close

Enter

Log in using OpenID

- Franjevci

embedDownload
ŽUPNI LIST - listopad 2010.
str. 2.
Sv. Franjo lik za nasljedovanje
O sv. Franji su napisane knjige i
knjige, ali daleko bitnije je da su
ga slijedili suvremenici i ljudi
svih vremena i staleža, kao i
danas. Podsjetimo se kada i gdje
je rođen.
Franjo je rođen u ubavom gradiću
Asizu 1182 g., od oca Pietro Bernardone i majke
„madonna Giovanna Pica“. Na krštenju je dobio ime Ivan.
Otac kao trgovac puno je putovao osobito po Francuskoj.
Kad se vratio svog prvijenca je od milja prozvao
Francesco-Francuzić. Tako se sa sv. Franjom pojavilo
novo ime u kršćanskom kalendaru.
Franjo je želio postati vitez. To je zapravo vrijeme
ratova i viteštva. Zato 1205 g. polazi s četama grofa
Gentila da Manopello da zasluži viteški red. U Spoletu
usni značajan san koji će promijeniti tok njegova života, a
njegov poljubac gubavcu, i sam Franjo, smatra pravim i
prvim početkom novoga života. Godine 1206 u crkvici
San Damiano čuje s križa Isusov glas, koji ga poziva:
„Franjo, idi, popravi mi moju kuću koja se, evo, ruši!“ U
početku riječi shvaća doslovno i popravlja ruševnu
crkvicu.
Očito sv. Franjo je imao put čišćenja i usavršavanja.
Prošao je težak put odbacivanja i od oca i mnogih
suvremenika. Postao je već u svom vremenu - svetac i
miljenik - i ostao za sva vremena.
Sv. Franjo je svoj način života želio prenijeti i na svoju
braću, zato je često govorio: „Preporučam ove tri stvari:
jednostavnost, kako biste odoljeli neumjerenoj želji za
znanjem; molitvu, koju đavao na različite načine uvijek
nastoji ometati; ljubav prema siromaštvu, te samu svetu
siromaštinu.“
Propovijedao je i puku Božjem, ali daleko više svjedočio
svojim načinom života. Svako vrijeme odražava svoj
način. U knjizi Propovjednik (SZ) piše: „Sve ima svoje
doba, i svaki posao pod nebom svoje vrijeme. Vrijeme
rađanja i vrijeme umiranja… vrijeme šutnje i vrijeme
govorenja… (Prop 3)“
No, u svakom vremenu je potrebno svjedočenje. I upravo
nam je sv. Franjo primjer čovjeka svjedoka. Svjedoka
Božanske i ljudske istine.
I zato, kako netko lijepo reče: „ Ako svećenik, ako vjernik
nije oganj koji trajno gori i nikad ne izgori, tlo se ne može
odmrznuti.“ I kako sam ovih dana u školi D. Jarnević na
roditeljskim sastancima govorio: „ Ako ne otope led oko
srca i pameti, neće razumjeti, niti slijediti poziv Isusov.“
Ili kako tajnica škole lijepo reče: „ Izgubili su samo oni,
koji ga nisu slijedili!“ A sadašnji papa Benedikt ističe da:
„Suvremeni čovjek radije sluša svjedoke, nego učitelje; i
ako sluša učitelje čini to jer su svjedoci.“ Stoga, bez
duhovne obnove, bez evanđeoskog žara i poleta, bez srca
na Isusovo srce trajno prislonjena, smatra Sveti Otac,
nemoguće je snažnije svjedočanstvo Evanđelja i
nemoguće je biti živo Evanđelje.
I svakako i danas trebamo osobe koje će svojim životom
svjedočiti. Trebamo sv. Franju našeg vremena. Ne
očekivati to od drugoga, od svećenika. Postani ti svjedok.
Ne tvoja riječ, nego tvoj život da si Božji i da slijediš
Božji put u Crkvi. Iščitati svoje vrijeme i u svom vremenu
dati svjedočanstvo ljubav za Krista i bližnjega. To znači
slijediti Evanđelje, slijediti sv. Franju. To želim i molim
tebi i sebi.
p. Franjo
„KORIJENI“
Nikad mi nije bila jasnija Prva knjiga Ljetopisa do
momenta dolaska na Udbinu. Kažem na Udbinu jer
Udbina se nalazi na povišenom mjestu sa predivnim
pogledom na polje ispred sebe. Cijelim krajem
odnedavna dominira crkva posvećena svim
hrvatskim mučenicima.
