MARIJA MEÐU NAMA
Informativni list Školskih sestara franjevki Krista Kralja
Bosansko-hrvatske provincije
Godina XLI, Sarajevo, prosinac 2011, br. 4/148
Izdaje: Provincijalat ŠSFKK Bosansko-hrvatske provincije
BiH - 71000 SARAJEVO, Bjelave 43,
Tel:+387/33/225-137; tel/fax: 208-629
E-mail: [email protected]
Urednica: s. Kata Karadža, provincijska tajnica
Lektura: s. Dražana Radman
Odgovara: s. Ivanka Mihaljević, provincijska predstojnica
SADRŽAJ
IZ GENERALATA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4
Okružnica vrhovne predstojnice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4
Plan Vrhovne uprave 2011. - 2017. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 6
IZ PROVINCIJALATA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7
Okružnica provincijske predstojnice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7
Obavijest o slavlju 60. i 50. obljetnice redovničkih zavjeta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8
Kuća za molitvu u osami . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9
Duhovne vježbe 2012. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10
OBAVIJESTI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 14
SLAVLJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 17
Proslava 80. obljetnice dolaska sestara u Livno . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 17
Proslava 60. i 50 obljetnice redovničkih zavjeta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 24
Dani Svete Klare . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 32
Započela Godina vjere u Vrhbosanskoj nadbiskupiji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 33
NAŠI POKOJNICI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 35
PRILOZI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 37
Kongregacijski list . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 37
IZ FRANJEVAČKE DUHOVNOSTI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 50
Kristovo utjelovljenje - poziv na nasljedovanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 50
Zajedno, bilten VFZ-a . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 55
U želji da nasljeduješ Krista
gledaj, promišljaj,
kontemplativno motri
njegovo utjelovljenje.
Sv. Klara Asiška
Čestit Božić i blagoslovljena 2012. godina
Marija među nama, prosinac 2011, br. 4/148
Došašće 2011.
Prot. n. 315c/2011.
Svim sestrama Družbe
Drage sestre!
Započinjemo novu liturgijsku godinu. Pred nama je novo došašće. Crkva nas poziva i
potiče da se intenzivno pripravljamo za svetkovinu Božića, rođenja Gospodnjega. Slavljenjem došašća želi ponovno oživjeti našu čežnju za Bogom, za njegovim dolaskom. U
liturgijskim čitanjima pred oči nam stavlja nade i iščekivanja biblijskih likova da i u nama
probudi čežnju za ostvarenjem prave čovječnosti u Kristu.
Svaka od nas, napose u vremenu došašća, može ispitati svoje želje: Za čim čezne moje
srce? Tražim li samu sebe ili Gospodina svoga Boga? Slijedim li svoje vlastite želje ili želje
Onoga koji je stvorio moje srce i želi ga privesti punini, kako samo On to zna i umije?
Čeznem li samo za prolaznim stvarima ili tražim Onoga koji je neprolazan? Za što doista
mogu reći: „Ovo je ono što hoću, ovo je ono što tražim, ovo želim cijelim srcem izvršavati“ (1Čel 22)? Isto se možemo pitati na razini kućnih zajednica, provincija i Družbe. Što
mi, sve zajedno, očekujemo? Koje su naše istinske želje?
Želju definiramo kao afektivnu usmjerenost našega bića prema nečemu što ne posjedujemo a privlači nas. Sv. Augustin koristi pojam srce da bi izrazio želju u svoj njezinoj
širini: „Ti si nas stvorio za sebe, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi.“ Iz iskustva
znamo da je srce ono koje nam dopušta da se odnosimo s ljubavlju prema onome što ne
posjedujemo, osobito prema velikim stvarima. A što ima veće od Boga? Stvarnost koja
se veća ne može zamisliti, do te mjere da se ne nalazi mir srca sve dok se ne odmori u
Njemu.
Većina ljudi današnjeg društva ne osjeća da im Bog nedostaje. A „velika je sreća osjetiti
da ti Bog nedostaje“ (J. S. Rabar). Osjećati da ti Bog nedostaje, čeznuti za njim, osjećati
potrebu za njegovom blizinom i osloncem znači biti na putu prema njemu, znači biti na
putu vlastitog obraćenja. Kad čovjek shvati da samo Bog može ispuniti njegovo srce,
želja za Bogom postaje neodoljivo traženje i očekivanje, iščekivanje.
Katekizam Katoličke crkve na prvim stranicama donosi jasnu tvrdnju da je čovjek, po
svojoj naravi, otvoren za Boga. „Čežnja za Bogom upisana je u čovjekovo srce, jer je od
Boga i za Boga stvoren. Bog nikad ne prestaje čovjeka privlačiti sebi“ (br. 27). Međutim
„tu intimnu i životnu povezanost s Bogom može čovjek zaboraviti, ne priznati, pa čak
i odbaciti“ (br. 29). No „Bog ipak neumorno svakoga čovjeka zove, da ga traži, da živi i
nađe sreću“ (br. 30).
Naša želja za Bogom ne gubi se u praznini, nego se može susresti s čežnjom Boga
za nama. Božja čežnja razapinje svoj šator i nastanjuje se među nama. Bog nam postaje
blizak, Emanuel. Iz susreta dviju želja, dviju čežnji rađa se nada koja nam pomaže da
mijenjamo sebe i izgrađujemo znakovitiju budućnost zajednice. U tom smislu jasna je
poruka pape Benedikta XVI. da nema budućnosti za redovnički život ako se ne polazi
od središnjosti Boga, ako ne prijeđemo od drugotnih stvari na one bitne, na ono što je
uistinu vrijedno.
Za čim je čeznuo Sv. Franjo? Kada je osjetio neodoljivu želju za Kristom, i kada je
shvatio da njegov poziv zahtijeva da bude njegov tražitelj (2Čel 10, LegM 2,1), Franjo je
IZ GENERALATA
postao i do kraja života ostao „čovjek želja“. Okusio je kako je dobar Gospodin (usp. Ps
34,9) i pročišćavao je svoje želje. Njegova žarka želja za Bogom pretočila se u duboko
kontemplativno iskustvo. Dovoljno je prisjetiti se molitvenog završetka Nepotvrđenoga
pravila: „Ništa, dakle, drugo nemojmo željeti, ništa drugo htjeti, neka nam se ništa drugo
ne sviđa, niti nas raduje, osim Stvoritelji i Otkupitelj i Spasitelj naš, jedini pravi Bog, koji je
potpuno dobro, svako dobro, sve dobro, istinito i vrhovno dobro“. On je “sav poželjan,
uvijek iznad svih stvari“ (23,27-28.34).
U tom svjetlu možemo dublje proniknuti predivni događaj i ugođaj Božića koji je
slavio tri godine prije smrti, u Grecciu. Tada je ostvario svoju veliku želju: prikazati kako
se Dijete Isus rodilo u Betlehemu, vidjeti to svojim očima (usp. 1Čel 84). „To nije bila tek
dirljiva ideja. Cijeli Franjin gorljivi život, cijelo njegovo biće, njegovo traganje za Bogom,
izražavalo se u toj želji da vidi Božansko Dijete u siromaštvu jaslica“ (E. Leclerc). Franjo
je motrio dubine otajstva Božića. Postao je „dijete s Djetetom“ (2Čel 35). Preuzvišenoga
Sina Božjega koji se rađa u poniznosti i siromaštvu štale i postaje naš brat dao je vidjeti i
doživjeti i svima ostalima.
Neka se u svima nama ovoga došašća razgori želja za Bogom, i neka se On uvijek
iznova rađa u našem srcu!
S ovim mislima svima vama, drage sestre, želim sretan Božić!
Vaša
S. M. Klara Šimunović
vrhovna predstojnica
Marija među nama, prosinac 2011, br. 4/148
Prot. n. 1355/2011.
Predmet: Plan Vrhovne uprave 2011 – 2017.
Grottaferrata, 27. listopada 2011.
Provincijskim vijećima i svim sestrama Družbe
Drage sestre!
Dostavljamo vam plan Vrhovne uprave za šestogodište 2011 – 2017.
1. Kanonski pohod Provincijama/Regiji
2012.
Rimska regija Bezgrešnog začeća
Provincija Sv. Josipa, Argentina-Urugvaj
Provincija Uznesenja Marijina, Paragvaj
Provincija Bezgrešnog začeća, Maribor
Provincija Bezgrešnog srca Marijina, Austrija
2013.
Provincija Prečistog srca Marijina, Sarajevo
Provincija Sv. Franje Asiškoga, Lemont
Zajednice Mostarske provincije u SAD-u
2014.
Provincija Sv. Petra i Pavla, Trst
Provincija Presvetog srca Isusova, Split (zajednice u Hrvatskoj i u DR Kongu)
2015.
Provincija Sv. Obitelji, Mostar (zajednice u BiH i Hrvatskoj)
Zajednice Splitske i Mostarske provincije u Njemačkoj i Švicarskoj
2. Redoviti kapituli
2012. Rimska regija
2013. Mariborska provincija
2015. Bosansko-hrvatska, Argentinsko-urugvajska i Paragvajska provincija
2016. Splitska, Mostarska, Tršćanska, Lemontska i Austrijska provincija
2017. Redoviti vrhovni kapitul
3. Skupovi na razini Družbe
2013. Susret odgajateljica
2014. Plenarno vijeće
Susret Vrhovne uprave s provincijskim predstojnicama
2015. Susret provincijskih tajnica i ekonoma
Datumi i detaljnija razrada plana kanonskoga pohoda u pojedinoj provinciji bit će
određeni u dogovoru s provincijskim vijećima dotičnih provincija. Isto tako i datumi
skupova na razini Družbe.
Sva naša nastojanja i planove preporučujem u vaše molitve duboko svjesne Isusovih
riječi: Tko ostane u meni i ja u njemu, donosi mnogo roda, jer bez mene ne možete
učiniti ništa (Iv 15,5b).
Gospodin vam dao mir!
S. Klara Šimunović
vrhovna predstojnica
IZ PROVINCIJALATA
Br. 274/2011
Sarajevo, došašće 2011.
Svim sestrama Provincije Prečistog srca Marijina
Bog nama progovara u Sinu (usp. Heb 1,1)
Drage sestre!
Mi zemaljski putnici stojimo pred pitanjem: Gdje i kako susresti Gospodina koji je
najavljen kao naš Mir, naša Nada?
Vrijeme došašća priziva nam u pamet činjenicu da se Krist rodio kao čovjek, postao
jedan od nas i da prebiva među nama. Podsjeća naše srce da smo od Boga ljubljeni i
pozvani na međusobnu ljubav. Zastanimo nad ovom tajnom koja govori. Poslušajmo Oca
koji nam progovara u Sinu. Činimo što nam kaže, kao što Marija nekoć reče apostolima.
Toliko puta smo iskusili da Bog poznaje našu ranjenost, naš polet, ali i teškoće rasta u
dobi i milosti.
Nerijetko smo, u vrtlogu svijeta, stavljene pred mnoštvo ponuda današnjeg društva,
gdje nimalo nije jednostavno izabrati bolji dio koji nam se neće oduzeti (Lk 10, 42).
Vrijeme došašća nam je od Boga darovano da osluškujemo, razabiremo u svome srcu
događaje i našu zbilju. Dopustimo da našu ljudsku nemoć dotakne Božja svemoć (usp.
Mt 19, 26).
Bilo bi dobro, drage sestre, da svaka od nas odvažnije i zauzetije kroči kroz ove dane
došašća u susret Gospodinu. Ali najprije moramo doći k svome srcu, zbližiti se sa svim
što je u njemu, rastvoriti ga pred Gospodinom. Moramo se suočiti s pitanjima: Jesu li nam
srca otežala brigama i nebitnim stvarima? Jesmo li u trci za potrebnim zanemarile bitno?
S Gospodinom koji je blizu možemo bolje i jasnije vidjeti svoje nesavršenosti, suočiti
se u svome srcu s gorama i brežuljcima koji se trebaju spustiti, s krivudavim i hrapavim
stazama koje se trebaju poravnati.
U ovim danima radosnog čekanja Crkva nas u liturgiji došašća ohrabruje i poziva
na nadu i novi život koji se rađa. Svjesne naše sigurne Nade, uvijek iznova otkrivajmo
istinske razloge našega poziva i poslanja ovdje i sada. “Učvrstite svoja srca, ne uzdišite
mrmljajući jedan protiv drugoga …” (Jk 5, 8-9a).
Sveti Franjo, naš brat i otac, držao je Božić svetkovinom nad svetkovinama. Njegovu
je pamet napose zaokupljala poniznost što se objavila Utjelovljenjem (usp. 1Čel 84). Franjo nas potiče, drage sestre, da se i mi zaputimo te u Isusovoj blizini ostavimo sve vrste
ispraznosti. Obnovimo u duhu Betlehema i Greccia ono što smo zavjetovale. Sada, ne
kasnije.
Želim da se susreti malenosti i poniznosti, susreti ljudskosti dogode u nama osobno i u
našim zajednicama kroz ove svete dane. Tražimo i prepoznajmo Njegovo lice u osobama
koje su pored nas.
S ovim mislima i molitvom da nam Gospodin pokaže lice svoje i dadne mir želim vam
blagoslovljene dane došašća, radosne božićne blagdane i novu godinu prožetu iskustvom
Božje blizine.
Vaša
S. Ivanka Mihaljević
provincijska predstojnica
Marija među nama, prosinac 2011, br. 4/148
Sarajevo, 5. studenog 2011.
Br. 265/2011
Predmet: Obavijest o slavlju 60. i 50. obljetnice redovničkih zavjeta
Svim sestrama Provincije Prečistog srca Marijina
Drage sestre!
S radošću vas obavještavam o proslavi jubilejā redovničkih zavjeta naših sestara koje
ćemo proslaviti u Kloštru Ivaniću 8. prosinca, na blagdan Bezgrešnog začeća Blažene
Djevice Marije. Svečano euharistijsko slavlje u 11 sati u našoj sestarskoj kapeli predslavit
će o. Zdenko Križić, OCD.
60. obljetnicu redovničkih zavjeta obilježava:
S. M. Klara Turalija
50. obljetnicu redovničkih zavjeta obilježavaju:
S. M. Zvonimira Zubak
S. M. Augustina Suša
S. M. Beata Mandić
S. M. Vida Marijan
Vaša molitva, drage sestre, kao i nazočnost na ovom slavlju znak je zahvalnosti, radosti
i pripadnosti našoj Zajednici.
Neka nas sve prati zagovor Blažene Djevice Marije, nebeske zaštitnice naše
Provincije.
S. Ivanka Mihaljević
provincijska predstojnica
IZ PROVINCIJALATA
Sarajevo, 13. prosinca 2011.
Br. 301/2011.
Predmet: Kuća za molitvu u osami
Svim sestrama Provincije Prečistog srca Marijina
Drage sestre!
Hajdete i vi u osamu
na samotno mjesto
i otpočinite malo.
(Mk 6, 31)
Uz već najavljene termine i raspored sestara za duhovne vježbe 2012. želim vas potaknuti
na važnost i podsjetiti na mogućnost molitve u osami u našoj kući u Gornjem Prekrižju.
Kako vam je poznato, na provincijskom kapitulu 2010. odlučeno je da se kuća u Zagrebu u Gornjem Prekrižju stavi na korištenje sestrama za povlačenje na molitvu u osami
gdje bi sestre mogle imati osobne duhovne vježbe ili duhovnu obnovu. Kuća, okoliš i
lijepa priroda dobar su preduvjet za tišinu i molitvu. U daljnjoj perspektivi u ovoj kući
mogli bi se osmisliti i drugi programi.
Sve vas, drage sestre, koje osjećate potrebu povlačenja u osamu i molitvu te odmor
od svakodnevice, potičem da odvojite vrijeme i dođete u našu kuću u Gornjem Prekrižju
gdje postoje uvjeti za dan(e) povlačenja na duhovnu obnovu i osobne duhovne vježbe.
Za sve potrebne informacije obratite se zajednici sestara u Gornjem Prekrižju.
Neka nam uzor bude Isus koji se povlačio u osamu i ondje se molio svome Ocu (Mk 1, 35).
Gospodin vam dao mir!
S. Ivanka Mihaljević
provincijska predstojnica
Marija među nama, prosinac 2011, br. 4/148
DUHOVNE VJEŽBE 2012.
Fra Anto Gavrić, Bugojno, 3 - 9. veljače
S. Suzana Milardović
S. Henrika Miškić
S. Martina Gazibarić
S. Anđa Marijan
S. Mara Antunović
S. Jelena Antolović
S. Dragica Ljubos
S. Ruža Kasalo
S. Marica Pavlović
S. Ankica Perković
S. Luja Mikić
S. Ana Šarić
S. Koleta Lijović
S. Marina Jurišić
S. Željka Kopić
S. Anica Jozić
S. Mislava Lovrenović
S. Renata Mrvelj
S. Anđelka Mlakić
S. Kristina Svalina
S. Pacifika Antolović
S. Silverija Bošnjak
S. Marica Mrkonjić
S. Gracija Žabić
S. Mirjam Kolar
S. Anđa Ćurić
Fra Josip Jozić, Bugojno, 16 - 22. ožujka
S. Lucija Budimir
S. Norberta Brdar
S. Filipa Mlakić
S. Anđelka Jakovljević
S. Terezija Batarilo
S. Efrema Radošević
S. Jasna Šimić
S. Dara Zekić
S. Rebeka Burazerović
S. Monika Knežević
S. Lucija Ljubos
S. Judita Franjičević
S. Snježana Saraf
S. Animira Jakovljević
S. Amalija Kolobarić
10
S. Batistina Pavić
S. Branislava Sičaja
S. Karmela Tikvić
S. Alojzija Antunović
S. Augustina Suša
S. Terezija Jelečević
S. Krunoslava Beblek
S. Ancila Mrkonjić
S. Bernardina Brajinović
S. Leopolda Čović
S. Aleksandra Baotić
S. Jela Marijić
S. Tonka Puškarić
S. Ana Antolović
S. Irena Zeba
IZ PROVINCIJALATA
O. Zdenko Križić, Bugojno, 9 - 15. travnja
S. Vida Marijan
S. Vjenceslava Barun
S. Dubravka Dropulja
S. Julijana Damljanović
S. Sidonija Pranješ
S. Ljudevita Dalić
S. Anica Markelić
S. Regina Marijanović
S. Bonifacija Pranjić
S. Branka Stjepanović
S. Bernarda Ištuk
S. Natalija Brković
S. Felicija Bijader
S. Ana Jozić
S. Maksimilijana Pendeš
S. Zvonimira Zubak
S. Fabijana Grivić
S. Ružica Oršolić
S. Maja Ivković
S. Nikolina Mišković
S. Andrijana Dankić
S. Florencija Božanović
S. Filoteja Petrović
S. Gizela Dolić
S. Nevenka Medjedović
S. Tarzicija Vujica
S. Snježana Pavić
S. Izabela Puljić
S. Stjepanka Peša
S. Nevenka Palavra
S. Tihomira Kljajić
Fra Darko Tepert, Bugojno, 30. lipnja - 6. srpnja
S. Jela Dubravac
S. Ivana Pavla Dominković
S. Biserka Jagunić
S. Kata Rukavina
S. Miljana Marušić
S. Vlatka Dujmović
S. Marija Mihaljević
S. Sara Miloloža
S. Iva Klarić
S. Gordana Davidović
S. Dobrila Krivić
S. Matea Subašić
S. Lucijana Bobaš
S. Rozalija Jurić
S. Berhmana Ćurić
S. Kata Mlakić
S. Marija Tomić
S. Radmila Ilinović
S. Dragica Živković
S. Krešimira Skopljaković
S. Tihoslava Bliznac
S. Dragana Tomić
S. Bogumila Lijović
S. Elizabeta Žuljević
S. Lidija Jurišić
S. Samuela Klaić
11
Marija među nama, prosinac 2011, br. 4/148
Fra Ivan Dugandžić, Tučepi, 2 - 8. ožujka
S. Arkanđela Tadić
S. Paula Batarilo
S. Marta Kurtić
S. Kata Karadža
S. Simplicija Budimir
S. Zora Vukadin
S. Viktorija Jukić
S. Karla Mlakić
S. Božena Gagulić
S. Marijana Živković
S. Borislava Šokčević
S. Ivana Džambas
S. Blanka Jeličić
S. Mira Bliznac
S. Lucija Klarić
S. Dobroslava Antunović
S. Vitomira Jurič
S. Mladenka Ćurić
S. Anđelka Jukić
S. Roza Jozić
S. Alberta Kuprešak
S. Imelda Janjiš
S. Nikolina Pejić
S. Nevenka Mijatović
S. Petra Jozić
O. Dominik Magdalenić, Tučepi, 20 - 26. travnja
S. Auksilija Milić
S. Blaženka Marinčić
S. Estera Marijić
S. Matilda Ćorić
S. Emanuela Jukić
S. Ines Vujica
S. Blaženka Franjičević
S. Leonila Brkić
S. Mladena Vučković
S. Doloroza Dilber
S. Ana Tikvić
S. Darija Kovačić
S. Martina Dragičević
S. Dragutina Šimunović
S. Ana Oršolić
S. Luja Baotić
S. Romana Valešić
S. Metodija Kurbaša
S. Anita Dramac
S. Ana Jeleč
S. Donata Jeleč
Fra Ivo Plenković, Tučepi, 11 - 17. svibnja
S. Željka Dramac
S. Dražana Radman
S. Danijela Mostarac
S. Magdalena Pranjić
S. Zvjezdana Knežević
S. Angelina Ivković
S. Rafaela Kovač
S. Marica Čičak
S. Sofija Kelava
S. Justina Tomić
S. Andrijana Sluganović
12
S. Jozefina Franjković
S. Marina Radošević
S. Amabilis Jurić
S. Kerubina Kapular
S. Staza Marjanović
S. Jacinta Marijan
S. Miroljuba Miloš
S. Miroslava Klarić
S. Slavica Jovanović
S. Lucija Bosankić
S. Patricija Mijačević
IZ PROVINCIJALATA
Fra Miro Jelečević, Gornja Tramošnica, 4 - 10. svibnja
S. Helena Karalić
S. Lavrencija Tikvić
S. Teofila Živković
S. Radoslava Juričić
S. Pankracija Prgomet
S. Inocenta Stipić
S. Kata Marković
S. Ivona Sliško
S. Jela Piljić
S. Verona Oršolić
S. Gordana Stanić
S. Kalista Kobaš
S. Mira Blatančić
S. Klementina Jelečević
S. Ivanka Guberac
S. Nevenka Jelica
S. Dragica Tikvić
S. Ivanka Kolar
S. Ladislava Gavranović
S. Mara Puškarić
S. Berta Puškarić
S. Luja Marković
S. Jelica Dolić
S. Mara Matanović
O. Mato Anić, Kloštar Ivanić, 23 - 29. veljače
S. Mihaela Rajić
S. Benjamina Mutić
S. Tomislava Djedović
S. Klara Turalija
S. Antonija Rehlicki
S. Jelena Martić
S. Veronika Barba
S. Bernardica Sučić
S. Ćirila Nedić
S. Štefanija Cindrić
S. Evelina Tomas
S. Rastislava Živković
S. Leonarda Novak
S. Brigita Bernatović
S. Ignacija Tomić
S. Ambrozija Bernatović
S. Alma Bernatović
S. Trpimira Rošić
S. Branimira Jokić
S. Jeronima Pranješ
S. Fabiola Bobaš
S. Ljiljana Puškarić
S. Ljubica Volić
S. Ana Dubravac
S. Marija Barišić
S. Dionizija Tomas
S. Monika Martić
S. Beata Mandić
S. Ilinka Dubravac
S. Josipa Kobaš
13
OBAVIJESTI
Novo vodstvo Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica
Prva redovita Skupština HKVRPP-a održana je od 26. do 28. listopada u dominikanskom samostanu Bl. Augustina Kažotića u Zagrebu-Pešćenica. Drugoga dana 43.
plenarne skupštine članovi i članice HKVRPP-a izabrali su za predsjednika o. Vinka
Mamića, OCD, provincijala Hrvatske karmelske provincije Svetoga oca Josipa, a za potpredsjednicu s. Jasnu Lučić, poglavaricu Hrvatske provincije uršulinki Rimske unije.
Izabrani su i članovi Vijeća HKVRPP-a: fra Anto Gavrić, provincijal Hrvatske dominikanske provincije, fra Željko Železnjak, provincijal Hrvatske franjevačke provincije Sv.
Ćirila i Metoda, s. Miroslava Bradica, vrhovna glavarica Družbe sestara milosrdnica Sv.
Vinka Paulskog, s. Martina Koprivnjak, vrhovna glavarica Družbe sestara Naše Gospe.
Ispomoć Tršćanskoj provinciji
S. Mirja Kepić otišla je 14. studenog u Goriziju (Italija) na ispomoć našim sestrama
Tršćanske provincije. Onamo su je otpratile s. Mladenka Ćurić i s. Marica Čičak.
Obilježena 80. obljetnica dolaska naših sestara u Livno
Na svetkovinu Krista Kralja, 20. studenog, u samostanskoj crkvi Sv. Petra i Pavla u
Livnu obilježena je 80. obljetnica dolaska naših sestara u Livno. Euharistijsko slavlje u 10
sati predvodio je pomoćni biskup banjolučki mons. dr. Marko Semren.
Sestre su se za ovu prigodu, zajedno s livanjskim pukom, pripremale trodnevnicom.
Na slavlju je sudjelovao veliki broj naših sestara zajedno s provincijskom predstojnicom
s. Ivankom Mihaljević.
Završetak školovanja
Dana 21. studenog na Pedagoškom fakultetu Univerziteta u Sarajevu diplomirala je
naša s. Marija Tomić. Obranom završnoga rada na temu: Interakcijsko-komunikacijski
aspekt odgoja u suvremenom kurikulumu, koji je pisala pod vodstvom prof. dr. Miroslave Topić, s. Marija je stekla akademsku titulu i stručni naziv: magistra razredne nastave.
Početkom ove školske godine sestra je počela raditi kao voditeljica u produljenom boravku u područnoj školi Katoličkoga školskog centra u Sarajevu, Ulica Vitomira Lukića 1,
Stup.
Sjednica Izvršnog odbora KVRPP-a BiH
U Sarajevu je 26. studenog održana 23. sjednica Izvršnog odbora Konferencije viših
redovničkih poglavara i poglavarica Bosne i Hercegovine, kojoj je predsjedala s. Ivanka
Mihaljević, predsjednica Konferencije. Razmišljalo se o aktualnim pitanjima vezanim za
rad Konferencije. Nakon sjednice članovi Izvršnog odbora bili su na ručku u našoj provincijalnoj kući na Bjelavama 43.
14
OBAVIJESTI
Proslava 60. i 50 obljetnice redovničkih zavjeta
Na svetkovinu Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije, 8. prosinca, u samostanu
Sv. Franje u Kloštru Ivaniću naše sestre obilježile su 60. i 50. obljetnicu redovničkih
zavjeta. Svečano euharistijsko slavlje u sestarskoj kapeli u 11 sati predslavio je o. Zdenko
Križić, OCD.
Šezdesetu obljetnicu zavjeta obilježila je s. Klara Turalija, a pedesetu s. Zvonimira
Zubak, s. Augustina Suša, s. Beata Mandić i s. Vida Marijan.
OBLJETNICE U 2012. GODINI
50. obljetnica redovničkih zavjeta
S. M. Imelda Janjiš
S. M. Emanuela Jukić
S. M. Marta Kurtić
S. M. Ambrozija Bernatović
S. M. Alma Bernatović
S. M. Fabijana Grivić
S. M. Tarzicija Vujica
25. obljetnica redovničkih zavjeta
S. M. Rebeka Burazerović
S. M. Ines Vujica
(U slavlju će se pridružiti novicijatskoj skupini koja slavi obljetnicu sljedeće godine.)
*******
70. obljetnica Provincije
30. godina djelovanja sestara u franjevačkom samostanu i Župi Sv. Križa u ZagrebuSiget (1982)
20. godina našega samostana Navještenja Gospodinova u Zagrebu, Držićeva 31/2
(1992)
20. godina od ponovnog dolaska u župu Predragocjene Krvi, Kozari Bok (1992)
10. godina našega samostana Krista Kralja u Livnu (1992)
15
Marija među nama, prosinac 2011, br. 4/148
ROĐENDANI SESTARA 2012.
16
5. 5. 1922. 28. 6. 1922. s. Mihaela Rajić
s. Tomislava Djedović
90
90
25. 1. 1932.
23. 4. 1932.
21. 8. 1932.
24. 9. 1932.
s. Klara Turalija s. Koleta Lijović
s. Rastislava Živković
s. Ćirila Nedić
80
80
80
80
11. 1. 1942. 14. 1. 1942.
31. 1. 1942. 19. 8. 1942.
12. 9. 1942.
22. 9. 1942.
29. 9. 1942.
15. 10. 1942.
s. Karla Mlakić
s. Branislava Sičaja
s. Monika Martić
s. Trpimira Rošić
s. Vida Marijan
s. Zvonimira Zubak
s. Borislava Šokčević
s. Beata Mandić
70
70
70
70
70
70
70
70
8. 1. 1952.
14. 2. 1952. 17. 2. 1952.
28. 2. 1952.
3. 3. 1952.
30. 3. 1952. 30. 7. 1952.
6. 9. 1952.
16. 9. 1952.
21. 10. 1952.
22. 10. 1952.
28. 12. 1952. 30. 3. 1962.
5. 6. 1962.
s. Arkanđela Tadić s. Marija Barišić
s. Stjepanka Peša
s. Gracija Žabić
s. Terezija Jelečević
s. Jela Piljić
s. Auksilija Milić
s. Ankica Perković
s. Snježana Saraf s. Bernarda Ištuk
s. Mirjam Kolar
s. Florencija Božanović
60
60
60
60
60
60
60
60
60
60
60
60
s. Mirja Kepić
s. Tihoslava Bliznac
50
50
30. 4. 1972. 13. 8. 1972. s. Iva Klarić
s. Mira Blatančić
40
40
3. 7. 1982. s. Gordana Davidović
30
SLAVLJA
80. OBLJETNICA DOLASKA SESTARA NA GORICU KOD LIVNA
Krist Kralj na Gorici
Na Krista Kralja, zaštitnika Družbe i našega samostana u Livnu, proslavljena je osamdeseta obljetnica dolaska
sestara na Goricu kod Livna. Svečano misno slavlje u
