SJEĆANJA MILJEVČANA NA LJUDE I POLITIČKE DOGAĐAJE U MILJEVCIMA Paško Kulušić Da se ne zaboravi zapisujem ono što osobno poznajem, odnosno događaje za koje sam informacije primio višeistovjetnim svjedočenjima ili pak uvidom u pisane zabilješke, zapisnike ili sudske presude. Unaprijed se ispričavam za sve moje eventualne propuste u želji da nitko od čitatelja krivo ne shvati bilo koju od krivo predočenih činjenca, dok istodobno priželjkujem da se u drugom izdanju ove knjige popune sve praznine i isprave možebitni propusti nastali slabijim poznavanjem ili krivim svjedočenjem činjenica sudionika razgovora, a nikako namjerom. Miljevci početkom dvadesetog stoljeća imaju preko 400 obitelji i blizu 2 500 stanovnika. Govorimo o njihovim čežnjama, kroz dvadeseto stoljeće, da se domognu slobodne i neovisne države Hrvatske u kojoj mogu mirno živjeti, raditi i Bogu se moliti. Ni prvi, ni drugi svjetski rat kao ni Domovinski rat nisu tema ovih sjećanja već eventualno samo dodirna usputnost priče. Početkom dvadesetog stoljeća Hrvatska je pripadala mnogonacionalnoj državi Austrougarskoj a poslije prvog svjetskog rata kraljevini Jugoslaviji. Bila je ideja da će Hrvati skupa sa Srbima i Slovencima postići svoje političko i nacionalno oslobođenje ali su se jako prevarili. Doista mnogi seljaci, poljoprivrednici i drugi nisu u nju vjerovali od samog početka ali vođeni snagom visokih intelektualaca nisu imali izbora, osim živjeti i ... 583 Miljevci 2008. 20. lipnja 1928. godine atentat u Skupštini Jugoslavije u Beogradu također nije tema ovih redaka. Zna se za srpsku prevlast i Pašićevu moć u Karađorđevićevoj Jugoslaviji. Zna se i za posljednji politički govor Stjepana Radića pred masom okupljenog naroda u Miljevcima 1928. godine i masovno davanje podrške republikanskoj ideji, te imena Miljevačka republika. 1934. godine u francuskom gradu Marseillu atentat na kralja Aleksandra Karađorđevića (kralja koji je 06. siječnja 1929. donio svoj zakon o zaštiti države i objavio diktaturu po kojoj niti jedan građanin a kamoli grupa ili kakva udruga smije djelovati mimo njegove volje. Zakon je bio vrlo rigorozan a sankcije za njegovo kršenje bile su predviđene dugogodišnja robija ili kazna smrti. Na tu šestojanuarsku diktaturu brzo je, već 07.siječnja odgovorio narodni zastupnik dr. Ante Pavelić i sa svojim prijateljima u Zagrebu utemeljuje Hrvatski ustaški pokret. Dakako da je bio zabranjen a Pavelić i Gustav Perčec bježe u emigraciju pred presudom koja je glasila – smrt). Jugoslavija u tuzi, ali ne i Miljevčani. Dok mrtvog kralja voze brodom do Splita pa vlakom za Beograd preko Drniša na željezničkoj postaji u Drnišu čeka dosta svijeta da Kralju oda počast, tamo nema Miljevčana. Potiho su se u sebi veselili jer su znali da je on krivac za smrt Radića i hrvatskih vođa u Beogradu. I ovaj događaj samo za bolje shvaćanje prilika. Pokušat ću opisati slučajeve, robijanja: I. Miljevčani gdje god da su idu stopama Radića i prkose kralju i Jugoslaviji. Tako je početkom ljeta 1937. godine Malenica Ivan sin Ivana zvani Jovara rođen 1912. u Ključu, organizirano ubio žandara, šefa policije u Splitu koji je u vršenju službe izričito bio protiv Hrvata kada bi se loše izjasnili o Jugoslaviji i Karađorđevićevu režimu. Žandar prezimenom Kozak prethodno