“Riječ za tebe” listić policijske kapelanije sv. Vida

RIJEČ ZA TEBE
Policijska kapelanija „SVETI VID“
PU primorsko-goranska
Godina: II. (2012.) broj 37.
SADRŽAJ
1. DVADESET I SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU 3-4
2. KOMENTAR EVANĐELJA; DR. MATO ZOVKIĆ
5-6
3. DANI KROZ TJEDAN
7-8
4. ISPOVIJSET KRŠĆANSKE VJERE; VJERUJEM U
DUHA SVETOGA: ČLANAK 9.- »VJERUJEM U
SVETU CRKVU KATOLIČKU«STAVAK 1. CRKVA
U BOŽJEM NAUMU: KKC
9
5. ČUDO ZA DOLAR I 11 CENTI: BRUNO
FERRERO
10-11
6. VELIKI, RADUJTE SE DJECI: PHIL BOSMANS
12
7. SMRT: BLAŽENA MAJKA TEREZIJA
13
8. MEDITACIJA: VODIČ ZA NEBO - SLAVKO VRANJKOVIĆ SACERDOS
14
9. DUHOVITOŠĆU DO DUHOVNOG ZDRAVLJA
15
10. MOLITVA
16
11. KALENDAR DOGAĐANJA 2012.
17
12. KONTAKT
18
DVADESET I SEDMA NEDJELJA KROZ
GODINU 7. LISTOPADA 2012.
U dvadeset i sedmoj nedjelji kroz godinu slijedeća su čitanja iz SVETOG PISMA U SLAVLJENJU EUHARISTIJE: PRVO ČITANJE: ČITANJE KNJIGE POSTANKA(Post 2, 18‐24),PSALAM (Ps 128, 1‐6), DRUGO ČITANJE: ČITANJE POSLANICE HEBREJIMA (Heb 2, 9‐11), SREDIŠNJE ČITANJE: navještaj iz EVANĐELJA PO MARKU (Mk 10, 2‐16). PRVO ČITANJE Post 2, 18-24
ČITANJE KNJIGE POSTANKA
Reče Gospodin, Bog: »Nije dobro da čovjek bude sam! Načinit ću mu pomoć kao sto je on.« Tada Gospodin, Bog, oblikova od zemlje sve životinje poljske i sve ptice nebeske i privede ih čovjeku da vidi kako ce koju nazvati, pa kako koje stvorenje čovjek prozove, da mu tako bude ime. Čovjek nadjene imena svoj stoci, svim pticama nebeskim i životinjama poljskim. No čovjeku se ne nađe pomoć kao sto je on. Tada Gospodin, Bog, pusti tvrd san na čovjeka te on zaspa pa mu izvadi jedno rebro, a mjesto zatvori mesom. Od rebra sto ga je uzeo čovjeku napravi Gospodin, Bog, ženu pa je dovede čovjeku. Nato čovjek reče: »Odjednom, evo kosti od mojih kosti, mesa od mesa mojega! Ženom neka se zove, od čovjeka kad je uzeta!« Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza ženu svoju i dvoje njih bit ce jedno tijelo. OTPJEVNI PSALAM Ps 128,1-6
Pripjev: Blagoslovio nas Bog sve dane života našega! Blago svakome koji se boji Gospodina, koji njegovim hodi stazama! Plod ruku svojih ti ćeš uživati, blago tebi, dobro ce ti biti. Žena ce ti biti kao plodna loza u odajama tvoje kuće; sinovi tvoji ko mladice masline oko stola tvojega. Eto, tako ce biti blagoslovljen čovjek koji se boji Gospodina! Blagoslovio te Gospodin sa Siona, uživao sreću Jeruzalema sve dane života svojega! Vidio djecu svojih sinova, mir nad Izraelom! DRUGO ČITANJE Heb 2, 9-11
ČITANJE POSLANICE HEBREJIMA
Braćo: Njega, za malo manjeg od anđeli, Isusa, vidimo zbog pretrpljene smrti slavom i časti ovjenčana da milošću Božjom bude svakome na korist sto je on smrt okusio. Dolikovalo je doista da Onaj radi kojega je sve i po kojemu je sve ‐ kako bi mnoge sinove priveo k slavi ‐ po patnjama do savršenstva dovede početnika njihova spasenja. Ta i posvetitelj i posvećeni ‐ svi su od jednoga! Zato se on i ne stidi zvati ih braćom. EVANĐELJE Mk 10, 2-16
ČITANJE SVETOG EVANĐELJA PO MARKU:
