MARIJA MEÐU NAMA
Informativni list Školskih sestara franjevki Krista Kralja
Bosansko-hrvatske provincije
Godina XL, Sarajevo, listopad 2010, br. 3/143
Izdaje: Provincijalat ŠSFKK Bosansko-hrvatske provincije
BiH - 71000 SARAJEVO, Bjelave 43,
Tel:+387/33/225-137; tel/fax: 208-629
E-mail: [email protected]
Urednica: s. Kata Karadža, provincijska tajnica
Lektura: s. Dražana Radman
Odgovara: s. Ivanka Mihaljević, provincijska predstojnica
SADRŽAJ
IZ GENERALATA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4
Nova uprava provincije sv. Petra i Pavla - Trst . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4
Priprema redovitog vrhovnog kapitula 2011. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5
Priprema redovitog vrhovnog kapitula 2011. Prijedlozi za novo vrhovno vijeće . . . . . . . . . . . . 6
IZ PROVINCIJALATA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7
Čestitka provincijske predstojnice za sv. Franju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7
Najava provincijskog izbornog kapitula . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8
Duhovnost i trajni odgoj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9
OBAVIJESTI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 14
SLAVLJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18
10 godina od doživotnih zavjeta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18
50. i 25. obljetnica redovničkih zavjeta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20
Doživotni zavjeti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 26
Prvi zavjeti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 32
Obnova zavjeta, ulazak u novicijat i postulaturu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 36
ŽIVOT NA DLANU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 38
Predstavljanje obnovljenih Konstitucija i Odredbi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 38
Redovnički dani u BiH i Hrvatskoj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 43
Fra Marko Semren zaređen za banjolučkog biskupa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 45
Zajednica Venio u Münchenu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 46
Hodočašće povjerenja u Sarajevu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 47
Hodočašće u Asiz . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 49
Počnimo, sestre, ispočetka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 49
Na izvorima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 50
Dvostruki jubilej . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 51
NAŠI POKOJNICI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 52
s. M. Paskalija (Ika) Gojević . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 53
s. M. Eugenija (Ruža) Knežević . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 55
Zahvale . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 58
PRILOZI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 59
Zajedno, bilten VFZ-a . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 59
IZ FRANJEVAČKE DUNOVNOSTI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 67
Papina kateheza na općoj audijenciji 15. rujna 2010. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 67
Generalovo pismo klarisama . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 69
Poticaj i blagoslov
svetoga Franje Asiškoga
I tko god bude ovo vršio,
ispunio ga u nebu
blagoslovom uzvišeni Otac,
a na zemlji
ispunio ga blagoslovom
njegov ljubljeni Sin
s Presvetim Duhom Braniteljem
i sa svim nebeskim moćima
i sa svima svetima.
A ja brat Franjo,
maleni vaš sluga,
koliko god mogu,
potvrđjem vam
iznutra i izvana
ovaj presveti blagoslov.
Marija među nama, listopad 2010, br. 3/143
IZ GENERALATA
Marija među nama, listopad 2010, br. 3/143
IZ PROVINCIJALATA
Marija među nama, listopad 2010, br. 3/143
IZ PROVINCIJALATA
Marija među nama, listopad 2010, br. 3/143
10
IZ PROVINCIJALATA
11
Marija među nama, listopad 2010, br. 3/143
12
IZ PROVINCIJALATA
13
OBAVIJESTI
Proslava 50. i 25. obljetnice zavjeta
Dana 1. kolovoza u samostanskoj crkvi Sv. Petra i Pavla na Gorici u Livnu proslavile
smo 50. i 25. obljetnicu redovničkog života naših sestara.
Pedesetu obljetnicu obilježile su: s. Julijana Damljanović, s. Sofija Kelava, s. Monika
Marić, s. Amalija Kolobarić, s. Helena Karalić, s. Borislava Šokčević, s. Ignacija Tomić,
s. Alojzija Antunović i s. Karla Mlakić. U našim je molitvama, na poseban način, bila s.
Kazimira Nedić, koja zbog teške bolesti nije mogla sudjelovati na slavlju. Dvadeset petu
obljetnicu obilježile su: s. Animira Jakovljević, s. Mislava Lovrenović, s. Mirja Kepić i s.
Celina Vidak.
Zatvaranje podružnica Virovitice, Podsuseda i Bugojna
Odluka Kapitula iz 2004. o zatvaranju kuće u Virovitici, koju je potvrdio i Kapitul u
svibnju ove godine, provedena je na ovogodišnjem razmještaju sestara. Dana 19. kolovoza naše sestre su otišle iz Virovitice.
Dana 1. rujna sestre su iz Župe Sv. Ante Padovanskog u Bugojnu otišle u našu kuću u
Malome selu, čime je zatvoreno radno mjesto kuharice u Župi. Dvije sestre i dalje ostaju
raditi određene poslove i imati zaduženja u Župi.
Sestre su 29. rujna otišle i iz franjevačkoga samostana Sv. Ilije u Podsusedu, sukladno
odluci o zatvaranju ove podružnice.
Katehetski dani
Dana 28. kolovoza, u organizaciji Katehetskog ureda Banjolučke biskupije, održan
je katehetski dan u Banjoj Luci na temu: Vjeroučitelj u suvremenoj školi, a 30. kolovoza, u organizaciji Katehetskog ureda Vrhbosanske nadbiskupije, održan je XIV.
katehetski dan u Sarajevu na temu: Navjestitelj živi od vjere. Sudjelovale su naše sestre
katehistice.
Međunarodni kongres Renovabis
Od 2. do 4. rujna u Freisingu kraj Münchena u organizaciji Renovabisa, fondacije
Njemačke biskupske konferencije, održan je XIV. međunarodni kongres na temu Biti
odgovoran za sve stvoreno: ekološki izazovi u središnjoj i istočnoj Europi. Na kongresu
su iz naše Provincije sudjelovale s. Ivanka Mihaljević i s. Jela Marijić.
Zajednica Taizé u Sarajevu
U Sarajevu je od 3. do 5. rujna održan susret mladih Zajednice Taizé na temu Hodočašće povjerenja u Sarajevu. Tom prigodom zajednica sestara na Bjelavama ugostila je dvije
Isusove male sestre i jednu djevojku iz Zagreba. Na molitvenim susretima sudjelovale su
i naše sestre iz Sarajeva i okolice.
Međunarodni susret KVRPP-a
U organizaciji Hrvatske unije viših redovničkih poglavarica i Hrvatske konferencije
viših redovničkih poglavara održan je 5. i 6. rujna u dubrovačkom hotelu Park prvi međunarodni susret konferencija viših redovničkih poglavara i poglavarica s područja bivših
komunističkih zemalja. Tema susreta bila je Redovništvo u mjesnoj Crkvi: izazovi i per14
OBAVIJESTI
spektive, a sudjelovala su izaslanstva iz Poljske, Albanije, Srbije, Makedonije, Slovenije,
Bosne i Hercegovine te Hrvatske.
Redovništvo u BiH predstavila je predsjednica KVRPP-a u BiH s. Ivanka Mihaljević.
Redovnički dani u BiH i Hrvatskoj
U organizaciji KVRPP-a BiH organiziran je 11. rujna Redovnički dan u franjevačkom
samostanu Uznesenja BDM na Širokom Brijegu na temu Redovnički život: Povijest
nade i nada za povijest. Predavači su bili fra Domagoj Runje, član Provincije Presvetog
Otkupitelja, koji je govorio na temu Nada i redovnički život - Ikona Apokalipse i s.
Valerija Kovač, franjevka iz Šibenika, s predavanjem na temu: Redovnički život - znak i
svjedočanstvo nade.
Redovnički dani u Hrvatskoj održani su 17. i 18. rujna u Zagrebu te 24. i 25. rujna u
Splitu. Na Redovničkim danima sudjelovao je veći broj naših sestara.
Ređenje banjolučkog pomoćnog biskupa
Dana 18. rujna u banjolučkoj katedrali Sv. Bonaventure u Banjoj Luci za pomoćnoga
banjolučkog biskupa zaređen je mons. dr. fra Marko Semren, član Provincije Bosne Srebrene. Na euharistijskom slavlju i obredu ređenja sudjelovao je velik broj naših sestara
zajedno s provincijskom predstojnicom s. Ivankom Mihaljević.
Doživotni zavjeti
U Župi Sv. Ante Padovanskog u Bugojnu doživotne zavjete položile su 19. rujna četiri
naše sestre: s. Radmila Ilinović, s. Marija Tomić, s. Dobrila Krivić, s. Ivana Džambas.
Zavjete je primila provincijska predstojnica s. Ivanka Mihaljević. Svečano euharistijsko
slavlje u 11 sati predslavio je fra Franjo Ninić, član Provincije Bosne Srebrene.
Obnova zavjeta
U Kloštru Ivaniću su 24. rujna, za vrijeme euharistijskog slavlja u 18 sati koje je predslavio
fra Ivan Bradarić, OFMConv, obnovile zavjete naše tri sestre juniorke: s. Ivana Pavla Dominković, s. Kristina Marijanović i s. Maja Ivković. Zavjete je primila s. Ivanka Mihaljević.
Primanje u novicijat i postulaturu
Dana 24. rujna u Kloštru Ivaniću provincijska predstojnica s. Ivanka Mihaljević primila je u novicijat postulantice: Nevenku Mijatović, Petru Jozić, Nevenku Jelicu i Marinu
Jurišić, a u postulaturu Slađanu Radovac i Slađanu Ivanović.
Susret kućnih predstojnica
Susret Provincijske uprave s kućnim predstojnicama iz Hrvatske i inozemstva održan
je 25. rujna u Zagrebu (Držićeva 31/2), a s kućnim predstojnicama iz Bosne 16. listopada
u Livnu. Na susretima su predstavljene obnovljene Konstitucije i Odredbe Družbe koje
je s. Ivanka Mihaljević uručila kućnim predstojnicama za svaku sestru.
Povratak u Zajednicu i izbivanje iz Zajednice
Dana 1. listopada, nakon dvije godine izbivanja, u Zajednicu se vratila s. Augustina
Suša. Namještena je u zajednici sestara u Kloštru Ivaniću, a njezina majka smještena je u
naš Dom Sv. Franje, također u Kloštru Ivaniću.
15
Marija među nama, listopad 2010, br. 3/143
Na sjednici Provincijske uprave održanoj 14. rujna 2010. u Sarajevu razmotrena je
i pozitivno riješena molba s. Batistine Pavić za izbivanje izvan Zajednice. S. Batistina
izbivat će iz osobnih razloga od 17. rujna 2010. do 17. rujna 2011. godine. Njezina
adresa je: Branka Pavlinović (za s. Batistinu), Kralja Zvonimira bb, 80101 Livno, tel.
034/201-244.
Prvi zavjeti
Dana 3. listopada u Župi Sv. Nikole biskupa u Čakovcu prve zavjete položile su naše
dvije novakinje: s. Andrijana Dankić i s. Nikolina Mišković. Zavjete je primila provincijska predstojnica s. Ivanka Mihaljević. Svečano euharistijsko slavlje u 11 sati predslavio
je fra Stipo Alandžak, član Provincije Bosne Srebrene. Sestre su namještene u zajednicu
sestara u Kloštru Ivaniću. Sestra Andrijana imendan slavi 30. studenoga, a s. Nikolina 6.
prosinca.
Hodočašće u Asiz
Od 5. do 9. listopada sve sestre koje od 2010. do 2015. obilježavaju 50. obljetnicu
zavjeta imale su mogućnost hodočastiti u Asiz. Njima su se pridružile i sestre koje su
položile doživotne i prve zavjete. Za organizaciju i smještaj pobrinule su se s. Ljubica
Stjepanović i s. Anđelka Jukić. Vodič hodočašća bio je fra Marinko Pejić, član Provincije
Bosne Srebrene i odgajatelj bogoslova.
Duhovna obnova za članove crkvenog zbora i mlade
S. Blaženka Franjičević i s. Lidija Jurišić održale su 10. listopada u Župi Sv. Ante Padovanskog u Čukliću kod Livna duhovnu obnovu za članove crkvenog zbora na temu
Talenti, a 16. listopada u našoj kući u Bučićima s. Blaženka je održala duhovnu obnovu
za mlade na istu temu.
Seminar za medicinske sestre
U organizaciji Povjerenstva za medicinske sestre pri HUVRP-u, od 15. do 17. listopada organiziran je seminar za medicinske sestre u Domu pastoralnih susreta (Šet. maršala
Tita 124) u Lovranu na temu: Iz susreta s Isusom prema bližnjemu. Voditelj seminara
bio je fra Robert Perišić, OFM. Iz naše Provincije sudjelovale su s. Aleksandra Baotić, s.
Jozefina Franjković, s. Ružica Oršolić, s. Ankica Tomas, s. Gabrijela Tomas i s. Mislava
Lovrenović.
Dar sestrama jubilantkinjama u Mainzu
Budući da nitko od predstavnika Dijecezanske bogoslovije u Mainzu nije mogao sudjelovati u središnjoj proslavi zlatnog jubileja 1. kolovoza na Gorici u Livnu, za sestre Karlu
Mlakić i Moniku Martić upriličena je proslava 25. listopada u kući u kojoj žive i djeluju
dugi niz godina. U organizaciji ove Ustanove na proslavi je sudjelovala i provincijska
predstojnica s. Ivanka Mihaljević.
42. plenarna skupština HUVRP-a/HKVRP-a
U Karmelićanskom samostanu u Remetama (Česmičkoga 1) održana je 26. i 27. listopada 42. plenarna skupština na temu: Redovnici u Europi - Izazovi za Crkvu i za
europsko društvo. Na skupštini su se donosile važne odluke za budućnost Konferencije i
Unije. Sudjelovala je provincijska predstojnica s. Ivanka Mihaljević.
16
OBAVIJESTI
Susret Stalnog vijeća HBK-a
Po završetku Plenarne skupštine i po dogovoru s uzoritim kardinalom Bozanićem,
susret Stalnog vijeća HBK-a i članica HUVRP-a održan je 28. listopada u prostorijama
HBK-a (Kaptol 22) na temu: Uloga redovnica u mjesnoj Crkvi: izazovi i perspektive.
Sudjelovala je s. Ivanka Mihaljević.
Susret redovnica s biskupom Košićem
Dana 17. listopada sisački biskup mons. Vlado Košić pozvao je sestre redovnice u
prostorije Biskupije kako bi se po prvi put službeno međusobno susreli, te upoznao
družbe sestara redovnica u svojoj Biskupiji. Iz naše sestarske zajednice u Kloštra Ivaniću
sudjelovalo je dvadeset i četiri sestre.
Mons. Marko Semren u posjetu sestrama u Sarajevu
Mons. Marko Semren posjetio je 18. listopada naše sestre koje djeluju na Franjevačkoj
teologiji na Nedžarićima. Istoga dana posjetio je i našu sestarsku zajednicu u provincijalnoj
kući na Bjelavama. U obje zajednice susret je protekao u radosnom franjevačkom duhu. Na
odlasku je provincijska predstojnica s. Ivanka Mihaljević zahvalila biskupu za posjet.
Susret animatora za duhovna zvanja
U organizaciji HBK-a (Vijeće za sjemeništa i duhovna zvanja) i HUVRP-a/HKVRP-a
(Centar za zvanja) održan je Susret animatora za duhovna zvanja od 21. do 23. listopada u
Lovranu (Riječka nadbiskupija). U nizu odabranih tema koje imaju za cilj formaciju animatora, ove je godine na redu Pedagogija zvanja. Predavači su bili: magistar odgojnih znanosti
don Jenko Bulić, vlč. Damir Ocvirk, vicerektor u Centralnom bogoslovnom sjemeništu u
Zagrebu i Anđelko Košćak, vicerektor u Zagrebačkoj bogosloviji. S. Ana Begić izvijestila
je o Svjetskom susretu animatora za zvanja u Rimu, a s. Damjana Barbarić o Nacionalnom
susretu mladih u Zadru. Iz naše Provincije sudjelovala je s. Ljubica Stjepanović.
Međuprovincijski susret sestara juniorki
Od 22. do 24. listopada kod naših sestara Hercegovačke provincije Svete Obitelji u
Bijelom Polju održan je redoviti međuprovincijski susret sestara juniorki. Zajedno s odgajateljicama okupilo se dvadesetak sestara juniorki iz Mariborske, Splitske, Hercegovačke i
Bosansko-hrvatske provinicije. O počecima naše Družbe govorila je s. Angela Zanjkovič,
odgajateljica novakinja. Iz naše Provincije sudjelovale su sestre juniorke zajedno sa svojom odgajateljicom s. Ivkom Lučić.
Imenovanje u Povjerenstvu pri VFZ-u
Na sjednici u Mostaru 21. lipnja Vijeće franjevačkih zajednica u HR i BiH potvrdilo je
članstvo s. Lucijani Bobaš u Povjerenstvu Zlatne harfe.
Preminule sestre
Dana 8. rujna u KB Dubrava u Zagrebu, u 78. godini života i 56. godini redovništva preminula je naša s. Paskalija Gojević. Pokopana je 10. rujna na mjesnom groblju u Kloštru Ivaniću.
U 62. godini života i 45. godini redovništva preminula je 8. listopada u KB Dubrava
u Zagrebu naša s. Eugenija Knežević. Pokopana je 11. listopada na mjesnom groblju u
Kloštru Ivaniću.
17
SLAVLJA
10 GODINA OD DOŽIVOTNIH ZAVJETA
Ljubav koja boli i posvećuje
Jednoga popodneva u proljeće 1993. naša
odgajateljica čitala nam je Džubranovu priču
o jednoj neobičnoj, jogunastoj ljubičici koja
se usudila zamoliti prirodu - očitovanje naših
potajnih snova - da ispuni njezinu duboku želju
i čežnju: da je preobrazi u ružu, da gleda, sluša
i dotiče poput kraljice cvijeća. Majka priroda,
koja često preobražava svoja lica i obličja prstima čežnje i nadanja, ispunila je želju upornoga
Vareš, 12. srpnja 2010.
ljubičastog cvijeta uz ozbiljna upozorenja o
mogućim negativnim posljedicama. Nije trebalo
dugo, jedno olujno popodne, da novonastala ruža na svojoj stabljici, listovima i laticama
iskusi ono što joj je priroda najavila. Međutim sva slomljena i raščupana svjedoči svojim
dojučerašnjim ljubičastim sestrama: Umirem, ali sam saznala što ima izvan ograničenog
prostora u kome sam rođena. To je prava vrijednost svakog bića koje traje u vremenu…
Malo nakon toga preminula je s nebeskim osmijehom na licu, s osmijehom nekoga kome
je život ispunio nadanja, s osmijehom Boga…
I nakon nešto više od 17 godina priča živi u meni i sa mnom, a možda i još s nekom od
tadašnjih kandidatica u Pašmanskoj. Iako su naše obitelji bile pogođene ratom, protjerane
iz vlastitih domova i ponižavane na razne načine, vjerojatno toga proljeća nijedna od
nas nije mogla ni pretpostaviti kakve će je još oluje i ratovi zadesiti u životu i koliko će
ispaštati zbog nepravde, nerazumijevanja, sljepoće i gluhoće, zbog svojih jogunastih i
inih snova i čežnji. Životna iskustva učinila su mi nestašnu ljubičicu još bližom, milijom
i razumljivijom.
Vjerujem da bi i svaka od mojih kolegica nakon ovih desetak godina od doživotnih
zavjeta, petnaestak od prvih, tridesetak-četrdesetak od rođenja… mogla posegnuti
za nekom pričom ili crticom i njome ilustrirati sebe, svoje bivstvovanje i trajanje u
komadiću podarenog nam vremena. Bilo bi zanimljivo poslušati Mirinu, Ivinu, Dragičinu, Natanaelinu, Filipinu i Snježaninu priču, njihova svjedočanstva, njihove čežnje,
molitve…
U zajedničkom druženju od 5. do 11. srpnja nešto malo je od svega dotaknuto,
otkomunicirano, odgestikulirano. Srednja životna dob, u kojoj kažu da se nalazimo,
vrlo je (ne)zgodno razdoblje u kojem sa svih strana vrebaju različite opasnosti, udarci,
akedija (bezvoljnost, beznađe, besmisao), razdoblje integriranja vlastitih suprotnosti,
razdoblje u kojem ostaje živ samo onaj tko je spreman umrijeti (Jung), razdoblje u
kojem nam SLUČAJNO stalno dolazi, a mi ga trebamo znati prihvaćati bez previše
dramatiziranja, razdoblje radikalnih opredjeljenja u životu… Na ove i druge važne
pojave spomenutoga razdoblja upozorio nas je karmelićanin o. Zdenko Križić, koji je
bio svjedokom i pratiteljem naših prvih redovničkih koraka. Zapravo su razmišljanja
18
SLAVLJA
koja je pokušao podijeliti s nama bila ohrabrenje i poticaj, ali i provociranje naših
reakcija, u čemu je prilično uspijevao, jer iskustva nam nije manjkalo, kao ni zreloga
analiziranja i pristupa konkretnim problemima te pokušaja da se čak iznađu neki
odgovori i rješenja, ili barem da se stvarnostima u kojima živimo dâ ime i prezime,
da ih se ne ignorira.
Kome mi to posvetismo svoje živote, s kojim ciljem, u što je proteklo ovih 10, 15, 25,
50… godina? Ima li u Bogu posvećenim zajednicama mjesta za osobniji i autentičniji
način života? Može li se do svetosti preskačući elementarnu ljudskost i moralnost, što
je, nažalost, u ne baš tako zanemarivoj mjeri prisutna i popularna disciplina u Crkvi i
svijetu? Pa zar se svetim/posvećenim postaje gazeći druge, ugrožavajući njihove svjetove
i svetinje, nanoseći im bol te zaustavljajući i zatrpavajući život…, i sve to često uime
Boga?! Što ostane kad se skine šminka, rukavice, svečana ili redovnička odijela, kad se
uklone celofani i ukrasni papiri? Treba li poslušati ružin savjet jogunastoj ljubičici: Budi
zadovoljna svojom sudbinom i znaj da više postižu oni što miruju, da onaj ‘ko više traži
ima nevolja ili jednostavno ustrajati - premda si često usamljen, neshvaćen, omalovažen
- u ljubavi koja boli i posvećuje, ustrajati u životu, u aktivnom osluškivanju glasa Božjega
u sebi vodeći se istinom da je najsvetiji poziv biti čovjek te da redovništvo ne nadmašuje
dimenziju čovještva.
Sa svim iskustvima, sa svim burama i olujama s kojima smo se okupile u našoj kući
u Varešu, gdje su one još više uzburkane ili primirene, otišle smo preko Zvijezde u Bijambarske šume kod Olova i ondje u prekrasnoj prirodi provele dan pustinje prebirući u
srcu sve ono što smo donijele sa sobom, ali i ono što smo doticale tijekom trodnevnoga
druženja s o. Zdenkom i međusobno. Naše splitske sestre Natanaela i Filipa bile su oduševljene ljepotom bosanske prirode ali i bosanske duše, barem one koju su doživjele i
osjetile kod sestara u Maloj školi.
Međusobno i druženje s prirodom nastavljeno je dolinom Neretve, na Blidinju, na
obroncima Vrana i Čvrsnice, na grobu Dive Grabovčeve te na koncu u Deževicama
kod Fojnice, gdje je slavljena sveta misa i održan program zahvale svim sudionicima
humanitarne akcije za štićenike Male škole u Varešu pod nazivom: Budućnost pripada
njima - dajmo im šansu! Bila je to prilika vidjeti na djelu ljubav jednostavnih i plemenitih,
onih kojima ne treba puno tumačiti što je dobro i plemenito a što ne, te zahvaliti Bogu
i svim dragim ljudima koji su ostavili dubok i svijetao trag u našim životima u proteklim
godinama, često proživljenim u nekim osamljenim vrtovima gdje nalijeće razulareni vjetar
lomeći ružinu stabljiku, trgajući joj i raznoseći latice neobično lijepa i ugodna mirisa, koji
se, vjerujem, uzdiže k Stvoritelju kao ugodan prinos, dar iskrena srca i duboke čežnje.
Hodati ovom zemljom i svjedočiti Ljubav - djelima, ne odijelima i pobožnim riječima - zahtijeva puno hrabrosti i snage, duhovne i fizičke. U tome hodočašću ispunjenu
kušnjama, nesporazumima, čamotinjama, glavno je da čovjek nikad ne čini ono čega bi
se poslije morao stidjeti pred poštenim ljudima, a u prvom redu pred samim sobom (I.
Jakovljević).
s. Dražana Radman
19
Marija među nama, listopad 2010, br. 3/143
50. I 25. OBLJETNICA REDOVNIČKIH ZAVJETA
Sjećaj se zahvalna srca svega puta svoga
Mi zlatne jubilantkinje okupile smo se 27. srpnja u našoj
kući u Livnu kako bismo se pripremile za proslavu značajnog
jubileja – 50 godina redovničkoga života.
Navečer istoga dana imale
smo kratak uvod i napravile raspored za ostale dane. Sutradan
prije podne fra Marko Semren,
pomoćni biskup banjolučki,
održao nam je predavanje na
temu: Milost početaka osobnoga
poziva. Naglasio je da su razliGorica, 1. kolovoza 2010.
čiti oblici poziva, da je svaka od
nas po imenu pozvana te da je pravi izbor, tj. vjernost danoj riječi, prava radost. Ako se
želimo susresti s Isusom, moramo ga tražiti srcem i ljubavlju. Od susreta se živi, on i sreća
idu zajedno.
S. Blaženka Franjičević nam je govorila o značenju slavlja jubileja. Osvrnule smo se na
prijeđeni put, doživljene vrhunce, padove, fizičke i duhovne sposobnosti, na ono što nas
je nosilo, davalo snage, na svoje emocije, na sadašnjost, plodove prošlosti…
Sljedeći dan hodočastile smo Gospi Sinjskoj. Braća franjevci srdačno su nas primili i
počastili. Zajedno smo proslavili euharistiju u crkvi, a imale smo i dovoljno vremena za
osobnu molitvu. Na povratku smo posjetile oce karmelićane u samostanu Sv. Ilije kraj
Buškoga blata.
Treći dan smo provele sa fra Venancijem Mihaljevićem, koji nam je govorio o redovničkome životu, o doživljenom i proživljenom redovništvu. Imale smo i pokorničko
bogoslužje te prigodu za ispovijed.
Četvrti je dan s. Blaženka nastavila sa svojim izlaganjima: naša starosna dob, jesen
života, koja ima svoje ljepote i plodove.
Nedjeljno euharistijsko slavlje, za vrijeme kojega smo i obnovile svoje predanje Bogu
u franjevačkoj obitelji, bilo je vrhunac našega jubileja. Bile smo sretne i zahvalne za sve
što smo primile i što svakodnevno primamo od našega Gospodina. Slavlje smo nastavile
u našoj kući sa sestrama, prijateljima i rodbinom. Uz svečano pripravljen ručak, sestre su
se, zajedno s franjevačkim novacima, pobrinule i za dobro raspoloženje i veslu pjesmu.
Mi sestre koje slavimo 50 godina redovničkoga života u ovoj franjevačkoj obitelji zahvaljujemo dobrome Bogu, cijeloj Zajednici, Provincijskoj upravi, s. Blaženki Franjičević,
