ŽUPNI LIST - listopad 2010. str. 2. Sv. Franjo lik za nasljedovanje O sv. Franji su napisane knjige i knjige, ali daleko bitnije je da su ga slijedili suvremenici i ljudi svih vremena i staleža, kao i danas. Podsjetimo se kada i gdje je rođen. Franjo je rođen u ubavom gradiću Asizu 1182 g., od oca Pietro Bernardone i majke „madonna Giovanna Pica“. Na krštenju je dobio ime Ivan. Otac kao trgovac puno je putovao osobito po Francuskoj. Kad se vratio svog prvijenca je od milja prozvao Francesco-Francuzić. Tako se sa sv. Franjom pojavilo novo ime u kršćanskom kalendaru. Franjo je želio postati vitez. To je zapravo vrijeme ratova i viteštva. Zato 1205 g. polazi s četama grofa Gentila da Manopello da zasluži viteški red. U Spoletu usni značajan san koji će promijeniti tok njegova života, a njegov poljubac gubavcu, i sam Franjo, smatra pravim i prvim početkom novoga života. Godine 1206 u crkvici San Damiano čuje s križa Isusov glas, koji ga poziva: „Franjo, idi, popravi mi moju kuću koja se, evo, ruši!“ U početku riječi shvaća doslovno i popravlja ruševnu crkvicu. Očito sv. Franjo je imao put čišćenja i usavršavanja. Prošao je težak put odbacivanja i od oca i mnogih suvremenika. Postao je već u svom vremenu - svetac i miljenik - i ostao za sva vremena. Sv. Franjo je svoj način života želio prenijeti i na svoju braću, zato je često govorio: „Preporučam ove tri stvari: jednostavnost, kako biste odoljeli neumjerenoj želji za znanjem; molitvu, koju đavao na različite načine uvijek nastoji ometati; ljubav prema siromaštvu, te samu svetu siromaštinu.“ Propovijedao je i puku Božjem, ali daleko više svjedočio svojim načinom života. Svako vrijeme odražava svoj način. U knjizi Propovjednik (SZ) piše: „Sve ima svoje doba, i svaki posao pod nebom svoje vrijeme. Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja… vrijeme šutnje i vrijeme govorenja… (Prop 3)“ No, u svakom vremenu je potrebno svjedočenje. I upravo nam je sv. Franjo primjer čovjeka svjedoka. Svjedoka Božanske i ljudske istine. I zato, kako netko lijepo reče: „ Ako svećenik, ako vjernik nije oganj koji trajno gori i nikad ne izgori, tlo se ne može odmrznuti.“ I kako sam ovih dana u školi D. Jarnević na roditeljskim sastancima govorio: „ Ako ne otope led oko srca i pameti, neće razumjeti, niti slijediti poziv Isusov.“ Ili kako tajnica škole lijepo reče: „ Izgubili su samo oni, koji ga nisu slijedili!“ A sadašnji papa Benedikt ističe da: „Suvremeni čovjek radije sluša svjedoke, nego učitelje; i ako sluša učitelje čini to jer su svjedoci.“ Stoga, bez duhovne obnove, bez evanđeoskog žara i poleta, bez srca na Isusovo srce trajno prislonjena, smatra Sveti Otac, nemoguće je snažnije svjedočanstvo Evanđelja i nemoguće je biti živo Evanđelje. I svakako i danas trebamo osobe koje će svojim životom svjedočiti. Trebamo sv. Franju našeg vremena. Ne očekivati to od drugoga, od svećenika. Postani ti svjedok. Ne tvoja riječ, nego tvoj život da si Božji i da slijediš Božji put u Crkvi. Iščitati svoje vrijeme i u svom vremenu dati svjedočanstvo ljubav za Krista i bližnjega. To znači slijediti Evanđelje, slijediti sv. Franju. To želim i molim tebi i sebi. p. Franjo „KORIJENI“ Nikad mi nije bila jasnija Prva knjiga Ljetopisa do momenta dolaska na Udbinu. Kažem na Udbinu jer Udbina se nalazi na povišenom