U ono vrijeme: Pristupe farizeji k Isusu pa ga upitaše: »]e li mužu dopušteno otpustiti ženu?« On im odgovori: »Što vam zapovjedi Mojsije?« Oni rekoše: »Mojsije je dopustio napisati otpusno pismo i ‐ otpustiti.« A Isus će im: »Zbog okorjelosti srca vašega napisa vam on tu zapovijed. Od početka stvorenja muško i žensko stvori ih. Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo. Tako vise nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!« U kući su ga učenici ponovno o tome ispitivali. I reče im: »Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub. I ako žena napusti svoga muza pa se uda za drugoga, čini preljub.« Donosili mu dječicu da ih se dotakne, a učenici im branili. Opazivši to, Isus se ozlovolji i reče im: »Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje! Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće uči.« Nato ih zagrli pa ih blagoslivljaše polažući na njih ruke. KOMENTAR EVANĐELJA Što Bog združi, neka čovjek ne rastavlja (Mk 10, 2‐16) "Iskušenje", koje farizeji postavljaju Isusu sastoji se u kontroli Isusove nauke. Oni su već prije morali čuti da Isus uči nerastavljivost vjerničkog braka. A na temelju Pnz 24, 1 smatrali su da je razvod dopušten. Jedino su se razilazili obzirom na dostatnost razloga za razvod. Oni pitaju samo, da li muž smije otpustiti ženu, jer tako glasi slovo Zakona. Žena nije imala šansu napustiti muža što je npr. prema njoj grub. Isus pokazuje da zna za Mojsijevu odredbu iz Pnz, ali se osjeća ovlaštenim da dopuni Mojsija jer zna Božji plan o ljudskom braku. "Okorjelost srca" je proročki izraz kojim su proroci sa zvanjem predbacivali svojim sunarodnjacima manjak spremnosti na obraćenje i vršenje savezničkih obaveza prema Bogu. Isus je u svojoj nastupnoj propovijedi pozvao sve na obraćenje radi nastupa kraljevstva Božjega (usp. Mk 1, 14‐15). Sada na to podsjeća: u vremenu novog nastupa milosne Božje vladavine, vjernici trebaju s više hrabrosti i odlučnosti obdržavati Božje odredbe. Isus u svom odgovoru sastavlja oba izvještaja Postanka o stvaranju ljudskog para: prema prvom muškarac i žena su slika Božja, slika Boga saveznika zato što su sposobni i zaduženi biti u relaciji, obdržavati međusobnu savezničku vjernost. Prema drugom, muškarac ostavlja roditelje i sa svojom partnerkom savija novo bračno i obiteljsko gnijezdo. Postaje s njome "jedno tijelo" u smislu trajne životne zajednice. U izreci: "Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!" vidi se Isusovo uvjerenje da se vjernici po providnosti Božjoj združuju u bračnu zajednicu. Iako su dvoje mladih često rasli daleko jedno od drugog, činjenica da su se upoznali, zavoljeli i slobodno odlučili sklopiti brak, za Isusa nije tek igra slučaja nego dar providnosti Božje. Bog ih osposobljava i zadužuje da se jednom drugom doživotno poklone i da ustraju u bračnom zajedništvu. Isus će brak vjernika uzdići na dostojanstvo sakramenta, to jest učiniti ga znakom i sredstvom milosne nazočnosti Božje. Ženidba kao sakrament nije samo obred sklapanja braka nego međusobno darivanje i prihvaćanje bračnih partnera, a to darivanje i prihvaćanje znak je Božje dobrote uprisutnjene u dobroti, ljubavi i vjernosti partnera i partnerke. Učenici u kući traže razjašnjenje Isusove odredbe o nerastavljivosti braka s nadom da će Isus malo popustiti. On ne popušta nego prema Markovu uvjerenju veže i žene vjernice da ne napuštaju bračnog partnera. Izreci o nerastavljivosti vjerničkog braka Marko odmah dodaje zgodu o Isusu i djeci. Apostoli su tom zgodom podlegli uvjerenju rabina da djeca ne mogu vršiti obaveze Zakona i zato im rabini ne trebaju poklanjati nikakvu pažnju. Isus se "ozlovolji", a točnije bi bilo reći da se razljutio. To je Markov Isus koji se zna i ljutiti a ipak je Mesija i ljubljeni Sin Očev. U izrazu: "Ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje" preporuka je da i odrasli budu svjesni svojih granica poput djece koja znaju da ne mogu vlastitom snagom postići sve što im je za život potrebno. Spremno i zahvalno prihvaćaju ono što stariji za njih čine. Za razliku od farizeja, koji su učili da se kraljevstvo Božje može zaslužiti djelima Zakona, Isus uči da je kraljevstvo nezasluženi Božji dar koji čovjek može ponizno primiti, ali nikako zaslužiti. Sakramentalna ženidba te ustrajnost u vjerničkom braku također je Božji dar koji partneri trebaju ponizno moliti i zahvalno čuvati. Izraz "ne priječite im" bio je Crkvi trećeg i kasnijih stoljeća poticaj da počne krštavati djecu vjernika i prije nego oni mognu osobnom vjerom ispovijedati ono što Crkva ispovijeda. Radi se o krštavanju vjerničke djece koja s obiteljskim odgojem upijaju i vjeru roditelja te kroz godine školovanja trebaju rasti u vjeri kao što rastu u profanom znanju i ljudskoj svijesti. Isus na kraju zagrli djecu, što Matej uopće ne spominje, jer on voli Isusa prikazivati kao novoga Mojsija. Polaganje ruku je molitva za malene i izručivanje djece Božjoj zaštiti. Tu djecu morale su donijeti majke ili starija braća i sestre. Djeca dolaze k Isusu zalaganjem starijih koji ih ne samo daju krstiti u vjeri Crkve nego i odgajaju u toj vjeri. Molimo u današnjoj misi za sve ljude u braku i obitelji: da jedni drugima budu znak i sredstvo Božje savezničke vjernosti i ljubavi. DR. MATO ZOVKIĆ
Preuzeto iz knjige: MARKOVO I IVANOVO EVANĐELJE U NAŠOJ MISI: Biblijski komentar misnih čitanja u godini B DANI KROZ TJEDAN
PONEDJELJAK 8. LISTOPADA 2012. SVETI STARAC ŠIMUN Kad su Marija i Josip donijeli Isusa u hram, da izvrše sve što je nakon rođenja prvorođenca propisivao Mojsijev zakon, došao im je ususret časni starina, jedan od onih ljudi koji su bili puni Božjega duha a koje nazivahu i prorocima. Zvao se Šimun, a sv. Luka piše da je bio pravedan, bogobojazan te da su mu sve misli bile upravljene prema otkupljenju Izraela. Tom je svetom starcu Duh Sveti objavio da neće umrijeti dok ne vidi obećanoga Mesiju. Voden Duhom, došao je u hram baš kad su ondje bili Isusovi roditelji s malim Isusom na rukama. Sav sretan, Šimun je uzeo u naručaj Božansko Djetešce te u njemu pozdravio onoga koji će donijeti spasenje svima narodima, koji će biti "svjetlo na prosvjetljenje naroda i na slavu Izraela". Na žalost, sveti je starac predvidio da će on biti i znak osporavanja, onaj kome će se protiviti i koji će morati umrijeti, ali smrću što će biti otkupiteljska. Tužno proroštvo pogodit će i Isusovu Majku: "I tvoju će dušu probosti mač." Čitav je taj susret majstorski opisao sv. Luka u glavi II., 22‐35. Starac je Šimun u toj svečanoj i izuzetnoj zgodi izrekao svoj himan: "Sad možeš, Gospodine, otpustiti slugu svojega da, prema riječi tvojoj, ide u miru.. Ta je pjesma hvale duboko ušla u kršćansku svijest, a sve tamo od V. stoljeća moli se svaki dan u Povečerju. Egzeget Lagrange kaže da u Šimunovu himnu ima nešto od melankolije oproštajnoga zbogom. Starac je Šimun blagoslovio Mariju i Josipa ‐ a kako misli bibličar otac Vaccari ‐ ne zato što bi bio svećenik, već što je zbog svoje starosti i svetosti bio poštivan od sviju. Njegov blagoslov u ljudskim je očima značio odlikovanje. Ljudi uvijek žele da ih blagoslovi sveta osoba. Sveti starac Šimun veoma je vezan uz grad Zadar, kome je zaštitnik, a