s. Anđelki Jukić i svima koji su na bilo koji način doprinijeli ljepoti i svečanosti našega
slavlja. Sretne smo što vas imamo! Sretne smo što smo sestre franjevke!
s. Karla Mlakić
20
SLAVLJA
Silna je prema nama ljubav njegova
Na spomen-sličici za naše zavjete stajale
su riječi Psalma 117: Silna je prema nama
ljubav njegova. Upravo ove riječi su na nov
način oživjele u meni u godini priprave za
25. obljetnicu redovničkoga života, koji sam
započela zajedno sa svojih osam kolegica u
Kloštru Ivaniću. Iskustvo pak prijeđenoga
puta podijelile smo u ovoj godini samo nas
četiri: s. Mislava Lovrenović, s. Animira Jakovljević, s. Mirja Kepić i ja.
Čini mi se da bi dobro bilo slijediti ideju
Gorica, 1. kolovoza 2010.
da priprava za proslavu obljetnicā redovničkoga života traje cijelu godinu. Dakako, ne radi se o tome da bi cijelu godinu određena
skupina trebala provesti zajedno, nego da svaka sestra u toj godini, u svojoj svakodnevici,
na osobit način posvećuje pozornost vlastitom procesu rasta. Zajednički susreti samo bi
bili poticaji na tome putu.
U darovanoj nam godini te u tjednima intenzivne priprave mogle smo polagano
prebirati proživljena iskustva i događaje. Dobar je osjećaj iz godina koje upravo živimo
pogledati svoja mladenačka traganja, radosti i mučna previranja koja prate svaki ljudski
rast. Za mene osobno dragocjeno je sjećanje na tolike ljude koje je Bog poslao u naše
živote, ljude koji su nam bili suputnici, koji su pratili naš hod. Tko zna što je još stalo u
proteklih 25 godina svake od nas, za što danas možemo ponoviti riječi psalmista!
U prvom tjednu priprave od 26. svibnja do 2. lipnja sestre iz Provincijske uprave
omogućile su nam hodočašće u Svetu Zemlju. Prije no što smo krenule nastojale smo
se pripremiti uz literaturu o svetim mjestima. Kako smo već znale program puta, mogle
smo se svakodnevno zaustavljati i na biblijskim ulomcima koji su vezani uz određena
mjesta. Varaždinska agencija Mihael, koja je organizirala hodočašće, nikada dotad nije
imala manju skupinu, rekao nam je fra Petar Lubina, koji godinama prati hodočasnike.
Bilo nas je svega petnaestero. Osjećam da nam je i to bio dar kao i sve drugo što smo
u tim danima vidjele i doživjele. Susret s drugom kulturom i podnebljem, posjet svetim
mjestima podarili su svakoj od nas jedinstven doživljaj. U tjedan dana prošle smo kroz
mnoga mjesta i na svakom od njih susrele puno hodočasnika s raznih strana svijeta i
različitih vjerskih opredjeljenja. Nametala mi se misao da ipak samo jedna zbilja okuplja
svu ovu različitost u jedno - zbilja Isusa iz Nazareta koji je upravo ovom zemljom prošao
čineći dobro. Po povratku iz Svete Zemlje, s doživljajima koje smo ponijele, ostaje nam
hoditi našom zemljom iz dana u dan nastojeći činiti dobro.
Drugi dio priprave imale smo od 25. srpnja do 1. kolovoza. Prva tri dana s nama je
proveo fra Vlatko Badurina. Te dane posvetili smo promišljanju o srednjoj životnoj dobi dobi koju upravo živimo. Biti u procesu rasta, imati perspektive, osjećati uravnoteženost,
povezivati suprotnosti - važne su tematike naše dobi, ali i briga za tijelo, vrijednost odnosā,
pronalazak svoga vlastitog, stvarnost straha i prolaznosti. Dobro je zastati i zapaziti kako
smo u svakoj dobi pozvani na rast. Pred nama su uvijek novi poticaji i darovana sloboda
izbora. U svakoj dobi život je pun mogućnosti.
21
Marija među nama, listopad 2010, br. 3/143
U sredini tjedna imale smo dan pustinje, u kojem smo mogle osluškivati govor tišine,
od kojega često bježimo i kojega se često bojimo. Sljedeća dva dana s nama je bila s.
Lidija Jurišić. Pokušale smo zajedno vidjeti kako je Sv. Franjo prolazio svoje životne faze.
Biti dirnut, osluškivati, imati san, otvoriti se novom, susresti se, biti ranjiv… - sve su to
stvarnosti koje je Franjo intenzivno živio, a koje smo i mi pozvane živjeti. Pitanje je samo
imamo li hrabrosti.
U samostanskoj crkvi Sv. Petra i Pavla u Livnu slavile smo 1. kolovoza euharistiju
zajedno sa sestrama koje su obilježile 50. obljetnicu zavjeta. S nama su slavile sestre iz
cijele Provincije, rodbina i prijatelji. Slavlje je predvodio fra Ivica Vidak, a s. Jelica Dolić
je, okupivši sestre, kandidatice i franjevačke novake, lijepo animirala liturgijsko pjevanje.
Ugodno je bilo i nakon euharistijskog slavlja u našoj kući gdje su sestre pripremile objed.
Lijepo je kad se uz objed dogode i susreti, ponešto zapjeva, pa i zaigra. Tako je bilo
ovdje.
Bogu sam zahvalna za ovu godinu u kojoj sam se zajedno s kolegicama sjetila puta
kojim nas je Gospodin Bog vodio. A svima koji su nam se pridružili na putu i koji su nas
obdarili u proteklim godinama te prigodom priprave i slavlja hvala velika!
s. Celina Vidak
Hod s Bogom
pozdrav provincijske predstojnice
Poštovani oče gvardijane i novoimenovani biskupe fra Marko i ostali svećenici, drage
sestre, cijenjena rodbino i prijatelji, predrage mi sestre slavljenice!
Kada slavimo obljetnice, osjećamo potrebu za zahvalnošću. Ako se srcem koje imalo
sluti zahvalnost približimo Bogu, uočit ćemo da pred Bogom i ne možemo drukčije stajati
nego jedino zahvalni. Stoga smo se ovdje okupili da Bogu zahvalimo za sve dobro koje
je učinio preko naših sestara te zajedno s njima proslavimo 50. i 25. obljetnicu njihovih
redovničkih zavjeta.
Danas je ovdje među nama 9 sestara jubilantkinja koje su prije 50 godina u svjetlu Božje riječi krenule Kristovim stopama: s. Julijana, s. Sofija, s. Monika, s. Amalija, s. Helena,
s. Borislava, s. Ignacija, s. Alojzija i s. Karla. U našim molitvama je na poseban način s.
Kazimira koja je također jubilantkinja, ali zbog teške bolesti nije ovdje s nama. Vjerujem
da nam se danas, u ovom radosnom slavlju, s neba pridružuju i vaše pokojne kolegice: s.
Lucija Vukadin i s. Agata Barun.
U 50 godina vašega redovničkog života utkano je bogato životno iskustvo. Poznajete
vrijeme radosti i vrijeme patnje, znano vam je vrijeme nade, vrijeme rušenja i vrijeme
izgradnje. Vjerujem da danas možete javno priznati da vas tijekom 50 godina redovničkoga života i djelovanja Bog nikada nije iznevjerio, da je uvijek bio vaš Emanuel - s
vama Bog. Drage sestre, svjedokinje ste da hod s Bogom ostavlja za sobom svijetle
tragove. Hvala vam što ste unatoč zdravstvenim ili nekim drugim poteškoćama još
aktivne i kreativne u radu te pune nade i ljubavi prema svojoj Provinciji i prema Crkvi.
Svaka je od vas svoj život, sve što je u njemu bilo lijepo i teško, ugradila u našu Zajednicu. Danas vam za to, uime cijele Zajednice, najiskrenije zahvaljujem i čestitam veliki
jubilej, pola stoljeća služenja Bogu, sa željom da vas dragi Bog još dugo poživi i udijeli
vam dobro zdravlje.
I vama, drage sestre, koje obilježavate srebrni jubilej, 25. obljetnicu redovničkih za22
SLAVLJA
vjeta: s. Animira, s. Mislava, s. Mirja i s. Celina, odsrca čestitam. Danas zajedno s vama
cijela Zajednica zahvaljuje Bogu za milost vašega poziva i ustrajnosti. Ne smetnite s uma
da ste izabrano Božje oruđe. Imajte povjerenja u Gospodina i Gospodin će vam pomoći
na vašem putu: milost njegova s vama je, kako je i sam Apostol posvjedočio: Dosta mi je
Tvoja milost.
Dragi vjernici, sve vas pozivam da naše sestre, kao i sve svećenike, redovnike i redovnice pratite molitvom. Molimo zajedno Krista, Gospodara žetve, da po zagovoru naše
nebeske Majke za svoju Crkvu ishodi brojna i sveta duhovna zvanja.
Ovom prigodom zahvaljujem gvardijanu fra Marku i ostaloj braći samostana na
Gorici za gostoprimstvo. Hvala predvoditelju euharistijskoga slavlja fra Ivici Vidaku
na toplim i ohrabrujućim riječima. Hvala samostanskom crkvenom zboru, sestrama,
kandidaticama i franjevačkim novacima na skladnom pjevanju pod ravnanjem s. Jelice
Dolić. Hvala vama, sestre koje ste nesebičnim zalaganjem pomogle na bilo koji način u
organizaciji, kao i svima vama koji ste svojom nazočnošću uzveličali ovo naše provincijsko slavlje.
I na kraju, još jednom se obraćam vama, drage sestre slavljenice, sa željom da vas
Dobri Otac, koji vas dovede do ovoga časa svojom milošću, vodi i dalje kroz preostale
dane vašega redovničkog života. Neka vaš život i dalje odražava radost koju vam ne može
nitko oduzeti. Uime cijele naše Zajednice i svoje osobno čestitam i molim vam od Boga
mir i ustrajnost!
Gorica-Livno, 1. kolovoza 2010.
s. Ivanka Mihaljević
Blagoslovljen Bog uvijeke
zahvala sestara jubilantkinja
Poštovani oče biskupe fra Marko, cijenjeni svećenici, drage sestre, draga rodbino i
prijatelji!
Uime nas sestara koje obilježavamo 50 godina redovničkoga života želim zahvaliti u
prvom redu dobrom Bogu za ljubav kojom nas je vodio kroz život. Ne možemo danas
ne sjetiti se vjere i podrške naših pokojnih roditelja. Mislimo nekako posebno na svoje
obitelji iz kojih potječemo.
Zahvaljujemo i dragoj nam Provinciji u koju smo prije 50 godina zakoračile i, evo,
ustrajale do danas. Neka je blagoslovljen Bog za tu ustrajnost jer to je zasigurno potpomogla samo Njegova milost.
Nas devet sestara koje smo ovdje okupljene: s. Julijana, s. Sofija, s. Monika, s. Amalija,
s. Helena, s. Borislava, s. Ignacija, s. Alojzija i ja, s puno ljubavi i žarkom molitvom mislimo na dragu nam s. Kazimiru koja je na bolesničkoj postelji. Mislimo i na dvije pokojne
kolegice: s. Luciju i s. Agatu.
Zanimljivo je da od nas 12 novakinja nijedna nije napustila Zajednicu niti odustala od
započetoga puta. I to je velika milost Božja. Ono što vam moje kolegice i ja danas možemo posvjedočiti jest bogatstvo života u Božjoj blizini. Svima vam želim to iskustvo.
Iskreno zahvaljujem sestrama koje su nam ovom prigodom omogućile duhovnu obnovu. Bila je to okrepa i za dušu i za tijelo. I današnje liturgijsko slavlje i propovijed fra
Ivice Vidaka za nas su ohrabrenje na putu. Hvala vama, sestre i mlada braćo novaci, koji
23
Marija među nama, listopad 2010, br. 3/143
ste svojim pjevanjem, kićenjem crkve i na bilo koji drugi način doprinijeli tako dostojanstvenoj proslavi našega jubileja.
I na koncu, drage sestre zajednice u Livnu, zahvalne smo vam za toplinu i gostoljubivost koju ćemo ponijeti u srcu i zahvalnoj molitvi.
Neka je blagoslovljen Bog uvijeke!
s. Karla Mlakić
Kuću svoga života gradimo samo jedanput
propovijed fra Ivice Vidaka
U djetinjstvu mome izabrao si me i označio da idem Tvojim putem. Nisu mi bile
pune četiri godine kad sam usnio da mi je sa ikone sišao jedan svetac i predao mi raspelo
koje je njemu dotežalo. I ništa mi drugo nisi na put dao. Tebi me je zavjetovala majka moja u času tjeskobe, u jednom od onih časova kad nema niotkud pomoći i kad su sva vrata zatvorena, osim vrata Tvojih. Ko je još vidio da
se mala djeca tako opremaju u svijet, sa križem siromaštva i teretom velikih zavjeta.
Prolazio sam svijetom i udarao na vrata tuđih sudbina, ali sva su redom bila za
mene zatvorena. Nasrtao sam uzalud na vrata čovjekova. Kasno sam uvidio da se ne
otvaraju silom. Nisam mogao shvatiti zašto je za mene svaki živ čovjek tajna i zašto se
pred mojim koracima svaka vrata zatvaraju. A to si Ti htio da me odbiješ od svijeta.
To si Ti postavljao svoju nevidljivu ruku između mene i svijeta, da me onda inokosna i
ostavljena okružiš svojom ljubavlju koja boli i posvećuje.
Ja znam da nitko živ nije prešao svoj put a da mu se Ti nisi približio, položio mu
ruku na rame i pošao s njim jedan čas. Prevelika je i preteška za jednog čovjeka ta snaga
i ta mudrost kojom nas iskušavaš.
U časovima kad mi je preteško ja mislim da si Ti podmukla snaga u kruhu koji
jedemo i vodi koju pijemo i da pomalo i potajno prožimaš tijelo naše i upijaš nam se u
krv pa tako ravnaš korake naše.
Tako napisa veliki mislilac i književnik – Ivo Andrić.
Euharistijom koju slavimo zahvaljujemo Bogu za dar naših života, za Njegovu prisutnost u njima i za sve što je Bog za nas ljude učinio Isusom Kristom. Na poseban način
danas zahvaljujemo Bogu za naše zlatne (50 godina zavjeta) i srebrne (25 godina zavjeta)
sestre.
Dobro je da naše sestre slave obljetnice svojih redovničkih zavjeta uoči blagdana Gospe
od Anđela, uoči blagdana BDM koja je najizravnije sudjelovala u Božjem djelu spašavanja
ljudi i svijeta. Na Božju ponudu Marija je odgovorila: Neka mi bude! Povjerovala je da,
kako kaže Sv. pismo, Bogu ništa nije nemoguće i da Bog u svemu na dobro surađuje s
onima koji ga iskreno ljube.
I sestre koje slave obljetnice svojih redovničkih zavjeta polagale su svoje zavjete Bogu
osobno, tolike godine svoga života nastojale su slijediti izbliza Isusa iz Nazareta onako
kako su to činili Sv. Franjo i Sv. Klara iz Asiza. Opredijelile su se za jedan poseban način
života, za kulturu življenja koja se gradi na Evanđelju.
Naše sestre živjele su zavjet čistoće koji se živi pred licem Božjim kao čistoća srcasavjesti u smislu Isusovih riječi: Blago čistima srcem, oni će Boga gledati. Živjele su taj
zavjet i kao čistoću tijela u smislu riječi Sv. Pavla: Vaše je tijelo hram Duha Svetoga.
Proslavite Boga u tijelu svome.
24
SLAVLJA
Naše su sestre živjele i zavjet siromaštva kao slobodu od vlasništva nad dobrima ovoga
svijeta, kao način življenja u kojem su ljudi i njihovi životi važniji od stvari i predmeta, u
kojem su ljudi važniji od svega drugoga, kao što je i sam Isus govorio: Ne budite zabrinuti za život svoj; što ćete jesti, što ćete piti; ni za tijelo svoje: u što ćete se obući. Zar život
nije vredniji od jela i tijelo od odijela? Pogledajte ptice nebeske! Ne siju, ne žanju niti
sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac. A tko to od vas zabrinutošću može
svome stasu dodati jedan lakat? I za odijelo što ste zabrinuti? promotrite poljske ljiljane,
kako rastu!... Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije
Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati.
I, konačno, svoj zavjet poslušnosti sestre su živjele kao slušanje riječi Božje i življenje
po njoj, kao osluškivanje Božje riječi u svome srcu (savjesti) i ostvarivanja tih riječi Božjih
u svojim susretima s ljudima. Sestre su razumjele i živjele ono što je Isus govorio: Ne živi
čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta. I govorio je da su
najviše blaženi oni ljudi koji slušaju riječ Božju i vrše je!
Istina je da Bog svakome od ljudi govori kroz njegovo srce, kroz njegovu savjest.
Stoga bi bilo dobro da svaki čovjek u svojoj savjesti osluškuje riječ Božju i da je vrši u
svojim susretima s ljudima. Svi mi trebamo u svojim mislima imati ove Isusove riječi: Tko
god sluša moje riječi i izvršava ih, bit će kao mudar čovjek koji sagradi kuću na stijeni.
Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću, ali ona ne pada. Jer
- utemeljena je na stijeni. Naprotiv, tko god sluša moje riječi,a ne vrši ih, bit će kao lud
čovjek koji sagradi kuću na pijesku. Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče
se na tu kuću i ona se sruši. I bude to ruševina velika.
Svatko od nas ljudi kuću svoga života može graditi samo jedanput! Amen!
fra Ivica Vidak
25
Marija među nama, listopad 2010, br. 3/143
DOŽIVOTNI ZAVJETI
Između predanja i otpora
Pripreme za doživotne zavjete započele
smo u Tramošnici, gdje nam se pridružila
i s. Lucija Bilokapić iz Splitske provincije.
Okolina posavskoga kraja i toplina doma u
koji su nas primile i udomile naše sestre bila
je dobar ambijent za ono o čemu smo trebale promišljati, za zaustavljanje pred samima
sobom i pred Bogom, pred onim što živimo
i što jesmo.
Vratile smo se na početke: pravilo i život
braće i sestara, koje smo primile dajući svoja
prva obećanja. Na Evanđelju, koje nam je
kao kršćankama i franjevkama obdržavati i
živjeti, hranile smo se svakodnevno. Promišljajući s nama o redovničkim zavjetima, s.
Ivka Lučić naglasila je da zavjetima ne bivamo mi privilegirane, nego da su zavjeti odgovornost jer iz njih proizlazi nov odnos koji je ponajprije dar od Boga.
Želeći slijediti stope Gospodina našega Isusa Krista, postajemo poput apostola koji su
bili pozvani ostaviti mreže. Zavjetima dobivamo poslanje kojim trebamo poći u susret,
ne zaboravljajući da euharistija čini temelj zajedništva, a molitva njeguje i razvija osobni i
zajednički život. Kroz ova dva elementa uočavale smo opasnosti formalizma koji zahvaća
sve sfere redovništva, zbog čega smo upućene neprestano se zaustavljati na vlastitoj nutrini, nad kojom je potrebno bdjeti i trajno učiti rasti. Redovnički život bitno sadrži u sebi
pokretljivost. U tom nam je pronalaziti smisao naših odluka učeći se umijeću odlučivanja.
Zajedništvo nije moguće bez zajednice, odnosno bez čovjeka kojeg Bog prvi poziva.
Čovjek je stavljen u službu odnosa da se ostvaruje služenjem i radom odričući se samoga
sebe i suosjećajući s drugima.
Tijekom naših priprema posjetila nas je provincijska predstojnica s. Ivanka Mihaljević
posvješćujući naš čin predanja zavjetom poslušnosti, siromaštva i čistoće. Zaželjela je da
se ne umorimo odgovarajući na pitanje: Tko si ti Bože moj i tko sam ja? koje je Sv. Franjo
iz Asiza pretočio u svoj život.
O opraštanju i razumijevanju kao iskustvu života govorila nam je s. Ivona Sliško.
Opraštanje nam je predstavila kao proces koji se događa u nekoliko etapa, naglašavajući
da postoji i iskrivljeno shvaćanje oproštenja. Sestra nam je govorila i o uvjetima koji su
potrebni za razumijevanje.
S. Jelenka Puljić govorila nam je o psihologiji u službi odgovornosti. Jednostavni
primjeri iz svakodnevnoga života bili su poticaj da prepoznajemo vlastite situacije i iz
toga nešto naučimo, jer smo odgovorne za svoje ponašanje, djelovanje, reakcije. Slušale i
razmišljale o mislima i emocijama, bitnim elementima čovjekova života i djelovanja.
Tri dana imale smo priliku slušati o. Zdenka Križića koji je govorio o redovničkom
posvećenju trima zavjetima. Posebnost ovih susreta bila je jednostavnost i aktualizacija
zavjeta s obzirom na današnju krizu redovništva.
26
SLAVLJA
Naše pripreme zaključile smo duhovnim vježbama, u koje nas je naš duhovnik fra
Franjo Ninić uveo pitanjima: Tko sam ja? I ukoliko jesam koliko sam ja? ističući da je
temeljno povjerenje nosivi stup ljudskoga života. Pred nas je napose stavio problematiku
redovništva danas. Znak današnjega redovništva duhovnik je posebno istaknuo dvjema
riječima: predanje i otpor.
Na samoj svečanosti doživotnoga zavjetovanja s. Marija Tomić, s. Dobrila Krivić, s.
Ivana Džambas i ja, potaknute božanskim nadahnućem, u nazočnosti sestara izrekle smo
pred provincijskom predstojnicom s. Ivankom svoja obećanja da ćemo se truditi živjeti u
potpunom predanju Kristu po Pravilu braće i sestara Trećeg samostanskog reda Sv. Franje Asiškoga i po Konstitucijama Družbe školskih sestara franjevki Krista Kralja. Svjesne
ljepote zajedništva, ali i zahtjevnosti svakodnevnice predale smo se našoj redovničkoj
Zajednici cijelim srcem.
Svečano euharistijsko slavlje na kojem smo položile svoje doživotne zavjete predvodio
je, uz nazočnost brojnih svećenika, naš duhovnik fra Franjo Ninić. Obraćajući se na
poseban način svečanozavjetovanim sestrama, u svojoj je propovijedi naglasio položaj
redovništva u svijetu danas. Biti redovnica znači trajno koračati između predanja Bogu i
odnosa prema svijetu. Granica otpora i predanja zahtijeva posvemašnju odlučnost. Upravo je, vjerujem, to bio sadržaj svake misli i molitve izgovorene na našu nakanu. Prisutnost
brojne rodbine i prijatelja, mnogih sestara i braće svećenika posvjedočio nam je da nismo
same na putu kojim smo se zaputile. Onaj kome smo se predale neka nam bude snaga i
okrepa na svakom koraku.
s. Radmila Ilinović
Bugojno, 19. rujna 2010.
27
Marija među nama, listopad 2010, br. 3/143
Biti svoj i Kristov
pozdrav provincijske predstojnice
Drage sestre, poštovani župniče fra Vinko, cijenjeni svećenici, dragi roditelji i rodbino,
dragi vjernici, predrage mi svečanozavjetovane sestre Radmila, Marija, Dobrila i Ivana!
Uime Zajednice sestara franjevki sve vas u ovom svečanom i za sve nas radosnom
slavlju srdačno pozdravljam. Ponajprije želim izraziti svoju radost, ali i duboku zahvalnost
Bogu što je ove godine naša Zajednica iznjedrila 4 svečanozavjetovane sestre. Velik je to
Božji dar za našu Provinciju, ali i za cijelu Crkvu. Neka je, po svakoj našoj sestri, napose
po ovima koje su se danas zavjetovale, blagoslovljen Bog.
Zahvaljujem braći franjevcima na srdačnom gostoprimstvu. Također zahvaljujem našim sestrama koje djeluju u ovoj Župi za njihovo nesebično zalaganje u pripremi ovoga
slavlja. Osobito zahvaljujem fra Franji Niniću koji je ovih dana predvodio duhovne vježbe
našim sestrama slavljenicama, a danas je predslavio euharistijsko slavlje.
Danas smo ovdje kako bismo proslavili svečan i hrabar korak naših sestara - polaganje doživotnih
zavjeta. Odluke koje usmjeravaju životni hod ne samo na neko vrijeme, neke periode ili razdoblja, u
današnje doba brzih promjena i posustale ustrajnosti doživljavamo kao izazov i kao svjedočanstvo.
Bog i danas poziva ljude da mu se stave na raspolaganje, ali isto tako On i danas svojom milošću
krijepi, vodi naše korake. Zato neka ovaj trenutak bude ponajprije proslava Boga zbog njegove
dobrote, milosti koju nam udjeljuje i zahvala za svako dobro primljeno iz Njegove ruke.
Drage svečanozavjetovane sestre, s. Radmila, s. Marija, s. Dobrila i s. Ivana! Isus i danas govori:
Hoćeš li biti savršen, idi prodaj sve što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A
onda dođi i idi za mnom. Poziva vas da ga slijedite, da budete i djelujete poput Njega.
Radujem se da ste se odazvale na taj Božji poziv te da ste prepoznale upravo ovu
Zajednicu kao mjesto, kao put ostvarenja svoga odaziva Bogu. Radosna sam da ćete na
taj način odgovarati Kristovu pozivu i stavljati se u službu za drugoga, i to s Kristovim
srcem. To je zrelo lice svakoga poziva.
Danas, po ovim svečanim zavjetima, uz svoje ime nosite i ime MARIJA. Budite poput
Marije. Po uzoru i primjeru Marije, najvjernije nasljedovateljice Isusove, neka Bog po
vama izvodi svoja divna djela. Neka vam Gospodin Isus bude Učitelj jer je On jedini koji
može u vama oblikovati dostojne službenice Božje.
Onaj tko se Gospodinu prinosi i posvećuje, potrebno je da bude osoba otvorena Duhu
Božjem, da moli Gospodina kako bi On to djelo milosti u njemu nastavio.
Dragi roditelji, vjerujem da je u vama srce gorjelo dok ste gledali i slušali svečano zavjetovanje svojih kćeri. Uz čestitku, koju vama kao i vašoj užoj i široj obitelji uime naše Zajednice
najsrdačnije upućujem, želim vas zamoliti da svojom svakodnevnom molitvom,uvijek iznova
blagoslivljate i pratite njihov redovnički put. Molite da ih, po zagovoru Majke Marije i Sv.
Franje, Božja milost učini dostojnim i vrijednim službenicama na njivi Gospodnjoj.
I sve vas, dragi vjernici, pozivam da naše sestre pratite molitvom. Molite Gospodara
žetve da svojoj Crkvu daruje brojna i sveta duhovna zvanja koja će biti svjetlo i znak
Njegove prisutnosti u ovome svijetu.
Drage zavjetovane sestre, još jednom vam uime cijele Provincije čestitam i molim za
vas od Boga obilje mira i nepokolebljivost u ustrajnosti na putu kojim ste krenule!
Bugojno, 19. rujna 2010.
28
s. Ivanka Mihaljević
SLAVLJA
Svevišnji, slavni Bože
zahvala i molitva svečanozavjetovanih sestara
Dragi naši!
Negdje stoji zapisano da je Sveti Franjo ovako molio: Svevišnji, slavni, Bože, rasvijetli
tmine moga srca, daj mi ispravnu vjeru, savršenu ljubav, osjet i spoznaju da izvršim
tvoju svetu volju. Uime sestara Radmile, Marije, Dobrile i svoje vlastito, nadahnuta ovom
Franjinom molitvom, želim izreći zahvalnost na ovaj način:
Svevišnji, Ti koji si stvorio nebo, sunce, mjesec, zvijezde, Tvoje ime podiže čovjeka na
život, da korača ovom zemljom, patnjama i radošću natopljenom.
Slavni Bože, Ti koji si nam udahnuo dah života, iskazujemo zahvalnost za primljena
dobra preko naših roditelja, rodbine, braće i sestara te i onih koji su sada na drugom