mjestu sa predivnim pogledom na polje ispred sebe. Cijelim krajem odnedavna dominira crkva posvećena svim hrvatskim mučenicima. U spomenutom dijelu Biblije, Prva knjiga Ljetopisa, na početku se nabrajaju Izraelci od Adama do dana pisanja knjige. Trag povijesti jednog naroda zapisana na način da znaju tko je bio prije njih. Poznavati svoju povijest značilo bi poznavati i sebe. Iz poznavanja svoje povijesti rađa se mudrost, a iz mudrosti raste budućnost. Da je to istina govori nam Druga knjiga Ljetopisa koja počinje poglavljem naslovljenim riječima : „Salomon prima mudrost“. Za vrijeme nadahnute propovijedi za misnog slavlja koje je predvodio Vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić uz mnoštvo biskupa i svećenika, sjetio sam se baš dijelova Biblije koje spominjem. Kako je lijepo znati što je bilo prije mene, a kako je tek snažan osjećaj da je prije mene bilo nešto čega se s ponosom mogu sjećati, a kardinal nas je podsjetio na sve one koji su život svoj dali za svoju domovinu i istog onog Boga koji Salomonu dade mudrost ali koji mu je dodao i sve drugo. Ponos u srcu miješao se s osjećajem nemoći izgubljene povijesti. Toliki mučenici za koje saznajem tek nakon što sam prevalio polovicu svog životnog puta. Moja povijest bila je velikim dijelom izbrisana. O njoj se šutjelo. O njoj se i danas šuti. Šuti se jer kako drugačije shvatiti str. 3. ŽUPNI LIST - listopad 2010. Što su kvatre? Mnogi su čuli za kvatre ali ne znaju što je to! Ovom prilikom donosimo tekst koji objašnjava njihov nastanak i značenje. Naučimo nešto o tome! Kvatre ili četverovremena su dani na početku svakoga od četiri godišnja doba, u kojima se Crkva od davnine, prateći ciklus godišnjih doba, posvećuje molitvama. U katoličkom kalendaru četiri put godišnje, prije početka pojedinog godišnjeg doba pojavljuje se u srijedu, petak i subotu oznaka „kvatri“ ili „kvatre“. Termin održavanja kvatra precizirao je papa Grgur VII na Rimskoj sinodi 1078. godine. Od tada vrijedi pravilo da kvatre uvijek započinju srijedom: prve - poslije prve korizmene nedjelje, druge - nakon Duhova, treće - nakon Uzvišenja sv. Križa i četvrte - nakon blagdana sv. Lucije.Te termine i nakane Hrvatska biskupska konferencija odredila je: Proljetne kvatre slave se u srijedu, petak i subotu u tjednu poslije Čiste srijede. Nakana posta i molitve je pokora i obraćenje. Ljetne kvatre slave se u srijedu, petak i subotu poslije blagdana Duhova. Posvećene su molitvi i postu za zaštitu usjeva, za urod zemlje i posvetu ljudskog rada. Jesenske kvatre slave se u srijedu, petak i subotu poslije blagdana Uzvišenja sv. Križa a nakana posta i molitve je kršćanski odgoj mladeži i svećenička i redovnička zvanja. Zimske kvatre slave se u srijedu, petak i subotu tako da ta subota bude 16.12. ili u tjednu prije, da se ti dani ne bi preklapali s danima intenzivne priprave za Božić. Nakana molitve i posta je kršćanska dobrotvornost i zahvalnost Bogu za njegova dobročinstva. Svi vjernici su pozvani da kvatrene dane intenzivnije posvete molitvi, djelima pokore i ljubavi na određenu nakanu. Mnogi vjernici koji drže do kvatri baziraju se samo na postu, poneki možda malo i na molitvi. Poštujući Kristovu zapovijed: „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe“ pokušajmo ubuduće u kvatrene dane učiniti i nešto dobro za svoje bližnje, za ljude u potrebi, u siromaštvu i bolesti, a koji nam nisu rodbina ili prijatelji. Ne moraju to biti velike stvari. Ponekad je dovoljno posjetiti potrebitog i pomoći mu u njegovoj samoći. A. Slavići Idemo u Međugorje! 