U spomenutom dijelu Biblije, Prva knjiga Ljetopisa,
na početku se nabrajaju Izraelci od Adama do dana
pisanja knjige.
Trag povijesti jednog naroda
zapisana na način da znaju tko je bio prije njih.
Poznavati svoju povijest značilo bi poznavati i sebe.
Iz poznavanja svoje povijesti rađa se mudrost, a iz
mudrosti raste budućnost. Da je to istina govori nam
Druga knjiga Ljetopisa koja počinje poglavljem
naslovljenim riječima : „Salomon prima mudrost“.
Za vrijeme nadahnute propovijedi za misnog slavlja
koje je predvodio Vrhbosanski nadbiskup kardinal
Vinko Puljić uz mnoštvo biskupa i svećenika, sjetio
sam se baš dijelova Biblije koje spominjem. Kako je
lijepo znati što je bilo prije mene, a kako je tek
snažan osjećaj da je prije mene bilo nešto čega se s
ponosom mogu sjećati, a kardinal nas je podsjetio na
sve one koji su život svoj dali za svoju domovinu i
istog onog Boga koji Salomonu dade mudrost ali koji
mu je dodao i sve drugo. Ponos u srcu miješao se s
osjećajem nemoći izgubljene povijesti. Toliki
mučenici za koje saznajem tek nakon što sam
prevalio polovicu svog životnog puta. Moja povijest
bila je velikim dijelom izbrisana. O njoj se šutjelo. O
njoj se i danas šuti. Šuti se jer kako drugačije shvatiti
str. 3.
ŽUPNI LIST - listopad 2010.
Što su kvatre?
Mnogi su čuli za kvatre ali ne znaju što je to! Ovom
prilikom donosimo tekst koji objašnjava njihov nastanak i
značenje. Naučimo nešto o tome!
Kvatre ili četverovremena su dani na početku svakoga od četiri godišnja doba, u kojima se Crkva od davnine,
prateći ciklus godišnjih doba, posvećuje molitvama. U katoličkom kalendaru četiri put godišnje, prije početka
pojedinog godišnjeg doba pojavljuje se u srijedu, petak i subotu oznaka „kvatri“ ili „kvatre“.
Termin održavanja kvatra precizirao je papa Grgur VII na Rimskoj sinodi 1078. godine. Od tada vrijedi pravilo da
kvatre uvijek započinju srijedom: prve - poslije prve korizmene nedjelje, druge - nakon Duhova, treće - nakon
Uzvišenja sv. Križa i četvrte - nakon blagdana sv. Lucije.Te termine i nakane Hrvatska biskupska konferencija
odredila je:
Proljetne kvatre slave se u srijedu, petak i subotu u tjednu poslije Čiste srijede. Nakana posta i molitve je pokora i
obraćenje.
Ljetne kvatre slave se u srijedu, petak i subotu poslije blagdana Duhova. Posvećene su molitvi i postu za zaštitu
usjeva, za urod zemlje i posvetu ljudskog rada.
Jesenske kvatre slave se u srijedu, petak i subotu poslije blagdana Uzvišenja sv. Križa a nakana posta i molitve je
kršćanski odgoj mladeži i svećenička i redovnička zvanja.
Zimske kvatre slave se u srijedu, petak i subotu tako da ta subota bude 16.12. ili u tjednu prije, da se ti dani ne bi
preklapali s danima intenzivne priprave za Božić. Nakana molitve i posta je kršćanska dobrotvornost i zahvalnost
Bogu za njegova dobročinstva.
Svi vjernici su pozvani da kvatrene dane intenzivnije posvete molitvi, djelima pokore i ljubavi na određenu
nakanu. Mnogi vjernici koji drže do kvatri baziraju se samo na postu, poneki možda malo i na molitvi. Poštujući
Kristovu zapovijed: „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe“ pokušajmo ubuduće u kvatrene dane učiniti i nešto
dobro za svoje bližnje, za ljude u potrebi, u siromaštvu i bolesti, a koji nam nisu rodbina ili prijatelji. Ne moraju to
biti velike stvari. Ponekad je dovoljno posjetiti potrebitog i pomoći mu u njegovoj samoći.