svijetu, u vječnosti.
Slavni Bože, Ti koji si nas pozvao u Zajednicu školskih sestara franjevki Bosansko-hrvatske provincije. Hvala Ti za svaku sestru koja nas je pratila od samih početaka i kasnije,
u kandidaturi, postulaturi, novicijatu i junioratu.
Rasvijetli tamu moga srca... Rasvijetli naše tame i osvijetli put našim novim koracima,
pothvatima na mjestima u kojima jesmo ili ćemo jednoga dana biti. Rasvijetli svojim
Duhom sve dobro što je u nas posijano, da to ugradimo u naše zajednice, da rastemo u
novim susretima s onima koje nam staviš na put. Rasvijetli tmine i onih koji su bili s nama,
a pošli su nekim drugim putovima, Tebi znanima. Rasvijetli, Gospodine, i blagoslovi sve
ljude koji su u danima priprema za ovu svečanost bili naši pratitelji, dijelili s nama stol
zajedništva i kruh života.
Daj mi ispravnu vjeru… Cijeli život susrećemo se s drugima, s izazovima… Pomozi
nam da se sve više suobličujemo slici milosrdnoga Oca, da ublažavamo napetost između
starijega i mlađega sina
Daj nam savršenu ljubav... Bog je ljubav. Zakon ljubavi nadilazi sve ostale i želimo se
uvijek ravnati prema njemu. U vašoj današnjoj prisutnosti i zajedništvu s nama prepoznajemo bratsku/sestrinsku i Božju ljubav.
Hvala svima: našoj s. Ivki, koja je uvijek bila uz nas; s. Ivanki Mihaljević, koja je primila
naše zavjete; predvoditelju misnoga slavlja i duhovnih vježbi fra Franji Niniću, župniku
fra Vinku Sičaji, sestrama koje su se pobrinule da nas tjelesno okrijepe.
Daj nam osjet i spoznaju... Ovih dana promišljale smo o gorućim problemima društva
u kojem živimo i ozbiljnim problemima koji pogađaju redovništvo, osobito na našem
bosanskohercegovačkom tlu. Molimo Gospodina da nas drži budnima i osjetljivima za
ono što nas okružuje: kriza nedostatka doma, kriza nesigurne budućnosti, kriza kulture
nadzora…
Daj mi da izvršim tvoju svetu volju. Svaki čovjek trebao bi osluškivati glas svoga
srca, svoje savjesti, poziv koji mu upućuje Božji glas u njemu i djelovati u skladu s
tim.
Dragi naši roditelji, rodbino i prijatelji, drage sestre, braćo svećenici, mi želimo koračati putem koji smo izabrale osluškujući Božji glas i vršeći Njegovu volju, a vi nam budite
podrška i molite za ustrajnost u našem nastojanju.
Hvalite i blagoslivljajte Gospodina moga, zahvaljujte njemu, služite njemu svi u
poniznosti velikoj!
s. Radmila Ilinović i s. Ivana Džambas
29
Marija među nama, listopad 2010, br. 3/143
Život iz otpora i predanja
propovijed fra Franje Ninića
Drage sestre, dragi roditelji, prijatelji i poznanici naših četiriju mladih žena koje danas
pred Bogom Crkvom i svojom Zajednicom žele obećati život u poslušnosti, siromaštvu
i čistoći. Teško bi se u nekoliko riječi ili nekoliko rečenica moglo sažeti što se danas i u
ovome trenutku događa u nutrini, u srcu ovih mladih žena, ali i stvarno, objektivno i
doslovno ovdje u ovoj prelijepoj bugojanskoj crkvi.
Poslužit ću se naslovom knjige evangeličkoga teologa Dietricha Bonheoffera koji sadrži dvije riječi: otpor i predanje (njemački naslov glasi Widerstand und Ergebung). Radi
se o posthumno izdatoj zbirci njegovih pisama iz nacističkoga zatvora u vrijeme Drugoga
svjetskog rata, u kojima se ova dva životna iskustva, iskustvo otpora i iskustvo predanja
međusobno prožimaju te najbolje odslikavaju jedan život, život kršćanina, teologa, odgajatelja bogoslova te, naposljetku, život vjernika u teškim, sudbonosnim trenucima za
njegovu Crkvu i njegov narod.
Vjerojatno negdje u dubini i ovih naših mladih žena - Marije, Ivane, Radmile i Dobrile
- događa se isto što se dogodilo Bonhoefferu: istodobno iskustvo otpora i predanja.
Zašto otpora? Ono što su one danas Bogu obećale ne može se provesti bez protivljenja samome sebi, bez reduciranja želja, zahtjeva, potreba, pa i onih fizičke i biološke
prirode. Nazovimo to jednom stranom otpora s kojom će one, kao i sve druge njihove
susestre, živjeti svoje poslanje u vjernosti Bogu, Crkvi i ljudima, kako stoji u obrascu
njihova zavjetovanja. Druga vrsta otpora koji obilježava njihove živote jest onaj teološke
prirode. Redovnički život je, kako je još davno napisao njemački katolički teolog Johann
Baptist Metz, provokacija današnjem svijetu, njegovim idolima i svemu onome što taj
svijet obilježava. Provokacija s ciljem da se upravo usred svijeta, usred njegove prljavštine,
usred i ovoga našeg bh. konteksta, gdje sve pokazuje da se ne može ići naprijed u dobru i
ljudstvu, sačuva sjećanje, i to provokativno sjećanje na Isusa Krista, na njegovo evanđelje
i na poruku da čovjek, njegov svijet i njegova budućnost imaju u Bogu svoje ispunjenje i
svoj cilj. Budite i vi, sestre, provokacija, inovacija i korektiv današnjem svijetu i današnjem
čovjeku.
Zašto predanja? Obećati Bogu ono što su ove mlade žene obećale ne može se bez predanja, bez povjerenja u onaj Početak, Iskon i Cilj naših života, u Boga, gospodara naših
života, naših odluka i naših želja. Predanje Bogu nije samo uljepšana fraza koju crkveni
ljudi, uključujući biskupe, svećenike i sestre, koriste da bi se njome obranili od svijeta,
nego je to pristanak, slobodan i odgovoran, da svoj život, njegove radosti, tuge, uspjehe
i neuspjehe izručuju u nesigurnost Božjega vodstva, slično kao što je to učinio biblijski
Izrael, teološki i vjernički prototip svakoga siromaštva, svake čistoće i svake poslušnosti.
Izručiti se Bogu sa svom svojom slobodom znači riskirati svoj život u stalnome približavanju onome što je i cilj svakoga vjerničkog puta: postajati čovjek - ili žena, svejedno je
- koji je potpuno za drugoga. Živite svoje predanje, drage sestre, sa sviješću sve krhkosti
vašega predanja, ali sa sviješću Božje pratnje na vašem putu odrastanja da postanete žene
za drugoga.
Vi ćete danas, proživljavajući ovo iskustvo otpora i predanja, učiniti korak koji će u
kvalitativnome, ali i u praktičnome smislu promijeniti vaše živote. Nemojte zaboraviti da
ste obećale radikalno, ali baš radikalno živjeti poruku onoga velikog Učitelja iz Galileje,
kojega su zbog njegova nepokolebljivoga povjerenja u Oca osudili i političari i vjerski
30
SLAVLJA
prvaci njegova naroda. Nemojte zaboraviti da onaj tko za njim želi ići, a vi to i na jedan
formalan i javan način danas obećavate, neće biti zaštićen ničim osim jedino Božjom
sjenom koja će ga pratiti i koju mora stalno primjećivati, iz nje živjeti i crpsti snagu za
svaki novi dan, za svaki novi plan i za cijeli svoj životni projekt.
I na kraju, ne bojte se ni otpora ni predanja. Kušajte ih očuvati u svojim životima
doživotno, baš kao što obećavate danas doživotnu vjernost Bogu po polaganju svojih
redovničkih zavjeta.
Iskrene čestitke vama, mlade sestre, vašoj zajednici sestara Bosansko-hrvatske provincije, vašim roditeljima, prijateljima i poznanicima. Neka Bog prati vaše dobre želje i neka
vam u vašemu otporu i predanju udijeli sigurnost i svoj mir. Amen.
fra Franjo Ninić
ČESTITKE
Draga s. Ivanka i sve sestre drage nam Bosne!
Cijela moja Zajednica i ja zahvalne smo vam za sestrinstvo, ljubav i dobrotu iskazanu
našoj s. Luciji Bilokapić koja se s vašim sestrama pripremala za polaganje doživotnih
zavjeta.
Vjerujem da su s. Radmila, s. Ivana, s. Marija, s. Dobrila i s. Lucija milošću Božjom i u
punoj slobodi odabrale Krista kako bi nepodijeljena srca služile Bogu i svim ljudima kojima su poslane. Dok zahvaljujem Bogu za darove našim zajednicama, vama, s. Radmila,
s. Ivana, s. Marija i s. Dobrila, čestitam polaganje doživotnih zavjeta, molim Boga za vašu
ustrajnost, čvrstu i nepokolebljivu vjeru. Čestitku i srdačne pozdrave upućujem vama i
cijeloj vašoj Provinciji.
s. Leonka Bošnjak,
provincijalna predstojnica
***
Drage sestre u Kristu i Sv. Franji: s. Radmila, s. Marija, s. Dobrila i s. Ivana!
Hvala vam za poziv na svečanost polaganja vaših doživotnih zavjeta. Radujem se skupa
s vama, s vašom Provincijom i vašom Kongregacijom.
Budući da nisam u mogućnosti osobno sudjelovati u tom svečanom činu, uime cijele
Uprave Franjevačke provincije Bosne Srebrene svakoj osobno i svima skupa čestitam
i molim da vam Gospodin dadne milost ustrajnosti te sreću i uspjeh u služenju Božjoj
Crkvi, živeći i svjedočeći životom svoj kršćanski i franjevački ideal, prihvaćen doživotnim
zavjetovanjem.
Ujedno se i mi preporučujemo u vaše molitve.
Neka na sve vas naš nebeski milosrdni Otac izlije obilje svoga blagoslova po zagovoru
Sv. Franje Asiškog!
Mir i svako dobro od Gospodina želi vam
fra Lovro Gavran, provincijal
31
Marija među nama, listopad 2010, br. 3/143
PRVI ZAVJETI
Duhovne vježbe - milosni dani
U našoj sestarskoj kući u Gornjoj Tramošnici održane su od 26.
rujna do 2. listopada duhovne vježbe za postulantice i novakinje koje
su netom zakoračile u postulaturu
i novicijat te za novakinje koje su
završile godinu novicijata i pripremala se za polaganje svojih prvih
redovničkih zavjeta. Duhovne vježbe vodio je fra Stipo Alandžak,
koji nas je prije samih predavanja,
kratkim uvodom, pripremio za boČakovec, 3. listopad 2010.
lje razumijevanje značenja i smisla
duhovnih vježbi.
Stoga je svaka od nas nastojala ući u svoju nutrinu, susresti se sa samom sobom i dobro
se pripremiti kako bi ove duhovne vježbe urodile plodom. Ovakve vježbe i jesu vrijeme
kada stojimo pred sobom, otkrivamo i spoznajemo svoj odnos s Bogom, sa sobom i s
drugima, crpemo novu energiju i nastavljamo suživot.
Tema duhovnih vježbi bila je Život u zajednici, a predavanja iscrpna, životna
i nama bliska. Fra Stipo nam je izlagao bitne elemente i stvarnosti zajedničkoga
života u kojima smo mogle spoznavati svoj put odlučivanja i življenja za zajedništvo. Jedan od bitnih elemenata koje je istaknuo je svijest da nam je zajednica dar.
Jedino je u zajednici moguće hraniti svoj poziv i ostvariti se kao redovnica. Tako
nam je uz dar poziva nametnuta odgovornost za zajednicu. Da bismo se ostvarile u
svome pozivu, moramo se uložiti potpuno, a zajednicu prihvatiti kao dar, koji traži
da bude svaki dan iznova prihvaćen, i Bogu zahvaljivati za njega. Svoju zajednicu
ne smijemo gledati kao mjesto savršenih ljudi, nego ona nastaje onda kada se u
potpunosti dajemo, pri čemu nije dovoljno samo održavati red. Zajednica, naime,
traži osobno zalaganje. Ona nam je najprije darovana u sakramentalnom obliku,
tj. u euharistiji i zato je važno hraniti se darovima koje nam je Bog ostavio, a to su
upravo sakramenti.
Duhovnik je naglasio i kako je važno odazvati se na poziv i otkriti svoje poslanje. Zapravo poslanje i poziv idu zajedno, a da bismo otkrile svoje poslanje, moramo ući u dijalog s
Bogom. Tijekom duhovnih vježbi vidjele smo koliko je važno prihvatiti svoju zajednicu i
uložiti sebe u nju. Sve ono što prolazimo u svojoj zajednici treba biti na osobnu izgradnju
i izgradnju zajednice. U trajnoj formaciji važno je održavati dobru komunikaciju s Bogom
i biti otvoren za suradnju s Njim i s drugima. Ovim i mnogim drugim riječima fra Stipo
nam je približio redovnički život i ohrabrio nas za život u zajednici.
Slađana Ivanović, postulantica
32
SLAVLJA
Samo je vjera kadra činiti velika djela
Uoči svetkovine Sv. Franje, Gospodin nam je darovao sestre Andrijanu Dankić i Nikolinu Mišković po njihovim prvim redovničkim zavjetima. Svečano euharistijsko slavlje
u kojem je upriličen obred zavjetovanja slavljeno je u Župi Sv. Nikole biskupa u Čakovcu.
Radost novozavjetovanica zbog ovoga čina najbolje opisuju Izaijine riječi: Radujem se u
Gospodinu, radujem, duša moja kliče u Bogu mojemu, jer me odjenu haljinom spasenja,
zaogrnu me plaštem pravednosti.
Obje sestre su se na ovaj način služenja Gospodinu odlučile još prije 6 godina kada su
stupile u samostan. Svečanom činu zavjeta prethodile su duhovne vježbe, kao najbolja
priprema za ovaj hrabri i odvažni korak. Predvoditelj duhovnih vježbi, a ujedno i predslavitelj misnoga slavlja na dan polaganja zavjeta bio je fra Stipo Alandžak. U prigodnoj
homiliji za ovaj dan naglasio je važnost vjere u našim životima jer samo je vjera kadra
činiti velika djela, nijedna druga ljudska sposobnost, ali i mi smo također pozvani bdjeti nad svojim životom i usklađivati ga s Božjom voljom. Ove dvije mlade osobe čine
nešto neobično, govore NE sebi, a DA Bogu. One svjedoče ovim svojim zavjetovanjem
da potaknute vjerom žele živjeti životom kojim je Krist živio, a to upravo vjera i jest
- nasljedovanje Krista.
Fra Stipo je naveo svjedočanstvo ovih sestara kao pravi primjer vjere nama koji se dičimo svojom vjerom, da se iz zahvalnosti Bogu na tom daru približimo svijetu izgubljenih,
siromašnih, rubnih i potlačenih. Poseban primjer one su mladima da hrabro odgovore
Bogu, otkriju svoj poziv i pronađu pravi smisao života.
Prve zavjete sestre su položile u ruke provincijske predstojnice s. Ivanke Mihaljević,
koja im je na kraju misnoga slavlja uputila riječi dobrodošlice u zajednicu Školskih sestara
franjevki te ih pozvala na istinsko predanje Kristu po uzoru na Sv. Franju.
Čestitke novozavjetovanim sestrama uputio je župnik i gvardijan Franjevačkog samostana u Čakovcu fra Stanko Bjelobrajdić, uz zahvalu svim sestrama koje na bilo koji način
pomažu braći, a posebno onima koje su u proteklih 45 godina djelovale upravo u ovom
samostanu. Osim riječi, svečano misno slavlje upotpunilo je i pjevanje sestara, novakinja
i postulantica pod vodstvom s. Fabiole Bobaš.
Nakon euharistijskoga slavlja svečanost se nastavila uz objed i pjesmu u ugostiteljskom
objektu u Čakovcu, gdje su roditelji, rodbina, prijatelji, svećenici i časne sestre podijelili
radost s novozavjetovanim sestrama. Čakovečka Frama je za ovu prigodu izvela scensku
igru ispunjenu poezijom i pjesmom. A sestre su, osim pjesmom, novozavjetovanice i
ostale uzvanike iznenadile kratkom prezentacijom u kojoj su slikom i riječju otkrile crtice
iz dosadašnjeg života u zajednici novozavjetovanih sestara.
Obred preminuća Sv. Franje mnogi smo propustili zbog udaljenosti od grada Čakovca,
ali nikako nismo mogli propustiti hvaliti i blagoslivljati Gospodina, i zahvaljivati Njemu
za s. Andrijanu i s. Nikolinu.
Marina Jurišić, novakinja
33
Marija među nama, listopad 2010, br. 3/143
Zavjetovanje – znak otvorenosti i smjelosti
pozdrav provincijske predstojnice
Poštovani župniče fra Stanko, braćo svećenici, dragi roditelji, drage sestre, napose
novozavjetovane s. Nikolina i s. Andrijana!
Ovo je trenutak radosti jer se okupljamo oko
jednoga radosnog događaja - polaganje prvih redovničkih zavjeta naših dviju sestara: s. Nikoline i
s. Andrijane.
Vaše zavjetovanje, vaše DA Bogu u redovničkome životu, drage sestre, doživljavamo kao
Čakovec, 3. listopad 2010.
znak otvorenosti i kao smion korak u život
koji je pred vama. To je život kojim na jedan intenzivniji i bliskiji način želite pripadati
Kristu.
Znakovito je da svoje prve redovničke zavjete polažete uoči svetkovine našega Sv. oca
Franje. Obred oblačenja redovničkoga habita simboličan je čin koji označava životno
opredjeljenje i nov način življenja, po uzoru na Sv. Franju Asiškog. Vaše redovničko
zavjetovanje je odaziv i znači slijediti Kristove stope na jedan savršeniji način. I dok
vam čestitam jer ste po svojim zavjetima odlučile potpuno pripadati Kristu, molim za
odvažnost, mir i ustrajnost na započetom putu.
Sv. Franjo je zahvalno priznao da mu je Gospodin dao braću. On je svoju subraću doživljavao kao dar. I vi ste, drage sestre, za nas dar. Vi ste darovane i Crkvi i Franjevačkom
redu. Ali pritom ste pozvane ne da u prvom redu donosite sebe, da objavljujete svoju
vlastitu mudrost ili vlastite životne vizije, nego da svoj poziv, život i poslanje utkivate
u život Zajednice. Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i ostavih vas da idete i
rod donosite i rod vaš da ostane… Ljubite jedni druge (Iv 15, 16-17), služite Njemu u
poniznosti velikoj.
Iako trenutak zavjetovanja usmjerava naš pogled prema onome što je pred nama, želimo u ovom trenutku izreći zahvalnost svima koji su vas doveli do ovoga trenutka, svima
onima koji su svoj život utkali u vaš život. To su u prvom redu vaši roditelji, vaša obitelj.
Dragi roditelji, hvala za vašu ljubav, vašu žrtvu, za vaše molitve. U vašim kćerima koje
vam je Bog podario prepoznali ste dar koji sada dajete Njemu. Kakve li neobične logike
i kakve li radosti! Dar koji ste od Boga primili sada mu ponovno dajete. Vjerujem da je
to Bogu mio prinos. Molite i dalje, zajedno sa svima nama, za svoje kćeri, za njihovu
ustrajnost i za svetost na Kristovu putu.
Drago nam je, drage Nikolina i Andrijana, da svoje zavjete polažete upravo u ovoj
Župi u koju je utkano 45 godina prisutnosti i djelovanja sestara franjevki Bosansko-hrvatske provincije. Vjerujemo da je Bog unatoč svim našim ograničenostima i
ljudskim slabostima preko naših sestara u ovoj Župi postajao prisutniji, bliži, osobito
potrebnima i nevoljnima. Zahvaljujem stoga danas i za sve primljene milosti od Božje
providnosti.
Posebno zahvaljujem braći franjevcima Provincije Sv. Ćirila i Metoda za velikodušan
prijem. Hvala fra Stipi Alandžaku, profesoru Franjevačke klasične gimnazije u Visokom,
koji je ovih dana predvodio duhovne vježbe našim postulanticama i sestrama novakinjama, a danas predslavio euharistijsko slavlje.
34
SLAVLJA
Ispunio svemogući Bog naša srca svojom prisutnošću i svojim blagoslovom da bismo i u
ovom svijetu, koliko god izgledalo teško i gotovo nemoguće, mogli biti pronositelji mira i graditelji dobra, po uzoru i pozivu našega Sv. oca Franje. Bog neka prati i blagoslovi naše korake.
Čakovec, 3. listopada 2010.
s. Ivanka Mihaljević
Pozdrav i zahvala zavjetovanih sestara
Drage sestre, braćo svećenici, rodbino i prijatelji!
Sve vas iskreno pozdravljam te vam uime s. Nikoline i osobno želim zahvaliti što ste
danas s nama, kad se nalazimo na jednom novom početku. Hvala vam svima koji ste na
bilo koji način dio našega puta.
Najprije želimo zahvaliti Bogu koji nam je darovao život i roditeljima koji su ga iz Njegove
ruke prihvatili. Želimo mu zahvaliti što je već tada u nas usadio klicu poziva i dao nam milost te
smo odrastale u obiteljima u kojima je ta klica mogla rasti i sazrijevati. Hvala vam, dragi roditelji,
za svu ljubav, dobar primjer, žrtvu, odricanje, čime ste nas odgajali za kvalitetan kršćanski život.
Hvala i našim sestrama i braći: Ani i Josipi, Toniju i Igoru, za sve što smo zajedno učili i dijelili.
Drage sestre, hvala vam što ste otvorena srca i ruku prihvatile da u ovoj franjevačkoj
obitelji otisnemo lađu od kopna i krenemo prema zajedničkom cilju - Isusu Kristu. Na
poseban način hvala sestrama s kojima smo dijelile svakodnevicu u Livnu i Kloštru, sestrama odgajateljicama, te kandidaticama, postulanticama i sestrama novakinjama: hvala
vam što ste nas riječju i primjerom usmjeravale na pravi put te hrabrile i poticale na
dobro. Hvala za svjedočanstvo ljepote i zahtjevnosti odabranoga puta koji iza zavjese
nesigurnosti krije potpunu sigurnost u Bogu.
Zahvaljujemo i tebi, fra Stipo, za riječi koje su nas i danas i protekloga tjedna na duhovnim vježbama ohrabrile za zajedništvo koje je moguće živjeti jedino u slobodi duha!
Hvala i braći franjevcima koji su nam danas velikodušno otvorili vrata samostana.
Hvala svima koji su na bilo koji način doprinijeli svečanosti ovoga slavlja i time učinili
da naša radost bude veća. Svjesne zahtjevnosti puta i svoje nesavršenosti stavljamo svoje
pouzdanje u Boga uzdajući se da će i dalje upravljati svaki naš korak.
s. Andrijana Dankić
ČESTITKA
Drage sestre Andrijana i Nikolina!
Zahvaljujem Bogu za ovaj prekrasni dan što ga podari nama, našoj zajednici i našoj
Provinciji. Zahvaljujem vašim roditeljima za njihovu ljubav i žrtvu. Zahvaljujem svim
sestrama Provincije, osobito moje zajednice u Kloštru Ivaniću, svim prijateljima koji su
vas pratili do ovoga svečanog čina – polaganja prvih redovničkih zavjeta, a osobito zahvaljujem vašim odgajateljicama s. Ivki Lučić i s. Ljubici Stjepanović.
Drage sestre Andrijana i Nikolina, trebalo je puno toga proći i prijeći do ovoga dana,
do ovoga svečanog trenutka, a, ipak, život je tek pred vama. Njegujte dobro koje je Bog
u vas pohranio te vaši roditelji i odgajatelji.
35
Marija među nama, listopad 2010, br. 3/143
Nijedna vrijedna stvar ne dobiva se besplatno, i prije uživanja moramo se namučiti. I
sam Isus je prije uskrsnuća, slave, podnio kalež boli, muke te tako osmislio naše boli i naše
muke. Nitko ne prima nagradu prije borbe, prije uložena truda.
Život je velik Božji dar i ne može ga uništiti nikakva prijetnja, nevolja, trpljenje, pa ni
smrt. Stoga trebamo čuvati život, prihvaćati ga s radošću, pomagati bližnjima, boriti se
za dostojanstvo svakog čovjeka, poticati nadu, osobito u ovim vremenima krize kad u
mnogim dušama nestaje nade.
Zahvaljujem sestrama u Čakovcu za organizaciju ovoga slavlja, kao i braći
franjevcima.
Bog vam dao mir i ustrajnost, drage sestre!
s. Tihomira Kljajić
OBNOVA ZAVJETA, ULAZAK U NOVICIJAT I POSTULATURU
Odvažni koraci
Za vrijeme večernje molitve 24. rujna 2010. slavile smo u Kloštru Ivaniću primanje
u postulaturu i ulazak u novicijat. Godinu postulature započele su Slađana Radovac i
Slađana Ivanović, a godinu novicijata Nevenka Mijatović, Petra Jozić, Nevenka Jelica i
Marina Jurišić. Svečanom obredu primanja postulantica i novakinja nazočile su sestre iz
kloštarske zajednice te sestre iz naših zajednica u Zagrebu.
Postulantice i novakinje primila je provincijska predstojnica s. Ivanka Mihaljević te
im tako omogućila daljnji rast u njihovu pozivu i poslanju. Njihov i naš daljnji hod potaknula je riječima koje su i samom serafskom ocu Franji bile poticaj i nadahnuće: Tko
sam ja, a tko si Ti, moj Gospodine? Pitanje koje si trebamo postavljati svaki dan i uvijek
iznova osluškivati odgovor. U svome pozivu i poslanju važno je ne služiti samo sebi,
već i drugima biti na korist. Samo tako ćemo svojim životom moći klicati: Hvaljen
budi, Gospodine moj...! S. Ivanka je također zaželjela postulanticama i novakinjama, kao
i svima prisutnima, da slušajući glas Gospodinov i slijedeći stope Kristove budu radosne
nositeljice Riječi. Povjerila ih je brizi njihovih odgajateljica kao i cijeloj zajednici, jer svaka
sestra je svojim primjerom i zalaganjem odgovorna za rast i razvoj Zajednice, na poseban
način najmlađih članica.
Nakon večernje molitve uslijedilo je euharistijsko slavlje koje je predslavio fra Ivan
Bradarić, OFMConv. Za vrijeme slavlja s. Ivana Pavla Dominković, s. Kristina Marijanović i s. Maja Ivković obnovile su svoje redovničke zavjete. Činom obnove zavjeta sestre
su pokazale spremnost da i dalje hode za Gospodinom i Učiteljem. S. Ivanka je i njima
uputila riječi poticaja i zaželjela ustrajnost u svakodnevnom hodu u Božjoj blizini. Fra
Ivan je u svojoj homiliji istaknuo da smo svi pravi rod, rod u Kristu. Tu smo da bismo
bili njegova braća i sestre. No da bismo mogle živjeti istinsko zajedništvo, potrebno je
svakodnevno prati prozor svoga srca kako bismo druge mogli gledati u dostojanstvu
djece Božje.
U nastavku druženja i slavljenja, za vrijeme večere, postulatnicama i novakinjama još su
jednom čestitali i izrekli poticajne riječi fra Ivan, s. Ivanka, kućna predstojnica s. Tihomira
te ostale sestre. A uime svih svečarica zahvalila je novakinja Marina Jurišić.
Nikolina Mišković, novakinja
36
SLAVLJA
ČESTITKE
Drage naše novakinje i postulatnice!
Mi smo ovdje zapravo u školi života.
Pozvane smo na kvalitetu po kojoj će
naš život biti vrijedan, ispunjen djelima
ljubavi, pun djetinjeg zalaganja za mir,
za dobro bližnjih.
Isus želi život koji će biti ispunjen
žrtvom i ljubavlju. Nije dovoljno uhodano prakticirati vjeru, nije dovoljno
redovito primati sakramente... Isus želi
više od toga. Želi da se borimo, da traKloštar Ivanić, 24. rujna 2010.
