodnih brojeva Statusa, zbog bitnosti i aktualnosti spomenute problematike, uredništvo Statusa je odlučilo da tema broja kojeg držite u rukama ili 4 magazin za političku kulturu i društvena pitanja na zaslonu ekrana bude: „Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH?“. Sadržaji tekstova teme broja kreću se u rasponu od analize postojećeg stanja, preko propitivanja ideološko-političkih načela i društveno-kulturnih vrijednosti na kojima se baziraju pojedini prijedlozi reforme, do prijedloga novih modela (pre)uređenja. U procesu redefiniranja ustavno-pravne forme i teritorijalno-institucionalnog sadržaja Federacije BiH aktivno sudjeluje i Predstavništvo Fondacije Konrad Adenauer u Bosni i Hercegovini, koje je u suradnji s Centrom za nove inicijative, 25. travnja 2013. godine u novoj zgradi Gradske uprave Mostara organiziralo okrugli stol pod nazivom Reforma Federacije Bosne i Hercegovine. U okviru okruglog stola održana su dva odvojena tematska bloka. Prvi se odnosio na reformu Federacije, a drugi je bio posvećen položaju Hrvata u BiH, odnosno prezentaciji dijela rezultata istoimene studije koja se radi pod pokroviteljstvom Fondacije Konrad Adenauer (KAS). Ono što spomenutoj studiji daje iznimnu važnost Uvodnik i zanimljivost jest činjenica da je po prvi put nakon Daytonskog sporazuma jedna ugledna i utjecajna strana politička fondacija javno priznala da postoji „hrvatsko pitanje“ u BiH, te da to pitanje – položaj Hrvata u BiH – traži stručnu raspravu i argumentirane odgovore. Prevladavajući stav većine predstavnika međunarodne zajednice u postdaytonskom razdoblju BiH, te mnogih skupina i pojedinaca različitih domaćih i međunarodnih organizacija civilnog društva, bio je ignoriranje bilo kojeg nacionalnog, a osobito „hrvatskog pitanja“ u BiH. To ignoriranje se u određenim razdobljima – osobito za vrijeme dok su funkciju visokog predstavnika u BiH obnašali W. Petritsch i P. Ashdown – pretvaralo u izravno negiranje i oštro suprotstavljanje bilo kojem obliku političke artikulacije „hrvatskog pitanja“. Tih godina hrvatsko je pitanje bilo tabuizirana tema u bosanskohercegovačkom javnom prostoru, a svi koji bi se usudili o njemu javno govoriti ili se zalagati za njegovo prikladno institucionalno rješavanje bili su izloženi različitim oblicima pritisaka i represije. Da praksa tabuiziranja „hrvatskog pitanja“ još uvijek nije prevladana i napuštena, među mnogim drugim primjerima, svjedoče i aktivnosti već spomenutog veleposlanika Moona koji je Ekspertnoj skupini za reformu federacije BiH unaprijed zadao koordinate unutar kojih se njihova ekspertiza smije kretati, i jasno naveo u kojem smjeru reforma ne smije ići. Prije nego je Ekspertna skupina i započela s radom, izrijekom je, naime, naveo da se model federalne jedinice s hrvatskom većinom, odnosno bilo koji prijedlog reforme koji bi polazio od priznavanja „hrvatskog pitanja“ i vodio prema njegovom institucionalnom rješavanju, ne smije uopće uzeti u razmatranje. Zabranjeno. Tabu. U tekstu Saše Mrduljaša Međunarodna zajednica i ustroj Bosne i Hercegovine, kojeg donosimo u okviru teme broja, mogu se pronaći razmišljanja koja nam pomažu shvatiti kako je i zašto došlo do spomenutog fenomena tabuiziranja hrvatskog pitanja u BiH. Mrduljaš tvrdi kako je u početnoj fazi svoga bavljenja bosanskohercegovačkom problematikom međunarodna zajednica imala izbalansiran odnos prema sva tri konstitutivna naroda u BiH, te pokušavala biti neutralni posrednik u traženju za sve tri strane pravednog i prihvatljivog pravno-političkog rješenja. Podržavala je uređenje BiH kao složene države unutar koje bi sva tri naroda bila ravnopravnim političkim subjektima. Rezultat tih nastojanja bio je, između ostalog, i Cutileirov plan unutarnjeg uređenja kojim je BiH trebala biti ustrojena kao složena država konstituirana od, uvjetno rečeno, nacionalnih jedinica. Koliki je značaj međunarodna zajednica pridavala tom planu govori nam činjenica da je njegovo prihvaćanje bilo jedan od preduvjeta međunarodnog priznanja BiH. Mada je 18. ožujka 1992. godine Cutlierov plan neformalno prihvaćen, bošnjačka i srpska strana od početka su radile na njegovom opstruiranju i negiranju. Srpska strana ga je doživljavala kao prepreku njihovom pravu na samoodređenje do odcjepljenja, a bošnjačka kao prepreku unitarnoj BiH u kojoj bi većinski Bošnjaci bili temeljni narod. Jedini iskreni zagovornik toga plana bila je hrvatska strana, koja je načela iz Cutileirovog plana zagovarala i kroz takozvano Livanjsko pitanje „postavljeno“ 9. veljače 1992. godine. U strukturalno političkom smislu, odnos sve tri strane prema ustroju i funkcioniranju BiH u bitnom se nije promijenio od 1992. godine do danas. Ali ono što se bitno promijenilo u odnosu na 1992. godinu, i što svih ovih godina u velikoj mjeri utječe na političko stanje i odnos političkih snaga u BiH je uloga i pozicija međunarodne zajednice. Naime, po Mrduljašu, tijek rata u BiH te splet određenih međunarodnih okolnosti doveo je do toga da su se uskoro po izbijanju rata u utjecajnim zapadnim političkim krugovima pojavila viđenja po kojima su Muslimani/Bošnjaci bili jedine žrtve rata u BiH, te kako se podrškom složenom ustroju i oblikovanju nacionalnih jedinica u osnovi pruža poticaj etničkoj homogenizaciji te u konačnici raspadu te zemlje. Želeći izbjeći moguća sumnjičenja i optužbe za raspad BiH i sudbinu Bošnjaka-muslimana, međunarodna zajednica je sve više pristajala uz koncepciju unitarno-građanske BiH koju je bošnjačka strana uspješno prezentirala kao jedinu političku platformu koja može onemogućiti raspad države. Podrška ovoj platformi, koja se pozivala na vrijednosti sukladne zapadnima, i koju je time bilo lako predstaviti kao jedino etički opravdano rješenje za BiH, ne samo da je otklanjala moguće nesporazume Zapada s „islamskim svijetom“, jer su je producirali sami Bošnjaci-muslimani, već je i otklanjala mogućnost uspostave male te potencijalno problematične bošnjačko-muslimanske državice koja bi zbog nezadovoljstva vlastitim statusom mogla postati uporištem antizapadnih tendencija u središtu Europe. Stoga je u sve većem dijelu međunarodne zajednice jačalo uvjerenje da upravo tu platformu valja podržati, propagirati i ostvariti. Međunarodna zajednica je tako napustila poziciju neutralnog posrednika i praktički postala jednom od „strana u sukobu“ koja primarno mora voditi brigu o vlastitim pozicijama i interesima. U kontekstu ratnih zbivanja, bila je razumljiva i u velikoj mjeri i opravdana podrška koju je međunarodna zajednica pružala Bošnjacima kao najvećim stradalnicima rata i najvećim zagovarateljima opstanka BiH. Bez te podrške i bošnjačke odlučnosti da BiH opstane u okviru svojih međunarodno priznatih granica, vjerojatno bi došlo do raspada države i palestinizacije Bošnjaka. Washingtonsko-daytonskim sporazumima postignut je mir i BiH je opstala u svojim međunarodno priznatim granicama. Unutarnji ustroj time dobiven nije bio izraz svojevoljnih kompromisa do jučer zaraćenih strana, nego je oblikovan u ratnim okolnostima kao rezultat tadašnjih odnosa vojnih i političkih snaga. Stoga je bilo iluzorno očekivati da takav ustroj profunkcionira bez aktivne uloge međunarodne zajednice kao autoritativnog, ali neutralnog posrednika i provoditelja dogovorenih rješenja. Umjesto da prizna kako je neriješeno „nacionalno pitanje“ glavni uzrok svih ostalih političkih problema u BiH, te uvaži legitimnu potrebu rješavanja i srpskog, i bošnjačkog status, broj 16, ljeto 2013. 5 Uvodnik i hrvatskog nacionalnog pitanja unutar BiH kao cjelovite i suverene, ali složene višenacionalne države, najveći dio međunarodne zajednice nastavio je podržavati i favorizirati platformu unitarno-građanske BiH koja se unatoč dobroj propagandnoj „upakiranosti“ zapravo sve više pokazuje kao maksimalistička, velikonacionalna politička platforma najmnogobrojnijeg naroda u BiH. Zahvaljujući raznim oblicima naklonosti i podrške koju su različite međunarodne institucije i organizacije pružale konceptu unitarno-građanske BiH, u bošnjačkoj javnosti stvorilo se uvjerenje – kreirano u sarajevskim političkim, medijskim i pravno-politološkim krugovima – kako su njihovi zahtjevi za unitarno-građanskom Bosnom i Hercegovinom u moralnom, političkom i svakom drugom društvenom smislu legitimniji i superiorniji od svih koncepata i modela koji pri unutarnjem uređenju države nastoje uvažavati, pored ostalih, i etno-nacionalne kriterije. Svaki zahtjev za uvažavanje spomenutih kriterija u tim se krugovima proglašavao nacionalizmom i izvrgavao bespoštednoj ideološkoj kritici s pozicije moralne, svjetonazorske i političke superiornosti. „Njihova moralna svijest je uzvišena i besprijekorna, a opravdanost njihove kritike je, čini se, za svagda zajamčena ratnim strahotama“ – tako ih je u jednom svom tekstu u ironijskom ključu opisao Ugo Vlaisavljević. U velikom dijelu bošnjačke javnosti, osobito u sarajevskim medijskim i pravno-politološkim krugovima, ideološko-vrijednosne kategorije građansko-unitarnog modela su u tolikoj mjeri interiorizirane da među njima uopće ne postoji svijest, ili ju se ne želi javno priznati, da njihov pravno-politološki narativ u postojećim bosanskohercegovačkim okolnostima funkcionira kao legitimacijska ideologija kojom dominantna etnička grupa, Bošnjaci, osigurava i opravdava vlastitu hegemonističku poziciju većinskog i temeljnog naroda. Ukoliko u pitanju nije grubo političko nasilje s predumišljajem, jedino se visokim stupnjem ideološke indoktriniranosti može objasniti činjenica da se u navedenim javnostima i krugovima smatra moralno prihvatljivim i politički opravdanim da, na primjer, izborna volja bošnjačkih glasača odlučuje o tome tko će biti politički predstavnik Hrvata. Elementarna demokratska politička kultura je sasvim dovoljna za stav da pripadnici jednog naroda ne smiju birati političke predstavnike pripadnicima drugog naroda, odnosno, da u procesu izbora hrvatskih političkih predstavnika smiju sudjelovati samo oni građani BiH koji jesu, ili se barem u trenutku glasovanja smatraju Hrvatima. Stoga je sasvim logično i opravdano postaviti pitanje: kako može netko tko je potpuno svjestan da nije niti etnički niti politički Hrvat, na izbornom listiću zaokružiti kandidata koji bi trebao predstavljati Hrvate? Svatko tko posjeduje elementarnu moralnu svijest trebao bi takav čin okarakterizirati kao moralno neprihvatljiv, nemoralan, i suzdržati se od njega. Kako je, onda, moguće da se na izborima 2010. godine, 330.000 građanki i građana Bosne i Hercegovine odlučilo zloupotrijebiti svoje biračko pravo i moralno neprihvatljivim činom prevariti i oštetiti skoro 200.000 svojih sugrađana koji nisu imali pri- 6 magazin za političku kulturu i društvena pitanja liku izabrati svoga političkog predstavnika? Bilo bi iznimno važno, politički i društveno vrlo korisno, kada bi svatko ponaosob od 330.000 „lažnih Hrvata“ koji su glasovali za Željka Komšića pokušao sam sebi iskreno odgovoriti je li takvo glasovanje bilo moralno prihvatljivo, je li bilo izraz političke kulture ili političke nekulture, izraz građanske vrline, makijavelističkog pragmatizma, nacionalnog šovinizma, ideološkog konformizma, ili nečeg petog? Kakvi god bili pojedinačni odgovori, sociološki je nesporno kako je taj čin u velikoj mjeri bio uvjetovan građansko-unitarističkim diskurzivnim okvirom koji u bošnjačkoj javnosti i sarajevskim pravno-politološkim krugovima figurira kao dominantni ideološko-politički narativ. Premda se u posljednjih nekoliko godina situacija počela mijenjati i na tom planu, odgovornost za takvo stanje u velikoj mjeri snosi i veliki dio međunarodne zajednice, koji je na različite načine podržavao, propagirao i nastojao u što većoj mjeri ostvariti građansko-unitarnu političku platformu. Jedan od vidova tog podržavanja bilo je i dugogodišnje ignoriranje i tabuiziranje „hrvatskog pitanja“ od strane tog dijela međunarodne zajednice, te otvoreno negiranje i demoniziranje od strane gotovo svih pripadnika sarajevskih društvenih elita svih profila. Donekle je razumljivo da su takvi stavovi i aktivnosti u ratnim okolnostima, te u godinama neposredno nakon Daytona, bili izrazom brige za opstojnost Bošnjaka i države BiH, ali je potrebno i što prije se suočiti s činjenicom da su današnje političke okolnosti, kako u samoj BiH tako i u njezinom okruženju, bitno promijenjene u odnosu na stanje i odnose 90-ih godina prošloga stoljeća. Između ostalog, Republika Hrvatska je postala punopravna članica Europske unije, a Srbija sve brže napreduje na tom putu, ostavljajući BiH daleko iza sebe; Herceg-Bosna je utopljena u Federaciju BiH, Republika Srpska je mnoštvo svojih nadležnosti prenijela na državnu razinu, a donijeta je i odluka o konstitutivnosti sva tri naroda na cjelokupnom teritoriju BiH. U međuvremenu se pojavilo i mnoštvo egzaktnih pokazatelja da liberalno-građanska platforma bošnjačkim društvenim i političkim elitama služi kao legitimacijska ideologija kojom nastoje prikriti i opravdati velikonacionalne, majorizatorske i hegemonističke politike i prakse, koje te elite u prvom redu primjenjuju prema Hrvatima u Federaciji BiH. Bošnjački unitarizam tako sve više postaje partner srpskom secesionizmu u procesu dezintegracije bosanskohercegovačkog društva i države. Ukoliko uistinu žele da BiH u političkom smislu postane samoodrživa zajednica, međunarodna zajednica, ali i bošnjačke elite, bi trebali shvatiti da moraju napustiti politiku podržavanja i favoriziranja unitarno-građanske platforme i početi aktivnije zagovarati i podržavati političke koncepte i modele koji BiH vide kao složenu višenacionalnu zajednicu federalističko-konsocijacijskog tipa. Prvi korak takvoga zaokreta trebao bi biti otvaranje „hrvatskoga pitanja“ i javno zagovaranje institucionalnih modela koji omogućavaju njegovo primjereno rješavanje. Uzimajući u obzir prethodno navedeno, nećemo pogriješiti ako ustvrdimo kako je za donošenje odluke da se krene Uvodnik u izradu studije Položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini bila potrebna doza političke hrabrosti i građanske vrline čelnih ljudi Predstavništva Fondacije Konrad Adenauer u Bosni i Hercegovini. Imajući prigodu prisustvovati ručku organiziranom nakon spomenutog okruglog stola u Mostaru, to sam i spomenuo direktorici Predstavništva fondacije Konrad Adenauer u BiH Sabini Wölkner, te joj čestitao na hrabrosti. I pored iskrenih i zasluženih čestitki, nisam se mogao oteti dojmu da spomenute hrabrosti ipak nije bilo u tolikoj mjeri da tema položaja Hrvata u BiH bude glavna i jedina tema okruglog stola. Javni pritisak još uvijek je toliko jak da ni KAS o toj temi ne smije otvoreno javno govoriti, nego tek iz drugog plana, onako usput, u okviru drugog tematskog bloka. I to sam, naravno, spomenuo gospođi Wölkner, te joj predložio da glavna i jedina tema slijedećeg okruglog stola u organizaciji KAS-a bude Federalna jedinica s hrvatskom većinom, a ako baš želi biti do kraja odvažna i javno demonstrirati nesklonost političkim tabuima – da naslov teme, ili neke nove studije, bude jednostavno Treći entitet. Svrha tog okruglog stola, naravno, ne bi trebala biti promoviranje ili favoriziranje „trećeg entiteta“, nego poziv svim zainteresiranim javnostima u BiH da se o pitanju „trećeg entiteta“ otvori argumentirana javna rasprava koja bi trebala pokazati što su moguće slabosti, a što prednosti ovog modela u odnosu prema drugim prijedlozima i modelima unutarnjeg preuređenja BiH. Zašto sve ovo spominjem u uvodniku Statusa, i zašto se tako često bavim ovom temom? Postoji više razloga tome. Zacijelo glavni razlog je što me se to tiče. Tiče me se kao Hrvata, jer se u nacionalnom smislu samoodređujem kao pripadnik upravo tog a ne nekog drugog nacionalnog kolektiviteta. Tiče me se kao državljanina i domoljuba Bosne i Hercegovine, jer smatram da Bosna i Hercegovina ne može biti normalna, stabilna i prosperitetna država sve dok sva tri njezina konsti- tutivna naroda ne budu međusobno pravno i stvarno jednakopravna, dok se ne pronađe i uspostavi model unutarnjeg administrativno-teritorijalnog i institucionalnog uređenja koji će tu jednakopravnost omogućavati i štititi. Tiče me se i kao građanina koji se odgovorno i angažirano odnosi prema društveno-političkom okruženju kojega je dio, od lokalne do europske i globalne razine. Građanina čija politička kultura i građanska vrlina nisu uvjetovane i ograničene ideološkim uvjerenjima i preferencijama. Građanina koji nastoji biti subjekt a ne objekt političkog, ali i svakog drugog društvenog djelovanja. Građanina koji ne pristaje na diktate, ucjene i tabue, koji misli svojom glavom i u mnogo većoj mjeri uvažava snagu argumenata nego argument snage. Građanina koji je svjestan da je zalaganje za konstitutivna prava Hrvata, kao najmalobrojnijeg i institucionalno najugroženijeg konstitutivnog naroda, ujedno i zalaganje za jednakopravnost svih naroda i građana u BiH, za pravedniju, stabilniju i prosperitetniju BiH. Tiče me se i kao sociologa i kao društveno-političkog analitičara jer je „nacionalno pitanje“ uvjerljivo najznačajnije, najzahtjevnije i potencijalno najopasnije društveno-političko pitanje u BiH, a pri tom i znanstveno-teorijski najsloženije. Tiče me se i kao urednika časopisa koji se titulira kao časopis za političku kulturu i društvena pitanja. Časopisa koji od prvog broja, sadržajno a ne samo deklarativno, zastupa ideju pluralizma a ne fundamentalizma bilo koje vrste, ideju miroljubivog, međusobno uvjetujućeg i prožimajućeg suživota različitih društveno-političkih identiteta i uvjerenja. Ideju nove političke paradigme koja nastoji učinkovito i društveno odgovorno upravljati kulturno-političkim razlikama i harmonizirati ih, a ne ih negirati i pokušati eliminirati raznim majorizatorskim i asimilacijskim praksama. Praksama koje nužno vode prema kulturnoj isključivosti, društvenim konfliktima i političkom nasilju. status, broj 16, ljeto 2013. 7 MISLIOCI: JEAN GUSTAVE RICœUR Mislioci: Jean Paul Gustave Ricœur Ricœurova hermeneutika On je prvi u hermeneutici nastojao integrirati kritičku brigu u samu teoriju interpretacije. Unatoč mnoštvu različitih tema i problema koje obrađuje u svojim tekstovima, Ricœurovu filozofiju uvjetno je moguće opisati kao samoreflektirajuću filozofiju u post-kantovskoj tradiciji, pri čemu refleksiju (promišljanje) treba shvatiti kao čin o kojemu subjekt, u trenutku intelektualne jasnoće i etičke odgovornosti, reflektira ujedinjujuća načela koja ga čine subjektom Jadranka Brnčić F rancuski filozof Paul Ricœur (1913-2005) u svom se istraživanju fenomenologije i hermeneutike susreće s problemom jezika, primjećujući da se sva filozofska istraživanja danas sijeku na tom području. Stoga se i u njegovu radu prepleću utjecaji i odjeci Wittgensteinovih istraživanja, anglosaksonske filozofije jezika, Husserlove fenomenologije, Heideggerove misli, radova bultmanovske i drugih novijih škola novozavjetne egzegeze, radova poredbene povijesti religija i antropologije koji se tiču mita, obreda i vjerovanja te psihoanalize. Schleiermacher je prvi proširio hermeneutiku od metode rješavanja teških slučajeva u interpretaciji do općeg pristupa svim interpretacijama. Dilthey je historicitet razumijevanja podigao do „univerzalnosti“. Heidegger gotovo da je sav bitak smjestio u odnosu na tekst, a Gadamer je stopio oba horizonta kao uvjet razumijevanja. S Ricœurom počinje povratak kritici: on je prvi u hermeneutici nastojao integrirati kritičku brigu u samu teoriju interpretacije. Unatoč mnoštvu različitih tema i problema koje obrađuje u svojim tekstovima, Ricœurovu filozofiju uvjetno je moguće opisati kao samoreflektirajuću filozofiju u post-kantovskoj tradiciji, pri čemu refleksiju (promišljanje) treba shvatiti kao čin o kojemu subjekt, u trenutku intelektualne jasnoće i etičke odgovornosti, reflektira ujedinjujuća načela koja ga čine subjektom. Ricœur nasljeduje Diltheya, koji u povijesti vidi priču svojevrsnoga oblika života, i Heideggera, koji razumijevanje shvaća kao način „bitka-u-svijetu“. Za Heideggera se razumijevanje, po kojem je Dasein bivanje-u-biću, očituje u govoru 10 magazin za političku kulturu i društvena pitanja (Rede). Stoga se razumijevanje ne može odvojiti od govora koji jest način bitka-u-svijetu. No, ontološka hermeneutika ne može dati potpune odgovore na pitanja što ih postavlja diskurs. Heidegger se, penjući se prema primordijalnoj pripadnosti i otvorenosti bića, ne spušta prema detaljima egzegetskih pitanja, prema povijesnoj kritici konteksta te povijesnih i jezičnih oblika ove pripadnosti. Time se radikalno bavila kritička teorija od Theodora Adorna do Jürgena Habermasa, teorija kakva predlaže kritiku mehanizama moći koji u komunikaciju uvode iskrivljavanja. Ricœur, međutim, predlaže kritičku hermeneutiku kakva se nalazi u napetosti između Gadamerove hermeneutike tradicije i Habermasove kritike ideologije. Ricœurova hermeneutika može se shvatiti i kao vrst hermeneutičke varijante Husserlove fenomenologije. U svojoj filozofiji subjektiviteta Edmund Husserl nastoji prevladati odvojenost subjekta i objekta polazeći od intencionalna čina te primjenjujući metodu „fenomenološke redukcije“ koja fenomen, reducirajući ga od primljenih ideja, svodi na projekciju spontane, trenutačne svijesti kao „ostatka“ (residium) čiste svijesti. Husserl primjenjuje redukciju s dvaju razloga: da bi reducirao varijacije koji prate fenomen te zadržao njegovu bit (eidos), a onda i da bi ovu bit „pripojio“ svijesti koja mu je u temelju. Takav postupak reducira pogreške i predrasude koje su izvor nesporazuma te blokiraju svaku istinsku interpretaciju. Dvostruko, korelativno kretanje eidetičke i transcendentalne redukcije ilustrira dva momenta svakoga interpretacijskog posla: odvajanje od stratifikacija koje tvore Mislioci: Jean Paul Gustave Ricœur Paul Ricœur (1913-2005) povijesni profil fenomena te vraćanje prvotnim pozicijama svijesti čije djelovanje konstituira objekt. Idući od življena svijeta prema ustanovljujućoj svijesti, interpretacija se potom vraća od svijesti prema svijetu. Ovo vraćanje ima za cilj da svijesti omogući ponovno nastaniti svijet, ali drukčije nego prije – s odmakom i kritički. Ovakav se pothvat, zapravo, temelji na etici sebstva: svijest razgolićena od svojega transcendentalnoga statusa postaje hermeneutičkom sviješću angažiranom u svijetu prema kojem je usmjerena. Kalemljenje hermeneutičkoga problema na fenomenološku metodu mora, po Ricœuru, omogućiti ponovno uspostavljanje modusā po kojima subjekt shvaća samoga sebe interpretirajući se. Subjekt se, dakle, ne vraća k sebi izravno, nego dugim putem (samo)interpretacije. Za Ricœura tekst se svojim upisivanjem u svijet odvaja od inicijalnoga semantičkoga konteksta, što njegovu hermeneutiku udaljuje od Gadamerove koja tekst razumije u odnosu na pitanje na koje tekst odgovara. Ricœur, može se reći, tekst prije razumije u odnosu na pitanje koje postavlja, na prostor što ga otvara. Tekst se interpretira u svojoj gustoći odgovora, u svojim unutarnjim sukobima različitih pitanja i odgovora, kao i u svojoj vlastitoj temporalnosti i spacijalnosti. Metaforičko ovdje nije „iza“, nego „ispred“ naših jezičnih uporaba, ne više u nataloženu jeziku, nego u jeziku u stanju pojavljivanja. Ricœurova hermeneutika stoga se vraća prema poetici. Samorazumijevanje sebstva posredovano je znakovima, tekstovima i djelima te ih subjekt dešifrira u njihovim varijacijama. Prihvatimo li Ricœurovu definiciju simbola – tumačenje kojega je temeljan hermeneutički problem – kao prisutnost dvostrukoga (ili višestrukog) značenja u jednome znaku, možemo, dakle, reći da se on nastavlja na filozofsku tradiciju hermeneutike, ali ne ostaje usko u okvirima filozofije, nego uočava da se hermeneutički problem na osobit način javlja gdje god jezik proizvodi „višak smisla“, tj. gdje se zbog simboličke prirode jezika javlja dvoznačnost: u psihoanalizi jer se bavi mitom i snom, a onda i u religijskoj naraciji jer se teologija dugo opirala promatrati ju „izvana“. Nezamjenjivu pluralnost interpretacija Ricœur vidi kao mnoštvenost simboličkih posredništava koji karakteriziraju ljudsku egzistenciju. Njegova filozofska antropologija jest antropologija čovjeka kadra (l’homme capable) za samointerpretaciju na dugom putu čitanja i tekstova i svijeta. *** Ricœurovu hermeneutiku tvore tri momenta, tri krila jednoga triptiha: propitivanje simbolike zla, prijepora interpretacija te narativne temporalnosti i konstutiranja sebstva. Prvo krilo proizlazi iz refleksivne filozofije: rad interpretacije sastoji se u upućivanju na prvotni čin koji ju utemeljuje i Ricœur ga u svojem projektu filozofije volje (Philosophie de la volonté, 1950-1960) propituje na problemu simbolike zla. Drugo krilo proizlazi iz huserlovske fenomenologije: Ricœur premješta svoje propitivanje na frojdovsku psihoanalizu status, broj 16, ljeto 2013. 11 Mislioci: Jean Paul Gustave Ricœur koju predstavlja, u analitičkoj situaciji, kao situaciju (posebnog) jezika (De l’interprétation. Essai sur Freud, 1965) te promišlja problem prijepora interpretacija (Le Conflit des interprétations, 1969). Raspravlja o hermeneutici kao o „redukciji iluzija i laži svijesti“ te uvodi u njezin kontekst „mislioce sumnje“ kritički promatrajući njihovo radikalno istjerivanje subjekta iz njega samoga: u sredstva proizvodnje (Marx), volju za moć (Nietzsche) i u nesvjesno (Freud). Njegova je nakana pratiti referencijalnu intenciju teksta do njezine vizije zbiljskoga, do njezine partikularne ontologije. U trećem krilu triptiha, hermeneutičkoj varijanti fenomenologije, Ricœur upućuje na iskustvo temporalnosti, inherentno jeziku (La Métaphore vive, 1975. i Temps et récit, 19831985), te na realizaciju sebstva kao drugosti koja svoju paradigmu nalazi u priči (Soi-même comme un autre, 1990). U studiji o narativnim žanrovima (i fikcionalnim i historiografskim) te o metafori, Ricœur tvrdi da je metafora oblik semantičke inovacije koja ponovno opisuje stvarnost te stoga djeluje usporedno s mímēsis, tj. oponašanjem stvarnosti. Oni zajedno tvore svijet smisla što ga nastanjuje ljudsko biće u čijoj se svijesti sukobljuju različite pripadnosti. Budući da nužno ima vremensku dimenziju, naracija također reflektira živote subjekata koji žive u vremenu. Subjekt na putu od poznavanja do prepoznavanja sebe prolazi kroz priču koja ga ponovno uspostavlja tumačenjem ispripovijedanoga, tj. kroz narativni proces. Narativnost nema samo epistemološko značenje – koje se, po Ricœuru, sastoji u tome da konfigurira vrijeme posredstvom priče – niti ontičko značenje – koje se sastoji u tome da refigurira vrijeme određenom poviješću – nego ima ontološko značenje. Ono povezuje „pričanje“ sebstva s njegovim konstituiranjem. Narativna struktura nam omogućuje da uvidimo kako postoji autokonstitucija sebstva kao narativnog subjekta koji se ovjerava u priči. U povijesti hermeneutičkih propitivanja dugo je bila zapostavljena uloga čitatelja (gledatelja, primatelja) koji se vraća svojem čitanju te odgovara na problematiku teksta. Interpretacija teksta za Ricœura je trajna reinterpretacija. Interpretirati znači „zaposliti“ imaginaciju, tj. otkrivati moguće svjetove teksta te dopuštati da ti svjetovi djeluju kroz nas (Du texte à l’action, 1986). Hermeneutika se stvara u prostoru otvorenu „pred tekstom“ i koristi mogućnosti bivanja kao poetskih prijedloga teksta. Svijet teksta nije skriven iza teksta, nego otvoren njime i pred njim. Čitateljevo je pustiti da mu poetski rad teksta ponudi svoj svijet kako bi, prihvaćajući ga, mogao na nov način nastaniti vlastiti [svijet] te osjećati i djelovati drukčije nego dotad. Zadatak hermeneutike jest, po Ricœuru, rekonstruirati unutarnju dinamiku aktivnosti teksta kako bi određeni tekst mogao biti projiciran u ljudski svijet. Ili, drugim riječima: zadatak joj je rekonstruirati kako to tekst, ili ma koji narativni rad, izlazi iz „neprozirnosti života, djela i patnje“, daje se preko autora čitateljima koji ga prihvaćaju te mijenja njihove živote na osnovi onoga što im govori o svijetu i njima samima. Riječ je, dakle, o tome da se poetskom diskursu vrati njegova moć posredovanja između smisla i referencijalnosti. 12 magazin za političku kulturu i društvena pitanja Osnovni problem oko kojeg Ricœur gradi svoju tekstualnu hermeneutiku jest upravo problem odnosa smisla i referencije. U svakom diskursu dolazi do spajanja smisla (njegove unutarnje organizacije) i referencije (njegove moći da upućuje na izvantekstualnu stvarnost). Način promišljanja o referenciji kao vezi između riječi, tj. teksta i stvarnosti u suvremenoj je semiotici i poststrukturalizmu doživio odlučan obrat. Razgrađena je metafizička iluzija da znakovi moraju imati referencijsku ovjeru u stvarnosti te je gotovo posve napušten pojam mimetičnosti – kao oponašanja, odražavanja stvarnosti u jeziku – u korist pojma dijegeze, prikazivanja, proizvodnje. No, s prividnim napuštanjem pojmova referencije i mimeze samo se još više usložnio problem interpretacije. Usuprot tendenciji raskidanja čvrste veze između znaka i predmeta, Ricœur predlaže novo propitivanje i mimeze i referencije: njega ne zanima funkcija oslobođena značenja, nego interpretativni postupak u dosezanju značenja eksplikativnom analizom konvergentnih metoda te u otvaranju smislu, štoviše „višku smisla“ položenu u „svijet teksta“. Ricœurova je hipoteza da dokidanje referencijalne funkcije običnog jezika ne znači dokidanje svake referencije. Naprotiv, dokidanje stvarne referencije „prvoga reda“ postaje uvjetom da bi se referenciji „drugoga reda“ moglo prići na virtualan način: fikcionalno ili poetsko djelo predlaže određen svijet na imaginativan, fiktivan način. Tekst se neizravno obraća imaginaciji koja predlaže drukčiji način osjećanja i djelovanja, tj. obitavanja u svijetu kakav nam je predložen tekstom. Ricœur referenciju, dakle, shvaća kao refiguraciju: činom čitanja naše vlastito razumijevanje svijeta preobražava se novim mogućnostima razumijevanja kakve nudi sam narativan postupak. Ovaj proces oblik je ne samo razumijevanja, nego i uređivanja svijeta putem imaginacije. Na ruševinama doslovne interpretacije iskaza koja samu sebe razara, gradi se inovacija smisla na razini čitavoga teksta, a onda i inovacija nove „referencijalne težnje“. Dakle, težište pitanja nije u tome što je to stvarnost, nego što je epistemologija simboličkog jezika koji posreduje njezin smisao. *** Ricœur u knjizi Soi-même comme un autre razrađuje dinamički filozofski koncept identiteta kao hermeneutiku sebstva, nastojeći problematiku sebstva osloboditi bremena istosti kao trajnosti u vremenu. Već u samom naslovu knjige izražena je složenost problema ljudskog identiteta, tj. dinamika i dijalektika istosti i drugosti sebstva koju autor razvija u knjizi kao: refleksivnu meditaciju o sebstvu koja se ostvaruje zaobilaznim putem analize, kao dijalektiku značenja latinske pokazne zamjenice idem (jedno te isto, istovjetnost – istost), u smislu nepromjenjive identičnosti, i značenja latinske pokazne zamjenice ipse (sam po sebi, samosvojan – ipsost), u smislu onoga što tvori sebstvo. Promatranje sebstva pod dvama aspektima: idem i ipse omogućuje da se upozori na još uvijek otvorene aporije i proturječnosti u hermeneutici sebstva, a kritika identiteta idem, naposljetku, ima i terapeutsku vrijednost jer se tjeskoba rađa upravo s osjećajem gubitka identiteta, gubitka istovjetnosti sa samim sobom. Granična iskustva krajnji su test sebstva: sebstvo gubi potporu istosti te odgovor na pitanje „tko?“ ostaje neiskazanim. Mislioci: Jean Paul Gustave Ricœur Slijedeći Dereka Parfita, Ricœur problem osobnoga identiteta zove „zbunjujućim (zagonetnim) slučajem“ (puzzling case). koji uznemiruju naš uobičajen način mišljenja te su stoga granične situacije pitanja o identitetu. Puzzling cases nisu marginalna pitanju identiteta, nego ga upravo konstituiraju. Svaki odgovor na njihovu neodlučivost nije plauzibilan te pitanje identiteta ostaje otvorenim, neodgovorenim. Do sintetičkog razrješavanja istosti (bivanja jednim te istim sa samim sobom) i ipsosti (bivanja samim po sebi) može doći jedino u narativnom obliku te je stoga kategorija „narativnog identiteta“ ujedno i narativna konfiguracija, odnosno specifičan model povezivanja događaja u fabuli koji omogućava dijalektičku integraciju proturječja u području identiteta. Sebstvo se konstituira kao priča: kontingentni događaji izazivaju nesuglasje unutar cjeline kao obuhvatnog suglasja, ali su jednako tako i neophodni za razvoj, tj. i sami pridonose ostvarivanju ovoga obuhvatnog suglasja, postaju nužne etape razvoja sebstva. Razumjeti sebe znači razumjeti se pred tekstom, a onda i pred „tekstom“ vlastita djelovanja, te iz teksta činom čitanja primiti poticaj sebstva, različita od „mojstva“ od kojega potječe poticaj na otkrivanje vlastite povijesti. Subjektivnost u svjetlu narativna identiteta naše je samorazumijevanje nastalo u dinamici taloženja priča u pretpovijesti i inovacija u našoj artikulaciji i „prisvajanju“ ove pretpovijesti. Naime, naš narativni identitet možemo uvijek iznova reinterpretirati samo u svjetlu priča što nam ih nudi naša kultura iz čijeg arhiva crpimo. Prigovor teoriji da je život naracija – jer „život se živi, a priče pričaju“ – skriva se u činjenici da etički dobre priče mogu služiti kao model za stvaran život: ovaj se prigovor svladava shvaćanjem naracije kao one koja zahtijeva rad čitatelja kako bi se dovršila, jednako kao što stvarni životi zahtijevaju druge kako bi bili interpretirani. Naš je život prepleten životima drugih. Svaki pojedinačni život može se promatrati kao narativna potka unutar sveukupnoga zapleta života: ponekad su ova tkanja povezana, a ponekad se posve mimoilaze. Da bi čovjek imao narativan identitet, treba da je u interakciji s drugima: bez drugih ljudi u svojemu životu, čovjek nema ni priču koju bi mogao ispričati. Naš identitet, dakle, nikad nije samo naš. On je drugome „drugi“ jednako kao i što je identitet drugoga nama „drugi“ sve dok ga ne „prisvojimo“. Metakategorija drugosti, međutim, ne uključuje samo druge osobe, nego ju valja promatrati na tri razine: drugost svijeta, drugost druge osobe i drugost sebstva sebi samom. Dakle, kao suprotstavljenost ega i sebstva, tijela i svijesti, svijesti i savjesti, riječju: sebstva i jastva. Zbog ovoga prepletanja identiteta temeljno čvorište intersubjektivne interakcije, tj. integracije polisemičnosti drugosti kakva je nesvodiva tek na puku drugost druge osobe, po Ricœuru, jest prepoznavanje. On govori o tri modela prepoznavanja: 1. prevođenje tuđih ideja u vlastit, subjektivan jezik, što nije puko prisvajanje nego „jezička gostoljubivost“; 2. razmjena sjećanja kakva proizlazi iz „narativne gostoljubivosti“ te 3. model praštanja kakav nas oslobađa dugova prošlosti. Prevođenje omogu- ćuje zajedničku sadašnjost, razmjena sjećanja učvršćuje naš narativni identitet, a praštanje otvara etički prostor u kojem je moguća budućnost. Ricœurov izraz „sebstvo kao drugi“ u sebi nagoviješta i značenje sebstva i drugog u etičkom smislu: „ja“ svoje djelovanje usmjeravam prema drugom i razmjenjujem se s drugim, „ja“ se stavljam u položaj drugog i samog sebe mogu vidjeti kao drugog, baš kao što drugome i jesam – drugi. Subjekt, dakle, nije samo supstancija nego ponajprije etički izbor. Misliti „sebe“ uključuje „drugog“ kao konstitutivan element mojega identiteta. Malo-pomalo antropologija „pogrešiva“ (l’homme faillible) ili „čovjeka kriva“ (l’homme coupable), o kojoj je pisao u svojoj Philosophie de la volonté, vodila je Ricœura preko fenomenologije „čovjeka kadra“ (l’homme capable) – sposobna za pripovijedanje i angažman, za kritiku i uvjerenje – do hermeneutike ljudske povijesne situacije u kojoj je čovjek istodobno sputan poviješću i sposoban se u njoj angažirati, što su teme njegovih zadnjih knjiga: La mémoire, l’histoire, l’oubli (2000), Le Juste (2001) i Parcours de la reconnaissance (2004). Između neuspjeha volje u „pogrešivu čovjeku“ i djelujuće volje u „sposobnom čovjeku“ postoji dug i težak prelazak s pasivnosti koja podnosi i aktivnosti koja ne zaboravlja prvotnu pasivnost, nego ju preokreće i čini aktivnom. Kroz cijelu ovu putanju otkriva se ono što bismo paskalovski mogli nazvati „veličinom bivanja čovjekom“, veličinom koja ne umije vidjeti osim onoga što naslućuje, koja je u krhkosti i u želji nikad doželjene i nikad ispunjene želje. *** Ricœurovi tekstovi prije otvaraju nego zatvaraju mnoga pitanja iz filozofske hermeneutike i teorije teksta. Ricœur je mislilac čija je svaka nova knjiga nastavak prethodne u onoj točki za koju je mislio da ju nije bio dovoljno razradio. Ukrštavajući se s pojedinim tuđim refleksijama i gledištima ne opovrgava ih, nego korigira ili dopunjuje te su, tako, njegovi tekstovi svjedočanstvo pomnih čitanja i dinamike mišljenja: ostavljajući tragove vidljivima, konstantno počinje od poznatih hipoteza i nadopunjuje ih novim pristupima, argumentacijama, terminologijom. Vraća se nekim temama, uključujući znanja koja je stekao u međuvremenu, epigonski ih istodobno akumulirajući i razgrađujući. Njegov je postupak: toliko ozbiljno uzeti u obzir svaki od razmatranih pristupa da u njima otkrije moguće verzije interpretacija, te tako i ono „mjesto“ na kojem je moguć artikuliran uvid u onaj drugi, naizgled suprotstavljen pristup te spremnost da se od njega uči. U svakoj svojoj knjizi Ricœur pokušava odgovoriti na zaseban problem, ali u njihovu nizu može se, zapravo, iščitati evolucija postavljanja pitanja. U njegovu djelu ne nalazimo ključ za interpretaciju kakva bi pružala odgovore, nego otvoren prostor za razmišljanje o dosezima, aporijama i granicama interpretacija. Ricœur poput Derride isključuje mogućnost jednog, postojanog i nepromjenljivog značenja. I on polazi od višeznačne status, broj 16, ljeto 2013. 13 Mislioci: Jean Paul Gustave Ricœur prirode jezika iz koje proistječe neodređenost svojstvena tekstu i komunikaciji s njim, što se ostvaruje u brojnim iteracijama i reiteracijama. Po Derridi neodređenost je uvijek prisutna već u svakom tekstu: onome koji se tumači i onome kojim se tumači. Budući da poriče mogućnost ma kakva značenjskoga usidrenja jezičnih i opažajnih entiteta, referencija, po Derridi, kao da se prema znakovima može ophoditi kako joj volja. No, ova je mogućnost samo hipotetske, ali ne i stvarne naravi, tj. uzima u obzir idealnog a ne stvarnog interpreta. Stvarni interpret nije kadar iskoristiti sve značenjske mogućnosti teksta. Ricœur dijalošku prirodu interpretacije vidi u okvirima relativno predvidljivih konceptualnih sustava unutar kojih se odvijaju oscilacije neodređenosti, a suptilnost pristupa polisemiji inherentnoj riječi i tekstu nalazi u svijesti tumača o razlikama u statusu značenja na semiološkoj, semantičkoj i hermeneutičkoj razini. „Riječi imaju više od jednoga smisla, ali ne posjeduju neograničen smisao“ – kaže Ricœur. On je, dakle, suglasan s Derridom da značenje nije potpuno odredljivo, ali ne i kad je riječ o razmjerima ove neodredljivosti. Ricœurova hermeneutika alternativa je dekonstrukciji utoliko što ne poriče mogućnost prenošenja značenja i ne odriče ga se u potpunosti, ali proces tumačenja smatra i održava otvorenim, dinamičkim, dijaloškim, polifonim. Ona je moguća pod pretpostavkom da su spoznaja i razumijevanje smisla, posredovani simbolima i pričama – za razliku dekonstrukcijskom osporavanju čitljivosti i razumljivosti teksta i svijeta – mogući i priopćivi, premda nikad konačni i isključivi. Ne postoji kraj igre, nego su posrijedi samo privremene pauze koje novom igraču, odnosno tumaču, omogućuju ući u igru kakva počiva upravo na napetostima među aporijama. Svrha tumačenja nije ponuditi konačan smisao, koji bi sam proces kretanja prema i od teksta paralizirao, nego podijeliti svoj uvid s drugima. Objavljene knjige Temps et récit III: Le temps raconté (Vrijeme i priča III: Ispričano vrijeme), Éditions du Seuil, Pariz 1985. Du texte à l’action: essais d’hermenéneutique (Od teksta do djelovanja: hermeneutički ogledi), Éditions du Seuil, Pariz 1986. Political and Social Essays by Paul Ricoeur (Politički i sociološki ogledi Paula Ricœura), ur. Charles E. Reagan i David Stewart, Beacon Press, Boston 1978. Le Mal. Un défi à la philosophie et à la théologie (Zlo. Izazov za filozofiju i teologiju), Labor et Fides, Genève 1986, 20043. Soi-même comme un autre (Sebstvo kao drugost), Éditions du Seuil, Pariz 1990. A Ricoeur Reader: Reflection and Imagination (Ricœurovi tekstovi: Refleksija i imaginacija), ur. Mario Valdés, University of Toronto Press, Toronto-Buffalo 1991. Lectures 2. La Contrée des philosophes (Lektira 3. Predjel filozofa), Éditions du Seuil, Pariz 1992. Lectures 3. Aux frontières de la philosophie (Lektira 3. Na granicama filozofije), Éditions du Seuil, Pariz 1994. La critique et la Conviction. Entretien avec François Azouvi et Marc de Launay (Kritika i uvjerenje. razgovor s Françoisom Azouvijem i Marcom de Launayom), Calmann-Lévy, Pariz 1995. Figuring the Sacred: Religion, Narrative and Imagination (Figuriranje sakralnoga: religija, naracija i imaginacija), prev. na engleski David Pellauer, Fortress, Minneapolis 1995. Réflexion faite: autobiograhie intellectuelle (Obavljena refleksija: intelek-tualna autobiografija), Esprit, Pariz 1995. Autrement. Lecture d’Autrement qu’être ou au-delà de l’essence d’Emmanuel Lévinas (Drukčije. Čitanje Lévinasove knjige Drukčije nego biti ili Onkraj esencije), PUF, Pariz 1997. Histoire et vérité (Povijest i istina), Éditions du Seuil, Pariz 1955. Philosophie de la volonté I (Filozofija volje I): 1. Le volontaire et l’involontaire (Voljno i ne-voljno), Aubier, Pariz 1950; Philosophie de la volonté II – Finitude et la culpabilité (Konačnost i krivnja): 1. L’homme faillible (Pogrešiv čovjek); 2. La symbolique du mal, Aubier, Pariz 1960. De l’interprétation. Essai sur Freud (O tumačenju. Ogled o Freudu), Éditions du Seuil, Pariz 1965. Le Conflit des interprétations. Essais d’herméneutique (Prijepor interpretacija. Hermeneutički ogledi), Éditions du Seuil, Pariz 1969. La Métaphore vive (Živa metafora), Éditions du Seuil, Pariz 1975. Lectures on ideology and utopia (Predavanja o ideologiji i utopiji), Chicago University Press, Chicago 1975. Interpretation Theory: Discourse and the Surplus of Meaning (Teorija interpretacije: diskurs i višak smisla), Texas Christian University, Fort Worth 1976. Essays on Biblical Interpretation (Ogledi o biblijskoj hermeneutici), Fortress Press, Philadelphia 1980. Temps et récit I: L’intrigue et le récit historique (Vrijeme i priča I: zaplet i povijesna priča), Éditions du Seuil, Pariz 1983. Hermeneutics and the Human Science (Hermeneutika i humanistička znanost), Cambridge University Press, New York 1983. Temps et récit II: La configuration dans le récit de fiction (Vrijeme i priča II: Konfiguracija u fikcionalnoj priči), Éditions du Seuil, Pariz 1984. 14 magazin za političku kulturu i društvena pitanja Jadranka Brnčić studirala je francuski i ruski jezik s književnostima na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je doktorirala temom „Ricœurovo tumačenje biblijskoga teksta“. Mislioci: Jean Paul Gustave Ricœur i André LaCoque, Penser la Bible (Misliti Bibliju), Éditions du Seuil, Pariz 1998. La mémoire, l’histoire, l’oubli (Pamćenje, povijest, zaborav), Éditions du Seuil, Pariz 2000. i Changeux, Jean-Pierre, Ce que nous fait penser (Što nas potiče na mišljenje), Odile Jacob, Pariz 2000. Le Juste II (Pravednik), Esprit, Pariz 2001. Parcours de la reconnaissance (Putanja prepoznavanja), Stock, Pariz 2004. La lutte pour la reconnaisance et l’économie du don (Borba za prepoznavanje i ekonomiju dara), UNESCO, Pariz 2004. L’herméneutique biblique (Biblijska hermeneutika), Les Éditions du Cerf, Pariz 2005. Les temps du texte. Recueil des contributions de Paul Ricœur á la revue ETR (1974-1989) (Vremena teksta. Zbornik priloga Paula Ricœura reviji ETR (1974-1989)), Etudes Théologiques & Religieuses, poseban broj, dodatak br. 4, Institut protestant de Théologie, Montpellier 2005. Vivant jusqu’à la mort (Živ do smrti), Éditions du Seuil, Pariz 2007. O Paulu Ricœuru Knjige i zbornici (izbor) Amherdt, François-Xavier, L’herméneutique philospohique de Paul Ricœur et son importance pour l’exégèse biblique (Filozofska hermeneutika Paula Ricœura i njezina važnost za biblijsku egzegezu), Les Éditions du Cerf, Pariz 2004. Bečanović-Nikolić, Zorica, Hermeneutika i poetika. Teorija pripovedanja Pola Rikera, Geopoetika, Beograd 1998. The Book of Job and Ricœur’s Hermeneutics (Knjiga o Jobu i Ricœurova hermeneutika), ur. John Dominic Crossan, Semeia 19, Society of Biblical Literature, Williston 1981. Dosse, François, Paul Ricœur: les sens d’une vie (Paul Ricœur: smislovi jednoga života), La Découverte, Pariz 2001. Hengel, J. van den, The Home of Meaning. The Hermeneutics of Subjects of Paul Ricoeur (Dom značenja. Hermenetika subjekta Paula Ricœura), Lanham-New York-London 1982. Jervolino, Domenico, Ricœur. L’amore difficile (Ricœur. Teško moguća ljubav), Studium, Rim 1995. Mongin, Olivier, Paul Ricœur, Éditions du Seuil, Pariz 1994. The Narrative Path. The Later Works of Paul Ricœur (Narativni put. Kasniji radovi Paula Ricœura), ur. Peter Kemp i David Rasmussen, The MIT Press, Cambridge-London 1988. Paul Ricoeur: The Hermeneutics of Action (Paul Ricœur: Hermeneutika djelovanja), ur. Richard Kearney, Sage Publication, London 1996. The Philospohy of Paul Ricoeur (Filozofija Paula Ricœura), ur. Lewis Edwin Hahn, Sothern Illinois University, Chicago 1995. Prammer, Franz, Die philosophische Hermeneutik Paul Ricoeurs in ihrer Bedeutung für eine theologische Sprachtheorie (Filozofska hermeneitika Paula Ricoeura i njezina važnost za teoriju teološkog jezika), Tyrolia-Verlag, Innsbruck-Beč 1988. Ricœur, ur. Myriam Revault d’Allonnes i François Azouvi, L’Herne, Pariz 2004. A Ricoeur Reader: Reflection and Imagination (Ricœurova čitanka: refleksija i imaginacija), ur. Mario Valdès, University of Toronto Press, Toronto-Buffalo 1991. Saggezza pratica e riconoscimento. Il pensiero etico-politico dell’ultimo Ricœur (Praktička mudrost i prepoznavanje. Etičko-politička misao kasnoga Ricœura), ur. Mauro Piras, Meltemi editore, Rim 2007. Simms, Karl, Paul Ricœur, Routledge, London-New York 2003. Stevens, Bernard, L’apprentisage des signes: Lectures de Paul Ricœur (Učenje znakova: Ricœurova lektira), Kluver Academic Publishers, Amsterdam 1991. Stiver, R. Dan, Theology after Ricoeur: New Directions in Hermeneutical Theology (Teologija poslije Ricœura: novi smjerovi u hermeneutičkoj teologiji), Westminster John Knox, Louisville 2001. Thomasset, Alain, Paul Ricœur. Une poétique de la morale. Aux fondements d’une éthique herméneutique et narrative dans une perspective chrétienne (Paul Ricœur. Poetika morala. Prema utemeljenju hermeneutičke i narativne etike u kršćanskoj perspektivi), Leuven University Press, Leuven 1996. Temps et récit de Paul Ricœur en débat (Rasprava o Ricœurovoj knjizi Vrijeme i priča), ur. R. Rochlitz i C. Bouchindhomme, Cerf, Pariz 1990. Vanhoozer, J. Kevin, Biblical Narrative in the Philosophy of Paul Ricœur (Biblijska naracija u filozofiji Paula Ricœura), Cambridge University Press, Cambridge 1990. Wallace, I. Mark, The Second Naivete: Barth, Ricoeur and the Yale Theology (Druga naivnost: Barth, Ricœur i Yale teologija), Mercer University Press, Macon 1990. Prijevodi Ricœurovih tekstova na hrvatski Knjige De l’interprétation. Essai sur Freud – O tumačenju. Ogled o Freudu, prev. Ljiljanka Lovrinčević, Ceres, Zagreb 2005. La Métaphore vive – Živa metafora, prev. Nada Vajs, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb 1981. status, broj 16, ljeto 2013. 15 Mislioci: Jean Paul Gustave Ricœur Članci „Što jest tekst?“, prev. Ljerka Šifler-Premec, Pitanja br. 3/28, Izdavački centar s[aveza] o[mladine] H[rvatske], Zagreb 1971, str. 803-810. „Metamorfoze zapleta“, prev. Gordana Omejec; prijevod poglavlja iz: Temps et récit II: La configuration dans le récit de fiction), u: Uvod u naratologiju (prir. Zlatko Kramarić), Izdvački centar „Revija“, Osijek 1989, str. 183-197. „Preplitanje historije i fikcije“, prev. Mladen Kožul; prir. Vladimir Biti, Quorum, 6 (1990), 4 (31), Zagreb 1990, str. 236-247. „Sablazan zla“, prev. Mihaela Vekarić, u: Treći program Hrvatskog radija, (1990) 28, Zagreb 1990, str. 75-79 „Čitanje Freuda“, prev. Ljiljanka Lovrinčević, u: Treći program Hrvatskog radija, (1991) 32, Zagreb 1991, str. 82-89. „Osobni i naravni identitet“, peta studija knjige Soi-même comme un autre, prev. Jadranka Brnčić, Književna revija, (1998) 3/6, Ogranak Matice hrvatske, Osijek 1998, str. 131153. i u: Autor, pripovjedač, lik, prir. Cvjetko Milanja, Svjetla grada i pedagoški fakultet Sveučilišta „Josip Juraj Strossmayer“, Osijek 1999. „Ja i narativni identitet“ šesta studija knjige Soi-même comme un autre, prev. Jadranka Brnčić, u: Autor, pripovjedač, lik, prir. Cvjetko Milanja, Svjetla grada i Pedagoški fakultet Sveučilišta „Josip Juraj Strossmayer“, Osijek 1999. Tekstovi o Ricœuru na hrvatskom Knjige Ljiljanka Lovrinčević, Nova retorika Paula Ricœura, magistarski rad, Zagreb 1991. Vili Radman, Kritička hermeneutika i hermeneutički subjekt: kritičko sučeljavanje s hermeneutikom P. Ricœura i W. G. Jeanronda, Mueller, Sarajevo 2005. Jadranka Brnčić, Svijet teksta, Naklada Breza, 2012. Članci Andrea Zlatar, „Na rubu spekulativnog“, Gordogan, V, br. 13-14, Zagreb 1983. Mirna Velčić, „Paul Ricœur“, Republika, br. 11-12, Društvo književnika Hrvatske, Zagreb 1987, str. 73-82. Šarčević, Ivan, „Hermeneutika, teorija o razumijevanju i tumačenju teksta: od renesanse do Ricœura“, Filozofska istraživanja, god. 20, br. 76, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb 2000, str. 109-138. 16 magazin za političku kulturu i društvena pitanja Vili Radman, „Subjekt i hermeneutička teorija P. Ricœura (1)“, Bosna franciscana, (2001), 14, Sarajevo 2001, str. 54-71. Vili Radman, „Subjekt i hermeneutička teorija P. Ricœura (2)“, Bosna franciscana (2001), 15, Sarajevo 2001, str. 16-31. Krešimir Šimić, „Biblijska egzegeza u svjetlu suvremene filozofijske hermeneutike“, Bogoslovska smotra, LXXIV, 1, Zagreb, 2004, str. 1-34. Andrea Zlatar, „Protiv zaborava“, Gordogan, god. 3 (2005), br. 6, Udruga za kulturu „Gordogan“, Zagreb 2005, str. 243-248. Mario Kopić, „Paul Ricœur – filozof čitanja (1913-2005)“, Odjek, br. 3-4, Sarajevo 2005. Jadranka Brnčić, „Riječima ponovno uspostaviti smisao“, u: Filozofska istraživanja, god. 26, sv. 4, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb 2005, str. 891-904. Jadranka Brnčić, „Naracija u historiografiji“, u: Radovi 39, Zavod za povijest Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, Zagreb 2007, str. 277-294. Jadranka Brnčić, „Paul Ricœur i strukturalna naratologija“, Republika, vol. LXIV, br. 5, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb 2008, str. 3-19. Jadranka Brnčić, „Ricœurov hermeneutički poststrukturalizam“, Književna republika, V, br. 5-6, Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb 2008. Jadranka Brnčić, „Opstanak priče“, Kolo, Matica hrvatska, Zagreb 2009, str. 5-17. Jadranka Brnčić, „Ricœurova hermeneutika imaginacije“, Nova Istra, IX, br. 3-4, god. XIII, Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, Pula 2008, str. 187-199. Jadranka Brnčić, „Ricœurova hermeneutika sebstva“, Filozofska istraživanja, god. 28, sv. 3, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb 2009, str. 731-747. Jadranka Brnčić, „Ricœurova hermeneutika biblijskoga teksta“, Nova prisutnost, br. 7/2, Kršćanski akademski krug, Zagreb 2009, str. 221-243. Jadranka Brnčić, „Augustin u misli Paula Ricœura“, Filozofska istraživanja, god. 29, sv. 4, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb 2009, str. 669-688. Jadranka Brnčić, „Pourquoi se souvenir de la Shoah?“, u: Mémoire et histoire en Europe centrale et orientale, ur. Daniel Baric, Jacques Le Rider i Drago Roksandić, Presse universitaires de Rennes, Rennes 2010, str. 259-267. Jadranka Brnčić, „Ricœurova ‘podučena egzegeza’„, Bogoslovska smotra, god. 80, br. 4, Katolički bogoslovski fakultet, Zagreb 2010, str. 1133-1145. Jadranka Brnčić, „Postkritičko razumijevanje biblijske vjere“, Služba riječi, br. 1, Katolički bogoslovni fakultet Split, Split 2012, str. 61-79. Mislioci: Jean Paul Gustave Ricœur Osoban i narativan identitet * Kriza se sastoji u tome da sam pojam pripadnosti mojih iskustava meni samom ima dvosmisleno značenje; postoje posjedovanja i zaposjedovanja. Parfit usmjerava svoj pogled na egotizam koji hrani tezu vlastita interesa, protiv kojeg ustaje u svom djelu. No, nije li trenutak rasposjedovanja sebe esencijalan i za autentičnu ipsost? I ne treba li, da bismo bili na raspolaganju, na neki način pripadati nama samima? Pitamo se: bi li se pitanje važnosti postavljalo kada ne bi ostao netko kome pitanje vlastita identiteta nije važno? Dodajmo sada: ako bi moj identitet izgubio svaku važnost u svakom pogledu, ne bi li također postao posve nevažnim i identitet drugoga? Paul Ricœur * Ulomak iz: Soi-même comme un autre, Éditions du Seuil, Pariz 1990. S francuskoga prevela Jadranka Brnčić. Paradoksi osobnog identiteta 1 . Da se pitanje osobnog identiteta, bez niti vodilje razlikovanja među modelima identiteta i bez pomoći narativnog posredništva, gubi u prepletu teškoća i paralizirajućih paradoksa, filozofi engleskoga govornog područja i analitičke kulture najprije su naučili kod Lockea i Humea. Od prvog tradicija je sačuvala izjednačavanje osobnog identiteta i pamćenja. No, treba vidjeti kakva je cijena plaćena za to izjednačavanje u nekonzistentnosti argumentacije i u nevjerodostojnosti s obzirom na posljedice. Nedosljednost u argumentaciji bijaše u sljedećem: na početku poznatog XXVII. poglavlja Filozofskog ogleda o ljudskom razumu (Essai philosophique concernant l’entendement humain (2. izd. 1694)1 pod naslovom „Identitet i različitost“, Locke uvodi koncept identiteta koji, izgleda, izmiče našoj alternativi istosti i ipsosti; pošto je rekao da je identitet rezultat uspoređivanja, Locke uvodi jedinstvenu ideju identiteta jedne stvari sa samom sobom (doslovno: istosti sa samom sobom, same1 Essai philosophique concernant l’entendement humain, prev. P. Coste, Vrin, Paris 1972. ness with itself); i doista, uspoređujući stvar s njom samom u različitim vremenima, oblikujemo ideje identiteta i različitosti; „kada se pitamo je li jedna stvar ista (same) ili ne, uvijek se referiramo na nešto što je postojalo u datom vremenu i na određenom mjestu i za što smo sigurni da je u tom trenutku bilo identično samom sebi (the same with itself)“. Ova definicija kao da gomila svojstva istosti na temelju uspoređivanja i svojstva ipsosti u korist trenutačne podudarnosti neke stvari sa samom sobom, podudarnosti koja se održalo tijekom vremena. No, daljnja analiza razdvaja dvije valencije identiteta. U prvom nizu primjera – brod kojem su izmijenjeni svi dijelovi, hrast čiji se rast prati od žira do stabla, životinja, pa čak i čovjek, čiji razvoj slijedimo od rođenja do smrti – nad svime prevladava istost; zajednički element svim ovim primjerima jest postojanost organizacije koja, po Lockeu, što je točno, ne angažira nikakav supstancijalizam. Međutim, kad prelazi na osobni identitet, što ga Locke ne poistovjećuje s identitetom čovjeka kao takvog, onda on trenutačnoj refleksiji pripisuje „istost sa samim sobom“, istost navedena općom definicijom. Preostaje samo da se povlasticu trenutačne refleksije proširi na trajanje; dovoljno je da se pamćenje promatra kao retrospektivno širenje refleksije u prošlost koliko je dalje moguće; u korist te mutacije refleksije u pamćenje status, broj 16, ljeto 2013. 17 Mislioci: Jean Paul Gustave Ricœur može se reći da se „istost sa samim sobom“ proteže kroz vrijeme. Tako je Locke bio uvjeren da može uvesti cezuru u tijek svoje analize a da pritom ne napusti svoj opći koncept „istosti (jedne stvari) sa samom sobom“. Međutim, preokret refleksije u pamćenje ustvari obilježuje konceptualan preokret u kojem se ipsost prešutno odmjenjuje istošću. Locke ipak nije izazvao najveću zabunu na razini koherencije argumenta: filozofijsko naslijeđe mu je pripisalo invenciju kriterija identiteta, točnije psihičkog identiteta, kojemu otada možemo suprotstaviti kriterij tjelesnog identiteta iz kojega je proizašao prvi niz primjera: u njima prevladava stalnost jedne organizacije koju je moguće promatrati izvana. Otada rasprava o kriterijima identiteta stupa u prvi plan ističući suprotstavljena, jednako kao i vjerodostojna plediranja u korist jednog ili drugog. Na taj način Lockeu i njegovim pristašama redovito suprotstavljamo aporije identiteta koji jedino ovisi o svjedočanstvu pamćenja; psihološke aporije koje se odnose na ograničenja, prekidanja (primjerice, tijekom sna), slabosti pamćenja, no također i ontološke aporije sa strožim ontološkim karakterom: nije li prihvatljivije, pita J. Butler,2 da se kontinuitet pamćenja pripiše kontinuiranoj egzistenciji jedne duše- supstancije, radije nego da se kaže kako osoba postoji ukoliko se sjeća. Locke je otkrio aporetički karakter samog pitanja o identitetu, a da ga nije imao pred očima. O tome više od svega drugog svjedoče paradoksi što ih je preuzeo, a koje su njegovi nasljednici pretvorili u dokaze neodlučivosti: uzmimo za primjer slučaj nekog kraljevića čije je pamćenje transplantirano u tijelo obućara – hoće li time obućar postati kraljevićem koji se sjeća da je to nekad bio ili će ostati obućar kakvog drugi ljudi i dalje tako vide? Locke, vjeran sebi, odlučuje u korist prvog rješenja. No, moderni će čitatelji, osjetljiviji na koliziju dvaju suprotnih kriterija identiteta, zaključiti da je slučaj nerješiv. Na taj se način, unatoč Lockeovim uvjeravanjima, otvara razdoblje puzzling cases. Na to ćemo se kasnije vratiti.3 S Humeom je naizgled otvoreno razdoblje sumnje i sumnjičavosti. Na početku analize koju nalazimo u Raspravi o ljudskoj prirodi (Traité de la nature humaine), knjiga I, četvrti dio, šesti odlomak (1739), Hume postavlja jak koncept odnosa identiteta: „Možemo imati jasnu ideju o nekom predmetu koji tijekom vremena, ostaje nepromijenjen i nepre2 J. Butler, „Of personal Identity, The Analogy of Religion (Analogija religije), 1736., preuzeto u J. Perry (ur.) Personal Identity, University of California Press 1975, str. 99-105. 3 Situacija nastala zbog hipoteze transplantacije jedne duše u drugo tijelo, nije počela već kod Lockea, nego kod njegovih nasljednika, izgledati ne toliko nedeterminiranom, koliko jednostavno paradoksalnom, tj. protivnom zdravom razumu. Jer kako je moguće da kraljevićevo pamćenje ne zahvati tijelo obućara na razini glasa, gesti, držanja? i gdje smjestiti izražavanje uobičajenog obućareva karaktera u odnosu na izražavanje kraljevićeva pamćenja? Mogućnost razlikovanja dvaju kriterija identiteta: takozvanog psihičkog i tjelesnog identiteta, kao da izražavanje pamćenja nije tjelesni fenomen, još nije bilo Lockeov problem, ali je kasnije postalo problematično. Ustvari inherentni nedostatak Lockeova paradoksa, osim u slučaju eventualne cirkularnosti argumenta, nesavršen je opis situacije koju je stvorila imaginarna transplantacija. 18 magazin za političku kulturu i društvena pitanja kidan; tu ideju nazivamo identitetom ili sameness“.4 Nema, dakle ni sumnje ni dvosmislenosti: postoji samo jedan model identiteta, istost. Kao i Locke , Hume nabraja cijeli niz primjera-tipova, od brodova i biljaka do životinja i ljudi. Za razliku od Lockea, međutim, on već od prvog primjera uvodi stupnjeve u označavanju identiteta, ovisno o primjeru u kojemu se naznačuje da su promjene nekog materijalnog ili živog bića više ili manje obuhvatne ili više ili manje iznenadne. Pitanje identiteta tako biva izuzeto crno-bijelih odgovora. No, za razliku od Lockea, Hume ne obrće svoje kriterije označavanja identiteta kada sa stvari i živih bića prelazi na sebstvo. Kao dobar empirist za svaku predodžbu traži odgovarajući dojam („mora postojati dojam koji rađa svaku novu realnu predodžbu“.5) te kako u ispitivanju „svoje nutrine“ nalazi samo raznolikost iskustava i nijedan nevarijabilan dojam koji bi se odnosio na ideju nekog sebstva, zaključuje da je ta ideja iluzija. No, takav zaključak ne zatvara raspravu, nego ju prije otvara. Što nam to, pita Hume, nameće tako jaku potrebu da identitet nadredimo njegovim sukcesivnim percepcijama te da pretpostavimo kako posjedujemo nepromjenjivu i neprekinutu egzistenciju tijekom cijeloga našeg života? Tumačeći iluzije identiteta, Hume razvija takvu suptilnost, koja je, ostavivši jak dojam na Kanta, trajno označila sve kasnije rasprave o iluziji identiteta. Na scenu dolaze dva nova koncepta: imaginacija i uvjerenje. Imaginaciji se pripisuje sposobnost da s lakoćom prelazi s jednog iskustva na drugo ukoliko je njihova razlika slaba i stupnjevita, te tako preoblikuje različitost u identičnost. Uvjerenje potom, ispunjajući manjak dojma, služi kao transmisija. U kulturi kakvoj još pripada Hume, priznanje da neka ideja počiva na uvjerenju, a ne na dojmu, ne diskreditira potpuno tu ideju; uvjerenja imaju mjesto i ulogu koju upravo filozofija ograničava. Pa ipak, reći da uvjerenje rađa fikcije, znači navijestiti vrijeme u kojem će uvjerenje postati nevjerojatnim. Hume ne poduzima još taj korak te sugerira da se jedinstvo osobnosti može pridružiti jedinstvu jedne Republike ili Commonwealth čiji članovi se neprestance mijenjaju dok veze udruživanja ostaju. Tek je Nietzsheu pripalo da učini korak od sumnjičavosti prema sumnji. Nasilje osporavanja zamijenit će suptilnost insinuacije. Zamijetit ćemo: nije li Hume tražio ono što nije mogao naći: sebstvo koji bi bilo jedno isto?. I nije li pretpostavio sebstvo kojega i nije tražio? Pročitajmo njegov glavni argument: „Što se mene tiče, kada prodrem intimnije u ono što nazivam samim sobom, uvijek nabasam na ovu ili onu osobitu percepciju, toplinu ili hladnoću, svjetlost ili tamu, ljubav ili mržnju, bol ili užitak. Nikad ne dosežem sebe ni u kojem trenutku izvan neke percepcije i ne mogu ništa drugo primijetiti osim 4 Prijevod autora. Leroyev prijevod (Hume, Traité de la nature humaine, vol. 2., Aubier-Montaigne, Paris 1968) odveć približno sameness zamjenjuje s „du meme“ (istost) (t. I, str. 345) i self s „moi“ (ja). 5 Prijevod autora (usp. prev. Leroy, op. cit., t. I, str. 343) Mislioci: Jean Paul Gustave Ricœur same percepcije“.6 Evo nekoga tko ispovijeda da nije našao drugo do privatnu datost ipsosti; netko tko prodire u sebe samog, traži i izjavljuje da ništa nije našao. Barem, primjećuje Chisholm, u Person and Object,7 netko sebe nalazi kako upravo odmjerava, primjećuje percepciju. S pitanjem tko – tko traži, odmjerava i ne nalazi i tko percipira? – vraća se sebstvu u istom trenutku kada se ono samo sebi uskraćuje. Ovo je paradoks kakvom se nastavak rasprave u mnogo navrata vraća. Nisam se zaustavljao na pitanju je li bolji kriterij identiteta tjelesnoga ili psihološkoga reda. I to iz više razloga. Najprije, ne želim ostaviti dojam da bi psihološki kriterij imao povlašten položaj naspram ipsosti, a tjelesni rezerviran za istost. Ukoliko pamćenje ima za ipsost određen afinitet, kojemu ću se kasnije vratiti, psihološki kriterij se ne može svesti na pamćenje; sve što je ranije bilo rečeno o karakteru to dovoljno potvrđuje; jer, vidjeli smo da činjenica karaktera ponajviše doprinosi tomu da se identitet misli u terminima istosti. Karakter je, rekli smo, sebstvo pod krinkom istosti. I obrnuto, tjelesni kriterij po svojoj naravi nije stran problematici ipsosti, u mjeri u kojoj pripadnost moga tijela meni samom tvori najbremenitije svjedočanstvo u korist nesvodivosti ipsosti na istost.8 Koliko god neko tijelo bilo nalik sebi samom, to još nije slučaj – dovoljno je usporediti različite Rembrandtove autoportrete – nije istost ona koja tvori ipsost tijela, nego to čini njegova pripadnost nekome kadrom da samog sebe označi kao onoga koji ima svoje tijelo. Potom, unutar polja sadašnje rasprave, najdublje sumnjam u uporabu termina kriterij. Kriterij je ono što omogućuje da u potrazi za istinom, razlikujemo istinito od lažnoga. No, pitanje je kako da točno saznamo izlažu li se ipsost i istost na isti način sudu istine. U slučaju istosti termin kriterija ima vrlo precizno značenje: označuje dokaze verifikacije i falsifikacije iskaza koji se odnose na identitet shvaćen kao odnos: jednako kao... (sjetimo se Lockeove i Humeove afirmacije po kojoj identitet rezultira komparacijom; još kod Kanta supstancija je prva kategorije relacije). Legitimno, dakle, možemo ovaj kriterij nazvati dokazom istinitosti tvrdnji koje se odnose na istost. Je li ista stvar s ipsošću? Pripadnost moga tijela meni samom ne otkriva li jednu kriteriologiju? Ili ona prije pada u polje pukih tvrdnji?9 Je li pamćenje – povlašteni psihološki kriterij – je li ono kriterij za bilo što? Ne pada li i ono u polje tvrdnje? Možemo oklijevati: odgovorit ćemo 6 Usp. Leroy, op. cit., t. I, str. 343. 7 R. Chisholm, Person and Object, a Metaphysical Study, G. Allen & Unwin, London 1976, str. 37-41. 8 Sukob tjelesnog i psihološkog kriterija bio je predmet mnogim tekstovima na engleskom jeziku; dovoljno je pogledati zbirke sljedećih eseja: Amelie Pksenberg Rorty, The Identities of Persons Univ. of California Press 1976; J. Perry, Personal Identity, Univ. of California Press 1975; Sidney Shoemaker, Self-knowledge and Self-identity, Cornell University Press, Ithaca 1963. i Bernard Williams, Problems of the Self, Cambridge University Press 1973. 9 Nije prvi put da epistemološki status tvrdnje prelazi u prvi plan; isp. ovdje str. 108. Veza ipsosti i tvrdnje bit će izravno obrađena u desetoj studiji. ne ako poistovjećujemo kriterij ispitivanja verifikacije i falsifikacije; a da ako priznamo da se tvrdnja pripisuje ispitivanju istine jednoga drugog reda od onog u koji pripadaju sama verifikacija ili faslifikacija. Ova se rasprava ne bi mogla ispravno privesti kraju sve dok se čvrsto ne uspostavi razlikovanje dviju problematika ipsosti i istosti te sve dok se ne prođe cijela lepeza slučajeva, idući od njihove pretpostavke do razdvajanja. 2. Prije nego uđem u raspravu o kriterijima osobnog identiteta, namjerno sam odabrao ogledati se s jednim važnim djelom koje se, prenoseći raspravu na respektivne zasluge psihološkog i tjelesnog kriterija, obraća izravno uvjerenjima što ih mi obično pridodajemo traženju osobnog identiteta. Riječ je o rijetkom djelu Reasons and Persons Dereka Parfita.10 U njemu sam prepoznao opasnoga protivnika – ne neprijatelja, daleko od toga – moje teze o narativnom identitetu, u mjeri u kojoj se njegove analize događaju na razini na kojoj identitet ne znači drugo do istost, namjerno isključujući svako razlikovanje istosti i ipsosti te, dakle, svaku dijalektiku – narativnu ili drugu – istosti i ipsosti. Djelo istodobno podsjeća na Lockea, manje po mjestu koje pridaje pamćenju, a više po nabrajanju paradoksalnih slučajeva, i na Humea, po svojem skeptičnom zaključku: famozni puzzling cases koji služe kao dokaz istine u cijeloj Parfitovoj knjizi, navode, ustvari, na misao da se samo pitanje identiteta može pokazati ispraznim u onoj mjeri u kojoj je, u manje ili više paradoksalnim slučajevima, odgovor neodređen. Za nas će biti pitanje je li Parfit, kao Hume, tražio ono što nije mogao naći, čvrsto pravilo osobnog identiteta, definiranoga terminima istosti, i je li unaprijed pretpostavio sebstvo koje nije tražio, naročito kada je razvijao, s rijetkom snagom misli, moralne implikacije svoje teze i napisao: „personal identity is not what matters“ (osobni identitet nije ono što je važno).11 Parfit pobija temeljna uvjerenja vezana uz kriterije identiteta. Iz didaktičkog razloga obična uvjerenja vezana uz osobni identitet možemo rastaviti u tri niza tvrdnji: prvi se odnosi na ono što nam valja shvaćati pod pojmom identiteta, na odvojenu egzistenciju od trajne jezgre; drugi se sastoji u uvjerenju da je uvijek moguće naći određeni odgovor u odnosu na ovu trajnost; treći izriče da je postavljeno pitanje važno kako bi osoba mogla tražiti pravilo moralnog subjekta. Parfitova strategija se sastoji u tome da ruši jedan za drugim ova tri niza tvrdnji koje su manje suprotstavljene, a više pretpostavljene, od one najočitije do najprikrivenije. Prva Parfitova teza jest da zajedničko uvjerenje mora biti formulirano riječima koje joj nisu vlastite, koje su tezi protivne, što smatra jedinim ispravnim, te ovo naziva redukcijskom tezom. Protivnu tezu će pak nazvati neredukcijskom. Po 10 Oxford, Oxford University Press 1986. 11 Reasons and Person, op. cit., str. 255 i passim (prijevod autora). Primijetit ćemo da D. Parfit u nekoliko navrata piše: „Our identity is not what materss“ („nije važan naš identitet“), str. 245 i passim), formulu koja ponovno uvodi pitanje pripadnosti (ownership). status, broj 16, ljeto 2013. 19 Mislioci: Jean Paul Gustave Ricœur redukcijskoj tezi identitet se s vremenom svodi bez ostatka na činjenicu stanovite lančane povezanosti (connectedness) među događajima, bilo da su one fizičke ili psihičke naravi. Važno je dobro razumjeti dva ovdje korištena termina: pod događajem treba razumjeti sve slučajeve pogodne da ih se opiše a da se eksplicitno ne tvrdi da su iskustva od kojih je sačinjen osobni život ujedno u posjedu ove osobe, te da se ne tvrdi da ova osoba uopće postoji. Svako istraživanje povezanosti moguće je provesti samo pod uvjetom ovakva neosobna opisa, bilo na fizičkom ili tjelesnom ili pak mentalnom ili psihičkom planu. Redukcijska teza ponovno uvodi u raspravu neutralan pojam događaja s kojim smo se prvi puta suočili u okviru teorije djelovanja kada je bilo riječ o tezama Donalda Davidsona o odnosu djelovanja i događaja.12 Kao i kod Davidsona, kategorija događaja pojavljuje se kao prvobitna, tj. nepodložna kategoriji supstancijalna entiteta, nasuprot pojmu stanja koji, čini se, mora biti stanje nekog entiteta. Budući da pojam događaja, jednom shvaćen u širokom smislu te riječi, uključuje fizički i psihički događaj, redukcijska teza može biti formulirana na sljedeći način: „postojanje jedne osobe jest upravo u postojanju mozga i tijela te u nizu fizičkih i mentalnih događaja koji ih povezuju“.13 Što redukcijska teza isključuje? Precizno: „da smo entiteti koji postoje odvojeno“ (Reasons and Persons, str. 210). U odnosu na puki psihički ili psihološki kontinuitet osoba tvori „dodatno odvojenu činjenicu“ (a separate further fact) U kom smislu odvojenu? U smislu razlike između njezina mozga i psihičkog iskustva (his experiences). Za Parfita pojam duhovne supstancije, s kojom poistovjećuje čisti kartezijanski ego, samo je, nesumnjivo, jedna od verzija neredukcijske teze, i to one najpoznatije, premda je jednako razumljiva i ona materijalistička verzija; bitno u ovoj ideji jest da se identitet sastoji u dodatnoj činjenici u odnosu na fizički i/ ili psihički kontinuitet: „ovu koncepciju nazivam koncepcijom Dodatne Činjenice“ (Further Fact View, ibid., str. 210). Prije nego što krenemo, važno je naglasiti da upravo redukcijska teza ustanovljuje rječnik referencije u kojem je formulirana protivna teza, rječnik činjenica događaja opisana na neosoban način; u odnosu na taj bazični rječnik, protivna je teza definirana istodobno po onom što niječe (redukcionizam) i po onom što dodaje (dodatna činjenica). Na taj je način autor, po mom mišljenju, izbjegao središnji fenomen što ga teza reducira, tj. to da netko posjeduje svoje tijelo i svoje 12 Usp. ovdje, treća studija, str. 73 sq. 13 Reasons and Persons, op. cit., str. 211 (prijevod autora). Doduše Parfit priznaje dvije varijante redukcijske teze: po prvoj osoba je samo ono što smo upravo rekli; po drugoj osobu se može smatrati razlikovnim entitetom a da ovaj entitet nema odvojenu egzistenciju: ova varijanta daje za pravo analogiji između osobe i republike ili Commonwealtha, kakvu predlaže Hume; stoga kažemo da Francuska postoji, ali ne i Rusitanija, iako ova prva ne postoji odvojeno od svojih građana i svoga teritorija. Ovu drugu verziju Parfit prihvaća kao pojam osobe. Za njega on nije u suprotnosti s redukcijskom tezom. U drugoj verziji možemo spomenuti osobu a da nije spomenuta (claimed) njezina egzistencija. 20 magazin za političku kulturu i društvena pitanja iskustvo. Izbor događaja kao referentnoga pojma izražava, ili bolje rečeno, vrši ovo ispuštanje, ili radije izbjegavanje onoga što je uvijek moje, tj. mojnosti (mienneté). I upravo u ovom rječniku događaja, proizašlom iz sličnoga izbjegavanja, postojanje osobe figura kao dodatna činjenica. Teza, zvana neredukcijskom, na taj je način postala parazitom redukcijske teze ustanovljenom na njezin račun. Pitanje je kako saznati pripada li mojstvo nizu činjenica, epistemologiji onoga što je moguće promatrati, u konačnici otkriva li ontologiju događaja. Na taj smo način još jednom upućeni na razlikovanje dviju problematika identiteta, ovu ipse i onu idem. Parfit, jer ne poznaje ovu moguću dihotomiju, ne može a da fenomen mojnosti u odnosu na činjeničnost događaja ne smatra, u točnom značenju te riječi, površnom. Iz tog neznanja kao izravna posljedica slijedi lažno uvjerenje da tzv. neredukcijska teza svoju najvažniju ilustraciju nalazi u duhovnom dualizmu, kojem se i sam kartezijanizam prebrzo pridružio. Po mom mišljenju ono što redukcijska teza reducira nije tek, a ni kao prvo, mojnost psihičkih iskustava (the experiences u značenju što ga ova riječ ima na engleskom), nego fundamentalnije: mojnost vlastita tijela, mog tijela. Neosobnost događaja prije svega označuje neutralizaciju vlastita tijela. Stoga istinska razlika između neredukcijske i redukcijske teze nema nimalo podudarnosti s takozvanim dualizmom duhovne i tjelesne supstancije, nego se odnosi na dualizam moje pripadnosti meni i neosobnoga opisa. U mjeri u kojoj vlastito tijelo tvori jednu od sastavnica mojnosti, najradikalnije suočavanje moralo bi očitovati dvije perspektive tijela, kao mojega tijela i tijela kao takvoga među drugim tijelima. Redukcijska teza u tom smislu označuje redukciju vlastita tijela na bilo koje tijelo. Ovakva neutralizacija, koju možemo iskazati u svim iskustvima mišljenja, olakšava usredočavanje rasprave o tijelu na mozak. Mozak, ustvari, u onom što je lišeno fenomenoloških pravila, a time i oznaka pripadnosti, razlikuje mnogobrojne dijelove tijela, i cijelo tijelo kao integralno iskustvo. Imam iskustveni odnos prema svojim udovima kao organima pokreta (ruka) ili percepcije (oko), emocija (srce) ili govora (glas). No, nemam nikakva iskustvena odnosa prema svom mozgu. Zapravo, riječ „mozak“ ništa ne znači, barem ne izravno: govoreći apsolutno, u mojoj lubanji nalazi se jedan mozak, ali ga ja ne osjećam. Tek prešavši preko cijeloga mojeg tijela kao svoga i kao onoga koje u sebi sadrži mozak, mogu reći: moj mozak. Zbunjujući karakter ove riječi osnažuje činjenica da mozak ne pripada kategoriji objekata koje njegovo tijelo može primijetiti s odmakom. Njegova blizina u mojoj glavi daje mu čudan značaj neproživljene interijornosti. Što se tiče psihičkih fenomena, oni predstavljaju sličan problem: možemo smatrati najkritičnijim trenutkom cijelog pokušaja nemogućnost razlučivanja psihološkog kriterija od pripadnosti meni. Ako kartezijanski cogito, smatra Parfit, ne može biti jasno lišen oznaka prve osobe, nije isto i s identitetom kojeg definira samo psihički ili tjelesni kontinuitet. Morali bismo, dakle, definirati mnemički (kontinuitet, ne referirajući se na moje, tvoje, njegovo. Kada bismo Mislioci: Jean Paul Gustave Ricœur to mogli, bili bismo slobodni od pripadnosti meni, ukratko od vlastitosti. A to bi bilo moguće kada bismo mogli stvoriti repliku pamćenja u mozgu drugoga (naravno, riječ je o manipulaciji mozgom, ali vidjet ćemo kasnije mjesto koje ova i mnoge slične zauzimaju u Parfitovim imaginarnim iskustvima); pamćenje možemo smatrati jednakim tragu mozga. U tom smislu ćemo govoriti i o mnemičkim tragovima. Ništa se, dakle, ne protivi tome da proizvedemo repliku njegovih tragova. Na toj osnovi možemo definirati široki koncept kvazi-pamćenja, kojem će obično pamćenje biti podklasa, tj. kvazi-sjećanja naših vlastitih prošlih iskustava (usp. ibid, str. 220). No, može li vlastito biti poseban slučaj neosobnog? Ustvari, sve se složilo kada se vlastitu pamćenju pridodao pojam mnemičkog traga koji razotkriva problematiku neutralna događaja. Ovo prethodno prelaženje omogućuje da se specifična lančana povezanost prošlog i sadašnjeg iskustva tretira u kauzalnoj ovisnosti. Slučaj pamćenja samo je najfrapantniji slučaj u redu psihičkog kontinuiteta. Ono što je u pitanju pripisivanje je misli nekom mislitelju. Možemo li zamijeniti, a da semantički ništa ne gubimo, „ovo misli“ (ili „misao je u tijeku“) s „ja mislim“? Pripisivanje sebi ili nekom drugom, da preuzmemo Strawsonov rječnik, čini se neprevodivim terminima neosobna opisa. Drugo uvjerenje koje Parfit napada jest ono koje pitanje identiteta smatra uvijek determiniranim, tako da svaki prividan slučaj nedeterminiranosti možemo svesti pod da ili ne. Zapravo je ovo uvjerenje povezano s onim prethodnim: upravo zato što neredovite slučajeve smatramo determinirajućim, tražimo stabilnu formulu identiteta. Treći puzzling cases, s potporom znanstvene fantastike, gdje se ustvrđuje neodlučnost pitanja identiteta, imaju odlučnu stratešku funkciju zbog koje je Parfit treći dio svoje knjige posvetio osobnom identitetu, predstavljajući svoju uznemirujuću tezu o puzzling cases. Na taj je način od početka insinuirana ispraznost pitanja koje potiče takvu nedeterminiranost odgovora. Ja sam, međutim, radije počeo izlažući redukcijsku tezu jer ona ustvari upravlja konstrukcijom i odabirom puzzling cases. U stanovitu smislu pitanje identiteta oduvijek je poticalo zanimanje za paradoksalne slučajeve. Religiozna i teološka vjerovanja u seobu duša, u besmrtnost, u uskrsnuće tijela, zainteresirala su i najspekulativnije duhove (o tome svjedoči i odgovor sv. Pavla vjernicima u 1 Kor 15,35s). Vidjeli smo ranije kako se Locke služi jednim imaginarnim, uznemirujućim slučajem, sigurno ne da bi iznutra minirao vjerovanje, nego da bi stavio na kušnju paradoks vlastite teze o jednakosti osobna identiteta i pamćenja. Njegovi su nasljednici transformirali spomenut paradoks u puzzling cases. Tekstovi o osobnom identitetu puni su sličnih invencija: transplantacija mozga, bisekcija, udvostručenje moždanih hemisfera itd., a da ne spominjemo medicinske slučajeve podvostručenja osobe, kakve dobro poznaje francuska javnost. Mi ćemo, pak, dati značajno mjesto ekviva- lentu Parfitovih puzzling cases unutar narativne koncepcije osobnog identiteta. Sukob dviju vrsta puzzling cases bit će isti na čvrstim točkama obrane u korist naše vlastite teze. Zaustavimo se na trenutak pri sljedećim opservacijama: ovaj iznenađujući kontinuitet u vidu imaginacije osjetljivih slučajeva paraliziranja refleksije, ostavlja prostor da se čuje kako je identitet povlašteno mjesto aporija. Možda bi trebalo zaključiti ne da je pitanje isprazno, nego da može ostati pitanjem bez odgovora: upravo u ovome je dobitak ove jedinstvene strategije. Parfitovim izborom puzzling cases upravlja redukcijska hipoteza o kojoj smo maloprije raspravljali, i to je važno naročito naglasiti. Pa makar i bilo riječi o fiktivnom iskustvu teletransportacije koja bučno otvara treći dio njegove knjige. Autor predlaže dvije verzije: u oba slučaja nalazimo na točnu kopiju moga mozga, ova kopija je putem radija prenesena na primalačko mjesto smješteno na drugoj planeti gdje neki stroj, na temelju informacija, ponovno konstituira točnu repliku mene samog, identičnu u smislu točno sličnu u organizaciji i povezanosti stanja stvari i događaja. U prvom slučaju moji su mozak i tijelo uništeni tijekom svemirskog putovanja. Pitanje je saznati jesam li preživio u mojoj replici ili sam mrtav. Slučaj je neodlučan: što se tiče numeričkog identiteta moja replika je drugo nego ja; što se tiče kvalitativna identiteta ona je nerazlučiva od mene, dakle, zamjenjiva. U drugom slučaju moj mozak i tijelo nisu uništeni, ali je moje srce oslabilo; susrećem svoju repliku na Marsu, supostojim s njom; ona zna da ću umrijeti prije nje i nastoji me utješiti, obećavši da će me zamijeniti; što bih još mogao očekivati od budućnosti? Hoću li umrijeti ili ću preživjeti u mojoj replici? Koje pretpostavke prethode proizvodnji ovih puzzling cases kao drugih još ingenioznijih? Riječ je najprije o imaginarnim slučajevima koji ostaju shvatljivim, iako ne bi bili tehnički ostvarivi. Dovoljno je da nisu ni logički ni fizički nemogući; pitanje je kako znati ne izazivaju li sukob na jednoj drugoj razini koja se odnosi zemaljsku ukorijenjenost čovjeka. Vratit ćemo se na ovo kasnije kada budemo uspoređivali slučajeve iz znanstvene fantastike s onima iz književne fikcije na razini naracije. Osim toga, riječ je o manipulacijama visoke tehnologije mozgom koji se smatra ekvivalentom osobe. U ovoj točci redukcijska teza vrši svoj nadzor; u ontologiji događaja i u epistemologiji neosobna opisa lančanih povezanosti koje su nositelji identiteta, povlašteno mjesto slučajeva u kojima je spomenuta osoba, a da se izričito ne traži njezina egzistencija, jest mozak. Jasno je da se Parfitove fikcije, za razliku od književnih fikcija o kojima ćemo kasnije govoriti, odnose na entitete koji proizlaze iz manipulativna registra, zbog čega je pitanje ipsosti bilo uklonjeno. Zaključak što ga Parfit izvlači iz neodlučne situacije koju otkrivaju puzzling cases jest da je samo postavljeno pitanje isprazno. Ustrajemo li u tome da identitet znači istost, zaključak bi bio nepobitan; ustvari i u slučajevima koji najviše status, broj 16, ljeto 2013. 21 Mislioci: Jean Paul Gustave Ricœur zbunjuju, nijedno od triju predloženih rješenja ne bi bilo prihvatljivo: a) ne postoji osoba koja bi bila isto što i ja; b) ja sam isto što i jedan od dva pojedinca proizašla iz eksperimenta; c) ja sam isto što i dva pojedinca. Paradoks je zapravo paradoks istosti (mêmeté): trebalo je smatrati ekvivalentnim pitanja: „Hoću li preživjeti?“ i „Postoji li osoba koja bi bila ista osoba kao i ja?“ Rješiti paradoks u ovom predodređenu okviru znači razmrsiti pitanje, ukratko isprazniti ga. Zapravo, valja nijansirati i reći: u ovoj situaciji pitanje je neodređeno. Ako, zbog vrsti upitne ekstrapolacije Parfit puzzling cases pridaje eminentnu ulogu, to je stoga što oni razaraju sastavnice koje u svakodnevnom životu smatramo nerazorivima i čiju vezu ne držimo slučajnom. Riječ je o prikrivanju psihološke (i eventualno tjelesne) veze koja, u konačnici, iz neosobna opisa i osjećaja pripadnosti – osobito iz sjećanja – može biti otkrivena nekome tko je kadar opisati samoga sebe kao njihova posjednika. Jedna od funkcija prijašnjih usporedbi znanstvene fantastike i književne fikcije bila bi da predoči pitanje slučajnosti koje se smatraju temeljnim oznakama ljudskog stanja. Među njima postoji barem jedna koja, u imaginarnim iskustvima teletransportacije, izgleda neprevladivom, a to je temporalnost, ne putovanja, nego teletransportirana putnika. Sve dok promatramo samo adekvatnost replike dupliciranom mozgu, važan je jedino identitet strukture, usporediv s genetskim kodom sačuvanim tijekom svega iskustva.14 Što se tiče mene koji sam teletransportiran ne prestaju mi se događati razne stvari: bojim se, vjerujem, sumnjam, pitam se hoću li umrijeti ili preživjeti, ukratko, brinem se. U tom smislu prelazak s rasprave o problemima pamćenja na probleme preživljavanja15 označuje ulazak na scenu dimenzije historičnosti o kojoj je vrlo teško dati neosoban opis. Treće uvjerenje koje Parfit podvrgava vlastitoj željeznoj kritici odnosi se na sud o važnosti koju pridajemo pitanju identiteta. Već sam citirao poznate riječi: „Identity is not what matters.“ Veza ovdje napadnutog uvjerenja s onim prethodnim je sljedeća: ako nam se neodlučnost čini neprihvatljivom, to je stoga jer nas uznemiruje: ovo je jasno u svim bizarnim slučajevima u kojima je preživljavanje u pitanju: što će mi se dogoditi, pitao bih se? A ako smo uznemireni to je stoga jer nam se sud o identitetu čini važnim. Ako se odreknemo ovoga suda o važ14 Dok još možemo promatrati samu konstrukciju imaginarnog slučaja koji, ukoliko je replika moga mozga integralna replika, ona može sadržavati, osim tragova moje prošle priče, oznaku moje buduće priče u koju su utkani slučajni susreti; ova situacija izgleda suprotna spoznatljivim pravilima: s mojim odvajanjem od moje replike, moje priče me razlikuju i čine nesvodljivim. Sam pojam replike je u opasnosti da izgubi svaki smisao. 15 O problemu preživljavanja, u smislu ustrajnosti u budućnosti kroz kušnju radikalna narušavanja osobnog identiteta, usp. u J. Perry (ur.), Personal Identity, sekcija V: „Personal Identity and Survival“ (članci B.Williamsa i D. Parfita), str. 179-223; u A. O. Rorty (ur.), The Identities of Persons (, op. cit., članci D. Lewis, „Survival and Identity“, str. 18-40. i G. Rey, „Survival“, str.41-66. 22 magazin za političku kulturu i društvena pitanja nosti, prestat ćemo biti uznemireni. No pred otvorenim opcijama puzzling cases spremni smo smatrati da znamo sve što je moguće znati o slučaju koji je u pitanju te da možemo ovdje zaustaviti istragu: „znajući to, znamo sve“ (ibid., str. 261). Ovaj napad na prosudbu o važnosti zauzima, zapravo, u cjelokupnu Parfitovu djelu središnje strateško mjesto. Izostavili smo reći da je problem identiteta o kojem se raspravlja u trećem dijelu knjige postavljen da bi se riješio jedan moralni problem postavljen u dva prva dijela, tj. problem racionalnosti etičkog izbora što ga je postavio utilitaristički moral koji je prevladavao u engleskom govornom području. Parfit napada njegovu najegoističniju verziju koju preimenuje u „teoriju vlastita interesa“ (self-interest theory).16 U ovoj etičkoj dimenziji u igri je sebstvo. Parfitova teza jest da se razmirica između egoizma i altruizma ne može raščlaniti na razini na kojoj se događa ako prije toga nismo postavili pitanje koje su vrste entiteta osobe (odatle i naslov djela Reasons and Persons). Valjani razlog etičkog izbora prelaze preko raščlambe krivih uvjerenja o ontološkoj zakonitosti osoba. Baveći se trećim dijelom, dakle, vratit ćemo se pitanju postavljenu u prvom. Zauzvrat sav teret početnih etičkih pitanja ponovno pada na pitanje identiteta. Ono postaje čisto aksiološki ulog; prosudba o važnosti sud je koji pruža položaj u hijerarhiji uvažavanja. No, kojeg se identiteta – identiteta u kom smislu te riječi – treba odreći? Da li istost (mêmeté), koju već Hume smatra teško nalazivom i nevrijednom interesa? Ili mojnosti (mienneté) koje, po meni, tvori jezgru neredukcijske teze? Zaista, sve navodi na to da Parfit, zahvaljujući nerazlikovanju ipsosti (ipseité) i istosti (mêmeté) promatra prvo kroz drugo. Što nikako nije nezanimljivo: jer se jedna struja budizma, koju moralna Parfitova teza insinuira, sastoji upravo u tome da se ne razlikuje istost od mojnosti. No, čineći to ne bacamo li i dijete zajedno s vodom za kupanje? Kolikogod da sam spreman priznati da imaginativne varijacije o osobnom identitetu vode u krizu same ipsosti – i bizarni narativni slučajevi koje ćemo kasnije promatrati to potvrđuju – toliko ne vidim kako pitanje tko (qui?) može nestati u krajnjim slučajevima u kojima ostaje bez odgovora. Na kraju, kako da se pitamo o tome što je (ce qui) važno ako se ne pitamo kome (à qui) je stvar važna ili ne? Pitanje koje se odnosi na ono što (ce) je važno ili ne otkriva li brigu za sebe, brigu koja je konstitutivni element ipsosti (ipseité)? I ako se popnemo s treće na drugu, a potom na treću razinu uvjerenja koja su prošla kroz kritičko sito, ne nastavljamo li se kretati unutar samog uvjerenja, uvjerenja koje se odnosi na ono što smo mi (nous)? Postojanost osobnih imena sve do iskaza redukcijske teze čiji smo dijelovi, izdaje mnogo više nego retorika argumenata: označuje otpor pitanja tko? pred zahtjevom za njegovom eliminacijom u neosobnu opisu.17 16 Parfit to sažimlje u nekoliko riječi: „Svakoj se osobi kao svrha pružaju ciljevi koji bi bili najbolji za njega i koji bi tijeku njegova života jamčili najbolji smjer“ Reasons and Persons, op. cit., str. 3 (prijevod autora). 17 Trebalo bi citirati čitave privremene zaključke na stranicama 216. do 217. Parfitove knjige u kojima je pitanje jedino o „našim mozgovima“, „našem mišljenju i djelovanju“, „našem identitetu“. Deiktične (déictiques) supstitucije koji nisu imena i osobni pridjevi („mozak ove osobe“, „ova iskustva“) ne Mislioci: Jean Paul Gustave Ricœur Riječ je, naposljetku, da se promijeni koncepcija koju imamo o „sebi samima i našeg efektivnog života“ (ibid., str. 217). U pitanju je „naš način gledanja (our view) na život“. Ovdje ćemo primijetiti, u moju obranu, u korist nezamjenjivosti oznaka svojstva, da Parfitov kvazi-budizam ne ostavlja netaknutom ipsost. Parfit traži da se manje brinemo zbog samih sebe, između ostalog za naše starenje i za našu smrt; da pridajemo manju važnost pitanju o tome proizlazi li „ovo ili ono iskustvo iz istih ili različitih života“ (ibid., str. 341): da se manje zanimamo za sama „iskustva“, a više za „osobe koje ih imaju“ (ibid.); da manje razlikujemo između nas samih u različitim periodima našeg života od drugih koji imaju slična iskustva našima; da što više zanemarujemo granice između života, pridajući manje važnosti jedinstvu svakog života; da iz jedinstva našega vlastita života, a ne iz traženja svoje neovisnosti, načinimo umjetničko djelo... Ne otkriva li moralist Parfit samu neutralizaciju pitanja ipsosti preko neosobnog promatranja lančane povezanosti jednoga života? Nije li bezbrižnost – koju, između ostalog propovijeda i Isus u Govoru na gori – ona koju suprotstavlja brizi? Jasno čujem prigovore. Ali vjerujem da oni mogu biti pritjelovljeni obrani ipsosti nasuprot njezine redukcije na istost. Moralna Parfitova refleksija izaziva na kraju unutarnju krizu ipsosti. Kriza se sastoji u tome da sam pojam pripadnosti mojih iskustava meni samom ima dvosmisleno značenje; postoje posjedovanja i zaposjedovanja. Parfit usmjerava svoj pogled na egotizam koji hrani tezu vlastita interesa, protiv kojeg ustaje u svom djelu. No, nije li trenutak rasposjedovanja sebe esencijalan i za autentičnu ipsost? I ne treba li, da bismo bili na raspolaganju, na neki način pripadati nama samima? Pitamo se: bi li se pitanje važnosti postavljalo kada ne bi ostao netko kome pitanje vlastita identiteta nije važno? Dodajmo sada: ako bi moj identitet izgubio svaku važnost u svakom pogledu, ne bi li također postao posve nevažnim i identitet drugoga?18 mijenja ništa obzirom na konstituciju. U tom smislu je najzačudniji izraz onaj koji sažima cijelu tezu: „Moja teza je u tome da možemo opisati svoje živote na neosoban način“ (ibid., str. 217). 18 O sličnosti Parfitovih teza i budizma usp. D. Parfit Reasons and Persons, op. cit., str. 280; i M. Kapstein, „Collins, Parfit and the problem of personal identity in two philosophical traditions – A revieuw of selfless persons“, Feature Book Review (separat). status, broj 16, ljeto 2013. 23 Temat: U potrazi za autentičnim kršćanstvom U povodu 85. rođendana Hansa KÜnga U potrazi za autentičnim kršćanstvom Protiv religijskog ateizma Küngova se važnost prije svega očituje u tome što zorno pokazuje što bi se dogodilo kad bi u našoj regiji religijske institucije i politički režimi odustali od savezništva, koje je usmjereno na odgajanje vjernika i građana u poslušničkokonformističkom duhu, pri čemu je na snazi – o tome nam iz dana u dan svjedoči naša društveno-politička zbilja – sljedeće načelo: Poslušnokonformistički vjernik uvijek će biti ujedno i poslušno-konformistički podanik države odnosno poslušno-konformistički pristaša naciona ili stranke, i obratno Alen Kristić T emat o Hansu Küngu vjerojatno nije nešto samorazumljivo u časopisu kakav je „Status“ i ne može ga opravdati puka činjenica da se ovaj značajan katolički teolog upravo ove godine, proslavivši 85. rođendan, dobrovoljno povukao sa svih javnih funkcija, uključujući i vodstvo „Zaklade za svjetski etos“, čiji je utemeljitelj. No, opravdanje temata moglo bi se kretati u vrlo različitim smjerovima. Za to bi možda moglo već biti dostatno ukazati na to da drama koja obilježava Küngov život – prije svega sukob slobodne osobnosti i religijske institucije, koja na vlastitu štetu i protiv vlastitog Osnivača (od)već dugo pokušava sputati gotovo svaki oblik slobode –premašuje crkveno dvorište i na vrlo zoran način govori ne samo o drami svake misleće nego ljudske egzistencije uopće. Pored Küngovog promišljanja o tome „Kakvu vjeru živjeti?“ danas i cjelokupnog prikaza njegovog stvaralaštva pod naslovom „Hans Küng – Nekonformistički mislilac, sistematičar i vizionar“ Hermana Häringa, u ovom tematu o tome vrlo uvjerljivo govori esej Željka Ivankovića posvećen Küngovim „Sjećanjima“, i to prvom svesku naslovljenom „Izborena sloboda“ i drugom svesku naslovljenom „Osporena istina“, dok se objavljivanje trećeg sveska na njemačkom jeziku očekuje na jesen ove godine. No, polazeći od našeg tranzicijskog konteksta, možda se Küngova važnost prije svega očituje u tome što zorno pokazuje što bi se dogodilo kad bi u našoj regiji religijske institucije i politički režimi odustali od savezništva, koje je 26 magazin za političku kulturu i društvena pitanja usmjereno na odgajanje vjernika i građana u poslušničkokonformističkom duhu, pri čemu je na snazi – o tome nam iz dana u dan svjedoči naša društveno-politička zbilja – sljedeće načelo: Poslušno-konformistički vjernik uvijek će biti ujedno i poslušno-konformistički podanik države odnosno poslušno-konformistički pristaša naciona ili stranke, i obratno. Pri tome se ne smije zaboraviti: Gdje vlada poslušno-konformistički duh, tamo ne postoji prepreka za nasilno dovođenje svega u potpunu raspoloživost što je prema ključnim uvidima filozofije prošlog stoljeća – sjetimo se primjerice Adorna ili Heideggera – sama suština zla utjelovljena u metafizici kao načinu mišljenja, ali i političke prakse, čiji je neprikosnoven simbol sam Auschwitz ili – ako ćemo posegnuti za nedavnom regionalnom prošlošću – Vukovar i Srebrenica. Dapače, upravo je metafizika, kao žudnja za potpunom raspoloživošću, ono što uvijek iznova jedne drugima u zagrljaj doziva religijske institucije i autoritarno-diktatorske režime, (gotovo) neovisno o njihovom ideološkom predznaku i omogućujući čak uspostavljanje paralela kakve su one između djelovanja „Svetog oficija“ i Gestapa, i to ne od bilo koga nego čak i od strane teologa formata kakvog je bio Y. Congar. U tome se smislu i religijski nacionalizmi karakteristični za našu regiju, počevši od političkog katolicizma, raskrivaju kao produkt naše stoljetne zapalosti u metafizički mentalitet, pokušaj apsolutnog raspolaganja ne samo drugima nego i vlastitom egzistencijom što prak- U potrazi za autentičnim kršćanstvom Hans Küng tično znači negirati vlastitu konačnost i time neminovno sve dublje zapadati u fundamentalističke neuroze i sektaške provale nasilja. Stoga ne bi smjelo začuditi što se cjelokupni Küngov teološki angažman može okarakterizirati upravo kao proročka borba protiv metafizičkog mentaliteta – Häring bi s pravom rekao luđačke košulje kršćanskog, ali i religijskog govora uopće – i to od razine mišljenja preko razine organizacije do razine prakse. Započeta u okrilju Katoličke crkve, ta se borba preko projekta svjetskog etosa proširila ne samo na sve religijske tradicije svijeta nego i na područje svjetskog gospodarstva i svjetske politike. Samo oslobođene metafizičkog mentaliteta, čiji je simbol u Katoličkoj crkvi prije svega „crkveni razlog“, pa umjesto toga iznova bespoštedno podvrgnute milosrđu i ljudskosti kao kriteriju i horizontu smislenog djelovanja „ad intra“ i „ad extra“, religije će biti u stanju pozitivno odgovoriti na zajedničku odgovornost koju posjeduju spram nesigurne budućnosti čovječanstva. A to, ništa manje, važi i za zajedničku odgovornost religija za budućnost naše regije. Dakako, od takvog zahtjeva za anti-metafizičkim obratom nisu pošteđene niti politika niti gospodarstvo, iznova kako na svjetskom tako i na regionalnom planu. Ovo sažeto opravdanje temata o Hansu Küngu i mogući (dakako, ne jedini ključ njegova čitanja), zaključit ćemo – tako nam izgleda – vrlo primjerenim i značenjem nabijenim, mislima Richarda Rortyja, pitajući se ujedno kako bi danas izgledala Katolička crkva da je dosljedno ustrajala u obračunu s metafizičkim mentalitetom započetim na Drugom vatikanskom koncilu i koliko bi u tom slučaju mogla pridonijeti preobrazbi ljudske civilizacije, uključujući i našu regiju, poglavito zagovarajući na vjerodostojan način oslobađanje svjetske politike i svjetskog gospodarstva metafizičkih praznovjerja: „Prekinuti s metafizičkim logosom otprilike je isto što i prestati tražiti moć i, umjesto toga, zadovoljiti se milosrđem. Tendencije u kršćanstvu posljednjih stoljeća u pravcu društvenih ideja prosvjetiteljstva znak su postupnog slabljenja obožavanja Boga kao moći i njegovog postupnog zamjenjivanja Bogom ljubavi. Slabljenje metafizičkog logosa vidim kao posustajanje našeg pokušaja da sudjelujemo u moći i veličini. Prijelaz s moći na milosrđe i s metafizičkog logosa na post-metafizičku misao izraz je spremnosti da budemo zadovoljni onim što posjedujemo, umjesto da pokušavamo izmaknuti svojoj konačnosti tako što bismo postali saveznici beskonačne moći.“ Alen Kristić (Sarajevo, 1977.), filozofsko-teološki studij završio je na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Kao doktorand Filozofskog fakulteta Univerziteta u Zagrebu, trenutno je gost Instituta za postralnu teologiju i psihologiju Univerziteta u Grazu. Predmet istraživanja su društveno-političke promjene religijskog na području bivše Jugoslavije iz perspektive slabe misli odnosno slabog kršćanstva G. Vattima. Jedan je od pokretača i urednika izdanja Međunarodnog teološkog časopisa "Concilium" za BiH i Hrvatsku. status, broj 16, ljeto 2013. 27 U potrazi za autentičnim kršćanstvom Kakvu vjeru živjeti?* Vama, svojim evangeličkim, katoličkim i pravoslavnim sukršćankama i sukršćanima, želim dug život s čestitom vjerom u Boga, oslobađajućom vjerom u Krista i vjerom koju pokreće Duh Hans Küng * Riječ je o govoru izrečenom tijekom Drugoga ekumenskoga crkvenog susreta u Münchenu, 13. svibnja 2010. U svrhu produbljenja navedenog promišljanja pogledati: Hans Küng, Was ich glaube, München, Piper, 2009. (nap. prev.). S njemačkoga preveo Alen Kristić. K akvu vjeru živjeti?“ Moje drage evangeličke, katoličke i pravoslavne sukršćanke i sukršćani, radosna sam srca prihvatio poziv na ovaj Ekumenski crkveni susret [Kirchentag]. Ganulo me to što je referat prigodom otvorenja ove glavne panel rasprave o vjeri zatražen od mene kritičkog teologa. A nakon što sam doživio mnogo radosti s svojom knjigom „Što vjerujem“, izgledalo je da će mi predstavljati laganu zadaću izraditi uvodno priopćenje na temu „Kakvu vjeru živjeti?“. No, u međuvremenu sam se rastužio. U tom pogledu sigurno možete suosjećati. Val skandala povezan sa seksualnim zloporabama strovalio je Katoličku crkvu – s posljedicama i za Evangeličku – u jedinstvenu krizu povjerenja: višeslojnu krizu vodstva, koja umnogome uzrokuje i krizu vjere. Kako da sada radosno govorim o svojoj vjeri? Kao još jedini aktivni koncilski teolog uz Josepha Ratzingera, pod tim sam okolnostima u međuvremenu zauzeo stav spram te krize povjerenja u „Otvorenom pismu katoličkim biskupima cijelog svijeta“1. U njemu ne zahtijevam samo male reforme nego nešto poput „druge reformacije, koja ne bi dovela do raskola nego do jedinstva Crkve“. Sutra ću se uvečer o tome moći iscrpnije očitovati tijekom razgovora s Jürgenom Moltmannom.2 Ostajući stoga pri ovim uvodnim opaskama, sada ću pokušati izravno odgovoriti na pitanje: Kako možemo 1 Na hrvatskom jeziku je između ostalog dostupno na http://www.gordogan.com.hr/gordogan/wp-content/uploads/2011/10/G_2_32.pdf (nap. prev.) 2 Ulomci iz tog razgovora dostupni su u: Hans Küng / Jürgen Moltmann, Ekumenska duhovnost – življena već danas, u: Concilium, 3/2011, str. 127138. (nap. prev.) 28 magazin za političku kulturu i društvena pitanja živjeti kršćansku vjeru u ovoj teškoj situaciji? „Da biste posjedovali svoju nadu“, kako glasi glavni motiv ovog Ekumenskog crkvenog susreta, nadovezujući se na Prvu Petrovu poslanicu: „Budite uvijek spremni na odgovor svakome koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama.“ (3,15) Dakle, „obrazloženje“, a ne psihološko-pedagoške zaključke. No, unatoč tomu, rečeno mi je da pri tome trebam poći od svojih iskustava, uvjerenja i svog angažmana. Stoga Vas molim, prijatelji moji, za starački bonus kad Vas kao teolog budem dvadeset minuta bez velikih tumačenja vodio kroz tri misaona tijeka kako bih pokazao da mogu – a možda i Vi – živjeti vjeru u teškim vremenima. I to ekumenski: Što se tiče protestanta, s usredotočenošću na evanđelje, ali s katoličkom širinom. Što se tiče katolika, s katoličkom širinom, ali ujedno s usredotočenošću na evanđelje. Prvi misaoni tijek započet ću polazeći od pitanja: „Što je to moj životni temelj?“ Ili, sučeljavajući se prije svega s jednostavnim pitanjem: „Što je to za mene važno kao duhovni temelj mog života?“ Rečeno jednom riječju: povjerenje u život. Niti načelno nepovjerenje u život, ali niti jeftina lakovjernost. Naprotiv, dobro promišljeno, kritičko povjerenje u smisao našeg života, u bližnje, u zbilju uopće. Usprkos svim negativnim iskustvima, povjerenje u život, koje opstaje čak i u neizbježnim životnim krizama. Nema sumnje: Mnogi ljudi posjeduju takvo povjerenje u život i bez povjerenja u Boga: „nevjernici“, „ateisti“ i „sekularisti“. Oni nisu nužno nihilisti i cinici. No, što se mene tiče, nije upitno: Za mene je (a sigurno i za mnoge od vas) povjerenje u život usidreno u povjerenju u Boga. Na temelju povjerenja U potrazi za autentičnim kršćanstvom u pratemelj i prasmisao, koji nazivamo Bogom, znam da se mogu i zašto se mogu u konačnici pouzdati u život. Iz tog razloga posjedujem u konačnici utemeljeno, konzekventno povjerenje u život. Ponekad su me pitali – „Jesam li već nekad posumnjao u postojanje Boga?“ – pa sam odgovarao: U postojanje Boga nisam sumnjao, ali jesam, i to dobro, u dokaze njegovog postojanja. Dakako, još više u dokaze njegovog ne-postojanja. O tome razmišljam još od 60-tih godina prošlog stoljeća, pa poznajem sve argumente protiv religije i vjere u Boga. Najznačajnijim ateistima – Feuerbachu, Marxu, Nietzscheu i Freudu – posvetio sam malu monografiju. Dakako, dosađujem se kad „novi ateisti“ mnogostruko variraju samo stare argumente ili te argumente popunjavaju religijskim i kršćanskim skandalima. No, što je to rezultat svih mojih iskustava? Prije svega to da su ateisti u previše toga u pravu. Od slučaja Galileja i Francuske revolucije novim nas sukobima s prirodnom znanošću i demokracijom uvijek iznova nepotrebno opterećuje autoritarna, nepoučljiva učiteljska vlast [u Crkvi] – od učenja o evoluciji do savjetovanja u sukobu oko prekida trudnoće. Da su fanatizam i terorizam pojedinih muslimana naštetili vjeri u Boga, za to nisu potrebna dodatna objašnjenja. No, jednako tako papinska raskoš i kult osobe, uz to protestantska vjera u doslovno tumačenje Svetog pisma i politička pobožnost američkog ratnog predsjednika Busha. No, jedno ateistima nije pošlo za rukom: dokazati da Bog ne postoji, da je sve to samo projekcija, iluzija i regresija. Naš teorijski um uopće ne posjeduje krila da bi iz prostora i vremena mogao preletjeti u vječnost. Postojanje Boga ne može se znanstveno dokazati, ali – to nam kaže čak i filozof Kant – jednako tako niti poreći. Jedini put do Boga onaj je bezuvjetnog povjerenja spram kojeg se svaki čovjek može opredijeliti sasvim slobodno: pro ili contra! Ne prisiljavaju me nikakvi racionalni razlozi, ali me pozivaju dobri razlozi: To je sasvim razborito povjerenje. Jer vjerujem u Boga, znam za porijeklo i cilj svog života, poznajem neopozive etičke vrijednost i norme, posjedujem duhovnu domovinu, ali uvijek iznova dobivam uz to i snagu za suprotstavljanje nepravednim strukturama u državi, društvu i Crkvi. Dakako, jedno mi je pri svemu tome važno: Ne mislimo o Bogu omalovažavajuće. Stvoritelj ovog neizmjernog makro i mikrokozmosa i procesa evolucije od 13,7 milijardi godina nije iznad ili izvan svijeta. On je u našem svijetu. A ujedno i u mom srcu. Svoje oči mogu uzdignuti prema nebu, moleći – „Čast i slava Bogu na visini!“ – ali mogu i promatrati svoju nutrinu, govoreći – „Bože moj, dragi Bože!“ Iz tog razloga mi je u prosvijećenoj vjeri moguća i smislena molitva tome Bogu, koji nam je ujedno i Otac i Majka, a iz tog mi je razloga moguće i smisleno i bogoslužje. Dakle, kakvu vjeru živjeti? Kao svoj prvi odgovor ponudit ću Vam ovo: živjeti čestitu vjeru u Boga! Drugi misaoni tijek: Što je to moj životni model? Tijekom putovanja često sam razmišljao: Da si se rodio u Indiji, vjerojatno bi bio pristaša hinduizma, u Burmi budizma, u Arabiji islama. Dapače, nekršćani predstavljaju većinu. Kako da sve njih isključimo iz vječnog spasenja kad je Bog u kojeg vjerujemo Bog i Otac svih ljudi? On želi „da se svi ljudi spase“. (1 Tim 2,4). No, znači li to sada da svoj životni model trebam sklopiti iz svih mogućih religija? Potanko sam proučavao hinduistički i budistički model, konfucijanski, židovski i muslimanski životni model, ovjekovječujući te modele u knjigama i filmovima. U svakom mogu naći mnogo toga dobrog. Pitaju me: „No, jeste li nekad zažalili zbog toga što ste kršćanin?“ Biti kršćanin, to mi se nije ogadilo čak niti tijekom sedam godina studija u Rimu. No, kao mladom teologu trebalo mi je nekoliko godina da uvidim kako se naša vjera u Krista ne temelji u često nerazumljivim dogmama ili uzvišenim moralnim zapovijedima, ne podrazumijeva veliku teoriju ili svjetonazor nego da je „bit“ kršćanstva naprosto čovjek Isus iz Nazareta, on kao Božji Mesija, Christós, Pomazanik, Poslanik, Sin. O njegovom fascinirajućem, jedinstvenom životu i njegovoj potresnoj, jedinstvenoj smrti dugo sam istraživao i opširno pisao. Za mene Isus Krist jest i ostaje temelj naše kršćanske egzistencije. Za naš odnos prema bližnjima kao i prema samom Bogu, on se uvijek iznova nameće kao izazovan životni model. Za tisuće na ovom Ekumenskom crkvenom susretu, za milione ljudi u cijelom svijetu, on još uvijek predstavlja orijentir i mjerilo za njihov život. Gledano na taj način, za mene nije kršćanin onaj koji samo govori „Gospodine, Gospodine“ i čvrsto zastupa „fundamentalizam“ – biblicističko-protestantskog, autoritarno-rimokatoličkog ili tradicionalističko-pravoslavnog kova, svejedno je. Naprotiv, kršćanin je onaj tko se tijekom svog osobnog životnog puta – a svaki čovjek raspolaže dakako samo svojim vlastitim – trudi praktično usmjeravati prema tom Isusu Kristu. Trudi se – od nas se ljudi, koji uvijek iznova griješimo, od toga više i ne zahtijeva. No, mnogi od nas pate, Vi to znate, zbog raskoraka između onoga što je taj povijesni Isus bio, naviještao, živio, za što se borio i zbog čega je patio i onoga što institucionalna Crkva sa svojom hijerarhijom predstavlja danas. Riječ je o raskoraku, koji je postao tako velik da je često nepodnošljiv. Uz najbolju volju, čak ni ja ne mogu zamisliti Isusa iz Nazareta na pontifikalnoj službi u bazilici sv. Petra. No, tim više danas sve ovisi od toga da se, kad je u pitanju naša kršćanska egzistencija, teološki i praktično ne usmjeravamo više tako mnogo prema tradicionalnim dogmatskim formulacijama i srednjovjekovnim crkvenim propisima nego iznova konkretno prema onom jedinstvenom liku po kojem je kršćanstvo dobilo svoje ime: zbiljskom, povijesnom Kristu! Unatoč nekim legendama i nepovijesnim razvojima, status, broj 16, ljeto 2013. 29 U potrazi za autentičnim kršćanstvom možemo ga, što se tiče njegovog jedinstvenog profila, upoznati na temelju Novog zavjeta. U Isusovoj radosnoj vijesti riječ je o novoj slobodi. A ona za mene danas znači primjerice ovo: • upravo u razdoblju burzovne groznice i vrijednosnih dionica, ne dopustiti da nama ovladaju pohlepa za novcem i ugledom, • upravo u razdoblju kad se politika izobličila u strategiju očuvanja moći, ne dopustiti da nas oduševi volja za moć, • upravo u razdoblju besprimjernog detabuiziranja i bezgraničnog konzumizma, ne dopustiti da nas zarobi seksualni nagon i strast za užitkom i uživanjem, • upravo u razdoblju kad se čini da samo uspjeh čini vrijednost čovjeka, založiti se za ljudsko dostojanstvo baš slabih i žrtava, „neproduktivnih“ i siromašnih. Kakvu vjeru živjeti? Moj je prvi odgovor bio: čestita vjera u Boga. Kao svoj drugi odgovor, ponudit ću Vam ovo: živjeti oslobađajuću vjeru u Krista! No, kako ona postaje i ostaje živa? Treći misaoni tijek započet ću polazeći od pitanja: „Što je to moja duhovnost?“. Ne smijemo nikad zaboraviti: Isus nije umro kao pobjednik nego na sramotnom stupu križa, izdan i zanijekan od strane svojih učenika i pristaša. Izrugan i ismijan od strane svojih neprijatelja. Iz tog razloga križ ostaje čudnovat znak raspoznavanja kršćana, pa se uvijek iznova pitamo: Kako takav znak sramote za mene može biti znak spasenja? Kratak odgovor: Na vjerničko uvjerenje kršćana, izazvano duhovnim iskustvima, od samog početka spada ovo: Isusova smrt nije bila kraj! „Uskrsnuće“, reducirano na bitno, podrazumijeva Isusovo prihvaćanje u Božji vječni život, koji nadilazi sve ljudske predodžbe. Otuda potječe „nada, koja je u nama!“. Od njegovog buđenja na novi život očito je da temelj kršćanske duhovnosti predstavlja Isus Krist: Kršćanski život je život u Kristovom Duhu, koji je Božji Duh. Kao Duh Isusa Krista, taj se Duh ne može pobrkati s nekim drugim duhom, s nekim sektaškim duhom, niti s nekim službenim duhom, pogotovu ne s nekim zlim duhom. On je Spiritus Sanctus, koji predstavlja nadahnuće, pokretačku snagu duhovnosti: Iz tog razloga vjerujem u Svetog Duha, u sebi i u zajednici vjernika, Crkvi, ali – budući da puše, tamo gdje hoće – i u svijetu. 30 magazin za političku kulturu i društvena pitanja Mijenja li taj Duh moj život? Dakako, ako dopustim da budem nadahnut. Kao prvo, tada mi posreduje nove motivacije: Zašto se trebam ponašati upravo tako a ne drugačije, zašto trebam biti pošten, uviđavan i ako je to moguće prijazan i onda kad zbog toga budem ozlijeđen i moram patiti zbog nepouzdanosti i brutalnosti drugih. Kao drugo, taj nam Duh omogućuje nove dispozicije: stavove, „kreposti“, nepretenciozan angažman za bližnje, solidariziranje sa zapostavljenim, borbu protiv nepravednih struktura u državi, Crkvi i društvu. Dispozicije slobode, zahvalnosti, velikodušnosti, nesebičnosti i radosti. Kao treće, taj Duh posvuda nadahnjuje nove akcije: nova djela u svim područjima, koja se putem nasljedovanja Isusa Krista začinju upravo tamo gdje nitko ne pomaže. Ne samo općeniti programi usmjereni prema društvenim promjenama nego konkretni znakovi, svjedočanstva i svjedoci ljudskosti i očovječenja čovjeka kao i ljudskog društva. No, stanite! Nipošto ne bih želio da me pogrešno razumijete: Ne želim sebe predstaviti kao nekoga tko je sve to ostvario! Nisam oličenje kršćanina i kandidat za proglašenje svetim. No, zahvalan sam da je ta duhovna pokretačka snaga oblikovala moju duhovnost prožetu životnom radošću. A uvjeren sam u to da je i Vama u svakom novom životnom razdoblju bila u stanju uvijek iznova darovati novi životni smisao, novu životnu energiju i životnu radost. No, na koncu života smijemo se – bez umišljenosti o postignućima i bez straha zbog naših pogrešnih stavova – praznih ruku u vjerničkom povjerenju do kraja preporučiti Božjoj milosti i milosrđu. To je ona „nada, koja je u nama“, o kojoj sam vam dao obrazloženje. Kakvu vjeru živjeti? Vama, svojim evangeličkim, katoličkim i pravoslavnim sukršćankama i sukršćanima, želim dug život s čestitom vjerom u Boga, oslobađajućom vjerom u Krista i, to je moj treći odgovor, vjerom koju pokreće Duh. A želio bih da na put sa sobom ponesete vrlo sažet obrazac, koji za mene do danas čini jezgru moje vjere i s kojom sam prije točno 36 godina poslije gotovo 700 stranica završio svoju knjigu „Biti kršćanin“: U nasljedovanju Isusa Krista, čovjek u današnjem svijetu, može uistinu ljudski živjeti, djelovati, trpjeti i umrijeti: u sreći i nesreći, životu i smrti držan od Boga i ljudima od pomoći. U potrazi za autentičnim kršćanstvom Hans Küng – Nekonformistički mislilac, sistematičar i vizionar Cjeloviti pogled na njegov stvaralački opus* Svoj je rad započeo u Katoličkoj crkvi i za nju, tog „global playera“, čiji utjecaj dopire u sve kulture i koji iz tog razloga posjeduje svjetsku odgovornost. Taj se rad nastavlja kao borba za otvaranje kršćanske vjere kako bi se u tom svijetu iznova razumjela. Preko religija i njihove odgovornosti u globaliziranom svijetu izvorno se pitanje sada pokazuje do kraja raskriveno. Pitanje o Bogu postaje važnije što ga se više sučeljava s budućnošću svijeta Herman Häring * Hermann Häring: Hans Küng – Querdenker, Systematiker, Visionär: Eine Gesamtsicht seines Œuvres), u: Karl-Josef Kuschel / Stephan Schlensog (ur.), Hans Küng – eine Nahaufnahme, Piper, München / Zürich, 2008, str. 87-121. S njemačkoga preveo Alen Kristić. H ansa Künga u cijelom svijetu smatraju jednim od najpoznatijih suvremenih teologa. Kao i do sada, katolik je. Njegovo je ime od samog početka usko povezano s Drugim vatikanskim koncilom (1962-1965). Već je u to vrijeme predstavljao simbol kršćanskog ekumenizma, baš kao i dosljedne reforme Crkve sukladno Pismu. U tom svom životnom projektu otada ustrajava s nesmanjenom snagom. Ime – program Sedamdesetih godina prošlog stoljeća objavio je obuhvatne radove o učenju o Crkvi sukladno Pismu (ekleziologija), o Isusu Kristu i pitanju o Bogu. Rasprave o tim temama još su uvijek aktualne. To se odnosi i na teška pitanja o Petrovoj službi i nepogrešivosti. Unutarcrkvene sankcije protiv Künga s konca 1979. godine, koje su još uvijek na snazi, njegovu su poznatost i njegov utjecaj još više povećale. Sadržajno sučeljavanje ili opovrgavanje njegovih spornih teza nije uslijedilo ni do danas. Mnogi ga, ne zbog osobnih nego zbog sadržajnih razloga, smatraju antipodom Benedikta XVI., koji ga je u rujnu 2005. primio na dug i opsežan razgovor. Nadalje, Küngovo ime simbolizira dijalog sa svjetskim religijama, koji je 1990. prerastao u vrlo uspješan „Projekt svjetskog etosa“, koji potiče na zalaganje oko obuhvatnog mira i održivog pomirenja naroda. Kao utemeljitelj „Zaklade za svjetski etos“, Küng podupire razvoj ideje globalnog etosa. Religijski dijalog i svjetski etos u raznovrsnim znanstvenim radovima, usmjerili su ga najkasnije od 1980. na studij svjetskih religija, na pitanja o svjetskom miru i na etička pitanja u gospodarstvu, društvu i politici na svjetskoj razini. Za vrijeme nebrojenih svjetskih putovanja i tijekom međunarodnih predavanja na znanstvenim, političkim i gospodarskim institucijama, propagira svoje ideje – čemu je svojevrsni vrhunac predavanje pred Općom skupštinom Ujedinjenih naroda u studenom 2001., dva mjeseca poslije katastrofalnog napada na Tornjeve Blizance u New Yorku. Na taj se način Küng po cijelom svijetu sve do danas brine za to da njegov životni credo naiđe na živ odjek među kršćanima i mnogo šire od toga: „Nadam se jedinstvu između crkava. Nadam se miru između religija. Nadam se zajedništvu između nacija.“ status, broj 16, ljeto 2013. 31 U potrazi za autentičnim kršćanstvom Vrlo buran život Hans Küng je rođen 1928. u dijelu Švicarske u kojem se govori njemački jezik, i to u Surseeu, smještenom na jezeru Sempacher, nedaleko od Luzerna i prvotnih kantona1* zajedno s glasovitom livadom Rütli, simbolom švicarske samosvijesti i učinkovitosti. Događaji u Njemačkoj u njemu već zarana bude zanimanje za ljudska prava i politiku. Na Isusovačkom sveučilištu „Gregoriana“ u Rimu od 1948. do 1955. studira tri godine filozofije i četiri godine teologije, okončavši i jedan i drugi studij licencijatskim radom. Upoznaje sve oblasti filozofije, a njegovo osobito zanimanje tiče se J. P. Sartrea. Na vrlo visokoj razini posreduje mu se teološko znanje, pri čemu su poticaji „nove teologije“ (nouvelle théologie) nesagledivi. Usredotočuje se prije svega na sustavnu teologiju, za kojom će uvijek iznova moći posezati kao darovateljicom materijala i problema, proširujući je u smjeru evangeličke teologije. Od jednake su važnosti njegova prva formativna iskustva u vezi s unutarnjim pravilima papinske službe i Kurije, njihovom širinom i njihovim skučenostima, njihovim sjajem i njihovim granicama. Godine 1950. doživljava hodočasničku rijeku tijekom „svete godine“ i posljednje, teške godine Pija XII. U Rimu je 1954. zaređen za svećenika i tamo zajedno sa svojom obitelji slavi svoju prvu misu. Poslije nastavka studija u Londonu, Madridu i Parizu, Küng 1957. stječe doktorat na vrlo uglednom „Institutu catholique“ u Parizu o učenju o opravdanju Karla Bartha (istog dana kad je J. Ratzinger habilitirao u Münchenu). Prvi temelji za taj rad položeni su već tijekom rimskog razdoblja. Küng sada izvodi zaključke za katoličko-protestantski ekumenizam, koje je u jednom predgovoru bezuvjetno potvrdio Karl Barth. Na taj način u vrlo kratko vrijeme postaje poznat stručnjacima i sukršćanima zainteresiranim za ekumenizam, kako protestantskog tako i katoličkog porijekla. Već 1960., dakle u dobi od trideset dvije godine, dobiva – poslije kraćeg dušobrižničkog rada u dvorskoj crkvi u Luzernu i susljednog asistentskog angažmana na Sveučilištu u Münchenu – katedru fundamentalne teologije na Katoličkom teološkom fakultetu Sveučilišta u Tübingenu, koju 1964. mijenja katedrom dogmatske teologije. To predstavlja senzacionalno rani početak [znanstvene karijere] u razdoblju, koje teži buđenju, jer Ivan XXIII. 1959. proglašava Drugi vatikanski koncil, koji je u razdoblju od 1962. do 1965. razvio silnu dinamiku, čije se posljedice osjećaju do danas. Otada Küng neumorno radi na širenju ekumenske ideje u predavanjima i publikacijama. Zajedno s protestantskim kolegama (H. Diemom, E. Käsemannom, E. Schlinkom, kasnije J. Moltmannom i E. Jüngelom) uspostavlja snažne i trajne kontakte. Rado dopušta da ga za sobom povuče vrtlog priprema za Koncil. Godine 1962. proglašen je službenim koncilskim savjetnikom („peritusom“). Do 1965., do konca Koncila, nazočan je na svim razdobljima zasjedanja u Rimu. 1 Riječ je o prva tri kantona iz čijeg je savezništva, sklopljenog 1291., nastala Švicarska: Ury, Schwyz i Unterwalden. (nap. prev.) 32 magazin za političku kulturu i društvena pitanja Cjelokupnom svojom energijom, uz pomoć nacrta tekstova i prijedloga izmjena, tijekom predavanja i konferencija, tijekom mnoštva razgovora s biskupima i zainteresiranim novinarima o Koncilu, zalaže se za reformu Crkve, aktivno prati korake naprijed i blokade, ključne događaje bilježi u svom sjećanju uz pomoć svog gotovo fotografskog pamćenja, profilira svoju viziju obnovljene Crkve. O tom se napetom razdoblju i njegovoj ulozi u njemu može nanovo čitati u prvom svesku njegovih „Sjećanja“. Zajedno s Y. Congarom, K. Rahnerom i E. Schillebeeckxom, 1963., dakle za vrijeme Koncila, utemeljuje Međunarodni teološki časopis „Concilium“, koji mnogo godina izlazi na sedam, od 2003. na pet jezika, djelujući do danas kao glasnik katoličke obnove. Napokon, Küng 1964. u Tübingenu utemeljuje „Institut za istraživanje ekumenizma“ u kojem i uz čiju pomoć može uvezati svoje snage, ostajući njegov ravnatelj sve do svog umirovljenja 1996. godine. Sada bi konačno bilo vrijeme za početak solidnog istraživačkog života. No, kraj Koncila ne dopušta mu odmoriti se, jer zaključci i nakane tog epohalnog susreta čekaju sada na svoje izvršenje, pa će tek sada u pravom smislu riječi započeti igra između reformskih i protureformskih snaga. To zahtijeva angažman po cijelom svijetu, tim više jer spada u najmlađe među kolegama spremnim za reforme. Slijedi intenzivna međunarodna predavačka djelatnost i službe gostujućeg profesora u Europi i SAD-u. Njegove izuzetno raznovrsne teme predstavljaju mnoge aspekte obnove teologije i Crkve. Riječ je o iznova zadobivenoj slobodi kršćanina, o otporu snagama koje ustrajavaju u autoritarizmu, o pojašnjenju mnogih kompromisnih izričaja Koncila, kao i o novom otkriću Pisma za kršćansku praksu i kršćanski angažman u javnosti. Iz tog će razloga za njegovo buduće stvaralaštvo biti važna njegova knjiga o Crkvi iz 1967. u kojoj na vrlo obuhvatnoj osnovi izrađuje i biblijski, povijesno kao i sustavno, utemeljuje svoju sliku Crkve. Konačno podastire ekumensko-katoličko učenje o Crkvi, koje obuhvatno obrađuje aktualno stanje rasprave. Nije li sada konačno došlo vrijeme za odmor? No, to se nije dogodilo, jer situacija u Crkvi postupno stagnira, a u Rimu iznova započinje proces samosputavanja, i to upravo u razdoblju globalnog buđenja, po prvi put i u Latinskoj Americi. Što predstavlja glavni razlog tog razočaravajućeg i prijetećeg razvoja? Kao temu rasprave, Küng 1970. podastire papinsko polaganje prava na nepogrešivost što mu Rimska kurija do danas nije oprostila. Uz sudjelovanje javnosti, na teološkoj i crkveno-političkoj razini sada započinju unutarnja sučeljavanja koja će trajati desetljećima. Unatoč tom odvraćanju od istinskog teološkog rada, istodobno započinje i desetljeće vrlo intenzivnog istraživačkog rada. Nasuprot rastućoj nesigurnosti mnogih kršćana, Küng iz korijena želi obnoviti teološke temelje, iznova istaknuti Pismo, a vjeru pozvati na promišljanje sadašnjosti. Na taj način proširuje područje ekumensko-crkvene problematike, obnovljenom vjerničkom razumijevanju Isusa Krista pruža čvrst temelj, a zarad tog cilja će rekonstruirati novovjekovno pitanje o Bogu – kako s njegovim dramatičnim, spram religije U potrazi za autentičnim kršćanstvom blagonaklonim i spram religije neprijateljski nastrojenim raspravama o ateizmu i smislu života, teoriji i praksi, tako i s buđenjem emancipacijskih pokreta, koji do danas oblikuju naše mišljenje. Pored toga, u suradnji s pet univerzitetskih ekumenskih instituta, sudjeluje u izradi „Memoranduma o reformi i priznavanju crkvenih službi“, koji je do danas – premda službeno nije prihvaćen – sačuvao svoju valjanost. Küngova se ideja treba dosljedno potvrditi u obnovljenoj praksi. No, svemu tome unatoč, u prvi plan izbija untarcrkveno polariziranje. Ivan Pavao II. (1978-2005) započinje strog konzervativni kurs. Nazočan je strah od razvoja u nizozemskoj i latinoameričkoj Crkvi. Pod utjecajem Rima, njemački su biskupi već prije toga obznanili ozbiljne prigovore protiv Küngove „kristologije odozdo“ i njegova obnovljenog učenja o Bogu u pismima, kolokvijima i javnim obraćanjima. Ponovna pojašnjenja uopće ne pomažu, jer Küng, unatoč posvemašnjoj spremnosti za razgovor, ne pristaje oslabiti temelje na koje obvezuje Pismo, a pogotovo ne od njih odustati. Svoju najdublju profesionalnu i životnu krizu doživljava kad Rim u prosincu 1979. u danima pred božićne blagdane zaključi oduzeti mu crkvenu dozvolu za poučavanje. Dramatični pokušaji posredovanja od strane untarcrkvenih i drugih instanci ostaju bezuspješni, a poslije teških tjedana borbe sedam od dvanaest kolega s njegova fakulteta prelazi na stranu službene Crkve. Prisiljen okolnostima, na koncu napušta Teološki fakultet, ali kao „profesor teologije“ zadržava zajedno s Institutom mjesto na Univerzitetu, a da ne pripada ni jednom fakultetu – to je bio pravni novitet u području visokog školstva. No, dugoročno gledano, taj prijeteći rez za duboko pogođenog promeće se u početak novog i uspješnog teološkog puta. Njegova nepokolebljiva pozicija, koja se ravna prema Pismu i suvremenom horizontu vjere, tek ga sada u očima mnogih čini vjerodostojnim prvoborcem. Dvorane su ispunjenije nego bilo kad do tada. Njegova se europska i prekomorska predavačka putovanja nastavljaju. U svojoj knjizi o vječnom životu posvećuje se teološki i egzistencijalno važnom pitanju o „posljednjim stvarima“ (smrti i vječnom životu) i na taj način zaključuje razdoblje sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Dosljedna usredotočenost na tematiku svjetskih religija njegov je novi rad činila sve intenzivnijim i plodonosnijim. Dakle, dogodila se velika promjena u području zanimanja i tema, ali ne lom, jer Küng već ranije pokazuje veliko zanimanje za druge, monoteističke kao i dalekoistočne religije, kako to potvrđuju njegova putovanja i mnogi pasusi u njegovim knjigama. Desetljeće nakon toga, ta se tematika sada premješta u središte. Küng se prvo baca na raspoloživu znanstvenu literaturu o religijama i čita temeljne spise svjetskih religija. Od 1981. zajedno s religiolozima održava dijaloška predavanja o hinduizmu, budizmu i islamu, kasnije o kineskim religijama. Taj ga oblik predavanja izlaže izvanrednom pritisku, jer sada u roku od jednog tjedna mora javno i jednako tako kompetentno odgovoriti na dobro potkrijepljena pitanja otvorena od strane stručnjaka. Prvi pokušaj postaje golem i vrlo zapažen uspjeh, pa svoj Institut sustavno razvija u središte susretanja s drugim kulturama i religijama. Narednih se godina susreću i stručnjaci za gospodarstvo i politiku, za istraživanje sukoba i pedagogiju. Za svoj novi cilj Küng ne preže ni od putovanja na druge kontinente, a od javnih zaklada traži financijsku podršku. No, najvažniji temelj za te aktivnosti ostat će studij i znanstveni rad za pisaćim stolom. Samo između 1991. i 2004., pojavit će se tri velike monografije o monoteističkim religijama, važne monografije i knjige njegovih suradnika, a da pri tome ne spominjemo vrlo zahtjevne publikacije o drugim temama. Ono što napušta njegovu kuću, to je napisano tako da je uvijek znanstveno odgovorno i korektno, ali i razumljivo za široku čitalačku publiku. Čak niti godinama nakon što je proglašeno, njegovom isključenju [s Teološkog fakulteta] nije pošlo za rukom umanjiti Küngov utjecaj i ugled, vezati ga uz zablude ili prisiliti na odustajanje od razvijenih pozicija. Nisu izostali ni novi razvoji povezani s dalekosežnim posljedicama. Kao i sedamdesetih godina prošlog stoljeća u slučaju teoloških pitanja, tako i u pitanjima o dijalogu između religija od 1989. započinje [razdoblje] produbljivanje. Pri UNESCO-u u Parizu Küng drži predavanje na temu „Nema svjetskog mira bez mira među religijama“, a predavanje o etičkim pitanjima u području ekonomije tijekom „World Economic Foruma“ u Davosu (Švicarska) 1990. Ta i druga programatska pitanja povezana su u malu knjigu čiji će naslov odrediti nadolazeće razdoblje: „Projekt svjetskog etosa“ [„Projekt Weltethos“]. Jedan će velikodušni darovatelj 1995. omogućiti osnivanje „Zaklade za svjetski etos“, koja će Küngu nakon njegova umirovljenja (1996.) postati bazom za njegov rad. No, već 1993. (još jedan sretan slučaj) za „Parlament svjetskih religija“ u Chicagu zajedno s pripadnicima drugih religija izrađuje Deklaraciju, koja će postati klasični tekst kasnijeg rada. Svoje temeljno programatsko usmjerenje projekt svjetskog etosa sada dobiva pomoću četiri upute, koje su zajedničke svim svjetskim religijama: zaštita života, pravednost, istinoljubivost i partnerstvo, sve četiri u onoj mjeri u kojoj uključuju zlatno pravilo. Ovaj model osvjedočuje javnost. Iz njega proizlazi beskrajna djelatnost, koja tijekom konferencija, na izložbama i za vrijeme osobnih susreta, Künga dovodi u doticaj s predstavnicima velikih kultura i religija, svjetskog gospodarstva i svjetske politike. Ne treba zaboraviti veliki televizijski dokumentarac (ujedno multimedijalni projekt) „Potraga za tragovima“ o svjetskim religijama u sedam dijelova, koji je između 1995. i 2000. od njega zahtijevao veliko zalaganje. Küng osmišljava koncept snimanja, s jednim suradnikom i televizijskim timom putuje po svim kontinentima, pomažući u tome da materijal može biti korišten kako didaktički tako i pedagoški. Pri tome se uvijek iznova vraća svom pisaćem stolu; Tübingen ostaje središte njegove djelatnosti. U status, broj 16, ljeto 2013. 33 U potrazi za autentičnim kršćanstvom mnoštvustudija i publikacija projekt svjetskog etosa se – uz starije teme, koje se uvijek iznova vraćaju – detaljno razrađuje. Svoje temeljne ideje Küng i dalje lepezasto proširuje. Slijedi tema ljudskih dužnosti i dužnosti institucija, posredovanje tematike svjetskog etosa u škole, poticaji za etiku u području gospodarstva i politike sve do prijedloga za svjetski politički poredak sposoban za mir. Novo je i neočekivano veliko zanimanje na koje taj projekt, potaknut upravo od strane jednog teologa, nailazi izvan teoloških i crkvenih institucija. Svakog se časa projekt svjetskog etosa može etablirati i u drugim zemljama. Pored zaklade u Njemačkoj i Švicarskoj, inicijative za svjetski etos nastaju u Austriji, Češkoj i Mađarskoj, odnedavno u Kolumbiji i Meksiku; zaklade su planirane i u Brazilu i u Hrvatskoj. Intenzivni kontakti postoje s Egiptom, Sirijom i sultanatom Omanom. Misaoni put dokumentiran u knjigama Küngova biografija i njegov teološki razvoj uzajamno su usko povezani i dobro dokumentirani u njegovim publikacijama. Same knjige obuhvaćaju oko 15.000 stranica, ne ubrajajući u to članke i priloge2. Njihovo proučavanje omogućuje nam bolji uvid u motive i sadržaje njegovog stvaralaštva. Kao što već rekoh, osobitu važnost ekumenizmu pridaje njegova disertacija o učenju o opravdanju K. Bartha („Opravdanje“ [„Rechtfertigung“] 1957). Küng zaključuje da učenje o opravdanju ne razdvaja Katoličku i protestantske crkve. Već se u ranim svjedočanstvima Stare crkve može pronaći ono što je Luther kasnije iznova dozvao u našu svijest. Ta teza izaziva pozornost, ali se na katoličkoj strani o njoj raspravlja isključivo uz oprez i oklijevanje, jer se u to vrijeme sasvim općenito smatralo: Crkveni raskol bit će prevladan čim nas iznova ujedini učenje o opravdanju. Ta je mogućnost izazivala strah. Iz tog će razloga proći četrdeset i dvije godine dok konačno 1999. Küngov prodor ne bude potvrđen od strane „Zajedničke deklaracije o učenju o opravdanju“ [„Gemeinsame Erklärung zur Lehre von der Rechtfertigung“] koja je usvojena u Augsburgu. Premda na taj skup nije pozvan, Küng se ne zaustavlja nego ispostavlja konkretna pojedinačna pitanja. U svojim pripremnim spisima za Koncil produbljuje i konkretizira ekumenske perspektive („Konzil i ponovno ujedinjenje“ [„Konzil und Wiedervereinigung“] (1960), „Strukture Crkve“ [„Strukturen der Kirche“] (1962) i druge publikacije). Knjiga „Crkva“ [„Die Kirche“] (1967), koja je postala klasik, propitiva stanje bogatih egzegetskih spoznaja i mnoge ekumenski osjetljive, još i danas kritičke tematske krugove. Ekumenizam se sada konačno udomaćuje u katoličkom učenju o Crkvi. No, zbog sve većeg distanciranja od Koncila, ta se 2 Kako je bibliografija Hansa Künga iznimno detaljno i pouzdano dokumentirana na web-stranici „Zaklade za svjetski etos“ (pogledaj www.weltethos.org), u ovom su prilogu, kad je riječ o publikacijama, navedeni samo glavni naslovi i godina objavljivanja. Nadalje, mogle su biti spomenute samo najvažnije publikacije. Drugi naslovi i zgodimice vrlo složeno stvarno stanje bibliografije (nova izdanja i prijevodi na često više jezika, izdanja i zajednička izdanja zbornika i zbirki dokumenata) mogu se potražiti na spomenutoj web-stranici. 