close

Enter

Log in using OpenID

Broj 33 travanj 2014.

embedDownload
www.dispet.org
travanj 2014.
Broj 33
1
RIJEČ UREDNIŠTVA
Na trideset i treći broj smo čekali
dugo, no od ovoga broja ponovno
sve ide svojim tokom. Osim države.
Koja je tu na istom mjestu gdje
smo je i ostavili posljednji put objavljivanjem broja koji je govorio
o promjeni. Ovoga puta, s novim
brojem Dišpeta biramo stranu.
Onu stranu kakvu vidite na samoj
naslovnici. Premda kad govorimo o
povijesti ne ulazimo u rasprave, niti
gledamo čiji je roditelj bio ustaša,
a čiji partizan, crvenu zvijezdu
petokraku smo iskoristili kao simbol
slobode što ona nama prvenstveno
i predstavlja.
Nećemo ni ovoga puta ulaziti u
bilo kakve rasprave, niti komentirati riječi Tomislava Karamarka koji
očito ne zna ni tko mu glavu nosi.
Šefu oporbe bi se bolje bilo posvetiti gospodarskim pitanjima, za koja
očito nema rješenja, kao ni čini se
Vlada koja je eto ukinula, pardon
obustavila sredstva za provedbu aktivne politike zapošljavanja čime se
ukidaju, pardon obustavljaju poticaji za zapošljavanje mladih.
Premda nam 1600 kn naknade za
nečiji rad zvuči kao podcjenjivanje,
pa i iskorištavanje mladih koji nakon godine dana često ne nastave
raditi, jer ih tad nitko ne želi, plaćeni
rad u Hrvatskoj je hvalevrijedan
jer to nije učestala pojava, a govori
se i o iskustvu koji mladi dobiju pa
eto barem nešto. To nešto u zemlji
nezaposlenih, više nije ništa. Mladi
su razočarani, ponovno će čekati
svoje bolje vrijeme ili pakirati kofere za vani. Vlada govori da se novci
čekaju, prvo je kriv bio softver, sada
Europska komisija koja još nije podigla svoj palac prema gore. Sredstva i mjere se ne ukidaju, nego su
trenutno obustavljena, što znači da
nije govno, nego se pas posrao.
Ivan Galić
Istodobno je Milijanu Brkiću
poništena diploma, jer je svoj rad
prema riječima Tomislava Karamarka kompilirao, ne i prepisao. To
kompiliranje diplomskog dovelo
je Brkića do nebrojenih beneficija,
koja naravno u ovoj državi teško da
će vratiti, jer kazna za prepisivanje
jest samo pisanje novog diplomskog rada i ništa više. Smiješno zapravo, ali ne treba čuditi.
Tako se sada lome koplja
između poništene diplome, mjere
zapošljavanja, softvera, crvene
petokrake, čiji je visoki izvor što
rekao i tako dalje. Zapravo od posljednjeg broja Dišpeta ništa se nije
ni promijenilo, pa tako ni mi. Stoga
ćemo i ovaj broj posvetiti promjenama, prijateljima i suradnicima
koji na istima rade i nekog vraga
mijenjaju u društvu, te slobodi bez
koje ni mi danas ne bi mogli pisati,
razmišljati i dijeliti stavove.
jebiga.hr//Vaso:
Osjećam se kao student
Nakon što su Narodne novine objavile “novinu” kako se poništava diploma
Milijanu Brkiću, za kolege i frendove
Vaso, isti ne miruje već najavljuje i nove
angažmane. Za jebiga.hr nije rekao:
- Znate kako se kaže, jednom student,
uvijek student. Osjećam se kao kad sam
za potrebe kolegija iz viktimologije prebio jednog Srbina na Cvjetnom trgu, koji
mi je kasnije i puno pomogao da svatim
u praksi što znači biti žrtva.
- Hoćete reći da se osjećate kao Srbin?
- Upravo suprotno. Kao žrtva. Prije
neki dan sam pred desnom kremom
držao uvodni govor na akademskom
saboru kao diplomirani kriminolog, a
danas se u medijima prezentiram kao
kriminalac. Osjećam se kao prosječni
Hrvat, SSS-ovac. Već primjećujem kako
me kolege koji su kupili diplome u Her2
cegovini gledaju podozrivo. Sad će počet
to intelektualno šikaniranje, pa nemaš
diplomu, pa nemaš kvalifikaciju, pa
nemaš bodova, pa sistematizacija, njnjnj. I nisi se ni okrenuo, završiš kao onaj
dožupan u Šibeniku. Na HZZ-u.
-Koji su Vam sljedeći koraci?
- Dvoumim se kako bi mogao osnovat
nekakvu studensku udrugu, da testiram
povjerenje kolega s Akademije na izborima za studenski zbor, ili možda osnujem s kolegama delikventima i političku
stranku.
- Imate li ime?
- Diplomac.
- Koga vidite još kao moguće suradnike?
- Pa evo, nedavno nije diplomirala ni
Marina Kraljević Gudelj, ima i sudsku
potvrdu. Takvi bi nam ljudi trebali. U
zagrebačkom Holdingu, navodno bi sad
trebala stasati cijela jedna generacija falsifikatora diploma. I te ljude treba treba
angažirati i animirati. Teško je danas bilo
koga nagovoriti da se politički angažira
bez da mu prijeti optužnica ili netko
anonimno pošalje reviziju. Znate onu,
kako se na muškarcu vide dvije stvari?
Kako nije služio vojsku i kako nije diplomirao.
- I Anto Đapić je najavio povratak u
politički život. Možda bi neka koalicija
mogla biti dogovorena?
- Nikad ne reci nikad. Gospodin
Đapić ima velikog iskustva s kompilacijama, ali on je nažalost diplomirao. Njega
više vidimo kao mentora u nastavku obrazovanja.
Nije kompilirao: Roko Ban Gaudeamus
3
Kolektivnom akcijom
možemo ostvariti promjene
“Kada dođemo na vlast zabranit ćemo
sve totalitarne simbole pa tako i petokraku”, izjavio je Tomislav Karamarko 19.
ožujka 2014. godine u intervjuu za Hrvatski radio Zadar. Tim riječima započeo je
„samoubilački“ pohod Karamarka koji je
zalutao toliko desno da se već vrti u krug.
Eto, nije nas iznenadila još jedna “kvazidomoljubna” izjava najvećeg hrvatskog
sina i aktualnog oponenta ovoj “lijevoj”
Vladi. Još prije nekoliko godina javno je
isticao kako će zabraniti skupove u Kumrovcu, kako će iskorijeniti riječ antifašizam
iz Ustava itd.. Međutim stariji čitatelji
ovog teksta vjerojatno će bolje znati da
je sam utemeljitelj HDZ-a nosio crvenu
petokraku, da su jako privrženi marksisti
te nadasve visokopozicionirani članovi
jednopartijskog sistema preko noći u svojim birokratskim uredima, zvijezdu zamijenili šahovnicom. Ta situacija postala je
šizofrena, jer dotični se očito ne sjeća svog
angažmana u bivšoj Jugoslaviji.
HDZ pokušava na nacionalističkoj ideologiji i konzervativnoj platformi privući
ono nešto još ne dovoljno izmanipuliranog biračkog tijela, misli da to može
napraviti zabranom javnog iskazivanja
petokrake. Sada bi bilo nezgodno i previše
opširno da se upuštamo u analizu treba
li relativizirati nacističku i komunističku
ideologiju. No treba svakako uzeti u obzir
da se komunistička ideologija temeljila na
društvenoj jednakosti, humanosti i slobodi
dok kod fašističkog i nacističkog pokreta
pa i ustaškog u Hrvatskoj nije bilo niti govora o slobodi bilo koje vrste.
Istina, složit će se svatko normalan, svaka
ideologija koja je sa sobom nosila civilne
žrtve i bila kontraproduktivna za čovjeka i
društvo je smrtna i neprihvatljiva. Međutim,
sama definicija komunizma ide u skroz
drugom smjeru od one nacizma i fašizma.
Sam temelj i kičma našeg Ustava izražava ideju i civilizacijsku tekovinu antifašizma. Važno
je napomenuti da je Hrvatski sabor 2005.
godine donio „Deklaraciju o antifašizmu“,
kojom se potvrđuje antifašistička utemeljenost i opredijeljenost Republike Hrvatske
te afirmacija svih stečevina antifašističkog
pokreta te njegovanje istih. S obzirom na to
da Tomislav Karamarko vjerojatno ne razlikuje komunizam od antifašizma, socijalizam
od kapitalizma odnosno zvijezdu petokraku
od svastike, ova njegova suluda i totalitarna
ideja o zabrani petokrake može biti samo
neutemeljena.
Nije za takvu tvrdnju nužno ulaziti u
usporedbe komunizma i nacizma. Čak
i ako se Karamarku prizna tvrdnja da je
komunistički režim bio u istoj mjeri totalitaran, poguban i opak kao i fašistički,
to ne može promijeniti historijsku i relevantnu činjenicu da je crvena petokraka
svoje prepoznatljivo značenje poprimila u
ruskoj boljševičkoj revoluciji, te kao takva
i nema svoje korijene u komunizmu već u
socijalizmu, koji je i dalje sasvim legitimna
politička platforma, koja se prakticira u
mnogim državama suvremenog svijeta.
Nadalje crvena zvijezda petokraka ne
simbolizira samo komunizam i socijalizam već i iskonsku težnju za slobodom.
Znači prema riječima Karamarka mi
bismo se trebali odreći onoga što cijeli
svijet slavi, antifašizma. Trebali bi postati
zatvorena, mala, netolerantna državica
kojom hara brutalni kapitalizam, trebali
bi se odreći teško stečenog prosperiteta
na međunarodnom planu i vratiti u doba
tzv. tuđmanizma? Ove Karamarkove riječi
izazvale su mnoge rasprave u široj javnosti,
stvorile ogorčenost kod velikog broja ljudi, pa su u tu svrhu aktivisti Anonymous
Hrvatska na središnjici HDZ-a, nacrtali
više crvenih petokraka i na par mjesta
napisali velikim slovima „mafija“. Ovim
putem Dišpet uz niz drugih nevladinih organizacija i aktivista pruža potporu Anonymousima i naglašava: samo kolektivnom
akcijom možemo ostvariti promjene.
Gospodo ima nas još koji smo
osviješteni i koji se nadamo boljem sutra.
Ne damo našu slobodu, ne damo našu
povijest i naše simbole. Ne sramimo se
petokrake, što ne znači
da smo komunisti. Mi
smo samo mladi ljudi
gladni promjene, tolerancije i slobode, ljudi
koji žive na temeljima
antifašizma.
Akcija – Petokraka
Anonymous kolektiva,
zgrada središnjice
HDZ-a, Trg žrtava
fašizma, Zagreb,
22.3.2014.
4
Momir Krivec
Lutke od krvi
bez trunke
ideje
Odavno već pokušavam pronaći stvarnu ekonomsko gospodarsku konotaciju
u kojoj je zapravo Hrvatska u odnosu na
ostatak EU i to ne samo među članicama,
a usput i zašto nas, nama tako obožavane
Švabe, a u novije vrijeme i Švabice, tako
“nerazumno” skeptulozno preziru.
Biće sam se sjetio zato šta upravo
pokušavam prebolit drugu marčanu gripu
i mene uhvatila volja da isprčiginan jednu
priču, još dok djeluje sirup za fibru, sjetivši
se jednog, za oko, dušu, džep i moje kućno
gospodarsko stanje ugodnog događaja.
Bilo je to prije par godin, nakon skoro
cilog dana podvodnog ribolova, na
granici utapljanja, po bezdanima s donju
stranu Šolte, iznemoga i od lošeg ulova,
bacin sidro u prvu valicu kod desne
punte od Livke i iden još koji put napravit čeku, možda bude sriće.
Tu san nekad dolazija uzimat gofe,
kirnje i zubace. Ma nisan pripliva ni 100
metri kad mi nešto s pojasa istrgne konop
od ronilačke bove koju san se taman navika vuć za sobon. Umalo posidija, ugledan
Baylajner svoji 6-7 metri, na provi ka od
majke, sisata ricave kose, starija Švabica
brankanelon mi čupa bovu, a u drugoj
ruci drži konop o broda. Zabeštiman u
disalicu doplivan ka torpedo i uzmen svoj
konop od bove, kad od gori začujen vi
fil vi fil, pomislin jebote koje budale, podignen glavu pljunen disalicu i propištin
hundert ojro, jer kazna za bez bove je
pesto kun, bova šeesesedan, ope san zaradia. I dok me zablištilo friško obrijano
ono međ nogami, a oči mi igrale na vatalo po maski, debil za timunon mašući i
ronjajući cu fil cu fil izvadi stoju i stavi u
kesicu, da njoj, a ona meni, a ja je nabijen
u rukav od odijela.
Dok san pliva nazad prema obali i
ositija kako mi donji dio neoprenskog
veštita postaje bokun tisan, krajon od
oka san vidija kako ona jadna isteže
onu bovu, Baylajner skriči od nazadler-naprid a el kapitano maše li maše.
Prvo san pomislija da je on primjetia
koju neobrijanu dlačicu dok mi je dodavala lovu, jer ipak se tu radi o u globalu, najpedantnijoj naciji. Isto za svaki
slučaj odma zaronin i zavučen se u jednu
poznatu fugu jer san zna da će skužit
da to nije bova za vezivanje. Njoj se od
kretenovog vikanja i kosa obisila ka i sve
ostalo, a ja san samo pričeka da odu više
negdi, samo da ne skuže da je ono doli
moj gumenjak.