žimo uska vrata, da nas u svemu vodi
ljubav; želi da živimo i radimo s više
oduševljenja, s više zanosa i srca, s više duše, s više hrabrosti.
Ovih dana čitale smo kod Sv. Bernarda: Ljubim jer ljubim, ljubim da ljubim. Neka
ljubav bude u vašem srcu! Ako je u srcu, onda je oko vas; ako je oko vas, onda je u
cijelome svijetu.
***
Drage naše sestre juniorke!
Gospodin nas je pozvao da mu se
posvetimo i da mu služimo. On prebiva
u Presvetom sakramentu, gdje se nalazi
njegovo božansko srce koje je naša sveta škola u kojoj moramo izgraditi svoju
dušu. On je naš učitelj i uzor, izvor na
kom se napajamo, znak na našem srcu
i pečat na našim rukama (usp. Pj 8,6).
U tišini svetišta primit ćemo pouke božanskoga Učitelja.
Kloštar Ivanić, 24. rujna 2010.
Budite zato sabrane, živite s Bogom,
molite, mislite na Gospodina, slijedite
ga i živite postupajući ljubazno prema svima, vršeći svoje dužnosti. Poput Sv. Franje
molim: Gospodin te blagoslovio i sačuvao. Pokazao ti lice svoje i smilovao ti se. Svratio
pogled svoj na tebe i dao ti mir. Sestro, Bog te blagoslovio.
s. Tihomira Kljajić
37
ŽIVOT NA DLANU
Predstavljanje obnovljenih Konstitucija i Odredbi
Na susretu kućnih predstojnica s provincijskom
predstojnicom s. Ivankom
Mihaljević održanom 25.
rujna ove godine u sestarskoj kući u Držićevoj
predstavljene su i uručene
obnovljene Konstitucije i
Odredbe naše Kongregacije
koje su i na hrvatskom jeziku ugledale svjetlo dana. U
namjeri da damo notu ozbiljnosti našem zakonodavstvu,
nismo željele Konstitucije i
Odredbe samo razaslati po
zajednicama, nego ih predstaviti i uručiti kućnim predstojnicama koje će ih potom predstaviti i uručiti sestrama svojih
zajednica.
U korijenu značenja riječi zakon-zapovijed krije se poziv: Poslušaj… Izraele! To prije
svega znači da u slobodi djece Božje kušamo otkrivati smisao, razumjeti ga, živjeti i obdržavati, a ne samo ropski biti (ne)izvršitelji zakona. Božja je zapovijed uz odredbu prvotno
Božja inicijativa koja nudi mogućnost života za čovjeka.
Izvanredni kapitul 2008. nije se bavio sastavljanjem novih Konstitucija i Odredbi, nego
su iste obnovljene, tako da riječi koje u njima stoje nisu sestrama nepoznate. Stoga, kad
ih primimo u ruke, ne očekujmo otkrivanje tople vode, nego se trudimo iščitati znakove
novoga vremena i našega obnovljenog duha u opsluživanju onoga što su nam naši utemeljitelji (p)ostavili kao čvrste temelje građene i življene u trajnoj povezanosti s Bogom. U
svojoj Oporuci Franjo iz Asiza kaže: …nitko mi nije kazao što moram činiti, nego mi je
sam Svevišnji objavio da moram živjeti po duhu svetog Evanđelja. Time je pokazao da
ne želi svijet mijenjati nekim normama, nego svojim životom po riječi Božjoj. Činjenica
jest da je i njemu u ono doba svagdanja stvarnost Reda donijela i gorka iskustva pa je
stoga bilo potrebno evanđeoski idealizam staviti u zakonske okvire. Iz iskustva života
prve braće može se iščitati da je svaka ljudska ustanova izložena nekoj vrsti nepokretnosti
i da je podložna formalizmu. Svemu je dakako potrebna ravnoteža. Iz toga proizlazi da
vanjsko opsluživanje zakona samo po sebi ne jamči životnost i djelotvornu dosljednost,
već se ono treba neprestano oživljavati nutarnjim zalaganjem u ponovnom vraćanju vlastitim korijenima i izvornoj franjevačkoj duhovnosti i karizmi Zajednice.
U pripremi za slavlje izvanrednog vrhovnog kapitula, iščitavajući zadane materijale
na nivou cijele Družbe, iznova smo se pitale: Što trebamo činiti? Duh življenja, duh
današnjeg vremena traži od nas da se usmjerimo i usredotočimo na ono doista bitno u
redovničkom življenju. Da se usmjerimo na ono što nam treba biti sve: dobro, svako
38
ŽIVOT NA DLANU
dobro, najveće dobro (PB 4). Zato, imati srce upravljeno Gospodinu treba biti prioritet
nad prioritetima svake sestre.
U našem povijesnom danas itekako je važno usredotočiti se na prioritete koji nas
određuju kao sestrinstvo u poslanju, kao sestre koje žive osnovne vrijednosti vlastite
karizme. Prioriteti pritom nisu drugorazredni odabiri, nego posljedica i potreba jednoga
korjenitog evanđeoskog života, života koji predlaže i koji je živio Sv. Franjo. Prioriteti su
ključ za čitanje identiteta naše Družbe i za osluškivanje potreba ljudi kojima smo poslane.
S pravim središtem i jasnim usmjerenjem vlastitih življenja neće nam biti teško poći u
svijet – naš samostan u kojem trebamo naviještati i svjedočiti da je samo Bog svemoguć.
Potrebno je osvijestiti da nismo pozvane sebi samima, nego drugima i da naše zajednice
nisu svrha samima sebi, nego naša mogućnost djelovanja i pomoći drugima da upoznaju
kraljevstvo Božje.
Obnavljajući naše temeljne odredbe, osjećale smo se često kao da nas iste propitkuju o vjerodostojnosti našega života i poslanja. Mogle smo u tome iščitati poziv da
se vratimo bitnom naše karizme i da ne zaboravimo pozive koje nam povijest upućuje.
Pozvane smo prihvatiti taj poziv i ući u ostvarivanje novih ciljeva bez žurbe da vidimo
ishode - jer nijedno sjeme ne vidi svoj vlastiti cvijet - ali i bez stanki koje nas iscrpljuju.
Postupak je to koji se pokazuje neizbježnim ako želimo budućnost za naš način života,
svjesne da nismo dužne dovršiti naše djelo, ali da ga moramo započeti. To je odgovornost
koju sve, bez iznimke, stvaralački i hrabro trebamo preuzeti osjećajući se kao jutarnja
straža (usp. Iz 21,11-12) i radeći kako bismo gradile budućnost punu nade, pogledom
uvijek uprtim u Gospodina koji nam uvijek iznova ponavlja: I evo, ja sam s vama u sve
dane – do svršetka svijeta (Mt 28,20).
Dakle, cilj obnove našega zakonodavstva bio je dati nov i bolji oblik ranijim stvarnostima, pazeći pritom da se sačuva ono bitno. Za razliku od uvođenja novotarija, obnova
podrazumijeva duboko jedinstvo; ona ne dodaje nešto strano i izvanjsko. Za razliku od
revolucije ili transformacije, obnova poštuje i zadržava bit onoga što je ranije postojalo. Za razliku od razvoja, ona podrazumijeva da je nešto pošlo krivo te da treba biti
ispravljeno. O tome čitamo u 2. poglavlju dokumenta Perfectae caritatis: Prilagođena
obnova redovničkoga života istodobno obuhvaća neprestano vraćanje na iste izvore
svega kršćanskog života i na izvorno nadahnuće redovničkih ustanova, s jedne strane, i
njihovu prilagodbu promijenjenim prilikama vremena, s druge strane. Redovnički život,
jer je dar Duha Svetoga pojedinim vjernicima i Crkvi, ovisi osobito o vjernosti vlastitim
korijenima, vjernosti utemeljitelju, vjernosti određenoj karizmi, vjernosti zakonodavstvu
– jer Bog blagoslivlja vjernost, a oholosti se protivi.
S ovakvom svijesti kod svake pojedine sestre slavlje kapitula i naše obnovljene Konstitucije i Odredbe mogu postati kairos za cijelu Družbu kao:
• prikladna prigoda da se vratimo bitnome našega ljudskog, kršćanskoga i franjevačkog
iskustva poziva, ponovno započinjući od naših karizmatskih vrijednosti;
• povoljan čas da osloboditeljskom ponudom Evanđelja hranimo naš podijeljeni, nejednaki i smisla gladni svijet, onako kako su to u svoje vrijeme učinili Franjo i Klara iz
Asiza (Sdp 2), naša utemeljiteljica, naše sestre koje su nam prethodile i iznjedrile bogatu
i plodnu povijest;
• odvažnu i stvaralačku odluku da danas, osobno i kao zajednica, nasljedovanjem Isusa
živimo evanđeoski život koji se nalazi u knjizi života i srži Evanđelja - koja je Pravilo, iako
se čini da nas mnogi znakovi obeshrabruju.
39
Marija među nama, listopad 2010, br. 3/143
Obogaćene time nećemo biti u opasnosti da slavimo same sebe. Želimo živjeti živi i
izazovni spomen našega utemeljenja čiju milost prihvaćamo i snagom života i poslanja
mnogih sestara koje su od 1869. do danas prihvatile i prevele u stvaralačkoj vjernosti san
Franje Asiškoga: živjeti Evanđelje u Crkvi moguće je u svakoj vremenskoj povijesti.
Gotovo stoljeće i pol kasnije i mi prihvaćamo i nastavljamo taj san da bi, u snazi Duha,
danas mogao poprimiti novo lice, potičući naše korake, ponekad umorne, i ostavljati
biljeg za budućnost našega aktivno-kontemplativnoga života u poslanju. Koristeći svoju
individualnu karizmu, obogaćujući je primjerom i iskustvom naših utemeljiteljica i povijesti, svaka pojedina može pridonijeti obnovi snažnog, istinskog kršćanskog i redovničkog
života u svima onima s kojima dolazi u doticaj. Trebat će nam mnogo iskrenosti, poniznosti, hrabrosti, otvorenosti duha, dijaloga, žrtve, ustrajnosti i molitve, a i sam nas papa
Benedikt podsjeća: Isus nas opominje da postoje dva puta: jedan uski koji vodi u život,
drugi široki koji vodi u propast (usp. Mt 7,13-14).
*********
NASTANAK VLASTITIH KONSTITUCIJA
Papa Benedikt XV. izdao je 1917. Novi crkveni zakonik prema kojemu je trebalo urediti sve konstitucije i pravila redovničkih ustanova. Tadašnja naša vrhovna predstojnica
s. Lidvina Purgaj uložila je puno napora da uredi Konstitucije Družbe prema odredbama
Novog crkvenog zakonika. Snažno je osjećala manjkavosti vlastitih Konstitucija u Družbi koja se već počela širiti i po drugim kontinentima. Proučavajući redovničko crkveno
pravo, shvatila je što treba činiti u skladu sa željom Crkve da se pravni položaj Družbe
ponovno razmotri i zamijeni konačnim. Pomoć joj je pružio slovenski isusovac, pravnik
Antun Arndt.
Nastojanja s. Lidvine oko Konstitucija išla su mimo nastojanja tadašnjeg biskupa
Mihajla Napotnika, koji je sam želio sastaviti Konstitucije za sestre. To što je vrhovna
predstojnica s. Lidvina odabrala samostalan put u nastajanju novih Konstitucija u Ordinarijatu su joj jako zamjerili. Njezina odluka bila je za njih od samoga početka pogrešna
i zato je bilo njezino dalje nastojanje naopako. Ipak, zahvaljujući njezinoj upornosti i
snažnom duhu Sveta Stolica je 1917. obavijestila sestre da se mogu ravnati prema onome
što sadrži tekst Konstitucija koji čeka odobrenje. Godine 1922, odlukom Decretum laudis od 9. svibnja, Sveta je Stolica priznala Družbu redovničkom ustanovom papinskoga
prava i odobrila njezine prve Konstitucije na sedam godina. Te godine Kongregacija je
podijeljena na provincije.
Godine 1931. Konstitucije su definitivno odobrene i potvrđene, a 1933. tiskane su i
u Mostaru na hrvatskome jeziku. Na vrhovnom kapitulu 1935. naziv Družba školskih
sestara franjevki proširen je dodatkom Krista Kralja (što je Sv. kongregacija dekretom
potvrdila 4. ožujka 1947). Zbog ratnih prilika 1941. sestre su bile prisiljene premjestiti
vrhovno sjedište iz Maribora u Rim, a od 2004. vrhovno je sjedište u Grottaferrati. Godine 1966. Sv. kongregacija za redovnike proglasila je Kongregaciju međunarodnom s
vrhovnom kućom u Rimu, a službeni jezik postaje talijanski.
Slijedeći smjernice Drugoga vatikanskog sabora, Konstitucije su 1969. prilagođene novim zahtjevima vremena. Na sljedeća dva vrhovna kapitula 1975. i 1981.
unesene su još neke izmjene i dopune. Konačni tekst odobrila je SKR 1983. Od
toga pregleda prošlo je tridesetak godina. U međuvremenu dogodile su se mnoge
40
ŽIVOT NA DLANU
promjene u svijetu, u zemljama u kojima živi i djeluje većina naših sestara. Svaki je
kapitul mijenjao pojedine točke, i usklađivao ih sa zahtjevima života u novim okolnostima; tako da su se množili listovi i listići u Konstitucijama te je postalo gotovo
nemoguće sve slijediti. U posljednjih dvadeset godina i Crkva je objavila nekoliko
dokumenata bitnih za redovnički život, čiji se odjek trebao naći u konstitucijama
redovničkih zajednica: Bratski život u zajednici, Posvećeni život, Ponovno krenuti
od Krista, Sacramentum caritatis... Na koncu, starenje i nedostatak novih zvanja
dovode u pitanje našu prisutnost i apostolske djelatnosti, a sve to utječe i na propise
Konstitucija i Odredaba.
Izvanredni vrhovni kapitul održan 2008, na temelju prijedloga svih sestara, uzimajući
u obzir nove smjernice Crkve u dokumentima o posvećenom životu, napravio je cjelovitu
reviziju Konstitucija i Odredaba. Obnova Konstitucija učinjena je da bolje uskladimo
sadašnji život s našom karizmom, s potrebama svijeta, polazeći od Evanđelja koje je
izvorno nadahnuće svih ustanova i temelj za iščitavanje naše karizme i zdrave predaje
Družbe. Trebamo vjerno čuvati vlastitu baštinu i njezine zdrave predaje. Susret kućnih
predstojnica s provincijskom predstojnicom s. Ivankom bio je odlična prilika za pregled
života i odnosa prema Konstitucijama.
ŠTO JE NOVOGA?
U obnovljene Konstitucije dodano je novih 14 članaka. Analizirajući sadržaj novoga
teksta, izmjene se najviše očituju umetanjem navoda iz novijih crkvenih dokumenata, ali
smisao prvotnoga teksta ostaje skoro nepromijenjen. Za ilustraciju navodim nekoliko
primjera:
• Dokument Posvećeni život navodi se 12 puta u prva četiri poglavlja.
• Znatniji dio zahvata u dosadašnje Konstitucije odnosi se i na prikladnije pravne
formulacije za dotične izričaje.
• Zakonik Crkvenog prava u novom tekstu Konstitucija navodi se 10 puta, a u
Odredbama 7 puta.
• U čl. 187. obnovljenih Konstitucija koji govori o zakonito osnovanoj redovničkoj
zajednici navodi se kanon 608, u kojem stoji da takva zajednica ima pravo na vlastitu
kapelu...
• U poglavlju Molitveni život tekst članka 25. u potpunosti je nov. Radi se o tekstu
koji je preuzet iz apostolske pobudnice o euharistiji Sacramentum Caritatis pape Benedikta XVI, a glasi: Euharistija, srce života svake zajednice, oblikuje iznutra obnovljeni
prinos vlastitog življenja. Oko euharistije zajednica se sabire svaki dan, crpeći iz nje
snagu da ljubi i oprašta.
• Naslov VIII. poglavlja Izlasci, otpuštanja, boravak izvan redovničke zajednice
preformuliran je u: Odsutnost iz redovničke kuće i odvajanje od ustanove.
• Zadnja dva članka u Konstitucijama pozivaju na Obvezu obdržavanja važećeg zakonodavstva, uz poticaj da Božja ljubav, koja je svaku vodila prihvaćanju posvećenog
života, podržava vjernom u poštivanju Zakona (Konst. čl. 214).
• Na kraju su navedeni i dokumenti Crkve i Družbe na koje smo upućene u pojedinim
člancima Konstitucija.
• Novi je i obrazac zavjetovanja, koji je zajednički za sve franjevačke zajednice.
Uz obnovljene Konstitucije i Odredbe, svaka provincija ima i svoje statute prilagođene
njihovim mjesnim, kulturnim i društvenim prilikama, a koji sadrže posebne propise za
41
Marija među nama, listopad 2010, br. 3/143
dotičnu provinciju te nadopunjuju i primjenjuju Konstitucije i Odredbe. Naši Statuti su
preuređeni na Provincijskom kapitulu 2007. i iste ih je godine uz pristanak Vrhovnoga
vijeća potvrdila vrhovna predstojnica.
Istina je da trebamo vjerno čuvati vlastitu baštinu i njezine zdrave predaje. U tom smislu potrebno je poticati i buditi onu domišljatost i poduzetnost koju su imali Sv. Franjo, s.
Antonija Lampel, majka Margareta Puhar, s. Lidivna Purgaj, s. Verena Dijaković i tolike,
nama krajem i krvlju bliske, svete sestre koje su nam prethodile, a koje su znale iščitavati
znakove vremena uvijek spremne odgovoriti potrebama Crkve i svijeta.
Susret kućnih predstojnica ili bilo koji drugi susret te obnovljeno pozivanje na Pravilo
ne treba doživjeti kao teret i obavezu, nego kao povoljnu prigodu i poticaj za pregled života i našeg odnosa prema Konstitucijama koje su naš način života po Evanđelju. Meditacija
viđenja Svetoga Franje, koju donose Franjevački izvori može nam pomoći da bolje shvatimo
važnost i veličinu našega zakonodavstva kojemu je bio posvećen rad zadnjega Vrhovnog kapitula:
Franjo je u snu skupljao sitne mrvice kruha rasute po zemlji u želji da nahrani mnoštvo
gladne braće. Budući da su mrvice bile sitne poput zrna prašine, u snu su mu bježale s
dlanova. Mučeći se tako začuje glas iz visine: Franjo, od ovih mrvica napravi samo jednu
hostiju i daj jesti onima koji žele. Franjo posluša i oni koji su se pričešćivali nerado ili
su prezirali primljeni dar, u isti su mah obolijevali od gube. Žalostan što ne razumije
značenje misterioznog viđenja, začuo je ponovo glas s neba: Franjo, mrvice iz prošle noći
su riječi Evanđelja, hostija je Pravilo, a guba je neposlušnost. Uostalom, jasno je kako ne
može biti mlakost i lijenost tamo gdje ljubav potiče činiti uvijek više (FF 799).
Konstitucije i Odredbe nama su program i poticaj za duhovni život koji bi trebao biti
sve plodniji dobrim djelima. Proučavajmo i obdržavajmo ih s ljubavlju, tako ćemo sigurno kročiti putem savršenstva. Stavimo ih na stolove, ne u ladice, jer one sadrže sredstva
koja su nam potrebna i pružaju pripomoć u življenju vjernosti (usp. kan. 593). Kao što
smo pozvane čitati, slušati i živjeti riječi Biblije, na isti način to trebamo činiti i s našim
Konstitucijama.
Vrhovna predstojnica i njezino Vijeće, svjesne svoga služenja da riječima i životom
svim sestrama svjedoče suvremenost i snagu Evanđelja sadržanog u našem načinu života
(Forma vitae), povjeravaju svakoj sestri obnovu hoda – Konstitucije i Odredbe – koji neka
učini da u različitim mjestima našega života i poslanja koračamo zajedno na idealan način
kako bismo poduzeli hod potrebnog razlučivanja za obnovu svoga života i poslanja na
bitnim sastavnicama našega načina života.
S Franjom ponovimo pitanje: Gospodine, što hoćeš da učinim? Usudimo se živjeti
Evanđelje i poput Franje iz Asiza recimo: Ovo je ono što hoću, ovo je ono što tražim,
ovo želim cijelim srcem izvršiti! Zato je sveti otac silno radostan odmah požurio izvršiti
ono što je spasonosno čuo. Nije dopustio da prođe neko vrijeme pa da istom onda počne
vjerno provoditi ono što je čuo (1Čel 22). Gospodinu uzvratimo sve riječima i životom:
Sam mi je Svevišnji objavio da moram živjeti po načinu svetog Evanđelja. I to u malo
riječi i jednostavno dadoh napisati i gospodin Papa mi potvrdi (OR 14-15).
s. Ljubica Stjepanović
42
ŽIVOT NA DLANU
REDOVNIČKI DANI U BIH i HRVATSKOJ
Redovnički život: Povijest nade i nada za povijest
ŠIROKI BRIJEG (IKA) - U organizaciji Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica BiH (KVRPP BiH) održan je 11. rujna u franjevačkom samostanu Uznesenja
BDM na Širokom Brijegu XIII. redovnički dan u Bosni i Hercegovini. Na Redovničkom
danu s temom Redovnički život: Povijest nade i nada za povijest okupilo se tristotinjak
redovnika i redovnica. Cilj okupljanja redovnika i redovnica BiH bio je upoznavanje i približavanje, dijeljenje iskustava, kao i zajedničko promišljanje aktualnog stanja redovništva
i života Crkve u BiH. Pozdravljajući okupljene, predsjednica KVRPP BiH i provincijska
predstojnica Bosansko-hrvatske provincije Školskih sestara franjevki mr. s. Ivanka Mihaljević zahvalila je domaćinima na gostoprimstvu. Posebno je pozdravila novoimenovanoga pomoćnog banjolučkog biskupa dr. fra Marka Semrena te mu čestitala na povjerenju
koje mu je imenovanjem iskazao papa Benedikt XVI. Tijekom povijesti redovnice i redovnici bili su znak nade. Oni su uvijek otvarali prostore nade, unosili svjetla u često
zamršene putove povijesti i pružali nadu. Vjerujem da svatko od nas osjeća koliko je to i
danas potrebno. To je doista naše trajno poslanje. Pozvani smo biti znak nade, donositi
Onoga koji je naviješten kao izvor nade. Ime njegovo nada je narodima (Mt 12,21), rekla
je s. Ivanka M.
Zahvaljujući na čestitkama, biskup Semren je istaknuo kako tema ovogodišnjeg Dana
proizlazi iz žive ljubavi za Kristom živim. Živi odnos s Kristom živim je na početku
svega i ostaje nezamjenjiva hrana redovničkog života i trebao bi hraniti naš odnos sa
subraćom i susestrama. Riječ dobrodošlice uime Hercegovačke franjevačke provincije
Uznesenja BDM, domaćina ovogodišnjega Redovničkog dana, uputio je vikar provincije
dr. fra Miljenko Šteko. Podsjetio je kako je samostan u Širokom Brijegu prvi izgrađeni
samostan u Hercegovini, nakon što su još u 16. stoljeću porušeni svi dotadašnji. Istaknuo
je i kako je Široki Brijeg mjesto stradanja hercegovačkih fratara.
Prvo predavanje Nada i redovnički život - Ikona Apokalipse održao je član Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, profesor biblijske teologije na Katoličkom
bogoslovnom fakultetu u Splitu fra Domagoj Runje. Predavač je u Apokalipsi pronašao
ikone redovničkog života, te na temelju knjige Otkrivenja progovorio o redovničkim
zavjetima poslušnosti, siromaštva i čistoće. Iako se u ovoj knjizi ne spominje riječ nada,
ipak je sama nada u njoj prisutna toliko da bismo je čak mogli nazvati knjigom nade. Pojasnio je i poveznicu između Apokalipse i redovništva. Polazeći od simbolike broja sedam
koji označava savršenost i puninu, naziremo u općoj strukturi pisama sedmerim crkvama takoreći pravnu strukturu redovništva u ustrojstvu opće Crkve. S geografske točke
gledišta redovnički se poziv ostvaruje u pojedinoj mjesnoj Crkvi, ali njegova struktura
nadilazi geografske granice te na svoj način biva živim znakom univerzalnosti ili katoliciteta Crkve. Isto tako, polazeći od hijerarhijskog ustroja Crkve, i tu su granice otvorene jer
redovništvo prožima čitavu njezinu hijerarhijsku strukturu. Sve nam to daje za pravo da
knjigu Otkrivenja čitamo i u redovničkom ključu, rekao je fra Domagoj.
Središnji događaj dana bilo je misno slavlje koje je predvodio biskup mostarsko-duvanjski i apostolski administrator trebinjsko-mrkanski Ratko Perić. U koncelebraciji su bili
biskup fra Marko Semren, provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Lovro
Gavran, fra Miljenko Šteko, gvardijan širokobriješkog samostana fra Sretan Ćurčić te još
43
Marija među nama, listopad 2010, br. 3/143
tridesetak svećenika. U prigodnoj homiliji biskup Perić naglasio je vrijednost redovništva
u Crkvi usporedivši ga s čestom biblijskom slikom stabla, plodova i lišća. Podsjetio je
kako ima dobrih i loših plodova, ima stabala koji simboliziraju plodnost i život, kao i onih
koji su simbol nerodnosti, jalovosti, tvrdoće. Isto tako ima stabala s lijepim lišćem, ali bez
plodova. Biskup Perić je pozvao redovnike i redovnice da budu stabla, kako zajednice,
družbe, provincije, redovi, tako i male kućne zajednice od nekoliko braće i sestara, koja
donose dobar rod, rod poniznosti, svjedočenja, ljubavi i poslušnosti.
Predavanje Redovnički život – znak i svjedočanstvo nade u popodnevnom dijelu
Dana održala je vanjska suradnica na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu,
članica Družbe franjevki od Bezgrješne s. Valerija Kovač. Predavačica je naglasila kako
je čovjek biće nade kako u svakodnevnim tako i u teškim i izvanrednim situacijama,
međutim razilaze se mišljenja o tome koji je cilj, uzrok i nositelj te nade. Dok jedni polažu
svoju nadu isključivo u svoje sposobnosti, u ljude, svjetske koncepte i projekte, svode je
na ovozemaljska očekivanja i želje, kršćani svoju nadu grade na teološkom temelju. Zato
se kršćanska nada ne može potpuno izjednačiti s čisto ljudskim optimizmom, ali se može
na njemu graditi. Stoga redovnici i redovnice po svome novom i naročitom posvećenju
imaju još snažniju obvezu biti nositeljima nade kako u Crkvi tako i u svijetu. Na to ih
obvezuje još osobnije iskustvo Božjega poziva i radikalno nasljedovanje Isusa Krista,
donositelja i ostvaritelja nade, rekla je s. Valerija. Redovnički dan završio je molitvom
Večernje u širokobriješkoj crkvi.
26. redovnički tjedan u Zagrebu
U Franjevačkom samostanu u Dubravi u Zagrebu održan je 17. i 18. rujna prvi dio
ovogodišnjeg 26. redovničkog tjedna s temom Duhovna kretanja u Crkvi danas i posvećeni život. Ovogodišnji Tjedan s istovjetnim programom organiziran je u dva dijela:
u Zagrebu i u Splitu, kako bi se omogućilo sudjelovanje što većeg broja redovnika i
redovnica.
Otvarajući rad Tjedna, predsjednik Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara
fra Ivan Paponja, TOR, istaknuo je da je danas potrebno primijetiti i ohrabriti autentično
kršćansko iskustvo koje ima snagu svjedočenja bilo da se radi o župnoj ili redovničkoj
zajednici bilo duhovnom pokretu. Redovničke zajednice su u okolnostima diktature
