www.dispet.org travanj 2014. Broj 33 1 RIJEČ UREDNIŠTVA Na trideset i treći broj smo čekali dugo, no od ovoga broja ponovno sve ide svojim tokom. Osim države. Koja je tu na istom mjestu gdje smo je i ostavili posljednji put objavljivanjem broja koji je govorio o promjeni. Ovoga puta, s novim brojem Dišpeta biramo stranu. Onu stranu kakvu vidite na samoj naslovnici. Premda kad govorimo o povijesti ne ulazimo u rasprave, niti gledamo čiji je roditelj bio ustaša, a čiji partizan, crvenu zvijezdu petokraku smo iskoristili kao simbol slobode što ona nama prvenstveno i predstavlja. Nećemo ni ovoga puta ulaziti u bilo kakve rasprave, niti komentirati riječi Tomislava Karamarka koji očito ne zna ni tko mu glavu nosi. Šefu oporbe bi se bolje bilo posvetiti gospodarskim pitanjima, za koja očito nema rješenja, kao ni čini se Vlada koja je eto ukinula, pardon obustavila sredstva za provedbu aktivne politike zapošljavanja čime se ukidaju, pardon obustavljaju poticaji za zapošljavanje mladih. Premda nam 1600 kn naknade za nečiji rad zvuči kao podcjenjivanje, pa i iskorištavanje mladih koji nakon godine dana često ne nastave raditi, jer ih tad nitko ne želi, plaćeni rad u Hrvatskoj je hvalevrijedan jer to nije učestala pojava, a govori se i o iskustvu koji mladi dobiju pa eto barem nešto. To nešto u zemlji nezaposlenih, više nije ništa. Mladi su razočarani, ponovno će čekati svoje bolje vrijeme ili pakirati kofere za vani. Vlada govori da se novci čekaju, prvo je kriv bio softver, sada Europska komisija koja još nije podigla svoj palac prema gore. Sredstva i mjere se ne ukidaju, nego su trenutno obustavljena, što znači da nije govno, nego se pas posrao. Ivan Galić Istodobno je Milijanu Brkiću poništena diploma, jer je svoj rad prema riječima Tomislava Karamarka kompilirao, ne i prepisao. To kompiliranje diplomskog dovelo je Brkića do nebrojenih beneficija, koja naravno u ovoj državi teško da će vratiti, jer kazna za prepisivanje jest samo pisanje novog diplomskog rada i ništa više. Smiješno zapravo, ali ne treba čuditi. Tako se sada lome koplja između poništene diplome, mjere zapošljavanja, softvera, crvene petokrake, čiji je visoki izvor što rekao i tako dalje. Zapravo od posljednjeg broja Dišpeta ništa se nije ni promijenilo, pa tako ni mi. Stoga ćemo i ovaj broj posvetiti promjenama, prijateljima i suradnicima koji na istima rade i nekog vraga mijenjaju u društvu, te slobodi bez koje ni mi danas ne bi mogli pisati, razmišljati i dijeliti stavove. jebiga.hr//Vaso: Osjećam se kao student Nakon što su Narodne novine objavile “novinu” kako se poništava diploma Milijanu Brkiću, za kolege i frendove Vaso, isti ne miruje već najavljuje i nove angažmane. Za jebiga.hr nije rekao: - Znate kako se kaže, jednom student, uvijek student. Osjećam se kao kad sam za potrebe kolegija iz viktimologije prebio jednog Srbina na Cvjetnom trgu, koji mi je kasnije i puno pomogao da svatim u praksi što znači biti žrtva. - Hoćete reći da se osjećate kao Srbin? - Upravo suprotno. Kao žrtva. Prije neki dan sam pred desnom kremom držao uvodni govor na akademskom saboru kao diplomirani kriminolog, a danas se u medijima prezentiram kao kriminalac. Osjećam se kao prosječni Hrvat, SSS-ovac. Već primjećujem kako me kolege koji su kupili diplome u Her2 cegovini gledaju podozrivo. Sad će počet to intelektualno šikaniranje, pa nemaš diplomu, pa nemaš kvalifikaciju, pa nemaš bodova, pa sistematizacija, njnjnj. I nisi se ni okrenuo, završiš kao onaj dožupan u Šibeniku. Na HZZ-u. -Koji su Vam sljedeći koraci? - Dvoumim se kako bi mogao osnovat nekakvu studensku udrugu, da testiram povjerenje kolega s Akademije na izborima za studenski zbor, ili možda osnujem s kolegama delikventima i političku stranku. - Imate li ime? - Diplomac. - Koga vidite još kao moguće suradnike? - Pa evo, nedavno nije diplomirala ni Marina Kraljević Gudelj, ima i sudsku potvrdu. Takvi bi nam ljudi trebali. U zagrebačkom Holdingu, navodno bi sad trebala stasati cijela jedna generacija falsifikatora diploma. I te ljude treba treba angažirati i animirati. Teško je danas bilo koga nagovoriti da se politički angažira bez da mu prijeti optužnica ili netko anonimno pošalje reviziju. Znate onu, kako se na muškarcu vide dvije stvari? Kako nije služio vojsku i kako nije diplomirao. - I Anto Đapić je najavio povratak u politički život. Možda bi neka koalicija mogla biti dogovorena? - Nikad ne reci nikad. Gospodin Đapić ima velikog iskustva s kompilacijama, ali on je nažalost diplomirao. Njega više vidimo kao mentora u nastavku obrazovanja. Nije kompilirao: Roko Ban Gaudeamus 3 Kolektivnom akcijom možemo ostvariti promjene “Kada dođemo na vlast zabranit ćemo sve totalitarne simbole pa tako i petokraku”, izjavio je Tomislav Karamarko 19. ožujka 2014. godine u intervjuu za Hrvatski radio Zadar. Tim riječima započeo je „samoubilački“ pohod Karamarka koji je zalutao toliko desno da se već vrti u krug. Eto, nije nas iznenadila još jedna “kvazidomoljubna” izjava najvećeg hrvatskog sina i aktualnog oponenta ovoj “lijevoj” Vladi. Još prije nekoliko godina javno je isticao kako će zabraniti skupove u Kumrovcu, kako će iskorijeniti riječ antifašizam iz Ustava itd.. Međutim stariji čitatelji ovog teksta vjerojatno će bolje znati da je sam utemeljitelj HDZ-a nosio crvenu petokraku, da su jako privrženi marksisti te nadasve visokopozicionirani članovi jednopartijskog sistema preko noći u svojim birokratskim uredima, zvijezdu zamijenili šahovnicom. Ta situacija postala je šizofrena, jer dotični se očito ne sjeća svog angažmana u bivšoj Jugoslaviji. HDZ pokušava na nacionalističkoj ideologiji i konzervativnoj platformi privući ono nešto još ne dovoljno izmanipuliranog biračkog tijela, misli da to može napraviti zabranom javnog iskazivanja petokrake. Sada bi bilo nezgodno i previše opširno da se upuštamo u analizu treba li relativizirati nacističku i komunističku ideologiju. No treba svakako uzeti u obzir da se komunistička ideologija temeljila na društvenoj jednakosti, humanosti i slobodi dok kod fašističkog i nacističkog pokreta pa i ustaškog u Hrvatskoj nije bilo niti govora o slobodi bilo koje vrste. Istina, složit će se svatko normalan, svaka ideologija koja je sa sobom nosila civilne žrtve i bila kontraproduktivna za čovjeka i društvo je smrtna i neprihvatljiva. Međutim, sama definicija komunizma ide u skroz drugom smjeru od one nacizma i fašizma. Sam temelj i kičma našeg Ustava izražava ideju i civilizacijsku tekovinu antifašizma. Važno je napomenuti da je Hrvatski sabor 2005. godine donio „Deklaraciju o antifašizmu“, kojom se potvrđuje antifašistička utemeljenost i opredijeljenost Republike Hrvatske te afirmacija svih stečevina antifašističkog pokreta te njegovanje istih. S obzirom na to da Tomislav Karamarko vjerojatno ne razlikuje komunizam od antifašizma, socijalizam od kapitalizma odnosno zvijezdu petokraku od svastike, ova njegova suluda i totalitarna ideja o zabrani petokrake može biti samo neutemeljena. Nije za takvu tvrdnju nužno ulaziti u usporedbe komunizma i nacizma. Čak i ako se Karamarku prizna tvrdnja da je komunistički režim bio u istoj mjeri totalitaran, poguban i opak kao i fašistički, to ne može promijeniti historijsku i relevantnu činjenicu da je crvena petokraka svoje prepoznatljivo značenje poprimila u ruskoj boljševičkoj revoluciji, te kao takva i nema svoje korijene u komunizmu već u socijalizmu, koji je i dalje sasvim legitimna politička platforma, koja se prakticira u mnogim državama suvremenog svijeta. Nadalje crvena zvijezda petokraka ne simbolizira samo komunizam i socijalizam već i iskonsku težnju za slobodom. Znači prema riječima Karamarka mi bismo se trebali odreći onoga što cijeli svijet slavi, antifašizma. Trebali bi postati zatvorena, mala, netolerantna državica kojom hara brutalni kapitalizam, trebali bi se odreći teško stečenog prosperiteta na međunarodnom planu i vratiti u doba tzv. tuđmanizma? Ove Karamarkove riječi izazvale su mnoge rasprave u široj javnosti, stvorile ogorčenost kod velikog broja ljudi, pa su u tu svrhu aktivisti Anonymous Hrvatska na središnjici HDZ-a, nacrtali više crvenih petokraka i na par mjesta napisali velikim slovima „mafija“. Ovim putem Dišpet uz niz drugih nevladinih organizacija i aktivista pruža potporu Anonymousima i naglašava: samo kolektivnom akcijom možemo ostvariti promjene. Gospodo ima nas još koji smo osviješteni i koji se nadamo boljem sutra. Ne damo našu slobodu, ne damo našu povijest i naše simbole. Ne sramimo se petokrake, što ne znači da smo komunisti. Mi smo samo mladi ljudi gladni promjene, tolerancije i slobode, ljudi koji žive na temeljima antifašizma. Akcija – Petokraka Anonymous kolektiva, zgrada središnjice HDZ-a, Trg žrtava fašizma, Zagreb, 22.3.2014. 4 Momir Krivec Lutke od krvi bez trunke ideje Odavno već pokušavam pronaći stvarnu ekonomsko gospodarsku konotaciju u kojoj je zapravo Hrvatska u odnosu na ostatak EU i to ne samo među članicama, a usput i zašto nas, nama tako obožavane Švabe, a u novije vrijeme i Švabice, tako “nerazumno” skeptulozno preziru. Biće sam se sjetio zato šta upravo pokušavam prebolit drugu marčanu gripu i mene uhvatila volja da isprčiginan jednu priču, još dok djeluje sirup za fibru, sjetivši se jednog, za oko, dušu, džep i moje kućno gospodarsko stanje ugodnog događaja. Bilo je to prije par godin, nakon skoro cilog dana podvodnog ribolova, na granici utapljanja, po bezdanima s donju stranu Šolte, iznemoga i od lošeg ulova, bacin sidro u prvu valicu kod desne punte od Livke i iden još koji put napravit čeku, možda bude sriće. Tu san nekad dolazija uzimat gofe, kirnje i zubace. Ma nisan pripliva ni 100 metri kad mi nešto s pojasa istrgne konop od ronilačke bove koju san se taman navika vuć za sobon. Umalo posidija, ugledan Baylajner svoji 6-7 metri, na provi ka od majke, sisata ricave kose, starija Švabica brankanelon mi čupa bovu, a u drugoj ruci drži konop o broda. Zabeštiman u disalicu doplivan ka torpedo i uzmen svoj konop od bove, kad od gori začujen vi fil vi fil, pomislin jebote koje budale, podignen glavu pljunen disalicu i propištin hundert ojro, jer kazna za bez bove je pesto kun, bova šeesesedan, ope san zaradia. I dok me zablištilo friško obrijano ono međ nogami, a oči mi igrale na vatalo po maski, debil za timunon mašući i ronjajući cu fil cu fil izvadi stoju i stavi u kesicu, da njoj, a ona meni, a ja je nabijen u rukav od odijela. Dok san pliva nazad prema obali i ositija kako mi donji dio neoprenskog veštita postaje bokun tisan, krajon od oka san vidija kako ona jadna isteže onu bovu, Baylajner skriči od nazadler-naprid a el kapitano maše li maše. Prvo san pomislija da je on primjetia koju neobrijanu dlačicu dok mi je dodavala lovu, jer ipak se tu radi o u globalu, najpedantnijoj naciji. Isto za svaki slučaj odma zaronin i zavučen se u jednu poznatu fugu jer san zna da će skužit da to nije bova za vezivanje. Njoj se od kretenovog vikanja i kosa obisila ka i sve ostalo, a ja san samo pričeka da odu više negdi, samo da ne skuže da je ono doli moj gumenjak. Jebala vas EU, tili ste bovu pa eto van je. Doronia san do svoga, inače najbržega gumenka u široj okolici i oplea po gasu MD 40 ks MAX i još 20 ks u pričuvi na štampanoj ploči, za Split via Mrduja i govnjara. A da, samo san sta uzet bovu šta je neko bacija, ronilačka je, nije tako ni stara, a ima i broj sportsko ribolovne dozvole na sebi, dobro će mi doć jer taman san osta bez svoje. Niko mi ovo nije virova dok nisan štipon međ ženinim gaćican obisija stoju na sušilo da je maestralić taman lipo osuši, a ne iskida. Ona je lipo sutra prošetala do DM-a, a ja san osta još umorniji. Ma jeli moguće da se isto dešava s Hrvatskom? Znate šta opet iman fibru, vjerovatno buncan. 