Jebala vas EU, tili ste bovu pa eto van
je. Doronia san do svoga, inače najbržega
gumenka u široj okolici i oplea po gasu
MD 40 ks MAX i još 20 ks u pričuvi na
štampanoj ploči, za Split via Mrduja i
govnjara. A da, samo san sta uzet bovu
šta je neko bacija, ronilačka je, nije tako
ni stara, a ima i broj sportsko ribolovne
dozvole na sebi, dobro će mi doć jer taman san osta bez svoje. Niko mi ovo nije
virova dok nisan štipon međ ženinim
gaćican obisija stoju na sušilo da je
maestralić taman lipo osuši, a ne iskida.
Ona je lipo sutra prošetala do DM-a, a ja
san osta još umorniji. Ma jeli moguće da
se isto dešava s Hrvatskom?
Znate šta opet iman fibru, vjerovatno buncan.
5
Promjenu treba artikulirati
na pravi način u
pravo vrijeme
Natasha Kadin
Natasha Kadin (1979. Split) je
kulturna menadžerica, producentica, PR, novinarka, kustosica, autorica projekata i izvođač. Glavna je
producentica, autorica i koautorica
projekata udruge Mavena kao i projekata suradnje s drugim umjetnicima i umjetničkim kolektivima iz
Hrvatske i inozemstva. S Natashom
smo ovom prilikom razgovarali o nedavno završenoj izložbi i konferenciji
Država u krevetu, odgovornosti kulture u transformiranju društva, kao i
o daljnim planovima i projektima.
Izložba i konferencija Država u
krevetu je završena, koliko su akteri uspjeli ogoliti sustav u kojem
živimo i da li je uzvračen udarac?
Realno, koliko umjetnost i poruka
danas može doprijeti do građana
danas i kako je tekao sam proces?
Cilj izložbe, između ostalog, bio
je da ukažemo na to koliko naših
vrlo osobnih i intimnih odluka automatizmom sustava država donosi
umjesto nas, kao i koliko nas tjera
da se pokoravamo njenim zakonima,
ma koliko suludi bili. Legislativa, koliko god je u nekim stvarima dobra i
treba postojati, toliko, kada uđemo u
sferu privatnog i osobnog, kao što su
6
odabir partnera, brak, način i razlozi
zbog kojih imamo djecu i kako ih odgajamo, kako se nosimo s osobnim
traumama kao što su nasilje u obitelji
ili seksualno nasilje i koliko nam tu
sustav pomaže tj. odmaže, jasno nam
govori da takve odluke ipak moramo
donositi sami, a sustav bi trebao biti
tu da nam pomogne realizirati naše
osobne izbore.
Država u krevetu je nastala kao
zajednički završni rad studenata i
tebe kao mentorice kolegija Feminizmi i društvene promjene u suvremenim umjetničkim praksama,
koji se održavao na Umjetničkoj
akademiji u Splitu. Što je danas sa
kolegijem, koja je njegova važnost i
da li će se nastaviti u sljedećim godinama?
No, u praksi je stvar drugačija.
Taj sustav, koji bi trebao «štititi pojedinca» vrlo indiskretno penetrira
u naš privatni prostor i počinje donositi odluke umjesto nas i, prije nego
to osvijestimo, on upravlja našim
životima. Ova izložba i cijeli projekt htio je kroz umjetnost, ali i kroz
sociologiju, pravo, antropologiju i
druge znanosti rasvijetliti i istražiti
ovu problematiku. Poruka, kao i uvijek, dođe do onih koji su dovoljno
spremni i voljni slušati i razmišljati
o viđenom i doživljenom, a naša
izložba imala je mnogo publike svih
generacija i zanimljive i afirmativne
povratne informacije, tako da se nadam da smo ovim projektom barem
ukazali na problematiku i pokrenuli
razmišljanja i daljnje suradnje, projekte, akcije i reakcije.
Kolegij Feminizmi i društvene
promjene u suvremenim umjetničkim
praksama, nije na odmet spomenuti,
prvi je kolegij isključivo o suvremenoj feminističkoj umjetnosti na
nekoj javnoj visokoškolskoj instituciji u Hrvatskoj, i smatram da je vrlo
važno da se dogodio baš u Splitu.
Kada sam krenula u to, nisam znala
koliko će studenata biti zainteresirano niti gdje će nas to odvesti. Nakon
dobivene međunarodne donacije u
sklopu projekta PATTERNS lectures,
na UMAS-u je, zbog kratkog perioda
implementacije, odlučeno da će kolegij biti fakultativni, što je značilo
da ga mogu upisati studenti sa svih
fakulteta Sveučilišta u Splitu, a to je
odmah dalo dobrodošlu širinu cijelom projektu.
Upisali su ga studenti s različitih
fakulteta i na različitim stupnjevima
studija, tako da smo dobili jednu heterogenu skupinu, i baš ta raznolikost
uvelike je doprinjela tome da zajedno
napravimo jedan umjetnički ali i šire
društveni projekt, interdisciplinaran
i zanimljiv ljudima različitih interesa. Kolegij je u prvom semestru bio
povijesno-teorijski, a u drugom smo
se bavili koncipiranjem projekta i
zajedničkim radom na njegovoj organizaciji i produkciji, tako da su studenti mogli sudjelovati u svim fazama projekta, odabrati zadatke koji im
najviše odgovaraju te naučiti kako se
radi međunarodna izložba i manifestacija, od koncepta do realizacije,
i to je ono što su polaznici istaknuli
kao najvrijednije na kolegiju.
Danas nedostaje interdisciplinarnih kolegija i nadam se da će se to
promijeniti uskoro, a sudbina ovog
kolegija još je neizvjesna, ali se nadam da će UMAS, bez čije podrške
nebismo mogli sve ovo dosad realizirati, uvidjeti njegovu važnost i da
ćemo ga uvesti u stalni kurikulum
kao dvosemestralni kolegij, gdje se
prvi semestar radi teorija i povijest a
drugi zajednički projekt (koji, naravno, ne mora biti izložba) na odabrani koncept. Smatram da edukacija
i produkcija u kulturi trebaju blisko
surađivati.
Postoji li i kolika je odgovornost
ljudi koji rade za ravnopravnost
spolova i rodova da kroz umjetnost
poput i ove izložbe transformiraju
društvo?
Odgovornost uvijek postoji, no
svatko tko radi na transformaciji
društva to radi na svoj način i kroz
vlastite medije izražavanja. Svaki pojedinac prvo je odgovoran za sebe i
svoje odluke, koje svjesno ili nesvjesno, namjerno ili nenamjerno, u većoj
ili manjoj mjeri utječu i na društvo
koje ga okružuje. Moj rad, znanstveni
i edukacijski, pa i kustoski, produkcijski i umjetnički, uvijek je uzimao
neki društveni problem, neki bug
suvremenog društva, i pokušavao
ga problematizirati, sagledati iz više
kutova, iskositi, obuhvatiti i sublimirati. Također uvijek tražim druge
i drugačije načine rada i suradnji,
prezentacije i problematizacije teme
kojom se bavim, pa tako surađujem
s ljudima zaista različitih životnih
puteva i stavova. Transformacija je
proces, nemojmo to zaboraviti, i ne
treba preskakati ništa na tom putu
jer prećaca nema, oni nas mogu samo
vratiti unazad. I treba djelovati. Stalno. Aktivno. Afirmativno. Kontinuirano.
Može li se očekivati da kultura
postane nositelj pozitivnih promjena u društvu za kojeg mislim oboje
smatramo da treba mijenjati?
Kultura u najširem smislu te riječi
osnovna je okosnica društva u kojem
živimo, bez kulture nema ni društva.
Ona je tu, važno je samo da kultura
bude nositelj promjene a ne neoliberalnog kapitalističkog principa
današnjeg tržišta. Zato imam veliki
problem s terminom «kulturne industrije» koji nam EU putem novijih
natječaja gura pod nos. Profesionalci
u kulturi, posebno oni u nezavisnoj
kulturi, jedni su od najobrazovanijih slojeva društva, i oni koji kritički
promišljaju svijet u kojem žive i svojim se profesionalnim odabirima i
temama odnose prema njemu čime
ga uvijek pomalo transformiraju.
Oni imaju slobodu samostalnog rada
i odabira tema i problema kojima se
bave, kao i suradnika, a najčešće su
izvan velikih institucija koje bi im
mogle diktirati što da rade i kako;
zato se sustav njih najviše boji. Promjenu svi mi nosimo u sebi, samo je
treba znati artikulirati na pravi način
i u pravo vrijeme, i iskoristiti ono sto
nam današnje vrijeme pruža, a to su
komunikacija i informacija.
Do koje mjere pružati otpor kad
danas imamo situaciju da biramo
između kruha, te stava, izražaja i
slobode?
Ne bih rekla da je to izbor koji
stoji pred nama. Kruh ili sloboda izražavanja? Ovisi kakav kruh
želimo. Ja želim onaj koji sam sama
zamjesila, ispekla i pojela u dobrom
društvu. Postoje kompromisi na koje
nikada neću pristati, a to su oni koji
bi mi oduzeli slobodu izražavanja
i rada, jer to je meni kruh, ono što
me drži živom i aktivnom. Nekad je
taj kruh tvrd i nejestiv, ali je moj. I
nemojmo mistificirati stvari, jedno
ne isključuje drugo, samo treba biti
tvrdoglav i uporan, gurati «svoje»
čak i kad se čini da se ništa nigdje ne
miče i da nema smisla.
Grad Split se priprema za kandidaturu Europske prijestolnice kulture 2020., kroz Platformu Doma
mladih sudjelova si u javnim tribinama na tu temu. S obzirom na
nedostatak kulturne strategije Grada, što očekivati od same pripreme,
i koliko je za očekivati s obzirom na
sve godine koju se prošle bez jasne
vizije Grada o kulturi općenito da
se stvari mogu pokrenuti na bolje?
Kao što je bilo vidljivo na posljednjoj javnoj tribini gdje su gosti
iz Maribora podjelili svoje iskustvo
s EPK, Splićani su zainteresirani za
7
našu kandidaturu na EPK 2020. i
već su se poduzeli neki koraci u tom
smjeru, no krucijalna je suradnja nezavisne scene, institucija u kulturi
i Grada, te što manje uplitanje politike u cijeli proces. Ovo je svima
nama jedan veliki test, da vidimo
možemo li prevladati međusobne
sitne razmirice i zajedno aplicirati za
nešto što nam je svima u interesu, i
što može uvelike unaprijediti kulturu
i kulturnu infrastrukturu grada. Kulturna strategija je jedan od uvjeta za
aplikaciju, a ja očekujem samo da je
napokon napravimo i da je slijedimo.
Pametnom dosta.
Platforma Doma mladih lani je u
petom mjesecu imalu svoju prezentaciju, tada si kao dio Kolaicije
udruga mladih bila koordinatorica
platforme, danas ju koordinira Antonija Kuzmanić iz Room 100. Koji
su vam daljni planovi i u kojem
smjeru će se Platforma razvijati?
Platforma Doma mladih upravo je
u procesu primanja novih članica, što
će nas zasigurno osnažiti i dati nam
raznolikost i novu energiju. Naša
uloga je zagovaranje za dovršenjem
Doma mladih u Splitu, gdje smo
već postigli neke važne korake i
nadamo se da će se projekt obnove
uskoro aplicirati na strukturne fondove EU. Osim Doma, naša uloga je
osnaživanje kulturnih udruga u Splitu i okolici, zagovaranje transparentnije dodjele sredstava organizacijama
iz kulture na lokalnoj razini, veća
vidljivost naših projekata i programa,
kao i opčenito bolji uvjeti rada nezavisne kulture.
Za kraj. Studirala si vani, vratila
se u Split i s vremena na vrijeme
bježiš na Silbu, na kulturnoj sceni si
već dugo, isplati li se? Što poručiti
mladim umjetnicima, aktivistima,
koji muke muče kao i večina u ovom
društvu? Ima li sretnog kraja, ili je
kraj na Silbi, možda nekom drugom
mirnom ostrvu?
Ne bježim na Silbu. Silba je moja
utopija, vjerujem da većina ljudi
ima svoju, ona je slučajno kod mene
i mjesto ali je i stanje uma. Tamo se
punim energijom direktno iz prirode
i mora, pišem, plivam, radim projekte, trčim sa psom po šumama… Tamo
već petu godinu radim projekt S.E.A.
Silba Environment Art, a uskoro i
kućicu u šumi i projekt rezidencijalnog centra za umjetnike, a plan mi
je da barem 6 mjeseci godišnje provodim na Silbi. Posla imam mnogo
više nego što stignem obaviti, i da,
mogu živjeti od onog što radim,
skromno ali lijepo i po svojim pravilima.
Boris Dežulović
dobitnik European Press Prize
Trenutno
sam
u
procesu
završavanja nekoliko opsežnih projekata i radim si mjesto i vrijeme
za pisanje doktorskog rada, koji
bih trebala završiti uskoro i jako se
veselim tome što ću moći provesti
nekoliko mjeseci na Silbi sa sobom i
knjigama. Ali to ne znači da bježim
ili odustajem, nego da pišem opsežan
znanstveni rad i treba mi malo mira,
i da punim baterije, a zbog poslova
ću ionako putovati i u Split i drugdje
često. Kraja nema.
Predstavnici sedam europskih
medijskih fondacija 2012. godine
ustanovili su European Press Prize
s ciljem pružanja podrške visoko
kvalitetnom novinarstvu. Bez obzira
radi li se o tisku ili internet poralima, ova nagrada podiže ulogu novinarstva kao branitelja demokratskih
sloboda.
vanrednu
inovaciju
godine:
bilo
što što je učinilo značajni doprinos
budućnosti novinarstva.