relativizma i velikih duhovnih očekivanja današnjih ljudi pred stvarnim izazovom vjerodostojnoga življenja svoga identiteta. Naslućuje se već danas da o toj vjerodostojnosti
ovisi život i budućnost redovničke zajednice, rekao je o. Paponja.
Upućujući prigodnu riječ okupljenima, zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić
istaknuo je kako je redovništvo znak duhovnih kretanja u Crkvi. Također je podsjetio kako se, zahvaljujući duhovnim kretanjima u Crkvi, danas širi krug onih koji se opredjeljuju
za posvećeni život, jer i među pokretima ima onih koji izabiru taj način života.
Predsjednik Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za ustanove posvećenoga života
i udruge apostolskoga života, gospićko-senjski biskup Mile Bogović podsjetio je da je
redovništvo kroz povijest u teškim vremenima znalo čuvati čistoću evanđeoskog nauka.
To je moguće ako se ima i sačuva odmak, neovisnost od svijeta. Mi jesmo u svijetu, ali
se može dogoditi da se svijet prelije u naše redove, naš način razmišljanja i da prevlada.
Stoga je redovništvo svojevrsna brana, ali i inicijativa koja je išla prema svijetu da on
postane više Kristov, više Božji, rekao je biskup Bogović.
44
ŽIVOT NA DLANU
Tijekom dvodnevnog programa XXVI. redovničkog tjedna održana su četiri predavanja: Svjedočiti i naviještati istinske vrijednosti u svijetu diktature relativizma:
psihološko-duhovni pristup (o. Mijo Nikić, DI), Redovnici između sekularizacije i crkvenih pokreta (fra Ante Vučković, OFM), Sadržaj, proces i kriteriji duhovnog izrastanja
(o. Jakov Mamić, OCD) i (Ne)sposobnost posvećenog života za proročko poslanje u Crkvi
danas (s. Nela Veronika Gašpar, FDC).
Fra Marko Semren zaređen za banjolučkoga pomoćnog biskupa
BANJA LUKA (IKA) - Za pomoćnog biskupa Banjolučke
biskupije zaređen je dr. fra Marko Semren 18. rujna u katedrali
Sv. Bonaventure u Banjoj Luci.
Svečanu euharistiju predslavio je banjolučki biskup Franjo
Komarica, koji je bio i glavni zareditelj, zajedno sa suzarediteljima: sarajevskim nadbiskupom kardinalom Vinkom Puljićem i
apostolskim nuncijem u BiH nadbiskupom Alesandrom DErricom te uz sudjelovanje još 12 biskupa iz BiH, Hrvatske, Slovenije
i Srbije, među kojima je bio i predsjednik Hrvatske biskupske
konferencije nadbiskup Marin Srakić. Koncelebriralo je oko 150
svećenika, među kojima velik broj franjevaca predvođenih fra Lovrom Gavranom, provincijalom Franjevačke provincije Bosne Srebrene kojoj novoimenovani biskup pripada. Uz
mnoštvo vjernika, ređenju su nazočili i predstavnici Srpske pravoslavne crkve i Islamske
zajednice te uglednici iz političkoga i kulturnoga života grada i regije. Bulu o imenovanju
i apostolski nalog pročitao je kancelar Banjolučke biskupije preč. mr. Pero Ivan Grgić.
U propovijedi je biskup Komarica istaknuo da kršćani povijest Kristove Crkve po cijelom svijetu i u pojedinoj biskupiji promatraju i tumače u svjetlu vječnosti, a ne u svjetlu
raznovrsnih povijesnih događanja. Kazao je da je u dramatičnoj povijesti Banjolučke
biskupije bilo te da i danas ima uvijek Kristovih vjerodostojnih suradnika - svećenika,
redovnika i laika - te istaknuo da je ređenje mons. Semrena jedinstven događaj u povijesti
Banjolučke biskupije. Crkva poziva i šalje mons. Semrena da zajedno sa svojom subraćom
u biskupskoj službi, urešen puninom sakramenta sv. reda, od danas dijeli brigu i obvezu
sijanja Kristova evanđelja, posvećivanja vjernika i uspješnog liječenja još uvijek mnogih
nezaraslih ratnih rana na tijelu Crkve u Banjolučkoj biskupiji i Vrhbosanskoj metropoliji,
istaknuo je biskup Komarica u propovijedi.
Nakon propovijedi uslijedio je čin biskupskog ređenja. Na kraju euharistijskog slavlja
biskup Marko je, u pratnji svojih suzareditelja kardinala Puljića i nuncija D’Errica, prošao
kroz katedralu podjeljujući svoj biskupski blagoslov. U svome zahvalnom govoru novozaređeni biskup Marko Semren je istaknuo da se služenje u Crkvi očituje u strpljivom i
upornom izvršenju apostolskog poslanja. Potrebe Crkve te zahtjevi papa i biskupa da
se Manja braća izravnije uključe u dušobrižništvo doveli su do toga da je 50 franjevaca
Bosanske vikarije (kasnije Provincije Bosne Srebrene) vršilo biskupsku službu u Katoličkoj crkvi od 1340. do 2010, od kojih sam ja 50. U svom biskupskom služenju želim
biti lijepo, dobro, istinito, pravedno i sveto lice Crkve. U mojoj biskupskoj službi Crkvi
i čovjeku oslonac mi je dobrota Božja, zagovor Blažene Djevice Marije, Sv. Franje, Sv.
Bonaventure te molitve svih vjernika, kazao je biskup Semren.
45
Marija među nama, listopad 2010, br. 3/143
Bilo je to prvo biskupsko ređenje na teritoriju Banjolučke biskupije koja je utemeljena
5. srpnja 1881. bulom pape Leona XIII. Nakon misnog slavlja nastavljeno je bratsko
druženje za zajedničkim stolom pored katedrale.
Biskup Marko Semren rođen je 9. travnja 1954. u Biloj kraj Livna u Banjolučkoj biskupiji. Nakon položenih svečanih zavjeta 13. travnja 1980. zaređen je za svećenika 29. lipnja
1981. Studirao je na Papinskom sveučilištu Antonianumu u Rimu. Magistrirao je 1985.
te doktorirao godinu kasnije na temu franjevačke duhovnosti i njezine prisutnosti među
Hrvatima u Bosni i Hercegovini. U svom svećeničkom vijeku obnašao je razne dužnosti:
kapelan u Docu, profesor na Franjevačkoj teologiji, prvi i drugi meštar te duhovnik bogoslova i gvardijan Franjevačkog samostana Gorica/Livno. Bio je i provincijski definitor
i generalni vizitator. Papa Benedikt XVI. imenovao ga je 15. srpnja 2010. pomoćnim
biskupom banjolučkim dodjeljujući mu naslovnu Biskupiju Abaradira u današnjem Tunisu. Odluku Svetog Oca objavio je apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini nadbiskup
Alessandro D’Errico na kraju svečanog misnog slavlja u Banjolučkoj katedrali 15. srpnja
na svetkovinu Sv. Bonaventure, zaštitnika Banjolučke biskupije i katedrale.
Zajednica Venio u Münchenu
Ljeto i godišnji odmori uvijek su prilika da se odmaknemo od uhodane svakodnevice.
Što god radile, gdje god bile, vjerujem da Gospodin upravlja naše putove i šalje nas
onamo i onima koji su nam za naš rast potrebni i kojima mi možemo donijeti radost.
Na početku nove, radne, školske i akademske godine puno je toga što nas zaokuplja, ali
iskustva stečena u zadnjim mjesecima dijelom oblikuju našu sadašnjost i pomažu pred
novim izazovima.
U srpnju i kolovozu ove godine pohađala sam tečaj njemačkoga jezika u Münchenu.
Stanovala sam kod sestara benediktinki u Zajednici Venio. Naziv zajednice sestre su davne 1926. preuzele iz Psalma 40: Ecce venio – Tada rekoh: „Evo dolazim! U svitku knjige
piše za mene: milje mi je, Bože moj, vršiti volju tvoju“ (Ps 40,8-9). U Poslanici Hebrejima
ovaj se citat odnosi na Krista jer On je onaj koji je odgovorio na Očev poziv (usp. Heb
10,7). Stoga sestre ove zajednice, živeći po Pravilu Sv. Benedikta, žele svjedočiti da su
pozvane kao nasljedovateljice Kristove ići k ljudima i među ljude. Utemeljiteljica je M.
Agnes Johannes (1900-1993), koja je benediktinsku duhovnost htjela živjeti u zajednici
kao benediktinka u civilnoj odjeći, a u isto vrijeme obavljati svjetovna zanimanja. Zbog
ovakve neobičnosti počeci su bili veoma teški.
U Veniju je trenutno 26 sestara, od kojih pet živi u novoosnovanoj zajednici u Pragu.
Kao i njihova utemeljiteljica, sestre obavljaju brojna zanimanja za koja su osposobljene.
Rade kao medicinske sestre, liječnice, psihoterapeutkinje, učiteljice, pastoralne radnice,
docentice na fakultetu… Zajednički slave misu i molitvene časove: Jutarnju, Srednji čas
i Večernju. Molitva je uvijek pjevana, na njemačkom, latinskom, a ponekad i na češkom
jeziku. Dio zajedničkoga života svakako su i objedi koji su najčešće u šutnji.
Svi su pozvani pridružiti se zajednici u molitvi, tako da postoji velik broj osoba koje
svakodnevno posjećuju kapelu. Nakon molitve mogu se pridružiti i sestrama za objedom.
Laici, osim na molitvu, mogu doći i na duhovni razgovor. Sestre često organiziraju zajedničke susrete na kojima se razgovara o Pravilu Sv. Benedika i benediktinskoj duhovnosti,
ali upriličuju i brojne kulturne priredbe, glazbene ili književne. Svaka dva ili tri mjeseca
idu na liturgijski put s onima koji se žele pridružiti. To je subotnje pješačenje uz ulomak
koji je predviđen za Dan Gospodnji koji slijedi. Sudjelovala sam na jednom liturgijskom
46
ŽIVOT NA DLANU
putu koji je bio dio susreta s mladima iz zemalja istočne Europe održanog početkom
kolovoza. Hodali smo 10 kilometara u šutnji s nekoliko pauza u kojima smo razmjenjivali
iskustva o pročitanom ulomku…
Puno je toga što sam tamo doživjela i što me neizmjerno obogatilo. Sestre su me
uključile u svoju zajednicu i koristile su svaku priliku da sa mnom razgovaraju (kako bih
mogla vježbati njemački) ispitujući me pritom o stanju u našim krajevima nakon rata,
ali i o prilikama naše Provincije. S ovih nekoliko redaka i informacija o Zajednici želim
zahvaliti sestrama benediktinkama za gostoljubivost i razumijevanje koje sam kod njih
doživjela. Hvala i našim sestrama na pruženoj prilici i darovanom povjerenju.
s. Kristina Marijanović
Hodočašće povjerenja u Sarajevu
Svake godine Zajednica Taizé priprema susrete mladih u jednom od europskih gradova pod nazivom Hodočašće povjerenja na zemlji. Hodočašća je pokrenuo brat Roger
koncem sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Mladi koji se okupljaju na ovim susretima
pozvani su da budu svjedoci mira, povjerenja i pomirenja u sredinama gdje žive, u svojim
župama i gradovima.
Ovakvi susreti imaju snažno ekumensko obilježje. Tako se i sarajevski susret - počevši
već od prosinca 2009. kada su nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić i mitropolit
dabrobosanski Nikolaj uputili zajedničko pismo Ekumenskoj zajednici Taizéa pozivajući
da jedna postaja Hodočašća povjerenja bude u Sarajevu - odvijao u tome duhu.
Mladi iz raznih krajeva Europe okupili su se u Sarajevu od 3. do 5. rujna kako bi
zajedno molili, upoznavali povijest, kulturu i način života ljudi ovoga kraja. Njihovi su domaćini zapravo bile obitelji sarajevskih župa te neke redovniče zajednice. Naša bjelavska
zajednica ugostila je dvije Isusove male sestre te jednu djevojku iz Zagreba.
Susret je započet zajedničkom molitvom u dvorani sportskoga centra Skenderija. Za
tu je prigodu ova velika sportska dvorana dobila drugi izgled jer je bila ukrašena u taizeovskom duhu: svijećama, ikonama i - najljepšim ukrasom - mladim ljudima koji su
sjedeći na podu pjevali i molili. Uz pjesmu i molitvu mogla se osjetiti i želja za šutnjom.
Na samom početku pročitan je na više jezika odlomak iz Lukina evanđelja koji opisuje
susret Isusa i carinika Zakeja (Lk 19,1-10). U prigodnom nagovoru brat Richard istaknuo
je kako je Zakej imao sve, ali je unatoč tome bio nezadovoljan svojim životom. Tek radost
koja dolazi od susreta s Kristom imala je i ima snagu mijenjati život. Ovaj odlomak, kako
je rekao brat Richard, potvrđuje da su pozitivne promjene u ljudskom životu moguće.
Susret s Isusom promijenio je Zakejev život te je on postao drugi čovjek. Susreti čovjeka
mijenjaju. Jesmo li mi spremni na promjenu, na susret?, upitao je brat Richard i izrazio
želju da svi okupljeni u Sarajevu putem molitve, gostoprimstva i susreta s drugima i
Kristom pronađu radost koja će im promijeniti život.
Uslijedio je rad u skupinama gdje su mladi razgovarali dijeleći iskustva i iznoseći ono
što su osjetili nakon pročitanoga novozavjetnog teksta. Iznosili su prijedloge i pokušavali
naći odgovore na pitanje: Kako u životu aktualizirati pročitani evanđeoski tekst?
Nakon razgovora u skupinama mladi su otišli u središte grada kako bi razgledali njegove
znamenitosti. Središnja točka dana bila je zajednička večernja molitva. Uz pjesmu i šutnju
47
Marija među nama, listopad 2010, br. 3/143
ponuđen je tekst za razmatranje iz Markova evanđelja koji govori o tome tko je najveći
u kraljevstvu Božjem (Mk 9,33-37). Razmatranje brata Aloisa bilo je usredotočeno na
služenje i praštanje pa je pozvao mlade da se odgajaju za praštanje, naglašavajući kako je
u životu jako važno oprostiti sebi i drugome. Još je istaknuo da, kao siromasi Evanđelja,
kršćani ne smiju tvrditi da su bolji od drugih. Ono po čemu se razlikuju jest jednostavno
izbor da pripadaju Kristu. Znati da nam je oprošteno možda je jedna od najdubljih radosti; to je izvor unutarnjeg mira koji nam Krist želi prenijeti. Nakon razmatranja slijedio je
poziv mladima da, prema vlastitoj želji, dođu moliti kod križa povjeravajući Kristu vlastite
terete i patnju svijeta.
Drugi dan započeo je okupljanjem mladih i jutarnjom molitvom po sarajevskim župama i parohijama u kojima su bili smješteni. Nakon te molitve mladi su se rasporedili u
manje skupine te iznosili svoja promišljanja o nekim temama:
Bog nam govori i kroz naše želje. Na nama je razaznati Njegov glas među tolikim
unutarnjim glasovima.
Obilazak znamenitih građevina četiriju vjerskih zajednica te kulturnih i obrazovnih
institucija uslijedio je nakon ručka, pri čemu su se mladi susreli s predstavnicima vjerskih
zajednica i udruženja. Te večeri prisustvovali su liturgiji u staroj pravoslavnoj crkvi, a
onda je slijedila zajednička molitva na kojoj su sudjelovali apostolski nuncij u BiH mons.
Alessandro D’Errico, vrhbosanki nadbiskup Vinko kardinal Puljić, mitropolit dabrobosanski Nikolaj te braća Alois i Richard.
Kardinal je istaknuo da je molitva disanje naše duše. Poštujući različitosti, nastavio je
kardinal, molimo se zajedno Isusu Kristu, u Njega stavimo svoj život i svoja traženja.
Molimo ovih dana kako bismo imali snage ne umoriti se upoznavati druge koji su drugačiji od nas jer se samo tako može biti istinskim graditeljem međusobnog poštovanja
i povjerenja. Mitropolit Nikolaj je pozvao na odgovornost koju kršćani imaju za svijet:
Na nama kršćanima je velika odgovornost jer imamo zapovijed Spasiteljevu da ljubimo
svoje bližnje kao sebe same, što znači da moramo propovijedati ljubav među ljudima,
koja je sveobuhvatna i u sebi sadrži i riječ mira, razumijevanja. Na koncu je svoju riječ
uputio i brat Alois: Ovih dana, na ovoj postaji našega Hodočašća povjerenja diljem Europe i drugih kontinenata, pokušavamo otkriti znakove nade. Ovdje u Sarajevu osjećamo
veliku velikodušnost srca. Stoljećima vi ste učili kako živjeti zajedno među ljudima koji
pripadaju različitim religijama i etničkim skupinama.
Treći dan susreta započeo je euharistijskim slavljem po župama u kojima su mladi
bili smješteni. Nakon ručka u obiteljima u kojima su mladi odsjeli slijedilo je okupljanje
u crkvi Sv. Josipa na Marijin Dvoru kako bi sudjelovali na završnoj molitvu susreta. Na
toj je molitvi sudjelovao i pomoćni vrhbosanski biskup mons. dr. Pero Sudar. On je tom
prigodom rekao: Puno nam toga nedostaje, a ponajviše svjedočanstva da možemo biti
zajedno kao različiti, da nas ono što dolazi od Boga uvijek više ujedinjuje i povezuje nego
sve ono što dolazi od čovjeka. Zaključujući ovaj susret brat Alois je zaželio da Isusove
riječi mir vama mladi kažu jedni drugima i da time osjete međusobnu povezanost i
zajedništvo.
Ovaj susret na kojem je sudjelovalo i nekoliko naših sestara odaslao je poruku da i
danas postoji nada u život i budućnost koju treba izgrađivati, izmoliti i u nju vjerovati.
s. Kata Karadža
48
ŽIVOT NA DLANU
HODOČAŠĆE U ASIZ
Počnimo, sestre, ispočetka
Od 5. do 9. listopada u Asiz su hodočastile sve sestre koje od 2010. do 2015.
obilježavaju 50. obljetnicu zavjeta te sestre
koje su položile doživotne. Njima se pridružilo još nekoliko sestara. Za organizaciju i
smještaj pobrinule su se s. Ljubica Stjepanović i s. Anđelka Jukić, a vodič hodočašća
bio je fra Marinko Pejić, član Provincije
Bosne Srebrene i odgajatelj bogoslova.
S hodočašća smo se vratile pune dojAsiz, 8. listopada 2010.
mova. Na pitanja sestara kako nam je bilo,
odgovaramo riječima punim divljenja. Ali
ako se takav odgovor ne može naslutiti i iz naše svakodnevnice i međusobnih odnosa, onda je ovo putovanje bio samo jedan dobro organiziran turistički izlet u grad Asiz. Pitam se
i sama što učiniti da nas na tih pet dana ne podsjećaju samo brojne fotografije snimljene
na svakom koraku ili pak poneki suvenir kupljen u tim za Franju važnim mjestima.
Možda trebamo i mi čuti riječi koje Franjo upućuje braći pred kraj života: Počnimo,
braćo, ispočetka, jer dosada nismo ništa učinili. Na kakve nas to početke Franjo poziva?
Ukoliko se prisjetimo jednostavnosti crkvice Sv. Damjana, postat će nam jasno da nas
zasigurno poziva na jednostavnost življenja koju često zanemarujemo. Stoga počnimo
poput Franje u poniznosti i jednostavnosti srca moliti da Gospodin rasvijetli i tmine
našega srca kako bi nam onda i vjera bila prava, nada čvrsta, a ljubav savršena. I uvijek
mu se iznova obraćajmo i molimo da nam podari svjetla da bismo potom mogle u radosti
izabirati putove Gospodnje. U crkvici Sv. Damjana Krist se obraća Franji i govori mu što
mu je činiti. Možemo pomisliti da je to sasvim dovoljno za daljnji rast, ali za siromaška iz
Asiza tek tada počinje duhovni put. On se odvaja od ljudi da bi se približio Bogu.
Carceri, samotište udaljeno dva sata hoda od Asiza, mjesto je na koje se Franjo rado
povlačio. Mi danas možda nemamo vremena za boravak u prirodi, ali to nam ne smije biti
opravdanje jer nam kao špilje mogu poslužiti kapele i naše sobe. Da je takvo što uistinu
i ostvarivo u današnjem ubrzanom vremenu, svjedoče nam i mladići liječeni od raznih
ovisnosti okupljeni u zajednici La Foresta pod duhovnim vodstvom fratara. Divile smo se
njihovu zajedništvu i prekrasno uređenom vrtu. Neke su sestre rekle da bi ondje voljele
i ostati. Ali takvo što možemo ostvariti i u našim zajednicama ukoliko to zaista želimo.
Pitanje je samo jesmo li i koliko smo spremne ostvarivati istinsku, djelotvornu ljubav
prožetu zajedništvom u našim sredinama.
Počnimo ili nastavimo biti jedna drugoj blagoslov, a na tom putu neka nam primjer
bude i Sveta Klara, čiji smo grob posjetile. Ona savjetuje Franju kad se nalazi u dvojbi.
Da nije bilo njene podrške, možda Franjo ne bi izabrao apostolski život protkan kontemplacijom, kakav i mi danas živimo. Po uzoru na ovo prijateljstvo pokušajmo i mi
biti podrška našim sestrama kada se nalaze na raskrižjima svojih putova, u sumnjama,
bolestima, strahovima…
49
Marija među nama, listopad 2010, br. 3/143
I ne sluteći, u Grecciu Franjo čini nešto novo. Tradicija prikazivanja živih jaslica kojima
želi dublje spoznati Božje utjelovljenje proširila se cijelim svijetom. On to ne čini radi
neke senzacije, nego radi vlastite uživljenosti u Boga koji dolazi. Stoga se ta lijepa gesta i
održala do naših vremena. Što možemo ovdje naučiti od Franje? Ohrabriti se i pokušati
uvijek iznova činiti nešto novo da bismo ljudima oko nas približili Boga koji im je neshvatljiv i nepoznat. Možda ćemo na tom putu doživjeti neprihvaćanje i nerazumijevanje,
ali neka nas to ne obeshrabri. Svaka od nas treba doživjeti iskustvo Greccia, ali i Fonte
Colomba – gdje Franjo osjeća bol tijela zbog bolesti očiju i bol duše zbog neprihvaćanja
Pravila koje je napisao za svoju braću.
Mjesta koja su Franji bila najdraža i kojima se uvijek rado vraćao su: Porcijunkula
- crkvica koju popravlja i daruje svega sebe u službu Bogu, te La Verna - mjesto gdje
se Bog dariva čovjeku. Na ovome mjestu međusobnoga darivanja ja ostajem u šutnji te
završavam svoj doživljaj hodočašća u Asiz mišlju na grob Sv. Franje i riječima koje on
upućuje bratu Leonu: Gospodin te blagoslovio i sačuvao. Pokazao ti lice svoje i smilovao
ti se. Svratio pogled svoj na tebe i dao ti mir. Bog te blagoslovio!
s. Maja Ivković
Na izvorima
Obećanje koje smo izrekle Bogu na dan svojih doživotnih
zavjeta te svu ljepotu i radost toga dana obogatile smo i hodočašćem u Asiz koje nas je dovelo do naših franjevačkih izvora, do
Siromaška koji je Kristovu križu uputio sav svoj žar te na kojemu
su blistala raznolika otajstva toga istoga križa.
U darovanom nam vremenu i prostoru pokušale smo se približiti izvoru i slijediti korake Franje iz Asiza od Sv. Damjana do
Porcijunkule. Bio je to put sestara ispunjenih duhom vjere, nade
i ljubavi prema našem Sv. Franji.
Dobro je kad se ide stazama koji su već ranije utabali naši
preci. Nismo putovale sušnim prostranstvima a da nismo znale gdje su zdenci s pitkom
vodom, koje je Franjo iskopao misleći i na nas. Njegov trud nije bio sebičan ni uzaludan:
ostavio nam je nasljeđe i primjer da nastavimo tamo gdje je on stao, izmjerio je dubinu
bezdana i srca ljudskog i prezreo sve tajne njihove (Sir 42,18).
Tijekom hodočašća oćutjela sam kako struji izvor životni mojim bićem i molila Gospodina da ne zamijenim izvor za običnu rupu u suhom i beživotnom pijesku. Kao što je
Franjo tražio čistu i bistru izvorsku vodu – Evanđelje, tako i mi, poslušne riječi Božjoj,
bdijemo nad svojom dušom te, iskušavane u vjernosti, krpamo pukotine koje se tu i tamo
pojavljuju.
Znala sam čuti od starijih da je u bijegu spas. Možda imaju pravo, kao i prorok Ilija
kojemu je svega bilo dosta, ali ostaje otvoreno pitanje kamo pobjeći i gdje se skloniti.
Kamo se skloniti pred onim što te u stopu prati? Kako pobjeći od vlastite sjene? Ne
možeš pobjeći nikamo, ali možeš se na trenutak povući u svoje srce, zakloniti se u njega
kao Franjo u samotišta i pećine u kojima pronalazi sklonište i mir. La Verna mi je posebno
dirnula dušu i srce. Sklonište i mjesto osame, prava pravcata pećina, prostor samoće i
odijeljenost od svijeta i stvari.
50
ŽIVOT NA DLANU
U osluškivanju vjetra zahvaljivala sam Bogu za svu objavu moje vlastite sreće i molila
molitvu pape Ivana Pavla II: Sv. Franjo, Ti si tako približio Krista svome vremenu,
pomozi mi približiti Krista mome vremenu. Pomozi nam, Sv. Franjo Asiški, da približimo Krista Crkvi i svijetu današnjice. Pomozi nam da sve rješavamo po evanđeoskom
ključu te da Krist i za našeg suvremenog čovjeka postane PUT, ISTINA I ŽIVOT.
s. Ivana Džambas
Dvostruki jubilej
U nedjelju, 29. kolovoza u Župi Sv.
Franje Asiškog u Žeravcu proslavljeni
su zlatni jubileji dvoje Žeravčana: 50
godina redovničkoga života s. Amalije
Kolobarić i 50 godina svećeništva fra
Velimira Zirduma.
Na euharistijskom slavlju se okupilo
oko dvije tisuće vjernika iz raznih krajeva BiH, Hrvatske i svijeta, među njima
Žeravac, 29. kolovoza 2010.
i dvadesetak redovnica, većinom naših
sestara. Misu je predslavio provnicijal
Bosne Srebrene fra Lovro Gavran u koncelebraciji s 25 svećenika, a propovijedao je plehanski gvardijan fra Mirko Filipović. Euharistijsko slavlje uzveličao je svojim pjevanjem
župni zbor iz Domaljevca pod ravnanjem s. Jele Dubravac.
Lijepo i ugodno vrijeme te velik šator, koji je udomio sve nas i za euharistijsko slavlje
i za objed i druženje, pridonijeli su radosti i veselju, osobito Žeravčana. Razgovaralo se,
pjevalo i igralo do kasno popodne.
Fra Mirko je u propovijedi, između ostaloga, izložio ispunjen i ostvaren život fra Velimira Zirduma, redovnika i svećenika, te s. Amalije, redovnice, franjevke. Oboje su služili
u brojnim župama naše Bosne u teškim vremenima, kada se radilo, gradilo i poučavalo
najbolje svjedočanstvom života na franjevački način: živjeti i raditi poput onih kojima si
poslan. Čini se da je propovjedniku uspjelo životom s. Amalije pokazati veličinu poziva,
odaziva, posvete i ostvarenja žene i redovnice služenjem kuhajući. Kako fra Mirko dugo
poznaje s. Amaliju, i sam je pratio kako ju je posao kuharice približavao ljudima, izgrađivao i činio radosnom redovnicom gdje god je bila. Posvjedočio je koliko su je ljudi
poštivali i voljeli.
Slušatelji su u šutnji, ozarena lica, primali svaku riječ, a osobito rodbina i mještani.