5 Promjenu treba artikulirati na pravi način u pravo vrijeme Natasha Kadin Natasha Kadin (1979. Split) je kulturna menadžerica, producentica, PR, novinarka, kustosica, autorica projekata i izvođač. Glavna je producentica, autorica i koautorica projekata udruge Mavena kao i projekata suradnje s drugim umjetnicima i umjetničkim kolektivima iz Hrvatske i inozemstva. S Natashom smo ovom prilikom razgovarali o nedavno završenoj izložbi i konferenciji Država u krevetu, odgovornosti kulture u transformiranju društva, kao i o daljnim planovima i projektima. Izložba i konferencija Država u krevetu je završena, koliko su akteri uspjeli ogoliti sustav u kojem živimo i da li je uzvračen udarac? Realno, koliko umjetnost i poruka danas može doprijeti do građana danas i kako je tekao sam proces? Cilj izložbe, između ostalog, bio je da ukažemo na to koliko naših vrlo osobnih i intimnih odluka automatizmom sustava država donosi umjesto nas, kao i koliko nas tjera da se pokoravamo njenim zakonima, ma koliko suludi bili. Legislativa, koliko god je u nekim stvarima dobra i treba postojati, toliko, kada uđemo u sferu privatnog i osobnog, kao što su 6 odabir partnera, brak, način i razlozi zbog kojih imamo djecu i kako ih odgajamo, kako se nosimo s osobnim traumama kao što su nasilje u obitelji ili seksualno nasilje i koliko nam tu sustav pomaže tj. odmaže, jasno nam govori da takve odluke ipak moramo donositi sami, a sustav bi trebao biti tu da nam pomogne realizirati naše osobne izbore. Država u krevetu je nastala kao zajednički završni rad studenata i tebe kao mentorice kolegija Feminizmi i društvene promjene u suvremenim umjetničkim praksama, koji se održavao na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Što je danas sa kolegijem, koja je njegova važnost i da li će se nastaviti u sljedećim godinama? No, u praksi je stvar drugačija. Taj sustav, koji bi trebao «štititi pojedinca» vrlo indiskretno penetrira u naš privatni prostor i počinje donositi odluke umjesto nas i, prije nego to osvijestimo, on upravlja našim životima. Ova izložba i cijeli projekt htio je kroz umjetnost, ali i kroz sociologiju, pravo, antropologiju i druge znanosti rasvijetliti i istražiti ovu problematiku. Poruka, kao i uvijek, dođe do onih koji su dovoljno spremni i voljni slušati i razmišljati o viđenom i doživljenom, a naša izložba imala je mnogo publike svih generacija i zanimljive i afirmativne povratne informacije, tako da se nadam da smo ovim projektom barem ukazali na problematiku i pokrenuli razmišljanja i daljnje suradnje, projekte, akcije i reakcije. Kolegij Feminizmi i društvene promjene u suvremenim umjetničkim praksama, nije na odmet spomenuti, prvi je kolegij isključivo o suvremenoj feminističkoj umjetnosti na nekoj javnoj visokoškolskoj instituciji u Hrvatskoj, i smatram da je vrlo važno da se dogodio baš u Splitu. Kada sam krenula u to, nisam znala koliko će studenata biti zainteresirano niti gdje će nas to odvesti. Nakon dobivene međunarodne donacije u sklopu projekta PATTERNS lectures, na UMAS-u je, zbog kratkog perioda implementacije, odlučeno da će kolegij biti fakultativni, što je značilo da ga mogu upisati studenti sa svih fakulteta Sveučilišta u Splitu, a to je odmah dalo dobrodošlu širinu cijelom projektu. Upisali su ga studenti s različitih fakulteta i na različitim stupnjevima studija, tako da smo dobili jednu heterogenu skupinu, i baš ta raznolikost uvelike je doprinjela tome da zajedno napravimo jedan umjetnički ali i šire društveni projekt, interdisciplinaran i zanimljiv ljudima različitih interesa. Kolegij je u prvom semestru bio povijesno-teorijski, a u drugom smo se bavili koncipiranjem projekta i zajedničkim radom na njegovoj organizaciji i produkciji, tako da su studenti mogli sudjelovati u svim fazama projekta, odabrati zadatke koji im najviše odgovaraju te naučiti kako se radi međunarodna izložba i manifestacija, od koncepta do realizacije, i to je ono što su polaznici istaknuli kao najvrijednije na kolegiju. Danas nedostaje interdisciplinarnih kolegija i nadam se da će se to promijeniti uskoro, a sudbina ovog kolegija još je neizvjesna, ali se nadam da će UMAS, bez čije podrške nebismo mogli sve ovo dosad realizirati, uvidjeti njegovu važnost i da ćemo ga uvesti u stalni kurikulum kao dvosemestralni kolegij, gdje se prvi semestar radi teorija i povijest a drugi zajednički projekt (koji, naravno, ne mora biti izložba) na odabrani koncept. Smatram da edukacija i produkcija u kulturi trebaju blisko surađivati. Postoji li i kolika je odgovornost ljudi koji rade za ravnopravnost spolova i rodova da kroz umjetnost poput i ove izložbe transformiraju društvo? Odgovornost uvijek postoji, no svatko tko radi na transformaciji društva to radi na svoj način i kroz vlastite medije izražavanja. Svaki pojedinac prvo je odgovoran za sebe i svoje odluke, koje svjesno ili nesvjesno, namjerno ili nenamjerno, u većoj ili manjoj mjeri utječu i na društvo koje ga okružuje. Moj rad, znanstveni i edukacijski, pa i kustoski, produkcijski i umjetnički, uvijek je uzimao neki društveni problem, neki bug suvremenog društva, i pokušavao ga problematizirati, sagledati iz više kutova, iskositi, obuhvatiti i sublimirati. Također uvijek tražim druge i drugačije načine rada i suradnji, prezentacije i problematizacije teme kojom se bavim, pa tako surađujem s ljudima zaista različitih životnih puteva i stavova. Transformacija je proces, nemojmo to zaboraviti, i ne treba preskakati ništa na tom putu jer prećaca nema, oni nas mogu samo vratiti unazad. I treba djelovati. Stalno. Aktivno. Afirmativno. Kontinuirano. Može li se očekivati da kultura postane nositelj pozitivnih promjena u društvu za kojeg mislim oboje smatramo da treba mijenjati? Kultura u najširem smislu te riječi osnovna je okosnica društva u kojem živimo, bez kulture nema ni društva. Ona je tu, važno je samo da kultura bude nositelj promjene a ne neoliberalnog kapitalističkog principa današnjeg tržišta. Zato imam veliki problem s terminom «kulturne industrije» koji nam EU putem novijih natječaja gura pod nos. Profesionalci u kulturi, posebno oni u nezavisnoj kulturi, jedni su od najobrazovanijih slojeva društva, i oni koji kritički promišljaju svijet u kojem žive i svojim se profesionalnim odabirima i temama odnose prema njemu čime ga uvijek pomalo transformiraju. Oni imaju slobodu samostalnog rada i odabira tema i problema kojima se bave, kao i suradnika, a najčešće su izvan velikih institucija koje bi im mogle diktirati što da rade i kako; zato se sustav njih najviše boji. Promjenu svi mi nosimo u sebi, samo je treba znati artikulirati na pravi način i u pravo vrijeme, i iskoristiti ono sto nam današnje vrijeme pruža, a to su komunikacija i informacija. Do koje mjere pružati otpor kad danas imamo situaciju da biramo između kruha, te stava, izražaja i slobode? Ne bih rekla da je to izbor koji stoji pred nama. Kruh ili sloboda izražavanja? Ovisi kakav kruh želimo. Ja želim onaj koji sam sama zamjesila, ispekla i pojela u dobrom društvu. Postoje kompromisi na koje nikada neću pristati, a to su oni koji bi mi oduzeli slobodu izražavanja i rada, jer to je meni kruh, ono što me drži živom i aktivnom. Nekad je taj kruh tvrd i nejestiv, ali je moj. I nemojmo mistificirati stvari, jedno ne isključuje drugo, samo treba biti tvrdoglav i uporan, gurati «svoje» čak i kad se čini da se ništa nigdje ne miče i da nema smisla. Grad Split se priprema za kandidaturu Europske prijestolnice kulture 2020., kroz Platformu Doma mladih sudjelova si u javnim tribinama na tu temu. S obzirom na nedostatak kulturne strategije Grada, što očekivati od same pripreme, i koliko je za očekivati s obzirom na sve godine koju se prošle bez jasne vizije Grada o kulturi općenito da se stvari mogu pokrenuti na bolje? Kao što je bilo vidljivo na posljednjoj javnoj tribini gdje su gosti iz Maribora podjelili svoje iskustvo s EPK, Splićani su zainteresirani za 7 našu kandidaturu na EPK 2020. i već su se poduzeli neki koraci u tom smjeru, no krucijalna je suradnja nezavisne scene, institucija u kulturi i Grada, te što manje uplitanje politike u cijeli proces. Ovo je svima nama jedan veliki test, da vidimo možemo li prevladati međusobne sitne razmirice i zajedno aplicirati za nešto što nam je svima u interesu, i što može uvelike unaprijediti kulturu i kulturnu infrastrukturu grada. Kulturna strategija je jedan od uvjeta za aplikaciju, a ja očekujem samo da je napokon napravimo i da je slijedimo. Pametnom dosta. Platforma Doma mladih lani je u petom mjesecu imalu svoju prezentaciju, tada si kao dio Kolaicije udruga mladih bila koordinatorica platforme, danas ju koordinira Antonija Kuzmanić iz Room 100. Koji su vam daljni planovi i u kojem smjeru će se Platforma razvijati? Platforma Doma mladih upravo je u procesu primanja novih članica, što će nas zasigurno osnažiti i dati nam raznolikost i novu energiju. Naša uloga je zagovaranje za dovršenjem Doma mladih u Splitu, gdje smo već postigli neke važne korake i nadamo se da će se projekt obnove uskoro aplicirati na strukturne fondove EU. Osim Doma, naša uloga je osnaživanje kulturnih udruga u Splitu i okolici, zagovaranje transparentnije dodjele sredstava organizacijama iz kulture na lokalnoj razini, veća vidljivost naših projekata i programa, kao i opčenito bolji uvjeti rada nezavisne kulture. Za kraj. Studirala si vani, vratila se u Split i s vremena na vrijeme bježiš na Silbu, na kulturnoj sceni si već dugo, isplati li se? Što poručiti mladim umjetnicima, aktivistima, koji muke muče kao i večina u ovom društvu? Ima li sretnog kraja, ili je kraj na Silbi, možda nekom drugom mirnom ostrvu? Ne bježim na Silbu. Silba je moja utopija, vjerujem da većina ljudi ima svoju, ona je slučajno kod mene i mjesto ali je i stanje uma. Tamo se punim energijom direktno iz prirode i mora, pišem, plivam, radim projekte, trčim sa psom po šumama… Tamo već petu godinu radim projekt S.E.A. Silba Environment Art, a uskoro i kućicu u šumi i projekt rezidencijalnog centra za umjetnike, a plan mi je da barem 6 mjeseci godišnje provodim na Silbi. Posla imam mnogo više nego što stignem obaviti, i da, mogu živjeti od onog što radim, skromno ali lijepo i po svojim pravilima. Boris Dežulović dobitnik European Press Prize Trenutno sam u procesu završavanja nekoliko opsežnih projekata i radim si mjesto i vrijeme za pisanje doktorskog rada, koji bih trebala završiti uskoro i jako se veselim tome što ću moći provesti nekoliko mjeseci na Silbi sa sobom i knjigama. Ali to ne znači da bježim ili odustajem, nego da pišem opsežan znanstveni rad i treba mi malo mira, i da punim baterije, a zbog poslova ću ionako putovati i u Split i drugdje često. Kraja nema. Predstavnici sedam europskih medijskih fondacija 2012. godine ustanovili su European Press Prize s ciljem pružanja podrške visoko kvalitetnom novinarstvu. Bez obzira radi li se o tisku ili internet