Dišpet - udruga za nezavisne
medije i kulturu
Mosećka 72
[email protected]
Boris Dežulović, hrvatski novinar
i pisac, te jedan od suosnivača Feral Tribunea i redoviti kolumnist u
hrvatskim, bosansko-hercegovačkim
i
- nagrada za istraživačko novinarstvo – za pojedinca ili tim koji su
iznijeli najviše činjenica koje javnost
i društvo trebaju znati
gradu u prirodnoj veličini”, objav-
Karlo Ermacora,
ljenog 19.studenog 2013. godine u
Ivan Galić,
- nagrada za komentatora – za
komentatora, kolumnistu ili urednika čiji je rad imao značajan utjecaj
srpskim
prestižnu
medijima
nagradu
osvojio
u
je
Fanzin Dišpet u službi kreativnog
izražavanja bunta kontra unaprijed
postavljenih pravila.
Uređuju ga neželjena djeca koju nije
odabrao Đelo Hadžiselimović.
Nagrada se dodjeljuje u četiri
odvojene kategorije, a svaka se sastoji od 10 000 eura. Nagrade su bile
sljedeće:
- nagrada za istaknuto novinarstvo – za najbolju reportažu i pisanje
o vitalnim pitanjima u zemlji i inostranstvu
8
- nagrada za inovaciju – za iz-
kategoriji
najboljeg komentara za svoj komentar “Vukovar: Spomenik mrtvom
Globusu.
Hrvoje Kolić,
Mia Šalinović.
Komentar je najboljim proglasio
žiri urednika Reutersa, Le Mondea,
El Paisa, Jyllands-Postena i The New
Timesa. Za ovu nagradu je bilo nominirano više od 400 novinara.
Nagrađeni
Uredništvo:
komentar
možete
Sumnjaju neki
da nosi nas pogrešan tok.
www.dispet.org
dispet.tumblr.com
facebook.com/fanzinDispet
twitter.com/fanzinDispet
pročitati i na portalu Peščanik.net
9
Hrvoje Kolić
Opalite ih
nogom u dupe
Na stranicama Europskog parlamenta
povodom Dana žena izašao je zanimljiv
tekst čiji početak glasi ovako: „Ravnopravnost spolova jedna je od glavnih
vrijednosti Europskog parlamenta, a ove
godine, povodom Međunarodnog dana
žena, zastupnici stavljaju naglasak na
problem nasilja nad ženama.“
Zašto zanimljiv? Jednostavno, nekoliko dana poslije zastupnici su ravnopravost spolova kao jedne od glavnih
vrijednosti sasjekli do temelja svojim nepodržavanjem izvješća u kojem
se tražilo poštovanje iste plaće za isti
rad muškarca i žene. U istom izvješću
poznatijim pod imenom Zuber report,
kojeg je sastavila Ines Cristini Zuber,
inače portugalska zastupnica, tražilo se
uvođenje kvota za bolju zastupljenost
žena u rukovodećim strukturama, kao
i prijedlog da se trudnicama za vrijeme
porodiljnog ne smije dati otkaz.
Činjenica je da Europska unija i
njezin parlament ne podržavaju osnovne ljudske vrijednosti, nego samo
kapital. Ljudska prava su samo označena
crvenim na kalendarima kada se prigodno obilježavaju određeni datumi
dijeleći pritom ideološke pizdarije na
papiru ukrašene cvijećem. Deklarativno
podržavanje s figom u džepu je odlika
Europske unije, kao i Hrvatske. Što neće
pretjerano šokirati ni sablazniti one koje
još vjeruju da političari Europske unije
pri svom radu izbacuju med i mlijeko,
poštenje i razum.
Neće ih sablazniti jer mnogo mlatimudana počevši od visokopozicioniranih do „običnih i poštenih“ građana
smatraju da je bitno raditi, bilo što za bilo
kakvu plaću, jer u krizi se podnosi sve, pa
i gaženje vlastitog dostojanstva. Ma da,
ovo je zapravo ljut tekst, jer je teško prihvatiti apatiju, kao i gubitak razuma pred
masovnim glasanjem po određenom
ključu. Kad govorimo o razumu, čudi
stvar da zastupnice u Europskom parlamentu budu protiv izvještaja, čime same
sebe stavljaju u podređen položaj.
U kojem dijelu mozga i svog postojanja prihvatiš da tvoj rad vrijedi manje od
suprotnog spola. Da li se zastupnice koje
su glasale protiv, uključujući hrvatske zastupnice Zdravku Bušić, Ivanu Maletić,
Dubravku Šuica i Ružu Tomašić, bave
politikom da bi branile svoja prava, ili
da bi se osjećali više muškarcima? Smatraju li žene, ako to i jesu, da im je posao
samo rađati i brinuti o obitelji? Da li su
u svojoj političkoj karijeri zagovarali
ikad ravnopravnost spolova, ili su od
samih početaka smatrali kako žene nisu
vrijedne poput muškaraca? Na sva ta pitanja nemam odgovore, što je u glavama
289 zastupnika i zastupnica koji su glasali protiv? Što je s 87 suzdržanih, među
kojima je većina zastupnika „zelenih“?
Možda su glasali protiv izvješća jer je
uz ravnopravnost na poslu u izvješću bilo
govora i o lgbt pravima, kao i pravu na
pobačaj, jer u glavama nekih još stoji da
vam trebaju odrediti što je dobro, a što nije,
dok istodobno za svoj rad u Europarlamentu zastupnice nisu sebi smanjile plaće.
Ne, ništa od toga nije bitno, jer
kad zanemarimo sva postavljena pitanja činjenica je da je politika svugdje ista. Ruke bez mozga glasaju protiv,
suzdržano ili za kako ih pomakne jednoumni gospodar lutaka. Svugdje je isto.
Zato ih barem drugi put dok vam nude
čestitku zamotanu cvijećem opalite nogom u dupe, barem u vlastitim glavama.
Imate potpuno pravo biti ljuti. To vam ne
mogu oduzeti.
10
Debeli
precjednik
protiv
fašista
Prije nekoliko dana u osječkom klubu
Epic održan je humanitarni koncert za
Dječji Dom Klasje. Nastupali su Gužva u
16-ercu, Debeli precjednik, Grupa tvog
života, Bud Spencer, In Ruff, Pullover,
Vai ficar preto, iNFormatio plus.
Frontmen benda Tino Kovačić
Koca vrlo se jasno ogradio od tog čina
rekavši: “Ljudi, na krivi ste koncert
došli, mi ne odlazimo na fašističke
koncerte, nemojte vi ni dolaziti na
naše. Poslušaj naše pjesme, čovječe”.
protiv svakog oblika nasilja. Debeli precjednik učestalo ponavlja kako neće tolerirati primitivizam, vrijeđanje zdravog razuma i
omalovažavanje svih ljudi koji su
platili ulaznicu za koncert!”
Tijekom nastupa Debelog precjednika među publiku je zalutalo i nekoliko skinheadsa koji su demonstrirali
fašističko dizanje desnice u zrak.
Nakon toga Debeli precjednik
se ogradio i na službenoj Facebook stranici: “Stvarno mislimo
da je važno jasno se deklarirati
Provokativni, angažirani, socijalno osvješteni i ovoga puta su pokazali
što misle o fašizmu za kojeg u našem
društvu nema mjesta.
11
Romano Bolković
Prestanite s tim
ustaštvom
Ovakvu Hrvatsku treba napustiti, to je moje današnje konačno
osvjedočenje. Ovakvu Hrvatsku valja
staviti u međunarodnu izolaciju, uvesti
svakovrsni mogući embargo, i nametnuti svaku zamislivu sankciju. Jer, ovo
je zemlja u kojoj je apsolutno odsutna bilo kakva svijest o odgovornosti
hrvatskoga naroda za desetke tisuća
ubijenih u koncentracijskim logorima
WWII, zatiranih samo zato jer su druge rase, vjere, narodnosti, ili političkog
ili svjetonazornog uvjerenja.
Ružu Tomašić bi u Njemačkoj, da
je izgovorila ovo što ja danas izgovorila na državnoj ili javnoj tv, što već
HRT jest, uhitili. U zemljama koje su
sudjelovale u holokaustu na bilo koji
način, ma i u aluziji, a nekmoli ovako
otvoreno relativizirati taj zločin, apsolutno je nedopustivo. Ruža Tomašić pokazuje posvemašnju anesteziju savjesti:
njoj naprosto nije jasno, jer njen glas
savjesti šuti, da ljudi nije dopustivo
klati jer su Srbi, Židovi, Romi ili komunisti, ako joj već nije jasno da ih nije
ljudski klati naprosto.
Sve ako se složimo s minimalnim
brojkama, cijeli je jedan današnji Bjelovar ljubi pobijen u ime rasnih zakona.
Ta ideologija nije bila importna, to je
bio naš autohtonih hrvatski nacizam.
Obrana toga nacizma, može imati samo jedan ishod: prekid emisije,
uhićenje i adekvatnu zatvorsku kaznu.
Umjesto toga, naš tisak i njegovi
vlasnici prelaze čak i preko osobnih
12
razloga koji bi ih priječili u spominjanju emisije u kojoj se to čini – jer
Ninoslav Pavić je mjesecima postojano
ignorirao NU2 kad je Aca diskutirao
predstečajnu nagodbu EPH – ali, i tu
se otkriva subordiniranost domaćeg
medijskog pogona stvarnih vladarima
ove zemlje, ovakvi stavovi istom osvanu kao udarna vijest portala vodećih
listova zemlje, koji zdušno, kao integralni dio sustava, daju svoj obol u
perpetuiranju crveno-crne dijalektike
koja hara ovom zemljom od obnove
njene državnosti do dana današnjega:
ponovo je neophodno pred izbore
razbuktati taj ustaško – partizanski
antagonizam, kako bi se elektorat i
opet odlučio po subkulturnoj, gotovo
pretpolitičkoj logici za crvene ili crne,
kako bi blokovi dominirali, kako bi
HDZ i SDP postojano vladali ovom
zemljom ad infinitum.
Jedni, kao bivši komunistički funkcionari, zapošljavajući na razne funkcije svoje članstvo i simpatizere čim
se dohvate mandata, u tisućama nepotrebnih državnih radnih mjesta
opterećujući ovu zemlju i preostale
zaposlene u njoj, a drugi, kao pretežito
rubni socijalni element, zaokupljeni
pretvorbom oranica u građevinsko
zemljište i egzistencijalnim zbrinjavanjem po gradovima u koje su se nema
tome davno nastanili.
Naravno, zamjetno je frapantno
odsuće ikakvog defaulta sustava: u
našem političkom sustavu nema onog
mjesta koje bi automatizmom reagiralo
na ovakve pojave, nema metodičkog
mjesta nulte tolerance, i ovdje je
zaista do mile volje moguće širiti
najcrnje ideje totalitarnih recidiva
prošloga stoljeća, a da tome ne slijedi
čak ni javna osuda, nekmoli juridički
predviđena sankcija.
Postoji i moment koji je od
drugorazredne važnosti za ovu diskusiju, ali ga također valja spomenuti: relativizacija zločina po liniji usporedbe
Pavelić – Tito. Kao biva, nacistički su
zločini opravdani, jer što su tek Titovi
komunisti radili.
Ovaj je relativizam po sebi
promašen, jer, postojanje Jasenovca
nema nikakve veze ni s onime što je
prethodilo, ni s onime što je uslijedilo: retorziju tu nikao ne opravdava
stanje stvari u Kraljevini Jugoslaviji,
jer, Jasenovac je kvantni skok zločina:
on jest genocid; da lakše shvatite, vi,
opterećeni Srbima, pomislite na Rome.
Jasenovac nije osveta za žandarska batinanja: on je naprosto industrija smrti.
Oni koji su ubijali u Jasenovcu, i
oni koju su ubijali te koji su ubijali u
Jasenovcu, nisu jednako krivi, nikako usporedivi i ni po čemu se zločin
Pavelićeva režima ne da relativizirati, a
kamoli pravdati, bilo čime što je slijedilo: tog zločina naprosto nije trebalo
biti.
Oni koji podižu konc-logore, i oni
koji ih ukidaju, nisu jedni te isti.
Činjenica da se to danas u Hrvatskoj
mora tumačiti mjera je nedostojnosti
ove zemlje da bude dio bilo kakvog
uljuđenog svijeta, a onaj dio njenih
političkih elita koji manipulira ovakvim
revizionističkim rasprama u svrhu svojih političkih ciljeva trebalo bi izručiti
adekvatnom međunarodnom sudu.
I, na kraju, što s komunističkim
zločinima?
Njih u ovoj zemlji štite oni koji ih
navodno žele sankcionirati!
Štite ih upravo HDZ-ovci, jer je
najveći broj udbaških zločinaca upravo
u toj stranci ili oko nje.
Zato HDZ nastoji oko revizije
događaja 1945., jer zna da će se tu jedva
kome što desiti, budući da su akteri ili
pokojni, ili je, kao u slučaju Boljkovca,
sve to skupa i opet antipropagandni
igrokaz s uvijek istim protagonistima, a izbjegava se kazati ma i riječ o
komunističkim zločinima kasnijih
dekada, jer, tu bi se već moglo izazvati
neželjene posljedice: morali bi se procesuirati čak i utemeljitelji HDZ-a!
Načelo antitotalitarizma svakako
valja uvažiti, jer jednom za svagda
valja shvatiti da ovdašnji antifašizam
nije bio i antitotalitaran: nakon WWII
naši su antifašisti etablirali režim koji
se sporazumijevao kao diktatura: diktatura proletarijata. I taj je režim ubijao
neistomišljenike, ne samo zato jer su
hrvatski nacionalisti, primjerice, nego
i zato jer su staljinisti, itd., pa dakle
period od 1945. – 1990. svakako valja
sankcionirati.
Ali, ponavljam, to se nekim divnim
čudom ne čini, inzistira se u tom antitotalitarizmu na prekapanju jama, na
rehabilitaciji ustaštva, baš kao da se želi
namjerno suprotno od temeljne intencije implicirane u tom pojmu: antitotalitarizam. Kao da je se želi u nas odred-
iti jedino i samo kao reviziju perioda
između 1941. i 1945., što je jedino ono
što se ne smije činiti, ako se na antitotalitarizmu, na kojemu je zasnovana
Europa nakon pada Berlinskoga zida, u
njenom postkomunističkom razdoblju,
već inzistira.