34 magazin za političku kulturu i društvena pitanja knjiga može čitati i kao protunacrt, jer dosljedno razvija višestruko domesticirane, kompromisima oslabljene početne nakane. Dakle, kako se tijekom narednih godina odnosi prema Koncilu? Zar nije konačno došlo vrijeme za poduzimanje konkretnih ekumenskih koraka? Među naknadno objavljenim publikacijama, važan je memorandum „Reforma i priznavanje crkvenih službi“ [„Reform und Anerkennung kirchlicher Ämter“] (1973), koji je Küng izradio u suradnji s pet drugih univerzitetskih instituta. On upućuje na biblijski i sustavno utemeljen put prema razumijevanju službi u kojem se mogu susresti obje velike [kršćanske] konfesije na Zapadu. Iz tog vremena potječu i inicijative za ekumensko euharistijsko zajedništvo i za izbor biskupa, za dokidanje obveze celibata i za pripuštanje žena ređenju. Sve su to zahtjevi koji se danas pokazuju nužnijim nego bilo kad ranije, a o kojima se često razmatra kao da se o njima još nikad ništa nije čulo. U sklopu tog pokušaja ubrzavanja obnove, važnom postaje mala, ali s dalekosežnim posljedicama povezana knjiga „Nepogrešiv? Jedan upit“ [„Unfehlbar? Eine Anfrage“] (1970) u kojoj Küng energično moli – to se može usporediti s parlamentarnim postavljanjem upita – za temeljito i uz to egzegetski održivo teološko utemeljenje papinskog polaganja prava na nepogrešivost. Protiv Künga se često upućivala tvrdnja da je pitanju nepogrešivosti dao preveliko značenje ili da nije razumio njegove istinske razloge. Pogrešno se vrednuje produbljena hermeneutička refleksija, ali se iz vida gubi i to da je Küng u svoju hermeneutiku već davno uključio pitanje interesa i moći, uspostavljanja zakona i ideološke kritike. Njegova intervencija živi od uvjerenja da ideologija „redovite“ nepogrešivosti u biti čuva i legitimira trenutnu nepokretljivost crkvenog režima, to jest ono što se kroz duže vremensko razdoblje od strane svih biskupa naglašeno naviješta kao Božja volja ili istina, to se prema tom učenju ne može revidirati. U praksi se to načelo izjednačuje s motom: „Temeljne promjene predstavljaju zlo.“ U tragičnost novije katoličke crkvene povijesti spada to da K. Rahner u sklopu svog pogrešnog razumijevanja smisla crkvene vjere nikad nije prozreo tu povezanost, pa je svojim kolegama u tom pitanju uskratio suglasnost. Rim mu je za to zahvalan. Kao što već rekoh, sedamdesete godine prošlog stoljeća obilježene su središnjim pitanjima o Isusu Kristu i o Bogu. Promotrena pažljivije, pokazuju se važnijim od pitanja o Crkvi. Godine 1970. Küng objavljuje svoju možda najtežu i najsloženiju knjigu. Ona se hvata u koštac sa slikom Krista i promišljanjem o Kristu jednog zasigurno velikog filozofa novog vijeka. U toj je monografiji riječ o F. W. Hegelu („Božje utjelovljenje“ [„Menschewerdung Gottes“] 1970)3*. Rukopis je dugo godina gotovo završen ležao na pisaćem stolu. Küng je već 1964. privremeno završio jedan opsežan rukopis, koji Hegelovu sliku Krista analizira iz perspektive klasične kristologije, kakva se razvila u okviru Stare crkve, definirala na velikim koncilima 4. i 5. stoljeća, uvijek se iznova razvijala u pojedinostima, ali u svojoj biti ostajala nepromijenjena. Je li 3 Dostupno na hrvatskom: Hans Küng, Utjelovljenje Boga, (I. i II. sv.) Demetra, Zagreb, 2007. (nap. prev.) U potrazi za autentičnim kršćanstvom Hegel uz pomoć svoje spekulativne snage tom učenju o Kristu pružio njegov konačni oblik, dakle je li za novovjekovno mišljenje mjerodavno izložio kako danas možemo i moramo misliti Božje utjelovljenje? Knjiga je vrlo dramatična. Ne slijedi isključivo razvoj samog Hegelovog mišljenja nego i sve ogranke te dijalektičke metode, koja u taj proces uključuje čak i povijest čovječanstva. Bog preko utjelovljenja stupa u povijest, ostvaruje se Božja povijesnost. rencirano označiti „Bogom“ ili bićem, koje je postojalo prije vremena. Uvjeren je u to da njegova misaona ponuda vjeru u Isusa niti razvodnjava niti banalizira nego produbljuje i pruža joj nove izazove. Za Künga su neupitne Isusova neusporedivost i njegova posebna osobnost među utemeljiteljima religija. Po njemu je to tvrdnja, koja se povijesno može razumjeti i potvrditi, a ne tvrdnja prihvaćena u vjeri, čije bi se značenje danas teško moglo posredovati. Dakako, tu bogatu rekonstrukciju Küng stvara da bi u posljednjem dijelu knjige ukazao na granice takvog mišljenja. Koliko god bila genijalna i koliko god bila privlačna, Hegelovu konstrukciju Küng u biti smatra stranputicom, u svakom slučaju nadmašenom. Ne izriče naprosto tvrdnju da je taj idealistički i u tradiciji vrlo duboko ukorijenjen koncept pogrešan. Onaj tko želi slijediti Hegela, neka se tog poduhvata slobodno lati (uz pretpostavku da ga je razumio). Da pitanje o Kristu neće moći ostaviti po strani komplementarno pitanje o Bogu, to je postalo jasno na koncu knjige „Biti kršćanin“. Dakle, mora uslijediti drugi, jednako tako velik i zahtijevan rad. Nakon četiri godine iznova mukotrpnog rada, slijedi „Postoji li Bog?“ [„Existiert Gott?“] (1978)5*. U njoj se korak po korak obrađuje i analizira novovjekovna povijest mišljenja o pitanju Boga, ponekad uz posezanje za ranijim istraživanjem, u mnogome uz pomoć novih analiza i koncepcija. No, Küng pronalazi dvije prijelomne linije. Prva linija prolazi između te idealističke misaone zgrade, koja je duhovno vrlo srodna helenističkoj, na jednoj strani i biblijski formulirane slike Krista na drugoj strani. Pod tim se misli na sliku Isusa, Krista vjere, kakva se danas nadaje iz studija Pisma, koji ozbiljno uvažava neoborive egzegetske spoznaje iz prošlog stoljeća. Druga prijelomna linija prolazi između tog idealističkog, u biti nadpovijesnog mišljenja klasično novog vijeka, koje se napaja iz svojih grčko-metafizičkih korijena, na jednoj strani i epohe koja je tu metafiziku izgubila iz vida i istinu iznova pronalazi u neposrednoj zbilji, koja se u cijelosti može razumjeti povijesno i iskustveno, putem susreta i odnosa. Ta knjiga možda omogućuje razabrati bolje od mnogih drugih kojim se to nutarnjim (vrlo „evanđeoskim“) misaonim poticajima napaja Küngov rad, koliko se mnogo sučeljava sa svojom vlastitom sadašnjošću i zašto se službena Crkva, pozvana na započinjane drugačijeg mišljenja, toliko muči s njegovim preporukama. No, Küng je sada na sebe preuzeo hipoteku koju će morati što prije isplatiti. U njegovom okruženju nitko ne zna koliko će još trebati napregnuti svoju radnu snagu, no izgleda da će mu to poći za rukom. Probija se kroz vrlo nagomilan egzegetski materijal o Isusu. Pitanje o Kristu sučeljava ga dosljedno sa suvremenim pitanjima o kršćanskoj vjeri, pa razvija, posve u smislu „kristologije odozdo“, suvremeno razumljivu i uvjerljivu sliku o Isusu. Njezine su povijesne pretpostavke povijesno utemeljene, poštuju formu i zakone pripovijedanja. Küng razvija poticaje za kojima još uvijek ne možemo posegnuti u jeziku ispovijedanja vjere bez intelektualnih devijacija. Knjiga nosi jednostavan naslov „Biti kršćanin“ [„Christ sein“] (1974)4*. Ljudima je razumljiva i postaje bestseler, jer Küng pripovijest o Isusu (poruku, djelovanje, smrt i uskrsnuće) smješta u napete strukture onodobnih i suvremenih konteksta. Niti poriče božansku dimenziju kršćanske poruke niti zabacuje ontološko promišljanje, ali ustrajava na tome da se Isusa ne može naprosto i nedife4 Dostupno na hrvatskom: Hans Küng, Biti kršćanin, Konzor / Sarajevo, Zagreb / Synopsis, 2002. (nap. prev.) Upravo će sučeljavanje s velikim koncepcijama kritike religije (Feuerbach, Marx, Nietzsche i Freud, pozitivizam i drugi pristupi) pokazati: Boga se ne može niti dokazati niti opovrgnuti. On se i ne treba dokazivati ili opovrgavati, jer neposredno upućuje na pitanje vjere, to znači temeljnog povjerenja, koje otvara najunutarnjiju slobodu i samo se polazeći od nje može ozbiljiti. Küng govori o unutarnjoj racionalnosti, koja se ne podudara s racionalnošću prirodoznanstveno-mentalnog računanja. Moglo bi se govoriti i o unutarnjem i vrlo senzibilnom osluškivanju i razumijevanju u kojem se čovjekovom srcu otvara zbilja (u tom promišljanju Pascalovi „razlozi srca“ nemaju slučajno važnu ulogu). Na taj način ta knjiga o Bogu istodobno oblikuje obuhvatnu kritiku moderne, tehničke i interesom za moć sužene racionalnosti, koja je izazvala vrlo mnogo nesreća i koju je javnom ruglu izvrgla frankfurtska škola. Ona ujedno predstavlja veliki pledoaje za pomirenje vjere i razuma, koje se odnedavno iznova nalazi u središtu zanimanja. Kao dosljedan nastavak knjige o Bogu, knjiga „Vječni život?“ [„Ewiges Leben?“] (1982) govori potom o važnoj posljedici tog mišljenja nošenog povjerenjem. To je posve razumno povjerenje, dakle osluškujuće i razumijevajuće otkriće da s našom smrću sve nije gotovo nego da – govorom vjere kazano – padamo u Božje ruke, kao smrtnici bivamo prihvaćeni u Božje sjećanje. Tom knjigom Küng zaključuje razdoblje sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Zajedno s knjigama „Biti kršćanin“ i „Postoji li Bog?“, to djelo razumijeva kao posljednju knjigu trilogije. Osvrćući se unatrag, može se kazati i ovo: Knjigom „Crkva“ i tom trilogijom tematizirana su središnja pitanja suvremene kršćanske egzistencije – pri čemu su ostavljena po strani nanovo otvorena pitanja, koja nam postavljaju druge religije u razdoblju rastuće pokretljivosti, migracija i kulturne globalizacije. O njima će biti riječi u drugoj polovici – tako da kažemo – života ovog teologa. 5 Dostupno na hrvatskom: Hans Küng, Postoji li Bog? – Odgovor na pitanje o Bogu u novom vijeku, Ex libris, Rijeka, 2006. (nap. prev.) status, broj 16, ljeto 2013. 35 U potrazi za autentičnim kršćanstvom Küngovo novo usmjerenje osamdesetih godina prošlog stoljeća odrazilo se i u intenzivnoj autorskoj djelatnosti. Je li se sada prisilno oprostio od teologije i hoće li se sada baviti isključivo još religiologijom? Neki od toga strahuju, no taj se okret ne može dogoditi tako jednostavno. Sigurno je da se Küng sada mnogo intenzivnije okreće prema vani. U sklopu „Studium Generele“ Sveučilišta u Tübingenu zajedno s Walterom Jensom postaje vrlo poznat. Promatrano iz perspektive organizacije znanstvenog istraživanja, više se okreće svijetu i sekularnom mišljenju. No, to tumačenje zavarava. Nema sumnje u to da postaje majstorom dijaloga, konkretno: dijaloških predavanja. Kao tema rasprave pojavljuju se novovjekovni mislioci, pjesnici i glazbenici. Govori (zajedno s W. Jensom) o Pascalu, Gryphiusu, Hölderlinu, Novalisu, Kierkegaardu, Dostojevskom i Kafki („Pjesništvo i religija“ [„Dichtung und Religion“] 1988), o Thomasu Mannu, Hermannu Hesseu i Heinrichu Bölu („Branitelji ljudskosti“ [„Anwälte der Humanität“] 1989), također zajedno s W. Jensom o Mozartu, Wagneru i Bruckneru („Glazba i religija“ [„Musik und Religion“] 2005), u jednoj provokativnoj knjizi također i o pitanju umiranja („Umrijeti na čovjeka dostojan način“ [„Menschenwürdig sterben“] 1996). Na to se nadovezuje manja knjiga o važnim teolozima („Veliki kršćanski mislioci“ [„Grosse christliche Denker“] 1994), mala povijest Crkve („Mala povijest Katoličke crkve“ [„Kleine Geschichte der katholischen Kirche“] 2001)6* i relativno kasno vrlo zapaženo djelo o odnosu teologije i prirodne znanosti („Početak svih stvari“ [„Der Anfang aller Dinge“] 2005). No, pri tom okretu prema vani uopće ne napušta teologiju. Naprotiv, svoj teološki oblik mišljenja nosi u javnost, upuštajući se u plodonosno sučeljavanje s kulturom i njezinim velikim postignućima. Teologiju iznova čini istinskim partnerom u razgovoru, koji istinski sluša i sebe istinski priopćuje. Učinci tog – u cijelosti teološkog – stila mišljenja još se ne mogu procijeniti. U ovaj ćemo okvir dometnuti samo još teološko-književno djelo njegovog učenika K.-J. Kuschela da bismo uvidjeli bogatstvo moguće obnove. Slično se događa s okretanjem prema drugim religijama, koje od 1980. obilježava nadolazeća desetljeća. Predstavlja li to okret prema religiologiji? Nema sumnje da religiološka djela i saznanja sada snažno stupaju u prvi plan kao radni materijal, ali se u biti uvijek iznova provlači teološka problematika, potraga za istinom. Dijaloška predavanja obilježava upravo to da religiolozi zauzimaju poziciju nasuprot teologa, izazivaju ga i pri tome prisiljavaju da uči posredovati između religija i oblikovati nove pozicije. Küng ne napušta teologiju nego njezinu ograničenost na kršćanske tradicije. Na taj način nastaje otvorena teologija religija. Takav metaekumenizam dokazuje se primjerenim i time što će proširiti (kulturnu i religijsku) osnovu pitanja o istini. On započinje ekumenizam religija, i to ne usmjeren na kritiku ili štetu neke pojedine svjetske religije nego usmjeren prema njiho6 Dostupno na hrvatskom: Hans Küng, Katolička crkva – kratka povijest, Alfa, Zagreb, 2009. (nap. prev.) 36 magazin za političku kulturu i društvena pitanja vom razumijevanju i poštovanju, ali i proširivanju vlastitog religijskog horizonta, jer nijedna religija nije otok. U dvije knjige Küng dokumentira već spomenuti dijalog i rezultate svojih prvih sučeljavanja s religijama. To su „Kršćanstvo i svjetske religije“ [„Christentum und Weltreligionen“] (o islamu, hinduizmu i budizmu, 1984)7* i „Kršćanstvo i kineske religije“ [„Christentum und Chinesische Religion“] (1988). Kristalizira se nova dinamika mišljenja, jer se tijekom tih susreta i u obliku globalne razmjene iskustava pročišćavaju Küngova vlastita uvjerenja. Kao i do sada, ona se, u sebi i smještena u svoje kontekste, očituju u vrlo teološkim tekstovima o Bogu, spasenju, ljudskom usudu, otkupljenju i oslobođenju, istini i dobroti, porijeklu i cilju čovječanstva. Što se tiče stila argumentacije i predstavljanja, na vidjelo izlaze uvijek kao osobno zajamčene postavke i ocjene, do kojih Küng dolazi istraživanjem nepoznatih dokumenata i fenomena. Djelujući povratno na zbiljski postojeće kršćanstvo, taj stil mišljenja i pojašnjavanja u redovitom slijedu polučuje manje studije i prikaze kao što su „Sačuvati nadu“ [„Die Hoffnung bewahren“] (1990) ili „Vjerovanje“ [„Credo“] (1992)8*. Kontakt sa svojom vlastitom Crkvom i kršćanskom tradicijom Küng ne gubi ni sada. No, njegovo glavno zanimanje neprestano ostaje izmjenično djelovanje neprestane razmjene – između teologije i kulture, između kršćanstva i drugih religija. Uslijed dramatičnih promjena u svjetskoj politici od 1990, pokreće istraživački projekt „Suvremena religijska situacija“. Taj moto predstavlja horizont i želju za pojašnjavanjem u brojnim člancima i detaljnim analizama, ali i u sveukupno tri temeljna djela, koja sada nastaju u vremenski nešto dužem slijedu. Riječ je o „Židovstvu“ [„Das Judentum“] (1991), „Kršćanstvu“ [„Christentum“] (1994) i o Islamu [„Islam“] (2004). Sve te monografije slijede istu metodu, koju je Küng otkrio već sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Naziva je „analizom paradigmi“. U svakoj religiji prvo proučava temelj, koji razvija trajnu normativnu snagu, koji opstaje kroz sva razdoblja i prema kojem se ta religija uvijek iznova mjeri. No, potom izdvaja epohalne promjene, koje zatičemo u svim religijama i koje uzrokuju niz pojavnih oblika. Prošla paradigma često nastavlja postojati. U slučaju kršćanstva misli se na stari vijek, srednji vijek i novi vijek, koji se mogu odnositi na pojavne oblike pravoslavne, rimokatoličke i protestantske crkve (usporedi knjige „Teologija – kuda?“ [„Theologie – wohin?“, 1984] i „Nova paradigma teologije“ [„Das neue Paradigma von Theologie“, 1986], koje su objavili H. Küng i D. Tracy). U svim je religijama uspješan pri toj potrazi i uvijek iznova oblikuje jasan dijagram, koji pruža bitni pregled. Ta metoda 7 Dostupno na hrvatskom: Hans Küng, Kršćanstvo i svjetske religije – Uvod u dijalog s islamom, hinduizmom i budizmom, Naprijed, Zagreb, 1994.; Hans Küng – Josef Ess, Kršćanstvo i svjetske religije – Islam, Svjetlo riječi, Sarajevo, 1995. (nap. prev.) 8 Dostupno na hrvatskom: Hans Küng, Uvod u kršćansku vjeru – Apostolsko vjerovanje protumačeno našim suvremenicima, Svjetlo riječi, Sarajevo, 2011. (nap. prev.) U potrazi za autentičnim kršćanstvom tipiziranja i sistematiziranja omogućuje uzajamno razlikovanje dubinske strukture dotične epohe i različite epohe neke religije. One postaju povijesno raspoznatljive, pa postaje lakše uspoređivati epohe jedne religije s odgovarajućim epohama drugih religija – a ne primjerice srednjovjekovnu paradigmu islama s modernim razdobljem kršćanstva, obilježenim prosvjetiteljstvom, nego srednjovjekovni islam sa srednjovjekovnim kršćanstvom. Na taj način postaje moguća povijesna pravednost. To razdoblje religijskih studija i religijskog dijaloga neprekidno se proteže sve do nedavno. No, kao što rekoh, 1989. dolazi do kvalitativnog produbljenja. Kao u konveksnoj leći, pogled se usmjerava na središnji aspekt: Küng piše malu knjigu „Projekt svjetskog etosa“ [„Projekt Weltethos“, 1990]9*, posvećujući se na taj način projektu, koji će uskoro pružiti važan prilog razvoju čovječanstva. Oslanjajući se na svoju intuiciju, Küng je i prije često predan onome što je upravo potrebno. Dugo prije nego što se govori o renesansi religija, naslućuje njihov svjetskopolitički trenutak. Sučelice trenutnoj svjetskoj situaciji s njezinim prijetećim globalnim učincima, svjetske religije i njihova suradnja neočekivano stječu eminentno političko značenje. Uspjeh njegove ideje potvrđuje da je bio u pravu, a tekst, koji je u međuvremenu postao klasikom, postiže svjetske učinke s dalekosežnim posljedicama. Zahvaljujući Küngovom pripremnom radu i uz pomoć jedne međureligijske radne skupine, nastaje „Deklaracija za svjetski etos“ [„Erklärung zum Weltethos“]10*, koju je 1993. usvojio „Parlament svjetskih religija“ u Chicagu. Ta Deklaracija na začuđujuće jasan način pokazuje koliko daleko doseže konsenzus svjetskih religija o suvremenim pitanjima, koja se tiču preživljavanja čovječanstva. Riječ je o – izraženo s pomoću modernih pojmova – o ljudskosti (zlatno pravilo), nenasilju, pravednosti, istinoljubivosti i ravnopravnosti. Samo uz njihovu pomoć možemo se približiti svjetskom društvu ustrojenom na ljudski način i svjetskom miru. Na taj način Deklaracija iz Chicaga upućuje na „postojanje zajedničkih temeljnih vrijednosti“, na „temeljni konsenzus s obzirom na obvezujuće norme, neopoziva mjerila i temeljne moralne stavove“, koji u religijama već dugo žive. Na svekoliko iznenađenje, u svim se religijama kao zajedničko dobro ne raskriva samo zlatno pravilo nego i takozvane četiri upute, koje se na začuđujuće lagan način mogu prevesti u sadašnjost. Iz (1) zabrane ubijanja može se izvesti nenasilje i strahopoštovanje pred svakim životom, iz (2) zabrane krađe mogu se razviti moderni zahtjevi za solidarnošću i socijalnom pravednošću. Zabrana laganja (3) u suvremenom svijetu medija postaje nužna na nov način u smislu neprihvaćanja manipulacije i korupcije, a mostove prema kulturi tolerancije i istinoljubivosti naprosto treba izgraditi. Neke će u konačnici iznenaditi koliko se dugo tomu podrugljivo smijuckalo. Zabrana seksualne 9 Dostupno na hrvatskom: Hans Küng, Projekt svjetski etos, Velika Gorica, Miob, 2003. (nap. prev.) 10 Dostupno na hrvatskom: http://classic.weltethos.org/pdf_decl/Decl_ croatian.pdf (nap. prev.) nevjernosti (4) povezana je s vrlo modernim zahtjevima za kulturom ravnopravnosti i partnerstva, ali i s dužnošću vjernosti i njegovanja djece, starih i slabih. A (5) zlatno pravilo se pokazuje načelom ljudskosti, koje povezuje sve upute, a čije značenje nije sporno niti u sekularnom mišljenju. Uopće nije sporno da se taj etos, umnogome prihvaćen i življen u religijama i preuzet u stavovima ljudi, može utemeljiti i razumijevati također i sekularno. Zato je suradnja religija s nereligioznim svjetonazorima onoliko dobrodošla koliko se smjera sekularnom učinku. Dakako, smjer proboja tih izjava ne smije se izokrenuti. U njima se religije ne reduciraju na pet parola i ne umanjuju na moralne institucije. Naprotiv, pokazuje se da su te kulturno snažne upute nošene izvanrednom religioznom energijom i da religije mogu mobilizirati oblikovanje svijeta. Upravo zato što podsjećaju na transcendentnu zbilju i omogućuju samotranscendiranje, svjetske religije predstavljaju najvažnije zastupnike morala na svijetu. Küng rijetko napušta područje zanimanja čiji je registar nekad izradio. Na svim područjima zadržava inicijativu. No, unatoč tom višeslojnom koncertu, koji se još uvijek čuje, vođen nadahnućem tog novog misaonog svijeta, njegovo se zanimanje sada usredotočuje na jednu jedinu točku u kojoj se sastaju velika svjetska politička, socijalna, gospodarska i kulturna pitanja. Tako njegov rad dovodi do posve nove raznolikosti kako to pokazuju različiti naslovi njegovih publikacija. Spomenut ćemo vrlo sažeto tri skupine: (1) Kao i do sada, unaprjeđuje se studij i intenzivno poznavanje svjetskih religija. U to spada – pored monografija o kršćanstvu, židovstvu i islamu – Küngov multimedijalni projekt „Potraga za tragovima. Svjetske religije na putu“ [„Spurensuche. Die Weltreligionen auf dem Weg“] (1999), koji se može uvesti u škole i daljnje obrazovanje. Važni su opsežni radovi suradnika uposlenih u Zakladi za svjetski etos, između ostalog, o tri monoteističke svjetske religije i o hinduizmu, K.-J. Kuschela (između ostalog, „Spor oko Abrahama“ [„Streit um Abraham“] 1994, „Od sporenja do natjecanja svjetskih religija“ [„Vom Streit zum Wettstreit der Religionen“] 1998, „Židovi – kršćani – muslimani“ [„Juden – Christen – Muslime], 2007)11* i S. Schlensoga („Hinduizam“ [„Hinduismus“] 2006). Na to se nadovezuju brojne studije i zbornici o svjetskim religijama, etičkom odgoju i obrazovanju mladih, kao i o etičkim pitanjima u društvu, gospodarstvu i politici. Zahvaljujući materijalima za nastavu S. Schlensoga i W. Langea („Svjetski etos u školi“ [„Weltethos in der Schule“] 2007), za nastavu o svjetskoj etici postoji zbirka materijala od velike pomoći. Kao i na obuhvatnoj bibliografiji o pitanju svjetskog etosa, tu se pokazuje i to kako Küngov radi postupno preuzimaju drugi, dakle kako nastavlja živjeti. 11 Sva tri spomenuta djela dostupna su na hrvatskom: Karl-Joseph Kuschel, Spor oko Abrahama, Svjetlo riječi, Sarajevo, 2000.; Karl-Joseph Kuschel, Od sporenja k natjecanju religija – Lessing i izazov islama, Svjetlo riječi, Sarajevo, 2003.; Karl-Joseph Kuschel, Židovi, kršćani, muslimani – Podrijetlo i budućnost, Svjetlo riječi, Sarajevo, 2011. (nap. prev.) status, broj 16, ljeto 2013. 37 U potrazi za autentičnim kršćanstvom (2) Ideja svjetskog etosa mora se unijeti u sektore koji određuju globalizirani svijet i u oblikovanja svijeta: u znanost, gospodarstvo i politiku, kao i u javni moral. O tome primjerice govore zbornici „Znanost i svjetski etos“ [„Wissenschfat und Weltethos“] (1998), „Globalno poduzetništvo – globalni etos“ [„Globale Unternehmen – globales Ethos“] (2001), kao i „Čemu svjetski etos?“ [„Wozu Weltethos?“] (2002 i 2006), ali i Küngov sveobuhvatni rad „Svjetski etos za svjetsku politiku i svjetsko gospodarstvo“ [„Weltethos für Weltpolitik und Weltwirtschaft“] (1997)12* u kojem proširuje i produbljuje Deklaraciju za svjetski etos. Na intenzivnoj suradnji s trećim osobama, počivaju „Poziv našim vodećim institucijama“ [„Aufruf an unsere führenden Institutionen“] Parlamenta svjetskih religija u Kapstadtu 1999, koji je nastao uz Küngovu mjerodavnu suradnju, kao i „Opća deklaracija o ljudskim dužnostima“ [„Allgemeine Erklärung der Menschenpflichten“] (1998)13*, koju je objavio H. Schmidt. (3) Nadahnut temeljnim idejama svjetskog etosa, manifest „Mostovi u budućnost. Inicijativa“ [„Brücken in die Zukunft. Eine Initative] (2001), koji je nastao na poticaj Kofija Anana i uz suradnju H. Künga, pokazuje koje vanjske posljedice angažmana oko svjetskog etosa mogu sazrjeti. U njemu je konačno poduzet korak od teorijskog razrađivanja prema praktičnom oblikovanju političke zbilje. Dakle, religije (i teologija) za Künga predstavljaju eminentno politički i kulturno istaknute stvari. U sebi ne nose samo veliki potencijal nasilja nego i moćne snage za oblikovanje ljudskog suživota, za mir i pomirenje. Dakle, u projektu svjetskog etosa se ne najavljuje samodopadno bavljenje religijama nego briga za budućnost svijeta koji se – u vojnom, socijalnom i političkom pogledu – etički raspada. To je pozadina programa čiju je nužnost Küng otkrio koncem hladnog rata (1945-1990) i koji nakon 11. rujna 2001. još energičnije razvija. Dijalog religija je prijeko potreban jer se čovječanstvo sučelice prijetećoj budućnosti mora sporazumjeti oko svjetskog etosa. Svjetski etos (global ethic) ne podrazumijeva teorijski razvijenu etiku (ethics) nego cjelokupnost „obvezujućih vrijednosti, neopozivih mjerila i temeljnih moralnih stavova“ koje već danas živi, ili makar priznaje, nebrojeno mnoštvo ljudi. Središnje ideje u teologiji Hansa Künga Raznovrsnost i složenost tema omogućuje gotovo zaboraviti da se iza tog djela nalazi jedna jedina osoba. Što to ona zapravo hoće? Iz tog su razloga za razumijevanje i tumačenje Küngovog života i djela važna njegova „Sjećanja“. U međuvremenu su objavljena dva sveska: „Izborena sloboda“ [„Erkämpfte Freiheit“] (2002) i „Osporena istina“ [„Umstrittene Wahrheit“] (2007).14* U duhu tih „Sjećanja“, Küngovo bi se djelovanje moglo podijeliti na dva stvaralačka razdoblja, koja jedno od drugog razdvaja veliki sukob s Rimom. Dublji uvid omogućuje podjelu na četiri razdoblja. Svako razdoblje pokreće novi poticaj, koji se može nadovezati na onaj raniji. Dakle, početak novog razdoblja ne znači nužno kraj onog prošlog. To se prije svega odnosi na treće i četvrto razdoblje. No, to ćemo razmotriti podrobno. S njemačkim nacionalsocijalizmom pred očima, taj se Švicarac već za svoje mladosti jako zanima za društvene i svjetskopolitičke odnose. Studij u svjetskoj metropoli Rimu podario je i njegovom je teološkom promišljanju zauvijek svjetski horizont. Ta pozadina obilježava njegov teološki rad sve do danas. Prvo razdoblje (od 1957.): Ekumenski obnovljena Crkva Ovo je razdoblje152 obilježeno unutarcrkvenim ekumenizmom, koji po njemu započinje s reformom Katoličke crkve sukladno Pismu. Od Karla Bartha i protestantske egzegeze uči ozbiljno uvažavati Pismo kao izvor kršćanskog identiteta, pa vlastitu tradiciju iznova čitati u njegovom horizontu. Poticaji Drugog vatikanskog koncila (1962-1965) ovjeravaju ekumenske ciljeve za kojima teži od svoje doktorske radnje. Iz tog razloga na području katoličke teologije prvi podastire obuhvatno učenje o Crkvi, koje je dosljedno nadahnuto Pismom. Crkvu poglavito smatra Božjim narodom sazvanim od Boga. Taj naziv postaje njegov program. Pri tome Crkva uvijek ostaje provizorij. Ona ne djeluje niti iz sebe niti za sebe nego mora nasljedovati Isusovu poruku i stvar, podvrgavajući se Božjem kraljevstvu. Na sva institucionalna pitanja, koja su u Katoličkoj crkvi u znatnoj mjeri razvila vlastitu zakonitost i vlastitu dinamiku, mora se odgovarati polazeći od tog cilja. Ekumenski osjetljive i uskoro prijeporne teme su odnos Pisma i Tradicije, pitanje utemeljenja Crkve, značenje i tumačenje euharistije, nova svijest o svećeništvu i hijerarhiji, o papinstvu i rimskom centralizmu, o povijesti krivnje Katoličke crkve spram heretika i židova. Na to se uskoro nadovezuje zahtjev za uza- 12 Dostupno na hrvatskom u obliku dvije knjige: Hans Küng, Svjetski ethos za svjetsku politiku, Zagreb, Intercon 2007; Hans Küng, Svjetski ethos za svjetsko gospodarstvo, Zagreb, Intercon 2007. Također i Küngova predavanja s Međunarodne konferencije „Svjetski ethos za Bosnu i Hercegovinu“ (Sarajevo – 14. svibanj 2009): Hans Küng, Svjetski etos za svjetsku politiku, u: Status – Magazin za političku kulturu i društvena pitanja, 14/2010, str. 185-190. i Hans Küng, Svjetski etos i gospodarstvo, u: Status – Magazin za političku kulturu i društvena pitanja, 14/2010, str. 191-196. (nap. prev.) 14 Na hrvatskom su dostupna oba sveska: Hans Küng, Izborena sloboda: Sjećanja, Ex libris, Rijeka 2009; Hans Küng, Osporena istina: Sjećanja, Ex libris, Rijeka, 2011. Treći svezak na njemačkom trebao bi biti objavljen na jesen 2013. (nap. prev.) 13 Dostupno na hrvatskom: Opća deklaracija ljudskih prava: Bosna franciscana, 26/2007, str. 281-189. zajedno s promišljanjem Hansa Künga posvećenom tom dokumentu: Hans Küng, Ljudska prava i ljudske odgovornosti, u: Bosna franciscana, 26/2007, str. 243-249. (nap. prev.) 15 Ni jednom stvaralačkom razdoblju nije određen završetak jer Küng nikad nije revidirao ranije koncepcije nego ih je prihvatio u kasnije. Iz tog se razloga može govoriti o neprestanom proširivanju granica, koje uzrokuju veću složenost njegovog mišljenja. 38 magazin za političku kulturu i društvena pitanja U potrazi za autentičnim kršćanstvom jamnim priznavanjem crkvenih službi, ekumensko euharistijsko zajedništvo, uvođenje demokratskih elemenata (naročito izbor biskupa), ređenje žena i dokidanje celibata. Ni jedna od tih želja do danas nije ispunjena na zadovoljavajući način. Naočigled unutarcrkvene stagnacije, opća rasprava ta reformska pitanja sužava poglavito na sekundarne probleme, kakvo je primjerice rimsko polaganje prava na nepogrešivost. Ne zamjećuju se nažalost metodološki razlozi i konzekvence, koje za kršćansku teologiju i kritiku Crkve proizlaze iz Küngovih intervencija. To pokazuje gore spomenuta monografija o Hegelu, koja je, između ostalog, važna zbog tih metodoloških pojašnjenja. Grčka metafizika (od Platona do idealizma) misli u biti nepovijesno, zanemarujući značenje sjećanja i pripovijedanja, pa zbog toga ne može na primjeren način izraziti Isusovu stvar. Klasična, metafizički obojena kristologija ne niječe se naprosto, ali Küng relativizira njezino helenističko-metafizičko obličje, otvarajući za biblijsko ispovijedanje Krista novi prostor. Budući da se crkveno učiteljstvo s tom vremenski relativiziranom kristologijom bez zadrške i autoritarno poistovjećuje, Küng istodobno utire put za sustavno-kritičku hermeneutiku, koja se načelno razlikuje od ustaljene hermeneutike ekumenizma, koja sve pomiruje i tako postaje neučinkovita. Njezine su se posljedice trebale zamijetiti već u raspravi o nepogrešivosti. Drugo razdoblje (od 1970.): Govor kršćanske vjere otvoren svijetu Novo pojašnjenje pružaju spomenute knjige o kršćanskoj egzistenciji i vjeri u Boga. Poučen svojom studijom o Hegelu, Božju istinu i volju Küng svjesno premješta ne u ontološki sustav božanske i ljudske „naravi“. Bog je neposredno nazočan u Isusovom naviještanju, djelovanju i usudu. Dakle, njegova kristologija u biti može preuzeti važne tradicionalne formulacije, ali u novoj neposrednosti Küng te formulacije tumači polazeći od događaja Isusa. To zahtijeva opreznu rekonstrukciju Isusovog lika na temelju biblijskih izvora, dakle uvijek i na temelju bogatog materijala, koji je iznjedrila znanstvene egzegeza posljednjih desetljeća. Pored E. Schillebeeckxa, u katoličkom je prostoru taj posao u tom opsegu i s tom sustavnom namjerom po prvi puta poduzeo Küng. Dakle, vjeru u Isusa posreduje ne metafizički nego narativno. Na taj način doseže suvremene ljude i pruža važne poticaje vjeronauku, katehezi i naviještanju. Kršćani, znatiželjnici i učenici dobivaju odgovor na ključno pitanje o tome što to danas čini kršćansku egzistenciju: „Ono distinktivno kršćansko, to je sam Isus Krist.“ Teološki bi se moglo govoriti i o ponovnom pronalaženju istinski ljudskog Isusa, kojeg kršćani priznaju svojim Kristom. O tom bi se Isusu s nekršćanima moglo govoriti otvoreno i iskreno, a da se ne napusti niti jedan jedini sadržaj vlastite kršćanske vjere. Prevladava se stara nesposobnost priopćavanja. Kasnija knjiga „Vjerovanje“ za to će pružiti novi dokaz. No, borba za to otvaranje još nije privedena kraju, jer otuđenje naše kulture od njezinih religijskih korijena seže duboko. Pored slike o Isusu, tema rasprave je i slika Boga. Iz tog razloga u drugoj velikoj monografiji Küng rekonstruira pitanje o Bogu. U njemu pronalazi prijeporno, ali napeto i presudno pitanje novog vijeka, koje se ne može ostaviti po strani. Analizira povijest mišljenja novog vijeka (između ostalog Descartesa, Pascala, Hegela, Kierkegaarda, Feuerbacha, Marxa i Freuda), a Nietzscheov nihilizam predstavlja kao najveći izazov na koji treba odgovoriti. Kao što je rečeno, Boga se doduše ne može dokazati, pa vjera u Boga uvijek ostaje izložena prijetnji očaja i opovrgavanja. No, temeljno povjerenje u zbilju omogućuje razumjeti bezuvjetno povjerenje u Boga pri narednom koraku kao odluku, koja je u cijelosti smislena, u cijelosti razborita i u sebi dosljedna. Iznova je riječ o tome da se povjerimo elementarnoj racionalnosti, koja prebiva u nutrini, a koju nazivamo vjerom. Promatrajući unatrag, postaje jasno: Te dvije knjige samo što ne čine cjelinu. Nadopunjuju se i jedna drugu pojašnjavaju, i jedna i druga žive od tog nutarnje razumijevajućeg uma na temelju kojeg se može kritizirati tehnička racionalnost novog vijeka i pronaći novi pristup sadašnjosti. To razlikovanje crkvena hijerarhija možda nikad i nije mogla prihvatiti, jer joj je još uvijek previše stalo do racionalno nepobitnih dokaza njezinih vlastitih „istina“ i njezinog ekskluzivnog polaganja prava na istinu. Iz tog je razloga uznemirujući uspjeh tih knjiga i njihove posljedice za rimski sustav morao dovesti i do njegove reakcije, koja Künga kao teologa bezuspješno pokušava diskriminirati sve do danas. Da Küng do danas niti jedne jedine minute nije pomišljao na istup iz Katoličke crkve, to svjedoči o unutarnjoj konzistentnosti te koncepcije. Onaj tko zbog te hijerarhije nije katolik, taj zbog nje neće niti istupiti iz te Crkve. Treće razdoblje (od 1980.): Otkriće svjetskih religija Küng se već za vrijeme Koncila zalaže za rehabilitiranje židovstva i postavlja pitanje o značenju svjetskih religija163. Kasnije će – ograđujući se od K. Bartha – pored unutarcrkvenog ekumenizma zahtijevati i ekumenizam svjetskih religija. Za njega to proizlazi iz njegovog biblijsko-narativnog i ujedno sustavno reflektiranog pristupa: Ideja o nadmoći kršćanstva mora se relativizirati. Küngu se sada pred očima pomalja predodžba teologije, koja će omogućiti iskren pogled na druge religije, a da se time ne zapadne u relativizam, jer se one po cijelom svijetu raskrivaju kao mjesta vrlo raznolikog, uvijek konkretnog i često zajedničarskog iskustva Boga. Iz tog se razloga Küng upušta u konkretan, stručan i za rasprave otvoren razgovor, koji pretpostavlja poznavanje drugih religija. Taj razgovor od 1980. postaje sve temeljitiji. 16 Usp. H. Küng, Christenheit als Minderheit. Die Kirche unter den Weltreligionen (1965), u: J. Neuner (ur.), Christian Revelation and World Religions. The World Religions in God’s Plan of Salvation, str. 25-66. status, broj 16, ljeto 2013. 39 U potrazi za autentičnim kršćanstvom Taj novi pristup za Künga predstavlja ujedno i test za temelje njegove dosadašnje teologije. Promatrajući unatrag, pokazuje se da je taj eksperiment polučio uspjeh, jer se njegova teologija, koja se ravna prema Pismu i suvremenom iskustvu, i tada pokazala održivom, dakle izdržala je podizanje mostova prema drugim sustavima smisla. Kao i do sada, s jedne se strane može pozivati na Isusa iz Nazareta, a njegovu jedinstvenu povijest i poruku uspješno iskušavati tijekom razgovora o religijama. U to spada Isusovo nastanjenje u Bogu, njegova solidarnost s bližnjima utemeljena u Bogu i s njom povezan neuspjeh podnesen zbog ljudi. S druge strane vjeru u Boga razumijeva kao radikalno povjerenje u posljednju i neizrecivu instancu, koja ljudima daruje njihovo dostojanstvo, iznutra povezuje i u konačnici relativizira svekoliku zemaljsku zbilju. A ono što treba iznova naučiti, to je činjenica da svjedočanstva o takvoj vjeri postoje i izvan kršćanstva. S tim uvjerenjem Küng započinje međureligijski razgovor. Ne prakticira ga niti empirijski prema mjerilima neke ravnodušne fenomenologije niti sa stajališta nekog nadmoćnog kršćanstva. Taj razgovor započinje kao angažirani kršćanin, koji izvještava o svom iskustvu vjere i koji je spreman na samokritiku sa željom da ono drugačije u drugim religijama primi k znanju. U taj proces upoznavanja i priučavanja poštovanju uključuje sve religije. Dakle, međureligijski se dijalog odvija kao obogaćujuća, zgodimice čak i kritička razmjena vjerničkih iskustava, koja se priopćuju i osluškuju. Ni u jednoj svojoj knjizi Küng druge religije ne doživljava kao konkurente ili kao kontradiktornost nego uvijek kao proširenje i kao izazov za vlastitu vjeru. Na primjer, od budističkog zazora od Božjeg imena moramo učiti jednako kao i od muslimanske kritike naivnog pobožanstvenjenja Isusa, od istočnjačke koncepcije sućuti jednako kao i od židovske zabrane slika. Iz tog razloga religije uči promatrati na diferenciran način. Kako prolaze godine, o njima stvara sve složenije slike. Kao što je rečeno, u svakoj religiji sustavno pronalazi epohalna obličja, koja naš razgovor o svijetu uvjetuju i konkretiziraju, jer pripadnici neke religije pripadaju uvijek jednom određenom epohalnom obliku. Iz tog razloga poznavanje religija ne obogaćuje samo naše znanje o svijetu nego konkretizira i naše znanje o ljudima. Četvrto razdoblje (od 1989.): Zalaganje za čovječanstvo pomireno u miru Kad je riječ o Küngu, po prvi se puta može govoriti o stvaranju škole suradnika, koji skicirane radne modele i njihove ciljeve preuzimaju s velikom samostalnošću. Metodološki poticaji iz Küngovih istraživanja religija sve se više nalaze ne samo u službi teoloških i usporednih analiza religija nego i u službi sekularne javnosti. Sve snažnije želi posredovati uvide i na temelju susreta stvarati povjerenje. Svjetski horizont, kojem su temelji položeni za njegove mladosti 40 magazin za političku kulturu i društvena pitanja i studija, sada jasno izlazi na vidjelo. U njegovim se knjigama od početka „projekta svjetskog etosa“ dosljedno pojavljuje moto: „Nema mira između nacija bez mira između religija. Nema mira između religija bez dijaloga između religija. Nema dijaloga između religija bez temeljnog istraživanja u religijama.“ U svim danas važnim religijama Küng naposljetku zamjećuje jedno jedino mjerilo, koje u njima djeluje i na temelju kojeg se mogu učiniti razumljivim čak i za pogled izvana. To se mjerilo može opisati uz pomoć pojma ljudskosti. Istinska je religija uvijek religija koja je unatoč svekolikom egoizmu i nasilničkom potencijalu usmjerena na dobrobit, sreću i spasenje čovjeka i svijeta, pa uz to i na (globalno) pomirenje ljudi. Na temelju tog iskustva, ljudskost za Künga ne predstavlja nereligiozni ili sekularni pojam. On je već u knjizi „Biti kršćanin“ posjedovao važnu ulogu, pa iznova spada u Küngova velika otkrića iz osamdesetih godina prošlog stoljeća: Upravo kao religiozno motivirana životna praksa, ljudskost se može snažno razvijati, ali ne isključuje sekularne koncepcije ljudskosti. Dakle, taj pristup ne predstavlja nekritičko-humanistički dodatak modernističkoj nastrojenosti nego posljedicu promišljene slike Krista i Boga. S obzirom na svjetske religije, taj je postupak povezan s dalekosežnim posljedicama. Küng religije na taj način izvlači iz njihove obranaške samoizolacije, pripisujući im naočigled prijeteće budućnosti zajedničku odgovornost. Nadalje, osnažuju se kulturne i političke dimenzije religija i njihovi načini vjerovanja. Zauzvrat, sve se religije trebaju mjeriti prema njihovoj sposobnosti sudjelovanja u pozitivnom oblikovanju prijeteće budućnosti svijeta. Prema Küngovom uvjerenju, religije to ne samo da moraju učiniti nego su to i kadre snagom svoje (vrlo ljudske) vjere u Boga. U tu svrhu mogu pružiti religiozne motivacije i potaknuti prijeko potrebno „obraćenje srca“, pri kojem nastaje svijest o posljednjoj i konačnoj odgovornosti. Sve više potiskivana, upravo ona nedostaje sekulariziranim i vrlo diferenciranim društvima, jer sve više gube samoreferencijalnu svijest o dužnosti. Iz tog razloga njihovi pravni sustavi sve jednostranije ustrajavaju na jačanju individualnih prava. S druge strane, iz tog programa proizlaze dalekosežne posljedice za budućnost pomirenog čovječanstva, jer aktivira najvažnija sredstva, koja unutar kultura vrše utjecaj na djelovanje i ponašanje ljudi. Neutemeljena je bojazan da će taj program religije reducirati na neku vrstu moralnog naoružanja, jer politički potencijal religija smatra izlijevanjem Božjeg Duha i dokazom moći vjere u Boga. Taj se program ne može isključiti iz konkretnog susretanja sa svim religijama, koje će se u projektu svjetskog etosa i ubuduće poduzimati. Zato su se u slučaju Künga i u slučaju „Zaklade za svjetski etos“ treće i četvrto razdoblje, kako su opisana na ovom mjestu, spojili u nerastavljivoj simbiozi. U kojoj je mjeri nužan i plodonosan rad na međureligijskom susreta- U potrazi za autentičnim kršćanstvom nju usmjerenom na mir među ljudima, to se u istočnoj Europi može ustanoviti svakodnevno na primjeru problema koje sobom nose višekulturalna i višereligijska društva. Čini se da se Küngov stvaralački krug sada zaokružio. Svoj je rad započeo u Katoličkoj crkvi i za nju, tog „global playera“, čiji utjecaj dopire u sve kulture i koji iz tog razloga posjeduje svjetsku odgovornost. Taj se rad nastavlja kao borba za otvaranje kršćanske vjere kako bi se u tom svijetu iznova razumjela. Preko religija i njihove odgovornosti u globaliziranom svijetu izvorno se pitanje sada pokazuje do kraja raskriveno. Pitanje o Bogu postaje važnije što ga se više sučeljava s budućnošću svijeta. No, te posljedice životnog hoda raskrivaju se istom pri gledanja unatrag. Tim više zapanjuje, u kojoj je mjeri ispao dosljedan. Küng i teološki diskurs 20. stoljeća Počevši od pedesetih godina prošlog stoljeća, Küng utječe na diskurs katoličke teologije u bitnim pitanjima. U to spadaju – tijekom prva dva razdoblja njegovog stvaralaštva – sljedeći sadržajno i metodološki važni prilozi: Ekumenski otvoren razgovor o učenju o opravdanju, koncepcija Crkve, koja se može zastupati biblijski i ekumenski, vodeća uloga Pisma u Crkvi i teologiji, povijesno i samokritičko obrađivanje ekumenski osjetljivih tema, kao što su euharistija, pitanje službi i papinski primat. Vrlo problematičnom temom od 1970. smatra se učenje o nepogrešivosti, kojoj se nitko više nije usudio približiti, a osim E. Schillebeeckxa, kao što rekoh, nitko više nije napisao egzegetski dosljedno odgovornu i narativno oblikovanu kristologiju, koja bi se mogla usporediti s Küngovom. Na taj su način Küngove intervencije usko povezane s ekumenskom teologijom. Tiču se (biblijski i povijesno utemeljenog) priznavanja crkvenih službi i drugih crkava, kao i novog oblikovanja papinstva. Ne treba podcjenjivati Küngove obuhvatno postavljene aktivnosti oko podupiranja crkvene obnove u području teološke literature, naročito njegovu suradnju u časopisu „Concilium“17*, oko oblikovanja kritičke javne svijesti (osobne intervencije, inicijative, akcije skupljanja potpisa), naposljetku niti njegov teološki odgovoran i nepodmitljivo sproveden osobni otpor crkvenom vodstvu, kad mu se činio naloženim od strane Pisma i ljudskih prava. Najtrajniji utjecaj Küng stječe kao protagonist međureligijskog dijaloga i uključivanja drugih religija u katoličkoekumensko mišljenje. Na taj način i uz pomoć projekta svjetskog etosa pošlo mu je za rukom kršćanskoj teologiji i religijama u sekularnoj svjetskoj javnosti napokon priskrbiti vrlo snažan odjek. To potvrđuje njegov nastup pred 17 Spomenuti časopis već treću godinu izlazi i na hrvatskom jeziku. (nap. prev.) Općom skupštinom UN-a u studenom 2001., baš kao i broj ženskih i muških govornika, koji su do sada došli u Tübingen kako bi održali govor o svjetskom etosu, koji se organizira jednom godišnje: Tony Blair, Mary Robinson, Kofi Annan, Hort Köhler, dobitnica Nobelove nagrade za mir iz Irana, Shirin Ebadi, predsjednik IOC-a, Jacques Rogge i Helmut Schmidt. Stoga se na primjeru Künga može razbrati koliko zanimljiva i utjecajna može biti teologija otvorena spram svijeta. Kršćanske crkve bi postupile dobro kad bi posegnule za poticajima koji otuda proizlaze i svoju poruku bezuvjetno stavili u službu pomirenog čovječanstva. Pogled u budućnost Ovaj se prilog latio teškog i nikad dovršivog pokušaja razmatranja rezultata djela jednog dugog, raznolikog i sukobima prožetog života. Je li takva bilanca uopće moguća? Naravno, to ne može biti bilanca o starosti knjiga, koja sve može izračunati u bobu, sve obračunati, dobitke i gubitke uvrstiti u konačni iznos, pa čak uzajamno kompenzirati. Ne iznosi se tvrdnja da u Küngovoj teologiji nema pogrešaka, možda nedosljednosti ili brzopletih zaključaka. No, njegovi su protivnici krivi za to da dosada nije provedeno diferencirano-kritičko sučeljavanje s njegovom teologijom, pa se o tome niti na ovom mjestu nema što izvijestiti – još uvijek ne. U Küngove su se protivnike oduvijek ubrajale dvije skupine. S jedne strane zaštitnici crkvenih interesa, koji nastupaju žestoko i u borbenim redovima, dokumentirajući u pravilu samo svoju vlastitu nepokretljivost, i teološki individualisti, a među njima prije svega samozvani mislioci i metakritičari prema kojima Küngovi iskazi nikad nisu dosegli njihovu vlastitu uzvišenost mišljenja, dakako visinu koju više ne razumije niti jedan normalan kršćanin. Iz tog je razloga njegovim zaštitnicima prije svega naloženo pomoći u tome da se njegovo djelo ne razmrvi između tih blokova. Kome je to dosada pošlo za rukom? Atanazije, kojeg su mnogi silno slavili i koji je za mnoge bio spasitelj istinske kršćanske vjere, proveo je četiri godine u progonstvu u Trieru. Kad je umro, inkvizicijski proces protiv Tome Akvinskog bio je u punom jeku. Pri koncu njegovog života, B. Pascalu nije preostalo ništa drugo nego protiv pape apelirati na Kristov tron; povijest genijalnog i vrlo kritički nastrojenog teologa M. Luthera dostatno je poznata, a Y. Congar, proglašen kardinalom nekoliko mjeseci prije svoje smrti, godinama je bio ponižavan i šikaniran od strane „Svetog oficija“ (preteče Rimske kongregacije za vjeru, koju je u svom Dnevniku usporedio s Gestapoom). Ni s jednim od spomenutih ne treba uspoređivati Hansa Künga, ali se može naslutiti da istinski proboj, koji je ostvario, još nije dostatno prepoznat kad je u pitanju filozofskoteološko promišljanje. Možda se već sada može barem status, broj 16, ljeto 2013. 41 U potrazi za autentičnim kršćanstvom naznačiti smjer u kojem taj proboj treba smjestiti. U tu će svrhu na ovom mjestu morati dostajati dvije natuknice. Prva glasi: Napuštanje kuće platonsko-aristotelovske metafizike, koja je neprimjetno i neizbježno postala luđačkom košuljom religioznog odnosno kršćanskog govora. Da bi se to bolje razumjelo, treba poći u školu kod P. Ricoeura, M. de Certeaua ili kod E. Lévinasa (pri tome bi suputnici mogli biti Otto Hermann Pesch sa svojom studijom o Lutheru i Carl-Friedrich Geyer sa svojom studijom o heleniziranju). Druga natuknica glasi: Uranjanje u svijet religija i njihove sposobnosti da u primjeren jezik pretoče elementarna i sveobuhvatna iskustva čovječanstva. Što se njima više bavio, Küng je tim više imenovao ono što muči svijet kao svoje vlastito iskustvo, dakle jezikom koji je uključivo i njega i njegove slušatelje. Preostaje se samo nadati da će taj projekt biti u stanju nastaviti još neko vrijeme. Polazeći od te pozadine, recepcija njegova mišljenja u Crkvi, teologiji i razgovoru o svijetu može još uvijek mirno čekati. 42 magazin za političku kulturu i društvena pitanja Literatura Najvažnije knjige Hansa Künga spomenute su u tekstu; što se tiče točnijih podataka kao i obuhvatne bibliografije, pogledajte www.weltethos.org. Sekundarna literatura H. Häring, Hans Küng. Grenzen durchbrechen, Mainz 1998. K.-J. Kuschel i H. Häring (ur.), Hans Küng. Neue Horizonte des Glaubens und Denkens, München 1993. K.-J. Kuschel i W. Jens, Dialog mit Hans Küng, München 1996. R. Nowell, Hans Küng. Leidenschaft für die Wahrheit. Leben und Werk, Zürich 1993. U potrazi za autentičnim kršćanstvom Osvajanje slobode ili borba za istinu Braneći prostore svoje slobode ili boreći se svakodnevno na identitarnim granicama svoje slobode, Küng neprestance podsjeća ne samo na švicarsku zavičajnost, nego i kršćansku zavičajnost, onu koju neprestance identificira u vrijednostima i iskustvima ranog kršćanstva. Küng ne idealizira, ne traži nemoguće, on samo poziva sebe i one s kojima dijeli duhovnu zavičajnost kršćanstva na vrijednosti koje postoje i za čije napuštanje nema nikakvih stvarnih razloga, pogotovu ne potreba i opravdanja. Dapače, napuštanje tog duhovnog zavičaja slobode, istine, ljubavi... znači njegovu izdaju Željko Ivanković I. H ans Küng (1928.) je u naslovnim sintagmama svojih dosada dviju objavljenih knjiga memoara (Izborena sloboda; Osporavana istina), osobito u imenicama sloboda i istina izrekao vlastiti intelektualni i moralni credo, granice svijeta u kojemu živi i za koji se, kao za prostor vlastitog integriteta, bori. Nadam se kako ne trebam podsjećati da su memoari prozna književna vrsta u kojoj pisac iskazuje uspomene iz svoga života, ali i važnih društvenih, političkih, ovdje i crkvenih događaja kojima je svjedočio ili bio akterom. Takve knjige, osim osobne priče koju donose, imaju i snažnu dokumentarnu vrijednost. Prva je knjiga tih sjećanja određena svjedočenjem o slobodi: razumijevanju slobode, njezinim izvorima i njezinim granicama. O slobodi kao zadanoj mjeri ljudskosti, njezinoj zadanosti i trajnoj zadaći njezina dosezanja. O osvajanju slobode kao jednom od temeljnih životnih smislova. Kako nas uči filozofija, u fundamentalnom ontološkom smi- slu sloboda čini bit čovjeka i po tome je čovjek drugi i drukčiji od svih živih bića. Sloboda, međutim, nije nikakva apstrakcija, nego veoma ozbiljan projekt ljudskosti s naglašenom mjerom odgovornosti, odgovornosti slobode od i slobode za. Odgovornosti čiji je temeljni regulativ, regulativ slobode, čovjekova savjest. Küng s ponosom govori o svojoj obiteljskoj i zavičajnoj utemeljenosti, o ambijentu koji je porodio i oblikovao njegovu duhovnost. Dakle, o Švicarskoj koja u svojim temeljima ima stoljetnu tradiciju republikanizma, slobode, otvorenosti, obvezatnosti, suživljenja, tolerancije, svih onih aspekata društvenog življenja, društvene integriranosti koji oblikuju poželjan, socijaliziran društveni ambijent. Ambijent koji gotovo genski tvori razliku između društvenih ambijenata u kojima su vrijednosti slobode imanentne i onih u kojima je već i pomisao na slobodu zabranjena, a borba za nju subverzivna djelatnost vrijedna i najteže društvene diskvalifikacije. Kompariranje različitih ambijenata, onoga koji kao vlastitu baštinu nosi Küng i onih koji ga cijeli život pokušavaju u većoj ili manjoj mjeri usužnjiti, doista nas uvjerava da je sloboda „aristokracija ljudske prirode“ (Marx). No, niti mjera aristo- status, broj 16, ljeto 2013. 43 U potrazi za autentičnim kršćanstvom kratskog u pitanju slobode, nije trajno dana, ona je neprestano životno zadavana i na nju se neprestano mora odgovarati, ona iziskuje aktivitet. Plava se krv slobode dnevno mora dijalizirati odgovornim duhovnim i duševnim aktivitetom. Ovi memoari u svojoj temeljnoj potki imaju trajan sukob slobode jedne snažne individualnosti (Švicarca – demokrata), s institucionalnim ili s onim i onima koji dolaze iz drugih i drukčijih, rigidnijih društvenih ambijenata. To je dijalektički sukob, dramski sukob, poželjan i potreban dinamici življenja, čak i onda kad on postaje ozbiljno zaoštren ideološki sukob mentalno i moralno nepomirljivih entiteta. No, njegova poželjnost i prirodnost, ili bolje – neizbježnost, nužno bi morala imati granice preko kojih pravo institucionalnog ne bi smjelo prijeći granicu slobode individualnog. Ipak, kakav bi to život bio? Bi li bez njega uopće bilo misli o slobodi, bi li bilo uopće ikoje misli? Braneći prostore svoje slobode ili boreći se svakodnevno na identitarnim granicama svoje slobode, Küng neprestance podsjeća ne samo na švicarsku zavičajnost, nego i kršćansku zavičajnost, onu koju neprestance identificira u vrijednostima i iskustvima ranog kršćanstva. Küng ne idealizira, ne traži nemoguće, on samo poziva sebe i one s kojima dijeli duhovnu zavičajnost kršćanstva na vrijednosti koje postoje i za čije napuštanje nema nikakvih stvarnih razloga, pogotovu ne potreba i opravdanja. Dapače, napuštanje tog duhovnog zavičaja slobode, istine, ljubavi... znači njegovu izdaju. Čak izdaju Osnivača! Küng nije teolog apstraktnog filozofskog i teološkog utemeljenja, koji bi spekulirao o temeljnim vrijednostima svijeta i života, o institucionalnim oblicima njegova realiziranja, on je cijelim svojim bićem „umočen“ u njegovu stvarnost, njezinim je akterom i svjedokom, osobito na Drugom vatikanskom saboru, kao najznačajnijem događaju kršćanskoga svijeta u 20. stoljeću. On ga hrabro i odgovorno anticipira svojim knjigama (Koncil i ponovno ujedinjenje; Strukture Crkve), sudjeluje na njemu kao najmlađi koncilski teolog i najposlije svjedoči o njemu. Svjedoči bitno drukčije od „službene povijesti“ zadužene za šminkanje ionako mučno i bolno postignutih polovnih rješenja, tj. (kobnih) kompromisa, koji su izdali ne samo nade i očekivanja velikog pape Ivana XXIII., pokretača Koncila, nego i svekolikog kršćanstva, pa i, nije pretjerano reći, a to i Küng pokazuje, cijeloga svijeta. Svjedoči o postkoncilskom revizionizmu Pavla VI. ili Ivana Pavla II., tipičnih institucionalnih zatočenika, uplašenih konzervativaca, a u biti nekompetentnih teologa, osoba bez vizija, jednostavno – ljudi nedoraslih zahtjevima vremena. Takvim ljudima, posve razumljivo, nije onda problem izdaja intencija Drugog vatikanskog sabora, nego Küng koji ih identificira (greška iznova nije u stvarnosti, nego u ogledalu koje ju reflektira!?), kao što su im bili krivi teolozi Congar ili Chardin čije su ideje ugradili u Koncil, pritom njih i ne spominjući (damnatio memoriae!), jer bi tada, makar i implicite, morali dovesti u pitanje vlastitu papolatriju, vlastiti ideološki mit o svojoj veličini i ne- 44 magazin za političku kulturu i društvena pitanja zabludivosti. Dakako, takvima je sporan i papa Ivan XXIII., sporan jer se, nasuprot Kuriji, zamislite, kao papa, drznuo biti i kršćaninom, kako to sjajno elaborira Küngova knjiga. Lako se riješiti Ivana XXIII. On je ionako mrtav. Revizionisti će stvar vraćati unatrag sve do dana današnjeg (vidimo što Ratzinger radi i danas!), ostali će se pokoriti u strahu i bezuvjetnoj poslušnosti, dok će službeni historičari i teolozi ni prvi ni zadnji put krivotvoriti i prošlost i sadašnjost. Problem ostaje jedino Küng. Ne da se, poput Ratzingera, kupiti ni nježno i s ljubavlju (kako traži Pavao VI.), ni slomiti prijetnjom ili represijom i autoritarnom silom (kako to čini Wojtyla). Kao katolik i crkveni čovjek, Küng je postojan i ustrajan u svom katoličkom utemeljenju, čak i kad ga institucionalno pokušavaju disciplinirati ili čak iz njega iseliti i protjerati; a time što je kao akter i svjedok, dakle kao institucionalno potpuni insider, odan najboljim vrijednostima tog dijela vlastitog identiteta i tog dijela svoga svijeta, on ga institucionalno ne odbacuje, nego ga unutarnjim aktivitetom podsjeća na vrijednosti njegove slobode, brani ga njegovom vlastitom slobodom, čak ga obvezuje njegovom vlastitom slobodom. Pritom ga, dakako, podsjeća, brani i obvezuje svojom pojedinačnom, ljudskom, kršćanskom, teološkom... slobodom. Küng u tom smislu nema dilema kao Pilat: Što je istina? (Iv 18, 38) ili kao kardinali, biskupi ili njegove teološke kolege: Što je sloboda? ili Što je sloboda savjesti? Onda kad u vezi s tim citira svoga kolegu teologa Josepha Ratzingera iz 1968. da „Iznad pape kao izraza obvezujućeg prava crkvenog autoriteta nalazi se vlastita savjest kojoj se najprije moramo pokoravati, u slučaju nužde i protiv zahtjeva crkvenog autoriteta.“, on to ne čini samo da bi rekao i vlastitu istinu, nego i da bi podsjetio na vlastitu ustrajnost u odnosu na npr. njegovu (Ratzingerovu) metamorfozu od priznavanja vrhovne vlasti savjesti do obnašanja vrhovne vlasti šefa „Svetog oficija“ ili, kako bi to rekao Dostojevski – Velikog Inkvizitora. Tako će život dvojicu profesora teologije, dvojicu kolega sa sveučilišta i iz koncilske vatikanske aule, odvesti u dvama različitim pravcima. Drama kakvu samo život može ispisati. Jedan postaje inkvizitor istražitelj, a drugi žrtva inkvizicije?! Tu za Künga vrijedi ono što je sâm rekao u povodu Yvesa Congara: „Nikad Congar nije htio istupiti, ni iz reda, ni iz duhovne službe, ni iz Crkve, čak ni provocirati šizmu. Ali se silno gnušao sustava, koji je usporedio sa staljinističkim (a ‘Sveti oficij’ s Gestapoom), jer se s denunciranjem i tajnošću u Crkvi pravi atmosfera sumnjičenja i glasina a u konačnici se temelji na strahu...“ Ustrajavajući u ostajanju u Crkvi i kritizirajući, poput Congara, praksu u kojoj su „katolici podanici papini i zatočenici kršćanskog, klerikalnog sustava gdje savjest biva podjarmljena, a odnosi duše s Bogom, čini se, upravljani i kontrolirani“, Küng snažno kritizira autoritarizam crkvenih struktura što ih stvarno i simbolički predstavljaju papa i sustav kongregacija sa „Svetim oficijem“ s čijim se odlukama ne može, ne da diskutirati. U potrazi za autentičnim kršćanstvom Poredeći ga kongarovski s Gestapoom ili s „političkom policijom sovjetskog imperija“ svejedno je, jer zastrašujući su oblici njegova djelovanja, „Sveti oficij“ se čini strašnim mjestom neslobode. Kao i sovjetska tajna policija (Čeka, GPU, NKVD, MGB, a od 1954. KGB) i vatikanska je vrhovna kongregacija, tj. Sanctum officium tijekom povijesti mijenjala imena ali je zadržala metode rada ostajući sve vrijeme faktički uvijek iznad zakona. Takvim se djelovanjem, takvim metodama, tj. proizvodnjom straha, pothranjivao podanički mentalitet i snažio papinski apsolutizam i unutarcrkveni totalitarizam. On je posvuda vidljiv. U crkvi prije Koncila, Küng ga raskrinkava u djelovanju papâ Pijâ. U radu Koncila, nakon Ivana XXIII., Küng svjedoči o koncilskom zasjedanju i djelovanju Kurije kao slici i prilici rada CK i partijskog kongresa neke totalitarne države, gdje ništa neobično nije čak ni krivotvorenje (već usvojenih!) dokumenata koji su već u tiskari. Nakon Koncila također. Sâm slučaj Künga na jedan način ili latinoameričke crkve (s Oscarom Romerom i sličnima) na drugi način, samo demonstrira okoštalost crkvenih feudalnih struktura i snažno iskazanu i autoritarno demonstriranu volju za moć. Riječ je, očito, o strukturama utemeljenim u srednjovjekovnom autoritarizmu koji potiče izgradnju i očuvanje poslušničko-konformističkih struktura, u kojima su onda, dakako, Chardin, Congar ili Küng eklatantni neposlušnici koje po svaku cijenu treba disciplinirati, ušutkati, a biskupa Oscara Romera difamirati kao komunista i time ostaviti kao nezaštićenu lovinu, a uzori i moralne vertikale su ne samo pape iz reda Pija, nego i kardinali tipa Ottavianija ili Tisseranta. To Küngova demokratska mentalno-etička struktura odbija akceptirati, ne samo zbog demokratskog milieua iz kojega fizički dolazi (Švicarska), nego i zbog pisamsko-tradicijski utemeljene autentične Crkve prvih stoljeća, kojoj on duhom pripada i koju gorljivo zagovara. Tu se, na tim primjerima i ogleda sav paradoks rigidnog totalitarizma, naime da on izvanredno koegzistira s istim ili sličnim totalitarnim sustavom sve dok se u njega ne dirne. Tako nacistički totalitarizam ne zabrinjava Crkvu kao npr. staljinistički, jer se on nije deklarativno očitovao kao ateistički, nije naime tvrdio da „nema Boga“, on je Boga negirao „samo“ masovnim ubijanjem drugosti! Čak je ta vrsta totalitarizma (npr. u frankističkoj verziji u Španjolskoj!) poželjna. To demonstrira Wojtyla iznova afirmirajući Opus Dei! No, stoga im nimalo nije demokratska akcija francuskih svećenika radnika ili južnoamerička teologija oslobođenja; one su sumnjive, provokativne, čak opasne, subverzivne na način na koji su pojava i djelovanje Isusa Krista subverzivne u odnosu na „glavare svećeničke i pismoznance“ (Lk 23,10). Miriše im na komunizam! Nebrojena svjedočenja koja nam nudi Küngova knjiga, najvidljivija su možda na primjeru Crkve u Poljskoj koja od komunističkog sustava za sebe zahtijeva slobodu, ali je sama nije spremna dati svojim članovima. Spremna je osuđivati komunističke zločine, predstavljati se mučeničkom, ali ne želi vidjeti i zločine protiv Židova u Poljskoj. Pokazuju to u knjizi i primjeri bezobzirnih čistki briljantnih intelektualaca i teologa pod Pijom X. i Pijom XII., kao i portreti, s druge strane, rigidnih crkvenih aparatčika tipa Ottavianija, samoproglašenog „starog carabiniera (policajca) Crkve“, koji sa svojom organizacijom mora brinuti za sigurnost ideološkog poretka („katoličku istinu“) u Crkvi. Teolozi se brinu za vrijednosti kršćanskih istina i sloboda, a moćnici tek i samo za vlastitu poziciju u strogo strukturiranom feudalnom sustavu vlasti. Njima nisu važne temeljne kršćanske vrijednosti, sloboda i istina, sloboda u istini i istina u slobodi, nego ideologija i moć struktura, njoj podložna podanička svijest i unutar njega vladavinom mediokritetstva nametnuto ne-mišljenje. Ne-mišljenje pod garantom „tajne Svetog oficija“, koja je zaštićena najvišim stupnjem ekskomunikacije, kako svjedoči Küng, a zbog čije povrede samo papa osobno može podijeliti odrješenje. Duhovni teror duhovne (katoličke!) policijske superstrukture, gdje je sofoklovski (asocijacija – Antigona!) tragična sudbina Chardina („gdje će njegov lijes na Uskrsnu nedjelju 1955. ispratiti jedan jedini čovjek“) izdaja svih ljudskih i božanskih zakona i u poganstvu, a kamoli u kršćanstvu koje se hvali da je „religija ljubavi“. Znamo za ova i ovakva iskustva Staljinovih pogroma, iz literature Solženjicina, Šalamova ili Mandeljštamove, zar ne!? U tom i takvom svijetu svakodnevno osvajati slobodu, svakodnevno odgovarati imperativu bîti čovjekove, znači prihvatiti savjest kao vrhovno mjerilo i ne pristajati na ušutkivanje bilo kao mjeru discipliniranja putem instaliranja redovničke poslušnosti (isusovci!), bilo putem tzv. „dobre crkvenosti“, bilo kao mjeru potkupljivosti (koruptivnosti) biskupskim ili kardinalskim počastima, što je, iz ove je to knjige posve bjelodano, jasno distingviralo npr. Künga i Ratzingera, njihove dvije karijere i udaljilo njihova dva svijeta do mjere da s pravom mislimo kako njih dvojica ili ta dva tipa mišljenja i življenja kršćanstva jedva da imaju što zajedničkoga. II. Koliko god su sloboda i istina nerazdvojne i po sebi komplementarne, Küngova je „priča“ o istini do kraja individualizirala jednu intelektualnu i moralnu osobenost. A kroz nju nam je, pak, donijela i presjek jednog stoljeća i sliku zbivanja u Katoličkoj crkvi, osobito u vrijeme i nakon Drugoga vatikanskoga sabora, otkada, naime, Künga možemo smatrati najpouzdanijim insiderom. Cijela se Küngova sjećanja, a mogli bismo reći i sva njegova djelatnost, sav njegov angažman, sav njegov životno-intelektualni credo može uramiti u dvije misli iz druge Küngove knjige: „Sloboda i istina jesu i ostaju dvije temeljne vrijednosti moje duhovne egzistencije“, koja se nalazi na početku knjige i misli Tu Wei-Minga o javnom intelektualcu koga ocrtavaju tri osobine: „kulturna osjetljivost, politička budnost i socijalni angažman“, a koju nalazimo pri njezinu svršetku. status, broj 16, ljeto 2013. 45 U potrazi za autentičnim kršćanstvom Pomalo je paradoksalno da se jedan od vodećih mislilaca suvremenoga svijeta i na početku 21. stoljeća, pa još u Europi za koju Vatikan traži da u svoje temeljne dokumente ugradi kršćansko utemeljenje, mora pozivati na vrijednosti za koje volimo reći da su zapadne i europske, čak njihov „izvozni specijalitet“. Da, jer osim na deklarativnoj ravni, grijeh, delikt mišljenja, a njega uvijek čini pojedinac nasuprot instituciji i kolektivitetu i on je uvijek u domeni dvije stvari koje mi tako patetično zovemo Sloboda i Istina, osim po egzekuciji delinkventa, stoljećima se nimalo nije promijenio. Oko njih se zapravo vrti povijest svijeta, za njih se živi i umire, i one su jedine dvije riječi, jedina dva pojma u povijesti dovoljno zvučna i sadržajna da se koliko-toliko suprotstave riječi i pojmu što na bitno drukčiji način pokreće svijet – Interes. Namjerno ostajem na razini pojmova, a svakome ponaosob ostavljam da ih popunjava sadržinom. Küng je svojim knjigama ispisao i svoju i, rekao bih, univerzalnu sadržinu. I to ne samo na svome osobnom primjeru (memoari to uvijek rade!), nego na već isprobanoj matrici. Duh njegove druge knjige sjećanja duh je političkog trilera (zbog čega se lako i ne ispušta iz ruku), a u knjizi se otkriva sve ono što smo nekoć saznavali čitajući Zarobljeni um Czeslawa Milosza, U prvom krugu Aleksandra Solženjicina, Sjećanja i razmišljanja Nadežde Mandeljštam, Moj život disidenta Vladimira Bukovskog, u memoarskim knjigama braće Medvedev, ili prozama B. Pasternaka, M. Kundere, V. Grosmanna, Herte Müller i brojnih drugih. Ili, ako hoćete, danas u knjigama o totalitarnoj svijesti u zemljama dominantno islamskih diktatura – država i društava – (islamizma!): Afganistana (Khaled Hoseini), Irana (Azar Nafisi ili Kader Abdulah), Egipat (Nagib Mahfuz ili Alaa Al-Aswanii), Somalija (Ayaan Hirsi Ali), a da ne spominjem Salmana Rushdieja, Orhana Pamuka i sl. Vatikan također ima svoje „disidente“, progonjene mislioce, prognanike savjesti. Osim što Küngove knjige svjedoče o njegovu progonu, one spominju i druge teologe, a da bi se pokazalo da nije „samo“ u Küngu problem, u njegovu manjku „crkvenosti“, poslušnosti, u njegovoj oholosti, nego i stoga što primjeri progona i drugih teologa razgolićuju vatikanski totalitarni sustav. Slučaj teologa M.-D. Chenua, E. Schillebeeckxa, A. Bugninija, Y. Congara, J. Sobrina... Ugledni međunarodni teološki časopis Concilium (g. XLVIII., br. 2, svibanj 2012., str. 11.) Küngovo će svjedočenje dodatno osnažiti: „Tijekom posljednjih trideset godina teolozi su bili ekskomunicirani (Tissa Balasiriya), micani sa svojih položaja (Hans Küng, Charles Curran, Roger Haight), ušutkivani i/ili poslani na preobrazovanje (Ivone Gebara), podvrgnuti ispitivanju Vatikana (Edvard Schillebeeckx) te je, što je gore i navedeno, njihovom djelu upućen službeni prigovor.“ I sve to da bi se „zaštitili vjernici“, kako Vatikan opravdava progon svake slobodne misli, kako obrazlaže progon drugosti i istine. 46 magazin za političku kulturu i društvena pitanja U tom i takvom svijetu pojedinac ne postoji, on ne smije postojati, ni njegova ni ikakva osim „službene“ istine. Pojedinac je subverzivan, subverzija je neprijateljstvo, pogotovu ako dolazi „iz naših redova“. Institucija (Crkva) i kolektivitet (crkvenost) je sve, institucija je posjednik istine, slobode i naših života. Naše je da samo budemo poslušni. Pogađate, istitucija se brani interesom, koji je iznad svega! Interes je, dakle, i iznad Slobode i Istine, iznad Osnivača i Svete knjige. A treba li podsjećati u koje se sve uzvišene parole umotava taj interes? Institucija (ovdje vjerska!), gdje je snažna nameće svoju volju, a gdje je slaba traži demokraciju, pa tako od države za sebe traži pravo na slobodu, istinu, demokraciju, ali je ne da, ne dopušta unutar vlastitog sustava, unutar sebe. To Küng pokazuje, rekli smo, u prvom svesku na primjeru Katoličke crkve u Poljskoj, a kako to funkcionira na njegovu slučaju, vidimo u drugom, kad njega istražuje Inkvizicija (da, doista se ta sila mora zvati inkvizicijom, s dobrom asocijacijom na Dostojevskijeva Velikog inkvizitora!) ili, rečeno eufemistički, Sv. oficij. A kako se isljeđivanje i progon Künga događa u vrijeme kad Istočnu Europu tenkovima pokorava Brežnjevljeva doktrina o „ograničenom suverenitetu“, Küngovo asociranje Congara (crkvenjaci bi rekli – blasfemično!) Kurija = staljinistički sustav, još uvijek je blaže od Sveti oficij = Gestapo, „jer se s denunciranjem i tajnošću u Crkvi pravi atmosfera sumnjičenja i glasina, a u konačnici se temelji na strahu“, kako svjedoči Congar. Upad SSSR-a u ČSSR i pohod na slobodu i istinu Küngu, s mnogo razloga, daje za pravo da vatikanska predstavništva po svijetu (nuncijature) s razlogom nazove denuncijaturama, a Kuriju s pravom usporedi s Kremljem! Progon Künga demonstrira da Crkva nema argumente, da ju ne zanima ni sloboda pojedinca ni moguće drukčija istina, Crkva poseže za onim za čim obično poseže onaj tko nema argumenata – za silom, terorom, progonom, utjerivanjem straha u kosti. No, nije ni Crkva više srednjovjekovno naivna. Ona silu demonstrira na razne načine: koruptivnim metodama (Ratzinger), preko prijetnje i zastrašivanja (E. Schillebeeckxa), do zabrane i uništenja (Congar). Na sve argumente se odgovara gušenjem slobode i istine, pa makar ona bila i istina te njegove ili njezine (vođe ili autoritarne moći) tzv. svete knjige. Što su tad Marx, Biblija ili Kuran, ako je u pitanju osporavanje institucionalne moći? Ma, što je uopće Isus ako ti dovodiš u pitanje moju nezabludivost? A ako se, kao teolog-istraživač (da uz riječ teolog ne kažem – znanstvenik), pozovete na te svete istine iz tih svetih knjiga, onda vas optuže za bahatost: vidite on sebe poredi s Marxom, Prorokom, Isusom... A što se pritom oni stavljaju i iznad tih proroka, nikom ništa! Naravno, jer vjerovanje traži monolit u poslušnosti, a ne Istinu. Istina i Sloboda kao jedno – njima su nepodnošljiva drugost! A pojedinac, slobodan pojedinac, misleći intelektualac, osobito onaj unutar našeg sustava, potencijalno i stvarno je subverzivan! Čak – izdajnik! Neprijatelj! U potrazi za autentičnim kršćanstvom Küngov ili Saharovljev slučaj – koja razlika? A što je pritom, s razlogom se pita Küng (ovakvo pitanje nije moglo biti postavljeno u Staljinovoj ili Brežnjevljevoj despociji!), s najobičnijim ljudskim pravima, onima koja se (na Zapadu) priznaju kriminalcu ili najgorem zločincu? S onim pravima koja Crkva, s pravom, traži za svoje svećenike pred državnom vlašću i npr. komunističkim sudovima? I optužuje te vlasti (totalitarne) da su progonili svećenike bez suda? A gdje je pravo na susret s odvjetnikom, uvid u optužbu, pravo na ravnopravnu obranu? A što je s presumpcijom nevinosti? A što s pravom znanstvenika da se bavi svojom strukom, da istražuje u svojoj struci, što s pravom i obvezom intelektualca na misao i javni angažman? A što tek (neka ovo bude na posljednjem mjestu!) s kršćanskim vrijednostima, koje se punim ustima svakodnevno propovijedaju s oltarâ? Posebna bi se, gotovo šekspirijanska drama mogla napisati o paradigmatskom odnosu dvojice nekadašnjih prijatelja Künga i Ratzingera. Ipak bih, samo ovdje i za ovu prigodu, sav Küngov osobni odnos s Ratzingerom, današnjim papom, koji je, dakako, daleko kompleksniji nego ga ovdje simplificirano predstavljam, sveo na fusnotu 4 (II. svezak, str. 27.): „Ako Joseph Ratzinger objavu postavlja kao ‘uvijek veću nego samo ono što je napisano’ i ako se njegova istina ‘otkriva postepeno’, tada se mogu pronaći i izmisliti sve moguće dosad skrivene (apokrifne) gnostičke objave. Time se zapravo odustaje od prvenstva kanoniziranog Svetog pisma i iznad njega postavlja tradicija. ‘Crkvi koja razumije’(zapravo rimskim službama) daje se mogućnost i moć da – pozivajući se na Duha Svetoga – ‘razvije’ ili ‘sankcionira’ sve moguće nove objave, čak i kad su u Crkvi bila stoljećima nepoznata kao Marijino bezgrešno začeće (1854.) ili njezino uzašašće na nebo (1950.) koje je na münchenskom fakultetu prije svega naišlo na neprihvaćanje. Kao teolog koncila, Joseph Ratzinger svoje shvaćanje o ‘velu objave preko Pisma’ koje je münchenski fakultet odbacio zajedno s Karlom Barthom pomoću vlastitog koncepta, pokušava uvesti u odredbu o otkrivenju, no nailazi na ‘ogorčene reakcije’ koje će konačno također završiti njegovim i Rahnerovim ‘razilaženjem puteva’ (Erinnerungen, str. 130f).“ budući da Küngove riječi sadrže ozbiljnu teološku distinkciju, a da pritome sâm ja ne moram reći ništa od onoga što osobno mislim o Ratzingeru, bilo na osnovi ove knjige, bilo na temelju Ratzingerovih sjećanja, bilo na temelju njegova djelovanja sve ove godine. No, ne mogu se oteti dojmu da bi Ratzingera daleko plastičnije opisala Küngova misao: „Kad nekom od uglednih teologa otupe zubi, zreo je za kardinalat“ a koju je Küng izrekao u povodu nekih teologa koji su se dali „otupiti“ (Küng nije rekao korumpirati!) vlašću i čašću, a koja tako jezgrovito oslikava i intelektualni i moralni Ratzingerov put. Njemu, tom putu, šlag na tortu stavio je Küng svojim čuvenim Otvorenim pismom katoličkim biskupima cijeloga svijeta Pet godina Benedikta XVI. – povijesni gubitak povjerenja iz travnja 2010. Barem do pojave treće knjige Küngovih sjećanja. Željko Ivanković (Vareš, 1954.), Filozofski je fakultet diplomirao u Sarajevu. Objavio je četrdesetak knjiga pjesama, priča, romana, eseja, dnevnika, putopisa i prijevoda s njemačkoga. Nagrađivan je za poeziju, pripovijetku, esej i radio-dramu, a pojedini eseji, proza i poezija, kao i publicistički prilozi, prevedeni su mu na dvadestak svjetskih jezika. Sudjelovao je na nizu međunarodnih konferencija i simpozija i boravio na studijskim gostovanjima: Humboldtov Univerzitet u Berlinu 1985., Zaklada Lion Feuchtwanger u Los Angelesu 1996., Heinrich Böll Haus Langenbroich 2000. i Rezidencija Kamov Rijeka. 2012. status, broj 16, ljeto 2013. 47 Tema BROJA: ZAŠTO I KAKO (PRE)UREDITI (F)BIH? Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH? „Identitet Federacije“ (ka nekategoričkom promišljanju društvenih kategorija) Gašenje FBiH nivoa vlasti zapravo ne bi moralo značiti i fizičko gašenje svih institucija, već njihovu re-nominaciju i fuziju sa postojećim institucijama BiH, u skladu sa potrebama i nadležnostima centralnih institucija države koje zahtijeva EU kao minimum za procese uspješne „europeizacije“ ove nesretne zemlje. Taj novi, centralni nivo vlasti, koji bi obuhvaćao cijelu BiH, trebao bi nositi naziv „federalni“ ili „savezni“, a sve njegove institucije bi morale imati takav atribut pored svog naziva. Država bi se mogla zvati „Federalna Republika Bosna i Hercegovina“, „Savezna Republika Bosna i Hercegovina“, „Savez Bosne i Hercegovine“ i sl. Neke „savezne“ institucije mogu biti raspoređene po regionalnim centrima radi sprečavanja da padnu pod neprimjeren utjecaj samo jednog centra (npr. Sarajeva kao glavnog grada) Sead S. Fetahagić P olitičkim elitama u Bosni i Hercegovini još uvijek nedostaje zajednička vizija o općem smjeru u kojem bi se zemlja trebala kretati, dok ona istovremeno u velikoj mjeri zaostaje za zemljama u regionu. Nedostaju joj i odlučnost političkih lidera na svim razinama vlasti, kao i funkcionalne državne institucije. Značajnije ustavne reforme, kako one na federalnom tako i na entitetskom nivou, neophodne su kao preduvjet da bi Bosna i Hercegovina mogla postati funkcionalna demokracija. Struktura federacije mora biti pojednostavljena, uz primjenu inkluzivnog postupka ustavne reforme koji bi uključivao sve relevantne stranke i zajednice unutar Bosne i Hercegovine. Ovako bi glasio slobodni prevod dijelova izjave za javnost koja se odnosi na Bosnu i Hercegovinu, a koju su nedavno uputili članovi Europskog parlamenta, odnosno njegovog Komiteta za vanjske odnose1. Na prvi pogled, ona se ni po čemu bitno ne razlikuje od brojnih sličnih izjava koje svih ovih godina upućuju europski politički dužnosnici „zabrinuti“ za stanje u Bosni i Hercegovini. No, pored 50 magazin za političku kulturu i društvena pitanja uobičajenih ideoloških fraza bez kojih politički diskurs jedva da je i moguć, ovdje vidimo i da europski parlamentarci smatraju da su „značajne ustavne reforme na federalnom i na entitetskom nivou prijeko potrebne“, te da „struktura federacije mora biti pojednostavljena“ (podvukao autor). Ali, na šta konkretno ovi ljudi misle kada koriste riječi „federacija“ odnosno „federalni“? Očito je da „federalni“ nivo vlasti ne poistovjećuju sa „entitetskim“, te možemo pretpostaviti da pod njim podrazumijevaju centralne institucije Bosne i Hercegovine kao federalne, odnosno složene države. No, ne treba biti previše strog prema ovim ljudima i optuživati ih za ignoranciju spram ustavnog uređenja ove zemlje, jer pravne finese inkorporirane u Daytonski ustavni poredak na kojem država počiva često izmiču i elementarnoj, a ne samo pravnoj logici, dok europski parlamentarci vjerovatno posežu za logikom pravno uređenih zemalja iz kojih dolaze, te sljedstveno, ukoliko jedna zemlja o kojoj je riječ nije uređena kao prosta ili unitarna mora biti složena, ergo federalna. Očekivati od njih da razumiju kako se u Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH? ovom slučaju radi o „federalnoj Bosni i Hercegovini“, koju kao jedan od njenih autonomnih „entiteta“ čini i „Federacija Bosne i Hercegovine“ možda je ipak previše! Nastavimo li s pokušajima raščišćavanja ove terminološke zavrzlame možemo doći i do tvrdnje da, budući da su izrazi „federalna“ i „federacija“ državno-organizacijski atributi vlastitog imena zemlje, internacionalno priznatu državu Bosnu i Hercegovinu čine jedna (federalna) „Bosna i Hercegovina“ i jedna „srpska republika“ (uz kasnije konstituiran Brčko Distrikt)! Priču bi dodatno zakomplicirali ako bismo u nju uveli i lik drugog „entiteta“, čiji je naziv praktično neprevodiv na engleski kao jezik internacionalne diplomacije2 (te se otud i u originalnom engleskom tekstu Ustava Bosne i Hercegovine u Čl. I/3. javlja samo u svojoj srpskohrvatskoj inačici kao the Republika Srpska), ali za potrebe ovog teksta ostavit ćemo ga po strani u mjeri u kojoj njegovo spominjanje nije neophodno. Dakle, ukoliko konstatacija da je Federacija Bosne i Hercegovine (dalje: FBiH) dio federalne Bosne i Hercegovine odražava postojeće pravno stanje stvari, ne čini li vam se da tu nešto ne štima? Da ovi izrazi možda predstavljaju logički paradoks na jezičkosimboličko-nominalnoj ravni, te da zbog toga i nisu baš najsretnije izabrani? Da je normativnopravni rječnik, koliko god njega nužno karakterizirale i tzv. pravne fikcije, u ovom slučaju poprilično iluzoran ili besmislen? A ako je besmislen jezik koji dovodi do ovakvih paradoksa, onda bi se možda isto moglo tvrditi i za normativnu te institucionalnopolitičku strukturu koja na njemu počiva. Nedavno izabrani sarajevski gradonačelnik Ivo Komšić, prisjećajući se kao svjedok vremena potpisivanja Washingtonskog sporazuma 1994. godine, u jednoj izjavi za TV je rekao kako je tada konstituirana FBiH bila zamišljena samo kao prelazno rješenje koje je prestankom sukoba na neki način trebalo da obuhvati teritoriju cijele Bosne i Hercegovine. Član I. ovog sporazuma3 doista je ostavljao mogućnost da se ustavnopravni status teritorija „Republike Bosne i Hercegovine sa većinskom srpskom populacijom“ riješi tokom mirovnih pregovora na internacionalnoj konferenciji prilikom okončanja sukoba na prostoru bivše Jugoslavije. Možda su neki učesnici Washingtonskih pregovora doista „zamišljali“ takav razvoj događaja u budućnosti, no sam tekst sporazuma eksplicitno spominje nešto sasvim drugo: naime, preliminarni sporazum za konfederaciju između Republike Hrvatske i FBiH. Ova činjenica se teško može uklopiti u navedene zamisli, osim ako se ona ne tumači kao pragmatični i taktički korak radi pridobijanja vojnog savezništva u datim ratnim okolnostima. No, Daytonski sporazum iz 1995. godine elegantno odbacuje obje navedene ideje – i konfederaciju sa Hrvatskom i proširenje FBiH na cijelu internacionalno priznatu bosanskohercegovačku teritoriju, te stvara us- tavnopravni paradoks – hibridnu i asimetričnu pseudodržavnu tvorevinu „Bosnu i Hercegovinu“. Ne dirajući već postojeću FBiH kao složenu državu i priznajući legitimitet unitarno uređene Republike Srpske, Daytonski sporazum kreira hiper-složenu državu koja će vremenom sve više ličiti na tronožac kome je nevješt majstor jednu nogu napravio kraćom od druge dvije, te je na taj način učinio temeljno nestabilnom, nedovršenom i „nakrivljenom“. Ovakva ustavnopravna „aljkavost“, a obzirom da se vremenom jedna druga „federalna“ Bosna i Hercegovina – ona konstituirana „Daytonskim ustavom“ počela afirmirati kao internacionalno priznata država, dovela je do toga da je politički identitet, državni značaj, a možda i smisao samog postojanja naše „Washingtonske“ FBiH počeo rapidno slabiti. Dovoljno je prisjetiti se da je FBiH, još marta 2006. godine odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u predmetu U-4/04 ostala bez vlastitih državnih simbola, te da u ovom svojevrsnom interregnumu simboli „Daytonske“ Bosne i Hercegovine de facto figuriraju i kao simboli „Washingtonske“ FBiH4, što je sporno i sa pravnog, a još više sa političkog, komunikacijskog i simboličkog stanovišta. Možemo samo naslutiti kakvu sve zabunu u internacionalnom političkom i medijskom kontekstu, čak i među upućenim komentatorima, ovakva situacija uzrokuje. Govorna fraza „kako u Republici Srpskoj tako i u Bosni i Hercegovini“ (kao da Republika Srpska već nije dio neke Bosne i Hercegovine) može se često čuti i u politički neutralnom svakodnevnom javnom govoru kao puka konstatacija realnog stanja. Što se tiče ustavnih nadležnosti, FBiH kao takva ima ograničen opseg poslova u svojoj isključivoj nadležnosti. Prema Čl. III/1. neslužbenog prečišćenog teksta Ustava FBiH, koji inkorporira Amandmane I-CIX, takvih je taksativno nabrojeno tek sedam, dok ostale državne nadležnosti dijeli sa kantonima (njih osam) ili ih ovi samostalno obavljaju (dvanaest naročito izdvojenih)5. Za usporedbu, drugi „entitet“, Republika Srpska prema Čl. 68. svog ustava „uređuje i obezbjeđuje“ šesnaest taksativno navedenih nadležnosti6, dok zbog njegove unitarne strukture ne postoje podijeljene nadležnosti sa nižim nivoima vlasti. I bez ulaženja u podrobniju analizu ustavno određenih državnih nadležnosti, raskorak je očit već i na ovoj numeričkoj ravni. To nam govori, a u praksi se možemo i češće u to uvjeriti, da se u slučaju FBiH radi o jednoj „slaboj“ državnoj strukturi dodatno opterećenoj mehanizmom konsenzualnog odlučivanja (etno)političkih interesnih grupacija, koje se drže već uhodane maksime „dogovorili smo se da se ne dogovorimo“, umjesto da se radi na razvijanju istinskog političkog dijaloga o iznalaženju zajedničkih interesa, koji bi počivao na pravno uređenom paritetu između autonomnih federalnih jedinica (kantona). Ta slabost se ispoljava u nemogućnosti FBiH da na odgovoran način upravlja vlastitom teritorijom i da na njoj implementira vlastito pravo. Možda najbolji primjer za potporu ovoj tvrdnji predstavlja neizvršenje presude U-7/98 Ustavnog suda FBiH kojom status, broj 16, ljeto 2013. 51 Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH? se upotreba naziva „županija“ u Zapadnohercegovačkom kantonu proglašava neustavnom7. Kao što se da vidjeti iz službenih akata ovog kantona dostupnih na službenoj Web stranici8, i dalje se u praksi koristi sudski osporen termin, kao da Ustavni sud FBiH uopće i ne postoji, ili kao da njegove odluke predstavljaju nekakve neobavezne preporuke! Ovakvih i sličnih problema očito su svjesni i predstavnici ambasade SAD u Bosni i Hercegovini, koji se na neki način smatraju i odgovornim „čuvarima“ Washingtonskog sporazuma i njegovih postignuća. Stoga, jedna ekspertna grupa okupljena pod pokroviteljstvom američke ambasade u Sarajevu već neko vrijeme radi na idejnom rješenju projekta reforme FBiH, a njihovi rezultati bi trebali biti prezentirani javnosti tokom ljeta 2013. godine. Američki ambasador u Bosni i Hercegovini, Patrick S. Moon, je na svom blogu obrazložio ideju kako bi FBiH trebala biti „funkcionalnija, efikasnija i manje birokratska“ jer je trenutno „isuviše komplicirana, isuviše skupa i ne služi najboljim interesima građana.“ Odgovornost za provođenje ovih reformi trebali bi, prema njemu, preuzeti „lokalne vlasti, pravni stručnjaci, lideri civilnog društva i građani“ sukladno principu „odozdo nagore“ (bottom-up). Ambasador dalje preporučuje ekspertnoj grupi da se, prilikom analize svih prispjelih prijedloga za reformu, fokusiraju „na prijedloge koji su politički pragmatični i koji bi mogli dobiti široku podršku svih građana“, te da „ne uzimaju u razmatranje reforme koje bi dalje dijelile BiH“.9 Nema nikakve sumnje da je „entitetska“ polovina teritorije Bosne i Hercegovine na kojoj je ustavno konstituirano jedanaest vlada u mnogo većoj mjeri birokratska i neefikasna od druge „entitetske“ polovine na kojoj djeluje jedna vlada (dočim je međuentitetski odnos s obzirom na broj stanovnika tek oko 5:3 u korist FBiH). A da ovakva vlast na teritoriji FBiH ne služi najboljim interesima građana možda je najbolji primjer katastrofalna situacija u Kantonu/Gradu Sarajevu, kao i u Gradu Mostaru, u kojima pojedine javne službe i institucije gotovo da uopće i ne funkcioniraju. U trenutku pisanja ovog teksta javni gradski prevoz u Sarajevu nekoliko dana nije radio, a kantonalna vlada čini se u znatnoj mjeri nesposobnom da, umjesto donošenja ad hoc mjera radi pacifikacije mogućeg socijalnog bunta, ozbiljno radi na usvajanju dugoročnih i strateških rješenja. No, nekoliko stvari iz ambasadorovog obraćanja iziskuju dodatna pitanja. Kada govorimo o tome koji društveni akteri bi trebali preuzeti odgovornost za provođenje reformi, nije baš jasno na koji bi se način princip „odozdo nagore“ mogao primijeniti. Već godinama pojedini predstavnici „lokalnih vlasti, pravnih stručnjaka, lidera civilnog društva i građana“ upućuju manje ili više konstruktivne prijedloge za reformu Ustava Bosne i Hercegovine (pa samim time i FBiH) koji jedva da imaju bitnog odjeka u institucijama političkog odlučivanja ili u centrima političke moći, a i njihova medijska zastupljenost je više nego skromna. Dalje, pitanje je i kako pomiriti politički pragmatizam, na kome bi 52 magazin za političku kulturu i društvena pitanja prijedlozi reforme trebali počivati, sa „širokom podrškom svih građana“, ako znamo da vladajuće (etno)političke elite, od kojih se očekuje da dođu do pragmatičnog kompromisa i sporazuma o temeljnim pitanjima političkog ustrojstva, suštinski ne vode računa o interesima građanstva, odnosno o zajedničkom političkom i javnom dobru, bez obzira što oholo znaju mahati kartom legitimiteta „izborne volje naroda“ osvojenom na „slobodnim“ izborima. Osim toga, šta ako većina stanovnika ove zemlje i nema izgrađenu građansku svijest (kao da „građanska svijest“ niče sama od sebe poput trave, „odozdo“) pa samim tim i nije u stanju politički artikulirati svoje „građanske“ zahtjeve za boljitkom života? Konačno, šta ako znatan broj „građana“ i ne želi ili nema volje baviti se nekakvom FBiH te su možda i ravnodušni po pitanju egzistencije ovakvih državnih struktura? Naročito imajući u vidu da ovakve strukture kontinuirano generiraju masu neodgovornih i nekompetentnih „prodavača magle“, aktera svojevrsnog politainment-a, umjesto da proizvode i afirmiraju stručnost, profesionalizam i upućenost na promišljanje i rješavanje strateških društvenih izazova u jednom globalno kriznom trenutku. Zaključimo ovaj osvrt na tekst američkog ambasadora još i pitanjem zbog čega prijedlozi „koji bi dalje dijelili BiH“ ne bi bili dobrodošli? Pretpostavljam da ambasador ovdje ne misli na dijeljenje Bosne i Hercegovine koje bi imalo kao posljedicu njen nestanak kao internacionalno priznate države, već na njeno unutarnje ustrojstvo; u suprotnom sva ova reformska nastojanja, uključujući i ovaj tekst koji upravo čitate, nemaju nikakav smisao. Ako je tako, onda se mora postaviti dodatno pitanje – zbog čega se unutarnji konstitutivni dijelovi Bosne i Hercegovine (njene autonomne jedinice) ne bi zbog nečeg mogli dijeliti (ili spajati) ukoliko bi takvi prijedlozi doveli do „funkcionalnije, efikasnije i manje birokratske“ države, takve koja bi „služila najboljim interesima građana“? No, šta nam o ovom problemu kažu „domaće snage“? Udruženje pravnih stručnjaka „Pravni institut u BiH“ ponudilo je svoje prijedloge reforme na web strani projekta „Bolja Federacija“. Ovdje se neću detaljnije osvrtati na sva konkretna rješenja koja oni predlažu, već ću se zadržati na nekoliko osnovnih prijedloga koji su obrazloženi u „Izvršnom sažetku“10. Prije svega, prijedlozi koji zagovaraju „okrupnjivanje kantona“ tj. smanjivanje njihovog broja u načelu bi se mogli nazvati pozitivnima, jer oni bi sasvim logično morali dovesti do smanjenja nepotrebne administracije i birokracije, te neracionalne javne potrošnje. Reafirmiranje ideje o ustanovljenju „Distrikta Sarajevo“ smatram također pozitivnim, jer sam i sam zagovarao ovu ideju pišući o problemima pravnog ustrojstva Grada Sarajeva.11 Također je važan doprinos ove studije što su autori ukazali na potrebu temeljite preraspodjele ustavno propisanih nadležnosti između viših i nižih razina vlasti. Sukladno hijerarhijskom načelu svake organizacije, pa tako i državne, viša razina vlasti mora posjedovati s horizontalne strane širi opseg opće određenih poslova, a s vertikalne veću moć odlučivanja i propisivanja u odnosu na nižu razinu, koja bi Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH? s druge strane trebala imati uži opseg posebno definiranih poslova, te izvršavati odnosno implementirati odluke više vlasti. Dalje, ideja o povećanju broja delegata u Domu naroda oslanja se na neke ranije prijedloge, koji su također zagovarali normativnu kategorizaciju tzv. „ostalih“ radi uklanjanja diskriminacije kod uživanja pasivnog biračkog prava za pojedine institucije vlasti, a sve na tragu sprovođenja presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju „Sejdić i Finci“. Prošlogodišnji projekat ACIPS-a „Demokratija bez građana?“12, u kome je učestvovala i moja malenkost, nešto je slično zagovarao, ali na razini države Bosne i Hercegovine. No, uvijek postoji ono „ali“. Ovdje ću stoga ponuditi neke načelne primjedbe na ponuđene prijedloge iz jedne šire političko-teorijske perspektive. Teritorijalna reorganizacija, odnosno promjena granica između kantona, njihovo spajanje, pripajanje ili podjela, koliko god idealno počivalo na nekim relativno objektivnim kriterijima (prirodnim, geografskim, ekonomskim ili demografskim), uvijek je i važno političko pitanje, tim prije što se radi o razinama vlasti koje posjeduju znatan dio „državnosti“, te se ne radi o pukim područnim samoupravama. Čak i u slučaju jačanja više razine vlasti, prebacivanjem nekih poslova iz oblasti zdravstva i visokog obrazovanja sa kantonalne na entitetsku ravan (kako se sugerira u ovim prijedlozima), kanton ostaje snažna državno-upravna jedinica autonomne vlasti, a ne tek „okrug“ kakve su, recimo, županije u Republici Hrvatskoj, koje imaju status jedinice područne (regionalne) uprave i samouprave. Zbog toga, promjena interkantonalnih granica uvijek je osjetljivo pitanje, naročito u post-konfliktnom kontekstu, kada su u većem broju slučajeva kantoni i bili zamišljeni na način da „zaokruže“ neku „etničku“ cjelinu. Osim toga, trebalo bi razmisliti i o upotrebi nekih tradicionalnih sredstava popularnog izjašnjavanja (referendum, plebiscit) u spornim slučajevima, te na taj način i praktično afirmirati instrumente demokracije za koju se gotovo svi samo deklarativno zalažu, a ne i suštinski. Tako bi, na primjer, saznali da li većina građana Hercegbosanskog kantona i većina građana Zapadnohercegovačkog kantona žele možda spajanje ovih dvaju kantona u jedan. Primjer nije odabran nasumice. Naime, još i dan danas oba ova kantona dijele identičan kantonalni grb13, što predstavlja važnu političku poruku na simboličkoj ravni. Kad je riječ o kantonima, predlaže se također i ustavnopravno normiranje naziva „županija“ u tekstu ustava na hrvatskom jeziku, kako bi se naziv uskladio sa praksom. Već smo vidjeli da sama praksa zapravo ignorira i ne priznaje presude Ustavnog suda FBiH u vezi naziva pojedinih kantona. Pravno-politički gledano, ovakav zahtjev je na mjestu jer ukoliko slovo pravne norme barem načelno ne odslikava stvarnost ili se njen normativni nalog ne primjenjuje u praksi, takva norma, pa makar se radilo i o odluci najviše sudske instance, je zapravo „mrtva norma“, norma bez pravnog dejstva. Međutim, sa lingvističkoprevodilačkog aspekta moramo postaviti pitanje, da li riječ „županija“ uistinu predstavlja prevod riječi „kanton“ na hrvatski jezik, što se obično implicira. Već sam napomenuo da kantoni iz pravno-političkog sustava FBiH nisu ekvivalentni županijama iz pravno-političkog sustava Republike Hrvatske, odakle se očito „posuđuje“ naziv „županija“. Naziv „kanton“ je zapravo preuzet iz francuskog jezika (canton), gdje podrazumijeva manju teritorijalnoupravnu jedinicu unutar neke države (obično manju od okruga ili provincija). Iako kantoni postoje u više zemalja i odnose se na različite oblike teritorijalnih jedinica, najpoznatiji su svakako oni iz pravnopolitičkog sustava Švicarske Konfederacije, gdje označavaju teritorijalno-političku jedinicu koja predstavlja polu-suverenu državu (npr. svaki kanton posjeduje vlastiti ustav, zakonodavstvo, vladu i sudove) i odakle je termin vjerovatno i preuzet u Washingtonski sporazum i kasniji Ustav FBiH. Što se tiče prevođenja, „Englesko-hrvatski rječnik“ R. Filipovića englesku riječ canton (preuzetu kao galicizam iz francuskog jezika u identičnoj ortografiji) prevodi kao: „1. kanton, srez, kotar, okrug (mala administrativna jedinica); država švicarske konfederacije“14. „Veliki englesko-hrvatski rječnik“ Ž. Bujasa istu riječ prevodi na hrvatski kao „kanton, okružje“15. Nekoliko online rječnika hrvatskoga jezika nudi slične prevode. Tako recimo, „EUdict“, „CroatianEnglish Online Dictionary“ te „Englesko hrvatski rječnik i hrvatsko engleski online rječnik“ engleski izraz canton identično prevode kao „kanton, okrug, srez, slobodna četvrt, kvadrant“16. „Hrvatski jezični portal“ fonetski napisanu riječ kàntōn prepoznaje kao riječ hrvatskoga jezika i nudi sljedeće njene definicije: „pol. 1. administrativno-teritorijalna jedinica u Švicarskoj, Francuskoj i Belgiji 2. upravna jedinica u Federaciji BiH; županija“17. Vidimo, dakle, da riječ „kanton“ postoji i u hrvatskom jeziku, te se galicizam canton stoga ne mora nužno prevoditi kao „županija“. Ovo navodim kako bih pokazao da inzistiranje na izrazu „županija“ u kontekstu FBiH nema jako uporište u lingvistici već u nečem drugom. Ustanovljavanje „Distrikta Sarajevo“ ne bi imalo mnogo smisla ukoliko si se zadržao Kanton Sarajevo sa postojećim ovlastima, jer čime bi se onda taj „distrikt“ bavio? Onim protokolarnim poslovima kojima se trenutno bavi Grad Sarajevo? Smatram da bi današnju teritoriju Kantona Sarajevo, u slučaju potrebe za teritorijalnom reorganizacijom kantona općenito, trebalo transformirati u jedinstveno gradsko upravno i samoupravno područje, koje zbog statusa glavnog grada može imati i položaj ili naziv „distrikta“, ali uz jedinstvenu političku organizaciju te znatan broj nadležnosti i budžetsku samostalnost na način kako su razvijeniji gradovi približne veličine inače organizirani (npr. Ljubljana)18, te uz eventualno reorganiziranje gradskih općina, ali to već spada u domen lokalne samouprave. Dalje, prijedlog da se neke nadležnosti poput zdravstva ili visokog obrazovanja dodijele višoj razini vlasti imao bi smisla ukoliko bi ta razina vlasti uistinu imala moć i autoritet da neometano vlada, odnosno upravlja, što sa današnjom praksom kvazi-konsenzualnog odlučivanja tipa „dogovaramo se da se ne dogovorimo“ nije slučaj. Podsjetimo se sličnih status, broj 16, ljeto 2013. 53 Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH? blokada na nivou institucija Bosne i Hercegovine, koje su, prvenstveno stranim intervencijama, te uz dubiozne pravne osnove, zadobile neke važne dotadašnje entitetske nadležnosti, a gdje pojedine „stranke“ ili „klubovi“ (naročito iz Republike Srpske) mogu i dalje bez posljedica ometati donošenje odluka u poslovima koji potpadaju pod te navodno „prenesene“ nadležnosti. Što se tiče pravne kategorizacije tzv. „ostalih“ odnosno građana koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici „konstitutivnog naroda“ prilikom kandidiranja za izbor u pojedine institucije kao što je Dom naroda, ona može imati smisla kratkoročno, kako bi se na brzinu „zašila rupa“ stvorena ustavnom antinomijom koja je ugrađena u cijeli Washingtonsko-Daytonski poredak, i na taj način „kerberi“ Europske unije umilostivili da u svoj „privatni klub“ (for members only) „pripuste“ i sumnjivu spodobu, doduše propisno odjevenu u plavo-žuto odijelo prošarano bijelim zvjezdicama, ali sa diskretnom zakrpom na rukavu. No, šta je suština postojanja Doma naroda? Zbog čega ne postoji recimo „Dom kantona“, kao neka vrsta „senata“ ili „gornjeg doma“ kakvi su manje-više standard u „normalnim„ federalno uređenim državama? Doista, jesmo li sigurni da razumijemo šta nam je Europski sud za ljudska prava iz Strasbourga poručio svojom presudom iz decembra 2009. u slučaju „Sejdić i Finci“? Pošto je ovom presudom utvrđeno kršenje odredbi Europske konvencije o ljudskim pravima i njenih protokola koji zabranjuju diskriminaciju prilikom uživanja građanskih i političkih prava (pasivna izborna legitimacija), zahtjev se očito sastoji u tome da se ova diskriminacija ukloni iz pravno-normativne sfere. Da bi se uklonila diskriminacija, moraju se iz pravnog teksta ukloniti diskriminirajuće kategorije i s njima povezane odredbe, a takve su u ovom slučaju kategorije „konstitutivni narod“ odnosno „ostali“. Ništa više, ali ni ništa manje! Zbog nečega ova činjenica ne samo da nije dovoljno obrazložena u javnosti, već je mediji, politički dužnosnici, akteri nevladinih organizacija, a često čak i znanstvenici te stručnjaci, izvrću u smislu, te tvrde da je presudom odlučeno kako „pripadnici nacionalnih manjina“ trebaju imati pravo na izbor u političke institucije! Dakle, umjesto da se obrazlaže kako se diskriminacija jedino može ukloniti brisanjem normativne kategorizacije ljudskih bića kao takve, zagovara se daljnja kategorizacija i „izmišljanje“ novih normativnih kategorija kao borba protiv diskriminacije! Pa možda upravo osoba XY koja se ne izjašnjava o pripadnosti „konstitutivnom narodu“ to ne želi učiniti jer smatra da je takvo izjašnjavanje suštinski besmisleno, a neki bi takvoj osobi pomogli da zaštiti svoja politička (a ponekad čak i ljudska) prava na način da ju se sad natjera da se izjasni kao „pripadnik nacionalne manjine“, kao „ostali“ i slično! Ne podsjeća li ovo na uzrečicu „gašenje požara benzinom“? Drugim riječima, koliko god nastojali i od „ostalih“ građana koji se ne uklapaju u shemu „konstitutivnih naroda“ stvoriti posebnu kategoriju koja bi pravno parirala „konstitutivnim narodima“ i na taj način ih u izvjesnoj mjeri možda izjedna- 54 magazin za političku kulturu i društvena pitanja čila u nekim pravima, uvijek će postojati osoba koja se neće htjeti izjasniti ni kao „ostali“, a niti bilo kojim drugim nazivom izmišljenim da označi neki kategorički i normativno shvaćen identitet (osim naših sveprisutnih „konstitutivnih“ etnonima, tu spadaju i svi zamislivi „manjinski“ kategorički identiteti poput „romi“, „židovi“, „bosanci“, „žene“, „homoseksualci“, „ateisti“, „hercegovci“, „ratni vojni invalidi“, „džedaji“, „bosanciihercegovci“, „vehabije“, „ljevičari“, „nacionalisti“, pa čak u određenom kontekstu i „građani“...). Kao što pokazuje Delmar England u svom djelu Mind and Matters: The World in a Mirror, iluzija kategoričkog identiteta leži u tome što „kategorija“ predstavlja subjektivnu misaonu invenciju, a ne nešto što postoji u stvarnosti.19 Craig Calhoun uočava da ovakav identitet karakterizira proces identifikacije putem sličnosti nekih vanjskih obilježja pripadnika date kategorije, a ne stvarne društvene veze i odnosi između njih.20 Osim toga, jednom kad prihvatimo ovakvu kategorizaciju, nju prati i pripisivanje intrinzične „više vrijednosti“ Mojoj kategoriji u odnosu na Tvoju kategoriju, koja je „niže vrijednosti“, a svako polazište koje u startu prihvata ovakvu invenciju i na njoj pokušava graditi neku društvenu teoriju u suštini je rasističko.21 Vjeran Katunarić govori o „kategorijalnom ludilu“ kao obliku ponašanja „kad pojedinci smatraju druge neprijateljima, demonima, a sebe same anđelima, [i] koji odgovara jednoj logici koja ne može biti nametnuta u uobičajenim uvjetima, nego samo u slučaju rata“22. No, obzirom da ovakav model mišljenja često dominira gotovo svim modernim društvima, bez obzira da li se nalaze u stanju rata ili mira, mogu samo ovdje pesimistički zaključiti, parafrazirajući refren jedne starije pop pjesme s naših prostora – svi smo mi ponekad rasisti! Problem sa tzv. izjašnjavanjem, odnosno samo-identifikacijom (naročito je ovo pitanje aktuelno u BiH, obzirom na dugo očekivani popis stanovništva) leži upravo u tome što je taj proces, odnosno čin, subjektivne i psihološke naravi; identitet je sam po sebi fluidan i promjenjiv koncept, te je kao takav podložan moćima „kontrolirane produkcije diskursa“ u Fukoovskom smislu23, za razliku od, primjerice, pravnog statusa građanina, odnosno državljanina određene zemlje. Ovaj status, iako i sam predstavlja produkt jedne pređašnje produkcije diskursa, ipak je objektivno dokaziv, a svaki građanin ga posjeduje upisom u matičnu knjigu državljana, bez potrebe nekakvog osobnog izjašnjavanja ili odabira. U suprotnom slučaju, mogli bi zamisliti sljedeću konverzaciju koju vode Birokracija s jedne i Osoba s druge strane šaltera prilikom ispunjavanja nekog obrasca za pristup organu državne službe ili javne uprave: Birokracija: „Izjašnjavate li se kao građanin Bosne i Hercegovine?“ Osoba: „Ne izjašnjavam se, imam samo osobnu iskaznicu na kojoj piše Bosna i Hercegovina, je li to dovoljno?“ Birokracija: „Pa dobro, osjećate li se barem državljaninom Federacije?“ Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH? Osoba: „Nipošto, osjećam se bojovnikom Imperije koja uzvraća udarac. Nije li Darth Vader s džedajevskom svjetlosnom sabljom naprosto cool?“ Birokracija: „Vidim da ste duhoviti... No, meni treba vaša izjava o tome koji vam je maternji jezik, molit ću!“ Osoba: „Ne znam, rasla sam bez matere. Može li očinski jezik?“ Ne samo da slične situacije mogu graničiti sa apsurdom, već i sama ideja političkog predstavništva zasnovanog na kategoričkom identitetu, do koga se dolazi subjektivnim izjašnjavanjem, odnosno odabirom između nekoliko ponuđenih a izmaštanih „identiteta“, neodoljivo podsjeća na pogrešku logičkog zaključivanja poznatu u engleskom jeziku pod frazom No True Scotsman24. Na primjeru sarajevskog (kategoričkog) identiteta ona bi mogla glasiti: „Sve Sarajlije jedu ćevape.“ „Ali, ja sam Sarajlija i ne jedem ćevape!“ „E, u tom slučaju, nisi pravi Sarajlija.“ Naime, uvijek će se naći osoba koja se po nekim vanjskim ili formalnim obilježjima volensnolens poistovjećuje sa kategorički određenom skupinom, ali koja suštinski, vrijednosno ili zbog nekih drugih osobenih karakteristika „nije pravi Škot“. Podsjeća li vas ovo na politički diskurs u kome se pojedinim osobama iz političkog ili javnog života spočitava nedostatak „pravosti“ određenog identiteta (najčešće etniciteta), na pravom ste putu. Vratimo li se na pravni zahtjev iz spomenute presude, čini se da umjesto jednog, nazovimo ga „normativnog“ pristupa rješavanju problema (ideja da i pripadnici neke navodno postojeće skupine „ostalih“ ili „manjina“, a ne samo „konstitutivnih“ skupina trebaju biti izabrani, odnosno zastupljeni u organu vlasti) nije u dovoljnoj mjeri zastupljeno jedno drugačije, nazovimo ga „liberalno“ viđenje (da je, naime, potrebno ukloniti smetnju, kako bi bilo koja osoba mogla biti izabrana u organ vlasti ako zadovoljava opće kriterije kandidature). Radi se o otvaranju mogućnosti, a ne o propisivanju nužnosti. Vratimo se našoj dragoj Federaciji i pitanju treba li nju reformirati, ili zapravo ukinuti. Još 2004. godine think-tank organizacija „Inicijativa za europsku stabilnost“ (ESI) ponudila je jedan „radikalni prijedlog za praktičnu reformu“25 Ustava BiH, pri čemu su njeni analitičari zagovarali ukidanje FBiH, kao i ustavne kategorije „entitet“, te reorganizaciju Bosne i Hercegovine na standardnim federalnim principima raspodjele vlasti između centralne države (federalni nivo) i autonomnih federalnih jedinica (kantonalni/regionalni nivo). Pritom bi broj takvih jedinica prema njima trebao biti dvanaest (deset postojećih kantona, Republika Srpska i Brčko Distrikt), a svaka bi paritetno bila predstavljena u federalnim organima centralne vlasti. Koliko je taj prijedlog tada bio „radikalan“ može se raspravljati, ali činjenica da on do danas nije našao mjesta u relevantnim centrima odlučivanja ukazuje da je prošao prilično nezapaženo. To je šteta jer se na njegovim osnovnim postulatima mogu nadograđivati ideje koje bi ponudile istinsku alternativu vladajućim obrascima mišljenja, a možda čak i radikalnu izmjenu bosanskohercegovačke ili čak i postjugoslavenske paradigme. Sažeto rečeno, „reforma“ FBiH bi se suštinski mogla svesti i na njenu eliminaciju kao „entiteta“, te na „federaliziranje“ cijele Bosne i Hercegovine kao države na modernim federalnim osnovama i na iskustvima europske političke prakse. Uzmemo li u obzir i zahtjeve iz presude u slučaju „Sejdić i Finci“ koji suštinski dovode u pitanje cijeli koncept tzv. državotvornosti „konstitutivnih naroda (skupa sa ostalima) i građana“, koji je zapravo u toj formi i uveden u ovdašnju ustavnopravnu i političku praksu tekstom Washingtonskog sporazuma, onda bi se naša zaključna razmišljanja na temu mogla kretati i u sljedećem pravcu. Rekonstitucija i ustavnopravna reforma cijele Bosne i Hercegovine (a ne samo FBiH) na suvremenim načelima federalizma, mogla bi podrazumijevati prije svega brisanje pojma „entitet“ i sa njim gašenje nivoa vlasti kojeg trenutno zovemo „federalnim“ u FBiH, a koji, vidjeli smo, nema vlastite državne simbole različite od Bosne i Hercegovine. „Entitet“ sam po sebi predstavlja neologizam u našem jeziku, a prepisan je iz engleskog jezika gdje entity znači: stvar, biće, nešto što postoji (a za koje nemamo ime). Zanimljiv izraz za filozofske rasprave, ali potpuno neprimjeren pravnom jeziku kao oznaka političkoadministrativne jedinice. Gašenje FBiH nivoa vlasti zapravo ne bi moralo značiti i fizičko gašenje svih institucija, već njihovu re-nominaciju i fuziju sa postojećim institucijama BiH, u skladu sa potrebama i nadležnostima centralnih institucija države koje zahtijeva EU kao minimum za procese uspješne „europeizacije“ ove nesretne zemlje. Taj novi, centralni nivo vlasti, koji bi obuhvaćao cijelu BiH, trebao bi nositi naziv „federalni“ ili „savezni“, a sve njegove institucije bi morale imati takav atribut pored svog naziva. Država bi se mogla zvati „Federalna Republika Bosna i Hercegovina“, „Savezna Republika Bosna i Hercegovina“, „Savez Bosne i Hercegovine“ i sl. Neke „savezne“ institucije mogu biti raspoređene po regionalnim centrima radi sprečavanja da padnu pod neprimjeren utjecaj samo jednog centra (npr. Sarajeva kao glavnog grada). Srednji nivo vlasti čine autonomne federalne jedinice, koje bi ustavno bile kategorizirane jedinstvenim nazivom, npr. „kanton“ (jer je taj naziv već u upotrebi, a mogući su i drugi nazivi). Vlastiti nazivi kantona mogu ali i ne moraju u sebi sadržati riječ „kanton“ (npr. Republika Srpska bila bi kanton, ali mogla bi zadržati sadašnje ime pod uvjetom da se ustavno de-etnizira). Kantonalne nadležnosti i institucije bile bi što je moguće više standardizirane između svih kantona, na načelu da su svi kantoni ravnopravni, uz moguće izuzetke organiziranja „distrikta“ kao posebnih jedinica pod većim nadzorom centralne, savezne vlasti (već postojeći Brčko Distrikt, te moguće Sarajevo Distrikt kao glavni grad savezne države). Nadležnosti kantona bi ostale značajne, po principu da sve ono što nije izričito ustavom dodijeljeno kao status, broj 16, ljeto 2013. 55 Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH? nadležnost centralne vlasti pripada kantonima. Svaki kanton (trenutno 12 postojećih teritorijalnih jedinica) predstavljao bi konstitutivni dio savezne države BiH, što bi u skladu sa svjetskom praksom federalno uređenih država zahtijevalo njihovo paritetno predstavništvo u „gornjem domu“ budućeg saveznog zakonodavnog tijela.26 Novi ustav BiH morao bi počivati na ideji dosljedne de-etnicizacije prava i brisanju kategorija „konstitutivni narod“ i „ostali“ jer ih europska praksa ne poznaje i jer su sami po sebi diskriminacijski i rasistički, kako smo ranije u tekstu već obrazložili. Oni su i besmisleni, jer konstitutivni dio moderne države može biti samo granicama određena teritorija čiji građani predstavljaju biračko tijelo (constituency) koje nakon izbora šalje svoje zastupnike u centralne organe vlasti. U slučaju složenih država ovih konstitutivnih dijelova ima više, dok je u prostoj državi u načelu samo jedna. Dakle, u novom ustavu kantoni (ili kako god se oni nazivali) bili bi konstitutivni dijelovi savezne (federalne) države Bosne i Hercegovine. Savezno predstavničko tijelo bi počivalo na balansu između demokratskog načela „jedan čovjek-jedan glas“ i federalnog načela „jedan kanton-jedan glas“, gdje bi neki „donji dom“ predstavljao opće građanstvo Bosne i Hercegovine po demokratskom načelu vladavine većine, dok bi neki budući „gornji dom“ na paritetnoj osnovi predstavljao svaki kanton u skladu sa federalnim načelom vladanja putem konsenzusa ili neke vrste kvalificirane većine. Nadležnosti „gornjeg doma“ bile bi ograničene na odlučivanje u taksativno navedenim slučajevima rješavanja najvažnijih problema i interesa između kantona i savezne države. Što se tiče teritorijalne reorganizacije kantona, možda bi bilo uputnije tu aktivnost ostaviti za kasniju fazu, nakon konstituiranja ovako zamišljene „Federalne Republike Bosne i Hercegovine“. Prilikom podjele, spajanja ili pripajanja kantona, već smo istakli, bilo bi jako poželjno koristiti i neki od instrumenata demokratskog, popularnog izjašnjavanja građana, jer se njih najdirektnije tiče pitanje hoće li stanovnici jednog mjesta do najbližeg doma zdravlja ili nekog drugog urbanog kantonalnog centra putovati jedan sat ili jedan dan. A hoće li pojedini kantoni biti reorganizirani uzimajući 56 magazin za političku kulturu i društvena pitanja u obzir demografske, ekonomske, geografske ili etničke kriterije opet je najbolje ostaviti na odluku građanima dotične regije i njihovim predstavnicima da to odluče. U nekom slučaju može prevagnuti, recimo, geografski, a u drugom slučaju, recimo, etnički kriterij, što je sasvim legitimno, te ne bi trebalo zagovarati neku isforsiranu „multietničnost“ tamo gdje za to nema ni uvjeta ni potrebe. Osim toga, treba i to istaći nasuprot uvriježenom mišljenju, „etnicitet“ nije nešto što postoji samo po sebi, a još manje da predstavlja nekakvu inherentnu odliku svakog ljudskog bića. Prema socijalnom antropologu T. H. Eriksenu, „etnicitet je u suštini pitanje odnosa [između grupa], on nije odlika neke grupe.“27. Tako da, naoko paradoksalno, etnicitet može biti jače izražen u „multietničkim“ područjima nego u „etnički homogenim“. Što bi značilo, ako nam je cilj umanjiti značaj etniciteta, koji se sasvim izvjesno u jugoslavenskim ratovima 1990-ih pokazao kao izrazito destruktivna snaga, nije preporučljivo koristiti instrumentarij „multietniciteta“! Konačno, mnogi ljudi, i to treba u svakoj prilici naglasiti, nemaju uopće izražen ikakav osjećaj etniciteta (jer kod etniciteta se i radi o osjećaju, odnosno vjerovanju u postojanje grupnih razlika), tako da i sami izrazi poput „etnička grupa“ ili „nacionalna manjina“ predstavljaju još jedan primjer već spominjanog „kategorijalnog ludila“ koje zamagljuje stvarnost. Uostalom, svaki novi model ustavnog uređenja, kako Bosne i Hercegovine tako i njenih federalnih jedinica (kantona), morao bi u načelu odražavati jedno apstraktno građansko jedinstvo svih koji u njoj žive, odnosno koji su njeni državljani, kako bi „svoju“ državu smatrali legitimnom tvorevinom. Bez tog elementa, bez obzira na oblik njenog unutarnjeg ustrojstva, ona nikada neće biti ni demokratska ni legitimna ni funkcionalna država jer, kako navodi Sabrina P. Ramet, „legitimitet je ključni problem svake politike, a stjecanje legitimiteta je neusporediva najvažnija zadaća svakog sustava.“28 Sead S. Fetahagić (Beograd, 1964.), diplomirani pravnik, magistrirao 2005. na Europskim studijima u Centru za interdisciplinarne postdiplomske studije Univerziteta u Sarajevu. U istoj instituciji trenutno radi kao akademski tutor na magistarskom programu Religijskih studija. Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH? 1 European Parliament. News. „Bosnia and Herzegovina still falling behind in the region, MEPs warn“. pristup 23. 3. 2013 <http://www.europarl.europa.eu/news/en/pressroom/ content/20130318IPR06673/html/Bosniaand-Herzegovinastill-falling-behind-in-the-region-MEPs-warn> 2 U praksi se može naići na pokušaje da se naziv entiteta prevede kao „the Republic of Srpska“ ili „the Serb Republic“, no prosječnom anglofonu ovi nazivi mogu stvarati zabunu u odnosu na jednu drugu „srpsku republiku“, naime na Republiku Srbiju, eng. „the Republic of Serbia“, koja tek od 2003. godine i disolucije SR Jugoslavije zapravo predstavlja subjekta internacionalnog prava kao priznata država. 3 Originalni tekst Sporazuma na engleskom jeziku dostupan je na Web strani: United States Institute of Peace. „Washington Agreement, March 1, 1994“. pristup 30. 3. 2013. <http:// www.usip.org/files/file/resources/collections/peace_agreements/washagree_03011994.pdf> 4 Uporediti grb Federacije BiH sa Web strane Parlamenta Federacije BiH. pristup 30. 3. 2013. <http://predstavnickidompfbih.gov.ba/bs/> sa grbom BiH sa Web strane Parlamentarne skupštine BiH. Pristup 30. 3. 2013. <https://www.parlament. ba/default.aspx?langTag=bs-BA&pril=b> 5 Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, neslužbeni prečišćeni tekst, uključeni Amandmani do CIX pristup 10. 4. 2013. <http://www.ustavnisudfbih.ba/hr/dokumenti/ustav_precisceni_tekst.pdf> 6 Ustav Republike Srpske, neslužbeni prečišćeni tekst, uključeni Amandmani do CXXII. pristup 10. 4. 2013. <http://www.ustavnisud.org/Doc.aspx?subcat=40&cat=11&i d=14&lang=cir> 7 Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine. „Odluka U-7/98 i odvojena mišljenja“. Slične odluke donesene su i za neke druge kantone, vidjeti Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine. Pristup 10. 4. 2013. <http://www.ustavnisudfbih.ba/bs/open_page_nw.php? l=bs&pid=178> 8 Skupština Županije Zapadnohercegovačke. pristup 10. 4. 2013. <http://www.skupstina-zzh.ba/opsirnije.asp?id=130> 9 Moon, Patrick, S. „Federalna reforma: Zadovoljavanje potreba i zaštita prava svih građana“. Ambassador’s Notes: Embassy Sarajevo. Views from U. S. Ambassador to Bosnia and Herzegovina, Patrick S. Moon, and his Embassy Team. 23. 1. 2013. pristup 31. 3. 2013. <http://usembassysarajevo.blogspot.com/2013/01/federalna-reforma-zadovoljavanje.html> 10 Pravni institut u BiH. „Bolja Federacija“. Izvršni sažetak. pristup 11. 4. 2013. <http://www.boljafederacija.ba/index. php/obrazlozenje-reforme-hr?showall=&start=2> Inače, izraz „izvršni sažetak“ predstavlja prilično rogobatan doslovni prevod engleskog izraza „executive summary“, koji se na žalost već odomaćio u brojnim publikacijama ovdašnjih nevladinih organizacija. 11 Fetahagić, Sead S. „Sarajevo – Grad ili slučaj?“ Novi pogledi XX 2012, str. 14-19. 12 Vehabović, Faris i Sead S. Fetahagić. Demokratija bez građana? U potrazi za modelom političke participacije svih ustavnih kategorija u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: ACIPS, 2012. 13 Uporediti grb Županije Zapadnohercegovačke, službena Web strana. pristup 12. 4. 2013. <http://www.vladazzh.com/> sa grbom Hercegbosanske Županije na kantonalnim Narodnim novinama iz 2011, službena Web strana. pristup 12. 4. 2013. <http://www.vladahbz.com/nn/2011/BROJ_8.pdf> 14 Filipović, Rudolf, ur. Englesko-hrvatski rječnik: EnglishCroatian Dictionary. Zagreb: Školska knjiga, 1998. str. 147. 15 Bujas, Željko. Veliki englesko-hrvatski rječnik, 4. izdanje. Zagreb: Nakladni zavod Globus, 2005. str. 128 16 Kuzmic, Tomislav. „EUdict“, 2013, Web pristup 13. 4. 2013. <http://www.eudict.com/?lang=engcro&word=canton>; „Croatian-English Online Dictionary: Hrvatsko-Engleski online rječnik“, Web pristup 13. 4. 2013. <http://www.rjecnik.net/search.php?search=canton>; „Englesko hrvatski rječnik i hrvatsko engleski online rječnik“, Web pristup 13. 4. 2013. <http://www.englesko.hrvatski-rjecnik.com/default. asp?action=search> 17 Hrvatski jezični portal, Web pristup 13. 4. 2013. <http://hjp.novi-liber.hr/index.php?show=search_by _id&id=el5iWBU%3D> 18 Fetahagić. 2012, str. 18-19. 19 England, Delmar. „The Illusion of Categorical Identity“. The Multiracial Activist. 1. 4. 2001. Web pristup 13. 4. 2013. <http://multiracial.com/site/content/view/150/> 20 Calhoun, Craig. Nationalism. Minneapolis: University of Minnesota Press, 1997. str. 42- 43. 21 England, isto. 22 Katunarić, Vjeran. Lica kulture. Zagreb: Antibarbarus, 2007. str. 33 23 Fuko, Mišel. Poredak diskursa. Loznica: Karpos, 2007. str. 8. 24 Internet Encyclopedia of Philosophy. „Fallacies“. pristup 12. 4. 2013. <http://www.iep.utm.edu/ fallacy/#NoTrueScotsman> 25 European Stability Initiative. „Federalizam koji funkcionira: Radikalni prijedlog za praktičnu reformu“. 8. 1. 2004. pristup 27. 3. 2013. <http://www.esiweb.org/index.php?lang=yu&id=156& document_ID=49> 26 Fetahagić, Sead S. „Povijesni (dis)kontinuitet konstitutivnosti naroda BiH i zahtjevi (post)moderne državnosti“. Status 15 (2011): 116-117. 27 Eriksen, Tomas Hilan. Etnicitet i nacionalizam. Beograd: XX vek, 2004. str. 31. 28 Ramet, Sabrina P. Balkanski Babilon: Raspad Jugoslavije od Titove smrti do Miloševićeva pada. Zagreb: Alinea, 2005. str. 421. status, broj 16, ljeto 2013. 57 Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH? Međunarodna zajednica i ustroj Bosne i Hercegovine Pitanje unutrašnjeg uređenja BiH, a time i regulacije nacionalnih statusa i odnosa triju bh. naroda nije baš trebalo predstavljati, kako se znalo reći, niti „problem iz pakla“ niti „kvadraturu kruga“. Već se na temelju ustavne definicije socijalističke BiH, po kojoj je imala biti tvorevinom triju konstitutivnih, suverenih i jednakopravnih naroda tj. Hrvata, Srba i Muslimana (Bošnjaka) dalo relativno lako oblikovati njen ustroj. Jednako tako i washingtonsko-daytonski model mogao je biti dobrom osnovom za adekvatno strukturiranje nacionalnih statusa i odnosa. Doduše nije bilo za očekivati od bh. naroda i njihovih politika, „pritisnutih“ neusklađenim htijenjima i „opravdanim strahovima“ da same razriješe to pitanje. Za takvo što trebao je „strog i pravedan“ medijator. I tu, krajnje odgovornu ulogu preuzela je još 1992. međunarodna zajednica. Pri tome je njena autoritativnost, obzirom da proizlazi iz moći konstanta s kojom se može računati. No, koliko se može računati sa pravičnošću? Sa medijatorski podrazumijevanim principom podjednakog uvažavanja i zakidanja pozicija svih triju bh. naroda na putu uspostave harmonične BiH Saša Mrduljaš „Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze.“ (Mt 5, 13) Uvod: ustroj BiH O dluka Komunističke partije Jugoslavije da u sklopu federativne Jugoslavije utemelji i republiku BiH (1943/45.) te njeni poticaji etničkoj samobitnosti bh. muslimanske zajednice bili su usko povezani s namjerom okončanja hrvatskosrpskog nadmetanja oko pripadnosti te zemlje i usklađivanja ovdašnjih etničkih odnosa.1 Kako bi se u samoj BiH suzio pro1 DURAKOVIĆ, Nijaz, Prokletstvo Muslimana, Oslobođenje, Sarajevo, 1993., str. 122-123; ISAKOVIĆ, Alija, O „nacionaliziranju“ Muslimana, Globus, Zagreb, 1990., str. 122-123. 58 magazin za političku kulturu i društvena pitanja stor mogućim nesporazumima, a time i njihovom pretakanju u neposredno okružje, već je pri njenom formiranju naglašavano da ima biti tvorevinom svojih triju etničkih zajednica.2 Napokon, 60-ih je godina službeno prihvaćeno da bh. musli2 „Danas (27. 11. 1943., S. M.) narodi Bosne i Hercegovine kroz svoje političko predstavništvo Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine hoće da njihova zemlja, koja nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska nego i srpska i muslimanska i hrvatska, bude slobodna i zbratimljena Bosna i Hercegovina u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost i jednakost svih Srba, Muslimana, Hrvata.“ Prema: IVANOVIĆ, Vesna, Raspad Jugoslavije i stvaranje BiH 1990. – 1995. (doktorska disertacija), Fakultet političkih znanosti, Zagreb, 2000., str. 127. Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH? mani predstavljaju posebnu naciju. Taj je realitet dobio svoje refleksije i u Ustavu BiH (1974.). Po esencijalnom dijelu svoje ustavne definicije BiH je imala biti tvorevinom triju konstitutivnih, suverenih i jednakopravnih naroda, odnosno Hrvata, Srba i Muslimana (dalje: Bošnjaci).3 Problem je bio u tome što za trajanja komunističke vlasti BiH nije ustrojena sukladno svom određenju. Dakle, na način koji bi joj omogućio da bude samoodrživom i funkcionalnom državom svojih triju naroda. U osnovi, valjalo ju je preoblikovati iz formalne (kon)federacije triju naroda u konkretnu (kon)federaciju njihovih teritorijalnih jedinica. Naime, teško je zamisliti suverenost pojedinog bh. naroda, koja govori o tome da iz tog naroda ima proizići vlast koja bi artikulirala i štitila njegove interese, bez određene teritorijalizacije suverenosti.4 Te tri jedinice, unutar kojih bi svi građani bili jednakopravni, zajednički bi kreirale političko-pravni identitet BiH. Teritorijalna podloga svake od njih primarno je imala biti bazirana na etničkim prostorima pojedinog naroda (teritorijalnost većinskih naselja tog istog naroda i tim naseljima gravitirajućih nenaseljenih krajeva). Obzirom na „raspršenost“ etničkih prostora svake od zajednica i njihove bi jedinice bile teritorijalno diskontinuitetne a time i međuovisne. U funkcionalnom smislu one bi nužno bile upućene jedna na drugu. Stoga bi bilo korisno da naznačeni ustroj BiH pored, uvjetno rečeno nacionalnih uključuje i funkcionalne, na teritorijalno-praktičnom principu utemeljene cjeline. Kod ovako uređene BiH mogućnost njene disolucije bila bi minimalizirana jer bez bosanskohercegovačkih državnih mehanizama niti jedna od jedinica ne bi mogla adekvatno funkcionirati (v. karte br. 1 i 2 u Prilogu). Hrvati Srbi Muslimani Jugoslaveni Ostali Ukupno nisu pokušale ustrojiti BiH sukladno esencijalnom dijelu njene ustavne definicije. Mjesto toga artikulirale su krajnje egoistične i međusobno isključive platforme. U vremenu konačnog raspada Jugoslavije krajem 1991., SDS se protivio bh. neovisnosti, zalagao za formiranje srpske države na gotovo dvije trećine bh. teritorija i za njeno uključivanje u zajednicu sa Srbijom i Crnom Gorom.5 HDZ je bio za državnu neovisnost BiH te za njeno složeno uređenje koje bi svakom od naroda osiguralo vlastitu, u osnovi teritorijalno kompaktnu jedinicu. S tim da je za hrvatsku tražio približno trećinu bh. teritorija.6 Bošnjaci su također bili za državnu neovisnost BiH ali i za njeno unitarno uređenje. Takvo unutar kojeg vlast, a time i političko-pravni identitet BiH, ne bi proizlazila iz suverenosti triju bh. etničkih zajednica već isključivo iz suverenosti bh. naroda kao skupa građana tj. iz njihove većinske volje („građanska BiH“).7 Kako se pak očekivalo da će bh. građani bošnjačke nacionalnosti u najskorije vrijeme postati apsolutnom većinom, navedeni su zahtjevi realno išli za dokidanjem hrvatske i srpske te za punom afirmacijom bošnjačke etničke suverenosti. Faktički se pretendiralo na transformaciju cjelokupne BiH u bošnjačku nacionalnu tvorevinu. Očekivana uloga međunarodne zajednice u BiH U okolnostima duboke etno-političke polariziranosti bh. društva od izrazitog je značaja bilo što je međunarodna zajednica, koja se u veljači 1992. direktno uključuje u pokušaj razrješenja bh. problematike jasno prepoznala karakter nacionalnih statusa i odnosa u BiH te što ih je pokušala primjereno izbalansirati. Sukladno tome kreirala je i odgovarajući, Etničke zajednice i teritoriji u BiH (1991.)1 nacionalnost (sa državljanima nacionalnost (bez državljana veličina koji borave izvan BiH)2 koji borave izvan BiH)3 etničkih teritorija4 760.852 17,4% 669.354 16,2% 9.948,99 km² 19,44% 1.366.104 31,2% 1.306.397 31,5% 26.683,03 km² 52,13% 1.902.956 43,5% 1.847.817 44,6% 14.550,98 km² 28,43% 242.682 5,5% 319.252 7,7% 104.439 2,45% 4.377.033 100,00% 4.142.820 100.00% 51.183 km² 100,00% (1) S obzirom da su bh. Jugoslaveni najvećim dijelom potjecali iz kojeg od triju naroda BiH, u stvarnosti je broj i udio tih naroda bio nešto veći od iskazanog na popisu. (2) CRKVENČIĆ-BOJIĆ, Jasna (ur.), Stanovništvo Bosne i Hercegovine – narodnosni sastav po naseljima, Republika Hrvatska – Državni zavod za statistiku, Zagreb, 1995., str. 9. (3) Građani R BiH na privremenom radu – boravku u inostranstvu, R BiH – Državni zavod za statistiku, Sarajevo, 1994, str. 7. (4) MRDULJAŠ, Saša, Veličina etničkih prostora u Bosni i Hercegovini (1991.) i njihova podjela po Daytonskome mirovnom ugovoru, Politička misao, 45 (2008) 3-4, str. 227. Nažalost, niti nacionalno-afirmativne stranke koje su krajem 1990. preuzele vlast, odnosno bh. HDZ i SDS te SDA 3 Vidjeti uvodni dio Ustava SR BiH (1974.) te članke 1., 2. i 282. kao i amandmane na isti Ustav iz 1990. kod: Ustavi i ustavni zakoni, Informator, Zagreb, 1974., str. 62, 70, 103; Amandmani LIX – LXXX na Ustav Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, Novinsko-izdavačka organizacija Službeni list SRBiH, Sarajevo, 1990. 4 JOVANOVIĆ, Slobodan, Država, Beogradski izdavačko-grafički zavod, Beograd, 1990., knjiga 1., str. 135. 5 Dnevnik Oslobođenje, Sarajevo, 13/14. 3. 1992., str. 4; VUDVORD Suzan, Balkanska tragedija, Filip Višnjić, Beograd, 1997., str. 210. 6 BEGIĆ, Kasim I., Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog sporazuma (1991–1996), Bosanska knjiga, Sarajevo, 1997., str. 65; dnevnik Oslobođenje, Sarajevo, 26. 3. 1992., str. 5. 7 Vidjeti kod: FILANDRA Šaćir, Bošnjačka politika u XX. stoljeću, Sejtarija, Sarajevo, 1998., str. 377-383; KASAPOVIĆ, Mirjana, Bosna i Hercegovina: podijeljeno društvo i nestabilna država, Politička kultura, Zagreb, 2005., str. 18; VALENTA, Anto, Podjela Bosne i borba za cjelovitost, HKD Napredak, Vitez, 1991., str. 73–74. status, broj 16, ljeto 2013. 59 Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH? Cutileirovplan njenog unutrašnjeg uređenja. On je predviđao BiH kao složenu državu konstituiranu od, uvjetno rečeno nacionalnih jedinica. Što je posebice bitno prihvaćanje tog plana, koji nikad nije odredio granice nacionalnih cjelina, postalo je jednim od preduvjeta međunarodnog priznanja.8 Mada je 18. ožujka 1992. neformalno prihvaćen, najave njegove opstrukcije nakon stjecanja neovisnosti, a u interesu unitarizacije te zemlje;9 srpska vojno-tehnička nadmoć, iz koje je proizlazilo uvjerenje da Srbi agresijom mogu postići više; sveprisutno nepovjerenje; zatim činjenica što je priznanje uslijedilo prije finalizacije nuđenog modela itd. doveli su do izbijanja rata u BiH. Bitno je istaknuti da je u tom ratu, gledano s aspekta ustavnog statusa triju bh. naroda kao konstitutivnih, suverenih i međusobno jednakopravnih, vodstvo svakog od njih, u političkovojnom smislu djelovao s dvojakih pozicija. S obrambenooslobodilačkih s aspekta zaštite vlastitog naroda i njegovih etničkih teritorija te s agresivno-osvajačkih u kontekstu pokušaja da se drugima nametnu vlastita rješenja. Izbijanjem ratnih sukoba sastavnim dijelom mirovnog rješenja postalo je i pitanje ustroja BiH. On je u konačnici parcijalno oblikovan. Prvo je početkom 1994., posredstvom Washingtonskog, hrvatsko-bošnjačkog sporazuma od teritorija pod hrvatskom (HVO) i bošnjačkom (Armija BiH) političko-vojnom kontrolom oformljena Federacija BiH (FBiH). Time je nastala političko-teritorijalna formacija unutar koje je bošnjački živalj trostruko brojniji od hrvatskog. Iz tog je razloga prilikom formiranja FBiH u njenu konstrukciju „ugrađen“ niz u osnovi konsocijacijskih mehanizama koji su manjinskom narodu imali osigurati jednakopravnost.10 Nju su u teritorijalnom smislu imali pružiti i tada formirani kantoni. Mada su oblikovani i s ciljem amortiziranja nezadovoljstva Hrvata zbog urušavanja njihovih zahtjeva za posebnom hrvatskom jedinicom, kantoni ipak nisu definirani kao nacionalno-autonomne cjeline. Naknadno, krajem 1995., posredstvom Daytonskog sporazuma oblikovan je odgovarajući aranžman između Republike Srpske (RS) i FBiH kojim je određen i sam sadržaj bh. državnosti. Washingtonsko-daytonski ustroj oblikovan je u ratnim okolnostima i bio je rezultatom tadašnjih odnosa snaga a ne svojevoljnih kompromisa. Stoga se nije moglo očekivati da će ga oživotvoriti dojučerašnji protivnici. U tom smislu uloga međunarodne zajednice, kao neutralnog, kako se već podrazumijevalo, te autoritativnog posrednika i provoditelja dogovorenih rješenja imala je biti od presudnog značaja za budućnost BiH, njenih naroda i građana. Pri tome je temeljni vid djelovanja međunarodne zajednice imao biti usmjeren prema tome da se unutar svakog od triju naroda odbace ili minoriziraju stare, ratne platforme, kao i ozračje koje su te platforme producirale te da svaki 8 Dnevnik Slobodna Dalmacija, Split, 19. 3. 1992., str. 4; 30. 3. 1992., str. 11; 7. 4. 