poralima, ova nagrada podiže ulogu novinarstva kao branitelja demokratskih sloboda. vanrednu inovaciju godine: bilo što što je učinilo značajni doprinos budućnosti novinarstva. Dišpet - udruga za nezavisne medije i kulturu Mosećka 72 [email protected] Boris Dežulović, hrvatski novinar i pisac, te jedan od suosnivača Feral Tribunea i redoviti kolumnist u hrvatskim, bosansko-hercegovačkim i - nagrada za istraživačko novinarstvo – za pojedinca ili tim koji su iznijeli najviše činjenica koje javnost i društvo trebaju znati gradu u prirodnoj veličini”, objav- Karlo Ermacora, ljenog 19.studenog 2013. godine u Ivan Galić, - nagrada za komentatora – za komentatora, kolumnistu ili urednika čiji je rad imao značajan utjecaj srpskim prestižnu medijima nagradu osvojio u je Fanzin Dišpet u službi kreativnog izražavanja bunta kontra unaprijed postavljenih pravila. Uređuju ga neželjena djeca koju nije odabrao Đelo Hadžiselimović. Nagrada se dodjeljuje u četiri odvojene kategorije, a svaka se sastoji od 10 000 eura. Nagrade su bile sljedeće: - nagrada za istaknuto novinarstvo – za najbolju reportažu i pisanje o vitalnim pitanjima u zemlji i inostranstvu 8 - nagrada za inovaciju – za iz- kategoriji najboljeg komentara za svoj komentar “Vukovar: Spomenik mrtvom Globusu. Hrvoje Kolić, Mia Šalinović. Komentar je najboljim proglasio žiri urednika Reutersa, Le Mondea, El Paisa, Jyllands-Postena i The New Timesa. Za ovu nagradu je bilo nominirano više od 400 novinara. Nagrađeni Uredništvo: komentar možete Sumnjaju neki da nosi nas pogrešan tok. www.dispet.org dispet.tumblr.com facebook.com/fanzinDispet twitter.com/fanzinDispet pročitati i na portalu Peščanik.net 9 Hrvoje Kolić Opalite ih nogom u dupe Na stranicama Europskog parlamenta povodom Dana žena izašao je zanimljiv tekst čiji početak glasi ovako: „Ravnopravnost spolova jedna je od glavnih vrijednosti Europskog parlamenta, a ove godine, povodom Međunarodnog dana žena, zastupnici stavljaju naglasak na problem nasilja nad ženama.“ Zašto zanimljiv? Jednostavno, nekoliko dana poslije zastupnici su ravnopravost spolova kao jedne od glavnih vrijednosti sasjekli do temelja svojim nepodržavanjem izvješća u kojem se tražilo poštovanje iste plaće za isti rad muškarca i žene. U istom izvješću poznatijim pod imenom Zuber report, kojeg je sastavila Ines Cristini Zuber, inače portugalska zastupnica, tražilo se uvođenje kvota za bolju zastupljenost žena u rukovodećim strukturama, kao i prijedlog da se trudnicama za vrijeme porodiljnog ne smije dati otkaz. Činjenica je da Europska unija i njezin parlament ne podržavaju osnovne ljudske vrijednosti, nego samo kapital. Ljudska prava su samo označena crvenim na kalendarima kada se prigodno obilježavaju određeni datumi dijeleći pritom ideološke pizdarije na papiru ukrašene cvijećem. Deklarativno podržavanje s figom u džepu je odlika Europske unije, kao i Hrvatske. Što neće pretjerano šokirati ni sablazniti one koje još vjeruju da političari Europske unije pri svom radu izbacuju med i mlijeko, poštenje i razum. Neće ih sablazniti jer mnogo mlatimudana počevši od visokopozicioniranih do „običnih i poštenih“ građana smatraju da je bitno raditi, bilo što za bilo kakvu plaću, jer u krizi se podnosi sve, pa i gaženje vlastitog dostojanstva. Ma da, ovo je zapravo ljut tekst, jer je teško prihvatiti apatiju, kao i gubitak razuma pred masovnim glasanjem po određenom ključu. Kad govorimo o razumu, čudi stvar da zastupnice u Europskom parlamentu budu protiv izvještaja, čime same sebe stavljaju u podređen položaj. U kojem dijelu mozga i svog postojanja prihvatiš da tvoj rad vrijedi manje od suprotnog spola. Da li se zastupnice koje su glasale protiv, uključujući hrvatske zastupnice Zdravku Bušić, Ivanu Maletić, Dubravku Šuica i Ružu Tomašić, bave politikom da bi branile svoja prava, ili da bi se osjećali više muškarcima? Smatraju li žene, ako to i jesu, da im je posao samo rađati i brinuti o obitelji? Da li su u svojoj političkoj karijeri zagovarali ikad ravnopravnost spolova, ili su od samih početaka smatrali kako žene nisu vrijedne poput muškaraca? Na sva ta pitanja nemam odgovore, što je u glavama 289 zastupnika i zastupnica koji su glasali protiv? Što je s 87 suzdržanih, među kojima je većina zastupnika „zelenih“? Možda su glasali protiv izvješća jer je uz ravnopravnost na poslu u izvješću bilo govora i o lgbt pravima, kao i pravu na pobačaj, jer u glavama nekih još stoji da vam trebaju odrediti što je dobro, a što nije, dok istodobno za svoj rad u Europarlamentu zastupnice nisu sebi smanjile plaće. Ne, ništa od toga nije bitno, jer kad zanemarimo sva postavljena pitanja činjenica je da je politika svugdje ista. Ruke bez mozga glasaju protiv, suzdržano ili za kako ih pomakne jednoumni gospodar lutaka. Svugdje je isto. Zato ih barem drugi put dok vam nude čestitku zamotanu cvijećem opalite nogom u dupe, barem u vlastitim glavama. Imate potpuno pravo biti ljuti. To vam ne mogu oduzeti. 10 Debeli precjednik protiv fašista Prije nekoliko dana u osječkom klubu Epic održan je humanitarni koncert za Dječji Dom Klasje. Nastupali su Gužva u 16-ercu, Debeli precjednik, Grupa tvog života, Bud Spencer, In Ruff, Pullover, Vai ficar preto, iNFormatio plus. Frontmen benda Tino Kovačić Koca vrlo se jasno ogradio od tog čina rekavši: “Ljudi, na krivi ste koncert došli, mi ne odlazimo na fašističke koncerte, nemojte vi ni dolaziti na naše. Poslušaj naše pjesme, čovječe”. protiv svakog oblika nasilja. Debeli precjednik učestalo ponavlja kako neće tolerirati primitivizam, vrijeđanje zdravog razuma i omalovažavanje svih ljudi koji su platili ulaznicu za koncert!” Tijekom nastupa Debelog precjednika među publiku je zalutalo i nekoliko skinheadsa koji su demonstrirali fašističko dizanje desnice u zrak. Nakon toga Debeli precjednik se ogradio i na službenoj Facebook stranici: “Stvarno mislimo da je važno jasno se deklarirati Provokativni, angažirani, socijalno osvješteni i ovoga puta su pokazali što misle o fašizmu za kojeg u našem društvu nema mjesta. 11 Romano Bolković Prestanite s tim ustaštvom Ovakvu Hrvatsku treba napustiti, to je moje današnje konačno osvjedočenje. Ovakvu Hrvatsku valja staviti u međunarodnu izolaciju, uvesti svakovrsni mogući embargo, i nametnuti svaku zamislivu sankciju. Jer, ovo je zemlja u kojoj je apsolutno odsutna bilo kakva svijest o odgovornosti hrvatskoga naroda za desetke tisuća ubijenih u koncentracijskim logorima WWII, zatiranih samo zato jer su druge rase, vjere, narodnosti, ili političkog ili svjetonazornog uvjerenja. Ružu Tomašić bi u Njemačkoj, da je izgovorila ovo što ja danas izgovorila na državnoj ili javnoj tv, što već HRT jest, uhitili. U zemljama koje su sudjelovale u holokaustu na bilo koji način, ma i u aluziji, a nekmoli ovako otvoreno relativizirati taj zločin, apsolutno je nedopustivo. Ruža Tomašić pokazuje posvemašnju anesteziju savjesti: njoj naprosto nije jasno, jer njen glas savjesti šuti, da ljudi nije dopustivo klati jer su Srbi, Židovi, Romi ili komunisti, ako joj već nije jasno da ih nije ljudski klati naprosto. Sve ako se složimo s minimalnim brojkama, cijeli je jedan današnji Bjelovar ljubi pobijen u ime rasnih zakona. Ta ideologija nije bila importna, to je bio naš autohtonih hrvatski nacizam. Obrana toga nacizma, može imati samo jedan ishod: prekid emisije, uhićenje i adekvatnu zatvorsku kaznu. Umjesto toga, naš tisak i njegovi vlasnici prelaze čak i preko osobnih 12 razloga koji bi ih priječili u spominjanju emisije u kojoj se to čini – jer Ninoslav Pavić je mjesecima postojano ignorirao NU2 kad je Aca diskutirao predstečajnu nagodbu EPH – ali, i tu se otkriva subordiniranost domaćeg medijskog pogona stvarnih vladarima ove zemlje, ovakvi stavovi istom osvanu kao udarna vijest portala vodećih listova zemlje, koji zdušno, kao integralni dio sustava, daju svoj obol u perpetuiranju crveno-crne dijalektike koja hara ovom zemljom od obnove njene državnosti do dana današnjega: ponovo je neophodno pred izbore razbuktati taj ustaško – partizanski antagonizam, kako bi se elektorat i opet odlučio po subkulturnoj, gotovo pretpolitičkoj logici za crvene ili crne, kako bi blokovi dominirali, kako bi HDZ i SDP postojano vladali ovom zemljom ad infinitum. Jedni, kao bivši komunistički funkcionari, zapošljavajući na razne funkcije svoje članstvo i simpatizere čim se dohvate mandata, u tisućama nepotrebnih državnih radnih mjesta opterećujući ovu zemlju i preostale zaposlene u njoj, a drugi, kao pretežito rubni socijalni element, zaokupljeni pretvorbom oranica u građevinsko zemljište i egzistencijalnim zbrinjavanjem po gradovima u koje su se nema tome davno nastanili. Naravno, zamjetno je frapantno odsuće ikakvog defaulta sustava: u našem političkom sustavu nema onog mjesta koje bi automatizmom reagiralo na ovakve pojave, nema metodičkog mjesta nulte tolerance, i ovdje je zaista do mile volje moguće širiti najcrnje ideje totalitarnih recidiva prošloga stoljeća, a da tome ne slijedi čak ni javna osuda, nekmoli juridički predviđena sankcija. Postoji i moment koji je od drugorazredne važnosti za ovu diskusiju, ali ga također valja spomenuti: relativizacija zločina po liniji usporedbe Pavelić – Tito. Kao biva, nacistički su zločini opravdani, jer što su tek Titovi komunisti radili. Ovaj je relativizam po sebi promašen, jer, postojanje Jasenovca nema nikakve veze ni s onime što je prethodilo, ni s onime što je uslijedilo: retorziju tu nikao ne opravdava stanje stvari u Kraljevini Jugoslaviji, jer, Jasenovac je kvantni skok zločina: on jest genocid; da lakše shvatite, vi, opterećeni Srbima, pomislite na Rome. Jasenovac nije osveta za žandarska batinanja: on je naprosto industrija smrti. Oni koji su ubijali u Jasenovcu, i oni koju su ubijali te koji su ubijali u Jasenovcu, nisu jednako krivi, nikako usporedivi i ni po čemu se zločin Pavelićeva režima ne da relativizirati, a kamoli pravdati, bilo čime što je slijedilo: tog zločina naprosto nije trebalo biti. Oni koji podižu konc-logore, i oni koji ih ukidaju, nisu jedni te isti. Činjenica da se to danas u Hrvatskoj mora tumačiti mjera je nedostojnosti ove zemlje da bude dio bilo kakvog uljuđenog svijeta, a onaj dio njenih političkih elita koji manipulira ovakvim revizionističkim rasprama u svrhu svojih političkih ciljeva trebalo bi izručiti adekvatnom međunarodnom sudu. I, na kraju, što s komunističkim zločinima? Njih u ovoj zemlji štite oni koji ih navodno žele sankcionirati! Štite ih upravo HDZ-ovci, jer je najveći broj udbaških zločinaca upravo u toj stranci ili oko nje. Zato HDZ nastoji oko revizije događaja 1945., jer zna da će se tu jedva kome što desiti, budući da su akteri ili pokojni, ili je, kao u slučaju Boljkovca, sve to skupa i opet antipropagandni igrokaz s uvijek istim protagonistima, a izbjegava se kazati ma i riječ o komunističkim zločinima kasnijih dekada, jer, tu bi se već moglo izazvati neželjene posljedice: morali bi se procesuirati čak i utemeljitelji HDZ-a! Načelo antitotalitarizma svakako valja uvažiti, jer jednom za svagda valja shvatiti da ovdašnji antifašizam nije bio i antitotalitaran: nakon WWII naši su antifašisti etablirali režim koji se sporazumijevao kao diktatura: diktatura proletarijata. I taj je režim ubijao neistomišljenike, ne samo zato jer su hrvatski nacionalisti, primjerice, nego