Da bi se uprskalo tu ideju, namjerno se antitotalitarizam pokušava
izjednačiti s rehabilitacijom ustaštva,
kroz revizionističke ideje dolične
današnjeg ekspozea Ruže Tomašić,
čime se na vješt način kupuje vrijeme
da biologija jednom za svagda vječno
ekskulpira sve one koji su krivi za
zločine počinjene u ime ideje komunizma u drugoj polovini XX. stoljeća u
nas. Deseci i deseci aktera tih zločina
egzistencijalno su zainteresirani da se
događaji odvijaju upravo ovako kako se
odvijaju, da se vlast stalno iznova obnavlja u vječnom kruženju nasljednica
totalitarističkih zala prošloga vijeka, i
zato ovakvi besramni revizionistički
ispadi dobivaju javni prostor.
HDZ također mora biti na čistu:
prividno bauljajući u potrazi za svojom ideološko-političkom definicijom,
HDZ mora shvatiti da se profilira ni
kao pučka, niti kao demokršćanska
stranka, nego je HDZ stranka koja
sve češće opravdava, pa i zagovara
filofašističke stavove i pozicije.
Karamarko bi morao znati da je
jedno govoriti o onima koji ovu zemlju nikako i nikada nisu htjeli, a sasvim nešto drugo govoriti o onima koji
je žele takvu da je nitko normalan ne
bi htio: ako želite zemlju u kojoj ćete i
sutra pod Pavelićevom slikom, recimo
mene zbog ovog teksta, negdje zaklati,
počnite već danas čistiti oružje.
Jednom ste već zbog ustaške ideologije uništili Hrvatsku, nanijevši joj
stoljetnu sramotu. Jest, ima s druge
strane nebrojeno onih koji je ni dan
danas ne žele, koji su za ovu zemlju
zainteresirani jedino kao nekretninu,
ova ustašija ne smije po drugi puta, i
to bi sada bilo definitivno, u manje od
sto godina, uništiti hrvatsku državnost,
samo zato jer se, na kraju krajeva, u
podzemnim pljačkaškim dogovorima s
tom drugom stranom, nameće u uzurpacije prostora građanske politike:
ovdje je sve laž, HNS nije narodna,
HDZ nije demokršćanska, SDP nije socijaldemokratska, itd.
Niti jedna stranka nije ono što joj
ime govori da bi trebala biti, već je sve
to skupa udbaški teatar koji počiva
na par desetaka podzemnih gospodara Hrvatske, čiji povjerenici na demokratskoj, parlamentarnoj sceni
osujećuju svaku autentičnu politiku.
Jer bi ih ta zbrisala s lica zemlje. Zemlje kojom suvereno vladaju, ovako ili
onako, već desetljećima.
Na koncu: na kraj pameti mi ne
pada diskutirati o napisanom. My way,
or highway. Možda ću po tom autoputu odavde morati ja, ali, ako se i tako
završi, nećete se naužiti nacističke
Hrvatske. Ovu zemlju takvom nitko
neće nekažnjeno obnavljati. Nemojte
mi pisati vaša slobodna zapažanja o
Bleiburgu i sličnom, jer sam i tamo bio
prije vas, kao autor prvog hrvatskog
jednosatnog dokumentarca o toj temi,
snimljenog in situ, s autentičnim protagonistima: moram kazati da su čak i
ti imali više svijesti od današnjih glupana, u smislu u kojom je Crljen Paragi, prije no što će ga lupiti moždani
udar, valjda posve shrvanog ludošću
kojoj je nazočio, rekao: Prestanite s tim
ustaštvom, nemate vi, vaša generacija,
nikakve veze s time!
13
O čemu je sanjao Aco Todorović?
Aleksandar Todorović, jedan od “izbrisanih” stanovnika Slovenije i jedan
od najzaslužnijih osoba za to da je pitanje “izbrisanih” prepoznato kao jedno od
najvažnijih u regiji i to da je slučaj došao
do Europskom suda za ljudska prava,
nestao je prije mjesec dana, nakon čega
je pronađen mrtav u Ptuju. Todorović
je sa svojim prijateljima uspio da nakon
dvadeset godina Slovenija prizna administrativno čišćenje koje je sprovela nad
svojim građanima oduzimajući im time
sva stečena prava nakon proglašenja nezavisnosti od SFR Jugoslavije.
brisanima u Kranju,[1] gde sam došla
sa komšinicom, koja je i sama bila izbrisana. Činio mi se stabilnim i nekako
zadovoljnim: deo ljudi je shvatio šta se
zapravo dogodilo, rasprava o odštetama
se nastavlja, dogodile su se stvari koje
ne bi mogli ni da zamislimo, da nije bilo
njegovog aktivizma. Zadnji put sam ga
videla kada je sa Mirjanom Učakar[2]
došao na film i diskusiju o Hani Arent u
Ptuju. Tada smo razgovarali o ajhmanovskom mentalitetu i slovenačkim birokratama koji su sproveli brisanje. Aco
je bio humanistički obrazovan. Dobro
je razumeo širu povezanost brisanja i
zločina protiv čovečnosti. Bio je svestan značaja svedočenja o brisanju, neophodnosti da se on prepozna kao zločin,
kao i činjenice da je poricanje brisanja i
nekažnjavanje počinilaca otvorilo vrata
i nekažnjavanju drugih tranzicionih
krivičnih dela i zločina.
U nastavku teksta može pročitati
oproštajne riječi Vlaste Jalušić, koje
su originalno objavljene u slovenskom
dnevniku Večer.
O čemu je sanjao Aco Todorović?
Primo Levi je do kraja svog života,
koji je okončao samoubistvom, sanjao o
svom iskustvu iz Aušvica. U noćnoj mori
o logoru, mestu bez spoljašnjosti, koja
se ponavljala iz noći u noć, njegov prethodni život, njegova porodica, sve što
je postojalo izvan tabora, predstavljali
su tek kratak predah, prevaru čula, samo
san, iz kog se svaki put ponovno budio
sa naredbom „ustani“ u sveprisutnu i
jedinu realnost konc-logora. Primo Levi
se uprkos toj strašnoj poziciji žrtve, koju
su u nacističnom logoru eksterminacije
potpuno dehumanizirali, suprotstavljao samoubistvu, koje je recimo Jean
Améry video kao jedini pristojni spas iz
takve situacije. Iz ništavila se dokopao
egzistencije i dostojanstva uz pomoć
dugogodišnjeg svedočenja o instituciji
logora uništenja; pokušao da ga razume
i da nama, koji srećom to nismo doživeli,
ukaže na kao oštricu noža tanak prostor
u kome pojedinac može sačuvati dostojanstvo u takvim okolnostima. Ipak u
„Potonuli i spaseni“ je napisao da su upravo oni najbolji potonuli u logoru i da,
dakle, nisu ostali živi.
Posle skoro mesec dana je slovenačka
javnost saznala da je nestao Aleksandar Aco Todorović, a odmah zatim da
je očigledno umro svojom odlukom, ili
kako se to zove na nemačkom, da je izabrao „Freitod“ (slobodnu smrt). Mi koji
smo ga poznavali, nadali smo se da će
14
biti pronađen živ, a istovremeno smo se
bojali da je doneo svoju zadnju odluku.
Aco je bio jedan od 25.671 izbrisanih
stanovnika Slovenije, ljudi koji su arbitrarno izbrisani iz registra stanovnika sa
stalnim boravištem. Reći da je bio „jedan od“ je više nego premalo, iako je to
postala njegova glavna odrednica zadnje
dvadeset i dve godine. Najpre je zaista bio
„samo“ jedan od izbrisanih ljudi kojima
je grupa znanih počinilaca-vlastodržaca
nekažnjeno oduzela ono osnovno što je
neophodno ljudskim bićima da bi mogla
da žive: status osobe, koja poseduje pravo
da ima prava. Izbrisani su izgubili osnove
svoje egzistencije, vlasništvo, posao i primanja, stanove, zdravstveno i socialno
osiguranje, mogućnost školovanja, istovremeno gubeći i porodice, prijatelje,
fizičko i mentalno zdravlje, i ono što je
najgore, paralelno su im oduzimali dostojanstvo. Oni koji su najzaslužniji za
„brisanje“ uporno su odbijali sopstvenu
odgovornost: za sve što se dogodilo su
krivili same izbrisane, predstavljali ih kao
zločince, otpadnike, lenjivce, lažnjivce
i prevarante… Uprkos merama odštete
i posrednom priznanju brisanja, nisu
pomogle presude ni ustavnog ni evropskog suda za ljudska prava, kao ni surove
činjenice o zločinu brisanja koje smo mi,
istraživači i aktivisti, iskopali ispod naslaga sistematičnih laži širenih od strane
odgovornih. Izbrisanima se odgovorni
nisu izvinili, niko nije priznao zločin, a
sveopšte poricanje događaja i prenošenje
odgovornosti samo se nastavilo.
Aco je bio jedan od hrabrih, a ujedno
jedan od najboljih. S tim ne mislim samo
na hrabre među izbrisanima, nego u Sloveniji uopšte. Izašao je iz anonimnosti i,
uprkos tome da je bio bez dokumenata,
istakao se u javnosti, počeo da govori o
brisanju, da organizuje druge izbrisane,
da se bori. Prvi put sam sa njim razgo-
varala telefonom povodom osnivanja
Društva izbrisanih, u vreme kada većina
nije želela ni da veruje ni da čuje o tome
da se brisanje dogodilo. Na početku je
bio nesiguran, ali tvrdoglav, odlučan i
nepopustljiv. Oko sebe je okupio šačicu
ljudi koji su bili spremni da javno istupe
i tako je prividno nepostojeće uveo direktno u stvarnost. Čovek, koji se sopstvenim snagama iskopao iz ponora
nepostojanja, vratio je dostojanstvo sebi
i drugima, postao ličnost i odgovorno
političko biće.
U poslednja dva meseca smo se videli
dva puta. Sreli smo se na predstavi o iz-
Neću se upuštati ni u kakve spekulacije o neposrednim razlozima za njegovu smrt jer je nemoguće pronići u
ljudsku dušu. Međutim ne mogu zanemariti činjenicu da je zbog brisanja, zbog
svedočenja o toj nepravdi, zbog bitke da
se brisanje prizna i žrtve obeštete, on
lično platio visoku cenu. Nikada nećemo
saznati šta je sanjao Aco Todorović,
kakve snove o ispravljanju nepravde, kao
i noćne more o brisanju. Sa sigurnošću
možemo tvrditi da je u pitanju još jedna smrtna žrtva brisanja. Ipak to nije
anonimna smrt. To je urlikajuća izjava
za javnost koja Sloveniji poručuje da
guranje glave u pesak pred zločinima i
kršenjima prava manjine (ili čak podrška
tome) samo otvara vrata patnji ne samo
te manjine, već i kršenju prava većine.
Nažalost to nije predmet opšte spoznaje.
Povodom obaveštenja o Todorovićevom
nestanku neki anonimni čitatelji nisu
mogli da se suzdrže od svojih rasističnih
i šovinističkih komentara. Neka ih je
sram!
Klanjam se hrabrosti koju je pokazao
Aco Todorović. Slava mu!
Vlasta Jalušič, Mirovni inštitut,
Ljubljana
Prevela Jovana Mihajlović Trbovc
15
Četiri minuta zvuka na cilindru
Ivan Čkonjević
grafa… Vratiću se na ovo kasnije.
U tekstu “Digitalni formati i kultura
slušanja”, objavljenom 5.3.2013. godine
na Dišpetovom sajtu, dotakao sam se
teme odnosa slušaoca prema muzici
u zavisnosti od nosača zvuka. Zašto
bih pisao još jedan tekst na ovu temu?
Zapravo, tekst pred vama je tangentaran pomenutom. Teme nisu iste, ali
se međusobno dopunjuju. Ovaj tekst
pokušavam napisati već neko vreme.
Napišem par rečenica i pokleknem
zbog šturosti informacija, zatim napisano izbrišem. Tekst sam ipak odlučio
dovršiti, ne zbog želje da načinim istorijski prikaz, već da uputim na izvestan
način razmišljanja o muzici. Počeću
priču sa fonografom…
Zasluge za nastanak fonografa pripisane su Thomas Edison-u (18. jula
1877. godine), a jedna od vodećih
izdavačkih kuća je bila Edison Records.
Naravno, pomenuta izdavačka kuća
nije bila jedina, ali je zasigurno bila
jedna od uticajnijih, ne samo u polju
snimljenog zvuka već i ranog filma.
Svet fonografskih cilindara je digitalizacijom stidljivo otvorio svoja
vrata smernim tragačima ili zalutalim
slušaocima. Ja sam se našao u ovoj
drugoj kategoriji. Trudim se da muziku
slušam studiozno i temeljno. Tokom
poslednje godine mog boravka u Beogradu, posle iscrpnog slušanja muzike
Jacques Brel-a, na jednom od muzičkih
blogova, pronašao sam popriličnu
arhivu digitalizovane muzike sa fono16
Pre par godina, na televiziji sam
gledao snimak intervjua izvesnog jazz
pianiste. Mislim da je u pitanju bio
Duke Ellington, ali jednostavno nisam
siguran. Dakle, u tom intervjuu je
dotični pianista izneo svoja zapažanja
o paraleli između slikara i muzičara.
Muziku je nazvao živom umetnošću,
jer je muzičar primoran konstantno
da interpretira muzičko delo. Snimak muzike je uporedio sa katalogom
slikarske izložbe. Slikar, na primer,
samo jednom oslikava platna, i ista ta
platna putuju gde god da se te slike
izlažu – ne slika ih u svakom mestu
iznova. Muzičar sa druge strane, uvek
iznova interpretira delo, i tom interpretacijom ga održava u životu. Kad
neko muzičko delo prestaje da se izvodi – umrtvljuje se.