1992., str. 13. od njih unutar prihvaćenih rješenja pokuša iznaći prostora za vlastitu afirmaciju. Konkretno, naznačeno je djelovanje trebalo rezultirati time da Srbi otklone ideju državnog osamostaljenja RS te da u okviru BiH pronađu perspektivu i za vlastite interese i za budućnost RS. Jednako tako, trebalo je postići i to da se Bošnjaci distanciraju od unitarne koncepcije te da uvide kako svoje interese mogu osigurati i u složeno uređenoj BiH. Hrvate se pak trebalo uvjeriti, kad im se već uskratilo pravo na vlastitu jedinicu, da su mehanizmi koji su dogovoreni i koji bi trebali biti u službi njihove jednakopravnosti, kako na razini FBiH tako i na razini BiH uistinu i funkcionalni. Pored navedenog, temeljnog cilja, međunarodna je zajednica trebala pripomoći ostvarenju još jednog, podjednako bitnog. Naime, rješenja do kojih se došlo u vremenu i okolnostima kakve su već bile nisu mogla u svim svojim značajkama biti (trajno) poticajna za razvoj bh. društva. Ona nisu mogla regulirati niti sva ona, opravdana pitanja iz sfere nacionalnih statusa i odnosa koja su se u naknadnom tijeku događaja morala otvoriti. Stoga je „oduvijek“ postojala potreba daljnjeg unaprjeđenja i nadogradnje postojećih rješenja. Međunarodna je zajednica trebala osigurati da se taj proces odvija u ozračju tolerancije, međusobnog uvažavanja te samo i jedino suglasjem. Nesumnjivo da je pred njom bio težak zadatak. No, postojala su dogovorena rješenja i svi su se obvezali na njihovo provođenje. Pored toga, uspješnost oživotvorenja tih rješenja trebalo je omogućiti i to što se međunarodna zajednica do kraja 90-ih uspjela čvrsto etablirati u BiH. Do te mjere da je u njoj stekla dominantne pozicije s kojih je u bitnome mogla utjecati na tok unutrašnjih bh. odnosa. 11 Sukladno tome, barem površinski gledano, nije baš bilo nužno da BiH do danas ostane duboko polariziranom zemljom, takvom unutar koje je rat gotovo nastavljen političkim sredstvima i koja bi bez inozemne nazočnosti i monitoringa vjerojatno iznova utonula u međunacionalne sukobe. A opet, bilo je nužno ukoliko se ima na umu da međunarodna zajednica i nije „došla“ u BiH s namjerom implementacije i nadogradnje washingtonsko-daytonskog ustroja. Stvarna uloga međunarodne zajednice u BiH Kao što je istaknuto, u početnoj fazi svog bavljenja bh. problematikom međunarodna je zajednica imala izbalansiran odnos prema pitanju regulacije statusa i odnosa između etničkih zajednica u BiH. Podržavala je njeno uređenje kao složene države unutar koje bi tri naroda bila ravnopravnim političkim subjektima. Međutim, uskoro po izbijanju rata taj se odnos iz korijena izmijenio. Ukratko, projekt oružanog etabliranja RS-a bio je popraćen opsežnim zločinima koje su pojedinci i grupacije iz srpskog naroda počinili nad pripadnicima druge dvije za- 9 Dnevnik Oslobođenje, Sarajevo, 26. 3. 1992., str. 5; 2. 4. 1992., str. 4. 10 KASAPOVIĆ, Mirjana, Bosna i Hercegovina: podijeljeno društvo i nestabilna država, op. cit., str. 153-154, 156. 60 magazin za političku kulturu i društvena pitanja 11 PETRITSCH, Wolfgang, Bosna i Hercegovina od Daytona do Evrope, Svjetlost, Sarajevo, 2002., str. 92-94; 122-135. Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH? jednice. Pri tome su Hrvati, koji su kršćani kao i Srbi, te Bošnjaci, koji su muslimani – podjednako loše prolazili jer agresivno-zločinačko djelovanje nije bilo motivirano vjersko-civilizacijskim već nacionalno-interesnim kategorijama. No obzirom na okolnosti većina stradalih i protjeranih bili su Bošnjaci. Jednako tako unutar od Srba opkoljenih enklava, u kojima su životni uvjeti bili porazni i koje su bile izložene stalnim oružanim napadima, Bošnjaci su bili izrazito većinskim stanovništvom. Tako se stjecao dojam da su praktički jedine žrtve rata Bošnjaci te da je u „srcu“, uvjetno, kršćanske Europe jedna muslimanka zajednica „napuštena od zapada i progonjena zbog svoje vjere“.12 Ti su doživljaji predstavljali opterećenje za zapadne države koje su „u ime“ međunarodne zajednice preuzele međunarodni dio odgovornosti za BiH a time i za sudbinu bošnjačko-muslimanske zajednice. Na odnos Zapada prema pozicijama bh. muslimana postepeno se otpočelo gledati kao na svojevrsnu mjeru njegovog respekta i korektnosti prema samom islamu te općenito islamskom „svijetu“. Jasno da zapadnim zemljama nije odgovaralo da ih se u tom smislu sumnjiči ili optužuje. Prvo zbog „duha“ samog Zapada koji u svom suvremenom izričaju zazire, pored ostalog i od vjersko-civilizacijskih podvajanja i netrpeljivosti. Ali i zbog sasvim konkretnih interesa koje te iste zapadne zemlje imaju u islamskom „svijetu.“ Sukladno rečenom, valjalo je pružiti kakvu opipljiviju podršku bošnjačkoj strani. U kom bi smjeru ta podrška mogla ići donekle je usmjeravala jedna druga, ovaj put zapadna percepcija bh. zbivanja. Ona ne dovodi u pitanje iskrenost u komunikaciji zapadnog i islamskog „svijeta“ ali ukazuje na ono što jest činjenica. Da je ipak riječ o dva „svijeta“ te da je teško nadići sve barijere koja stoje između njih. Naime, na Zapadu su se uskoro po izbijanju rata u BiH pojavila viđenja po kojima se podrškom složenom ustroju i oblikovanju kompaktnih nacionalnih jedinica u osnovi pruža poticaj etničkoj homogenizaciji te u konačnici raspadu te zemlje. Nakon tog raspada u središtu Europe pojavila bi se mala i homogena bošnjačko-muslimanska državica koja bi zbog nezadovoljstva vlastitim statusom mogla postati uporištem antizapadnih tendencija.13 No, ostajalo je pitanje što učiniti. Dvojbe je razriješila sama bošnjačka strana koja je koncepciju unitarne BiH uspješno prezentirala ne samo kao svoju želju za suživotom i održanjem multietničke i multireligijske BiH već i kao najprimjereniji način da se takvo što osigura. Podrška ovoj platformi, koja se pozivala na vrijednosti sukladne zapadnima, koju je time bilo lako predstaviti 12 SIMMS, Brendan, Najsramniji trenutak – Britanija i uništavanje Bosne, Buybook / Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji / The Bosnian Institute, Sarajevo / Beograd / London, 2003., str. 26. 13 Vidjeti: HOLBROOKE, Richard, Završiti rat, TDK Šahinpašić, Sarajevo, 1998., str. 37–38, 340, 343; NOBILO, Mario, Hrvatski feniks – diplomatski procesi iza zatvorenih vrata 1990–1997, Globus, Zagreb, 2000., str. 539– 540; O’BALLANCE, Edgar, Civil War in Bosnia 1992–94., Macmillan Press / St. Martin’s Press, Basingstoke / New York, 1995., str. 79. kao jedino etički opravdano rješenje za BiH, 14 ne samo da je otklanjala moguće nesporazume s islamskim „svijetom“, jer su je producirali sami Bošnjaci-muslimani, već je i otklanjala mogućnost uspostave male te potencijalno problematične bošnjačko-muslimanske državice. Stoga je na neki način razumljivo što je u okolnostima kakve su bile već do kraja 1992. unutar dominantnog, za BiH presudnog dijela međunarodne zajednice prevladalo uvjerenje da upravo tu platformu valja podržati, propagirati i ostvariti. Jasno, time je poništena medijatorska uloga međunarodne zajednice u BiH. Ona je praktički postala jednom od „strana u sukobu“ koja primarno mora voditi brigu o vlastitim pozicijama i interesima. Ta ju je briga dovela do toga da podrži platformu koja unatoč dobroj propagandnoj „upakiranosti“ zapravo predstavlja najradikalniju, maksimalističku platformu jednog od triju bh. naroda.15 Međutim, za ratnih zbivanja nije bilo nimalo lako nametnuti unitarni model. Prvenstveno je valjalo okončati ratne sukobe i stradanja ljudi. Iz tog je razloga međunarodna zajednica i prihvatila uspostavu wasingtonsko-daytonske BiH. Dakle, ne iz razloga koji su npr. imali svog značaja tijekom početne faze njenog djelovanja. Tad je podrška složenom ustrojstvu bila motivirana željom za harmonizacijom nacionalnih statusa i odnosa u BiH. U novim prilikama složeno je ustrojstvo prihvaćeno iz nužde. No njegovim se prihvaćanjem otvarao prostor novom vidu međunarodne infiltracije u BiH. Ovaj put, kako je istaknuto, u funkciji posredništva u provođenju prihvaćenih rješenja. Kako bi ono bilo uspješno valjalo je u BiH steći nadmoćne pozicije i ovlasti. I njih se steklo i s njima se počelo služiti. Na način koji nije mogao biti imun od nasljeđa s kojim se, sada u novoj ulozi, međunarodna zajednica „našla“ u BiH. Rezultat dosadašnjeg djelovanja na unitarizaciji BiH Valja naglasiti da su otpori provedbi washingtonskodaytonskih rješenja, konkretno na srpskoj i hrvatskoj strani bili stvarni. Srbi su htjeli održati praktički državni status RS dok su Hrvati izbjegavali integrirati vlastite teritorije u ono što je imala biti Federacija BiH.16 U tom smislu međunarodna je zajednica, sukladno svojoj ulozi, imala puno pravo otkloniti te otpore kako bi dogovorena rješenja bila provedena. Međutim, ona je vrlo brzo otpočela koristiti to pravo kako bi nametnula rješenja koja nemaju veze s washingtonsko-daytonskim modelom, odnosno koja su u izravnoj vezi s bošnjačkom koncepcijom unitarne BiH. 14 BELOF, Nora, Jugoslavija – jedan rat koji se mogao izbeći, Plato, Beograd, 1999., str. 80; HUNTINGTON, Samuel P., Sukob civilizacija, Izvori, Zagreb, 1997., str. 355; ZIMMERMANN, Warren, Izvori jedne katastrofe, Globus / Znanje, Zagreb, 1997., str. 253. 15 Vidjeti više kod: MRDULJAŠ, Saša, Oblikovanje međunarodne podrške unitarnoj Bosni i Hercegovini, Međunarodna politika, 63 (2012) 3. 16 BILT, Karl, Zadatak mir, Radio B92, Beograd, 1999., str. 484-485. status, broj 16, ljeto 2013. 61 Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH? Srpsko i hrvatsko protivljenje takvom djelovanju bilo je lako prikazati kao protivljenje mirotvornim naporima usmjerenim na provedbu washingtonsko-daytonskog modela. Tim više što velikoj većini promatrača bh. prilika nije lako razlučiti po kom su pitanju srpski ili hrvatski otpori opravdani a u kom nisu. Ujedno kako bi se umanjio značaj otpora unitarizaciji ona se odvijala i odvija u prikladnom propagandnom ozračju unutar kojeg se ustrajno obnavlja „sjećanje“ na srpske i hrvatske stvarne ili imputirane „grijehove“, u kom se protivljenje nametnutim rješenjima prikazuje kao protivljenje obnovi multietničnosti, pravima „ostalih“ tj. manjina, samoj BiH ili mogućnosti da bude, kako se voli reći „normalnom“ državom.17 U konačnici takvom unutar koje bi volja većine građana, a većina građana su Bošnjaci, bila presudna u određivanju „karaktera“ BiH. U svakom slučaju, prikazanim se djelovanjem postiglo određene rezultate. Mada se i nadalje ustrajava gotovo na identifikaciji bh. problematike sa RS-om činjenica je da se taj entitet „odavno“ uspjelo čvrsto „usidriti“ u okviru BiH. Uz količinu pritiska izvršenu na RS te sile „okrenute“ prema njoj, pored svih mehanizama koji su instalirani kako bi RS bila neupitnim dijelom BiH, svaki pokušaj separacije tog entiteta u korijenu bi ugrozio same srpske pozicije. Zasigurno su kod velike većine Srba u RS-u i nadalje prisutne tendencije za separacijom no ona nemaju stvarnu političku težinu.18 Opet, valja se upitati koliko ih se potencira postojećim pristupom BiH. U kontekstu RS-a ipak nije najuočljivije do koje se razine ide s destrukcijom washingtonsko-daytonskog modela. Riječ je o posebnom entitetu s odgovarajućim samoprotekcijskim mehanizmima te relativno brojnim stanovništvom koje podržava njegovu opstojnost. Stoga „demontaža“ RS-a ne predstavlja nimalo jednostavan posao. No Hrvati u FBiH su izrazita manjina naspram Bošnjaka, nemaju vlastitu samoupravnu jedinicu, znatnim su dijelom nastanjeni u enklavama „opkoljenim“ Bošnjacima ili „raspršeni“ među njima. Obzirom na rečeno, već samo dovođenje hrvatskih pozicija na razinu predviđenu washingtonsko- daytonskim rješenjima, unutar kojih bi bili zaštićeni krhkim konsocijacijskim mehanizmima bilo je dovoljno za otklanjanje nekakve hrvatske prijetnje integritetu BiH. Tim više što ona, za razliku od srpske nema dubljeg korijena niti u idejnom kontekstu. Naime, Hrvatima iz više razloga odgovara cjelovitost i opstojnost BiH. Jasno, unutar koje je hrvatskom narodu osigurana ravnopravnost. Jedan od tih razloga, zasigurno najuvjerljiviji, proizlazio bi iz toga što bi raspadom BiH i inkorporacijom RS u okvir Srbije nastalo stanje koje se na hrvatskoj strani doživljava kao sigurnosna prijetnja samoj Hrvatskoj. Uz to u hrvatskom „slučaju“, opet za 17 ANČIĆ, Mladen, Tko je pogriješio u Bosni, Pan liber, Osijek / Zagreb / Split, 1999., str. 117-118, 125-126; TRNKA, Kasim, Konstitutivnost naroda, Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca, Sarajevo, 2000., str. 57-58. 18 KECMANOVIĆ, Nenad, Nemoguća država – Bosna i Hercegovina, Filip Višnjić, Beograd, 2007., str. 307. 62 magazin za političku kulturu i društvena pitanja razliku od srpskog postoji i snažna identifikacija s bosanskom, od strane franjevačkog reda čuvanom i poticanom državnom tradicijom.19 Unatoč tome, očigledno se smatralo da su Hrvati previše dobili washingtonsko-daytonskim rješenjima te su statusno degradirani znatno ispod njih. Da bi se to postiglo valjalo je koordiniranim međunarodno-bošnjačkim angažmanom te „zaobilaženjem“ hrvatske političke volje „redefinirati“ njeno ustavno određenje, značaj Doma naroda i prava korištenja veta u njemu, izmijeniti izborni zakon itd. Tako je FBiH, koja je proizišla iz hrvatsko-bošnjačkog dogovora faktički svođena na bošnjački entitet.20 Doduše, još uvijek nisu stvoreni uvjeti da se Hrvate i formalno istisne s najviših razina vlasti. No za sada je dovoljno da Bošnjaci odlučuju o tome koji će od Hrvata biti na njima. Naznačeno međunarodno djelovanje zasigurno je suprotno tome kako je BiH zamišljena prilikom svog utemeljenja ili njenoj nekadašnjoj ustavnoj definiciji (Ustav 1974.) po kojoj je imala biti tvorevinom triju konstitutivnih, suverenih i jednakopravnih naroda. Suprotno je i ustrojstvenim rješenjima koja su predviđana prilikom priznanja njene neovisnosti posredstvom Cutileirovog plana. I napokon, što je u postojećim prilikama najvažnije suprotno je samom washingtonsko-daytonskom modelu te ulozi koju je međunarodna zajednica preuzela u njegovoj provedbi. No, činjenica je da se zone neuralgičnih međuetničkih odnosa mogu stabilizirati na različite načine pa i poticanjem dominacije jedne etničke skupine nad drugima.21 Međutim u BiH su ti poticaji limitirani. Točno je da su određeni razlozi i interesi doveli do oblikovanja međunarodne podrške unitarnoj BiH. Ali to ne znači da unutar relevantnih međunarodnih krugova ne postoji svijest o rizicima koje sa sobom nosi realizacija tog projekta. Ne samo u kontekstu (daljnje) destabilizacije BiH te regije u kojoj se nalazi, odnosno na razini hrvatsko-bošnjačko-srpskih odnosa. Radikalniji istupi u korist unitarnih rješenja mogli bi dovesti i do polarizacije na samoj međunarodnoj sceni obzirom da složeno uređena BiH, koja uključuje RS, ima podršku pojedinih, bitnih segmenta unutar same međunarodne zajednice.22 Pored navedenog postoji i određena svijest o tome da bi realizacija unitarnog projekta dovela (vremenom) do masovnog iseljavanja Hrvata i Srba iz BiH. Da bi time mjesto homogene 19 DŽAJA, Srećko M., Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo, 1992., str. 180-181; 186. 20 Vidjeti: BISKUPSKA KONFERENCIJA BOSNE I HERCEGOVINE, Bosna i Hercegovina – izvor nestabilnosti i prijetnja miru, ili buduća članica EU-a, Sarajevo, 29. 10. 2005., http://www.ktabkbih.net/info.asp?id=94 (12. 4. 2013). 21 MCGARRY, John, O’LEARY, Brendan (eds), The Politics of Ethnic Conflict Regulation, Routledge, London / New York, 1993., str. 1-40. 22 SFETAS, Spyridon, The Balkans today: Between the European integration and the American-Russian antagonism, Review of International Affairs, 61 (2010) 1, 30-53; PETROVIĆ, Žarko N. (ur.), Zbornik radova : Odnosi Rusije i Srbije na početku XXI veka, ISAC Fond, Beograd, 2010; RELJIĆ, Dušan, Zapadni Balkan u trouglu SAD – EU – Rusija, Međunarodna politika, 60 (2009) 2, 17-25; VUKADINOVIĆ, Radovan, Američko-ruski odnosi i NATO, Međunarodne studije, 8 (2008) 2, str. 29-50. Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH? muslimansko-bošnjačke jedinice na trećini teritorija složeno uređene BiH nastala homogena muslimansko-bošnjačka država na cjelini bh. teritorija. Ukupno, moglo bi se reći da je svojim dosadašnjim djelovanjem međunarodna zajednica dosta učinila po pitanju unitarizacije ali i da su daljnji iskoraci u tom pravcu teško provedivi i neizvjesni. Stoga je nastalo stanje svojevrsne blokade unutar kojeg svaki od triju bh. naroda iščekuje nekakav preokret u vlastitu korist. I to stanje može potrajati jako dugo. Dok god traje BiH će biti nestabilnom državom izrazito suženih razvojnih perspektiva što će imati pogubne posljedice za njene građane i za svaki od njenih naroda. Valja napomenuti da je održavanjem pa i poticanjem stanja međunacionalne polarizacije, čemu je podrška unitarizaciji zasigurno vodila, dat doprinos i nepovoljnom ishodu povratka prognanika u sredine pod „tuđom“ vlašću. Naime, mnogi su svoj povratak odlagali iz uvjerenja da će u BiH nastupiti radikalne ustrojstvene promjene. Takve koje će im omogućiti da se u sredinama iz kojih su protjerani u potpunosti osjećaju kao „svoji na svome“. Ali te se promjene, barem ne u onom smislu u kojem su iščekivane, jednostavno nisu zbile. Onaj dio prognanika koji je uz njih vezivao svoj povratak, a taj zasigurno nije sporedan na koncu se i nije vratio. A riječ je bila o ljudima koji su svojom egzistencijom u krajevima iz kojih su potekli mogli imati i znatnu ulogu u reintegraciji bh. društva i države. Zaključak: bitnost promjene međunarodnog gledišta i odnosa prema BiH Kako će se dalje razvijati odnos međunarodne zajednice prema razrješenju bh. problematike ovisiti će o njenim mogućnostima, interesima bitnih zemalja koje se „kriju“ pod tim pojmom, o odnosima unutar same BiH, itd. Iz ovdje danog prikaza nužno proizlazi da bi i za međunarodnu zajednicu i za BiH bila poželjna promjena međunarodnog gledišta a time i odnosa prema toj zemlji. U tom smislu, svakako da je točno da su tijekom rata Bošnjaci podnijeli uistinu velike žrtve i da one zaslužuju izrazit respekt. Ali možda bi trebalo naglasiti da je bošnjačka zajednica, uzimajući u obzir njen stvarni potencijal, uspjela u tom istom ratu polučiti i najdalekosežnije političko-vojne rezultate. Npr. bošnjački etnički prostori zauzimali su oko 28% teritorija BiH dok se pod direktnim bošnjačkim nadzorom, po okončanju teritorijalnih razmjena 1996. nalazilo nekih 33% bh. prostornosti. Ujedno, bošnjačkoj je politici početkom 1994. uspjelo dovesti Hrvate u poziciju da otklone zahtjev za posebnom jedinicom te da sa svojim prostorima postanu dijelom FBiH. Dakle, entiteta koji zauzima polovicu bh. teritorija i u kojem su bošnjački interesi, čak i po washingtonsko-daytonskim rješenjima – osigurani. Napokon RS je dio BiH te je njena prostornost također, u mjeri u kakvoj već jest u funkciji bh. države a time i bošnjačke zajednice. Nadalje, točno je da je na teritoriju koji se nalazi unutar RS prije rata, po popisu iz 1991., živjelo nekih 475.000 Bošnjaka i 155.000 Hrvata. No i u FBiH je obitavalo oko 480.000 Srba. Istina je i to da je u RS „ostalo“ oko 5.000 km² bošnjačkih te 1.590 km² hrvatskih etničkih prostora. Ali točno je i da su srpski etnički teritoriji u FBiH zauzimali oko 8.525 km² itd. itd.23 Pored istaknutog, valjalo bi se zapitati kojeg smisla ima, kad RS već jest dio BiH ostavljati širok prostor njenoj kriminalizaciji te popratnim kalkulacijama o potrebi njenog „rušenja“?24 Da li se takvim pristupom ugrožava ono što BiH realno može imati od RS, odnosno što bi mogla imati kad bi se prema Srbima vodila drugačija politika. Takva koja bi na temelju prihvaćanja RS-a i srpskog subjektiviteta doprinijela tome da Srbi pronađu svoj interes u BiH. S druge strane, da li je hrvatski narod u FBiH baš tolika prijetnja bošnjačkim pozicijama da je taj entitet nužno transformirati u bošnjački. Možda bi bilo korisnije, i to ne samo za Hrvate da političko-pravni identitet FBiH ipak proizlazi iz usuglašavanja hrvatskih i bošnjačkih interesa. Destrukcijom hrvatskih pozicija u FBiH svakako će se, naravno negativno, utjecati na opći kontekst hrvatsko-bošnjačkih odnosa. No što iz urušavanja ustavnog statusa brojčano manjinskog, hrvatskog naroda u FBiH mogu zaključiti Srbi koji su na razini BiH također brojčana manjina u odnosu na Bošnjake? Pa tek to da prvu pogodnu priliku trebaju iskoristiti za izdvajanje RS iz okvira BiH. Svakako da je zapadnim zemljama koje „u ime“ međunarodne zajednice upravljaju BiH teško mijenjati ustaljeni odnos prema toj državi pa i kad postoje jasni pokazatelji da bi ga trebalo mijenjati. Jer suočiti će se s optužbama za „izdaju“ BiH, multikulturalizma, suživota, sa optužbama za antibošnjačku a time i protuislamsku politiku, s prijetnjama da same potiču uspostavu nekakve antizapadno orijentirane bošnjačko-islamske državice itd. No možda bi uočljivije uključivanje odgovarajućih stručnjaka iz pojedinih islamskih zemalja u pokušaje razrješenja bh. problematike moglo pripomoći rasterećivanju međunarodne zajednice. Prosudbe koje bi proizišle iz njihovog potpunog i objektivnog uvida u bh. odnose te u mogućnosti njihovog razrješenja ne bi se moglo olako diskvalificirati. Na koncu, bh. unutrašnje suprotnosti niti su bile niti jesu determinirane vjersko-civilizacijskim odrednicama već sasvim 23 Etno-prostorni podatci: v. tablice br. 1 i 2 u Prilogu. Etno-demografski pokazatelji proizišli su iz autorovog proračuna utemeljenog na podacima objavljenim kod: CRKVENČIĆ-BOJIĆ, Jasna (ur.), Stanovništvo Bosne i Hercegovine – narodnosni sastav po naseljima, Republika Hrvatska – Državni zavod za statistiku, Zagreb, 1995. te iz uvida u linije razgraničenja između Federacije BiH i RS te između bh. prostora pod kontrolom HVO-a i Armije BiH. Distrikt Brčko, oformljen 2000. od dijelova nekadašnje općine Brčko koji su se nalazili pod hrvatskom, muslimanskom/bošnjačkom ili srpskom kontrolom analiziran je u sklopu prostora pod nadzorom HVO-a, Armije BiH ili RS. 24 „… nikada ne smije izgubiti iz vida da je entitet RS nastala agresijom, genocidom i etničkim čišćenjem…“; „ … kad Srpska nestane, nad Banja Lukom ćemo razviti najveći barjak BiH“; „100.000 Bošnjaka planira da putem izbora sruši Republiku Srpsku“ itd. http://www.vijesti.ba/vijesti/bih/118490-Izetbegovic-nastala-agresijom-genocidom.html; http://poskok. info/wp/?p=24494; http://eizbori.com/ (12. 4. 2013.) status, broj 16, ljeto 2013. 63 Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH? konkretnim nacionalnim interesima tj. načinom na koji ih se shvaćalo i shvaća. Vjersko-civilizacijska pripadnost samo je korištena, u onoj mjeri u kojoj je bilo moguće, za njihovu promociju. I bilo bi dobro tome stati na kraj kako u interesu BiH tako i u interesu skladnog suodnosa onog, povećeg dijela svijeta koji se nalazi izvan njenih okvira a koji također pripada, uvjetno rečeno kršćanskom ili islamskom civilizacijskom krugu. Saša Mrduljaš (Split, 1971.), diplomirao, magistrirao („Međunacionalni odnosi u BiH i politika međunarodne zajednice“) i doktorirao („Politička dimenzija hrvatsko-muslimanskih/bošnjačkih odnosa do međunarodnog priznanja BiH – travanj 1992.“) na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Voditelj Područnog centra (Split) Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar. Tablica br. 1: Dijelovi „washingtonsko-daytonske“ BiH (1995/96.) pod kontrolom HVO-a, Armije BiH i RS te pojedinačni etnički prostori unutar njih1 DIO BIH POD HVO-om Hrvatski etnički prostori Bošnjački etnički prostori Srpski etnički prostori Ukupno (18,88% BiH): DIO BIH POD ARMIJOM BIH Hrvatski etnički prostori Bošnjački etnički prostori Srpski etnički prostori Ukupno (32,74% BiH): REPUBLIKA SRPSKA Hrvatski etnički prostori Bošnjački etnički prostori Srpski etnički prostori Ukupno (48,38% BiH): km² 6.091,78 511,19 3.060,38 9.663,35 km² 2.265,59 9.025,49 5.466,23 16.757,31 km² 1.591,62 5.014,3 18.156,42 24.762,34 UDIO UNUTAR DIJELA BIH POD HVO-om 63,04 5,29 31,67 100,00 UDIO UNUTAR DIJELA BIH POD ARMIJOM BIH 13,52 53,86 32,62 100,00 UDIO UNUTAR REPUBLIKE SRPSKE 6,43 20,25 73,32 100,00 (1) MRDULJAŠ, Saša, Veličina etničkih prostora u Bosni i Hercegovini (1991.) i njihova podjela po Daytonskome mirovnom ugovoru, Politička misao, 45 (2008) 3-4, str. 236. Tablica br. 2: Raspored pojedinačnih etničkih prostora unutar dijelova „washingtonsko-daytonske“ BiH (1995/96.) pod kontrolom HVO-a, Armije BiH i RS HRVATSKI ETNIČKI PROSTORI Dio BiH pod HVO-om Dio BiH pod Armijom BiH Republika Srpska Ukupno (19.44% BiH): BOŠNJAČKI ETNIČKI PROSTORI Dio BiH pod HVO-om Dio BiH pod Armijom BiH Republika Srpska Ukupno (28,43% BiH): SRPSKI ETNIČKI PROSTORI Dio BiH pod HVO-om Dio BiH pod Armijom BiH Republika Srpska Ukupno (52,13% BiH): 64 km² 6.091,78 2.265,59 1.591,62 9.948,99 km² 511,19 9.025,49 5.014,3 14.550,98 km² 3.060,38 5.466,23 18.156,42 26.683,03 magazin za političku kulturu i društvena pitanja UDIO UNUTAR CJELINE HRVATSKIH ETNIČKIH PROSTORA 61,23 22,77 16,00 100,00 UDIO UNUTAR CJELINE BOŠNJAČKIH ETNIČKIH PROSTORA 3,51 62,03 34,46 100,00 UDIO UNUTAR CJELINE SRPSKIH ETNIČKIH PROSTORA 11,47 20,49 68,04 100,00 Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH? Karta br. 1: Jedan od primjera kako se moglo provesti unutrašnju podjelu Bosne i Hercegovine na nacionalne i funkcionalne jedinice Linije – vanjske granice BiH i granice bosansko-hercegovačkih općina (1991); točke – naselja BiH; žuto – hrvatska jedinica; narandžasto – bošnjačka jedinica; zeleno – srpska jedinica; pune linije – linije razgraničenja između funkcionalnih jedinica. Kartu izradio dr. sc. Saša Mrduljaš. status, broj 16, ljeto 2013. 65 Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH? Karta br. 2: Etnička karta Bosne i Hercegovine (1991.) i njena unutrašnja podjela na prostore pod kontrolom HVO-a, Armije BiH i RS (1995/1996.) Linije – vanjske granice BiH i granice bosansko-hercegovačkih općina (1991); točke – naselja BiH; žuto – hrvatski etnički prostori; narandžasto – bošnjački etnički prostori; zeleno – srpski etnički prostori; pune linije – linije razgraničenja između dijelova BiH pod kontrolom Hrvatskog vijeća obrane, Armije BiH i Republike Srpske. Etničku kartu izradio dr. sc. Saša Mrduljaš prema podacima: Crkvenčić-Bojić, Jasna (ur.), Stanovništvo Bosne i Hercegovine – narodnosni sastav po naseljima, Republika Hrvatska – Državni zavod za statistiku, Zagreb, 1995. 66 magazin za političku kulturu i društvena pitanja Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH? Literatura Amandmani LIX – LXXX na Ustav Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, Novinsko-izdavačka organizacija Službeni list SRBiH, Sarajevo, 1990. ANČIĆ, Mladen, Tko je pogriješio u Bosni, Pan liber, Osijek / Zagreb / Split, 1999. BEGIĆ, Kasim I., Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog sporazuma (1991–1996), Bosanska knjiga, Sarajevo, 1997. BELOF, Nora, Jugoslavija – jedan rat koji se mogao izbeći, Plato, Beograd, 1999. BILT, Karl, Zadatak mir, Radio B92, Beograd, 1999. Bosna i Hercegovina – izvor nestabilnosti i prijetnja miru, ili buduća članica EU-a, Sarajevo, BISKUPSKA KONFERENCIJA BOSNE I HERCEGOVINE, 29. 10. 2005., http://www. ktabkbih.net/info.asp?id=94 CRKVENČIĆ-BOJIĆ, Jasna (ur.), Stanovništvo Bosne i Hercegovine – narodnosni sastav po naseljima, Republika Hrvatska – Državni zavod za statistiku, Zagreb, 1995. Dnevnik Oslobođenje, Sarajevo, 1992. Dnevnik Slobodna Dalmacija, Split, 1992. DURAKOVIĆ, Nijaz, Prokletstvo Muslimana, Oslobođenje, Sarajevo, 1993. DŽAJA, Srećko M., Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo, 1992. FILANDRA Šaćir, Bošnjačka politika u XX. stoljeću, Sejtarija, Sarajevo, 1998. HOLBROOKE, Richard, Završiti rat, TDK Šahinpašić, Sarajevo, 1998. HUNTINGTON, Samuel P., Sukob civilizacija, Izvori, Zagreb, 1997. ISAKOVIĆ, Alija, O „nacionaliziranju“ Muslimana, Globus, Zagreb, 1990. IVANOVIĆ, Vesna, Raspad Jugoslavije i stvaranje BiH 1990. – 1995. (doktorska disertacija), Fakultet političkih znanosti, Zagreb, 2000. KECMANOVIĆ, Nenad, Nemoguća država – Bosna i Hercegovina, Filip Višnjić, Beograd, 2007. MCGARRY, John, O’LEARY, Brendan (eds), The Politics of Ethnic Conflict Regulation, Routledge, London / New York, 1993. MRDULJAŠ, Saša, Oblikovanje međunarodne podrške unitarnoj Bosni i Hercegovini, Međunarodna politika, 63 (2012) 3. MRDULJAŠ, Saša, Veličina etničkih prostora u Bosni i Hercegovini (1991.) i njihova podjela po Daytonskome mirovnom ugovoru, Politička misao, 45 (2008) 3-4. NOBILO, Mario, Hrvatski feniks – diplomatski procesi iza zatvorenih vrata 1990–1997, Globus, Zagreb, 2000. O’BALLANCE, Edgar, Civil War in Bosnia 1992–94., Macmillan Press / St. Martin’s Press, Basingstoke / New York, 1995. PETRITSCH, Wolfgang, Bosna i Hercegovina od Daytona do Evrope, Svjetlost, Sarajevo, 2002. PETROVIĆ, Žarko N. (ur.), Zbornik radova : Odnosi Rusije i Srbije na početku XXI veka, ISAC Fond, Beograd, 2010. RELJIĆ, Dušan, Zapadni Balkan u trouglu SAD – EU – Rusija, Međunarodna politika, 60 (2009) 2. SFETAS, Spyridon, The Balkans today: Between the European integration and the American-Russian antagonism, Review of International Affairs, 61 (2010) 1. SIMMS, Brendan, Najsramniji trenutak – Britanija i uništavanje Bosne, Buybook / Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji / The Bosnian Institute, Sarajevo / Beograd / London, 2003. TRNKA, Kasim, Konstitutivnost naroda, Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca, Sarajevo, 2000. Ustavi i ustavni zakoni, Informator, Zagreb, 1974. VALENTA, Anto, Podjela Bosne i borba za cjelovitost, HKD Napredak, Vitez, 1991. VUDVORD Suzan, Balkanska tragedija, Filip Višnjić, Beograd, 1997. JOVANOVIĆ, Slobodan, Država, Beogradski izdavačkografički zavod, Beograd, 1990., knjiga 1. VUKADINOVIĆ, Radovan, Američko-ruski odnosi i NATO, Međunarodne studije, 8 (2008) 2. KASAPOVIĆ, Mirjana, Bosna i Hercegovina: podijeljeno društvo i nestabilna država, Politička kultura, Zagreb, 2005. ZIMMERMANN, Warren, Izvori jedne katastrofe, Globus / Znanje, Zagreb, 1997. status, broj 16, ljeto 2013. 67 Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH? Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH? Da bi predlozi preustroja FBiH imali minimalnu šansu za saglasnost političkih elita u FBiH čini se da je neophodno da teritorijalna reorganizacija kantona bude takva da eventualne ustupke jednoj nacionalnoj grupi prate kontraustupci drugoj. Indikativan je zaključak Holbruka (Road to the Dayton) da su pregovarači u Dejtonu najviše bili zainteresovani za crtanje mapa, što u stvari podržava stajalište političke elite BH Hrvata koja istrajava na teritorijalizaciji Goran Nikolić Ž elja je zapadnih zemalja da se Federacija BiH tokom ove, a možda i naredne godine radikalno preuredi. Promene bi, pre svega, podrazumevale reformu nadležnosti entiteta, kantona i opština, ukrupnjavanje ili čak ukidanje srednjeg nivoa vlasti (kantona) i drugačiji način funkcionisanja svih tih nivoa vlasti, posebno entiteta, koji bi postao funkcionalniji. Pored ostalog, formirana je i ekspertska grupa za reformu FBiH. Mapa 1: Današnje teritorijalno ustrojstvo BiH i FBiH 68 magazin za političku kulturu i društvena pitanja Već je izneseno nekoliko predloga i dve karakteristike su zajedničke svima njima. Prvo, smanjuju se ovlašćenja i(li) broj kantona, čime se povećava mogućnost bržeg donošenja odluka na entitetskoj ravni. Drugo, ogromna većina političkih predstavnika Hrvata nije zadovoljna predloženim rešenjima. Ovo drugo, naravno, nije direktna posledica prvog, ali je zaista teško zamisliti ustroj FBiH koji bi podrazumevao prvo, a bio prihvatljiv političkoj eliti BH Hrvata. U tome je, u stvari, suština: kako naći modalitet kojim bi se povećala mogućnost bržeg donošenja odluka na entitetskom nivou, uz uslov da i bošnjačka i hrvatska politička elita budu zadovoljne. Indikativno je da je do pre godinu dana većina zahteva za preustroj FBiH ili BiH inicirana od strane elite BH Hrvata, koji su u zahtevali treći entitet ili dominatno hrvatski kanton. Za razliku od tih zahteva, trenutna reforma je od strane njenih protagonista zamišljena tako da ojača veći enitet (čak je iz ambasade SAD poručeno da opcija stvaranja hrvatskog kantona ne dolazi u obzir). Imajuću u vidu ova faktički suprostavljena stajališta o potrebi reforme (F)BiH pokušaću da predstavim modele koji bi bili (delimično) prihvatljivi za protagoniste oba stajališta. Biće izneto nekoliko predloga, kojima je zajedničko da približno podjednako uvažavaju politička stajališta dva najbrojnija naroda FBiH, dok ne pogoršavaju položaj Srba ni „ostalih“. Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH? Da bi predlozi preustroja FBiH imali minimalnu šansu za saglasnost političkih elita u FBiH čini se da je neophodno da teritorijalna reorganizacija kantona bude takva da eventualne ustupke jednoj nacionalnoj grupi prate kontra-ustupci drugoj. Indikativan je zaključak Holbruka (Road to the Dayton) da su pregovarači u Dejtonu najviše bili zainteresovani za crtanje mapa, što u stvari podržava stajalište političke elite BH Hrvata koja istrajava na teritorijalizaciji.1 Kada je u pitanju pravni ustroj mogući kompromis bi bio rast zakonodavne nadležnosti entiteta, praćen smanjenjem njihove izvršne nadležnosti u korist kantona, što bi povećalo efikasnost sistema. Naravno, moguće je i sa tim izmenama, koje ne bi doticale teritorijalno ustrojstvo FBiH, postići određene napretke na polju funkcionalnosti većeg entiteta. Važno je i da bi eventualni povratak veto glasa za Hrvate na niovu FBiH, koji trenutno postoji u vrlo redukovanoj formi, mogao biti praćen nekim kontra-ustupkom kod prve dve navedene stavke. Vašingtonski sporazum, kasnije potvrđen u Dejtonu, predviđao je punu konstitutivnost Hrvata u FBiH, ali je kasnijim promenama od strane OHR-a, posebno za vreme Petriča i Ešdauna, njihovo pravo na vetiranje odluka faktički suspendovano i svedeno na diskrecione odluke Ustavnog suda FBiH (u pogledu eventualne povrede vitalnog nacionalnog interesa), u kome su predstavnici Hrvata u manjini. Naglasio BiH da eventualno usvajanje elektorskog načina izbora članova predsedništva BiH (pri kome bi jedna izborna jedinica bila FBiH sa deset elektora, izabranih u teritorijalnim okvirima koji se podudaraju sa kantonima, a u kojoj bi se birala dva člana predsedništva) ne bi trebalo da utiče na reformu FBiH. To znači da bi i eventualna promena broja kantona ili njihove veličine bila nebitna za elektorske jedinice koje bi ostale identične današnjim kantonima (predloženi elektorski sistem je tako kalibriran da bi i mala promena sve poremetila).2 radi bolje funkcionalnosti i ekonomičnosti FBiH i smanjenja troškova.4 Ipak, teze o visokim troškovima FBiH su upitne. Premijer FBiH je nedavno izveo računicu po kojoj bi ukidanjem kantona, računajući i plaćanje obaveza koje oni imaju, FBiH ostalo oko 250 miliona evra i taj bi novac odmah mogao biti plasiran u privredu. Međutim, teško da je to tačno, budući da bi se ovlašćenja koja vrše kantoni morala preneti na viši ili niži nivo vlasti, koji bi to finansirali. Istina, ušteda bi bilo, ali samo po pitanju smanjenja kantonalne administracije (što podrazumeva otpuštanja, posledični pad zaposlenosti, kao i troškove otpremnina), koja ipak čini manji deo javne potrošnje u FBiH. I „pro-hrvatske“ ideje, koje se svode na dva ili tri mega-kantona (spajanjem sadašnjih kantona FBiH), su uglavnom neprihvatljive za Bošnjake (npr. Hercegovačko-neretvanski kanton bi spajanjem sa dva praktično hrvatska kantona izgubio svoj bošnjački karakter, koji danas ima pored hrvatskog karaktera5). Minimalistički predlog Po ovom predlogu, koji možda ima najviše šansi da bude predmet konsenzusa, FBiH bi imala osam kantona. Došlo bi do ujedinjavanja Podrinjskog kantona sa Sarajevskim i Zapadno-Hercegovačkog sa Kantonom 10. Međutim, ovakvu soluciju političke elite Bošnjaka ne žele, jer se njom stvara jedan dominantno „hrvatski“ kanton, čime se slabi i položaj tri većinski srpske opštine (B. Grahovo, Drvar, Glamoč). Kompromis bi mogao biti u pripajanju Drvara Unsko-Sanskom kantonu (što figurira u većini predloga koji su izneseni u poslednje vreme), dok bi kao ustupak Hrvatima mogli da vidimo pripajanje opštine Usora Posavskom kantonu (Usora je u širem smislu, kao deo Nije teško zaključiti da je teško očekivati da će predlog o ukidanju srednjeg niova vlasti, koji je pored ostalog iznela NSRzB biti usaglašen. Slično je i sa predlogom udruženja Pravni institut u BiH, koji je takođe teško prihvatljiv za elitu BH Hrvata. Oni predlažu Federaciju BiH sa šest kantona, u kojoj bi praktično samo jedan i po kanton bio „hrvatski“.3 Po njima bi sadašnje podeljene nadležnosti između Federacije i kantona bile bi redefinisane u korist FBiH, i to, kako kažu, 1 United States Department of State, 1997, Road to the Dayton, U.S. Diplomacy and the Bosnia Peace Process, May-December 1995. 2 Videti: http://blog.b92.net/text/21239/Americki-elektorski-sistem-zaizbor-PREDSEDNISTVA-BiH/ 3 https://www.google.rs/search?q=pravni+instutut+u+BiH+mapa+6+kant ona&rlz=1C1GTPM_enRS503RS503&aq=f&um=1&ie=UTF-8&hl=sr&tb m=isch&source=og&sa=N&tab=wi&ei=Uvo1Ud7RKdDPsgarkoHoAg&bi w=640&BiH=300&sei=V_o1UcWIL4eTtQbn8YDwCg#imgrc=kci2ijgpUc pPoM%3A%3BFHlgmoYh-jcJ9M%3Bhttp%253A%252F%252Fwww.hrvatska-rijec.com%252Fwp-content%252Fuploads%252F2013%252F01%252F fBiH-zemljivid-6-kantona-300x272.jpg%3Bhttp%253A%252F%252Fwww. h r v at s k a - r i j e c . co m % 2 5 2 F 2 0 1 3 % 2 5 2 F 0 1 % 2 5 2 Fn a c r t a n - n o v i ustroj-federacije-BiH-sa-sest-zupanija-navodno-ga-podrzavajuamerikanci%252F%3B300%3B272 Mapa 2: Teritorijalno ustrojstvo BiH i FBiH po minimalističkom predlogu 4 Novina je ravnopravno učešće na visokim izvršnim funkcijama vlasti predstavnika ‘ostalih’ naroda („nacionalno neopredijeljeni i nacionalne manjine“). „Vitalni nacionalni interes“ zamenjen je „vitalnim interesom“. 5 Posebno treba imati na umu da je Bošnjacima strateški veoma bitan Hercegovačko-neretvanski kanton. status, broj 16, ljeto 2013. 69 Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH? nekadašnje dobojske opštine, deo Posavine). Izbor delegata u Dom naroda FBiH bi ostao nepromenjen, ili bi pak i tu došlo do izmena u skladu sa dosadašnjim principima. Ovaj predlog donosi male uštede, ali se njime ipak kompleksnost FBiH blago smanjuje. Položaj Hrvata (kao ni Bošnjaka) ne bi bio pogoršan, što je krucijalan uslov da se reforma FBiH usvoji. Zaštita vitalnog nacionalnog interesa pred Vrhovnim sudom kao institut bi opstala. Eventualne reforme koje bi vodile u pravcu veće zakonodavne nadležnosti FBiH na račun kantona morale bi biti praćene većim izvršnim nadležnostima kantona, da bi bio moguć konsenzus. Korigovani minimalistički predlog polazi od želje Hrvata da sačuvaju samobitnost u Posavini. To bi se delimično rešilo tako što bi Posavskom kantonu, pored Usore, bili pripojeni i delovi Brčko distrikta većinski naseljeni Hrvatima (Ravno i Boderište) i opština Žepče, dominatno hrvatska, koja, istina, geografski ne pripada Posavini. Brčko distrikt bi opstao, ali u granicama grada, a ne opštine Brčko (delovi opštine južno od grada, bez pomenutih hrvatskih enklava, postali bi deo Tuzlanskog kantona, dok bi mesne zajednice istočno i zapadno od gradskog područja, koje bi imalo iste nadležnosti kao i Distrikt trenutno, postale deo RS). Ustupak Bošnjacima bio bi pripajanje najvećeg dela opštine Glamoč (bez samog grada, u kome živi znatan broj doseljenih Hrvata) Unsko-Sanskom kantonu. Bosna, osim tri. Kantonu Herceg-Bosna pripale bi opštine sa srpskom većinom: Drvar (veći deo opštine, sa samim gradom) i Bosansko Grahovo, kao i grad Glamoč sa južnom okolinom. S druge strane, opštine Neum i Stolac bili bi distrikti-kondominijumi FBiH (zajedničko vlasništvo Centralno-bosanskog i kantona Hergeg-Bosna). Treći distrikt FBiH činio bi deo opštine Glamoč (bez samog grada, sa delom opštine Drvar), a taj distrikt bi bio zajednička teritorija Unsko-Sanskog i kantona Herceg-Bosna. Nadležnosti i državljanstva ovih FBiH distrikta bila bi slična ili ista kao kod Distrikta Brčko. Zbog ovih promena, koje bi zakomplikovale situaciju (jer bi npr. Kanton Herceg-Bosna mogao da traži minimalnu nadležnost nad Distrikom Brčko) Brčko Distrikt bi mogao delično promeniti statut tako što bi imao tri opštine u svom sastavu: Južno Brčko, Ravno (Zapad) i Severno Brčko (koje ne bi imalo kontinuitet jer bi bilo presečeno u samom gradu zapadno od reke Brke).6 Predlog sa tri kantona Mapa 4: Teritorijalno ustrojstvo FBiH sa tri kantona Mapa 3: Teritorijalno ustrojstvo BiH i FBiH po korigovanom minimalističkom predlogu Predlog sa tri kantona u FBiH polazi od težnje da se opštine sa hrvatskom većinom 2013. godine nađu u jednom kantonu, koji bi mogao da ima nacionalno neutralan naziv Herceg Bosna, čiji bi glavni grad bio Mostar, koji bi činilo šest opština, sadašnjih izbornih jedinica. Ostala dva kantona: Unsko-Sanski (BiHać) i Centralno-bosanski (Sarajevo), činile bi sve opštine Federacije BiH izvan kantona Herceg- 70 magazin za političku kulturu i društvena pitanja Kada su u pitanju ustavne promene u FBiH institucija kantonalnog veta mogla bi biti više nego dovoljan garant zaštite prava za BH Hrvate. Naravno, mnogi će smatrati ovakvo rešenje kao dalje getoiziranje BH naroda. Međutim, postojanje multietničkog društva u BiH je upitno i praktično se svodi na integraciju brojčano marginalnih etnosa u pojedinim gradovima u socijalne tokove. U većini ‘’mešovitih’’ gradova (Vitez, Busovača, Mostar, Brčko) Bošnjaci, Srbi i Hrvati žive jedni pored drugih, u odvojenim društvima. Bosanskohercegovačko društvo je, kao i jugoslovensko društvo, bilo fenomen koji je postojao pre 1991/92. godine, ali ti fenomeni ni tada nisu bili većinski prihvaćeni. Planom sa tri kantona bi fukcionisanje FBiH bilo jednostavnije i jeftinije, osim što bi mogućnost veta nekada otežavala dogovor. Ključno je da bi sva tri naroda usled pojednostavljene situacije bila spremnija da se posvete rešavanju konkretnih problema. 6 Videti: http://blog.b92.net/text/20322/Reorganizacija-Brcko-DistriktaBiH---predlog-resenja/ Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH? Predlog sa pet kantona Po ovom predlogu FBiH bi imala pet kantona: dva centralna, mešovita, koja bi ostala u nepromenjenim granicama (Hercegovačko Neretvanski i Srednjobosanski), te Herceg-Posavski (koji uključuje Kanton 10, Zapadnohercegovački i Posavski), Unsko-Sanski i Bosanski (koji bi činila četiri preostala kantona). Budući da bi ovo bilo delimično ukrupanjvanje „hrvatskih teritorija“ u okviru Herceg Posavskog kantona, ustupak Bošnjacima bi bilo pripajanje Drvara Unsko-Sanskom kantonu, te prenošenje nekih nadležnosti sa nivoa kantona na nivo FBiH (pre svega, zakonodavnih). Izbor delegata u Dom naroda FBiH ostao bi nepromenjen, odnosno novoformirani kantoni nasledili bi broj delegata iz pređašnjih kantona. Mapa 5: Teritorijalno ustrojstvo FBiH sa pet kantona Predlog sa ukidanjem kantona Izvestilac Evropskog parlamenta za BiH Doris Pak smatra da treba dati više vlasti opštinama, ukinuti kantone i tako izgraditi funkcionalnu federalnu vladu. Po njoj, Hrvati bi bili zadovoljni, jer bi upravljali nekim opštinama, koje bi imale veća ovlašćenja nego danas. Kada su u pitanju veće nadležnosti opština, uz ukidanje kantona, treba imati u vidu da su opštine organi lokalnog nivoa vlasti. One, dakle, nisu ustavne kategorije, niti imaju ustave. kao kantoni, u kojima Hrvati ostvaruju neki vid autonomnosti, te bi taj plan teško bio prihvatljiv za Hrvate. Stoga bi uvođenje dva nivoa vlasti u Federaciji BiH – entitetske i opštinske, zahtevalo izmenu Ustava FBiH, kojom bi, pored ostalog, opštine postale konstituensi FBiH. Ustupak Hrvatima bio bi i promena granica opština (npr. Viteza, Travnika, Novog Travnika, Busovače), snažno povećavanje nadležnosti opština, te omogućavanje hrvatskim prestavnicima da vetiraju odluke bošnjačke većine. To bi se moglo omogućiti putem Doma naroda, što je sada samo delimično slučaj. Druga mogućnost je da se oformi Predstavnički opštinski dom, koji bi činile sve opštine FBiH, kao faktički kontituensi FBiH. Budući da bi op- štine sa hrvatskom većinom (trenutno ih je 24) činile oko trećine od ukupnog broja opština FBiH, svaka odluka bi npr. morala da ima saglasnost tri četvrtine opštinskih delegata. Svaka opština bi imala po jednog delegata, a broj opština, kao i njihova teritorija, bio bi ustavna kategorija, što inače nije slučaj u većini zemalja, gde se opštine mogu oformiti ili ugasiti u skladu sa zakonom. Postoji nekoliko osetljivih pitanja u ovom predlogu. Prvo je položaj tri ili četiri opštine sa srpskom većinom (B. Petrovac ima „nejasnu“ etničku strukturu), koji bi postale konstituensi FBiH, što bi posebno oslabilo položaj Hrvata koji sada „kontrolišu“ te srpske opštine preko rukovođenja Kantonom 10. Indikativno je da je npr. B. Grahovo nekada bilo deo opštine Livno, što bi moglo biti deo rešenja. Drugo je promena granica opština, što bi bio ustupak Hrvatima, koji su u demografskoj defanzivi. Po udelu rođenih Hrvata u FBiH, oni čine tek oko šestinu ukupne populacije FBiH7, a tek je nešto veći udeo u ukupnoj đačkoj populaciji u osnovnim školama. Ovi pokazatelji su praktično projekcija njihovog udela u stanovništu kroz nekoliko decenija. Hrvati su u opasnosti da izgube etničku većinu u nekim opštinama u narednim decenijama. Naime, to se već desilo sa Novim Travnikom i Busovačom, a dugoročno situacija nije ohrabrujuća za Hrvate u Žepču, Vitezu, Kiseljaku, Odžaku, Brčkom. Izmene bi podrazumevale da se određene mesne zajednice pripoje ili izuzmu iz tzv. osetljivih opština (takav slučaj je bio početkom 2000-ih sa opštinom Žepče, kada je odlukom OHR-a, povećan broj hrvatskih naselja u toj opštini). Pitanje grada Mostara, takođe, je otvoreno i moglo bi se rešavati u sklopu celokupne reforme, gde se vraćanje na 6 opština iz perioda pre 2004 čini najracionalnijim (središnja gradska zona mogla bi biti pripojena dvema susednim gradskim opštinama u skladu sa trenutnim etničkim sastavom populacije).8 Ovo se delimično uklapa u tzv.konsocijativni model, koji predlažu određeni BH intelektualci.9 Nije izgledno da bi se ovaj predlog dao lako usvojiti, ali on bi mogao da reši jedan krupan problem BiH, posebno FBiH – strah najma7 http://www.mediafire.com/view/?4z81k2eibrhega6 8 Kada je u pitanju kontrola teritorija (početkom 2013) posmatrajući po etnički većinskim opštinama u FBiH (bez tri izborne jedinice Istočnog Mostara, koje zahvataju 847 km2) opštine u kojima su Hrvati većina zahvataju 6986 km2, što je 27% teritorije FBiH. Uključujući i 2,4 hiljade km2, koliko je površina Glamoča, Drvara i B. Grahova, to je ukupno 36,2% teritorije FBiH (ovoj cifri možemo dodati i 175 km2, koliko zahvataju većinski hrvatska naselja u Brčko distriktu). 9 Konsocijacija, podela političke vlasti između različitih kolektiviteta i njihovih predstavničkih instanci, uz osiguranje relativnih autonomija je predviđena Dejtonom, a postojala je i u SR BiH. Teoretski, konsocijacija ne znači podelu vlasti isključivo po etničkom ili nacionalnom kriteriju; osnovna jedinica participacije može biti bilo koja grupacija ili politički segment koji se u politici pojavljuje kao nesvodiv subjektivitet. Ključno pitanje za BiH je u stvari da li subjekt koji predstavlja brojčanu manjinu, kao BH Hrvati, može imati jednakopravnost u postojećim institucionalnim aranžmanima u BiH. Videti, pored ostalog: http://status.ba/wp-content/uploads/2013/01/status11.pdf http://www.cpi.hr/hr-13188_bosna_i_hercegovina_kako_do_odrzivog_ rjesenja.htm status, broj 16, ljeto 2013. 71 Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH? lobrojnijeg BH naroda od „natalitetnog poraza“. Naime, razlika u stopama nataliteta i mortaliteta je izrazito u koristBošnjaka, što dugoročno ugrožava opstanak Hrvata u nekim delovima BiH, posebno u centralnoj Bosni i Brčkom. Izvori Dr. Goran Nikolić (Ivanjica, 1974.), znanstveni suradnik Instituta za evropske studije Beograd. PsgarkoHoAg&biw=640&BiH=300&sei=V_o1UcWIL4 eTtQbn8YDwCg#imgrc=kci2ijgpUcpPoM%3A%3BFHl United States Department of State, 1997, Road to the Dayton, gmoYh-jcJ9M%3Bhttp%253A%252F%252Fwww.hrvatU.S. Diplomacy and the Bosnia Peace Process, May-Decemska-rijec.com%252Fwp-content%252Fuploads%252F2 ber 1995. 013%252F01%252FfBiH-zemljivid-6-kantona-300x272. http://www.boljafederacija.ba/index.php/obrazlozenje jpg%3Bhttp%253A%252F%252Fwww.hrvatska-rijec. -reforme-federacije-BiH com%252F2013%252F01%252Fnacrtan-novi-ustroj-fehttp://webcache.googleusercontent.com/search?q=cache: deracije-BiH-sa-sest-zupanija-navodno-ga-podrzavajuh t t p : / / w w w . b o l j a f e d e r a c i j a . b a / i n d e x . p h p / amerikanci%252F%3B300%3B272 obrazlozenje-reforme-federacije-BiH-engleska-verzija http://status.ba/wp-content/uploads/2013/01/status11.pdf http://blog.b92.net/text/21239/Americki-elektorski-sistem- http://www.academia.edu/2049192/Drzava_politika_i_ za-izbor-PREDSEDNISTVA-BiH/ drustvo_u_Bosni_i_Hercegovini_-_analiza_postdejtonskog_ http://www.slobodnaevropa.org/content/nikolic-americki- politickog_sistema elektorski-sistem-za-izbor-predsjednistva-BiH/24904555.html http://www.diskursi.com/uploads/2012/12/Diskursi-3%20 http://blog.b92.net/text/16869/Kako-resiti-krizu-u-BiH/ for%20Web.pdf http://blog.b92.net/text/20322/R eorganizacija-Brcko- http://www.cpi.hr/hr-13188_bosna_i_hercegovina_kako_ Distrikta-BiH---predlog-resenja/ do_odrzivog_rjesenja.htm Views from U.S. Ambassador to Bosnia and Herzegovina, Patrick Konsocijacijski model uređenja države − Spas ili krah Bosne S. Moon, and his Embassy team. Federalna reforma: Zadovolja- i Hercegovine, Dani, 4. i 11. 8. 2006. http://status.ba/wp-convanje potreba i zaštita prava svih građana/Federation Reform: tent/uploads/2013/01/status10.pdf (str: 190-201). Meeting the Needs and Protecting the Rights of All Citizens. Slaviša Orlović, Klasicna i Savremena Shvatanja Demokratije http://usembassysarajevo.blogspot.com/2013/01/federalna- (Lajphart: većinski versus konsensualni (konsocijativni) model reforma-zadovoljavanje.html demokratije) Fakultet političkih nauka, GODIŠNJAK 2008. http://www.bhmagazin.com/BiH-index/item/11163-trnovit- http://www.fpn.bg.ac.rs/wp-content/uploads/2010/05/3put-do-racionalne-federacije-BiH.html Doc.-dr-Slavi%C5%A1a-Orlovi%C4%87-Klasi%C4%8Dna-ih t t p s : / / w w w. g o o g l e . r s / s e a r c h ? q = p r av n i + i n s t u t savremena-shvatanja-demokratije.pdf u t + u + B i H + m a p a + 6 + k a n t o n a & r l z = 1 C 1 G T P M _ http://www.scribd.com/doc/96724363/7/LajphartenRS503RS503&aq=f&um=1&ie=UTF-8&hl=sr&tbm ve%C4%87inski-versus-konsensualni-konsocijativni-model=isch&source=og&sa=N&tab=wi&ei=Uvo1Ud7RKdD demokratije (str. 27) 72 magazin za političku kulturu i društvena pitanja Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH? Identitetski pluralizam, vladavina većine i sloboda pojedinca – jesu li istovremeno mogući u (F)BiH? Među savremenim demokratskim državama značajan je broj onih koje su više ili manje uspešno pronašle institucionalne mehanizme za zaštitu prava identitetski utemeljenih zajednica. Neki od tih mehanizama podrazumevaju federalno uređenje ili druge oblike snažne decentralizacije, kao i vrlo originalne, neteritorijalno zasnovane aranžmane upravljanja u identitetski relevantnim oblastima društvenog života. Biće predstavljene osnovne odlike političkog ustrojstva nekih među tim zemljama, koje se po pojedinim bitnim istorijskim, demografskim i političkim karakteristikama mogu uporediti sa BiH, kako bi se razmotrila primena elemenata njihovih ili sličnih ustrojstava pri ovdašnjoj ustavnoj reformi Milan Sitarski U samom naslovu ovog teksta nagovešteni su neki od temeljnih i sve aktuelnijih problema savremenog sveta, koji su hronično prisutni, a trenutno i izrazito aktuelni u BiH, naročito u njenom većem entitetu. Kako institucionalno obezbediti puno poštovanje prava identitetski zasnovanih zajednica (mahom etničkih i verskih), pre svega u domenu delovanja javnih servisa relevantnih za očuvanje i formiranje identiteta (školstvo, institucije kulture, mediji i sl.)? Kako istovremeno obezbediti puno poštovanje temeljnog demokratskog načela vladavine većine, posebno u identitetski pluralnim političkim zajednicama, kojima je imanentno postojanje većine i manjine/manjina, uključujući i one koje nisu etnički ili verski (samo)identifikovane? Kako istovremeno obezbediti i puno poštovanje temeljnog liberalnog načela zaštite neprikosnovenih prava i sloboda pojedinaca, kako pred vlastima, uključujući i one demokratski izabrane, tako i pred strukturama identitetski zasnovanih zajednica kojima ti pojedinci pripadaju? Ovim načelno postavljenim problemima se danas dodaju novi, ili se usled raznih okolnosti ponovno aktuelizuju stari zahtevi, naročito u zemljama u kojima se recepcija konceptualno novih globalnih izazova i problema odvija u uslovima dugotrajnih kriza uslovljenih nerazrešenim konfliktima iz bliže ili dalje prošlosti. Efikasnost političkih sistema u odlučivanju i upravljanju ekonomskim, socijalnim i drugim društvenim resursima i tokovima još je aktuelnija u uslovima globalne krize, naročito u zemljama sličnim BiH po hronično neefikasnoj ekonomiji. status, broj 16, ljeto 2013. 73 Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH? Kompetitivnost političkih scena, od koje praktično zavisi efikasnost demokratskih političkih sistema, ponovo je u centru pažnje, usled krize mnogih tradicionalnih političkih stranaka i ideologija, naročito onih zasnovanih na načelima demokratije, slobode i racionalnosti, kao i usled masovnog prodora različitih, desnih i levih ekstremizama u političko polje. U BiH, doduše, među parlamentarnim strankama nisu, u komparativnoj evropskoj perspektivi, izrazito snažne otvoreno ekstremističke stranke, ali se to verovatno može pripisati i izraženoj „kontrolnoj“ ulozi međunarodnog faktora. Identitetski zasnovani politički ekstremizam, kao i onaj zasnovan na potpunoj negaciji tradicionalnih identiteta, često je sadržan u političkom delovanju formalno umerenih aktera, a i implicitno je prisutan u zemlji do skora razdiranoj međuetničkim ratom. Imperativ na globalnom i evropskom nivou postaje i osetljivost na identitetske razlike, sve vidljivije i društveno relevantnije u svetu koji se usled do skora nezamislivo efikasnih i masovnih sredstava komunikacije i migracija dramatičnom brzinom „smanjuje“ i „pluralizuje“. U opisanom kontekstu, problemi nagovešteni u naslovu deluju kao praktično nerešivi. Istorijska baština i savremena politička praksa demokratskih zemalja pružaju, međutim, obilje primera i mehanizama koji u celini, ili makar pojedinim svojim elementima, mogu poslužiti kao orijentiri za institucionalno, društveno odgovorno rešavanje ili ublažavanje tih problema u drugim sredinama, čiji građani i političke elite imaju manje iskustva sa primenom demokratskih poredaka, pa i u Bosni i Hercegovini. Te primere i mehanizme, uprkos nemogućnosti potpunog razrešenja pomenutih problema, kao i specifičnostima svake političke zajednice, nipošto ne treba olako proglašavati zastarelim, neefikasnim ili neprimerenim bosanskohercegovačkim uslovima, pre nego što se temeljno razmotre prednosti i potencijali koje oni nude. Među savremenim demokratskim državama značajan je broj onih koje su više ili manje uspešno pronašle institucionalne mehanizme za zaštitu prava identitetski utemeljenih zajednica. Neki od tih mehanizama podrazumevaju federalno uređenje ili druge oblike snažne decentralizacije, kao i vrlo originalne, neteritorijalno zasnovane aranžmane upravljanja u identitetski relevantnim oblastima društvenog života. Biće predstavljene osnovne odlike političkog ustrojstva nekih među tim zemljama, koje se po pojedinim bitnim istorijskim, demografskim i političkim karakteristikama mogu uporediti sa BiH, kako bi se razmotila primena elemenata njihovih ili sličnih ustrojstava pri ovdašnjoj ustavnoj reformi. Belgija Politički sistem Belgije predstavlja jedan od najpoznatijih primera konsocijativne demokratije. Ova država spada među mlađe u Evropi, a njena teritorija je, delimično i usled toga što se nalazi na granici između germanskog i roman- 74 magazin za političku kulturu i društvena pitanja skog jezičkog područja, kao i blizu granice između dominantno katoličkih i protestantskih oblasti, često bila predmet sporenja i ratnih sukoba među evropskim silama, kao i sredstvo za postizanje ravnoteže među njima. Nekada deo srednjevekovne nemačke države (Svetog Rimskog Carstva), po njegovom faktičkom, mada ne i formalnom raspadu na niz praktično suverenih država, došla je u sastav vojvodstva Burgundije. Ova, svojevremeno moćna politička tvorevina, koja se protezala od današnje Holandije do Švajcarske, obuhvatajući i celo današnje granično područje između Nemačke i Francuske, bila je krajem 15. veka ugrožena širenjem snažne i sve jače centralizovane Kraljevine Francuske. Burgundski vladari su zato dinastičkim brakovima predali svoje vojvodstvo u nasleđe dinastiji Habsburg, po čijoj podeli na austrijske i španske habsburgovce je ono pripalo španskoj grani, uprkos nepostojanju ikakve teritorijalne veze sa Španijom. Španska prevlast je bila ugrožena protestantskom reformacijom tokom 16. veka, koja je rezultirala i Holandskom revolucijom, tj. ratom za nezavisnost u najsevernijim, etnički germanskim delovima tadašnje španske Burgundije, u kojima je preovladala Kalvinova verzija protestantizma. Posle dugotrajnih borbi, Španija je tek 1648. godine priznala nezavisnost Ujedinjenih Provincija, tj. današnje Holandije, na čijoj je teritoriji ostala i brojčano značajna, ali politički podređena katolička manjina. Teritorija današnje Belgije je, međutim, uz praktično punu saglasnost lokalnih katoličkih elita, dodatno ujedinjenih Protivreformacijom, ostala pod španskom vlašću, objedinjavajući na verskoj osnovi područja holandskog (flamanskog) i valonskog (francuskog) jezika. Njena se granica definisala u takođe dugotrajnim ratovima sa ekspanzivnom Francuskom, koja je tokom 17. veka ugrožavala i špansku Belgiju i samu nezavisnu Holandiju. Slabljenjem Španije, Belgija je 1713. godine, delimično i pod uticajem Velike Britanije koja se bojala dalje francuske ekspanzije, došla u posed austrijske grane Habsburgovaca, mada ni sa ostalim austrijskim zemljama nije imala teritorijalni kontinuitet, kao ni do tada sa španskim. Posle perioda aneksije od strane revolucionarne i Napoleonove Francuske (1794. – 1815. godine), Belgija je na Bečkom kongresu pripojena Ujedinjenoj Kraljevini Nizozemskoj, pod vlašću holandskog kralja, kalvinističkog ne samo u verskom, već i u političkom smislu. Ta je država bila deo sistema koje su Austrija, Rusija i naročito V. Britanija, formirale kako bi sprečile ponovno širenje francuske moći Evropom. Posle revolucije u Parizu i Briselu 1830. godine, kada su se nove, opet revolucionarne, francuske vlasti obavezale da neće širiti svoje granice na račun evropskih država, velike sile su pristale da se formira nezavisna Kraljevina Belgija. U njoj su, kao i za vreme francuske vladavine, sekularno – liberalne frankofone (valonske) elite, dodatno ojačane snažnom industrijalizacijom tokom 19. veka, bile dominantne nad konzervativnim, flamanskim, koje su se sve čvršće vezivale uz Katoličku Crkvu, prema kojoj je državna vlast takođe bila nenaklonjena. Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH? Flamanski jezik je, uprkos flamanskoj većini u Belgiji, dodat francuskom kao zvaničan tek 1898. godine, a punu ravnopravnost je dostigao u 3. i 4. deceniji 20. veka. Do kraja 19. veka je jezička podela u političkoj sferi bila artikulisana prevashodno kao sukob između pretežno valonskih liberala i pretežno flamanskih katoličkih konzervativaca. Podela se dodatno zakomplikovala kada je 1893. godine, pod pritiskom jačajućih socijalista, uvedeno opšte, mada ne i jednako, pravo glasa za muškarce, čime su frankofoni postali manjina i među biračima, kao i do tada među stanovništvom. Usled toga, pored flamanskog, postepeno jača i valonski pokret za političku i kulturnu autonomiju, čime je otvoren prostor za kasnije kompromise, mada su među Valoncima trajno ostale veoma snažne struje naklonjene državnom i nacionalnom unitarizmu. Svetski ratovi su takođe produbljivali podelu, s obzirom na izrazitiju naklonjenost Flamanaca nemačkim okupatorima u oba rata. U Kraljevini Belgiji danas postoje tri službena jezika – holandski (belgijska varijanta – flamanski), francuski (belgijska varijanta – valonski) i njemački. U Belgiji, slično trenutnoj situaciji u BiH, zvanični, popisom utvrđeni podaci o zastupljenosti građana koji govore tim jezicima ne postoje, ali po relevantnim procenama 59% populacije govori holandski/ flamanski, dok 40% govori francuski/valonski. Geografska koncentracija populacija koje govore ovim jezicima po belgijskim regijama je jasno vidljiva, što je takođe sličnost sa BiH. Najuočljivija razlika je u činjenici da u Belgiji inicijative za identitetski zasnovanu decentralizaciju dolaze iz redova većinske zajednice i u velikoj meri su argumentovane potrebom da se ta zajednica zaštiti od ekonomskog iskorišćavanja, pošto su regije u kojima je ona brojčano dominantna znatno razvijenije. Razliku predstavlja i relativna verska homogenost stanovništva, pa su unutarbelgijske podjele pre svega etničko–jezičke, bez elemenata verskih podjela. Belgija je federativna država, koja se sastoji od: • • • Tri zajednice – Flamanska, Frankofona i Nemačka, uspostavljene zakonskim promenama iz 1970. godine, kao kulturne zajednice, sa nadležnostima u oblasti kulture. Promenama iz 1980. godine ustanovljene su kao Zajednice, koje pored kulture imaju nadležnosti i u oblastima zdravstva i omladinske politike. Tri regije – Flandrija i Valonija, ustanovljene zakonskim promenama iz 1980. godine, kao i regija Brisel – Prestonica, ustanovljena promenama iz 1988/89. godine, koje se dele na pokrajine, a ove na opštine, i Četiri jezička područja (Holandsko, Francusko, Nemačko i Dvojezično područje Brisel – Prestonica, uvedena zakonskim promenama još 1963. godine. Ovi se oblici podela preklapaju, tj. svako područje u zemlji je klasifikovano u okviru svake od podela, a geografske granice svih entiteta uspostavljenih svakom od tih podela su potpuno jasne. Regije Flandrija i Valonija se sastoje od po pet pokrajina, dok je regija Brisel – Prestonica podeljena samo na opštine, pri čemu je okružena teritorijom Flandrije, dok oko 85% njenog stanovništva čine Valonci. Četvrtom državnom reformom iz 1993. godine Belgija je Ustavom definisana kao „federativna država koja se sastoji od Zajednica i Regija“, čija su ovlašćenja i udeo u ubiranju poreza povećani, dok su prvi direktni izbori za njihova predstavnička tela održani 1995. godine. Dotadašnja tradicionalna pokrajina Brabant je po čisto etničkom kriterijumu podeljena na Flamanski Brabant i Valonski Brabant. Jezička područja nemaju svoje institucije i ovlašćenja, već postoje kao ustavno definisani faktički geografski okvir, u skladu sa kojim se sprovodi konstituisanje ostalih jedinica decentralizacije i njihovo razgraničenje. Ustavno institucionalizovane Zajednice su geografski određene, tako da se njihovo postojanje i ovlašćenja zakonski ne zasnivaju na grupacijama stanovništva, već na pojedinim jasno definisanim geografsko – administrativnim područjima. Flamanska zajednica i njena zakonska ovlašćenja se teritorijalno poklapaju sa Holandskim jezičkim područjem i regijom Flandrija, ali obuhvataju i Dvojezičnu jezičku zonu Brisel – Prestonica, koja se poklapa sa istoimenom regijom. Frankofona zajednica se, takođe, poklapa sa Francuskim jezičkim područjem, regijom Valonija, kao i regijom Brisel – Prestonica. Nemačka zajednica, najzad, obuhvata Nemačko jezičko područje i deo jedne od pokrajina unutar regije Valonija. U skladu sa mogućnostima, javne službe zvanično koriste francuski jezik u 12 opština Holandskog jezičkog područja, a holandski jezik u 4 opštine Francuskog jezičkog područja (takve se opštine nalaze u graničnim delovima jezičkih područja). Regija Flandrija ima jedinstvenu skupštinu i vladu, čije odluke se odnose na poslove te regije, ali i Flamanske zajednice i Holandskog jezičkog područja, pri čemu flamanski poslanici iz regije Brisel – Prestonica ne mogu uticati na odluke koje se tiču regije Flandrija, već samo na one koje se odnose na Flamansku zajednicu i Holandsko jezičko područje. Sa druge strane, regija Valonija i Frankofona Zajednica imaju odvojene skupštine i vlade, pri čemu skupštinu Frankofone zajednice čine frankofoni poslanici skupštine regije Valonija i skupštine regije Brisel – Prestonica. Ovo asimetrično rešenje verovatno se može objasniti višim stepenom posvećenosti flamanskih političkih aktera teritorijalizaciji zaštite prava njihove zajednice, kao i sklonosti valonskih aktera da se pitanja teritorijalne regionalizacije zemlje i zaštite kulturnih prava zajednica barem simbolično razdvoje. U nadležnost Federalne vlade Belgije spadaju resori pravosuđa, odbrane, federalne policije, socijalne sigurnosti, finansija, nuklearne energije, železnice i poštanske službe, te u značajnoj meri zdravstva, unutrašnjih poslova i spoljnih poslova, pre svega zastupanja zemlje u EU i NATO. U oblasti obrazovanja, država određuje minimalne obavezne sadržaje i minimalne kriterijume za sticanje obrazovnih kvalifikacija. Zajednice imaju ovlašćenja unutar jezički definisanih geografskih oblasti, koje se odnose pre svega na jezički status, broj 16, ljeto 2013. 75 Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH? relevantnapitanja – kulturu (uključujući audiovizuelne medije), obrazovanje i službenu upotrebu jezika, ali i na niže nivoe zdravstvene zaštite, zaštite mladih, socijalne zaštite, podrške porodici, pitanja imigranata, itd. Ovlašćenja regija se, na njihovoj teritoriji, odnose na ekonomiju, zapošljavanje, poljoprivredu, vodosnabdevanje, stanogradnju, javne radove, energetiku, saobraćaj, zaštitu okoline, prostorno uređenje, kreditiranje i spoljnu trgovinu. Organi regija, takođe, kontrolišu javne službe u nadležnosti pokrajina, opština i međuopštinskih zajednica na njihovoj teritoriji. Svaki od pomenutih nivoa vlasti ima ovlašćenja u oblastima naučnog istraživanja i međunarodne saradnje po pitanjima iz svoje nadležnosti. Kompleksnost identiteta stanovništva i ustavnog poretka Belgije našla je odraza i u konstituisanju njenog najvišeg predstavničkog tela na državnom nivou. U Predstavnički dom Federalnog parlamenta se bira 79 poslanika iz 5 izbornih jedinica sa flamanskom većinom, 49 poslanika iz 5 izbornih jedinica sa frankofonom većinom, kao i 22 poslanika iz dvojezične izborne jedinice Brisel-Hale-Vilvorde. Federalni parlament sadrži i Senat, čijih se 40 članova (25 flamanskih i 15 frankofonih) bira u tri izborne jedinice: Flandrija, Valonija i dvojezična izborna jedinica Brisel-Hale-Vilvorde, čiji se građani mogu opredeliti hoće li da glasaju za flamanski ili frankofoni izborni kolegijum (sličan mehanizam optiranja birača postoji u BiH – u Distriktu Brčko). Dodatnih 10 senatora bira skupština Flandrije/Flamanske zajednice, a još 10 skupština Frankofone zajednice, te jednog skupština Nemačke zajednice. Senat, dakle, čine i direktno birani poslanici, koji predstavljaju građane svojih izbornih jedinica, ali i indirektno birani poslanici, koji predstavljaju skupštine regija i zajednica koje su ih delegirale. Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Severne Irske Ujedinjeno Kraljevstvo je faktički nastalo širenjem vlasti engleskih kraljeva na susedne, etnički keltske zemlje na Britanskim ostrvima. Vels je prisajedinjen Engleskoj krajem 13. veka, a posle duge borbe (od 12. do 16. veka) engleski kraljevi su postali i kraljevi Irske. Viševekovna je bila i kolonizacija ovih oblasti i socijalno potčinjavanje njihovog ruralnog stanovništva engleskim feudalcima. Posle Reformacije u 16. veku podele su dobile i religijski karakter, pa je u Irskoj došlo do identifikacije engleske etničke pripadnosti sa protestantizmom, a irske sa katolicizmom. Irski identitet je dodatno političko – dinastički profilisan svrstavanjem većine Iraca uz prokatoličku i antiparlamentarnu dinastiju Stjuart u građanskim ratovima sredinom i krajem 17. veka, po čijem su svrgavanju postali još obespravljeniji. Škotska je bila srednjevekovna kraljevina, koja je sa Engleskom stupila u personalnu uniju kada je 1603. godine škotska dinastija Stjuart došla na engleski presto, a po njenom padu je 1707. godine postala deo Ujedinjenog Kraljevstva 76 magazin za političku kulturu i društvena pitanja Velike Britanije, koje je tada i nastalo. Ujedinjenom Kraljevstvu je 1801. godine formalno prisajedinjena i Irska, mada je i do tada faktički bila u njegovom sastavu. Stjuarti su pokušali dva puta da se vrate na presto tokom 18. veka, pobunama koje su imale i etnički, škotski i irski karakter. Irci su u skoro svim ratovima Engleza i Britanaca protiv evropskih sila dizali ustanke kao saveznici tih sila ili su ih barem podržavali, bez obzira na karakter njihovog uređenja i politike – katoličke Španije u 16. veku, apsolutističke Francuske u 17. i 18. veku, revolucionarne i imperijalne Francuske krajem 18. i početkom 19. veka, kao i carske Nemačke tokom I Svetskog rata. Svi su ovi pokušaji bili ugušeni, ali je poslednji među njima ubrzo obnovljen, što je 1922. godine rezultiralo osnivanjem Slobodne države Irske, koja je obuhvatala celo ostrvo Irsku, osim najsevernije pokrajine Alster, jedine sa protestantskom većinom. Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Severne Irske je proglašeno 1927. godine, a Slobodna država Irska je postala Republika Irska 1949. godine. Najuočljivija specifičnost UK, kao države koja nije federalna, već zvanično i dalje unitarna, ali sa uznapredovalim procesom devolucije, tj. prenosa ovlašćenja sa državnih na autonomne organe na nivou zemalja (countries), svakako je izrazita asimetričnost. Ona se ogleda pre svega u činjenici da zemlja sa izrazito najbrojnijim stanovništvom, Engleska, nema nikakve organe vlasti čija bi se ovlašćenja odnosila samo na njenu teritoriju. Specifičnost je, takođe, i u nepostojanju zvaničnih, popisom utvrđenih podataka o etničkoj pripadnosti građana, pošto se tim putem ispituju samo podaci o rasnoj pripadnosti i eventualnom poreklu iz bivših prekomorskih kolonija i ostalih zemalja. Pri tome kod izrazito većinskih etničkih Engleza preovladava zajednički, britanski identitet, pa se stiče utisak da organi nadležni za popisivanje žele da izbegnu zvanično utvrđivanje podataka upotrebljivih za argumentovanje identitetski utemeljenog nastavka procesa devolucije i decentralizacije. Preciznije zvanično utvrđivanje politički relevantnih identitetskih karakteristika stanovništva, za razliku od situacije u Belgiji, otežava i činjenica da veliki broj etničkih Iraca, Škota i Velšana u praksi govori isključivo engleski jezik, koji ima pojedine zemaljske i lokalne specifičnosti. Teritorija Engleske, na kojoj ovlašćenja sa državnih, britanskih organa nisu devolvirana na zemaljski nivo, podeljena je na devet regija, od kojih svaka ima veoma razvijen, ali takođe asimetrično uređen, sistem subregionalne i lokalne samouprave na više nivoa, sve do ruralnih i urbanih lokalnih zajednica. Stanovništvo Severne Irske je etnički i verski oštro podeljeno na „nacionaliste“ (etničke Irce, velikom većinom katolike) koji se zalažu za što širu autonomiju, i „unioniste“ (etničke Engleze, velikom većinom protestante nekolikih denominacija), koji se autonomiji protive, prepoznajući u njoj početni stadijum separatizma, koji bi vodio pripajanju Severne Irske Republici Irskoj. Procenat katolika je od popisa 2001. do popisa 2011. godine neznatno porastao, sa 40,2% na 40,8%, dok Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH? je procenat nekatoličkih hrišćana (u praksi Severne Irske – protestanata) opao sa 45,6% na 41,6%. Ovo se može objasniti pre svega intenzivnijom sekularizacijom i ateizacijom unutar protestantske zajednice, pošto je zbir nereligioznih i verski neizjašnjenih porastao sa 13,9% na 16,9%. Od dogovora koji su relevantne stranke u ovoj Zemlji, kao i vlade UK i susedne Republike Irske, postigle 1988. godine, Severna Irska ima posebnu skupštinu i upravu (Executive), čija su ovlašćenja u pojedinim periodima identitetski zasnovanih nereda bila suspendovana i prenošena na Parlament i vladu UK. Dogovorom je uspostavljeno više koordinacionih i konsultativnih tela koja uključuju sve pomenute aktere na nivou zakonodavnih i izvršnih organa, što podrazumeva i institucionalizovanu saradnju organa Severne Irske sa Republikom Irskom, kao i Republike Irske sa UK kao celinom. Te procedure bi se mogle uporediti sa institucionalizovanim oblicima saradnje entiteta u BiH sa matičnim državama pojedinih konstitutivnih naroda. Skupština Severne Irske je zemaljsku vladu u početku birala glasanjem većine poslanika koji pripadaju i jednoj i drugoj zajednici, a od 2006. godine premijera i zamenika premijera imenuju dva najjača parlamentarna bloka, pri čemu se blokovi sastoje od poslanika registrovanih pod kategorijama „unionisti“, „nacionalisti“ i „ostali“. Poslanici ne smeju da promene kategoriju kojoj pripadaju više od jednog puta tokom jednog mandata. Sva ministarska mesta u vladi se dele proporcionalno zastupljenosti blokova u skupštini, čime se postiže puna zastupljenost svih političkih snaga u izvršnoj vlasti, ali i praktično ukida pojam parlamentarne opozicije. Za izbor predsednika skupštine, izmenu njenog poslovnika i usvajanje pojedinih finansijskih akata nužna je saglasnost većine poslanika iz svake zajednice. Svaki akt skupštine može peticijom 30 (od ukupno 108) poslanika postati podložan proceduri po kojoj ga mora istovremeno podržati i 60% od ukupnog broja poslanika i barem 40% poslanika iz svake zajednice, što poslanicima svake zajednice daje faktičko pravo veta. Ovlašćenja zemaljske skupštine i vlade se odnose pre svega na nadležnosti prenesene sporazumom sa državnog nivoa, koje nisu eksplicitno definisane, već faktički obuhvataju sve nadležnosti koje nisu zadržane unutar ovlašćenja britanskih organa (to su izuzete nadležnosti, koje neograničeno ostaju u ovlašćenjima države, kao i rezervisane nadležnosti, koje se vremenom prenose na zemaljske organe). Svi akti zemaljske skupštine su podložni sudskoj superviziji i (kao i u slučaju Parlamenta UK) kraljevskom potpisu. U prenesene nadležnosti zemaljskih organa trenutno spadaju poljoprivreda i ruralni razvoj, kultura, obrazovanje, preduzetništvo, trgovina i investicije, zaštita okoline, finansije, zdravstvo, socijalna sigurnost i javna bezbednost, pravosuđe, regionalni razvoj i društveni razvoj. Rezervisane nadležnosti države su trenutno pomorstvo i pomorska trgovina, civilna avijacija, upravljanje morskim i obalskim dobrima, poštanske usluge, spoljna trgovina, pitanja minimalnih zarada, finansijske usluge, finansijska tržišta, intelektualna svojina, merne jedinice, telekomunikacije, emitovanje, internet, igre na sreću, zaštita potrošača, kao i osetljiva medicinska pitanja vezana za transplantaciju, oplodnju, trudnoću i genetiku. U izuzete nadležnosti, trajno ostavljene državi, spadaju pitanja Krune i Parlamenta, međunarodni odnosi, odbrana, pitanja imigracije i državljanstva, porezi, nacionalno osiguranje, sprovođenje izbora, monetarna politika, nacionalna sigurnost, nuklearna energija i kosmička istraživanja. Škotska je u reformama tokom poslednjih nekoliko decenija dobila svoj parlament (1999. godine), sa ovlašćenjima u oblastima poljoprivrede, obrazovanja, zaštite okoline, zdravstva, lokalne uprave i pravosuđa, kao i vladu koja obavlja izvršnu vlast u tim resorima. Lista nadležnosti rezervisanih za državnu vladu i Parlament je slična kao i u slučaju Severne Irske, a zanimljivo je da se škotski Parlament, kao i skupštine Severne Irske i Velsa, bira primenom proporcionalnog izbornog sistema, bitno različitog od jednokružnog većinskog kojim se biraju poslanici britanskog Parlamenta. Kompleksan sistem devolucije u UK se, međutim, ne odražava na sastav državnog Parlamenta, u kome Severnu Irsku, Škotsku i Vels predstavljaju poslanici izabrani na njihovoj teritoriji. Oni nemaju obavezu da zastupaju njihove autonomne organe, već isključivo građane svojih izbornih jedinica, kao i poslanici iz Engleske, po principu koji važi u svim unitarnim državama. Odsustvo inicijativa za federalizaciju UK, tj. za celovitu reformu državnog ustrojstva na bazi identitetski zasnovane decentralizacije, u poslednje vreme je, pre svega u Škotskoj, dovelo do osnaživanja poziva za potpunim osamostaljenjem, tj. nezavisnošću, a u Severnoj Irskoj periodično dovodi i do obostrane primene sile. Švajcarska Švajcarska je jedna od najstarijih evropskih republika i jedina zvanično konfederalna država na svetu, mada je u poslednjih vek i po faktički federacija. Konfederacija je nastala na malom delu teritorije Svetog Rimskog Carstva (nemačke srednjevekovne države) 1291. godine, udruživanjem tri ruralne alpske lokalne zajednice, koje su kasnije nazvane kantonima. Konfederacija se širila priključivanjem novih kantona tokom celog 14. i 15. veka, što je praćeno i vojnim pobedama nad državama različitih nemačkih dinastija. Usled pobede Cvinglijeve i Kalvinove verzije Reformacije, ceo period između početka 16. i početka 18. veka protekao je u periodičnim surovim verskim ratovima, ali su evropske sile priznale nezavisnost i neutralnost zemlje 1648. godine. U vreme revolucionarnih i Napoleonovih ratova, Francuska je na švajcarskom tlu formirala centralizovanu marionetsku državu, Helvetsku Republiku, pod dominacijom sekularnih snaga. Taj pokušaj je bio neuspešan zbog snažnog otpora stanovništva i elita, naročito u katoličkim kantonima, pa je i Bečkim kongresom 1815. godine obnovljena nezavisna i neutralna konfederacija. Sukobi između pretežno sekularnih status, broj 16, ljeto 2013. 77 Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH? i kalvinističkih centralista i pretežno katoličkih zagovornika veće nezavisnosti kantona tokom cele prve polovine 19. veka, rezultirali su kratkim građanskim ratom 1847. godine. Ustavima usvojenim 1848. i 1874. godine, Švajcarska je konstituisana po modelu sličnom Ustavu SAD, koji je putem dvodomnog nacionalnog predstavničkog tela pomirio suprotstavljene političke opcije, koje su imale i versku komponentu. Tako uspostavljeni unutrašnji balans ove izrazito pluralne države izdržao je iskušenja svetskih ratova, tokom kojih je ostala neutralna, uprkos pokušajima zaraćenih strana da je uvuku u sukobe, pa i da ugroze njeno jedinstvo i harmoniju među etničkim grupama. U Švajcarskoj Konfederaciji 63,7% građana govori nemački kao maternji jezik, 20,4% francuski, a 6,5% italijanski, što su jezici koji uživaju status službenih jezika na državnom nivou, tj. u okviru savezne administracije. Podeljenost stanovništva po verskom kriterijumu još je očiglednija, pošto je po popisu iz 2010. godine bilo 38,8% katolika i 30,9% protestanata (mahom kalvinista/reformata), ali i 20,1% nereligioznih, među kojima je znatno veći procenat bivših protestanata i potomaka protestanata. Istorijska specifičnost Švajcarske je da su katolički kantoni uglavnom težili većoj samostalnosti, a protestantski jačanju državne kohezije, kao i odsustvo pravilnog poklapanja etničke i verske pripadnosti, tako da je značajan broj etničkih Nemaca i Francuza kako među katolicima, tako i među protestantima. Država se sastoji od 20 kantona i 6 polukantona, od kojih svaki ima svoj ustav, skupštinu, vladu i sudstvo. Te skupštine su uglavnom jednodomne, a broj njihovih poslanika varira od 58 do 200, dok se broj članova kantonalnih vlada kreće od 5 do 7. Savezni ustav definiše kantone i polukantone kao suverene do mere u kojoj je njihov suverenitet ograničen saveznim zakonima, u šta spadaju sva ovlašćenja i nadležnosti koje nisu eksplicitno dodeljene centralnim organima vlasti. U ovlašćenja i nadležnosti kantona tako spadaju zdravstvena zaštita, socijalna zaštita, pravosuđe, javno obrazovanje i porezi. Ustavi kantona i polukantona određuju nivo autonomije koju uživaju opštine na njihovoj teritoriji, koja najčešće uključuje ubiranje dela poreza i usvajanje i primenu opštinskih zakona. Kantoni se primetno razlikuju po površini i broju stanovnika i opština, ali i po jezičkoj pripadnosti stanovnika. Tako je nemački službeni jezik u 17 kantona, francuski u 4, italijanski u jednom, francuski i nemački u 3, a nemački, retoromanski i italijanski u jednom kantonu. Federalni karakter Švajcarske (uprkos konfederalnom načelu, koje iz istorijskih razloga sugeriše državno ime) najjasnije se ogleda u načinu konstituisanja organa vlasti na saveznom (državnom) nivou. Savezna skupština ima dva ravnopravna doma – Nacionalno veće i Veće država. Pri izboru 200 poslanika Nacionalnog veća, svaki kanton i polukanton je posebna izborna jedinica, ali broj poslanika koji se bira u svakoj od njih zavisi od broja stanovnika, uz garanciju da svaki kanton/polukanton mora da bira najmanje jednog poslanika, bez obzira na broj stanovnika. Osim te garancije, 78 magazin za političku kulturu i društvena pitanja koja se primenjuje na ukupno 6 malih kantona, broj kantona/polukantona i njihove granice ne utiču bitno na prisutnost poslanika iz različitih delova zemlje ili zajednica u Nacionalnom veću. S druge strane, broj i granice kantona i polukantona su presudni za izbor 46 poslanika Veća država, u koje svaki kanton, bez obzira na broj stanovnika, šalje po 2 poslanika (ukupno 40 poslanika), a svaki polukanton po jednog (ukupno 6). Svi poslanici direktno su izabrani, pa su interesi pojedinih kantona osigurani paritetom u broju njihovih poslanika u Veću država, a ne njihovim delegiranjem od strane kantonalnih skupština. Kanada Kanada je federalna država pod nominalnim suverenitetom britanske Krune, nastala na teritoriji dela nekadašnjih britanskih i francuskih poseda u Severnoj Americi. Četiri britanske kolonije ujedinjene su kao pokrajine pod jednom federalnom vladom 1867. godine – Ontario, Nova Škotska i Novi Brunsvik, sve sa većinom britanskog stanovništva, ali i Kvebek sa francuskom većinom, mada su sve, u potpunosti ili većim delom teritorije, prešle iz francuske pod britansku kolonijalnu vlast mirovnim ugovorima tokom 18. veka. Krajem 19. i početkom 20. veka priključilo im se još pet originalno britanskih pokrajina na Zapadu, kao i dve teritorije na Severu, a 1949. godine i najstarija britanska kolonija u Severnoj Americi – pokrajina Njufaundlend. Trvenja između britanskog i francuskog stanovništva, koje je podiglo i oružanu pobunu 1837. godine, usporavala su uobličavanje kanadskog identiteta, dok ga je podsticalo oslobođenje od britanske vlasti 13 južnijih kolonija, koje su 1783. godine formirale SAD, sa kojima je granica između Atlantskog i Tihog okeana definisana 1846. godine. Faktičku nezavisnost je Kanada dobila 1931. godine, a jezičke britansko – francuske podele, privremeno potisnute učešćem u svetskim ratovima na istoj strani i sa UK i sa Francuskom, industrijalizacijom i snažnim prilivom imigranata, uglavnom evropskih, ponovo su se razbuktale 1960-ih godina. Francuski/kvebečki separatizam na političkoj sceni zastupa Kvebečka stranka na nivou ove države članice, a Kvebečki blok na federalnom nivou. Federalna vlada na separatizam nije reagovala represijom, već je dozvolila održavanje referenduma o samostalnosti Kvebeka 1980. (59,56% glasova „protiv“, 40,44% „za“) i 1995. godine (50,58% „protiv“ i 49,42% „za“). Ova praksa, koja bi se u većini zemalja smatrala nedopustivom, s obzirom na prilično izjednačen odnos snaga, praćena je i uvođenjem specifične kanadske verzije federalizma, višejezičnosti i multikulturalizma. Uprkos federalnom karakteru države, kanadski Senat nije predstavničko telo u koje bi, slično Senatu SAD i švajcarskom Veću država, građani svih federalnih jedinica, bez obzira na njihovu veličinu, birali isti broj senatora. Kanad- Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH? ski Senat, naprotiv, čine senatori koje imenuje Generalni guverner (zastupnik britanske Krune), po čemu više liči na Dom lordova britanskog Parlamenta, mada se senatori imenuju u skladu sa pripadnošću kanadskim regijama, koje čini po nekoliko pokrajina i teritorija. Princip konstituisanja Donjeg doma je isti kao u Ujedinjenom Kraljevstvu, dakle više odgovara unitarnim državama. Specifičnost kanadskog federalizma je pre svega u širokoj autonomiji saveznih država u velikom broju oblasti, koja je ozvaničena Kanadskom poveljom o pravima i slobodama. Povelja je usvojena 1982. godine, posle dugotrajnog sudskog spora Kvebeka i još dveju država protiv kanadske federalne vlade, u kojoj je Velika Britanija odbila da presudi u korist centralnih kanadskih vlasti. Kvebek je 1999. godine odbio da usvoji dogovor o socijalnom osiguranju na saveznom nivou, usled čega se kanadski federalizam nekada karakteriše i kao asimetričan. Originalniji doprinos konstituisanju pluralnih zajednica Kanada je dala u sferi zvanične upotrebe jezika. U celoj državi je po popisu iz 2011. godine engleski prvi jezik 64,78% stanovnika, francuski 20,61%, a ostali jezici (bilo pretkolonijalnih domorodaca, bilo pretežno evropskih i azijskih imigranata) 11,09%. Od ukupno 10 pokrajina i tri teritorije, u 11 federalnih jedinica je engleski jezik izrazito nadmoćan među stanovništvom, a u četiri među njima je francuski u ravnopravnoj službenoj upotrebi, pri čemu je samo u Novom Brunsviku procenat frankofonih stanovnika prilično visok – 28,36%. U Severozapadnoj teritoriji su oba jezika ravnopravna sa jezicima američkih domorodaca. U Kvebeku je zvanični jezik od 1977. godine francuski, koji govori 79,95% građana, a oba jezika su ravnopravna, zajedno sa inuitskim (eskimskim) u teritoriji Nunavut, formiranoj tek 1999. godine. Zvanični jezici u svim institucijama zakonodavne, sudske i izvršne vlasti na saveznom nivou su engleski i francuski, što je regulisano Kanadskom poveljom o pravima i slobodama, Zakonom o zvaničnim jezicima i uredbama. Građani imaju pravo da usluge saveznih organa primaju na jednom od ta dva jezika, a manjine koje govore tim jezicima u svim saveznim državama i teritorijama imaju pravo na školovanje na svom jeziku. Preko 85% frankofone populacije živi u Kvebeku, ali i u drugim državama postoje značajne frenkofone manjine. Osnovnu anglo – francusku jezičku podelu su zagovornici većeg državnog jedinstva pokušavali da ublaže promovisanjem ostalih jezika, uključujući i jezike starosedelačkog stanovništva, pa je Kanada jedna od zemalja sa najboljom zaštitom kulturnih prava pretkolonijalnih starosedelaca. Jedan od najpoznatijih i najuticajnijih teoretičara kanadskog multikulturalizma, Vil Kimlika, međutim, podvlači teritorijalnu izolovanost i udaljenost Kanade od matičnih zemalja svih grupacija njenih stanovnika, ali i od svih područja identitetski zasnovanih konflikata, kao nezanemarljiv uslov za razvoj postojećeg multikulturnog modela. Primeri konsocijativnih pokušaja rešavanja identitetskih sukoba na Bliskom Istoku Najveći deo država na Bliskom Istoku, tj. u Jugozapadnoj Aziji, nastao je po raspadu Osmanskog (turskog) carstva krajem 19. i početkom 20. veka. Njihove granice su uglavnom definisale kolonijalne sile, pre svih Velika Britanija i Francuska, ne vodeći uvek u potpunosti računa o etničkom i verskom sastavu stanovništva, pa je među ovim državama veliki broj identitetski izrazito pluralnih. Po slomu kolonijalne vladavine, tokom celog 20. veka, i pre i tokom i posle tzv. Hladnog rata, a naročito u epohi „Rata protiv terorizma“ i „Arapskog proleća“, taj pluralitet je praćen veoma čestim, brutalnim i dugotrajnim identitetski zasnovanim nasiljem i drugim oblicima represije. U nekima od ovih zemalja su domaće i strane političke elite pokušavale da takvo stanje izbegnu, ublaže ili prevaziđu primenom različitih modela konsocijativne demokratije. Primena ovih modela je najčešće neuspešna, jer su nasilje i represija praktično hronični, a u poslednjoj deceniji čak i pojačani. To se, međutim, uglavnom ne može pripisati samim modelima, među kojima ima i veoma originalnih, već endemskoj ekonomskoj, političkoj i bezbednosnoj nestabilnosti ovog dela sveta, čiji je geopolitički položaj među najvažnijim uzrocima aktuelnog stanja. Granice Libana su odredili Francuzi, koji su posle Prvog svetskog rata od Društva naroda dobili mandat da upravljaju ovom teritorijom, koja je do tada bila u sastavu osmanske pokrajine Sirije. Granice su povučene tako da pored brojčano dominantnih hrišćana obuhvate i što veći broj muslimana. Libanu je Francuska dala nezavisnost 1943. godine pod pritiskom svojih saveznika, uplašenih da stanovništvo nezadovoljno stranom upravom ne priđe silama Osovine, a francuske trupe su se povukle tri godine kasnije. Usled izrazito komplikovane i nestabilne etnoreligijske strukture stanovništva, poslednji popis je sproveden 1932. godine, a na njemu je 53% Libanaca pripadalo nekoj od hrišćanskih crkava. Demografski procesi su, međutim, doveli do značajne promene brojčanog odnosa, pa danas muslimana ima 59% a hrišćana 41%. Kompleksnost stanja se može razumeti tek kad se uzmu u obzir konfesionalne podele među samim libanskim hrišćanima i muslimanima. Po jednom od najpouzdanijih istraživanja, sprovedenom 2010. godine, sunitskih muslimana je bilo 27%, šiitskih takođe 27%, a druza (islamska konfesija proistekla iz šiizma, čije je učenje primilo dosta neislamskih komponenti) 5%. Među hrišćanima, 21% je maronita (nekadašnji orijentalni, tj. istočni nepravoslavni hrišćani, koji su od 12. veka u kanonskom jedinstvu sa Katoličkom Crkvom), 8% grčkih pravoslavaca, 5% grkokatolika (takođe pod jurisdikcijom Vatikana) i 7% pripadnika manjih hrišćanskih denominacija, mahom orijentalnih jermenskog porekla. Ovakav sastav stanovništva, koje svoju versku pripadnost u velikoj meri identifikuje sa etničkom, uticao je pri sticanju status, broj 16, ljeto 2013. 79 Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH? nezavisnosti na usvajanje specifičnog uređenja, koje se često naziva konfesionalizmom. Mesto Predsednika Republike rezervisano je za maronita, premijersko za sunita (čiji je zamenik grčko – pravoslavni), a predsednika Parlamenta za šiita (takođe sa grčko – pravoslavnim zamenikom). Ovo uređenje je omogućilo Libanu više decenija stabilnosti, praćenih statusom finansijskog centra arapskog sveta, ali je snažan uticaj susednih država i nadmetanja velikih sila na nestabilnom Bliskom Istoku dovodio i do dugih perioda sukoba, pa i građanskog rata. Prvi arapsko izraelski – rat iz 1948. godine je prouzrokovao doseljavanje velikog broja palestinskih sunitskih izbeglica, kojih je u današnjem Libanu oko 10%. Pokušaj muslimanske pobune sa ciljem prisajedinjenja susednoj Siriji doveo je 1958. godine do intervencije vojske SAD, a proterivanje Palestinske oslobodilačke organizacije iz Jordana 1970. godine je značajno povećalo prisustvo Palestinaca u Libanu i njihove aktivnosti protiv Izraela. Razorni građanski rat od 1975. do 1990. godine je bio praćen krvavim sukobima muslimana, uključujući Palestince i druze, često podržanih od Sirije i drugih arapskih zemalja, pre svega prosovjetskih, sa hrišćanima, takođe podržavanim od Izraela, ali i zapadnih sila (SAD, Francuska, UK, Italija), mada su mnoge grupacije na terenu menjale savezništva tokom samog rata. Rat je završen sirijskom okupacijom većeg dela zemlje, osim krajnjeg juga na kome je Izrael pod okupacijom zadržao sigurnosnu zonu. Izraelci su se povukli 2000., a Sirijjci, usled međunarodnog pritiska posle ubistva Predsednika Libana Haririja, 2005. godine. Nestabilnost je nastavljena kroz rat Izraela sa šiitskom milicijom Hezbolah 2006., sukob libanske vojske sa sunitskim ekstremistima 2007. i koalicije predvođene Hezbolahom sa prozapadnom vladom 2008. godine. Tada uspostavljena vlada nacionalnog jedinstva, na čije je odluke opozicija imala veto (što se može smatrati radikalnim oblikom konsocijativne demokratije) primirila je sukobe. Po njenom smenjivanju 2011. godine i formiranju nove parlamentarne većine u kojoj se nalazio i Hezbolah, Liban se suočava sa sve intenzivnijim prelivanjem ratnih dejstava iz Sirije, razdirane građanskim ratom koji se faktički vodi između šiita i sunita. Predsednik Libana se bira dvotrećinskom većinom u Parlamentu, a zajedno sa premijerom određuje sastav vlade. Ovo rešenje onemogućava preglasavanje velikog broja zajednica pri izboru izvršne vlasti, ali zahteva veoma širok politički konsenzus. Libanski parlament je jednodoman, ali se konstituiše po principima predstavljanja različitih identitetski i geografski definisanih grupacija stanovništva. Od mirovnog sporazuma iz 1990. godine polovina poslanika su muslimani, a polovina hrišćani, dok je do tada proporcija bila 6:5 u korist hrišćana, koji su praktično bili i ostali prezastupljeni u odnosu na realne brojčane odnose u stanovništvu. Unutar opisanih kvota, međutim, poslanici moraju biti raspoređeni tako da proporcionalno predstavljaju 17 zvaničnih konfesija – 5 islamskih (uključujući i druze) i 12 hrišćanskih, kao i 26 administrativnih regiona. 80 magazin za političku kulturu i društvena pitanja Izborni sistem je koncipiran sa namerom da se uspostavi politička saradnja među različitim verskim grupacijama, jer su izborne jedinice namenjene izboru kandidata koji pripadaju određenim konfesijama, ali za njih mora glasati i većina birača iz njihove jedinice, što uključuje i birače drugačije veroispovesti. Time su u pojedinim izbornim jedinicama birači koji ne pripadaju konfesiji kojoj je njihova jedinica dodeljena automatski isključeni iz izbora kao mogući kandidati. Ovakav sistem otvara česte i žestoke sukobe oko određivanja granica izbornih jedinica. Trenutno su aktuelne optužbe da je šiitima uglavnom dozvoljeno da glasaju za svoje, tj. kandidate Hezbolaha, dok dodeljivanje velikog broja većinski muslimanskih jedinica hrišćanima primorava hrišćanske političare da zastupaju muslimanske interese. Irak je takođe nastao podelom Osmanskog carstva posle Prvog svetskog rata. Tada je postao mandatna teritorija Velike Britanije, koja ga je organizovala kao kraljevinu i dovela na vlast sunitsku Hašemitsku dinastiju, uprkos šiitskoj većini stanovništva. Kraljevina je dobila nezavisnost 1932. godine, a tokom Drugog svetskog rata su Britanci protiv nje poveli kratki i pobedonosni rat, a zatim i promenili vladu sklonu saradnji sa Osovinom. Monarhija je svrgnuta 1958. godine, prvim u nizu vojnih udara. Tada nastalom republikom je 11 godina kasnije, poslednjim udarom, zavladala autoritarno levičarska BAAS partija, među čijim se liderima kao neprikosnoveni vođa ubrzo nametnuo Sadam Husein. Novi režim je, uprkos svom deklarativnom pan-arapskom i sekularnom ideološkom karakteru, uživao podršku pre svega među arapskim sunitima. Brojčani odnos šiita, dominantnih u susednom Iranu i koncentrisanih u južnom Iraku, i sunita, dominantnih u gotovo svim ostalim islamskim zemljama i koncentrisanih u srednjem i zapadnom Iraku, procenjuje se najčešće na 63% : 33% u korist šiita, dok ostatak populacije verski pripada uglavnom orijentalnim hrišćanima. Među sunitima je i 15% do 20% etničkih Kurda, koji su etnički bliski Irancima, ali se od njih razlikuju po veri, a koncentrisani su u severnom Iraku. Sekularna privrženost Iraku kao državi je prilično raširena među arapskim sunitima, uprkos njihovom faktički manjinskom statusu, s obzirom da su još od osmanske, preko britanske, do kraljevske i Sadamove vladavine predstavljali privilegovanu grupu, pre svega preovlađujuću u vojsci. Represija režima nad šiitima i Kurdima je vrhunac, sa elementima genocida, dostigla tokom rata protiv novog, Homeinijevog šiitskog islamističkog režima u Iranu 1980. – 1988. godine, u kome je Irak uživao podršku i SAD i SSSR, ali i tokom kratkotrajnog rata koji su protiv Iraka povele SAD i ostale zapadne sile zbog Sadamove invazije na Kuvajt 1991. godine. Tokom naredne decenije je nad delovima šiitskih i kurdskih oblasti bio zabranjen let iračke avijacije, pa su se u njima razvila i područja pod gerilskom vlašću, a cela zemlja je bila pod sankcijama. Konačno, režim je srušen u invaziji predvođenoj trupama SAD 2003. godine, koja je obrazložena prevencijom upotrebe oružja za masovno uni- Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH? štenje. Usledila je okupacija i sada već decenijski krvavi sukobi između verskih i etničkih grupa. Po ustavu usvojenom 2005. godine Irak je demokratska federativna parlamentarna islamska republika, u kojoj je prvi put kao zvanični jezik, pored arapskog, priznat i kurdski, a jezici manjina su postali zvanični u pojedinim pokrajinama. Predsednika, kao u Libanu, bira dvotrećinskom većinom Predstavnički dom Parlamenta. Taj dom je ternutno faktički jedini, s obzirom da uprkos njegovog ustavnog definisanja Federalni dom ni danas nije konstituisan. Federalni dom bi trebalo da čine predstavnici regiona i guvernorata koji nisu konstituisali regione. Predstavnički dom bira i federalnu vladu, a za razliku od Libana, najviše funkcije u državi nisu dodeljene pripadnicima pojedinih verskih i etničkih grupa. Razvoj političkih odnosa u poslednjoj deceniji je, međutim, doveo do ustaljivanja političkog aranžmana po kome mesto Predsednika pripada Kurdu, premijera arapskom šiitu, a predsednika Predstavničkog doma Parlamenta arapskom sunitu. Po zakonu usvojenom 2006. godine region može konstituisati jedan ili više guvernorata (samoupravnih administrativnih jedinica), kao i dva ili više postojećih regiona, a svaki guvernorat se može pridružiti postojećem regionu radi stvaranja novog. Stvaranje novog regiona može predložiti najmanje dve trećine članova skupštine svakog guvernorata ili 10% registrovanih birača u guvernoratu. Predlog zatim mora biti odobren od 50% glasalih na referendumu, a u slučaju postojanja više različitih predloga na referendum se stavlja predlog sa podrškom najvećeg broja članova skupštine. Po odobravanju predloga na referendumu, bira se Tranziciona zakonodavna skupština, koja izrađuje predlog ustava regiona, koji se takođe potvrđuje na regionalnom referendumu, apsolutnom većinom glasova. Predsednika i vladu regiona, za razliku od federalnog nivoa na kome je potrebna dvotrećinska većina, regionalna skupština bira apsolutnom većinom. Kurdski autonomni region je formalno konstituisan još 1970. godine, ali je pod jednopartijskim režimom Sadama Huseina bio bez ikakve realne vlasti, dok je u vreme zone zabrane letova, 1991. – 2003. godine, postojao kao faktička tvorevina, neuklopljena u irački ustavni poredak. Tek u postsadamovskom Iraku su irački Kurdi stekli autonomni region sa demokratski izabranom vlašću, pre svojih veoma brojnih sunarodnika, čiji nerešeni status u Turskoj, Iranu i Siriji izaziva česte sukobe, uključujući i oružane, sa vlastima ovih zemalja. Politički sistem demokratskog i federativnog Iraka je na velikim iskušenjima, ne samo usled opisanih unutrašnjih etničkih i verskih podela, već i uticaja teških kriza iz susedstva u koje je svaka od većih iračkih zajednica manje ili više uključena – građanskog rata u Siriji, tursko – kurdskog višedecenijskog rata, kao i sporova Irana sa gotovo svim najvažnijim zapadnim i bliskoistočnim državama. Milan Sitarski (Beograd, 1971.), neovisni je predavač i analitičar. Diplomirao povijest na Univerzitetu u Beogradu. Certificirani je trener za pisanje prijedloga politika (Policy Papers) s 29 treninga i konsultacijskih procesa održanih diljem Zapadnog Balkana od 2004. (sa oko 600 izravnih korisnika). Koordinator Centra za istraživanja religije Beogradske otvorene škole od 2004. do 2011. Urednik 4 prijedloga politika međusektorske suradnje vjerskih zajednica. Koautor je 5 studija izrađenih na temelju istraživanja stavova korisnika Interneta (2003. – 2007.). Živi u Mostaru od 2011. status, broj 16, ljeto 2013. 81 Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH? Odnos nacionalnog i etničkog: konzekvence za BiH Sudeći po sadržaju Ustava, ali i važećim konsocijacijskim rješenjima i demokratskim praksama, konstitutivni narodi su zapravo suvereni politički narodi koji dijele, zajednički uređuju i upravljaju administrativno-političkim prostorom BiH. Ako bi se išlo u krajnost moglo bi se reći da su navedene ustavne skupine/kategorije „nosioci“ suvereniteta BiH, obzirom da se eksplicitno navode kao subjekti koji „konstituiraju“ BiH i utvrđuju njen Ustav, kao najviši društveno-politički akt s kojim se usklađuje sva ostala pravnopolitička regulativa. S druge strane Ustav ne spominje „Bosance i Hercegovce“ eksplicitno niti implicitno kao jedinstven „narod“ koji bi predstavljao izvor državnog suvereniteta, kao što je to primjerice slučaj sa Ustavom Francuske kao proto-nacionalne države Dejan Vanjek S ama činjenica da se u kolokvijalnoj uporabi vrlo često zajedno koriste pojmovi „etničkog“ i „nacionalnog“ u cilju denominacije odnosnog kolektivnog identiteta, ukazuje na njihovu međusobnu bliskost i uvjetovanost. Činjenica je također da suvremena teorija nije uspjela do kraja razdvojiti ova dva pojma, obzirom da se gotovo i ne može govoriti o jednom a da se pri tome ne referira na drugi. Interferencija „nacionalnog“ i „etničkog“ vidljiva je na ustavno-normativnoj ali i na empirijskoj razini.1 Bosna i Hercegovina, konkretno, u tom pogledu predstavlja poligon sukobljavanja pozicija mišljenja koje nacionalnom ne žele priznati etničke karakteristike ili „etničko“ nastoje lišiti nacionalnih konotacija, s jedne strane, i stavova koji su orijentirani na konsolidaciju njihovog dijalektičkog odnosa i iznalaženju modusa vivendi u skladu sa društveno-političkom tradicijom i stvarnošću BiH s druge. Pri tome su tendencije potpunog razdvajanja „nacionalnog“ i „etničkog“ ideološko-politički motivi1 Mediji, javni diskurs, svakodnevni govor i sl. 82 magazin za političku kulturu i društvena pitanja rane i polaze od pretpostavke da se utemeljenjem „čistog“2 „nacionalnog“ na normativnoj razini može kreirati i građansko društvo na društvenoj. Stoga se kao preduvjet uspostave građanskog društva postavlja eliminacija „etničkog“ iz ustavno-normativne teorije, a potom i iz pravno-političke prakse. 2 Kritika konstruktivizma argumentira da društveno-političke tvorevine ne mogu nastati ex nihilo. To znači da i pored smjeranog djelovanja elita ka postvarenju nacionalnih projekata, one ne mogu uspostaviti novi društveni poredak na osnovu čistih političkih ideja, već im je za to potrebna i instrumentalizacija postojećih vrijednosnih dispozicija i simboličkog poretka društvene zajednice koja pretendira na status jedinstvene političke zajednice sa utvrđenim granicama. Najbolja potvrda toga je postojanje Europske unije kao egzemplara supranacionalne društveno-političke tvorevine koja je plod promjene opće paradigme kojom je tradicionalno favoriziran koncept nacije-države. Pokretanjem paneuropskog integracijskog projekta simbolički je derogiran dotadašnji ancien regime: europski poredak suverenih država koje funkcioniraju na bazi promjenjivih savezništava, a uslijed toga i čestih ratova. Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH? Nacija-država je kao dominantan model uvjetovala nepomirljivost etničkog i nacionalnog i nametnula tendenciju njihovog potpunog razdvajanja.3 Takve tendencije imaju polazište u postulatu Moderne koja „državu-naciju“ prema unutra pozicionira kao najmjerodavniji okvir integracijskih i socijalizacijskih procesa, a prema vani kao glavnog aktera međunarodnih odnosa. Tako se i „nacionalno“ nametnulo „etničkom“ potpuno ga inkorporirajući ili marginalizirajući njegovu društvenu relevantnost i utjecaj.4 Pri tome se, međutim, previđa da su okolnosti „moderne“ i „industrijskog“ doba, unutar kojih je skovano sintetičko jedinstvo „nacije-države“,5 zamijenjene novim čimbenicima djelatnim u okviru postmodernizacijskih, globalizacijskih procesa. To ipak ne znači da je „nacija-država“ potpuno prevaziđena u pogledu svojih integracijsko-socijalizacijskih kompetencija i međunarodnog subjektiviteta, ali su njena suvremena pozicija i uloga znatno oslabljene. U tom smislu odnos etničkog i nacionalnog koji je, svakako u korist nacionalnog, bio bespredmetan tijekom procesa izgradnje i konstitucije europskih nacionalnih država, u postmodernim okolnostima ponovno dobiva na značaju budući da je u međuvremenu narušena koncepcija nacije-države. Time je otvoren prostor za rehabilitaciju etno-kulturalnog kao jednog od mogućih društveno-legitimizacijskih osnova, ali i uspostavu njegovog modusa vivendi spram nacionalnog. Povratak etničkih preokupacija u društveno-političku teoriju uvjetovan je urušavanjem države-nacije kao jedinstvenog koncepta koji predmnijeva njihovo sintetičko jedinstvo i poručuje kako država ne može postojati bez nacije.6 Pri tome je slabljenje tog koncepta uvjetovano vanjskim-egzogenim (globalnim) i unutarnjim-endogenim (lokalnim) čimbenicima. Jačanjem tih utjecaja i slabljenjem pozicije države kao okvira izgradnje monolitnog nacionalnog identiteta, otvorio se prostor za nove vidove legitimiteta i lojalnosti, ali i promišljanja alternativnih modela osiguranja društvene kohezije unutar administrativno-političkih okvira i kompetencija suvremene države. U skladu sa naprijed navedenim u nastavku se tematiziraju egzogeni i endogeni izazovi nacije-države koji uvjetuju njeno slabljenje kako prema vani tako i prema unutra.7 Ti procesi su vezani za smjenu globalne paradigme od općeg ka pojedi3 U smislu oslobođenosti nacionalnog bilo kakvih etničkih, povijesnih, kulturoloških ili pak tradicijskih konotacija.Takvo mnijenje proizilazi iz perioda „moderne“ i nacionalnih pokreta koji su se mahom odigrali na tlu Europe s kraja 19 i početkom 20 stoljeća. načnom, od ideološko-apstraktnog ka pluralno-pragmatičnom, od nacije-države ka individualnom.8 Konsekvence tog zaokreta relevantne su i za BiH u kojoj ne postoji jedinstven nacionalni identitet već više etno-nacionalnih. Ta činjenica zahtjeva propitivanje novih koncepcijskih vidova države i društvenih odnosa koji nemaju svoju singularnu ideološku osnovu, kao što je to slučaj sa državom-nacijom unutar koje prevladava hegemoni diskurs nacionalne integracije, čiji je cilj što veća uniformizacija društva na štetu njene unutarnje identitetske diversifikacije. Vanjski izazovi i slabljenje nacije-države: primjer EU Postmodernistička9 kriza koncepta „nacije-države“ najvidljivija je na praktičnom primjeru razvoja Europske unije, koja se može razumjeti jedino u kontekstu širih, globalnih kretanja. Nakon II svjetskog rata društveno-političko okrupnjavanje na tlu Europe nametnulo se kao jedina alternativa nacionalizmu, a njegov novi dinamički izraz, ujedno i izazov, postala je supranacionalizacija. Naime, usljed sveopće povezanosti svijeta, granice i teritorij su izgubile na značaju, a samim tim je oslabljena i država na globalnom planu. Moć više nije koncentrirana samo pod državnim okriljem, već je opisni termin njenog kretanja „likvidnost“ u nekontroliranom i podinstitucionaliziranom globalnom prostoru.10 Pored toga, pojačan je upliv civilnog društva kao relevantnog čimbenika koji u razvijenim demokracijama utiče na državni autoritet i limitira njegove unutarnje ingerencije. Usljed navedenog država više ne može ispuniti očekivanja i biti vjerodostojan mentor sigurnosti i prosperiteta svih društvenih slojeva. Država je u velikoj mjeri izgubila svoju autonomnost i mogućnost diskrecije u pogledu upražnjavanja svojih unutarnjih i vanjskih kompetencija, što povlači potrebu redefinicije koncepta suvereniteta koji se ne može do kraja ispoštovati usljed izmijenjenih globalnih okolnosti. Čak što više, ona nije u stanju pružiti sigurnost svojim građanima i štititi ih od nesigurnosti, zbog mnoštva spoljnjih utjecaja koji su izvan područja njene učinkovite kontrole. Slijedom toga moderna država radi ono što može i poručuje svojim građanima kako je potrebno da se suoče sa nesigurnošću i nauče živjeti s njima: „jasno je da su i najeksplicitniji paket zakona ili odredbi gotovo nedostatni za organiziranje kolektivne akcije“.11 Država naprosto više nije sposobna biti adekvatan 4 Stoga je sintagma „etno-nacionalno“ svojevrstan društveno-politički specificum država/društava koja nisu uspjela usvojiti jedinstven nacionalni identitet, kao što je uostalom slučaj i sa BiH. 8 Smjena stare i razvoj nove paradigme najvidljiviji je na primjeru europskih integracija i njihovog supranacionalnog postmodernističkog produkta – Europske unije. 5 Tako na primjer Zygmunt Bauman govori o simbiozi nacije i države na način da nacija legitimizira zahtjev države za disciplinom, dok država stimulira integracijske, asimilacijske ili represivne ambicije nacije. Vidjeti Bauman, Zygmunt (2002): Society under Siege, Polity Press Cambridge, str. 178. 9 Ako još uvijek možemo govoriti o „postmoderni“ obzirom da je ovaj proces vezan za slabljenje koncepta nacije-države kao najistrajnijeg i najraširenijeg poznatog okvira socijalizacije, koji, unatoč mnogim predviđanjima još uvijek ne pokazuje simptome nestanka. 6 Ovaj model promišljanja bio je dominantan na europskom prostoru s kraja 19. i početkom 20. stoljeća. 10 Vidjeti Bauman, Zygmunt (2002): Society under Siege, Polity Press Cambridge, str. 178. 7 U pogledu međunarodnog subjektiviteta i formativno-socijalizacijskih potencijala države da oblikuje, kontrolira i unificira društvene tokove. 11 Warren, E. Mark (1999): Democracy and Trust, Cambridge University Press, str. 14. status, broj 16, ljeto 2013. 83 Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH? menadžer društvenog povjerenja. Time je globalizacija obezvrijedila državu u smislu mogućnosti uvođenja učinkovite kontrole nad nižim društvenim razinama i pratećim formativno-socijalizacijskim procesima.12 Naravno ovakva argumentacija ne prejudicira zaključak o kraju „nacije-države“, što bi bilo pretenciozno, ali služi pobijanju bilo kakve ocjene o njenoj neprikosnovenosti i nužnosti zasnivanja države ili očuvanja njene unutarnje kohezije na matrici opće nacionalne integracije.13 Skladan brak države i nacije trajao je sve do konca II svjetskog rata kada dolazi do smjene globalne paradigme od općeg ka pojedinačnom: od države ka pojedincu – s jedne strane, te supranacionalnim okvirima integracije i međunarodne suradnje s druge. Naravno to ne znači da je EU na razini nacionalnih realiteta lišena nacionalizma.14 Naprotiv, on je i dalje latentno prisutan ali u drugačijem obliku i sa bitno izmijenjenom društveno-političkom funkcijom. Unutar konsolidiranog europskog prostora „ustoličeni“15 su simbolički sadržaji koji su odavno izašli iz okvira smjeranog djelovanja u pravcu nacionalne homogenizacije. Katarzično iskustvo destruktivnog potencijala rata, a potom unapređenje integracije, međuovisnosti i kooperativnih dispozicija učinile su „proto“-nacionalizam16 neutemeljenom i suvišnom ideologijom koja se iz današnje perspektive može nazvati povijesnim anakronizmom. Aktualni europski nacionalizmi su benignog tipa i orbitiraju na razini ba12 Države i njihove klasične institucije ne mogu ostvariti svoju kontrolnousmjeravajuću ulogu kako po pitanju primarnih tako i po pitanju sekundarnih socijalizacijskih procesa. Naime, visoko razvijeni tehnološkokomunikacijski kapaciteti omogućavaju pojedincu samorealizaciju izvan lokalnih društvenih okvira, a njegovo uživanje blagodeti globalizacije ima povratne formativno-socijalizacijske učinke na njegovo zrenje i razvoj. Tako primjerice roditelji neće djelovati kroz instituciju braka kao pouzdan agens socijalizacije djeteta prema utvrđenim društvenim očekivanjima, već prema novostečenom svjetonazoru koji im je omogućio doticaj sa globalizacijskim tokovima i , uvjetno rečeno, kozmopolitskim vrijednostima. 13 Autori kao što su Jean Cohen i Juergen Habermas smatraju da društvena integracija u modernim diferenciranim društvima ne ovisi o opsežnom nacionalnom konsensusu. 14 On će biti latentno prisutan dok god postoje države koje su svojevremeno nastale kao proizvod nacionalnih pokreta tj. u kojima je nacionalizam bio važna poluga društvene integracije. 15 Odsustvo eksplicitnih pa i burnih nacionalističkih pokreta ne znači da su suvremene demokratske države lišene svih oblika nacionalizma. Naprotiv, brojni su mehanizmi kojima se on podržava. U tom svjetlu Majkl Bilig, obrazlažući koncepciju „banalnog nacionalizma“ kao njegovog latentnog i samopodrazumijevajućeg oblika u nacionalnim državama, navodi kako: „U svim nacionalnim državama postoje prilike kada se svakodnevne rutinske delatnosti obustavljaju i država slavi samu sebe. Tada mogu izbiti na površinu patriotska osećanja koja se tokom ostatka godine moraju držati daleko od svakodnevnih poslova. Godišnji kalendar moderne nacije ponavlja u malom njenu dužu političku istoriju: kratki trenuci nacionalističkih osećanja prekidaju duža razdoblja postojane smirenosti, tokom kojih se nacionalizam prividno gubi iz vida.“; u Bilig, Majkl (1995): Banalni nacionalizam, SAGE Publications – 2009; Biblioteka XX vek, preveo Veselin Kostić, Beograd, str. 86. 16 Ovaj pojam podrazumijeva prve nacionalizme, kao opće društvene pokrete čiji je cilj konstitucija nacionalnih država. Međutim, oni imaju i svoju drugu stranu, naime, kada se činjenica postojanja neke države nastoji iskoristiti za nacionalizaciju stanovništva na uštrb njihovog postojećeg identiteta i političkog subjektiviteta. 84 magazin za političku kulturu i društvena pitanja nalne simbolike i društvenih praksi čija se javna percepcija odvija ispod praga svjesnosti. Drugim riječima, građani EU su prilično indiferentni kako prema vlastitim tako i prema zastavama drugih nacija, ali je njihovo suptilno isticanje manje komunikacijskog a više simboličkog karaktera, u funkciji dnevnog podsjetnika na postojanje apstraktnog institucionalnog autoriteta koji je važna poluga društvenog reda, poretka i povjerenja.17 Zaokret od općeg ka pojedinačnom18 koji je evidentan po pitanju slabljenja uloge i pozicije države kao tradicionalnog makrosocijalizacijskog okvira, umanjio je značaj i drugih pratećih ideoloških sadržaja bez kojih je moderna država nezamisliva. Promjena paradigme kojom je redefinirana uloga države i ojačana pozicija individue unutar iste nezaobilazno je pogodila i njenu najvažniju pokretačku ideologiju. Kriza države ujedno je značila i krizu nacionalizma kao njene pokretačke snage s pomoću koje je moderna država svojevremeno uspješno homogenizirala mase i postizala šire društveno-kohezivne učinke. Potvrda toga je opadanje nacionalizma u zemljama Zapadne Europe neposredno nakon II svjetskog rata, o čemu su provedena mnoga usporedna istraživanja.19 Suvremena Europa, zapadna u većoj mjeri nego istočna, bila je u potpunosti liberalizirana i oslobođena pojava kao što su militarizam, diktatura, autoritarizam, koji su bili karakteristični za Europu, osobito u periodu između dva svjetska rata. Čak što više, otklon od militarizma bio je izraženiji u zemljama koje su poslije rata imale najjači ekonomski rast – Japan i Njemačka. Navedene zemlje ujedno su najodgovornije za II svjetski rat i svojevremeno su bile najprivrženije militarizaciji.20 Istovremeno, u pogledu dispozicija bazičnih društvenih vrijednosti pokazalo se da je heterogenost veća unutar europskih nacija nego između njih,21 što je bila do17 Mnogi vjeruju da su institucije te koje trebaju biti katalizator neuravnoteženih društvenih odnosa. Takav je stav i teoretičara Clausa Offea koji kaže kako se ne možemo pouzdati u druge ljude i grupe, onda možemo usmjeriti svoje povjerenje na institucije koje vidi kao posrednike i generatore uopćenih oblika povjerenja, odnosno povjerenja čiji djelokrug nadilazi postojeću društvenu fragmentiranost i neravnomjernu raspoređenost povjerenja. Naravno, pretpostavka za tako nešto je stabilnost institucija kao i regula na kojima zasnivaju svoj rad. Offe ide korak dalje i tvrdi da su institucije obdarene duhom, etosom tj. implicitnom moralnom teorijom kao usmjerujućom idejom o načinu života zajednice. Vidjeti Offe, Claus (1999): How can we trust our fellow citizens?: u Warren, E .Mark (1999): Democracy and Trust, Cambridge University Press, str. 65 – 84. 18 To je ujedno sveopći zaokret od apstraktnog ka konkretnom, ideološkog ka životnom, teorijskog ka praktičnom, romantičkog ka pragmatičnom itd. 19 Takvo je npr. istraživanje koje je dijakronijskim mjerenjem stanja pet osnovnih indikatora nacionalizma utvrdilo njegov pad. Indikatori su: osjećaj nacionalnog ponosa, povjerenje u nacionalnu armiju, spremnost ili nespremnost za sudjelovanje u ratu protiv druge države u slučaju potrebe, povjerenje ili nepovjerenje u susjedne zemlje i osjećaj pripadnosti Europskoj zajednici. Vidjeti Dogan, Mattei (1994): The Erosion of Nationalism in the West European Community: u Toward A European Nation: Political Trends in Europe, East and West, Center and Periphery, ed. Max Haller i Rudolph Richter, M.E.Sharpe, str. 33. 20 Ibid, str. 52. 21 Ibid. Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH? datna potvrda slabljenja kohezivne snage ideologije nacionalizma u poratnoj Europi.22 U takvim okolnostima, oslobođene ideološkog bremena nacionalizma, europske države preuzimaju funkciju opslužitelja prava i potreba građana i društvenih skupina, naspram klasičnih uloga koje im je dodijelila Moderna: hegemona, ekskluzivnih administratora i korisnika sredstava društvene prinude. Istovremeno, građanin/pojedinac zauzima snažniju ulogu koju upražnjava djelujući asocijativno u okvirima civilnog društva. Naspram hegemonije makrostrukturalnih okvira nacije i države, kojima se pojedinac/građanin bezuvjetno pokorava kao apstraktnoj općoj svrsi, država postaje puki regulator društvenih odnosa, jamac sigurnosti, individualnih/građanskih i kolektivnih prava, opskrbitelj potreba pojedinca i kreator ambijenta koji pruža obilje mogućnosti individualne samorealizacije. Time svako propitivanje lojalnosti i posvećenosti državi postaje suvišno i bezpredmetno. Naprotiv, nova paradigma je predanost države očuvanju poretka, jednakosti građana i skupina, njihovim individualnim pravima i slobodama. Etnicizam i komunitarizam kao unutarnji izazovi „nacije-države“ Moderna demokratska država može se definirati kao kulminacija procesa nacionalnog ujedinjenja putem ideologije nacionalizma koji operira predmodernim vrijednosnim sadržajima. Međutim, premda je nacija najizvjesniji i najrašireniji okvir masovne socijalizacije, ona je nikada dovršeni proces, budući da je i sama podložna promjenama koje uvjetuju kako unutarnji tako i vanjski faktori. Otpori iznutra prema naciji ne čude obzirom da su asimilacijski pritisci i „kulturno križarstvo“ neodvojivi dio svakog procesa izgradnje nacije, koji veoma rijetko postižu svoj cilj jednosti zasnovane na istosti.23 Pored toga nove „zamišljene“ zajednice nastaju naočigled države potkopavajući njene pretenzije na suverenitet, revitalizirajući i jačajući vlastitu vrijednosno-simboličku podlogu, a time i svoju unutarnju koheziju i identitet. Unutar same države odvijaju se procesi koji slabe njen kapacitet u vršenju funkcije društvene kontrole u svim područjima života, a osobito po pitanju inženjeringa vrijednosnih sadržaja kao fundamentalnog izvora autoriteta i moći države. Pri tome njen glavni unutarnji izazov predstavljaju raznovrsni pojavni oblici etnokulturalnih revindikacija. Stoga mnogi teoretičari, promišljajući ova pitanja unutar okvira matrice nacije-države, tvrde kako je etnicizam danas protivan nacionalizmu kojem je suprotstavljen kao sili političkog ujedinjavanja.24 Prema tome etnički pokreti nisu tu da osnaže političke projekte već da ih razbiju, čemu svjedoči njihovo buđenje koje je uzelo maha pred kraj prošlog stoljeća. Prethodno se može shvatiti kao empirijski argument protiv evolucionističke teorije po kojoj nacionalna forma društvene integracije predstavlja trajan iskorak u odnosu na tribalnu i etničku, a njen epilog moderna demokratska država koja poistovjećuje nacionalnu pripadnost i državljanstvo tj. pripadajuća prava i građanski status.25 Međutim, eventualni izazovi se ne tiču samo potrebe limitiranja vlasništva dominantne etnije nad društvenim procesima i politikama kako bi se izbjegla kulturna hegemonija. Izazovi i zahtjevi za ograničenja dolaze i na području ideološkog spektra, a njihov povod može biti vid kulturne i društvene transformacije koji je prepoznat kao prijetnja kontinuitetu tradicionalno-simboličkog legitimiteta. Takva je primjerice debata između pristalica komunitarizma i liberalizma koja prožima američko društvo. Dok liberali komunitarizam uglavnom vide kao anakron i regresivan pravac razmišljanja, drugi su skloni kritizirati koncept „države blagostanja“26 koja promovira izraziti individualizam, a koji pristalice komunitarizma percipiraju kao samoživ, egoističan i protivan integraciji kojoj prilaze iz vizure vrijednosti zajednice a ne individualnih vrijednosti, čija afirmacija po njima vodi ka dezintegraciji društvenog kapitala kao i moralnom osiromašenju javnog diskursa.27 Pojava komunitarizma može se tumačiti i kao pokušaj revitalizacije osjećaja zajedništva i dubokih potreba pripadnosti nasuprot globalizaciji koja je mnogima, osim tehnološkog napretka, mobilnosti i novih prilika, donijela dobro poznati osjećaj otuđenja i tjeskobe. Zato ne čudi da se javlja potreba za iščezujućim osjećajem solidarnosti čiji manifestacijski oblici ostaju isti, a čiji su motivi i akteri bitno drugačiji nego što je to slučaj sa tradicionalnim oblicima društvene solidarnosti izgrađivane na terenu države-nacije. U tom smislu pojava komunitarizma ne treba čuditi, mada se, međutim, isti može vezivati za konzervativizam odnosno mogućnost etničke, vjerske i drugih vidova homogenizacije koji u sebi nose potencijal isključenja drugih i drugačijih. U svakom slučaju komunitarizam naglasak pomjera ka primordijalnom, obzirom da je stavljen u funkciju obnove i zaštite zajednice. Sve u svemu nacija, država i njihovo sintetičko jedinstvo više nisu neupitni obzirom da im konkuriraju novi oblici lojalnosti, supranacionalizma i etnicizma. Svijet je u pokretu i neupitna je rastuća dijalektička interakcija globalnog i lokalnog, 24 Bauman, Zygmunt (2002): Society under Siege, Polity Press Cambridge, str. 233. 22 Što je u kontrastu sa situacijom u BiH gdje se, gotovo dva desetljeća nakon posljednjeg rata, još uvijek neprirodno dugo „njeguje“ postkonfliktnost neusklađenim i proturječnim javnim memoralizacijama rata koje perpetuiraju podjele i sukobe oko istih ili sličnih političkih pitanja koja su bile aktualna tijekom samog rata. 23 Bauman, Zygmunt (2002): Society under Siege, Polity Press Cambridge, str. 9. 25 Suprotno tome građanski status se ostvaruje u okvirima koncepcije „državljanstva“, nevezano za nacionalni identitet koji ima društvene konotacije, što je činjenica koja se često previđa. 26 (izvorno „Welfare state“) 27 Cohen, Jean (1999): Trust, voluntary associations and workable democracy: u Warren, E. Mark (1999): Democracy and Trust, Cambridge University Press, str. 230. status, broj 16, ljeto 2013. 85 Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH? univerzalnog i partikularnog, a trajan izazov je dovesti ih u međusobno suzvučje i ravnotežu. Pri tome je potrebno imati u vidu da nacija-država nije model koji može nadići samog sebe i postati vjerodostojan zagovornik univerzalnih civilizacijskih vrijednosti kao što su humanitet i kozmopolitizam.28 Stoga neki autori smatraju kako i sam odgovor na izazove globalizacije, pri čemu je komunitarizam jedan od takvih izazova, mora biti globalan, a priliku za tako nešto vide u postojanju globalne politike koju razlikuju od međunarodne ili posebno od međudržavne politike.29 Konsekvence promjene opće paradigme na odnos entičkog i nacionalnog? Na tragu prethodno rečenog može se reći da je u suvremenim okolnostima neprimjereno terminološko i značenjsko poistovjećivanje države i nacije. Drugim riječima njihovo jedinstvo više nije samopodrazumijevajuće, unatoč činjenici da se pri kolokvijalnoj uporabi pa čak i unutar znanstvenog diskursa koriste sinonimno. Međutim, pored činjenice da se problematika njihova suodnosa može sagledati u kontekstu suvremenog „glokalizacijskog“ okruženja, njoj se može pristupiti i iz geneološko-teorijske perspektive. Naime, teorija još uvijek nije načisto oko toga što je prije a što poslije, odnosno da li država stvara naciju ili obratno. Stoga je možda najbliža istini konstatacija da se svojevremeno uistinu radilo o usko povezanim i usklađenim procesima, koji su prethodili jedan drugom ovisno o konkretnim povijesnim okolnostima.30 Kao takav model nacije-države suštinski je predstavljao sintezu institucionalnog autoriteta i društva, a nužno je podrazumijevao društvenu integraciju različitih etničkih, jezičkih, kulturno-religijskih i/ili drugih skupina na određenom teritoriju pod okriljem jedinstvenog nacionalnog identiteta. Ovi procesi su se većinom odigrali u vrijeme kada su država i 28 Činjenica da je europska filozofija i praksa ljudskih prava identificirala nacionalne manjine kao grupe kojima je potrebna posebna zaštita govori o negativnim trendovima nacionalnog integracionizma koji bi bio ostavljen bez nekog vrsta vanjskog nadzora i kontrole. Pored toga, čitav niz konvencija je posvećen zaštiti kultura, jezika, naslijeđa, običaja a sve u cilju očuvanja prisustva nacionalnih manjina u izrazito nepovoljnom okruženju unutar nacije-države, koja sama unutar sebe nije mogla naći dovoljno rezona za očuvanje „perifernih“ kulturnih oblika koji ne uživaju pravo i privilegiju autorstva pa i suvlasništva nad dominantnim vrijednostima. Zasluga svakako pripada europskim institucijama čije su vrijednosti i autoriteti postali relevantan i nezaobilazan čimbenik u odnosu na svaku europsku državu pojedinačno, ali i šire. 29 Bauman, Zygmunt (2002): Society under Siege, Polity Press Cambridge, str. 85. 30 Ernest Gellner govori kako je država zasigurno nastala bez pomoći nacije, ali su i neke nacije formirane bez blagoslova države. Vidjeti Gellner, Ernest (2006): Nations and Nationalism, Blackwel Publishing Ltd.Oxford, str. 6. Tome treba pridodati i čuvenu izreku: „Stvorili smo Italiju; sada moramo stvoriti Talijane“ koja se dugo vremena pripisivala prvom ministru predsjedniku ujedinjene Kraljevine Italije, da bi se kasnije pokazalo da izjava pripada jednom drugom političaru – Massimu d`Azzegliu, koji ju je izgovorio na prvom zasjedanju Talijanskog parlamenta 86 magazin za političku kulturu i društvena pitanja njen vladajući društveno-politički sloj (buržoaske elite) tek uvodile učinkovitu kontrolu nad formativno-socijalizacijskim procesima jačanjem nacionalnih ideologija i institucija. Riječ je o „udžbeničkim“ primjerima izgradnje nacije posredstvom nacionalnih pokreta, koji su većinu zemalja Zapadne Europe zahvatili sredinom 19 stoljeća, da bi proces nacionalne integracije bio zaokružen s početkom 20 stoljeća. Tada su pod okriljem nacionalnog jedinstva formirane temeljne institucije kao što su škole, vojska i administracija sposobna za učinkovito upravljanje vitalnim društvenim procesima, dok je uloga starih autoriteta religijskog i feudalno-aristokratskog tipa bitno umanjena.31 Svakako, formiranje nacionalnih država pratilo je načelo njihovog punog suvereniteta i arbitrarnosti odlučivanja i djelovanja kako na unutarnjem-društvenom tako i na vanjskopolitičkom planu. Time su se značajke prirodnog zakona proširile i na područje međunarodnog prava i odnosa, gdje vladaju promjenjivi interesi i savezništva, a manje i slabije države-nacije mogu postati plijen većih i jačih. U takvim okolnostima interes državnih autoriteta bio je da se osigura što veća uniformnost i homogenost društva posredstvom nacionalne doktrine kako bi se stanovništvo lakše pridobilo i mobiliziralo u cilju provedbe ekspanzionističke ili obrambene politike.32 Model nacije-države je potvrdio svoju nadmoć samo tamo gdje su postojale građanske/nacionalne33 elite i ekonomska baza koje su ga mogle podržati. Međutim, nacionalističke elite nisu mogle postići učinkovitu društvenu promjenu a da pri tom njihovo djelovanje nije imalo ideološko-vrijednosno polazište. Drugim riječima, pored moderne upravljačke funkcije nacionalnih elita bila je potrebna i normativno-vrijednosna osnova koja će poslužiti za ostvaranje društvenog-političkog koncensuza na temeljima nacionalne ideologije. Sadržina te normativno-vrijednosne osnove, pored suvremenih ideološko-političkih sadržaja, morala je imati i one povijesno-kulturološke koji su ugrađeni u kolektivno sjećanje etničkih zajednica/skupina.34 U tom smislu izgradnja nacije je podrazumijevala 31 Ovaj model je nakon II svjetskog rata prenesen i na nove države nastale raspadom imperijalističkog kolonijalnog poretka, ali ne jednako učinkovito, pa je to jedan od mogućih razloga što je većina tih država danas siromašna i nestabilna (to pokazuju najskorija povijest i aktualna dešavanja u Sjevernoj Africi i na Bliskom Istoku, ali i drugdje diljem Svijeta), gdje demokracija i njene institucije nisu podjednako uspješne. 32 Takva država je preuzela na sebe negativna nasljeđa europskih monarhija sa svim svojim, globalno gledajući, negativnim posljedicama kao što su imperijalizam i kolonijalizam, a potom svakako i nacionalne ideologije u različitim pojavnim oblicima. Vrhunac akumulacije tog negativnog nasljeđa je II. svjetski rat u kojem je po prvi put broj stradalih civila uvelike premašio broj vojnika, neračunajući neizravne posljedice poput materijalnih razaranja, genocida, deportacija, progona i dr. 33 Gellner elite koje upravljaju procesom izgradnje nacije eksplicitno naziva nacionalističkim. Međutim, te elite su morale djelovati sinhrono i bazirati svoje djelovanje na zajedničkim vrijednostima kako bi mogle generirati kolektivnu akciju na nižim društvenim razinama. Te vrijednosti su svakako historijske, transgeneracijske i kao takve su neizbježno i etničke tj. kulturološke. 34 Da je to tako potvrđuje činjenica da mnoge države danas slave i obilježavaju ne samo događaje i datume iz vremena njihovog postojanja kao Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH? opće vrijednosno-simboličko profiliranje društva kao rezonatorskog osnova nacionalne svijesti, pri čemu se etnokulturalno nametnulo kao nazaobilazan substrat procesa uspostave i održanja nacionalnog identiteta. To znači da je „etničko“ resursno simboličko područje koje elite vješto koriste za društvenu konsolidaciju i nacionalnu integraciju.35 Ta „eksploatacija“ etno-kulturalnog za potrebe nacionalne konsolidacije najviše je upražnjavana na Europskom kontinentu, koji je zavičaj nacionalizma kao monocentričnog pokreta koji ima za cilj jednu jasno definiranu etničku ili kulturnu zajednicu, na određenom teritoriju, promaknuti na razinu političkog subjektiviteta.36 Suodnos nacionalnog i etničkog ponajbolje odražava opći osvrt na teorije Antony Smitha i Ernesta Gellnera. Iako načelno suprotstavljene, po pitanju konstitucije nacije i njenog odnosa sa etničkim, one se međusobno dodiruju pa i nadovezuju. Po Smithu etničko jedinstvo predstavlja preduvjet nacionalnog, obzirom da zajednice teško mogu opstati bez koherentne mitologije, povijesnog simbolizma i kulture. Za razliku od njega Gellner drži da je nacija rezultat smjeranog djelovanja elita, pa ide i korak dalje od Benedicta Andersona i njegove atribucije nacije kao „zamišljene političke zajednice“,37 tvrdeći da je nacija plod konstruktivističkog djelovanja elita kadrih izvršiti mobilizaciju stanovništva apelirajući na nacionalne sentimente i voluntarizam. Pored toga Gellner smatra kako države nastaju bez pomoći nacija, koje stoga nisu pretpostavka stvaranja države, čime on prednost daje državi u odnosu na naciju spram koje pokazuje stanovitu rezervu budući da potonjoj pridaje konstruktivistički karakter. S druge strane za Gellnera nacija predstavlja kategoriju višeg ranga u odnosu na etnički identitet koji, po njemu, nije preduvjet formiranja nacija.38 Slijedom toga niti je etnički identitet nužan za konstituciju nacionalnog, a niti je nacionalni nužan za konstituciju državnog. Antony Smith tvrdi drugačije, a njegov model daje sliku uzročno-posljedične povezanosti etničkog i nacionalnog odnosno uspostavlja jasnu vezu između njih, dok, s druge strane, Gellnerov modernistički pristup potencira njihovu odvojenost i konstruktivistički modernih država, već i one koji sežu stotinama godina unazad kada ideologija nacionalizma nije niti postojala i kada su se zajednice okupljale oko svjetovnih i duhovno-religijskih autoriteta te važećih praksi običajnosti. 