crkvi Sv. Petra i Pavla na Gorici predslavio je mons. dr.
Marko Semren, pomoćni biskup banjolučki.
Sestre franjevke stigle su na Goricu iz Maribora 1931.
na poziv tadašnjega gvardijana dr. fra Alojzija Ćubelića,
gdje su, vođene vjerom u providnost Božju i unatoč
svim poteškoćama, ostale do danas. Prva Bosanka koja
je pristupila Školskim sestrama franjevkama Mariborske
provincije bila je s. Božidara Kovač. U samostan na Gorici stigla je iz Tolise 10. srpnja 1949. Ona je bila dar svojoj
Provinciji, ali i čitavom livanjskom kraju, gdje su tolike
sestre krenule njezinim stopama, istaknuo je mons. dr. Marko Semren. Godine 2002. na
Gorici je izgrađen sestarski samostan, koji je, uz ostalo, postao i odgojna kuća za djevojke
koje žele živjeti svoje franjevačko poslanje u ovoj Zajednici.
Na početku misnoga slavlja sve prisutne pozdravio je gvardijan franjevačkog samostana
Sv. Petra i Pavla fra Anđelko Barun, a prigodnu riječ okupljenima uputila je i provincijska
predstojnica s. Ivanka Mihaljević, prisjetivši se pokojnih sestara koje su bile i ostale čuvarice
svetoga te svojom prisutnošću oplemenile ovo mjesto. Zahvalila je svim prisutnima, kao i
onima koji nisu uspjeli doći a željeli su.
U svojoj propovijedi mons. dr. Marko Semren poručio je da na svetkovinu Krista Kralja
slavimo Božju ljubav koja se očitovala u Isusu Kristu, koji i danas poručuje kako je moć ljubavi i praštanja najjača moć. On je ljubio sve ljude i na nama je da ga u tome nasljedujemo.
Upravo to čine sestre franjevke, koje su ljubav koju im je Bog darovao nesebično davale
dalje onima koji su najmanji. Na koncu je biskup zahvalio Gospodinu riječima: Hvaljen
budi, Gospodine moj, po s. Božidari i po svakoj školskoj sestri franjevki koja je utkala dio
svoga života i djelovanja na Gorici i u cijelom livanjskom kraju. Amen.
Svečano misno slavlje uljepšao je svojom pjesmom gorički zbor pod ravnanjem s. Anđe Marijan, uz orguljsku pratnju bogoslova fra Emanuela Josića.
Za ovu proslavu sestre su se pripremale trodnevnicom koju su predvodili fra Zoran Tadić,
fra Tomislav Svetinović i fra Anđelko Barun. Bili su organizirani i susreti s različitim dobnim
skupinama. U četvrtak, prvi dan trodnevnice, nakon euharistijskog slavlja, odrasli su zajedno sa
s. Blaženkom Franjičević razmišljali na temu: Karizma i značenje Školskih sestara franjevki na
našim prostorima. U petak, drugi dan trodnevnice, u našem je samostanu u 16 sati upriličen
susret sa srednjoškolcima. Voditeljica susreta bila je s. Marija Mihaljević. Na misi su svirali mladi
iz Podhuma. U subotu popodne, treći dan trodnevnice, s. Sara Miloloža je sa 7. i 8. razredom
razmišljala o Kristu Kralju.
U našoj pripravi za svetkovinu i proslavu obljetnice dolaska sestara na Goricu pridružile
su nam se sestre sa župa i vjernici laici koji zahvaljuju Bogu za našu prisutnost među pukom
livanjskim.
S. Anđelka Jukić
17
Marija među nama, prosinac 2011, br. 4/148
Pozdrav provincijske predstojnice
Oče biskupe Marko, poštovani gvardijane Anđelko, cijenjena braćo svećenici, dragi
livanjski puče, predrage mi sestre!
Uime Školskih sestara franjevki Krista Kralja Bosansko-hrvatske provincije sve vas
srdačno pozdravljam Franjinim pozdravom: Gospodin vam dao mir.
Hvala vam što ste danas, na svetkovinu Krista Kralja, zaštitnika naše Družbe i sestarskog samostana, zajedno s nama svečanim misnim slavljem zahvalili Bogu za našu
osamdesetogodišnju prisutnost ovdje na Gorici u Livnu. Neka je blagoslovljen Bog po
svojoj Providnosti, koja nas je ovdje dovela i 80 godina pratila.
Naše sestre stigle su na Goricu davne 1931. iz Maribora na poziv tadašnjega gvardijana
dr. fra Alojzija Ćubelića. Sestre koje su nam prethodile u Bogu su prepoznale izvor istinske
snage i prave životne mudrosti. U vremenima punim neizvjesnosti, nesigurnosti i neimaštine
nisu se dale zastrašiti, nisu se bojale prihvatiti izazov novoga početka, nego su jednostavno
prihvatile put vođene vjerom u providnost Božju. I Bog je providio. I danas proviđa.
Od 2002. Gorica postaje još značajnije mjesto za život naše Zajednice zbog izgradnje sestarskoga samostana na zemljištu darovanom od braće franjevaca. Novosagrađeni
samostan postao je odgojna kuća za naše kandidatice. Zahvalne smo Bogu za našu Provinciju, sve sestre koje su nam prethodile i od kojih toliko toga baštinimo. Zahvalne smo
za naše najmlađe djevojke koje nam Gospodin dade.
Osobita mi je čast pozdraviti mons. dr. Marka Semrena, pomoćnog biskupa banjolučkoga. Oče biskupe, hvala Vam što ste se, unatoč brojnim obavezama, odazvali na naš
poziv i predslavili ovo euharistijsko slavlje te s nama podijelili radost ove obljetnice. Hvala
Vam za franjevačku otvorenost koju pružate sestrama tijekom gotovo cijeloga svoga redovničkog i svećeničkog života, a koji ste započeli upravo u ovom samostanu. Sestre naše
Zajednice prate Vas sestrinskom pažnjom od Vaših prvih samostanskih dana. Danas Vas
također prate molitvama u Vašoj časnoj i odgovornoj službi.
Braći franjevcima goričkoga samostana i čitavoga livanjskog kraja, zajedno s gvardijanom fra Anđelkom, kao i pokojnim fratrima koji su im prethodili, zahvaljujem za svaku
bratsku podršku, moralnu i materijalnu, koju su nama sestrama iskazali tijekom minulih
desetljeća.
S izrazima zahvalnosti i poštovanja obraćam se vama, drage sestre koje danas živite i
djelujete na Gorici, kao i vama koje ste utakle dio svoga života služeći Bogu i narodu u
ovom mjestu.
U ovoj prigodi, s osobitom zahvalnošću i molitvom, sjećamo se sestara koje su nam
prethodile, posvjedočile i prenijele u baštinu živeći i djelujući od Providnosti. Tu zahvalnost dugujemo našim dragim pokojnim sestrama od kojih neke počivaju na goričkom
groblju. One su ovdje bile i ostale čuvarice svetoga i tako svojom prisutnošću oplemenile
ovo drago mjesto.
Pozdravljam i sve vas, drage sestre koje ste došle iz naših kuća, podružnica, kao i one
koje zbog udaljenosti i obaveza, bolesti i nemoći nisu uspjele doći, ali su u duhu s nama
i prate nas svojim molitvama.
S velikom radošću pozdravljam tebe, dragi livanjski puče. Hvala za osamdesetogodišnji
suživot, za podijeljene radosti i poteškoće. Hvala za prisutnost u prigodi obilježavanja
zajedničkog hoda kroz minula desetljeća u kojima si susretao naše sestre po crkvama,
župnim uredima, samostanima, bolnicama, školama…
18
SLAVLJA
Hvala goričkom zboru pod ravnanjem s. Anđe Marijan i fra Emanuela Josića, koji je
svojim skladnim pjevanjem uzveličao ovo zahvalno misno slavlje. Hvala svima koji su na
bilo koji način sudjelovali u organizaciji ovoga slavlja.
Zahvalne za prošlost, molimo Boga za blagoslov svih naših nastojanja oko općeg
dobra. Neka naš hod u budućnost bude pouzdanje u svetu Providnost. Ona je Božja
jamčevina za nas.
Molim da Krist Kralj bude uvijek s nama i mi s njime!
S. Ivanka Mihaljević
provincijska predstojnica
19
Marija među nama, prosinac 2011, br. 4/148
PROPOVIJED MONS. MARKA SEMRENA
Kraljevstvo pravde, ljubavi i mira
Sjećati se vlastite povijesti i razmišljati o njoj urođena je potreba i pojedinca i zajednice.
Stoga je potrebno vratiti se na izvore i njima se nadahnuti kako bismo se mogli sjećati
povijesti sa zahvalnošću, živjeti sadašnjost sa zanosom i s vjerom se otvoriti budućnosti.
Zato slavimo 80. obljetnicu dolaska Školskih sestara franjevki Krista Kralja na Goricu
kod Livna. Obljetnice nas pozivaju da osluškujemo što nam Gospodin govori kroz našu
povijest i kroz našu sadašnjost. Na svetkovinu Krista Kralja slavimo Božju ljubav koja
se očitovala u Isusu Kristu i koja se pokazala jačom od svih zapreka koje joj mi ljudi
postavljamo, jača od svih naših protivljenja. Krist Kralj i danas poručuje kako je moć
ljubavi i praštanja najjača moć, jer naš ljudski život može uspjeti samo u uzajamnoj ljubavi
i praštanju, a ne u uzajamnoj mržnji i ubijanju.
Braćo i sestre, kad kažemo da je Krist kralj, onda time želimo reći da je Isus kralj u posve
novom smislu, jer njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. U svakom ovozemaljskom
kraljevstvu i u svakom političkom poretku na ovoj zemlji čovjek vlada nad čovjekom.
Isus je htio uspostaviti posve novo kraljevstvo, kraljevstvo u kojem će Bog vladati među
ljudima. Budući da je za Isusa Bog ljubav, onda to znači da je Isus htio da ljubav vlada
među ljudima. Ipak se nešto od toga Isusova kraljevstva ostvaruje na ovoj zemlji. Danas
se u razvijenim demokratskim zemljama govori kako vlast mora služiti živim ljudima, a ne
vladati nad njima. Govori se kako više nitko ni nad kim ne smije vladati jer među ljudima
trebaju vladati pravedni zakoni. Neka dakle među ljudima vladaju pravedni zakoni, a ne
većina nad manjinom niti manjina nad većinom.
Tko su baštinici Božjega kraljevstva? Koji su ljudi otvoreni Božjem kraljevstvu? Koji
ljudi ulaze u Božje kraljevstvo? U Božje kraljevstvo ulaze oni koji su siromašni, ponizni
i najmanji. Siromašni su oni koji više vole život i žive ljude od materijalnoga bogatstva,
koji više vole žive ljude od političke, ekonomske, vojne i svake druge moći, koji više vole
žive ljude od svoje taštine, od svoje tašte i isprazne slave. Danas moćnici ovoga svijeta
izrabljuju male i siromašne ljude da bi uvećali svoje bogatstvo. Danas moćne tvrtke i
moćne države uništavaju život na ovom našem planetu da bi uvećali svoje bogatstvo.
Siromašni i najmanji vjeruju da je život važniji od svega, da sve na ovoj zemlji mora služiti
životu i živim ljudima, a živi ljudi trebaju služiti samo Bogu, svome Stvoritelju. U današnjem predslovlju kaže se da je Božje kraljevstvo kraljevstvo jedinstva i mira, slobode i
pravednosti, istine i ljubavi. Gdje se ostvaruju jedinstvo i mir, gdje kraljuju sloboda i
pravednost, gdje vladaju istina i ljubav, tu je došlo Božje kraljevstvo.
Isus Krist nema ništa zajedničko s kraljevima ovoga svijeta. On je anti-kralj. Kraljevi
se rađaju u palači, a on se rodio u štali. Kraljevi umiru u palači okruženi vojnom i
svakom drugom silom, a Isus je umro na križu. Njega su kraljevi ovoga svijeta razapeli
na križ upravo zato što je htio uspostaviti Božje kraljevstvo na ovoj zemlji, kraljevstvo
u kojem će svim ljudima biti dobro, ne samo svim ljudima nego i svim bićima, svim
Božjim stvorenjima. Isusa su razapeli zato što je ljubio sve ljude, a osobito je ljubio
one koje je tadašnja religiozno-politička vlast zabranila ljubiti. Ljubio je siromašne,
obespravljene, a u obespravljene su spadali žene, djeca i sav siromašni narod, ljubio je
carinike, koje su tada smatrali izdajicama svoga naroda, ljubio je grešnike, koje su svi
izbjegavali.
20
SLAVLJA
Vrhunac Isusova humanizma očituje se u Matejevu evanđelju (Mt 25,37-40). Pitanje
koje Isusu postavljaju pravednici, tj. oni koji su ušli u Božje kraljevstvo, glasi: „Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te
vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola, i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili
u tamnici i dođosmo k tebi?“ Na to pitanje Isus odgovara: „Zaista, kažem vam, što god
učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ Prema tome ono što ste
učinili gladnom, žednom, strancu, ono što ste učinili golom čovjeku, ono što ste učinili
bolesnom ili utamničenom, meni ste učinili. Time je rečeno da se ljubav dokazuje djelima,
da je prava ljubav uvijek praktična i konkretna. Može čovjek napisati knjige i knjige o
ljubavi a da nikada ne učini djelo ljubavi. Smisao je svih riječi o ljubavi da se ona ostvaruje
ovdje, na ovoj zemlji. Veliki su ljudi davno uvidjeli da je važnije biti nego imati, da je život
važniji od imetka. To je osobito vidljivo u Isusovoj rečenici: „Ne možete služiti Bogu i
bogatstvu“ (Mt 6,24). Bogatstvo ima smisla samo ukoliko služi životu. Nitko nema pravo
uime bogatstva razarati život drugih ljudi i drugih Božjih stvorenja.
Slaveći 80. obljetnicu dolaska Školskih sestara franjevki Krista Kralja na Goricu i njihovu nenametljivu ali djelotvornu prisutnost u livanjskom kraju, otkrivamo da su one
onu ljubav koju im je Bog darovao nesebično davale dalje onima koji su najmanji. Bog
nam je udijelio samo jedan put u život – ljubav; samo jedan put k sreći – ljubav; samo
jedan put k savršenosti – opet ljubav (Igino Ugo Tarchetti). Sve ovo je objavio u Isusu
Kristu, Kralju svega stvorenoga, raspetoj ljubavi i zaštitniku Školskih sestara franjevki čiju
svetkovinu danas slavimo.
Isus je poslao svoga Duha svima. Otvorena Isusovu Duhu s. Margareta Puhar stupila
je u službu evanđelja i postala utemeljiteljica Družbe školskih sestara franjevki Krista
Kralja u Mariboru. Družba je utemeljena 13. rujna 1869. Ona i njezine prve sestre željele
su nasljedovati Krista u ljubavi prema siromašnim djevojčicama i djevojkama radeći u
sirotištima i školama. Tu su na djelu franjevačke vrijednosti: malenost, poniznost, radost
služenja i odanost Crkvi. Velika je stvar znati izabrati i odgojiti vlastite suradnike, a to
je ona znala. Sestre su iz Maribora (22) stigle u Visoko i Sarajevo 1929. Na Goricu kod
Livna došle su 20. kolovoza 1931. 4 sestre iz Maribora: s. Florijana, s. Batilda, s. Ruža,
ime četvrte sestre se ne navodi. One su preuzele vođenje kućanstva i sakristiju. Splitska
provincija Školskih sestara je 1. travnja 1935. preuzela livanjsku podružnicu i držala je do
siječnja 1943. Godine 1945. njihovo djelo nastavile su sestre Bosansko-hrvatske provincije
s kraćim prekidom. Dolaskom s. Božidare (Božji dar ili Bog daje darove) Kovač iz Tolise
10. srpnja 1949. sestre djeluju u kontinuitetu do danas. S. Božidara je prva sestra iz Bosne
koja je pristupila Školskim sestrama franjevkama Mariborske provincije (1. ožujka 1932).
Bog je obilno blagoslovio njihov tihi i predani rad na njivi Gospodnjoj tako da danas 120
sestara živi i djeluje u Bosni, od toga u livanjskom kraju 31 (Božidarka) i 6 kandidatica.
Duhovni lik Školskih sestara franjevki proizlazi iz njihova nasljedovanja Isusa Krista. Živjele su onako kao je Isus živio, u skladu sa svojim zavjetima. Živjeti siromašno, u
poslušnosti i čistoći, to su zavjeti koje one polažu, a to su zapravo općeljudske vrijednosti.
Tu je riječ o univerzalnim vrijednostima. Biti siromašan znači voljeti život više od materijalnih dobara, voljeti više ono što je živo nego ono što nije. Materijalna dobra su tu
da služe umnažanju života na zemlji, i to umnažanju u kvantitativnom i u kvalitativnom
smislu. Poslušnost se prvenstveno odnosi na Boga, pa onda na savjest, jer je naša savjest
Božji glas u nama. Nikada čovjek ne smije izdati svoju savjest. Nijedna ti vlast nema pravo
naređivati ono što se protivi tvojoj savjesti. Čovjek nikada ne smije činiti zlo, bez obzira
21
Marija među nama, prosinac 2011, br. 4/148
na to tko mu to naređuje. Čistoća znači da naša vjera i ljubav mogu svaki dan biti čišće, tj.
nesebičnije. Proces usavršavanja nema svoga kraja.
Sestre franjevke svojim odgajateljskim radom u školama, sirotištima, vrtićima, crkvama, bolnicama, vođenjem domaćinstava u samostanima i župama itd. prenose na razne
načine (riječju, djelima, životom) sljedeće vrednote: poštenje, rad, disciplinu, odgovornost,
iskrenost, nesebičnost, molitvu. To su zapravo franjevačke vrednote. Propovjedaonica
Božje riječi ne postoji samo u crkvi, ona postoji na svim područjima života, na radnim
mjestima i u susretima sa svim ljudima.
Poštovane sestre franjevke, s. Ivanka, cijenjena Upravo, s. Anđelka, čestitam vam
svima 80. obljetnicu dolaska na Goricu. U čestitku uključujem sve sestre koje su živjele
i djelovale ovdje u livanjskom kraju: žive i pokojne! Iskrena hvala svim sestrama koje su
svojom jednostavnom, tihom ali toliko dragocjenom prisutnošću raširile svoju redovničku zajednicu ulijevajući vedrinu, radost, sigurnost u samostansku kuću i kuće u kojima su
živjele i djelovale. Želim da sa žarom prvih početaka odete s ovoga slavlja 80. obljetnice i
da i dalje živite kao prave Kristove učenice u današnjem svijetu.
Božji dar – s. Božidara KOVAČ
Otkriti, osluhnuti i rasvijetliti govor ljudi iz prošlosti
jedna je od najvažnijih zadaća onih koji ih žele predstaviti.
Prigodom obilježavanja 80. obljetnice dolaska Školskih
sestara franjevki Krista Kralja na Goricu kod Livna želim
s nekoliko riječi izraziti zahvalnost Božjoj providnosti
iskazanoj u osobi s. Božidare Kovač, prve školske sestre
franjevke Bosansko-hrvatske provincije iz livanjskoga
kraja.
Anđa Kovač, kći Tome i Luce r. Garić iz Malih Kablića,
Župa Ljubunčić kod Livna, rođena je 16. kolovoza 1910.
u brojnoj katoličkoj obitelji. U svojoj 21. godini djevojka
Anđa izabrala je životni put na kojem će slijediti stope
Isusa Krista po primjeru Sv. Franje Asiškoga. Na njezin
životni izbor utjecale su školske sestre franjevke koje su
iz Maribora stigle 1931. na Goricu u Livno. U njihovu je životu prepoznala svoj način
života i kao Franjo odlučno rekla: To je ono što tražim, što želim i što hoću s Božjom
pomoću.
Dana 1. ožujka 1932. Anđa se pridružila zajednici Školskih sestara franjevki Mariborske provincije. Kandidaturu je provela u Franjevačkom samostanu u Visokom, gdje su
već sestre djelovale od 1929. godine. Nakon toga ušla je u novicijat u Mariboru, gdje je
upoznavala redovnički način života i dobila novo, sestarsko ime: s. Božidara. Prve zavjete
položila je u Mariboru 17. srpnja 1936. a doživotne 17. srpnja 1939.
Nakon Maribora je sa žarom živjela i radila na mjestima na koja ju je slala Uprava:
Sarajevo, Vareš, Tolisa, Gorica-Livno, Kraljeva Sutjeska, Bugojno i Kloštar Ivanić.
22
SLAVLJA
Mnogima je poznato koliko je s. Božidara bila radosna kada je iz Tolise 10. srpnja 1949.
stigla na Goricu kod Livna. Voljela je ovaj kraj. Ljudi ovoga kraja voljeli su s. Božidaru.
Osobno mi je ostalo utisnuto u sjećanju kako se s dubokim poštovanjem odnosila
prema svakom biću: prema svećenicima, sestrama, bližnjima i svima koje je susretala.
Znala je istaknuti kako životnu i duhovnu snagu crpi iz svetih sakramenata: sv. mise i
sv. ispovijedi. Pamtim je s molitvenikom Biserje Sv. Ante i krunicom u rukama. To je
pomagalo da s. Božidara zrači vedrinom i jednostavnošću, ali i da sa strpljivošću podnosi
dugogodišnju bolest ne opterećujući nikoga svojim nevoljama.
Krhkost njezina zdravlja nije mogla pomutiti njezinu skromnost, požrtvovnost, pobožnost i urednost. Kako je tiho živjela i patila, tako se tiho preselila u vječnost 21. lipnja
1993. Ispraćena molitvama sestara u Kloštru Ivaniću preminula je u 83. godini života i
58. redovništva.
S. Božidara je bila dar svojoj Provinciji, ali i dar čitavom livanjskom kraju, gdje su tolike
sestre krenule njezinim stopama i pridružile joj se u franjevačkoj obitelji Školskih sestara
franjevki Bosansko-hrvatske provincije (11 pokojnih i 37 živih sestara).
S. Božidara nam je svojim životom posvjedočila:
Samo Bog može dati nadu, a sestra franjevka može prenijeti povjerenje na svoju braću
i sestre.
Samo Bog može dati ljubav, a sestra franjevka može učiniti da drugi ljube.
Samo Bog može dati mir, a sestra franjevka može sijati jedinstvo.
Samo Bog može dati snagu, a sestra franjevka može podržati beznadnoga.
Samo Bog je put, a sestra franjevka ga može pokazati drugima.
Samo Bog je svjetlo, a sestra franjevka može učiniti da zablista u očima sviju.
Samo Bog je život, a sestra franjevka može probuditi u drugima želju za životom.
Samo Bog je dostatan sebi, ali On voli više računati na druge.
Sestra franjevka je pozvana da ne živi samo za sebe, nego da koristi drugima.
I na kraju, zajedno sa Sv. Franjom, zahvalno molim: Hvaljen budi Gospodine moj po s.
Božidari i po svakoj školskoj sestri franjevki koja je utkala dio svoga života i djelovanja
na Gorici i cijelom livanjskom kraju. Amen.
Mons. dr. fra Marko Semren
pomoćni biskup banjolučki
23
Marija među nama, prosinac 2011, br. 4/148
PROSLAVA 60. I 50. OBLJETNICE REDOVNIČKIH ZAVJETA
Dani osvrta na prijeđeni put
Svaka obljetnica prigoda je da zahvalimo dragom Bogu za poziv i povjerenje te da se
osvrnemo na prijeđeni put. Proslava naših obljetnica – 60. s. Klare Turalije i 50. s. Zvonimire Zubak, s. Beate Mandić, s. Vide Marijan i moje – započela je u tom duhu. Naša
priprava započela je u popodnevnim satima 2. prosinca u Kl. Ivaniću, a završila svečanim
slavljem na svetkovinu Bezgrešnog začeća BDM također u Kl. Ivaniću.
Prve dane priprave s nama je bila s. Lidija Jurišić. Razmatrajući ponuđene tekstove Sv.
pisma, prisjetile smo se svijetlih trenutaka našega životnog hoda, ali i onih tamnih koji su
nas neminovno pratili.
Prvi dan imale smo pred sobom Psalam 80 – Molitva za obnovu Izraela. Kao što je Gospodin, Pastir Izraelov, vodio Josipa kao stado ovaca, vodio je i nas kroz godine redovničkoga života
i nije nas napuštao. Obnavljao nas je, radovao i spašavao! Svaka od nas je u životu osjetila te Božje
milosne trenutke. Upravo je Božja nazočnost u našem životu i radu bila izvor snage i radosti.
Bog nas i dalje poziva da okrijepljene euharistijom, dijeljenjem dobra u zajedništvu, pomaganjem
i praštanjem idemo dalje u zajednicama u koje nas je Božja providnost postavila.
Iskustvo proroka Ilije na putu prema Horebu i naše je iskustvo. Ilija, nakon velikog zanosa
i moći kad je pobio sve Baalove svećenike, pada u malodušje zbog prijetnje Izabele i govori
Bogu: Dosta mi je svega, nisam bolji od otaca mojih… Ova kriza bila je prigoda da Bog dublje
zahvati u njegov život. Bog mu šalje anđela koji ga dotiče i govori: Ustani i jedi, pred tobom
je dalek put. Iz Ilijina životnog puta i mi možemo iščitati kako trebamo Bogu zahvaljivati i za
teške trenutke u svome životu. I mi smo često osjetile zanos i umor. Želimo prepoznati sve
one anđele koje nam i danas Bog šalje na put u trenucima samoće i umora. Kad god nam se
čini da dalje ne možemo, Bog ulazi dublje u naš život i podiže nas iz naše nemoći.
Razmišljale smo i o Jerihonskom slijepcu i molile Boga da nam otvori oči srca i za ovo
danas. Slijepac je prepoznao Božji prolaz – prepoznao je kairos. Bog i danas prolazi našim
životom. Njegova se objava događa ondje gdje se nalazimo – na našem putu, na radnom
mjestu, u kući, u obitelji… Samo vjera i povjerenje u Boga otvara put Njegovoj snazi.
Slijepac je bio uz put – postrani – takoreći izoliran od društva, ali kad je čuo od drugih tko
prolazi, vikao je čvrsto vjerujući. Želio je da ga Isus čuje jer je bio siguran da ga On može
ozdraviti. I progledao je. Bog želi da prepoznamo Njegov prolazak. On prolazi u potrebitima, onima s kojima živimo i svakom čovjeku kojeg nam Bog stavlja na životni put.
Prvi dio duhovne obnove završile smo pozivom koji je Isus uputio slugama na svadbi
u Kani: Napunite posude… Danas, nakon prijeđenog puta do ovoga trenutka, želimo
obnoviti svoje povjerenje u Gospodina i predati mu ispunjene posude svoga života. Vjerujemo da će Gospodin vodu našega života pretvoriti u dragocjeno vino.
Drugi dio priprave vodila je s. Ana Oršolić. Ona nam je tumačila značenje jubileja.
Jubilej ima svoje korijene u Starom zavjetu. Crkva je uvela Jubilarnu godinu po uzoru
na Šabatsku godinu. Jubilarna ili Sveta godina je godina za obnovu duha, zahvala za
ustrajno služenje i darivanje Bogu vlastitog života. Jubilej nas poziva da uvijek iznova
doprinosimo izgradnji sebe i svoje zajednice. To je obnova i poticaj za novi početak.
Osoba koja slavi svoj jubilej obnavlja svoj hod prema Bogu. To su blagoslovljeni trenuci
za sjetiti se milosti početaka na svom putu i vidjeti kako možemo danas biti blagoslov
24
SLAVLJA
onima koji su nam darovani na putu. To je milosno vrijeme za životniji i predaniji
hod.
U danima naše duhovne obnove jedan dan je bio predviđen za zahvalno hodočašće. Na
spomendan Sv. Nikole, biskupa iz Smirne, krenule smo na hodočasnički put u Ludbreg. S
nama su bile i s. Benjamina Mutić, naša odgajateljica u novicijatu, s. Justina Tomić, s. Ana
Oršolić i s. Ljubica Stjepanović, organizatorica hodočašća. U Ludbregu smo provele milosno
i ugodno vrijeme moleći i razmatrajući pred čudom Krvi našega Gospodina. Potom smo se
uputile prema zavjetnoj crkvi Hrvatskog sabora, gdje smo razmatrale postaje križnog puta.