Žeravčani poznaju naš život i vole nas, jer naše su sestre bile u Žeravcu od 1961. do 1992.
Plemenite žeravačke obitelj podarile su našoj Provinciji devet sestara u trideset godina.
Uz brojne čestitare govorila je i nećakinja s. Amalije - Željka. U svome govoru izrazila
je radost i ponos cijele obitelji zbog života i djela tete Ane, s. Amalije. Zanimljivo je bilo
slušati kako je ona kao djevojčica i djevojka gledala i doživljavala život redovnice. Druženja s tetkom bili su joj najdraži trenuci u djetinjstvu. Uime obitelji zahvalila je svima koji
su tetki pomagali na životnome putu i poželjela joj mirnu i radosnu budućnost.
Darove koje su primili toga dana slavljenici su darovali za gradnju nove žeravačke
crkve Sv. Franje Asiškoga, kojoj su udareni temelji i polako se gradi.
s. Renata Mrvelj
51
NAŠI POKOJNICI
Sestre naše Družbe
† s. M. Imelda Paradžik, živjela 73 godine, u Kongr. 54 godine, preminula u Mostaru 23. svibnja 2010.
† s. M. Emilija Vasilj, živjela 93 godine, u Kongr. 75 godina, preminula u Mostaru
30. kolovoza 2010.
† s. M. Leonija Bezić, živjela 85 godina, u Kongr. 62 godine, preminula u Splitu 5.
rujna 2010.
† s. M. Jacinta Prešeren, živjela 90 godina, u Kongr. 67 godina, preminula u Repnju
7. rujna 2010.
† s. M. Paskalija Gojević, živjela 78 godina, u Kongr. 56 godina, preminula u Zagrebu 8. rujna 2010.
† s. M. Ignacija Peljhan, živjela 86 godina, u Kongr. 66 godina, preminula u Trstu
12. rujna 2010.
† s. M. Eugenija Knežević, živjela 61 godinu, u Kongr. 45 godina, preminula u
Zagrebu 8. listopada 2010.
† s. M. Natividad Rocha, živjela 96 godina, u Kongr. 58 godina, preminula u Lanùsu
8. listopada 2010.
† s. M. Nikolaja Marktl, živjela 81 godinu, u Kongr. 59 godina, preminula u Št.
Peter v Rožu (Št. Jakob) 18. listopada 2010.
Članovi obitelji naših sestara
† Kata Krivić, majka s. Dobrile Krivić
† Ilija Sluganović, brat s. Andrijane Sluganović
† Agata Dramac, majka s. Željke Dramac
***
Hvaljen budi, moj Gospodaru,
po sestri Smrti našoj tjelesnoj,
kojoj nijedan živi čovjek ne može izbjeći.
sv. Franjo
52
NAŠI POKOJNICI
U spomen
S. M. PASKALIJA (IKA) GOJEVIĆ (1932-2010)
Riječ oproštaja
Drage sestre, dragi brate Anto, sestro Pera, rodbino i prijatelji
naše pokojne s. Paskalije, poštovani župniče fra Josipe, braćo svećenici, dragi vjernici!
Ovo naše okupljanje i ispraćaj pokojne s. Paskalije, koju danas izručujemo Gospodinu,
svoj cjeloviti smisao zadobiva tek onda kada i život i smrt svakoga čovjeka, kao i naše
sestre, promatramo u uskoj povezanosti s onim koji je Gospodar života i smrti.
Vjerujem da smo se svi već prekjučer, na blagdan Rođenja BDM, kada smo čuli
za iznenadnu smrt naše sestre, pomolili za pokoj njezine duše. Nije li njezina smrt
- upravo na dan kada je Crkva slavila jedan rođendan - znakovita? Ne otkriva li nam
plan nebeskoga Oca s Marijom - njezino rođenje i misija koju je ona svojim životom
izvršila - da Bog računa na čovjeka, da ga poziva u život, da ga kroz život vodi, da ga
ljubi?!
I život naše pok. s. Paskalije, njezino redovničko služenje, promatramo kao odgovor
na poziv Onoga kome je povjerovala i u čiju službu je svoj život stavila.
Pokojna sestra Paskalija, krsnim imenom Ika, rođena je 16. veljače 1932. u Kijevu, u
Župi Kninu, od oca Ante i majke Ane rođ. Maloča. U domu obitelji Gojević, uz brata
Antu, sestre Katu, Mariju, Peru, mala Ika je zajedno s prvim koracima i prvim riječima
činila i svoje prve korake u vjeri.
Dana 25. studenog 1951. Ika ulazi u našu Zajednicu i započinje redovničku formaciju
u Virovitici. U postulaturu je primljena 2. veljače 1954. u Petrićevcu, a godinu novicijata
započela je 14. kolovoza 1954. u Virovitici. Prve zavjete položila je na blagdan Velike
Gospe 1955. u Virovitici, a doživotne 16. kolovoza 1958. u Visokom.
Najveći dio svoga redovničkog života radila je kao sakristanka i orguljašica. Djelovala
je u mnogim mjestima počevši od Visokog, Fojnice, Livna, Vareša, Savudrije, Umaga,
Busovače, Bugojna, Brestovskog, Graca, Tolise, Zagreba, pa sve do Kloštra Ivanića gdje
ju je neočekivano pohodila smrt.
Službu kućne predstojnice vršila je u više navrata u Fojnici, Umagu, Bugojnu, Tolisi,
Gracu, Livnu i Kozari Boku.
Sestra Paskalija voljela je svakog čovjeka. Imala je veliko srce, puno ljubavi, praštanja
i razumijevanja. Dočekivala bi svakoga majčinski s osmijehom i raširenih ruku. Razgovarala je sa svima nalazeći riječ utjehe, ohrabrenja i podrške. Stoga je i razumljivo da je
bila omiljena u našim zajednicama i među svijetom. Sestre su je zvale dobri duh naše
Zajednice. Ona je to uistinu i bila!
Zajednica i svaka pojedina sestra bile su joj svetinja. Poput Sv. Franje isticala se požrtvovnošću. Znala je uvidjeti potrebu, znala je razveseliti sestru. S radošću se prihvaćala
svakog posla i svaki posao koji je trebalo učiniti bio je njezin. Sestru Paskaliju su cijenili
vjernici na župama gdje je djelovala. Često su joj se povjeravali i mladi i stari. Bila je sestra
od povjerenja!
53
Marija među nama, listopad 2010, br. 3/143
Sestre koje su s njom živjele svjedoče o vrlinama - blagosti i razboritosti. Posebno je
bila prepoznatljiva po svojoj dobroti i vedrini. Vedrina ju je nosila i vedrinom je druge
nosila.
Sestra Paskalija je imala samilosti prema bolesnima i nemoćnima. Kada je i sama postala krhkijeg zdravlja, znala je reći: Ma šta, držat će me Gospod na zemlji dokle mu trebam,
a onda odoh k Njemu. Iz dubine njezine osobnosti i njezine duhovnosti dali su se iščitati
jasan stav, uvjerenje i sigurnost kćeri Sv. Franje koja čvrsto vjeruje da Otkupitelj njezin
živi te da će i ona, kada god završila, živjeti s Njime.
Poštovana rodbino, uime svih sestara naše Provincije, kojoj je s. Paskalija pripadala i
koju je istinski voljela, iskazujem ljudsku i kršćansku sućut.
U ovoj prigodi iskazujem iskrenu zahvalnost svima onima koji su posljednjih dana bili
uz našu s. Paskaliju. Osobitu zahvalnost upućujem zajednici sestara u Kloštru Ivaniću.
Dok kao ljudi promatramo smrt s ove zemaljske strane, možemo reći da smo sestrinim
odlaskom, kao zajednica, puno izgubili, ali kao vjernici duboko vjerujemo da ju je Bog
za sva njezina dobročinstva i sve što je činila obilato nagradio. Vjerujemo da nas već
zagovara pred licem Svevišnjega.
Draga s. Paskalija, zahvaljujemo Bogu za 78 godina tvojega ovozemnog života i
za 56 godina utkanih u Zajednicu Školskih sestara franjevki drage Ti Bosansko-hrvatske
provincije. Hvala Ti za sav trud na njivi Gospodnjoj diljem tolikih mjesta gdje si živjela
i radila. Tvoje su brazde bile duboke i temeljite. Izdržavala si mnoge žege i oluje, no nisi
posustala. Vjerujem da pred Gospodara žetve donosiš brojne i najrazličitije plodove. Duša Ti je nebu pošla upravo na blagdan Blažene Djevice Marije kojoj si se toliko utjecala.
Opraštajući se od tebe, uime cijele naše Zajednice, zahvaljujem ti za sve što si nam
bila. Hvala za nesebičnu ljubav, za franjevačku vedrinu, za postojanost u vjeri, za ustrajno
svjedočanstvo nade. Počivaj u krilu Onoga kome si za života vjerovala i predano služila!
Amen.
Kloštar Ivanić, 10. rujna 2010.
s. Ivanka Mihaljević,
provincijska predstojnica
54
NAŠI POKOJNICI
S. M. EUGENIJA (RUŽA) KNEŽEVIĆ (1948-2010)
Riječ oproštaja
Drage sestre, dragi brate Jakove, sestre Kajo i Jelo, mnogobrojna
rodbino i prijatelji naše pokojne s. Eugenije, dragi djelatnici KB Dubrava, poštovani svećenici, dragi vjernici!
Odlazak s. Eugenije iznenadio je mnoge od nas, ponajprije zato što je, ljudski gledano,
prerano otišla. Osim toga, s. Eugenija nije se predala bolesti, nego se odvažno borila,
osobito posljednjih mjeseci. Željela je živjeti, željela je raditi. No Gospodin je imao svoj
plan i za nju. I prema Njegovu planu ona je izvršila svoje poslanje ovdje na zemlji.
Pokojna sestra Eugenija, krsnim imenom Ruža, rođena je 2. studenog 1948. u Donjem
Vukšiću, u Župi Rođenja BDM u Ulicama, od oca Marijana i majke Janje rođ. Grgić.
Ruža je sedmo od desetero djece u obitelji Knežević. Odrastala je uz roditelje, četiri brata
i pet sestara. Vjerujemo da već sada uživa društvo svojih najbližih: pokojnih roditelja
Marijana i Janje, braće Marka, Joze i Ive i sestara Mare, Ane i Luce, kao i tolikih sestara
naše Zajednice i svih pokojnih.
Odrastajući u tako brojnoj kršćanskoj obitelji koja je svoj život temeljila i gradila na
vjeri u Boga, ne čudi da je Ruža u petnaestoj godini života poželjela biti sestra, redovnica.
Javila se našim sestrama i u kandidaturu primljena 11. srpnja 1963. u Franjevačkom samostanu u Visokom. Dana 22. veljače 1965. primljena je u postulaturu također u Visokom, a
godinu novicijata započela je 22. kolovoza 1965. u Kloštru Ivaniću, gdje je položila svoje
prve redovničke zavjete 23. kolovoza 1966. U rodnoj Župi na Ulicama polaže doživotne
zavjete 22. kolovoza 1971.
Već je u mladim danima s. Eugenija osjećala želju da se posveti bolesnim i nemoćnim
osobama. Ta je plemenita želja – možemo reći i zvanje – u njoj sazrijevala, a Zajednica je
prepoznala i prihvatila te joj omogućila pohađanje bolničke škole koju je završila 1968. u
Mainzu, a višu medicinsku 1980. Sarajevu.
Živjela je u našim zajednicama u Mainzu, Münchenu, Sarajevu – na Ilidži i Bjelavama, te u Zagrebu u našoj kući na Remetama koja je bila i njezina posljednja postaja. Službu kućne predstojnice
vršila je u Sarajevu na Ilidži od 1990. do 1992. i u Zagrebu na Remetama od 2001. do 2007.
Kao medicinska sestra u Sarajevu na Institutu za fizijatriju i rehabilitaciju na Ilidži
radila je dvadeset i jednu godinu, od 1971. do 1992, kada je u vihoru rata prisilno morala
napustiti radno mjesto i sam grad. Dok je radila na spomenutom Institutu, svima je, kako
mnogi svjedoče, bez ikakve razlike, bila i sestra i majka. Osobito je to pokazala u teškim
okolnostima na početku rata u Bosni i Hercegovini. A onda s. Eugenija nastavlja svoje
poslanje u Hrvatskoj, u KB Dubrava u Zagrebu na Odjelu za traumatologiju, gdje do
izražaja dolazi kako njezina sposobnost tako i ljubav s kojom je susretala ljude i nastojala
im pomoći. Mnoge je noći probdjela uz ranjenike, bolesnike za koje je nalazila riječ ohrabrenja i nade. Svoju karizmu živi i dalje, s ljubavlju, predana i sućutna.
Sestra Eugenija na poslu nije bila samo djelatnica koja je pružala medicinsku pomoć.
Znala je komunicirati s ljudima, slušala je, tješila, posredovala i druge molila za pomoć.
Gajila je dobre odnose s kolegama i kolegicama na poslu.
Vrlo su brzo u KB Dubrava prepoznate njezine sposobnosti i ljudske kvalitete te je
zadobila povjerenje i napredovala na poslu. U prigodi obilježavanja Međunarodnoga da55
Marija među nama, listopad 2010, br. 3/143
na medicinskih sestara 7. svibnja 2004. godine u Zagrebu dodijeljena joj je nagrada za
stručni rad i doprinos u promicanju sestrinstva.
U KB Dubrava s. Eugenija je ostala raditi sve dok je nije shrvala teška bolest zbog koje
je bila primorana uzeti bolovanje. Bolnica u kojoj je radila postala je njezin drugi dom.
Pažnju su joj pokazali liječnici i medicinsko osoblje bolnice, koji su je ondje prihvatili i
liječili s puno ljubavi te nastojali olakšati teret bolesti pružajući joj najbolju moguću njegu.
I nama sestrama njezine Zajednice bilo je omogućeno biti uz s. Eugeniju i pružati joj
potrebnu pomoć.
Promatrajući život i umiranje s. Eugenije, smisao svega i utjehu zbog njezina odlaska
nalazimo u riječi Božjoj. U pozivu medicinske sestre ona će ostvarivati svoje poslanje
žene, kršćanke i sestre franjevke. Pomažući i služeći bolesnima četrdesetak godina – uz
tolike sestre, svoje kolegice i kolege – sudjelovala je u stvaranju civilizacije ljubavi na ovoj
zemlji na koju potiču riječi Matejeva evanđelja: Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste! (Mt 25, 40). Čvrsto vjerujemo da je i našoj s. Eugeniji upućen
poziv: Dođi, blagoslovljena Oca mojega! Primi u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za
tebe od postanka svijeta!
Ovom prigodom odsrca zahvaljujem ravnatelju bolnice prof. dr. Milanu Kujundžiću,
predstojniku Kirurške klinike prof. dr. Leonardu Patrlju, kirurgu prof. dr. Zdenku Stamecu, voditelju Odjela prof. dr. Zvonimiru Lovriću, glavnoj sestri Ani Primorac, glavnoj
sestri kirurgije Višnji Kuzman, glavnoj sestri Odjela Meliti Mesar i svim doktorima, sestrama te pomoćnom osoblju KB Dubrava.
Veliku zahvalnost izražavam zajednici sestara na Remetama koje su se brinule za s. Eugeniju, koje su znale poštovati njezine želje i pomoći joj onoliko koliko je bilo potrebno.
Sestrama u Kloštru Ivaniću zahvaljujem za organizaciju pokopa i jer nas dočekuju u
svim našim kako radosnim tako i tužnim životnim događanjima.
Draga s. Eugenija, opraštajući se od tebe uime cijele naše Zajednice želim ti reći da
naša zahvalnost za tebe i za sve tvoje dane koje si dijelila s nama u ovom trenutku je i
molitva Bogu koji se u svojoj ljubavi i milosrđu ne da nadmašiti. Njemu si darovala sav
svoj život. Voljela si život, voljela si ljude. Ništa od toga nisi izgubila. Vjerujemo da ti je
Gospodin podario puno više: puninu radosti, život bez kraja i društvo nebesnika. Neka
Ti On bude nagrada za sve što si bila i za sve što si činila.
Draga sestro Eugenija, počivaj u miru Božjem!
s. Ivanka Mihaljević,
provincijska predstojnica
Riječ oproštaja djelatnika Traumatološkog odjela Kirurške klinike KBD-a
Blago onom koji je uvijek pomažući išao kroz život, nije poznavao strah ni osvetoljubivost.
Od takvog drveta su izdjeljani idealni likovi, koji čovječanstvu pružaju utjehu u patnjama.
Draga Eugenija!
Morali smo se rastati od tebe prije nego što smo bili spremni na to. Godine koje si
provela s nama ostat će nam u dubokom sjećanju. Pamtit ćemo tvoj vedri duh, radostan
osmijeh i plemenitu riječ. Svojom vjerom u bolje sutra pomagala si potrebitima da smognu snage prebroditi trenutke bolesti. Uvijek si imala vremena pružiti utjehu kad nam je
to bilo najpotrebnije.
56
NAŠI POKOJNICI
Hvala ti što si našla vremena za prijateljstvo, razumijevanje, milosrđe i blagost. Hvala
ti uime svih ranjenika Domovinskog rata kojima si pomagala i pokazala majčinsku brigu.
Hvala ti na bezuvjetnom davanju i tragovima ljubavi koje si ostavila za sobom.
Uvijek ćeš biti u našim srcima.
Martina Kocman
Ispraćaj i ukop s. Eugenije Knežević
ZAGREB/KLOŠTAR IVANIĆ (IKA) – Djelatnici KB Dubrava u Zagrebu oprostili
su se 11. listopada u bolničkoj kapeli od školske sestre franjevke Krista Kralja Bosansko-hrvatske provincije Eugenije Knežević. S. Eugenija preminula je 8. listopada u KB
Dubrava, u kojoj je bila djelatnica od 1992. godine.
Misu zadušnicu predvodio je fra Ante Bekavac, a u koncelebraciji su bili fra Ljubo
Kurtović i fra Draženko Tomić, sva trojica članovi Hercegovačke fanjevačke provincije,
te karmelićanin p. Jakov Mamić.
U homiliji je fra Ante istaknuo kako ništa tako snažno ne potresa naš život kao smrt.
Pred pitanjem smrti dragih osoba slutimo ono bitno i najvažnije pitanje: kako se odnositi prema smrti. Mudro bi bilo svoj život i odnos prema smrti graditi vjerom u život u
Gospodina, u Njegovu riječ, jer vjera u Isusa Krista otvara život i onda kada je taj život
zahvaćen boli, patnjama, smrću, kada se čini da se osoba lomi pod teretom križa, rekao
je propovjednik, te istaknuo kako je to iskustvo imala i s. Eugenija. No Isusova riječ koja
u nama živi prekoračuje granice ovoga vidljivog i pojavnog svijeta i uvodi nas u Božji
svijet, svijet koji ne prolazi, tamo gdje nema ni suze, ni boli, ni jauka, nego je sav život
skupljen u darovanu radost. Mi smo povezani preko praznine. Osoba koja je otišla od nas
nije nestala, ona je samo odsutna, a ta praznina je mogućnost zajedništva koje se događa
vjerom u Boga, u sakramentima, u euharistiji, rekao je fra Ante. Upravo se u bolničkoj kapelici s. Eugenija nadahnjivala Isusovom ljubavlju i dobrotom, koju je pretakala u praksu
svakodnevnog života i rada na odjelu ove bolnice.
Na kraju mise djelatnici bolnice, a posebno oni s Odjela za traumatologiju, na kojemu
je s. Eugenija radila, zahvalili su sestri za radostan osmijeh i plemenitu riječ, za njenu vjeru
u bolje sutra kojom je pomagala potrebitima. Provincijska predstojnica Provincije kojoj
je s. Eugenija pripadala, s. Ivanka Mihaljević, podsjetila je na pokojničin životni put, te
da je u KB Dubrava došla nakon što je zbog rata morala napustiti svoje radno mjesto u
Sarajevu.
Ukopne obrede na mjesnom groblju u Kloštru Ivaniću predvodio je mjesni župnik fra
Josip Vrbanec.
Uime djelatnika KB Dubrava još jednom je riječ zahvale uputio voditelj Odjela za
traumatologiju dr. Zvonimir Lovrić. On je istaknuo kako je pokojnica bila duša Odjela, a
njezina vedrina uvijek je bila poticaj, osobito kad je bilo najteže. Pomagala je potrebitima
da prebrode patnje, a mi, nažalost, nismo uspjeli spasiti njezin život, rekao je dr. Lovrić,
te istaknuo kako je do posljednjega časa uz nju bio cijeli Odjel, kojem će ostati u vječnom
sjećanju.
Uime Franjevačke provincije Bosne Srebrene riječ zahvale s. Eugeniji uputio je fra
Mijo Džolan. On je istaknuo kako su prema njoj bosanski fratri njegovali poseban osjećaj
zahvalnosti. Istaknuo je kako s. Eugenija nije bila samo medicinski radnik, već je svojim
57
Marija među nama, listopad 2010, br. 3/143
svjedočenjem širila dobrotu prema onima koji joj nisu mogli, ali i prema onima koji joj
nisu željeli uzvratiti.
S. Ivanka Mihaljević je i na pokopu još jednom podsjetila na život s. Eugenije, čiji je
odlazak iznenadio mnoge, ponajprije zato jer je, ljudski gledano, prerano otišla. Osim
toga s. Eugenija nije se predala bolesti, borila se, osobito posljednjih mjeseci. Željela je
živjeti, željela je raditi, no Gospodin je imao svoj plan za nju i, prema njegovu planu, ona
je izvršila svoje poslanje, rekla je provincijska predstojnica te podsjetila da je u prigodi
obilježavanja Međunarodnoga dana medicinskih sestara 7. svibnja 2004. s. Eugeniji dodijeljena nagrada za stručni rad i doprinos u promicanju sestrinstva.
Nakon ukopa misu zadušnicu u župnoj crkvi Uznesenja BDM, u koncelebraciji tridesetak svećenika, predvodio je karmelićanin o. Anto Knežević.
ZAHVALE
† Ilija Sluganović
Gdje je smrt tu je i bol,
koju možemo nadjačati samo nadom i vjerom.
Dana 2. rujna u krugu svoje obitelji preminuo je moj najstariji brat Ilija. Uime njegove
obitelji, rodbine i svoje osobno odsrca zahvaljujem svim sestrama koje su ga ispratile na
vječni počinak, koje su molile za pokojnoga Iliju i koje su nam uputile izraze sućuti.
s. Andrijana Sluganović
† Agata Dramac
Drage sestre!
Dana 24. rujna, u 65. godini života, preminula je moja majka. Njezina vjera u Boga i
predanje s kojim je živjela i umirala na utjehu su nam i ponos što smo je imali i što je i
nama približila Nebo.
Zahvalna sam svima koje ste joj iskazale pažnju za života, koje ste pratile tijek njezine
bolesti i koje ste je obradovale telefonskim pozivom ili posjetom, kako u bolnici tako i kod
kuće. U vrijeme njezine bolesti, kao i nakon smrti, primila sam izraze vašega suosjećanja,
mnogo vaših poruka i telefonskih poziva. Molile ste za mamu i za sve nas. Zahvalna sam
vam za blizinu i potporu koju ste iskazale meni, mome ocu, braći i sestrama.
Hvala svima koji su svojim dolaskom i sudjelovanjem na pokopu i misi zadušnici učinili mamin ispraćaj svečanim i dostojanstvenim vjerničkim činom.
Uime obitelji i osobno,
s. Željka Dramac
58
PRILOZI
Zajedno, bilten VFZ-a
Iz Glasila Vijeća franjevačkih zajednica u HR i BiH
Godina 34 Ljeto 2010 Br. 31
„Tako je Isus obilazio sve gradove i sela. Učio je u tamošnjim sinagogama, propovijedao
Radosnu vijest o Kraljevstvu i liječio svaku slabost i bolest. A kad vidje mnoštvo naroda,
sažali se nad njim, jer bijahu satrveni i zapušteni kao ovce bez pastira. Tada reče svojim učenicima: Žetva je velika, a poslenika malo. Zato molite gospodara žetve da pošalje poslenike
u svoju žetvu (Mt 9,35-38).
Prazna njiva Gospodnja i beskrajni redovi nezaposlenih
Htjeli bismo Ti - sestro i brate, koji čitate ove retke - barem nakratko usmjeriti pozornost
na dva krajnja stanja u suvremenom društvu koja već dugo mirno postoje jedno pokraj
drugoga, iako se po naravi isključuju: na jednoj strani zabrinjavajuća nezaposlenost s milijunima nezaposlenih koji iz državnog proračuna primaju mrvice od društvenog kolača, a na
drugoj strani jednako zabrinjavajući nedostatak poslenika na njivi Gospodnjoj s tisućama
nepopunjenih župnih i drugih srodnih radnih mjesta. Zašto se ne dogodi spasonosni odljev
nezaposlenih snaga u njivu Gospodnju, u vinograd Gospodnji ?
Povod je ovom razmišljanju nedavno zaključena Svećenička godina. Ona je završena, ali
naše razmišljanje o svećeništvu, pa i na stranicama ovoga glasila, ne bi trebalo prestati. Počevši od ovog broja, objavljivat ćemo na zadnjim stranicama u nastavcima prijevod brošure
što ju je izdala Kongregacija za klerike pod naslovom Euharistijsko klanjanje za posvetu
svećenikâ i duhovno majčinstvo.
Zašto se, dakle, barem 5-10% nezaposlenih ne prijavi i ne preosposobi za poslenike u
velebnoj žetvi Gospodnjoj? Jednim potezom riješila bi se, barem donekle, dva goruća pitanja. Među nezaposlenima ima svih vrsta nadarenih ljudi. Ima mnogo čestitih i marljivih,
samoprijegornih i onih koji se ne boje znoja i žuljeva. Ima ribara kakvi su bili prvi Isusovi
suradnici. Ima carinika poput Mateja. Ima majstora svih struka: zidara, postolara, remenara,
kožara, limara, pekara... Zašto Gospodar vinograda ne pošalje svoje sluge već u jutarnjim
satima pred urede za zapošljavanje da kažu tim ljudima: Idite i vi u moj vinograd pa što bude
pravo, dat ću vam? (Mt 20,4). Očito je da Gospodar žetve treba poseban soj ljudi za svoje
poslenike. U što On gleda kad odabire svoje poslenike? Koje ljudske osobine traži? Što mu
je kod tih ljudi najvažnije?
Danas je uobičajeno da se svaki kandidat za neki posao prije stupanja na posao podvrgava nekoj vrsti ispita ili testiranju. Zanimljivo je da je i Isus testirao svoje učenike. Evanđelist
Ivan je zabilježio kako je izgledao Petrov ispit (Iv 21,15sl). Prvo su Učitelj i učenici uredno
59
Marija među nama, listopad 2010, br. 3/143
doručkovali. Da nitko ne ide gladan na ispit. Onda Isus točno proziva ispitanika kao da mu
gleda u indeks ili u osobnu iskaznicu i postavlja prvo pitanje: Šimune, sine Ivanov, ljubiš
li me više nego ovi? Ne kaže samo Šimune, jer se ne bi znalo na kojega od dvojice Šimunâ
misli. Ne pita u množini ljubite li me? kao ono kad je pitao što ljudi misle tko je on pa je na
koncu opet morao pitati dalje dok nije dobio konkretan odgovor jednoga od njih (Petra).
Pita osobno, odlučno i konkretno. A pitanje nije baš lagano. Kako na njega odgovoriti?
Može li se ljubav mjeriti? Kako? Kako bi Petar mogao znati koliko drugi ljube Isusa pa
to usporediti sa svojom ljubavlju prema njemu? Ne, to je nemoguće znati. Može znati i
odgovoriti samo za sebe. Zato Petar ostavlja Bogu da prosuđuje o ljubavi drugih ljudi te
odgovara samo ono što zna sigurno: Da, Gospodine, ti znaš da te ljubim. Odgovorio je
točno. Dobio je za to potvrdu: Pasi jaganjce moje! Ali ispit još nije bio gotov. Tu su još
dva pitanju. Koja? Možda: Kojim jezicima vlada, u pismu i u govoru? (Danas je to pitanje
neizbježno!) Ima li smisla za timski rad? Ima li organizatorske sposobnosti? Ambicije za
napredovanje u službi? Plan i program? Metodiku i didaktiku? Ne, ništa od svega toga!
Isus i dalje pita isto: Šimune, sine Ivanov, ljubiš li me? Stalo mu je da se to ispitno gradivo
dovoljno ponovi i učvrsti ne samo u krugu Dvanaestorice nego i za sva buduća pokoljenja
njihovih nasljednika. Da pitanje o ljubavi bude i ostane odlučujuće ispitno pitanje za sve
one koje kroz vjekove kani pozvati u svećeništvo. I ne samo u svećeništvo. Jer sve što
nazivamo pozivom samo je sporedni poziv. Glavni poziv ostaje ljubav prema Bogu (o.
