“Dnevniku jedne ljubavi” (Cantus, 2013.)

40 GODINA DNEVNIKA JEDNE LJUBAVI
TRENUTAK KADA JE NAŠ ROCK IZJEDNAČEN S VRHUNSKOM SVJETSKOM
PRODUKCIJOM SVOGA DOBA
Što reći? Rock 'n' roll je počeo kao zvuk (možda krik?), ali ne kao riječ (osim ako u "Tutti
Fruttiju" - a wop bop a loop bop a lop bam boom! - ne otkrijete klice dadaizma!). Rijedak pjesnik
rocka u 50-ima je bio Chuck Berry. Glasovi Elvisa, Little Richarda i Fatsa Domina dominirali su uz
backbeat, triole, rezajući zvuk tenor saxofona i gitaristički twang. Pa Beatlesi su pjevali "She Loves
You" i "I Want To Hold Your Hand", a Stonesi "It's All Over Now" i "Pain In My Heart", dok se nije
pojavio Dylan i "Blowing In The Wind". "Dnevnik jedne ljubavi" je čvrsta pop-rock ploča, iz naše
vizure isto onoliko važna koliko su to bili "Otis Blue", "Cheap Thrills" ili "Blood, Sweat and Tears".
Piše:
Siniša Škarica
Neke ploče kao i ljudi stare dostojanstveno, dapače, što starije to bolje izgledaju, da sada ne
upotrijebim onu čestu uzrečicu o starom vinu. Bez sumnje među njima je i "Dnevnik jedne ljubavi"
koji upravo bilježi 40 godina od svoga nastanka. Ili da budemo precizniji: 40-i rođendan je
proslavio u više-manje intimnim spomenima svojih brojnih štovatelja diljem Lijepe naše, ali i bivše
nam države, točno 28. veljače 2013. Kažem više-manje, jer Josipa Lisac je, kako smo već navikli,
najavila njegov rođendan i koncertne posvete "na vlastite mišiće", koliko sama (i kao pripadnica
tzv. slabijeg spola) uspije u tomu. Nije bilo posebnog obljetničarskog događanja čime su recimo
počašćeni britanski vršnjaci "The Dark Side of The Moon", "Quadrophenia" i "Tubular Bells", ali
istini za ljubav jedan od nekoliko CD reprintova, ovaj put objavljen 2009., donio je izdavaču,
odnosno uredniku, ni krivima, ni dužnima, "Porina za reizdanje godine".
Zašto odmah kritički kad bi se očekivao svečarski, obljetničarski ton? Zato jer je ovo prilika
još jednom iskazati stajalište kako glede Porina za kompilaciju ili reizdanje bez mogućih dodataka
ili dopuna s pratećim snimkama i autorskom bilješkom ne bi smjelo biti riječi ni o sudjelovanju a
kamoli o osvajanju te najveće diskografske nagrade kod nas, koliko god da su snimke ili izdanja o
kojima je riječ važni.. Uostalom "Dnevnik" je od svoga izlaska 1973. imao već dva takva gola
reprinta: Jugotonov iz 1990. i CR-ov iz 1993.
Antologijsko izdanje
Za razliku od mnogih izdanja koja su otkrivena naknadnom pameću, treba biti pošten i reći
da je "Dnevnik" odmah odlično izgledao. Iako jedan od ranih albuma, i kamena temeljaca naše poprock diskografije uopće, za svoj se status nije morao boriti mukotrpnim dokazivanjem i teškim
okapanjem terena u sporenju s diskografskim i kulturnjačkim vlastima; njegovi arhitekti i glavni
sudionici nastupali su s autoritetom dugogodišnjih i priznatih boraca za rokerska prava na području
kojim je inače vladala poglavito narodnjačka bauštela. Karlo Metikoš, alias Matt Collins, bio je
neokrunjeni kralj yu-rocka; Ivica Krajač, šef vokalnog kvarteta 4 M - na estradi su projicirali
pionirski pastiš doo wopa, šlagera, šansone i teatra - jedan je od kumova domaće rock scene; Brane
Lambert Živković, "električarski" začinjavac iz Mladih, iz Grupe 220 i fuzijskog jazz-rocka B. P.