15. do 17. listopada 2010. g. tel. 092 2050 252 da poslije svečanog blagoslova crkve na Udbini na kojem se okupilo oko dvadeset tisuća vjernika, u našim najtiražnijim novinama o tom događaju osvane članak od šest rečenica, a osvrt na performans ili kako kažu modernu umjetnost nekakvog marginalca na kojem se skupilo 20 ljudi, zauzme pola stranice istih novina. Svoju povijest ne zapisujemo ni na novinskom papiru, a nekad smo je klesali u kamenu. I kako god izgleda oštećeno kamenje na kojemu smo pisali povijest, tako je oštećena i sama povijest. Obilazeći prekrasnu crkvu punu simbolike u svom izgledu zapitao sam se hoće li i moj narod ikad shvatiti da bez korijena ni travka ne raste i da ništa nije započelo jučer nego davno prije. Hoće li shvatiti da onaj tko ne voli i ne poštuje svoje i svoju njegovih mučenika bilo bi barem dvjesto tisuća povijest, ne zavrjeđuje ni tuđe poštovanje. Hoće li ljudi, a osvrt u novinama bio bi barem malo veći od shvatiti da to što mu se događa u sadašnje vrijeme od onog o performansu. S. G. Prevlake, preko dunavskih Ada, svete Gere, Ine, Podravke, brodogradilišta, banaka, pa do Haga, nije Znate li što je svakog petka zbog drugih nego zbog nas samih, jer da ovaj narod poštuje sebe i svoje na blagoslovu crkve poslije večernje mise? ŽUPNI LIST - listopad 2010. str. 4 IZ ŽIVOTA FSR-a U proteklom mjesecu članovi FSR-a bili su aktivni prilikom preseljenja slika iz Radićeve u samostan Slavljenički kalendar: rođendan u LISTOPADU slave: Belan Anica, Brlić Stjepan, Humjan Marijan, Ivičak Anka, Lučić Mironija, Havaš Olga, Petrak Albina i vlč Goričanac Drago – neka ih dragi Bog čuva i blagoslovi, a mi ih pratimo svojim molitvama Obavijesti članovima za listopad 2010. godine Trodnevnica uoči blagdana sv Franje. Prije svake mise je moljenje franjevačke krunice u 17:15 sati Na sam blagdan sv. Franje je otvorenje Caritasa, poslije večernje mise kratko druženje u samostanu, a ovim putem čestitamo imendan našem duhovniku p. Franji. Drugi četvrtak u listopadu prije mise uz klanjanje je časoslov (14.10.) Skupština je zadnja subota u mjesecu (30.10.) kada se planira regionalni susret III skupine bratstava Čuntić, Karlovac-Švarča, Kostajnica, Ogulin, Kloštar-Ivanić, Sisak i Jastrebarsko na temu :''Gospodin mi je darovao braću i sestre'' 2.listopada u blagovaonici samostana poslije večernje mise susret i razgovor u vezi protekle izložbe sa svima koji su na bilo koji način pomagali u njezinom ostvarenju 8. listopada u posjetu našoj Snježani Zdraveski putuje njezina majka u Rim - svaka pomoć, ali i pozdravi našoj sestri dobro je došla (kontaktirati članove vijeća) Za potrebe naše knjižnice tražimo osobu koja bi napravila popis knjiga i pazila na izdavanje knjiga članovima. Aspiranti poslije časoslova imaju sastanak, novaci po dogovoru. Franjo i gubavac Franjo u svojoj oporuci piše da njegov život prije obraćenja nije vrijedio ništa. Početak njegova stvarnog života je njegova promjena puta. Do tada je živio za ovaj svijet, a nakon obraćenja želi nasljedovati Krista. Najvažniji