gdje se nalazi i njegova crkva i raka. Držeći se knjižice što ju je o zadarskom zaštitniku priredio Milivoj Bolobanić, navedimo nešto o njegovu kultu u gradu Zadru. Povijest nam svjedoči da su istočno‐rimski carevi, koji su stolovali u Carigradu, sve tamo od IV. stoljeća skupljali ne samo glasovita vrijedna umjetnička djela, već istim marom i relikvije svetaca kako bi na taj način mogli stati uz bok s prvim Rimom. Tako je i tijelo sv. Šimuna bilo iz Palestine preneseno u Carigrad. Istočno‐rimski car Justin II. dao je god. 570. u Carigradu sagraditi crkvu za te časne relikvije. Jedan sačuvani dokument svjedoči da su god. 1200. Danijel i Antonije Novgorodski vidjeli u Carigradu Šimunov grob. To dokazuje da su relikvije sv. Šimuna do XIII. stoljeća bile još u Carigradu. Prema jednom gotičkom natpisu u raki sv. Šimuna može se s velikom vjerojatnošću zaključiti da je svečevo tijelo iz Carigrada bilo preneseno u Zadar godine 1203. Sačuvana predaja govori da je za vrijeme križarskih vojni neki križar, po svoj prilici mletački plemić, vraćajući se lađom iz Sirije u svoj grad, nosio tijelo sv. Šimuna. U blizini Zadra zahvatila ga je velika oluja. Lađa je bila teško oštećena pa nije bilo moguće nastaviti put u Mletke. Putnik je morao ostati u Zadru. Dok se u gradu popravljala njegova lađa, on se razbolio i sklonio u svratište pustinjaka na dnu zadarske luke. Tu se danas nalazi župna crkva Sv. Ivana. Da pustinjaci ne bi saznali za Svečevo tijelo, on im je rekao da je to tijelo njegova pokojnoga brata koje sa sobom nosi kući. Do odlaska iz Zadra dade ga zakopati na obližnjem groblju. Međutim, njegovo se zdravstveno stanje pogoršalo. I kad je vidio da mu nema lijeka rekao je redovnicima da po njegovoj smrti pregledaju sve njegove dokumente pa će naći nešto veoma zanimljivo. I doista, oko vrata preminuloga nađoše bilješku o moćima sv. Šimuna koje bijaše sa sobom donio. Redovnici odmah u ranu zoru počeše otkopavati Svečevo tijelo. K tome, iste noći čudnovatim viđenjem bijahu upozorena tri gradska rektora, svaki napose, da se u spomenutom groblju otkopava tijelo velikoga sveca. Rano ujutro nađoše se sva trojica na licu mjesta pa jedan drugome priopćiše što su u viđenju bili saznali. Tada im redovnici otkriše kako su i oni saznali da je na njihovu groblju ukopano tijelo Sveca. Ubrzo za sve to sazna čitav grad i otad započe u Zadru javno štovanje sv. Šimuna Pravednika. Zadrani su mu kasnije podigli lijepu crkvu uresivši je raznim umjetninama i dragocjenostima. Na najuzvišenijem mjestu u tome, svetištu, iznad glavnog oltara, dva velika barokna anđela od bronce nose na rukama srebrnu raku sv. Šimuna. Ti su anđeli saliveni od zaplijenjenih turskih topova 1648. godine. U početku je svečevo tijelo bilo položeno u kamenom sarkofagu, koji se danas nalazi na podnožju glavnoga oltara, a datira iz XIII. stoljeća. UTORAK – SUBOTA 9 ‐ 13. LISTOPADA 2012. Želimo li uistinu voljeti, moramo naučiti opraštati. Bl. Majka Terezija ISPOVIJSET KRŠĆANSKE VJERE; VJERUJEM U DUHA SVETOGA ČLANAK 9.