Poslije ručka uputile smo se prema Lepoglavi, posjetile poznatu pavlinsku crkvu Bezgrešnog začeća BDM, koja danas spada u spomenike kulture nulte kategorije. U toj crkvi
nalazi se i oltar na kojem je slavio svete mise Bl. Alojzije Stepinac za vrijeme sužanjstva.
Potom smo vidjele i starine koje su ostale još iz vremena kada su ondje živjeli pavlini. Na
kraju posjeta ovim važnim i vrijednim znamenitostima Lepoglave gostoljubivi župnik vlč.
Andrija Kišiček pozvao nas je u župni dvor na kavu i piće.
Obogaćene hodočasničkim danom, sretno smo se vratile u Kl. Ivanić kako bismo drugi
dan nastavile duhovni hod zajedno s o. Zdenkom Križićem, OCD. O. Zdenko nam je također
nastojao pomoći da se još više sjetimo svoga hodočasničkog života s Bogom i u Bogu. Ono
što je bitno za taj hod jest:
1. sjetiti se svoga života – svoga poziva i vrednovati ga;
2. pitati se kamo idemo – što možemo još u ovom trenutku dati;
3. pitati se čije je ovo pred tobom – biti svjesne da ćemo jednog dana polagati račun Bogu
o svome životu.
O. Zdenko je naglasio da čovjek ne može duhovno rasti bez hoda. Isus postavlja tri uvjeta
onima koji žele ići za njim:
a. odreći se samoga sebe i živjeti za druge;
b. uzeti svoj križ – dragovoljno ga nositi;
c. ići za Isusom s ljubavlju.
Svaka od nas je zahvalna dragom Bogu za život, za povjereni poziv, za ove dane u kojima smo
mu izricale hvale jer nas je pratio, pa i onda kada se nama učinio dalekim; zahvalne smo za mogućnost provjere temelja na kojima smo gradile svoj životni put i poslanje, za prijeđeni put i sve
proživljeno u 50/60 godina vjernosti Bogu i onima kojima nas je on slao, za mogućnost da od Boga
tražimo i oproštenje
za one dane kada
smo bile manje vjerne i Bogu i čovjeku.
Nakon duhovne obnove, nakon
slavlja obljetnice,
koji nam put ostaje? Onaj isti kao i
na počecima: Gospodine, što hoćeš
da još učinim?
S. Augustina
Suša
25
Marija među nama, prosinac 2011, br. 4/148
Pozdrav provincijske predstojnice
Drage sestre, napose drage mi sestre slavljenice: s. Klara, s. Zvonimira, s. Augustina,
s. Beata i s. Vida! Poštovani oče Zdenko, cijenjena braćo svećenici, poštovana rodbino i
prijatelji!
Sve vas srdačno pozdravljam i zahvaljujem što ste danas ovdje kako bismo zajedno
proslavili obljetnice redovničkih zavjeta.
Želim zahvaliti Bogu za naše sestre slavljenice, za njihovo predanje i život koji su
nesebično i neumorno utkale u našu Zajednicu i Crkvu.
Obilježavamo danas 60. obljetnicu redovničkog života s. Klare Turalije koji je započela
u Fojnici uoči današnje svetkovine 1951. godine.
Vaš redovnički život, s. Klara, kroz proteklih 6 desetljeća gotovo da oslikava rađanje i
život naše Provincije. Živeći svoje prve redovničke korake u teškom poratnom vremenu,
kada naša mlada Provincija nije imala ni vlastitog krova nad glavom, te noseći teret odgovornih službi – provincijska predstojnica, vrhovna savjetnica, kućna predstojnica – na
osobit ste način sudjelovali u mukama rađanja i borbama za opstanak, ali i u radosti življenja
Provincije. Sestro Klara, hvala Vam za velikodušno predanje Bogu u ovoj Zajednici.
Geslo koje ste uzeli za ovu obljetnicu je: Ljubi Gospodina Boga svoga… Mi Vam danas
želimo reći da upravo tu ljubav koju ste iskazivali Bogu u služenju bližnjima prepoznajemo u Vašem životu, ali to prepoznajemo i kao Vašu poruku nama danas. Hvala Vam,
s. Klara, za svu sestrinsku brigu i pažnju koju i danas, unatoč Vašem krhkom zdravlju,
neumorno pružate drugima.
Drage sestre: s. Zvonimira, s. Augustina, s. Beata i s. Vida, danas slavimo 50. obljetnicu vaših redovničkih zavjeta. Od srca vam, uime našega sestrinstva, čestitam. Također,
pozdravljam i čestitam ovdje nazočnoj vašoj novicijatskoj odgajateljici s. Benjamini Mutić
koja vas je uvodila u prve redovničke dane.
Kada ste prije 50 godina pristupile ovoj redovničkoj obitelji, niste znale što život sa
sobom nosi, ali ste znale s kime možete ići naprijed.
Ni vas nisu mimoišle životne nevolje i poteškoće. Dijelile ste ih u Zajednici, ali i s
narodom kojemu ste bile poslane i kojemu ste služile u različitim oblicima apostolata.
Po vama je naša Provincija jačala. S vama se nova nada rađala u našoj Zajednici. A vi ste,
drage sestre, znale u nadi biti radosne, u nevolji strpljive, u molitvi postojane (usp. Rim
12,12). Niste pristajale na vlastiti umor. Na njivi Gospodnjoj, više na vjetrometini nego u
zaklonici, s Božjom dobrotom, davale ste svjedočanstvo života iz vjere.
Koliko li ste samo tijekom proteklih 50 godina utkale dobrote, sestrinskog služenja i
topline po našim samostanima te samostanima i kućama naše subraće čisteći, kuhajući,
katehizirajući, tješeći, neznatne, skromne, samozatajne. To je samo Bogu znano. Iako danas vaše tijelo osjeća teret godina, hvala vam što ste još uvijek aktivne i spremne podržati
svako nastojanje oko dobra.
Oče Zdenko, iskrena hvala što ste predvodili ovo euharistijsko slavlje kojem je prethodila duhovna obnova. Dugi niz godina povezani ste s našom Zajednicom. Hvala Vam za
riječi ohrabrenja koje ste nam uputili u današnjoj propovijedi, ali i preko brojnih duhovnih
vježbi, seminara i duhovnih obnova koje ste održali u našoj Provinciji.
Čast mi je pozdraviti ovdje nazočnoga fra Marijana Karaulu, vikara Bosne Srebrene,
koji je danas ovdje uime braće franjevaca. Počeci djelovanja naših sestara u Bosni vezani
26
SLAVLJA
su uz Vašu braću. Duh Sv. Franje i Sv. Klare tkao je niti povezanosti između naših dviju
provincija u Bosni. Našu upućenost jednih na druge neka i dalje Bog blagoslovi na dobrobit Crkve, naroda i naše franjevačke obitelji.
Velika hvala zajednici sestara u Kloštru Ivaniću za organizaciju ovoga slavlja zajedno
sa s. Martinom Dragičević, kućnom predstojnicom. Također zahvaljujem sestrama koje
su našim slavljenicama animirale duhovnu obnovu: s. Lidiji Jurišić, s. Ani Oršolić i s.
Ljubici Stjepanović. Hvala zboru sestara za uzveličano misno slavlje pod ravnanjem s.
Fabiole Bobaš.
Još jednom obraćam se vama, drage sestre slavljenice. S dubokim poštovanjem i
zahvalnim srcem, uime cijele Provincije, čestitam vam šezdesetu i pedesetu obljetnicu
redovništva. Molim da vam Gospodin podari krepko zdravlje, jakost tijela i vedrinu duha.
Neka vas ispuni blagoslov svevišnjeg Oca i njegova ljubljenog Sina s presvetim Duhom
Braniteljem.
S. Ivanka Mihaljević
27
Marija među nama, prosinac 2011, br. 4/148
Riječi zahvale svečarica
Poštovani oče Zdenko, sestro Ivanka, draga rodbino, drage sestre, dragi prijatelji!
Zapalo me da svima zahvalim uime mojih mlađih kolegica i u svoje osobno ime. Naime
po redovničkom životu starija sam od njih deset godina.
Na prvom mjestu zahvaljujemo dragom Bogu koji nas je vodio i pratio kroz 50/60
godina redovničkog života i poslanja.
Hvala vama, draga rodbino i dragi prijatelji, za žrtvu dolaska; neki ste došli i iz udaljenijih krajeva i drugih zemalja.
Riječ jubilej dolazi još iz Starog zavjeta, kada je Jahve poučavao Izraelce kako će i kada
slaviti jubilej, i odredio im je da svakih 50 godina bude sveta godina, sveti jubilej u kojem
posebno treba hvaliti Boga i Bogu zahvaljivati.
I mi danas posebno zahvaljujemo Bogu za milosni dar života, rada i poslanja, radosnih trenutaka, ali i onih manje radosnih. Hvala dragom Bogu na tom i takvom velikom
milosnom daru. Hvala našim roditeljima, sada već pokojnima, našim odgajateljicama,
posebno ovdje nazočnoj s. Benjamini. Hvala našim poglavaricama, posebno našoj sadašnjoj poglavarici s. Ivanki, provincijskoj predstojnici. Hvala kućnim predstojnicama
i ostalim sestrama zajednica iz kojih dolazimo. Hvala kućnoj predstojnici s. Martini i
ostalim sestrama kloštarske zajednice.
Hvala našim duhovnim pratiteljicama tijekom priprave ovdje u Kloštru: s. Lidiji Jurišić
i s. Ani Oršolić. Hvala našem dragom ocu Zdenku Križiću za poticajne i ohrabrujuće
riječi koje nam je upućivao ovih dana.
Hvala svim sestrama koje su se trudile oko priprave našega slavlja te svima koji su
molili za nas. Neka vas dobri Bog nagradi svakim dobrom i mirom!
Svima odsrca zahvaljujemo!
Vaše sestre: s. Augustina, s. Beata, s. Vida, s. Zvonimira i s. Klara!
S. Klara Turalija
28
SLAVLJA
Duhom i sluhom odgajateljice
Davno je to bilo kada je nekoliko mladih djevojaka započelo jedan novi hod! Kao
novakinje, mlade, poletne, ničim sputane. Da ih nije vodila ljubav prema Isusu, zaista
ne znam što bi ih privuklo u našu Zajednicu – posve siromašnu, gdje ih je čekao naizgled samo svakodnevni fizički rad… Velike godine vjernosti prošle su u radu, molitvi i
potpunom predanju Bogu na mnogim radnim obvezama, na mnogim mjestima gdje su
službovale.
Malo njih, tek četiri (S. Zvonimira, S. Augustina, S. Beta i S. Vida), a od 60. obljetnice
samo jedna – S. Klara (dvije su već u vječnosti – S. Agneza i S. Franciska), svjedoče da za
vjernost i ustrajnost na započetom i obećanom traži svakodnevno sebedarivanje, žrtvu i
nesebičnu ljubav. Samo one su i dobile milost dočekati svoj slavljenički dan u Kl. Ivaniću,
gdje su i započele svoj redovnički život (osim s. Klare koja je svoj novicijat imala u Fojnici). Tada nisu ni sanjale da će dočekati ovako veliki jubilej, a ja još manje!
Kao njihova odgajateljica, ovih sam dana bila i radosna i ganuta vidjevši ih okupljene
na duhovnoj obnovi za njihov jubilej. Za dan zahvalnog hodočašća pozvale su i mene
da pođem s njima, kao što smo zajedno krenule u novicijatsku godinu. I rado sam se
odazvala. I za njih i za mene bilo je to zahvalno i pobožno hodočašće.
Prvo Ludbreg, čudesno mjesto Krvi Kristove. Pred svetohraništem i Krvi Kristovom
provele smo vrijeme u klanjanju, pjesmi i meditaciji. Dan lijep, malo prohladan, ali topao
od miline zajedništva, sjećanja, zahvale, ugodnih trenutaka u razgovoru, objedu…
Putovanje smo nastavile kroz lijepe predjele Hrvatskog zagorja, a ono nas je dovelo u
glasovitu Lepoglavu. I ovdje smo zastale u molitvi i zahvali pred svetohraništem, a potom
nas je vlč. Andrija Kišiček, župnik u Lepoglavi, upoznao sa znamenitostima stare i prelijepe pavlinske crkve. Molimo i ispred oltara Bl. Alojzija Stepinca. Dan kasnije, o. Zdenko
je u homiliji naglasio da samo velike milosti mogu činiti velike stvari za Boga i ljude.
Osjetile smo to na oltaru našega velikog blaženika. Njegov životni primjer nam je poticaj
da svako vrijeme traži življenje primljenih Božjih milosti, bez uzmaka, bez opravdavanja,
bez granica, bez pitanja dokad i koliko. Odgovor je jednostavan, ali iziskuje cjelovitost
osobe – do Božje volje i po Božjoj volji!
Doista, za jubilantkinje, ali i za mene, milosni i blagoslovljeni dan/i! Ne može se ostati
ravnodušan na svu prošlost koju su ovi dani izazvali u svakoj od nas – ipak je to bilo prije
60 odnosno 50 godina.
Vrhunac zahvalnosti za prošlost, sadašnjost i nadolazeću budućnost svakako je dan
svečanog slavlja jubileja. U jutarnjim satima stižu gosti – rodbina, prijatelji, sestre… Osjeća se zajedništvo u zahvalnosti za sve dobro od Boga primljeno, za životni hod, žrtvu,
predanje i poslanje svake od jubilantkinja. I to smo zajedno htjeli staviti pred Gospodina
na svečanom euharistijskom slavlju u našoj kapeli u Kloštru Ivaniću. Ulazimo u procesiji
u kapelu, pred nama svjetlost svijeća koje nose jubilantkinje – svjetlost njihovih života u
spoju sa Svjetlom za kojim su pošle kada ih je pozvao.
Euharistijsko slavlje predslavio je o. Zdenko Križić, OCD. S njim u koncelebraciji
bio je i fra Marijan Karaula, zamjenik provincijala Bosne Srebrene. U euharistijskom
slavlju aktivno sudjeluju jubilantkinje, a ja sam također imala udio u molitvi za svoje i naše
jubilantkinje. Misna čitanja, prigodna homilija, molitve i skladna pjesma naših najmlađih
zajedno sa sestrama i pod ravnanjem s. Fabiole Bobaš bili su dim kadioni koji se uzdiže
Gospodinu kao jedna velika zajednička hvala za dar života, za dar poziva, za dar služe29
Marija među nama, prosinac 2011, br. 4/148
nja naših jubilantkinja kroz 60 i 50 godina – sve iz ljubavi prema Bogu, čovjeku i svemu
stvorenome. O. Zdenko je to izrekao ovim riječima, a citirajući poznatog kardinala Newmana: Jedna od velikih kušnji ljudskog života nalazi se baš u predivnom Božjem daru, a
taj je: imati dug život. Lijepo je imati dug život, ali moramo znati da nas godine dugog
života sve više nose prema visinama koje su sve osamljenije, sve hladnije, sve pustije.
U toj novoj stvarnosti malo nam vrijede i pomažu kao oslonac sve žrtve koje smo prije činili, sve zasluge i prava koje smo nekada imali, ili sve ono što smo nekada ostvarili.
Drugi to sada toliko ne vide i ne uvažavaju.
Ali je prelijepo uspjeti se staviti iznad svega ovoga. Za naše ohrabrenje imamo veliki
uzor u liku Sina Božjega: živio je u svijetu koji je po njemu stvoren, ali ga usprkos tome
svijet nije prepoznao.
Prelijepo je u ovoj dobi imati mir u Bogu, živjeti ljubaznost sa svima, zračiti nebeskom
finoćom i dobrotom, zanimati se za uspjehe drugih i ne govoriti puno o sebi; podnositi u
šutnji i skrovitosti unutarnje kušnje, brinuti se za svoje zdravlje bez pretjerivanja, nositi
strpljivo životne gorčine, ali nikada ne završiti u ogorčenosti.
Jer ovo je period kada Bog želi da što bolje shvatimo da nam je On sam dosta.
Nakon euharistijskog stola uslijedile su agape u sestarskoj blagovaonici. Razgovor,
izrečene zahvale, čestitke i pjesma bili su samo nastavak onoga kadionog dima upućenog
na euharistijskom slavlju.
Draga s. Klara, drage moje posljednje novakinje jubilantkinje, neka dobri Bog bude
vaša najveća nagrada za sve radosti, žrtve i trpljenja podnesene u i iz ljubavi! Hvala vam
za ustrajnost i vjernost! HVALA BOGU!
S. Benjamina Mutić
odgajateljica novakinja 1961.
Jubilantkinje sa svojom odgajateljicom
30
SLAVLJA
Čestitka provincijala Franjevačke provincije Bosne Srebrene
Sarajevo, prosinac 2011.
Našim dragim svečaricama:
S. M. Klari Turalija, dijamantnoj jubilantkinji
i zlatnim jubilantkinjama:
S. M. Zvonimiri Zubak,
S. M. Augustini Suša,
S. M. Beati Mandić
i S. M. Vidi Marijan
Drage naše sestre u Kristu i Sv. Franji!
Obradovah se kad mi rekoše da pet naših sestara slavi velike jubileje svojih redovničkih
zavjeta. Čestitam svima - kako u svoje ime, tako i u ime svih franjevaca Bosne Srebrene!
Ne želim vam dugi niz teških godina zemaljske patnje, nego da vam svi dani i sve godine što vam ih naš dobri nebeski Otac još podari - budu za vas i za cijelu vašu Zajednicu
sretni, veseli i blagoslovljeni, te da vam vječnost bude blažena u krilu Očevu.
Koristim ovu prigodu da vam najsrdačnije zahvalim za sav vaš rad, trud, dobru volju
i ljubav koju ste uložile služeći Bogu i njegovu narodu u zgodno i nezgodno vrijeme.
Ujedno zahvaljujem i cijeloj vašoj Provinciji za sve što ste vi i sve ostale vaše sestre učinile
u Bosni i Hercegovini i za naše ljude bilo gdje u svijetu. Posebno zahvaljujem za vašu
suradnju s našom braćom franjevcima Bosne Srebrene. Mi dugo pamtimo i iskreno smo
zahvalni za svako dobro. A ukoliko bi netko i zaboravio - Bog zaboraviti neće. Neka vam
on bude nagrada i plaća!
Neka vas sve prati svakim svojim blagoslovom premilostivi trojedini Bog, po zagovoru
naših nebeskih zaštitnika - Blažene Djevice Marije, Sv. Franje i Sv. Klare.
Mir Božji i svako dobro vama svečaricama, vašoj Provinciji i cijeloj vašoj Družbi, uz
bratski pozdrav, želi
Fra Lovro Gavran
provincijal
31
Marija među nama, prosinac 2011, br. 4/148
U Zagrebu, 21. studenog 2011.
DANI SVETE KLARE
16 – 17. ožujka 2012.
“Pospješujte svoj hod iz dobra u bolje“ (1PJa 32)
Mnogopoštovana provincijska predstojnice s. Ivanka!
Obavještavam Vas da će se od 16. do 17. ožujka 2012. u našem
samostanu Sv. Klare u Zagrebu održavati Dani svete Klare kojima
ćemo, nizom stručnih predavanja o Sv. Klari, obilježiti jubilej 800.
obljetnice poziva Sv. Klare i utemeljenja Reda siromašnih sestara
Sv. Klare. Za središnju proslavu ovoga jubileja odabrale smo dan
najbliži 18. ožujku, kada mi klarise tradicionalno slavimo spomen
posvećenja Sv. Klare.
Šaljem Vam program tih događanja i pozivam Vas osobno i Vaše
sestre, posebice one u formaciji, da nam se pridružite u ovoj proslavi.
Sestrinski Vas pozdravljam i izražavam svaku radost zajedničkog nam franjevačkog poziva.
S. M. Alojzija Bevanda, OSC
16. ožujka, petak:
opatica
15.45 Pozdrav i molitva
16.00 Predavanje: Sv. Klara u prvom hrvatskom izdanju Franjevačkih izvora (fra Pero Vrebac, OFM)
16.30 Predavanje: Značenje tonzure Sv. Klare (dr. sc. fra Nikola Vukoja, OFM)
17.00 Odmor
17.45 Predavanje: Pitanje početaka Drugoga franjevačkog reda
(mons. dr. fra Marko Semren, pom. biskup banjolučki)
18.15 Predavanje: Slika Sv. Klare u hagiografskim djelima XIII. st.
(fra Miljenko Hontić, gen. Definitor, OFMConv.)
19.00 Sv. misa (predslavi fra Marko Semren, pom. biskup banjolučki)
17. ožujka, subota:
9.00 Predavanje: Teologija Sv. Klare u njezinim pismima Janji Praškoj
(s. M. Tarzicija Čičmak, OSC)
9.30 Predavanje: Oporuka Sv. Klare – Prenošenje karizme
(s. Renata Mrvelj, ŠSF)
10.00 Odmor
10.30 Predavanje: Sv. Klara u svjetlu „Postupka proglašenja svetom“
(fra Zvonimir Brusač, TOR)
11.00 Poruka Sv. Klare današnjem svijetu (Stjepan Lice, FSR)
11.30 Završno slovo
12.00 Sv. misa (predslavi mons. Josip Mrzljak, FSR, biskup varaždinski)
13.00 Ručak
32
SLAVLJA
Započela Godina vjere u Vrhbosanskoj nadbiskupiji
SARAJEVO (KTA) – Nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić
uputio je svećenicima i svim vjernicima svoju poruku kojom je obznanio da je na
prvu nedjelju došašća, 27. studenoga započela Godina vjere u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Poruku kardinala Puljića, koja nosi nadnevak 21. studenoga 2011, prenosimo u
cijelosti.
Draga braćo misnici, draga braćo i sestre!
U jesenskim mjesecima održavamo sjednice vijeća Vrhbosanske nadbiskupije.
Tako smo i ove godine 1. listopada imali sjednicu Pastoralnog vijeća, a 12. listopada
Svećeničkog vijeća. Jedno od razmišljanja na spomenutim sjednicama bilo je koju
temu izabrati za pastoralnu godinu u našoj Nadbiskupiji. Članovi spomenutih vijeća
osjetili su potrebu drugačijeg pristupa u naviještanju radosne vijesti i življenju vjere
te predložili proglašenje Godine vjere kao odgovor na sve površnosti, pesimizme,
gubitak osjećaja za čovjeka i sveto. Godina vjere pomogla bi vraćanju povjerenja
u čovjeka, upoznavanju i jačanju svoje vjere u Boga i Njegovo Kraljevstvo, koje je
osnovni cilj naših života. U tim danima primili smo radosnu vijest da je i Sveti Otac
objavio apostolsko pismo u kojem najavljuje Godinu vjere od 11. listopada 2012. do
24. studenog 2013. U svom apostolskom pismu Benedikt XVI. upozorava na potrebu
„ponovnog otkrivanja hoda vjere, da se otkrije draž Božje riječi“. Vrata su nam vjere
uvijek otvorena.
Mise zornice
Nalazimo se na početku došašća, vremena intenzivnije pripreme za Isusovo rođenje.
U liturgijskom duhu proživljavamo povijest spasenja te razmatramo iščekivanje obećanog
Mesije. Crkva nas liturgijom (u)vodi na osobni susret s Kristom Spasiteljem kako bismo
u vjeri dublje proživljavali i doživljavali Otajstvo Njegova rođenja. Tako se spremamo i
za konačni Isusov dolazak, kad osobno ili kao ljudski rod trebamo zakoračit iz vremena
u vječnost.
U tom hodu kroz došašće liturgija nam stavlja pred oči proroka Izaiju, preteču Ivana
Krstitelja, i Blaženu Djevicu Mariju, po kojoj se dogodilo utjelovljenje i rođenje Isusa
Krista.
U svjetlu tog Otajstva ovim pismom objavljujem naše nastojanje kako bismo započeli
pastoralne aktivnosti u pripravi da zajedno s cijelom Crkvom proslavimo Godinu vjere
koju je Sveti Otac najavio.
Sakrament pomirenja
Vjerujem da će se u svim našim župama nastaviti tradicija pobožnosti slavlja misa
zornica. One pomažu rastu vjere i većoj otvorenosti srca. Upravo u tako ojačanoj vjeri i
raspoloživosti srca za ljubav imamo mogućnost dublje i bolje priprave za Otajstvo rođenja Gospodinova. Neka pobožnosti zornicā priprave duše na temeljitu i čestitu ispovijed
koja je istinsko pomirenje s Bogom. Takvo pomirenje traži i vjerničko izmirenje u obitelji
i jednih s drugima.
33
Marija među nama, prosinac 2011, br. 4/148
Osobna i obiteljska molitva i nedjeljna misa
Kako je molitva „disanje vjere“, neka ovo vrijeme, kao i naš hod u Godini vjere, bude
vrijeme zaživljavanja redovne osobne i zajedničke (obiteljske) molitve. Tom molitvom
činimo Isusa prisutnim u našoj sredini jer je obećao svoju prisutnost kad god smo u
Njegovo ime okupljeni.
Vjera ojačana molitvom svjedoči se i slavljem nedjeljne sv. mise. Neka nam nedjelja uistinu postane Dan Gospodnji, kada ćemo se kao zajednica približiti Bogu i jedni drugima
te na taj način izgrađivati zajedništvo vjere u obitelji i u župi.
Upoznavanje svoje vjere
Da bi se raslo i sazrijevalo u vjeri, vjeru je potrebno poznavati. Taj put rasta u vjeri višestruk je, kako na osobnom tako i na zajedničkom planu. Ovim pismom pozivam svaku
obitelj, ali i župne zajednice, da si uzmu u zadatak cjelovito pročitati i proučiti Katekizam
Katoličke crkve. Župnike molim da pomognu obiteljima nabaviti Katekizme Katoličke
crkve. Također ih pozivam neka u župi svake nedjelje organiziraju zajedničko čitanje
Katekizma, barem Sažetak (Compendij). Može se organizirati i, posebno po staležima,
čitanje i upoznavanje Katekizma, kako bi svatko od nas upoznao i znao obrazložiti ono
što vjeruje. Ukoliko ne bude obuhvaćeno sve u došašću, može se nastojati kroz ovu godinu poraditi u više navrata i na više načina da cijela zajednica putem Katekizma upozna
sadržaj svoje vjere.
Katolički tisak i Sveto pismo
Živimo u vremenu digitalizacije koje je prepuno informacija i brzog ritma što nam
„pere pamćenje“. Zato bi valjalo, u hodu rasta u vjeri, posegnuti za našim katoličkim
tiskom koji je na svoj način „propovjednik u kući“. Uz katolički tisak tu su i razne katoličke knjige koje nas mogu uputiti u produbljivanje osobne vjere. Na taj način rastemo u
spoznaji vjere, ali i gajimo kulturu čitanja, što je posebno pomagalo životu Crkve u našem
narodu.
Posebice u srce svakog od nas stavljam čitanje Svetog pisma, u kojem nam se Krist
na najjednostavniji i najjasniji način predstavio. Budimo svjesni da pravoga i cjelovitoga
poznavanja Krista i Njegova Kraljevstva nema bez dobrog poznavanja Svetog pisma,
kako nas uči i naš sunarodnjak Sv. Jeronim.
Blaženi papa Ivana Pavao II, odobravajući Katekizam Katoličke crkve, piše:
„Čuvati polog vjere jest poslanje koje je Gospodin povjerio svojoj Crkvi, i ona
ga neprestano ispunja.“ To je napisao 11. listopada 1992. godine. Njegove riječi
i danas odjekuju i našom mjesnom Crkvom koja želi ispuniti poslanje koje joj
je Gospodin povjerio. Svi smo odgovorni u tom poslanju. Zato pozivam sve
svećenike, redovnike i redovnice, sve katehete i katehistice, kao i sve obitelji da
uložimo sve napore i ljubav prema svojoj vjeri te da je istinski upoznamo, produbljujemo, svjedočimo i od nje živimo. Mariju, majku utjelovljene Riječi Božje,
iskreno i djetinjski molimo da budemo „poslušni u vjeri“ kako je ona bila surađujući s Duhom Svetim. Neka nam isprosi Duha Božjega koji će nam rasplamsati
srca i umnožiti vjeru.
Sve vas iskreno pozdravljam i na sve zazivam obilje Božjeg blagoslova, da se što
bolje pripravite na Otajstvo rođenja Isusa Krista kako bi se rodio u vašim srcima i
obiteljima.
34
NAŠI POKOJNICI
† S. M. Perpetua Leber, starosna dob 86 godina, u Družbi 58 godina, preminula u
Rimu 3. studenoga 2011.
† S. M. Stanislava Božnik, starosna dob 87 godina, u Družbi 53 godine, preminula
u Pliberku/Bleiburg, Austrija 8. studenoga 2011.
† S. M. Milka Mlakić, starosna dob 58 godina, u Družbi 37 godina, preminula u
Mostaru 12. studenoga 2011.
† S. M. Mara Grivec, starosna dob 90 godina, u Družbi 32 godine, preminula u
Repnju 15. studenoga 2011.
† S. M. Francesca Mischitz, starosna dob 72 godine, u Družbi 55 godina, preminula
u Rimu 17. studenoga 2011.
† S. M. Darinka Brečić, starosna dob 83 godine, u Družbi 59 godina, preminula u
Splitu 23. studenoga 2011.
Članovi obitelji naših sestara