je službovao po Lici gdje je progonio i maltretirao Hrvate. Jovara čini svoje i nastoji pobjeći. Skriva se ali nakon četiri mjeseca biva uhićen i osuđen na smrt strijeljanjem. Pomilovan je i kazna mu se preinačuje na doživotnu robiju koju izdržava u Lepoglavi, gdje je bilo puno političkih zatvorenika među kojima i Juraj Juco Rukavina. Stvaranjem NDH iz kaznionice u Lepoglavi odlazi u ustaše skupa s Jucom jednim od tvoraca ustaškog pokreta u Lici još od 1932. godine. Pogiba kao ustaša 1944. godine u Kaštelima. II. Iste, 1937. godine na blagdan Gospe od milosti Radićeva mladež uz klicanje “Živio Radić, živio Maček” organizira skidanje jugoslavenske i postavljanje hrvatske zastave na zvoniku crkve Imena Isusova pred više tisuća ljudi. U tom prednjače i izvršavaju zamjenu barjaka Stipe Kulušić Stipin (Čumbre), Mate Kulušić Markov (Maćurica) iz Kaočina i Nikola (Nire) Kontić sin Ivanov iz Trbounja. Po samom činu izvršenja okružuju ih žandari čiji je zapovjednik bio Joža 584 Paško Kulušić: SJEĆANJA MILJEVČANA NA LJUDE... Močnik inače Slovenac u žandarmerijskoj postaji u Širitovcima koja je imala i do desetak žandara. Čekali su žandari uz crkveni zvonik da ovi siđu kako bi ih vezali i priveli u Drniš na obradu, ali se sav narod kao jedan složio te kamenjem i kolcima suprostavio naoružanim žandarima koji su uzmakli u Bačića ograde a potom put pod noge. Do žešćeg sukoba i prolijevanja krvi nije došlo zahvaljujući prisebnosti i razboritosti župnika fra Luje Jurenovića koji je mudrom riječju smirio razjarenu masu. (Fratar Luigi Jurenović, kojeg Miljevčani pamte samo po dobru odlazi s Miljevaca 1940. godine a zamjenjuje ga fra Ivan Tomasović poznat po tome što se priključio partizanima.) Kulušići i Kontić su kasnije bili privedeni, ispitivani i kažnjeni po osam dana zatvora. O drugom svjetskom ratu zna se već dosta samo ću napomenuti da su vrlo složni Miljevčani bili podijeljeni u dvije države voljom jačega, tako da su Drinovci, Brištani kao i Nos Kalik pripali Italiji. Dobro je znati da su Miljevci u tom ratu izgubili ukupno 190 osoba bilo da su ubijeni ili nestali; uglavnom mlađih ljudi i momaka i to: iz sela Bogatići 5, Brištana 18, Drinovaca 64, Kaočina 24, Karalića 13, Ključa 30 i Širitovaca 36. Poslijeratno vrijeme je poznato po grupama vojnika ili simpatizera NDH zvani križari ili špiljari, koji se nisu htjeli predati vlastima nove Jugoslavije već su se krili po špiljama i kućericama u vinogradima. Boravili su blizu kuća očekujući momenat kad će moći pobjeći u inozemstvo, rađe nego ostati u neizvjesnosti život ili smrt, zatvor ili sloboda, bijeda ili život dostojan čovjeka. Svakako da im je netko morao pomagati u preživljavanju, prvenstveno rodbina i prijatelji koji su ako bi bili otkriveni loše prolazili. III. Joso Jole Skelin sin Mijin rođen 1929. u Drinovcima, Mile Mićuka Čipčić sin Josin rođen 1928. u Ključu, Stipe Ćipa Bačić sin Nikolin rođen 1925. u Drinovcima, Milka Vlaić rođena Vukorepa kćer Josina rođena 1929. u Ključu su zbog sumnji za suradnju i pomaganje špiljarima. 