i zato jer su staljinisti, itd., pa dakle period od 1945. – 1990. svakako valja sankcionirati. Ali, ponavljam, to se nekim divnim čudom ne čini, inzistira se u tom antitotalitarizmu na prekapanju jama, na rehabilitaciji ustaštva, baš kao da se želi namjerno suprotno od temeljne intencije implicirane u tom pojmu: antitotalitarizam. Kao da je se želi u nas odrediti jedino i samo kao reviziju perioda između 1941. i 1945., što je jedino ono što se ne smije činiti, ako se na antitotalitarizmu, na kojemu je zasnovana Europa nakon pada Berlinskoga zida, u njenom postkomunističkom razdoblju, već inzistira. Da bi se uprskalo tu ideju, namjerno se antitotalitarizam pokušava izjednačiti s rehabilitacijom ustaštva, kroz revizionističke ideje dolične današnjeg ekspozea Ruže Tomašić, čime se na vješt način kupuje vrijeme da biologija jednom za svagda vječno ekskulpira sve one koji su krivi za zločine počinjene u ime ideje komunizma u drugoj polovini XX. stoljeća u nas. Deseci i deseci aktera tih zločina egzistencijalno su zainteresirani da se događaji odvijaju upravo ovako kako se odvijaju, da se vlast stalno iznova obnavlja u vječnom kruženju nasljednica totalitarističkih zala prošloga vijeka, i zato ovakvi besramni revizionistički ispadi dobivaju javni prostor. HDZ također mora biti na čistu: prividno bauljajući u potrazi za svojom ideološko-političkom definicijom, HDZ mora shvatiti da se profilira ni kao pučka, niti kao demokršćanska stranka, nego je HDZ stranka koja sve češće opravdava, pa i zagovara filofašističke stavove i pozicije. Karamarko bi morao znati da je jedno govoriti o onima koji ovu zemlju nikako i nikada nisu htjeli, a sasvim nešto drugo govoriti o onima koji je žele takvu da je nitko normalan ne bi htio: ako želite zemlju u kojoj ćete i sutra pod Pavelićevom slikom, recimo mene zbog ovog teksta, negdje zaklati, počnite već danas čistiti oružje. Jednom ste već zbog ustaške ideologije uništili Hrvatsku, nanijevši joj stoljetnu sramotu. Jest, ima s druge strane nebrojeno onih koji je ni dan danas ne žele, koji su za ovu zemlju zainteresirani jedino kao nekretninu, ova ustašija ne smije po drugi puta, i to bi sada bilo definitivno, u manje od sto godina, uništiti hrvatsku državnost, samo zato jer se, na kraju krajeva, u podzemnim pljačkaškim dogovorima s tom drugom stranom, nameće u uzurpacije prostora građanske politike: ovdje je sve laž, HNS nije narodna, HDZ nije demokršćanska, SDP nije socijaldemokratska, itd. Niti jedna stranka nije ono što joj ime govori da bi trebala biti, već je sve to skupa udbaški teatar koji počiva na par desetaka podzemnih gospodara Hrvatske, čiji povjerenici na demokratskoj, parlamentarnoj sceni osujećuju svaku autentičnu politiku. Jer bi ih ta zbrisala s lica zemlje. Zemlje kojom suvereno vladaju, ovako ili onako, već desetljećima. Na koncu: na kraj pameti mi ne pada diskutirati o napisanom. My way, or highway. Možda ću po tom autoputu odavde morati ja, ali, ako se i tako završi, nećete se naužiti nacističke Hrvatske. Ovu zemlju takvom nitko neće nekažnjeno obnavljati. Nemojte mi pisati vaša slobodna zapažanja o Bleiburgu i sličnom, jer sam i tamo bio prije vas, kao autor prvog hrvatskog jednosatnog dokumentarca o toj temi, snimljenog in situ, s autentičnim protagonistima: moram kazati da su čak i ti imali više svijesti od današnjih glupana, u smislu u kojom je Crljen Paragi, prije no što će ga lupiti moždani udar, valjda posve shrvanog ludošću kojoj je nazočio, rekao: Prestanite s tim ustaštvom, nemate vi, vaša generacija, nikakve veze s time! 13 O čemu je sanjao Aco Todorović? Aleksandar Todorović, jedan od “izbrisanih” stanovnika Slovenije i jedan od najzaslužnijih osoba za to da je pitanje “izbrisanih” prepoznato kao jedno od najvažnijih u regiji i to da je slučaj došao do Europskom suda za ljudska prava, nestao je prije mjesec dana, nakon čega je pronađen mrtav u Ptuju. Todorović je sa svojim prijateljima uspio da nakon dvadeset godina Slovenija prizna administrativno čišćenje koje je sprovela nad svojim građanima oduzimajući im time sva stečena prava nakon proglašenja nezavisnosti od SFR Jugoslavije. brisanima u Kranju,[1] gde sam došla sa komšinicom, koja je i sama bila izbrisana. Činio mi se stabilnim i nekako zadovoljnim: deo ljudi je shvatio šta se zapravo dogodilo, rasprava o odštetama se nastavlja, dogodile su se stvari koje ne bi mogli ni da zamislimo, da nije bilo njegovog aktivizma. Zadnji put sam ga videla kada je sa Mirjanom Učakar[2] došao na film i diskusiju o Hani Arent u Ptuju. Tada smo razgovarali o ajhmanovskom mentalitetu i slovenačkim birokratama koji su sproveli brisanje. Aco je bio humanistički obrazovan. Dobro je razumeo širu povezanost brisanja i zločina protiv čovečnosti. Bio je svestan značaja svedočenja o brisanju, neophodnosti da se on prepozna kao zločin, kao i činjenice da je poricanje brisanja i nekažnjavanje počinilaca otvorilo vrata i nekažnjavanju drugih tranzicionih krivičnih dela i zločina. U nastavku teksta može pročitati oproštajne riječi Vlaste Jalušić, koje su originalno objavljene u slovenskom dnevniku Večer. O čemu je sanjao Aco Todorović? Primo Levi je do kraja svog života, koji je okončao samoubistvom, sanjao o svom iskustvu iz Aušvica. U noćnoj mori o logoru, mestu bez spoljašnjosti, koja se ponavljala iz noći u noć, njegov prethodni život, njegova porodica, sve što je postojalo izvan tabora, predstavljali su tek kratak predah, prevaru čula, samo san, iz kog se svaki put ponovno budio sa naredbom „ustani“ u sveprisutnu i jedinu realnost konc-logora. Primo Levi se uprkos toj strašnoj poziciji žrtve, koju su u nacističnom logoru eksterminacije potpuno dehumanizirali, suprotstavljao samoubistvu, koje je recimo Jean Améry video kao jedini pristojni spas iz takve situacije. Iz ništavila se dokopao egzistencije i dostojanstva uz pomoć dugogodišnjeg svedočenja o instituciji logora uništenja; pokušao da ga razume i da nama, koji srećom to nismo doživeli, ukaže na kao oštricu noža tanak prostor u kome pojedinac može sačuvati dostojanstvo u takvim okolnostima. Ipak u „Potonuli i spaseni“ je napisao da su upravo oni najbolji potonuli u logoru i da, dakle, nisu ostali živi. Posle skoro mesec dana je slovenačka javnost saznala da je nestao Aleksandar Aco Todorović, a odmah zatim da je očigledno umro svojom odlukom, ili kako se to zove na nemačkom, da je izabrao „Freitod“ (slobodnu smrt). Mi koji smo ga poznavali, nadali smo se da će 14 biti pronađen živ, a istovremeno smo se bojali da je doneo svoju zadnju odluku. Aco je bio jedan od 25.671 izbrisanih stanovnika Slovenije, ljudi koji su arbitrarno izbrisani iz registra stanovnika sa stalnim boravištem. Reći da je bio „jedan od“ je više nego premalo, iako je to postala njegova glavna odrednica zadnje dvadeset i dve godine. Najpre je zaista bio „samo“ jedan od izbrisanih ljudi kojima je grupa znanih počinilaca-vlastodržaca nekažnjeno oduzela ono osnovno što je neophodno ljudskim bićima da bi mogla da žive: status osobe, koja poseduje pravo da ima prava. Izbrisani su izgubili osnove svoje egzistencije, vlasništvo, posao i primanja, stanove, zdravstveno i socialno osiguranje, mogućnost školovanja, istovremeno gubeći i porodice, prijatelje, fizičko i mentalno zdravlje, i ono što je najgore, paralelno su im oduzimali dostojanstvo. Oni koji su najzaslužniji za „brisanje“ uporno su odbijali sopstvenu odgovornost: za sve što se dogodilo su krivili same izbrisane, predstavljali ih kao zločince, otpadnike, lenjivce, lažnjivce i prevarante… Uprkos merama odštete i posrednom priznanju brisanja, nisu pomogle presude ni ustavnog ni evropskog suda za ljudska prava, kao ni surove činjenice o zločinu brisanja koje smo mi, istraživači i aktivisti, iskopali ispod naslaga sistematičnih laži širenih od strane odgovornih. Izbrisanima se odgovorni nisu izvinili, niko nije priznao zločin, a sveopšte poricanje događaja i prenošenje odgovornosti samo se nastavilo. Aco je bio jedan od hrabrih, a ujedno jedan od najboljih. S tim ne mislim samo na hrabre među izbrisanima, nego u Sloveniji uopšte. Izašao je iz anonimnosti i, uprkos tome da je bio bez dokumenata, istakao se u javnosti, počeo da govori o brisanju, da organizuje druge izbrisane, da se bori. Prvi put sam sa njim razgo- varala telefonom povodom osnivanja Društva izbrisanih, u vreme kada većina nije želela ni da veruje ni da čuje o tome da se brisanje dogodilo. Na početku je bio nesiguran, ali tvrdoglav, odlučan i nepopustljiv. Oko sebe je okupio šačicu ljudi koji su bili spremni da javno istupe i tako je prividno nepostojeće uveo direktno u stvarnost. Čovek, koji se sopstvenim snagama iskopao iz ponora nepostojanja, vratio je dostojanstvo sebi i drugima, postao ličnost i odgovorno političko biće. U poslednja dva meseca smo se videli dva puta. Sreli smo se na predstavi o iz- Neću se upuštati ni u kakve spekulacije o neposrednim razlozima za njegovu smrt jer je nemoguće pronići u ljudsku dušu. Međutim ne mogu zanemariti činjenicu da je zbog brisanja, zbog svedočenja o toj nepravdi, zbog bitke da se brisanje prizna i žrtve obeštete, on lično platio visoku cenu. Nikada nećemo saznati šta je sanjao Aco Todorović, kakve snove o ispravljanju nepravde, kao i noćne more o brisanju. Sa sigurnošću možemo tvrditi da je u pitanju još jedna smrtna žrtva brisanja. Ipak to nije anonimna smrt. To je urlikajuća izjava za javnost koja Sloveniji poručuje da guranje glave u pesak pred zločinima i kršenjima prava manjine (ili čak podrška tome) samo otvara vrata patnji ne samo te manjine, već i kršenju prava većine. Nažalost to nije predmet opšte spoznaje. Povodom obaveštenja o Todorovićevom nestanku neki anonimni čitatelji nisu mogli da se suzdrže od svojih rasističnih i šovinističkih komentara. Neka ih je sram! Klanjam se hrabrosti koju je pokazao Aco Todorović. Slava mu! Vlasta Jalušič, Mirovni inštitut, Ljubljana Prevela Jovana Mihajlović Trbovc 15 Četiri minuta zvuka na cilindru Ivan Čkonjević grafa… Vratiću se na ovo kasnije. U tekstu “Digitalni formati i kultura slušanja”, objavljenom 5.3.2013. godine na Dišpetovom sajtu, dotakao sam se teme odnosa slušaoca prema muzici u zavisnosti od nosača zvuka. Zašto bih pisao još jedan tekst na ovu temu? Zapravo, tekst pred vama je tangentaran pomenutom. Teme nisu iste, ali se međusobno dopunjuju. Ovaj tekst pokušavam napisati već neko vreme. Napišem par rečenica i pokleknem zbog šturosti informacija, zatim napisano izbrišem. Tekst sam ipak odlučio dovršiti, ne zbog želje da načinim istorijski prikaz, već da uputim na izvestan način razmišljanja o muzici. Počeću priču sa fonografom… Zasluge za nastanak fonografa pripisane su Thomas Edison-u (18. jula 1877. godine), a jedna od vodećih izdavačkih kuća je bila Edison Records. Naravno, pomenuta izdavačka kuća nije bila jedina, ali je zasigurno bila jedna od uticajnijih, ne samo u polju snimljenog zvuka već i ranog filma. Svet fonografskih cilindara je digitalizacijom stidljivo otvorio svoja vrata smernim tragačima ili zalutalim slušaocima. Ja sam se našao u ovoj drugoj kategoriji. Trudim se da muziku slušam studiozno i temeljno. Tokom poslednje godine mog boravka u Beogradu, posle iscrpnog slušanja muzike Jacques Brel-a, na jednom od muzičkih blogova, pronašao sam popriličnu arhivu digitalizovane muzike sa fono16 Pre par