U tubusu istorije, između tačke na
kojoj se nalazimo i tačke rotacije osovine fonografa, kao da je buka topova
dva svetska rata sprečila dopiranje
zvuka. U drugoj deceniji dvadesetog
veka, osim borbe sila Antante i Centralnih sila, desila se i borba bez ljudskih žrtava, ali značajna po dalji razvoj
muzike – borba između fonografskog
cilindra i ploče. Masovna komercijalna
proizvodnja fonografskog cilindra je
završena 1929. godine.
EdisonPhonographJedna od bitnih karakteristika cilindara je dužina
zvučnog zapisa. Fonografski cilindri
su se proizvodili u dve opcije: 2 i 4
minuta. Ideja muzičkog albuma nastaje
kasnije usavršavanjem ploče. U doba
fonografa, izdavale su se pojedinačne
pesme. Ako pođemo od pravila da
dostupnost i potražnja utiču na cenu,
možemo lako izvesti zaključak da cena
fonografskih cilindara nije bila mala.
Jedna od informacija koju, koliko god
čeprkao, nisam uspeo da pronađem je:
koliko je u doba fonografa koštao jedan nosač zvuka, a koliko sam uređaj
za reprodukciju zvuka. Izvesno je da
nije svako mogao da priušti sebi ovaj
luksuz, niti je svaki izvođač mogao da
ima mogućnost snimanja.
Fonografski cilindar – kao nosač
zvuka, prvenstveno zbog dužine trajan-
ja snimka, podražavao je popularističku
muziku tog doba. Dela klasične muzike
podrazumevala su zahteve koji su prevazilazili mogućnosti cilindra. Daljim
razvojem nosača zvuka, stvoreno je
plodno tle za zvučno beleženje klasične
muzike, kao i drugih muzičkih formi.
Muzičar pred konusnim otvorom
fonografskog snimača
Proces
snimanja
predstavlja
psihološki pritisak, čak i u današnje
doba kada je tehnologija dostupna.
Neki muzički komad bih više puta
odsvirao tačno, ali pri snimanju, kada
u svesti imam misao da je upravo to
izvođenje – ono koje će biti zabeleženo,
mogućnost da ga odsviram tačno –
drastično se smanjuje. Ranije mi je snimanje, koliko god voleo muziku, predstavljalo agoniju. Tek upoznavanjem sa
muzikom John Fahey-a, moj stav pre-
ma snimanju se izmenio. Danas, kada
se obavi tonska proba, snimam samo
iz prvog pokušaja. Naravno, greške se
provuku – ali smatram da je tako najiskrenije. Na snimanju ću pogrešiti u
jednoj, drugu ću odsvirati tačno – na
nastupu će možda biti obrnuto. Za
moje oslobađanje prilikom snimanja,
važno je bilo prihvatanje činjenice da
sam osoba koja ponekad greši.
Zašto pišem o ovome? Jednostavno: snimanje na fonografski cilindar
onemogućuje naknadnu zvučnu obradu. Zvučna slika se nije aranžirala
izolovanim mikrofonima za svaki instrument. Pred konusnim otvorom
fonografskog snimača: u prvom redu
se nalazio pevač, a instrumenti su se
raspoređivali u prostoru, na osnovu
njihove glasnoće, odnosno, željene
glasnoće u snimku. Naravno, u eri pre
ozvučavanja, muzičari su bili svesniji u
vezi sa akustičkim osobinama svog instrumenta, a na koncu i njihov zvuk je
bio kontrolisaniji i više izbalansiran.
Pokušajte sebi da date odgovor na
pitanja koja su se otkrivala izvođačima
u eri fonografa. Koju i kakvu pesmu bi
ste izabrali? Ako je snimanje prilika
koju ne dobija svako, ako ne postoji prilika za drugi usnimak, ako ovaj jedan
snimak čini sve što će ostati zabeleženo
iza vas – koliko je velik pritisak? Kako
bi ste pristupili kompoziciji, a kako
aranžmanu? Koliko dugo bi ste se pripremali? Ostavljam na vama da dalje
razmišljate o ovoj temi – posebno ako
ste muzičar.
Tokom poslednje godine mog
stanovanja u Beogradu, kao što sam
pomenuo, pronašao sam pozamašnu
arhivu digitalizovanih snimaka iz
ere fonografa. Želeo bih da vas uputim na jednog izvođača, i još bliže na
jednu pesmu.
Ada Jones (1873-1922) bila je jedan od popularnih mezzo-soprana.
Sa nastupima je počela vrlo rano, već
tokom 1880-ih, ohrabrena od strane
svoje maćehe Annie Douglas Maloney.
Prve fonografske snimke je načinila za
the North American Phonograph Co.
tokom 1893-1894. godine. Gašenje
pomenute kompanije je omelo njenu
snimačku karijeru, sve do 1905. godine.
Ti smeđi voštani cilindri, predstavljaju
jedne od prvih snimaka ženskih solo
izvođača (pesme “Sweet Marie” i “The
Volunteer Organist”). Ono što je Adu
isticalo u odnosu na pevače tog doba,
bilo je pevanje različitim akcentima
i dijalektima. Njen repertoar se mahom zasnivao na sentimentalnim baladama, ragtime pesmama, vodviljskim
tačkama, brodvejskim hitovima, irskim komičnim pesmama i sl. Snimila
je pozamašan broj pesama kao solista,
kao i nekolicinu dueta sa Billy Murrayem i Len Spencer-om. Tokom turneje,
1922. godine, Ada Jones je umrla usled
prestanka rada bubrega.
pesmu? Ta pesma, po logici stvari,
mora imati nekakvu univerzalnost, jer
ih slušaoci neće imati u velikom broju. Pesmu će slušalac puštati u raznim
prilikama: sa prijateljima, porodicom,
prilikom praznika ili ako je u jednom
ili drugom ili trećem emotivnom stanju. Primera radi, postavite sebi pitanje,
koliko ste čuli pesama za koje bi izdvojili mesečnu platu?
Osam godina pre smrti Ade Jones,
tačnije u januaru 1914. godine, Edison Records je objavio njeno izvođenje
pesme “If You Only Knew What I
Know Said The Moon”, meni jednu od
njenih najdražih.
Pokušajte sledeće: uveče, kada
završite sa svojim dnevnim obavezama,
kada buka i vreva utihnu, pripremite
sebi tečnost po izboru, zavalite se u udoban položaj… Zaboravite svu muziku
koju imate na vašim računarima, mp3
plejerima ili čemu već drugo. Te večeri
možete pustiti samo jednu pesmu.
Preporuka za slušanje: Ada Jones
“If You Only Knew What I Know Said
The Moon”.
Fonografski cilindar u ruci slušaoca
Koji su kriterijumi na osnovu kojih
slušalac odvaja malo bogatstvo kako bi
kupio izvestan cilindar – jednu jedinu
17
Ivana Trajković
Magnovenje
Davne ’92., dok se balkansko tlo treslo, pucalo i urezivalo granice, momci iz
Šapca su rešili da pridodaju začin – na
svoj način. Oformili su grupu. Nosili su
čudnu odeću i čizme, i nisu delovali nimalo prijatno. Imali su oružje i bili su
rešeni da nam se približe i ispraše. Uspeli su u tome. Verovatno jer njihovo
oružje nije bilo ni hladno, ni vatreno
nego eksplozivno! Eksplozivne naprave
u njihovim rukama bili su muzički
instrumenti! Alen je držao gitaru,
Vladislav bas, bubnjarske palice Nenad,
a Golub glas.
ih dodatno osnažili da stvore još tvrđi
zvuk i jače poruke. Zlo je prošlo, Goblini su ostali.
Nazvali su sebe Goblini, kao i svoj
prvi album (’93.). Zbog prvog dela njihovih „Istinitih priča“ (’94.), pali smo „u
Magnovenj’“ (’96.) i ostali u njemu sve
do „Re-Contre“ (’99.).
Sastav benda se menjao, za bubnjeve je
umesto Nenada sedeo Zoran, a sa gitarom
br. 2 u bend je ušao Leo („Džukele“) i
prašio godinu dana. (Sad se vratio, verovatno je shvatio da je u „Goblinima“
najjače). Tada, na njegovo mesto dolazi
Saša i magnovenjska epidemija nastavlja
Rat, inflacija i bombardovanje nisu
imali moć nad ovim momcima, samo su
da se širi. Zatresli su celu regiju i odsvirali
preko 80 koncerata. Sa njih je izdvojeno
20 snimaka iz 13 gradova i izašao je dupli gušt „Turneja u Magnovenju 97/98“.
Na tom albumu bubnjeve svira Vladimir
koji ’99., nažalost odlazi, a stolicu ustupa
Milanu koji se razbaškario i ostao. Dobro
njemu, dobro nama, dobro svima. Dok
su Goblini vazda odlični bili i ostali! O
ovome svedoči preko 350 koncerata, i
hiljade i hiljade isprašenih guzova, iako
su napravili skoro decenijsku pauzu.
Tog sedmog juna ’01., u Zagrebu,
pozdravili su se sa nama i zbog svojih
privatnih ratova, sporazumno se razišli
do proleća 2010. Postava je ostala gotovo
nepromenjena, vratili su se potkovani
iskustvom, još suroviji i jači nego ikada!
Iako su „Najbolje priče“ ispričali 2004.,
šest godina kasnije su rešili da „Crno na
belo“ objasne neke stvari i da stanu „U
odbranu zla“ (2011.). Njihova oproštajna
turneja, pretvorena je u povratničku.
Krajem prošle godine, pojavljuje se
„Roba sa greškom“ tj. njihov album bez
greške koji potvrđuje da Goblini nisu
običan bend.
18
Imali su „7“ loših godina, „Dan D“,
vodio ih je „Daleki put“, bili su „Na ivici“
i „Pod ledom“, morila ih je i misao da ne
trebaju nikome. Ipak, stisli su svoja sokolska muda, zagrabili rukama i vratili se
kući! Verovali su u nas, kao što mi verujemo u njih. Pokazali smo da IMA NAS
GOMILA koji bismo se oženili njihovim
pesmama, svakodnevno upražnjavali
seks i izrađali mnogo malih goblina.
Poruka je jasna: PUNK’S NOT DEAD!
Koncertom osmog marta, u Hali
sportova u Beogradu, pokazali su da se
pank možda uspavao, ali sada je itekako
budan. Razbili su ideju da je „Dan žena“
rezervisan samo za njanjavce i napravili
prostora za ideju o slobodi! Razbucali su
kalupe, ukrali Borisu „Tamaru“ i svojom
jedinstvenom energijom pokazali da je
različitost opet na ceni. U tome su im
pomogli Cane i Anton, kao i Dr. Pop i
Radule iz Atheist Rap-a.
goblinigoblini
Izdvajanje iz bezlične mase je ono
što nas spaja i drži zajedno u borbi protiv represije i stega svake vrste. U borbi
za svoje JA! Posetioci su, kroz znoj u
šutkama, izbacili svu negativnu energiju iz sebe, a pri tom nije bilo nijednog
incidenta. Zašto? Zato što samo zdravi
u glavi razumeju i dolaze da slušaju
slušaju Gobline.
Dobro, da baš ne cepidlačimo, neki
smo malo i prolupali jer nas svakodnevno truju putem sva četiri elementa i sjebali su nam pola života. Ovde je bitno
ko se domogao novih sisa, gde izlaze
deca mafijaša i sve to pratimo dok nam
političari serviraju supicu podgrejanu
lažima koju bi trebalo da pokusamo
viljuškom.
Vulkan je probuđen, a lava je krenula.
Stajanja nema, baš kao i na svirkama
starih, najboljih Goblina. Očekujemo
da će užariti i 2014. godinu toliko da bi
nama, zimogrožljivima, posle nje u paklu
bilo hladnjikavo.
Ostajte budni!
Zdravo buntovni!
Budite slobodni!
Goblinski pozdrav!
19
M.O.R.T.: Najmanji div na svijetu visok
W
E
I
V
INTER je jedva metar šezdeset pet
Sinjski M.O.R.T. osnovan je daleke ili
ne tako daleke 2003. godine. Mijenjali su
postavu, imali isti broj bubnjara u bendu
kao Isus apostola i upravo potpisali za
Croatia Records, ime preuzeli iz naslova
novele Terry Pratchetta i dodali točkice.
Za nekoliko dana imaju unplugged nastup u Split Circusu, što je uz sve navedeno i više nego dovoljno da popričamo s
Milom i Johnom o glazbi i mnogočemu.
Odavno ste poznati na underground
sceni, no o vama se više počelo pisati
nakon pobjede na Demofestu u Banja
luci i izbacivanja demo albuma Vrhunsko dno pred uši naroda željnog
kvalitetnog rock n’rolla, kakvi su daljni
planovi i kako preživljate s obzirom da
se u Hrvatskoj od „svirke ne živi“?
Mile: Pa daljni planovi su koncerti,
izbacivanje još par singlova i album.
Preživljavanje ide dobro, dapače – super. Maštanjem da nam je glazba glavni
prihod novaca se ne bavimo, ali da se
nećemo snaći – nije istina. Vjerujemo
u to što radimo, za budućnost se ne
brinemo.
Vrhunsko dno je objavljeno pod
etiketom Zdenka Franjića „Slušaj
najglasnije“, trenutno snimate album
za Croatia Records. Koliko je bitno danas snimiti album koji se prodaje, kad
je evo nedavno i Franjić izbacio oko 200
albuma na besplatno skidanje iz svoje
etikete, a i sve više bendova svoje stvari
stavlja na besplatan download, radeći
na svojoj promocija drugim kanalima?
Mile: Bitno je snimiti album, i ustupiti ga ljudima na što jednostavniji način.