Conventiona, i konačno s 23 godine već veteranka i jednoglasno priznata primadona jugoslavenske
pop scene, vokala bogomdanih proporcija - Josipa Lisac.
Što jest jest, ovaj probrani tim uživao je potpuno povjerenje inače poslovično opreznog
Jugotona, pogotovo kad se radilo u trasiranju još uvijek skliskog longplej područja. U trenutku kada
se začela zamisao o Josipinom prvom albumu na tržištu su postojale svega dvije LP ploče domaćeg
svjetovnog rocka: ona prva iz 1968. "Naši dani" Grupe 220 i Mlinarčev premijerni "A ti se ne daj"
iz 1970! Zašto svjetovnog? Zato što se između ta dva albuma početkom 1969. našao LP "duhovnog
rocka" mladih sjemeništaraca VIS-a Žeteoci "To nije tajna", otisnut na presama Jugotona u izdanju
Glasa koncila. Kada se konačno nakon dvogodišnjeg rada javlja "Dnevnik" prve eponimne albume
već će imati Korni grupa i Time a Drago Mlinarec svoj drugi solistički: "Pjesme s planine". Svi su
objavljeni u 1972. godini.
Do tada fronta yu-rocka, punih deset godina razbacana i nekonzistentna, živjela je
isključivo na mitovima i legendama vinilnih EP-a i singlova. I nakon toga, još neko vrijeme, na
rock albume će se gledati više kao na eksces, nego kao na redovna diskografska izdanja.
Josipa Lisac, već ozbiljna protagonistica te scene, s Franom Paraćem kao članica O' Hara i
Zlatnih akorada, napušta 60-e darivana pjesmama autora kao što su Alfi Kabiljo ("Naša ljubav",
"Niko nije kao ti") i Arsen Dedić ("Što me čini sretnom", "Krenule su lađe") držeći se još uvijek
matičnog sastava i Paraća ("Živim za tebe"), ulazi u 70-e s Miovcima i još jednom Dedićevom,
"Život moj" te s Runjićevim posvetama: "Olujom" i "Kapetane moj". Karijeru pop dive započinje
početkom 1971. susretom s legendarnim rokerom Mattom Collinsom čije je ploče kao tinejdžerka
ljubomorno čuvala. Prve dnevničke bilješke zapisane su tijekom turneje po tadašnjem SSSR-u, u
proljeće 1971. "Sreća", "O jednoj mladosti" (radni naziv "Ruska") i druge, po povratku u domovinu,
stihovima Karlova suradnika još iz vremena Collinsove idolatrije, Ivice Krajača i aranžerskim
zamislima Brane Lamberta Živkovića (koji je upravo iza sebe ostavio super-grupu Time i njihov LP
prvijenac, još jedan od ključnih albuma domaćeg rocka), poprimat će obrise antologijskoga djela.
Pop ili rock?