03. siječnja 1946. odvedeni u Drniš, sutradan u Šibenik pa četrnaesti dan u Split gdje su nakon tri-četiri mjeseca i suđeni na Katalinića Brigu od Vojnog suda Devetnaeste divizije, kao i mnogi Drnišani, Siverićani i drugi. Presude su bile: Milka Vlaić, rođena Vukorepa 3 godine i zatvor izdržava u ženskom zatvoru u Požegi. Za dobro ponašanje i odličan uspjeh u školi pomilovana je za tri mjeseca. Joso Skelin kao maloljetna osoba na 9 mjeseci i kaznu izdržava u maloljetničkom kazneno popravnom zatvoru u Gospiću, dok su Mile Čipčić osuđen na dvije godine i Stipe Bačić osuđen na tri godine svoje kazne izdržali u Lepoglavi. Vezano uz taj proces bio je pritvaran i zatvaran i brat Milkin Ivan (Ive Čovin) rođen 1927. godine. Ukupno je odležao tri mjeseca a nikakve krivice mu nisu našli. IV. Miljevčane strašno pogađa vijest o smrti fra Paška Bačića. Fra Paško je na najrigorozniji način ubijen u Mirlović Zagori 8. na 9. veljače 1946. U noći u ko585 Miljevci 2008. joj je Udba i Ozna imala jasan cilj, ubiti, zatvoriti i optužiti pa osuditi što više fratara napadaju na župnu kuću izvode fratra Bačića i ubijaju kamenjem nedaleko kuće i crkve. Učinili su to domaći kvislinzi. Da to nije jedinstven slučaj dokazuje i slučaj kamenovanja fra Mirka Validžića osam dana poslije, odnosno 17. veljače u Oklaju poslije Sv. mise kad su egzekutori na njemu ostavili gomilu kamenja misleći da je mrtav, dok su mu žene koje su izišle iz crkve pomogle, a potom je duže liječen u Šibenskoj bolnici i preživio. V. Paško Bačić (Pajica Čičin) sin Matin rođen 20. ožujka 1920. u Drinovcima zato što se borio za hrvatsku državu kao ustaša najprije u Roškom Slapu odakle je otišao u dočasničku školu u Zagreb a potom premješten na područje Bjelovara gdje ga je i zatekao pakao pri kraju rata. Skupa s vojskom se povlači do Ausrtije na Bleiburško polje odakle uzmiče u Italiju s najbližim suborcima. Tamo ga prati sprega engleskih, talijanskih i jugoslavenskih policijskih službi obećavajući njemu i njegovim suborcima slobodu u Jugoslaviji, utovaraju ih u brod i dovoze u Split. Naravno da nema slobode već zatvaranje, suđenje i presuda na višegodišnju robiju. Robijao je u Šibeniku, Lepoglavi i Staroj Gradiški. U Lepoglavi je imao ćeliju do ćelije preuzvišenog biskupa blaženog Alojzija Stepinca. Često je bio s njim u razgovoru a pomagao mu je i dok je biskup bio bolestan u pospremanju sobice, donosio mu vodu i ono u čemu mu je mogao pomoći. Ukupno je proveo u zatvoru 5 godina 7 mjeseci i 22 dana. Po izdržanoj kazni se vratio u svoje Bačiće. Nije našao posla. Čekao je i čekao. Kao osnovac i sednjoškolac viđao sam ga često kad bi išao u Drniš, najčešće rudarskim autom, kako se u to vrijeme i putovalo, uglavnom. Uvijek je bio u čistom a nikad u rudarskom odijelu. Mislio sam da je bolestan pa da zato nije zaposlen, a zašto nije zaposlen o tome se nije smjelo glasno raspravljati. 1963. godine odlazi u Canadu kod braće, tamo se zapošljava i radi do mirovine. U Otawi (Canada) upoznaje i ženi Slovenku Angelu Adlešić iz Novog Mesta. Vraćaju se u Šibenik 1980. godine gdje su kupili kuću, u kojoj Angela još živi a Paško je umro 1996. godine. VI. Opet Jole Skelin, ali ovaj put skupa sa Antom Malenicom sinom Ivana (Brkonja) rođen 1929. u Drinovcima se privode na Sv. Stipana 1947. godine za ista “djela“, pomaganja i suradnja sa špiljarima. Pod istragom u Drnišu provode 5 mjeseci i u nedostatku dokaza bivaju oslobođeni optužbi, puštaju se na slobodu ali su i dalje pod budnim okom Udbe i čuvara