događaj u Franjinu životu čini se baš susret s gubavcem. Zagrljaj i poljubac gubavca koji mu je do tada bio oduran, izazvao je u Franji velik i neočekivan preokret, i opisom ovog susreta počinje on svoju oporuku. Upravo zaustavljanje kraj onoga od koga se gnušao, otvara Franji novi put slobode i nove vidike. Kao da se u gubavcu objavio i Raspeti sa križa iz crkve sv. Damjana i Franjo više ne može natrag. Bio je to Franjin ulazak u proces obraćenja i kao da je taj silazak sa konja znak poniznosti i spremnosti da počne iznova ući u taj proces. Taj susret će najdublje obilježiti Franjin hod s Gospodinom. · Svatko od nas također ima neke svoje «gubavce» od kojih bi najradije pobjegao, od kojih otklanja pogled ili ga njihovo prisustvo uznemiruje. No oni su možda došli na naš put da nam pruže priliku da preispitamo svoju vjeru, svoje prihvaćanje i ljubav prema bližnjemu. Da nam pomognu da pobijedimo naš strah, prezir ili nepovjerenje. Da nas dovedu do spoznaje da je potrebno da i mi «siđemo dolje», ostavimo naše lažne sigurnosti, zagrlimo stvarnost života i pomirimo se sa našim «gubavcem». Tada će nam se otvoriti i novi putovi života sa Bogom i drugima. Jer sve dok sklanjamo pogled od svoje ili gube drugih ljudi zatvaramo Bogu put za naš novi put obraćenja i nove slobode. A Bog nas želi sretne i slobodne, da mu se potpuno predamo da bi nas vodio gdje želi, a to je njegovo kraljevstvo. Sva ova događanja žele potaknuti i ostale vjernike na promišljanje da se izdignu iznad svakodnevne kršćanske osrednjosti i iz bližega slijede našega Gospodina Isusa Krista a sve nadahnuto po primjeru našeg sv. Oca Franje. I Vi ste dobro došli u našu zajednicu – franjevački svjetovni red (FSR). ''Pravilo i život svjetovnih franjevaca jest ovo: opsluživati Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista, sljedeći primjer sv. Franje Asiškoga, koji je Krista učinio nadahniteljem i središtem svoga života Bogom i ljudima'' Goranka Trbuščić str. 5. ŽUPNI LIST - listopad 2010. NESTALE KARLOVAČKE CRKVE Crkva sv. Jakova na Gazi Ova vrlo stara crkva nalazila se na desnoj (otočkoj ili sada gornjomekušanskoj) obali Korane kod njezina utoka u Kupu, a prema jednom zapisu, nedaleko od kurije goričkog župskog kastruma. To područje pripadalo je u staru Goričku županiju, koja se u pisanim spomenicima spominje već u XII stoljeću. Crkva Sv. Jakova bila je župna crkva Gaze i Otoka. Građena je vjerojatno u istom vremenu kad i crkva Sv. Mihaela na Dubovcu. Spominje se već 1262. godine, u međašnom listu Zagrebačkog kaptola za Kamensko, kao župna crkva Sv. Jakova na gazi. Zapisana je i u popisu župa goričkog arhiđakonata iz 1334. godine, a može se vidjeti ucrtana i na planovima karlovačke tvrđave iz druge polovice XVII stoljeća. Od četrdesetak crkava u srednjevjekovnoj Goričkoj županiji, koje spominje 1334. godine Ivan arhiđakon, samo su dvije preživjele ratovanja s Turcima; crkva Sv. Jakova na Gazi i crkva Sv. Nikole u Luki, u Rečici. U jednom dokumentu iz 1537. godine za crkvu Sv. Jakova stoji da su je „djedi orlanski obskrbili dovoljno zemljami, desetinami i drugimi prihodi“. Plemići Orlice i Otoka koji su imali vlastitu župu i vlastite svečenike glagoljaše, rodom većinom iz njihova bratstva, nisu bili prijatelji redovnika latinaša, pavlina iz Kamenskoga. „Godine 