† S. M. Milka Mlakić, sestra s. Karle i s. Anđelke Mlakić
† Anto Tomić, brat s. Justine Tomić
S. MILKA MLAKIĆ (1953-2011)
Tajanstveni osmijeh
Pred tajnom smrti velika većina ljudi ostaje nijema. Nađe se i onih govorljivih koji
sipaju riječi pobune, ljutnje – na Boga, na bolest, na liječnike, na život općenito – riječi
očaja, ili pak riječi kojima pokušavaju ublažiti udarac koji im je zadao bol gubitka, bol
neizvjesnosti i straha za vlastitu i sudbinu bića koje je otputovalo nekamo, na drugu
stranu.
Uglavnom znamo kako je s. Milka Mlakić proživjela svoj život, ali ne mogu se odmaknuti od pitanja kako je ušla i prošla kroz svoju smrt… A može li se posljednja scena
života, njegov epilog, i prva scena nečega nepoznatog, novog odživjeti drukčije od onih
scena koje su se odvijale naočigled i svjedoka našega života i postojanja i nas samih?! Ne
znam. Samo pitam, pretpostavljam, naslućujem…
35
Marija među nama, prosinac 2011, br. 4/148
Tetu Milu (tako sam je zvala odmila jer je tetka moje drage prijateljice od djetinjstva)
susrela sam prvi put u Zagrebu, u samostanu sestara Hercegovačke provincije smještenom u Ulici fra Luje Maruna. Dočekala me s osmijehom i srdačno kao da se znamo
godinama. A možda smo se i znale, možda su nam se duše prepoznale, samo se do toga
trenutka nismo susrele oči u oči, nismo se rukovale, popile kavu zajedno. Pokazala mi
je crno-bijelu fotografiju svoga razreda iz osnovne škole i uprla prstom ne u sebe, nego
u moju 19 godina stariju sestru Nevenku. Ponudila mi je na čitanje jedan tekst iz Brata
Franje pod naslovom: Odustati može svatko, a boriti se… Ovih dana izvukla sam ga
iz registratora koji već treću godinu stoji pohranjen u kartonskoj kutiji u jednom kutku
potkrovlja Male škole u Varešu. I oživje onaj sobičak u Fra Lujinoj ulici, i njezino lice mi
se tajanstveno osmjehnu dok naglas čitah stihove: Stoji mi prijateljica na putu. / Zašto si
stala? / Odustaješ, ha stara? / Svaka čast, / ali odustati može svatko. / I zato ne smiješ
dopustiti, prijateljice, da i ti budeš svatko!
Vjerojatno će takvih izvlačenja biti sve više. Izvlačenje nekih papirića iz kutija i otpuhivanje prašine s njih radi oživljavanja uspomena, lijepih i manje lijepih, koje, u neko doba,
jedino preostanu čovjeku. Nije to bilo slučajno, tekst koji mi je stavila pod nos, nego
smišljeno, onako kako je ona znala i umjela, blago i nenametljivo. Imao je za cilj ohrabriti
me, možda i mene i nju… Sličio je njezinu dnevničkom zapisu iz 1976, kada je bila na
prvoj godini studija: Hrabro… Naprijed. Ne okreći se. Zalazi duboko… Ne boj se dubina,
ni zemlje, ni vode, plićaci su opasni… mogao bi se prevrnuti, utopiti. Traži dubine, to je
jedino što možeš…
U svojim i mojim rodnim Bučićima, točnije u Potoku, tijekom svoga ljetnog boravka
ondje, okupljala je oko sebe rodbinu i cijeli komšiluk. To mi je puno puta posvjedočila
moja starija sestra koja je živjela u blizini. Znala se s njima našaliti, razgovoriti ih i
barem na trenutak olakšati breme svakodnevice koje ih je pritiskalo. U tome je postizala
iznimne uspjehe jer se nametnula svojim autoritetom – bremenom bolesti i tihe ali
hrabre patnje. U zadnjem pisanom tragu s. Milke stoji: Sretoh Božjeg čovjeka i pođoh
za njim. Htjedoh se vratiti i ne znadoh. Ostadoh na uskom brdovitom putu i zaljubih
se u Njega. Uzvrati mi bogatu ljubav da imam za sve koje sretnem. Da imam: ljubav
za ljubav.
Dnevnik, kao književni oblik, zapravo je razgovor sa samim sobom i svim onim što
nam je u određenom trenutku života bilo (i jest) važno. Iz onoga što je citirano iz njezina
dnevnika tijekom mise zadušnice u Mostaru i oproštaja na groblju u Bijelome Polju očito
je da je s. Milka puno razgovarala sa sobom i svojim Stvoriteljem u raznim situacijama,
ogledajući se u zrcalu vlastite duše i zrcalu Onoga kojemu je vjerovala i kad joj je bilo
najteže. I ne samo to, nego je motivirala i druge da se odvaže na put, život povjerenja i
nade. Stoga bih voljela da Milkin dnevnik što prije ugleda svjetlo dana kako bismo se i
na taj način mogli grijati na jednome skromnom i plemenitom životu, na tajanstvenom
osmijehu.
Sigurna sam da je osmijeh o kojemu svi koji su poznavali s. Milku govore osmijeh
Stvoritelja komadiću svijeta i svemira, komadiću vremena i vječnosti, osmijeh svima onima koji su makar jednom susreli ovu ženu.
S. Dražana Radman
36
PRILOZI
KONGREGACIJSKI LIST
Godina XV.
Studeni 2011. Br. 2 (40)
IZ GENERALNE KUĆE
Drage sestre, srdačno vas pozdravljamo mi koje smo na Vrhovnom kapitulu 2011.
godine prihvatile služiti našoj Družbi kao članice Vrhovne uprave.
U generalnoj kući okupile smo se 10. kolovoza. Vrhovna predstojnica s. Natalija Palac
u nazočnosti vrhovne tajnice s. Jele Piljić i vrhovne ekonome s. Gregorije Susnik te novih
vrhovnih savjetnica izvršila je primopredaju službe novoizabranoj vrhovnoj predstojnici
s. Klari Šimunović. Dan kasnije, na svetkovinu Svete Klare, slavile smo u kućnoj kapeli
svetu misu za Božji blagoslov u našoj službi te na poseban način moleći za s. Klaru čiji
smo imendan toga dana slavile.
Nakon što nas je uvela u službu, s. Natalija se vratila u svoju Provinciju Svete Obitelji.
Njoj i svim sestrama članicama prethodne Vrhovne uprave zahvaljujemo za nesebično
služenje Družbi i za svu pomoć pri uvođenju u službu i uključenju u život generalne
kuće.
Preuzevši službu, pokušale smo najprije organizirati molitveni život i rad u našoj novoj
zajednici. Na poseban način povezane smo s našim sestrama Rimske regije. Nastojimo
sudjelovati u životu Crkve na župnoj razini, na planu Biskupije Frascati te na liturgijskim
slavljima bizantskog obreda u opatiji Sv. Nila, utemeljenoj 1004. godine.
U službi Vrhovne uprave nastojimo obavljati tekuće poslove. Na samom smo početku
dosta vremena posvetile razmišljanju o našem načinu života, vođenja i animiranja Družbe
u sljedećih šest godina (2011-2017). Glavne točke stavile smo u naš Plan.
S nama je određeno vrijeme i s. Aleša Stritar iz Mariborske provincije. Pomože nam da
što bolje uredimo komunikaciju na razini Družbe, osobito putem interneta i elektronske
pošte.
Rado vas se sjećamo u svojim molitvama i toplo se preporučujemo u vaše.
Vaše sestre iz Vrhovnog vijeća.
S. Angela Zanjkovič
IZ RIMSKE REGIJE
Početak ove školske godine u Rimskoj regiji označen je radosnim i nekim tužnim
događajima. Dana 13. rujna učionice naše škole ispunila su djeca od tri do deset godina.
Ljetni praznici napunili su ih energijom koju sada rasipaju bez pridržaja. Učiteljice ih
nastoje smiriti.
Vrlo zanimljiv događaj zbio se 7. studenog. Izdavačka kuća RAI-ERI, koja je izdala
knjigu s. Stelle Okadar Quel che passa il convento, organizirala je zajedno s direktorom
knjižare Arion u Gemelliu predstavljanje iste. Predstavljanje je vodio poznati novinar Luciano Onder, a aktivno je sudjelovao i poznati voditelj Paolo Bonolis te direktor RAI-ERI
37
Marija među nama, prosinac 2011, br. 4/148
Francesco De Vescovi. Nazočili su brojni liječnici i bolničko osoblje Poliklinike Gemelli,
studenti, bolesnici, brojne naše sestre, mnogi prijatelji i poznanici s. Stelle. Počasni gosti
bili su veleposlanici iz BiH, dr. Branko Kesić u Italiji i Jasna Prpić pri Svetoj Stolici.
Predstavljanje knjige bilo je u velikom predvorju Poliklinike, a televizija ga je prenosila u
sve bolesničke sobe. Bio je to velik uspjeh.
Dana 5. studenog s. Ruža Jukić posjetila je sestre u Pesaru i predstavila im Zaključni
dokument XIV. vrhovnog kapitula: U nadi budite radosni. Sestrama na Farnesini Zaključni dokument je 12. studenog vrlo stručno, uz prezentaciju, predstavila s. Maristella
Palac. Sestre su joj srdačno zahvalile. Dan ranije Dokument je predstavila i sestrama na
Piazzi Capreri.
Među ovim lijepim događajima postoje i oni tužni. Naime 3. studenog svoje oči za
ovaj svijet zauvijek je zatvorila naša s. Perpetua Leber. Posljednjih mjeseci dosta je trpjela
i organizam više nije mogao izdržati. Ugasila se poput svijeće. Na blagdan Sv. Elizabete,
17. studenog, u večernjim je satima preminula i naša s. Francesca Mischitz.
S. Celina Sarić
IZ MARIBORSKE PROVINCIJE
Pozdravljamo sve sestre Franjinim pozdravom: Gospodin vam dao mir!
Mnogobrojni događaji zbili su se od našega zadnjeg javljanja za Kongregacijski list. S
vama, drage sestre, želimo podijeliti neke od njih.
Već dulje vrijeme naše mlade sestre imale su želju zajedno posjetiti Srbiju, naše sestre
u Zemunu, ali i mjesta gdje su u prošlosti živjele i radile sestre naše Provincije. Želja se i
ostvarila. Od 27. do 30. travnja skupina sestara iz Slovenije posjetila je jedinu postojeću
zajednicu naše Provincije u Srbiji, razgledala je turističke atrakcije Beograda i obližnjih
mjesta. Sestre su se susrele s beogradskim nadbiskupom mons. Stanislavom Hočevarom.
Posjetile su Pančevo i Zrenjanin te mađarsku salezijansku zajednicu u Mužlji. U Srbiji su
doživjele brojna dobročinstva i gostoljubivost.
Vrhovni kapitul održan od 29. svibnja do 12. lipnja u Grottaferrati pokrenuo je cijelu
Družbu. Preko interneta mogle smo, barem jednim dijelom, osjetiti puls Kapitula. To
nas je potaknulo na molitvu. Uz novu Upravu dobile smo, kao dar Kapitula, i Zaključni
dokument U nadi budite radosni (Rim 12,12). U mjesecu rujnu o. g. sve sestre naše
Provincije dobile su dokument na slovenskom jeziku.
Duhovna obnova za sestre slovenskih provincija održana je od 25. lipnja do 6. kolovoza
u kući sestara Tršćanske provincije, u Camporossu podno Monte Lussaria. U duhovnoj
obnovi, koju je vodila s. Rafaela Glasenčnik, sudjelovale su sestre iz Tršćanske, Austrijske
i Mariborske provincije. U godini Svete Klare zaustavile su se u njezinoj školi molitve, ali
i školi drugih velikih molitelja. U molitvi, razmišljanju, razgovoru, zajedništvu i šetnjama
u prirodi sestre su na neki način dobile i duhovnu i tjelesnu okrepu.
U nedjelju 14. kolovoza slavljeni su u Repnju jubileji redovničkog života sestara. Svečano euharistijsko slavlje u crkvi Presvetog Srca predslavio je mons. dr. Anton Stres,
ljubljanski metropolit. Zlatni jubilej slavile su: s. Silvana Lauš, s. Agata Bratuša, s. Julijana
Ločan i s. Leonija Fajdiga, koja nije mogla biti nazočna zbog zdravstvenih poteškoća.
Srebrni jubilej slavile su: s. Jana Kete i s. Andreja Stopar. S. Zmagoslava Radej slavila je
sredinom mjeseca srpnja 75. obljetnicu redovničkog života u kući matici u Mariboru.
38
PRILOZI
Pastoralnu godinu 2011/12. Crkva u Sloveniji posvećuje socijalnoj pravdi. To je bila
i tema Redovničkog dana održanog 21. rujna u Mariboru. Predavanje o istini u redovničkom životu u „ekonomiji ljubavi“ održao je komunikolog dr. Peter Lah, isusovac. Na
poseban način dirljiva je bila molitva na grobu Blaženog Antona Martina Slomšeka i sveta
misa u Mariborskoj katedrali.
Od 14. do 16. listopada susrele su se u Repnju juniorke, njih 21, i njihove odgajateljice iz Mariborske, Tršćanske, Mostarske, Splitske te Bosansko-hrvatske provincije.
Razmišljale su o karizmi braće i sestara Svetog Franje te na poseban način o karizmi
Školskih sestara franjevki. Išle su i na hodočašće u marijansko svetište u Brezju. Posjetile
su također sestarske zajednice u Kranju i Brezju te obišle Bledsko jezero, biser prirode u
Sloveniji. Naše mlade sestre, budućnost naše Družbe, raduju se ovakvim susretima koji
vode boljem međusobnom upoznavanju i osjećaju pripadnosti istoj redovničkoj obitelji.
U ovoj pastoralnoj godini na našim mjesečnim obnovama promišljamo o Isusovu
Govoru na gori i blaženstvima kako bismo mogle uvijek iznova naš plan života i naše
aktivnosti usmjeravati prema osobnoj svetosti i svetosti zajednice.
Pred nama je svetkovina Krista Kralja koja će nas ponovo ujediniti. To isto vrijedi za
vrijeme došašća i Božić.
Neka nam Gospodin podari nadu u vremenu priprave za ove blagdane.
S. Mira Rožanc
IZ SPLITSKE PROVINCIJE
Prema Provincijskom planu 2011-2016. naslovljenom Riječ Božja – vrelo i nadahnuće
trajne obnove, ove akademske godine u našoj Provinciji naglasak je na proučavanju i razmatranju Svetoga pisma. Temu Sveto pismo – darovana riječ produbljivat ćemo putem
duhovnih vježbi, mjesečnih obnova i odgojno-obrazovnih sastanaka.
Pod vidom trajnog odgoja, a na prijedlog Provincijalnoga kapitula, tijekom mjeseca
listopada, studenoga i prosinca, u šest turnusa, upriličeni su seminari za sve sestre Provincije. Seminar predvode dr. sc. Veronika Reljac, pastoralna teologinja, obiteljska i bračna
savjetodavka, psihoterapeutkinja i gđa Zorica Janković, defektologinja, psihologinja i medijatorica u sukobima. Seminar se sastoji od predavanja i rada u skupinama uz mogućnost
individualnoga rada. U predavanjima su izložene teme Redovništvo u svjetlu Drugoga
vatikanskog koncila i Redovništvo pred novim pastoralnim izazovima. Naglasak seminara je na komunikaciji, kontaktu sa sobom i s drugima kao preduvjetom kontakta s
Bogom, te iskazivanju emocija na prihvatljiv način za suživot s drugima.
Dana 10. rujna u Splitu je doživotne zavjete položila s. Lidija Bernardica Matijević, u
ruke provincijalne predstojnice s. Leonke Bošnjak Čovo. Euharistijsko slavlje s obredom
redovničkog zavjetovanja predvodio je mons. Ivan Ćubelić, generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije, u zajedništvu s još četrnaest svećenika. Nazočila je bliža i daljnja
rodbina te brojni poznanici i prijatelji s. Lidije.
Svetkovina Sv. Franje u provincijalnom središtu u Splitu svečano je proslavljena obilježavanjem jubileja redovničkoga života naših dvanaest sestara: 70. obljetnice s. Vladimire
Runje; 60. obljetnice s. Aleksije Sardelić, s. Teofile Mastelić, s. Ozane Jagnjić, s. Felikse
Budeša i s. Leopolde Kleve; 50. obljetnice s. Ambrozije Ćalete, s. Melite Maloče i s. Na39
Marija među nama, prosinac 2011, br. 4/148
zarije Koljanin, te 25. obljetnice s. Andree Nazlić, s. Mirne Puljiz i s. Vesne Lapende. U
euharistijskom slavlju i zajedništvu kod stola sudjelovale su i sestre iz više naših podružnica te nekoliko suradnica iz Doma za starije i nemoćne osobe Lovret. Tom prigodom
prikazana je prezentacija s fotografijama i kratkim crticama iz života svake slavljenice.
Dana 8. listopada brojne sestre sudjelovale su na godišnjem hodočašću redovnica
Splitsko-makarske nadbiskupije. Posjetile su i razgledale imotska jezera te druge prirodne
ljepote imotskoga kraja. U crkvi Sv. Franje u Imotskom sudjelovale su u euharistijskom
slavlju, a potom su razgledale zbirku Franjevačkog samostana te pohodile svetište Gospe
na Vrljici, Zelenu katedralu.
Godišnji sastanak kućnih predstojnica s provincijalnom predstojnicom održan je 21.
listopada u provincijalnom središtu u Splitu. Provincijalna predstojnica s. Leonka Bošnjak
Čovo, u svom obraćanju predstojnicama istaknula je neke vidove života u našim zajednicama i potaknula na istinskije shvaćanje posluha, slobode, žrtve, apostolata i odgovornije
zauzimanje za potrebite. Predstavila je Provincijski plan 2011-2016. izrađen pod okvirnom
temom Riječ Božja – vrelo i nadahnuće trajne obnove te Zaključni dokument vrhovnoga
kapitula U nadi budite radosni. Potaknula je predstojnice da te dokumente predstave
u svojim zajednicama i među sestrama odgovorno promiču njihovo provođenje. Svaka
kućna predstojnica iznijela je izvješće iz svoje zajednice u odnosu na provođenje prijedloga i zaključaka s prošlogodišnjeg sastanka. Doneseni su zaključci i prijedlozi za naredno
razdoblje u vidu poboljšanja duhovnoga života, zajedničkoga života i apostolata, brige za
nova duhovna zvanja, pomoći potrebitima te upravljanja vremenitim dobrima zajednice.
S. Marija Petra Vučemilo
IZ TRŠĆANSKE PROVINCIJE
U našem zadnjem javljanju ostavile smo vas s lijepom viješću da će našu pokrajinu, tj.
Akvileju pohoditi Sveti Otac. Jedna skupina sestara pridružila se 7. svibnja velikoj skupini
hodočasnika iz Trsta u kolijevku kršćanstva Akvileju, smještenu u centru Europe. Na
susret sa Svetim Ocem došli su biskupi iz sjevernog dijela Italije, iz Slovenije, Austrije,
Bavarske, Mađarske, Hrvatske, tj. zemalja koje su evangelizirali misionari iz Akvileje.
Audijencija je održana na trgu koji gleda na velebnu baziliku Marijina uznesenja. U pozdravnom govoru na svim jezicima nazočnih hodočasnika Sveti je Otac podsjetio na
radosni navještaj kršćanske vjere koji je ovdje stigao iz Jeruzalema preko Aleksandrije u
Egiptu, te da je zajednica u Akvileji bila okupana krvlju mučenika. Obnovljene u vjeri i
s novim oduševljenjem za Crkvu naše sestre su se vratile kući pripovijedajući ostalima
radosno iskustvo.
Želim izdvojiti dva događaja iz mjeseca kolovoza, za koje vjerujem da će vas zanimati.
Od 16. do 20. kolovoza imale smo s našim djevojkama i mladićima Dane duhovnosti
u Camporossu na temu Koliko kruhova imate. Temu je predložio Centar za zvanja.
U pripomoć nam je došla s. Miriam Černigoj iz Mariborske provincije. Proživjeli smo
prekrasne dane u prirodi razmišljajući i meditirajući o sastojcima potrebnim za kruh.
Zahtjevan tjedan proveli smo u Trstu u velikoj dvorani Molo IV sudjelujući na 62. nacionalnom liturgijskom tjednu održanom na temu Liturgija – nepresušni izvor kateheze. Oko
800 sudionika – laika, posvećenih osoba, svećenika, pristiglih iz svih dijelova Italije – našli
su se u središtu pokrajine Venezia-Giulia kako bi razmišljali o odgojnoj ulozi liturgijskih
40
PRILOZI
slavlja koja postaju prvotni i potrebni izvor iz kojega vjernici mogu osjetiti duh i kršćansku
spoznaju svoje vjere. Sudionici iz svih krajeva Italije u svom hodu ulicama Trsta dali su radosno svjedočanstvo kršćanstva ljudima koji obično vide malo svećenika i sestara po gradu.
Uvodno predavanje imao je kardinal Angelo Comastri, koji nam je prenio i pozdrave Svetog
Oca. Meni se osobno jako svidjelo izlaganje koje je imao biskup Bruno Forte. Govorio je
o majčinstvu Crkve. U bogatstvu sadržaja i u ponuđenim poticajima poznatih predavača
isplivala je jedna povezujuća nit, vrlo dobro definirana: Bog je veliki odgajatelj svoga naroda,
prijateljski vođa koji mudro i neumorno djeluje u liturgiji i preko liturgije te kateheze.
Na dan Gospe Karmelske, 16. srpnja, preminula je, u dobi od 94 godine, naša draga
sestra Amalia Zupanc. Svojski i vedro živjela je svoju redovničku posvećenost i jedna je od
posljednjih koja je započela svoj redovnički put u Mariboru. Na pokop i slavlje svete mise
došao je i župnik Mirko Hrovatin s jednom skupinom rođaka i poznanika pokojnice.
U mjesecu rujnu okupile smo se u našim zajednicama i ponovno preuzele naše apostolsko djelovanje. Naša provincijska predstojnica u ovom mjesecu bila je u kanonskom
pohodu sestrama u Egiptu. Čekale su je s čežnjom kako bi i na taj način dobile podršku i
snagu u ovim teškim vremenima za Egipat, gdje od veljače žive često u strahu i nesigurnosti zbog političkih napetosti koje često izbijaju i u napadima na kršćane.
Naša s. Sabah Shendy položila je 8. rujna u crkvi Sv. Josipa u Kairu doživotne zavjete
u ruke provincijske predstojnice s. Doroteje Rupnik. Svečanosti je predsjedao biskup p.
Adel Zaky uz koncelebraciju četiri svećenika franjevca. Crkva je bila svečano uređena. U
propovjedi je biskup ohrabrio sestru na vjerno i radosno svjedočanstvo za Krista koje
treba proizlaziti iz redovničkog posvećenja. Sestra je izgovorila obrazac zavjetovanja nakon propovjedi i Litanija svih svetih. Nećaci s. Sabah donijeli su darove na oltar, među
kojima i sliku Majke Margarete, naše utemeljiteljice. S. Sabah je na osobit način vezana
uz našu utemeljiteljicu diveći se njezinoj vjernosti Božjoj volji. Možda nije slučajno da se
njezin ulazak u našu Družbu zbio upravo 6. ožujka, na dan rođenja i smrti Majke Margarete. Liturgijsko slavlje uzveličao je župni zbor. Usprkos lošem zdravstvenom stanju
na svečanost je došla i njezina majka. S. Sabah želimo da njezin hod posvećenja bude
oslonjen na Boga, u franjevačkom duhu i u služenju Crkvi i sestrama.
Naša pokrajinska Unija viših redovničkih poglavarica (USMI) organizirala je 9. listopada jedan susret u zajednici sestara benediktinki. To je bila prilika da se ujedinjene u molitvi
obratimo Gospodinu i molimo iz Božje ruke milost novih zvanja u njegovoj Crkvi.
S. Gabrijela Koncilja
IZ LEMONTSKE PROVINCIJE
Izblijedjele su prekrasne boje jeseni i opalo lišće polako nas priprema za tmurnu zimu.
Naši su životi uvijek povezani na neki način sa zemljom i njezinim ciklusima, ritmom i
dobima.
Dana 27. lipnja 2011. godine naša Provincija slavila je obljetnice redovničkog života
dviju sestara koje su godinama radile u kuhinji u provincijalnoj kući i drugdje. S. Veronika
Kovas slavila je 70 godina redovničkog života, a njezina mlađa kolegica s. David Markuz
50 godina redovničkog života. Sveta misa slavljena je u kapeli Sv. Franje Asiškog u provincijalnom središtu. Slavlje se nastavilo u Slovenskom kulturnom centru blizu samostana
Mount Assisi u Lemontu.
41
Marija među nama, prosinac 2011, br. 4/148
Na vrhovnom kapitulu održanom u svibnju i lipnju 2011. godine s. Maryann Dosen je
izabrana za vrhovnu zamjenicu. Službu je preuzela u Grottaferrati početkom kolovoza.
S. Sandra Zorko, prethodna vrhovna savjetnica, vratila je se u Lemontsku provinciju
sredinom mjeseca kolovoza.
Na Dan utemeljenja Družbe, 13. rujna, sestre i naši pridruženi članovi okupili su se na
slavlje Večernje, euharistiju i blagdansku večeru u Alverni Manor.
Dana 18. rujna korisnici Alverni Manor, članovi njihovih obitelji, prijatelji i sestre slavili
su 40. godišnjicu našeg Doma za starije osobe na „brdu“. Nakon liturgijskog slavlja, koje je
slavljeno u Mount Assizi Academy, uslijedilo je domjenak u dvorani Sinsky u Alverni Manor.
U klubu Cog Hill Country odigrana je 22. rujna golfska utakmica u dobrotvorne svrhe
između Alvernia Manor i Mount Assisi Academy.
Kolegij Sveta Maria u South Bendu u Indiani (dva sata vožnje automobilom od
Lemonta) ugostio je 24. rujna poznatu teologinju i umirovljenu profesoricu Novog
zavjeta i kršćanske duhovnosti iz Berkeleya u Kaliforniji s. Sandru Schneiders, članicu
zajednice sestara Bezgrešnog srca Marijina. Ona je imala izlaganje na temu Budućnost
redovničkog života. Izlaganje se temeljilo na njezinoj najnovijoj knjizi Proroci vlastite
zemlje: redovnice svjedoci evanđelja u jednoj nemirnoj Crkvi. Poslije ručka sestre
su posjetile izložbu Žene u Duhu koju je organizirala Konferencija viših redovničkih
poglavarica SAD-a. Izložba predstavlja na kronološki način povijest prvih redovnica
u SAD-u počevši od 1727. do naših dana. Šest naših sestara sudjelovalo je u ovim
događajima.
Prigodom Jesenskog dana zajednice, 1. listopada, sestre su se poslije liturgijskog slavlja u Alverni Manor okupile u dvorani Sinskyu. Na ovom susretu željelo se poraditi na
poboljšanju ciljeva i planova naše Provincije djelujući na pet područja: poziv/formacija, briga za starije sestre, duhovnost/trajna formacija, graditeljstvo i financije, ljudski
resurs/apostolat.
Pridruženi članovi, studenti, prijatelji i sestre u svečanom su ozračju 3. listopada
proslavili Preminuće Sv. Franje u provincijalnom središtu. Sljedećeg dana, 4. listopada,
blagdanska liturgija započela je u 17 sati, nakon čega je slijedila večera.
Četiri nova kandidata započela su svoj put pridruženih članova naše Provincije 15.
listopada. Nakon dvije godine prekida zbog obilježavanja 100. obljetnice dolaska sestara
u SAD, sestre i pridruženi članovi bili su radosni da mogu primiti ove nove kandidate.
Sada imamo 37 članova i 4 kandidata.
Nekoliko sestara sudjelovalo je u programu Duh Asiza u Jolietu 27. listopada kako
bismo se prisjetile 25. obljetnice susreta u Asizu i molitve za mir, koji je sazvao papa Ivan
Pavao II. U ovom programu sudjelovali su redovnici i redovnice biskupije Joliet.
Godišnji susret kućnih predstojnica održan je 5. studenog. Provincijalna predstojnica
s. Therese Ann Quigney predstavila je temu: Uloga poglavara u Franjinim očima, koja
se temeljila na pet značajnih franjevačkih načina vođenja: Evanđelje kao središte, važnost
biti, malenost, familijarnost i potreba stalnog obraćenja.