Na snimanjima u Jugotonovu studiju u Jadran filmu sudjelovat će sama krema rock, jazz i
klasične scene tadašnje države. Okosnicu studijskog benda činit će Timeovci Vedran Božić, Mario
Mavrin, Tihomir Pop Asanović, Ratko Divjak, Dado Topić i, naravno, Živković, pojačani
slovenskim perkusionistom Bracom Doblekarom i karizmatičnim gitaristom Indexa Slobodanom
Bodom Kovačevićem. Brass puhači su bili sve važne face Max Johan, Boris Frančišković, Miroslav
Sedak Benčić, Marijan Domić i Radmilo Maslovarić, a "woodwindse" (obou, fagot i rog) svirali su
klasičari Nenad Marinović, Konstantin Iskra i Stjepan Obadić. Tu je i kompletan Zagrebački
gudački kvartet (Josip Stojanović. Ante Živković, Ivan Kuzmić, Silvio Orlando). Josipi su, kao
prateći vokali, društvo pravile poznate cure: Zdenka Kovačićek, Ksenija Erker, Adica Dobrić (danas
Jelača) i Dubravka Zubović (kasnije operna diva). Majstor zvuka bio je Franjo Berner, a muzički
urednik, naravno, Pero Gotovac. Unikatnu crno-bijelu opremu "albuma na otvaranje", tzv. gatefold,
priredio je umjetnički fotograf Jozo Četković sa središnjom duplericom u akro stihu po ideji Ivice
Krajača.
Često se otvarala debata koliko je "Dnevnik" pop, a koliko rock album.
Riječ je zapravo o lažnoj dilemi koju su pred "Dnevnik jedne ljubavi" u novije vrijeme
stavili naši rock kritičari. Do pred početak 70-ih, od pojave Beatlesa, sve je u modernosti bilo pop: i
rock 'n' roll i beat i R&B i soul i folk-rock; i Beatlesi i Stonesi i Dylan i Tom Jones i Otis Redding.
Kao što su to kod nas bili i Grupa 220 i Arsen Dedić i Mišo Kovač i Indexi. Razglašeni
"underground" ili "progresivna muzika" što se s psihodelijom javljaju u drugoj polovici 60-ih - sa
sviješću da pop glazba mora ići dalje, muzički i porukom ambicioznija i angažiranija - sintetizirat će
se, pojednostavljeno rečeno, u novi rock. Paradoksalno, najavit će ga nitko drugi nego pop-Beatlesi
fenomenalnim konceptualnim "Sgt. Pepperom" ("konačnom deklaracijom promjena u rock glazbi",
kako je naglasio čuveni Rolling Stone dodjelivši mu prvo mjesto među "500 najvećih albuma svih
vremena" 2009. godine). Kod nas "rock osviještenost" pokazat će se spomenutim albumima Korni
grupe i Timea a, rekao bih, zaključiti, upravo s Josipom i "Dnevnikom jedne ljubavi".
Istina, riječ je o priči pisanoj uobičajenim rukopisom i rimama lijepe književnosti kojoj su
težili tekstopisci zabavne i pop glazbe šezdesetih, čiji je istaknuti pripadnik Krajač bio. Uostalom,
tomu su se u svojim prvim autorskim pokušajima pokušavali približiti bez razlike i "rokerski
pjesnici". Mnogi će zato reći da stvarni rock kod nas započinje s Bijelim dugmetom čijem će
nevjerojatnom masovnom uspjehu - pored rock riffova navrnjenih folklornim motivima - kumovati
vješti spoj narodnjačkih mudrosti, jezika ulice i pjesničkih metafora kojim je Bregović progovorio
kroz raspukli Bebekov glas. Neki će ići i dalje pa će ustvrditi da rock na ovim prostorima zapravo
počinje s Novim valom koji istina i ne svira najvještije (što nije zaprekom da se zoveš rock
glazbenikom!), ali govori oporim i buntovnim gradskim rječnikom prvi put otkrivajući socijalnu i
političnu dimenziju našeg rocka. Uostalom, rukovođeni sličnim razmišljanjima autori britanskog
televizijskog serijala, i nama poznatog, "Seven Ages of Rock", početak rocka smjestit će u 1965. s
Who i Jimijem Hendrixom, preskočivši Beatlese i čitav Merseybeat, a da o Cliffu Richardu, Billyju
Furyju i Johnnyju Kiddu i Piratesima te Shadowsima i američkim precedentima i ne govorimo.