35 U određenom smislu etnicitet može biti samostalno korišten u funkciji kovanja društvene kohezije ali u znatno užim okvirima identitetske zajednice, što se bitno razlikuje od društvenih okvira koji nadilaze ili politički objedinjuju više zajednica, a to u današnjim okolnostima nužno ne mora biti slučaj. 36 Antony Smith navodi primjer Britanije i Francuske kao prve moderne države koje su se konstituirale oko temeljne etnije. One su kao dominantne kolonijalne sile uticale na preuzimanje Anglo-frankofonskog modela nacije-države u njihovim kolonijama.Time je taj model postao uzor za ostatak svijeta u smislu formacije i održanja nacionalnih država i društava. 37 Vidjeti Anderson Benedict (1998):“Nacija – zamišljena zajednica“, Plato, Beograd, str. 6. 38 Vidjeti Gellner, E.(1983). Nations and Nationalism. Oxford: Blackwell Press. karakter.39 S tim u svezi valja naglasiti da je u suvremenoj teoriji Gellnerov pristup prevagnuo, obzirom da se nacionalno nametnulo kao legitimizacijska osnova građanstva/ državljanstva, usprkos činjenici da on naciju nije smatrao preduvjetom stvaranje države. Postavlja se pitanje da li je uopće moguće razdvojiti ili odvojeno promatrati nacionalno i etničko, osobito unutar koncepcije države koja se u većini zemalja svijeta preklapa sa nacionalnim, dok je anglikanska tradicija na polju lingvističko-semantičkog čak stavila znak jednakosti između „nationality“ i „citizenshipa“ (nacionalnosti i državljanstva). Njihovo poistovjećenje podržava moderna teorijska koncepcija koju je zastupao Gellner. To predstavlja dio šireg evolucionističkog40 pristupa koji naciju promatra kao nadgradnju etničkog, uz uvjet da po konstituciji nacije etno-kulturalno prestaje biti relevantan čimbenik društvenih odnosa i djelovanja ili pak da oboje nastavljaju „koegzistirati“ na paralelnim razinama bez međusobnog dodirivanja i interferencije. S druge strane Smithov integracionistčki pristup ne ostavlja mogućnost oslobođenja „nacionalnog“ od kulturne, povijesne, tradicijske pa čak i mitske sadržine. Konsekventno utjecaj etno-kulturalnih markera nije moguće staviti po strani niti u postmodernim okolnostima.41 S tim u svezi etnička običajnost i reminiscencija mogu predstavljati važnu osnovu nacionalne povezanosti i služiti svrsi održanja unutardruštvene kohezije, iz čega proizlazi zaključak da je širok vrijednosni konsenzus neophodan za društvenu integraciju u modernim društvima. Taj problem je manje izražen u razvijenim odnosno konsolidiranim demokracijama koje nemaju značajnije unutarnje prijepore identitetskog tipa, odnosno gdje ne postoji tenzija između različitih zajednica a nacionalna integracija je uspjela u određenoj mjeri ostvariti modernistički ideal jednakosti zasnovane na istosti, odnosno provesti opći građanski koncept na bazi uspješne nacionalne integracije. Međutim, prethodno svakako nije slučaj kada su u pitanju „mlade“ nekonsolidirane demokracije, unutar kojih su prisutne identitetske posebnosti koje podržavaju postkonfliktni prijepori.42 Na opozitnim teorijskim postavkama Gellnera i Smitha vidljiva je bliskost nacionalnog i etničkog, ali i potreba da 39 Uistinu, postoje primjeri nacija koje su se konstituirale bez posredništva dominantnog etnija. Takve su zasigurno Sjedinjene Američke Države. 40 Polazi se od argumenta da nacionalni vid društvene integracije predstavlja iskorak u odnosu na tribalnu i etničku, a njena kulminacija je moderna demokratska država koja objedinjuje nacionalnu i građansku pripadnost. Ovaj etatistički pristup koncept etniciteta tretira kao formu koja je ispunila svoju povijesnu zadaću, što je danas čini zastarjelom i prevaziđenom, suprotno činjenici da možemo posvjedočiti njegovu rastuću relevantnost, te da na očigled svih države još uvijek nastaju i nestaju. 41 Ili pak u okvirima tzv. Druge moderne koja simbolizira otpornost nacije-države spram glokalnih čimbenika koji ugrožavaju njenu poziciju. 42 Primjer BiH, Srbije, Makedonije i dr. status, broj 16, ljeto 2013. 87 Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH? se zadrži jasna distinkcija između njih. Nacija kao historijska nadgradnja etničkog nije u potpunosti potvrđena jer je paralelno sa globalizacijom došlo do relokalizacije etnokulturalnog sentimenta koji se transformirao u brojne političkezahtjeve za državnošću ili autonomijom. To znači da je odnos nacionalnog i etničkog potrebno sagledavati i unutar specifičnih povijesno-društvenih miljea. Tako na primjeru Bosne i Hercegovine „nacionalno“ i „etničko“ tretiramo kao dva korijenska pojma, vjerujući kako bi opća teorijska konvergencija njihovog razumijevanja mogla doprinjeti nadvladavanju ideološko-komunikoloških inhibicija, koje su ozbiljna prepreka praksama usuglašavanja i dogovaranja oko ključnih društveno-političkih pitanja relevantnih za unapređenje odnosa i opći razvoj BiH. S druge strane nije isključeno da se čak i tretiranje „korijenskih“ teorijskih pojmova ne može izvesti izvan doktrinarnih okvira mišljenja koja su se duboko učvrstila u bh. javnosti,43 ali to opet ne umanjuje potrebu njihove dosljedne artikulacije. Refleksije smjene opće paradigme i odnosa nacionalnog i etničkog u Bosni i Hercegovini Popis stanovništva u BiH predviđen za 2013. godinu, između ostalog, otvorio je brojne polemike o nacionalnom odnosno etničkom izjašnjavanju. Radi se o izuzetno značajnom pitanju koje zadire u temeljne ustavne pretpostavke a konzekventno i društveno-političke odnose. Ne ulazeći u propitivanje mogućnosti jednog popisa i interpretacije njegovih rezultata da bitnije utiču na društvenopolitički ustroj, mora se priznati da je njegova aktualizacija uzburkala svekoliku javnost, podstičući na promišljanje kategorija „nacionalnog“ i „etničkog“ kao značajnih za uspostavu razumijevajućeg odnosa prema bh. društvu i odnosima unutar njega.44 Osim što imaju društvenu dimenziju i relevantan su okvir kategorizacije kolektivnih ali i individualnih identiteta, potpuno razumijevanje „nacionalnog“ i „etničkog“ relevantno je i za kreiranje jedinstvenog interpretacijskog okvira temeljnih ustavnih načela. Naime, Ustav BiH poznaje konkretne identitetske skupine koje su atribui43 Mada je bh. javnost problem za sebe zbog ideološko-političke uvjetovanosti političkog javnog diskursa, koja je obično parcijalnog, bolje rečeno, mjesnog karaktera (lokalne, administrativne ili regionalne naravi), s čim je opet povezana nemogućnost uspostave, Habermasovski rečeno, „literarne“ tj. rezonatorski sposobne građanske javnosti. Naravno, preduvjeti njenog razvoja, o čemu i sam Habermas govori, su odsustvo ideoloških sukobljenosti, ravnopravnost u pogledu komunikoloških sposobnosti i mogućnosti pristupa „javnom“, te zajedničko dobro koje se opet ne može zasnovati ex nihilo, već smjeranim angažmanom društveno-političkih elita na usuglašavanju i realizaciji zajedničkih interesa na temelju zajedničke vrijednosno-simboličke podloge, koja ne mora i ne treba interferirati sa postojećim partikularnim/kolektivnim identitetima. 44 Već sada je popis ispolitiziran u tolikoj mjeri da se onemogućava usvajanje jedinstvene metodologije, a za očekivati je veliku politizaciju i zloporabu njegovih rezultata u dnevno-političke svrhe. 88 magazin za političku kulturu i društvena pitanja rane kao „konstitutivne“, a u svakodnevnom govoru kao „etničke“ i/ili „nacionalne“. Navedene atribucije su postale dio svakodnevnog govora i simultano ili naizmjence se koriste u nastojanjima korektne kvalifikacije kolektivnih identiteta u Bosni i Hercegovini, kao i njihovog društvenopolitičkog statusa.45 Prethodno rečeno navodi na zaključak da se pojam nacije može promatrati izvana, kroz prizmu klasične pravno-političke teorije, ali se može observirati i iznutra, uzimajući u obzir šire društvene implikacije. Naime sociološki pojam nacije nužno podrazumijeva zajedničke vrijednosti, ideje, osjećaj zajedništva, odnosno da demokratsko društvo „..ne može da postoji ako svim članovima nisu zajednički jedan jezik, izvesna kultura i, barem, neke vrednosti..?“46 Za A. Smitha je nacija populacija koja dijeli povijesni teritorij, zajedničke motive i historijsko sjećanje, masovnu, javnu kulturu, zajedničku ekonomiju i zakonska prava i obveze za sve članove.47 S tim u vezi postavlja se pitanje da li bh. društvo unutar sebe zadovoljava elementarne sociološke kriterije koji mu omogućavaju da se konstituira nacija i postoji li mogućnost uspostave održive razine društvene kohezije koja bi bila zasnovana na nekim drugim, nenacionalnim, vrijednostima i načelima? Postojeća istraživanja uvelike ukazuju na probleme vezane za društvene odnose koji delegitimiraju mogućnost socio-nacionalnog diskursa kada je u pitanju bh. društvo. Razina društvenog povjerenja je izrazito niska, evidentna je prisutnost etničke distance; naprosto sve upućuje na to da je“..BiH duboko podijeljeno društvo sa niskom razinom povjerenja između tri etničke skupine, uz istovremeno snažno prisustvo unutargrupnih lojalnosti, bez općeg normativnog konsenzusa o granicama i vrijednostima političke zajednice“48 Takvo stanje stvari poučava da je fokus koji cilja dugoročne perspektive BiH potrebno pomjeriti iz zone isključivih krajnosti prema objedinjujućoj sredini, te s mjerom odnosno kritički promatrati kako etnonacionalne tako i nacionalno-građanske tendencije koje njihovi protagonisti međusobno isključuju. Međutim, da li je uopće moguća pomirba ove dvije paradigme? Pri tematizaciji odnosa „nacionalnog“ i „etničkog“, ali i nacije i države, potrebno je uzeti u obzir realitete i specifično45 Konstitutivnost kao ustavni i pravni normativ vrednuje se kroz ravnopravnost – kao načelo čijom se potvrdom u društveno-političkoj praksi postiže sama konstitutivnost. U „Priručniku pojmova i izraza najčešće korištenih u jeziku pravnih propisa institucija BiH“, Sarajevo (2013), na strani 137: „konstitutivan“ je onaj „koji čini sastavni dio neke cjeline, na kojem se nešto zasniva, temeljan“, dok se sintagma „konstitutivnost naroda“ definira kao „pravna formulacija koja znači da jedan ili više naroda tvore neku državu“ 46 u Schnaper, Dominik (1996): Zajednica građana, Izdavačka knjižara Zorana Stojanovića, Novi Sad, str. 104. 47 Smith, A.D. (1991). National Identity. London: Penguin, str. 52. 48 Dr. Skoko Bože (2009): Socijalno povjerenje u Bosni i Hercegovini: Friedrich Ebert Stiftung (FES), str. 67 i 68. Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH? sti BiH u kontekstu nadvladavanja unutarnjih podvojenosti i kreiranja razumnog ustavnog okvira, što je zasigurno proces koji će još dugo trajati i pri tom konstantno otvarati stara i generirati nova pitanja. Važno je pri tome naglasiti da je javna polemika koja se tiče suodnosa „nacionalnog“ i „etničkog“ u BiH duboko prožeta ideološkim podvojenostima postkonfliktnog tipa, koja su evidentna u bh. društvu. Takve podvojenosti predodređuju čak i individualna promišljanja pojedinaca koji bi morali imati relativnu autonomiju mišljenja (intelektualci). Prijepori najčešće dolaze do izražaja kada je riječ o izjašnjavanju o validnosti postojećeg ustavnog okvira i kreiranju prijedloga za njegove preinake, koji se u pravilu legitimiraju prema javnosti ciljem njegova „unapređenja“, pa se kao načelno polazište uzimaju funkcionalnost, ekonomičnost, upravljivost itd.49 Kao što je poznato sadašnji Ustav BiH sadrži koncepciju konstitutivnih naroda koji, ne samo da su predmet Ustava, nego su i njegovi kreatori: „Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (u zajednici s Ostalima) i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine..“ Ipak, to je samo djelomično istina jer Daytonski ustav nikada nije referendumski potvrđen od strane bh. naroda tj. građana ili usvojen u redovitoj parlamentarnoj proceduri, već, kao što je poznato, predstavlja sui generis kreaciju međunarodne zajednice u suradnji sa predstavnicima zaraćenih strana. Sudeći po sadržaju Ustava, ali i važećim konsocijacijskim rješenjima i demokratskim praksama, konstitutivni narodi su zapravo suvereni politički narodi koji dijele, zajednički uređuju i upravljaju administrativnopolitičkim prostorom BiH. Ako bi se išlo u krajnost moglo bi se reći da su navedene ustavne skupine/kategorije „nosioci“ suvereniteta BiH, obzirom da se eksplicitno navode kao subjekti koji „konstituiraju“ BiH i utvrđuju njen Ustav, kao najviši društveno-politički akt s kojim se usklađuje sva ostala pravno-politička regulativa. S druge strane Ustav ne spominje „Bosance i Hercegovce“ eksplicitno niti implicitno kao jedinstven „narod“ koji bi predstavljao izvor državnog suvereniteta, kao što je to primjerice slučaj sa Ustavom Francuske kao proto-nacionalne države. Prema tome jasno je da BiH zapravo i nije nacionalna država u smislu modela koji je s kraja 19. stoljeća (p)ostao najrašireniji na tlu Europe a i dominantan diljem svijeta. U najmanju ruku nema eksplicitnog ustavnog osnova da se govori o bosanskohercegovačkoj naciji, mada politički pojam države podrazumijeva ili u najmanju ruku implicira naciju kao opću normu u pravno-političkoj teoriji. Prethodno rečeno znači da se za BiH iz međunarodne pravno49 Posljednjih godina brojni akteri su se bavili ustavnim reformama, a neki od prijedloga su bili i sveobuhvatnog karaktera. Toliko je ideja producirano i razmijenjeno od strane političkih subjekata, nevladinih i međunarodnih organizacija, da se s razlogom postavlja pitanje je li uopće moguć prijedlog, barem na načelnoj razini, koji bi bio općeprihvatljiv. To se može tumačiti mjesnim političkim mentalitetima koji su prateći učinak dugotrajnog stanja podvojenosti društva u poratnom periodu, koja još uvijek nije premoštena niti postoji volja i spremnost za tim. političke perspektive, dakle izvana, a priori pretpostavlja da ima „naciju“ koja se konstituirala i na društvenoj razini, kao što je to u većoj ili manjoj mjeri slučaj sa većinom drugih zemalja koje imaju ustoličene jedinstvene nacionalne identitete. Dakle, pojam države kao takav unaprijed pretpostavlja postojanje jedinstvenog „demosa“ ili „naciona“, koji se u određenom povijesnom trenutku konstituirao kao osnova državnog suvereniteta ili je pak ojačan neposredno nakon njenog formiranja. Ipak, gledajući sve bh. ustave poslije II svjetskog rata pa sve do danas nigdje se ne govori o singularnom demosu – bh. narodu, već o narodima, čime izostaje jedinstvena osnova za konstituciju nacije na društvenoj razini. Ne ulazeći u brojne povijesne uvjetovanosti evidentno je da suvremena Bosna i Hercegovina, sukladno Gellneru, nema elite spremne povesti i sprovesti nacionalni pokret koji bi na društvenoj razini doveo do rekonstitucije prevladavajućeg „etno-nacionalnog“ vida identifikacije u „nacionalno-državno-građanski“. S druge strane, slijedeći Smitha, može se reći da uslijed povijesnog diskontinuiteta i vrijednosno-simboličke divergencije u Bosni i Hercegovini ne postoji jedinstvena etno-kulturološka podloga na osnovu koje bi društvene elite (do)vršile izgradnju bosanskohercegovačke nacije. Osim toga još je ranije postavljeno pitanje da li je uopće moguće konstituirati naciju pod suvremenim okolnostima, kada je izuzetno teško ostvariti nužan formativno-socijalizacijski utjecaj mimo globalnih čimbenika i uvjetovanosti masovne komunikacije. Drugim riječima monopol izgradnje identiteta teško sebi može priskrbiti bilo kakva elita u suvremenom okruženju, obzirom da ne kontrolira uvjete niti raspolaže instrumentima formativno-socijalizacijskog djelovanja koji bi rezultirali njegovom izgradnjom. Međutim, posebno značajan čimbenik nemogućnosti izgradnje bh. nacije u sociološkom smislu predstavlja činjenica da je prostor „nacionalnog“ uvelike popunjen konstitutivnim narodima, koji, obzirom da imaju svoj ustavom reguliran politički izraz, nadrastaju kulturološke determinante etničkog.50 Tu je važno podsjetiti da se sadržaj „etničkog“ veže za kulturno-religijsku i ukupnu običajnost kolektiviteta, te predstavlja odrednicu nižeg ranga u odnosu na nacionalno određenje koje je sveobuhvatnije i implicira objedinjujuću građansku kvalifikaciju unutar države. Stoga etnička odrednica pristaje konstitutivnim narodima u BiH obzirom da u konstituciji njihovog identiteta kultura, religija, jezik i običajnost zauzimaju izrazito važnu ulogu. Međutim, u političkom smislu prethodna konotacija ne stoji, budući je riječ o političkim narodima koji konsocijacijskim mehanizmima pluralne parlamentarne demokracije ostvaruju svoju ravnopravnost i 50 Koje Schemrmehorn naziva: Kolektivitet unutar većeg društva koji ima realno ili navodno zajedničko porijeklo, sjećanja na zajedničku prošlost, i kulturni fokus na jedan ili više simboličkih elemenata definiranih kao epitom njihovog narodstva. Vidjeti Schermerhorn, A. (1970). Ethnic Relations. New York: Random House. status, broj 16, ljeto 2013. 89 Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH? suodlučuju u važnim ekonomskim, društveno-političkim i dr. pitanjima.51 Drugim riječima postoji jasna korelacija državnosti BiH i konstitutivnih naroda. To upućuje na sintetičko jedinstvo konstitutivnih naroda, koji su sa stanovišta ustavno-političke pozicije „nacionalne“ a po društvenim obilježjima „etničke“ skupine. Stoga je „etno-nacionalno“ najprikladnija opisna kvalifikacija konstitutivnih naroda u BiH. Konstitutivnost je postulat koji je korišten i kao pretpostavka ustavnog normiranja, te je to razlog što bi ustavne promjene koje bi ga zanemarile zapravo značile donošenje potpuno novog Ustava koji ne poznaje kategoriju konstitutivnih naroda – što nije izgledno. Čak i profiliranje drugih dodatnih kolektiviteta unutar kategorije Ostalih suštinski ne može „uzdrmati“ višenacionalan karakter BiH, jer prostor „nacionalnog“ već popunjavaju kolektiviteti odnosno konstitutivni narodi i Ostali.52 Na normativnoj razini nema sumnje da su ustavno priznate društveno-političke skupine tj. konstitutivni narodi zapravo politički53 narodi, što donekle legitimira odrednicu BiH kao „multinacionalne“ ili „plurinacionalne“ države – ukoliko se naglasak želi staviti na poziciju njihove ravnopravnosti. S druge strane društveni realitet je takav da su običajnost, kultura i religija i dalje relevantni za određenje kolektivnog identiteta što daje za pravo „etničkoj“ kvalifikaciji konstitutivnih naroda, pa se o BiH može govoriti i govori kao o „multietničkoj“ državi.54 Zbog svega navedenog društvu kakvo je bosanskohercegovačko najviše pogoduju konjuktivne („i“) kvalifikacije, a jedna od njih je obuhvatna paradigma koja priznaje i plurietnički multietnički i plurinacionalni multinacionalni karakter BiH, tj. nastoji uvezati liberalno-građansku i konsocijacijsko-federalističku ideološku paradigmu.55 Slična pitanja i dileme prate i proces europskih integracija, odnosno EU kao njihov recentan proizvod. Baš kao i EU, na normativnoj razini Ustav BiH ne da naslutiti postojanje 51 Makar u teoriji. 52 ...kao heteregona kategorija koja okuplja nacionalno neopredijeljene građane koji ne pripadaju nekom od konstitutivnih naroda. Što svakako ne znači da ne mogu ostvariti pripadajuću „konstitutivnost“ koja bi ih izjednačila u ravnopravnosti sa tri naroda: pitanje je iznalaženja proceduralnotehnički sofisticiranih rješenja koja će prava Ostalih dovesti u ravan sa pravima konstitutivnih naroda. Isti pristup je potrebno primijeniti i pri međusobnom ujednačavanju prava konstitutivnih naroda u društveno-političkoj praksi. 53 Upravo je politička dimenzija po mnogima diferencia specifica nacionalnog u odnosu na etničko: Smith, Gellner, Kohn.. 54 Ono što priječi da bh. etnije (konstitutivni narodi/Ostali i eventualno u perspektivi druge konstitutivne ustavne kategorije) potpuno prerastu u nacije su nedjeljivost i teritorijalna cjelovitost BiH kao nezamjenjivih odlika države, iako se prisutna etnoteritorijalizacija može promatrati kao odraz „prirodne“ tendencije etnija da u punom kapacitetu postanu nacije, te u tom smislu na određenom teritoriju u potpunosti realiziraju svoju nacionalnu suverenost i državnost. 55 Isključivo zauzimanje za samo jedan od ovih principa vodi u krajnost i politikantsku tendencioznost koje su štetne za „reparaciju“ osjetljivog društveno-političkog ambijenta u BiH i postvarenje trajnog modela političkog uređenja koji bi bio proizvod dogovorne koncepcije. 90 magazin za političku kulturu i društvena pitanja bh. nacije, izuzev što posebno tretira pitanje državljanstva, gdje se, između ostalog, konstatira da postoji državljanstvo BiH i državljanstvo entiteta koja su međusobno komplementarna. Međutim, dio domaće javnosti aktivno zagovara klasičnu koncepciju bh. nacije, nastojeći je integrirati sa državljanstvom (nad-„etno-nacionalnim“) i građanstvom (unutardruštvenim). Ipak, ne može se ignorirati činjenicu da ovaj vid „trojne“ integracije „nacionalnogdržavnog-građanskog“ u BiH nije uvjerljiv niti izgledan kako na političkoj tako i na društvenoj razini. Naime, prevladavajući oblici lojalnosti i kolektivne identifikacije su i dalje „etno-nacionalne“ prirode namjesto „nacionalno-državne“, što priječi integraciju cjeline društva na način i s ciljevima koje implicira koncepcija države-nacije. S obzirom da se koncepcija građanstva, kao pravna kategorija, ne može vezivati za nacionalno, koja je u suštini društveno-homogenizacijska kategorija, postavlja se pitanje koji drugi krovni koncept podržava „građanstvo“ kao osnovu jednakosti prava svih pojedinih članova društva? Načelo građanstva, u nedostatku jedinstvenog nacionalnog određenja, moguće je sagledati u okviru kategorije „državljanstva“, kojim se ujednačavaju prava svih građana bez obzira na nacionalnu ili etničku pripadnost, a po osnovu pripadajućih prava koja proizlaze iz statusa državljanstva. Ovakav pristup se primjenjuje i u kontekstu EU koja je uvela državljanstvo kao primjer novog društvenolegitimizacijskog koncepta oslobođenog nacionalnih konotacija. Konkretno, Ugovorom iz Mastrichta inaugurirano je državljanstvo/građanstvo EU čija je osnovna svrha jačanje i unapređenje europskog identiteta kako bi se omogućilo građanima EU intenzivnije sudjelovanje u procesu integracije Unije.56 Uvođenjem građanskog statusa pokrenut je intenzivan proces ujednačavanja prava pojedinaca unutar EU, a on se sastoji u imperativu osiguranja normativnih društveno-političkih preduvjeta za realizaciju svake individue u bilo kojoj zemlji i na bilo kojem dijelu EU. (Primjer Hrvata iz BiH koji će uskoro dobiti EU državljanstvo/ građanstvo, a pri tom će biti i državljani/građani BiH). U tom smislu koncept europskog državljanstva, iako prevashodno pravna kategorija, u suštini adresira pitanje društvene kohezije, bazirane na „Europskoj kulturnoj formuli“ koja je kombinacija racionalizma, političkog pluralizma, individualizma, „državljanstva“ i tehničkog razvoja. To su vrijednosti koje su se stoljećima preljevale izvan područja europskog kontinenta i s vremenom postale od globalnog značaja.57 One predstavljaju osnov prevlada56 Potreba davanja posebnih prava unutar EEC građanima zemalja članica iznesena je po prvi put na sastanku Europskog vijeća u Parizu 1974. godine. Međutim, tek je objavljivanjem Tindemanovog izvještaja 1976.g. jasno objavljen cilj nadilaženja koncepta zajedničkog tržišta i uspostave zajednice građana: u „The History of the European Union – The European Citizenship“ (http://www.historiasiglo20.org/europe/). 57 Giner, Salvador (1994): The Advent of a European Society, in Toward a European Nation: Political Trends in Europe, East and West, Center and Periphery, ed. Max Haller and Rudolph Richter, M. E. Sharpe, str. 16. Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH? vajućeg europskog integracionističkog diskursa koji motivira aktere tog procesa da traže rješenja i ulažu napore u generiranje novog zamaha unatoč brojnim izazovima, dugotrajnosti samog procesa i neizvjesnosti njegovog konačnog ishoda. Možda upravo navedene vrijednosti, uz odgovarajuću koncepciju državljanstva i afirmaciju vrijednosti pluralizma, nude mogućnost dugoročnog unapređenja društvenih odnosa u BiH kao i izlaz iz naizgled nerješive antinomije „nacionalno-građanskog“ i „etno-nacionalnog“, koju je nameće rigidni i anakroni teorijski okvir nacije-države. Na kraju krajeva postoje primjeri europskih država58 koje su uspješno izgradile državni identitet bez prethodne nacionalne integracije/asimilacije, te razvile vlastite oblike ustavnog domoljublja koje ne interferira za partikularnim kulturno-jezičkim identitetima, već orbitira paralelno s njima. Naravno, preduvjet su brojne dorade i prilagodbe ustavnog okvira potrebama društveno-političkih zajednica kojima je potrebno unaprijediti osjećaj „suvlasništva“, specifičnog razumijevanja i naklonosti građana prema institucijama države, njenim zakonima i simbolima. Literatura 7. Gellner, Ernest (2006): Nations and Nationalism, Blackwel Publishing Ltd.Oxford 8. Anderson Benedict (1998):“Nacija – zamišljena zajednica“, Plato, Beograd 9. „Priručniku pojmova i izraza najčešće korištenih u jeziku pravnih propisa institucija BiH“, Sarajevo (2013) 10. Schnaper, Dominik (1996): Zajednica građana, Izdavačka knjižara Zorana Stojanovića, Novi Sad 11. Smith, A.D. (1991). National Identity. London: Penguin 12. dr. Skoko Bože (2009): Socijalno povjerenje u Bosni i Hercegovini: Friedrich Ebert Stiftung (FES) 13. Schermerhorn, A. (1970). Ethnic Relations. New York: Random House 14. „The History of the European Union – The European Citizenship“ (http://www.historiasiglo20.org/europe/) 15. Giner, Salvador (1994): The Advent of a European Society, in Toward a European Nation: Political Trends in Europe, East and West, Center and Periphery, ed. Max Haller and Rudolph Richter, M. E. Sharp 1. Bauman, Zygmunt (2002): Society under Siege, Polity Press Cambridge 2. Warren, E. Mark (1999): Democracy and Trust, Cambridge University Press 3. Bilig, Majkl (1995): Banalni nacionalizam, SAGE Publications – 2009; Biblioteka XX vek, preveo Veselin Kostić, Beograd 4. Offe, Claus (1999): How can we trust our fellow citizens?: Warren, E .Mark (1999): Democracy and Trust 5. Dogan, Mattei (1994): The Erosion of Nationalism in the West European Community: u Toward A European Nation: Political Trends in Europe, East and West, Center and Periphery, ed. Max Haller i Rudolph Richter, M.E.Sharpe 6. Cohen, Jean (1999): Trust, voluntary associations and workable democracy: u Warren, E. Mark (1999): Democracy and Trust, Cambridge University Press Dejan Vanjek (Sarajevo, 1975.), diplomirao je u Zagrebu na fakultetu „Hrvatski studiji“, smjer filozofija/croatologija (komparativni studij hrvatske kulture). Magistrirao je u Sarajevu/Bologna na Europskom regionalnom magistarskom programu iz područja ljudskih prava i demokracije za jugoistočnu Europu, pri Centru za interdisciplinarne studije Univerziteta u Sarajevu. Doktorirao na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu (Odsjek za sociologiju) na temu „Uloga mobilnosti i interakcije u razvoju društvene kohezije: BiH - EU“. 58 Švicarska i Belgija koje su uređene po federalnom načelu. status, broj 16, ljeto 2013. 91 Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH? Primjeri ne-konstitutivnosti i ne-jednakopravnosti Hrvata u Federaciji BiH Bošnjaci imaju mogućnost suvereno izabrati i time kontrolirati 12 od 17 članova bošnjačkog i srpskog kluba Doma naroda Parlamenta FBiH, 5 od 7 članova „ostalih“, te 7 od 17 članova hrvatskog kluba. Time faktički imaju osiguranu 2/3 većinu u bošnjačkom i srpskom klubu, 2/3 „ostalih“, te 1/3 u hrvatskom klubu. To im omogućava da „samostalno“ – bez uvažavanja izbornog legitimiteta Hrvata, Srba i Ostalih u FBiH – formiraju „svoju“ Vladu i izaberu „svoga“ predsjednika FBiH, kao i dva potpredsjednika FBiH Ivan Vukoja Uvod i osnovna načela U raspravama o budućnosti Bosne i Hercegovine sve se češće čuju razmišljanja kako je sadašnje administrativnoteritorijalno uređenje neodrživo, te kako je potrebno napraviti preustroj čitave države, ili barem Federacije BiH. U posljednje vrijeme svjedoci smo mnoštva inicijativa koje za cilj imaju ponuditi konkretne modele unutarnjeg (pre)uređenja. Institucionalno i administrativno-teritorijalno rješavanje jednakopravnosti tri bosanskohercegovačka konstitutivna naroda – Bošnjaka, Hrvata i Srba – uz puno uvažavanje individualnih, grupno-specifičnih i građanskih prava i sloboda svih državljana Bosne i Hercegovine, najznačajnije je i najzahtjevnije pravno-političko pitanje u BiH. Uspješno rješenje navedenog pitanja, prihvatljivo za pripadnike sva tri konstitutivna naroda i za sve građane, nužna je pretpostavka za uspostavljanje bazičnog društveno-političkog konsenzusa o poželjnosti i legitimnosti bosansko- 92 magazin za političku kulturu i društvena pitanja hercegovačkog državno-pravnog okvira. Ono predstavlja neophodni preduvjet normalizaciji stanja i napretku u svim oblastima društvenog, ekonomskog i političkog života u Bosni i Hercegovini, uključujući i međunarodne odnose i procese, prije svega proces primanja u EU i NATO, te odnose sa susjednim državama. Sustavne prepreke za uspostavljanje takvog konsenzusa su ugrađene u sadašnje ustavno-pravno i administrativno – teritorijalno ustrojstvo zemlje, koje bi se u najkraćem moglo definirati kao „dva entiteta za tri konstitutivna naroda“. Premda su u ustavno-pravnoj teoriji sva tri konstitutivna naroda jednakopravna i konstitutivna na cjelokupnom teritoriju BiH, u društveno-političkoj praksi Republika Srpska funkcionira kao srpski entitet, a Federacija BiH sve više kao bošnjački entitet. Takvim ustrojstvom, njime proizvedenim odnosom političkih snaga i stanjem na terenu, produbljuje se međusobno nepovjerenje među narodima i građanima i dovodi u pitanje funkcioniranje, pa i sami opstanak države Bosne i Hercegovine. Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH? Postojeće ustavno-pravno uređenje i njegova primjena u društveno-političkoj praksi, ne samo da Hrvatima kao konstitutivnom narodu ne osiguravaju niti omogućavaju stvarnu jednakopravnost s druga dva konstitutivna naroda, nego, također, na određeni način negativno diskriminiraju i pripadnike nacionalnih manjina (takozvani slučaj SejdićFinci), kao i etnički neopredijeljene građane koji svoj politički identitet ne žele vezati uz pripadnost bilo kojem etnonacionalnom identitetu, nego se u političkom smislu kao građani identificiraju s državljanstvom kao izvorom kolektivno-političkog identiteta (takozvani Ostali). Pored toga što je, po mjerilima jednakopravnosti konstitutivnih naroda i ravnopravnosti građana, ovakav ustroj nelogičan i nepravedan, i kao takav izvor stalnih međunacionalnih i društveno- političkih konflikata, on je i glomazan, netransparentan, neupravljiv, skup i neučinkovit. Stoga bi svaki model unutarnjeg (pre)uređenja (F)BiH trebao uzeti u obzir slijedeća tri kriterija: • • • institucionalna i stvarna jednakopravnost konstitutivnih naroda; pravo svih građana/državljana da biraju i budu birani (tzv. slučajevi Sejdić/Finci i Ostali); jednostavnost, transparentnost, upravljivost, ekonomičnost i učinkovitost unutarnjeg uređenja Ukoliko želi biti legitiman, svaki model preuređenja morao bi po svakom od tri prethodno navedena kriterija ponuditi kvalitetnija rješenja od onih koje nudi postojeći model unutarnjeg uređenja, asimetrični i nedosljedno provedeni federalni model izražen krilaticom „dva entiteta za tri konstitutivna naroda“. Analiza postojećeg stanja Kao uvod u neke buduće modele unutarnjeg preuređenja (F) BiH, u ovom tekstu ćemo analizirati kako i u kolikoj mjeri sadašnji ustavno-pravni i institucionalno-teritorijalni model uređenja ispunjava i zadovoljava prvi od tri navedena kriterija: institucionalna i stvarna jednakopravnost konstitutivnih naroda. Važeći Ustav BiH u svojoj preambuli navodi Bošnjake, Hrvate i Srbe kao konstitutivne narode države Bosne i Hercegovine. S obzirom da je Ustav temeljni pravni akt jedne države, sva zakonska i institucionalna rješenja u toj državi moraju biti usklađena s Ustavom, odnosno, iz njega izvedena. Jedna od karakteristika konstitutivnosti naroda ogleda se u određenom obliku i stupnju pravno-političkog subjektiviteta i autonomnosti navedenih nositelja konstitutivnosti (u našem slučaju Bošnjaka, Hrvata i Srba). Da nije tako, Ustav ih ne bi poimenično navodio u svojoj preambuli. Stoga, u skladu s Ustavom, svaki model unutarnjeg uređenja mora osigurati punu institucionalnu i stvarnu jednakopravnost između Bošnjaka, Hrvata i Srba kao konstitutivnih naroda. Minimum pravno-političkog subjektiviteta i autonomnosti sastoji se u pravu i mogućnosti da konstitutivni narodi slobodno i samostalno biraju vlastite političke predstavnike. Dakle, izborni sustav i izborni zakon u BiH moraju Bošnjacima, Hrvatima i Srbima omogućiti da sami biraju vlastite političke predstavnike, te da ih tako izabrani legitimni predstavnici predstavljaju u institucijama i tijelima vlasti. Hrvatima, kao jednom od tri konstitutivna naroda, to na Ustavu utemeljeno pravo na legitimne političke predstavnike nije omogućeno niti na razini BiH, niti u FBiH, niti u RS-u. Za razliku od Hrvata, Bošnjaci i Srbi nemaju problem nelegitimnosti političkih predstavnika, odnosno, imaju ga sporadično i u mjeri koja ne može ugroziti njihov status konstitutivnih naroda. Dok se u slučaju Bošnjaka i Srba radi o iznimkama koje potvrđuju pravilo da ukupno gledajući, i Bošnjaci i Srbi sami sebi biraju političke predstavnike, u slučaju Hrvata radi se o činjenici da bošnjačka izborna volja u FBiH, i srpska izborna volja u RS-u onemogućavaju Hrvatima pravo na izbor vlastitih političkih predstavnika. Za Hrvate i njihovu konstitutivnost posebno je štetno ono što se događa u Federaciji BiH, zato jer u FBiH živi oko 95% od ukupnog broja Hrvata u BiH, a u RS oko 5%, i zato jer se odnosi iz FBiH prenose na državnu razinu. Ne-konstitutivnost i ne-jednakopravnost Hrvata u (F)BiH Washingtonskim sporazumom je 1994. okončan bošnjačkohrvatski sukob u BiH. Dogovoreno je primirje između Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBIH). Unutarnji ustroj teritorija s većinskim bošnjačkim i većinskim hrvatskim stanovništvom u Republici Bosni i Hercegovini preoblikovan je u Federaciju Bosne i Hercegovine, koja se sastoji od federalnih jedinica, kantona1, koji imaju jednaka prava i odgovornosti. Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman i predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović potpisali su u Washingtonu, 18. ožujka 1994. godine, Okvirni sporazum o konfederalnim vezama između Republike Hrvatske i buduće bošnjačko-hrvatske federacije u Bosni i Hercegovini. Premijer Bosne i Hercegovine Haris Silajdžić i predsjednik Predsjedničkog vijeća Hrvatske Republike Herceg-Bosne Krešimir Zubak potpisali su u Washingtonu tekst Nacrta ustava federacije Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini. Dana 30. ožujka 1994. godine, Ustavotvorna skupština Federacije Bosne i Hercegovine prihvatila je 1 Naziv „kanton“ smatramo primjerenijim od naziva „županija“. „Kanton“ u pravno-političkom smislu u kojem se koristi u BiH, nije ekvivalent „županiji“ u pravno-političkom sustavu Republike Hrvatske. „Kanton“ u BiH, odnosno Federaciji BiH, predstavlja federalnu jedinicu koja ima svoj vlastiti ustav, zakonodavstvo, vladu, sud... Time se sadržaj i značenje termina „kanton“ u Federaciji BiH bitno razlikuje od sadržaja i značenja termina „županija“ u Republici Hrvatskoj. „Kantoni“ u Federaciji BiH najsličniji su kantonima u Švicarskoj Konfederaciji iz čijeg je pravno-političkog sustava termin vjerojatno i preuzet. status, broj 16, ljeto 2013. 93 Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH? velikomvećinom glasova Ustav Federacije BiH kojim se uspostavlja Federacija Bosne i Hercegovine na teritoriju s većinskim bošnjačkim i većinskim hrvatskim stanovništvom. Određene političke strukture među Hrvatima u BiH protivile su se Washingtonskom sporazumu jer je njegovim potpisivanjem došlo do transformiranja Hrvatske Republike Herceg-Bosne (HRHB), odnosno, prijenosa ovlasti i njezinog utapanja u Federaciju BiH2. To protivljenje bilo je, jednim dijelom, izraz procjene da unutar FBiH Hrvati neće moći ostvariti punu konstitutivnost, odnosno jednakopravnost s izrazito brojnijim Bošnjacima. Ti strahovi od moguće ne-jednakopravnosti bili su dijelom neutralizirani gore spomenutim Okvirnim sporazumom o konfederalnim vezama između RH i buduće bošnjačko-hrvatske federacije u Bosni i Hercegovini. Ujedno, model ustroja FBiH trebao je biti proširen na teritorij cijele BIH. Do realizacije tog plana, kao ni do realizacija bilo kojeg segmenta Okvirnog sporazuma o konfederalnom savezu sa RH, nikada nije došlo. BiH je Daytonskim sporazumom određena kao država sastavljena od dva entiteta za tri konstitutivna naroda. Premda je uspostavom Federacije BiH smanjen stupanj političke samouprave Hrvata u BiH, Ustav Federacije BiH iz 1994. godine napisan je uz značajno uvažavanje hrvatske konstitutivnosti u (F)BiH. Ustavne odredbe vezane za Dom naroda, Vladu FBiH, predsjednika i potpredsjednike FBiH, definiranje kantona kao federalnih jedinica, itd., omogućavale su Hrvatima prilično visok stupanj institucionalne i političke jednakopravnosti s Bošnjacima na razini FBiH. Takva ustavno-pravna i institucionalna pozicija, te njome uspostavljeni odnos političkih snaga u Federaciji BiH, nisu 2 U medijskom, i općenito javnom prostoru postdaytonske BiH, često se događaju ideološki i politički motivirana prešućivanja i iskrivljavanja činjenica o Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni (HRHB), kao i o Hrvatskom vijeću obrane (HVO). Stoga i ovdje treba spomenuti kako postoji ustavnopravni kontinuitet između HRHB i Federacije BiH, odnosno HVO-a i Vojske FBiH, odnosno Oružanih snaga BiH. Dana 9. ožujka 1996. Zastupnički dom Hrvatske Republike Herceg-Bosne donio je odluku o postupnom prijenosa funkcije civilne vlasti Hrvatske Republike Herceg-Bosne na tijela vlasti Federacije Bosne i Hercegovine. Održavaju se utemeljiteljske skupštine županija u Federaciji BiH. U svibnju 1996. godine, na sjednici Predsjedničkog vijeća reorganizirana je Vlada Hrvatske Republike Herceg-Bosne u prijelaznom razdoblju, te ju je činila šest ministarstva. Hrvatska Republika Herceg-Bosna formalno je ugašena 14. kolovoza 1996. godine. HVO je nakon Daytonskog mirovnog sporazuma definiran kao hrvatska komponenta Vojske Federacije Bosne i Hercegovine, a nakon reforme obrane 2005. godine, transformiran je u 1. pješačku (gardijsku) pukovniju, jednu od tri pukovnije u okviru Oružanih snaga Bosne i Hercegovine (OS BiH). Pukovnije baštine identitet i vojno naslijeđe jedinica i konstitutivnih naroda (Bošnjaka, Hrvata i Srba) iz kojih potiču: Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH), Hrvatskog vijeća odbrane (HVO) i Vojske Republike Srpske (VRS). Imajući u vidu iznesene činjenice, možemo zaključiti kako nije opravdano govoriti o ukidanje HRHB, nego o njezinoj transformaciji i prijenosu ovlasti na Federaciju BiH. Isto tako, ne može biti govora o ne priznavanju legalnosti i legitimnosti HVO-a kada HVO i danas funkcionira kao hrvatska komponenta Oružanih snaga BiH, na isti način kao što je bivša ARBiH bošnjačka komponenta OS BIH, ili bivša VRS kao srpska komponenta OS BiH. 94 magazin za političku kulturu i društvena pitanja bili prihvatljivi određenim društvenim i političkim strukturama u BiH. Stoga su zastupnici i predstavnici tih struktura krenuli u proces reforme FBiH, odnosno proces amandmanskih promjena Ustava Federacije BiH. Ovaj tekst nema namjeru niti mogućnost sustavnog analiziranja niti vrjednovanja ukupnih društvenih i političkih odnosa koji su doveli do spomenutog procesa, kao ni aktera koji su taj proces pokrenuli i provodili, stoga je usmjeren prvenstveno na one činjenice koje se tiču ustavno-pravne i institucionalne pozicije Hrvata u FBiH, odnosno njihove (ne)jednakopravnosti s Bošnjacima kao izrazito mnogobrojnijim konstitutivnim narodom u FBiH. Slijede primjeri majorizacije nad Hrvatima u Federaciji BiH koja se ogleda u činjenici da na određenim razinama vlasti Hrvatima, kao jednom od tri konstitutivna naroda u BiH, pripadnici drugih konstitutivnih naroda biraju njihove političke predstavnike, ili pak u činjenici da ih u određenim tijelima vlasti predstavljaju oni politički predstavnici koji nemaju legitimitet hrvatskog biračkog tijela. Primjer br. 1: Željko Komšić kao „hrvatski“član Predsjedništva BiH kojegsu izabrali Bošnjaci Na službenoj web stranici Predsjedništva BIH3 stoji kako povijest Predsjedništva Bosne i Hercegovine počinje 1974. godine, kada je Ustavom tadašnje Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, u okviru SFRJ, ustanovljena nova institucija u društveno-političkom sustavu. U tadašnjem sustavu Predsjedništvo je brojalo 9 članova, da bi, nakon prvih višestranačkih izbora u prosincu 1990. godine, imalo 7 članova; po dva člana iz reda bošnjačkog, srpskog i hrvatskog naroda i jedan član iz reda ostalih naroda. Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, na osnovu sadašnjeg Ustava, definirano je kao najviša državna institucija, u kojoj funkciju kolektivnog šefa države vrše ravnopravno tri člana iz reda konstituirajućih naroda Bosne i Hercegovine: bošnjačkog, srpskog i hrvatskog naroda. Ustavne nadležnosti Predsjedništva definirane su člankom V. Ustava, koji predstavlja poseban aneks Okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini koji je parafiran u Daytonu 21. studenoga 1995. godine i zvanično potpisan u Parizu 14. prosinca 1995. godine. U skladu s važećim Ustavom i Izbornim zakonom, Predsjedništvo BiH se sastoji od 3 člana od kojih 1 treba biti Bošnjak, 1 Hrvat i 1 Srbin.4 Biraju se tako da se Srbin (tj. srpski član 3 http://www.predsjednistvobih.ba/hron/Template.aspx?cid=74,3,1 (pristup ostvaren 29. 4. 2013.) 4 U Ustavu BiH, Članak V, Predsjedništvo, sadrži: Predsjedništvo Bosne i Hercegovine se sastoji od tri člana: jednog Bošnjaka i jednog Hrvata, koji se svaki biraju neposredno sa teritorije Federacije, i jednog Srbina, koji se bira neposredno sa teritorije Republike Srpske. Izborni zakon: POGLAVLJE 8, PREDSJEDNIŠTVO BOSNE I HERCEGOVINE, Članak 8.1. Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH? Predsjedništva BiH, odnosno član Predsjedništva iz reda srpskog naroda) bira u RS-u, a Bošnjak (tj. bošnjački član Predsjedništva BiH, odnosno član Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda) i Hrvat (tj. hrvatski član Predsjedništva BiH, odnosno član Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda) biraju se u Federaciji BiH. Oba člana Predsjedništva iz FBiH, i bošnjački i hrvatski, se biraju s cjelokupnog teritorija FBiH kao jedne izborne jedinice, preko zajedničkog izbornog listića koji se sastoji od dva stupca – 1 stupac s bošnjačkim i 1 stupac s hrvatskim kandidatima. Za birače iz Federacije BiH to je u stvari 1 glasački listić na kojem imaju pravo odabrati samo jednog kandidata. U Predsjedništvo ulaze pobjednici stupaca 1 i 2. Dakle, riječ je o čistom „građanskom“ modelu biranja u kojem Bošnjaci zbog izrazite brojčane dominacije (Bošnjaci čine oko 80% stanovništva u FBiH) mogu izabrati i bošnjačkog i hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Upravo to se i dogodilo na prethodnim izborima 2006. i 2010. godine, kada je Željko Komšić, kao kandidat SDP-a, bošnjačkim glasovima izabran za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Zbog mnoštva, u političkoj stvarnosti BiH neutemeljenih tumačenja ovoga fenomena, treba istaknuti kako Komšić kao predstavnik Hrvata nije izabran uz pomoć bošnjačkih glasova, nego isključivo i jedino bošnjačkim glasovima. Uzimajući u obzir rezultate popisa stanovništva iz 1991. godine, te analitičke procjene o broju i nacionalnoj strukturi glasača u FBIH, u granicama statistički prihvatljive vjerojatnosti možemo ustvrditi da je u strukturi glasova koje je Komšić dobio na izborima 2010. bilo oko 1,35% hrvatskih glasova, i 98,65% glasova Bošnjaka (i Ostalih). Budući je Željko Komšić na izborima dobio 337.065 glasova, to znači da je za njega glasovalo 4.550 glasača koji čine hrvatsko biračko tijelo u FBiH, te 332.514 glasača koji po popisu 1991. spadaju u kategoriju Bošnjaka (i nešto malo postotaka iz kategorije Ostalih). Nije se dakle radilo o sporadičnom glasovanju preko etničkih linija razdvajanja i djelomičnom utjecaju na izborni rezultat, nego o izbornom inženjeringu u kojem su pripadnici jednog konstitutivnog naroda (Bošnjaci) ogromnom većinom (98%) utjecali na izborni rezultat za političkog predstavnike drugog konstitutivnog naroda (Hrvata), odnosno, grubom kršenju kolektivnih prava jednog konstitutivnog naroda, sramotnom izigravanju osnov(1) Članove Predsjedništva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Predsjedništvo BiH) koji se neposredno biraju s teritorija Federacije Bosne i Hercegovine – jednog Bošnjaka i jednog Hrvata – biraju birači upisani u Središnji birački popis za glasovanje u Federaciji Bosne i Hercegovine. Birač upisan u Središnji birački popis za glasovanje u Federaciji Bosne i Hercegovine može glasovati ili za Bošnjaka ili za Hrvata, ali ne za oba. Izabran je bošnjački i hrvatski kandidat koji dobije najveći broj glasova između kandidata iz istog konstitutivnog naroda. (2) Člana Predsjedništva BiH koji se neposredno bira s teritorije Republike Srpske – jednog Srbina – biraju birači upisani u Središnji birački popis za glasovanje u Republici Srpskoj. Izabran je kandidat koji dobije najveći broj glasova. nih načela predstavničke demokracije, te izbornom nasilju nad legitimnim političkim pravima Hrvata da slobodno i samostalno biraju vlastite političke predstavnike. Prethodne činjenice je važno istaknuti jer u bosanskohercegovačkoj i međunarodnoj javnosti pojedini komentatori ovoga fenomena izražavaju razmišljanja kako je politički sustav etničke reprezentacije u BiH društveno nepravedan i diskriminatorski prema pripadnicima ne konstitutivnih naroda, te kako glasovanje preko etničkih linija razdvajanja vodi slabljenju etničkih podjela i jačanju integracije društva. Takva razmišljanja, sagledana načelno i izvan konteksta, uistinu mogu izgledati logično i kao da su u skladu s liberalno-demokratskim načelima i zahtjevima za društvenom jednakošću. Međutim, sasvim drugačija slika se dobiva kada se primjena tih načela i razmišljanja analizira u konkretnom bosanskohercegovačkom društvenom i političkom okruženju. Njihova primjena, naime, za posljedicu ima diskriminaciju jednog cijelog konstitutivnog naroda, odnosno, dovodi do kršenja ustavnog načela koje se nalazi u podlozi „prava konstitutivnih naroda“ – načela kolektivne jednakosti. U višenacionalnim državama kakva je BiH, nepoštivanje načela kolektivne jednakosti ima za posljedicu kršenje ne samo kolektivnih nego i individualnih građanskih prava. Spomenuto glasovanje preko etničkih linija razdvajanja imalo bi smisla samo u slučaju postojanja institucionalnih mehanizama koji onemogućavaju pripadnicima jednog konstitutivnog naroda da njihova izborna volja presudno utječe na izbor političkih predstavnika drugog konstitutivnog naroda. Kada bi se hrvatski član Predsjedništva BiH birao u federalnoj ili makar izbornoj jedinici u kojoj Hrvati čine barem natpolovičnu većinu, sudjelovanje pripadnika ostalih konstitutivnih naroda i građana iz te federalne ili izborne jedinice u izboru hrvatskog člana Predsjedništva ne bi moglo presudno utjecati (50% + 1) na izbor hrvatskog člana Predsjedništva BiH. U tom slučaju, glasovanje preko etničkih linija razdvajanja moglo bi biti društveno i politički opravdano i prihvatljivo. Osnovni problem, kada je konstitutivnost i jednakopravnost Hrvata u Federaciji BiH u pitanju, i jeste u tome što ne postoji federalna ili izborna jedinica u kojoj Hrvati čine većinu, ili barem institucionalni i izborni mehanizmi koji onemogućavaju da mnogobrojniji Bošnjaci posredstvom izbornog inženjeringa majoriziraju i politički obespravljuju malobrojnije Hrvate u Federaciji BiH. Glasovanje preko etničkih linija razdvajanja bilo bi načelno prihvatljivo i kada bi brojčani omjer dva konstitutivna naroda u FBiH iz kojih se biraju dva člana Predsjedništva BiH bio barem približno izjednačen, odnosno, kada bi u postotcima bilo podjednako pripadnika i jednog i drugog konstitutivnog naroda (recimo 50% naspram 50%, ili barem 60% naspram 40%). Osnovni problem se sastoji u tome što je FBiH jedna izborna jedinica za izbor dva člana Predsjedništva koji se biraju po načelu „jedan čovjek, jedan glas“, a pri tom, Bošnjaci čine gotovo 80% stanovništva FBiH, a Hrvati tek 20%. Takav omjer Bošnjacima omogućava da mogu u potpunosti status, broj 16, ljeto 2013. 95 Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH? kontrolirati izbor oba člana Predsjedništva iz FBiH, i time u potpunosti izigrati i obesmisliti ustavno načelo da jedan od dva član Predsjedništva BiH koji se biraju u Federaciji BiH treba biti iz reda hrvatskog naroda. Kada bi svi Hrvati iz FBiH glasovali za jednog člana Predsjedništva (recimo kandidat H) on bi u kontekstu FBiH kao jedne izborne jedinice mogao dobiti maksimalno 20% glasova. Bošnjaci (i u zanemarivom postotku Ostali), ukoliko žele, mogu svoje glasove rasporediti tako da, na primjer, kandidat B1 dobije 40% glasova, a kandidat B2 također 40% glasova. Ili pak, da kandidat B1 dobije 55% glasova, a kandidat B2 25% glasova. U svim navedenim slučajevima, dva člana Predsjedništva iz FBiH bili bi kandidati B1 i B2, a kandidat H, bez obzira što su za njega glasovali svih Hrvati u FBiH, ne bi mogao biti izabran za člana Predsjedništva BiH. U političkoj praksi to znači da bi u Predsjedništvu BiH imali dva bošnjačka člana Predsjedništva – dovoljno je samo da se jedan od njih izjasni kao Hrvat. Time dobivamo situaciju u kojoj je jedan cijeli konstitutivni narod (Hrvati) diskriminiran i majoriziran od strane mnogobrojnijeg naroda (Bošnjaci), odnosno situaciju u kojoj je diskriminirano i majorizirano 20% građana FBiH. Tvrdnja da Komšića nisu izabrali Bošnjaci nego „građani“ koji ne pristaju na etnonacionalne podjele ne može se opravdati niti logičkim argumentima, niti legitimnim pravno-politološkim konceptima, niti ju potvrđuje konkretna društveno-politička praksa u BiH. Premda, ništa bitno se ne mijenja bilo u slučaju da su Komšića izabrali Bošnjaci, bilo da su ga izabrali „građani koji ne pristaju na etnonacionalne podjele“ jer Ustav propisuje da jedan od tri člana Predsjedništva BiH treba biti Hrvat, odnosno, član Predsjedništva BiH na kojeg su Hrvati glasovanjem na izborima prenijeli svoj izborni legitimitet. S obzirom da predstavnici predstavljaju one koji su ih izabrali, da bi netko bio legitiman hrvatski član Predsjedništva BiH, treba biti izabran većinskom voljom hrvatskog biračkog tijela.5 Ukoliko uistinu postoje „građani koji ne pristaju na etnonacionalne podjele“ to im ne daje nikakvo pravo da najmalobrojnijem konstitutivnom narodu izbornim inženjeringom nameću svoju izbornu volju i krše njegova ustavna prava. Logično pitanje upućeno takvim „građanima“ bilo bi i zašto su glasovali za hrvatskog a ne za bošnjačkog kandidata? A najlogičnije, ako već ne pristaju na „etnonacionalne podjele“, zašto su pristali sudjelovati u izboru etnonacionalno određenih kandidata?6 Zar ne bi bilo logičnije da su bojkotirali izbore i tražili promjenu izbornog zakona, ili barem uspostavili jednak izborni tretman prema svim etnonacionalnim kandidatima? Teza kako je dovoljno da se hrvatski član Predsjedništva izjasni kao Hrvat, bez obzira tko ga je na tu funkciju izabrao, 5 Više o izboru Željka Komšića vidi u: Ivan Vukoja, Bošnjačko odustajanje od nacionalizma na SDP-ov način nasuprot deklaraciji ZAVNOBIH-a i preambuli Ustava, STATUS, broj 15, UG Dijalog, Mostar, 2011., str. 83.-98.; te u: Ivan Vukoja, Koga predstavljaju predstavnici, Puls demokratije, Sarajevo, 2006 – tekst je 1. 11. 2006. objavljen na www.pulsdemokratije.ba, a može ga se pronaći na http://arhiva.pulsdemokratije.net/index.php?id=138&l=bs (pristup ostvaren 29. 4. 2013.) 6 Isto 96 magazin za političku kulturu i društvena pitanja pored toga što je izraz antidemokratske totalitarne svijesti, u političkom smislu i u liberalno-demokratskim okvirima u potpunosti je besmislena i u suprotnosti s osnovnim načelom predstavničke demokracije.7 Uvažavajući osnovno načelo predstavničke demokracije po kojem predstavnici predstavljaju one koji su ih izabrali, odnosno načelo da izvorni izborni legitimitet imaju oni koji biraju (birači), a ne na oni koji su izabrani (politički predstavnici), možemo konstatirati da je Komšić „de facto“ bošnjački član Predsjedništva, to jest, da već drugi mandat za redom Hrvati nemaju svoga predstavnika/člana u Predsjedništvu BiH, a da Bošnjaci imaju dva od tri člana u Predsjedništvu BiH. Slučaj Komšić stoga je neosporiv dokaz da Hrvati nisu jednakopravni s Bošnjacima u FBiH, i da su im na razini Predsjedništva BiH onemogućena prava koja im pripadaju kao konstitutivnom narodu. Slična situacija glede hrvatskih konstitutivnih prava je i u RSu, gdje je Hrvatima, također, onemogućen izbor legitimnog hrvatskog predstavnika u Ured predsjednika RS-a. Naime, Emil Vlajki, potpredsjednik RS-a, na tu funkciju izabran je većinom srpskih, a ne hrvatskih glasova u RS-u. Usprkos jasnoj analogiji između slučaja Komšić i slučaja Vlajki, ova dva događaja nemaju ni približno istu niti političku niti simboličku važnost. Prvi razlog je u činjenici da je funkcija člana Predsjedništva BiH, i politički i simbolički mnogo važnija od funkcije potpredsjednika RS-a. Drugi razlog je činjenica da od ukupnog broja Hrvata u BiH, u FBiH živi više od 95% od ukupnog broja Hrvata u BiH, a u RS-u manje od 5% – ukoliko Hrvati nisu konstitutivni u entitetu u kojem ih živi 95%, besmisleno je očekivati da svoju konstitutivnost mogu ostvariti u entitetu u kojem ih je 5%. Primjer br. 2: Način izbora hrvatskih članova za Dom naroda FBiH Kao uvod u razmatranje o načinu i smislu izbora hrvatskih članova za Dom naroda FBiH, citirat ćemo odredbe Ustava FBiH iz 1994. koje se tiču Doma naroda, te amandman kojim su promijenjene te odredbe.8 7 Isto 8 Izvor podataka koji smo koristili za citiranje članaka Ustava FBiH i amandmana je službena stranica Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine (http://www.parlamentfbih.gov.ba). Simbolično, zadnji amandmani koje je moguće pronaći na toj stranici – ukoliko je odabran hrvatski jezik – su upravo ti Petritschevi amandmani, link: http://www.parlamentfbih.gov.ba/hrv/parlament/o_parlamentu/ustavfbih. html (pristup ostvaren 29. 4. 2013.) Na dnu stranice piše: 19. travnja 2002. Godine, Sarajevo, visoki predstavnik Wolfgang Petritsch, v. r. Što se Hrvata u BiH tiče, uistinu bi se moglo kazati da je tog datuma za njih, u političkom smislu, vrijeme stalo. Pristup amandmanima donesenim nakon 19. travnja 2002. godine, moguć je jedino u varijanti na bosanskom jeziku: http://www.parlamentfbih.gov.ba/bos/parlament/o_parlamentu/ ustavfbih.html (pristup ostvaren 29. 4. 2013.) Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH? Ustav Federacije BiH iz 1994. godine IV. USTROJ FEDERALNE VLASTI – A. ZAKONODAVNA VLAST FEDERACIJE – PARLAMENT FEDERACIJE – 2. Dom naroda – Članak 6. Dom se naroda sastoji od trideset izaslanika Bošnjaka i trideset izaslanika Hrvata kao i izaslanika drugih naroda čiji je broj u istom omjeru prema šezdeset kao što je i broj zastupnika kantonalnih zakonodavnih tijela koji se ne izjašnjavaju kao Bošnjaci i Hrvati u odnosu na broj bošnjačkih odnosno hrvatskih zastupnika u kantonalnim zakonodavnim tijelima. Amandmani iz 2002. godine AMANDMAN XXXIII – Sastav Doma naroda i izbor članova Sastav Doma naroda Federacije Bosne i Hercegovine će biti paritetan tako da svaki konstitutivni narod ima isti broj delegata. Dom naroda sastoji se od pedeset osam delegata, i to po sedamnaest delegata iz reda svakog od konstitutivnih naroda i sedam delegata iz reda ostalih. ustavno-pravne i političke pozicije Hrvata u Federaciji BiH, koja je izvorno zamišljena i formirana kao bošnjačko-hrvatski entitet formiran udruživanjem teritorija s većinskim bošnjačkim i većinskim hrvatskim stanovništvom10, odnosno, teritorija pod kontrolom ARBiH i teritorija HRH-B koji je bio pod kontrolom HVO-a. Zahvaljujući spomenutim amandmanima i političkim praksama koje se na njih oslanjaju, Federacija BiH se pretvara u bošnjački entitet u kojem Hrvati sve više figuriraju kao multietnički ukras na bošnjačkom političkom reveru. Povod Petricshevim i Ashdaunovim amandmanima je bila odluka Ustavnog suda o konstitutivnosti naroda.11 Odluka je, između ostalog, iskorištena, bolje reći zloupotrijebljena, kako bi se dekonstituirao malobrojniji konstitutivni narod u FBiH – Hrvati, te kako bi se pod krinkom građanskih prava ostvario što veći stupanj političke i institucionalne hegemonije izrazito brojnijeg konstitutivnog naroda – Bošnjaka. U procesu dekonstituiranja Hrvata naročito je bila značajna 2002. godina, odnosno amandmani koje su te godine donijeli visoki predstavnici za BiH W. Petritsch i P. Ashdown. Od 2002. godine Dom Naroda Federacije BiH se sastoji od 58 izaslanika i to 17 Bošnjaka, 17 Hrvata, 17 Srba i 7 Ostalih. Prema postojećem izbornom zakonu, Dom Naroda Federacije BiH se popunjava iz kantonalnih skupština na način da svaka kantonalna skupština bira određeni broj zastupnika bošnjačke, srpske i hrvatske nacionalnosti kao i odgovarajući broj „Ostalih“, prema slijedećoj tablici: Ostali imaju pravo da ravnopravno učestvuju u postupku većinskog glasanja. Ovim amandmanom mijenja se član IV.A.2.6. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Kako je iz citiranih odredbi razvidno, prema Ustavu Federacije BiH iz 1994. godine, Dom naroda Federacije BiH se sastojao od 30 izaslanika Bošnjaka i 30 izaslanika Hrvata, kao i određenog broja izaslanika drugih naroda. Takva struktura Doma naroda, skupa s ostalim ustavnim i zakonskim određenjima9, jamčila je Hrvatima visok stupanj institucionalne jednakopravnosti s Bošnjacima na razini FBiH. Od 1994. pa do kraja 2005. godine na Ustav Federacije BiH ukupno je doneseno 108 amandmana. Neki od amandmana su bili čisto „tehničke“ naravi, ali je određen broj njih, osobito oni koje su donijeli i nametnuli visoki predstavnici u BiH W. Petritsch (1999. – 2002.) i P. Ashdown (2002. – 2006.), u bitnome izmijenio temeljna načela Ustava iz 1994. godine. Zajednička karakteristika svim „spornim“ amandmanima je da je svaki od njih u većoj ili manjoj mjeri doveo do slabljenja 9 O tome više slijedi u Primjeru br. 3. 10 Ustav Federacije BIH, I. USPOSTAVA FEDERACIJE – Članak 1. (1) Bošnjaci i Hrvati kao konstitutivni narodi, zajedno sa ostalima, i građani Republike Bosne i Hercegovine, ostvarujući svoja suverena prava, preoblikuju unutarnji ustroj teritorija s većinskim bošnjačkim i hrvatskim pučanstvom u Republici Bosni i Hercegovini u Federaciju Bosne i Hercegovine koja se sastoji od federalnih jedinica sa jednakim pravima i odgovornostima. 11 Amandmane XXVII. – LIV. na Ustav Federacije BiH donio je visoki predstavnik za BiH Wolfgang Petritsch radi provođenja Odluke Ustavnoga suda BiH, br. 5/98 od 30. lipnja i 1. srpnja 2000. godine o konstitutivnosti naroda. Ovi su amandmani objavljeni u „Službenim novinama Federacije BiH“, br. 16/02. (Izvor: http://www.parlamentfbih.gov.ba) Amandmane (LXVIII. – LXXXVII. na Ustav Federacije BiH donio je visoki predstavnik za BiH Paddy Ashdown radi dodatnog usklađivanja Ustava Federacije BiH s Odlukom Ustavnoga suda BiH o konstitutivnosti naroda. Ovim je amandmanima, između ostalog, definiran mehanizam zaštite vitalnog interesa konstitutivnih naroda u kantonima i ukinuta je dužnost predsjednika kantona i zamjenika federalnoga ministra. Ovi su amandmani objavljeni u „Službenim novinama Federacije BiH“, br. 52/02. (Izvor: http://www.parlamentfbih.gov.ba – pristup ostvaren 30. 4. 2013.) status, broj 16, ljeto 2013. 97 Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH? Kantoni 1. Sarajevski 2. Tuzlanski 3. Zeničko-dobojski 4. Unsko-sanski 5. Bosansko-podrinjski 6. Srednjobosanski 7. Hercegovačko-neretvanski 8. Zapadnohercegovački 9. Posavski 10. Herceg-bosanski Ukupno Bošnjaci 3 3 3 2 1 1 1 1 1 1 17 Hrvati 1 1 2 1 1 3 3 2 1 2 17 Srbi 5 2 2 2 1 1 1 1 1 1 17 Ostali 2 2 1 1 1 7 Ukupno 11 8 8 5 3 6 6 4 3 4 58 Tablica 1 Daytonskim sporazumom su jasno definirane kantoni s bošnjačkom većinom (Sarajevski, Tuzlanski, Zeničko-dobojski, Unsko-sanski i Bosansko-podrinjski kanton), kantoni s hrvatskom većinom (Herceg-bosanski, Zapadnohercegovački i Posavski kanton), te mješoviti kantoni (Srednjobosanski i Hercegovačko-neretvanski kanton). Način izbora izaslanika u Dom naroda FBiH slikovito ćemo objasnit na simuliranom primjeru Zeničko-dobojskog kantona. Prema procijenjenim podacima u Zeničko-dobojskom kantonu živi oko 10% Hrvata. Skupština ZD kantona ima 35 izaslanika. Dakle, hrvatski izborni legitimitet (10%) mogu imati 3 do 4 izaslanika koji se izjašnjavaju kao Hrvati. Izborni zakon dopušta bilo kojoj stranci da istakne kandidata bilo koje nacionalnosti, dovoljno je samo da se dotični kandidat izjasni da je npr. Hrvat (čak i u slučaju ako je taj isti kandidat u tu istu skupštinu na prošlim izborima izabran kao Bošnjak). Tako hrvatske kandidate mogu imati, na primjer, stranke SDP i SDA. Pretpostavimo da s liste SDP-a budu izabrana 3 Hrvata u Skupštinu ZD kantona, a s liste SDA 2 kandidata. Tako bi SDP i SDA zajedno u Skupštini ZD kantona imali 5 Hrvata. Pretpostavimo također da svi Hrvati iz ZD kantona glasaju za kandidate sa zajedničke liste stranaka članica Hrvatskog narodnog sabora (HNS) i da izaberu 4 izaslanika (maksimalno koliko mogu izabrati) u Skupštinu ZD kantona. Tih 9 izaslanika Hrvata (4 iz HNS-a, 3 iz SDP-a i 2 iz SDA) između sebe biraju 2 izaslanika za Dom naroda FBiH (vidi gornju tablicu), odnosno, hrvatski klub u Domu naroda FBiH. S obzirom da Hrvati iz SDP-a i SDA imaju većinu (5 od 9) logično je da se za Klub Hrvata u Domu naroda FBiH iz ZD kantona izabere 1 Hrvat iz SDP-a i 1 Hrvat iz SDA. Prema postojećem Izbornom zakonu, takvi „Hrvati“ bili bi legalni članovi Kluba Hrvata Doma naroda Parlamenta Federacije BiH premda ne bi imali izborni hrvatski legitimitet jer nisu izabrani hrvatskim glasovima nego isključivo (100%) glasovima bošnjačkih birača. Dakle, pod pretpostavkom da svi Hrvati iz ZD kantona glasaju za kandidate HNS-a, može se dogoditi da niti jedan od tih kandidata ne bude izabran za Dom naroda FBiH, odnosno, da dva kandidata za Dom naroda FBiH koji dolaze iz Skupštine Zeničko-dobojskog kantona budu „Hrvati“ koji su 98 magazin za političku kulturu i društvena pitanja izabrani isključivo bošnjačkim glasovima, bez iti jednog glasa Hrvata iz ZD kantona. Slična, po Hrvate još i teža situacija je u ostalim „bošnjačkim kantonima“ (Sarajevski, Tuzlanski i Unsko-sanski) u kojima Bošnjaci čine preko 95% stanovništva. Najapsurdnija situacija je, ipak, u Bosansko-podrinjskom kantonu. Prema procjenama u tom kantonu ima tek desetak Hrvata (da slučajno ne bi bilo nedoumice: 10 stanovnika, a ne postotaka). Izborni zakon BiH u Članku 10.12. stavak 1 navodi: Svakom konstitutivnom narodu daje se po jedno mjesto u svakoj Županiji – 10 mjesta. To znači da se iz svakog kantona u kantonalnu skupštinu može izabrati jedan izaslanik iz svakog od tri konstitutivna naroda, bez obzira koliki bio broj pripadnika određenog konstitutivnog naroda u tom kantonu. Usprkos činjenici da u Bosansko-podrinjskom kantonu živi desetak Hrvata, Izborni zakon BiH ostavlja mogućnost da u kantonalnoj skupštini bude izabran jedan izaslanik koji će se izjašnjavati kao Hrvat (za takvo izjašnjenje ne postoje nikakvi formalno – pravni uvjeti osim odluke dotičnog kandidata da se – iz samo njemu znanih razloga koje nikome ne treba niti objašnjavati niti dokazivati – izjasni kao Hrvat ). Zbog činjenice da u Bosansko-podrinjskom kantonu živi tek desetak Hrvata sasvim je logično da skupštinski izaslanik koji se izjasni kao Hrvat, i kao takav bude izabran u kantonalnu skupštinu, nema apsolutno nikakav izborni hrvatski legitimitet. Takav izaslanik, ukoliko je jedini koji se izjasnio kao Hrvat, po formiranju kantonalne skupštine automatski postaje član Kluba izaslanika hrvatskog naroda u Domu naroda Parlamenta FBiH. Ako brojke o izboru izaslanika u Dom naroda Parlamenta FBiH grupiramo po kriteriju bošnjačkih, hrvatskih i mješovitih kantona, dolazimo do slijedećih podataka o tome koliko koji kanton bira čijih izaslanika u Dom naroda (vidi tablicu br. 2). Postojeći način izbora izaslanika za Dom naroda Parlamenta FBiH omogućava, dakle, Bošnjacima da u „svojim“ kantonima izaberu dvotrećinsku većinu (12 od 17) članova Bošnjačkog kluba Doma naroda FBiH, dvotrećinsku većinu (12 Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH? Kantoni: Kantoni s bošnjačkom većinom Kantoni s hrvatskom većinom Mješoviti kantoni Ukupno Bošnjaci 12 3 2 17 Hrvati 6 5 6 17 Srbi 12 3 2 17 Ostali 5 2 7 Ukupno 35 11 12 58 Tablica 2 od 17) članova Srpskog kluba Doma naroda FBiH, te 5 od 7 pripadnika „Ostalih“. Znači, Bošnjaci u potpunosti (dvotrećinskom većinom) kontroliraju dva kluba u Domu naroda FBiH: bošnjački i srpski, te 5 od 7 „ostalih“. Premda i Hrvati imaju formalnu mogućnost izabrati, recimo, „Bošnjaka“ koji će iz Zapadnohercegovačkog kantona ući u Dom naroda Parlamenta FBiH, time nemaju mogućnost bitno utjecati na sastav Kluba Bošnjaka u Domu naroda, jer se u većinskim hrvatskim kantonima biraju 3 od 17 Bošnjaka za Dom naroda Parlamenta FBiH. Stoga ta 3 „Bošnjaka“ ne mogu „ovladati“ Klubom Bošnjaka niti u slučaju odluka za koje je potrebna većina od 1/3. Pored kontrole bošnjačkog, srpskog i kluba „ostalih“, Bošnjaci mogu presudno utjecati i na sastav Hrvatskog kluba u Domu naroda Parlamenta FBiH. Postojeći izborni zakon, naime, omogućava da se veći broj hrvatskih izaslanika u Dom Naroda bira u kantonima s bošnjačkom većinom nego u kantonima s hrvatskom većinom – 6 Hrvata se bira u „bošnjačkim kantonima“, 5 Hrvata se bira u „hrvatskim kantonima“, a 6 u „mješovitim kantonima“. bova Doma naroda Parlamenta FBiH, a ne natpolovična većina kao što je to bio slučaj prije amandmana. Kako smo već ranije naveli, Bošnjaci imaju mogućnost suvereno izabrati i time kontrolirati 12 od 17 članova bošnjačkog i srpskog kluba Doma naroda Parlamenta FBiH, 5 od 7 članova „ostalih“, te 7 od 17 članova hrvatskog kluba. Time faktički imaju osiguranu 2/3 većinu u bošnjačkom i srpskom i klubu, 2/3 „ostalih“, te 1/3 u hrvatskom klubu. To im omogućava da „samostalno“, bez uvažavanja izbornog legitimiteta Hrvata, Srba i Ostalih u FBiH formiraju „svoju“ Vladu i izaberu „svoga“ predsjednika FBiH, kao i dva potpredsjednika FBiH. Stoga je i način izbora za Dom naroda, odnosno njegov sastav, neosporiv dokaz da Hrvati nisu jednakopravni s Bošnjacima u FBiH, i da su im i na razini Doma naroda onemogućena prava koja im pripadaju kao konstitutivnom narodu. Hrvati, tako, unutar „svojih“ kantona samostalno i slobodno biraju manje od jedne trećine izaslanika u Klubu Hrvata unutar Doma naroda Parlamenta FBiH (samo 5 od 17). Nemaju mogućnost sigurnog izbora svih 6 izaslanika iz „mješovitih kantona“ – izbornim inženjeringom Bošnjaci mogu presudno utjecati na izbor minimalno 1 od 6 izaslanika u Hrvatski klub Doma naroda FBiH iz „mješovitih kantona“, a izbor svih 6 izaslanika u Hrvatski klub Doma naroda FBiH iz „bošnjačkih kantona“ u potpunosti ovisi o bošnjačkoj izbornoj volji. U ovom kontekst treba sagledati i „famoznu“ preporuku 55 Ekspertne skupine za reformu Ustava FBiH. Ekspertnu skupinu formirao je američki veleposlanik u BiH Patrick Moon. Članovi te skupine su Kasim Trnka, Vehid Šehić, Mirjana Nadeždin-Defterdarević, Mile Lasić i Krešimir Zubak. Oni su 7. svibnja 2013. godine javnosti predstavili set od 181 preporuke za izmjenu Ustava FBiH. Sredinom lipnja 2013. u Parlament Federacije BiH je upućen tekst preporuka s popratnim analizama u cilju izrade konačnog prijedloga amandmana na Ustav FBiH. Održana je i zajednička sjednica Zastupničkog doma 24. lipnja 2013. čija je jedina točka dnevnog reda bila upoznavanje i rasprava o preporukama za promjenu Ustava FBiH koje je sačinila spomenuta Ekspertna skupina. Iz prethodno navedenih pokazatelja je očito kako postoji mogućnost da Bošnjaci izaberu 7 od 17 izaslanika unutar Kluba izaslanika hrvatskog naroda Doma naroda Parlamenta FBiH, te da Hrvati u postojećim okolnostima nemaju nikakav izborni niti institucionalni mehanizam da to spriječe. Specifična politička težina ove situacije može se sagledati tek u kontekstu spomenutih ustavnih amandmana kojima je bitno izmijenjena procedura kandidiranja i biranja Vlade FBiH, te predsjednika i dva potpredsjednika FBiH. Spomenute promjene su omogućile da je za izbor i potvrdu predsjednika i dva potpredsjednika FBiH (a time, posredno, i Vlade FBIH12) dovoljna 1/3 u svakom od nacionalnih klu- Posebnu pozornost je izazvala je činjenica što materijal koji je upućen zastupnicima sadrži 188 preporuka, a ne 181 kao u prvoj verziji, te da je sadržaj pojedinih prijedloga značajno, pa čak i suštinski drugačiji od onih koji su prezentirani prigodom javnog predstavljanja. Tako je, na primjer, u Nacrtu od 7. svibnja 2013. godine objavljena preporuka 55. koja je glasila: „O pitanjima koja su razmatrana na zajedničkoj sjednici, domovi odlučuju na odvojenim sjednicama. Predstavnički dom odlučuje većinom glasova svojih članova, a Dom naroda većinom glasova delegata, koja uključuje većinu bošnjačkih, većinu hrvatskih i većinu srpskih delegata.“ 12 Detaljniji opis procedure imenovanja Vlade FBiH koji objašnjava iznijetu tvrdnju, dat ćemo u nastavku teksta. Ista preporuka je, bez bilo kakvog objašnjenja tko je to i zašto napravio (otud i pridjev „famozna“), u verziji objavljenoj 29. status, broj 16, ljeto 2013. 99 Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH? svibnja 2013. godine dobila broj 54 i sada glasi: „O pitanjima koja su razmatrana na zajedničkoj sjednici, domovi odlučuju u ravnopravnoj nadležnosti na odvojenim sjednicama, u skladu sa Ustavom i poslovnicima domova.“ Dakle, u Preporukama koje su objavljene 7 svibnja 2013. godine bilo je predviđeno da Dom naroda o pitanjima koja se razmatraju na zajedničkoj sjednici odlučuje većinom glasova koja uključuje većinu bošnjačkih, većinu hrvatskih i većinu srpskih delegata u Domu naroda Parlamenta FBiH. U tom slučaju bi se moglo govoriti da kroz institut „natpolovične većine u klubovima“ Hrvati imaju određeni oblik tzv. institucionalne ravnopravnosti. Novom preporukom, koja je objavljena 29. svibnja 2013. godine i poslana u Parlament FBiH, 1/2 je svedena na 1/3, jer u skladu sa Ustavom i poslovnicima domova o pitanjima kao što su izbor Vlade FBiH, predsjednika i dva potpredsjednika FBiH... ne odlučuje se natpolovičnom većinom, nego je dovoljna podrška samo jedne trećine članova Doma naroda, odnosno pojedinih klubova. Dakle, onaj tko „kontrolira“ 1/3 članova Kluba Hrvata Doma naroda Parlamenta FBiH, „kontrolira“ cijeli Klub Hrvata Doma naroda Parlamenta FBiH. S obzirom da klubovi konstitutivnih naroda imaju po 17 članova, za „kontrolu“ cijelog kluba dovoljno je 6 članova. Prethodne analize su pokazale da, u skladu s postojećim Ustavom i Izbornim zakonom, Bošnjaci imaju mogućnost izabrati i time „kontrolirati“ čak 7 članova Kluba izaslanika hrvatskog naroda u Domu naroda Parlamenta FBiH. Izgleda da nekim članovima Ekspertne skupine i interesnim skupinama koje stoje iza njih ni to nije bilo dovoljno, pa su osmislili i slijedeće 3 preporuke koje se tiču načina izbora izaslanika u Dom naroda Parlamenta FBiH, odnosno njegove nacionalne klubove. 62. Dom naroda se sastoji od 44 delegata: 13 Bošnjaka; 13 Hrvata; 13 Srba i 5 delegata iz reda onih koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici konstitutivnih naroda.“ 63. Delegate u Domu naroda biraju poslanici kantonalnih skupština, u skladu sa članom IV.A.8. Ustava. Ukoliko se prihvata preporuka o minimalnim kvotama zastupljenosti (aut.nag.) pripadnika konstitutivnih naroda i onih koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici konstitutivnih naroda u strukturi kantonalnih skupština, neće se pojaviti problem nedostatka odgovarajućeg broja delegata iz svake nacionalne grupe. 131. Kako poslanike/zastupnike u skupštinu kantona biraju birači na demokratskim i slobodnim izborima, a stranački i etnički sastav ovisi od izborne volje birača, a ne od nacionalnog sastava stanovništva u kantonu, potrebno je utvrditi minimalnu kvotu zastupljenosti tri konstitutivna naroda, nacionalnih manjina, te onih koji ne pripadaju konstitutivnim narodima (aut.nag.), a na osnovu popisa stanovništva iz 1991. godine. 100 magazin za političku kulturu i društvena pitanja Ranije u tekstu, kod objašnjenja izbora izaslanika u Dom naroda Parlamenta FBiH na primjeru Bosansko-podrinjskog kantona, naveli smo da Izborni zakon ostavlja mogućnost da se i iz Bosansko-podrinjskog kantona imenuje 1 izaslanik u Klub izaslanika hrvatskog naroda Doma naroda Parlamenta FBiH, premda u tom kantonu trenutačno živi tek desetak Hrvata. Nekim članovima Ekspertne skupine nije bila dovoljna mogućnost, pa su je htjeli pretvoriti u izvjesnost, odnosno obavezu. Stoga su predložili uvođenje minimalne kvote zastupljenosti tri konstitutivna naroda, nacionalnih manjina, te onih koji ne pripadaju konstitutivnim narodima, a na osnovu popisa stanovništva iz 1991. godine. Minimalne kvote zastupljenosti prema popisu iz 1991. već su napravljene i prikazane u Tablici broj 2 ovoga teksta. Iz tablice je vidljivo da je minimalna kvota za Bosansko-podrinjski kanton 1 Hrvat u kantonalnoj skupštini, a time automatski i u Klubu izaslanika hrvatskog naroda Doma naroda Parlamenta FBiH. Postojeće ustavne i odredbe izbornog zakona ostavljaju mogućnost da se iz Bosansko-podrinjskog kantona izabere 1 izaslanik koji bi bio član Kluba izaslanika hrvatskog naroda Doma naroda Parlamenta FBiH, a preporuke koje je predložila Ekspertna skupina žele uvesti zakonsku obavezu da se isti mora izabrati. Zanimljivo je ovdje i spomenuti kako se o minimalnim kvotama zastupljenosti konstitutivnih naroda razgovaralo i 1994. kada je bilo predviđeno da se svaki klub konstitutivnog naroda sastoji od 30 izaslanika i da Federacija BiH bude uređena kroz 6 kantona, 3 bošnjačka i 3 hrvatska. Navedeni izborni model iz 1994. omogućavao je Bošnjacima da (ukoliko se na to odluče) izaberu i kontroliraju 3 izaslanika Kluba izaslanika hrvatskog naroda Doma naroda Parlamenta FBiH, 3 od 30 ili 10%. Preporukama koje je u Parlament FBiH uputila Ekspertna skupina Bošnjacima bi bilo omogućeno (ukoliko se na to odluče) izabrati i kontrolirati 7 izaslanika Kluba hrvatskog naroda Doma naroda Parlamenta FBiH, ali, 7 od 13 ili 54%. Očito je, dakle, kako bi realizacijom navedenih preporuka Bošnjaci mogli ostvariti natpolovičnu većinu u Kluba izaslanika hrvatskog naroda Doma naroda Parlamenta FBiH (7 od 13). S obzirom da već u potpunosti „kontroliraju“ srpski klub (12 od 17) i „ostale“ (5 od 7), Bošnjaci bi primjenom navedenih preporuka u potpunosti ovladali cjelokupnim Domom naroda Parlamenta FBiH. To bi im omogućilo da, na primjer, u Domu naroda Parlamenta FBiH prođe odluka o ukidanju Doma naroda Parlamenta FBiH, i time pretvaranju Federacije BiH u unitarni entitet zasnovan isključivo na izbornom načelu „jedan čovjek, jedan glas“. Unitarni entitet u kojem Bošnjaci čine oko 80%, a Hrvati oko 20% stanovništva, odnosno, glasača. Ekspertna skupina je, treba spomenuti, u nekim drugim preporukama navela kako bi se broj kantona u FBiH trebao smanjiti, a time promijeniti i način izbora i struktura izaslanika za Dom naroda FBiH, ali nisu naveli koliko bi bilo tih novih kantona, i u kolikoj mjeri bi uvažavali nacionalne kri- Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH? terije pri njihovom formiranju. Imajući u vidu da su svi dosadašnji amandmani na Ustav FBiH bili na štetu Hrvata, te da je već jednom smanjen broj članova u klubovima Doma naroda Parlamenta FBiH sa 30 na 17, a da je pri tom ostao isti broj kantona, sasvim je razumljivo da su ovako formulirane preporuke koje se tiču Doma naroda Parlamenta FBiH izazvale burne negativne reakcije u hrvatskoj društvenoj i političkoj javnosti. Pridodamo li prethodno izrečenom i činjenicu da su Bošnjaci već dva puta za redom izabrali Željka Komšića za „hrvatskog“ člana Predsjedništva BiH, te da su politički predstavnici na koje su većinski izborni legitimitet prenijeli birači bošnjačke nacionalnosti upotrebom grube političke sile, kršeći odredbe Ustava i Izbornog zakona, iz Vlade FBiH izbacili političke predstavnike koji su na izborima 2010. osvojili 90% hrvatskog izbornog legitimiteta, kao i niz drugih činjenica i pokazatelja majorizatorskih praksi koje bošnjačka većina provodi nad hrvatskom manjinom u FBiH, bit će nam razumljiviji i sve glasniji zahtjevi hrvatskih političkih predstavnika za federalnom jedinicom s hrvatskom većinom kolokvijalno zvanom Treći entitet. Primjer broj 3: Imenovanja predsjednika i Vlade FBiH nakon izbora 2010. Izbor predsjednika i dva Dopredsjednika FBiH U okviru desno navedeni su citati odredbi Ustava FBiH iz 1994. koje se tiču imenovanja predsjednika i dva dopredsjednika FBIH, te amandman kojim su promijenjene te odredbe. Iz navedenih odredbi jasno su vidljive dvije velike promjene napravljene amandmanom XLII. iz 2002. godine: Ustav Federacije BiH iz 1994. godine IV. USTROJ FEDERALNE VLASTI B. IZVRŠNA VLAST FEDERACIJE 1. Predsjednik i Potpredsjednik Federacije Članak 1. Predsjednik Federacije je državni poglavar. Članak 2. Pri izboru Predsjednika i Dopredsjednika Federacije Klub bošnjačkih izaslanika i Klub hrvatskih izaslanika u Domu naroda kandidiraju zasebno po jednu osobu. Izbor Predsjednika i Dopredsjednika Federacije moraju zajedno odobriti većinom glasova Zastupnički dom, a onda Dom naroda, uključujući većinu glasova bošnjačkih izaslanika i većinu glasova hrvatskih izaslanika. Ukoliko jedan od domova odbije zajedničku kandidacijsku listu, klubovi moraju ponovo razmotriti kandidaturu Predsjednika i Dopredsjednika Federacije. Izabrane osobe će naizmjenice, po godinu dana, biti Predsjednik Federacije, a potom Dopredsjednik Federacije, tijekom četverogodišnjeg razdoblja. Susljedni predsjednici Federacije ne mogu pripadati istom konstitutivnom narodu. Amandmani iz 2002. godine AMANDMAN XLII 1) Kandidate za predsjednika i dva potpredsjednika FBiH više ne predlažu klubovi većinom glasova kao što je to bio slučaj po Ustavu iz 1994. godine, nego se pravi zajednička lista za čiju kandidaturu je dovoljna 1/3 glasova po klubovima – dakle, u procesu kandidiranja predsjednika i dva potpredsjednika FBiH 1/2 u Domu naroda i njegovim klubovima je pretvorena u 1/3. (1) U izboru predsjednika i dva potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine, najmanje trećina delegata iz klubova bošnjačkih, hrvatskih ili srpskih delegata u Domu naroda mogu kandidirati predsjednika i dva potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine. 2) U skladu s poglavljem (2) Amandmana XLII., da bi kandidati za predsjednika i dva potpredsjednika Federacije BiH sa zajedničke liste bili potvrđeni, potrebno je da zajednička lista dobije podršku većinom glasova u Zastupničkom domu, a zatim i većinom glasova u Domu naroda, uključujući većinu kluba svakog konstitutivnog naroda. S ovim poglavljem još uvijek se ima privid da je za izbor predsjednika i dva potpredsjednika FBiH potrebna podrška 1/2 izaslanika u klubu svakog konstitutivnog naroda. Poglavlja (3) i (4) koja slijede u potpunosti ukidaju taj privid. Naime, „ukoliko nijedna lista kandidata ne dobije potrebnu većinu u oba Doma, postupak kandidiranja se ponavlja“, a „ukoliko i u ponovljenom postupku jedan od Domova odbije zajedničku listu, smatrat će se da su kandidirane osobe izabrane prihvatanjem liste u samo jednom Domu“. (3) Ukoliko nijedna lista kandidata ne dobije potrebnu većinu u oba Doma, postupak kandidiranja se ponavlja. (2) Izbor za predsjednika i dva potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine zahtijeva prihvatanje zajedničke liste tri kandidata za predsjednika i potpredsjednike Federacije, većinom glasova u Zastupničkom domu, a zatim i većinom glasova u Domu naroda, uključujući većinu kluba svakog konstitutivnog naroda. (4) Ukoliko i u ponovljenom postupku jedan od Domova odbije zajedničku listu, smatrat će se da su kandidirane osobe izabrane prihvatanjem liste u samo jednom Domu. status, broj 16, ljeto 2013. 101 Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH? Pretpostavimo da zajednička lista za predsjednika i dva potpredsjednika FBiH u 1. krugu glasovanja ne dobije natpolovičnu većinu u Hrvatskom klubu Doma naroda Parlamenta FBIH (s obzirom da Hrvati u Zastupničkom domu mogu imati maksimalno 20% zastupnika, Hrvatski klub u Domu naroda je jedini institut zaštite njihovih kolektivnih, konstitutivnih prava, odnosno, vitalnog nacionalnog interesa). Slijedi 2. krug. U 2. krugu je dovoljna natpolovična većina samo u jednom od Domova. Kako lista u 1. krugu nije prošla u Domu naroda Parlamenta FBiH, naravno, u 2. krugu odlučuje se samo u Zastupničkom domu Parlamenta FBiH u kojem je dovoljno da zajednička lista za predsjednika i dva potpredsjednika FBiH dobije podršku većinom glasova (obična natpolovična većina). S obzirom da u Zastupničkom domu Parlamenta FBiH bošnjačke stranke (stranke na koje je izborni legitimitet glasovanjem prenijelo bošnjačko biračko tijelo) imaju ne samo natpolovičnu, nego i komotnu Ustav Federacije BiH iz 1994. godine B. IZVRŠNA VLAST FEDERACIJE 2. Vlada Federacije Članak 4. Vlada Federacije se sastoji od Premijera, koji je predsjednik Vlade, zamjenika Premijera i ministara, od kojih svaki ima zamjenika. Nijedan zamjenik, uključujući zamjenika Premijera, ne može biti iz istog konstitutivnog naroda kao njegov ministar. Zamjenik Premijera obavlja dužnost ministra odbrane ili ministra vanjskih poslova. dvotrećinsku većinu (Bošnjaci čine 80% stanovništva, a time i birača u Federaciji BiH), očito je da u 2. krugu hrvatski politički predstavnici (stranke i pojedinci na koje je izborni legitimitet glasovanjem prenijelo hrvatsko biračko tijelo) nemaju nikakav utjecaj na izbor predsjednika i dva potpredsjednika FBiH. Tako je, posredno, 1/2 u Domu naroda i njegovim nacionalnim klubovima, kao osnovnom instrumentu zaštite kolektivnih prava konstitutivnih naroda, u 2. krugu glasovanja o predsjedniku i dva potpredsjednika FBiH pretvorena u nulu. Kao što smo već rekli, navedena procedura Bošnjacima ne predstavlja nikakav problem, jer u Zastupničkom domu Parlamenta FBiH imaju skoro 80% zastupnika i kroz Zastupnički dom mogu realizirati sve svoje (veliko)nacionalne političke ciljeve i interese (na primjer: ukidanje županija i potpuna centralizacija i unitarizacija FBiH), odnosno, mogu Hrvatima bez ikakvih ograničenja nametnuti svoju političku volju i majorizirati ih. Premijer ili zamjenik Premijera. U svrhu ispunjenja ove odredbe, odluke Vlade odnose se samo na odluke navedene u člancima IV. B. 3. (2), IV. B. 9. i VIII. 1. (2) Osim u okolnostima opisanim u članku IV. B. 3. (2). kada Premijer zaključi da Vlada ne može postići konsenzus u uvjetima opisanim u točki (1) ovog članka, on će prenijeti sporno pitanje Predsjedniku ili Dopredsjedniku Federacije, onome koji ne pripada istom konstitutivnom narodu kojem pripada Premijer, radi donošenja odluke bez odlaganja Amandmani iz 2002. godine AMANDMAN XLIV Članak 5. (1) Predsjednik Federacije, u suglasnosti s Dopredsjednikom Federacije, imenuje Vladu Federacije nakon konzultacija s Premijerom ili s kandidatom za taj položaj. Za imenovanje je potrebno odobrenje većine Zastupničkog doma. Svako nepopunjeno mjesto popunjava se istim postupkom. Najmanje jedna trećina ministarskih mjesta bit će popunjena Hrvatima. (2) Vlada se može smijeniti bilo odlukom Predsjednika Federacije, uz suglasnost Dopredsjednika Federacije, bilo većinskim izglasavanjem nepovjerenja Vladi u jednom i drugom domu. Predsjednik Federacije smjenjuje ministre i zamjenike ministara na prijedlog Premijera. Članak 6. (1) Odluke Vlade Federacije koje se tiču vitalnih interesa bilo kojeg konstitutivnog naroda, donose se konsenzusom. Na ovu odredbu može se pozvati jedna trećina ministara, osim Premijera i zamjenika Premijera, ukoliko drugačije neodredi Ustavni sud u hitnom postupku koju zatraže 102 magazin za političku kulturu i društvena pitanja Minimalna zastupljenost u Vladi Federacije Bosne i Hercegovine u prijelaznom periodu do potpune provedbe Aneksa 7. (1) Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (premijer/ predsjednik Vlade i šesnaest ministara) sastoji se od osam ministara iz reda bošnjačkog, pet ministara iz reda hrvatskog i tri ministra iz reda srpskog naroda. Jednog ministra iz reda ostalih može imenovati premijer/predsjednik Vlade iz kvote najbrojnijeg konstitutivnog naroda. Vlada ima i premijera/ predsjednika Vlade koji ima dva zamjenika, iz različitih konstitutivnih naroda, koji se biraju iz reda ministara. (2) Nakon potpune provedbe Aneksa 7., najmanje 15% članova Vlade mora biti iz jednog konstitutivnog naroda. Najmanje 35% članova Vlade mora biti iz dva konstitutivna naroda. Jedan član Vlade mora biti iz reda ostalih. Ovim amandmanom mijenja se članak IV.B.2.4. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, koji je izmijenjen Amandmanom XII na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine. Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH? Vlada Federacije BiH Prema odredbama Ustava Federacije BiH koje su vrijedile do 2002. godine (vidi tekst u okviru lijevo), u sastav Vlade FBiH su osim ministara (gdje je Hrvatima bila zagarantirana najmanje 1/3 ministarskih mjesta) ulazili i njihovi zamjenici. Po pravilu, ako je ministar bio Bošnjak – zamjenik je bio Hrvat, i obrnuto, ako je ministar bio Hrvat – zamjenik je bio Bošnjak. Kada se zbroje mjesta ministara i zamjenika ministara može se ustvrditi kako su Hrvati u velikoj mjeri bili ravnopravan partner Bošnjacima u Vladi FBiH (i po brojnosti i po načinu odlučivanja). Donošenjem i primjenom Amandmana XLIV. iz 2002. godine, ta ravnopravnost između Bošnjaka i Hrvata je drastično promijenjena – na štetu Hrvata. Iz ustavnih odredbi koje se tiču načina odlučivanja u Vladi FBiH izbačen je termin „KONSENZUS“, tako da se nakon 2002. godine odluke u Vladi FBiH donose isključivo glasovanjem običnom većinom. Ta većina su, naravno, uvijek Bošnjaci (8 ministara + premijer = 9, a 9 je natpolovična većina od 17). Tome treba dodati da zbog brojnosti Bošnjaci kroz „svoje“ stranke redovito popune i srpsku kvotu u Vladi FBiH (3 ministra) tako da faktički imaju „svojih“ 12 glasova od 17, što čini i dvotrećinsku većinu. Određenim bošnjačkim političkim elitama ni to nije bilo dovoljno, pa su nakon izbora 2010. godine – podržani od strane određenih krugova iz međunarodne zajednice (neki veleposlanici zemalja članica PIC-a predvođeni američkim veleposlanikom u BiH Patrickom Moonom, te visokim predstavnikom u BiH Valentinom Inzkom) – pokušali preuzeti potpunu kontrolu nad Vladom FBiH. Tako SDP BiH, nakon izbora 2010. godine, u pregovorima oko sastava nove Vlade FBiH izražava otvorenu namjeru da uđe u hrvatsku kvotu u Vladi FBiH. Lažno se predstavljajući kao stranka koja ima i hrvatski izborni legitimitet, SDP je tražila da joj pripadnu najprije dva, a onda barem jedno od ministarskih mjesta iz hrvatske kvote, premda udio hrvatskih glasova u ukupnom broju glasova koje je SDP dobio na spomenutim izborima ne prelazi 2%.13 „Bošnjački blok“ SDP-SDA u pregovorima za formiranje Vlade FBiH je polagao pravo na svih 8 ministarskih mjesta u bošnjačkoj kvoti, premijera i sva 3 mjesta u srpskoj kvoti, a pri tom osporavao pravo „hrvatskom bloku“ HDZBiH-HDZ1990 da popune sva ministarska mjesta iz hrvatske kvote, premda „hrvatski blok“ ima znatno veći hrvatski izborni legitimitet (oko 85% od ukupnog broja hrvatskih glasova), nego što „bošnjački blok“ u sastavu SDP–SDA ima bošnjački izborni legitimitet (oko 55% od ukupnog broja bošnjačkih glasova). Preuzimanje srpske kvote u Vladi FBiH (3 ministarska mjesta) od strane „bošnjačkog bloka“, rijetko tko u FBiH više i spominje kao problem. „Bošnjački blok“ i njegovi podržavatelji navedenim nastupom pokazuju ili da ne razumiju, ili da svjesno krše temeljna načela konsenzualne ili konsocijacijske demokracije. Jedno od tih načela je „podijeljena vlast“.14 U složenim i podijeljenim društvima vlast uvijek treba biti podijeljena između više raznorodnih političkih aktera, odnosno, na vlasti uvijek treba biti velika i široka koalicija sastavljena od političkih stranaka na koje su izborni legitimitet prenijeli pripadnici svih važnih segmenata društva. U slučaju Bosne i Hercegovine ta velika vladajuća koalicija uvijek treba biti formirana od stranaka koje predstavljaju većinsku izbornu volju Bošnjaka, Hrvata i Srba (i Ostalih), odnosno, stranaka koje imaju „bošnjački izborni legitimitet“, „hrvatski izborni legitimitet“ i „srpski izborni legitimitet“ (pitanje „Ostalih“ je posebno pitanje čije rješavanje ne dovodi u pitanje legitimnost iznesenog modela „podijeljene vlasti“). Navedena „podjela vlasti“ koja se etničkim i drugim kvotama zastupljenosti uspostavlja među glavnim društvenim skupinama (u BiH su to konstitutivni narodi Bošnjaci, Hrvati i Srbi) ne uključuje samo parlamente i vlade, nego i ostale institucije tipa vojske, policije, sudstva, … Pored načela „podijeljene vlasti“ možemo govoriti i o „razmjernosti i paritetnosti kao načelima ustrojstva političkih institucija“15, kao i o „konsenzusu, kvalificiranoj većini i vetu kao pravilima odlučivanja“16 u ustavnim konsocijacijskim demokracijama kao što je, barem po Ustavu, BiH. Jedna od ustavnih konsocijacijskih demokracija je i Švicarska. Ono po čemu je Švicarska širom svijeta poznata i što je osnova njene konsenzualne demokracije jeste stranački sastav savezne vlade. Od 1959. godine četiri najjače etnički/jezično/regionalno profilirane, a uz to još i ideološki suprotstavljene stranke zajednički formiraju i vode vladu, a od 2009. godine u vladi je čak pet stranaka. Tih pet stranaka zajedno čine parlamentarnu većinu s više od 70% zastupnika.17 Umjesto da poštuje načela podijeljene vlasti, razmjernosti, paritetnosti i kvalificirane većine, te uvaži hrvatski izborni legitimitet, „bošnjački blok“ je pokušao ući u hrvatsku kvotu u Vladi FBiH, odnosno, uz pomoć političkog nasilja i ucjena uzurpirati određena ministarska mjesta koja pripadaju Hrvatima kao jednom od konstitutivnih naroda u BiH. Kada je „hrvatski blok“ HDZBiH – HDZ1990 odbio prihvatiti nemoralnu, nelegitimnu i neustavnu ponudu koju im je u nazočnosti određenih veleposlanika akreditiranih u BiH ponudio „bošnjački blok“ SDP-SDA, uslijedilo je formiranje „platformaške“ Vlade FBiH koju sačinjava 14 Više o tome u: Mirjana Kasapović, BiH: deset godina nakon Daytona, STATUS, broj 9, UG Dijalog, Mostar, 2006., str. 44.-73. 15 Isto str. 64. 16 Isto str. 64.-65. 13 Više o tome u: Ivan Vukoja, „Bošnjačko odustajanje od nacionalizma na SDP-ov način nasuprot deklaraciji ZAVNOBIH-a i preambuli Ustava“, STATUS, broj 15, UG Dijalog, Mostar, 2011., str. 83.-98. 17 Podaci preuzeti iz dokumenta: „Prijedlog za provedbu odluke Evropskog suda za ljudska prava u slučaju „Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine“, Koalicija Jednakost / Coalition Equality, www.budigradjanin.ba (pristup ostvaren 3. 5. 2013.) status, broj 16, ljeto 2013. 103 Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH? koalicija SDP–SDA–HSP- NSRzB. Iz Vlade FBiH je izbačen „hrvatski blok“ koji nosi 85-90% hrvatskog izbornog legitimiteta, a kao „hrvatska sastavnica“ u Vladi su se pojavile stranke koje zajedno imaju 10-15% hrvatskog izbornog legitimiteta. Kao što iz navedenih odredbi Ustava Federacije BiH proizlazi, Vladu imenuje predsjednik Federacije uz suglasnost dva potpredsjednika. Da bi Vlada FBiH bila formirana potrebno je i da bude potvrđena natpolovičnom većinom u Zastupničkom domu FBiH. S obzirom da svaki „bošnjački blok“ koji ima većinu unutar bošnjačkog biračkog tijela, zbog izrazite brojčane premoći u FBiH u kojoj Bošnjaci čine 80% stanovništva, automatski ima i većinu u Zastupničkom domu Parlamenta FBiH, jasno je da je s pozicije zaštite konstitutivnih prava Hrvata kod formiranja Vlade FBiH odlučujuća politička volja predsjednika i dva potpredsjednika FBiH. I ustavotvorci su bili svjesni te činjenice, stoga su odredili da mjesto predsjednika Federacije BiH spada u hrvatsku kvotu. Kako bismo razumjeli razmjere i sadržaj hrvatske ne-jednakopravnosti u FBiH, i majorizacije koju nad njima provode bošnjačke političke elite, potrebno je u priču ponovno uvesti odredbe koje se tiču načina odlučivanja u Domu naroda Parlamenta FBiH,te kriterije za članstvo u spomenutom Domu naroda. Do 2002. godine predsjednik i potpredsjednik FBiH birali su se na način da su trebali dobiti natpolovičnu većinu u svakom od klubova konstitutivnih naroda Doma naroda Parlamenta FBiH. Amandmanima iz 2002. godine ta natpolovična većina (1/2) za kandidiranje i potvrđivanje je pretvorena u jednu trećinu (1/3). Dakle, da bi predsjednik i dva potpredsjednika FBiH bili kandidirani, a time posredno i potvrđeni, potrebno je da imaju podršku 1/3 izaslanika u Klubu Hrvata Doma naroda Parlamenta FBiH, odnosno 6 hrvatskih izaslanika. Premda je imala mogućnost bolje se pripremiti, i kroz izborni proces instalirati u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH 7 Hrvata koji su izabrani većinskom bošnjačkom izbornom voljom, „bošnjačka crveno-zelena koalicija“ nije to odradila na način kako je to SDP napravila s Komšićem. Nisu bili dovoljni ni glasovi koje su dobili kroz platformaške koalicijske partnere, tako da su „Platformaši“ u konačnici imali podršku samo 5 izaslanika unutar Kluba Hrvata Doma naroda Parlamenta FBiH. Za kandidiranje „svoga“ hrvatskog predsjednika FBiH, a time posljedično i formiranje „svoje“ Vlade FBiH, nedostajao im je jedan glas. S obzirom da je u procesu pregovora oko sastava Vlade FBiH nakon izbora 2010. godine „hrvatski blok“ HDZBiHHDZ1990 tražio da im pripadnu sva mjesta koja ulaze u hrvatsku kvotu, te nije htio pristati na ucjene, u prvom redu od strane SDP-a, da se odreknu određenih pozicija koje po Ustavu i Izbornom zakonu pripadaju Hrvatima, „hrvatski blok“ iskoristio je jedinu proceduralnu moguć- 104 magazin za političku kulturu i društvena pitanja nost koja im je u tim okolnostima bila na raspolaganju za zaštitu svojih legitimnih političkih i ustavnih prava. Za vrijeme pregovora o formiranju Vlade, u kantonalnim skupštinama u kojima je „hrvatski blok“ imao većinu, nisu još bili provedeni izbori za Dom naroda FBiH. Ne obazirući se na tu činjenicu, te kršeći Ustav i Izborni zakon stranke „Platforme“ su krenule u proceduru imenovanja predsjednika, dva potpredsjednika i Vlade FBiH. Na zajedničkoj sjednici oba doma Parlamenta FBiH održanoj 17. ožujka 2011. godine za predsjednika Federacije BiH izabran je Živko Budimir (HSP), a za dva potpredsjednika Svetozar Pudarić (SDP) i Mirsad Kebo (SDA). Potvrđena je i nova Vlada FBiH koju su činile stranke SDP–SDA–HSP-NSRzB. Nakon toga, 24. ožujka 2011. godine, Središnje izborno povjerenstvo (SIP) donosi odluku kojom se proglašavaju protuzakonitima i poništavaju imenovanja predsjednika i dva potpredsjednika FBiH, a time i Vlade FBiH koju su ti nezakoniti predsjednici imenovali. U obrazloženju odluke se navodi kako se ona donosi jer je postupak imenovanja proveo Dom naroda Parlamenta FBiH koji nije bio konstituiran sukladno odredbama Izbornog zakona. Naime, u trenutku imenovanja predsjednika i potvrđivanja Vlade FBiH bilo je imenovano samo 6 od 17 hrvatskih izaslanika u Domu naroda Parlamenta FBiH. Pored toga što Dom naroda Parlamenta FBiH nije bio konstituiran, i kao takav nije mogao legalno zasjedati niti donositi bilo kakve odluke, „platformaška koalicija“ je prekršila i Amandman XLII. Ustava Federacije BiH, odnosno, njegov stavak (1) koji glasi: U izboru predsjednika i dva potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine, najmanje trećina delegata iz klubova bošnjačkih, hrvatskih ili srpskih delegata u Domu naroda mogu kandidirati predsjednika i dva potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine. Naime, na sjednici održanoj 17. ožujka 2011. godine samo 5 izaslanika u hrvatskom klubu i onako krnjeg i nelegalnog Doma naroda Parlamenta FBiH podržalo je kandidaturu Živka Budimira za predsjednika, te Svetozara Pudarića i Mirsada Kebe za potpredsjednike FBiH. A Ustav FBiH jasno kaže da je za kandidaturu potrebna podrška najmanje trećine delegata iz nacionalnih klubova. Kako svaki nacionalni klub ima po 17 članova, trećinu od 17 izaslanika ne može činiti 5 nego minimalno 6 izaslanika. Zbog činjenice da je na spomenutoj sjednici dva puta prekršen Ustav i Izborni zakon, SIP je i donijelo odluku o nezakonitosti svih odluka koje su donesene na toj sjednici. Nakon toga, ne poštujući Ustav (F)BiH i Izborni zakon, ali ni zakone logike i matematike, kao ni odluke nadležnih i mjerodavnih institucija Bosne i Hercegovine, 28. ožujka 2011. godine visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko donosi odluku o poništavanju odluke SIP-a od 24. ožujka 2011. godine18, i u potpunosti se razotkriva kao politički pokrovitelj pučista iz „Platforme“. 18 Skandalozna odluka V. Inzka o poništenju odluke SIP-a kojom je „potvrdio“ da je 5 trećina od 17, u dijelu javnosti koji s ironijom gleda na spomenutu odluku, nazvana je „Inzkov poučak“. Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH? Od tog datuma do danas (svibanj 2013.) traje najveća politička kriza u FBiH od završetka rata. • Činjenica da su HDZ BiH i HDZ 1990 u kantonalnim skupštinama u kojima su imali većinu odugovlačili s izborom članova za Dom naroda Parlamenta FBiH, u formalnopravnom smislu nije valjano opravdanje da se saziva nelegalna sjednica. U slučaju da su HDZ-ovi kršili zakon odugovlačenjem sa imenovanjima, trebalo je pokrenuti proceduru njihovog sankcioniranja i stvaranja formalno-pravnih pretpostavki za rješenje tog problema. Ipak, činjenica odugovlačenja s izborom izaslanika za Dom naroda, mogla je strankama „Platforme“ poslužiti barem kao političko opravdanje, opravdanje koje nije zakonski utemeljeno, ali se može braniti specifičnošću političke situacije. Čin sazivanja sjednice bio je protuzakonit, kao i sve odluke koje su na noj donesene, i oko toga ne bi trebalo biti nikakve dileme, ali, kako rekosmo, imao je barem razinu na kojoj se mogao opravdavati političkim razlozima. nametanje amandmana na Ustav Federacije BiH koji za posljedicu imaju slabljenje ustavno-pravne, institucionalne i političke pozicije Hrvata u FBiH; • izbor Željka Komšića za „hrvatskog“ člana Predsjedništva BiH bošnjačkim glasovima; • način izbora i struktura hrvatskih izaslanika za Dom naroda Parlamenta FBiH; • uloga i značaj Doma naroda Parlamenta FBiH, odnosno, ovlasti i način funkcioniranja Doma; • struktura Vlade FBiH, procedure odlučivanja i način njezinog funkcioniranja; • način izbora predsjednika i dva potpredsjednika FBiH nakon izbora 2010. godine; • način formiranja, sastav i rad Vlade FBiH nakon izbora 2010. godine. Kršenje Ustava, zakona i poslovnika koje se dogodilo prilikom glasovanja na spomenutoj nelegalnoj sjednici kada su kandidati za predsjednika i potpredsjednike FBiH umjesto propisanih 6 dobili samo 5 glasova, pokazatelj je kako se na toj sjednici radilo o unaprijed dogovorenom i pripremljenom državnom udaru, odnosno, svjesnoj odluci da se vlast uspostavi kršeći Ustav, Izborni zakon i parlamentarne procedure. Koliko su urotnici iz „Platforme“ pri tome bili bahati i uvjereni u svoju političku nadmoć i zakonsku nedodirljivost, govori i činjenica da se sporna sjednica izravno prenosila na programu RTV FBiH. To je ujedno bio i još jedan pokazatelj kako Hrvati u FBiH nisu samo politički obespravljeni i majorizirani, nego se ta obespravljenost ogleda kako na medijskoj, tako i na ukupnoj društvenoj razini u FBiH. RTVFBiH, kao što joj samo ime kaže, bi trebala biti javni televizijski servis svih konstitutivnih naroda i građana u FBiH, pa tako i hrvatskog naroda. U kojoj mjeri je taj servis i hrvatski jasno govori činjenica da je RTVFBIH u potpunosti bila, i ostala, u funkciji izbacivanja legitimnih hrvatskih predstavnika iz Predsjedništva i Vlade FBiH, te da je aktivno sudjelovala u pripremi, realizaciji i kasnijem opravdavanju udruženog zločinačkog projekta (s elementima državnog udara) stranaka „Platforme“ i njihovih međunarodnih sponzora. Zaključna razmatranja Činjenice iznesene u ovome tekstu nedvojbeno upućuju da Hrvati u FBiH nisu jednakopravni s Bošnjacima, odnosno da su izloženi različitim majorizatorskim praksama od strane određenih bošnjačkih političkih elita, Bošnjak/građana koji tim elitama daju izborni legitimitet, te međunarodnih političko-interesnih krugova koji te majorizatorske prakse odobravaju i podržavaju. Majoriziranje i dekonstituiranje Hrvata najviše se ogleda u primjerima koje smo analizirali u tekstu: Spomenute primjere, i njima proizvedeno društveno-političko stanje, smatramo opasnim i štetnim ne samo s pozicije političkih interesa i konstitutivnosti Hrvata u BiH, nego i s pozicije opstojnosti i uspješnosti cijele Bosne i Hercegovine, kao i s pozicije legitimnih političkih interesa svih konstitutivnih naroda i svih građana ove zemlje. Međusobno uvažavanje, dogovor i suradnja legitimnih političkih predstavnika Bošnjaka, Hrvata i Srba, uvjet je ne samo normalizacije i napretka, nego, dugoročno gledajući i opstanka Bosne i Hercegovine. Uvažavanja, dogovora i suradnje nema i ne može biti u situaciji kada pripadnici jednog konstitutivnog naroda biraju političke predstavnike pripadnicima drugog konstitutivnog naroda, odnosno, kada političke elite jednoga konstitutivnog naroda onemogućavaju sudjelovanje u vlasti legitimnim političkim predstavnicima drugoga naroda. Prekid i onemogućavanje te prakse je sine qua non normalizacije političkih odnosa između Hrvata i Bošnjaka u FBiH, ali i odnosa između svih konstitutivnih naroda i građana u cijeloj BiH. U proces ustavne reforme Federacije BiH treba krenuti tek kada se jasno dijagnosticiraju glavni nedostaci i problemi sadašnjeg ustavno-pravnog i institucionalnog stanja. Na prvom mjestu po političkoj i društvenoj važnosti zasigurno je problem ustavno-pravne, institucionalne i političke nejednakopravnosti Hrvata u odnosu na Bošnjake u Federacije BiH. Stoga, ukoliko želi biti legitiman, svaki prijedlog reforme i preustroja FBiH, među ostalim, trebao bi ponuditi modele za postizanje ustavno-pravne, institucionalne i praktično primjenjive jednakopravnosti između Hrvata i Bošnjaka u Federaciji BiH. Institucionalno i zakonodavno jamstvo da Hrvati kao jedan od tri konstitutivna naroda u BiH mogu samostalno i slobodno izabrati svoje političke predstavnike, kao i pravna i politička sigurnost da će ih na svim razinama vlasti predstavljati isključivo oni politički predstavnici na koje su Hrvati kao zasebna „izborna jedinica“ prenijeli svoj većinski izborni legitimitet, prava su koja Hrvatima pripadaju u (F)BiH i po Washingtonskom i Daytonskom sporazumu, i po ustavima BiH i Federacije status, broj 16, ljeto 2013. 105 Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH? BiH, i po europskoj ustavno-pravno-političkoj tradiciji i suvremenosti. U tekstu smo se primarno bavili ustavno-pravnom i političkom pozicijom Hrvata u odnosu na Bošnjake u Federaciji BiH, stoga na kraju možemo samo spomenuti da kon- 106 magazin za političku kulturu i društvena pitanja stitutivna prava Srba u Federaciji BiH, Bošnjaka i Hrvata u RS-u, kolektivna prava nacionalnih manjina, te individualna građanska i politička prava svih državljana BiH bez obzira u kojem entitetu živjeli i kojega kolektiviteta bili dio, također trebaju biti uvažena u maksimalno mogućoj mjeri i uključena u proces ustavne reforme (F)BiH. TEKSTOVI S POVODOM Tekstovi s povodom F akultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu bio je organizator znanstvenog skupa „Društveni dijalog i politika konvergencije u BiH“. Skup je 11. svibnja 2012. godine održan u Sarajevu. Među ostalima, kao izlagači u radu skupa sudjelovali su Mile Lasić i Ivan Vukoja. Proširene su verzije izlaganja nakon skupa trebale biti objavljene u Godišnjaku FPN-a. Zbog nemogućnosti uklapanja u rok za dostavu rada Vukoja je odustao od pisanja proširenog teksta i zahvalio se uredništvu Godišnjaka na pozivu. Lasić je tekst dostavio u predviđenom roku, ali su od njega naknadno zatražene preinake u formi rada. Lasić je odbio mijenjati „Ich Form“, uz obrazloženje da ju je koristio na skupu, te povukao referat, ostavši, po vlastitom iskazu, u vječitom neznanju je li problem za urednike Godišnjaka bila forma ili 108 magazin za političku kulturu i društvena pitanja sadržaj njegova referata. Povod toj sumnji dogodio se na samom skupu kada je od strane jednog od urednika Godišnjaka izgovoreno da su zagovornici konsocijacije „neprijatelji demokracije“. U duhu vlastitog referata, Lasić je odgovorio da je konsocijacijska metoda najdemokratskija metoda upravljanja razlikama u svim podijeljenim društvima, pa tako i u bosanskohercegovačkom. S matrajući spomenuti skup, i sve ono što se na njemu i oko njega događalo, važnim akademskim i društvenim događajem, a same tekstove izlaganja vrijednim čitateljske pažnje, uredništvo Statusa odlučilo je objaviti izlaganja spomenutih autora koja nisu uvrštena u Godišnjak FPN-a. Uredništvo Tekstovi s povodom Pledoaje za novi društvovni ugovor o plurimorfnoj BiH* Bosna i Hercegovina se nije konstituirala kao pravna, održiva i funkcionalna država ni 20 godina poslije međunarodnog priznanja. U njoj funkcioniraju „paralelni svjetovi“, a nad njezinom budućnošću visi disolucijski mač. Nedostaje joj, zapravo, sposobnost samorefleksije svoje izlomljene prošlosti i podijeljene stvarnosti, to jest iskreno prihvaćanje vlastite plurimorfne nacionalne, vjerske i kulturološke kompozitnosti kao sudbine. BiH vapi za političko-socijalnom, gospodarskom i kulturološkom konsolidacijom, ali joj za nju nedostaje volja za kompromisom Mile Lasić * Riječ na znanstvenom skupu „Društveni dijalog i politika konvergencije u BiH“, održanom 11. 5. 2012. u Sarajevu, u organizaciji Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. Č I. im sam bio počašćen pitanjem uvaženog kolege profesora Šaćira Filandre o ovom znanstvenom skupu, podržao sam ideju da na njemu razgovaraju oni znanstvenici i kulturolozi koji BiH priznaju svojom zemljom i argumentirano se zalažu za njezin temeljni ustavnopravni i kulturološki preustroj, dakle novi „društvovni ugovor“. Pri tomu ne krijem kako bi mi bilo najdraže kada bismo promišljanje poželjnog dogovora o BiH mogli utemeljiti na tragu ili uz pomoć „nove paradigme“, kako je poima, primjerice, najliberalniji živući katolički teolog, profesor iz Tübingena dr. Hans Küng. Dakako, doći u post-daytonskoj BiH do dogovora o novom ustavu koji bi omogućio konstituiranje BiH kao pravne države i funkcionalne političke zajednice, izgleda sada nemogućom misijom. Do nečega takvog i može se stići samo lukavstvom europskoga političkog uma, ili „letom u nebo“ domaće pameti, odnosno vizijom o europskoj BiH na tragu Küngova „svjetskog ethosa“. Bez ovakve vizije teško je, naime, uopće misliti nenasilno rasplitanje bh. povijesnih zapleta. Novu paradigmu sam uveo u igru i na nedavnome međunarodnome znanstvenom skupu „BiH, europska zemlja bez ustava – znanstveni, etički i politički izazov“, održanog u sarajevskom hotelu Holiday-Inn, 3. i 4. veljače 2012. Na tom skupu u organizaciji bivšeg provincijala Bosne Srebrene i aktualnog ravnatelja Franjevačkog instituta za kulturu mira iz Splita, fra Mije Džolana, govorilo se o pretpostavkama za novi društvovni dogovor na načelima paradigme nenasilja i međusobnog uvažavanja. I na ovom bi se skupu govorom o politikama konvergencije trebalo pomoći nadilaženje neskrivenoga rovovskog ukopavanja u vlastite narative u našim akademskim sredinama, koje nerijetko neuvažavaju drugost ili bh. plurimorfnost. Pitanje je samo, kako nadići sadašnju dominantnu autističnost ili winner-loser logiku, govoreći fra Mijinim jezikom, kako konačno nadići ostrašćenu „kulturu nadbijanja“ (Ivan Lovrenović) kulturom dijaloga i političkog kompromisa? U mojemu izlaganju na fra Mijinom skupu sam posve ciljano ukazao na model mišljenja bh. bezizlazja uz pomoć proeuropskog narativa, utemljenog na „novoj paradigmi“ profesora Künga. On je, naime, u predgovoru hrvatskom izdanju status, broj 16, ljeto 2013. 109 Tekstovi s povodom njegove knjige Svjetski ethos za svjetsku politiku, nove realnosti u zemljama EU (i OECD-a) sažeo u paradigmu koja načelno kaže: umjesto novodobne politike nacionalnih interesa, moći i ugleda (kao još u versajskom ugovoru) politika regionalnog razumijevanja, približavanja i izmirenja...“, pri čemu te nove političke okolnosti pretpostavljaju promjenu mentaliteta, koja bitno nadilazi dnevnu politiku. Za takvu vrstu promjena nisu dovoljne samo nove organizacije, ma koliko bile nužne, nego je potrebit i novi način mišljenja. U same temelje toga novog mišljenja mora stajati da se nacionalne, etničke i vjerske različitosti ne smiju više shvaćati načelno kao prijetnja, već barem kao moguće obogaćenje. (Ovu vrstu diskursa, dakako, smatram pretpostavkom i za poželjnu kulturu i politiku konvergencije.) U osnovi se radi o promjeni spoznaje da se trajno blagostanje ne unaprjeđuje ratovima, nego u miru, i to u zajedništvu. Naravno, politika u novoj paradigmi nije postala lakša. Dapače, ona pretpostavlja društvovnu suglasnost glede temeljnih vrijednosti, temeljnih prava i temeljenih obveza. Tu „društvovnu suglasnost“, po dr. Küngu „demokratski sustav ne smije postići silom nego je mora pretpostaviti kao zajedničku zalihu vrijednosti i mjerila, prava i obveza, kao zajednički ethos, ethos čovječanstva“. (Küng, 2007:13-14) Mi ovdje, profesori političkih znanosti, filozofi, sociolozi i kulturolozi moramo respektirati činjenicu da je povijest ljudskog roda bila povijest nasilja, da je sve do jučer rat smatran legitimnim sredstvom, odnosno produžetkom politike drugim sredstvima, upravo na tragu Clausewitzove teorije. Rat je, dakle, bio „ultima ratio“ ili nastavak diplomacije drugim sredstvima, nametanje vlastitih interesa kao općih, a što je takvo što podrazumijevalo žalost, jad i bijedu za druge, nije brinulo brojnije i nadmoćnije. Sve se to u vremenu u kojemu živimo tendencijski dovodi u pitanje, makar unutar složenoga integracijskog sustava zvanoga EU, u kojem žive elementi nove paradigme. Jedan od tih najočiglednijih elemenata je nebrisanje identiteta. U EU se, praktički, radi o čuvanju svih primordijalnih identiteta i življenju složenih identiteta, dakle o alteritetu kao filozofiji života. Tako daleko se u EU nije stiglo slučajno, nego putem oživotvorenja načela „četiri slobode“ (slobode kretanja ljudi i ideja, rada i kapitala, usluga). Utoliko je EU praktičan vid realizacije i Popperove filozofije „otvorenog društva“, odnosno otvaranje prostora za novi ethos i unutar pojedinih društava i u svjetskoj politici i gospodarstvu. Dakle, nova paradigma podrazumijeva visoke etičke i slobodarske standarde, te upravljanje nacionalnim razlikama (i konfliktima), međusobno uvažavanje, kulturu kompromisa i dogovora. Već iz Küngova apela za novim mentalitetom i novim mišljenjem jasno bi trebalo biti razumnima – što je raditi i u BiH glede novoga ustavnog ugovora. U njemu se trebaju sustavno naći oni standardi koji već postoje u zajednici-integraciji kojoj težimo. Ali, na nesreću u BiH bjesne akademski, medijski i politički ratovi poslije oružanih ratova, pa se fragmentacije ne zaustavljaju nego se problemi umnažaju. Pitanje je samo je li se dodirnulo dno, ili je u tijeku dovršava- 110 magazin za političku kulturu i društvena pitanja nje „nezavršenog rata“ (Ivan Lovrenović)? Najžalosnije je što procesima nadbijanja i konfrontiranja ton daju akademske elite, univerziteti i sveučilišta, fakulteti i instituti, te duboko etnicizirane i provincijalizirane institucije, koje zlorabe znanost i kulture u funkciju učvršćenja redukcionističkih narativa dominantnih monokulturološko orijentiranih političkih elita. Odustajanjem od interkulturacija, pak, akademske elite čine crimen i prema znanosti i kulturi, i povijesti i stvarnosti u svojoj zemlji. II. Pripremajući se za ovaj „Filandrin skup“ isčitavao sam, između ostalog, Rabicovu „smeđu biblioteku“, pa tako i knjigu fra Petra Anđelovića „Fratar i njegova Bosna“, njegov posthumni pledoaje za povratak Bosni i Hercegovini njezinih otuđenih naroda i građana. Bojim se iskreno da je logika podjela, na jednoj strani, i logika nadmenosti i ignorancija, ideološkog i pravno-političkog siledžijstva, na drugoj, poprimila takve dimenzije da su u BiH danas podjele dublje nego u fra Petrovo vrijeme. Zbog toga se i pitam:- može li se u fra Petrovom obzorju više uopće osigurati povratak istinski multikulturalnoj Bosni i Hercegovini, ako se njezine različitosti vide manom a ne vrlinom, odnosno mogu li više takvo što uopće osigurati pseudo političke i akademske elite Bosne i Hercegovine. Bojim se, također, kako su dezintegracijski procesi doveli u pitanje i neupitnu mudrost Ivana Lovrenovića, izgovorenu na ruševinama Franjevačke teologije u Nedžarićima, na koju se pozvao i fra Petar: „Ako bi fratri digli ruku od Bosne, nijedna sila na svijetu ne može je spasiti, i obratno, ako je fratri htjednu, htjet će je i svi drugi, koji su važni i koje se pita...“. (Anđelović, 2009: 251-252) Bilo bi dobro, dakle, kada bismo se i na ovom skupu imali snage iskreno zapitati: dovode li BiH u pitanje i njezini separatistički i unitaristički politički i kulturološki narativi, odnosno politike koje u nekakvoj čudnoj sinergiji isključivosti i suludosti onemogućuju stvarnu potragu za vjerodostojnim pripadanjem ovoj zemlji? Porazno je, zapravo, što se isto pitanje mora postaviti i danas kao nakon rata. Postavilo se ključno pitanje „bosansko-hercegovačke današnjice, koje je nužno političko: Hoće li Bosna i Hercegovina ostati cijela, odnosno, može li poći potom državne integracije?“, zapitao se i fra Petar Anđelović, oslanjajući se na razmišljanja Ivana Lovrenovića staro 16 godina (izloženo u časopisu Erasmus, broj 15/1996, strane 37-41.), koje samo što je izgovoreno, prerasta u još ključnije pitanje: može li BiH nakon svega biti „zemlja ljudi?“ (Anđelović, Ibid.) Po mojemu osjećanju za mjeru stvari, najgore je što se u Bosni i Hercegovini otišlo predaleko u njegovanju kulture laži, nadbijanja i isključivosti, dovođenja u pitanje identiteta zemlje ili pojedinih njezinih sastavnica, čak orgijastičko, sladostrasno dovođenje u pitanje državnog ili međusobnih identiteta, pa je veliko pitanje mogu li se čvrsto formirani narativi i politike uopće više zaustaviti u njihovoj pogubnoj Tekstovi s povodom zahuktalosti. (Uostalom, krajnje je vrijeme da se prestane s nonšalantnim, kulturološko, povijesno i politički neutemeljenim silovanjem oficijelnog imena naše zemlje, izostavljanjem dijela njezina punog imena.) Posluživši se još jednom Lovrenovićevim disputom, koji je na fra Mijinom skupu govorio o potrebi „trećeg modusa“ hrvatske politike u BiH, kazao bih kako je cijeloj BiH potreban „treći modus“ kojeg, nažalost, nema ni na puškomet. BiH bez alternativnog narativa i politike utemeljene na nenasilju, na uvažavanju drugosti, na njegovanju a ne ništenju bilo kojeg od svojih identiteta, na dijalogu i kompromisu, uopće ne može postati normalnom zemljom i ne može opstati. Meni se čini kako su samo rijetki među nama voljni detektirati na podjednako kritičan način sve blokirajuće ili razarajuće trendove koji onemogućuju konstituiranje Bosne i Hercegovine kao „zemlje ljudi“! Svi su dominantni narativi zarobljeni u vlastite logike, bez volje da se pronađe čak i simboličan kompromis koji bi omogućio i drugima kazati – ovo je i moja, naša zemlja! I datumi koji bi to mogli biti nisu „zajednički datumi“, ma koliko su bitni i za one političke elite koje ih dovode u pitanje. Možda će na kraju Dan Europe – 9. svibanj biti jedino mogući prihvatljivi datum za sve? Jer, skoro je izvjesno kako nećemo po tko zna koji put umjeti obilježiti kako treba, ni dvije decenije od kada se i zastava Bosne i Hercegovine zavijorila na East Riveru. I taj bi 22. svibanj, dan kada su Ujedinjeni narodi priznali BiH kao neovisnu državu, mogao uz malo dobre volje biti datum koji se dostojanstveno obilježava u cijeloj zemlji. Ali, za takvo što bi bilo neophodno prestati s neodrživim pričama u RS-u kako je povijest BiH započela u Daytonu, ili s onim narativom u Federaciji kako je tog dana u UN primljen „bosanski“, ili „bosanskohercegovački“ narod, kako tvrdi, primjerice, profesor Edin Šarčević. Oba redukcionizma pripadaju staroj paradigmi, jer niječu bh. povijest ili aktualnu bh. plurimorfnost, bili toga svjesni ili ne. Međunarodno priznanje BiH nije slijedilo, dakle, sve do danas međusobno unutarnje priznanje bh. konstituenata – bh. nacija i građana. Povijesne, ratne vjersko-etničke diobe zacementirane su u „paralelne svjetove“, koji ne priznaju državu BiH, ili ne žele razumjeti bh. plurimorfnu nacionalnu kompozitnost. Ova veoma pogođena sintagma potječe opet od književnika Ivana Lovrenovića, a njezino razumijevanje isključilo bi brojna druga nerazumijevanja Bosne i Huma u prošlosti, odnosno Bosne i Hercegovine danas. Ilustracije radi, u dossieru Ivana Lovrenovića „Lakrdija Komšić“, kojega je postavio u rubrici „Sarajevski dnevnik“ na svojoj internet stranici, nalaze se i upozorenja ispisana povodom prvog izbora Željka Komšića u Predsjedništvo BiH 2006. godine. Lovrenović je, naime, uočio već tada kako je ambicija narečenog da u ovom gremiju predstavlja sve građane BiH u opreci s funkcijom, za koju se kandidirao i na koju je izabran, jer mu ona „baš nalaže da predstavlja narod, hrvatski“. U ovom Lovrenovićevom dossieru se nalazi i crtica „Problem Komšića i SDP-a“ u kojoj autor lucidno dijagnosticira: „Ima nešto suspektno u načinu na koji Komšić gotovo s indignacijom odbija nacionalni moment. Komšić je tipičan predstavnik jednog političko-mentalnog sklopa, posebno u Sarajevu, neovisno o strankama, koji bi najradije da ne vidi plurimorfnu nacionalnu strukturu, taj bazični problem BiH. On ga osjeća kao nešto retrogradno i vrijedno prezira, a riješiti se može tako – malo karikiram – da se ne vidi. U tome je najveći problem te opcije, istodobno i velika mana SDP-a BiH. Ta stranka jednostavno nema snage da intelektualnopolitički promišlja cjelinu vlastite zemlje. Bojim se da će to biti i najveći problem Željka Komšića.“ (Lovrenović, Ivan, 2012:21.03.2012.) O kakvom pogubnom nerazumijevanju vlastite plurimorfnosti se ovdje radi, bit će možda jasnije ako navedem i ono što je kolega dr. Nerzuk Ćurak smjestio u fusnotu broj četiri u knjizi „Filozofija zagrljaja“ – BiH je jednostavno položila „Sebstvo u Razliku i to jeste njena Radost koja pati“. (Ćurak, 2009:82) Usuđujem se dodati kako bi u nekoj uljuđenoj BiH položeno „sebstvo u razliku“ moralo biti razlogom radosti, a ne patnje. Nažalost, Lovrenovićeve ili Ćurkove dijagnoze ne nailaze na bilo kakvu refleksiju, mada bi se od njih moralo poći, ukoliko se želi misliti nova paradigma u BiH i za BiH. III. Iza nas je 20 protraćenih godina, u kojima smo jedni o drugima bez stida govorili na najružniji mogući način. I zbog toga jeste BiH failure state, a takvom će i ostati, sve dok ne budemo bili u stanju priznati se međusobno kao ljudi različitih nacija, ali istodobno i građani ove zemlje, srodnih kultura i jezika, vjero-etnija i nacija. Dakako, ne smije se iz ćudorednih razloga zaboraviti koje su politike i koliko odgovorne za zločine, opsade i razaranja gradova, logore, genocide i kulturocide u posljednjem ratu, kao i u onima ranije. Ali je krajnje vrijeme shvatiti kako u zemlji kakva je BiH, ne mogu biti slavljeni kao nacionalne vrijednosti oni pojedinci ili događaji koji su drugima nanijeli zlo. Ne možemo obilježavati iste datume i događaje na posve različite načine, a to uporno činimo, njegovati kulturu sjećanja na žrtve u vlastitim nacijama, vjerama, etnijama, a kulturu zaborava na ono što su „naši junaci“ uradili drugima. BiH, zapravo, uzaludno žudi za konsenzualnim uljuđenim narativom, s onu stranu logike i politika nasilja. Nema dvojbe, pred našim očima se dovršavaju etničke, vjerske i nacionalne diobe, započete vjerojatno onda kada su po prvi put Bosna i Hum dijeljeni vjerskim i političkim velikoimperijalnim ambicijama. Svi su zavojevači i de facto i de iure umećali vlastite interese i ambicije u komplicirani mozaik naših unutarnjih dioba, uključivši osmanlijski diobnoupravljački koncept zvani „millet“, kojeg Will Kymlicka s razlogom zove „federacijom teokracija“, sve do austrougarskih unificirajućih eksperimenata, ili starojugoslavenskih i endehazijskih teritorijalnih prekrajanja. Nečelno neupitna ZAVOBiH-formulacija o BiH kao domovini triju njezinih status, broj 16, ljeto 2013. 111 Tekstovi s povodom naroda, s mukom je zaživljavala tek posljednjih godina pokojne SFRJ, kako bi bila na najgori mogući način kriminalizirana u ratu „protiv BiH“, kako je to primijetio rahmetli Hamza Bakšić. Osobno preferiram govor o dvostrukom udaru izvana i trostrukom iznutra „protiv BiH“, pri čemu ne očekujem da mi ijedan nacionalizam zbog toga aplaudira, uključivši bošnjački i bosanski koji sebe uzimaju za mjeru bh. patriotizma. U BiH bi se umjesto njegovanja manifestnih regionalnih i državnog patriotizma trebalo učiti biti „skeptikom“ i „neudobnim građaninom“, poslužit ću se mudrostima I. Lovrenovića i G. Grassa. Uostalom, ako sličnu pojavu kod sebe zovemo patriotizmom a kod drugih nacionalizmom, kazao je jedne prigode profesor Dubravko Lovrenović, to samo progovara budala u nama! Sve je to povezano i s onim što se poslije rata svjesno odnjegovalo u akademskim zajednicama, na univerzitetima i sveučilištima, tim našim „unitarištima“ i „separatištima“ (unezveriteti i svemučilišta, zove ih još šarmantnije profesor Enver Kazaz), a nema drugu svrhu doli obranu dominantnih svjetonazora vjersko-nacionalnih elita. One ne zaslužuju, naravno, elitni status po ideji dobra i učincima, nego što zauzimaju elitnu poziciju u društvenoj stratifikaciji. „Interpretiran i institucionaliziran modernim političkim sredstvima, etnički ili etnoreligiozni identitet je postao nacionalni identitet“, opisuje lucidno profesor Ugo Vlaisavljević u njegovoj knjizi „Etnopolitika i građanstvo“ stvarnost pokojne Jugoslavije, pri čemu je svaki etnoreligiozni identitet bio zasebno „nacionaliziran“. Iako je u SFRJ bilo u izobilju militantnih pokušaja stvaranja zajedničkoga političkog identiteta, nije se radilo o tomu da se etnički identiteti istisnu, nego da se ponovno povežu ili objedine. Za našu temu je najvažnije, ipak, Vlaisavljevićevo uočavanje kako je etničko bilo od samog početka upisano „u osnove novog političkog poretka“, jer je upravo „etnički pluralizam nalagao federativno uređenje socijalističke države“. (Vlaisavljević, 2006: 12) Ovaj naputak vodećeg bh. političkog filozofa o takorekući organskoj svezi etničkog pluralizma i federalizma je možebitno najdragocijeniji podsticaj nekoj budućoj ozbiljnijoj priči o potrebitoj re-konsituticiji BiH. Samo da za takvo što ne bude isuviše kasno, jer se u cijeloj zemlji mogu jedva uočiti znaci spremnosti na produbljene razgovore, sukladno modernim teorijama upravljanja etničkim razlikama, među koje se ubrajaju i metode kantonizacije i federalizacije, na jednoj, te (odgovorne) konsocijacije na drugoj strani. One su, zapravo, te najdemokratskije metode razrješenja unutaretničkih konflikata. Pred našim očima su, dakle, davno započete diobe po vjerskim i etničkim šavovima samo vrhunile u politikama etniciziranja, odnosno osvajanja i nacionaliziranju teritorija, s ambicijom kontrole ljudskih, proizvodnih i prirodnih resursa od strane političkih elita sviju provenijencija, ma koliko takvo što bilo u suprotnosti s procesima trans-nacionalizacija i integracija u europskom okruženju, ili predstavljalo smrtnu opasnost po mogućnost konstitucije Bosne i Hercegovine kao pravne i funkcionalne države. Etnonacionalističke elite 112 magazin za političku kulturu i društvena pitanja su, zapravo, savršeno dobro razumjele kako nacija ima svoju teritoriju, baš onako kako ovaj fenomen promišlja dr. Vlaisavljević u njegovoj novoj knjizi „Avetinjska stvarnost narativne politike“, posebice u eseju „Ustav i zemljišni posjed“: „Doba nacija-država jeste doba državno-političkog prisvajanja i obrade zemlje, i to prema krilatici: jedan politički narod, jedna teritorija, jedna država“, što je u bitnomu i razlikuje od etnije, jedan je narod, dakle, kao većina prisvojio jednu zemaljsku površinu. (Vlaisavljević, 2012:125-153) U opisanom se ambijentu i dovršava bitka za fomiranje nacija-država na tlu Bosne i Hercegovine. Formiranje bh. etnija u političke narode je skoro privedeno kraju, ali bez mogućnosti formalno završnog čina, to jest ustrojstva svake bh. nacije u zasebnu državu-naciju. U RS-oj se skoro svim srpskim političkim i akademskim elitama ovaj ideal čini, ipak, na dohvat ostvarenja. U Federaciji se radi o formalno multietničkom bošnjačko-hrvatskom entitetu, u kojem su glavni sudionici prisiljeni ponašati se mimikrično. Nije slučajno što se bošnjačke političke elite, i etnokratske i socijaldemokratske provenijencije, i u teorijskoj i u ideološko-političkoj ravni mimikrično odnose spram suptilnih razlika između pojmova nacija i etnija (etnija vs. nacija), pa i povremeno negiranje formiranih bh. nacija. U političkoj praksi se i SDA i SDP, i druge bošnjačke stranke, ponašaju samo kao (potencijalni) vlasnici zemljišta i resursa u cijeloj Federaciji, dakle i onih dokle u ratu nije stigla Armija BiH. Mnogima se među Bošnjacima čini kako bi kontrola cijelog prostora Federacije bila nekakav vid pravične nadoknade za gubitke bošnjačkog utjecaja u RS-oj. Ali, i hrvatske političke elite u osnovi žele kontrolu zemljišta ili resursa na dijelu teritorija koje je kontroliralo u ratu Hrvatsko vijeće obrane, ma koliko u tomu sve manje uspijevale. Proizvodnja kaosa od strane dr. Lagumdžije, kako bi se uz pomoć minornih hrvatskih stranaka formirala nelegalna vlast u Federaciji i nije imala drugi smisao doli ubrzavanje „unitarizacije“, odnosno preuzimanje ingerencija lokalnih zajednica i kontrole federalnih resursa u svoje ruke. Ma koliko izgledalo nekima (još) nevjerojatno, iz posve depresirane situacije hrvatske etno-politike počinju govoriti glasom razuma, ali ih se ne čuje dobro kako zbog zaglušujuće halabuke vele-bošnjačkog nacionalizma, tako i zbog njihovih grijeha u prošlosti. U osnovi su sve bh. elite savršeno svikle na demokraturske ambijente post-daytonske BiH i samoizgrađene javašluk-jaranske konsocijacijske forme političkog života u BiH. Može se, čak, bh. političare i razumjeti, njima ne može biti ni u jednom drugom sustavu ovako dobro kao u demokraturskom, kojeg su sami proizveli pod plaštom demokracijske tranzicije. Demokratura je, naime, onaj oblik vladavine u kojem ne postoji „strah od izbora“, tvrdi švicarski politolog dr. Frank Schimmelfenning. Ali, zato postoji „strah od Drugoga“, dodajmo ovomu. Mimikrični govor političkih elita ima u pravilu zadaću prikriti javašluk konsocijacijsku igru tih većih ili manjih manipulatora tuđom mukom, bilo da se radi o srpskim, bošnjačkim ili hrvatskim elitama, otupjelim na stvarne interese i probleme njihovoga biračkog tijela. Ovo je, Tekstovi s povodom dakako, igra s vatrom, u kojoj se jednom prikriveno negiraju državni, a drugi put nacionalni ili neki drugi identiteti, ali u krajnjem efektu BiH kao moguća „zajednica ljudi“. Skoro se unutar ovih samozadovoljnih pseudo-elita više nitko i ne pita: ima li uopće potrebe u modernom dobu formirati dvije ili tri nacionalne države na tlu BiH, i to po modelu nacionalne države 19. stoljeća? IV. Nažalost, umjesto da se barem unutar akademskih zajednica počne pitati o užasima demokrature i ahistorijskih, anticivilizacijskih tranzicija, one su i dalje pretežito instrumentalizirane u obranu dominantnih političkih narativa unutar prisvojenih zemljišta i resursa. Utoliko se ne smiju isključiti ni najgore vrste političkog sljepila u budućnosti, dakle solucije tipa disolucije. Iz neovisno znanstveničke pozicije je zbog toga posve legitimno ustvrditi kako se ne smije više isključiti ni disolucijska sudbina, ukoliko se u BiH uporno nastavi primjenjivati golo ili pravno-političko nasilje. Ukazivanje na ovu vrstu opasnosti po BiH se, nažalost, olako „sotonizira“ po uzoru na ideološko-političku stigmatizaciju u totalitarnim, zatvorenim društvima. Zato sam se – na prezentaciji projekcije Friedrich Ebert Stiftung „Bosna i Hercegovina 2025: scenariji budućeg razvoja događaja“ – u Mostaru, 8. svibnja 2012. godine i našalio na račun agilnoga SDP-ovog parlamnetarca dr. Denisa Bećirevića i predsjednika SDP BiH dr. Zlatka Lagumdžije. Kazao sam, čim se pitanje disolucije spomene, slično kao nekoć konsocijacije, odmah se jave doktori za nešto, pa tako i jedan koji je u ime SDP BiH optužio baš Friedrich Ebert Stiftung, odnosno njezinu podružnicu u BiH, za nečasne namjere ili opasne igre. Taj (pre)ambiciozni igrač u dream teamu predsjednika SDP-a stalno piše neke „pozdrave i čestitke“, ali i kontraproduktivna pisma, primjerice ono Martinu Schulzu, predsjedniku Europskog parlamenta, u kojem umanjuje opasnosti od onih u „kratkim hlačama a s dugim bradama“, oličenje je „kulture nadbijanja“, manifestnog patriotizma i antifašizma, dakle svih očitovanja koji ne podrazumijevaju nikakve napore, nego tek uobrazilju o svojoj ispravnosti. Upravo s time se i razgolićio kao zarobljenik stare paradigme, anti-europljanin i anti-socijaldemokrat. S takvim „socijaldemokratima“, koji od prijatelja poput FES-a, prave neprijatelje, SDP BiH i nije drugo do neojakobinska, federalna SNSD-inačica, tek provincijalizirano „bošnjačko-centrično“ izvitoperenje bh. socijaldemokracije. FES-ov scenarij se i ne mora vrednovati posebno visokim ocjenama, ali se mora uočiti FES-ova dobra namjera i zabrinutost. Uostalom, u njemu spomenuta „disolucija“ samo je jedna od pet projekcija ili upozorenje- što bi nam se moglo dogoditi do 2025. godine. S vođama, poput spomenutih i njima sličnima, takav je scenarij vrlo predvidljiv, nažalost. „Friedrich Ebert Stiftung“, zakladi bliskoj njemačkom SPD-u, bi morali, inače, i SNSD i SDP biti zahvalni za enormni napor u proteklih 15 godina u funkciji preživljavanja ideje socijademokracije u BiH. Disolucija BiH po modelu SFRJ se, srećom, može još uvijek izbjegnuti, ali samo pod uvjetom da se međusobno priznamo kao jednakopravni narodi/nacije, dakle ukoliko pojmimo BiH kao nacionalno-plurimorfnu kompoziciju koja, kao takva, mora ući u još plurimorfniju, sui generis tvorevinu kakva je Europska unija. Jer, ako bi u BiH bila neupitna njezina plurimorfna kompozitnost, našao bi se lakše i put k takvoj vrsti koordinacije koja bi ubrzala procese privođenja EU. Prapočetna pretpostavka za izbjegavanje disolucije i za europsku budućnost BiH je međusobno unutranje priznanje i priznanje da je u BiH na djelu par excellence konsocijacijska situacija. Samu konsocijaciju, pak, ponajbolje je razumjeti kao preostalu nam šansu, šansu za izlazak iz stanja nestabilnosti, čak pred-disolucije, u stabilno stanje koje vodi u EU. Uostalom, i samu Europsku uniju se može razumjeti kao iskorištenu konsocijacijsku šansu, ma koliko ona nije samo to. Nažalost, ovdje se mora ostati skeptikom, jer se kod nas prosto još uvijek ne želi razumjeti da je odgovorna konsocijaca najdemokratskija metoda iz seta upravljanja etničkim/ nacionalnim konfliktima u demokratskom svijetu. Posebice unutar bošnjačkog korpusa izostaje dubinsko razumijevanje svoje zemlje kao „idealne konsocijacijske situacije“, pa je do daljnjega nemoguće izabrati konsenzualni put i zajedničku budućnost u Europskoj uniji. U ovom vražjem kolopletu nema nevinih, čak se ne smije sa sigurnošću tvrditi ni koja je isključivost „kokoš“, a koja „jaje“. Na separatističke izazove ne-konstitucije, ili opasnosti iščeznuća BiH, uzvraća se posve kontraproduktivnim narativom o bosanskohercegovačkom ili češće „bosanskom“ temeljnom političkom narodu. Oni manje sofisticirani govore o Bosni kao zemlji Bošnjaka i onih koji je vole, pri čemu bi, valjda, oni koji nisu Bošnjaci (i muslimani) morali imati nečiji atest – vole li ili ne vole svoju zemlju. Ali, to i nije drugo doli zahtjev za prisvajanjem teritorija u cijelosti za sebe, dakle, dovršenje procesa etnizacije u formi unitarizacije. Time se do krajnjih konzekvenci razotkrila ružnoća i unitarnih formi, koje se prožimaju sa separatističkim dovođenjem u pitanje BiH. V. Jasno bi trebalo biti, dakle, i posljednjom političkomu i kulturološkom slijepcu kako etnokracijski koncept uređenja nekog društva ne može biti vrhunac povijesno-političkog hoda, pa ni u zemlji kakva je BiH. Ali, do nove političke kulture međusobnog uvažavanja u višenacionalnoj zemlji, kakva je BiH, može se stići samo uz respekt svih identiteta i realiteta. Utoliko smislenu alternativu ne traže ni oni koji nisu svjesni nužnosti konsenzualnih i konvergencijskih rješenja, bili pripadnici etnokracijskog ili „neokomunističkog“ kruga, kako to formulira kolega dr. Šaćir Filandra, kao ni bh. liberali koji opravdano inzistiraju na nužnosti razlikovanja „ethnosa“ i „demosa“, ali posve neopravdano polaze od (jednog) „demosa“ kojeg još nema, uz implicitnu ignoranciju „ethnosa“, odnosno nacija koje imaju u sebi i elemente liberalno-građanskog. Ma koliko se sa zagovornicima ove status, broj 16, ljeto 2013. 