1535. na osminu nakon Uskrsa počiniše ovi plemići upravo, kad je na blagdan bila prenapunjena samostanska crkva, strašnu sablazan i grozno zločinstvo. Plemić Matija Brcković navali s drugovima iz Otoka oružanom rukom u crkvu i smakne pred samim velikim žrtvenikom redovnika Matiju Hrvata, dok je službu vršio“ Počinitelji toga groznog zločina iste su godine izopaćeni iz crkve. Pisana izvješća govore da su crkvu Sv. Jakova 1789. godine podrovale nabujale vode Kupe toliko da se počela rušiti, a uskoro nakon toga u požaru je izgorio župni dvor. Zbog toga je iste godine sjedište župe premješteno u pavlinsku crkvu i samostan u Kamenskom koj je u to vrijeme švarčka kumpanija rabila kao skladište i za stan časnika pa je župnik dobio na uporabu samo mali dio samostana. Nestankom crkve Sv. Jakova i župnog dvora nestala je i ta stara župa. Bila je i sama podjeljena. Dio koj je pripadao Otoku (Mekušje) pripojen je župi Majke Božje Snježne u Kamenskom, a dio koj je pripadao Gazi pripojen je dubovačkoj župi BDM Sniježne. Nekada su Karlovčani i žitelji okolnih sela mjesto gdje se nalazila crkva Sv. Jakova na Gazi po njoj zvali Jakovčak, a tako ga još poneki zovu do naših dana. Kao sjećanje na ovu, koranskim i kupskim vodama porušenu crkvu, do nas još dopire predaja najstarijih ljudi iz okolnih mjesta, koji govore da se za posebno mirnih i tihih večeri kadkad iz vode mogu čuti zvona upravo na mjestu gdje se ta crkva urušila u korito Kupe. D. P. Zaziv Duha Svetoga U povodu nove školske i vjeronaučne godine mnogi su se vjeroučenici sa svojim obiteljima i vjeroučiteljima okupili u našoj crkvi Presvetog Trojstva, u nedjelju 19. rujna, na euharistijsko slavlje i zaziv Duha Svetoga. Djeca su u prethodnom tjednu pristupila sakramentu ispovijedi. Predvođeni s. Anom Tadić, koja ih je pripremala, vjeroučenici su u samome slavlju sudjelovali čitanjem, pjevanjem i prinosom darova. Prinijeli su: svijeću - moleći da i oni budu svjetlo u svojim obiteljima, školi i ovom gradu, Bibliju - koja će ih voditi i upravljati u životu, školski imenik - gdje su upisana njihova imena, torbu - kao znak školskih briga, ali i nade u bolju budućnost, kruh - koji predstavlja Kristovo Tijelo i vino koje želi razveseliti ljudsko srce. Molila su na poseban način da i oni budu radost svojim roditeljima i učiteljima. Euharistijsko slavlje predvodio je p. Franjo. U homiliji je istaknuo važnost duhovnih i moralnih vrjednota te važnost povezivanja znanja sa životom što se može postići iz susreta s Kristom. Na koncu se obratio djelatnicima škole i djeci da će ih pratiti molitvom i zaželio puno uspjeha u postizanju znanja u novom školsko-vjeronaučnom razdoblju. s. Jelena Erak ŽUPNI LIST - listopad 2010. str. 6. VELIKI ili GLAVNI OLTAR (naslovnica) u crkvi Presvetoga Trojstva u Karlovcu Izgradnja današnje crkve Presvetog Trojstva (u puku zvanoj „Sveta Trojica“) započela je (nakon požara) 1693. god. i već je 1698. god. postavljen Glavni oltar, što je znak da je crkva tada bila građevinski dovršena. Evo, kako taj Veliki oltar opisuje p.Paškal Cvekan u svojoj knjizi „Franjevci u Karlovcu“ (str. 58-59): „Smješten uz pozadinsku stijenu svetišta. Najstariji je oltar u samostanskoj crkvi. Postavljen 1698. godine. Napravljen je od crnog mramora u radionici Mihajla Cusse.