NOVA AKROPOLA filozofija / humanizam / kultura TEOTIHUACÁN - mjesto gdje se stvaraju bogovi TAJANSTVENI CIKLUSI ŽIVOTA II. FILOZOFIJA KAO NAČIN ŽIVOTA SLAVA RAŠKAJ MAK DIZDAR STEĆCI Broj 64 | 2010. | Cijena 25 kn | www.nova-akropola.hr CIKLUS PREDAVANJA AKTIVNA FILOZOFIJA sastoji se od 14 predavanja o velikim učenjima Istoka i Zapada: 1. Vidljiva i nevidljiva priroda čovjeka 8. Platon – filozof idealizma 2. Drevna Indija 9. Praktična filozofija 3. Mistični Tibet 10. Stoici - mudrost Rima • vječne i prolazne vrijednosti • vidljive i nevidljive dimenzije prirode • sedam dimenzija čovjeka • učenje o idejama • simbolika mita o pećini • vrline duše • simbolika Bhagavad Gite • zakoni koji upravljaju univerzumom: dharma i karma • učenje o reinkarnaciji • problemi suvremenog svijeta • individua, društvo, država • prirodna hijerarhija • drevni tibetanski tekstovi: Knjiga zlatnih pravila i Glas tišine • put učeništva - sedam zlatnih pravila • nutarnja snaga čovjeka • ropstvo i sloboda • građanin svijeta 4. Filozofija budizma 11. Plotin – misticizam u filozofiji Zapada • Buddhin život i učenje • četiri plemenite istine • oslobođenje čovjeka – nirvana • faze kreacije: Kaos – Teos – Kozmos • učenje o duši • put prema božanskom 5. Konfucije – učitelj Kine 12. Vremenski ciklusi 6. Mudrost drevnog Egipta 13. Mit i povijest 7. Sokrat – ili kako se postaje filozof 14. Filozofski ideal čovjeka • ostvarenje nebeskog reda • put plemenitog čovjeka • filozofija povijesti • vremenski ciklusi u tradicijama • ritmovi prirode i ciklusi razvoja civilizacija • nebeski i zemaljski Egipat • umijeće življenja • savjeti mudraca • povijest i sjećanje čovječanstva • mit o vječnom povratku • „Znam da ništa ne znam!“ • vrlina je znanje • majeutika – rađanje duše • zakoni evolucije • kriza našeg doba i novi srednji vijek • filozofske škole i formiranje filozofa Nova Akropola definira filozofiju onako kako se to oduvijek radilo, kao ljubav prema mudrosti, kao traganje za istinskim znanjem koje može odgovoriti na najdublje ljudske težnje. Filozofija je praktična i aktivna, a ne samo intelektualna i kontemplativna. Program ove škole filozofije obuhvaća najvažnije sustave mišljenja Istoka i Zapada i njihove praktične savjete, kako bi čovjek djelotvorno ostvario svoje potencijale. Koncepcija programa odgovara modelu klasičnih filozofskih škola što podrazumijeva usporedno proučavanje različitih aspekata ljudskog stvaralaštva. OSIJEK: PULA: RIJEKA: SPLIT: D. Neumana 6, 031 200 630 Uspon na Kaštel 2, 098 900 4406 Jedrarska 5/3, 051 213 020 Slavićeva 47, 021 486 366 VARAŽDIN: ZADAR: ZAGREB: V. Nazora 1, 095 5959 950 J. Vidulića 5, 098 840 270 Habdelićeva 2, 01 481 2222 fax: 01 2330 450 www.nova-akropola.hr RIJEÈ UREDNIKA Andrija Jonèiæ V eć devetu godinu zaredom, trećeg četvrtka u studenom, UNESCO obilježava Svjetski dan filozofije. Mi ćemo i ove godine, kao i prethodnih, dati svoj doprinos ovom događanju kroz prezentaciju naše nove knjige Plotin – jednostavnost pogleda francuskog autora Pierrea Hadota. Hadot, filozof i povjesničar filozofije, gotovo nepoznat našoj javnosti, jedan je od rijetkih sveučilišnih profesora koji je filozofiji davao širi i dublji smisao od onoga što se to obično čini na današnjim sveučilištima. Za njega filozofija nije bila samo teoretska znanstvena disciplina koja nema naročitog doticaja sa životnom stvarnošću. On je filozofiji vratio njeno izvorno značenje: filozofija kao ljubav prema mudrosti i, prije svega, način života, onako kako su to shvaćali i živjeli antički filozofi. Hadot je preminuo u travnju ove godine; tim povodom, njemu u čast, u ovom broju objavljujemo izvatke iz njegovog najznačajnijeg djela Filozofija kao način života. Evo što on piše o filozofiji: … Općenito, povjesničari filozofije vrlo malo pažnje pridaju činjenici da je tradicionalna filozofija bila, primarno i iznad svega, način života. Oni filozofiju smatraju prvenstveno filozofskom raspravom. Kako se mogu objasniti korijeni ove predrasude? Osobno vjerujem kako je ovo pitanje 64 NOVA AKROPOLA povezano s razvojem same filozofije u srednjem vijeku i modernom dobu. ... Na suvremenom fakultetu filozofije, ona očito više ne predstavlja način ili model života – ukoliko nije način života profesora filozofije. U današnje vrijeme filozofski element i životni milje sadržani su unutar državne obrazovne institucije. Ovo je oduvijek bilo, a i nadalje jest, opasnost za njenu neovisnost. … Može se reći da je ono što razlikuje antičku od moderne filozofije činjenica što u antičkoj filozofiji nisu samo Hrizip i Epikur oni koji su, zbog toga što su razvili filozofski sustav, smatrani filozofima. Prije bi se moglo reći da je svaka osoba koja je živjela prema Hrizipovim i Epikurovim pravilima u svakom smislu bila filozofom jednako kao i oni. … Antička je filozofija ponudila čovječanstvu umjetnost života. Nasuprot tome, moderna se filozofija pojavljuje prvenstveno kao struktura tehničkog žargona namijenjenog stručnjacima. … Takvo je učenje antičke filozofije: poziv svakom ljudskom biću na samotransformaciju. Filozofija je preobraćenje, transformacija našeg načina postojanja i življenja te potraga za mudrošću. 3 SADRŽAJ 3 6 8 Zrinski d.d., Čakovec Izdavač: Kulturna udruga NOVA AKROPOLA Habdelićeva 2, 10000 Zagreb Tel: 01/481 2222, Fax: 01/23 30 450 Internet: http://www.nova-akropola.hr ISSN 1330-9714 Prijava izdavanja ove tiskovine upisana je u Ministarstvu kulture - Odjel za informiranje pod brojem 1131. 16 24 PRETPLATA Pretplata za četiri broja iznosi 80,00 kn. Poštarina iznosi 20,00 kn. Ispunite opću uplatnicu na iznos od 100,00 kn s naznakom Nova Akropola - kulturna udruga, Habdelićeva 2, 10000 Zagreb. Kopiju uplatnice pošaljite na adresu uredništva nakon čega ćete svoje primjerke časopisa dobivati na kućnu adresu. 4 aktualno ZAŠTO NE ZNAMO IZRAZITI ONO ŠTO MISLIMO I OSJEĆAMO? psihologija TAJANSTVENI CIKLUSI LJUDSKOG ŽIVOTA - 2. dio Jelena Sikirić Mladost i starost dva su kraja dugačke ceste života na kojoj nije lako upoznati i pronaći sebe. Potrebno je naoružati se strpljenjem i upornošću jer predstoji nam dug put pokušaja i pogrešaka. Najvažnije je ne predati se i ne prihvaćati kompromise s vlastitim srcem ili savješću. in memoriam PIERRE HADOT – Filozofija kao način života U travnju ove godine, u 88. godini života, umro je Pierre Hadot, jedna od najizuzetnijih intelektualnih pojava Francuske, filozof koji je provodio u djelo ono što je učio i čovjek koji je poput Plotina... bio na raspolaganju samome sebi, ali iznad svega drugima. Naklada: 1000 primjeraka “za časopis” na žiro račun broj: 2360000-1101556170 kod Zagrebačke banke d.d. Andrija Jončić Delia Steinberg Guzmán Paradoks današnjice je i taj da u eri masovnih i brzih komunikacija možemo u nekoliko minuta saznati što se događa na drugom kraju svijeta, a vrlo malo znamo o onom što se događa u duši naših prijatelja. Više komuniciramo s ekranom televizora, nego s ljudima koji nas okružuju. Čak nismo sigurni ni u ono što sami osjećamo i mislimo. NOVA AKROPOLA broj 64 jesen 2010. Glavni i odgovorni urednik: Andrija Jončić Urednik broja: Ivan Tomašević Tehnički urednik: Atila Barta Redaktura: Dijana Kotarac Lektura i korektura: Branka Žaja, Robert Čokor Grafičko uredništvo: Svjetlana Pokrajac, Frano Žaja, Suzana Dobrić Žaja Tisak: RIJEČ UREDNIKA 32 drevne kulture TEOTIHUACAN – Grad bogova Nataša Žaja Veličanstvena metropola Teotihuacán bila je najveće religijsko, umjetničko i trgovačko središte Srednje Amerike, podignuta u sjećanje na mitski grad s Aztlána. Smješten u srcu Meksičke visoravni, Teotihuacán je tijekom cijelog klasičnog razdoblja širio moćan utjecaj na gotovo cijelu Srednju Ameriku. biografije HENRIK POMORAC – Doba pomorskih osvajanja Marko Trbović Infante Dom Henrique de Avis, portugalski princ poznatiji kao Henrik Pomorac, odigrao je izuzetno značajnu ulogu u europskom prekoNOVA AKROPOLA 64 morskom širenju sredinom XV. st., iako se sam nije nikad otisnuo na more. Utemeljivši u Sagresu bazu za kartografiju, navigaciju i brodogradnju, pokrenuo je eru otkrića. 36 38 46 52 56 62 64 66 mozaik Suanpan * Chilkat tkanje tragom prošlosti STEĆCI Zoran Lukarić Svojom veličinom, rustikalnošću i nijemim autoritetom stećci prkose vremenu i dotiču srca mnogih ljudi. Najčešće ih se poistovjećuje s nadgrobnim spomenicima bosanskih krstjana, no sve je više različitih i često suprotstavljenih teorija koje pokušavaju razotkriti njihovu povijest. umjetnost MAK DIZDAR – Dah univerzalnog u poeziji Biljana Lukarić ... Ka novom letimo vazda, makar i klecajući. Rijetko kada, i samo iznimno, tamo se vraćajući. Ali, ima jedan put, samo jedan put, na kome često, vrlo često, prepoznajemo svoje stope. Svoje vlastite stope... kulturna baština BAŠČANSKA PLOČA Renata Fućak i Hana Lencović Niti jedan glagoljski spomenik nije izazvao više kontroverzi, povijesnih propitivanja, studija i različitih tumačenja od ploče pronađene nedaleko od Jurandvora, u blizini Baške na otoku Krku. Baščanska ploča istovremeno je dokument i monument, povijest i umjetnost. umjetnost SLAVA RAŠKAJ Tatjana Đorović U silnoj potrebi da se izrazi, od rođenja gluhonijema Slava Raškaj progovorila je kroz svoje pejzaže. Iako je kod Bele Čikoša Sesije učila slikati velike kompozicije u tamnim uljanim bojama, Slava umjesto velikana prošlosti slika obične ljude iz ozaljskog kraja, a njeno glavno izražajno sredstvo postaje i ostaje akvarel. crtice iz prirode Laboratoriji Moraya * Terra Preta * Opioidi zanimljivost SECHIN BAJO kratka priča NETZAHUALCOYOTL: RAZMIŠLJANJA O SMRTI 64 NOVA AKROPOLA 5 aktualno Zašto ne znamo izraziti ono što mislimo i osjećamo? Delia Steinberg Guzmán Predsjednica Me|unarodne organizacije Nova Akropola 6 NOVA AKROPOLA 64 aktualno J edan od mnogih paradoksa u kojima živimo jest da u vrijeme masovnih i brzih komunikacija mi ljudi imamo sve više problema u komunikaciji. Danas u nekoliko sati, ponekad u nekoliko minuta, možemo saznati što se događa na drugom kraju zemlje. Vijesti stižu punom brzinom; radio, televizija, časopisi i novine trude se da prenesu vijesti o malim i velikim događajima, dajući im svoju željenu boju. A mi stojimo po strani, razgovarajući s drugima manje negoli s ekranom televizora, radijom, pričajući s nekoliko tiskanih stranica u boji gdje se pojavljuju slavna lica. Ipak, znamo malo i ništa o onome što se događa u duši naših prijatelja i rođaka, nismo sigurni u ono što mi sami osjećamo i mislimo, i ono što je najgore, teško nam je istinski komunicirati s drugima. Ljudi vjeruju da vole i vjeruju da misle, ali nisu sigurni u autentičnost niti svojih osjećaja niti svojih misli. Dokaz je tome brzina kojom mnogi mijenjaju mišljenje ili partnere... Roditeljske i bratske veze održavaju se ponekad zbog potrebe ili konvencionalizma, ali nedostaje istinska ljubav i prirodan izraz te ljubavi. Nedostaju riječi i spontane geste koje ukazuju na postojanje osjećajnih veza. Ostavimo uobičajene čestitke i mrmljanja, namještene riječi za razne okolnosti i razgovore. I umjesto malo iskrenijih riječi, ljudski kontakt se svodi na emocionalne impulse koji dolaze i odlaze, pojavljuju se i nestaju s istom nestabilnošću kao i ti impulsi. Ideje o životu i njegovim brojnim socijalnim, političkim, ekonomskim, kulturnim, religijskim i drugim aspektima, ovise o promjenjivoj modi, a kako nitko ne želi biti označen kao “čudan”, 64 NOVA AKROPOLA prilagođava se modi, mijenjajući mišljenje u skladu s trendovima. Također ne možemo jasno i rječito izraziti naš način mišljenja, jer stvarno ne mislimo, a ono malo što mislimo nije dio nas. Tako ostajemo izolirani u svijetu komunikacija. Informativni mediji steriliziraju nas i u njima započinje i završava naš društveni život. Sati provedeni u toj često umjetnoj zauzetosti sprečavaju nas da posvetimo nekoliko trenutaka mira komunikaciji s onima koji nas okružuju. Toliko često čujemo riječi ljubavi koje izgovaraju likovi na ekranu da više ne osjećamo potrebu da ih kažemo onima koje volimo. Osim toga, snaga fikcije čini fikcijom naše moguće, ali neizgovorene riječi. Što se dakle događa? Postoje dva problema: nedostatak ideja i osjećaja – jer nas nitko nije podučavao niti pripremao da ih razvijamo – i nemogućnost da izrazimo ono što ne posjedujemo u sebi ili posjedujemo, ali vrlo nejasno i neodređeno. Neuspjesi velikih i malih ideologija, svakodnevni sentimentalni neuspjesi, znaci su koji upozoravaju na nestabilnost osjećaja i ideja koji nemaju niti čvrsti temelj niti su dobro oblikovani. Nedostatak komunikacije proizlazi iz nesigurnosti da se kaže ili čini ono što nam nije jasno ni u nama samima ni u drugima. Mislim da je potrebno preispitati naše osjećaje i prepoznati one pozitivne kako bismo im dali ulogu koju mogu i trebaju odigrati u našem životu. Na nama je da kontroliramo i izbjegavamo štetne emocije, a ojačati one koje su korisne. Ali potrebno je preispitati i sposobnost mišljenja, analize, izbora, odlučivanja i djelovanja u skladu s odlukom; prije svega, potrebno je naučiti rasuđivati samostalno i ne dozvoliti da na nas utječe ono što prihvaćaju ili ne prihvaćaju struje mišljenja. Odavde do ispravnih riječi potreban je samo jedan korak. Nemoguće je istinski osjećati, a ne izraziti to, baš kao što je nemoguće misliti, a ne djelovati u skladu s tim idejama. Svijetu komunikacija treba dodati komunikaciju među ljudima koji znaju što treba prenijeti. 7 psihologija TAJANSTVENI CIKLUSI LJUDSKOG ŽIVOTA II. dio Jelena Sikirić 8 NOVA AKROPOLA 64 psihologija OD DVADESET OSME DO TRIDESET PETE GODINE Č esto čujemo frazu: “Ja sam sebi postavio rok – trideseta godina. Do tada trebam mnogo toga postići: provoditi se i uozbiljiti, nauživati se slobodnog života i stvoriti obitelj, proživjeti na račun roditelja i pronaći dobro plaćen posao, obraniti magisterij, možda čak i doktorat.” Kao da poslije tridesete godine života sve završava i ono što do tog roka ne uspijemo postići, teško ćemo dostići kasnije. Kao rezultat toga, čine se brojne krupne pogreške, prihvaćaju se brza rješenja, rađa mnoštvo konflikata i kompleksa. Želimo istovremeno sjediti na nekoliko stolica, želimo imati sve i odjednom – i ne postižemo ništa. Naš se život pretvara u stalnu trku i užurbanost, dani su raspoređeni po minutama, a ipak nemamo dovoljno vremena. Isto si tako često dozvoljavamo drugu krajnost – rutinu, dosadu, pasivnost, sve do periodične depresije čiji je uzrok vanjski i unutarnji umor. No, u rijetkim trenucima kad zastanemo, progovara naša druga priroda stjerana negdje duboko u podsvijest. Na površinu izbija duša romantika, pjesnika, umjetnika i u tim se trenucima ne prepoznajemo. Postoji samo vrlo snažna, neobjašnjiva nutarnja sjeta. Duša traži da istinski voli i da bude voljena, traži čistoću srca i čistoću odnosa, traži pustolovine, traži ljepotu u svim njenim očitovanjima. Glazba, stihovi, knjige, priroda – sve to iznova postaje važno. Ponekad na površinu izbije naša duša filozofa i učenika žednog spoznaje. Odjednom sebi počinjemo postavljati pitanja 64 NOVA AKROPOLA o Bogu, smislu života, o sudbini, odjednom spoznajemo kako je uzak naš vidokrug i koliko smo zanimljivog propustili i koliko toga ne znamo. Želimo učiti, upoznavati, razvijati sposobnosti i talente, otkrivati svijet i ljude. Zadatak je životne dobi od dvadeset osme do trideset pete godine u tome da ne zatomimo ove duboke i iskrene potrebe i stremljenja duše, da ih pronađemo, razvijemo i učvrstimo. Jer na ovaj nam način sudbina daje priliku da pronađemo sebe, otkrijemo svoj put, otkrijemo ovu ili onu ograničenost svog smisla života. Upravo u ovoj dobi njega je najlakše uvidjeti i, koliko god to bilo čudno, upravo nam u ovoj dobi životne prilike dozvoljavaju da makar malen dio toga što smo otkrili i ostvarimo. Ukoliko propustimo priliku, ukoliko naša druga priroda ne dobije hranu nužnu za razvoj, do trideset pete godine posljedice će biti skoro minimalne: u sadašnjem i daljnjem životu ostat će samo duboka sjeta i nezadovoljstvo sobom. No, već u sljedećem životnom ciklusu, nakon trideset pete godine, oni se mogu pretvoriti u duboku krizu – poznatu “krizu srednjih godina”. Prilike u ovoj životnoj dobi ne padaju s neba, nego dolaze uz temeljito preispitivanje svega što je bilo do tada i praćene su prilično složenim iskušenjima. Sve se nagomilava – s jedne strane, puno važnih i složenih problema koje je potrebno istoga trena riješiti, pri čemu svi uobičajeni, stereotipni načini njihovog rješavanja više ne vrijede. S druge strane, sudbina odjednom šalje mogućnosti kojih ranije nije bilo. Svaka od njih ima svoje za i protiv, a mi trebamo napraviti izbor točno znajući da je on jedini ispravan i dugoročan. 9 psihologija Uistinu, izbor koji činimo uvijek je jedan: ili glava ili srce. Ukoliko biramo stabilan, miran život ne obazirući se na potrebe duše i srca, osuđujemo se na prazan i besmislen život. Ako biramo potrebe duše i srca, žrtvujemo mnogo toga što bi nam osiguravalo siguran i spokojan život. Naš izbor treba biti svjestan i samostalan. Odgovarajući za svoje odluke i postupke sami trebamo shvatiti je li ili nije ispravan, jesu li nam prioriteti pogrešni. Ispravnu odluku nije moguće donijeti ako ne odgovorimo na dva vječno aktualna pitanja: “Što me u dosadašnjem životu ne ispunjava i zašto?” (kriterij su potrebe duše i srca) i “Što je za mene najvažnije, zašto, za što i radi koga živim?” (isti kriterij). Nije lako pronaći svoj put. Potrebno je naoružati se strpljenjem i upornošću jer predstoji nam dug put pokušaja i pogrešaka. Najvažnije je ne predati se prije vremena i ne prihvaćati kompromise s vlastitom dušom, srcem ili savješću. Uspjeh je uvijek nagrada za hrabrost, upornost, vjeru, strpljenje i, naravno, ljubav. Ovako ili onako, ukoliko su se do ovog razdoblja u čovjeku stalno sukobljavali materijalni i duhovni principi, u ovoj je životnoj dobi on već zreo da definitivno i bespovratno bira jedno od toga. Ne govori se uzalud da su svi životni ciklusi koji slijede svojevrstan nastavak ciklusa od dvadeset osme do trideset pete godine i da ono što slijedi u mnogočemu ovisi o tome kako smo proživjeli ovo ključno razdoblje našeg života, što smo u njemu otkrili i koje smo si prioritete odredili. 