Koliko god je Vrhunsko dno dostupno od
prvog dana na internetu, ljudi su pokupovali već tko zna koji po redu tiraž. Čast
nam je bit na etiketi Slušaj najglasnije,
sve ostalo šta će biti – vidit ćemo.
Prije dva tjedna je svjetlo javnosti
ugledao spot za pjesmu Tango, koji
mnogi nazivaju vašim „prvim“ spotom,
mada ste ranije izbacili spot za Austriju, a imate i po meni najbolji spot,
legendarni handmade za pjesmu 67
20
dova vamo dolje ispod, pa tko ima snage
ugasit TV nek se malo spusti. Novi bunt
se rađa u malim klubovima i skvotovima
diljem regije. I ima poruku…it’s blowing
in the wind…
M.O.R.T. je beskompromisni autorski psihodelični punk-blues band iz
Sinja, što navodite i na svojim stranicama. Gdje je nestalo ono sviramo
rock n’ roll i kako prestati stavljati rock
muziku u posebne ladice, odnosno kad
su rock bendovi prestali biti samo rock
bendovi?
Mile: Pa vidiš, ne znam. Ali ako
kažemo da sviramo psihodelju lažemo,
ako kažemo da sviramo punk isto lažemo
- i tako dalje. A ako povežeš sve to –
dobiješ M.O.R.T. tj naš spektar buke.
Za kraj što poručiti svim narodnostima, vjerama i spolovima koji nikad
nisu čuli M.O.R.T.?
John: Najmanji div na svijetu visok je
jedva metar šezdeset pet.
Tri iznebuha!
Zašto „Samo nas nebo rastavit
može“ od Mate Miše Kovača, nikada
nije bila proglašena najboljom pjesmom svih vremena?
Mile: Tko je taj nebo i kako on ikoga
može rastaviti?
sati bez sna. Kakve su reakcije publke,
smatrate li da je puštanje na CMC-u uz
šund kojeg bude tamo bitno, bojite li se
moguće komercijalizacije i stavljanje
M.O.R.T. u pakete i šarene celofane za
širu publiku?
umjetnička komuna na svom Youtube
kanalu je stavila polusatni video o Sinju i zašto ga volite. Pa da razjasnimo,
van Alke koji mnogi percipiraju kao
jedino u Sinju, kakav je Sinj zapravo i
zašto ga volite?
Mile: Reakcije su stvarno divne tj.
super. Iskreno to me i brine jer sljedeća
stvar koja slijedi će biti toliko spaljena da
ćemo vjerovatno otjerati sve ljude koje
smo na „mainstream“ način i privukli.
Nemamo se čega bojati, i dalje novaca
nemamo (hah) – jedina razlika je što
više ne moramo nikome pri dogovoru
koncerata objašnjavati tko smo, šta smo
i kakvu mi to buku stvaramo.
John: Sinj je lijep gradić okružen prstenom pitoresknih sela prepunih bogobojaznih i gostoljubivih domaćina,
prekrasnih djevojaka i kršnih momaka
koji se svi vikendom okupljaju u Sinju
da se uz koju čašicu zajedno provesele,
proćakulaju, isplešu, izrazbijaju i uživaju
u ostalim aktivnostima koje inače vesele
mlade, napredne ljude. Lijepo je, zaista,
vidjeti vrevu tisuća zajapurenih mladih
ljudi u subotnjim opravama. To je jedan
Prije
dvije
godine
Sinjska
od razloga zašto volimo Sinj.
Drugi je odličan geografski položaj i
bogata povijesna i kulturna tradicija koja
počiva na viteški izvojevanoj pobjedi
malobrojnih Cetinjana nad premoćnom
turskom armijom uz pomoć Djevice
Marije osobno. Pa ko ne bi volio taj
grad i te ljude? Da ne spominjem veliko
neobrađeno polje i Kamešnicu iznad
njega koje obiluju zabačenim mjestima
pogodnim za uzgoj raznog ilegalnog bilja. Raj je ta naša dolina i biserni grad; tu
su svi sretni, nitko ne radi, a kafići puni,
polje zapušteno, a nitko nije gladan.
Nastup u Split Circusu održava
se 13. ožujka, no ovo vam nije prvi
akustični nastup?
John: Cirkus jedva čekamo jer je
gazda zakon. A dosad smo već imali tri,
četiri akustična nastupa ali to je sve bilo
davno pa se ne sićamo.
Deset godina ste na sceni, po stažu
niste više klinci. Od odrastanja pa do
već sada uhodanih nastupa na hrvatskoj rock sceni se promijenilo mnogo
toga. Koliko je danas rock predstavnik
bunta i čini li vam se da je muzika danas stavljena pred marginu, da poruka
jednostavno više nije bitna?
John: Rock je bunt u svojoj esenciji,
bio i ostao. To što je maknut pod zemlju
od strane mainstream medija je druga
stvar. Underground je življi nego ikad
i postoji popriličan broj odličnih ben-
Tko od članova benda ima kazetu Tutti Fruttia za posudit na presnimavanje?
Mile: Definitivno John, on je punker.
Član rodbine se ženi, imate pravo na
jednu glazbenu želju za plovidbu kroz
miran brak na Radio Dalmaciji, koja bi
to želja bila?
John: Čavoglave, naravno.
Koncert u Split Circusa (Jadranska 1) održava se 13. ožujka (četvrtak)
s početkom u 21 sat. Dođite poslušati
kako zvuči M.O.R.T. bez distorzije i u
drugačijim aranžmanima.Izvest će se
neke stvari koje su izvadili iz naftalina,
kao i neke sasvim nove. Ovaj put će imat i
bubnjara i još neke nikad korištene instrumente. Više na samom eventu.
21
“Pravi čovjek za kapitalizam –
Damir Avdić”, pobjednik DORF-a
Genetove Sluškinje
očistile Beton kino
Split je 27. veljače imao premijeru
nove predstave i premijeru novog prostora. U Beton kinu, novouređenom,
nevelikom prostoru u Multimedijalnom kulturnom centru predstavljena je drama “Sluškinje – paralelna
ekspozicija” Jeana Geneta u režiji
Gorana Golovka. To je ujedno i prvi
kazališni projekt umjetničke organizacije “Albalunne” gdje su uz Golovka osnivači Darka Horvat i Olja
Jelaska. “Albalunna” si je između
ostalog, po izjavama redatelja, postavila za cilj otvaranje novog prostora
u kazališnom istraživanju, rad na
dramskom i postdramskom tekstu kao
i tematske radionice. Na taj bi se način
malo pomoglo u smanjenju hiperprodukcije mladih glumaca koji izlaze
s akademija.
“Sluškinje” su nastale 1947. godine
i s vremenom stekle kultni status. To
je drama o odnosima dviju mladih
22
sluškinja koje žele otrovati svoju gospodaricu i time se riješiti potlačenosti.
U odsutnosti gospodarice igraju se
ubojstva, navlače gospođinu odjeću,
zamišljaju njenu smrt i pomalo se gube
na granici između mašte i stvarnosti
– što neće dobro završiti. U predstavi
igraju Nikša Arčanin, Petra Težak,
Andrea Mladinić, Goran Marković,
Stipe Radoja, Matea Elezović.
Splitska
premijera
predstave
počinje kad publika samim ulaskom u
kino preuzme svoj primjerak maske za
lice. Glumci i glumice ih dočekuju pogledom dok traže svoja mjesta, dajući
im doznanja da nema granice među
njima i da su i oni dio predstave. Prvo
je odigrana ženska podjela pa nakon
nje muška prezentirajući publici simultano odvijanje radnje na relaciji
Claire – Solange – Gospođa. Tekst je
jako snažan, poetičan i čudan. U jednoj replici često postoje tri psihološke
dinamike i gledatelj se vrlo lako izgubi u toj transcedenciji likova, imajući
dojam kako je na sceni više likova
nego glumaca. Rečenice često počinju
prenaglašenim ushitima sreće, pa se
prelijevaju u mržnju da bi na kraju
poprimile oblik kletve.
Često je vidljiv i moment socijalnog osviješćivanja kod sluškinja
kao potlačenog i potplačenog osoblja. Problematizira se i je li stanje
potlačenosti egzistencijalna nužnost
ili potreba pojedinca, bio on potlačeni
ili tlačitelj, ili je taj položaj uvjetovan
društvenim zadanostima u argumentu
‘to je oduvijek tako’.
Najboljim filmom na 8. festivalu
dokumentarnog rock filma DORF,
proglašen je film “Pravi čovjek za kapitalizam – Damir Avdić” slovenskog redatelja Dušana Moraveca.
Žiri u sastavu Ines Pletikos, Damir
Čučić i Petar Protić, obrazložio je da
filmom dominiraju sirova energija,
bijes i preciznost Avdićeve artikulacije
trenutka u kojem živimo, što je bilo
presudno u donošenju odluke žirija.
Dušan Moravec portretirao je pjesnika, performera i glazbenika u
stvaralačkom naponu snage.
Ukratko rečeno, smatraju da je
Damir Avdić zaista pravi čovjek
za kapitalizam.
Ovogodišnji festival pratio
je festivalski program u trajanju od sedam filmskih dana i
noći, na sedam lokacija, gdje
su prikazana 22 filma u četiri
selekcije. Organizirana je
izložba
ARTisFACT, edukativni program
EDIT Comics, promocije knjiga Ante
Perković („Rundek, između“), Marko
Pogačar („Jugoton gori“), Anđelo Jurkas („Raspelo“), Velimir Grgić i Marko
Mihalinec („Žuti titl“), te brojni koncerti i nastupi DJ.
Autor filma “Priletni parazit ali kdo je
Marko Brecelj”, Janez Burger, osvojio je
posebnu nagradu žirija koji je naveo da
je autor prepoznao važnost dokumentiranja svih faza stvaralaštva jednog od
najvažnijih angažiranih umjetnika ovih
prostora.
Drugu godinu za redom u suradnji sa
Klasik TV iz Zagreba, festival je dodjelio
nagradu u iznosu 10.000 kn za najbolji
scenario glazbenog dokumentarca. Žiri
u sastavu Igor Tomljanović, Brankica
Drašković i Toni Šarić, dodjelili su nagradu Dariju Bukovskom za film „Svima treba san“.
Festival je i ove godine organizirala „Rare – udruga ljubitelja
filma Vinkovci“, osnovane 2006.
godine, a festival su podržali
Hrvatski audiovizualni centar,
Grad Vinkovci, Vukovarskosrijemska županija, a program
EDIT Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta RH, te Zaklada Kultura nova.
Prvo izdanje
DokuMa Film Festivala
DokuMa Film Festival, međunarodni
festival dokumentarnog filma koji će svoje
premijerno izdanje imati od 29. svibnja do
1. lipnja 2014. u Makarskoj, predstavljen je
jučer u Vatrogasnom domu u Makarskoj,
gdje je organizirana projekcija nagrađivanog
filma redatelja Nebojše Slijepčevića „Gangster te voli“.
Ovom projekcijom udruga Dokuma
počela je s predfestivalskim programom
koji će trajati sve do 24. svibnja s ciljem da
građanima Makarske vrati naviku gledanja
filmova, te ih potakne na analizu i razgovor.
Udruga građana DokuMa iz Makarske,
koju su 29. studenog 2013. osnovali aka-
demski redatelji Jadran Puharić, Josip Vujčić
i Kristina Kumrić Raspudić te ilustratorica
Maja Marković osnovana je s ciljem razvijanja svijesti o filmskoj kulturi i njenom promicanju prvenstveno kod mlađe publike.
Program prvog izdanja DokuMa Film
Festivala imat će svoj natjecateljski dio, u
formi kratkih dokumentarnih filmova ( do
33 minute trajanja ), u sklopu kojeg će se
pokrenuti nagrada Grada Makarske ‘Mali
Garmaz’ za najbolja ostvarenja, dok će u
svom retrospektivnom dijelu festival predstavljati ostvarenja iz zemalja članica Europske unije uz moderne hrvatske dokumentarne filmove, te nagrađivana ostvarenja.
Festival se organizira u suradnji sa Gradom Makarska, Hotelima Makarska, Veleposlanstvom Republike Češke u Zagrebu i
pod visokim pokroviteljstvom predsjednika
Ive Josipovića.
Festival će svake godine imati službenu
zemlju partnera iz Europske unije. Ciljevi
su promicanje multikulturalizma, promoviranja kinematografija zemalja članica EU
te stvaranja platforme za razmjenu filmskih
ideja i iskustava. Svaka zemlja partner će se
predstaviti revijom svojih ponajboljih dokumentarnih filmova, uz gostovanje eminentnih autora. Na prvom izdanju Festivala
partner će biti Republika Češka.
Beton kino je manji prostor u MKCu koji može primit stotinjak gledatelja
koji, s maskama na licu, okružujući
scenu “glume” živu scenografiju.
by I. Žnj.
23
Izazovi i prednosti
kandidature EPK Split 2020.
U sklopu projekta Civilno-javna partnerstva u kulturi i hibridne institucije
održana je tribina o prednostima i izazovima kandidature Grada Splita za Europsku prijestolnicu kulture 2020. godine
u organizaciji Platforme Doma mladih i
Koalicije udruga mladih (KUM). Ovim
povodom gosti tribine su bili predstavnici projekta Maribor Europska prijestolnica kulture 2012.: Peter Tomaž Dobrila,
inicijator i koautor projekta Maribor
EPK 2012., udruga EPEKA, Miha Horvat, Fundacija son:DA, Maribor, Marko
Brumen, producent / projekt menadžer,
Maribor, i Igor Baković, savjetnik Grada
Splita za kulturu i znanost.
Na samom otvaranju tribine koju je
moderirao Darko Čop, riječ je uzeo Igor
Baković, koji je izjavio da će Ministarstvo kulture objaviti natječaj u 5. mjesec,
te da je želja grada dočekati natječaj s
timovima koji će raditi na određenim
segmentima i područjima. Cilj je do tada
osmisliti okosnicu kandidature s par
centralnih ideja koje će nositi kampanju.