godina, na televiziji sam gledao snimak intervjua izvesnog jazz pianiste. Mislim da je u pitanju bio Duke Ellington, ali jednostavno nisam siguran. Dakle, u tom intervjuu je dotični pianista izneo svoja zapažanja o paraleli između slikara i muzičara. Muziku je nazvao živom umetnošću, jer je muzičar primoran konstantno da interpretira muzičko delo. Snimak muzike je uporedio sa katalogom slikarske izložbe. Slikar, na primer, samo jednom oslikava platna, i ista ta platna putuju gde god da se te slike izlažu – ne slika ih u svakom mestu iznova. Muzičar sa druge strane, uvek iznova interpretira delo, i tom interpretacijom ga održava u životu. Kad neko muzičko delo prestaje da se izvodi – umrtvljuje se. U tubusu istorije, između tačke na kojoj se nalazimo i tačke rotacije osovine fonografa, kao da je buka topova dva svetska rata sprečila dopiranje zvuka. U drugoj deceniji dvadesetog veka, osim borbe sila Antante i Centralnih sila, desila se i borba bez ljudskih žrtava, ali značajna po dalji razvoj muzike – borba između fonografskog cilindra i ploče. Masovna komercijalna proizvodnja fonografskog cilindra je završena 1929. godine. EdisonPhonographJedna od bitnih karakteristika cilindara je dužina zvučnog zapisa. Fonografski cilindri su se proizvodili u dve opcije: 2 i 4 minuta. Ideja muzičkog albuma nastaje kasnije usavršavanjem ploče. U doba fonografa, izdavale su se pojedinačne pesme. Ako pođemo od pravila da dostupnost i potražnja utiču na cenu, možemo lako izvesti zaključak da cena fonografskih cilindara nije bila mala. Jedna od informacija koju, koliko god čeprkao, nisam uspeo da pronađem je: koliko je u doba fonografa koštao jedan nosač zvuka, a koliko sam uređaj za reprodukciju zvuka. Izvesno je da nije svako mogao da priušti sebi ovaj luksuz, niti je svaki izvođač mogao da ima mogućnost snimanja. Fonografski cilindar – kao nosač zvuka, prvenstveno zbog dužine trajanja snimka, podražavao je popularističku muziku tog doba. Dela klasične muzike podrazumevala su zahteve koji su prevazilazili mogućnosti cilindra. Daljim razvojem nosača zvuka, stvoreno je plodno tle za zvučno beleženje klasične muzike, kao i drugih muzičkih formi. Muzičar pred konusnim otvorom fonografskog snimača Proces snimanja predstavlja psihološki pritisak, čak i u današnje doba kada je tehnologija dostupna. Neki muzički komad bih više puta odsvirao tačno, ali pri snimanju, kada u svesti imam misao da je upravo to izvođenje – ono koje će biti zabeleženo, mogućnost da ga odsviram tačno – drastično se smanjuje. Ranije mi je snimanje, koliko god voleo muziku, predstavljalo agoniju. Tek upoznavanjem sa muzikom John Fahey-a, moj stav prema snimanju se izmenio. Danas, kada se obavi tonska proba, snimam samo iz prvog pokušaja. Naravno, greške se provuku – ali smatram da je tako najiskrenije. Na snimanju ću pogrešiti u jednoj, drugu ću odsvirati tačno – na nastupu će možda biti obrnuto. Za moje oslobađanje prilikom snimanja, važno je bilo prihvatanje činjenice da sam osoba koja ponekad greši. Zašto pišem o ovome? Jednostavno: snimanje na fonografski cilindar onemogućuje naknadnu zvučnu obradu. Zvučna slika se nije aranžirala izolovanim mikrofonima za svaki instrument. Pred konusnim otvorom fonografskog snimača: u prvom redu se nalazio pevač, a instrumenti su se raspoređivali u prostoru, na osnovu njihove glasnoće, odnosno, željene glasnoće u snimku. Naravno, u eri pre ozvučavanja, muzičari su bili svesniji u vezi sa akustičkim osobinama svog instrumenta, a na koncu i njihov zvuk je bio kontrolisaniji i više izbalansiran. Pokušajte sebi da date odgovor na pitanja koja su se otkrivala izvođačima u eri fonografa. Koju i kakvu pesmu bi ste izabrali? Ako je snimanje prilika koju ne dobija svako, ako ne postoji prilika za drugi usnimak, ako ovaj jedan snimak čini sve što će ostati zabeleženo iza vas – koliko je velik pritisak? Kako bi ste pristupili kompoziciji, a kako aranžmanu? Koliko dugo bi ste se pripremali? Ostavljam na vama da dalje razmišljate o ovoj temi – posebno ako ste muzičar. Tokom poslednje godine mog stanovanja u Beogradu, kao što sam pomenuo, pronašao sam pozamašnu arhivu digitalizovanih snimaka iz ere fonografa. Želeo bih da vas uputim na jednog izvođača, i još bliže na jednu pesmu. Ada Jones (1873-1922) bila je jedan od popularnih mezzo-soprana. Sa nastupima je počela vrlo rano, već tokom 1880-ih, ohrabrena od strane svoje maćehe Annie Douglas Maloney. Prve fonografske snimke je načinila za the North American Phonograph Co. tokom 1893-1894. godine. Gašenje pomenute kompanije je omelo njenu snimačku karijeru, sve do 1905. godine. Ti smeđi voštani cilindri, predstavljaju jedne od prvih snimaka ženskih solo izvođača (pesme “Sweet Marie” i “The Volunteer Organist”). Ono što je Adu isticalo u odnosu na pevače tog doba, bilo je pevanje različitim akcentima i dijalektima. Njen repertoar se mahom zasnivao na sentimentalnim baladama, ragtime pesmama, vodviljskim tačkama, brodvejskim hitovima, irskim komičnim pesmama i sl. Snimila je pozamašan broj pesama kao solista, kao i nekolicinu dueta sa Billy Murrayem i Len Spencer-om. Tokom turneje, 1922. godine, Ada Jones je umrla usled prestanka rada bubrega. pesmu? Ta pesma, po logici stvari, mora imati nekakvu univerzalnost, jer ih slušaoci neće imati u velikom broju. Pesmu će slušalac puštati u raznim prilikama: sa prijateljima, porodicom, prilikom praznika ili ako je u jednom ili drugom ili trećem emotivnom stanju. Primera radi, postavite sebi pitanje, koliko ste čuli pesama za koje bi izdvojili mesečnu platu? Osam godina pre smrti Ade Jones, tačnije u januaru 1914. godine, Edison Records je objavio njeno izvođenje pesme “If You Only Knew What I Know Said The Moon”, meni jednu od njenih najdražih. Pokušajte sledeće: uveče, kada završite sa svojim dnevnim obavezama, kada buka i vreva utihnu, pripremite sebi tečnost po izboru, zavalite se u udoban položaj… Zaboravite svu muziku koju imate na vašim računarima, mp3 plejerima ili čemu već drugo. Te večeri možete pustiti samo jednu pesmu. Preporuka za slušanje: Ada Jones “If You Only Knew What I Know Said The Moon”. Fonografski cilindar u ruci slušaoca Koji su kriterijumi na osnovu kojih slušalac odvaja malo bogatstvo kako bi kupio izvestan cilindar – jednu jedinu 17 Ivana Trajković Magnovenje Davne ’92., dok se balkansko tlo treslo, pucalo i urezivalo granice, momci iz Šapca su rešili da pridodaju začin – na svoj način. Oformili su grupu. Nosili su čudnu odeću i čizme, i nisu delovali nimalo prijatno. Imali su oružje i bili su rešeni da nam se približe i ispraše. Uspeli su u tome. Verovatno jer njihovo oružje nije bilo ni hladno, ni vatreno nego eksplozivno! Eksplozivne naprave u njihovim rukama bili su muzički instrumenti! Alen je držao gitaru, Vladislav bas, bubnjarske palice Nenad, a Golub glas. ih dodatno osnažili da stvore još tvrđi zvuk i jače poruke. Zlo je prošlo, Goblini su ostali. Nazvali su sebe Goblini, kao i svoj prvi album (’93.). Zbog prvog dela njihovih „Istinitih priča“ (’94.), pali smo „u Magnovenj’“ (’96.) i ostali u njemu sve do „Re-Contre“ (’99.). Sastav benda se menjao, za bubnjeve je umesto Nenada sedeo Zoran, a sa gitarom br. 2 u bend je ušao Leo („Džukele“) i prašio godinu dana. (Sad se vratio, verovatno je shvatio da je u „Goblinima“ najjače). Tada, na njegovo mesto dolazi Saša i magnovenjska epidemija nastavlja Rat, inflacija i bombardovanje nisu imali moć nad ovim momcima, samo su da se širi. Zatresli su celu regiju i odsvirali preko 80 koncerata. Sa njih je izdvojeno 20 snimaka iz 13 gradova i izašao je dupli gušt „Turneja u Magnovenju 97/98“. Na tom albumu bubnjeve svira Vladimir koji ’99., nažalost odlazi, a stolicu ustupa Milanu koji se razbaškario i ostao. Dobro njemu, dobro nama, dobro svima. Dok su Goblini vazda odlični bili i ostali! O ovome svedoči preko 350 koncerata, i hiljade i hiljade isprašenih guzova, iako su napravili skoro decenijsku pauzu. Tog sedmog juna ’01., u Zagrebu, pozdravili su se sa nama i zbog svojih privatnih ratova, sporazumno se razišli do proleća 2010. Postava je ostala gotovo nepromenjena, vratili su se potkovani iskustvom, još suroviji i jači nego ikada! Iako su „Najbolje priče“ ispričali 2004., šest godina kasnije su rešili da „Crno na belo“ objasne neke stvari i da stanu „U odbranu zla“ (2011.). Njihova oproštajna turneja, pretvorena je u povratničku. Krajem prošle godine, pojavljuje se „Roba sa greškom“ tj. njihov album bez greške koji potvrđuje da Goblini nisu običan bend. 18 Imali su „7“ loših godina, „Dan D“, vodio ih je „Daleki put“, bili su „Na ivici“ i „Pod ledom“, morila ih je i misao da ne trebaju nikome. Ipak, stisli su svoja sokolska muda, zagrabili rukama i vratili se kući! Verovali su u nas, kao što mi verujemo u njih. Pokazali smo da IMA NAS GOMILA koji bismo se oženili njihovim pesmama, svakodnevno upražnjavali seks i izrađali mnogo malih goblina. Poruka je jasna: PUNK’S NOT DEAD! Koncertom osmog marta, u Hali sportova u Beogradu, pokazali su da se pank možda uspavao, ali sada je itekako budan. Razbili su ideju da je „Dan žena“ rezervisan samo za njanjavce i napravili prostora za ideju o slobodi! Razbucali su kalupe, ukrali Borisu „Tamaru“ i svojom jedinstvenom energijom pokazali da je različitost opet na ceni. U tome su im pomogli Cane i Anton, kao i Dr. Pop i Radule iz Atheist Rap-a. goblinigoblini Izdvajanje iz bezlične mase je ono što nas spaja i drži zajedno u borbi protiv represije i stega svake vrste. U borbi za svoje JA! Posetioci su, kroz znoj u šutkama, izbacili svu negativnu energiju iz sebe, a pri tom nije bilo nijednog incidenta. Zašto? Zato što samo zdravi u glavi razumeju i dolaze da slušaju slušaju Gobline. Dobro, da baš ne cepidlačimo, neki smo malo i prolupali jer nas svakodnevno truju putem sva četiri elementa i sjebali su nam pola života. Ovde je bitno ko se domogao novih sisa, gde izlaze deca mafijaša i sve to pratimo dok nam političari serviraju supicu podgrejanu lažima koju bi trebalo da pokusamo viljuškom. Vulkan je probuđen, a lava je krenula. Stajanja nema, baš kao i na svirkama starih, najboljih Goblina. Očekujemo da će užariti i 2014. godinu toliko da bi nama, zimogrožljivima, posle nje u paklu bilo hladnjikavo. Ostajte budni! Zdravo buntovni! Budite slobodni! Goblinski pozdrav! 