“ Njime u kontinentalni dio Hrvatske ulazi u 17. stoljeću srednjom Europom raširena novost crnomramornog talijanskog ranobaroknog oltara tektonskog tipa s malo figuralne plastike. (Dr. A. Horvat „Između gotike i baroka“, Zgb., 1975., str. 205). Iznad mramorne oltarske menze s ukrašenim stipesom diže se oltarski retabl, koji u sredini ima oltarsku sliku Presvetog Trojstva u rami polukružnog završetka, a uz sliku sa svake strane su po dva stupa s kapitelima od bijelog mramora, a među stupovima na postamentima u plitkoj niši smještena su dva kipa od bijelog mramora. Desno je Sv. Ivan, evanđelist, a lijevo Sv. Helena, križarica. Vodoravno gređe drži stiku, gdje se u sredini nalazi slika Sv. Franje Asiškog u rami izlomljene crte, što izgleda kao četverolist. Sa strane su na volute postamenta smještena dva krilata anđela u sjedećem stavu – jedan desno, a drugi lijevo. Na izlomljenom zabatu retabla izvorno se nalazio Mihael arhanđeo, a od 1896. god. isklesani križ. Ovaj oltar je doživljavao neke promjene, koje je potrebno zapisati. Godine 1765. dao je o.Oto Sprug, gvardijan, naslikati novu sliku presvetog Trojstva i sliku Sv. Franje u atici. (Lib. mem. I, str. 85). Na oltaru je do danas ostala samo ona manja slika Sv. Franje, dok je slika Presvetog Trojstva, koje kruni Mariju, 1796. ustupila mjesto novoj slici, današnjoj, koju je te godine dao naslikati o.Urban Sačerić, karlovački gvardijan. Ta slika s posrebrenom ramom stajala je 220 F. Najveće promjene doživljavalo je svetohranište. Izvorno mramorno dao je 1775. godine ukloniti s oltara o.Kerubin Konig. Na njegovo je mjesto postavio drveno svetohranište, koje je na gornjem dijelu imalo dva dijela za svečana izlaganja Presvetog sakramenta. Izvorno mramorno svetohranište je smješteno u kut kod blagovaonice, da se sačuva za svaki slučaj potrebe .(Lib. mem. I, str. 120). Nije sačuvano. Godine 1845. dao je o.Augustin Večerina, gvardijan, napraviti u Kranjskoj novo svetohranište, koje je imalo i neku mehaničku napravu za dizanje i spuštanje Presvetog sakramenta.(Lib. mem. I, str. 271). Ne postoji više, jer je u obnovi 1896. god. napravljeno novo kameno svetohranište, rad Srećka Šomana iz Ljubljane. Uočljivo je, da je, g. Dr. sc. Milan Kruhek u svojoj knjižici „Franjevački samostan i crkva Presvetog Trojstva u Karlovcu“ (povijesno-turistički vodič) na str. 23 znalački sažeo gore opisani prikaz Glavnog oltara naše crkve ponavljajući, nažalost, i neke netočnosti. Ali o tome malo kasnije. Naš Veliki oltar opisala je i Dr. Doris Baričević u svom prikazu „Barokno kiparstvo“ objavljenom u knjizi „Mir i dobro“ – Umjetničko i kulturno naslijeđe hrv. Franjevačke provincije Čirila i Metoda – Zagreb, 2000. godine, str. 224: „I karlovački su se franjevci 1698. god. odlučili za dragocjeni materijal, mramor, za novi glavni oltar samostanske crkve. Klesao ga je ljubljanski klesar i poduzetnik Mihajlo Cussa (Kuša). Oltar od crnog mramora s višebojnim umecima pripada talijanskom ranobaroknom tipu oltarskog retabla, a njegovi kipovi Sv. Jakova i Sv. Marije Magdalene (podcrtao p.Tomo Rumenjak) potječu od anonimnoga kipara i nabavljeni su vjerojatno u Gorici ili Veneciji.