Koncept i slogan prijestolnice kulture
Maribor 2012. bio je Točka preokreta.
U toj godini održano 5.264 kulturnih
događaja i odrađeno preko 400 projeka24
ta. i Ukupna vrijednost programa bila
je 21.9 milijuna eura, a prekogranični
suradnički projekti uključili su 128 europskih partnera od čega je 71 bila koprodukcija. O tome je više govorio inicijator i koautor projekta Maribor EPK
2012., Peter Tomaž Dobrila, koji se složio
da je objave natječaja potrebno oformiti
tim ljudi, koji će biti nezavisni i raditi za
opće dobro svih stanovnika Splita. Napomenuo je da se treba razmišljati o više
nivoa i planova koji se podrazumjevaju s
kulturnom strategijom, te posebno raditi
na umrežavanju s ostalim gradovima što
je kod kandidature Maribora 2012. godine bila i prednost.
Igor Baković je istaknuo da je Grad
Split pokrenuo inicijativu za koncertnu
dvoranu u Tončićevoj ulici, za što je izdvojeno oko milijun kuna. Cilj je da dvorana bude multifunkcionalna, te da u njoj
sudjelojuje i nezavisna scena. Dotaknuo
se i teme Doma mladih, gdje je ponovio
da za dovršetak treba izdvojiti između 70
do 100 milijuna kuna kojih Grad Split
nema, te će jačanje kulturnih kapaciteta
i potpora nezavisnoj kulturnoj sceni biti
pokrenuta apliciranjem na EU fondove.
O iskustvima Maribora također su
govorili Miha Horvat i Marko Brumen.
Istakli su da je suradnja između nezavisne kulturne scene i lokalnih vlasti bila
prekinuta onog trenutka kad je Maribor
postao Europska prijestolnica kulture,
gdje su lokalni šerifi počeli svojatati projekt kao svoj, dok najbitnija infrastruktura nije napravljena, a hibridna ideja
suradnje je istog tenutka nestala.
Ipak ističu da je zahvaljujući EPK
Maribor 2012. godine bila velika
uključenost građana u sve kulturne
sadržaje, provodili su se inovativni kulturni programi, postignuta je suradnja
međunarodnih organizacija s lokalnim
organizacijama i umjetnicima.
Sama priprema kandidature za
Grad Split je važna što se izjavilo i na
prethodnoj tribini koja je poput ove
bila iznimno posjećena. Svi sudionici
naglašavaju važnost donošenja Kulturne strategije Grada Splita i njegovo
provođenje. Sigurno je da će rasprava o
kulturi Grada Splita i njezinom statusu
još biti, lijepo je vidjeti aktere kulturne
scene u velikom broju, što daje za pravo
biti u uvjerenju da cjelokupna kultura
scena ima svijetlu budućnost dok god se
drži zajedno i ima što za reći.
Prvi
Mosor
Film
Festival
Hrvatsko planinarsko društvo
(HPD) „Mosor“, jedan je od najbrojnijih i najaktivnijih planinarskih društava u Hrvatskoj,
osnovan u prosincu 1925. godine u Splitu, kao podružnica
središnjice u Zagrebu.
U sklopu Dana zaštite planinske prirode, koji se obilježava
8. lipnja organiziraju prvi Mosor Film Festival. Festival će se
održati 7. lipnja na livadi pod
planinarskim domom na Mosoru.
Organizatori pozivaju sve au-
tore iz Hrvatske i inozemstva
da sudjeluju s filmovima koji
promoviraju ljepotu i bogatstvo planinske prirode i kulture,
planinarenja, speleologije, alpinizma, sportskog penjanja,
ekstremnih sportova, avanturizma te važnošću zaštite
prirode…
Ovaj Festival kako najavljuju
organizatori i njegovo jedinstveno mjesto održavanja na
nadmorskoj visini od 868 metara pod zvjezdanim nebom, biti
će savršena prilika za druženje
autora, razvijanje ideja za daljni razvoj planinarskog filma.
Filmove
možete
poslati
najkasnije
do
15.05.2014.
putem www.wetransfer.com ili
poštom na adresu:
HPD “Mosor” za MOSFF
Sinovčićeva 2, 21001 Split,
Hrvatska
Više o pravilima Festivala i
prijavi pogledajte na stranici
HPD Mosora.
25
Bio je lud.
Dizao bi nas sve u zrak a katkada
je to značilo tek kruto stajanje na
nogama. Neki od nas pri tom, bili
su primorani i objesiti rance (one
đačke op.a.) o svoja mlada i krhka
ramena; neki po zaslugama, većina
ne. Oni koji bi ostali sjediti – jer bi
im tako motala ta njegova pomalo
jeziva desna ruka koja kao da raste
iz rebara, s ogromnim pozlaćenim
grbom od prstena na jednom od
onih kripl prstiju što su se i na najmanji dašak klatili kao pršuti u
nečijoj konobi – dobili bi nešto kao
politički imunitet. Svi mi ostali smo
zato trpjeli na dnevnoj bazi, zureći
tako kao jedno u jednu točku, u
liniji živog zida. Katkad ipak, eto
moram priznati, živjeli bi u zidu i po
čijoj zasluzi. Kažem katkad. Taj naš
živi zid nije bio osobit po nikakvim
znacima života; štoviše, bili bismo
i u stanjima kada ne bi ni trepnuli,
osim kao jedno. A takvi trenutci bili
su haj-lajt njegova nauka.
26
Bio je lud, ali ne toliko da bi predavao tjelesni.
Ipak.
Nemojte zaboraviti – često bi nam
govorio – da gol može pasti i nakon devedesete. Zapravo, kada sada
promislim, nije zapravo ni bilo dana,
to jest sata u kojem bi nas poštedio
te rečenice. A bogami ju je volio do
neba; toliko striktno je se držao da
ju je u ”neku” ruku također pretvorio u neku vrst molitve, kao pred
ručak – samo što smo ulogu ručka
uvijek imali mi, dok bi se on ‘molio’
pred nama, prije negoli bi se latio
pribora. Ali ne bi bila riječ o vilici
ili nožu – ne govorim o tome – već o
penkali kojom bi (u ‘onoj’ ruci) solio
papar na papir. Volio je pisati, iako
uglavnom samo brojke. A ta devedeseta plus mi je definitivno brojka što
će me čitavi život asocirati na njega,
i samo na njega:
- Nemojte zaboraviti, gol može
pasti i nakon devedesete…
I bio je potpuno u pravu. Mnoge
90+
Nikola Nemec
mnoge utakmice su mu tome davale
za prilog ( ako ga je uopće zanimao
sport), no svi smo zapravo znali pravo značenje te rečenice, i pozadinu
njena citiranja. Ta rečenica ga je u
stvari vinula u nebesa (nama mladima tada, nama starijima sada), onako
kao što vjetar izvija kesu k nebu pa
ju spusti, pa nanovo podigne, da bi
je naposljetku sljepila i na moj papir,
ovaj bez soli i papra.
Bio je lud. Ali izdržao je do
mirovine (ako mu je taj pojam
uopće raspoznatljiv), a s njim i mi,
posljednji od njegove posljednje
(de)generacije. I nitko – a živi smo
svjedoci jedni drugima da smo svojski pokušavali – nitko mu ga nikad nije uspio ‘uvaliti’ u sudačkoj
nadoknadi. Odstupio je mirno i bez
pritužbi. I bez tužbi, kad smo kod
toga. Bez ijedne. Suci su mu očito
bili isuviše naklonjeni, ili dobro
podmazani. No on je bio i igrači, i
teren, i lopta što skače, i suci. Sve.
Zapravo, skoro sve. Jer i onda kada
bi bio naklonjen ljudstvu, i onda
kada ne bi bio; i onda kada bi izgledao veseo, a onda opet i kada
ne bi, uvijek bi bila ista priča. (Za)
uvijek isti luđak. Uvijek isti rezultat. Mi, kao ono preostalo, a to je
publika, mogli smo samo zviždati
– ali ne na njegovom satu. Tako
bismo gubili utakmice (mi vs. on)
na redovnoj bazi, (opet) uvijek u toj
prokletoj sudačkoj nadoknadi…
Bio je lud. I još jeste. Vidio sam ga
baš nekidan na cesti, trčao je preko
kao za golom izludjeli bek što ima
loptu i čist prostor, i posljednju jebenu šansu da zabije za pobjedu. No
uvijek je tako i trčao, osim u razredu.
Tada bi djelovao hromo. Opasno, ali
tromo. Uglavnom, na tu kartu smo ga
najčešće pokušavali spizditi, no rijetko uspješno. Da, bio je lud, ali nikad
toliko da bi si dozvolio ”upadanje” u
ofsajd zamku i zamke koje smo mu
tako žarko željeli smjestiti. Čak ni
onda, dok sam mu pratio trk preko
dvije duple, nisam mogao posve sus-
pregnuti sjajilo ideje o nekoj najnovijoj hit-ofsajd zamci. No, nisam bio
za volanom, a ničeg drugog se nisam
mogao sjetiti. Osim:
- Nemojte zaboraviti, gol može
pasti i nakon devedesete.
I u najnovijoj, tek propupaloj nadi
ostavljam ga, iznova usporenog,
tamo na drugoj strani ceste, i tamo
u drugoj mi strani svijesti. Znajući,
tek tada zapravo shvaćajući što je taj
odvratno jezivi učitelj pokušavao reći
sve te godine sažete u jedan pisani
redak. Nasmijat ću se, sigurno da
hoću jednog dana, dana onog u kojem ću pročitati ili već saznati vijest o
konačnom ishodu tog njegovog (sada
već posve rasplamsalog) prvenstva
s dijabetesom. Doduše, neće to biti
gromko smijanje već samo tugaljivi
cer, tijekom kojeg ću kroz elastične
usne prozboriti slijedeće. O šećeru,
reći su tada, sjeti se da gol može pasti
i nakon devedesete. Zatim ću puhnuti u zviždaljku. Kraj susreta.
27
Vladan Šipovac
Reci
mi
Sruši zid nemirno tijelo
Pusti kosu svuci košulje
Radosno tijelo
Odmotaj se
Nemoj meni ti pakosno tijelo
Nemoj meni
Oplakaćeš
Rodi ljubav ubuđalo tijelo
Sunce ubij
Udavi se
Na tacni izliveno
njegovog gladnog grla
I to lice ne pripada tijelu
Njegovog jezika
Njega nosi drugi bog
Gnušam se tijela
Živi dugo pepeljasto tijelo
Živi dugo
Ne savijaj se
Reci mi tijelo. gdje da se tražim
u šta da otpočnem
kako da odvratim se
od prozora
od lima koji u čelo mi gleda
reci mi brzo
tvoje slovo
bukvar tvoj
Ostavi mi zvonom
jedan mart na granama
žicama
spavaj mi blizu
ispod butina
Spavaj mi sramno
u krilu
u težak me osmijeh
prebij
Krijem njegovu suštinu
Njegovo ime
Ćutim i ne volim
Slave prezreni ljudi
Ne gledam tijelo
Njihove glave
Ne slušam njegove razloge
Proviruju iz sna
Taj san
Bojim se tijela
u meni
i njegove tople samoće
gužva se
Njegovog nemirnog mesa
I naučilo da živi nezavisno
**
Njegove vilice
Lice je probodeno
Bojim se tijela
Bježim od tijela
28
Krhotine mi se nasadile na ramena
pjevam u bari. u rupi
razotkrivam se ribama. bubama
nacrtanih brkova
ukradenih glasova
oko tuđe glave
opet
oko druge smežurane glave
sva ratišta se spajaju
u jedno
oko moje gole noge
umočene u mravinjak
što ga nijemo
upijam
u otvoreni stari struk
Gazi vodu drago tijelo
gazi vodu slabašno tijelo
Popij vodu
Nahrani se
Tijelo je razloženo na stotine dijelova
od kojih svaki pronalazi svoje utočište
u mraku
i tako opoganjeni i različiti
plutaju svemirom od kojeg
je sačinjen krug
Tijelo je gušilo svoju
potrebu
Izbjegavalo je
Padam na tijelo
Na gomilu
Uranjam u tijelo
Njegova je svaka kost
moja tužna
surova
***
TIJELO U TRI DIJELA
Tijelo je činilo svoje postanje
I u njemu se gasilo
Rađalo i slavilo
leži
tako lijepo
mrtvo i bezazleno
U svoje prste svoje kapke
U svoj pupak
Uranjam u tanko
smrtnorođeno tijelo
Biografija:
Vladan Šipovac
Rođen 1987. godine
Diplomirao
Engleski
jezik
i
književnost na Filozofskom fakultetu
Univerziteta u Istočnom Sarajevu.
Objavljene pjesme u sljedećim zbornicima i časopisima:
Junaci urbane bede, Balkansko pero,
Bundolo Offline 2, Euroorjentacije – 4,
Bundolo Offline 3, Izvan Dometa, Avangrad, Afirmator, The Split Mind
Dobitnik je prve nagrade 43.