‐ »VJERUJEM U SVETU CRKVU KATOLIČKU« STAVAK 1. CRKVA U BOŽJEM NAUMU UKRATKO * Ranokršćanski izraz "ekklesia" znači "saziv", upravo skupštinu onih koje Božja Riječ saziva da oblikuje Božji narod i koji, hranjeni Tijelom Kristovim, sami postaju Kristovo Tijelo. Stara slavenska rijec "Crkva"‐ slično kao u engleskom "Church" ili u njemačkom "Kirche" ‐ znaci onu koja pripada Gospodinu. * Crkva je u isti mah put i cilj Božjega nauma: predoznačena u stvaranju, pripremana u Starom zavjetu, utemeljena riječima i djelima Isusa Krista, ostvarena njegovim otkupiteljskim križem i uskrsnućem, ona se očitovala kao otajstvo spasenja izlijevanjem Duha Svetoga. Crkva će biti dovršena u nebeskoj slavi kao skup svih otkupljenih sa zemlje( Usp. Otk 14,4). * Crkva je u isto vrijeme vidljiva i duhovna, hijerarhijsko društvo i Mistično tijelo Kristovo. Ona je jedna, oblikovana dvojakim elementima ‐ ljudskim i božanskim. U tom je njezino otajstvo koje samo vjera može prihvatiti. Crkva je u ovom svijetu sakrament spasenja, znak i oruđe zajedništva Boga i ljudi. KATEKIZAM KATOLIČKE CRKVE
ČUDO ZA DOLAR I 11 CENTI Ovo je istinita priča o osmogodišnjoj djevojčici koja je znala da ljubav može biti čudesna. Njezin je mali brat morao umrijeti zbog tumora na mozgu. Roditelji su bili siromašni, ali su založili svu imovinu i učinili sve da ga spase. Jedne je večeri otac rekao uplakanoj majci: „Ne može ovako dalje, draga. Mislim da smo došli do kraja, njega može spasiti samo čudo.“ Djevojčica je sve slušala pritajena u kutu sobe. Otrčala je u svoju sobu, razbila kasicu i potiho otrčala do obližnje ljekarne. Strpljivo je čekala, a kad je došla na red, propela se na prste te pred ljekarnika sasula svoj sitniš. „Što bi ti htjela, dušo?“ „To je za mog brata, gospodine, jako je bolestan. Došla sam kupiti čudo.“ „Nisam te najbolje razumio“, reče ljekarnik. „Zove se Andrija. Ima nešto što mu raste na glavi, tata kaže da je gotovo, da ga samo čudo može spasiti. Ja jako volim svoga brata, zato sam donijela sve novce da kupim čudo.“ Ljekarnik se tužno nasmiješio i odgovorio: „Ali mi ne prodajemo čuda.“ „Ako nema dovoljno novaca, mogu još potražiti. Koliko stoji jedno čudo?“ U ljekarni se zatekao visok i naočit čovjek ozbiljna lica koji je sa zanimanjem pratio razgovor. Dok je ljekarnik nemoćno širio ruke, djevojčica je skupljala svoje novčiće. Visoki čovjek joj priđe i upita: „Zašto plačeš, mala? Što se dogodilo?“ „Gospodin ljekarnik mi ne želi prodati čudo i neće da mi kaže koliko ono stoji. To je za mog brata Andriju, koji je jako bolestan. Mama kaže da mora na operaciju, a tata da to ne možemo platiti i da Andriju može samo čudo spasiti. Zato sam donijela sve što sam imala.“ „Koliko imaš?“ „Dolar i jedanaest centi... Ali znate“, doda potiho, „mogu potražiti još novaca...“ Čovjek se nasmiješi. „Mislim da neće trebati. Čudo za tvoga brata stoji upravo dolar i jedanaest centi!“ Jednom je rukom pokupio sitniš, a drugom nježno uzeo djevojčicu za ruku. „Povedi me svojoj kući“, reče, „želio bih vidjeti tvoga brata i razgovarati s tatom i mamom. Možda uspijemo pronaći čudo koje im treba.“ Otmjeni visoki gospodin i djevojčica iziđoše iz ljekarne držeći se za ruke. Taj čovjek je bio profesor Carlton Amstrong, jedan od najpoznatijih svjetskih neurokirurga. Operirao je malog Andriju, koji se za nekoliko tjedana potpuno oporavio. „Ova je operacija pravo čudo“, rekla je mama. „Pitam se samo koliko je koštala...“ Djevojčica se nasmiješila ne rekavši ništa, znala je da je čudo koštalo dolar i jedanaest centi. Naravno, ljubav i vjera Andrijine sestrice uračunati su u cijenu. „Zaista, kažem vam, ako imadnete vjere koliko je zrno gorušičino te reknete ovoj gori: „Premjesti se odavde onamo!“, premjestit će se i ništa vam neće biti nemoguće.