Jugoslavije. VII. Gospa od milosti 1947. godine. Na zvoniku crkve Imena Isusova izvješena Jugoslavenska zastava, sa petokrakom. Hrvatska miljevačka mladež to nikako 586 Paško Kulušić: SJEĆANJA MILJEVČANA NA LJUDE... ne podnosi i zamjenjuje zastavu sa hrvatskom. Skupinu dragovoljaca u činu izvršenja predvode Ante (Tulija) Bačić Ivanov (Išin) i Lovre (Loko) Bačić Mijin iz Drinovaca, Marko Bašić Antin (Poštarov), Mate Sulje, Mara Vlaić (Gušićeva), Marija Vlaić žena Mate (Maćurčuša) iz Kaočina, Šime (Ćimbura) Skelin Krstin i Marija Puljić (Đulijinka) rođena Seper-Lovrić iz Širitovaca, Ante Puljić Markov, Jere Puljić Matin, Frane Stojanović zvani Gare iz Karalića, Paško (Pajina) Samodol i Mate (Maćukalo) Deronja iz Brištana, te mnogi drugi čija mi imena nisu rečena i neka mi oproste što nisu spomenuti. Slučaj će izgledno proći bez posljdica, ali... Nakon neka dva mjeseca slijede obrade, optužbe i kazne. 20. listopada svi su privedeni u Drniš, grubo ispitivani (bilo je vrijeme križara i špiljara), vezani, maltretirani, tučeni. Na nekima su i čikove od cigareta gasili na slijepoočnicama. Istraga traje šest dana. Jedne puštaju kući a Tuliju, Marka Poštarova, Loku, Ćimburu, Pajinu i Maćukala odvode u pritvor u Šibenik. Nakon istrage i obrade Tuliju Bačića rođena 1921. godine u Drinovcima osuđuju na dvije godine zatvora. Dovode ga u vezu sa špiljarima i ustaštvom, jer je i bio u ustašama, prošao Križni put i logor u selu Obilić u Srbiji odakle je pušten u ožujku 1946. Ostale oslobađaju, potom Marka Bašića ponovno vraćaju u samicu kod Tulije gdje ostaje deset dana i onda puštaju. Ne dokazuju kazneno djela, ali ga još dugo prate kao narodnog neprijatelja. Tuliju nakon 5 mjeseci i 28 dana puštaju na uvjetnu slobodu ali ga poslije toga ponovno privode, pritvaraju i zatvaraju u više navrata po dva-tri mjeseca bez ikakvog suda i evidencije. VIII. Te iste 1947. godine zla sudbina pogađa i Stipana Malenicu iz Brištana rođena 1920. godine dok je služio vojsku u Mariboru. Za “djela” protiv naroda i države, za navodnu špijunažu kao član grupe, za bježanje preko granice, a bio je graničar, presudom Vojnog suda odreda JA na STT (Slobodna Teritorija Trsta) po članku 15. uredbe o vojnim sudovima osuđen je na kaznu smrti streljanjem i na trajni gubitak građanskih i političkih prava, koja se Odlukom Prezidija Narodne Skupštine FNRJ zamjenjuje kaznom zatvora od 20 godina. Biva pomilovan 03. prosinca 1953. godine tako da je izdržao 6 godina, 6 mjeseci i 2 dana zatvora, dok su žena i djeca u Brištanima čekali nezbrinuti, i izdržali. IX. U veljači 1948. godine kao špiljari bivaju otkriveni u pećini iznad Ključica Krste (Kike) Kulušić i Frane Vatavuk. Njihova pomagača Franu Malenicu Ivanova rudara iz Ključa milicija rano ujutro izvodi iz rudarskog kamion-autobusa, kod sela Bašića dok je išao na posao i odvodi u Čikolu da im on pokaže gdje su špiljari. Kako to nije uradio biva ubijen u pola strane. Milicija i vojska opkoloviše brinu te dolaze pred pećinu dovodeći dječaka Matišu (Kikina brata) i naređuju mu da se popne do njih i reče im da se predaju. Njih dvojica šalju Matišu vani i 587 Miljevci 2008. raznose se bombama. “Narodna vlast” nije dopustila njihovu sahranu u groblju već se zatrpavaju u škalji na najgrublji način. Ne postavljaju, i ne dopuštaju da to rodbina uradi, niti križ niti ikakvu oznaku groba. Malenica ostaje u dragi a ova dvojica ispod pećine-špilje. U periodu do 1971. i Hrvatskog proljeća, jednostavno se je moralo samo trpiti, raditi, ostati i opstati, te mučati ako nećeš hvaliti Tita i Partiju. Dobar dio Miljevčana odlazi u emigraciju iliti na “privremeni” rad u inozemstvo, uglavnom Njemačku. 