A. Slavići
Idemo u Međugorje!
15. do 17. listopada 2010. g.
tel. 092 2050 252
da poslije svečanog blagoslova crkve na Udbini na
kojem se okupilo oko dvadeset tisuća vjernika, u našim
najtiražnijim novinama o tom događaju osvane članak
od šest rečenica, a osvrt na performans ili kako kažu
modernu umjetnost nekakvog marginalca na kojem se
skupilo 20 ljudi, zauzme pola stranice istih novina.
Svoju povijest ne zapisujemo ni na novinskom papiru, a
nekad smo je klesali u kamenu. I kako god izgleda
oštećeno kamenje na kojemu smo pisali povijest, tako je
oštećena i sama povijest. Obilazeći prekrasnu crkvu
punu simbolike u svom izgledu zapitao sam se hoće li i
moj narod ikad shvatiti da bez korijena ni travka ne raste
i da ništa nije započelo jučer nego davno prije. Hoće li
shvatiti da onaj tko ne voli i ne poštuje svoje i svoju njegovih mučenika bilo bi barem dvjesto tisuća
povijest, ne zavrjeđuje ni tuđe poštovanje. Hoće li ljudi, a osvrt u novinama bio bi barem malo veći od
shvatiti da to što mu se događa u sadašnje vrijeme od onog o performansu.
S. G.
Prevlake, preko dunavskih Ada, svete Gere, Ine,
Podravke, brodogradilišta, banaka, pa do Haga, nije
Znate li što je svakog petka
zbog drugih nego zbog nas samih, jer da ovaj narod
poštuje sebe i svoje na blagoslovu crkve
poslije večernje mise?
ŽUPNI LIST - listopad 2010.
str. 4
IZ ŽIVOTA FSR-a
U proteklom mjesecu članovi FSR-a bili su aktivni prilikom preseljenja slika iz Radićeve u samostan
Slavljenički kalendar: rođendan u LISTOPADU slave: Belan Anica, Brlić Stjepan, Humjan Marijan,
Ivičak Anka, Lučić Mironija, Havaš Olga, Petrak Albina i vlč Goričanac Drago – neka ih dragi Bog
čuva i blagoslovi, a mi ih pratimo svojim molitvama
Obavijesti članovima za listopad 2010. godine
Trodnevnica uoči blagdana sv Franje. Prije svake mise je moljenje franjevačke krunice u 17:15 sati
Na sam blagdan sv. Franje je otvorenje Caritasa, poslije večernje mise kratko druženje u samostanu, a ovim
putem čestitamo imendan našem duhovniku p. Franji.
Drugi četvrtak u listopadu prije mise uz klanjanje je časoslov (14.10.)
Skupština je zadnja subota u mjesecu (30.10.) kada se planira regionalni susret III skupine bratstava Čuntić,
Karlovac-Švarča, Kostajnica, Ogulin, Kloštar-Ivanić, Sisak i Jastrebarsko na temu :''Gospodin mi je darovao
braću i sestre''
2.listopada u blagovaonici samostana poslije večernje mise susret i razgovor u vezi protekle izložbe sa svima
koji su na bilo koji način pomagali u njezinom ostvarenju
8. listopada u posjetu našoj Snježani Zdraveski putuje njezina majka u Rim - svaka pomoć, ali i pozdravi
našoj sestri dobro je došla (kontaktirati članove vijeća)
Za potrebe naše knjižnice tražimo osobu koja bi napravila popis knjiga i pazila na izdavanje knjiga
članovima.
Aspiranti poslije časoslova imaju sastanak, novaci po dogovoru.
Franjo i gubavac
Franjo u svojoj oporuci piše da njegov život prije obraćenja nije
vrijedio ništa. Početak njegova stvarnog života je njegova promjena
puta. Do tada je živio za ovaj svijet, a nakon obraćenja želi
nasljedovati Krista.
Najvažniji događaj u Franjinu životu čini se baš susret s gubavcem.