10 OD TRIDESET PETE DO ČETRDESET DRUGE GODINE U ovom razdoblju čovjek proživljava poznatu “krizu srednjih godina” ili krizu sredine života koja je prirodni nastavak isprazno proživljene prethodne, ključne etape života, tužna posljedica svih u njoj propuštenih prilika. Iznova počinjemo razmišljati o onome o čemu je trebalo ranije razmišljati i postavljamo si pitanja na koja je trebalo ranije pronaći odgovore. Ovakve krize svatko proživljava na svoj način. No, prije ili kasnije dušu ponovno počinju mučiti pitanja: “Čemu sve ovo? Je li to moj život? Kojim putem idem? Zašto postojim? Zašto uopće sve?” Čovjek se iznutra, a ponekad i izvana, osjeća vrlo usamljen. A više od svega pritišće osjećaj da vremena za “pravi život” ostaje malo i da ga je potrebno što više štedjeti “za poslije”. Procesi koji se zbivaju u vrijeme krize samo su posredno vezani uz vanjske okolnosti. Zato se mnogi psiholozi slažu da ovakve krize nisu dobne nego duboko duhovne. Kako je govorio C. G. Jung, u ovoj dobi čovjek ponovno dobiva mogućnost da čuje glas svoje duše, svoje Biti. On sam i njegov život trebaju se korjenito promijeniti i za to postoje svi uvjeti. Duhovnost treba zauzeti mjesto racionalnosti, mudrost srca treba zamijeniti logiku uma. Doista, kriza srednjih godina još je jedna prilika da se sve promijeni. Ako se ona uspješno savlada, a mi pronađemo karike koje nedostaju, one koje su nužne NOVA AKROPOLA 64 psihologija da naš život dobije novi smisao, rezultat može biti dubok duhovni preporod, širenje svijesti, novo viđenje svijeta i vlastite uloge, stjecanje individualnosti. Ovo potvrđuje iskustvo mnogih poznatih ljudi koji su negdje u četrdesetim godinama proživjeli teške duhovne krize. Isto tako, negdje u četrdesetim godinama mnogi ljudi mijenjaju obitelj, profesiju, način života i počinju od nule. Nažalost, nerijetko čovjek uspijeva prespavati ovu priliku, ugušiti glas svoje duše. No od sebe se ne može pobjeći. Tužne posljedice čekaju onoga kome se to dogodi. Takvi ljudi mogu postati sitničavi, zlobni i rastreseni starci čiji će usamljeni životi biti ispunjeni samo bolestima, ogovaranjima i čekanjem smrti. Čak ni za one koji su već našli smisao života i djelovanje koje ih ispunjava, ovo razdoblje ni na koji način nije jednostavno. Nije dovoljno naći smisao, nije dovoljno znati kuda idemo i što hoćemo, sada treba sa svim tim biti usklađen. U ovom slučaju kriza srednjih godina očituje se kao bolna spoznaja o neskladu između uzvišenosti i ljepote djelovanja ili usmjerenja koje je čovjek izabrao i njegovih realnih sposobnosti i mogućnosti. I ponovno počinju ista duboka preispitivanja i pokušaji da postanemo bolji i djelujemo bolje, nadiđemo granice znanja i mogućnosti, razbijemo stereotipe. I opet isto nastojanje da drugačije čujemo glas duše, da na nov način otkrivamo druge ljude i svijet koji nas okružuje. osjećaja i odnosa, ne zato što neočekivano postanu bolji, nego jednostavno prestanu jedan drugoga okrivljavati za vlastite probleme. Mi smo potrebni drugima. U ovoj dobi ljubav može postati ne samo životnim osloncem, nego i neiscrpnim izvorom stvaralačkog nadahnuća i snage. Zahvaljujući sigurnosti da nismo naprosto iskorišteni, već da smo potrebni drugima, u nama se može roditi mnoštvo novih ideja, pothvata i stvaralačkih planova koji će mnogima pomoći. S obzirom na izvanredne mogućnosti koje nam se otkrivaju u ovoj dobi, potrebno je ne samo shvatiti da ljubav pripada svakoj dobi, nego i da ljubav nikada ne treba zamijeniti surogatima. Zato ne treba zaranjati u virtualni svijet serija i ljubavnih romana, i ne treba graditi iluziju da će to zamijeniti ono što je u životu propušteno. Također – što se osobito tiče muškaraca – ne treba misliti da će poznanstvo s mladom osobom, pred kojom se moguće potvrđivati, osjećati čovjekom koji još nije izgubio fizičku privlačnost i potencijal mladosti, automatski “osigurati” ljubav. Ne pokušavajte pobjeći od svoje dobi, ne uvjeravajte sebe i druge da ste mladi, što je zapravo istina. Zrele godine posjeduju svoju ljepotu i snagu koje malo koga ostavljaju ravnodušnim. OD ČETRDESET DRUGE DO ČETRDESET DEVETE GODINE Nije tajna da se u ovoj dobi odnosi s bliskim ljudima obično pretvaraju u naviku, gube svojstvenu im toplinu, nježnost, dubinu i snagu. Svaki odnos periodično zahtijeva preispitivanje, obnavljanje i preporod. Ova dob pruža jedinstvenu priliku da se to učini jednom zauvijek ili na nov način zavoli svoje voljene ukoliko su sve ove godine naši osjećaji izdržali sva iskušenja. I zato treba ponovno odgovoriti na pitanje: “Što nas povezuje, spaja, što nas drži zajedno? Navika? Ovisnost o drugome? Materijalna korist? Prijateljstvo? Ljubav? Odgovornost za druge? Zajedničke aktivnosti, težnje, snovi? Ili sve to i nešto drugo, treće?” Ukoliko smo u prethodnom ciklusu uspjeli jednom zauvijek odgovoriti na pitanje što je najvažnije u našem životu, tada u ovoj dobi jednom zauvijek treba odgovoriti na pitanje: “Što je najvažnije u mojim odnosima s bliskim ljudima i svijetom koji me okružuje?” Ova dob pruža jedinstvenu priliku iznova upoznati ljubav, njene najrazličitije oblike i stanja, i ojačati spone srca koje nas povezuju s drugim ljudima. Bračni parovi, koji su znali zajedno proći kroz sve krize, sredinom četrdesetih godina osjećaju obnavljanje 64 NOVA AKROPOLA 11 psihologija OD ČETRDESET DEVETE DO PEDESET ŠESTE GODINE Ukoliko tijekom prethodnih četrnaest važnih godina čovjek uspješno riješi zadatke koje je pred njega postavljala sudbina, ukoliko se prestane grčevito hvatati za fizičku mladost i ne nastoji je vratiti pod svaku cijenu (ponekad čineći od sebe predmet ismijavanja), ukoliko svoje godine nosi s dostojanstvom i plemenitošću, tada će ga sudbina za to bogato nagraditi. Oduzimajući mladost tijela, ona vraća mladost duše. I život doslovno počinje iznova, postaje mnogo interesantniji nego ikad prije. Svakodnevni život svjesno se stavlja u drugi plan, a svi skriveni snovi mladosti, koji su se prije činili neostvarivi, ponovno imaju utjecaj i nalaze svoj izraz u novim traganjima, pothvatima i otkrivanjima. Često se upravo u ovoj dobi rađaju genijalne ideje, izumi i djela u kojima se u potpunosti očituju sve duhovne snage i stvaralački potencijali već mudrog čovjeka, sakupljeni tijekom mnogih godina. Pred nama je zreo i iskusan mladić, s vatrom u očima, sa zanimljivim idejama i pogledom na svijet, s en- tuzijazmom, životnom radošću i dinamičnošću na kojoj se može pozavidjeti. Nije Platon bez razloga davao prednost ovoj dobi, a ljudima koji su znali iskoristiti njene prilike i dostići vrhunac svog duhovnog i stvaralačkog razvoja dodjeljivao važnu ulogu u svojoj idealnoj državi. Kad su brojne ljude ove dobi, koji su pronašli sebe i živjeli ispunjenim životom, pitali bi li se željeli vratiti u mladost, oni su to uvjerljivo i kategorički odbijali. Sve ostale varijante prolaska životnog ciklusa od četrdeset devete do pedeset šeste godine blago rečeno ne nadahnjuju i ponekad imaju vrlo tužne posljedice. Kao po pravilu, čovjek bježi u prošlost, jako se voli sjećati kako je onda bilo dobro i kako je sada loše, i ništa ne čini kako bi to promijenio. Ponekad postaje sličan ostarjelom, inertnom, pasivnom, lijenom i prkosnom tinejdžeru, ponekad životom izmučenom stvorenju na koje se svalio sav jad svijeta, koje optužuje državu i vlastito okruženje za sve svoje nedaće, zahtijevajući da mu se vrati sve što je on nekada žrtvovao. OD PEDESET ŠESTE DO ŠEZDESET TREĆE GODINE Sada posebno važno i zastrašujuće postaje pitanje koje je do tog vremena živjelo negdje duboko u podsvijesti: “Što će ostati iza mene? Komu ću prenijeti sve što sam proživio, shvatio, dostigao? Tko će nastaviti moje djelo, tko će podizati stablo koje sam posadio?” Aktualno postaje nasljeđivanje, prijenos iskustva, produženje voljenog djela. I ova dob pruža svoju jedinstvenu priliku – učvrstiti veze s onima koje s istinskom radošću možemo nazvati svojim istomišljenicima, štoviše i nasljednicima. Jesen života je kao jesen godine... Ako se ne izoliramo i grčevito ne hvatamo za svoje sitne probleme i potrebe, to je posebno lijepo, sretno i ispunjeno razdoblje života. Nalazimo srodne duše, ukoliko ih do tada nismo našli, ili iznova upoznajemo one koji su svih ovih godina bili pored nas. Osjećamo posebno jedinstvo, čvrste veze duša i srca (koje nitko do smrti ne može razoriti) sa svima koji su s nama gledali ili gledaju u istom smjeru, dijeleći ideje, stavove, teškoće, radosti i žalosti, ostvarujući pothvate. Životna etapa od pedeset šeste do šezdeset treće godine pruža priliku da nađemo svoje jato, svoju duhovnu obitelj. Ovo je još jedna sretna potvrda toga da naš život ima smisao jer vrlo duboko i snažno iznova spoznajemo zašto i radi koga živimo i živjet ćemo, dokle god imamo snage. Zato ova dob u čovjeku otkriva posebnu kvalitetu osobnosti ili se ona, ukoliko je već probuđena, nastoji u potpunosti izraziti – kvalitetu učitelja. 12 NOVA AKROPOLA 64 psihologija Čovjek darežljivo dijeli svoje iskustvo, znanja, ljubav, osjećajući duboku odgovornost za one koji ostaju poslije njega i uči druge u prvom redu vlastitim primjerom i načinom života. Ovo daje posebnu snagu: doslovno niotkuda javljaju se duhovni, mentalni i energetski resursi koje čovjek do tada nije ni naslućivao i koji se inače nikada ne bi pojavili. Ovo mu daje osobitu nutarnju ljepotu, profinjenost, plemenitost koje obasjavaju i njegovu vanjštinu. Privlači ljude koji mu se ne mogu ne diviti. “Kako je ovo krasan čovjek!” govore o njemu, a ove riječi daleko rjeđe o sebi čuju puno mlađi ljudi. Oprez: da ne bismo propustili priliku ove životne dobi, ne smijemo se ograničavati samo na pokušaj da učvrstimo rodbinske veze ili odluku kome ćemo ostaviti teško stečeni imetak – inače možemo doživjeti jako i duboko razočaranje. Svi ostali načini prolaženja ovog životnog ciklusa ni u čemu ne donose veselje, a problemi već očitog starenja samo se pojačavaju. Netrpeljivost, prkos, eksplozivne emocije, bolesti, tvrdi stavovi, stari strahovi i stereotipi, dogmatizam, ovisnost svake vrste – sve to postaje velik problem. OD ŠEZDESET TREĆE DO SEDAMDESETE GODINE Prije utonuća u zimski san i novog proljetnog buđenja, priroda veseli naša srca ljepotom zlatne jeseni. Životna dob od šezdeset treće do sedamdesete godine zlatna je je64 NOVA AKROPOLA sen našeg života kad trebamo očitovati najbolje, najljepše, najsnažnije i najvrednije što možemo dati, zahvaljujući čemu će nas zauvijek pamtiti. To je svojevrstan rezultat svih proživljenih godina, ocjena i pokazatelj kvalitete puta kojim smo prošli. Naše fizičko i psihičko stanje, naše djelovanje u ovoj životnoj dobi ovisit će o tim rezultatima i toj ocjeni. Unutarnje zadovoljstvo zbog prijeđenog puta daje mogućnost otkrivanja novih duhovnih i stvaralačkih potencijala koji dobivaju oblik ukupnog završnog životnog postignuća. Očajanje izazvano spoznajom da nije sve bilo dobro, a sada se ništa ne može promijeniti, može postati strahovitom kočnicom. Ovo je stanje vrlo opasno ukoliko čovjek odbija shvatiti da upravo na kraju života može vrlo lijepo sve početi ispočetka. Zato treba osluhnuti vrijedan savjet: nužno je očitovati i iskoristiti najbolje kvalitete duše, uma i srca, primijeniti svo nakupljeno pozitivno iskustvo. Ovo je iznimno važno i jako potrebno kako bismo dostojno završili životno djelo, ukoliko smo ga imali, ili ga pronašli ukoliko smo cijeli život proživjeli besmisleno – ovo je jedinstvena prilika za okajati sve, nadoknaditi propušteno, pronaći nutarnje smirenje i dostojanstveno otići. Ovo je već i vrijeme gubitaka – umiru prijatelji, rodbina, voljeni... Približava se vrijeme kad u svakom trenutku i nas mogu pozvati. Nužno je postupno se pripremiti za susret s vječnošću i definirati svoj stav prema smrti. U svakom slučaju, nekorisno je predavati se strahu, užasu i poricanju ili prikrivati sve ove osjećaje 13 psihologija iza granica materijalnog svijeta, skrivenog smisla života koji se nalazi iza granica fizičkih oblika i osjeta, logike i intelektualnih teorija, života koji se nikakvim riječima ne može objasniti, ali se zato može doživjeti srcem u predvorju susreta s vječnošću. POSLIJE SEDAMDESETE GODINE Ukoliko smo proživjeli ispunjen život i iskoristili mnoge prilike koje nam je sudbina davala, tada poslije sedamdesete godine život tek počinje, ali sada daleko, daleko iza područja svakodnevice. Veliki je njemački pisac J. W. Goethe rekao: Sretan je čovjek koji može povezati kraj svog života s njegovim početkom. Ovome možemo samo dodati riječi američkog psihoterapeuta Carla Whitakera: Bernard Shaw je rekao da je mladost tako prelijepo vrijeme života da ga je sramota potratiti u mladosti. A ja bih ovdje dodao da je starost tako prekrasno doba da je sramota čekati ga tako dugo. maskom ravnodušnosti. Što brže shvatimo da od smrti još nitko nije pobjegao, ne zato što je smrt kraj, nego zato što je to prekrasan susret s vječnošću i nastavak postojanja, to će se brže pred nama otvoriti još jedna jedinstvena prilika ove dobi. Na zalasku života, kad vrijeme već ide prema svome kraju, a još smo uvijek ovdje, naša duša dobiva mogućnost otkrivanja novih tajni postojanja EPILOG Veliki životni ciklus od godine rođenja do sedamdesete godine dijeli se na dvije osnovne etape: uzlaznu i silaznu (svaka od njih dijeli se na pet sedmogodišnjih ciklusa), a vrhunac, točka preokreta iz jedne u drugu jest dob od trideset pet godina. PLANET URAN U astrologiji Uran ima veliko simboličko značenje. To je tajanstveni planet velikih duhovnih doživljaja kako na kolektivnom, tako i na individualnom planu. Uran istovremeno nadahnjuje i poziva na traženje puta, smisla, velikih istina i uzvišenih ideala i snova, na nadilaženje granica prostora i vremena, na nove ideje i stvaranje. On čovjeka vodi u dubinu njegove vlastite duše, prema spoznaji samoga sebe. Taj put nije pasivan, nego stvaralački i dinamičan. Putem nadilaženja iskušenja i poteškoća, Uran vodi otkrivanju i drukčijem promišljanju, dubokim promjenama, otkriću novih obzora; pomaže viđenju cjeline još na početku puta i nadahnjuje na uporno i strpljivo prevladavanje svih vanjskih i unutarnjih ograničenja. Uran u čovjeku budi ono najvrednije – njegovu individualnost. Mladost i starost dva su kraja dugačke ceste života. “Kad bi mladost znala, kad bi starost mogla”, imamo prilike slušati od različitih ljudi i ne složiti se uvijek. Nije li prerano za uzdisanje i jadikovanje? Zašto mladima oduzimati divnu mogućnost koju daje život: učiti, upoznavati i tijekom mnogih godina otkrivati bezgranične sposobnosti svoje duše i svog uma? Zašto zakidati stare i oduzimati im mogućnost djelovanja i stvaranja samo zbog poodmaklih godina? Zbog čega su oni tijekom dugih godina usvajali gradivo života i pobjeđivali sebe ako ogromno iskustvo koje su sakupili nikome nije potrebno i nemaju ga kome prenijeti? 14 NOVA AKROPOLA 64 psihologija Uzlaznu etapu nazivaju još i etapom mladosti ili proljećem života jer do trideset pete godine na vidjelo izlaze sve životne snage i potencijali. Jung ovo naziva “etapom ekstroverta”: sva čovjekova energija, svi njegovi psihički, mentalni i stvaralački potencijali usmjereni su prema van. Glavni ciljevi koji se postavljaju do trideset pete godine najčešće su povezani s rješavanjem zadaća na društvenom planu: obrazovanje, brak, obitelj, materijalno blagostanje, društveni status, karijera, međusobni odnosi. 64 NOVA AKROPOLA Glavni problem ovog razdoblja, koji često postaje uzrok ozbiljnih pogrešaka i propusta, površnost je i užurbanost ili, suprotno, rutina, odsutnost dubokih i snažnih unutarnjih promišljanja koja bi mogla promijeniti daljnju sudbinu čovjeka. Poslije trideset pete, započinjanjem silazne etape, čovjek se čak fiziološki postupno mijenja, a energija, dinamičnost, izdržljivost, mladenački žar i strastvenost sve su slabiji i slabiji. Mnogi pogrešno misle da je to početak nutarnjeg starenja, ne shvaćajući da je to velika prilika za tešku, ali korjenitu promjenu života. Od sada pa nadalje sve snage i sav razvoj čovjeka usmjereni su prema dubini njegove duše. On mora drugim očima promotriti samoga sebe i svijet koji ga okružuje, otkriti ono što ranije nije vidio i nije shvaćao, i mijenjajući se u skladu s tim izgraditi nove, ozbiljnije i dublje kriterije. To je zadaća ove etape. Psiholozi ne govore slučajno o vrlo teškim krizama srednje dobi i istovremeno o mogućnosti nutarnjeg preporoda i obnove. Zadaća koja stoji pred čovjekom nije lagana: on mora izraziti sve mentalne, stvaralačke i duhovne potencijale koji su već sazreli u njegovom unutarnjem svijetu i traže utjelovljenje. Ovo se tiče svih aspekata života: međusobnih odnosa, posla, obitelji, stvaralaštva, planova, snova i stremljenja duše. Čovjek dobiva priliku ostvariti sva skrivena maštanja mladosti, ne onako kako ih je tada vidio, nego u drugoj, novoj formi, ponekad neočekivanoj, no uvijek realnijoj i koja više nadahnjuje dušu. 15 in memoriam FILOZOFIJA KAO NAČIN ŽIVOTA Pierre Hadot 16 NOVA AKROPOLA 64 in memoriam PIERRE HADOT, ... Za stare narode sama riječ philosophia, ljubav prema mudrosti, bila je dovoljna za izražavanje ovakvog1 poimanja filozofije. U Gozbi, Platon je pokazao da Sokrat, simbol filozofa, može biti poistovjećen s Erosom, sinom Porosa (obilja) i Penije (siromaštva). Erosu je manjkala mudrost, ali je znao kako je steći. Tako je filozofija uzela oblik misaone vježbe, volje i cjelokupnog postojanja pojedinca, čiji je cilj bio postići stanje praktički nedostižno ljudskom rodu: mudrost. Filozofija je bila metoda duhovnog napretka koja je zahtijevala radikalnu promjenu i transformaciju načina života pojedinca. Ovako shvaćena, filozofija je predstavljala način života, kako kroz njenu primjenu i nastojanje za postizanjem mudrosti, tako i kroz njen cilj, mudrost samu. U stvarnosti, mudrost ne uzrokuje potpunu spoznaju – ona nam omogućuje “biti” na drugačiji način. Uzvišenost, a istovremeno i paradoksalnost antičke filozofije jest u tome što u isto vrijeme sadrži svjesnost da je mudrost nedostižna, kao i uvjerenje da je težnja prema duhovnom napretku nužnost. Prema Kvintilijanovim riječima: Moramo... težiti prema onom 21. veljače 1922. – 24. travnja 2010. U travnju ove godine, u 88. godini života, umro je Pierre Hadot, jedna od najizuzetnijih francuskih intelektualnih pojava. Rođen je u Parizu 1922. g., a odrastao u Reimsu gdje je primio strogi katolički odgoj i obrazovanje. Zaređen je za svećenika 1944. godine, no nakon osam godina napušta svećenički poziv i posvećuje se filološkim istraživanjima i kritičkom uređivanju drevnih rukopisa. U ovom razdoblju intenzivno proučava Plotinovu filozofiju i njome snažno nadahnut 1963. godine piše lucidno djelo, Plotin ili Jednostavnost pogleda. Hadot je započeo svoj rad s Plotinom i ostao je cijeli život zaokupljen njegovom filozofijom. Njegova doktorska teza, objavljena 1968. godine u opsežnom djelu Porphyre et Victorinus, danas je jedna od najpotpunijih studija o neoplatoničkoj metafizici. Pod utjecajem svoje žene, povjesničarke filozofije, počinje se zanimati za etičku stranu filozofije. Ono po čemu će kao suvremeni filozof najviše ostati upamćen je njegovo zauzimanje za povratak filozofije njenom izvornom značenju kakvo je postojalo u antičkoj Grčkoj. Biti filozof u antici značilo je ne samo voditi filozofske rasprave i razvijati filozofske teorije, nego djelovati njima nadahnut i poučen. Takav stav vodi nutarnjoj preobrazbi, oblikovanju i usavršavanju vlastitog života. Hadot smatra da je antička filozofija, kod koje je ključno upravo njezino transformirajuće djelovanje, bila “poziv svakom čovjeku da se tranformira” jer filozofija je prvenstveno bila vježba života, kako živjeti i kako umirati. Suvremenu filozofiju pak smatra institucionaliziranom, diskurzivnom, teoretiziranjem bez žive primjene i stoga otklonom od njene izvorne svrhe. Po Hadotu filozofija ne smije biti akademski “predmet” koji se izučava bez odjeka na studenta, nego mora biti takva da ga promijeni i oblikuje iznutra, da ima posljedice na njegovo ponašanje i način viđenja svijeta i sebe samoga u toj cjelini. Ono na što se on stalno vraća je to da filozofa treba prosuđivati po tome kako živi, što radi, a ne po onome što govori ili piše. Također podsjeća da u antici filozofima nisu nazivani samo oni koju su nešto objavili, nego svi koji su živjeli filozofskim životom. Michael Chase, Hadotov učenik i dugogodišnji prijatelj, iznosi svoja sjećanja na čovjeka koji je provodio u djelo ono što je učio, čovjeka koji je poput Plotina... bio na raspolaganju samom sebi, ali iznad svega drugima. Chase kaže da je isticao da filozofija nije komplicirana, pretenciozna i umjetna konstrukcija sastavljena od učenih rasprava, nego svojevrsno preobraćenje, transformacija našeg viđenja stvarnosti i naših života i djelovanje u skladu s tim. Govorio je: Iskreno vjerujem da je naš gorući i najteži zadatak danas, kao što je rekao Goethe, “naučiti vjerovati u jednostavnost”. … Filozof je manje bio profesor nego duhovni vodič: on je radio na preobraćanju, a potom bi novoobraćenike usmjeravao na put mudrosti. On je bio duhovni savjetnik. Ono čega se Michael Chase najviše sjeća vezano uz Pierrea Hadota bila je upravo njegova jednostavnost. Mada je dosegao najveće akademske visine u Francuskoj, slava ga nije ni najmanje iskvarila: u svojim je 1 Poimanja filozofije kao načina života (op. prev.). 