113 Tekstovi s povodom orijentacije nije mudro sporiti, niti je smisleno dovoditi liberalne ideje u pitanje, što i ne činim, mora se kazati kako je dovođenje u pitanje višenacionalnosti BiH, dakle bilo kojega bh. nacionalnog identiteta, kao i bilo kojega etničkog, ili regionalnog, vrlo kontraproduktivna rabota i po ideju i po (buduću) praksu demosa, odnosno poželjne konstitucije političke zajednice u BiH. Zato je i nužno potvrdno odgovoriti na pitanje: ne ostaju li i zagovornici liberalnih koncepcija unutar stare paradigme, ukoliko direktno ili implicite niječu potrebu strpljivoga građenja političke zajednice uz respektiranje ne samo individualnih, nego i prava kolektiviteta? Nužno bi bilo, dakle, ne polaziti od idealnog, ali izmišljenoga konstrukta, pa priznati kako se u BiH u osnovi još uvijek radi o tribalističkom društvu, u kojem se politička većina artikulira u prvom redu kao „ethnos“, kako bi potom majorizirala u pravilu sve druge koji su manjina po etničkom/nacionalnom ili nekom drugom kriteriju. „Etničko je predominantni oblik socijalnog života“, uočava prof. Vlaisavljević, „tamo gdje politika još nije dovoljno politika, a nacija još nije nacija u pravom smislu riječi: demokratska nacija.“ (Vlaisavljević, 2006:119) Otuda se – uz svijest o važnosti i garancije indidividualnih sloboda i prava – i nameće potreba zaštite prava nacionalnih, kulturoloških identiteta, i to putem izgrađenog registra prava i procedura zaštite prava kolektiviteta, dakle i putem tzv. institucionalne ravnopravnosti. Dakako, sve što bi se u tom registru zaštite neupitnih identiteta navelo, vrijedilo bi podjednako za zaštitu kolektivnih identiteta, ma u kakvim se okruženjima i konstelacijama našli. Zagarantirana zaštita nacionalne ravnopravnosti tri konstitutivna naroda podrazumijevala bi i zaštitu drugih kolektivnih identiteta, pa zvali se jednom „ostali“, ili „Bosanci“ ili „Hercegovci“. Institucionalna jednakopravnost, ili „institucionalna autonomija“ (Ivan Lovrenović) i jeste suština konsocijacijskog modela i do njega se može doći ako bi bilo manje zle krvi nego što je ima danas u BiH. Ova konsenzualna metoda ne isključuje, dakako, metode federalizacije i kantonizacije, nego ih na neki način pretpostavlja. Podrazumijeva, pak, preustroj koji može, ali ne mora imati aspekte funkcionalnih teritorijalizacija.. VI. „Bosansko-hercegovačko društvo ima sve povijesne pretpostavke za instaliranje modela konsocijacijske demokracije, jer kao podijeljeno društvo živi praktički od pada bosanskog kraljevstva 1463. godine“, citirao je profesor povijesti Dubravko Lovrenović književnika Željka Ivankovića, braneći ga (u Oslobođenju) od objeda jednog profesora islamskih nauka i Odjela iranske ambasade u BiH, zapravo maestralno demistificirajući bajku o političkom kontinuitetu srednjovjekovne Bosne (i Hercegovine) s onim što je El Fatih stvorio od nje, nakon što je ukinuo „tri ključne institucije Bosanskog kraljevstva: Bosanski sabor, Bosansku crkvu i Bosansku krunu“. Ukidanjem se, veli profesor Lovrenović, „ne postižu nikakve transformacije“. Za našu temu je jednako važno i 114 magazin za političku kulturu i društvena pitanja Lovrenovićevo pozivanje na Ursa Altermatta i ocjenu kako je BiH još uvijek „poslijeosmanska u svojoj strukturi i društvu“, odnosno kako „pravi uzrok konflikata na Balkanu leži u tomu što još nije uspio prelazak od propalog otomanskog poretka bez teritorijalnog mileta sa kvazidržavnom autonomijom na zapadni sistem nacionalnih država sa čvrstim teritorijalnim granicama“. Od posebnog je značenja Lovrenovićevo navođenje Altermattove ocjene kako su članovi jednog milleta živjeli u jako zatvorenom miljeu i ženili se samo međusobno. „Radi se o jednostavnoj povijesnoj istini, iz koje treba izvući odgovarajuće pouke u procesu transformacije arhajske u modernu političku kulturu“, konstatira trezveno profesor Lovrenović, kojemu je jasna kao malo komu drugomu bajka o „povijesti bosanskog nepodijeljenog društva“, koju propovijedaju tzv. učitelji bosanskog dostojanstva. „Takvo nešto u rudimentarnoj je formi postojalo jedino između 1970. i 1990 godine“, poručuje profesor Lovrenović, „prije toga sasvim sigurno nije, a sudeći po aktualnom trendu teško da će ikada više i postojati“. (Lovrenović, D., 2009: 198-204 Što činiti? Nama koji ono razdobolje, o kojem govori profesor Lovrenović, mislimo „Periklovim dobom“ u životu BiH, pripada u obvezu ustati i u obranu i „mješanaca“ i suprotstaviti se daljnjem ponižavanju te vrste multikulturalnosti i bh. plurimorfnosti. Osobno mislim kako ljudi ove sudbine svojim životima i djelom svjedoče najuvjerljivije ideju i praksu alteriteta i multikulturalnosti. Dakako, ukoliko pristanu – uslijed agresije „monokultura“ ili dogmatskog liberalizma –na samozataju svojih identiteta, ili na negaciju identiteta drugih, kako to, primjerice, podrazumijeva „nacionalistički anti-nacionalizam“, sami su sebe unizili. Pristankom na negaciju važnih identiteta za druge ljude, naime, pristaje se na agresivnu ideologiju anti-multikulturalizma, protiv interkulturalizma, čiji su oni potencijalno ponajbolji svjedoci, pod uvjetom da su toga i svjesni. Htio sam svim ovim navođenjima pokazati kako je BiH primjer kompleksne konsocijacijske situacije, s čime se tek treba naučiti ophoditi. Zbog toga je i važno što je i na ovom skupu došao do izražaja narativ koji konsocijacijsku mogućnost tretira „zločinom protiv demokracije“, ma koliko bio zarobljenikom stare paradigme. Ništa pri tomu ne pomaže pozivanje na lieberalne teorije i načela. Uostalom, profesor Ugo Vlaisavljević razložno upozorava kako je i postojeći bh. ustav u osnovi postao čvorištem konsocijacijskog i građanskoga, pa se razgovor o tome izbjegava. Problem je, dakako, i u tomu što oni koji počinju sricati priču o nužnosti tzv. kohabitacije nacionalnog i građanskoga, na primjeru kohabitacije domova naroda i zastupničkih domova u parlamentarnim skupštinama, govore o tomu poput predsjednika SDP BiH – nedosljedno i neiskreno. Nije dovoljno stalno govoriti kako je BiH sui generis tvorevina, nego ona mora hic et nunc pokazati sposobnost autorefleksije i iznalaženje zajedničke vizije, temeljem vrijednosti koje podrazumijeva nova paradigma. Uostalom, Will Kymlicka je načelno veoma razložno upozorio: „Ako dvije Tekstovi s povodom ili više nacionalnih grupa naprosto ne žele da žive zajedno, onda je možda nemoguće da se solidarnost stvori ni iz čega.“ (Kymlicka, 1995:191) Nitko ne bi među odgovornim znanstvenicima i kulturolozima, dakle, smio ignorirati ovu vrstu upozorenja, ili isključiti mogućnost razrješenja naše povijesne i aktualno-političke drame upravo putem institucionalne jednakopravnosti ili „autonomije“, u kombinaciji s drugim metodama iz seta upravljanja etničkim razlikama. Možda bi potom na dužu stazu mogla iz više demosa biti formirana jedna politička zajednica, u obzorjima nove paradigme i otvorena za raznovrsne interkulturacije? U tom slučaju bi, možda, bilo mogućno da se i u novi društvovni dogovor o BiH upiše – po uzoru na švicarski ustav – mi bosansko-hercegovački narodi, ili mi narod Bosne i Hercegovine i njegovi regioni (kantoni, federalne jedinice) odlučili smo da …? Trebalo bi, dakle, s respektom uzeti u razmatranje ono što je kolegica Mirjana Kasapović kazala prije par godina, u mostarskom časopisu za političku kulturu „Status“: Ni konsocijacijska ponuda neće biti vječito na dnevnom redu naših zakrvljenih i ignorantskih akademskih i političkih elita. Postoje povijesni momentumi koji bivaju neiskorišteni, uči i iskustvo disolucije Jugoslavije. Ali, do tog momentuma smo beskrajno daleko, jer takvo što podrazumijeva političku zajednicu koja respektira svoju svekoliku plurimormfnost i upravo po tom osnovu gradi budućnost. Prva pretpostavka za ovakav vid konvergencije ostaje da razumijemo sebe kao složeno društvo i višenacionalnu zemlju, osuđenu na „Sebstvo u Razlici“, kako ne bi više zbog toga bili nesretni, pa da potom mislimo i EU kao europsku obitelj brojnih naroda u kojoj se živi „Sebstvo Razlika“ iliti alteritet. Pojam alteritet (njem. Alterität) vuče podrijetlo iz latinske riječi alter (onaj koji je drugačiji, drugi) i u biti označava „drugost“ (njem. „Anderheit“) i „razliku“ (njem. „Differenz“), objasnio sam u mojoj monografiji o Europskoj uniji. (Lasić, 2009) Zemlja poput BiH je prosto osuđena na alteritet, samo toga tek mora postati svjesna. „Svi koji danas uzdišu za političkom jednosti, tražeći uzore u ‘normalnim evropskim državama’, mogli bi znati da Bosna i Hercegovina po povijesnoj formaciji (s vrlo živim današnjim refleksima) spada u drukčiji kontekst, u krug onakvih višereligijskih i višekulturnih zemalja – poput Libanona – koje su se na političkoj mapi ukazale nakon epohalne civilizacijske i političke oseke, po propasti posljednjih velikih imperija, otomanske i habsburške (te u našemu slučaju – i jugo-federacije, kao manje pseudoimperije), i da je u takvim zemljama nametanje bilo kakve političke jednosti loš, opasan i u krajnjoj liniji kontraproduktivan posao“, upozorio je i književnik Ivan Lovrenović u dossieru „Lakrdija Komšić“. Umjesto zaključka Sve što nam se danas događa je uzrokovano najvećim dijelom time što se BiH našla u situaciji da sama promišlja svoju sudbinu, a da za ovu vrstu autorefleksije nije spremna. U BiH se skoro uvijek bivalo pod nečijim „kišobranom“, ili se imalo iskustva samo s represivnim metodama razrješenja vjerskih/ etničkih/nacionalnih konflikata, Vjerojatno se zbog toga temeljnim pitanjima zajedničke države, nacije, kulture, identiteta i jezika bavimo na posve anakroničan i neznanstven način? Možda zbog toga patimo i od sindroma „jednosti“, ili mlako branimo ideju alteriteta u BiH, uključivši ideju pripadanja ujedinjenoj Europi alteriteta? Ne treba se pri tomu bojati tzv. kaosa identiteta. Umjesto njihova ništenja ili potiranja, u unitarističkim varijantima, ili njihove apsolutizacije u monokulturalnim interpretacijama, bilo bi potrebito uočiti kako se u modernim političkim društvima odustaje od eliminiranja etničkih razlika, te da se uz njihovo poštivanje rađa i šansa za interkulturalne vrijednosti, pa s time i nastanak političke zajednice. Uostalom, o tomu civilizacijki nadmoćno piše ne samo Will Kymlicka u „Multikulturalnom građanstvu“, nego i brojni drugi autori a među njima i John McGarry i Brendan O’Leary, kada govore o osam metoda upravljanja i eliminiranja međuetničkih razlika. Na okruglom stolu časopisa „Diskursi“, krajem prošle godine, o tobožnjoj „smrti multikulturalizma“ detaljnije sam govorio o metodama upravljanja etničkim razlikama, s pozivom na spomenuti anglosaksonski dvojac, jer se u njih ubrajaju: hegemonistička kontrola; arbitraža (intervencija treće strane); kantonizacija ili federalizacija; te konsocijativizam ili sporazumna podjela moći. I još, k tomu, očigledna je civilzacijska nadmoć metoda upravljanja nad metodama eliminiranja etničkih razlika: genocid; prisilno masovno preseljenje stanovništva; razdvajanje i odcjepljenje (samoodređenje); (prisilna) integracija ili asimilacija (McGarry, O’Leary, 1993). Prve metode su izraz „nove pardigme“, a druge oličenje „stare paradigme“. Na osnovu ovoga naputka načinjena su potom i neka zapažena istraživanja u našoj regiji. Primjerice, nezaobilzana je studija „Mogućnosti rešavanja unutardržavnih konflikata“ Srđana Milašinovića i Želimira Kešetovića, jer je u njoj ukazano na razlike u pristupu etničkim/nacionalnim konfliktima u političkim i pred-političkim društvima. Ovaj autorski dvojac veli: „Iz ugla sprečavanja i rešavanja konflikata značajno je pomenuti da se po pravilu etnički konflikti najlakše generišu između predpolitičkih i tribalističkih društava ili u društvima koja nisu dozrela do nivoa moderne parlamentarne demokratije. S druge strane etničko-konfesionalni sukobi su najprisutniji tamo gde postoji takozvana ‘fingirana demokratija’ ili ‘demokratija niskog intenziteta’…“ (Milašinović, Kešetović, 2009) U Bosni i Hercegovini su sva velika pitanja već postavljena, samo su odgovori zarobljeni u logiku paradigme gologa ili političkog nasilja. Ako je tomu tako, međunarodno priznata i unutarnje nepriznata BiH bi mogla zadugo ostati ogledalo kontraproduktivnih divergencija, u krugu zemalja „zamrznutog konflikta“ ili kontroliranih sukoba, koji podrazumijevaju međunarodni nadzor i onemogućuju stjecanje pune suverenosti, pa potom i uključenje u određene geopolitičke status, broj 16, ljeto 2013. 115 Tekstovi s povodom saveze ili polit-ekonomske integracije. „Teufelskreis“, kazali bi Nijemci, bez međunarodnog nadzora BiH prijeti disolucija, a uz nadzor ona i nije puno više od (polu)protektorata. Ponajveći je problem što se „zamrznuti konflikti“ za čas mogu pretvoriti u nasilni sukob, ili biti uvodom u disoluciju, koja u BiH nikomu ne bi donijela dobroga. Ali, podjednako je loša i beskonačna (europska) neizvjesnost u kojoj se intenziviraju disfukcionalizacije na uštrb funkcionalne konstitucije zemlje. Nisu problem bh. društva bh. nacije, ma koliko je toga ružno artikulirano u proteklih 20 godina u njihovo ime, nego što se pokušavaju praviti dvije (ili tri) države u BiH po modelu koji nije uopće kompatibilan s dominantnim procesima i trendovima u svijetu, čiji dio želimo postati. Moderna nacionalna država je dobila, naime, u Europskoj uniji ulogu su-kreiranja trans-nacionalizacija ili sprovođenja u djelo zajednički izgrađenih i usvojenih, europeiziranih politika. EU nema zasebne organe i institucije za sprovođenje usvojenih europskih politika, nego se oslanja na organe i institucije nacionalnih država. Tvrdoglavom ustrajavanju na isluženom modelu nacije iz 19. stoljeća, BiH se ne izlaže toliko riziku obnove rata, jer je takvo što manje vjerojatno zbog međunarodne prezentnosti u Zemlji, koliko posve izvjesnom (za)ostajanju u izgradnji politike konvergencije, unutarnje koegzistencije i konzistencije. S tim se pristupom bh. političke elite, ma što govorile, opredjeljuju za nekompatibilnost, model čekaonice, za predvorje EU, ili za potpunu europsku neizvjesnost. Biti ravnopravnom članicom kruga europskih zemalja koje čine EU je, pak, posljednja šansa da BiH postane funkcionalnom i održivom zemljom. Reference Anđelović, fra Petar (2009): Fratar i njegova Bosna, Rabic, Sarajevo Ćurak, Nerzuk (2009): Filozofija zagrljaja, Rabic, Sarajevo Haverić, Tarik (2009): I vrapci na grani, Rabic, Sarajevo Kazaz, Enver (2008): Neprijatelj ili susjed u kući, Rabic, Sarajevo Kymlicka, Will (1995): Multicultural Citizenship, Clarendon Press, Oxford (Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2003) Küng, Hans (2007): Svjetski ethos za svjetsku politiku, Intercon, Zagreb Lasić, Mile (2009): Europska unija: nastanak, strategijske nedoumice i integracijski dometi, Sarajevo Publishing, Sarajevo Lasić, Mile (2011), Od „multikulturalizma“ ka postsekularističkom inter-kulturalizmu, Diskursi, 2/2011 Lijphart, Arendt (1992): Demokracija u pluralnim društvima, Školska knjiga i Globus, Zagreb 116 magazin za političku kulturu i društvena pitanja Pri samom kraju, ponovit ću, prijeko potrebnu konsolidaciju u BiH nije moguće postići s onima koji se vrte u obzorju paradigme nasilja, bilo da privode kraju etnokratske revolucije u formu zasebnih „nacija-država“, bilo da mogu zamisliti BiH samo kao prosti zbir nacionalnih država. Zarobljenici paradigme nasilja su, nažalost, i oni koji zagovaraju liberalnu BiH, ali nemaju sposobnosti i volje priznati plurimorfnu kompoziciju BiH kao njezinu trajnu odrednicu. Bliski duhu i sadržaju „nove paradigme“ su, zapravo, samo oni koji zagovaraju apsolutno međusobno uvažavanje, politički i teorijski pluralizam, uključivši i odgovornu konsocijaciju i federalističko ustrojstvo zemlje, primjerice poput glavnoga urednika magazina „Status“, sociologa Ivana Vukoje. U Sarajevu se, nažalost, na pobrojane instrumente iz seta razrješenja međuetničkih konflikata u složenim i pluralnim društvima gleda, još uvijek, kao na instrumente podjele zemlje, ili nekakvu „hrvatsku ujdurmu“. A riječ je tek o mogućemu modelu izgradnje „trećeg modusa“ i u hrvatskoj i bošnjačkoj i srpskoj, odnosno bh. politici. Vrijeme je, dakle, ugledati se na složena društva i zemlje, one koje su putom federalističkih i konsocijacijskih rješenja postale stabilnima, bile ili ne bile članice Europske unije. Rješenja za bh. otvorena nacionalna i državno-politička pitanja mogu se prosto „opipati“ u ideji i praksi prenesenog i djeljivog suvereniteta, ili višerazinskog upravljanja „s drugu stranu nacionalne države“, u praksi regionalizacija i svekolikih trans-nacionalizacija koje se odvijaju unutar Europske unije. Ona u njezinoj biti i nije drugo doli uspješno realizirana konsocijacijska ideja u funkciji harmonizacije i mira. Zbog toga bi morala postati i našom paradigmom, našim orijentirom i potencijalnim toposom razrješenja svih otvorenih bh. nacionalnih i. državnopolitičkih pitanja … Lovrenović, Dubravko (2009): Povratak u prirodno stanje, Oslobođenje, 7. 9. 2009., u: Čitati Ivankovića u Sarajevu, Rabic / Synopsis, Sarajevo, str. 198-204 Lovrenović, Ivan (2012): Lakrdija Komšić (dossier), u: Sarajevski dnevnik, 21. 3. 2012., www.ivanlovrenovic.com McGarry, John and O’Leary, Brendan (1993): Introduction: The macro-political regulation of ethnic conflict, in: John McGarry i Brendan O’Leary (eds.): The Politics of Ethnic Regulation, London and New York: Routlege Milašinović, Srđan, Kešetović, Želimir (2009): Mogućnosti rešavanja unutardržavnih konflikata, www.doiserbia.nb.rs, 01/2009 Pasch, Paul, ur. (2012), Bosna i Hercegovina 2025: scenariji budućeg razvoja događaja, Friedrich Ebert Stiftung, Sarajevo Vlaisavljević, Ugo (2006): Etnopolitika i građanstvo, Udruga građana Dijalog, Mostar Vlaisavljević, Ugo (2012): Avetinjska stvarnost narativne politike, Rabic, Sarajevo Tekstovi s povodom Od liberalnog etnonacionalizma prema * interkulturalnom građanstvu Da ne bi skliznuo u ne demokratski i ne liberalni etnofundamentalizam i šovinizam, ili da bi se iz njega izvukao ako se tamo već nalazi, etnonacionalizmu u BiH je nužno određeno usuglašavanje s liberalnoeglitarističkim teorijama i praksama i zagovaranje principa etnokulturne pravde. Time etnonacionalizam poprima odlike demokratskog i liberalnog nacionalizma, te potiče razvoj multikulturalnog i interkulturalnog građanstva. Optimalan društveno-politički okvir za takvu liberalno-demokratsku egzistenciju etnonacionalizma osiguravaju federalističko-konsocijacijski modeli i aranžmani Ivan Vukoja * Tekst izlaganja na jednodnevnom znanstvenom skupu „Društveni dijalog i politika konvergencije u BiH“ – FPN Sarajevo, 11. svibnja 2012. N eupitna društveno-politička činjenica je da u Bosni i Hercegovini postoje tri etnije/naroda/nacije i ako ćemo u bilo kojem obliku uvažiti činjenicu da im kao takvima pripadaju i određena kolektivna prava nužno ćemo završiti u raspravi ne o tome „treba li nam konsocijacija“, nego koji konsocijacijski model je najprikladnije primijeniti u Bosni i Hercegovini koja i petnaest godina nakon rata funkcionira kao „podijeljeno društvo i nestabilna država“. Očito je da ovakva nedovršena kvazikonsocijacija ili javašluk konsocijacija kako je naziva Mile Lasić ne funkcionira između ostalog i zbog lošeg rješenja srednje razine vlasti koja se u najkraćem može opisati krilaticom „dva entiteta za tri naroda“, ali prvenstveno zbog činjenice da bošnjačke i „građanske“ društveno-političke elite odbijaju dosljedno i odgovorno prihvatiti i primijeniti konsocijacijska načela. Odgovorno prihvaćanje konsocijacijskih načela i njihova dosljedna primjena od strane svih bitnih društveno-političkih aktera mnogo bi više doprinijeli stabilizaciji društva i države nego pokušaji njihovog načelno-teorijskog i praktično-političkog osporavanja u konkretnim bosanskohercegovačkim okolnostima. Jer, kao što sam više puta javno naveo: „u konkretnoj bosanskohercegovačkoj situaciji – konsocijacijski modeli ne esencijaliziraju etnonacionalizam, nego upravo suprotno, stvaraju realne društveno-političke pretpostavke za proces demokratizacije i liberalizacije etnonacionalnih koncepata, pogoduju razvoju civilnog društva i političkoj artikulaciji multikulturalnog građanstva, te, što je u ovom trenutku možda i najvažnije osiguravaju legitimitet i opstojnost višenacionalne države Bosne i Hercegovine.“ U ideološko-političkom smislu BiH je kompleksna država. Osnovna ideološko-politička podjela tiče se odnosa prema građanskom i nacionalnom. S jedne strane imamo nacionalne koncepte i ideologije bazirane na ethnosu, a s druge status, broj 16, ljeto 2013. 117 Tekstovi s povodom takozvane građanske koncepte i ideologije bazirane na demosu – etnonacionalizam nasuprot građanskom(državnopolitičkom) nacionalizmu. Da ne bi skliznuo u ne demokratski i ne liberalni etnofundamentalizam i šovinizam, ili da bi se iz njega izvukao ako se tamo već nalazi, etnonacionalizmu u BiH je nužno određeno usuglašavanje s liberalno-eglitarističkim teorijama i praksama i zagovaranje principa etnokulturne pravde. Time etnonacionalizam poprima odlike demokratskog i liberalnog nacionalizma, te potiče razvoj multikulturalnog i interkulturalnog građanstva. Optimalan društveno-politički okvir za takvu liberalno-demokratsku egzistenciju etnonacionalizma osiguravaju federalističkokonsocijacijski modeli i aranžmani. Da ne bi skliznuo u ideološko-politički fundamentalizam i pseudoreligijski patriotizam, ili da bi se iz njega izvukao ako se tamo već nalazi, građanskom nacionalizmu u BiH je nužno određeno usuglašavanje s principima etnokulturne pravde, grupno-diferenciranih prava i multikulturnog građanstva što u konačnici vodi odbacivanju ideje proste nacije-države i prihvaćanju konsocijacijskih i federalističkih hipoteza kao optimalnih modela rješavanja etnokulturne i nacionalne složenosti Bosne i Hercegovine. Dodatna opasnost za građanski nacionalizam nalazi se u mogućnosti njegove instrumentalizacije od strane većinskog, bošnjačkog etnonacionalizma. Tu instrumentalizaciju moguće je izbjeći samo na dva načina. Prvi je način da većinski bošnjački etnonacionalizam odustane od instrumentalizacije građanskog nacionalizma, odnosno, odustane od velikobošnjačke etnonacionalističke matrice te se otvoreno počne zalagati za principe etnokulturne pravde i dosljednu primjenu konsocijacijskih modela i aranžmana. Drugi je način da građanski nacionalizam odustane od zahtjeva za doslovnom primjenom načela liberalnog fundamentalizma i apstraktnog egalitarizma, odnosno, odustane od „mita o etnokulturnoj neutralnosti“ i prihvati konsocijacijsku paradigmu. Građanski nacionalizam, kao partikularan društveno-politički fenomen u BiH, nema društveno-politički niti kulturno-simbolički kapital dostatan za realizaciju vlastitih političkih koncepata i opcija. Ono što ga čini potencijalno moćnim je njegova (strateško-politička) sprega s većinskim, bošnjačkim etnonacionalizmom. Isto tako, bošnjački etnonacionalizam bez sprege s građanskim nacionalizmom nema društveno-politički niti kulturno-simbolički kapital dostatan za realizaciju velikobošnjačke etnonacionalističke matrice. Tek strateško-politička sprega u kojoj (veliko)bošnjački etnonacionalizam funkcionira kao društveno-politička baza a građanski nacionalizam kao kulturno-simbolička nadgradnja ima određeni društveno-politički potencijal za pokušaj dokidanja etnokulturnog kao političkog odnosno nacionalnog pluralizma u Bosni i Hercegovini, i pretvaranja Bosne i Hercegovine u prostu naciju-državu s Bošnjacima kao temeljnim naro- 118 magazin za političku kulturu i društvena pitanja dom i bošnjačkom etnokulturom kao dominantnim državno-kulturnim obrascem. Bez obzira na vrijednosna određenja prema takvoj sprezi i takvim pokušajima, ne smije i ne može se osporiti legitimitet takvim društveno-političkim opcijama. Naravno, sve dok se te opcije u realizaciji svojih ciljeva koriste legalnim i legitimnim demokratskim sredstvima i procedurama. Svako stajalište koje bi a priori osporilo legitimitet ovakvoj opciji trebalo bi se smatrati ne demokratskim. Ali, isto tako, svaki pokušaj ideološke diskvalifikacije konsocijacijskih i federalističkih hipoteza, te pluralističkih etnonacionalnih koncepata koji se pridržavaju liberalno-demokratskih načela i procedura multikulturalnog građanstva, treba smatrati nelegitimnom i totalitarnom društvenom pojavom i praksom. Sud o ispravnosti i poželjnosti pojedinih društveno-političkih opcija i njihov status na društveno-političkoj pozornici u konačnici bi trebali određivati rezultati slobodnih i demokratskih izbora, odnosno rezultati referendumskih izjašnjavanja građana kao slobodnih i autonomnih individua sposobnih odlučivati o vlastitim političkim potrebama, ciljevima i interesima. I na kraju, kao prijedlog za razmišljanje i raspravu, navodim model preustroja BiH koji mi se u postojećim društveno-političkim okolnostima čini prihvatljivim i izvodivim. Radi se o preustroju Federacije na dva entiteta, odnosno dva velekantona. Jedan sa središtem u Sarajevu, drugi sa središtem u Mostaru. Na razini svake općine, odnosno grada, proveo bi se referendum o tome kojem od ta dva kantona općina želi pripadati. Tako bismo, pretpostavljam dobili dva velekantona, jedan s bošnjačkom, i jedan s hrvatskom većinom. Unutar svakog kantona, u skladu s Odlukom o konstitutivnosti svih naroda na cjelokupnom teritoriju Bosne i Hercegovine, sva tri narodi bi imali status konstitutivnih naroda i sukladno tome osigurana nacionalna prava. Kantoni bi imali teritorijalni diskontinuitet. Dodatna sigurnost za „bošnjačku stranu“ koja je najmanje sklona ovakvim promjenama je u činjenici da bi Federacija ostala kao institucionalni i administrativno-teritorijalni okvir. Time ne bi bila oslabljena pozicija Federacije u odnosu na Republiku Srpsku, a postojao bi i mehanizam korekcije prema politikama unutar velekantona. Time bi se mogao riješiti i slučaj Sejdić-Finci, a i građanske politike napokon bi dobile okvir unutar kojeg mogu djelovati bez strukturalnih preklapanja s velikonacionalnim politikama. U teorijsko-konceptualnom smislu ovaj model preustroja BiH zasnovan je na činjenici da je BiH višenacionalna država koju treba urediti na načelima liberalnog etnonacionalizma i interkulturalnog građanstva. Odnosno, da budem malo precizniji, na načelima multinacionalnog federalizma koji naglašava elemente „samouprave“ i „korporativizma“, konsocijacijskim demokratskim aranžmanima koji naglašavaju mehanizme „podijeljene uprave“ i „institucionalne autonomije“, te ustavnim odredbama koje štite individualna građanska i politička prava. AKTUALIJE Aktualije Problem demokratskog deficita EU Od svoga osnivanja do danas Evropska unija je kontinuirano evoluirala. Ona je postala jedinstven politički sistem sa jedinstvenom strukturom koja je neuporediva sa bilo kojim prethodnim političkim sistemom. Danas je, međutim, u kontekstu ekonomske i finansijske krize, Evropska unija kao politički sistem više nego ikada ranije suočena sa pitanjem političkog legitimiteta. U rascjepu između različitih koncepata, ideologija i političkih teorija, u Evropskoj uniji ima onih koji žele da je učine transparentnijom i više demokratskom, kao i onih koji misle da Evropska unija ne treba da bude ništa više od jedne regulatorne međunarodne organizacije Duško Masleša Uvod D ok je 9. maja 1950. godine većina istočnoevropskih država bila pod totalitarnom staljinističkom vlašću, francuski ministar spoljnih poslova Robert Schuman je postavio kamen temeljac onoga što će kasnije postati novi i jedinstveni nadnacionalni demokratski politički poredak, tj. Evropska unija. U vremenu kada je evropski kontinent bio devastiran zbog posljedica ekstremnih oblika nacionalizma, prijedlog Roberta Schumana u vezi sa stavljanjem jedinstvene francusko – njemačke proizvodnje uglja i čelika pod zajedničku Visoku vlast, u okviru organizacije koja je bila otvorena i za druge evropske zemlje, bio je toplo dočekan od šest zemalja osnivača (Francuske, Zapadne Njemačke, Italije, Belgije, Nizozemske i Luksemburga), koje su bile opredijeljene da ubuduće učine rat ne samo nezamislivim nego i nemogućim. 1 Danas, više od šezdeset godina otkako je Evropska zajednica za ugalj i čelik učinila prvi korak ka ujedinjavanju Evrope putem ekonomske saradnje, evropski projekat se našao u fokusu brojnih akademskih i političkih diskusija. Tačnije, u vremenu ekonomske, finansijske i socijalne nestablilnosti, političko nepovjerenje na evropskom kontinentu je veće nego ikada ra- 120 magazin za političku kulturu i društvena pitanja nije. Evropski građani, koji se ne mogu osloniti na svoje nacionalne lidere u smislu rješavanja međunarodnih problema, su izgleda osuđeni na to da ih predstavljaju nadnacionalne institucije, čiji se legitimitet sve više dovodi u pitanje. Neusvajanje Ustavnog sporazuma o Evropskoj uniji prije par godina jasno ukazuje na postojeće javno nepovjerenje u pogledu veće političke integracije Evropske unije. Dok neki naučnici kao što je G. Majone zagovaraju tezu da Evropska unija jednostavno pati od krize kredibiliteta, velika većina političkih analitičara, poput S. Hixa, označavaju kao uzrok nepovjerenja u Evropsku uniju značajan nedostatak demokratije u okviru njenih institucija. Opažanjem političke i pravne partikularnosti Evropske unije, međutim, pitanje demokratskog legitimiteta dobija jednu potupuno drugu dimenziju. Uistinu, Evropska unija je evoluirala kao jedinstven sistem, koji predstavlja mnogo više od jedne međunarodne organizacije. Ona ima nadnacionalne institucije, različite agencije i pravni sistem, koji ima suprematiju nad nacionalnim ustavima. U isto vrijeme, Evropska unije ne može biti definisana kao država, obzirom da u mnogim ključnim oblastima, kao što su odbrana ili spoljni poslovi, nadležnost imaju države članice, a ne Evropska unija. Aktualije U tom kontekstu, debate koje se vode više od dvije decenije se protive stavovima onih koji tvrde da postoji demokratski deficit u Evropskoj uniji, kao i onima koji govore da je to samo jedna vrsta mita. U pogledu analize argumenata jedne i druge strane, pokušaću da bliže razmotrim demokratsko funkcionisanje institucija Evropske unije i namjera mi je da, prije svega, preispitam do koje mjere institucije Evropske unije pate od demokratskog deficita. Takođe, namjera mi je da razmotrim mogućnosti kojima bi institucije Evropske unije mogle da povećaju svoju odgovornost prema građanima Evropske unije. Od demokratije do deficita Prije nego što razmotrim koncept demokratskog deficita, smatram da bi bilo korisno da pomenem šta demokratija izvorno znači i koje joj je današnje značenje. Pojam demokratije proizilazi iz grčke riječi demokratia – što znači „vladavina naroda“ i njeno značenje je evoluiralo tokom istorije. Preciznije, koncept predstavničke demokratije je nastao u američkoj i francuskoj revoluciji, a u kontekstu vremena Prosvećenosti. S tim u vezi, obje revolucije su promovisale principe jednakosti svih i slobodu za sve, što implicira da svako ima pravo da izrazi svoje mišljenje i da ima jednako pravo učešća u procesu donošenja odluka. U današnje vrijeme, najčešći sistem demokratske vladavine je parlamentarna demokratija, u kojoj građani učestvuju u izbornom procesu i biraju svoje predstavnike u zakonodavnim tijelima. U takvom sistemu, ministri u izvršnoj vlasti crpe svoj demokratski legitimitet iz zakonodavnih tijela kojima su odgovorni. Bez obzira na to što je Abraham Linkoln definisao demokratiju kao „narodnu vlast, od naroda i za narod“2, dajući tačnu i potpunu definiciju demokratije, sporno je što se ona više odnosi na politički ideal vrijednosti i principa, nego na konkretan oblik vlasti. Kako bih mogao da razmotrim argumente za ili protiv navodnog demokratskog deficita u Evropskoj uniji, moraću da uzmem u obzir sljedeće pretpostavke kao ključne karakteristike savremene demokratije: „Institucionalno uspostavljene procedure koje regulišu borbu za kontrolu nad političkom vlašću na osnovu zakonski propisanih normi, kada gotovo svi odrasli građani imaju pravo učešća u izbornom mehanizmu, gdje njihove preference prema alternativnim kandidatima određuju ishod na način da je vlast odgovorna većini.“3 Prethodno navedeno u svakom slučaju nije potpuna definicija demokratije, ali ove, po mome sudu ključne karakteristike demokratskog poretka, su do te mjere jasne da bi se, uvjeren sam, s njima složila ogromna većina teoretičara demokratije. U tom kontekstu, američki politikolog Eric Schattschneider je već tokom šezdesetih godina prošloga vijeka definisao demokratiju kao „konkurentni politički sistem u kojem lideri i političke organizacije definišu alternativne javne politike na način da javnost može učestovovati u procesu donošenja odluka“. U kontekstu novog i jedinstvenog oblika nadnacionalnog upravljanja, princip demokratskog legitimiteta se više nego ikada ranije pokazao kao izazov koji je potrebno uzeti u razmatranje. Sam koncept demokratije se, u stvari, razvio u kontekstu moderne države i sve teorije demokratije su zasnovane na principu političkog suvereniteta. S tim u vezi, već više od dvije decenije, političari i naučnici sistematično preispituju institucionalno funkcionisanje Evropske unije i pokušavaju da pronađu zajedničku osnovu u demokratskoj analizi ovog konkretnog vida politike. Na kraju, nakon mnogo godina političke i javne debate, Evropska unije se nalazi na demokratskom raskršću, i to između onih koji tvrde da Evropska unija pati od demokratskog deficita i onih koji zagovaraju da je Evropska unija demokratska u onoj mjeri u kojoj može ili bi trebala biti. Standardna verzija demokratskog deficita Uprkos širokom spektru značenja koja se dovode u vezu sa pojmom demokratski deficit, postoji takozvana standardna verzija značenja ovog pojma, koju je prvi definisao južnoafrički naučnik Joseph Weiler 1995. godine. Ova verzija nije predstavljala jedan jedinstven pogled, nego prije čitav spektar argumenata. Kako bih se, međutim, na adekvatan način suočio sa suprotstavljenim pogledima na demokratski deficit u Evropskoj uniji, baziraću se na unaprijeđenoj Hixovoj standardnoj verziji demokratskog deficita. Naime, Hixova verzija, koja datira iz 2006. godine, tj. nekoliko godine prije stupanja na snagu Lisabonskog sporazuma, uključuje sljedećih pet ključnih tvrdnji. Prvo, evropske integracije znače povećanje izvršnih vlasti i smanjenje kontrole nacionalnih parlamenata. Ustvari, struktura Evropske unije implicira da su radnje izvršnih aktera (kao što su nacionalni ministri u Savjetu ministara ili imenovani vladini dužnosnici u Komisiji) izvan kontole nacionalnih parlamenata. Drugo, Evropski parlament je previše slab. Bez obzira na reforme ugovora o Evropskoj uniji, uključujući i Lisabonski, koje su povećale ovlasti Evropskog parlamenta, on je još uvijek u slabijem položaju u odnosu na vlade u Savjetu ministara ili u poređenju sa Evropskom komisijom. Treće, uprkos rastućim ovlastima Evropskog parlamenta, još uvijek ne postoje istinski evropski izbori. Ustvari, izbori za Evropski parlament uopšte nisu evropski izbori nego više nacionalni izbori, obzirom da građani Evropske unije ne mogu glasati za transnacionalne kandidate, nego samo za nacionalne. Ovo sasvim sigurno onemogućava bilo kakav vid političke konkurencije na evropskom nivou. Četvrto, Evropska unija je, jednostavno, suviše distancirana od svojih glasača, kako institucionalno tako i psihološki. Kompleksan i nejasan sistem zakonodavstva ne doprinosi status, broj 16, ljeto 2013. 121 Aktualije tome da građani Evropske unije razumiju ili žele da razumiju taj politički sistem. Peto, djelimično kao rezultat prethodna četiri faktora, Evropska unija usvaja politike koje ne podržava većina građana. I zaista, kako Simon Hix navodi, „vlade su u mogućnosti da vode politike na evropskom nivou koje ne mogu da provode na nacionalnom, gdje ih u tome ograničavaju parlamenti, sudovi i korporativni interesi grupnih struktura.4“ Demokratski deficit kao mit Kao odgovor na te široko rasprostranjene argumente koji govore u prilog postojanja demokratskog deficita u Evropskoj uniji, neki renomirani intelektualci, kao što su profesor Andrew Moravcsik5 i profesor Giandomenico Majone6 pobijaju samu ideju prema kojoj Evropskoj uniji manjka demokratske odgovornosti, iako zbog sasvim drugih razloga. Majone – Evropska unija kao regulatorna država Majoneov početni argument je taj da je Evropska unija u biti regulatorna država na način da je njen glavni zadatak da reguliše sve oblasti za koje je nadležna. Prema Majoneu, regulatorna Evropska unija samo kreira one politike koje su pareto efikasne7 radije nego redistributivne ili vrijednosno alokativne (tamo gdje postoje i pobjednici i gubitnici). S ovog stanovišta, funkcija Evropske unije se može uporediti sa domaćim regulatornim agencijama kao što su telekom agencije, centralne banke ili čak sudovi. Kao rezultat toga, Majone stoji na stanovištu da Evropska unija ne treba da bude demokratska u klasičnom smislu, obzirom da bi tada politike Evropske unije prestale da budu pareto efikasne ukoliko bi ih donosile, kako ih Majone naziva, većinske institucije.8 Nadalje, on naglašava da je takva vrsta regulatornih ili ne-demokratskih institucija neophodna kako bi se osigurala implementacija dugoročnih ciljeva. Iz ove perspektive, Evropska unija kojom bi dominirao Evropski parlament ili Evropska komisija izabrana na direktnim izborima bi politizirala regulatorni proces donošenja odluka, što bi imalo za rezultat politike redistributivnog, a ne pareto efikasnog karaktera. Konačno, Majone smatra da je Evropska unija suočena sa krizom kredibiliteta, a ne demokratskim deficitom. On zapravo zagovara proceduralne promjene u okviru samih institucija, što bi trebalo da dovede do transparentnijeg procesa donošenja odluka. To bi, po njemu, povećalo kredibilnost Evropske unije među njenim građanima i pitanje demokratskog deficita ne bi više bilo aktualno. 122 magazin za političku kulturu i društvena pitanja Moravcsik – Evropska unija kao međuvladina organizacija U svome radu koji nosi naziv – In Defense of the „Democratic Deficit“ (U odbrani demokratskog deficita), Andrew Moravcsik dominantno zagovara da funkcionisanje institucija Evropske unije ne treba posmatrati u svjetlu onih demokratskih preduslova na koje ne može odgovoriti nijedna savremena vlada. U stvari, ovaj američki naučnik krivi one koji smatraju da postoji demokratski deficit, zbog toga što porede Evropsku uniju sa utopijskim modelom demokratije, umjesto sa savremenim i realističnim kritierijima vršenja vlasti.9 Štaviše, Andrew Moravcsik se pozabavio standardnom verzijom demokratskog deficita, iznoseći opsežnu kritiku ključnog argumenta toga pojma. Kao prvo, u smislu tvrdnje da evropska egzekutiva nije pod kontrolom nacionalnih parlamenata, Moravcsik ističe da mediji kontinuirano prate nacionalne ministre u smislu odluka koje donose u Briselu. Prema tome, oni su odgovorni svojim građanima za ono što čine kako na evropskom tako i na nacionalnom nivou. Nadalje, sa uvođenjem mehanizma ranog upozoravanja u Lisabonskom sporazumu, nacionalni parlamenti se ubuduće mogu usprotiviti onim prijedlozima Evropske komisije koji nisu u skladu sa principima subsidijarnosti. Preciznije rečeno, nacionalni parlamenti imaju pravo da daju svoje komentare na prijedloge zakona i da nadgledaju da Evropska unija ne prevaziđe svoja ovlaštenja, na način da se umješa u pitanja za koja su nadležne nacionalne ili lokalne institucije. Drugo, u vezi sa slabom političkom ulogom Evropskog parlamenta, Moravcsik naglašava da su Evropskom parlamentu od 1979. godine, tj. od prvih direktnih izbora, dodijeljene značajne ovlasti. Takođe, posebno nakon stupanja na snagu Lisabonskog sporazuma, Evropski parlament ima status zakonodavca u većem broju oblasti nego što je to bio slučaj ranije. Što je još važnije, on naglašava činjenicu da Evropski parlament ima pravo veta nad odlukama Evropske komisije. To implicira da izabrani evropski parlamentarci imaju mogućnost da blokiraju sjednice Evropske komisije, kao i odluke koje pojedinačno donose komesari. Takođe, od donošenja Amsterdamskog sporazuma, zakonodavne odluke se više ne mogu donositi u skladu sa uobičajenom zakonodavnom procedurom bez obezbijeđivanja većine u Savjetu ministara i Evropskom parlamentu. Treće, za razliku od onih koji vjeruju da institucionalne prilike trebaju biti predmet javnog učešća, Moravcsik vjeruje da se Evropska unija pozabavila pitanjima koja jednostavno nisu predmet interesovanja potencijalnih glasača, kao na primjer, izbori za Evropski parlament. Zakonodavstvo Evropske unije i regulatorne aktivnosti su u korelaciji sa nezainteresovanošću evropskih glasača, tako da bi bilo kakav napor u smislu stimulisanja učešća u izborima imao malo izgleda da prevlada apatiju. Štaviše, Moravcsik ne zagovara da Evropski parlament bude više odgovoran građanima Aktualije Evropske unije, obzirom da po njemu proces usvajanja politika na nivou Evopske unije putem većinskog demokratskog sistema ne samo da bi rezultirao povećanem troškova, nego bi čak doprinijeo tome da zaštita interesa manjine bude dovedena u pitanje. Četvrto, uzimajući u obzir stav da je Evropska unija suviše udaljena od svojih građana, ovaj američki naučnik smatra da je međunarodna organizacija na kontinentalnom nivou predodređena da bude veoma udaljena od svojih pojedinačnih građana. On takođe zastupa tezu da je proces donošenja odluka na nivou Evropske unije mnogo transparentniji od sličnih procesa na nacionalnim nivoima, obzirom da građani mogu veoma lako pristupiti velikoj većini dokumenata koje donose evropske institucije. Na kraju, Moravcsik ne prihvata tvrdnju da Evropska unija donosi odluke koje ne podržavaju njeni građani, zbog jednostavnog razloga, a to je razrađeni sistem kontrole i balansa koji uvijek osigurava da su odluke podržane jednoglasno ili putem kvalifikovane većine. S time u vezi, pravosudna kontrola putem nacionalnih sudova, kao i Evropskog suda pravde, učvršćuje sistem kontrole i balansa. Kao zaključak, Andrew Moravcsik ne prihvata opštu ideju da Evropskoj uniji nedostaje demokratske odgovornosti, obzirom da on smatra da je Evropska unija odgovorna svojim građanima preko izabrane parlamentarne skupštine, a takođe i indirektno preko nacionalnih predstavnika u Evropskom savjetu.10 Demokratski deficit: Iza kulisa Kao što se može zaključiti iz argumenata koje iznose Giandomenico Majone i Andrew Moravcsik, i jedan i drugi smatraju demokratski deficit jednom vrstom mita. Njihove nesuglasice leže u činjenici da ovi autori imaju različiti koncept o tome šta Evropska unije jeste ili bi trebala da bude. Dok Majone smatra da je Evropska unija regulatorna država ili četvrti nivo vlasti i dok Moravcsik posmatra Evropsku uniju kao međunarodnu organizaciju, čini se da oni koji tvrde da postoji demokratski deficit imaju federalistički pogled na Evropsku uniju. Kao rezultat toga, debata o demokratskom deficitu u Evropskoj uniji se savršeno uklapa u dobro poznatu debatu između onih koji zastupaju koncept federalizma i koncept EU kao međuvladine organizacije. I zaista, zastupnici federalističkog pristupa žele da Evropska unija postane u potpunosti integrisana i demokratska nadnacionalna država. Sa ove tačke gledišta Evropska unija kao potencijalna suverena vlast fedralnog karaktera treba da zadovolji sve preduslove koji karakterišu savremeni demokratski poredak. S tim u vezi, nije slučajno da su izraz demokratski deficit prvi put upotrijebili Mladi evropski fedralisti u svome manifestu 1977. godine. S druge strane, oni koje stoje na stanovištu međuvladine saradnje, smatraju da Evropska unija kao manje ili više regulatorna organizacija ne treba da ima bilo kakav vid političke nadležnosti u procesu donošenja odluka. Realnost iza mita Bez obzira na teoretsko, političko ili filozofsko razmatranje, smatram da bi bilo korisno razmotriti do koje mjere su Majoneovi i Moravcsikovi argumenti validni. Podsjećanja radi, Majoneova ključna pretpostavka je da su svi tržišni mehanizmi Evropske unije ili druge regulatorne politike pareto-efikasne, što opravdava izolovanost od većinskih demokratskih procesa. Iako je to sasvim sigurno tačno, problem je u tome što je realnost u Evropskoj uniji potupno drugačija. Tako, na primjer, uredbe koje se tiču zaštite okoliša i koje treba da stvore jedinstvene standarde u toj oblasti mogu imati za rezultat štetne ekonomske efekte za određene poslovne lidere. Prema tome, u današnje vrijeme je spektar aktivnosti Evropske unije tako širok, da će uvijek postojati dugorčni i kratkoročni pobjednici i gubitnici. To, međutim, ne znači da Evropska unija treba da bude izolovana od demokratskog procesa donošenja odluka. U pogledu Moravcsikovih argumenata, želim da se osvrnem na to koliko su oni validni u kontekstu postlisabonske Evropske unije. Prvo, što se tiče kontrole nacionalnih parlamenata u Evropskoj uniji, potrebno je razmotriti dva pitanja. S jedne strane, bez obzira na činjenicu što su nacionalne vlade odgovorne svojim parlamentima, većina odluka donesenih u Evropskom savjetu nisu predmet parlamentarne kontrole, obzirom da se veoma često donose u malim diplomatskim komitetima, kao što je Komitet stalnih predstavnika (COREPER). S druge strane, niko ne bi trebalo da bude zavaran mehanizmom ranog upozoravanja koji je predviđen Lisabonskim sporazumom, obzirom da nacionalni parlamenti imaju pravo da daju svoje komentare ili da odbiju provođenje dotične zakonodavne procedure, ali oni ni na koji način ne mogu obavezati Evropsku komisiju da povuče svoj prijedlog. Drugo, bez obzira na to što su sukcesivne reforme ugovora EU povećale broj oblasti u kojima Evropski parlament dijeli nadležnosti u pogledu donošenja odluka sa Savjetom ministara, nadležnosti Parlamenta u poređenju sa drugim institucijama su još uvijek slabe. I zaista, Evropski parlament, kao predstavnik evropskih građana, još uvijek nema pravo na podnošenje zakonodavne inicijative, pa je primoran da se oslanja na široki spektar tehnokrata za podnošenje zakonodavnih prijedloga. Evropski parlament može samo sugerisati Komisiji da podnese zakonodavni prijedlog u određenoj oblasti. Treba, međutim, imati u vidu da Evropski parlament ne samo da ima pravo da odobrava prijedloge Evropske komisije, nego i da natjera Komisiju da podnese ostavku putem izglasavanja nepovjerenja. Pa ipak, Evropski parlament je do sada samo jednom posegao za mehanizmom izglasavanja nepovjerenja Komisiji. Treće, Moravcsikov stav da Evropska unija putem svojih nevećinskih mehanizama usvaja politike koje uvijek podržava većina građana, možda i nije tačan. Zaista i nije, zato što status, broj 16, ljeto 2013. 123 Aktualije Evropska unija svoje odluke donosi putem visoko sofisticiranog mehanizma kontrole i balansa, za koje cijeni da ih podržava većina građana. U demokratskim sistemima vlasti preference glasača nisu fiksne i one se kontinuirano oblikuju kroz procese debata, dogovaranja i konkurencije između političkih partija, što čini ključne elemente demokratije. S tim u vezi, politička konkurencija je ono što prema Simonu Hixu očito nedostaje političkoj areni Evropske unije. Građani jedva da su svjesni konkurentskih političkih pozicija u Evropskoj komisiji, Savjetu ministara ili Parlamentu. Prema tome, uopšte ne čudi da građani Evropske unije ne pokazuju interes za političku agendu Evropske unije. Međutim, bez obzira na to što više dogovaranja ne mora nužno da proizvede bolji demokratski poredak, šire učešće bi sasvim izvjesno doprinijelo prevladavanju apatije, obzirom da je nezainteresovanost za pitanja Evropske unije rezultat nedostatka političke konkurencije. Konačno, Hix zagovara da je ono što nedostaje Evropskoj uniji ulazna strana političkog procesa, koja prema njemu razlikuje demokratiju od prosvijetljenog despotizma 11. Od deficita do demokratije: put ka demokratizaciji Evropske unije Već duže vrijeme su političari svjesni postojanja demokratskog deficita u Evropskoj uniji i oni sami potvrđuju da ovaj fenomen postoji. Konkretnije, oni su svjesni slabosti institucionalnog okvira Evropske unije i znaju da Evropsku uniju treba učiniti više demokratskom i odgovornijom građanima Evropske unije, ukoliko ne žele da dovedu u pitanje čitav evropski projekat, posebno u vremenu ekonomske i finansijske krize. Što se tiče Evropske komisije, većina naučnika i političara se slažu da je to institucija kojoj najviše nedostaje demokratskog legitimiteta. S tim u vezi, niti evropski građani, a još manje evropski parlamentarci, mogu birati članove najvažnije izvršne institucije u Evropskoj uniji. Kako bi odgovorili na taj izazov, većina zemalja na Konvenciji o budućnosti Evropske unije, održanoj 2001. godine, je predlagala da se omogući većini u Evropskom parlamentu da umjesto predsjednika Evropskog savjeta imenuje predsjednika Komisije. To bi sigurno doprinijelo stvaranju preduslova za političku konkurenciju u Evropskoj uniji. Međutim, manjina nacionalnih vlada predvođenih Francuskom i Velikom Britanijom su se usprotivile tome, plašeći se takve promjene kao suviše federalističke. To je sasvim sigurno bila greška, obzirom da potencijalni uticaj višeg stepena demokratske konkurencije ne mora nužno da vodi većem stepenu federalizma12. Pa ipak, u skladu sa reformskim odredbama Lisabonskog sporazuma, Evropski parlament od sada bira, a ne samo potvrđuje predloženi sastav Evropske komisije. Takođe, Evropski savjet mora da uzme u obzir rezultate izbora za Evropski parlament kada predlaže kandidata. Ovo je očigledan korak u pravcu veće politizacije institucija Evropske unije. U cilju povećanja ulazne strane demokratije u Evropskoj uniji, Lisabonski sporazum predviđa mogućnost podnošenja gra- 124 magazin za političku kulturu i društvena pitanja đanskih inicijativa, na način da million građana iz različitih država članica može podnijeti peticiju za novi prijedlog zakona Evropskoj komisiji. Na žalost, Komisija nije dužna da uzme takvu peticiju u razmatranje. Takođe, odluke koje se donose u Evropskom savjetu ili u Savjetu ministara i dalje nisu trasnparentne. Kako bi bile odgovornije građanima Evropske unije, ove institucije bi trebale da omoguće javnosti da putem medija vide koje koalicije su se formirale, koji su amandmani pali i ko je na kraju dobio, a ko izgubio.13 Prema tome, institucija koja definitivno ima najviše demokratskog legitimiteta je Evropski parlament. Od kada je Lisabonski sporazum stupio na snagu, Evropskom parlamentu su dodijeljene ne samo veće ovlasti, nego je povećan i njegov ukupan kapacitet donošenja odluka. Evropski parlament je, međutim, takođe suočen sa izazovima koji proizlaze iz legitimiteta izbora. Naime, još od prvih izbora održanih 1979. godine, evropski izbori nisu bili ništa drugo nego drugostepeni nacionalni izbori, u kojima su se nacionalne političke partije natjecale gotovo u potpunosti oko nacionalnih tema. To je iz razloga što se parlamentarci biraju na nacionalnom nivou i prema tome njihov je cilj da uvjere nacionalne, a ne evropske birače. Prema tome, moglo bi se zaključiti da Evropskom parlamentu nedostaje evropskih parlamentaraca. Posljedica ovakvog izbornog mehanizma je ta da postojeće evropske političke partije ne vode transnacionalne izborne kampanje, kao i da ne promovišu ideje i projekte za Evropu. Prema tome, Evropski parlament nije u mogućnosti da obezbjedi političku konkurenciju na evropskom nivou, što ima za posljedicu da građani ne pokazuju interes za transnacionalna pitanja. Bez obzira na to što je u današnje vrijeme slaba izlaznost na izborima tipična za sve demokratije, manjak transnacionalne političke konkurencije bi mogao da djelimično objasni zašto se učešće glasača na izborima za Evropski parlament konstantno smanjuje, od 62% 1979. do samo 43% 2009. godine.14 Reforma izbora za Evropski parlament U kontekstu mogućih reformi izbora za Evropski parlament, britanski parlamentarac i predsjednik Unije evropskih federalista Andrew Duff je 2010. godine inicirao proces reforme sa ciljem djelimičnog rješavanja manjka političke konkurencije u Evropskoj uniji. Zajedno sa svojim kolegama iz Komisije za ustavna pitanja EP, Andrew Duff je predložio formiranje dodatnih 25 mjesta u Evropskom parlamentu, namijenjenih kandidatima koji bi bili birani sa evropskih listi političkih partija. Suština ovoga prijedloga je formiranje transnacionalnih listi sa kojih bi 25 kandidata, koje bi birala najmanje trećina država članica, bilo izabrano putem panevropske izborne liste, i koji bi u skladu sa time bili odgovorni kako svojim evropskim političkim partijama, tako i svome evropskom glasačkom tijelu. Uvođenje takvih transnacionalnih listi bi omogućilo evropskim političkim partijama da provode stvarne evropske kampanje i to bi omogućilo da dođe do političke konkurencije na nivou Evropske unije.15 Aktualije Pa ipak, otkako je prvi radni izvještaj ugledao svjetlo dana 2011. godine, Duffov prijedlog je bio suočen sa kritikama, posebno od manjih država članica, koje su se pribojavale da bi takvo rješenje moglo da promoviše kandidate iz većih država članica. Duffov odgovor na to je bio da bi u svakom slučaju glasači, kako iz velikih tako i iz manjih država članica, imali mogućnost da podržavaju kandidata druge nacionalnosti, što upravo predstavlja suštinu postnacionalne Evrope.16 Duffov prijedlog i dalje predstavlja veoma osjetljivu temu i još uvijek se ne nazire način za postizanje konsenzusa o praktičnoj implementaciji predložene reforme. Prijedlog je odbijen 14. marta 2012. godine, tokom plenarnog zasjedanja EP u Strasbourgu, kada je asocijacija evropskih narodnih partija donijela jedinstvenu odluku da glasa protiv Duffovog prijedloga. Sve su naznake da pomenuti prijedlog najvjerovatnije neće biti usvojen prije sljedećih evropskih izbora 2014. godine. Zaključak Od svoga osnivanja do danas Evropska unija je kontinuirano evoluirala. Ona je postala jedinstven politički sistem sa jedinstvenom strukturom koja je neuporediva sa bilo kojim prethodnim političkim sistemom. Danas je, međutim, u kontekstu ekonomske i finansijske krize, Evropska unija kao politički sistem više nego ikada ranije suočena sa pitanjem političkog legitimiteta. U rascjepu između različitih koncepata, ideologija i političkih teorija, u Evropskoj uniji ima onih koji žele Citati 1 Schuman, R. Schuman declaration. Quaid d’Orsay, Paris. 9 May 1950. Dostupno na http://europa.eu/abc/ symbols/9-may/decl_en.htm 2 Lincoln, A. Gettysburg Address. Soldiers’ National Cemetary, Gettysburg, Pennsylvania. Dostupno na http:// showcase.netins.net/web/creative/lincoln/speeches/gettysburg.htm 3 Follesdal, A. (1998) ‘Democracy, Legitimacy and Majority rule in the EU’ (London: Routledge). 4 Hix, S., Follesdal, A. (2006) ‘Why There is a Democratic Deficit in the EU: A Response to Majone and Moravcsik’, Journal of Common market Studies, Vol. 44, No.3. Dostupno na: http://princeton.edu/~amoravcs/library/hix.doc 5 Andrew Moravcsik je profesor politologije i direktor studijskog programa o Evropskoj uniji na Princeton univerzitetu. On je takođe uveo studijski program na Harvard univerzitetu o Evropskoj uniji. 6 Giandomenico Majone je talijanski naučnik i trenutno drži katedru na Evropskom univerzitetskom institutu u Firenci, kao i na EU centru i diplomskim studijima javnih i međunarodnih odnosa Univerziteta u Pittsburghu. da je učine transparentnijom i više demokratskom, kao i onih koji misle da Evropska unija ne treba da bude ništa više od jedne regulatorne međunarodne organizacije. Međutim, kao što se može vidjeti iz Majoneovih argumenata, Evropska unije je već dugo mnogo više od jedne regulatorne organizacije, pa prema tome nema valjanog razloga da ona bude izolovana od demokratskih procesa donošenja odluka. Kratki pregled funkcionisanja institucija Evropske unije je bio dovoljan da se identifikuju slabosti njenog institucionalnog okvira i da se evidentira da demokratski deficit nije samo puki mit nego jasna realnost. Tu realnost dijeli sve veći broj naučnika i političara koji pokušavaju da ponude odgovore na ovo pitanje. Lisaboski sporazum u sebi sadrži neke, ali sigurno ne sve potrebne mehanizme za uspješno prevazilaženje pitanja demokratskog deficita u institucijama Evropske unije. Konačno, Adnrew Duff je prvi koji je pokušao da se pozabavi ključnim uzrokom postojanja demokratskog deficita svojim pokušajem kreiranja evropskog prostora političke konkurencije, predlažući reforme izbornog sistema Evropskog parlamenta. Zaključno, čini se da kompleksna debata u vezi sa postojanjem demokratskog deficita u Evropskoj uniji treba da pređe još veoma dug put, obzirom da se tim pitanjem treba kontinuirano baviti, kako Evropska unija nastavlja da se razvija kao novi oblik političkog sistema. 7 Rezultat određene politike se smatra „pareto efikasna“ ukoliko učini najmanje jednog pojedinca uspješnijim bez da učini drugog pojedinca manje uspješnim. 8 Majone, G. (2002) ‘Delegation of Regulatory Powers in a Mixed Polity’. European Law Journal, Vol. 8, No. 3. Dostupno na http://onlinelibrary.wiley.com/doi/10.1111/ 14680386.00156/abstract 9 Moravcsik, A. (2002)’In Defense of the „Democratic Deficit“: Reassessing the Legitimacy of theEuropien Union’. Journal of Common market Studies, Vol. 40, No.4. 10 Isto 11 Hix, S., Follesdal, A. (2006) ‘Why There is a Democratic Deficit in the EU: A Response to Majone and Moravcsik’, Journal of Common market Studies, Vol. 44, No.3. dostupno na: http://princeton.edu/~amoravcs/library/hix.doc 12 Isto 13 Isto 14 Isto 15 Duff, A. (2012) ‘Why do MEPs fear electoral reform?’ Euobserver, [online]. Dostupno na: http://euobserver. com/7/115596 16 Isto status, broj 16, ljeto 2013. 125 Aktualije Modeli ustroja javnih RTV servisa u pluralnim državama Rad se bavi ustrojem javnih RTV servisa u pluralnim europskim državama. Kakvi su modeli ustroja javnih RTV servisa kada u državi ne postoji jedna javnost nego više njih? Postavljeno je sedam osnovnih kriterija prema kojima se ogledava o kakvom je ustroju riječ: U Europi su se profilirala tri potencijalna modela ustroja javnih RTV servisa u pluralnim društvima: integrirajući, konsocijacijski i dezintegrirajući Miroslav Vasilj Uvod F inanciranje, slušanost i gledanost, kvaliteta programa, stupanj neovisnosti od politike i korporacija – sve su to problemi s kojima se susreću javni RTV servisi u vremenu globalizacije diljem europskog kontinenta. No javni RTV servisi u pluralnim društvima susreću se s dodatnim problemima od kojih su pošteđeni oni u homogenim društvima. Usporedo s navedenim problemima javnosti od javnih RTV servisa u pluralnim državama očekuju da osim informativne, obrazovne i zabavne uloge imaju dodatne uloge. One se odnose na pitanje jednake zatupljenosti jezika, tema, kulture, tradicije, kadrovske zastupljenosti, zastupljenosti u upravljačkim strukturama određenih segmenata. Znanost i struka su ovom pitanju do sada posvećivali malu ili gotovo nikakvu pozornost. No pitanje javnih RTV servisa često je jedno od ključnih političkih pitanja u složenim državama. Europska praksa u tom pogledu je različita, no ipak može se kazati da su se profilirala tri osnovna modela ustroja javnih RTV servisa u pluralnim društvima: integrirajući, konsocijacijski i dezintegrirajući. U prvom dijelu rada bit će predočene osnovne razlike između javnih i komercijalnih elektroničkih medija, što je uloga javnih RTV servisa u pluralnim društvima te što su 126 magazin za političku kulturu i društvena pitanja univerzalne preporuke eksperata kada je riječ o medijskoj sceni u pluralnim društvima. U drugom dijelu rada iznose se tri modela ustroja javnih RTV servisa u pluralnim državama. Modeli su zasnovani na sedam čimbenika u djelovanju javnih RTV servisa: zakonska regulativa, organizacijska struktura, financiranje, upravljanje, kadrovska politika, program i recipijenti. Javni RTV servis – uloga i zadaće Ideja javnoga RTV servisa jedan je od novijih europskih darova civilizaciji. No posebnu zaslugu imaju Britanci. Prvi generalni direktor BBC-a1 John Reith je vizionarski zahtijevao da BBC ostane javna ustanova. Upravo je „pod svojim prvim direktorom John Reithom BBC dobio zaduženje da pokaže ono najbolje iz britanske kulture.“2 Koliko Britanci drže do vlastitoga javnoga RTV servisa govori činjenica da mu je kraljevskim ukazom dodijeljen poseban status. „U Velikoj Britaniji takav su status uživale tek malobrojne 1 British Broadcisting Corporation (BBC) osnovana je Kraljevskom poveljom 1. siječnja 1927. godine. BBC je naslijedio radijsku kompaniju koja je osnovana 1922. godine. Najstarija je javna radio-televizija na svijetu. Dugo je služila, a i danas služi, kao model i uzor organizacije televizije: sabilnost sustava, visoka kvaliteta programa, neovisnost novinara u odnosu na vlast i korporacije te skladan odnos javnog i privatnog sektora. 2 McQUEEN, David: Televizija. Medijski priručnik, Beograd, Clio, 2000., str. 28. Aktualije ustanove, a među njima ponajprije sveučilišta.“3 Usporedo s takvim razvojem radio-televizijskoga sustava4 u SAD-u se razvijao posve drukčiji model zasnovan na komercijalnom principu koji na građane gleda isključivo kao na potrošače. Na taj način „novinarstvo postaje filijala u okviru velikih korporacija koje su suštinski čvrsto povezane sa drugim poslovnim svrhama.“5 Michael Kunczik i Astrid Zipfel pak navode kako je komercijalnim televizijama važno da uz minimalne troškove programske proizvodnje reklamnu poruku vidi što više gledatelja... Prije svega nezahtjevna zabava, najpogodnija je za privlačenje pozornosti kvantitativno najveće kategorije konzumenata, a njih karakterizira niska obrazovna razina.“6 Sve to dovodi, kako piše Roger Fidler, da su građani pretrpani trivijalnim informacijama.7 James Potter je još kritičniji prema komercijalnim medijima te ističe da „tračevi imaju prednost nad vijestima“.8 U tom slučaju dolazi do pojave infotaimenta9. „Iz udarnih termina nestaju temeljno pripremljene vijesti, analize aktualnih tema i dokumentarne emisije.10 S obzirom da se komercijalna televizija prije svega veže za SAD Francis Balle navodi kako se Europa, prevedeno javni RTV servisi, nisu sposobni zaštititi i suprotstaviti Americi.11 S druge strane javni RTV servisi bi trebali imati zadaću da informiraju, obrazuju i zabave. Reith je na samim početcima BBC-a naveo i ostale zadaće javnih RTV servisa koji u većoj mjeri vrijede i danas: • • • zemljopisna univerzalnost – emitirani programi bi trebali biti dostupni cjelokupnom stanovništvu plaćanje koje obuhvaća sve – osnovno sredstvo javnog emitiranja programa u zemlji trebali bi financirati izravno njegovi korisnici konkurencija programa, a ne brojki – javno emitiranje programa treba biti postavljeno da potiče 3 INGLIS, Fred: Teorija medija, Zagreb, AGM, 1997., str. 119. 4 Pojam javni RTV sustav ima šire značenje od pojma javni RTV servis. Javni RTV sustav može obuhvatiti više javnih RTV servisa. Npr. u BiH se odnosi na cjelokupni sustav i u nadležnosti mu je praćenje naplate RTV pristojbe, donosi programski kodeks za cijeli sustav… S druge strane javni RTV servisi (BHRT, RTV FBIH i RTV RS) imaju nadležnost nad programskom shemom, koncepcijom i produkcijom programa, zapošljavanjem, raspolaganjem imovinom… 5 KOVACH, Bill i ROSENSTIEL, Tom: Elementi novinarstva. Šta bi ljudi koji se bave novinarstvom trebalo da znaju i šta bi javnost trebalo da očekuje, Podgorica, CID, 2006., str. 44. 6 KUNCZIK, Michael i ZIPFEL, Astrid: Uvod u znanost o medijima i komunikologiju, Zagreb, Zaklada Friedrich Ebert, 2006., str. 41. 7 Usp FIDLER, Roger: Mediamorphosis. Razumijevanje novih medija, Beograd, Clio, 2004., str. 162. 8 POTTER, James: Medijska pismenost, Beograd, Clio, 2011., str. 270. • • • • • konkurenciju u stvaranju dobrih emisija, a ne konkurenciju u brojkama. univerzalna privlačnost – cilj programa bi trebao biti da popularne emisije budu dobre, a dobre emisije popularne emisije za manjine – programi se trebaju emitirati za manjinske skupine: hendikepirani, veoma stari i veoma mladi, siromašni, oni koji pripadaju različitim kulturama i rasama nacionalni identitet – javno emitiranje može doprinijeti stvaranju zajedničkog osjećaja nacionalnog identiteta12 autonomija – emitiranje javnih programa bi trebalo biti neovisno od svih privilegija, a naročito od utjecaja vlade sloboda uređivanja programa – upute za javno emitiranje programa trebale bi biti takve da oslobađaju, a ne da ograničavaju stvaraoce programa13 No globalizacija, preciznije komercijalne televizije i novi mediji, pred javnu televiziju stavljaju nove izazove: „mora proizvoditi gledane programe koji su kvalitetni i kvalitetne programe koji su gledani.“14 Unatoč sve većem utjecaju novih medija televizija je i dalje najutjecajniji medij. Pierre Bourdieu piše kako televizija samo tijekom jedne večeri oko televizijskog Dnevnika može okupiti više ljudi nego sve francuske jutarnje i večernje dnevne novine zajedno.15 Upravo zbog toga je njezina posebna važnost u politički osjetljivim pluralnim europskim društvima. Javni RTV servisi u pluralnim državama Politološke teorije o konsocijacijskim društvima ne dotiču detaljnije pitanje medija. S druge strane mediolozi, politolozi i povjesničari detaljnije su se bavili pitanjem utjecaja medija na stvaranje europskih nacija. Giovanni Gozzini piše kako su mediji odigrali presudnu ulogu u većem 12 Ova preporuka pisana je iz kuta anglo-američkog modela demokracije te se teško može odnositi na pluralne europske države. Od homogenih europskih država ova preporuka je protivna i glede njemačke prakse pri ustroju javne RTV.. Poraz u II. Svjetskom ratu utjecao je na ustrojstvo njemačkoga radio-televizijskog servisa. Zbog toga je javna RTV u Njemačkoj, za razliku od drugih europskih zemalja, ustrojena na regionalnom principu. Saveznici su smatrali kako će se takvim ustrojem bez jednoga jakoga središta smanjiti opasnost od bujanja nacizma. Radiodifuzija je u nadležnosti saveznih zemalja. ARD je osnovan 1950. godine kao zajednica devet javnih radiotelevizijskih poduzeća, a nakon ujedinjenja Njemačke, pridodana su mu još dva. Drugi kanal javne televizije ZDF, osnovan je 1961. godine. Bliži je europskom modelu jer iz jednoga središta Mainza emitira informativni program za cijelu Njemačku. ARD i ZDF imaju zabranu međusobne konkurencije i obvezu kompatibilnosti. 9 Infotainment – programski sadržaj u kojem se miješaju informacija i zabava. Televizijski program koji teži senzacionalističkom žutom novinarstvu. Ponekad se misli na televizijsku emisiju, a izraz se upotrebljava i kada se misli na cjelokupnu programsku shemu pojedinog televizijskog programa. 13 Usp. SHINGLER, Martin i WIERINGA, Cindy: Radio, Beograd, Clio, 2000., str. 151-152. 10 HERMAN, Edward i MacCHESNEY, Robert: Globalni mediji. Misionari korporativnog kapitalizma, Beograd, Clio, 2004., str. 227. 14 PERIŠIN, Tena: Televizijske vijesti, Zagreb, Naklada medijska istraživanja, 2010., str. 49-50. 11 Usp. BALLE, Francis: Moć medija. Mandarin i trgovac, Beograd, Clio, 1997., str. 43. 15 Usp. BOURDIEU, Pierre: Narcisovo ogledalo. Rasprava o televizijskom novinarstvu, Beograd, Clio, 2000., str. 64. status, broj 16, ljeto 2013. 127 Aktualije ujednačavanju jezika, stvaranju zajedničkog govora, koji postaje presudan uvjet za stvaranje i integriranje jedne nacije.16 O sličnom utjecaju radija na stvaranje nacije pišu i Asa Briggs i Peter Burke.17 No što kada u jednoj zemlji postoji više nacija ili segmenata, više javnosti18? To pitanje postaje od suštinskoga značaja za predstavnike segmenata i ono je svojevrsni ispit spremnosti, poglavito većinskog segmenta za istinski pluralizam. „Područja s visokim stupanjem pluralizma su obrazovanje i sredstva komunikacije za koje se sasvim prirodno može očekivati da će se jezično posebno organizirati.“19 Mirjana Kasapović pitanje medija u bosanskohercegovačkim prilikama ističe kao jedan od ključnih problema.20 No ukoliko se vratimo u prošlost političke elite bivših višenacionalnih socijalističkih država bile su svjesne ovog pitanja. Iako se u njihovim slučajevima ne može govoriti o javnim RTV servisima, nego državnim radio-televizijama. „U višenacionalnim državama socijalizma veoma se vodilo računa o tome da sve nacionalnosti i manjinski narodi imaju programe na svom jeziku. I mada se i na njih prelijevala ideološka propaganda, ljudi su imali osjećaj da pitanje njihovog nacionalnog identiteta nije zanemareno.“21 Pa ipak pitanje ustroja javnih RTV servisa u pluralnim društvima ne može se isključivo svoditi na pitanje zastupljenosti jezika. Osim jezika tu su i pitanja: posebnosti određenih nacija, etničkih, religijskih skupina... Postojeći dokumenti koji se odnose na javne RTV servise i prava različitih segmenata više su bazirani na prava nacionalnih manjina u homogenim državama te na regionalne i manjinske jezike iako ne isključuju ni različite segmente u pluralnim društvima. Neki od dokumenata su: Europska povelja o regionalnim i manjinskim jezicima, Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina, Preporuka Vijeća Europe o medijima i promoviranju kulture tolerancije, Deklaracija o namjerama o multikulturalnoj programskoj politici Programskog komiteta EU-a za radiodifuziju (EBU). Preporuke eksperata za javne RTV servise u pluralnim društvima Tek se 2003. godine u studiji eksperata „Mediji u višejezičnim državama“ koja je održana pod pokroviteljstvom OESS-a precizinije odgovorilo na pitanje ustroja javnih 16 Usp. GOZZINI, Giovanni: Istorija novinarstva, Beograd, Clio, 2001., str. 15. 17 Usp. BRIGGS, Asa i BURKE, Peter: Društvena istorija medija, Beograd, Clio, 2006., str. 316. 18 Segment – politološki termin koji se koristi za različite etničke, religijske, jezične, rasne, ideološke pripadnike u pluralnim društvima. Arend Lijphart segment definira kao dijelove populacije nastale rascjepima. 19 LIJPHART, Arend: Demokracija u pluralnim društvima, Zagreb, Globus, 1992., str. 124. 20 Usp. KASAPOVIĆ, Mirjana: Bosna i Hercegovina: Podijeljena država i nestabilno društvo, Zagreb, Politička kultura, 2005., str. 187. 21 VELJANOVSKI, Rade: Javni RTV servis u službi građana, Beograd, Clio, 2005., str. 80. 128 magazin za političku kulturu i društvena pitanja RTV servisa u pluralnim europskim državama. Ona je rezultat opsežnih istraživanja o stanju medija u: Švicarskoj, Luksemburgu, Makedoniji, Moldaviji, Finskoj te bivšoj državnoj zajednici Srbije i Crne Gore. Posebna poglavlja posvećena su upravo javnim RTV servisima kao bitnim segmentima medijskoga prostora. Osim toga studija je dala i preporuke ponaosob za svaku od država, ali i univerzalne preporuke na što bi se posebice trebala obratiti pozornost kod medija u pluralnim društvima. U zaključcima se navodi da slijedeći čimbenici imaju univerzalnu vrijednost. Prvo da je potpora od strane vlade posvuda od presudne važnosti za preživljavanje medija na različitim jezicima. „Državne institucije trebaju biti svjesne svoje odgovornosti i da stvaraju zakonski okvir koji će biti povoljan za medije na različitim jezicima, ako to već nije ustanovljeno. Treba istražiti mogućnosti za definiranje zakonskih propisa koji bi uveli pozitivnu diskriminaciju. Pored toga imajući u vidu da ova vrsta medija nikada neće biti u potpunosti samoodrživa, vlade bi trebalo da nastave ili počnu osiguravati dugoročnu financijsku potporu ovim medijskim glasilima… Vlade bi trebale osigurati da građani koji su pripadnici različitih jezičnih grupa, imaju pravo i priliku da slobodno izražavaju, čuvaju i razvijaju svoj jezik putem medija.“22 U zaključku se dalje navodi kako u protivnom slušatelji i gledatelji imaju malo ili nimalo povjerenja u lokalne medije, te da dolazi do tendencije upiranja pogleda ka susjednim stranim medijima. „Na duže staze to može imati za posljedicu destabiliziranje društva.“23 Drugi zaključak se odnosi na ulogu medija u borbi protiv diskriminacije, u poboljšavanju razine razumijevanja i izgradnji stabilnog mira u pluralnim društvima. „Cilj medija treba biti oslikavanje multietničkog i višejezičnog društva, umjesto što se oni fokusiraju samo na svoju zajednicu, zaboravljajući na potrebe drugih skupina.“24 U trećem zaključku se ističe važnost uloge javnih RTV servisa te da privatni sektor sam ne može jamčiti pluralnost medijskog prostora. „Pored zakonski osigurane količine programa na različitim jezicima, javna glasila trebaju posvetiti prikladnu pozornost životu i situaciji u kojoj se nalaze razne etničke skupine koje žive u toj zemlji. Pokrivanje tema koje se tiču ovih skupina mora biti jedan od osnovnih prioriteta u glavnim vijestima i programima o tekućim poslovima.“25 Eksperti u četvrtom zaključku ističu kako će dvojezični i višejezični mediji biti u stanju pokazati pozitivne rezultate samo ako društvo prihvati višejezičnost kao dio normalne 22 DUVE, Freimut: „Mediji u višejezičnim društvima. Sloboda i odgovornost“,.Beč, OESS, 2003., str. 10-11. http://www.osce.org/sr/fom/13877 (24. 4. 2013.). 23 Nav. mj. 24 Isto, str. 12. 25 Nav. mj. Aktualije svakodnevne situacije. Navode i kako je potrebno izbjeći opasnost „getoizacije“ društva putem medija. Modeli ustroja javnih RTV servisa u pluralnim europskim društvima Europska praksa ustroja javnih RTV servisa u pluralnim društvima u najvećoj mjeri zasniva se na uvažavanju potreba različitih segmenata, no unatoč tome pluralne europske države su na različite načine pristupile njihovom ustroju. Političko ustrojstvo i učinkovitost političkoga sustava u velikoj mjeri reflektiraju se i na ustrojstvo i učinkovitost javnih RTV sustava u takvim državama. Negdje se ustroj javnih RTV sustava temeljio na teritorijalnom ustrojstvu zemlje, a negdje na segmentima bez teritorijalizacije. Na primjer u Belgiji, Španjolskoj i Bosni i Hercegovini je ustroj javnoga RTV sustava sličan ustroju zemlje, dok su u Švicarskoj presudnu ulogu u ustroju RTV sustava imale jezične zajednice u odnosu na kantone. Prvi koji su politološke teorije pokušali ukomponirati u ustroje javnih RTV servisa su Sandra Bašić-Hrvatin i Mark Thompson. Oni su moguće ustroje javnih RTV servisa u pluralnim državama podijelili na dva modela: integrativni i konsocijacijski, s tim da su konsocijacijski model podijeli na odvojeni i pluralno odvojeni.26 Autori su svoje modele opisali u kratkim crtama i nisu išli u njihovu daljnju razradu. Pa ipak velike su razlike između onoga što Thompson i Bašić-Hrvatin svrstavaju u konsocijacijski model, te je čini se primjerenije govoriti o tri posve različita modela: • • • ska javna televizija – Television Espanola TVE28. Španjolski javni RTV servis na nacionalnoj razini ima pet kanala: prvi, drugi, informativni, sportski i kanal za djecu. Također emitiraju se brojni programi na međunarodnoj razini. No u Španjolskoj postoje i servisi na regionalnoj razini. „Prihvaćanjem Zakona o trećem kanalu … 26. prosinca 1983. regionalne autonomije dobile su pravo na osnivanje vlastitih televizija.“29 Zakon utvrđuje da država upravljanje regionalnim televizijama povjerava regionalnim vlastima. Tu mogućnost su prvi iskoristili Baski koji su 1983. godine osnovali Euskal Telebista (ETB 1) koji emitira program na baskijskom jeziku, a 1986. godine je osnovan drugi baskijski kanal (ETB 2) koji emitira program na španjolskom jer veliki dio baskijskoga stanovništva ne govori euskaru30. Na taj način „standardni oblik euskare širi se danas televizijom…“31 Katalonci su 1984. godine osnovali Televise de Catalunya koja je uzela kraticu TV 3. Damir Matković navodi kako je riječ o najvažnijoj regionalnoj postaji u Španjolskoj. Katalonci su osnovali i drugi Canal 33. „Svi strani, programi, osim španjolskih filmova, sinkronizirani su na katalonski.“32 I ostale pokrajine su iskoristile mogućnost osnivanja vlastitih RTV servisa. Reklamiranje je najvažniji prihod regionalnih televizija. Gubici se pokrivaju subvencioniranjem regionalnih vlada. Unatoč neovisnosti regionalnih televizija u odnosu na Madrid njihov utjecaj na nacionalnoj razini je zanemariv. Posebnosti integrirajućeg modela su: • integracijski konsocijacijski dezintegracijski Integrirajući model Integrirajući model ustroja javnih RTV servisa zasniva se na potenciranju države na uštrb različitih segmenata. Iako je segmentima dopušteno isticanje posebnosti te osnivanje vlastitih RTV servisa na regionalnoj razini prijenos i emitiranje programa ostaje u nadležnosti javnoga RTV sustava na državnoj razini. Kod integracijskog modela većinski segment i prijestolnica vode financijsku, kadrovsku, upravljačku, zakonsku politiku te od njih ovisi koliko će autonomije u sklopu javnoga RTV sustava imati određeni segment. Na programima tih javnih radio-televizija posebice se ističu integrirajuće vrijednosti u društvu. Model „teži spajanju razlika i izgradnji sveobuhvatne lojalnosti u pokušaju da nadvlada postojeće etničke, jezične, vjerske i ideološke razlike.“27 Jedan od takvih primjera je španjol26 Usp. BAŠIĆ-HRVATIN, Sandra i THOMPSON, Mark: Razjedinjeni propadaju. Javni radio-televizijski servisi u multietničkim državama, Sarajevo, Mediacentar, 2008., str. 24. 27 BAŠIĆ-HRVATIN, S. i THOMPSON, M.: Nav. dj.., str. 24. • • • Zakonska regulativa – segmentima nije omogućenom stvarati vlastite sustave i servise na nacionalnoj razini. Preferira se javni RTV servis u glavnom gradu. Omogućeno je osnivanje regionalnih radiotelevizija. Prijenos i emitiranje ostaju u nadležnosti javnog RTV sustava na državnoj razini. Organizacijska struktura – jedan javni RTV servis na državnoj razini s mogućnošću osnivanja javnih RTV servisa na nižim razinama. Financiranje – javni RTV servis na nacionalnoj razini ubire znatno veća financijska sredstva od regionalnih rado-televizija. Upravljanje – većinski segment i integracijska politika vode glavnu riječ. 28 TVE – španjolska televizija je počela emitirati program 1956. godine na godišnjicu osnivanja Falangističke stranke. Program je započeo misom koju je služio Francov ispovjednik msgr. Boulart. 29 MATKOVIĆ, Damir: Televizija: Igračka našeg stoljeća, Zagreb, AGM, 1995., str. 392. 30 Euskara – baskijski jezik – osnova je baskijskoga identiteta. Bez obzira na nepoznavanje materinskoj jezika, zbog emigracije ili asimilacije, veliki broj Baska povezan je s baskijskom kulturom i tradicijom i poistovjećuje se s njom. To se posebice očituje u nastojanju da se nauči barem manji dio euskare. Inače riječ je o jedinom neindoeuropskom jeziku u zapadnoj Europi. 31 FERNANDEZ-ARMESTO, Felipe: Narodi Europe. The TIMES, Zagreb, Naklada Zadro, 1997., str. 71. 32 MATKOVIĆ, D.: nav. dj., str. 393. status, broj 16, ljeto 2013. 129 Aktualije • • • Kadrovska politika – pripadanje određenom segmentu nije bitna, no većinski segment prednjači. Program – ističe integracijske čimbenike. Recipijenti – obraća se svim recipijentima. Konsocijacijski model U konsocijacijskom modelu posebnosti segmenata se uvažavaju, ali se pokušavaju istaknuti i zajedničke integracijske vrijednosti društva. Segmenti u ovom modelu ne vide gotovo nikakvu opasnost od pokušaja asimilacije ili programa koji ne bi uvažavali njihove jezične, kulturne, tradicijske i druge posebnosti. Istodobno ne vide opasnost od stvaranja zajedničkih vrijednosti te svjesno pristaju na njih. Dolazi do razmjene programa, ali i gostovanja pripadnika jednoga segmenta u programima drugih segmenata. Isto tako RTV servisi jednoga segmenta prate i događaje s područja drugih segmenata. Takav primjer ogledava se pri ustroju švicarskoga javnoga RTV sustava – SRG SSR idee suisse33. Švicarski javni RTV sustav ima povelju prema kojoj emitira nacionalne, jezične, regionalne i specifične servise i pri tome mora u svim programima voditi računa o specifičnostima zemlje i potrebama kantona. SRG SSR idee suisse obuhvaća: po tri radiopostaje za njemačku, francusku i talijansku jezičnu regiju i jednu radiopostaju za retroromansko jezično područje34, te po dva televizijska kanala za njemačku, francusku i talijansku regiju, s programima na retroromanskom. SRG SSR vrši napore kako bi došlo do veće razmjene programa između javnih RTV servisa i to kako bi između ostaloga: • • • predstavljali i objašnjavali razlike među grupama izazvali zanimanje publike za teme iz drugih regija ukazali na privlačnost kulturnih razlika… Prema tome konsocijacijski model omogućuje: • • • Zakonska regulativa – svakom segmentu omogućuje osnivanje vlastitoga RTV servisa u sklopu zajedničkog RTV sustava. Organizacijska struktura – svaki segment ima vlastiti RTV servis u sklopu zajedničkog RTV sustava. Financiranje – svaki segment financira vlastiti RTV servis. Kosncoijacijski model može uključivati i sustav solidarnosti gdje većinski segmenti svjesno sufinanciraju servis manjinskoga segmenta u slučaju da servis malobrojnijeg segmenta nije financijski samoodrživ. 33 SRG SSR – švicarsko radiodifuzno poduzeće osnovano je u Bernu 1931. godine. Emitiranje pokusnih televizijskih emisija počelo je 1951. godine u Lausanni. Emitiranje redovnog programa započelo je 1953. godine 34 Njemačko i francusko govorno područje imaju i glazbene radijske kanale, a njemačko područje ima i kanala za mladež. Tri glazbene stanice (klasična glazba, jazz i pop) također su dostupne za sve jezične skupine. 130 magazin za političku kulturu i društvena pitanja • • • • Upravljanje – upravljačka struktura se zasniva na jednakoj zastupljenosti svih segmenata u javnom RTV sustavu na državnoj razini. Kadrovska politika – pripadanje određenom segmentu, u švicarskom slučaju poznavanje jezika je preduvjet za zapošljavanje, no ne i jedini. Program – programski sadržaj održava etničke, jezične, kulturne, tradicijske, religijske i druge posebnosti segmenta, ali i razmjenu programskih sadržaja s javnim servisima drugoga(ih) segmenata. Istodobno se ukazuje i na zajedničke vrijednosti društva. Recipijenti – iako je ciljana skupina jedan segment nipošto se ne isključuju programske potrebe recipijenata koji ne pripadaju tom segmentu. Dezintegrirajući model Dezintegrirajući model podrazumijeva potpuno odvojene javne RTV sustave svakog od segmenata. Osim što je riječ o zasebnim pravnim subjektima taj model uključuje i potpunu nezainteresiranost glede razmjene programa, praćenja događaja kod drugih segmenata, ugošćavanje pripadnika drugih segmenata, te kadrovsku politiku koja preferira isključivo kadrove jednoga segmenta. Osim toga uređivačka politika, ako izravno ne potiče raskol u državi, onda ne ističe bilo kakve zajedničke vrijednosti. Takav primjer na djelu je u Belgiji gdje Flamanci i Valonci imaju dva potpuno odvojena RTV sustava35: uz postojanje trećeg javnog RTV sustava njemačke govorne zajednice: • • • Flamanski RTV sustav – VRT Valonski RTV sustav – RTBF Njemački RTV sustav – BRF Labava belgijska federacija na taj način se potpuno preslikala na ustroj javnih RTV sustava u toj zemlji. John Street na primjeru Belgije navodi kako je zbog političkih rascjepa vidljiva podjela i u kontroli emitiranja, te da o vladama ovisi održavanje takvih televizija.36 Svaki od sustava ima vlastiti način financiranja. Dok se flamanska RTV financira putem flamanskog proračuna dotle se valonska RTV financira putem RTV pristojbe. Dezintegrirajući model sadrži slijedeće čimbenike: 35 Belgijska vlada slijedila je primjer Velike Britanije te je 1930. godine uspostavila Državni institut za radiodifuziju. Ta organizacija je emitirala programe na nizozemskom i francuskom jeziku. Javni RTV sustav je 1960. dobio novi statut koji je potvrdio daljnje decentraliziranje. Dotadašnji zajednički državni institut podijeljen je u dvije zasebne organizacije: flamansku BRT i valonsku RTB. Naknadno je osnivan i treći sustav zadužen između ostaloga za program na njemačkom jeziku. 36 STREET, John: Masovni mediji, politika i demokracija, Zagreb, Fakultet političkih znanosti, 2003., str. 100. Aktualije • • • • • • • Zakonska regulativa – svakom segmentu je zakonski omogućeno osnivanje potpuno odvojenih javnih RTV sustava. Organizacijska struktura – ne postoji jedinstveni javni RTV sustav niti preporuke regulatornog tijela za razmjenjivanje ili ujednačavanje programa. Financiranje – svaki segment ima vlastite načine financiranja. Upravljanje – svaki segment zasebno regulira načine upravljanja u vlastitim sustavima. Ne postoji interes da se u upravljačke strukture uključe predstavnici drugoga(ih) segmenata. Kadrovska politika – potencira kadar isključivo jednoga segmenta bez interesa da uključi i druge u program. Program – ne postoji razmjena programa. Ne prate se događaji kod drugih segmenata niti se ugošćuju sugovornici iz drugih segmenata. Recipijenti – pripadnici jednoga segmenta prate isključivo vlastiti RTV sustav i nezainteresirani su za događaje kod drugih segmenata. Bosanskohercegovački javni RTV sustav Bosanskohercegovački javni RTV sustav nije moguće svrstati u niti jedan navedeni model. Ustroj bh. javnoga RTV sustava temeljen je na daytonskom teritorijalnom ustroju zemlje sastavljene od dva entiteta. Javni RTV sustav BiH na taj način sastavljen je od četiri cjeline: • • • • BHRT FRTV RTVRS Korporacije Riječ o kombinaciji sva tri navedena modela. Tako se uzimajući državnu razinu može usporediti s integracijskim modelom gdje se na javnom RTV servisu BHRT-u ističu integracijske vrijednosti na uštrb segmenata. Dominaciju u uređivačkom i kadrovskom smislu ima najbrojniji segment. Ukoliko se gleda s razine entitetskih javnih emitera riječ je o potpuno dezintegracijskom modelu s obzirom da među njima ne postoji suradnja na bilo kojoj razini: od programske razmjene, zanemarivom praćenju događaja u drugom entitetu, zanemarivom postotku sugovornika iz drugoga entiteta. Istodobno Bošnjaci većinom prate FTV, a Srbi TV RS. Gledajući unutar Federacije BiH riječ je o modelu koji je u europskim okvirima specifičan za Bosnu i Hercegovinu – asimilirajućem modelu u kojem jednom od segmenata, Hrvatima, nije omogućeno osnivanje vlastitoga RTV-a servisa u sklopu javnoga RTV sustava BiH. To rezultira nezadovoljstvom jednoga segmenta koji se ogleda u ne praćenju programa javnih emitera te u konačnici gra- đanskim neposluhom i neplaćanjem RTV pristojbe na većinskim hrvatskim područjima u BiH. Zaključak Ustroj javnoga RTV sustava u pluralnim društvima jedno je od ključnih, ne samo medijskih, nego i političkih pitanja. Europska praksa omogućavanje segmentima osnivanje vlastitih javnih RTV servisa, a Bosna i Hercegovina je jedan od rijetkih izuzetaka gdje je jednom segmentu to pravo oduzeto. Vidljivo je da se političko stanje u državama, to jeste rascjepi između segmenata, u velikoj mjeri reflektiraju na javne RTV servise. Također nije zanemariv ni utjecaj javnih RTV servisa s vlastitim uređivačkim politikama na političke tijekove u takvim zemljama. Bio da je riječ o integrirajućem, konsocijacijskom ili dezintegrirajućem modelu ustroja javnih RTV servisa svaki od njih ima svoje prednosti i nedostatke. Primjerice prednost integrirajućeg modela je što je financijski najisplativiji, no s druge strane nedostatci su mu vjerojatno nezadovoljstvo segmenata, u pravilu onih koji su demografska manjina. Također taj model može ostaviti dojam asimilacijskih težnji brojnijeg segmenta. Konsocijacijski model financijski je skuplji, a organizacijski kompliciraniji jer svaki segment ima vlastiti RTV servis u sklopu javnog RTV sustava na državnoj razini, no gledano dugoročno najprikladniji je za pluralne države, jer kao što je vidljivo u švicarskom primjeru, s jedne strane čuva posebnosti svakoga segmenta, a s druge strane ne niječe postajanje države i osjećaj pripadnosti takvoj državi. Kod dezintegrirajućeg modela je prednost što svaki segment još samostalnije nego u konosocijacijskom modelu odlučuje o kadrovskoj, programskoj i svakoj drugoj politici u vlastitom RTV sustavu, no nedostatak je što to dovodi do gotovo nepremostivih rascjepa među segmentima, a što u velikoj mjeri može doprinijeti nerazumijevanju među njima. No stabilan i pravedan ustroj javnih RTV servisa u pluralnim društvima tek je prvi korak za uspostavu funkcionalnog, pravednog, relevantnog, profesionalnog te slušanog i gledanog radijskoga i televizijskoga programa. Također javni RTV servisi u pluralnim društvima, kao i oni u homogenim trebaju ispunjavati i ostale bitne čimbenike kao što su: neovisnost u uređivačkoj politici, kvalitetan i obrazovan kadar, programska shema koja je istodobno i kvalitetna i gledana, poštivanje etičkih standarda… Samo na taj način europska ideja javne radio-televizije, samim time i javni RTV servisi različitih segmenata u pluralnim društvima, moći će se uspješno oduprijeti američkoj ideji komercijalne televizije. Miroslav Vasilj je asistent na Studiju novinarstva Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru na kolegijima: Uvod u novinarstvo i Tehnike pisanja u novinarstvu. status, broj 16, ljeto 2013. 131 Aktualije Literatura BALLE, Francis: Moć medija. Mandarin i trgovac, Beograd, Clio, 1997. BAŠIĆ-HRVATIN, Sandra i THOMPSON, Mark: Razjedinjeni propadaju. Javni radio-televizijski servisi u multietničkim državama, Sarajevo, Mediacentar, 2008. BOURDIEU, Pierre: Narcisovo ogledalo. Rasprava o televizijskom novinarstvu, Beograd, Clio, 2000. BRIGGS, Asa i BURKE, Peter: Društvena istorija medija, Beograd, Clio, 2006. DUVE, Freimut: „Mediji u višejezičnim društvima. Sloboda i odgovornost“,.Beč, OESS, 2003. FERNANDEZ-ARMESTO, Felipe: Narodi Europe. The TIMES, Zagreb, Naklada Zadro, 1997. FIDLER, Roger: Mediamorphosis. Razumijevanje novih medija, Beograd, Clio, 2004. GOZZINI, Giovanni: Istorija novinarstva, Beograd, Clio, 2001. HERMAN, Edward i MacCHESNEY, Robert: Globalni mediji. Misionari korporativnog kapitalizma, Beograd, Clio, 2004. INGLIS, Fred: Teorija medija, Zagreb, AGM, 1997. 132 magazin za političku kulturu i društvena pitanja KASAPOVIĆ, Mirjana: Bosna i Hercegovina: Podijeljena država i nestabilno društvo, Zagreb, Politička kultura, 2005. KOVACH, Bill i ROSENSTIEL, Tom: Elementi novinarstva. Šta bi ljudi koji se bave novinarstvom trebalo da znaju i šta bi javnost trebalo da očekuje, Podgorica, CID, 2006. KUNCZIK, Michael i ZIPFEL, Astrid: Uvod u znanost o medijima i komunikologiju, Zagreb, Zaklada Friedrich Ebert, 2006. LIJPHART, Arend: Demokracija u pluralnim društvima, Zagreb, Globus, 1992. MATKOVIĆ, Damir: Televizija: Igračka našeg stoljeća, Zagreb, AGM, 1995. McQUEEN, David: Televizija. Medijski priručnik, Beograd, Clio, 2000. PERIŠIN, Tena: Televizijske vijesti, Zagreb, Naklada medijska istraživanja, 2010. POTTER, James: Medijska pismenost, Beograd, Clio, 2011. SHINGLER, Martin i WIERINGA, Cindy: Radio, Beograd, Clio, 2000. STREET, John: Masovni mediji, politika i demokracija, Zagreb, Fakultet političkih znanosti, 2003. VELJANOVSKI, Rade: Javni RTV servis u službi građana, Beograd, Clio, 2005. TEKSTOM NA KNJIGU Tekstom na knjigu ISTRUNULI KAPITALAC Neuspjeli akademski izlet jednog političkog poduzetnika Socijalizirani u tradiciji sedimentiranoj u desetljećima rascvata „samoupravne političke filozofije“ à la H. Pozderac i bez stvarnoga dodira s vanjskim svijetom koji im ostaje stran i nerazumljiv, kako se to vidi na primjeru Z. Hadžidedića koji nije bio u stanju privesti rad na disertaciji u Londonu onakvome kraju kakav se tamo očekuje, pripadnici toga kruga, bez obzira na to govore li o „deliberativnoj demokraciji“, „novom društvenom ugovoru“ ili nekoj trećoj, petoj ili n-toj trenutnoj „političkoj fatamorgani“ pokazuju jednu zajedničku notu – odbijanje važnosti povijesti i tradicija koje se kroz nju oblikuju. Nemoć nošenja s teretom povijesti i inače je značajka post-komunističkih elita (argument je izvanredno razvijen u Cohen, 1999) što je onda u Sarajevu, zahvaljujući uvjetima relativne zatvorenosti i samoizolacije, još vidljivije – otuda dolazi i relevantnost ovdje često korištenoga izričaja „kotlina“ Mladen Ančić U idealnoj slici svijeta, koju kao normu usvajamo u procesu socijalizacije, tiskanje, objavljivanje i promocija svake nove knjige koja problematizira društvene fenomene tvore proces koji je ujedno prigoda za javno pokazivanje autora ali i ideja koje, ako ih uopće ima, u svome djelu zastupa i brani. U ovisnosti o vještini i sposobnostima autora i njegova nakladnika, pisac će davati intervjue, o njegovoj će knjizi pisati i govoriti drugi (poželjno je da ima i društveno važnih pojedinaca koji se ne slažu s autorom), ona će se pojaviti ne samo na policama knjižara nego i u njihovim izlozima. Ideje koje se pri tomu javno izlažu obično daleko nadilaze ono što se može naći na stranicama knjige, a društveni 134 magazin za političku kulturu i društvena pitanja trenutak, vještina autora i uvjerljivost njegovih argumenata određuju što će od ideja izrečenih u i povodom knjige biti primijećeno. U slučaju da su javno ponuđene ideje primijećene i izazivaju društvenu pozornost, one mogu u slijedećoj fazi ostvariti i veći ili manji utjecaj u sredini gdje se sve to odigrava. Većina autora koji se odluče pisati knjigu o nekom društvenom fenomenu ili problemu ima pred očima upravo ovaj uspješni scenarij (inače se na pisanje ne bi ni odlučili – vlastite ideje možemo iznijeti u privatnim razgovorima, a čin pisanja i traženja nakladnika već je sam po sebi potraga za širokom publikom i želja za ostvarivanjem utjecaja na javnu sferu). Tekstom na knjigu No, najčešće se događa tek dio svega što je upravo opisano – poglavito se teško može očekivati ostvarenje opisanoga scenarija u društvima u kojima knjiga nije važan komunikacijski medij i ne postoji raširena navika čitanja (kako pokazuju primjeri Hrvatske te Bosne i Hercegovine, to je moguće i u društvima s modernom infrastrukturom te formalno razvijenim sustavima masovnoga obrazovanja – samo se zapitajte kad ste zadnji put vidjeli nekoga u vlaku, autobusu ili tramvaju s knjigom u rukama; u ovome je kontekstu vrlo indikativno vidjeti studente koji se pripremaju čitajući ono što se zove „skripte“, a ne knjige). U takvim okolnostima javna će pozornica biti tek površno uznemirena, autor će imati nekoliko javnih istupa, a ukoliko u tim prigodama svoje ideje ne iznese najizravnije i u formi koja sadržajem, otklonom od vladajućih shvaćanja, ali i kratkoćom izričaja (važan čimbenik u ovakvim okolnostima – ne zaboravimo, riječ je o publici koja nema sklonosti kroz čitanje razvijati ideje) privlači pozornost, knjigu će vrlo brzo prekriti „prašina zaborava“. Ona će biti odložena na knjižnične police i ubuduće privlačiti pozornost samo uskoga kruga „knjižnih moljaca“ (indikativna je podrugljiva nota ovakvoga izričaja kojim se opisuju ljudi skloni čitanju), ljudi sličnih autoru, onih koji su (više ili manje) ozbiljno shvatili sve što su čuli i naučili o „Gutembergovoj galaksiji“. Upravo ovaj drugi scenarij odvija se pred našim očima s knjigom Zlatka Hadžidedića Silom slobodni. Paradoksi liberalizma i nacionalizma, koju su objavili nakladnici „Dobra knjiga“ iz Sarajeva i „Synopsis“ iz Zagreba, prikladno je datiravši Sarajevo – Zagreb, 2012. Nakon pojave knjige, održana je „promocija“, javni ritual kojim se što je moguće širem krugu ljudi objavljuje postojanje tiskane knjige, autor je dao nekoliko intervjua, a sve je to manje-više zabilježeno na internetu. Knjiga je, kako je to već odavno uobičajeno u akademskim krugovima, zapravo autorova doktorska teza – to, pak, nije nigdje jasno izrečeno ali se dade naslutiti. I već tu počinju problemi sa Zlatkom Hadžidedićem – na stranicama ovoga istoga časopisa još prije sedam godina sam je Hadžidedić sebe najavljivao kao doktoranda na uglednoj instituciji „London School of Econcomics“ (LSE) – tvrdio je, a uredništvo je to prenijelo u bilješci koja je objavljena iza njegova teksta, kako je „pred obranom doktorata iz političkih znanosti na London School of Economics and Political Science, koji je započeo 1999. godine“1. Godine su prolazile a 1 Hadžidedić, 2006, 92. Doktorski studij koji traje sedam godina već je onda bio jako neuobičajen u svijetu – disertacija se pisala i branila po pravilu u roku od četiri do pet godina! Danas doktorski studij (tamo gdje je (ne više tako mladi) doktorand nije završavao svoj doktorat. Tekst njegove buduće doktorske teze danas je dostupan na internetskim stranicama LSE-a i doista je datiran 2005. godinom ali je tek nedavno u ovoj formi objavljen2, što je nedvojbeno povezano s činjenicom da je taj engleski tekst tiskan u nakladi jednog njemačkog akademskog nakladnika iz Baden-Badena, s potpuno istom opremom kao sarajevsko-zagrebačko izdanje3. No u biografijama koje su propratile pojavu knjige (biografije, ili bar bilješke o autoru, nema nigdje u samoj knjizi) sada se samo spominje „studiranje“ na LSE bez informacije o rezultatu toga „studiranja“. Formulacija strašno podsjeća na biografije prvih generacija partijskih dužnosnika u bivšoj SFRJ – svi su oni negdje „studirali“, ali nikad nije bilo navedeno da su i diplomirali. Kako se čini4, Z. Hadžidedić je vjerojatno 2009. godine stekao akademsku doktorsku titulu na Fakultetu političkih nauka (FPN) sarajevskoga sveučilišta s prevedenim i neznatno izmijenjenim tekstom, na bosanskom jeziku, teze koju je svojedobno podastro LSE-u nakon što je tamo dobio akademski stupanj Master of Philosophy. Da bi se razumjelo što znači akademski stupanj Mphil, koji je Z. Hadžidedić stekao na LSE i kojega prigodno ističe, valja poznavati akademski labirint anglo-saksonskog svijeta – riječ je o tituli koju dodjeljuju pojedine tamošnje visokoškolske institucije, a koja znači da je kandidatu odobrena izrada doktorske teze, odnosno da je prihvaćena njegova kandidatura za izradu i obranu iste, nakon što je sa stečenom titulom „magistra znanosti“ (MD – Master Degree; tu je titulu Z. Hadžidedić stekao na CEU u Warszavi) pohađao obično daljnje jednogodišnje obrazovanje – otuda valjda izričaj o „studiranju na LSE“. Što to sve znači? Praktično, teza Z. Hadžidedića, koja se sada pojavila na engleskom i bosanskom jeziku u obliku knjige, a s kojom je u Sarajevu stekao i akademsku titulu doktora znanosti, za LSE je torzo – nedovršena stvar na kojoj je očigledno još trebalo raditi kako bi se stvarno prometnula u doktorsku tezu kakve priznaje ta visokoškolska institucija (u vrijeme nakon što je Habsburška monarhija okupirala BiH mogla se na studiju u Beču, ukoliko je student dolazio iz nove polu-kolonije, dobiti provedena tzv. „bolonjska reforma“, traje tri godine te se optimalnim računa obrana rada u slijedećih godinu do dvije). 2 Može se naći na internetskoj adresi: http://etheses.lse.ac.uk/540/1/Hadzidedic_Forced_be_free_2012.pdf (pristup ostvaren 20. 4. 2013.), ali kao što je vidljivo njegovo je „postavljanje“ datirano u 2012. godinu. 3 Hadžidedić, 2012a. 4 Zaključak slijedi iz odluke Senata Univerziteta u Sarajevu od 29.01.2009. o formiranju povjerenstva za obranu doktorske disertacije kandidata Zlatka Hadžidedića dostupne na internetskoj adresi: http://unsa.ba/s/images/ stories/pdf/Senat/senat/Zapisnik%20Senat%203%20sjednica%2021%20 01%202009.pdf (pristup ostvaren 20. 4. 2013.). status, broj 16, ljeto 2013. 135 Tekstom na knjigu ocjena uz kvalifikaciju gut für Balkan, no promjene tijekom 20. stoljeća dovele su do dokidanja dvostrukih akademskih mjerila, pa studenti iz „egzotičnih krajeva“ više nemaju „popusta“, u što se mogao uvjeriti i Z. Hadžidedić; o razlozima zbog kojih tekst kakav je autor podastro LSE-u nije mogao biti priznat kao kvalifikacija za doktorsku titulu vratit ću se dalje u tekstu). Ništa više, i ništa manje! Jednostavno rečeno – ono za što nije mogao dobiti doktorat u Londonu, Z. Hadžidedić je elegantno pretvorio u sarajevski doktorat. No, krene li se u interpretaciju ove spoznaje stanovitu ulogu već počinju igrati i biografski podaci o autoru, kao i posjedovanje stanovite sume „lokalnog znanja“ koje se stječe ponajprije participacijom u društvenom životu a bez kojega je gotovo nemoguće u potpunosti razumjeti sklopove društvenih odnosa5. Naime, Z. Hadžidedić nije, kako bi se na prvi pogled pomislilo, profesionalni znanstvenik iako, kako se to posvuda navodi, drži određene kolegije na sarajevskom Fakultetu političkih nauka – FPN. On se čak i javno predstavlja kao „ugledni bosanskohercegovački politolog, sociolog i književnik, koji u svom CV-u, među akademskim titulama i kvalifikacijama ima i one zavrijeđene na prestižnim Central European University (CEU) u Budimpešti (Mađarska) i londonskoj London School of Economics, iz oblasti političkih nauka i sociologije“6 – vidjeli smo, međutim, što neke od tih „titula“ znače. Riječ je, zapravo, o profesionalnom političaru, koji nije profesionalac u smislu aktivnog sudjelovanja u političkom procesu na izborima te susljednoga zauzimanja mjesta u zakonodavnim, odnosno izvršnim tijelima države. On je stvarno profesionalni politički savjetnik i neke vrsti izvršne ruke onih koji sami sudjeluju u izbornoj utrci i zauzimaju mjesta sukladno izbornim rezultatima. Z. Hadžidedić je izravno vezan uz „Stranku za BiH“, koju je svojedobno utemeljio, vodio a potom i napustio, Haris Silajdžić, koji danas živi i vodi poslove u Turskoj. Sam Hadžidedić dakle nije izravni sudionik „političkog spektakla“ koji se uprizoruje u BiH7, već se kreće u onom javnoj percepciji nedostupnom području koje se obično naziva „koridori moći“. Što i kako tamo radi 5 Kategoriju „lokalno znanje“ uveo je u znanstveni diksurs Geertz, 2010, a što to u ovome konkretnom slučaju znači može se ilustrirati „znanjem“ o tomu što znače i kako se dolazi do akademskih titula (univerzalna kategorija) u jednoj lokalnoj sredini (sarajevska kotlina). 6 Vidi: http://doznajemo.com/2012/04/11/sta-je-sporno-u-vjerovanju-dace-se-obnoviti-osjecaj-zajednicke-pripadnosti-bih/ (pristup ostvaren 20. 4. 2013.). 7 Pojam „političkoga spektakla“ koristim ovdje u značenju koje mu daje i vrlo detaljno obrazlaže Edelman, 2003. 136 magazin za političku kulturu i društvena pitanja može se jasno razabrati iz minornoga skandala izazvanog 2011. godine objavljivanjem izvješća nekadašnjega američkog veleposlanika u Sarajevu Douglasa McElhaneya na wikileaksu. Upravo je Z. Hadžidedića D. McElhaney apostrofirao kao Silajdžićeva lobistu koji je doprinjeo tomu da paket ustavnih reformi 2006. godine neslavno propadne u parlamentarnoj proceduri. Američki je veleposlanik tvrdio da je Silajdžićev lobista potkupljivao zastupnike, što je sam Z. Hadžidedić negirao8, no samo bi beskrajno naivan čovjek mogao povjerovati da u sve to nije bio upleten novac (dakako drugo je pitanje u kojoj formi – gotovina, ili kakav unosan posao plaćen državnim novcem, ili nešto treće ili peto, no u svakome slučaju američki veleposlanik nije baš bez ikakva razloga naveo upravo jedno ime). Čak je i tekst kojega je Z. Hadžidedić 2006. godine objavio na stranicama Statusa bio izravno povezan s odbijanjem paketa ustavnih promjena, a obrazloženja za odbijanje uvelike se razlikuju od onoga što je pet godina kasnije pisao o tim događajima. Naime, on 2011. piše: Koliko mi je poznato, s obzirom na moju ulogu „koordinatora udruženih napora SBiH i HDZ 1990“, ove dvije stranke nikada nisu bile protiv predloženih amandmana kao takvih, budući da je velika većina sadržavala odredbe koje bi vodile jačanju državnih struktura BiH. Njihove primjedbe odnosile su se samo na jedan amandman koji je, prema njihovom mišljenju, mogao da dovede do potpunog raspada ovih struktura. No, 2006. godine bio je vrlo energičan u odbijanju cjeline paketa obrazlažući to ovako9: Prije svega, ovakav pokušaj „cementiranja“ Dejtonskog ustava krije i potencijalno veoma opasnu namjeru da se trajno legitimira postojanje Republike Srpske, kao tvorevine nastale uz pomoć etničkog čišćenja i genocida, čije postojanje je unutar međunarodne zajednice do sada uglavnom bilo tretirano kao privremeno i iznuđeno. Trajno legitimiranje RS, pomoću iznuđenog konsenzusa političkih partija u BiH (putem pregovora vođenih u strogoj tajnosti i pod pritiskom), učinilo bi reintegraciju BiH trajno nemogućom, i ponovo otvorilo perspektivu njenog konačnog raspada. Dakle, po Z. Hadžidediću paket ustavnih reformi je i „jačao“ i „slabio državu BiH“, on ju je i „integrirao“ i „dezintegrirao“, očito u ovisnosti o tomu kada, gdje i kojoj se publici sve to predočuje. Još privlačnije izgleda usporediti Hadžidedićev 8 O „buri u čaši vode“ koju je izazvalo objavljivanje McElhaneyeva izvješća i načinu na koji se Z. Hadžidedić „branio“ čitatelj se može informirati na internetskoj adresi: http://www.dnevnik.ba/novosti/ bih/had%C5%BEidedi%C4%87kako-bi-mcelhaney-prikrio-svojunemo%C4%87-plasira-teoriju-zavjere (pristup ostvaren 20. 4. 2013.). 9 Hadžidedić, 2006, 90. Tekstom na knjigu tekst iz Statusa s onim što je napisao niti nepunu godinu kasnije. Naime, 2006. godine Z Hadžidedić je tvrdio da paket ustavnih promjena10: dolazi upravo u vrijeme kada u najvećem dijelu međunarodne zajednice sazrijeva politička volja da se ide ka trajnom ukidanju RS i konačnoj integraciji BiH na stabilnim osnovama. U tom smislu, ovaj „projekat“ sigurno ne predstavlja volju tog većinskog dijela međunarodne zajednice, nego pokušaj da se dobra volja međunarodne zajednice izmanipulira i iskoristi za posve suprotne ciljeve – legitimiranje nasilnog secesionizma RS i podsticanje konačnog raspada BiH. Procjena o mogućem „ukidanju RS“ temeljila se, kako će se to pokazati godinama kasnije nakon što su „procurila“ McElhaneyeva izvješća, tek na mutnim obećanjima koja je davao američki veleposlanik o „drugoj fazi promjena“, u kojoj je navodno na dnevni red trebalo biti stavljeno pitanje održanja, odnosno ukidanja Republike Srpske11. Obećanje je moglo zvučati uvjerljivo samo onome tko nije pročitao što je paket ustavnih promjena donosio – treba samo upozoriti kako je već i sam Z. Hadžidedić u tekstu iz Statusa jasno zaključio da s onakvim ustavnim promjenama nije moglo biti ni govora o bilo kakvim razgovorima o ukidanju RS ni u „drugoj“, ni u „trećoj“ ni u „n-toj“ fazi pregovora. Pa ipak, i sam je u istom tekstu govorio o volji za ukidanjem RS! Koliko je vjerovao u svoje vlastite tvrdnje vidi se iz teksta što ga je pod nadnevkom 18. lipnja iduće, 2007. godine, u točno 22 sata i 49 minuta (nevolje s internetom – sve se bilježi i pamti) objavio isti autor, pod znakovitim naslovom „Slabo utemeljene procjene o ukidanju RS“12. Tu eksplicitno govori o „sarajevskoj političkoj čaršiji“ i o tomu kako se tamo razvila (č)itava politička kultura koju bi se eufemistički moglo nazvati „kulturom žrtve“, odnosno, „kulturom mučeništva“, unutar koje je postala zamisliva samo jedna „strategija“ – beskonačno iščekivanje vanjske „intervencije na strani žrtve“, u skladu sa infantilnom projekcijom zamišljenog „svjetskog poretka“, unutar koje je uvijek na djelu neka „viša sila“, koja „štiti globalnu pravdu i one koji su na strani te pravde“. A takva „strategija“ – uprkos činjenici da ni u ratu ni nakon rata nije proizvela nikakve praktične rezultate, i da nije dovela ni do kakve „intervencije na strani žrtve“, niti do „ponovnog uspostavljanja“ one „pravde“ koja je trebalo da predstavlja samu „suštinu svjetskog poretka“ 10 Isto, 90-91. 11 Veleposlanikovo izvješće sadrži i slijedeće riječi: „Belkić nam je rekao da mu je potreban signal američke vlade i Srba koji bi mogao koristiti unutar svoje partije, koji bi osigurao da ‘druga faza’ obuhvati pitanja uloge entiteta. Ambasada je naglasila našu jasnu podršku da se bavi svim potrebnim pitanjima u sljedećoj fazi pregovora“ (tekst dostupan na internetskoj adresi: http://www.source.ba/clanak/700360262316/; pristup ostvaren 24. 4. 2013.). 12 Tekst dostupan na internetskoj adresi: http://shoba.blogger.ba/arhiva/2012/02/16/3144641 (pristup ostvaren 24. 4. 2013.). – održala se unutar sarajevske političke čaršije, kao jedina zamisliva, sve do današnjeg dana. Sve do danas – i nakon svih potpuno suprotnih iskustava – održalo se uvjerenje da „samo treba biti dovoljno strpljiv“, i da „intervencija na strani žrtve“, a „u službi pravde“, naprosto mora uslijediti, te da se sva „politička mudrost“ sastoji u pasivnom čekanju da „viša sila“ izvrši ovu „svoju obavezu“. Pri tome, neki su odabrali nešto rizičniju „taktiku“ da „višu silu“ neprekidno iritiraju podsjećajući je na tu „obavezu“, dok su se drugi opredijelili za „sigurniji način“, da „višoj sili“ neprekidno stavljaju do znanja da su oni uvijek i u svakoj prilici „na njenoj strani“, te bi zbog toga „bilo logično“ da i ona bude „na njihovoj strani“. Čak i kada je Međunarodni sud pravde u Hagu – institucija formalno zadužena za „zaštitu pravde unutar međunarodnih odnosa“ – „propustio priliku“ da „stane na stranu žrtve“ u slučaju tužbe Bosne i Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore „za počinjenu agresiju i genocid“, i tuženu stranu praktično oslobodio krivice za zločine čije postojanje je i sam utvrdio (iako u ograničenom obimu, isključivo za područje Srebrenice), pomenuti krugovi su ponovo odbili da se suoče sa stvarnošću. Frustrirani, kao i mnogo puta ranije, neadekvatnošću vlastite predožbe o „pravdi u svijetu“, oni su ovakvu odluku Suda protumačili kao „presudu“ kojom se „Republika Srpska proglašava krivom“ za navedene zločine, iz čega su, opet, zaključili da se time „jasno osporava legalitet i legitimitet Republike Srpske“ – iako su taj legalitet i legitimitet jasno utvrđeni međunarodnim mirovnim sporazumom iz Dejtona i, kao takvi, formalno-pravno, teško mogu biti predmetom osporavanja pred Međunarodnim sudom pravde. Zapita li se čitatelj sada što je zapravo Z. Hadžidedić zastupao u svim ovim tekstovima i što su bila njegova „stvarna“ stajališta odgovor je vrlo jednostavan – on nema stajališta jer mu nisu ni potrebna za ono što najbolje zna, kako je to jasno pokazao i postupkom s doktoratom, a što se u „kotlini“ (da pređemo na lokalni rječnik – u njemu se, ili bar u rječniku jednoga dijela stanovnika, onih koji su koliko-toliko skloni autorefleksiji, tim pojmom označuje samo Sarajevo) precizno označuje kao „muljanje“. Njegovo je lobiranje i susljedna propast paketa ustavnih reformi služilo samo jednoj stvari, a to je perpetuiranje „političkog spektakla“ (iz potrebe za spektaklom dolaze i velike riječi o „državi“ – i Z. Hadžidediću i njegovim šefovima, međutim, „država“ još zadugo neće trebati, bar do onoga trenutka kada će moći i morati učvrstiti i osigurati sve ono čega su se u međuvremenu dočepali). Da bi se u potpunosti razumjelo što to po „kotlini“ u sklopu uprizorenja lokalnog „političkog spektakla“ rade razni Hadžidedići, ne nužno i s bošnjačkim prezimenom, s mjesta „savjetnika“ i samo naizgled „lijevih smetala“ valja se obratiti iskustvu Miroslava Krleže i rijetko lucidnoj primjedbi kojom je svojedobno propratio tekst enciklopedijske natuknice o Jugoslaviji i to onoga dijela gdje je bila apostrofirana „dinastija“ Karađorđevića. Kao pravi „sveznadar“ M. Krleža se inače rado pačao u stvari o kojima zapravo nije znao gotovo ništa, ili je znao jako malo (kao ogledan se primjer može uzeti njegove pripomene uz odrednicu o status, broj 16, ljeto 2013. 137 Tekstom na knjigu aachenskome miru iz 812. godine13), ali je istodobno imao izraziti dar zaviriti iza pojavne razine stvarnosti u kojoj je doista živio i razaznati njezinu strukturalnu osnovicu. Tako je i o stanju međuratne Jugoslavije napisao14: Dinastija je formula. Dvor predstavlja jednu čitavu socijalnu grupaciju raznovrsnih interesenata od generaliteta i čaršije pa sve do politikanata sarajevskih, ljubljanskih i zagrebačkih, a tih je bilo mnogo. Ne može se reći da šestojanuarska diktatura nije objavila i neku vrstu prosperiteta. Pola Beograda i pola Zagreba sazidano je na šestojanuarskoj akumulaciji (industrijalizacija, brodogradnja, financiranje agrarne demagogije na terenu i t.d.). Sve to objasniti samo psihološkim motivima „nacionalnog i stranačkog renegatstva“ i to tako simplistički da se je kralj okružio „nacionalnim i stranačkim renegatima“ ipak je suviše jeftino. Imena ove gospode ne bih navodio kao Aćimovića, Dragog Jovanovića, Vujkovića, Kosmajca i t.d., to su sitni policioti! Interesantniji su Šverljuge, Mažuranići, Demetrovići i čitava kompanija Bella. Ovo „porobljivačko jugoslavenstvo koje sije razdor i raspiruje mržnju“ i t.d. „monarhofašistički najmanici“, koji su svjesno išli za izazivanjem nacionalnog razdora i t.d., od svega toga mnogo uvjerljivije govorile bi cifre, kretanje investicija, davanje kredita, konkretno razne burzovne špekulacije, a tih cifara na žalost nema. Promijene li se ovdje vremensko-prostorne odrednice i govor preseli u poratno Sarajevo, pa se umjesto „dvora“ uvedu pojmovi „vlada“ svejedno koje administrativne razine, „predsjedništvo“ i sve ono što su političke parafernalije tih institucija, neće biti teško locirati razne Hadžidediće i njihov posao „diskurzivne proizvodnje (fiktivne) države BiH i političkoga bosanstva“ kao paralelu „porobljivačkom jugoslavenstvu koje sije razdor i raspiruje mržnju“. I ovdje se pojavljuju „nacionalni i stranački renegati“ (od Komšića i Lijanovića, preko Lovrenovića do Pejanovića i Pudarića), ljubljanski i zagrebački (ali i beogradski) politikanti, a prepoznavanje „Šverljuga, Mažuranića“ i ostalih ostavljam nekome drugom tko bolje poznaje prilike i okolnosti provedbe raznih „poslovnih projekata“, od podjele raznih državnih premija i poticaja te koncesija, preko podizanja „BBI“ i „Avaz tornja“ do cvjećarnica, kioska i štandova po gradskim ulicama. Cilj je cijeloga političkog spektakla koji se tamo uprizoruje dizanje dimne zavjese iza koje će, u trikovima što ih izvode veliki borci za „državu BiH“ od Alije Izetbegovića i njegova sina, preko Harisa Silajdžića do Zlatka Lagumdžije (uz asistenciju sa sitnom nadoknadom raznoraznih Komšića, Lovrenovića i sličnih), nestati dobar dio onih milijardi dolara pristiglih iz islamskoga i neislamskoga svijeta kao ratne donacije i odgovarajući dio milijardi navodno utrošenih na obnovu zemlje – u javnosti se licitira s različitim iznosima, a onaj je najniži osamnaest milijardi utrošenih na rekonstrukciju BiH od 1996. godine. U bošnjačkom dijelu BiH, o hrvatskom i srpskom dijelu zemlje u ovoj prigodi neću 13 Vidi Krleža, 2011, 15-16 (s.v. Aachen). 14 Isto, 201-201 (s.v. Dinastija je formula). 138 magazin za političku kulturu i društvena pitanja govoriti jer prilike iz različitih razloga nisu iste, to znači da je umjesto oružja i ratne opreme koji su mogli sačuvati živote u razdoblju između 1992. i 1995. godine, i suvislo uloženih sredstava u oživljavanje zamrznutoga gospodarstva u poraću, pučanstvo dobilo šarenu lažu o „državi BiH“ u kojoj će se jesti zlatnim kašikama, teći med i mlijeko, a sve na račun bosanskih katolika i pravoslavaca koji će samo raditi, „a mi ćemo iz Sarajeva praviti državu i u njoj vladati u skladu s bosanskim interesima“. U međuvremenu, i ono malo toga što se mora i može osigurati na licu mjesta, pa onda donosi i realnu zaradu – struja, kruh, mlijeko, pivo, generički lijekovi, nešto malo cementa i pokoja zakrpa na odavno izgrađenim cestama (zvuči nevjerojatno, ali u svojoj 58-oj godini i danas, u onim rijetkim prigodama kad krenem za Sarajevo, u Jablanicu silazim istom onom uskom i jedva prohodnom cestom kojom sam prolazio, prvi put a da se toga sjećam, još prije 53 godine) već su odavno izvor prihoda „boraca za državu“. Krene li pak u bolnicu, prosječan stanovnik tih krajeva mora tamo ponijeti sve svoje i usput se usrdno moliti da to iskustvo i preživi, ali može biti radostan jer šef klinike na kojoj leži u vlastitoj pidžami i uzima vlastite lijekove, s neizvjesnim izgledima za preživljavanje, ima u Sarajevu dvorac, luksuzni apartman u Dubrovniku ili nekom sličnom mjestu, a na vezu ga čeka njegova vlastita jahta (sve je to lijepo opisano u anonimnom pismu koje po sarajevskim liječničkim krugovima, s pouzdanim podacima, kruži već mjesecima). Uza sve to može svaki dan pročitati, potvrđeno autoritetom nekoga od Hadžidedića, da su Dragan Čović i Milorad Dodik najveći lopovi u našoj galaksiji, da su oni, a ne nesposobnost i predatorski način vladanja „izabranih narodnih predstavnika“, krivi što njegovo dijete ili unuče već mjesecima ne može dobiti JMBG. I, ako je Bošnjak, osjeća se vjerojatno jako sretnim ako je na prošlim izborima dao svoj glas za Željka Komšića jer je „prokletim Latinima“ pokazao gdje im je mjesto. Što je, uz „muljanje“ (u jednome je dijelu svijeta ta aktivnost legalizirana i donekle uređena te se zove lobiranje) u „koridorima moći“ i usputno pretvaranje državnog u privatni novac, u svemu tomu posao likova poput Z. Hadžidedića? Oni nesretnog konzumenta političkoga spektakla uvjeravaju kako će jednoga lijepog dana (što bi se u Bosni reklo „kad na vrbi rodi svirala“) ojačati „država BiH“, kako će ta „država“ svojim djelovanjem proizvesti i „bosansku naciju“, a to će biti povijesni happyend, poput onih što ih proizvode holywoodske „tvornice snova“, za današnju nemilu stvarnost. Ni sam ne znam koliko sam puta slušao ili čitao likove s različitih pozicija bošnjačkoga političkog hranidbenog lanca kako uvjereno projiciraju taj happyend u ono vrijeme kad će Bošnjaci predstavljati preko 60% populacije BiH. No, na pitanje vjeruje li Z. Hadžidedić u tu bajku koju i sam usrdno podržava, objavljujući svoje uratke i na stranicama na kojima im nikako nije mjesto, poput one što ju drži tzv. „(nevladina udruga) Dječiji pokret mira, ljubavi, prijateljstva – Djeca Sarajeva“15, priznajem nemam odgovora. 15 Vidi primjerice intervju objavljen na internetskoj adresi: http://www. radiosarajevo.ba/novost/104741 (pristup ostvaren 24. 4. 2013.), ili pak članak objavljen na adresi: http://www.radiosarajevo.ba/novost/78450/zlatkohadzidedic-nema-nevaznih-identiteta (pristup ostvaren 24. 4. 2013.). Naj- Tekstom na knjigu Stoga se ovdje vraćam Hadžidedićevom doktoratu, odnosno njegovoj knjizi ne bih li tu potražio odgovor na postavljeno pitanje i ujedno pokušao razaznati što je pošlo po zlu da taj tekst nije mogao biti branjen na LSE-u kao doktorat. Valja u prvome redu upozoriti da je Z. Hadžidedić jedan važan dio postavljenoga zadatka doista dobro obavio – raščlanio je tekstove petorice odabranih autora (Algernon Sidney, JeanJacques Rousseau, John Stuart Mill, John Rawls, Lord Acton) i u toj raščlambi jasno pokazao da politički liberalizam i nacionalizam idu ruku pod ruku, odnosno po njegovu sudu predstavljaju integralni dio političke diskurzivne formacije koja se u europskoj tradiciji političke teorije razvija u najmanju ruku od 18. stoljeća, a u zasebnoj engleskoj tradiciji svakako najmanje jedno stoljeće više. Njegov je zaključak, izveden iz raščlambe tekstova petorice liberalnih političkih filozofa, jednostavan ali i neoboriv16: Od svojih najranijih početaka, liberalizam promovira nacije i države-nacije kao jedine legitimne jedinice kroz koje se njegovi ideali slobode i liberalne demokracije mogu artikulirati. Sadržavajući zajedničko konceptualno jezgro, izgrađeno oko samog termina nacija, liberalizam i nacionalizam također se međusobno prožimaju u svojoj historijskoj aplikaciji na moderni politički sistem, promovirajući slobodu i demokraciju kroz nacionalne revolucije i posljedično uspostavljanje država-nacija. ... Kroz permanentnu nacionalizaciju svakodnevnog života, nacija biva prihvaćena od strane većine stanovništva kao prirodan politički i društveni aranžman i jedino zamisliv oblik društvene egzistencije. Nacionalizam se tako neprekidno iznova pojavljuje i nacija se neprekidno supstancijalizira unutar filozofskog i praktično-političkog okvira liberalizma, neugrožen individualističkim i kosmopolitskim aspektima liberalizma, koji se pojavljuju paralelno sa nacionalizmom, a ne nasuprot njemu. Iako jednostavan i uvjerljiv, ovaj je zaključak zapravo kopernikanski obrat u političkoj filozofiji, bar onoj i onakvoj kakva se producirala u 20. stoljeću. Temeljna istraživačka mlađim stanovnicima Sarajeva uputio je Z. Hadžidedić slijedeće misli: „Nasa zemlja i nasa Drzava je Bosna, a Hercegovina je oduvijek bila samo jedan njen dio, kao sto je npr. krajina. U skladu s tim, mi jesmo i mozemo biti samo bosanci, a taj identitet moze postati nacionalni identitet tek kada vecina bosanaca, bez obzira kojoj religijskoj tradiciji pripadaju, prihvati da svoj identitet i politicko opredijeljenje vezu za zemlju u kojoj zive, a ne za svoju religijsko-tradicijsku zajednicu i za susjedne zemlje. Tek kada se stvori takva vecina, moguce je da ta vecina ustavno-pravno definira Drzavu Bosnu kao drzavu svih svojih gradjana, bez obzira na njihov religijsko-tradicijski identitet, ciji jedini nacionalni identitet, po samoj prirodi odnosa izmedju drzavnosti i nacionaliteta, moze biti jedino bosanski.“ (http://www. djecasarajeva.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=252:z latko-hadidedi-o-naciji-i-bih&catid=36:obavjestenja-reakcije&Itemid=18 – pristup ostvaren 24. 4. 2013.; namjerno sam ostavio tekst bez dijakritičkih znakova, kako on izgleda u izvorniku, želeći upozoriti na temeljnu nesposobnost onih koji ovaj i ovakav projekt izvode, a koji ne znaju i nisu u stanju pritisnuti jedan gumb na računalnoj tipkovnici i dobiti tekst s dijakritičkim znacima koji se koriste i u bosanskom jeziku, ali zato žele stvarati „novu naciju“). 16 Hadžidedić, 2012a, 249. zamisao – čitati liberalne političke filozofe bez a priori odbijanja mogućnosti da su oni zapravo i nacionalisti – doista je originalna, a rezultat istraživanja, bar iz kuta etabliranih političkih filozofa, posve neočekivan. U kojoj je mjeri izvorna ideja autora izvan matice postojeće literature o nacionalizmu i političkim ideologijama dovoljno jasno govori činjenica da nema gotovo ni jednoga autora koji je na ovakav način pristupio istraživanju. Tek je pokoji vrlo rijetki povjesničar ideja u rečenici ili dvije spomenuo činjenicu da su političke ideologije, kao odgovor na realne društvene i životne izazove, oblikovane unutar „političke posude“ koja je već imala obrise forme države/nacije, što je onda moralo utjecati na taj proces i njegove rezultate17. Još i u najnovije vrijeme pojedini su politički filozofi liberalnoga usmjerenja razmatrali iste one tekstove čije se raščlambe poduhvatio Z. Hadžidedić, ne primjećujući ono što je on kroz svoju istraživanje jasno vidio – takav je, primjerice, slučaj Waynea Normana koji u svome djelu lakonski prelazi preko misli J.S. Milla da su „zajednička nacija i jezik neophodni uvjeti za društveno jedinstvo i demokraciju“ te J.J. Rousseauovih savjeta Poljacima18, istih, dakle, onih tekstova koji su Z. Hadžidedića doveli, zahvaljujući drugačijem čitanju, do njegovih gore ekspliciranih zaključaka. Zašto je to i kako bilo i jest moguće otkriva se tek nekoliko stranica dalje u Normanovoj knjizi, kad autor tumači razlike u nastojanjima vlasti Britanske Kolumbije i Quebeca, dviju saveznih država Kanade, da od saveznih vlasti preuzmu i stave pod svoje ingerencije politiku imigracije: u tome je tumačenju zahtjev koji dolazi iz Britanske Kolumbije protumačen kao „liberalni“ odgovor na „društveni izazov“ nastao masovnim priljevom kineskih imigranata, dočim je isti takav zahtjev pristigao iz Quebeca, uz uporabu gotovo istih argumenata, kako ističe i sam autor, protumačen kao „nacionalistički“ jer se tiče „identiteta“, odnosno želje vlasti u Quebecu da izbjegnu situaciju u kojoj će glavni grad države, Montreal, priljevom imigranata postati u dogledno vrijeme anglofon19. Na prvi se pogled cijelo tumačenje čini besmislenim, kao da masovni priljev Kineza ne ugrožava identitet Britanske Kolumbije na isti način na koji priljev imigranata, koji po logici savezne države koriste engleski jezik kao prvi izbor, ugrožava identitet Quebeca i Montreala. Stvari, međutim, postaju puno jasnijima uzme li se u obzir da iza toga stoji logika države/nacije. Riječ je, zapravo, o tomu da je „obrana“ od Kineza stvar „liberalne nacionalne države Kanade“, dočim je nastojanje na održanju frankofone većine u Montrealu, iako počiva na istim premisama, realno suprotno politici te iste „liberalne nacionalne države Kanade“ u kojoj anglofona većina diktira društvene norme i, htjeli to priznati ili ne, želi integrirati frankofonu manjinu (nije, dakako, u svemu tomu beznačajna činjenica da je i autor pripadnik vladajuće anglofone većine – svaka sličnost s prilikama u BiH nije slučajna). 17 Vidi primjerice Szorpluk, 1988, 8-9. 18 Norman, 2006, 7. 19 Norman, 2006, 12. status, broj 16, ljeto 2013. 139 Tekstom na knjigu Iz te je logike „liberalne nacionalne države“ vremenom izrastao i jedan posve novi, slobodno se može reći imperijalni diskurs, koji je vrlo važan za razumijevanje „vanjske percepcije“ BiH i njezinih problema u današnjem svijetu, pa njegovim temeljnim koordinatama valja posvetiti par redaka. U održanju i reprodukciji toga diskursa i društvene formacija koju on konstituira važnu ulogu ima akademska zajednica20, a u njoj W. Norman pripada onome srednjem sloju hranidbenoga lanca, pa se stoga čini zgodnim okrenuti jednom puno istaknutijem članu te zajednice, koji uz to posve jasno definira parametre novoga imperijalnog diskursa. Riječ je o sociologu Danielu Chirotu, koji je osim po brojnim autorskim i uredničkim knjigama te profesorskim pozicijama na uglednim sveučilištima, poznat i kao konzultant brojnih zaklada i „ne-vladinih organizacija“ u „Istočnoj Europi i Zapadnoj Africi“, a osvrnut ću se na njegovo utjecajno i udžbeničko makrosociološko djelo iz 1994. godine21, koje je nedavno dobilo i novo izdanje. Govoreći o „pronalasku nacije“ i posljedicama koje je to imalo, na tri stranice autor svojim predviđenim čitateljima, studentima, uspijeva savršeno jasno vrednovati moderne svjetove, postaviti ih u međusobni hijerarhijski odnos te čak projicirati njihovu budućnost sukladno ideološkom obrascu, a da to ne uradi izravnim izričajem. Tajna je u pridjevima i usputnim kvalifikacijama, pa onda skraćenim i pojednostavljenim teleološkim prikazima prošlosti, kroz što se konstituiraju vrijednosni sudovi – kroz takav se postupak, koji ne zahtijeva dublje promišljanje izrečene misli, sudovi usađuju mnogo dublje no što bi to bio slučaj u argumentiranome obrazlaganju. „Pronalazak“, dakle, nacije kao kategorije modernog društva u Engleskoj od 16. stoljeća, a onda i susljedni slični razvoj u Francuskoj u 18. stoljeću, D. Chirot prikazuje u neutralnome tonu, da bi prikaz daljnje difuzije toga „pronalaska“ započeo znakovitim riječima: „Ali, nacionalizam se vrlo brzo izvrgnuo u opasno oružje“22. Vrijedi naglasiti i zapamtiti: u Engleskoj i Francuskoj nacionalizam nije bio opasno oružje, a da bi to postao morao se izvrgnuti, dakle promijeniti svoju izvornu narav! Zašto se to dogodilo? D. Chirot smatra da su vladari i kraljevi zemalja koje nisu bile tako uspješne (i „napredne“) nastojali usaditi nacionalističke ideje i u svoja društva ne bi li tako pružili učinkoviti otpor ekspanziji Engleske i Francuske23 – nota bene: u izričaju je negativna stigma na onima koji pružaju otpor ekspanziji, a ne na ekspanzionističkim težnjama uspješnih (i „naprednih“). Nakon ovoga, prelazi autor na objašnjenje razlike između onih izvornih i „dobrih“ nacionalizama, i onih „opasnih“24: 20 O praktičnoj važnosti što ju društvene i humanističke discipline i diskurs koji one (re)produciraju ima za modernu civilizaciju i njezino svakodnevno funkcioniranje vidi oštroumne primjedbe u Giddens, 1984, 348 i d. 21 Chirot, 1994. 