Zagrljaj i poljubac gubavca koji mu je do tada bio oduran, izazvao je
u Franji velik i neočekivan preokret, i opisom ovog susreta počinje
on svoju oporuku. Upravo zaustavljanje kraj onoga od koga se
gnušao, otvara Franji novi put slobode i nove vidike. Kao da se u
gubavcu objavio i Raspeti sa križa iz crkve sv. Damjana i Franjo više
ne može natrag. Bio je to Franjin ulazak u proces obraćenja i kao da
je taj silazak sa konja znak poniznosti i spremnosti da počne iznova
ući u taj proces. Taj susret će najdublje obilježiti Franjin hod s
Gospodinom.
· Svatko od nas također ima neke svoje «gubavce» od kojih
bi najradije pobjegao, od kojih otklanja pogled ili ga njihovo
prisustvo uznemiruje. No oni su možda došli na naš put da nam
pruže priliku da preispitamo svoju vjeru, svoje prihvaćanje i
ljubav prema bližnjemu. Da nam pomognu da pobijedimo naš
strah, prezir ili nepovjerenje. Da nas dovedu do spoznaje da je
potrebno da i mi «siđemo dolje», ostavimo naše lažne
sigurnosti, zagrlimo stvarnost života i pomirimo se sa našim «gubavcem». Tada će nam se otvoriti i novi putovi
života sa Bogom i drugima. Jer sve dok sklanjamo pogled od svoje ili gube drugih ljudi zatvaramo Bogu put za naš
novi put obraćenja i nove slobode. A Bog nas želi sretne i slobodne, da mu se potpuno predamo da bi nas vodio gdje
želi, a to je njegovo kraljevstvo.
Sva ova događanja žele potaknuti i ostale vjernike na promišljanje da se izdignu iznad svakodnevne kršćanske
osrednjosti i iz bližega slijede našega Gospodina Isusa Krista a sve nadahnuto po primjeru našeg sv. Oca Franje. I Vi ste
dobro došli u našu zajednicu – franjevački svjetovni red (FSR).
''Pravilo i život svjetovnih franjevaca jest ovo: opsluživati Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista, sljedeći
primjer sv. Franje Asiškoga, koji je Krista učinio nadahniteljem i središtem svoga života Bogom i ljudima''
Goranka Trbuščić
str. 5.
ŽUPNI LIST - listopad 2010.
NESTALE KARLOVAČKE CRKVE
Crkva sv. Jakova na Gazi
Ova vrlo stara crkva nalazila se na desnoj (otočkoj ili
sada gornjomekušanskoj) obali Korane kod njezina
utoka u Kupu, a prema jednom zapisu, nedaleko od
kurije goričkog župskog kastruma. To područje
pripadalo je u staru Goričku županiju, koja se u
pisanim spomenicima spominje već u XII stoljeću.
Crkva Sv. Jakova bila je župna crkva Gaze i Otoka.
Građena je vjerojatno u istom vremenu kad i crkva
Sv. Mihaela na Dubovcu. Spominje se već 1262.
godine, u međašnom listu Zagrebačkog kaptola za
Kamensko, kao župna crkva Sv. Jakova na gazi.
Zapisana je i u popisu župa goričkog arhiđakonata iz
1334. godine, a može se vidjeti ucrtana i na
planovima karlovačke tvrđave iz druge polovice
XVII stoljeća.
Od četrdesetak crkava u srednjevjekovnoj Goričkoj
županiji, koje spominje 1334. godine Ivan
arhiđakon, samo su dvije preživjele ratovanja s
Turcima; crkva Sv. Jakova na Gazi i crkva Sv. Nikole
u Luki, u Rečici.
U jednom dokumentu iz 1537. godine za crkvu Sv.
Jakova stoji da su je „djedi orlanski obskrbili
dovoljno zemljami, desetinami i drugimi prihodi“.
Plemići Orlice i Otoka koji su imali vlastitu župu i
vlastite svečenike glagoljaše, rodom većinom iz
njihova bratstva, nisu bili prijatelji redovnika
latinaša, pavlina iz Kamenskoga. „Godine 1535. na
osminu nakon Uskrsa počiniše ovi plemići upravo,
kad je na blagdan bila prenapunjena samostanska
crkva, strašnu sablazan i grozno zločinstvo. Plemić
Matija Brcković navali s drugovima iz Otoka
oružanom rukom u crkvu i smakne pred samim
velikim žrtvenikom redovnika Matiju Hrvata, dok je
službu vršio“ Počinitelji toga groznog zločina iste su
godine izopaćeni iz crkve.