64 NOVA AKROPOLA 17 in memoriam predavanjima govorio razumljivo, bez suvišnih retoričkih ukrasa, a često se znao šaliti na vlastiti račun. Za njega je svaki pojedinac, znani ili neznani, zasluživao uvažavanje i uljudnost. Plotin ili Jednostavnost pogleda Od mnogobrojnih njegovih djela posebno mjesto zauzima djelo koje je malo po opsegu, ali značajno po svom utjecaju – Plotin ili Jednostavnost pogleda. Napisano 1963. u naletu nadahnuća, ovo lucidno i iskreno djelo postat će jedan od najboljih uvoda u Plotina, a svjedočanstva mnogih čitatelja o duhovnom poticaju koji su dobili čitajući ovo malo djelo iznenadila su i samog Hadota. Na posljednjim stranicama ove knjige Hadot govori o nutarnjoj udaljenosti koja nas moderne ili postmoderne ljude dijeli od Plotina, no ipak smatra da su Plotinov život i djelo za nas “poziv”. Ne može li se ipak neizrecivo, tajanstveno, transcendentno, Apsolut, možda otkriti u neiscrpnom bogatstvu sadašnjeg trenutka i u kontemplaciji najkonkretnije, najbanalnije, najsvakodnevnije, najskromnije, najneposrednije stvarnosti i ne može li se u tome naslutiti Prisutnost uvijek prisutna? “Odbaci sve”, govorio je Plotin. No, ne bi li, baš naprotiv, trebalo također reći: “Prihvati sve”? najvišem, kao što su to činili mnogi stari filozofi. Iako su vjerovali da još nikada nije pronađena nikakva mudrost, usprkos tome su nastavili podučavati nauk mudrosti.2 Stari narodi su znali da nikada neće postati mudracima, na način da postignu takvo postojano i konačno stanje, no barem su joj se nadali približiti kroz određene povlaštene trenutke, a mudrost je bila transcendentno pravilo koje je upravljalo njihovim postupcima. Mudrost je tada značila način života koji je donosio spokojan um (ataraxia), unutarnju slobodu (autarkeia) i kozmičku osviještenost. Prvo i osnovno, filozofija je bila prezentirana terapeutski, s namjerom liječenja ljudskih patnji. Ovakvo shvaćanje se izričito navodi kod Ksenokrata3 i Epikura4: Ne smijemo pretpostaviti da bi ijedna druga stvar bila korisnija od znanja o nebeskim pojavama... nego spokojnost uma i sigurno uvjerenje. ... S ciljem boljeg shvaćanja antičke filozofije kao načina života, vjerojatno je potrebno uočiti razliku koju su predložili stoici5, razliku između rasprave o filozofiji i filozofije same. Za stoike, dijelovi filozofskog sustava: fizika, etika i logika, nisu zapravo bile dijelovi same filozofije, već prije dijelovi rasprave o filozofiji. ... Rasprava o filozofiji nije isto što i filozofija. Polemon, jedan od voditelja stare Akademije, znao je reći: Trebali bismo vježbati sami sebe u svakodnevici, a ne u dijalektičkim spekulacijama, poput čovjeka koji je progutao neke knjige o harmoniji, ali nikada svoje znanje nije primijenio u praksi. Jednako tako, ne smijemo biti oni koji će zadiviti svoje promatrače vještinom silogističke argumentacije, ali koji su, kad se radi o njihovom životu, kontradiktorni vlastitim učenjima.6 Pet stoljeća kasnije, odjek ovog stava nalazimo kod Epikteta: Tesar ne dolazi do vas i govori: “Poslušajte moje izlaganje o umijeću drvodjelstva”, već sklapa dogovor za izgradnju kuće i gradi je... Čini i sam jednako. Jedi kao čovjek, pij kao čovjek... sklapaj brak, imaj djecu, učestvuj u građanskom životu, nauči kako se nositi s uvredama i uvažavaj druge ljude.7 ... Filozofske teorije su u službi filozofskog života. Upravo zato su u helenističkom i rimskom razdoblju bile reducirane na teoretsku, sustavnu, pomno sakupljenu jezgru, sposobnu izazvati snažan psihološki utjecaj i dovoljno jednostavne da bi se uvijek našle pri ruci (procheiron). Filozofska rasprava nije bila sustavna da bi se njome osiguralo potpuno, sustavno objašnjenje cjelokupne stvarnosti. Prije se može reći da je bila sustavna da bi se olakšalo umu da usvoji određeni broj principa, međusobno usko povezanih, koji potiču veću snagu uvjerenja i mnemotehničku djelotvornost upravo iz takve sistematizacije. Sabrane kratke izreke, ponekad upadljive forme, glavna načela, služile su da se učenik može lako snaći unutar temeljnog uređenja u kojem mu je bilo namijenjeno živjeti. Sastoji li se filozofski život, tada, samo od primjene u svakom momentu ili od dobro proučenih teorema s ciljem da se razriješe životni problemi? Zapravo, kad se osvrnemo na ono što filozofski život podrazumijeva, shvaćamo da postoji ponor između filozofske teorije i filozofije kao živog djelovanja. ... 2 Kvintilijan, Oratorical institutions, knjiga I., predgovor, 19-20. 3 Ksenokrat, fr. 4 Heinze. 4 Epikur, Pismo Pitoklu, §85. 5 Diogen Laertije, Životi i misli istaknutih filozofa, 7, 39. 6 Ibid, 4, 18. 7 Epikur, Diskursi, 3, 21, 4-6. 18 NOVA AKROPOLA 64 in memoriam U stoicizmu, kao i kod epikurejaca, bavljenje filozofijom bilo je kontinuirano djelovanje, trajno i istovjetno životu samom, koje je trebalo obnavljati u svakom trenutku. U obje škole ovo djelovanje može biti definirano kao usmjeravanje pažnje. U stoicizmu pažnja se usmjeravala na čistoću namjere. Drugim riječima, njen cilj je postizanje sklada između naše osobne volje i razuma ili volje sveopće prirode. Kod epikurejaca, naprotiv, pažnja se usmjeravala prema ugodi, koja se prema posljednjim teorijama smatra ugodom postojanja. Radi ostvarenja ovog usmjerenja, međutim, bilo je potrebno provoditi niz vježbi: intenzivno promišljanje o temeljnim poukama, stalno obnavljanje svijesti o prolaznosti života, istraživanje vlastite savjesti i iznad svega, specifičan stav prema protoku vremena. Baš kao stoici, tako nas i epikurejci, savjetuju da živimo u sadašnjosti, ne dozvoljavajući sebi da nas opterećuju kako prošlost tako ni neizvjesnost budućnosti. Za obje ove škole sadašnjost dostaje za sreću jer predstavlja jedinu stvarnost koja nam pripada i ovisi o nama. Stoici i epikurejci slagali su se u prepoznavanju neograničene vrijednosti svakog trenutka: za njih je mudrost jednako savršena i potpuna u jednom trenutku kao što je i kroz cijelu vječnost. Posebno za stoičkog mudraca, sveukupnost kozmosa je sadržana i obuhvaćena u svakom trenutku. Štoviše, ne samo da možemo nego trebamo biti sretni upravo sada. Stvar je hitna jer budućnost je neizvjesna, a smrt stalna prijetnja: Dok čekamo živjeti, život prolazi pokraj nas.8 Ovakav stav možemo razumjeti samo ako pretpostavimo da je u tradicionalnoj filozofiji postojala britka svijest o prolaznosti i o neizmjernoj vrijednosti postojanja. Postojanje unutar 8 Seneka, Pisma Luciliju, I, 1. 64 NOVA AKROPOLA 19 in memoriam kozmosa, u jedinstvenoj stvarnosti kozmičkog događanja, držalo se za nešto beskrajno dragocjeno. Dakle, kao što smo vidjeli, filozofija je u helenističkom i grčkom razdoblju preuzela oblik načina života, umijeća življenja i načina postojanja. To, međutim, nije bilo ništa novo. Tradicionalna filozofija već je otprije, još od Sokratovog doba, imala ovakav karakter. Postojao je sokratovski način života (kojeg su kinici nastojali oponašati), a sokratovski dijalog je bila vježba koja je navodila Sokratove sugovornike da se zapitaju, da se pobrinu za sebe i da učine svoju dušu što je moguće ljepšom i mudrijom. 9 Slično tome, Platon definira filozofiju kao uvježbavanje za smrt, a filozofa kao onoga koji se ne boji smrti jer promišlja sveobuhvatnost vremena i postojanja.10 Ponekad se tvrdi da je Aristotel bio čisti teoretičar, no i za njega je filozofiju bilo nemoguće svesti na filozofsku raspravu ili na masu znanja. Umjesto toga, filozofija je za Aristotela predstavljala kvalitetu uma, rezultat unutarnje transformacije. Način života kojeg je zagovarao Aristotel bio je život u skladu s razumom.11 ... Općenito, povjesničari filozofije vrlo malo pažnje pridaju činjenici da je tradicionalna filozofija bila, primarno i iznad svega, način života. Oni filozofiju smatraju prvenstveno filozofskom raspravom. Kako se mogu objasniti korijeni ove predrasude? Osobno vjerujem kako je ovo pitanje povezano s razvojem same filozofije u srednjem vijeku i modernom dobu. Kršćanstvo je odigralo značajnu ulogu u ovom fenomenu. Od samih 9 Platon, Apologije, 29e1ff. 10 Platon, Država, 486a. 12 Cf. dolje. 13 Justin, Apologije, I, 46, 1-4. 14 J. Leclerq, Pour l´historie de l´expression ‘philosophie chrétienne’, Mélanges de Science Religieuse 9 (1952), str. 221. 15 Cf. dolje. 20 NOVA AKROPOLA 64 in memoriam njegovih početaka, a to znači od II. stoljeća nakon Krista pa nadalje, kršćanstvo se prezentiralo kao filozofija: kršćanski način života. 12 Doista, sama činjenica da je bilo moguće da se kršćanstvo predstavlja kao filozofija potvrđuje da se filozofija od davnina smatrala načinom života. Ako je bavljenje filozofijom značilo živjeti u skladu sa zakonom razuma, obrazloženje je da je kršćanin istodobno filozof budući da živi u skladu sa zakonom Logosa – božanskog uma.13 Kako bi se prikazalo kao filozofija, kršćanstvo je moralo uključivati elemente preuzete iz antičke filozofije. Moralo se prikazati da Logos Evanđelja po Ivanu odgovara stoičkom kozmičkom umu, a kasnije i Aristotelovom i Platonovom duhu. Također je bilo potrebno uvrstiti i filozofske duhovne vježbe u kršćanski život. Fenomen preuzimanja pojavljuje se vrlo jasno kod Klementa Aleksandrijskog i intenzivno se razvija u redovničkom pokretu gdje pronalazimo stoičko-platonske vježbe usmjeravanja pažnje na sebe samog (prosoche), meditacije, preispitivanja savjesti i pripremanja na 64 NOVA AKROPOLA smrt. Jednako tako ponovno nailazimo na pridavanje velike važnosti smirenosti uma i neosjetljivosti. ... Kao što je Dom Jean Leclerq bio napisao: Jednako kao i u antici, filozofija u redovničkom srednjem vijeku ne označava teoriju ili put spoznaje, već mudrost življenja, način života u skladu s razumom.14 Istovremeno, međutim, srednjovjekovna sveučilišta svjedočila su uklanjanju konfuzije koja je postojala u prvobitnom kršćanstvu između teologije, utemeljene na zakonu vjere, i tradicionalne filozofije, utemeljene na razumu. Filozofija više nije bila vrhovna znanost, već “sluškinja teologije” – koju je nadopunjavala s konceptualnim materijalima, logikom, fizikom i metafizikom, koji su bili potrebni. Studij slobodnih vještina postao je tek priprema za studij teologije. Ako na trenutak zanemarimo redovničku upotrebu riječi filozofija, možemo reći da je filozofija u srednjem vijeku postala čisto teoretsko i apstraktno područje djelovanja. Više nije bila način života. Stare duhovne vježbe više nisu bile dijelom filozofi- je, već su uvrštene unutar kršćanske duhovnosti. Upravo u tom obliku još ih jednom susrećemo u Duhovnim vježbama Svetog Ignacija.15 Neoplatonički misticizam nastavljen je u kršćanskom misticizmu, posebno kroz rajnske dominikance kao što je Meister Eckhart. Drugim riječima, u srednjem vijeku sadržaj filozofije doživio je radikalnu promjenu u odnosu na antiku. Štoviše, od srednjovjekovlja nadalje teologija i filozofija su se podučavale na onim sveučilištima koja je osnovala srednjovjekovna Crkva. Iako je bilo pokušaja da se riječ “sveučilište” upotrebljava u odnosu na stare obrazovne ustanove, čini se da ni pojam ni bit sveučilišta nikada nisu postojali tijekom antike, uz moguću iznimku Orijenta s kraja kasnog antičkog razdoblja. Jedna od karakteristika sveučilišta jest da postoje profesori koji podučavaju profesore, odnosno profesionalci koji podučavaju profesionalce. Time obrazovanje više nije bilo namijenjeno osobama koje su ga trebale proći s ciljem da postanu potpuno razvijeno ljudsko biće, već 21 in memoriam da postanu profesionalci, odnosno s ciljem da mogu naučiti kako obučiti druge profesionalce. To je opasnost “skolastike”, filozofske orijentacije koja je začeta krajem antike i koja je doživjela svoj razvoj u srednjem vijeku, a čija se prisutnost još uvijek može prepoznati u današnjoj filozofiji. ... Na suvremenom sveučilištu filozofije, ona očito više ne predstavlja način ili model života – ukoliko nije način života profesora filozofije. U današnje vrijeme filozofski element i životni milje sadržani su unutar državne obrazovne institucije. Ovo je oduvijek bilo, a i nadalje jest, opasnost za njenu neovisnost. Kako god, moderna filozofija je prvenstveno i prije svega rasprava koja se razvija u učionici, a potom se prepušta knjigama. Ona je tekst koji zahtijeva tumačenje. To ne znači da moderna filozofija nije ponovno otkrila, posredstvom različitih puteva, neke od egzistencijalnih aspekata klasične filozofije. Uz to, mora se dodati da ti aspekti nikada nisu potpuno nestali. Na primjer, nije slučajnost da je Descartes jedan od svojih radova nazvao Meditacije (Misli). To doista jesu meditacije – meditatio u smislu vježbe – u skladu s duhom kršćanske filozofije Sv. Augustina, i Descartes preporučuje njihovo vježbanje kroz određeno vrijeme. Ispod njenog sustavnog, geometrijskog oblika, Spinozina Etika odgovara veoma dobro onome što je sustavna filozofska rasprava mogla predstavljati stoicima. Moglo bi se reći da Spinozina rasprava, koja počiva na klasičnoj filozofiji, podučava čovjeka kako transformirati svoje biće, korjenito i konkretno, i kako postići blaženstvo. Pojam mudraca, štoviše, pojavljuje se u zadnjim recima Etike: mudrac, to- liko dugo dok se smatra takvim, gotovo nikad nije uznemiren u duhu, već budući da je svjestan sebe, Boga i stvari kroz određenu vječnu nužnost, nikada ne posustaje nego uvijek posjeduje istinsku spokojnost duha.16… Može se reći da je ono što razlikuje antičku od moderne filozofije činjenica što u antičkoj filozofiji nisu samo Hrizip i Epikur oni koji su, zbog toga što su razvili filozofski sustav, smatrani filozofima. Prije bi se moglo reći da je svaka osoba koja je živjela prema Hrizipovim i Epikurovim pravilima u svakom smislu bila filozofom jednako kao i oni. Političar poput Katona Utičkog smatran je filozofom, pa čak i mudracom, iako nikad nije ništa napisao niti podučavao, zbog toga što je vodio savršen stoički život. Jednak je bio slučaj i s rimskim državnicima Rutilijem Rufom i Kvintom Mucijem Scevolom Pontifexom, koji su prakticirali stoicizam kroz davanje nesebičnog i humanog primjera u upravljanju provincijama koje su im bile povjerene. Ovi ljudi nisu bili samo puki primjeri moralnosti, već osobe koje su živjele stoicizam u svoj njegovoj potpunosti, govoreći kao stoici (Ciceron nam izričito17 prenosi da su izbjegavali određen način retorike u sudskim procesima u kojima su svjedočili) i promatrajući svijet kao stoici – drugim riječima, pokušavali su živjeti u skladu s kozmičkim razumom. Bili su u potrazi za ostvarenjem ideala stoičkog mudraca: biti čovjek na određen način, živjeti u skladu s razumom, unutar kozmosa i zajedno s drugim ljudskim bićima. Cilj njihovih težnji nije bila samo etika već ljudsko biće kao cjelina. Antička je filozofija ponudila čovječanstvu umjetnost života. Nasuprot tome, moderna se filozofija pojavljuje prvenstveno kao struktura tehničkog žargona namijenjenog stručnjacima. … Filozofija je u antici bila vježba koja se prakticirala u svakom trenutku. Ona nas poziva da se usredotočimo 16 Spinoza, Etika, Peti dio, prop. 42, str. 270 Elwes 17 Ciceron, Govorništvo, I, 229ff. 18 Spinoza, Etika, str. 270-271. 22 NOVA AKROPOLA 64 in memoriam na svaki životni trenutak, da bismo postali svjesni beskonačne vrijednosti svakog sadašnjeg trenutka, jednom kad ga nadomjestimo unutar kozmičke perspektive. Vježba mudrosti povlači za sobom kozmičku dimenziju. Dok običan čovjek gubi dvostruko pogrešno. U prvom redu, antička se filozofija uvijek prakticirala u grupi, bilo da se radilo o pitagorejskim zajednicama, platonskoj ljubavi, epikurejskom prijateljstvu ili stoičkom duhovnom usmjerenju. Antička filozofija tražila je zajednički doticaj sa svijetom i ne vidi svijet kao takav, već mu radije pristupa kao izvoru zadovoljenja njegovih želja, razborit čovjek nikad ne prestaje u umu biti svjestan cjeline. On razmišlja i djeluje unutar kozmičke perspektive. On ima osjećaj pripadnosti cjelini koja seže iznad granica njegove individualnosti. Antička filozofska tradicija može pružiti vodstvo u našem odnosu naspram samih sebe, kozmosa i drugih ljudskih bića. U mentalitetu modernih povjesničara ne postoji klišej koji zauzima sigurniji položaj i koji je teže iskorijeniti od ideje da je antička filozofija predstavljala mehanizam bijega, čin uzmicanja pred samim sobom. U slučaju platonizma radilo bi se o bijegu u svijet ideja, o neprihvaćanju politike kod epikurejaca, o podčinjavanju sudbini kod stoika. Ovakvo gledište je zapravo napor, istraživačko zajedništvo, uzajamnu pomoć i duhovnu podršku. Iznad svega, filozofi, a prema posljednjim istraživanjima i epikurejci, nikada nisu prestali vršiti utjecaj na svoje gradove, transformirajući društvo i služeći svojim sugrađanima koji su ih često veličali, o čemu postoje sačuvani pisani tragovi. Političke ideje su se mogle razlikovati od škole do škole, ali briga o utjecaju na grad ili državu, kralja ili cara, uvijek je bila jednaka. Ovo je posebno točno za stoicizam i može se lako uočiti u mnogim tekstovima Marka Aurelija. Kao jedan od tri zahtjeva koji moraju biti zadovoljeni, uz budnost nad vlastitim mislima i prihvaćanje događaja predodređenih sudbinom, najvažnije mjesto zauzima dužnost pojedinca da uvijek djeluje za dobrobit ljudske zajednice, odnosno da djeluje u skladu s pravednošću. Taj 64 NOVA AKROPOLA zadnji zahtjev je, štoviše, neraskidivo vezan uz prethodna dva. To je ona jedina i ista mudrost koja se potvrđuje kao kozmička mudrost i kao razum u kojem ljudsko biće sudjeluje. Ovo učešće u življenju u službi ljudske zajednice i u djelovanju u skladu s pravednošću temeljni je element svakog filozofskog života. Drugim riječima, filozofski život za sobom prirodno povlači angažman za zajednicu. Ovo posljednje je vjerojatno najteže ostvariti. Ključ je u tome da treba ostati na nivou razuma, a ne dozvoliti sebi da budemo zaslijepljeni političkom strašću, bijesom, mržnjom ili predrasudama. Naravno, postoji ravnoteža – koju je gotovo nemoguće postići – između unutarnjeg mira kojeg donosi mudrost i strasti koje se na pojavu nepravde, patnje i ljudske bijede ne mogu obuzdati. Mudrost se, međutim, sastoji u upravo takvoj jednoj ravnoteži, a unutarnji mir je prijeko potreban za učinkovito djelovanje. Takvo je učenje iz antičke filozofije: poziv svakom ljudskom biću na samo-transformaciju. Filozofija je preobraćenje, transformacija našeg načina postojanja i življenja te potraga za mudrošću. Ovo nije jednostavan zadatak. Spinoza je napisao na kraju Etike: Iako put koji sam pokazao kao vodeći prema ovom cilju djeluje pretjerano težak, on ipak može biti otkriven. On zaista i mora biti težak jer se rijetko pronalazi. Kako bi to bilo moguće, da je spasenje jednostavno steći i da ga je moguće pronaći bez velikog rada, a da ga gotovo svi zanemaruju? Ali sve su izvanredne stvari teške kao što su i rijetke.18 (11. poglavlje, str. 264 – 276) Prijevod Mirna Peršić 23 drevne kulture TEOTIHUACÁN Mjesto gdje se stvaraju bogovi Nataša Žaja 24 NOVA AKROPOLA 64 drevne kulture N ajveće dosad otkriveno religijsko, umjetničko, trgovačko i općenito urbano središte Srednje Amerike veličanstvena je metropola Teotihuacán. Smješten u srcu Meksičke visoravni, Teotihuacán se svojim dominantnim utjecajem kroz čitavo tzv. klasično doba širio stotinama kilometara sve do današnjih područja Gvatemale i Hondurasa, prožimajući se s moćnom kulturom Maya. Također je očit njegov utjecaj i na kulture Meksičkog zaljeva, Oaxace i Veracruza. Ovo klasično razdoblje započinje nešto prije početka nove ere naglim nicanjem velikih ceremonijalnih i urbanih središta, a opada negdje od VII. stoljeća kad se isto tako iznenada, jedno po jedno, većina ovih žarišta počinje gasiti. Grad je zračio kozmopolitskim duhom, poput tadašnje grčke Aleksandrije, jer su na dvadeset kvadratnih kilometara gradske površine pronađene čitave četvrti koje su naseljavali drugi narodi i kulture s umjetničkim radionicama i mnoštvom raznolikih predmeta koje prepoznajemo kao mayanske, olmečke, zapotečke i sl. Teotihuacán se općenito smatra nastavkom ranije olmečke kulPogled s Mjesečeve piramide na Put mrtvih i Sunčevu piramidu Sunčeva piramida je najveća građevina Teotihuacana. Osnovica joj je gotovo jednaka kao i kod tzv. Keopsove piramide, iako je dvostruko niža od nje. Prema legendi podignuta je iznad tajanstvene pećine do koje vodi stepenište dugo stotinjak metara, na mjestu gdje je gorjela lomača u kojoj su se žrtvovali bogovi prije početka Petog doba. Izgrađena je u pet nivoa, a na vrhu se nekada nalazio hram posvećen kultu vatre. Put mrtvih je naziv koji su Azteci dali za glavnu os grada dugu oko dva i pol kilometra uzduž koje se nižu hramovi. Azteci su govorili da se ovdje nalaze grobnice drevnih kraljeva Teotihuacána, međutim, one nikada nisu pronađene. Put mrtvih je za njih imao i simboličko značenje nadilaženja prolaznog svijeta kako bi se dostigle nevidljive dimenzije vječnosti… 64 NOVA AKROPOLA ture, a prema nalazima moguće je zaključiti da su neko vrijeme kulture Olmeka, Maya i Teotihuacána postojale usporedno, izmjenjujući kulturna i trgovačka blaga i potičući jedni druge na razvoj. Legende govore da su grad osnovali ljudi koji su u davnini lađama doplovili s istoka, s otoka Aztlán. Vođeni svećenicima-mudracima koji su slijedili božanske upute, poKarta ceremonijalnog središta koje se prostiralo duž glavne gradske osi Teotihuacana. digli su veliko religijsko i inicijatsko središte u sjećanje na nebeski grad s Aztlána koji su morali napustiti. Prema mnogim otkrićima, kako to iscrpno obrazlaže jedan od danas najvećih stručnjaka za ovo područje, Miguel L. Portilla, iz ovog su grada ponikli i razvili se najraniji, blistavi izdanci nahuatl tradicije. Nahuatl je naziv za kulturu i tradiciju skupine srednjoameričkih Piramida Mjeseca Palača Quetzalpapalotl Trg Mjeseca Palača Yahualo Palača Zacuala Piramida Sunca Put mrtvih Hram Quetzalcoatl 25 drevne kulture Cvijet i pjesma, zidna freska. Azteci, čuvari baštine Teotihuacana, prenose nam naziv i simbolizam ove majstorski oslikane freske. Prema njima, ovaj prikaz se odnosi na ideju približavanja čovjeka istini i Bogu putem umjetnosti i pjesništva. Na ovaj način, kako nam tumače Azteci, jedino je intuitivno moguće odgovoriti na temeljna ljudska pitanja vezana uz spoznaju Boga i traženje istine ovdje na zemlji. plemena te njihov zajednički jezik. Temeljne principe i uzore Teotihuacána najprije su preuzeli Tolteci (oko X. – XII. st.), a od njih Azteci (oko XIV. – XVI. st.). Aztecima, koji su na ovo područje došli pet stoljeća nakon što je ugašen i napušten, Teotihuacán je i dalje bio mjesto hodočašća i nadahnuća. Kao važni čuvari njegove baštine, Azteci su nam ostavili i njegovo nahuatl ime koje znači mjesto gdje se ljudi pretvaraju u bogove ili mjesto gdje se stvaraju bogovi. Ovo je povezano uz stari mit o dobima stvaranja svijeta i čovjeka koji su od zaborava čuvali njihovi mudraci, a predstavljao je značajnu okosnicu astečke religije i poimanja vremena. LEGENDARNI POČETAK – MIT O DOBIMA Prema nahuatl tradiciji svijet i sva bića prošli su kroz različite etape stvaranja koje su se odvijale jedna za 26 drugom. To su Četiri doba ili Sunca: Sunce noći ili zemlje, Sunce vjetra, Sunce vatrene kiše i Sunce vode. Sva su ova doba skončala kataklizmom, a nakon Četvrtog doba, kad je čovječanstvo uništeno potopom, novo, Peto doba otpočelo je žrtvom bogova u Teotihuacánu. Prema onome što je sakupio misionar Sahagún, najzaslužniji za spašavanje mnogih vrijednih drevnih tekstova u razdoblju nakon španjolskog osvajanja, to se dogodilo u davnim vremenima: Kad još bijaše noć, kad još ne bijaše dana, kad još ne bijaše svjetlosti, sastaše se, sazvaše se bogovi tamo u Teotihuacánu. Rekoše, govorahu među sobom: “Dođite ovamo, o bogovi! Tko će uzeti na sebe, tko će preuzeti na sebe dužnost da budu dani da bude svjetlost?”1 U potpunoj tami, prije početka vremena, bogovi su se sastali u Teotihuacánu kako bi odabrali onog koji će na sebe preuzeti odgovornost stvaranja dana i svjetlosti. Ponudila su se dva boga, Tecuciztécatl, Gospo dar puževa, i Nanahuatzin, Gnojavi. I dok se za njih pripremala lomača, oni su obavljali žrtvene obrede, a kako navode drevni tekstovi, Tecuciztécatl se pritom prilično razmetao. Međutim, kad je trebao skočiti u vatru, obuzeo ga je strah i nakon četiri bezuspješna pokušaja morao je prepustiti priliku skromnom Nanahuatzinu. Sklopivši oči, Nanahuatzin se bez oklijevanja bacio u vatru, pretvorivši se u Sunce koje će osvjetljavati buduće doba. Nakon toga je i Tecuciztécatl sav očajan skočio u vatru, ali prekasno, i zato je postao noćno, Mjesečevo svjetlo novog doba. Kad je obred završio, bogovi su se okupili kako bi pričekali izlazak 1 Informantes de Sahagún – Kodeks Matritense – citirano u Los Antiguos Mexicanos, M.L. Portilla, 1988., str. 27. NOVA AKROPOLA 64 drevne kulture Obredna žara Ova terakotna obredna posuda predstavlja razigrani model hrama ukrašen prikazima Quetzalpapalotla. 