1971. godina, Savka, Tripalo,... Hrvatsko proljeće,... nove nade u boljitak Hrvata Hrvatsko proljeće. Sveukupni masovni pokret u Hrvatskoj, izuzimajući manje skupine unitarista, za pravednu raspodjelu stečenih deviza u Jugoslaviji bio je pokušaj da se tadašnja Jugoslavija uredi na konfederalnom principu po ideji Stjepana Radića i njegovom poznatom geslu “hrvatska lisnica u hrvatskom džepu i hrvatska puška na hrvatskom ramenu”. Uz tadašnje predstavnike republičke vlasti u Hrvatskoj dr. Savku Dabčević-Kučar i Miku Tripala, veliku i glavnu ulogu u masovnom pokretu za slobodu Hrvata imaju Matica Hrvatska u čijim redovima se ističu i daju velik doprinos dr. Franjo Tuđman, Dražen Budiša, Marko Veselica, Vlado Gotovac i mnogi drugi hrvatski političari. Miljevci su zna se samo po sebi za takvu politiku. Podržavaju Ogranak Matice Hrvatske Drniš i pod njenim okriljem podižu spomen ploču velikom sinu hrvatskog naroda Stjepanu Radiću kao sjećanje na njegovu posjetu Miljevcima. Spomen ploču 20. lipnja 1971. otkriva dr. Franjo Tuđman na narodnom zboru pred više od desetak tisuća nazočnih. Klicalo se “Savka – Tripalo”. U rujnu se događa veliki potres sa dosta materijalne štete na Drniškom području s epicentrom u Lukaru. Savka i Tripalo daju vrlo povoljne, dobre kredite za obnovu porušenog, stanovništvu ovog kraja od kojeg mnogi kupuju osobne automobile tako da Miljevci izgledaju puno bogatije. Mislilo se da će krediti biti bezpovratni. Hrvatska gleda u bolju budućnost, a mnogi Hrvati na privremenom radu u inozemstvu očekuju povratak na rodna ognjišta. Međutim ... U Karađorđevu 01. i 02. prosinca 1971. pod predsjedanjem Tita zasjeda 21. sjednica CK SKJ na kojoj se donosi oštra rezolucija o promjeni politike u zemlji. Savka i Tripalo se smjenjuju s kormila hrvatske vlasti a dovode se podobni elementi koji još više osuđuju hrvatsko rodoljublje i proglašavaju borbu svim sredstvima protiv hrvatskog nacionalizma i šovinizma kako su okarakterizirali usađeni nam patriotizam. Počinju progoni, ispitivanja, maltretiranja, šikaniranja i zatvaranja. Mnogi Hrvati ostaju bez radnih mjesta. Nema više isticanja hrvatskih simbola, ni pjevanja rodoljubnih pjesama. 588 Paško Kulušić: SJEĆANJA MILJEVČANA NA LJUDE... X. Pletikosa Ivan sin Stipin rođen 1946. u Brištanima kažnjava se za pjevanje “nacionalističkih” pjesama u Roškom slapu skupa s Antom Pletikosom sinom Ivana rođenim 1950., Pletikosa Mladenom sinom Ivana rođenim 1950. i Samac Paškom sinom Petra rođenim 1950. godine. Općinski sud u Drnišu ih osuđuje kaznom zatvora zato što su pjevali “Vilo Velebita..., Marjane, Marjane... i Ustani bane”. Ivan (Ićan) se kažnjava strogim zatvorom od 4 mjeseca. Kaznu izdržava u Staroj Gradiški. Ante je osuđen na 5 mjeseci strogog zatvora. I njega čeka Stara Gradiška kao i Mladena koji je odležao 4 mjeseca, te Paško Samac koji je skupa snjima izdržao svoja četiri