Na kraju još nekoliko vijesti. Dvije sestre prešle su u vječnost: 10. lipnja 2011. s. Angela
Krcmarić u 89. godini, a 21. srpnja s. Linda Boudreau u 60. godini, nakon petnaestogodišnje borbe s bolešću distrofije mišića. Neka počivaju u vječnom Božjem zagrljaju.
Sjećamo vas se u molitvi i upućujemo svoje čestitke svim sestrama za svetkovinu Krista
Kralja. Želimo vam plodonosno vrijeme došašća.
S. Sandra Zorko
42
PRILOZI
IZ MOSTARSKE PROVINCIJE
U našem prvom javljanju nakon slavlja XIV. vrhovnog kapitula radost nam je pozdraviti novu Vrhovnu upravu na čelu sa s. Klarom Šimunović, kao i sve sestre diljem Družbe,
i zaželjeti vam sretnu apostolsku godinu koju smo započele bilo u svojim starim zajednicama bilo u novoj sredini koju nam je Gospodin podario. Nadamo se da će i ovaj način
povezanosti i informiranja o značajnijim zbivanjima u provincijama naše kongregacijsko
zajedništvo obnavljati, dušu krijepiti, nadom veseliti…
Proteklo ljeto možemo označiti danima životnosti Provincije. Svoju smo vjeru na
poseban način posvjedočile u zajedništvu s cijelom Crkvom u Hrvata sudjelujući u povijesnom susretu s papom Benediktom XVI. početkom lipnja u Zagrebu. Naše su se
mlade sestre Bogu posvetile po prvim, privremenim i doživotnim zavjetima, one malo
starije obnavljale su i raspirivale žar svoje posvete Gospodinu obilježavanjem redovničkih
jubileja.
U samostanu u Bijelome Polju 30. srpnja 2011, nakon trotjedne duhovne obnove,
svoj zlatni jubilej proslavile su: s. Irena Bošnjak, s. Berhmana Galić, s. Ana Luburić, s.
Gaudencija Krišto, s. Nevenka Babić i s. Bazilija Galić. Srebrni jubilej redovničkog života
obilježile su: s. Leopoldina Kovačević, s. Irena Azinović i s. Vinka Bešlić. Duhovni doživljaj imale smo i 5. kolovoza kada su naše sestre juniorke obnovile privremene zavjete.
Blagdan Sv. Klare darovao nam je dvije vječnozavjetovane sestre (s. M. Samuela Muchová i s. M. Danijela Brekalo). Dan kasnije s. Ivana Markotić, okružena svojom obitelji,
brojnim sestrama, rodbinom i prijateljima, obukla je redovničko odijelo i položila prve
zavjete. Na posebno svečan način obilježile smo blagdan Male Gospe u Međugorju. U samostanskoj kapelici Rana Sv. Franje, za vrijeme svečane euharistije, proslavile smo biserni
jubilej s. Inocente Vasilj zahvaljujući Gospodinu za sedamdeset godina njezina vjernog
služenja Crkvi i ljudima, služenja molitvom i djelovanjem, u ratu i miru, u sestarskim i
fratarskim kućama, na odgovornim mjestima, i na najodgovornijem – u kuhinji, kako
je naglasio i naš fra Mladen u prigodnoj homiliji. U vremenu nedostatka duhovnih zvanja
Gospodin nam je iskazao naklonost darom nove kandidatice Vesne Glavote. Vesna dolazi
iz obitelji bogate djecom i iz župe Drinovci koja je poznata po brojnim svećeničkim i
redovničkim zvanjima.
Na Dan utemeljenja Provincije, 26. kolovoza, euharistijskim slavljem u Bijelome Polju
zahvalile smo Gospodinu za sva dobročinstva koja nam od Njega dolaze. Toga nas je
dana svojim predavanjem Sveta Klara Asiška – novo proljeće Crkve obogatila i s. Kata
Karadža, prov. zamjenica sestara Bosansko-hrvatske provincije. U molitvenom pohodu
groblju na Grubanu sjetile smo se pokojnih sestara koje nam, kao plamen, predadoše
duhovnu i materijalnu baštinu Provincije. Molile smo i za nas da ga znademo čuvati i
hraniti duž puta…
U subotu 27. kolovoza svečano smo obilježile 60. obljetnicu djelovanja naših sestara
u gradu Sarajevu. Budući da je naša kuća u Provarama 13 bila premalena da primi brojne
uzvanike i sestre koje su ovdje provele dio svoga redovničkog života, svečanost je upriličena u dvorištu. Euharistijsko slavlje predslavio je nadbiskup metropolit vrhbosanski
kardinal Vinko Puljić u zajedništvu s osamnaest svećenika. Nakon euharistije i sjećanja na
sarajevske početke slavlje je nastavljeno uz prigodni domjenak i radosno zajedništvo svih
uzvanika u franjevački ugodnom ozračju vrta koji je odisao urednošću, svježinom zelenila
i raskošnih cvjetova kao slikom marnih sestarskih ruku.
43
Marija među nama, prosinac 2011, br. 4/148
Šezdesetak je sestara sudjelovalo u slavlju beatifikacije Drinskih mučenica 24. rujna
u Sarajevu. Ovim svečanim činom obilježen je ovogodišnji Redovnički dan u BiH koji
bijaše uistinu obnoviteljski, nadahnjujući nas da plamen vlastitoga predanja pročistimo i
ugrijemo primjerom i zagovorom ovih blaženih redovničkih duša.
Radi razmjene iskustava i plodnijeg apostolata upriličen je 8. listopada u samostanu
sestara u Mostaru (Franjevačka 88) susret sestara vjeroučiteljica i voditeljica liturgijskog
pjevanja s provincijalnom predstojnicom s. Frankom Bagarić. Okvirna tema susreta bila
je: Duhovnost vjeroučitelja kao temelj ophođenja prema učenicima, a predavanje na navedenu temu sestrama je održao dr. fra Iko Skoko iz Mostara.
U subotu 15. listopada, prvi put nakon Domovinskoga rata, okupilo se više od stotinu
sestara na listopadskom hodočašću Gospi na Široki Brijeg. Time je ujedno započeo i ovogodišnji program mjesečnih duhovnih obnova. Središnja misao obnove, koju je predvodio
dr. fra Miljenko Šteko, vikar Hercegovačke franjevačke provincije, bila je Marijanska
dimenzija redovničkoga života – primjer sv. Klare. Predstavljen je i zaključni dokument XIV. vrhovnog kapitula U nadi budite radosni, o kojemu je nadahnuto govorila
s. Magdalena Šarić, sudionica slavlja kapitula.
U Repnju, u samostanu naših sestara Mariborske provincije ostvaren je od 14. do 16.
listopada ove godine još jedan međuprovincijalni susret sestara s privremenim zavjetima.
Uz juniorke Mariborske provincije sudjelovale su i sestre iz Tršćanske, Splitske, Bosansko-hrvatske i Mostarske provincije sa svojim voditeljicama. Primljene su radosna i široka
srca.
Za poslanje animiranja zajednica i odgovornost za prisutnost kršćanske nade kućne
je predstojnice ohrabrila prov. pred. s. Franka Bagarić na zajedničkom susretu koji je
održan 22. listopada 2011. u Bijelome Polju. Bogatstvu ovoga susreta doprinio je svojim
karmelskim iskustvom i konkretnim poticajima o. Zvonko Martić, OCD, u predavanju na
temu: Kućna predstojnica – promicateljica kršćanske nade u zajednici.
Jedan od posebice važnih događaja za našu Provinciju jest povratak s. Natalije Palac
nakon dvanaestogodišnjeg služenja Družbi u svojstvu vrhovne predstojnice. Zahvalne
za spremnost kojom je pratila svaku od nas molimo Gospodina neka joj uzvrati svojim
blagoslovom.
Naše provincijsko zajedništvo obilato radosnim događanjima obilježeno je i zanimanjem i molitvom za naše sestre koje je Gospodin pohodio križem bolesti. Svaka se hrabro
nosi s poteškoćama, a stavom prihvaćanja i strpljivošću očituje Isusov život u svome
tijelu. Tri su nam sestre kroz tajnu smrti uzrasle do mjere vječnog života s Isusom: s.
Venceslava Bošnjak u 93. godini života i 73. redovničkih zavjeta; s. Vendelina Vasilj u 72.
godini života, neposredno prije slavlja svoga zlatnog jubileja, i s. Bonicija Primorac u 71.
godini života i 51. redovništva.
U svrhu kvalitetnijega međusobnog zajedništva i boljeg razumijevanja poteškoća i izazova svakodnevice, za sve sestre Provincije upriličit ćemo početkom studenoga seminar
na temu Komunikacija u istini – temelj uspješnih međuljudskih odnosa u redovničkoj
zajednici. Voditelji će biti fra Mirko Mataušić i prof. Vesna Grašner iz Zagreba.
Neka nam Sveti Franjo bude zagovornik da sve stvarnosti koje ispunjavaju naš život i
sebe same gledamo u perspektivi nade. Na tomu putu neka nas prate mir i dobro!
S. Zdenka Kozina
44
PRILOZI
IZ ARGENTINSKE PROVINCIJE
Svim sestrama Družbe radost i mir! Duh Sveti posvetio naše živote i učinio da se
osjećamo blizu jedna drugoj.
Godina koja se približava svome kraju bila je godina blagoslovljena ljubavlju i nježnošću Boga Oca za cijelu našu redovničku obitelj. Gledajući na sav trud u radu na našim
Konstitucijama i Odredbama, Bogu svemogućemu možemo dati svu ljubav i slavu zahvaljujući mu iz sveg srca (usp. NPr. 23,1). Nalazimo se u važnom trenutku, važnom za
prošlost, ali i okrenute prema budućnosti s obnovljenom nadom i povjerenjem. Nove,
popravljene i revidirane Konstitucije i Odredbe ohrabruju nas i potiču na neprestano
obraćenje u vlastitom životu.
Duh Sveti djelovao je u našem Svetom ocu Franji i prožimao ga darivajući mu svoje
darove. Isti Duh upravlja putem njegovih sljedbenika još i danas, kao što smo iskusile u
danima slavljenja vrhovnoga kapitula u svibnju i lipnju ove godine.
Naše Konstitucije su zajedničko i dragocjeno blago, duhovni dokument bogat nadahnućem Duha Svetoga i pun života. I u trećem tisućljeću ističe se svijetli lik Svetog
Franje Asiškog čijom duhovnošću je bila ponesena M. Margareta Puhar, koja ju je živjela
i ostavila nam u baštinu.
Uživamo zrele plodove osamstoljetne franjevačke duhovnosti i 142 godine života naše
Kongregacije, evanđeoske crte koje je jasno otkrio Asiški Siromašak i koje je iznio u
vlastitom Pravilu, a nadasve u svome i životu svoje braće. To je bogatstvo koje mi primamo i koje nam pomaže živjeti naše posvećenje s uvijek novom kreativnošću i u stalnom
traženju volje Božje.
Ovih dana smo s radošću primile vijest o skoroj vizitaciji vrhovne predstojnice s. Klare našoj Provinciji. Uzdamo se u molitve svih sestara Kongregacije, kojima unaprijed
zahvaljujemo. Dođi, Duše Sveti! Pripremi naša srca za susret s našom majkom i sestrom.
Dođi, Duše Božji, trebamo te kao vodu koja natapa zemlju, omekšava našu tvrdoću.
Dođi s darom istine i jednostavnošću srca…, dođi s moćnim zagovorom Bezgrešnog
srca Marijina!
Biskup Josepha Conejero imenovao je na biskupijskoj razini Formose s. M. Edith
koordinatoricom na Susretu mladih u Madridu. Sudjelovale su i s. M. Bibiana te s. M.
Hilda. Osim mladih sudjelovali su odrasli, svećenici, bogoslovi i biskup. Svi su se vratili
obogaćeni, oduševljeni za Krista iskusivši veliku milost susreta sa Svetim Ocem, tisućama
mladih i manje mladih iz cijelog svijeta. Naša Provincija bila je prisutna na ovom važnom
događaju preko naših sestara, kojima zahvaljujemo.
S. M. Linu Salinas Vijeće za katolički odgoj nagradilo je u rujnu Priznanjem Božanskog Učitelja. Svake godine ovu nagradu dodjeljuje Argentinska biskupska konferencija
onima koji su se istaknuli u poučavanju. Čestitamo s. Lini! Po tebi je, sestro, nagrađena
cijela Družba. Hvala za tvoju žrtvu i predanost za dobro djece. Radujemo se s tobom. S.
Lina je treća sestra naše Provincije koja je primila ovaj znak. Prve dvije su bile pok. s. M.
Enriqueta Fabjan i s. M. Odilia Zaloznik.
S. M. Alexandra sudjelovala je na XVII. svjetskom međunarodnom kongresu za katolički
odgoj koji je održan u Zaragozzi u Španjolskoj od 18. do 22. listopada. Članovi komisija i
vijeća za katolički odgoj bili su posebno pozvani na taj kongres. Putna karta joj je darovana.
Glavna tema kongresa bila je: Škola – mjesto nade za odgoj ljudskih prava. Radujemo se i
zahvaljujemo Bogu za ovu mogućnost kojom je bila nagrađena naša sestra.
45
Marija među nama, prosinac 2011, br. 4/148
S. M. Isabel će u okviru svoje službe u Biskupiji putovati u Rim i sudjelovati na seminaru za postulatore koji organizira Kongregacija za kauze svetaca. Bit će u Italiji od
siječnja do ožujka 2012. Radujemo se s tobom, sestro, zbog službe koju vršiš u Crkvi
uime Kongregacije.
S. M. Silvana i s. M. Cecilia oporavljaju se nakon kirurških zahvata. S. Natalia očekuje
ugradnju srčanog stimulatora. Molite kako bi mogla nastaviti velikodušno živjeti i raditi
ono što Bog od nje traži za Njegovo Kraljevstvo. Hvala, sestre, za sve što darujete Provinciji i Crkvi preko vaših žrtava i trpljenja.
Apostolat s laicima: LEFCR nastavlja s proučavanjem Statuta i tijekom mjesečnih susreta. Prate ih s. M. Natalia i s. M. Ester. Vidimo oduševljenje i želju živjeti našu karizmu.
To su nove mladice iste loze.
Srebrni jubilej 2. veljače 2012. slave: s. M. Eva Arévalo Coronel, s. M. Aurelia Salinas
i s. M. Liliana Vazquez.
Izvanredni provincijski kapitul održat će se od 3. do 5. veljače 2012. zbog revizije naših
Provincijskih statuta. Preporučujemo se u vaše molitve. Hvala! Neka nas svakodnevno
uvijek ujedinjuje euharistija!
S. Ruth Mendoza
IZ BOSANSKO-HRVATSKE PROVINCIJE
Drage sestre, mir vam i dobro! Podsjećamo na neke važnije događaje iz naše Provincije
i Crkve na ovim prostorima kroz proteklo razdoblje.
U drugoj polovici svibnja, u vrijeme održavanja 14. redovitoga vrhovnog kapitula u
Rimu, kada su sve sestre Družbe bile u posebnoj molitvenoj povezanosti, papa Benedikt
XVI. posjetio je Hrvatsku. Na taj susret, u prigodi prvoga Nacionalnog dana katoličkih
obitelji, 4. i 5. lipnja u Zagreb je pristiglo mnogo ljudi iz Bosne i Hercegovine, kao i iz svih
dijelova Hrvatske. Geslo pohoda je bilo: Zajedno u Kristu. Naše sestre sudjelovale su na
molitvenom bdjenju mladih, na euharistijskom slavlju i molitvi Večernje sa Svetim Ocem
u Zagrebačkoj katedrali. U molitveni program s djecom i mladima, kao i cjelokupnu
organizaciju, bile su uključene i naše sestre. U srijedu 8. lipnja, nakon Papina pohoda
Hrvatskoj, članice Kapitula sudjelovale su na audijenciji, gdje se Papa osvrnuo na pohod
Hrvatskoj.
Dana 24. rujna u Olimpijskoj dvorani Zetra u Sarajevu, za vrijeme svečanoga euharistijskog slavlja u 11 sati, izaslanik Pape kardinal Angelo Amato, pročelnik Kongregacije
za proglašenje svetih, proglasio je blaženima pet sestara Družbe kćeri Božje ljubavi, u
puku poznate kao Drinske mučenice, koje su nakon okrutnog mučeništva bačene u rijeku
Drinu. Taj događaj okupio je velik broj sestara spomenute Družbe, kao i sestre iz drugih
družbi, zatim svećenika i vjernoga puka iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Slovenije,
Mađarske, Austrije i mnogih drugih krajeva. Iz naše Provincije na ovoj svečanosti sudjelovao je velik broj sestara. U sklopu toga dana održan je i Redovnički dan u Bosni i
Hercegovini.
U ovoj jubilarnoj godini Sv. Klare Asiške upriličena su dva susreta sestara naše
Provincije pod geslom: Gospodin bio uvijek s vama, o da i vi budete uvijek s njime.
Na Porcijunkulu, 2. kolovoza, u samostanu u Kloštru Ivaniću održano je provincijsko
46
PRILOZI
zborovanje sestara gdje je svečano euharistijsko slavlje u župnoj crkvi Uznesenja BDM
predslavio mons. Vlado Košić, biskup sisački. Predavanje na temu Sv. Klara Asiška:
novo proljeće Crkve održala je s. Kata Karadža, a najmlađe članice Zajednice izvele su
scenski prikaz Klara.
Na blagdan Sv. Klare, 11. kolovoza, održano je zborovanje sestara u Bugojnu. Svečanu
misu u našoj kapeli predslavio je mons. Marko Semren, pomoćni banjolučki biskup. Tom
prigodom blagoslovljena je obnovljena kuća i kapela Sv. Klare. Bili su to događaji istinske
radosti i zajedništva na kojima se okupio velik broj naših sestara. Zahvaljivale smo Bogu
za sva primljena dobročinstva.
Sestre juniorke: s. Kristina Marijanović, s. Maja Ivković, s. Andrijana Dankić i s. Nikolina Mišković obnovile su 16. rujna u župnoj crkvi Svete Marije Anđeoske u Gornjoj
Tramošnici zavjete. Svečano euharistijsko slavlje predslavio je fra Anto Zrakić, župnik.
Dan kasnije, na Rane Sv. Franje, u istoj crkvi doživotne zavjete položila je s. Ivana
Pavla Dominković. Tom je prigodom sv. misu predslavio fra Lovro Gavran, provincijal
Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Zavjete je primila provincijska predstojnica s.
Ivanka Mihaljević.
Tek nekoliko dana nakon spomenutih slavlja, 21. rujna, u Kloštru Ivaniću provincijska
predstojnica s. Ivanka Mihaljević primila je u novicijat postulantice Slađanu Radovac i
Slađanu Ivanović, a u postulaturu Katarinu Dunđer.
Dana 2. listopada u Župi Uznesenja BDM u Jajcu prve zavjete položile su naše četiri
novakinje: s. Nevenka Mijatović, s. Petra Jozić, s. Nevenka Jelica i s. Marina Jurišić. Zavjete je primila provincijska predstojnica s. Ivanka Mihaljević. Svečano euharistijsko slavlje
predslavio je dr. fra Josip Jozić, član Franjevačke provincije Bosne Srebrene.
U listopadu je organiziran susret provincijske predstojnice s kućnim predstojnicama u
Bugojnu i Zagrebu. Na tim susretima predstavljen je zaključni dokument 14. redovitoga
vrhovnog kapitula U nadi budite radosni (Rim 12,12).
Od 14. do 16. listopada upriličen je međuprovincijski susret sestara juniorki u Repnju
(Slovenija), gdje je na temu Karizma franjevačkih redova braće i sestara govorio fra
Miran Špelič, OFM, dok je o našoj karizmi govorila s. Aleksandra Kuri. Na susretu su
sudjelovale naše sestre juniorke s odgajateljicom s. Ivkom Lučić. Raduje nas da se i na taj
način naše sestre mogu upoznati, dijeliti trenutke zajedništva i osjetiti radost pripadnosti
velikoj franjevačkoj obitelji.
Drage sestre, sve vas srdačno pozdravljamo!
Vaše sestre iz Sarajeva
S. Kata Karadža
47
Marija među nama, prosinac 2011, br. 4/148
IZ AUSTRIJSKE PROVINCIJE
Svim sestrama Družbe srdačni pozdravi iz Koruške.
Zbroj naše dobi sedamdeset je godina, ako smo snažni, i osamdeset (Ps 90,10), kaže
psalmist. U našoj Provinciji slavile smo nekoliko jubileja. Prije ljetnih odmora išle smo
na hodočašće u Lisnu Goru, marijansko svetište, gdje smo zahvalile za život i redovničko zvanje naših jubilantkinja. Poslije ručka doživjele smo jedno posebno iskustvo.
Plovile smo brodom po rijeci Dravi i divile se ljepoti Koruške. Bio je to prekrasan
dan.
Poslije ljetnih odmora nekoliko sestara sudjelovalo je u duhovnim vježbama u Sloveniji. Ljetni odmor dobro nam je došao.
Dana 8. rujna slavile su 50. obljetnicu redovničkog života s. M. Andrea Melcher i s. M.
Gema Jank. Svečana misa zahvale bila je u samostanu Grebinj. Svečanost nam je svojom
pjesmom, uz pratnju klavira, uljepšala Mateja Potočnik.
U našoj školi u Št. Peteru upisan je znatan broj učenika. Zahvaljujemo upravi iz Mariborske provincije za njihovo razumijevanje i suradnju jer su nam za pomoć u školi i
internatu poslali s. Uršu Šebat. U Št. Peteru uvijek se nešto događa, slijede predstave
na religioznom, školskom i kulturnom području. Na svetkovinu Sv. Franje imale smo
slobodan dan. Profesori i učenici dostojno su proslavili: izlet, sveta misa i posjet različitim
turističkim atrakcijama. Posebna svečanost bila je na Dan tikava. Sestre i susjedi bili su
jako kreativni i pokazali koliko se dobrih jela može napraviti od ovako jednostavnog
proizvoda iz vrta.
Različiti događaji, kao npr. vjenčanja bivših učenica u našoj kapeli, koje rado biraju
ovo mjesto, različiti koncerti i kongresi, ne donose nam samo brige, nego i radost, te nas
obogaćuju iznutra.
U provincijalnoj kući djevojke su zajedno sa s. Andrejom pripremile molitveni sat za
svetkovinu Sv. Franje.
Dana 26. listopada u provincijalnoj kući okupile su se sestre s naših podružnica i braća
konventualci te smo zajedno molili za mir.
S. Valentina Rupnik završila je školu za voditeljicu bolničkog odjela i započela studij za
vođenje skrbi o bolesnicima u bolnicama i staračkim domovima. Inače, u zadnje vrijeme
u našem Domu za skrb u Pliberku imale smo različite inspekcije koje je slala lokalna
Uprava, ali su bili zadovoljni organizacijom i kvalitetnim vođenjem Doma.
Pozdravljam vas uime svih sestara,
S. Andreja Starz
IZ PARAGVAJSKE PROVINCIJE
75. obljetnica dolaska sestara u Paragvaj 1936-2011.
To je povijest natopljena borbom, bolom, radošću, odricanjem, zahvalnošću, milošću
beskrajnim milosrđem i ljubavlju Boga Oca, Sina i Duha Svetoga.
Zahvaljujemo Bogu za slavljenje 75. godišnjice dolaska naših plemenitih sestara iz Slovenije u paragvajski Chaco, s. M. Eufrosine Jureš, s. M. Tobije Fideršek, s. M. Maksencije
48
PRILOZI
Vresnik i s. M. Serapije Černe. Neprekidna prisutnost sestara u misiji San Lorenzo i u
različitim gradovima Paragvaja pružala je radost i optimizam.
U želji da zahvalimo Bogu i hrabrim sestrama misionarkama, 30. rujna ujutro delegacija Provincije Naše Gospe od Uznesenja, članovi Franjevačke obitelji Paragvaj, prijatelji i
rodbina sestara otputovali su u Chaco kako bi sudjelovali u velikom događaju obilježavanja godišnjice prisutnosti, služenja i evangelizacije u Chacu i Paragvaju.
Naša braća domoroci pripremali su se s velikom gorljivošću, radošću i bratskim raspoloženjem kako bi sestrama izrazili svoju zahvalnost glazbenim festivalom, pjesmama,
tradicionalnim i modernim plesovima u njihovim šarenim nošnjama, uz perje i sve ono
što obilježava kulturno bogatstvo toga naroda. Ovaj put ujedinili su se i muškarci i žene,
mladi i djeca iz različitih domorodačkih i nedomorodačkih zajednica iz okolnih područja.
Središte proslave bilo je euharistijsko slavlje, koje je svojom pjesmom, plesom i molitvom
animirao domorodački zbor. Tako su sudjelovali u zahvali i klanjanju jedinom i pravom
Bogu, izvoru života i beskrajne ljubavi. Slavlju je predsjedao apostolski vikar iz Pilcomaya
mons. Lucio Alfert u koncelebraciji svećenika franjevaca i oblata Marije Bezgrešne. Ljudi
su s radošću i veseljem doživjeli prisutnost živoga i opipljivoga Boga.
Na kraju svečanog slavlja bio je otvoren forum, trenutak u kojem su domoroci i svi nazočni na njihovu materinskom i španjolskom jeziku oživjeli povijest dolaska i neprekidni
hod misionara, koji su ostavili neizbrisiv trag u tom dalekom mjestu, ali prikladnom za
život i djelovanje na slavu Božju. Nisu nedostajale suze radosnice i suze ganuća. Najljepše
je bilo čuti izjave nazočnih majki: Ono što smo danas dugujemo sestrama misionarkama
koje su sve ostavile i posvetile se našoj ljudskoj, kršćanskoj i duhovnoj formaciji. Možemo
samo reći hvala Svemogućem i našoj Svetoj Majci da nam je dao sestre i braću koji su nas
ljubili i još nas ljube. Svečanost smo završili u ugodnom bratskom druženju uz piknik,
piće i kolače. Na kraju slavlja bilo je teško okupiti goste kako bi se spremili za povratak
kućama. Ova nezaboravna svečanost bila je moguća zahvaljujući dobroj organizaciji sestara, misijske zajednice i župnika.
Hvala, Oče, za izljev tvoje ljubavi i milosrđa koje si darovao Kongregaciji ŠSFKK i
tvom plemenu Nivaclè. Nadamo se da se nećemo nikada umoriti otvarati naša srca kako
bismo prihvatili, ljubili i služili siromasima, a to su ovdje domoroci. Amen.
Željela sam podijeliti nezaboravno iskustvo Božje ljubavi doživljene u ovom slavlju
sa svim sestrama moje ljubljene Družbe, koja mi je živa nazočnost moći i veličine Boga,
Oca našega.
S ljubavlju svim sestrama!
S. Lourdes Lopez G.
49
IZ FRANJEVAČKE DUHOVNOSTI
Kristovo utjelovljenje – poziv na nasljedovanje
Za Franjine nasljedovatelje Utjelovljenje je bitno, ono zahvaća čovjekovu srž,
osobnost. Ono što smo kao bića i što ćemo postati kao djeca Božja povezano je s osobom Isusa Krista. Krist nije samo osoba koju slijedimo poput drugih osoba. Krist je
utjelovljena Riječ, Osoba u kojoj svatko nalazi svoj jedinstveni značaj i svoje porijeklo.
Logika franjevačkog imitatio Christi jest potpuna Božja ljubav koja je utjelovljena u
osobi Isusa Krista. Bog se potpuno objavio u Isusovu životu, u životu Isusa koji je slika
Boga jer Krist je Riječ ili savršeno očitovanje Oca. Dakle Krist je savršena slika Boga
nevidljivoga (Kol 1,15).
Stvoreni smo na sliku Božju, stvoreni smo da bismo nasljedovali Boga. Kada je Riječ
postala tijelo, savršena slika Boga Oca utjelovila se u vremenu. To znači da je sve što
možemo saznati o Bogu objavljeno u Isusu Kristu. Počevši od njegovoga siromašnog
i poniznog rođenja do proročkog života, Kristov život izražava Očev slobodni naum
da se objavi i bude vidljiv svima. Nasljedujući Krista, djelovanjem milosti svatko od nas
se Kristu suobličuje. Nasljedujući Krista, uprisutnjujemo Boga u našem životu i životu
svijeta.
U prikazu duhovnog puta Janje Praške Klara pokazuje da nasljedovanje vodi prema
sjedinjenju s Bogom (2PJ 20). Ovaj put je bio isti i za Franju i za Bonaventuru. Kod sva tri
pisca možemo vidjeti da se putem molitve doživljava dubina ljubavi, sjedinjenje s Bogom,
a ljubav nas oblikuje. Zato nasljedovanje nije samo jednostavno oponašanje Krista, nego
ono znači postajati slika ljubljenog bića putem preobrazbe. U tom kontekstu Franjo je
opominjao i poticao: “Braćo svekolika, motrimo Dobroga Pastira koji je podnio muku