64 NOVA AKROPOLA 27 drevne kulture novu priliku za čovječanstvo i svijet. Ovo su izuzetno važni elementi religije i mitologije naroda Nahuatl i zato su u ceremonijama bili neprestano oživljavani, a čovjeka se kroz različite kulturne institucije stalno podsjećalo da svoje postojanje duguje bogovima. Od njih je tako dobio primjer koji mu može pomoći u preuzimanju odgovornosti ostvarenja vlastite životne uloge koja je neizbježno povezana uz cjelinu čovječanstva i prirode, uz smisao vremena i njegovih cikličnih mijena. PANTEON TEOTIHUACÁNA Palača Quetzalpapalotla Kameni stupovi atrija palače Quetzalpapalotla prikazuju samog boga zaštitnika, te simbole zvijezda i školjki koji predstavljaju ideje prostora i vremena. Vidljivi su tragovi boja, a na ponekim se stupovima još uvijek nalaze inkrustrirane oči od opsidijana. Neposredno prije kraja, ova je palača pretrpjela požar i stoljećima je stajala u ruševinama, a restaurirana je sredinom XX. stoljeća. Sunca i Mjeseca. Međutim, ni Sunce ni Mjesec nisu se mogli kretati. Tada su bogovi izrekli ove riječi: Kako ćemo živjeti? Ne kreće se Sunce! Kako ćemo uistinu učiniti da ljudi žive? Neka se našim posredstvom ojača Sunce, žrtvujmo se, umrimo svi!2 2 Anales de Cuauhtitlán – citirano u Los Antiguos Mexicanos, M.L. Portilla, 1988., str. 27. 28 Žrtvom bogova koji su smjelo prihvatili smrt omogućen je život ljudima, ali i svim ostalim bićima. Tako su u Teotihuacánu otpočeli dani i noći, a veliko vremensko klatno krenulo je na svoju petu putanju. Simbol novog Petog doba ili Sunca je pokret koji u svom središtu sjedinjuje četiri smjera i sadrži snagu svih prethodnih doba. To znači da iskustva prošlosti ne mogu nestati nego tvore pokretačku snagu koja predstavlja Panteon Teotihuacána tvori srž pante ona Nahuatl, a njegovu glavnu os predstavlja metafizički koncept jednog jedinstvenog Boga. Kao što nam potvrđuju astečki tekstovi, obično ga nisu prikazivali, osim ponekad otiscima stopala i ruku, jer je nespoznatljiv i neuhvatljiv bilo kojom formom. Ostala su božanstva samo različiti principi ili aspekti ovog Jednog i imala su poznate nahuatl prikaze i imena. Najvažniji su Quetzalcoatl, Pernata zmija, dobrostivi bog, stvoritelj ljudi i simbol mudrosti, Tlaloc, Plamena voda, bog nebeskih voda i plodnosti, njegova žena Chalchiutlicue, Ona s plaštom punim dragulja, božica zema ljskih vodenih tokova, Huehueteotl, Drevni bog vatre, za štitnik Petog doba i svetih ceremonija vatre te Xipetotec, Naš oderani gospodin, bog proljeća, obnove i oslobađanja. Izdvojit ćemo također još dva tipično teotihuacánska božanstva – Quetzalpapalotla, boga Leptira, ili bolje rečeno Quetzal-leptira, te božicu Škorpion. Quetzalpapalotl je simbolički princip koji združuje ideje duše i duha. Leptir je sa svoje NOVA AKROPOLA 64 drevne kulture tri prirodne faze – ličinka, čahura i konačno prelijepi leptir – simbol preobrazbe duše čija se puna i nestvarna ljepota može jasno sagledati tek u njegovoj posljednjoj fazi – kad dobiva krila. Usprkos tome, krila leptira ne mogu dušu odnijeti visoko, premda je s lakoćom prenose do najljepših cvjetova zemlje. Zato su duši potrebne oči i krila ptice quetzal kako bi pronašla nebeske staze i vinula se u nevidljiva područja duha poput ove ptice koja voli nestajati u dubinama visokih krošnji. Za božicu Škorpion, čest motiv freski, dugo se vremena smatralo da je zapravo jedan oblik boga Tlaloca. Danas pojedini autori pretpostavljaju da se radi o božanskoj majci zemlje i podzemnih svjetova koja udružuje tajne smrti i ponovnog rođenja, po čemu nas upadljivo podsjeća na zapadnoazijsku, a kasnije i rimsku božicu Kibelu. SAKRALNA UMJETNOST I ARHITEKTURA Još uvijek ima nešto zadivljujuće u nijemim ostacima Grada bogova što potpuno opravdava njegovo ime. Prolazeći tzv. Putem mrtvih3, kako su Azteci nazvali glavnu os grada, primjećujemo pravilnu liniju niza 64 NOVA AKROPOLA Tronožna posuda Keramičke tronožne posude često su bile oslikane tehnikom freski. Ovaj lijepi primjerak ukrašen je cvjetnim i vodenim elementima. Cvjetovi s po četiri latice simboliziraju dušu okruženu simbolima vode. Detalj fasade piramide Quetzalcoatla Jedan od najvažnijih božanskih simbola Teotihuacana je Quetzalcoatl – Pernata zmija. Iako je Quetzalcoatl sveprisutan u Srednjoj Americi, ovdje su osim udruženih simbola ptice i zmije, neba i zemlje, vidljivo naglašene i karakteristike jaguara kao snage koja ih može povezati jer personificira svjetlo u tami. hramova kojom dominiraju dvije impozantne piramide, Sunčeva i Mjesečeva. Trgovi, tzv. palače4, polupodzemni hramovi, veličanstvene freske živih boja, stambene četvrti s atrijima, palača Quetzalpapalotla s gotovo nestvarnim stupovima s kojih još uvijek prodorno gledaju oči Quetzalleptira, kameni kalendar Citadele s Quetzalcoatlovom piramidom, umjetnički ateljei, obrtničke radionice, trgovine, pravilna mreža ulica... 3 Put mrtvih je prema Aztecima put onih koji su “mrtvi” za sve prolazno. 4 “Palačama” su arheolozi nazvali komplekse zgrada čija stvarna uloga još nije objašnjena. Neki autori smatraju da su ovo bila mjesta slična današnjim kulturnim institucijama koja su u sebi udruživala sveučilišta, “knjižnice”, muzeje te različite sakralne objekte. svjedoče o savršeno osmišljenom i pažljivo ostvarenom planu izgradnje. Grad je vidljivo odisao sakralnim duhom, ali čini se da njegova mistična strana nije izgubila vezu s običnim ljudima. Stječe se dojam nečeg izuzetno živog što je strujalo svakodnevicom ovoga grada raznobojnih fasada i prelijepih zidnih slika u stanovima običnih ljudi, grada kojeg je karakteriziralo šarenilo ljudi iz raznih krajeva i kultura. U otvorenim dvorištima jednokatnih stambenih četvrti uvijek se održavala vatra jednako kao i u najdubljim svetištima, a sigurno je bilo posebno nadahnjujuće započeti dan s pogledom na dvije monumentalne piramide, budući da pogled na njih ništa nije zaklanjalo. 29 drevne kulture Dok u arhitekturi dominira jednostavnost i jasnoća, ostale umjetničke forme, premda rafinirane, doimaju se razigranijima. Nerijetko su prepune neobičnih kompleksnih simbola i crteža od kojih većina još nije odgonetnuta. Sva su umjetnička djela anonimna jer je njihovo potpisivanje umjetnicima Srednje Amerike općenito bilo strano. Nikad nije pronađeno neko ime koje upućuje na stvarnu povijesnu osobu, vladara ili događaj. Prikazi su vanvremenski, posvećeni bogovima i onom što je božansko u čovjeku i zato ne odražavaju nečije osobno trenutno stanje. Povjesničar umjetnosti George Kubler naglašava da glavni cilj umjetnika nije bio prikazati sličnost s objektima i ljudima – češće se prikazuju hibridna bića: ptica-zmija, jaguar s dvostrukom glavom, pernata jaguar-zmija. Čak su i ljudske figure složene: ptičji kljun kombiniran s ljudskim rukama. Prikazi jaguara – koji često nosi ljudsku odjeću – nisu prikazi stvarne životinje, nego su povezani 30 s predodžbom ili konceptom koji se nalazi iza same životinje. Teško bi se bilo odlučiti i izdvojiti kao posebnu bilo koju od umjetničkih formi Teotihuacána. Pojedini autori ističu npr. freske čiju majstorsku tehniku izrade uspoređuju s djelima renesansne Italije. Freske su posebne i zato što kroz sliku preOltar za vatru u otvorenom dvorištu Više obitelji živjelo je u jednokatnim zgradama koje su bile povezane otvorenim dvorištem u kojemu se stalno održavala upaljena vatra. Sam oltar je imao oblik hrama s tipičnim teotihuacanskim arhitektonskim stilom „talud-tablero“. nose čitave mitove i složene simboličke prikaze, poput kasnijih kodeksa. Dosad ih je pronađeno oko 350, ali tek ih je četrdesetak dijelom obnovljeno. Meksički povjesničar umjetnosti Miguel Covarrubias prikladno opisuje slike Teotihuacána kao stroge i otmjene, vedre i skladne, i silno religiozne. Mnoge su teme vezane uz prirodu: voda i planine, stabla, voće, cvijeće, kukuruz, kakao, leptiri, sove i druge ptice, školjke, puževi, jaguari, psi kojoti, zmije i armadili. Obilno su prisutni apstraktni oblici i forme, od kojih mnogi prikazuju ukras za glavu, masku za usta, jezik i očnjake moćnog Tlaloca; ostali proizlaze iz stiliziranih oblika šapa jaguara ili od drugih životinja. O religioznoj i simboličkoj umjetnosti ovoga grada mogle bi se ispisati mnoge stranice, ali jedva da postoje riječi kojima bi se moglo prenijeti uzvišenu, monumentalnu tišinu dvorana Teotihuacána u Antropološkom muzeju Ciudad de Méxica ili muzeja u samom arheološkom kompleksu grada NOVA AKROPOLA 64 drevne kulture Figurica „Bog u čovjeku“ Na području arheološkog lokaliteta Teotihuacána do sada su pronađene četiri slične terakotne figurice koje su dobile naziv „Bog u čovjeku“. Smatra se da prikazuju skriveno božansko biće – nutarnje središte čovjeka koje čuva smisao njegova postojanja. Jasne i izražajne crte lica tipične za ovu kulturu ne pokazju niti jedan znak nekog osobnog psihičkog stanja, već prije svega ističu ono općeljudsko i nadzemaljsko u čovjeku. Oči su im duboko usađene, kao da se nalaze ispod maske, i okrenute u područja van pojavnog. Usta su blago otvorena, a uši, izrazito naglašene, pozorno slušaju (kod ove su figurice razbijeni veliki okrugli ušni ukrasi). Zanimljiv je položaj prekriženih nogu s rukama na koljenima, inače čest u njihovim prikazima i u samom načinu pokapanja, a koji podsjeća na dalekoistočne meditativne položaje. te da je možda više različitih istovremenih uzroka dovelo do napuštanja ove moćne metropole u kojoj će preostati tek šačica stanovnika po predgrađima. No, sjemenke koje su ovdje bile posijane prigrlili su Tolteci, a u njima je ostala nada o kojoj će u svojim djelima ustrajno pjevati Azteci. Jedan je od najljepših primjera odnos Teotihuacánaca prema smrti, koji su u svojim školama podučavali Azteci: Teotihuacána. I zato nam ne preostaje nego nabrojiti ostale vrhunske umjetničke forme: grandiozne i majstorski isklesane skulpture bogova, izražajne maske od opsidijana, žada i oniksa iznimne finoće izrade, ili maske od živo obojane terakote, keramička remek-djela s mnoštvom ukrasnih detalja, posebice ona izrađena tzv. tehnikom “tanke naranče” kod koje su predmeti tanki poput ljuske jajeta, kompleksne mozaike na posudama i školjkama, tronožne posude koje upadljivo podsjećaju na stil stare Kine, neobične skulpturalne žare, 5 Informantes de Sahagún – Kodeks Matritense – citirano u Los Antiguos Mexicanos, M.L. Portilla, 1988., str. 31. 64 NOVA AKROPOLA tajanstvene figurice koje su dobile naziv “Bog u čovjeku”... i još tolike druge. Pustimo ih neka nam same govore svojim univerzalnim i vječnim jezikom. TAJANSTVENI ZAVRŠETAK Još uvijek nije razjašnjeno kako je potamnio sjaj ovog moćnog kulturnog središta iznimne socijalne i političke organizacije. Postoje različite teorije koje obrazlažu moguće katastrofe – ekonomski krah i prevelik demografski rast, određenu naglu klimatsku promjenu ili dekadenciju religije. Ipak, mnogi se stručnjaci slažu da niti jedno objašnjenje nije pouzdano Jer ovako kazivahu: “Kad umiremo, ne umiremo stvarno zato što živimo, uskrsavamo, nastavljamo sa životom, budimo se. To nas čini sretnima.” Tako se obraćahu umirućem, dok je umirao. “Probudi se, već se nebo rumeni, već se ukazala zora, već pjevaju fazani boje plamena, lastavice boje vatre, leptiri već lete.” Zato govorahu stari, tko je umro, pretvorio se u boga. Govorahu: tamo se stvorio bog, što znači da je umro.5 31 rubrika Doba pomorskih osvajanja HENRIK POMORAC Marko Trbović I nfante Dom Henrique de Avis, portugalski princ poznatiji kao Henrik Pomorac, uzdignut je do statusa narodnog heroja Portugala zbog svog značajnog utjecaja na europsko prekomorsko širenje sredinom XV. stoljeća. Povjesničari su temeljito preispitali njegovu ulogu, tim više što nije uvijek lako razlučiti povijesne činjenice od legendi koje ga okružuju, no neupitno je svojim radom položio temelje budućoj trgovačkoj i kolonijalnoj moći Portugala, a u konačnici i Europe, jer portugalski će primjer ubrzo slijediti druge velike europske zemlje i zajednički uvesti svijet u novo poglavlje povijesti nama poznato kao novi vijek. Veliki putnik XIII. stoljeća Marko Polo donio je vijesti koje su potakle želju za daljnjim istraživanjima kako bi se pronašao morski put d o Indije. Naime, smatralo se da ako bi 32 bilo moguće oploviti ne suviše velik poluotok Afriku, kakvom se tada zamišljala Afrika, možda bi se moglo doći do Indije. O Africi se tada gotovo ništa nije znalo, a na njenim zapadnim obalama nalazio se Rt Bojador o kojem su predaje govorile kao o kraju svijeta, mjestu iza kojeg se ne može niti smije putovati. Henrikova zasluga je u tome što je snagom svog istraživačkog duha razbio ustaljenu sliku svijeta i proširio njene granice. PORTUGALSKA EKSPANZIJA Počeci stvaranja portugalskog kraljevstva sežu u XI. stoljeće kada nastaje ime Terra Portucalis, prema Portus Cale, današnjem gradu Portu. Kraljevstvo je najprije obuhvaćalo današnji sjeverni Portugal, dok je južni bio u sastavu Kordobskog kalifata. Porazivši Maure kod Ourique 1139. godine, Alfonso Henriquez proširuje granice Portugala i proglašava se samostalnim kraljem, a 1147. godine uz pomoć križara zauzima i Lisabon. Nadzirao je dio obalnog pojasa gdje su egzistirale male ribarske luke kao krajnje ispostave kršćanskog svijeta. Ostatak obale Pirenejskog poluotoka i obala sjeverne Afrike bili su u arapskim rukama i pod gusarskom paskom. Portugal je završio svoju Rekonkvistu sredinom XIII. stoljeća, dvjesto pedeset godina prije Španjolske. Svoj pomalo izdvojen položaj na krajnjem jugozapadnom rubu Europe Portugal je nastojao nadomjestiti pomorstvom. Portugalci su usvojili bogato pomorsko znanje Arapa i povezali ga s vlastitim vještinama, no do 1300. godine portugalska mornarica uglavnom je služila gusarenju ili pak njegovu sprečavanju i nije bila spremna za veće vojne i pomorske pothvate. NOVA AKROPOLA 63 rubrika Henrik Pomorac Princ Henrik rođen je 1394. godine u gradu Portu na sjeveru Portugala. Bio je sin kraljice Filipe od Lancastera i kralja Ivana I., osnivača dinastije Aviz koja je vladala Portugalom u njegovo zlatno doba u XV. i XVI. stoljeću. Kako kao treći sin nije bio predodređen za prijestolje, Henrik se mogao posvetiti drugim životnim ciljevima. Iako je bio okružen raskoši i bogatstvom, zapisi kažu kako nije težio materijalnom posjedovanju i osobnom bogaćenju, već je izabrao život istraživača i pronositelja ideala kršćanske vjere. Poznato je da je Henrikov otac bio veliki meštar templarskog reda od Aviza te da je i sam Henrik preuzeo tu funkciju. Templarski red bio je jedan od glavnih pokretača preobrazbe i “buđenja” srednjovjekovne Europe. Svojom djelatnošću, koja je uključivala razmjenu tehnologija i ideja, zapalili su vatru kulturnog i intelektualnog razvoja renesanse. 63 NOVA AKROPOLA Njihov utjecaj ključan je u pokretanju velikih prekomorskih otkrića, a brodovi koje je Henrik slao na ekspedicije plovili su pod znakom šapastog križa na jarbolu. Jedan od Henrikovih glavnih poticaja na istraživanje Afrike bila je legenda o “Zemlji svećenika Ivana”. Govorilo se o veličanstvenom kršćanskom kraljevstvu na Istoku koje je ugroženo od nevjernika i barbara iščekivalo pomoć kršćanske vojske iz Europe. Mladi je Henrik zamišljao da bi u savezništvu s tim jedinim neeuropskim kršćanskim kraljevstvom, za koje se pretpostavljalo da se nalazi na području današnje Etiopije, mogli odnijeti konačnu pobjedu nad islamom. Iako to kraljevstvo nikada nije pronađeno spomenuta je legenda odigrala značajnu ulogu u pokretanju istraživačkih ekspedicija. Polazna točka portugalske ekspanzije bio je marokanski grad Ceuta. Ovaj lučki grad smješten nasuprot Gibraltaru mjesto je odakle su prije više stotina godina Mauri nahrupili na Pirenejski poluotok. To je ujedno bila zadnja trgovačka postaja na karavanskom putu koji je s Istoka vodio kroz Saharu, u koju su se slijevala Europljanima egzotična blaga kao što su začini, mirisi, orijentalni tepisi, zlato, itd. Mladi i nadobudni Henrik dobio je u svojoj devetnaestoj godini zadatak da u rodnom Portu regrutira, opremi i obuči snage za napad na Ceutu. Iduće dvije godine Henrik je nadzirao izgradnju flote. Sam pohod bio je praćen lošim znamenjima, no u konačnici je osvajanje do kojeg je došlo 1414. godine, a koje je promijenilo daljnji tijek povijesti, izgledalo kao plod sretnog slučaja. Naime, Mauri su čuli za nakane Portugalaca, ali budući da oni nisu dolazili – otjeralo ih je nevrijeme – čete koje su se okupile pred Ceutom poslane su kući. Ceuta je pala u ruke Portugalaca koji su u akciji izgubili samo osam ljudi. Na čelu portugalskih osvajača stajao je princ Henrik. Ceuta je bila svojevrstan okidač za daljnja osvajanja. Henrik je počeo proučavati geografiju i mrežu karavanskih putova zapadne Afrike te smišljati kako zaobići muslimanski teritorij te izravno doprijeti do dalekih zemlja Istoka. Nakon Ceute, Henrik je planirao križarski pohod na Gibraltar, ali ga je zaustavio kralj Ivan. Nakon toga se povukao u Sagres na samom jugozapadnom rubu europskog kontinenta, daleko od dvora u Lisabonu. Postajao je sve skloniji asketskom životu. Prema Zurari, sasvim se odrekao vina i strogo se pridržavao posta. Zakleo se na celibat i nikad se nije oženio. 