“ (Evanđelje po Mateju 17,20) Bruno Ferrero ‐ Male priče za dušu www.hrvatska‐katolicka‐mladez.de VELIKI, RADUJTE SE DJECI Djeca su kod nas odavno zaboravljena vrijednost. Ona su još samo teret. Opterećuju novčanik, stoje vremena, otežavaju karijeru u zvanju, traže odricanja, zadaju brige. A zaboravlja se neprocjenjivu vrijednost novoga ljudskog života, koju nije moguće izjednačiti ni sa svim novcem svijeta, tu neopisivu životnu radost koju djeca zrače i bez predumišljaja darivaju. Izgledi jednoga djeteta ne ovise u prvome redu o materijalnome blagostanju ili o razini izobrazbe. Životni izgledi i izgledi za sreću svakoga djeteta ovise o kvaliteti oca i majke, o kvaliteti ljubavi koju dijete doživljava od prvoga trenutka. U nas su djeca najčešće ili na neodgovoran način razmažena ili zanemarena. U nas djeca nisu sigurna ni u majčinoj utrobi ‐ signal upozorenja da je, unatoč svim lijepim govorenjima i raspravljanjima, odnos našega društva prema djetetu bolestan. Veliki, vratite se natrag djetetu! Veliki, načinite mjesta za dijete! Veliki, radujte se djetetu! Proces očovječenja započinje u ljubavi dvoje ljudi, koja budi novoga čovjeka. Svaki čovjek koji dolazi na svijet ima neotuđivo pravo na oca i majku, pravo na dom, pravo na ljubav, pravo na ljudsku toplinu, pravo na zaštićenost. Jedino u sigurnoj zaštićenosti kod ljudi koji se vole, može se ljudski razvijati. Phil Bosmans
www.glas‐koncila.hr SMRT
Mi svaki dan promatramo smrt. Lijepo je vidjeti kad ti ljudi umiru dostojanstveno, puni radosti, jer se vraćaju odakle su došli, vraćaju se onome koji ih ljubi. Oni koji mnogo posjeduju, koji imaju puno dobara i bogatstva, opsjednuti su tim stvarima. Oni misle da je bogatstvo najvažnija stvar na svijetu. Zato im je teško sve to ostaviti. Siromasima je to mnogo lakše, jer su oni slobodni i njihova sloboda im pomaže da zadovoljni napuste svoj svijet. Ne treba se bojati smrti, jer je smrt povratak u dom Božji. Za mene je najveća kruna ljudskog života: umrijeti u miru s Bogom. Bojimo se smrti samo kada nam savjest nije čista, kad se bojimo da ćemo se naći pred samim sobom. Zato se tolike osobe boje smrti jer se boje suočenja sa stvarnošću, suočenja sa samima sobom gledajući Boga. O, kad bismo mogli vjerovati, kad bismo mogli uvjeriti svijet da dolazimo od Boga i da se njemu moramo vratiti! Svatko zna da nismo sami sebe stvorili. Netko drugi nas je stvorio. Blažena Majka Terezija
Preuzeto iz knjige Misli Anegdote Molitve: Blažena Majka Terezija.
MEDITACIJA Vodič za nebo Riječ je o pozivu. Upućen je svima. Nije »zvanje« svećenik i redovnica, i brak je »zvanje«. Vidljiva je kriza na obje razine. Najdojmljivije stranice Biblije. Vezan je s poslanjem. »Zovem te da budeš, činiš, djeluješ.« Prihvaćen, kao i kod proroka i apostola, mijenja čovjekov život. Isus reče: »Ako dakle, tko hoće, ići za mnom...« Kršćanski život je »poziv«, »život u Duhu«, kako bi rekao Pavao. »Dvoje njih bit će jedno tijelo.