“ Služeći se Leksikonom ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva od A. Badurine, tiskano u Zagrebu 1979. god., kao i nekim drugim pomagalima, došao sam nakon pomne ikonografske analize kipova, do zaključka da su na našem Glavnom oltaru – kako je to ustvrdila i Dr. D. baričević – Sv. JASKOV i Sv. MARIJA MAGDALENA. Naime, muški lik drži u ruci štap i na sebi ima tri „jakovske školjke“ (na prsima i na ramenima) što očito govori tko je, a jednako tako ženski lik s dugom kosom, raspelom i lubanjom, znakovima pokorničkog života, kako se inače prikazuje Sv. Marija Magdalena, kada ne drži alabastrenu posudicu s mirisnim uljem. P. S. Isti slovenski umjetnik Mihajlo Cussa, koji je načinio naš glavni oltar (1698. god.) proslavio se brojnim djelima: oltar Sv. Antuna u Mekinjama (1695.); propovjedaonica zagrebačke katedrale (1696.); oltar Sv. Florijana u Ljubljani (1699.); oltar u crkvi u Škofjoj Loki (1694.): oltar u župnoj crkvi u Lokavcu (1699.)… Priredio p. Tomo Rumenjak str. 7. razmišljanja... Sv. Franjo i Isus Kako je Sv Franjo doživljavao Isusa? Svakim svoji dahom živio je za Njega i s Njim. Bio je običan čovjek kao svatko od nas, a onda jednog dana više ništa nije bilo isto. Čuo je Isusa, susreo se s Njim i njegov put postao je put Isusa. Stalno se propitivao: „Što li Bog od mene traži?“ Odbacio je slavu i bogatstvo i shvatio da ne može ljubiti Boga i novac. Odlučio se za Boga. Molitva Sv Franje u času obraćenja, u dobi od 24 godina pred slikom raspeća u crkvi sv. Damjana oko 1206. godine: „Najviši, divni Bože, prosvijetli tminu moga srca i daruj mi pravu vjeru, čvrstu nadu i savršenu ljubav, Daj mi, Gospodine tako osjećati i spoznati da ispunim Tvoj sveti nalog koji si mi uistinu dao. Amen.“ Toliko ima divnih pričica o Sv. Franji, a ja bi vam rado ispričala jednu koja je i danas aktualna: Jednog dana sretne Sv, Franjo mladića sa kavezom u ruci. Reče mladiću: „Dvije grlice u kavezu...... sirotice!“ Mladiću bi neugodno: „Nosim ih na sajam, trebam novaca.“ „Znaš da ih čeka jadan svršetak? Čuj ,daj ih meni , evo ti moj plašt u zamjenu!“, reče Franjo. Mladić se sažali: Ne, poklanjam ti ih!“ Radostan Franjo primi grlice: „Drugi puta se ne dajte uhvatiti!“ Franjin pratilac primijeti: „Zašto ih ne bismo ponijeli sa sobom?“ Sv. Franjo pristane: „Da, u Porciunkulu, ali da žive u slobodi, kao što ih je Bog stvorio.“ U klaustru Porciunkule nalazi se kip Sv. Franje. U Franjinim rukama su grlice savile gnijezdo te svake godine iznova imaju tu male grlice. Od 12 stoljeća do danas svaki dan možete sresti jedan par bijelih grlica koje se gnijezde na kipu sv. Franje u klaustru samostana. I, ako je prostor otvoren, ne bježe, tu žive i donose mlade već stoljećima. To je samo jedna crtica iz njegovog života, ali dovoljna da osjetite njegovu dobrotu i blagost zbog koje su ljudi krenuli za njim. Pokazao je svakome kako treba primiti Isusa. Isus ostavlja kofere ispred vrata našeg srca, a koferi su puni milosti. Kuca, samo treba otvoriti vrata i pustiti Ga da uđe i da se tu nastani. Pustio Ga i sv. Franjo, i ono vrijeme što je zemljom hodao, hodao je s Isusom u srcu i napravio toliko dobrih djela da ga stoljećima ljudi vole i slijede njegov put, tj. Isusov put. Samo je otvorio vrata. Vrijedilo je! N. M. Čitate Bibliju? Biblijski sat - ponedjeljkom! HODOČAŠĆA Kad kažemo hodočašće obično mislimo na udaljena svetišta kamo idemo uz prigodne blagdane. Ovaj mjesec hodočastili smo u susjedne župe gdje bi bilo