križa da spasi svoje ovce. Gospodinove su ovce njega slijedile u nevolji i progonstvu, u
strahu i gladi, u noći i kušnji te u svemu ostalome... Stoga je velika sramota nama, slugama
Božjim, što su sveci učinili djela, a mi, čitajući i propovijedajući ta djela, želimo za to
primiti čast i slavu” (OP 6).
Bonaventura je vjerovao da ljubav suobličuje zaljubljeno i voljeno biće. Pišući Siromašnim sestrama savjetuje: “...ne traži ništa, ne želi ništa, ne želi nikakvu utjehu doli one
da budeš spremna umrijeti s Kristom na križu. Tada ćeš moći uskliknuti zajedno s apostolom Pavlom: ‘Živim – ali ne više ja, neko Krist živi u meni” (usp. Gal 2,20). Bonaventura,
poput Klare, promatra kršćanski poziv suobličiti se Kristu u vlastitom životu ili postati
drugi Krist preko samilosne ljubavi. Nasljedovati Boga i biti obnovljen na sliku Božju
znači postići dubinu milosrdne ljubavi. To znači biti potpuno okrenut Bogu, radikalno
ovisan o Bogu, i ljubiti kao što Bog ljubi, poput siromašnog i poniznog čovjeka.
Za Bonaventuru je križ temelj nasljedovanja siromašnog i poniznog Krista. Svatko
je pozvan kontemplirati ovu sliku križa. Franjo je postao drugi Krist jer je promatrao
siromašnog i poniznog Krista na križu. Bonaventura tvrdi da je Franjo u svim stvarima
“želio biti suobličen s raspetim Kristom koji visi na križu siromašan, patnik i prikovan”
(LM 14.4). Sjedinjenje s Bogom po molitvi vodilo je Franju prema dubljem razumijevanju
njegove ovisnosti o Bogu kao i drugima. Franjo je postao suobličen Kristu do te mjere da
se na kraju života pojavljuje kao Raspeti s Kristovim ranama urezanim u njegovo tijelo.
Bonaventura, Perf. Vit. 6.2. (VIII,120).
50
PRILOZI
Toma Čelanski piše kako je, poslije njegove smrti, jedan od braće sanjao Franju, ali – zbog
velike sličnosti – nije mogao potvrditi je li vidio Franju ili Krista. “Nekom drugom bratu
pohvalna života, koji se u to vrijeme zanio u molitvi, one noći i sata ukazao se slavni otac
odjeven u grimiznu dalmatiku, a slijedilo ga je bezbrojno mnoštvo ljudi. A od mnoštva
su se mnogi odvojili, govoreći bratu: ‘Zar ovaj nije Krist, brate? A taj je rekao: ‘On je to!’
A drugi su ponovno pitali: ‘Nije li ovo sveti Franjo?’ Brat je na sličan način odgovarao
da jest on. Doista se onom bratu i cijelome mnoštvu, koje ga je pratilo, činilo da je osoba
Kristova i osoba blaženoga Franje jedna” (2 Čel 165).
Bonaventura opisuje Franju kao onoga u kojem je Kristov lik nanovo oživio. Opisujući
stigmatiziranog Franju kako se spušta niz La Vernu, piše: “Pošto je, dakle, prava ljubav
Kristova ljubitelja preoblikovala u isti lik navršilo se četrdeset dana što ih je odlučio provesti u samoći i došla je svetkovina svetoga Mihaela Arkanđela. Anđeoski je čovjek Franjo
sišao s gore, noseći sa sobom lik Propetoga” (LMj 13.5). S Bonaventurina gledišta Franjo
je postao alter Christus, drugi Krist, ne samo zbog stigma, nego zbog načina na koji se
odnosio prema drugima i svemu stvorenju. Franjo je bio pun milosrđa, sućuti, pomirenja
i mira zbog toga što je dopustio da bude potpuno zahvaćen milosrdnom ljubavlju raspetog Krista. Zbog ljubavi Franjo ništa nije štedio i sve što je imao dao je Onom koga je
ljubio. Prema Bonaventuri, sućutna ljubav otklanja bezvrijedno, a dopušta pravoj slici da
svijetli, da obasjava.
I Sveta Klara ističe snagu molitve koja preobražava i koja vodi nasljedovanju jer omogućava duhovno rođenje Krista u ljudskom životu. Ili, kako bi Klara rekla, osoba postaje
kao Marija. “Prianja uz njegovu preslatku Majku, koja je rodila takvoga Sina koga nebesa
ne mogaše obuhvatiti, pa ipak ona ga je u maloj ćeliji svete utrobe obuhvatila i u djevičanskomu krilu nosila” (3PJ 18-19). Slika Marije u Klarinim pismima nije slika privrženosti,
revnosti, pobožnosti, nego je Marija prisutna kao primjer, uzor kršćanskog života, ona
koja je začela Riječ Božju i rodila Sina koga nebesa ne mogu obuhvatiti. Marija je uzor
duhovnog majčinstva i savršena nasljedovateljica Kristova. Nasljedovati Krista znači postati duhovna majka.
Duhovno majčinstvo
U srednjem vijeku ideja o duhovnom majčinstvu bila je raširena među ljudima. Franjo
za sebe kaže da je kao majka svojoj braći. U Pismu bratu Leonu piše: “Tako ti govorim,
sine moj, kao majka da sve što smo putem govorili ukratko sažimam i savjetujem” (PLe
2). Biti kao majka i roditi Isusa u vlastitom životu ukratko je izloženo u Franjinu Drugom
pismu vjernicima: “Zaručnici smo kad se vjerna duša po Duhu Svetom sjedini s Kristom.
Braća smo mu kad izvršavamo volju Oca njegova koji je na nebesima (usp. Mt 12,50);
majke smo mu kad ga nosimo u čistu srcu i u tijelu svojemu (1Kor 6,20) po ljubavi u
čistoj i iskrenoj savjesti, i kad ga rađamo svetim djelovanjem koje mora služiti drugima za
primjer” (usp. Mt 5,16; 2P 51-53). Roditi Krista, za Franju i Klaru, znači dopustiti ljubavi
koja je u našim srcima da svijetli i blista po i u našim životima. Kada ljubav preoblikuje
naša djela u Kristovoj prisutnosti, tada postajemo Kristove majke, sestre i braća. Ovo
Kristovo rođenje u životu vjernika koje je plod molitve omogućava nam da govorimo o
misticizmu majčinstva.
Za Franju i Klaru majčinstvo je bilo više od tjelesnog rađanja. Kontemplirajući Marijino majčinstvo, Franjo i Klara razumjeli su svoj vlastiti poziv na ostvarenje misterija
majčinstva. U Pozdravu Blaženoj Djevici Mariji Franjo uzvikuje: “Zdravo palačo njego51
Marija među nama, prosinac 2011, br. 4/148
va, zdravo njegovo svetohranište, zdravo kućo njegova. Zdravo odjećo njegova, zdravo
njegova službenice, zdravo majko njegova” (PD 4-5). Franjo je shvatio da utjelovljenje
zauzima prvo i najistaknutije mjesto u ljudskom biću, a Bonaventura smatra da odgovornost za Kristovo rođenje leži u svim pobožnim i usrdnim dušama: Kada se jednom ovo
rođenje dogodilo, pobožna i usrdna duša zna i kuša kako je dobar Gospodin Isus. Kako
je On dobar kada ga njegujemo, hranimo našim molitvama, peremo ga u vodi naših toplih
i dragih suza, zaogrćemo i umotavamo, povijamo u neokaljane i čiste pelene naših čežnji
i želja, nosimo u zagrljaju svete ljubavi, ljubimo ga više puta iskrenom i srdačnom željom
te ga njegujemo, gajimo i prigrljujemo na grudi, k našem srcu.
Klara smatra da je stupanj promatranje početni korak rođenja Krista. Kada netko promatra cijelim srcem i svom dušom sliku raspetog Krista, svi drugi zastori su otklonjeni, vrata su
otvorena kako bi se stvorilo mjesto za drugoga. To je bilo Franjino prihvaćanje siromaštva koje
je pripremalo prostor u dubinama njegova bića da primi i nosi Riječ Božju. Početak knjige Put
duha k Bogu govori da “nitko ne može početi put k Bogu dok ne postane siromašak koji viče
u pustinji. Duša koja čezne u molitvi za odnosom s Bogom pozvana je začeti Krista života, ali
ne može to učiniti dok ne prepozna svoju potrebu za Bogom i darom Božje milosti. Pobožna
duša koja je duhovno začela Krista naići će na zahtjevne dane i trenutke, čak s dozom tuge i
gorčine. Ovo vrijeme hoda u rano jutro vjere, obilježeno sjenama tame i zamračenog svijetla,
postupno će rezultirati uspinjanjem do izlaska sunca srca okrenutog Bogu, srca koje konačno
govori: Živim, ali ne više ja, nego Krist živi u meni (Gal 2,20).
Dok Franjo priprema svoje srce za začeće prihvaćajući siromaštvo, Krist ga još
jednom pohađa – susret s gubavcem. Franjo će nositi Kristov pečat kao vrijeme trudnoće.
On se mijenja te od osobe koja doživljava gorko iskustvo začeća Riječi postaje osoba koja
počinje doživljavati slatkoću onoga koji je nosio Boga u sebi i pronašao Boga u drugima.
Možemo reći da je za Franju trudnoća Riječi bilo obraćenje, okretanje od gorkog prema
slatkom iskustvu Boga, simbolizirano poljupcem gubavca. Dopustiti Riječi Božjoj da se
ukorijeni u srce znači “izgrađivati stan i prebivalište njemu, koji je Gospodin Svemogući
Bog” (NPr 22.27). Taj period nošenja Riječi jest zadatak pokore putem ljubavi prema
bližnjima (brat, prijatelj ili neprijatelj) i srcem uvijek okrenutim Gospodinu.
Za Klaru je vrijeme nošenja Riječi povezano s razmatranjem raspetog Zaručnika.
Ono se ubraja u drugi stupanj njezina molitvenog koraka – promatraj, motri. Onoga tko
čezne za Bogom ovo razmatranje vodi do opažanja siromaštva i poniznosti Svevišnjega.
S Klarina gledišta to znači duboko razmišljati i ponirati u tajne Božje poput podudaranja
suprotnosti koja istovremeno skandalizira i oduševljava: Kralj anđela, koji je položen u
jasle i povijen u pelene (4PJ 19-21); Svevišnji koji upravlja nebom i zemljom pojavljuje
se na svijetu prezren, ubog i siromašan (1PJ 19); Sin Svevišnjega nalazi sklonište u maloj
ćeliji Marijine svete utrobe (3PJ 17-19).
Rođenje nije nikad jednostavno, ono je nešto veliko i izvanredno, dar, čudo. Franjino duhovno majčinstvo očitovalo se u bratstvu koje je iskazivao siromašnim ljudima
i svojoj manjoj braći. Bonaventura povezuje Marijino majčinstvo s Franjinim: “Sinovi i
baštinici vječnog Kralja koji su rođeni snagom Duha Svetoga od siromašne majke, na
sliku i priliku Krista Kralja, i oni treba da se po duhu siromaštva rađaju u siromašnom Redu” (LMj 3.10.) Bonaventura piše: “Kad je gledao kako se duše otkupljene dragocjenom
krvlju Isusa Krista kaljaju prljavštinom grijeha, oplakivao ih je s toliko nježne samilosti da
Usp. Bonaventura, The Five Feasts of the Child Jesus, New York: New City Press, 1999, 145.
52
PRILOZI
ih je poput majke danomice rađao u Kristu” (LMj 8.1). Toma Čelanski opisuje Franjinu
ljubav prema braći kao ljubav nježne i brižne majke: “Padao je ničice pred Veličanstvom,
za sinove prinosio žrtvu duha... suosjećao je s ljubavlju punom straha.... Njih je rađao
njegov duh mučnije nego što ih rodiše majčinske utrobe” (2 Čel 132.) Klara shvaća Kristovo rođenje u svome životu kao primjer poniznosti, siromaštva, preobilne ljubavi i kao
ogledalo ne samo za druge ljude nego i za sestre koje će Gospodin pozvati u naš poziv da
i one budu ljudima u svijetu ogledalo i primjer (OKl 19-22).
Euharistija – sjedinjenje s Tijelom Kristovim
Misticizam majčinstva u životima Franje i Klare znači da se zrelost franjevačke molitve
ne zaustavlja samo na sjedinjenju pojedinca s Bogom. Cilj molitve jest roditi Krista sjedinjenjem u ljubavi s Bogom, a sam Bog začinje, nosi, rađa Riječ i sam se ogleda u njoj.
Ovo mistično majčinstvo, kao nasljedovanje Krista, postaje stvarnost u životu vjernika
tako da duša može uskliknuti: ovo je Tijelo moje. Ako je cilj molitve nasljedovanje i ako
znači donijeti Krista u život vjernika, tada ćemo dopustiti da životno predanje molitve
najpotpunije bude izraženo u euharistiji.
Evanđeoski život je usredotočen na biti osoba u odnosu s drugima i dijeliti međusobno
iskustvo Krista. To je veza s Tijelom Kristovim i povezanost sa svima koji slijede Krista.
Svakodnevno postajemo Kristovo Tijelo na zemlji. Pozvani smo postati kruh koji je razlomljen za gladne svijeta. Euharistija je razlomljeni kruh predan za izgladnjeli svijet. To
je hrana koja daje snagu kako bi svaki stranac postao voljenim bićem. Miroslav Volf piše:
Pogrešno ćemo shvaćati euharistiju ako je doživljavamo samo kao „primatelji“ milosti,
jer duboka ucijepljenost u Božji život čini nas ne samo njezinim primateljima nego nas
potiče da postajemo i sami posrednici Božje milosti i njezina djelovanja u svijetu. Ono
čime smo obdareni pozvani smo besplatno davati.
Biti Tijelo Kristovo nije samo lijepa duhovna slika – to je tijelo i krv stvarnosti. Terezija Avilska napisala je: “Krist sada nema tijelo osim tvoga, nema ruke osim tvojih, nema
noge nego tvoje. Tvoje su oči kroz koje mora gledati Kristova sućut na svijet.” Terezijine
riječi odjekuju u zapisima franjevačkih uputa, naime da tijelo Kristovo nema značenja bez
i izvan nas. Kakvo je Kristovo značenje u onima koji vjeruju u Krista a ne žive Kristovu
tajnu, misterij? Živjeti u misteriju, tajni znači sudjelovati u dovršenju onoga što je Krist
započeo – ne samo za cjelovitost, potpunost i ozdravljenje čovječanstva nego i zbog
cijeloga svijeta i čitavog svemira.
Molitva koja vodi nasljedovanju Krista neophodna je u našem svijetu makar nam se
činilo da smo još uvijek daleko od cilja. Ako uistinu vjerujemo da je Krist središte našeg
života, tada je svatko od nas dio tijela Kristova. To tijelo je nepotpuno bez nas. Potrebno
je da Kristova punina okružuje i prožima sve narode, sve rase, religije i kulture te cijeli
svemir. Želimo li nauditi svojim bližnjima? Oštetiti ili zloupotrijebiti zemlju? Ubiti svoje
neprijatelje? Ignorirati i odbacivati siromašne, beskućnike ili izbačene iz društva? Ako
uistinu vjerujemo da je Krist u svemu, želimo li ga nastaviti razapinjati? Ili bismo radije
djelovali prema Isusovu zakonu ljubavi, milosrđa i sućuti? Jesmo li spremni dati svoje
živote za druge iz ljubavi?
Usp. Albert Haase, Swimming in the Sun: Discovering the Lord’s Prayer with Francis of Assisi
and Thomas Merton (Cincinnati: St. Anthony Messenger Press, 1993), 144.
Usp. Volf, Exclusion and Embrace, 129.
53
Marija među nama, prosinac 2011, br. 4/148
Svatko od nas nema isto iskustvo Krista u svom životu, ali svatko od nas je pozvan živjeti Kristovu tajnu, izraziti misterij putem svojih darova, talenata, osobnosti i sudjelovati
u Kristovoj tajni na koju smo pozvani. Pozvani smo ispuniti Kristov naum u osobnom
životu i primiti nešto od Riječi osobno. Svatko od nas ima različitu ulogu u Kristovoj
tajni, a punina tajne Kristove umnaža se ili smanjuje ovisno o našoj otvorenosti. Bez nas
svemir ne bi imao pravi smisao. Naš udio u Kristu čini s druge strane da i mi oživljavamo
Krista u svijetu. Molitva vodi tajni Krista otvarajući nas prema njoj u vlastitom životu.
Živjeti u Kristovu svijetu znači živjeti u samoj tajni, otajstvu. Dinamično življenje
odnosa s Bogom je plod molitve, i samo kad je ovaj odnos produbljen i zahvaća čovjeka,
Krist djeluje u našem životu i svijetu. Upravo je to ono što su prvi franjevci činili i na što
smo i mi danas pozvani. To je ono što je Franjo tražio od svojih učenika prije svoje smrti:
“Ja sam svoje učinio, a što trebate vi učiniti, neka vas o tome pouči Krist” (LMj 14.3).
Ako smo previše zaokupljeni vlastitim brigama i poslovima te nepokretni na našim
putovima da Kristova tajna zbilja živi u svojoj punini, tada svijet neće zamijetiti radosnu
vijest Boga među nama. Molitva koja vodi nasljedovanju Krista potiče na svjedočenje koje
zahtijeva naše predano djelovanje. Kada dopustimo sebi da nas Bog potpuno obuzme,
tada evanđelje postaje življeno. Tada naša srca vide Boga utjelovljena u svakom čovjeku,
stvorenju, cvijetu, crvu i stablu. Kako vidimo, tako ljubimo. Ako vidimo drugačije – ako
vidimo da je sve stvorenje na neki način utjelovljeno – tada počinjemo ljubiti drugačije. I
način na koji volimo može promijeniti svijet. Ako se odvažimo slijediti ovaj put, moramo
biti spremni otkloniti udobnosti i ugodnosti. Možemo li moliti kao da živimo u punini tajne
Kristove, vjerujući da svaki čovjek, bez obzira na rasu, religiju ili vjerovanje, pripada Kristu?
Možemo li živjeti u tajni da su sve stvari u Kristu i Krist u svim stvarima, i da je ljubiti svoje
bližnje u Kristu put prema sjedinjenju s Bogom? Takvo sjedinjenje obuhvaća ne samo našu
braću i sestre nego i samu zemlju shvaćajući da smo svi na zajedničkom putovanju k Bogu.
Solidarnost sa svim ljudima i solidarnost sa zemljom znaci su onih koji žive u punini tijela
Kristova. Bît solidarnosti je otkriti Krista u središtu našeg života tako da možemo prepoznati Krista kao središte života drugih, središte zemlje i središte svemira.
Molitva koja vodi nasljedovanju mora biti žarka, vatrena jer tek takva molitva postaje
plodonosna. Tijelo Kristovo jača kada postajemo majke, sestre ili braća i zaručnici Kristovi, ali slabi ukoliko ne uspijemo živjeti naš kršćanski poziv. Nasljedovanje je ono što čini
radosnu vijest vidljivom među nama.
Predati se Kristu ne znači izgubiti svijet, nego naći ga u njegovoj najdubljoj stvarnosti u
odnosu prema Bogu. Mi smo tijelo Kristovo i svaki dan smo pozvani živjeti to tijelo u punini,
ne samo za svoje vlastito ozdravljenje i ispunjenje nego i za preoblikovanje svemira. Molitva
je taj živi odnos ljubavi u kojoj mi postajemo svjesni ne samo samih sebe nego i činjenica da
je Bog s nama, da Krist živi u srcu svijeta te da je svako stvorenje, napose čovjek, povezano
s Kristom. Isus Krist je uskrsnuo i dijeli život s nama kao raspeti i proslavljeni. Nema rane ili
žalosti koja ne bi bila uzdignuta u zagrljaj, prihvaćanje vječne Božje ljubavi. Samo nas molitva
može dovesti do tajne Kristove i otvoriti naša srca Božjem divljenju. Jesmo li po molitvi
spremni prihvatiti tajnu Kristovu?
Priredila: s. Kata Karadža
(Prema tekstu Ilie Delio, Franciscan prayer, St. Anthony Messenger Press, 147-161)
54
Glasilo Vijeća franjevačkih zajednica u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini
Godina 35.
Božić - 2011.
Broj: 35
U ponoć se Bog rodi, nebo zemlju prosvijetli,
kak` u podne svjetlo bi, svetom Djevom Marijom.
Zrak izađe zornice od prečiste Djevice
anđeoske cesarice, svete Djeve Marije.
Svako svijeta stvorenje sada ima veselje,
Božje štujuć` rođenje od Djevice Marije.
Teb`, Isuse, hvalimo, Sveto Trojstvo slavimo,
Majku Božju častimo, svetu Djevu Mariju.
Johann Mitterwurzer, Kristovo rođenje (Brixen)
Čestit Božić i sveto porođenje Isusovo!
“Kad se Isus rodio u Betlehemu judejskom, za vrijeme kralja Heroda, dođoše s istoka
magi u Jeruzalem i upitaše: `Gdje je novorođeni kralj židovski? Vidjesmo, naime, gdje
izlazi njegova zvijezda i dođosmo mu se pokloniti.” Kad to ču kralj Herod, uplaši se, a s
njim i sav Jeruzalem. Sazva sve glavare svećeničke i narodne književnike te se u njih uze
propitkivati gdje se ima roditi Krist. “U Betlehemu judejskom” - odgovoriše mu - “jer je
ovako pisao prorok: `Betleheme, zemljo Judina, ti nipošto nisi najmanji među Judinim
gradovima, jer će iz tebe izići vođa, koji će biti pastir naroda moga – Izraela.`” Tada Herod potajno dozva mage i pomno od njih istraži vrijeme kad im se ukaza zvijezda. Zatim
ih posla u Betlehem govoreći: “Idiite i pomno se raspitajte za dijete. Kad ga pronađete,
javite mi da bih i ja došao i poklonio mu se.”
Oni, saslušavši kralja, pođoše. I gle! Zvijezda koju vidješe na njezinu izlasku išla je
pred njima dok se ne zaustavi nad mjestom gdje bijaše dijete. Uđoše u kuću i nađoše
dijete s Marijom, majkom njegovom; padoše ničice i pokloniše mu se. Zatim otvoriše
riznice svoje te ga obdariše zlatom, tamjanom i smirnom. Poslije toga u snu primiše
uputu od Boga da se ne vraćaju k Herodu, i vratiše se drugim putem u svoju zemlju.”
(Mt 2,1-12)
55
Marija među nama, prosinac 2011, br. 4/148
Gospodinu u susret:
s adventskom nadom, čežnjom, iščekivanjem,molitvom i bdijenjem
Danas su u zapadnom svijetu Došašće i Božić “intenzivna” vremena za sve ljude - ne
samo za Crkvu nego i za cijelo društvo - premda na različit način. Svi “božićuju” na
neki način. Pridjev “intenzivna” odnosi se na trud, koji ljudi ulažu u adventsko-božićne
pripreme. No, dočekivanja Božića i očekivanja od Božića iznijansirana su i među samim
kršćanima.
Nekim kršćanima na spomen riječi “Došašće” ne dolazi pomisao da bi to trebao biti
put do unutarnjeg sadržaja Božića, bitno usmjerenje na sve Gospodinove dolaske: prvi
(božićni), drugi (svagdanji po Euharistiji) i treći (konačni). Došašće im više doziva u misli
druge pojmove kao što su božićno drvce, svijeće, omiljene adventske i božićne pjesme,
zatim temeljito čišćenje stana ili kuće, pripremanje božićnih darova, bogatiji obiteljski
stol, dočekivanje gostiju itd. Ti kršćani idu u crkvu i u Adventu i o Božiću, zacijelo i preko
godine, ali srce i misli više vežu za vanjštinu Božića nego za njegovu duhovnu stranu,
nego na stvarni Gospodinov dolazak.
U nekim drugim kršćanima, onima čija vjera pati i stradava pod neutaživom željom za
stjecanjem sve više i više materijalnih dobara i za „plesom na svakom svjetskom piru“,
još je manje pomisli na Božić i njegov pravi sadržaj, na Gospodinov dolazak. Tu se Božić
iščekuje i slavi na sasvim svečan vanjski način. Tek pridodatak tome je obvezan odlazak
samo na božićnu (i kasnije uskrsnu) misu, i to na ponoćku.
Osim kršćana, danas Božić slavi i dio nekršćanskog i ateističkog svijeta. Slave ga njihovi prijatelji, rođaci, susjedi – pa uz njih i oni. Slave ga posve na nereligiozan način: samo
jelom i pićem. Tu se Božić uzima kao narodno slavlje. Božić – posve lišen Boga! S tim
ćemo se u Europi ubuduće sve više susretati.
Ali s radošću možemo ustvrditi da je značajan broj kršćana – kakvih će, nadamo se,
biti sve više - kojima Došašće odmah baca zraku na bît Božića, koji ozbiljno očekuju
Gospodinov dolazak. Oni na spomen Došašća pomišljaju na nove važne odluke, na pojačane napore u molitvi i pokori, kako bi od ovog Božića pa nadalje više vršili Božju nego
svoju volju. Ozbiljno razmišljaju o tome kako postati i ostati čovjek dostojan Božića.
Idu Gospodinu u susret nošeni adventskom nadom, čežnjom, iščekivanjem, molitvom i
bdjenjem. Po takvim se kršćanima on-da očituje da Crkva ne samo u adventsko vrijeme
nego uvijek živi u Adventu i stalno kroči ka sve intenzivnijem Božiću – sve do časa kad
će se potpuno roditi i Gospodinovo otajstveno tijelo.
Advent, nada, čežnja, iščekivanje, bdjenje, molitva ... – sve su to izrazi koji pogađaju
bît stanja kakvo treba biti u dušama onih koji se zovu kršćanima. Gospodin je došao, ali
još dolazi. Zato je još potreban Advent. Došao je po sebi, sada želi doći po nama, da
se posve ostvari njegov prvi dolazak. Sâm je došao u tamu svoga vremena, u kojem je
čovjekova vrijednost pala na tako nisku cijenu da se ljude (robove) prodavalo za životinje.
Po nama želi doći da rasvijetli tamu našeg vremena, u kojem se za ubojstvo vrapca kazneno odgovara, a “stručno” ubojstvo nevine djece sufinancira se iz zajedničke narodne
blagajne! Nada nam je potrebna, jer sva očekivana stvarnost još nije tu. Nada zna za ono
što još nije tu, a što će doći. Religiozna je nada uvijek “protiv svake nade” (Rim 4,18), jer
je njezino ispunjenje onkraj groba. Njezinom snagom čvrsto držimo da je nebeski život
već u nama, iako ga ne osjećamo. Već “sada smo djeca Božja, i još se ne očitova što ćemo
56
PRILOZI
biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični, jer ćemo ga vidjeti kao što jest.” (1 Iv
3,2). A do tada valja proći s Crkvom još kroz mnoga uzburkana mora. No, “zadovoljstvo
je biti na lađi oko koje bruji oluja, kad je čovjek siguran da ona neće potonuti” (Pascal). Bez
čežnje pak ne možemo poći ni za kojim ciljem. U sekulariziranom društvu čežnja gotovo
ne postoji. Ono izvan ovog svijeta ne očekuje ništa, a ovozemaljske želje odmah ispunja,
već i djeci. U njemu čovjek nema prilike čeznuti za nečim. Ali kršćani, koji žive u takvom
svijetu, jer nisu od svijeta (usp. Iv 15,19), ne mogu bez čežnje. Najjača je čežnja za svojim
Izvorom i svojim Uvirom, čežnja za susretom nad susretima. To je ujedno čežnja za svojim
dovršenjem, kad će se Božić dokraja dogoditi u čovjeku. Iščekivanje se uvijek odnosi na
budućnost. Ne znamo budućnost kao ni ostali ljudi, ali znamo nešto važnije: cilj prema kojem idemo. Budući da živimo u sigurnosti Gospodinova dolaska a u nesigurnosti vremena
dolaska, i znamo cilj kamo idemo, znamo i što nam je činiti u svakom času: bdjeti i moliti.
Budnost i molitva su prema Gospodinovim riječima (usp. Mt 26,41) cjeloživotne značajke
njegovih učenika. Treba uvijek moliti, kaže Gospodin (Lk 18,1). A bdijenje sam Gospodin
izričito naređuje svima: “Što kažem vama, kažem svima: Bdijte!” (Mk 13,37)
I ove će godine blještavilo sela i gradova, obilje božićnih poklona i krcati blagdanski
stolovi pokazati kako su Advent i Božić po pripremama intenzivno vrijeme za cijelo
društvo. Svi „božićuju“. Svi putuju prema Božiću, ali do Božića dopiru oni koji prema
njemu idu s adventskom nadom,čežnjom, iščekivanjem, molitvom i bdijenjem.
Bdijte!
Bdijte,
opominje nas Gospodin.
Zašto?
Jer On dolazi.
Njegov dolazak davno je već počeo.