22 Isto, 72 (naglasio M.A.). Novi nacionalizam u Engleskoj i Francuskoj bio je u suštini demokratski, kao što je to bio i u engleskom izdanku, Sjedinjenim Američkim Državama. Predmnijevano je kako će svi ljudi sudjelovati u upravljanju državom, biti odani svojoj naciji i od toga imati koristi. Engleska i Sjedinjene Američke Države imale su stare parlamentarne tradicije na kojima su mogle utemeljiti nove demokratske ideale, ali Francuska nije. Bio je to glavni razlog za pokretanje Francuske Revolucije, kojom je prvo ustanovljena parlamentarna demokracija, da bi to onda postala nacionalistička vojna diktatura pod Napoleonom. Učini li se čitatelju da je ovo bajkovita priča (govoriti o „demokraciji“ i „općoj participaciji“ u kontekstu makar i letimičnoga prikaza prilika u 16., 17. i 18. stoljeću znači ne obazirati se na elementarne činjenice: uvođenje općega prava glasa bio je neuspjeli zahtjev engleskih Levellera 1647/48.; nakon toga, tek je velika reforma biračkoga prava u Velikoj Britaniji iz 1832. godine dovela do toga da je, u prosjeku, na svakih 24 stanovnika dolazio po jedan birač; opće pravo glasa za muškarce uvedeno je 1918. a za žene tek 1928. godine, itd. itd.; što, pak, uopće kazati na tvrdnju da su Sjedinjene Američke Države imale „staru parlamentarnu tradiciju“ – možda „vijeća staraca“ indigenih populacija) posve je u pravu – ona je namijenjena studentima na nižim godinama studija, kada se ucjepljuju stanovite vrijednosti, koje će poslije dobiti status neoborivih istina. No, D. Chirot nastavlja i dalje: Napoleonovi su uspjesi isprovocirali pojavu njemačkoga nacionalizma, a engleska i francuska kolonijalna osvajanja su „raznijela“ ideju nacije posvuda po svijetu, da bi onda opet jednom usputnom kvalifikacijom stavio stvari na „pravo mjesto“ i pojasnio što je ono „opasno“ što je na početku spomenuo25: Na nesreću svi kasniji nacionalizmi, počevši od onoga njemačkog, stvoreni su istoj mjeri iz odbijanja i straha od najuspješnijih zapadnoeuropskih sila, koliko i iz svijesti da je europska demokracija vrijedna ugledanja. „Demokracija“ se počela interpretirati kao nešto različito od vlasti koja počiva na predstavničkim tijelima i koja treba pojedinca zaštiti od zloporabe moći. Iz ovako postavljenoga prikaza slijedi neizrečena ali jasna misao: ekspanzija „demokratskih i uspješnih sila“ bila je, zapravo, nastojanje na širenju liberalne ideje demokracije, a strah i nastojanje da se održe odnosi koji „nisu demokratski“ generirao je ono što je označeno kao „opasni nacionalizam“. Tekst D. Chirota moglo bi se i dalje razlagati, no mislim da je već i ovo dostatno, a autorovu dosljednost dokazuju i druga djela s njegovim potpisom, nastala prije i poslije udžbenika za makrosociologiju iz 1994. godine. Tako je D. Chirot još 1989. godine uredio jedan zbornik sa znakovitim naslovom: Ishodišta zaostalosti u istočnoj Europi26 (prava kvalifikacija za posao savjetnika u zakladama i ne-vladinim 23 Isto, 72-73. 25 Isto. 24 Isto, 73. 26 Chirot, 1989. 140 magazin za političku kulturu i društvena pitanja Tekstom na knjigu organizacijama u tamošnjim zemljama 90-ih godina – autor je pokazao ekspertno znanje o razlozima „zaostajanja“, pa ga dakako valja angažirati kako bi se ta „zaostalost“ eliminirala i stvari vratile na onu točku prije no što se počeo pružati otpor „demokratskim i uspješnim silama“), a onda 2001. i zbornik: Etnopolitičko ratovanje: uzroci, posljedice i moguća rješenja27, u kojem se puno govori o sukobima u zapadnoj Africi, također mjestu gdje je pružao svoje savjetničke usluge. Treba li uopće naglasiti da D. Chirota nije ni „dotakla“ ona misaona struja što su je zacrtali svojim djelima Edward Said, Michel Foucault, Gayatri Chakravorty Spivak i Maria Todorova28, a koja se razvila u kompleksni postkolonijalni diskurs. Ne samo to – njegova je manihejska podjela svijeta na „uspješni, liberalno-demokratski i razvijeni“ i onaj drugi, „neuspješni, nerazvijeni, nedemokratski kojim vlada etnonacionalizam“, ili neki drugi negativni „izam“, zapravo samo nova verzija već odavno uspostavljene imperijalne misaone matrice29. Prema istoj takvoj misaonoj matrici, primjerice, u „društvenom znanju“ Rimskoga Carstva postoji svijet kojim vlada pax Romana i onaj drugi svijet, svijet „barbara“ (imenica je u grčkome jeziku, iz kojega je prešla i u latinski pa onda došla i do nas, proizašla iz onomatopeje kojom se opisuje nerazumljivi govor – „brboriti“) koje valja obuhvatiti poretkom „mira“. Posve ista logika organizira znanje u Otomanskome Carstvu dijeleći svijet na „prostor Islama“ (dar-ul-Islam) i „prostor rata“ (dar-ul-Harb), pri čemu se onaj prvi „prirodno“ širi na ovaj drugi. Riječ je o prilično jednostavnom procesu – jedna partikularna značajka određenoga sustava („mir“, „Islam“, „sloboda“ organizirana kroz liberalnu ideologiju) postaje univerzalna vrijednost prema kojoj se, u posebno skrojenoj diskurzivnoj formaciji čiji društveni status počiva na uspjehu nasilja ujedno opravdavajući to nasilje, samjeravaju cijela prošlost i sadašnjost te definira projekt budućnosti. 27 Chirot, 2001. 28 Umjesto navođenja pojedinačnih djela upućujem čitatelja na dobar pregled „postkolonijalne teorije“ iz vremena prije pojave knjige Marie Todorove (Gandhi, 1998), a u kojemu je i prigodan prikaz teorija o „dobrim“ i „lošima“ nacionalizmima u kontekstu kolonijalizma i anti-kolonijalnih pokreta (str. 103 i d.), no D. Chirot je ipak dio „druge priče“, jer su za njega „opasni“ svi nacionalizmi osim engleskog, francuskog i američkog. Posebno, naravno, valja tretirati knjigu M. Todorove (Todorova, 2006), objavljenu doduše nakon Chirotova udžbenika, u kojoj autorica zastupa stajalište da „balkanizam“ kao sklop „društvenog znanja o drugom“ valja razlikovati od „orijentalizma“ kako ga predočava Edward Said. 29 „Imperiji“ su, nakon što je sam pojam tijekom 20. stoljeća nosio izrazito ambivalentan naboj (usp. primjerice Wesson, 1967, gdje se „imperij“ predstavlja kao patološka aberacija, dočim je u engleskoj tradiciji pojam imao izrazito pozitivan prizvuk), unatrag desetak godina postali omiljeni predmet makrohistorijskih i historijsko-socioloških rasprava, no pokazalo se vrlo teškim, ako ne i nemogućim, pothvatom definirati značajke koje tvore „imperij“ na različitim vremenskim i prostornim točkama ljudske povijesti (usp. kako se s pojmom nose, primjerice, Kautsky, 1982; Münkler, 2007; Turchin, 2006, ili Burbank – Cooper, 2010). Mnogo više obećava pristup u kojem se polazi od ideje „univerzalne (svjetske) vlasti“ eksplicirane kroz specifični „imperijalni diskurs“ s parafernalijama u obliku ideologije, mitova i rituala (usp. Shumate, 2006; Mutschler – Mittag, 2008 i Fibiger Bang – Kołodziejczyk, 2012). Tek, dakle, uzimajući u obzir te misaone matrice postaje jasno zašto je za D. Chirota „prirodno“ da se onaj „razvijeni svijet“ širi na prostor „nerazvijenoga svijeta“, a onda izvedeno iz toga i zašto W. Norman ne može u istome svjetlu vidjeti probleme s kineskim migrantima u Britanskoj Kolumbiji i probleme s anglofonim govornicima u Quebecu. Konačno tu leži i odgovor na pitanje zašto liberalni politički filozofi izrasli i socijalizirani u toj istoj misaonoj matrici ne mogu uočiti nacionalistički diskurzivni okvir cijele svoje liberalne filozofske tradicije (nije, na kraju, teško zamisliti što znači poslati politologa/sociologa s MA-om obrazovanog na idejama kakve su one D. Chirota kao vladina službenika, čija puna titula zvuči imperijalno pompozno – Assistant Secretary for European and Eurasian Affairs – ali realno označuje prilično nisku poziciju u organizacijskoj shemi institucije zvane Department of State, jer takvih Assistant Secretaryja ima čak sedmorica na četvrtom stupnju hijerarhije, u zemlju kakva je BiH, kojom vlada „opasni etnonacionalizam“; pitanje je dakako općih okolnosti i osobnoga stava u kojoj će mjeri taj iskazati gorljivost u rješavanju problema „zaostalosti“). Vraćajući se knjizi Z. Hadžidedića valja ponoviti: s originalno postavljenim i dosljedno obavljenim istraživanjem on je došao do vrijednoga i u akademskim okvirima zanimljivog rezultata, pa i to (između ostaloga) objašnjava zašto je LSE konačno nakon toliko godina njegovu projektiranu, a po njihovu mišljenju ipak nedovršenu, disertaciju objavio u elektroničkom obliku na svojim internetskim stranicama, odnosno zašto se njemački nakladnik odlučio na tiskanje istoga tog teksta. No, sa svim ovim postaje još nejasnije zašto je i kako taj tekst za LSE ipak ostao torzo. U potragu za odgovorom na to pitanje treba poći od jednostavne postavke prema kojoj originalno zamišljeno i dosljedno provedeno istraživanje u dobroj akademskoj tradiciji služi kao podloga onome što je zapravo i pravi zadatak znanstvenika – interpretaciji i oblikovanju pisanoga iskaza u kojem su predstavljeni dobiveni rezultati i uklopljeni u sklop već postojećih spoznaja (pokušao sam to ukratko octati razmatranjem transformacije liberalne političke ideologije iz nacionalističkoga u imperijalni diskurs). Upravo toga kod Z. Hadžidedića nema! Da bi se to postiglo, naime, potrebno je pročitati cijelu silu drugih tekstova koji u ovome konkretnom slučaju govore o nacionalizmu (omiljena tema povjesničarskih, socioloških, politoloških i antropoloških istraživanja unatrag više od dva desetljeća, što je rezultiralo doista golemim brojem zasebnih djela i još većim brojem članaka po časopisima i zbornicima, pravim morem literature u kojoj se nije lako snaći čak ni onima usko specijaliziranima, a da o „političkim savjetnicima“ u potrazi za akademskom legitimacijom i ne govorimo) i liberalizmu (tu je stanje bar nešto bolje, u smislu postojanja literature koju treba konzultirati). Rezultat, pak, autorova bjelodanoga nepoznavanja literature i problema kojim se želio baviti jest i to da u uvodnome dijelu svoga teksta iznosi nekoliko u najmanju ruku smješnih tvrdnji, poput one da je „(s)amo jedan autor, Elie Kedourie, status, broj 16, ljeto 2013. 141 Tekstom na knjigu pokušao da istraži ove korijene (filozofske korijene nacionalizma – op. M.A.) iz perspektive historije ideja“30. Djelo Elie Kedouriea je prvi put tiskano 1960. i do danas je imalo četiri izdanja31, a njegovo značenje u današnjoj teoriji koja se bavi nacionalizmom svodi se na ilustraciju razvoja istraživanja, pa ga uglavnom nitko ni ne citira zbog spoznaja do kojih je došao. Samo nabrajanje autora čiji su rezultati, između ostaloga i istraživanja idejnih korijena nacionalizma, učinili Kedourievo djelo zastarjelim zahtijevalo bi najmanje pola stranice32. U „kotlinskim“ raspravama Z. Hadžidedić se, međutim, napadno razmeće poznavanjem autoriteta na području istraživanja nacionalizma33, pa mi je u tome kontekstu pozornost privukla činjenica da u svojoj knjizi citira, kao jedno od konzultiranih, i djelo Liah Greenfeld34, ali autoricu ne navodi u naputku za rad mlađemu kolegi. Obzirom da se u svome djelu bavi mišlju Algernona Sidneya, engleskoga političkog mislioca 17. stoljeća, čini se gotovo nevjerojatnim da se u takav posao upustio bez potpore koju u tome smislu daju razmatranja Liah Greenfeld, autorice koja je prva jasno uočila i objasnila engleske ranomoderne korijene europskoga nacionalizma. Stvar postaje još čudnija uzme li se u obzir da je devet godina nakon ključnoga djela Nationalism. Five Roads to Modernity ista autorica objavila drugu, isto tako opsežnu knjigu u kojoj razvija tezu prema kojoj čak i kapitalizam ima ishodište u diskurzivnoj formaciji koja se zove „nacionalizam“35. No, pogledajmo kako Z. Hadžidedić 30 Hadžidedić, 2012a, 9. 31 Na raspolaganju sam imao drugo izdanje knjige, iz 1961. godine (Kedourie, 1961), koje se od aktualnoga 4. izdanja razlikuje po tomu što nema „Pogovor“ na devet stranica. 32 Poseban problem u djelu Z. Hadžidedića predstavlja oslonac isključivo na djela podrijetlom s anglofonoga područja, pri čemu se zanemaruje izrazito bogata i vrijedna njemačka tradicija istraživanja povijesti nacionalizma (što ta tradicija donosi može se nazrijeti iz teksta jednoga hrvatskog autora koji ju očigledno dostatno poznaje – usp. Cipek, 2007), ili pak ona frankofona, koja nije ništa manje vrijedna. No, ova zamjerka ne ide samo na račun Z. Hadžidedića, nego i takva autoriteta kakav je Anthony Smith, kod kojega je praktično nemoguće naći literaturu koja nije na engleskom jeziku (govoriti o razlozima ove ignorancije, a što je svakako povezano s oblikovanjem imperijalnoga diskursa o kojemu je bilo riječi, odvelo bi predaleko od postavljenoga okvira ovoga teksta). Pa ipak za snaći se u moru anglofone literature o nacionalizmu i nacijama preporučljivo je krenuti od Özkirimli, 2010. 33 Mlađega kolegu, Eldara Sarajlića, upozorava da je trebao „proučiti brojna djela o nacionalizmu napisana u posljednjih četrdesetak godina (Kedourie, Gellner, Anderson, Barth, Smith, Brubaker, itd.)“ – vidi: http://doznajemo. com/2012/04/11/sta-je-sporno-u-vjerovanju-da-ce-se-obnoviti-osjecajzajednicke-pripadnosti-bih/ (pristup ostvaren 24. 4. 2013). Kad se već odlučio spomenuti imena autoriteta, valja onda primijetiti: Kedourie je ipak daleko od toga statusa; Fredrik Barth tek je posredno važan za razvoj misli o nacionalizmu; konačno, u svojoj knjizi sam citira samo jednu od dvanaest knjiga (to je rezultat brze pretrage i podatak ne pretendira na točnost) što ih je objavio Anthony Smith, pri čemu ih čak osam već u naslovu imaju pojam „nacionalizam“ (ne i ona citirana kod Hadžidedića). izlazi na kraj s L. Greenfeld: prvi je puta spominje uz tvrdnju da je ona „primijetila“ kako se36 nacionalizam po prvi put praktično pojavio kada je u 17-stoljetnoj Engleskoj termin nacija poprimio svoje moderno, široko i neprecizno značenje suverenog naroda, i time stekao potencijal za sva semantička pomjeranja sa političkim implikacijama. U Sidneyevim Discourses Concerning Government, implikacije termina nacija kao termina koji označava suvereni narod bile su elaborirane po prvi put, i – ako slijedimo logiku koju nudi Greenfeld – Algernon Sidney bi zbog toga trebalo da bude priznat kao osnivač doktrine nacionalizma, ništa manje nego kao jedan od osnivača doktrine liberalizma. Što, pak, i gdje na takav ili sličan način govori L. Greenfeld? Uočavajući značenje Staroga Zavjeta „kao vrela pučkoga idioma za iskazivanje nastajuće nacionalne svijesti“, ona govori o engleskim prijevodima Biblije (iz 16. stoljeća) te konačno svoju misao ovako uobličuje37: ... ne postoji izravni ekvivalent riječi „nacija“ (posebice u njezinu modernom značenu) ni u biblijskom hebrejskom ni u biblijskom grčkom jeziku. Pa ipak, sve engleske Biblije koriste tu riječ. Ovo bi se dalo lako objasniti bez poziva na rast nacionalnoga osjećaja da je latinski natio korišten u istim kontekstima u Vulgati, s kojom su engleski prevoditelji Biblije bili dobro upoznati i koja je na neke od njih (poglavito na Milesa Coverdale) utjecala. No, natio se u Vulgati ne koristi na isti način. „Autorizirana verzija“, ili King James Bible (koja se samo datumom tiskanja, 1611. godine, može vezati uz „17. stoljeće“ – op. M.A.), je posebice upečatljiva u ovome smislu. Za početak, riječ „nacija“ u toj se verziji pojavljuje 454 puta, što treba usporediti sa stotinu puta ponovljenim natio u Vulgati. Štoviše, u Vulgati se bez izuzetka rabi u svezi s rodovskim i jezičnim zajednicama; pojam ima ograničene „etničke“ konotacije. Nasuprot tomu, u engleskome prijevodu riječ „nacija“ ima višestruko značenje, koje korespondira s drugim engleskim vrelima istoga doba. Ona godine na tradicionalnom godišnjem „Gellner Lecture“ što ga organizira upravo LSE (to znači da te godine Z. Hadžidedić nije bio na predavanju, iako je „studirao“ na LSE-u), a prema kojima je „(n)acionalizam ukratko moderna kultura. To je simbolički nacrt realnosti moderniteta, način na koji vidimo, pa susljedno tomu i konstruiramo svijet oko nas, specifično moderna svijest ... (N)acionalizam je u temelju sekularna i humanistička svijest oslonjena na načela narodnog suvereniteta i egalitarizma. Ove su tri značajke nazočne u svakom posebnom slučaju manifestacije nacionalizma. Moderna je kultura suštinski, govoreći uopćeno, nacionalistička u smislu da se u njezinoj jezgri nalazi nacinalistički svjetonazor i da ona taj svjetonazor projicira u svaku sferu kulturne/društvene aktivnosti“ (Greenfeld, 2005, 326 i 327 – citirati ove riječi ne znači, naravno, prihvatiti stajalište autorice doslovno i u potpunosti). 34 Riječ je o djelu Greenfeld, 1992, koje Hadžidedić, 2012a, citira na tri mjesta u svojoj knjizi (51, 64, 71), no na takav način da se jasno raspoznaje kako djelo nije ni vidio a kamoli pročitao njegovih skoro pet stotina stranica. 36 Hadžidedić, 2012a, 51. U bilješci je navedeno samo ime autorice i naslov djela, dočim upute na stranicu ili stranice nema! 35 Greenfeld, 2001. Od kolike je važnosti konzultirati djelo Liah Greenfeld za nekoga tko pokušava utvrditi svezu između nacionalizma i liberalizma pokazuju autoričine tvrdnje izrečene (pa potom i tiskane) 2005. 37 Greenfeld, 1992, 52. Autoričin ću tekst nešto opširnije citirati kako bih upozorio na Hadžidedićevo „čaršijanersko muljanje“ pri reprodukciji nečijeg tuđeg sažetka misli L. Greenfeld. 142 magazin za političku kulturu i društvena pitanja Tekstom na knjigu se rabi kako bi se označilo pleme koje vezuju rodbinske i jezične veze, kao i rasa, no u najmanju ruku isto tako često se rabi kao sinonim za narod, političku tvorbu, pa čak i teritorij. ... Značenje riječi „nacija“ je vrlo često nepogrješivo političko. Dakle, ako čitate Liah Greenfeld ne možete niti pomišljati na to da iza bilo kojega teksta „otkrijete“ osobu kojoj možete prikačiti svečanu titulu „osnivača doktrine nacionalizma“ – nije ovdje riječ o „parnom stroju“, „letjelici“, „električnom štednjaku“, stvarima koje imaju precizno definirane izumitelje. Riječ je o diskurzivnoj formaciji čije je oblikovanje kolektivno djelo, a ona sama postaje dio fonda „društvenog znanja“ kojim se ljudi koriste posve nesvjesni da to rade, dograđujući (dakako, nakon izuma tiska i enormnoga širenja kruga čitatelja) svakom novom uporabom to kolektivno intelektualno i duhovno zdanje koje na naše živote onda utječe na vrlo praktične načine. To je uostalom uočio i sam Z. Hadžidedić a da toga uopće nije svjestan, jer nije do kraja obavio svoj akademski zadatak i ne zna ono što se od doktoranda koji se time bavi očekuje da zna. On, kako se pokazalo u aferi s bivšim američkim veleposlanikom, zacijelo zna kako u BiH „parlamentu“ prikupiti glasove, vjerojatno zna kako urediti da XY dobije posao koji se plaća državnim novcem i kako se naplaćuje dug nastao takvim odnosom, zna čak, i to jako dobro, kako se djecu na internetskim stranicama uči nacionalizam, ali sve to ne pomaže u izradi doktorata, osim možda u „kotlini“. Naime, na stranici njegove knjige koja prethodi onoj s „epohalnim otkrićem osnivača doktrine nacionalizma“, raspravljajući način na koji Algernon Sidney rabi pojam „nacija“, on veli38: Dvosmislenost sa kojom Sidney koristi termin nacija je eminentno moderna: semantički i kognitivni sadržaj tog termina permanentno se pomjera, od toga da on označava tijelo naroda ujedinjeno zajedničkim zakonodavnim institucijama (ili, dodatno, zajedničkom kulturom, jezikom, religijom), do toga da označava državu kao političku instituciju, ili do toga da označava zemlju kao geografsku, prije nego političku kategoriju. Upravo zato što nije uzeo u ruke knjigu koju citira (a to je ono što se u akademskoj zajednici „kotline“ vrlo brzo nauči kao poželjna procedura – osobno iskustvo petnaestogodišnje participacije u toj zajednici je u tome smislu nenadoknadivo, pa bih o tome mogao pričati ili pisati pola dana), on zapravo, gotovo pa doslovno, ponavlja ono što je L. Greenfeld rekla razmatrajući geneaologiju nacionalizma kao diskursa, uvjeren da je otkrio nešto jako veliko i novo. Takvom tipu „otkrića“ pripada i izričaj koji se mora u cijelosti citirati kao zorni primjer „akademske bezobraštine“, sastavnoga dijela lokalne akademske kulture. Naime, razmatrajući pojavu pojma „suvereni narod“ u sklopu diskursa što ga razvija J.J. Rousseau (divljenja je, inače, vrijedna hrabrost čovjeka koji djelo francuskoga mislioca poznaje samo u engleskom pri- jevodu, pa se temeljem toga upušta u suverenu raspravu o semantičkim nijansama), Z. Hadžidedić se opet, po nesreći, poziva (u bilješci) na L. Greenfeld, pa veli39: Prema Liah Greenfeld, nacionalizam je nastao kada je termin nacija poprimio značenje suvereni narod. Ovo se prvi put dogodilo u 17. stoljeću, tokom Engleske revolucije ... Dodao bih da je takvom razvoju događaja, a time i usponu engleskoga nacionalizma, vjerovatno bitno doprinijelo ranije otcjepljenje Engleske od Katoličke crkve, pod Henryjem VIII. Ostavimo po strani to što ovako sročene misli i zaključka nema nigdje u djelu L. Greenfeld – u svezi s Revolucijom ona upozorava da su ta dva desetljeća „izgurala“ božje proviđenje iz objašnjenja društvenih promjena, stavljajući naglasak na praktično djelovanje ljudi te se koristi rezultatima poznatoga povjesničara Christophera Hilla i doslovno citira njegovo stajalište prema kojem je Revolucija veliki broj ljudi „uvukla u političko djelovanje tijekom revolucionarnih četrdesetih i pedesetih godina (17. stoljeća – op. M.A.), dovodeći ih u situaciju izravnije dominacije Londona ... (stoga je) nacionalna svijest bila raširena na nova područja i niže društvene slojeve“40. Pravu mjeru nepoznavanja stvari o kojima se želi autoritativno govoriti, međutim, otkriva ono Hadžidedićevo „dodao bih ... vjerovatno“ – čak i pomisliti da se drugi nisu dosjetili mogućnosti dovođenja u svezu crkvenoga odvajanja od Rima i susljednoga oblikovanja nove svijesti pod utjecajem toga epohalnog događaja (za to je skovan i poseban izričaj – „politička teologija“) je onaj tip naivne bahatosti tako karakterističan za autističnu kulturu „kotlinske akademije“. U normalnim okolnostima prvi poriv kad se čovjeku učini da vidi nešto važno jest provjeriti jesu li i drugi to vidjeli – slijedi traganje po relevantnim publikacijama (što je, dakako, olakšano ako „studirate“ u Londonu s njihovim knjižnicama i „bazama podataka“) te (gotovo izvjesno, ali ne uvijek, kako pokazuje onaj originalni dio njegova istraživanja) pronalaženje golemoga broja sličnih uvida. Takvi su uvidi, inače, uobičajeno posljedica čitanja, a kako je to, izvan Hrvatske i BiH, masovna aktivnost, tako se i događa da veliki broj ljudi dolazi do istih uvida i zaključaka. No, „naučnik“ iz ovakve sredine ne bi bio to što jest kad bi postupio tako – on će svoju „originalnu“ zamisao izbaciti pred čitatelja pod odrednicom „vjerovatno“, pa neka drugi razbijaju glavu je li to tako ili nije. Posljedica, pak, toga što Z. Hadžidedić nije pročitao literaturu neophodnu za interpretaciju starih tekstova s kojima se uhvatio u koštac je na jednoj strani konstantni proces „otkrivanja tople vode“ – on je zapravo cijelo vrijeme u poziciji učeno objašnjavati „zapanjujuću“ činjenicu da iz slavine izlazi topla voda ako se okrene onaj kružni predmet obojen crvenom bojom, ili što je još više zadivljujuće ako se ona, dulja ili kraća, ručica podigne i okrene u lijevo, na crveno 39 Hadžidedić, 2012a, 71 bilj. 164 (naglasio M.A.). 38 Hadžidedić, 2012a, 50. 40 Greenfeld, 1992, 72-77 (s citiranim tekstom na str. 77). status, broj 16, ljeto 2013. 143 Tekstom na knjigu obojenu stranu. Nema nikakve dvojbe da je to jasno vidio i ocjenjivač njegove teze podastrte LSE-u te je od kandidata zacijelo zahtijevao doradu koja je podrazumijevala daljnje čitanje kako bi se onom prvotnom uspjehu s raščlambom tekstova pet mislilaca dao pravi akademski okvir. No, prijeki zadaci u „borbi za državu BiH“ (i bolju vlastitu budućnost u njoj – rušenje paketa ustavnih promjena) ispriječili su se na putu kandidatova akademskoga profiliranja, pa je rukopis u istom obliku našao put do sarajevskoga FPN-a, gdje se o takvim „trivijalnim sitnicama“ kao što je čitanje relevantne literature ionako nikad nije vodilo računa – pa nije „bez vraga“ tamo profesorom, i to ni manje ni više no „opće sociologije“, bio glavom i bradom Hamdija Pozderac, jedan od legendarnih boraca za „državu BiH“ i, sudeći prema poslovima koje je radio i funkcijama koje obnašao, čovjek „renesansne širine“. Naime, uz to što je bio profesor „opće sociologije“ na sarajevskom FPN-u cijelo to vrijeme, bio je od 1971. godine „predsjednik Skupštine SR BiH“, a od 1982. je bio na čelu komunističke partije u istoj Republici, što je inače bila najvažnija partijsko-državna funkcija. Posao u akademskoj zajednici služio mu je kako bi, u dirljivo naivnoj formulaciji jednoga „kotlinskog“ povjesničara, „održavao svoju ljubav prema znanosti i teorijskom proučavanju političkih sistema“. Znanost kojom se bavio i teorija političkih sistema, kakvu je vjerojatno „predavao“ i kakva i danas zna „izviriti“ u govoru i pisanju njegovih nasljednika na toj instituciji, omogućili su mu i tako duboke uvide da je još 1983. godine mogao zaključiti kako bi „(u)vođenje treće smjene u čitavoj industriji osiguralo zapošljavanje 72 000 radnika što je više od pola onih koji čekaju posao u BiH“41. Bila je to „čista samoupravno-socijalistička znanost“ – utvrditi broj radnih mjesta, izračunati koliko tih radnih mjesta uključuje mogućnost (nota bene: ne potrebu) rada u noćnoj smjeni, i tako dobiveni broj oduzeti od postojećega broja nezaposlenih. Kako je izgledala ta „znanost“ u očima samih aktera vidi se iz riječi neuobičajeno iskrenoga i jednostavnog izričaja H. Pozderca, oblikovanoga 1986. godine kao odgovor na sklop optužbi prema kojima je plagirao dijelove knjige beogradskoga politologa Petra Mandića. Iznerviran tim tvrdnjama, H. Pozderac je „skinuo rukavice“ i ostavljajući pretenzije o učenosti pučkim riječima objasnio: „ja sam kao čovjek koji se tom problematikom bavi više decenija i kao profesor toliko puta sam pisao i govorio o demokratskom centralizmu, dakle i mnogo prije Petra Mandića i njegove knjige, da je valjda jasno da nisam mogao imati neku posebnu namjeru da kradem njegove ideje. Poslije sam provjerio da je on prepisivao od Kardelja, Kardelj od Lenjina, a Lenjin od Plehanova ... I na kraju, Hamdija lopov“42. Dakle, prema shvaćanjima koja su vrijedila u tome svijetu ideje se normalno prepisuju, ali može postojati i posebna namjera krađe, a sve se to poslije („više decenija“, koliko se autor time bavio) provjerava, kad nešto postane sporno. Izrečeno/napisano beskrajno je 41 Sve informacije koje se odnose na H. Pozderca, uključujući i onu karakterizaciju po kojoj je riječ o „borcu za BiH“, te citati u tome sklopu potječu iz Mulaosmanović, 2010, 123 i d. 42 Mulaosmanović, 2010, 132, bilj. 418 (naglasio M.A). 144 magazin za političku kulturu i društvena pitanja interesantno i znakovito na više razina, pa bi zasluživalo posebnu raspravu, zajedno s načinom kako današnji povjesničar tretira te riječi, no o tome nekom drugom prigodom. Ovdje, pak, izjava pod pravo svjetlo stavlja instituciju u kojoj je H. Pozderac mogao desetljećima biti profesor „opće sociologije“, a u takvome svjetlu nije nikakvo čudo što ta i takva znanstvena institucija može bez problema prihvatiti tezu koja nije prihvaćena na LSE! Na drugoj strani, nedostatak čitanja ostavio je autorova polazna stajališta nedovoljno izbrušenima i realno neinterioriziranim – u kratkim uvodnim pripomenama on sam nacionalizam definira praveći gaf kakav je moguć samo u sarajevskim akademskim krugovima. Naime, za polazno stajalište uzima Z. Hadžidedić, prema vlastitom izričaju „teorije nacionalizma čiji autori su Rogers Brubaker i Mark Beissinger“43. I dok bi se za Rogersa Brubakera još i moglo prihvatiti da je razvio teorijsku misao o nacionalizmu (doduše tek onom suvremenom i aktualnom, jer kao klasični sociolog nije sklon dijakronom uklonu i razmatranju promjena kroz vrijeme), pojava imena Marka Beissingera mora kod svakoga tko zna nešto o literaturi posvećenoj nacionalizmu izazvati čuđenje. Mark Beissinger je, naime, politolog koji se već odavno bavi SSSR-om, a onda dakako i raspadom sovjetskoga imperija te postkomunističkim političkim naslijeđem SSSR-a, pri čemu je svakako najvažnije njegovo politološko djelo ono o udjelu nacionalističke mobilizacije u procesu raspada „prve zemlje socijalizma“44. No, Beissengerovo ime nikad i nigdje nije ušlo u krug autora koji se smatraju „teoretičarima nacionalizma“, a o tomu da je on autor posebne „teorije supstancijacije nacije“ da i ne govorimo45. Razlog, pak, zašto ga upravo Z. Hadžidedić promovira u autoritet na tome području i tvorca ni više ni manje no jedne od „teorija nacionalizma“ jest to što se njegov članak našao u zborniku posvećenom Ernestu Gellneru i njegovu doprinosu „teoriji nacionalizma“, očito jedne od rijetkih publikacija koje se bave nacionalizmom a koje je Z. Hadžidedić imao u rukama. Ali, „ne lezi vraže“ – kako kaže sam urednik zbornika, John Hall, Beissinger u tome tekstu, ponukan Gellnerovim idejama, „teoretizira politiku“ a ne „nacionalizam“, posve u skladu sa svojim profesionalnim iskustvom i akademskom ekspertizom46, pa u tome slučaju o „teoriji nacionalizma“ može govoriti samo netko s vrlo oskudnim znanjem o predmetu. Z. Hadžidedić je upravo takav slučaj – iako je napisao knjigu o nacionalizmu 43 Hadžidedić, 2012a, 12. 44 Beissinger, 2004, je djelo tiskano kod uglednog nakladnika CUP, s određenim odjekom u znanstvenim krugovima, ali u njemu nema ni natruha osobene teorijske razrade pojma „nacionalizam“. 45 Da je, kao što nije, Z. Hadžidedić pročitao temeljnu sociološku literaturu, iako u „kotlini“ figurira kao „poznati sociolog“, bilo bi mu jasno da se iza izričaja o „supstancijaciji nacije“ kriju postupci i procesi koji se u toj literaturi nazivaju „simbolička“ i „diskurzivna“ konstrukcija zajednice (vidi: Lincoln, 1989, i Cohen, 1985), pa bi onda razumio i zašto, primjerice, U. Özkirimli tvrdi kako je „postojanje nacionalističkoga diskursa tek ‘potrebni’, ali ne i ‘dovoljni’ razlog postanka pojedinih nacija“ (Özkimirli, 2010, 214). 46 Zbornik Hall, 1998a, uključuje i raspravu Beissinger, 1998, a ocjenu o „teoretiziranju politike“ donosi uvodni tekst, Hall, 1998b, 12. Tekstom na knjigu (i to s dobrim rezultatom), on o njemu zna vrlo malo, a vrlo malo zna jer je malo i pročitao, što se jasno vidi iz bibliografije priložene na kraju njegove knjige, ali i cijele dosadašnje raščlambe. Među onim rijetkim stvarima koje je pročitao su i tekstovi R. Brubakera i M. Beissengera, ali se čini da ostatak zbornika nije čitao, jer da jeste, a poglavito rasprave Brendana O’Learyja, Toma Nairna i Miroslava Hrocha47, veliko je pitanje bi li poput papagaja ponavljao Gellnerovu misao kako „nacionalizam pravi nacije tamo gdje ih nema“48. Uglavnom, Z. Hadžidedić nije pročitao sve ono što se podrazumijeva kao neophodna literatura pri izradi prosječnog doktorata i to je vidljivo na svakoj stranici njegove knjige. Nedostatak čitanja je rezultirao nedorađenim stajalištima, neizgrađenim konceptima i iz toga proizašlom nemogućnošću uočavanja problema i povezivanja spoznaja do kojih je došao realno vrijednom raščlambom izvornih tekstova. Uslijed toga što su mu se pomiješale temeljne kategorije – nacionalizam kao diskurzivna formacija s dugom poviješću49; politička „doktrina nacionalizma“, izvedena i razvijena iz diskurzivne formacije nakon njezina prvoga „sklapanja“ tijekom 16. stoljeća, koja vidi i zaziva kao normu podjelu svijeta na „nacionalne države“50; „etnicitet“ kao diskurzivna formacija 47 O’Leary, 1998; Nairn, 1998; Hroch, 1998 – ova posljednja donosi poglavito uvjerljive argumente kojima se neke Gellnerove postavke stavljaju pod veliki znak pitanja. 48 U knjizi je ta misao ponovljena, koliko sam na brzinu, kolacioniranjem engleskoga i teksta na bosanskom jeziku, mogao utvrditi, tri puta – Hadžidedić, 2012, 11, 13, 68, a autor je ponavlja i u svakome javnom istupu. U raspravi iz 1992. (objavljenoj na engleskome jeziku 1994. godine – Gellner, 1994 – a koju Hadžidedić očito nije čitao, iako stajališta Gellnera, kako sam tvrdi, jako cijeni) s Hrochovim odavno oblikovanim stajalištima (izvorno još krajem 60-ih godina 20. stoljeća, ali na engleskome tek 1985. godine – već je činjenica da s Hrochom nije raspravljao dok se nije pojavio engleski, skraćeni, prijevod njegova djela jasni pokazatelj u kojoj je mjeri sam Gellner prožet duhom „imperijalnog diskursa“) Gellner je sam zaključio kako bi prihvaćanje Hrochovih ideja vodilo zaključku kako su u slučaju „malih nacija“ (pojam nema veze s veličinom) nacije proizvodile nacionalizam, a onda je tu ideju odbio s obrazloženjem da ju je nemoguće braniti (195 i d.). Njegovo je objašnjenje jednostavno i svodi se na pozivanje na „mitove“ 19. stoljeća, „nacionalizam i marksizam“, no vrijedi primijetiti: Hroch je povjesničar koji svoje tvrdnje temelji na istraživanjima izvornog materijala vrela i više no dobrom poznavanju lokalnih prilika, dočim je Gellner tvorac „velikih teorija“ oblikovanih po načelu one size fits all (njegovo je vladanje „lokalnim znanjem“ za mnoga područja kojima se bavi više no šepavo – za autore poput Z. Hadžidedića bilo bi više no korisno pogledati djela kakva su, primjerice, ona Judson – Rozenbilt, 2005, ili Roudometof, 2001, i provjeriti kako Gellnerove ideje prolaze u susretu s povijesnom stvarnošću). Pritisnut zauzeti stajalište, u ovoj raspravi ne bih „dao za pravo“ ni jednome od sudionika – M. Hroch nije uzeo u obzir mogućnost da se „buđenje nacije“, uza sve njegove precizne društvene kvalifikacije, ipak odvija usvajanjem „nacionalizma“ (kao diskurzivne formacije popunjene sadržajima „lokalnoga znanja“), dočim Gellnerovu „opću teoriju“ ne držim uvjerljivom upravo zbog njezine strech naravi, ali i stoga što je jasno pobijaju rezultati do kojih je došla primjerice L. Greenfeld, ali i mnogi povjesničari koji se bave srednjovjekovnom i ranomodernom poviješću Europe (usp. samo kao primjer način na koji Gellnerova najvažnija stajališta dezavuira Hermet, 1997, 54 i d., 70 i d.). 49 Jedna od najjasnijih i najdosljednijih, ako ne i najjasnija i najdosljednija, eksplikacija temeljne zamisli da je nacionalizam u prvome redu diskurzivna formacija je ona predočena u Callhoun, 2007. 50 Vrijedi svakako upozoriti na uvjerljivo stajalište L. Greenfeld prema kojemu „nacionalna država“ zapravo nikad nije stvarno postojala (kao što ni predmodernih društava51; političke doktrine o uređenju nacionalnih društava (liberalizma itd.) – i vremenski planovi – aktualni trenutak nacionalnoga diskursa i vrijeme i okolnosti njegova postanka i oblikovanja – njegov je tekst krajnje neobičan; s jedne strane on ima izvanredan rezultat istraživanja, ali je taj rezultat po akademskim kriterijima tako traljavo predočen da se lako može dogoditi da djelo bude proglašeno posve bezvrijednim i beznačajnim. Što je sve propustio uraditi Z. Hadžidedić može se zorno raspoznati uzme li se u ruke ovdje već spominjana knjiga U. Özkirimlija, također nastala iz autorove doktorske teze (nije beznačajno pripomenuti kako je i Özkirimli bio student na LSE, gdje je stekao akademski stupanj MA – ne bih, poznajući načine funkcioniranja akademskih institucija, bio puno iznenađen da je Z. Hadžidediću, među ostalim, bilo sugerirano pogledati upravo to djelo). Tu se jasno može raspoznati što znači oblikovati vlastiti teorijski stav o predmetu istraživanja (a ne pokušavati „slijepiti“ teorijski okvir na temelju dvije-tri pročitane knjige i članka)52, dakako poznajući relevantnu literaturu, prihvaćajući, interiorizirajući i dalje nadograđujući tuđe spoznaje i ideje, što je zapravo i smisao akademskoga pothvata, čak i onda kad je riječ o originalnim i vrijednim rezultatima istraživanja. Prava vrijednost originalnih rezultata do kojih je došao Z. Hadžidedić pojavljuje se tek u svjetlu čitanja većega dijela onoga što je ovdje već ili će tek biti citirano, a što je zapravo neke vrsti uvoda za kanon tekstova koji su podloga za akademsku raspravu o nacionalizmu (za koju se Z. Hadžidedić zbog svog bjelodanoga neznanja očito nije kvalificirao – tražeči metaforu za njegov cijeli postupak palo mi je na pamet da bi se on mogao usporediti s postupkom ribiča koji je ulovio kapitalni primjerak i onda ga ostavljenog na livadi pustio da istrune jer nije znao ni kako ga očistiti ni kako, eventualno očišćenoga, pripraviti). Na ovu konstataciju prema kojoj se Z. Hadžidedić, unatoč vrijednom rezultatu do kojega je došao, jednostavno nije „totalitarni sustavi“ nisu nikad uspjeli ostvariti svoju ambiciju totalne kontrole), već je riječ o ideji iz sklopa onoga što se u francuskoj intelektualnoj tradiciji naziva „društveni imaginarij“, a u njemačkoj „društveno znanje“ (vidi: Greenfeld, 2004, 41-42; za „imaginarij“ francuske intelektualne tradicije vidi Le Goff, 1993, 7 i d., a za kategoriju „društvenog znanja“ u njemačkoj intelektualnoj tradiciji Oexle, 2000, 41 i d.). 51 Ovdje upućujem na ono što sam napisao 2008. godine, definirajući etnicitet kao ideologiju (možda bi ispravnije bilo i ovdje koristiti pojam diskurzivne formacije) koja „organizira znanje o kulturnim značajkama (jezik, običaji, različiti oblici legendi i mitova) u kognitivne i interpretativne sheme, što onda omogućuje kategoriziranje ljudi u izravnim društvenim interakcijama. Ključne su distinkcije u odnosu na nacionalizam odsustvo masovne diseminacije ovako organiziranog znanja, potom s time povezani nedostatak neizravne masovne komunikacije u sudionika društvenih procesa te, konačno, odsustvo jednoobraznosti ideološkoga poticaja koji se kroz prostor i vrijeme širi difuzijom“ (Ančić, 2008, 17). Inače često zazivanje etniciteta kao kategorije društvenog života današnje BiH je zapravo nastojanje na delegitimiranju već u potpunosti integriranih i oblikovanih (od 20-ih godina 20. stoljeća) modernih nacija Hrvata i Srba, što radi i Z. Hadžidedić, no na to se uopće ne isplati trošiti vrijeme (onome tko želi znati, puno toga u svezi s etnicitetom u predmodernoj BiH bit će jasno pročita li djelo Džaja, 1999, koje je u tome smislu još uvijek neprevaziđeno) – na to ću se još ukratko vratiti pri kraju ovoga teksta. 52 Vidi Özkirimli, 2010, 199-219. status, broj 16, ljeto 2013. 145 Tekstom na knjigu kvalificirao svojim uratkom za člana akademske zajednice (osim, naravno, po kriterijima institucije kakva je sarajevski FPN) valja nadovezati ponovno upozorenje kako se, zapravo, radi o pravome „političkom poduzetniku“ kojemu je akademska titula tek dio legitimacije u onoj primarnoj djelatnosti, „političkom poduzetništvu“. Iako, dakle, nedvojbeno raspolaže potencijalom za kreativan znanstveni rad, a to u prvome redu znači sposobnost uočavanja onoga što drugi, koji gledaju istu stvar, ne vide (riječ je zapravo o sposobnosti da se izdvojene činjenice povežu u obrasce koji nisu vidljivi na prvi pogled), on se ipak odlučio za drugu karijeru, onu „muljanja“/lobiranja i obavljanja izvršnih zadataka u „političkom poduzetništvu“, u kojoj doktorska titula otvara puno bolje izglede kroz vrata takvih institucija kakve su IFIMES ili America – Bosnia Foundation, a koje vape za „uglednim sociolgom i politologom“ kojemu nigdje ne možete naći bibliografiju. Njegov će originalni akademski rezultat zacijelo vrlo brzo nekome drugom poslužiti kao polazna osnovica da do kraja i na odgovarajući način izvede zaključke, tim prije što postoji engleska verzija knjige. Sam, pak, Z. Hadžidedić je iz svoje kratkotrajne „akademske avanture“, koja je realno i praktično okončana 2005. godine, kada je rukopis disertacije predao na LSE, izvukao stanovite spoznaje i s njima povezane pouke koje koristi u onoj „poduzetničkoj“ dimenziji svoga društvenog djelovanja, u svojim javnim istupima. Naime, njemu je očito jasno kako je nacionalizam tu i kako nigdje „neće otići“ – suvremeno je društvo realno nezamislivo bez te diskurzivne formacije, a ona je, s druge strane, pupčanom vrpcom povezana s državom, pa je u okolnostima kakve vladaju u BiH po njegovu sudu zapravo ključno pitanje tko nadzire i kontrolira državu kao središnje mjesto reprodukcije diskursa i ideja. U njegovim javnim istupima, bez obzira kojoj publici su okrenuti, država ima središnje mjesto, pa tako u ranije citiranom tekstu namijenjenom „djeci Sarajeva“ on tu opću imenicu čak piše velikim slovom, a zamišlja je kao „naredbodavca“, isto onako kako je to inače shvaćao i Alija Izetbegović53, čovjek koji je u novije vrijeme najsnažnije utjecao na razvoj političkih ideja kod Bošnjakamuslimana. U intervjuu koji je dao Radio Sarajevu povodom izlaska svoje knjige54, on ukratko ocrtava sliku aktualne stvarnosti i razvija politički plan za budućnost – Bosna (u ranije citiranom tekstu namijenjenom „djeci Sarajeva“ već je objasnio: „naša zemlja i naša Država je Bosna, a Hercegovina je oduvijek bila samo jedan njen dio“) je u stalnoj opasnosti od „podjele“ koja ugrožava njezin opstanak (i ovdje treba upozoriti na misaono naslijeđe A. Izetbegovića – on je u rat ušao kako bi očuvao BiH kao „potpunu s nepodijeljenom suverenošću“, ali je potpisivanjem sporazuma u Daytonu morao odstupiti od toga ratnog cilja; njegovu ostvarenju pod novim uvjetima, „nastavka rata drugim sredstvima“, posvetio je svoje cjelokupno djelovanje od 1995. do smrti55); kako bi se to izbje53 Za tu formulaciju vidi Pehar, 2011, 32. 54 Vidi bilj. 15. 55 Ovakav zaključak opširno argumentira Pehar, 2011, 43-50. 146 magazin za političku kulturu i društvena pitanja glo država treba biti konstituirana kao „nacionalna država svih Bosanaca, sa punim suverenitetom nad cijelom svojom teritorijom“. Za ostvarenje toga cilja potrebno je „stvaranje bosanskog nacionalizma“, a to se postiže, povijesna je pouka do koje je došao svojim istraživanjima, „političkom akcijom od strane malobrojne političke elite“. Z. Hadžidedić je svjestan da je to zasad nemoguće izvesti, no ne treba odustati od djelovanja u tome pravcu, a prvi je korak utjecati na službeni opis stvarnosti, i to tako da se prestane govoriti o „nacijama“ u BiH, umjesto kojih treba uvesti kategoriju „religijsko-tradicijskih zajednica“. U objavljenom tekstu on niječe postojanje čak i etničkih zajednica, kako ih pak naziva u tekstu objavljenom na engleskom jeziku 2012. godine56, ili izrijekom: „Specifično je to što svoje etničke, ili tačnije religijsko-tradicijske zajednice nazivamo ‘nacijama’“ – dakle, one nisu čak ni „etničke zajednice“, nego je točan opis onaj koji koristi sintagmu „religijsko-tradicijske zajednice“. Tamo, međutim, gdje mu je očekivana publika nešto drugačija, kao u slučaju teksta iz 2012. objavljenoga na engleskom jeziku i namijenjenog internacionalnoj publici, sve to izgleda ponešto drugačije – i tu je država u prvom planu (podrazumijeva se da tu nema velikog slova u riječi state, kao što je to slučaj s „Državom“ u tekstu namijenjenom „djeci Sarajeva“), no potreba za nepodijeljenom i suverenom državom tu je obrazložena željom za izgradnjom učinkovitoga „demokratskoga društva“ (još 2003. godine, pogrešno procjenjujući prioritete „međunarodne publike“, zalagao se Z. Hadžidedić za nepodijeljenu i suverenu državu u interesu razvoja „poduzetničkoga kapitalizma“, nasuprot „rentijerskom kapitalizmu“ koji je sukladno onomu u što je tada uvjeravao čitatelja posljedica podijeljene države57). To „demokratsko društvo“ je moguće ostvariti tek s poništenjem nacionalnog diskursa (i opet naravno, u ovome tekstu nema 56 Vidi Hadžidedić, 2012b, 97. No, istini za volju i u tome tekstu (bilj. 1) on upozorava: „ovdje su tri zajednice označene kao etničke. Pa ipak, među njima nema razlika u smislu etničkoga podrijetla i jezika ... Međusobne razlike utemeljene su na različitim vjerskim tradicijama“. Nije teško zamisliti reakciju prosječnog Hrvata ili Srbina kad netko od Bošnjaka-muslimana počne mudroslovno govoriti o tomu kako su oni pripadnici nekih „etničkih zajednica“, ili čak „tradicijsko-vjerskih zajednica“ – zaviri li čovjek malo po internetskim portalima vidjet će prave salve smijeha i izrugivanje, u benignijim verzijama komentara, s „nacijom“ koja ove godine „slavi 20. rođendan“. 57 Vidi Hadžidedić, 2003. Iako publikacija u kojoj je tekst objavljen zapravo nije akademska, posvećena je naime „problemima kulture u društvenom i političkom kontekstu“ (pa svakako ne spada u one koje bi prigrlile bilo kakva „državotvorna“ i „aktivističko-kapitalistička“ stajališta), autor je tu mogao nastupati s puno više kredibiliteta sa svojim tadašnjim MPhil statusom, no što to može danas objavljujući u akademskim publikacijama, obzirom na status nikad dovršenoga PhD-a (osim ako se takvim ne računa, naravno, doktorat dobiven u „kotlini“ na FPN-u, ali tamo je ionako sve drugačije no drugdje u svijetu, tamo se i „Država“ u tekstovima namijenjenim djeci piše velikim slovom). Kako bi, međutim, zadovoljio i subverzivne kriterije publikacije u kojoj je objavio svoj tekst, Z. Hadžidedić će cijeli niz realno funkcionalnih društvenih konstrukta (međunarodna zajednica, nacije, postojeća historiografija, mirovni sporazum i proces, itd. itd.) proglasiti za utvare koristeći prefiks „tzv.“ (so-called u izvornom engleskom tekstu). Jedino što za njega nije utvara jest Bosna i Hercegovina (bez obzira na činjenicu da je među nabrojanima jedino taj društveni konstrukt realno disfunkcionalan) i, naravno, „Stranka za BiH“! Tekstom na knjigu ni riječi o produkciji državne „nacije“, ali je ona tu implicitno ako već nije eksplicitno) i sklapanjem novoga „društvenog ugovora“. Zvučne i velike riječi, poput takvih kakve su „novi društveni ugovor“, „demokracija“, „univerzalne vrijednosti“, jasno pokazuju da tekst nije namijenjen domaćoj publici u BiH jer ti pojmovi u svijetu BiH političkog spektakla gotovo i da nemaju težinu u usporedbi s pojmovima kakvi su „žrtva“, „prognanici i izbjeglice“, „agresor“, „ognjišta“. Tekst, dakle, predočava plan za političku budućnost koji može, kako autor to zamišlja nakon oskudnoga čitanja o kojemu je ovdje ranije bilo riječi, imati pozitivnu reakciju kod vanjskih političkih čimbenika, poglavito onih američkih – treba li uopće i reći: autor se nesvjesno uklapa u „imperijalni diskurs“ i očekuje intervenciju imperijalnoga središta sukladnu proklamiranim univerzalnim načelima. Ostaje otvorenim pitanje je li to u „nevinosti svoga neznanja“ Z. Hadžidedić doista misli da su „Amerikanci“ još uvijek spremni, poput viteza na bijelome konju (u imaginariju je zapadne mitologije viteški konj, dextrarius, igrao jako važnu ulogu, a njegovo se značenje održalo u metafori koju poznaju gotovo svi europski jezici) jurnuti u akciju zaštite proklamiranih filozofsko-političkih vrijednosti kao da je riječ o „dami u nevolji“. S druge strane otvara se i pitanje je li tako postavljeni plan za budućnost BiH u bilo kojoj mjeri realan? Pitanje vrijedi postaviti ako ništa drugo bar zbog djelomične točnosti Hadžidedićeve dijagnoze ustavne krize zemlje58. Odgovor počinje s konstatacijom da je „lijek“ koji on predlaže, temeljno reformiranje države oslonjeno na novi, „tačan“, kako veli sam autor, ali u bosanskoj verziji argumenta, opis stvarnosti: u BiH nema nacija već samo tradicijsko-religijskih zajednica, a priori iluzija. Svaka dalja rasprava na tu temu značila bi „ponavljanje gradiva“ iz rasprave što se na stranicama Statusa i Odjeka te na nekim internetskim portalima vodila oko knjige Mirjane Kasapović Bosna i Hercegovina: Podijeljeno društvo i nestabilna država. Ta je rasprava pokazala jednu vrst hiperopije (dalekovidosti) kod sarajevskih „političkih filozofa“ koji imaju ozbiljnih problema u raspoznavanju bliske stvarnosti koja ih okružuje, uslijed deformacije izazvane onim što sam u sklopu te rasprave nazvao nereflektiranim ili neosviješćenim nacionalizmom. No, već se u toj prethodnoj 58 Vidi razmatranja u Hadžidedić, 2012b, 100. Konstatacija kako samo (etnički podijeljena) struktura države ne daje mjesta za kompromis ne može se smatrati potpuno točnom – veliku ulogu u definiranju prostora za kompromis igra „horizont očekivanja“ biračkoga tijela koje daje i oduzima mandat političkim elitama, a upravo se tu i javljaju najveći problemi. Na bošnjačko-muslimanskoj strani stvoren je „horizont očekivanja“ (a u tome je sudjelovao i sudjeluje i Z. Hadžidedić) koji realno isključuje mogućnost kompromisa (nepodijeljena i suverena država je središnji dio programa svih političkih stranaka koje se mogu smatrati „bošnjačkim“ po tome čije glasove dobivaju, a ne po tome kako se kroz nazive predstavljaju); na srpskoj strani još je uvijek u biračkom tijelu izuzetno snažan ressentiment zbog raspada Jugoslavije, pa se od političke elite očekuje stalno „kažnjavanje“ suprotne strane onemogućavanjem bilo kakvoga kompromisa koji bi od BiH stvorio funkcionalan konstrukt. Uz to, političkim elitama (a tu je već riječ o sve tri strane) zbog njihove duboko usađene predatorske naravi (već je pokazano da je i u tome Z. Hadžidedić itekako aktivan kao „lobist“) odgovara stanje permanentnoga nereda, pa je iz njihova prešutnog kompromisa o njegovom održanju jasno vidljivo da prostora za kompromis ima. raspravi pojavila ideja „redeskripcije stvarnosti“, pa po tome ideje Z. Hadžidedića o „novom (točnom) opisu stvarnosti“ predstavljaju tek recikliranje onoga što je viđeno u „prošlosezonskoj predstavi“ – jedina je razlika u opravi: ovaj je put sve obučeno u odoru namijenjenu „svečanim izlascima vani“, pa se na početku čak i govori o „priznavanju stvarnoga stanja“59, koje se onda planira urediti po modelu španjolskih autonomnih regija (autorovo nepoznavanje svijeta o kojemu želi autoritativno govoriti jasno se sagledava iz činjenice da je, dok se njegov tekst spremao za objavljivanje, u Španjolskoj otvoreno i jasno artikuliran politički program za samostalnu Kataloniju, za pripremanje kojega je izazvano nezadovoljstvom ingerencijama središnje vlasti znao svatko tko se iole smatra upućenim u politička gibanja). No, čak se i u „svečanoj opravi za izlaske vani“ kakvu ima tekst o kojemu je riječ jasno razaznaje rukopis „kotlinskoga uglednog sociologa i politologa“ – već na samome početku, i prije no što dođe do faux pasa s ugledanjem na Španjolsku koja se pred njegovim očima počinje raspadati, pojavljuje se „dirljivo naivna“ konstatacija, ili „bezočna laž“ (ovisi iz kojega se kuta stvar vrjednuje), prema kojoj je „otprilike jedna četvrtina pučanstva“ u BiH uskraćena za svoja prava, jer se izjašnjavaju kao „Bosanci“, a te kategorije nema u službenoj nacionalnoj nomenklaturi60. Čak se i ona postavka o priznavanju „stvarnoga stanja“ već na slijedećoj stranici dovodi u pitanje još jednim mudroslovnim, a zapravo „zamuljanim“ argumentom kojega vrijedi, za kraj, u cijelosti citirati61: Pa ipak, konkretni interesi konkretnih populacijskih konstelacija u konkretnoj političkoj i društvenoj realnosti ne mogu se uspješno artikulirati i rješavati kroz (administrativno-upravne) jedinice utemeljene na interesima, a konstituirane na apstraktnom načelu etničkoga samoodređenja, (jer takve jedinice) po svojoj ugrađenoj nutarnjoj logici mogu samo proizvoditi, rješavati i legitimirati apstraktne etno-nacionalističke zahtjeve. Umjesto toga (ti konkretni interesi) mogu biti artikulirani, rješavani i održavani kroz transformirane (administrativno-upravne) jedinice utemeljene na njima i konstituirane na načelu zajedničke dobrobiti, bez obzira na to koincidiraju li te populacijske konstelacije s određenim etničkim identitetima ili ne. Jedini smisao ovoga filozofsko-političkoga vatrometa sastoji se u zaprječavanju, kako to autor razumijeva, dalje 59 Hadžidedić, 2012b, 101, eksplicitno navodi kao „stvarno stanje“ slijedeće postavke: „a/ činjenica (je) da se rezultati etničkoga čišćenja u realnom prostoru i vremenu ne mogu poništiti; b/ činjenica (je) da se status quo ante bellum nikad više ne može uspostaviti; c/ činjenica (je) da se problem fizičke koncentracije određenih etničkih grupa na određenom području može rješavati samo analognom političkom koncentracijom njihovih partikularnih interesa unutar partikularnih teritorija i administrativnih jedinica na razini ispod državne“. 60 Vidi Hadžidedić, 2012b, 98. Naravno da autor niti ne pokušava pojasniti kojim je to i kakvim izračunom došao do zaključka o „jednoj četvrtini pučanstva“ – to je jednostavno konstatacija kojoj se mora vjerovati, jer, za Boga miloga, bi li on (kao „ugledni bosanskohercegovački politolog, sociolog i književnik“) lagao? 61 Hadžidedić, 2012b, 102. status, broj 16, ljeto 2013. 147 Tekstom na knjigu transformacijeetničko-političkog diskursa u nacionalni, kao da to nije urađeno već desetljećima ranije. Ovdje, tek ukratko, treba podsjetiti, ostavljajući po strani nešto drugačiji srpski sučaj, na ono za što ne treba čak ni navoditi literaturu: integracija moderne hrvatske nacije (ne smije se zaboraviti: administrativno-politički okvir u kojemu je to izvedeno zvao se Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, pa je već i na toj razini to bila nacionalna politička tvorba; sva kasnija „igranja“ s pojmom Jugoslavije u tome smislu nisu imala stvarnog, masovnog i trajnog učinka, kako se to jasno pokazalo krajem 80-ih i početkom 90-ih godina istoga stoljeća) privedena je kraju političkom djelatnošću Stjepana Radića 20-ih godina 20. stoljeća. Nacionalističko načelo stvaranja zasebne teritorijalne jedinice koja pripada naciji ostvareno je 1939. proklamacijom Banovine Hrvatske i susljednim stvaranjem Nezavisne Države Hrvatske. Nove komunističke vlasti nisu više mogle (kako bi to rekao D. Chirot) „opasni“ nacionalni duh pušten iz boce vratiti natrag, pa su oblikovane (nacionalne) „Socijalističke Republike“ koje su vremenom postajale sve više „nacionalne“ a sve manje „socijalističke“ da bi onda 1991/92. te republike konačno izbacile Jugoslaviju „iz igre“. Značenje tih čina bilo bi jasno i sarajevskim „političkim filozofima“ da su ikada došli u stvarni dodir s ljudima koji su živjeli i žive u Busovači, Žepču, Duvnu (Tomislavgradu), Ljubuškom ili Stocu (a zovu se „Hrvati“). Bilo bi im to jasno i da je društvena znanost i misao u doba socijalizma opisivala i raščlanjivala stvarnost, kao što nije jer se bavila „dubokim uvidima“ kakve ilustrira ono što je rečeno o H. Pozdercu profesoru „opće sociologije“, ostvarenim na temeljima ideoloških konstrukta Moše Pijade, Edvarda Kardelja i sličnih likova, koji i danas predstavljaju „ideološku pozadinu“ toga intelektualnog kruga62. U tome bi slučaju mogli spoznati i razumjeti zašto je u kolektivnom „ormaru s uspomenama“ posebno mjesto pripadalo Banovini i „našoj državi“ (bez obzira na eventualnu svijest o zločinačkoj naravi vlasti u NDH), pa bi onda mogli shvatiti kako su se i zašto početkom 90-ih „niotkud“ pojavili predmeti sa simbolima tih političkih tvorbi, dobivši u novim okolnostima nova značenja u sklopu ponovno rascvaloga nacionalnog diskursa. Sa svim time bi onda možda mogli i razumjeti zašto su ta i takva shvaćanja, ma kako bila potiskivana u prostoru javnoga govora nakon 1945. godine, bitno utjecala na praktične postupke tih istih ljudi koji u golemoj većini nikad u SR BiH nisu vidjeli ono 62 Socijalizirani u tradiciji sedimentiranoj u desetljećima rascvata „samoupravne političke filozofije“ à la H. Pozderac i bez stvarnoga dodira s vanjskim svijetom koji im ostaje stran i nerazumljiv, kako se to vidi na primjeru Z. Hadžidedića koji nije bio u stanju privesti rad na disertaciju u Londonu onakvome kraju kakav se tamo očekuje, pripadnici toga kruga, bez obzira na to govore li o „deliberativnoj demokraciji“, „novom društvenom ugovoru“ ili nekoj trećoj, petoj ili n-toj trenutnoj „političkoj fatamorgani“ pokazuju jednu zajedničku notu – odbijanje važnosti povijesti i tradicija koje se kroz nju oblikuju. Nemoć nošenja s teretom povijesti i inače je značajka post-komunističkih elita (argument je izvanredno razvijen u Cohen, 1999) što je onda u Sarajevu, zahvaljujući uvjetima relativne zatvorenosti i samoizolacije, još vidljivije – otuda dolazi i relevantnost ovdje često korištenoga izričaja „kotlina“. 148 magazin za političku kulturu i društvena pitanja što su vidjeli u SR Hrvatskoj, odnosno u Sarajevu nisu vidjeli ono što su vidjeli u Zagrebu ili Splitu, pa čak i Rijeci ili Osijeku, a što se najjasnije očitovalo u pravcima migracija. Bilo bi im također jasno zašto u tome svijetu od 1992. godine i stvaranja Hrvatske zajednice (od ljeta 1993. i Hrvatske Republike) Herceg-Bosne nikakva Bosna i Hercegovina bez takve ili slične jedinice ne može postati fokus lojalnosti63. Čak bi i pokušaj nasilnoga „zatvaranja ormara s uspomenama“ u tome smislu, uz pomoć neke vanjske intervencije kad bi do nje došlo (a nje nikad neće biti, jer je ta intervencija svoju zadaću ispunila mirovnim sporazumom iz Daytona; u kojoj je mjeri „problem BiH“ važan u trenutnom imperijalnom središtu, američkom Department of State, nakon 2001. godine jasno se vidi iz činjenice da je za veleposlanika u tu zemlju poslan čovjek kojemu je to posljednja služba, i pri tomu tek utješna nagrada pred umirovljenje, jer nikad nije dosegao veleposlaničku razinu u napredovanju) izazvao samo nasilje kao odgovor, kao i na toliko drugih mjesta u svijetu. No, na kraju nisam nimalo siguran kako sve ovo nije jasno i Z. Hadžidediću – čovjek koji je još 2007. godine napisao onakav tekst o „kulturi žrtve i mučeništva“ te pogrešnim prosudbama oko mogućega „gašenja“ Republike Srpske nije baš toliko naivan da pomisli kako njegov plan o „novom društvenom ugovoru“ može bilo koga pokrenuti na akciju – najdalje što taj „plan“ može dosegnuti u današnjem Department of State, u kojem su činovnici i više no zauzeti svim mogućim i nemogućim krizama po svijetu, jest neka zagubljena soba s prištavim vježbenikom upravo izašlim sa sveučilišta, kojemu je glava još uvijek puna bedastoća iz knjiga D. Chirota. S druge strane, da to doista vjeruje, vjerojatno bi autor uložio daleko više truda oko promocije svojih ideja. Ovako su one samo dio „dimne zavjese“, stvaranje privida da se nešto radi oko budućnosti BiH, a pri tomu se zapravo čeka da vrijeme uradi svoje i Bošnjaci-muslimani postanu natpolovična većina u državi64, ili, što bi zapravo tek bilo pravo „političko poduzetništvo“, da se zauzme i politički konsolidira kao „nacionalni teritorij“ što veći dio Federacije BiH kao osnovica za stvarne pregovore oko preuređenja države. Mladen Ančić (Sarajevo, 1955.), u zvanju redovitoga profesora predaje različite kolegije srednjovjekovne povijesti te socijalne historije na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, na studiju Povijesti Sveučilišta u Zadru te Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. 63 U kojoj mjeri, preko diskursa i rituala izvedenih iz njega, sentimenti konstruiraju i konstituiraju društveno tkivo jasno pokazuje, temeljeći razlaganje na rezultatima do kojih su došli još Durkheim i Mauss, Lincoln, 1989, 20 i d. 64 Numerička prevlast bošnjačkoga pučanstva igrala je vrlo važnu ulogu i u idejama i stajalištima A. Izetbegovića, koji je iz toga izvodio zaključak o „većem pravu“ Bošnjaka na BiH (Pehar, 2011, 49), no kod projekcija budućih omjera je zapravo riječ o pogrešnom razumijevanju demografskih trendova, koji nisu stalna i nepromjenljiva kategorija (u tome će smislu puno toga biti jasnije nakon što se, i ako se provede popis pučanstva). Uza sve to, čak i sami puki rast broja stanovnika BiH koji se definiraju kao Bošnjaci (muslimani, Muslimani, Bosanci) još uvijek ne znači, zbog logike prostornoga razmještaja, odnosa sa susjedima i mnogo čega drugo, „preuzimanje“ BiH. Tekstom na knjigu Literatura Ančić, 2008 = Mladen ANČIĆ, Što „svi znaju“ i što je „svima jasno“. Historiografija i nacionalizam, Zagreb; Beissinger, 1998 = Mark BEISSINGER, „Nationalisms that bark and nationalisms that bite: Ernest Gellner and the substantiation of nations“, u: Hall, 1998a; Beissinger, 2004 = M. BEISSINGER, Nationalist Mobilization and the Collapse of the Soviet State, Cambridge; Burbank – Cooper, 2010 = Jane BURBANK – Frederick COOPER, Empires in World History: Power and the Politics of Difference, Princeton (N.J.); Callhoun, 2007 = Craig CALLHOUN, Nations Matter, Abingdon; Chirot, 1989 = Daniel CHIROT (ur.), The Origins of Backwardness in Eastern Europe: Economics and Politics from the Middle Ages until the Early Twentieth Century, Berkeley – Los Angeles; Chirot, 1994 = D. CHIROT, How Societies Change, Thousand Oaks (Cal.); Chirot, 2001 = D. CHIROT – Martin E.P. SELIGMAN (ur.), Ethnopolitical Warfare: Causes, Consequences and Possible Solutions, Washington (DC); Cipek, 2007 = Tihomir CIPEK, „Nacija kao izvor političkog legitimiteta“, u: T. CIPEK – J. VRANDEČIĆ (ur.), Nacija i nacionalizam u hrvatskoj političkoj tradiciji. Zbornik radova, Zagreb; Cohen, 1985 = Anthony COHEN, The Symbolic Construction of Community, London – New York (NY); Cohen, 1999 = Shari COHEN, Politics without a Past: The Absence of History in Post-communist Nationalism, Durham (NC); Džaja, 1999 = Srećko DŽAJA, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine (izv. Konfessionalität und Nationalität Bosniens und der Herzegowina – Voremanzipatorische Phase 1463-1804, 1984), Mostar; Edelman, 2003 = Murray EDELMAN, Konstrukcija političkog spektakla (izv. Constructing the Political Spectacle, 1988.), Zagreb; Fibiger Bang – Kołodziejczyk, 2012 = Peter FIBIGER BANG – Dariusz KOŁODZIEJCZYK (ur.), Universal Empire: A Comparative Approach to Imperial Culture and Representation in Eurasian History, Cambridge; Gandhi, 1998 = Leela GANDHI, Postcolonial Theory: A Critical Introduction, Crows Nest (NSW); Geertz, 2010 = Clifford GEERTZ, Lokalno znanje (izv. Local knowledge, 1983.), Zagreb; Gellner, 1994 = Ernest GELLNER, Encounters with Nationalism, Oxford; Giddens, 1984 = Anthony GIDDENS, The Constitution of Society, Berkeley – Los Angeles (Cal.); Greenfeld, 1992 = Liah GREENFLED, Nationalism: Five Roads to Modernity, Cambridge (Mass.); Greenfeld, 2001 = L. GREENFLED, The Spirit of Capitalism: Nationalism and Economic Growth, Cambridge (Mass.); Greenfeld, 2004 = L. GREENFELD, „Is Modernity Possible without Nationalism“, u: M. SEYMOUR (ur.), The Faith of the Nation State, Montreal & Kingstone; Greenfeld, 2005 = L. GREENFLED, „Nationalism and the Mind“, Nations and Nationalism 11(3)/2005.; Hall, 1998a = John A. HALL (ur.), The State of the Nation: Ernest Gellnerand the Theory of Nationalism, Cambridge; Hall, 1998b = J.A. HALL, „Introduction“, u: Hall, 1998a; Hadžidedić, 2003 = Zlatko HADŽIDEDIĆ, „Bosnia now = no future, no past: Bosnia and Herzegovina in the spring of 2003“, Variant 18(2)/2003.; Hadžidedić, 2006 = Z. HADŽIDEDIĆ, „Hejsov plan –samoubistvo iz zasjede“, Status 9/2006.; Hadžidedić, 2012 = Z. HADŽIDEDIĆ, Silom slobodni: paradoksi liberalizma i nacionalizma, Sarajevo – Zagreb; Hadžidedić, 2012a = Z. HADŽIDEDIĆ, Forced to be Free: The Paradoxes of Liberalism and Nationalism, Baden-Baden; Hadžidedić, 2012b = „Is There a Viable Model for Bosnia?“, u: Vedran DŽIHIĆ – Daniel HAMILTON (ur.), Unfinished Business: The Western Balcans and the International Community, Washington (DC); Hermet, 1997 = Guy HERMET, Nazioni e nazionalismi in Europa (izv. Histoire des nations et du nationalisme en Europe, 1996), Bologna; Hroch, 1998 = Miroslav HROCH, „Real and constructed: the nature of the nation“, u: Hall, 1998a; Judson – Rozenbilt, 2005 = Pieter M. JUDSON – Marsha L. ROZENBILT (ur.), Constructing Nationalities in East Central Europe, New York (NY) – Oxford; Kautsky, 1982 = The Politics of Aristocratic Empires, Chapel Hill (NC); Kedourie, 1961 = Elie KEDOURIE, Nationalism, London; Krleža, 2011 = Miroslav KRLEŽA, Marginalije: 1000 izabranih komentara o tekstovima za enciklopedije JLZ(pr. V. Bogišić), Beograd; Le Goff, 1993 = Jacques LE GOFF, Srednjovjekovni imaginarij (izv. L’imaginaire médiéval, 1985.), Zagreb; Lincoln, 1989 = Bruce LINCOLN, Discourse and the Construction of Society, New York (NY) – Oxford; Münkler, 2007 = Herfried MÜNKLER, Empires: The Logic of World Domination from Ancient Rome to the United States (izv. Imperien, 2005.), Cambridge; Mulaosmanović, 2010 = Admir MULAOSMANOVIĆ, Bihać i Bihaćka krajina 1971. – 1991., Sarajevo; Mutschler – Mittag, 2008 = Fritz-Heiner MUTSCHLER – Achim MITTAG (ur.), Conceiving the Empire: China and Rome Compared, Oxford; status, broj 16, ljeto 2013. 149 Tekstom na knjigu Nairn, 1998 = Tom NAIRN, „The curse of rurality: limits of modernisation theory“, u: Hall, 1998a; Norman, 2006 = Wayne NORMAN, Negotiating Nationalism: Nation-building, Federalism, and Secession in the Multinational State, Oxford; Oexle, 2000 = Otto Gerhard OEXLE, Paradigmi del sociale: Adalberone di Laon e la società tripartita del Medioevo (izv. „Die funktionale der ‘Gesellschaft’ bei Adalbero von Laon. Dentungsschemata der sozialen Wirklichkeit im früheren Mittelalter“, Frühmittelalterliche Studien 12/1978), Salerno; O’Leary, 1998 = Brendan O’LEARY, „Ernest Gellner’s diagnoses of nationalism: a critical overview, or, what is living and what is dead in Ernest Gellner’s philosophy of nationalism?“, u: Hall, 1998a; Özkirimli, 2010 = Umut ÖZKIRIMLI, Theories of Nationalism: A Critical Introduction, Basingstoke²; Pehar, 2011 = Dražen PEHAR, Alija Izetbegović i rat u Bosni i Hercegovini, Mostar; 150 magazin za političku kulturu i društvena pitanja Roudometof, 2001 = Victor ROUDOMETOF, Nationalism, Globalization, and Orthodoxy: The Social Origins of Ethnic Conflict in the Balkans, Westport (Conn.); Shumate, 2006 = Nancy SHUMATE, Nation, Empire, Decline: Studies in Rhetorical Continuity from the Romans to the Modern Era, London; Szporluk, 1988 = Roman SZPORLUK, Comunism and Nationalism: Karl Marx Versus Friedrich List, New York (NY) – Oxford; Todorova, 2006 = Marija TODOROVA, Imaginarni Balkan (izv. Imagining the Balkans, 1997.), Beograd²; Turchin, 2006 = Peter HIN, War and Peace and War: The nd Fall of Empires, New York (N.Y.); TURCRise a Wesson, 1967 = Robert G. WESSON, The Imperial Order, Berkeley (Cal.); Tekstom na knjigu Sofizam i kvadratura kruga Jergovićeva krajnje oštra kritika Tuđmanove politike prema Bosni i Hercegovini u tolikoj je mjeri drastično formulirana da bi čitatelj neupućen u zamršeno klupko nedavne povijesti ex-Jugoslavije pretpostavio da je Tuđman započeo rat u Bosni i Hercegovini, no onda se u završnim dionicama svoga teksta uzgredno osvrće na „uzaludno halabučenje nesretnika koji su se nadali da postoji način na koji bi se Radovana Karadžića moglo odgovoriti od rata“. Među tim „halabučenjem nesretnika“ prije 5. travnja 1992. nalazio se i Lovrenovićov glas koji izgleda nije vjerovao ili nije želio vjerovati u mogućnost srpskoga napada na Sarajevo, nego je ustrajao do tada u antituđmanovskoj retorici. Razlog takvom stavu Sarajeva i Lovrenovića leži u činjenici komplementarnosti ili gotovo bi se moglo reći tautologiji između titoističkog behaizma i jugoslavenstva. Stoga je za njih bilo kakvo jugoslavenstvo, makar i ono Miloševićevo, bilo puno prihvatljivije nego Tuđmanov „kroatocentrizam“ Stipe Kljaić O vaj osvrt nastao je na tragu čitanja knjige Bosna i Hercegovina – budućnost nezavršenoga rata, autora Miljenka Jergovića i Ivana Lovrenovića. Nakana je ovoga osvrta, potaknuta spomenutom knjigom, u obliku istraživačkoga eseja ući u promišljanja i ponuditi neka nova i drukčija tumačenja o „nezavršenom“ ratu, naravno izravno polemizirajući sa onima iznesenima u ovoj knjizi. Sama knjiga izašla je krajem 2010. u izdanju zagrebačke izdavačke kuće Novi Liber, u sklopu njezine posebne edicije pod nazivom Biblioteka sa zrnom soli. Koncipirana je od uvodnoga Jergovićeva eseja, intervjua koje je Jergović vodio s Lovrenovićem i niza Lovrenovićevih eseja o Bosni Hercegovini, Franji Tuđmanu i Aliji Izetbegoviću. Jergovićev uvodni dio knjige, kao priprema intervjua u tekstu pod naslovom „Sam u Bosni“1, predstavio je 1 Ivan LOVRENOVIĆ, Miljenko JERGOVIĆ, Bosna i Hercegovina – budućnost nezavršenoga rata, Zagreb 2010. 11.-32. Ivana Lovrenovića. Metaforički i doslovno, predstavljen je kao martir ideje cjelovite i jedinstvene Bosne i Hercegovine koji stoji nasuprot etno-nacionalnim paradigmama koje su ovladale političkim prostorom poslije prvih demokratskih izbora 1990. godine. Odnosno, kao zadnja linija intelektualne obrane bosansko-hercegovačkog identiteta od tada pa do danas, kakvog su slična, primjerice u moderna vremena bezuspješno pokušali stvoriti vladajući establishment avnojevske Jugoslavije (1945-1990) i Austro-Ugarske Monarhije (1878-1918).2 2 Lovrenovićeva vizija toga identiteta kojeg je zastupao i zastupa najbolje je iskazana u izrazu samoga naslova u nedavno objavljenom intervjuu s njim. Ivan LOVRENOVIĆ, „Bosanska kultura? Piši jedan, pamti tri!“ (razgovor s Emirom Imamovićem u Slobodnoj Dalmaciji od 18. 5. 2011.), (http://www. slobodnadalmacija.hr/Arterija/tabid/247/articleType/ArticleView/articleId/138072/Default.aspx). status, broj 16, ljeto 2013. 151 Tekstom na knjigu U otvaranju teksta srpski nacionalizam se tretira kao „trojanski konj“ na kojem jaše Slobodan Milošević i koji u isto vrijeme ruši Jugoslaviju i BiH te predstavlja neodoljivi zov za mobilizaciju srpske populacije u BiH. Da bi na kraju istu tu ulogu, koja je po tonu teksta izgleda bila i veća i presudnija od one Miloševićeve, dodijelio Tuđmanu i njegovoj politici čiji je supstancijalni elemenat bio „antibosanski“, pa se po Jergoviću na početku rata u Hrvatskoj kao takva „apologetski držala spram srpske vizije Bosne i Hercegovine.“3 U istom smislu su konstatacije da je Tuđman sredinom 1990. imao u glavi već zamišljeni famozni konsenzus iz Karađorđeva tako da je već tada „formulirao razloge i modalitete podjele Bosne i Hercegovine, te povijesni dogovor sa Slobodanom Miloševićem oko podjele bosanskoga plijena“.4 Takve tvrdnje argumentira da je Tuđman nakon prosinca 1991. zaoštrio svoju antibosansku retoriku koja je svoj finale imala u Grazu 6. svibnja 1992. u pregovorima Boban-Karadžić. Stoga je Pismu petorice od 6. siječnja 1992. koje su sastavili hrvatski intelektualci iz Sarajeva pridao proročanski karakter koji je tobože razotkrio Tuđmanovu „rolu“ s Miloševićem o podjeli Bosne i Hercegovine.5 Jergovićova temeljna teza u ovom dijelu knjige odnosi se na izravnavanje krivnje između Miloševićeve i Tuđmanove politike za rat 1990-ih što je u ravni s vrhovnom „istinom“ Regiona o tzv. „konglomeratu loših politika 90-ih“, koja postaje na neki način središnja odrednica političkog diskursa nakon 2000. i političkih promjena u Hrvatskoj i Srbiji.6 S njim se slaže i Lovrenović, pa je po njegovom mišljenju sve napravljeno u duhu „povijesnog dogovora“ – i jesenski rat 1991. u Hrvatskoj7, pa tako i rat te podjela teritorija u Bosni i Hercegovini – što potkrjepljuje „Tuđmanovim govorom na Silvestrovo 1991. i njegovim sastankom s vođom bosanskih Srba Nikolom Koljevićem početkom siječnja 1992. godine u Zagrebu“.8 Ukratko rečeno, sve bi to bio dokazni materijal za naširoko razglabanu tezu o Tuđmanovoj „podjeli Bosne“, pri čemu nije posve jasno što bi ta toliko često spominjana teza uopće značila. Teza koja u vremenski izrazito dugom razdoblju od skoro dva desetljeća ne prestaje biti pretresana u dnevnopolitičkim raspravama i raznoraznim pokušajima interpretacije posljednjega rata. Mogla je početkom 1992. sugerirati na dvije glavne 3 I. LOVRENOVIĆ, M. JERGOVIĆ, Bosna i Hercegovina – budućnost nezavršenoga rata, 22. 4 Isto, 19. 5 Isto, 27. Pismo petorice hrvatskih intelektualaca iz Sarajeva na čelu s Ivanom Lovrenovićem potpisali su još Miljenko Jergović, Ivan Kordić, Mile Stojić i Ivo Komšić. vidi: „Tuđmanovi pogledi na BiH podudarni s Miloševićevim i Karadžićevim“ (http://www.bhdani.com/default. asp?kat=txt&broj_id=671&tekst_rb=8). 6 Isto, 9.-11.,16.-21. Pri tome se misli na sarajevsku izjavu predsjednika RH Ive Josipovića iz travnja 2010. nakon što je izabran za predsjednika Republike Hrvatske, koja je svojevrsna paradigma tog diskursa. Nakon pobjede radikala Nikolića za predsjednika u Srbiji u svibnju 2012. i oslobođajuće haške presude hrvatskih generala u studenom 2012., te očekivanim ulaskom Hrvatske u Europsku uniju u ljeto 2013., situacija je takva da takva definicija političkog diskursa o ratovima 90-ih sve više gubi svoje značenje i sve je manje uvjerljiva politička dogma u „regionu“. 7 Isto, 115. 8 Isto, 107.-108. 152 magazin za političku kulturu i društvena pitanja pretpostavke, prva se odnosi na unutarnju podjelu, u smislu stvaranja entitetskih jedinica po nacionalnom ključu, različito nazivanih unijama, kantonima ili federacijama. I ona druga koja znači nestanak BiH, a odnosi se na vanjsku podjelu od strane susjednih država što bi impliciralo „kidanje“ teritorija između Miloševićeve Jugoslavije (čitaj: Srbije) i Tuđmanove Hrvatske, dok bi ostatak teritorijalne mase pripao državi bosanskohercegovačkih Muslimana. Ova zadnja opcija podjele premda je razmatrana u međunarodnim diplomatskim krugovima o „bosanskoj krizi“ u razdoblju 1992.-1995. nikada nije operacionalizirana kroz nijedan mirovni prijedlog, pa stoga možemo govoriti isključivo o očuvanju Bosne i Hercegovine kroz njezinu unutarnju podjelu. Prije nego uđemo u detaljnu analizu teze o Tuđmanovoj podjeli Bosne, valjalo bi se osvrnuti na događaje i povijesne procese u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji prije početka 1992. i postaviti pregršt pitanja kako bi smo stigli do obrisa prijeko potrebnoga povijesnoga konteksta. Nije li podjela postojala i prije, samo što je „bratstvo i jedinstvo“ prikrivalo nacionalne-religijske podjele držeći ih neupitno stvarima prošlosti i povijesnim anakronizmima koje je „pregazio trijumfalni nalet jugoslavenske revolucije“? Ili je to gaženje nositelja podjela privid, ne radi li se zapravo o kompromisu „jugoslavenske revolucije“ s obzirom da je utemeljiteljski dokument ZAVNOBiH ma koliko bio deklarativne naravi, priznao nacionalnu-religijsku diferencijaciju BiH po formuli da je ona „i srpska, i muslimanska i hrvatska“?9 Zar se nisu komunisti 1968. otvoreno upleli u rješavanje identitetskih podjela u BiH kada su pokušali dati nacionalni status bosanskohercegovačkim muslimanima dotad smatranim pripadnicima vjerske zajednice?10 Nije li zapravo 9 Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a održano je 25. i 26. studenoga 1943. u Mrkonjić Gradu, na kojem nije jasno definirano hoće li Bosna i Hercegovina biti autonomna (što je impliciralo njezino vezanje uz Srbiju ili Hrvatsku) ili federalna jedinica u sklopu nove federativne Jugoslavije. Tek je drugo zasjedanje ZAVNOBiH-a od 30. lipnja do 2. srpnja u Sanskom mostu otklonilo tu dilemu, kada je BiH proglašena federalnom jedinicom. Spominjanje muslimana u deklaraciji priznalo je njihov poseban identitet, ali su komunisti vjerovali da će se oni protokom vremena kroatizirati ili srbizirati. Prije Drugoga svjetskoga rata, KPJ je zagovarala autonomiju Bosne i Hercegovine te se protivila srpsko-hrvatskom sporazumu iz 1939. ZAVNOBiH treba promatrati u povijesnim okolnostima koji je nastao, u ratnoj situaciji kada muslimani traže svoju autonomiju, komunistički pragmatizam im izlazi u ususret s idejom Bosne i Hercegovine kako bi ih predobio u svoje redove. Zahtjev Husage Čišića (1878-1956) da se bosanski muslimani proglase šestim jugoslavenskim narodom pod imenom Bošnjaci odbacivao je u saveznoj Ustavotvornoj skupštini Milovan Đilas krajem 1945. i početkom 1946. Vrlo zanimljiva rasprava koju Džaja donosi je i pitanje administrativne podjele BiH, po mišljenju Kecmanovića i Pucara, srpskih komunista trebala je biti ona iz jugoslavenskog doba, dok su Hrvati i Muslimani zagovarali administrativnu podjelu iz austrijskoga doba. vidi o tome više u: Srećko M. DŽAJA, Politička realnost jugoslavenstva s posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu (1918-1991), 103., 262.; Rodoljub ČOLAKOVIĆ, „Čija je Bosna i Hercegovina“, Zbornik AVNOJ i Narodnoosolobodilačka borba u Bosni i Hercegovini, 1942-1943., Institut za istoriju, Sarajevo 1974., 11.-20. 10 Vidi autoričinu analizu o konfesionalnoj artikulaciji muslimanskoga identiteta od strane jugoslavenskih komunista u: Iva LUČIĆ, „Stavovi CK SKJ o nacionalnom identitetu bosanskih Muslimana/Bošnjaka“, Zbornik radova Rasprave o nacionalnom identitetu Bošnjaka, Institut za istoriju u Sarajevu, Sarajevo 2009., 97.-115. Tekstom na knjigu kompromisnieksperiment Titove Jugoslavije bio napregnut između Revolucije i Nacije i nisu li uslijed urušavanja marksističko-lenjinističke zgrade, Jugoslavija, a onda i BiH kao „mala Jugoslavija“ ostale osuđene na Naciju, iliti u prijevodu na nacionalne podjele kao posljednju fazu (post)titoizma?11 Je li bilo onda moguće održati BiH, nakon raspada SFRJ i sunovrata „jugoslavenske revolucije“ i transformirati je u građansku državu bez unutarentitetskih podjela po trostrukoj nacionalnoj definiciji? Nije li podjela BiH nastala već na smjeni komunističkog vodstva i pobjedi nacionalnih stranaka (SDA, HDZ, SDS) na prvim demokratskim izborima koncem 1990. godine?12 Nisu li njihovi programi bili oštro suprostavljeni i podijeljeni u pogledu budućnosti BiH i njezinom položaju u odnosu na Jugoslaviju? Je li bilo moguće izbjeći podjelu BiH nakon što je srpski političkoideološki program osporio Kardeljevu federaciju, zahtjevajući reorganiziranje Jugoslavije prema etničkom principu, u smislu stvaranja srpskih autonomnih oblasti u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj?13 Nije li raspad i podjela Bosne i Hercegovine uvjetovana jesenskim ratom u Hrvatskoj koji srpski i hrvatski nacionalni korpus u BiH doživljavaju kao vlastiti rat, etnički rat Srba i Hrvata neovisno o republičkim granicama? Je li zapravo rat u Hrvatskoj zbog tog označio de facto kraj socijalističke republike Bosne i Hercegovine kada se njezini teritoriji i stanovništvo uključuju u rat u Republici Hrvatskoj i ne znači li to da je BiH zajedno sa Srbijom sudjelovala u ratu protiv Hrvatske? Jesu li bosansko-hercegovački Srbi 21.listopada 1991. proglasili srpske autonomne oblasti u BiH i time prvi započeli etničku teritorijalizaciju? Je li slučajno nakon toga kao reakcija osnovana 18. studenoga 1991. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna kao politički oblik organiziranja hrvatskoga naroda u BiH nastala u opasnosti od prenošenja srpskih napada na hrvatska etnička područja u BiH i potpunoj nemoći centralne vlasti u Sarajevu da zaustavi daljnju eskalaciju sukoba? Nije li političko vodstvo bosansko-hercegovačkih Muslimana tada zauzelo neutralnu poziciju spram hrvatsko-srpskog rata u Hrvatskoj i njihovim sukobima u Bosni i Hercegovini? Nisu li dijelovi Bosanske Posavine nastanjeni Hrvatima imali golemu važnost za osiguranje srpskoga koridora od zapada prema Srbiji? Nisu li dijelovi nastanjeni Hrvatima u jugozapadnoj Bosni i zapadnoj Hercegovini imali golemu vojno-stratešku 11 Originalnu tezu sarajevskoga filozofa Uge Vlaisavljevića o nacionalizmu kao posljednjoj fazi socijalizma u jugoslavenskom slučaju vidi u njegovim knjigama: Ugo VLAISAVLJEVIĆ, Rat kao kulturni događaj, Sarajevo 2007., Isti, Lepoglava i univerzitet, Sarajevo 2009. Isti, Etnopolitika i građanstvo, Mostar 2006. 12 Kosta, NIKOLIĆ, Bosna Hercegovina u vreme raspada SFRJ 1990.-1992., Beograd 2011., 13. 13 Po modelu „zajednica opština“ kao autonomnih oblasti, SDS je težio stvoriti zajednički politički entitet za Srbe u Hrvatskoj i BiH, tako da je u Bosanskom Grahovu na Vidovdan 1991. proglašena Deklaracija o ujedinjenju Zajednica opština Bosanske krajine i SAO krajine. I u drugim krajevima BiH gdje žive Srbi u proljeće 1991. se organiziraju „zajednice opština“, primjerice, nešto prije 27. svibnja 1991. nastupa i deklaracija Zajednice opština Istočne i Stare Hercegovine koja progovora o tada aktualnom položaju srpskoga naroda u tom području. vidi: K. NIKOLIĆ, Bosna i Hercegovina u vreme raspada SFRJ 1990.-1992., 16.-17. važnost na prijelazu u ratnu 1992. za obranu Dalmacije? Nije li se potom tamo ubrzo dogodio posljednji pokušaj Miloševića i JNA da vojnom silom uspostave „srpsku“ Jugoslaviju slamanjem južnog bojišta u trokutu „Kupres-Split-Mostar“? Je li hrvatski narod u BiH priželjkivao pripojenje matičnoj državi i izbjegavanje ostajanja u krnjoj Jugoslaviji na čelu sa Srbijom nakon što se Hrvatska odcijepila od Jugoslavije? Tek kad se u razmatranje uzmu svi ovi povijesno-politički gabariti, može se reći da je BiH doživjela svoju političku disoluciju kombinacijom različitih vanjskih i unutarnjih događanja i procesa. Međutim, unutarnja podijeljenost i nedostatak konsenzusa između njezinih naroda nastale posljedicom dezintegracije SFRJ i odnosa prema novim političkim okolnostima u kojima se našla ta republika doimaju se presudnim za raspad i političku fragmentaciju 1991./1992. Sve u svemu, teško bi bilo dokazati da je Tuđman svojom političkom inicijativom izvršio „famoznu podjelu Bosne“ kao što sugeriraju Jergović i Lovrenović. Prije bi to bila sudbina njezine vlastite podjele i propast njezinih pokrovitelja i projektanata – zajedničke jugoslavenske države i Saveza komunista Jugoslavije. Bosna i Hercegovina iz komunističkoga razdoblja, rođena u vrijeme Drugoga svjetskoga rata u Mrkonjić Gradu, više takva nakon raspada Jugoslavije i SKJ teško da je bila održiva i moguća. Čak i ako uzmemo u obzir i to da je Tuđman rušio Jugoslaviju, a znamo da nije rušio svaku potencijalnu Jugoslaviju 1990./1991., nego samo onaj model Jugoslavije koju mu je nudio Milošević. Koliko to god bio dio Tuđmanova političkoga manevra da pridobije veoma snažne unutarnje političke snage „staroga“ sustava u Hrvatskoj i međunarodnu politiku koja nije bila nikako sklona raspadu jugoslavenske države kako bi osvojio vlast i imao dobru pregovaračku poziciju u jugoslavenskoj krizi, zaboravlja se da politički program HDZ iz 1990. nije izlazio iz okvira Jugoslavije, nego je sve do rata u ljeto i jesen 1991. stajao na načelu „transformacije Jugoslavije“, odnosno njezine „konfederalizacije“.14 U vezi s tim kada se već toliko rado uspoređuju Milošević i Tuđman „za sve zlo koje nam se dogodilo“ bagatelizira se činjenica da je Milošević došao skoro četiri godine prije na vlast što u političkim utakmicama ima itekakvu težinu. I da je kroz te četiri godine prednosti svojim „antibirokratskim revolucijama“ i „mitinzima istine“ koje su probijale puteve raspadu zemlje uzurpirao takvu moć u saveznom aparatu i vojsci, te do te mjere konsolidirao svoju vlast u Srbiji, Crnoj Gori i autonomnim pokrajinama, da se činilo kako je na trenutke u liku „srpskoga vožda“ Jugoslavija ugledala „novog Tita“.15 Odgovor na Tuđmanovu odgovor14 Budislav VUKAS, ml., „Prijedlozi i nacrti konfederalizacije Jugoslavije 1990./91. – posljednji pokušaji „spašavanja“ zajedničke države“, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilšta u Rijeci, vol. 27, br. 2, (2006)., 770.-773. također tu spada i slovensko-hrvatski prijedlog iz listopada 1990. 15 Sabrine RAMET, „Stiže Oluja 1987.-1989.“, Balkanski babilon, Zagreb 2005., 46.-70. Miloševićeva smjena Ivana Stambolića unutar srpskoga partijskog vodstva na famoznoj 8. sjednici CK SK Srbije u rujnu 1987., i smjene partijskih rukovodstava autonomnih pokrajina Vojvodine 5. listopada 1988. i Kosova 17. studenoga 1988., te republičkih vlasti u Crnoj Gori 11. siječnja status, broj 16, ljeto 2013. 153 Tekstom na knjigu nost i krivnju za raspad Jugoslavije i posljedično tome, podjelu i raspad BiH treba proporcionalno tražiti u omjerima političke i vojne moći 1991. Ona je u usporedbi s Miloševićevom, ako se tome još pridoda i vanjskopolitička potpora SAD-a i EEZ-a te godine da pošto-poto „očuva jedinstvenu i cjelovitu Jugoslaviju“ makar i na silu, rekli bi smo gotovo pa minorna.16 Točnije, kriv je utoliko što se našao na udaru kulta zločina i nasilja, zajednički demonstriranih od strane Miloševića, vrha JNA i velikosrpskog nacionalizma, koga su ovi mu poklonici makjavelistički opravdavali vojevanjem za sveti cilj, „spasenja Jugoslavije“. Uzgred je za spomenuti i ono što se prečesto ignorira u prevladavajućim mišljenjima o procesima dezintegracije Jugoslavije promatrane jedino i isključivo kroz „hrvatsko-srpski“ obračun, a to je slovenska uloga. Slovenska je politika do Tuđmanovog uspona na vlast u svibnju 1990., jedina ozbiljno parirala Miloševićevom konceptu „centralizirane“ Jugoslavije, zahtijevajući prva napuštanje jugoslavenske državne zajednice.17 Nakon što je utvrđeno da podjela Bosne i Hercegovine nije njegova planirana i razrađena politička inicijativa, važno je vraćanje na „mjesto nesreće“ kako bi se ustanovilo kako je Tuđman gledao na podijeljenu Bosnu i Hercegovinu nešto prije i u toku samog rata. Kod ove analize bi trebalo provesti distinkciju između „intelektualnog“ i „političkog“ Tuđmana jer su to dvije sfere koje se istodobno preklapaju i razilaze, a razilaze se upravo ondje gdje „politički“ Tuđman nije mogao realizirati ono što je „intelektualni“ zamišljao. Kod „intelektualnog“ Tuđmana je neupitno da je predviđao i očekivao da će poslije raspada Jugoslavije doći na red BiH. U takvom je scenariju „intelektualni“ Tuđman vidio mogućnost stvaranja hrvatske države na teritorijima bivših 1989., konačan su epilog Miloševićevih priprema za pokušaj preuzimanja vlasti u čitavoj federaciji. One su dobile i pravnu snagu kada je 22. veljače 1989. Ustavna komisija srpske(srbijanske op.a.) skupštine jednoglasna prihvatila ustavne amandmane koje su značile ukidanje autonomije Kosovu i Vojvodini. 16 Isto, „Prijatelji Beograda na Zapadu“, 255.-259. Ramet progovara o tradicionalnoj srbofiliji Francuske i njezinoj potpori Miloševiću u doba jugoslavenske krize. Također i o potpori engleske službene politike Miloševiću i vezama Petera lorda Carringtona, glavnoga mirovnoga pregovarača Londonske mirovne konferencije 1991.-1992. sa srpskom elitom. Ovome treba pridodati i držanje Busheve administracije u istom razodblju u vezi s posjetom Beogradu državnog tajnika Bakera u lipnju 1991. „Američka politika bila je nepopravljivo sklona održanju svega što je bilo kontraproduktivno za Jugoslaviju. Kad se na sceni pojavio Slobodan Milošević, ambasador John Scanlan predstavio ga je kao reformatora upravo zato što je Milošević naizgled prionuo projektu poboljšanja recentralizacije. I kad je u lipnju 1991. postalo jasno da Jugoslavija ne može opstati kao federacija, državni tajnik James A. Baker još uvijek ju je pokušavao održati, čime je Miloševića naveo na pomisao da se Washington neće suprostaviti planiranim vojnim pohodima na Sloveniju i Hrvatsku“. vidi: Ivo BANAC, Raspad Jugoslavije, Zagreb 2001., 154. 17 S. RAMET, n. dj. „Mobilizacija Slovenije“, 53.-57. Posebno se ističe širok konsenzus slovenskih komunista i njihove opozicije u izgradnji nove slovenske nacionalne politike krajem 1980-ih. U tom smislu, su njihovi politički potezi, 8. svibnja 1989. Svibanjska deklaracija slovenske opozicije i izglasavanje amandmana na republički Ustav krajem rujna 1989. koji su otvorili Sloveniji vrata izlasku iz jugoslavenske federacije. Odgovor na ustavne amandmane bila je Miloševićeva objava gospodarskoga rata Sloveniji krajem 1989. godine. 154 magazin za političku kulturu i društvena pitanja jugoslavenskih republika SRH i SR BiH nadahnut onim da je on „predsjednik svih Hrvata“.18 I time bi bilo riješeno hrvatsko nacionalno pitanje na razvalinama Jugoslavije prema povijesnom uzoru Banovine Hrvatske iz 1939. čije bi istočne granice avnojske BiH obuhvaćale zapadnu Hercegovinu, jugozapadnu i srednju Bosnu te Bosansku Posavinu. Prema onoj već otrcanoj da je „politika uvijek umijeće mogućeg“ prelazimo na „političkog Tuđmana“ koji se dakako bitno razlikovao od pozicija „intelektualnog“ Tuđmana. „Politički“ Tuđman je političkim rječnikom rečeno prihvatio „realitet“ dezintegracije BiH na prijelazu iz 1991. u 1992., i bio zagovornikom unutarnje podjele putem nacionalne kantonalizacije nasuprot dotadašnjem unitarnom uređenju republike.19 Bilo mu je itekako jasno da potpuno cijepanje BiH nije ostvarivo i da takvo što nema podrške u međunarodnoj politici, tako da su ideje „intelektualnog“ Tuđmana imale male izglede za praktičnu realizaciju.20 Osim toga, ono što je još za Tuđmana važnije je to, da bi izmjena granica bivših jugoslavenskih republika po istom principu mogla dovesti u pitanje teritorijalni integritet Republike Hrvatske s obzirom na 18 Franjo TUĐMAN, Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi, Zagreb 1990. 120.-123. Tuđmanove još uvijek samo intelektualne aspiracije, prije političkoga angažmana, prema Bosni i Hercegovini i kritičnost prema odluci jugoslavenskih komunista da ona bude zasebna federalna jedinica, jasno se vide u dijelu teksta gdje kritizira priključivanje Vojvodine Srbiji nakon čega ukazuje da nisu primijenjeni isti kriteriji u slučaju Bosne i Hercegovine: „Ona bi istovjetnim mjerilima očito trebale ući u sastav hrvatske federalne jedinice. BiH su proglašene posebnom federalnom republikom – u granicama nastalim u doba turske okupacije osvajanjem najvećeg dijela hrvatskih zemalja – unatoč tome, što su Bosna i Hercegovina povijesno najvećim dijelom bile povezane s Hrvatskom i što se u njome najpunijem smislu čine nerazdvojnu geografsku i gospodarsko-prometnu cjelinu.“ U daljnjem dijelu teksta Tuđman teritorijalno komparira Banovinu Hrvatsku i Socijalističke republiku Hrvatsku implicitno naglašavajući povoljnije rješenje Banovine Hrvatske za hrvatske nacionalne interese pa tako kaže: „Njegovo značenje proizlazi iz činjenice, da je Banovina Hrvatska obuhvatala površinu od 65.456 km2 (sa 4,03 mil. stanovnika prema popisu iz 1931.), a današnja SR Hrvatske (s pripojenom Istrom, Rijekom, Zadrom i otocima što su bili pod Italijom) ima 56.538 km2 (sa 4,15 mil stanovnika 1961).“ 19 U vrijeme pregovora bosanskohercegovačkih lidera u Lisabonu u drugoj polovici veljače pod pokroviteljstvom Europske Unije, Tuđman je osvrćući se na krizu u BiH o njoj izjavio kako je „samostalna i suverena Hrvatska izravno zainteresirana za rasplet te krize jer je s BiH povijesno i geopolitički povezana“. Dodao je kako „Hrvatska mora biti čvrst oslonac za osiguranje nacionalnih prava i težnji hrvatskoga naroda u BiH. Mi se zauzimamo za to da se prava hrvatskoga naroda i njegovi odnosi s muslimanskim i srpskim narodom urede međusobnim sporazumima na osnovama priznanja i suvereniteta u političkom i teritorijalnom smislu svakoga od tih naroda u okviru konfederalno kantonalno uređene BiH“. „Proslava 2. obljetnice Prvoga sabora HDZ-a“, Vjesnik, br. 15959., 24. II. 1992., 3. 20 Konačno, izgleda da je Carrington sredinom studenoga ponudio Beogradu i pravo na referendum srpskom stanovništvu u Hrvatskoj. Mišljenja br. 2. i 3. od 11. siječnja 1992. u kojima je Badinterova komisija zaključila da Srbi u Hrvatskoj i BiH nemaju pravo na samoodređenje kao i da u nedostatku slobodno postignutog sporazuma postojeće granice postaju zaštićene međunarodnim pravom, a nikakve promjene granica silom nemaju pravni učinak, predstavljali su potvrdu njemačkog stava, ali i konačan udarac Miloševićevu projektu Velike Srbije. U deklaraciji koja predstavlja 21. kolovoza 1991. prvu snažnu osudu srpske agresije protiv Hrvatske ministri vanjskih poslova država članica Europske zajednice upozoravaju da „nikada neće prihvatiti politiku fait accompli“ te da su članice Zajednice „odlučne da ne priznaju promjene granica silom i poticati će ostale (države) da to isto ne priznaju.“, Mirjana CUPEK HAMILL, Konferencija o miru u Jugoslaviji i raspad jugoslavnekse federacije (1991.-1992.), Zagreb 2008., 101.-105. Tekstom na knjigu goruće srpsko pitanje u Hrvatskoj. Stoga se koncentrirao na podržavanje hrvatske autonomije koja bi uz druge dvije političke autonomije Srba i Muslimana činile „federaliziranu“ BiH poslije završetka rata, jer bi „unitarna država ugrožavala opstanak hrvatskoga naroda, ali i strateške interese hrvatske države“.21 Međutim, ono što je iznimno važno za čitavu ovu analizu jest to da hrvatsko pitanje u BiH i uopće BiH, nisu kod Tuđmana imalo onakav prioritet kao rješavanje srpskog pitanja u Hrvatskoj i uspostava vlasti nad čitavim teritorijem unutar avnojevskih granica. Bio je svjestan da je jedino moguće vratiti trećinu okupiranih područja jer je zato postojao pravno-politički legalitet, a da hrvatski teritoriji u BiH ne mogu biti ni na koji način izravno inkorporirani Hrvatskoj. Lebdjela je i opasnost da ako bi se teritoriji Herceg-Bosne priključili Republici Hrvatskoj u ratu, da bi po istom principu i po reciprocitetu to isto mogli učiniti i hrvatski Srbi u Krajini, stoga bi ga takvi potezi mogli uvući u vrlo nezavidnu političku avanturu u ionako složenoj situaciji kada Milošević preko Srba u Hrvatskoj i BiH sve do Washingtonskoga sporazuma u ožujku 1994. ima vodeću inicijativu na vojnom i političkom terenu. Da je tomu tako pokazuje prilično lagano Tuđmanovo pristajanje na ukidanje Hrvatske Republike Herceg-Bosne u ožujku 1994. i njezino utapanje u Federaciju BiH. Kada je riječ o preustroju k unutarnjoj podjeli BiH koji su osim Tuđmana podržavali i drugi relevantni politički faktori, najprije „međunarodna zajednica“, a kasnije i Izetbegović, Karadžić, Boban i Milošević činjenica je da se ovakav pristup „Bosanskoj krizi“ održao kao konstanta tijekom cijelog rata i mirovnih pregovora u krugovima međunarodne politike. Milošević i Karadžić nakon što su ratom osvojili 70% posto teritorija do kraja 1992., teškom mukom su prihvaćali bilo kakav razgovor o ikakvoj BiH i unutarnjoj podjeli, za njih je to bio teritorij nove srpske države nastale raspadom BiH, ali su ipak pristali na takvo rješenje pod pritiskom međunarodne zajednice i hrvatsko-muslimanskih ratnih operacija 1995. Carrington-Cutileirov plan u veljači 1992. neposredno prije izbijanja rata, Vance-Owenov plan u siječnju 1993., Vance-Stoltenbergov u kolovozu 1993., Kontaktna skupina 1994., dio su istih nastojanja oko unutarnje podjele zemlje na nacionalne entitete i zaključivanja rata, koji su svoju kulminaciju doživjeli u Daytonskom sporazumu iz studenoga 1995. Zdravorazumski vidljivo iz svega prethodno naznačenog, unutarnja podjela i centifugalne sile oko Bosne i Hercegovine bile su i jest realpolitik, neprestani politički kontinuum zadnjih 20 godina. Bilo bi krajnje tendenciozno teret apsolutne „krivnje“ natovariti na Tuđmana kad su BiH javno dijelile ikone međunarodne politike 90-ih godina iz EU-a i SAD-a kao što su Peter Carrington, Jorge Cutiller, David Owen, Cyrus Vance, Thorwald Stoltenberg, Richard Hollbrooke i Warren Christopher, u što su naravno bile involvirane i „domaće“ snage, Milošević i Izetbegović. Kad se Tuđmana pozicionira u ovaj zeitgeist postavlja21 „Govor predsjednika Tuđmana“, Vjesnik, br. 15357. god. LXIV., 7. IX. 1993., 1. jući ga u političko-povijesni kontekst u kojem je djelovao, teze tipa „Tuđman je dijelio Bosnu“ pokazuju svu svoju apsurdnost. Njegove zasluge za očuvanje i održanje kakve-takve BiH nisu nipošto malene, ako se pogleda na početak i završetak rata, one su čak i ključne, za obranu i oslobođenje Bosne i Hercegovine te pacifikaciju srpskoga faktora u BiH. Godine 1992. podržao je referendum o nezavisnosti 29. veljače i 1. ožujka pa su hrvatski glasovi bili presudni u situaciji srpskoga bojkota referenduma i među prvima početkom travnja iste godine priznao BiH.22 Logističkom potporom iz Hrvatske obranjena je BiH od potpunog srpskoga osvajanja obranom vitalnih komunikacija u dolini Neretve i jugozapadnoj Bosni, koje su preko Dalmacije i Hercegovine bila jedina veza sa svijetom za sjeverni neosvojeni dio Bosne (Tuzlanska regija, Srednja Bosna). U završnoj fazi rata u jesen 1995. godine, hrvatska vojska na čelu s Tuđmanom i HVO-om izvršila je u suradnji s Muslimanima-Bošnjacima ključne vojne operacije u zapadnoj Bosni koje su pripremile mogućnost da Dayton uopće diplomatski bude moguć. Veliko je pitanje je da li bi vodstvo bosanskih Srba na čelu s Karadžićem i Mladićem pristalo na Daytonski sporazum, da se nisu našli pred teškim vojnim porazom i stvarnošću nestanka Republike Srpske. Nakon ovih činjenica, teza o Tuđmanovoj „podjeli Bosne“ kao kvalifikacija cjelokupnoga povijesnoga suda o njegovom odnosu prema Bosni i Hercegovini nedvojbeno zvuči još apsurdnije. Pogotovo nema mjesta za ocjene da je Tuđmanov stav prema pitanju Bosne i Hercegovine bio fiksiran i pravocrtan tokom cijeloga rata kako impliciraju ovakve kategoričke teze. Varirao je ovisno o različitim okolnostima u političkim konstelacijama, diplomatskim pregovorima i stanjima na ratištima u Hrvatskoj i BiH. Prva bi se faza toga odnosa omeđila od pobjede na izborima u Hrvatskoj 1990. do referenduma i priznanja Bosne i Hercegovine u travnju 1992. godine. Druga faza je od travnja 1992. do početka hrvatsko-muslimanskoga rata u srednjoj Bosni na prijelazu iz 1992. u 1993. Treću fazu u vrijeme hrvatsko-muslimanskoga rata do ožujka 1994. i potpisivanja 22 I referendum o nezavisnosti BiH je u sebi više je nego kontroverzan, mimo referendumskoga pitanja „Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu kao državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba i Hrvata kao i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive“?, Hrvati su predlagali tzv. Livanjsko pitanje, ali se od toga pod utjecajem Zagreba odustalo, a glasilo je: „Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu kao državnu zajednicu konstitutivnih i suverenih naroda – hrvatskog, muslimanskog i srpskoga naroda – u njihovim nacionalnim područjima (kantonima)?“ vidi: S. DŽAJA, nav.dj., 268. Hrvati traže švicarski model kantonizacije i izlazak BiH iz Jugoslavije, i to je zajednički muslimansko-hrvatski cilj, ali se razilaze u startu oko uređenje buduće BiH. Sporna je i čitava pravna procedura oko referenduma o nezavisnosti jer je ona od početka nosila majorizacijsku namjeru nad konstitutivnim srpskim narodom, a Ustav je tražio da dvotrećinskom većinom može biti promijenjen teritorijalni status republike, dok je na izborima bilo tek 64 posto od potrebnih 66 posto glasova za takvo što vidi: Dražen, PEHAR, „Deparlamentarizacija ustavotovrstva – Daytonske ustavne aporije i simulakrum „bosanske nacije“, Status, Mostar 2011., 131.-132. status, broj 16, ljeto 2013. 155 Tekstom na knjigu Washingtonskoga sporazuma. I četvra faza od Washingtonskoga sporazuma do Daytonskoga mira i zaključenja rata u studenom 1995. godine. U svim ovim fazama, dominiralo je Tuđmanovo nominalno zagovaranje održanja i očuvanje Bosne i Hercegovine kroz savez s Muslimanima, ali se takva politika suprotstavljala interesima Hrvata u BiH. Tuđmanova nastojanja da se uspostavi politička suradnja RH i RBiH (21. 7. 1992. „sporazum o savezu i prijateljstvu“ s Izetbegovićem u Zagrebu) i preko HVO-a uspostavi i zajedničko vojno zapovjedništvo s Armijom BiH u studenom 1992. (JaganjacPraljak) doživjela je potpuni fijasko.23 Početak hrvatsko-muslimanskoga rata za jedne i druge u „fatalnoj“ Srednjoj Bosni početkom 1993., raznio je sve iluzije da je moguće podržavati oprečne političke vizije. Muslimanska ratna politika njegovala je unitarističke vizije, simbolički utjelovljene u onoj aspiraciji da Alija Izetbegović nije bio predsjednik Predsjedništva BiH, nego predsjednik BiH. Ovo se protivilo stvaranju emanicipiranog i autonomnoga položaja Hrvata u BiH i njihovom eventualnom pripojenju Hrvatskoj, ako bi međunarodne političke prilike takvo nešto omogućile. Navedeno ruši stereotip da su Muslimani i Hrvati u BiH trebali biti bezuvjetni saveznici s obzirom na to da su imali zajedničkoga neprijatelja. Riječ je o potpuno drugačijim političkim ciljevima muslimanskoga i hrvatskoga vodstva što je osobito došlo do izražaja od smjene Stjepana Kljuića u veljači 1992 i dolaska Mate Bobana na čelo HDZ-a. Tako da se Tuđman našao u raskoraku između političkih interesa hrvatskoga naroda u BiH i interesa Republike Hrvatske koji je u savezu s Muslimanima tražio ravnotežu od pritiska „dviju srpskih država“ i Miloševićeve SRJ u BiH i Hrvatskoj. Prevagu je Washingtonskim sporazumom u ožujku 1994. o stvaranju Federacije BiH odnio interes Republike Hrvatske čime se trebala stvoriti vojno-politička ravnoteža i kao što se u konačnici i dogodilo razbiti srpski pritisak na ratnom polju Hrvatske i BiH. Ovdje se urušava i drugi stereotip, a to je da je Hrvatska Republika Herceg-Bosna bila „produžena ruka“ Tuđmanovoj politici. Tuđman je htio savez s Muslimanima i u isto vrijeme, težio je osigurati autonoman položaj Hrvatske Republike Herceg-Bosne, oslonjene na Republiku Hrvatsku.24 Stoga se može zaključiti da politički ciljevi Hr23 Davor MARJAN, „Vještački nalaz: o ratnim vezama Hrvatske i Bosne i Hercegovine (1991.-1995.)“, Časopis za suvremenu povijest, (dalje: ČSP), 36/2004., br.2., 211.-247. 24 Za ilustraciju, Tuđmanov govor u ožujku 1993. tipičan je za pogled na Bosnu i Hercegovinu i njezinu važnost za novu hrvatsku državu i njegovu nacionalnointegralističku viziju hrvatstva: „Svijet, nažalost nije bio potpuno svjestan činjenice da su se u BiH zgusnuli svi problemi prisutni u bivšoj Jugoslaviji i to još u izrazitijem obliku. Zadnji je čas da se taj užasan rat bude zaustavljen jer on može prerasti u razmjere lokalnoga i regionalnoga sukoba“(...). Ocjenjujući ulogu zapadnoga svijeta predsjednik Tuđman drži „da je on pokazao odveć neodlučnosti i nejedinstvenosti u suzbijanju srpskog agresora, poduzimajući znatne humanitarne korake koji su neučinkoviti sa stanovišta obustavljanja rata“. Među razlozima takvoga predsjednik ističe to što „svijet nije imao rješenje objektivno krajnje zamršen problem krize u BiH. On je osudio srpsku agresiju, ali se očito zauzeo protiv tendencije ustroja islamske države u Europi. Na primjeru zbivanja u BiH očituje se ispravnost hrvatske politike“, ocijenio je predsjednik Tuđman, navodeći glavne smjernice te politike. „Hrvatski narod se prvi organizirao 156 magazin za političku kulturu i društvena pitanja vatske republike Herceg-Bosne nisu bili istovjetni Tuđmanovoj politici kako se obično misli, niti je ova premda je dobila njegovo „zeleno svjetlo“, njegov autentični politički projekt. Bila je rezultat snažne tendencije kod velikoga dijela bosanskohercegovačkih Hrvata pripojenju Republici Hrvatskoj, čiji je „realitet“ također Tuđman morao uzimati u obzir. Posljedica je to povijesnoga sjećanja jer je stvaranje avnojske republike Bosne i Hercegovine za njih značio presjecanje povijesnog procesa integriranja u hrvatski nacionalni korpus koji se već ranije profilirao kroz seljački pokret Radića i Mačeka, Banovinu Hrvatsku i NDH. Međutim, Herceg-Bosna u vrijeme rata s Muslimanima-Bošnjacima kroz 1993. sve više postaje „breme“ Tuđmanovoj politici s jedne strane navlači pritisak međunarodne politike prijetnjom sankcijama na RH, dok s druge strane onemogućava željeni savez s Muslimanima-Bošnjacima. Washingtonski sporazum25 je konačno prelomio Tuđmanovu politiku obostrane podrške Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni i savezu s Muslimanima, stvaranjem Federacije BiH. Izgleda da je na kraju rata smatrao održanje Bosne i Hercegovine kroz suradnju s Muslimanima, dugoročnim hrvatskim geopolitičkim interesom zbog mogućeg ponovnog zabijanja „srpskog klina“ u „meki hrvatski trbuh“. Suradnja s Muslimanima-Bošnjacima bila je uvjetovana činjenicom da hrvatski udio brojčano najinferiornijeg subjekta nije mogao sam održati balans prema značajnoj srpskoj komponenti u BiH. Poslije analize Tuđmanovih intelektualnih pogleda, njegovih i inih političkih akcija oko BiH, prelazimo na iznimno važno područje utemeljenja ratnih politika triju bosanskohercegovačkih naroda u izrazito turbulentnim okolnostima za borbu protiv agresora, svestrano pomognut iz matice zemlje. On je uspio obraniti veći dio svojega teritorija i spriječiti da je cijela BiH šaptom padne i već odavno ne bude u sastavu Velike Srbije ili treće Jugoslavije. Hrvatska je priznala BiH i do sada jedina uputila svoga veleposlanika u tu zemlju. U okviru londonske, ženevske i njujorške konferencije o bivšoj Jugoslaviji i o BiH, Hrvatska se principijelno zalagala da BIH može opstati kao državna zajednica triju ravnopravnih konstitutivnih naroda od kojih svaki ima vlast u oblastima gdje je većinski. Takvo rješenje može biti zalog da građanska i nacionalna prava na načelu reciprociteta neće biti uskraćivana na ostalom prostoru gdje su drugi većina. Time bi se osigurala opstojnost i suverenost hrvatskoga naroda, ali i strateška sigurnost hrvatske države“(...) „Rat u Bosni i Hercegovini izazvan srpskim agresijom i njegov ishod, još uvijek su neizvjesni a to je za Hrvatsku od najvećeg mogućega interesa: nama je od životne važnosti da što prije dođe do završetka rata i do rješenja bosnaskohercegovačke krize, rekao je predsjednik Tuđman. Argumentirajući zbog čega je za rješenje te krize on je istaknuo geopolitičku i stratešku povezanost i međuovisnost Hrvatske i BiH, znatan dio hravtskoga naroda koji živi u toj državi i koji je tamo bio od davnina i prije drugih državotvoran narod te utjecaj rata u BiH na gospodarske i političke prilike u Hrvatskoj do toga stupnja da se i normalizacija u kriznim područjima u Hrvatskoj ne može postići dok nema rješenja bh krize.“ „Poslanica predsjednika Tuđmana“, Vjesnik br. 15190., god. LIV., 24. III. 1993., 2.-3. 25 Washingtonski sporazum je potpisan 1. III. 1994. od strane Franje Tuđmana, Alije Izetbegovića, Mate Granića, Krešimira Zubaka i Harisa Silajdžića čime je završio muslimansko-hrvatski rat u Bosni i Hercegovini, te su stvoreni uvjeti za stvaranje Federacije BiH u u koju su uklapaju teritoriji pod kontrolom HVO-a i Armije BiH. Sporazum je predviđao i stvaranje konfederalnih veza Republike Hrvatske i buduće Federacije BiH u koji se trebala uključiti i Republika Srpska, ali ti planovi nikada nisu ostvareni. Tekstom na knjigu raspada Jugoslavije i početka rata u BiH. Ovaj proces donosi rađanje novih političkih paradigmi u kojem je došlo do radikalnih i često paradoksalnih izmjena političkog identiteta triju naroda, zbog čega Lovrenović s pravom uočava da su se identiteti triju naroda prije 1990. iza rata promjenili do neprepoznatljivosti. Ovo je najznačajnija komponenta, uz događanja u međunarodnoj politici oko „Bosanske krize“ koja zajedno rasvjetljavaju temeljne strukture Tuđmanova povijesnoga konteksta. Nitko se nije tako žestoko opirao ideji nezavisne BiH u predigri ratnoga vihora od izbora 1990. do izbijanja rata u republici kao što su to bili bosansko-hercegovački Srbi. Što je s obzirom na njihovu neospornu političku i vojnu premoć i znatan udio u stanovništvu republike, sadržavalo jedan od važnih momenata raspada zemlje i rata. Bio je to svojevrstan povijesni paradoks, ako se zna da su Srbi imali „vodeću ulogu u narodnooslobodilačkom ratu i revoluciji u BiH“, dok je ideja stvaranja BiH u Drugom svjetskom ratu kao protureakcija na Nezavisnu Državu Hrvatsku, bila izraz politike komunističkog pokreta. U vrijeme toga rata ideja BiH nošena je pragmatizmom Titova pokreta ususret autonomističkim težnjama bosanskohercegovačkih muslimana. Po završetku rata, srpski komunisti zagovaraju da BiH postane autonomna pokrajina unutar srpske federalne jedinice, ali kako su se poslijeratni komunisti zaputili u izgradnju nove Jugoslavije izbjegavajući ponavljanje predratnoga scenarija hrvatsko-srpskih aspiracija na njezin teritorij, pribjegli su stvaranju BiH kao posebne federalne jedinice.26 tiziranog u programu Srpske demokratske stranke (SDS), označio je redefiniranje političkoga identiteta kod bosanskohercegovačkih Srba. Ovdje je prekinuto relativno poduže osciliranje između ko-egzistentnih identiteta, „projugoslavenskog srpstva“ i srpskog ekskluzivizma, između titoističkih tekovina revolucije i narodnooslobodilačkoga rata, te izvornoga srpskoga nacionalizma 19. i prve polovine 20. st. U tom preslagivanju srpski nacionalni ekskluzivizam izašao je kao trijumfalni pobjednik, pa je praćen oživljavanjem „uspavane“ tradicije srpskoga nacionalizma, skoro pa dokrajčio titoističko naslijeđe kod bosanskohercegovačkih Srba. Karadžićeva pobjeda na izborima u studenom 1990. i srpska homogenizacija u BiH ostvarena godinu dana kasnije putem podizanja srpskih autonomnih oblasti konačni su saldo spomenute redefinicije srpskoga identiteta.27 Politika etničkog distanciranja za kojim je ova posegnula zadala je tako smrtonosni udarac republici kojoj je bila namijenjena sudbina i uloga da bude „najjugoslavenskija Jugoslavija u malom“. Srpskim su etničkim i teritorijalnim zaokruživanjem nepovratno rasparani već ionako olabavljeni šavovi „bratstva i jedinstva“. Premda nije moguće pod zajednički nazivnik svesti jugokomunizam i srpsku nacionalnu ideju u BiH, za naglasiti je podudarnost nacionalnoga interesa Srba „Prečana“ i ciljeva jugoslavenskih komunista u vrijeme rata u pogledu obnove i stvaranja poslijeratne Jugoslavije. Pa i usprkos tome da su se u poslijeraću njihovi interesi razilazili, tako što su jugoslavenski komunisti na čelu s Titom i Kardeljem forsirali federaciju BiH protivno interesima srpskih komunista, do Rankovićeve ekskomunikacije iz vrhova Partije 1966., BiH je još jedna srpska „pokrajina“ na mapi jugoslavenske revolucije. Identitetski joj je žig iscrtan prvenstveno pedigreom jugoslavenskog komunizma, iza kojeg je odmah stajala srpska nacionalna tradicija. Sukladno ideji Titova kruga o „jačanju političke periferije“ jugoslavenske federacije, BiH se pod partijskom direktivom politički, ekonomski, kulturno i identitski udaljuje od srpske dominacije od kraja 60-ih i početka 70-ih godina. Pandorina kutija tada je širom otvorena, jedinstvena i cjelovita BiH kao monolitni entitet postaje „nemoguća misija“, tim više što takav primjer po logici domino-efekta nezaustavljivo slijede hrvatski i muslimanski etnikum. Odlaskom Hrvatske i Slovenije, srpski politički putokaz u drugoj polovini 1991. i početku 1992. bezuvjetno je usmjeren ostanku BiH u „krnjoj“ Jugoslaviji. Neuspjeli pregovori KaradžićZulfikarpašić u kolovozu 1991. u vrijeme rata u Hrvatskoj, oko „historijskoga srpsko-muslimanskoga dogovora“ i vezivanja BiH uz „krnju“ Jugoslaviju, bacile su republiku u potpuno neizvjesnu budućnost.28 Nakon što je izrađen „Akt o reafirmaciji suverenosti Republike Bosne i Hercegovine“ 15. listopada 1991., Srbi odgovaraju stvaranjem srpskih autonomnih oblasti 21. listopada 1991., koje će 21. prosinca iste godine prerasti u jedinstvenu Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu i ovime naznačiti srpsku etničku teritorijalizaciju u BiH. Na referendum koji protivno ustavu SRBiH nije imao dvotrećinsku većinu (od potrebnih 66 posto dobio je jedva 64 posto glasova) i koji je zaobišao konstitutivnost srpskoga naroda, 29. veljače i 1.ožujka 1992. godine, Srbi nisu ni izašli, nego su plebiscitom od gotovo 100 posto glasova glasovali za „ostanak u federalnoj državi Jugoslaviji“. Provlačenje ovoga u svakom slučaju, spornoga referenduma treba sagledati u svjetlu otvorenih prijetnji ratom i nestankom muslimanskoga naroda od strane Radovana Karadžića „Događanja naroda“ krajem 1980-ih, sinonim za srpsku nacionalnu mobilizaciju na jugoslavenskoj razini, imala su dakako utjecaja i na bosansko-hercegovačke Srbe. Pojava i širenje Ćosić-Karadžićeva ideološkog imaginarija konkre- 27 Prve inicijative o stvaranju srpskih autonomnih krajina u sjevernoj i zapadnoj Bosni potaknute od SDS-a nastale su već u svibnju 1991. te su trebale biti povezane sa srpskim područjima u Hrvatskoj vidi: Noel Malcolm, Povijest Bosne, Zagreb 1998., 177. 26 O tome zašto je uopće formirana Bosna i Hercegovina u vrijeme rata kao važan element nove jugoslavenske federacije i kako je do doprinijelo izgrađivanju njezine državnosti u specifičnim uvjetima jugoslavenskoga socijalizma vidi: Drago BOROVČANIN, Izgradnja državnosti Bosne i Hercegovine u uslovima NOR-a, Sarajevo 1976. 28 U tom „srpsko-muslimanskom historijskom dogovoru“ KaradžićZulfikarpašić dogovorena je cjelovita BiH u konfederalnom savezu sa krnjom Jugoslavijom, dok je Sandžak trebao dobiti administrativnu i kulturnu autonomiju u području obrazovanja, jezika i kulture. Milošević je suglasan, ali Izetbegović nije prihvatio dogovor. S. RAMET, nav. dj., 235.-236. status, broj 16, ljeto 2013. 157 Tekstom na knjigu upućenih sa skupštine parlamenta BiH 15. listopada 1991. nakon rasprave o mogućem izlasku BiH iz Jugoslavije. Osim toga, tu su i maksimalistički zahtjevi na 64 posto „srpske zemlje“, zatim prikrivena vojna okupacija JNA, te financijskoga rata koje su savezne institucije Beogradu vodile protiv republike. Srbi tako uz pomoć snaga JNA koje su se sarajevskim primirjem između Šuška i Rašete povukle u BiH iz Hrvatske, nakon što su bojkotirali referendum o nezavisnosti u početkom travnja 1992. ustaju protiv novoproglašene države i započinju otvoreni rat protiv Hrvata i Muslimana. Takav postupak u srpskoj ratnoj ideologiji opravdan je time da je „ponovnim vaskrsenjem NDH“ majoriziran srpski narod i prekršena njegova politička volja, te je zbog toga prisiljen na „oslobodilački rat“. Nije kod ovoga nevažna ni reaktualizacija prošlosti dodatno potencirana time da se naglašena uronjenost srpske kulture mišljenja u povijesnom, iskazivala u pokliku „da je došlo vrijeme da se Srbi svete“ za 1389. i 1941. Drugi važan moment rata je pohranjen u nacionalnom mitu da je „Bosna vekovna srpska zemlja“, tako da ratna teritorijalna osvajanja „Bosne“ i provođenje etničkoga čišćenja nad nesrpskim stanovništvom imaju za cilj pretvoriti „Bosnu“ u etnički čisto srpsku zemlju.29 Na taj je način, srpski nacionalni ekskluzivizam prešao u ratnom vihoru ekstremnu točku, brišući svaku identitesku vezu s idejom Bosne i Hercegovine, što je najbolje istaknuto preimenovanjem dotadašnje Srpske Republike Bosne i Hercegovine u Republiku Srpsku 12. kolovoza 1992.30 Naznačivši time okončanje procesa radikalne transformacije identiteta bosanskohercegovačkih Srba koji je otpočeo krajem 80-ih, o čemu najbolje svjedoči doživljaj političke baštine ZAVNOBiH-a, koja se u novonastaloj Republici Srpskoj nastoji prešutiti, unatoč činjenici da su u njoj Srbi odigrali odlučujuću ulogu. Priznati takvu političku baštinu, pretpostavljalo bi priznavanje jednakopravnosti sva tri konstitutivna naroda na cjelokupnom teritoriju BiH, što Srbi nakon Daytona vrlo teško prihvaćaju, tako da prisilno spriječeni od totalnoga samoodređenja te potpunoga odvajanja od BiH, u novim postdaytonskim prilikama nastoje svim silama obraniti dvoentitetski ustroj države, odnosno srpski ekskluzivitet RS-a. Za razliku od Srba na suprotnoj poziciji stajali su Muslimani koji su najstrastvenije zagovarali ideju Bosne i Hercegovine. U odnosu na Srbe koji odbacuju titoizam i „projugoslavensko srpstvo“, Muslimani zadržavaju simpatije prema titoizmu i jugoslavenskoj ideji, uvjetovane sjećanjima na oso29 O intelektualnoj pripremi etničkoga čišćenja u Bosni i sudjelovanju srpskih intelektualaca orijentalističkog usmjerenja, kao i Srpske pravoslavne crkve u izgradnji antimuslimanskoga naboja, naročito prisutnih u tekstovima autora kao što su Vuk Drašković, Miroljub Jeftić, Vojislav Lubarda, Darko Tanasković i Dragoš Kalajić vidi: Norman CIGAR, „Pripremna faza – popločavanje puta u genocid“, Genocid u Bosni, Politika etničkog čišćenja, Sarajevo 1998., 33.-50. 30 K. NIKOLIĆ, Bosna i Hercegovina u vreme raspada SFRJ 1990.-1992., 56. 158 magazin za političku kulturu i društvena pitanja bitu blagonaklonost koji im je iskazivao propali režim. Titu su Muslimani otvarali vanjskopolitičke putove u povezivanje s nesvrstanim islamskim zemljama, a u unutarnjoj politici iza 1966. generacija novih muslimanskih komunističkih političara (braća Pozderac, Dizdarević, Bijedić) važan su mu oslonac u federalizaciji zemlje i s njom povezanog neovisnijeg položaja BiH republike. Uoči ratne kataklizme, iza muslimansko-bošnjačkog agitiranja za ideju BiH zataškavale su se skrivene ideološke namjere političkoga unitarizma. One su ilustrirane u idejnim projekcijama SDA o „temeljnom i većinskom narodu“ sa uporištima u islamskom vrijednosnom sustavom. Oživljavanje sekularizacijom „umrtvljenog“ islama bila je nužna u identitetskoj krizi Muslimana-Bošnjaka izazvanoga rastakanja jugoslavenske federacije i sloma komunizma. „Islamizacija“ je postala identitetski surogat za potisnuti titoizam i jugoslavenstvo, te je trebala u novonastalim okolnostima popuniti „ispražnjene“ identitete Muslimana-Bošnjaka.31 Priča o „temeljnom narodu“ polazila je od shvaćanja da BiH mora biti muslimansko-bošnjačka nacionalna država, iz razloga što Hrvati i Srbi već imaju svoje matične nacionalne države. Pozivanje na titoizam obećavalo je u novoj situaciji, obranu ideje cjelovite i jedinstvene BiH, koja se sada sasvim drugačije reinterpretira, protivna logici partijskoga egalitarizma. Pragmatično prekrajanje te logike ocrtava se u ratnoj promjeni nacionalnoga imena u Bošnjake, koju su 60-ih partijski čelnici oštro odbacivali kao suviše „unitarističko“ ime.32 Naklonjenost muslimanskog političkoga i kulturnoga identiteta u 20. st. „neutralnim“ identitetma jugoslavenstva odraz je pokušaja emanicipacije od identificiranja s pripadnošću hrvatskoj i srpskoj naciji. Problem s takvim „neutralnim“ identitetima pojavio se onda kada se Partija obračunavala s „unitarističkim i integralističkim“ naslijeđem monarhističke Jugoslavije te se odlučila na presedan da vjerski muslimani postanu nacionalni „Muslimani“. Ni do samoga kraja druge Jugoslavije, „nacionalizirani“ bosansko-hercegovački Muslimani nisu odustajali od identifikacije sa idejom Jugoslavije. Zbog jugoslavenstva su čak bili 1991./92. okrenuti prihvaćanju Miloševićeve Jugoslavije, koja je nijekala sve ono što 31 Više o tome u: Dženita SARAČ, „Neuspjeh sekularizacije i jačanje religijskoga identiteta u Bosni i Hercegovini“, Zbornik radova Rasprave o nacionalnom identitetu Bošnjaka, Institut za istoriju u Sarajevu, Sarajevo 2009., 153.-184. 32 Rasprava muslimanskih intelektualaca oko nacionalnoga imena bosanskohercegovačkih muslimana između Envera Redžića zastupnika bošnjačkoga imena i Envera Imamovića, te Atifa Purivatre zastupnika muslimanskoga imena s velikim „M“. Purivatra brani od 1968. službeni stav partije u korist imena Musliman jer ime „Bosanac“ i „Bošnjak“ upućuje na unitarizam i negiranje srpske i hrvatske nacionalne zajednice u BiH, dok Redžić odbacuje promoviranje muslimanske nacije, jer prema njemu zajednica bosankohercegovačkih Muslimana u etničkom smislu nije muslimanska, nego je ona po svome etničko-povijesnom razvoju, bosanska. O tome vidi : Atif Purivatra, Nacionalni i politički razvitak Muslimana, Sarajevo 1972. i Enver Redžić, Sto godina muslimanske politike u tezama i kontraverzama istorijske nauke, Sarajevo 2000. Tekstom na knjigu je titoizam nosio u sebi.33 Kako Milošević nije uspio zaustaviti Hrvatsku u napuštanju Jugoslavije, Izetbegović je vidio šansu za muslimansku emanicipaciju, kretanjem na samostalni politički put bez oslanjanja na Beograd i Zagreb. Nacionalno ime „Musliman“ više nije odgovaralo promjenama koje su uslijedile poslije raspada Jugoslavije i BiH, stoga je oktroiranje bošnjačkog imena ratnim političkim dekretom poslužilo za hranjenje unitarističkih apetita nove političke ideologije bosansko-hercegovačkih Muslimana-Bošnjaka. Mahanje idejom u ratu propale države, trebalo je prikriti političku stvarnost i potaknuti ambiciozne planove muslimanske političke elite, koja je u svoj ideološkoj viziji zadržavala ideju avnojevske slike Bosne i Hercegovine, pa je pod utjecajem toga u političkoj stvarnosti „muslimansko-bošnjačkom ratnom republikom“ nastojala uzurpirati legitimitet propale države. Najočitiji dokaz takvih tendencija primjetan je u (post)ratnoj muslimansko-bošnjačkoj propagandi koja rat Muslimana-Bošnjaka sa Srbima i Hrvatima interpretira tezom o „dvostrukoj agresiji na BiH“. sansko-hercegovačkih Muslimana, između političkoga unitarizma i prihvaćanja složenoga tipa države, što je sve skupa makar i nesvjesno, utjecalo na njegov dvosmisleni i „pitijski“ politički diskurs.34 Izetbegovićevo odbacivanje dogovora sa srpskom stranom u kolovozu 1991. u pregovorima KaradžićZulfikarpašić, povlačenje potpisa iz Lisabona, to jest neprihvaćanje koncepta „podjele Bosne“ od srpske strane i čvrsto zagovaranje unitarizma bez namjere popuštanja, Izetbegović je isprovocirao i navukao ionako radikalnu i agresivnu srpsku politiku spremnu na rat. Važno mjesto u svemu ima i Izetbegovićev politički fatalizam35 da je rat neizbježan i da BiH mora biti unitaristička država na muslimanskoj-bošnjačkoj bazi gurnuo ga je u rat najprije sa Srbima, a kasnije i sa Hrvatima. Ishod je bio katastrofalan, muslimanski narod pretrpio je golema ljudska stradanja kao nijedan u postjugoslavenskim ratovima, a BiH poslije rata postaje još podijeljenija i još više „nemoguća“ država nego do tada, sa još više rigidnoga nacionalizma i nacionalističkog naboja među njezinim narodima. Kako Lovrenovićev i Jergovićev „sarajevski“ pogled nateže čitavo objašnjenje rata u BiH na hrvatsko-srpski obračun za njezine teritorije i dogovore Milošević-Tuđman, takvim pogledom izmiču iz vida muslimansku poziciju i političko djelovanje Alije Izetbegovića, nedvojbeno oca moderne bošnjačke nacije. Takvo promatranje zastire i prave izvore bosanskohercegovačke političke krize uoči rata, kada se otvoreno sukobljuju srpska i muslimanska vizija oko budućega političkoga uređenja i položaja prema raspadajućoj Jugoslaviji. Htjelo se to priznati ili ne od strane Lovrenovića i Jergovića, hrvatska politika u BiH tada s obzirom na svoju političku snagu nije imala onakav utjecaj kakav su imali Karadžić i Izetbegović, pa je njezina pozicija stajala na distanci spram obje vizije, ne zagovarajući tako oštro i dosljedno Karadžićev koncept parcelizacije niti pristajući uz Izetbegovićev unitaristički status quo. Koliko god da je Tuđman instrumentalizirao hrvatsku politiku u BiH, njezin gotovo bi se moglo reći marginalan položaj u sučeljavanju dviju glavnih vizija teško da mu je ostavljao puno prostora da značajnije utječe na glavni politički smjer, kako predmnijevaju ovakve intepretacije. Preostaje nam za slobodno razmišljanje mogućnost jedne alternativne povijesti, da li bi se prihvaćanjem Lisabonskog sporazuma, čiji je potpis stavio pa kasnije povukao Izetbegović, dok su ga druge dvije strane prihvatile, u drugoj polovini veljače 1992. pod pokroviteljstvom EU-a i njegovom implementacijom, odnosno etničkom kantonalizacijom izbjegla ratna apokalipsa? Ne znači li da bi toliko spominjana „podjela Bosne“ ipak mogla zaustaviti rat ili makar mogla smanjiti njegovu potpunu eskalaciju na ograničene sukobe manjega intenziteta? Činjenica je i to da je čak Karadžić u ožujku 1992. poslije Izetbegovićeva odbijanja Lisabona i referenduma o neovisnosti na pregovorima u Sarajevu i Bruxellesu, bio spreman prihvatiti suverenu BiH i time on kao jedan od „bogova rata“ dati posljednju šansu Izetbegoviću za mirno rješenje, s tim da budući srpski entitet bude konfederalan govoreći da ako već „srpski narod izlazi iz Jugoslavije, on mora dobiti svoju državu u BiH“.36 Bespoštedni politički rat od listopada 1991. do travnja 1992. vodio se u najvećoj mjeri između Karadžića i Izetbegovića od parlamentarne rasprave o referendumu, do crtanja etničkih mapa i pregovora od Lisabona, Bruxellesa do Sarajeva početkom 1992. Izetbegović se neprestano lomio između suverenosti BiH i Jugoslavije, između političkoga suvereniteta muslimanskoga naroda i teritorijalne cjelovitosti BiH, između islamske renesanse i koncepta građanske države, između pomalo megalomanske ambicije da bude vođa jugoslavenskih Muslimana i one realnije da bude vođom bo33 Xavier BOUGAREL, „Bosnian Muslims and the Yugoslav Idea“, Yugoslavism: Histories of a failed idea, Dejan DJOKIC (editor), London 2003., 110-114. 100.-115. vidi i Danko Plevnik ratni tekst novinara i publiciste koji je baziran oko ideje muslimanske naklonosti i nostalgije prema Jugoslaviji, Danko PLEVNIK, „Muslimani posljednji Jugoslaveni“, Slobodna Dalmacija, br. 15182. god. L. 16. III. 1993. 6-7. Političke tradicije avnojske BiH daleko su najslabiji odaziv nalazile među Hrvatima, koji su nakon Drugoga svjetskoga 34 O međuodnosu diskursa i političke akcije Alije Izetebegovića vidi: Dražen PEHAR, Alija Izetbegović i rat u Bosni i Hercegovini, Mostar 2011. 35 Pehar donosi Izetbegovićevo shvaćanje filozofije povijesti koja niječe ljudsku slobodu podvrgnutu bezuvjetno Božjem planu i koja je po Peharu imala utjecaja na njegove odluke o izboru između rata i mira, između sile i pregovora, tako da je Izetbegović vidio rat kao neizbježnu sudbinu, pa ga je čak kao takvog i otvoreno zagovarao jer je vjerovao da će se njime izgraditi konačno bošnjačka politička nacija i da će se time ona afirimirati pred islamskim svijetom. U ocrtavanju političke biografije Alije izetbegovića, Pehar tako upozorava na znatan utjecaj islamskog vjerskog mentaliteta na Izetbegovićev pogled na svijet koja odražava to da je povijest determiniran proces i da poviješću vlada nužnost koju čovjek ne može spoznati nego je ona poznata samo Bogu. Božji plan u konkretnom slučaju rat u BiH se mora slijediti, unatoč tome što on donosi nevolje i stradanje bošnjačkom narodu jer je to u skladu s islamskim moralom predanosti i pokoravanja. Vidi „Izetbegovićeva strateška politička vjerovanja“ u: Dražen PEHAR, Alija Izetbegović i rat u Bosni i Hercegovini, Mostar 2011., 50-58. odnosno potpoglavlja četvrto „Islam“ i peto „Povijest i predviđanje budućnosti“. 36 „Srbi propustili šansu“, Vjesnik, br. 15974., god. LIII., 10. III. 1992., 6. status, broj 16, ljeto 2013. 159 Tekstom na knjigu rata i propasti NDH nosili hipoteku krivnje ratnih gubitnika. S napomenom da se 70-ih i 80-ih u život republike uključuju i pojedini etnički Hrvati poput primjera samog Ivana Lovrenovića i Branka Mikulića.37 Uvlačenjem Hrvata u republičku elitu, trebalo je opravdati „novi kurs“ režima poslije 1966. koji je pokušavao implementirati dotada samo formalnu ravnopravnost triju naroda. Forsiranjem hrvatskog i muslimanskoga elementa u BiH, nastojala se uspostaviti ravnoteža prema srpskom prvenstvu i izgraditi prema partijskom naputku na svim područjima života novokomponirani bosanskohercegovački identitet republike. Simboličan primjer o drugačijoj recepciji avnojske tradicije BiH u odnosu na Srbe i Muslimane pokazuje, primjer Sarajeva, glavnog republičkog grada i najjačeg identitetskog toposa republike. Muslimani i Srbi imali su približan udio stanovništva republičkoj razini, dok je udio Hrvata u tom gradu bio trostruko manji u odnosu na republički. Obnova poslijeratne Jugoslavije u kojoj je jedna od federativnih republika i BiH, poništio je povijesne težnje bosansko-hercegovačkih Hrvata da žive u zajedničkoj hrvatskoj državi. Međutim, u jesen avnojske Jugoslavije dešava se još jedan paradoks, da upravo Hrvati postaju najjači zagovornici suverene i samostalne BiH, iako je ona nastala suprotno njihovoj političkoj volji i bez njihova znatnijeg sudjelovanja, izbjegavajući pošto-poto ostanak u „krnjoj“ Jugoslaviji. Naravno, takvo raspoloženje uvjetovano je događajima u matičnoj republici gdje Tuđmanova nacionalna homogenizacija privlači emocije bosansko-hercegovačkih Hrvata. Najmalobrojniji konstitutivni narod raštrkan po čitavom republičkom području iznjedrio je dvije temeljne političke koncepcije u pogledu prema budućem položaju Hrvata. Prva, integralna hrvatska politika s uporištem u etnički kompaktnijim dijelovima, u Zapadnoj Hercegovini, Srednjoj Bosni i Posavini, kratkoročno je razmišljala u okvirima autonomnog položaj hrvatskoga naroda spram Sarajeva i „federalizacije“ BiH, te dugoročno mogućem pripojenju Republici Hrvatskoj. Druga, zvana „bosansko hrvatstvo“ intelektualno je formulirana među dijelom bosanskih franjevaca i hrvatskih intelektualaca sarajevskoga kruga (Pismo petorice)38, koji su do travnja 1992. zagovarali očuvanje Jugoslavije i s njom održanje BiH po dotadašnjem ustroju. Poslije osamostaljenja BiH koji je koindicirao s izbijanjem rata i raspadom zemlje, kritiziraju hrvatsku nacionalnu emanicipaciju od Sarajeva i približavanje Tuđmanovoj Hrvatskoj. Dok se inzistiranjem na spašavanju „ideje Bosne“ od srpskog negacionizma putem hrvatsko-muslimanske sinteze izjašnjavaju za političko bosanstvo, koje je po svojim idejnim zamislima sličilo kasnijem muslimanskom bošnjaštvu. Smjena Stjepana Kljuića i dolazak Mate Bobana na čelo HDZ-a početkom 1992. prijelomna je točka u kojoj integralna verzija hrvatska politike izlazi definitivnim pobjednikom. U tom obratu Tu- đman je imao zasigurno svoju važnu ulogu jer se nije slagao s Kljuićevom podrškom Izetbegovićovom unitarizmu, tako da se odtada Tuđman s Bobanom sve više približava srpskoj politici diobe prema etničkim kriterijima u smislu unutarnje kantonalizacije zemlje. Nakon što je 25. siječnja 1992. referendum prošao zakonsku proceduru, Kljuić je smijenjen, a u Livnu 10. veljače 1992. HDZ s četiri glasa protiv od 130 poslanika odlučuju se za preinaku referendumskoga pitanja prema kantonalizaciji kao uvjetu za glasovanje o neovisnosti (tzv. livanjsko pitanje)39, od kojeg se odustalo pod pritiskom političkog Zagreba. Izlazak na referendum za Hrvate je naizgled značio ispunjenje svih njihovih političkih ciljeva, bijeg od opasnosti aveti „krnje“ Jugoslavije te put k njihovoj političkoj autonomiji u novoj državi. U usporedbi sa Srbima i Muslimanima koji su oko ideje Bosne Hercegovine stajali na kontra stranama, Hrvati su se našli između ove dvije krajnje točke, iako su se nastojali distancirati od ideje Bosne i Hercegovine po unitarnoj formuli, nisu poput Srba izgubili svaku identitetsku vezu s njom o čemu je bjelodano svjedočio i naziv Hrvatska republika Herceg-Bosna. U završnici, izdiže se na horizontu pitanje, što je uopće bila BiH u političkom i ratnom vakuumu između kraja 1991. i 1995., od propasti avnojevske BiH do rađanja suvremene daytonske BiH? Iako je de iure u ratu nosila državnopravni kontinuitet od osamostaljenja u ožujku 1992., država se de facto iznutra raspala na tri ratne republike: Republiku Srpsku, Hrvatsku republiku Herceg-Bosnu i muslimansko-bošnjačku Republiku BiH. Završetak rata također će dočekati podijeljena između dvaju entiteta, hrvatsku-muslimansku Federacije BiH i Republiku Srpsku od kojih je krajem 1995. formirana, nova država, prozvana kolokvijalno daytonskom Bosnom i Hercegovinom. Zaključno, Bosna i Hercegovina ostaje duboko podijeljena zemlja, daleko prije i poslije Tuđmana, tako da je toliko famozna „podjela“ supstanca njezine povijesne egzistencije koja daleko nadilazi povijesne aktere poput Tuđmana. Riječ je o kontinuitetu dugoga povijesnoga trajanja kojeg presudno određuju snažne kulturne „podjele“ i „razlike“, pa bi kulturnohistorijski pristup povijesti Bosne i Hercegovine kakvoga uostalom primjenjuje u svojim analizama i Lovrenović dao puno bolje razumijevanje povijesnih događaja 90-ih godina. Za istaknuti je i to, da u skladu sa svojim vlastitim ideološkim predispozicijama Lovrenovićov pristup (pre)naglašava kulturno „jedinstvo“ triju etničko-religijskih zajednica. No usprkos tome, Lovrenović pobija samog sebe kada kaže da je to „jedinstvo“ umnogočemu podržavano iz eksteritorijalnih uporišta političkoga odlučivanja i ozračja etnički i religijski složenih država poput Osmanskoga Carstva, Austro-Ugarske i Jugoslavije, a ne iz unutarnje supstance BiH na što bi upućivalo naglašavanje „jedinstva“. Bez obzira na to, takvim pristupom ispustio bi se jednodimenzionalni pogled na to razdoblje kroz isključivo političku prizmu i izbjeglipaušalni 37 I. LOVRENOVIĆ, M. JERGOVIĆ, nav.dj., 87. 