mjeseca. Kako im je bilo? Zna se. Kako im je bilo poslije izdržane kazne i kako su tretirani od ondašnjih organa vlasti, kako i kada su se zaposlili i u kojim uvjetima su živjeli kao “kontrarevolucionari” u Jugoslaviji to znaju oni i njihove obitelji. Sudovi i dalje rade. Slučajevi se i dalje obrađuju, procesuiraju se sva pa i najblaža djelovanja pojedinaca i skupina, kako studenata po gradovima tako i aktera naročito članova MH-e u manjim mjestima bilo da su politička djelovanja nastala do ili poslije 21. sjednice CK SKJ. Hrvatska emigracija ne miruje. Poznat je upad Bugojanske skupine u lipnju 1972. godine na područje oko Bugojna, Livna , Posušja, do Ogorja i u okolici. Nažalost s tragičnim završetkom, ali i naznakom da se borba nastavlja. XI. I drugi koji su zapjevali davali su znak jugokomunistima da “još Hrvatska ni propala...”, ali su zbog toga morali ispaštati i biti kažnjeni zatvorom. Tako je grupa radnika Siverićana i Miljevčana na terenu u Hercegovini skupa s Hercegovcima zapjevala, i bila je osuđena na jednomjesečnu kaznu zatvora. Među njima su bili Milan Lovrić sin Mijin iz Širitovaca i Šime Bačić sin Ivanov iz Brištana. XII. Za pjevanje u kolu u Širitovcima na blagdan Velike Gospe 1971. godine, kao glavni kolovođa Slavko Lovrić sin Ivanov (Bibin) iz Kaočina kažnjava se na dva mjeseca zatvora. Po izdržanoj kazni nije mogao naći posla u Jugoslaviji i ne čekajući predugo odlazi kao i mnogi drugi u inozemstvo. Danas živi i radi u Americi. Slavko nikad nije vidio niti saznao prave svjedoke koji su ga optužili, tek tri imena tobožnjih prolaznika, prvoboraca i drugova iz Crne Gore koji nisu došli na raspravu već su se njihove izjave samo pročitale. Svjedoci su najvjerojatnije bili “profesionalni”. Važna je presuda, tako da drugi ušute ili ih čekaju kazamati Stare Gradiške, Lepoglave ili slični. XIII. Paško Kulušić sin Matin rođen 1945. godine u Kaočinama po objavljenoj vijesti o rezoluciji 21. sjednice CK SKJ kao nastavnik u zbornici škole u Oklaju, 589 Miljevci 2008. a potom i u gostionici u mjestu, gdje su se vodile polemike oko tog događaja, brani stavove i političko djelovanje dotadašnjeg hrvatskog rukovodstva Savke, Tripala, Pirkera, Haramije, Tuđmana, Veselice, Budiše, Gotovca i drugih. Govori kako “je Tito star, da ima dvije tisuće zečeva u Karađorđevu pa neka ide u mirovinu i bavi se lovom. Neka binu i mikrofon prepusti mlađima, i da narod treba odlučiti želi li Savku i Tripala, a ne da ih on smjenjuje”. Bilo je i previše dosta da bi ga se privelo, obrađivalo, puštalo pa ponovno privodilo dok nije podignuta optužnica protiv njega za kontrarevolucionarno djelovanje po “programu” Matice Hrvatske. Pripisuje mu se i pokušava dokazati oružana pobuna i terorizam u suradnji s Veselicom, Budišom i Dukom gvardijanom Visovačkim. Tereti ga se da je od Veselice preko Duke primio oružje i dijelio ga u Promini, mladeži za pobunu protiv Jugoslavije, te da je sa Prominskom mladeži postavio drveni pal preko ceste u Puljanima kuda su imali proći i prošli Bukovački članovi SUBNOR-a sa sastanka i druženja u Roškom Slapu i Oklaju. Kroz postupak u kojem je saslušano na desetke svjedoka nema dokaza o oružanoj pobuni niti terorizmu, već ga Okružni sud u Šibeniku kažnjava strogim zatvorom u trajanju od šest mjeseci zbog vrijeđanja Tita. Kaznu izdržava u Staroj Gradiški. Pomilovan. Izdržao samo 5 mjeseci. Po povratku iz zatvora proživljava teže torture i ispitivanja nego prije zatvora. Posla nema a ima ga. U mjesnoj školi u Drinovcima tri puta se raspisuje natječaj za dva nastavnika matematike i fizike. Traži se bilo kakav predavač. Nitko se ne javlja. Paško, diplomirani nastavnik, se odbacuje. On u školskom dvorištu, učenici nemaju nastavu. Ravnatelj škole Jakelić moli drugove iz Komiteta da Paji odobre ući u razred kako bi nastava bila kompletirana. Kad više nije bilo izlaza nastava se iz matematike i fizike ipak uvodi i Pajo zapošljava 02. studenog umjesto 01. rujna tj. umjesto na početku šk. godine. Nastava se nadoknađuje. Da nikad nije mogao dobiti lovačku pušku to je jasno, a da je na putovnicu čekao punih šesnaest godina i to se zna. O takozvanim informativnim razgovorima u SUP-u i šikaniranjima svih vrsta mogla bi se napisati podebela knjiga. XIV.. I poslije Hrvatskog proljeća Miljevčani su ustrajni u borbi za slobodnu i demokratsku Hrvatsku. Grupe i pojedinci veličaju svoje vođe. Tako grupa Kaočinske mladeži plaća Sv. mise za zdravlje Mike i Savke, te za pokoj dušu banu J. Jelačiću. Naš, tadašnji, župnik fra Milan Lapić je mise pročitao. Nedugo zatim se čulo i “narodna” milicija uzima stvar u svoje ruke. Ispitiva se fra Milana tko je platio mise. Žele pojedinca ili više njih. Nisu dobili odgovor, ali je zato gospodin Lapić dobio mjesec dana zatvora i odležao ga u Šibenskoj robijašnici. XV. U proljeće 1986. dolazi do izručenja iz Amerike u Jugoslaviju bivšeg ministra unutarnjih poslova NDH dr. Andrije Artukovića. Optužen je za ratni zločin 590 Paško Kulušić: SJEĆANJA MILJEVČANA NA LJUDE... i počinje suđenje. Novine pišu, narod prati i pomalo komentira. Ante Sulje sin Matin rođen 1950. godine u Kaočinama, električar, dok je radio na terenu u Promini u svom autu poveze Bračića prvoborca NOB-e i neznajući koga vozi, na izazov starca, prokomentira da se je u svakom ratu i sa svih strana ubijalo, pa tako ako je ubijao Artuković ubijao je i Tito. Bilo je dosta. Drug Bračić ga prijavljuje i njemu se vjeruje. Poslije pritvora od blizu dva mjeseca i mnogih ispitivanja pušta se da se brani sa slobode. Okružni sud ga osuđuje na višemjesečnu kaznu zatvora. Osim pritvora odležao je još šest mjeseci u Požegi. Kakav je bio naš Ante? Sjećam ga se kao osnovca koji je na svojoj školskoj torbi imao nacrtan Hajdukov grb noseći torbu uvijek tako da se grb vidi, odnosno hrvatstvo istakne. Sjećam ga se da je sa svojim fiatom išao u Beograd na utakmicu Hajduka i Crvene Zvezde razvijenom Hajdukovom zastavom dužom od auta. Sjećamo ga se kao vjernika. Sjećamo ga se kao ratnika i dragovoljca u Domovinskom ratu. Na kraju sjećamo ga se i na kraju njegova ovozemaljskog puta po veličini sprovoda kakvog još, po brojnosti, nisam vidio u Miljevcima. Ante, hvala ti na svemu u ime Miljevčana. Zaslužuješ da ti Miljevci i javno zahvale tako što će barem jedna ulica nositi tvoje ime. Sigurno da je bilo još slučajeva, riječju i djelom iskazivanja domoljublja a prkošenja jugokomunističkom i velikosrpskom režimu koje nisam zabilježio jer nisu bili procesuirani ili ako jesu nisu mi poznati. Zato još jedno veliko hvala Svima koji su “držali za užareno uže” i nisu dopustili da se ideja o stvaranju Hrvatske države zaboravi, već konačno i ostvari. Hrvatski Sabor sve ih je abolirao i donio zakon po kojem je svakom bivšem političkom zatvoreniku vrijeme provedeno u zatvoru priznato kao radni staž u dvostrukom trajanju. Bivši politički zatvorenici su osnovali svoju udrugu Hrvatsko društvo političkih zatvorenika koja djeluje u zemlji i inozemstvu sa zadaćom da se zna istina o njihovim patnjama, da se pomognu stariji i nemoćni članovi te da se oda počast svakom suborcu u ratu i miru za slobodu čovjeka i naroda. Obilježavaju se obljetnice stradanja, posjećuju mjesta tragedija, pale svijeće i polaže cvijeće na spomen obilježja stradalima i mučenima te podižu nova spomen obilježja sukladno zakonu i međunarodnim konvencijama o političkim zatvorenicima. Na kraju ću samo pripomenuti da su u Miljevcima uoči Domovinskog rata, u danima stvaranja države Hrvatske 1991. godine bili i predsjednik Tuđman i Mesić (tada predsjednik umiruće Jugoslavije). Došli su jer su znali kao i Radić, da su Miljevčani pravi. Tijekom Domovinskog rata, što vojnika što civila, poginulo je jedanaest Miljevčana (vojnici: Dželalija, Ante Željko sin Matin; Malenica, Vedran sin Ivanov; Mamut, Šime sin Ivanov; te civili: Bačić, Marija Nikolina; Bačić, Mate Stipanov; Dević, Mate Paškin; Dželalija, Paško (Marko - Škova) Paškin; Galić, Vinko Antin; Kozić, Paško Matin; Lovrić, Šime Ivanov i Mazalin, Marija Matina). Počivali u miru Božjem. 591 Miljevci 2008. Okovi su krila da se brže leti Drniški izaslanici na proslavi i otkrivanju spomen ploče bivšim političkim zatvorenicima u krugu kaznionice u Staroj Gradiški 1996. godine 592 Paško Kulušić: SJEĆANJA MILJEVČANA NA LJUDE... Jedno krilo kaznionice u KPD (Kazneno popravni dom) Stara Gradiška. (Sad – na slici, prozori su ostakljeni – zatvoreni, dok su inače bile samo rešetke pa je znalo snijega napadati toliko da smo ga lopatama izbacivali) Spomen ploča bivšim političkim zatvorenicima postavljena i otkrivena na kaznionici u Staroj Gradiški u jesen 1996. godine je ovog sadržaja: TISUĆE ŽENA, MUŽEVA I MLADEŽI HRVATSKIH RODOLJUBA U KRALJEVSKOJ I KOMUNISTIČKOJ JUGOSLAVIJI ROBIJALI SU U KPD STARA GRADIŠKA. PRISILNI RAD, STUDEN I ŽEGA, GLAD I BATINE, SAMICE I OKOVI, SMRT I UBOJSTVA BILI SU IM SUDBINA. SNAGOM SVIJESTI I PONOSA NADJAČALI SU BOL I PATNJU. NJIMA NA ČAST I SLAVU, HRVATSKOJ I SVIJETU NA SJEĆANJE. H D P Z (Hrvatsko društvo političkih zatvorenika) 593 Miljevci 2008. Na otvaranju spomen ploče bivšim političkim zatvorenicima u Staroj Gradiški nazočilo je između četiri i pet tisuća članova HDPZ-a. Bivši politički robijaši su ostali vjerni svojim idealima i kud god gaze vode računa kako o surovoj prošlosti u raljama mrskog neprijatelja tako i o boljojj budućnosti svog naroda. Osjećaju se dužnima pohoditi mjesta stradanja i pogibije velikih hrvatskih sinova pa to sa velikim zadovoljstvom i čine. Svake godine samostalno kao udruga ili u koordinaciji sa drugim hrvatskim udrugama posjećuju Bleiburgško polje, polažu cvijeće i pale svijeće za poginule hrvatske domoljube. Mnogo svijeta je palilo svijeće. Mi smo to uradili ispred Zajednice prognanika Hrvatske i Hrvatskog društva političkih zatvorenika na Bleiburgškom polju 1995. g. 594
© Copyright 2024 Paperzz