Mi stojimo u njemu.
Bdjeti znači opažati, vidjeti, prihvaćati
ono što se od Božića
događa na zemlji i sa svakim od nas.
Bdjeti je kršćanski.
Bdjeti.
Ne možda tek noću,
treba bdjeti po danu,
po danu koji se rasplinjuje
u jurnjavi
što nas zagrće i guši,
polako i sigurno,
a da to čovjek pravo ni ne osjeća.
Po danu držati noćnu stražu –
to je kršćanska zadaća
namijenjena nama.
(Silja Walter)
57
Marija među nama, prosinac 2011, br. 4/148
Od zadnjeg broja našeg glasila:
Nova uprava sestara sv. Klare u Splitu
Sestre sv. Klare u našem najstarijem samostanu sestara klarisa, u Splitu, dobile su
07.10.2011. novo vodstvo samostana. Nova je opatica Časna Majka s. M. Dolores Mandić, zamjenica je s. M. Suzana Muzuković, a savjetnice su: s. M. Klara Bagarić, s. Marija
Petričević i s. M. Anđelka Čovo. U samostanu je 20 sestara, 2 novakinje i 2 kandidatice.
Utemeljena Hrvatska konferencija viših redovničkih poglavara i poglavarica
(HKVRPP)
Dosadašnja Hrvatska konferencija viših redovničkih poglavara (HKVRP) i dosadašnja Hrvatska unija viših redovničkih poglavarica (HUVRP) spojile su se na zajedničkoj
sjednici 26.11.2011. u jedinstvenu Hrvatsku konferenciju viših redovničkih poglavara i
poglavarica (HKVRPP).
Predsjednik novoutemeljene Konferencije je o. Vinko Mamić OCD, a dopredsjednica
je s. M. Jasna Lučić, poglavarica Hrvatske provincije sestara uršulinki Rimske unije. Za
članove Vijeća Konferencije izabrani su: fra Anto Gavrić OP, fra Željko Železnjak OFM,
č. M. s. M. Miroslava Bradica, vrhovna poglavarica Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka
Paulskog, i č. M. s. M. Martina Koprivnjak, vrhovna poglavarica Družbe sestara Naše
Gospe.
Franjevke – prva žena na dekanskoj dužnosti na papinskom sveučilištu
Talijanska franjevka prof. dr. s. Domenica Leone prva je žena, koja kao dekanica stoji
na čelu Teološkog fakulteta Papinskog sveučilišta Antonianum u Rimu.
S. Domenika rođena je 1964. godine u sjevernotalijanskom gradu La Spezia. Na svom
fakultetu predaje kao izvanredna profesorica teologiju o Presvetom Trojstvu i pneumatologiju. Prilikom nedavnog otvaranja nove školske godine na papinskim sveučilištima u
Rimu uvedena je kao dekanica.
Svim novoizabranim dužnosnicima do kojih dopire ovo naše glasilo od srca
čestitamo.
Želimo im Božji blagoslov i radosno obnašanje službe.
GODINA SVETE VERONIKE GIULIANI, KAPUCINSKE KLARISE
(Veronica Giuliani, 27.12.1660.-09.07.1727.)
U ovom trenutku u tijeku su čak dvije godine, proglašene u čast franjevačkih svetica:
“Godina sv. Klare” i “Godina sv. Veronike Giuliani”. O sv. Klari već je bilo govora u
našem glasilu, i bit će ga još, a u ovom broju želimo se prisjetiti sv. Veronike. Franjevačka
je povijest bogata svecima. Među njima se svakako ističe i sveta Veronika Giuliani: kao
mističarka, stigmatičarka, patnica i činiteljica pokore i zadovoljštine za druge. Papa je želio istaknuti važnost i veličinu ove svetice - možda posebno za naše vrijeme, u kojemu se
pokora rijetko spominje, a izraz “zadovoljština za druge” posve iščezao iz uporabe – pa je
na općoj audijenciji 15.12.2010. najavio otvaranje godine svete Veronike prigodom 350.
obljetnice svetičinog rođenja. Ta godina službeno je otvorena 27. prosinca prošle godine,
58
PRILOZI
kada je u gradu Citt di Castello svetičino tijelo preneseno iz Samostana sestara klarisa
u katedralu. Na dan najave Veronikine godine Papa je održao nagovor o svetici, koji u
cijelosti donosimo u hrvatskom prijevodu:
Draga braćo i sestre!
Danas želim predstaviti jednu mističarku koja nije živjela u Srednjem vijeku. Radi se
svetoj Veroniki Giulinani, kapucinskoj klarisi. Razlog je što sljedećeg 27. prosinca pada
350. obljetnica njezinog rođenja. Za Citt di Castello, mjesto u kojem je živjela najveći dio
života i gdje je umrla, ovo je jednako radostan događaj kao i za njezino mjesto rođenja,
Mercatello, i za biskupiju Urbino.
Veronika je rođena upravo 27. prosinca 1660. godine u mjestu Mercatello u dolini
rijeke Metauro. Roditelji su joj bili Francesco Giuliani i Benedetta Mancini. Najmlađa
je od sedam sestara, od kojih su tri postale redovnice. Dobila je ime Uršula (Orsola).
U dobi od sedam godina gubi majku, a otac kao carinski nadzornik Vojvodine Parme
seli se u Piacenzu. U tom gradu Uršuli se rađa želja da posveti život Kristu. Zov postaje sve jači i jači te ona tako konačno sa sedamnaest godina stupa u strogu klauzuru
Samostana klarisa kapucinki u Citt di Castello, gdje će ostati cijeli život. Tamo dobiva
ime Veronika – što znači "prava slika" – i stvarno postaje prava slika Raspetoga Krista.
Godinu dana kasnije polaže svečane redovničke zavjete. Za nju počinje put suobličenja
s Kristom po mnogim pokorama, velikim trpljenjima i nekim mističnim iskustvima,
koja su povezana s Kristovom mukom: krunjenje trnovom krunom, mistične zaruke,
rana u srcu i stigme. 1716. godine, sa 56 godina, postaje opatica samostana. U toj službi
bit će stalno potvrđivana sve do svoje smrti, koja je nastupila 1727. godine nakon
33trodnevne vrlo bolne smrtne borbe, koja se završava tako dubokom radošću da su
njezine zadnje riječi glasile: "Našla sam Ljubav, Ljubav se pokazala! To je razlog moje
patnje. Recite to svima, recite to svima!" (Summarium Beatificationis, 115-120). 9.
srpnja napušta zemaljsko prebivalište da bi susrela Boga. Ima 67 godina, od toga je
50 godina provela u Samostanu Citt di Castello. 26. svibnja 1839. godine papa Grgur
XVI. proglašava ju svetom.
Veronika Giulijani mnogo je pisala: pisma, autobiografske zapise, pjesme. Glavni izvor,
na temelju kojeg se može rekonstruirati njezina misao, ipak je Dnevnik koji je započet
1693. godine: dobrih 22.000 rukom pisanih stranica, koje pokrivaju raspon od 34 godine
života u klauzuri. Pisanje teče spontano i kontinuirano, nema ni križanja ni ispravaka, ni
interpunkcija ni podjele teksta na poglavlja ili dijelove prema nekom unaprijed načinjenom
planu. Veronika nije htjela napisati literarno djelo; naprotiv, nju je obvezao o. Girolamo
Bastinelli, oratorijanac (sv. Filipa Nerija), u suglasnosti s dijecezanskim biskupom Antoniom Eustachijem, da zapiše svoja iskustva.
Sv. Veronika ima izrazitu kristološko-zaručničku duhovnost: to je iskustvo da ju Krist,
vjerni i iskreni zaručnik, ljubi i da mu želi uzvratiti sve dubljom i strastvenijom ljubavlju.
U njoj se sve tumači ključem ljubavi, i to joj ulijeva duboku vedrinu. Sve se živi u jedinstvu
s Kristom, iz ljubavi prema njemu i s radošću što mu može iskazati svu ljubav za koju je
sposobno stvorenje.
Krist s kojim je Veronika duboko sjedinjena trpeći je Krist patnje, smrti i uskrsnuća; to
je Isus, koji se prinosi Ocu za naše spasenje. Iz tog iskustva proizlazi i ta snažna i trpeća
ljubav prema Crkvi u dvostrukom obliku: u obliku molitve i žrtve. Svetica živi u ovoj
59
Marija među nama, prosinac 2011, br. 4/148
optici: moli, trpi, traži „sveto siromaštvo“ kao „razbaštinjenje“, gutak same sebe (usp.
ibid., III, 523), upravo da bi bila poput Krista, koji se potpuno predao.
Na svakoj stranici svojih spisa Veronika preporučuje nekoga Gospodinu, potkrepljujući svoje zagovorne molitve prinošenjem same sebe u svakom trpljenju. Srce joj se širi
za „sve potrebe svete Crkve“, živeći sa žarkom željom za spasenjem „cijeloga svijeta“
(usp. ibid., III-IV, passim). Veronika viče: „O grešnici, o grešnice ... , svi vi, dođite k srcu
Isusovu; dođite da se operete njegovom predragocjenom Krvlju ... On vas očekuje raširenih ruku da vas zagrli.“ (ibid., II, 16-17). Prožeta žarkom ljubavlju, poklanja sestrama
u samostanu pažnju, razumijevanje, praštanje; prikazuje svoje molitve i žrtve za papu, za
svog biskupa, za svećenike i sve ljude u nevolji, uključujući i duše u čistilištu. Svoje kontemplativno poslanje sažima ovim riječima: „Ne možemo ići po svijetu propovijedajući
da bismo obratile duše, ali smo obvezne neprekidno moliti za sve duše koje vrijeđaju
Boga ... osobito (to moramo činiti) svojim trpljenjima, to jest načinom raspetog života.“
(ibid., IV.877). To poslanje naša svetica shvaća kao „stajati između“ ljudi i Boga, između
grešnika i Raspetoga Krista.
Veronika dubinski živi sudjelovanje u Isusovoj trpećoj ljubavi, sigurna da je “trpljenje
s radošću” “ključ ljubavi” (usp. ibid, I,299. 417; III,330.871; IV,192). Ističe da Isus trpi
zbog ljudskih grijeha, ali i zbog trpljenjâ, koja, upravo zbog svoje čvrste i dosljedne vjere,
budu morali podnijeti njegovi vjerni sluge kroz stoljeća u vremenu Crkve. Ona piše:
“Njegov vječni Otac dao mu je u tom trenutku vidjeti i osjetiti sve patnje što ih trebaju
podnijeti njegovi izabrani, najdraže mu duše, to jest one koje će se okoristiti njegovom
Krvlju i svim njegovim patnjama” (ibid., II, 170). Kao što o sebi kaže apostol Pavao:
“Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu” (Kol 1,24). Veronika ide čak dotle da moli Isusa da
bude s njim razapeta. “U jednom trenutku”, piše ona, “vidjeh kako iz njegovih presvetih
rana izlazi pet sijanih zraka, i sve dođoše k meni. I vidjeh kako te zrake postadoše poput
malih plamenova. U četirima bijahu čavli, a u jednoj bijaše koplje, kao od zlata, sasvim
užareno: ono mi probode srce od jednoj kraja do drugog ..., a čavli mi probodoše ruke
i noge. Osjetih veliku bol, ali u toj boli vidjeh, osjetih da sam se sva preobrazila u Boga”
(Dnevnik, I, 897).
Svetica je uvjerena da već sudjeluje u kraljevstvu Božjem, ali istodobno zaziva sve svece
blažene domovine da joj priteknu u pomoć na zemaljskom putu njezina darivanja u očekivanju vječnog blaženstva; ono je stalna čežnja njezina života (usp. ibid., II, 909; V, 246).
Nasuprot propovijedanju onog vremena, koje je nerijetko bilo usredotočeno na “spasavanje vlastite duše” sasvim u osobnom smislu, Veronika pokazuje snažan “solidarni”
osjećaj, osjećaj zajedništva sa svom braćom i sestrama na putu prema nebu, te živi, moli i
trpi za sve. Pretposljednje pak stvari, zemaljske, premda u franjevačkom smislu cijenjene
kao Stvoriteljev dar, uvijek se pokazuju kao relativne, potpuno podređene “uživanju”
Boga i pod znakom radikalnog siromaštva. U communio sanctorum (općinstvu svetih)
ona pojašnjava svoje crkveno predanje, kao i odnos između putujuće i nebeske Crkve.
“Svi sveci”, piše ona, “tamo gore su po Isusovim zaslugama i muci; ali u svemu tome što
je učinio naš Gospodin oni su sudjelovali tako što je sav njihov život bio uređen, reguliran
tim njegovim djelima” (ibid., III, 203).
U Veronikinim djelima nalazimo mnogo biblijskih citata, katkad na neizravan način,
ali uvijek točno: ona pokazuje poznavanje svetog teksta, kojim se hrani njezino duhovno
iskustvo. Osim toga, pokazuje se da snažni momenti Veronikina mističnog iskustva nikad
60
PRILOZI
nisu odvojeni od spasonosnih događaja koji se slave u liturgiji, gdje naviještanje i slušanje
Božje riječi imaju posebno mjesto. Sveto Pismo, dakle, osvjetljuje, pročišćuje i potvrđuje
Veronikino iskustvo, čineći ga crkvenim. S druge pak strane, upravo njezino iskustvo,
koje je neobično snažno usidreno u Svetom pismu, vodi ka dubljem i “duhovnijem”
čitanju samog tog teksta, ulazi u skrivenu dubinu teksta. Ona se ne samo izražava riječima
Svetoga pisma, nego živi od tih riječi, one postaju u njoj život.
Naša svetica, na primjer, često navodi riječi sv. apostola Pavla: “Ako je Bog za nas, tko
će protiv nas” (Rim 8,31; Dnevnik I, 714; II, 116.1021; III, 48). Kod nje, pounutarnjenje
tog pavlovskog teksta, to njegovo veliko povjerenje i njegova duboka radost, postaju
dovršena činjenica u samoj njezinoj osobi: “Moja duša”, piše ona, “povezana je s Božjom
voljom, i stvarno sam utemeljena i zauvijek učvršćena u Božjoj volji. Činilo mi se da se
nikad više ne bih trebala udaljite od te Božje volje te sam se povukle u se upravo s ovim
riječima: ništa me neće moći odijeliti od Božje volje, ni tjeskobe, ni muke, ni boli, ni
preziri, ni napasti, ni stvorenja, ni zlodusi, ni tmine pa ni sama smrt, jer i u životu i u smrti
hoću u svemu cjelovitu Božju volju” (Dnevnik, IV, 272).
Veronika se na poseban način pokazuje hrabrom svjedokinjom ljepote i snage božanske ljubavi, koja ju privlači, prožima, rasplamsava. Raspeta ljubav je ta koja se utisnula u
njezino tijelo, kao i u tijelo sv. Franje Asiškoga, po ranama Isusovim: “Zaručnice moja”,
šapće mi raspeti Krist, “drage su mi pokore što ih činiš za one koji su u mojoj nemilosti
...Potom, odvajajući jednu ruku od križa, dade mi znak da se naslonim na njegov bok .... I
nađoh se u zagrljaju Raspetoga. Ne mogu izreći što sam u tom trenutku osjećala: bila bih
željela zauvijek ostati na njegovom presvetom boku” (ibid., I, 37). To je i slika njezinog
duhovnog puta, njezinog unutarnjeg života: biti u zagrljaju Raspetoga i tako biti u Kristovoj ljubavi za druge. I s Djevicom Marijom živi odnos duboke bliskosti, posvjedočen
riječima što ih jednog dana čuje od Gospe i donosi si ih u svom Dnevniku: “Dala sam da
počivaš na mojim grudima, bila si sjedinjena s mojom dušom, ona te je kao u letu ponijela
pred Boga” (IV,901).
Sveta Veronika Giuliani poziva nas da učinimo da u našem kršćanskom životu poraste
jedinstvo s Gospodinom u “biti za drugoga”, prepuštajući se njegovoj volji s potpunim
povjerenjem, i jedinstvo s Crkvom, Kristovom zaručnicom; poziva nas da sudjelujemo
u trpećoj ljubavi raspetoga Krista za spas svih grešnika; poziva nas da čvrsto upremo
pogled u raj, cilj našeg zemaljskog put, gdje ćemo zajedno s mnogom braćom i sestrama
živjeti radost punog zajedništva s Bogom; poziva nas da se svednevice hranimo Božjom
riječju, da ogrijemo svoje srce i damo smjer svojem životu. Posljednje svetičine riječi
mogu se smatrati sažetkom njezinog strastvenog mističnog iskustva: “Našla sam Ljubav,
Ljubav se pokazala!”
61
Marija među nama, prosinac 2011, br. 4/148
TEMA: R E D O V N I Š T V O
Prof.dddr. Clemens Sedmak,
POZVANI I POSLANI U OVO VRIJEME – KAMO VODI PUTOVANJE ?
Prof. Sedmak rođen je 1971. godine u Bad Ischlu, Austrija. Studirao je teologiju, filozofiju i socijalne znanosti u Innsbrucku, Linzu, New Yorku i Zürichu. Ima doktorat
iz teologije i dva doktorata iz filozofije. Habilitirao se iz filozofije i teologije. Predaje
filozofiju, teologiju i socijalne znanosti na više sveučilišta u Austriji i inozemstvu. Član je
Kuratorija Katoličke socijalne akademije Austrije i komisije “Iustitia et pax” Austrijske
biskupske konferencije. Oženjen je, ima troje djece. Autor je i izdavač brojnih knjiga. Živi
u Salzburgu.
Na Austrijskom redovničkom danu 23. studenog 2010. prof. Sedmak održao je predavanje pod gornjim naslovom. Ono je potom objavljeno u časopisu Ordensnachrichten
(sv. I, 2011), odakle ga prenosimo u hrvatskom prijevodu.
Kršćanski je život život u nasljedovanju i zajednici. Redovničke zajednice pokušavaju
ostvariti tu temeljnu zadaću na poseban način. Nude životne modele i pokazuju primjernom i gustom svjedočnošću kako ljudski život može uspjeti. Znaju da imaju “posuđenu
životnu zadaću”, koju nikad ne mogu sasvim usvojiti. One su na poseban način osposobljene i pozvane da kao zajednica zrače životnu dubinu i životnu radost.
1. Životni modeli
Ljudi gladuju za životnim modelima, za gustim i pravim primjerima uspješnog života.
Životni modeli nisu jednostavno primjeri a ni samo načela, a također ni tek vizije. “Životni modeli” su iskusive životne forme, koje počivaju na jasnim temeljima. Temelji daju
životnoj formi pravac; životna forma daje lik načelima i vizijama uspješnog života, a taj se
lik i pokazuje u ritmu i strukturi, dakle u prepoznatljivoj prepoznatljivosti. Životna forma
je poput neke čaše u koju se mogu ulijevati ideje o ljudskom životu tako da se taj sadržaj
oblikuje i učvrsti, tako da se on može i pokazati i naučavati.
Životne se forme mogu posredovati i birati. One se pokazuju u redovničkim
pravilima.
“Regula Benedicti”, da uzmemo klasičan primjer, prevodi ideje dobrog života u životnu
strukturu. Ostvarenje Pravila događa se po stanovitim osobama u stanovitim samostanima. Erzabteil St. Peter (Nadopatija sv. Petar) u Salzburgu pokazuje ovdje drugi životni
model nego Stift Melk (Samostan Melk), iako je to spojeno s vezanjem na isti životni
oblik. To nema veze samo s kontekstom mjesta, nego i s karizmom djelujućih osoba.
Konkretne osobe u konkretnim samostanima nude životne modele, na koje ljudi mogu
biti i pozvani. Tu se može “vidjeti” i “činiti” i “učiti”. Dakle, životni modeli provode
životne forme. Životni model može se shvatiti kao “gusto svjedočanstvo” neke životne
forme; ovdje “gust” znači to da pred nama stoji ne samo neki suhi kostur propisâ, nego
primjer življene svakidašnjice s usponima i padovima i neizvjesnostima.
Redovi imaju poseban dar i zadaću biti znak za dobar život svjedočanstvom života
u tradiciji i redovničko-specifičnoj svojstvenosti. Svaka zajednica čini to na specifičan
način. Svaki red zauzima stanovitu nišu u duhovnom biotopu (“životnom prostoru” ili
logotopu: “smisaonom porstoru”)
62
PRILOZI
Različiti duhovni učitelji i učiteljice nude različite životne modele. To se dâ pratiti, na
primjer, u spisima Ivana Kasijana, koji je u kasnom četvrtom i u petom stoljeću skupio i
zapisao iskustva s mnogim samostanima i duhovnim učiteljima. Veliki uspjeh Thomasa
Mertona objašnjava se, između ostalog, time što je on u svojim spisima dao svjedočanstvo
životnog modela, čija se autentičnost i relevantnost doimala ljudi.
Redovničke zajednice, da još jednom tako kažem, ostvaruju životne modele u logotopu, dakle u prostoru traženja smisla; u prostoru, u kojem se čovjeku podastiru mnoga
pitanja: Tko sam? Kamo idem? Što da učinim sa svojim životom? Što daje mojem životu
vrijednost, smjer, težinu i smisao?
Ljudi gladuju za životnim modelima. Ta glad za životnim modelima pokazuje se u okolnosti da su ljudi fascinirani “životnim eksperimentima”, gustim opisima življenog oblikovanja
svakodnevnice. Navest ću tri primjera: Leo Hickman, engleski novinar, opisao je u svojoj
knjizi “Gotovo gol. Moj pustolovni pokušaj da jednu godinu živim etički korektno” svoj
eksperiment s ekološki svjesnim životnim stilom.1 Brižno je kupovao, hrabro se odrekao većine kućanskih kemikalija, vozio se sa ženom i tek rođenom kćerkicom vlakom od Londona
u Italiju na vrlo naporan godišnji odmor. Naišao je na granice (njegova žena nije uvijek bila
oduševljenja njegovim eksperimentom) i spoznao je dilemu (kad mu je kći obolila i trebala
pomoć, svako mu je sredstvo bilo pravo samo da dobije to ozdravljenje, čak i ako je to stajalo ekoloških ravnoteža ...). Pa ipak je pokazao “vjerodostojnost” i “primjernost”. Knjiga
je postala bestseler. Leo Hickman napisao je daljnje knjige, u jednoj je kolumni izvještavao
o svojem eksperimentu i pridobio je daljnje čitateljstvo. Ljudi su bili fascinirani time što se
jedan “čovjek poput tebe i mene” svim bićem i svim rizikom upušta u životni eksperiment,
koji ima jasnu motivaciju i jasan pravac (etički odgovoran životni stil naočigled ekološkim
izazovima) i povezan je s rizicima, jer se može loše prognozirati kako će neki eksperiment
završiti, kad je dinamika stavljena u pogon. Hickman je poantirao svojim vjerodostojnim
opisom, koji je svjedočio i o slabostima i poteškoćama, i dao je dojam da je eksperiment
inscenirao ne kao marketinški štos, nego iz časne taknutosti.
Drugi primjer: Judith Levine opisuje u svojoj knjizi “No Shopping” (Bez kupovine) svoj samo-pokušaj “da provede godinu dana bez nepotrebnih kupovina”2. Ovdje se
postavljaju konkretna pitanja o uspješnom životu: Može li se kao “čovjek sa stvarima i
doživljajima stečenim kupovinom po strani svijeta ... imati identitet, čak “ja” ? Levine
doživljava samu sebe u nevičnoj ulozi gubitka samoodređenja gubitkom kontrole nad
vanjskim dobrima: “Zapravo se radi o autonomiji – pretpostavci zapadnog potrošačkog
građanstva oko koje se ne može cjenkati. Biti kredibilan znači biti respektabilan. Kupovanje je stvar odraslih. Čovjek bez novca je dijete, a sva su djeca prosjaci” (LS 57). Levineovo
redukcijsko iskustvo znači ograničenje prostora djelovanja i time upravo nejačanje onog
suvereniteta koji se očituje prije svega u kupovinskim odlukama. Kako se može živjeti
kao dobar čovjek? Levine stoji u okviru svog redukcijskog eksperimenta tu i tamo možda
pred obvezom darivanja: “Zabrinjava me što naš dar nije supstancijalno dovoljan. Ionako
je već teško bez konzuma se zabaviti, doći do užitka veselog društva, definirati svoj status
ili čak izraziti svoj identitet – ali bez konzuma dati lijep poklon gotovo je nemoguće” (LS
136). Konačno: “Tko poklanja, ima moć” (LS 140). I ovu su knjigu čitatelji i čitateljice
dobro prihvatili; Levineovo svjedočanstvo odlikuje se vjerodostojnošću i gustim opisima
svagdašnjih i svjetlucavih izazova.
Treći pristup: Grethen Rubin, američka pravnica izvanjski savršenog života, osjeća
da je pre-malo zahvalna i da bi trebala biti sretnija.3 Daje se na “Happiness Projekt”
63
Marija među nama, prosinac 2011, br. 4/148
(tako glasi i naslov knjige) i sustavno pokušava godinu dana - svaki mjesec stavljen pod
jednu temu (kao: roditeljstvo, ljubav, novac ...) – na temelju aktualnog istraživanja postati
sretnija. I ova je knjiga uspjeh i pokazuje jedan „životni model“, „eksperiment s dobrim
životom“. Također i upravo redove možemo shvatiti kao „zajednice koje ozbiljno eksperimentiraju s uspješnim životom“. Ljudi gladuju za životnim modelima. Ovu glad mogu
utažiti štovanje svetaca i misao o raznolikosti svetaca – ali upravo i neki moderni oblik
životnih eksperimenata.
U ovim se primjerima pokazuju opipljivi životni modeli – opipljivi u dvostrukom smislu: Prvo, prilikom čitanja tih iskustava čovjek dobije koloristički bogatu predstavu o tom
životnom planu; drugo, radi se o „uputama za pokuse“ i o osobama koje ne leže izvan dohvata zainteresiranog čitateljstva – ovi životni modeli su „životno bliski“. Oni, tako bi se
moglo reći, crtaju „blize moguće svjetove“. Mogući svijet je alternativa stvarnosti; pri tom
se može razlikovati daljnje i bliže moguće svjetove. Znanstveno-fantastični romani nude
pokatkad daleke moguće svjetove; životni modeli što ih nalazimo u opisanim knjigama su
„blizi mogući svjetovi“ koji se stvarno mogu ostvariti, ako čovjek pritegne nekoliko vijaka
mehanike oblikovanja života.
Redovi imaju posebnu sposobnost da posreduju životne modele. Ali oni imaju i poseban zadatak da otvaraju životne modele, da privode ljude formama uspješnog života, da
održavaju ideju uspješnog života – protiv cinizma i rezignacije. Benediktinski, franjevački,
ignacijanski životni modeli daju gust uvid u uspješan život koji služi. Ovdje mogu redovi
otvoriti prozor prema životnim vizijama, jednostavno time da vjerodostojno žive svoju
zadaću.
2. Posuđena životna zadaća
Redovničke zajednice žive zadaću koju nisu same sebi zadale. To je zadaća da u neidealnom svijetu, u kojem živimo, budu znak Božje nazočnosti. Možemo tu zadaću shvatiti
kao „posuđenu zadaću“, jer sadrži mandat koji se može vratiti, ako se promijeni smjer
zadaće. Redovničke zajednice dolaze i do granice svoje zadaće, ako se promijene znaci
vremena. Pogledajmo (bolje) tu životnu zadaću na temelju triju inspiracija.
Tri mjesta iz Matejeva evanđelja mogu dati pojašnjenje o pozivu i poslanju: U četvrtom
poglavlju opisuje nam se poziv prvih učenika (Mt 4,18-22). Što upada u oči? Isus prolazi,
prolazi poput anđela koji prolazi prilikom slavljenja Pashe u Knjizi izlaska (Izl 12). Isus
vidi ljude koje poziva. Oni su upleteni u djelatnosti. Isus prekida te djelatnosti; oslovljava
ih s autoritetom, na imperativan način. Taj opis pokazuje smisao za hitnost, poslanje ne
trpi odgode. Tako nastaje egzodus, početak jedne nove zajednice puta, koja od jedne
sjedilačke zajednice postaje putujući pokret. Prekid zahtijeva rastanke i time omogućuje
novi početak. Redovi su iskusni u prekidima i pozvani da pridobivaju ljude za zajednice
puta.
Drugo ključno mjesto za razumijevanje poziva i poslanja je opis preobraženja Gospodnjeg (Mt 17,1-9). Upada u oči da Isus izabire samo mali broj ljudi i poziva ih u tu usku