« Svima je upućen jer »ima različitih darova... službi... učinaka«. Poziv se »načuje ili se čuje nejasno« jer je za mnoge »stvar prošlosti, nesuvremen«, pa je potrebno pitati za savjet i moliti. Uvjet: »dođi i vidi«, treba i »ostati i upoznati«. Bez vjere nema zrelosti, ustrajnosti u započetom. Zaboravi se da uz »kućni« postoji i »Isusov stol« gdje se hrani duša. Tu nastaje problem. Odustati nije neka novost. Posumnjati u zvanje, započeti put nije grijeh. Živjeti »nezadovoljni s onim što jesmo« nije izlaz. Pametan čovjek traži rješenje. Lako je savjetovati, teško je odlučiti. Ovo se odnosi i na kršćanski život »na koji smo pozvani« kad nam se besmislenim čine »vječno ponavljani obredi«, molitve, »zajedništvo«. Odustaju i nose ranu. Trag od »iščupanog zvanja, razorena braka« ostaje. Boli. Kukavice se ne odazivaju zbog straha od odgovornosti. Potrebna je ljudska zrelost. Isus će reći: »Tko stavi ruke na plug i okreće se, nije mene dostojan.« Neodlučni kažu: »Ide dokle ide.« »Sve mogu u onom koji me jača«, zaključio je Pavao. Krize su u svakom zvanju. Kolebljivi se kaju, hrabri se bore i traže izlaz, iznova započinju, mole. U zvanju za cio život upuštaš se u »pustolovinu, istraživanje najdubljih tajni svoga, tuđega i Božjega srca« s toliko lijepih obrata, susreta i iznenađenja. Neki ne ulaze u brak, sjemenište, zbog straha »od neuspjeha«. Boje se »pogrešnog izbora«. Unaprijed znati? Kakav bi to bio život lišen istraživanja, uzbuđenja, osvajanja »dalekih prostora neba«. Odluka »jer to drugi žele« je mogućnost prebacivanja krivnje za neuspjeh. Poštenije je priznati: »Mama, ti nisi za sve kriva, neki su izbori bili samo moji«, napisala je djevojka prije samoubojstva. Budi u onome što si odabrao. Ustraj! »Zaveslaj za zaveslajem i najdulja se plovidba okonča« u suradnji. »Bez mene ne možete učiniti ništa!« ‐ reče Isus. Slavko Vranjković Sacerdos www.ktabkbih.net DUHOVITOŠĆU DO DUHOVNOG ZDRAVLJA
Pokvarila ga je Mama nije bila ni najmanje sretna što se njen sin Ivan oženio Marijom. Mladenci su otputovali na medeni mjesec, a za par dana su se razglednicom javili svojima: * Jako se volimo i presretni smo skupa! Ivanova mama je razglednicu odmah pokazala mužu i dodala: ‐ Što sam ti rekla. Već ga je naučila i lagati! Slavi * Prije dva tjedna sam ostavila Peru i čujem da on od tada svaki dan samo pije ‐ žali se Ivana svojoj kolegici. ‐ Stvarno! Pa čini mi se da ipak malo predugo slavi... www.veritas.hr MOLITVA
Bože, ime je tvoje sveto i milosrđe je tvoje od koljena do koljena. Čuj narod koji ti vapije: daj mu da te i u vječnosti trajno veliča. Po Gospodinu našem Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen. KALENDAR DOGAĐANJA 2012.
1. Sv. Mise zadušnice za poginule Hrvatske branitelje, preminule
djelatnike te za članove njihovih obitelji.
2. Sv. Mise povodom svetkovina i blagdana: Uskrsa, Božića,
Dušnog dana, … zaštitnika Policijske kapelanije „Sv. Vid“,
nacionalnih blagdana i zaštitnika hrvatske policije Sv. Mihaela.
3. Pripreme za sakramente kršćanske inicijacije za djelatnike i
njihove članove obitelji.
4. Sakrament pomirenja i pokore-sv. Ispovijed ( prije sv. Mise i
po potrebi).
5. Hodočašća: - Marija Bistrica 7. 10. 2012.
- Sveta Zemlja, u razdoblju od 23. Do 30.
10. 2012.
6. Blagoslov osoba i prostorija u mjesecu prosincu
2012.
7. Molitveni susret
8. Izrada i izdavanje lista RIJEČ ZA TEBE.
9. Predavanja po dogovoru.
10. Osobni susreti s dušobrižnikom i njegovim pomoćnikom na
zahtjev djelatnika i njihovih članova obitelji.
11. Policijska kapelanija „SVETI VID“ posjeduje knjižnicu sa 759.
naslova knjiga, uglavnom duhovnog i vjerskog karaktera.
KONTAKT
p. Mirko Vukoja
dušobrižnik za Policijsku kapelaniju „SVETI VID“
mob. 0996226236
e-mail: [email protected]
Branko Mustapić
pomoćnik dušobrižnika za Policijsku kapelaniju
„SVETI VID“
tel. 30 495
mob. 0914563992 (82 992)
e-mail: [email protected]