Pisana izvješća govore da su crkvu Sv. Jakova 1789.
godine podrovale nabujale vode Kupe toliko da se
počela rušiti, a uskoro nakon toga u požaru je izgorio
župni dvor. Zbog toga je iste godine sjedište župe
premješteno u pavlinsku crkvu i samostan u
Kamenskom koj je u to vrijeme švarčka kumpanija
rabila kao skladište i za stan časnika pa je župnik
dobio na uporabu samo mali dio samostana.
Nestankom crkve Sv. Jakova i župnog dvora nestala
je i ta stara župa. Bila je i sama podjeljena. Dio koj je
pripadao Otoku (Mekušje) pripojen je župi Majke
Božje Snježne u Kamenskom, a dio koj je pripadao
Gazi pripojen je dubovačkoj župi BDM Sniježne.
Nekada su Karlovčani i žitelji okolnih sela mjesto
gdje se nalazila crkva Sv. Jakova na Gazi po njoj
zvali Jakovčak, a tako ga još poneki zovu do naših
dana.
Kao sjećanje na ovu, koranskim i kupskim vodama
porušenu crkvu, do nas još dopire predaja najstarijih
ljudi iz okolnih mjesta, koji govore da se za posebno
mirnih i tihih večeri kadkad iz vode mogu čuti zvona
upravo na mjestu gdje se ta crkva urušila u korito
Kupe.
D. P.
Zaziv Duha Svetoga
U povodu nove školske i vjeronaučne godine mnogi su se
vjeroučenici sa svojim obiteljima i vjeroučiteljima
okupili u našoj crkvi Presvetog Trojstva, u nedjelju 19.
rujna, na euharistijsko slavlje i zaziv Duha Svetoga.
Djeca su u prethodnom tjednu pristupila sakramentu
ispovijedi. Predvođeni s. Anom Tadić, koja ih je
pripremala, vjeroučenici su u samome slavlju sudjelovali
čitanjem, pjevanjem i prinosom darova. Prinijeli su:
svijeću - moleći da i oni budu svjetlo u svojim obiteljima,
školi i ovom gradu, Bibliju - koja će ih voditi i upravljati u
životu, školski imenik - gdje su upisana njihova imena,
torbu - kao znak školskih briga, ali i nade u bolju
budućnost, kruh - koji predstavlja Kristovo Tijelo i vino koje želi razveseliti ljudsko srce. Molila su na poseban
način da i oni budu radost svojim roditeljima i učiteljima.
Euharistijsko slavlje predvodio je p. Franjo. U homiliji je
istaknuo važnost duhovnih i moralnih vrjednota te
važnost povezivanja znanja sa životom što se može
postići iz susreta s Kristom. Na koncu se obratio
djelatnicima škole i djeci da će ih pratiti molitvom i
zaželio puno uspjeha u postizanju znanja u novom
školsko-vjeronaučnom razdoblju.
s. Jelena Erak
ŽUPNI LIST - listopad 2010.
str. 6.
VELIKI ili GLAVNI OLTAR (naslovnica)
u crkvi Presvetoga Trojstva u Karlovcu
Izgradnja današnje crkve Presvetog Trojstva (u puku
zvanoj „Sveta Trojica“) započela je (nakon požara) 1693.
god. i već je 1698. god. postavljen Glavni oltar, što je
znak da je crkva tada bila građevinski dovršena.
Evo, kako taj Veliki oltar opisuje p.Paškal Cvekan u
svojoj knjizi „Franjevci u Karlovcu“ (str. 58-59):
„Smješten uz pozadinsku stijenu svetišta. Najstariji je
oltar u samostanskoj crkvi. Postavljen 1698. godine.
Napravljen je od crnog mramora u radionici Mihajla
Cusse.“ Njime u kontinentalni dio Hrvatske ulazi u 17.
stoljeću srednjom Europom raširena novost
crnomramornog talijanskog ranobaroknog oltara
tektonskog tipa s malo figuralne plastike. (Dr. A. Horvat
„Između gotike i baroka“, Zgb., 1975., str. 205).