19 M.O.R.T.: Najmanji div na svijetu visok W E I V INTER je jedva metar šezdeset pet Sinjski M.O.R.T. osnovan je daleke ili ne tako daleke 2003. godine. Mijenjali su postavu, imali isti broj bubnjara u bendu kao Isus apostola i upravo potpisali za Croatia Records, ime preuzeli iz naslova novele Terry Pratchetta i dodali točkice. Za nekoliko dana imaju unplugged nastup u Split Circusu, što je uz sve navedeno i više nego dovoljno da popričamo s Milom i Johnom o glazbi i mnogočemu. Odavno ste poznati na underground sceni, no o vama se više počelo pisati nakon pobjede na Demofestu u Banja luci i izbacivanja demo albuma Vrhunsko dno pred uši naroda željnog kvalitetnog rock n’rolla, kakvi su daljni planovi i kako preživljate s obzirom da se u Hrvatskoj od „svirke ne živi“? Mile: Pa daljni planovi su koncerti, izbacivanje još par singlova i album. Preživljavanje ide dobro, dapače – super. Maštanjem da nam je glazba glavni prihod novaca se ne bavimo, ali da se nećemo snaći – nije istina. Vjerujemo u to što radimo, za budućnost se ne brinemo. Vrhunsko dno je objavljeno pod etiketom Zdenka Franjića „Slušaj najglasnije“, trenutno snimate album za Croatia Records. Koliko je bitno danas snimiti album koji se prodaje, kad je evo nedavno i Franjić izbacio oko 200 albuma na besplatno skidanje iz svoje etikete, a i sve više bendova svoje stvari stavlja na besplatan download, radeći na svojoj promocija drugim kanalima? Mile: Bitno je snimiti album, i ustupiti ga ljudima na što jednostavniji način. Koliko god je Vrhunsko dno dostupno od prvog dana na internetu, ljudi su pokupovali već tko zna koji po redu tiraž. Čast nam je bit na etiketi Slušaj najglasnije, sve ostalo šta će biti – vidit ćemo. Prije dva tjedna je svjetlo javnosti ugledao spot za pjesmu Tango, koji mnogi nazivaju vašim „prvim“ spotom, mada ste ranije izbacili spot za Austriju, a imate i po meni najbolji spot, legendarni handmade za pjesmu 67 20 dova vamo dolje ispod, pa tko ima snage ugasit TV nek se malo spusti. Novi bunt se rađa u malim klubovima i skvotovima diljem regije. I ima poruku…it’s blowing in the wind… M.O.R.T. je beskompromisni autorski psihodelični punk-blues band iz Sinja, što navodite i na svojim stranicama. Gdje je nestalo ono sviramo rock n’ roll i kako prestati stavljati rock muziku u posebne ladice, odnosno kad su rock bendovi prestali biti samo rock bendovi? Mile: Pa vidiš, ne znam. Ali ako kažemo da sviramo psihodelju lažemo, ako kažemo da sviramo punk isto lažemo - i tako dalje. A ako povežeš sve to – dobiješ M.O.R.T. tj naš spektar buke. Za kraj što poručiti svim narodnostima, vjerama i spolovima koji nikad nisu čuli M.O.R.T.? John: Najmanji div na svijetu visok je jedva metar šezdeset pet. Tri iznebuha! Zašto „Samo nas nebo rastavit može“ od Mate Miše Kovača, nikada nije bila proglašena najboljom pjesmom svih vremena? Mile: Tko je taj nebo i kako on ikoga može rastaviti? sati bez sna. Kakve su reakcije publke, smatrate li da je puštanje na CMC-u uz šund kojeg bude tamo bitno, bojite li se moguće komercijalizacije i stavljanje M.O.R.T. u pakete i šarene celofane za širu publiku? umjetnička komuna na svom Youtube kanalu je stavila polusatni video o Sinju i zašto ga volite. Pa da razjasnimo, van Alke koji mnogi percipiraju kao jedino u Sinju, kakav je Sinj zapravo i zašto ga volite? Mile: Reakcije su stvarno divne tj. super. Iskreno to me i brine jer sljedeća stvar koja slijedi će biti toliko spaljena da ćemo vjerovatno otjerati sve ljude koje smo na „mainstream“ način i privukli. Nemamo se čega bojati, i dalje novaca nemamo (hah) – jedina razlika je što više ne moramo nikome pri dogovoru koncerata objašnjavati tko smo, šta smo i kakvu mi to buku stvaramo. John: Sinj je lijep gradić okružen prstenom pitoresknih sela prepunih bogobojaznih i gostoljubivih domaćina, prekrasnih djevojaka i kršnih momaka koji se svi vikendom okupljaju u Sinju da se uz koju čašicu zajedno provesele, proćakulaju, isplešu, izrazbijaju i uživaju u ostalim aktivnostima koje inače vesele mlade, napredne ljude. Lijepo je, zaista, vidjeti vrevu tisuća zajapurenih mladih ljudi u subotnjim opravama. To je jedan Prije dvije godine Sinjska od razloga zašto volimo Sinj. Drugi je odličan geografski položaj i bogata povijesna i kulturna tradicija koja počiva na viteški izvojevanoj pobjedi malobrojnih Cetinjana nad premoćnom turskom armijom uz pomoć Djevice Marije osobno. Pa ko ne bi volio taj grad i te ljude? Da ne spominjem veliko neobrađeno polje i Kamešnicu iznad njega koje obiluju zabačenim mjestima pogodnim za uzgoj raznog ilegalnog bilja. Raj je ta naša dolina i biserni grad; tu su svi sretni, nitko ne radi, a kafići puni, polje zapušteno, a nitko nije gladan. Nastup u Split Circusu održava se 13. ožujka, no ovo vam nije prvi akustični nastup? John: Cirkus jedva čekamo jer je gazda zakon. A dosad smo već imali tri, četiri akustična nastupa ali to je sve bilo davno pa se ne sićamo. Deset godina ste na sceni, po stažu niste više klinci. Od odrastanja pa do već sada uhodanih nastupa na hrvatskoj rock sceni se promijenilo mnogo toga. Koliko je danas rock predstavnik bunta i čini li vam se da je muzika danas stavljena pred marginu, da poruka jednostavno više nije bitna? John: Rock je bunt u svojoj esenciji, bio i ostao. To što je maknut pod zemlju od strane mainstream medija je druga stvar. Underground je življi nego ikad i postoji popriličan broj odličnih ben- Tko od članova benda ima kazetu Tutti Fruttia za posudit na presnimavanje? Mile: Definitivno John, on je punker. Član rodbine se ženi, imate pravo na jednu glazbenu želju za plovidbu kroz miran brak na Radio Dalmaciji, koja bi to želja bila? John: Čavoglave, naravno. Koncert u Split Circusa (Jadranska 1) održava se 13. ožujka (četvrtak) s početkom u 21 sat. Dođite poslušati kako zvuči M.O.R.T. bez distorzije i u drugačijim aranžmanima.Izvest će se neke stvari koje su izvadili iz naftalina, kao i neke sasvim nove. Ovaj put će imat i bubnjara i još neke nikad korištene instrumente. Više na samom eventu. 21 “Pravi čovjek za kapitalizam – Damir Avdić”, pobjednik DORF-a Genetove Sluškinje očistile Beton kino Split je 27. veljače imao premijeru nove predstave i premijeru novog prostora. U Beton kinu, novouređenom, nevelikom prostoru u Multimedijalnom kulturnom centru predstavljena je drama “Sluškinje – paralelna ekspozicija” Jeana Geneta u režiji Gorana Golovka. To je ujedno i prvi kazališni projekt umjetničke organizacije “Albalunne” gdje su uz Golovka osnivači Darka Horvat i Olja Jelaska. “Albalunna” si je između ostalog, po izjavama redatelja, postavila za cilj otvaranje novog prostora u kazališnom istraživanju, rad na dramskom i postdramskom tekstu kao i tematske radionice. Na taj bi se način malo pomoglo u smanjenju hiperprodukcije mladih glumaca koji izlaze s akademija. “Sluškinje” su nastale 1947. godine i s vremenom stekle kultni status. To je drama o odnosima dviju mladih 22 sluškinja koje žele otrovati svoju gospodaricu i time se riješiti potlačenosti. U odsutnosti gospodarice igraju se ubojstva, navlače gospođinu odjeću, zamišljaju njenu smrt i pomalo se gube na granici između mašte i stvarnosti – što neće dobro završiti. U predstavi igraju Nikša Arčanin, Petra Težak, Andrea Mladinić, Goran Marković, Stipe Radoja, Matea Elezović. Splitska premijera predstave počinje kad publika samim ulaskom u kino preuzme svoj primjerak maske za lice. Glumci i glumice ih dočekuju pogledom dok traže svoja mjesta, dajući im doznanja da nema granice među njima i da su i oni dio predstave. Prvo je odigrana ženska podjela pa nakon nje muška prezentirajući publici simultano odvijanje radnje na relaciji Claire – Solange – Gospođa. Tekst je jako snažan, poetičan i čudan. U jednoj replici često postoje tri psihološke dinamike i gledatelj se vrlo lako izgubi u toj transcedenciji likova, imajući dojam kako je na sceni više likova nego glumaca. Rečenice često počinju prenaglašenim ushitima sreće, pa se prelijevaju u mržnju da bi na kraju poprimile oblik kletve. Često je vidljiv i moment socijalnog osviješćivanja kod sluškinja kao potlačenog i potplačenog osoblja. Problematizira se i je li stanje potlačenosti egzistencijalna nužnost ili potreba pojedinca, bio on potlačeni ili tlačitelj, ili je taj položaj uvjetovan društvenim zadanostima u argumentu ‘to je oduvijek tako’. Najboljim filmom na 8. festivalu dokumentarnog rock filma DORF, proglašen je film “Pravi čovjek za kapitalizam – Damir Avdić” slovenskog redatelja Dušana Moraveca. Žiri u sastavu Ines Pletikos, Damir Čučić i Petar Protić, obrazložio je da filmom dominiraju sirova energija, bijes i preciznost Avdićeve artikulacije trenutka u kojem živimo, što je bilo presudno u donošenju odluke žirija. Dušan Moravec portretirao je pjesnika, performera i glazbenika u stvaralačkom naponu snage. Ukratko rečeno, smatraju da je Damir Avdić zaista pravi čovjek za kapitalizam. Ovogodišnji festival pratio je festivalski program u trajanju od sedam filmskih dana i noći, na sedam lokacija, gdje su prikazana 22 filma u četiri selekcije. Organizirana je izložba ARTisFACT, edukativni program EDIT Comics, promocije knjiga Ante Perković („Rundek, između“), Marko Pogačar („Jugoton gori“), Anđelo Jurkas („Raspelo“), Velimir Grgić i Marko Mihalinec („Žuti titl“), te brojni koncerti i nastupi DJ. Autor filma “Priletni parazit ali kdo je Marko Brecelj”, Janez Burger, osvojio je posebnu nagradu žirija koji je naveo da je autor prepoznao važnost dokumentiranja svih faza stvaralaštva jednog od najvažnijih angažiranih umjetnika ovih prostora. Drugu godinu za redom u suradnji sa Klasik TV iz Zagreba, festival je dodjelio nagradu u iznosu 10.000 kn za najbolji scenario glazbenog dokumentarca. Žiri u sastavu Igor Tomljanović, Brankica Drašković i Toni Šarić, dodjelili su nagradu Dariju Bukovskom za film „Svima treba san“. Festival je i ove godine organizirala „Rare – udruga ljubitelja filma Vinkovci“, osnovane 2006. godine, a festival su podržali Hrvatski audiovizualni centar, Grad Vinkovci, Vukovarskosrijemska županija, a program EDIT Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta RH, te Zaklada Kultura nova. Prvo izdanje DokuMa Film Festivala DokuMa Film Festival, međunarodni festival dokumentarnog filma koji će svoje premijerno izdanje imati od 29. svibnja do 1. lipnja 2014. u Makarskoj, predstavljen je jučer u Vatrogasnom domu u Makarskoj, gdje je organizirana projekcija nagrađivanog filma redatelja Nebojše Slijepčevića „Gangster te voli“. Ovom projekcijom udruga Dokuma počela je s predfestivalskim programom koji će trajati sve do 24. svibnja s ciljem da građanima Makarske vrati naviku gledanja filmova, te ih potakne na analizu i razgovor. Udruga građana DokuMa iz Makarske, koju su 29. studenog 2013. osnovali aka- demski redatelji Jadran Puharić, Josip Vujčić i Kristina Kumrić Raspudić te ilustratorica Maja Marković osnovana je s ciljem razvijanja svijesti o filmskoj kulturi i njenom promicanju prvenstveno kod mlađe publike. Program prvog izdanja DokuMa Film Festivala imat će svoj natjecateljski dio, u formi kratkih dokumentarnih filmova ( do 33 minute trajanja ), u sklopu kojeg će se pokrenuti nagrada Grada Makarske ‘Mali Garmaz’ za najbolja ostvarenja, dok će u svom retrospektivnom dijelu festival predstavljati ostvarenja iz zemalja članica Europske unije uz moderne hrvatske dokumentarne filmove, te nagrađivana ostvarenja. Festival se organizira u suradnji sa Gradom Makarska, Hotelima Makarska, Veleposlanstvom Republike Češke u Zagrebu i pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Ive Josipovića. Festival će svake godine imati službenu zemlju partnera iz Europske unije. Ciljevi su promicanje multikulturalizma, promoviranja kinematografija zemalja članica EU te stvaranja platforme za razmjenu filmskih ideja i iskustava. Svaka zemlja partner će se predstaviti revijom svojih ponajboljih dokumentarnih filmova, uz gostovanje eminentnih autora. Na prvom izdanju Festivala partner će biti Republika Češka. Beton kino je manji prostor u MKCu koji može primit stotinjak gledatelja koji, s maskama na licu, okružujući scenu “glume” živu scenografiju. by I. Žnj. 23 Izazovi i prednosti kandidature EPK Split 2020. U sklopu projekta Civilno-javna partnerstva u kulturi i hibridne institucije održana je tribina o prednostima i izazovima kandidature Grada Splita za Europsku prijestolnicu kulture 2020. godine u organizaciji Platforme Doma mladih i Koalicije udruga mladih (KUM). Ovim povodom gosti tribine su bili predstavnici projekta Maribor Europska prijestolnica kulture 2012.: Peter Tomaž Dobrila, inicijator i koautor projekta Maribor EPK 2012., udruga EPEKA, Miha Horvat, Fundacija son:DA, Maribor, Marko Brumen, producent / projekt menadžer, Maribor, i Igor Baković, savjetnik Grada Splita za kulturu i znanost. Na samom otvaranju tribine koju je moderirao Darko Čop, riječ je uzeo Igor Baković, koji je izjavio da će Ministarstvo kulture objaviti natječaj u 5. mjesec, te da je želja grada dočekati natječaj s timovima koji će raditi na određenim segmentima i područjima. Cilj je do tada osmisliti okosnicu kandidature s par centralnih ideja koje će nositi kampanju. Koncept i slogan prijestolnice kulture Maribor 2012. bio je Točka preokreta. U toj godini održano 5.264 kulturnih događaja i odrađeno preko 400 projeka24 ta. i Ukupna vrijednost programa bila je 21.9 milijuna eura, a prekogranični suradnički projekti uključili su 128 europskih partnera od čega je 71 bila koprodukcija. O tome je više govorio inicijator i koautor projekta Maribor EPK 2012., Peter Tomaž Dobrila, koji se složio da je objave natječaja potrebno oformiti tim ljudi, koji će biti nezavisni i raditi za opće dobro svih stanovnika Splita. Napomenuo je da se treba razmišljati o više nivoa i planova koji se podrazumjevaju s kulturnom strategijom, te posebno raditi na umrežavanju s ostalim gradovima što je kod kandidature Maribora 2012. godine bila i prednost. Igor Baković je istaknuo da je Grad Split pokrenuo inicijativu za koncertnu dvoranu u Tončićevoj ulici, za što je izdvojeno oko milijun kuna. Cilj je da dvorana bude multifunkcionalna, te da u njoj sudjelojuje i nezavisna scena. Dotaknuo se i teme Doma mladih, gdje je ponovio da za dovršetak treba izdvojiti između 70 do 100 milijuna kuna kojih Grad Split nema, te će jačanje kulturnih kapaciteta i potpora nezavisnoj kulturnoj sceni biti pokrenuta apliciranjem na EU fondove. O iskustvima Maribora također su govorili Miha Horvat i Marko Brumen. Istakli su da je suradnja između nezavisne kulturne scene i lokalnih vlasti bila prekinuta onog trenutka kad je Maribor postao Europska prijestolnica kulture, gdje su lokalni šerifi počeli svojatati projekt kao svoj, dok najbitnija infrastruktura nije napravljena, a hibridna ideja suradnje je istog tenutka nestala. Ipak ističu da je zahvaljujući EPK Maribor 2012. godine bila velika uključenost građana u sve kulturne sadržaje, provodili su se inovativni kulturni programi, postignuta je suradnja međunarodnih organizacija s lokalnim organizacijama i umjetnicima. Sama priprema kandidature za Grad Split je važna što se izjavilo i na prethodnoj tribini koja je poput ove bila iznimno posjećena. Svi sudionici naglašavaju važnost donošenja Kulturne strategije Grada Splita i njegovo provođenje. Sigurno je da će rasprava o kulturi Grada Splita i njezinom statusu još biti, lijepo je vidjeti aktere kulturne scene u velikom broju, što daje za pravo biti u uvjerenju da cjelokupna kultura scena ima svijetlu budućnost dok god se drži zajedno i ima što za reći. Prvi Mosor Film Festival Hrvatsko planinarsko društvo (HPD) „Mosor“, jedan je od najbrojnijih i najaktivnijih planinarskih društava u Hrvatskoj, osnovan u prosincu 1925. godine u Splitu, kao podružnica središnjice u Zagrebu. U sklopu Dana zaštite planinske prirode, koji se obilježava 8. lipnja organiziraju prvi Mosor Film Festival. Festival će se održati 7. lipnja na livadi pod planinarskim domom na Mosoru. Organizatori pozivaju sve au- tore iz Hrvatske i inozemstva da sudjeluju s filmovima koji promoviraju ljepotu i bogatstvo planinske prirode i kulture, planinarenja, speleologije, alpinizma, sportskog penjanja, ekstremnih sportova, avanturizma te važnošću zaštite prirode… Ovaj Festival kako najavljuju organizatori i njegovo jedinstveno mjesto održavanja na nadmorskoj visini od 868 metara pod zvjezdanim nebom, biti će savršena prilika za druženje autora, razvijanje ideja za daljni razvoj planinarskog filma. Filmove možete poslati najkasnije do 15.05.2014. putem www.wetransfer.com ili poštom na adresu: HPD “Mosor” za MOSFF Sinovčićeva 2, 21001 Split, Hrvatska Više o pravilima Festivala i prijavi pogledajte na stranici HPD Mosora. 25 Bio je lud. Dizao bi nas sve u zrak a katkada je to značilo tek kruto stajanje na nogama. Neki od nas pri tom, bili su primorani i objesiti rance (one đačke op.a.) o svoja mlada i krhka ramena; neki po zaslugama, većina ne. Oni koji bi ostali sjediti – jer bi im tako motala ta njegova pomalo jeziva desna ruka koja kao da raste iz rebara, s ogromnim pozlaćenim grbom od prstena na jednom od onih kripl prstiju što su se i na najmanji dašak klatili kao pršuti u nečijoj konobi – dobili bi nešto kao politički imunitet. Svi mi ostali smo zato trpjeli na dnevnoj bazi, zureći tako kao jedno u jednu točku, u liniji živog zida. Katkad ipak, eto moram priznati, živjeli bi u zidu i po čijoj zasluzi. Kažem katkad. Taj naš živi zid nije bio osobit po nikakvim znacima života; štoviše, bili bismo i u stanjima kada ne bi ni trepnuli, osim kao jedno. A takvi trenutci bili su haj-lajt njegova nauka. 26 Bio je lud, ali ne toliko da bi predavao tjelesni. Ipak. Nemojte zaboraviti – često bi nam govorio – da gol može pasti i nakon devedesete. Zapravo, kada sada promislim, nije zapravo ni bilo dana, to jest sata u kojem bi nas poštedio te rečenice. A bogami ju je volio do neba; toliko striktno je se držao da ju je u ”neku” ruku također pretvorio u neku vrst molitve, kao pred ručak – samo što smo ulogu ručka uvijek imali mi, dok bi se on ‘molio’ pred nama, prije negoli bi se latio pribora. Ali ne bi bila riječ o vilici ili nožu – ne govorim o tome – već o penkali kojom bi (u ‘onoj’ ruci) solio papar na papir. Volio je pisati, iako uglavnom samo brojke. A ta devedeseta plus mi je definitivno brojka što će me čitavi život asocirati na njega, i samo na njega: - Nemojte zaboraviti, gol može pasti i nakon devedesete… I bio je potpuno u pravu. Mnoge 90+ Nikola Nemec mnoge utakmice su mu tome davale za prilog ( ako ga je uopće zanimao sport), no svi smo zapravo znali pravo značenje te rečenice, i pozadinu njena citiranja. Ta rečenica ga je u stvari vinula u nebesa (nama mladima tada, nama starijima sada), onako kao što vjetar izvija kesu k nebu pa ju spusti, pa nanovo podigne, da bi je naposljetku sljepila i na moj papir, ovaj bez soli i papra. Bio je lud. Ali izdržao je do mirovine (ako mu je taj pojam uopće raspoznatljiv), a s njim i mi, posljednji od njegove posljednje (de)generacije. I nitko – a živi smo svjedoci jedni drugima da smo svojski pokušavali – nitko mu ga nikad nije uspio ‘uvaliti’ u sudačkoj nadoknadi. Odstupio je mirno i bez pritužbi. I bez tužbi, kad smo kod toga. Bez ijedne. Suci su mu očito bili isuviše naklonjeni, ili dobro podmazani. No on je bio i igrači, i teren, i lopta što skače, i suci. Sve. Zapravo, skoro sve. Jer i onda kada bi bio naklonjen ljudstvu, i onda kada ne bi bio; i onda kada bi izgledao veseo, a onda opet i kada ne bi, uvijek bi bila ista priča. (Za) uvijek isti luđak. Uvijek isti rezultat. Mi, kao ono preostalo, a to je publika, mogli smo samo zviždati – ali ne na njegovom satu. Tako bismo gubili utakmice (mi vs. on) na redovnoj bazi, (opet) uvijek u toj prokletoj sudačkoj nadoknadi… Bio je lud. I još jeste. Vidio sam ga baš nekidan na cesti, trčao je preko kao za golom izludjeli bek što ima loptu i čist prostor, i posljednju jebenu šansu da zabije za pobjedu. No uvijek je tako i trčao, osim u razredu. Tada bi djelovao hromo. Opasno, ali tromo. Uglavnom, na tu kartu smo ga najčešće pokušavali spizditi, no rijetko uspješno. Da, bio je lud, ali nikad toliko da bi si dozvolio ”upadanje” u ofsajd zamku i zamke koje smo mu tako žarko željeli smjestiti. Čak ni onda, dok sam mu pratio trk preko dvije duple, nisam mogao posve sus- pregnuti sjajilo ideje o nekoj najnovijoj hit-ofsajd zamci. No, nisam bio za volanom, a ničeg drugog se nisam mogao sjetiti. Osim: - Nemojte zaboraviti, gol može pasti i nakon devedesete. I u najnovijoj, tek propupaloj nadi ostavljam ga, iznova usporenog, tamo na drugoj strani ceste, i tamo u drugoj mi strani svijesti. Znajući, tek tada zapravo shvaćajući što je taj odvratno jezivi učitelj pokušavao reći sve te godine sažete u jedan pisani redak. Nasmijat ću se, sigurno da hoću jednog dana, dana onog u kojem ću pročitati ili već saznati vijest o konačnom ishodu tog njegovog (sada već posve rasplamsalog) prvenstva s dijabetesom. Doduše, neće to biti gromko smijanje već samo tugaljivi cer, tijekom kojeg ću kroz elastične usne prozboriti slijedeće. O šećeru, reći su tada, sjeti se da gol može pasti i nakon devedesete. Zatim ću puhnuti u zviždaljku. Kraj susreta. 27 Vladan Šipovac Reci mi Sruši zid nemirno tijelo Pusti kosu svuci košulje Radosno tijelo Odmotaj se Nemoj meni ti pakosno tijelo Nemoj meni Oplakaćeš Rodi ljubav ubuđalo tijelo Sunce ubij Udavi se Na tacni izliveno njegovog gladnog grla I to lice ne pripada tijelu Njegovog jezika Njega nosi drugi bog Gnušam se tijela Živi dugo pepeljasto tijelo Živi dugo Ne savijaj se Reci mi tijelo. gdje da se tražim u šta da otpočnem kako da odvratim se od prozora od lima koji u čelo mi gleda reci mi brzo tvoje slovo bukvar tvoj Ostavi mi zvonom jedan mart na granama žicama spavaj mi blizu ispod butina Spavaj mi sramno u krilu u težak me osmijeh prebij Krijem njegovu suštinu Njegovo ime Ćutim i ne volim Slave prezreni ljudi Ne gledam tijelo Njihove glave Ne slušam njegove razloge Proviruju iz sna Taj san Bojim se tijela u meni i njegove tople samoće gužva se Njegovog nemirnog mesa I naučilo da živi nezavisno ** Njegove vilice Lice je probodeno Bojim se tijela Bježim od tijela 28 Krhotine mi se nasadile na ramena pjevam u bari. u rupi razotkrivam se ribama. bubama nacrtanih brkova ukradenih glasova oko tuđe glave opet oko druge smežurane glave sva ratišta se spajaju u jedno oko moje gole noge umočene u mravinjak što ga nijemo upijam u otvoreni stari struk Gazi vodu drago tijelo gazi vodu slabašno tijelo Popij vodu Nahrani se Tijelo je razloženo na stotine dijelova od kojih svaki pronalazi svoje utočište u mraku i tako opoganjeni i različiti plutaju svemirom od kojeg je sačinjen krug Tijelo je gušilo svoju potrebu Izbjegavalo je Padam na tijelo Na gomilu Uranjam u tijelo Njegova je svaka kost moja tužna surova *** TIJELO U TRI DIJELA Tijelo je činilo svoje postanje I u njemu se gasilo Rađalo i slavilo leži tako lijepo mrtvo i bezazleno U svoje prste svoje kapke U svoj pupak Uranjam u tanko smrtnorođeno tijelo Biografija: Vladan Šipovac Rođen 1987. godine Diplomirao Engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu. Objavljene pjesme u sljedećim zbornicima i časopisima: Junaci urbane bede, Balkansko pero, Bundolo Offline 2, Euroorjentacije – 4, Bundolo Offline 3, Izvan Dometa, Avangrad, Afirmator, The Split Mind Dobitnik je prve nagrade 43. Ratkovićevih večeri poezije za pjesnike do 27. godina Živi u Zvorniku, BiH Tijelo je bilo veliko i strašno oslobođeno i agresivno Tumaralo je gradom rijekom i mostovima Od znoja kojim hrani se cesta Trčim od tijela Psujem ga svakom sebi sakrij me RECI MI Mulj u