Što reći? Rock 'n' roll je počeo kao zvuk (možda krik?), ali ne kao riječ (osim ako u "Tutti
Fruttiju" - a wop bop a loop bop a lop bam boom! - ne otkrijete klice dadaizma!). Rijedak pjesnik
rocka u 50-ima je bio Chuck Berry. Glasovi Elvisa, Little Richarda i Fatsa Domina su dominirali uz
backbeat, triole, rezajući zvuk tenor saxofona i gitaristički twang. Pa Beatlesi su pjevali "She Loves
You" i "I Want To Hold Your Hand", a Stonesi "It's All Over Now" i "Pain In My Heart", dok se nije
pojavio Dylan i "Blowing In The Wind". "Dnevnik jedne ljubavi" je čvrsta pop-rock ploča, iz naše
vizure isto onoliko važna koliko su to bili "Otis Blue", "Cheap Thrills" ili "Blood, Sweat and Tears".
To je zapravo prva velika ploča na kojoj su se kod nas pomirile različite generacije i idiomi glazbenici u svojim dvadesetim, tridesetim i četrdesetima godinama; jazzisti i klasičari, protagonisti
zabavne i pop-rock scene - u kolektivnom su brisanju žanrovskih granica spremno zakoračili na nov
teren individualizma: prelazak iz pop-moderne u post-modernu! Uz autorski dvojac Metikoš-Krajač
i nevjerojatnu Josipu, u toj sintezi sveg poznatog na pop-polju, ključnu ulogu je odigrao aranžer
Brane Lambert Živković. Uostalom on se u Karlovom i Josipinom podstanarskom stanu u
Zamenhoffovoj, u zimu 1972., prvi susreo s Metikoševim krokijima onoga što će kasnije Krajač
nazvati "Dnevnikom".
."Dnevnik jedne ljubavi" predstavlja svojevrsni diplomski rad naraštaja kojem je
glazbeničku zrelost potpisao legendarni Boško Petrović uključivši ih na početku desetljeća u svoj
fuzijski B. P. Convention. Asanović, Božić, Divjak, Mavrin i Živković sa svjedodžbama
kompetentnih glazbenika oslobodivši se zagrljaja velikog tutora bili su spremni za velike stvari.
Rock je postajao "progresivan", ozbiljan partner jazzistima i akademskim glazbenicima. Pa ako
sam malo ranije "Dnevnik" i usporedio s nekoliko ploča s područja R&B-a, soula i jazz-rocka sada
moram reći da je svojim spajanjem i konceptom svekolika nasljeđa pop glazbe prokuhanog u
vlastitom loncu, kreativni kvartet stvorio posve originalano i izazovno djelo rocka.
Ponajbolji album "lirskog rocka"
Prije svega, to je zaista dosljedan konceptualan album. Važnost i intimnost dnevničkih
zapisa naglašena je odštampanim tekstovima (prvi put na nekoj domaćoj LP ploči, nakon
spomenutih "To nije tajna" Žeteoca i Korni grupe) i to rukom ispisanih, a briga o detalju vidi se
kada se na kraju, ne ostavljajući ništa slučajnosti, u zagradama navodi: Iz "Dnevnika jedne ljubavi".