38 „Otvoreno pismo Franji Tuđmanu predsjedniku RH“, Vjesnik br. 15918., god. LIII., 14. I. 1992., 1. 160 magazin za političku kulturu i društvena pitanja 39 Ermin Krehić, „Koliko su tvrdi Hercegovci“, Vjesnik, br. 15987., god. LIII., 24. III. 1992., 7. Tekstom na knjigu zaključci da je Tuđman „dijelio Bosnu“ kao i bilo koji drugi akter ili strana u tom ratu. Takav zaključak sam je po sebi kontradiktoran jer Bosna i „podjela“ jesu nešto što je ugravirano u „ploče“ njezine šeststoljetne povijesnice počevši od osmanlijskoga osvajanja u 15. st. naovamo. Čitava politička zavrzlama oko jagme za baštinom propale „jugoslavenske Bosne“ 1990-ih i nije ništa drugo nego „mreškanje valova na površini mora“, reflektirajući bljesak dubokih kulturnih podjela.40 Pa čak ako se u razmatranje uzme i razvoj političkih i vojnih događaja takve se teze vrlo lako urušavaju, pregovori između hrvatske i srpske strane su vođeni i nisu upitni, ali je pitanje kako su oni primjenjivani na vojno-političkom polju. Jer da je do takvoga čvrstoga vojno-političkoga saveza došlo u BiH, a nije do njegove uspostave moglo doći zbog iskustva hrvatsko-srpskoga rata u Hrvatskoj, iluzorno je uopće pomišljati u kakvoj bi se situaciji tada našli Muslimani-Bošnjaci. Ovako se to iskrivljavanje povijesnih događaja približava pomalo infantilnom zaključku najvulgarnijih misli bošnjačkoga nacionalizma o tome kako su Muslimani-Bošnjaci spasili Bosnu od „urotničkoga saveza četnika i ustaša“. Daljnji događaji jasno su ovo demantirali, ako su se Tuđmanova i Miloševićeva politika nakon Karađorđeva u ožujku 1991., a onda i politika Bobana i Karadžića nakon Graza 6. svibnja 1992. dogovorile u BiH zbog čega od travnja i tokom cijele 1992. godine traju napadi vojske bosanskih Srba i JNA na područja pod kontrolom HVO-a: jugozapadnu Bosnu, Bosansku Posavinu, Jajce, dolinu Neretve i Mostar? Zar postojanje dogovora ne nosi u sebi pretpostavku o uzajamnom nenapadanju i zadovoljavanja interesa dviju strana u BiH, a ne Miloševićev napad na RH i hrvatske dijelove u BiH? U uspoređivanju Tuđmana i Miloševića, stječe se impresija ili se (ne)namjerno nameće kako je raspored njihovih snaga i moći bio jednak 1991., i da se ta ravnoteža snaga odrazila na podjelu BiH. Ravnoteža snaga definitivno nije postojala notorna je činjenica, pogotovo u BiH gdje je srpska politička i vojna supremacija još izrazitije dolazila do izražaja i zašto bi u takvoj konstelaciji daleko nadmoćni Milošević dijelio BiH s Tuđmanom, ako je jasno da ako slomi Tuđmana i Hrvatsku uzima sve, i Hrvatsku i BiH i Jugoslaviju. Uz to, ima JNA i Srbe u Hrvatskoj na svojoj strani koji u tom trenutku 40 Te kulturne podjele sjajno je u književnosti oslikao Andrićev genij, u tom pogledu je vrlo zanimljiv razgovor likova u jednom od njegovih romana, člana francuskoga konzulata u Travniku, Defosea i bosanskoga fratra fra Julijana, u kojem mu ovaj mladi francuski diplomat upućuje ova zapažanja: „Kako je mogućno da se ova zemlja smiri i sredi i da primi bar onoliko civilizacije koliko njeni najbliži susedi imaju, kad je narod u njoj podvojen kao nigde u Europi? Četiri vere (misli se i na židovsku op.a.) žive na ovom uskom, brdovitom i oskudnom komadiću zemlje. Svaka od njih je isključiva i strogo odvojena od ostalih. Svi žive pod jednim nebom i od iste zemlje, ali svaka od četiri grupe ima središte svoga duhovnoga života daleko, u tuđem svetu, u Rimu, u Moskvi, u Carigradu, Meki i Jerusalimu ili sam bog zna gde, samo ne onde gde se rađa i umire. I svaka od njih smatra da su njeno dobro i njena korist uslovljeni štetom i nazatkom svake od tri ostale vere, a da njihov napredak može biti samo na njenu štetu. I svaka od njih je od netrpeljivosti načinila najveću vrlinu i svaka očekuje spasenje odnekud spolja, i svaka iz protivnoga pravca.“ Ivo ANDRIĆ, Travnička hronika, Zagreb 1964. 240.-241. kontroliraju znatan dio teritorija RH. BiH je tijekom 1991. sekundarna politička tema u krizi jugoslavenske federacije, glavna koplja se lome nad Hrvatskom, tako da pitanje BiH u pregovorima Tuđman-Milošević 1991. nije moglo imati središnje, nego rubno značenje. Bespredmetno je razgovarati, da su u ožujku 1991. Tuđman i Milošević imali proročanske vizije, pa da su znali daljnji razvoj događaj, jer ispada po ovoj tezi da je Milošević odustao od Hrvatske i da su on i Tuđman sve svoje političke i vojne snage usmjerili prema BiH. Ali kako onda objasniti jednogodišnji nepremostiv diskontinuitet između Karađorđeva i otvaranja rata u BiH početkom 1992., diskontinuitet koji je obilježen Miloševićevim „odustajanjem“ od Hrvatske. Treba dodati i to da je Milošević u kolovozu 1991. bio spreman prihvatiti i dogovor Karadžić-Zulfikarpašić o srpsko-muslimanskom dogovoru u BiH, kojeg je Izetbegović odbacio. Pitanje BiH ulazi u fokus zbivanja početkom 1992., nakon neuspjeha u slamanju Tuđmana i Hrvatske kao Miloševićev rezervni plan za uspostavu zapadnih granica buduće srpske države, odnosno mini-Jugoslavije pod dominacijom Beograda. Da je kojim slučajem Hrvatska u ljeto i jesen 1991. pokleknula, BiH bi bila potpuno irelevantna za daljnji razvoj događaja, označenih gotovo sigurnom „miloševićevizacijom“ detitoizirane Jugoslavije. Zanimljivo je, na kraju još i dodati da su Tuđman i Milošević, obojica demantirali navodni „dogovor o podjeli Bosne“.41 Ovu nepostojeću „krivnju“ nametnule su Tuđmanu one političke i intelektualne elite „stare paradigme“, među koje spadaju i članovi Pisma petorice, koje su BiH promatrale iz titoističkog političkoga pejzaža. Frustrirane raspadom Jugoslavije i BiH, one u nove političke i ideološke borbe 90ih ulaze sa „starim perspektivama“, videći BiH po modelu unitarne republike jugoslavenske federacije. Baštinile su također i titoistički testament, da je „BiH kamen temeljac Jugoslavije, i da se ona ne da ni Beogradu, ni Zagrebu“. Othranjene na takvoj kulturi ideološkoga mišljenja stvaraju intelektualni i politički diskurs koji čitav posljednji rat interpretira kroz dogovaranje Zagreb-Beograd, odnosno Tuđman-Milošević, a u tom paketu i „famoznu“ podjelu BiH. Čak i inzistiranjem da se „podjela“ dogodila na izvjesnom sastanku u Karađorđevu na izvanredan se način ocrtava karakter njihovih vlastitih mentalnih struktura. Tipična je to interpretacija za „reciklirane“ elite čije se shvaćanje političke kulture još uvijek doživljavalo u svjetlu zakulisnih partijskih sastanaka, pa bi takav trebao biti valjda i sastanak Tuđmana i Miloševića, neovisno o tome da su i ova dvojica bili sastavnim dijelom te i takve političke kulture. I još nešto, nije na odmet zamijetiti i gotovo identični diskurs, doduše drugačije sadržajno formuliran, a opet transferiran iz titoističkih ideoloških izvora, koji je sličnim tonovima govorio o „dogovoru srpske i hrvatske buržoazije oko podjele povijesne bosanskohercegovačke zemlje i njihovoj odgovornosti za kapitulacije stare Jugoslavije“. Guranje logike čita41 Ivo LUČIĆ, „Politički mit ili dogovor“, Časopis za suvremenu povijest, (dalje: ČSP), 35/2003, br.1., 7.-36. status, broj 16, ljeto 2013. 161 Tekstom na knjigu vog posljednjega rata u jedan sastanak na kojem se odigrala „podjela Bosne“ i na kojem je dogovoren rat, pokazuje grubo simplificiranje povijesne zbilje. Iza čega se, teško se ne oteti takvom dojmu, nazire klasičan mit jednoga dnevnopolitičkoga diskursa, koji u sudaru sa svakim iole ozbiljnijim znanstveno-istraživačkim pristupom o posljednjem ratu teško da ima ikakvih izgleda. Kako je „famozna“ Tuđmanova podjela Bosne jedan od udarnih leitmotiv-a čitave knjige zaslužila je ovoliki prostor. Vratimo se sada na početak priče, Sarajevu 1991. i Lovrenoviću. Teško je prihvatiti da se Lovrenovićev diskurs o Tuđmanu 1990. i 1991., kao što Jergović inzistira, u supstancijalnom smislu bitnije razlikovao od onoga što Jergović sugerira kao „rogoborenje sarajevske reformističke i srpskonacionalističke čaršije“ protiv Tuđmana kao obnovitelja NDH i ratnog huškatora“.42 Ako i jest, ono što povezuje Lovrenovićeva i „sarajevsku medijsku čaršiju“ upregnutu u kola Miloševićeve propagande jest to da je za njih u to vrijeme Tuđman kudikamo opasnija figura za opstanak Jugoslavije i BiH nego su to primjerice tada Vuk Drašković i Vojislav Šešelj, kao što i sam Jergović na kraju krajeva potvrđuje.43 Jergovićeva krajnje oštra kritika Tuđmanove politike prema Bosni i Hercegovini u tolikoj je mjeri drastično formulirana da bi čitatelj neupućen u zamršeno klupko nedavne povijesti ex-Jugoslavije pretpostavio da je Tuđman započeo rat u Bosni i Hercegovini, no onda se u završnim dionicama svoga teksta uzgredno osvrće na „uzaludno halabučenje nesretnika koji su se nadali da postoji način na koji bi se Radovana Karadžića moglo odgovoriti od rata“.44 Među tim „halabučenjem nesretnika“ prije 5. travnja 1992. nalazio se i Lovrenovićov glas koji izgleda nije vjerovao ili nije želio vjerovati u mogućnost srpskoga napada na Sarajevo, nego je ustrajao do tada u antituđmanovskoj retorici. Razlog takvom stavu Sarajeva i Lovrenovića leži u činjenici komplementarnosti ili gotovo bi se moglo reći tautologiji između titoističkog behaizma i jugoslavenstva. Pa je za ove bilo kakvo jugoslavenstvo, makar i ono Miloševićevo, bilo puno prihvatljivije nego Tuđmanov „kroatocentrizam“. U razmišljanjima o socijalističkom razdoblju BiH u intervjuu Lovrenović napominje „da je bilo krugova osobito u Beogradu, ali i u Zagrebu kojima je jako smetalo političko „osamostaljenje“ Bosne i Hercegovine“.45 Iako se u više prethodnih navrata naglašava da je beogradska politika bila jedini i najjači protivnik tzv. behaizaciji iz 60-ih i 70-ih godina u kojima je i sam djelatno sudjelovao i radi čega je bio politički proganjan 70-ih godina. Uostalom, proces behaizacije opisuje kao distanciranje od „konzervativnog, što je značilo probeogradskog, filosrpskog i unitarističkog udijela“ u bosanskohercegovačkoj politici krajem 60-ih godina.46 Tako42 I. LOVRENOVIĆ, M. JERGOVIĆ, nav. dj., 18. 43 Isto, 19. 44 Isto, 28. đer, spominje otpor Beograda u afirmaciji muslimanske nacije od godine 1968. i znanstvene polemike o načinu istraživanja povijesti BiH na relaciji Benac-Ekmečić. U njima je Ekmečić protivno Benčevom „unitarističkom“ metodološkom modelu konfrontirao onaj „nacionalnohistorijski“ koji je omogućavao naglašavanje srpske nacionalne komponente.47 Jergović u daljnem tijeku intervjua ide toliko daleko da u Zagrebu 70-ih nalazi ni više ni manje nego tuđmaniste (?!) koji su se protivili uspostavi bosanskohercegovačkih kulturnih i političkih institucija.48 Ako postoji ikakva hrvatska opozicija događajima u BiH onda se ona možda nalazila u emigraciji, ali sigurno ne u Zagrebu, čije politički relevantne elite nakon sloma hrvatskog proljeća ‘71 upravo čvrsto zagovaraju procese tzv. etatizacije bosanskohercegovačke republike. U refleksijama o raspadu Jugoslavije i početku ratne katastrofe u Hrvatskoj i BiH, Lovrenović se poziva na svoj intervju u zagrebačkom Danasu netom nakon Tuđmanove pobjede na izborima 1990. u kojem kaže da je tvrdio da su Miloševićev srpski i Tuđmanov hrvatski nacionalizam „jednojajčani blizanci“ koji će uništiti Bosnu i Hercegovinu te se čini da se i danas dvadeset godina poslije čvrsto drži te svoje formulacije.49 Malo poslije Lovrenović će poreći vlastitu formulaciju i na neki način kontrirati samom sebi i svojoj prethodnoj formulaciji o „jednojajčanim blizancima“. Dati će suprotnu interpretaciju od one o „povijesnom dogovoru“ Tuđman-Milošević, riječima da je srpski nacionalizam poseban fenomen te da je pitanje srpskog nacionalizma u drugoj Jugoslaviji „bilo previše subverzivno i da je odnos prema tomu pitanju dolazio do izražaja najviše u onoj krilatici o nacionalizmima da su svi jednaki i da su svi jednako opasni“. U nastavku dodaje, „kritizirali smo tu floskulu shvaćajući da ona udaljava od istine, od uviđanja važnih historijskih tokova koji se ne mogu uopće razumjeti ako se ne uočavaju sve različitosti u razvoju nacija“ (jednojajčani blizanci?! op.a.). Stoga je „srpska historijska priča u tome najvažnija i ona je na presudan način odredila političke tokove u Jugoslaviji, ne samo od njezinog nastanka 1918. godine, nego i prije toga“.50 Lovrenović ide čak dotle da ubicira intelektualne izvore srpske pretenzije na Bosnu i Hercegovinu u Cvijićevim geopolitičkimanalizama iz vremena austrougarske okupacije gemonija nad bosanskohercegovačkom republikom, progovorio je i sam Branko Mikulić 4. lipnja 1973. tada jedan od vodećih bh komunista: „Otvoreno ću reći da nosim utisak odnosno pribojavam se da lakše i uslovno ću reći, slađe govorimo o onome šta nije dobro u Hrvatskoj, a to podugo traje kod nas, a nevidimo ili zatvaramo oči pred istim pa i težim stanjem u drugim sredinama. I tu treba reći da su naše veze iz BiH daleko veće, i u školstvu, i u filmu, i u književnosti, i u privredi, i u štampi na primjer, sa Beogradom, ali ne vidimo sve to i mislim da ne ocjenjujemo kuda nas ta slijepoća i neopreznost može odvesti, u kakvo stanje nas može uvesti. Ne samo Bosnu i Hercegovinu, već i Jugoslaviju. Možda sam pretjerao, ali to sam rekao uslovno“. S. M. DŽAJA, nav. dj., 278. 47 I. LOVRENOVIĆ, M. JERGOVIĆ, 89., 95.-96. 45 Isto, 92. 48 Isto, 101. 46 Isto, 75. O snažnom utjecaju Beograda, ne samo u smislu katalizatora srpskoga nacionalizma, nego kao i centra odakle je isijavala i kulturna he- 50 Isto, 121.-122. 162 magazin za političku kulturu i društvena pitanja 49 Isto, 107. Tekstom na knjigu BiH 1908. godine.U toj Cvijićevoj studiji, Bosna i Hercegovina je (ključna) srpska zemlja.51 Taj dio intervjua ovako zaključuje: „a s nastankom prve Jugoslavije kao države iz perspektive te ideologije izgledalo je da je proces historijski dovršen – stvorena je „država svih Srba“. Po njoj je Bosna i Hercegovina zaglavni kamen te države i po udjelu srpskog stanovništva u njoj, ali možda još više po geopolitičkom kriteriju. Pogled na geografsku kartu to jasno pokazuje. To je bio i najvažniji moment Miloševićevoga rata“.52 Tako Lovrenovićeve misli o posljednjem bosanskohercegovačkom Infernu završavaju u krajnjim oblicima nedosljednosti i proturječjnosti, smještene u shizofrenom raskoraku između teško dokazive teze o „dogovoru“ Tuđman-Milošević i teze da je Miloševićeva politika bila repetitivan proces, dakako u bitno drugačijim povijesnim okolnostima. Bilo je to po njemu historijsko vraćanje na program pašićevsko-karađorđevićevske agende „svi Srbi u jednoj državi“ skrivene pod eufemističkom maskom jugoslavenstva. Komu je titoistički zamisao jugo-federacije predstavljao neuralgičnu točku izraženu u sintagmi „slaba Srbija, jaka Jugoslavija“. Nadalje, Lovrenovićeve i Jergovićeve metode interpretacija rata u Bosni i Hercegovini reduciraju povijest ratnih događaja time da oni izdvajaju rat u Bosni i Hercegovini kao zasebnu pojavu neovisnu o onoj u Hrvatskoj pa čitatelj dobiva sugestiju o ratu u pluralnom obliku kao da su postojali tobože ratovi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.53 Takva konstelacija prikriva činjenicu o jednome ratu, o ratu pro et contra „Treće Miloševićeve Jugoslavije“, jer početak rata u Hrvatskoj nije bio izvediv u ljeto i jesen 1991. bez aktiviranja teritorija i resursa Bosne i Hercegovine koja postaje doslovce „logistički poligon“ za Miloševićev rat u Hrvatskoj.54 Zbog toga ostaje i sporna datacija početka rata u Bosni i Hercegovini jer je prvo ratno djelovanje na njezinom teritoriju izvršeno od strane JNA u napadu na hercegovačko selo Ravno već krajem rujna i početkom listopada 1991. godine. Na isti način, čitav tijek rata, iako zato postoji bezbroj činjenica navodimo npr. opsadu Bihaćkoga džepa 1994. godine ili 51 Jovan CVIJIĆ, Aneksija Bosne i Hercegovine i srpski problem, Beograd 1908. Ni hrvatski nacionalizam u vremenu oko austrougarske aneksije nije stajao bez svojih ambicija u Bosni i Hercegovini pa kao svojevrsni pandan Cvijiću s hrvatske strane stoji Stjepan RADIĆ, Živo hrvatsko pravo na Bosnu i Hercegovinu, Zagreb 1908. 52 I. LOVRENOVIĆ, M. JERGOVIĆ, 124. 53 Isto, 27. Tako Jergović o primirju u Sarajevu od 2. siječnja 1992. godine kaže da je nakon toga počeo „novi, veći i krvaviji rat“ od onoga u Hrvatskoj. 54 Isto, 115. Bilo bi krajnje suvišno nabrajati sve činjenice koje govore u prilog tome, pa navodimo samo neke: napad na Dubrovnik u listopadu 1991. godine, djelovanje Banjalučkoga korpusa u Zapadnoj Slavoniji, avio-bombardiranje hrvatskih gradova izvršeno s vojnih aerodroma u BiH, Bihać i Mostar, kao i Lovrenovićev iskaz o Zagrebačkoj ulici i osmrtnicama oficira u Sarajevu – vidi Davor MARIJAN, Smrt oklopne brigade, Prilozi za istraživanje rata za Hravtsku i Bosnu i Hercegovinu, Zagreb 2002. Posebno poglavlja „Jugoslavenska narodna armija u agresiji na Republiku Hrvatsku 1990.-1992. godine 1.-43. i „Slavonija u ratnoj 1991. godini“ osobito dijelove o djelovanju Banjalučkoga korpusa na području Zapadne Slavonije 43.-83. bombardiranje Slavonskoga Broda, tipičan je primjer kako su vojni i politički ciljevi dviju „srpskih država“ bili identični u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Ili jedan drugi primjer, kada je nakon primirja u siječnju 1992. „zaleđena“ hrvatska bojišnica dolaskom snaga UNPROFOR-a i mogućnost hrvatskih protunapada na trećinu teritorija pod srpskom kontrolom neutralizirana, osovina Beograd-Pale-Knin oslobođena tako mogućeg udara na „zapadnim“ granicama usmjerila je pod Miloševićevom dirigentskom palicom koncentraciju vojnog i političkog pritiska u prvim mjesecima 1992. na BiH, poslije čega je došlo do otvaranja ratnih sukoba. Jednako tako, i početak završetka toga rata u jesen 1995. godine započinje prvo razbijanjem Republike Srpske Krajine u ljeto 1995. u Hrvatskoj, a završava potiskivanjem bosanskih Srba u Zapadnoj Bosni u združenim akcijama Hrvatske vojske, HVO-a i Armije BiH.55 Radi ovoga Jergovićev i Lovrenovićev reduktivni metodološki koncept unosi krivu perspektivu pogleda na ratna zbivanja 1990-ih te može dovesti čitatelja do potpuno krivog zaključka da je rat u Bosni i Hercegovini izoliran i nepovezan događaj s ratom u Hrvatskoj što ne odgovara zdravom razumu ako se baci samo letimičan pogled na geografsku kartu Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a kamoli povijesnim događajima iz tog razdoblja. U eseju pod naslovom „Dvadesetjedna teza“56 Lovrenović donosi opservacije o ratu i daytonskoj Bosni i Hercegovini unatrag posljednjih petnaest godina. Nit-vodilja provučena kroz čitav ovaj Lovrenovićev esej jest „etnopolitička paradigma“ koja je po njemu odgovorna za rat i postratnu političku krizu daytonske BiH. Nalazimo je u pojedinim poglavljima pod naslovima „Poslije njujorške apokalipse“57, „Srpska Bosna i Hercegovina“58, i „Hrvati: teritorijalna ili institucionalna autonomija“59 gdje raspravlja o aktualnoj bošnjačkoj, srpskoj i hrvatskoj politici kao čisto „etnopolitičkima“. Izvore „etnopolitičke paradigme“ povezuje s religijama kao predmodernim fundamentima etničkoga prisutnih u formulacijama: „etnoreligijski nacionalizam“ i „etničko-konfesionalno-politički kolektivizam“, zaključujući na kraju da 55 Davor MARJAN, Oluja, Zagreb 2007., 234. „Jednako tako, pobunjeni Srbi su znali da područje bihaćko-cazinske krajine, koje se mjesecima nalazilo u njihovom potpunom okruženju, a koje je uz velike žrtve uspješno branio 5. korpus Armije BiH i 101. pukovnija HVO-a, predstavlja glavnu prepreku za potpuno vojno, političko i ekonomsko povezivanje RSK i RS. Zbog toga je konačno uništenje 5. korpusa bio glavni vojni i politički cilj pobunjenih Srba s obje strane granice“. Iz ovoga se uočava strateška važnost Bihaća za obje zaraćene strane u završnici rata s kojim su bile povezane i akcije Zima ‘94 na području Livno-Grahovo-Glamoč-Kupres kojim se htjelo rasteretiti Bihać i ugroziti položaj RS i RSK. Ovom akcijom je pripremljeno područje za nove vojne operacije koje će uslijediti u ljeto-jesen 1995. (Oluja, Južni Potez, Maestral, Sana ‘95) na ratištima u Hrvatskoj i Zapadnoj Bosni, i na kraju dovesti do kraja rata. vidi u poglavlju: „Bihaćka kriza – napad pobunjenih Srba iz Bosne i Hercegovine i okupiranoga teritorija Hrvatske na zaštićenu UN zonu Bihać“, Isto, 232.-323. 56 I. LOVRENOVIĆ, M. JERGOVIĆ, nav. dj., 149.-233. 57 Isto, 196.-200. 58 Isto, 200.-209. 59 Isto, 209.-218. status, broj 16, ljeto 2013. 163 Tekstom na knjigu je „konfesionalna pluralnost otomanskoga mileta oblikovala moderne etnije-nacije u BiH“.60 U ovoj trećoj raspravi Lovrenovićeva primjenjena analiza bosanskohercegovačke situacije neodoljivo vuče asocijaciju na iskustvo titoizma. Ovaj je idejom bratstva i jedinstva pokušavao premostiti društvene razlike i konflikte na način da je koristio ideološko „oružje“ pohranjeno u postulatu „da su svi nacionalizmi jednaki i da su svi isti“. Indikativno je da su se tokom intervjua Lovrenović i Jergović usuglasili da je to bila „floskula“ komunističke propagande. Unatoč tome, teško se oteti utisku da sličnu „floskulu“ ne nudi i Lovrenovićev esej samo što umjesto marksističko-lenjinističkog ključa za ukidanje nacionalizama, nudi ideološki ključ liberalizma. A koji bi se trebao ostvariti kroz „individualnu emanicipaciju od kolektivnog identiteta“ te bi po njemu tako bila razriješena duboka društvena i politička agonija današnje BiH.61 Svođenje svih etničkih nacionalizama pod zajednički nazivnik, na što upućuju sve navedene Lovrenovićeve formulacije i njihovo prikazivanje u pluralnom izričaju, daje sugestiju da su oni svi ekvivalentni i da svi imaju podjednaku odgovornost za rat i poslijeratne političke i društvene probleme u BiH. Međutim, teško je prihvatiti tu tezu, prije svega jer njihovi intelektualni i kulturni izvori nemaju ista polazna ishodišta, zbog čega oni niti u kvalitativnom, a pogotovo ne u kvantitativnom smislu nisu bili i nisu jednaki. Gledajući kroz prizmu intelektualne i kulturne baštine, etnički nacionalizmi rađaju se u potpuno drugačijim religijskim tradicijama specifičnoga osmanskog konfesionalizma.62 To Lovrenović potvrđuje uvidima o paralelnim društvenim zajednicama i svjetovima, suprotstavljenim slikama povijesti i kulturama sjećanja koji se kontinuirano održavaju do danas.63 Ni povijesne geneze tih etničkih nacionalizama u BiH nisu u kronološkom smislu izvedene u simultanitetu. Tako se srpski nacionalizam nametnuo već četredesetih i pedesetih godina 19. st., hrvatski negdje u isto vrijeme pod utjecajem hrvatskog ilirizma i jugoslavizma toga istoga stoljeća, dok je bošnjački imao dugi povijesni hod konstituiranja svoga nacionalnoga identiteta koji je trajao sve do rata 1990-ih godina. Osim toga, srpski nacionalizam imao je nesumnjivo najprikladniji kulturni ambijent za svoj povijesni razvoj u okolnostima autokefalne srpske pravoslavne crkve koja je baštinila snažnu ideju narodne crkve i sna o obnovi 60 Isto, 221. 61 Isto, poglavlja u knjizi „Etnički i individualni identitet“ 159.-162. i „Kultura kritičnosti, individualitet“ 225.-227. 62 Pritom se, religija ne može shvaćati kao privatna stvar po modernističkom pristupu, nego je ona imala širok utjecaj na kulturne i političke tradicije i njihovo utemeljenje u razdoblju osmanske vladavine, pa se ne mogu različitosti svesti samo i jedino na religiju, jer je ona imala šire i dublje implikacije na različite sfere života. Džaja zbog ovoga oštro kritizira Malcolmov modernistički pristup koji bosanskohercegovački pluralizam reducira isključivo na religiju vidi: Srećko DŽAJA, „Još jednom o Malcolmovoj Povijesti Bosne“, Erasmus 1997 (19), 93.-96. 63 Isto, 194.-196. Da je tomu tako i da su kulture sjećanja o „nezavršenom“ ratu i dalje suprostavljene i različite primjećuje se i po samom nazivu teksta koji govori o trima nacijama i trima ratnim naracijama vidi: Ugo VLAISAVLJEVIĆ, „Tri nacije kao tri ratne naracije“, Status br.14., god.7., Mostar 2010. 152.-160. 164 magazin za političku kulturu i društvena pitanja srednjovjekovne srpske države.64 Hrvatski je, nastao u okruženju habsburške univerzalne monarhije i kulture katoličanstva, imao u takvim uvjetima manje pogodnu situaciju, tim više što se od 1878. definitivno formira srpska nacionalna država što je još više osnažilo širenje i jačanje srpskoga nacionalizma.65 Bošnjačko-muslimanski nacionalizam je, naposljetku, odupirući se snažnom pritisku prethodnih, muku mučio s usvajanjem vlastite nacionalne ideje jer je nacionalizam kao zapadni kulturni fenomen bio posvema stran islamskoj vjerskoj tradiciji. U ovome treba tražiti razloge dugog vremenskoga nastajanja i konačnog definiranja nacionalnoga identiteta bosanskohercegovačkih muslimana, kao i u činjenici da se politički suverenitet muslimanske nacije nije poklapao sa bosanskim teritorijalnim integritetom.66 Niti povijesni odnosi 64 „Manastir – u srednjem vijeku kultno mjesto srpskih kneževa – razvio se u osmanskoj epohi u prvorazredni locus politicus u imaginarnu rezidenciju nacionalnih svetaca i u geografsko stjecište gdje se njegovala politička tradicija i gdje su se donosile najvažnije političke odluke. Vodeća je uloga pri tomu pripadala srpskim patrijarsima. Oni su se u svojoj političkoj samosvijesti smatrali upraviteljima srpskoga carstva i ponašali se kao nastavljači „povećanja posjeda“ u smislu ekspanzivne politike srednjovjekovnih srpskih vladara.“ O političkoj ulozi institucija Srpske pravoslavne crkve u osmanskoj Bosni i Hercegovini vidi više u Srećko M. DŽAJA, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1992. 98.-99., 87.-125. 65 Džaja prenosi iskustvo jednoga bosansko-hrvatskoga intelektualca, inače tada tuzlanskoga gimnazijalca s početka 20. st., Ante Neimarevića (18911963) kako bi argumentirao razlike između hrvatskoga i srpskoga nacionalizma, i kako bi istakao znatnu veću ideološku kompaktnost srpskoga nacionalne ideologije koja se za razliku od hrvatske „gradila na pučkim elementima i sebi utvarala da nepravoslavnim narodima navodnim pripadnicima velike srpske nacije bez daljnjega smije ponuditi preobraženu i mitološku povijesnu sliku s duboko pomješanim crkvenim i državnim simbolima, što nijedna od oba oblika hrvatskoga nacionalizma – niti jugoslavenstvo niti velikohrvatstvo – nije raspolagalo modelom te vrste.“ Neimarevićevo iskustvo, kolikogod bilo nabijeno kompleksom jednog mladog nacionalista vrlo je indikativno: „Srbi su imali svoju ćirilicu, mi (Hrvati) internacionalnu latinicu. U njihovim su crkvama vršili obrede na staroslavenskom jeziku, u našim na latinskom; njihovi su sveštenici započinjali propovijedi s : „Braćo Srbi i Srbovi“, a naši sa „Braćo kršćani!“. Oni su imali krsnu slavu i prosvjetitelja Savu, a mi Antune i Bonaventuru. Svaki srpski seljak znadijaše za Kosovo, za Miloša Obilića i za Marka Kraljevića, a hrvatski ne znadijahu ni za Gupca, ni za Siget, ni za Krbavu, ni za Zrinsku, ni za Petrovu goru, ni za našega Leonidu (Nikola Šubić Zrinski 1566!)...Svoju historiju Srbi nose u srcima, a mi u knjigama“ vidi „Hrvatska nacionalna ideologija i Bosna i Hercegovina“, Srećko M. Džaja, Bosna i Hercegovina u Austrougarskom razdoblju – inteligencija između tradicije i ideologije, Mostar-Zagreb 2002. 200., 200.-209. 66 Bougarel je ovako u kratkim crtama opisao povijesni put konstituiranja toga identiteta u postosmansko doba od kraja 19. i kroz 20. st.: „Ključna istaknuta crta političke historije bosanskih Muslimana je činjenica da su se oni organizirali kao neo-milet na kraju 19. st., i u drugoj polovini 20. st. Ova specifičnost objašnjava upotrebu imena Musliman od kraja 19. do kraja 20. st., kao i ulogu zamjenske nacionalne institucije koje su često igrale islamske vjerske institucije. U tim okolnostima, priznanje muslimanske nacije 1960-ih godina i uz to povezani proces „nacionalne afirmacije predstavlja važan preokret: tokom komunističkoga perioda, bosanski Muslimani nisu dobili novo ime, ali su stekli novi politički status. Komunistički period je bio period kada su ponovno otkrivene i promovirane historija i kulturna baština bosanskih Muslimana. Zamjena nacionalnog imena Musliman nacionalnim imenom Bošnjak na Bošnjačkom saboru u septembru 1993. godine bila je logičan rezultat dugoga historijskoga procesa koji je vodio od muslimanskog neo-mileta do bošnjačke političke nacije“, Xavier BOUGAREL, „Od Muslimana do Bošnjaka: pitanje nacionalnog imena bosanskih Muslimana, Zbornik radova Rasprave o nacionalnom identitetu Bošnjaka, Institut za istoriju u Sarajevu, Sarajevo 2009. 132.-133. 117.-135. Tekstom na knjigu moći i položajitih triju etničkih zajednica nisu bili u različitim povijesnim razdobljima isti, što također Lovrenović primjećuje u tezi „Težnja za dominacijom“.67 Naravno to neće biti ni 1990. godine kada je s površinskog sloja skinuta dotadašnja marksistička-titoistička paradigma, a iz drugoga plana nastupila dugo potiskivana „etnonopolitička paradigma“. Lovrenović tako van jugoslavenskoga konteksta počinje čitanje bosanskohercegovačkog „teksta“ fiksiranog na toj godini, pri čemu izostavlja istaknuti tokom čitavog eseja koji je etnički nacionalizam utemeljio novu paradigmu preokrenuvši politički i ideološki diskurz u predvečerje raspada avnojevske Jugoslavije.68 Doduše, izvan eseja ga spominje, u intervjuu s Jergovićem, pa eksplicitno naglašava da se snaga srpskog nacionalnog i kulturnog koda u Bosni i Hercegovini nakon 1945. najžešće suprotstavljala emanicipaciji bosanskohercegovačke republike i izgradnji njezinog autonomnog identiteta. I da je srpski nacionalizam imao glavnu ulogu u Miloševićevoj agresiji na BiH i raspadu Jugoslavije.69 Ova prethodna Lovrenovićeva misao o srpskom nacionalizmu kao uzroku rata i raspada jugoslavenske države, upućuje na to da bi prema tome bošnjačko-muslimanski i hrvatski nacionalizam bili reakcija na njega i u biti njegova posljedica. Takvo što izravno protuslovi s postavkom o ekvivalentnim i identičnim „etnopolitikama“ u BiH koja je mainstream ideja promovirana u eseju, po kojoj izgleda da su oni svi jednako odgovorni za ratnu katastrofu i sadašnju krizu u kojoj se zemlja nalazi. Sve „etnoparadigme“ etiketirati i denuncirati kao nešto najgore što se dogodilo BiH danas i prije, nivelirati i izjednačiti ih jest „politički korektno“, ali u isto vrijeme doima se olako, banalno i trivijalno, što potvrđuje Lovrenovićev paradoksalan govor o prošlosti i sadašnjosti BiH. Prije svega jer se taj i takav govor na površini njiše od ultimativnog izjednjačavanja esencija tih triju povijesno-političkih nacionalizama kao ekvivalentnih kulturnih pojava u svakom smislu do toga da on sam zadiranjem u sustavniju povijesnu i kulturnu analizu njihova porijekla nailazi na njihove evidentne supstancijalne razlike. Napose, uvjetovane time što su iznikle iz različitih predmodernih religijskih zajednica. Drugo, kada govori o sadašnjem trenutku, onda se njegovo mišljenje kreće do točke demoniziranja etničkih 67 I. LOVRENOVIĆ, M. JERGOVIĆ, nav. dj., 170.-174. 68 „Proces nazvan antibirokratska revolucija predstavljao je novum u poslijeratnoj jugoslavenskoj istoriji. Revolucija je i po svojoj sadržini i po svom diskursu, i po recepciji u čitavoj zemlji – predstavljala raskid sa osnovnim elementima komunistički shvatane političke korektnosti, pre svega raskid sa osnovnim elementima odnosa prema nacionalizmu. Umesto radničke klase (radnih masa), na političku scenu je stupio etnički određen narod, a na mesto jugoslavenskog rukovodstva koje ukazuje na deformacije na nižim nivoima izdiglo se jedno republičko vodstvo da rešava probleme savezne države. Birokratija protiv koje se digla revolucija prepoznata je u klasi svih drugih (pokrajinskih, republičkih, saveznih) rukovodilaca koji moraju biti smenjeni, a jedini zahtev revolucije je bilo plebiscitarno stajanje uz svog republičkog/nacionalnog vođu i bianko potpisivanje promena koje on nudi.“, Olivera MILOSAVLJEVIĆ, „Antibirokratska revolucija 1987.-1989.“, Hans Georg Fleck, Igor Graovac (ur.), Dijalog povjesničara/istoričara, Zagreb 2004. 320., 319.-337. 69 I. LOVRENOVIĆ, M. JERGOVIĆ, nav. dj., 124. nacionalizama pri čemu Lovrenović upućuje intelektualni apel da se raskine s takvim tipom kolektivnog identiteta kao uzrokom svih prošlih i sadašnjih zala koje su snašle zemlju. Ipak, Lovrenović je, kao poznavalac društvenog i kulturnoga mentaliteta BiH, svjestan da to barem za sada nije moguće očekivati, tako da priznaje njihove egzistencije kao realne i legitimne, osvrćući se na važnost poštovanja „pluralnosti i spremnost na istinsko priznavanje različitosti“ kao jedini mogući izlaz za BiH. Zaključuje i to, da su i građansko-unitaristička i etnoseparatistička koncepcija BiH jednako opasne, pa drži presudnim da se „pronađu rješenja kojima bi se neutralizirale te po državu i društvo razorne tendencije“.70 Ono što povezuje Jergovićeve i Lovrenovićeve egzegeze o prošlom ratu jest uporno inzistiranje na apriornoj tezi o „povijesnom dogovoru“ Tuđman-Milošević koja cirkulira kroz njihove rasprave o Bosni i Hercegovini, dok se istodobno u njihovim dubljim raščlambama koje se referiraju na konkretne povijesne događaje i procese produciraju potpuno drugačije teze koje nikako ne odgovaraju gore spomenutoj premisi. Stoga bi za dekonstrukciju njihova intelektualnog sofizma najbolje oružje bio Aristotelov temeljni princip mišljenja principium contradictionis koji glasi: nijedna stvar ne može u isto vrijeme i u istom smislu i biti i ne biti. Drugim riječima, ne mogu u isto vrijeme i u istom smislu, a ovdje je riječ o ratu u BiH, postojati tvrdnje o Tuđman-Miloševićevom dogovoru oko podjele te zemlje i rata u njoj, o „Bosni ključnoj srpskoj zemlji“ koja je uzrok i glavni moment velikosrpskoga rata u BiH ili pak da je Tuđman i njegov hrvatski pankroatizam „dušmanin“ meritoran za svu zlu sudbinu koju je snašla BiH. Kad bi se kojim slučajem njih dvojica ogradili od takvih teza, iznoseći ih sustavno i dosljedno jednu za drugom kao potencijalne hipoteze rata, njihov govor o bosanskohercegovačkoj prošlosti bio bi legitiman, ali ovako takve teze koje razbacane cirkuliraju kroz čitav razgovor, vode potpunoj nekonzistentnosti i kontradikciji u njihovim iskazima. Uzgred je za dodati da u čitavoj Lovrenovićevoj raspravi usporedo sa portretima posvećenima Franji Tuđmanu i Aliji Izetbegoviću, nešto kronično nedostaje. Bez lika i djela Slobodana Miloševića nije moguće u punini razumjeti događaje u bivšoj Jugoslaviji i BiH početkom 1990-ih, kao ni političko djelovanje spomenute dvojice, tako da je to ozbiljan propust pogotovo kada je već esejističkim putem obrađen drugi dvojac. I što na kraju? Lovrenovićeva i Jergovićeva naracija o prošlom ratu, o prošlosti i sadašnjosti BiH ispunjena je ideološkim uvjerenjima, diktatima službenih i aktualnih ideoloških dogmi i stvarnim povijesnim činjenicama, zbog čega kritičko iščitavanje nailazi na brojne pukotine njihove naracije koje se sastoje od mješavine apriornih hipotetičkih postavki („svi su etnički nacionalizmi u BiH jednaki“ i „sve strane su jednako odgovorne i jednako krive“), kontradiktornih teza (za isti rat se govori da je to „dogovor“ Tuđman-Milošević, onda da je 70 Isto, 165. kao i čitavo poglavlje „Između integralizma i autonomije“, 165.-170. status, broj 16, ljeto 2013. 165 Tekstom na knjigu warlord toga rata Milošević i na kraju da je Tuđman „dušmanin“ BiH i čini se po tome glavni krivac za rat), i na kraju krivih metoda intepretiranja (ne dva rata, nego jedan rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini). Stalna strast za optuživanjem Tuđmana i Miloševića za rat, podiže „kule u zraku“ koje vode zaključku da je raspored snaga između Tuđmana i Miloševića bio u ravnoteži tokom cijele jugoslavenske političke krize i čitavoga rata, te da je njihov utjecaj na zbivanja u BiH preko hrvatske i srpske strane u njoj, bio podjednak tijekom političke krize i rata. Prvo, iako su politike bosanskohercegovačkih Srba i Hrvata bile nedvojbeno izrazito eksploatirane od strane Beograda i Zagreba, ipak nisu u svim vremenima i situacijama u tijeku političke krize i kasnijeg rata stajali u potpunoj harmoničnosti, a Tuđmanov i Miloševićev paternalistički odnos prema njima nerijetko je bio ograničenoga dometa i na momente potpuno nemoćan pred zbivanjima ratnog kaosa u BiH. Drugo, s obzirom na vojnu i političku premoć Srba u BiH, Miloševićeva paternalistička politika ostavljala mu je puno više prostora da utječe na procese u BiH, nego je to bio slučaj s Tuđmanom i bosanskohercegovačkim Hrvatima, koji 166 magazin za političku kulturu i društvena pitanja osobito uoči rasplamsavanja rata ipak igraju samo sporednu ulogu u sudaru dviju glavnih politika – srpske i muslimanske. Sve je ovo moguće zanemariti i odbaciti, ali samo u slučaju da je svaka naracija o prošlosti legitimna, a posljedično tome veritativna, branjena geslom anything goes, iz čega bi proizlazilo da i kod ove rasprave nema i niti bi trebalo biti spornih i diskutabilnih pitanja. Poslije svega izloženog ostaje bojazan da tome nije tako unatoč sve prisutnoj atmosferi relativizma današnjice koja legitimira ovakve Lovrenovićeve i Jergovićeve sofističke intepretacije rata u Bosni i Hercegovini. Stipe Klajić (Šibenik, 1982.), diplomirao na studiju jednopredmetne povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilištu u Zagrebu. Polaznik je poslijediplomskog studija „Moderne i suvremene hrvatske povijesti u europskom i svjetskom kontekstu“ na istom fakultetu. Od ožujka 2010. radi kao znanstveni novak na Hrvatskom institut za povijest i kao vanjski suradnik pri Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža. Tekstom na knjigu Teško je izbjeći subjektivnost, ali valja izbjegavati pristranost U Šarca nema „navijanja“ niti izbjegavanja teških i (Hrvatima) nepodobnih tema. Na prvome mjestu je povijesna istina i znanstveni pristup do kraja. A nije se nimalo lako snaći u čitavoj zbrci ne samo ideoloških naslaga vezanih za zadanu temu, nego i kolektivnoga sjećanja koje se, trajno uvećavajući ili umanjujući stvarnost, izvrnuto ili prepričano na svoju ruku, sačuvalo do danas, kako među Hrvatima, tako među Srbima. Ima tu i bolnih momenata, ali unatoč svemu autor je gotovo u potpunosti ispunio obećanje dano na početku svoga teksta: teško je izbjeći subjektivnost, ali valja izbjegavati pristranost ili selektivnost u izboru izvora i pojedinih detalja vezanih za navedeni prostor i vrijeme Robert Jolić P ovijest hrvatskoga naroda za vrijeme Drugoga svjetskog rata iznimno je ne samo zanimljiva, nego i kontroverzna tema. Čini se da je to pitanje još zamršenije vezano za područje Hercegovine, čije se hrvatsko stanovništvo od 1945. kroz cijelo vrijeme trajanja komunističke Jugoslavije, pa i danas, nastojalo poistovjetiti s ustaštvom, pa u tome kontekstu i sa zločinima počinjenima od strane ustaškoga pokreta i vlasti tijekom rata, osobito 1941. godine, kada su počinjeni uistinu teški i ničim opravdivi zločini nad srpskim pučanstvom u Hercegovini (i na drugim stranama). Štoviše, jedan (dobar) dio identitetskog obilježja i stereotipa o Hrvatima (zapadne) Hercegovine stvoren je upravo na temelju fame o njihovoj identifikaciji s ustaškim pokretom kao takvim, što bi – barem u očima komunističkih ideologa i njihovih sljedbenika u naše vrijeme – dakako uključivalo i zločinačku narav toga naroda kao takvoga. Kada se uz to prizna – a to se konačno mora učiniti ne samo zbog povijesne istine, nego i zbog duboko moralnih i humanih razloga – da su u Her- cegovini u prvim mjesecima Nezavisne Države Hrvatske (NDH) uistinu bili počinjeni neki masovni zločini, onda je doista bila potrebna velika hrabrost i dakako izvrsna znanstvena potkovanost da bi se neki autor prihvatio te teške i zahtjevne teme: Hercegovina od travnja do rujna 1941. godine. Upravo se te tematike prihvatio dr. Ivica Šarac te odličnim uvidom u izvornu građu, kako objavljenu tako neobjavljenu, kao i vrsnom akribijom i nepristranim pristupom načinio jedan rad koji će ubuduće zasigurno biti mjerodavan i sa zahvalnošću prihvaćen od cjelokupne znanstvene (i ine) javnosti, „bez razlike vjere i nacije“ – kako se to govorilo u komunističko vrijeme. U Šarca nema „navijanja“ niti izbjegavanja teških i (Hrvatima) nepodobnih tema. Na prvome mjestu je povijesna istina i znanstveni pristup do kraja. A nije se nimalo lako snaći u čitavoj zbrci ne samo ideoloških naslaga vezanih za zadanu temu, nego i kolektivnoga sjećanja koje se, trajno uvećavajući ili umanjujući stvarnost, izvrnuto ili prepričano na svoju ruku, sačuvalo do danas, kako status, broj 16, ljeto 2013. 167 Tekstom na knjigu među Hrvatima, tako među Srbima. Ima tu i bolnih momenata, ali unatoč svemu autor je gotovo u potpunosti ispunio obećanje dano na početku svoga teksta: teško je izbjeći subjektivnost, ali valja izbjegavati pristranost ili selektivnost u izboru izvora i pojedinih detalja vezanih za navedeni prostor i vrijeme. Kako bi znanstvenik u što većoj mjeri izbjegao selektivnost i mogućnost pogrešnoga ili pristranoga tumačenja određenih događaja nužno je ići na izvore te stvarnost pokušati protumačiti uvidom u izvornu dokumentaciju. A popis izvorne građe koju je autor koristio za sklapanje suvisle i istinite slike o događajima iz 1941. je uistinu i impresivan i toliko raznovrstan da odmah sam po sebi daje nadu kako će stvar biti obrađena i isrpno i znanstveno. Tako je prilikom nastanka djela korištena objavljena njemačka građa: Akten zur deutschen auswärtigen Politik 1918-1945 (ADAP), Arhiv Hercegovačko-neretvanske županije (HNŽ, bivši Arhiv Hercegovine) u Mostaru: Njemačka dokumentacija; dokumentacija NDH: Hrvatski državni arhiv (HDA) u Zagrebu: Zbirka izvornih dokumenata NDH, kao i Arhiv HNŽ: Zbirka ustaških dokumenata; partizanska građa: Arhiv HNŽ: Sreski komitet Saveza komunista Mostar; crkveni arhivi: Arhiv Hercegovačke franjevačke provincije u Mostaru i Arhiv samostana i župe na Humcu. Brojna druga građa, osobito iz partizansko-komunističkih izvora, već je objavljena pa se autor služi tom tiskanom građom. Veoma su važni i drugi tiskani izvori, koji su dosada veoma rijetko korišteni za obradbu tema slične naravi kakva je ova, primjerice zakoni NDH, Šematizam NDH, poglavnikovi govori, NDH: Acta (prir. Višnja Pavelić). Autor koristi i suvremene časopise i novine (iz 1941.), a zrnca istine traži i kod različitih autora koji su dosada, bilo u znanstvenom diskursu, bilo u svojevrsnim sjećanjima na ratne dane, pisali o istoj temi; tako na red dolaze partizanski, ustaški, srpski, muslimanski, židovski, crkveni autori, kao i suvremeni znanstvenici iz domovine i svijeta. I sve je to na kraju valjalo dovesti u red, uskladiti, prekontrolirati i dakako pronaći najlogičnije rješenje i – koliko je to moguće – istinu. Velik broj dosadašnjih autora u najvećoj mjeri o posve istim događanjima piše iz različitih, nerijetko oprečnih zrenika, polazeći redovito s unaprijed zadanih ideoloških pozicija, pa je onda istina nerijetko ne samo nedostupna, nego je stvarnost koja je kod njih prezentirana dijametralno oprečna istini. Nema nikakve dvojbe da je proglašenje samostalne hrvatske države u travnju 1941. donijelo veliku radost svim slobodoljubivim Hrvatima, pa tako i onima u Hercegovini. Godine velikosrpskog tlačenja za vrijeme „stare“ Jugoslavije, kao i sjećanje na ranije strane gospodare, učinile su hrvatski narod potpuno spremnim na stvaranje samostalne države. Ipak, ustaško rukovodstvo niti je imalo kadrovskih niti organizacijskih mogućnosti da u teškim vremenima kada je u Europi već naveliko buktio svjetski rat formira kvalitetnu i odgovornu kako državnu, tako vojnu upravu. Jedna od kobnih pogrešaka novoga državnog vodstva (koje je na vlast, uostalom, došlo ne voljom hrvatskoga naroda, nego po želji 168 magazin za političku kulturu i društvena pitanja i pod uvjetima njemačke nacističke, i pogotovo talijanske fašističke politike) bili su zločini počinjeni nad srpskih stanovništvom u prvim mjesecima Nezavisne Države Hrvatske. Autor otvoreno progovara o zločinima na području Hercegovine, i to u nekoliko faza, o masovnim grobnicama, ali donosi i vijesti o prvim, i dubokim, sumnjama samih Hrvata, i ne samo intelektualne elite, nego i običnih seljaka i radnika, koji su se ne samo zgrozili na vijesti o masovnim ubojstvima, nego i počeli s crnim predviđanjima o propasti takve države i o navlačenju prokletstva na čitavi narod – makar on u ogromnoj većini niti je imao niti je želio imati ikakve veze s tim strašnim zlodjelima. S druge pak strane, srpski narod u najvećoj mjeri ni po koju cijenu nije želio živjeti ni u kakvoj hrvatskoj državi i ni pod kakvim uvjetima, pa se spremao na ustanak protiv hrvatskih vlasti. Koliko je ustanak potaknut ustaškim zločinima, masovnim ubojstvima srpskoga življa, a koliko je pak bio posljedica srpske mržnje na sve što je hrvatsko, teško je danas sa sigurnošću reći. Nipošto se ne smije isključi ni treći element koji je uvelike doprinio razbuktavanju mržnje između hrvatskoga (svejedno katoličkog ili muslimanskog) i srpskog življa u Hercegovini, a to je neiskrena i do kraja pokvarena politika talijanskih civilnih i vojnih vlasti koje su na temelju te mržnje i poželjnoga međusobnog istrjebljenja gledale svoju priliku za potpunim i trajnim ovladavanjem istočnom jadranskom obalom i što širim zaleđem. U svakom slučaju, slanje redovito mlađih ustaških logornika i tabornika u Hercegovinu (studenata!), pošto se stanje nakon propasti Kraljevine Jugoslavije, barem na hercegovačkom području, bilo primirilo i slutilo na dobro, koji su započeli s progonima i masovnim zločinima nad srpskim stanovništvom, bila je tragična pogreška vrhovne ustaške vlasti, među kojima su neki (rasovi) i sami zastupali ideju o potrebi gruboga obračuna sa Srbima na prostoru (zamišljene) NDH, među kojima ne treba isključiti ni samoga poglavnika dr. Antu Pavelića. S druge strane, hercegovačko svećenstvo, kako biskupijsko, tako franjevačko, kao i daleko najveći dio katoličkih vjernika, s grozom i strepnjom, pa i krajnjom nevjericom je dobivalo šture podatke o zločinima koji se počinjeni. Brojni su – kako autor dokumentira na temelju bezbrojnih svjedočanstava i izvorne građe – na sve načine pokušavali zaštititi nedužno srpsko pučanstvo u svojim mjestima, neki ponekada izlažući opasnosti i vlastiti život. A srpski ustanak povezan s Vidovdanom i ulaskom SSSR-a u rat s Njemačkom uskoro je pokazao da će stara mržnja između srpskoga i hrvatskog naroda biti sve razarajuća i s nesagledivim posljedicama: završila je konačno na „križnim putovima“ hrvatskih vojnika i civila u proljeće 1945. Autor nastoji komparativnom metodom, stavljajući naglasak na izvorne dokumente, probiti se kroz šumu nerijetko ideološki obilježenih, pa tako i lažnih, prikaza hercegovačke stvarnosti 1941. kako bi došao do pune istine. Upravo je tu i najveće dostignuće ovoga rada: on je logičan, nepristran, nenapadan, reklo bi se bez teških riječi, ali neumoljivo lomi ili pak ispituje različite vijesti, sjećanja, kao i povode zbog kojih je netko pisao na svoj način o događajima u Hercegovini 1941. godine. Osobito preispituje preobilnu partizansku Tekstom na knjigu literaturu koja je višestruko preuveličavala ustaške zločine, optužujući za nje i one koji s njima nisu imali nikakve veze, a s osobitim užitkom svećenstvo. Takve su konstrukcije dakako nastajale post festum, zbog potrebe opravdavanja vlastitih zločina, bilo tijekom rata nad civilnim stanovništvom ili svećenstvom, bilo po svršetku rata, na bezbrojnim kolonama smrti od slovensko-austrijske granice pa preko čitave „nove“ Jugoslavije. Jer činjenica je da su upravo partizani tijekom rata i po njegovu okončanju pobili daleko najveći broj ljudi u Hercegovini (kao uostalom i na drugim prostorima). Uvidom u tako bogatu i raznovrsnu, a u velikoj mjeri dosada nekorištenu izvornu građu; isključivo znanstvenim pristupom povijesnoj stvarnosti; hrabrim suočavanjem s ideološkim pristupima ratnoj stvarnosti, bez obzira s koje strane dolazili; dosljedno provedenom metodologijom rada; i – sukladno svim navedenim prednostima – po svojim rezultatima ili zaključcima ovo djelo možemo uvrstiti među pokazne radove, uzorke kako treba istraživati, pisati i donositi zaključke. Stoga nema nikakve dvojbe da rad treba biti prezentiran i široj javnosti, i to ne samo zbog ispravnog vrednovanja događanja starih 70-ak godina, nego isto tako – ako je uistinu historia magista vitae – zbog pogleda u budućnost. Na (lošim) primjerima iz prošlosti treba učiti kako pojedinac, tako narod kao zajednica. Dakako, time se nipošto ne želi reći da je tema ratnih godina i događanja u Hercegovini, pa čak i same 1941. godine, iscrpljena. Naprotiv, tisuće i tisuće dokumenata različite provenijencije: ustaške, partizanske, talijanske, njemačke čeka u arhivima na svoje istraživače. Trebalo bi upravo mlade, školovane snage upućivati u arhive i odvikavati ih loše navike da čekaju i neprestano iznova prezentiraju već gotove i objavljene rezultate. Ova radnja dr. Ivice Šarca može svima biti uzorak kako se služi arhivskom građom i donosi kvalitetne i nepristrane znanstvene rezultate. status, broj 16, ljeto 2013. 169 Tekstom na knjigu Novo razdoblje u historiografskom istraživanju najkontroverznijih stranica recentne povijesti BiH Tipično je da se u komunizmu mnogo pisalo o žrtvama „fašističkog terora“ (9.125 žrtava u Hercegovini, od čega 5.899 Srba), a nakon 1990. gotovo isključivo o partizansko-komunističkim žrtvama, s tim što je „daleko najveći broj katoličkih žrtava (njih 12.653) ... ubijen na kraju samoga rata ili neposredno nakon njegova završetka“. Zato nas Šarac u prvom svesku vraća u razdoblje između travnja i rujna 1941., na izvorište stereotipa i sam početak ratnih sukoba u Hercegovini, kako bi ukazao na stvarna događanja u njihovom povijesnom kontekstu, a izvan proizvodnje klišeja o samom prostoru, u kojima je i zemljopis prerastao u ideologiju Ivo Banac E krani na prijenosnim računalima sve podnose, štoviše s takvom lakoćom, da bi im pamfletisti iz ne tako daleke prošlosti samo mogli pozavidjeti. Izgooglajte „naročito u Hercegovini“ i ulazite u svijet parahistoriografije i naturalističkih stereotipa, koji su redovito gorivo balkanskih sukoba: ulaz u zečju rupu mogao bi nositi naslov „pod uticajem Vatikana“, dok će prva postaja zacijelo biti obilježena imenom neke kraške jame. Stoga ne iznenađuje što je fenomen stereotipnih slika o hercegovačkim Hrvatima postao predmetom istraživanja dr. sc. Ivice Šarca, docenta na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, autora ove prevažne knjige. Ivica Šarac je svjestan utjecaja komunističke publicistike (teško je reći, historiografije), koja je stvarala stereotipe o 170 magazin za političku kulturu i društvena pitanja ustaškoj „zapadnoj Hercegovini“, te obrambene protumjere među hercegovačkim Hrvatima. Cilj Ivice Šarca je objaviti trilogiju o ispreplitanju identiteta i stereotipa kod hercegovačkih Hrvata. U upravo dostupnom prvom svesku autor razmatra početak tog procesa iz 1941. godine, a u planiranim svescima namjerava istraživati razdoblje komunističke pobjede (1944.-1946.) te etabliranje komunističke vlasti (nakon 1946.). Tipično je da se u komunizmu mnogo pisalo o žrtvama „fašističkog terora“ (9.125 žrtava u Hercegovini, od čega 5.899 Srba), a nakon 1990. gotovo isključivo o partizansko-komunističkim žrtvama, s tim što je „daleko najveći broj katoličkih žrtava (njih 12.653) ... ubijen na kraju samoga rata ili neposredno nakon njegova završetka“ (msgr. Tomo Vukšić). Zato nas Šarac u prvom svesku vraća u razdoblje između travnja i rujna 1941., na izvorište stereotipa i Tekstom na knjigu sam početak ratnih sukoba u Hercegovini, kako bi ukazao na stvarna događanja u njihovom povijesnom kontekstu, a izvan proizvodnje klišeja o samom prostoru, u kojima je i zemljopis prerastao u ideologiju. Po Šarcu su u „travanjskim ratnim sukobima između lokalnih hrvatsko-muslimanskih naoružanih skupina i pripadnika jugoslavenske (srpske) kraljevske vojske najgore ... prošli civili“, i to ponajviše hrvatski seljaci iz mostarskog i čapljinskog kraja. Nakon toga, unatoč naravi ustaške vlasti, koja je bila neprijateljski ustrojena prema čitavim kategorijama stanovništva, u prvom redu prema Srbima i pravoslavcima, nastupilo je relativno mirno prijelazno razdoblje (do početka lipnja 1941.), kad se stvarao kakav-takav novi upravni aparat pod budnim okom talijanske vojske, koja je održavala okupacijsku vlast u ovom dijelu NDH. Tek nakon Rimskih sporazuma i predaje Italiji dijelova Dalmacije i Hrvatskog primorja, što je izazvalo veliko nezadovoljstvo u narodu, ustaške vlasti brane svoj legitimitet pokretanjem žestoke protusrpske kampanje, koja ujedno veliča preuzimanje cijele Bosne i Hercegovine, kao dokaz rješenja hrvatskog pitanja („Mi možemo živjeti kao ljudsko tijelo bez kojega uda, ali ne možemo bez Bosne i Hercegovine, jer je Bosna i Hercegovina naše tijelo i naše srce“). U ovom ozračju mise-en-scène skreće prema dobro naoružanim i pretežito pravoslavnim kotarevima istočne Hercegovine, gdje su muslimani bili tek trećina stanovništva, a katolika gotovo i nije bilo (svega 10-15 %), te u kojima su lokalni srpski političari već pokrenuli akciju pripajanja ovih krajeva talijanskoj Crnoj Gori. Ovdje je u prvim lipanjskim danima, u Koritima između Gacka i Bileće, došlo do zastrašujućeg zločina, u kojem su gatački muslimani, predvođeni braćom Hermanon i Leonom Togonal, inače studentima rodom iz Travnika, što su imenovani ustaškim povjerenicima za Gacko i Ljubinje, ubili oko 140 Srba, bacivši ih u Koritsku jamu. Bez obzira na rezervoar animoziteta što se među vjerskim i nacionalnim zajednicama umnožio od vremena Prvog svjetskog rata i poraća, ovaj će zločin postati paradigma za ustaške pokolje u Hercegovini. Tipično je da su u ovakvim nedjelima često predvodili pojedinci izvan Hercegovine, premda je bilo i domaćih mladića – povratnika sa studija u Zagrebu (u Čapljini: Franjo Vego i Niko Filipović). Pored problematičnih pojedinaca, koji su poput Togonalâ i Vege pokretali krvavo kolo, Ivica Šarac vidi i diferenciranu politiku endehaških vlasti, koja se ne može svesti na planirani genocid. Tako je podmaršal Vladimir Laxa, zapovjednik kopnenih snaga NDH i Pavelićev posebni opunomoćenik za Velike župe Hum i Dubrava, poduzeo niz mjera kako bi uspostavio mir u istočnoj Hercegovini. U svom izvještaju o situaciji pisanom 4. srpnja, Laxa je naveo razorni rad ovih „mladića“, koji su „nepristupačni svakom dobronamjernom savjetu“, a „nepoznavajući tačno vjekovni anatagonizam Srba i muslimana u ovim krajevima“, naoružali uličare među potonjima i „dali im punu vlast života i smrti svih stanovnika“. Zapravo, ovakvi i slični iskazi (bacanje u šarmansku jamu 600 srpskih žena i djece iz Pribilovaca početkom kolovoza; ubojstvo 104 žitelja sela Čavaša kod Stoca, također u kolovozu) svjedoče o anarhičnosti situacije iz 1941. i sasvim suprotnim tendencijama kod novih vlasti u uspostavljanju reda. Ivica Šarac jednako uspješno dočarava sva ograničenja u državnoj politici „prekrštavanja“ pravoslavaca, odnosno prinuđivanju prijelaza s pravoslavlja na katoličanstvo. Važno je uvidjeti da su svećenici poput Tugomira Solde i Andrije Jelčića (Čapljina) odlučili ne sprovoditi državnu politiku „kad je vlast naredila, da se Srbi imadu pokrstiti“ (iz iskaza T. Solde). Pravoslavcima su dijelili papiriće na kojima je, za potrebu državne administracije, pisalo da su se javili za prijelaz, ali su Srbima objašnjavali da ostaju u pravoslavlju, jer „Katolička Crkva ne traž da Ti porijedješ na kat. Vjeru.“ Jednako tako, on pokazuje sve nedostatke u stvaranju negativne slike o nizu crkvenih ljudi, koji su zbog raznih razloga nakon rata prikazivani kao okorjele ustaše. Štoviše, Šarčev je zaključak da je bilo politiziranih svećenika i redovnika „ali nije potvrđen nijedan slučaj organiziranja ili sudjelovanja u zlodjelima (kako je inače glasila službena verzija jugoslavenske historiografske literature).“ Hercegovačka 1941. ili, bolje, razdoblje od travnja do talijanske reokupacije u rujnu 1941., pokazuje da se krhkost NDH očitovala i primjenom straha u cilju uspostavljanja reda. Šarac dobro primjećuje da su veliki lipanjski i kolovoški valovi nasilja nastali „kao produkt različitih pristupa ustaša i domobrana/oružnika u pokušajima razoružavanja stanovništva, samovoljnog djelovanja lokalnih ustaških skupina, a stajali su u vrlo uskoj (kronološki i uzročno/posljedičnoj) vezi s dva ustanka srpskog stanovništva: najprije pod vodstvom (uglavnom) časnika bivše jugoslavenske kraljevske vojske i pripadnika četničke organizacije (potkraj lipnja, početak srpnja), a potom pod zajedničkim vodstvom komunista i četnika (potkraj srpnja, početak kolovoza).“ Njegova knjiga pokazuje sve prednosti intenzivna istraživanja lokalne povijesti, te učinke dostupnosti i sustavnog korištenja arhivskih vrela. Istinoljubiv u svojim nastojanjima, te dosljedan u osudi zločina, Šarac uvijek daje do znanja na kakva je sve ograničenja naišao u vlastitom dosegu. Može se zaključiti kako njegovom knjigom počinje jedno novo razdoblje u historiografskom istraživanju najkontroverznijih stranica recentne povijesti Bosne i Hercegovine. status, broj 16, ljeto 2013. 171 Tekstom na knjigu Prokletstvo „kulture selektivnog sjećanja“ Među hercegovačkim Hrvatima se pretežito govori o partizanskim zločinima za vrijeme i poslije Drugoga svjetskoga rata, bez ozbiljnog referiranja na užas koji je proizvela NDH-azija u njezinom kratkom životu u Hercegovini i drugdje. Među Bošnjacima se ne propituje vlastiti doprinos zločinima ustaške države, primjerice u lipanjskim tragedijama srpskog naroda u Istočnoj Hercegovini 1941. godine. A Srbi žive iluziju tzv. komunističke historiografije o vlastitoj zasebnoj ulozi, te novije o bezgrešnom začeću Republike Srpske Mile Lasić T ko se iole razumije u fenomen kritičkog nadvladavanja prošlosti, znade da je najveća prepreka tomu odnjegovano selektivno sjećanje, odnosno ljudska sklonost da pamti u pravilu samo zlo koje su drugi nanijeli nama, ili kolektivitetu kojemu pripadamo. Samo se u rijetkim kulturama njeguje kultura kritičkog sjećanja na vlastite kolektivne tamne mrlje iz prošlosti, u kojoj se i naši preci pojavljuju kao „dželati“, a ne žrtve. Takva je, primjerice, ovovremena kritička kultura sjećanja u SR Njemačkoj, odnjegovana s mnogo truda poslije nacional-socijalističkog sunovrata i traume (1933-1945). Dolasku Hitlera i nacional-socijalista mirnim putom na vlast je ovih dana bilo 8o godina, od kraja Drugog svjetskog rata je prošlo skoro 68, a od posljednjih balkanskih ratova više od 17 godina. Pa ipak, veliko je pitanje da li smo mi u BiH i u regiji jugoistoka Europe uopće nešto naučili iz svega toga. Po svoj prilici, mi i ne uspijevamo kritički misliti vlastitu prošlost, pa zbog ideologijskog tretmana povijesti i u tzv. komunističkom i u tzv. tranzicijskom odsječku naše recentne povijesti i dalje vodimo „nedovršene ratove“, ili „građanske ratove sjećanja“… 172 magazin za političku kulturu i društvena pitanja Neskromno izdvajam da sam iz ovih razloga godinama pisao o njemačkim iskustvima nadvladavanja prošlosti, da bi po povratku u BiH pripremio knjigu „Kultura sjećanja“ (FES, Sarajevo, 2011., vidjeti www.fes.ba, publikacije/2011), čija se suština ogleda u njezinom podnaslovu „Pledoaje za izgradnju kulture sjećanja i u regiji jugoistoka Europe“. Dakako, riječ je o apelu za promjenu paradigme, u krajnjem da se umjesto „viktimo trans-agresije“ koju živimo u postjugoslavenskoj, ili postratnoj bh. okrutnoj stvarnosti počnemo obzirno odnositi prema našim recentnim nesrećama, upravo po uzoru na šampione „kritičke kulture sjećanja“, ovovremene Nijemce. Mi se, zapravo, imamo priliku vrlo rijetko obradovati ozbiljnijim istraživačkim naporima, primjerice poput projekta Mirsada Tokače „Bosanska knjiga mrtvih“, ili projektu Zaklade Friedrich Ebert kojim se pokušalo osvijetliti traumatične ključne godine 20. stoljeća na našim prostorima (1918., 1941., 1945., 1991.). Zbog toga se i moraju pozdraviti i svi odgovorni istraživački napori glede kritičkog preispitivanja naše prošlosti, u koji ubrajam i upravo objavljenu knjigu profesora Filozofskog fakulteta Sveučilišta Tekstom na knjigu u Mostaru, docenta dr. sc. Ivice Šarca „Kultura selektivnog sjećanja. Hrvati Hercegovine i Nezavisna država Hrvatska“ („Crkva na kamenu“, Mostar, 2012.). Ne njegujemo kritičku, nego selektivnu kulturu sjećanja! Već sam naslov knjige dr. Šarca je obećavajući. Postaviti fenomen „selektivnog sjećanja“ u središte vlastitog istraživanja podrazumijeva, naime, kritički preispitati omiljenu nam kulturu zaborava vlastitih sramota u povijesti. Uostalom, radi se o studiji koja obrađuje jednu od najdelikatnijih tema novije povijesti naroda Hercegovine, krvavim proljećem i ljetom 1941. godine, u kojima su počinjeni užasni zločini na svim stranama, samo što se o njima šuti kao zaliven. Među hercegovačkim Hrvatima se pretežito govori o partizanskim zločinima za vrijeme i poslije Drugoga svjetskoga rata, bez ozbiljnog referiranja na užas koji je proizvela NDH-azija u njezinom kratkom životu u Hercegovini i drugdje. Među Bošnjacima se ne propituje vlastiti doprinos zločinima ustaške države, primjerice u lipanjskim tragedijama srpskog naroda u Istočnoj Hercegovini 1941. godine. A Srbi žive iluziju tzv. komunističke historiografije o vlastitoj zasebnoj ulozi, te novije o bezgrešnom začeću Republike Srpske. Utoliko će knjiga „Kultura selektivnog sjećanja – Hrvati Hercegovine i Nezavisna Država Hrvatska“ šokirati sve nacionalističke interpretacije, prvenstveno jer obrađuje najosjetljiviju traumatičnu tematiku iz historije hrvatskog naroda u prvoj polovici 20. stoljeća, koja je isprepletena s traumama oba druga hercegovačka naroda, pa ako i na različit način. Na knjizi je dr. Šarac – kako je kazao na promociji njegove studije krajem siječnja u Mostaru – radio posljednje tri-četiri godine, strpljivo prebirući po arhivskoj građi u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, Arhivu Hercegovačko-neretvanske županije u Mostaru te Arhivu Hercegovačke franjevačke provincije. Sami izbor tema je takav da na neki način provocira, svjestan je dr. Šarac da i metodološki pristup i interpretacijski pokušaj ove problematike nužno izazivaju reakcije. „Nadam se da one neće ići ad hominem, nego da će se baviti samom temom“, poželio je autor, „bit ću zahvalan za svaku dobronamjernu korekciju. A nadam se da će se istraživanje osjetljivih dijelova prošlosti nastaviti, jer nam je potrebno i nužno nam je „suočavanje s vlastitom prošlošću, pa i s onim najmračnijim i najneugodnijim dijelovima“. Ne mogu čitatelje voditi kroz potresne stranice stradanja kako jednih tako drugih i trećih tijekom tih stravičnih šest proljetno-ljetnih mjeseci 1941. godine u Hercegovini. No, tko voli ovaj toponim i sve hercegovačke ljude osjetit će zahvalnost autoru zbog enormno uloženog truda da kroz teške događaje prođe što etičnije. Pitanje je samo da li se takav njegov pristup uopće može svima dopasti. U Završnim promišljanjima obimne studije od 383 stranice, opremljene impresivnom interpretacijom izvornih dokumenata, uz korišćenje literature i na engleskom i na njemačkom jeziku, dr. Šarac je s tim svim u vezi napisao: „Kada se govori ili piše o mržnji i ubijanju, o oružanim sukobima i ratovima, onda je to nužno govor ili tekst (i) o zlu. Od toga ovdje nisam bježao, ali sam ga nastojao kontekstualizirati, pokušao sam razmrsiti neke od njegovih kauzalnih čvorova, naznačiti mu razmjere, dakako u granicama vlastitih spoznajnih mogućnosti, izvorne građe i sredstava koja su mi bila na raspolaganju. Govor o ratu i zlu koje taj povijesni fenomen proizvodi jest u prvom redu govor o čovjeku. Ovdje sam pokušao priči toj temi stazom koju je davno utabao Stendhal, a ona je sazdana od njegove čvrste (i uvjerljive) pretpostavke da je ‘čovjek toliko nesavršen da ne može biti ni savršeno zao’. U interpretativnom pristupu nastojao sam se pomučiti u primjeni mudra a teško ostvariva načela da povjesničara ‘ne bi trebalo zanimati je li nešto ‘negativno’ već kako je i zašto nešto postalo ‘negativno’ (M. Aničić). Dakako da je moja interpretacija proljetnih i ljetnih zbivanja 1941. godine u Hercegovini subjektivna“, samokritičan je autor, ali „u ovaj tematski svijet ušao sam otvoreno i svjestan ‘da o ratu odavno sve znamo, osim još ponešto’ (Ugo Vlaisavljević). Mene je upravo zanimao ovaj prostor ‘još ponečega’ …“ O ratu odavno sve znamo, osim još ponešto! Iz završnih poruka dr. Šarca izdvojit ćemo i ocjenu: „U Hercegovini su se dogodila tri vala nasilja u proljeće i ljeto 1941. godine: prvi je bio najmanji po intenzitetu i broju žrtava i u njemu je stradala skupina Hrvata i Muslimana (travanj), a druga dva, vidovdanski (potkraj lipnja) i kolovoški (prva polovca kolovoza) bila su jačega intenziteta … i njima je stradao veliki broj Srba u Hercegovini …“ Izdvojit ćemo i autorov sud: „Treći i završni dio pokazuje da će se historiografija ubuduće morati daleko intenzivnije i ozbiljnije pozabaviti ulogom, djelovanjem i stradanjima Katoličke crkve u Hercegovini u vremenu Drugoga svjetskog rata…“ Po njegovom nalazu, „nekoliko svećenika i redovnika ušlo je aktivno (s dopuštenjem i bez dopuštenja nadređenih instanci) u polje političkoga i svjetovnoga djelovanja, ali nije potvrđen nijedan slučaj organiziranja ili sudjelovanja u zlodjelima (kako je inače glasila službena verzija jugoslavenske historiografske literature)“. Bojim se da će se o ovomu dijelu studije i ovim formulacijama voditi ponajveći prijepori… Govoreći jasperovski, i kada nema kriminalne odgovornosti, jer to je uvijek odgovornost pojedinca, ostaje pitanje političke, moralne i metafizičke odgovornosti svakog kolektiviteta, pa u ovom slučaju i hercegovačkog hrvatskog naroda i njegova katoličkog klera za sramotnu iluziju zvanu ustaški pokret, ma kolika ona bila, odnosno zločine počinjene nad ljudima druge vjere i nacije, ma koliko ih počinili pojedinci s imenom i prezimenom. U tomu ništa ne mijenjaju kriminalne, političke, moralne i metafizičke odgovornosti drugih za ubojstva Hrvata, uključivo 66 svećenika Hercegovačke provincije, tijekom rata i poraća, u pravilu iz pobjedničke obijesti i odmazde, i na vrlo surov način. Takvo što se svugdje mora označiti kulturocidom, ma koliko nam se formulacija status, broj 16, ljeto 2013. 173 Tekstom na knjigu činila preteškom i gdje nam bili u Drugom svjetskom ratu srodnici. Ako držimo do sebe, i drugih … Knjiga kolege Šarca je, doista, pisana znanstvenim stilom, uz kritičko vrednovanje brojne i nerijetko proturječne arhivske građe, pa se autorov istraživački postupak može mirne duše nazvati i „hodom po mukama“, ili prolazom kroz „minska polja“, koje su patriote i „osvetnici“ raznih provenijencija posijali u svojim interpretacijama recentne povijesti, pa i ovog odsječka u zemlji Hercegovoj. „Autor nastoji komparativnom metodom, stavljajući naglasak na izvorne dokumente, probiti se kroz šumu nerijetko ideološki obilježenih, pa tako i lažnih, prikaza hercegovačke stvarnosti 1941. godine kako bi došao do pune istine“ – kazali su u popratnoj obavijesti javnosti o Šarčevoj knjizi urednici „Crkve na kamenu“, koji su uvjerenja da je upravo tu „i najveće dostignuće ovoga rada: on je logičan, nepristran, nenapadan, reklo bi se bez teških riječi, ali neumoljivo lomi ili pak ispituje različite vijesti, sjećanja, kao i povode zbog kojih je netko pisao na svoj način o događajima u Hercegovini 1941. godine. Uvidom u tako bogatu i raznovrsnu, a u velikoj mjeri dosada nekorištenu izvornu građu; isključivo znanstvenim pristupom povijesnoj stvarnosti; hrabrim suočavanjem s ideološkim pristupima ratnoj stvarnosti, bez obzira s koje strane dolazili; dosljedno provedenom metodologijom rada; i sukladno svim navedenim prednostima po svojim rezultatima ili zaključcima ovo djelo možemo uvrstiti među pokazne radove, uzorke kako treba istraživati, pisati i donositi zaključke.“ 174 magazin za političku kulturu i društvena pitanja Moguće je da se u ovoj pohvali dr. Šarcu radi i o nakladničkoj pristranosti? Pa želim dometnuti kako i osobno smatram autorov napor nesvakidašnjim činom, u osnovi čestitim, ma koliko ne mogao dijeliti sve autorove obzire, uključivo prema Katoličkoj crkvi. A imam potrebu, ipak, izdvojiti posebno vrijednom činjenicom što se kao nakladnik ove zahtijevne literature pojavljuje jedna crkvena institucija u Mostaru. Uostalom, uvjeren sam kako se bez pomoći KC među herecegovačkim i uopće Hrvatima o ovoj temi uopće ne može otvoriti ozbiljna rasprava. Zbog toga bih i volio da je u pravu Uredništvo „Crkve na kamenu“, kada smjelo tvrdi da će ova knjiga od sada biti nezaobilazna literatura svima onima koji se budu željeli baviti ovom tematikom. Tomu bi se kao neovisan čovjek i intelektualac mogao samo radovati. No, bojati se da će se autorovo ozbiljno propitivanje državnih i crkvenih arhiva, uključivo ideološki jednostranih svjedočenja (iz vremena tzv. komunizma i tzv. dolaska demokracije) suočiti s ignorancijom, ili nipodaštavanjem unutar podijeljenih akademskih zajednica i nacionalnih historiografija. Jer, studija dr. Šarca se, zapravo, ne može dopasti ni hrvatskim ni srpskim ni bošnjačkim jednodimenzionalnim historiografijama koje više skrivaju nego otkrivaju. Dopast bi se mogla, eventualno, samo onim znanstvenicima i kulturolozima i slobodnim građanima koji njeguju kritički diskurs protivu „kulture selektivnog pamćenja“, jer ona i nije drugo do ne-kultura zaborava! Mile Lasić (Uzarići, 1954.), docent na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, novinar, publicista i bivši diplomata. Tekstom na knjigu Bosanskohercegovački Hrvati 1941 – 1945: komunisti i ustaše U kakvim je društvenim i političkim okolnostima raspada i bezvlašća nastala ova makabrična povijest razularenih nagona, kako su skupine i pojedinci preuzeli krojenje pravde u svoje ruke, tko je sve – imenom i prezimenom – sudjelovao u zločinima a tko se, često rizikujući vlastiti život, stavio na stranu progonjenih, govori studija koja minucioznom analizom dokumenata – iz dana u dan između aprila i septembra 1941. – prati zbivanja na području Hercegovine (Šarac, I., 2012). Za poželjeti je da autor nastavi i produbi svoja (najavljena) istraživanja od kojih povijesna znanost i politička kultura – barem dugoročno gledano – mogu imati samo koristi. Ne treba dakako gajiti iluziju da za ovakve teme postoji historiografski „vademekum“, ali se treba nadati da će znanstvenokritički utemeljena analiza događaja i (ne)ljudskih postupaka djelovati u pravcu smirivanja atavističkih strasti i širenja prostora utvrđivanju obostrano prihvatljive istine nasuprot višku „zamrznutog“ znanja i „višku emocija“ Dubravko Lovrenović Bh. Hrvati u političkom projektu jugoslavenskih komunista do 1941. S vaki odgovor na postavljeni problem mora poći od toga da su „i Hrvati nesumnjivo bili tvorci komunističkog nacionalnog programa“ (Banac, http://www.camo.ch/odnos_ hrv_bih.htm). To isto se odnosi na Bosnu i Hercegovinu koja u žižu zanimanja KPJ, nakon idejnih lutanja između 1919. i 1938., dolazi izborom Josipa Broza Tita na dužnost generalnog sekretara KPJ 1937. kada je formulirana partijska platforma o „narodnoj autonomiji Bosne i Hercegovine“ (Hadžirović, 1990, 185-188, 197, 199; Humo, 1973, 92). Po svome sadržaju potpuno nova na „tržištu“ političkih ideja, platforma o položaju BiH u sklopu Jugoslavije iznesena je najprije decembra 1939. u Trećem otvorenom pismu bosanskohercegovačke studentske omladine – „Protiv rata! Za slobodu, demokratiju i ravnopravnost naroda! Za autonomiju Bosne i Hercegovine“ – zatim u Rezoluciji Pete pokrajinske konferencije KPJ za BiH jula 1940. (Redžić, 1973, 20-21). Zahtjev za uspostavom historijsko-političkog subjektiviteta BiH sadržan je i u Rezoluciji Pete zemaljske konferencije održane od 19. do 23. oktobra 1940. u Dubravi kod Zagreba. To opredjeljenje, kao podrška jugoslavenskih komunista bosanskohercegovačkim komunistima, iskazano je tako da „narodi Bosne i Hercegovine treba da se sami slobodno opredijele i nađu rješenje za uređenje u tim oblastima“. Tito je tada naglasio da je Bosna „jedno, zbog vjekovnog zajedničkog života, bez obzira na vjeru“. Sam pojam autonomije ostao je podložan različitim tumačenjima (Bandžović, 2007, 21). Međutim u tom historijskom trenutku, obilježenom srpsko-hrvatskom podjelom BiH, narodna autonomija predstavljala je najviši „oblik demokratskog rješenja pitanja političkog položaja Bosne i Hercegovine (…) kao zajednički politički program Srba, Hrvata i Muslimana“ uspostavljen pod vodstvom KPJ (Redžić, 1973, 21). Osim toga ovaj kon- status, broj 16, ljeto 2013. 175 Tekstom na knjigu cept autonomije BiH, istaknuvši prvi put stav o Muslimanima kao posebnoj etniji, suštinski se razlikovao od zahtjeva za autonomijom muslimanskih političkih krugova sadržavajući u sebi i rudimentarne elemente bosanskohercegovačke državnosti (Humo, 1973, 93). Uza sve nedorečenosti time je za Bosnu i Hercegovinu načelno izabran oblik buduće državnosti s akcentom na njezinom položaju u odnosu na Srbiju i Hrvatsku kao i pitanju statusa Muslimana (Lukač, 1973, 258). Jednom započet, ovaj proces državno-političke emancipacije Bosne i Hercegovine, usprkos kasnijim otporima i konceptualnim razilaženjima u samoj KPJ, više se nije mogao zaustaviti. Formuliranje platforme o narodnoj autonomiji BiH bio je prvi, možda i najvažniji korak, ostali će uslijediti tokom i nakon završetka rata. Formiranje Pokrajinskog komiteta KPJ za BiH 1938. dalo je novi poticaj sazrijevanju te ideje, iako je broj članova Partije u to vrijeme dostigao tek 800 što je znatno ispod jugoslavenskog prosjeka (oko 10% ukupnog članstva KPJ uoči rata) (Morača, 1973, 284). Uloga hrvatskih komunista BiH potvrđena je na partijskom savjetovanju održanom maja 1941. u Zagrebu koje je okupilo delegate nacionalnih i pokrajinskih rukovodstava osim Makedonije. U dokumentu Majskog savjetovanja naglašena je uloga hrvatskih komunista: „Vodeći borbu hrvatskog naroda protiv okupatora i njihovih slugu, komunisti Hrvatske treba da budu spona koja će povezati borbu hrvatskog naroda sa borbom ostalih naroda Jugoslavije za njihovo nacionalno oslobođenje“. Kao prvorazredni zadatak komunista iz BiH ističe se „raskrinkavanje frankovačkih izdajnika pred narodima Bosne, borba protiv okupatora i uzurpatora u Bosni, borba za bratstvo naroda“ (Colić, 1973, 188). Ovaj poziv upućen bh. Hrvatima bio je više puta ponovljen tokom rata. Svjesni neravnopravnog položaja Hrvata u Prvoj Jugoslaviji, komunisti nisu izbjegavali raspravu o tom pitanju. U članku „Komunisti i hrvatski narod“ objavljenom u Proleteru (br. 5) maja mjeseca 1937., pripisanom Titu, kritički se analizira hrvatsko nacionalno pitanje i beogradska centralistička vlast uz obećanje da će, nakon preuzimanja vlasti, KPJ „riješiti hrvatske probleme, poštovati volju hrvatskog naroda, dosljedno i odlučno se boriti za hrvatske zahtjeve i potrebe“ (Jandrić, 2010, 411-412). U pismu se kaže: „Ugnjetavanje hrvatskog naroda jeste jedna nepravda za hrvatski narod, a nesreća i za srpski narod, jer narod koji ugnjetava druge narode ne može biti ni sam slobodan. Komunisti su protivnici svakog izrabljivanja i pljačkanja jednog naroda, jedne klase ili pojedinog čovjeka. Zbog toga se komunisti bore protiv pljačkaške politike beogradske gospode i beogradskih kapitalista, koji privredno pljačkaju hrvatski narod. Oni osuđuju beogradsku privrednu politiku kojoj hrvatski narod plaća velike daće i poreze, koji se, onda, troše za veliki državni aparat, u kojem u ogromnoj većini sjede Srbi ili se troši u objekte koji se grade na srpskoj teritoriji. To što vrijedi na privrednom to isto vrijedi i na prosvjetnom, zdravstvenom i socijalnom polju“ (Radojević, 2010, 376, nap. 10). 176 magazin za političku kulturu i društvena pitanja Ispravljanje nepravdi nanesenih Hrvatima u Prvoj Jugoslaviji, sudeći prema ovom pismu, predstavljeno je kao jedan od programskih ciljeva KPJ. Dodatno zaoštreno ratnim zbivanjima i poslijeratnim centralističkim kursom Partije, na političkom dnevnom redu srpsko-hrvatskih odnosa ovdje opisano stanje, donekle modificirano, ponovo će se naći u Titovoj Jugoslaviji. Bh. Hrvati između zločina, pasivizacije i narodno-oslobodilačkog pokreta: između Pavelića, Mačeka i Tita Većina bh. Hrvata pozdravila je uspostavu NDH aprila 1941. kao ostvarenje hrvatske nacionalne države i „dugo željenu i iščekivanu priliku za nacionalno oslobođenje“ (Mihalić, 2012, 42). Država koja je kapitulirala smatrana je srpskom i zato je pojava nove države, još i hrvatskog predznaka, bila praćena velikim nadama i iluzijama (Lukač, 1973, 260). Novu državu Hrvati u Hercegovini nisu nazivali ni „ustaškom“ ni njezinim punim imenom, nego „hrvatskom državom“ i „našom državom“ a njezinu vlast i vojsku „hrvatska vlast“ i „hrvatska vojska“ (Šarac, I., 2012, 42-43). Znatan dio bh. Hrvata podržao je Mačekovu HSS, njegovu opozicionu politiku prema NDH i otklon prema „komunističkom“ NOP-u. Tek pojedinačno i u manjim grupama, osobito u gradskoj ilegali, uključili su se bh. Hrvati od početka u NOB-u (Redžić, 2007, 375). Našavši se od samoga početka između ekstremnih pozicija personificiranih upravo u Hrvatima – Paveliću, Mačeku i Titu – hrvatski narodnooslobodilački pokret u BiH „bio je najisturenija tačka borbe cjelokupnog hrvatskog naroda“, i to u procijepu između dvaju reakcionarnih koncepcija: velikosrpske i velikohrvatske (Humo, 1973, 90). Sagledane u tom svjetlu revolucionarne biografije pojedinih bh. Hrvata poput Ante Babića i Franje Herljevića dodatno dobivaju na svojoj ljudskoj i nacionalnoj veličini. Dok je srpski izbor za ustanak i NOP pod pritiskom ustaškog terora u krajnjoj liniji pojednostavljen, hrvatski je na drugoj strani bio znatno kompleksniji. Sama spoznaja o kolaboracionističkom karakteru NDH i ustaškim zločinima nije bila dovoljna za masovno uključenje bh. Hrvata u ustanak (Redžić, 1973, 28). Zato je prvi val političkog i oružanog otpora ustaškom režimu u BiH zahvatio tek dio hrvatske omladine, inteligencije i radništva (Humo, 1973, 104). Desno orijentirani članovi i pristalice HSS pristupili su ustaškim vojnim formacijama (Историја Савеза комуниста Југославије, 1985, 180). Ne samo HSS nego i ostale građanske političke grupacije aktivne u političkom životu međuratne BiH nisu podržale opredjeljenje KPJ za oružanu borbu protiv okupacije (Историја Савеза комуниста Југославије, 1985, 208). Ovakav stav formiran je „iz opreza prema komunističkoj ideji i sovjetskom iskustvu“ (Mihalić, 2012, 53). Stanje političke pasivizacije i čekanja, obilježeno „domišljanjem i proglasima iz gradskih kabineta“, išlo je na ruku KPJ koja se „u hodu prilagođavala hrvatskom mentalnom sklopu – da intenzivnim političkim djelovanjem uvjeri Tekstom na knjigu hrvatski narod da je Komunistička partija sposobna odgovoriti na nacionalne i socijalne probleme hrvatskog naroda“ (Mihalić, 2012, 42-43). Na ratnu i poslijeratnu sudbinu Hrvatske (i Hrvata u cjelini) upravo je ta činjenica – da otpor ustaškom režimu i okupacijskim silama nisu organizirale hrvatske legitimne političke snage – imala presudan značaj (Stančić, 2002, 218-219). Za razliku od bh. Srba koji su NOP-u, ne toliko vlastitom voljom koliko stjecajem niza međusobno uvjetovanih okolnosti, pristupili ubrzo nakon aprilskog rata 1941., pokretu protiv okupacije i ustaškog režima, najviše zahvaljujući oklijevanju vođe HSS Mačeka, bh. Hrvati priključuju se od 1942. Njihovoj pasivizaciji, svojom rigidnom politikom prema HSS koju je izjednačavala sa ustaškim pokretom, sve do 1942. pridonijela je i sama KPJ. S druge strane, budući da je „radićevština“ vodila hrvatske mase, komunisti bez HSS i hrvatskog seljaštva nisu mogli računati na omasovljenje svog pokreta (Mihalić, 2012, 46, 52). Seljak je, osim toga, tradicionalno vezan za kuću i zemlju, teže ga je pokrenuti, pogotovo u borbu u udaljeni i nepoznati kraj (Piljević, 1973, 239). Rezerviranom držanju hrvatskog seljaštva, kako pokazuje primjer Hercegovine, u znatnoj mjeri je pridonijela snažna katolička tradicija ali i to da je po svome općem mentalnom sklopu „seljak [bio] najdublji protivnik komunizma“. Ovakav stav hrvatskog stanovništva u Hercegovini, unatoč splašnjavanju početne euforije prema NDH, u osnovi se nije mijenjao sve do uspostave komunističko-partizanskog režima 1945. (Šarac, I., 2012, 47, nap. 72). Svjedoči o tome na svoj način anegdota zabilježena u Ratnom dnevniku fra Josipa Markušića pod datumom 2. IV. 1945.: „U Podmilačju kaže mi seljak, Ivo Dramac-Lucić na pitanje: zašto seljaci ne će da idu u N.O.V.J.?! – Nismo Cigani da idemo nas pola kuće u ovu vojsku kad nas je polovina već na drugoj strani! Kad se svrši svi ćemo ići u svoju vojsku“ (Markušić, Ratni dnevnik 1941-1945, 288). Jedno od sredstava kojim se nastojalo ostvariti omasovljenje partizanskog pokreta bio je i partijski rad među vojnicima i oficirima oružanih snaga NDH u Hrvatskoj i BiH. Septembra 1941. Očevidni odjel Glavnog stožera domobranstva napravio je evidenciju sumnjivih lica zavedenih pod etitektom „sklon komunizmu“, „komunistički agitator“, „surađivao sa komunistima“ (Colić, 1973, 189-190, 310-311). U to vrijeme iz gatačkog domobranskog garnizona prebjegli su u partizane satnik Hrvoje Tičinović, narednik Antun Nemet i Ibro Šator (Čampara-Kovač, 2010, 284). Premda slični primjeri nisu brojni oni su ipak nagovještavali kasniju, znatno masovniju pojavu. Jednim od svojih strateških ciljeva postavila je KPJ pretvaranje ustanka, pretežno srpskog seljaštva, u oružanu borbu sa hrvatskim i muslimanskim seljaštvom kao sastavnim dijelom. Odvajanje dijela srpskog seljaštva od četničke politike kao i odvajanje dijela muslimanskog i hrvatskog seljaštva od NDH bili su usko povezani sa prvim ciljem. Već u saopćenju Vrhovnog štaba NOP o Savjetovanju u Stolicama održanom 26. IX. 1941. istaknuto je da „sve više muslimana i Hrvata svakodnevno dolazi u oslobodilačke partizanske odrede“ (Babić-Otašević, 1970, 21). Ovo Savjetovanje znatno je pridonijelo razvoju ustanka u BiH, posebno formiranjem Glavnog štaba NOP za Bosnu i Hercegovinu kao i daljnjim mjerama reorganizacije, učvršćivanja i povezivanja partizanskih vojnih jedinica (Redžić, 1973, 25). Usprkos svemu tome brojali su partizanski odredi u BiH krajem 1941. tek oko 18.200 boraca naspram preko 212.655 dobro naoružanih pripadnika raznih neprijateljskih formacija, među kojima i 47.655 vojnika NDH (Redžić, 1973, 31-32). Jačanju simpatija za oslobodilački pokret i distanciranju od NDH značajno je pridonio odnos boraca proleterskih brigada prema lokalnom stanovništvu prilikom oslobođenja hrvatskih i muslimanskih sela oko Prozora, Gornjeg Vakufa, Bugojna, Donjeg Vakufa, Duvna, Šujice i Livna u ljeto i jesen 1942. Sličan proces odvijao se pri oslobađanju muslimanskih sela u Cazinskoj krajini od strane krajiških i hrvatskih partizana praćenim sve masovnijim priključenjem siromašnih seljaka NOP-u. Bio je to „najveći uspjeh i korak u radu Partije u Bosni i Hercegovini“ (Lukač, 1990, 245, 254, 261, 265-266). Istovremeno jačanje partizanskih uporišta u sjeverozapadnoj Hrvatskoj bilo je rezultat sve šire zastupljenosti hrvatskog naroda u NOP-u (Историја Савеза комуниста Југославије, 1985, 222-223). Značajno mjesto u tom procesu imala je „promidžbeno-politička uvjerljivost predodžbe o nekomunističkoj naravi partizanske vojske koju je njeno komunističko vodstvo uspjelo postići“ (Mihalić, 2012, 105). Neovisno o svemu tome galopirajuća kompromitacija NDH kao države koja nije sposobna riješiti ni jedan od gorućih problema koji su pritiskali bh. Hrvate u Prvoj Jugoslaviji (političke slobode, demokracija, pravna država, bolji život) uvjetovala je njihovo postepeno političko otrežnjenje praćeno sumnjom u novoproklamirane vrijednosti ove satelitske tvorevine (Humo, 1973, 104). AVNOJ, ZAVNOH i ZAVOBiH: afirmacija federalnog koncepta nove Jugoslavije Prvo zasjedanje AVNOJ-a održano u Bihaću 26./27. XI. 1942. okupilo je, osim makedonske i slovenačke zbog spriječenosti, nacionalne odnosno pokrajinske delegacije. Pored predstavnika KPJ u Izvršni odbor AVNOJ-a ušli su i neki istaknuti prvaci građanskih stranaka, kulturni i javni radnici a za njegovog predsjednika izabran je dr. Ivan Ribar hrvatski i jugoslavenski političar, jedan od osnivača Demokratske stranke (Историја Савеза комуниста Југославије, 1985, 243-244). Nacionalni sastav vijećnika prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a održanog u Mrkonjić Gradu 25. XI. 1943. odgovarao je približno nacionalnoj strukturi NOP-a u BiH: od 172 vijećnika bilo je 110 Srba, 45 muslimana, 12 Hrvata i 5 ostalih. Od ukupno 58 vijećnika u bosanskohercegovačkoj delegaciji na drugom zasjedanju AVNOJ-a našlo se 35 Srba, 18 muslimana i 5 status, broj 16, ljeto 2013. 177 Tekstom na knjigu Hrvata (Redžić, 2007, 374). Hrvati su, kako se vidi, brojčano još uvijek bili najslabije zastupljeni. Otuda u Rezoluciji prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a zaključak da Srbi prednjače u NOP-u, da se pred ZAVNOBiH postavlja zadatak pojačane mobilizacije Srba i „da u NOV uvodi nove borce i da ubrzano privlači u NOP naročito muslimane i Hrvate“ (Redžić, 2007, 372). Na tom zasjedanju izrekao je Josip Vidmar, predsjednik Osvobodilne fronte Slovenije, jednu veliku historijsku istinu, naime da je BiH „najkomplikovanija zemlja u Evropi“. Na tom tragu osudio je Rodoljub Čolaković ustaške i četničke zločine počinjene u ime stvaranja „hrvatske Bosne“ i „srpske Bosne“ (Babić-Otašević, 1970, 63). Vremenom je postajalo sve jasnije da opredjeljenje za KPJ i NOP, u okolnostima trostruke okupacije NDH, predstavlja jedinu izglednu alternativu za bh. Hrvate, pogotovo s obzirom na držanje HSS koje pokazuje „da se čuvanje nacionalne nezavisnosti ne može ostvariti čekanjem što će o hrvatskoj sudbini odlučiti velike i moćne zemlje, prilagođavanjem i glavinjanjem u političkom djelovanju“ (Usp. Mihalić, 2012, 229). Nasuprot nacionalnih ekstrema praćenih zločinima počinjenim u to ime, okupili su AVNOJ, njegovo Predsjedništvo i Nacionalni komitet raznolik sastav pojedinaca, ne samo komunista, nego i bivših čelnika građanskih stranaka, kulturnih i javnih radnika, svećenika i oficira među kojima i Hrvata, osobito onih angažiranih u političkom životu Jugoslavije do 1941. (Историја Савеза комуниста Југославије, 1985, 277). Nakon oslobođenja Tuzle i gotovo cijele istočne Bosne oktobra 1943. među novoformiranim partizanskim vojnim formacijama bila je i 18. hrvatska brigada (Morača, 1990, 282-283). Dok se zapadna Hercegovina još uvijek nalazila pod kontrolom ustaša hrvatsko stanovništvo ostalih dijelova zemlje zahvatila je sve oštrija idejna i politička diferencijacija. Taj se proces odvijao sporije u oblastima nastanjenim kompaktnim seljačkim stanovništvom, u gradovima znatno intenzivnije. Prvi značajan preokret odigrao se u Tuzli i tuzlanskom rudarskom bazenu. Osim formiranja 18. hrvatske brigade grupa prijeratnih prvaka HSS uputila je proglas Hrvatima da se priključe NOP-u kojemu u sve većem broju s jeseni 1943. pristupaju radnici i omladinci hrvatske nacionalnosti iz gradova. Krajem 1943. osniva se Okružno povjereništvo KPJ za zapadnu Hercegovinu što je bilo „rezultat postepenih pozitivnih promjena u raspoloženju hrvatskih masa i stvaranja uporišta NOP-a i u ovom kraju“ (Morača, 1990, 283, 294; Đonlagić, 1990, 314). Usprkos tome na području Brotnja, kako to pokazuju poslijeratni podaci, 1943. evidentirano je 2.550 lica sudionika neprijateljskih vojnih formacija, nasuprot 40 pojedinaca koji su stupili na stranu NOP-a (Šarac, I., 2012, 47, nap. 71). Izvještaj komandanta Jugoistoka Von Weichsa, koji koncem oktobra 1943. sadrži analizu stanja u NDH, konstatira da ustaše nisu sposobne ovladati situacijom i da su izgubile svaki utjecaj u hrvatskom narodu. To je ubrzalo proces diferencijacije unutar HSS-a, čije se članstvo u sve većem broju uključivalo u NOP (Историја Савеза комуниста Југославије, 1985, 259-260). Ivan Kuzmić, predsjednik 178 magazin za političku kulturu i društvena pitanja splitskog HSS-a, objavio je augusta 1943.: „Mi, Hrvati, prvi put imamo svoju pravu hrvatsku vojsku, narodnooslobodilačku vojsku Hrvatske na čelu sa Glavnim štabom Hrvatske i jedinim pravim predstavništvom hrvatskog naroda: Zemaljskim antifašističkim vijećem narodnog oslobođenja Hrvatske“ (Mihalić, 2012, 45). Iako sporije nego kod muslimana, odvijao se proces pristupanja bh. Hrvata NOP-u, naročito iz gradskih i industrijskih centara, dok su istovremeno kod hrvatskog seljaštva rasle rezerve prema NDH uz izbjegavanje mobilizacije u Domobranstvo i drugih obaveza prema ustaškom režimu (Историја Савеза комуниста Југославије, 262). Tokom 1943., pogotovo nakon uspostave kontrole Narodnooslobodilačke vojske nad većim dijelom teritorija NDH u BiH i vojnih poraza četnika, zaustavljeni su procesi koji su pod okupacijom vodili produbljivanju jaza između srpskog, hrvatskog i muslimanskog stanovništva (Историја Савеза комуниста Југославије, 1985, 261). Snažan limitirajući faktor za bh. Hrvate predstavljali su ostaci vodećih struktura HSS koji su zagovarali politiku čekanja „povoljnog trenutka“ za preuzimanje vlasti uz oslonac na zapadne sile (Историја Савеза комуниста Југославије, 1985, 303). Između tadašnjih „scila“ i „haribda“ „hrvatske građanske snage proživljavale su krizu savjesti“: tako su se na strani NDH našli antikomunisti koji nisu pristajali uz ustaški režim dok su uz partizane pristali demokrati i antifašisti koji nisu prihvaćali komunističku ideologiju (Stančić, 2002, 221). Odnos snaga međutim neminovno se mijenjao tako da je samo tokom februara 1944. NOP-u pristupilo 1.500 boraca iz Posavine, pretežno Muslimana i Hrvata (Đonlagić, 1990, 307). Iako su pozicije ustaša bile oslabljene, na oblasnim savjetovanjima održanim februara i marta 1944., konstatirano je da je učinak Hrvata u borbi protiv ustaških vojnih formacija „još uvijek nedovoljan“ (Đonlagić, 1990, 316). Proces približavanja bh. Hrvata NOP-u potvrđen je na Prvoj zemaljskoj konferenciji Narodnooslobodilačkog fronta BiH održanoj u selu Zdeni kod Sanskog Mosta 3. VII. 1944. na kojoj su sudjelovali i neki antifašisti članovi HSS. Borba protiv nastojanja Mačekovih pristalica u HSS da spriječe uključivanje „svojih“ članova u Narodnooslobodilački front „bila je jedan od važnih zadataka organizacija KPJ u Bosni i Hercegovini sve do kraja rata“ (Đonlagić, 1990, 321, 333, 336). Osnovni problem, prema riječima Rodoljuba Čolakovića na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a, ogledao se u tome što je među bh. Hrvatima bila prisutna „kobna zabluda“ da je NDH „kakva takva ipak hrvatska država“ i da je „narodno oslobodilačka borba uperena protiv hrvatstva“ (Lučić, 2010, 634-635). Takvo shvaćanje, kapilarno rašireno u narodu, sporo se mijenjalo. Na drugoj strani prevladala je u KPJ ideja federalizma – upravo preko HSS zastupana u Prvoj Jugoslaviji – kao najpogodnijeg ideološko-političkog okvira za rješavanje nacionalnog pitanja i unutrašnjeg uređenja nove Jugoslavije. Federalna koncepcija, ozvaničena na Drugom zasjedanju AVNOJ-a, predstavljala je snažan udarac „velikosrpskoj hegemoniji“ i „versajskoj Jugoslaviji“ (Bandžović, 2007, 19, 32). Tekstom na knjigu Ugled partizanskog pokreta kod Hrvata jačalo je sudjelovanje javnih ličnosti poput pjesnika Vladimira Nazora te svećenika i znanstvenika Svetozara Rittiga. U posljednoj godini rata cijele jedinice hrvatskih domobrana, uz srpske četnike, prešle su u partizane (Steindorff, 2006, 182-183). Tome je znatno pridonijela još jedna odluka Predsjedništva AVNOJa od 21. XI. 1944. o amnestiji pripadnika domobranskih i četničkih formacija koji nisu počinili zločine (Đonlagić, 1990, 331). Sve do početka 1944. Hrvatska je zajedno sa BiH prednjačila po broju boraca u partizanskim vojnim formacijama. U Hrvatskoj koja je pri kraju rata brojala oko 150.000 boraca nacionalni sastav bio je sljedeći: 60,40% Hrvata, 28,64% Srba, 2,76% Muslimana, 0,25% Židova i 2,96% ostalih (Džaja, 2004, 100-101). Procjena Britanske obavještajne službe glasila je da se sudbina NOP-a rješava u Hrvatskoj i BiH: „Problem Hrvatske, koji je uključivao Bosnu i Hercegovinu, bio je glavni za budućnost Narodnooslobodilačkog pokreta“ (Mihalić, 2012, 227). Presudne ratne operacije, tokom tri ratne godine, vođene su na području Bosne i Hercegovine i Hrvatske gdje je partizanski pokret imao glavni oslonac (Goldstein, 2012, 420). Oružanu borbu na terenu pratila je politička borba u vrhu KPJ sa Bosnom i Hercegovinom kao jednom od centralnih tema. Nakon što je otpala mogućnost da BiH prema sovjetskom modelu bude uspostavljena kao autonomna pokrajina, zatim da bude priključena Srbiji ili Hrvatskoj, na drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a (30. VI. – 2. VII. 1944.) u Sanskom Mostu proglašena je BiH šestom federalnom jedinicom buduće države. Predsjedništvu AVNOJ-a upućena je poruka „da ćemo u izgradnji bosansko-hercegovačke državnosti učvršćivati bratstvo naših naroda“ (Kac, 2010, 395). Hrvatski članovi Predsjedništva ZAVNOBiH-a, dr. Jakov Grgurić i Ante Babić, zajedno sa muslimanskim predstavnicima, Avdom Humom i dr. Muhamedom Sudžukom, rješenje za buduće administrativno uređenje BiH, za razliku od srpskih predstavnika dr. Voje Kecmanovića i Đure Pucara, vidjeli su u njezinom historijskom kontinuitetu. Završno konstituiranje ZAVNOBiH-a u Narodnu skupštinu BiH između 26. i 28. IV. 1945. nije se moglo odigrati bez aktivne uloge hrvatskih komunista (Džaja, 2004, 232-235). Donošenje političkih odluka unutar ZAVNOBiH-a bilo je izraz volje pokrajinskog partijskog vrha, a ne političke baze. Istovremeno, to je značilo legitimiranje BiH kao historijske pokrajine, odnosno uspostavu njezine državnosti (Redžić, 1998, 456, 459). O sudbinskom pitanju državnog položaja BiH odlučivalo se u uskom krugu od desetak ljudi, čemu se naknadno davala forma demokratičnosti i institucionalnosti (Bandžović, 2007, 24). Ključnu arbitarsku ulogu u procesu uspostave BiH kao federalne jedinice odigrao je Tito nakon sastanka sa članovima Pokrajinskog komiteta KPJ za BiH kada je odlučeno da se sazove „bosanska skupština“ (ZAVNOBiH) (Kac, 2010, 393-394). Kobna greška ZAVNOBiH-a bilo je spajanje zakonodavne i izvršne vlasti što je otvorilo put u diktaturu „koja će se po- slije oslobođenja zemlje uspostaviti u obliku i sistemu tzv. narodne demokratije“ (Redžić, 2007, 375). Paralelno sa ZAVNOBiH-om konstituiran je ZAVNOH – Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske – koje se na čelu sa Andrijom Hebrangom i uz sudjelovanje većeg broja članova HSS predstavljao kao istinski zastupnik „hrvatskog nacionalnog pokreta unutar Jugoslavije“ (Steindorff, 2006, 184-185; Mihalić, 2012, 47-48). Uspostavljanje ZAVNOH-a kao hrvatske ratne vlade i deklaracija istog tijela zasnovana na „međunarodno prihvaćenoj osnovi samoodređenja naroda“ presudno je pridonijelo masovnom odlasku Hrvata u partizane tokom 1943. Treće zasjedanja ZAVNOH-a u Topuskom maja 1944. izglasalo je „hrvatsku republikansku povelju o narodnim i ljudskim pravima“ na principima ravnopravnosti (Mihalić, 2012, 98-99). ZAVNOH se proglasio „jedinim pravim državnim saborom Hrvatske“ i „predstavnikom suvereniteta naroda i države Hrvatske kao ravnopravne federalne jedinice demokratske federativne Jugoslavije“. Uz NDH time je konstituirana Federalna Država Hrvatska u okviru Jugoslavije (Stančić, 2002, 223), što znači da su ZAVNOH i ZAVNOBiH utvrdili ustavnu poziciju hrvatskog naroda u poslijeratnoj Jugoslaviji. Time se Hrvatska u sklopu Jugoslavije svrstala na stranu antifašističke koalicije – na pobjedničku stranu Drugoga svjetskog rata predvođenu Velikom Britanijom, SSSR-om i SAD-om. Jednako značajno bilo je to što su tako Hrvatska i hrvatski narod u cjelini izbjegli zamku identifikacije sa ustaškom NDH (Goldstein, 2012, 419). Uz daljnje vojno urušavanje Sila osovine, ova zasjedanja sa svojim proklamacijama nisu mogla ostati bez odjeka na držanje bh. Hrvata prema NOP-u. Takav odjek, praćen velikim valom prelaska pripadnika hrvatskih oružanih snaga u partizane u srednjoj i sjevernoj Bosni, imao je neuspjeli protuosovinski prevrat u NDH koncem augusta 1944. (tzv. „urota“ Vokić-Lorković) „koji je poništio hrvatska iščekivanja i ugasio posljednju mogućnost da se na neki način [izvan NOP i KPH] hrvatski politički interesi uspiju afirmirati za vrijeme trajanja Drugog svjetskog rata“ (Mihalić, 2012, 190-192). Između proklamacija i činjeničnog stanja: „A nikada se ništa ne ostvaruje“ Razlika između proklamacija i činjeničnog stanja na terenu ipak je bila vidljiva. U NOP-u BiH masovno su sudjelovali Srbi, zaostajali su Muslimani, a Hrvati još više. Početnu borbu KPJ protiv velikosrpske hegemonije u Prvoj Jugoslaviji zamijenilo je u NDH novo stanje obilježeno masovnim odzivom egzistencijalno ugroženih Srba u partizanski pokret. To je rezultiralo time da je u nacionalnom sastavu političkih organizacija i institucija – PK KPJ za BiH, Narodnoj skupštini i Narodnoj vladi BiH – prevladao srpski element. Hrvati BiH ostali su zato politički problem čije rješenje je ostavljeno za poslijeratni period (Redžić, 1998, 455, 460-461). Hrvati u cjelini nisu gajili realnu predodžbu o političkoj strategiji KPJ jer se radilo o „narodu koji nije imao razvijeno političko mišljenje, koji prije rata status, broj 16, ljeto 2013. 179 Tekstom na knjigu nije imao bogatu političku scenu, niti je kao nacija imao političkog iskustva“ (Mihalić, 2012, 48). Zahvaljujući dosljedno provođenoj strategiji, „žilavim svakodnevnim radom među masama“ koji nije bio lišen demagoških sredstava, KPJ je ratni autoritet pretočila u „politički autoritet i vodstvo za široke slojeve politički nerazvijenog hrvatskog naroda“ (Mihalić, 2012, 57). Životno zainteresiran za oslobođenje i prestanak rata, taj je narod kao alternativu pred očima imao jedino iskustvo ustaškog terora i još živo sjećanje na trulež, nepravde i unitarizam monarhističke Jugoslavije.“ „Građani vichyjevske Francuske poznavali su bolju Francusku, ali Hrvati nisu poznavali bolju Hrvatsku“ (Mihalić, 2012, 58, 228). Osim razdoblja austrougarske vlasti, u svome kolektivnom pamćenju bh. Hrvati također nisu imali sliku nikakve bolje Bosne i Hercegovine. Odlazak u partizane zato nije značio opredjeljenje hrvatskog naroda za komunizam nego borbu za nacionalnu slobodu i bolje životne uvjete (Mihalić, 2012, 155). Uzimajući sve to u obzir, ako se ovakav tok i završetak političke borbe za BiH u funkciji njezine ravnopravnosti sa drugim jugoslavenskim republikama usporedi sa pravaškim konceptom priključenja BiH Hrvatskoj u sklopu Austro-Ugarske zastupanim po HNZ i HKU, ili sa maglovitom kombinatorikom H(R)SS-a, koja je završila podjelom u okviru Hrvatske Banovine, onda komunistički, time i hrvatski, doprinos izgradnji bh. državno-političke individualnosti dobiva na historijskom značaju. Ključ uspjeha komunista ogleda se u tome što je proces izgradnje socijalističke državnosti BiH započeo s ustankom i odvijao se paralelno s oružanom borbom (Enciklopedija Jugoslavije, 1993, 133). Primjer stvaranja hrvatske antifašističke države unutar hrvatske osovinske države (Mihalić, 2012, 156), mogao je djelovati samo poticajno na političku orijentaciju bh. Hrvata u ratnim okolnostima. Za razliku od ustaša i četnika koji su nastupali samo u ime svojih naroda, vlastitu političku platformu ponudili su partizani svim narodima Jugoslavije i tako osigurali najširu podršku svome pokretu (Steindorff, 2006, 183). BiH je iz rata izišla sa nekim elementima državnosti koja „ima uporište prvenstveno u NOP-u, a ne u istorijskoj tradiciji“ (Redžić, 2007, 370). Na nacionalnoj i političkoj razini ta je državnost svoj izraz dobila neposredno nakon rata u Narodnoj vladi BiH sastavljenoj od predstavnika Srba, Hrvata i Muslimana (Usp. Babić-Otašević, 1970, 124-125). Oružani otpor i politička borba rezultirali su 29. XI. 1945. ukidanjem monarhije i proglašenjem Federativne Narodne Republike Jugoslavije (FNRJ) koja je 20. I. 1946. dobila svoj prvi ustav pisan prema sovjetskom modelu (Steindorff, 2006, 192). U praksi je to ipak bila centralistička država rukovođena centralistički ustrojenom komunističkom partijom na čelu sa jednim čovjekom i malom skupinom ljudi od povjerenja koja je donosila sve ključne odluke (Goldstein, 2003, 301). Tako se moglo desiti da je politički sustav Druge Jugoslavije predstavljao „permanentni eksperiment“ (Džaja, 2004, 146) i da se „Jugoslavija zapravo tek Ustavom iz 1974. vratila duhu i izvornim načelima AVNOJ-a iz 1943. godine“ (Bandžović, 2010, 41). 180 magazin za političku kulturu i društvena pitanja Proklamacije i obećanja zamijenio je postratni obračun s političkim protivnicima po sistemu prijekih sudova, revolucionarni zahvati u područje vlasništva pri čemu je Katoličkoj crkvi oduzeto oko 85% dobara i isključenje političkih konkurenata (prijeratnih političkih stranaka). Na izborima održanim 11. XI. 1945. nije izostala masovna podrška birača što je značilo i praktično legitimiranje novog političkog poretka. Usprkos svim neregularnostima koje su pratile izbore, posebno komunističke propagande i pritisaka tajne policije, izborni rezultati u cjelini su ipak odražavali raspoloženje biračkoga tijela. U izborima za Saveznu skupštinu u BiH je od izborne kvote (1.086.112) glasalo 1.004.964 što znači 92,53% od čega je za Narodnu frontu svoje glasove dalo 956.909 ili 92,53% birača. Za bezlisnu kutiju glasalo je 48.155 ili 4,79%. U izborima za Skupštinu naroda od izborne kvote (1.086.112) glasalo je 999.698 ili 92,04%, od toga na Narodnu frontu 941.391 ili 94,17%, dok je za bezlisnu kutiju glasalo 58.307 ili 5,83% birača. Oponenti su bili isključeni iz političkog života. Englesko diplomatsko predstavništvo u Beogradu izborne je rezultate ocijenilo više kao sklonost birača onoj vlasti „koja im može obećati red i sigurnost... nakon svega što su prošli u ratu i nakon njega“ nego kao izraz povjerenja komunizmu (Džaja, 106-126). „Komunistička partija uspostavila se kao internacionalna, svevideća, sveznajuća i nepogriješiva nadsvijest“. Tradicionalni Bog detroniziran je i zamijenjen „komunističkom divinizacijom Partije i partijskog vodstva – ovozemaljskim političko-društvenim božanstvom“. Legaliziran je „vrijednosni ikonoklazam“, a „slobodarske i plemenite ideje Narodnooslobodilačke borbe povijesno [su] završile u političkim i moralnim devijacijama“ (Mihalić, 2012, 60-61, 221). Pred sami kraj rata rezignirao je partizanski pukovnik i politički komesar Ivan Šibl: „A nikada se ništa ne ostvaruje“ (Mihalić, 2012, 222). Trojnost fenomena NDH: spoznajna, etička i psihohistorijska razina Ovakvom epilogu prethodilo je kratkotrajno, do tada nepoznato, hrvatsko povijesno iskustvo življenja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Iz brutalnosti monarhističke Jugoslavije gurnuti su Hrvati pod žrvanj drugoga ekstrema: u oba slučaja sve se odigralo mimo naroda. Njemu su ostavljene samo stravične posljedice sučeljavanja triju nepomirljivih svjetonazora: naci-fašizma, komunizma i demokracije. Na hrvatskoj povijesnoj pozornici našla su se suprotstavljena tri politička bloka: komunistički, ustaški i Hrvatska seljačka stranka (Kisić Kolanović, 2002, 691). Kao historiografski problem predstavljala je NDH područje nadmetanja dviju interpretativnih „škola“: „marksističkog“ modela i „nostalgično apologetskog“ personificiranog u časopisu hrvatskih publicista u izbjeglišvu pod nazivom Tekstom na knjigu „Hrvatska revija“. Dok su „marksistički“ obrazac obilježili „ideološko ustrojavanje protiv nacionalizma“ i crno-bijeli interpretativni klišeji, „nostalgično apologetski“ završio je u „hipostaziranju njezinog [NDH] romantično-oslobodilačkog aspekta“ (Kisić Kolanović, 2002, 684-685, 687). Problem je znatno složeniji da bi se mogao svesti samo na jedan „idiom“. Dvojnost fenomena NDH uključuje koliko spoznajnu toliko etičku razinu čitanja prošlosti, na jednoj strani kategoriju nacionalne države, na drugoj „fenomen etnocentričnosti i mračno područje zločina“ (Kisić Kolanović, 2002, 679). Ovima se, u razumijevanju psihološke „arheologije“ zločina, pridodaje i treća, uglavnom zanemarena dimenzija: psihohistorija sa svojim bogatim spoznajnim resursima o odnosu svjesnog i nesvjesnog utemeljena na etnopsihologiji, etnopsihijatriji i etnopsihoanalizi (Rendić- Miočević, 2001, 187. i d.). Bez obzira na to što NDH „za povijesno istraživanje još uvijek [ostaje] krajnje težak izazov“ ne podliježe sumnji ocjena da se radilo o tome „da je sustav vlasti u toj marionetskoj državi, koji je bio izgrađen po načelu vođe i na rasističkim temeljima, progonio svoje političke protivnike i pritom izvršio genocid nad Srbima, Židovima i Romima“ (Džaja, 2004, 81). Sva ostala pitanja: prvotna podrška hrvatskog stanovništa i klera osnivanju te države, zatim pitanje da li su počinjeni zločini bili rezultat rasističkih uvjerenja ili radije političkih prilika Prve Jugoslavije, koliki dio u genocidu pripada ustašama a koliki drugim domaćim i inozemnim vojnim formacijama, kada je došlo do otklona Hrvata od ustaškog režima i koliko su oni sudjelovali u otporu okupacijskim silama, konačno zašto su prosvjedi zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca (1898-1960) protiv ustaških zlodjela bili obzirni i diskretni a protiv komunističkih vlasti oštri i odlučni (Džaja, 2004, 81) – sva ta bez sumnje važna pitanja odlaze u drugi plan pred zločinačkom naravi NDH te pogubnim političkim i moralnim posljedicama što ih je za sobom ostavila. Rezultat je to „kameleonske permutacije nacionalizma, kao ideologije“ s ideologijom fašizma (Smit, 2010, 30). Država „Božje providnosti“: Jedan narod, jedna vjera, jedan vođa Kao i prilikom prethodnih povijesnih i civilizacijskih mijena – iz 1878. i 1918. – vojni slom Prve Jugoslavije 1941. praćen urušavanjem koncepta agresivne političke i kulturne integracije pod srpskom hegemonijom otvorio je kratkotrajno, ali suštinski novo, osim toga dalekosežno po svojim posljedicama, poglavlje u povijesti bh. Hrvata. Nakon stoljećâ provedenih pod tuđinskim i otuđenim režimima našli su se bh. Hrvati u svojoj, hrvatskoj državi. Mitski tisućugodišnji san o toj istoj državi preko noći se međutim rasplinuo i pretvorio u svoju suprotnost: u noćnu moru. Geslo pod kojim je Slavko Kvaternik 10. IV. 1941. proglasio NDH – Jedan narod, jedna vjera, jedan vođa (Grünfelder, 2012, 139) – kompromitiralo je sve te „svete“ pojmove pojedinačno i zajedno. Na ovim „vrijednostima“ zasnovana država nosila je u sebi snažan konfliktni potencijal koji je morao doći do izražaja u sudaru sa drugom, etničkim i povijesnim kriterijima definiranom, stranom – srpskom. Ustaše pri tome nisu razlikovale srpsku političku elitu, „objektivno najodgovorniju za nezadovoljstvo Hrvata i ostalih naroda u Kraljevini Jugoslaviji, od običnoga srpsko-pravoslavnog puka“ (Usp. Šarac, I., 2012, 49-50, 53). Kao i obično, „račune“ velikih i nedodirljivih plaćali su tzv. obični ljudi koji niti su se bavili politikom, niti su je previše razumjeli. Daleko bližom njima je ostala „politika“ svakodnevnog života, zapravo prečesto gologa preživljavanja. Umjesto HSS i drugih stranaka hrvatskoga predznaka koje su u međuratnom razdoblju parlamentarnim sredstvima nastojale riješiti „hrvatsko pitanje“ ta je uloga pripala profašističkom ustaškom pokretu Ante Pavelića koji je odmah zabranio djelatnost svih političkih stranaka. Prilikom preuzimanja vlasti ustaše su predstavljale marginalnu i malobrojnu skupinu, bez ikakvog državnog i političkog iskustva, tako da je njihov pristup organiziranju državnoga aparata bio lišen svake ozbiljnosti. Osim državotvornog raspoloženja u hrvatskom narodu i vlastitoga manihejskog sna o uspostavi velikohrvatske države oni nisu raspolagali nikakvom osmišljenom strategijom i infrastrukturom za realizaciju svojih planova. Pogotovo u zabačenim sredinama mogao je svaki, „imalo ambiciozniji katolik ili Musliman“ pod krinkom ustaštva zadobiti neograničenu vlast i zagospodariti životom i smrti (Šarac, I, 2012, 38, 55-56). Situacija idealna za raspojasavanje i legitimiranje širokoga spektra prigušenih ljudskih nastranosti. Tako je, kao prilikom poplave, na površinu isplivao cijeli niz opskurnih „poglavnika“ koji su – slijedeći Poglavnikove riječi – „drage volje“ preuzeli odgovornost „i za politiku i za živote“ (Šarac, I., 2012, 57). Oni koji pamte ratna dešavanja između 1991. i 1995. u BiH sebi će lako moći predočiti kako su lokalne kabadahije i bašibozuk pedeset godina ranije u ime „viših“ ciljeva postali oličenje „reda“ i „poretka“. Remake: 1941-1945 – 1991-1995. Tu pojavu slikovito je 1945. opisao ustaški svećenik Dragutin Kamber: „Smjesta su se pojavili kojekavi probisvjeti i lutali okolo, snabdjeveni kojekakvim punomoćima od bogzna koga, pa ‘pravili red’ i postavljali u ime hrvatske države predstavnike vlasti onako odoka i po prvim informacijama, a često i po nižim kriterijima (…) Ljudi do jučer politički šareni, koji kod ispravnih Hrvata nisu uživali dobar glas odjednom su radi nekih rodbinskih ili drugih veza postali osobe povjerenja sa znatnim funkcijama (…) Da konfuzija bude potpuna, svi su nastupali (ili bar gotovo svi) prilično ekskluzivno i bahato (…) Ova starija i mlađa derišta cijenili su patriotizam po broju ubijenih Srba i Židova“ (Rendić-Miočević, 1996, 338). Od početka do kraja ostao je ustaški pokret izdvojen iz hrvatske građanske politike (Colić, 1973, 65, 162-163), a NDH država bez temeljnog zakona – ustava (Matković, 1994, 67). Svoju vlast, drugim riječima, Pavelić nikad nije legitimirao na izborima (Stančić, 2002, 217). Premda očekivan izostao je Poglavnikov trijumfalni ulazak u Zagreb kroz mase naroda kao i njegov govor na Jelačićevom trgu ili ispred Hrvatskog narodnog kazališta. Umjesto toga, Pave- status, broj 16, ljeto 2013. 181 Tekstom na knjigu lić je pod okriljem noći došao na Markov trg i odatle ušao u Banske dvore (Kovačić, 2005, 90). Sagledana kroz prizmu međunarodnog prava, NDH kao ratna tvorevina nije poništila suverenitet Jugoslavije, i njezini su stanovnici bili jugoslavenski državljani (Kisić Kolanović, 2002, 685). Nasuprot tome, NDH je postavila dvostruki cilj: „raskid s nasljeđem Kraljevine Jugoslavije i kroatiziranje svih segmenata državnoga i društvenoga života“ (Šarac, I., 2012, 59). Od provotno proklamirane borbe usmjerene na rušenje jugoslavenske i stvaranje hrvatske države, s bremenom krajnje problematičnog političkog legitimiteta, iskliznuo je ustaški pokret, oslanjajući se na fašističku Njemačku i Italiju, u pravcu usvajanja rasne ideologije (Šarac, I., 2012, 263). U tom smislu razvio se on iz Hrvatske stranke prava Ante Starčevića, a svoj hrvatski radikalizam crpio je iz velikosrpskog karaktera političkog režima Prve Jugoslavije. „Vraćanje“ BiH kao „hrvatske zemlje“ u državno-pravni okvir NDH, u sklop „hrvatskih“ zemalja od Mure i Drave do Drine, od Dunava do Jadranskog mora, bio je jedan od primarnih programskih načela ustaškog pokreta (Redžić, 1998, 115-117). U proglasu upućenom 24. IV. 1941. „bosanskohercegovačkim Hrvatima“ naglasio je pukovnik Slavko Kvaternik da „ustaše dolaze kao oslobodioci BiH, bez koje nema hrvatske države“ (Jelić-Butić, 1978, 100). Nerealna očekivanja iskazana su u euforičnom pozdravu nadbiskupa vrhbosanskog Šarića upućenom Paveliću gdje se ističe da je s osnivanjem NDH Pavelić donio slobodu i nezavisnost hrvatskom narodu Bosne i Hercegovine (Matković, 1994, 110). U trezveno formuliranoj okružnici upućenoj 17. V. 1941., definirajući poziciju Provincije prema novoj vlasti („ne gubeći se suvišno u vrevi i buci gomile, ne izlažući se zaraznom utjecaju duha ovoga svijeta“), provincijal hercegovačkih franjevaca fra Krešimir Pandžić ipak je podlegao opojnosti trenutka iznoseći uvjerenje da je uspostavom NDH „ostvarena […] zavjetna misao i želja pravaških pokoljenja“ (Šarac, I., 2012, 297). U suštini, međutim, predstavljalo je ustaštvo rigidnu negaciju izvornog Starčevićeva pravaštva. Dok je za Starčevića austrougarska okupacija bila protivzakonit čin, Pavelić je prihvatio njemačku okupaciju Hrvatske i BiH kao izraz nacionalnog oslobođenja. Bilo je zato zakonomjerno da se sa Trećim Reichom uruši i NDH (Redžić, 1998, 207-208). Za razliku od Pavelića nadbiskup Stepinac bio je skeptičan prema ulozi Njemačke u osamostaljenju Hrvatske (Grünfelder, 2012, 153, 157). Uostalom, tek nakon što je mađarski regent Miklos Horty odbio njemački plan o pripojenju Hrvatske Mađarskoj (Šarac, I., 2012, 27) i nakon što je uoči njemačkog napada na Jugoslaviju aprila 1941. Maček odbio igrati ulogu maršala Petaina, okrenuo se Hitler ustašama (Stančić, 2002, 217). Za Nijemce su ustaše bile tek nužno zlo budući da je za njih „HSS bio pravi predstavnik hrvatskoga naroda i kao takav predstavljao jamstvo političke stabilnosti i reda u budućoj državi“ (Šarac, I., 2012, 27, nap. 10). 182 magazin za političku kulturu i društvena pitanja Početna obećanja ustaškog vodstva o državi „reda, rada i blagostanja“, o „državi koja će biti samo hrvatska i seljačka“ (Šarac, I., 2012, 45) svoj su vokabular crpila iz područja eshatološkog uz poziv – na „Božju providnost“, na „mukotrpnu i višestoljetnu borbu hrvatskog naroda i veliku požrtvovnost našeg poglavnika dra Ante Pavelića“, konačno na „dan uskrsnuća Božjega Sina“ kada će „uskrsnuti i naša Nezavisna Država Hrvatska“. Tekst ustaške zakletve glasio je: „Hrvatski vojnik priseže Bogu svemogućem i sveznajućem, kune se svim što mu je drago i sveto, da će državi Hrvatskoj i Poglavniku uvijek biti vjeran, makar i život dao“ (Čampara-Kovač, 2010, 155; Mujbegović, 1984, 239). Ako je i predstavljala dio „državotvornog ceremonijala“ i puku formalnost prekršioci ove zakletve dospijevali bi u pogibeljnu situaciju (Mujbegović, 1984, 239). Bila je to – kazana jezgrovito – „kulturna povelja“ nove države: u međusobnu vezu dovedeni su Bog i hrvatski nacionalni „rodonačelnik“ i „mudrac“ – preslik biblijskih ličnosti i patrijarhalnih rodovskih zajednica. Budući da „zlatnog doba“ nije bilo u prošlosti, teško ga je bilo čak i izmisliti, ono se transformira u sadašnjost: NDH je početak „zlatnog doba“. Preskriptivni nacionalni sentimenti isključivosti, segregacije i selektivnog čišćenja/prisvajanja kulture iskliznuli su u području iracionalnog. Čišćenje kulture postaje sinonim etničkog čišćenja: genocida nad Srbima, Židovima i Romima. Ako se zna da je ustaški pokret implementiran odozgor otvoreno je pitanje do koje se mjere spustio „u društveno tkivo sela i gradova“, odnosno koliko je pojedinaca izravno sudjelovalo u zločinima? (Kisić Kolanović, 2002, 710). „Zamjenski ratovi“ što ih je za to vrijeme vodila Katolička crkva na polju „ćudoređa“, podržavajući drakonske mjere režima poput smrtne kazne za pobačaj, nisu bitno utjecali na individualni i kolektivni moral (Grünfelder, 2012, 163). Unatoč demagoškoj propagandi s ciljem da se nova država prikaže „samo hrvatskom i seljačkom“, državom „reda i blagostanja“ (Šarac, I., 2012, 45, 46, nap. 67), i naklonosti prema Hrvatima i Muslimanima formiranje ustaških vojnih formacija nije se odvijalo planiranom dinamikom. NDH nije uspjela steći čvršće uporište u narodu jer se nije javila „kao dublja njegova potreba, nego kao nametnuta tvorevina u službi okupatora“. U većinski hrvatskim područjima raspoloženje naroda variralo je „od rezervisanog stava i iščekivanja do otvorene podrške“. Ustaški režim zadobio je simpatije dijela katoličkog klera, dijela čaršije i seljaštva kao i većine malograđanskih i deklasiranih elemenata. Znatan dio hrvatskog radništva, građanstva i seoskog stanovništva gajio je iluziju da je u NDH dobio toliko željenu „svoju državu“, ali su ustaški zločini tu iluziju uskoro razbili i zamijenili je zaprepaštenjem i odbojnošću (Antonić, 1990, 215, 217). Dr. Đuro Vranešić, jedan od hrvatskih intelektualaca aktivnih pod ustaškim režimom, svoje viđenje stvari sažeo je u izjavu da se radi „o običnom kriminalu, a ne o politici“ (Mihalić, 2012, 93). Tekstom na knjigu Hercegovina: april – septembar 1941.: „masovno ubijanje u kršu“ U hrvatskom nacionalnom pokretu u BiH između dva svjetska rata ustaška ideologija ostala je marginalna. Iako se njihov centar nalazio u Sarajevu, ustaše su najaktivnije bile u Hercegovini gdje je djelovalo 30 studenata i 32 ustaški orijentirana svećenika. Pretežno na području mostarskog, ljubuškog i čapljinskog kotara nastale su 23 ustaške grupe sa oko 300 članova (Colić, 1973, 66). Vremenski daleko stariji i brojčano jači, aktivan na području BiH, bio je četnički pokret legalno djelujući u razdoblju Kraljevine Jugoslavije (1918-1941). U drugoj polovici 20-ih i tokom 30-ih godina u većini mjesta sa srpskim stanovništvom, naročito u istočnoj Bosni i Hercegovini, osnivaju se četnički pododbori. Zagovarajući velikosrpski hegemonizam i uključenje BiH u Veliku Srbiju stvorio je četnički pokret do aprilskog rata 1941. poluvojne organizacije sa više desetaka hiljada pristalica čijim je žrtvama postalo oko 1.000 bh. Hrvata i nekoliko hiljada Muslimana (Dizdar, 2002, 38-40, 345-346). Raspad Jugoslavije 1941. stvorio je povoljnije okolnosti za afirmaciju ustaštva u hrvatskom narodu (Redžić, 1998, 119). Nije proteklo dugo vremena krenuo je prvi val zločina. Bez obzira na teško shvatljive razmjere zlodjela, uključujući snažnu antisrpsku propagandu i zakonske odredbe usmjerene protiv Židova i Srba, primjer Hercegovine govori da ustaški zločini nisu toliko bili rezultat nekog ranije osmišljenog plana koliko proizvod spleta raznih okolnosti a prema datim prilikama i improvizacije (Šarac, I., 2012, 75-76, 7879). Istina je također da su tokom desetogodišnje emigracije ustaška glasila „raspirivala kult osvete, mržnje i noža“ i da je Pavelićeva posjeta Hitleru 6. VII. 1941. antisrpskoj paranoji dala novi poticaj (Goldstein, 2012, 90, 119-120). Koliko je ta propaganda dopirala do onih, tzv. „običnih ljudi“, koliko ih je stvarno motivirala na zločin, drugo je pitanje. „Izvorno“ porijeklo zločinačkih nastranosti bilo je i dublje i vremenski duže od ustaške propagande i Hitlerove podrške. O tome više na stranicama koje slijede. U kakvim je društvenim i političkim okolnostima raspada i bezvlašća nastala ova makabrična povijest razularenih nagona, kako su skupine i pojedinci preuzeli krojenje pravde u svoje ruke, tko je sve – imenom i prezimenom – sudjelovao u zločinima a tko se, često rizikujući vlastiti život, stavio na stranu progonjenih, govori studija koja minucioznom analizom dokumenata – iz dana u dan između aprila i septembra 1941. – prati zbivanja na području Hercegovine (Šarac, I., 2012). Za poželjeti je da autor nastavi i produbi svoja (najavljena) istraživanja od kojih povijesna znanost i politička kultura – barem dugoročno gledano – mogu imati samo koristi. Ne treba dakako gajiti iluziju da za ovakve teme postoji historiografski „vademekum“, ali se treba nadati da će znanstvenokritički utemeljena analiza događaja i (ne)ljudskih postupaka djelovati u pravcu smirivanja atavističkih strasti i širenja prostora utvrđivanju obostrano prihvatljive istine nasuprot višku „zamrznutog“ znanja i „višku emocija“ (Šarac, I., 2012, 18). Aprilskim slomom Kraljevine Jugoslavije preko noći su promijenjene „pozicije tri nacionalne /vjerske zajednice u Hercegovini“ čiji su odnosi bili opterećeni snažnim nabojima starijeg datuma (Šarac, I., 2012., 83). Horor – „masovno ubijanje u kršu“ – započeo je sredinom aprila 1941. zločinima ostataka jugoslavenske vojske srpskog sastava nad Hrvatima. U sukobima između lokalnih hrvatsko-muslimanskih skupina i jugoslavenske vojske najviše su stradali civili hrvatskih sela u okolici Mostara (Cim, Ilići, Gnojnice, Bijelo Polje) i na području donjeg toka Neretve (naročito selo Struge kod Čapljine) (Šarac, I., 2012, 35-36; Dizdar, 2002, 346-347). Bio je to još jedan morbidni detalj utisnut u stari srpsko-hrvatski „okvir za mržnju“, natopljen povijesno-tribalnim nasljeđem i „slikama o neprijatelju“, u međuvremenu „legitimiran“ potpuno oprečnim velikodržavnim projektima zasnovanim na kombinaciji etničkog i povijesnog prava (Šarac, I., 2012, 48, 51. i d.). Pogodniji materijal „za potpalu“ teško je bilo zamisliti. Na jednoj strani zamišljena Velika Hrvatska, na drugoj Velika Srbija, u sredini, stiješnjana između njih, „mala“ Bosna i Hercegovina“ na čiji su se račun trebale realizirati ove postkolonijalne povijesne „veličine“. Do novog stradanja civilnog stanovništva – ovaj put srpskoga – proteći će više od mjesec i pol dana i to na području istočne Hercegovine naseljenim pretežno srpskim, u manjoj mjeri muslimanskim i najmanjim dijelom hrvatskim stanovništvom (Šarac, I., 2012, 82). Nasumični zločini „divljih ustaša“ nad srpskim življem započeti u junu 1941. – posebno onaj koji se veže za mjesto Korita smješteno između Gacka i Bileće (Šarac, I, 2012, 95. i d.) – ubrzo su doveli do oružane pobune lokalnih Srba predvođenih zapovjednim kadrom jugoslavenske kraljevske vojske i članovima četničke organizacije, koja će sa svojim posljedicama „NDH pratiti za sve vrijeme njezinog postojanja“ (Marijan, 2003, 571-572; Šarac, I., 2012., 305). Recentna istraživanja na vidjelo iznose znatno diferenciraniju sliku ustaških zločina nego što je to slučaj sa marksističkim interpretativnim modelom koji je to (ne)rješivo pitanje nastojao objasniti kognitivnom prečicom: tezom o genocidnosti hrvatskog naroda. Povijesna stvarnost – istina: samo vrh ledenog brijega uzroka i posljedica – polazi od toga da je srpsko stanovništvo odbilo predati oružje nosiocima nove vlasti, da je ustanak protiv NDH pokrenut pod dojmom napada Njemačke na SSSR koji sa srpske strane protumačen kao napad „Rusije na Njemačku“, da je prvi val ustaških zločina bio usmjeren prema pripadnicima četničke organizacije, da je prešućeno stradanje nesrpskog stanovništva u dolini Neretve na završetku tzv. aprilskog rata 1941., da su lokalni srpski političari radili na pripajanju istočne Hercegovine Crnoj Gori, da je bio značajan udio muslimana u zločinima počinjenim nad srpskim življem ne zaboravljajući da su prve zločine ipak počinili „ustaše sveučilištarci“ pristigli iz Zagreba krajem maja 1941. (Marijan, 2003, 547, 550, 554, 572-573, 575-576; detaljno: Šarac, I., 2012, 95. i d.). Tako formirana slika koja ne umanjuje morbidnost zločina računa sa dva različita stava prema Srbima: nemilosrdnim provođenjem novih (rasnih) zakona i odredbi pripadnika ustaškog pokreta i vojničkim (domobranskim), status, broj 16, ljeto 2013. 183 Tekstom na knjigu svjesnim „opasnosti takvog pristupa“. Razum i vojnička čast, dugoročno uzevši, bili su osuđeni na propast jer nisu dobili odgovarajuću političku podršku (Marijan, 2003, 550, 572, 576). Nezaobilazan je također stav pojedinih ustaških vojnih zapovjednika koji su osudili teror i nastojali uspostaviti red. Posebni opunomoćenik Poglavnika za Velike Župe Hum i Dubrava, podmaršal Laxa, piše 5. VII. 1941. da su te „’TAKO ZVANE USTAŠE’ pogazile […] nogama uzvišene ideale ustaškog pokreta, pokopale njegov ugled i navukle mržnju pučanstva“. Dan kasnije pukovnik Šimić je strogo zabranio „TEROR, nasilje, pljačku i svaki nered“ istaknuvši da „Vojska svojim taktičnim, strogim i korektnim postupanjem mora imponirati i biti iznad svih“. Zadatak zapovjednika na terenu bio je da spriječe teror mještana i „došljaka, van sastava vojske“ (Marijan, 2003, 570, 575; Šarac, I., 2012, 149-170). Nije međutim carovao samo teror. Poznati su primjeri solidarnosti Hrvata sa ugroženim Srbima među kojima se, svojim hrabrim držanjem, posebno ističu dr. Ivan Bosnić-Kovačić i Lovro Pandžić zemljoradnik iz Čitluka (Piljević, 1973, 227, nap. 25). U svemu tome treba računati sa više međusobno povezanih i uvjetovanih činjenica među kojima se ističu dvije: jugoslavenska se vojska 1941. – kao i na početku ratova iz 90ih – raspala po nacionalnim šavovima: „Srbi ostaju, ostali većinom odlaze“ (Šarac, I., 2012, 28), dok su najteži zločini nad srpskim stanovništvom počinjeni u danima bezvlašća, odnosno prije zvanične uspostave ustaškog režima u Hercegovini: između 3. VI. i 5. VIII. 1941. u Velikoj župi Hum te između 3. i 30. VI. u Velikoj župi Dubrava (Šarac, I., 2012, 40-41, 134, 137, 139, 171-206). Nakon što su 7. IX. 1941. ingerencije nad Hercegovinom preuzeli Talijani započeo je osvetnički val srpskih naoružanih skupina tako da će sada „nezaštićeno muslimansko i hrvatsko stanovništvo završavati u zbjegovima ili u jamama“ (Šarac, I., 2012, 207). Prije nego su talijanske trupe preuzele vojnu i civilnu vlast, a nakon novog ustanka krajem jula i početkom augusta 1941. – ovaj put s aktivnim sudjelovanjem komunista ali i četnika – odigrao se stravični zločin nad srpskim stanovništvom, većinom ženama i djecom, sela Prebilovci na stratištu u jami blizu hrvatskog sela Šurmanci (Šarac, I., 2012, 217-243, 305). Paralelno sa zločinima odvijalo se već od aprila 1941. uništavanje i pljačkanje srpskog kulturnog nasljeđa. Među prvima stradali su i demolirani manastiri Zavala i Žitomislić, a kulturno blago koje nije uništeno završilo je u Sarajevu i Zagrebu gdje mu se gubi svaki trag (Piljević, 1973, 224). Nasuprot etnički homogene NDH realiziran je na području Hercegovine zločinački projekt „Homogene Srbije“ Stevana Moljevića (Šarac, I., 2012, 208-209). Nakon četničkih zločina počinjenih u istočnoj Hercegovini u ljeto 1942. s tog je područja izbjeglo oko 26.000 Hrvata (Dizdar, 2002, 355). Osim srpskog stanovništva u prvom valu ustaških zločina stradao je veći broj komunista i članova SKOJ-a u Mostaru, Čapljini, Nevesinju, Stocu i Ljubuškom. Slična sudbina stigla je komuniste Hrvate u zapadnoj Hercegovini što je imalo 184 magazin za političku kulturu i društvena pitanja pogubne posljedice na razvoj NOP-a na ovom području (Piljević, 1973, 226). U Hrvatskoj je na djelu bio drukčiji scenarij. Do kraja 1941. većina članova HSS distancirala se od ustaškog pokreta, a tokom 1942, naročito 1943. i 1944, znatan broj pristupio je partizanskim jedinicama (Goldstein, 2003, 269-271, 279). Intenzitet pristupanja članova HSS i općenito seljačkog stanovništva NOP-u osnovni je pokazatelj hrvatskoga odnosa prema partizanskom pokretu (Matković, 1994, 177). Septembra 1942., Stijepo Perić, hrvatski političar, kaže: „Mi ćemo se održati kao nezavisna država samo onda, ako ju cijeli hrvatski narod bude tražio“ (Mihalić, 2012, 228). Tuzla: april – decembar 1941.: Hrvati i NDH Dok je NOP u istočnoj, sjevernoj i južnoj Hercegovini od oktobra 1941. pored Srba okupio određen broj Muslimana i Hrvata, hrvatsko stanovništvo zapadne Hercegovine i dalje je većinom ostalo vezano za NDH (Piljević, 1973, 244). Partijska organizacija poput one u Ljubuškom, aktivna još od 1919. sa istaknutim pojedincima poput Ivana Krndelja i Jure Galića, čiji su članovi od juna 1941. bili izloženi raznim represalijama (Galić-Filipović, 1973, 246-251), svojom aktivnošću u bitnom nije mijenjala ovu sliku. Drugi primjer odnosa bh. Hrvata prema NDH u prvoj godini njezina postojanja – koliko god sličan još više različit od hercegovačkog – pruža Tuzla: rudarski grad u sjeveroistočnoj Bosni sa jakom tradicijom radničkog i komunističkog pokreta (Antonić, 1984, 18; Mijatović, 1984, 37-38). Po završetku aprilskog rata 1941. u Tuzli je bilo aktivno desetak ćelija sa 40 članova Partije i 9 aktiva SKOJ-a sa oko 50 skojevaca (Sarajlić, 1973, 426). Za razliku od zapadne Hercegovine, gdje je uloga Partije i NOP-a među Hrvatima ostala marginalna, u tuzlanskoj regiji našli su se Hrvati od samoga početka rata na obje strane državotvorne „medalje“. Već u proljeće 1941., tokom priprema za ustanak, pojedini Hrvati bili su članovi Oblasnog komiteta KPJ za tuzlansku oblast (Albin Herljević), Oblasnog komiteta SKOJ-a (Tomislav Ramljak) kao i Mjesnog komiteta KPJ Tuzle (Antonija Henjel). Članica Sreskog komiteta KPJ bila je Ludmila Pandža (Nikolić S. – Lazarević, Đ, 1984, 64). Ona je tokom četiri ratne godine, na različite načine surađujući sa NOP-om, više puta hapšena i mučena, prošla put od Tuzle preko Zenice do logora u Jasenovcu („kada je najteže bilo sačuvati moral i vjeru u život“), gdje je 1945. dočekala oslobođenje (Pandža, 1984, 523-529). Usprkos tome što su za svoje ideje ustaše pridobile značajan dio hrvatske omladine, članovi SKOJ-a, naročito iz Kreke i radničke sredine, poput braće Herljević, Rudija Vikića, Zvonka Primorca, Slavice i Franje Marković, aktivni prije rata, nastavili su sa svojim djelatnostima i pod novim režimom (Peleš, 1984, 133). Od opće euforije „patriotskog raspoloženja koja je daleko prevazilazila široki krug simpatizera KPJ“ kao odgovora na Tekstom na knjigu raskidanje Trojnog pakta 27. III. 1941., preko vojnog sloma u aprilskom ratu i kratkog razdoblja bezvlašća, do ulaska njemačkih trupa u Tuzlu i uspostave NDH 10. aprila odnosi među ljudima iz korijena su se promijenili. Još uvijek žive predstave o „starom dobrom“ Švabi iz austrougarskog perioda koji nije zadirao u „vjeru, običaje i imovinu“ uvjetovali su da muslimansko i hrvatsko stanovništvo, ako ne s oduševljenjem onda svakako s poštovanjem, dočeka Nijemce. Bio je to signal da mračni tipovi s viškom ambicija uz marginalne društvene skupine i pojedince gladne časti i vlasti, postanu produžena ruka novog (ne)poretka. Još prije ulaska Nijemaca u Tuzlu, u danima bezvlašća, pojavili su se na ulicama mladići na motorbiciklima – dojučerašnji kulturbundovci i frankovci – „neka vrsta građanske straže“. Uspostavu ustaške vlasti, uz potporu Vermachta i Gestapoa, pratila je pojava uniformiranih ustaša, među kojima i tzv. ustaša-povratnika: emigranata iz Belgije i drugih zemalja. U roku od mjesec dana preuzeli su oni vlast u Tuzli – političku, vojnu i policijsku. Za velikog župana župe Usore i Soli postavljen je Ragib Čapljić, lokalni političar iz Rogatice, dr. Drago Dujmušić, višegodišnji vjeroučitelj, postao je kotarski povjerenik, dok je za podžupana imenovan dr. Felix Niedzielski, pravnik iz Banje Luke. I u takvim okolnostima opojnog svevlašća bilo je pojedinaca poput dr. Luke Šimovića, upravnika Doma zdravlja, zahvaljujući kojima su tuzlanski ljekari-Židovi i njihove porodice preživjeli razdoblje do prvog oslobođenja Tuzle oktobra 1943. Domobranski oficir Đuka Kolak iz Brčkog, tada nastanjen u Tuzli u kući porodice Popadić, bio je suradnik NOP-a (Mujbegović, 1984, 233-238, 245, 248). Kao pristalica pokreta otpora, zajedno sa Šimovićem, doktor Eugen Šerstnev pružao je pomoć u sanitetskom materijalu, lijekovima i medicinskim uslugama (Nikolić, S. – Lazarević, Đ, 1984, 83). Jedan od punktova u gradu za održavanje svakodnevne ilegalne veze bila je gostionica Ante Kamenjaševića, vlasnika hotela „Tuzla“, sudionika oktobarske revolucije. Kada je septembra 1941. Tajni odbor za istrebljenje Srba i Židova u Tuzli isplanirao pokolj Srba u Srpskoj varoši, protest uglednih Muslimana u njemačkoj komandi bio je popraćen sličnim akcijama protesta nekolicine građana Hrvata (Nikolić, S. – Lazarević, Đ, 1984, 77-79; Henjel, 1984, 389). Član Tajnog odbora bio je doktor Dragutin Dujmušić, siva eminencija ustaškog pokreta u Tuzli (Nikolić, S. – Lazarević, Đ, 1984, 69). „Zaslugom“ Ivice Zlovića, ustaškog konfidenta, uhapšena je grupa istaknutih komunista, među njima i Rudolf Vikić koji je kasnije strijeljan (Nikolić, S. – Lazarević, Đ, 1984, 72, 82). Za Vikićem sahranjenim jedino u prisutnosti oca i brata u dijelu katoličkog groblja određenom za samoubojice ostalo je, pod datumom 5. IX. 1941., očevom rukom upisano na kalendaru: „Rudi strijeljan“. Pokopu kostiju Envera Šiljka, Meme Suljetovića i Rudolfa Vikića prisustovalo je u Tuzli 1946., u koloni dužoj od 2 km, između 6 i 7 hiljada građana (Vikić, 1984, 496-500). Bilo je, dakako, i promjene strana. Upravo je Zlovića, člana SKOJ-a od juna 1941., zavrbovala ustaška policija da bi nakon oslobođenja Tuzle 1943. kao agent provokator bio osuđen na smrt (Peleš, 1984, 135, nap. 6). Početkom septembra 1942. dezertirao je i predao se Stožeru 3. pješačke divizije u Tuzli Andrija Kruškovski – Đaković, jedan od pratilaca Pašage Mandžića, visokog komunističkog funkcionera i vojnog zapovjednika, na čiju su dojavu u Bukinju zarobljeni Ivo Kerošević Pušo i Franjo Miljanović Čaruga (Nikolić, S. – Lazarević, Đ, 1984, 105). Pašaga Mandžić i Ilija Brkić uspjeli su izbjeći hapšenje i skloniti se u selo Rapače kod Pavla Josića ali ih je on prijavio žandarmerijskom naredniku Anti Đeldumu. U vojnoj akciji organiziranoj sljedećega dana u zoru Pašaga Mandžić se uspio probiti iz obruča dok je Ilija Brkić ranjen u stomak i zarobljen, da bi nakon dva dana podlegao u bolnici u Kreki. Nakon prvog oslobođenja Tuzle oktobra 1943. Kruškovski i Josić izvedeni su pred sud i osuđeni na smrt strijeljanjem (Tomić, A. – Pejić, Š., 1984, 789-790, 793). Najprije tuzlanski skojevac, našao se septembra 1941. Braco Rolinger u ustaškoj uniformi u Doboju (Henjel, 1984, 392). Kao šef specijalne političke policije ustaškog režima (UNS) od početka 1942. angažirao se Stipe Vujica (Peleš, 1984, 130). Ovo je samo karakteristični „isječak“ tadašnjeg stanja duhova, inače duga je lista pojedinaca-Hrvata tuzlanske regije svrstanih na obje strane hrvatske državotvorne medalje između 1941. i 1945. Slijedeći ne samo sirenski zov nacije i države, nego i vlastite karakterne osobine i dublji osjećaj za dobro i zlo, birali su „imeni“ i „bezimeni“ strane, čime i vlastite sudbine. Okolnosti su bile takve da je partijska aktivistica Olga Marasović prilikom dolaska iz Sarajeva u Tuzlu jula 1941. smještaj našla u kući ustaškog pukovnika Stipkovića s čijom je ženom bila kuma (Marasović, 1984, 177). Kada je kao član SKOJ-a krajem februara 1942. bio uhapšen Rudolf Štorh, potomak češke porodice čiji bh. korijeni datiraju iz austrougarskog razdoblja, oslobođen je juna iste godine i to zahvaljujući jamcima: Viktoru Luncu i jednome kulturbundovcu (Štorh, 1984, 775-776). Kao važno prometno čvorište, zbog ogromnog privrednog potencijala i ljudskih resursa, područje Tuzle imalo je za Nijemce i NDH izuzetan vojno-strategijski i politički značaj. Zbog toga su vlasti NDH utvrdile grad i sistemom kontrolnih ulaza nastojale osigurati puni policijski nadzor javnog i privatnog života građana a time i svaki kontakt sa NOP. Uvjeren u pobjedu Nijemaca novi režim se osjećao sigurnim (Peleš, 1984, 128-129, 137; Zekić, M. – Tihić, E., 1984, 1050-1051). Poplava novih vještačkih riječi, zabrana upotrebe ćirilice, postavljanje „razglasne postaje“ na Kapiji koja je cijeli dan emitirala vijesti, proglase, pozive, naredbe i koračnice, rušenje židovske sinagoge 20. V. 1941. te deportacije srpskog stanovništva u Srbiju (uskoro i likvidacije), bili su također vidljivi znaci uspostave novoga neporetka. Progoni i masovno uništavanje pogodili su i tuzlanske Židove. S obzirom na takvu represiju i propagandu, malo se hrvatskog i muslimanskog stanovništva odazvalo pozivu za pristupanje ustaškim „po- status, broj 16, ljeto 2013. 