lijepo ići pješačeći. To promišljanje o pješačenju držalo me par trenutaka i zaključio sam da ipak nemam vremena za takav put, stoga će i moj zapis biti kratak. Kad se popnete do crkve sv. Križa u Završju teško je procijeniti s koje strane je ljepši pogled. Svake godine održava se duhovna priprema za blagdan Uzvišenja Sv. Križa. Trodnevnica je privukla vjernike iz Karlovca, okolnih mjesta, pa i Zagreba. Lijepo je vidjeti lica onih koji u potrazi za duhovnim zovom hodočaste u ovo prelijepo i od ljudi skoro pa napušteno mjesto. Riječi Rajka Bundala parale su završka predvečerja, a bariton vlč. Bože smireno je odjekivao u nadahnutom razmatranju pred presvetim. Od svih misli što sam ih čuo ostala mi je odzvanjati ona da nas vrijeme treba pretvarati u ljubav, a ja sam zaključio da nemam vremena prije no što sam se uputio na ovo brdo. Nije mi bilo svejedno, ali onda primijetih da ovogodišnja priprava ima naziv: „Milosrđe mi je milo, a ne žrtva“, odmah mi je bilo lakše. Vraćajući se u kroz prekrasne predjele u osvijetljeni grad nisam mogao da se ne zapitam: „Bože kako su pusti ovi predivni predjeli, jesu li tako pusti i dijelovi naših srca kad ih napusti ljubav tvoja?“ Na susjednom brdu u pravcu Ozlja nalazi se staro pavlinsko svetište „Svetice“. Okruženje koje ispunjava čovjeka i u kojem se osjeća nekako bliži Bogu. Crkvu Rođenja BDM pohodili smo18. rujna. Od ranog jutra dolazili su vjernici u autobusima i automobilima iz svih dijelova Hrvatske, Bosne, Slovenije, Austrije, Njemačke… Godišnja manifestacija radosti života ove godine se odvijala na Sveticama. Peti po redu molitveni sabor za nerođene privukao je mnoštvo vjernika usprkos nevremenu koje je haralo ovih dana. Na molitvenom saboru za nerođene prvi put je misno slavlje predvodio jedan od biskupa. Porečkopulski biskup Ivan Milovan u propovjedi se osvrnuo na potrebu borbe za najnemoćnije i zahvalio svima koji daju svoj doprinos u toj borbi. Iako je kiša cijeli dan nemilosrdno lijevala, nije pokvarila dojam koji na nas ostavlja ovaj prostor pun duha. Možda je i u ovoj cjelodnevnoj kiši bilo puno simbolike i neisplakanih suza za sve nerođene, jer djeci pripada kraljevstvo Božje, a mnogima se priječi ne samo put do Isusa već i samo rođenje. Kako su ova dva brda susjedna, tako su i ona na koja tek krećemo na hodočašće. Križevac i Podbrdo su najpoznatije uzvisine u Bosni i Hercegovini. Uzvisine na koje se svake godine popne više hodočasnika no na ijedno drugo. Brda iznad Međugorja i samo Međugorje cilj je našeg hodočašća ovaj mjesec. Sad je već jasno da idemo s više autobusa i da će ovo ipak biti „drugačije“ hodočašće. Ukoliko niste rezervirali svoje mjesto, krajnji je čas da Vam ne bi bilo žao zbog neodlaska, a ukoliko ipak ne možete s nama, molite za nas koji odlazimo, da naše molitve za sve nas padnu na plodno tlo. . S. G. IMPRESUM Odgovorni urednik – pater Franjo Tomašević ; Uredničko vijeće – Tomislav Šegina, Ante Slavić, Zvonimir Gerber, Damir Poljančić, Željko Šalković, Stipe Granić, Sandra Milčić, Boris Rak, Damir Milčić Priprema za tisak – Stipe Granić, Zvonimir Gerber, Sandra Milčić Izdavač – Župa i samostan Presvetog Trojstva; žr 240008-1101424067; tel 615-950 http//www.franjevci-karlovac .hr / e-mail: [email protected] ; Tisak – Tiskara „Ivan“
© Copyright 2024 Paperzz