Ispovjedni ton u ich formi dijeli s akustičarskim singer-songwriterima, idiomom koji je početkom
desetljeća iz folka panetrirao u američki rock, posebice na West-Coast sceni. No suprotno
realističnoj svakodnevnoj, jednosmjernoj i predvidljivoj ljubavnoj priči koja završava uzaludnim
pokušajem da se ljubav ne pretvori u puku naviku, muzičke teme, njih deset, sve su prije nego
svakodnevne, jednosmjerne i predvidljive. Premda, od uvodne "O jednoj mladosti" do zaključne
"Kao stranac", dominiraju zapravo dva tempa: "triplet feel" triolskog slow-rocka i sedamosminski
ritam kao iskaz atentičnosti beata koji dolazi s jugoslavenskog prostora. Triole su bile sinonim
sentiša u rock 'n' rollu, njegov trademark od vremena Fatsa Dominoa što ih je Matt-Karlo yukao kao
svoju popudbinu, a domaću (makedonsku) sedmorku, koju je upravo Boško Petrović "prodao" Artu
Farmeru, Johnnyju Griffinu i Phillyju Joeu Jonesu pod egidom izvornog balkanskog bluesa (With
Pain I Was Born), Metikoš i društvo će doživjeti poput egzotična i originalna aduta u mogućem
nadmetanju, s uvjetno rečeno, world beatom. No unatoč ta dva prevladavajuća ritmička obrasca,
zapravo raspoloženja, toliko se toga događa u teksturi i dinamici svake od deset tema i to u
klasičnoj trominutnoj pop formi (posve različito od pretencioznih koncept-albuma s deset-minutnim
pseudo-simfonijskim stavcima), da bi sama ta činjenica trebala uvijek i iznova izazivati respekt
prema "Dnevniku jedne ljubavi". S druge strane, moglo je baš to biti uzrokom kritičarskog
podozrenja u vremenu kada su dugački instrumentalni pasaži, sola i sirealizam tumačeni i kao znak
sviračke, stvaralačke i intelektualne zrelosti. No ako je išta jedna od kvintesencija izvornog rocka
onda je to kratki singl format pa i onda kada je utisnut u koncept longplejke. Toga se itekako držao
autorski trio Metikoš-Krajač-Živković. Istina, nekoliko pjesama završava u fade outu što je pak u
"live" izvedbama otvaralo mogućnost da se i glazbenicima pusti na volju.
Pjesme su prepune promjena mjera 7/8 u 12/8, pa u 4/4 ("Srela sam se s njim"); fraza
karakteristično nepravilnih metrika (puhački fanfare u 9/4, u rock-boogieju "Po prvi put", ili
vokalna "Ležaj od suza" koja se proteže kroz tri 4/4 takta sa smirajem u 6/4). Ili, kada se u glavnoj
temi mijenjaju nekoliko puta 4/4 i 6/4 kao u 16-taktnoj "Ne prepoznajem ga" i 8-taktnoj "Vjerujem
ti sve", naglašavajući tako slobodu Metikoševe rečenice što ju Živković pratio efektnim rješenjima.
(Kao da je Karlo bio nešto poput Johna Lennona kome je bila potrebna akademska disciplina
jednoga Georgea Martina - svakako više nego McCartneyu! - a koju je Metikoš nalazio u
Lambertu.) Akustika gitare karizmatičnog Indexa Bode Kovačevića i gudačkog kvarteta u
introdukcijskoj "O jednoj mladosti", topli Hammond Popa Asanovića, Božićevi racionalna sola i
fraze a la Clapton (circa Cream razdoblje), drveni puhaći u "Sreći", a brass poput Chicago/Blood,
Sweat and Tears u "Ležaju od suza" (pjesmi čiji efektni vokalno-instrumentalni unis duguju
nadahnuće Janisinoj "Move Over"), električni klavir ("Jedna kratka vijest") i Jethro Tull "flauta sa
zrakom" Brane Živkovića u rečenom "Ležaju od suza", Maslovarićev trombon (uvod u "Ležaj"),
Obadićeva horna (solo dionica u "O jednoj mladosti"), Sedakov sax-solo u "Po prvi put",
Doblekarove perkusije u "Jednoj kratkoj vijesti" i završnoj "Kao stranac" kada reprezentativni
djevojački zbor (Kovačićek, Dobrić, Erker, Zubović) odvodi "Dnevnik jedne ljubavi" u neminovni
fade out, čine ovaj album oglednim primjerkom muzičkog rafinmana. Zapravo s estetsko-izvedbene
strane gledano ostao je u analima yu-rocka nedodirnutom kategorijom. Pratit će ga epitet i
ponajboljeg albuma "lirskog rocka" kod nas. Jer ako se i složimo da rock 'n' rollu nisu najvažniji ni
agogički, ni precizno odsvirana nota, raznovrsnost zvuka i ideja, osebujnost i ljepota glasa (iako
vjerojatno većina onih što zagovaraju troakrodnu izravnost samo hine kako ih sve to ne zanima!);
dakle sve ono što se traži u jazzu, klasici i profesionalnom pop spektaklu, a čime obiluje ovaj
album, ne bi se smjela zanemariti ambicija i rizik koje nosi svaka prava rock ploča, a čega u
"Dnevniku" također ima u izobilju. Kao ni vrijeme u kojem neka ploča nastaje. A vrijeme, početak
70-ih, u vrhunskom rocku nije trpjelo diletantizam.