33 rubrika SAGRES Henrik u Sagresu uspostavlja bazu za pomorska istraživanja koja postaje središte kartografije, navigacije i brodogradnje. Tu su se okupljali najpoznatiji astronomi, pomorci i kartografi, a sam se Henrik posvetio proučavanju geografskih karata, matematičkim izračunima i astronomiji. U Sagresu su se objedinjavala sva dotadašnja znanja i detaljno se ucrtavala novootkrivena područja budući da su pomorci na Henrikovim ekspedicijama imali obavezu voditi detaljan brodski dnevnik kako bi se podaci mogli koristiti za izradu karata. U Sagresu su razvijani navigacijski instrumenti kao što je na primjer kvadrant. Izrađene su nove matematičke tablice za određivanje geografskih širina. Tamo je nastala i nova vrsta broda nazvana karavela koja je obilježila epohu otkrića. Vjerojatno preuzete od Arapa, karavele su bile omanji brodovi – manji od dotad uobičajenih. Njihov Karavela mali gaz olakšavao je manevriranje te omogućavao plovidbu uzduž plitkih obala, ušća rijeka i tjesnaca. Karavele su mogle nositi četrdesetak ljudi, a brzina im nije prelazila desetak kilometara na sat. Usprkos brojnim kvalitetama, pravo je čudo što su takvi maleni brodovi uspijevali pobijediti ocean. Njihova putovanja tisućama kilometara daleko od matičnih luka bila su pravo čudo junaštva1 i pomorske strategije, u pozadini čega se nalazio čvrst križarski duh osnažen stoljetnim ratovanjem s Maurima. Iako se sam nikad nije otisnuo na more, Henrik je bio u stalnoj potrazi za onima koji bi bili spremni odvažiti se na prekomorska putovanja koja je neposredno poticao, organizirao i financirao te pomno pratio. Prvi uspjeh Henrikovih ekspedicija bilo je otkriće otočića Porto Santo, 27 milja sjeveroistočno od Madeire 1420. godine. Uskoro je otkrivena i Madeira. Azorski su otoci otkriveni 1427. godine, a četiri godine kasnije Gonçalo Velho poslan je na njima osnovati prvu koloniju. Za kolonizaciju novootkrivenih područja bili su zaduženi članovi Kristova reda. Portugalska se kraljevina prva proširila izvan granica europskog kontinenta i tako započela doba kolonijalizma, primjer koji će slijediti i ostale velike europske države. AFRIČKA OTKRIĆA Henrika je, međutim, posebno zanimala Afrika, između ostalog zato što je ona u to vrijeme Europljanima bila potpuna nepoznanica. Portugalski su pomorci napredovali vrlo sporo, ostvarujući svake godine napredak od nekoliko kilometara prema jugu, točnije prema Rtu Bojador. Henrikov glavni cilj bio je zaploviti južnije od tog rta, jer je on predstavljao psihološku granicu do koje su se europski pomorci usudili ploviti. Kružile su priče kako iza te točke more ključa te da ga nastanjuju razna čudnovata morska bića. Između 1424. i 1434. godine, Henrik je odaslao čak petnaest ekspedicija prema Rtu Bojador, ali se niti jedna od njih nije usudila zaploviti južnije od njega. Naime, ondašnji pomorci plovili su samo uz obalu i nisu se otiskivali na otvoreno more, a uz obalu se tamo zaista nije moglo dalje zbog izrazito plitke obale. Henrikova se upornost ipak isplatila; godine 1434. Gil Eannes je u svom drugom pokušaju svladao najveću prepreku za daljnje napredovanje portugalskih osvajanja. Prije svog polaska Eannes 1 Koliko je rizika iziskivala tadašnja plovidba morima govori činjenica da se s jedne ekspedicije od pet brodova i 265 ljudi u ishodišnu luku vratio samo jedan brod s 18 ljudi. 34 NOVA AKROPOLA 63 rubrika Rt Bojador se libio zakleti Henriku da se neće više pred njim pojaviti ako ne oplovi sporni rt. Henrik ga je navodno ukorio ovim riječima: Kad bi ove takozvane opasnosti počivale na činjenicama, ne bih Vas grdio. Ali Vi samo ponavljate brbljarije pomoraca koji su došli izdaleka i ništa ne znaju o kompasu i o geografskim kartama, a mi to poznajemo! Nakon ovog proboja, događaji su se počeli ubrzano odvijati. Kako bi podmirio velike troškove ekspedicija, Henrik je nastojao izvući profit iz novootkrivenih i osvojenih područja. Daljnja je istraživanja poticao sustavima sličnim koncesiji. Portugalski (i ne samo portugalski), pomorci od kralja su dobivali dopuštenje za plovidbu uz uvjet da se obvežu istražiti sto liga nepoznate obale, s tim da se zarada s putovanja dijelila. Na taj su se način Portugalci sve brže spuštali niz obalu Afrike. Putujući uz afričku obalu trgovali su s tamošnjim stanovništvom, a Antao Goncalves doveo je u Portugal i prve urođenike od kojih je Henrik doznao mnoštvo informacija o afričkoj unutrašnjosti. Eannes je 1444. 63 NOVA AKROPOLA godine zatočio dvjesto crnaca u blizini Bijelog rta (današnja Mauretanija) označivši time, nažalost, početak trgovine robljem. Do Henrikove smrti 1460. godine, Portugalci su dosegli Rt palmi (Liberija), a na otoku Arguimu (Mauritanija) uspostavili su svoju trgovačku ispostavu. Događaji koje je svojom upornošću i predanim radom pokrenuo princ Henrik nastavili su se i nakon njegove smrti. Godine 1487. Bartolomeo Diaz, zahvaljujući oluji koja ga je odbacila s kursa, nije stigao do rta kojeg je nazvao Rtom oluja. Portugal je shvatio da je na pravom putu, odnosno da je to prolaz u Indijski ocean, pa ga je kralj Ivan II. mudro preimenovao u Cabo de boa esperanza – Rt dobre nade. Godine 1497. kreće Vasco da Gama na putovanje koje će biti okrunjeno uplovljavanjem u grad Calicut na indijskoj obali. Portugalci osnivaju svoje utvrde duž obala Afrike i Indije, bili su prvi Europljani koji su stigli do Japana, a Lisabon postaje glavnom europskom lukom. Portugalski pomorci 1500. godine dolaze do Brazila, a godinu dana kasnije stižu u Sjevernu Ameriku u Newfoundland. Osnivanjem središta za pomorska istraživanja te svojim pomorskim ekspedicijama, princ Henrik promijenio je kartografsku sliku svijeta. Otvorio je put budućim velikim istraživačima, te udario temelje novom Portugalu kao jednoj od najsnažnijih kraljevina onog doba. S vremenom je Lisabonu bilo sve teže održavati nadzor nad golemim posjedom koji se prostirao od zapadne Afrike i Brazila do Indije i Moluka. Stoljeće nakon smrti Henrika Pomorca, kontrolu nad morima i trgovačkim putovima na Istok Portugal prepušta Nizozemcima, kolonijalnom imperiju koji se bavio isključivo trgovinom. Križarske ideje zamjenjuju problemi trgovine i pitanje dividendi, a križarski stijeg zamjenjuju zastave velikih trgovačkih kompanija. S jedne strane potican idealima i misionarstvom, a s druge željom za posjedovanjem i profitom, kolonijalizam je pokazao najbolje i najgore strane europske kulture. Bez obzira na dvojbena mišljenja o procesu europske kolonizacije, ono što nazivamo suvremenim svijetom nastaje upravo kolonijalnom ekspanzijom Zapada koja je probila zatvoreni sredozemni svijet i dotrajalu srednjovjekovnu kulturu pretvorila u onu oceansku koja je ujedinjavala i spajala dotad nespojivo. Putovanja su dovela do susreta vrlo različitih naroda, rasa, vjera i načina života. Europljani su svoj način života nametnuli narodima na drugim kontinentima i europska je civilizacija vremenom postala podlogom današnje globalne civilizacije. 35 mozaik Suanpan – kineski abak Znate li? Suanpan, “ploča za računanje”, drevno je kinesko pomagalo pri računanju. Koristili su ga trgovci, ljekarnici i činovnici. Prvi put ga spominje Hsu Yue u svojoj knjizi iz 190. godine, a oblik u kojem ga danas poznajemo u uporabi je od 1200. godine. U pravokutnom drvenom okviru obično je razapeto trinaest žica s nanizanim kuglicama. Svaka žica predstavlja jednu znamenku; s desna na lijevo su jedinice, desetice, stotice, itd. Za potrebe decimalnog računa žicama sasvim desno dodjeljuju se vrijednosti desetinki, stotinki... Također je moguće povećavati željeni broj znamenki dodavanjem drugog suanpana s lijeve strane. Suanpan je vodoravno podijeljen pregradom koja žice dijeli na gornji, “nebeski” dio s po dvije drvene kuglice i donji, “zemaljski” dio s po pet kuglica na svakoj žici. Kuglica koja se nalazi u gornjem dijelu ima vrijednost pet, a svaka od kuglica u donjem dijelu ima vrijednost jedan. Suanpanom je jednostavno zbrajati, oduzimati, množiti, dijeliti, pa čak i korjenovati u dekadskom sustavu. Broj od dvije plus pet kuglica kineskog suanpana omogućava računanje u heksadekadskom sustavu, koji je bio u širokoj uporabi na kineskim tržnicama. Premda moderni kalkulatori sve više potiskuje suanpan iz svakodnevne uporabe, ipak još uvijek na njemu djeca vježbaju računanje, a u nekim dijelovima Azije još uvijek ga koriste i odrasli. Ines Borovac Lašić 36 NOVA AKROPOLA 64 mozaik Chilkat tkanje Tlingiti, Indijanci jugoistočne obale Aljaske, tradiciona- Znate li? lno ribolovci, lovci i sakupljači plodova, razvili su jedinstvenu vrstu tkanja poznatu kao chilkat tkanje. Smatra se da je sama tehnika tkanja proizašla iz starije tehnike pletenja košara, a posebnost mu je u tome što se koriste niti cedrove kore i vuna američke planinske koze. Tkanje je dobilo ime po rijeci Chilkat uz čije su se ušće nalazila tlingitska sela u kojima su nekada nastajali najljepši primjerci ceremonijalnih ogrtača. U izradi ogrtača sudjelovali su i muškarci i žene. Muškarci su definirali uzorak i pribavljali kozje krzno od kojeg se radila pređa, dok su žene sakupljale cedrovu koru, pripremale pređu i tkale. Osnova se radila od niti unutarnje cedrove kore oko koje bi se omotala nit kozje vune, dok se potka radila od dvije niti kozje vune. Tradicionalne boje korištene u tkanju bile su žuta, crna i zelenkasto plava, te prirodna boja nebojane vune. Tkalo se na vrlo jednostavnom vertikalnom razboju, izrađenom od samostojećeg drvenog okvira s čije su poprečne stranice niti osnove slobodno visjele, a pri dnu su bile opterećene kamenjem radi postizanja napetosti niti. Postupak tkanja bio je vrlo složen, jer se radilo isključivo prstima, pa je za izradu jednog ogrtača bilo potrebno do godinu dana. Kako su chilkat ogrtači bili namijenjeni poglavicama koji su ih nosili tijekom potlača, “ceremonije darivanja”, ali i u drugim obrednim prilikama, njihovoj izradi posvećivala se posebna pažnja pa su ih radile samo žene visokog roda. Gusti apstraktni uzorci tkanja odražavaju njihova arhajska vjerovanja i najčešće predstavljaju simboličke prikaze različitih životinja – duhova zaštitnika klana. Naime, tlingitsko je društvo bilo podijeljeno u rodove (Gavran, Orao, Vuk), koje se dijelilo u mnoštvo klanova, a klanovi u kućanstva. Svaka od tih grupa i podgrupa nosila je naziv prema životinji čiji su duh imali za totem. Ta ista simbolička obilježja magijske snage koja nalazimo na tkanju, nalaze se i na totemskim stupovima, kanuima, posuđu za ceremonijalne prigode, nakitu, itd. Zanimljivo je da su komparativna istraživanja u drugoj polovici XX. stoljeća pokazala da chilkatski uzorci na neki način “rezoniraju” s uzorcima ogrtača jedne druge stare kulture, s druge strane Pacifika. Istraživači kažu da se radi o kulturnim paralelama između Ainua s Hokaida i starosjedioca sjeverozapadne pacifičke obale. Povjesničarka komparativne umjetnosti Chisato O. Dubreuil smatra da su svi stari narodi sjevernog Pacifika dijelovi proširene obitelji, a Aleutski arhipelag (više od tristo malih otoka smještenih između poluotoka Aljaske i Kamčatke) transpacifički put razmjene između Ainua, Aleuta i Tlingita. Umjetnosti obiju kultura, Ainua i Tlingita, djeluju poput jeke glasa iz dubina vremena koji ni jedan od tih naroda nikada nisu zaboravili, kaže Dubreuil. U naše je vrijeme vještina chilkat tkanja gotovo potonula u zaborav; posljednja tkalja, tada već devedesetdvogodišnja Jennie Thlunaut, prenijela je 1984. godine svoje umijeće na nekoliko mladih žena. No, tlingitska je kultura u nestajanju; tlingitskim jezikom danas govori samo tristotinjak ljudi u SAD-u i njih stotinjak u Kanadi. Tako je chilkat tkanje tek zanimljiv podsjetnik na jedan davni i drugačiji svijet. Dunja Rosić 64 NOVA AKROPOLA 37 rubrika STEĆCI Zoran Lukarić 38 NOVA AKROPOLA 64 tragom prošlosti O ovoj temi napisano je mnogo radova i riječi, međutim u razgovoru s ljudima doznao sam da se o stećcima zapravo vrlo malo zna. Sa stećcima sam prvi put došao u doticaj prije petnaestak godina kad sam u sklopu posjeta Sarajevu vidio originalne stećke ispred tamošnjeg Zamaljskoga muzeja Bosne i Hercegovine. Paralelno s tim počeo sam proučavati knjige i članke koji su obrađivali fenomen stećaka. Kroz posjete Bjelašnici, Orošcu pored Konjica, Radimlji, Mostaru, selu Krekovi pored Nevesinja, zatim općini Cista Provo pored Imotskog i izvoru Cetine, upoznavao sam se s lokalitetima stećaka. Svoja sam istraživanja pretočio u ovaj članak. POVIJEST ISTRAŽIVANJA Najranije poznate zapise o stećcima naći ćemo u putopisu Benedikta Kuripešića iz 1530. godine, slovenskog tumača u poslanstvu austrijskog cara Ferdinanda I. Habsburškog, koji je putujući u Carigrad boravio u Bosni. Njegov putopis Itinerarium opisuje stećke iz sela Lađavine, u blizini mjesta Rogatice. Iako su bilješke paušalne, čak i mjestimično netočne, riječ je o najstarijim zapisima o stećcima. Put po Dalmaciji1 iz 1774. godine, putopis talijanskog opata Alberta Fortisa, jedno je od najznačajnijih djela preko kojih se zapadnoeuropska javnost upoznala sa stećcima. Ovaj prirodoslovac i mineralog donosi prvi stručan i precizan opis stećaka Imotske krajine. Na karti je označio stećke u blizini Ciste, Lovreća, Lokvičića, opisao je one kod crkve Sv. Spasa na izvoru rijeke Cetine i one kod Vrgorca. A se lezi na svoijoj na plemenitoj bastini Sermorad Ozrkov i duhgo mi ti je lejzati. Kad mimo mohga kama projdes, ako ti se zelja javi da se Bogu za mir morje dujse pomolis ti se tad za svoju dujsu pomol, a za moju nejmoj. Za mir moje dujse ti samo spohmeni ime Grubacino i moja tce dujsa do sljedetceg proletja da treperi i moj dobri duh da je sanja. A ahko izgovoris ime njejzino nehka ti Bog da puno dobrih ljudi na tvom putu ma kud iso. v sedamnesti dan v ozujak godne 1322. po Gospodu Zapis sa stećka Semorada Ozrkova Nakon što je Austro-Ugarska 1878. godine anektirala Bosnu i Hercegovinu, austrougarski službenici započinju sustavno istraživanje stećaka. Započelo se s temeljitim prikupljanjem i obradom arheoloških spomenika, a glavni je interes bio usmjeren na izučavanje natpisa. Tada se pojavila teza da su stećci vezani uz srednjovjekovnu Crkvu bosansku i bosansko-humske krstjane. Takvog je mišljenja bio i britanski arheolog Arthur Evans2 koji se zatekao u Bosni 1875. godine. Pišući o događajima u Bosni dotakao se i stećaka koji su mu privukli pažnju te je ustvrdio da su stećci izraz neomanihejskog učenja. S obzirom da je bio vrlo ugledan, njegova je ideja prihvaćena u znanstvenim krugovima što je znatno pridonijelo tome da se teza o stećcima kao bogumilskim nadgrobnim spomenicima ukorijeni u europskoj i južnoslavenskoj historiografiji, mada je u tu teoriju o nadgrobnim spomenicima posumnjao i sam ondašnji, ujedno i prvi direktor 1 Albert Fortis u svom putopisu iznosi izvorni tekst Hasanaginice te prijevod na talijanski jezik. Prema ovom izdanju Goethe je preveo Hasanaginicu na njemački jezik. 2 Arthur EvansAKROPOLA je najpoznatiji po svom tridesetogodišnjem istraživanju Krete i otkriću palače u Knososu. 64 NOVA 39 Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Kosta Hörmann. Znatan doprinos proučavanju stećaka dao je i Ćiro Truhelka, kustos i direktor istog muzeja u Sarajevu (naslijedio K. Hörmanna 1905. godine), koji se osim proučavanja predpovijesnih kršćanskih spomenika zainteresirao i za oblike, reljefe i natpise na stećcima. S obzirom da stećci daju jako obilježje srednjovjekovnoj Bosni, sam Truhelka nazvao ih je “starobosanskim mramorovima”. Poslije Drugog svjetskog rata započelo se iscrpnije dokumentirati, istraživati i konzervirati nalazišta stećaka, a zadnji poznati njihov popis je iz 1980. godine. POJAM Riječ stećak dolazi od riječi stojećak, tj. nešto što stoji, kamen koji stoji, nešto što je uspravno i što se vidi.3 Imenjaci stećaka bili bi čuveni megaliti na zapadu i sjeverozapadu Francuske – menhiri (bretonski: men – kamen, hir – dugačak). U širem smislu naziv stećak obuhvaća ležeće kamenje, blokove, sljemenjake, i uglavnom sve spomenike nastale u razdoblju od XII. do XVI. st., slične po rustikalnoj obradi i simboličkim obilježjima. Sama riječ stećak koristi se u novije vrijeme, dok su kroz povijest korištena i druga imena: mramorje (grč. marmaros, tur. mermer, lat. memoria – spomenik), mramori, biljezi, kamici, usađenici, kuće, vječni domovi, steljci. Većina se istraživača slaže da su dio stećaka srednjovjekovni nadgrobni spomenici koji se od ostalih nadgrobnih spomenika razlikuju po svojoj tipologiji i ukrasima, dok se za preostale ne zna njihova uloga. Po svojoj veličini spadaju u red megalitskih kamenih blokova koji se nalaze na području bivše Jugoslavije: u Bosni i Hercegovini (njih oko 60000), Hrvatskoj (oko 4450), Crnoj Gori (oko 3050) i Srbiji (oko 2270). U europskoj i svjetskoj kulturi oni su jedinstveni, nemaju izravnih uzora niti su nečija izravna preslika, mada bi se mogle istaknuti neke sličnosti s npr. antičkim spomenicima. Tako se ispred Zemaljskog muzeja u Sarajevu s lijeve strane nalaze primjeri stećaka, a s desne sarkofazi i nadgrobni spomenici iz rimskog razdoblja, sugerirajući tako njihov mogući uzor u gradnji. Osobitost stećaka je i ta što ne postoje dva istovjetna. Budući da se ne zna točno tko je i zašto poticao njihovo postavljanje, postoji niz različitih i često suprotstavljenih teorija, kako vjerskih tako i etničkih.4 Stećke se najčešće poistovjećuje s nadgrobnim spo3 F. IVEKOVIĆ, I. BROZ, Rječnik hrvatskog jezika, sv. II., Zagreb, 1901. str. 471. i P. SKOK, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, III., Zagreb, 1973., str. 324. 4 Jedna od teorija spominje da su stećke izrađivali Vlasi, nomadska skupina ovih prostora. A. MILOŠEVIĆ, Stećci i Vlasi: stećci i vlaške migracije 14. i 15. stoljeća u Dalmaciji i jugozapadnoj Bosni, Split, 1991. 40 NOVA AKROPOLA 64 tragom prošlosti menicima bosanskih krstjana i teritorijalnim opsegom srednjovjekovne Bosne, iako se smatra kako su stećci podizani od kraja XIII. st. do prvih desetljeća XVI. st., a samo djelovanje Crkve bosanske veže se za razdoblje od tridesetih godina XIII. st. do propasti bosanske države 1463. godine. Starost stećaka utvrđena je proučavanjem reljefnih motiva i natpisa (ne postoji pouzdana metoda utvrđivanja starosti kamena), a oni su zastupljeni samo kod osam posto stećaka te postoji mogućnost da su kameni monoliti bili isklesani mnogo stoljeća ranije. Ono što se zna jest da su ispod stećaka pokapani pripadnici svih triju konfesija: Crkve bosanske, Rimokatoličke i Pravoslavne. Što se tiče teritorijalne podudarnosti, ni ona A se lezi Klut od Dolnjih strana sin. Legoh jer se zmorih. Nisam vjerovo al sad znam da nikdar nije isti clovek onaj kojino sajdi dlvo i otnaj kojino se u sjeni dlveta odmara. Dulgo sadih dlveta i ni mi tohga zal. Zal mi je tsto stajdoh. Sujza koju pusti ona koju voljoh terza mi je no ovi kam koji na me ona stavi. I da se ne zboravi ko bjeh zapis mi ona stavi da sam cjel svoj vjek sajdio dlveta, a da se odmaram u sjeni ovi kami. v drugi vtorak v kolovozu 1288. godine Zapis sa stećka Klutovog 64 NOVA AKROPOLA nije izvjesna jer stećaka ima i u dijelovima Dalmacije i Crne Gore koje nikada nisu bile u sastavu srednjovjekovne bosanske države – više ih ima u Hercegovini negoli u središnjoj Bosni gdje se nalazilo središte bosanske države. Pisanje o stećcima nije proporcionalno popraćeno istraživanjima tako da se još možemo nadati novim otkrićima i drugačijim razmišljanjima o samoj povijesti ovih spomenika. KAMENOLOMI, TRANSPORT I POSTAVLJANJE Najčešći materijal koji se koristio za izradu stećaka jest vapnenac, jer se pokazao najlakšim za obradu. Postoje i stećci isklesani od serpentina, škriljavca, sedre, ali su oni bili slabije kvalitete i lošije otpornosti na vanjske utjecaje pa su se brzo uništili. No, ima stećaka izrađenih i od tvrđeg kamena, pa čak i od granita. Mjesto, tj. kamenolom otkuda se dobivao kamen trebao je zbog problema s transportom biti u blizini samog nalazišta, ali ima podosta lokaliteta gdje tome i nije tako. Postoji čak oko sedamdeset tisuća stećaka razasutih po brdsko-planinskim predjelima Dinarskoga gorja. Nameće se pitanje kako su višetonski megaliti, a neki od njih imaju i do tridesetak tona, dospjeli u planinske vrleti? U narodu postoji priča o tome kako se jedan veliki stećak vuklo deset kilometara, a taj pothvat opisuje se sljedećim stihovima: 41 tragom prošlosti Sestra Marta vuče stećak za brata Marka, priko polja Svinjače, a miseca veljače. Kamen je vuklo sto volova, a sestra Marta zakla sto ovnova.5 Navodno su se za ovakvu vuču koristile posebne saonice plazaljke napravljene od drvenih oblica. Sam proces dobivanja kamena za izgradnju megalita nije bio jednostavan. Među poznatim metodama koje su se koristile u srednjem vijeku bilo je tzv. taslačenje – zasijecanje taslaka pomoću klinova ili ulijevanjem vode u pukotine u kamenu kako bi se voda zimi zaledila i dovela do pucanja kamena. Ovakav rad nije bio lagan pa je vrlo često bio običaj da se uzimaju već gotovi kameni blokovi koji su nekad bili sastavni dio antičkih ili ranijih kamenih građevina. Pri postavljanju stećaka vrijedilo je jedno uobičajeno pravilo – njihova orijentacija uvijek je bila u smjeru zapad-istok, a redani su jedan do drugog u pravcu sjever-jug. 5 M. DRAGIĆ, Poetika i povijest hrvatske usmene književnosti, Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, 2007/08. 