185 Tekstom na knjigu strojbama“. Praćena prijetnjama o obaveznom učlanjenju, ukoliko se pojedinci žele upisati u školu ili dobiti posao, aktivirana je „Ustaška mladež“ a obrazovana je i „Ustaška časna radna služba“. Uspostavljene su i druge ustaške organizacije propagandno-političkog i kontraobavještajnog karaktera. Kasnije su pojedine članice „Starčevićeve mladeži“ kako se zvala u Gimnaziji evoluirale u stavovima, odvajale se od ustaštva a neke su pristupile i NOP-u. „Opraštali smo se ujedno od našeg bezbrižnog detinjstva i postajali odrasli ljudi pre vremena“ – zapisala je jedna od svjedokinja tih događaja (Mujbegović, 1984, 238-239, 243; Peleš, 1984, 129, 133). Koncem juna 1941. uhapšena je brojna skupina članova Partije, skojevaca i antifašista među kojima i nekolicina istaknutih Hrvata, dok je za ostalima raspisana potjernica (Nikolić, S. – Lazarević, Đ, 1984, 70-71). Hapšenja, isljeđivanja, prijeki sudovi, strijeljanja i deportacije u logore koji nisu zaobišli ni Hrvate postali su dio svakodnevice (Nikolić, S. – Lazarević, Đ, 1984, 70 i d.). Ravnateljstvo ustaškog redarstva u Tuzli i susjedne kotarske oblasti dobili su početkom jula 1941. nalog da se hitno pohapse Židovi i Srbi za koje se sumnja da su komunisti ili njihovi simpatizeri. „Iste mjere“ – kaže se u dokumentu – „valja preduzeti i protiv komunista katoličke ili muslimanske vjeroispovijesti“ (Antonić, 1984, 15). Udar na komuniste, na inicijativu njemačke komande u Tuzli, praćen potjernicom raspisanom 4. VII. za osmoricom tuzlanskih komunista koji su prešli u ilegalu – među kojima i troje Hrvata sa Ivanom Markovićem – Ircem (Antonić, 1984, 16) – označio je novi val organiziranog napada na najopasnije političke protivnike. Čak i u takvim pogibeljnim okolnostima oformljena je u Osmoj domobranskoj pukovniji u Tuzli jula 1941. partijska grupa koja je dugo radila za potrebe NOP-a (Mujezinović, 1984, 187-188). Krajem jula i početkom augusta 1941. izbio je ustanak na Ozrenu, Majevici, Birču i Romaniji što je dovelo do sve jasnije diferencijacije između pojmova „partizan“ i „četnik“ (Mujbegović, 1984, 238-241). Surovi postupci ustaša prema srpskom stanovništvu – kako se kaže u izvještaju kotarskog predstojnika u Vlasenici – bio je glavni razlog oružane pobune (Brčić, 1984, 553). Uz Cvijetina Mijatovića – političkog komesara i Pašagu Mandžića – zamjenika komandanta bio je Ivan Marković – Irac imenovan za komandanta Oblasnog vojnog štaba tuzlanske oblasti (Antonić, 1984, 19). Članovima istog štaba postali su Todor Vujasinović i Josip Jovanović (Danilović, 1984, 55). Kao revolucionar i partijski radnik, dugogodišnji robijaš i radnički borac, uživao je Marković velik ugled u tuzlanskoj regiji a naročito je bio omiljen među radnicima (Danilović, 1984, 52). Kada je oktobra 1941. rasformiran Oblasni vojni štab za tuzlansku oblast Ivan Marković – Irac raspoređen je na mjesto komandanta Odreda na Majevici (Nikolić, S. – Lazarević, Đ, 1984, 91). Političkim komesarom imenovan je Fadil Jahić – Španac a zamjenikom komandanta Ratko Perić. Izbalansirani nacionalni sastav vojnog rukovodstva – Hrvat, Musliman, Srbin – jačao je međusobno povjerenje i otvarao prostor za zajedničku oružanu borbu naročito protiv četnika (Herljević, 1984, 361-363). Ustaške su vlasti oružani otpor nastojale prikazati kao isključivo „srpsku stvar“ tvrdeći 186 magazin za političku kulturu i društvena pitanja da među Hrvatima nema komunista, a ako se poneki Hrvat i nađe u njihovim redovima da on nije „hrvatskog podrijetla“ (Brčić, 1984, 556). Još 1939. formiran je u Tuzli Aktiv žena koji je kasnije prerastao u partijsku ćeliju čija je istaknuta članica bila Antonija Henjel. Najprije u ilegalnom radu u Tuzli i Sarajevu, zatim u oružanim akcijama na području Podromanije, Kladnja, Šekovića, Vlasenice, Ozrena, Zavidovića i Zenice sve do Sutjeske i Tjentišta, između ustaša, četnika i Nijemaca, prošla je Henjelova do oslobođenja Tuzle 1943. trnovit životni i borbeni put prebolivši tifus i gubitak tek rođenog djeteta (Henjel, 1984, 388-402). Također, Vera Perić, predratna aktivistkinja KPJ, osuđena pred Prijekim ustaškim sudom u Tuzli krajem januara i početkom februara 1942., našla se u logoru Stara Gradiška. Nakon što su je ustaše tamo dočekale kao „izroda hrvatskog naroda“, nakon što je prošla torture i neljudske uvjete života i nagledala se smrti, Perićeva je decembra 1943. oslobođena, nakon čega se vratila u Tuzlu gdje je nastavila sa radom za NOP (Perić, 1984, 475-481). Porodica Herljević je bila naročito aktivna u pokretu otpora. Na početku ustanka pod komandom Ivana Markovića – Irca (Mijatović, 1984, 50), kasnije napredujući na zapovjednoj liniji NOP-a do komandanta 38. istočnobosanske divizije NOVJ, jedan od najistaknutijih tuzlanskih Hrvata u antifašističkom pokretu bio je Franjo Herljević (Herljević, 1984, 356-387). Početkom septembra 1941. Miroslav i Albin Herljević (član Oblasnog komiteta Partije), kroz kanalizacionu cijev su pobjegli iz zatvora u Tuzli i priključili se partizanskom odredu na Majevici. Sredinom oktobra 1941., zahvaljujući konfidentskom držanju nekih komšija, uhapšen je Zvonko Herljević (Nikolić, S. – Lazarević, Đ, 1984, 83, 86). Nakon ponovnog hapšenja februara 1942. otpremljen je Zvonko u logor Jasenovac, dok je u logor Stara Gradiška bila sprovedena Lucija Herljević s djecom Paulom i Nikolom. Dok je Nikola preživio, Lucija i Paula u logoru su našle smrt. Smrtna kazna strijeljanjem stigla je tada Amaliju Lebeničnik i njezinog sina Andriju, kao i Zvonka Herljevića (Nikolić, S. – Lazarević, Đ, 1984, 93; Herljević, 1984, 386; Perić, 1984, 478). Pored Ivana Markovića – Irca, u okršajima sa četnicima na Majevici 20. i 21. II. 1942., poginuli su Albin i Tomislav Herljević. Od brojne porodice Herljević u Tuzli više nije bilo nikog (Herljević, 1984, 368, 386). Nacionalni sastav KPJ i SKOJ-a u tuzlanskoj oblasti odgovarao je strukturi stanovništva sa srpskom, muslimanskom i hrvatskom, dijelom i židovskom komponentom, dok su po socijalnom sastavu najbrojniji bili radnici (Nikolić, S. – Lazarević, Đ, 1984, 70-71). Imajući u vidu to da je NDH, pogotovo ako se računa sa njezinom iznenadnom uspostavom i pratećom demagoškom propagandom, postala sinonim „hrvatstva“, imajući također u vidu distancu koju su vremenom bh. Hrvati kao cjelina uspostavili prema ovoj kvislinškoj tvorevini, primjer tuzlanske oblasti pruža mogućnost identifikacije užih skupina, pojedinaca i grupa zahvaćenih ustaškom ideologijom – nosioca ustaškog poretka, državne vlasti i terora. Među njima se Tekstom na knjigu ističu: 1. Nacionalistička omladina; 2. Trgovačko-zanatlijski i malograđanski polusvijet; 3. Deklasirani elementi; 4. Dijelovi klera i konzervativne inteligencije; 5. Dijelovi radničke klase; 6. Dijelovi seljaštva. Porijeklom iz različitih slojeva jedne mješovite nacionalne sredine, svaka sa svojom specifičnom strukturom i motivacijom, društvenim i porodičnim kompleksima, različite po brojnosti, neke okrenute brzom bogaćenju i ostvarenju brojnih pogodnosti i privilegija nuđenih ljudima bez skrupula i morala, druge usmjerene na ideološki značaj i moralno-politički utjecaj, neke istaknute po svojim miltitantnim i radikalnim stavovima kao podlozi za osvetu i uništenje, našle su ove grupacije mjesto u ustaškom pokretu doživjevši u njemu različite sudbine. Tako su se naprimjer pripadnici nacionalističke omladine u sastavu „Crne legije“ razišli po domaćim bojištima, neki su dospjeli čak na istočni front dok su pojedinci zbog svojih zlodjela kasnije došli pod udar komunističkih vlasti. Na čelu tuzlanske „Legije“ sastavljene na brzinu uglavnom od lokalnih seljaka, dijelom i kriminalaca, nalazio se, najprije austougarski poručnik, kasnije major jugoslavenske vojske, inače trgovac, Muhamed Hadžiefendić. Pod zvaničnim nazivom „Dobrovoljačka legija narodnog ustanka“ počinila je ova vojna formacija brojne zločine, jedan od najtežih u proljeće 1942. u selu Jeginov Lug u dolini Spreče gdje je pobijeno više od dvije stotine stanovnika dok su žene i djeca dovedeni u Tuzlu. Jedan dio radničke klase, izložen snažnoj propagandi za odlazak na rad u Njemačku, svoju je egzistenciju i težak materijalni položaj nastojao riješiti na taj način. Osnovna masa seljačkog stanovništva ostala je vezana za HSS zahvaljujući samostalnom držanju lokalnog vodstva i njegovom distanciranju od ustaške države (Mujbegović, 1984, 256258, 260). Još početkom 1942. – prema jednom suvremenom izvještaju – „od 1200 poziva za vojsku javilo se svega 300 obveznika, pa će sad raspisati za njima potjernice“. Da bi se preduhitrila nova mobilizacija partijska organizacija poduzela je niz mjera na uspostavljanju suradnje sa uglednim članovima HSS (Nikolić, S. – Lazarević, Đ, 1984, 100). Samopouzdanje ustaških vlasti u Tuzli – kako to pokazuje dramatični sadržaj telegrama upućenih iz Tuzle u Zagreb između oktobra 1942. i septembra 1943. – vremenom je kopnilo. „Ako se ovome čim prije ne stane u kraj, neka nam je bog na pomoći“ stoji u jednom izvještaju adresiranom krajem 1942. Obavještajnom centru u Zagrebu (Peleš, 1984.a, 1044-1048). Slučaj za sebe predstavlja selo Husino – jedno od prijeratnih uporišta KPJ. Nakon što su se po zadatku partijske organizacije prijavili u ustaške redove, deset Husinjana – članova i simpatizera Partije – napustili su s oružjem, opremom i municijom u noći između 15. i 16. VIII. 1941. ustaški tabor i pridružili se jedinicama NOP-a. Kao hrvatsko selo Husino je bilo od iznimne važnosti i ustašama i partizanima. Prilikom smotre uniformiranih Husinjana, početkom augusta 1941., ustaški logornik Drago Milas istaknuo je da je na Husinu „zvono“ aludirajući na husinsku bunu i komunistički pokret. Tom prilikom je rekao: „Došlo je vrijeme da se Husinjani svrstaju u hrvatske redove, da okaju i isprave prošlost i postanu primjerni Hrvati“. Dezertiranje Husinjana u ustaškim uniformama imalo je neprocjenjiv politički značaj (Mijatović, 1984, 43), jer se radilo o Hrvatima koji su tako osudili ustaške zločine i na djelu pokazali da postoji bosanskohercegovačka hrvatska vojna i politička alternativa ustaškoj državi (Pejić, 1984, 211-216). Vremenom se, iz borbe u borbu, Husinska partizanska četa „topila“ da bi, kao njezin posljednji član, u okršajima protiv četnika u selu Čađavića kod Bijeljine, 3. XII. 1946. život izgubio Mijo Kerošević – Guja (Pejić, 1984, 217-223). Dok su se u hercegovačkom kršu odvijale krvave orgije, uz naizmjenične valove srpsko-hrvatskih (četničko-ustaških) zločina, sa Hrvatima koji su većinom aktivno ili pasivno pozdravili osnivanje „hrvatske države“, u tuzlanskoj oblasti odigravao se drukčiji scenarij sa Hrvatima raspoređenim na obje strane državotvorne medalje: komunističkoj i ustaškoj. Posljedica je to ponajprije činjenice da se, za razliku od zapadne Hercegovine, radilo o višenacionalnoj sredini i da je na ovom području još prije izbijanja Drugog svjetskog rata postojao snažan i organiziran radnički pokret i aktivnost KPJ u čijem je radu sudjelovao značajan dio urbane radničke hrvatske populacije. Do punog izražaja to je došlo tokom ratnih godina do prvog oslobođenja Tuzle 2. X. 1943. kroz ilegalnu aktivnost u gradu, uključivanjem u NOP patriota svih nacionalnosti i, naročito, zahvaljujući solidarnosti građana, spriječavanjem pokolja Srba pripremanog od strane ustaša (Nikolić, S. – Lazarević, Đ, 1984, 126). Jedna takva akcija pokrenuta je decembra 1941. kada je delegacija od 11 tuzlanskih Muslimana i 3 Hrvata seljaka u Zagrebu protestirala zbog ustaškog nasilja nad Srbima (Hadžijahić, 1973, 276). Oslobođenje Tuzle – najvećeg grada što su ga do tada zaposjele partizanske jedinice – pratila je izjava uglednih pristalica HSS o pristupanju Hrvata NOP-u što je predstavljalo krupan politički čin i zvanično napuštanje Mačekove politike pasivizacije. U proglasu upućenom Hrvatima tuzlanskog bazena kaže se: „Došlo je vrijeme kad više nema oklijevanja. Zadnji je čas da se Hrvati istočne Bosne opredijele. Mi smo se opredijelili. Idemo sa našom braćom uvjereni da time radimo u duhu nauke Stjepana Radića koji je uvijek upirao oči u veliki ruski narod. Mi Hrvati tuzlanskog kraja ponosni smo što smo ovako jednodušno stvorili odluku […] U zajedničkoj borbi sa Muslimanima koji su se također listom digli kao i sa braćom Srbima, koji se bore u našoj Narodnooslobodilačkoj vojsci, mi vedra pogleda i ponosna čela idemo naprijed“. Od nekih 25.000 Hrvata tuzlanske oblasti, uglavnom nastanjenih na selu, iz kojih se regrutirao pretežni dio radništva, najveći dio pristajao je uz HSS i zato među njima nije bilo većeg otpora Mačekovoj politici kao u Hrvatskoj. Tamo je sa Franjom Gažijem na čelu u ljeto 1943. osnovana Hrvatska republikanska seljačka stranka koja se pridružila NOPu. Zbog brojnih specifičnosti taj je proces u BiH, time i u tuzlanskoj regiji, bio znatno sporiji. Do tada je NOP-u pristupalo uglavnom hrvatsko gradsko stanovništvo a sada „su se pokrenula hrvatska sela tuzlanskog industrijskog basena, status, broj 16, ljeto 2013. 187 Tekstom na knjigu na prvom mjestu rudari i solari“. Osnovana je 18. hrvatska brigada NOVJ u istočnoj Bosni (Čolaković, 1984, 1103, 1107-1109). *** Nesvodiv na ideološke stereotipe i crno-bijele klišeje, nastao kao rezultat brojnih povijesnih, psiholoških i socioloških uvjetovanosti, odnos bh. Hrvata prema NDH ne iscrpljuje se na primjerima Hercegovine i tuzlanske oblasti. Generalno on je od početne euforije, preko otrežnjenja i distanciranja vodio do pasivnog ili aktivnog (oružanog) otpora. Pojedinačni primjeri mikro-regija poput livanjske otkrivaju svu složenost reakcija na uspostavu NDH koje su, uz aktivnu suradnju sa ustaškim režimom, uključivale sudjelovanje bh. Hrvata u prijeratnom i ratnom ilegalnom radu Partije i oružanom otporu pri čemu su izginule cijele porodice ili njihov veći dio poput Jurkića, Kutleša, Vidović-Bekana, Tadića i Rafa (Dizdar, 1973, 252). Iako se do kraja 1941. aktivnost livanjskog NOP-a više osjećala na političko-propagandnom nego na vojnom polju, većina Hrvata na ustaške je zločine gledala s prezirom i, osim pojedinačnih grupa po selima koje su već u jesen prve ratne godine stale na stranu NOP-a, uglavnom se držala pasivno (Brčić, 1973.a, 604-605). Katolička crkva u BiH i NDH: franjevačka i biskupska linija Odnos Katoličke crkve i NDH historiografska publicistika jugoslavensko-komunističkog razdoblja predstavila je u formi dogmatske optužnice, kao dugo planirani crimen, s ciljem „kompromitacije Katoličke crkve i hrvatske državotvorne ideje“ (Šarac, I., 2012, 247-252). Studije nastale na tu temu od 90-ih godina prošloga stoljeća, pored onih koje i dalje slijepo slijede ideološke stereotipe, otvorile su novi istraživački diskurs čije je težište s dogmatsko-ideološkog pomjereno na znanstveno polje. Time se stvara jedna nova, i ljudskoj i ratnoj stvarnosti primjerenija slika. Na toj je liniji i ovdje više puta citirana knjiga (Šarac, I., 2012, 247-305). Uzimajući u obzir kleričku i laičku, vertikalnu i horizontalnu složenost samoga pojma Katoličke crkve primjetne su dvije službene linije u držanju klera: franjevačka i biskupska. U oba slučaja povijesno iskustvo pokazuje da je Katolička crkva kao institucija tradicionalno bila duboko involvirana u politička zbivanja koja je ponekad i presudno usmjeravala. Otuda proizlazi i njezina eminentno politička odgovornost za događanja u razdoblju NDH. Ne samo zbog toga, nego i zbog iznimno kompleksnih okolnosti i duboko poremećenih međuljudskih odnosa, institucija poput Katoličke crkve iz rata nije mogla izići „potpuno čista i neporočna“. Dakako: vrijedi i obratno (Šarac, I., 2012, 251). Proglašenje NDH poklopilo se sa proslavom 1300. obljetnice povijesnih veza Hrvata sa Papinstvom i tim je povodom iz crkvenih krugova rado isticana simbioza katoličanstva i hr- 188 magazin za političku kulturu i društvena pitanja vatstva: „Svemoguća Providnost“ dovođena je u vezu s uspostavom „Države Hrvatske“ (Šarac, I., 2012, 252-253). Već samim tim – apsolutizacijom i sakralizacijom jednog profanog pojma poput države – Katolička crkva se, htjela ona to ili ne, opasno poistovjetila sa ustaškom apsolutizacijom nacije i stvaranjem velikohrvatske države (Šarac, I., 2012, 264, nap. 38). U franjevačkim krugovima ta je opasnost prepoznata, za episkopat se to ne može reći. Osnova službenog franjevačkog stava prema NDH formulirana je na zasjedanju franjevačkih provincijala održanom u Zagrebu od 10. do 12. VI. 1941. popraćena zaključkom da „nijedan franjevac ne smije biti učlanjen u Ustaškom hrv. pokretu“. Vrhovna uprava franjevačkog reda poslala je 24. VII. 1941. „Upute mnogopošt. Ocima Provincijalima Hrvatskih franjevačkih provincija“ koje su im priječile bilo kakav angažman u političkom i vojnom aparatu NDH, sudjelovanje u progonima Srba i Židova, u rasturanju njihove imovine kao i u masovnom prevođenju pravoslavnih na katoličku vjeru. Preuzimanje pravoslavne župe bilo je strogo zabranjeno „sve da im je i preuzv. gg. Mjesni Ordinariji ponude“ a za pojedince zanesene „narodnom surevnošću“ bile su predviđene stroge crkvene kazne (Šarac, I., 2012, 297-299). Tako precizan dokument sadržan od 10 tačaka nije izdala nijedna crkvena institucija tokom Drugog svjetskog rata. Dva ratna provincijala Bosne Srebrene, fra Anđeo Kaić (1939-1942) i fra Kruno Misilo (1942-1945) strogo su se pridržavali primljenih uputa zbog čega su došli u sukob sa manjim dijelom proustaški orijentiranih franjevaca (Jeleč, 2008, 58-59). Fra Anđeo Kaić pozvao je „naš episkopat“ da „javno ustane protiv ove pojave, i to jednom skupnom poslanicom, kojom se ova zlodjela osuđuju, a vjernici pozivaju, da ne samo pasivno nego i aktivno ustanu protiv ovih krvnika i izroda. Dosada je, mostarski biskup, fra Alojzije Mišić, ustao svojom okružnicom protiv ove pojave osvećivanja, naredivši i teške kazne protiv zločinaca. Ali je potrebno, da svi biskupi, kao predstavnici službeni Katoličke crkve, zajedno dignu glas protiv ovog u nebo vapijućeg grijeha“ (Jeleč, 2011, 21). Takva je reakcija prije svega Biskupske konferencije izostala, a ustaške vlasti uspostavile su tijesne veze sa najvišim crkvenim velikodostojnicima u BiH tradicionalno povezanim sa hrvatskom državnom idejom (Colić, 1973, 166-173; Grünfelder, 2012, 156). Upravo u toj činjenici – višekratno isticanoj povezanosti Katoličke crkve i hrvatske državne ideje – krila se zamka položaja episkopata u NDH koji se (pre)često kretao po tankoj liniji njegove osude ili suradnje sa ustaškim režimom. Također treba računati s tim da „biskupi Katoličke crkve u Hrvata nisu imali ujednačen stav o mnogim pitanjima u NDH“ (Šarac, I., 2012, 295, nap. 124). Tako je naprimjer biskup đakovački, dr. Antun Akšamović, prošao put od zagovornika ideje ujedinjenja Hrvatske s Kraljevinom SHS, preko ustaškog simpatizera do pomagača svećenika suradnika partizana (Grünfelder, 2012, 162). Sličan put od poziva upućenog svećenicima da organiziraju molitve za maloljetnog kralja Petra II. Karađorđevića nakon državnog udara u Beogradu, preko podrške osnivanju NDH iskazane Tekstom na knjigu u poslaniciod 9. V. 1941. do osude ustaških zločina mjesecdva kasnije u pismima upućenim predsjedniku Biskupske konferencije prošao je biskup mostarsko-duvanjski fra Alojzije Mišić (Šarac, I., 2012, 255-256, 296). Biskupi su, s druge strane, prema Kanonskom pravu bili „vladari“ u svojim dijecezama i za svoje su postupke bili odgovorni izravno papi koji ih imenuje na tu dužnost (Zakonik kanonskoga prava, 1988, Kan. 382, & 2, & 3; Kan. 399, & 1). Konačno, za razliku od franjevaca, biskupi Katoličke crkve u NDH sličnu zvaničnu instrukciju od Rima nisu nikad dobili. Slično je bilo sa priznanjem NDH od strane Vatikana: de iure to se nije desilo, de facto – jeste (Grünfelder, 2012, 151152. U takvoj, nedefiniranoj situaciji, bez službenih instrukcija upućenih episkopatu, otvaralo se polje za samostalan nastup biskupa. Teško je pri tome vjerovati, jer to demantira reakcija Vrhovne uprave franjevačkog reda, da Rimska kurija nije bila dovoljno i pravovremeno informirana o zbivanjima u NDH (J. Krišto: citirano prema Šarac, I, 2012, 294, nap. 119). Nadbiskup vrhbosanski Ivan Ev. Šarić, tokom cijelog rata zdušno je u duhu hrvatskoga ultranacionalizma podupirao Antu Pavelića a time i njegov režim. Za Šarića je Pavelić bio „divni Poglavnik“, „vođa naš zlatni“, „Dobar Genij, dubok kao mistik“, „ime drago“, apostol, čovjek molitve, blag i pun vjere, nade i ljubavi kakvog ga je ovjekovječio u svojim pjesmama (Jeleč, 2008.a, 57). Glavni predstavnik HSS u jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi i njezin potpredsjednik, Juraj Krnjević, kazuje u svom javljanju putem Radio Londona 16. XI. 1942. da se Šarić „ponaša kao da je izgubio dušu i pamet“ (Tomasevich, 2010, 611). Mnogi svećenici iz višeg i nižeg klera podržali su ustašku vlast ili su se pasivno odnosili prema ustaškoj politici (Matković, 1994, 111). Uz analizu njihova praktičnog djelovanja nijansiranog u tri skupine različito držanje svećenika – u većini sukladno vlastitome pozvanju – očituje se na području Hercegovine. Poznati su – imenom i prezimenom – hercegovački franjevci koji su ustali protiv progona srpskog stanovništva i ustaških zločina, a pojedinci su prosvjedovali čak u Zagrebu (Šarac, I., 2012, 265-266 i d.). Svećenički sjemeništarci i redovnički novaci – oduševljeni idejom nacionalne države i njezinim jedinstvom s Crkvom – prihvatili su militantni katolicizam kao protutežu jačanju komunizma i sekularne Europe (Grünfelder, 2012, 157-158). Oduševljenje Crkve i mlađe generacije klerika hranilo se također time što su se ustaše s Pavelićem na čelu predstavili ne samo kao „obnovitelji“ hrvatske države nego i kao nositelji moralne obnove društva zasnovane na kršćanskim načelima (Šarac, I., 2012, 258-259). Usprkos tome samo je neznatan broj katoličkih svećenika iz BiH zauzeo mjesto u upravnom aparatu NDH poput sarajevskog župnika Božidara Brale i dobojskog župnika Dragutina Kambera štićenika nadbiskupa Šarića (Tomasevich, 2010, 421, 544). Krunoslav Draganović stao je na čelo Ureda za kolonizaciju NDH „koji se bavio preseljenjem rimokatolika u istočnu Bosnu na imanja srpskog stanovništva“ (Cvitković, 2006, 295). Među malobrojnim primjerima katoličkih svećenika uključenih u upravni aparat NDH nezaobilazan je fra Radoslav Glavaš, član Hercegovačke provincije, djelatan pri vjerskom odsjeku Ministarstva bogoštovlja i pravosuđa, „potpisnik nekih izrazito problematičnih vladinih dokumenata o temi prijelaza“, nakon zarobljavanja strijeljan vjerovatno početkom jula 1945. (Šarac, I., 2012, 289-292). Većina katoličkog svećenstva bili su „patrioti, humani i pošteni ljudi“, ponekad su bili neodlučni ili su mijenjali stavove (Čampara-Kovač, 2010, 151). Kako su pojedinci pod pritiskom događaja mijenjali gledišta govori primjer fra Tugomira Solde koji je najprije podržao „misao slobodne i samostalne Hrvatske“ da bi nakon zločina počinjenih u Hercegovini rezignirao uz konstataciju da više ne živi „u predratnoj magli“ te da je „ustaša Vego tako [...] zagadio ustašluk, razbio iluzije i mitologiju o ustaštvu i Paveliću, da to nikada nikome nije više uspjelo, da bih ih na časak mogao zavoliti“ (Šarac, I., 2012, 261-263). Generalno: distanca klera i episkopata od NDH ni približno nije bila jasna kao u odnosu na komunističke vlasti poslije 1945., kao što podrška ustaškom režimu nije bila bespogovorna i jedinstvena kako je to u pravilu isticala marksistička historiografija (Jeleč: prema Grünfelder, 2012, 144, nap. 26). Da ustaško orgijanje neće proći bez osvete bio je svjestan već prvih ratnih godina generalni definitor fra Dominik Mandić, koji iz Rima, u prepisci s mostarskim biskupom fra Alojzijem Mišićem, nagovještava takav rasplet: „Sa raznih strana čuo sam, što su mi nažalost potvrdili i nadošli naši, o strahotama koje se događaju u našoj Domovini: masovno ubijanje ljudi bez suda i osude, pokolj nevine dječice i nemoćnih žena; bacanje u jame živih ljudi; paljenje kuća i uništavanje cijelih sela. Duboko me to u duši boli. Bojim se i strepim za budućnost Hrvatskog naroda i katoličke stvari u našim krajevima. Zar može ostati bez kazne Božje nevina krv, koja vapije osvetu u nebo?! (...) Rado vjerujem, da Hrvatski narod u svojoj cjelini nije učestvovao u tim zlodjelima, da to žali i osuđuje. Ali gdje su bile vlasti da to prepriječe; gdje li se je Hrvatski narod javno od toga ogradio i zatražio kaznu za zločince koji su to počinili?“ (Jeleč, 2008.b, 56-57). Pretvaranje višenacionalne u jednonacionalnu državu: „Hrvatska Hrvatima“ NHD je po samome svome nazivu trebala predstavljati nacionalnu državu Hrvata, dok je u stvarnosti to bila višenacionalna država sa 6,3 milijuna stanovnika od kojih 3,3 milijuna Hrvata, 1,9 milijuna Srba i 0,9 milijuna muslimana. Ustaški režim „karakterizirala je zloporaba vlasti“, država „proizvoljnih poduhvata“, „snažan kult ličnosti“ Ante Pavelića, „kronične borbe za vlast unutar ustaškog vodstva“, „polikracija“, „agresivni nacionalizam“, „povezanost hrvatstva i katoličanstva kao glavna oznaka identiteta NDH“, „rasna ideologija“ u status, broj 16, ljeto 2013. 189 Tekstom na knjigu vidu arijevskog porijekla Hrvata, antisemitizam, antisrpska politika, ideologija „krvi i tla“, „agrarna romantika“ prema kojoj su Hrvati seljački narod, regrutiranje pristalica poretka „iz deklasiranog građanstva i iz pasivnih krajeva“, „organizirano nasilje“ i „divljanje neformalnih grupa“, sve zaogrnuto „prividnim legalitetom“ koji je naknadno dobivao zakonsku formu (Steindorff, 2006, 177-180). Glavni destabilizirajući faktor NDH bili su Srbi a antisrpstvo „je činilo temelj ustaške političke doktrine“. Pred Srbe su stavljene tri mogućnosti: iseljenje sa hrvatske zemlje i povratak u Srbiju; pokatoličenje čime i stjecanje prava na ostanak i – uništenje. Rigidni stav prema Srbima pravdan je velikosrpskom hegemonijom i progonima Hrvata u Prvoj Jugoslaviji kao i četničkim zlodjelima počinjenim nad Hrvatima u Hercegovini tokom aprilskog rata. Motiv „obrane“ uskoro je međutim zamijenjen naredbom „pravednog kažnjavanja“ (Redžić, 1998, 123-125; Grünfelder, 2012, 167)). Nečuvena zvjerstva čija su meta bili Srbi, nad kojima se neskriveno zgraža, biskup Alojzije Mišić u svome izvještaju od 7. XI. 1941. pripisuje manipulaciji stožernika i logornika koji su „iskoristili nastrane instinkte masa, podržali slabije ljudske strane, da je strahota, što je iz toga proizašlo“ (Tomasevich, 2010, 595). Pokušaj da se od višenacionalne države stvori jednonacionalna čak su i Nijemci smatrali za „čistu ludost“ (Redžić, 1998, 139, 206). Da bi se ostvario taj „epohalni“ zaokret dokinut je naziv srpskopravoslavna vjera i zamijenjen nazivom grčkoistočna vjera korištenim prije 1918, dok je NDH proglašena državom „dviju vjera – islamske i katoličke koje su apsolutno ravnopravne“. Polazeći od toga da je „islam bio ona snaga koja je kroz burnu hrvatsku povijest očuvala iskonsku hrvatsku krv“ Hrvati i muslimani smatrani su jednom nacijom (Matković, 1994, 113-114, 119-120). Samo do 3. IX. 1941. – prema njemačkim podacima – prebjeglo je iz NDH u Srbiju 104.000 Srba koji su značajno utjecali „na porast pobunjenika u Srbiji“ (Brčić, 1984, 556). U isto vrijeme pokrenuli su četnički zločini u BiH nekoliko izbjegličkih valova tako da je prema najnovijim istraživanjima tokom rata (1941-1945) prognano oko 100.000 Hrvata i više od 200.000 Muslimana (Dizdar, 2002, 355). Masovni prijelaz pravoslavnih na katoličanstvo službena je vlast tumačila „samo“ kao „povrat prijašnjoj djedovskoj vjeri“ (Tomasevich, 2010, 597-598), što vjerno ocrtava retrogradnu historijsku svijest na koju se pozivala NDH. U svim razmatranjima odnosa bh. Hrvata prema NDH iz vida se ne smije gubiti to da je uključenje BiH u ovu satelitsku državu predstavljalo rezultat dogovora između Njemačke i Italije (Bečki sporazum 21. i 22. IV. 1941.), a ne aranžmana sa sudjelovanjem legitimnih hrvatskih političkih stranaka. Ne čudi zato da je već koncem 1941. bilo primjetno pasivno držanje hrvatske seljačke populacije „u pogledu odbrane Države i društveno-političkog poretka“ u oblasti Usore i Soli (Redžić, 1998, 118, 136). Ovakve ocjene ustaških dužnosnika, koji bilježe ne samo pojave simpatija prema komunizmu i jugoslavenstvu unutar užih hrvatskih intelektualnih krugova nego i slučajeve izbjegavanja služenja 190 magazin za političku kulturu i društvena pitanja u ustaškoj vojsci, vremenom su bivale sve učestalije i dramatičnije (Redžić, 1998, 140-142, 152, 160, 168-169, 183). Reducirana na „odanost Poglavniku i ustaškoj Hrvatskoj“, kako augusta 1942. zagovara list „Spremnost“ (Redžić, 1998, 156157), hrvatska integralna ideologija u ustaškoj odori bivala je sve izoliranija. Jedan od znakova gubitka povjerenja u vladajući režim jest i izraz „Pravi Hrvati“, kako stoji u jednom ustaškom izvještaju o stanju u Hercegovini sredinom 1942, za razliku od uobičajenih naziva „Hrvati katoličke i islamske vjere“ (Redžić, 1998, 159). Bosna i Hercegovina u geopolitičkoj koncepciji NDH Jedan od argumenata hrvatskih nacionalista za polaganje prava na BiH bio je demografski budući da je između 1921. i 1931. katoličko stanovništvo u BiH naraslo za 25,5% dok se u istom razdoblju u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Slavoniji povećalo za 11,2% a u Dalmaciji samo za 10% (Tomasevich, 2010, 420, 427, nap. 69). Računajući sa diskriminirajućim rasnim zakonima, bila je unutarnja podjela izvršena po županijama kao hrvatskom povijesnom sustavu, odnosno velikim župama nazvanim prema imenima upravnih jedinica iz vremena srednjovjekovnog Hrvatskog i Bosanskog kraljevstva: velika župa Vrhbosna sa sjedištem u Sarajevu, Hum u Mostaru, Usora i Soli u Tuzli, Sana i Luka u Banjoj Luci, Lašva i Glaž u Travniku, Krbava i Psat u Bihaću, itd. Za glavni grad bila je planirana Banja Luka kao geografsko središte čitave NDH. Spajanjem argumentacije o zajedničkoj prošlosti sa pravaškom doktrinom Ante Starčevića – i u tom duhu proglašenjem bh. muslimana „cvijetom hrvatskog naroda“ a BiH „srcem Hrvatske“ – novoj državi nastojala se osigurati ekskluzivno hrvatska povijesna legitimacija i etnička homogenizacija. Ovako izvedena upravna podjela trebala je otkloniti podvojenost između Hrvatske i BiH i učvrstiti jedinstvo hrvatskog državnog i nacionalnog prostora (Matković, 1994, 70). U konačnici vodilo je to brisanju imena Bosne i Hercegovine, također i Sandžaka, što je bila Pavelićeva trajna preokupacija (Jelić-Butić, 1973, 48). Takva sudbina stigla je područje Bosanske krajine koja se neposredno nakon učvršćenja režima NDH počela nazivati „Hrvatska krajina“ (Mišković, 1973, 72). NDH je pridavala strateški značaj uključivanju BiH u novu vlast (Šarac, I., 2012, 81) a stav Njemačke tumačen je kao podrška rješenju hrvatskog nacionalnog pitanja, odnosno uspostavi hrvatske države u njezinim povijesnim granicama (Kovačić, 2005, 87-88). Politički program ustaškog pokreta, fokusiran na etničku i teritorijalnu komponentu, formuliran je kao geopolitička teorija s Bosnom i Hercegovinom kao središnjim životnim prostorom ustaške države (Jelić-Butić, 1973, 43). Sam je Ante Pavelić u prvom broju „Spremnosti“ od 1. III. 1942. u tekstu „Pojam Bosne kroz stoljeća“ pseudohistorijskim argumentima dokazivao hrvatski karakter bosanskog srednjovjekovlja kao središnjeg pojma Hrvatske države i ponovnu uspostavu hrvatskog suvereniteta nad Tekstom na knjigu Bosnom(Redžić, 1998, 143). Time je samo ponovio stavove iznesene još jula 1938. o Bosni „koja je svojedobno otrgnuta od Hrvatske, i koja opet mora postati središte hrvatske države“ (Dizdar, 2002, 43). Ustaška velikohrvatska koncepcija o Bosni i Hercegovini sadržavala je tri bitna elementa: 1. u povijesnom i državnopravnom pogledu BiH su hrvatske zemlje; 2. one su to i u etničkom smislu jer su nastanjene hrvatskim stanovništvom sa Muslimanima kao sastavnim dijelom; 3. BiH ima presudnu ulogu u nastanku i održanju ustaške države (Jelić-Butić, 1973, 44). Cijela ta nevješto skrojena konstrukcija počivala je na tezi o Muslimanima kao Hrvatima, jer ako oni to nisu „onda hrvatska politika nema ozbiljnih izgleda za trajno etabliranje u ovim zemljama“ (Jelić-Butić, 1973, 46-47). Potrošene su „tone“ papira i mastila, uložena je ogromna energija da se Muslimane uvjeri da su Hrvati s ciljem „trajnog etabliranja u ovim zemljama“. I jedno i drugo pokazalo se nemogućom misijom! Argumentaciju ovog političkog podzemlja koristio je župnik i kotarski povjerenik u Doboju, dr. Dragutin Kamber, predlažući Paveliću da Jajce kao nekadašnji kraljevski grad pretvori u kraljevsku rezidenciju (Čampara-Kovač, 2010, 153). U jednoj prijeratnoj publikaciji namijenjenoj američkim Hrvatima objašnjavao je doglavnik Mile Budak da se Hrvatska treba riješiti Srba u NDH isto kako su se Srbi riješili Turaka (Čampara-Kovač, 2010, 145, 235). Bh. Srbi smatrani su „doseljenicima“ i „ostacima romanskog elementa“, što znači da „taj elemenat nikada nije bio srbski“, pri čemu je značajan dio katoličkog stanovništva silom prešao na pravoslavlje (Jelić-Butić, 1973, 45). Postavljajući BiH u središte hrvatske etničke državnosti gubila se iz vida činjenica da su upravo Srbi činili njezino većinsko stanovništvo. Naime, prema popisu iz 1931. živjelo je na tom području 1.031.446 pravoslavca, 645.175 muslimana i 496.013 rimokatolika (Dizdar, 2002, 69). Učiniti je isključivo hrvatskom bilo je moguće jedino zločinima, na kraju krajeva čak ni tako. Omađijan pseudopoviješću, šalje 10. IV. 1942. ustaški povjerenik za Bosnu Jure Francetić telegram Paveliću s obala Drine: „Poglavniče, sretan sam da Vam mogu javiti da hrvatske ustaške puške i ustaški topovi od danas čuvaju našu povijesnu granicu“ (Čampara-Kovač, 2010, 183). Bilo je to povampirenje ideologije kao mita, ideologije kao sekulariziranog derivata religije sa mitom kao bitnom sastavnicom (M. Weber: prema Perica, 2010, 38). Jedno ludilo hranilo se drugim; četnici pjevaju po Hercegovini: „Grabit ćemo, ko će prvi, da balijske pije krvi“ (Čampara-Kovač, 2010, 236). Pušteni s lanca u svjetskoj kataklizmi, komične fantazmagorije, arhetipski klišeji i epski mitovi proizvodili su tragične posljedice. Sve je to pogodovalo klimi međunacionalnih, međukonfesionalnih i socijalnih sukoba koji su prerasli u rat sa pet međusobno ukrštenih frontova: okupatorskim, ustaškim, muslimanskim, četničkim i partizanskim od kojih je svaki nastupao sa svojim političkim konceptom vezanim za BiH (Redžić, 1998, 119, 121, 464; Goldstein, 2003, 274). Pri tom su i NDH sa svojom ekskluzivnom ideologijom i partizanski pokret sa paro- lama „narodno-oslobodilačkog rata“ te „bratstva i jedinstva“ Hrvata i Srba nastupali pod hrvatskom trobojnicom ali sa distinktivim simbolima: ustaški pokret sa hrvatskim grbom a partizanski sa crvenom zvijezdom petokrakom (Stančić, 2002, 132). Neki od Paveliću najodanijih ministara (Andrija Artuković, Jozo Dumandžić, Julije Makanec, Nikola Mandić, Ante Vokić i Vjekoslav Vrančić) kao i zapovjednika ustaškog redarstva i policije (Rafael Boban i Vjekoslav Luburić) bili su Hrvati iz BiH (Tko je tko u NDH, 1997, 11-12, 42, 105-106, 145, 240-242, 252-253, 417-420). Tom društvu mračne slave, rođen u Banjoj Luci 23. XII. 1901, pripadao je Viktor Gutić, ustaški povjerenik i veliki župan, poznat po brutalnome genocidu provedenim nad srpskim stanovništvom u Bosanskoj krajini juna 1941. (Goldstein, 2012, 123-124). Za razliku od ustaške propagande koja je i prije uspostave NDH Bosnu i Hercegovinu, kao neki hrvatski povijesni fetiš, držala u vlastitom fokusu, i koja je toj temi dala neslućene mitske dimenzije, historijski trezven sud o odnosu Hrvatske, NDH i BiH donosi septembra 1942. komandant Druge talijanske armije Mario Roata. U pismu, koje je uputio Ministarstvu vanjskih poslova, stoji: „(...) treba da priznamo da je Hrvatska, takva kakva je danas u velikoj mjeri minirana po pitanju etničkog sastava zbog priključenja Bosne i Hercegovine, jer ta oblast nema ništa zajedničkog sa Hrvatskom u pravom smislu te riječi i pretežno je naseljena Srbima pravoslavcima i muslimanima (...) Bosna i Hercegovina nemaju nikakve veze sa Hrvatskom, od koje ih dijeli široko korito Save i to ne samo fizički jer dok se u Hrvatskoj osjeća istorijsko-kulturni uticaj Beča, Bosna i Hercegovina svojim navikama, običajima, nošnjama i načinu života odražavaju bitni vizantijski uticaj, kao i uticaj duge otomanske vladavine. Bosna je šarolika, tipično balkanska oblast, koja može da bude sve, sem hrvatska“ (Brčić, 1973, 456). Po svome osjećaju za povijesni realitet, po svojoj konciznosti, Roatina ocjena autentičan je presjek jednog povijesnog stanja koje se nasilno nastojalo izmijeniti. Kao da poručuje ustašama: „Od Bosne i Hercegovine nemoguće je napraviti Hrvatsku“! Zablude i strasti Nepogrešivi znaci kolapsa ustaškog režima vidljivi su upravo u njegovoj retorici. Još je u februaru 1942. ministar unutrašnjih poslova Andrija Artuković govorio o potrebi da se odstrane „eugenički pokvarena bića sa Hrvatskog narodnog tkiva“ što će „Hrvatski narod... učiniti krvavom rukom“ posjedujući „Poglavnikovu ovlastbu da će ih se istriebiti do dieteta u kolievci“ (Babić-Otašević, 1970, 13-14). Ovaj militantni vokabular zamijenjen je sljedeće godine „čitavim košmarom ideja i koncepcija“. Od sredine 1943, naročito nakon kapitulacije Italije, postojanje NDH sve se češće dovo- status, broj 16, ljeto 2013. 191 Tekstom na knjigu dilo u vezu sa opstankom „zapadnjačkog kulturnog kruga“ i Europe u cjelini sa Hrvatskom kao njezinim organskim dijelom. NDH se nastojala prikazati kao dio širega fronta i obrambenog zida protiv komunizma i osvajačkih težnji Istoka, odnosno kao element ravnoteže koji na Balkanu osigurava prevlast „biele civilizacije“. Početni, ekskluzivni koncept hrvatstva, koji je obuhvaćao i bh. Muslimane, redefiniran je u jesen 1944. i zamijenjen ideologijom integralnog hrvatstva koja sada okuplja i pravoslavne budući da taj pojam izražava „jednako orijentalni duh Islama kao i zapadni duh katolicizma, te epsko gledanje hrvatskog pravoslavlja“ (Redžić, 1998, 180-181, 193-195). Silaznu liniju ustaške strahovlade potvrđuje krajnje nepovoljno mišljenje njemačkog generala Löhra zabilježeno aprila 1943.: „oružane snage i oružništvo neupotrebljivi su kao instrument države, sređeni privredni život ne postoji, nepouzdano je osoblje na željeznici, radništvo je sklono sabotažama i popustljivo prema komunističkoj propagandi, seljaštvo je bez povjerenja u državu i odmetnuto u partizane“. Jula iste godine zapovjednik njemačkih trupa u NDH, general Rudolf Lüters, u svome izvještaju piše da „najveći dio stanovnika Hrvatske potpomaže partizane, dio iz uvjerenja, dio iz straha, a dio iz računice“. Krajem 1943. feldmaršal Von Weichs smatrao je da se hrvatsku vojsku više ne može „uzimati ozbiljno jer se ona sve više raspada“. Nominalno nezavisna, osovinska se Hrvatska od kraja 1943. nalazila pod njemačkim protektoratom. Hitler je smatrao da je za „nesređeno stanje u Hrvatskoj kriva politička nesposobnost Hrvata da se, nakon dugog povijesnog življenja bez vlastite države, ponašaju državotvorno“ (Mihalić, 2012, 24, 28, 31, 34, 35). Nakon razmjene informacija između NDH i zapadnih Saveznika koja se odvijala još od 1942., na osnovi britanskih planova upućenih NDH, skrojeni su između januara i augusta 1944. planovi koji su značili „vojno-politički protuosovinski prevrat u osovinskoj Hrvatskoj“. Radilo se o objedinjavanju „stremljenja hrvatskih nacionalnih političkih i građanskih snaga u smjeru odstupa ustaške vlasti, uspostavljanja legitimne hrvatske vlade i [...] svrstavanja NDH na stranu zapadnih saveznika, protiv Trećeg Reicha, jednako i protiv širenja utjecaja SSSR-a“. Prevagnula je dogma „o Poglavniku i ustaškom pokretu kao stupovima hrvatske državotvorne suverenosti“, Pavelić je Hrvatskoj „stao na put“, a hrvatska država ostala je „vezana za jednog čovjeka“ (Mihalić, 2012, 159- 164, 173-174). Njemački opunomoćeni general u Hrvatskoj, E. Glaise von Horstenau, u više je navrata upozoravao visoke ustaške dužnosnike da će Treći Reich izgubiti rat i da „Hrvati trebaju spasiti što se spasiti dâ, bez obzira na ikoga“ (Mihalić, 2012, 181). Već tada su – pokazat će se na kraju rata – „ovjerene“ uloge za krvavi rasplet na bleiburškom polju. U bolesnom uvjerenju nezajažljivog, podmuklog i lukavog diktatora, sklonog dvostrukim igrama i manipulaciji, da je „njegova osoba presudna za život i opstanak hrvatskog naroda“ (Mihalić, 2012, 178), takav je kraj u najvećoj mjeri režirao Pavelić. Njemačkom generalu bilo je nepojmljivo „da bi vođa pokreta koji se zaklinje u Hrvatsku spri- 192 magazin za političku kulturu i društvena pitanja ječio spas hrvatske države i to u situaciji kada sve ukazuje na potpunu propast politike s kojom je ova bila povezana“ (Mihalić, 2012, 181). Sve to odigravalo se u trenutku kada su septembra 1944. britanske vojno-političke procjene govorile o gubitku realnog uporišta da Jugoslavija i Hrvatska izbjegnu komunističku poslijeratnu prevlast (Mihalić, 2012, 201). Toga je bio svjestan i kralj Petar II. Karađorđević koji je 28. VIII. 1944. oduzeo vojno zapovjedništvo Draži Mihailoviću i priznao Narodnooslobodilačku vojsku Jugoslavije na čelu sa Titom. Britanska politika time je ozvaničila kontinuitet i legalitet Titove komunističke Jugoslavije (Dizdar, 2002, 350). Tada je sarajevski nadbiskup Šarić sa franjevcima i „križarima“ radio na formiranju „vlade nacionalnog spasa“ kao alternative savezu NDH sa Reichom. Tražeći povoljnije političke moduse za poslijeratnu Hrvatsku, nadbiskup Stepinac obratio se britanskom diplomatskom predstavniku u Vatikanu ali bez uspjeha. Neposredno pred ulazak partizana u Zagreb kovao je planove o odlasku u Rim da bi motivirao saveznike da Hrvatsku zauzmu prije partizana (Grünfelder, 2012, 192-193). Jedna tlapnja nastojala se brzinski zamijeniti drugom – onom o vlastitoj nevinosti. U tekstu memoranduma što ga je Krunoslav Draganović 14. II. 1944. predao britanskom predstavniku u Vatikanu, zločine NDH prema Srbima objasnio je „nesretnim ekscesima [...] zbog gnjeva Hrvata zatomljenog kroz 23 godine, zbog kojeg je [...] gotovo nemoguće utvrditi tko je više kriv za izgrede“ (Grünfelder, 2012, 167, nap. 151; 193, nap. 267). Je li ovdje u pitanju samo politička naivnost, licemjerje ili nešto treće? Saveznici su međutim „NDH tretirale kao dio fašističkog sustava“ (Stančić, 2002, 225) i nikakvo posipanje pepelom sa zgarišta jedne kvislinške tvorevine to nije moglo preko noći izmijeniti. Postalo je to do kraja jasno nakon održavanja konferencije u Jalti na Krimu od 4. do 11. II. 1945. Staljina, Roosevelta i Churchilla gdje je, uz podjelu interesnih sfera velikih sila, zaključeno da se suradnjom dvaju jugoslavenskih vlada – komunističke i one u Londonu – pristupi uspostavi Jugoslavije (Perić, 1995, 22). Time su u vodu pale sve dotadašnje kombinacije o prebacivanju Hrvatske na savezničku stranu sa HSS kao glavnim adutom (Katalinić, 1997, 41-42). Sve što je nakon toga u NDH poduzimano u pravcu afirmacije prava hrvatskog naroda na svoju vlastitu državu i odbijanja „ikakve Jugoslavije“, poput pisanja Hrvatskog naroda“ i tjednika „Spremnost, Pastirskog pisma petorice hrvatskih biskupa datiranog 24. III. 1945. i Memoranduma rektora zagrebačkog sveučilišta Stjepana Horvata upućenog svim rektorima sveučilišta i visokih škola 10. IV. 1945. (Perić, 1995, 18-19, 23-24), bilo je osuđeno na neuspjeh kao izraz potpunog odsustva orijentacije i osjećaja za politiku. U tom svjetlu nužno je sagledati događaje vezane za Bleiburg i kasniji Križni put, odnosno odluku da se u povlačenje pokrene narod. Rasulo i kraj NDH odgovarali su duhu naslova Poglavnikove knjige – prve tiskane korijenskim pravopisom: Strahote zabluda. Čak i nakon što su partizanske jedinice 6. IV. 1945. Tekstom na knjigu ušle u Sarajevo, živio je Pavelić u nekom svom, alternativnom svijetu. Povodom obilježavanja obljetnice uspostave NDH 10. IV. 1945. dijelio je on posmrtna odlikovanja istaknutim predratnim hrvatskim borcima i mučenicima, istovremeno donijevši zakonsku odredbu o ustanovljenju nagrada Medalja Ruđera Boškovića i Medalja Augusta Šenoe zaslužnima na polju znanosti i umjetnosti. Hvatajući se, poput svakog diktatora, za slamku, proglasio je Pavelić 3. V. 1945. zakon kojim se izjednačavaju svi građani NDH bez obzira na njihovu rasnu pripadnost (Perić, 1995, 24-26). Teško da bi se našao primjer takvog patološkog odnosa spram vlasti, isključujući poteze što ih je, opsjednut vlastitom grandomanijom, zadnjih dana života povlačio Hitler, odbijajući se suočiti sa stvarnošću. Savršeno precizno ocijenio je 1945. ustašku državu Dragutin Kamber: „Osjetio sam da ćemo za sve ovo snositi jedamput strašnu kolektivnu odgovornost i oni koji su u najboljoj vjeri radili za slobodnu Hrvatsku, vjerujući da rade sa najpoštenijim slojem Hrvata, i da će ta Hrvatska daleko nadmašiti u poštenju Jugoslaviju, i oni će odgovarati, kao da su unaprijed znali u što će se sve to izvrći. Vidio sam da godine provedene u emigraciji nisu poslužile ni Paveliću ni njegovu društvu da izrade plan o organizaciji države. Na sve strane improvizacija (...) I tako je NDH propala, a da se nikad pravo nije ni doznalo tko je kome nadležan i kakav je odnos između ustaškog pokreta, naroda i čitavog ostalog državnog stroja“ (Rendić-Miočević, 1996, 338-339). Tako je, zasnovan na nasilnoj intervenciji u povijest, završio pokušaj stvaranja i preoblikovanja novih ljudi i unutarnja obnova NDH da „bi se hrvatska kultura oslobodila negativnih utjecaja kojima je bila izvrgnuta u prethodnom razdoblju“ (Matković, 1994, 121). Bio je to žalostan kraj „nove mlade i božije Hrvatske u kojoj imaju riječ samo Bog i Hrvati“, kako je o tome 1937. zborio križarski tisak (ČamparaKovač, 2010, 107). Istim tonom grmio je na ustaškom zboru u Novoj Gradiški 2. VI. 1941. ustaški ministar dr. Milovan Žanić: „Ova država, ova naša domovina mora biti Hrvatska i ničija više [...] Ovo ima biti zemlja Hrvata i nikog drugog i nema te metode, koju mi nećemo kao ustaše upotrebiti, da načinimo ovu zemlju zbilja hrvatskom i da je očistimo od Srba koji su nas stotine godina ugrožavali i koji bi nas ugrozili prvom zgodom. Mi to ne tajimo, to je politika ove države i to kad izvršimo, izvršit ćemo samo ono što piše u ustaškim načelima“ (Goldstein, 2012, 89). Kao izraz ovih paranoičnih ideja skončala je „ustaška revolucija“ Ante Pavelića – „narcisoidnog radikala, političkog terorista i ratnog zločinca“ – kao „vojno-politički prevrat jedne militantne skupine pod zaštitom okupatora Hrvatske, skupine koja se oslanjala na nacionalni i državotvorni osjećaj Hrvata, a pri tom ga zloupotrijebila i unakazila protuhumanističkim i protukršćanskim djelom“ (Mihalić, 2012, 35, 163). Dokaz je to, među brojnima, da je „nacionalizam taj koji stvara naciju, a ne obratno“. Ne treba također tražiti boljeg dokaza da nacionalizam često nastupa u ime kulture kao svoje „vlastite izmišljotine“ ili u ime kulture „izmijenjene do neprepoznatljivosti“ (Gellner, 1998, 75-76). Povijesno iskustvo NDH u prvi plan postavlja pitanje odnosa nacionalne misli i demokratske emancipacije učeći nas da oni „nisu ni u kakvom neposrednom odnosu“, naprotiv da te „dvije pojave pripadaju različitim svjetovima“ (Usp. Kordić, 2010, 217). Dublja analiza ustaškog radikalizma primarno ipak ne vodi u područje nacionalnog, nego u područje patrijarhalnog poretka. To ne znači da dimenziju nacionalnog treba zanemariti, naprotiv, i ona je bila „ugrađena“ u strukturu zločina već samom nemogućnošću operacionalizacije političkog programa pseudopovijesne romantičarske geostrategije sa centralnom tezom o navodnom hrvatskom karakteru Bosne i Hercegovine. Patrijarhalni sloj bio je međutim daleko stariji, dublji i djelotvorniji. Porijeklo zločina: sindrom Kraljevića Marka i dinarski mentalni sklop Patrijarhalni poredak razvio se na slavenskom jugu unutar triju formi: orijentalne, plemenske i pod zapadnjačkim utjecajima. Unatoč njihovim primjetnim razlikama, svi ovi oblici patrijarhalnog života „varijacije su jedne te iste teme“ (Erlich, 1964, 343). Ova klasifikacija je u izravnoj vezi sa učinkom što ga je osmanska vladavina imala na Južne Slavene: sa orijentalnim i dinarskim junačkim stilom života (Erlich, 1964, 410). Za našu temu od ključnog je značaja dinarski junački stil života povezan sa borbenom tradicijom otpora Osmanlijama. „U Dinarskim planinama“ – još i šezdesetih godina XX. st. – „činilo se gdjekad kao da su upravo Turci upali u Evropu, a junaci se digli da brane kršćanski svijet“ (Erlich, 1964, 349, 404). Bio je to (i ostao) svijet zaleđenog znanja, svijet prostora a ne vremena, opkoljen mitskim Turcima! Mnogi od vođa ustaškog (i četničkog) pokreta, brojni sa visokom naobrazbom, vodili su porijeklo sa područja nekadašnjih „vlaških“ društava pod kontrolom Osmanskog Carstva kao i Vojne krajine. Ta su područja tek površinski bila zahvaćena modernizacijskim procesima, u njima „je još bio živ plemenski mentalitet koji je naciju prihvatio kao prošireni plemenski kolektivitet“. Ratne okolnosti izazvale su „lom tanke civilizacijske ljuske“ i raspojasale atavističke nagone ispoljene u zločinima „običnih ljudi“ (Stančić, 2002, 134). Prethodno stvorene dominantne vrednote do punog izražaja dolaze u kriznim historijskim situacijama, kada skupine i pojedinci odlučuju pod pritiskom i kada reagiraju spontano (Erlich, 1964, 405-406). Vjekovni sukobi na području Ilirika praćeni destrukcijom – opisani kao sindrom Kraljevića Marka – iskazuju se u „nasilju svakidašnjice“ a praćeni su simptomima projekcije, kastracijskog straha, paranoje, narcizma, eksternalizacije agresije i negativnim osjećajima poput mržnje koji se prenose s generacije na generaciju. Polunomadsko stočarstvo kao dominantan oblik života ljudskih zajednica podesno je za stvaranje korporativnih status, broj 16, ljeto 2013. 193 Tekstom na knjigu veza sa vodećom ulogom muškarca i potčinjenim položajem žene (Rendić-Miočević, 2001, 189-190). U Dalmatinskoj zagori rasprostranjeno je bilo uvjerenje da je za ženu sramota učiti, čitati i pisati, žena je manje značila od domaće životinje, za ženom se kad umre nije žalilo. Ne čudi zato što se kod žena, opterećenih prekomjernim rađanjem, raširio običaj – „strašan čin, gotovo životinjske brutalnosti“ – čedomorstva. Prema tvrdnjama seljana to se događa kod 20% poroda (Bićanić, 1936, 99-100). Naziv „žena“ koristio se u patrijarhalnoj sredini „za muškarca u smislu najgore pogrde“ (Erlich, 1964, 363). Nedostatak djetinjstva i igre u procesu sazrijevanja i socijalizacije jedna je od karakteristika patrijarhalnog društva hrvatskih pasivnih krajeva prve polovice XX. st. Uz traumatsku neurozu kao posljedicu ugrožavanja života to stvara plodno tlo za instrumentaliziranu agresiju protiv pripadnika drugih naroda, stvarnih ili izmišljenih neprijatelja. Utemeljeni na arhetipovima ti agensi, živi stoljećima, „prelijevali [su se] u moderne nacionalizme i nacionalnu svijest“ (Rendić-Miočević, 2001, 190-192). Takav stav zasnovan na vrijednosnom kodu „časti“ izjednačava se sa sindromom machisma prisutnim u latinoameričkoj sredini (Denich, 1986, 89). Povezanost individualne neuroze sa općom slikom društva očita je (Devereux, 1992, 136). Patrijarhalno društvo sa svojim naslijeđenim psihičkim strukturama kao vrstom kolektivne svijesti razvilo se na području Crne Gore, planinskih oblasti Srbije, Bosne i Hercegovine, Dalmatinske zagore i Like. Slika narodnog života na području zapadne Bosne i Hercegovine i Dalmacije sredinom tridesetih godina XX. st. pruža prizor patnje kojoj se ne vidi kraja – portret zajednice lišene nade u bolje dane čiji su stalni pratioci: sablast gladi, suša i poplave, primitivna poljoprivreda, neljudski uvjeti života povrgnuti rodovskoj kontroli, zadružna svijest, svakovrsna oskudica, kmetovski odnosi, očajne saobraćajne veze, razbijenost na niz malih lokalnih tržišta, prezaduženost, „tri četvrtine Hrvata [koji] nemaju vlastitog kreveta“, praznovjerje, alkoholizam, pretjerivanje u jelu prilikom raznih blagdana, izloženost ekonomskom izrabljivanju uz nepremostivi jaz sa višim društvenim slojevima, nehigijenski uvjeti života, nikakva zdravstvena zaštita, visoke daće svećenicima (Bićanić, 1936, 8-15, 27-29, 58-59, 60-63, 79-103, 121, 124-125). U takvim, neljudskim uvjetima života, u klimi autoritarnog političkog sistema, dometi evangelizacije zastali su na površini preklapajući se sa snažnim paganskim matricama. „Dovršetak prave evangelizacije“, praćen uvažavanjem znanstvenih rezultata kompatibilnih sa suvremenim crkvenim učenjem, bio bi moguć jedino uz primjenu demokratskih načela (Rendić-Miočević, 2000.a, 140). Resantimani muslimanskih, katoličkih i pravoslavnih seljaka vezani uoči Drugog svjetskog rata za razdoblje austrougarske uprave u BiH – upamćeno po „redu“, „pravdi“ i „urednosti“ (Erlich, 1964, 416-417) – jasno pokazuju kako tradicionalna ideologija nejednakosti sa svojim „junačkim“ refleksom gubi tlo pod nogama u okolnostima koliko-toliko pravedne uprave. Promjena materijalnih uvjeta vezana za proces industrijalizacije 194 magazin za političku kulturu i društvena pitanja u Jugoslaviji sedamdesetih godina XX. st. i migracije sa sela u gradove očituju napuštanje tradicionalnih shvaćanja vezanih za „dogmu“ o muškom nasljedniku i prevladavanje važećih pogleda na izbor zanimanja djece bez obzira na spol sa ekonomskom samostalnošću kao idejom vodiljom (Denich, 1986, 97). Ne dovodeći u pitanje odnos između „zločinačkog“ i „neurotičnog“ ponašanja – upravo suprotno – na ovim primjerima pada „smiješno naivan mit o ‘rođenom zločincu’“ (Devereux, 1992, 195). Kao „model lošeg ponašanja“ etnička psihoza ili neuroza nije izlječiva dok je liječnik izložen istim nevoljama kao i pacijent, odnosno dok se ne promijeni „društveno-kulturni okoliš“ (Devereux, 1992, 268, 271). Fizička izdvojenost iz primarne životne sredine, od „svojih“, rađa kod patrijarhalaca – ustanovila je medicina u razdoblju austrougarske vladavine – psihičke reakcije u vidu histerije. Odraz je to neelastične strukture patrijarhalne zajednice i visoko postavljenih ciljeva koji za posljedicu imaju „naročitu borbenu spremnost i visoki moral, ali često ugrožavaju psihičku ravnotežu ljudi“. Prema rezultatima vlastitih istraživanja potvrđenim i drugim uvidima sa terena navedena autorica smatra da su ljudi iz „patrijarhalne sfere labilniji (…) nego oni iz orijentalne sfere“, odnosno da su „Hercegovci više ugroženi nego Bosanci“ (Erlich, 1964, 360-364). Uz pomoć psihopatoloških i etnopsiholoških analiza koje obuhvaćaju potisnutu seksualnost, volju za moć, osjećaj manje vrijednosti nastao u djetinjstvu, edipovske zaplete i incest otkriva se dublja pozadina rušilaštva kao odlike „ideologije bratstva koja im obrambenu ulogu, ali se može ostvariti tek ako uništava“. U toj ideologiji koja se rado predstavlja kao borba za slobodu, ali koja uvijek vodi u novu neslobodu, budući da plemenski čovjek nikad ne može biti slobodan, bio je zasnovan četnički i ustaški pokret. Kodeks moralnih normi sadržan u Nad-ja pripadnika patrijarhalnog društva, formiran u djetinjstvu prema slici roditeljskog Nad-ja, pretvara pojedinca u „zastupnika tradicije i vrijednosnih sudova koji se provlače kroz naraštaje“ (Rendić-Miočević, 2000.a, 138). To dovodi do toga da je skupina „narcisoidno zadovoljna sama sobom“ dok religiozna pripadnost pojačava osjećaj samodovoljnosti: ta skupina idealna je, drugi su „nevjernici“ i sve što naprave grešno je i pogrešno. Kulturne i psihičke osobine plemenske kulture iskazuju se u „autokratskim težnjama istaknutih ličnosti“, u nepotizmu kao recidivu rodovske solidarnosti, urotništvu vezanom za izdvojene male skupine, u obožavanju vlasti kao najviše društvene vrijednosti, izostanku autokritike, potcjenjivanju i netoleranciji protivnika, nedostatku smisla za disciplinirani rad, pomanjkanju humanosti, gramzljivosti za materijalnim dobrima, odanosti sili kao osnovnom sredstvu vladanja, prevari kao poželjnom obrascu društvenog ponašanja te isticanju društvenih razlika i privilegija (Rendić-Miočević, 2000, 143-149). Arhajska destruktivnost prisutna u svim etničkim skupinama manifestirala se bez racionalnih motiva u vidu fizičkog istrebljenja „protivnika“. Iako u obliku „obrambene agresije“ Tekstom na knjigu napadaču je „suprotstavljen isti model i vrijednosni sustav“ (Rendić-Miočević, 2000, 157-158). Forenzički obrađujući njegovo maligno tkivo opisao je Slobodan Blagojević ovaj „epohalni kukavičluk patrijarhalizma“: „(…) Ovdašnja su plemena suviše dugo morala da istrajavaju u primitivnim i škrtim oblicima života, i ona su u duševnom svom jezgru otpora prema porobljivačima konačno porobila svoju dušu. Društveno, smišljena je vlastita porobljivačka diktatorska vlast, jer se duša akomodirala samo na takvu vlast. Nekad je ta duša vijek vjekovala po vrletima i katunima, u hajdučko-uskočkoj formi ‘društva’. Kad je predugi vijek minuo, ona se panično uplašila mogućeg svog razvoja, složenosti, modernosti, ‘gubitka sebe’, kako to ona iz svoje ideološke autističnosti kazuje. Na obrani od tog ‘gubitka’, obrani plemenske autističnosti, ona je zasnovala ‘novi’ vijek autoritarne vlasti nad samom sobom. (…) Sva rješenja naših patrijarhalaca su istrijebljenja, svi njihovi raspleti su umnožavanje smrti. Danas oni svoja ‘prava’ svoje ‘pravde’ potražuju u ratu, čineći jedni drugima zla. (…) I tako je narod stjeran u stupicu svoje ‘sudbinske linije’ što mu je smisliše ishlapjele glave i političke kabadahije. I tako je neizvjesna nada u bolji život odbačena u ime izvjesne bijede življenja. Prihvaćena je čak i izvjesnost smrti, u ratu i pokolju, samo da ne dođe do suočenja sa sobom, sa svojom stvarnom civilizacijskom mjerom. Zar to nije epohalni kukavičluk? Nisu li naši ‘heroji’ rata, patrijarhalni muškarci-vojnici, danas sebe prokazali kao najzaplašenija stvorenja na kugli zemaljskoj?“ (Prema: Rendić-Miočević, 2000, 159). Na ovim je premisama funkcionirala „logika“ „svakidašnjice nasilja“ zasnovana na „narcizmu malih razlika“ (Freud). Jedan narod, jedna vjera, jedan vođa – geslo pod kojim je proglašena NDH – savršen je obrazac optimalizacije ubilačkih nagona pripadnika ovog „plemena u agoniji“ (R. Konstantinović). Ustaška politička kultura – legalizirani oblik patrijarhalnog „undergrounda“ – uspostavila je „neokonzervativni obrazac posvemašnje podložnosti vođi“. „Opjevao“ ga je u svojim romantičarskim vizijama o moćnom djedu i podložnoj obitelji književnik i ustaški ministar Mile Budak zaključivši da je etnopsihologija Hrvata podatna za autoritarni sustav vladanja. Drugi ustaški dužnosnik, Tomislav Sertić, ustvrdio je da „hrvatski čovjek opterećen stavom opozicije“ općenito uzevši „nije državotvoran, osim dinarskog tipa našeg čovjeka“, jer „Dinarac zna što hoće“. „Kaputaši“ i „parveni“, podrugljivi nazivi koje za opis mentaliteta ustaškog sloja inteligencije koriste neki ustaški suvremenici, odražava njihovu „sociokulturnu utemeljenost u seoskom ambijentu“ (Kisić Kolanović, 2002, 708, nap. 87). I sam porijeklom iz patrijarhalne sredine, okružen dalmatinsko-hercegovačkim i ličkim gorštacima, svoj boravak u ustaškom zatvoru Ivan Meštrović popratio je sljedećim zapažanjem: „Osjetio sam, da ovi ljudi žive još u doba epske narodne pjesme, a izvan doba u kom su, i razumio sam, da oni samo nastavljaju život svojih predaka“ (Meštrović, 1993, 301). Konačno – zločinački potencijal koji je, ne samo pod krinkom ustaštva, eruptivno izbio na površinu za vrijeme Dru- gog svjetskog rata generiran je pod nedoraslom, protekcionističkom i nepotističkom državnom upravom Prve Jugoslavije gdje su rivaliteti korumpiranih klika poprimili oblik borbe između jugoslavenskih naroda produbljujući njihove međusobne opreke. Tako su „rastavne tendencije“ stalno jačale na račun sastavnih, dok je proces „stapanja, amalgamacije i akulturacije bio buran, često i eksplozivan“. Sve to, naročito u pasivnim oblastima, praćeno je rastućom bijedom i depresijom, padom životnog standarda i osiromašenjem uz uvjerenje „da je nezadovoljstvo nepromjenljiva sudbina čovjeka i da su nedoraslost i nesposobnost za zadatke administracije i ekonomije urođene čovjeku“. Nezadovoljstvo državom svoj je izraz našlo u nostalgiji za „mirnim dobom“ kako je općenito nazivano predratno vrijeme. Razočarenje se hranilo i spoznajom da caruje pravo jačega (Erlich, 1964, 417-421). Pritajene osvetničke nagone, stoljećima hranjene atmosferom straha i zebnje „koja naprosto tjera da se ubije prije nego se bude ubijen“, nije trebalo buditi dva puta u rodbinskom društvu „bez povijesti“, naročito u trenucima narušene ravnoteže patrijarhalnog života (Rendić-Miočević, 1996, 305). Zato ustaški pokret „nema utemeljenja u ideologijama razvijenoga zapadnoga društva, nego je zasnovan na dinarskom naslijeđu“, a „sa svojim pretežno patrijarhalno-totalitarnim obilježjima može biti samo ‘kompatibilan’ s fašizmom, ali nije identičan s njim“ (Rendić-Miočević, 1996, 326). Bleiburg – hrvatski transgeneracijski sindrom sloma NDH Bleiburg, malo polje nedaleko od jugoslavensko-austrijske granice, postaje transgeneracijski traumatski sindrom sloma NDH, duboko urastao u kolektivnu hrvatsku svijest. Nakon bezuspješnog pokušaja vodstva NDH da se sa golemom skupinom vojnika i civila preda zapadnim saveznicima, svi su izručeni NOVJ postajući time objektom besprizorne odmazde. Ovaj ratni zločin i zločin protiv čovječnosti započeo je 17. V. 1945. a nastavio se narednih mjeseci na marševima kroz Jugoslaviju i u zarobljeničkim logorima. U hrvatskoj povijesno-publicističkoj literaturi to je nazvano Križni put (Mijatović, 1995, 29-36; Goldstein, 2003, 303-306; Steindorff, 2006, 187). Kolone smrti kretale su se od Bleiburga u tri osnovna smjera: jedan je preko Zagreba, Požege i Bosanskog Broda završavao u Sarajevu i Mostaru, drugi u istočnoj i južnoj Srbiji i Makedoniji dok je treći vodio do Zagreba, Karlovca, Kočevskoga Roga i Rijeke. Pored ovih postojali su drugi putevi i druge destinacije kojima su vođeni i gdje su skončavali zarobljenici (Matković, 2012, 198-199). Jedna od njih bila je istočna Hercegovina, i dalje Nikšić i Podgorica, gdje su se odigrale masovne likvidacije zarobljenika iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske (Matković, 2012, 199-202, 204-207 i d.). Dok je većina civila s područja NDH dobila jednosmjerne propusnice za povratak u zavičaj, uniformirana lica i civilni dužnosnici institucija NDH upućivani su u već pripremljene status, broj 16, ljeto 2013. 195 Tekstom na knjigu logore. Brojni su odmah izdvajani za grupnu likvidaciju bez suda ili saslušavanja. Iza tih inkvizitorskih postupaka stajala je OZNA, dok su ulogu izvršitelja, poput dvaju bataljona iz brigada 17. istočnobosanske divizije, preuzele odabrane jedinice JA i KNOJ-a (Goldstein, 2012, 425-426). Prema temeljito provedenim istraživanjima broj žrtava Hrvata iznosi oko 45.000, a Muslimana 4.000 (Žerjavić, 1997, 83). Ukupan broj žrtava Bleiburga i Križnoga puta procjenjuje se na 70.000. Budući da su se u narodu postupci partizana počeli izjednačavati sa ustaškim i četničkim, nakon što je u državnom i partijskom vrhu Jugoslavije ubrzo sazrelo uvjerenje o političkoj štetnosti likvidacija, donesen je 5. VIII. 1945. Zakon o amnestiji i pomilovanju (Goldstein, 2012, 427-428) koji je otupio oštricu poslijeratnog terora. Paralelno s ovim odvijao se „Bosansko-posavski Bleiburg“ – bitka za Odžak između 3. i 27/28. V. 1945. završena masovnim likvidacijama i strijeljanjima hrvatskih vojnika i civila počinjenih od pripadnika 25. srpske divizije. Novija istraživanja ovih zbivanja donose imena 1027 žrtava (Pilić-Matković, 2012, 126-136). Pored svih ostalih unutrašnjih i vanjskih pratećih okolnosti, nakon što je zapovjednik Glavnog štaba Hrvatske Ivan Rukavina bio smijenjen, ovakvom krvavom raspletu značajno je pridonijelo to što je od 30. IV. 1945. Glavni štab Hrvatske lišen svojih operativnih nadležnosti u korist Vrhovnog štaba. Na zapovjednoj sceni tada su ostali jugokomunisti čiji je zadatak bio uništenje sjemena hrvatskog „separatizma“ i srbopartizani snažno motivirani da „naplate“ srpske žrtve rata (Mihalić, 2012, 206-213). Zahvaljujući općoj amnestiji i mobilizaciji 1944-1945. brojni su pripadnici četničkih formacija kokardu zamijenili crvenom petokrakom da bi zatim sudjelovali u masovnim likvidacijama Hrvata i Muslimana diljem Bosne i Hercegovine (Dizdar, 2002, 357). Značajan dio stradalnika do Bleiburga je stigao iz Bosne i Hercegovine. Nakon oslobođenja Sarajeva 6. IV. 1945. „iz Bosne dolazila je množina izbjeglica u Zagreb kada za njih već nije imalo stanova. (...) Vojska se tada iz Sarajeva povlačila prema Bosanskom Brodu, a sa njima i mnoštvo civilnog pučanstva. Tu su bile i domobranske i ustaške postrojbe koje su vodili viši časnici, a naravno i neki generali“ (Spomenica Bleiburg 1945-1995, 101). Na „putovanju“ dugom skoro godinu dana našao se početkom aprila 1945. kao učenik osmoga razreda franjevačke Klasične gimnazije u Visokom i Stjepan Slipac. Imajući pred očima slučaj ubistva fratara na Širokom Brijegu, nastojeći izbjeći njihovu mobilizaciju u partizane, uprava Internata u Visokom odlučila je skloniti svoje štićenike na sigurnije mjesto. Tako je u grupi visočkih gimnazijalaca Slipac krenuo put Zagreba gdje je, prošavši brojne peripetije i pogibelji, stigao krajem aprila. Prvih dana maja, nakon što im je u kasarni civilna odjeća zamijenjena uniformama bez oznaka, saopćeno im je da napuštaju Zagreb i povlače se prema Austriji, gdje će se predati Englezima. Od tada do polovine marta 1946. kada je pušten 196 magazin za političku kulturu i društvena pitanja na slobodu prošao je Slipac, uglavnom pješice, Križni put sa sljedećim „postajama“: Zagreb-Podsused-Zaprešić-BrežiceKrško-Sevnica-Zidani Most-Laško-Celje-Velenje Slovenjgradec-Dugo Selo-Bjelovar-Virovitica-Podravska Slatina-OsijekSombor-Apatin-Novi Sad-Petrovaradin-Vršac-Pančevo-Beograd-Sarajevo-Travnik. Izgladnjivanje, saslušanja, maltretiranja, batine, glad i žeđ, žega i zima uz razna druga poniženja pratili su ga cijelo to vrijeme (Slipac, 1997, 113-119). Krajem 1944., kao maturant franjevačke Klasične gimnazije u Visokom, u Zagreb je sa nepunih 20 godina došao Tomislav Obrdalj da bi tu završio školovanje. Poput Slipca i Obrdalj je prošao svoj Križni put sa sljedećim itinerarom: Zagreb-Celje-Dravograd-Bleiburg-Maribor-Zagreb-ČazmaBjelovar-Osijek-Vinkovci-Slavonski Brod-Bosanski BrodDerventa-Doboj-Zenica-Sarajevo. Vremenski znatno kraći – oko dva mjeseca – put se odvijao po uhodanom scenariju a završen je mobilizacijom u Jugoslavensku armiju. Jedna od najupečatljivijih slika horora veže se za Obrdaljev boravak u Slavonskom Brodu početkom juna 1945. gdje je sa drugim uznicima mogao vidjeti leševe „hrvatskih vojnika vezanih žicom po dva ili četiri, a lako ih je bilo prepoznati po karakterističnim bojama odijela hrvatske vojske“. Domaćini iz Broda objasnili su da su to „leševi ubijenih iz Jasenovca gdje su zarobljenici dovođeni i tamo ubijani masovno“ (Obrdalj, 1997, 130-134). Na mjestu najvećeg srpskog stratišta u Drugom svjetskom ratu, opet pod krinkom ideoloških floskula, nastavljeno je ubijanje Hrvata. Kao što je to u vrijeme Prve Jugoslavije postao grob Stjepana Radića, sada je Bleiburg izrastao u sinonim hrvatskoga stradanja u Drugom svjetskom ratu. Mitski značaj Bleiburga, pogotovo u hrvatskim emigracijskim krugovima, vremenom je dobivao na volumenu, a kada su u pitanju „etničke nacije“ poput hrvatske „mitološki temelji nacionalnosti su od gotovo krucijalnog značaja“ (Perica, 2003, 204). Svođenje računa vezanih za ovu monstruoznu paradržavu nastavilo se neposredno nakon rata ali i kasnije, kao transgeneracijska hipoteka i kletva bačena na Hrvate. NDH i Bleiburg, zločin i kazna, presudno su odredili mjesto Hrvata u novoj državnoj zajednici – Drugoj Jugoslaviji – time i u BiH. Tome je na svoj način pridonio službeni historiografski diskurs zasnovan na „vječnoj“ ideološkoj matrici pobjednik-poraženi, nasuprot kojemu je njegovana privatna, obiteljska pripovijest – jednako udaljena od stvarne istine kao i njezin zvanični oponent – o vlastitoj nevinosti, izdanosti i pravednosti (Lovrenović, I., 2010, 255-257). Iz duge sjenke Bleiburga i Križnoga puta – vremenom sve dužom i tamnijom – usprkos svim promjenama i labavljenju ideoloških stega bh. Hrvati kao cjelina nikad nisu izišli i politički istinski prodisali. Za tako nešto nije ni bilo prave prilike, a ona je prije svega podrazumijevala kritički odmak od NDH – proces vlastite katarze koji je uključivao niz nelagodnih pitanja i odgovora. Složit ćemo se pri tom s matematičarem Georgom Cantorom „da je važnije postaviti ispravno pitanje nego na njega odgovoriti“ (Devereux, 1992, 145). Tekstom na knjigu Paradoks Bleiburga potencira neprijeporna činjenica: da su Hrvati većinski – aktivno i pasivno – iz „temeljno egzistencijalnih motiva“ podržali NOP rukovodeći se „nacionalnim osjećajima domoljublja, sudioništva i solidarnosti“ ali uz „neprihvaćanje i zaziranje od idejno-političkog sklopa kojeg je nudila partizanska vojska“ (Mihalić, 2012, 100-102). Kada su nakon pobjedonosnog partizanskog završetka rata 1945. skinute maske i hrvatsko republikanstvo po drugi put brutalno izigrano bila su širom otvorena vrata partijskom teroru u ime države i naroda. To je bilo tim lakše što je „s tzv. druge strane ostao, trajno i zamalo konačno, ogroman dio hrvatskog nacionalnog korpusa koji nije mogao prihvatiti komunističku perspektivu i u temeljima svog racionaliziranja zatomiti svoj povijesni identitet, nacionalne i kulturne vrijednosti (...) i – ponovno u ime jugoslavenske ideje – odreći se borbe za nacionalnu i političku suverenost“ (Mihalić, 2012, 226). Sa ovom partizansko-ustaškom dihotomijom baštinjenom iz Drugog svjetskog rata ušli su Hrvati u razdoblje Druge (Titove) Jugoslavije u stanju „mentalne internalizacije“ (Vučić, 1995, V). Ono je započelo likvidacijom građanske demokracije i građanske kulture; prema riječima J. Horvata: „(...) svi su očekivali sa svršetkom rata – mir, a umjesto njega došla je revolucija“ (Mihalić, 2012, 214). Umjesto rasnog do izražaja je došao klasni koncept nacije i države – uza sve razlike zajedničko im je bilo to što su definirali prava skupina a ne pojedinaca (Kisić Kolanović, 2002, 692). Obistinilo se ono što je još 1941., u razgovoru sa ustaškim pukovnikom Tomislavom Sertićem u Zagrebu, predvidio Ivan Meštrović: „Nakon svih doživljaja, ja Vas razumijem da hoćete svoju potpunu slobodu, koju vi vidite jedino u svojoj nezavisnoj državi, nu ja Vas pitam hoće li ta država biti uistinu slobodna i nezavisna. Po ovim konturama, koje se ocrtavaju, izgleda da ne će. Vi ste rekli da biste se udružili i s crnim vragom, a zar ne vidite da ste se udružili s dva, a ne samo s jednim? Oni su vas već uhvatili za grlo i sjeli vam na grudi (...). Što ću nastaviti, zar da plačem s Vama od stida i bola? Pitate što će biti od nas iza pobjede jednih ili drugih. Naša je propast u jednom i drugom slučaju. Pobijedi li Osovina, postat ćemo vazali i kolonija talijanske politike, ili plijen koji će oni podijeliti, uzimajući jedni cijelo Primorje, a drugi Posavinu. Pobijede li oni drugi, tretirat će nas kao neprijatelje i pustiti velikosrbe da kroje Veliku Srbiju (...). Zar ne vidite da okupator gura Srbe na Hrvate, a Hrvate na Srbe, da se trijebe među se kao crni i žuti mravi“ (Meštrović, 1993, 284-285). Četiri godine kasnije, tokom njegova boravka u Švicarskoj, posjetio je Meštrovića „jedan dobar znanac, koji je bio u podzemnoj organizaciji i kroz cijelo vrijeme radio za partizane, pa je bio i pristaša komunizma. I on je bio moralno utučen“. Pripovijedao mu je o teroru što su ga, po principu metak u potiljak, „četnički partizani“ počinili nad „hrvatskim življem“ prilikom „trećeg oslobođenja nesretne Hrvatske“. „Kruna je toj slici Bleiburg. (...) Poglavnik je zagonetnim načinom umakao da dalje ‘usrećuje’ Hrvate, a svu svoju ‘pokretnu imovinu’ ostavio u Bleiburgu, da iskupi njegovu ‘junačku glavu’, koja je ‘mislila na sve’“ (Meštrović, 1993, 347). U svom prvom javnom nastupu nakon povratka u Hrvatsku, u govoru održanom u Karlovcu 14. IV. 1941., Pavelić je izja- vio: „Svi državni organi, svi činovnici i namještenici nosit će odgovornost preda mnom, a svi vi znadete da se ja ne šalim“ (Šarac, I., 2012, 56). I – zaista nije se šalio. Stupanje na vlast 1941. popratio je i sljedećom krilaticom: „Ili ćemo ostati mi ili komunisti“ (Kisić Kolanović, 2002, 709). Ostali su komunisti, Pavelić je pobjegao ostavivši iza sebe krvavi trag serijskog ubojice i kompromitirani pojam hrvatstva. Trebalo je u tom „sprženom“ krajoliku što su ga osmislile mudre hrvatske glave ostati i opstati, živjeti i preživjeti osvetnički val plemensko-dinarske psihologije nadahnute despocijskom vlašću, sada zaogrnute plaštom komunističkih parola (Tomašić, prema: Rendić-Miočević, 2000, 147, 152). Umjesto sredstva za ostvarenje općeg dobra, kao isključivo „svoja“, država je pretvorena u instrument represije nad ne-svojima, ovaj put odijeljenih i ideološkom barijerom, osim toga vojno poraženima. Jedan krug zla se zatvorio – otvorio se novi! Protagonisti većinskih i manjinskih kompleksa na javnoj su sceni samo zamijenili mjesta. Bleiburg: pasivni i aktivni udruženi zločinački poduhvat U potrazi za odgovorom na pitanje postavljeno u naslovu ovog teksta nužno je poći od činjenice da su se tokom rata 1941-1945 u sukobu našle „tri Europe: demokratska, nacifašistička i komunistička“. Ovim „trima Europama“ odgovarale su tri Hrvatske: demokratska, antifašistička i pronacionalistička. Ovakva konstelacija izravno se reflektirala na bh. Hrvate čiji je politički razvoj još od konca XIX. stoljeća bio tijesno skopčan sa sličnim procesima u Hrvatskoj. Izloženost planovima o stvaranju Velike Njemačke, Velike Italije, Velike Mađarske i Velike Srbije činila je iluzornim i samu pomisao o stvaranju slobodne i demokratske Hrvatske. Demokratska Hrvatska pala je u ratu kao žrtva sukoba drugih dviju radikalnih ideologija. Sljedeća opasnost za Hrvatsku i Hrvate dolazila je iz vezivanja za Hitlerov Treći Reich kojemu je Hrvatska trebala isključivo kao dio ratne i gospodarske infrastrukture, konačno opasnost je nosila obnova Kraljevine Jugoslavije. Kada je u ljeto 1943. postalo jasno da će sile Trojnog pakta biti poražene a zapadne sile Titovoj vojsci priznale status saveznika postalo je također jasno da režim NDH nezaustavljivo klizi u poraz. Preciznije: obje navedene opasnosti za Hrvatsku (time i za BiH) mogle su biti otklonjene jedino svrstavanjem Hrvata na stranu antifašizma: „Dakle, hrvatski nacionalni interes u II. svjetskom ratu bio je: sudjelovati u borbi protiv nacifašizma ne samo zato da Hrvatska sebi osigura dostojno mjesto među budućim sigurnim pobjednicima, već i zato da se tom borbom i samo njome istodobno razbiju velikosrpske hegemonističke snage koje su radile o glavi Hrvatskoj. Svijest o tom dvostrukom cilju je bila razvijena u narodu i upravo iz nje su se pojavljivali impulsi o nužnosti kompromisa sukobljenih aktera u Hrvatskoj“ (Bilandžić, 1997, 35-36). status, broj 16, ljeto 2013. 197 Tekstom na knjigu Sagledana u ovom svjetlu, posebno u svjetlu povijesnog iskustva između 1945. i 1991. – u vremenu od nastanka do početka raspada Druge Jugoslavije – bleiburška postratna hrvatska tragedija može se sažeti u sljedeću ocjenu: „Događaji, vezani uz Bleiburg i Križni put, postali su ne samo tragična stvarnost, već i simbol tragike hrvatskoga naroda. Kad se bolje razmisli o svemu što je bilo i što je moglo biti da Hrvati nisu onako masovno sudjelovali u partizanskim redovima, dolazi do stravične pretpostavke: da bi u tom slučaju najvjerojatnije cijela Hrvatska postala Bleiburg i zemlja križnih puteva“ (Perić, 1995, 28). Ovu „stravičnu pretpostavku“ podupire, tek u konturama naznačena, patološka dimenzija dinarske psihologije koja je svoju krvožednu narav oslobodila svih stega tokom četiri godine postojanja NDH zatim, kao naličje, neposredno nakon rata kada su Hrvati doživjeli sudbinu Srba pod NDH. Široki spektar dinarskih psiholoških kompleksa, duboko usidren u svijet paganskih normi podsvjesnog i nesvjesnog, neovisno o etničkoj strani medalje, nije znao za oprost kao eminentno kršćansku kategoriju, iako se verbalno zaklanjao upravo iza kršćanske etike. Bliži su mu ostali relikti krvne osvete. Ova ocjena računa i s pobjedničkom euforijom koju su, surovošću vlastitih postupaka prema poraženom neprijatelju, prilikom zaposjedanja Njemačke 1945., nekažnjeno iskazale sovjetske trupe, također sa savezničkim neselektivnim bombardiranjem njemačkih gradova poput Leipziga i masovnim ubijanjem civilnoga stanovništva tokom 1944. i 1945. Ona, dakako, ne isključuje nego naprotiv obavezuje na propitivanje svih povijesnih i psiholoških uzroka koji su Hrvate u maju 1945. poput slijepaca odveli na Bleiburg. Može se pri tome krenuti od samoga kraja, od sjednice generaliteta (30. IV.) pod predsjedanjem Poglavnika gdje je predloženo a na sjednici Vlade pod predsjedanjem dr. Nikole Mandića (u noći od 3. na 4. V.) usvojeno rješenje o povlačenju prema Austriji i predaji zapadnim saveznicima (Katalinić, 1997, 43). Prema svjedočenju Božidara Kavrana na saslušanju 1948. tada je Vlada NDH donijela odluku – na kakvim procjenama zasnovanu? – da se Zagreb evakuira. Neposredno prije pokreta, u razgovoru sa Kavranom, upravnim zapovjednikom Glavnog ustaškog stana, predviđao je Poglavnik „da će sve trajati 5-6 tjedana i da ćemo se nakon toga vratiti“ (Spomenica Bleiburg 1945-1995, 102). Nedugo zatim, prije nego što će ih hladnokrvno izručiti partizanima, konstatirao je engleski brigadni general Patrick D. Scott u pregovorima vođenim sa ustaškim generalom Herenčićem kod Bleiburga „da nije imalo smisla, da svojom propagandom tjeramo narod na taj strahoviti put“ kako je zabilježio Danijel Crljen (Spomenica Bleiburg 1945-1995, 97). O toj propagandi vršenoj putem novina i radija govorio je na saslušanju 1945. Tomislav Obrdalj (1997, 134). Znao je, drugim riječima, Poglavnik da je opcija sa predajom Englezima farsa i zato masovna evakuacija civila ne predstavlja ništa drugo nego udruženi zločinački poduhvat. Bio je to, najblaže rečeno, ruski rulet s narodom kao glavnim ulogom, politika „grlom u jagode“! Da je Paveliću uistinu bilo stalo do naroda i države 198 magazin za političku kulturu i društvena pitanja i da se htio okrenuti antifašističkoj koaliciji prihvatio bi rezultate pregovora između HSS i ustaških ministara Vokića i Lorkovića prema kojima je u ljeto 1944. bilo dogovoreno uklanjanje ustaškog režima i uspostava nove vlasti koja će Hrvatsku prevesti na stranu Saveznika. Poglavnik je međutim pohapsio „pregovarače obiju strana i time nastavio put u hrvatsku tragediju“ (Bilandžić, 1997, 37). Da za tragediju koja je visila u zraku Poglavnik nije osmislio nikakvu alternativu, da ga ona nije ni zanimala, govori svjedočanstvo generala Vjekoslava Luburića: „Postavio sam“ – kaže on – „svojim kolegama pitanje: što oni misle da će se dogoditi, ako Britanci uzmu naše oružje i tada nas izruče partizanima. Dodao sam, da će izvan svake sumnje ovi ubiti našu mladež, koju su generali toliko željeli spasiti. Na moje pitanje i tjeskobu, sam dr. Pavelić je odgovorio kratko: ‘Onda će oni [Britanci] biti odgovorni’“ (Geiger, 1997, 75). Pavelićev ministar, dr. Milovan Žanić, teško bolestan, kao emigrant u Fermu, u Italiji, bio je u ljeto 1946. „ogorčen i govorio [je] da Pavelić nije uništio samo nas osobno i čitavu jednu generaciju, nego i hrvatsku državnu ideju kao takovu“ (Goldstein, 2012, 88-89). Svjestan svih mogućih katastrofalnih posljedica ove avanture, isturivši narod kao živi štit, Pavelić se nikad nije vratio sa Bleiburga, nije ni umro za hrvatski narod kako se zaklinjao da je spreman, Kavran je prilikom ilegalnog ulaska u Jugoslaviju 1948. uhapšen, izvedan pred sud i pogubljen. I inače, Poglavnik nije škrtario na zvučnim riječima i obećanjima. Tako je nakon neuspjelog puča Vokić-Lorković, u govoru održanom 8. IX. 1944. na sastanku zagrebačkog Ustaškog stožera, negirao Vokićevu tvrdnju da Englezi, „ako dođu“, neće htjeti razgovarati sa ustašama: „Ja vam kažem“ – rekao je – „Ne će doći, ali ako bi tko došao ovamo morat će razgovarati s ustaškom vojnicom (...), s ustaškim jezikom, to jest s puškama i topovima“ Bio je, na riječima, za svoju ideju spreman i umrijeti: „Ali kad god bi trebalo, ja ću umrieti da hrvatski narod bude mogao živjeti“ (Perić, 1995, 17). „Umirao“ je dugo, najviše od straha, krijući se nakon rata u Argentini i Španjolskoj. Za to vrijeme umirali su kao „razbaštinjeni pojam“, stvarno i simbolički, oni koji su zavedeni njegovim obećanjima lakovjerno pohrlili prema Bleiburgu. Što je pri svemu tome način na koji su Englezi izručili masu hrvatskih vojnika i civila Jugoslavenskoj armiji bio krajnje dvoličan i u suprotnosti sa Ženevskom konvencijom iz 1929. (Tolstoy, 1997, 53-63) ne umanjuje odgovornost onih koji su donijeli ovakvu zdravom razumu i vojnoj logici suprotnu odluku. Povlačenje je, naime, bilo „izvedeno bez potrebnih i valjanih političkih i vojnih priprema“ (Geiger, 1997, 71). Osim toga, povlačenje je, i to nakon zvaničnog završetka Drugoga svjetskog rata, protivno svim ratnim pravilima, bilo praćeno žestokim oružanim otporom elitnih ustaških jedinica pri čemu se, samo između 9. i 14. V. 1945, partizanske žrtve računaju na oko 1000 ubijenih i ranjenih (Goldstein, 2012, 422-423). Surovi postupci partizana prema zarobljenicima, koji nemaju svoje moralno, političko i pravno opravdanje, opisani Tekstom na knjigu u svjedočenju Milana Zajeca (1997, 120-125) pripadaju svijetu bestijalnih nagona. Mnoge od zločinaca stigla je tzv. „partizanska bolest“ – „partizanski napadaji“ „a psihijatri smatraju da ih je bilo na hiljade“ (Erlich, 1964, 361). Imamo Hrvatsku – imamo Bosnu i Hercegovinu Nacionalno-romantičarski, autoviktimizirajući diskurs – da se „veliki pokolj nedužnog hrvatskog naroda“ dogodio i da su „Hrvati (...) okrutno kažnjeni zato što su htjeli obnoviti svoju staru državnost“ (Baković, 1997, 95) – ne pomaže da se sagledaju sve okolnosti koje su dovele do tragedije većinom nevinih ljudi. Obnova te državnosti u okviru Druge Jugoslavije i novog međunarodnog poretka uspostavljenog 1945., naročito preko federalno-konfederalnog Ustava iz 1974., pokazala se dužim ali i sigurnijim putem (Bilandžić, 1997, 40). Konačno – eto: „Imamo Hrvatsku“, kontinentalnu i jadransku. I – šta sad? Da li smo prešli onu tanku, opasnu granicu, na kojoj smo doživjeli ostvarenje ideala?! Imamo i Bosnu i Hercegovinu koja od konca XIX. stoljeća živi svoju „nacionalističku dramu spasenja“ (Usp. Smit, 2010, 38). Tada započet, proces kulturološke standardizacije i ujednačavanja rezultirat će – pretvaranjem Bošnjaka-katolika u Hrvate-katolike – značenjskom promjenom pojmova poput „historijske zemlje“, „domovine“, „kulture“ i „države“ s dalekosežnim, transgeneracijskim preoblikovanjem njihovog političkog i kulturološkog habitusa. „Historijska zemlja“ (BiH) – područje na kojem se tokom više generacija vrši „uzajaman, i blagotvoran, uticaj terena i ljudi“ (Smit, 2010, 23), postepeno će gubiti svoj izvorni značaj u korist proširene, nacionalne domovine (Hrvatske). Bio je to također početak preoblikovanja pojma „političke domovine“ koji će, najprije zahvaljujući političarima, historičarima, književnicima, pravnicima, filozofima i raznim propagandistima, zatim putem škola, masovnih medija i knjiga postati zajednički masama (Kordić, 2010, 229). Između dvaju modela nacije: građansko-teritorijalnog i etničko-genealoškog, kao i između dvaju puteva oblikovanja nacije: puta birokratske inkorporacije i puta vernakularne mobilizacije (Smit, 2010, 193), hrvatska nacija u BiH predstavlja primjer etničko-genealoškog modela i puta vernakularne mobilizacije. U nedostatku „aristokratske etničke zajednice“ i „birokratske inkoroporacije“ nacije preoblikovanje bh. katolika kao „podaničke zajednice“ u naciju odvijalo se na principu „demotskih etnija“ tek sa posrednim utjecajem države. Preobražaj demotskih etnija u nacije bio je „često spor i traumatičan“ (Usp. Smit, 2010, 101-102). Dio tog procesa predstavljala su nastojanja – od pravaške ideologije sa svojim protagonistima u Hrvatskoj i BiH, preko seljačkog pokreta braće Radić kao mirotvornih do uspostave rasističko-militarističke NDH – da se Bosna i Hercegovina, zajedno sa bh. Hrvatima, u različitim kombinacijama inkorporira u hrvatski politički prostor. Zasnovani na pseudohistorijskim projekcijama tipa hrvatskog povijesnog prava i geopolitičkim fantazmagorijama o navodnom hrvatskom karakteru BiH, ti su pokušaji završili neslavno i desilo se ono s čim ni jedna od tih ideologija nije računala: Bosna i Hercegovina postala je samostalna država sa Hrvatima kao državotvornim narodom. Odigralo se to u dugom povijesnom hodu XX. stoljeća koji nije bio lišen nedoumica i frakcijskih borbi, u kojem su ulogu uspostave bosanskohercegovačke državnosti federalnoga tipa na sebe preuzeli komunisti na čelu sa – Hrvatom: Josipom Brozom Titom. Na pravnom naslijeđu Drugog svjetskog rata personificiranom u AVNOJ-u i ZAVNOBiH-u, legitimiranim Ustavom iz 1974., uključujući glasove bh. Hrvata, stekla je BiH 1992. status međunarodno priznate države. Kako god: imamo Hrvatsku – imamo Bosnu i Hercegovinu. Bilo bi konačno vrijeme da tako počnemo politički misliti i ponašati se. Za početak: zaboraviti romantičarsku pravašku floskulu o „materi-zemlji“. Potreban je drugi rječnik, nužni su modeli političkog djelovanja zasnovani na bosanskohercegovačkom kulturološkom iskustvu. Separiranje od vlastitog kulturološkog habitusa i na tome zasnovana politička (sve)hrvatska akcija nisu opravdali očekivanja koja su ih pratila. Naprotiv: koliko u svojoj romantičarskoj toliko u zločinačkoj verziji pokazali su se neizvodivim. Vjerujem da bi bio produktivan povratak na startnu poziciju – na godinu 1900. kada je u Zagrebu održan Prvi hrvatski katolički kongres – i kada su u kontekstu političkog katolicizma službeno zacrtane crkvene smjernice kroatizacije bh. katolika. Bila bi to prilika da se sagleda pređeni put i sve posljedice što ih je ostavio taj događaj. Značilo bi to i suočenje sa ustaško-partizanskom prošlosti na graničnoj liniji – do devedesetih (prošloga stoljeća) i nakon toga – kada je značenje pojmova „ustaša“ i „partizan“, po principu „crno-bijelo“, u hrvatskom kontekstu suštinski promijenjeno. Oslobađanje od tog „opasnog sjećanja“ (J. B. Metz), kako pokazuje iskustvo zadnje dvije decenije, moguće je jedino ako tu prošlost priznamo kao svoju, zvala se ona ustaškom ili partizanskom (Markešić, 2012, 40-42). A komunista što se tiče – „ne faleć im vjere“ – ostaje nepobitna činjenica da svoju suvremenu državnost i Hrvatska i Bosna i Hercegovina u najvećoj mjeri duguju upravo njima. Ko drukčije kaže – kleveće i laže! Dubravko Lovrenović (Jajce, 1956.), povjesničar, profesor na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Sarajevu. status, broj 16, ljeto 2013. 199 Tekstom na knjigu Literatura Antonić (1984), Z., Pripreme, početak i razvoj ustanka u tuzlanskoj oblasti, u: Tuzla u radničkom pokretu i revoluciji. Knjiga druga. Narodnooslobodilački rat i revolucija: april 1941 – oktobar 1943, Tuzla. Antonić (1990), Z., Rad KPJ na pripremama i pokretanju ustanka 1941, u: Istorija Saveza komunista Bosne i Hercegovine, knj. I, Institut za istoriju – Oslobođenje, Sarajevo. Babić (1970), A., Narodi Bosne i Hercegovine prema KPJ i revoluciji, u: Radnička klasa i KPJ u borbi za socijalizam u Bosni i Hercegovini. ANUBiH, posebna izdanja, knj. XIII, Odjeljenje društvenih nauka, knj. 3, Sarajevo. Babić, N. – Otašević, D. (1970), ZAVNOBiH i izgradnja bosanskohercegovačke državnosti, Muzej revolucije BiH, Sarajevo. Babić (1973), N., Osnovna obilježja društveno-političkih prilika i djelatnosti Komunističke Partije u Bosni i Hercegovini uoči aprilskog rata 1941. godine, u: 1941. u istoriji naroda Bosne i Hercegovine, Naučni skup, održan u Drvaru od 7. do 9. oktobra 1971. godine, Veselin Masleša. Baković (1997), A., Hrvatski svećenici – žrtve Bleiburga, u: Međunarodni znanstveni skup: „Bleiburg 1945.-1995.“, Zagreb, 12.-13. V. 1995., Hrvatska matica iseljenika, Zagreb. Banac, I., http://www.camo.ch/odnos_hrv_bih.htm Bandžović (2007), S., Bosna i Hercegovina u koncepcijama Komunističke partije Jugoslavije (1941-1945), u: Bosna i Hercegovina prije i nakon ZAVNOBiH-a, ANU BiH, Posebna izdanja, knjiga CXXIV, Odjeljenje društvenih nauka, knjiga 37, Sarajevo. Bićanić (1936), R., Kako živi narod. Život u pasivnim krajevima, Zagreb. Bilandžić (1997), D., Hrvatska u Europi na kraju Drugoga svjetskoga rata, u: Međunarodni znanstveni skup: „Bleiburg 1945.-1995.“, Zagreb, 12.-13. V. 1995., Hrvatska matica iseljenika, Zagreb. Bilandžić (2007), D., Zlatno dobra Bosne i Hercegovine, u: Bosna i Hercegovina prije i nakon ZAVNOBiH-a, ANU BiH, Posebna izdanja, knjiga CXXIV, Odjeljenje društvenih nauka, knjiga 37, Sarajevo. Brčić (1973), R., Okupatori i kvislinzi u borbi protiv ustanka u Bosni i Hercegovini, u: 1941. u istoriji naroda Bosne i Hercegovine, Naučni skup, održan u Drvaru od 7. do 9. oktobra 1971. godine, Veselin Masleša. Brčić (1973.a), R., Djelatnost livanjske partijske organizacije na pripremanju i pokretanju ustanka, u: 1941. u istoriji naroda Bosne i Hercegovine, Naučni skup, održan u Drvaru od 7. do 9. oktobra 1971. godine, Veselin Masleša. Brčić (1984), R., Vojno-političke mjere okupatora i ustaša na razbijanju ustanka, u: Tuzla u radničkom pokretu i revoluciji. Knjiga druga. Narodnooslobodilački rat i revolucija: april 1941 – oktobar 1943, Tuzla. 200 magazin za političku kulturu i društvena pitanja Colić (1973), M., Takozvana Nezavisna Država Hrvatska 1941, Delta Pres, Beograd. Cvitković (2006), I., Hrvatski identitet u Bosni i Hercegovini. Hrvati između nacionalnog i građanskog, Synopsis, Zagreb-Sarajevo. Čampara S. – Kovač, F. (2010), Izdaja i zločin. Novi dokumenti o ustaškom, četničkom i partizanskom pokretu, „Futur art“, Sarajevo. Čolaković (1984), R., Značaj prvog oslobođenja Tuzle, u: Tuzla u radničkom pokretu i revoluciji. Knjiga druga. Narodnooslobodilački rat i revolucija: april 1941 – oktobar 1943, Tuzla. Danilović (1984), U., Tuzla u pripremama za oružanu borbu, u: Tuzla u radničkom pokretu i revoluciji. Knjiga druga. Narodnooslobodilački rat i revolucija: april 1941 – oktobar 1943, Tuzla. Denich (1986), S. B., Spol i moć na Balkanu, Etnološki pregled, 22, Beograd. Devereux (1992), G., Ogledi iz opće etnopsihijatrije, Naprijed. Zagreb. Naslov izvornika: Georges Devereux, Essais d’ etnopsychiatrie générale, Editions Gallimard, Paris, 1977. Dizdar (1973), M., Djelatnost livanjske partijske organizacije na pripremanju i pokretanju ustanka, u: 1941. u istoriji naroda Bosne i Hercegovine, Naučni skup, održan u Drvaru od 7. do 9. oktobra 1971. godine, Veselin Masleša. Dizdar (2002), Z., Četnički zločini u Bosni i Hercegovini 1941. – 1945., Hrvatski institut za povijest, Zagreb. Đonlagić (1990), A., KPJ u borbi za konačno oslobođenje zemlje i pobjedu NOP-a (1944-1945), u: Istorija Saveza komunista Bosne i Hercegovine, knj. I, Institut za istoriju – Oslobođenje, Sarajevo. Džaja (2004), M. S., Politička realnost jugoslavenstva (19181991) s posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu, Svjetlo riječi, Sarajevo – Zagreb. Naslov izvornika: Die Politische Realität des Jugoslawismus (1918-1991) mit besonderer Berücksichtigung Bosnien-Herzegowinas, R. Oldenbourg Verlag, München, 2002. Enciklopedija Jugoslavije (1983), Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina. Separat iz II. izdanja Enciklopedije Jugoslavije, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb. Erlich (1964), S. V., Porodica u transformaciji. Studija u tri stotine jugoslavenskih sela, Naprijed, Zagreb. Galić, J. – Filipović, N. (1973), Aktivnost KPJ u Ljubuškom 1941. godine, u: 1941. u istoriji naroda Bosne i Hercegovine, Naučni skup, održan u Drvaru od 7. do 9. oktobra 1971. godine, Veselin Masleša. Geiger (1997), V., Bleiburg i Križni put u historiografiji, publicistici i memoarskoj građi, u: Međunarodni znanstveni skup: „Bleiburg 1945.-1995.“, Zagreb, 12.-13. V. 1995., Hrvatska matica iseljenika, Zagreb. Gellner (1998), E., Nacije i nacionalizam, Politička kultura, Zagreb. Naslov izvornika: Ernest Gellner, Nations and Nationalism, Blackwell Publishers Ltd, Oxford, (1983), 1997. Tekstom na knjigu Goldstein (2003), I., Hrvatska povijest, Novi Liber, Zagreb. Goldstein (2012), S., 1941. Godina koja se vraća, Службени Гласник – Synopsis, Beograd – Sarajevo. Grünfelder (2012) M. A., Katolička crkva i ustaška vladavina 1941-1944/45., Bosna franciscana, 37, Sarajevo. Hadžijahić (1973), A., Muslimanske rezolucije iz 1941. godine, u: 1941. u istoriji naroda Bosne i Hercegovine, Naučni skup, održan u Drvaru od 7. do 9. oktobra 1971. godine, Veselin Masleša. Hadžirović (1990), A., Konsolidacija KPJ i razvoj revolucionarno-demokratskog pokreta 1937-1941. godine, u: Istorija Saveza komunista Bosne i Hercegovine, knj. I, Institut za istoriju – Oslobođenje, Sarajevo. Henjel (1984), A., U redovima ilegalaca i proletera, u: Tuzla u radničkom pokretu i revoluciji. Knjiga druga. Narodnooslobodilački rat i revolucija: april 1941 – oktobar 1943, Tuzla. Herljević (1984), F., Revolucija – čvrsto opredjeljenje KPJ, u: Tuzla u radničkom pokretu i revoluciji. Knjiga druga. Narodnooslobodilački rat i revolucija: april 1941 – oktobar 1943, Tuzla. Humo (1973), A., Moralne i političke pretpostavke za ustanak 1941. godine, u: 1941. u istoriji naroda Bosne i Hercegovine, Naučni skup, održan u Drvaru od 7. do 9. oktobra 1971. godine, Veselin Masleša. Историја Савеза комуниста Југославије (1985), Издавачки Центар Комунист (Народна књига) Рад, Београд. Jandrić (2010), B., Josip Broz Tito i fenomen hrvatskoga proljeća (1967. – 1971.), u: Suočavanje sa prošlošću – put ka budućnosti: istorija Jugoslavije 1918-1991, Sremska Kamenica. Jeleč (2008.), P., Katolička crkva u BiH i NDH (1941-1945). Franjevačka provincija Bosna Srebrena, Svjetlo riječi, Broj 308, Sarajevo. Jeleč (2008.a), P., Katolička crkva u BiH i NDH (1941-1945), Biskup Šarić – savkoliki Hrvat, Svjetlo riječi, Broj 302, Sarajevo. Jeleč (2008.b) P., Katolička crkva u BiH i NDH (1941-1945). Mostarska i banjolučka biskupija, Svjetlo riječi, Broj 307, Sarajevo. Jeleč (2011), P., „Sve tobože u ime hrvatstva, a zapravo radi pljačke“, Svjetlo riječi, Broj 336, Sarajevo. Jelić-Butić (1969), F., Prilog proučavanju djelatnosti ustaša do 1941, Časopis za suvremenu povijest, I-II, Zagreb. Jelić-Butić (1973), F., Bosna i Hercegovina u koncepciji stvaranja Nezavisne Države Hrvatske, u: 1941. u istoriji naroda Bosne i Hercegovine, Naučni skup, održan u Drvaru od 7. do 9. oktobra 1971. godine, Veselin Masleša. Jelić-Butić (1978), F., Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska 1941-1945., Sveučilišna naklada Liber – Školska knjiga, Zagreb. Kac (2010), V., Tito i nacionalno pitanje u Bosni i Hercego- vini, u: Suočavanje sa prošlošću – put ka budućnosti: istorija Jugoslavije 1918-1991, Sremska Kamenica. Katalinić (1997), K., Konac NDH, povlačenje, Bleiburški pregovori, predaja, u: Međunarodni znanstveni skup: „Bleiburg 1945.-1995.“, Zagreb, 12.-13. V. 1995., Hrvatska matica iseljenika, Zagreb. Kisić Kolanović (2002), N., Povijest NDH kao predmet istraživanja, Časopis za suvremenu povijest, 34, br. 3., Hrvatski institut za povijest, Zagreb. Kordić (2010), S., Jezik i nacionalizam, Durieux, Zagreb. Kovačić (2005), D., Uspostava i djelovanje policijskog i sigurnosno-obavještajnog sustava Nezavisne Države Hrvatske od 1941. do 1943. godine, Časopis za suvremenu povijest, 37, br. 1, Hrvatski institut za povijest, Zagreb. Lovrenović, I. (2010), Bosanski Hrvati. Esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture. Synopsis, Zagreb – Sarajevo. Lučić (2010), I., Hrvatska protukomunistička gerila u Bosni i Hercegovini od 1945. do 1951., Časopis za suvremenu povijest, 3, Hrvatski institut za povijest, Zagreb. Lukač (1973), D., Garancija nacionalne ravnopravnosti preduslov uspjeha ustanka u Bosni i Hercegovini 1941. godine, u: 1941. u istoriji naroda Bosne i Hercegovine, Naučni skup, održan u Drvaru od 7. do 9. oktobra 1971. godine, Veselin Masleša. Lukač (1990), D., KPJ u središtu borbe za vojni i politički razvoj narodnooslobodilčkog pokreta (1941-1942), u: Istorija Saveza komunista Bosne i Hercegovine, knj. I, Institut za istoriju – Oslobođenje, Sarajevo. Marasović (1984), O., Na partijskom zadatku, u: Tuzla u radničkom pokretu i revoluciji. Knjiga druga. Narodnooslobodilački rat i revolucija: april 1941 – oktobar 1943, Tuzla. Marijan (2003), D., Lipanjski ustanak u istočnoj Hercegovini 1941. godine, Časopis za suvremenu povijest, 35, br. 2, Hrvatski institut za povijest, Zagreb. Matković (1994), H., Povijest Nezavisne Države Hrvatske. Kratak pregled, Naklada P.I.P Pavičić, Zagreb. Matković (2012), B., Poslijeratni komunistički zločini i grobišta u istočnoj Hercegovini, Hum – časopis Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, Mostar. Markešić (2012), I., U Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini na Križu života, Synopsis, Zagreb – Sarajevo. Markušić, J., Ratni dnevnik 1941-1945 (strojopis) Meštrović (1993), I., Uspomene na političke ljude i događaje, Matica Hrvatska, Zagreb. Mihalić (2012), N., Borba Hrvata protiv Trećeg Reicha. Hrvatski protuosovinski otpor i dinamika vojno-političkih strategija na hrvatskom ratištu u Drugom svjetskom ratu, Despot Infinitus d.o.o., Zagreb. Mijatović (1984), C., Oblasni komitet KPJ i Oblasni vojni štab u neposrednim pripremama i pokretanju ustanka u tuzlanskoj oblasti, u: Tuzla u radničkom pokretu i revoluciji. status, broj 16, ljeto 2013. 201 Tekstom na knjigu Knjiga druga. Narodnooslobodilački rat i revolucija: april 1941 – oktobar 1943, Tuzla. Mijatović (1995), A., Hrvatski križni put 1945. u kolektivnoj memoriji hrvatskoga naroda, u: Spomenica povodom 50te obljetnice Bleiburga i Križnog puta 1945. – 1995. Glavni urednik dr. Mirko Valentić, Quo Vadis, Zagreb. Mišković (1973), P., Pokret otpora u Bosanskoj krajini od kapitulacije do ustanka 1941. godine, u: 1941. u istoriji naroda Bosne i Hercegovine, Naučni skup, održan u Drvaru od 7. do 9. oktobra 1971. godine, Veselin Masleša. Morača (1973), P., Problemi rukovođenja ustankom u BiH u 1941. godini, u: 1941. u istoriji naroda Bosne i Hercegovine, Naučni skup, održan u Drvaru od 7. do 9. oktobra 1971. godine, Veselin Masleša. Morača (1990), P., Komunistička partija u periodu prelomnih zbivanja 1943. godine, u: Istorija Saveza komunista Bosne i Hercegovine, knj. I, Institut za istoriju – Oslobođenje, Sarajevo. Mujbegović (1984), V., O prvoj ratnoj godini u okupiranoj Tuzli, u: Tuzla u radničkom pokretu i revoluciji. Knjiga druga. Narodnooslobodilački rat i revolucija: april 1941 – oktobar 1943, Tuzla. Mujezinović (1984), R., Na partijskim vezama, u: Tuzla u radničkom pokretu i revoluciji. Knjiga druga. Narodnooslobodilački rat i revolucija: april 1941 – oktobar 1943, Tuzla. Nikolić, S. – Lazarević, Đ. (1984), Djelovanje KPJ u Tuzli april 1941 – oktobar 1943, u: Tuzla u radničkom pokretu i revoluciji. Knjiga druga. Narodnooslobodilački rat i revolucija: april 1941 – oktobar 1943, Tuzla. Obrdalj (1997), T., „Kolona duga više od 70 kilometara“, u: Međunarodni znanstveni skup: „Bleiburg 1945.-1995.“, Zagreb, 12.-13. V. 1995., Hrvatska matica iseljenika, Zagreb. Pandža (1984), L., Partijska aktivnost u Tuzli, u: Tuzla u radničkom pokretu i revoluciji. Knjiga druga. Narodnooslobodilački rat i revolucija: april 1941 – oktobar 1943, Tuzla. Pejić (1984), Š., Husinska partizanska četa, u: Tuzla u radničkom pokretu i revoluciji. Knjiga druga. Narodnooslobodilački rat i revolucija: april 1941 – oktobar 1943, Tuzla. Peleš (1984), M., Djelovanje SKOJ-a u Tuzli april 1941 – oktobar 1943, u: Tuzla u radničkom pokretu i revoluciji. Knjiga druga. Narodnooslobodilački rat i revolucija: april 1941 – oktobar 1943, Tuzla. Peleš (1984.a), M., Veliki strah, u: Tuzla u radničkom pokretu i revoluciji. Knjiga druga. Narodnooslobodilački rat i revolucija: april 1941 – oktobar 1943, Tuzla. Perica (2003), V., Uloga crkava u konstrukciji državotvornih mitova Hrvatske i Srbije, u: Historijski mitovi na Balkanu. Posebna izdanja, knj. 1, Institut za istoriju u Sarajevu, Sarajevo. Perica (2010), V., Sumrak panslavenskih mitova, u: Suočavanje sa prošlošću – put ka budućnosti: istorija Jugoslavije 1918-1991, Sremska Kamenica. 202 magazin za političku kulturu i društvena pitanja Perić (1984), V., U punktu NOP-a, ustaškom zatvoru i logoru, u: Tuzla u radničkom pokretu i revoluciji. Knjiga druga. Narodnooslobodilački rat i revolucija: april 1941 – oktobar 1943, Tuzla. Perić (1995), I., Hrvatska u vrijeme Drugoga svjetskoga rata, u: Spomenica povodom 50-te obljetnice Bleiburga i Križnog puta 1945. – 1995. Glavni urednik dr. Mirko Valentić, Quo Vadis, Zagreb. Pilić, S. – Matković, B. (2012), Bitka za Odžak: Rat je završio dvadeset dana kasnije, Bosna franciscana, 37, Sarajevo. Piljević (1973), Đ., Hercegovina 1941. godine, u: 1941. u istoriji naroda Bosne i Hercegovine, Naučni skup, održan u Drvaru od 7. do 9. oktobra 1971. godine, Veselin Masleša. Radojević (2010) M., Josip Broz Tito i koreni jugoslovenske federacije, u: Suočavanje sa prošlošću – put ka budućnosti: istorija Jugoslavije 1918-1991, Sremska Kamenica. Redžić (1973), E., Političko jedinstvo naroda Bosne i Hercegovine u svjetlu ustanka 1941., u: 1941. u istoriji naroda Bosne i Hercegovine, Naučni skup, održan u Drvaru od 7. do 9. oktobra 1971. godine, Veselin Masleša. Redžić (1998), E., Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu, OKO, Sarajevo. Redžić (2007), E., ZAVNOBiH – nedovršena istorija Bosne i Hercegovine, u: Bosna i Hercegovina prije i nakon ZAVNOBiH-a, ANU BiH, Posebna izdanja, knjiga CXXIV, Odjeljenje društvenih nauka, knjiga 37, Sarajevo. Rendić-Miočević (1996), I., Zlo velike jetre. Povijest i nepovijest Crnogoraca, Hrvata, Muslimana i Srba, Književni krug, Split. Rendić-Miočević (2000), I., Etnopsihologijski okvir hrvatske i srpske nacije, u: Migracijske teme – časopis za istraživanje migracija i narodnosti, godina 16, 1-2, Zagreb. Rendić-Miočević (2000.a), I., U potrazi za hrvatskom kolijevkom, Književni krug, Split. Rendić Miočević (2001), I., Freud i znanost o povijesti danas, Časopis za suvremenu povijest, 33, br. 1, Hrvatski institut za povijest, Zagreb. Sarajlić (1973), A., Otpor u okupiranoj Tuzli 1941. godine, u: 1941. u istoriji naroda Bosne i Hercegovine, Naučni skup, održan u Drvaru od 7. do 9. oktobra 1971. godine, Veselin Masleša. Slipac (1997), S., Moj Križni put, u: Međunarodni znanstveni skup: „Bleiburg 1945.-1995.“, Zagreb, 12.-13. V. 1995., Hrvatska matica iseljenika, Zagreb. Smit (2010), D. A., Nacionalni identitet, Biblioteka XX vek, Beograd. Naslov originala: Anthony D. Smith, National Identity, Penguin Books, 1991. Spomenica Bleiburg 1945-1995. Spomenica povodom 50te obljetnice Bleiburga i Križnog puta 1945. – 1995. Glavni urednik dr. Mirko Valentić, Quo Vadis, Zagreb. Stančić (2002), S., Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeću, Barbat, Zagreb. Tekstom na knjigu Steindorff (2006), L., Povijest Hrvatske od srednjeg vijeka do danas, Naklada Jesenski i Turk – Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb. Izvornik: Ludwig Steindorff, Kroatien. Wom Mittelalter bis zur Gegenwart, Verlag Friedrich Pustet, Regensburg, 2001. Šarac, I. (2012), Kultura selektivnog sjećanja. Hrvati Hercegovine i Nezavisna Država Hrvatska. Od proklamacije NDH do talijanske reokupacije (travanj-rujan 1941.), Crkva na kamenu, Mostar. Štorh (1984), R., Aktiv SKOJ-a u Srpskoj varoši, u: Tuzla u radničkom pokretu i revoluciji. Knjiga druga. Narodnooslobodilački rat i revolucija: april 1941 – oktobar 1943, Tuzla. Tko je tko u NDH (1997), Hrvatska 1941. – 1945., Minerva, Zagreb. Tolstoy (1997), N., Blajburški pokolj, u: Međunarodni znanstveni skup: „Bleiburg 1945.-1995.“, Zagreb, 12.-13. V. 1995., Hrvatska matica iseljenika, Zagreb. Tomić, A. – Pejić, Š. (1984), Izdaja Andrije Kruškovskog, u: Tuzla u radničkom pokretu i revoluciji. Knjiga druga. Narodnooslobodilački rat i revolucija: april 1941 – oktobar 1943, Tuzla. Tomasevich (2010), J., Rat i revolucija u Jugoslaviji 19411945. Okupacija i kolaboracija, Europapress holding – Novi Liber, Zagreb. Naslov izvornika: War and Revolution in Jugoslavia 1941-1945. Occupation and Collaboration. Vikić (1984), L., Rat mi je uzeo voljenog brata, u: Tuzla u radničkom pokretu i revoluciji. Knjiga druga. Narodnooslobodilački rat i revolucija: april 1941 – oktobar 1943, Tuzla. Vučić (1995), P., Proslov. Politički zemljopis hrvatskih zemalja. Geopolitička studija, Consilium, Zagreb. Zajec (1997), M., „U jami nas je ostalo osamnaest živih“, u: Međunarodni znanstveni skup: „Bleiburg 1945.-1995.“, Zagreb, 12.-13. V. 1995., Hrvatska matica iseljenika, Zagreb. Zakonik kanonskoga prava (1988), Glas koncila, Zagreb. Zekić, M. – Tihić, E. (1984), Oslobođenje i odbrana Tuzle, u: Tuzla u radničkom pokretu i revoluciji. Knjiga druga. Narodnooslobodilački rat i revolucija: april 1941 – oktobar 1943, Tuzla. Žerjavić (1997), V., Demografski i ratni gubitci Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću, u: Međunarodni znanstveni skup: „Bleiburg 1945.-1995.“, Zagreb, 12.-13. V. 1995., Hrvatska matica iseljenika, Zagreb. status, broj 16, ljeto 2013. 203 Tekstom na knjigu Retrogradni prilozi bošnjačkoj etnogenezi Predslavenski korijeni ÜBER ALLES Iz navedenih knjiga multidisciplinarna istraživača akademika Ibrahima Pašića ništa se objektivnoga, verificiranoga i znanstvenoga nije moglo iščitati. Samo predslavenska i neslavenska magla, u koju je pisac srljao brže nego Radićeve guske. U antislavenskom raspoloženju, pun predrasuda o urotama i falsifikatima, pokušao je biti arbiter ethnogenesis Bosnensium, ali per negationem, u prvom redu svojih susjeda Hrvata i Srba. Trebalo je a priori prikazati da se u Bošnjacima nalazi stariji etnički kod, da u njima teče neslavenska ilirsko-gotsko-tračka krv, a da su drugi narodi u Hercegovini i Bosni slavenski dotepenci Radoslav Dodig Ibrahim Pašić: Predslavenski korijeni Bošnjaka, knjiga I: Od planine Romanije do istočnih granica rimske provincije Dalmacije, Mostar, 2008., 727 str. Predslavenski korijeni Bošnjaka, knjiga II: Mile i Moštre – Ilirsko-gotski korijeni bosanske vladarske dinastije, stećaka i crkve bosanske, Sarajevo, 2009., 674 str. Predslavenski korijeni Bošnjaka, knjiga III: Tračko ime Bosna i Tračani u Bosni, Sarajevo, 2012., 466 str. P isanje prikaza spomenutih naslova predstavljalo je umni, tjelesni i financijski napor. Trebalo je u glavi svladati silne prepreke protiv gomile pisana materijala koji ab ovo nema znanstvenu vrijednost jer niječe sve što je u proteklih dvadeset stoljeća napisano o balkanskim prostorima s povijesnoga, arheološkoga, filološkoga i etnološkoga stajališta. Tri knjižu- 204 magazin za političku kulturu i društvena pitanja rine s ukupno 1.867 stranica i 3,22 kg težine nije lako listati i prevrtati. Uložio sam u njih 300,00 konvertibilnih maraka, s namjerom da ih uskoro deponiram u tamni dio podruma, s osjećajem da moji potomci za tri-četiri desetljeća za njih neće moći dobiti ni deset eura (ili koje druge valute). Olovna vremena u zemlji Bosni i Hercegovini – zatvaraju se muzeji, galerije, arhivi i instituti, niču privatni fakulteti, univerziteti i akademije, nema potpore ni poticaja ozbiljnim znanstvenim i kulturnim projektima, pa ipak samozvani istraživači, prognozeri, multi-kulti marketari, proroci i poroci paradiraju intelektualno scenom na kojoj je odavno otupjela kritična masa. Ibrahim Pašić iz Rakitnice sebe predstavlja kao istraživača čiji rad karakteriziraju „multidisciplinarna istraživanja zasnovana na klasičnom historijskom, arheološkom, etnološkom, politološkom, lingvističkom i onomastičkom metodu“ (navod na vanjskoj korici njegove prve knjige). Na Tekstom na knjigu korici treće u modro ofarbane knjige piše da je akademik i da „u bošnjačkoj historiografiji nema prethodnika“. Unatoč strahu od akademskih visina latio sam se pera ponajviše što su se vijesti o njegovim knjigama i „otkrićima“ valjali po tiskovinama i bljeskali po elektronskim medijima, a da se nitko nije oglasio ni slovom pohvale ili pokude.1 Smatram da je muk o Pašićevim predslavenskim sizifovskim traganjima manjim dijelom posljedica opće društvene apatije, ali većim dijelom neupućenosti u vrlo složenu materiju etnogenetskih procesa, što je vidljivo iz znanstvene i stručne bh. humanističke publicistike, gdje prevladavaju često jalove rasprave i besprizorna otkrića. Ilirski imaginarij U uvodu svoje prve knjige auktor nastupa s kritično-političkoga stajališta, kada tvrdi da se u BiH profilirala „svojevrsna obrazovna mafija i novi znanstveni soj“, koji nije prihvatio njegovu disertaciju (koja je pretočena kasnije u knjigu), već je svoju doktorsku temu o predslavenskim bošnjačkim korijenima obranio u Prištini. Na kraju uvodnika veli „da zemlja Bosna, bosanski čovjek, njegovi hidronimi, oronimi, ojkonimi, zoonimi, povijesni antroponimi, bošnjački običaji itd. znatnim dijelom imaju predslavenske i uglavnom ilirske korijene“ (str. 17.). Iz poglavlja „Pristup temi“ zanimljivo je izdvojiti pohvalu knjizi Muhameda Filipovića Historija bosanske duhovnosti. Duhovni život Ilira i srednjevjekovne Bosne.2 Riječ je o promašenoj umotvorini koja je, koliko mi je poznato, ovdje prvi put jaranski citirana, vjerojatno i posljednji.3 Ne vidim čemu služi piščeva primjedba da Ciceronove poslovice Sua cuique civitati religio est4 nema ni u jednoj zbirci latinskih poslovica iz Zagreba i Beograda, kada je svatko može pronaći u knjizi J. Marevića, Latinski zauvijek, V. Gorica, 2002., 600. Drugu i treću glavu knjige (43-124) najbolje je preskočiti jer u njima piše o nebulozama koje samozvano krsti kao „politički motivirane falsifikate“. Prije nego što sam počeo listati sljedeća poglavlja, u kojima se pisac bavi predilirskim, ilirskim, grčkim i latinskim nazivima na području rodnoga Glasinca (visoravan istočno od Sarajeva, s gradom Sokocem i Glasinačkim poljem), zavirio sam u literaturu na kraju knjige. Ona odaje profil i identitet svakoga stručnjaka. Ako je Ibrahim Pašić napisao da u svojemu radu, između ostalih, koristi arheološke, lingvističke i onomastičke metode, očekivali bismo relevantna i suvremena djela iz tih znanstvenih disciplina. Iz arheologije nema 1 Pisac ovih redaka davno je reagirao na Pašićevu knjižicu „Kulin i Prijezda – dva imena ilirskog porijekla u vladarskoj dinastiji srednjovjekovne Bosne“ jednim novinskim člankom „Bosanski Iliri, jašta“, Slobodna Dalmacija, 19. 11. 2006., 10., kao i osvrtom „Besni Besi u Bosni“ na Pašićevu knjigu „Tračko ime Bosna“, portal poskok.info od 26. 2. 2013. (http://poskok.info/ wp/?p=38557). 2 U izvorniku Filipovićeve knjige piše „srednjevjekovne“ što Pašić ne vidi i piše „srednjovjekovne“. ni jedne monografije Hrvatskoga arheološkoga društva (do 2010. objavljena su 24 naslova), u kojima su sumirani rezultati najnovijih istraživanja sa znanstvenih skupova, na kojima su sudjelovali i vodeći bosansko-hercegovački arheolozi – A. Benac, B. Čović, I. Bojanovski, Đ. Basler, V. Paškvalin i dr. Nigdje rada ili monografije akademika N. Cambija5, numizmatičara I. Mirnika, Ž. Deme, P. Kosa6 i dr. Nema visokih uzleta u znanost tko ne koristi neiscrpno vrelo sveukupnih klasičnih znanja – Pauly’s Real-Encyclopädie der classischen Altertumswissenschaft, Metzler Verlag, Stuttgart (od 1893. do 1980. objavljena 24 sveska, 16 dodatnih svezaka i indeks na kraju, skraćeno RE, PRE ili PWRE), a za početnike korisna je i znatno skraćena inačica.7 Kako se baviti toponimijom i antroponimijom kada vrlo rijetko (ili nikako) susrećemo radove iz relevantnih i nezaobilaznih strukovnih časopisa – Onomastica Jugoslavica (13 godišta do 1989.), Folia onomastica Croatica (FOC, 20 brojeva do 2011.), Filologija, HAZU (59 svezaka do 2012.), Onomatološki prilozi, SANU (21 broj do 2011.), da nabrojimo samo odabrane? Glavni oslonac u fonetskim tumačenjima piscu je gramatika B. Jurišića Nacrt hrvatske slovnice, I, Zagreb, 1944. (istina, postoji i pretisak, i to u dvama svescima iz 1992.), za koju je rečeno „da je zastarjela i teorijski prevladana“.8 Gdje su gramatike S. Ivšića,9 S. Babića,10 I. Popovića,11 G. Holzera,12 ili suvremeni lingvistički priručnici?13 Među rječnicima arhaičnost, pauperizacija i stručni propuh. Koliko vidim, samo dva etimološka rječnika – P. Skoka i E. Çabeja?! Kako se praviti etimolog a ne služiti se još dobrim rječnikom F. Miklošića,14 a da ne govorimo etimološkim rječnicima J. Pokornyja,15 A. Ernouta & A. Meilleta,16 P. Chantrainea,17 V. Orela,18 T. Papahagija,19 ili najnovijima R. Derksena20 i R. Matasovića?21 Za one kojima ne prijaju strani i klasični jezici ostaje A. 5 Antika, Zagreb, 200 6 Leksikon antičke numizmatike, Zagreb, 1998. 7 Der Kleine Pauly, Deutscher Taschenbuch Verlag, München, I-V, 1979. 8 R. Matasović, Poredbeno povijesna gramatika hrvatskoga jezika, Zagreb, 2007. 9 Slavenska poredbena gramatika, Zagreb, 1970. 10 Tvorba riječi u hrvatskom književnom jeziku, Zagreb, 1991. 11 Geschichte der serbokroatischen Sprache, Wiesbaden, 1960. 12 Historische Grammatik des Kroatischen, Frankfurt a/Main, 2007. 13 R. Matasović, Uvod u poredbenu lingvistiku, Zagreb, 2001; M. Kapović, Uvod u indoeuropsku lingvistiku, Zagreb, 2008. 14 Franz von Miklosich, Etymologisches Wörterbuch der slavischen Sprachen, Wien, 1886. (pretisak, Amsterdam, 1970.). 15 Indogermanisches etymologisches Wörterbuch (IEW), Bern, I-II, 1969. 16 Dictionnaire étymologique de la langue latine, Paris, 2001. 17 Dictionnaire étymologique de la langue grecque, Paris, 1999. 18 Albanian Etymological Dictionary, Leiden – Boston – Köln 1998. 3 Vidjeti prikaz R. Dodiga Patareni i partizani, Hrvatska misao, XI/4, Sarajevo, 2007., 213-236. 19 Dicţionarul dialectului aromân, II. ed., Bucureşti 1974. 4 Usput zamjenicu cuique piše pogrešno cuiqve. 21 Etymological dictionary of Proto-Celtic, Leiden, 2009. 20 Etymological Dictionary of the Slavic Inherited Lexicon, Leiden, 2008. status, broj 16, ljeto 2013. 205 Tekstom na knjigu Gluhak,22 M. Snoj23 i novopokrenuti srpski rječnik.24 Iako I. Pašić bježi od slavenskoga kao vrag od križa, tko sebe smatra ozbiljnim onomastičarem mora posegnuti za sveslavenskim etimološkim rječnikom Этимологический словарь славянских языков: Праславянский лексический фонд, ред. Олег Н. Трубачев, Mосква 1974.-(ЭССЯ). Do 2013. objelodanjemo je 38 svezaka. Istina, u dvjema bilješkama auktor jednom stidljivo navodi rječnik W. Meyer-Lübkea Romanisches etymologisches Wörterbuch (ali s pogrešnim umlautom Romänisches, s. 146, b. 72.), bez kojega nema traganja o romanizmima, kao i rječnik H. Friska, Griechisches etymologisches Wörterbuch, Heidelberg, 1960. (142, b. 41), ali se ne služi njima. Zar nije anakrono koristiti Latinsko-hrvatski rječnik M. Divkovića iz 1900. i Petračićev Gèrčko-hèrvatski rèčnik iz 1875.(?), pored Latinsko-hrvatskoga enciklopedijskoga rječnika, I-II, V. Gorica, 2000. I. Marevića i za grčki H. G. Liddell, R. Scott, A Greek-English Lexicon, Oxford, Clarendon Press, 1996.? Što reći za nepoznavanje rječnika nezaobilazna za srednjovjekovne dokumente, koje auktor neprestano navodi: Lexicon Latinitatis medii aevi Iugoslaviae, ed. M. Kostrenčić Fasc. I-VII, Zagrabiae, MCMLXIXMCMLXXVIII.? Dodajmo ovom zamorno-sažetom popisu piščevih promašaja zaobilaženje dvaju kapitalnih djela romanistike: H. Mihăescu, La romanité dans le sud-est de l’Europe, Bucureşti, 1993. i Ž. Muljačić, Das dalmatische: Studien zu einer untergegangenen Sprache, Böhlau, 2000., kao i edukativan članak P. Tekavčića, O kriterijima stratifikacije i regionalne diferencijacije jugoslavenskog romanstva u svjetlu toponomastike, Onomastica Jugoslavica 6, Zagreb, 1976., 35-56. Središnji dio knjige (str. 125-385) u pet poglavlja bavi se podrijetlom glasinačkih naziva predilirskoga, ilirskoga, grčkoga, latinskoga i gotskoga podrijetla. Auktor je uvjeren da je pronašao više od stotinu naziva (ima ih svakojakih – sela, zaseoka, polja, brda, njiva, potoka, izvora, pa čak lokava i bunara), od kojih je ponajviše latinskih (48) i ilirskih (47), s nešto sitneži predilirskih (7), grčkih (9) i gotskih (5). Nisu zaboravljeni ni nazivi za krave, konje, volove i pse (431-446), u kojima se traže predslavenski jezični korijeni. Bilo bi zamorno ocjenjivati pojedinačno Pašićev onomastički repertoar, jer se radi o promašaju do promašaja koji s ozbiljnom toponimijom i antroponimijom nema puno veze. Prvo pisac uglavnom nabada korijene riječi i traži im suzvučan slog, zanemarujući sufikse, semantiku i morfologiju riječi, bez sinkronijske i dijakronijske raščlambe, krpareći tu i tamo fonetske promjene, ali bez jasnih kriterija. Gotovo svi navedeni toponimi imaju slavenske sufikse (-ac, -ač, -an, -ava, -aša, -ci, -eta, -ica, -ići, -in, -ik, -ovo, -sko, -ulja i dr.), kao da su se Slaveni dogovorili s domorocima – Vama prvi dio riječi, nama što ostane. Što znači višestoljetni jezični hijat između predslavenskih žitelja i slavenskih doseljenika, što s Glasinca 22 Hrvatski etimološki rječnik, Zagreb, 1993. (Gluhak, HER) nema niti jedne pisane potvrde nekoga toponima prije 13. st., što iz ilirskoga jezika zasigurno znamo samo dvije-tri glose (o predilirskome da ne govorimo), to puno ne zabrinjava Pašića? S druge strane ne navodi zemljopisni opseg ilirskoga jezika, jer u Bosni i Hercegovini trebamo razlikovati barem tri imenska područja: Delmatsko-panonsko, liburnsko-histarsko i ilirsko u užem smislu (Ilyrii proprie dicti), koje se protezalo južno od Neretve, ne zanemarivši i pojedinačne utjecaje keltskoga i možda nepoznatih supstratnih jezika i dijalekata.25 A što je s jezikom posrednikom između doseljene slavenske populacije i autohtonoga stanovništva? Je li primjereno povezivati jezične primjere iz Dalmacije s onima u istočnoj Bosni? Naravno da nije, jer se i danas, recimo, brački čakavski dijalekt znatno razlikuje od ijekavskoštakavskoga govora istočne Bosne,26 fonetske promjene mogu varirati i u jednoj mikroregiji. Tko tvrdi da se romansko početno „a“ mijenja u „o“ (Salona>Solin, Narona>Norin),27 može uvidjeti na primjeru vulgarnolatinskoga Monte(m) acutu(m), Oštro Brdo, da jednom imamo o>o: Motokit (Hvar), drugi put o>a Matokit (Vrgorac), treći put on>on Montokuc (Mljet), ali i o>u Mutogras, Split, od Monte(m) grassu(m), Debelo Brdo.28 Da bi se pokušalo etimologizirati treba prije svega opisati jezičnu situaciju na analiziranu području. Premda je Dž. Jahić potpisan kao recenzent Pašićeve knjige, on u popisu literature ne navodi njegovu knjigu Ijekavskoštakavski govori istočne Bosne, Bosanskohercegovački dijalektološki zbornik, k. VIII, Sarajevo, 2002. Jahić na priloženu zemljovidu jasno navodi da su njegovi ispitivački punktovi bili u Prači, Sokocu i Rogatici (s. 236), dakle na glasinačkom području. Za razliku od I. Pašića koji samouvjereno tvrdi na temelju stotinjak krivo protumačenih naziva da je „kontinuitet glasinačkog stanovništva historijska činjenica“ (str. 598.),29 Dž. Jahić piše na temelju opsežnih terenskih istraživanja da „dobar dio muslimanskog stanovništva pripada migracionim strujama, prije svega onoj iz Ugarske, Slavonije i Hrvatske“ (o. c., 19.). Pored toga Jahićevi naglasci više glasinačkih toponima (33-35) razlikuju se od Pašićevih (Datelji, Godimilje, Parževići, Batovo, Osovo) što izaziva sumnju u kompetentnost auktora iz Rakitnice. Sapienti sat! Za školski primjer neznalačkoga etimologiziranja izabrat ćemo nekoliko primjera toponima Baltići (138-139), Batovo (140-143), Bradva (153-154), Kotorište (161-169), Pariževići (197-198), Radovan (203-204), Glasinac (252-255), Prača (266-281) i antroponim Kulin (169-178). Prije njihove raščlambe ne mogu odoljeti a ne spomenuti mikrotoponim Bikin bunar u selu Rakitnici (piščev zavičaj!), za koji on nudi duhovito rješenje: Seoski bunar, jer je u pitanju latinsko 25 R. Matasović, Skokove ‘ilirske’ etimologije, FOC 4, Zagreb, 1995, 91. 26 Za Brač vidjeti zorne primjere u P. Šimunović, Rječnik bračkih čakavskih govora, Supetar, 2006. 27 I. Pašić u knjizi, str. 349. 23 Slovenski etimološki slovar, 2. izdanje, Ljubljana, 2003. 28 L. Rocchi, Latinismi e romanismi antichi nelle lingue Slave meridionali, Udine, 1990., 46. 24 Eтимолошки речник српског језика, ур. A. Лома, Београд, I-III, 2003.-2008. 29 Još izrazitije piše na str. 369. da su „na području glasinačke ilirske kulture Bošnjaci isključivo starinačko stanovništvo „. 206 magazin za političku kulturu i društvena pitanja Tekstom na knjigu vicus, selo! Sirota Bika (hipokoristik od Bijela, Bisera ili Dobrina)30 nije ni slutila da će jednoga dana na bunaru učiti latinski. Za glasinačko selo Baltiće (spomen tek 1835.) pisac pretpostavlja da je tračko-ilirska riječ *balta, ravnica, bara (prema Skoku, Kraheu i Mayeru). Koncept Skokove ilirotračke odrednice napušten je kao zastario i neprecizan,31 paniliristička stajališta H. Krahea i A. Mayera također su pretrpjela kritiku.32 Zbog više razloga teorija je naivna i neodrživa, jer je prevelik vremenski raspon od prapovijesti do 19. st. Usto, metatezom bi se razvio oblik *blata (Krahe, o.c. navodi blatea). Riječ je očito o patronimiku (sa standardnim sufiksom –ići). Prema popisu stanovništva iz 1991. Baltići su selo naseljeno isključivo srpskim življem.33 U Makedoniji blizu Štipa nalazi se selo Baltalija, te mnogi lokaliteti: Baltova livada, Baltov dren, Baltov Kičer i dr. O. Ivanova izvodi ih od osobna imena Balta, Balto, tur. sjekira.34 U Hrvatskoj s postoji prezime Baltić u mnogim mjestima: Samobor, Pleternica, Sisak, Glina, Zagreb, Split i dr.35 Postoje i prezime Balta (H. prezimenik, 207.), koje se javlja i u Hercegovini.36 Ovim prezimenom pozabavio se opsežno Velimir Mihajlović.37 Rod Balta zabilježen je u Budimu 1707., Baltić u Boki Kotorskoj 1692., dok se ime Balta javlja u Braničevu 1467. Hrvatsko prezime Balta pokrata je od imena Baltazar,38 dok su srpska prezimena Balta i Baltić vezana za turcizam balta, sjekira,39 sa semantikom poput Tesla, Kundačina i Lopatić. Batovo, kao i Batušnicu, Pašić kuša povezati s legendarnim ustanicima Batonom breučkim i desitijatskim (6-9. po. Kr.). Koje li romantično-utopijske smjelosti?! Puno je srodnih toponima s osnovom Bat-: Batočina, (selo, mjesno ime), Kragujevac; Batoglav, uzvisina, Livno; Batov dol, udolina, Bačka Palanka; Batovac, selo, Kragujevac; Batović, polje, Novigrad; Batovo, udolina, Kladanj; Batin, selo Posušje; Batina, Batinac, Batinci, Batinovac, Batkovići i sl.40 U Makedoniji, u strumičkom kraju, poznati su mikrotoponimi Batevo guvno, Batovata niva i Batovo.41 Batovo je nedvojbeno patronimik prema pokraćenom imenu Bato (od Bratislav, Branimir ili Bratoljub).42 Za jedan rogatički zaselka Bradva pisac je ponudio tumačenje da se radi o ilirskom kognomenu Bradua. Što se tiče nadimka, koji se javlja na više natpisa, on je ponajprije rimski, jer ga nosi više patricija u Italiji, od kojih i konzul A. Annius Bradua, 160. po. Kr.43 Mikrotoponim Bradva zasigurno je nastao od bradva, sjekira, čiji je praslavenski oblik podrijetlom iz balkanskoga gotskoga.44 Tvrdnja da je riječ poznata u južnoslavenskim jezicima tek od 16. st. neznalački je interpretirana. Tada se, naime, javlja prvi pisani spomen, ali kako se radi o praslavenskoj posuđenici, ona je primljena od Gota (ili Germana) prije 6. st. Inače poznati su još dva toponima s nazivom Bradve: u okrugu Zenici i Nikšiću.45 Uz glasinačku gradinu Kotarište (Kotorište) Pašić je zbog jednoga slova stvorio teoriju zavjere – kao da su mnogi istraživači, od Truhelke do Čovića, falsificirali njezin naziv (Kotarište), jer on se svojski zalaže za Kotorište, ne bi li ga strpao u predslavenski leksički fond. Na južnoslavenskom prostoru velik je broj toponima s osnovom kot-, ali s različitim sufiksima: -ar (Kotar, Kotari, Kotarište i sl. 16 primjera), -or (Kotor, Kotorac, Kotorača, Kotorsko i sl. 18 primjera), -ur (Kotur, Koturi, 6 primjera), -nik (Kotnik, 6 primjera), te bez sufiksa (Kot, 16 primjera).46 P. Skok odavno je u svim navedenim nazivima pronašao ie. osnovu *qet-, s prijevojima *qot-/*qat-, koja je dala široko rasprostranjenu slavensku balkansku skupinu riječi, ne samo pastirske terminologije (staja, tor) već i administrativne – okrug, međa.47 Ne igra veliku ulogu je li uz osnovu Kot- sufiks –orište, -arište ili pak –ine. Ovom popisu može se pridodati pomalo zaboravljeni ljubuški oronim Kotarine (čuje se i Obale, tako se zove na mapi JNA, Mostar, 574-3-1, kota 366m), vrlo moćna brončanodobna gradina s trima obrambenim zidovima.48 Dakle, semantički nema razlike između glasinačke gradine Kotarište/Kotorište i ljubuške gradine Kotarine. Isto vrijedi za hrvatska prezimena Kotarac (Solin, Split, Makarska, Kaštela i dr.) i Kotorac (Pakrac, Požega, Varaždin i dr.).49 Glasinačko selo Parževiće pisac zove Pariževići. u „Imeniku naseljenih mesta SFRJ“, Beograd, 1985., pronašli smo naselje Pariževići 30 M. Šimundić, Rječnik osobnih imena, Zagreb, 1988., 477; M. Bosanac, Prosvjetin imenoslov, , Zagreb, 1984., 28. 31 R. Matasović, 1995, 98-99. 32 G. R. Solta, Einführung in die Balkanlinguistik mit besonder Berücksichtigung des Substrats und des Balkanlateinischen, Darmstadt, 1980., 28-29. 33 Stanovništvo Bosne i Hercegovine: Narodnosni sastav po naseljima, Državni zavod Republike Hrvatske, Zagreb, 1995., 221. 34 Mesnite iminja na oblasta po slivot na Bregalnica, Skopje, 1982., 27 (ćirilica). 35 F.
© Copyright 2024 Paperzz