zajednicu. Vodi ih na visoku goru, kako si možemo zamisliti, napornim i zahtjevnim
strmenitim putem. Oni postaju svjedoci tranformacije, svjedoci promjene, preobraženja,
nečeg sasvim drugoga. Ta promjena nije neki apsolutni novi početak, nego pokazuje Božju vjernost u povezanosti s tradicijom u likovima Mojsija i Ilije. Preobraženje se povezuje
64
PRILOZI
s upoznatošću. (bliskošću). Tu nastaje osjećaj domovine (“Dobro nam je ovdje biti”),
osjećaj htjeti ostati. Ali tu želju za stabilizacijom prekida snažan oblak, koji – duboka slika!
– baca svoju sjenu na učenike, koji vide svjetlo i čuju glas, ali sami su u sjeni i zamukuju.
Iz želje za domovinom nastaje strah. Isus, Preobraženi, dotiče prestrašene, hrabri ih da
ustanu, odnosi od njih strah – i nameće im dužnost šutnje (“Nikome ne kazujte ...”). Mi
smo pozvani i poslani, jer trebamo postati i postali smo svjedoci preobraženja. Moramo
biti u sjeni da bismo vidjeli svjetlo. Moramo zamuknuti da bismo čuli glas. Ne možemo
zadržati trenutak preobraženja.
Treći izričaj o pozivu i poslanju uzimamo iz završetka tog evanđelja. (Mt 28,11-15).
Tu čitamo: Mi smo kao zajednica na putu, na gori, dakle na zahtjevan način. Imamo cilj
pred očima, susret s Kristom. Krist je uvijek bio s nama i jamči nam svoju nazočnost.
To jamstvo i s tim povezana zadaća poslanja jači su od sumnji, koje bismo možda mogli
imati. Utješno je znati da smo zajedno na putu, prema nekom središtu. To naznačuje
slika mučno osvojive gore, što bih želio nazvati “životnom dubinom”. Redovi posreduju
smisao za radost u nekom naporu, što se duguje onome “zašto”.
Ne znamo kamo vodi putovanje – ali ipak znamo tri stvari: Nismo sami. Pozvani smo
i poslani. Idemo putem s ciljem. To bi nam trebalo biti dovoljno.
3. Životna dubina i životna radost
Svi mi ne znamo kamo vodi putovanje. Ali idemo tim putem s pouzdanjem u Boga,
sa sigurnošću da smo “pozvani i poslani”. Timothy Radcliffe, prijašnji vrhovni poglavar
dominikanaca, govorio je u jednom predavanju u Quebecu 2008. godine da se radi o
tome da se nesigurnost živi s radošću. Redovničke zajednice imaju na poseban način
zadaću biti “signs of hope for humanity”, znakovi nade za čovječanstvo. Dio je nade da
ona sadrži moment neznanja. Dio je nasljedovanja Isusovog da ne znamo kamo će nas
voditi taj put.
Papa Benedikt XVI. podsjetio je 18. veljače 2008. godine u jednom susretu s vrhovnim
poglavarima na to da će biti sve teže i teže provoditi redovnički život. Da, ta zar bi treblo
biti lako? Isus nije nikada obećao jednostavan put. Isus je pozvao ljude da ga nasljeduju
s obećanjem da će im dati zahtjevan život, život u zauzetosti – život u kojem se ne radi o
tome da se ima što je moguće udobnije i lakše. Redovnički je život težak i to tako treba biti; on se energično opire ideji puta koji traži najmanji otpor. “Životna dubina” je osobina
izabrane životne forme, koja pokazuje pravac, koja je ušla u veze i poduzela odgovarajuća
postavljanja težišta. Život ima dubinu, ako stvari u tom životu imaju težinu, na temelju
samoobveza koje nose život, pod kojima život stoji. Redovničke zajednice nude životne
modele s dubinom. A ta dubina ima cijenu – tako i treba biti.
Constance Fitzgerald usporedila je u jednom prilogu život redovničkih zajednica s
motivom tamne noći kod Ivana od Križa. Radi se o novom pogledu na stvarnost, koja se
uspostavlja nakon bolne tamne noći; radi se i o pravilno shvaćenom “čišćenju pamćenja”,
koje ne ostaje visiti na sjetnim sjećanjima niti je zarobljeno u nostalgiju, nego se čisti4 za
primitak bitnoga. Po tom putu čišćenja i samočišćenja nastaje nova životna dubina.
Ta životna dubina posreduje smisao za to da se isplati truditi se, da se isplati zalagati
se. Tako ta životna dubina ide skupa sa životnom radošću, jer može reći “da” onome što
jest - i ima (odgovor) “zašto” (treba) živjeti. Ovaj spoj životne dubine i životne radosti
pokazuje se upravo u onim vremenima, u kojima se traži dubina života. Redovničke su
65
Marija među nama, prosinac 2011, br. 4/148
zajednice, kako je poznato, podložne izazovima i promjenama, osjećaju se suočene s
pitanjima koja ne mogu odbaciti.5 Zajednice se razvijaju, imaju cikluse. Zajednice prolaze
kroz faze inspiracije i inova-cije, ponekad rastu brzo i zbog brzih razvoja primorane su
eksperimentirati; po pravilu slijedi faza stabilacije, koju smjenjuje destabilizacija i redukcija. Tu redovničke zajednice stoje pred temeljnim odlukama – povlačenje, restrukturiranje,
novo osnivanje. 6 Nova osnivanja ne mogu se iznuditi, ona su upućena na neku zadaću.
Karizme se ne mogu propisati. Odlučujući i rasterećujući je uvid da redovničke zajednice
rade s posuđenom životnom zadaćom; one nisu svrha u sebi samima, nego vrše službu.
Rade na izgradnji kraljevstva Božjeg. S tog razloga i nije preporučljivo da zajednice dobar
dio svojih energija ulože u samoodržanje. Okolnost da neka zajednica dolazi na kraj ne
pretvara povijest te zajednice u zabludu. Posve je moguće da su zajednice imale neku zadaću, da su ju ispunile i sad ju vraćaju u Božje ruke. Riječi iz Mateja 28 vrijede i za redove
kao zajednice: “I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta” (Mt 28,20).
Završna napomena
Timothy Radcliffe navodi na kraju svoga spomenutoga predavanja jedno mjesto iz
Starog zavjeta, koje bi moglo biti, trebalo biti i neka bude smjerokazno za redovnički
život, za sve redovničke zajednice, za sve redovnike. U Baruhovoj knjizi čitamo u kontekstu Pohvale Božje mudrosti, koja se pokazuje u ljepoti i dubini stvorenja, ove lijepe
riječi: “Zvijezde mu veselo sjaju na svojim postajama; zovne li ih, one mu odgovore: Evo
nas! – i radosno sjaju svom Stvoritelju.” (Bar 3,34 islj). Redovi su radosni svjedoci životne
zadaće; postavljeni su na svoje postaje da svijetle Bogu. Nazočni su usred života i spremni
na službu. Tu su. Svijetle s radošću i snagom.
Dva svjedočanstva razmišljanja o toj promjeni: Schneiders, Sandra, Finding the Treasure: Location Catholic Religious Life in a New Ecclesial and Cultural Context. Mahwah, NJ 2000; O`Murchu,
Diarmuid,Consecrated Religious Life: The Changing Paradigms. Maryknoll, NY 2005.
6
usp. Dunn, Ted, Refounding Religious Life. Human Development 30.3 (2009), str. 5-13; usp. uz to
gotovo klasično djelo: Arbuckle, Gerald, Out of Chaos: Refounding Religious Congregations. Mahwah,
NJ 1988.
5
66
PRILOZI
KONGREGACIJA ZA KLERIKE (5.dio)
Euharistijsko klanjanje za posvećenje svećenika i duhovno majčinstvo
Prijevod 2. njemačkog izdanja iz 2009. godine
SVETA TEREZIJA IZ LISIEUXA (1873-1897)
Terezija je imala tek 14 godina, kad je za vrijeme jednog hodočašća u Rim razumjela
poziv za duhovno majčinstvo za svećenike. U svojoj autobiografiji napisala je kako
je, nakon što je u Italiji upoznala mnoge svećenike, spoznala da oni, usprkos svom
uzvišenom pozivu, ostaju slabi i krhki ljudi: „Ako dakle sveti svećenici... pokazuju
da trebaju molitve, što onda misliti o onima koji su mlaki?“ U jednom svom pismu
potiče Célinu: „Živimo za duše, budimo apostoli, spasavajmo prije svega svećeničke
duše. Molimo, trpimo za njih, a na Sudnjem danu Isus će nam biti zahvalan.“ (Pismo
br. 94, od 14.srpnja 1889.)
Postoji u životu crkvene učiteljice Terezije jedna dirljiva priča, koja podvlači njezinu
revnost za duše, osobito za misionare. Bila je već veoma bolesna i mogla je hodati tek s
mukom. Njezin liječnik propisao joj je da svaki dan šeta u vrtu četvrt sata. Jednog dana
obratila joj se sestra koja ju je pratila i vidjela koliko joj bolova prouzročuje to hodanje:
„Ali, sestro Terezijo, zašto uzimate na sebe svu tu muku, kad Vam to zapravo prouzročuje više bolova nego što donosi olakšanja?“ A svetica je odgovorila: „Istina je to, ali
znate li što mi daje snagu? .. Dakle, ove korake činim za jednog misionara. Mislim da je
neki od njih tamo negdje daleko vani možda iscrpljen od svih pastoralnih pohoda, pa da
bih smanjila njegov umor žrtvujem Bogu svoj.“
Bog je pokazao da je uslišao Terezijinu želju da svoj život žrtvuje za svećenike, kad
joj je majka poglavarica povjerila imena dvojice sjemeništaraca, koji su bili zamolili za
duhovnu pomoć neke karmelićanke. Jedan je bio Abbé Maurice Bellière, koji je nekoliko
dana nakon Terezijine smrti primio redovničko odijelo „Bijelih otaca“ te onda postao
svećenik i misionar. Drugi je bio o. Adolphe Rouillard, kojeg je svetica pratila svojim
molitvama i žrtvama sve do njegovog svećeničkog ređenja, a prije svega nakon toga kao
misionara u Kini.
BLAŽENI KARDINAL CLEMENS AUGUST VON GALEN (1878-1946)
13. rujna 1933. godine papa Pio XI. imenovao je župnika Clemensa Grafa von Galena
s 55 godina biskupom Münstera. Sukladno svojem geslu da neće dati da na njega utječe
„ni pohvala ni strah“, von Galen je javno prosvjedovao protiv mjera Gestapoovog terora
i optuživao državu, gdje je kršila prava Crkve i vjernika. Zbog njegovih zasluga i njegove
priznavalačke hrabrosti papa Pio XII. imenovao je tog münsterskog biskupa 1946. godine kardinalom. Prilikom svog preuzimanja službe natpastira Münstera biskup Graf von
Galen dao je tiskati sličicu, na kojoj je stajao sljedeći tekst:
„Trinaesto sam dijete u našoj obitelji i bit ću vječno zahvalan svojoj majci da je imala
hrabrosti i tom trinaestom djetetu još reći „da“. Bez tog majčinog „da“ ne bih bio sada
svećenik i biskup.
67
Marija među nama, prosinac 2011, br. 4/148
SLUGA BOŽJI PAPA IVAN PAVAO I. (1912-1978)
„To me je naučilamajka“
Ivan Pavao I. započeo je svoju posljednju opću audijenciju u rujnu 1978. godine sljedećim riječima zahvale:
„`Bože moj, iz sveg srca i više od svega drugoga ljubim Tebe, neizmjerno dobro i
naše vječno blaženstvo, a iz ljubavi prema Tebi ljubim svoga bližnjega kao samoga
sebe i opraštam pretrpljenu nepravdu. Gospodine, daj da Te sve više ljubim` To je
vrlo poznata molitva iz biblijskih riječi.To me je naučila majka.Još i danas je molim
više puta na dan. Ove riječi o svojoj majci govorio je tako nježnim tonom u glasu
da su sudionici u dvorani za audijencije odgovorili valom pljeska. Neka mlada žena,
koja je prisustvovala audijenciji, rekla je sa suzama u očima: „Kako je dirljivo da papa
spominje svoju majku ! Sad bolje shvaćam koliki utjecaj možemo imati mi majke na
svoju djecu.“
„GOSPODINE, DARUJ NAM OPET SVEĆENIKA!“
Za vrijeme komunističkog progona Anna Stang je iskusila mnogo patnjete ju je, poput
mnogih drugih žena koje su trpjele pod istim uvjetima,žrtvovala za svećenike. U starosti
je dozrela čak do osobe sa svećeničkim duhom.
„OSTALI SMO BEZ PASTIRA“
Anna Stang rođena je 1909. godine u njemačkom području Volge u vjerničkoj, djecom bogatoj obitelji. Već kao devetogodišnja učenica imala je prilike osjetiti početni
progon vjere te je (o tome) izjavila: „1918, u 2. razredu, još smo molili Očenaš prije
nastave. Ali godinu dana kasnije sve je bilo zabranjeno, a svećenik nije smio više u
školu.Nas vjernike počelo se ismijavati, svećenika se nije poštivalo, a sjemeništa su bila
razorena.“
Sa jedanaest godina Anna je od epidemije kolere izgubila svoga oca i više braće i
sestara. Kad je nekoliko godina kasnije umrla i njezina majka, jedva sedamnaestogodišnjakinja morala je odgajati svoju mlađu braću i sestre. Ali nisu umrli samo roditelji i braća
i sestre.
„I naš svećenik je umro u to vrijeme, a mnogi svećenici bili su uhićeni. Tako smo ostali bez pastirâ! To je bilo tako teško ... U našoj susjednoj župi crkva je bila još otvorena,
ali ni tamo nije bilo više svećenika. Usprkos tome vjernici su se okupljali na molitvu, ali
bez svećenika crkva je bila sasvim hladna. Ja sam morala jednostavno plakati i nisam
se mogla više pribrati. A koliko se ranije pjevalo i molilo u ovoj crkvi ! Sad mi je sve
izgledalo kao mrtvo.“
Obilježena tom dubokom duhovnom nevoljom, Anna je od sada molila posebno za
svećenike i misionare: „Gospodine, daj nam opet svećenika, daruj nam svetu Pričest!
Sve želim podnositi iz ljubavi prema Tebi, Presveto Srce Isusovo!“ Anna je prikazala sve
buduće patnje za svećenike, prije svega i onda, kada su jedne noći 1938. godine uhićeni i
odvedeni njezin brat i njezin muž – s kojim je bila već sedam godina sretno vjenčana. Ni
jedan od njih dvojice nije se vratio !
68
PRILOZI
POVJERENO SVEĆENIČKO SLUŽENJE
Anna je kao mlada udovica 1943. godine deportirana sa svojih troje djece u Ka-zahstan.
„Bilo je teško voziti se u hladnu zimu, ali doživjeli smo proljeće. U to vrijeme mnogo
sam plakala, ali i mnogo molila. Ali uvijek mi je izgledalo kao da me netko vodi za
ruku. Onda sam kasnije u gradu Sirjanovsku našla nekoliko katoličkih žena. Po-tajno
smo se okupljale svane nedjelje i blagdana, pjevale smo pjesme i molile krunicu. A ja sam
često, često usrdno molila: Marijo, draga naša majko, gledaj kako smo siromašne. Daruj
nam ponovno svećenika, učitelja i pastira!“
1965. godine progonstvo je oslabjelo te je Anna mogla jednom godišnje putovati u
kirgistanski glavni grad, gdje je bio u egzilu jedan katolički svećenik. „Kad je u Biškeku
čak sagrađena crkva, vozila sam se sa svojom poznanicom Viktorijom jednom godiš-nje
tamo, da bih sudjelovala u sv. misi. Put je bio dug, više od 1000 km, ali to je za nas bila
velika radost. Ta više od dvadeset godina nismo vidjele ni svećenika ni ispovjedaonicu.
Taj tamo svećenik bio je star i odležao je deset godina za svoju vjeru u zatvoru. U vrijeme kad sam bila tamo, povjerili su mi ključeve crkve, a ja sam se mnogo klanjala (pred
Presvetim). Nikad ne bih bila pomislila da ću još jednom biti tako blizu tabernakula pa
sam u svojoj sreći klekla i poljubila ga.“
Za stare katolike svoga grada Anna je uvijek prije svog povratka dobila od svećenika sv.
Pričest. „Po nalogu svećenika u svom sam gradu trideset godina krstila djecu i odrasle,
vodila parove do sakramenta braka i pokapala mrtve – sve dok zdravstveno više nije
išlo.“
SKROVITE MOLITVE ... DA DOĐE SVEĆENIK!
Ne može se zamisliti Anina zahvalnost, kad je 1995. godine prvi puta susrela svećenika
misionara. Od radosti je plakala te je zaprepašteno rekla: „Došao je Isus, Veliki Svećenik!“
Već desetljećima je molila da u njezin grad dođe svećenik. Ali sada, u starosti od 86
godina, gotovo je bila izgubila svaku nadu da bi mogla doživjeti ostvarenje svoje najdublje
želje.
Sveta misa slavljena je u njezinoj kući te je ta divna žena sa svećeničkim srcem mogla
primiti sv. Pričest. Iz strahopoštovanja i radosti zbog toga cijeli dan nije ništa jela.
ŽIVOTNA ŽRTVA
ZA PAPU I CRKVU
U doslovnom smislu u srcu Vatikana, u sjeni kupole Sv. Petra, leži samostan, koji
je posvećen „Mater Ecclesiae“, Majci Crkve. Jednostavna zgrada, koja je ranije služila
raznim svrhama, pregrađena je prije nekoliko godina, da bi se prilagodila potrebama kontemplativnog reda. Papa Ivan Pavao II. osobno je dao da se 13.svibnja 1994, na fatimski
dan, u Vatikanu otvori klauzurni samostan, u kojem sestre zalažu svoj život za poziv
Svetog Oca i za Crkvu.
Uvijek na pet godina ostaje im povjerena ta zadaća. Onda će sestre nekog drugog
kontemplativnog reda preuzeti to mjesto u srcu Crkve također na pet godina. Tih osam
klarisa, prva međunarodna zajednica na tom mjestu, potječu iz šest različitih zemalja
(Italija, Kanada, Ruanda, Filipini, Bosna, Nikaragva). Na njihovo mjesto stupilo je na
69
Marija među nama, prosinac 2011, br. 4/148
Spomendan sv. krunice, 7. listopada 2004, sedam benediktinki iz četiriju različitih zemalja. Jedna sestra potječe s Filipina, jedna druga dolazi i SAD-a, dvije su Francuskinje i tri
Talijanke.
Tim osnutkom pokazao je Ivan Pavao II. svjetskoj javnosti bez riječi, ali vrlo jasno,
kako je i u našem modernom i brzo živućem vremenu važan i neophodan poziv na
kontemplativno-skroviti život i kako veliku vrijednost on pridaje molitvi u tišini i žrtvi
prinesenoj u skrovitosti. Ako je u svojoj najneposrednijoj blizini želio imati klauzurne
sestre da mole za njega i njegov pontifikat, to očituje i njegovo duboko uvjerenje da
plodnost svoje univerzalne pastirske službe i duhovni uspjeh svog neizmjernog vanjskog
djelovanja u prvom redu očekuje od molitve i žrtve drugih.
To isto duboko uvjerenje ima i papa Benedikt XVI. Već dvaput je služio sv. misu kod
„svojih sestara“ i zahvalio im za žrtvu njihovog života za njega. Riječi koje je 15. rujna
2007. u Castelgandolfu uputio klarisama vrijede na jednak način i za klauzurne sestre u
Vatikanu: To je ono, drage sestre, što Papa očekuje od vas: Budite goruće baklje ljubavi,
`sklopljene ruke`, koje u neprekidnoj molitvi bdijete, sasvim odvojene od svijeta, da
biste potpomogle službu onoga, koga je Isus pozvao da vodi njegovu Crkvu.“ Providnost
je to doista divno uredila da pod pontifikatom pape, koji veoma voli sv. Benedikta, njemu
danas posebno blizu mogu biti benediktinke.
SVAKOGA DANA NASLJEDOVATI MARIJIN ŽIVOT
Nije slučaj da je Sveti Otac za tu zadaću izabrao ženski red. Ta u povijesti Crkve uvijek su
žene bile one, koje su – u nasljedovanju Majke Božje moleći i žrtvujući se – pratile i potpomagale put apostola i svećenika u njihovom misionarskom djelovanju. Zato kontemplativni
redovi vide „nasljedovanje i promatranje Marije“ kao svoju posebnu karizmu. Majka M.
Sofia Cicchetti, današnja poglavarica samostana, opisuje život svoje zajednice kao svakodnevni marijanski život. „Ništa u nas nije izvanredno. Naš kontemplativni i klauzurni život
može se razumjeti samo u svjetlu vjere i ljubavi Božje. U ovom na konzum i hedonizam
usmjerenom društvu izgleda da su iščezli smisao za lijepo i divljenje pred djelima Božjim
u svijetu i u životu svake žene i svakog muškarca kao i klanjanje njegovoj otajstvenoj
nazočnosti u našoj sredini. S gledišta svijeta naš od svijeta odvojeni, ali prema njemu ne
ravnodušni život, mogao bi izgledati apsurdan i beskoristan. Usprkos tome možemo radosno posvjedočiti da pokloniti vrijeme samo Bogu ne znači gubitak. U proročkom pogledu
to podsjeća na jednu temeljnu istinu: da bi čovječanstvo moglo doista i u punini biti ono
samo, mora biti usidreno u Bogu i istovremeno živjeti od duha Božje ljubavi. Želimo biti
poput mnogih „Mojsija“, koji s uzdignutim rukama i srcem punim univerzalne, ali ipak
i sasvim konkretne ljubavi, mole za dobro i spas svijeta te tako s Isusom Kristom prinose
Ocu i sudjeluju u otkupiteljskom djelu` (usp.Verbi Sponsa, 3).
Naša se zadaća ne sastoji toliko u „činiti“ koliko u „biti“ jedno novo čovječanstvo. U
svjetlu svega toga možemo itekako reći da je naš život pun smisla; nije nipošto spiskan ili
rasut, nije zatvorenost niti bijeg od svijeta, nego radosno predanje Bogu, koji je ljubav,
predanje braći i sestrama bez iznimke, a ovdje u „Mater Ecclesiae“ za Papu i njegove
suradnike.
S. Chiara-Cristina, majka poglavarica prve zajednice u srcu Vatikana, ispričala je: „Kad
sam došla ovamo, našla sam poziv u svom pozivu: kao klarisa dati svoj život za Svetog
Oca. Tako je bilo i za susestre.“
70
PRILOZI
Majka M. Sofia potvrđuje: „Kao benediktinke najdublje smo povezane s cijelom
Crkvom i stoga osjećamo veliku ljubav prema Papi, gdje god bile. Zacijelo, biti
pozvane u ovaj „prvi“ samostan, tako sasvim u njegovu blizinu – i psihički – još
je produbilo našu ljubav prema njemu. Pokušavamo posredovati tu ljubav i našim
izvornim kućama.“
Razumijemo da smo pozvane da u svom skrovitom životu i u tišini budemo duhovne
majke. Među našom duhovnom djecom povlašteno mjesto imaju svećenici i sjemeništarci
i oni, koji nas mole za potporu za svoje svećeničko djelovanje usred kušnji i beznađa. Naš
život želi biti svjedočanstvo plodnosti kontemplativnog života u nasljedovanja blažene
Djevice Marije, koja se u tajni Crkve i „sama s pravom naziva Majkom i Djevicom“
(LG,63).
(završetak u sljedećm broju)
**************************
Manjak svećenika
„U tijeku zadnjih godina sve mi je postajalo jasnije da manjku svećenika i svećeničkih zvanja odgovaraju najmanje dva druga ozbiljna gubitka u Crkvi: manjak redovničkih
zvanja i manjak brakova koji se u punom smislu mogu nazivati katoličkima i početkom
katoličke obitelji. Vjerujem da tu vrijedi nešto poput zakona spojenih posuda.“ (Alfred
kardinal Bengsch)
ŠTO ZNAČI PRIPADATI KRISTU?
Nazivamo se kršćanima i nadamo se da to jesmo. Dakle, pripadamo Kristu. A što znači
pripadati Kristu?
Neki nam izričaji Novog zavjeta mogu pomoći da bolje razumijemo izraz „kršćani“ u
njegovoj punini. Među njima su, između ostalih, izričaji koje češće nalazimo kod sv. Pavla:
„Oni koji pripadaju Kristu Isusu ..“ (Gal 5,24), „A ako vi pripadate Kristu ...“ (Gal 3,29),
„Dakle: i ako živimo i ako umiremo, Gospodinu pripadamo ...“ (Rim 18,8)
Kršćani su oni koji pripadaju Kristu. Izraz „pripadati“ može obuhvaćati mnogo. Čovjek već po rođenju pripada nekoj obitelji. Rođenjem i odgojem, jezikom i kulturom
pripada nekom narodu. To su nužne pripadnosti. Nismo ih birali. U drugim slučajevima
postoje pripadnosti koje su rezultat svjesne odluke: na temelju svog dragovoljnog pristupa čovjek pripada nekoj udruzi, nekoj stranci, nekom pokretu .. Pripadati nekome ima
i svoju emocionalnu stranu. Čovjek osjeća da pripada zajednici za koju se odlučio. To
stvara vezu, povjerenje, sigurnost, osjećaj da je čovjek tu kod kuće. Na temelju svega toga
čovjek zna da nije sam.
Pripadnost Kristu sasvim je drugačija od svih spomenutih pripadnosti. Pripadati Kristu prije svega je dar. „Niste vi izabrali mene, nego sam ja izabrao vas“, kaže Isus svojim
učenicima (Iv 15,16). Ako pripadnost Kristu prihvatimo kao dar, nećemo biti u napasti
držati se podalje („na distanci“) od njega ili čak otići od njega. Otvorit ćemo mu srce,
svjesno ćemo tražiti sve bliži kontakt s njim, kako bismo dublje iskusili tu pripadnost.
Ako pripadamo Kristu, sigurni smo i u životu i u smrti.
(prema tekstu biskupa Reinharda Lettmanna)
71
Marija među nama, prosinac 2011, br. 4/148
NATUKNICA O REDOVNIŠTVU DANAS
Svijet je danas u višestrukoj krizi, a moralna je kriza najveći uzrok svih drugih kriza. Ali
kriza nikad nije samo kriza. Ona je i prilika i poticaj da se traže nova rješenja.
Radosti i nade, brige i problemi svijeta – kako nas uči Sabor – odražavaju se i na Crkvu
i na sve dijelove Crkve. Redovništvo nije izuzeto od toga. I ono je zahvaćeno krizom. Ali
i njemu je u toj krizi dana nova šansa. Krizom Bog nešto redovništvu nudi i nešto od
njega očekuje.
Poznate su Augustinove riječi: Tko želi znati što Bog danas očekuje od nas, mora čitati
dvije knjige: knjigu života i Bibliju, i to baš tim redoslijedom. Prvo knjigu života, to jest
znakove vremena – pitanja, probleme i boli našega svijeta. Sve to onda valja sučeliti s
Biblijom, odvagnuti na staroj mudrosti svetih tekstova, u kojima Bog nudi osnovu rješenja za svako vrijeme. Rečeno tkalačkim jezikom: Bog tka ljudsku povijest u suradnji s
čovjekom. Njegova je osnova (dužinske niti tkanine) uvijek izvrsne kvalitete. Pitanje je
samo s kakvom će utkom (ili potkom) danas doći čovjek.
Izdaje:
Vijeće franjevačkih zajednica u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini
Tajništvo: Prilaz Gjure Deželića 75, HR-10000 Zagreb, tel.: (01) 3765-061,
faks: (01) 3765-062, mob.:098/9244-901,
e-mail: [email protected]
Odgovara: dr. fra Ivan Sesar OFM, predsjednik Vijeća
Uređuje: Anto Matković, tajnik Vijeća
72

PRIČA O LJUBAVI, JANU I SREĆI Ima jedan dječak imenom

Poštovane kolegice i kolege, naš Zavod u suradnji s istim društvima

MARIJA MEĐU NAMA - Školske sestre franjevke

smrt nije kraj - Zupa

S A D R Ž A J - Školske sestre franjevke

(36), ožujak 2015. Dragi župljani, blagdanom PEPELNICE ušli

S A D R Ž A J - Školske sestre franjevke

Marija među nama, listopad 2010

S A D R Ž A J - Školske sestre franjevke

MARIJA MEĐU NAMA - Školske sestre franjevke

S A D R Ž A J - Školske sestre franjevke

Govor Sabor Angeljeka Darko Fiket.doc

[C1 - C2] LJUBAV (KKC 1822 – 1829) OPIS KREPOSTI: Ljubav je

MARIJA MEĐU NAMA - Školske sestre franjevke

marija među nama

MARIJA MEĐU NAMA Informativni list Školskih sestara franjevki

broj 108. - Dominikanci