Visoko na YU-listama svih vremena
Zato "Dnevnik jedne ljubavi" počesto zaboravljan u hrvatskoj sad već više od 50 godina
bogatoj rock diskografiji, naprosto traži svojevrsnu reafirmaciju.
Recimo, u anketi Jutarnjeg lista iz listopada 1999. - po završetku 20. stoljeća rijetkom
pokušaju inventure našeg diskografskog nasljeđa - među "10 najuspješnijih hrvatskih rock-albuma
svih vremena" ni kod jednog od šest "najemimentnijih glazbenih kritičara" nije bilo mjesta za
"Dnevnik jedne ljubavi"! Istina, nije riječ o brojčano najreprezentativnijem uzorku, ali ipak?
Godinu dana ranije pak po izboru srbijanskih kulturnjaka (njih 70!) objavljenom u knjizi
"100 YU - najbolji albumi jugoslovenske rok i pop muzike" - jedinoj takvoj publikaciji na prostoru
bivše države do danas - koju su priredili beogradski muzički pisci i kritičari Duško Antonić i Danilo
Štrbac, "Dnevnik" je zauzeo 9. mjesto!
Još bolji plasman - sedmo mjesto¨- donijelo mu je glasovanje iz 2002. beogradskog
nedjeljnika Blic Newsa. Tridesetočlani žiri zamišljen po principu: 10 glazbenih kritičara, 10
glazbenika i 10 javnih ličnosti, birao je svojih "10 najboljih yu-rok albuma svih vremena". No,
zanimljivo, blisko hrvatskim kolegama, grupa od deset kritičara nije albumu dala niti jedan glas;
najbolje su ga ocijenili glazbenici - podjelom trećeg mjesta s Buldožerovim "Pljuni istini u oči"
(Cane iz Partibrejkersa stavio ga je na vrh!), a sekcija javnih ličnosti podjelom sedme pozicije s
"Trećim svijetom" Haustora. Josipa Lisac kao jedina solistica (!) koja je izborila takvo mjesto u
konkurenciji 70-ak albuma raznih izvođača, ostavila je s "Dnevnikom" na konačnoj listi iza sebe
Buldožer ("Pljuni istini u oči"), Azru (s "Azrom"), Riblju čorbu ("Kost u grlu") i Haustor ("Treći
svijet).
Ovom prigodom valja zabilježiti riječi Egona Savina, redovnog profesora na Akademiji
dramskih umetnosti u Beogradu, kao komentar uz njegovu listu (iz Antonić-Štrbčeve knjige) na
kojoj "Dnevnik jedne ljubavi" čvrsto drži sam vrh:
"Najkvalitetniji album u muzičkom smislu koji se, po mom osjećaju, pojavio u našoj zemlji.
"Dnevnik jedne ljubavi" izrazio je duh vremena, a riječ je o trenutku kad je naša pop i rok muzika
došla u dodir sa najboljim utjecajima jazza i soula. Bio je to, po mom mišljenju, jedini trenutak yurock muzike kad se, s ovim albumom, izjednačila s vrhunskom svjetskom produkcijom".
izvor: Cantus (2013)

Download Report