ušima u šumi od grada u gradu od šume osipam se umrljan od mraka od pobune a tijelo je čisto. Njega baš briga DOLAZI VUČJA GODINA Po navici prstima preko stakla iza su gladni poslagani na daskama njihova tijela nose osveštane oči voda im ukisla u plućima Po navici zglobovima preko tla oprali su zemlju prefarbali travu djeca bježe majkama sa lanca Drina se žuti od olupine malog grada Na čelu zadržiš šaku da oprostiš za raskolačeno nebo Dolazi vučja godina samo jedan sanja tvoju glavu samo se jednom potajno raduješ Ovaj drugi leži pored leđa mu umočena u jorgan preko rebara skroz dole do ukrštenih tabana Moj krevet presvlake od papira njima trujem obraze STVARNOST Stvarnost je uronjena u mnoštvo tuđinaca rasklopljenih pod plutajućim prstima Njihovi gorostasni prikazi ludila načeti u prvoj mladosti Kada sam prestao prepoznavati trenutke svjesnosti. i poistovjećujući se sa vanjskim glasom još od vremena prve propasti prvog zanosa Stvarnost je uronjena u tuđinaca začaranih mojim igrokazima Zločinac do zločinca mnoštvo Postoji jedan prostor gdje smo svi sposobni a nijedan nije dovoljan Stvarnosti kazuju mogućnosti koje su prošle proljećem prije nego sam stasao u trnovita pleća prije nego sam kosu pustio cestama 29 Nadrealistička Umetnička Grupa “pola Mačke” Ivan Tomić Mister KAKO JE DUPE OTIŠLO U ZASLUŽENU PENZIJU Rešilo dupe da se povuče iz aktivne službe i da konačno ode u zasluženu penziju. Sranja mu je već odavno bilo preko glave , a i govna su mu sve češće, usled svakodnevnog rutinskog iskenjavanja, zastajala u grlu. Međutim, ne lezi vraže, u Zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje su mu odmah stavili do znanja da nikakvu penziju ne može da dobije, budući da mu stomak-poslodavac nikada nije uplatio doprinos ni za dan radnog staža. Potpuno rastrojeno i deprimirano ovim saznanjem, dupe otpoče generalni štrajk, s namerom da se žestoko osveti svome bezdušnom poslodavcu. Primenjujući izvesne tehnike nedisanja i duboke koncetracije praćene snažnim stiskanjem zuba, izazvalo je veštački zatvor, tako tvrd da ni najmanji vetrić a kamo li nešto supstancijalnije od njega nije mogao da izađe napolje kroz napokolebljivi i nepotkupljivi prsten sfinktera. Ovakva očajnička mera prouzrokovala je najpre izvesne probleme sa varenjem a potom i ozbiljno nadimanje stomaka, nesposobnog da pronađe alternativni način za plasiranje i izvoz svojih proizvoda, koji su se nagomilavali i nagomilavali unutar skučenog magacinskog prostora, izazvavši na kraju njegovo pucanje, konačni prekid proizvodnje i likvidaciju čitavog preduzeća, vlasnika istog i svih pratećih službi i organizacionih celina. Dupe je napokon moglo da se posveti izradi figurica od toalet papira, koja mu je pored razonode i izražavanja do tada potisnutih kreativnih potencijala, donosila i izvesne prihode, neophodne za kolikotoliko mirnu starost dostojnu dupeta. Naravoučenije: SMRT KAPITALISTIČKIM GOVNARIMA – ŽIVELA SOCIJANALNO ORIJENTISANA KREATIVNA INICIJATIVA! KIKLOPI Voleli se kiklop i kiklopka i dobili kiklopče. Kiklopče je moglo da se rasklopi i sklopi za nekoliko minuta, jer se svaki njegov deo uklapao sa svakim drugim njegovim delom, ma gde on bio unutar kiklopčeta ili na kiklopčetu. Kiklop i kiklopka su tako rasklapali i sklapali svoje kiklopče, rasklapali i sklapali, rasklapali i sklapali, dok im nije dosadilo da ga rasklapaju i sklapaju. Onda su prestali. Rekli su mu: Kiklopče naše, mrzi nas da te stalno rasklapamo i sklapamo, ali mi te i dalje volimo. Kiklopče ih je gledalo svojim velikim, jedinim okom, i ništa nije razumelo. Nedostajalo mu je rasklapanje, a naročito sklapanje. Nekada više prvo a nekada drugo. Najteže je, međutim, bilo kada počnu da mu nedostaju podjednako. Kada je poraslo, kiklopče je rasklopilo kiklopa i kiklopku, ali ih potom nije sklopilo. Reklo im je: Kiklopi moji, rasklopilo 30 sam vas ali me sada mrzi da vas sklapam, iako vas i dalje volim. Dva velika neuklopljena oka gledala su ga, svako za sebe, kao da ga svako iz svog ugla, i na svoj način, potpuno razume. U.S.ER! Astronauta iz misije APOLO 11, odmah po sletanju na Mesec, priteralo da sere. Spusti on pantalone od skafandra, i isere, u jedan mali krater, svoje uredno protestantsko govno, obriše bulju mesečevom prašinom, ponovo navuče pantalone i, vidno olakšan, gotovo leteći, odskakuće odatle u nove mesečarske avanture. Pre toga je, međutim, u to svoje skockano puritansko govno, zabo jednu malu američku zastavicu, i tako aranžirano ga, za uspomenu i dugo sećanje, fotografisao na rastanku. Dotična fotografija je kasnije objavljena u svim štampanim i elektronskim medijima na Zemlji, pod sledećim naslovom: PRIPADNIK NEPOZNATE VANZEMALjSKE RASE MAŠE AMERIČKOM ZASTAVOM POZDRAVLjAJUĆI KONAČNI DOLAZAK DEMOKRATIJE NA MESEC. Onaj seronja od astronauta je od prodaje te fotke zaradio gomilu zelembaća, i nastavio je da sere gde stigne, uvek zabadajući po jednu malu američku zastavicu na svakom “istorijskom” poprištu svoje defekacije. A kako su mase Zemljana bile spremne da progutaju svako sranje, pod uslovom da je u njega zabodena ponosna zastavica sa zvezdicama i prugicama, on je živeo na visokoj nozi, samo od prodaje istog, u raznim prigodnim pakovanjima. Ne znam, možda je to bilo samo neko plastično holivudsko govno u pustinji Nevada, i tome slično. Ko zna… Ali ipak, meni je, ako ćemo iskreno, nešto oko tog Meseca oduvek smrdelo. Violeta Eta Tomić CRNI PETAK U jednoj, jedino baksuzima bliskoj i znanoj Crnoj Zemlji živeli su Crna Ona i Crni On. Sedeli su tako u jednoj maloj, crnoj i neprovetrenoj sobi i slušali crnu radio stanicu. Neka crna slušateljka se ja- vila crnom spikeru i potom izjavila da više niko neće moći da krade Bogu dane, jer ih je Crna Ona već sve pokrala. Odmah je isključiše iz programa, a crni spiker, kao da se ništa nije dogodilo, nastavi svoju emisiju sa prognozom crnog vremena i reče:“ Dragi moji crni slušaoci vodokotlić se ipak zainatio, tako da kiše danas neće biti.“ Crna Ona ustade i ućutka crni radio, pa se zatim obrati Crnom Njemu:“ A smeš li ti u čokoladu da se zakuneš da smo jeli moju pokvarnu maštu baš na Crni Pet- ak?“ „Smem, čokolade mi! Sećaš se? Malo meni, malo tebi beše muka.“ „Vidim da ipak ima posledica.“ „Uf!“- to beše sve što je mogao da doda Crni On. Nju je nakon toga mrzelo da ode po crni, tako da je njegovu dušu zakrpila belim lukom. Bacila je pasulj, ne bi li se prevario da joj kaže nešto o stvarima za koje je jedva znala da postoje. Ali joj on ništa ne reče i potom je samo zasvrbe desna strana primernog ponašanja i to beše sve. A baksuz, tvorac ove priče, ostao je u jarku da sedi i večno da žali taj prokleto Crni Petak, kada je na dan sahrane svog prvog komšije N.U. (ili bliže Napakareta Ugursuzovića) bacio komad crne zamlje pravo na kovčeg. IZNUTRICA VREMENA Motka bruke je pukla preko leđa. Oni koji voze kroz život su nervozni. Sviraju ležećem policajcu da se skloni. Svet dubi na veštačkim trepavicama. U modi su isključivo šiške otvorenog šaltera. Muški rod ispod ženskog pojasa traži blago, njemu, a nađe svrab. Ako imaš ma kakvu dušu, zreo si za psihijatra. Naše oči boluju od večite restrikcije i dobijaju se kvalitetne lične karte na evidenciji rasula. Bez stranog tela ili sa njim. Provlačimo se kroz iglene uši paganskih običaja. Stviš hranu na grob, pokojnik se najede i podrigne. A onda platite kaznu da ste jednom i nikad više osuđeni na život. I posna plazma, i tečnost za sudove umesto kreme za ruke, i ofarbaj kosu pa u komu, i kukajmo unazad, i unapred kamo sreće. Miš u duvar i kraj da crkneš, od početka Sizife, od početka. 31 Natječaj za izlaganje na NUS 2014: O za Osmijeh NUS je međunarodni festival suvremene umjetnosti na kojem se grupnom izložbom i popratnim programom prezentiraju široj splitskoj publici radovi suvremenih umjetnika imajući za cilj njihovu afirmaciju ali i promociju suvremene konceptualne umjetnosti općenito. Tema: O za Osmijeh Posljednjih godina svjedočimo sve težem životu običnog čovjeka i radnika. Potrošačka košarica se smanjuje, nesigurnost pojedinca raste. Kratkotrajni, pojedinačni, radnički, studentski i/ili umjetnički protesti nastali kao rezlutat posvemašnje frustracije, po svemu sudeći nisu adekvatno i kvalitetno rješenje socijalnih problema. Nove ideje, potencijalno novo društvo, treba dobro promisliti. Osnovni alat politike i kapitala za očuvanje postoječeg stanja su represija i različiti oblici agresije. Postavlja se pitanje koji kontra pristup koristiti, kojim ih oružjem pobjediti. Čini se da su se konstrukcije državnih aparata davno odmaknule od čovjeka. Od pojedinca. Od onog zbog koga i za koga su prvotno bile oformljene. Već i sama riječ ‘’aparat’’ sugerira nešto hladno i beščutno. U njoj nema nikakvih naznaka harmonije, međusobnog pomaganja i razumijevanja, uzajamnog poštovanja, suradnje ili zajedništva, a upravo su to pojmovi koji su ključni za život dostojanstvenog čovjeka. Ako ćemo u ovom promišljanju ići i korak dalje, zapitajmo se koliko dostojanstven život u ovom trenutku i sami živimo. Koliko je razvijena naša empatija? Kada smo posljednji put nekog istinski saslušali? Kada smo posljednji put pomogli neznancu? Jesmo li uopće? (A izlika svakako ne mogu biti naši 32 privatni ili egzistencijalni problemi.) Kada smo zadnji put osjetili radost, kada smo posljednji put osjetili pravu sreću koja je ispunila čitavo naše biće? Davno je netko pametan rekao da je sreća u pomaganju drugom, da zahvalnost treba osjećati onaj koji daje, a ne onaj koji prima. Kako kažu, pozitivna energija na sebe privlaći pozitivnu energiju. Solidarnost uvečava ukupnu količinu sreće zajednice. Prebacimo li dio krivnje i na nas same, koji smo kroz dugi niz godina i sami izmjenjeni nametnutim nam normama i pravilima, možemo slobodno reći da radeći na sebi, izgrađujući se kao osoba, zapravo indirektno radimo i na samom društvu, te da ćemo mijenjajući sebe postepeno postići promjenu prema boljem drušvu i ispraviti ono ćemu smo i sami na neki način kumovali. J o ke b ox Stripovi by Tomislav Primorac Po svemu sudeći, čovječni odnosi su možda naša i najveća snaga. To je ono što mi, kao pojedinci, kao ljudi, pouzdano imamo ili možemo imati, a protiv čega se ‘’aparati’’ teško mogu boriti. Stoga, naš prijedlog je: Izborimo se ljubavlju i solidarnošću. Pobjedimo osmijehom! Mjesto i vrijeme: Multimedijalni kulturni centar (MKC) Split, travanj 2014., te u dodatnim prostorima koje program bude zahtijevao, od 22. – 29. travnja 2014. godine. Rok za prijavu: 31. ožujka 2014. Uvjeti prijave: • natječaj je otvoren za sve osobe do 35 godina starosti, • svaka osoba može prijaviti maksimalno 3 rada, • prijaviti se mogu radovi u svim tehnikama uključujući i izvedbene umjetnosti, • popunjena prijavnica (sa fotografijom rada u digitalnom obliku) mora biti poslana na e-mail adresu [email protected] ili dostavljena na adresu Put sv. Ižidora 71/c, 21000 Split najkasnije do 31. ožujka 2014. s naznakom ‘NUS – natječaj 2014, • radove će selektirati umjetnički savjet NUS-a na temelju kvalitete, originalnosti i usklađenosti rada s temom, • umjetnici su u potpunosti odgovorni za trošak i transport vlastitih radova. O rezultatima selekcije kandidati će biti obaviješteni putem e-maila 02. travnja 2014. godine. PRIJAVNICA: http://www.2shared.com/document/ r3kF5wIT/Prijavnica_NUS_2014.html 33 34