Ratkovićevih večeri poezije za pjesnike
do 27. godina
Živi u Zvorniku, BiH
Tijelo je bilo veliko i strašno
oslobođeno i agresivno
Tumaralo je gradom
rijekom i mostovima
Od znoja kojim hrani se cesta
Trčim od tijela
Psujem ga
svakom sebi sakrij me
RECI MI
Mulj u ušima
u šumi od grada
u gradu od šume
osipam se umrljan od mraka
od pobune
a tijelo je čisto. Njega
baš briga
DOLAZI VUČJA GODINA
Po navici prstima preko stakla
iza su gladni poslagani na daskama
njihova tijela nose osveštane oči
voda im ukisla u plućima
Po navici zglobovima preko tla
oprali su zemlju prefarbali travu
djeca bježe majkama sa lanca
Drina se žuti od olupine malog grada
Na čelu zadržiš šaku
da oprostiš za raskolačeno nebo
Dolazi vučja godina
samo jedan sanja tvoju glavu
samo se jednom potajno raduješ
Ovaj drugi leži pored
leđa mu umočena u jorgan
preko rebara skroz dole
do ukrštenih tabana
Moj krevet
presvlake od papira
njima trujem obraze
STVARNOST
Stvarnost je uronjena u mnoštvo
tuđinaca
rasklopljenih pod plutajućim prstima
Njihovi gorostasni prikazi ludila
načeti u prvoj mladosti
Kada sam prestao prepoznavati trenutke
svjesnosti. i poistovjećujući se
sa vanjskim glasom
još od vremena prve propasti prvog
zanosa
Stvarnost je uronjena u
tuđinaca
začaranih mojim igrokazima
Zločinac do zločinca
mnoštvo
Postoji jedan prostor
gdje smo svi sposobni
a nijedan nije dovoljan
Stvarnosti kazuju mogućnosti
koje su prošle proljećem
prije nego sam stasao u trnovita pleća
prije nego sam kosu pustio
cestama
29
Nadrealistička Umetnička Grupa “pola Mačke”
Ivan Tomić Mister
KAKO JE DUPE OTIŠLO U
ZASLUŽENU PENZIJU
Rešilo dupe da se povuče iz aktivne
službe i da konačno ode u zasluženu
penziju.
Sranja mu je već odavno bilo preko
glave , a i govna su mu sve češće, usled
svakodnevnog rutinskog iskenjavanja,
zastajala u grlu.
Međutim, ne lezi vraže, u Zavodu za
penzijsko i invalidsko osiguranje su mu
odmah stavili do znanja da nikakvu penziju ne može da dobije, budući da mu
stomak-poslodavac nikada nije uplatio
doprinos ni za dan radnog staža.
Potpuno rastrojeno i deprimirano
ovim saznanjem, dupe otpoče generalni
štrajk, s namerom da se žestoko osveti
svome bezdušnom poslodavcu.
Primenjujući izvesne tehnike nedisanja
i duboke koncetracije praćene snažnim
stiskanjem zuba, izazvalo je veštački zatvor, tako tvrd da ni najmanji vetrić a
kamo li nešto supstancijalnije od njega
nije mogao da izađe napolje kroz napokolebljivi i nepotkupljivi prsten sfinktera.
Ovakva očajnička mera prouzrokovala je najpre izvesne probleme sa varenjem
a potom i ozbiljno nadimanje stomaka,
nesposobnog da pronađe alternativni
način za plasiranje i izvoz svojih proizvoda, koji su se nagomilavali i nagomilavali unutar skučenog magacinskog prostora, izazvavši na kraju njegovo pucanje,
konačni prekid proizvodnje i likvidaciju
čitavog preduzeća, vlasnika istog i svih
pratećih službi i organizacionih celina.
Dupe je napokon moglo da se posveti
izradi figurica od toalet papira, koja mu je
pored razonode i izražavanja do tada potisnutih kreativnih potencijala, donosila
i izvesne prihode, neophodne za kolikotoliko mirnu starost dostojnu dupeta.
Naravoučenije: SMRT KAPITALISTIČKIM GOVNARIMA – ŽIVELA
SOCIJANALNO
ORIJENTISANA
KREATIVNA INICIJATIVA!
KIKLOPI
Voleli se kiklop i kiklopka i dobili
kiklopče.
Kiklopče je moglo da se rasklopi i
sklopi za nekoliko minuta, jer se svaki
njegov deo uklapao sa svakim drugim
njegovim delom, ma gde on bio unutar
kiklopčeta ili na kiklopčetu.
Kiklop i kiklopka su tako rasklapali i
sklapali svoje kiklopče, rasklapali i sklapali, rasklapali i sklapali, dok im nije
dosadilo da ga rasklapaju i sklapaju.
Onda su prestali.
Rekli su mu: Kiklopče naše, mrzi nas
da te stalno rasklapamo i sklapamo, ali
mi te i dalje volimo.
Kiklopče ih je gledalo svojim velikim,
jedinim okom, i ništa nije razumelo.
Nedostajalo mu je rasklapanje, a
naročito sklapanje. Nekada više prvo a
nekada drugo. Najteže je, međutim, bilo
kada počnu da mu nedostaju podjednako.
Kada je poraslo, kiklopče je rasklopilo kiklopa i kiklopku, ali ih potom nije
sklopilo.
Reklo im je: Kiklopi moji, rasklopilo
30
sam vas ali me sada mrzi da vas sklapam,
iako vas i dalje volim.
Dva velika neuklopljena oka gledala su
ga, svako za sebe, kao da ga svako iz svog
ugla, i na svoj način, potpuno razume.
U.S.ER!
Astronauta iz misije APOLO 11, odmah po sletanju na Mesec, priteralo da
sere. Spusti on pantalone od skafandra,
i isere, u jedan mali krater, svoje uredno protestantsko govno, obriše bulju
mesečevom prašinom, ponovo navuče
pantalone i, vidno olakšan, gotovo leteći,
odskakuće odatle u nove mesečarske
avanture. Pre toga je, međutim, u to
svoje skockano puritansko govno,
zabo jednu malu američku zastavicu,
i tako aranžirano ga, za uspomenu i
dugo sećanje, fotografisao na rastanku.
Dotična fotografija je kasnije objavljena
u svim štampanim i elektronskim medijima na Zemlji, pod sledećim naslovom:
PRIPADNIK NEPOZNATE VANZEMALjSKE RASE MAŠE AMERIČKOM
ZASTAVOM
POZDRAVLjAJUĆI
KONAČNI DOLAZAK DEMOKRATIJE NA MESEC. Onaj seronja od astronauta je od prodaje te fotke zaradio
gomilu zelembaća, i nastavio je da sere
gde stigne, uvek zabadajući po jednu
malu američku zastavicu na svakom “istorijskom” poprištu svoje defekacije. A
kako su mase Zemljana bile spremne da
progutaju svako sranje, pod uslovom da
je u njega zabodena ponosna zastavica
sa zvezdicama i prugicama, on je živeo
na visokoj nozi, samo od prodaje istog, u raznim prigodnim pakovanjima.
Ne znam, možda je to bilo samo neko
plastično holivudsko govno u pustinji
Nevada, i tome slično. Ko zna… Ali ipak,
meni je, ako ćemo iskreno, nešto oko tog
Meseca oduvek smrdelo.
Violeta Eta Tomić
CRNI PETAK
U jednoj, jedino baksuzima bliskoj i
znanoj Crnoj Zemlji živeli su Crna Ona
i Crni On. Sedeli su tako u jednoj maloj,
crnoj i neprovetrenoj sobi i slušali crnu
radio stanicu. Neka crna slušateljka se ja-
vila crnom spikeru i potom izjavila da više
niko neće moći da krade Bogu dane, jer
ih je Crna Ona već sve pokrala. Odmah je
isključiše iz programa, a crni spiker, kao
da se ništa nije dogodilo, nastavi svoju
emisiju sa prognozom crnog vremena i
reče:“ Dragi moji crni slušaoci vodokotlić
se ipak zainatio, tako da kiše danas neće
biti.“ Crna Ona ustade i ućutka crni radio,
pa se zatim obrati Crnom Njemu:“ A smeš
li ti u čokoladu da se zakuneš da smo jeli
moju pokvarnu maštu baš na Crni Pet-
ak?“ „Smem, čokolade mi! Sećaš se? Malo
meni, malo tebi beše muka.“ „Vidim da
ipak ima posledica.“ „Uf!“- to beše sve što
je mogao da doda Crni On.
Nju je nakon toga mrzelo da ode po
crni, tako da je njegovu dušu zakrpila belim lukom. Bacila je pasulj, ne bi li se prevario da joj kaže nešto o stvarima za koje
je jedva znala da postoje. Ali joj on ništa
ne reče i potom je samo zasvrbe desna
strana primernog ponašanja i to beše sve.
A baksuz, tvorac ove priče, ostao je u
jarku da sedi i večno da žali taj prokleto
Crni Petak, kada je na dan sahrane svog
prvog komšije N.U. (ili bliže Napakareta
Ugursuzovića) bacio komad crne zamlje
pravo na kovčeg.
IZNUTRICA VREMENA
Motka bruke je pukla preko leđa. Oni
koji voze kroz život su nervozni. Sviraju
ležećem policajcu da se skloni. Svet dubi
na veštačkim trepavicama. U modi su
isključivo šiške otvorenog šaltera. Muški
rod ispod ženskog pojasa traži blago,
njemu, a nađe svrab. Ako imaš ma kakvu
dušu, zreo si za psihijatra. Naše oči boluju
od večite restrikcije i dobijaju se kvalitetne
lične karte na evidenciji rasula. Bez stranog
tela ili sa njim. Provlačimo se kroz iglene
uši paganskih običaja. Stviš hranu na grob,
pokojnik se najede i podrigne. A onda
platite kaznu da ste jednom i nikad više
osuđeni na život. I posna plazma, i tečnost
za sudove umesto kreme za ruke, i ofarbaj kosu pa u komu, i kukajmo unazad, i
unapred kamo sreće. Miš u duvar i kraj da
crkneš, od početka Sizife, od početka.
31
Natječaj za izlaganje na NUS 2014:
O za Osmijeh
NUS je međunarodni festival suvremene
umjetnosti na kojem se grupnom izložbom
i popratnim programom prezentiraju široj
splitskoj publici radovi suvremenih umjetnika imajući za cilj njihovu afirmaciju ali i
promociju suvremene konceptualne umjetnosti općenito.
Tema: O za Osmijeh
Posljednjih godina svjedočimo sve težem
životu običnog čovjeka i radnika. Potrošačka
košarica se smanjuje, nesigurnost pojedinca
raste. Kratkotrajni, pojedinačni, radnički,
studentski i/ili umjetnički protesti nastali kao
rezlutat posvemašnje frustracije, po svemu
sudeći nisu adekvatno i kvalitetno rješenje
socijalnih problema.
Nove ideje, potencijalno novo društvo,
treba dobro promisliti.
Osnovni alat politike i kapitala za očuvanje
postoječeg stanja su represija i različiti oblici
agresije. Postavlja se pitanje koji kontra pristup koristiti, kojim ih oružjem pobjediti.
Čini se da su se konstrukcije državnih
aparata davno odmaknule od čovjeka. Od
pojedinca. Od onog zbog koga i za koga su
prvotno bile oformljene. Već i sama riječ
‘’aparat’’ sugerira nešto hladno i beščutno.
U njoj nema nikakvih naznaka harmonije,
međusobnog pomaganja i razumijevanja, uzajamnog poštovanja, suradnje ili
zajedništva, a upravo su to pojmovi koji su
ključni za život dostojanstvenog čovjeka.
Ako ćemo u ovom promišljanju ići i korak
dalje, zapitajmo se koliko dostojanstven život
u ovom trenutku i sami živimo. Koliko je
razvijena naša empatija? Kada smo posljednji put nekog istinski saslušali? Kada smo
posljednji put pomogli neznancu? Jesmo li
uopće? (A izlika svakako ne mogu biti naši
32
privatni ili egzistencijalni problemi.)
Kada smo zadnji put osjetili radost, kada
smo posljednji put osjetili pravu sreću koja je
ispunila čitavo naše biće?
Davno je netko pametan rekao da je sreća
u pomaganju drugom, da zahvalnost treba
osjećati onaj koji daje, a ne onaj koji prima.
Kako kažu, pozitivna energija na sebe privlaći
pozitivnu energiju. Solidarnost uvečava ukupnu količinu sreće zajednice.
Prebacimo li dio krivnje i na nas same,
koji smo kroz dugi niz godina i sami izmjenjeni nametnutim nam normama i pravilima,
možemo slobodno reći da radeći na sebi,
izgrađujući se kao osoba, zapravo indirektno radimo i na samom društvu, te da ćemo
mijenjajući sebe postepeno postići promjenu
prema boljem drušvu i ispraviti ono ćemu
smo i sami na neki način kumovali.
J o ke b ox
Stripovi by
Tomislav Primorac
Po svemu sudeći, čovječni odnosi su
možda naša i najveća snaga. To je ono što mi,
kao pojedinci, kao ljudi, pouzdano imamo
ili možemo imati, a protiv čega se ‘’aparati’’
teško mogu boriti.
Stoga, naš prijedlog je:
Izborimo se ljubavlju i solidarnošću.
Pobjedimo osmijehom!
Mjesto i vrijeme: Multimedijalni kulturni centar (MKC) Split, travanj 2014., te
u dodatnim prostorima koje program bude
zahtijevao, od 22. – 29. travnja 2014. godine.
Rok za prijavu: 31. ožujka 2014.
Uvjeti prijave:
• natječaj je otvoren za sve osobe do 35
godina starosti,
• svaka osoba može prijaviti maksimalno
3 rada,
• prijaviti se mogu radovi u svim tehnikama uključujući i izvedbene umjetnosti,
• popunjena prijavnica (sa fotografijom
rada u digitalnom obliku) mora biti poslana
na e-mail adresu [email protected] ili dostavljena na adresu
Put sv. Ižidora 71/c, 21000 Split najkasnije do
31. ožujka 2014. s naznakom ‘NUS – natječaj
2014,
• radove će selektirati umjetnički savjet
NUS-a na temelju kvalitete, originalnosti i
usklađenosti rada s temom,
• umjetnici su u potpunosti odgovorni za
trošak i transport vlastitih radova.
O rezultatima selekcije kandidati će biti
obaviješteni putem e-maila 02. travnja 2014.
godine.
PRIJAVNICA:
http://www.2shared.com/document/
r3kF5wIT/Prijavnica_NUS_2014.html
33
34
Author
Document
Category
Uncategorized
Views
0
File Size
4 829 KB
Tags
1/--pages
Report inappropriate content