Iznad mramorne oltarske menze s ukrašenim stipesom
diže se oltarski retabl, koji u sredini ima oltarsku sliku
Presvetog Trojstva u rami polukružnog završetka, a uz
sliku sa svake strane su po dva stupa s kapitelima od
bijelog mramora, a među stupovima na postamentima u
plitkoj niši smještena su dva kipa od bijelog mramora.
Desno je Sv. Ivan, evanđelist, a lijevo Sv. Helena,
križarica. Vodoravno gređe drži stiku, gdje se u sredini
nalazi slika Sv. Franje Asiškog u rami izlomljene crte, što
izgleda kao četverolist. Sa strane su na volute postamenta
smještena dva krilata anđela u sjedećem stavu – jedan
desno, a drugi lijevo. Na izlomljenom zabatu retabla
izvorno se nalazio Mihael arhanđeo, a od 1896. god.
isklesani križ.
Ovaj oltar je doživljavao neke promjene, koje je potrebno
zapisati. Godine 1765. dao je o.Oto Sprug, gvardijan,
naslikati novu sliku presvetog Trojstva i sliku Sv. Franje u
atici. (Lib. mem. I, str. 85).
Na oltaru je do danas ostala samo ona manja slika Sv.
Franje, dok je slika Presvetog Trojstva, koje kruni Mariju,
1796. ustupila mjesto novoj slici, današnjoj, koju je te
godine dao naslikati o.Urban Sačerić, karlovački
gvardijan. Ta slika s posrebrenom ramom stajala je 220 F.
Najveće promjene doživljavalo je svetohranište. Izvorno
mramorno dao je 1775. godine ukloniti s oltara o.Kerubin
Konig. Na njegovo je mjesto postavio drveno
svetohranište, koje je na gornjem dijelu imalo dva dijela
za svečana izlaganja Presvetog sakramenta. Izvorno
mramorno svetohranište je smješteno u kut kod
blagovaonice, da se sačuva za svaki slučaj potrebe .(Lib.
mem. I, str. 120). Nije sačuvano.
Godine 1845. dao je o.Augustin Večerina, gvardijan,
napraviti u Kranjskoj novo svetohranište, koje je imalo i
neku mehaničku napravu za dizanje i spuštanje Presvetog
sakramenta.(Lib. mem. I, str. 271). Ne postoji više, jer je u
obnovi 1896. god. napravljeno novo kameno
svetohranište, rad Srećka Šomana iz Ljubljane.
Uočljivo je, da je, g. Dr. sc. Milan Kruhek u svojoj knjižici
„Franjevački samostan i crkva Presvetog Trojstva u
Karlovcu“ (povijesno-turistički vodič) na str. 23 znalački
sažeo gore opisani prikaz Glavnog oltara naše crkve
ponavljajući, nažalost, i neke netočnosti. Ali o tome malo
kasnije.
Naš Veliki oltar opisala je i Dr. Doris Baričević u svom
prikazu „Barokno kiparstvo“ objavljenom u knjizi „Mir i
dobro“ – Umjetničko i kulturno naslijeđe hrv.
Franjevačke provincije Čirila i Metoda – Zagreb, 2000.
godine, str. 224: „I karlovački su se franjevci 1698. god.
odlučili za dragocjeni materijal, mramor, za novi glavni
oltar samostanske crkve. Klesao ga je ljubljanski klesar i
poduzetnik Mihajlo Cussa (Kuša). Oltar od crnog
mramora s višebojnim umecima pripada talijanskom
ranobaroknom tipu oltarskog retabla, a njegovi kipovi
Sv. Jakova i Sv. Marije Magdalene (podcrtao p.Tomo
Rumenjak) potječu od anonimnoga kipara i nabavljeni su
vjerojatno u Gorici ili Veneciji.“
Služeći se Leksikonom ikonografije, liturgike i simbolike
zapadnog kršćanstva od A. Badurine, tiskano u Zagrebu
1979. god., kao i nekim drugim pomagalima, došao sam
nakon pomne ikonografske analize kipova, do zaključka
da su na našem Glavnom oltaru – kako je to ustvrdila i Dr.