Josef Kentenich). I treće je pitanje glasilo jednako: Šimune, sine Ivanov, ljubiš li me? Petar
je znao da Gospodin zna da ga on ljubi. Da zna sve o njemu i o drugima. Zna i za njegovo
trostruko zatajenje. I za njegove gorke suze nakon toga. Petar je stajao na tom ispitu pred
Gospodinom proziran poput gorskog prozirca. Učitelj zna sve o njemu. On treba još
samo prihvatiti sebe tako prozirnog i takav se izručiti Učitelju potpuno u ruke. Da sudbina
njegova ne bude više u vlastitim nego u Božjim rukama. Da se više ne opasuje sam kako
on želi, kao nekoć kad je bio mlad, nego da ga opasuju drugi kako on ne želi, a Bog zbog
njegova dobra dopušta. Zato odgovara iz dna duše: Gospodine, tebi je poznato sve. Ti znaš
da te ljubim. Nakon tog odgovora Gospodin prenosi na njega najveću odgovornost koja
se može natovariti na slabašna ljudska leđa.
Ljubiš li me? Zanimljivo je da je blagopokojni kardinal Kuharić umjesto ovog pitanja
upotrebljavao jednu inačicu. O tome je pričao u svećeničkim i vjeroučiteljskim krugovima.
Sa svećeničkim kandidatima razgovarao bi pred ređenje ponaosob. Dakao, pitao bi ih mnoge
stvari. Govorio bi im što ih čeka u svećeništvu. Bodrio bi ih. Davao bi im savjete. A ono glavno pitanje, do kojeg mu je bilo najviše stalo, glasilo bi otprilike: Što misliš, jesi li ti obraćen
čovjek? Želio je reći: Jesi li dovoljno odlijepljen od ovostranosti i zagledan u onostranost?
Ljubiš li toliko da možeš zbog Krista i njegova Kraljevstva ostaviti i oca i majku, odreći se
braka i obitelji, ostaviti mreže i svjetovnu karijeru te poći za onim koji nema gdje bi glavu
naslonio (Mt 8,20), krenuti za onim za kojeg znaš da će sigurno završiti na križu? Priča se da
one kandidate koji bi odgovorili da nisu obraćeni ne bi redio. Razumljivo, jer nisu obraćeni i
ne ljube dovoljno!
Ljubiš li me? U ovom za Crkvu (zbog svećeničkih i redovničkih posrnuća) bolnom vremenu važno je znati da Crkva ne živi toliko od brojnosti svojih duhovnih zvanja koliko od
njihove svetosti. Više živi od onih koji ljube nego od znalaca. Zato joj mora više biti do
svetih nego do brojnih svećenika. Ali valja također imati na umu da i svećenik nosi spas
svoje duše u veoma krhkoj posudi. I on je samo čovjek. Ako dovoljno ne ljubi, sigurno
pada. Nije li stoga razboritije umjesto samodopadnog bacanja drvlja i kamenja na posrnule
svećenike početi ozbiljnije i usrdnije moliti za njih? Moliti za svetost budućih svećenika, ali
moliti i milosrđe za one koji danas nisu sveti jer ne ljube dovoljno. To ide zajedno. Svijet ne
poznaje milosrđe. Za prekršitelje ima samo strogu pravednost. Želi strogu kaznu, uvijek i
odmah. Ali Bogu je - na našu sreću - više stalo do milosrđa nego do pravednosti. Vidimo to
i na primjerima apostola: Petar ga je zatajio, Pavao je žestoko progonio njegove sljedbenike,
60
PRILOZI
Toma nije vjerovao da je uskrsnuo..., ali Božjim milosrđem i milošću svi su postali što jesu (1
Kor 15,10): sveti svećenici Gospodnji.
Svećenički poziv ne može se usporediti ni s jednim drugim pozivom. Sva druga zanimanja
daju ono što su naučila tijekom studija i prakse. Samo svećenik daje ono što se ne može
naučiti: prenosi drugima što je od Boga primio ređenjem. Znanja koja stekne studijem mogu
biti veoma korisna, ali su neznatna u odnosu na ono što je primio ređenjem. Zato naš sveti
Utemeljitelj piše o svećenicima u Oporuci: Zato mi je Gospodin udijelio toliku vjeru u
svećeni., zbog njihova reda, da bih se k njima utjecao ako bi me i progonili... Prema njima
hoću imati strahopoštovanje, ljubav i poštovanje kao prema svojim gospodarima. I neću na
njima gledati grijeha, jer u njima prepoznajem Sina Božjega, i oni su moji gospodari. A to
činim zbog toga, što na ovom svijetu ne vidim od najuzvišenijeg Sina Božjega ništa tjelesna
osim njegova presvetog Tijela i Krvi, koje oni primaju i jedino oni drugima dijele.
Sluga Božji Ivan Pavao II. piše: Poziv na isključivu službu Kristu u njegovoj Crkvi nemjerljiv je poklon božanske dobrote koji želi biti ustrajnošću izmoljen. Želja je mog srca
da se molitva za duhovna zvanja sve više njeguje. Osobitu vrijednost ima molitva koja je
povezana sa žrtvom i patnjom.
Vrijeme je žetve. Želimo Ti, sestro i brate, obilnu žetvu ljubavi prema Bogu, bližnjemu i
svemu stvorenju. I ne zaboravi molitvu za svećenike! Predsjedništvo VFZ-a
Iz Tajništva:
Novo vodstvo Hrvatske provincija Sv. Jeronima franjevaca konventualaca
Hrvatska provincija Sv. Jeronima franjevaca konventualaca održala je od 26. do 29. travnja
2010. u samostanu Sv. Frane u Cresu pod predsjedanjem generalnog ministra franjevaca
konventualaca o. Marca Tasca prvi dio svog redovitog provincijskog kapitula, na kojem je
izabrano novo vodstvo Provincije. Prvoga dana potvrđen je za tajnika Kapitula o. Nikola
Šantek i izabrana su braća za razna kapitularna povjerenstva. Drugoga dana čitana su izvješća koja se redovito iznose na kapitulima i raspravljano je o njihovu sadržaju. Trećega dana
zasjedanja Kapitula proglašen je izbor novog provincijalnog ministra, o. Ljudevita Maračića,
kojega su braća prije toga izabrala putem pisama. Na četvrtoj sjednici Kapitula izabrana su
braća za druge važne službe u Provinciji: za definitore: o. Augustin Kordić, o. Ivan Radeljak,
o. Josip Blažević, o. Ivan Bradarić, o. Ivan Poleto; za vikara Provincije: o. Josip Blažević, za
tajnika Provincije: o. Augustin Kordić, za ekonoma Provincije: o. Ivan Radeljak.
Novo vodstvo Svjetovnog instituta Mala franjevačka obitelj, Regija Hrvatska-Slovenija
Već je u siječnju javljeno u Tajništvo, ali je zbog smjene u Tajništvu ostalo neobjavljeno (za
što molimo da nam se oprosti) da je Svjetovni institut Mala franjevačka obitelj, Regija Hrvatska-Slovenija (u prijašnjem nazivu: Regija Rijeka) na svom izbornom kapitulu u Lovranu
17. 10. 2009. izabrala novu Upravu sljedećeg sastava: s. Albina Zec, regionalna predsjednica,
s. Mirjana Pinezić, zamjenica regionalne predsjednice; savjetnice: s. Nada Leban, s. Verica
Knežić, s. Zinka Brulc, s. Cecilija Mavrinac, s. Irena Fabris.
Novo vodstvo Crnogorske provincije franjevki Bezgrešnog začeća
Crnogorska provincija franjevki Bezgrešnog začeća izabrala je na svom redovitom zasjedanju provincijskog kapitula u Hot i Ri u Albaniji od 25. 6. do 1. 7. 2010. novo vodstvo
sljedećeg sastava: s. Marijana Merdita, provincijska poglavarica, s. Lidia Kquira, provincijska
vikarica, s. Drita Kajtazi, provincijska savjetnica, s. Mira Bašič, provincijska savjetnica, s.
Loreta Lekaj, provincijska savjetnica
***
61
Marija među nama, listopad 2010, br. 3/143
Predstavljen Hrvatski franjevački biografski leksikon
Zagreb, Kaptol 29a, dvorana Vijenac, 12. svibnja 2010. u 19.30
Hrvatski franjevački biografski leksikon u izdanju Vijeća franjevačkih zajednica u HR i
BiH i Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža svečano je predstavljen javnosti 12. svibnja
u Zagrebu. Nakon predstavljanja slijedila je prigodna zakuska s druženjem.
Predstavljanju su nazočili mnogi uglednici iz crkvenog života: zagrebački nadbiskup
kardinal Josip Bozanić i pomoćni zagrebački biskup Valentin Pozaić, predsjednik Hrvatske
konferencije viših redovničkih poglavara i provincijal Hrvatske provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša Sv. Jeronima fra Ivan Paponja, predsjednik Vijeća franjevačkih zajednica u
HR i BiH i provincijal Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM fra Ivan Sesar,
provincijal Hrvatske franjevačke provincije Sv. Ćirila i Metoda fra Željko Železnjak, provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Željko Tolić, provincijal Hrvatske
kapucinske provincije Sv. Leopolda Bogdana Mandića fra Ivica Petanjak, vikar Franjevačke
provincije Bosne Srebrene fra Marijan Karaula, provincijska predstojnica Milosrdnih sestara
Sv. Križa s. Franciska Molnar, nekoliko izaslanica provincijskih predstojnica ostalih franjevačkih i nefranjevačkih ženskih redovničkih zajednica, nacionalni ministar FSR-a u Hrvatskoj br.
Mato Batorović te mnogobrojni franjevci i franjevke i predstavnici kulturnog i akademskog
života. Dvorana je bila puna.
Prvo nešto o samoj organizaciji predstavljanja. S franjevačke strane velik dio posla obavila
su braća iz Hrvatske franjevačke provincije Sv. Ćirila i Metoda na čelu s provincijalom fra
Željkom. Uz fra Željka treba svakako spomenuti i fra Emanuela Hoška.
Samo predstavljanje Leksikona imalo je četiri točke. Govorila su četiri govornika, svaki sa
svoje točke gledišta, a između njihovih govora program je glazbeno pratila svojim prigodnim
glazbenim točkama klapa Nostalgija. Pjevala je o Divici Mariji, O omiškoj stini, Dok Cetina
teče..., a na kraju programa otpjevala je Ludo more i Kroacijo, iz duše te ljubim. Nakon toga
slijedila je zakuska i druženje.
Prvi je govorio naš predsjednik fra Ivan Sesar. Prvo je pozdravio sve nazočne, zaželio
da se ugodno osjećaju i pozvao da se svi zajedno radujemo što je Leksikon trudom mnogih
marljivih ruku nakon mnogo godina ugledao svjetlo dana. Zahvalio je svima koji su zaslužni
za nastanak Leksikona: Bogu što je dao hrvatskom narodu tako bogatu franjevačku baštinu,
Leksikografskom zavodu što se prihvatio tiskanja, zatim autorima biografija, urednicima,
tiskarskom osoblju i ostalima. Podsjetio je da se u pojedinim franjevačkim provincijama u
hrvatskim krajevima već u 18. stoljeću nastojalo sakupiti i objaviti podatke o značajnijim
franjevačkim likovima. Svi su ti materijali poslužili i pri nastanku ovog Leksikona pa je Leksikon kruna rada i ondašnjih autora i naša zahvala njima. Naglasio je da je pojavak Leksikona
povijesni trenutak za franjevačku leksikografiju u Hrvata, ali i za leksikografiju uopće.
Drugi govornik bio je glavni ravnatelj Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža Vlaho
Bogišić. Istaknuo je četiri biografska momenta koje je povezao s osobama kardinala Bozanića, s. Ružice Barić, fra Anđela Zvizdovića i fra Emanuela Hoška. Istaknuo je da kod
franjevaca postoji kultura sjećanja i kultura bilježenja. Izrazio je zadovoljstvo i radost što
Leksikografski zavod nije morao sam skupljati građu za Leksikon. Spomenuo je da su mnogi
redovnici tijekom 60 godina postojanja Leksikografskog zavoda radili za Zavod. Zgodno je
dodao: Ove godine nama je 60, a franjevcima 801 godina. Podsjetio je da je Krleža pisao
opore tekstove o fratrima (npr. Na lađi), ali i da je rekao da će u ovoj kući (tj. Leksikografskom zavodu) fratri dobiti svoje mjesto. I dobili su ga. Rekao je da se iz Krležinih bilježaka
iščitavaju dva ključa po kojima bi on uvrštavao fratre u Leksikon: 1. bosanski fratri, 2. sve
što je do 18. stoljeća može ući unutra, što je kasnije, ne može. S poštovanjem i osjećajem
ispričao je susret na Dančama sa s. Ružicom: Bila je Velika subota... jedna časna sestra s
Danča... Jednako osjećajno govorio je i o Franjevačkom samostanu u Fojnici, gdje se čuva
povelja što ju je od Sultana dobio fra Anđeo Zvizdović. Istaknuo je da Leksikografski zavod
62
PRILOZI
priprema u suradnji s Franjevačkom provincijom Bosnom Srebrenom Malu enciklopediju
Bosne Srebrene. Pojasnio je ključ uvrštavanja u Leksikon kojim se željelo predstaviti što je
franjevačka kultura kao kultura univerzuma.
Treći govornik, akademik Žarko Dadić, govorio je o doprinosu franjevaca na kulturnom i
znanstvenom području, prije svega na području prirodnih znanosti. Istaknuo je da su franjevci
imali ogromnu ulogu u kulturi kao nastavnici na franjevačkim učilištima, javnim školama, ali i
drugačije. Spomenuo je rukopis anonimnog franjevca iz 14. stoljeća (u Zadru), koji pokazuje
koliki je bio doprinos franjevaca već tada. Tu postoji veza Oxford-Zadar. Prirodoznanstvo,
filozofija i teologija su područja na kojima su mnogi franjevci dali velike doprinose. Kao
jednoga od najslavnijih spomenuo je fra Jurja Dragišića (15./16.st.). Rekao je da su franjevačka učilišta vrlo stara u hrvatskom narodu, ali nemamo o njima sve podatke. Tek od 17. i
18. stoljeća imamo podatke. U Leksikonu ima jako mnogo franjevaca koji su djelovali na tim
učilištima. Ostavili su mnogo teza, skripata, rukopisa... To nije moglo sve ući u Leksikon, ali
znamo da je bio velik broj tih ljudi. Iz tih spisa vidimo kako se tada razvijalo školstvo, kako se
transformirao pristup prema znanstvenim stavovima (posebno prema prirodoznanstvenim).
Iz toga se može iščitati da se znanstveno mišljenje mijenjalo, nije se ni u svijetu uvijek prihvaćalo ono najnovije, a u tim tezama je bilo toga dosta, posebno u 18. stoljeću. Oko 1760.
godine nastupila je promjena pa su tada u tim spisima sadržana najsuvremenija znanstvena
stajališta. Neka učilišta zabranio je car Josip II, ali već od 1801. ponovno su počela raditi.
Dadić je spomenuo da je fra Josip Pavišević, kao sljedbenik fratra Fortunata iz Brescie, oko
1770. godine krenuo drugačijim putem: svojim književnim djelima iz ratničke proze prvi je
među slavonskim književnicima počeo pisati o temama koje ne slijede uobičajeni program
katoličke književnosti u posttridentinskom vremenu. Kao prenositelje modernih ideja Dadić
je spomenuo fra Andriju Dorotića (u Dalmaciji) i fra Nikolu Marinovića (u Varaždinu). Ima
još nešto važno, naglasio je Dadić: Školski tekstovi iz matematike na hrvatskom jeziku. Fra
Mate Zoričić iz Dalmacije dao je prvi tekst (priručnik) aritmetike na hrvatskom jeziku, što je
imalo ogromnu ulogu u prosvjeti puka u Dalmaciji. Fra Matija Petar Katančić dao je prijevod
udžbenika iz matematike, tada veoma važan, jer je na hrvatskom jeziku. Fra Ambroz Matić
iz Bosne s latinskog je preveo na hrvatski također udžbenik iz matematike. Neki su franjevci
mnogo značili u znanosti, ali su pogubljeni 1945. Fra Josipa Olujića ubili su partizani u Sinju.
Završio je matematiku i fiziku u inozemstvu, vani je i doktorirao. Oko 1920. nuđeno mu je
da dođe na fakultet, ali nije htio. On se tada više dao na paleontologiju. Danas se njime više
bave mladi, proučavaju ga. Fra Marijan Blažić, biolog, poznat je i priznat u ono vrijeme, ali je
stradao od partizana na Daksi.
Četrvti govornik, fra Emanuel Hoško, govorio je kao jedan od urednika Leksikona (uz
Peju Ćoškovića i fra Vicka Kapitanovića). Započeo je: Vjerujem da imate dobro oko i da ste
zamijetili kravate kod glavnog ravnatelja Leksikografskog zavoda i kod Ines... i znak Tau...
Rekao je da je Leksikon djelo svih pripadnika franjevačkog pokreta kako u Hrvatskoj tako
i u Bosni i Hercegovini. Biografije je pisalo 99 suradnika, među njima i ugledna franjevačka
imena. Popis biografa otkriva i potvrđuje visok stupanj zajedništva i jedinstva svih hrvatskih
franjevačkih zajednica, i to čak do te mjere da predstavlja važnu oznaku franjevačkog identiteta... Naveo je tri glavna uvjeta za uvrštavanje u Leksikon: 1. da je osoba ispunila svoje dane
na zemlji, 2. da je uživala i da u hrvatskoj kulturnoj i crkvenoj javnosti, napose u povijesti
zajednice kojoj pripada, još uvijek uživa poštovanje zbog svojih djela i svog života, 3. da se
našao netko tko je bio spreman napisati biografiju (o njoj), što baš i nije bilo lako. Spomenuo
je da ideja o Leksikonu potječe od fra Hadrijana Boraka. Njega, fra Emanuela, poglavari
su zadužili za realizaciju tog projekta 1988. godine. Rad je nastavio fra Vicko Kapitanović
1991. Fra Vicko je učinio vrlo mnogo, ali nije uspio uspostaviti suradnju s Leksikografskim
zavodom. U međuvremenu je, zbog promjene poglavara, rad na Leksikonu odložen. Tek
prije dvije godine netko se u Vijeću franjevačkih zajednica sjetio da postoji Kapitanovićev
rukopis. I to je onda meni povjereno, rekao je Hoško.
63
Marija među nama, listopad 2010, br. 3/143
Na kraju je govorio kardinal Bozanić: Čestitam! Ovo djelo je potrebno upravo vama...
Čestitam i Leksikografskom zavodu što je otvorio svoja vrata i proširio krov... Ovaj Leksikon je nešto živo, što ulazi u našu kulturu, u naše zajedništvo... Leksikon omogućava susret
s onima s kojima se ne možemo drugačije susresti.
a.m
Napomena:
U ovom broju i u nekoliko sljedećih brojeva glasila Zajedno objavljujemo na zadnjim
stranicama u nastavcima prijevod brošure što ju je izdala Kongregacija za klerike pod naslovom Euharistijsko klanjanje za posvećenje svećenika i duhovno majčinstvo, a kad izađu
svi nastavci, brošuru ćemo kao cjelinu, dotjeranu i opremljenu pripadajućim ilustracijama,
poslati elektroničkom i/ili običnom poštom svim primateljima glasila. Primatelji glasila ne
moraju se, dakle, sami truditi i sastavljati objavljene nastavke u cjelinu.
(1. dio)
Kongregacija za klerike
Euharistijsko klanjanje za posvećenje svećenika i duhovno majčinstvo
Prijevod 2. njemačkog izdanja iz 2009. godine
KONGREGACIJA ZA KLERIKE
Pismo što ga je Kongregacija objelodanila s ciljem promicanja euharistijskog klanjanja za
posvećenje svećenika i duhovnog majčinstva
Časni subrate u biskupskoj službi!
Postoje doista mnoge stvari koje se moraju poduzeti za autentično dobro klera i u korist
pastoralne službe, koja se treba pokazati plodnom u današnjim datostima. Bez straha pred
poteškoćama i mukama želimo se suočiti s tim izazovom. Budući pak da djelovanje prima
svoje određenje od postojanja i da je duša svakog apostolata bliskost s Bogom, namjeravamo
dati duhovni impuls koji produbljuje svijest u pogledu ontološke veze između svećeništva i
euharistije te između svećeništva i posebnog majčinstva što ga Marija vrši prema svećenicima. Želimo uz pomoć vječnog klanjanja stvoriti neprekidan molitveni lanac te na taj način
doprinijeti posvećenju klera. Stoga želimo ohrabriti Bogu posvećene žene da - po uzora
Preblažene Djevice, majke Vječnog Svećenika i suradnice u njegovu otkupiteljskom djelu
- na duhovan način posvoje svećenike kako bi im pomagale samožrtvovanjem, molitvom i
pokorom. Tko se klanja, uvijek obavlja i pomirbeni čin za vlastite pogreške. Pod sadašnjim
uvjetima predlažemo da se uključi i posebna nakana u tom smislu.
Tradicija nam stalno doziva u sjećanje da se tajna i postojanje Crkve ne mogu iscrpsti
ni u njezinim hijerarhijskim strukturama, ni u liturgiji, sakramentima ili zakonskim odredbama. Unutarnju bit Crkve i prvobitni izvor njezine posvećujuće snage treba prije tražiti u
njezinu mističnom jedinstvu s Kristom.
Nauk pa čak i struktura Dogmatske konstitucije o Crkvi (Lumen gentium) potvrđuju
da se to jedinstvo ne može zamisliti odvojeno od one osobe, koja je majka utjelovljene Riječi
i koju je Isus htio imati usko sjedinjenu sa sobom za spas cijeloga ljudskog roda.
Nije slučaj da je istoga dana, kada je proglašena Dogmatska konstitucija o Crkvi
(21. studenog 1964), papa Pavao VI. proglasio Mariju Majkom Crkve, to jest majkom svih
vjernika i svih njihovih pastira.
Drugi vatikanski sabor se u odnosu na Preblaženu Djevicu izražava na sljedeći način:
Time što je Krista začela, rodila, hranila, u hramu ga Ocu prikazala, i sa svojim Sinom,
dok je na križu umirao, trpjela, na sasvim je osobit način sudjelovala u Spasiteljevu djelu,
64
PRILOZI
poslušnošću, vjerom, ufanjem i žarkom ljubavlju, da obnovi vrhunaravni život duša. Radi
toga nam je postala majkom u redu milosti (LG 61).
Ne dodajući i ne oduzimajući ništa jedincatoj Kristovoj posredničkoj funkciji, Blažena
Djevica Marija se u Crkvi priznaje i zaziva kao Odvjetnica, Pomoćnica, Pomagačica i Posrednica. Ona je uzor majčinske ljubavi koja mora prožimati sve one koji sudjeluju u apostolskom
poslanju Crkve za preporod ljudi (usp. LG 65).
Svjesni tih nauka, koji pripadaju ekleziologiji Drugog vatikanskog sabora, vjernici
upravljaju svoj pogled na Mariju, svijetleći primjer svih kreposti, na koji su pozvani da ga
slijede. Oni trebaju oponašati nju, prvu učenicu Kristovu, nju, majku, kojoj su u Ivanovoj
osobi pod križem povjereni svi učenici. Time što postaju njezinim sinovima i kćerima, ona ih
uvodi u pravi smisao života u Kristu.
Upravo na temelju položaja i uloge koja pripada Preblaženoj Djevici Mariji u povijesti
spasenja naša je namjera povjeriti sve svećenike na sasvim poseban način Mariji, majci vječnog Velikog Svećenika, oživotvorujući u Crkvi molitvenu inicijativu u čijem središtu stoji
vječno euharistijsko klanjanje tako da se iz svakog dijela Zemlje trajno uzdiže Bogu glas
klanjajuće Crkve i sa specifičnim nakanama prikazuju zahvalne molitve, hvalospjev i žrtve
pomirnice kako bi se probudio dovoljan broj svećeničkih zvanja. Istovremeno trebaju na taj
način u obliku duhovnog majčinstva, nošenog od Otajstvenog Tijela, biti praćeni oni koji
su već pozvani na svećeničku službu te su se kao takvi u biti suobličili jedinome Vrhovnom
Svećeniku. Tako trebaju oni sve više i više služiti Gospodinu i braći kao oni koji s jedne
strane stoje „u“ Crkvi, s druge pak strane stoje „nasuprot“ Crkvi, stupajući na Kristovo
mjesto i predstavljajući ga kao Glavu, Pastira i Zaručnika Crkve (usp. PdV, 16).
Stoga molimo sve mjesne ordinarije, koji na poseban način cijene za Crkvu specifičan
i nezamjenjiv karakter posvećenog svećeništva i koji su svjesni hitnosti jedne takve zajedničke
akcije glede toga, da se aktivno založe te tamo, gdje god im je povjeren dio Božjeg naroda,
promiču formiranje pravih cenakula, u kojima se klerici, redovnici i laici u duhu pravog zajedništva, iskrenog popravljanja i čišćenja, međusobno ujedinjeni, posvećuju molitvi u obliku
trajnog euharistijskog klanjanja.
Neka Marija, majka jedinoga vječnog Velikog Svećenika, blagoslovi ovu inicijativu
i uloži zagovor kod Boga, kako bi iz toga proizišla autentična obnova svećeničkih načina
života u smislu jedino mogućeg uzora: Isusa Krista, Dobroga Pastira.
U zajednici s Crkvom srdačno Vas pozdravljam u duboko doživljenoj kolegijalnoj
povezanosti
Claudio card. Humes
+ Mauro Piacenza
prefekt
tajnik
Iz Vatikana, 8. prosinca 2007. Na blagdan Marijina Bezgrešnog Začeća
65
Marija među nama, listopad 2010, br. 3/143
Molite Gospodara žetve da pošalje radnike !
Molite Gospodara žetve da pošalje radnike! Bog treba ljude. Treba takve koji će reći: Da,
spreman sam postati žetveni radnik, spreman sam pomoći da ta žetva, koja dozrijeva u ljudima, stvarno može ući u žitnice vječnosti i postati Božja vječna zajednica radosti i ljubavi.
Molite Gospodara žetve! To kaže i ovo: Zvanja ne možemo jednostavno praviti, ona
moraju doći od Boga. Ne možemo, kao možda u drugim zvanjima, ciljanim menadžmentom,
odgovarajućim strategijama jednostavno regrutirati ljude. Zvanje mora uvijek naći put od
Božjeg srca do čovjekova srca. Pa ipak: upravo da bi ono moglo stići u ljudsko srce, potrebna
je i naša suradnja.
Moliti Gospodara žetve za to, to prije svega znači moliti (se Bogu) za to, protresti njegovo
božansko srce i reći: Ipak, učini! Probudi ljude! Zapali u njima oduševljenje za Evanđelje i
radost zbog Evanđelja. Učini da spoznaju da je ono blago iznad svih blagâ i da ga onaj tko
ga otkrije mora dalje davati!
Mi protresamo Božje srce, ali moliti Boga ne događa se upravo samo u molitvenim riječima, nego prije svega i u tome da riječ postaje djelo te tako iz našeg molećeg srca u druga srca
preskače iskra radosti zbog Boga, radosti zbog Evanđelja, spremnosti reći da. Kao moleći
ljudi, kao oni koji su ispunjeni njegovim svjetlom, dolazimo drugima, uvlačimo ih u svoju
molitvu te tako i u nazočnost Boga koji onda čini svoje. U tom smislu želimo uvijek iznova
moliti Gospodara žetve, protresti njegovo srce a s njim u svojoj molitvi dotaknuti i srca ljudi
da Bog po svojoj volji u njima može učiniti da dozrije da, spremnost; a onda postojanost
da kroz sve te zbrke vremena, kroz žegu dana, a i kroz tamu noći, vjerno ostanu u njegovoj
službi i od njega uvijek iznova spoznaju - makar je to mučno - da je ta muka lijepa, da je
korisna jer pomaže doći do onog pravog, naime da ljudi prime ono na čemu će graditi: Božje