6 Taslak – materijal, u ovom slučaju kamen, u neobrađenom stanju. 42 NAJČEŠĆI OBLICI STEĆAKA Najmanje tipičan stećak jest ploča jer takvih spomenika ima po cijelom svijetu, a spominju se jer se redovito pojavljuju u nekropolama blizu drugih oblika stećaka. Prizma ili sanduk najčešći je oblik stećka, a visina im je najčešće između četrdeset i osamdeset centimetara, a ponegdje (kao u Hercegovini) dosižu i do dva metra. Sljemenjaci su najtipičniji oblici koji se vežu uz pojam stećka, a sliče na kuću. Najveći je sljemenjak pronađen u Pavlovcu pokraj Sarajeva, a pripisuje se Pavlu Radenoviću. Dug je 250 cm, širok 156 cm, visok 157 cm, a težak 32 tone. Vrsta stubovi (stupovi) najviše sliči antičkim stelama, pa ih se tako u nekim mjestima i naziva. Njihov oblik ponekad podsjeća na vertikalno postavljene ploče, dok su negdje to pravi stupovi slični rimskim putokazima. U brojne oblike stećaka spadaju i tzv. križine (krstače) i oni antropomorfnog oblika. To su vertikalne ploče u obliku križa, ljudskog tijela, sa zaobljenim krakom ili krakom u obliku piramide, te mnogim drugim kombinacijama geometrijskih tijela. Najveći se nalazi kod Bileće u Davidovićima, a visok je 3,7 m. NOVA AKROPOLA 64 TRAGOM PROŠLOSTI A se lezim rad na svojini plemenitoj. Ime mi Vlk ot Humske zemje sin. Ono tsto tcu ti rejti ti privati al nejmoj mi vjerovati. Tij si ti, ja sam ja pa nam ni istine ne moraju biti iste. Kad budnes ko ja svedi svoj ratcun tko tsto svedoh ja svoj. Ne najdaj se da tce biti vjetcno ono tsto tce tek dojti, al ni ne zali za onijem tsto je projslo. Vetcina ljudi ima malo znanje a velka otcekivanja. Oni tce zato uvijek optuzivati jutce za ono tsto tce im se dejsiti sijutra. Ti voli trenutak u tkome jesi i usne koje te jube. Kasnje tce ti kostji ko sada moje mirno snivati ispod terzka kamena. Ne prevali mi biljega mojega, pusti ga da stoji kako stoji. Ako me ne razumijes sada ti mozda me razumjedne tvojega sina neki sin. v proklet dan legoh v godini 1209. Zapis sa stećka Vlkova KLESARI I LOKALITETI Naziv koji se koristio za klesare bio je kovači, a jedan od najpoznatijih i najvrsnijih bio je kovač Grubač koji je djelovao sredinom XV. st. u okolici Vidoške. Osim naziva kovač koristio se i naziv dijak – pisar natpisa na stećku. Poznat je dijak Semorad također iz XV. stoljeća. Postoje karakteristične skupine stećaka za koje bi se moglo reći da nose karakteristike različitih radionica koje su djelovale na određenom lokalitetu. Danas su poznata imena tridesetčetvorice kovača-klesara. Neki od njih su Bogdan, Brajo, Dragiša, Mihalja i posljednji otkriveni Jurina, autor najljepših motiva u okolici Imotskog. Od šezdeset tisuća stećaka registriranih na prostoru Bosne i Hercegovine najbrojniji su oni u obliku sanduka. Lokalitet s najviše stećaka, 455, je selo Krekovi pokraj 64 NOVA AKROPOLA Nevesinja. Lokalitet je dobro označen s postavljenom tablom koja sadrži opis i tlocrt. Najljepši i najpoznatiji stećci nalaze se u mjestu Radimlja kraj Stoca. Nalaze se uz glavnu prometnicu, a u zadnje vrijeme ulaže se malo više napora u njihovo očuvanje. U Hrvatskoj ima oko 4450 stećaka, a najbogatiji je lokalitet kod Crkve sv. Spasa na izvoru Cetine. SIMBOLI I UKRASI Ono što stećke čini najintrigantnijima su na njima urezani simboli, među kojima ćemo istaknuti samo naj osnovnije simbole i ukrase bez ulaženja u dublji simbolizam. Za pletere i bordure (uže, paralele, cik-cak, vinova loza, niz rozeta, listovi, ljiljani, mreže) pretpostavlja se da su nastali pod utjecajem romanike ili gotike. Pronađeno je 8 osnovnih vrsta i 46 podvrsta na 1400 primjeraka. Od nebeskih simbola najzastupljeniji je Mjesec. Zvijezda je simbol koji susrećemo na 450 stećaka, ponekad su stilizirane pa se vrlo malo razlikuju od cvjetova, rozeta. Krug je simbol za Sunce. Križ je također čest simbol na stećcima, a nalazimo ga u raznim varijantama: latinski, grčki, egipatski, svastika. Oružje i oruđe su simboli koji se mogu nalaziti iznad groba npr. nekog vojnika, ali se mogu koristiti i radi naglašavanja određenog simbolizma duhovnog tipa i tada prikazuju unutarnju borbu koju vodi svaki čovjek u sebi. Oružja koja se nalaze na stećcima su luk i strijela, štit s mačem, koplje, buzdovan, sjekira. Zanimanja se prikazuju simbolima nakovnja i čekića, viska, šestara, kutomjera, motike, srpova, kosira, cipela, štapova i knjiga. Česti su i biljni motivi kao što je stablo, ljiljan, loza, rozeta, vijenac (njih oko 800 primjeraka, pretežno se nalaze u istočnim dijelovima Bosne i Hercegovine). U prikazima životinja najčešći su pas, lav, zmija, vuk, konj, jelen, ptice. Prikazuju se i ljudi, kao 43 TRAGOM PROŠLOSTI npr. čovjek koji jaši na konju, kolo, lov. Ljudski likovi prikazivani su vrlo realistično tako da je moguća čak i rekonstrukcija ondašnje nošnje koja je, kao što se vidi, bila istovjetna onoj europskoj. Karakterističan simbol je i predimenzionirani prikaz ruke. Čest je prikaz ruke u kombinaciji sa simbolima Sunca, Mjeseca i zvijezda kao usmjerenje i težnja prema nebeskom. Najstariji poznati motiv ruke nalazi se na Kulinovoj ploči iz XII. st. koja se danas nalazi u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Kroz kamen živi nosih ruke dvije kao dva kamena ad ruke ove trudne žive U srcu tog kamena (Mak Dizdar, Ruke) NATPISI NA STEĆCIMA Jedan od najljepših izvornih natpisa glasi: A se lezi Tanisa Crk od kraljeve Sutjeske, od kralja voljen, al bez slobode, k’o lovacki pas kralju dodjeljen. Zivjeh al vodom ne zgasih zedj nit plodovma zemje ne vtolih glad, jer se glad i zedj vratjahu svaki dan u utrobu moju, kao tsto se vsaki dan vratcah ja iz polja kutci svojoj isti, al za taj dan druktciji. I stalno misljah na tebe Gospode, i sa molitvom tebi sklapah obnoc otci svoje, i sa molitvom tebi zjutrom ih otvarah kao tsto se zjutrom otvaraju projzori i dverji doma tvojega i mojega. I stalno te tcekah i nadah ti se stalno. Al Ti se ne pojavi niti mi se Ti obznani. Samo muk. I rodi se sumnja u dusi mojoj sumnji nesklonoj da i ti negdi, ko ja ovdi, uzalud ne tcekas spasenje od mene. I s tom terzkom mislju legoh pod ovi biljig i tu miso usijekoh u tverdi kam da oni koji protcitaju vide tko tce od nas dvojce pervi docekat spasenje. Legoh grk 1389. ljeta po Gospodu kad Tverdko bje kralj od Bosne, Serbie, Dalmeise i Zapadnijeh strana, a ja tad bjeh starac koji u svjetu vidjeh ono tsto nehtjeh vidjet, a ne dotcekah ono tsto srdce moje stalno tcekase i samo to zeljase.7 Adnan Jasika u članku Umjetnost stećaka kaže: Natpisi su vrlo važan činitelj vrijednosti stećaka, jer govore o stupnju razvoja pisma, stanju narodnog jezika, povijesnim događajima i osobama. Uz pomoć natpisa moguće je nekad i vrlo točno odrediti vrijeme izrade stećka. Oni su pisani narodnim jezikom i govore o pokojniku, zazivaju Boga, ili izražavaju neku narodnu mudrost. Česte su odavno izumrle riječi i izrazi. Pismo je lapidarna ćirilica s izuzecima glagoljice, latinice ili grčkog pisma. Ćirilica je u Bosni imala svoj razvojni put pa su je zvali bosanska ćirilica ili bosančica. POKUŠAJI ZAŠTITE Svjedoci smo stalne devastacije spomenika koji se uglavnom koriste kao građevinski materijal. Ipak, prošle se godine krenulo u njihovu sustavniju zaštitu: Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Hrvatska i Srbija zajednički su predložile da stećci budu uvršteni na UNESCO-vu listu svjetske baštine pa se po prvi put provodi ozbiljan i opsežan pokušaj da se ovaj jedinstveni kulturni fenomen zaštiti u punom opsegu svoje geografske rasprostranjenosti. U Zagrebu je u jesen 2008. godine otvorena izložba stećaka koja je obuhvatila i nalaze u grobovima: nakit, oružje, dijelove konjske opreme, tekstil i druge predmete koje su ustupili Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine i 7 N. A. TANOVIĆ, Stećci ili oblici bosanskih duša, Sarajevo, 1994. 44 NOVA AKROPOLA 64 TRAGOM PROŠLOSTI Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Tom je prilikom istaknuto da stećci u nekim objektivnim mjerilima nisu ništa manje posebni nego primjerice Stonehenge ili kamene glave s Uskršnjeg otoka. Svojom veličinom, rustikalnošću i nijemim autoritetom, ti gorostasi prkose vremenu i dotiču srca mnogih ljudi. Zbog toga i postoji mnogo primjera rada entuzijasta, ljubitelja stećaka koji izlaze na teren i svojom ih brigom pokušavaju otrgnuti zaboravu. Iako postoje oni malobrojni ljubitelji starina koji su zainteresirani za njihovu umjetničku vrijednost ili ih privlači njihova zagonetnost, danas se na arheološke A se lezi Ljubljen u Vrhbosni rozden v Vrhbosni zakpan na svojini na plemenitoj. Ja bjeh onaj tkoji cijel zivot na raskrsnicam stajah, razmisljah, oklijevah. Bjeh onaj tkoji se pitah kak to da nebo ne stari a iz njeg se stalno radzaju nova i nova godisnja doba. I u sobi gdje bjeh bjese prozor, a iza prozora beskraj. Al ja uporno gledah u pod. I misljah mojom smerti sve tce to konecno stati. Al nije i moja smert sve starsa i sve tjesnja je. Kam mi usjece Drazeta a zapis upisa Husan ne da pokazu da bjeh vetc da me vislje neima. ljeta gospodnjeg 1258. Zapis sa stećka Ljubljenova 64 NOVA AKROPOLA spomenike gleda kao na nešto što može poslužiti u upotpunjavanju turističke ponude ili se kolokvijalno nazivaju ruševinama i kao takvi se čine nevažnima u životu modernog čovjeka. No, nekada se narod priklanjao, rekli bismo danas, primitivnim razmišljanjima, a stećke su smatrali vrijednim štovanja. Kad bi naše vrijeme prepoznalo stećke kao predmete iz daleke prošlosti koji svoju vrijednost prenose i na naše generacije, ti spomenici bi – bez obzira na sve nepoznanice i diskontinuitet povijesnog pamćenja – postali veza čovjeka s njim samim, potičući u njemu ono plemenito i vrijedno. Stećak je za mene ono što nije za druge, ono što na njem i u njemu nisu drugi umijeli ni znali da vide. Jest kamen, ali jeste i riječ, jest zemlja, ali jeste i nebo, jeste materija, ali jeste i duh, jest krik, ali jeste i pjesma, jest smrt, ali jeste i život, jest prošlost, ali jeste i budućnost. A kada bi pročitao natpis sa stećka, koji je bez velikih i malih slova, bez podjele riječi u rečenice i bez rečeničnih znakova, tada bi do mene, u trenu kroz vijekove prenesen, dopro istinski ljudski krik, istovremeno i potresan i dirljiv, jer se tu u par redaka stisla cijela životna staza pokojnika, njegove sklonosti i njegova povijest i rodovsko stablo i gruntovnica i ljubav prema ženi i baštini i čuđenje pred smrću. I strah pred zaboravom. Ta nepogrešivost u izricanju, ta točnost u formulaciji, to odsustvo ukrasa i suvišnosti, ta zgusnutost su bili govor slika u kamenu, a pečat na duši. (Mak Dizdar) 45 rubrika 46 NOVA AKROPOLA 64 UMJETNOST MAK DIZDAR Dah univerzalnog u poeziji Biljana Lukarić M ehmedalija Mak Dizdar rođen je 17. listopada 1917. godine u Stocu, živopisnom hercegovačkom gradiću na rijeci Bregavi, gdje je završio redovnu osnovnu školu i vjersku osnovnu školu (mekteb). Rođen je usred kaosa Prvog svjetskog rata, a o svom djetinjstvu nije puno pričao. Postoji jedna njegova zabilješka o rodnom gradu Stocu u kojoj piše: ... ka novom letimo vazda, makar i klecajući. Rijetko kada, i samo iznimno, tamo se vraćajući. Ali, ima jedan put, samo jedan put, na kome često, vrlo često, prepoznajemo svoje stope. Svoje vlastite stope. To je put koji vodi mjestu gdje smo prvi put u životu otvorili oči i ugledali svjetlost. Mjesto, ma kakvo ono bilo i koliko, zvalo se ono selo ili kasaba ili grad. I uvijek kada se približavamo prvim kućama toga naselja srce nam se steže, treperi, poigrava, malo od radosti, a više od tuge i neke potajne praiskonske zebnje. Prepoznajući sokake i ulice, koje nam svaki put izgledaju nekako manje i minijaturnije, prepoznajemo uvijek sebe, negdje zaturenog, odmaknutog nekako, dalekog i prepoznatljivog u isti čas... Lament vojniku NN, Tiha ulica, Strah, Kuga. Usporedo s književnim radom počinje se baviti i novinarstvom te s osamnaest godina postaje profesionalni novinar. NOVINAR Za njega kažu da je u to vrijeme bio pravi kicoš. Imao je mantil za jesen i zimu, proljetni od jelenje kože, zimski od kamilhara, obavezan šešir i kožne rukavice, najmodernije odijelo, kravatu i najskuplje cipele. Živio je u centru Sarajeva, imao svoju ložu u kazalištu. Sastavni dio njegovog života bile su knjige: nosio ih je u džepu mantila, torbi, bile su na svim stolovima, čak i na kuhinjskom. PRVI KORACI U POEZIJI Dizdar sa svega trinaest godina odlazi na školovanje u Sarajevo gdje upisuje Državnu šerijatsku gimnaziju. Već u školskim danima počinje pisati i objavljivati poeziju, a iz tih su dana sačuvane tri bilježnice pod naslovom Zlatna mladost. Prvu svoju pjesmu Trezvenost objavio je u listu Savez trezvene omladine i dobio prvu nagradu, a počinje objavljivati i u časopisima Gajret, Domovina, Pregled, Novi behar i Jugoslavenski list. Prvu zbirku pjesama Vidovopoljska noć objavljuje sa svega devetnaest godina. Ova zbirka mladog pjesnika odisala je buntovnim socijalnim nabojem i zbog toga nije neokrnjena ugledala svjetlost dana – cenzura ju je prepolovila. U to vrijeme nastaju priče i crtice također socijalne tematike: 64 NOVA AKROPOLA 47 umjetnost Uz knjige su obavezno bile i cigarete tako da je postojala šala da mu je trebala samo jedna šibica dnevno. Kad je počeo Drugi svjetski rat, povukao se iz javnog života i zaposlio kao poštanski službenik. Tada se uključio u ilegalnu antifašističku grupu i prihvatio komunističke ideje. Nadimak “Mak” bio mu je tajno ime koje je koristio kao član antifašističkog pokreta tijekom Drugog svjetskog rata. Maka su prijatelji opisivali kao mirnog i dostojanstvenog čovjeka, dobronamjernog, umjerenog i beskrajno ponosnog. Djeca kažu da je vrlo rijetko podizao glas na njih, a nikad ih nije kažnjavao. Adil-beg Zulfikarpašić, osnivač Bošnjačkog instituta u Sarajevu i njegov vjenčani kum, opisuje ga ovako: Mak je bio jedan fin, miran čovjek, koji je svoje ljutnje i svoje huje podnosio na jedan vrlo dostojanstven način. U društvu je bio popularan i ljudi su ga voljeli. Družio se s književnicima, slikarima, kiparima, glumcima. Kuća mu je uvijek bila otvorena za druženja. Nakon Drugog svjetskog rata zaposlio se kao reporter, urednik, a konačno i kao glavni urednik TANJUG-a za BiH. Bio je i na udaru tadašnje UDBE koja mu je zaprijetila “da pazi što radi”, a brata Hamida odveli su mu na Goli otok. U tom je razdoblju zanemario poeziju. Prisiljen napustiti novinarstvo, osniva izdavačko poduzeće “Seljačka knjiga” iz kojeg izrasta “Narodna prosvjeta”, najveća izdavačka kuća u tadašnjoj Jugoslaviji čiji je bio glavni urednik. Ubrzo pokreće i biblioteku “Univerzum”. Tada su ponovno uspostavljeni odnosi s europskim zemljama i počela su se prevoditi i objavljivati najvažnija djela svjetske književnosti. POVRATAK POEZIJI Godine 1954. Mak objavljuje malu poemu Plivačica, četiri godine kasnije poemu Povratak, a nakon toga 48 zbirke Okrutnosti kruga i Koljena za Madonu. Piše pjesme Onemuštio, Uspavanka, poemu Majka, Zapis o petorici, Zapis o vremenu, Badac, Zapis o Nespini, Zapis o izvoru, a 1961. godine izdaje knjigu Stari bosanski epitafi u kojoj je skupio i objavio natpise iz srednjovjekovne Bosne. Sa svojim se procvatom “Narodna prosvjeta” našla na udaru određenih interesa i ubrzo je ugašena, a Mak je izbubio posao. Tada je radio kao knjižničar i proučavao stare rukopise, pisao recenzije, radio lekture, korekture, pisao radiokomedije. On i obitelj živjeli su vrlo skromno, gotovo na ivici siromaštva. ZBIRKA PJESAMA KAMENI SPAVAČ Kameni spavač je zbirka pjesama prvi put objavljena 1966. godine, a u promijenjenom izdanju 1973. godine, nakon Makove smrti. Makova inspiracija za ovo djelo bili su sačuvani natpisi sa stećaka, tj. kamenih spavača, koje je obogatio vlastitim pjesničkim doživljajem. Nakon više stoljeća šutnje skamenjena slova progovorila su preko njega o duhu bosanskih krstjana. Još od najranijeg djetinjstva Mak je bio u dodiru sa stećcima – jedni od najljepših primjeraka nalaze se upravo u Stocu, njegovom rodnom gradiću. Međutim, trebalo mu je dosta vremena da uspije proniknuti u poruke urezane u kamenu koje je utkao u svoje stihove. Kameni spavač je djelo zrelog pjesnika koji je našao svoj vlastiti pjesnički izraz. Svojom univerzalnošću nadilazi sve prolazne ideale i vrijednosti prostora i vremena u kojem je živio. Mak ulazi na vrata prave poezije, koja govori o općem, za koju je Aristotel rekao da je iznad povijesti, koja govori o pojedinačnom. Kameni spavač je čudo jer je objavljen u vremenu gluhom za sveto i duhovno, vremenu kad se mislilo da su takve “zablude” odavno odbačene i zamijenjene društvenim i političkim idealima. Mak pravi proboj, izdiže se iznad mentalnih oblaka svoga vremena i postavlja vječna pitanja o čovjekovom životu na zemlji – sudbini palog anđela zatvorenog u ljudskom tijelu. Evo što je rekao nakon dodjele Dvadesetsedmojulske nagrade koju je dobio za Kamenog spavača: Stećak je za mene ono što nije za druge, ono što je na njem’ i u njemu nisu drugi umjeli ni znali vidjeti. Jest kamen, ali jest i riječ, jest zemlja, ali jest i nebo, jest materija, ali jest i duh, jest krik, ali jest i pjesma, jest smrt, ali jest i život, jest prošlost, ali jest i budućnost. To je spavač koji je nespina. Stećak sam vidio u Radimlji i Zgošći, ali sam njegovu istinu mogao odgonetnuti samo u sebi… NOVA AKROPOLA 64 umjetnost VRATA1 Ovdje smo još uvijek samo steći gosti I trebalo bi već jednom preći u krug svjetlosti. Kroz neka uska vrata trebalo bi se vratiti Iz tijela ovog golog u tijelo vječnosti Kada se doskitah u ovo veče kasno On mi reče a da ga ne pitah Ja sam ta porta i kroz nju uđi u mene jako ja u tebe On mi tako reče al gdje su usta brave gdje prst pravog ključa za vrata u stepeništa goruća? Pa tragom po travi zato i tražim u glavi tako ključ taj plavi Kroz cvijetja proljetja kroz kose smrti tražim ušće u te zelene dveri Zađem u mrave u bilje u privide u zbilje Tražim i nađem Al od ruke moje do ključanice kto tu strogu istragu iznevjeri? Na svijetu sijem ja živjeh dosta I mnoga blaga revno ko mrav u dom svoj nesoh SUNCE Jedno mlado sunce odbjeglo od oca nastani se na ledini izmeđ ledenih planina Ne prepoznasmo ga odmah i pogledasmo poprijeko Sada u končini Odlazim Ono zasuka rukave i preora zemlju duboko dok ne stiže do njene utrobe i njenog srca Sa sobom ništa ja ništi ne ponesoh Pusto iza mene sve blago osta Kada od trudova odahnu pozdravi veselo rukom i izdiže se kao tica na krilima iznad same tame LJELJENI Bilo im je krivo što ne odgonetnuše jezika kojim bi mogli razgovarati sa stablima u šumi (Njima Ljudima) Pa donesoše ognjeve i spališe šumu do korjena te iz nje izletješe vitorozi ljeljeni u trku (I rastrkaše se na sve četiri strane) I obasja sve staze sva raskršća i stranputice i u sjaju pokaza svoje oranje i naše lice Zagrlismo se tada kao da smo čekali samo na to Postadosmo bliski pa smo kao jedno i jeli i pili kao od iskoni da smo tu bili Nije navraćalo sunce od ljeta do ljeta samo i na jalovoj dolini cvijet do cvijeta procvjeta Mlado sunce se nenadno iskrade od nas Kuda je otišlo kako to i zašto to sam dobri bog sada može da zna Sa ove mračne strane vrata nadire vjetar hudi razdire vjetar ludi Ostavljam sestru i brata ostavljam oca i majku između zvijeri i ljudi Gonili su ih bezdušno u hajci što je rasla ali se oni posakrivaše vješto u iskrslo kamenje Da sebe budem našao u svom biću na putu svom stubu sjaja Tu se utisućiše i mladi sad uporno čekaju da nova šuma naraste i da se ponovo nasele I možda bismo ga zaboravili kao lijepu slučajnost (kako je bilo došlo tako bi bilo i prošlo) da se vascijelim svojim bićem ne grijemo još Od onih davnih njegovih zlatnih i toplih dlanova. (U ono okrilje iz zapamćene priče iščezlih otaca i djedova) GORČIN Kako ću kada u tom žiću da zgodim se u slovu Što bi u otkriću? On reče mi tako kad ga za to i ne pitah Uđi u mene jer ja sam ta vrata sjajna Pa sada Bdijem sada gnjijem sada mrijem tako na ovom Dovratku A vjetar vjetar vjetar Ako su vrata iz riječi samo san ako su samo gatka bajna Ja ipak neću više da se s vrata vratim Ja opet hoću tamo da snim Tu slatku Gatku ZAPIS O ODLASKU Na svijetu ovom dugo ja žih Bih osamdeset i osam ljeta na sijemu svijetu 1 U svoj dom mnoga blaga spremih i skrih Ne časih ni časa namjernika na častih ne pogostih gosta Mak Dizdar: “Kameni spavač”, Svjetlost, Sarajevo, 1981. 64 NOVA AKROPOLA (Koje ni vatra ne mogaše da opepeli) ZAPIS O IZVORU Rastvorio sam se I potekao Potocima Rijekama Morima Sad sam tu Sad sam tu Bez sebe Gorak Kako svom izvoru Da se vratim? Ase ležit Vojnik Gorčin U zemlji svojoj Na baštini Tuždi Žih A smrt dozivah Noć i dan Mrava ne zgazih U vojnike Odoh Bil sam U pet i pet vojni Bez štita i oklopa E da ednom Prestanu Gorčine 49 umjetnost Vezano uz to odgonetanje, jednom je drugom prilikom rekao: Ja sam se okrenuo ka riznici starog jezika ne samo da bih dao boju i miris potonulog svijeta nego i da bih vratio vrijednosti riječima koje su izgubljene u tami vremena. Takve riječi sačuvala je moja majka za mene i one su najdragocjenija baština koju sam naslijedio. One su mi pomogle da shvatim i poruke urezane u kamenu. U jednom je intervjuu rekao da je knjiga Kameni spavač bila u njemu, ali je trebala doživjeti svoju fermentaciju, da sama sebe doživi: Duh je bio tu. Samo se čekalo njeno otjelovljenje... Čekao ju je i pisao, kako sam kaže, deset godina s prekidima i zastojima koji su sastavni dio stvaralačke krize i nedoumice. Put do nje nije bio “ni ravan ni kratak”. Međutim, Mak je poeziju shvaćao kao jedan od načina življenja i mišljenja, a ne nešto čime se “bavio”, i sve što je proživljavao utjecalo je na njegovo stvaralaštvo koje je s vremenom postajalo sve zrelije i dublje. Kad pišem – pišem za sebe. Ali, kad je stvaralački čin završen, onda pisac u svakom slučaju očekuje glas čitatelja i kritike. ...On uviđa da je to njegovo nježno i krhko sjeme koje se zove stih – palo na plodno tle, u duboku brazdu iz koje je nikao plod za sve one koji pruže ruku za njim. ...Poznato je da dobra, čak i vrlo dobra literatura, ne naiđe uvijek na razumijevanje suvremenika, niti na prave sudove i ocjene o njoj, i ja ne bih bio razočaran da se to dogodilo i s mojom literaturom. Pisac uvijek ima jednu utjehu, da postoji neki tajni, skriveni, nepoznati čitatelj koji zavoli jedan stih, jednu misao, jednu pjesmu ili jednu knjigu iz stvaralačkog opusa piščevog i to je za mene važnije od mnogo čega drugog. ...Naravno, postoje javna priznanja, kao što su nagrade, druga 50 izdanja knjige, prevođenja, itd. Sve to postaje jedan mehanizam koji radi sam za sebe i po sebi, a s kojim mi nemamo nikakve veze... Kad su ga upitali gdje je sve prevođena njegova poezija, nakon što je konkretno odgovorio, dodao je: I ovoga puta poezija je sama odlučivala o svojoj sudbini. Ja sam samo bio posrednik između nje i onih koji su je prihvatili. U ovom razdoblju nastaje i esej Marginalije o jeziku kao i knjiga Stari bosanski tekstovi. Iako je u zemlji bio izložen kritikama, uskoro stižu inozemne nagrade, prevode ga na europske jezike i pozivaju na festivale i gostovanja. Uslijedila su i domaća priznanja i nagrade. Izabran je za predsjednika Udruženja književnika BiH, a do smrti je uređivao i časopis Život. SMRT Mehmedalija Mak Dizdar umro je 14. srpnja 1971. godine od posljedica srčanog udara. Sahranjen je na sarajevskom groblju Bare uz najveće državne počasti kao čovjek od posebnog značaja. Danas na njegovom grobu stoji spomenik u obliku stećka. Od njegove smrti, u Stocu i na nekropoli stećaka Radimlja, svake se godine održava manifestacija “Slovo Gorčina” s ciljem afirmacije bosanskohercegovačkog kulturnog nasljeđa. Mak je jedan od rijetkih koji su odmah nakon smrti zauzeli sigurno mjesto u kulturnoj baštini svog naroda, ali i šire. Svaki most kojim kročimo oslanja se na dvije obale, prošlost i budućnost. Mak je pronašao čvrst oslonac u univerzalnim vrijednostima duhovne tradicije bosanskih krstjana i pomogao nam naslutiti što nas čeka na drugoj obali mosta života. Naravno, ovaj most nije horizontalan. NOVA AKROPOLA 64 umjetnost Zgiboh od čudne boli Ne probi me kopje Ne ustreli strijela Ne posječe sablja Zgiboh od boli Nepreboli i još dublje i još jače iza šutnje iza tmače Trebalo bi se konačno sastati sa već davno odbjeglim vlastitim srcem gdje pijetlovi ne pjevaju gdje se ne zna za glas roga Trebalo bi se odkameniti i proći bez osvrtanja kroz kamenu kapiju ovog kamenog grada i još huđe i još luđe iza uma iza boga Volju A djevu mi ugrabiše U robje ima jedna modra rijeka široka je duboka je sto godina široka je tisuć ljeta duboka jest o duljini i ne sanjaj tma i tmuša neprebolna Ako Kosaru sretnete Na putevima Gospodnjim Molju Skažite Za vjernost Moju ima jedna modra rijeka ima jedna modra rijeka valja nama preko rijeke. ČETVRTI JAHAČ Vrijeme je da se misli o vremenu Jer trulež do besvijesti bazdi sa smrti gnjile Vrijeme jest da se razmisli o vremenu Jer velike vode na nas brode Gle kako deru i žderu njine vilne sile Vrijeme jest ubo da se zamisli u vremenu Jer vjetar hitri vjetar zmajeviti Na nas će hudo danas da poleti Vrijeme je vatra jer neka sažga nas i satra Vrijeme jest ubo da uđe se u ovo vrijeme Jer vremena ima tako malo I vremena neće više biti SMRT Zemlja je smrtnim sjemenom posijana Al smrt nije kraj Jer smrti zapravo i nema. I nema kraja Smrću je samo obasjana Staza uspona od gnijezda do zvijezda. MODRA RIJEKA Nikto ne zna gdje je ona malo znamo al je znano iza gore iza dola iza sedam iza osam i još huđe i još luđe preko mornih preko gorkih SLOVO O ČOVJEKU KOLO Ruka do ruke luka do luke Ruka u ruci muka u muci Zemlja priteže nebo visoko O da sam ptica da sam soko SUNČANI HRISTOS Prvo Satvoren u tijelu zatvoren u koži Sanjaš da se nebo vrati i umnoži Zatvoren u mozak zarobljen u srce U toj tamnoj jami vječno sanjaš sunce Zarobljen u meso zdrobljen u te kosti Prostor taj do neba Kako da premosti? DAŽD Trebalo bi opet naučiti da slušamo kako dažd pada pada Trebalo bi se odkameniti i poći bez osvrtanja kroz kapiju grada Trebalo bi ponovo pronaći izgubljene staze od one plave trave Trebalo bi u obilju bilja zagrliti panične makove i mrave Trebalo bi se iznova umiti i sniti u jasnim kapima ozorne rose preko gloga preko drače preko žege preko stege Trebalo bi onesvijestiti se u tamnim vlasima neke travne kose Preko slutnje, preko sumnje Iza devet iza deset Trebalo bi načas stati sa suncem svojim i sjenkom svojom stasati 64 NOVA AKROPOLA Trebalo bi htjeti i svu noć bdjeti slušajuć kako dažd pravedni pada pada pada Ni život ni smrt ne pripada meni Ja sam tek onaj koji je u sjeni Onog što u vremenu se Ovremeni Ovdje je prisutan onaj Kome zavidješe crni zakonici Objesiše ga u šesti čas onoga dana Pred njegovim čudom zanijemiše žreci i vojnici Kad veza ih za zemlju suncem svoga krsta Raširivši ruke od prsta do prsta On pobijedi Smrt Smrt ga tražaše al ne nađe ništa Ne nađe ni kosti ni meso ni krvi Ostao joj samo obris znameni i prvi Put za nešto smrt zube nije imala Gle kako sad bezglavo skače Plače i rida očajna I mala Ni život ni smrt ne pripada meni Ja sam samo onaj koji je u sjeni Onog što mu smrt ne mogaše ništa Onog što pretoči se u stub Sunčani Ja sam samo onaj što iz svoje jeseni Iz zatoka tvari iz te tvarne muke U ona daleka sunčana počivališta Pruža Ruke 51 rubrika BAŠČANSKA PLOČA Renata Fućak i Hana Lencović N iti jedan glagoljski spomenik nije izazvao više kontroverzi, povijesnih propitivanja, studija i različitih tumačenja od ploče pronađene nedaleko od Jurandvora, u blizini Baške na otoku Krku. Baščanska ploča istovremeno je dokument i monument, povijest i umjetnost. Pronađena u podu crkve gdje je dospjela nakon jednog 52 od mnogobrojnih preuređenja i premještanja, godinama je bila izložena oštećenjima i utjecajima vremena. Nakon više od sedam stoljeća, na nju je skrenuo pozornost baščanski župnik Petar Dorčić, koji je davne 1851. godine upozorio Ivana Kukuljevića Sakcinskog da se u podu stare benediktinske crkve sv. Lucije nalazi ploča s uklesanim slovima. Od tada pa sve do danas Baščanska ploča ne prestaje zaokupljati pažnju povjesničara, arheologa, paleografa, filologa, književnih historičara... Ipak, pažnja istraživača nekako je godinama najviše bila usmjerena na čitanje i interpretaciju samog teksta, dok su arheološka i arhitektonska pitanja vezana uz ploču i oko nje ostala u drugom planu. Tako NOVA AKROPOLA 63 rubrika se dugo vremena podrazumijevalo da je Baščanska ploča izvorno bila lijevi plutej, dio oltarne pregrade crkve sv. Lucije, te da samim tim i crkva potječe iz istog vremena – prijelaz iz XI. u XII. stoljeće. Pretpostavljalo se također da je postojao i desni plutej te da su četiri fragmenta Jurandvorskih ulomaka upravo dijelovi te druge Baščanske ploče, a na što su upućivali isti tip slova i likovni ures. STAROST CRKVE SV. LUCIJE Podrobnom analizom stilskih elemenata crkve sv. Lucije dokazano je da je ona zapravo kasnoromanička građevina s početka XIV. stoljeća1 nastala na mjestu stare, ruševne crkve. Ona je jednostavna dvoranska građevina izdužene pravokutne osnove s oblom apsidom, i nema bazilikalnu formu karakterističnu za ranoromaničku arhitekturu. Njeni su zidovi sastavljeni od uredno klesanih, ravnih blokova složenih u pravilne redove što ukazuje na stil gradnje već zrele romaničke arhitekture. Ona se i tipološki uklapa u graditeljski stil kasnog romaničkog razdoblja u Dalmaciji. PLUTEJ? No, nakon što se utvrdilo da je današnja crkva sv. Lucije praktično dva stoljeća mlađa od Baščanske ploče koja joj je trebala biti plutej, pojavilo se pitanje gdje se nalazila Baščanska ploča u doba svog na- stanka – oko 1100. godine? Možda njen vanjski izgled donosi odgovor. Već je na prvi pogled očit nesklad između lijevog i desnog ruba ploče. Lijevi rub je dobro očuvan, prvi list trokratne lozice stoji na samom njegovom početku, a trinaest ispisanih redaka teksta od ruba su udaljeni desetak centimetara. Nasuprot tomu, desna strana izgleda kao da je odrezana jer tekst teče do samog ruba ploče. Teško je zamisliti da bi klesar namjerno ili zbog nespretnosti toliko narušio simetriju ploče. Logičnije je pretpostaviti da je desni rub ploče odsječen kasnije, kad je ploču trebalo prilagoditi novim dimenzijama crkve. Ovaj je zahvat morao biti prilično grub jer je za posljedicu imao velika oštećenja – desna strana se razlomila na nekoliko fragmenata. Od stare crkve sagrađene potkraj XI. stoljeća ostali su sačuvani temelji koji pokazuju da je bila uža od današnje za debljinu zida. Kad se uzmu u obzir izvorna veličina ploče i unutrašnje dimenzije crkve, slijedi da ona nije mogla biti lijevi plutej, jer bi zajedno s desnim plutejem pregradila čitavu širinu crkve, ne ostavljajući prolaz. Gdje se onda Baščanska ploča prvobitno nalazila? Jedna je pretpostavka da je bila ugrađena iznad ulaza u staru crkvu.2 TEKST Vrijednost Baščanske ploče neprocjenjiva je s aspekta jezika i pisma. Jezik kojim se služe Držiha i Dobrovit zapravo je spoj staroslavenskog i narodnog jezika, odnosno spoj jezika knjiga i jezika kojim su se redovnici služili u svakodnevnom govoru. 1 Vežić, Pavuša, Arhitektura crkve i pregrade kora svete Lucije u Jurandvoru, 900 godina Baščanske ploče, Baška, 2000., str. 165. 2 Margetić, Lujo, Primarna funkcija Baščanske ščanske ploče, šč ploče č , Rijeka, 2001., sv. 1., Rijeka, str. 7.-15. Nakon takvog tumačenja primarne funkcije Baščanske ploče pitanje Jurandvorskih ulomaka tj. druge Ploče ili desnog pluteja, dobiva sasvim drugačiji smisao. 63 NOVA AKROPOLA 53 rubrika Pismo kojim je Baščanska ploča ispisana je obla glagoljica s naznakama stilizacije prema uglatoj, hrvatskoj glagoljici. Također su prepoznata i neka latinična i ćirilična slova. Osim staroslavenskog jezika i starohrvatskog pisma, na ploči je i likovni znak starohrvatske stilizacije: bordura s ornamentom lozice u obliku pletera. Njenih sto riječi čine je najduljim i podacima najbogatijim, ali ne i najstarijim spomenikom glagoljske epigrafike. Plominski i Krčki natpis te Valunska ploča potječu iz sredine XI. stoljeća. Već više od stoljeća i pol traje iščitavanje njenih trinaest redaka, a zaslugom I. Kukuljevića Sakcinskog, I. Črnčića, F. Račkoga, V. Jagića, V. Štefančića, J. Hamma, V. Bratulića, E. Hercigonje, B. Fučića, L. Margetića i drugih, rekonstruiran je veći dio teksta. Prenesen iz glagoljice u latinicu tekst bi izgledao ovako: Njen tekst sastoji se od dvije cjeline. Prvi dio je službeni tekst darovnice hrvatskog kralja Zvonimira samostanu sv. Lucije u Jurandvoru na otoku Krku. Riječ je o darivanju ledine (neobrađenog zemljišta), a spominju se i kraljevi izaslanici i svjedoci darivanja. Taj dio teksta, koji je pisao opat Držiha, ima onovremeno službeno zaglavlje (invokaciju) i zaključak s uputama. Pretočen u suvremeni hrvatski jezik tekst glasi ovako: Ja, u ime Oca i Sina i Svetoga Duha, ja opat Držiha pisah ovo o ledini koju dade Zvonimir, kralj hrvatski, u svoje dane svetoj Luciji, i svjedoci: Desmra, župan Krbave, Mratin u Lici, Pribineža, poslanik u Vinodolu, Jakov na otoku. Da tko to poreče, neka ga prokune Bog i dvanaest apostola i četiri evanđelista i sveta Lucija, amen. Da tko ondje živi, moli za njih Boga. Drugi dio teksta, čiji je autor opat Dobrovit, govori o dovršetku gradnje neke crkvice koja je pripadala samostanu sv. Lucije, a koji je tada bio u zajednici sa samostanom sv. Mikule u Otočcu: Ja, opat Dobrovit, zidah crkvu ovu sa svoje braće devetero u dane kneza Kosmata koji vladaše svom Krajinom. I bješe u te dane Mikula u Otočcu sa svetom Lucijom zajedno.4 POVIJESNE OKOLNOSTI Što sve možemo iščitati s Baščanske ploče? Razmatranje tog pitanja ni približno nije privedeno kraju. U prvome redu, u tekstu se spominju uglednici s konca XI. stoljeća, na ploči se po prvi put hrvatskim jezikom i hrvatskim pismom bilježi hrvatsko narodno ime, imenuje se hrvatski kralj i navodi njegov suverenitet nad otokom Krkom. No, budući da tekst nije očuvan u cijelosti (dio teksta je otkrhnut, a 1. A/ZЪ VЪ IME O/TCA I S(I)NA /I S/V(E)TAGO DUHA AZЪ 2. OPAT/Ъ/ DRЪŽIHA PISAHЪ SE O LEDI/N/Ê JUŽE 3. DA ZЪVЪNIMIRЪ KRALЪ HRЪVATЪSKЪI /VЪ/ 4. DNI SVOĘ VЪ SVETUJU LUCIJU I SV<E>/DO/ 5. MI ŽUPANЪ DESIMRA KRЪ/BA/VÊ MRA/TIN/Ъ VЪ L(I) 6. CÊ PRBЪNEBŽA /S/Ъ POSL/Ъ/ VIN(O)DOLÊ / ÊK (O)VЪ V O 7. TOCÊ DA IŽE TO POREČE KLЪNI I BO(G) I BI (=12) AP(OSTO)LA I G(=4) E 8. VAN(ĴE)LISTI I S(VE)TAÊ LUCIÊ AM(E)NЪ DA IŽE SDÊ ŽIVE 9. TЪ MOLI ZA NE BOGA AZЪ OPATЪ DBROVITЪ ZЪ 10. DAHЪ CRÊKЪVЪ SIJU I SVOEJU BRATIJU S DEV 11. ETIJU VЪ DNI KЪNEZA KOSЪMЪTA OBLAD 12. AJUĈAGO VЪSU KЪRAINU I BÊŠE VЪ TЪ DNI M 13. IKULA VЪ OTOČЪCI /SЪ S/VETUJU LUCIJU VЪ EDINO3 3 U okruglim su zagradama razriješene skraćene riječi, a u kosima su oštećena mjesta. Preuzeto iz: Damjanović, Stjepan, Slovo iskona, Zagreb, 2002., str. 192. 4 Ovo čitanje, koje je ponudio Branko Fučić, drži se najuspješnijim. Prema: Damjanović, Stjepan, Slovo iskona, Zagreb, 2002., str. 193. 54 NOVA AKROPOLA 63 rubrika umire Koloman, jer bi bilo nezamislivo da se njegovo ime ne spomene u tekstu. Jezična analiza nudi 1120. kao godinu nastanka ploče. To je vrijeme kad je otok Krk, nakon privremene ugarske vlasti, ponovno u rukama domaće vlastele. * dio je nečitljiv zbog toga što je ploča na jednom dijelu izlizana), upitno je i samo određivanje njene starosti. S obzirom na političke prilike u Hrvatskoj i Dalmaciji u drugoj polovici XI. st. postavljena je hipoteza o 1105. godini koja je uglavnom i prihvaćena.5 Naime, od 1060. godine Petar Krešimir IV. sebe naziva regnum Croatiae et Dalmatiae, kraljem Hrvatske i Dalmacije, no nakon sukoba s papom je uklonjen i 1075. godine ban Dimitrije Zvonimir, preko siponskog nadbiskupa Gerarda, daje vazalnu prisegu papi. Zvonimir umire 1088. godine, a nasljeđuje ga Stjepan II. Trpimirović. Tek potkraj stoljeća Mađari kreću prema Hrvatskoj i Dalmaciji, a novi se vladar Koloman 1102. godine u Biogradu kruni za hrvatskog kralja. Svoju vlast u Dalmaciji (čiji je sastavni dio i otok Krk) uspio je nametnuti tek 1105. godine. Upravo tada, pretpostavlja se, nastaje Bašćanska ploča.6 Smatra se kako nije nimalo slučajno što se u trećem retku Ploče spominje Zvonimir, kralj hrvatski, a u petom i šestom retku njegovi poslanici. Otok Krk, preko Bašćanske ploče, daje na znanje kako još uvijek priznaje regnum Croatiae et Dalmatiae, unatoč mletačkim, bizantskim i ugarskim pritiscima i pretenzijama. Baščanska je ploča dokaz i ondašnje visoke pravne pismenosti, tj. napisana je kako bi se vlasništvo zaštitilo od stranaca. Kako je do dolaska Ugara klesanje Baščanske ploče poprilično odmaklo, u prvome djelu imamo izražene elemente stare, oble glagoljice, da bi se najednom sve više počela javljati latinična slova. Čim je ugarska nazočnost nestala s Otoka, glagoljica nastavlja svoj razvoj što je dokaz nove snage na tom području – krčkih knezova. Baščanska ploča nije mogla biti napisana između 1105. i 1118. godine, kad * * Pitanja oko Baščanske ploče nemaju jasne odgovore. Od 31. kolovoza 1934. godine njen original nalazi se u atriju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Kopija je ostala na starome mjestu, u crkvici sv. Lucije, na otoku Krku, nekadašnjem žarištu glagoljaša i izvorištu hrvatske pismenosti. 5 Margetić, Lujo, O Baščanskoj ploči, Krk, 1997. 6 Margetić, Lujo, n. dj., str. 41. 63 NOVA AKROPOLA 55 umjetnost SLAVA RAŠKAJ (2. siječnja 1877. – 29. ožujka 1906.) Tatjana Đorović … A svitaše jutro. Rosa je pala, Pa se u krupnih kapljah blista. Sja jutarnja zvijezda. Dršće i trepti Jasika širokog lista. Vladimir Vidrić, Jutro 56 NOVA AKROPOLA 64 umjetnost T ko god se dotakao biografije i slika Slave Raškaj, uvijek je uz njih dodao i pokoji Vidrićev stih. Naime, osim Bele Čikoša Sesije, Vidrićevog bliskog prijatelja i Slavinog učitelja slikarstva, te zajedničkog udesa u umobolnici u Stenjevcu gdje oboje umiru vrlo mladi u razmaku od tri godine, ovo dvoje umjetnika povezuje izniman umjetnički senzibilitet prema prirodi koji se kod Slave izražava kroz njene akvarele, a kod Vidrića kroz pjesme – ona doživljaj prirode slika kistom, a on riječima. Slava Raškaj rođena je gluhonijema, ali je progovorila kroz svoje pejzaže kojima se proslavila. Naime, iako gluhonijema, a k tome žena (slikari i kritičari tog doba umjetnost kod žena doživljavaju kao razonodu), i to vrlo mlada, njen izniman dar vrlo je brzo prepoznat. Prvi put izlaže već u svojoj dvadeset drugoj godini, na prvoj izložbi tek utemeljenog Društva hrvatskih umjetnika 1898. godine u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. Nakon njene smrti posebnu pozornost na njeno djelo skrenuo je slikar i likovni kritičar Ljubo Babić (1890. – 1974.), kojeg je uz Slavu vezivao zajednički rodni kraj u kojem su oboje pronalazili neiscrpno nadahnuće. Oboje su također bili Čikoševi učenici i oboje su radili u akvarelu. Njegovi su osvrti na njeno slikarstvo nenadmašeni. U povodu osamdesete obljetnice Slavinog rođenja, književnik i likovni kritičar Matko Peić pokrenut će 1957. godine njenu veliku retrospektivnu izložbu u Beogradu, koja je ujedno bila njena prva samostalna izložba. Izložba će biti ponovljena i u Zagrebu, te popraćena predstavljanjem njene monografije. U svom opsežnom istraživačkom radu, Matko Peić je u privatnim zbirkama pronašao dvjestotinjak njenih slika, popisavši gotovo čitav njen opus, te 64 NOVA AKROPOLA Slava Raškaj, Autoportret ukazao na veličinu njenog slikarskog talenta usprkos ranoj smrti. Likovni kritičar Vladimir Lunaček piše: Nesretna je sudbina zatekla mladu početnicu Slavu Raškaj na umjetničkom polju, koja je mnogo obećavala ne imitirajući muškarce – slikare, već pravim ženskim nagonom prikazujući svoj umjetnički osjećaj. SLAVINO DJETINJSTVO Rođena je u dobrostojećoj plemenitaškoj obitelji u Ozlju. U nemogućnosti komuniciranja s drugom djecom, odmalena je bila vrlo povučena i ozbiljna. U silnoj potrebi da se nekako izrazi, da progovori crtežom ako ne riječju, često bi u kutu sobe samovala zabavljena crtanjem. Zabavu je pronalazila i u vrtu, gdje je već kao dijete započela svojevrstan razgovor s biljem vođen očima, kako piše pisac njene monografije Matko Peić. Njeno će djetinje sanjarenje biti prekinuto u osmoj godini kad je šalju na školovanje u Zavod za gluhonijemu djecu u Beču (1885. – 1893.). Teško je i zamisliti kako se osjećalo osmogodišnje dijete otrgnuto iz roditeljskog doma, samo u stranoj zemlji, gluho i nijemo, daleko od roditelja, brata “Gledaj – glas mi se javi – Iskrice noći lete…” I vidjeh u rosnom grmlju, Gdje blisnuv – ginu i – svijete. Vladimir Vidrić, Dva pejzaža 75 umjetnost Jurja i sestre Paule. Srećom, ljeta provodi upijajući mirise, boje i pejzaže pitomog ozaljskog kraja, pa je njena crtanka prepuna malih studija cvijeća: maslačka, mrazovca, bršljana, kukurijeka, visibabe, šumarice, rosopasa... U bečkom Zavodu Slava je dobila i solidnu likovnu poduku. Po povratku iz Beča njen slikarski dar prvi je otkrio ozaljski učitelj Ivan Muha-Otoić. Igrom slučaja, on će postati ravnatelj Zavoda za odgoj djece oštećena sluha i govora u Zagrebu, a kako je bio prijatelj njene obitelji, poziva Slavu k sebi i svojoj ženi Lenki. Pokušao je pridobiti svog prijatelja Vlahu Bukovca da je primi za naučnicu, ali kako prezaposleni Bukovac na to nije 58 Slava Raškaj, Djeca u seljačkoj sobi pristao, dolazi do slikara Bele Čikoša Sesije (1864. – 1931.) . Podaci o njenom dolasku u Zagreb razlikuju se od autora do autora – neki od njih govore da u Zagreb dolazi 1894. godine, u Obrtnu školu kod Čikoša i Tišova, a drugi da dolazi 1895. godine u Zavod za odgoj djece oštećena sluha i govora gdje polazi stručnu školu. U svakom slučaju, Čikoš joj nekoliko godina (vjerojatno 1895. – 1902.) besplatno daje poduke i upućuje je u slikarstvo, a Ivan Muha-Otoić uređuje joj atelje u mrtvačnici bivše bolnice koja je preselila u Vinogradsku, jer se u te pro- Slava Raškaj, Lopoči u botaničkom vrtu u Zagrebu II NOVA AKROPOLA 64 umjetnost O Slavinom slikarstvu Ljubo Babić: ...nadarenost Slave Raškaj bila je svakim danom sve očitija. Kako je uskoro dobila u ruke akvarel, pod njenim su prstima brzo nastajali fino ugođeni akvareli: motiv Ozlja i seljačkih kuća u okolini Ozlja. Najljepši su primjeri oni, koji prikazuju rano proljeće ozaljskog pejzaža. Svojom sklonošću i svojom kvalitetom, iako su ih izvele gotovo nevješte ruke, spadaju među najbolje primjerke te vrste kod nas. Tih profinjenih tonaliteta nije do Slave Raškaj poznala još naša umjetnost. Čisto primitivno zrenje našlo je svoju realizaciju. Među nekolikim prvorazrednim akvarelima, osobito je uspio akvarel “Interieur seljačke sobe” (31 x 42). Prikazano je na njemu dvoje djece za prostim stolom. Mekane glavice fino su ugođene, prostor je riješen najjednostavnijim sredstvima. Sve je živo, iz svega struji neka naročita intimnost... Umjetnosti kod Hrvata u XIX. stoljeću, Matica hrvatska, Zagreb 1934, str. 131 – 132 Matko Peić: …udišući svježinu vlažnog mirisa iz bilja i satima gledajući vodu, ona je sve više upijala u svoj senzibilitet pojedine elemente koji će je kasnije razviti u slikaricu s upravo tajanstvenim čulom za originalnu ljepotu slikarske tehnike: vlažne, svježe, fluidne. (…) Pred njenim se očima događao tajanstveni fenomen, ona uz minimum slikarskog materijala izražava maksimum slikarskog duha… ona japanskom metodom, redukcionizmom, slika naš pejzaž… Tajna njena pogleda je u tome što je njeno oko u isto vrijeme gledalo i sanjalo. (…) U zanosu stvaranja duh je savladao oko, nametnuo mu se. Njegovo je djelovanje ograničeno da iz svijeta vidljivog odabere tek nekoliko elemenata kojim će duh slikarice iznijeti na vidjelo što se do tada skrivalo negdje potisnuto u dubini svijesti. Sami nazivi djela – Vrbine mace i ljeskove rese, Čamac u šašu, Labud, Ptica na grani, Ljiljani, Šaš i mušice, Stilizirane latice, Kupa kod Ozlja, Poljsko cvijeće na rubu odrona, Ljetno predveče na Zaluki, Seoska kuća kraj mlake, Pogled s Kupe prema Svetoj Geri... – govore o njenoj tankoćutnoj, romantičnoj duši i bude u promatraču zatomljena sjećanja i osmijeh… Kako je Čikoš često putovao, Slava je radila samostalno i to sve više na otvorenom: odlazi u Maksimir i druge parkove te u Botanički vrt u kojem nastaje čudesan ciklus Lopoči koji se ubrajaju u njena najbolja djela. Modro-zeleno-ljubičasti tonovi Lopoča otkrivaju izniman slikarski dar. Vladimir Lunaček 1902. godine u Viencu piše: Raškajeva voli one momente u prirodi koji se više osjećaju i šute, nego vide i Slava Raškaj, Trakošćan Slikari naših ljudi i krajeva – Slava Raškaj i Nikola Mašić, Dom i Svijet, Zagreb 2005 storije uselio Zavod za odgoj djece oštećena sluha i govora. Iako je od Čikoša učila slikati akademski, u stilu likovne pedagogije onog vremena, u njoj se, usprkos ulju, tamnim bojama i velikim kompozicijama na teme iz egipatske, babilonsko-asirske, grčke i kršćanske religije, budi autentičan umjetnički izraz koji će na sreću i prevladati. U prvi će plan izbiti sjećanja na njeno ozaljsko djetinjstvo. Umjesto velikana 64 NOVA AKROPOLA prošlosti, na njenim slikama nalazimo obične ljude iz ozaljskog kraja: djecu, male čuvare krava, kosce, običnu seosku čeljad, služinčad… Njeno glavno izražajno sredstvo postaje i ostaje akvarel. U svojim intimnim lirskim akvarelima, u kojima kao da je zauvijek željela zadržati atmosferu trenutka, uspjela je na jedinstven i svjež način oživjeti sve ono što je sačinjavalo njen svijet: njen vrt, Kupa, vrbik uz obale, lopoči, cvijeće, drveće, šumarci… 59 umjetnost Slava Raškaj, Dječak s kosom opažaju. Čikoš će pratiti njen rad i vidjeti rađanje umjetnice, i premda su se razilazili po pitanju umjetnosti, uvažavao je njeno slikarstvo, tako da mu je pomagala oko izrade njegovih dviju slika poslanih na izložbu u Pariz. Zahvaljujući njegovoj pomoći Slava Raškaj je sudjelovala na više izložbi, počevši s izložbom Društva hrvatskih umjetnika u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu 1898. godine. Već sljedeće godine izlagala je u St. Petersburgu i Moskvi; 1900. godine u Parizu je izložila pet radova; 1901. sudjelovala je u “putujućoj izložbi” u nekoliko hrvatskih gradova. Čikoš ju je također uveo u zagrebačko društvo umjetnika. No, ova nježna umjetnička duša sve se više povlačila u samoću. Kako je zapisala njena prijateljica Ida Slava Raškaj, Livada uz šumu 60 NOVA AKROPOLA 64 umjetnost Batušić: Bila je divna dušom i tijelom – ali tužna i nesretna zbog te krute sudbine što je gluhonijema (...) Pripovijedala je kako nadasve se voli baviti slikanjem – silno voli prirodu, cvijeće, a iznad svega vodu. Ona je u mašti čuje kako šumi… Iako je veći dio života provela u Zagrebu, u njemu je slikala jedino lopoče u Botaničkom vrtu, tako da 1899. godine zauvijek odlazi iz Zagreba i vraća se svojim ozalj skim pejzažima u koje se unijela srcem i dušom. Sljedeće dvije godine bit će najplodnije u njenom stvaralaštvu, a Matko Peić u njenoj monografiji kaže: Između slikarskog duha i slikarskog materijala u akvarelima Slave Raškaj postignuto je takvo organsko jedinstvo da se ti akvareli mogu smatrati upravo uzorom sura dnje doživljaja i izraza. Ali, usamljenost koju je Slava duboko osjećala sve ju je više pritiskala… Sve je češće letjela poput zatvorene ptice u mračne zakutke svijesti, što najbolje opisuje njen brat Juraj: Kad je Slava dorasla do djevojaštva, vidjelo se da izvanredno teško podnosi gluhonijemo stanje i ona je što dulje to češće zbog toga imala momente očajanja. Sve se više uvlačila u sebe. Živjela je samo u svom radu. Na rubu duševnog rastrojstva, sve je više nalazila utočište uz napuštene mlinove u kanjonu Kupe, uz ruševine i provalije, što će pretočiti u svoje slike prije nego što će potpuno potonuti. Zimski, gluhonijemi pejzaž najbolje je odgovarao stanju njene psihe. (…) Nigdje kao ovdje Amiel nije imao više prava kad je kazao: Pejzaž je duša. (…) Ma kako slikala pejzaž, ona ga je slikala kao samu sebe: jedan stari mlin koji propada uz Kupu, 64 NOVA AKROPOLA Slava Raškaj, Interieur jedno stablo koje samuje u vrtu, jedna djevojčica koja samuje u suncu – svi ti pejzaži Slavini su autoportreti. (Matko Peić) Godine 1901. javljaju se prvi očiti znakovi bolesti. Samovanje u vrtu, druženje samo s psom, njeno bježanje kroz šumu završilo je delirijem. Kad se stanje pogoršalo, kad je počela bježati od svojih najbližih, upućena je u Zavod za umobolne u Stenjevcu, gdje ostaje gotovo četiri godine, sve do smrti 1906. godine u dvadeset devetoj godini života. Sve neizgovorene riječi, svu glazbu koju nije čula, svu silinu mladenačkih osjećaja i puno više od toga ulila je Slava kistom u svoje slike. Iako duboko nesretno biće, za sobom nam je ostavila samo ljepotu. Njeni akvareli predstavljaju najviši domet hrvatskog akvarelnog slikarstva krajem XIX. i početkom XX. stoljeća. I kroz njih nam se danas pokazuje lijepa, poetična, vječno mlada poput prirode… 61 crtice iz prirode LABORATORIJI MORAYA U blizini Svete dolina Inka, četrdesetak kilometara od grada Cuzca, nalaze se zanimljive koncentrične terase smještene u prirodnim vrtačama. Ne zna se tko ih je izgradio, no za posljednje korisnike, Inke, bile su istraživačke stanice za proučavanje utjecaja ekoloških čimbenika na urod biljnih kultura. Naime, različita dubina i orijentacija ovih terasa s obzirom na vjetar i sunčeve zrake uvjetuju različite mikroklimatske prilike od kojih je najizraženija temperatura. Kod najveće, trideset metara duboke vrtače, prosječna temperaturna razlika između najniže i najviše terase dosiže i pet stupnjeva Celzijevih što omogućava uzgoj velikog broja biljnih vrsta. Studije polena pokazuju da su Inke na terase Moraya nasipavale tlo i uzgajale sjeme iz različitih krajeva carstva radi njegovog poboljšanja: tlo i sjeme se donosilo iz suptropskih džungli, priobalnog pustinjskog predjela i andskih Kordiljera. Biljne vrste kojima je za razvoj potrebna niža temperatura uzgajale su se na nižim terasama, i obrnuto. Na svim razinama bilo je dovoljno vode zahvaljujući kanalima za navodnjavanje koji su i danas u funkciji, iako se još uvijek ne zna na koji se način voda odvodila iz vrtača, budući da se niti O Majko naša Zemljo, o Oče naš Nebo, Vaša djeca smo mi, i umornih leđa Donosimo vam darove koje volite. Tad istkajte nam haljetak od blistavila, Nek osnova bude bijela svjetlost jutra, Nek potka bude crvena svjetlost večeri, Nek rese budu padajuća kiša, Nek obrub bude vječna duga. Tad istkajte nam haljetak od blistavila Kako bismo mogli dolično hodati zelenom travom, O Majko naša Zemljo, o Oče naš Nebo! Tewa Pueblo danas za vrijeme kišnih sezona voda ne zadržava niti poplavljuje njihova dna. Inke su poznavale i važnost prihrane tla za što su im služili guano, riblji ostaci, kompost te izmet ljame i alpake. Terasaste vrtače Moraya još uvijek su velika zagonetka, no ono što se zna jest da su Inke bile vrsni poznavatelji prirodnih zakonitosti kojima zahvaljujemo na stotine sorti krumpira, kukuruza, manioke i drugih kultura prilagođenih ljudskim potrebama. 62 NOVA AKROPOLA 64 crtice iz prirode LABORATORIJI MORAYA NEPOZNATA AMAZONA TERRA PRETA Prvi opisi Španjolaca koji su u potrazi za El Doradom došli na područje amazonskog grada Manausa 1542. godine opisuju brojno stanovništvo i izobilje uzgojenog voća i povrća. Njihova svjedočanstva, međutim, ubrzo padaju u zaborav, a desetljećima kasnije znanstvenici će s nevjericom tvrditi kako džungla i iznimno neplodno kiselo tlo Amazonije nisu mogli hraniti velike legendarne gradove. Tom stavu pridonijela su i antropološka istraživanja malih plemenskih zajednica priprostog načina života koja na ovom području prevladavaju od kraja XVI. stoljeća. No, najnovija istraživanja pokazuju da je ovo područje nastanjeno više od devet tisuća godina tijekom kojih su postojala razdoblja procvata visokih kultura koje su mi- jenjale okoliš i prilagođavale ga svojim potrebama. Potvrda tome je i terra preta, tlo crne boje koje se na području Amazonije prostire na oko dvadeset tisuća kvadratnih kilometara do dubine od dva metra. Sam postupak njegova stvaranja nije poznat. Ne poznaju ga niti današnje plemenske zajednice, iako na terri preti uzgajaju voće i povrće koje čak i danas ima do tri prinosa godišnje. Ova plodna crnica ocijenjena je kao najstabilnija poznata vrsta tla, pH je gotovo neutralan, a sastoji se od mješavine siromašnog amazonskog tla, razbijene keramike, drvenog ugljena, komposta, životinjskih i ribljih kostiju. Dio keramike iz tla datira od V. st. pr.Kr. do XV. st. Tlo je bogato mikroorganizmima, fosforom, magnezijem, manganom, cinkom, dušikom, kalcijem i kali- jem, a uzgojena biomasa je do 45% veća bez dodatne prihrane. Slična tla otkrivena su u posljednjih deset godina i na području Ekvadora, Perua, Zapadne Afrike i Velike Britanije, no njihova istraživanja na samom su početku i tek nam predstoji razotkriti ove lijepe primjere kultura koje oplemenjuju svoj okoliš, mijenjajući ga i prilagođavajući vlastitim potrebama, ali bez narušavanja ekološke ravnoteže. ŠTO SU OPIOIDI? Opioidi su sintetički ili prirodni proteini koji imaju sposobnost suzbijanja percepcije boli vežući se za živčevlje probavnog sustava, receptore u mozgu i leđnoj moždini. Prvi sintetički opioidi su dobro poznati analgetici proizvedeni u laboratorijsko-industrijskim uvjetima. Prirodni opioidi su alkaloidi dobiveni iz ljekovitog bilja, od kojih je najpoznatiji morfin. Istraživanja posljednjih godina pokazala su da i naš vlastiti organizam ima sposobnost suzbijanja boli sintezom treće vrste opioida nazvanih endogenim opioidima. Istraživanja placebo učinka pokazala su da se upravo prilikom pozitivne psihološke aktivnosti u organizmu stvara velik broj endogenih opioida koji utječu na pozitivan ishod iscjeljenja i na smanjenje boli. Tijekom istraživanja stvaranje endogenih opioida općenito je ovisilo o emocionalnom stanju osobe, a čvrsta volja za životom, optimizam i uvjerenost u ozdravljenje pridonosili su liječenju i povećavali njegovu učinkovitost. Priloge pripremili: Matija Prević i Ivančica Krivdić 64 NOVA AKROPOLA 63 zanimljivost Najstarija građevina Južne Amerike? 64 rheološka istraživanja na nalazištu Sechin Bajo u Peruu otkrila su platformu i trg za koje arheolozi smatraju da su najstariji u A nedaleko od lučkog gradića Casme, smještenog na središnjem dijelu peruanske obale. Nalazište je kao cjelina otkriveno 1937. godine i po- Južnoj Americi. Starost im je procijenjena na 5500 godina. U kulturnom smislu, ovo otkriće svrstava Peru po drevnosti uz Mezopotamiju, Egipat, Kinu, Indiju i Srednju Ameriku. Sechin Bajo dio je arheološkog kompleksa Sechin koji se nalazi dijeljeno u četiri dijela. Najistraženiji dijelovi su Sechin Alto i Cerro Sechin jer im se zbog monumentalnih građevina javne i sakralne namjene te rezbarenih kamenih ploča na sačuvanim zidovima pridavala mnogo veća važnost. NOVA AKROPOLA 64 zanimljivost Istraživanja na lokalitetu Sechin Bajo započeli su njemački arheolozi 1992. godine. Napravljene su geodetske snimke i izmjere, a iskapanje je krenulo 2000. godine pod vodstvom prof. dr. Petera Fuchsa i dr. Renate Patzschke s Instituta za latinoamerička istraživanja pri berlinskom Freie Universität. Desetogodišnja iskapanja su pokazala da je na početku radova cijela površina terena bila poravnata i prekrivena slojem gline. Potom je na toj glinenoj podlozi podignuta platforma dužine oko četrdeset i visine preko dva metra. (Kasnije je pored ove platforme izgrađena još jedna veća, veličine 125 x 150 metara, te su na obje podignute građevine pravokutnog oblika sa zaobljenim kutovima.) Sa svake strane nalazilo se stubište, a jedno od njih spuštalo se do ukopanog kružnog trga promjera šesnaest metara. Otkriveno je da je sama platforma više puta bila bočno proširivana pa su preko prvobitnog sagrađena još tri kružna trga! Radiokarbonskim datiranjem utvrđeno je da taj najstariji sloj platforme i kružni trg potječu iz 3600.3000. g. pr.Kr. Lokalitet još nije u potpunosti istražen, ali stručnjaci govore o slojevima ispod trga koji su još i stariji! 64 NOVA AKROPOLA Ovakav kružni trg karakterističan je za brojne rane monumentalne građevine Južne Amerike, nalazimo ga u Caralu i Chavínu, te se pretpostavlja da je imao ceremonijalnu svrhu. Na jugozapadnom zidu pronađen je i prapovijesni reljefni friz od gline (oko 120 prikaza) visine 1,82 metara, starosti 3600-3800 godina, na kojem su prikazane figure zoomorfnih i antropomorfnih obilježja. Posebno je značajan prikaz mitske figure, pretpostavlja se ratnika s karakterističnim andskim simbolima mačke i zmije, koji u desnoj ruci drži ceremonijalni nož, a u lijevoj zmiju. Taj isti motiv prisutan je i u ikonografiji Chavína. Stotine arheoloških nalazišta razbacano je širom današnjeg Perua, a mnoga od njih pripadaju kulturama koje su prethodile Inkama čije je carstvo bilo na vrhuncu u XVI. stoljeću, upravo prije dolaska španjolskih osvajača u ove krajeve. Ovo najnovije otkriće govori o kulturi daleko starijoj od Inka, te arheolozi smatraju da bi moglo značajno pridonijeti boljem poznavanju pretkolumbovske povijesti južnoameričkog kontinenta. Priredila Dunja Rosić 65 kratka priča NEZAHUALCÓYOTL RAZMIŠLJANJA O SMRTI Sve stvari u životu imaju svoj kraj. I u najradosnijem toku svoje taštine i sjaja snaga ih ostavlja i one se raspadaju u prah. Čitav je svijet jedna grobnica i nema ničeg što živi na njegovoj površini a što neće biti sakriveno i sahranjeno pod njim. Rijeke, brzaci i potoci kreću se naprijed k svojoj sudbini. Nijedan ne teče natrag k svome veselom izvoru. Oni šume, žureći nestati u dubinama oceana. Jučerašnje stvari danas više ne postoje, a današnje će sutra možda prestati. Groblje je puno neugodnog praha od tjelesa koja su nekad pokretale žive duše, a koja su sjedila na prijestoljima, predsjedavala skupštinama, upravljala voj skama, podvrgavala pokrajine, zahtijevala za sebe božanske počasti, nadimala se od prazne slave, i moći, i carevanja. Ali sva je ova slava prošla kao strašan dim koji izlazi iz ždrijela Popocatepetla, ne ostavljajući za sobom druge uspomene osim bilješke na jednoj strani kronike. Veliki, mudri, hrabri, lijepi – jao! Gdje su sada? Pomiješali su se s grudom zemlje, a što se njima dogodilo dogodit će se i nama i onima koji dolaze poslije nas. Ali ohrabrimo se, svijetli plemići i poglavice, vjerni prijatelji i čestiti podanici, uzdajmo se u ono nebo gdje je sve vječno i gdje pokvarenost nema pristupa. Strahote groba nisu drugo doli kolijevka Sunca, a tamne sjene smrti blistava su svjetla zvijezda. Izvadak iz knjige Osvojenje Meksika, William Prescott Odabrala Nataša Žaja 66 NOVA AKROPOLA 64 Časopis “Nova Akropola” Do sada objavljeno u izdanju Nove Akropole: Izlazi če�ri puta godišnje i obrađuje sljedeće teme: - kulture i civilizacije - filozofija - mitovi i simboli - religije i kultovi - znamenite ličnos� - zagonetke i fenomeni - psihologija - hrvatska baš�na * * * U pretpla� 20% je�inije! Cijena pretplate za 4 broja je 80,00 kn. Poštarina iznosi 20,00 kn. Potrebno je uplatiti iznos od 100,00 kn na žiro račun broj: 2360000-1101556170, Zagrebačka banka d.d., s naznakom “za časopis”. Presliku uplatnice pošaljite na adresu uredništva, nakon čega ćete časopis dobivati na adresu naznačenu na uplatnici. Časopis i knjige osim u knjižarama i kioscima, možete kupiti ili naručiti u našim podružnicama ili na adresi uredništva: Nova Akropola - kulturna udruga, Habdelićeva 2, 10 000 Zagreb OSIJEK: PULA: RIJEKA: SPLIT: D. Neumana 6, 031 200 630 Uspon na Kaštel 2, 098 900 4406 Jedrarska 5/3, 051 213 020 Slavićeva 47, 021 486 366 VARAŽDIN: ZADAR: ZAGREB: V. Nazora 1, 095 5959 950 J. Vidulića 5, 098 840 270 Habdelićeva 2, 01 481 2222 fax: 01 2330 450 www.nova-akropola.hr Posjetite nas na Interliberu! U izdanju Nove Akropole Pierre Hadot PLOTIN jednostavnost pogleda Plotinove Eneade su riznica najljepših misli o ljudskoj duši, o njenom padu u ovaj svijet i o njenoj težnji da se vrati svom pravom izvoru – Dobru. No, svatko tko se prihvatio čitanja Eneada zna kako je ponekad zahtjevan ovaj tekst, kako je teško samostalno čitanje Plotina. A opet, odbija nas i čitanje prepričanih knjiga; želimo Plotinovu misao doživjeti što je neposrednije moguće. Ova Hadotova knjiga je savršen spoj jednostavnosti i neposrednosti. Njegovo poznavanje Plotinove filozofije je duboko; on ga ne prepričava, on nas jednostavno vodi, poput iskusnog vodiča, kroz Plotinovu filozofiju, a ono o čemu Plotin govori neposredno se otvara pred našim očima i ostavlja nas zadivljenima. Broj stranica: 176, meki uvez, visina knjige: 21 cm Cijena: 70 kn Osim u knjižarama, knjigu možete kupi� ili naruči� u našim prostorima ili na adresi uredništva: Nova Akropola - kulturna udruga, Habdelićeva 2, 10 000 Zagreb OSIJEK: PULA: RIJEKA: SPLIT: D. Neumana 6, 031 200 630 Uspon na Kaštel 2, 098 900 4406 Jedrarska 5/3, 051 213 020 Slavićeva 47, 021 486 366 VARAŽDIN: ZADAR: ZAGREB: V. Nazora 1, 095 5959 950 J. Vidulića 5, 098 840 270 Habdelićeva 2, 01 481 2222 fax: 01 2330 450 www.nova-akropola.hr ISSN 1330-9714
© Copyright 2024 Paperzz