D. baričević – Sv. JASKOV i Sv. MARIJA
MAGDALENA. Naime, muški lik drži u ruci štap i na
sebi ima tri „jakovske školjke“ (na prsima i na ramenima)
što očito govori tko je, a jednako tako ženski lik s dugom
kosom, raspelom i lubanjom, znakovima pokorničkog
života, kako se inače prikazuje Sv. Marija Magdalena,
kada ne drži alabastrenu posudicu s mirisnim uljem.
P. S.
Isti slovenski umjetnik Mihajlo Cussa, koji je načinio naš
glavni oltar (1698. god.) proslavio se brojnim djelima:
oltar Sv. Antuna u Mekinjama (1695.); propovjedaonica
zagrebačke katedrale (1696.); oltar Sv. Florijana u
Ljubljani (1699.); oltar u crkvi u Škofjoj Loki (1694.):
oltar u župnoj crkvi u Lokavcu (1699.)…
Priredio p. Tomo Rumenjak
str. 7.
razmišljanja...
Sv. Franjo i Isus
Kako je Sv Franjo doživljavao Isusa? Svakim svoji dahom
živio je za Njega i s Njim. Bio je običan čovjek kao svatko
od nas, a onda jednog dana više ništa nije bilo isto. Čuo je
Isusa, susreo se s Njim i njegov put postao je put Isusa.
Stalno se propitivao: „Što li Bog od mene traži?“ Odbacio je
slavu i bogatstvo i shvatio da ne može ljubiti Boga i novac.
Odlučio se za Boga. Molitva Sv Franje u času obraćenja, u
dobi od 24 godina pred slikom raspeća u crkvi sv. Damjana
oko 1206. godine: „Najviši, divni Bože, prosvijetli tminu
moga srca i daruj mi pravu vjeru, čvrstu nadu i savršenu
ljubav, Daj mi, Gospodine tako osjećati i spoznati da
ispunim Tvoj sveti nalog koji si mi uistinu dao. Amen.“
Toliko ima divnih pričica o Sv. Franji, a ja bi vam rado
ispričala jednu koja je i danas aktualna:
Jednog dana sretne Sv, Franjo mladića sa kavezom u ruci.
Reče mladiću: „Dvije grlice u kavezu...... sirotice!“
Mladiću bi neugodno: „Nosim ih na sajam, trebam
novaca.“ „Znaš da ih čeka jadan svršetak? Čuj ,daj ih meni ,
evo ti moj plašt u zamjenu!“, reče Franjo. Mladić se sažali:
Ne, poklanjam ti ih!“ Radostan Franjo primi grlice: „Drugi
puta se ne dajte uhvatiti!“ Franjin pratilac primijeti: „Zašto
ih ne bismo ponijeli sa sobom?“ Sv. Franjo pristane: „Da, u
Porciunkulu, ali da žive u slobodi, kao što ih je Bog
stvorio.“
U klaustru Porciunkule nalazi se kip Sv. Franje. U
Franjinim rukama su grlice savile gnijezdo te svake godine
iznova imaju tu male grlice. Od 12 stoljeća do danas svaki
dan možete sresti jedan par bijelih grlica koje se gnijezde na
kipu sv. Franje u klaustru samostana. I, ako je prostor
otvoren, ne bježe, tu žive i donose mlade već stoljećima.
To je samo jedna crtica iz njegovog života, ali dovoljna da
osjetite njegovu dobrotu i blagost zbog koje su ljudi krenuli
za njim. Pokazao je svakome kako treba primiti Isusa. Isus
ostavlja kofere ispred vrata našeg srca, a koferi su puni
milosti. Kuca, samo treba otvoriti vrata i pustiti Ga da uđe i
da se tu nastani. Pustio Ga i sv. Franjo, i ono vrijeme što je
zemljom hodao, hodao je s Isusom u srcu i napravio toliko
dobrih djela da ga stoljećima ljudi vole i slijede njegov put,
tj. Isusov put. Samo je otvorio vrata. Vrijedilo je!
N. M.
Čitate Bibliju? Biblijski sat - ponedjeljkom!
HODOČAŠĆA
Kad kažemo hodočašće obično mislimo na udaljena svetišta kamo idemo uz prigodne blagdane. Ovaj mjesec hodočastili
smo u susjedne župe gdje bi bilo lijepo ići pješačeći. To promišljanje o pješačenju držalo me par trenutaka i zaključio sam da
ipak nemam vremena za takav put, stoga će i moj zapis biti kratak.
Kad se popnete do crkve sv. Križa u Završju teško je procijeniti s koje strane je ljepši pogled. Svake godine održava se
duhovna priprema za blagdan Uzvišenja Sv. Križa. Trodnevnica je privukla vjernike iz Karlovca, okolnih mjesta, pa i
Zagreba. Lijepo je vidjeti lica onih koji u potrazi za duhovnim zovom hodočaste u ovo prelijepo i od ljudi skoro pa napušteno
mjesto. Riječi Rajka Bundala parale su završka predvečerja, a bariton vlč. Bože smireno je odjekivao u nadahnutom
razmatranju pred presvetim. Od svih misli što sam ih čuo ostala mi je odzvanjati ona da nas vrijeme treba pretvarati u ljubav, a
ja sam zaključio da nemam vremena prije no što sam se uputio na ovo brdo. Nije mi bilo svejedno, ali onda primijetih da
ovogodišnja priprava ima naziv: „Milosrđe mi je milo, a ne žrtva“, odmah mi je bilo lakše. Vraćajući se u kroz prekrasne
predjele u osvijetljeni grad nisam mogao da se ne zapitam: „Bože kako su pusti ovi predivni predjeli, jesu li tako pusti i dijelovi
naših srca kad ih napusti ljubav tvoja?“
Na susjednom brdu u pravcu Ozlja nalazi se staro pavlinsko svetište „Svetice“. Okruženje koje ispunjava čovjeka i u kojem se
osjeća nekako bliži Bogu. Crkvu Rođenja BDM pohodili smo18. rujna. Od ranog jutra dolazili su vjernici u autobusima i
automobilima iz svih dijelova Hrvatske, Bosne, Slovenije, Austrije, Njemačke… Godišnja manifestacija radosti života ove
godine se odvijala na Sveticama. Peti po redu molitveni sabor za nerođene privukao je mnoštvo vjernika usprkos nevremenu
koje je haralo ovih dana. Na molitvenom saboru za nerođene prvi put je misno slavlje predvodio jedan od biskupa. Porečkopulski biskup Ivan Milovan u propovjedi se osvrnuo na potrebu borbe za najnemoćnije i zahvalio svima koji daju svoj
doprinos u toj borbi. Iako je kiša cijeli dan nemilosrdno lijevala, nije pokvarila dojam koji na nas ostavlja ovaj prostor pun
duha. Možda je i u ovoj cjelodnevnoj kiši bilo puno simbolike i neisplakanih suza za sve nerođene, jer djeci pripada
kraljevstvo Božje, a mnogima se priječi ne samo put do Isusa već i samo rođenje.
Kako su ova dva brda susjedna, tako su i ona na koja tek krećemo na hodočašće. Križevac i Podbrdo su najpoznatije uzvisine u
Bosni i Hercegovini. Uzvisine na koje se svake godine popne više hodočasnika no na ijedno drugo. Brda iznad Međugorja i
samo Međugorje cilj je našeg hodočašća ovaj mjesec. Sad je već jasno da idemo s više autobusa i da će ovo ipak biti
„drugačije“ hodočašće. Ukoliko niste rezervirali svoje mjesto, krajnji je čas da Vam ne bi bilo žao zbog neodlaska, a ukoliko
ipak ne možete s nama, molite za nas koji odlazimo, da naše molitve za sve nas padnu na plodno tlo.
.
S. G.
IMPRESUM
Odgovorni urednik – pater Franjo Tomašević ; Uredničko vijeće – Tomislav Šegina, Ante Slavić, Zvonimir Gerber,
Damir Poljančić, Željko Šalković, Stipe Granić, Sandra Milčić, Boris Rak, Damir Milčić
Priprema za tisak – Stipe Granić, Zvonimir Gerber, Sandra Milčić
Izdavač – Župa i samostan Presvetog Trojstva; žr 240008-1101424067; tel 615-950
http//www.franjevci-karlovac .hr / e-mail: [email protected] ; Tisak – Tiskara „Ivan“
Author
Document
Category
Uncategorized
Views
4
File Size
1 071 KB
Tags
1/--pages
Report inappropriate content