svjetlo i Božju ljubav.
Benedikt XVI. susret sa svećenicima i đakonima u Freisingu, 14. rujna 2006.
Izdaje:
Vijeće franjevačkih zajednica u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini
Tajništvo: Prilaz Gjure Deželića 75, HR-10000 Zagreb, tel.: (01) 3765-061, faks: (01)
3765-062, mob.:098/9244-901,
e-mail: [email protected]
Odgovara: dr. fra Ivan Sesar, predsjednik Vijeća
Uređuje: Anto Matković, tajnik Vijeća
66
PRILOZI
IZ FRANJEVAČKE DUHOVOSTI
KATEHEZA NA OPĆOJ AUDIJENCIJI 15. RUJNA 2010.
Sveci su veliki dobročinitelji čovječanstva
Draga braćo i sestre, jedna od najomiljenijih svetica je bez sumnje Klara Asiška, koja je
živjela u 13. stoljeću te bila suvremenica Svetoga Franje. Njezino nam svjedočanstvo pokazuje koliko Crkva duguje hrabrim i vjerom bogatim ženama, kadrima dati presudni poticaj
za obnovu Crkve.
Tko je, dakle, bila Klara Asiška? Da bismo odgovorili na to pitanje posjedujemo sigurne
izvore: ne samo stare životopise, poput onoga Tome Ćelanskog, već i dokumente iz procesa
za proglašenje sveto koji je pokrenuo papa svega nekoliko mjeseci nakon Klarine smrti i koji
sadrži svjedočanstva onih koji su dugo živjeli uz nju.
Klara je rođena 1193. i pripadala je aristokratskoj i bogatoj obitelji. Odrekla se plemstva i
bogatstva kako bi živjela u poniznosti i siromaštvu, prihvaćajući oblik života koji je predlagao
Franjo Asiški. Premda su njezini roditelji, u skladu s tadašnjim običajima, planirali brak s
nekom istaknutom ličnošću, Klara je u 18. godini odvažnom gestom, nadahnutom dubokom
željom da slijedi Krista i divljenjem Franji, napustila svoj očinski dom i, u pratnji svoje prijateljice Bone iz Guelfuccia, tajno otišla manjoj braći koja su boravila u crkvici Porcijunkuli.
Bila je Cvjetnica navečer 1211. U dirljivu ozračju učinjena je veoma simbolična gesta: dok
su braća držala u rukama zapaljene baklje, Franjo je Klari odrezao kosu i ona je obukla pokornički habit od grubog sukna. Od toga je trenutka postala Kristova, ponizna i siromašna,
djevica zaručnica i Njemu se potpuno posvetila. Poput Klare i njezinih družica bezbrojne je
žene tijekom povijesti očarala ljubav prema Kristu koji, u ljepoti svoje božanske osobe, ispunjava njihovo srce. A čitava Crkva, posredstvom mističnoga zaručničkog poziva posvećenih
djevicâ, poprima onaj izgled kakav će zauvijek imati: lijepa i čista Kristova zaručnica.
U jednom od četiri pisma koje je Klara poslala Svetoj Janji Praškoj, kćeri češkoga kralja,
koja je htjela poći njezinim stopama, govori o Kristu, svojem ljubljenom zaručniku i pritom
se služi tipičnim zaručničkim izrazima, koji mogu začuditi, ali koji diraju u srce: Kada ga ljubite, čisti ste, kada ga dotaknete još ste čišći, kada pustite da vas posjeduje ostajete djevicom.
Njegova je snaga snažnija, njegova velikodušnost uzvišenija, njegov izgled najljepši, ljubav
najmilija i svaka milost ugodnija. Sada ste se već stisnuli u njegov zagrljaj, koji je uresio
vaše grudi dragocjenim kamenjem… i okrunio vas zlatnom krunom u koju je urezan znak
svetosti (Lettera prima: FF, 2862).
Klara je, poglavito na početku svojega vjerskog iskustva, imala u Franji Asiškom ne samo
učitelja čije je učenje trebalo slijediti već također prijatelja i brata. Prijateljstvo između to dvoje
svetaca predstavlja veoma lijep i važan vidik. Naime, kada se dvije čiste duše u kojima plamti
ista ljubav prema Bogu susretnu, one crpe iz uzajamnog prijateljstva veoma snažan poticaj
kročiti putem savršenstva. Prijateljstvo je jedan od najplemenitijih i najuzvišenijih ljudskih
osjećaja koje božanska milost pročišćava i preobražava. Poput Svetog Franje i Svete Klare,
i druge je svece, kao na primjer Svetog Franju Saleškog i Svetu Ivanu Francescu di Chantal,
vezalo duboko prijateljstvo na njihovu putu prema kršćanskom savršenstvu. Upravo je Sveti
Franjo Saleški ostavio zapisano: Lijepo je moći ljubiti na zemlji kao što se ljubi na nebu i
naučiti voljeti se na ovome svijetu kako ćemo to činiti vječno na drugom. Ne govorim ovdje
o jednostavnoj ljubavi, jer nju moramo gajiti prema svim ljudima; govorim o duhovnom
prijateljstvu, u kojem dvije, tri ili više osoba razmjenjuju pobožnosti, duhovna čuvstva i
postaju uistinu jedan duh (Introduzione alla vita devota III, 19).
Nakon što je provela nekoliko mjeseci u drugim monaškim zajednicama, odupirući se
pritiscima članova svoje obitelji koji isprva nisu odobravali njezin izbor, Klara se s prvim
družicama trajno smjestila u crkvi Svetog Damjana gdje su manja braća uredila za njih mali
samostan. U tom je samostanu živjela više od četrdeset godina, sve do svoje smrti, 1253. go-
67
Marija među nama, listopad 2010, br. 3/143
dine. Do nas je stigao opis iz prve ruke o tome kako su živjele te žene tih godina, na početku
franjevačkog pokreta. Riječ je o izvješću flamanskog biskupa Jakova iz Vitryja sastavljenom
za njegova boravka u posjetu Italiji, koji s neskrivenim divljenjem piše kako je pronašao velik
broj muškaraca i žena svih društvenih staleža koji su ostavivši sve zbog Krista, pobjegli od
svijeta. Nazivaju se manja braća i manje sestre i gospodin papa i kardinali ih veoma cijene…
Žene… borave zajedno u raznim hospicijama nedaleko od grada. Ništa ne primaju, nego
žive od rada vlastitih ruku. I silno su ožalošćene i uznemirene, jer ih i svećenici i laici časte
a to nikako ne žele (Lettera dell’ottobre 1216: FF, 2205.2207).
Jakov iz Vitryja oštroumno je shvatio karakterističnu crtu franjevačke duhovnosti na koju
je Klara bila veoma osjetljiva: radikalnost siromaštva združena s potpunim pouzdanjem u
Božju providnost. Zbog toga je ona djelovala odlučno, zadobivši od pape Grgura IX. ili,
vjerojatno, već od pape Inocenta III, i takozvani Privilegium paupertatis (cfr FF, 3279). Na
temelju njega Klara i njezine družice iz Svetoga Damjana nisu mogle posjedovati nikakvo
materijalno vlasništvo. Riječ je o doista izvanrednoj iznimci u tada važećem kanonskom
pravu. Crkvene vlasti toga doba su to dopustile cijeneći plodove evanđeoske svetosti koje
su prepoznali u načinu života kojim su živjele Klara i njezine sestre. To pokazuje da ni u
srednjem vijeku uloga žena nije bila sporedna, već značajna. U vezi s tim, korisno je podsjetiti
kako je Klara bila prva žena u povijesti Crkve koja je sastavila pisano Pravilo, predano na
odobrenje papi, s ciljem da se karizma Svetog Franje sačuva u svim ženskim zajednicama
koje su se u velikom broju osnivale u njezino doba i koje su se htjele nadahnjivati na Franjinu
i Klarinu primjeru.
U samostanu Svetog Damjana Klara je na herojski način provodila u djelo kreposti po
kojima bi svaki vjernik trebao biti prepoznatljiv: poniznost, duh pobožnosti i pokore, ljubav.
Premda je bila poglavarica, ona je htjela služiti bolesne osobe, ne bježeći ni od najnižih poslova: ljubav, naime, pobjeđuje svaki otpor i onaj koji ljubi sve žrtve čini s radošću. Njezina vjera
u stvarnu prisutnost euharistije bila je toliko velika da se, u dva navrata, zbilo čudo. Samo
izlaganjem Presvetog sakramenta udaljila je saracenske krvoločne vojnike koji su se spremali
napasti samostan Svetog Damjana i razoriti grad Asiz.
I ti događaji, kao i druga čuda, na koje se čuva uspomena, potaknuli su papu Aleksandra
IV. da je svega dvije godine nakon njezine smrti, 1255, proglasi svetom napisavši uz tu prigodu pohvalu u buli kanonizacije u kojoj čitamo: Kako je samo živa snaga toga svjetla i kako
samo snažno taj svijetli izvor blješti! Doista, to je svjetlo bilo zatvoreno u skrovitosti života
u klauzuri, a izvana je zračilo silnom snagom; skutrilo se u prostoru skromnog samostana,
a izvana se širilo koliko je širok svijet. Klara je šutjela, ali se glas o njoj snažno pronosio (FF,
3284). Upravo tako, dragi prijatelji: sveci mijenjaju svijet nabolje, trajno ga preobražavaju,
unoseći u nj energije koje samo ljubav nadahnuta Evanđeljem može pobuditi. Sveci su veliki
dobročinitelji čovječanstva.
Duhovnost Svete Klare, sažetak njezina plana svetosti sadržan je u Četvrtome pismu
Svetoj Janji Praškoj. Sveta Klara u njemu koristi sliku zrcala koja je bila veoma raširena u
srednjem vijeku, a potječe iz patrističkog doba, te poziva svoju prijateljicu iz Praga da se
ogleda u tome zrcalu savršenstva svake kreposti koje je sâm Gospodin. Ona piše: Sretna je
doista ona kojoj je dano uživati to sveto zajedništvo, kako bi iz dubine svoga srca prionula
[uz Krista], uz onoga čijoj se ljepoti dive bez prestanka sve blažene nebeske čete. Njegova
ljubav raspaljuje plamen u srcu, promatranje njegova lika krijepi duh, njegova dobrota siti,
njegova ljupkost ispunjava, njegov spomen blista ugodnim sjajem, od njegova mirisa mrtvi
ponovno ustaju na život, a njegovo promatranje u slavi učinit će blaženim sve građane
nebeskog Jeruzalema. A budući da je on odsjaj slave, sjaj vječnoga svjetla i zrcalo bez mrlje,
svakoga dana gledaj to zrcalo, kraljice zaručnice Isusa Krista, i u njemu neprestano istražuj
svoje lice kako bi se mogla tako uresiti i izvana i iznutra… U tome zrcalu blistaju blaženo
siromaštvo, sveta poniznost i neizreciva ljubav (Lettera quarta: FF, 2901-2903).
Zahvalni Bogu koji nam daje svece koji progovaraju našemu srcu i pružaju nam primjer
68
IZ FRANJEVAČKE DUHOVNOSTI
kršćanskog života koji treba nasljedovati, želim zaključiti istim riječima blagoslova koje je
Sveta Klara sastavila za svoje susestre i koje i danas klarise, koje svojom molitvom i svojim
djelima vrše dragocjenu ulogu u Crkvi, čuvaju s velikim strahopoštovanjem. Iz tih izraza
izbija sva nježnost njezina duhovnog majčinstva: Blagoslivljam vas u svojem životu i nakon
moje smrti, kako mogu i više no što mogu, svim blagoslovima kojima je Otac milosrđa
blagoslovio i blagoslovit će na nebu i na zemlji sinove i kćeri, i kojima duhovni otac i majka
blagoslivljaju i blagoslivljat će svoje duhovne sinove i kćeri. Amen (FF, 2856).
GENERALOVO PISMO KLARISAMA
Gledaj pozorno, meditiraj, motri, preobrazi se u ljubljenoga i svjedoči ga
(Usp. 4pAg 19.22.28)
Predrage Siromašne sestre Svete Klare, Gospodin bio uvijek s vama, i neka On učini da vi
uvijek budete s Njim! (BlKl 14).
Prošlo je godinu dana kako smo se zaputili da se pripravimo za slavlje 800. obljetnice utemeljenja vašega Reda. Slavlje će službeno započeti na Cvjetnicu 2011. a završiti svetkovinom
Svete Klare 2012. godine. Sukladno programu što su ga potvrdile predsjednice federacija, za
vrijeme Kongresa predsjednica Reda Svete Klare (OSC), tema za ovu godinu je kontemplativna dimenzija vašega oblika života, imajući u vidu, kao povlaštena sredstva da se ojača ta
dimenzija, osluškivanje, šutnju i obraćenje života.
Ovim pismom, koje i svake godine šaljem prigodom svetkovine Franjine Biljčice, želim
ponuditi nekoliko putova razmišljanja o kontemplaciji, o samoći i o šutnji kako biste mogle
slijediti, po riječima Sv. Bonaventure, s pomnošću stope vaše preblažene majke (…) prigrljujući s odlučnošću ogledalo siromaštva, primjer poniznosti, štit strpljivosti i naslov poslušnosti
(Sv. Bonaventura, Pismo klarisama Asiza, 1259. godine).
Kontemplacija
U različitim prigodama, za vrijeme susretâ, sestre su me pitale što mislim pod kontemplacijom. Bez pretenzije da budem iscrpan, smatram da bi se kontemplacija mogla definirati,
prije svega, kao otvorenost srca misteriju koji nas obavija, da dopustimo da nas on posjeduje.
U tom smislu kontemplacija znači isprazniti se od svega suvišnoga kako bi nas Onaj koji je
sve ispunio do prelijevanja. Kontemplirati znači potpuno otvoriti oči srca da bismo mogli
čitati i otkrivati prisutnost Gospodina u njegovoj riječi, u njegovim sakramentima, u Crkvi i u
događanjima povijesti. Kontemplirati znači ušutjeti riječima da govori pogled pun udivljenja,
kao onaj djetetov; da govore ruke otvorene uzajamnom dijeljenju, kao što su majčine ruke;
da govore noge koje, laganim korakom, kako od nas traži Sv. Klara, prelaze granice da navijeste Dobru vijest, kao što su noge misionara; da govori srce prepuno strastvenosti za Krista
i za čovječanstvo, kao što su govorila srca Franje i Klare. Kontemplirati znači ući u ćeliju
vlastitoga srca i, iz nastanjene šutnje, dopustiti da nas preobrazi Onaj koga, poput Klare,
priznajemo zaručnikom plemenitoga roda (1Pag 7), s najzavodljivijom ljepotom (1Pag 9),
čijoj se ljepoti sveudilj dive blažene nebeske čete (4Pag 10) i čija ljubav usrećuje (4Pag 11).
Kontemplacija znači željeti prije svega da se ima Duha Gospodnjega i njegovo sveto djelovanje (PrKl 19; usp Gal 5, 13-21. 26; Rim 13, 13-14). Kontemplacija je bitno život sjedinjenja s
Bogom, što, po Franjinim riječima, znači imati srce okrenuto Gospodinu (NPr 22, 19.25) i,
prema Klarinim, staviti dušu, srce i um u Ogledalo, u Krista (usp. 3Pag12sl) sve dok se posve
ne preobrazi na sliku njegova božanstva (usp 3Pag 13).
Kontemplacija tako shvaćena nema ništa zajedničko s mlakim, uhodanim, lijenim životom.
Kontemplacija znači isključivo izabrati Gospodina, predati mu život, moći reći s Pavlom: Ne
živim više ja, nego živi u meni Krist (Gal 2,20). Znači uistinu moći reći: Samo je Zaručnik
dostatan jer je riječ o Onom čija je moć jača od svake duge, čija je velikodušnost šira, čija je
ljepota zavodljivija, čija je ljubav slađa i čija je milina otmjenija (1Pag9). Za Klaru kontem-
69
Marija među nama, listopad 2010, br. 3/143
placija nije nešto što bi bilo različito od radikalnog izbora Isusa Krista, nego je nutarnja i
neophodna dimenzija samoga tog izbora. Franjevačka kontemplacija treba uvijek biti življena
u obzorju nasljedovanja Krista, ona je kontemplativno nasljedovanje.
Stoga riječima Svetog oca Franje možemo reći da kontemplirati znači potpuno se predati
Onome koji se nama potpuno predao (PBr 29). Kontemplirati znači gorjeti, utrošiti život za
Evanđelje, koje je pravilo i život za sve nas (PPr1,1; PrKl 1,2). Uvijek je i budila radoznalost
činjenica da Klara svoj život u Svetom Damjanu ne definira kao kontemplativni život, nego
kao živjeti Evanđelje. Na taj način Klara kontemplaciju ne smatra oblikom života, nego
kao bitnu dimenziju života koja ostaje podložna životu po Evanđelju. Kontemplacija, prema
tome, ide ukorak s evanđeoskom kvalitetom života po odluci života koji smo prigrlili (usp.
2Pag 11), s čvrstom voljom da napredujemo iz dobra u bolje, iz kreposti u krepost (1Pag 32)
i da koračamo stazom blaženstava (usp. 2Pag 12-13).
Zato osjećamo potrebu ponovno krenuti od Evanđelja, temeljne i utemeljujuće jezgre
našega oblika života, jer će nam samo ono dati mogućnost da zapalimo novi oganj i da
ubrizgamo mladu limfu u našu zajedničku osamstoljetnu povijest. Biti kontemplativan uključuje, naime, prihvaćanje Evanđelje u njegovim najradikalnijim zahtjevima, bez popusta, bez
opravdavanja komotnog stila života.
Kontemplacija također ne znači ne brinuti se za druge. Strastvenost za Krista znači strastvenost za čovjeka. Kontemplacija koja hrani naš život ne može nikada biti strana životu
naših naroda i onomu što mu se događa. Stvarnost naše braće, muškaraca i žena, treba nositi
u molitvi. Kontemplativna duša je duša koja osjeća zajedništvo sa svima.
Kontemplacija je puno više nego manje-više produženi momenti molitve; znači učiniti
da sve vremenite stvari budu u njezinoj službi (usp. PrKl 7,2; PPr 5,2). Kontemplacija je
egzistencija življena za Gospodina i, zbog Njega, utrošena također u korist drugih. Ne bi ni
moglo biti drugačije ako imamo na umu da je kontemplacija, kako tvrdi Klara, oponašanje i
nasljedovanje Zaručnika (usp. 2Pag 20.21).
Izvori franjevačke kontemplacije
Gledajući Franju i Klaru lako je otkriti dva glavna izvora njihove kontemplacije: Riječ
Božju i liturgiju.
Riječ Božja je, bez sumnje, glavni izvor molitve Siromaška i njegove Biljčice. Psalmi i
biblijski kantici nadahnjuju i hrane njihovu molitvu do te mjere da mirno možemo reći da
oboje u samima sebi utjelovljuju lik siromaha Jahvina u svakoj njegovoj dimenziji: čovjek koji
svoje puno povjerenje stavlja u Gospodina i čovjek koji uranja u adoraciju i u pohvale. Prakticiranje molitvenog čitanja Riječi, koju Crkva tako preporuča u posljednje vrijeme, trebalo
bi biti uobičajeno u našim bratstvima ako želimo da se Riječ utjelovi u našoj svakidašnjoj
egzistenciji. U tom smislu treba još mnogo učiniti.
Liturgija je povlašten izvor franjevačke kontemplacije. Na prvom mjestu jer je redovit
kanal putem kojeg Franjo i Klara prihvaćaju Božju riječ, riječ koja nije jednostavni predmet
meditacije nego više slavljena i aktualizirana riječ; riječ koja se pretvara u djelovanje. Osim toga, Franjo i Klara kroz liturgiju intenzivno žive sakramentalnu aktualizaciju otajstva Kistova,
osobito kako se očituje u otajstvima utjelovljenja i muke koja, kako dobro znamo, zauzimaju
središnje mjesto u kontemplaciji tih dvoje zaljubljenika u siromašnog i raspetog Krista.
Klarina metoda kontemplacije
Kao veliki učitelj kontemplacije i Klara je izradila svoju metodu, svoj put, ali tako da se
nije prilagodila nijednoj od velikih struja. Riječ je o vrlo jednostavnoj metodi koja izvire iz
vlastitog iskustva. Ta se metoda može sažeti u tri glagola koja se pojavljuju u Klarinu drugom
pismu Sv. Janji Praškoj: gledati (promatrati), meditirati, kontemplirati (usp 2Pag20; 4Pag 1923). Klarin meditativni hod je ukorijenjen u utjelovljenje Riječi, sažet u otajstvu, u javnom
životu i u križu. To je ogledalo u kojem se odražava siromaštvo, poniznost i ljubav Sina
Božjega. Kontemplirati svaki dan to ogledalo znači koračati tim putem, bez kolebanja.
Gledati. Pogled uključuje sve osjećaje u kontemplativnom nasljedovanju Isusa Krista.
70
IZ FRANJEVAČKE DUHOVNOSTI
Svaki dan unosi dušu svoju u to ogledalo (…) Motri, kažem na početku ovog ogledala, siromaštvo Onoga koji je stavljen u jaslice i povijen u pelene (4Pag 15sl). Nije riječ o nekom
romantičnom stavu pred jaslicama, nego o stvarnom iskustvu siromaštva, snažnom izboru
siromaštva, kao putu što ga je poduzeo Sin Božji. Nije riječ o udivljenju, nego da se iziđe
iz samih sebe i da se motri siromaštvo onoga tko se učinio prezrenim za tebe. Za Klaru ne
preostaje drugi put doli slijediti njegov primjer postajući prezrenim u ovom svijetu (2Pag 19).
Motrenje na koje Klara poziva je, u konačnici, pogled zaručnice u Zaručnika, koje, budući da
je svakodnevno i ustrajno (usp. 4Pag 15), dovodi da se otkrije ljepota Zaručnika najplemenitijeg roda (1Pag 7).
Meditirati. Meditacija, za Klaru, obuhvaća um i dovodi da se shvati poniznost kao kontrast
koji sablažnjava i očarava: Kralj anđela ovijen u pelene i položen u jaslice (usp 4Pag 19-20).
Ako je za Franju binomij siromaštvo - poniznost nerazdjeljiv, on je to i za Klaru. Siromaštvo
ističe život u istom stanju kao i siromasi. Poniznost izražava dublji aspekt siromaštva: klonuće, poniženje i prezir. Ako je siromaštvo negacija bogatstva, poniznost je negacija moći.
Poniznost je kenotička dimenzija nasljedovanja.
Kontemplirati. Kontemplacija na poseban način uključuje srce. Srce je za Klaru mjesto
saveza sa Zaručničkom, izražava radikalnost odgovora, potpuno predanje, zajedništvo koje
omogućuje uživanje u Bogu. S druge strane, kontemplacija zahtijeva čisto (usp. PrKl 10,10),
potpuno okrenuto Gospodinu. To omogućuje da se gleda drugim očima, Božjim očima,
da se promatra na različit način, da se shvaća u dubinu. Kontemplirati stoga znači imati
osjećaje poput Krista (usp Fil 2,5), obući se u Krista (usp. Gal 3,27; Ef 4,24). Kontemplirati znači otvoriti se Duhu koji obnavlja, preobražava i dovodi do svjedočenja, cilja svake
kontemplacije.
Gledati-meditirati-kontemplirati, više nego stupnjevi, to su dimenzije jednog te istog
procesa koji se ne svodi na čisto intelektualno promatranje, nego je iskustvo koje zahvaća
cijelu osobu u svim njezinim dimenzijama: duhovnoj, intelektualnoj, afektivnoj i osjetilnoj.
To je kao istinska ljubav: obavijajuća (usp. NPr 22,19; 3Pag 12-13; 4Pag 15), koja dovodi
do nasljedovanja i do poistovjećivanja s ljubljenom osobom, do preobražavanja ljubitelja u
Ljubljenoga.
Šutnja i samoća u službi kontemplacije
Tako misli Klara u svom Pravilu (usp. PrKl5), tako misli Crkva, tako to izražavaju vaše
Konstitucije: traženje intimnosti s Bogom sadrži potrebu šutnje, uistinu životne, cijeloga
bića (Evangelica Testificatio, 46; GGKK OSC, 81). Tko se želi učvrstiti jedino u intimnosti
Božjoj, po primjeru Klare, treba iz svoje duše udaljiti svaku buku (4Čel 36). I to ne vrijedi
samo za vas koje ste izabrale povučen život, nego za sve one koje žele živjeti istinski unutarnji
život. Šutnja je kao put slobode univerzalna vrijednost, nužna za život u punini, za duboko
razmišljanje.
Nastanjena šutnja i samoća su očitovanja preobilnog života koji sam govori. Zatim, šutnja
i samoća su neophodna sredstva da se usredotoči na bitno, da se živi u nazočnosti Gospodinovoj. Upravo iz te perspektive klauzura dobiva svoju istinsku dimenziju. Bez oduzimanja
ikakve važnosti klauzure prema izvanjskom, ne smije se zaboraviti klauzura prema unutra:
ne zaustavljati se na sporednom, imati têk za Božju riječ, sabranost osjetila. Ako je za onoga
koji živi na rubu ništavila šutnja zastrašujući znak praznine, za onoga koji traži unutarnji
mir šutnja, samoća i, u vašem slučaju, klauzura neusporedive su zgodne prigode za susret s
Bogom i drugima.
Novi čovjek kojemu je vjera dala prodorno oko koje ide preko scenskog i srce sposobno
da ljubi nevidljivo, traži šutnju i samoću ne kao bijeg, nego kao sredstvo da se zatvori u
samoga sebe, traže šutnju i samoću sačinjene od dubokih, istinskih odnosa. Kako god to
izgledalo paradoksalno, samo onaj tko je sposoban ostati sam sposoban je susresti se s drugima. Možda to razjašnjava zašto danas provodimo toliko vremena zajedno i ne uspijevamo
se susresti istinski s nekim.
71
Marija među nama, listopad 2010, br. 3/143
Danas, kako vi, drage moje sestre, tako i mi koji žele posvetiti srce isključivo Bogu, trebamo šutnju i samoću, pune Pristunosti, pažljive na osluškivanje, otvorene za zajedništvo.
Moramo njegovati nastanjenu šutnju i samoću da ne bismo bili žrtve aktivizma – i to je također jedna od stvarnih opasnosti u mnogim vašim samostanima – koji je lišen razmišljanja;
žrtve praznog aktivizma i, stoga, jalovog. Bog uvijek govori i njegova je šutnja također riječ.
Zaključak
Predrage sestre u Gospodinu, ovo pismo koje sam započeo s nekoliko riječi Sv. Bonaventure i završavam usvajajući njegove riječi. Kao on, i ja od vas tražim da uvijek budete
sjedinjene s Kristom, našim jedinim trajnim dobrom (usp. Sv. Bonaventura, Pismo…). Što
sam vama napisao, drage moje Siromašne sestre Sv. Klare, mislim i za sebe i za svu braću koju
mi je Gospodin darovao.
Neka nam Gospodin dadne čisto srce da ga možemo gledati, meditirati i kontemplirati, da
ga, preobražavajući se u Njega, mognemo svjedočiti muškarcima i ženama našega vremena!
Bratski,
fra José Rodríguez Carballo, OFM generalni ministar
Rim, 13. lipnja 2010, svetkovina Sv. Antuna Padovanskoga
72

MARIJA MEĐU NAMA Informativni list Školskih sestara franjevki

MARIJA MEĐU NAMA - Školske sestre franjevke

Zvona Delorite Velika Gospa 2014.

MARIJA MEĐU NAMA - Školske sestre franjevke

MARIJA MEĐU NAMA - Školske sestre franjevke

Tvoj zadatak nije tražiti ljubav, nego u sebi tražiti i naći sve

S A D R Ž A J - Školske sestre franjevke

Ljekarništvo u Franjevačkim samostanima Provincije

Poštovane kolegice i kolege, naš Zavod u suradnji s istim društvima

MARIJA MEĐU NAMA - Školske sestre franjevke

Fojnička škrinja broj 13

Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce

“Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio?” (Lk

Fojnička škrinja broj 19

marija među nama

VJESNIK - Franjevačka provincija Sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri