ISSN 0032-7271 (Print)
ISSN 1986-5244 (Online)
PREGLED
časopis za društvena pitanja
Broj
2
Godina
2010.
Godište
LI
Sto godina univerzitetskog časopisa Pregled
Sarajevo, maj-august 2010.
PREGLED
Časopis za društvena pitanja
Izdavač:
Univerzitet u Sarajevu
Sarajevo, Obala Kulina bana 7/II
Bosna i Hercegovina
Redakcija časopisa:
Uzeir Bavčić
Enes Duraković
Mustafa Imamović
Marina Katnić-Bakaršić
Senadin Lavić
Mirko Pejanović
Hidajet Repovac
Nusret Smajlović
Međunarodna redakcija:
Zvonko Kovač, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu (Hrvatska)
Dragan Milanović, Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu (Hrvatska)
Milan Podunavac, Fakultet političkih nauka Univerziteta u Beogradu (Srbija)
Vesna Požgaj Hadži, Filozofski fakultet Univerziteta u Ljubljani (Slovenija)
Dragan Prole, Filozofski fakultet u Novom Sadu (Srbija)
Stanka Setnikar Cankar, Fakultet za upravu Univerziteta u Ljubljani (Slovenija)
Mitja Velikonja, Fakultet društvenih nauka Univerziteta u Ljubljani (Slovenija)
Veselin Vukotić, Fakultet za međunarodnu ekonomiju, finansije i biznis Univerziteta Donja Gorica (Crna Gora)
Glavni i odgovorni urednik:
Mustafa Imamović
Zamjenik glavnog i odgovornog urednika:
Marina Katnić-Bakaršić
Izvršni urednik:
Senadin Lavić
Ilustracije:
Mustafa Skopljak
Sekretar redakcije:
Fuada Muslić
Lektura:
Zinaida Lakić
Prijevod:
Mirza Čerkez
DTP:
Meldijana Arnaut-Haseljić
Tiraž:
300 primjeraka
Štampa:
Odgovorno lice štamparije:
„Štamparija FOJNICA“ d.o.o. Fojnica
Šehzija Buljina
Izlazi četveromjesečno
Časopis Pregled je indeksiran u EBSCO Publishing, INDEX COPERNICUS i C.E.E.O.L.
međunarodnim bazama podataka.
Univerzitetski tele-informatički centar je kreirao i dizajnirao web stranicu časopisa
www.pregled.unsa.ba
ISSN 0032-7271 (Print)
ISSN 1986-5244 (Online)
ISSN 0032-7271 (Print)
ISSN 1986-5244 (Online)
PREGLED
Periodical for Social Issues
No
2
Year
2010
Volume
LI
A Hundred Years of the University Periodical Pregled
Sarajevo, May-August 2010
PREGLED
Periodical for Social Issues
Publisher:
University of Sarajevo
Sarajevo, 7/II, Obala Kulina bana
Bosnia and Herzegovina
Editorial Board:
Uzeir Bavčić
Enes Duraković
Mustafa Imamović
Marina Katnić-Bakaršić
Senadin Lavić
Mirko Pejanović
Hidajet Repovac
Nusret Smajlović
International Editorial Board:
Zvonko Kovač, University of Zagreb, Faculty of Philosophy (Croatia)
Dragan Milanović, University of Zagreb, Faculty of Physical Education (Croatia)
Milan Podunavac, University of Belgrade, Faculty of Political Science (Serbia)
Vesna Požgaj Hadži, University of Ljubljana, Faculty of Philosophy (Slovenia)
Dragan Prole, Faculty of Philosophy, Novi Sad (Serbia)
Stanka Setnikar Cankar, University of Ljubljana, Faculty of Administration (Slovenia)
Mitja Velikonja, University of Ljubljana, Faculty of Social Sciences (Slovenia)
Veselin Vukotić, University of Donja Gorica, Faculty of International Economy, Finances and Business
(Montenegro)
Editor-in-Chief:
Mustafa Imamović
Deputy Editor-in-Chief:
Marina Katnić-Bakaršić
Executive Editor:
Senadin Lavić
Ilustration:
Mustafa Skopljak
Editorial Board Secretary:
Fuada Muslić
Language Editor:
Zinaida Lakić
Translation:
Mirza Čerkez
DTP:
Meldijana Arnaut-Haseljić
Press run:
300 copies
Print:
Officer in charge in Printing-house:
„Štamparija FOJNICA“ d.o.o. Fojnica
Šehzija Buljina
Fourth month periodical
Periodical Pregled is indexed in EBSCO Publishing, INDEX COPERNICUS and C.E.E.O.L.
international databases.
Webpage www.pregled.unsa.ba created and designed by the University Tele-Information Center
ISSN 0032-7271 (Print)
ISSN 1986-5244 (Online)
4
PREGLED
SADRŽAJ / CONTENTS
Riječ uredništva / Editorial .................................................... 9
Članci / Articles
Abdulah Šarčević:
„Revolucionarni“ prijelom u filozofiji 19. stoljeća / The
“Revolutionary” Break in the 19th Century Philosophy ................... 21
Esad Duraković:
Poetičke i stilske funkcije mota/epigrafa u romanu
Derviš i smrt Meše Selimovića / Poetical and Stylistic
Functions of Motto/Epigraph in the Novel
“Death and the Dervish” by Meša Selimović .............................. 63
Salmedin Mesihović:
Podjela provincije Ilirik / Partition of the Province of Illyricum .... 87
Kanita Imamović-Čizmić i Elvir Čizmić:
Dualna priroda instituta pravednosti u pravu konkurencije /
Dual Nature of the Institute of Fairness in Competition Law .......... 101
Saša Salihović:
Muzička umjetnost u Bosni i Hercegovini u 19. i 20. stoljeću /
Musical Art in Bosnia and Herzegovina in 19th and 20th Century .... 125
Pogledi i mišljenja / Views and Opinions
Nevad Kahteran:
Platforma za islamsko-konfucijansko-daoistički dijalog na
Balkanu / The Balkans Standpoint for Islam, Confucianism
and Daoism in Civilizational Dialogue ............................................ 143
PREGLED
5
Meldijana Arnaut-Haseljić:
Uloga medija u agresiji na Bosnu i Hercegovinu / The Role
of Media in the Aggression against Bosnia and Herzegovina ......... 157
Vedada Baraković:
(PR)edizborne kampanje i PR evolucija medija
– savršen zločin / Election Campaigns
and PR Media Evolution – the Perfect Crime .................................. 173
Nusret Agić:
Država i vladavina prava / The State and Rule of Law ................... 187
Mirza Smajić:
Organizovani kriminal u Bosni i Hercegovini - Tranzicijske
dileme / Organized crime in Bosnia and Herzegowina
- Transition process induced dilemmass ......................................... 203
Dokumenti / Documents
Ina Reić Ercegovac i Maja Ljubetić:
Školske i obiteljske vrijednosti iz perspektive studenata /
School and Family Values from the Students‘ Perspective ......... 229
Prikazi i osvrti / Reviews and Comments
Mirko Pejanović:
Povodom Bibliografije univerzitetskih i naučnih publikacija :
1949-2009. / On the Occasion of Publishing the Bibliography
of University and Scientific Editions : 1949-2009 ...................... 249
Nevad Kahteran:
Islamska misao u srednjem vijeku /
The Islamic Thought in Middle Ages .......................................... 255
6
PREGLED
Safet Bandžović:
Političke poente orijentalne retorike i Bosanski rat /
Political Points of Oriental Rhetoric and the Bosnian war ......... 259
Ramiza Smajić:
Novo izdanje Hangijeve knjige Život i običaji muslimana u BiH /
New Edition of the Hangi’s Book Life and Customs
of Muslims in B&H ...................................................................... 271
Lejla Panjeta i Besim Spahić:
Horion Bosona – Terra Mistica : rezultati istraživanja stereotipa
o Bosni i Hercegovini / Horion Bosona – Terra Mistica :
Research Results on Stereotypes about Bosnia and Herzegovina 277
Džemal Najetović:
Cazinska buna 1950. i pitanje državne bezbjednosti /
The 1950 Cazin Revolt and the Issue of National Security ........ 285
Mirko Pejanović:
Monografija o rogatičkom kraju /
Monograph on the Area of Rogatica ........................................... 291
PREGLED
7
RIJEČ UREDNIŠTVA
Redakcija Pregleda u ovom broju objavljuje nekoliko ilustracija sa
posljednje izložbe prof. Mustafe Skopljaka, redovnog profesora na
Akademiji likovnih umjetnosti Univerziteta u Sarajevu. Prof. dr. Sadudin
Musabegović je o ovoj izložbi napisao prigodan tekst koji u cjelosti
objavljujemo u ovom broju časopisa Pregled.
IGRA BINARNIH OPREKA
Prof. dr. Sadudin Musabegović
O Mustafi Skopljaku više puta sam govorio i više puta pisao, ali i to
govorenje i to pisanje bilo je uglavnom motivirano ili nekom prigodom
ili nekim konkretnim povodom; govor ili tekst o stvaralaštvu Mustafe
Skopljaka u cjelini, ili, pak, o istostima i razlikama njegove poetike, koja
je u znaku stalne geneze i promjenjivosti, uvijek je izostajao. Razlog zašto
je to tako, mogao bi da bude u tome što su moji parcijalni uvidi, inicirani
ili prigodom ili nekim konkretnim povodom, bili za mene dostatni da
pisanje cjelovitog, serioznog i analitičkog teksta o opusu Mustafe Skopljaka odgodim, ili, što je još gore, da ga stalno odgađam. Olakšavajuća
okolnost, ako je uopće ima, mogla bi da bude o tome da odgoda čuva moju
želju i namjeru da će tog teksta ipak biti, ili je ona možda u činjenici
što Mustafa Skopljak nije izuzetak, niti je usamljen; ima ih još kojima
isto dugujem, i stalno odgađam.
Imao sam potrebu da ovo kažem na početku svoje promotivne
besjede zato što je ova izložba Mustafe Skopljaka retrospektiva njegovog
četrdesetogodišnjeg stvaralaštva, koje pored toga što budi pijetet i respekt,
zahtijeva, u času svog svođenje i analitičko samjeravanje i kritičku
valorizaciju. Na žalost, ovakav pristup će i ovog puta izostati. Uloga
promotora koju sam veoma rado prihvatio, opet me je svela na mjesto
prigodničara, gdje ću, oslanjajući se i na svoje ranije, kako rekoh, parcijalne
uvide, samo naznačiti globalni okvir unutar koga je stasalo, razvijalo se
i dozrijevalo likovno djelo Mustafe Skopljaka.
Nesumnjivo, radovi izloženi na ovoj, retrospektivnoj izložbi Mustafe
Skopljaka iznose na vidjelo, istina u kondenziranom postavu, rezultate
jednog izuzetnog stvaralačkog postignuća. Kažem: u kondenzovanom
PREGLED
9
postavu, ne zato što se brojne skulpture Mustafe Skopljaka uselile i
odomaćile na prostorima bivše nam države, niti, pak zato što selektivni
princip, koji je stajao u osnovi ove prezentacije, nije dopuštao da se sve
ono što čini obimni opus ovog umjetnika u nju uvrsti, nego prije svega
zato što je u naletu katastrofe, nasilja i destrukcije što su zadesili našu
zemlju, veliki broj njegovih skulptura, posebno rađenih u drvetu, nastao
u plamenu i pepelu što ga je raznosio vjetar i rastakale kiše. Beskućnik,
Mustafa Skopljak, prognan sa svog egzistencijalnog i radnog prostora,
mogao je samo da gleda s udaljenosti ne više od dvjesto metara, kako se
plamenovi igraju s njegovim polihronim drvenim skulpturama, pretačući
ih u prah i pepeo. I da, potom, u jednom svom crtežu sa svinutom i sklupčanom pužolikom formom sa antropološkim obilježjima, toliko čestom
u njegovom plastičnom diskursu zapiše: „Sve što je izgorjelo neće planuti“.
A onda, i da posegne za pepelom kao svojim oblikotvornim materijalom
– uostalom kao i za drugim oblicima-otpacima katastrofe, kao što su to,
na primjer, ugarci, garež paljevine, spržena zemlja, komad razvaline,
polomljeno staklo, i to na način kako je o vatri i pepelu pjesnik pjevao:
„Uzmite šaku pepela ili bilo čega što je prošlo/ i vidjećete da je to još
uvijek vatra/ ili da barem može biti to“.
No, uprkos, kako rekoh, nepotpunosti retrospektivnog postava, on je
ipak uspio da predstavi osnovne faze stvaralačkog razvoja - stilističkog
i ikonografskog - Mustafe Skopljaka, za koji bi se pouzdano moglo reći
da se odvijao u neprekinutom, ali ne i jednosmjernom toku veoma uzbudljive igre binarnih opreka - pikturalno, trodimenzionalno/dvodimenzionalno, horizontalno/vertikalno, gore/dolje, duboko/visoko, meko/čvrsto,
svijetlo/tamno. Igra binarnih opreka, koja ne ukida niti isključuje nijedan
od uspostavljenih relata, nego ih okuplja i naporedo i istovremeno
uvodi u trajanje, najavljena kod Skopljaka još uvođenjem hromatskog
kvaliteta u svijet njegovih skulpturalnih, trodimenzionalnih, plošnih i
okomitih, zavojičastih i vretenastih formi, imala je za posljedicu iskušavanje i dovođenje u neposrednu komunikaciju raznovrsnih materijala
–prirodnih i artificijelnih i raznovrsnih formi, oblika i žanrova, počev
od klasične skulpturalne forme i slike, do instalacije, konceptualnih i
performativnih formi. Ona je zacijelo, i označila pravac, genezu i primjenjivost stvaralačkog razvoja Mustafe Skopljaka, koji je uvođenjem
kolorističkog kvaliteta u skulpturalni, trodimenzionalni prostor, otvara za
piktum, na isti način kako se prostor njegovih slika i grafika, uvođenjem
10
PREGLED
plastičnih elemenata, otvara za skulpturalne forme. Njihovo variranje
je poprimilo odlike svojevrsnog transfera i prelaska jednih formi u druge.
Prevaga horizontale nad vertikalom, vodila je redukciji visine i dubine,
prevaga okomitih formi, formi koje streme prema gore, redukciji širine
i dužine, što je otvaralo put njegovog bezgraničnog prostiranja u visinu.
Igra plastičnih i pikturalnih elemenata, njihova kooperacija, pa i izmjena
mjesta – postavljanje linearno-plastičnog u središte pikturalno-slikarskog
i obrnuto, pikturalno-slikarskog u srce linearno-plastičnog – prožela
je, moglo bi se reći, ukupnu stvaralačku vokaciju Mustafe Skopljaka.
Međutim, igra horizontalnog i vertikalnog, krhkog i čvrstog, svijetlog
i tamnog ne zaustavlja se kod Skopljaka samo na plastičnim i pikturalnim
formama i materijalima, niti se pak, odvija u svojim čistim oblicima. Ona
se u različitim materijalima, koji u času svoje aktualizacije oslobađaju
iz sebe zanimljivo mnoštvo potencijalnih oblika, različito i očituje. Tako
na primjer, bijela boja, boja svjetlosti i sjaja, čednosti i topline, koja je
u srcu kamena, sažimanjem u vretenastu kamenu formu, položenu na
zelenom oblom „brežuljku“ pokrivenom travom, svojim blistavim sjajem,
lakoćom, gubitkom težine, dematerijalizacijom oslobađa sva svoja zapletena svojstva u cjelini prostora. Njegovim isjecanjem u vretenaste ili
okomite forme što zasjecaju haos – Skopljakova skulptura postavljena
u Labinu, ili ona ispred „Avazove“ zgrade, u tom pogledu su paradigmične
– i njihovim postavljanjem na zeleni prirodni tepih svježe zelene trave,
koja pokrivajući zelenilom zemlju, time je samo priziva, daju igri bijele
i zelene poseban polet i podsticaj: okomica je u znaku bijele, horizontala
u znaku zelene, pri čemu njihov odnos gradi veoma uzbudljivu igru
prostora između neba i zemlje.
Svoje posebno mjesto i podsticajni motiv, igra binarnih opreka
našla je u instalacijama Mustafe Skopljaka. Ni tu se suprotnosti kao ni
u njegovim skulpturama, slikama i grafikama ne potiru, niti jedna drugu
asimilira ili sebi potčinjava; one se ne gube ni u jednoj višoj sintezi u kojoj
se utapaju i nestaju u trećem, koje s njima nikakve veze nema, nego se
afirmiraju kao konstitutivni element izgradnje jednog posve novog
likovnog i egzistencijalnog prostora u kome jedna drugu ne isključuje;
one su u njemu pomirene. Tako na primjer, u čuvenoj instalaciji u „Svjedocima postojanja“, izvedenoj u devastiranom zdanju bivšeg kina „Sutjeska“ početkom 1993. godine, Skopljak u svijet svojih zrcalnih figura,
što u sebi sabiraju i reflektuju svjetlost, uvodi još jedan element – zemlju,
PREGLED
11
bilo kao njihovu podlogu, bilo kao položenu, horizontalnu formu arhetipsku
mogilu iz koje, pored uspravnih i zašiljenih staklenih figura, izviruju iz
rupa i pukotina prostora iz dubine zemlje, zabezeknuta lica nedužno
pomorenih i ubijenih. I dok ta lica naslikana na staklu, u „Svjedocima
postojanja“ motre odozdo, iz dubine zemlje u instalaciji „Svijetlo i
tamno“, postavljenoj u Galeriji „Obala“ 1966. godine, ona motre odozgo
iz gornjeg rakursa, što binarnoj relaciji gore/dolje daje puninu pogleda iz
zemlje i sa neba. Ili pak, u instalaciji izvedenoj u „Kuršumli medresi“,
gdje u jednoj od njenih odaja Skopljak gradi nomadsku kuću, neku vrstu
šatora od paperjastog i rastresitog, vještačkog, a ne prirodnog materijala,
u koju uvodi naslikana, stilizirana ljudska lica koja iskolačenim očima,
kao lica izbjeglica, zvjeraju i napolje i unutra.
U svojoj posljednjoj instalaciji, izvedenoj nedavno u Počitelju,
Skopljak na kamenu ili tačnije, na ogromnoj stijeni „goloj“tvari koja se
slično organičkoj arhitekturi Franka Lloyda Wrighta „uselila“ u proizvedenu
stvar – zdanje, kuću u kojoj se živi i stanuje, uvodi i na kamen postavlja
metalna, mesingana postolja koja su osjetila oganj livnice, sa usađenim
polihromnim vertikalnim figurama-vršcima koji „probadaju“ u visinu
prostora. Svi oni i „gola“ tvar – kamena gromada nastanjena u kući za
stanovanje, i proizvedena stvar – prostorija kuće i mesingano postolje
na kojem je postavljena artificijelna tvar – polihromne figure-vršci,
autonomni su i upravo čuvajući svoja vlastita svojstva i osobenosti, stupaju
u ravnopravan odnos i dijalog koji i čini, rekao bi Heidegger, djelovno
djela-instalacije Mustafe Skopljaka. I ovdje je, zacijelo, jednako kao i
u drugim Skopljakovim skulpturama, slikama i instalacijama, igra binarnih
opreka koja je prožela njegovo cjelovito djelo, njegovu istost, genezu
i promjenjivost, uvela u novostvoreni prostor, zahvaljujući upravo
posebnosti, neposrednosti i istovremenosti njenih relata, dimenziju
vremena – šum dubine i zvuk proticanja.
12
PREGLED
EDITORIAL
The Pregled’s Editorial Board in this issue publishes several photos
from the last exhibition by Prof. Mustafa Skopljak, fulltime professor at
the Academy of Fine Arts-the University of Sarajevo. Prof. Dr Sadudin
Musagebović has produced an occasional essay about this exhibition which
are we publishing in a full form in this issue of the Pregled Journal.
THE GAME OF BINARY OPPOSITIONS
By Prof. Dr Sadudin Musabegović
I have spoken several times and written many more about Mustafa
Skopljak, but those speaking and writings were mostly initiated either by
a some sort of occasion, or specific cause. A speech or essay on Mustafa
Skopljak’s creativity in global, or about sameness and differences of his
poetics that is marked by constant genesis and mutability, was always
failing. The reason for being so, could be traced in my partial insights,
initiated by an occasion or some specific cause, which were sufficient for
me to postpone writing of a complete, serious and analytical essay on
Mustafa Skopljak’s opus, or to keep it postponing which is even worse
solution. The mitigating circumstance, if there is one, could be that
postponing keeps my wish and intention that such essay will be in certain
moment produced, or the mitigating circumstance is a fact that Mustafa
Skopljak is not an exception or isolated case: there are also many persons
to whom I owe the same and still keep postponing.
I felt a need to utter this at the beginning of my promotional oration
since this exhibition by Mustafa Skopljak is a retrospective look back
at 40 years of his creativity, which apart from its invocation of respect,
demands in a moment of its resetting the analytic meeting and the critical
valorization. Unfortunately even this time, the approach like this will be
absent. The role of promoter that I gladly accepted, has reduced me again
on the position of the occasional speaker, in which I will, by referring back
to mine as I have mentioned partial insights, only give outlines of global
framework inside which has grown, developed and ripened the art work
of Mustafa Skopljak.
PREGLED
13
Undoubtedly, the works exhibited on this, the retrospective exhibition
by Mustafa Skopljak bring out the truth in a condensed mode, the results
of an exceptional creative achievement. I say: in condensed mode, not
because many sculptures of Mustafa Skopljak moved and felt like at home
in our former state, nor, because of selective principle, which stood at the
basis of this presentation which did not allow anything that makes extensive
opus of this artist include in it, but primarily because in a fit of disaster,
violence and destruction which had befallen our country, many of his
sculptures, specially made in wood, were engulfed in flames and ashes and
dispersed by wind and dissolved by rain. Homeless Mustafa Skopljak,
expelled from his existential and working space, could only watch from
a distance of no more than two hundred meters, as the flames played
with his polychromic wooden sculptures, translating them into dust.
And, then, in one of his drawings with bent and curled snail-like form
with anthropological characteristics, so much plastic in his discourse,
he was able to write: “Everything that been burned will not catch fire.”
And then, he reached out to ashes as his plastic material - after all,
as well as other forms of waste-disasters, such as, for example, cinders,
charcoal burning, scorched earth, a piece of ruins, broken glass, and in a
way a poet sang about fire and ashes: “Take a handful of ashes or anything
that passed and you will see that it’s still fire / or at least it can be.”
However, despite as I said incompleteness of a retrospective exhibition,
it has still managed to present the basic stages of Mustafa Skopljak’s
creative development - the stylistic and iconographic - for which could be
reliably said to be unfolded in a continuous, but not one-way flow during
a very exciting game of binary oppositions - pictorial, three-dimensional
/ two-dimensional, horizontal / vertical, up / down, deep / high, soft / hard,
light / dark. The game of binary oppositions, which eliminates or excludes
none of established parameters, but unites them, and in parallel and
simultaneously introducing them into duration that has been announced by
Skopljak’s introducing of chromatic quality in the world of his sculptural,
three-dimensional, flat and vertical, curly and spindle shape, had as the
consequence experiencing and bringing in direct communication of various
materials-natural and artificial and different forms, shapes and genres,
from classical sculptural forms and images, to installation, conceptual,
and performing forms. It certainly marked the path, genesis and the
applicability of Mustafa Skopljak’s creative development, who by the
14
PREGLED
introduction of color quality in a sculptural, three-dimensional space, opened
to piktum, in the same way as the space of his paintings and prints, the
introduction of plastic elements had opened the sculptural forms. Their
variation is taken on the characteristics of a specific transfer and transition
of one form into another. Predominance of horizontal over vertical led
to the reduction of the height and depth, the dominance of vertical forms,
forms that aspire upward, to reducing the width and length, which was
opening the way to his boundless propagation in height. The game of plastic
and pictorial elements, their cooperation, and even exchanged places setting up of a linear-plastic in the center of the pictorial-painting, and vice
versa, pictorially-painting in the heart of linear-plastic - permeated,
one might say, the overall creative vocation of Mustafa Skopljak.
However, the game of horizontal and vertical, of brittle and hard, of
light and dark does not stop at Skopljak only in the realm of the plastic
and pictorial forms and materials, nor, takes place in their pure forms.
They are in different materials, which at the time of their fashioning release
from themselves an interesting variety of potential form, and respond
differently. For example, white color, the color of light and brilliance,
modesty and warmth, which is at the heart of stone, by compressing the
spindle-shaped stone form, laid out on the green rounded “hill” covered
with grass, with its glittering, ease, weight loss, dematerialization, sets free
all its entangling properties in the completeness of space. His trimming
of the spindle or a vertical form that cuts chaos - Skopljak’s sculptures
placed in Labin, or a one in front of the “Avaz” building, in this respect
are paradigmatic - and by their placing on the green carpet of fresh green
grass that is covering the ground, only invoking it, gives to the game of
white and green a special enthusiasm and encouragement: the vertical
line is marked by the white, horizontal lines marked by the green, where
their relationship forms a very exciting game of space between heaven
and earth.
The game of binary oppositions has found its special place and
the encouraging motive in Mustafa Skopljak’s installations. Neither
this nor the opposition in his sculptures, paintings and graphics, do not
diminish each other or assimilate or subordinates to themselves, they are
not getting lost even in a higher synthesis in which they drown and disappear
in the third, which has nothing to do to them, but to assert as a constituent
element of building an entirely new artistic and existential space in which
PREGLED
15
one does not exclude the other; in it they are all reconciled. For example,
in the famous installation “Witnesses of Being,” that had been organized
in the devastated former “Sutjeska” movie theatre building in early 1993,
Skopljak presented in the world of his mirror figures, which in themselves
add up and reflect light, introduced another element - soil, either as their
base, either as laid out, horizontal mogila archetypal form from which, in
addition to vertical and pointed glass figures, astonished faces of innocent
victims that were protruding from holes and cracks and spaces from the
depths of the earth. While those faces painted on glass in the “Witnesses
the Existence “ were watching from below, from the depths of the earth in
the installation “Light and Dark,” set in the “Obala” Gallery in 1966, they
had been monitoring from above, the upper angle, between the binary
up / down to give fullness of view from the earth and the sky. Or, in the
installation set in “Kuršumli” madrassah, where in one of its chambers
Skopljak had built a nomadic house, a kind of fluffy and loose tent from
artificial, not natural materials, which introduced painted, stylized human
faces with goggled eyes, like refugee faces that stare outside and inside.
In his latest installation, recently organized in Počitelj, Skopljak in
stone, or more precisely, in the huge rock of “bare“ substance that has,
similarly to organic architecture of Frank Lloyd Wright, “moved” into
the produced thing - building a house in which one lives and resides,
introduced the stone set on metal, brass base that once sensed foundry’s
flame, with implanted vertical polychrome figures-tips of which “pierce”
the amount of space. All of them, even the “naked” matter - stone boulders
resided in the home for housing, and the manufactured thing - the rooms
of the house and brass pedestal on which was placed an artificial substance
- polychrome figures-tops, are autonomous and just by keeping their
own properties and characteristics, are engaging in equal relationship
and dialogue that does seem, as Heidegger would say, start on relation:
works-installations of Mustafa Skopljak. And here it is certainly as well
as other Skopljak’s sculptures, paintings and installations, the game of
binary opposition that has permeated his entire opus, its sameness, the
genesis and variability, has introduced the newly created space, thanks
to special features, immediacy and simultaneity of its parameters a realm
of time - the sound of the depth and volume of flow.
16
PREGLED
Članci
Articles
Abdulah Šarčević
UDK 1 “18“ (091)
“REVOLUCIONARNI” PRIJELOM
U FILOZOFIJI 19. STOLJEĆA
Filozofija od Hegela do Nietzschea
Mišljenje i sudbina projekata i utopija
THE “REVOLUTIONARY” BREAK
IN THE 19TH CENTURY PHILOSOPHY
Philosophy from Hegel to Nietzsche
The Thoughts and Fate of Projects and Utopias
Sažetak
Izvjesno je da je u Löwithovoj filozofiji, u tom protupravcu spram
tradicionalne filozofije uopće sasvim legitimno vezivanje za Heideggera.
Kritika Hegela, koja posebno dolazi na vidjelo u knjizi Od Hegela do
Nietzschea, susreće se s Heideggerovom kritikom zapadne metafizike,
spekulativne ontologije apsolutne svijesti i apsolutnog znanja/poimanja,
apsolutne transparentnosti i apsolutne raspoloživosti. Ona se svodi na
»faktičko, konačno i povijesno ljudsko postojanje«. Čim neka filozofija
ističe onaj protu/pravac spram filozofije uopće, ona je već u tom ishodištu
unaprijed našla svoje srodnike; i to u Kierkegaardu i Marxu, u Nietzscheu
i Heideggeru; u atakiranju na cijelu tradiranu metafiziku koju je, na svoj
način, doveo u sumnju još W. Dilthey. U svakom smislu Hegel predstavlja
kraj dovršenja njemačke klasične filozofije.
U svojoj mladosti Löwith je sabrao svoja istraživanja ranih filozofskih
spisa Karla Marxa u raspravi o M. Weberu i K. Marxu (1932). Čini se da
se on može pohvaliti jasnim kritičkim sudom. Njemu je filozofski neprihvatljiv Weberov egzistencijalni relativizam omiljen u posthegelovskoj
misli, u današnjici posebno, ali i Marxova ideja o čovjeku kao društvenom
rodnom biću čiji je zadatak (ili = bit) mišljen, na kraju krajeva, u sjeni
PREGLED
21
Hegelove spekulativne ontologije apsolutne svijesti – da »realizira opću
tendenciju svjetske povijesti«. Mi ne možemo da izbjegnemo sadržaj te
kritičke postavke.
Ne smijemo zanemariti značaj njegovih nemarksističkih studija Marxa.
One se podudaraju s Löwithovim kritičkim raspravama o odnosu filozofije
prema teologiji »s obzirom na Bultmanovo prisvajanje Heideggerove
‘analitike ljudskog postojanja’«.1 Ujedinjujući moment je našao u postavci
da su oba prihvatili Kierkegaardovu ideju da istina samo tada postaje
istinita kada je subjektivno prihvataju, prisvajaju oni koji »egzistiraju«.
Zato je Löwith mislio da je u dvadesetim godinama našeg stoljeća,
sigurnog u svojoj strepnji, u pobuni i progonstvu, novu aktuelnost stekao
onaj pathos praktičko-egzistencijalne »odluke«, koji su podstakli, svako na
svoj način, Kierkegaard i Marx, protiv postojećeg, institucionaliziranog
kršćanstva i protiv građanskog društva u cjelini. On je, na kraju krajeva,
vodio jednom teološkom, filozofskom i političkom decizionizmu; vodio i,
dakako, zavodio. Zato je bio veoma motiviran. O tome svjedoči njegova
polemika protiv Političkog decizionizma C. Schmitta koja se pojavljuje
(pseudonimno) 1935. godine; također jedna rasprava o Političkim
implikacijama Heideggerove filozofije egzistencije koja je publicirana
u Francuskoj 1946.
Ključne riječi: Filozofija od Hegela do Nietzschea, kritika historijske
svijesti, priroda i humanitet čovjeka, postmetafizička filozofska antropologija, teologija, kritika metafizike, kriza vremena, Heideggerova analiza
tu-bitka, grčko-rimska ideja kosmosa, nacionalsocijalizam, fašizam,
»revolucionarni prijelom u mišljenju 19. stoljeća», motivi kritičke rekonstrukcije ovog mišljenja, kršćansko-zapadna tradicija, Hegel, Marx,
Nietzsche, Heidegger, Jaspers, moguća egzistencija, moguća sloboda,
filozofija uma, fenomenološka ontologija i protestantska teologija,
»filozofska kritika kršćanske religije u 10. stoljeću» (K. Löwith), filozofija
vječnog vraćanja istog, evropski nihilizam, jedinstvo i različitost čovjeka,
evropski nihilizam, priroda i povijest, znanje, vjera i skepsa, ateizam kao
filozofski problem
K. Löwith, Der europäische Nihilismus. II. Der politische Horizont von Heideggers
Existenzontologie, u: Sämtliche Schriften, 2, Stuttgart 1983, seite 150.
1
22
PREGLED
Summary
That there is a completely legitimate binding to Heidegger, the counter
direction of traditional philosophy in Loewith’s, is certain. The criticism
of Hegel especially comes to the light in the book entitled “From Hegel to
Nietzsche” and meets the Heidegger’s criticism of the western metaphysics,
of the absolute conscience’s speculative ontology, and of absolute
knowledge/comprehension, absolute transparency and absolute availability.
It reduces itself on “factual, final and historical human existence”. As
soon as some philosophy emphasizes certain (counter)direction towards
philosophy in general, it has already found in that origin its kinsmen,
namely in Kierkegaard, and Marx, in Nietzsche and Heidegger; within
the attack against the metaphysics taken from tradition which was
doubted even by W. Dilthey, in his own manner. In every sense, Hegel
represents the end of German classical philosophy’s completing.
In his youth, Loewith had collected his all early Karl Marx’s
philosophical papers researches in the treatise on M. Webber and K. Marx
in 1932. It seems that he can be commended for his clear opinion. He finds
Webber’s existential relativism, favored by the post Hegelian school, to
be philosophically unacceptable, particularly nowadays, but even Marx’s
idea on man as social and being whose task (or essence) has been
speculated under the shadow of Hegel’s speculative ontology of the absolute
conscience – to “implement the general tendency of the world’s history”.
We cannot avoid the content of that critical premise.
We must not either disregard his other non-Marxist studies of Marx.
They are congruent with Loewith’s critical treatises on the relationship
between philosophy and theology “regarding the Bultman’s encroaching
of Heidegger’s ‘human existence’s analytics’7). He found the moment of
unification in assumption that both of them had accepted Kierkegaard’s idea
of truth becoming true only when those who “exist „accept it subjectively.
That is why Loewith thought that in 1920s, a new pathos of practiceexistential “decision” induced by Kierkegaard and Marx in their own
particular way against institutional Christianity and civil society in general,
had achieved actuality in the century fortified in its anxiety, rebellion
and expulsion. He was ultimately leaning to theological, philosophic and
politic decisionism; led, and of course lured to it. Hence he was highly
motivated. His polemic against “Politic Decisionism” by C. Schmidt
PREGLED
23
appeared (under pseudonym) in 1935 testify on his motivation, also
including a treatise on the political implications of Heidegger’s philosophy
of existence, published in 1946 in France.
Key words: Philosophy from Hegel to Nietzsche, the critic of historical
conscience, nature and humanity of man, post metaphysical philosophic
anthropology, theology, criticism of metaphysics, crisis of time, Heidegger’s
Dasein Analysis, Greco-Roman notion of cosmos, National Socialism,
fascism, the “revolutionary” break in the 19th century philosophy, motives
of critical reconstruction of this thoughts, West-Christian tradition, Hegel,
Marx, Nietzsche, Heidegger, Jaspers, possible existence, possible freedom,
philosophy of mind, ontology of the phenomenology and protestant theology,
“Philosophical Crtiticms of Christianity in 10th CT, AD” (K. Löwith),
philosophy of eternal return, European nihilism, unity and diversity of man,
European nihilism, nature and history, religion and skepticism, atheism
as a philosophical issue.
Mi Nijemci smo hegelijanci čak i da nikad nije
bilo nekog Hegela utoliko što (u suprotnosti svim
latinskim narodima) bivanju i razvitku pridajemo
dublji smisao i bogatiju vrijednost nego onome
što „jeste“ – mi jedva da vjerujemo u opravdanost
pojma „bitak“.
Friedrich Nietzsche
I
Karl Löwith potječe iz ugledne građanske umjetničke porodice. Otac
mu je bio Jevrej čija je domovina Njemačka, zavičaj München. Kao slikar
koji je stekao visoko mjesto u slikarstvu tadašnje Njemačke, Karl Löwith
je doživio Prvi svjetski rat, prošao mučne borbe i doživio teška ranjavanja,
zarobljeništvo u Italiji. Bio je filozof koji je po povratku iz rata upoznao
Maxa Webera, prošao studij kod Husserla i Heideggera, habilitirao u
Marburgu kod Heideggera, promovirao (1923) s radom o Nietzscheu,
uspješno predavao kao docent – sve do 1933. godine. Tada je kao Jevrej
24
PREGLED
morao napustiti svoj posao, rezigniran i misaono pribran, otputovati u Italiju,
gdje ga protjeruje italijanski zakon o rasama. U emigraciji boravi u Japanu
i Americi. U Ameriku dolazi prije napada na Pearl Harbour.
Prava novina su Löwithove karakteristike Martina Heideggera2,
Maxa Webera i Alberta Schweitzera, Bultmanna i Carla Schmitta te
drugih ličnosti. Značajan je prvi susret s filozofijom i znanošću, koje se
danas, nažalost, strogo podvajaju. Löwith posebno ističe susret sa znanošću
u ličnosti istaknutog učitelja biologije koji mu je, pored ostalog, otvorio
tajnu i čudo živog svijeta koji je u središtu njegovog filozofskog mišljenja.
Studirao je u Münchenu i Freiburgu filozofiju i biologiju. Možemo Löwithu
povjerovati; da su ga filozofska refleksija o vlastitom ljudskom postojanju
u cjelini prirodnog svijeta, posredovana prije svega Schopenhauerom
i Nietzscheom, i nereflektirana znanost o živom bitku potakli da – poslije
povratka iz rata i ratnog zarobljeništva – studira filozofiju i biologiju.
Dva biologa, botaničar K. v. Goebel i nobelovac H. Spemann, razvili su
kod Löwitha, obdarenog i po prirodi sklonog kontemplaciji, smisao za volju
za znanjem zarad znanja samog.
U Freiburgu je slušao Husserla, tog istraživača neprividnog, u danima
kada su francuske trupe okupirale taj dio Njemačke, kada je slušaonica
bila prazna. Heidegger je kao privatni docent bio asistent koji je studente
uvodio u Husserlova Logička istraživanja, ali i u misao Diltheya, Bergsona
i Simmela. Löwith je nalazio da je on čudesno neproziran i dubok; on je
stavio u sumnju Husserlovu naivnu vjeru u jednu konačnu filozofskoznanstvenu metodu. Filozof tada upoznaje dubinu krize čitave povijesti,
ono što i danas duhovno rastače; sve što spada u arhetip krize, obuhvatne
i duboke, nastalo je u to doba Löwithovih godina studija (1919-1922). Sve
je tada bilo u znaku moćnog rastvaranja i moći kritike. Za Löwitha je
osobita privlačna snaga Heideggerovog mišljenja počivala u produktivnoj razgradnji, „destrukciji” zapadne metafizike. Ona je prodirala do
osnova tradicionalne metafizike, traumatskog karaktera i vremenskog
2
Usp. o tome K. Löwith, Der europäische Nihilismus. II. Der politische Horizont
von Heideggers Existenzontologie, u: Sämtliche Schriften, 2, Stuttgart 1983, 514-528.
Riječ je o povijesno-političkoj pozadini iz koje se osvjetljava „specifično njemačko
značenje Heideggerovih pojmova tubitka“, egzistencije i odlučnosti (da se vrijeme
razumije iz vremena), bitka i mogućstvenosti bitka, izlaganja ove mogućstvenosti kao
sudbe i moranja itd.
PREGLED
25
smisla starogrčkog razumijevanja bitka u fenomenološkom pogledu, to
je značilo razabrati pretpostavku mjerenja povijesti i povijesnih događaja;
pretpostavku da samo ono zaista “jest” (biće, stvarnost, realnost itd.) što je
svagda u sadašnjosti prisutno.3 Löwith tu vidi radikalni raskid s tradicionalnim razumijevanjem bitka; za Heideggera je mjerodavni vremenski
horizont za razumijevanje ljudskog postojanja i bitka uopće – ono
“nadolazeće i buduće”. To tumači na jedan način. U razdoblju poslije
Prvog svjetskog rata sve do danas u našem svijetu ne postoji nunc stans,
postojano stanje stvari. Riječju, znakovi su vremena – Heideggerova
analiza vremenosti vremena i same povijesnosti. No, to za Löwitha nije
apsolutna istina.
Čitav jedan univerzum iščezava u takvom mišljenju i razumijevanju
svijeta. Karl Löwith – već u raspravi o M. Heideggeru i F. Rosenzweigu
(engleski: 1942. g., njemački: 1958. g.) – nije vjeran tom Heideggerovom
mišljenju iz Bitka i vremena (1927). Zaboravljeno je da bez horizonta
vječnosti – tu je poenta Löwithove filozofije prirode i filozofije povijesti
– ne postoji ni takvo nešto kao vremenost; kao što bez odnosa prema svemu
ne postoji upojedinačena, vlastita egzistencija. Ali, Löwith istražuje
traumatične tokove povijesne mijene; ima na umu ono što se događa u
razdobljima prijeloma, vulkanskim otvaranjima: pojavljuju se „vođe“
različitih vrsta. Oni primaju u sebe nešto zajedničko, nešto što nose poput
sudbine: nastojanje da radikalno negiraju sve postojeće i da otvore put
koji, opet, ukazuje na „Jedno koje je nužno“. Tu mišljenje poprima oblik
drame s raspletom i ishodištem, s umnogostručenom gorčinom, patnjom,
s cinizmom moći i ljudskim iskustvom samoosvješćivanja. Tada se Löwith
odlučuje za Heideggera. Ta odluka je u osnovi kritike Heideggerove filozofije koja se pojavila 35 godina kasnije (1953). Nije to bila ona mučna
i sterilna imitacija Heideggerovog načina mišljenja i izražavanja koja je
umontirana u površje cinične nemisaonosti i pornografije koja pakosno
zahtijeva mišljenje, ono što ni sama ne postiže.
Ako pokušamo da odredimo Löwithov odnos prema Marxu, moramo
to izraziti uvidom u historiju tog odnosa. Prije svega, prvo pojavljivanje
Marxovih ranih spisa potiče Löwitha da strožije artikulira pitanje individuuma i drugog čovjeka, zajednice (u djelu Das Individuum in der Rolle
des Mitmenschen, 1928), u spisu kojim je habilitirao kod Heideggera; on
3
26
PREGLED
K. Löwith, ibid., str. 147 (Curriculum vitae, 1959).
je mislio da je neophodno onaj odviše ljudski horizont proširiti, uključiti
„objektivnu moć povijesno nastale društvene strukture u krug vlastite
egzistencije“. Löwith je želio s Marxom – u novoj životno-povijesnoj
i duhovno-društvenoj situaciji – da spozna kako je prividno nezavisni,
pojedinačni individuum, svagda član građanskog društva, „bourgeois“,
u odnosu prema sebi kao pripadniku jedne države. U toj duhovno plodnoj
klimi Löwith poduzima jedan nemarksistički studij Marxa, uvođenje njegovo u povijest filozofije (i filozofiju povijesti). U akademskim krugovima
Marx je bio nepoznat, nepoželjan ili nipodaštavan. Löwithu postaje
značajna Marxova ideja o kraju filozofije – nakon Hegela, njena transformacija u „teorijsku kritiku postojećeg“ u cilju „praktično-revolucionarne
promjene, dakle transformacije filozofije u marksizam“.4 Filozofski značaj
Marxovog mišljenja vidi u njegovoj dalekosežnosti; ne samo u analizi
građanskog društva ili „samootuđenja“ čovjeka, društva koje sve proizvodi
kao „robu“ što podliježe moralnoj kvalifikaciji (na čemu, opet, insistiraju
mislioci Frankfurtskog kruga); već, prije svega, u tome da je Marx u raspri
s Hegelom postulirao „ukidanje“ filozofije kao takve.
Tako je Löwith mogao da održi svoj interes za Marxa i marksizam,
da ga oslobodi onog paklenskog marksizma iz perspektive Staljina i
staljinizma, tužnog i izopačenog ishoda marksizma, koji je postao osnova
autoritarnog poretka i vladanja, mehanizma nasilja i diktature potpune
istine. U njemu je vidio, ustvari, protivnost čitavom dosadašnjem filozofskom mišljenju. I eto, upravo zato što onaj ko želi svijet „promijeniti“,
učiniti ga drukčijim nego što jest, taj poznaje granice filozofije; on ne
počinje da filozofira, ne prostire se u beskraj na sve strane, ne razmjenjuje
svijet sa pri/poviješću (u liku priče). Taj također pri/povijest svijeta razumije
kao činjenje čovjeka. U posljednje vrijeme postmoderna misao postaje
sve više svjesna centriranog, jakog subjekta, koja je svagda žestoka,
smrtonosni potencijal koji ni katarza ne ublažava. Filozofija svjetske
povijesti je, znamo, jedna filozofska konstrukcija. Dobra ideja je u njenom
jezgru: u tome da se ne gubi u ravnodušnosti.
Otuda je u tom protupravcu spram filozofije uopće sasvim legitimno
vezivanje za Heideggera. Kritika Hegela, koja posebno dolazi na vidjelo
u knjizi Od Hegela do Nietzschea, susreće se s Heideggerovom kritikom
zapadne metafizike, spekulativne ontologije apsolutne svijesti i apsolutnog
4
K. Löwith, ibid., S. 148.
PREGLED
27
znanja/poimanja, apsolutne transparentnosti i apsolutne raspoloživosti.
Ona se svodi na „faktičko, konačno i povijesno ljudsko postojanje”. Čim
neka filozofija ističe onaj protu/pravac spram filozofije uopće, ona je već
u tom ishodištu unaprijed našla svoje srodnike; i to u Kierkegaardu i Marxu,
u Nietzscheu i Heideggeru; u atakiranju na cijelu tradiranu metafiziku,
koju je, na svoj način, doveo u sumnju još W. Dilthey. U svakom smislu,
Hegel predstavlja kraj dovršenja njemačke klasične filozofije.
II
U svojoj mladosti Löwith je sabrao svoja istraživanja ranih filozofskih
spisa Karla Marxa u raspravi o M. Weberu i K. Marxu (1932). Čini se da
se on može pohvaliti jasnim kritičkim sudom. Njemu je filozofski neprihvatljiv Weberov egzistencijalni relativizam omiljen u posthegelovskoj misli,
u današnjici posebno, ali i Marxova ideja o čovjeku kao društvenom
rodnom biću čiji je zadatak (ili = bit) – mišljen, na kraju krajeva, u sjeni
Hegelove spekulativne ontologije apsolutne svijesti – da «realizira opću
tendenciju svjetske povijesti». Mi ne možemo da izbjegnemo sadržaj te
kritičke postavke.
Ne smijemo zanemariti značaj njegovih nemarksističkih studija Marxa.
One se podudaraju s Löwithovim kritičkim raspravama o odnosu filozofije
prema teologiji, «s obzirom na Bultmanovo prisvajanje Heideggerove
‘analitike ljudskog postojanja’«.5 Ujedinjujući moment je našao u postavci
da su oba prihvatili Kierkegaardovu ideju da istina samo tada postaje istinita
kada je subjektivno prihvataju, prisvajaju oni koji »egzistiraju«. Zato je
Löwith mislio da je u dvadesetim godinama našeg stoljeća, sigurnog
u svojoj strepnji, u pobuni i progonstvu, novu aktuelnost stekao onaj pathos
praktičko-egzistencijalne »odluke« koji su potakli, svako na svoj način,
Kierkegaard i Marx, protiv postojećeg, institucionaliziranog kršćanstva
i protiv građanskog društva u cjelini. On je, na kraju krajeva, vodio jednom
teološkom, filozofskom i političkom decizionizmu; vodio, i dakako,
zavodio. Zato je bio veoma motiviran. O tome svjedoči njegova polemika
protiv Političkog decizionizma C. Schmitta koja se pojavljuje (pseudonimno) 1935. godine; također jedna rasprava o Političkim implikacijama
Heideggerove filozofije egzistencije koja je publicirana u Francuskoj 1946.
5
28
PREGLED
Ibid., S. 150.
Iz Löwithovih iskaza o odnosu prema Hegelu, Marxu i Kierkegaardu
postaje jasno da je u tom razdoblju nastajao projekt njegovog djela Od
Hegela do Nietzschea; radi se o raspravama o povijesti njemačkog duha
u 19. stoljeću, o porijeklu duhovnog događanja vremena sa stanovišta
Hegelove filozofije povijesti duha, o povijesti građansko-kršćanskog
svijeta. Tamo se ta problematika kritički reflektira i analizira. Izvjesno je,
međutim, da središnje mjesto zauzimaju predstavnici hegelovske ljevice.
Lijevohegelijanci – u Löwithovom dokaznom postupku – žive kao
»posljednji filozofi«. Nietzsche je od doba njegove mladosti imao posebno
značenje. I to zato što je misaono anticipirao logiku »svjetske povijesti«,
porijeklo i epohalni nadolazak »evropskog nihilizma«; on se odvažio na
filozofski eksperiment, da radikalizira i naprijed potiče volju za Ništa; da
se ona imperativno transformira u nastojanje da se iznova stekne svijet pošto
joj je »metafizički i hiperfizički skroviti svijet konačno postao ‘pričom’«.6
U razdoblju svoje emigracije (Japan – Amerika) Löwith je objavio
djela Nietzscheova filozofija vječnog vraćanja istog (1935), Jacob
Burckhardt (1936), a potom Od Hegela do Nietzschea (1941). U tim djelima
je nastojao osvijetliti ono što je bitno, odlučujuće događaje u misaonoj
povijesti 19. stoljeća, i to na jedan nov i neuobičajen način. Radi se o
revolucionarnom prijelomu i transformaciji Hegelove filozofije apsolutnog
duha – preko Marxa i Kierkegaarda – u marksizam i egzistencijalizam.
Löwith je priznao da je imao nevjerovatnu sreću da je mogao nastaviti
svoja predavanja japanskim studentima u Sendaiu, koja su bila prekinuta
u Marburgu. Tu se suočio s jedinstvenom pojavom posredovanja i ispreplitanja, nastavljanja orijentalne tradicije i progresivnog moderniziranja
starog Japana. On je uočio odgovarajuće odnose i faze u tom povijesnom
toku. Uočio je značenje orijentalne tradicije, priznavanje nadljudskih moći
u svakidašnjem životu ljudi kao prirodni stav prema sudbini; postojanje
bezuvjetne predanosti i pokornosti, spremnosti čovjeka da žrtvuje vlastiti
život. On je, možda, dobro uočio da se taj osjećaj povinovanja i pokoravanja
gubi u onoj mjeri u kojoj se razvija zapadna civilizacija u liku znanstvenotehničkog napretka, koji je svjestan svojeg vlastitog bića, novog stila
života i proizvodnje. Razumio je opasku jednog japanskog sociologa koji
je rekao: vi ste nam donijeli svijet kao svijet znanstvene tehnike, vi biste
nam trebali sada pokazati kako bismo se mogli uspeti na vrh a da sebe
ne izgubimo.
6
Ibid., 150.
PREGLED
29
Poslije ovih uvida o Löwithovoj filozofiji lakše ćemo sebi razjasniti
njezinu temeljnu nakanu; tu imamo na umu i ono što je došlo do izražaja
u raspravama o Nietzscheu i Burkchardtu, o M. Weberu i Marxu. Naravno,
marksizam ga ne interesira samo kao ekonomska i socijalistička teorija,
na što se danas svodi, i zato postaje, s pravom, sumnjiv, već kao radikalna
kritika građansko-kršćanskog svijeta uopće, njegove filozofije povijesti.
Zato je uvodio svoje studente u ono novo što donose Marxovi rani filozofski
spisi. To je doba kada se na univerzitetima sumnjalo u to da Marxovo
mišljenje nosi u sebi opći interes, da je ono pronašlo šifre za čitavu povijest
i moderno građansko društvo. Löwithu se čak činio paradoksalnim obrazac
akademskog načina mišljenja: da povijesna snaga koju predstavlja Marx
i marksizam mora postati »historijskom«, pasti na nešto muzejirano i
životu izmaklo, na ono što se nikoga više ne tiče i jest od »općeg interesa«.
Marx je tada bio okovan jednom shemom mišljenja, ustrojstvom duha.
Iz njega proishodi kapituliranje njemačke inteligencije pred zbiljskim
povijesnim veličinama, pred pojavom Marxovog mišljenja, naprimjer, koje
je Löwith već tada uzimao izvan njegovog značenja za Rusiju i Sovjetski
savez. Povijesno je on anticipirao novi odnos Marxa prema povijesti.
S druge strane, Löwith je imao na umu i odnos između filozofije i politike
koji se opire kako politiziranju tako i steriliziranju znanosti. Politiziranje
će naći svoj najpuniji izraz u oficijelnom terorizmu nacionalsocijalista,
fašista. Ovdje prosijava bezumlje; u nalogu da se odstrani, naprimjer,
»jevrejska matematika«, »jevrejska fizika« itd. Državni despotizam pokazao je svoju »potpunu istinu«. Ideologija »potpune istine« predstavlja
ćudljivi vrtlog nove tragedije. Bezbroj ljudskih odnosa i egzistencija
bilo je razoreno i rasuto; novine su donosile dugu listu samoubojica.
Moguće je već iz toga nagovijestiti Löwithovu kritiku »povijesne
egzistencije«, filozofske i kršćanske tradicije, historijske svijesti. Löwith
odbija diktatorski stil »povijesne egzistencije«. On počinje i okončava
s katastrofalnim načinom mišljenja, s inflacijom odgoja i prinude, s
fanatizmom koji je opijen riječima »spas biti«, »volja za bitnim, jednostavnim i velikim«, s »odvažnošću« koja tjera ljude u šutnju, koja odbija
svako raspravljanje i sporazumijevanje. Još s radom o Burkchardtu
(1935/36) oslobađa se Nietzschea i posljedica njemačkog radikalizma.
Životni put Karla Löwitha, njegove etape, svjedoči o dramatskom karakteru
događanja, o (njemačkoj) mizeriji, aveti adaptiranja, oportunizma, o
30
PREGLED
karakteru »njemačkog duha«7 i onoj »potpunoj istini« koja tjera ljude
da se »uključe« u tokove vremena, da izgube sposobnost razumijevanja
i raspravljanja, da razviju u sebi potpunu ravnodušnost prema općoj sudbini
naroda, ljudi i zemalja. Nekada je Löwith ukazivao na ustrojstvo epohe,
na cinizam sudbine koja ne može da pronađe izgubljeni ali i najdublji
humanitet: koja difamira sve ono što nije u znaku ontologije građanskog
svijeta, njegove vjere u znanstveno-tehnički napredak i humanitet koji
na njemu počiva.
III
Ono što Löwithovo filozofsko mišljenje izražava višestruko je. U
filozofiji 20. stoljeća to je, čini nam se, bilo u sjeni drugih, značajnijih
filozofskih ili društvenih pitanja. U sjeni je pitanja koje otvara filozofski
diskurs moderne, koja literarnokritički, esejistički, kritičko-estetički,
filozofsko-antropološki slavi samo pobjedu jednog principa, jedne logike.
Tu logiku danas vidimo u vladavini principa subjektivnosti koja stječe
svoju samosvijest u procesu subjektiviranja, potčinjavanja svega što se
može potčiniti. Ustvari, Löwith također spada u tok diskursa moderne
koji je otvorio Hegel, na svoj način Kant. »U diskursu moderne optužitelji
izriču prigovor koji se u supstanciji nije izmijenio od Hegela i Marxa do
Nietzschea i Heideggera, od Battaillea i Lacana do Foucaulta i Derride.
Optužba je uperena protiv uma utemeljenog u principu subjektivnosti;
i ona znači da taj um samo denuncira i razara sve neprikrivene forme
potčinjavanja i iskorištavanja, ponižavanja i otuđenja da bi na njihovo
mjesto postavio nedohvatljivije gospodarenje same racionalnosti« (J.
Habermas, DM, 70). Löwithovo filozofsko mišljenje ostalo je u sjeni
filozofija koje, htjele one to ili ne, vrhune u jednom fundamentalizmu,
empirističkih ili spekulativnih motiva.
Otkako je uočena kriza uma u suvremenoj filozofiji, koja počiva
u metafizici subjektivno centriranog uma, ističu se filozofski zahtjevi
koji dolaze do svojevrsnog izražaja i u Löwithovom mišljenju. Tiranija
znanja, apsolutne istine, diktatura scijentističkog razumijevanja znanosti,
ona koja, paradoksalno, odavno prijeti opstanku kako samog objekta
7
Ibid., XI, 5 i dalje.
PREGLED
31
znanstvenog istraživanja tako i subjekta znanstvenog nacrta svijeta, sve
više postavlja druga pitanja. Na postmodernoj sceni to su pitanja koja još
uvijek ostaju bez odgovora. Da li je stvarno došao (ne samo teorijski)
kraj »velikih ideja«? Onih ideja koje okončavaju u diktaturi metode,
svakovrsnog obuhvaćanja, discipliniranja, hipostaziranja? Da li je sve
metodsko/subjektno, ustvari, u znaku procesa generalizacije, gospodarenja
i otuđivanja? Da li je riječ o Descartesovom mitu, o njegovom modernom
liku u formi strategije metodskog normiranja i uniformiranja, jedne etike
koja opravdava samo princip metafizike subjektivnosti? Da li tom principu
mora odgovarati jedan tip znanja ili znanosti koji »proizlazi iz nadmoći
onog koji spoznaje nad spoznatim« (P. Sloterdijk), iz primata subjekta?
To su, dakako, pitanja koja su još otvorena, o kojima nije lahko odlučiti. Naravno, mi živimo u doba kada je o njima potrebno odlučivati.
To zahtijeva uvid u ekologiju života koji trpi one interese moderne
civilizacije što su koncentrirani u praksi eksploatiranja i uništavanja
čovjeka, prirode, biosfere uopće. Ponajprije, suvremena filozofija ne može
izbjeći to da i sama sebe oslobodi metafizičkih tonova; da otkrije kako
su i znanosti, prije svega prirodne znanosti, priznavale to ili ne, upletene
u jedan represivni proces industrijske tehnike i postvarenja uopće, koje
dovodi do smrti i prirode i čovjeka. To se izražava u krizi društva. Iz više
filozofskih nastojanja mi znamo da su nam neophodna nova, filozofska
iskustva ekologije, ekologije trpećeg života (P. Sloterdijk). Mi znamo za
pogubne granice egoističko-ekonomskog mišljenja, koje ima potpuno
otvoreno polje djelovanja u svijetu moderne, u civilizaciji čiji je princip
u produktivnosti, eficijenciji, u pravu i mogućnostima najvišeg učinka.
No, ako je moguća jedna drukčija, rekli bismo, ekološka civilizacija,
onda se sve iz osnove mijenja. U svakom slučaju, ona je neophodna, jer je
pretpostavka opstanka svega što jest: i čovjeka i prirode. Time, čini nam
se, počinje postmoderna u jednom još nedovoljno promišljenom značenju.
Postmoderno mišljenje, međutim, nije moguće u formi metafizičkih
shema: u formi vodeće ideje ili projekta, kao što je bio projekt moderne,
koji započinje s Descartesovim mitom; nije moguće u formi velikih
principa koji se razvijaju u svim područjima ljudskog života: u ekonomiji,
pravu, politici, u državi i znanosti itd. Moderna je odavno demonstrirala
sistem svojih pravila, način diskursa koji, uvodeći svakovrsnu policiju,
vrijednosti vidi samo unutar njega, u svjetskom planu, u trijumfalizmu
planetarnog jedinstva, u mikrozajednici i makrozajednici. Danas je ta
32
PREGLED
logika moderne postala forma ateističke religije i eshatologije. Ona ima
svoj plan urbanizacije ne samo Heideggerove provincije, kako je o tome
jedanput govorio Habermas.
Eto zašto Löwithova filozofija postaje danas značajna. Ako je neophodna ekološka civilizacija, ekološko društvo. I to kao nešto što načelno
ima za sobom modernu, koja je stvorila tri metapriče ili okvirne motive:
emancipaciju čovječanstva u punom smislu riječi, o čemu je riječ u
prosvjetiteljstvu, teleologiju duha, koja se obrazuje u idealizmu, hermeneutiku smisla života, povijesti, smisla jezika kao bića, tradicije kao bića,
hermeneutiku smisla samog smisla, što do uzavrelosti priziva historizam
(Jean-Francois Lyotard). Dovoljno je uočljivo da u modernoj vlada kult
jedinstva, trijumfalizma tehničkog uma. Ona pretpostavlja »monomitske«
poretke svega što jest, uma i povijesti. Ništa nam ne nedostaje da opažamo
taj »teror« cjeline, istine: od politike i tehnike do spoznajne teorije i umjetnosti. Tek postmoderna situacija svjedoči što nam znači ritual općenitog,
svejedinstva. Taj ritual počiva na zbilji koja nije zbilja, na vjeri da je cjelina
realna, da je proces procesa, da je ona jedini kriterij spoznaje, podnošljivosti.
Tu i nema pustolovine. Samo jedan tok cjeline koji je nošen vlastitim
mitom, dijalektikom tehničko-tehnološkog napretka. Ona je odavno
oskvrnula sve svoje momente u prostoru i vremenu, sve što je već bilo
manifestirano i što je potisnuto ili razoreno. Znanje u formi jedinstva
vrhuni u trijumfalizmu moći u kapitalističkom ili tzv. socijalističkom
društvu, u sistemu gospodarenja. Potomak prosvjetiteljstva koje je
htjelo savladati vanjske sile prirode i društva, zablude i sujevjerja danas
je novo prosvjetiteljstvo. U formi unutarnje racionalnosti, u formi logike
znanstvenog postupka i »objektiviranja«. Odatle je razumljivo da slijepo
vjerujemo u svemoć tehnologije, u tehničke i znanstvene inovacije, u
mogućnost »tehničke države«, u visoko industrijaliziranu civilizaciju.
A zapravo je svako pitanje o uvjetima mogućnosti ekološkog društva
dovedeno u sumnju.
Posve je u Löwithovom duhu predstavljanje ekološki orijentirane
filozofije. Ona bi mogla biti samo izraz postmoderne. I kao kritika
metafizike, filozofije subjekta, cjeline kao prinudne i represivne istine.
Ona ima svoj dijagram vladavine ili hegemonije. Poenta je u institucionaliziranju principa: jednog uma čija je privilegija i bezumno ponašanje,
kriptonormativizam, totaliziranje, potiranje pluraliteta i diferencija, u
teorijskom i praktičkom polju. Jer postmoderno mišljenje predstavlja
PREGLED
33
raskid s kultom napretka, sa svakim tipom prisile (individualne, kolektivne,
klasne, nacionalne, rasne, spolne itd.). Vrijednost dobija ono što je izvan
vladajućeg diskursa; ono što izmiče jednodimenzionalnosti mita pojma,
figure poimanja. Postmoderna jasno upućuje da je kraj cjeline, kraj jedinstva
smisla, da je kraj diktature istine, svakog zahtjeva da se formulira jedino
i istinsko tumačenje pojava, događaja – da je to kraj moderne.
Čini se zato da postmoderna otkriva značajnost Löwithove kritike
filozofije povijesti, mita i optimizma napretka, pogubnog antropocentrizma.
Ona uzima u obzir pluralitet formi mišljenja, to da dosadašnja filozofija,
koja vuče svoje porijeklo još od Descartesa i Bacona, u činu spoznaje,
otkrivanja vrši nasilje, atakira na predmet spoznaje. A to mogu biti
društva, sam čovjek, priroda itd. Strukturalno: mišljenje se ne može
svesti na teorijsku djelatnost; a ova na recept koji je osnova za oblikovanje
istine, ali i za donošenje »ispravnih« odluka.
IV
U razdoblju ostvarenja kartezijanskog projekta, kompjuterskog
razuma, najviših teorijskih i tehničkih mogućnosti odavno se postavlja
pitanje: 1. o drukčijem razumijevanju prirode, vanjske i unutarnje, ljudske
prirode; 2. o odnosu tehnologije i ekologije; 3. o etici u modernoj civilizaciji.
Moderno doba izražava prije svega jedan tok: model novovjekovnog
racionalizma, logiku prirodne znanosti. Na vrhu piramide je svakovrsno
iskorištavanje prirode kojem odavno odgovara drastično podjarmljivanje
unutarnje prirode; napredak je polje pseudonapretka. Živimo životom
koji to nije; koji je pozitiviranje mučnine, straha, ludila, žuči, odvratnosti
prema punom i smisaonom životu.
Polemologija je u osnovi svih stvari. Mogu se povući jasne linije
sve do novih tehnologija. One su vezane za mit jasnog i razgovjetnog,
brižljivog razlučivanja, preciznosti i instrumentalne racionalnosti. Da
bismo saznali šta je ona u istini, dovoljno je znati šta su značili Auschwitz,
Hirošima, rat s vanjskom prirodom, rat s čovjekom, društvom, kulturnim
univerzumom. Čini nam se da je dijalog s prirodom ravan besmislu.
Zaboravljamo da je on moguć i spasonosan. Prije svega u umjetnosti,
u pjesništvu, muzici, slikarstvu itd. Ali ne vidimo kako se dvosmislenost
napretka, u smislu svjetske i ekološke katastrofe ili u smislu svjetskog mira,
34
PREGLED
miri u prirodi i s prirodom. Danas se često govori da nam je potrebna pravna
zajednica s prirodom, vanjski i unutarnji mir s njom. To je veliki i trajni
mir, koji je osnova slobode, konsenzusa, pravičnosti i humaniteta.
Čini mi se da je Löwithova filozofija svijeta prirode i svijeta povijesti
u skladu s orijentacijom prema drukčijem ophođenju s unutarnjom i vanjskom prirodom. Ona se oprašta od principa, ako se svi principi manifestiraju
u diktaturi onoga što polučuju u spoznaji i djelovanju, u državi i ekonomiji,
u filozofiji i politici. No, svi principi se skupljaju u principu gospodarenja
prirodom. Tu caruje polemologija, teorijski i praktički totalitarizam.
Mir je samo privid, stanka između dva rata. Mi danas nju prihvatamo
i time samo produbljujemo krizu koja uzdrmava i izopačuje čovjekov
odnos prema prirodi i jeziku, prema razgovoru uopće, onom koji se ne
podruguje, koji ne laže; danas, kada smo se vezali za najraznolikija iskustva
povijesti i suvremenosti.
Ekološki orijentirana civilizacija je svakako ono što predstavlja novu
utopiju. Ona je neophodna. Nadamo se da je i moguća. Moguća je ako svijet
u pravom smislu nije već ekološkom katastrofom potpuno uništen; ako
nismo zaboravili da u svijetu sve ne počiva na moći imperije metafizike
subjekta i subjektiviranja, one moći koja do danas blokira drukčiji poredak,
koji se ne mjeri logikom kvantiteta, logikom antropoteizma ili antropocentrizma. Iz toga proizlazi puna značajnost Löwithove kritike povijesnog
mišljenja (a) i povijesne egzistencije (b).
Ukratko, vrijedi kritički razmisliti o pitanju da li i u kojoj mjeri upravo
Löwith, ma koliko to izgledalo paradoksalno, ide izvan antropokratskih i
teokratskih tokova moderne i dospijeva u horizont iskustva postmodernog
orijentiranja u svijetu; a to znači i nove utopije kojom se suodređuje novo
razumijevanje svijeta i prirode, s onu stranu mita koji vlada u modernoj
kulturi, sistema kosmološke linearnosti i logike subordinacije po kojoj smo
svi slobodni pripadnici zla, oni koji ne znaju drukčije nego da popuštaju
solipsizmu utvara, ideje da je svijet djelo nekog mračnog boga.
Smatra se da je to ono što je nekada istakao gnosticizam. Gnostičar ne
pomišlja, doduše, da je sve zlo došlo s čovjekom, s njegovom antropoteokratijom, s historijom, kako bi rekao Karl Löwith. Osnova zla je dublja.
Pošlo se od toga da čovjek svagda doživljava svijet s jezom i odvratnošću,
kao nešto paklensko i izdajničko, u kome se sve stvari i ljudi kotrljaju
prema apsolutnom ništavilu. Porijeklo tog planetarnog i zemaljskog zla
nalazimo, shodno gnostičkoj filozofiji, u božijoj utaji ili zavjeri. Tim putem
PREGLED
35
je krenuo jedan tok suvremene filozofije. Löwith, međutim, dovodi pod
znak sumnje metafizičko-antropocentrično mišljenje, teokratsko i
antropokratsko, koje potiskuje, zaboravlja ili pak izopačuje ono iskonsko.
Löwith ga je odredio kao svijet prirode koja voli da se skriva (Heraklit),
koja, paradoksalno, samo uvećava tajnu. Spoznaja prirode nije otkačena
od tajne, ali je i ne iscrpljuje. Ništa slično nije moguće. Svaka spoznaja
prirode je samo poseban slučaj tajne, prepuštanje novoj tajni.
Nije baš sasvim jasno da li je i teorijski u pitanju iza nas metafizika
subjektivnosti, historija u svojim kultskim reprezentacijama, historija u
horizontu teološkog tumačenja kao događanje spasenja. Nije jasno da li
je moguće razbaštiniti eshatologiju u toku četrnaest stoljeća zapadnog
mišljenja. S Löwithom, mi smo suočeni s horizontom novih problema. Da
li je cijela skala povijesnog mišljenja jedna vrsta filozofskog lukavstva da
se očuva teološko/kršćansko vjerovanje u iskupljenje? Löwith je davno
uvidio jednu mogućnost: da se ta filozofija povijesti završava u sekulariziranju eshatološkog prauzora. A to znači u vjeri, u fatalizmu napretka.
Danas, u doba u kojem se kotrljaju lavine post-izama, postindustrijskih
društava, postscijentističkih, postkolektivističkih, postcivilizacijskih, vjera
u napredak, u kosmičku linearnost (U. Eco), zamijenila je vjeru u providnost.
Löwith je bio naznačio – veoma oštroumno i diferencirano – kako
je »lakše nekadašnje vjerovanje u providnost razumjeti putem kritičke
analize teoloških pretpostavki svjetovnog vjerovanja u napredak nego
obratno, iz starije teologije povijesti razviti moderno vjerovanje u napredak«
(Weltgeschichte und Heilsgeschehen – WH), u: Sämtliche Schriften 2, 1983,
12). Pretpostavlja se da nam je u razumijevanju potreban retrospektivni
put, jer je povijesno kretanje moguće samo u smislu napretka. Löwith je
predstavljao zaista »jednostrano« zapadnu historiju i historiju zapadnog
mišljenja. »Jednostrano« jer je u njoj vidio samo zapadanje, moć eshatologije, zaborav iskona (physis) koji je dat kao beskrajno po/navljanje.
Ničeovski: kao vječito kruženje, ono se ne može svesti na uspjeh ili
neuspjeh, na sve ono što diktira moderni znanstveni racionalizam.
Kritika teoloških pretpostavki historije i filozofije historije nastoji
da pokaže hegemoniju historijske svijesti. Prvo, ona u svakom projektu
svjetske povijesti polazi od sebe same, od manje ili više skrivenih impulsa
koji potječu iz sadašnjosti. Svjetska povijest se čita kao knjiga: unatrag
od posljednje do prve strane. Löwithu, naravno, nije promaklo da historijska
svijest stvara svoju sliku ili pripovijest, kompoziciju povijesti; da predstavlja
i osuvremenjuje »mišljenje drugih vremena i drugih ljudi«. Njegov sud je
36
PREGLED
također nošen onim osnovama u koje odlučno i oštroumno sumnja.
Historijski časovnici, paradoksalno, otkucavaju kraj modernog historijskog mišljenja.
Ovo što smo rekli o kraju modernog historijskog mišljenja trebalo bi
dobro objasniti i brižljivo razmotriti. Da bi se izbjegli hitri zaključci. Kritika
modernog projekta filozofije povijesti ima svoju dubinsku strukturu.
Ona nije u nekom imaginarnom skoku u »prakršćanstvo ni u klasično
paganstvo«. Skidanje kriptičnih maski teologije, kršćanstva na drugi
način, ocrtava razumijevanje historije koje polazi od iskustva nevolje i
patnje, »koje se rađa u povijesnom djelovanju«. Veza sa zapadnom kulturom
je bjelodana: to su mit o Prometeju i vjerovanje u Raspetoga. Ali ni mit o
povijesti kao napretku nije realiziran. Nije odstranjena patnja, materijalna
oskudica, glad, socijalno zlo i eksploatacija. Danas svako zna da su pored
čudesnih otkrića u znanosti i tehnici, neophodnih u svakom smislu, i
planetarne pojave pustošenja, rata protiv biosfere.
Ako se osvrnemo na same činjenice moderne, Löwithova filozofija
nam se pokazuje u smislu postmodernog mišljenja. Kao protuteža teologiji
jedinstva, jevrejskom i kršćanskom mišljenju, koje postavlja pitanje o
krajnjem smislu povijesti »koji nadilazi sve mogućnosti znanja i zaustavlja
nam dah.« Kao protuteža povijesti koja se predstavlja u smislu događanja
spasenja i iskupljenja. Tako je Löwith kritički razmatrao jevrejsko,
kršćansko i postkršćansko tumačenje povijesti koje je u načelu futurističko.
I prizivao jedno drukčije mišljenje. Ako je on jevrejsko/kršćansko/postkršćansko mišljenje nazvao historijskim (što predstavlja prejak i krut
zaključak), onda je mišljenje koje priziva, ustvari, ne-historijsko.
Historija se kod Löwitha u izvjesnom smislu okamenjuje. Pretvara
se u ono što je u osnovi bila. Povijest je, međutim, pojam koji također
zahtijeva unutarnja razlikovanja. Löwith samo uvodi zaokret. To već
anticipira Nietzsche u nastojanju da čovjeka raskrije, da ga unatrag prevede
u vječni osnovni tekst prirode. Doduše, Löwith vjeruje da i Nietzsche
nije dovoljno radikalan, jer njegovo protivljenje jevrejsko/kršćanskom
Bogu (koji je mrtav) ostavlja dramatizirajuću perspektivu: odvija se
još u jevrejsko-kršćanskoj konstelaciji. To znači da je Nietzscheova
protuteža okovana onim što dovodi u pitanje.
Priznajući vrijednost novom nastojanju da se promisli i odrede historija
i priroda, mi ga ne odvajamo od egzistencijalne drame starogrčkog mišljenja, paganstva koje je izbjeglo historizam.
PREGLED
37
Ne postoji danas radikalnija misao koja bi odgovarala suvremenom
mišljenju, jednoj novoj i humanoj, filozofskoj ekologiji, koja će, vjerujemo,
uspjeti na pravi način odviti sve ono što spada u teološke pretpostavke
tradicionalne i moderne filozofije povijesti. Dakle, physis kao iskon, kao
izvornost, ne odgovara samo grčko-rimskom pojmu prirode, nego ranogrčkom iskustvu bitka, vremena i kretanja (kako misli M. Müller).
Radikalnije od svake forme modernog mišljenja. Postoji samo priroda/
beskrajna tajna, čovjek kao biće u prirodi, kao biće/tajna, kao biće sposobno
da pita. To znači: priroda nije ni antička ni moderna, ni zapadna ni istočna itd. U svom filozofskom djelu Löwith dokazuje da postoji samo
antičko ili moderno shvaćanje prirode. Moderno u formi prirodnih znanosti,
logike kvantifikacije i kompjuterizacije.
Mi bismo neopravdano previdjeli originalnost i značajnost Löwithovog
mišljenja ako bismo pomislili da smo time rekli sve o njemu. Za njega je
priroda ono što je po sebi, neraspoloživa umu ili požudama civilizatorske
moderne. Podjarmljivanje prirode i katastrofa su postali sinonimi. Onaj
koga ne muči briga zbog smisla neekološke civilizacije, taj bi smio biti
antropocentrik. Njegova misao nije upravljena na to da je čovjek u prirodi
zaista paradoksalno biće: biološki je tajna, filozofsko-antropološki je biće
sposobno da transcendira, da dospijeva u neraspoloživo i netransparentno;
čovjek je i um, biće sposobno da pita, propituje svijet i da samom sebi bude
upitno biće. To je nešto više no vidjeti čovjeka raspetog između krajnosti
kao što su život i smrt, grijeh i milost, očajanje i vjera, briga i radost,
moć i slabost, nada i razočarenje. Ne živimo samo u svijetu da bismo
u nečemu profitirali. Löwithova kritika kršćanskog mišljenja po svojoj
namjeri je filozofska, kao što je to bila i Nietzscheova. S njim se drukčije
postavlja pitanje o dobru i zlu, o moralitetu morala, o zajedničkom životu
s prirodom i u prirodi, o kriptoteološkoj pozadini pitanja o bitku.
V
O posthegelovskoj filozofiji želio bih govoriti s dvostrukog stanovišta.
Prvo ću razmatrati Löwithov odnos prema cijeloj zapadnoj filozofiji,
tradicionalnoj metafizici, kršćanstvu i posthegelovskoj filozofiji. Drugo,
pokušavam pokazati da li i u kojoj mjeri problematika u Hegela, Marxa,
38
PREGLED
Kierkegaarda, Nietzschea itd. dospijeva u postmoderno mišljenje. Na
kraju pokušavam pokazati da se ona može razumjeti unutar krize moderne,
samoosvješćivanja koje potiče filozofija subjekta, apsolutni antropocentrizam, koji je, kao što znamo, izazvao agoniju povijesti, dramu svijeta.
Prema Karlu Löwithu, danas je neophodno dati historijski prikaz
našeg povijesnog mišljenja. On bi trebalo da dadne odgovor na pitanje koje
je prije gotovo 50 godina postavljeno u djelu Od Hegela do Nietzschea:
»Određuje li se uopće bitak i ‘smisao’ povijesti iz nje same, a ako ne, iz
čega se onda određuje« (HN, 8). Löwithova studija razdoblja od Hegela do
Nietzschea nije, dakle, samo historiografska. Ovdje se radi o prekretnici
»između Hegelove dovršenosti i Nietzscheovog novog početka, da bi u
svjetlosti sadašnjosti osvijetlile epohalan značaj jedne epizode koja je
pala u zaborav« (ibid.).
Da bi označio filozofsku i kulturnu veličinu 19. stoljeća u Njemačkoj,
Löwith s pravom odustaje od arogancije doksografskog i historiografskog
postupka koji se u sadašnjosti smatra nadmoćnijim od filozofije u prošlom
stoljeću. On se ograđuje od fetišističke opsesije za iscrpljivanjem smisla
ovog razdoblja. Ako tu postavku pojednostavimo na njene poente, ona
bi mogla izgledati ovako: iz perspektive krize cijele ljudske egzistencije
na Zemlji, u kojoj čovječanstvo traži oslonac za svoje djelovanje, koje je
danas moguće u znaku ne/ekološke civilizacije, u znaku koji korespondira
s kapitalističkom i tzv. socijalističkom verzijom industrijskog društva, iz
te perspektive Löwithova filozofija postaje sastavnim dijelom postmodernog mišljenja. Preko njega se retroaktivno može razumjeti tradicionalna
filozofija povijesti, pitanje o uvjetima mogućnosti kritike tehnicističkog
progresivizma, jednog razdoblja u kome bi se spoznala i osvijestila granica
one filozofije koja dolazi na vidjelo u procesu gospodarenja prirodom.
U postmodernoj se ne pojavljuju samo moderna područja ljudskog
interesa. Daleko od ekodiktature. Löwithova filozofija svjedoči o naporu
da se o povijesti, posebno o povijesti »zapadnoevropske tradicije«, još
jednom misli kao o mediju antropoteologije. To što je Löwith tematizirao
problematiku kršćanstva u filozofiji poslije Hegela samo je izraz osnovnog
tona njegove kritike – filozofije povijesti, njenih teoloških pretpostavki,
filozofije koju nosi posvjetovljena vjera u budući spas i u ispunjenje
smisla. No, u djelu Od Hegela do Nietzschea, kao i u ostalim spisima,
Löwith otkriva teološke implikacije cijelog postkršćanskog metafiziciranja
koje se okuplja oko trostrukog odnosa: Bog, čovjek i svijet. Prema njemu
PREGLED
39
bi se sve to sabralo u presudnom i najpretencioznijem Nietzscheovom
pitanju: »Čemu uopće čovjek?«
Löwith problematizira upravo u reprezentativnom obliku cijelu
zapadnoevropsku metafiziku. Važno je tu, dakle, povijesno mišljenje (a)
i povijesna egzistencija (b). On sada povezuje koncepciju povijesti, povijesti
filozofije i kulture s kritikom historijske svijesti.
Hegel
Löwith je nastojao da dokaže neophodnost jedne nove filozofije, koja
se ne bi nametala svojim mišljenjem. To nastojanje se iskazuje u kritici
krutog ograničavanja na Hegelov sistem i izopačavanja Nietzscheovog
mišljenja. Zato opisati historiju filozofije od Hegela do Nietzschea iz
perspektive sadašnjosti znači nešto više od doksografskog postupka. S
obzirom na vlastito mišljenje, Löwithu je stalo da dokaže kako »opisati
historiju ne znači krivotvoriti neopozivu snagu onoga što se jednom
zauvijek dogodilo nauštrb istine, a u korist života, nego voditi računa o
vitalnoj činjenici da se stablo prepoznaje po njegovim plodovima, a otac
u sinu« (ibid. 7). Löwith ima pravo kad ističe da se 19. stoljeće razjasnilo
tek u 20. stoljeću. Istovremeno, težište je na stavu da povijest filozofije
može biti nesuvremena; njegova se okončava sa Spinozom. Ona nije
kontinuirani napredak u svijesti o slobodi, kao što je pretpostavljao Hegel;
kada ono o čemu se radi jest istinita spoznaja jedne i uvijek iste prirode
svih bića.
No i »najnaprednija« misao je, kao što to Löwith kaže s Heideggerom,
i ono što historijski može da leži u dalekoj prošlosti, ali ima svoju budućnost,
zbog čega je metafizička teologija od Descartesa do Hegela i svojim
načinom dokaza Božije opstojnosti – već u načelu prošla. Pa ipak,
Löwithova interpretacija povijesti postkršćanske metafizike dramatički je
otvorila jedan uvid u filozofiju koja dospijeva u ono slobodno iz metafizički
opterećene tradicije.
Autentični trag toga nalazimo u razumijevanju Descartesove filozofije. On je utemeljitelj projekta modernog svijeta koji je u Hegelovoj
filozofiji dobio svoj najpuniji izraz. Polazi se od samosvijesti čovjeka
ili od najistinskijeg postojanja. Svijet su napustili bogovi. On je još za
Leibniza i Newtona fabrica di machina sa optimus ordo, u kojem se sve
40
PREGLED
postiže najjednostavnijim i najracionalnijim sredstvima. Dolazi do
trijumfalizma prirodnih znanosti, njihovog modela spoznaje. Ona počiva
na metafizičkom motivu: da sve dospijeva u refleksiju, na potuđenju.
Odbacuje se svako čulno iskustvo i s njim povezana taština ljudske svijesti.
Hegel bi rekao da je cijela nova filozofija moderne potekla od Descartesa
(K. Rosenkranz, Hegels Leben, 1844, 202).
Iznova nailazimo na Hegelov veliki scenarij, na filozofski projekt
moderne. Iznova gledamo kako filozofija i ideju čovjeka određuje iz
odnosa prema transcendenciji (Theodor Haecker, Max Scheler, Jaspers,
Heidegger). Svi su oni u zaboravu prirode. Bit čovjeka ne određuju polazeći
od prirode i cjeline svijeta. Oni je određuju s obzirom na transcendenciju.
Šta ovo znači u odnosu na spomenutu problematiku?
Naravno da izvorni povijesni razlog za ovu srodnost između Boga i
čovjeka leži u biblijskoj nauci o stvaranju, prema kojoj je samo čovjek, a
ne nebo i zemlja, samo paslika boga. Zajednička im je »anihilacija prirode«.
Löwith zato kritički procjenjuje Heideggerovu osnovnu formulu »analitike
tubitka.« Tu/bitak je bitak u svijetu. Ne bih htio zatajiti da je i to vremensko-povijesno »egzistiranje«, svijet bez prirode i svijet bez Boga.
Heideggerova analiza »prirodnog« pojma svijeta tako je neprirodna kao
i egzistencijalno utemeljenje umiranja iz prethodećeg bitka – na kraju
(ibid., 37).
Treba se prisjetiti stare kartezijanske metafizike. Iz nje potječe volja
za znanjem, ideja znanosti, matematička prirodna znanost, fundamentalno
orijentiranje prema znanstvenoj spoznaji, da je ona prikrila svijet prirode,
svijet koji se ne može osvijetliti u samoj mogućnosti matematiziranja.
Descartes još uvijek diktira svijet kao sliku. Za njega je fizika »znanost
svijeta«. Ako se uzme u obzir interpretacija Descartesa, Spinoze, Kanta,
Hegela, Heideggera, Valéryja i Sartrea, pokazuje se puna različitost
stanovišta i nakana; i jedan zajednički osnovni tok koji izražava samo
Valéry, ukoliko govori o »svojem« Descartesu. Valéry nije »nemuzikalni
barbarin mišljenja« (P. Sloterdijk).
Löwith kritički procjenjuje i Fichteovu filozofiju. U njoj se jasno
označava tačka u kojoj se i svijest vezuje za sav realitet, za »faktičke
interese djelatnog jastva prema realitetu« (ibid., 73). Između Kanta
(1724-1804), Fichtea (1762-1814), Jacobija (1743-1819), Schellinga
(1775-1854) zjapi apsolutna subjektivnost kao otvorena rana. Hegel
nadmašuje razum prosvjetiteljstva apsolutnim umom.
PREGLED
41
Hegel filozofiji povjerava ono što je bio posao teologije i religije.
Još 1802. Hegel uvjerava da je vrijeme »ispunjeno«, da kršćanska vjera
više ne živi u izvorno religioznoj svijesti otkako je prosvjetiteljska
kritika Biblije ono što je vjera u sebe prihvatila i traži sada opravdanje
putem umnog mišljenja filozofije. »Das Salz ist dumm geworden.«
Jedino filozofija može opravdati nauku o transcendenciji, očovječenje
Boga. Hegel zna da konačni i beskonačni duh koincidiraju. Duh –
hegelovski – nije res cogitans, subjektivni ili statični duh. Duh je proces
procesâ, svijet svjetova, samokretanje, vlastita djelatnost koja se
ospoljava ili manifestira ukoliko izlazi iz sebe, ukoliko se podvaja (89).
To je, kao prvo, perspektiva jedne metafizike subjektivnosti. Njen je
vrhunac sam duh. Predmet je samorefleksivan – sve do beskonačnog
božanskog duha u pojedinačnom subjektu. Kršćanstvo je u umnom
mišljenju filozofije došlo do izražaja.
Hegel je započeo sa prestiliziranjem filozofije kršćanstva. Na umu
mu je ono što je moderni još na umu: veličina stanovišta modernog svijeta
je ovo samo/udubljivanje subjekta u sebe, da se samo konačno spozna
kao beskonačno, da se vezuje za suprotnost koja je potiče. To je ono što
bi trebalo riješiti. Suprotnost jest: ja sam subjekt, slobodan, za sebe sam
ličnost. Zato oslobađam i drugo. Poenta je u ideji da filozofija koja zna samo
konačno, ograničeno, ne-božansko, nije filozofija, nego je u najboljem
slučaju znanje o svijetu i čovjeku, univerzum znanosti. Ona se nasukala
na greben vremena.
Hegel se, po Löwithu, pita šta čovjeka čini čovjekom. On ima na
umu Hegelovu tezu da je čovjek u ljudskom smislu – samo bourgeois,
subjekt potreba, puka posebnost u odnosu prema njegovoj unutarnjoj
općenitosti. To je bilo dovoljno da se kritički ocijene filozofije najrazličitijih
usmjerenja: od Feurebacha, Rugea, Marxa, Stirnera.
Löwithu je očigledno stalo do toga da pojmom prirode spasi ono
što je metafizika potisnula. Svijet prirode je res extensa (Descartes),
fizikalni mehanizam (Kant), besciljno i besmisaono smjenjivanje nastajanja
i nestajanja (Fichte), vječiti poriv (Schelling), agregat konačnosti (Hegel)
koji ništa o sebi ne zna. Svijet prirode je za Descartesa, kao i za Hegela,
izvan nas, spoljašnost, samo u odnosu prema unutrašnjosti (97). Za
Löwitha je veoma karakteristično da gaji velike simpatije za mnoge
Goetheove stavove ili za stoičke ideje. Löwith ne prihvata Hegelovu
ideju da je historija napredak u slobodi.
42
PREGLED
Marx i Löwith
Der Geld-Gott ist nur ein Demiurg, er ist der Gott dieser Welt.
Die Welt seiner Formen ist nicht vom Menschen gemacht, sie
Ist seine, des Geld-Gottes Schöpfung.8
Inventivna, ingeniozna rasprava o Marxu predstavlja uranjanje u
njegovo mišljenje. Löwith ima na umu Marxa, ali ne na liniji steriliziranja
novog mišljenja. On ga ne uzima samo kao ekonomsku i socijalističku
teoriju, nego kao radikalnu kritiku građansko-kršćanskog svijeta uopće.
Marx postaje povijesna veličina.
To o čemu govori, i poslije socijalističkih konclogora, poništenja
ljudskih prava na čovjeka dostojan život, na slobodu u svakom smislu,
na sreću, na život bez poniženja i očajanja, nije danas izgubilo svoju
vrijednost. To je i novo iskustvo mišljenja, odnos prema filozofiji. S druge
strane, Löwith uzima u obzir Marxovu ideju o kraju filozofije. Marx i
Kierkegaard predstavljaju mislioce preokreta. Svijet je širi od povijesti,
od svijeta koji se manifestira u povijesti. Ne može se svesti na jedno
pitanje. Ako se to zaboravi, to da je svijet širi, da je život bogatiji nego
što dopušta mišljenje koje sve dijeli na »prije« i »poslije«, onda smo na
kolosijeku krutih tokova, shema.
Povijest nije sve. »Suma ljudskoga i posljednja istina svjetske historije
pokazuje se, međutim, isto toliko u ratu koliko i u miru, jer ljudska situacija
kao takva ostaje jednaka u svim promjenama.« U provokativnom razgovoru
s historičarom Ludenom Goethe veli:
»Čak i da možete osvijetliti i proučiti sve izvore: šta biste našli?
Ništa drugo izuzev jedne velike istine, koja je odavno poznata i radi čijeg
potvrđivanja nije potrebno ići daleko; naime, istine da je sve bilo bijedno
u svim vremenima i u svim zemljama. Ljudi su uvijek strepili i patili;
uzajamno su se mučili i mrcvarili; i sebi i drugima zagorčavali su taj
kratki život, a ljepotu svijeta i slast postojanja, koje im pruža prekrasni
svijet, nisu umjeli ni cijeniti ni uživati. Ugodno i veselo bilo je samo
rijetkima. Većina je, nakon što je tokom izvjesnog vremena iskušavala
život, vjerovatno radije htjela da ga napusti nego da ga iznova započne.
„Novac-bog je samo demiurg, on je bog ovog svijeta. Svijet njegovih formi nije
sačinio čovjek, on je njegova tvorba, tvorba novca-boga.“, Thomas Assheuer.
8
PREGLED
43
Ono što ih je još činilo ili čini privrženim životu, bio je i jest strah od smrti.
Tako to jeste, tako je bilo; tako će vjerovatno i biti. To je čovjekova
sudbina. Zar su nam potrebni dalji dokazi?«
Löwithova teorija je kritika filozofije povijesti. Ako se povijest
uzima kao sam svijet. Ona je filozofska teorija prirode koja zna da se sve
historije nadmašuju i relativiziraju. Iz polemičkog ugla moglo bi se reći:
to nije Marx. Ali šta to znači? Riječ je o postmetafizičkom toku mišljenja:
sve se historije nadmašuju, prolaze, stalno ostaje samo što se ne zna: ni
prije ni poslije, jer je ono uvijek tako kako je uvijek bilo i kako će uvijek biti.
Svijet života je očigledno beskrajno širi od svijeta historije. Löwithova
filozofija podsjeća na svijest ekstatičnih fizičara. Svijet prirode nema obala,
nije ničim ograničen, ni početkom ni krajem, ni smislom ni besmislom.
Nietzsche kao mislilac i kritičar
Svi su filozofski pojmovi i iskazi oskudni. Također i filozofska pitanja.
Nietzsche je za Löwitha kritičar modernog čovjeka, humaniteta
»sekulariziranog kršćanstva, koji mijenja ‘mjeru čovjeka’« (HN, 328).
Pitanje koje je postavio Nietzsche postoji i dalje – i za nas, »upravo na
temelju Nietzscheove kritike humaniteta« (330). Löwith kaže da je
nemoguć povratak u vremenu, ni Goetheu ni nekome drugom. Vrijeme je
kao takvo zapalo na napredak. I samo u trenucima u kojima se pojavljuje
vječnost kao istina bitka pokazuje se vremenska shema napretka kao
historijski privid.
Pitanja koja je postavio Nietzsche i dalje postoje. Ona pogađaju
prije svega kršćanstvo i evropski humanitet koji je odatle iznikao. Tu je
i srodstvo s Marxom. U pitanju oslobođenja čovjeka od političke države
i građanskog društva.
Nietzsche je izrekao ime svoje filozofije: to je nastojanje da se
rehabilitira svijet kao svijet. Nietzscheovo mišljenje sastoji se u tome da
se ono odvažilo da se s »voljom za istinom« i ona sama stavi u pitanje.
S Nietzscheom filozofija postaje literatura. A »bez literature nema
istine« (P. Sloterdijk). Upravo time, doduše potajno, okončava ovo razdoblje
od Hegela do Nietzschea. Ono ima i svoju drugu ili treću historiju, još
uvijek u svojoj istini neodlučenu i otvorenu. Svakako da je već od
Nietzschea do krajnosti istaknuto pitanje o »imanentnom humanitetu«
44
PREGLED
koji je »najviša potencija fatuma«. Čovjek nije ekstramundano stvorenje;
on je heraklitovsko dijete svijeta i kao takvo – stvaralačka igra svijeta,
razarajuća kao i stvaralački u igri sudjelujuća (121). No, ne treba se varati
u pogledu statusa Nietzscheove filozofije i psihologije.
Mjerodavna paradigma za cijelu metafiziku volje za moći jest
kršćanska teologija i njena eshatologija, koja svijetu svagda pretpostavlja
fetišizam stvaralačke volje, koja je tu da bi čovjek dosegao svoj krajnji
cilj. Potonja riječ navodi na to da je Löwith mislio da čovjek pripada
univerzumu svijeta, a ne obrnuto. On ništa nije izvan te cjeline u kojoj se
odmjerava i samoocjenjuje. On predstavlja »veliko oslobođenje« od
krivnje kao i od cilja (133). Sugerirao bih ideju da Löwith upravo u
Nietzscheovom dionizijskom mesijanizmu, u sudbi Zaratustre ogledava
i vlastitu poziciju. »Smrt boga otvara, preko nihilizma, put ka ponovnom
stjecanju svijeta.« Ne njegovoj promjeni ili pak očuvanju.
Bez Dionizija nema ni otrežnjenja, obzirnosti, ni razmeđivanja. Tu
je vječni život, vječno vraćanje života. Budućnost u prošlosti, ali i budućnost
evropske prošlosti. Trijumfirajuće Da životu – preko prolaženja, smrti
i mijene. Istinski život kao potpuno nastavljanje života. Prije bi se moralo
kazati: da je Nietzsche pledirao za tim da se čovjek, s onu stranu antropocentričnog mišljenja, prevede u prirodu svih stvari. Da će to postati mjera
vremena, renaturaliziranje čovjeka, to niko nije mogao naslutiti.
U ovom kratkom interpretativnom postupku spomenut ću da je
zaborav prirode, ljudske prirode, prije svega, izazvao Nietzscheovu
parodiju filozofije i filozofa uopće; parodiju volje za istinom, parodiju
taštine koja se okuplja oko visokih vrijednosti kao što je istina. Valja
uvidjeti da se pristup ljudskoj prirodi ne zbiva više neposredno preko
pogleda i istraživanja svijeta, nego samo još sa stanovišta iskustva
vlastitog jastva kao tjelesnog, egzistencije koja je spojena s tijelom, s
hermeneutikom tjelesnog izraza.
Moglo bi se reći da je Nietzsche uveo svojevrsnu gerilu protiv
metafizike i »velikih istina«. Bogatstvo njegovog postmetafizičkog
mišljenja je ono što mu omogućuje da bude autentični predstavnik
postmoderne. Prva i najočiglednija je pojava postmoderne raskid s onim
što predstavlja »strahopoštovanja dostojna katastrofa dvijetisućljetnog
odgajanja za istinu, koje na kraju sebi uskraćuje laž vjere u Boga« (VII,
480). Nietzsche nema drugog načina da istakne osnovni tekst homonatura,
kojem priroda nije drugo, biće izvan nas, nešto vanjsko, jer je priroda
PREGLED
45
ono što otvoreno izriče svoje ime, svoj logos; ona je, kao i čovjek,
samosvjesna. Nietzsche, u prevođenju čovjeka u prirodu kao njegov
vlastiti iskon i mjeru, »depotencira« taštinu i fetišizam subjektivnosti
čovjeka. No, ustvrdio bih da je ta metafizika subjektivnosti osnova
izostajanja istine koje odavno opominje na katastrofu.
Bilo bi stoga nedosljedno braniti metafiziciranje Nietzschea. U
situaciji u kojoj tek spoznajemo značaj pitanja o porijeklu dramske
slobode kojoj ona sama sebi pada teško. Spoznajemo, poput Nietzschea,
»veliki um tijela«; to da je »tijelo jedan veliki um, pluralitet s jednim
smislom«. Nietzscheov opus legitimira ne samo velikog psihologa i
filozofa; on bitno pripada jednom velikom nastojanju da se čovjek
prevede u prirodu, a time i u život svijeta. Sve to sugerira jednu općenitiju
povijesnu hipotezu: da je Löwith spoznao principijelni značaj Nietzscheove
filozofije, značenje koje je danas postavljeno kao postmetafizičko i
postmoderno, kao početak destrukcije ili dekonstrukcije modela mišljenja
koji počiva na filozofiji subjekta.
U pogledu Nietzscheovog prevođenja čovjeka u svijet prirode,
Löwith, govoreći o Spinozi, ima na umu da je neophodno oslabiti teološku
predrasudu da je Bog stvorio svijet zarad čovjeka i Božiju moć prevesti
u moć prirode. Ono što Löwitha fascinira jest u svakom slučaju kritika
historijske egzistencije, platonizma, kršćanstva, sekulariziranog kršćanstva,
suvremene kulture i suvremenog čovjeka.
Pokazalo se plodnim misliti to iskustvo mišljenja od Hegela do
Nietzschea. Predlažemo i drukčije čitanje i prosuđivanje djela ovih
mislilaca. Oni su i danas suvremeni: sposobni za rekonstruiranje, za sjećanje
na ideje. Ne samo u smislu da Kierkegaard ističe osnovnu kategoriju
pojedinca, Stirner pojam »Jedinog«, Marx pojam samorazlikovanja
potpunog čovjeka prema biti i nebiti, po biti/ideji čovjeka, Nietzche
rehabilitaciju svijeta, koja predstavlja radikalnu kritiku Hegela.
Ovdje se spajaju Hegel i filozofska kritika kršćanskog morala,
»imoralizam« – kao posljednji plod na drvetu kršćanskog morala. Ono nije
iskustvo koje nas usrećuje. Bojimo se da bi bio prenagljen zaključak da
su to filozofi koji imaju svoj značajan krajolik u filozofskom muzeju.
Pitanja pojedinačne egzistencije, »supstancijalnog negativiteta«, filozofskog
(Hegel) i socijalnog (Marx) prosuđivanja čovjeka, historije i društva,
jezika i djelovanja, ne gube svoju značajnost. Dubinu stječu već u prikazu
Löwithovom. Ona traže drukčije osvjetljenje nego što je to historijski
46
PREGLED
bilo izraženo, naprimjer kod Marxa i Kierkegaarda. Čovjek kao pojedinac
nije antipod čovjeku kao socijalnom »rodovskom biću«.
Možemo stoga govoriti o tome da Löwith priziva svijet, prevladavanje
određenog načina mišljenja da bi dosegao onu dimenziju koja se po njemu
može nazvati physis. Njena je osnovna crta beskrajno ponavljanje kao
vječito kruženje. On potcrtava da je povratak u grčko-rimsko razumijevanje
iskona nadsvođavanje onog mišljenja koje znači zaborav iskona, subjektivnost, relativizam, eshatologija, misao napretka, ukratko, historizam
u najširem smislu. Postmoderna se ne može zamisliti bez inauguriranja
takve kritike, to znači: ne može se zamisliti bez nepovijesnog, iskonskog
polja, koje odgovara physisu.
Bez obzira na to kako bismo u krajnjoj liniji vrednovali Löwithovo
mišljenje, ono je zaslužno bar toliko što nam skreće pažnju na (a) povijest
kao povijest za/propadanja, (b) na smrt onog jevrejsko-kršćanskog Boga,
na (c) to da je čovjek biće koje iskonski pripada kosmičkom zakonu
postajućeg bitka. On je izrazio ideju da postoji antičko ili moderno
shvaćanje prirode, ali ne postoji antička ili moderna physis. Na drugom
mjestu je Löwith dokazivao da je osnovna krivnja Nietzscheova u tome
što nije zahtijevao povratak samoj prirodi. Od tada je taj Nietzscheov
nedostatak izvan sumnje.
U svakom slučaju, Löwith je svojim djelom prodro u iskon zapadnoevropskog mišljenja. On je na taj način profilirao jednu novu spekulativnu
filozofiju prirode. Dakako, ona uključuje čovjeka kao biće i tajnu, kao
biće koje nadilazi prirodu, koja je nenadmašiva. Doduše, tu nedostaje jedna
nova hermeneutika prirode, prirodnih zakona, umjetnost kao oblikovanje
i spašavanje prirode, kao heliotropizam koji trpi genijalno, kongenijalno,
ali ne trpi hermeneutiku osvete, očajanja, hermeneutiku događanja, koja
odbacuje prevladavanje metafizike, antropocentričnog mišljenja.
PREGLED
47
II
Čovjek kao homo naturalis i kao povijesna ideja /
Aspekti Löwithove filozofije
1986/1987.
Čini se da je naša najdublja supstancija postala
apsolutna aktivnost i da u svakom od nas prebiva,
ja ne znam koja početna snaga, koji kvantum u
čistoj nezavisnosti. Ali mi živimo u jednoj
čudesnoj epohi u kojoj je napadnuta, osporena
većina prihvaćenih ideja, koje su se činile u
najvišoj mjeri neospornim, vidimo da su ih
činjenice iznenadile i razorile tako da mi u
sadašnjosti prisustvujemo jednoj vrsti bankrota
snage uobrazilje i ukidanju sporazumijevanja.
K. Löwith, P. Valéry
I
Löwithova filozofija ima na umu cijelu zapadnu filozofiju i teologiju
povijesti. Zanimanje za problematiku kršćanstva u filozofiji poslije
Hegela, u Hegelovoj metafizici povijesti duha, u onom historizmu koji je,
to danas dobro znamo, imao više izgleda na budućnost nego Goetheovo
nehistorijsko viđenje svijeta, postalo je središnje u djelu Od Hegela do
Nietzschea. Ono seže do Nietzschea, do epohe radikalne kritike cijele
zapadnoevropske filozofske tradicije: platonizma i kršćanstva, svakog
krivotvorenja u životu čovječanstva. Značajka je Löwithovih spisa da su
oni u znaku polemike ili kritike filozofske i teološke tradicije, posebno
njemačke. Bila bi zabluda pomisliti da se tu radi o rekonstruiranju jednog
razdoblja od Hegela do Marxa i Nietzschea.
Pažljiv čitalac Löwithovih spisa zapaža da se to razdoblje, koje
predstavlja epohalni prijelom u mišljenju, između Hegelove dovršenosti
i Nietzscheovog novog početka, razmatra iz vidokruga suvremenosti.
48
PREGLED
Dakako, i Löwithovo djelo Od Hegela do Nietzschea, od čijeg prvog
pojavljivanja nas dijeli skoro pola stoljeća, razdoblje dramatičnog iskustva
krize uma i krize istine povijesti, potresa vrijednosti moderne civilizacije
i ekološke krize, može se također promišljati iz perspektive jednog novog
vremena. Löwith je također bio – čak i u polemici – fasciniran onim što
čini bitne crte zapadne povijesti, bogatom i raznovrsnom tradicijom
zapadnog mišljenja.
Uz Martina Heideggera, koji je u 20. stoljeću postavio, čini se,
najradikalnije i najpromišljenije pitanje o smislu i strukturi metafizičke
tradicije, Löwithu također pripada uvaženo mjesto u jednom kritičkom, u
izvjesnom smislu »romantičnom« povratku starogrčko-rimskom razumijevanju iskona. U tom svjetlu bi trebalo ocjenjivati stvarnosno razmatranje
teoloških pretpostavki filozofije, odnosa filozofije prema kršćanskoj
teologiji, koje čini nit vodilju Löwithovog djela Svjetska povijest i
događanje spasa (koje se pojavilo prvo na engleskom jeziku 1949. pod
naslovom Meaning in History, a potom na njemačkom pod primjerenijim
naslovom 1953. godine).
Od mislilaca 20. stoljeća najbliži mu je Martin Heidegger. I to po
ideji kritike i ideji da filozofska spoznaja sadrži metafizički trinitet koji
čine: Bog, čovjek i svijet / priroda, čovjek, Bog; bliska srodnost je u ideji
da se kršćanstvo u svojoj biti, neposredno ili posredno, očito ili skrovito,
crkveno ili necrkveno, ipak dovoljno jasno opisuje kosmologijom,
psihologijom i teologijom. Šta se time nagovještava? Prije svega da se
u tom trodijelnom jedinstvu kreće zapadno predstavljanje bića u cjelini,
da je zapadna metafizika po svemu teološka, čak i tamo gdje je u sukobu
s crkvenom teologijom. Želeći istaknuti Löwithovu radikalnu kritiku
zapadne metafizike, ma koliko ona bila po načinu i ishodištu različita
od Heideggerove, koja želi raskriti ono nemišljeno u filozofskoj tradiciji,
ono što nije u metafizičkom mišljenju došlo do pravog izražaja, moramo
se pitati o nečemu što ima dalekosežno značenje.
Još od Heideggera znamo da postoji pretpostavka da se Friedrich
Nietzsche, na kraju krajeva, priklanja u onom trodijelnom području –
kosmologiji. No to bi zaista bila zabluda. U Nietzscheovoj kosmologiji
kosmos se ne promišlja primitivno-dogmatski, u smislu »prirode« koja
se razlikuje od čovjeka i Boga. Time se anticipira jedna moderna krajnost.
Usprkos tome ostaje mnogo toga značajnog i otvorenog u Löwithovim
spisima. Pitanja što ih ona postavljaju nisu minula. Postala su drukčija
PREGLED
49
i još značajnija. Pitanja sežu daleko: da li je moguć povratak u grčko-rimsko
razumijevanje kosmosa/iskona? Šta znači povijest kao povijest zapadanja,
naprimjer, u antropocentrizam? Postoji li mjerilo po kojem je moguće
takvo razumijevanje? Kako je moguće biti u predjelu mogućeg uopće?
Dakle, onog što nam omogućuje razumijevanje grčke filozofije, koja je
počela time što se logos, koji je zahtijevao da se spozna priroda svih stvari,
svih bića, oslobodio vladajućeg mita?
Pitanja se javljaju, isprepliću, nadopunjuju i potiru, osvjetljavaju
i zamračuju. No svagda u jednom dramatičnom buđenju svijesti. Danas
se čak širi osjećanje o inkompetenciji filozofije, o monopolu znanosti da
otkrije ispravno i istinito, o privilegijama tehnološkog uma i tehnološkog
čovječanstva. Ali se na svoj način stilizira ideja o »kraju filozofije« koja
je i Löwithova. Strpljiva analiza pokazala bi nam, pak, da se bavimo
filozofijom poslije kraja filozofije (Heidegger, Löwith i dr.). I da je
veliki majstor bio u pravu kada je rekao: »Filozofirati u društvu znači
živo se zanimati za nerješive probleme« (Goethe). Dakako, dade se ova
misao potkrijepiti ne samo problemskim stanjem suvremene filozofije
nego i znanosti, posebno novije fizike kao fundamentalne znanosti.
Ova pitanja mogu biti i ekscesi logificiranja, ali i nešto više: znakovi
da je postmetafizičko mišljenje, ma koliko to izgledalo paradoksalno,
kadro da raspozna povijest neistine, povijest u tendenciji zapadanja,
izopačavanja. No što se tiče već izraženih pitanja i kompetencije filozofije
da na njih odgovara, za nas nije samo začuđujuća formulacija da je filozofija i opća arheologija i generalna dubinska psihologija (Hans Lenk);
da je »riješeni problem ili štaviše rješivi problem« onaj koji prestaje
»neposredno da pripada filozofiji« (Paul Valéry).
II
Löwithov pokušaj da misaono analizira i procijeni, da prevlada povijest
zapadanja, po svojoj intenciji plodotvoran i izazovan, po izvedbi često
sporan i nedomišljen, ostaje u granicama jedne dijalektike »naturalizma«
za koju je priroda jedina zbiljnost (Heidegger). On ustrajava na kritici
filozofije, kršćanske, postkršćanske, koja ne može biti kršćanska (»jer
tada ne bi bila više filozofija«) ni pretkršćanska ili paganska, kao da
nije ništa čula i iskusila o kršćanskom Otkrovenju ili ideji spasenja.
50
PREGLED
Time kritički rasvjetljava 1) velike epohe zapadanja povijesti, 2) filozofije
od Descartesa i Spinoze do Kanta, Hegela i Marxa, 3) jevrejsko-kršćanske
tradicije, 4) povijesti kao zaborava prirode u drevnom smislu physisa.
Ali to se zapravo razlaže u kritici trijumfalizma moderne subjektivnosti,
eshatologizma, totalitarne ideje napretka.
Prvi putokazi u tom smjeru bili su već Löwithovi rani spisi u kojima
se ogleda utjecaj Husserlove fenomenologije, njezine istraživačke metode,
možda još više Heideggerov. Löwith se 1928. godine habilitirao kod
Heideggera s fenomenološkom raspravom Individuum u ulozi su/čovjeka/
zajednice/. Filozofska pitanja o drugom našla bi ovdje svoje zavičajno
jezerce. Spis se najavljuje kao dio fenomenološke antropologije kakva je,
naprimjer, Finkova, u kome se brižljivo raspravlja određena strukturna
povezanost ljudskog života; zapravo »odnos« jednog prema drugom,
njegovoj fenomenološki mišljenoj »zajednici«. Specifična nastrojenost ovog
Löwithovog habilitacionog spisa sastoji se, sažeto rečeno, u jednom novom
postavljanju antropoloških osnova na koje se mogu svesti »najelementarnije
strukture povezanosti ljudskog života«; to su: jedno i drugo; zajednica,
odnos, drugo u drugoj i trećoj ličnosti, kao alter i alius, različita zvanja,
ljudsko odnošenje koje implicira ljudsko osnovno odnošenje ili ethos.
Treba naglasiti da se to djelo pojavilo 34 godine poslije prvog izdanja.
Löwithu je bilo jasno da se iznova moglo drukčije postaviti i elaborirati.
Prije svega u smislu obuhvatnijeg pitanja o odnosu čovjeka i svijeta u čijem
su okviru »u/svijet« (društveni svijet) i okolni svijet samo dva relativna
svijeta. To je već postignuto u drugim spisima, posebno u onima koja su
naslovljena o svijetu i ljudskom svijetu.
Löwithov interes usredotočuje se, prije svega preko ovog briljantnog
spisa – Fenomenološke ontologije i protestantizma, Osnovnih crta razvitka
fenomenologije u filozofiju i njen odnos prema protestantskoj teologiji
itd. – na kritiku eshatološki orijentirane filozofije, jevrejsko-kršćanske
tradicije. No to je također zaobilazni put do filozofskih pitanja o pojmu
prirode, o iskonu, o svijetu koji je po prirodi i cijeli svijet, koji, usprkos
vjerovanju antropocentrično orijentirane filozofije, one koja predstavlja
apologiju subjekta, subjektiviranja, koja se dovršava u zapadnom
»racionalizmu«, u definiciji čovjeka kao umnog bića, da je to svagda
jedan svijet za čovjeka – ostaje svijet prirode, uvijek postojećeg i
obuhvatnog, u kojem čovjek po prirodi živi i umire!
PREGLED
51
Ono što Löwith dovodi u sumnju, to su dramatične diobe svijeta
prirode i svijeta duha (povijesti). Jedini svijet prirode jest svijet iz kojeg
je proizašao čovjek, ljudski rod sa svojim moćima, sa svojim duhom i
vlastitom poviješću. Tu se i nameće privid da je svijet povijesti jedini
svijet, moćniji i smisleniji od prirode koja je »ona sama« – apsolutno
samobitna (od quod substat), to što se iz sebe kreće. Mi u njoj ostajemo
i kada je mijenjamo u nepregledni i opasni artificijelni svijet, posredstvom
znanosti i tehnike, u svjetskopovijesnim trenucima, sa svojim svijetom/
poviješću, povijesnim odlukama.
Vodi li se briga o cjelini Löwithovog mišljenja, vidjet ćemo puno
filozofsko značenje njegove kritike filozofije, posebno filozofije povijesti.
Ona se, čini mi se, podudara s modernim opažanjem da to što još uvijek
nazivamo povijesnim svijetom sadrži u sebi skrovite redukcionizme i
brutalnosti, mišljenje koje vrhuni u kompjuterskom programiranju, u
logici samo/razaranja i čovjeka i svijeta. Ono zavodi. No mi smo svi u
bijegu – iz prirode kao jedine zbilje. Ne možemo se zadovoljiti opravdanjem
života iz ethosa »tehničkog rasterećenja«, »političkog sudjelovanja i
ekonomskog bogaćenja« (P. Sloterdijk, Der Denker auf der Bühne),
umom koji samo moralizira.
III
Ne treba, uostalom, zaboraviti da u suvremenom dobu Löwithova
kritika filozofije povijesti dobiva načelan značaj i novu aktualnost.
Doduše, on je reducira na njezine teološke pretpostavke, koje su u
osnovi i kršćanske i postkršćanske filozofije uopće. Riječ je o kritičkoj
funkciji nauke o stvaranju, o stvaranju bitka iz Ništa; o teološkom
interpretiranju povijesti kao spasenjskog događanja. Da je kod Löwitha
uz kritička razmatranja išla i puna mjera znanja i uvida u povijest, u
povijest kulture i filozofije, dokazuje i ovaj spis o svjetskoj povijesti i
spasenjskom događanju. I to od studije o Augustinu i Bossuetu do one
o Burckhardtu, Marxu, Hegelu, Proudhonu, Comteu, Condorcetu i Turgotu,
Voltaireu, Vicou, Joachimu, Orosiusu.
Löwith je jasno odredio načelan značaj i smisao ovog njegovog spisa.
Da moderna filozofija povijesti ima svoje metafizičko porijeklo prije
svega u biblijskom vjerovanju u iskupljenje; da vrhuni u sekulariziranju
52
PREGLED
»svojeg eshatološkog prauzora«. Löwith je očito bio uvjeren u takvu
mogućnost interpretacije koja govori o teološkim pretpostavkama
povijesti, svjetovnog vjerovanja u napredak. Držeći se plakativno i
jednostrano pojmova koji pripadaju svijetu kršćanstva i postkršćanstva,
Löwith specificira značaj jedne teorije koja dovodi u sumnju svaku
teodiceju (i algodiceju), mogućnost jedne samostalne filozofije povijesti
(Gott, Mensch und Welt in der Metaphysik von Descartes bis zu
Nietzsche, 1967).
Prvotna namjera je bila, dakle, kritička: da se iz cjeline spisa uvidi
apsolutna nemogućnost da se konstituira filozofija povijesti (Curriculum
vitae, 1959). Odlučujuće poticaje za takvu odluku pouzdano Löwith
duguje i Nietzscheu i Burckhardtu. Poznato je da je on u dugom spisu
(Wissen, Glaube und Skepsis, 1956) nastojao da proširi i produbi svoja
razmatranja da bi odagnao nerazumijevanja u pozitivno-kršćanskom
smislu. Iz ove perspektive se prosuđuje konstituiranje historijske svijesti
u njenoj punoj moći, fetišizam njene vladavine, neproblematičnost njenog
funkcioniranja.
U ovim raspravama kritika historijske svijesti dolazi do punog izraza.
Ali i Löwithova opsjednutost – makar i u kritičkoj namjeri – jevrejskim
profetizmom, mesijanizmom, kršćanskom eshatologijom, postkršćanskom
filozofijom. Za njegov pogled na filozofiju povijesti neobično je značajan
stav prema cijeloj povijesti filozofije: od Anaksagore do Aristotela, od
Augustina do Pascala, od Descartesa do Kanta i Hegela, od Kierkegaarda
do Heideggera, od Feuerbacha i Nietzschea do Marxa i Webera. Posvuda
je uočljivo oblikovanje epoha u smislu povijesti zapadanja, otuđivanja
od iskonske povijesti, grčko-rimskog pojma kosmosa i prirode. Povijest
prirode i fizički svijet su ono o čemu se samo metaforično govori. Uključeni
su u jednu filozofiju svjetske povijesti, u perspektivu jedne eshatologije
– spasonosno povijesne. Time se, dakako, dešava nešto što je za cijelu
povijest kao i za sadašnjost sudbonosno: ignoriranje i depotenciranje
svijeta prirode, njegove tajne i zakonomjernosti, svijeta koji nas nosi u
svemu, u djelovanju i znanju, u mogućnostima života; svijeta koji nije
čovjekov čin i artefakt.
Löwithovo tumačenje svijeta prirode jest ona tačka u kojoj se
odlučuje o mjeri, domašaju i granicama njegove filozofije. Priroda – jedan
po sebi postojeći i cijeli svijet nije jedan svijet za čovjeka. Postoji samo
jedan svijet i jedna energija. Taj svijet je u kretanju, u jednom prostoru,
PREGLED
53
u vremenu, u dimenzijama samooblikovanja i samorazaranja koje ne
znamo ili nećemo znati. To podsjeća na iskaze suvremenih fizičara koji
nastoje oko formiranja jedinstvene teorije prirode ili da objasne crne
rupe. Jedan od njih je čuveni Stephen Hawking, koji kaže da taj pokušaj
objašnjenja nalikuje onom postupku koji »neobjašnjeno objašnjava
pomoću neobjašnjenog«.
Što se tiče svijeta prirode, filozofija je neodvojiva od moderne
fizike. Filozofija prirode i fizika konvergiraju u istini. Priroda je
neraspoloživa u svojoj beskrajnosti, njen logos ne trpi ideju kosmološke
linearnosti koja se u jednoj epohi pretvara u sistem logičke subordinacije
u consecutio temporum (U. Eco, Das Irrationale, 1988), fetišizaciju
kauzalnog mišljenja koje se očituje u modernom racionalizmu, u matematici
i logici, u prirodnim znanostima, u kompjuterskoj kosmoteologiji. Löwith
ukazuje na odnos prirode i humaniteta čovjeka (1957). I on pojam
povijesti prihvaća nekritički, kako se on formirao u horizontu kršćanske
i postkršćanske eshatologije, kao jednolinearno kretanje prema eshatonu
ili spasenju. Zato je sasvim logičan zaključak da je klasična filozofija
od predsokratovaca do Lukrecija promišljala svijet i čovjeka »ne u
vremenskom horizontu povijesti i njenih slučajnih usuda, nego u
vječnom okrugu physisa koji jest tako kako jest i ne može biti drukčiji«.
Za razumijevanje moderne i postmoderne, »svjesnog života«,
kako Dieter Henrich reformulira pojam uma, sasvim je značajno pitanje
o physis koja nije moguća bez logosa. Stoga je Löwithovo mišljenje u
izvjesnom smislu physio/logija. Da li se ona da filozofski opravdati i
na drugi način nego što je Löwithov? To je neodlučeno pitanje. Sa
stanovišta intencije Löwithove filozofije postoje uvidi. Samo je čovjek
biće prirode koje je u stanju da dovede u pitanje čovjeka i prirodno
jedinstvo ljudskog roda; da ide povrh mjere čovjeka i čovječanstva, da
svijet učini »nečovječnim« i »neprirodnim«; da u formi svjetske povijesti
uspostavi isključivu privilegiju u odnosu na sve: na svijet prirode koja
je natura naturans i natura rerum (Spinoza). Ta privilegija čovjeka da
tlači i gospodari prirodom, samim sobom, jer je i on priroda u svoj
vlastitoj povijesti, upečatljivo pokazuje sve znakove pobune protiv
prirode, ideju prisile, gerilu protiv čovjeka kao prirodnog roda.
54
PREGLED
IV
Očito je da je Löwitha uznemiravala filozofija povijesti, eshatologija,
historijska svijest koja je prodrla »u jezgro prirodoznanstvenog mišljenja«.
Definitivno se raskida veza s prirodom i s čovjekom kao fenomenom
prirode/svijeta. O tome svjedoče sve orijentacije historizma, egzistencijalizma, marksizma, pozitivizma, koje opravdavaju radikalni raskid s
prirodom kao takvom, onom koju ne može zamijeniti nijedno »biće« ili
»bitak«. Čitalac spoznaje da je postojala antropologija promjena u
samorazumijevanju čovjeka u različitim epohama i kulturama. No teško
bi se mogla osporiti Löwithova teza da ne postoji moderna priroda, ali
da postoji samo jedna moderna prirodna znanost. Iz povijesti znamo da
su postojali prirodni iskazi, istinski, adekvatni iskazi o prirodi, koji su
stariji od pojave matematičke fizike novijeg doba; da se ti dalekosežni
iskazi podudaraju i u starom i u novom vremenu s jednom i istom
prirodom (Natur und Humanität des Menschen, 1957).
Postavljajući analogiju s grčkom ili rimskom kosmologijom, mi samo
ističemo jedan filozofsko-povijesni presedan, jednu mogućnost koja nije
dobila svoje zbiljske izglede. S istim pravom mogli bismo uvesti analogiju
s Nietzscheovom idejom prirode. Istina, Löwithova su promišljanja
vrlo bliska istinskim uvidima starih Grka: da priroda živi bitak u cjelini
proizvodi i uvlači u sebe. Da je priroda apsolutno iskonska igra snaga, bez
početka i kraja, svagda mijena samo/proizvođenja i samoupijanja, bez
cilja, »ako cilj nije u sreći kruženja« (Nietzsche). Nit vodilja Löwithove
kritike metafizike, filozofije i filozofije povijesti predstavlja jedinstven
put povijesti filozofije: od grčke kosmologije i fizike, kosmo-teologije,
preko kršćanske antropo-teologije, do Kanta i Schellinga, do apsolutne
emancipacije čovjeka, do apsolutnog napretka racionaliziranja ili kolonijaliziranja svijeta života. No sva razmatranja očituju svoju dijalektiku.
Löwith se pita, ne dovoljno diferencirano, ne samo o prirodi kao
krhkoj i prolaznoj tvorevini izvansvjetskog Boga, kao »drugobitku ideje«
(Hegel), »prvoj« prirodi koja još nije spašena za slobodu u biću Božijem
(Schelling) ili »graničnom slučaju« svega onoga što susrećemo u svijetu
(Heidegger), kao predmetu prirodnih znanosti. Priroda, ona je jednostavno
svijet, vječiti život i najviša mudrost, logos koji sve prožima – physis
koji sve obuhvaća. O tome ne postoji konsenzus filozofija i znanosti,
prosvjetiteljstva i kritike prosvjetiteljstva. Löwith je izvršio nemjerljiv
PREGLED
55
prodor u pitanje o prirodi. Naivno mišljenje – šta drugo? Je li to mitizirajući
povratak u iskon grčko-rimske kosmologije? Zar nam nisu poznate sve
definicije čovjeka? Samo ovoliko je jasno da smo i u mišljenju i u činjenju,
u znanostima i tehnologijama, konačno dospjeli do izvora iskustva prirode,
one prirode koja se ne da historijski relativizirati, koja je svagda čudesno
uređeni kosmos.
Pritom je Löwithova pažnja usmjerena, dakako, i na filozofsku
antropologiju, na pitanje o strukturi ljudskog svijeta, o njegovim istostima
i ponorima. Reklo bi se, riječ je o obuhvatnoj i svagda istoj prirodi,
vječnom dolaženju i prolaženju. Takav iskaz predstavlja naturalističku
banalnost samo iz metafizičko-teološke perspektive. Kod iskustva
prirode kulture se razilaze, ljudi nekad i danas. Susrećemo se s pitanjem
koje je davno postavio Löwith: Koje je ljudsko samorazumijevanje istinito
i ispravno? Koje odgovara prirodi čovjeka?
U doba ekološke krize mi otkrivamo istinosnu vrijednost Löwithovog
pitanja. Ali da li je i odgovor pun plauzibilnosti? Naime, na to, za nas
presudno pitanje, ne može se odgovoriti u okviru historijske refleksije.
Može se reći: historijska svijest nije kadra da donese stvarnosnu odluku
o tome; čak ni da dadne nekakav nagovještaj. Povijest uopće, u kojoj
se oblikuju refleksije i opažanja, pogledi na ljudsko dostojanstvo i na to
šta znači biti čovjek, u čemu se sastoji sloboda ili istina, ta nas povijest,
po Löwithu, ne poučava šta je istinito a šta pak lažno.
Löwithovo rasuđivanje o svjetskoj povijesti i spasenjskom događanju
dovodi u pitanje staroevropski pojam povijesti, filozofije svjetske povijesti,
pojam istine, ideju eshatologije i linearnosti povijesnog toka i napretka.
Znači li to da je u Löwithu uskrsnuo kritičar i skeptičar koji se suočio
s »tragičnom pozicijom« suvremenog čovjeka, katastrofama koje je
sam čovjek skrivio – svojom interpretacijom prirode i svijeta života,
koja je izazvala katastrofalna iskustva? Ali on nije bio onaj koji je
najjasnije izrekao napredujuće izopačenje i pustošenje prirode, vanjske
i unutarnje. Čak je mislio da nije lako odlučiti koja je alternativa istinita:
da li je čovjek Božije stvorenje, ens creatum, ili je prirodni slučaj u cjelini
fizičkog svijeta.
56
PREGLED
V
Spis o svjetskoj povijesti i spasenjskom događanju trebalo bi da
dadne odgovor na pitanje koje je Löwith postavio u djelu Od Hegela do
Nietzschea: »Određuje li se uopće bitak i ‘smisao’ povijesti iz nje same, a
ako ne, iz čega se onda određuje?« Čitalac će uočiti i odgovor. »Smisao«
povijesti se može raskriti samo u vjeri u spasonosni događaj, dakle u nešto
određeno, da će otkrivanje vječne istine uslijediti u samo određenom
vremenu povijesti. Odgovor je indirektan i upitan u svakom smislu. Löwith
je zacijelo svjestan da taj »smisao« nadilazi samu povijest i povijesni
način mišljenja. To da čovjek i svijet egzistiraju, znamo i uviđamo,
posredno ili neposredno. No da li ih je stvorila stvaralačka volja jednog
nevidljivog Boga, izvansvjetskog, to nismo u stanju uvidjeti i razabrati;
u to se, kaže Löwith, mora vjerovati. Čitalac primjećuje da se »problem
povijesti ne može riješiti unutar njenog vlastitog područja«. Posve je
očito da je Löwith podlegao fascinantnoj moći teološkog razumijevanja
ljudske povijesti. Ni u jednom povijesnom događaju, ma koliko značajnom,
nije vidio smisao. Povijest ne teži nekom eshatonu, krajnjem cilju, jer
je ljudsko povijesno iskustvo svagda »iskustvo neprekidnog sustajanja«.
Prema tome, i »kršćanstvo je kao svjetska religija također u sustajanju«.
Löwithov nauk upućuje na to da je svijet »još isti kao i u Alarihovo
doba; samo su usavršena sredstva nasilja i razaranja – kao i ponovne
izgradnje«. To zaista zvuči cinično i ujedno realistično. Napredak u
smislu Čemu i Kuda, u smislu realizacije utopije smisla i slobode,
pojavljuje se kao fikcija.
Cinizam – kao jedino opravdanje života? Zar ljudska situacija kao
takva ostaje jednaka u svim povijesnim promjenama? Je li to suma
ljudskog, istina svjetske historije? Relativiziranje svijeta povijesti u
odnosu na svijet prirode? Je li sve svodivo na to da ljudi u načelu u toku
svjetskog povijesnog procesa nemaju slobode da dokinu nasilje, dramu
hrvanja, između smisla i besmisla, dolaženja i prolaženja, ostvarivanja
i razaranja? U jednom provokativnom razgovoru s historičarom Ludenom
Goethe veli: »Čak i da možete osvijetliti i proučiti sve izvore: šta biste
našli? Ništa drugo izuzev jedne velike istine koja je odavno poznata i
radi čijeg potvrđivanja nije potrebno ići daleko; naime, istine da je sve bilo
bijedno u svim vremenima i u svim zemljama. Ljudi su uvijek strepili
i patili; uzajamno su se mučili i zlostavljali; i sebi i drugima zagorčavali
PREGLED
57
su taj kratki život, a ljepotu svijeta i slast postojanja, koje im pruža
prekrasni svijet, nisu umjeli ni cijeniti ni uživati. Ugodno i veselo bilo
je samo rijetkima. Većina je, nakon što je tokom izvjesnog vremena
iskušavala život, vjerojatno radije htjela da ga napusti nego da ga
iznova započne. Ono što ih je još činilo ili čini privrženim životu, bio
je i jest strah od smrti. Tako to jest, tako je bilo; tako će vjerojatno i biti.
To je ljudska sudbina. Zar su nam potrebni daljnji dokazi?«
Kazati svoje znači kazati i dramu principa – nada. Ona nas do
opojnosti privlači i nepodnošljivo udaljava. Za to pruža najupečatljivije
obrazloženje jedan Löwithov stav: »Kako priča Hesiod, mit o Pandori
smatra nadu za zlo, mada posebne vrste; ono se razlikuje od drugih zala
koja sadrži Pandorina kutija. Nada je zlo koje se pričinjava dobrim jer ona
uvijek živi u iščekivanju nečeg boljeg. Ipak, izgleda da je beznadežno
čekati na bolju budućnost jer rijetko koja budućnost ne razočarava naše
nade kada postane sadašnjost. Ljudske nade su ‘slijepe’, odnosno bezumne,
uvijek pogrešno proračunate, varljive i razočaravajuće. No smrtni čovjek
ne može da živi bez tog sumnjivog Zeusovog dara, kao što isto tako ne
može da živi bez vatre, dara koji je ukrao Prometej. Kad bi ostao bez
nade, de-sperans, on bi u svom desperatnom položaju očajavao.«
Moguće je već iz toga nagovijestiti Löwithovu kritiku »povijesne
egzistencije«, filozofske, kršćanske i postkršćanske tradicije, historijske
svijesti. Löwith odbija diktatorski stil »povijesne egzistencije«. On počinje
i okončava s katastrofalnim načinom mišljenja, s inflacijom odgoja i
prinude, s fanatizmom koji je opijen riječima »spasenje biti«, »volja
za bitnim, jednostavnim i velikim«, s »odvažnošću« koja tjera ljude u
šutnju, koja odbija svako raspravljanje i sporazumijevanje. Još s radom
o Burckhardtu (1935/36) oslobađa se Nietzschea i posljedica njemačkog
radikalizma. No i životni put Karla Löwitha, njegove etape svjedoče o
dramatskom karakteru događanja, o svjetskoj i njemačkoj mizeriji, o
aveti adaptiranja, oportunizma, o karakteru »njemačkog duha« i onoj
»potpunoj istini« koja tjera ljude da se »uključe« u uklete tokove vremena,
da izgube sposobnost razumijevanja i raspravljanja, da potpuno razviju
u sebi ravnodušnost prema općoj sudbini naroda, ljudi i zemalja. Nekada
je Löwith – s pravom – ukazivao na ustrojstvo epohe, na cinizam sudbine
koja ne može da pronađe izgubljeni i najdublji humanitet; koja difamira
sve ono što nije u znaku ontologije građanskog društva, njegove vjere
u znanstveno-tehnički napredak i humanitet koji na njemu počiva.
58
PREGLED
No naivno bi bilo pomisliti da je Löwithova kritika filozofije
povijesti lišena smisla koji precjenjuje njena iskustva. Kad se dublje
razmotre ideje koje je Löwith izložio u svom djelu Svjetska povijest i
događanje spasa, bit će više brižnosti i odmjerenosti u našim sudovima
o njegovom osnovnom stavu. On polazi od toga da bi ta rasprava trebala
da pokaže nemogućnosti filozofije povijesti koja danas vrhuni u apsolutnoj
i tehničkoj moći i činjenju putem »uspostavljanja« i »predstavljanja«.
To znači da Löwith ima na umu: – biblijsko izokretanje grčko-rimskog
pojma kosmos koje se očito filozofski artikulira u perspektivi Augustinove
filozofije povijesti; nastaje jedan linearizam i monoteizam vremenskog
događanja, profetska ideja mesijanizma: svijet u Löwithovom smislu,
kao cjelina bića, kao priroda koja u sebi postoji, u sebi nastaje, prestaje
i opet se obrazuje, svijet koji je svagda potpun i potpuno samobitan, koji
je, dakle, pretpostavka i svake ne samo »bitne« egzistencije – taj svijet
je uključen u jedan lojalitet, u događanje spasa.
Kako je Löwith promišljao to što se tisućljećima događalo na pozornici
zapadne metafizike, posebno one koja svoje porijeklo nalazi u jevrejskokršćanskoj i postkršćanskoj tradiciji, to se ne može prosuđivati s jednog
objektivističkog, apsolutnog ili nadljudskog stanovišta. Riječ je o onome
što čini osnovu moderne civilizacije, o njenom filozofskom rezimeu, o
onome što je bilo uvjet mogućnosti oblikovanja razumijevanja svijeta
i samorazumijevanja čovjeka, oblikovanja istine u filozofiji i znanosti,
u moralu i politici, u objašnjavanju ili razumijevanju prirode. Spoznavši
to da je dijalektika »historijske svijesti« i »povijesne egzistencije« u
načelu nasilnička, supstancijalno i dalekosežno antropocentrična, on
se sudario i sa središnjim filozofskim blokom moderne: s metafizikom
apsolutne subjektivnosti.
Löwithovo se mišljenje, ustvari, podudara s postmodernim decentriranjem subjekata, s onim što je u njemu zbiljski dramatično, neizvjesno
i postmetafizično. Bez odgovora, bar izričitog, mora ostati pitanje o tome
da li su filozofija povijesti i teologija povijesti u biti nerastavljivo povezani.
U svakom slučaju, svijet prirode posredno ili neposredno očituje svoju
beskrajnost i tajnu, bliskost i udaljenost, logos i transparentnost. I ona
ima konstantu neodređenosti, nemogućnosti definiranja, mišljenja i
iskazivanja, spoznavanja. Löwith nas uvjerava da je čovjek prije svega
homo naturalis, da je on priroda; dakako, »on nju ima kao čovjek i njegova
priroda je stoga ljudska od početka«. Logično je, dakle, reći da ta ideja
PREGLED
59
nosi trag jedne istine koja nam postaje sudbonosno značajna u doba
kada se pitamo o uvjetima mogućnosti jedne nove, ekološke civilizacije,
čije načelo promišlja, izražava u mnoštvu misaonih motiva i diferencija
upravo – Karl Löwith. (1988)
Literatura
Sämtliche Schriften, 9 Bde., Stuttgart, 1981-1988.
Bd. 1: Mensch und Menschenwelt, Beiträge zur Anthropologie, 1981.
Bd. 2: Weltgeschichte und Heilsgeschen. Zur Kritik der Geschichtsphilosophie, 1983.
Bd. 3: Wissen, Glaube und Skepsis. Zur Kritik von Religion und
Theologie, 1985.
Bd. 4: Von Hegel zu Nietzsche, 1988 (1995).
Bd. 5: Hegel und die Aufhebung der Philosophie im 19. Jahrhundert /
Max Weber, 1988.
Bd. 6: Nietzsche, 1987.
Bd. 7: Jacob Burckhardt,1984.
Bd. 8: Heidegger – Denker in dürftiger Zeit. Zu Stellung der
Philosophie im 20. Jahrhundert. 1984.
Bd. 9: Gott, Mensch und Welt – G.B.Vico und Paul Valery, 1986.
Literatura
Hermann Braun/Manfred Riedel: Natur und Geschichte.Karl Löwith
zum 70. Geburtstag: Stuttgart, 1967.
Dabag. Mihran: Löwiths Kritik der Geschichtsphilosophie und sein
Entwurf einer Anthropologie; Bochum, 1989.
Habermas, Jürgen: Karl Löwiths stoischer Rückzug vom historischen
Bewusstsein; u: Isto: Philosophisch-politische Profile. Frankfurt/M,
1987, 195-216. Anthropologie; Bochum, 1989.
Birgit-Heiderich: Zum Agnostizismus bei Karl Löwith; i: Schlechte,
H.R., Der Moderne Agnostizismus, Düsseldorf, 1979, 92-109.
60
PREGLED
Burkhard Liebesch: Verzeitlichte Welt. Variationen über die Philosophie Karl Löwiths; Würzburg, 1995.
Manfred Rieel: Karl Löwiths philosophischer Weg; u: Heidelberger
Jahrbücher 14(1970), 120-133.
Wiebrecht Ries: Karl Löwith; Stuttgart, 1992.
Schwenkter,Wolfgang: Karl Löwith und Japan; Archiv für Kulturgeschichte, Vol 76,2.
PREGLED
61
Esad Duraković
UDK 82.09 Selimović M.
POETIČKE I STILSKE FUNKCIJE MOTA/EPIGRAFA U
ROMANU DERVIŠ I SMRT MEŠE SELIMOVIĆA
POETICAL AND STYLISTIC FUNCTIONS OF MOTTO/EPIGRAPH IN THE NOVEL DEATH AND THE DERVISH BY
MEŠA SELIMOVIĆ
Budući da je izdvojen, epigraf odmah skreće pažnju na sebe, tako da
na neki način anticipira razumijevanje i cijelog teksta (ili dijela teksta)
koji njime počinje.
Marina Katnić-Bakaršić
(Stilistika, Sarajevo, 2001, str. 270)
Being separated, the epigraph immediately draws attention to itself,
so it somehow anticipates the understanding, including the whole text
(or its part) which begins with it.
Marina Katnić-Bakaršić
(Stylistics, Sarajevo, 2001, pg 270)
Sažetak
Selimovićev roman Derviš i smrt afirmira antitetičnost kao svoje
poetičko načelo. Derviš je junak koji iz svoje sufijske skrušenosti izlazi
u svijet i sukobljava se s njime na dramatičan način, otkrivajući kako
je u tome svijetu uništena Vrlina i kako je razorena svaka monolitnost.
U afirmiranju Selimovićeve poetike antitetičnosti, koja sjajno funkcionira
u gradnji dramskog kvaliteta romana, autor koristi dijelove teksta iz
Kur’ana na pozicijama mota svojih poglavlja. On pritom prekomponira
i preoblikuje izvorni kur’anski tekst intervenirajući bitno u njegovoj
PREGLED
63
ideologijskoj ravni, ali u skladu sa svojom umjetničkom slobodom i
prevodeći preoblikovani kur’anski tekst u domen estetskoga. Moto u
Selimovićevu romanu se oneobičava na mnoštvo načina – sve dotle da
i vlastiti „identitet mota“ dovodi u pitanje. Načelo antitetičnosti se na
taj način ne ispoljava samo u tragičnoj sudbini glavnoga lika, već i u
funkcioniranju mota koji autor kao sakralni tekst – čiju sakralnost
naglašava referentnom fusnotom – desakralizira složenim poetičkim
postupcima, dovodeći ga u poziciju ideološke kontrarnosti sa izvornikom,
ali ga optimalno usklađuje s tragičnim rasjedima junakove svijesti i njegova
antički dramatičnog sukoba sa svijetom. Moto na početku romana živo
komunicira s tekstovima kojima počinju druga poglavlja romana, te na
taj način, učestalom distribucijom, unapređuju funkciju mota u naročitu
vrstu intertekstualnosti, koja – budući da je riječ o sakralnome, makar i
preoblikovanom tekstu – referira na čitav niz aspekata islamske tradicije
u domenu njene historije književnosti, poetike, do semiotike prostora i
semiostilistike.
Ključne riječi: Meša Selimović, derviš, moto, epigraf, jaka pozicija
teksta, antitetičnost, poetika, preoblikovanje
Summary
Selimović’s novel Death and the Dervish affirms the anti-ethics as its
own poetical principle. Dervish is a hero who from his Sufi humbleness,
enters the world and confronts it dramatically, thus discovering destroyed
Virtue and devastation of any form of integrity in that world. In affirming
Selimović’s anti-ethical poetry, which brilliantly operates in building of
the novel’s dramatic quality, the author uses excerpts from Qur’an on the
positions of his chapters’mottoes. During this process he recombines and
alters the shape of the original text from Qur’an significantly intervening
in its realm of ideology, but in compliance with his artistic freedom and
translating reshaped material from Qur’an into the realm of esthetics.
Motto in Selimović’s novel is reshaping itself in a variety of manners – even
to the point when it is compelled to question its own “identity of motto”.
The principle of authenticity in this manner, is not just getting expressed
through the protagonist’s tragic fate, but even through the functioning
64
PREGLED
of motto that author as the sacral text, emphasizing its sacredness via
referential footnotes, divests of its sacred significance by using an
elaborated schema of poetic methods and leading it to the position of the
original’s ideological contrary, although he optimally adjusts it with tragic
schisms in the protagonist’s conscience and his Attic confrontation with
the world. Motto at the novel’s beginning actively communicates with texts
that start other novel’s chapters, and in this manner, by frequent distribution,
promotes the motto’s function in a particular sort of intertextuality, which
– since it is about sacred text, refers to the complete variety of Islamic
tradition aspects in the area of its history of literature, poetics to the semiotics
of space and semantic linguistics.
Key words: Meša Selimović, Dervish, motto, epigraph, strong textual
position, anti-ethics, poetics, reshaping
U naslovu romana Derviš i smrt Meše Selimovića izražene su ambivalentnost i antitetičnost, koje zatim dosljedno i maestralnim romansijerskim postupcima dramatski razvija autor, sazdavajući cijeli svoj roman,
zapravo, kao dramu u značenju dramskog kvaliteta, kao sučeljavanje
sudbinskih situacija i moralnih kolizija u optimalno zgusnutom vremenu,
a ne kao djelo u kome se naracijom klasičnog romana postepeno razvijaju
likovi. Naslovno eksplicirana dramatska antitetičnost sadržana je najprije
u tome što su pojmovi (uslovno koristim ovdje riječ „pojam“ i za derviša)
derviš i smrt suštinski i sudbinski suprotstavljeni budući da derviš inače,
po prirodi svoga „zvanja“, svojom duhovnom konstitucijom i usmjerenjem,
ne zazire od smrti, koja se u islamskoj kulturi ne prihvaća kao tragedija
i ništavilo (kao ni u drugim religijama), naročito u sufizmu gdje pripada
i Selimovićev junak Nurudin; ona se u toj kulturi čak ne naziva smrću već
eufemizmom preseljenje, u značenju krajnje smirenosti, čak pozitiviteta.
Isticanje pojma smrt već u naslov djela i povezivanje toga pojma koordinirajućim veznikom i sa dervišem očito potire te tradicijske i vjerske
vrijednosti koje inače implicira pojam derviš. Opreka je optimalno
naglašena već u prve tri riječi djela koje čine njegovu jaku poziciju. Dok
na jednoj strani sadržaj pojma derviš upućuje na podvižničku staloženost,
smirenost u (vjerskoj) kontemplaciji kojoj se smrt, tačnije preseljenje,
ukazuje samo kao kapija ka vjerničkome blaženstvu u Vječnosti, dotle
PREGLED
65
se pojam smrti u ovakvom pozicioniranju naslovnih riječi/pojmova
nadaje kao trajno poništenje svega što derviš jest, ili što teži da bude.
Anitetičnost je optimalno istaknuta i očito je kako naslov sugerira da djelo
koje se upravo otvara čitaocu predstavlja dramski kvalitet najvišega reda.
Osim toga, naslov romana upućuje na to da nije riječ o „običnoj“ smrti
junaka, već i više od toga: riječ je o njegovom putu do smrti, a to znači
da on ne umire kao derviš, već kao čovjek koji svoju dervišku vjeru, svoj
islam, podvrgava surovim sumnjama zbog kojih i smrt postaje utoliko
strašnija što su u temeljima uzdrmana sva derviška vjerovanja. Riječ je,
dakle, o putu do smrti koja potire samu derviševu vjeru; štaviše, smrt je
dvostruka – time Selimović sjajno tragički razvija svoj roman – jer već
derviška sumnja u vjeru predstavlja jednu vrstu smrti, uz biološku, koja je
užasnija zbog ove prethodne. Dramski kvalitet romana utoliko je efektniji
– i to vidim kao poetičko načelo Selimovićeva Derviša i smrti – što u
njemu nije riječ o uzdrmanosti vjere, o nezadrživom bujanju skepse i
razuzdavanju šejtanskih sila u intelektualno-etičkoj konstituciji bilo
kojeg čovjeka, čak ni običnog muslimana, već starješine jednog sufijskoga
reda, a upravo sufije su u islamu u najvišoj mogućoj mjeri, sa zavidnim
mirom, predani Bogu na okomitom Putu Vrline. Nurudinov nemir antičkih
razmjera i snage utoliko je izoštreniji što je riječ o izlasku derviša u svijet,
u svjetovnu akciju koja se snažno kontrastira s njegovom pretpostavljenom
smirenošću u vjeri, u njegovom zaokretanju od transcendentalnog ka
egzistencijalnom. Stoga je Nurudinov sukob sa svijetom dramatičniji nego
sukob drugih junaka romana: iako roman obiluje tragičnim sudbinama
i dramatičnim zbivanjima, najizraženija je Nurudinova budući da se zbiva
na „pozadini“ njegove (sufijske) vjere; tu je izrazito snažna kontrarnost,
čak kontradiktornost izražena već naslovom. Naravno, roman ima i
paraboličke aspekte, jer se može čitati i kao parabola o Selimovićevu
vremenu, ili o svakom vremenu u kome se suočavaju pojedinac i sistem
vlasti. Paraboličnost zaslužuje posebnu interpretaciju, ali ovdje izlažem
o poetici antitetičnosti u Selimovićevu romanu kao načelu kojim autor
strukturira roman sa čudesnom konzistentnošću – od naslova do posljednje
rečenice – i također s neobičnom stvaralačkom sposobnošću da to načelo
uvijek izvodi do kraja, u njegovim optimalnim potencijalima.
Pojmovi derviš i smrt označavaju, pored ostaloga, krajnje polove
u jednome religijsko-etičkom prostoru u kome se, upravo zbog njihove
kontrarnosti u navedenim značenjima, začinje individualna akcija kao
66
PREGLED
nužnost, ali ne akcija derviške skrušenosti u kontemplaciji, već akcija kao
pobuna protiv poretka vladajućih dogmi, uvjerenja, vladajućeg sistema
općenito, a prije svega kao buntovno iskoračenje iz kruga vlastite
samosvijesti dotle smirene u predanosti Bogu i Svijetu. Stoga je roman
Derviš i smrt u biti roman akcije a ne deskripcije, roman dramatičnih
opredjeljenja gdje događaji dobivaju definitivan, sudbinski karakter,
koji je uvijek tragički. Ovaj roman, dakle, ima izuzetne vrijednosti drame
i stoga su bile relativno česte njegove dramatizacije.
Prethodna analiza antitetičnosti naslova Selimovićeva romana
jasno ukazuje na poetiku koju će autor Derviša i smrti dosljedno razvijati
kao svojevrsnu poetiku antitetičnosti, kadru da izrazi najviše moralne
tenzije, herojske dileme, tragička suočavanja sa svijetom i svojom sviješću
naspram toga svijeta.
U Selimovićevoj poetici, u romanu Derviš i smrt, posebnu ulogu ima
njegov „islamski aspekt“, koji ne uzimam u doslovnom i reduciranom
značenju, i ne smatram ga naracijskim dekorom, ambijentom koji bi mogao
biti zamijenjen i nekim drugim. „Islamski aspekt“ romana ovdje ne
posmatram kao njegov ideološki okvir i milje – mada se on može i tako
interpretirati – već valja izložiti zapažanja o tome kako čitav niz elemenata,
koje uslovno nazivam islamskim, djeluju u romanu kao nezamjenljivi,
konstitutivni poetički elementi, te kako je Selimović upravo tim elementima
razvio osobenu poetiku dramatsko-tragičke antitetičnosti. Ne ulazeći ovdje
u druge aspekte poetike romana Derviš i smrt, o čemu je već napisano
dosta radova dostojnih ovoga literarnog monumenta, vjerujem da je
važno razložiti zašto Selimović – sa stanovišta poetike a ne ideologije
– smješta radnju u muslimanski ambijent. Posebnu pažnju u tome cilju
posvetit ću činjenici da Selimović poglavlja u svome romanu počinje,
kao motom, odgovarajućim citatom iz Kur’ana. Jer upravo kur’anske ajete
na poziciji mota ili epigrafa – ne samo romana nego i svakog njegovog
poglavlja – ne vidim samo, i ne u prvome redu, kao sredstvo za unošenje
određenog lokalnog kolorita, već ponajprije kao maestralne poetičke
postupke koji izuzetno doprinose poetičkoj koherentnosti romana.
Odmah nakon naslova, čiju poruku i poetičku funkciju sam skicirao,
slijedi kur’anski moto koji je najduži moto u cijelome romanu. On se
razlikuje od drugih i po tome što ne predstavlja citat iz Kur’ana in continuo,
već je autor odabrao iz cijeloga kur’anskog teksta više ajeta, ili dijelova
ajeta, te ih je stavio na početak romana dezintegralno i diskontinuirano
PREGLED
67
u odnosu prema onome kako ih zatičemo u izvornome tekstu. Time se,
naravno, odmah naglašava transpozicijski i preoblikujući karakter
citatnosti: autoru nije cilj da doslovno prenese citate iz Kur’ana, već ih
svjesno, slobodom umjetnika, preoblikuje i kao takve uziđuje ih u same
temelje svoje proze:
Bismilahir-rahmanir-rahim!
Pozivam za svjedoka mastionicu i pero i ono što se perom piše;
Pozivam za svjedoka nesigurnu tamu sumraka i noć i sve što ona oživi;
Pozivam za svjedoka mjesec kad najedra i zoru kad zabijeli;
Pozivam za svjedoka sudnji dan, i dušu što sama sebe kori;
Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega – da je svaki
čovjek uvijek na gubitku.
Bespredmetno je ovdje tragati za tim iz kojih sura su uzeti dijelovi
ajeta i utvrđivati kako oni glase u izvorniku integralno, osim u posljednjem
paragrafu (Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega – da
je svaki čovjek uvijek na gubitku), čiji izvorni smisao ću, u njegovu
integritetu, kasnije predstaviti da bih pokazao upravo poetičku funkciju
preoblikovanja izvornoga teksta. Dosljedno provjeravanje autorove
pouzdanosti u citiranju izvornoga teksta predstavljalo bi grub previd da
je pred nama umjetničko djelo koje uziđuje drugi tekst u vlastitu strukturu
prilagođavajući ga svome značenju i poruci. Takav pristup bio bi rigidno
teološki a ne poetološki, i on bi bio nekompetentan u odnosu prema
Selimovićevu romanu kao umjetničkom djelu. Doduše, ovdje je riječ o
naročitoj vrsti teksta, o sakralnom tekstu, koji se, sa vjerničke pozicije
– a to je već nivo ideologije – ne smije prekomponirati i preoblikovati.
Činjenica da se on, ipak, preoblikuje zaslužuje posebnu pažnju u nastavku
izlaganja. Zasad valja naglasiti barem dvije stvari.
Prvo, Selimović ovim motom, koji je duži od svih ostalih u romanu
zbog njegove pročelne i zato vrlo važne pozicije, odmah unosi u roman
određenu intonaciju, uvodi čitaoca u poseban ambijent gdje i u vezi s
kojim će se lomiti sudbina njegova junaka koji, zapravo, i ispisuje te ajete
na početku svoje ispovijesti. Uvođenje relativno obimnog sakralnog teksta
ima zadatak da osigura na najvišem nivou autoritativnost kazivanja.
Drugo, navedeni moto poetički sjajno sarađuje s naslovom ispod koga
neposredno stoji: ništa kao navođenje sakralnoga teksta na početku
Nurudinove ispovijesti ne može sarađivati s autorovim izborom upravo
68
PREGLED
derviša za glavnoga junaka. Opće je mjesto da je cilj mota da anticipira
razumijevanje cijeloga teksta iza njega, ali je Selimovićevo majstorstvo
izraženo već i time što je ovaj njegov moto svojevrsni moćan konektor
koji se javlja na neočekivanom mjestu, povezujući tekst što slijedi iza njega,
ali i tekst što mu neposredno prethodi kao naslov za koji sam već kazao
da sa izvanrednim uspjehom nagovještava i poetiku romana (poetiku
antitetičnosti) i bit njegove situacijske dramatike.
S druge strane, postavlja se pitanje šta je cilj Selimovićeva transponiranja i preoblikovanja ajeta. Razumije se da je naivno povjerovati
kako je posrijedi autorova nepažnja, nemar, ali isto tako njegov cilj nije
blasfemija koju bi mogao izraziti, eventualno, na mnogo drugih načina.
U svakom slučaju, u ovoj poetici koja u samom početku, već naslovom
i prvim rečenicama, najavljuje impresivnu koherentnost vrlo je indikativno
– zapravo je začudno – to što autor preoblikuje sakralni tekst na prvoj
stranici svoga romana, navodeći taj tekst kao moto, ili kao tekst pod
čijim „znamenjem“ treba da stoji cijeli njegov romaneskni svijet. Iako
ću se u nastavku analize vraćati ovoj začudnosti, zasad je dovoljno kazati
kako se načelo antitetičnosti, istaknuto naslovom, ističe i preoblikovanjem
sakralnoga teksta na poziciji mota. Drugim riječima, navodeći kur’anski
tekst prekomponiran i značajno preoblikovan, autor problematizira
početnu i prvoizglednu autoritativnost sakralnoga teksta, naviješta temeljni
obratnički odnos koji će razvijati u romanu, jer roman u cjelini, zapravo,
problematizira sve moguće autoritete, otvara sumnje i podozrenje prema
svemu i svakome; u romanu trijumfuje skepticizam, raspad sklada i rascjep
svijesti, neumitna svekolika tragika. Nije li u skladu s tim Selimovićev
odnos prema citatnosti?! Njegov način citiranja je naročita vrsta
nagovještavanja – pozicijom mota – upravo užasavajućeg skepticizma
koji dominira romanom, toga tragičnog raspada svih monolitnosti, svih
autentičnih vrijednosti, utopija. To je sjajna saradnja mota i samoga
romana u kome je čak i moto, upravo činom preoblikovanja izvornoga
teksta, postao više od mota – postao je čvrsto integriran dio romana. Selimović je gotovo neosjetno a poetički efektno preoblikovanjem prisvojio
u izvjesnoj mjeri čak i sakralni tekst.
Ova optimalna funkcionalnost mota ne može se sagledati u cijelosti
dok se ne pročita roman, ali upravo njegov kraj vraća čitaoca romana
početku, koji naknadno, dopunski, razumijeva, ostajući u čudu, zatečen
tom čvrstom, koherentnom poetikom. Jer tek kada pročita roman, čitaocu
PREGLED
69
se otkrije u punom poetičkom obasjanju naslov romana i njegov (prvi)
moto. To je jedan od važnih razloga zašto čitalac Derviša i smrti kada stigne
do njegove posljednje rečenice ostane u stanju emocionalne napregnutosti
i velike moralno-intelektualne pobuđenosti. U čemu se ogleda to naknadno
poetološko vrednovanje mota u romanu Derviš i smrt?
Već sam kazao kako autor motom unosi na početak svoje proze
naročitu intonaciju, autoritet, čak sakralnost u jedan profani tekst, što jest
u skladu s oba naslovna pojma – derviš i smrt. Vjerovatno mnogi čitaoci
ne znaju (neke to i ne zanima) za autorov odnos preoblikovanja ajeta,
pa podrazumijevaju da su ajeti navedeni vjerno izvorniku. Međutim,
načelom prekomponiranja i preoblikovanja Selimović afirmira u samome
motu paradoksalnost koja se razvija u cijelome romanu. Naime, autor tim
umjetničkim činom sakralnost teksta kojom intonira cijeli roman istovremeno desakralizira, jer preoblikovanje mota i na taj način – na početku
i na vrlo malom prostoru – poetički afirmira kontrarnost i kontradiktornost,
antitetičnost i apsurd kao stožerne teme romana; Nurudinova vjera je
uzdrmana, njegov derviški mir je pretvoren u vrtlog, njegova svijest je
u rasapu itd., te je u vascijelom tome uzavrelom i košmarnom svijetu
sve drukčije nego što se činilo da jest, pa se i ajeti nadaju drukčije nego
što stvarno jesu. Dakle, nije ovdje riječ o Selimovićevoj blasfemiji, već
o zahtjevima strukturiranja umjetničkog djela, u krajnjoj discipliniranosti
njegove poetike. U konsekventnom promišljanju, valja odmah izvesti
zaključak kako je među mnogim oneobičenostima ovoga mota i ta što
on nije samo moto koji anticipira romaneskni razvoj događaja, već je
on istovremeno i poetički moto budući da je autorovim odnosom prema
izvorniku – i to sakralnome – anticipirao dominaciju paradoksa, skepticizma, razorenosti svijeta, odnosno njegova vrijednosnog sistema. Drugim
riječima, poetičko načelo antitetičnosti i kontrarnosti trijumfuje već u
motu. Stoga se predan čitalac vraća, zatečen, motu i kada pročita roman.
Moto na početku romana Derviš i smrt oneobičen je na još jedan
način. Naime, moto se u književnim, kao i u drugim vrstama tekstova,
u pravilu navodi bez preoblikovanja – tačno i izvorno. Štaviše, autentično
navođenje je uslov njegova funkcioniranja: neka druga misao/ideja/
maksima i sl. upravo svojom autentičnošću smješta se u pročelje drugoga
teksta da bi nagovijestila sadržaj teksta kome prethodi. Dakle, u načelu
nije dopušteno preoblikovati značenje ili općenito strukturu toga srazmjerno
kratkog, sažetog teksta, jer preoblikovan u tome smislu ne može obavljati
70
PREGLED
funkciju mota. U romanu Derviš i smrt autor je učinio ovaj moto krajnje
oneobičenim jer je izvornik ciljano prekomponirao i preoblikovao,
dajući mu tako izuzetnu poetičku funkciju, o čemu je do sada bilo riječi.
Dakle, ovaj uvodni i u osnovi tobože sakralni tekst višestruko privlači
pažnju. Moto kao takav predstavlja jaku poziciju teksta svojim pročelnim
mjestom u njemu, svojom sposobnošću da lapidarno i u početku eliptično
predstavi tekst koji slijedi za njim; da svojim sakralnim porijeklom prinese
poseban patos i autoritet tekstu, te da – u slučaju ovoga romana, i to je
posebno važno – obavi krajnje složenu funkciju njegova poetičkog mota.
Uz sve navedeno, Selimovićev moto je dodatno markiran jer problematizira čak i bit mota (kao što je problematiziran, iza njega, i vascijeli
svijet romanesknog junaka!) sasvim neuobičajenim preoblikovanjem
izvornika, i to svetoga teksta. Na temelju te oneobičenosti i činjenice da
je moto sastavljen od kratkih i ritmiziranih paragrafa, o kojima bi trebalo
govoriti kao o sintaksičkim paralelizmima, gdje ima i drugih vrsta paralelizama, ali općenito i drugih stilskih figura, može se izvući zaključak
o velikim stilskim potencijalima mota, čak da je on gotovo gorostasan stilem
u ovome tekstu. Pored toga što moto predstavlja stilem na makroplanu,
o čemu je do sada bilo riječi, ukazat ću na neke stilske odlike mota na
mikroplanu, sadržane u njemu samome.
Svih pet Selimovićevih paragrafa mota veoma podsjećaju na
kur’anske ajete svojom strukturom, ali naravno i leksikom i sintagmatikom,
koje autor transponira iz Kur’ana. Međutim, on ih ne preuzima doslovno
i s jednoga mjesta, već kombinira dijelove ajeta. Primjera radi, početne
riječi svakog paragrafa (Pozivam za svjedoka) u izvorniku su zakletve
(Tako mi Vremena... i sl.). Drugi paragraf u Selimovića glasi: Pozivam za
svjedoka mastionicu i pero i ono što se perom piše, a u Kur’anu (sura
68) stoji: Nun. Tako Mi pera i onoga što u redove nižu oni... (Tradicija
navodi da ima jedan hadis po kome je Bog stvorio prije nego bilo šta drugo
mastionicu, a arapski konsonant NUN veoma podsjeća na mastionicu.)
Drugi ajeti su značajno prerađeni u Selimovićevim paragrafima, ali su
prepoznatljivi motivi uz zakletve u oba teksta: pero, sumrak, noć, mjesec,
duša itd. No, za ovu analizu je važno da Selimović sve paragrafe započinje
istim riječima, gradeći tako u motu efektnu anaforu. Također je poetološki
vrlo zanimljivo da ove zakletve u Kur’anu stoje na počecima sura, kao
i u romanu Derviš i smrt. Struktura paragrafa je u romanu i u Kur’anu
sintaksički vrlo slična, čime se grade također efektni sintaksički i gramatički
PREGLED
71
paralelizmi kojima oba teksta obiluju; repetitivnost veznika i, karakterističnog za sakralni stil, također je vrlo stilogena jer ovaj veznik djeluje
i kao konektor i kao fonostilem, a takvu njegovu ulogu Selimović pojačava
elidiranjem zareza – toga interpunkcijskog znaka koji bi ometao tečnost
rečenice/stiha i koji bi suzdržavao konektorsku funkcionalnost ovoga
koordinirajućeg veznika.
Načelo arabesknog strukturiranja ovdje je očigledno: kao da nam
je pred očima ornamentalna arabeska u kojoj lagahno, relaksirajuće
meandriraju paragrafi i njihovi paralelizmi, lišeni suvišnih interpunkcijskih
usjeka i opterećenja, gotovo nježno spojeni koordinirajućim veznikom
i fonostilemom i koji – upravo kao u arabeski – obavlja složene stilske i
poetičke radnje, jer na jednoj strani povezuje dijelove teksta (rečenice),
ali istovremeno ističe i njihovu sintaksičku samostalnost, naporednost.
Dakle, u strukturi ovoga mota nema sintaksnih i općenito strukturnih
vrtloženja ili lomova, nema suprotnih ili zavisno-složenih rečenica, već
su one segmentirane u naporednosti, upravo onako kako se strukturira
arabeska i kako jesu strukturirana temeljna djela arapske klasike.
Navedena analiza dovodi do zaključka o vrlo snažnoj ritmizaciji
mota, pri čemu se da pratiti i unutarnja ritmizacija, a ne samo ona koju
proizvode paragrafi u odnosu jednih prema drugima. Kada čitalac ne bi
znao da je riječ o kur’anskome tekstu (Selimović ga na to upozorava
fusnotom, što je također vrlo efektno), makar i preoblikovanom, svakako
bi ove paragrafe osjetio kao slobodne stihove. Iz ovakvih odlika mota valja
izvući višestruke i dalekosežne zaključke.
Prije svega, Selimović je svjestan književnih vrijednosti kur’anskoga
teksta, i kao takve transponira ih na poziciju mota svoga romana. Većina
čitalaca će, vjerovatno, u tome motu tražiti „ideološko pokriće“ romana,
pokušavat će odgonetnuti koji su to ideološki, sadržajni, motivski i drugi
prostori koje moto otvara poput ključa, a manji broj čitalaca – vjerovatno
– prepoznat će naročite književno-stilske vrijednosti toga uvodnog
teksta. Selimoviću je, međutim, stalo zapravo do toga da prenese njegove
književno-estetske, više nego ideološke sadržaje. Štaviše, ideološku
autentičnost mota Selimović će naročito iznevjeriti na kraju posljednjeg
paragrafa, i to s posebnim ciljem o kojem će kasnije biti više riječi.
Selimović preoblikuje ajete u ravni ideološkog, ali zapravo podražava formu izvornika pokazujući kako su mu važne njegove književne
vrijednosti; on to čini prilično uspješno iako se ne želi nadmetati s izvor72
PREGLED
nikom. Transponiranjem teksta mota iz integralnog kur’anskoga teksta
i njegovim strukturnim prekomponiranjem, kao i izostavljanjem nedvosmislenog ideološkog opredjeljenja izvornika (Tako Mi Vremena, / Čovjek
je na gubitku, doista, / Osim onih koji pravovjeruju i čine dobra djela,
preporučujući Istinu jedni drugima i strpljivost preporučujući jedni
drugima), autor je jedan izrazito ideologizirani tekst, koji, doduše, obiluje
i književno-estetskim sredstvima, preoblikovao u izrazito lirski tekst, koji
je, upravo kao takav, izuzetno funkcionalan u njegovom djelu u domenu
stilistike i poetike. Na taj način se postojano afirmira načelo antitetičnosti
i ambivalentnosti: Selimović čuva književne vrijednosti izvornika iako
ih istovremeno preoblikuje; štaviše, on je svjestan sakralnosti teksta kao
posebne vrste autoriteta, što osigurava tome tekstu poziciju mota, ali ga
Selimović istovremeno desakralizira amputirajući mu najvažniji dio koji
situira tekst, primarno, u ravni ideologije.
Da bi čitalac mogao vidjeti kako Selimović podražava formu izvornika, navest ću, usporedbe radi, početak 91. kur’anske sure, premda ih
ima još sličnih njoj:
Tako Mi Sunca i njegove predpodnevne svjetlosti, / I Mjeseca kada
ga prati, / I dana kada ga vidljivim učini, / I noći kada ga zakloni;
/ Tako Mi Neba i Onoga Koji ga sagradi, / I Zemlje Mi, i Onoga
Koji je razastrtom učini, / Tako Mi duše i Onoga Koji je potpunom
stvori (...)
Oponašajući izvornik u ovome motu, Selimović unosi u svoju prozu
prolog koji karakterizira dramu kao rod, i istovremeno postavlja snažan
kontrapost: jedan tekst (roman) koji je u osnovi dramatski on otvara lirskim
tekstom visokoga patosa. To je veoma oneobičeno afirmiranje poetičkog
načela antitetičnosti romana.
U vezi s prethodnim zapažanjem valja dodati kako se oneobičenost
mota povećava time što se jedan izrazito prozni tekst otvara izrazito
poetiziranim tekstom. To je također afirmiranje načela kontrarnosti.
Čini se zanimljivim što Selimović nije naveo invokaciju Bismillu
u prijevodu, već njen arapski izvornik u pojednostavljenoj fonetskoj
transkripciji. Takav postupak ima nekoliko efekata. Prije svega, „arapsko
zvučanje“ najfrekventnije sakralne rečenice/invokacije snažno boji i
sakralizira cijeli tekst mota, dajući na taj način snažan i isti ton romanu.
U islamskoj tradiciji, u životu vjernika, baš svaki posao započinje ovom
PREGLED
73
invokacijom – to je vjernikova obaveza – čime se, zapravo, „sakralizira“
cijeli njegov život, svaki njegov postupak. Isticanjem ove invokacije ispred
mota, Selimović već prvom rečenicom optimalno naglašava ambivalentnost
lika: derviš nikada ne bi započeo neki posao bez Bismille; to je njegova
ideološka obaveza i karakterna legitimacija, ali je suština u tome što se
derviš sprema zapisati sve događaje i sve svoje lomove koji su u tijesnoj
vezi upravo sa sadržajem i smislom te invokacije. Istovremeno, ovom
rečenicom, ispisanom na arapskom jeziku, autor tradicijski oneobičava
svoj roman: koji to još roman u književnostima južnoslavenskih naroda,
Evropljana općenito, počinje Bismillom na arapskom jeziku?! Zadržavajući
rečenicu/invokaciju u arapskom jeziku, autor Selimović „zamagljuje“,
čak u nekoj mjeri, jezikom, mistificira njeno značenje, što je u skladu s
obrazovanjem i vjerskom predanošću islamskog mistika Nurudina a koje
je suštinski oprečno ideji i sadržaju njegova romana, kao i značajnom
dijelu mota koji je također morao prekomponirati. Pored inicijalne
začudnosti, dakle, arapska intonacija rečenice, budući da je neprevedena,
unosi izvjesnu dozu mističnosti, transcendentalnosti, što opet predstavlja
– sve to zajedno – bogatu koncentraciju začudnosti na vrlo malome
prostoru, a što čitaoca uvodi, u samome početku, u stanje svojevrsnoga
grča koji neće popustiti do posljednje rečenice romana, nakon koje će
se neizostavno vratiti smislu naslova i njegova mota-prologa. Krug se
zatvara čvrsto i neumitno.
Kao što rekoh, značenje kur’anske invokacije nije usklađeno s motom
u onome obliku i sadržaju koji je naveo Selimović – bez zadnjeg dijela
izvornika: Osim onih koji pravovjeruju i čine dobra djela, preporučujući
Istinu jedni drugima i strpljivost preporučujući jedni drugima. Invokacija
pak znači: U ime Allaha svemilosnog i samilosnoga. Da je autor naveo
ovaj prijevod, on bi značenjem postao opozitan ostatku mota i naročito
bi bio opozitan sadržaju romana. Naime, invokacija kao prva rečenica,
kao svojevrsni ključ i pečat teksta, upućivala bi svojim prijevodnim
značenjem na to da je u romanu riječ o nekoj izvanrednoj, božanski
pozitivnoj egzaltiranosti, čak ekstazi koja uznosi Nurudina, jer su u
Bismilli sve same riječi najvišega pozitiviteta: zazivanje Božanstva
vlastitim imenom i njegovo atribuiranje najvišim i jukstaponiranim
atributima. Mi saznajemo, međutim, da ovo nije roman pozitiviteta, već
upravo obrnuto: to je roman tragičkih moralnih i intelektualnih rasjeda,
ne samo glavnog junaka Nurudina nego i cijelog njegova svijeta. To je
74
PREGLED
roman zatvorene tragične situacije, zatvorenog tragičkog konflikta.
Razumije se da takvom romanesknom svijetu ne priliči prevedena
invokacija U ime Allaha svemilosnog i samilosnoga. Njeno zatočenje u
nerazumljivost arapskog jezika – koji je istovremeno i sakralan i egzotičan,
i kao takav je ovdje dodatno začudan – osiguralo joj je poetičke i stilske
funkcije na koje sam ukazao, a izbjegavanjem prijevoda osujećen je
njen semanto-poetički konflikt sa sadržajem romana. Svi čitaoci, osim onih
kojima je arapski maternji jezik, pročitat će ovu rečenicu na arapskom
jeziku tako da ispod njenog „sloja“ sakralnosti – koja je bitna autoru
– neće neizostavno otkriti ovu njenu semantičku sučeljenost sadržaju
romana a koja bi izbila u prvi plan da je invokacija navedena u prijevodu.
Dakle, Selimović je na izvanredan način ovdje izvršio „zamjenu planova“,
realizirajući dosljedno svoje stilističke i poetičke ciljeve.
Osim stilskih i poetičkih vrijednosti ovakvog situiranja invokacije,
poželjno je govoriti i o njenoj semiotičkoj vrijednosti, ili stilogenosti. Naime,
u islamskom svijetu, kao semiotičkom univerzumu, Bismilla je znak koji
obilježava svaki postupak vjernika, postavljajući se uvijek na počelo
svakog postupka, ili uoči njega, i vjernik se prepoznaje po tome znaku,
jednako kao što se po Bismilli prepoznaje i karakter samoga djela. Ta
znakovna sintagmatika je izuzetno važna, i s obzirom na svoju apsolutnu
frekventnost Bismilla je kao semiotički stilem vrlo markantna u tome
semiotičkom prostoru. Također, Bismilla ne obilježava samo karakter
svakog djela, već obilježava i svaki prostor, u težnji da sakralizira taj
univerzum, kao njegov temeljni semiotički stilem: Bismilla se u pravilu
ispisuje na ulazu u sakralni prostor; istovremeno se verbalizira/izgovara
pri ulasku u taj prostor, tako da se ostvaruje semiotička sintaktika,
komuniciranje znakova u prirodnom i vještačkom jeziku; u domovima
vjernika je veoma često ispisana Bismilla u formi levhi, što znači da ona
kao ideološki i kulturalno moćan znak nastoji „sakralizirati“ i privatni
prostor miliona domova, pri čemu se ta semiotička sintaktika silno
dinamizira neprestanim komuniciranjem istoga znaka u dva jezika – u
prirodnom i vještačkom, na istome mjestu i u istoj kulturi.
Mogle bi se izvoditi i brojne druge konsekvencije o semiotičkoj
situiranosti Bismille. Prethodnim rečenicama sam želio samo ukazati na
značaj te mogućnosti i na smjer njenoga razvijanja, ali se valja vratiti
započetoj interpretaciji Bismille u Selimovićevu romanu.
PREGLED
75
Razumije se, Bismilla je kao iskaz i kao znak u samoj biti stvari
ista u arapskom jeziku i u prijevodu, ali istovremeno – i paradoksalno
– i nije ista. Naime, u najstrožijem semantičkom smislu, ona nosi isto
značenje u arapskom i u bosanskom jeziku; u ta dva jezika njena značenja
nisu opozitna. No upravo u semiotičkom smislu postoji značajna razlika
među njima, jer Bismilla kao (semiotički) znak jedne kulture stvorene
u okrilju jedne religije, izgovorena ili ispisana na arapskom jeziku, ima
krajnji smisao univerzaliziranja Bismille-znaka i istovremeno, pomoću nje,
njenoga golemog kulturalnog prostora, kako u dijahroniji tako i sinhroniji.
To su izvanredni semiotički potencijali ovoga znaka upravo u arapskom
jeziku, potencijali kakve invokacija/znak nema ni u približnoj mjeri u bilo
kojem drugom jeziku, prirodnom ili vještačkom. Znamo mi njeno značenje,
ili se možemo raspitati o tome značenju, ali je prijevod semiotički enormno
inferioran znak u odnosu na njegove potencijale u arapskom jeziku. To
što Selimović dovodi u izvjesnu kontradikciju stvarnu semantiku Bismille
sa završnicom preoblikovanog mota (bez dijela teksta koji sam naveo)
ne treba da zabrinjava, ili da iritira kao blasfemija: ovdje je na djelu igra
imaginacije a ne utvrđivanje ideologije; pred nama je umjetničko djelo, a
Selimović je, uostalom, donekle amortizirao te semantičke i ideologijske
opozicije zadržavajući invokaciju u arapskom jeziku.
Pošto smo vidjeli kako Bismilla u arapskom jeziku teži da obilježi
prostor općenito, u cijeloj jednoj semiosferi, kao i u njenim fragmentiranim
prostornim jedinicama, valja reći da ona djeluje upravo u skladu s tim
i u Selimovićevu romanu, tačnije u njegovom motu, pokazujući kako
je bremenita lingvostilskim i semiostilskim vrijednostima. Bismilla kao
stilem ovdje dvostruko obilježava prostor (nužno je stalno imati u vidu
kako ga obilježava u realnom svijetu, na način koji sam već izložio). S
jedne strane, Bismilla u romanu Derviš i smrt obilježava tekstni prostor
na isti način na koji to čini u realnom prostoru: ona je na poziciji prve
rečenice golemoga teksta, odnosno ona je na samom „ulazu“ u tekstni
prostor – kao što se verbalizira ili ispisuje na ulazu/ulazima u realnom
prostoru. To znači da je Bismilla izuzetno funkcionalna – pored niza već
navedenih njenih funkcija – u modeliranju prostora. Uzmemo li u obzir
da je pripovjedni svijet inače svojevrsno modeliranje prostora, proizlazi
kako je Bismilla veoma sposobna upravo u tome domenu, i teško je
zamisliti da je uopće bilo moguće pronaći funkcionalniju rečenicu koja
bi stajala na početku ovoga romana, odnosno tekstnog prostora. S druge
76
PREGLED
strane, Bismilla je znak/stilem koji markira islamski kulturalni prostor
a ne bilo koji drugi, tako da ona, uz naslovne riječi derviš i smrt, odmah
markira i stvarni i tekstni prostor. Selimoviću je veoma važno – zato što je
on vrhunski umjetnik – da već na početku romana, i to ovako efektnim
sredstvima, obilježi tekstni prostor znakom kojim se inače, u realnom
svijetu, na najefikasniji način obilježava jedan religijski, ili religijskokulturalni prostor modeliran u njegovom romanu.
Odnos prostornosti i ove invokacije optimalno je naglašen u motu
i u romanu. Očito je, kao što rekoh, da se invokacijom obilježava i otvara
tekstni prostor, prostor cijeloga romana. Međutim, ona i na mikroplanu,
u mikrouniverzumu mota, potencira smisao prostora kao Univerzuma,
sve do njegovih „eshatoloških obrisa“ (sudnji dan), dovodeći tako u potpunu
kongruenciju relativno mali prostor Nurudinova svijeta sa Univerzumom
kao prostorom. Jer, autor u motu insistira upravo na prostoru:
Pozivam za svjedoka (...) tamu sumraka i noć (...); Pozivam za
svjedoka mjesec kad najedra i zoru kad zabijeli; Pozivam za
svjedoka sudnji dan (...); Pozivam za svjedoka vrijeme – početak
i svršetak svega (...).
Dakle, Bismilla dosljedno obilježava prostor, kako realni tako i
tekstni, kako onaj na mikroplanu Nurudinova svijeta (kasabe) tako i onaj
univerzni. Kontrarnost i kontradiktornost, koje su sama duša romana
Derviš i smrt, naglašene su i u ovome modeliranju prostora: Nurudinov
svijet, pretvoren u dramu i „sabijen“ na tjeskoban prostor kasabe kao
dramsku pozornicu, kontrastiran je „prostornim odrednicama“ za univerzum
(sumrak, noć zora, mjesec, sudnji dan, početak i svršetak svega).
U konsekventnom promišljanju Selimovićeve poetike ovo isticanje
prostora u prvi plan, u čemu i Bismilla ima naročitu ulogu, odmah nagovještava – to je dalje pojačanje funkcionalnosti mota – da su prostor i
vrijeme (koje derviš poziva za svjedoke) više od okvira u kome će se
odvijati romaneskna „radnja“: oni su istovremeno junaci romana, makar
to moglo zvučati neobično. Upravo takvim poetičkim situiranjem prostora
i vremena isključuje se mogućnost da prostor i vrijeme budu relativno
neutralan okvir za tzv. klasičnu naraciju, odnosno stvaraju se temeljni
uslovi za roman dramskih kvaliteta prije nego za takvu naraciju iako je
– opet naoko paradoksalno, ali efektno – roman ispisan u formi ispovijesti
prvoga lica.
PREGLED
77
Kada Selimović preoblikuje izvorni kur’anski tekst u domenu
forme, on tvori posebne paragrafe od kur’anskih ajeta i pritom nastoji
da tekst mota sačuva pamćenje o svojoj poetičnosti u izvorniku. Ta vrsta
naprezanja teksta/mota privlači pažnju predanog i upućenog čitaoca.
O tome je već bilo riječi. Međutim, autor intervenira i u domenu značenja
u skladu sa zahtjevima sadržaja romana, tačnije – u skladu s njegovom
neumitnom tragikom. Upravo taj cilj ima autorov odabir riječi i sintagmi
sa snažno negativiziranim značenjima i konotacijama, među kojima su
rijetki proplamsaji pozitivnih semantema a koji također afirmiraju načelo
antitetičnosti. Tako autor poziva za svjedoka nesigurnu tamu sumraka
i noć i sve što ona oživi. Naravno, pozivanje za svjedoka je po sebi pozitivan
čin, ali se on neobično snažno kontrastira s golemom kumulacijom
negativnih semantema: nesigurna tama sumraka i noć i sve što ona oživi;
jedva da je moguće efektnije izraziti kontrast i negativitet, jer noću
oživljavaju (kontrast!) mračna noćna bića, strahotna (to je najavljivanje
Nurudinove nesigurne tame sumraka); u islamskoj tradiciji preporučeno
je da se u vrijeme akšama, večernjeg sumraka, izbjegava kretanje u
određenim prostorima, jer se tada aktiviraju džini a ispreplitanje ljudskog
i džinskoga svijeta završava tragično. To je sjajna najava Nurudinove
drame, jer taj junak koji će se ispovijedati perom hartiji poziva za
svjedoka nesigurnu tamu sumraka i noć i spodobe noćne. Paraboličnost
se utkiva već u sami moto. Za svjedoka poziva, zatim, mjesec, koji također
„pripada“ noći (a ne poziva za svjedoka, recimo, Sunce iako ima sura
u kojima se zaziva upravo Sunce). Istina, u motu se kaže i zore kad
zabijeli, radi antitetičnosti, jer odmah iza toga za svjedoka poziva sudnji
dan, dušu što sama sebe kori, i tako redom – ka dnu ovoga tekstnog
prostora, u sunovrat i gubitak. Dakle, autor Selimović ispisuje moto u kome
su dominantni noćni tonovi i sunovratne nizbrdice, jer je strukturno
zaduženje mota da anticipira smisao cijeloga teksta: u ovom slučaju riječ
je, zapravo, o porazu svakog smisla, tako da i Nurudinova posljednja
rečenica glasi: Jer, smrt je besmisao kao i život. Imajući u vidu sve
navedeno, da je Bismilla navedena u prijevodu, ne bi imala, među ostalim
gubicima, punu semantičku saradnju sa ostatkom mota, ne bi osnaživala
njegove anticipacijske sposobnosti.
Vjerujem da nije digresivno što ću ovdje spomenuti i značenje imena
Nurudin: teško je povjerovati da je tako važan detalj kao što je odabir
imena glavnome junaku nasumičan, ali ne uplićući u ovome slučaju
78
PREGLED
eventualnu autorsku intencionalnost valja ukazati na imanentnu činjenicu
o značenju ovoga imena i poetičkom funkcioniranju toga njegovog
značenja – sve u kontekstu obrazlaganja načela antitetičnosti, odnosno
potencirane kontrarnosti na kojoj Selimović gradi svoj roman.
Ime Nurudin znači svjetlost vjere. (Ahmed Nurudin na samom
početku romana veli kako njegovo ime Nurudin znači svjetlo vjere iako
ono u arapskom jeziku, zapravo, znači svjetlost vjere.) Ovo vlastito ime
idealno pristaje općoj imenici derviš koju autor odabirom ovakvog
vlastitog imena izvodi na izvjestan način iz njene općosti (ime Šabo ne
bi na isti način funkcioniralo u ovome romanu); ono je usklađeno s
derviševim svjetonazorom kao potpunoj predanosti vjeri, podvižničkom
prepuštanju čovjeka da bude vođen vrijednostima vjere kao najvišim
mogućim vrijednostima u životu, poput dragocjene svjetlosti, pri čemu
i nosilac toga imena svojom učenošću, skrušenošću i općenito etičkom
uzoritošću postaje svjetlost vjere koja drugima obasjava put Vrline.
Međutim, načelo antitetičnosti djeluje i ovdje: upravo čovjek koji nosi ime
Svjetlost Vjere i koji je, usto, derviš stupa u najvažnijim godinama svoga
života nepovratno na stazu sumnje, iz derviške smirenosti prelazi u
vrtlog šejtanskih sila, iz ozarenosti i uznesenja molitvom i dovom ponire
u mrakove podozrenja, shvaćajući tragički da je Vrlina himera, da je
poredak strahovlada moći i sile, da vjera nije kadra dati čovjeku smiraj
niti odgovore na sudbinska pitanja koja ga ophrvaju čim iskorači u svijet,
čim odluči da se sučeli s njime. Pokazuje se da je Svjetlost Vjere u toj
dramatici zapravo zabluda. Tako se jedna sjajna metafora koja kulminira
upravo u junakovom imenu preobraća u tragičku ironiju, jer se i sve
drugo stubokom okreće. Nurudinov derviški oplemenjeni život pretvara se
u tragediju antičkih razmjera i intenziteta. To je selimovićevska antitetičnost
sadržana u naslovu romana, u imenu i „zanimanju“ glavnoga lika, u motu
i u cijelome romanu.
Moto s početka romana ima čvrste strukturalne veze sa ostalim
epigrafima u romanu, jer poglavlja počinju, kao epigrafima, citatima iz
Kur’ana. Prvi moto je znatno duži od drugih, ali je također u znatno većoj
mjeri preoblikovan nego što su drugi. Naravno, pada u oči da su epigrafi
iz Kur’ana. Tom činjenicom oni se značajno oneobičavaju, jer epigrafi
u načelu ne moraju biti, i najčešće nisu, iz jednoga djela, već su iz više
tekstova, čak iz tekstova više autora, ili su anonimni. Pored toga što
Selimovićev postupak oneobičava moto kao takav, valja reći kako
PREGLED
79
autorova odluka da mota uzme iz Kur’ana ima naročitu svrhu – da cijelo
svoje djelo obilježi duhom i ideologijom drugoga jednog djela, i to sakralnoga i utoliko značajnijeg; to obilježavanje snažno je zbog toga što
relativno obilje citata pripada istome korpusu, odnosno istoj ideologiji.
Na taj način se, naravno, obilježava i svekoliki ambijent djela, vascijeli
tekstni prostor, ali se – i to je posebno važno – tim postupkom postojano
ističe moralno-intelektualna pa i ideološka profilacija glavnoga lika,
sve do privida o njegovoj monolitnosti u tom pogledu. Međutim, sve što
sam naveo zapravo je maestralno stvaranje jedne kristalno jasne pozadine
na koju će autor kontrastirati iznenadni i dramatičan raspad junakove
samosvijesti, ideala, etičkog kodeksa, čak i same vjere. Nurudin započinje
poglavlja citatom iz Kur’ana, kako i priliči dervišu, zatim kratkim citatima
koji mogu anticipirati dramatiku predstojećih poglavlja, ali tako istrgnuti
iz cjeline Kur’ana oni ne prenose sumu kur’anske poruke, već ih autor,
ili narator, posebnom metodom citatnosti uziđuje u vlastiti smisao,
odnosno u junakovu samosvijest i sudbinu. Ajeti se na taj način snažno
preoblikuju, jer upravo oni – svojom pozicijom u strukturi djela, ali i
svojim strukturnim i značenjskim potencijalima – imaju zadatak da
ovjeravaju neumitnost zbivanja koja se u romanu, u krajnjoj liniji, određuju
kao tragično košmarna. Sve je to pripremljeno odlučujućim autorskim
potezom na kraju prvoga mota. Naime, posljednji paragraf uvodnog mota
u Selimovićevoj transpoziciji, prisjetimo se, glasi da je svaki čovjek
uvijek na gubitku. Međutim, Selimović je ispustio dio ajeta koji tragici
njegova romana nikako nije odgovarao, ali je upravo ispušteni dio u
ideologijskom smislu ključni ne samo za tu nurudinovski raspolućenu
rečenicu nego i Kur’an u cjelini. Naime, ta sura (103) integralno glasi:
Tako Mi Vremena, / Čovjek je na gubitku, doista, / Osim onih koji
pravovjeruju i čine dobra djela, preporučujući Istinu jedni drugima
i strpljivost preporučujući jedni drugima.
Roman ne bi mogao podnijeti ispušteni dio jer integralni izvornik
kazuje upravo sve suprotno onome o čemu kazuje roman: Na gubitku
nisu (i spasenje ih čeka; čak se ne kaže na kojem svijetu, što znači da
može biti na oba svijeta) oni koji valjano vjeruju, koji čine dobra djela,
preporučujući Istinu i strpljivost jedni drugima. Nasuprot tome, u romanu
je razorena i Vrlina i Istina, uništeni su solidarnost i dobročinstvo, i zato
se taj svijet raspada. Da je Selimović u motu ispisao integralno ovu suru,
80
PREGLED
morao bi napisati drukčiji roman, tačnije – ova sura u svome integritetu
može se ispisati kao moto nekom drukčijem romanu. Valja ponoviti da nije
ovdje riječ o naučnom već o umjetničkom djelu koje ima vlastito razumijevanje slobode i citatnosti, te nisam sklon posmatrati to kao blasfemiju.
Dakle, nužnim preoblikovanjem (prvog) mota pripremljena je
poetička i ideološka pozicija svih sljedećih mota koji su višestruko
oneobičeni. Već sam kazao da su oneobičeni relativnom učestalošću i
činjenicom da su svi iz jednoga korpusa. Međutim, njihova pozicija je na
poseban način dovedena u stanje ambivalentnosti, tako da i ostali epigrafi
autoritetom sakralnosti i strukturnom pozicijom (uvijek su u pročelju
poglavlja) djeluju kao važni i moćni, kao konstitutivni elementi poetike
antitetičnosti, opće kontrarnosti i paradoksa.
Naime, pozicija ovih mota je dvojaka, ambivalentna je. Autor je
postigao taj efekt sljedećim relativno složenim postupkom. Ajeti uvedeni
u Selimovićev tekst imaju, po sebi, autoritet naročite vrste: to su istaknuti
dijelovi autoritativnoga sakralnog teksta. Istovremeno, oni se stavljaju na
jake pozicije teksta – kao mota koja također po sebi, u domenu strukturiranja, imaju istaknutu poziciju. Zapravo, u ovome kontekstu može se
govoriti o ajetima-epigrafima kao o tekstu/tekstovima koji su na poseban
način nadređeni tekstu što slijedi iza njih. To je funkcija mota. Nadređenost
je dodatno istaknuta činjenicom o njihovom sakralnom karakteru. Međutim,
„anticipacijska intervencija“ na kraju prvoga mota – o čemu je već bilo
riječi – inicirala je tako snažne sile konteksta da te sile preobražavaju
potonje ajete-mota u njihovu suprotnost (načelo antitetičnosti!). Nadređenost mota/epigrafa tekstu samo je prividna (kao što su privid svaki red
i vrlina u romanu!), jer su davno pripremljeni, na početku romana, za to
da preuzmu ulogu suštinski „potčinjenog“ teksta: nisu ajeti u integritetu
izvornika ti koji određuju ili markiraju, koji anticipiraju predstojeća
tragična zbivanja, budući da oni u integralnom tekstu i korpusu (u
Kur’anu) pripadaju univerzumu drukčijih značenja i vrijednosti. Na
djelu je ovdje izvanredna, optimalna začudnost: upravo je Selimovićev
tekst (sadržaj poglavlja) nadređen epigrafima, jer epigrafi proizlaze iz
poglavlja, ostavljajući samo privid, u površnom čitanju, o njihovoj
strukturnoj i istovremeno ideologijskoj nadređenosti. Dakle, mota su
autoriteti i istovremeno to nisu; oni su sakralni i u isti čas to nisu; oni
su mota, ali u isti mah odustaju od toga. Drugim riječima, ovi epigrafi
neumorno djeluju kao gorostasni lingvostilemi i kao semiostilemi. U
PREGLED
81
krajnjem, oni izražavaju i na naročitom strukturnom i poetičkom nivou
utemeljenu ideju romana o podvojenosti, o rascjepu, o uzaludnosti težnje
da se osvoji bilo kakva monolitnost. Nema sumnje – ovako složenim,
tanahnim umjetničkim postupkom, Selimović je – nadam se da to mogu
reći na ovome mjestu – konstituirao poetiku koja svojom konzistentnošću
i koherentnošću naprosto impresionira čitaoca.
Uvodni moto oneobičen je na još jedan način. Naime, njegov status
mota „problematizira“ se naknadno – zahvaljujući relativno učestaloj
distribuciji drugih mota, na početku svakog poglavlja, a koji intenzivno
komuniciraju s njime poetički, čak i ideološki, utoliko intenzivnije što
izvorno pripadaju istome korpusu i što svojom učestalošću i sami grade svoj
kontekst koji se utkiva u opći kontekst romana. Istrajno oneobičavanje
uvodnog mota pomoću onih što se nalaze na počecima ostalih poglavlja
vrši se na sljedeći način.
Uobičajeno je da se moto nalazi samo na početku djela. Naravno,
postoje djela koja distribuiraju mota i na početke drugih poglavlja, ili
dijelova knjige općenito, ali je takvih manje. S druge strane, neobično
je da se sva mota uzimaju iz istoga teksta, kao što je slučaj u romanu
Derviš i smrt, iz čega proizlazi, između ostaloga, i to da autor istrajava na
ambijentu sakralnosti i čak na istoj ideološkoj perspektivi koja se markira
tim sredstvima. Ovakvim distribuiranjem mota po dubini Selimovićeva
teksta, prvi moto postao je enormno začudan, toliko da se neizbježno
nameće pitanje da li je on uopće moto. Naime, „umrežavanje“ Selimovićeva
teksta relativno brojnim citatima iz Kur’ana prenosi, naknadno, tekst
prvoga mota, zajedno sa svim ostalima, u naročitu vrstu intertekstualnosti,
a to je već drukčija vrsta odnosa među tekstovima i drukčiji poetički
postupak od onoga u kome neki tekst zadržava samo status mota. No, nije
samo činjenica o učestalosti citata faktor koji mi daje za pravo da u ovoj
fazi analize pristupim situiranju citata kao intertekstualnom poetičkom
tkanju: u prilog intertekstualnosti govori i to što u Selimovićevom tekstu
– dakle u onome koji slijedi iza citata – nailazimo na niz elemenata što
izvanredno sarađuju sa ideološkim (i sakralnim) aspektima koje sadržavaju
mota transponirana iz Kur’ana: odnos junaka prema pobožnosti, prema
etičkim aspektima vjere općenito, niz drugih kur’anskih motiva itd.
Intertekstualno tkanje je utoliko gušće što se postiže navodima – upravo
citatima – kur’anskoga teksta, na pozicijama mota, i navodima ili
82
PREGLED
transpozicijama istog svetog teksta po dubini Selimovićeva teksta. Na
taj način se kur’anski tekst, na jednom strukturnom nivou, ističe kao
sakralni autoritet u odnosu prema kome će se usklađivati ili kontrastirati
tragična sudbina junaka, a na drugom strukturnom nivou – kur’anski tekst
se transponira u dubinu Selimovićeva teksta, manje ili više uočljivo uziđuje
se u njega, te na taj način stalno predočava dramatično sučeljavanje
sakralnog i profanog, kako na nivou strukture teksta tako i na nivou
„strukture“ junakove samosvijesti i svijeta. Jer ovaj višesmjerno parabolički
roman može se čitati i kao dramatično sučeljavanje sakralnog i profanog
na nivou tekstne strukture i na nivou ideologije; na nivou derviševe
svijesti i svijeta u koji ta svijest ulazi na dramatičan, čak na tragički način.
Drugim riječima, ovdje se ispoljava izvanredna saradnja dvaju planova
književnog umjetničkog djela – strukturnog i sadržajno-ideološkog. U tome
su optimalno aktivni epigrafi koji sada djeluju kao funkcioneri poetike
intertekstualnosti, i svakako je to važan element u visokom vrednovanju
romana Derviš i smrt.
Na osnovu izloženog moguće je govoriti o romanu Derviš i smrt
i u kontekstu postmodernističke intertekstualnosti, ali roman istovremeno
odstupa od nekih važnih poetičkih postupaka postmodernističke intertekstualnosti, rekao bih čak da je prevladava onako kako znamenita
umjetnička djela prevladavaju vlastitu epohu: optimalno afirmiraju iskustvo
epohe, ali istovremeno dosežu vrijednosti iza horizonta svoje epohe.
Roman Derviš i smrt Meše Selimovića, dakle, predstavlja izuzetnu
vrijednost – u svim značenjima u kojima se jedno književno umjetničko
djelo određuje kao umjetnička vrijednost – u književnostima bosanskog,
hrvatskog i srpskog jezika, ali i evropskog kulturnog kruga općenito.
Međutim, ostaje otvorenim pitanje njegove recepcije u orijentalno-islamskoj
kulturi, s kojom očigledno komunicira nekim svojim važnim aspektima.
Derviš i smrt je preveden na arapski jezik 1971. godine i, koliko mi je
poznato, nakon toga se pojavilo još samo jedno izdanje, što znači da nije
naišao na očekivani prijem čitalačke publike i kritike koja je sklona odrediti
ga kao „jugoslovenski islamski roman“ zbog islamskih motiva i zbog
epigrafa uzetih iz Kur’ana. Moguće je da će recepcija Selimovićeva
romana u arapskom svijetu biti povoljnija jer je poznato u povijesti
književnosti i zadocnjelo otkrivanje književnih umjetničkih vrijednosti.
Međutim, valja imati u vidu da orijentalno-islamska tradicija ima drukčija
PREGLED
83
poetička iskustva i preferencije, što može u značajnoj mjeri osujetiti
recepciju Selimovićeva romana uprkos njegovim „islamskim motivima“
i kur’anskim epigrafima. Suština je u tome što Derviš i smrt u osnovi ima
brojne karakteristike drame, što je njegov junak u tragičkom (i tragičnom)
moralno-intelektualnom, u etičkom sukobu sa svijetom u kome je uzaludna
svaka njegova grčevita akcija (svaki čovjek je uvijek na gubitku). To je
eminentno zapadnjačka literarna obrada skepse i apsurda, što ne karakterizira orijentalno-islamsku tradiciju. U orijentalno-islamskoj kulturi
karakteristična je subjektova ekspanzija svijesti, izlazak duševnosti u
spoljašnji svijet; orijentalska unutrašnjost ne realizira se zapravo u
spoljašnjosti, nego se otkriva u njoj u punome skladu. Riječ je o lirskoj
ekspanziji prema svijetu s kojim se orijentalac harmonizira a ne sukobljava
se s njime. Nije slučajnost da u golemoj arapsko-islamskoj kulturi –
koja je dobro poznavala i antičku grčku kulturu, pored antičke indijske
i predislamske pahlevi kulture – nisu prevođene antičke grčke drame, niti
je Aristotelova Poetika ostavila bilo kakvog traga u arapsko-islamskoj
književnosti iako je Aristotelova filozofija snažno djelovala u arapskoj
filozofiji.
Načelo antitetičnosti romana Derviš i smrt djeluje čak i na ovome
planu: iako koristi „islamske motive“ i kur’anski tekst, on se poetički, čak
estetički, snažno kontrastira sa iskustvom arapsko-islamske književnosti.
S druge strane, valja ukazati na to da intertekstualni aspekt romana
Derviš i smrt – u posebnosti koju sam obrazložio – snažno referira na
bošnjačku baštinu na orijentalnim jezicima. Nevažno je da li je Meša
Selimović bio svjestan toga ili nije, da li je s tom namjerom tako ispisao
svoj roman ili nije. Tradicija je uvijek važna – da parafraziram T. S.
Eliota – u odnosu njenih vrijednosti i individualnog talenta, čak i onda
kada autor nije svjestan toga odnosa u svim aspektima: pouzdanu
svijest i obuhvatno pamćenje ima tradicija u koju ulazi i originalno i
epigonsko djelo. Naime, u viševjekovnoj povijesti bošnjačke baštine
na orijentalnim jezicima intertekstualnost je bila uobičajen postupak –
dakle mnogo prije postmoderne, premda ne na istovjetan način kao u njoj.
Svi tekstovi su započinjali invokacijom, Bismillom, kao i Selimovićev
roman Derviš i smrt, te ajetima iz Kur’ana, koji su se uziđivali u tekst.
Naravno, njihovo intertekstualno odnosno metatekstualno „okruženje“
bilo je tematski, motivski, idejno čvrsto vezano za prototekst, odnosno za
84
PREGLED
kur’anske citate. To načelo strukturiranja bilo je u orijentalno-islamskoj
kulturi toliko razvijeno da je počesto jedno djelo sadržavalo čak nekoliko
djela odnosno tekstova koji su velikom spretnošću ugrađivani u jedinstveno
novo djelo. Sakralni tekst je uvijek bio na početku.
Zanemarujući, kao što sam kazao, pitanje da li je to autor Selimović
svjesno radio ili nije, valja ukazati, u književno-povijesnoj dimenziji, na
ovo referiranje romana Derviš i smrt na ovdašnju baštinu na orijentalnim
jezicima. Štaviše, i da malo razgalim čitaoca – ako autor Selimović nije bio
svjestan ovog modernog kontinuiranja baštine, njegov junak Nurudin
svakako jest: on je šejh, čovjek učen u/o tradiciji, o baštini, i on ostavlja svoj
zapis Vremenu, u formi što svjedoči o njegovom učenom poznavanju
tradicije s kojom stupa u totalni i dramatičan konflikt.
Odveć su moćne sile kojima se konstituira poetika romana Derviš
i smrt.
(Februara 2010.)
PREGLED
85
Salmedin Mesihović
UDK 930.85 (37)
PODJELA PROVINCIJE ILIRIK
PARTITION OF THE PROVINCE OF ILLYRICUM
Sažetak
Nakon uspostave sustava principata u rimskoj državi u januaru
27. god. p. n. e. reguliran je i status provincije Ilirik, koja se prostirala
na zapadnom Balkanu. Do početka nove ere provincija Ilirik je pod
svojim ingerencijama imala jedno široko područje od jadranske obale
sve do srednjeg Dunava. Izbijanjem Velikog ilirskog ustanka u proljeće
6. god. n. e. provincijska struktura je u potpunosti srušena, a uslijed
niza okolnosti obnova provincije Ilirik u njenom starom teritorijalnom
obliku je bila teško ostvarljiva. I nakon sloma organiziranog ustaničkog
otpora u septembru 9. god. n. e. postoje dvije nove provincije, i to
Gornji Ilirik/Dalmacija i Donji Ilirik/Panonija. Rad se uglavnom bavi
rješavanjem pitanja vremena, načina i konkretnih razloga disolucije
jedinstvenog Ilirika na dvije nove provincije.
Ključne riječi: Provincija, Ilirik, Veliki ilirski ustanak
Summary
The status of the province of Illyricum on the Western Balkans was
regulated following the principate system establishing in the Roman
State in January 27 BC. Until the beginning of the new era Illyricum
encompassed a wide area of Western Balkan. The outbreak of the Great
Illyrian uprising in spring 6 AD completely destroyed the provincial
structure and due to a number of circumstances it was very difficult to
re-establish the province Illyricum into her old territorial format. After
PREGLED
87
the collapse of the organized uprising in September 9 AD, two new
provinces came into existence; Upper Illyricum / Dalmatia and Lower
Illyricum / Pannonia. This paper mainly deals with the issue of the time,
way and tangible reasons that caused the dissolution of the unified
Illyricum and the creation of two new provinces.
Key words: Province, Illyricum, Great Illyrian uprising
Uvod
Provincija Ilirik (provincia Illyricum) na prijelazu dviju era zahvaćala
je kompletno područje zapadnog Balkana i pružala se kroz panonsko
područje sve do Dunava.1 Međutim, nakon samo jedne decenije, izvorna
građa potvrđuje postojanje sada dviju provincija nastalih disolucijom
nekada jedinstvene provincije ili bar separacijom jednog dijela njene
teritorije. S obzirom na to da ne postoje direktni podaci o samom procesu
i načinu ove separacije, kao i onome što se neposredno odvijalo uslijed
separacije, postoje izvjesne nedoumice. Zbog toga će se u ovom radu
pokušati dati odgovor na pitanja:
1. koje je to najranije vrijeme kada umjesto jedne provincije od
Jadrana do srednjeg Dunava postoje dvije provincije,
2. koji su bili službeni nazivi provincija proisteklih iz nekadašnjeg
jedinstvenog Ilirika, i
3. koji su to razlozi koji su vodili ka podjeli provincije.
Namjesnici i uprava prije 6. god. n. e.
Izvorna građa je prilično siromašna kada je riječ o podacima koji bi
govorili o upravnoj organizaciji i infrastrukturi provincije Ilirik i senatorskim
namjesnicima i carskim legatima koji su njom upravljali prije 6. god.
n. e. Tako Kasije Dion spominje Publija Silija Nervu (Publius Silius Nerva,
konzul za 20. god. p. n. e.), koji je kao namjesnik provincije Ilirik 16.
O pitanju nastanka provincije Ilirik, njenom širenju i statusu do konačnog etabliranja kao carske provincije v. Mesihović, 2007, 244-296 (posebno dodatak poglavlju
291-296).
1
88
PREGLED
god. n. e. odbio napade alpskih naroda, Norika, još uvijek nepokorenih
panonskih oblasti, i ugušio pobunu Delmata.2 Za vrijeme namjesnikovanja
Publija Silija Ilirik je još uvijek spadao pod senatsku odgovornost (pod
carsku nadležnost je prešao tek 11. god. p. n. e.) 3, i nije obuhvaćao najveći
dio panonskog bazena (izuzev područja Segestike/Siscije). Za zaokruživanje
državne i provincijske granice bili su zaduženi Marko Vipsanije Agripa,
a nakon njegove smrti i Tiberije Klaudije Neron (stariji sin Augustove
žene Livije i budući car).4 Nejasno je da li je u vrijeme Tiberijevog boravka
i ratovanja u ilirskim, poglavito panonskim zemljama, postojala i
zasebna institucija provincijskog legata, ili su Agripa, a nedugo zatim
i Tiberije u svoj mandat koji im je bio povjeren, i na osnovi kojeg su
ratovali i osvajali šireći rimske granice do Dunava ili gušeći pobune
ilirskih domorodaca, imali uvrštena i ovlaštenja koja je do tada imao
provincijski guverner. Tiberije je, uostalom, sudeći po Kasiju Dionu,
boravio i u onom dijelu Ilirika koji je bio pod provincijskom vlašću i prije
12. god. n. e., i to konkretno 11. god. p. n. e.5 Vjerojatno je i upravnoadministrativne nadležnosti nad Ilirikom u ovo vrijeme imao Tiberije,
a nakon uspješnog završetka rata i osvajanja u panonskom bazenu upravu
nad Ilirikom su preuzeli legati. I tako bi se tek nakon 11. god. p. n. e.
konačno afirmirala carska provincijska administracija i sustav sa legatima
na čelu, koja je nesumnjivo nešto baštinila i naslanjala se na senatsku
provincijsku infrastrukturu.
Na osnovi natpisa iz Posuškog Graca pretpostavlja se da je Marko
Servilije (Marcus Servilius) bio guverner Ilirika u periodu 4-5. god. n. e.,
znači prije početka ustanka, sa zvaničnom titulom naziva legatus Augusti
propraetore.6
Cass. Dio LIV, 20, 2; Bojanovski, 1988, 48-49; Ime ovog namjesnika se spominje
i na natpisu CIL III 2973, koji su stanovnici grada Aenona (današnji Nin) posvetili
ovome namjesniku kao svome patronu.
3
Cass. Dio LIII, 12, 7-8; LIV, 34, 4; Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 94;
Senatu su u zamjenu za Ilirik predate provincije Kipar i Narbonska Galija.
4
O njihovom djelovanju u ilirskim zemljama u periodu 12-9. god. p. n. e. Mesihović,
2007, 268-275.
5
Cass. Dio LIV, 34, 3.
6
Dodig, 2003, 233-234.
2
PREGLED
89
6. god. n. e.
‘
(
(
Posljednji sigurni mirnodopski guverner Ilirika (s titulom legatus
Augusti propraetore) bio je Valerije Mesalinus (puno ime Marcus Valerius
Messalla Messallinus). Kasije Dion, u početku svoga izlaganja o Velikom
ilirskom ustanku od 6. do 9. god. n. e.7, titulira ga kao arhonta Dalmacije
Μ
∆
i Panonije (“...
” .8 Za godine ustanka i teškog ratovanja s
ilirskim pobunjenim armijama ne raspolaže se dokazima iz izvorne
građe koji bi govorili da je bar formalno postojala osoba koja bi bila
titulirana kao namjesnik provincije Ilirik. Sve do samoga kraja ustanka
(predaja Batona Dezitijatskog u devetom mjesecu 9. god. n. e.) vrhovna
ovlaštenja za zapadnobalkansko i srednje Podunavlje imao je Tiberije.
Ovaj Augustov posinak (od 4. god. n. e.) i potencijalni nasljednik je tako
vanrednim odlukama (Itaque ut praesidium ultimum res publica ab
Augusto ducem in bellum poposcit Tiberium) dobio, još u samom početku
ustanka, izvanredna ovlaštenja.9 Po Veleju Tiberije je bio vojvoda (dux)
ovoga rata i vjerojatno ova vojvodska ovlaštenja nisu sadržavala samo
vojna pitanja vezana za ustanak, nego su obuhvaćala i kompletnu vlast
i upravu nad pobunjenim područjem. Samim tim je logično pretpostaviti
da su ona u sebe apsorbirala i ovlaštenja dotadašnjeg provincijskog
legata Ilirika. Sam Valerije Mesalinus je bio jedan od važnijih rimskih
zapovjednika u toku rata; on je, predvodeći XX legiju već u toku 6.
god. n. e. vodio teške borbe sa ustanicima koje je predvodio Baton
Dezitijatski. I čini se da se uloga Valerija Mesalinusa već u samom
početku ustanka „šaptom“ transformirala iz provincijskog legata u
jednog od rimskih viših zapovjednika na terenu, zaduženog za određeni
dio oružanih snaga i eventualno određeno područje (operativnog
djelovanja?). To bi praktično značilo da zvaničnog provincijskog legata
Ilirika, sa svim onim što ta institucija podrazumijeva, više nema bar za
naredne dvije godine.
(
O Velikom ilirskom ustanku v. Mesihović, 2007, 314-617.
O Dionovom tituliranju Valerija Mesalinusa kao namjesnika i Dalmacije i
Panonije v. Mesihović, 2007, 124-125.
9
Vell. II, CXI, 2; Svet. Tib. 16.
7
8
90
PREGLED
Nakon 9. god. n. e.
Govoreći o razdoblju pobune panonskih10 i rajnskih legija 14. god.
n. e., neposredno nakon preuzimanja vlasti od strane Tiberija, Velej
spominje i Publija Kornelija Dolabelu (P. Cornelius Dolabella) kao osobu
koja upravlja primorskim dijelom Ilirika (…in maritima parte Illyrici…).11
Iako nije precizno rečeno da je Dolabela legat primorskog Ilirika, jasno
je iz konteksta čitavog Velejevog pasusa da je on upravo to. To bi značilo
da stvarno 14. god. n. e. postoji nova upravna jedinica u statusu rimske
carske provincije, a koja obuhvata primorski Ilirik (odnosno područja koja
gravitiraju dinarsko-jadranskom pojasu). Za istu godinu, u istom odjeljku
ali nešto prije u samom tekstu, Velej spominje i Junija Bleza, a za kojeg
se zna da je u tome periodu bio namjesnik područja na kojem je došlo do
pobune. Po Veleju Paterkulu pobunile su se legiones, quae in Illyrico erant
(legije koje su u Iliriku bile).12 Međutim, pošto znamo da je primorski
Ilirik (u kojem su tada bile VII i XI legija) bio tada miran, znači da je
i po Veleju (iako on to izričito ne kaže) postojao neki drugi Ilirik, kao neka
druga zasebna cjelina u odnosu na primorski Ilirik. Tacit, koji svoje Anale
piše znatno kasnije u odnosu na Veleja, konkretniji je u terminološkom
određenju pobunjenih legija i upravno-provincijalnog područja na kojem
su bile stacionirane.13 Za njega su se pobunile panonske legije u Iliriku (…in
Illyrico…. Pannonicos exercitus).14 Tacitovo vrelo za opis pobune panonskog legijskog garnizona 14. god. n. e. sigurno je za nominiranje provincije
u kojoj se nalaze panonske legije upotrebljavalo tadašnji oficijelni naziv.
Kao što se vidi, jasno je da 14. god. n. e. postoje dvije zasebne
provincije koje u svome službenom nazivu još uvijek nose i ilirski naziv.
A sudeći po svemu, i Dolabela15 i Blez su na svoje namjesničko mjesto
Panonski legijski garnizon 14. god. n. e. su sačinjavale VIII Augusta, VIII Hispana
i XV Apollinaris.
11
Vell. II, CXXV, 5.
12
Vell. II, CXXV, 1.
13
O odnosu ilirskog prema panonskom i dalmatinskom u Tacitovim Analima v.
Mesihović, 2007, 118-119.
14
Tac. Ann. I, 46-47; 52.
15
Wilkes, 1969, 82; Publije Dolabela se kao legat propretore titulira na natpisu
CIL III 1741 iz Epidaura, na solinskom natpisu CIL III 3201=10159+3198, b=10156,
b. i na natpisu CIL III 2908 iz Zadra. Znači da je za njegove uprave u potpunosti postojala izgrađena provincijska infrastruktura na čijem se čelu nalazio legat Dolabela.
10
PREGLED
91
stupili još i prije smrti Augusta 19. VIII 14. god. n. e., što bi značilo da
su oni bili postavljeni kao legati od samoga Augusta. Time vremensko
određenje separacije treba tražiti i prije stupanja na dužnost i Dolabele
i Bleza. Po Wilkesu (1969, 81-82) prije Dolabele provincija Dalmacija
je imala još dva namjesnika, i to Vibija Postumija (C. Vibius Postumus,
konzul za 5. god. n. e.) odmah nakon sloma organiziranog ustaničkog
otpora i Lucija Elija Lamia (L. Aelius Lamia, konzul 3. god. n. e.) za period
12-14. god. n. e. Velej Paterkul, Kasije Dion i Flor potvrđuju direktnim ili
indirektnim putem da su oba spomenuta pojedinca bili viši rimski vojni
zapovjednici za vrijeme Velikog ilirskog ustanka od 6. do. 9. god. n. e.16 Za
naše istraživanje najvažniji je ovaj Postumije, jer se analiziranjem njegove
pozicije i djelatnosti u ilirskim zemljama nakon sloma organiziranog
ustaničkog otpora može detektirati i vrijeme separacije provincije Ilirik.17
Gaj Vibije Postumije – prvi gornjoilirski
/dalmatinski legat propretore?
O Gaju Vibiju Postumiju (Gaius Vibius Postumus, oko 35. god. p.
n. e.? – oko 20. god. n. e.?) van konteksta zbivanja u Iliriku raspolažemo
fragmentarnim podacima. On je bio konzul sufektus (consul suffectus) za
5. god. n. e. Iz toga se može zaključiti da on u vrijeme poznog augustovskog
režima nije bio anonimus, nego osoba s političkim, pa možda i vojnim
iskustvom i ugledom. Sudeći po konzulskim listama, gens Vibius je tek
od samog kraja Republike i u toku augustovskog režima počeo da daje
rimske konzule, međutim izuzev našeg Gaja Vibija iz reda ogranka
Postumus nema više konzula.18 Poslije svoga konzulstva Gaj Vibije
Postumije je bio namjesnik senatske provincije Betika u Španiji.19 Nakon
Betike i Gornjeg Ilirika, Gaj Vibije Postumije je bio namjesnik i provincije
Vell. II, CXVI, 1-3; Flor. II, 25; Cass. Dio LVI, 15, 3-16, 1.
O problemu Postumija detaljnu analizu v. Mesihović, 2007, 57-58; 589; 603-606
(u ovom dijelu se raspravlja i o problemu separacije Provincije; o tome v. i Mesihović,
2007, 590 i fus. 573; i posebno 627-635).
18
Gaj Vibije Postumije se vjerojatno spominje i na natpisu CIL IX, 730, jer se
tamo titulira kao prokonzul, a jedini konzul iz reda ogranka Postumus je bio naš Gaj.
O Gaju Vibiju Postumiju v. Smith, 1867, 512; 1252.
19
Gaj Vibije Postumije je vjerojatno bio guverner 6. god. n. e., pa bi tako na ilirsko
ratište stigao tek u kasnijim fazama rata.
16
17
92
PREGLED
Azija (zapadni dijelovi Male Azije).20 Jedan od tužitelja Libona Druza
16. god. n. e. je bio, po Tacitu,21 i senator Gaj Vibije, i to se vjerojatno
desilo nakon povratka potonjeg iz Azije. Sudeći po ponašanju Gaja Vibija
u toku samog pretresa afere „Libon“, on je bio pouzdanik Tiberija.22 I
vjerojatno je ta lojalnost prema Tiberiju proizlazila još iz ranijeg perioda,
uključujući i vrijeme ustanka. Možda je i ta pouzdanost bila jedan od
razloga da se Postumije ostavi kao upravitelj gornjoilirskih oblasti, s
njihovim bogatim rudnicima. Bez Tiberijeve saglasnosti, Germanik nije
mogao ostaviti Postumija da zapovijeda u unutrašnjosti. Iako Flor i Kasije
Dion njegov ostanak u Dalmaciji vežu za Augusta i Germanika, ipak je
najvjerojatnije Tiberije bio taj koji je donio tu odluku, dok ju je Germanik
samo proveo, a August formalno sankcionirao.
Najstariji podatak o Vibiju Postumiju vezano za Dalmaciju daje njegov
savremenik i saborac (bar tokom jednog dijela rata) Velej Paterkul. Po
njemu je Vibije Postumije, konzular i prepozit Dalmacije, dobio za svoje
zasluge u ratu „počasne znake trijumfa“/trijumfalna odlikovanja (…Vibius
Postumus vir consularis, praepositus Delmatiae, ornamenta meruit
triumphalia). Velej spominje nešto dalje u tekstu još jednom Postumija
zajedno sa Lucijem Apronijem (…At Postumi operum L. Apronius
particeps illa quoque militia eos…). Po smislu posljednjeg spominjanja
Postumija moglo bi se zaključiti da je on bio u ratu zajedno s Lucijem
Apronijem, možda njegov neposredno nadređeni. Florov podatak je
znatno uopćeniji i u njemu se kaže da je August zadatak kompletnog
potčinjavanja Dalmatinaca povjerio Vibiju, koji je ovaj „divlji“ narod
prisilio da kopa zemlju i crpi zlatne žile (…sed Augustus perdomandos
IG XII 6, 1, 365.
Tac. Ann. II, 30 : „Accesserant praeter Trionem et Catum accusatores Fonteius
Agrippa et C. Vibius , certabantque cui ius perorandi in reum daretur, donec Vibius, quia
nec ipsi inter se concederent et Libo sine patrono introisset, singillatim se crimina
obiecturum professus, protulit libellos vaecordes adeo ut consultaverit Libo an habiturus
foret opes quis viam Appiam Brundisium usque pecunia operiret. inerant et alia huiusce
modi stolida vana, si mollius acciperes, miseranda. uni tamen libello manu Libonis
nominibus Caesarum aut senatorum additas atrocis vel occultas notas accusator
arguebat.“
22
O Gaju Vibiju i njegovoj ulozi u ovom suđenju, kao i o identifikaciji ovog Gaja
Vibija sa Gajom Vibijem Postumijem ili Vibijem Serenom v. Mesihović, 2007, 603,
fus. 602.
20
21
PREGLED
93
Vibio mandat, qui efferum genus fodere terras coegit aurumque venis
repurgare; quod alioquin gens omnium stupidissima eo studio, ea
diligentia anquirit, ut illud in usus suos eruere videatur). Ne ulazeći u
raspravu o porijeklu Florovog podatka,23 Vibije iz Florovog podatka je
gotovo sigurno Velejev Postumije. To je jasno ako se vidi da je August
taj koji Vibiju povjerava završetak potčinjavanja Dalmatinaca, a jedini
Vibije koji se u tome razdoblju nalazi u ilirskim zemljama je Vibije
Postumije. A to djelovanje Vibija na samom završetku rata i nakon
okončanja organiziranog otpora u Dalmaciji, koje se spominje u podatku
koji prenosi Flor, direktno je vezano s podatkom Kasija Diona u kojem
se spominje Postumije. Dion nakon završetka opisa borbi za Ardubu
(vjerojatno u devetom mjesecu 9. god. n. e.) govori kako su druga mjesta
u blizini Ardube s Germanikom sklopila sporazum o predaji, i da se nakon
ovoga Germanik pridružio Tiberiju (koji se tada nalazio bliže primorju
– u odnosu na Germanika – ili na samom primorju) ostavljajući Postumija
da kompletira potčinjavanje preostalih oblasti – vjerojatno u kontinentalnoj
unutrašnjosti današnje Bosne i Hercegovine – (
). Iz Dionovog podatka se mogu izvući sljedeći
zaključci : 1. Postumije se nalazio u štabu Germanika kao viši zapovjednik,
2. učestvovao je u borbama u unutrašnjosti i kod Ardube, 3. u tim operacijama je možda učestvovao i Lucije Elija Lamia, 4. Postumije je ostao
s određenim trupama na prostoru Dalmacije i nakon što su Tiberije i
Germanik s glavninom trupa napustili ilirske zemlje.
Kao što se iz izloženog može vidjeti, nijedno vrelo Vibija Postumija
ne titulira kao legata propretora provincije Dalmacije. Velej ga titulira kao
prepozita Dalmacije, a zanimljivo je da Velej Paterkul govoreći o borbama
koje 6. god. n. e. Valerije Mesalinus vodi s Batonom Dezitijatskim ovog
prvospomenutog titulira kao praepositus Illyrico.24 Indikativno je ovo
tituliranje Valerija Mesalinusa kao prepozita Ilirika (u vrijeme kada je
on zvanično bio legat propretore Ilirika), a Postumija kao prepozita
Dalmacije, neposredno nakon završetka organiziranog otpora. Ovo bi bila
prva indicija da je došlo do separacije provincije, odnosno da postoje
različite upravne i teritorijalne jedinice na prostoru koji je zahvaćala
provincija Ilirik prije 6. god. n. e. Jednom od tih upravno-teritorijalnih
23
24
94
PREGLED
Raspravu o tome v. Mesihović, 2007, 57-58.
Vell. II, CXII, 2.
jedinica bi u tom slučaju upravljao Vibije Postumije. Po Florovom podatku,
Vibije je dobio mandat od Augusta, te bi u tom slučaju Postumijevo
upravljanje imalo i zvanično, državno ovlaštenje. Kako vidimo iz istog
podatka, Vibije je Dalmatincima upravljao i u mirno doba, regulirajući
i intenzivirajući rudarsku aktivnost. Augustu je bilo stalo da u novonastalim
ratnim uvjetima iz tek pacifiziranog Ilirika izvuče što je moguće više
koristi, u prvom redu plemenite metale.Ato je, sudeći po Florovom podatku,
bio jedan od glavnih prioriteta Vibija. Znači, on je imao i civilna, administrativna ovlaštenja, nad Dalmatincima, koja su ulazila i u sadržaj institucije
legata propretora, i to nakon jeseni 9. god. n. e., pa i u narednim razdobljima.
I informacije iz Velejevih i Florovog podatka dopunjavaju tako Dionov
podatak iz koga bi se moglo samo zaključiti da je Postumije bio Germaniku
subordinirani zapovjednik, koji je ostavljen u unutrašnjosti sa zadatkom
preostalih džepova otpora.
Ako je jednom od tih upravno-teritorijalnih jedinica upravljao Vibije
Postumije od jeseni 9. god. n. e., to bi automatski značilo da je postojala
bar još jedna takva jedinica. A ako je mandat Postumija zahvaćao primorski
dio Ilirika (buduće područje Dalmacije), onda je ta druga mandatna oblast
zahvaćala panonski bazen. Pošto je u panonskom bazenu organizirani otpor
slomljen u jesen 8. god. n. e., a pažnja Tiberija, Germanika i njihovog
višeg zapovjedništva, kao i glavnine trupa, okrenuta prema dinarskom
dijelu Ilirika, na tome prostoru se morala uspostaviti neka okupaciona
zasebna institucionalizirana administracija i s civilnim ovlaštenjima.
Logično bi bilo očekivati da se August odnosno Tiberije s glavnim
autoritetom na području Ilirika morao posvetiti i uređenju uprave nad
panonskim bazenom. To bi značilo da je bila imenovana i osoba, s određenim podređenim aparatom i trupama (možda od one tri legije koje su
ostale kasnije kao panonski garnizon), koja je dok su u toku 9. god. n. e.
trajale teške borbe na dinarskom pojasu upravljala panonskim bazenom.
Naravno, to ne bi značilo da su ta dva mandatna područja bila odmah
i automatski priznata kao provincije sa svim onim što one podrazumijevaju
i sadržavaju u doba ranog principata. Moguće je da su u prvo doba te
oblasti imale neku provizornu, ad hoc upravu, nastalu uslijed praktičnog
odvijanja situacije na ratištima Ilirika. A onda bi se nakon teutoburške
katastrofe u devetom mjesecu 9. god. n. e. ta mandatna provizornost polako
transformirala u standardni provincijalni sustav. Tadašnje rimsko državno
vodstvo, inače sklono praktičnim rješenjima, nije se u novonastalnim
PREGLED
95
uvjetima rata na Rajni previše zamaralo formalizmom i vjerojatno je
upravno-administrativnu sliku s ilirskog terena ujesen 9. god. n. e. jednostavno preobratilo u novu provincijsku strukturu. Usto, Rimljanima je i
odgovaralo da jednu cjelinu sumnjive lojalnosti podijele kako bi lakše
i jednostavnije upravljali i držali pod kontrolom domorodačku populaciju.
Tako bi spriječili pojavu jedinstvenog nastupanja domorodaca i njihov
zajednički identitet, koji se nesumnjivo bio oblikovao u uvjetima postojanja
jedinstvene provincije Ilirik, i koji je ustvari bio najveći uzrok obima i
težine Velikog ilirskog ustanka.
Znači, rekonstrukciju procesa separacije provincije Ilirik na dvije
provincije možemo predstaviti na sljedeći način: nakon izbijanja ustanka
6. god. n. e. struktura provincije je uništena ujesen 8. god. n. e., ofanzivom
Plaucija Silvana slomljen je organizirani otpor u panonskom bazenu.
Nakon toga uspostavlja se provizorna, ad hoc uprava u panonskom
bazenu, ali još uvijek bez oficijelnog priznavanja kao zasebne provincije.
Nakon pada Ardube (vjerojatno u prvoj polovici devetog mjeseca 9.
god. n. e.) slična provizorna uprava je uspostavljena i u dinarskom pojasu,
s Gajem Vibijem Postumijem na čelu. Nove provincije nisu mogle biti
oficijelno uspostavljene dok je rat još uvijek trajao, bar to praktični Rimljani
(a posebno za vrijeme sređenog augustovskog režima) nisu radili. Tako
ni nova provincija u panonskom bazenu vjerojatno nije bila uspostavljena
dok su još trajale teške borbe na jugu Ilirika. A nakon teutoburške katastrofe,
kada je fokus pažnje pomjeren na rajnsku granicu, vjerojatno se nije
previše obraćala pažnja na regulaciju uprave u nekadašnjem jednom
Iliriku. Tako je i rimski državni vrh (August i Senat) u periodu dok su
vođene rajnske bitke, i oficijelno dvije mandatne, provizorne uprave, na
određenom dijelu teritorija Ilirika proglasio carskim provincijama (zašto
ne i pomisliti i u isto vrijeme, vezano za konačnu upravno-administrativnu
i teritorijalnu reorganizaciju nekada pobunjene provincije). Pa je tako
i Postumije postao prvi legat provincije koja je obuhvaćala južne
dijelove nekadašnjeg Ilirika.
Oficijelni nazivi provincija
Da je ovakav scenarij moguć, indirektnu potvrdu davali bi i oficijelni
nazivi za dvije provincije proistekle iz nekadašnjeg jednog Ilirika. To
što u sebi nose i termin Ilirik jasno pokazuje da su nastale u isto
96
PREGLED
vrijeme.25 Da provincija koja zahvata jadransku obalu i dinarski pojas
nosi u drugoj deceniji I st. n. e. u svome službenom imenu i termin Ilirik
dovoljno govori već spomenuti Velejev podatak da Dolabela upravlja
primorskim dijelom Ilirika. Službeni naziv provincije kojom upravlja
Dolabela vjerojatno se nalazi zapisan na natpisu iz Epidaura koji su …
civitates Superioris provinciae Hillyrici … posvetili Dolabeli. Solinski
natpis CIL III 3198, a=10156, a+3200 govori da se jedna od cesta izgrađenih
za vrijeme uprave Dolabele pružala od kolonije Salone …ad fines
provinciae Illyrici …cuius viai millia passus sunt CLXVII. Po natpisu ovu
cestu su izgradili veksilijari VII i XI legije, znači iz sastava gornjoilirskog/
dalmatinskog garnizona. Po ovome se vidi da granicu provincije s ilirskim
imenom do koje ide ova cesta treba tražiti znatno južnije od vanjske, sjeverne
granice jedinstvene provincije Ilirik.26 Zanimljivo je napomenuti da je
granična linija koju su Rimljani uspostavili između dviju ilirskih provincija
najprirodnija granica na zapadnom Balkanu u toku njegove historije.27
Razlozi podjele i ustrojstvo provincijske vlasti
Osnovni razlog podjele Ilirika na Gornji i Donji (a ne njegovo
obnavljanje u cjelini) vjerojatno je bio sličan i onima koji su doveli do
podjele Mezije za Domicijana i Panonije za Trajana; bolja, efikasnija i
brža uprava na području koje je ili sumnjive lojalnosti ili od iznimne
strateške vrijednosti.
Legati propretori Gornjeg i Donjeg Ilirika su imali, uime cara –
Augusta i Tiberija,28 vrhovna vojna i civilna ovlaštenja na mandatnom
To se može usporediti s podjelom Panonije 103. god. n. e. na Gornju (Superior)
i Donju (Inferior) Panoniju, te Mezije (za cara Domicijana) isto na Gornju i Donju.
Praktična priroda Rimljana vjerojatno se nije puno zamarala nominiranjem novih
provincija, te je u slučaju podjele nekada jedne provincije na dvije često koristila
termine Superior i Inferior.
26
Ta tačka bi se nalazila na 167 rimskih milja (između 245 i 251 km, zavisno od
toga na koliko određivali rimsku milju u modernim dužinskim mjerama) od Salone.
27
O određivanju granica između dviju provincija i pravilima po kojima su se Rimljani
rukovodili prilikom pružanja provincijalne linije v. Mesihović, 2007, 630-634.
28
Formalno-pravno gledano, guverner svih carskih provincija je samo jedna osoba,
i to sam car (koji je to pravo kao propretor dobio na osnovi zakona), dok su stvarni
guverneri ustvari njegovi zamjenici – legati.
25
PREGLED
97
području. Upravna shema kojom rukovodi legat nije bila složena. U nju
su ulazili zapovjednici legija stacioniranih u njegovoj provinciji (dvije u
Gornjem i tri u Donjem Iliriku). Izvorna građa ne daje dovoljno informacija
koje su to sve bile službe na nivou provincije za vrijeme ranog principata.
Jedini dokument koji govori o dalmatinskim i panonskim provincijskim
službama jest Notitia Dignitatum, ali on se odnosi na znatno kasnije
razdoblje i reflektira stanje nakon čitavog niza promjena i reformi, koje
su ulazile i u samu suštinu upravne i teritorijalne strukture.29 I pored toga
što je kasnoantička provincijska administracija Dalmacije bila znatno
složenija i promijenjena u odnosu na onu iz ranog principata, ipak su
neke službe zadužene za civilna pitanja, koje po Notitia Dignitatumu
pripadaju Dalmaciji, vjerojatno vodile porijeklo od nekih službi Gornjeg
Ilirika iz ranog principata. Pored legata propretora, u provincijama
Gornji i Donji Ilirik, možda se u ovim prvim godinama nakon podjele
nalazio i carski prokurator.
Notitia Dignitatum je registar državnih dostojanstvenika i službi koje obnašaju
oba dijela rimske države, ujedno dajući i spisak vojnih jedinica kojima je država raspolagala, izuzev lokalnih i municipalnih službi i dužnosti. Registar je predstavljen u dosta
šturoj formi pukog nabrajanja bez dodatnih objašnjena. Pretpostavlja se da spisak
dužnosnika i službi Istočnog i Zapadnog carstva, uz izvjesne korekcije, odražava stanje
s početka V st. n. e. Po Notitia Dignitatumu na čelu civilne uprave kasnoantičke Dalmacije nalazi se Praeses Dalmatiae. Njegov kabinet su sačinjavali: šef kabineta
(principem ex eodem officio), zamjenik šefa kabineta (cornicularium), dvojica finansijskih službenika/(provincijske) knjigovođe (tabularios duos), commentariensem,
glavni pomoćnik (adiutorem), arhivist (ab actis), pomoćnik (subadiuvam) i sekretari i
drugi subordinirani službenici (Exceptores et reliquos cohortalinos). Notitia Dignitatum,
in partibus Occidentis, XLV. Provincija Prevalitana (nekadašnji južni dio Gornjeg
Ilirika/Dalmacije) imala je istu shemu civilnih službi po Notitia Dignitatumu kao i
kasnoantička Dalmacija. Panonske provincije (Pannonia Prima, Pannonia Secunda,
Valeria, Savia) kasne antike proistekle iz Donjeg Ilirika/Panonije vjerojatno su doživjele
još radikalniju upravnu transformaciju, kao što se desilo i s teritorijem Donjeg Ilirika, u
odnosu na Dalmaciju i Prevalitanu.
29
98
PREGLED
Bibliografija
Kratice
CIL
LCL
-
MH
-
Corpus Inscriptiones Latinarum
The Loeb Classical Library, London: William
Heinemann LTD - Cambridge Mass.: Harvard
University Press
Matica hrvatska, Zagreb
Izdanja izvora
1. Flor, 1947: Lucius Annaeus Florus, Epitome of Roman History,
Edward Seymour Forster, LCL
2. Kasije Dion 1954-1955: Dio js Roman History in nine Volumes,
Earnest Cary, LCL (2),
3. Notitia Dignitatum; Medieval Sourcebook: Notitia Dignitatum
(Register of Dignitaries), c. 400 (http://www.fordham.edu/halsall/source/
notitiadignitatum.html). Korišteno izdanje William Fairley, Notitia
Dignitatum or Register of Dignitaries, in Translations and Reprints from
Original Sources of European History, Vol. VI:4 (Philadelphia: University
of Pennsylvania Press, n.d.).
4. Svetonije, 1978: Gaj Svetonije Trankvil, Dvanaest rimskih careva,
Stjepan Hosu, Zagreb: Naprijed.
5. Velej Paterkul, 1955: Velleius Paterculus, Compendium of Roman
History, Frederick W. Shipley, LCL.
6. Tacit, Anali,1970: Tacit, Anali, Jakov Kostović, Zagreb: MH.
Natpisi
CIL III 3201=10159+3198, b=10156, b (Solinski natpis), Bojanovski,
1974, 39
CIL III 3198, a=10156, a+3200 (Solinski natpis), Bojanovski,
1974, 39
PREGLED
99
CIL III 2973, Bojanovski, 1988, 48 – 49 i fus. 56
CIL III 2908, Bojanovski, 1974, 18 i fus. 22
CIL III 1741 iz Epidaura, Bojanovski, 1974, 18 – 19; Zaninović,
1998, 43; Šašel Kos, 2005, 379 – 380; 401 – 402; 470
CIL IX, 730, Larino/Larinum, http://compute-in.ku- eichstaett.de
:8888/pls/epigr/epiergebnis?p_belegstelle=CIL+09%2C+00730&r_sor
tierung=Belegstelle
IG XII 6, 1, 365, http://pom.bbaw.de/exist/servlet/db/ig/scripts/show
Text.xql?id=IG%20XII%206,%201,%20315&lang=dt&pos=50&hi=no
Literatura
1. ARHEOLOŠKI LEKSIKON BiH, Tom (broj toma), 1988: Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, Tom I-III; Mape 1-4; Sarajevo:
Zemaljski muzej.
2. BOJANOVSKI, 1974: Ivo Bojanovski, Dolabelin sistem cesta
u rimskoj provinciji Dalmaciji, ANUBiH, Djela, XLVII, CBI 2.
3. BOJANOVSKI, 1988: Ivo Bojanovski, Bosna i Hercegovina u
antičko doba, ANUBiH, Djela, LXVI, CBI, 6.
4. DODIG, 2003: Radoslav Dodig, Epigrafički spomenici iz naronitanskog konventa, u: Arheološka istraživanja u Naroni i dolini Neretve,
Izdanja HAD-a, Vol. 22, god., 233-246+Tbl. I-VI.
5. LISIČAR, 1971: Petar Lisičar, Grci i Rimljani, Zagreb: Školska
knjiga.
6. MESIHOVIĆ, 2007: Salmedin Mesihović, Dezitijati: kulturna
i narodnosno-politička zajednica u Iliriku i osvajanja Oktavijanova doba,
(rukopis doktorskog rada), Zagreb.
7. SMITH, 1867: William Smith, Dictionary of Greek and Roman
Biography and Mythology, Boston: Little, Brown and Company.
8. ŠAŠEL KOS, 2005: Marjeta Šašel Kos, Appian and Illyricum,
Situla 43, Narodni muzej Slovenije, Ljubljana.
9. WILKES, 1969: J. J., Wilkes, History of the provinces of the
Roman Empire, Dalmatia, University of Birmingham, London.
10. ZANINOVIĆ, 1998: Marin Zaninović, Neki aspekti Augustova
kulta u Dalmaciji, Histria Antiqua, 4, Pula, 37-44.
100
PREGLED
Kanita Imamović-Čizmić
Elvir Čizmić
UDK 347.7
DUALNA PRIRODA INSTITUTA PRAVEDNOSTI
U PRAVU KONKURENCIJE
DUAL NATURE OF THE INSTITUTE
OF FAIRNESS IN COMPETITION LAW
Sažetak
Imajući u vidu dva dominantna modaliteta pravne regulacije tržišne
konkurencije – američki i evropski, institut pravednosti se može tretirati
kao cilj ili kao princip prava konkurencije, ali nikako ga ne bi trebalo
ignorirati. U zavisnosti od definiranja statusa instituta pravednosti
kreira se zakon kojim se štiti konkurencija. Međutim, neovisno o tome
da li se tretira kao cilj ili princip, pravednost u pravu konkurencije ponovo
otvara problem određenja ravnoteže između “društveno poželjnog” i
“ekonomski efikasnog”. Ovaj rad je fokusiran na konciznu sublimaciju i
sistematizaciju ciljeva prava konkurencije nastalih kao rezultat teorijskih
analiza, ali i iskustava u praksi. U radu je posebna pažnja posvećena
institutu pravednosti koji se u različitim modalitetima pravne regulacije
tržišne konkurencije različito tretira stvarajući dilemu da li pravednost
svrstati u ciljeve ili principe prava konkurencije i tu se otvara i niz dodatnih
pitanja vezanih za problematiziranje pozitivnih i negativnih efekata
pravne regulacije na efikasnost tržišta i ekonomije, odnosno definiranja
optimalnog intenziteta pravne regulacije tržišne konkurencije u smislu
njenog djelovanja na autonomnost volje privrednih subjekata?!
Ključne riječi: modalitet pravne regulacije tržišne konkurencije,
ciljevi prava konkurencije, principi prava konkurencije, dualna priroda
instituta pravednosti
PREGLED
101
Summary
The institute of fairness, regarding the two dominant modalities of
legal regulation of the market (European and American), can be treated
as a goal or as a principle of the competition law, but it should not be
ignored at all. The competition law is developed, in dependence on the
definition of the status of the institute of fairness.
However, regardless of whether it is treated as a goal or principle,
fairness as defined by the competition law reopens the problem of
determining the balance between the “socially desirable” and the
“economically efficient”. This paper focuses on a concise sublimation
and systematization of goals of competition law, which were created as
a result of theoretical analysis, as well as practical experience. The
paper especially pays attention to the institute of fairness, which has
been treated differently by various legal regulation modalities of the
market competition, thus creating a dilemma whether fairness should
be included among the goals or principles of the competition law, and
this, in turn, raises a series of additional issues concerning the positive
and negative legal regulation effects on the efficiency of the market and
the economy, i.e. defining the ideal intensity of legal regulation of market
competition in terms of its effects on the autonomy of the will of economic
subjects.
Key words: market competition legal regulation modalities,
competition law goals, competition law principles, dual nature of the
institute of fairness
Uvod
Pitanje na koji način i u kojoj mjeri regulirati odnose u ekonomskim
tokovima dilema je koja se iznova ponavlja pred kreatorima ekonomske
politike. Isto pitanje odnosno dilema pojavljuje se kada je u pitanju pravna
regulacija ponašanja učesnika na tržištu. Da li je zaista neophodno regulirati
odnose na tržištu ako je tržište najefikasniji funkcionalni okvir ekonomskih
tokova?! Ako postoji potreba za pravnom regulacijom tržišta, koji segment
ili dio tržišnog mehanizma i u kojoj mjeri regulirati a da se ne umanji
102
PREGLED
nego, naprotiv, poveća njegova efikasnost?! S obzirom na to da je ekonomska historija pokazala da tržište ipak nije savršeno i da je ponekad
sklono da zataji, pravna regulacija tržišta je neophodna radi otklanjanja
tržišnih nedostataka, radi njegove dopune i korekcije, odnosno stvaranja
što boljeg ambijenta za efikasan ekonomski razvoj.
Značaj konkurencije za efikasno funkcioniranje tržišnog mehanizma
te činjenica da se njenim narušavanjem umanjuje efikasnost ekonomije
dovodi do potrebe da se kroz pravnu regulaciju ostvari pravna zaštita iste.
Pravna zaštita odnosa na tržištu uobličena u pravo konkurencije predstavlja
značajan segment modaliteta pravne regulacije tržišne konkurencije
određene države. Pred svakom državom stoji zadatak izbora određenog
modaliteta pravne regulacije tržišne konkurencije. Sam izbor i primjena
određenog modaliteta pravne regulacije tržišne konkurencije određen
je nizom faktora specifičnih za svaku državu. Pri odabiru i usvajanju
određenog modaliteta pravne regulacije tržišne konkurencije pojavljuju
se dva temeljna pitanja u smislu ciljeva koji se žele postići pravnom
regulacijom tržišne konkurencije i principa na kojim se treba zasnivati
određeni modalitet pravne regulacije tržišne konkurencije.
U radu se daje koncizna sublimacija i sistematizacija ciljeva prava
konkurencije nastalih kao rezultat teorijskih analiza ali i iskustava u praksi.
Također, u radu je posebna pažnja posvećena institutu pravednosti, koji se
u različitim modalitetima pravne regulacije tržišne konkurencije različito
tretira, stvarajući dilemu da li pravednost svrstati u ciljeve ili principe
prava konkurencije ili joj pridružiti dualnu dimenziju. Ako je to glavni
cilj, onda je cjelokupno zakonodavstvo usmjereno prema tome i svi ostali
ciljevi su posredni ciljevi prava konkurencije koji mu služe. Ako je pak
pravednost tretirana kao princip, onda ona služi kao instrument za ostvarivanje drugog glavnog cilja. Da bi se uopće moglo raspravljati o institutu
pravednosti, neophodno je dati objašnjenje njegovog značenja u pravu
konkurencije, pa se dio rada odnosi na definiranje pravednosti i određivanje
slučajeva u praksi. Uz komparativne analize, na kratak i koncizan način
predstavljen je prikaz evolucije pozicije instituta pravednosti u pravu
konkurencije SAD-a i EU kako bi se izvukle lekcije za Bosnu i Hercegovinu,
čime se rad i završava.
PREGLED
103
Čemu usvajanje određenog modaliteta
pravne regulacije tržišne konkurencije
Tržišni mehanizam je fundus savremene ekonomije i predstavlja
najefikasniji mehanizam organizovanja i usmjeravanja ekonomskih tokova.
Iako su u teoriji i praksi glorificirani efekti slobodne tržišne ekonomije, ne
može se zaboraviti da tržište ima i određena nesavršenstva, što predstavlja
jedan od razloga državne intervencije u ekonomskim tokovima. Nesavršenstva tržišta pojavljuju se u vidu antikompetitivnih ponašanja
učesnika na tržištu. Primjer za navedeno su telekom tržišta manje razvijenih
država za koje je imanentno odsustvo konkurencije i dominacija velikih
operatera koji koriste svoju tržišnu moć kako bi definirali uslove na tržištu
stvarajući negativne posljedice za korisnike telekom usluga.1 Zbog
nepostojanja ili sputavanja konkurencije na tržištu, zbog mogućnosti
kršenja pravila fer konkurencije, nacionalne vlade širom svijeta prinuđene su intervenirati usvajanjem određenog modaliteta pravne zaštite
tržišne konkurencije. Pod modalitetom pravne regulacije podrazumijeva se ukupnost pravnih propisa, tijela i institucija te postupaka kojim
se osigurava zaštita konkurencije na određenom tržištu. To je u biti
način na koji se osigurava i provodi pravna zaštita tržišne konkurencije,
što predstavlja fundus politike i prava konkurencije određene države.
Odabir, usvajanje i primjena određenog modaliteta pravne regulacije tržišne
konkurencije determiniran je nizom ekonomskih i neekonomskih faktora.
Pri odabiru i usvajanju određenog modaliteta pravne regulacije tržišne
konkurencije pojavljuju se dva temeljna pitanja, i to koji se ciljevi žele
postići pravnom regulacijom tržišne konkurencije te na kojim se principima
treba zasnivati određeni modalitet pravne regulacije tržišne konkurencije.
1
Postoji veliki broj slučajeva u kojima su operatori bili spremni i sposobni da
autonomno definiraju i sklope sporazume o dijeljenju telekomunikacijske infrastrukture
u korist razvoja konkurentnosti i bolje usluge klijentima. Ipak, u većini slučajeva je
regulatorna intervencija, u kontekstu određenih aspekata prava konkurencije, neophodna
za ostvarivanje navedenih ciljeva i ona je usmjerena na četiri sljedeća područja: 1.
regulatorna politika, 2. regulacija cijena, 3. regulatorna zaštita, i 4. usmjeravanje poslovnih politika operatera. Izvor: Chanab, Louay, Abou; El-Darwishe, Bahjat; Ghassan,
Hasbani; Mourad, Mohamed; Telecom Infrastructure Sharing-Regulatory Enablers
and Economic Benefits; Booz Allen Hamilton; 2008, str. 6.
104
PREGLED
Razmatranje ciljeva koji se žele ostvariti određenim modalitetom
pravne regulacije tržišne konkurencije je izuzetno i složeno pitanje čiji
odgovor ima teorijski, ali i praktični značaj. Sa aspekta pravne znanosti
to pitanje poprima dodatnu važnost zbog činjenice da se određenjem
ciljeva prava konkurencije vrši identificiranje društvenih vrijednosti
koje se štite donošenjem određenih pravnih pravila, što je presudno za
klasificiranje društveno štetnih ponašanja adresata pravnih normi. Određenje
ciljeva koji se žele ostvariti kroz određeni modalitet pravne regulacije
tržišne konkurencije vrši se prema obilježjima i determinantama ekonomskog, političkog, kulturnog i drugih podsistema svake države i
nema univerzalne formule, ali postoje određene polazne premise koje bi
trebalo uzeti u obzir kod odabira određenog modaliteta pravne regulacije
tržišne konkurencije.
Prva cjelovita teorija o metodama analize tržišta i ciljevima prava
konkurencije nastala je u okviru “harvardske škole”, koja je u središte
svojih istraživanja kao paradigmu postavila korelaciju između tržišne
strukture, ponašanja učesnika na tržištu i tržišnog efekta (poznata pod
nazivom Structure – Condut – Performanse – School).2 Kauzalni odnos
se ogleda u tome da privatni poduzetnik na temelju ekonomske slobode,
u skladu sa tržišnom strukturom, određuje nivo cijene proizvoda i usluga
koje nudi na tržištu. Navedena praksa se dalje uzročno-posljedično reflektira na industriju i pojavljuje kao određen tržišni učinak. Opseg
korištenja ekonomske slobode učesnika zavisi od karakteristika tržišne
strukture. To u biti znači da je, u uslovima nepostojanja perfektne konkurencije na tržištu, ostavljen prostor definiranja cijena daleko iznad marginalnog troška. Prema mišljenju predstavnika ove škole postojanje i
primjena prava konkurencije (antitrustovskog prava) zavisi od analize
raspoloživih informacija o tržišnoj strukturi, ponašanja učesnika te od
efekta postojanja tržišne konkurencije koji se mjeri tržišnom snagom
jednog ili više učesnika koji djeluju zajedno. Efekt tržišne konkurencije
Strukturu tržišta čine obilježja tržišta u smislu broja učesnika na tržištu i njihove
ekonomske (tržišne) moći, stepena diferencijacije proizvoda i barijera pri ulasku na
tržište. Ponašanje označava način i uslove donošenja odluka o količini i cijenama nuđene
i tražene robe i usluga. Učinak tržišta odnosi se na mjeru u kojoj ponašanje učesnika
na tržištu doprinosi ekonomskom blagostanju države, odnosno mjeru usklađenosti
ponašanja pojedinca sa javnim interesom.
2
PREGLED
105
izostaje, odnosno tržišna konkurencija ne postoji u slučajevima kada jedan
ili više tržišnih učesnika ima “nerazumni nivo” tržišne snage.3 Politika
konkurencije ima svrhu i jeste moguća samo u uslovima u kojim je
rivalitet svih učesnika takav da snažno ograničava svakog da stječe dobit
veću od one koja odgovara uslovima konkurencije, te je njen primarni
cilj da štiti tržišnu strukturu koja ima obilježja konkurencije.
Kao kritika stajališta “harvardske škole” o cilju prava konkurencije
(antitrustovskog prava) i njegovoj primjeni u praksi, šezdesetih godina
prošlog vijeka pojavljuje se stav takozvane čikaške škole.4 Prema sljedbenicima “čikaške škole”, jedini prikladan cilj primjene prava konkurencije
jeste maksimiziranje blagostanja potrošača, a “efikasnost tržišta” se
može posmatrati kao kriterij primjene prava konkurencije. Prema mišljenju
pristalica ove škole osnovni nedostatak u primjeni antitrustovskog prava
veže se za postojanje dileme “da li štiti postojeću tržišnu strukturu, u
smislu zaštite manje ekonomski snažnih konkurenata od ekonomski
snažnijih, ili štiti samu konkurenciju”, pri čemu se “protekcionistički
trendovi i socijalna svrha” ne mogu tretirati kao osnova koncepta antitrustovskog prava. U daljnjim raspravama se mišljenje “čikaške škole”
proširuje u smislu vezivanja ostvarivanja ekonomskih ciljeva i drugih
ciljeva prava konkurencije koji odražavaju kulturološke, političke i druge
vrijednosti društva.
Imajući u vidu teorijski doprinos u sistematizaciji ciljeva prava
konkurencije, te stanje u pogledu primjene prava konkurencije u praksi,
ciljevi modaliteta pravne regulacije tržišne konkurencije mogu se
klasificirati na različite načine. Na ovom mjestu će se izdvojiti podjela na
neposredne i posredne, pri čemu je kriterij činjenica da li su ili ne ciljevi
direktno upravljeni na održavanje određene tržišne strukture klasificirani.
Ako se kao kriterij uzme sama priroda ciljeva, onda se isti mogu podijeliti
na ekonomske i neekonomske.
Glavni neposredni cilj izabranog modaliteta pravne regulacije tržišne
konkurencije određene države postavlja se kao osiguranje uslova za
slobodnu tržišnu konkurenciju, što je pretpostavka efikasnog djelovanja
Vidi, Mason Edvard S, „Economic Concentracion anf The Monopoly Problem“,
New York, 1964, str. 328
4
Vidi, Rosch, Thomas; Antitrust Law Enforcement: What To Do About The Current
Economics Cacophony?; Federal Trade Commission USA; Washington, D.C., 2009,
str. 5.
3
106
PREGLED
tržišnog mehanizma i doprinosi ostvarivanju efikasnog ekonomskog
razvoja i povećanja blagostanja potrošača. S druge strane, kao posredni
ciljevi izabranog modaliteta pravne regulacije tržišne konkurencije
određene države izdvajaju se:5
a) modalitet pravne regulacije tržišne konkurencije treba u što većoj
mjeri anticipirati, prevenirati i odgovoriti na tržišne poremećaje
u vidu kršenja pravila fer konkurencije na tržištu,
b) stvaranje pretpostavki za rast produktivnosti na temelju razmjene
znanja i inovativnosti unutar nacionalne ekonomije,
c) osiguranje promocije koristi od tržišne konkurencije,
d) ostvarivanje, po obimu i dimenziji, široko postavljenih političkih
i socijalnih ciljeva (dekoncentracija političke moći, pravo na zdrav
život ili zapošljavanje te podizanje općeg životnog standarda u
državi blagostanja) gdje otklanjanje tržišnih anomalija treba ići u
korist temeljnih ljudskih prava i sloboda koje čine život dostojnim
čovjeka,
e) promocija otvorenog tržišta odnosno otvorene ekonomije kao
ključnog elementa za promicanje i održavanje procesa tržišne
konkurencije, što u konačnici potiče efikasnost privrede i socijalno
blagostanje. Naime, zatvaranje tržišta i ekonomije ograničava
konkurenciju u smislu ograničavanja količine i kvaliteta proizvoda
i usluga, odnosno broja učesnika na tržištu, i može dovesti do
zloupotrebe dominantnog položaja. Zatvorene ekonomije negativno
utječu na inovativnost i učinkovitost, što u konačnici može
rezultirati slabijim kvalitetom roba i usluga.6
Ostvarivanje spomenutih ciljeva podrazumijeva djelovanje određenog modaliteta
pravne regulacije tržišne konkurencije u dvije ravni:
a) bihejvioralna ravan, gdje se pravnom regulacijom ponašanja učesnika na
tržištu, odnosno preventivnim i regresivnim djelovanjem pravnih normi koje
regulišu pravila ponašanja utječe na preobražaje i promjene u ponašanju i praksi
privrednih subjekata (npr. sporazumijevanje o cijenama ili collusivna praksa),
b) strukturalna ravan, u smislu djelovanja na tržišnu strukturu sprečavajući npr.
koncentracije ekonomske moći koja bi osigurala stvaranje dominantnog
položaja.
6
Značajni postulati otvorenog tržišta (ekonomije) s kojim trebaju biti usklađeni
zakoni iz oblasti zaštite konkurencije su liberalizirana trgovinska politika, slobodan
ulaz i izlaz iz grane, smanjena kontrola i veće oslanjanje na tržišne snage.
5
PREGLED
107
Važnost klasifikacije ciljeva modaliteta pravne regulacije tržišne
konkurencije proizlazi iz činjenice da se konkurencija odvija između
postojećih učesnika na tržištu, koji su, zbog bojazni od eventualnog ulaska
novih učesnika, motivirani na povećanje efikasnosti kroz investiranje
u razvoj novih tehnologija. Efikasnost proizvodnje sa aspekta potrošača
znači povećanje blagostanja kroz bolji kvalitet i niže cijene proizvoda i
usluga. Stoga se ostvarivanjem neposrednog cilja održava tržišna struktura
bez koje tržište ne može efikasno obavljati alokativnu i selektivnu funkciju.
Posredni ciljevi nisu direktno upravljeni na održavanje slobodne konkurencije kao tržišnog stanja, ali su vezani ili imaju djelovanje na tržišnu
konkurenciju i njene efekte.
Klasifikacija ciljeva na ekonomske i neekonomske ima utemeljenje
u ulozi koju je pravo konkurencije imalo u razvoju pravnih sistema
pojedinih država odražavajući određena ekonomsko-socijalna dešavanja,
odnosno u nerazdvojivoj sponi ekonomskog i političkog sistema. Argumentacija se pojačava činjenicom da je zakonodavstvo kao stup određenog
modaliteta pravne regulacije tržišne konkurencije izraz političkog
shvaćanja o povezanosti ekonomske s društvenom odnosno političkom
moći. Naime, dekoncentracijom ekonomske moći utječe na dekoncentraciju
političke moći, pa time i strukturu društva. Postoje teorijska mišljenja
po kojim su ekonomske slobode vitalni esencijalni element osnovnih
ličnih i političkih, pa shodno tome ko uživa demokratske slobode u
ekonomskoj sferi može afirmirati slobode u političkoj sferi.
Savremena pravna teorija pod načelima prava konkurencije podrazumijeva opća pravila, do kojih se dolazi sintezom materijalnih i
proceduralnih pravila, i koja olakšavajući primjenu prava konkurencije
doprinose i uspostavljanju ravnoteže između težnje za uvođenjem reda
u privrednom sistemu i težnje za deregulacijom tržišnih odnosa. U odabiru
i primjeni određenog modaliteta pravne regulacije tržišne konkurencije
posebno mjesto mogu zauzimati sljedeći principi:7
Pored ovih principa koje zagovara WTO, a koji su rezultat harmonizacije prava
konkurencije na međunarodnom nivou, i UNCTAD je također usvojio set principa The
United Nations Set of Principles on Competition (The UN Set) koji podrazumijeva
pravična pravila za kontrolu antikonkurencijske prakse, prepoznaje razvojnu dimenziju
prava i politike konkurencije, stvara okvir za bolju međunarodnu razmjenu, kao i
vitalnu tehničku pomoć u izgradnji kapaciteta za bolju primjenu prava konkurencije.
Godišnja kontrola primjene UN seta je povjerena međuvladinoj grupi eksperata
(Intergovernmental Group of Experts – IGE).
7
108
PREGLED
• princip transparentnosti, koji u sebi sadrži temeljni zahtjev po
kojem su pravila materijalnog i proceduralnog prava jasna i
razumljiva za sve učesnike na tržištu, uključujući i nerezidente;
• princip pravične procedure, koji u sebi sadrži zahtjev za nezavisnim,
stručnim i kompetentnim organima za prosudbu štetnosti ponašanja
određenog učesnika na tržištu;
• princip jednakosti odnosi se na činjenicu da postoje posebne
vrijednosti tržišne konkurencije, kao što su alokativna efikasnost,
potrošački suverenitet, jednakost u mogućnostima, sloboda trgovine
i sl., koje su neprikosnovene, te je svaku njihovu povredu potrebno
posebno detaljno analizirati. Postoje različite situacije u kojim bi
moglo doći do povrede ovih vrijednosti i svaka od njih treba biti
tretirana na „fer“ i „razuman“ način. To u biti znači da pristup neće
biti jednak za sve različite situacije pa se princip jednakosti tumači
na način da se u detaljnim analizama različitih situacija pristupa
na „fer“ i „razuman“ način;
• princip demokratije, po kojem nastojanja ostvarenja demokratije
i tržišne konkurencije sadržavaju jednak vrijednosni sistem kao
što su stupovi javnog interesa, zajedničko dobro, blagostanje i
prevencija ponašanja koja imaju društveno štetne posljedice.
Ciljevi demokratije i tržišne konkurencije umnogome su slični,
a najznačajniji među njima su sloboda ličnog izbora, otpor prema
koncentraciji (ekonomske, političke) moći, decentralizacija u
donošenju odluka i posvećenost vladavini prava. Tržišta sa strukturom bližom savršenoj konkurenciji i države koje baštine demokratiju mogu se smatrati osnovnim instrumentima u ispravljanju
tržišnih nesavršenosti. Interakcija postoji i u slučajevima državne
intervencije na način koji maksimizira veći javni interes koji će voditi
idealnom odnosu koji je nužan za postizanje postavljenih ciljeva;
• princip autonomije volje ugovornih strana – autonomija volje
učesnika na tržištu podrazumijeva slobodu izbora da li će, s kim
i kakva prava i obaveze subjekti zasnivati, što predstavlja temelj
mikroekonomskog procesa. Poslovna praksa bi se trebala zakonski
regulirati samo u iznimnim slučajevima, odnosno kada detaljna
analiza pokaže da određeni način ponašanja jednog ili više tržišnih
učesnika (privrednih subjekata) zajedno nesumnjivo sprečava ili
ograničava tržišnu konkurenciju.
PREGLED
109
Radi pojašnjenja značaja određenja ciljeva i principa u pravu konkurencije može se navesti niz situacija u kojima vlade i regulatori širom
svijeta imaju izazov da dosegnu ciljeve kreatora ekonomske i poslovne
politike vezano za razvojne programe elektroenergetskog i telekomunikacijskog sektora. Telekomunikacijske i elektroenergetske regulatorne
vlasti moraju proglasiti politiku ohrabrivanja podjele i ustupanja infrastrukture i sarađivati s lokalnim autoritetima i općinama da bi podržale
olakšavanje razvoja dijeljenja infrastrukture u cilju kvalitetnije usluge
klijentima po nižoj cijeni. Regulatorna politika u EU je imala za cilj ohrabriti
postojeće igrače i nove ulaske kompanija na tržište da uravnoteži svoje
tržišno učešće. Postojeći igrači u skladu s tim imali su obavezu načiniti
infrastrukturnu mrežu komponenti koje će biti dijeljene i javno dostupne
kroz ponudu koja specificira komponente sa dostupnim kapacitetom i
geografskim lokacijama. Općenito, uspješni programi za razvoj konkurentnosti telekomunikacijskog i elektroenergetskog sektora trebaju se
oslanjati na četiri ključna regulatorna oslonca kako slijedi:8
1. Transparentnost. Osigurati da regulatorni autoriteti objavljuju
relevantne informacije, unaprijediti njihov ukupni kapacitet i
dati priliku zainteresiranim stranama da komentiraju i oblikuju
telekomunikacijski sektor.
2. Efikasnost. Ukinuti mjere koje će umanjiti nepotrebne barijere u
trgovini uslugama, uvesti disciplinu koja ne treba postati breme
nekreativnosti, uvesti pravila koja reguliraju zahtjeve za informacijama i ono što je najvažnije ovdje efikasnost znači primjenu
i poštovanje regulatornih odluka.
3. Nezavisnost. Podesiti direktive na način da osiguraju da regulatorno
tijelo bude odvojeno i u isto vrijeme odgovorno za sve učesnike
na telekomunikacijskom tržištu i da taj sistem funkcionira na
cjelovit način.
4. Nediskriminacija. Administrativne direktive i obligacije na transparentan način, nediskriminatorno, na konkurentan način generiraju
razvoj jednog efektivno primjenjivog mehanizma.
Chanab, Louay, Abou; El-Darwishe, Bahjat; Ghassan, Hasbani; Mourad, Mohamed;
Telecom Infrastructure Sharing-Regulatory Enablers and Economic Benefits; Booz
Allen Hamilton; 2008, str. 2.
8
110
PREGLED
Imajući u vidu praktična iskustva, vrijedi napomenuti da bi kreatori
modaliteta pravne regulacije tržišne konkurencije trebali jasno definirati
procedure za rješavanje sporova i dozvoliti privrednim subjektima da
zahtijevaju njihovu intervenciju u jasno definiranim uvjetima uz provođenje transparentnih i vremenski precizno definiranih pravnih procedura
i procesa. Posebno formirana javna tijela nadležna za provođenje prava
konkurencije trebala bi kontinuirano pratiti žalbe i analizirati bilo kakve
propuste vezane za implementaciju zakona iz oblasti prava konkurencije.
Tipična legislativa telekomunikacijskog i elektroenergetskog sektora u
Evropskoj uniji daje ovlasti regulatoru da sankcionira kompaniju ako su
njene aktivnosti ili propusti, koji narušavaju principe prava konkurencije,
namjerni i da je uputi kako da uskladi poslovnu praksu sa zakonskim
zahtjevima. Konačno, regulatori u okviru svih poslovnih sektora trebali bi
argumentirano i osnovano koristiti sve alate koji im stoje na raspolaganju
za ostvarivanje osnovnih ciljeva prava konkurencije.
Dualna priroda instituta pravednosti u pravu konkurencije
U analizi ciljeva i principa određenog modaliteta pravne regulacije
tržišne konkurencije posebno mjesto zauzima institut pravednosti.
Definiranje i određenje pozicije instituta pravednosti u pravu konkurencije
nailazi na dilemu “cilj vs. princip”. S obzirom na kompleksnost i njegov
značaj u pravu konkurencije, na ovom mjestu će se dati kratki prikaz
iskustava u pogledu pozicije instituta pravednosti u dominantnim modalitetima pravne regulacije tržišne konkurencije (američkom i evropskom),
što bi moglo poslužiti kao dobra lekcija za kreiranje modaliteta pravne
regulacije tržišne konkurencije u Bosni i Hercegovini. Kao predmet
kratkog komparativnog prikaza pozicije instituta pravednosti uzeti su
američki i evropski modalitet zbog različitog konteksta nastanka, razvoja
i osnovnog cilja prava konkurencije u ovim pravnim sistemima, što je imalo
odraz i na različito gledanje na institut pravednosti.
Brzo širenje i uvođenje konkurencijskog prava i politike, kroz usvajanje određenog modaliteta pravne regulacije tržišne konkurencije, 1990-ih
u državama u tranziciji i razvoju uzrokovalo je potrebu određenja njihovih
ciljeva i principa na kojim će se temeljiti. Pravo konkurencije je, u velikom
dijelu svijeta, relativno nova pravna oblast i nema jedinstvenog stava o
tome koji su njegovi primarni ciljevi, čemu treba služiti i kakva trebaju
PREGLED
111
biti pravila konkurencije. Potreba za preciznim definiranjem ciljeva prava
konkurencije i principima na kojim počiva pojavila se u državama koje
su u prijelazu na tržišni privredni sistem uvidjele značaj pravne zaštite
tržišne konkurencije. Čak i u razvijenijim državama, koje imaju dugu
tradiciju baštinjenja prava konkurencije, još uvijek se javlja rasprava o
minimumu i prirodi ciljeva, te principima na kojim treba da počiva
modalitet pravne regulacije tržišne konkurencije. Opći stav je da pravo
konkurencije treba osigurati zaštitu tržišne konkurencije, no ipak ne postoji
konsenzus o tome šta je zaista njegov značaj.
Jedan od rezultata nepostojanja slaganja o tome koji su temeljni ciljevi
i principi modaliteta pravne regulacije tržišne konkurencije jest činjenica
da većina modaliteta pravne zaštite tržišne konkurencije obuhvata i na
različit način klasificira višestruke ciljeve i principe, kao naprimjer pravednost, ekonomska efikasnost i raspodjela blagostanja. Ovaj problem
je jednako prisutan i u SAD-u i u Evropi.9 Međutim, antitrustovsko pravo
u SAD-u je posljednje dvije decenije prilagođeno da služi jednom užem
cilju, a to je ekonomska efikasnost. S obzirom na globalnu ekonomsku
i političku ulogu SAD-a na međunarodnoj sceni, odnosno središnju ulogu
američkog shvatanja ekonomskog prava u međunarodnim raspravama,
ciljevi prava konkurencije postali su središte međunarodnih debata. Takva
situacija ima tendenciju da zatamnjuje stvarne perspektive zakona o
konkurenciji, i to je činjenica koja bi trebala biti razmatrana od nosilaca
ekonomske politike koji djeluju u različitim okruženjima i različitim
kontekstima u odnosu na SAD.
U kontekstu navedenog Generalna skupština UN-a je na svojoj 35. sjednici u
okviru Rezolucije br. 35/63 od 5. decembra 1980. godine usvojila skup multilateralnih
sporazuma o principima i pravilima pravednosti i pravila za kontrolu restriktivne
poslovne prakse odobrenu od Konferencije UN-a o restriktivnoj poslovnoj praksi.
Nakon prihvatanja navedenog seta pravila 1980. na četvrtoj Konferenciji UN-a revidirani
su svi aspekti navedenog seta pravila na Konferenciji UN-a održanoj pod pokroviteljstvom UNCTAD-a 1985, 1990, 1995. i 2000. godine respektivno. Izvor: UNITED
NATIONS CONFERENCE ON TRADE AND DEVELOPMENT; THE UNITED
NATIONS SET OF PRINCIPLES AND RULES ON COMPETITION - The Set of
Multilaterally Agreed Equitable Principles and Rules for the Control of Restrictive
Business Practices, Printed at United Nations, Geneva, GE.01-50060 – January 2001,
str. 2.
9
112
PREGLED
Princip pravednosti može imati različite oblike, ali u njegovoj biti je
zahtjev da se dominantnim privrednim subjektima, ili grupama privrednih
subjekata, ne dozvoli korištenje ekonomske moći kako bi narušili tržišne
procese u vlastitu korist a na štetu potrošača i konkurenata, stvarajući
takozvanu ekonomsku nepravdu. To je usko povezano sa zapaženom
ulogom tržišta i njegovog “legitimiteta” u savremenom društvu. Fokus
rada je na prikazu pozicije instituta pravednosti u kontekstu njegovog
značaja i razvoja prava konkurencije u SAD-u i EU na način da se mogu
izvući lekcije bitne za kreiranje prava konkurencije u Bosni i Hercegovini.
Kada se govori o pravednosti kao društvenoj vrijednosti, onda se
navedeni pojam često smatra kao vrhunska vrijednost. Sa pravno-etičkog
stajališta pravednost se sastoji od jednakog odnosa prema jednakim i
nejednakog odnosa prema nejednakim, proporcionalno njihovim nejednakostima. Jedino je pravednost potpuna krepost zato što se zasniva
na dobru drugih, odnosno na proizvodnom životu u društvu i aspiraciji
prema višim vrijednostima.10 Pravednost je prva vrijednost društvenih
institucija, a analogno tome i donošenja zakona, pri čemu nepravedne
institucije i zakone treba preinačiti. Sa aspekta pravne regulacije ekonomskih tokova odnosno tržišnih odnosa postavlja se pitanje da li su
donošenje i primjena zakona putem kojih se otklanjanju određeni tržišni
nedostaci definirani kao “ekonomske nepravde” i kada pravedno? Da
li je pravednost dovoljan razlog za ograničavanje ekonomskih sloboda,
poslovnih aktivnosti i zadiranje u autonomiju volje privrednih subjekata?!
Ako se prihvati pravna regulacija tržišne konkurencije kao instrument
njene zaštite i održanja, da li se onda pravednost može posmatrati kao
cilj ili kao načelo u primjeni prava konkurencije?! Treba reći da pravednost
kao cilj prava konkurencije nije generalno kao takav prihvaćen.
Treba istaći da postoji općenito prihvaćena i jasna definicija termina
pravednosti u pravu konkurencije. Sam termin pravednosti je nedovoljno
korišten, odnosno raspon njegovog značenja je širok i koristi se u drugim
područjima prava. Štaviše, i u tehničko-pravnom i u općem govoru značenje
pojma pravednosti se objašnjava i razumijeva u zavisnosti od podneblja,
kulture i samog modaliteta pravne regulacije tržišne konkurencije. Stoga
je, na početku, izuzetno važno razjasniti šta se u pravu konkurencije podrazumijeva pod tim terminom, i kad se i u kojem obliku koristi. Dva su
10
Maja Žitinski Šoljić, „Pravednost kao vrhunac moralnosti“, 1997, str. 401.
PREGLED
113
tipična slučaja iz prakse u kojim bi se trebala osigurati pravednost i odnose
se na zloupotrebu ekonomske (tržišne) moći, čime se stvara “ekonomska
nepravda”. Prvi slučaj veže se za vertikalnu vezu između kupaca i prodavača, gdje naprimjer privredni subjekt koristi monopolsku poziciju
da bi podigao cijene svog outputa iznad tržišnih cijena, odnosno iznad
cijena konkurenata, čime nanosi štetu potrošačima i predstavlja razlog
za pravnu regulaciju i ograničavanje u korištenju ekonomske moći.
Drugi slučaj primjene pravednosti kao principa veže se za korištenje
ekonomske moći kako bi se nanijela šteta konkurentima. U biti, ekonomska
snaga se koristi kako bi se spriječio ulazak konkurenata na tržište, ili
smanjila njihova konkurentska sposobnost. Ekonomski snažnija preduzeća,
ili grupa preduzeća, naprimjer, koriste svoju snagu da bi blokirala konkurenta da pristupi tržištima ili da smanji njihovu sposobnost, što se smatra
nepravdom.
U oba slučaja ekonomska snaga se koristi kako bi se drugi učesnici na
tržištu stavili u nepovoljan položaj u okolnostima u kojim ista ekonomska
moć sprečava oštećene da daju efikasan odgovor na zloupotrebu ekonomske
moći. U takvim okolnostima potrošači se ne mogu lako preorijentirati
na druge ponuđače, a ostali konkurenti nisu u mogućnosti da se takmiče na
temelju vlastitih performansi. U oba slučaja se stvara prostor u kojem
bi se pravo konkurencije moglo koristiti kao instrument ostvarivanja
pravednosti i zaštite “običnog” učesnika, čovjeka od zloupotrebe monopoliste. Međutim, treba istaći da sama tržišna konkurencija nije pravedan
sistem, jer, iako doprinosi efikasnosti ukupne ekonomije, kroz selekciju
dovodi do nestanka nekonkurentnih i manje efikasnih učesnika na tržištu.
Globalizacija donosi nove sofisticirane tehnologije i proizvode, a sa
tržišne scene uklanja zastarjele kapitalne resurse, što se u očima javnosti
smatra nepravednim rezultatom slobodne tržišne konkurencije Globalna
tržišna ekonomija vođena ostvarivanjem većeg profita ponovo otvara
dilemu stvaranja balansa između “društveno-poželjnog” ili “ekonomski
efikasnog” koja postoji i kod usvajanja određenog modaliteta pravne
regulacije tržišne konkurencije. Kako socijalno prihvatljivo regulirati
odnose na tržištu, uspostaviti i primijeniti institut pravednosti, a da se ne
nanese šteta alokativnoj, informativnoj i operativnoj efikasnosti tržišta?!
U kojoj mjeri se ostvarivanjem pravednosti u tržišnoj utakmici umanjuje
ekonomska efiksnost?! To su pitanja koja se neminovno nameću pred
države u tranziciji koje usvajaju određeni modalitet pravne regulacije.
114
PREGLED
Tretiranje oba navedena slučaja stvaranja ekonomske nepravede varira
u pojedinim državama, od modaliteta do modaliteta pravne regulacije
tržišne konkurencije. Razlike se kreću od koncipiranja instituta pravednosti, odnosno zakonskog određenja, pa do pravnih instrumenata
dostupnih za implementaciju zahtjeva za pravičnošću.
Pravednost u američkom antitrustovskom pravu
Pravednost je bila osnovni cilj stvaranja antitrustovskog prava u
SAD-u. The Sherman Act, fundamentalni zakon američkog antitrustovskog
prava, nastao je kao rezultat političkog pritiska onih kojim je nanesena
šteta antikonkurencijskom praksom privrednih subjekata izrazite ekonomske snage, poznatijih kao “trustovi”. Trustovi su zloupotrebom ekonomske moći, u cilju eliminacije konkurenata ili formiranja monopolskih
cijena svojih proizvoda, gubili rejting. Antikonkurencijska praksa trustova,
ocijenjena kao “ekonomska nepravda”, bila je glavni argument za donošenje zakona. S obzirom na to da se radilo o novom obliku “društveno
štetnog ponašanja”, Kongres je iznašao prikladno rješenje. Rješenje je
podrazumijevalo preuzimanje dvaju pravnih koncepata iz postojećih
modaliteta, odnosno engleskog i američkog običajnog prava, učinivši ih
provodljivim za federalni sud.
Naime, zakon predviđa da su „ograničavanje trgovine“ i „monopol“
protupravne radnje, dajući legitimitet federalnoj vladi i privatnim licima
da podignu tužbu u slučajevima koji se mogu podvesti pod zabranjena
ponašanja. Ovo rješenje se smatralo politički atraktivnim jer su preuzeti
koncepti već dio običajnog prava i ne predstavljaju nove regulatorne mjere
vlade. Legislativa nije, međutim, precizirati ciljeve donošenja spomenutog
zakona, a ranije korištenje ovog termina u području prava je malo ili nimalo
dalo doprinosa u određenju značenja pojmova “ograničavanje trgovine“
i „monopolizacija“. Tumačenje i primjena ovih općih odredbi stoga je
prepuštena sudovima, i više od jednog stoljeća federalni sudovi tumače
ciljeve i principe zakona. To je rezultiralo različitim shvaćanjima o ekonomskim, društvenim i drugim ciljevima koje treba postići zakonskom
regulacijom. U različitim vremenskim razdobljima postojao je različit
interes za institut pravednosti (uglavnom kada se radi o malim i srednjim
preduzećima). Vremenom je došlo do usklađivanja ciljeva u okviru sistema
na koje se sudovi mogu osloniti u donošenju antitrustovskuh odluka.
PREGLED
115
Institut pravednosti kao princip najčešće je direktno primjenjivan u slučajevima zloupotrebe dominantnog položaja i merdžera.11
Međutim, posljednjih godina principi američkog antitrustovskog prava
su se radikalno promijenili. U artikulaciji principa i ciljeva, princip pravednosti kao jedan eksplicitni princip je u velikoj mjeri zanemaren.
Početkom kasnih 1970-ih, s razvojem nove grane prava – “ekonomske
analize prava”, javlja se, u odnosu na postojeće case law-shvaćanje,
drugačije shvaćanje antitrustovskih ciljeva i principa12. Po ovom shvaćanju
postoji samo jedan tip ekonomske teorije koja je, s aspekta tržišne konkurencije, prihvatljiva, i to teorija mikroekonomskih cijena, koju prihvata
i tzv. čikaška škola analize antitrustovskog prava. Čikaška škola svoju
kritiku harvardskog stajališta i njihove analize temeljnog odnosa “struktura
– postupanje – učinak” temelji na stavu da je jedini cilj antitrustovskog
prava maksimizacija blagostanja potrošača. Spomenuti stav čikaške škole,
u duhu “laisez faire” politike Ronalda Reagana, bio je 1980-ih široko
prihvaćen.
Međutim, danas dominira mišljenje da isti predstavlja vrstu ortodoksa u američkom antitrustovskom pravu. Različiti faktori su utjecali
na degradaciju instituta pravednosti u američkom antitrustovskom pravu,
o čemu se može provesti posebna analiza. Na ovom mjestu bi se, bez
detaljne analize, mogla izdvojiti tri razloga. Prvo, zakonska osnova, sama
po sebi, nije dovoljna za primjenu instituta pravednosti, a artikulacija
ciljeva i principa, kao i tumačenje sadržaja prava, prepuštena je sudovima.
Drugo, ne postoji potreba za antitrustovskim pravom kao instrumentom
integracije tržišta odnosno ekonomije. Treće, u akademskom svijetu kada
je u pitanju analiza antitrustovskog prava, u odnosu na pravne nauke i
druge društvene nauke, dominira ekonomska nauka, a jezik ekonomista,
generalno, ne podržava pravednost kao analitički koncept.
Evropska iskustva sa pravednošću
kod regulacije konkurencije
Ostvarivanje pravednosti je igralo važnu ulogu u razvoju prava
konkurencije u Evropi i, za razliku od situacije u SAD-u, još uvijek igra.
Vidi, David J. Gerber, „Fairnes in competition law: European and U.S. expeirence“,
Conference on Fairness and Asian Competition Laws, Kyoto, March 2004.
12
U SAD-u poznato kao sudska praksa.
11
116
PREGLED
Radi boljeg objašnjenja te uloge neophodno je na koncizan način ukazati
osnovne smjernice u razvoju prava konkurencije u Evropi. Analiza razvoja
prava konkurencije na području Evrope podrazumijeva razgraničavanje
nacionalnih iskustva u pogledu donošenja i efekta zakona od iskustva
Evropske unije. Ideja pravnog reguliranja tržišne konkurencije razvijena
je, i gotovo usvojena, u Austriji još 1890-ih godina. Prema tadašnjem
shvaćanju pravna regulacija tržišne konkurencije je imala svrhu poticanja
ekonomskog razvoja i konkurencije (ekonomski cilj), s jedne stane, i
povećanja svijesti o ekonomskoj pravednosti kako bi se umanjio antagonizam između radnika i vlasnika s jedne, i između regionalnih i etničkih
grupa (socijalni cilj) s druge strane.
Osnovna ideja je bila nametnuti kako učesnicima na tržištu tako i
posebno formiranim državnim tijelima odgovornost u pogledu zaštite
tržišne konkurencije od narušavanja. Ovaj modalitet, poznat kao modalitet “administrativne kontrole”, sve do danas zadržan je kao osnova
evropskog prava konkurencije. Uz ovaj modalitet, od samog početka, kao
prateća pojava javlja se i koncept “zloupotrebe” prava konkurencije. Po
ovoj koncepciji, zakonom nije zabranjeno poslovati na određeni način, ali
je diskrecija i dužnost državnih odnosno administrativnih tijela da spriječe
zloupotrebu ekonomske moći. Koncept “zloupotrebe” je utemeljen u ideji
pravednosti.
Tokom 1920-ih nekoliko država je usvojilo zakone bazirane na ovom
modelu, što je pozitivno djelovalo na daljnje širenje ideje o potrebi donošenja takvih zakona, njihovom sadržaju i značenju. Ideja pravednosti je
bila najznačajniji dio opravdanja donošenja antitrustovskih zakona, ali
značaj samih zakona u društvu generalno je bio ispod očekivanog. Treba
istaći da je u dekadama nakon Drugog svjetskog rata, s obzirom na preokupaciju socijalne integracije, pravo konkurencije bilo koncipirano
ne samo na tome da ubrza ekonomski rast nego i da socijalnim slojevima
ukaže da podržavanjem pravednosti, jednakosti i demokratije velike
kompanije neće biti u stanju naškoditi ni potrošačima ni drugim učesnicima
na tržištu. Zbog činjenice da je bila sredstvo osiguranja političke potpore
idejama slobodne tržišne ekonomije te poboljšanja socijalne integracije
pravednost je često bila glavna svrha donošenja antimonopolskih zakona.
Važnost je postupno rasla kako su državnim odnosno administrativnim
tijelima davane veće ovlasti u borbi protiv antikonkurencijskog ponašanja
i što su postupci koje su administrativna tijela vodila poprimali sudski
PREGLED
117
karakter. Iako je donošenje odluka o postojanju protupravnog ponašanja
u nadležnosti posebno formiranih državnih administrativnih tijela, preispitivanje njihovih odluka je povjereno sudovima. Slijed ovakvog razvoja
prava konkurencije doveo je do vezivanja instituta pravednosti za koncept
zloupotrebe dominantnog položaja na tržištu. U analizi utjecaja pojedinih
država na razvoj prava konkurencije, s obzirom na ulogu u razvoju
principa pravednosti i utjecaj na ostale nacionalne sisteme, prema većini
autora posebno mjesto zauzima Njemačka. Temelji njene uloge vežu se za
1930-e i 1940-e godine, kada je grupa njemačkih pravnika i ekonomista,
okupljenih u okviru „frajburške škole“ i „ordoliberalizma“, tajno razvila
ideje obnove i razvoja Njemačke nakon rata. Jedan od ciljeva koji su tada
postavljeni jeste zaštita tržišnog mehanizma od utjecaja države i ekonomske
moći pojedinih privrednih subjekata.
Kao rezultat iznalaženja načina za ostvarivanje spomenutog cilja
pojavljuje se ideja o postojanju „ekonomskog ustava“13, koji bi funkcionirao kao i politički ustav. Postojanje ekonomskog ustava bi omogućilo
da državna ili administrativna tijela djeluju sprečavajući i otklanjajući
ponašanja štetna po tržišnu konkurenciju, isključujući mogućnost njihovog
direktnog, na bazi diskrecione odluke, interveniranja u ekonomske tokove.
Istovremeno, privredni subjekti koji imaju dominantnu poziciju na tržištu njenom zloupotrebom neće moći nanijeti štetu potrošačima ili drugim
konkurentima. Nastanak ordoliberalnih ideja imao je veliki utjecaj na
donošenje „Njemačkog zakona protiv ograničenja u tržišnom natjecanju“
(GWB) iz 1957. godine, koji je prvi „moderni“ zakon ove vrste na području
Evrope. Iako je od tada nekoliko puta mijenjan, njegova osnova je ostala
ista. Modalitet pravne regulacije tržišne konkurencije u Njemačkoj je
zamišljen kao jedan sudski sistem. Federalni ured za kartele je svoj zadatak
percipirao više kao, shodno sudskim principima, provođenje zakona,
nego provođenje kratkoročnih političkih ciljeva. Tako su i njihove odluke
postale predmetom preispitivanja redovnih sudova, što je rezultiralo
izuzetno velikim brojem sudskih odluka i unapređenja prava konkurencije.
Federalni ured za kartele, sudovi i pravna znanost razvili su i koncept
zloupotrebe dominantnog položaja i posvetili posebnu pažnju primjeni
Šire, David J. Gerber, „Fairnes in competition law: European and U.S. expeirence“,
Conference on Fairness and Asian Competition Laws, Kyoto, March 2004.
13
118
PREGLED
principa pravednosti u ostalim oblastima prava konkurencije.14 Pravo
konkurencije uživa izuzetan značaj u Njemačkoj zbog njegovog utjecaja
na uspostavljanje efektne i socijalno prihvatljive tržišne ekonomije.
Kao ključni faktor u izgradnji „socijalno-tržišne ekonomije”, pravo konkurencije je odigralo značajnu ulogu u poslijeratnom ekonomskom i političkom uspjehu zemalja Evrope. Koncept i princip pravednosti je u osnovi
tog uspjeha, on je omogućio da se institut takmičenja “involvira” u društvu
kroz vezu s pojmom socijalne solidarnosti i ekonomskog razvoja.
Osnivanjem Evropske ekonomske zajednice 1957. godine konkurencijsko pravo je postalo ključni faktor u evropskim integracijama i
evropskom ekonomskom i političkom razvoju uopće. Kao instrument
integracije i ekonomskog napretka evropskih država pravo konkurencije
u EU ima dva cilja – eliminaciju prepreka za trgovinu između evropskih
država te stvaranje preduslova za uspješno “evropsko tržište” i napredak
koji ona može donijeti. Ova dva cilja su nerazdvojna, jer samo ako postoji
ekonomska integracija, integrirano tržište može funkcionirati na taj
način da osigura željeni ekonomski prosperitet. Princip pravednosti se veže
za oba cilja. Princip pravednosti je važno pitanje i za čitav projekt evropskih
integracija. Jednakost je, a time i pravednost svih učesnika na tržištu,
osnovni uslov za integraciju evropskog tržišta. Osnovna pretpostavka
je da će jedino ako na tržištu postoji fer i poštena konkurencija, odnosno
ako važi princip jednakosti i pravednosti, nacionalni kreatori ekonomskih
politika biti spremni da predaju dio svoje kontrole nad tržištem i da dopuste
ekonomsku integraciju. Ovo poimanje principa pravednosti je dijelom
drugačije od pravednosti u kontekstu nacionalnog pravnog sistema, ali
integrativna funkcija je ista. Naime, u Evropskoj uniji koncept pravednosti
koristi se za integraciju nezavisnih državnih sistema, dok se u kontekstu
nacionalnih sistema taj koncept koristi da održi ili pojača solidarnost među
društvenim grupama i različitim ekonomskim i političkim interesima
unutar istog sistema.
Sam sistem tržišne konkurencije, ustanovljen Ugovorom o EZ-u,
sadrži u sebi zahtjev da uslovi pod kojim se odvija tržišna utakmica moraju
Naprimjer, razvili su zakon koji se odnosi na jednog privrednog subjekta. Koncept
je primjenljiv kako na „horizontalnu“ pravednost tako i na „vertikalnu“.
14
PREGLED
119
biti podvrgnuti principu pravednosti. Stav Komisije je da je princip pravednosti od iznimne važnosti i da se primjenuje u tri vida15:
a) u slučajevima očuvanja jednakih mogućnosti za sve učesnike na
jedinstvenom zajedničkom tržištu,
b) u slučajevima uzimanja u obzir različitih okolnosti pod kojim
djeluju privredni subjekti, pogotovu kada se imaju u vidu mala
i srednja preduzeća,
c) kada su u pitanju interesi radnika, korisnika i potrošača koji
moraju imati pravičan udio u koristima koje proizlaze iz sporazuma
privrednih subjekata koji ograničavaju međusobnu tržišnu konkurenciju.
Lekcije za Bosnu i Hercegovinu
Iako su osnovni ciljevi donošenja zakona kojim se štiti pravo konkurencije u Americi različiti od ciljeva koji se žele postići modalitetom
pravne regulacije tržišne konkurencije usvojenim u EU, postoje određena
zajednička obilježja kada je u pitanju sistematizacija principa prava
konkurencije. Ono što je zajedničko za oba modaliteta pravne regulacije
tržišne konkurencije, i američki i evropski, jest krucijalno pitanje usvajanja
principa pravednosti u pravu konkurencije. Ipak treba naglasiti da se u
skorije vrijeme američki modalitet postepeno udaljava od prvobitnog
značenja i primjene principa pravednosti. Razlozi za udaljavanje vežu
se za obilježja američkog ekonomskog sistema gdje je konkurencija dugo
vremena predstavljala centralnu vrijednost američkog društva, a američko
tržište veliko i razvijeno, gdje je politički sistem stabilan, a proceduralni
mehanizam ima obilježja kakva nema Evropa. To u biti znači da princip
pravednosti u Evropi odnosno u Bosni i Hercegovini ne mora doživjeti
takvu metamorfozu.
Nadalje, uloga pravednosti u modalitetu pravne regulacije tržišne
konkurencije ima usku vezu sa socijalnim i političkim značajem donošenja
zakona kojim se konkurencija štiti. To reflektira ne samo temeljne karakteristike društva nego i percepciju njegovog odnosa spram prava i ekoVidi, Vedran Šoljan, „Vladajući položaj na tržištu i njegova zlouporaba u pravu
tržišnog natjecanja Evropske zajednice“, Ibis, Zagreb, 2004, str. 133.
15
120
PREGLED
nomije. Uloga i utjecaj pitanja pravednosti u pravu konkurencije tendira
pozitivnoj korelaciji sa širokim društvenim prihvaćanjem koristi od
ekonomske konkurencije. Razvoj prava konkurencije, u konačnici, zavisi
od percipiranja uloge i funkcije instituta “fer konkurencije” u društvenoj
zajednici, što je, opet, determinirano njenom poviješću, kulturom i tradicijom. Zbog toga što je princip pravednosti lako razumljiv, pa time i
prihvatljiv za široke krugove učesnika i potencijalnih učesnika na tržištu,
on vrlo lako može imati i političku podršku u njegovom involviranju u
zakonodavstvo kojim se štiti tržišna konkurencija. To u biti znači da će
u državama u kojim se tek usvaja određeni modalitet pravne regulacije
tržišne konkurencije, i u kojim se kreira pravo konkurencije, vrlo često
isticanje zahtjeva za pravednošću kao instrumentom zaštite od “nepoštene”
konkurencije osigurati značajnu političku podršku.
S obzirom na to da je pravo konkurencije u Bosni i Hercegovini
relativno nov fenomen, njegova budućnost će zavisiti od toga da li može
biti instrumentom brže integracije u Evropsku uniju. U tom kontekstu,
od izuzetnog značaja je i jačanje svijesti o korisnosti uvođenja pravne
zašite tržišne konkurencije, odnosno koristi i pozitivnih efekata na makro
i mikro nivou koje polučuje “fer” konkurencija na tržištu. Korištenje
prava konkurencije u američkom i evropskom modalitetu imalo je za cilj
za općedruštveno prihvaćanje tržišta kao najefikasnijeg funkcionalnog
okvira ekonomskih tokova, odnosno u drugom slučaju i integraciju
nacionalnih te jačanje zajedničkog, jedinstvenog tržišta.
Bosna i Hercegovina nema dugu tradiciju baštinjenja prava i politike konkurencije i njena je tržišna ekonomija sa Zakonom o konkurenciji, koji je usvojen i stupio na snagu u julu 2005. godine, u povoju.
Suštinske elemente sadašnjeg modaliteta pravne regulacije tržišne konkurencije u Bosni i Hercegovini čine Zakon o konkurenciji BiH i Konkurencijsko vijeće BiH kao glavna institucija za njegovo provođenje. Zakon
o konkurenciji BiH predstavlja pravni temelj kojim se utvrđuju pravila
zaštite i osiguravaju uslovi tržišne konkurencije u Bosni i Hercegovini,
a Konkurencijsko vijeće, čiji je zadatak da u okviru pokrenutih postupaka
ispituje ona ponašanja na tržištu koja imaju negativne učinke na tržišnu
konkurenciju, predstavlja institucionalnu pretpostavku za njegovo provođenje. Pri izgradnji i primjeni modaliteta pravne regulacije tržišne
konkurencije kreatori privredno-pravnog sistema i politike moraju imati
PREGLED
121
u vidu tendenciju članstva u EU. Iako Bosna i Hercegovina harmonizira
pravo konkurencije sa aquis communitare, vodeći računa o osnovnim
evropskim principima, moguće je da se ono ne implementira efikasno.
Naime, radi se o tome da u Bosni i Hercegovini, iako za to postoje
formalno-pravne pretpostavke, faktički ne postoji jedinstven ekonomski
prostor na kojem slobodno cirkuliraju tokovi roba, usluga, kapitala i
ljudskih resursa. To znači da “slijepo” preslikavanje modela regulacije
tržišne konkurencije, odnosno nastojanje da se u njega ugrade ciljevi
koncepta održivog razvoja, bez uzimanja u obzir specifičnosti bosanskohercegovačke ekonomske stvarnosti i društvenog okruženja, neće
polučiti adekvatne rezultate. S druge strane, kao eventualna kontradiktornost
prethodno rečenog, moguće je da se upravo kroz primjenu prava konkurencije i uvođenje instituta pravednosti stvori jedinstveno, integralno
tržište, na nivou Bosne i Hercegovine. Možda bi se isticanjem potrebe
za jednakim tretmanom privrednih subjekata na tržištima u oba entiteta,
koji bi omogućio njihovo efikasnije poslovanje, a to znači stavljanje u prvi
plan ekonomskog interesa, probudila svijest o istinskoj potrebi postojanja
jedinstvenog ekonomskog prostora u Bosni i Hercegovini kao pretpostavke
ekonomskog razvoja.
Literatura
1. Bakalar, Jozo, Mikroekonomija, HKD Napredak, Sarajevo, 2003.
2. Begić, Kasim, Ekonomska politika, Sarajevo, 2000.
3. Bellamy and Child, European Community Law of
Competition, Fifth Edition, Sweet & Maxwell, London, 2001.
4. Bishop, J.F., The economics of EC Competition Law, Maxwell,
London, 1999.
5. Cerovac, Mladen, Novi Zakon o zaštiti tržišnog natjecanja, Hrvatska
pravna revija, Inženjerski biro, Zagreb, rujan, 2003
6. Chanab, Louay, Abou; El-Darwishe, Bahjat; Ghassan, Hasbani;
Mourad, Mohamed; Telecom Infrastructure Sharing-Regulatory Enablers
and Economic Benefits; Booz Allen Hamilton; 2008, Chicago Press, 1976.
7. Gerber, David J., Fairnes in competition law: European and U.S.
expeirence, Conference on Fairness and Asian Competition Laws, Kyoto,
March 2004.
122
PREGLED
8. Herdeegen, Mattaus, Europsko pravo, Pravni fakultet Sveučilišta
u Rijeci, Rijeka, 2003.
9. Kapić, Reuf, Mikroekonomija, Harfo-Graf, Prvo izdanje, Tuzla,
1999.
10. Mason, Edvard S., Economic Concentracion anf The Monopoly
Problem, New York, 1964.
11. Misita, Nevenko, Osnovi prava Evropske unije, Sarajevo, 2007.
12. Petrović, Siniša, Novo hrvatsko pravo tržišnog natjecanja,
Hrvatska pravna revija IV(7), 2004.
13. Posner, Richard, Antitrust Law: An Economic Prospectus,
University of Chicago Press, 1976,
14. Šoljan, Vedran, Vladajući položaj na tržištu i njegovo zlouporaba
u pravu tržišnog natjecanja Evropske zajednice», Ibis, Zagreb, 2004.
15. Šoljan Vedran, Horak Hana, Milkotin Tomić Deša, Pecikotrić
Kaufman Jasminka, Evropsko tržišno pravo, Školska knjiga, Zagreb,
2006.
16. Trifković, Miloš, Određivanje monopolističkih sporazuma u
pravima Bosne i Hercegovine i Evropske unije, Pregled, časopis za društvena pitanja LXXXVI(4), 2006.
17. Trivun Veljko; Zaštita potrošača u pravu Bosne i ercegovine
i pravu Evropske unije, Zbornik radova Ekonomskog fakulteta u Sarajevu,
broj 26, Sarajevo 2006., ISSN 0581-7439
18. Varga Siniša, Postupak za primenu materijalnopravnih odredaba
kartelnog i antimonopolskog prava Evropske unije“, Strani pravni život
(1), 2004.
19. Žitinski Šoljić Maja, Pravednost kao vrhunac moralnosti, 1997.
PREGLED
123
Saša Salihović
UDK 78 (497.6) (091) “18/19“
MUZIČKA UMJETNOST U BOSNI I HERCEGOVINI
U 19. I 20. STOLJEĆU
MUSICAL ART IN BOSNIA AND HERZEGOVINA
IN 19TH AND 20TH CENTURY
Sažetak
Ustvari, borba na društveno-političkoj sceni, kao i političke turbulencije početkom XX stoljeća su duboko ostavile trag na cjelokupno
evropsko kulturno-umjetničko stvaralaštvo, pa samim tim i na stvaranje
bosanskohercegovačke umjetničke muzike, koja je, mada na margini
svih dotadašnjih evropskih muzičkih zbivanja, ali istovremeno i pod
njenim snažnim uticajem, kroz svoju muzičku praksu ipak stvorila vlastiti
muzički izraz, bez obzira što na djelu imamo kruti tradicionalizam koji
u principu isključuje progres, ali i progres koji jako često zaobilazi
vrijednosti jedne tradicije, a samim tim utiče na ukupni kulturni razvoj
bosanskohercegovačkog stanovništva.
Već nekoliko puta u svojoj historiji Bosna je morala sebi i drugima
dokazivati da postoji i kao država i kao specifičan kulturni krug u odnosu
na druge, kao i na svoje šire okruženje.
Pa i u muzici!
Kulturno-političko iskustvo Bosne, zavisno od opće hronologije
vremena, a samim tim i svih promjena i okolnosti koji su bitno uticali
na umjetnička pomjeranja koja su išla od tradicionalnog do modernog
shvatanja života i umjetničkog muzičkog stvaralaštva, ukazuje na pomicanje identiteta kao i evropeizacije bosanske muzike u smislu prihvatanja
njenih kulturno-muzičkih standarda, pa samim tim i kulturno-muzičkog
priključenja Evropi, a ipak stvorivši i vlastiti muzički idiom.
PREGLED
125
Ključne riječi: muzičke epohe, umjetnička muzika, romantizam,
nacionalni pravac, bh. muzički idiom, Gluckova reforma, menzuralna
muzika, moderna muzika, mehterhana, simfonijska muzika, kontrapunkt,
organum, instrumentalna muzika, vokalna muzika i Bečka škola.
Summary
The struggle at the socio-political scene, as well as fin de siècle
political turbulences had had in fact a deep impact at the complete
European cultural-artistic opus, and therefore affected the creating of BH
art music, which was, although placed at the margin of all contemporary
European music activities, still able to simultaneously create its proper
musical expression under European music’s strong influence, regardless
of having in action stiff traditionalism that principally excludes progress,
even the progress which quite often has bypassed values of a tradition, and
which has had overall influence at the complete cultural development
of the BH population.
On several occasion throughout her history, Bosnia was forced to
prove to itself and others its statehood and the specific cultural environment,
when compared to other countries and its wider vicinity as well.
Even when it is about music!
Cultural and political Bosnian experience, in dependence of general
chronology, and therefore all changes and circumstances that exerted
strong influence at art shifts varying from traditional to modern notion of
living and art music creativity, clearly indicates at the identity shift and at
the process of BH music modernization, in terms of accepting European
cultural and musical standards, and therefore the cultural-musical
accession to Europe, although having produced its proper musical idiom.
Key words: music epochs, art music, Romanticism, national
orientation, BH musical idiom, the Gluck’s Reform, bar notation, modern
music, the mehterhane, symphonic music, counterpoint, organum,
instrumental music, vocal music, the Viennese School.
126
PREGLED
Odlaskom Osmanskog carstva i dolaskom Austro-Ugarske u Bosni
i Hercegovini je nesumnjivo došlo do krupnih društveno-političkih, socijalnih, vjerskih, ekonomskih i kulturnih promjena.
Bosanskohercegovačko muzičko stvaralaštvo zapadnoevropskog
tipa počelo je svoj razvoj dolaskom Austro-Ugarske, a zatim trpi utjecaje
ex-jugoslavenskih (i svojih prvih susjeda), evropskih, svjetskih (američkih)
strujanja kao i svaka druga muzički nerazvijena sredina. Svi ti utjecaji
su bili različitog intenziteta, trajanja, karaktera i sadržaja.
Ako govorimo o muzici u Bosni i Hercegovini, moramo postaviti
ona pitanja od čijih odgovora zavisi problematiziranje i razumijevanje
njene cjelokupne historije, a koja se tiče autohtonosti, kontinuiteta/diskontinuiteta, kompozitorskih skupina, stvaralaštva te muzičke prakse
proteklog stoljeća do današnje situacije.
U ovom tekstu, postavljanjem užih stručnih pitanja, razmotrit će se
odnos muzike i društva, mjesto muzike u društvu, naročito u bosanskohercegovačkom društvu, koje je doživjelo ili doživljava potpune promjene u
svim svojim segmentima – od političkog, ekonomskog, nacionalnog do
kulturnog, umjetničkog, muzičkog.
Navedena tema je sagledana iz sociološkog, historijskog, estetskog,
etnomuzikološkog, medijskog i muzičko-analitičkog aspekta. Na taj način
dobivamo niz odgovora koji iznova problematiziraju odnos muzike i
društva, u ovom slučaju moderne/savremene muzike kao evropskog kulturnog naslijeđa i bosanskohercegovačke moderne muzike i društva.
Početak 19. stoljeća obilježen je suprotstavljanjem racionalističkoj
glorifikaciji ranih kompozitora kao izumitelja, to jest kao onih ljudi koji
su muzičku umjetnost i nauku unaprijedili zahvaljujući svojim racionalnim
moćima, svjesnim naporima i revitalizacijom vjerovanja u otkriveni svijet,
što je u historičara rezultiralo povratkom nadnaravnim tumačenjima.
Pojam stvaralaštvo, koji je uveden u evropsku kulturu, u umjetnost,
tek u 19. stoljeću, a u 20. stoljeću pojam stvaralac se počinje primjenjivati
na cijelu ljudsku kulturu (nauku, ekonomiju, politiku, tehniku), označava
proces u stvaraočevom umu i proizvod tog procesa. Novo je to što definira
stvaralaštvo, i novo je što atribuira sve oblasti ljudske proizvodnje. Stoga
govorimo o novom pojmu stvaralaštva. Govorimo o kultu stvaralaštva,
o potrebi i nametanju potrebe da se bez stvaralaštva ne može živjeti.
Takvu univerzalnu potrebu neki teoretičari argumentiraju iskazima
velikih umjetnika. Vincent van Gogh je pisao: „Ne mogu bez nečeg što
PREGLED
127
je veće od mene, što je moj život – bez sposobnosti da stvaram“, a Igor
Stravinski razmišlja o korijenu sposobnosti stvaralaštva: „U korijenu
svakog stvaralaštva nalazi se posjedovanje nečeg višeg nego što su
zemaljski plodovi.“
Zašto Bachova muzika zaziva pitanje o smislu stvaralaštva u muzici?
U Gadamerovom tekstu u kome promišlja o modernoj umjetnosti nalazimo
jedno potpuno neočekivano ishodište promišljanja, koje ima svoju misaonu
pomoć u nužnosti da se vrati Hegelu.
Historija muzike, koja se sve češće piše kao historija “velikih
imena“, u svojoj periodizaciji, kako je to uočio Allen Krauseov model
iz 1827. godine, mahom slijedi podjelu kao i historija čovječanstva u
tri razdoblja: antičko, kršćansko i moderno. Svako razdoblje razvilo je
i svoju vrstu muzike: melodiju, polifoniju i harmoniju.
U historiji muzičke historiografije 19. stoljeća Allen poseban
značaj pridaje djelu Geschichte der heutigen oder modernen Musik
Gustava Schilinga1. U toj se historiji prvi put muzika i njene promjene
dovode u vezu s političkim događajima i kulturnim promjenama, i to je
jedna od prvih historija u kojoj nema teorije o “velikim ljudima“,
nema biološke analogije, i koja, na kraju, odstupa od omiljene podjele
na tri razdoblja.
Prema Allenu periodizacija je sljedeća: 1. od ranog kršćanstva do
eksperimenta u organumu (1-900. godina); 2. do izuma notacije i menzuralne muzike (10-12. stoljeće); 3. do reguliranog sistema kontrapunktske
muzike (13-15. stoljeće); 4. do pojave klasičnog koncepta forme (15001560. godine); 5. od početka talijanske prevlasti do izuma opere (15001600. godine).
Slijedi moderno razdoblje, koje se također dijeli u pet razdoblja:
– Od Monteverdija do Scarlattija (1600-1700),
– Od razvoja instrumentalne muzike kao samostalne umjetnosti
do pobjede lirskih nad dramskim elementima – gestig – težnja prema
formi (1700-1750),
– Od Gluckove reforme do Bečke škole, Mozart i Haydn (1750-1800),
– Savremena historija, s Beethovenom i Rossinijem (1800-1830),
– Od Francuske revolucije do sadašnjosti.
„Historija današnje ili moderne muzike“ Gustava Schilinga, objavljeno 1841.
u Karlsruheu.
1
128
PREGLED
Najrespektabilnije takve opće historije su, kako je poznato, Fetisova,
Ambrosova i Reimannova, ali valja odmah napomenuti da profesionalnih
historičara muzike u gore navedenom smislu u Bosni i Hercegovini,
kao uostalom i drugdje u Evropi, tada još nema.
Međutim, u Bosni i Hercegovini nema ni tradicije muzičkohistorijskog kao ni naučnog istraživanja.
Dakle, razmatranje muzičke umjetnosti kao fizičkog, psihološkog,
estetičkog, ali i kulturološkog fenomena uključuje naučne metode iz
teorije književnosti, historije umjetnosti, sociologije, estetike, teorije kulture
itd. Prema tome, neophodno je oslikati sve one relevantne i značajne
događaje koji su obilježili epohu modernog stvaralaštva u evropskoj
muzičkoj umjetnosti, te kakve i kolike refleksije je to proizvelo na naše
društvo, kao i na samo nastajanje umjetničke – “moderne“ muzike u Bosni
i Hercegovini, a samim tim i „sukoba“ koji je uslijed tih kulturno-umjetničkih dodira i preklapanja i došlo.
Muzički život na ovim prostorima odvijao se u skladu s političkim,
društvenim i kulturnim kretanjima u određenom vremenu. Bosna i Hercegovina se krajem 19. stoljeća nalazila u jednom politički prelaznom i
zamršenom stanju. Dolaskom Austro-Ugarske 1878. dolazi do dodira,
sudara, “sukoba“ dviju kultura, orijentalne i zapadnoevropske. Zapravo,
prije njenog dolaska organiziraniji oblici muzičkog života u Bosni nisu
ni postojali. Muzika se učila u konfesionalnim školama, a bila je prisutna
i u duhovnim obredima pri manastirima, crkvama, a kod muslimana se
može pratiti nešto skromniji oblik duhovnog muzičkog života u okviru
derviških redova, kao i svjetovni s aspekta korištenja muzičkog instrumentarija, njegovih muzičara-izviđača, pjevača, privatnih begovskih
zabavljača, te turske vojne muzike – mehterhane.
S druge strane, u susjednim zemljama, pod utjecajem građanske klase,
muzika dopire do vrlo širokog sloja stanovništva. Kruti i pragmatični
austrougarski režim umnogome je probudio bosanskohercegovačko
domicilno stanovništvo, koje zatvarajući se u svoje nacionalne okvire
pokušava djelovati preko vlastitih kulturno-prosvjetnih i pjevačkotamburaških društava odnosno čitaonica. O muzičkoj djelatnosti i stvaranju
općeg kulturnog ambijenta na ovom tlu može se govoriti tek od 1878.
godine, od vremena kada na ovim prostorima gostuju mnogi strani muzički
umjetnici različitih profila i kvaliteta. Štaviše, takva kulturna događanja
imaju višestruki značaj kada se odvijaju u sredini u kojoj se grad i selo
PREGLED
129
tek počinje diferencirati i kada počinje formiranje građanskog načina
razmišljanja i (institucionalnih) organizacija muzičkog života u Bosni
i Hercegovini.
I bez obzira na tadašnju relativno malu ponudu relativno kvalitetnih
muzičkih koncerata iz evropske muzičke baštine i produkcije, prvi put
se javno mnijenje muzičko-kulturnog života u našoj državi povezuje i
upoznaje s tadašnjim evropskim kulturnim, umjetničkim i muzičkim zbivanjima. A to je pomoglo da kroz svoj razvoj tokom proteklog stoljeća
muzički život u Bosni i Hercegovini postepeno poprimi obilježje ne
samo autentične nego istovremeno i autonomne muzičke sredine –
„bosanski muzički duh“, gdje zapravo i nastaje „sukob“ „starog“ i „novog“
odnosno konzervativnog i savremenog u samoj bosanskohercegovačkoj
socijalnoj i društvenoj dimenziji, pa tako i u bosanskohercegovačkoj
umjetnosti, muzici, a što je opet utjecalo na cjelokupni kulturni razvoj
bosanskohercegovačkog stanovništva.
Ustvari, borba na društveno-političkoj sceni, kao i političke turbulencije početkom 20. stoljeća, ostavile su duboki trag na cjelokupno
evropsko kulturno-umjetničko stvaralaštvo, pa samim tim i na stvaranje
bosanskohercegovačke umjetničke muzike, koja je, mada na margini svih
dotadašnjih evropskih muzičkih zbivanja, a istovremeno i pod njenim
snažnim utjecajem, kroz svoju muzičku praksu, ipak stvorila vlastiti
muzički izraz bez obzira na to što na djelu imamo kruti tradicionalizam,
koji u principu isključuje progres, ali i progres koji jako često zaobilazi
vrijednosti jedne tradicije, a samim tim utječe na ukupni kulturni razvoj
bosanskohercegovačkog stanovništva.
Već nekoliko puta u svojoj historiji Bosna je morala sebi i drugima
dokazivati da postoji i kao država i kao specifičan kulturni krug u odnosu
na druge, kao i na svoje šire okruženje. Pa i u muzici!
Početkom 20. stoljeća društveno-političke prilike u Bosni i Hercegovini su zahtijevale širu akciju svih domicilnih umjetničkih krugova jer
su se već snažno osjećali talasi prodora umjetničkih zbivanja iz evropskih,
kao i nama susjednih zemalja. Akcije u smislu „buđenja kreativne svijesti“
i sagledavanja duhovnih i kulturnih potreba čovjeka „nove Evrope“2.
Eva Sedak (Zagreb). Glazba u funkciji/kao funkcija krizom poremećene infrastrukture – Prilozi za temu glazba-mediji-komunikacija u Hrvatskoj 1990-92 i kasnije
(naznake teza).
2
130
PREGLED
S obzirom na historijske, društvene i političke okolnosti 20. stoljeća
u evropskim, posebno južnoevropskim zemljama, centralni diskurs
romantizma bio je patriotizam. S jedne strane bio je otjelotvoren u izvođenju rodoljubivih-revolucionarnih pjesama, a s druge u folkloru u cilju
očuvanja nacionalnog kulturnog identiteta.
U revolucionarnim pokretima devetnaestog stoljeća glavna
socijalna uloga je pripisivana muzici, ali njena uloga nije bila ista u
različitim društvima. ... U manjim nacijama, konstituentima velikih
multinacionalnih država ... pokreti su bili usmjereni ka dostizanju
nacionalne nezavisnosti.
Na ovim prostorima je patriotizam prvenstveno vezan za panslavizam,
ideju o jedinstvu Balkana, a zatim i nacionalne ideje. Sve se iskazivalo
borbom za narodni jezik, nacionalnu umjetnost, zanimanjem za folklornu
muziku. U muzici na kraju 19. i početkom 20. stoljeća utemeljen je
takozvani nacionalni pravac, u sadejstvu s nacionalnom ideologijom
konstituiranom u filozofskim, estetičkim, književnim, muzičkim napisima.
Poput evropskih, tako su i bosanski ideolozi romantizma isticali
potrebu da se umjetnici inspiriraju folklornom baštinom, a važno je
napomenuti da je propagiranje nacionalnog u doba formiranja građanskog
društva podrazumijevalo negativan stav prema „stranim elementima“
–smatrajući da je to jedini put ka formiranju samosvojne književnosti,
muzike itd. Vođeni idejom patriotizma, književnici, historičari i muzički
pisci su insistirali na bilježenju narodnih umotvorina, folklornih napjeva,
kao i njihovoj pristupačnosti što širem auditoriju.
Međutim, važan korak u razvitku muzike u socijalnom ambijentu, u vrtlogu društvenih odnosa, magija i ideologija jeste izum
muzičkog koda koji je oslobodio memoriju teškog zadatka da čuva
i prenosi sve složenije strukture muzičkih djela. Pronalaženjem
muzičkog pisma, što je opet društveni rezultat, kao i pisma uopće,
bilo je moguće ideju muzike, kao i ideju jezika, materijalizirati i
omogućiti da ona iz domena posebnog pređe u opće i da se objektivizira. No, kodiranje muzike mnogo je kasniji civilizacijski i društveni
pronalazak, za razliku od prve pojave pisma (Prvih šest nota – ut, re,
mi, fa, sol, la, pribilježio je Guido d‘Arezzo u desetom stoljeću za
himnu posvećenu svetom Jean-Baptistu3).
3
Hidajet Repovac, Sociologija simboličke kulture, Magistrat, Sarajevo, 2003, str. 111.
PREGLED
131
Polazeći od činjenice da je dolaskom Austro-Ugarske 1878. godine
započelo jedno novo razdoblje, koje je bosanskohercegovačko društvo
trebalo uključiti u posve novi evropski moderan kulturno-umjetnički život,
javlja se i potreba za rasvjetljavanjem i utvrđivanjem svih onih elemenata
koji idu u pravcu razumijevanja kulture i umjetnosti u najširem kontekstu
evropske moderne muzičke umjetnosti u 20. stoljeću, što će nam pomoči
da otvorimo jedan novi prozor i u jednom novom svijetlu pokušamo
postaviti određena pitanja i na njih tražiti odgovore.
Dakle, nesumnjiv je utjecaj evropske muzike na stvaranje bosanskohercegovačke umjetničke muzike u vremenu njenog nastajanja, koja,
krećući se između suprotnih polova – evropejstva i bosanskog muzičkog
duha, razvija svoju posebnost, individualnost i prepoznatljivost te potiče
ukupni kulturni razvoj bosanskohercegovačkog stanovništva.
Kulturno-političko iskustvo Bosne, zavisno od opće hronologije
vremena, a samim tim i svih promjena i okolnosti koje su bitno utjecale
na umjetnička pomjeranja – koja su išla od tradicionalnog do modernog
shvaćanja života i umjetničkog muzičkog stvaralaštva, ukazuje na
pomicanje identiteta kao i evropeizaciju bosanske muzike u smislu
prihvaćanja njenih kulturno-muzičkih standarda, pa samim tim i kulturnogmuzičkog priključenja Evropi, a ipak stvorivši vlastiti muzički idiom.
Zato moramo obuhvatiti prve kompozitore i svu kompozitorsku
praksu toga vremena koji su stvarali svoja djela u Bosni i Hercegovini,
a to su bili Česi (uloga čeških kompozitora i muzičara u BiH još nije u
potpunosti osvijetljena). Najznačajniji su Bogomir Kačerovski i Franjo
Mačejovski, i njihov rad je posijao prvu klicu kompozitorskog stvaralaštva
u BiH. Isto se može reći i za Aleksu Šantića, horovođu i sastavljača
nekoliko originalnih kompozicija, ali bez posebnog kvantiteta iza kojeg
stoji „značajniji“ kompozitor i stvaralac. I ostali kompozitori su naravno
došli iz drugih sredina, kao Alfred Pordes, Josip Majer, Tihomil Vidošić
i drugi, a stvarali su u općeprihvaćenom stilu onog vremena čiji su krajnji
ishodi bili folklorne horske ili solo pjesme, komadi sa pjevanjem.
Oni, dakle, nisu začetnici moderne bosanskohercegovačke muzike,
već su opći znak postojanja određene kompozitorske prakse u Bosni i
Hercegovini između dva svjetska rata.
U prvim godinama poslije Prvog svjetskog rata dolaze (opet) kompozitori iz drugih jugoslavenskih sredina, da bi, tek oni (?), u stvaralačkom
smislu posijali klice modernog kompozitorstva iz kojih će mukotrpno
rasti stablo bosanskohercegovačke autohtone muzičke prakse.
132
PREGLED
Po I. Čavloviću4 imamo podjelu na sljedeće tri skupine:
- oni kojima je Bosna i Hercegovina prolazna stanica, ali koji su
stvorili djela koja pripadaju općem fundusu kompozicija nastalih
na ovom tlu,
- oni koji su došli i ostali u Bosni i Hercegovini,
- oni koji su rođeni u Bosni i Hercegovini i stvorili svoj opus u njoj.
S druge strane, Zija Kučukalić5 ne pravi takvu vrstu rigidne podjele
muzičkih umjetnika, već ih svrstava u porodicu muzičkih umjetnika
koji su djelovali u Bosni, pa kaže da se među kompozitore koji svoje
stvaralaštvo čvrsto zasnivaju na folkloru svrstavaju Vlado Milošević,
plodan gotovo u svim oblastima vokalne i instrumentalne muzike, Cvjetko
Rihtman, autor horova i solo pjesama, Miroslav Špiler je kompozitor
instrumentalnih i simfonijskih oblika, a u svom izrazu se koristi pretežno
sredstvima kasne romantike i ranog impresionizma. Folkloru je, prema
Kučukaliću, blisko i stvaralaštvo Milana Prebande, kompozitora horova
i uspjelih solo pjesama baziranih na tradiciji varoške narodne pjesme, a
nacionalnom muzičkom smjeru u širem smislu pripadaju djela Mladena
Pozajića, Mladena Stahuljaka i Avde Smailovića, koji u zrelom stvaralačkom periodu produbljuje svoj odnos prema kompoziciono-tehničkim
i stilskim tekovinama evropske muzike.
Dakle za bosanskohercegovačku muzičku tradiciju i kulturu bolje
je pridržavati se ovakve podjele i ne klasificirati muzičke umjetnike po
tome gdje su rođeni, već samo po tome koliko su doprinijeli kulturnom
razvoju stanovništva Bosne i Hercegovine, a najvažnije je da su svi oni,
Međunarodni simpozij „Muzika u društvu“, Sarajevo, 27-28. 10. 2000, Zbornik
radova, ur. Ivan Čavlović.
U prvu skupinu spadaju Boris Papandopulo, Božidar Trudić, Ivan Brakanović,
Ruben Radica, Dane Škerl i Anton Lavrin. Ivan Čavlović, Neki problemi muzike u BiH,
Zbornik radova I međunarodnog simpozija „Muzika u društvu“, Sarajevo, 29-30.
10. 1998, str. 54. U drugu skupinu spadaju Cvjetko Rihtman, Miroslav Špiler, Milan
Prebanda, Mladen Stahuljak, Mladen Pozajić, Vojin Komadina i Josip Magdić. –
Ibidem, str. 54. U treću i izdvojenu skupinu, zajedno s drugom, oni koji su razvili svoju
kompozitorsku i uopće muzičku djelatnost, a možemo ih smatrati za nosioce bh.
muzike su: Beluš Jungić, Vlado Milošević, Ivan Demetar, Gavro Jekešević, Branko
Grković, Nada Ludvig-Pečar, Dragoje Drenader, Milan Jeličanin, Anđelka BegoŠimonić, Avdo Smailović, Rada Nuić, Asim Horozić. – Ibidem, str. 55.
5
Zija Kučukalić, nav. dj., str. 63.
4
PREGLED
133
svako na svoj način, širili vrijednosti zapadnoevropske muzike, ali i nacionalne također, i da je ona ostavila dubokog traga na ukupnoj kulturi
bosanskohercegovačkog stanovništva.
Zapravo kroz ovu skromnu rekonstrukciju evropskog muzičkog
stvaralaštva i njegovog utjecaja na bosanskohercegovačku muzičku
praksu, a koja je u to vrijeme u svom nastajanju, uočavamo određenu
rezistenciju, „sukob“, zapravo (ne)prihvaćanje svih onih standarda koji
sugeriraju da se uspostavi odnos između umjetničkog i folklornog u
tretmanu muzičkog djela.
Pitanje je da li je Bosna i Hercegovina, poratno društvo onda i poratno
društvo sada, društvo koje ima kulturu, jer je svako društvo ima, ali nema
umjetnost, ili je još ne transcendira iz dostignute prošlosti u budućnost.
Jer uslijed snažnih utjecaja iz Evrope, kao i naših prvih susjeda,
onda kada su ozbiljni muzički događaji ispunjeni muzikom evropskih
i prvosusjedskih kompozitora, izvođača, učitelja, a za to vrijeme imamo
vrlo oskudnu zalihu bosanstva, pitamo se kakvo je stanje evropske muzike
u bosanskohercegovačkom društvu, u savremenoj bosanskohercegovačkoj
muzičkoj praksi i teoriji, te kako je ona utjecala na kulturni razvoj
bosanskohercegovačkog stanovništva i njenu umjetničku muziku.
Dakle, nastojalo se da se kroz ovaj tekst ukaže na to o kolikom se
zapravo utjecaju radi i da su evropska muzika i drugi doneseni elementi
stranih muzičkih kultura pomogli u formiranju autentičnog bosanskohercegovačkog muzičkog idioma te da su svi ti specifični faktori zapravo
spojeni u jednu cjelinu i na taj način su oblikovali jedan jedinstven kulturni
organizam u Bosni i Hercegovini.
Simboličan početak/utjecaj datira od vremena prvog održanog
koncerta ovdje s evropskim programom, a koji je održan u Banjoj Luci
i predstavlja događaj godine (Sarajevo, 2. 6. 1881), kako izvještavaju
bosanskohercegovačke novine.
Od tada muzičari doseljenici počinju odgajati domaći muzički
kadar, odgajati domaću publiku, pružajući joj mogućnost da se uključi
u evropske kulturne tokove i kretanja muzičkog života a da se pritom
bosanskohercegovačka muzika počinje rađati, oblikovati i formirati
autentični muzički izražaj te se oblikovati u umjetnički autonomnu
kulturnu i muzičku sredinu.
Svakako se mora promišljati kroz cijeli prostor i državu Bosnu i
Hercegovinu, kao cjelovit kulturni organizam koji je nemoguće posmatrati
134
PREGLED
fragmentarno, to jest kroz nacionalne umjetnosti, jer bismo na taj način
zahvatili samo „jedan list trolista“ (V. Premec ) i zapravo tako osiromašili
širinu bosanskog muzičkog duha odnosno heterogenosti bosanskohercegovačke muzike, kao i cjelokupnog kulturnog razvoja uopće.
Dakle, osnovna hipoteza bi bila da na odjecima prethodnih evropskih
muzičkih epoha Bosna i Hercegovina gradi svoju vlastitu umjetničku
muziku i opći kulturni razvoj.
Proširenjem društvene osnovice muzičkog stvaralaštva, bh. muzički
savremenici su pomogli da se uzmogne razviti vlastiti muzički potencijal
na već uspostavljenoj muzičkoj infrastrukturnoj osnovi, a samim tim i
vlastiti bosanskohercegovački muzički idiom, u čemu se zapravo i ogleda
sam kulturni razvoj, prihvaćajući kroz navedeni utjecaj, evropsku muzičku
matricu i kulturni civilizacijski kod u potpunosti.
Vremenska distanca i svi drugi relevantni pokazatelji potvrđuju nam
ispravnost ovakvog razmišljanja, odnosno da su sva djelovanja išla u
pravcu izgradnje vlastite bosanskohercegovačke umjetničke muzike i
pritom njene stilske specifičnosti, a što se nije ogledalo u sprječavanju
prodora naprednih evropskih ideja, već u njihovom prihvaćanju i prilagođavanju vlastitim društvenim i kulturnim onovremenim potrebama.
Možemo zaključiti da razvoj profesionalne muzičke djelatnosti na
ovim prostorima počinje tek u vrijeme austrijske okupacije 1878. godine.
Od toga doba postepeno se formiraju i uslovi za postanak i razvoj
umjetničkog muzičkog stvaralaštva, koje međutim tek u savremenom
periodu prevazilazi stoljetno zaostajanje i ravnopravno se uključuje u
tokove savremene evropske muzike.
Kada je okupirala Bosnu i Hercegovinu, austrijska uprava je nastojala
da svojim civilnim i vojnim službenicima na ovom području stvori izvjestan
kulturni nivo njima blizak, a to je podrazumijevalo organiziranje muzičkih
priredbi i drugih kulturnih sadržaja. O tome postoje podaci sačuvani kroz
izdanja dnevne i periodične štampe toga vremena, kao i u sačuvanoj
arhivskoj građi.
Tako je zabilježeno da je 31. 1. 1881. godine u Banjoj Luci održan
koncert „pred mnogobrojnom i vrlo odabranom publikom“, kao prvi u
Bosni, a iz tadašnje štampe (Spomenice, „Sarajevski list“,6 “Behar“,
Prema pisanju “Sarajevskog lista“ u Sarajevu su u januaru 1898. stigla tri strana
umjetnika.
6
PREGLED
135
“Nada“ itd.) također se saznaje da su u ovom periodu u Sarajevu gostovali
brojni muzički umjetnici7.
„Sarajevski list“ je napisao da su ovi umjetnici – umjetnici prvog
reda, i da su njihovi koncerti održani s velikom uspjehom te da obećavaju
veliko umjetničko uživanje. U vijesti pod naslovom Koncert stranih
umjetnika Leo Altman je predstavljen sarajevskoj publici kao koncert
majstor od Lamoreux orkestra, B. Clement kao “dvostruki operski pjevač“,
a Laszky kao “komponista iz Hamburga“.
Pošto stručno obrazovanih kadrova u BiH tada, razumljivo, nije bilo,
nosioci muzičkog života su doseljenici, najčešće Česi, a među njima je
najznačajniju ulogu odigrao Franjo Maćejovski (Mateyovski, 1871-1938)8
“Bosanska Vila“, bilješka pod naslovom „Muzička škola u Sarajevu“).
Za taj period su vezani i počeci izvođenja simfonijske muzike u Bosni,
a Česi su obično bili muzičari i dirigenti, te su sa svojim orkestrima priređivali i simfonijske koncerte. Između dva svjetska rata muzički život u
Bosni postao je intenzivniji i postepeno se usklađivao s muzičkim životom
drugih. U godinama neposredno iza Prvog svjetskog rata najvažniji
događaj bio je osnivanje Oblasne muzičke škole u Sarajevu 1920. godine.
Drugi značajan događaj predstavljalo je osnivanje Sarajevske filharmonije
1923. godine. Ti događaji nisu imali za cilj da samo formiraju orkestar
i organiziraju simfonijske, kamerne i solističke koncerte, već i da podupru
čitav muzički i kulturni život u Bosni i Hercegovini.
U Sarajevu je kao treći značajan događaj uvršteno i osnivanje
Narodnog pozorišta 1921. godine, koje je u svom repertoaru davalo
značajno mjesto komadima s pjevanjem, vrlo popularnom muzičkoscenskom obliku. Za te potrebe je formiran i pozorišni orkestar, kao prvi
profesionalni instrumentalni sastav u Sarajevu, a kada je dirigent postao
Franjo Maćejovski (1922) pokušao je istaći lokalni muzički kolorit i prvi
je počeo pisati komade s pjevanjem iz bosanskohercegovačkog života.
Dugogodišnji zaslužni dirigent istog orkestra je bio Beluš Jungić,
a njegov komad s pjevanjem Almasa, na tekst Jovana Palavestre, predstavlja prvo djelo ove vrste jednog bh. autora, a u sezoni 1923/24. Narodno
pozorište u Sarajevu je u svoj repertoar unijelo i operetu.
“Behar“, Leo Altman, B. Clement i Albert Laszky, koji su održali dva koncerta,
25. i 28. 1. 1898.
8
“Bosanska Vila“, Sarajevo, 15. i 30. jula 1909, br. 13 i 14, str. 223. „Književne
i kulturne bilješke“.
7
136
PREGLED
Narodno pozorište u Banjoj Luci je osnovano 1930. godine i imalo je
manji orkestar i muzičko stvaralaštvo, i tada dobivamo izvjestan podsticaj
i počinjemo se značajno razvijati.
I muzičko stvaralaštvo u Bosni tada dobiva izvjestan podsticaj i
počinje se značajno razvijati mada je muzički razvoj, kada govorimo o
progresu muzike u Bosni i Hercegovini, ograničen izvođačkim mogućnostima postojećih ansambala, kako po vrsti tako i po karakteru i kvalitetu,
a nema ni znatnih stvaralačkih ličnosti-kompozitora većeg zamaha toga
vremena.
Jasno se vidi da je utjecaj evropske muzike stvorio uslove za
razvoj umjetničke muzike u Bosni i Hercegovini i u novostvorenim
kulturnim prilikama se snažnim napretkom naša zemlja postepeno
uklapa i u evropske kulturno-umjetničke okvire.
Svaki grad koji posjeduje filharmonijski orkestar u svakom slučaju
predstavlja centar muzičkog života jedne zemlje i posjeduje jednu od
najvažnijih ustanova koja se bavi interpretacijom vokalno-instrumentalnih
i instrumentalnih djela velikana evropske muzike, muzičkih pravaca i
svih muzičkih područja.
Poslije završetka Drugog svjetskog rata u temeljito izmijenjenim
političkim, društveno-ekonomskim i kulturnim prilikama postavljeni
su čvrsti temelji muzičkog školstva u Bosni i Hercegovini, pa je 1945.
u Sarajevu otvorena Srednja muzička škola, a kasnije osnovne i srednje
muzičke škole diljem države. Potom su stvoreni uslovi i za otvaranje jedine
visokoškolske ustanove za obrazovanje profesionalnih muzičkih pedagoga,
kompozitora, muzikologa, solista, to jest otvorena je Muzička akademija
u Sarajevu 1955. godine.
Zatim je osnovan stalni operni orkestar u Sarajevu 1946. godine, koji
je predstavljao jedno od glavnih žarišta muzičkog života cijelog ovog
prostora, da bi uz orkestar odmah bio osnovan i stalni baletni ansambltrupa, a 1962. pri sarajevskoj radio-televiziji osnovan je i simfonijski
radio orkestar.
Pored klasičnog i modernog repertoara i stvaralaštva, njeguju se i
djela domaćih „jugoslavenskih“ autora, a pored sarajevskih i jugoslavenskih
solista i dirigenata kao gosti nastupaju i istaknuti svjetski umjetnici, što
govori o utjecaju i prisustvu evropske muzike na bosanskohercegovačku
muziku, stanovništvo i apsolutni kulturni preobražaj Bosne nakon 1878.
godine.
PREGLED
137
U svjetlu praćenja i transformacije bh. muzičkog stvaralaštva u
periodu s kraja 20. stoljeća, kao jednog od najturbulentnijih razdoblja
u ukupnoj povijesti (Evrope) Bosne, moramo se dotaći i procesa koji je
započeo s prvim bh. kompozitorima umjetničke muzike, kao što je npr.
Franjo Kuhač, kao i ostalim brojnim kompozitorima i muzičarima koji
su došli na ovo tlo s austrougarskom okupacijom te na sličan način kao
Franjo Kuhač harmonizirali i priređivali narodne pjesme uz pratnjukorepeticiju klavira, priređujući zbirke, te ih uvodili u građansko društvo.
Sintetička historija muzike zasniva se na uvjerenju da umjetničko
djelo čini dio opće duhovne klime, duha vremena (Zeitgeist), a umjetnost
tretira kao organizam koji prirodno raste, razvija se u skladu s prirodnim
zakonima .
Podjela na tri stilske epohe (doba jednoglasja, doba višeglasja i razdoblje od prijelaza iz 17. stoljeća do danas) zapravo slijedi uobičajenu
formulu generalne periodizacije karakteristične za evropsku muzički
historiju 19. stoljeća.
Bosanskohercegovačka historiografija se tek tada počinje razvijati
i tada postupno doživljava svoje poznanstvljenje objavljivanjem pojedine
građe te sastavljanjem i pisanjem pojedinih rasprava, a zatim nastavom
historije na sarajevskoj Muzičkoj akademiji, gdje se odgajaju svi ostali
profesionalni muzički kadrovi.
Narod je uvijek živio sa svojom muzikom, volio je i njegovao
Evropska muzika u našoj zemlji predstavlja spontani izraz misli i
ličnih osjećanja pojedinaca, ali njeni sadržaji u cjelini zapravo odražavaju
društvena shvaćanja i konvencije bosanskohercegovačke zajednice u
kojoj je ona ponikla i u kojoj živi.
Ratni i poratni bogati koncertni život, onda i sada u Bosni i Hercegovini, neka svježe komponirana djela, kretanja pravcima koji nisu skloni
umjetničkoj muzici, nešto drugo u sklopu društveno-socijalnih uslovljenosti
muzike, bosanskohercegovačko stanovništvo, koje će razvijati svoju
umjetničku muziku u i izvan bosanskohercegovačke kulturno-umjetničke
paradigme kao svoju nacionalnu kulturnu potrebu, duh bosanske umjetničke muzike će opstati povezanošću naroda u jednoj državi, sviješću
o bosanskohercegovačkom muzičkom duhu, stvaranjem bh. nacije,
vrijednošću muzike same i razvoja kulture bosanskohercegovačkog društva,
138
PREGLED
koje je uslijed prodora evropske muzike na ove prostore doživjelo korjenite
i trajne promjene.
Bosanskohercegovačko društvo je u potpunosti prihvatilo taj utjecaj
i prihvatilo sve njegove vrijednosti, vrijednosti evropske muzike, i samim
tim prihvatilo i usvojilo jedan novi i drugačiji kulturni razvoj, koji je nesumnjivo ogroman nakon 1878. godine do danas.
PREGLED
139
P o g l e d i i m i š lj e nj a
Attitudes and opinions
Nevad Kahteran
UDK 1 (497.6 : 510)
PLATFORMA ZA ISLAMSKO-KONFUCIJANSKODAOISTIČKI DIJALOG NA BALKANU
THE BALKANS STANDPOINT FOR ISLAM, CONFUCIANISM
AND DAOISM IN CIVILIZATIONAL DIALOGUE
Sažetak
Autor ovog teksta je inicirao ovaj pionirski projekt kako bi uveo
najnovije izvanredno znanje u filozofskim studijama kineske filozofije
u filozofski krug ex-jugoslavenskih zemalja (tj. regiju bosanskog/srpskog/
hrvatskog područja što dijeli gotovo istu vrstu jezika) u svrhu istraživanja
kako filozofske ideje i pristupi iz ovog područja (kao što je islamska
filozofija) i one iz kineske filozofske tradicije mogu učiti jedni od drugih
i dati združeni doprinos zajedničkom filozofskom poduhvatu. Otuda,
fokus je na novim granicama suvremenih filozofskih studija o kineskoj
filozofiji. Zbilja, vrlo je filozofski zanimljivo i značajno da se istraži kako
kroz konstruktivni angažman između bosanskih/srpskih/hrvatskih i
kineskih filozofskih tradicija oni mogu učiti jedni od drugih i napraviti
zajedničke doprinose nizu pitanja ili tema od filozofskog značaja.
Ključne riječi: konstruktivni angažman komparativne filozofije,
Han Kitab, islam, konfucijanstvo i daoizam u civilizacijskom dijalogu
na Balkanu
Summary
Author of this paper has initiated this pioneering project to introduce
recent remarkable scholarship in philosophical studies of Chinese
philosophy to the philosophical circle of the ex-YU countries, (i.e., the
PREGLED
143
region of Bosnian/Serbian/Croatian areas that share almost the same
kind of language) for the purpose of exploring how philosophical ideas
and approaches from this area (such as Islamic philosophy) and those from
the Chinese philosophical tradition can learn from each other and make
joint contributions to the common philosophical enterprise. So, the focus
has been set on new frontiers of contemporary philosophical studies of
Chinese philosophy. Indeed, it is rather interesting, from the philosophical
viewpoint and siginificant to explore how through constructive engagement
between the Bosnian/Serbian/Croatian and Chinese philosophical traditions
can have them learn from each other and make joint contributions to
a series of issues or topics of philosophical magnitude.
Key words: constructive engagement of comparative philosophy,
Han Kitab, Islam, Confucianism and Daoism in civilizational dialogue in
the Balkans.
***
Usuđujem se kazati, skupa s profesorom Jamesom W. Heisigom,
da mogu biti siguran kako se pridružujem određenom broju istraživača
u očekivanju vremena s radošću i veseljem kada će bogato religijsko i
filozofsko naslijeđe jugoistočne Europe, te Balkanskog poluotoka
napose, početi bacati svoja jedinstvena svjetla na intelektualne tradicije
i Kine i Japana, u procesu koji sada sazrijeva kroz suradnju sve više
narastajuće internacionalne zajednice učenjaka1. Uostalom, kao i uz onaj
prethodni ko-editorijal o japanskoj filozofiji („Frontiers of Japanese
Philosophy 5“ / „Nove granice japanske filozofije“, Nanzan – Šahinpašić,
Nagoya – Sarajevo, 2009), kao i spomenuti profesor Heisig mogli bismo
kazati da je to na rubu – ili na „granicama“ svjetskog filozofskog oblika.
U „Predgovoru“ Novim granicama kineske filozofije (eds.) Nevad Kahteran i
Bo Mou, „Šahinpašić“, Sarajevo, 2010. (420 str., u tisku). Nove granice kineske filozofije
(NGKF) je svezak koji uvodi kinesku učenost u području filozofije kroz komparativni
angažman i surađivačku konverzaciju ne samo u BiH nego i širu regiju (ex-jugoslavenskih država), pokrivajući dosta širok spektar razdoblja i tema te koristeći niz
metodoloških i teoretskih pristupa uključenih autora iz Kine, ali i svijeta.
1
144
PREGLED
U tom smislu, naročita je radost vidjeti da se izražava dobrodošlica ovog
puta i kineskoj filozofiji na najnovijoj njezinoj granici: Bosni i Hercegovini. Želimo već u uvodniku ovog rada skrenuti pozornost na potrebu
uspostave tješnjeg dosluha između islamske i budističkih filozofija, te
napose konfucijanstva i daoizma, i to ne samo kod nas u regiji nego i
općenito u svijetu, uobzirujući činjenicu da je ovaj link u muslimanskom
kontekstu uspostavio već treći halifa ‘Uthmān (Osman), 651. godine po
Kristu, dakle svega dvadesetak godina nakon smrti poslanika Muhammeda
(a.s.). Sukladno literaturi, Sa’d ibn Abī Waqqās je bio upućen tadašnjem
kineskom caru iz Tang dinastije, koji je dao u čast Poslanika sagraditi prvu
džamiju u Kini.
U međuvremenu, kineska je filozofija već s kraja devetnaestog stoljeća
iskusila intenzivnu kreativnu transformaciju, a suvremena je kineska
filozofija razvila sofističke pozicije u mnogim područjima filozofije i
otpočela je da reinterpretira kompleksno naslijeđe svojeg antičkog
razdoblja, pokazujući kineska stajališta o čovjeku i zbiljnosti. Otuda, očito
da se i u našem balkanskom kontekstu obistinjuju riječi profesora Chenga
iz našeg razgovora objavljenog u sarajevskoj reviji “Odjek” (proljeće 2007)
o tome da je komparativna filozofija aktualni trend i da će filozofija postati sve više i više komparativna jer će postati sve više i više otvorena
i sve više i više interkulturalna, interkontekstualna, transtekstualna, te
prema tome sve više i više ukorijenjena u temeljnom smislu ljudske
zajedničkosti, koja dopušta pluralistički pristup i izražavanje, međutim
koja jednako tako poziva komparativnoj procjeni i evaluaciji među
njima u terminima novoizraslih vizija istine i vrijednosti. Definitivno
je imperativ da se moramo pozabaviti ovim novim megatrendom2.
Ovo je bio ključni razlog zbog kojeg smo inicirali ovaj pionirski projekt
s profesorom Bo Mouom kako bismo uveli najnovije izvanredno znanje
u filozofskim studijama kineske filozofije u filozofski krug ex-jugoslavenskih zemalja (tj. regiju bosanskog/srpskog/hrvatskog područja
što dijeli gotovo istu vrstu jezika) u svrhu istraživanja kako filozofske
ideje i pristupi iz ovog područja (kao što je islamska filozofija) i one iz
Vidjeti On-cho Ng, The Imperative of Understanding: Chinese Philosophy,
Comparative Philosophy, and Onto-Hermeneutics (Acpa of Chinese and Comparative
Philosophy) (Acpa Series of Chinese and Comparative Philosophy), Global Scholarly
Publications, 2008.
2
PREGLED
145
kineske filozofske tradicije mogu učiti jedne od drugih i dati združeni
doprinos zajedničkom filozofskom poduhvatu.
***
O kinesko-muslimanskom kanonu „Han Kitaba“ osobno sam imao
priliku da se obavijestim kroz radove profesora S. H. Nasra, o kojemu sam
svojedobno na Univerzitetu u Sarajevu odbranio doktorsku disertaciju3,
te napose takve autore kao što su: Sachiko Murata, William Chittick,
Tu Weiming i Zvi Ben-Dor Benite, kao i čitav korpus sve više rastuće
literature i povezanih autora-komparativista u ovoj oblasti4. Profesor
Nasr je najistaknutiji muslimanski filozof u svijetu, Tu Weiming sa
Sveučilišta Harvard je vodeći ekspert o kineskoj misli i napose neokonfucijanstvu u SAD-u, William Chittick je ekspert za klasične arapske i
sufijske tekstove, dok je Sachiko Murata (oboje profesori na SUNY-ju)
savršeni link među njima.5 Voljom Neba, upravo je profesor Nasr okupio
ovaj istraživački tim učenjaka u produbljivanju „civilizacijskog dijaloga“
i „ekumenske vizije“.
3
Nevad Kahteran, Perenijalna filozofija (Sophia Perennis) u mišljenju René
Guénona, Frithjofa Schuona i Seyyeda Hosseina Nasra, El-Kalem, Sarajevo, 2002,
319 str.
4
Primjerice, vidjeti sljedeće nedavno izašle publikacije Harvard-Yenching instituta
u izdanju Harvard University Pressa:
- Zvi Ben-Dor Benite, Tha Dao of Muhammad: A Cultural History of Muslims in
Late Imperial China (2005, 400 str.);
- Peter K. Bol, Neo-Confucianism in History (2008, 450 str.);
- Jay Dautscher, Down a Narrow Road: Identity and Masculinity in a Uyghur
Community in Xinjiang China (2009, 350 str.);
- Dru C. Gladney, Muslim Chinese: Ethnic Nationalism in the People’s Republic
(1996, 493 str.);
- John Makeham, Lost Soul: “Confucianism” in Contemporary Academic Discourse
(2008, 425 str.).
Harvard-Yenching institut je osnovan 1928. i nalazi se na Sveučilištu Harvard.
5
Sa zadovoljstvom ističem činjenicu da su Sachiko Murata i njezin uvaženi suprug
William Chittick napisali predgovor i pogovor mojoj knjizi Rumijeva filozofija Ljubavi
/ Rumi’s Philosophy of Love, Šahinpašić, Sarajevo, 2007, dok je profesor Tu Weiming
jedan od suradnika spomenutog sveska, zapravo koeditorijala s profesorom Bo Mouom,
koji je posvećen kineskoj filozofiji.
146
PREGLED
Ovaj naš sadašnji projekt NGKF zapravo ustanovljuje efektivnu
platformu za šire mjesto odakle se pruža dobar vidik i tvori suštinsko
polazište za značajan poduhvat intertradicijskog konstruktivnog angažmana
između kompleksnih filozofskih tradicija bosanske/srpske/hrvatske
regije i kineske filozofske tradicije i ovaj kraći rad je samo ukazivanje
u tom pravcu. Naime, razumijevanje strategije konstruktivnog angažmana
u studijama kineske filozofije, specifično govoreći, i intertradicijskih
filozofskih istraživanja, općenito govoreći, otuda je stanoviti ključ da
se shvate suštinski sadržaji i metodološki značaj sadašnjeg projekta.
Sukladno Bo Mou, fokus leži na novim granicama suvremenih
filozofskih studija kineske filozofije. Metodološki identitet ovih novih
granica filozofskih studija kineske filozofije može biti okarakteriziran
u pojmovima njihove zajedničke orijentacije konstruktivnog angažmana.
Ova orijentacija konstruktivnog angažmana u filozofskim studijama
kineske filozofije6, izražena na jednostavan način, ima dva naglaska: 1) ona
naglašava filozofiranje preko refleksivne kritike (uključujući samokritiku)
i argumentaciju umjesto pukog pisanja historije kineske filozofije samo
zbog arheološkog zanimanja, ili historijske deskripcije; 2) ona naglašava
filozofiranje u globalnom kontekstu kako bi dala združeni doprinos skupa
s različitim pristupima iz drugih tradicija i/ili stilova filozofiranja prema
zajedničkom filozofskom poduhvatu umjesto razmatranja studija kineske
filozofije kao automatski ideološkog sustava. Ova dva naglaska su središnja
dva pitanja općenite strategije konstruktivnog angažmana komparativne
filozofije kako je shvaćena na filozofski zanimljiv način. Ukratko govoreći,
strategija konstruktivnog angažmana komparativne filozofije istražuje
kako, preko refleksivne kritike (uključujući samokritiku) i argumentaciju,
različiti modeli mišljenja, metodološki pristupi, vizije, uvidi, suštinska
stajališta, ili konceptualni i objašnjavajući resursi iz različitih filozofskih
tradicija i/ili različitih stilova/orijentacija filozofiranja (unutar jedne
tradicije ili iz različitih tradicija) mogu učiti jedni od drugih i zajednički
doprinijeti našem razumijevanju i razmatranju niza pitanja, tema ili
predmeta od filozofskog značaja, koji mogu biti od zajedničke važnosti kroz
prikladnu filozofsku interpretaciju i/ili sa šire filozofske povoljne pozicije.
6
Vidjeti web-stranicu ovog internacionalnog časopisa:
http://www.comparativephilosophy.org
PREGLED
147
U ovom smislu i do ovog opsega, metodološka orijentacija konstruktivnog
angažmana novih granica filozofskih studija kineske filozofije može biti
suštinski promatrana kao metoda konstruktivnog angažmana komparativne
filozofije. Strategija konstruktivnog angažmana komparativne filozofije
jest da u biti ujedinjuje različite nove granice suvremenih filozofskih
studija kineske filozofije koje su oslovljene u ovome svesku kao njegov
fokus; strategija konstruktivnog angažmana komparativne filozofije je
da u biti dovede u vezu sadržaje ovog sveska do filozofskog interesa i
zanimanja filozofskog kruga regije bosanskog/srpskog/hrvatskog područja;
strategija konstruktivnog angažmana komparativne filozofije nagovještava
svijetlu budućnost uzajamnog razumijevanja i združenog doprinosa
različitih filozofskih tradicija zajedničkom filozofskom poduhvatu.
Zbilja, potvrđujući ovaj nalaz profesora Bo Moua, neobično je filozofski
zanimljivo i značajno istražiti kako kroz konstruktivni angažman između
bosanskih/srpskih/hrvatskih i kineskih filozofskih tradicija oni mogu učiti
jedni od drugih i dati zajednički doprinos nizu pitanja, ili tema od filozofske
važnosti.
Zapravo, Bo Mouova History of Chinese Philosophy / Historija kineske
filozofije7 naslanja na tri ranija pionirska rada o kineskoj filozofiji u dvadesetom stoljeću: Hu Shihovo koje se pojavilo 1919., Fung Yu-lanovu
dvotomnicu objavljenu 1930. (koja je prevedena i kod nas u regiji)8 te
Lao Sze-kwangov rad objavljen 1982. godine. Prva dvojica su rekonstruirala
kineske klasike sukladno američkom pragmatizmu, dok je treći usvojio
kantijanski i hegelijanski racionalizam kako bi analizirao i razriješio
pitanja iz kineske filozofije.
***
Dao Muhammedov: kulturna historija muslimana u kasnoj carskoj
Kini dokumentira islamsko-konfucijansku školu učenosti, koja se razvila
uglavnom u delti Yangzi, i to tijekom 17. i 18. stoljeća. Crpeći iz prethodno
neproučavanih materijala, ova studija rekonstruira mrežu muslimanskih
učenjaka koji su odgovorni za stvaranje i cirkuliranje golemoga korpusa
Routledge, 2009, 614 str. (Routledge history of world philosophies).
Fung, Yu-Lan, Istorija kineske filosofije; urednik Miloš Stambolić [preveo Branko
Vučićević], Biblioteka Sazvežđa; knj. 29; Impresum: Beograd, Nolit, 1971, str. 412.
7
8
148
PREGLED
kinesko-islamskog pisanog materijala – tzv. Han Kitaba. S takvom
pozadinom nastanka Manchu Qing dinastije, ovo djelo pokazuje kako
je stvaranje ovog korpusa, te znanstvena mreža koja joj je dala porporu,
nastala u kontekstu intenzivnog dijaloga između muslimanskih učenjaka,
njihovog kineskog društvenog konteksta, te kineskih carskih upravitelja.
Rušeći ideju o tome da je participacija u kineskoj kulturi iziskivala
zatiranje svih drugih identiteta, ova knjiga nudi uvid u svijet grupe
učenjaka koji su osjećali da je njihovo proučavanje islamskih klasika
stvorilo zakonitu „školu“ unutar kineskog intelektualnog pejzaža. Ovi
ljudi nisu bili prvi muslimani koji su poznavali kineske klasike. Međutim,
oni su bili prvi koji su se izražavali specifično kao kineski muslimani i
koji su stvorili temeljne mitove koji su dali smisao njihovom mjestu unutar
islamske i kineske kulture. Ova knjiga slijedi proces kojim su oni to uradili,
te daje doprinos narastajućem historiografskom korpusu o kasnoj
imperijalnoj Kini, koji pokušava da segne preko raspolućene paradigme
„sinificiranja“ (izučavanja kineskog društva, povijesti, kulture i jezika).
Zanimljivo je spomenuti da kolega Benite u istom serijalu uskoro izdaje
svoju novu knjigu Crescent China / Srpolika Kina.
Nadalje, popunjavajući ovu prazninu u istraživanju islamskokonfucijansko-daoističkih relacija, Muratino djelo The Sage Learning
of Liu Zhi: Islamic Thought in Confucian Terms / Učiteljstvo Liu Zhija:
islamska misao u konfucijanskim pojmovima9 nastavak je istraživanja koje
je započela sa The Tao of Islam: A Sourcebook on Gender Relationships
in Islamic Thought / Tao islama: priručnik o rodnim relacijama u islamskoj
misli10, koje je nastavila sa Chinese Gleams of Sufi Light / Kineske
zrake sufijskog svjetla11 – djelom koje prvi put u zapadnjačkim jezicima
istražuje način na koji su muslimanski kineski učenjaci adaptirali
Harvard University Press, 2009, str. 678.
State University of New York Press (1992, str. 397): temeljni muslimanski koncepti o vrhovnoj zbilji, kozmosu i ljudskoj duši u svjetlu korelativnog mišljenja (“korelativne kozmologije” i “korelativne antropokozmologije”) koje je tipično za kinesku
intelektualnu tradiciju i jednako tako za izgradnju mostova s nezapadnjačkim civilizacijama.
11
State University of New York Press (2000, str. 280): sumiranje jedinstvene mješavine konfucijanstva i islama koja je nastala u Kini u 17. stoljeću te nuđenje jedne duboke
interpretacije konfucijanskih i islamskih tradicija, bez zapadanja u sinkretizam.
9
10
PREGLED
149
kinesku tradiciju za svoje potrebe tijekom 17. i 18. stoljeća i koje pokazuje
kako su oni asimilirali konfucijanska učenja i neokonfucijansku metafiziku,
kao i budizam i daoizam u islamsku misao, odnosno kako su kineski
muslimani razumijevali i prakticirali islam prethodnih četrnaest stoljeća.
Otuda, kroz nju nam se približuju tri velika učenja: konfucijanstvo,
budizam i daoizam.
Međutim, za razliku od napora isusovca Mattea Riccija (1552-1610)12
(velikog apostola Kineza, koji je iskazao revnost u evangelizaciji
kineskog naroda, prigodom čije 400. obljetnice se upravo održavaju
brojne priredbe u čast ovog genija inkulturacije kršćanstva, primjerice
međunarodni skup naslovljen kao „Znanost, razum i vjera. Genij Mattea
Riccija“, kao poticaj da se njegov izvorni kalup primijeni u međukulturalnome sučeljavanju – prema Radio Vatikanu), Liu Zhi i ostali kineski
muslimanski pisci islamskih tekstova koji su postali poznati kao „Han
Kitab“13 konstruirali su kroz ovu sintezu konfucijanskog i islamskog
učenja svoju vlastitu teologiju na temelju filozofije Principa i smatrali
su je kontinuiranim izvorom inspiracije za svoje filozofiranje, što je
Mattea Riccija iz rodne Macerate roditelji su poslali u Rim na studij prava, a on
je 1571. stupio u isusovački novicijat. Tijekom studija filozofije i prirodnih znanosti
zamolio je poglavare da ga pošalju u misije. To mu je bilo i omogućeno. U Goi je
studirao teologiju te je 1580. zaređen za svećenika. Zatim je poslan u Maccao, odakle
je 10. rujna 1583. godine ušao u Kinu s O. Ruggierijem. Dobro je naučio kineski jezik
pa je mogao pisati knjige i držati predavanja o prirodnim znanostima, matematici i
zemljopisu, kao i o kršćanstvu, što je Kineze zanimalo. Nekoliko puta mijenjao je
boravište dok nije, na carev poziv, došao 1601. u Peking. Intuitivno je osjetio da je jedina
prava misijska metoda inkulturacija. Posve se prilagodio kineskim učenjacima
mandarinima. Cijenio je kinesku kulturu, filozofiju i religiju. Uočio je povezanost
konfucijanizma i kršćanstva te uveo obrede na kineskom. Postao je most između dviju
međusobno nepoznatih kultura. Kini je donio zapadne znanosti i kršćanstvo, a Zapadu
nove znanstvene spoznaje o Kini, te omogućio dijalog i međusobno obogaćivanje.
Kinezi ga zovu Li Madou, smatraju ga najuglednijim strancem koji je ikad boravio
u Kini, dolaze na njegov grob, a uvršten je i u kinesku nacionalnu enciklopediju
(Vladimir Horvat u: Obnovljeni život, Vol. 57, No. 4, prosinac 2002).
13
Zvi Ben-Dor Benite, The Dao of Muhammad: A Cultural History of Muslims in
Late Imperial China, Harvard East Asian Monographs 248, Cambridge, MA: Harvard
University Press, 2005, xii, 280 str. – istraživanje o tome kako su kineski muslimani
17. i 18. st. napisali tekstove koji će postati poznati kao “Han Kitab” – nešto poput
kinesko-islamskog kanona.
12
150
PREGLED
nesumnjiv doprinos neokonfucijanskoj misli iz komparativne filozofske
perspektive. Zapravo, Ricci je bio konfucijanski kršćanin, ili izvanjski
konfucijanac a iznutra kršćanin, dok su islamski učenjaci odgovorni za
„Han Kitab“ (Wang Daiyu, Ma Zhu, Liu Zhi, Ma Dexin i ostali), koji
su porodili islamsku misao u konfucijanskim terminima, tj. originalnu
islamsku teologiju u klasičnom kineskom jeziku (Muratina karakterizacija!),
gdje je pored arapskog i jezikâ koji koriste arapsko pismo – perzijskog,
turskog i urdu – sada i kineski jezik jednako tako mogao udovoljiti ovoj
sofisticiranoj zadaći u 17. i 18. stoljeću, što jednostavno znači da je islam
daleko više od pukog regionalnog fenomena u filozofiji. Samim time
postignuće Mattea Riccija i nije bilo toliko iznimno budući da su muslimani bili odmah iza ugla! Zbilja, Ricci i Wang Daiyu su bili suvremenici
i obojica su živjeli u Nanjingu u isto vrijeme, a razlika u pristupu se
ogleda u tome da je Riccijev katolicizam bio temeljito različit u ovom
pogledu. Imanentna transcendencija prije negoli radikalna transcendencija
je potcrtana u tom smislu što je „posve drugi“, oblik apsolutne drugosti,
nagnao pak Riccija da odbaci filozofiju Principa koju su prihvatili svi
neokonfucijanski učitelji. Dakle, dok su neokonfucijanci uzeli „imanentnu
transcendenciju“ kao nešto što se samo od sebe razumije i kao dio autentične
transmisije Konfucijevog i Mencijevog puta, Ricci je u svojoj hegemonističkoj lukavštini bio neumoljiv da to obori. Nausprot tomu, pisci
„Han Kitaba“ su zaključili kako i konfucijanska i islamska mudrost
ukazuju u istom pravcu i da dolaze do istog zaključka, što je zauzvrat
omogućilo da izvedu originalna i sustavna istraživanja u „antropokozmičku“ viziju jedinstva između Neba, Zemlje i čovjeka, tj. islamskokonfucijansku simultanost i sinkroničnost. Naime, oni su bili ubijeđeni
da su Konfucije, Mencije, neokonfucijanski učitelji te sufijski mislitelji
zapravo jednako tako bili tražitelji Istine i Zbiljnosti. No, i pored činjenice
da su preferirali zajedničkost, tj. da islam i konfucijanstvo dijele vjeru
u ljudsko napredovanje, nisu ostali slijepi za razlikovnosti među njima.
Nažalost, učiteljstvo Liu Zhija (1670-1724) i ostalih muslimanskih
kineskih učenjaka, tj. „islamska misao u konfucijanskim pojmovima“,
odnosno „antropokozmička“ vizija jedinstva između Neba, Zemlje i
čovjeka, ostalo je ležati postrance sve do konferencije na Harvardu koju
su 1994. zajednički organizirali profesor S. H. Nasr i Tu Weiming, a čiji je
nastavak održan u martu 1995. na University of Malaya u Kuala Lumpuru
PREGLED
151
u organizaciji Osmana Bakara i pod pokroviteljstvom Anwara Ibrahima14,
te na kojoj je raspravljano o odnosu između islamske i kineske misli i
civilizacije i značaju postojanja islamskih djela u neokonfucijanskom
jeziku i nastanku intelektualne struje u Kini koja je nazvana „Han
Kitab“. Naime, interakcija između islamske i hinduističke te budističke
misli je dobro poznata iako muslimanski učenjaci nisu koristili sanskrt
u Indiji za promicanje svojih ideja. Nasuprot tomu, u Kini su muslimanski
učenjaci zbilja pisali na kineskom jeziku.
***
Sachiko Murata u svojemu djelu Tao islama koristi gender ideje u
islamu kako bi istraživala u komparativnom religijskom okviru duhovnu
kozmologiju koja se temelji na ženskom i muškom principu. Sukladno
ovoj tradicionalnoj perspektivi, kozmos oko nas te napose ljudsko biće
manifestiraju neku vrstu sjenke Božijih atributa. Stoga je skrajnja svrha
proučavanja kozmosa i ljudskog sopstva da se naučimo prepoznavati
manifestacije božanske prirode. Sufije su korelirali ove atribute na dva
načina, tj. one uzvišenosti, strahopoštovanja, kazne itd. te one ljepote,
bliskosti, milosti, kao i kažnjavanja. Dakle, jalāl (uzvišenost) i jamāl
(ljepota) su analogni yinu i yangu kineskih radova, dok je Bog kompatibilan
s vječitim Daom („Putem“). Međutim, kako bi učinio Svoje yang/jamāl
i Svoje yin/jalāl atribute manifestnim, Bog stvara unutar kozmosa i
ljudske prirode parne odnose yanga i yina, jalāl-jamāl: nebo i zemlja,
intelekt i duša, duh i priroda, čovjek i žena. Stvari u kozmosu manifestiraju
ove odnose prirodno, dok ljudska bića, budući da posjeduju slobodu,
počesto nagrđuju ove relacije, uz yin elemente koji se bune protiv yanga
i yang elemente koji zaboravljaju svoj yin odnos prema Bogu i vrše
pak tiraniju nad yinom. K tomu još, sufijski autori uočavaju da je Božija
Esencija, odvojito od svojeg odnosa s kozmosom, nalik istinskom Daou,
misteriozna i skrita od pogleda te otuda u apsolutnom smislu feminilna.
Usto, razumijevanje Božije yin/jamāl naravi uvijek mora biti ezoterijsko
Islam and Confucianism: a civilizational dialogue / edited with introduction by
Osman Bakar; co-editor, Cheng Gek Nai, Kuala Lumpur: Published and distributed
for the Centre for Civilizational Dialogue of University of Malaya by University of
Malaya Press, 1997, viii, 232.
14
152
PREGLED
razumijevanje, i to u usporedbi sa egzoterijskim razumijevanjem Boga
kao yang/jalāl. Sukladno Murati, ovo je doprinos korelativnom mišljenju
koje sagledava svijet oko i unutar nas samih kao ključeve za spoznaju
Boga i ovo je doprinos dugoj tradiciji poboravljene duhovne kozmologije
na Zapadu.
Dakle, Murata ovim djelom nudi raznoliku antologiju islamskih učenja
o prirodi i odnosu između Boga i svijeta, svijeta i ljudskog bića, te ljudskog bića i Boga. Fokusirajući se u ovom djelu na gender simbolizam,
ona zapravo pokazuje da muslimanski autori često analiziraju božansku
zbiljnost i njezinu povezanost s kozmosom i ljudskim područjem, uz
pogledanje ka kompelementarnosti ili polarnosti principa koji su analogni
ovoj kineskoj ideji yina i yanga.
Procjenjujući da je minimalni broj muslimana u Kini između 15 i
20 miliona, te da islamska historija u Kini seže unazad do 7. stoljeća i
da je uglavnom pod utjecajem perzijskog islama, Kina je bila jedna od
najizoliranijih predstraža islama i mjesto iznimno bogate domaće civilizacije, koja, sukladno ovim autorima, mora biti dodatno istraživana.
Otuda nije iznenađujuće što su kineski muslimani pisali na kineskom
jeziku, ali jest činjenica da su to počeli činiti tek u 17. stoljeću. Naime,
kineski muslimanski autori su morali koristiti kineske riječi kako bi
iskazali islamske ideje, a svaka od ovih riječi je imala svoje konotacije
u jednoj od kineskih tradicija – konfucijanstvu, taoizmu i budizmu – i
ova praksa je bila bez presedana u islamskoj literaturi.
Godine 1997/98. Murata je dobila stipendiran boravak na HarvardYenching institutu kada je pod izravnim mentorstvom profesora Tu
Weiminga proučavala djela gore spomenutih kineskih muslimanskih
autora. Kao rezultat ove suradnje pojavilo se značajno djelo Chinese
Gleams of Sufi Light / Kineske zrake sufijskog svjetla, koje je postalo
prekretnom studijom u komparativnoj filozofiji, misticizmu i religiji u
pogledu islamskih i kineskih tradicija. Međutim, tek tada su sami istraživači
uvidjeli značaj studioznijeg proučavanja „Han Kitaba“. Stoga i posvemašnje
skretanje pozornosti na vrlo utjecajno djelo učitelja ove škole iz 17.
stoljeća Liu Zhija Tianfang xingli („Priroda i princip u islamu“), koje
je dovršeno 1704. Otuda Muratino djelo The Sage Learning of Liu Zhi:
Islamic Thought in Confucian Terms / Učiteljstvo Liu Zhija: islamska
misao u konfucijanskim pojmovima zapravo predstavlja višegodišnji
napor na prijevodu i izučavanju Liu Zhijevog djela i objašnjenju njegovih
PREGLED
153
metafizičkih i kozmoloških ideja kroz upotrebu brojnih dijagrama koji su
vjerojatno namjeravani tako da ukažu na „vizualni genij“ kineske kulture,
međutim oni nas neodoljivo podsjećaju na muslimanske autore poput Braće
čistote (Ikhwān al-Safā’) Ibn ‘Arabīja i Sayyida Haydara Āmulīja.
***
Završavajući ovaj kraći rad o uspostavi ovdje zagovarane platforme,
tek riječ-dvije o onome što se naziva Liu Zhijevom Tianfang trilogijom,
koju sačinjavaju:
1) Tianfang xingli („Priroda i princip u islamu“), dovršeno 1704.,
djelo koje se fokusira na ono što se u arapskom naziva usūl aldīn, religijski principi, temeljni članci islamskog vjerovanja;
2) Tianfang dianli („Islamska pravila o ponašanju i pristojnosti“),
knjiga koja se pojavila 1710. i koja govori o ograncima i aplikacijama (furū’ al-dīn), tj. Tianfnag xingli se bavi islamskim
svjetonazorom, a Tianfang dianli praksama koje omogućuju
ljudima da se usklade s tim svjetonazorom.
3) Tianfang zhisheng shilu („Život Poslanika“) dovršena je 1724.
godine.
Ove tri knjige uzete zajedno tvore organsko jedinstvo: Tianfang
xingli objašnjava Put (dao), Tianfang dianli objašnjava učenje (jiao), a
Tianfang zhisheng shilu izlaže duboko porijeklo učenja o Putu. Pod
„učenjem“ Liu Zhi je označavao praktične religijske instrukcije; Put je
Put Neba koji leži u osnovi praktičnih instrukcija; a „duboko porijeklo“
ukazuje na čudesno utjelovljenje Muhammedovog učenja i puta. Zapravo,
ova tri stupnja su u skladu s tradicionalnom trijadom Šerijata (Vjerozakona),
Tariqata (staze koja vodi Bogu) i Haqiqata (Zbiljnosti, tj. samog Boga),
a unificirajuća svrha Liuove trilogije pokazana je u samome naslovu
koji svaki put započinje sa tianfang, „nebeski trg“ i „nebeski smjer“, gdje
ova sama riječ čini se ukazuje na Ka’bu u Mekki, zapravo cjelokupnu
islamsku tradiciju. Ovo je razlog prevođenja naslova kao: „islamski
principi“, „islamske prakse“ i „mudro islamsko utjelovljenje“, gdje prvi
objašnjava Tariqat u širem smislu kao područje vjerovanja, razumijevanja
i probuđenja srca, drugi opisuje Šerijat kao prakse koje dopunjuju vjerovanje i koje su primjenjuju na svakodnevni život, a treći opisuje Haqiqat
154
PREGLED
kao utjelovljenje u čistim, karakternim osobinama, vrijednim aktivnostima
i čudesnim shvaćanjima Vrhovnog Mudraca, osobe čiji praksis (običaj,
navika, uzorni model) imitiraju svi muslimani i sve tri knjige oslovljavaju
ono što je Liu oslovio na početku teksta, a što je prevedeno ovdje kao
tianfang xue, „islamsko učenje“, sukladno čijim adaptacijama je bilo
moguće Liuu izvesti sljedeći zaključak:
Ono što je zabilježeno u islamskim knjigama (tianfang) nije
različito od onog u konfucijanskom kanonu. Pridržavanje i prakticiranje islamskih pravila o pristojnom i korektnom ponašanju je
nalik pridržavanju i prakticiranju učenja starih učitelja i kraljeva
(Liu Zhi, Tianfang dianli, str. 9).
I na kraju, Liuov pristup se razlikuje od drugih islamskih učenjaka
po tome što on oslovljava temeljne članke islamskog mišljenja neokonfucijanskom terminologijom i kategorijama. Pored njegove unutarnje
metafizičke i filozofske vrijednosti, njegovo djelo je od neprocjenjive
vrijednosti za razumijevanje toga kako su kineski muslimanski učitelji
prekoračili religijske i civilizacijske granice te kako su stvorili harmoniju
između ova dva različita intelektualna svijeta. Otuda je njegovo postignuće
prepoznato kao sustavno, originalno i kreativno artikuliranje islamske
filozofije u zlatnom razdoblju islama u Kini, a on sam kao duboko
izvorište za kinesko islamsko intelektualno samodefiniranje, koje je
obogatilo i protegnulo konfucijanski diskurs u nekoliko područja, i to
daleko značajnije od jezuitskog postignuća, poglavito napora gore
spomenutog Mattea Ricija, koji nedvojbeno posjeduje historijski značaj
i ulogu. Jamačno, pobrojana literatura i studije u ovom kratkom radu, nadati
se, potaknut će nova istraživanja i interpretaciju u komparativnom
proučavanju religije i filozofije, kako u kineskim jednako tako i u islamskim
studijama, na što već sada blagonaklono pogledamo.
Literatura:
1. Kahteran, Nevad & Bo Mou, Nove granice kineske filozofije /
New Frontiers of Chinese Philosophy, Sarajevo 2010. (u tisku).
PREGLED
155
2. Murata, Sachiko, The Sage Learning of Liu Zhi: Islamic Thought
in Confucian Terms, Harvard University Press, 2009.
3. Id., Chinese Gleams of Sufi Light: Wang Tai-yű’s „Great Learning
of the Pure and Real“ and Liu Chih’s „Displaying the Concealment of
the Real Realm“. Albany: State University of New York Press, 2000.
4. Id., The Tao of Islam. A Sourcebook on Gender Relationships in
Islamic Thought. Albany: A State University of New York Press, 1992.
5. Zvi Ben-Dor Benite, Tha Dao of Muhammad: A Cultural History
of Muslims in Late Imperial China, Harvard University Press, 2005.
6. Murata, Sachiko & William C. Chittick. The Vision of Islam. New
York: Paragon, 1994.
156
PREGLED
Meldijana Arnaut-Haseljić
UDK 316.774 : 355.012 (497.6)
ULOGA MEDIJA U AGRESIJI NA BOSNU I HERCEGOVINU
THE ROLE OF MEDIA IN THE AGGRESSION AGAINST
BOSNIA AND HERZEGOVINA
Sažetak
Mediji su ogledalo društva u cjelini. U bivšoj Jugoslaviji smatrani su
jednim od najznačajnijih sredstava kojima je propagiran oružani rasplet
disolucije onoga što se nekada nazivalo Socijalistička federativna republika
Jugoslavija. Mediji su bili i aktivni učesnici u ovim događanjima, te su
poticali ili izazivali mnoga kršenja ljudskih prava, zločine protiv čovječnosti
i međunarodnog prava, ali i zvjerstva koja su se dogodila na ovim
područjima, a koja su kulminirala zločinačkom nakanom – genocidom.
Politika se, najčešće, posreduje kroz medije. Ona uvijek u sebi nosi
prikrivene i tajne poteze. Stoga, propagandno političko djelovanje nije
lako uočiti i prepoznati, posebice ako se za cilj postave značajne promjene
koje ulaze u historijske zapise. Međutim, analizom medija, onoga što je
javno rečeno i objavljeno, može se pokušati proniknuti u politiku koja
je imala za cilj realizaciju velikosrpskog projekta.
Ključne riječi: mediji, propaganda, zločin, genocid, destrukcija
Summary
Media are reflection of a society as a whole. In the former Socialist
Federative Republic of Yugoslavia, media had been considered as one of
the most significant means for promoting the violent dissolving process
outcome of something formerly known as the Socialist Federative republic
of Yugoslavia. Media were also active participants in these events, by
instigating or causing many human rights violations, crimes against
PREGLED
157
humanity, even atrocities committed in these regions culminating in the
criminal intent – genocide. Politics is most often being utilized through
media. It always carries hidden and secret moves. Therefore, political
propaganda activities are difficult to spot and recognize, especially if
one aims at significant changes that are entering into historical records.
However, media analysis, particularly of something publicly expresses
and published, may provide and effort of attempt to see through the
politics whose objective had been the Great Serbian irredentist project
implementation.
Key words: media, propaganda, crime, genocide, destruction
Mediji i politika
Posredovanje politike kroz masovne medije uvijek može imati
različitu težinu i sudjelovati na različite načine. Iako su mediji igrali jednu
od ključnih i najprljavijih uloga, ipak su oni bili samo sredstvo politike,
pod njenom, manjom ili većom, kontrolom. Oni su instrument, ali ne i
autonomni kreator ratnih sukoba. Taj primat pripada politici. Akteri
političkog djelovanja se oslanjaju na raznovrsne resurse moći, koje koriste
u većoj ili manjoj mjeri. Mediji su jedni od onih koji zauzimaju ključni
položaj. Naime, ono što može zaokupiti pozornost, pobuditi motive,
potaknuti djelovanje postaje produktivno sredstvo politike koje može
polučiti rezultate u razmjerama koje nije lako pretpostaviti ili sagledati
u cijelosti. Tako je i medijska scena u Jugoslaviji, a time i u Bosni i
Hercegovini, bila zrcalni odraz političke. Vladajuće elite su na prostoru
bivše Jugoslavije uspostavile gotovo potpunu kontrolu nad glavnim
medijima, te ih stavile u funkciju svojih političkih ciljeva. Propaganda,
koja je imala svoju preciznost i kontinuitet, koristila je svjesna ili nesvjesna
osjećanja i predrasude običnih ljudi.
Intenzivna kampanja, politička i medijska, koja je vođena od 1987.
do 1990. godine, dirigirana magnatima Miloševićevog režima, vođena je
idejom o ugroženosti srpskog identiteta. Ograničeni pluralizam u informiranju učinio je mogućom satanizaciju drugih naroda i nacionalnosti,
što je u ratnim izvještajima poprimilo neslućene razmjere.
158
PREGLED
Naime, mediji ne mogu sasvim uspjeti da cio auditorij ubijede da
misli na određeni način, ali uspijevaju da mu nametnu teme o kojima bi
trebalo da promišlja. S druge strane, sprječavaju da teme koje mogu biti
štetne po politički establišment uopće dobiju vrijeme i prostor u medijima.
Uređivačka politika medija i na teritoriji prethodne Jugoslavije sastojala
se u odabiranju događaja koji, po mišljenju vladajuće elite, mogu dobiti
‘mjesto’ i ‘vrijeme’ u informativno-političkim emisijama elektronskih
medija i na prvim stranicama štampe. Treba imati u vidu kako propaganda,
ali i riječ kao takva (bilo pisana ili izgovorena) mogu doprinijeti nasilnom
ili, pak, mirnom ishodu. Jer riječ može imati snažnu, ubojitu moć, ukoliko
se nađe u ruci politike koja je oprema strukturom, sadržajem, vokabularom
i skrivenim značenjem. Naime, politička retorika manifestirana kroz
medije stupa na scenu tek poslije, kada je politička odluka već donijeta jer
ona predstavlja završnu obradu, a ne pokretačku snagu same politike.
Mazowiecki je u jednom od svojih izvještaja naglasio situaciju u
medijima u periodu raspada bivše Jugoslavije:
“[…] 95. Informativna blokada, koja postoji od početka neprijateljstava u bivšoj Jugoslaviji, ima dalekosežne posljedice. Mediji i štampa pod
kontrolom Vlade postali su dijelom mašinerije jednostrane i nacionalističke
propagandne kampanje. Zvanični mediji ne čine ništa kako bi se
distancirali od politike netrpeljivosti i, kao rezultat toga, dolijevaju ulje na
vatru mržnje. Radeći na takav način, oni su silno zanemarili uspostavljena
međunarodnih pravila o ljudskim pravima koja zabranjuju zagovaranje
nacionalne, rasne ili religijske mržnje koja čini osnovu za diskriminaciju,
neprijateljstva ili nasilje.
Treba se sjetiti da je prije događaja koji su doveli do krvoprolića u
ovom regionu svaka neutralna televizija, poput ‘Jutela’, bila ušutkana i
u Hrvatskoj i u Srbiji, dok su u drugim slučajevima neki novinari otpuštani
ili premješteni na druga radna mjesta.
96. Uočeno je da su podaci o činjenicama često poremećeni,
informacije falsificirane i nekada zvjerstva izmišljena ili namjerno
otkrivena kako bi se doprinijelo atmosferi međusobne mržnje. Mediji
koriste uvredljive i zloupotrebljive nazive. Aktivnosti različitih međunarodnih tijela predstavljaju se u pogrešnom svjetlu i stvara se atmosfera
opsade. Demokratski orijentirane opozicione političke partije i pokreti
za zaštitu ljudskih prava imaju veoma ograničen pristup televiziji i
PREGLED
159
radiju i imaju malu mogućnost da učine svoje poglede dostupnim
cjelokupnoj zajednici […]”1
Propaganda kao sredstvo pripreme genocida
Nije lak posao predstaviti ‘neprijateljima’ nekoga s kim se dijelilo
pedeset godina bratstva, jedinstva, ravnopravnosti, jednakosti... Trebalo
je osmisliti ambijent u kojem su izvršene pripreme za uobličavanje
bezlične mase i njeno pretvaranje u ubilačku mašineriju pokrenutu na
izvršenje stravičnih zločina koji će kulminirati genocidom – zločinačkom
nakanom da se cijeli jedan narod potare i unište tragovi njegovog bivstvovanja na ovim područijima. Ovaj posao zahtijeva značajnu ideološku
pripremu. Kako bi se pojedincu nametnulo ubjeđenje da je njegov susjed,
dojučerašnji saučesnik u njegovom životu, zaista pripadnik neprijateljske
grupe koja ga ugrožava, budući zločinci moraju biti izloženi djelovanju
sistematske propagande.
U pripremi agresorskih osvajanja istina je ta koja prva strada, a zatim
dolaze na red ostale vrste stradanja. Istinu je potrebno dokinuti kako bi
se na njeno mjesto ustoličila neistina/laž. Laž je neophodan preduvjet kako
bi manipuliranje ljudima postalo mogućim. A manipulacija je potrebna
kako bi se čovjek potaknuo na ono što nije uobičajeno za njegovu ljudsku
prirodu – ubijanje. Ubijanje, pak, vodi zaposjedanju prostora, onog teritorijalnog, ali i medijskog. Da bi ovaj lanac bio moguć i ostvariv, potrebno
je medije staviti u službu politike, a rat je također politika. Mediji su,
znači, njena produžena ruka, a ko posjeduje medije ima i moć.
Velikosrpski centri moći su orkestriranom propagandom pomoću
mas-medija uspjeli uvjeriti veliki broj Srba kako su im susjedni narodi
neprijatelji koji ugrožavaju njihove interese. Tako indoktrinirane mase
postale su podoban materijal koji je bilo jednostavno ‘gurnuti’ u agresiju
na Hrvatsku, a zatim i Bosnu i Hercegovinu. Mediji su bili podrška vojnopolitičkom cilju stvaranja države u kojoj će živjeti svi Srbi. Milošević
je odabrao Televiziju Srbije, u julu 1991, kako bi u jednom svom govoru
Tadeusz Mazowiecki, Uništavanje kulturnog nasljeđa - Izvještaj broj A/47/666S/24809 od 17. novembra 1992.
1
160
PREGLED
dao signal da je rat neizbježan.2 Imidž ‘ugroženog naroda’ projektiran
je u svim centralnim informativnim emisijama televizije i radija, a
istovremeno osnaživan vrištećim naslovima s naslovnih stranica najtiražnijih dnevnih listova i tjednika. Njegovim govorom u Gazimestanu
najavljeni su ratovi. Slijedilo je svakodnevno medijsko trovanje.
Da bi se plasirala konstrukcija o ugroženosti jednog etnosa, bilo je
neophodno onemogućiti jedan drugi glas – glas istine – da dopre do
ušiju domaće ali i svjetske javnosti. Za realiziranje toga plana bilo je
neophodno ostvariti materijalne pretpostavke, tj. destruirati medije, ali
i onemogućiti pojedince – izvještače, koji su plasirali činjenice o
događajima u Bosni i Hercegovini. U tu svrhu, pristupilo se cjelovitom
uništenju medijske infrastrukture: objekata, releja, produkcije..., ali i
ljudskog glasa – pisanog ili izgovorenog. U periodu 1992-1995. godina
ubijen je ili ranjen najmanje 41 domaći i strani novinar odnosno
medijski radnik. Uništavanje medijskih kapaciteta je od velike važnosti
jer mediji igraju bitnu ulogu u ratu, kao instrumenti moći, ali i obmane.
Aktivnosti koje je Vojska Republike Srpske vršila prema medijima, s
ciljem njihove materijalne destrukcije,3 predstavljale su bitne korake u
ostvarenju njihovih vojnih planova i propagiranju ‘etničkog čišćenja’
(tj. genocida, zašto ga ne nazvati pravim imenom?!). Na to nas upućuje
Srbija se ne može zaštititi od rata kome može biti izložena ako za taj rat nije
spremna, odnosno ako bude uspavana u uverenju da se on ne može dogoditi. Njena
spremnost zasada treba da se izrazi, prvo, u okviru Jugoslovenske narodne armije
i, drugo, u okviru sopstvene oružane sile koju sačinjavaju jedinice Teritorijalne odbrane
Srbije koje su osposobljene da u svako doba preuzmu na sebe odbrambene zadatke
Republike Srbije. Snage Teritorijalne odbrane Srbije moderno su opremljene, a po
broju i obučenosti ljudstva nadmoćno prevazilaze slične snage izvan Srbije, uključujući
i njihove takozvane ‘paravojne jedinice’. Građani Srbije to treba da znaju i da s tim
računaju. Slike i reči mržnje: Godina prva, Fondacija Pravo na sliku i reč, Lazar Lalić,
B92-ARHITEL, 1997.
3
“… RTVBiH, koja se sastoji od bitnijih radio i TV-stanica u državi, ima mogućnost
pokrivanja signalom gotovo čitave teritorije BiH. Ipak, ta mogućnost se drastično
smanjila tokom rata, učestalim napadima na mrežu sistema prijenosa, zatim periodičnim
preuzimanjem prijenosnih uređaja, kao i nestancima električne energije. Prije aprila
1992. godine ova televizijska kuća emitirala je program na tri kanala, dok sada emitira
samo na jednome, i to na manjem, ograničenom području, koje obuhvata Sarajevo,
Tuzlu, Zenicu i, u skorije vrijeme, Mostar…” (Tadeusz Mazowiecki, Specijalni izvještaj
o medijima E/CN.4/1995/54 od 13. decembra 1994).
2
PREGLED
161
i činjenica da su TV Beograd a kasnije i TV Pale i TV Banja Luka često
emitirali lažne ili iskrivljene informacije s namjerom da opravdaju
vojne operacije, te da potaknu nacionalističku mržnju, istovremeno
zanemarujući užasne dokaze kršenja ljudskih prava koja su ove snage
činile na terenu. Milošević će, od 1987. godine, svoju vlast oslanjati
na medije. Lično je inspirirao propagandne poruke kroz koje je širio
nacionalističku histeriju. Nekadašnji američki ambasador u Jugoslaviji
Warren Zimmerman, dobar poznavalac tadašnjih prilika, osvrće se na
metode ratne propagande koje su tada korištene: Milošević je vješto
koristio štampu da opravda najneopisivije zločine. U ratu i u Hrvatskoj
i u Bosni strategija je uključivala proces u pet faza. Prvo srpske vođe
optuže neprijatelja za užasne etničke zločine, neke istinite, a većinom
lažne. Onda, pozajmljujući iz iskustva Vijetkonga, izazovu nasilne incidente
u etnički pomiješanim selima, uzrokujući eskalaciju nasilja i brojna
ubistva, koja se mogu publikovati s odgovarajuće užasavajućim slikama.
Sljedeća faza dovodi Jugoslovensku armiju, pod srpskom kontrolom,
da navodno ‘uspostavi red’ a zapravo da učvrsti srpska teritorijalna
osvajanja. Četvrti korak je uspostavljanje ‘srpskih država’na teritoriji
Hrvatske – kao u Krajini – ili Bosne; ovaj korak je praćen snažnom
podrškom srpskih medija za ‘princip nacionalnog samoopredjeljenja’.
Konačno, Milošević obezbjeđuje direktnu pomoć Srbije Srbima u Hrvatskoj
i Bosni preko međunarodnih granica, tvrdeći u štampi da svi Srbi imaju
pravo da žive u jednoj državi.4
Medijski vokabular kao podstrek agresiji
Za adekvatno objašnjenje i razumijevanje diskursa medija neophodna
su osnovna znanja o političkoj pozadini i konkretnim zbivanjima iz
obuhvaćenog perioda, koja, direktno ili indirektno, utječu na retoriku
u datom trenutku. Dakle, za razumijevanje diskursa medija važno je
poznavati kontekst događanja paralelnih s pojavom koja se istražuje,
potrebno je poznavanje događaja iz bliže prošlosti, trenutnih političkih
odnosa itd. Za potrebe velikosrpske propagande historijska prošlost
mora se mitologizirati. Vetlesen kaže: “Rat riječima prethodi fizičkom
Citirano prema: Kemal Kurspahić, Zločin u 19:30 – balkanski mediji u ratu i miru,
Sarajevo 2003, str. 140.
4
162
PREGLED
ratu... Atmosfera ispunjena strahom, kao i mržnjom, nepovjerenjem,
prezirom i sl., prema grupama izdvojenim za uništenje, mora biti stvorena
u velikom broju članaka, knjiga, govora i razgovora. Podgrijavanje takve
atmosfere je neophodan preduvjet za zločine koji tek treba da uslijede.”5
Tako je u srpskim medijima pred početak agresije, kao i za vrijeme
njenog trajanja, veoma izražena retorika o srpskom narodu kao žrtvi agresije
i genocida, a potenciralo se i pravo Srba da žive u jednoj državi, čime
bi se ostvario preduvjet da se narod zaštiti od nekog budućeg genocida,
možda i intenzivnijeg od onoga iz dobro upamćene historije. Ona ‘druga
strana’ je, po već unaprijed prihvaćenoj matrici, bila ta koja je vršila
planirane i unaprijed pripremane zločine. Pišući historiju nanovo,
primjenjujući selektivnu memoriju, koja se sastoji u skidanju odgovornosti
sa sebe (za sopstvene zločine koji se ignoriraju), te podstičući sjećanje na
zločine koje su počinili drugi, sredstva informiranja doprinose satanizaciji
drugih nacionalnih zajednica. Karakteristično je da se najčešće nije
povlačila razlika između političke elite druge nacije i samoga naroda, pri
čemu su se tom narodu pripisivale osobine i intencije koje su usmjerene
protiv ‘naše strane’. Veoma važan element velikosrpske politike u Bosni
i Hercegovini je stvaranje sopstvenih medija, čiji je glavni cilj bio širenje
političke propagande Srpske demokratske stranke u Bosni i Hercegovini
kao produžene ruke politike iz Beograda. Zadatak ovih medija je izvrtanje
istine i činjenica kako bi tako priređene informacije poslužile vojnim i
političkim ciljevima. “Ovi mediji stalno navode ‘genocid’koji su Muslimani
počinili nad Srbima, te Muslimane nazivaju ‘mudžahedinima’ ili
‘islamistima’ koji hoće da nametnu islam Srbima. Ubijanje Muslimana
navodi se kao sveta dužnost, opravdana ciljem da se zaštiti pravoslavlje.
U vojnim izvještajima s ratišta ‘srpske snage’ su gotovo uvijek napadnute
i onda primorane da se brane, rijetko same započinjući napade protiv
‘neprijatelja’. Uvijek su ‘muslimanske snage’ ili ‘ustaše’ (Hrvati, sam
naziv ‘ustaše’ odnosi se na fašističku organizaciju aktivnu u Hrvatskoj
tokom Drugog svjetskog rata) oni koji su odgovorni za ‘provokacije’.”6
Arne Johan Vetlesen, Evil and Human Agency - Understanding Collective
Evildoing, Cambridge University Press 2005, str. 169-170.
6
Tadeusz Mazowiecki, Specijalni izvještaj o medijima E/CN.4/1995/54 od 13.
decembra 1994.
5
PREGLED
163
Mediji su više bili vođeni njihovim nacionalnim strateškim interesima
nego objektivnošću izvještavanja. Zataškavanje vijesti se tretiralo kao
kontrola informacija. Za postizanje svojih ciljeva SDS je koristio emotivni
nacionalni naboj svojih pristalica i pripadnika nacije, pri čemu se intenzivno
koriste religija i vjerski osjećaji, mitovi i legende srpskog naroda. Na
zahtjev Tužilaštva Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju,
Renaud de La Brosse, redovni profesor na Univerzitetu Reims ChampagneArdenne (Francuska), sastavio je izvještaj u kojem navodi: „Još jedna
laž smišljena za pothranjivanje mržnje prema neprijatelju koju su
pronosili srpski mediji bila je da Muslimani u Sarajevu pod opsadom
izgladnele životinje u gradskom zoološkom vrtu hrane srpskom decom.
Tu lažnu informaciju koju je objavila TV Pale, odnosno glasnogovornik
režima Radovana Karadžića na njoj, voditelj Risto Đogo,7 a takođe i
pres-agencija SRNA, bez ikakve provere će da preuzmu Tanjug i mediji
pod kontrolom Miloševićevog režima. TV Beograd, u svom dnevniku
u 19:30 časova, koji gleda više miliona gledalaca, tako objavljuje informaciju koju je radio-vezom iz Sarajeva dojavila njegova reporterka koja
se nalazi na licu mesta: ‘Muslimanski ekstremisti smislili su najstravičniji
način na svetu da muče ljude. Prošle noći, bacali su srpsku decu lavovima
u gradskom zoološkom vrtu. Tako javlja srpska patrola’.”8 Intenzivno
se radilo na izgradnji animoziteta različitih etnosa. U srpskim sredstvima
informiranja u Bosni i Hercegovini, koje su dalje preuzimala sredstva
informiranja u Srbiji, vršeno je sistematsko ocrnjivanje Bošnjaka. Risto
Đogo je bio predvodnik u ovoj kampanji, pri čemu su njegovi stalni
napadi imali za cilj najgrublje vrijeđanje Bošnjaka kao pojedinaca, ali
i nacionalne zajednice u cjelini. Notorni primjer njegovog televizijskog
rada bio je prikazivanje majmuna propraćeno tonskim snimkom govora
Alije Izetbegovića. Nerijetko je kritizirao strane medije zbog njihove
Zlatko Dizdarević, Macedonian Media War (”Medijski rat u Makedoniji”), Institute
for War and Peace Reporting’s, Balkan Crisis Report (Izvještaj o krizi na Balkanu
Instituta za rat i mir), br. 284, 28. septembra 2001.
8
Šire vidjeti: R Renaud de La Brosse, Politička propaganda i projekt “Svi Srbi u
jednoj državi”: posledice instrumentalizacije medija za ultranacionalističke svrhe,
str. 9. (Citirano iz Slike i reči mržnje: Drugi dnevnik, video i filmska produkcija B92
i Fondacija za pravo na sliku i reč, autor Lazar Lalić, ARHITEL, 1998. /citat je preveden
s engleskog/)
7
164
PREGLED
nenaklonjenosti srpskoj strani. I ‘domaći’ mediji su se mogli naći na
njegovoj oštrici ukoliko se nisu pridržavali osnovnih postulata ‘patriotskog’
izvještavanja. Svaka informacija u suprotnosti sa zvaničnom propagandom
bila je metodično odstranjena. Jedan od primjera koji to zorno prikazuje
je, bez sumnje, granatiranje Sarajeva, koje za srpske tv-gledaoce i ne
postoji jer beogradska televizija, s ciljem njihovog poricanja, emitira
arhivske snimke grada stare nekoliko mjeseci, pa i godina. TV Pale sve
vrijeme opsade grada tvrdi da se Muslimani sami granatiraju. Tu negaciju
stvarnosti objeručke će preuzeti TV Beograd, koja će npr. 26. decembra
1992. objaviti tvrdnju da Sarajevo u opsadi drže Muslimani: Muslimani
drže Sarajlije pod opsadom iznutra iz grada, a Srbi samo štite svoja brda
oko grada… Odgovornost za spaljivanju Univerzitetske biblioteke u
Sarajevu TV Beograd, na osnovu izvještaja svoje dopisnice, pripisuje
Muslimanima: U Sarajevu je noćas zapaljena vijećnica, Univerzitetska
biblioteka. Srećna je okolnost što je neprocjenjivo blago domaće i
svjetske kulturne baštine iz nje iseljeno još prije dva mjeseca. Teško je
utvrditi kako je požar izbio. Tačno je da su se noćas u neposrednoj blizini
na obroncima Trebevića odvijale jake borbe. Nas više izvještača iz
Sarajeva gledali smo danas zgradu vijećnice sa najbližeg lokaliteta, ali
nismo vidjeli na njoj oštećenja od granata. Posmatrajući zgradu vijećnice,
uočili smo da na njoj nema spoljnjih oštećenja te da se plamenovi
požara viju na nekoliko različitih mjesta u unutrašnjosti zgrade. Sve
ukazuje da se radi o novoj manipulaciji muslimanskih vlasti sličnoj onom
paljenju guma iz Dubrovnika koju smo već nekada gledali.9
Mediji su često minimizirali značaj neke uznemirujuće vijesti. O padu
enklave Srebrenica u julu 1995. RTV Beograd je objavio samo kratku
vijest na kraju televizijskog dnevnika. Mada se tada već pouzdano znalo
da, kako piše Rémy Ourdan, Mladićevi vojnici vatrom iz mitraljeza
zasipaju kolone izbeglica, ubijaju i kolju.10 Značenje koje su tom događaju
pridali srpski mediji bilo je u najmanju ruku iskrivljeno. Katarina Subašić
tim povodom piše: Dok je pažnja sveta bila usredotočena na masovnu
Slike i reči mržnje: Godina treća, fondacija Pravo na sliku i reč, Lazar Lalić, B92
- ARHITEL, 1999.
10
Rémy Ourdan, Ratko Mladic le barbare (Ratko Mladić varvarin), Le Monde,
9. februara 1996.
9
PREGLED
165
deportaciju muslimanskih civila i još uvek nejasan broj žrtava koji se
procenjivao na brojku između šest i osam hiljada, srpska sredstva
informisanja iz Bosne i Miloševićeve ispostave u Srbiji to su opisivala
kao ‘oslobođenje grada pod upravom islamskih fundamentalista’, uopšte
ne pominjući nijedno od ogromnih nasilja izvršenih tokom nedelja u
kojima je vršena srpska ofanziva…11
TV Beograd je bio preplavljen dezinformacijama i grubim lažima.
Na TV dnevniku od 20. augusta 1992. reporter koji izvještava s lica
mjesta tvrdi da Srbima na lijevoj obali Drine, kojih ima oko 4.000,
prijeti genocid. Objavljena je i alarmantna informacija od 16. oktobra
1992. u kojoj se izvještava o planu muslimanskih vlasti u Sarajevu da
pobiju oko 200 Srba.12
Brojni masakri nad Sarajlijama, kao što je granatiranje škole na
Alipašinom Polju, u kojoj je 1993. godine ubijena učiteljica i troje đaka,
masovna ubistva u redovima za vodu, na fudbalskoj utakmici u Dobrinji,
ubistvo djece na sankanju..., praćeni su tvrdnjama kojima se optužuju
Bošnjaci da su inscenirali ova događanja kako bi izazvali međunarodno
saosjećanje i intervenciju.
Izjave političkih čelnika, plasirane putem medija koji su bili dostupni
najširoj javnosti, poticale su na mobiliziranje masa i njihovo pretvaranje
u ubilački stroj. Prednjačio je, u tom pogledu, Vojislav Šešelj, čije su izjave
sistematski prenošene u medijima: ... nema većeg inata od srpskog i
većeg prkosa od srpskog, i da ćemo, ako treba, odgovarati oružjem.
Istovremeno, Šešelj se založio i za proterivanje Hrvata iz Vojvodine i Srbije,
kao i omogućavanje povratka srpskim izbeglicama na srpske teritorije
kojima će uostalom i prisustvo plavih šlemova ‘obezbediti’ plebiscitarno
izjašnjavanje za srpske granice, koja nije u Karlovcu, ali jeste u predgrađu
Karlovca, nije u Virovitici, ali jeste u Pakracu. Rekao je da će se
priključenjem SRK i RSBiH novoformirana Jugoslavija lako proglasiti
Katarina Subašić, Role of the Media and the Internet as Tools for Creating
Accountability to Poor and Disadvantaged Groups : Former Yugoslavia (Uloga medija
i interneta kao sredstava za razvijanje društvene odgovornosti siromašnih i marginalizovanih grupa: Bivša Jugoslavija), u United Nations Development Programme, str. 17.
12
Milica Pešić, Manipulacije na TV Beograd, str. 28. (Navedeno prema: R Renaud
de La Brosse, Politička propaganda i projekt “Svi Srbi u jednoj državi”: posledice
instrumentalizacije medija za ultranacionalističke svrhe).
11
166
PREGLED
za saveznu državu Srbije i tako konačno dobiti svoju srpsku vojsku.
(…) Mi se borimo za državu koja će se zvati Srbija, ali smo prihvatili
koncept ove skraćene Jugoslavije zbog međunarodnih okolnosti.13
Nezaboravne su izjave koje je davala Biljana Plavšić, koju je Tužiteljstvo Međunarodnog suda za ratne zločine u Haagu optužilo za ratne
zločine, genocid, zločine protiv čovječnosti i teško kršenje običaja i pravila
rata, te je nakon suđenja i pravomoćno osuđena (zahvaljujući nagodbi
s tužiteljstvom oslobođena je optužbe za genocid). Biljana Plavšić poznata
je i po srdačnom čestitanju Željku Ražnatoviću Arkanu nakon izvršenog
masakra nad Bošnjacima u Bijeljini 1992. godine. Haški tribunal ju je
2003. godine osudio na 11 godina zatvora zbog progona Muslimana i
Hrvata na rasnoj, vjerskoj i političkoj osnovi tokom rata u Bosni i
Hercegovini, za što je i sama priznala krivnju. Jednom prilikom je izjavila:
Ja bih najviše volela da istočnu Bosnu očistimo, nemojte da me neko
uhvati za reč, pa da misli da govorim o etničkom čišćenju. Oni su nam
jednu sasvim prirodnu pojavu podmetnuli pod taj naziv i okvalifikovali
to kao ratni zločin. Sve i da zadržimo 70% teritorije tu nema mira. Za sve
nas nema mira. Ja njima, ovako da kažem, ne mislim ništa dobro. Ali, da
ja budem mirna, moram im dati nešto, da imaju gde sami da organizuju
život, da ne bi mene celo vreme uznemiravali. Tako ja shvatam onih 30%.
(…) Muslimani su genetski kvaran materijal prešao u islam. I sad,
naravno, iz generacije u generaciju se jednostavno taj gen kondenzuje.
Postaje sve gori i gori, izražava se jednostavno, diktira način razmišljanja
i ponašanja. To je u genima već usađeno…14
Novinarska etika, u smislu novinarske profesionalnosti, koja se
zasniva na istinitosti, pouzdanosti, objektivnosti i korektnosti, potpuno je
zanemarena. TV Srbije nije nikada pokazala ni najmanji znak solidarnosti
tokom srpskog terora protiv bosanskih medija. Dok su sve međunarodne
mreže (BBC, CNN, ABS, CBS, francuske, njemačke i ine televizije)
emitirale i po više izvještaja o granatiranju i razaranju Oslobođenja,
TV Srbije je nudila samo slike iz perspektive srpske artiljerije koja je
opkoljavala i bombardovala Sarajevo. Dobronamjerne preporuke međunarodnih dušebrižnika da se propagandi suprotstavi istinom, a ne bombama,
zvučale su pomalo naivno u surovoj balkanskoj realnosti.
13
14
Vojislav Šešelj, Borba, Beograd, 3. maja 1992.
Biljana Plavšić, Svet, Novi Sad, 6. septembra 1993.
PREGLED
167
Destrukcija medijskih kapaciteta u Bosni i Hercegovini
Vojne aktivnosti protiv medijskih kapaciteta u Bosni i Hercegovini
također su predstavljale očigledan pokušaj da stvore informativnu blokadu
kako bi spriječile da vijesti odu u ostatak svijeta. Specijalni izvjestilac
Komisije ujedinjenih naroda za ljudska prava (UNHCR) Tadeusz
Mazowiecki sačinio je izvještaje koji predstavljaju autentično i vjerodostojno svjedočanstvo o tome kako i na koje sve načine su se krvavi
ratovi vodili na zapadnom Balkanu na samome kraju 20. stoljeća i koliko
su u tim ratovima bila zanemarivana i sistematski kršena ljudska prava.
U izvještajima je, na vrlo direktan način, opisao svako kršenje ljudskih
prava do kojeg je uspio doći, kako na ratom zahvaćenim područjima tako
i u dijelovima bivše Jugoslavije koji su bili pošteđeni direktnih sukoba.
U onom koji se odnosi na slobodu medija navodi: “Oružani napadi na
medijske kapacitete predstavljaju bitan element u strategiji srpskih
snaga, naročito u toku njihova ranog napada u proljeće 1992. godine.
Veći dio od ukupno 11 predajnika koji su pripadali RTV Sarajevu (kasnije
RTVBiH) preuzet je ili uništen. Predajnik na planini Hum kod Sarajeva
više puta su napale vazduhoplovne vojne jedinice JNA u aprilu i maju.
Predajnici koje su okupirale snage bosanskih Srba bili su reprogramirani
da emitiraju signal TV Beograda, što je dovelo do djelimične informativne
blokade u većem dijelu BiH, tako da je taj signal srbijanskog TV-programa
pokrivao oko 70% bosanskohercegovačke teritorije.”15 Predajnik na
Kozari, između Prijedora i Banje Luke, oteli su još 1. augusta 1991.
Jugoslavenska narodna armija i srpski dobrovoljci. Tim činom su
područja Banje Luke, Sanskog Mosta, Bosanskog Novog i desetine drugih
gradova bili odsječeni od signala TV Sarajevo, te prinuđeni isključivo
pratiti program TV Beograd. Retorika ove medijske kuće koja preovlađuje
terminima ‘ugroženi narod’, ‘buđenje ustaštva’, ‘nacionalni opstanak’,
‘islamska prijetnja’, ‘hrvatsko-muslimanska zavjera’ i sl. prokopavat će
jaz sumnje. Nakon Kozare, na red dolaze i drugi predajnici: Plješevica,
Doboj, Trovrh, Velež, Vlašić. Svi su nasilno preoteti i preusmjereni na
signal TV Beograd, čime je domašaj TV Sarajevo prepolovljen. Prilikom
otimanja predajnika na Vlašiću ubijen je tehničar TV Sarajevo Bajram
Tadeusz Mazowiecki, Specijalni izvještaj o medijima E/CN.4/1995/54 od 13.
decembra 1994.
15
168
PREGLED
Zenuni, a posada predajnika je zarobljena. U samom Sarajevu objekt
RTVBiH je pod konstantnim granatiranjem. Uprkos teškim uvjetima,
stanica je nastavila emitiranje programa, što dobrim dijelom može zahvaliti
zgradi u kojoj je smještena, a koja je napravljena od armiranog betona,
tako da je mogla izdržati neprekidne topovske kanonade kojima je bila
kontinuirano izložena. Glavna redakcija lista Oslobođenje (tada vodećeg
štampanog medija) u Sarajevu bila je izložena stalnom granatiranju,
što je dovelo do njenog uništenja sredinom 1992. godine. Ipak, osoblje
tih novina nastavljalo je s radom u podrumima, gdje su bili smješteni i
uređaji za štampanje. Novine su nastavile svoje objavljivanje, a zaposlenici
su bili ti koji su raznosili primjerke novina na ulicama. Nažalost, distribucija
je bila ograničena na područje grada u okruženju. U to vrijeme je na Palama
oformljena informativna agencija SRNA, koja je držala apsolutni
monopol nad medijskim informacijama, koje prilagođava i publikuje u
zavisnosti od dnevnopolitičkih potreba. Istovremeno, program TV Srbije
se emituje preko predajnika koje je srpska vojska otela od RTVBiH.
Preuzeta je uprava i na nekoliko lokalnih radiostanica i štampanih medija
u kojima su smijenjeni novinari i urednički kadar, vodeći se, pritom,
kriterijima nacionalnog porijekla i političkog opredjeljenja. Ovakvi su
mediji, općenito, bili pod kontrolom lokalnih vojnih i političkih vođa.
Zaključak
U cilju realiziranja projekta ‘Velike Srbije’ izraženog parolom ‘Svi
Srbi u jednoj državi’ bilo je neophodno izvršiti vanvojne pripreme, koje
su prethodile oružanoj agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu koja je
isplanirana intelektualno, ideološki, politički, vojno, ekonomski, religijski,
psihološki…, ali i medijski, s ciljem koji je bio jasno postavljen i ispoljen
Memorandumom SANU-a.
Bilo je potrebno pripremiti javno mnijenje za događaje koji su već
bili nagoviješteni socijalnim, kulturnim, političkim, pa i ekonomskim
kretanjima s kraja osamdesetih godina 20. stoljeća. Mediji su ostvarili
svoju ulogu propagandnog sredstva jer su uveliko usmjerili ponašanje
i djelovanje homogenizirane grupe jednog etnosa. Tako homogenizirana
grupa je pretvorena u ubilačku masu čije je djelovanje zadobijenom
inercijom kulminiralo u zločinima. U historijski kriznim momentima te
vanrednim društvenim okolnostima propaganda postaje jedno od najPREGLED
169
važnijih ali i najubojitijih sredstava za ostvarivanje ciljeva. Njena uloga
je posebno značajna u pripremi i realiziranju ratnih ciljeva.
Fašistička doktrina utemeljena je politikom osvajanja tuđih teritorija
i genocida nad drugim narodima. Može se zaključiti da su prepoznata
osnovna načela fašističkog modela propagandnog komuniciranja: obaveza
utvrđivanja, planiranja i vođenja propagande iz jednog centra – Beograda;
demoralizacija protivnika (politička, ekonomska i vojna) – kao posljedica
eventualnog izdvajanja iz SFRJ; uvjetovanost etičkih pravila očekivanim
učinkom – ako će uslijediti pozitivan učinak, ni laž ne treba biti izbjegavana,
kao što je laž o ‘ugroženosti’ srpskog naroda (medijska laž o ‘ugroženosti’
Srba iza sebe je ostavila užasan zločin protiv čovječnosti); informacije su
u službi fašističke politike, a ne informiranja; korištenje glasina, nepotvrđenih i vaninstitucionalnih informacija; oslanjanje na prepoznatljive
fraze i parole; pravovremeno programiranje propagandnog djelovanja
– propagandna aktivnost započinje, intenzivira se i završava shodno načelu
pravovremenosti; stvaranje psihoze kolektivne ugroženosti i jačanje
potrebe homogeniziranja; koordiniranje propagandne aktivnosti sa ekonomskim, političkim, vojnim, diplomatskim i drugim mjerama; kontinuirano procjenjivanje i provjeravanje stvarnog učinka.
Valja naglasiti da su se politički režimi i iz njih izvedeni pravni
sistemi koji su se opredjeljivali za proces laganja i obmana na kraju pokazivali totalitarnima. Nacionalistička politička propaganda pripremila
je i kondicionirala javno mnijenje za rat, idući na taj način naruku najgorim
nasiljima počinjenim u okviru nacionalnih političkih programa.
Nacionalizam je doista bio omamio zdrav razum vladajuće političke
elite, inteligencije, ali i običnog svijeta. Nacionalističke ideje su postavljene,
a zatim rasplamsavane u medijima. Ustoličena ideologija služila je da se
opravdaju ratni pohodi. U atmosferi nacionalističke zaluđenosti i ratobornosti čitava zajednica je neumitno srljala u propast. I propast se na
kraju i dogodila. Izbili su krvavi ratovi u Hrvatskoj i Bosni, a Srbija je
doživjela svjetsku izopćenost.
170
PREGLED
Literatura:
1. Brosse, Renaud, de La, Politička propaganda i projekt “Svi Srbi u jed-
noj državi”: posledice instrumentalizacije medija za ultranacionalističke svrhe.
2. Dizdarević, Zlatko, Macedonian Media War (”Medijski rat u
Makedoniji”), Institute for War and Peace Reporting’s, Balkan Crisis
Report (Izvještaj o krizi na Balkanu Instituta za rat i mir), br. 284, 28.
septembra 2001.
3. Gagnon, V. P., The Myth of Ethnic War: Serbia and Croatia in
the 1990s, Ithaca-New York, 2006.
4. Kolsto, Pol, Zbornik INTIMA JAVNOSTI: Diskurs i nasilni
sukob – Predstave o »sebi« i »drugom« u državama nastalim poslije
raspada Jugoslavije, Beograd, 2008.
5. Kurspahić, Kemal, Zločin u 19:30 – balkanski mediji u ratu i
miru, Sarajevo, 2003.
6. Lalić, Lazar, Slike i reči mržnje: Godina prva, Fondacija Pravo
na sliku i reč, Beograd, 1997.
7. Lalić, Lazar, Slike i reči mržnje: Drugi dnevnik, Fondacija Pravo
na sliku i reč, Beograd, 1998.
8. Lalić, Lazar, Slike i reči mržnje: Godina treća, Fondacija Pravo
na sliku i reč, Beograd, 1999.
9. Mazowiecki, Tadeusz, Specijalni izvještaj o medijima E/CN.4/
1995/54 od 13. decembra 1994.
10. Mazowiecki, Tadeusz, Uništavanje kulturnog nasljeđa – Izvještaj
broj A/47/666-S/24809 od 17. novembra 1992.
11. Petersen, Roger, Understanding Ethnic Violence: Fear, Hatred,
and Resentment in Twentieth Century Eastern Europe, Cambridge
University Press, 2002.
12. Subašić, Katarina, Role of the Media and the Internet as Tools
for Creating Accountability to Poor and Disadvantaged Groups : Former
Yugoslavia (Uloga medija i interneta kao sredstava za razvijanje društvene
odgovornosti siromašnih i marginalizovanih grupa: Bivša Jugoslavija),
u United Nations Development Programme.
13. Vetlesen, Arne Johan, Evil and Human Agency - Understanding
Collective Evildoing, Cambridge University Press, 2005.
14. Borba, Beograd, 3. maja 1992.
15. Le Monde, 9. februara 1996.
16. Svet, Novi Sad, 6. septembra 1993.
PREGLED
171
Vedada Baraković
UDK 342.849.2 + 316.774 (497.6)
(PR)EDIZBORNE KAMPANJE I PR EVOLUCIJA MEDIJA
– SAVRŠEN ZLOČIN
ELECTION CAMPAIGNS AND PR MEDIA EVOLUTION
– THE PERFECT CRIME
Sažetak
Brisanje realnosti i konstrukcija virtualne političke scene na bosanskohercegovačkim prostorima odvija se u svojevrsnim cikličnim krugovima,
koji vremenom postaju sve uži, reducirajući se na medijske slike političkih
lidera u neposrednom, nezavršenom javnom činu – vrtlogu znakova bez
značenja koji više nisu upućeni nikome. Saučesništvo politike, medija i PRa u konstrukciji stvarnosti i stvaranju teatarske države s dvorskom javnosti
(Meyer, 2003) i u savršenom zločinu ubijanja realnosti (Baudrillard)
bazirano je na medijsko-političkom spektaklu strukturiranom na temeljima
savremene medijske produkcije i konstrukcije realnosti u svojevrsnoj
političko-PR-ovskoj kolonizaciji medija i medijskoj kolonizaciji PRizirane politike.
Ključne riječi: Bosna i Hercegovina, politika, mediji, PR komunikacija, predizborne kampanje
Summary
The erasure of reality and constructions of virtual politic scene in the
region of B&H, is being conducted in a sort of cycles that, as time passes
by, became more and more narrow, reducing itself into images of political
leaders in media in direct, unfinished public act – a vortex of meaningless
symbols addressed to no one. The collaboration of politics, media and
PREGLED
173
PRs in constructing of reality and fashioning of a theatrical state with
public similar to that at courts (Meyer 2003) and in the perfect crime of
killing the reality (Baudrillard) has been based on media-political spectacle structured around the contemporary media production basis and
constructing of reality in a kind of political and PR media colonizing,
and colonization of politics previously exposed to PR processes.
Key words: Bosnia and Herzegovina, politics, media, PR, communication, election campaigns
Uvod u metodiku djelovanja: Samo gledaj!
Utjecaj političkih stranaka kao masovnih organizacija značajno je
smanjen posljednje dvije decenije. Težište se sa stranaka kao sistema
prenosi na pojedince (Meyer, 2003). Stranke se personaliziraju, a političke
kampanje sve više liče na medijska natjecanja1 zvijezda show businessa.
Personaliziranjem i banaliziranjem politike stvaraju se uvjeti za holivudizaciju medijskih sadržaja koji se odnose na politiku i stvaranje spektakla
od političkih događaja koji se mogu ponuditi i prodati tržištu a istovremeno stvoriti utisak „dobre“ informiranosti i osjećaj participiranja
u sferi političkog. Umjesto da javnost obavještavaju o temama bitnim i
relevantnim za život građana, mediji se fokusiraju na imidž političara, na
njihove rutinske aktivnosti, koje imaju malo ili nimalo veze sa stvarnim
problemima i rješenjima2. Medijska inscenacija pretvara se u medijsku
samoinscenaciju, prilagođavanje političkih lidera medijskim zahtjevima,
a mediji tako postaju svojevrstan oblik političke stranke3 (Meyer, 2003).
To je scenarij kome pribjegavaju i bh. Političari, s tim da se, jednom
konstruirani, oprobani model, održava već godinama, postajući na izvjestan
Vjerovatno da publika ne bi bila iznenađena pokretanjem novih reality show
programa: Ples s političarima, Političar možeš biti i ti, Survivers in Bosnia Divided itd.
2
Meyer navodi primjer posjete školama i druženje premijera i predsjednika s
učenicima i učiteljima kojima je ta ista vlada smanjila izdatke za školstvo. U BiH
ovakvi primjeri nisu izuzeci već praksa djelovanja.
3
Medijski moguli širom svijeta nastoje utjecati na politiku na različite načine, pa
i direktnim angažmanom. I u BiH je nedavno vlasnik „Avaza“ Fahrudin Radončić
osnovao vlastitu stranku.
1
174
PREGLED
način konstanta s kojom se sve varijable mire. Angažman političkih
stranaka svodi se na angažman političkih lidera koji su konstituirali svoju
politiku na traumi ideologije pretačući je u ideologiju traume (Kovačević,
Vuković, 2008) i koji koriste istu4 i prepoznatljivu retoriku već godinama
nastupajući isključivo za sebe i u ime sebe, koristeći međunarodnu
zajednicu kao svojevrstan alibi: bez njih ne možemo ili s njima nećemo.
Glavni i najvažniji kanal javnog nastupa bh. lidera svakako su
masovni mediji, koji u posljednje vrijeme doživljavaju (bolnu) preobrazbu
iz sredstava informiranja i agensa konstituiranja javnog mnijenja u
sredstva zabave i dokolice. Unificiranje medijskih sadržaja gotovo pa
je okončano. Red (nad)reality show programa, red grand parada ove
ili one vrste, red zvijezda treba da se rodi, red mamutskih serija ja sam
otac svoje majke između blokova džirlo svijeta opranog cilit bangom,
napojenog koka-kolom, konstituiraju venišiziranu javnost koja, jednom
prekoračivši i sami prag apatije, postaje puka kolekcija konzumenata
bez sposobnosti kritičkog rezoniranja. Liberalizacija medijskog tržišta
i na prostore Bosne i Hercegovine donijela je tektonske promjene:
transformaciju državnih medija u javne servise uporedo je pratilo
osnivanje niza komercijalnih medija koji su vremenom preuzimali
dominaciju na tržištu. Javni emiteri uspjeli su zadržati određen procent
publike zahvaljujući najprije informativnim sadržajima koje komercijalni
mediji sve rjeđe nude. Izbjegavanje informativnih sadržaja komercijalnih
medija ima pragmatičke i ideološke korijene. S jedne strane, složenost
produkcije (kadrovska, materijalna, finansijska, strukturalna) čini informativne sadržaje iznimno zahtjevnim segmentom sveukupne produkcije,
te komercijalne medijske kuće (uz rijetke izuzetke) informativnu funkciju
počinju i završavaju kratkim sadržajima baziranim na agencijskim ili PR5
vijestima selektiranim na principu niti miriše niti smrdi. Ovaj mehanizam
Značenje simbola koji se koriste u promidžbama političkih lidera obično je zamagljeno. „Kada biste danas pitali Bošnjake koji su njihovi simboli, odnosno kada
je odlučeno da krinovi ili ljiljani budu njihov simbol, ili kada biste pitali Srbe po
čemu su danas važeći simboli Republike Srpske, izuzev jedne istorijske pjesme – Bože
pravde, koja je prerasla u himnu, simboli srpskog naroda, odnosno po čemu je onaj
grb koji je danas grb Republike Srpske grb srpskog naroda, ne bi znali odgovor.“ Krstan
Simić, Zarez, br. 182, 2006.
5
Public Relations (u prijevodu ‘odnosi s javnošću‘ ili ‘odnosi s javnostima‘) oblik
je javnog komuniciranja organizacija s okruženjem s ciljem stvaranja odnosa uzajamnog
povjerenja i podrške.
4
PREGLED
175
gatekeepinga6 direktno je povezan s ideološkim budući da su medijski
sadržaji većine komercijalnih medija upućeni publici kojoj je svejedno
da li će omiljenu seriju ili pjevačicu gledati na jednom ili drugom kanalu.
Produkcija sadržaja koji neće (po)dijeliti publiku niti otjerati oglašivače
imperativ je ovakvih medija, te se oni orijentiraju na sadržaje bez dubljeg
značenja i potrebe za tumačenjem7. I kod (rijetkog) pokrivanja političkih
događaja pribjegava se metodama insceniranja skandala, personaliziranja
političkih procesa i insistiranja na imidžu (Castells, 2009).
S druge strane, javni emiteri prolaze kroz vrlo kompleksnu fazu. Pored
nastojanja za stvaranjem etničkih kanala, očit je i
neuspjeh javnih RTV emitera da se etabliraju kao javni emiteri za
BiH i sve njene građane. Okvir reforme javnog RTV emitiranja nije
doveo do toga da javna televizija djeluje kao faktor društvene
integracije i kohezije. Osim toga, javni RTV emiteri su u izuzetno
teškom finansijskom položaju, što se naročito odnosi na RTVFBiH,
ali i BHRT, dok je RTRS u nešto boljoj poziciji. Ovo je rezultat čitavog
niza faktora: prekomjernog broja uposlenih, neracionalnog dupliciranja rasporeda i produkcije programa, te niske stope ubiranja
mjesečne RTV takse. Loša finansijska situacija je u velikoj mjeri
direktno povezana s cjelokupnom organizacijom javnog RTV sistema,
koja je, opet, odraz kompleksnih etničkih, političkih i teritorijalnih
realiteta u zemlji (Jusić, Džihana, 2008).
Osim toga, javni emiteri obavezni su emitirati skoro pa polovinu
programa informativnog i edukativnog tipa8, te, kako ne bi izgubili utrku
s komercijalnim medijima, i sami pribjegavaju holivudizaciji i mekdonaldizaciji programskih sadržaja, pa i u sferi informativnih sadržaja,
posebno onih koji pokrivaju političke teme. Asistiranje PR odjela u produciranju ovakvih medijskih sadržaja svakako je dobrodošlo, kako zbog
skraćenja puta informacije od izvora do publike tako i zbog značajnih
materijalnih ušteda.
Pojam „gatekeeping” odnosi se na proces selektiranja vijesti koje unutar masovnih
medija vrše novinari, urednici ili izdavači.
7
Slogan Nove TV „Samo gledaj!“ na najbolji način oslikava trend nastojanja
umrtvljivanja publike i stvaranja konzumentske javnosti sposobne samo da gleda i
kupuje.
8
Obaveze koje proizlaze iz Zakona o komunikacijama te pravila Regulatorne
agencije za komunikacije vezana za obaveze javnih emitera.
6
176
PREGLED
Medijski i politički spektakl u svijetu nesumnjivo je dijelom i produkt
PR industrije, pa se može kazati da su mediji u savremenom svijetu
doživjeli novi oblik kolonizacije: PR-izaciju medijskih sadržaja, kojoj
je prethodila PR-izacija politike ili PR-ovska kolonizacija politike. PR
komuniciranje u zrelim demokratijama ima važnu ulogu u posredovanju
poruka do (ciljnih) javnosti i posljednjih decenija ova je industrija svrstana
u red najperspektivnijih industrija u svijetu. Bez obzira na percipiranje
PR djelatnosti kao manipulatorske, pa i sa neskrivenom funkcijom laganja
(Arendt, 1999), neosporna je značajna uloga ove vrste javne komunikacije,
posebice iz domena politike. Moćne političke organizacije i pojedinci
stvorili su još moćnije PR odjele, bez kojih nije moguće dobiti zvaničnu
informaciju. Ljudi u sivom, spin doktori, kao suplement hijerarhijskoj
strukturi moći u politici, s druge se strane brinu da odrade „prljavi posao“
u politici, pažljivo selektirajući nezvanične informacije o vlastitim ali i
protivničkim kandidatima, skrećući pažnju s bitnih na nebitne teme, diskreditirajući protivnike, koristeći anonimne i „dobro obaviještene“ izvore,
a u posljednje vrijeme sve je prisutnije i svojevrsno ucjenjivanje novinara
opstruiranjem pristupa informacijama i serviranjem isključivo vlastitih.9
Refleksivnim copy-paste mehanizmom i politička scena u BiH
prihvatila je i na velika vrata najavila PR komunikaciju već u prvim
godinama nakon rata. Analizom ovoga oblika komuniciranja u sferi
politike moglo bi se zaključiti da PR političkih stranaka u BiH prema
metodama i tehnikama korespondira najranijem obliku razvoja ovoga
oblika javne komunikacije, press agentry10 modelu. Međutim, dok se u
razvijenim demokratskim zemljama u okviru ovoga modela nastoji uspostaviti prisna saradnja s medijima i odnos uzajamnog povjerenja i
poštovanja između organizacije i medija, u bosanskohercegovačkim
uvjetima ovaj se odnos svodi na pokušaj stvaranja podaništva ili nasilnog
Na primjerima evolucije PR komunikacije Kennedyja, Nixona, Reagana, Clintona
te premijerke Thatcher i premijera Blaira američki teoretičar Eric Louw, oslanjajući
se na istraživanja McNaira, Fortunata i Sabata, pokazao je transformaciju političara
u medijske izvođače, što je omogućilo razvoj nove industrije PR profesionalaca,
takozvanih spin doktora, koji posreduju između političara i medija.
10
Press Agentry, kako su ga definirali James i Larisa Grunig, teoretski je model
prakticiranja odnosa s javnošću koje karakterizira snažno nastojanje zadobijanja medijske
pažnje i stvaranje bliskih veza s novinarima i urednicima utjecajnih medija. Prema
historijskom razvoju ovo je prvi model PR komunikacije koji se pojavio, ali ga mnoge
organizacije i danas koriste.
9
PREGLED
177
nametanja načina izvještavanja, što nerijetko završava otvorenim napadima,
pa i sukobima. Produkcija sadržaja koji se tiču političkih tema, posebice
kada je riječ o javnim emiterima, u BiH se vrši u uvjetima skrivenih,
ali i otvorenih pritisaka11. Obrasci primijenjeni u političkom apsolutizmu,
na nivou funkcioniranja stranaka i ostalih političkih organizacija, aplicirani su i u način komuniciranja s okruženjem koje se odvija isključivo
preko stranačkih lidera, autoritarnim načinom diseminiranja njihovih
stavova i mišljenja, bilo da je riječ o medijskom nastupu ili posredovanju
putem PR komunikacije. Konačni cilj ovakvog načina komuniciranja
jest zbunjivanje stada i pretvaranje biračkog tijela u pasivne promatrače
ili statiste demokracije odnosno pasivne aktere izbornog postupka
(Milardović, 2007).
Nova utrka, stari trkači – Mi smo PRikaze
Saučesništvo politike, medija i PR komunikacije u kreiranju spektakla,
ubijanju stvarnosti i „zbunjivanju stada“12 posebice je uočljivo u vrijeme
(pred)izbornih kampanja. Predizbornu kampanju u BiH nedavno je
spomenuo visoki predstavnik Valentin Inzko u reakciji na, kako ih je on
nazvao, „neosnovane optužbe“ Milorada Dodika glede telegrama saučešća
upućenog mitropolitu dabrobosanskome gospodinu Nikolaju, a u povodu
smrti patrijarha Pavla. Iznenađeni smo što Milorad Dodik koristi smrt
poglavara Srpske pravoslavne crkve za neukusno dobivanje jeftinih
političkih poena. To je neprimjereno i nedostojno, a takve izjave su
znak da je počela predizborna kampanja.13
Prema podacima Udruženja/udruge BH Novinari i Linije za pomoć novinarima
samo u prva četiri mjeseca 2008. godine registrirano je 17 slučajeva kršenja novinarskih
prava i medijskih sloboda. Čak 12 slučajeva odnosilo se na vrijeđanja, verbalne napade,
prijetnje, pa i fizičke napade na novinare (www.bhnovinari.ba).
12
Walter Lippman, teoretičar liberalne demokratije, koristio je termin „zbunjeno
stado“ za opisivanje uloge javnosti u demokratskim procesima. Javnost, prema
Lippmanu, ima ulogu posmatrača a ne učesnika u procesu političkog odlučivanja.
Pritom mediji imaju, između ostalog, i funkciju odvraćanja pažnje sa stvarnih problema.
13
Visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko reagirao je na optužbe Milorada Dodika
da je „uvrijedio srpski narod u BiH jer nije izrazio saučešće povodom smrti patrijarha
srpskog gospodina Pavla. U reagiranju iz OHR navedeno je da je Valentin Inzko uputio
privatno pismo saučešća mitropolitu dabrobosanskom gospodinu Nikolaju smatrajući da
je to privatni čin koji ne smije biti predmet javne rasprave (Dnevni avaz, 21. 11. 2009).
11
178
PREGLED
Još jedna loša procjena visokog predstavnika. Predizborna kampanja
u BiH nije mogla početi budući da nikada nije ni prestala. Predizborna
kampanja u BiH nije kratkoročni koordinirani program koji ima za cilj
postizanje određenih rezultata, već proces koji traje još od prvih višestranačkih izbora. Medijske i PR objave već godinama su utemeljene
na istim kodovima i simbolima, koje nije potrebno dekodirati i za koje se
pretpostavlja da imaju ono isto značenje kao u vrijeme kada su konstituirani.
Simbolika javne komunikacije konstituirane na ideologiji individualne
i kolektivne traume vremenom se pretočila u simbole takve ideologije
– političke lidere koji simboliziraju NAS ili NJIH bez potrebe za tumačenjem. U takvu su konstrukciju uključeni i političari i mediji i PR
mašinerija. Kada bi se dijelovi medijskih objava koji slijede u nastavku
iščitavali bez gledanja u fusnote u kojima su naznačeni datumi i izvori
objavljivanja, teško bi se mogao odrediti period u kome su se „događaji“
desili, ko im je bio kreator a ko posrednik.
Primjer 1.
Naslov: Pokreće se proces ustavnih promjena14
Lead: Lideri šest od osam političkih stranaka iz BiH obavezali su se
jučer tokom susreta s Nikolasom Barnsom (Nicholas Burns), podsekretarom
SAD za politička pitanja, da će do marta ... provesti ustavne reforme koje
za cilj imaju jačanje „ovlasti državnih vlasti i usmjeriti rad Parlamenta
i institucije Predsjedništva“.
Primjer 2.
Naslov: Tihić pregovore vratio na početak15
Lead: Prvi dan razgovora bh. političkih lidera u vezi s ustavnim
promjenama u BiH donio je i početne rezultate, ali je jučerašnjim dolaskom
Sulejmana Tihića, predsjednika SDA i člana Predsjedništva BiH, u
Vašington sve vraćeno na početak.
Primjer 3.
Naslov: Kreće nova runda pregovora16
Dnevni avaz, 24.11.2005.
Nezavisne novine, 21.11.2005.
16
Nezavisne novine, 14.11.2009.
14
15
PREGLED
179
Lead: Pregovarački tim EU i SAD u ponedjeljak počinje novu
rundu pregovora s predstavnicima domaćih stranaka kojima će biti
ponuđen modificirani butmirski paket, potvrdio je Lars Valund, predstavnik
EU u ovom pregovaračkom timu.
Primjer 4.
Naslov: BiH je moja država kao što je i Tihićeva i Čovićeva17
Tekst: Niko iz RS niti može niti hoće prihvatiti ukidanje Republike
Srpske u budućim ustavnim promjenama, tvrdi Dragan Čavić, predsjednik
RS i Srpske demokratske stranke.
Primjer 5.
Naslov: Dodik: OHR smeta dejtonskom putu BiH 18
Tekst: Milorad Dodik, premijer RS, kazao je da OHR i visoki predstavnik treba da prestanu da rade, jer smetaju razvoju demokratije i
dejtonskom putu BiH. ... Dodik je izjavio da neće dozvoliti da Srbi u BiH
budu dovedeni u manjinsku poziciju i da biološki nestanu. Dodik je
rekao da se RS sprema i za varijantu da BiH ostane i preživi, ali isto
tako i za varijantu da ne može da preživi. „Ali, u toj varijanti moraćemo
da sprovedemo neki legitiman proces, a sve se mora završiti, ipak,
referendumom na kraju“, rekao je Dodik.
Primjer 6.
Naslov: Druga runda razgovora o promjeni Ustava BiH19
Lead: Većina lidera osam najjačih stranaka iz BiH otputovala je
juče u Vašington, gdje će tokom vikenda nastaviti pregovore o promjenama
Ustava BiH, dok će im se ostali pridružiti danas.
Primjer 7.
Naslov: Dodik tvrdi da ga međunarodna zajednica ucenjuje nudeći
mu da prihvati ustavne promene, a da će zauzvrat obustaviti istragu
koja se vodi u Tužilaštvu BiH protiv njega20.
Nezavisne novine, 17. 11. 2005.
Nezavisne novine, 23. 11. 2009.
19
Nezavisne novine, 20. 11. 2005.
20
SRNA, 30. 9. 2009.
17
18
180
PREGLED
Lead: Premijer Republike Srpske Milorad Dodik tvrdi da ga međunarodna zajednica ucenjuje nudeći mu da prihvati ustavne promene, a
da će zauzvrat obustaviti istragu koja se vodi u Tužilaštvu BiH protiv
njega. Dodik najavio referendum u slučaju bilo kakvih rešenja nametnutih
od strane visokog predstavnika..., a koja nisu u interesu RS.
Podudaranje tekstova i datuma (predizborne 2005. i 2009. godine21)
gotovo da nije ni potrebno. Skoro pa istovjetnost poruka, ne samo na
konotativnoj već i na denotativnoj razini, upućuje na zaključak o konzistentnosti nastupa političkih lidera posredstvom homogeniziranih
medijskih poruka nastalih na temeljima PR komunikacije, ali i na
njihovu (samo)uvjerenost u ishod ovakvog načina općenja s javnosti i
održavanje homeostaze. Projekcija etnojavnosti/etnobirača kao konstante
na koju se može računati definirala je strategiju, tehnike i vrijeme objavljivanja koji se ponavljaju iz godinu u godinu, a ponašanje političkih
lidera u (pred)izbornim kampanjama (ali i između njih) neodoljivo
podsjeća na narodnu izreku „Nek’ ide krava radi priuze“22. Grozničava
nastojanja da se ostane u politici (čitaj fotelji) političari odavno više ni ne
kriju23, a podanička svijest javnosti nenavikle na demokratiju i mogućnosti
izbora bez konsekvenci i sankcija omogućila je stvaranje apsolutističkog
sustava u kome se čini da je već sve okončano. Više nije ni upitno da
li se pritom koristi istina ili laž, već je važno ko laž i zarad koga i čega
izgovara, i u obliku kakvog spektakla se ona iskazuje. Dayton, genocid,
ustavne promjene, referendum, nedjeljiva, deklaracija, paket, sporazum,
kompromis itd. ključne su riječi koje zadržavaju postojeći (javni) diskurs
utopljen u medijsko lišavanje smisla (Šačić, 2007), u čemu saučestvuju
i mediji i politika, ali i PR Mada su u proces strukturiranja PR poruka
Opći izbori u BiH održani su posljednji put 2006. a sljedeći se održavaju u
oktobru 2010. godine.
22
Priuza – povodac
23
U obraćanju opštinskim izbornim štabovima 29. 8. 2006. Dodik na jednom
mjestu kaže: „Nije zadatak Milana Jelića da pobijedi na predsjedničkim izborima,
Njegov veoma važan zadatak je, naravno, da predloži i predsjednika Vlade. Ali, da
i sada obeća da ću to biti ja! Dostupno na www.snsd.org/dnn/Portals/0/Dokumenti/
Milorad%20Dodik_%20Naprijed%20Srpska%202006%20Govori.pdf – pristup
ostvaren 20. 11. 2009.
21
PREGLED
181
uključeni domaći ljudi s Madisona24, ne može se oteti utisku da se političari,
analogno stavu stranka – to sam ja, i u ovoj oblasti ponašaju po istom
principu, stranački PR – to sam ja. PR komunikacija političkih stranaka
i organizacija fokusirana je na promicanje stranačkih lidera a ne stranaka
kao organizacija i njihovih programa i planova, pa se i saopćenja i ostali
PR sadržaji uglavnom odnose na lidere i njihove poruke upućene drugim
liderima. Personaliziranjem i PR poruka tako je zaokružen lanac ishrane
javnosti gladne senzacija, skandala, heroja i krivaca, mitova i obećanja,
nas i njih. Personalizacija politike, medijska i PR, dobro je oproban recept
za nastup na javnoj sceni u kojoj više niko i ne govori ni o javnosti ni
o stvarnosti, ni o budućnosti, već isključivo o NJIMA i NAMA, ovaploćenim u dodicima, silajdžićima, tihićima, čovićima, ivanićima, jednom
stvorenim za sva vremena25.
Umjesto zaključka – Reci NE
Bosanskohercegovačka javna sfera, „nalik dvorani s ogledalima, gde
je sve što postoji medijski odraz drugih medijskih prikaza, svet simulacija
koje sačinjavaju hiperrealnost imunu na razumnu kritiku“ (Tompson,
2003), pozornica je na kojoj se odvija drama s dobro poznatim likovima,
radnjom, zapletom, režiserima, scenografima, kostimografima, pa čak i
suflerima, a radni naslov drame glasi „Reci NE ...“ budući da joj kraj
još nije napisan.
Oligarhijska struktura političkih stranaka u Bosni i Hercegovini
od politike je odavno stvorila one-man-show, u kome, nažalost, domaći
24
Američka serija „Momci s Madsiona“ prati razvoj PR-a i reklamnih agencija
u New Yorku šezdesetih godina.
25
Milorad Dodik - Ustavne promjene za RS nisu interesantne (Glas Srpske, 30. 9.
2009); Lideri ponovili ranije stavove (Nezavisne novine, 4. 11. 2009); Kraj umišljenih
lidera (Nezavisne novine, 15. 11. 2009.); Niko nema mandat da zaustavlja BiH na
njenom evropskom putu (Saopćenje SDA, 23. 11. 2009); Tihić razmišlja o otkazivanju
sastanka (Nezavisne novine, 11. 11. 2009); Silajdžić neće doći na Tihićev sastanak
(Nezavisne novine, 9. 11. 2009); Dodik opet prijeti: Ako međunarodna zajednica
nametne rješenje, kao odgovor, imaće referendum građana RS! (24sataInfo, 17. 10.
2009) – nasumično su odabrani naslovi u dnevnim novinama koji upućuju na duboko
personalizirano izvještavanje o političkim temama.
182
PREGLED
trumani26 nikada ne pronađu kulise iza kojih bi iskoračili u stvarni svijet.
(Nad)reality show tako traje već godinama, a zbunjeno stado konzumentskim manirima, izvrsno naučenim u kratkim kursevima demokratije
za početnike, guta sadržaje bez značenja poput raspršenih crnih rupa
(Baudrillard, 2001). Konzumiranje jeftine PR-izirane politike upakirane
u jeftini medijski papir izgleda kao kupovina jeftine kineske robe u
šarenim kartonskim kutijama za koju znamo da će trajati dok je ne
upotrijebimo ili pokrenemo. No, neodoljivost pristupačnosti, mogućnosti
da se kupuje27 i bude obmanuto PR-medijsko-političkim spektaklom i od
javnosti stvara saučesnika u savršenom zločinu brisanja svijeta realnog
(Baudrillard,1998).
Primordijalni karakter kompletne javne scene zasnovan je na
arhetipskim pričama, mitologiji, personifikaciji i simbolici virtualnog
vremena i prostora koga svaka strana tumači situaciono i ostrašćeno.
Zapravo, „najveći problem naše politike moguće je odrediti pojmom
manjka moderne, njenom povijesno-civilizacijskom nerazvijenošću,
odnosno nedovoljnom obrazovanošću naše politike, inteligencije i
naroda (plural) za modernu politiku pomoću koje bi ova trijada mogla
iz stadija sebe-triju-naroda da se uzdigne na nivo moderne političke
nacije“ (Šimić, 2000). U kontekstu ovakvoga promatranja političke i
medijske javne scene nije teško protumačiti zašto se i PR aktivnosti
svode na one-man-show i prenošenje diskursa politika-to-sam-ja na
diskurs PR-to-sam-ja. Iz vizure oligarhijskih struktura političke moći
javnost jest jednako birači jest jednako 25, 36 ili 52% jest jednako moja
fotelja naredne četiri godine, a za ostvarenje takvog cilja sve je dozvoljeno.
Oprobana tehnika zavođenja pozivanjem na kolektivni identitet i
ideologiju traume djelotvorna je još od prvih višestranačkih izbora i
uistinu nema potrebe da se mijenja. Medijska prezentacija političkih tema
domaće javne scene općenito je iz sfere ozbiljnog istraživačko-analitičkog
Truman show je film Petera Weire o prodavaču osiguranja Trumanu Burbanku
(Jim Carrey) koga je kao dijete usvojila medijska korporacija za potrebe najduljeg i najpopularnijeg reality show programa. Na kraju filma Truman otkriva da je idilična sredina
u kojoj živi zapravo TV set a njegova porodica, prijatelji i kolege unajmljeni glumci.
27
Prethodni društveni sistem fokusiran na bazičnu industriju reducirao je konzumerizam na minimalistički nivo u pojavnom ali ne i u podsvjesnom smislu, te je nakon
otvaranja tržišta uslijedio period nezasićenosti i eksplozijom potrošačkog mentaliteta.
26
PREGLED
183
pristupa prešla u senzacionalističko-banalni. Glavni akteri ovakve javne
scene su nekolicina političara koji već godinama u istom odijelu šarmiraju
mlađahnu i neiskusnu gospođicu javnost, i to ispod pendžera i kroz
mušepke – bez ikakva kontakta i dublje veze. S obzirom na polariziranu
etničku i medijsku bh. javnost, ne može se oteti utisku da mediji zaista
pervertiraju u svojevrsnu političku stranku koja se natječe u konstruiranju
stvarnosti koristeći političke metode razvodnjavanja društvene stvarnosti
i prelijevanja političkog u nepolitičko, i obrnuto, pritom obilato koristeći
i PR konstrukciju i produkciju.
Bibliografija
1. Arendt, H. (1999): Istina i laž u politici, Filip Višnjić, Beograd.
2. Assmann, J. (2008): Kulturno pamćenje, Vrijeme & NAM, TuzlaZenica.
3. Baudrillard, J. (2001): Simulacija i zbilja, Jesenski i Turk, Zagreb.
4. Baudrillard, J. (1998): Savršen zločin, Čigoja, Beograd.
5. Castells, M (2009): The Rise of the Network Society, With a New
Preface: Volume I: The Information Age: Economy, Society, and Culture
(Information Age Series), Willey-Blackwell
6. Debord G., (1999): Društvo spektakla, Arkzin, Zagreb.
7. Edelman, M. (2003): Konstrukcija političkog spektakla, Politička
kultura, Zagreb.
8. Ćurak, N. (2004): Dejtonski nacionalizam (Ogledi o političkom),
Buybook, Sarajevo.
9. Fidler, R. (2004): Mediamorphosis, Clio, Beograd.
10. Kovačević, L., Vuković.V. (2008): Krajolik posttranzicijskih
institucija i njihovi politički učinci, dostupno na http://eipcp.net/ transversal/
0208/kovacevic-vukovic/hr, pristup ostvaren 4. 12. 2009).
11. Jusić T., Džihana A. (2008): Razjedinjeni propadaju: Javni
RTV servis u BiH, dostupno na http://www.media.ba/mcsonline/bs/
tekst/razjedinjeni-propadaju-bih, pristup ostvaren 19. 11. 2009.
12. Louw, E. (2005): The Media and Political Process, SAGE
Publications, London.
13. Malović, S. (2007): Mediji i društvo, Sveučilišna knjižara, Zagreb.
184
PREGLED
14. Meyer, T. (2003): Mediokracija: Medijska kolonizacija politike,
Politička misao, Zagreb.
15. Milardović, A. (2007): Kriza i transformacija političkih stranaka,
Zbornik Fakulteta političkih znanosti, Zagreb.
16. Plenković M., Hadžić, S., Kučiš, M. (2006): Dijalektika medijske
moći i izborno građansko ponašanje (Hrvatski parlamentarni izbori
2003), Informatologia, 39, 2006, 1, 1-21.
17. Šačić, N. (2007 ): Medijsko lišavanje smisla, Zeničke sveske,
br. 6/2007, str.178-184.
18. Šimić, S. (2000): Teorija političke moderne: Komunikacijsko
iskustvo politike, Naša riječ, Zenica.
19. Tompson, K. (2003): Moralna panika, Clio, Beograd.
PREGLED
185
UDK 340.12
Nusret Agić
DRŽAVA I VLADAVINA PRAVA
THE STATE AND RULE OF LAW
Sažetak
Za našu analizu treba, dakle, čisto pojmovno utvrditi da je moderna
država institucionalna grupa s vlašću koja je uspijevala u svojoj težnji
da u okviru neke teritorije monopolizira legitimno fizičko nasilje kao
sredstvo vladavine i da je u tom cilju ujedinila u rukama svojih vođa
materijalna sredstva, a sve svoje samostalne nosioce, koji su ranije na
osnovu ličnog prava raspolagali tim sredstvima, lišila tih prava i samu
sebe postavila na njihovo mjesto, odnosno na sam vrh. Stoga osobine
države više upućuju na ljude odnosno na društvo nego na državne
organe vlasti koji personificiraju državu, pa se pojmovi kao što su
legalitet i legitimitet javljaju kao odnos između prava i morala, koji su
vječito tradicionalni problemi pravne nauke i pravne filozofije.
Ključne riječi: država, pravo, društvo, moral, pravna norma, pravna
država, vladavina prava, uprava, sudstvo, zakoni, upravljačka kultura,
autoritarna kultura, menadžerska kultura
Summary
For the sake of our analysis it should be therefore determined, purely
in terms of concepts, that a modern State is an institutional group with
governance that has been succeeding in its aspiration to monopolize
the utilization of legitimate physical violence, within boundaries of some
territory, as means of governance and in that aim, cohered material assets
within their leaders’ hands, and having all of its independent holders
PREGLED
187
that previously on the basis of personal rights had had disposal of these
assets, deprived of these rights and replaced them by putting itself in their
place, respectively at the very top. Therefore, the features of the state are
more indicative of people, the society respectively, than of authorities
that personify the state, so terms such as legality and legitimacy arise as
the relationship between law and morality, which represent traditionally
ongoing issues of jurisprudence and legal philosophy.
Key words: state, law, society, morality, legal norm, legal state, rule
of law, governing, judiciary, legislation, governing culture, authoritarian culture, managerial culture
Uvod
Postojanje države kao političke i društvene zajednice vezano je za
postizanje izvjesnih općih ciljeva koji su zajednički svim građanima kao
njenim stanovnicima. Za postizanje tih ciljeva država raspolaže silom
kao legalnim ali i legitimnim monopolom prinude nad cjelokupnim
stanovništvom. Ona je ta koja ima vlast kao unutrašnji suverenitet na
čitavoj teritoriji, koju ostvaruju svi njeni organi – zakonodavni, izvršni
(upravni) i sudski, kao nosioci državne vlasti s ovlaštenjima koja nadilaze
ovlaštenja bilo kojeg pojedinca u državi. Dakle, državni organi nisu država.
Oni su mehanizmi koji artikuliraju opće interese državne zajednice,
dakle nisu ništa drugo nego protagonisti državne volje. Ta volja nije ni
strogo uniformirana ni potpuno slobodna i neograničena, nego je legitimna
i legalna, što znači određena je voljom njenih stanovnika odnosno naroda.
Bez obzira na to što država nije živi organizam, ona se u velikoj mjeri
identificira preko građana kao svojih subjekata.
1. Država u kontekstu društva
Jedan od najvećih svjetskih pravnika, Nijemac Georg Jelinek svojedobno je postavio tezu koja fenomen prava posmatra kao etički minimum,
s tim što cijenimo da taj pojam ni do danas nije potpuno definiran i da mu
nisu utvrđene teorijske granice.
188
PREGLED
Današnje savremeno ili modernistički kazano globalno društvo ima
neka obilježja po kojima se jasno razlikuje od svih drugih historijskih
društvenih zajednica. Ono je nesumnjivo uvijek bilo osnovna i najvažnija
zajednica zato što se u njenom okviru odvijaju najvažniji društveni procesi,
prije svega historijski moguć i određen način materijalne vrijednosti. Svi
drugi oblici povezivanja ljudi su sporednijeg i nebitnog značaja. To je
potpuna i, u osnovi, samodovoljna društvena zajednica. U njenom okviru
organizira se društveni život s onim sadržajem i oblicima izražavanja
koji odgovaraju postignutom stepenu kulture. Ona može poslužiti kao
sredina u kojoj se nalaze preduslovi za normalno zadovoljenje svih potreba
i zajednice i njenih pripadnika. Takva zajednica nije ograničena na neku
užu i parcijalnu oblast društvenog života, odnosno ne služi samo kao
okvir nekog djelomičnog procesa, nego za sveukupan društveni proces.
Zato ona može autohtono postojati, ne oslanjajući se i ne osiguravajući
dopunske i bitne preduslove opstanka vezom s drugim sličnim ili drukčijim
zajednicama. To je najsloženija društvena zajednica jer se sastoji od
ogromnog broja najraznovrsnijih dijelova koji su međusobno zavisni.
Svaki od tih dijelova ima svoje određeno mjesto i ulogu. Etika zakonodavstva (ethics of legislation), kojom se mi danas ovdje bavimo, neodvojiva
je od države i sasvim sigurno, na neki način, ona nju legitimira. Opći
etički princip svojstven je ideji pravne države, a izražava se putem općih
i apstraktnih pravnih pravila kojima se mogu ostvarivati i ograničavati
ljudske slobode i prava ljudi u bilo kojoj savremenoj i demokratskoj
državi. Ovakvo shvaćanje vladavine prava neodvojivo je od teorijskog
pristupa angloameričkog konstitucionalizma zasnovanog na materijalnom
pojmu pravne države, kod kojeg isključivo preovladavaju sadržaj i cilj
pravnog poretka. To je onaj stvarni cilj koji u sistemu vlasti i odlučivanja
imaju državni organi uprave, kao što su policija, inspekcijske službe,
agencije za provedbu zakona, koje u pravilu u svojoj nadležnosti imaju
više ciljeva. Sredstva za ostvarivanje postavljenih ciljeva i zadataka strogo
su određena i mogu se upotrijebiti samo u skladu s ovlaštenjima iz zakona
i/ili drugog općeg akta zasnovanog na zakonu. Sve osim toga bilo bi čista
samovolja. Ovdje se ne može prihvatiti makijavelistička teza da “cilj
opravdava sredstvo”, čak i onda kada su u pitanju dopušteni viši društveni
ciljevi ili javni interesi ako sredstva za njihovo postizanje nisu dopuštena.
U znanstvenim teorijskim raspravama o ovim pitanjima dominantne
su historijsko-pravne kao i sociološke teorije koje se drže čisto etičkog
PREGLED
189
pristupa u razmatranju problema. Suština njihovog učenja svodi se na
zahtjev da pravna država u ostvarenju općeg cilja mora biti moralna. Polazi
se od toga da opće dobro države ne smije biti samo prosti zbir probitaka
njenih državnih organa i službi, nego opće dobro pretpostavlja ostvarivanje
pune građanske svijesti kojom se ispoljavaju mnoge političke vrline i
ostvaruje zakon slobode. Iz toga proizlazi da opći cilj države mora biti
dopušten i legitiman. Da bi takav mogao biti ostvaren, proizlazi iz univerzalnih vrijednosti ljudskog društva i etičkih pretpostavki na kojima
počiva nastanak savremene demokratske i ustavne države. Taj cilj mora
građanima osigurati što potpunije ostvarenje i razvijanje njihove ličnosti,
a država ga može ostvariti samo ako je nadređena, bilo pojedincima ili
kolektivitetima, osim samog političkog organa iz kojeg ona crpi jaču
volju u odnosu na svoje subjekte. Država je iznad svih, niko nije iznad
države. Njena duhovna moć počiva na umu svih koji funkcije države
oblikuju u skladu sa zahtjevima političkog organa koji demokratskim
putem artikulira volju većine njenog stanovništva.
2. Odlike pravne države
Pravna država, bez obzira na to što je nastala iz policijske države,
odlikuje se sljedećim osobinama:
- u pravnoj državi pravna pravila imaju podjednaku obaveznu snagu
kako za one kojima se upravlja tako i za one koji upravljaju;
- u pravnoj državi pojedinac je građanin. On pored obaveza ima i prava
prema državi, kao i poslušnost u odnosu na naredbe upravne vlasti;
- u pravnoj državi osigurana je sloboda građanima. Ona proizlazi iz
općeg principa po kojem je dozvoljeno sve što nije zakonom zabranjeno;
- u pravnoj državi pojedinac ima javna subjektivna prava, koja se
ispoljavaju kao ovlaštenja prema državnoj vlasti, a koja je država dužna
poštivati.
3. Vanjski utjecaji na državnu volju
Evolutivni i demokratski razvoj države kao političke zajednice utjecao
je na progres javnog morala kod svih onih koji su potčinjeni državnoj
volji. U odnosu na one kojima državna vlast služi taj proces se mnogo brže
odvijao nego što je to slučaj s onima koji u ime prvih vrše vlast. Na Kosovu,
190
PREGLED
u Bosni i Hercegovini, kao i u gotovo svim državama nastalim raspadom
Jugoslavije postoje referalni mehanizmi uprave koji dobro funkcioniraju,
ali se cijeli sistem tog segmenta vlasti veoma slabo nadgleda. Nedostaje
monitoring, a on je ključan kako bi se osiguralo da svi organi i agencije
efikasno ostvaruju svoju ulogu u skladu s prihvatljivim standardima.
Monitoringom mora biti obuhvaćeno stručno znanje i potreban nivo
iskustva, kao i, što je veoma važno, ispitivanje individualnih slučajeva,
kako onih kod kojih je upotrijebljena pravna zaštita tako i onih kod kojih
je ona izostala, a predmeti su riješeni na štetu stranke. Monitoring mora
dati odgovor na pitanje da li predstavnici vlasti i predstavnici državnih
organa obavljaju svoju ulogu zakonito i efikasno, te da li uspostavljeni
referalni mehanizmi funkcioniraju ili ih treba revidirati. Međutim, sistem
uprave nije imun na djelovanje raznih faktora, bilo onih unutrašnjih bilo
izvanjskih, koji odlučujuće utječu na vršenje upravne djelatnosti. Taj
utjecaj dovodi do dekadencije vlasti, koja se očituje kao prekoračenje
ovlaštenja i kao klasični vid zloupotrebe vlasti. U odnosu na nemoralno
ponašanja «običnih» građana, ponašanje ljudi u direktnoj je vezi s problemima koji proistječu iz nepovjerenja u državu.
To su problemi koji mogu biti izvor mnogih zabluda i pogrešaka.
Istina, neki od njih su svojstveni objektivnim razlozima i bivaju riješeni od
drugih učesnika iz lanca instancijske kontrole. Neki od njih ne izazivaju
posljedicu zbog svoje opće manje defektnosti i opasnosti kojom mogu
utjecati na sistem vlasti i vladanja.
Međutim, oni problemi koji su subjektivne naravi, bez obzira na sva
dešavanja i promjene u političkoj vlasti, mnogo su opasniji po sistem vlasti
jer djeluju izjedajuće, kao korov u polju ili kao virus koji izaziva epidemiju.
Diseminacija u radu upravnih organa ispoljava se na različite načine,
bez obzira na karakter i intenzitet utjecaja kojim se vrši. Isto je to i u
sistemu podjele i u sistemu jedinstva vlasti. Danas u svakoj savremenoj
demokratskoj državi njeni organi teže samostalnosti i smanjenju utjecaja
zakonodavne i sudske vlasti, dok je nezavisnost limitirana samom vlašću.
Time se utjecaj partijske moći ostvaruje posredno, na dva načina, putem
kadrovske strukture i putem predstavničkog organa. Utjecaj putem
parlamenta, sam po sebi, predstavlja oblik kontrole rada upravnih organa,
pa se ispoljava kao legitiman. Međutim, zbog same te činjenice legitimiranje
političke volje često je samo pozornica na kojoj se ispoljava parlamentarna
većina, pa političke odluke preko parlamenta dobivaju samo svoju
PREGLED
191
zvaničnu formu, a zadržavaju prikrivene stvarne ciljeve. Stoga se
postavlja sasvim logično pitanje kako kontrolirati i ograničiti političku
vlast i utjecaj na vršenje upravne funkcije vlasti. Shvaćanje sistema
organizacije vlasti kao oblika političkog sistema kojim se ostvaruje
vladavina prava sasvim sigurno podrazumijeva uspostavljanje i svođenje
organizirane političke vlasti u okvire prava koje ono utvrđuje i kontrolira.
U ustavnoj strukturi Bosne i Hercegovine negativna uloga parlamenata
na rad upravnih organa posebno dolazi do izražaja zbog isparcelisane
i veoma složene političko-teritorijalne strukture i razuđenosti uprave na
više nivoa vlasti i odlučivanja. Kroz postojanje brojnih parlamenata u
Bosni i Hercegovini s jedne strane jača utjecaj politike na rad organa uprave,
dok s druge strane slabi utjecaj parlamenta i njegova kontrolna funkcija.
4. Upravljačka i autoritarna kultura u upravi
Postoje dva osobita oblika ponašanja protagonista aktivnog legitimiranja državne volje koji se, u osnovi, ne moraju ispoljiti negativno,
ali koji su podložni deformacijama te vrste.
Prvi oblik se ispoljava kao upravljačka (menadžerska) kultura, a drugi
se javlja kao autoritarna kultura. I jedan i drugi posebno su karakteristični
za organe državne uprave.
Nesporno je da i jedan i drugi oblik ima negativan utjecaj na vladavinu
prava i da je imanentan birokratskoj kulturi, ali u odnosu na nju postoje
određene razlike. Tako birokratska kultura u javnoj upravi znači inertno
podržavanje ustaljenih, tradicionalnih oblika ponašanja, s naglaskom na
interes vlastite karijere i vlastitog probitka, odnosno na uspješnu borbu
za moć i utjecaj u organizaciji. Birokratija je u osnovi konzervativna i
veoma je odana tradicijama, koje blokiraju inovacije, s tim što se stalno
insistira na čvrstoj disciplini i poslušnosti, čime se učvršćuje struktura
moći zasnovane na vlasti.
Stvorena atmosfera zrači nepovjerenjem, apatijom i alijenacijom,
naročito kod nosilaca slabijih pozicija.
U birokratiziranim organizacijama s takvom kulturom afirmira se
tajnost kao glavna komunikacijska strategija, jer je raspolaganje informacijama i njihovo distribuiranje u direktnoj vezi s radnjama i događajima.
Stoga ne čudi što se državni službenici smatraju informiranim stručnjacima
i što su bitni sastojci njihovog položaja u upravi dostupnost informacijama,
192
PREGLED
koje se kao takve ljubomorno čuvaju. Vremenom informacije postaju
monopol svih koji njima raspolažu. Naravno, u hijerarhiji vlasti one se
nalaze na svim nivoima. Treba imati u vidu da je informacija i poznavanje
prava. Oni koji ne raspolažu takvom informacijom nisu u istom položaju
kao oni koji je imaju. Kada se spoznaja o nečemu krije ili se selekcionirano
upotrebljava od onih koji su u poziciji upravne vlasti, onda pravno ponašanje
u pravu ima veze s moralom. Pravo bi trebalo biti sfera izvanjske slobode.
To je sloboda koja istovremeno ograničava slobodu svih kako bi sloboda
uopće postojala. Ograničavanje slobode jednih u odnosu na druge
istinsko je zlo slobode. Njega čini birokratska uprava u nedemokratskoj
državi. Po svojoj tendenciji, birokratska uprava je ona koja isključuje
javnost. Ona počiva na veoma malom broju uspostavljenih komunikacijskih
kanala. U njoj učestalost upotrebe informacija tendira minimumu. To
se podjednako odnosi na unutrašnje i vanjske kanale komunikacije
između državnih organa, odnosno državnih službenika u upravi i građana.
Takvi organi su zatvoreni upravni sistemi koji promoviraju tajnost i nepovjerenje, što vremenom dovodi do etički sumnjivih aktivnosti. Moramo
imati u vidu da zadržavanje i manipuliranje informacijama u oblasti uprave
uvijek zahtijeva striktni nadzor nad njima, kao i kanalima kojima se
informacije prenose. Da bi se to ostvarilo, potrebni su poslušni članovi
upravne organizacije kako u internim odnosima tako i u odnosu s političkim
organima, građanima i javnošću. Rukovodioci birokratiziranih organa
stalno insistiraju na upotrebi formalnih kanala kako bi se očuvala čvrsta
nit rukovođenja. Primjetna je tendencija da komunikacijski kanali budu
vertikalni i direktivno izvještajni, odnosno posredni i formalni, a druge
strane naglašena je klima direktivnosti ne samo unutar uprave nego i u
odnosu s političkim organima i građanima, s tim da se uprava, slikovito
rečeno, klanja vlasti, a gazi svoje građane. Tako se uspostavljaju određeni
izvanjski neformalni kanali koji su povezani s raznim centrima moći
preko kojih se ostvaruje utjecaj na proces odlučivanja. Ove pojave ne
doprinose poželjnom transformiranju državne vlasti u onu koja služi
građanima i onu kod koje je vršenje djelatnosti javne uprave u evaluaciji
koja bi omogućila svojim građanima da preko njih ostvare uspješnu
društvenu i socijalnu regulativnu funkciju. Izvanjski utjecaj na upravnu
funkciju vlasti svoje temeljno i najopćenitije značenje izvodi iz djelovanja
“nečega na nešto”, što predstavlja proces u kojem, naprimjer, službena
osoba svojim ponašanjem (svjesno ili nesvjesno) utječe na promjenu
PREGLED
193
ponašanja drugih osoba. Pritom je ključno da taj utjecaj bude podložan
nekom vidu odgovornosti, odnosno da bude ostvaren sprečavanjem
zloupotrebe vlasti putem legalnih oblika kontrole. Uostalom, zadatak
pravne države i jest da uspostavi pravilno funkcioniranje javnih službi
i tako omogući zaštitu pojedinaca od samovolje upravnih i drugih javnih
organa. Motivi onih koji zloupotrebljavaju vlast postavljaju se i opravdavaju
uvijek kao cilj samog organa ili višeg interesa. Oni mogu biti različiti
i kreću se od politički motiviranih do onih u kojima je dominantan lični
interes, koji može biti materijalna korist, lična osveta, pribavljanje koristi
nekoj trećoj osobi i slično. Karakteristično je da se vlast organa uvijek stavlja
u službu ostvarenja nekog višeg cilja koji je veoma transparentan, dok
se onaj stvarni cilj uvijek nastoji preko njega prikriti. To se uspijeva
zahvaljujući širokim ovlaštenjima kojima uprava raspolaže u vršenju
svoje djelatnosti kao i sredstvima koja služe za realizaciju.
4.1. Upravljačka (menadžerska) kultura u javnoj upravi
Tradicionalnim autoritarnim oblicima menadžerstva u upravi danas
se suprotstavlja jedan moderan koncept – “upravljački menadžment”.
Taj pojam obuhvaća istovremeno mnogostruke zadaće koje proizlaze
iz upravljanja, rukovođenja, kontroliranja i izvršenja, obrazovanja u
struci i “proizvođenja” uspjeha. Zadaća je “upravljačkog menadžmenta”
u postavljanju cilja i njegovom “razbijanju” u više podciljeva, da vrši
usmjeravanje i upravljanje kompletnom realizacijom postavljenog cilja.
Na taj način mogu se maksimalno koristiti upravno-organizacioni, tehnički
i metodički načini i sredstva uprave, ali i kontrolirati postavljanje i
izvršavanje optimalnih ciljeva i zadaća u skladu sa zakonom. Pitanja
koja se tiču ustavnosti i zakonitosti stavljaju se u prvi plan samo onda
onda kada se štiti pozicija “zaštićenog autoriteta” ili, drugim riječima,
“kad zakon ide naruku”. Time se bavi upravna nauka, odnosno nauka
o upravi/upravljanju, pa tako primjena menadžmenta u radu pretpostavlja
da se ovlaštenja i zadaće izdaju takvim grupama i pojedincima koji za
to imaju najbolju stvarnu stručnu kvalifikaciju.
Upravljanje ljudima u sferi upravne djelatnosti trebalo bi imati jedan
specifičan kulturni milje iz kojeg uvijek proizlaze neki cilj i konkretne
zadaće koje treba izvršiti. Nakon toga obično se kritički i samokritički
razmatraju ostvareni uspjeh i ispoljene greške. Na ovaj način stvara se
194
PREGLED
svojevrsni stil upravljanja ljudima koji je vezan za sferu rukovođenja
a za koji je potreban visok stepen stručnosti i lične odgovornosti ljudi
u organima uprave. To su zaposleni u upravi koji na radna mjesta dolaze
na razne načine. Obično je to putem prijateljsko-rodbinskih veza, a veoma
često preko svoje političke podobnosti i odanosti političkoj partiji.
Umjesto da se politika bavi pitanjem kakvo treba da bude novo pravo
u državi, odnosno u kojem smislu treba da se mijenja postojeće pravo
(proučava pravo s gledišta de lege ferenda, a ne de lege lata), baveći se
sadržajem prava kao sredstva za ostvarenje određenih ciljeva, služeći
se kauzalno-eksplikativnom metodom, u državama koje kvalificiramo ka
nepravne politika svoje zahtjeve usmjerava prema ljudima. Očigledno
sadržaj prava u velikoj mjeri određuje se laičkom procjenom zasnovanom
na svakodnevnom iskustvu i veoma nedovoljno naučno potvrđenom.
Takvu ocjenu sklona je davati politika. Ona često određuje ciljeve koje
pravo treba da ostvari, a to su, opet, ciljevi čije su vrijednosti obično
subjektivne prirode i razlikuju se u zavisnosti od društvenih odnosa i
osoba uz koje su vezani.
Upravljačka kultura ne mora biti samo negativna, pa može ići pod
ruku s debirokratizacijom, koja shvaća upravljanje ljudima uspješnim ako
se ljudstvu ne izdaju “gola” naređenja na općenit način. Stoga je upravljačka
(menadžerska) kultura u javnoj upravi veoma slična tehnomenadžerskoj
kulturi, koja je također vezana za nastojanje da se primarno ostvare
neke ekonomske vrijednosti. Treba uvijek imati u vidu da je ključni cilj
takozvanih upravljača (“tehnomenadžera”) sačuvati i unaprijediti vlastitu
poziciju, punu komociju, materijalni položaj i finansijsku stabilnost,
odnosno službeničku karijeru unutar upravne organizacije. Oni smatraju da
bi se tako naglasila i sama pozicija organa ili organizacijske jedinice
odnosno upravne organizacije u odnosima unutar sistema, odnosno
političko-upravnog mehanizma vlasti i odlučivanja. U okviru upravljačke
oligarhije relevantno je da se bliže okruženje upravne organizacije stalno
doživljava kao svojevrsni izvor opasnosti za nju i/ili vlastiti položaj
njenih službenika. Zbog teško izdržljivog pritiska, lična odgovornost
nosilaca upravljačko-menadžerskih pozicija prema političkim organima
nastoji se, u cijelosti ili djelomično, prebaciti na razne druge sudionike
odlučivanja, pogotovo one na nižim nivoima ili iz okoline kako se ne bi
dovela u pitanje ili ugrozila vlstita pozicija. Instrumentalno shvaćanje
uloge svih drugih aktera ovdje dolazi do punog izražaja. Tehnomenadžerska
PREGLED
195
i upravljačka kultura u javnoj upravi na taj način jako je obilježena
izvjesnom dvostrukošću komunkacijskih procesa i njihovih posljedica.
Nisu one samo određene smjernicama u vidu putokaza kojima se ostvaruje
neki zacrtani put kojim se treba kretati radi ostvarenja određenog cilja.
One dolaze do izražaja bilo da se radi o odnosima koji nastaju po službenoj
dužnosti ili onim po zahtjevu zainteresiranih strana, ili se radi o službenim
inicijativama. I jedni i drugi podrazumijevaju uspostavljanje vanjskih
utjecaja, ponajprije zbog nastojanja da se stvarno obavljanje što većeg
broja upravnih poslova prikaže javnim interesom. Usto, upravljačku
kulturu karakteriziraju formalni odnosno direktivno-izvještajni kanali
s naglašenom tendencijom ka manipulaciji informacijama i izvještajima,
naročito prema političkim organima s kojima je povezana linija odgovornosti te prema građanima kao krajnjim korisnicima. Takozvani
neformalni kanali uspostavljaju se i učvršćuju po logici uspostave
“kontaktnih sistema”, s ciljem da se maksimira vlastiti interes državnih
službenika, veoma često na račun vršenja javnih funkcija.
Savremeni upravljački sistemi u javnoj upravi trebali bi biti negacija
tradicionalnog kancelarijskog načina upravljanja u kojem je postojala
dominantna arbitrarna uloga nosilaca djelatnosti u organima javne
vlasti i vršenju upravnih funkcija. Moderan “upravni upravljač” treba
i sam da učestvuje u akcijama kako bi u takvom “treningu” upoznao i
zadržao aktuelno poznavanje složenog mehanizma upravne djelatnosti.
Subjektivni faktor (ljudi) ispoljava se kao odlučujući činilac sistema i mora
na svakoj hijerarhijskoj stepenici imati precizno određene kompetencije
i znati za što je on pojedinačno odgovoran. Njegova pozicija unutar upravne
organizacije mora biti označena s tri obilježja: zadacima radnih mjesta,
ovlaštenjima u okviru izvršavanja zadataka i stepenom odgovornosti
koji proizlazi iz zadataka i nadležnosti.
4.2. Autoritarna kultura u javnoj upravi
Autoritarna kultura javila se istovremeno s nastankom i razvojem
administracije u radu policijskih organa. Kao i tamo, tako je i u javnoj
upravi bila obilježena jednim rigidnim birokratskim shvaćanjem da su
politički funkcioneri i organi javne vlasti važniji od građana. Pritom se
potpuno zanemaruje da su građani, i stvarno i formalno, izvor legitimiteta
državne vlasti.
196
PREGLED
Administrativna autoritarna kultura karakteristična je po hijerahijskim
karakteristikama koje proizvode klimu direktivnosti i poslušnosti.
Komunikacijski kanali koji se uspostavljaju u upravnoj državnoj organizaciji su vertikalni i direktivno-izvještajni, pa ne ostavljaju prostora
bilo kakvoj samoupravi. Kod njih se javlja snažno nastojanje da se kroz
njih prenesu isključivo zapovjedi odozgo prema dolje, odnosno da se
samo u slučaju bude li od nadređenih traženo puki izvještaji prenesu odozdo
prema gore. Naredbe se često prenose tek da bi se pokazao hijerarhijski
red, pa makar za to i ne postojale stvarne potrebe uvjetovane djelovanjem
državne upravne organizacije, a ponekad čak i nauštrb normalnog djelovanja. Takva državna uprava nije otvorena građanima kao nosiocima
određenih legitimnih interesa i zahtjeva, nego je zatvorena čak i za
njihovo mišljenje o upravi i političkom sistemu. Komuniciranje s građanima
nastoji se svesti na najmanju moguću mjeru i ograničiti na slučajeve u
kojima se uprava pojavljuje kao inicijator. Za neformalo komuniciranje
presudnu ulogu igraju politika i korupcija.
5. Uprava u pravnoj i nedemokratskoj državi
Za razliku od pravne i demokratske države, u kojoj su uprava i sudstvo
stavljeni pod zakonodavstvo, u nepravnoj državi ovi organi nisu stavljeni
pod zakonodavstvo. Oni su u svom radu prepušteni nekom drugačijem
shvaćanju javnog interesa, koji nije interes građanina kao apstraktnog
pojedinca. Ovakvo stanje izaziva mnoge zloupotrebe, a pravna sigurnost
građana nije osigurana..
Širenje upravne djelatnosti na poslove regulacije različitih područja
života ljudi u državi, prije svega kanalisanje privrednih tokova i obavljanje
društveno korisnih poslova neprinudnog karaktera kroz djelovanje javnih
službi, proširilo je krug nosilaca upravne djelatnosti na one nedržavnog
karaktera, čime je dat značaj takozvanom javnom sektoru. S jedne strane,
to je demokratiziralo upravu, učinilo je otvorenom prema građanima, a
s druge strane njena decentralizacija poistovjetila je upravu s okolinom
do te mjere da su njeni članovi, na neki način, potpuno izvlašteni iz
sistema vlasti, a diferencijacija koja tako nastaje neminovno utječe na
povezanost i integraciju državne uprave primjenom metode hijerarhijske
nadređenosti i podređenosti. Uprava je nesumnjivo javna samim tim
što je orijentirana na ostvarivanje javnih ili općih interesa. Ona mora
PREGLED
197
djelovati u skladu s pravilom obliti privatorum, publica curate, dakle
ne obazirući se na privatne interese kad su u pitanju opći interesi, ali se
takav zahtjev ne smije bukvalno shvatiti na način da se onemogućava
ostvarivanje ličnih – subjektivnih prava građana. Profesionalizirana
uprava uvijek vodi ka pravnoj državi. Ona ne omogućava da se iz neprava
stvori pravo, za razliku od države u kojoj ne postoji vladavina prava i
u kojoj vrijedi pravilo da pravo ne može nastati kršenjem prava (ex
injuria jus non oritur – iz neprava ne nastaje pravo).
Državni zahtjevi se izvršavaju kroz upravljačku funkciju i uređivanje
konkretnih društvenih odnosa, pa norma koju je donijela državna vlast
postaje pravna tek onda ako je toliko djelotvorna da je u stanju upravljati
odnosima u društvu koji se preko nje, ili kroz nju, uspostavljaju. Bosanskohercegovačka uprava nema sistem koji bi povezao njene elemente jer
su postojeći okviri diferencirani razmjerno ustavnim okvirima u kojim
se ona nalazi.
6. Pravni okvir pravnog sistema Bosne i Hercegovine
Demokratska ustavna država, kao pravno-politički ideal sadašnjice,
iako nastala u modernoj epohi, proizvod je dugotrajnog razvoja, koji se
praktično poklapa s političkom historijom Evrope i Sjeverne Amerike.
Upravo na tom putu evolucije države u demokratsku ustavnu državu i
vladavinu prava, kao i na srodnoj koncepciji kao što je „pravna država“
(rechtstaat), najviša državna vlast ograničena je upravo ustavom, a
naravno i pravno-hijerarhijski nižim pravnim aktima, odnosno sve do
mijenjanja pozicija u društveno-političkom uređenju gdje se više ljudi
odnosno građana, pojednostavljeno rečeno, ne pokoravaju drugim ljudima,
nego se pokoravaju upravo pravnim aktima kakav je ustav odnosno zakon
(non sub homine sed sub lege).
Da bi se ukupno stanje u Bosni i Hercegovini počelo mijenjati,
potrebno je promijeniti ustavnopravni okvir, a to je moguće učiniti
intervencijom u ustavni sistem Bosne i Hercegovine na dva načina.
Prvi bi bio promptna izmjena Ustava Bosne i Hercegovine u redovnoj
proceduri – tehnikom ustavnih amandmana, a drugi tehnikom donošenja
novog ustava, što, nažalost, tehnikom ustavnog zakona nije predviđeno
dejtonskim Ustavom BiH. Djelomično mijenjanje i dopunjavanje dejtonskog Ustava BiH u redovnoj ustavnoj proceduri, s obzirom na činjenicu
198
PREGLED
da je on donesen u vanrednim prilikama i na neuobičajen način, kao rezultat
političke nagodbe obilježene međunarodnim elementom, proizvelo bi
stanje takozvane hibridne ustavnosti.
Ono što je realno i što predstavlja budućnost Bosne i Hercegovine
jest članstvo u Evropskoj uniji. Za takvo nešto potrebne su dvije stvari:
1) postizanje minimuma etno-građanskog konsenzusa o postojanju Bosne
i Hercegovine kao države u skladu s osnovnim načelima savremenog
konstitucionalizma, u kojoj će do punog izražaja doći načela ograničene
i kontrolirane vlasti putem pravno-institucionaliziranih mehanizama
ostvarenih podjelom vlasti, i 2) priključenje Evropskoj uniji bit će
vezano za otklanjanje formalnih limita iz dejtonskog Ustava BiH kojim
se usporava ili onemogućava put Bosne i Hercegovine ka ostvarenju
moderne konstitucionalne demokratije u kojoj će do izražaja doći princip
«jedan građanin – jedan glas».
Bosna i Hercegovina mora postati takva država u kojoj će njen
pravni sistem karakterizirati njene institucije koje će habitaliziranim
normama regulirati odnose zasnovane na ljudskom ponašanju.
Zaključak
Prema stanju javnog sektora i posebno oblasti javne uprave kakvo
danas postoji u Bosni i Hercegovini moglo bi se zaključiti da se ova država
cijelo vrijeme nakon rata vraćala u prošlost, u kojoj je, nakon birokratske
kulture koja je karakterizirala upravnu i svaku drugu vlast, stvorena
jedna klasična autoritarna kultura s etno-centralističkim nabojem. Ona
ne proizvodi klimu direktivnosti i poslušnosti samo onih koji bi morali biti
poslušnici jedino zakona, a ne nekakvih kvazi-izmjenljivih autoriteta,
nego je to ona društvena stvarnost koja stvara takav društveni okvir
koji upućuje na razne vrste utjecaja kojima se ostvaruju međusobno
protivni a istovremeno veoma komplementarni principi birokratske
vlasti i vladanja, čije suprotstavljanje i udruživanje stvara izvjestan
totalitarni poredak. I dok razdvajanje suprotnosti čini poredak mogućim,
a sjedinjavanje ga još i uspostavlja, u Bosni i Hercegovini se sjedinjavanjem
izvanjskog i političkog stvara etnocentrično, što kod složenih društava
kakvo je bosanskohercegovačko tvori izdiferencirane suverene hijerarhije
i autoritete kojim odnosi u vlasti nisu bitno izmijenjeni, nego su ostali
i dalje izvanpravni i lobistički.
PREGLED
199
Umjesto jednog totalitarizma, onog državnog, danas u Bosni i
Hercegovini, zahvaljujući takvim odnosima, postoje tri etno-nacionalna
autoritarna centralizma.
Literatura
1. Bakunjin, Mihail: Država i sloboda, Globus, Zagreb, 1979.
2. Đorđević, S.: Sukcesija država i svojstvo članice Ujedinjenih nacija,
JRMP, Beograd, 1965.
3. Ibrahimagić, Omer: Državno-pravni razvitak Bosne i Hercegovine,
Biblioteka: Posebna izdanja, br. 38, Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca, Sarajevo, 1998.
4. Ibrahimagić, Omer: Državnost i nezavisnost Bosne i Hercegovine,
Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca, Biblioteka Posebna izdanja,
Sarajevo, 1997.
5. Maritain, Jacques: Čovjek i država, Globus, «Nakladni zavod»,
Školska knjiga, Zagreb, 1992.
6. Sadiković, Ćazim: Država i samoupravljanje, NIŠRO »Oslobođenje« – Izdavačka djelatnost, Sarajevo, 1987.
7. Cassier, Ernst: Mit o državi, Beograd, 1972. (The myth of the state).
8. Jovanović, Slobodan: O državi, 3. izd., Beograd, 1992.
9. Kelsen, Hans: Opšta teorija prava i države, Beograd, 1951.
(General theory of law and state, Cambridge, Mass., 1945).
10. Kurtović, Šefko: Opća povijest prava i države, I-II, Zagreb, 1992.
11. Miličić, Vjekoslav: Opća teorija prava i države, I-III, Zagreb,
1999.
12. Perić, Berislav: Država i pravni sustav, 5. izd., Zagreb, 1992.
13. Visković, Nikola: Država i pravo, Zagreb, 1995.
Ostala literatura: članci, naučni i stručni radovi:
1. Sadiković, Ćazim: Država BiH – ciljevi i ostvarenja, Godišnjak
Pravnog fakulteta u Sarajevu, XL, 1997, Sarajevo, 1998.
200
PREGLED
2. Tomac, Zdravko: “Ustavne promjene i državne i samoupravne
funkcije federacije”, Opredjeljenja, Sarajevo, br. 2, 1988.
3. Festić, Ibrahim: Ignorisanje ustava i razgradnja države, Republika,
maj/svibanj 1997.
4. Festić, Ibrahim: Kontinuitet države, Poseban otisak Godišnjaka
Pravnog fakulteta u Sarajevu, broj XLII, 1999.
5. Degan, V.-Đ.: Nastanak i prestanak postojanja države u međunarodnom pravu – Komentar uz izvješće Badinterove komisije, Politička
misao, Vol. XXXIII (1966), br. 1.
6. Bečka konvencija o sukcesiji država u odnosu na ugovore, “Službeni list SFRJ”, Međunarodni ugovori, Beograd, 1980, SRMP 1-3/1984.
PREGLED
201
Mirza Smajić
UDK 343.9.02 (497.6)
ORGANIZOVANI KRIMINAL U BOSNI I HERCEGOVINI
(tranzicijske dileme)
ORGANIZED CRIME IN BOSNIA AND HERZEGOVINA
(Transition process induced dilemmas)
Sažetak
Organizovani kriminal kao savremena patološka pojava globalnih
razmjera danas nije izuzetak ni u Bosni i Hercegovini. Autor u tekstu
analizira etiologiju i stanje organizovanog kriminala u postratnom
periodu Bosne i Hercegovine. U tom kontekstu prezentirani su i obrađeni
relevantni statistički podaci o pojedinim krivičnim djelima i njihovom
kretanje posljednjih godina u Bosni i Hercegovini. Međutim, vrlo usporena
detekcija i nereakcija Bosne i Hercegovine prema ovom fenomenu predstavlja izvor nesigurnosti građana i cjelokupnog društva, što direktno
i/ili indirektno proizlazi iz unutarnje političke paradigme predvođene
lokal-etatističkim elitama, kao i iz dugotrajnog procesa tranzicije same
države Bosne i Hercegovine.
Ključne riječi: organizovani kriminal, tranzicija, korupcija, trgovina
ljudima, sigurnost, pranje novca i Bosna i Hercegovina.
Summary
Organized crime, as a global scale modern pathological phenomenon,
is not an exception even in modern Bosnia and Herzegovina. In this text,
author is analyzing etiology and the state of organized crime in post-war
Bosnia and Herzegovina. Relevant statistical data on specific crimes and
PREGLED
203
their trends in recent years are, within this context, presented and
analyzed. However, rather slow detection of this phenomenon in Bosnia
and Herzegovina is the source of insecurity of citizens and of the entire
society. This directly or indirectly stems from the inside of the political
paradigm with leading local oriented etatistic elites ahead and from
the long-term transition process of the very state of B&H as well.
Key words: organized crime, process of transition, corruption, human
trafficking, security, money laundering, Bosnia and Herzegovina.
Etiologija organizovanog kriminala u Bosni i Hercegovini
„Što je jedna država neorganiziranija,
utoliko je kriminal organiziraniji“
(Abazović, 2008: 53)
Početkom kraja antagonističkih ideologija počelo je rušenje ekonomskih, socijalnih, kulturnih i političkih barijera između Zapadnih i Istočnih
zemalja, koje su svoju novu-staru politiku zasnivale i gradile na principima
integracije obilježene miroljubivom koegzistencijom. Međutim, bivša
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ) se nalazila u
procesu disolucije1, što je rezultiralo raspadom i nastankom novih nezavisnih i suverenih država.
Ovakva vrlo konfuzna i konfliktna situacija odrazila se na cjelokupno
funkcionisanje ili pak nefunkcionisanje ratnog i poslijeratnog društva i
države Bosne i Hercegovine. S tim u vezi, bitno je napomenuti da je Bosna
i Hercegovina početkom 21. stoljeća, „pored Republike Hrvatske, jedina
evropska država na koju je izvršena agresija nakon Drugog svjetskog
rata“ (Abazović, 2008: 11). Posljedice ovakvog „jednostranog čina upotrebe
vojne (oružane) sile“ (Beridan, 2003: 123) protiv Bosne i Hercegovine
Disolucija – (lat. Dissolvere – razriješiti, razvezati, rastaviti) raspadanje, rastavljanje nekog tijela, zajednice, organizacije ili države pod utjecajem određenih činilaca“
(grupa autora, 2001: 91).
1
204
PREGLED
i njenih građana, te njenih ekonomskih, kulturnih, vjerskih, moralnih,
demokratskih i društvenih vrijednosti su direktno potvrdile činjenicu,
odnosno naučnu spoznaju utjecaja određenih političko-idejnih faktora na
kriminalno ponašanje i pojavu organizovanog kriminala. Ovu konstataciju
potvrdila su i mnoga kriminološka i kriminalistička istraživanja provedena
neposredno prije, u toku i poslije ratnih dejstava na Jugoistoku Evrope,
kao i posljedice koje su nastale u istočnoevropskim državama, odnosno
bivšim komunističkim režimima (Istočna Njemačka, Hrvatska, BiH,
Srbija, Crna Gora, Bugarska, Rumunija, Moldavija ...). Iz toga proizlazi da
rat dovodi do jednog općeg mentalno-apatijskog stanja, čije posljedice,
prema Singeru, mogu biti „nenormalno herojsko osjećanje koje se, jednom
razvijeno, može okrenuti protiv samog čovjeka“ (Singer, 1996: 75).
Radi lakše spoznaje nastanka i razvoja organizovanog kriminala na
području Bosne i Hercegovine, potrebno je kratko sagledati uvjete koji
su pogodovali razvoju kriminala uopće, kao i organizovanog kriminala.
Prema tome, raspad SFRJ, osim političke, ima i svoju ekonomsku, privrednu i kulturnu dimenziju koja je pogodovala razvoju organizovanog
kriminala i/ili ugrožavala temeljne vrijednosti i uspostavu vladavine
prava u novonastalim državama. Međutim, nepostojanjem općeprihvaćene
definicije organizovanog kriminala i različitih normativno-pravnih određenja u nacionalnim zakonodavstvima prisutna je pojava divergentnog
mišljenja kod naučnih i stručnih radnika u vezi sa promišljanjem ovog
vida kriminaliteta. Dodatni problem predstavlja nedovoljna istraženost
ove pojave na prostorima bivših jugoslavenskih republika. Na osnovu
prethodnih činjenica i relevantnih rezultata istraživanja može se zaključiti
da je mišljenje oko postojanja organizovanog kriminala na prostoru Bosne
i Hercegovine, pa i šire, dosta podijeljeno (Petrović-Meško, 2004).
Pojava organizovanog kriminala na prostoru bivše SFRJ, a na osnovu
provedenih empirijskih istraživanja u pojedinim zemljama, veže se za
kraj 80-ih godina prošlog stoljeća. Prema tim rezultatima istraživanja,
u početku su postojale male organizovane kriminalne grupe koncentrisane
u većim urbanim centrima. Prema mišljenju bosanskohercegovačkih i
slovenskih naučnih i stručnih radnika, sa aspekta kriminologije postoji
hijerarhijska struktura tzv. „Jugo-podzemlja“ (underground2), čiji korijeni
underground (engl.) – podzemlje, podzeman, potajan, tajan, skriven ... djelatnost
izvan službenih, priznatih, javnih tokova (Klaić,1988: 1392).
2
PREGLED
205
i stečena kriminalna reputacija počinju u nekim zapadnoevropskim
zemljama (Njemačka, Holandija, Italija ...), a koji su proširili svoje
kriminalno djelovanje i na prostor Balkana, odnosno udruživanjem sa
ostalim kriminalnim grupama sa prostora bivše Jugoslavije. Tako se može
govoriti o nastanku organizovanog kriminalnog miljea na prostorima
Balkana (Petrović-Dobovšek, 2007:194), ali, sa stanovišta određenja
vrste i tipa kriminalnih organizacija, ne postoji jedinstveno mišljenje.
Upotreba termina mafija kod pojedinih autora, koji svoje istraživanje
zasnivaju na senzacionalističkim i nenaučnim osnovama, može izazvati
određene negativne konotacije u društvu i odraziti se na cjelokupnu
sigurnost države. S tim u vezi, rezultati provedenog istraživanja organizovanog kriminala u Srbiji i Crnoj Gori krajem prošlog stoljeća ukazuju
da ne postoji mafijaški oblik organiziranja (Petrović-Meško, 2004). Mada
rezultati ovog istraživanje ne znače da neće biti organizacija mafijaškog
tipa, prema mišljenju Boškovića pogodniji termini su gangsterske bande
ili podzemne gangsterske organizacije (Bošković, 1998:111). Petrović
i Meško pri određenju Jugo-podzemlja upotrebljavaju također termine
gangsterske bande i manje kriminalne organizacije koje rade i djeluju
po nepisanim kriminalnim zakonima i običajima (Petrović-Meško,
2004:195). Dalje, autori naglašavaju da je pitanje vremena kada će ove
organizacije primiti mafijaške atribute, odnosno dobro organizovan
hijerarhijski sistem, što i predstavlja jednu od glavnih obilježja mafijaškog
tipa organizacije. U prvobitnim djelatnostima Jugo-podzemlja u državi
Prema Petroviću i Meški, ilegalne igre na sreću od strane kriminalnih grupa sa
prostora BiH bile su karakteristične tzv. „šibicama ili šibicarenje“. U suštini, ova vrsta
igre na sreću se odvija na javnim mjestima, trgovima, pijacama, putem tri prazne kutije
od šibica i jednom kuglicom. Suština jeste da žrtva-slučajni prolaznik uloži dogovoreni
iznos i pogodi ispod koje od tri kutije šibica se nalazi kuglica. Pomjeranje kutija od
strane šibicara vrši se velikom brznom što za žrtvu nije moguće pratiti i naravno teško
pogoditi gdje se nalazi kuglica. Bitno je naglasiti da šibicar nikada ne radi sam odnosno
uvijek je u dogovoru sa tzv. pomagačima, koji imaju ulogu da ponude novac pred ostalim
građanima odnosno uključuju u igru i tako vrbuju nove žrtve, a u suštini uvijek
dobiju uloženi novac, što izgleda vrlo privlačno za ostale. Profesionalni šibicari za
ove potrebu veoma dugo uvježbavaju taktiku vještog skrivanja kuglice ispod palca,
neprimjetno za žrtvu i ujedno u momentu podizanja kutije koju nije odabrao gubitnik
stavi istu i time dobiva uloženi novac. Ovo predstavlja jednu od unosnijih kriminalnih
djelatnosti, jer se za kratko vrijeme može zaraditi velika količina novca (šire Petrović/
Meško, 2004: 137f).
3
206
PREGLED
i inozemstvu, a naročito sa područja Bosne i Hercegovine, karakteristične
su bile džepne krađe, a nešto kasnije, osobito početkom 90-ih godina
prošlog stoljeća, aktuelna je bila trgovina drogom, oružjem, te razne vrste
prevara putem igara na sreću3, kao i mnogi drugi oblici finansijskih
malverzacija (Petrović, 1998:238).
Početak rata protiv Bosne i Hercegovine 1992. godine je u znatnoj
mjeri kroz razne načine i oblike djelovanja utjecao na razvoj organizovanog
kriminala na području Bosne i Hercegovine. Početkom 90-ih godina prošlog
stoljeća tadašnja SFRJ prolazila je kroz velike ekonomske, finansijske
i nacionalno-političke krize. Na osnovu rezultata referenduma o nezavisnosti 29. 2. i 1. 3. 1992. godine većina građana Bosne i Hercegovine
izjasnila se za nezavisnu i politički suverenu Bosnu i Hercegovinu.
Međutim, proces uspostave novih državnih institucija, prije svega sigurnosnih i odbrambenih, nekonzistentnost normativno-pravnih propisa i
uz to razorena i u potpunosti uništena ekonomija praćena velikom
nezaposlenošću, te ratna razaranja su dodatno usložnjavale uspostavu
državno-pravnih institucija i organa. Sa aspekta kriminoloških i socioloških
nauka, tadašnje vladajuće društveno-sigurnosne prilike u Bosni i Hercegovini u znatnoj mjeri su narušavali integrirajuću ulogu razvoja društvene
zajednice. Ovakvo stanje predstavljalo je idealne uvjete za djelovanje
organizovanih domaćih i inozemnih kriminalnih grupa kroz institucionalne
i vaninstitucionalne organizacione mreže.
Rat kao masovna i intenzivna pojava zahvata sve društvene slojeve
i njegove djelatnosti, cjelokupna ekonomija zemlje u ratu se preorijentira
u svrhu potreba rata, zbog čega može doći do smanjenja općih potreba
građana, rasta cijena, nezaposlenosti i porasta ilegalne trgovine na
crnom tržištu, a kao krajnja negativna konsekvenca se javlja tzv. „ratna
psihoza“ (Singer, 1996:76–78). Dostupna kriminološka istraživanja
krivičnih djela u vezi s organizovanim kriminalom u ratnom i poratnom
Na osnovu izvršenih istraživanja prijavljenih krivičnih djela u vezi s organizovanim
kriminalom u Republici Hrvatskoj u vremenskom periodu od 1991. do 1995. godine
ukupno je prijavljeno 64.466 krivičnih djela, s tim da je 1991. godine prijavljeno 7.968;
1992. godine 13.176; 1993. godine 13.266; 1994. godine 14.333 i 1995. godine prijavljeno 15.723 krivičnih djela u vezi s organizovanim kriminalom (Sačić,1997:52). Na
osnovu prezentiranih rezultata primijetan je znatan porast krivičnih djela u periodu
od pet godine (1991–1995) za ukupno 7755 krivičnih djela u vezi s organizovanim
kriminalom.
4
PREGLED
207
periodu potvrđuju porast krivičnih djela u vezi s organizovanim kriminalom4. Ambijent u vrijeme ratnih sukoba na području Bosne i Hercegovine u periodu 1992–1995. godine bio je specifičan, atipičan i krajnje
društveno neprihvatljiv. Na prostoru Bosne i Hercegovine u vrijeme
sukoba djelovale su tri vojske (ARBiH, HVO i VRS), tri policije (MUP
RBiH, MUP HZ-HB i MUP RS), međunarodne vojne snage i mnoge
civilne organizacije. Posebnu pozornost predstavljale su neregularne
trupe5 odnosno „paravojne i parapolicijske postrojbe sačinjene i od
kriminalaca, a predvođene uglavnom kriminalcima za koje postoje
sumnje da su se bavili i organizovanim kriminalom“ (Petrović-Meško,
2008:193). Vršenje određenih krivičnih djela u toku rata odnosilo se na
genocid, ratne zločine, ubistva, teške krađe, trgovinu oružjem i municijom, trgovinu narkoticima, naftom i prehrambenim proizvodima itd.
Ipak, Petrović i Meško smatraju da je organizovani kriminal u određenoj
mjeri bio supsidijaran genocidu i ratnim zločinima na prostoru Bosne
i Hercegovine. U prilog ovoj činjenici autori navode pojedine slučajeve
osumnjičenih za ratne zločine i genocid koji su se tokom ratnih sukoba
obogatili u svojim sredinama, što nije bilo moguće bez određenih posrednih
i/ili neposrednih veza sa nosiocima javnih i državnih funkcija, čime je
i ispunjen jedan od primarnih obilježja organizovanog kriminala.
Ekspanzija organizovanog kriminala na prostoru Bosne i Hercegovine
nastavlja se i u postratnom periodu. Na osnovu dostupnih rezultata
istraživanja i mišljenja uvaženih naučnih i stručnih radnika potrebno je
identificirati osnovne razloge koji su doprinijeli razvoju organizovnog
kriminala na području Bosne i Hercegovine. Prema tome, osnovno polazište možemo potražiti u administrativno-pravnom uređenju Bosne i
Hercegovine. S tim u vezi, a na osnovu Aneksa 4. Dejtonskog mirovnog
sporazuma, Bosna i Hercegovina je sastavljena od dva entiteta: Federacije
Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, odnosno, Brčko Distrikta BiH,
a FBiH administrativno čini deset kantona. Ovakva (de)organizacija i
(de)funkcionalnost države Bosne i Hercegovine na općoj i konkretnoj
ravni otvara prostor za djelovanje organizovanog kriminala. Imajući u vidu
razmišljanja Abazovića da jedino u ovakvoj složenoj državi odnosno
Neregularne trupe – (ne+lat.regula – pravilo, mjerilo, propis) „vojne jedinice koje
se formiraju po potrebi i nemaju stalnu ili jedinstvenu organizaciju, jednoobrazno
naoružanje i opremu...poznate kao i paravojne formacije...“ (grupa autora, 2001: 233).
5
208
PREGLED
„parcijalizacijama i omeđenim partikularitetima ne stanuje država...u
njima stanuje i organizovani kriminal, i pranje novca, i ilegalna trgovina
drogama...i korupcija, i društvena diskriminacija i sistematsko štićenje
ratnih zločinaca i nosilaca zločina genocida, i proliferacija....“ (Abazović,
2008:68). Na osnovu ovog, uzroci organizovanog kriminala direktno
proizlaze iz određenih partikulariteta obilježenim etno-političkim i
lokal-etatističkim tokovima u Bosni i Hercegovini.
Na osnovu provedenih istraživanja, Bošković kao glavni uzrok
nastanka odnosno kao faktor koji je doprinio stvaranju okruženja za
djelovanje organizovanog kriminala posmatra posljedice rata i njegovih
popratnih pojava. Posebno je naglašeno slabljenje državnih institucija i
shvatanje morala, što je omogućilo nelegalno stjecanje velikog bogatstva
pojedinim ratnim profiterima i lokalnim moćnicima, koji i dalje nastavljaju
širiti svoju „imperiju“ (Bošković, 2004:71–72). Osim toga, jedan od
primarnih razloga razvoja ove pojave odnosi se na geografski položaj
Bosne i Hercegovine u Jugoistočnoj Evropi. Na osnovu empirijskih
istraživanja Petrovića, Wagnera, Korajlića i Bojanića, BiH leži na centralnoj
tzv. „balkanskoj ruti“6 pogodnoj za krijumčarenje droga, oružja i ljudi
(Petrović, Wagner i dr., 2004:161).
Generator pojave organizovanog kriminala u Bosni i Hercegovini,
što je karakteristično za zemlje u tranziciji, je i utjecaj određenih
neposrednih društvenih faktora kriminala. U tom segmentu savremena
kriminologija, koristeći se saznanjima drugih društveno-humanističkih
nauka, podrazumijeva degradiranu porodicu, utjecaj ekonomskih kriza
i privrednih depresija, siromaštvo, nezaposlenost, utjecaj iz inozemstva
i sl. (Petrović-Meško, 2008). Posljedice rata, genocida i ratnih zločina na
prostoru Bosne i Hercegovine ostavile su dubok trag u mnogim porodicama.
Jedan broj porodica ostao je bez najbližih članova obitelji, što je prouzrokovalo socijalno ugroženu porodicu. Ovakvi uvjeti izazivaju teške
psiho-traumatske depresije, krizu u porodici, a kao imanentan uzrok javlja
se nezaposlenost, te naposljetku u potrazi za ekonomskom i socijalnom
Bivša šefica OHR-ovog Odjela za provedbu vladavine prava i jedan od glavnih
aktera reforme pravosuđa u Bosni i Hercegovini Susan Wright u članku “Organised crime
and Corruption in Bosnia and Herzegovina”(2005), a prema procjenama INTERPOL-a,
navodi da „80 procenata tržišta heroina u Zapadnoj Evropi se snabdijeva preko balkanske
rute koja prolazi kroz BiH“ (www.esiweb.org 11. 10. 2008).
6
PREGLED
209
identifikacijom u društvu pribjegava se vršenju teških krivičnih djela.
Osim toga i razni utjecaji iz inozemstva (bližnjeg i daljnjeg) na društveno
uređenje (Mlađenović, 1982) odnosno, društveno-politički sistem Bosne
i Hercegovine također se pojavljuje kao uzrok organizovanog kriminala.
Ovaj vid kriminogenog ponašanja vrlo je karakterističan za BiH i time
što se (in)direktnim putem preko etno-političkih ađutanata pojavljuju stalne
konotacije u smislu negiranja i opstruiranja funkcionalnosti Bosne i
Hercegovine7. Rezultati ovakvih retrogradnih promišljanja predstavljaju
vrlo plodno tlo za djelovanje organizovanih kriminalnih grupa, uzimajući
u obzir disfunkcionalnost i razjedinjenost sistema unutrašnje sigurnosti,
kao i nedostatak političke volje za suzbijanjem organizovanog kriminala.
Dodatni problem u izgradnji demokratske i građanske Bosne i Hercegovine, posmatrajući u kontekstu razvoja organizovanog kriminala,
predstavlja i korumpiranost izvršnih, zakonodavnih i sudskih organa.
Ovakvo stanje direktno potvrđuje Studija percepcije korupcije za 2008
godinu8. Prema provedenim istraživanjima u Bosni i Hercegovini,
indeks iznosi 3.2, što Bosnu i Hercegovinu na svjetskoj rang-ljestvici
od obuhvaćenih zemalja (180 zemalja) u ovoj studiji rangira na 93.
mjesto, zajedno sa Alžirom i Šri Lankom, čime postaje najkorumpiranija
zemlja u regionu (www.icgg.org 08. 10. 2008). Osim toga, u godišnjem
izvještaju o radu Tužilaštva BiH za 2005. godinu navode se pokazatelji
prema kojima korupcija u Bosni i Hercegovine uzrokuje gubitke do 1,5
milijardi KM. Na osnovu ovih pokazatelja, te teorijskih i praktičnih
iskustava, koruptivna djelatnost se najčešće ostvaruje u institucijama vlasti.
Također, transformacija iz planske u tržišnu ekonomiju, te nezakonita
privatizacija državnih preduzeća doprinijeli su razvoju organizovanog
kriminala. Ovakve prilike, potpomognute neefikasnošću države, proizvele
su i nekolicinu “novih biznismena”, koji svoju reputaciju grade “demaImajući u vidu promišljanja Mirsada Abazovića da ovakvo stanje predstavlja
društvenu realnost i objektivnu datost odnosno „postojanje kolektivnih i individualnih
frustracija, koje uključuju i osvetu kao stanje svijesti veoma pogodno za manipuliranje“
(Abazović, 2008: 13).
8
Transparency International, Studija o percepciji korupcije u Bosni i Hercegovini,
objavljena 23. 9. 2008. godine u Sarajevu. „Indeks rangira države od one sa najmanjim
stepenom korupcije do zemalja u kojima je korupcija najprisutnija, na osnovu ocjene
za svaku pojedinačno (kreću se u rasponu od 10 – bez korupcije, do 1 – apsolutno
korumpirana zemlja)”, (šire http://www.ti-bih.org/ 08. 10. 2008).
7
210
PREGLED
goškom glorifikacijom i homogenizacijom na osnovama društvenih
kvazi-interesa, iza kojih je preraspodjela društvenog kapitala uvijek u
korist manjih usko-interesno organiziranih skupina” (Abazović, 2008:55).
Ovakav odnos direktno potvrđuje postojanje sprege organizovanog
kriminala i vladajuće političke elite. Tome direktno ide u prilog i istraživanje
Michaela Ehrke9 koji opisuje propast državne ekonomije odnosno proces
sistematske pljačke države kroz konstantno djelovanje tzv. “politike
opstruiranja”. Prema autoru, politika opstruiranja prisutna je u skoro svim
socijalno-ekonomskim djelatnostima, a ogleda se u broju stalno nezaposlenih i socijalno ugroženih građana Bosne i Hercegovine, što dovodi
do porasta kriminalaca.
Nadalje, organizovani kriminal uvijek moramo posmatrati u vezi
sa nosiocima državnih i javnih funkcija. Ovakvi navodi potvrđeni su u
Strateškom dokumentu Bosne i Hercegovine10, za borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije. Na osnovu toga, navedeni dokument u
svom sadržaju kao uzrok nastanka i razvoja organizovanog kriminala
navodi “ubrzano srastanje vrhova vlasti sa organizovanim kriminalom
koji je tokom rata dobio puni zamah, a njegovi eksponati ponekad i
politički značaj”11.
Može se zaključiti da organizovani kriminal kao globalni problem
predstavlja opasnost današnjoj civilizaciji i njenim dostignućima. Ambijentalnost organizovanog kriminala ispoljava se kroz nove oblike djelovanja
na lokalnom, nacionalnom, regionalnom, međunarodnom i globalnom
planu. U tom kontekstu, prisustvo organizovanog kriminala u današnjem
obliku rezultat je dugogodišnjeg razvoja kroz sve epohe društva i njegove
zajednice. Iz toga proizlazi i činjenica da djelovanje organizovanog
kriminala treba posmatrati sa više aspekata i sa određenim specifičnostima
koji ga karakterišu.
Michael Ehre, autor članka „Von der Raubökonomie zur Rentenökonomie” obavljenog u časopisu International Politics and Society 2/2003 (http://www.fes.de/ipg/
IPG2_2003/ARTEHRKE.HTM), 10. 10. 2008
10
Strategija Bosne i Hercegovine za borbu protiv organizovanog kriminala i
korupcije (period 2006–2009 .godina) uvjetovana od strane Vijeća ministara BiH u martu
2006. godine
11
Ibid, 2006:4
9
PREGLED
211
Prema tome, M. Bošković navodi da upravo Bosnu i Hercegovinu
najviše karakterišu oni kriminogeni faktori koji se pojavljuju kao uzroci
organizovanog kriminala u drugim tranzicijskim zemljama (Bošković,
2004:74). Ipak, Bosnu i Hercegovinu treba posmatrati odvojeno u pogledu
specifičnosti ustavno-pravne organizacije, jer je neracionalna i asimetrična
organizaciono-funkcionalna shema policije, tužilaštva i drugih organa
za provođenje zakona. Iz ovog proizlaze specifičnosti nastanka i razvoja
organizovanog kriminala u Bosni i Hercegovini, kao i konstatacija
“ništa u BiH nije organiziranije (niti jedan segment ljudskog života,
uključujući privredu, industriju, sport i kulturu) i ne funkcionira tako
dobro kao ORGANIZOVANI KRIMINAL” (Dobovšek, 2006:7). U ovoj
mjeri organizovani kriminal kao dezintegrirajući faktor bosanskohercegovačkog društva i države predstavlja primarni izvor nesigurnosti.
Ali, mnogim stručnjacima koji se bave istraživanjem i praćenjem
organizovanog kriminala kod nas i u inozemstvu teško je dokazi, a i priznati
zbog određenih političko-nacionalnih interesa da organizovani kriminal
čini svakodnevnicu u društvenom i javnom životu svake države.
Vrste i aspekti djelovanja organizovanog kriminala
na sigurnost Bosne i Hercegovine
Organizovani kriminal kao heterogena i složena pojava predstavlja
najveću prijetnju suvremenoj ljudskoj civilizaciji, stvarajući sve veći
osjećaj nesigurnosti pojedinca i društva u svijetu uopće, pa tako i u Bosni
i Hercegovini. U tom kontekstu, potrebno je analizirati problematiku
tretmana ove devijacije u Bosni i Hercegovini, a istraživanje će biti upotpunjeno dostupnim statističkim podacima nadležnih tijela i organa
Bosne i Hercegovine. Osnovni cilj ovog poglavlja treba da ukaže na sve
veće prisustvo organizovanog kriminala u Bosni i Hercegovini, sa aspekta
državne (ne)reakcije. Osim toga, biće objašnjeno kako isti utječe na sistem
sigurnosti države i njenih građana, te u kojoj mjeri predstavlja dezintegrirajući faktor uspostave jedne funkcionalne, efikasne i sigurne Bosne
i Hercegovine.
Istaknuti naučni i stručni radnici iz oblasti kriminoloških, kriminalističkih, sigurnosnih i drugih humanističkih nauka saglasni su da još
uvijek nije zauzet decidan stav o jedinstvenoj definiciji organizovanog
kriminala u Bosni i Hercegovini (Petrović-Peršak, 2007:215). Međutim,
212
PREGLED
tek nakon četiri godine (1999) od potpisivanja Dejtonskog mirovnog
sporazuma zakonom je prvi put definiran organizovani kriminal u jednom
dijelu Bosne i Hercegovine tj. na teritoriji FBiH. Zabrinjavajuća je
činjenica – indolentna (ne)reakcija tadašnjih organa prema ovoj negativnoj pojavi u društvu i izbjegavanje definicije ove pojave kao
krivičnog djela u našem zakonodavstvu. Tadašnji visoki predstavnik
za BiH Carlos Westendorp na osnovu ovlaštenja prema Aneksu 10.
Mirovnog sporazuma proglasio je Zakon o izmjenama i dopunama
zakona o Vrhovnom sudu Federacije BiH12. Ovim zakonom u članu 3.
definiran je organizovani kriminal: „Organizovani kriminal se sastoji
od onih krivičnih djela koja počine dvije ili više osoba koje djeluju kao
ustrojeno udruženje ili organizacija u dogovoru tokom jednog vremenskog
perioda s ciljem činjenja višestrukih prijestupa od kojih je za najmanje
jedan predviđena kazna od pet ili više godina zatvora. Takvi prijestupi
mogu biti sami sebi cilj, ili sredstvo stjecanja materijalne koristi, opstrukcije
povratka izbjeglica, ili ugrožavanje mira i stabilnosti u Federaciji na neki
drugi način i u odgovarajućim slučajevima, nepropisanog utjecanja na
rad javnih organa vlasti“. Međutim, u Republici Srpskoj Krivičnim
zakonom iz 2003. godine13 nije tretiran ovaj fenomen, samo članom 383.
kao krivično djelo zločinačkog udruženje. Tek Zakonom o dopuni Krivičnog zakona Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 70/06) u članu
1. stav 1. pod organizovanim kriminalom se smatra: „krivično djelo propisano Krivičnim zakonom Republike Srpske, kao pripadnik zločinačkog
udruženja, ako za pojedino krivično djelo nije predviđena teža kazna“.
Na osnovu prethodnih činjenica mogu se uvidjeti različita pravna
tretiranja ovog fenomena u Bosni i Hercegovini odnosno entitetima14.
Ovakvo pravno reguliranje predstavlja određene poteškoće u otkrivanju i
dokazivanju krivičnih djela organizovanog kriminala u Bosni i Hercegovini.
Početak 21. stoljeća karakteriše pojava novih globalnih, političkih
i ekonomskih trendova koji su pogodovali internacionalizaciji ovog
fenomena. To podrazumijeva da organizovani kriminal ne poznaje nacionalne, etničke, vjerske, kulturne i državne granice. Upravo ovakav karakter
(“Službene novine FBiH“ broj 33/99). Međutim, tek 2001. godine Parlamentarna
skupština FBiH usvojila je ovaj zakon u odgovarajućoj formi.
13
(“Službeni glasnik RS“) broj 49/03
14
U tom kontekstu u Bosni i Hercegovini postoje četiri Krivična zakona i to: KZ BiH,
KZ FBiH, KZ RS i KZ Brčko Distrikta.
12
PREGLED
213
organizovanog kriminala zahtjeva globalno angažovanje svih nacionalnih
i međunarodnih aktera u suzbijanju njegovih djelatnosti. Ispoljavanje
organizovanog kriminala u savremenim uvjetima karakterišu različite
forme i to: trgovina drogom, oružjem, pranje novca, finasiranje terorizma,
kompjuterski kriminal, ekološki kriminal, krijumčarenje osoba i roba,
trgovina ljudima i ljudskim organima, reketirenje i dr. (Petrović-Meško,
2008). Naznačene djelatnosti inkriminisane su u krivična zakonodavstva
većine zemalja, pa tako i u zakone Bosne i Hercegovine.
Ipak, specifičnosti koje vladaju u Bosni i Hercegovini odrazile su
se i na tretiranje ovog fenomena u domaćem zakonodavstvu, a fokus
istraživanja je usmjeren na tretiranje ovog fenomena organizovanog
kriminala na državnom nivou. U tom kontekstu, metodom analize sadržaja
i komparativnom metodom treba sagledati statističke podatke i nove
inkriminacije, kao i kretanje organizovanog kriminala u Bosni i Hercegovini. Spoznajući sve veće prisustvo ove pojave na teritoriji BiH, više
pažnje ovom fenomenu posvećeno je tek donošenjem Krivičnog zakona
BiH 2003. godine (“Službeni glasnik BiH” br. 3/03)15. Promulgacija KZ
BiH predstavlja značajan i odlučan faktor u tretiranju ovog fenomena
u pozitivnom zakonodavstvu kao i mjere suzbijanja pojave organizovanog
kriminala na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine. Prema tome,
domaći stručnjaci analizirajući pravni tretman organizovanog kriminala
u postdejtonskom periodu izdvajaju dva ključna momenta: „prvo,
definiranje ovog pojma u našem krivičnom zakonodavstvu i uvođenje
inkriminacija o organiziranom kriminalu u zakon” (Petrović-Peršak16,
2007:235–236). Da se ovom fenomenu posvetilo više pažnje u Bosni i
Hercegovini ukazuje i glava XXII KZ BiH „dogovor, pripremanje,
udruživanje i organizovani kriminal”17. Na osnovu dosadašnjeg istraživanja
S tim u vezi bitno je napomenuti, da je novi Krivični zakon donesen odlukom
Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu (Odluka broj 98/03 od 24. 1. 2003. godine
http://www.ohr.int 14.10. 2008). Ova činjenica još jednom je dokazala neodlučnost
domaćih organa za funkcionalnost pravne države i odlučne borbe protiv organizovanog
kriminala u Bosni i Hercegovini.
16
Urednici monografije „Sigurnost i saradnja kao reakcija na organizovani kriminal
u Srednjoj i Jugoistočnoj Europi“.
17
(“Sl. glasnik BiH“ broj 3/03, čl. 247) „Dogovor za učinjenje krivičnih djela“;
čl. 248 „Pripremanje krivičnog djela“; čl. 249. „Udruživanje radi činjenja krivičnih
djela“ i čl. 205 „Organizovani kriminal“.
15
214
PREGLED
može se konstatovati da većina pokušaja definiranja organizovanog
kriminala u svijetu i kod nas se zasniva na osnovama kriminalnozločinačkih organizacija. U tom kontekstu, opći dio KZ BiH (“Službeni
glasnik BiH” br. 3/03) u članu 1. stav. 17. pod zločinačkom organizacijom,
smatra „organizovanu grupu ljudi od najmanje tri osobe, koja postoji
neko vrijeme, djelujući u cilju činjenja jednog ili više krivičnih djela za
koja se po zakonu može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna”.
Na ovom osnovu, kao i međunarodnim obavezama BiH u vezi s tretmanom
organizovanog kriminala, može se konstatovati deklarativna odlučnost
Bosne i Hercegovine u suzbijanju ovog negativnog fenomena.
U prethodnim poglavljima opisane su djelatnosti, odnosno pojavni
oblici organizovanog kriminala. Međutim, cilj istraživanja jeste sagledati
prisustvo organizovanog kriminala u BiH i njegovih pojavnih oblika
posljednjih godina. U tom kontekstu, prema navodima Vijeća Evrope18
u posljednjim godinama došlo je do varijacije prisustva određenih vrsta
organizovanog kriminala na području BiH. Tako se navode zajednička
kriminalna tržišta za većinu država Jugoistočne Evrope, uključujući i
Bosnu i Hercegovinu19:
- Ilegalna trgovina drogama;
-Privredni kriminal – pranje novca;
- Trgovina ljudima;
- Ilegalna migracija;
- Krijumčarenje robe i nezakonite prekogranične aktivnosti.
Odlučnost Bosne i Hercegovine u borbi protiv organizovanog kriminala potvrđuje i usvojena Strategija za borbu protiv organizovanog
kriminala20 (2009–2012). Analizom navedenog dokumenta, a na osnovu
raspoloživih podataka nadležnih Agencija za provođenje zakona u BiH
identifikovani su slijedeći pojavni oblici organizovanog kriminala na
području Bosne i Hercegovine (2009:7–12):
Izvještaj o stanju u oblasti organizovanog i privrednog kriminala u Jugoistočnoj
Evropi, Strazbur 2006. godina.
19
Ibid, str. 15
20
Strategija Bosne i Hercegovine za borbu protiv organizovanog kriminala i
korupcije (2009-2012. godine) usvojena od strane Vijeća Ministara BiH u septembru
2009. godine (http://www.msb.gov.ba/dokumenti/strateski/?id=4342 24.04.2010.)
18
PREGLED
215
- nedozvoljeni promet opojnim drogama,
- krivična djela sa elementima nasilja.
- trgovina oružjem,
- krađa i preprodaja ukradenih motornih vozila,
- trgovina ljudima,
- ilegalne trgovine visokotarifne robe,
- krivotvorenje novca,
- pranje novca,
- korupcije21,
- kompjuterski kriminal.
U krajnjoj konsekvenci treba zaključiti da izrada jedinstvene
državne Strategije za borbu protiv organizovanog kriminala i pored
određenih nedostataka predstavlja značajan iskorak u izgradnji pravne
i funkcionalne države.
Međutim, postavlja se pitanje frekventnosti i utjecaja organizovanog
kriminala na sigurnosne i demokratske procese u Bosni i Hercegovini.
U suštini to podrazumijeva, a na osnovu relevantnih i apsolutnih statističkih podataka, analizu kretanja ove vrste kriminala u novoj historiji
Bosne i Hercegovine. Ali najprije se treba osvrnuti na poteškoće izvora i
obrade podataka o organizovanom kriminalu jer je prethodno ustanovljeno
da je prvi put pravno definisan pojam organizovanog kriminala 1999.
godine u Zakonu o izmjenama i dopunama zakona o Vrhovnom sudu
FBiH. Do ovoga momenta nije postojala krivična odgovornost za ovu
vrstu protupravnog ponašanja, s obzirom da nije bila inkriminisana u
krivičnim zakonima entiteta, kantona i Brčko Distrikta22. Dodatni problem
pri mjerenju, odnosno izradi podataka o ovom fenomenu predstavlja i
postojeća organizacijsko-funkcionalna struktura policije u Bosni i
Hercegovini. S tim u vezi, unutar BiH postoji petnaest policijskih
struktura23 (Spahić, 2008:139) u okviru entitetskih i kantonalnih ministarstava unutrašnjih poslova i Ministarstva sigurnosti BiH.
Prema zaključcima četvrte konferencije tužilaca u BiH održanoj 22.10.2008.
godine u Mostaru, u posljednje dvije godine oprano je 162. miliona maraka, dok je tek
1,2 miliona oduzeto (Dnevni avaz 23.10.2008.).
22
Na teritoriji Bosne i Hercegovine primjenjuju se KZ BiH, KZ FBiH, KZ RS
i KZ BD odnosno ZKP BiH, ZKP FBiH, ZKP RS i ZKP BD.
23
To su: SIPA, GP BiH, MUP FBiH, MUP RS, MUP BD i deset kantonalnih Ministarstava unutrašnjih poslova.
21
216
PREGLED
Sa aspekta interesovanja, bitno je napomenuti da svaki od navedenih
organa vodi zasebnu statističko-analitičku evidenciju u vezi s kriminalom
i drugim protupravnim ponašanjima. Zbog ovakvog složenog stanja,
kao i činjenice da policijske statistike predstavljaju predmet brojnih kritika
u naučnim i stručnim radovima, zbog “nedosljednosti, nepreciznosti i
nepogodnosti za ozbiljnu analizu obima i opasnosti kriminala u društvu”
(Petrović-Meško, 2008:40) isti neće biti tema razmatranja. U tom kontekstu,
Singer naglašava potrebu razlike stvarnog i registriranog kriminala odnosno
postojanje neotkrivenog kriminala ili tzv. njegove “tamne brojke” (Singer,
1996:120). Sve do 2003. godine, odnosno uspostave Suda i Tužilaštva
BiH nisu postojale jedinstvene baze podatka koje bi prezentirale stvarni
presjek stanja i obima organizovanog kriminala u Bosni i Hercegovini.
Nepostojanje jedinstvene baza podataka, sve do 2003. godine, rezultat
je konstantne unutarpolitičke paradigme i posljedice rata (1992–1995).
Zbog navedenih okolnosti ne postoji mogućnost predstavljanja presjeka
kretanja organizovanog kriminala do 2003. godine. Djelokrug istraživanja
je jurisdikciona nadležnost Suda i Tužilaštva BiH. S tim u vezi su prezentirani podaci iz Tužilaštva BiH24 za koje se smatra da su vjerodostojni
i objektivni pokazatelji, a također i procesuiranje počinilaca krivičnih
djela na razini Suda BiH.
U nastavku su prezentirani zbirni podaci obrađenih krivičnih djela
kroz stadije krivičnog postupka te zbirni podaci o broju osoba po stadiju
krivičnog postupka za svaku obrađenu kalendarsku godinu. U tom kontekstu analizirana su određena krivična djela i broj izvršitelja ovih
protupravnih radnji inkriminisanih u Krivični zakon BiH25:
- član 186. “Trgovina ljudima” KZ BiH,
- član 189. “Krijumčarenje osoba” KZ BiH,
- član 209. “Pranje novca” KZ BiH,
- član 217. “Primanje dara i drugih oblika koristi” KZ BiH,
- član 218. “Davanje dara i drugih oblika koristi” KZ BiH i
- član 250. “Organizovani kriminal” KZ BiH.
Prezentirani statistički podaci omogućavaju nam realan i reprezentativan pogled prisustva i kretanja organizovanog kriminala na cjelokupnoj
Korištenje navedenih statističkih podataka iz Tužilaštva BiH, akt broj: A-674/08
od 24.10.2008. godine
25
(„Službeni glasnik BiH„br.3/03“).
24
PREGLED
217
teritoriji Bosne i Hercegovine, a obrađeni su od strane Tužilaštva i Suda BiH.
Ukupan zbirni broj navedenih krivičnih djela u vezi s organizovanim
kriminalom kroz različite stadije krivičnog postupka (istraga, optužnica,
presude i sporazumi sa tužilaštvom BiH) za period od 5 godina iznosi
679 procesnih radnji (tabele 1 i 2).
Tabela br. 1 “Tabelarni prikaz zbirnih podataka po stadijima
krivičnog postupka od 2003. do juna 2008. godine”
Tabela br. 2 “Dijagram prikaz zbirnih podataka po stadijima
krivičnog postupka od 2003. do juna 2008. godine”
218
PREGLED
Vrlo bitno je sagledati i zbirne podatke o broju osoba po određenim
stadijima krivičnog postupka za prezentirani period od 5 godina (od
2003. do juni 2008). Na osnovu analize navedenih podataka, ukupan zbir
u pojedinim stadijima krivičnog postupka iznosi 1856 osoba (tabele 3 i 4).
Tabela br. 3 “Tabelarni prikaz zbirnih podataka po stadijima krivičnog
postupka u odnosu na broj osoba od 2003. do juna 2008. godine”.
Tabela br. 4 “Dijagram prikaz zbirnih podataka po stadijima krivičnog
postupka u odnosu na broj osoba od 2003. do juna 2008. godine”.
PREGLED
219
Na osnovu prezentiranih podataka o kretanju navedenih krivičnih
djela u posmatranom periodu može se zaključiti slijedeće:
- tokom 2003. godine primjetan je mali broj pokretanja svih stadija
krivičnog postupka, što se stavlja u vezi sa početkom rada Tužilaštva i Suda Bosne i Hercegovine;
- tokom 2004, 2005, 2006. i 2007. godine došlo je do blagog i stalnog
trenda povećanja svih stadija krivičnog postupka, što ukazuje na
sve veće prisustvo ovih krivičnih djela organizovanog kriminala
na prostoru Bosne i Hercegovine i odlučnost pravosudnih organa
u suprotstavljanju istim;
- posmatrajući član 250. KZ BiH uočava se blagi i stalni porast
svih stadija krivičnog postupka u odnosu na prethodne godine;
- ukupno provedeno 679 istraga, od toga podignuto 185 optužnica
odnosno 27,24% u odnosu na broj istraga. U odnosu na broj
postignutih optužnica broj presuda iznosi 152 odnosno 82,16%,
dok je sporazuma sa tužilaštvom bilo u 63 slučajeva odnosno 34
% u odnosu na broj optužnica (Smajić, 2010:161–163).
I pored navedenih krivičnih djela u vezi s organizovanim kriminalom,
korisno je kratko analizirati i ostala krivična djela u vezi sa ovim fenomenom. U tom slučaju trgovina i krijumčarenje drogom (čl.195 KZ BiH)
zauzima primarno mjesto na ovoj ljestvici. Ovo je razumljivo, s obzirom
da se BiH nalazi na tzv. “balkanskoj ruti” trgovine narkoticima (Bošković, 2004:110–113). Prema zvaničnim podacima institucija u BiH, u
toku 2005. godine “zaplijenjeno je 58,539. kilograma opojne droge heroina,
9,961 kilograma opojne droge kokaina, 161,572 kilograma marihuane
i raznih drugih sintetičkih droga”26. Nadalje, sa stanovišta sigurnosnih
nauka, organizovana trgovina oružjem i municijom (čl.193 KZ BiH)
predstavlja značajan faktor nesigurnosti u Bosni i Hercegovini. Stalna
aktuelnost ove pojave, proizlazi iz činjenice bliske prošlosti u BiH kao
i velika brzina stjecanja profita. Osim toga, a prema državnim institucijama
poseban problem sa elementima organizovanosti predstavlja utaja
poreza putem fiktivnih firmi. Ova pojava organizovanog kriminala karakPodaci preuzeti iz Strategije za borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije
(2006–2009), Ministarstvo sigurnosti BiH, 2006 str. 20.
26
220
PREGLED
teristična je u tranzicijskim zemljama praćena koruptivnom djelatnošću
državnih i drugih službenika (Petrović-Peršak, 2007:232). Prema nekim
procjenama u BiH, štete po osnovu ovih djelatnosti iznose 1,5 milijardi
eura godišnje27. Djelatnost fiktivnih firmi28 se ogleda ilegalnim prometom
i uvozom visokotarifnih roba u Bosnu i Hercegovinu (cigarete, alkohol,
naftni derivati itd.), odnosno ilegalno stečeni novac se nađe u legalnom
finansijskom tržištu29. Posebno mjesto zauzima krađa motornih vozila,
s obzirom da ovaj vid kriminala već ima obilježja organizovanog. Prema
zvaničnim podacima u toku 2002. godine, ukupno je bilo otuđeno 1.994.
motorna vozila, dok je u 2006. godini taj broj iznosio 2.405. motornih vozila
na području BiH (Spahić, 2008:128). Uz to najviše otuđenja motornih
vozila izvrši se na području Kantona Sarajevo, gdje prema podacima
MUP-a ista završe na području R Srbije, Crne Gore i Kosova. U suprotnom
dobro organizovane kriminalne grupe vrše otkup istih od vlasnika uz
određenu novčanu naknadu zavisno od marke vozila. Ovakvo postupanje
dodatno predstavlja izvor nesigurnosti građana, s obzirom da se ne izvrši
prijavljivanje policiji, što dodatno otežava praćenje ovog vida kriminala
i nepostojanja realnog opsega ove pojave u BiH. U prethodnom dijelu
spomenuto je ilegalno organizovanje igara na sreću. Prema Boškoviću,
u posljednjem periodu ovaj vid kriminala sve više počinju kontrolirati
organizovane kriminalne grupe. Ovaj vid kriminala najrazvijeniji je u
većim urbanim centrima30: Sarajevo, Banja Luka, Mostar, Tuzla, Bijeljina
itd. U tom kontekstu osim domaćih učestvuju i lica ili grupe iz bivših
jugoslavenskih republika u organizovanju ilegalnih kockanja, što
upućuje na zaključak njihove međusobne povezanosti i na širem planu
(Bošković, 2004:172). Da ova djelatnost predstavlja visokoprofitnu oblast,
Prema podacima iz Jedinstvenog registra fiktivnih firmi do kraja 2005. godine
nadležne agencije su identifikovale 1324 fiktivna preduzeća sa ilegalnim transakcijama
u vrijednosti od oko 1,7 milijardi KM.
28
U tom kontekstu izražena je kreativnost naziva fiktivnih firmi u BiH. Parafrazirajući sedmični časopis Dani, on-line izdanje 10. 6. 2004. godine ubrajamo: „U
ljubavi“, „Unikati Lejla“, „Shahbaz trading“, RTV Granada“, Reakcija“, „Propaganda“,
Zbijeg“, „Promaja“, „Sabur“, „Kleopatra“, Okuka export-import“, „Ganga net ug“
(uporedi Petrović-Peršak, 2007:230f).
29
Ovu oblast u BiH pored KZ BiH reguliše i poseban Zakon o sprečavanju pranja
novca u Bosni i Hercegovini („Sl. glasnik BiH“ br. 29/03).
30
Više o ekonomskim aspketima urbanog kriminala (Golić, 2007:155–179).
27
PREGLED
221
potvrđuju navodi Porezne uprave FBiH o ukupnom iznosu od oko 319,9
miliona KM utajenog poreza od strane “organizovanih grupa ljudi koji
ilegalno proizvode i distribuiraju aparate” na širem području BiH
(Dnevni avaz, 27. 10. 2008). Prateća pojava ovim izvorima nesigurnosti
jeste upotreba fizičkog nasilja sa ciljem zastrašivanja i reketiranja.
Prostitucija kao djelatnost organizovanog kriminala često je u vezi sa
trgovinom bijelim robljem, ljudima, krijumčarenjem itd. Rasprostranjenost
ove pojave u BiH, prema određenim empirijskim istraživanjima (AdžajlićDedović, 2003) u 2002. godini postojala su 224. objekta namijenjena
za pružanje seksualnih usluga u Sarajevu, Mostaru, Doboju, Kiseljaku,
Vitezu, Bijeljini… Rezultati provedenog istraživanja potvrdili su uključenost 1.489 žena porijeklom iz Istočne Evrope i susjednih zemalja.
Osim toga, potvrđeno je pružanje ovih usluga u privatnim kućama,
stanovima, hotelima pa čak i putem novinskih članaka (Petrović-Meško,
2008:205).
Posmatrano sa naučnog i teorijskog aspekta, stepen nesigurnosti
građana od organizovanog kriminala je teško utvrditi. Razlozi se pronalaze
u specifičnostima koje vladaju unutar BiH kao i činjenici nedovoljne
istraženosti ovog fenomena. Prisutnost organizovanog kriminala, odnosno
ispoljavanje pojavnih oblika u BiH nije upitna, a tu činjenicu je potvrdio u
martu 2008. godine bivši prvi čovjek EUPM-a Viccenco Kopola u
intervjuu za njemački magazin “Der Spiegel”31: „organizovani kriminal
je opasnost za unutrašnju sigurnost” Bosne i Hercegovine. To potvrđuju
i prezentirani podaci Tužilaštva i Suda BiH, kao i Agencija za provedbu
zakona u Bosni i Hercegovini. Međutim, potrebno je utvrditi faktičku
ugroženost i stepen nesigurnosti građana pred organizovanim kriminalom,
odnosno radi proširenja postojećih naučnih i društvenih saznanja, ukazati
kako ova pojava utječe na sistem sigurnosti države i na sigurnost pojedinca,
građanina u BiH. Prema relevantnim naučnim rezultatima istraživanje
o strahu od kriminala u Kantonu Sarajevo – kriminološki osvrt, provedenim
2002. godine, na uzorku od 1.750 građana bili su primjetni određeni
31
2008.
Preuzeto sa http://www.spiegel.de/politik/ausland/0,1518,541913,00.html, 30. 10.
Strah od kriminala – kriminološki osvrt (Study of Fear of Crime), Zbornik
radova “Decenija posle smrti profesora Vodinelića”, Pravni fakultet u Kragujevcu,
Policijska akademija-Beograd i VŠUP-Zemun, Beograd, 2004.
32
222
PREGLED
elementi nesigurnosti kod građana Sarajeva, koji proizlazi iz ekonomskosocijalne situacije (Muratbegović, 2004:535–55132). Ipak, posmatrajući
vremenski period od 2002. godine do 2008. godine došlo je do nekih
alarmantnih situacija na području Bosne i Hercegovine. U tom periodu
došlo je do niza podmetanje eksplozivnih naprava u objekte, likvidacije
pojedinaca, reketiranja, oružanih obračuna između rivalističkih grupa itd.
S tim u vezi, interesantno bi bilo danas izraditi studiju straha od organizovanog kriminala u Bosni i Hercegovini.
Sagledavanjem prethodnih realnih pokazatelja i određenih razmišljanja u vezi sa organizovanim kriminalom u Bosni i Hercegovini,
može se zaključiti da postoji veći stepen nesigurnosti građana. Ovo
proizlazi iz činjenice da organizovani kriminal kao savremena patološka
pojava globalnih razmjera nije izuzetak ni u Bosni i Hercegovini.
Dodatni problem predstavlja vrlo usporena detekcija i nereakcija ovoj
pojavi u Bosni i Hercegovini, što direktno i/ili indirektno proizlazi iz
unutarpolitičke paradigme predvođene lokal-etatističkim elitama.
Upravo ovako stanje tranzicije odgovara za uspostavu, razvoj i širenje
mreže organizovanog kriminala, pa tako i Abazović zaključuje da
„sve proizlazi iz stanovite disfunkcionalnosti i nefunkcionalnosti u
oblasti sigurnosti, a ta disfunkcionalnost je saobražena sa disfunkcionalnošću vlasti u Bosni i Hercegovini općenito i njen je izravan
produkt“ (Abazović, 2008:68). Slijedeći logiku razuma, kontraprodukt
sigurnosti predstavlja NESIGURNOST na općoj i konkretnoj ravni.
Literatura:
1. Abazović, D. M. (2008) Ogledi o bosanskohercegovačkoj zbilji,
DES, Sarajevo.
2. Beridan, Izet (2003) Konflikti, Fakultet političkih nauka, Sarajevo.
3. Beridan, Izet i dr. (2001) Lekiskon sigurnosti, DES, Sarajevo.
4. Bošković, M. (2004) Organizovani kriminalitet i korupcija, Visoka škola unutrašnjih poslova, Banja Luka.
5. Bošković, M.-Z. Skakavac (2009) Organizovani kriminalitet,
Fakultet za pravne I poslovne studije, Prometej, Novi Sad.
PREGLED
223
6. Dobovšek, B. (2006) Transnational Organised Crime in the
Western Balkans, First Annual Conference on Human Security Terorism
and Organized Crime i nthe Werstern Balkan Region, Ljubljana.
7. Mlađenović, R. (1982) Kriminologija, Svijetlost, Sarajevo.
8. Golić, B., (2007) Ekonomski aspekt urbanog kriminaliteta, Godišnjak Pravnog Fakulteta u Sarajevu, L-2007, str.155–179.
9. Petrović, B.-B. Dobovšek (2007) Mreže organiziranog kriminaliteta, Pravni fakultet, Sarajevo.
10. Petrović, B.-N. Peršak (2007) Sigurnost i suradnja kao reakcija
na organizirani kriminalitet u srednjoj i jugoistočnoj Europi, Pravni
fakultet, Sarajevo.
11. Petrović, B.-G. Meško (2004) Kriminologija, Pravni fakultet,
Sarajevo.
12. Petrović, B.-N. Bojanić-N. Korajlić (2004) Balkanski putevi
droge i Bosna i Hercegovina, Fakultet kriminalističkih nauka, Sarajevo.
13. Petrović, B.-G. Meško (2008) Kriminologija, Pravni fakultet,
Sarajevo.
14. Muratbegović, E. (2004) Strah od kriminaliteta u Kantonu
Sarajevo, kriminološki osvrt, Zbornik radova u povodu desetogodišnjice
smrti V.Vodenelića, VŠUP i Pravni fakultet u Kragujevcu.
15. Klaić, B. (1988) Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod Matice
Hrvatske, Zagreb.
16. Singer, M. (1996) Kriminologija, Nakladni zavod Globus
MUP RH, Zagreb.
17. Smajić, Mirza (2010) Organizovani kriminal u Bosni i Hercegovini – tranzicijske dileme, Fakultet političkih nauka, Sarajevo.
18. Spahić, Taib, magistarski rad Sigurnosni aspketi demokratske
kontrole policije u Bosni i Hercegovini odbranjen na Fakultetu političkih nauka, Sarajevo, 17. 07. 2008.
19. Sačić, Ž. (1997) Organizirani kriminalitet u Hrvatskoj, MUP
RH, Zagreb.
Normativno-pravni akti
1. Dejtonski mirovni sporazum, JP NIO Službeni list RBiH, Sarajevo, 1996;
224
PREGLED
2. Krivični zakon BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03)
3. Krivični zakon FBiH („Službene novine FBiH“ broj 36/03)
4. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 49/03)
5. Zakon o izmjena i dopunama Zakona o Vrhovnom sudu FBiH
(„Službene novine FBiH“ broj 33/99)
6. Zakon o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03)
7. Strategija Bosne i Hercegovine za borbu protiv organizovanog
kriminala i korupcije (period 2006–2009), Vijeće ministara (2006),
Sarajevo.
8. Strategija Bosne i Hercegovine za borbu protiv organizovanog
kriminala (period 2009–2012), Vijeće ministara (2009), Sarajevo.
9. Zakon o nezavisnim i nadzornim tijelima policijske strukture BiH
i Zakon o Direkciji za koordinaciju policijskih tijela i o agencijama za
podršku policijskim strukturama BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 36/08)
10. Zakon o sprečavanju pranja novca u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ br. 29/03).
Web-stranice:
1. www.esiweb.org 11.10.2008
2. www.icgg.org 08.10.2008
3. http://www.ti-bih.org/ 08.10.2008
4. http://www.fes.de/ipg/IPG2_2003/ARTEHRKE.HTM 10.10.2008
5. http://www.ohr.int 14.10. 2008
6. http://www.msb.gov.ba/dokumenti/strateski/?id=4342 24.04.2010
7. http://www.spiegel.de/politik/ausland/0,1518,541913,00.html
30.10.2008.
PREGLED
225
Dokumenti
Documents
Ina Reić Ercegovac
Maja Ljubetić
UDK 37.034
ŠKOLSKE I OBITELJSKE VRIJEDNOSTI
IZ PERSPEKTIVE STUDENATA
SCHOOL AND FAMILY VALUES
FROM THE STUDENTS’ PERSPECTIVE
Sažetak
Primjereno oblikovan pedagoški kontekst za učenje u obitelji i
odgojno-obrazovnim ustanovama omogućuje uspješniju socijalizaciju
mladih te internalizaciju vrijednosti koje se u tim socijalnim zajednicama
promiču. Na uzorku od 1039 studenata različitih profesionalnih usmjerenja
provedeno je istraživanje kojim je utvrđeno kako mladi kao najznačajnije
obiteljske vrijednosti koje se njeguju u njihovim obiteljima i koje žele
prenijeti na buduće generacije u najvećem broju ističu ljubav, religioznost,
odgovornost te u nešto manjoj mjeri poslušnost, marljivost, toleranciju,
poštenje i obrazovanje. Među vrijednostima koje bi se trebale njegovati
u školi sudionici istraživanja ističu odgovornost, marljivost, suradnju,
toleranciju, samostalnost, upornost, samopouzdanje i poslušnost. Veća
vjerojatnost da će pojedine vrijednosti biti internalizirane je kada se za
iste vrijednosti zalažu obitelj i odgojno-obrazovne ustanove kao izravni
reprezentanti vrijednosti za koje se zalaže društvo općenito.
Ključne riječi: obitelj, studenti, škola, vrijednosti
Summary
An appropriately formed pedagogical context for learning in the
family and in upbringing-educational institutions enables successful
PREGLED
229
socialization of young people and the internalization of values promoted
by those social groups. Research was carried out on a sample of 1039
students studying various professions. This research determined that
among young people the most important family values nurtured in their
families and which they wished to pass on to future generations were
predominately: love, religiousness, responsibility and to a smaller extent
obedience, diligence, tolerance, respect and education. Amongst the values
which should be nurtured at school, research participants emphasized:
responsibility, diligence, cooperation, tolerance, independence, persistence,
self-confidence and obedience. There is a higher likelihood that certain
values will be internalized when these same values are supported by the
family and upbringing-educational institutions as direct representation
of the values which society supports in general.
Key words: family, students, school, values
Uvod
Obilje dostupne literature s različitih područja (psihologija, sociologija,
filozofija, antropologija, teologija itd.) na temu vrijednosti uvjerava nas ne
samo u važnost tog pitanja za pojedinca i društvo nego i u njegovu stalnu
aktualnost. Iznenađuje, međutim, oskudnost pedagoške literature u tom
području, tim više što je poznato kako se vrijednosti usvajaju procesom
socijalizacije, a jedni od glavnih čimbenika tog procesa su obitelj/roditelji
i ostali „važni drugi“ u životu mlade osobe. Odrastanjem, krug utjecaja proširuje se na odgojno-obrazovne ustanove1, kulturne grupe, grupe vršnjaka,
medije te, u konačnici, društvo općenito. Norme i vrijednosti za koje se te
različite grupe i institucije zalažu u određenom vremenskom, kulturnom
i civilizacijskom krugu su najčešće u vrlo uskoj svezi te tako međusobno
povezuju i jačaju jedni druge (Schonpflug, 2001), olakšavajući time socijalizaciju djece i mladih. Obitelj i škola, kao primarne zajednice, trebale bi
omogućavati i poticati (u adekvatno oblikovanom pedagoškom kontekstu)
socijalizacijske procese te tako i internalizaciju željenih vrijednosti.
U daljnjem tekstu koristit će se termin škola, pri čemu se misli na sve razine sustava
– od dječjeg vrtića do visokoškolskih ustanova.
1
230
PREGLED
Opravdanost pristupanju vrijednostima i vrijednosnim orijentacijama
mladih nalazi se i u činjenici da je vrijednosti moguće shvaćati kao zaštitne i rizične čimbenike socijalizacije mladih (Schonpflug, 2001; Hynie
i sur., 2006; Franc i sur., 2008; Neiman, 2008), što je poglavito obitelji, ali
i ustanovama, od izuzetnog značaja. Neiman (2008) tako ističe da vrijednosti u koje djeca vjeruju determiniraju hoće li ili neće djeca sudjelovati
u nasilničkom ponašanju u školi, a rezultati istraživanja sugeriraju da
u različitim kulturnim kontekstima naglašavanje vrijednosti u školama
može pomoći u prevenciji nasilničkog ponašanja. Istodobno, usporedba
preferiranih vrijednosti mladih i preferiranih vrijednosti društva omogućuje
predikciju budućih društvenih kretanja, što bi kreatorima državne politike
trebalo biti vrlo znakovito.
Posljednjih desetljeća, kada svjedočimo eroziji mnogih vrijednosti
(humanost, poštenje, pravda, rad i sl.), značajnim se čini istražiti vrijednosti
koje se njeguju u dvjema temeljnim zajednicama za svakog pojedinca
– obitelji i školi. Zalaganje za i/ili njegovanje nekih drugih, netradicijskih
vrijednosti, u tim dvama sustavima značilo bi vrlo vjerojatno, dugoročno
(ne samo moralno) propadanje društva. Stoga, istraživanje vrijednosti
s pedagoškog aspekta čini se značajnim, potrebnim i u današnje vrijeme
vrlo aktualnim kako bi se mogle jasno odrediti vrijednosti za koje se i
u duhu kojih se odgajaju generacije mladih, kao što su posebice studenti
nastavničkih studija koji će ubrzo postati prenositelji (u svom privatnom
i profesionalnom životu) tih istih vrijednosti na buduće generacije.
Upravo taj, pedagoški aspekt, čini se značajnim i u današnje vrijeme
vrlo aktualnim, jer omogućava uvid u vrijednosti za koje se i u duhu kojih
se odgajaju generacije mladih, a na temelju tih uvida moguće je izraditi
primjerene programe pomoći roditeljima za njihovo osvješćivanje
važnosti prijenosa univerzalnih ljudskih vrijednosti na mlade.
Rezultati recentnih istraživanja životnih vrijednosti pokazuju kako
su pojedincima najvažnije vrijednosti obitelj i ljubav (Bogenschneider,
2000; Raboteg-Šarić i sur., 2003; Janković i sur., 2004; Mrnjaus, 2008),
stoga je vrlo vjerojatno da se upravo te vrijednosti njeguju i prenose na
mlade kako bi ih i oni nastavili prenositi na buduće generacije. Istraživanja
na adolescentnoj populaciji pokazala su da pri rangiranju vrednota mladi
najvažnijima smatraju zdravlje, prijateljstvo, brak i djecu, dok je među
vrijednosnim orijentacijama najistaknutija ona samoostvarujuća koju
čine vrijednosti poput ljubavi, obitelji i prijateljstva (Franc, Šakić i
PREGLED
231
Ivičić, 2002). Život i odrastanje u duhu univerzalnih vrijednosti (mir,
sloboda, pravednost, sreća, ljubav, razumijevanje, dostojanstvo, napredak)
zagarantirano je i međunarodnim dokumentima2, no, nažalost, praksa
nas uvjerava da nije zagarantirano u obiteljima kakve su, primjerice,
one rizične i/ili disfunkcionalne.
Upravo u tim slučajevima osobito važnu ulogu imaju odgojnoobrazovne ustanove koje bi zalažući se za i živeći univerzalne ljudske
vrijednosti trebale kompenzirati deficit roditeljskog djelovanja. Međutim,
ne bismo trebali imati prevelika očekivanja, jer kako Hentig (2007: 8)
upozorava: „Zahtijeva se odgoj koji se pleonastički naziva odgojem vrijednosti, i to u školama koje su osmišljene kao ustanove za nastavu, koje
su tako i organizirane i kojima se ne omogućuje ni stjecanje iskustva ni
vrijeme koje je nužno za učenje na konkretnim slučajevima i na uzorima i
njihovim posljedicama.“ Iako je Hentig mislio na škole u Republici
Njemačkoj, mišljenja smo kako ni u Hrvatskoj nije bitno bolja situacija.
Odgoj općenito, a posebice odgoj za vrijednosti, već duže vrijeme uzmiče
pred obrazovnim sadržajima na svim razinama obrazovanja.
Razvoj i napredak društva dovodi do neminovnih promjena u društvenim sustavima vrijednosti te su stoga očekivane i određene promjene
u sustavima vrijednosti pojedinaca. Iako su istraživanjima vrijednosnih
prioriteta ustanovljene dobne razlike (starije i mlađe generacije), na
razini obitelji uočene su „sličnosti u vrijednosnim prioritetima djece i
njihovih roditelja“ (Ferić, 2009: 126). Međugeneracijski prijenos vrijednosti
unutar obitelji dokumentiran je brojnim istraživanjima (Youniss i Smollar, 1985; Gecas i Seff, 1990; Zanna i Rohan, 1996; Knafo i Schwartz,
2001; Sabatier i Lannegrand-Willems, 2005), no u nekim je radovima
utvrđena relativno niska povezanost između vrijednosnih sustava roditelja
i djece adolescentne ili mlađe odrasle dobi (Hoge i sur., 1982; de St. Aubin
i Graskamp, 2001). Kako će teći proces prijenosa vrijednosti s roditelja
na djecu te kakav će biti konačan učinak (internalizacija vrijednosti)
ovisi o nizu čimbenika, kao što su: dob i spol djeteta, razina suglasja oba
roditelja u pogledu vrijednosnih prioriteta, odnos roditeljskog ponašanja
Universal Declaration of Human Rights, United Nations, http://www.un.org/Over
view/rights.html.
Convention on the Rights of tehe Child, United Nations, http://www.unhchr.ch/
html/menu3/b/k2crc.html.
2
232
PREGLED
i vrijednosti za koje se zalažu, roditeljski odgojni stil i sl. (Goodnow,
1992; Grusec i Goodnow, 1994; Mrnjaus, 2008; Ferić, 2009)
Djeca i mladi preuzimaju, žive, ali i „testiraju“ preuzete vrijednosti
iz vlastite obitelji uspoređujući ih s vrijednostima svog užeg okruženja
(škola, vršnjaci, klubovi) i šireg društvenog konteksta, pa je eventualno
nesuglasje općih vrijednosti za koje se obitelj i društvo zalažu za njih
frustrirajuće i dezorijentirajuće. Ponekad su i roditelji u nedoumici koje
vrijednosti promicati, jer su često suočeni s agresivnom promidžbom nekih
drugih vrijednosti koje nameću mediji i društvena zbilja.
Odgoj za vrijednosti i u vrijednostima
Iako često nisu u stanju jasno definirati pojam vrijednosti, svi pojedinci
imaju vrijednosti koje determiniraju njihove odluke i usmjeravaju
njihove živote. U obilju literature, poglavito psihologijske, nailazimo na
različita određenja pojma vrijednosti, no gotovo svi autori naglašavaju
terminološku „zbrku“ i nedosljednost u objašnjavanju tog pojma (Schwartz,
1992; Mrnjaus, 2008; Ferić, 2008). U dostupnoj literaturi, o vrijednostima
se govori kao o subjektivnom doživljaju, uvjerenjima, normama, interesima
(Mrnjaus, 2008), idejama, vjerovanjima, usmjerivačima ponašanja,
krajnjem cilju ljudske motivacije (Ferić, 2008), o vrijednostima kao
općenitim smjernicama (Haralambos i Holborn, 2002), ili pak o vrijednostima kao uvjerenjima, misiji i filozofiji značajnima za pojedinca
(Posner, 2008).
Za potrebe ovog rada ograničit ćemo se na najčešće citiranu
Schwartzovu definiciju prema kojoj se vrijednosti mogu odrediti kao
„ideje ili vjerovanja o poželjnim ciljevima ili ponašanjima, koja nadilaze
specifične situacije, usmjeravaju odabir i procjenu ponašanja i događanja
te su hijerarhijski organizirana s obzirom na njihovu relativnu važnost
za pojedinca“ (Ferić, 2008: 14).
Analizirati vrijednosti s pedagoškog motrišta, znači fokusirati se na
one elemente definicije koji se odnose na „poželjne ciljeve“ (odgojiti dijete
u skladu s vrijednostima društva, osamostaliti ga, pripremiti za „urastanje“
u društvo, omogućiti mu razvoj potrebnih kompetencija, autonomno
djelovanje, preuzimanje inicijative i sl.), „ponašanja“ (reducirati i/ili
otkloniti društveno neprihvatljiva ponašanja, usvojiti društveno prihvatljiva
ponašanja, jednom riječju, odgojiti dijete), te „nadilaženje specifičnih
PREGLED
233
situacija“ i „usmjeravanje odabira i procjene ponašanja“ koji se odnose
na odgoj za budućnost (naučiti preuzimati odgovornost, posebice u
situacijama kada roditelj/učitelj nije nazočan i ne „kontrolira“ dijete, činiti
pozitivne izbore itd.). Vrlo je vjerojatno kako će mladi živeći vrijednosti
i u vrijednostima koje se promiču u obitelji i školi internalizirati te
vrijednosti, ali će ih vrlo vjerojatno nastojati prenijeti i na vlastito potomstvo
osvjedočeni da su te vrijednosti općeprihvaćene i cijenjene u društvu.
Sukladne vrijednosti koje se promiču u obitelji, ustanovama i cjelokupnom
društvu mladima pružaju osjećaj sigurnosti, orijentaciju u razvoju i izgradnji
vlastite osobnosti te korektiv u ponašanju.
Obiteljski sustav i sustav odgojno-obrazovne ustanove funkcionira
više ili manje uspješno i u skladu s vrijednostima koje se u njima promiču,
no hoće li i u kojoj mjeri te vrijednosti prihvatiti i djeca/mladi umnogome
ovisi o roditeljskom/učiteljskom životnom i odgojnom stilu, komunikacijskim vještinama i sposobnostima građenja i unapređivanja odnosa
s mladima, načinu izgrađivanja autoriteta te načinu kojim vode mlade.
Želimo li da djeca i mladi uspješno internaliziraju vrijednosti za koje se
obitelj, ustanove i društvo u cijelosti zalažu, nužno je da odrasli (roditelji,
učitelji, državni dužnosnici) budu autentični, odnosno da žive vrijednosti
koje promiču.
Cilj istraživanja
Provedeno istraživanje imalo je za cilj utvrditi koje se vrijednosti
njeguju u današnjim obiteljima, a koje mladi žele prenijeti na svoje
buduće potomstvo, te koje bi se vrijednosti, prema mišljenju sudionika,
trebale promicati i njegovati tijekom školovanja.
Metoda
Sudionici
U istraživanju je sudjelovalo 1039 studenata s različitih fakulteta
iz Splita, Mostara, Zadra i Dubrovnika. Sudionici su, s obzirom na
područje studija, podijeljeni u četiri skupine, pri čemu je najviše studenata
iz područja društvenih znanosti (N=563), dok je iz područja prirodnih
znanosti 127 studenata te tehničkih znanosti 190 studenata. Posebnu
skupinu su činili studenti koji studiraju na studijima predškolskog odgoja,
učiteljskog studija te studija pedagogije (N=159).
234
PREGLED
Instrumenti
Za potrebe ovog istraživanja konstruiran je upitnik koji se sastojao od
tri dijela. Prvi dio odnosio se na opće podatke, čime su prikupljeni osnovni
sociodemografski podatci o sudionicima istraživanja (spol, dob, naziv
studijskog programa, godina studija i sl.). U drugom dijelu upitnika od
sudionika se tražilo da navedu one vrijednosti (kvalitete) koje se njeguju
u njihovim obiteljima te bi ih oni željeli u budućnosti prenijeti na svoju
djecu. Maksimalno se moglo navesti osam takvih vrijednosti ili kvaliteta.
U trećem dijelu od sudionika se tražilo da navedu vrijednosti ili kvalitete
za koje smatraju da bi se trebale njegovati tijekom školovanja. I ovdje
se maksimalno moglo navesti osam takvih vrijednosti.
Rezultati
Obiteljske vrijednostiI
U tablici 1. prikazana je učestalost kojom su sudionici navodili vrijednosti koje se njeguju u njihovim obiteljima te bi ih oni željeli u budućnosti prenijeti na svoju djecu. Od sudionika se tražilo da navedu
maksimalno osam vrijednosti, što je dio sudionika i učinio, dok je dio njih
naveo svega dvije ili tri vrijednosti. Iz tablice 1. je vidljivo da najveći dio
sudionika, bez obzira na njihov profesionalni izbor, ljubav smatra najprominentnijom obiteljskom vrijednosti, a može se uočiti da i među
ostalim vrijednostima postoji relativno dobro slaganje među sudionicima.
Tablica 1. Učestalost navođenja obiteljskih vrijednosti
s obzirom na vrstu studija
PREGLED
235
Trećina sudionika istraživanja iz populacije budućih učitelja i
pedagoga te studenata društvenih znanosti religioznost smatra vrlo važnom
obiteljskom vrijednosti i rangira je vrlo visoko, dok se za nju opredjeljuje
manje od 20% sudionika studenata prirodnih i tehničkih znanosti. Moguće
da je razlog ovakve distribucije upravo u vrsti izabranog studija, odnosno
da mladi iz obitelji u kojima se njeguje religioznost kao vrijednost biraju
društvena usmjerenja i nastavničke studije radije nego tehničke i prirodne
znanosti. Moguće da komponenta duhovnosti igra značajniju ulogu u
društvenim i nastavničkim strukama nego u prirodnim i tehničkim.
Gotovo trećina sudionika smatra da je odgovornost jedna od najvažnijih
vrijednosti koju su usvojili u vlastitoj obitelji te koju žele prenositi i na
sljedeće generacije, što se smatra izuzetno značajnim gledano u kontekstu
obiteljskog odgoja, iako je upravo to gotovo najteža i najkompleksnija
roditeljska zadaća – naučiti dijete odgovornom ponašanju. Da bi dijete
naučilo odgovorno se ponašati, potrebno mu je stvoriti takav kontekst za
učenje u kojem će ono moći od najranije dobi slobodno činiti vlastite izbore
te naučiti snositi prirodne posljedice učinjenih izbora. Odgovorno ponašanje podrazumijeva osvješćivanje i preuzimanje odgovornosti prema
sebi, drugima i stvarima (svijetu oko sebe), što je temelj održiva razvoja.
Odgoj za održivi razvoj vjerojatno je jedna od najzahtjevnijih zadaća
odraslih upravo stoga što zahtijeva odgovorno ponašanje onih koji odgajaju i obrazuju (roditelji, učitelji), ali i puno znanja i vještina, jednom
riječju – pedagošku kompetenciju. Pogledaju li se dobiveni rezultati iz
tog kuta, onda je moguće zaključiti da gotovo dvije trećine mladih nije
u svom obiteljskom okruženju spoznalo odgovornost kao vrednotu.
Slobodno, demokratično, prosperitetno, obrazovano društvo kakvo
priželjkujemo treba i osobno i profesionalno odgovorne pojedince, jer
samo takvi će moći biti i društveno odgovorni. Vrlo je vjerojatno kako je put
do odgovornog ponašanja djece i mladih onaj koji vodi preko odgovornog
roditeljstva, stoga je napore struke nužno usmjeriti prema sadašnjim i budućim roditeljima kako bi ih se osposobljavalo za odgovorno roditeljstvo.
Dok marljivost kao vrijednost prepoznaju svi subuzorci sudionika,
iznenađuje kako samostalnost izdvaja tek njih 5%. Očito je da se još uvijek
dječjoj samostalnosti u današnjim obiteljima ne posvećuje dostatna
pozornost. Roditelji su često skloni djelovati ‘prema djeci’ i činiti ‘za
djecu’, pa čak i onda kada djeca i mladi mnogo toga mogu napraviti sami.
Moguće da na taj način roditelji pokazuju svoju požrtvovnost te zadovo236
PREGLED
ljavaju svoju potrebu za pripadanjem, ne vodeći računa o činjenici da
tako ugrožavaju djetetovu potrebu za moći.
„Ne prepoznatu samostalnost“ moguće je dovesti u svezu s odgovornošću. Naime, da bi djeca/mladi mogli razviti osjećaj odgovornosti,
prethodno moraju biti svjesni svoje samostalnosti.
Tablica 2. Rangovi obiteljskih vrijednosti koje su zajedničke svim
sudionicima s obzirom na vrstu studija (Kruskall-Wallis
H (3,32)=12,33; p=0,006*)
U tablici 2. prikazana je usporedba među rangovima obiteljskih
vrijednosti između četiri skupine sudionika. Budući da su sudionici na
anketnom upitniku proizvoljno mogli navoditi vrijednosti, dobiven je
cijeli niz različitih vrijednosti, od kojih su se neke pojavljivale s velikom
učestalošću budući da ih je većina sudionika navodila, dok su se neke
vrijednosti sporadično pojavljivale kod samo nekolicine sudionika. Kako
bi se provjerilo razlikuju li se sudionici različitog područja studiranja
s obzirom na obiteljske vrijednosti, izračunata je neparametrijska analiza
varijance, odnosno Kruskall-Wallisov test, koji je pokazao da postoji
razlika između rangova obiteljskih vrijednosti (koje su bile zastupljene
u svim skupinama sudionika). Pregledom rangova neke od značajnijih
razlika moguće je primijetiti u rangu marljivosti, koja je peta odnosno šesta
po zastupljenosti u skupini sudionika s područja društvenih znanosti, dok
marljivost zauzima visoko drugo odnosno treće mjesto u obiteljskim
vrijednostima u skupini studenata tehničkih znanosti, odnosno prirodnih
znanosti. Zanimljivo je kako je obrazovanje kao vrijednost koja se njeguje
u obitelji zauzela posljednje mjesto u tri od četiri skupine sudionika.
Ovaj rezultat iznenađuje tim više što je istraživanje provedeno među
PREGLED
237
studentskom populacijom. Tolerancija je, čini se, najmanje važna studentima
prirodnih znanosti u odnosu na ostale, posebno studente s područja
društvenih znanosti koji ipak toleranciju smatraju važnijom. Vrlo je
vjerojatno da je ovakve rezultate moguće objasniti upravo izborom studija
odnosno budućom profesijom. Pojedinci koji se opredjeljuju za društvene
studije unaprijed znaju da će u svojoj profesiji biti usmjereni najčešće
na odnose s drugim pojedincima, te će im osim komunikacijskih i drugih
vještina biti nužno potrebna razvijena tolerancija. Moguće da oni koji
se opredjeljuju za prirodne znanosti odnose s drugim pojedincima, pa
tako ni toleranciju, ne pozicioniraju visoko. No, tolerancija je vrlina svih
socijalnih bića, koja su stalno ili povremeno u kontaktima s drugima,
bilo privatno bilo profesionalno. Iako rezultati sugeriraju da postoje neke
razlike u rangovima obiteljskih vrijednosti između sudionika koji su se
opredijelili za različite životne pozive, pokazalo se da postoji značajna
povezanost među rangovima obiteljskih vrijednosti (tablica 3), što
govori i o univerzalnosti obiteljskih vrijednosti u studentskoj populaciji.
Tablica 3. Korelacija među rangovima obiteljskih vrijednosti
sudionika različitih studijskih područja
(Kendall-tau koeficijent)
*p<0,05
Školske vrijednosti
U tablici 4. prikazana je zastupljenost vrijednosti za koje sudionici
smatraju da bi se trebale njegovati tijekom školovanja. Među školskim
vrijednostima očito je da većina sudionika smatra kako su odgovornost
i marljivost najvažnije kvalitete koje bi se trebale njegovati i razvijati
tijekom školovanja.
238
PREGLED
Tablica 4. Učestalost navođenja školskih vrijednosti
s obzirom na vrstu studija
Razvidno je da je potrebno intenzivnije raditi na osvješćivanju profesionalaca (učitelja na svim razinama) o nužnosti poticanja odgovornog
ponašanja djece/učenika u svakodnevnim odgojno-obrazovnim situacijama.
Potičući djecu/mlade na samovrjednovanje svojih ponašanja, samovrjednovanje učinjenih izbora i vlastitih postignuća, osposobljavamo ih za
svjesno preuzimanje odgovornosti u svim životnim aspektima. Često
upravo u odgojno-obrazovnim ustanovama izostaje ovaj aspekt profesionalnog djelovanja, jer najčešće odrasli (učitelji) određuju standarde (najčešće tako da učenicima nisu dostatno poznati ni jasni), određuju tijek
i dinamiku obrazovnog procesa i konačno (pr)ocjenjuju postignuća, tako
da učenici nemaju priliku djelatnije sudjelovati u odgojno-obrazovnom
procesu te preuzeti svoj dio odgovornosti za uspješnost kako procesa tako
i ishoda. Marljivost mladi logično povezuju s osobnom odgovornošću
znajući da samo upornim djelovanjem mogu postići željeni cilj koji su si
sami odredili i za ostvarenje kojeg su preuzeli odgovornost. Ne iznenađuje
da trećina mladih ističe samostalnost kao vrijednost koju bi trebalo više
njegovati u odgojno-obrazovnim ustanovama, što vrlo vjerojatno dovode
u usku svezu s odgovornosti budući je, kao što je slučaj i u obiteljskom
okruženju, samostalnost preduvjet za odgovorno ponašanje (djece/mladih).
PREGLED
239
Zanimljivo je da se uz odgovornost i marljivost kao najčešće
navođena vrijednost pokazala suradnja, koju također izdvaja više od
trećine sudionika. Vrlo je vjerojatno kako su mladi svjesni važnosti suradnje,
i to kako one međuvršnjačke tako i one na relaciji učenici/studenti i
profesori. Nažalost, u našim odgojno-obrazovnim ustanovama nedovoljno
je primjera suradničkog učenja, zajedničkog rada učenika/studenata na
projektima i drugim aktivnostima u kojima bi se mladi učili kvalitetnoj
suradnji, komunikaciji, rješavanju konflikata bez poraženih i sličnim
vještinama. Tijekom školovanja pojedinac je najčešće usmjeren sam na
sebe i svoje resurse, i kao takav nije adekvatno pripremljen za buduće
tržište rada koje od profesionalca bez obzira na profil očekuje suradnju.
Mladi očito prepoznaju ovaj deficit u našem školstvu. U uskoj svezi sa
suradnjom je i tolerancija, koju ističe gotovo trećina sudionika istraživanja,
a koja je preduvjet dobrih suradničkih odnosa.
Nadalje, interesantnim se čini rezultat koji „postiže“ poslušnost koja
je pozicionirana vrlo nisko na ljestvici izabranih vrijednosti koje bi se
trebale njegovati tijekom školovanja. Moguće da su novije društvene
promjene, demokratizacija društva i odnosa, pojačana svijest o ljudskim
i dječjim pravima, odgoj koji potiče propitivanje autoriteta i sl., rezultirale
percepcijom poslušnosti kao pomalo zastarjele kvalitete koju tijekom
školovanja ne treba poticati. Inzistiranje na bespogovornoj poslušnosti
praksa je nametnutih autoriteta koja nema pedagoško uporište i kao takva
nije niti prepoznata od strane mladih sudionika.
Također, iznenađuje što je manje od 10% mladih sudionika navelo
zabavu kao vrijednost koju je potrebno njegovati tijekom školovanja.
Očito je da se zabava poistovjećuje s ugodom i razbibrigom i mladi je ne
povezuju sa školom i učenjem. Nažalost, i to je potvrda naše uobičajene
školske prakse u kojoj je učenje muka, jer se prečesto zaboravlja da se
najlakše i najbolje uči upravo putem zabave. Na sreću, takav oblik učenja
još uvijek je prisutan u ranoj i predškolskoj dobi djece.
240
PREGLED
Tablica 5. Rangovi školskih vrijednosti koje su zajedničke svim
sudionicima s obzirom na vrstu studija (Kruskall-Wallis
H (3,32)=8,46; p=0,037*)
Kruskall-Wallisova analiza je pokazala da postoji razlika među
rangovima vrijednosti ovih četiriju skupina sudionika. Pri tome treba
istaknuti da je tolerancija najniže rangirana kod studenata prirodnih
znanosti u odnosu na ostale, dok je samopouzdanje najviše rangirano
upravo kod studenata prirodnih znanosti u usporedbi s drugim sudionicima.
Tablica 6. Korelacija među rangovima školskih vrijednosti sudionika
različitih studijskih područja (Kendall-tau koeficijent)
*p<0,05
PREGLED
241
Izračunate korelacije među rangovima (tablica 6) sugeriraju da ne
postoji značajna povezanost u rangovima školskih vrijednosti između
studenata prirodnih znanosti, s jedne, i obje skupine studenata društvenih
znanosti, s druge strane. Očito je da budući učitelji, nastavnici i pedagozi
te stručnjaci s područja prirodnih znanosti nemaju zajedničku viziju
vrijednosti koje bi škola kao najvažnija odgojno-obrazovna institucija
trebala njegovati i razvijati kod učenika. Tome u prilog idu i ranije
navedene razlike među rangovima sudionika, studenata prirodnih i
ostalih područja.
Zaključak
Vrijednosti koje promiču obitelj i odgojno-obrazovne ustanove
trebale bi biti u suglasju te usklađene s vrijednostima za koje se zalaže
cjelokupno društvo. Tako usklađene vrijednosti olakšale bi orijentaciju
djece/mladih na putu njihova odrastanja i sazrijevanja. Provedeno istraživanje pokazalo je da se u današnjim obiteljima najznačajnijim vrijednostima
smatraju: ljubav, religioznost i odgovornost, oko čega suglasje postiže
trećina sudionika. U znatno manjem postotku mladi se opredjeljuju za
poslušnost, marljivost, toleranciju, poštenje i obrazovanje.
Među vrijednostima za koje sudionici procjenjuju da bi se trebale
njegovati tijekom školovanja nalaze se: odgovornost i marljivost, za koje
se opredjeljuje više od polovice sudionika, te suradnja, tolerancija i
samostalnost, koje su izbor trećine sudionika.
Razvidno je da su mladi spremni djelatnije sudjelovati u svojoj izgradnji marljivo radeći i preuzimajući odgovornost, no odrasli (roditelji
i učitelji) im trebaju omogućiti uvjete za to.
U obiteljskom odgoju, ali i odgojno-obrazovnim ustanovama trebalo
bi značajno više pozornosti posvećivati vrijednostima koje samo dio
mladih prepoznaje i ističe, kao što su primjerice samostalnost, tolerancija,
poštenje, obrazovanje, budući je riječ o vrijednostima na kojima se temelji
cjelokupan razvoj društva kojeg će nositelji biti upravo sudionici istraživanja.
242
PREGLED
Literatura:
1. Bogenschneider, K. (2000). Has family policy come of age? A
decade of the state of US family policy in the 1990s. Journal of Marriage
and the Family 62, 1136-1159.
2. De St. Aubin, E., Graskamp, P. (2001). Values Transmission In
Families: An Intergenerational Examination in Two Studies. Paper
presented at American Psychological Association Convention, 2001.
3. Ferić, I. (2009). Vrijednosti i vrijednosni sustavi: psihologijski
pristup. Zagreb: Alinea.
4. Franc, R., Šakić, V., Ivičić, I. (2002). Vrednote i vrijednosne
orijentacije adolescenata: hijerarhija i povezanost sa stavovima i ponašanjima. Društvena istraživanja, 11(2-3), 215-238.
5. Franc, R., Sučić, I., Šakić, V. (2008). Vrijednosti kao rizični i
zaštitni čimbenici socijalizacije mladih. Diacovensia, 16(1-2), 135-148.
6. Gecas, V., Seff, M. (1990). Families and Adolescents: A review
of the 1980s. Journal of Marriage and the Family, 52, 941-958.
7. Goodnow, J. J. (1992). Parents’ ideas, children’s ideas: Correspondence and divergence. U: I. E. Sigel, A. V. McGillicuddy-DeLisi,
& J. J. Goodnow (Eds.), Parental belief systems: The psychological
consequences for children (293-317). Hillsdale, New Yersey: Erlbaum.
8. Grusec, J. E., Goodnow, J. J. (1994). Impact of parental discipline
methods on the child’s internalization of values: A reconceptualization
of current points of view. Developmental Psychology, 30, 4-19.
9. Haralambos, M., Holborn, M. (2002). Sociologija – teme i perspektive. Zagreb: Golden marketing.
10. Hentig, von H. (2007). Kakav odgoj želimo? Zagreb: Educa.
11. Hoge, D. R., Petrillo, G. H., Smith, E. I. (1982). Transmission
of religious and social values from parents to teenage children. Journal
of Marriage and the Family, 44, 569-580.
12. Hynie, M., Lalonde, N. R., Lee, N. (2006). Parent-Child Value
Transmission Among Chinese Immigrants to North America: The Case
of Traditional Mate Preferences. Cultural Diversity and Ethnic Minoryty
Psychology, 12(2), 230-244.
13. Janković, J., Berc, G., Blažeka, S. (2004). Neke opće i obiteljske
vrednote u selu i gradu. Sociologija sela 42 (1-2), 91-111.
PREGLED
243
14. Mrnjaus, K. (2008). Pedagoška promišljanja o vrijednostima.
Rijeka: Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci.
15. Neiman, R. (2008). www.israel121c.org/culture/research-val
ues-determine-if-teens-will-engage-in-school (posjećeno: 12. 1. 2010)
16. Posner, R. (2008). http://www.motiverconsultants.com/subpa
ge6.html (posjećeno: 25. 2. 2009).
17. Raboteg-Šarić, Z., Pećnik, N., Josipović, V. (2003). Jednoroditeljske obitelji: osobni doživljaj i stavovi okoline. Zagreb: Državni
zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži.
18. Rohan, M. P., Zanna, M. P.(1996). Value transmission in Families.
The psychology of values. The Ontario symposium, 8, 253 -276.
19. Sabatier, C., Lannegrand – Willems, L. (2005). Transmission of
Family Values and Attachment: A French Three-Generation Study. Applied
Psychology: An International Review, 54, 3, 378-395.
20. Schonpflug, U. (2001). Intergenerational transmission of values.
Journal of Cross-Cultural Psychology, 32, 174-185.
21. Schwartz, S. H. (1992). Universals in the content and structure
of values: Theoretical advances and empirical tests in 20 countries.
Advances in Experimental Social Psychology, 25, 1-65.
22. Youniss, J., Smollar, J. (1985). Adolescent relations with
mother, fathers, and friends. Chicago: University Chicago Press.
23. http://www.un.org/Overview/rights.html. (posjećeno: 13.1.2009).
24. http://www.unhchr.ch/html/menu3/b/k2crc.htm (posjećeno:
13.1.2009).
244
PREGLED
Prikazi i osvrti
Reviews
Mirko Pejanović
UDK 013 “1949/2009“ (047.3)
POVODOM BIBLIOGRAFIJE UNIVERZITETSKIH
I NAUČNIH PUBLIKACIJA: 1949–2009.1
ON THE OCCASION OF PUBLISHING
THE BIBLIOGRAPHY OF UNIVERSITY
AND SCIENTIFIC EDITIONS: 1949-2009
Sažetak
Tekst je izlaganje sa promocije Bibliografije univerzitetskih i naučnih
publikacija 1949– 2009. održane 19. maja 2010. godine u povodu obilježavanja 60 godina postojanja i rada Univerziteta u Sarajevu.
Summary
The text contains a presentation delivered at the promotion of the
Bibliography of University and Scientific Editions: 1949-2009 that had
been held on May 19, 2010 on the occasion of celebrating the 60th
Anniversary of the University of Sarajevo’s existence and work.
Bibliografiju univerzitetskih i naučnih publikacija 1949–2009.
pripremili su uređivački odbor na čelu sa rektorom prof. dr. Farukom
Čaklovicom zajedno sa redakcijom koju su činile Dženana Tuzlak i mr.
Sonja Polimac.
Na 553 stranice Bibliografije nalaze se naslovi univerzitetskih i
naučnih publikacija što su nastale u nastavno-pedagoškom i naučnoBibliografija univerzitetskih i naučnih publikacija 1949–2009, Sarajevo: Univerzitet u Sarajevu: Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH, 2010, 535 str.
1
PREGLED
249
istraživačkom radu u proteklih 60 godina postojanja i rada Univerziteta
u Sarajevu.
Bibliografija sadrži 4.392 bibliografska zapisa knjiga i naučnoistraživačkih projekata, kao i 96 zapisa serijskih publikacija.
Ako se izuzmu četiri ratne godine (1992–1996), Univerzitet u Sarajevu
je svake godine stvarao 78 knjiga ili naučnu publikaciju. Na ovaj način
Univerzitet u Sarajevu se potvrdio kao uspješna i respektabilna nastavnopedagoška i naučno-istraživačka institucija u proteklim decenijama
svog postojanja i rada.
Bibliografija predstavlja važan uvid u istorijski razvoj Univerziteta
u Sarajevu i njegovom doprinosu kulturnom i društveno-ekonomskom
razvoju Bosne i Hercegovine.
Postoji više vremenskih perioda kroz koje je prošao razvoj Univerziteta u Sarajevu. U svakom od tih perioda prepoznaju se dometi naučnog
stvaranja profesora Sarajevskog univerziteta, prije svega po obuhvatu
i broju knjiga i naučnih studija. Radi se o tome da je naučno i nastavnopedagoško stvaralaštvo bilo determinisano društveno-istorijskim i društveno-ekonomskim pretpostavkama koje su bile specifične za svaki
vremenski period. Po dometima naučnog stvaranja izdvajaju se četiri
perioda u proteklih šest decenija postojanja Univerziteta u Sarajevu.
Prvi vremenski period u razvoju Univerziteta u Sarajevu javlja se od
momenta osnivanja 1949. godine pa do 1965. godine XX stoljeća. U ovoj
prvoj deceniji svoga postojanja i rada Univerzitet u Sarajevu uspostavlja
svoje institucionalne kapacitete. Formiraju se i započinju rad sve visokoškolske institucije, instituti i istraživački centri, koji u osnovi čine današnju
strukturu Univerziteta u Sarajevu. U istorijskom kontekstu prvih 15
godina razvoja Bosne i Hercegovine nakon Drugog svjetskog rata ima
obilježje obnove i stvaranja ekonomske i kulturološke osnove za izlazak
Bosne i Hercegovine iz kulturne i ekonomske zaostalosti.
Formiranje Univerziteta u Sarajevu predstavljalo je prekretnicu u
kulturnom i socijalnom razvoju Bosne i Hercegovine. I upravo u toj prvoj
deceniji rada Univerziteta u Sarajevu nastaju i vrijedne nastavno-pedagoške
i naučne publikacije.
Nakon što je u prvih 15 godina rada stvorena institucionalna i kadrovska osnova za razvoj Univerziteta u Sarajevu, uslijedio je vremenski
period od 1965. do 1990. godine za koji se može reći da je bio period
najvećeg uspona u razvoju Univerziteta u Sarajevu. U ovom vremenu
250
PREGLED
proširena je kadrovska osnova Univerziteta. Educiran je i u nastavni
naučno-istraživački proces uključen veći broj docenata iz skupine
mladih ljudi talentovanih za naučno-istraživački rad. Tokom 70-ih godina
XX stoljeća privreda Bosne i Hercegovine bilježi uspješan razvoj kroz
primjenu novih tehnologija i orijentacijom na izvoz na svjetsko tržište.
Uz univerzitetske naučno-istraživačke kapacitete otvaraju se razvojnoistraživački centri u svim većim privrednim preduzećima. Povezuje se
naučno-istraživački rad sa razvojem privrede i društva. Istovremeno
tadašnja politika državnih organa Bosne i Hercegovine dovodi do formiranja posebnog republičkog fonda za finansiranje naučno-istraživačkog
rada (u tadašnjem vremenu SIZ za nauku).
Upravo u ovom vremenu pokreću se brojni naučno-istraživački
projekti. Pripremljena „Bibliografija univerzitetskih i naučnih publikacija
1949–2009.“ pokazuje da je u vremenu od 1965. do 1990. godine bilo
zlatno doba u razvoju naučno-istraživačkog rada. Tada su izvedena
brojna istraživanja kako fundamentalna, tako i aplikativna. Na temelju
ovih istraživanja štampane su naučno-istraživačke studije. U Bibliografiji
se dokumentuje da su naučno-istraživačke studije obuhvatale oblast
tehničkih i biotehničkih nauka, potom medicinskih nauka, te prirodnomatematičkih, humanističkih i društvenih nauka. I tada i danas posebnu
vrijednost imaju naučno-istraživačke studije u kojima je izvedena
naučna elaboracija u pogledu mogućnosti ekonomsko-tehnološkog
razvoja privrede Bosne i Hercegovine na osnovi sopstvenih prirodnih
resursa: šume, vode, zemljišta, rude i slično. Veći broj knjiga izdale su
izdavačke kuće „Svjetlost“ i „Veselin Masleša“ u saradnji sa izdavačkim
kućama iz Zagreba i Beograda.
U vremenu svog zlatnog doba Univerzitet u Sarajevu je bio kadrovska
i naučna osnova u obrazovanju matičnih komisija za formiranje Tuzlanskog, Banjalučkog i Mostarskog univerziteta. Istovremeno, Univerzitet
u Sarajevu je bio naučna osnova za formiranje Društva za nauku, a potom
Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.
Ratno vrijeme se javlja kao treći period u postojanju i radu Univerziteta u Sarajevu. U prvoj godini rata uništen je bibliotečki fond Nacionalne
i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine i Orijentalnog instituta.
Bez bibliotečkih fondova su ostali i fakulteti čije su zgrade bile uništene
ili devastirane: Šumarski, Poljoprivredni, Saobraćajni i Elektrotehnički
fakultet. Uprkos opsadi Sarajeva i teškim ratnim uslovima Univerzitet
PREGLED
251
u Sarajevu je bio jedna od institucija koja je radila sve vrijeme rata. I u
ovom ratnom vremenu profesori Sarajevskog univerziteta, ali u znatno
manjem broju, objavljuju knjige i naučne radove.
Postratno i postdejtonsko vrijeme čini zaseban vremenski period u
razvoju Univerziteta u Sarajevu, a time i naučnog stvaralaštva profesora
ovog univerziteta. U kontekstu 60. godišnjice postojanja Univerziteta u
Sarajevu uzima se postdejtonsko vrijeme za četvrti period.
Siromaštvo društva, nerazvijenost privrede u novim tržišnim uslovima,
kao i slabosti u organizaciji, ustrojstvu i funkcionisanju državne strukture
tokom postdejtonskog perioda onemogućuju puni razvoj naučnog stvaralaštva na Univerzitetu u Sarajevu. Ni privreda ni državna struktura nemaju
materijalno-finansijsku osnovu za finansiranje naučno-istraživačkih
projekata i naučno-istraživačkog rada.
Sredstva koja izdvaja Kanton Sarajevo za naučno-istraživačke
projekte više su nego simbolična naspram realnih mogućnosti naučnoistraživačkog rada na Univerzitetu u Sarajevu. Veoma je mali broj
fakulteta, članica Univerziteta u Sarajevu, koji su u postdejtonskom
vremenu dobili sredstva za naučno-istraživačke projekte. I zato je
uočljiva bitna razlika u nivou i širini naučne produkcije u predratnom
i postratnom vremenu.
Promocija Bibliografije univerzitetskih i naučnih publikacija
1949–2009. je prilika i povod da se istakne veliki stvaralački potencijal
profesora i istraživača koji su u proteklih 60 godina napisali knjige i izveli
naučno-istraživačke projekte. Većina napisanih i objavljenih knjiga pripada
individualnim poduhvatima. Uočljivo je da se najveći broj autora javlja
sa dvije do pet knjiga u svom stvaralačkom opusu.
Jedan manji broj stvaralaca objavio je od pet do deset knjiga i naučnoistraživačkih studija.
U kontekstu broja objavljenih knjiga i istraživačkih studija značajno
je izdvojiti one profesore i naučne radnike koji su naučnoj produkciji
Univerziteta u Sarajevu, a unutar svoje naučne discipline, dali prepoznatljivo najveći doprinos tokom višedecenijskog rada na Univerzitetu.
Oni su napisali deset i više knjiga.
U oblasti filozofije, te drevne naučno-teorijske discipline po broju
objavljenih knjiga izdvajaju se profesori: Muhamed Filipović, Ivan Foht,
Kasim Prohić i Abdulah Šarčević.
252
PREGLED
U oblasti tehničkih nauka se po broju objavljenih knjiga i naučnih
studija izdvajaju profesori: Svetozar Zimonjić, Mehmed Bublin i Vlatko
Doleček. U oblasti prirodno-matematičkih nauka najviše naslova imaju
profesori: Ljubomir Berberović, Rifat Hadžiselimović, Avdo Sofradžija,
Dejan Milošević i Emin Sofić.
Medicinske i biotehničke nauke svojim naučnim stvaralaštvom
najviše su zadužili profesori: Grujica Žarković, Natalija Dozet i Muhidin
Hamamdžić.
Razvoju književnosti i pedagoških nauka brojem svojih knjiga
ponajviše su doprinijeli profesori: Muhsin Rizvić i Nikola Filipović.
U oblasti istorijskih nauka najviše knjiga je objavio profesor Enver
Imamović.
U pravnim naukama najviše knjiga su objavili profesori: Bogdan
Loza i Mustafa Imamović.
U oblasti sociološko-politoloških naučnih disciplina po broju objavljenih knjiga izdvajaju se profesori: Omer Ibrahimagić, Ivan Cvitković
i Esad Zgodić.
U oblasti ekonomskih nauka najveći broj naslova knjiga i studija
napisali su profesori: Hasan Hadžiomerović, Stjepan Lovrenović i
Boris Tihi.
Bibliografija će biti od velike koristi za nastavnike i studente Univerziteta u Sarajevu.
Čestitamo uredništvu i redakciji na izdavačkom poduhvatu.
PREGLED
253
Nevad Kahteran
UDK 279 „04/14“ (049.3)
ISLAMSKA MISAO U SREDNJEM VIJEKU1
THE ISLAMIC THOUGHT IN MIDDLE AGES
Sažetak
Tekst je prikaz knjige Islamic Thought in the Middle Ages’Anne
Akasoy i Wima Ravena (ur.).
Summary
The text contains a review of the book entitled: Islamic Thought
in the Middle Ages by Anne Akasoy and Wima Raven. (Ed.)
Ovaj Festschrift od 711 strana, priređivača Anne Akasoy i Wima
Ravena, objavljen je 2008. godine povodom 40 godina znanstvenog i
nastavničkog rada Hansa Daibera. U istoj godini je tim povodom potpisnik
ovog prikaza u izdanju izdavačke kuće KULT B objavio u trojezičkom
izdanju knjigu profesora Hansa Daibera Islamska misao u dijalogu
kultura: inoviranje i posredovanje između antike i srednjeg vijeka (bosanski
tekst, 267 str.; engleski 275 str.; njemački 282 str.) i ona predstavlja nastavak
njegove knjige Borba za znanje u islamu: neki historijski aspekti (199
str.), koja je objavljena kod istog izdavača 2004. godine, u vrijeme kada
je profesor Daiber održao svoj sarajevski ciklus i ujedno učestvovao u
njegovoj promociji. Priređivači Akasoy i Raven već u proslovu spominju
oba izdanja, kao i posjet Bosni tog istinskog utemeljivača nekoliko
Prikaz knjige Islamic Thought in the Middle Ages Anne Akasoy i Wima Ravena
(ur.), Brill: Leideb-Boston 2008
1
PREGLED
255
interdisciplinarnih mreža koje se tiču islamske filozofije i historije
znanosti (H. Daiber je urednik znanstvenih serijala: Aristoteles SemiticoLatinus, projekt Union Académique Internationale u suradnji s Kraljevskom
holandskom akademijom znanosti i umjetnosti, dosad tiskano 19 svezaka,
i Islamic Philosophy, Theology and Science. Text and Studies, dosad
tiskano 75 svezaka). Zbilja, privilegij je i čast to što smo imali priliku
raditi s njim.
The history of Islamic thought in the Middle Ages / Historija islamske
misli u srednjem vijeku sabire utjecaj grčke filozofije i znanosti, formiranje
islamske teološke tradicije, historiju znanosti, interkulturalne transmisije
arapsko-islamske filozofije i znanosti te pitanje jezika i književnosti –
područja u kojima se kretao tijekom četiri decenije svoje iznimno plodne
i uspješne internacionalne akademske karijere prof. dr. Hans Daiber. Ono
što odlikuje Hansa Daibera u njegovom pristupu ovom silno golemom
području istraživanja jest njegova jednako tako silno golema erudicija
i znanje velikog broja jezika, kako istočnjačkih tako i onih zapadnjačkih,
klasičnih i modernih. Otuda je njegova široka vizija objedinjena filološkim
proučavanjem tekstova uz filozofsku analizu i višeslojno kontekstualiziranje
koje uključuje, između ostalih, teologiju, znanost, historiju i književnost,
i to je ona zajednička poveznica – zajednička metodološka veza – pokušaj
da se segne u razvitak ideja kako su one prenošene kroz različita
razdoblja i regije, područja mišljenja i kultura. Srazložno tomu, tekstovi
ovog Festschrifta nude nove uvide iz različitih perspektiva: filozofske,
filološke i historijske, ovog jednako tako iznimno skromnog, strpljivog
i nadasve velikodušnog profesora. Također, s obzirom na raznolikost
predmeta proučavanja i nizanja od islamske filozofije i teologije, preko
historije znanosti i pitanja transmisije u druge medievalne kulture, do
pitanja jezika i književnosti, ovi tekstovi nam daju utisak dinamike
medievalne islamske intelektualne historije, kao i raznolikosti pristupa
koji su nužni da se shvati ova dinamika.
U najkraćem, kroz njihovo iščitavanje nam se posvješćuje temeljni
nalaz i uvid, a to je da islamska misao u srednjem vijeku nije bila tako
tamna koliko je tamno naše nepoznavanje ove tradicije, odnosno u kojoj
mjeri su nam ostali nepoznati i izgubljeni čitavi svjetovi literature o kojima
Daiber suvereno raspravlja u svojim studijama (skoro da ispod svake
njegove rečenice leži najmanje nekoliko svezaka), a o kojima za potrebe
ovog svečanog zbornika pišu: Benjamin Abrahamov, Jan A. Aertsen,
256
PREGLED
Rűdiger Arnzen, Amos Bertolacci, Daniel De Smet, Armin Eschraghi,
Frank Griffel, Alfred L. Ivry, Jules Janssens, Sabine Schmidtke, Tony
Street, Carmela Baffioni, Gerrit Bos, Charles Burnett, Lou Filius, Mónica
Herrera-Casais, Petra G. Schmidl, N. Peter Joosse, David A. King, Remke
Kruk, Hidemi Takahashi, Aafke van Oppenraay, Elvira Wakelnig, Anna
Akasoy, Alexander Fidora, Cristina D. Ancona, Reisanne Fontaine,
Josep Puig Montada, Emily Cottrell, Dmitri Gutas, Angelika Neuwirth,
Wim Raven, Jens O. Schmitt, Lotfi Toumi i Mohsen Zakeri.
PREGLED
257
Safet Bandžović
UDK 355.012 (497.15)(049.3)
POLITIČKE POENTE ORIJENTALNE
RETORIKE
1
I BOSANSKI RAT
POLITICAL POINTS OF ORIENTAL RHETORIC
AND THE BOSNIAN WAR
Sažetak
Tekst je prikaz knjige Johna R. Schindlera Nesveti teror: Bosna,
Al-Kaida i uspon globalnog džihada.
Summary
The text contains a review of the book entitled Unholy Terror:
Bosnia, Al-Qa’ida, and the Rise of Global Jihad by John R. Schindler.
Proučavanje vremena raspada jugoslavenske države i “postjugoslavenskih ratova”, imajući u vidu raznorodne uloge brojnih unutarnjih
i vanjskih aktera i kreatora događaja, činjenice koje se stalno pojavljuju,
simboličke sporove oko njihove interpretacije, dug je i složen proces.
U punjenju i detoniranju balkanskog “bureta baruta” i međunarodna
zajednica je imala znatnog udjela. M. Glenny nije jedini koji promatra
historiju Balkana od početka 19. stoljeća kao, prije svega, posljedicu
zavjere velikih sila i njihovih geostrateških interesa Posebno je, pored
zamršenog uplitanja raznih političkih i obavještajnih struktura, problematična i takozvana tajna diplomatija, skrivena historija aktera jugoPrikaz knjige Johna R. Schindlera, Nesveti teror: Bosna, Al-Kaida i uspon globalnog džihada, Službeni glasnik, Beograd, 2009, str. 307.
1
PREGLED
259
slavenske krize – osnova za shvaćanje toka događaja. Svako lično svjedočenje je djelimično i njegov značaj postaje mjerljiv u kontekstu drugih
relevantnih izvora. Mnogi faktori još izmiču akcionoj analizi.
Vatra isto gori, kazao je Aristotel, u Grčkoj i Perziji, ali se ideje o
dobru i zlu razlikuju od mjesta do mjesta. Svijet se stalno mijenja, svi
se prilagođavaju novim realnostima, pri čemu glavni motiv u politici
velikih sila nisu ljubav, mržnja, tradicionalno prijateljstvo, već isključivo
sopstveni interes. Još je polovinom 19. stoljeća lord Palmerston, britanski
premijer, jasno isticao: “Mi nemamo vječite saveznike i trajne neprijatelje.
Naši interesi su jedino vječiti i trajni, i naša je dužnost njih da štitimo.”
Poznavanje interesne logike velesila bitan je uslov opstanka “malih nacija”.
Njihova egzistencija nije ni za njih same samorazumljiva izvjesnost, nego
uvijek i pitanje, izazov i rizik. One su u odnosu na historiju u defanzivi,
“prema njenoj snazi, koja njih same prevazilazi, koja se ne obazire na
njih, pa ih i ne uzima za ozbiljno”. U Evropi, napisao je Milan Kundera,
postoje na jednoj strani velike zemlje, a na drugoj male; postoje nacije u
pregovaračkim dvoranama i one koje čitave noći iščekuju u predsobljima.
“Jedna daleka zemlja, o kojoj malo znamo”, bile su riječi kojima je
Chamberlain, britanski premijer, opravdavao prepuštanje Čehoslovačke
nacistima. Kasniji pandan Chemberlainu bilo je jednogodišnje suprotstavljanje Vancea i Owena upotrebi sile koja bi zaustavila ubijanja u
Bosni i Hercegovini, zemlji koja je doista dugo bila “svačija Španija”. Bilo
je jednostavnije prikazivati bosansku historiju isključivo kao pozornice
mržnje i sukoba, tvrditi da se radi o problemima koji uključuju i “zaključanu
historiju”, da nužne mjere iziskuju previše rizika. Ideologijsko prikrivanje,
s različitim motivima, agresije na Bosnu i Hercegovinu i zločina nad
Bošnjacima jedno je od primarnih značenja i svrha politika “malignih
fantazija” (E. Zgodić) unutar kojih se oblikuje stanovište koje ustvrđuje
da je zapravo bila riječ o međucivilizacijskom, plemenskom, građanskom,
etničkom i vjerskom ratu.
Primarni ciljevi “postjugoslavenskih ratova” bili su revizija republičkih
granica, prisilna razmjena stanovništva i prestrukturacija balkanskog
političkog prostora. Etnička čišćenja nisu bila posljedica već cilj tih
ratova. U doba holokausta zapadna intelektualna i politička elita dugo nije
mogla prihvatiti ideju o programiranom nacističkom zločinu nad Jevrejima,
Romima i drugim „nearijevcima”. „Znati užasne stvari je strašno, ali ne
znati ih – još je strašnije“, iznosi Dan Bar-On, izraelski psiholog koji
260
PREGLED
se bavi pitanjima holokausta. Kada je u pitanju Bosna i Hercegovina,
umjesto agresije, genocida, etničkog čišćenja, ključne riječi brojnih
evropskih državnika i diplomata bile su dugo – “etnički konflikti” i
“humanitarna pomoć”. Glavna svrha niza neistina, relativiziranja i
osporavanja, nasilne simetrije bilo je distanciranje od riječi genocid.
Richard Holbrooke će reći o ratu u Bosni i Hercegovini: “Jedan od razloga
te evropske indiferentnosti bila je i činjenica da su žrtve bili Muslimani.
Ja sam tada govorio kako ne verujem da bi Evropa, kada bi uloge bile
zamenjene, da su Muslimani bili ti koji su okupirali brda oko Sarajeva
i nemilosrdno ubijali kršćane i jevreje u gradu, to mirno posmatrala kao
što je činila 1992-1993. godine.” Parcijalni interesi, kontroverzna arbitriranja
i podjele ojačani su predrasudama i neznanjem, neprincipijelnošću,
pokušajima moralnog izjednačavanja “sukobljenih strana”, podzemnim
igrama i moralno zbunjujućim aspektima, došli do znatnog izražaja.
Plaćena je visoka cijena za godine neodlučnosti, indiferentnosti međunarodnih faktora, kalkuliranja i eksperimentiranja. U zaustavljanju rata
u Bosni i Hercegovini posebno je bila važna i složena uloga SAD-a.
Američka politika bila je u mnogo čemu ambivalentna i imala je krivudav
tok. U Dejtonskom sporazumu nađena je ona srednja linija između moralizma i realpolitike – dviju stalnih determinanti američke vanjske politike.
Sadašnjost se i ne može potpuno shvatiti bez neophodnog zaranjanja
u recentnu historiju. Ona se prelama u koordinatama vremena. Prošlost
živi u savremenicima. Ideje i interesi sadašnjice utječu na viđenja,
“naknadna” shvaćanja i tumačenja prošlosti. „Strasti sadašnjice“ porađaju
instrumentalizirane predstave, deformirane, pristrasne historijske interpretacije prošlosti „iz koje se budućnost rađa“. Brojni naučnici smatraju
da su stereotipi o Balkanu kao civilizacijski nerazvijenom području, pa
i cijeli balkanistički diskurs – svojevrsni kolonijalni “uvoz” sa Zapada.
Zapadnjaci su balkanske zemlje, shodno jednostavnim klišejima, tokom
višestoljetnog postojanja Osmanskog carstva, tretirali neistraženom,
egzotičnom zonom (“Evropski Drugi”), koja odvaja superiornu evropsku
civilizaciju od mističnog Orijenta. Osmanska država je u nauci bila
nužna i kao unutarnja deponija evropskih stereotipa da bi Zapad mogao
sebe da vidi u tom kontekstu kao boljeg. Termin “modernizacija” se danas
s pravom kritikuje zbog normativnih predrasuda koje nosi sa sobom i
zbog kolonijalnih pretenzija (M. Janine Calic). Mnogo je “naučnih”
radova čiji autori i sada istrajavaju na mentalnim matricama 19. stoljeća,
PREGLED
261
kao pobornici etnocentrizma, epike i manihejske interpretacije historije,
nametanja samo “jedne” istine, olahkih sudova koji su snagom inercije
ukorjenjivani kao dogme. “Neprijatelji” se sataniziraju prema shemi
mitske konfrontacije, antagonizma dobra i zla. Sedamdesetih godina
19. stoljeća muslimani su sačinjavali polovicu ukupnog stanovništva
osmanskog dijela Balkana. Uz velika stradanja, znatan dio je u narednim
decenijama prognan u Anadoliju. Mada je zapadni svijet dugo iskazivao
zabrinutost za sudbinu kršćana u Osmanskom carstvu, samo se neznatan
dio zapitao o balkanskim muslimanima i njihovom fatumu. Zbog takvog
odnosa jedna od najvećih evropskih demografskih katastrofa nikada nije
ni otkrivena. Na naklonost Evrope muslimani nisu mogli računati iz
jednostavnog razloga: nisu bili kršćani. Stav prema kojem su muslimani
stranci na evropskom prostoru dio je mentaliteta historijski poznatog
pod imenom “Istočno pitanje”. Teško je odstraniti gen ksenofobije, rasizma
i drugih retrogradnih ideja. Neki zapadni novinari iščuđavali su se
1992. u Bosni pred „visokim i plavokosim bosanskim muslimanima“.
Evropa se nikada nije potpuno oslobodila straha od “islamske opasnosti”
i dominacije negativnih stereotipa o muslimanima. Bošnjaci svakako
nisu bili “miljenici” balkanske i evropske historiografije. Massien de
Clerval (1820-1896), boraveći 1855. u Bosni, zapisao je o Bošnjacima
kako je “velika nesreća ovog dijela slavenske rase da je nepoznat, ili da
je bar jedino poznat preko izvještaja svojih neprijatelja”. Legitimnu sliku
prošlosti čini i ono što o njoj misle i pišu Bošnjaci. Nije, međutim,
dovoljno samo šta oni kazuju o sebi, već je također važno i šta drugi,
pogotovo oni moćni, pokazuju historijska iskustva, misle i pišu o njima.
Historija jednog naroda nikada se nije mogla napisati niti tumačiti samo
na osnovu stigmatizacije, viđenja i tendencioznih ocjena njegovih
protivnika i progonitelja.
Tokom “postjugoslavenskih ratova” i poratnog perioda nastajala je
obimna biblioteka djela stranih autora o zbivanjima na Balkanu u bližoj
i daljnjoj prošlosti, izazivajući oprečne reakcije. U Beogradu je svojedobno
održan i naučni skup povodom knjiga Noela Malcolma o Bosni i Kosovu,
gdje će one biti podvrgnute oštrim kritikama zbog ocjena koje nisu odgovarale željenoj slici historije, a on markiran kao “intelektualni najamnik”
koji ne polazi “ni od kakve racionalne pozicije”. Među autorima koji
se bave ovdašnjom historijom nalaze se i oni koji, nerijetko bez limita
u proizvoljnim pristupima i analogijama, prave “instant historije”, opće
262
PREGLED
preglede, ne shvaćajući dovoljno višeslojnost procesa dugog trajanja i
njihove reljefne dionice, svjesno ili nesvjesno, relativizirajući historijske
činjenice. “Tržište prošlosti” zabavlja, politizira i traumatizira. Svijest
koju publicistika reproducira prisutnija je od svijesti stručne historije.
U pravom mnoštvu knjiga različitog značaja nalaze se i one “utjecajne”
koje međunarodni faktori znaju skoro nekritički koristiti kao jedan od
izvora za razradu svoje „balkanske“ strategije. Richard Holbrooke potvrđuje
da je knjiga Rebecce West Crno janje i sivi soko, iz tridesetih godina 20.
stoljeća, bila najpoznatija o ovoj regiji na engleskom jeziku. Otvoreni
prosrpski stav autorice i njeno stanovište da su muslimani rasno inferiorni
utjecao je na dvije generacije čitalačke publike, kao i na utjecajne
kreatore balkanske politike. Većina britanskih diplomata prva saznanja
o Balkanu stjecala je upravo iz ovakvih i sličnih knjiga koje su veličale
srpski nacionalni mit. Ofucani primjerak putopisa Rebecce West išao
je od ruke do ruke u sarajevskom glavnom stožeru UN-a. Neke od tema
R. West pojavile su se 1993. u novom ruhu u knjizi Roberta Kaplana
Balkanski duhovi: Putovanje kroz historiju, što je na čitaoce ostavljalo
utisak da stranci ne mogu učiniti ništa u regionu prožetom drevnom
mržnjom. Ova knjiga je, i pored oštrih kritika u naučnim krugovima, kao
„grozan miks neutemeljenih generalizacija i dezinformacija… nesvarenih,
ili netačnih istorijskih činjenica… ličnih predrasuda i lošeg pisanja”,
imala znatnog utjecaja i na američkog predsjednika Clintona i njegovu
administraciju, zatečene Kaplanovom “živom slikom raznih naroda
koji su beznadežno zarobljeni u konflikt koji datira još od 14. veka”.
Propaganda je, kao jedno od najvažnijih sredstava proizvođenja svijesti,
sastavni dio svake kulture. Mitologizacija politike i historije spada
među oprobana lukavstva političke propagande. Srpski nacionalizam je
bio ideološki i vojni generator „postjugoslavenskih ratova“. „Fenomen”
Dobrice Ćosića paradigmatičan je slučaj za duhovno shvaćanje jedne
mentalne matrice. Laž je, kaže on, „vid našeg patriotizma i potvrda naše
urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno“. Srbi,
po njemu, nisu započeli rat u Bosni i Hercegovini, već Muslimani, “koji
su hteli da stvore muslimansku državu”, kazujući dalje o „muslimanskofundamentalističkom nasilju i genocidu” i „džihadskom karakteru rata
u Bosni”. Sarajevo je vidio kao grad „masovnog muslimanskog zločina”,
dok je Bosnu i Hercegovinu nazivao “istorijskom nakazom”, kopirajući
to od V. Dvornikovića, koji je svojedobno pisao da je pred 1463. Bosna
PREGLED
263
bila “nakaza” od države. Islam i Muslimani su orkestrirano označavani
među najodgovornijima za raspad Jugoslavije. Za akademika Milorada
Ekmečića „muslimanski fundamentalizam” je u tome „imao ključni
značaj”, optužujući usto bošnjačke historičare da su bili “idejni barjaktari”
u njenom razaranju. Sa sinhroniziranim upozorenjima na opasnost od
„novog prodora islama u Evropu“ rasle su ambicije srpskih nacionalističkih
krugova da steknu simpatije zapadnog svijeta za svoj narod, koji je
navodno stajao na braniku kršćanske civilizacije. Nakon terorističkog
napada na SAD 11. septembra 2001. godine, koji će, zajedno s rastom
islamofobije, ići naruku tezama o zastrašujućem širenju islamskog fundamentalizma i planetarnoj „zelenoj opasnosti“, neki beogradski novinari
će pisati da „Beograd stiče poene u ratu protiv terorizma”, kako se “Srbija
nada sticanju političkog kapitala zahvaljujući američkoj kampanji protiv
terorizma”, kao i da su pojedini srpski pisci još osamdesetih godina
genijalnom intuicijom naslutili „strašna vremena samoubilačkog terorizma”.
D. Ćosić je pisao u februaru 2009. kako mu je da potvrdi svoje
tumačenje motiva, karaktera i internacionalnog značaja rata u Bosni i
Hercegovini 1992-1995. činjeničnim istinama pomogao Džon R. Šindler
(John Schindler) knjigom Nesveti teror: Bosna, Al-Kaida i uspon globalnog
džihada. Od njega i preuzima termin “bosanski rat”, asocijativno blizak
predratnoj praksi pojedinih historičara koji su ustanak Srba u Bosni
1875-1878. nazivali “bosanskim ustankom” (V. Čubrilović), odnosno
“ustankom u Bosni” (M. Ekmečić). Terminologija nikada nije samo
terminološko pitanje. Od istine o „Bosanskom ratu“, piše Ćosić, „neposredno je uslovljena budućnost srpskog naroda i njegov ljudski lik u
svetu“. Hvaleći Šindlerovu knjigu kao izvanredno značajnu, on konstatira
da domaći Srbi, „prijatelji bošnjačkih mudžahedina i ljubitelji monoetničkog Sarajeva”, neće postupiti kao Džon Šindler, već će do smrti prezirati
istinu: „Ali Srbi, prokaženi Srbi, uz pomoć razumnih i savesnih ljudi iz
sveta, dužni su da se bore za istorijsku istinu o Bosanskom ratu i pred
licem sveta i potomcima dokažu da su u Bosni boreći se za svoju slobodu
opet branili i hrišćansku Evropu od džihadskog islama. A Evropa ih je za
tu odbranu kaznila bombardovanjem NATO avijacijom.” Osim Ćosićeve
pohvale, beogradska „Politika” je tokom aprila i maja 2009. objavila u
feljtonskom obliku izvode iz Šindlerove knjige, najavljujući da ona otkriva
istinu o tome kako je svjesno stvarana slika o „dobrim” i „lošim” momcima
u „Bosanskom ratu”. Knjiga je, uz ovakve „preporuke”, stjecala zapažen
264
PREGLED
publicitet, posebno u onim intelektualnim i političkim krugovima u
Srbiji koji su još od 1992. zastupali slične teze, smatrajući da su njome
argumentirano zadobili, iako sa zakašnjenjem, određenu satisfakciju
za aktivno učešće u borbi protiv „islamskog terorizma”. Iz njih će, pred
Međunarodni sud pravde u Haagu, dolaziti i optužbe da je Bosna i
Hercegovina odgovorna za djela genocida izvršena nad Srbima, jer ih
je podsticala Islamskom deklaracijom Alije Izetbegovića.
Džon R. Šindler, autor knjige Nesveti teror: Bosna, Al Kaida i uspon
globalnog džihada, profesor je historije i strategije na Vojnopomorskom
koledžu u Newportu (Rod Ajlend) i bivši analitičar i kontraobavještajni
oficir u Nacionalnoj sigurnosnoj agenciji SAD-a. Po vlastitom priznanju,
bio je jedan od mnogih koji su „progutali muslimansku propagandu bez
varenja”, ali je ličnim iskustvom u Bosni, razočaran onim što je vidio i čuo
od „naših najboljih stručnjaka”, navodno uvidio da je politika SAD-a
na Balkanu „kratkovida i krajnje destruktivna”, pa je zato odlučio da
ispriča „pravu priču” o „Bosanskom ratu”. Knjiga nije, shodno očekivanjima vezanim za njegov poziv, bazirana na tajnim dokumentima,
prepričavanjima njegovih obavještajnih aktivnosti, već „zvaničnih saopštenja ili drugih legitimnih izvora”, uključujući tu printane medije, posebno
one iz Sarajeva. Autor, pozivajući se na profesionalnu „obavezu ćutnje”
i položenu zakletvu da će do groba čuvati tajne svoje države, piše kako
je bio u šoku kada je, stekavši pravo pristupa „krunskim draguljima”, otkrio
da preko 90 posto obavještajnih podataka koje je vidio „nije bilo ništa
podrobnije od izveštaja u dobrim novinama, sa malo više sladostrašća
i pravopisnih grešaka”. I citirana štampa se, pak, znala oslanjati na
zapadne „izvore”, tako da se taj krug međusobnog navođenja zatvarao.
Za Šindlera je rat u Bosni i Hercegovini možda „najpogrešnije prikazan
sukob modernog doba, na veliku korist radikalnog islama”. Naknadno
procjenjujući taj rat, on rasvjetljava „njegovu ključnu ulogu u razvoju
radikalnog islamskog terorizma”. Knjiga je trebala biti temeljno
ispitivanje uloge Bosne u „globalnom džihadu”. Postavljajući pitanje
da li su Srbi krivi za rat, on konstatira da su mediji, vlade i nevladine
organizacije učinili sve da istina o „Bosanskom ratu” ostane u tami,
odnosno u lažnom prikazu. Vjerski karakter rata je skrivan, a islamska
priroda vlasti u Sarajevu bila je tema koja se apsolutno nije spominjala.
Po Šindleru je potpuno zanemarena činjenica da je devedesetih godina
20. stoljeća Bosna imala identičnu ulogu u “globalnom džihadu” kao
PREGLED
265
Afganistan osamdesetih, posluživši kao pogodno tlo za rat protiv nevjernika, istovremeno osiguravajući utočište i poligon za obuku budućih
generacija ratnika za nove, „svete ratove”. Prisustvo mudžahedina u
Bosni i Hercegovini bilo je, između ostaloga, i rezultat odsustva želje
krugova unutar međunarodne zajednice da se pravovremeno spriječi
rat. “Zapadni” doprinos njihovoj pojavi u Bosni i Hercegovini je još
uvijek misteriozan. Pored “zapadnjačke laži” o Bosni, Šindler ukazuje
i na “zapadnjačku amneziju”, ističući da je “ogromna želja specijalista za
Balkan da u studijama o terorizmu neprijatnim istinama ne unize i dovedu
u pitanje cilj bosanskih muslimana”. Da bi osnažio svoje konstrukcije,
“opravdao” naknadne i diskutabilne ocjene o karakteru i pozadini “Bosanskog rata”, bila mu je, povodeći se za “odabranim” autorima, neophodna i “odgovarajuća” prošlost kako bi je nasilno povezao sa sadašnjošću.
Znanje je nerijetko, primjetno je i u ovoj knjizi, u historijskoj svijesti
nadjačano stereotipima. Bošnjaci se predstavljaju mahom u negativnom
svjetlu, sintetički postajući, uz sumnjive historijske paralele i prišivene
etikete ekstremizma, historijski problem i stalna opasnost po okruženje.
Radikalni redukcionizam i generalizacije vode u zablude. Šindler piše
da je prihvaćanje islama u Bosni bio “dugotrajan i složen fenomen, a
najveća motivacija za to nesumnjivo je otomansko ugnjetavanje nemuslimanskih podanika”. “Bosanski islam” je smatran od “samog početka
izuzetno surovim”. Bosanski muslimani bili su širom Osmanskog carstva
“poznati kao oni čiji je islam žestok i nasilnički”. Tokom “tri veka od
osvajanja Bosne”, osmanski Turci su “svake godine uzimali mušku decu
kao danak; svake godine, oko jedne petine hrišćanskih dečaka u Bosni
– obično uzrasta od četrnaest do dvadeset godina, neki su bili i mlađi
– bilo je silom oduzeto od porodice, na hiljade njih, i poslato na carski
dvor u Istanbul gde bi postajali robovi-ratnici janjičari”. Nakon 1878.
“mali broj muslimana – verovatno ne više od 10 procenata – napustio
je Bosnu kako ne bi živeo pod vlašću Habsburgovaca”. Među onima
koji su ostali, posebno među obrazovanim muslimanima, “panislamizam
(je) duboko prodro”. Ta orijentacija je “tiho jačala” između dva svjetska
rata. Pred rat 1941. pojavljuju se “radikalni islamisti” – “Mladi
Muslimani”, koji će “od samog početka okupacije Bosne 1941. biti
saradnici nacista”. Ovakve ocjene će autoru biti nužne u analizi rada
Stranke demokratske akcije, ustvrđujući da su njome od osnivanja
upravljali veterani “Mladih Muslimana”. Tvrdnje o SDA pod vodstvom
266
PREGLED
“antisemitskog i pronacističkog pokreta Mladih Muslimana”, i prije
Šindlera, iznosili su neki srpski historičari, pisci poratnih knjiga o
dijalektičkoj povezanosti “klanja i oranja”. Alija Izetbegović je, pak,
govorio da su “Mladi Muslimani” bili antikomunisti, “ali mi smo sebe
uvijek smatrali i antifašistima… Niko od nas, doslovno niko, nije otišao
u ustaški pokret, niti je postao ustaški funkcioner, niko nije otišao u SS
diviziju, niti u neke njemačke jedinice, velika većina nas smo čak bili
vojni dezerteri… za nas su ustaštvo i njemački sistem bili neprihvatljivi”.
Šindlerova sagledavanja i vrednovanja Drugog svjetskog rata, onoga
što se tada dešavalo u Bosni i Hercegovini, nisu višedimenzionalna. On
navodi da su tokom tog rata “muslimani podržavali veliki deo Pavelićeve
politike”, da su oni “u punoj meri učestvovali u vojnim i policijskim
snagama ustaškog režima, što ih je činilo saučesnicima u genocidu koji
je vršila vlast NDH”. Uzajamno “divljenje islama i nacizma bilo je
ogromno”. Odziv muslimana za stupanje u jednu SS diviziju bio je, po
njemu, “masovan, i nije bilo teško naći dvadeset hiljada prikladnih
dobrovoljaca” pošto je “panislamizam bio njena zvanična ideologija”.
Priča oko nastanka i sudbine ove divizije, koja nije bila sastavljena
samo od muslimana, složenija je nego što autor prikazuje. U njegovom
pristupu nema mjesta za svu propagandu i okolnosti koje su pratile
njeno formiranje sredinom 1943. niti za detaljniji opis brutalno ugušene
pobune unutar ove divizije tokom njenog boravka na obuci u Francuskoj
u septembru te godine, niti za činjenicu da se ona, nakon povratka 1944.
na balkansko ratište, raspadala ujesen iste godine, kada je znatan dio
njenih pripadnika stupio u partizanske jedinice. Krajem oktobra 1944.
samo se 18. hrvatskoj brigadi predalo oko 700 pripadnika ove divizije.
Od ovog broja ova partizanska brigada je za “popunu svojih jedinica
zadržala 180 vojnika sa 8 mitraljeza, a ostale uputila Štabu 38. divizije
NOV”. Muslimani jedini od svih naroda u Bosni, po Šindleru, “nisu
stvarno doprineli pobedi saveznika, a njihova saradnja sa nacistima bila
je bez premca”. Slično je 1942. tvrdio i dr. V. Wilder, propagandist
jugoslavenske izbjegličke vlade, da su “Muslimani najvjernije sluge
fašizma”. Nema kod Šindlera mjesta, između ostaloga, ni za “muslimanske
rezolucije” iz 1941. godine, za velike žrtve i učešće Bošnjaka u NOPu, visoke partizanske i komunističke rukovodioce, narodne heroje iz
redova Bošnjaka, o čemu svjedoči obimna i dostupna literatura. Četnici su,
pak, po njemu, bili decentralizirana organizacija koja se borila protiv
PREGLED
267
“Nemaca, Italijana, ustaša i partizana – a ponekad je i sarađivala sa
svima njima, što je zavisilo od političkih okolnosti”, sve u cilju “obnove
Kraljevine Jugoslavije”. Na lokalnom nivou, četničke jedinice su se
“upuštale u kontrateror, posebno protiv muslimana u Bosni, izravnavajući
račune i sveteći se za muslimanske zločine nad Srbima”, pri čemu je do
“najtežeg incidenta došlo (je) početkom februara 1943, u četvorodnevnoj
četničkoj orgiji ubijanja u oblasti Foče”. Ovakve i slične interpretacije
nisu novost. Slobodan Milošević će, u odbrani pred Haškim tribunalom,
navoditi one autore koji su tvrdili da je u Drugom svjetskom ratu “istrebljenje Srba, Jevreja i Cigana u Sarajevu bio (je) zadatak najviših muslimanskih vođa, koji su uz nekoliko izuzetaka sarađivali s Hitlerom i
Hrvatima. U okupiranoj Bosni pod muslimanskom zaštitom postojalo
je jedno jako muslimansko krilo koje je bilo antizapadno orijentirano, a
koje je na međunarodnom planu predstavljao jerusalimski muftija. On
je doveden u Sarajevo i tamo su ga dočekale gomile pune oduševljenja.
Po završetku rata Hrvatska i Bosna nisu bile denacifikovane, ne samo
da nije bilo nikakvih izvinjenja Srbima, Jevrejima i Ciganima nego je
Titova službena politika bratstva i jedinstva uvođena među narodima”.
Brojni su, međutim, i oni autori sa drugačijim stavovima. Dr. Darko
Tanasković je 1991. ukazivao da je bilo “sramno i potpuno neopravdano
dugo prećutkivanje pokolja nad Muslimanima u Istočnoj Bosni, jer su ti
pokolji stravična činjenica koja je i dokumentarno neoborivo potvrđena
i dokazana… Godinama se tako stvarao i sticao utisak, i to od osnovne
škole pa nadalje, da Muslimani u stvari aktivno gotovo da i nisu sudelovali
u Drugom svetskom ratu. Ni kao žrtve, ni kao partizani-oslobodioci, a
da su donekle participirali samo u zlodelima Nezavisne Države Hrvatske”.
Philip J. Cohen piše: “Od kraja Drugog svjetskog rata srpski historičari
su promovirali tvrdnje da su Srbi pružali otpor Hitleru, dok su Hrvati i
bosanski muslimani pružali osovini široku narodnu podršku. Činjenica
je da je četnički pokret predstavljao ideološki centar srpske političke
kulture i uživao široku podršku među Srbima. Za razliku od njih, ustaše
nisu stekle podršku masa.” Ideju da su srpski partizani, piše Brendan
Simms, vezali desetke njemačkih divizija, dok su Hrvati i Bošnjaci
kolaborirali, trebalo je raskrinkati kao potpuno izopačene povijesne
istine. Srbi su iznjedrili marionetski režim u Beogradu pod generalom
Milanom Nedićem, a mnogi četnički odredi otvoreno su kolaborirali s
Nijemcima. Najpouzdanije što se može reći, iznosi Simms, o povijesnim
268
PREGLED
analogijama između Drugog svjetskog rata i ranih devedesetih godina
jeste da su one mahom neupotrebljive. Revizionističke tendencije da se
četnici, danas zakonski “očišćeni” od optužbi za očiti kolaboracionizam,
predstavljaju kao “mučenici i junaci” koje su nekadašnji zapadni saveznici
“izdali” u Srbiji su dobile institucionalnu formu.
Šindler će pisati da su se nakon 1945. u Bosni i Hercegovini posebno
“urbani i obrazovani muslimani distancirali od islama, religije koju je
Partija smatrala nazadnom i koja je ukaljala svoj ugled saradnjom sa
fašizmom”. Ovaj autor će dalje navesti da je od 1950. do 1970. država
“sagradila 800 novih džamija u Bosni”. Šindlerovu knjigu treba promatrati
i u kontekstu savremenog, složenog odnosa svjetskih sila prema islamskom
svijetu, novih međunarodnih prilika i standarda koji utječu i na određene
pokušaje drugačijih pristupa, suspendiranja ili revidiranja ranijih slika
rata u Bosni i Hercegovini. Različiti su odgovori na pitanje da li je “biti
musliman”, prema parafraziranju pojedinih autora, u savremenim
uslovima, to “najjasnija metafora za subverzivnost i Drugost”. Robert
M. Hayden piše da veliki dio retoričke snage nekih stavova u savremenim
političkim diskursima potječe iz “orijentalnog okvira” u kome “definitivno
ne-evropska esencija jeste islam”, dok su muslimani “ne-evropljani”.
Irinej, novoizabrani srpski patrijarh, reći će u januaru 2010. da je filozofija
i psihologija islama da muslimani, kada su u manjem broju, umiju da
se ponašaju i budu korektni, ali kad postanu nadmoćni vrše pritisak na
druge da se isele ili da se priđe njima. Redukcionistički pristup islamu
kroz optiku fundamentalizma nije samo saznajno manjkav, već je i
politički opasan jer Bošnjaci, a time i regija u kojoj žive, „dobija izrazito
negativnu konotaciju“ (S. Biserko).
Prošlost se raznim metodološkim zahvatima može spoznati na više
načina. Pristup istraživanju umnogome određuje i naučni rezultat. Vjera
u neko monolitno jezgro historijskih činjenica koje postoje objektivno
i nezavisno od interpretacije autora je teško iskorjenjiva zabluda. Prisutna
je uvijek relativnost u predstavljanju historijskih fenomena. Historija
historiografije potvrđuje da je prošlost često bila dokaz, tendenciozno
opravdanje, ili oružje za objašnjavanje savremenosti. Slike lične i kolektivne
prošlosti nisu statične, nego su i posljedica i funkcija sadašnjih stavova.
Svako doba stvara ono što njemu treba. Činjenice su uvijek tu, ali su,
kazano je, svakom razdoblju potrebni drugačiji Grci, drugačiji srednji
vijek. Davno je uočena ravnodušnost prema istini koju moć sa sobom
PREGLED
269
nosi kada je ona suprotna “dobiti i požudi”. Pojedini beogradski autori
su se hvalili kako su, promovirajući i šireći svoju “istinu”, pod pseudonimima objavljivali članke po raznim evropskim listovima. Prošlost se
orvelovski prilagođava dnevnopolitičkim ili strateškim potrebama. Ona
postaje ono što se „dogovori“, činjenice prestaju biti bitne. U takvom
kontekstu nastajale su i knjige poput Zabranjene istine o Srebrenici,
“zasnovane isključivo na stranim izvorima”, “izvještaji” organizacija poput
NVO “Istorijski projekat Srebrenica”, koji ustvrđuju da je “prema
poslednjim forenzičkim analizama” ukupan broj tijela iskopanih iz
masovnih grobnica “ispod 2000, od kojih se za 442 može sa sigurnošću
tvrditi da su žrtve streljanja, jer su imale vezane ruke. To je skoro 8.000
manje od broja koji se javno dovodi u vezu sa ‘genocidom’ u Srebrenici”.
Drugi autori iz sličnih miljea smatraju da “istinu o Srebrenici tek treba
da utvrdi nauka”, a da je Republika Srpska zapravo “plod genocida nad
srpskim narodom”.
Historičarima je nužna i empirija o procesima čiji su savremenici,
a oni nisu jednoznačni. Politika uspješno koristi sjaj i bijedu historije,
koja je puna primjera gdje su istina i dobro bili gaženi. Interesi vlastitog
vremena znaju određivati ne samo pitanja koja historičar postavlja
prošlosti nego i odgovore. Tomovi naučno utemeljenih djela ništa ne
mijenjaju u odnosu prema historiji ukoliko su društvene i političke
okolnosti takve da je poželjna drugačija “svijest”. Historijska znanja o
prošlosti Bosne i Hercegovine i njenih naroda treba kritički prosuđivati
i kreativno unapređivati na osnovu objektivnog, multiperspektivnog
pristupa, a ne na manihejskim predstavama i dubioznim političkim
interesnim konstrukcijama. Bez moralnih principa i znanja, koji upućuje
na opreznost, nema ni racionalnih vrijednosnih sistema.
270
PREGLED
Ramiza Smajić
UDK 392 (497.15) (=163.43) (049.3)
NOVO IZDANJE HANGIJEVE KNJIGE
ŽIVOT I OBIČAJI MUSLIMANA U BiH1
NEW EDITION OF THE HANGI’S BOOK
LIFE AND CUSTOMS OF MUSLIMS IN B&H
Sažetak
Tekst je prikaz knjige Život i običaji muslimana u BiH Antuna
Hangija.
Summary
The text contains a review of the book entitled: Life and Customs
of Muslims in B&H by Antun Hangi.
Težak je posao i pisati ovakvo djelo, treba poznavati svijet, građu sakupljati,
babe plaćati, kafom ih i duhanom častiti da koju saznaš,
a konac konca? Hasne nikakve.
Antun Hangi2
Stvaranjem novog društvenog poretka i uspostavljanjem drugačijih
društvenih odnosa s dolaskom Osmanlija u Bosni dolazi do simbioze
Prikaz knjige Život i običaji muslimana u BiH, Sarajevo: Dobra knjiga, 2009,
215 str.
2
Aiša Softić, Antun Hangi i njegov rad na sakupljanju narodnih običaja i pjesama
kod bosanskohercegovačkih muslimana, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu,
Etnologija, Nova serija, sv. 40/1985, str. 168.
1
PREGLED
271
zatečenih i donesenih kultura i utjecaja, uglavnom olakšane time što s
jedne strane vlast nije težila zatiranju zatečenog stanja, a s druge strane
što dolazi do širenja islama kao glavnog faktora u formiranju – između
ostalog – novog lika kulturne historije Bošnjaka. U daljnjem historijskom
slijedu Austro-Ugarska utiskuje srednjoevropski pečat u dotadašnji
osmanskoislamski način života, doprinoseći osebujnosti karaktera domaćeg
muslimanskog stanovništva.
Historijska pozadina sveukupnih prilika u Bosni i Hercegovini na
razmeđi 19. i 20. stoljeća obilježena je velikim dijelom radom na prosvjetnom i kulturnom razvoju muslimanskog stanovništva. Između vrijednih
pregalaca u tom pravcu (Osman Nuri Hadžić, Ivan Aziz Miličević, Edhem
Mulabdić, Safvet-beg Bašagić, Hamid Šahinović Ekrem, veliki reformator
Džemaludin Čaušević...) pojavljuje se niz autora čija je produkcija nekad
rezultat poticaja zvanične kulturne politike, nekad pojedinačnog uklona,
interesa i entuzijazma, a nekad svega toga zajedno.3 Djelo Antuna Hangija,
prosvjetnog radnika, sakupljača bošnjačkih narodnih pjesama i istraživača
života i običaja ovog etnosa, kritičari obično svrstavaju upravo u ovu treću
grupu. Ove godine se navršava 110 godina otkako je ovaj autor otjelovio
svoj doprinos poznavanju i promociji etnografske i kulturne historije
Bosne i Hercegovine kroz djelo Život i običaji muhamedanaca u Bosni
i Hercegovini4. U skladu s aktivnim prerastanjem nacionalnog situiranja
i određivanja bošnjačkog naroda kao „muhamedanaca u BiH“, već naredno,
znatno prošireno izdanje ove knjige, imat će izmijenjen naslov – Život
Dok autor poput Grđića-Bjelokosića (Luka Grđić-Bjelokosić, Život i običaji
Muhamedanaca u Bosni i Hercegovini, napisao Antun Hangi, Karadžić, br. 1, god. IV,
Aleksinac 1903) nedvosmisleno odriče Hangijevo poznavanje života i običaja „naših
Muslimana“ i podvlači Hangijevu naglašenu poruku da su Bošnjaci Hrvati muslimanske
vjeroispovijesti koje je nova vlast ovakvim projektima željela da pridobije za svoje
političke ciljeve, skoro stoljeće kasnije Aiša Softić (ranije nav. dj.), ističući napor autora
da prikaže specifičnost života i običaja Bošnjaka, smatra da je teško biti isključiv u
tvrdnji da li je Hangijev rad na ovom polju bio plod entuzijazma ili austrougarske
politike u Bosni i Hercegovini, ali da je autor u najvećoj mjeri uspio u svom naumu
predstavljanja života Bošnjaka.
4
Antun Hangi, Život i običaji muhamedanaca u Bosni i Hercegovini, napisao Antun
Hangi, Preštampano iz Osvita, Mostar, Tisak Hrvatske dioničke tiskarne, 1900.
3
272
PREGLED
i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini5, dok će se 3. izdanje pojaviti
tek 1990. godine, unoseći veliko „M“ u riječi „Musliman“ u naslovu.6
Ako se vodimo principom da potrebu za novim izdanjem najbolje
možemo ocijeniti prema onom koliko je određeno djelo preživjelo i koliko
je ostalo aktuelno u današnjim uslovima, doći ćemo do sljedećih zaključaka:
ako se djelo posmatra u kontekstu epohe u kojoj je nastajalo (a to je nužnost
svakog ispravnog čitanja), primijetit će se da je većina nedostataka u
djelu rezultat općeprihvaćenih mjerila s kraja 19. stoljeća. „Slike u glavi“
s kojima i sam Hangi dolazi u Bosnu i koje imaju prirodnu osobinu da
nadžive ideologije, nisu smetale da sveukupna korisnost i kvalitet djela
Antuna Hangija učine da ono opstane, traje cijelo jedno stoljeće, pa čak
sačuva toliko aktuelnosti u sadržaju do naših dana. U valorizaciji značaja
ovog djela to govori samo po sebi.7 Kad je riječ o prisutnosti ovakvog
tematskog usmjerenja, može se reći da je ovo djelo bilo prvi pokušaj
sintetskog prikaza života i kulture Bošnjaka s kraja 19. i početka 20.
stoljeća. Bosanskohercegovačko kulturno stvaralaštvo 20. stoljeća u
širem smislu karakteriziraju konstante poput usitnjenosti tema, manjka
sintetičkih studija, uzdržanosti u tretiranju dugogodišnjih „tabu“ tema, te
usmjeravanje istraživanja na pitanja koja su samo trenutno i kratkoročno
vezana za lokalni milieu. Sve to stvara sliku određene ograničenosti većeg
dijela bosanskohercegovačkih autora u praćenju općih procesa. To nije
slučaj s autorom kao što je Antun Hangi, koji čak u godinama živih
društvenopolitičkih, ekonomskih i kulturnih previranja vodi računa o
zahtjevima bošnjačkih intelektualaca tog vremena i uvažava potrebu
za pravilnijom nominacijom naroda, mijenjajući „Muhamedance“ iz
naslova svog djela u, za to vrijeme prihvatljivije, „muslimane“. Pored
toga, u stalnim otimanjima oko muslimanske baštine Antun Hangi je
samim naslovom na neki način zaštitio ovaj korpus. Službovanje koje
Antun Hangi, Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini, napisao Antun
Hangi, drugo znatno povećano i ispravljeno izdanje, Sarajevo, Naklada Daniela A.
Kajona, 1906, str. 242.
6
Antun Hangi, Život i običaji Muslimana u Bosni i Hercegovini, priredila Radmila
Kajmaković, 3. izd., Sarajevo, Svjetlost, 1990.
7
Zanemarimo li optužbe kritičara za političku motiviranost Hangijevog pisanja
ili njegovo tretiranje samo kao literarnog djela, ostaje jedna nepobitna civilizacijska
činjenica da je za Austro-Ugarsku Bosna koju poznajemo kao zemlju sa iskustvom višenacionalne zajednice bila u velikoj mjeri još uvijek „terra incognita“ u Hangijevo vrijeme.
5
PREGLED
273
je učitelja Antuna Hangija vezalo primarno za gradove Maglaj, Bihać,
Banju Luku i Sarajevo ograničilo je, nažalost, domet autorovih saznanja
u lokalnim koordinatama. Bosansko područje zavarava svojom geografskom minijaturom, pa se lokalni elementi – i to ne samo kod Hangija
– često uzimaju kao standardi za cjelokupni bosanskohercegovački
prostor. Kad se govori o životu, običajima, tradiciji Bošnjaka, oni su u
velikoj mjeri rezultat njihovog pokušaja da se uhvate ukoštac s ondašnjom
stvarnošću. Međutim, pošto se pri ovom susretu razvija i karakterizacija
ne na razini života pojedinca, nego na razini etičkog života zajednice,
treba uzeti u obzir nedostatnost Hangijevog poznavanja prilika u svim
dijelovima Bosne i Hercegovine, njegovu usmjerenost na tretiranje
skoro isključivo gradskog stanovništva (uz potpuno zanemarivanje života
i običaja među seljaštvom), brojna pojednostavljivanja i uopćavanja na
mjestima gdje se to nikako ne može činiti (izjednačavanje pojma
„kumstva“ kod Bošnjaka, Srba i Hrvata, naprimjer), nepoznavanje suštine
temeljnih islamskih ustanova koje su u Bosni u potpunosti poštovane
(naprimjer, suštine bračnog ugovora među muslimanima koji autor
prikazuje kao „kupovinu žene“). Imajući ovo na umu, ipak se može reći
da je autor svoje istraživanje postavio u solidan teorijski okvir, dajući nam
djelo koje u svojoj konačnici do današnjih dana predstavlja nesumnjiv
doprinos poznavanju kulturne historije Bosne i Hercegovine, ali i kao
element posebno bošnjačke baštine. Iako na više mjesta dehistorizirana
različitim elementima umjetničkog izražavanja, autorova saznanja –
iskazana inače pitkim i lahkim stilom kazivanja Antuna Hangija – i
danas plijene pažnju čitalaca, što je dovoljan razlog za novo izdanje
ovog djela i njegovu prezentaciju zainteresiranima. Zamjerke koje smo
iznijeli služe samo za naglašavanje potrebe da se ulažu daljnji napori
u predstavljanjima života i običaja Bošnjaka u njihovoj punoj raznovrsnosti i prostoru na kojima su postojali i opstajali. Savremena kretanja
u svijetu – posebno naučne i stručne literature – stvorila su atmosferu
dostupnosti brojnih djela književnohistorijske i etnološko-folklorističke
tematike. Međutim, kvantitet ovih djela ne donosi istovremeno i kvalitet
informacija u njima, pa se mali broj knjiga uspijeva održati kao referencijalna vrijednost u kulturi uopće. I pored višesmjernog uopćavanja,
sažimanja ogromnog bogatstva života i kulture Bošnjaka u uske geografske granice u njegovom dosegu, djelu Antuna Hangija ne može se
osporiti značaj reprezentativnosti i približavanja života jednog sloja
274
PREGLED
muslimanskog stanovništva, pretežno uglednih i bogatih građana. Hangi to
na momente radi na umjetnički način, ne praveći razlike između
historijskih činjenica i narodnih zapamćenja, što kritičkom peru daje
direktnu mogućnost da dovede u pitanje vjerodostojnost svega što autor
donosi. Međutim, kako elementi tradicije imaju i istinskih historijskih
vrijednosti, treba prihvatiti i autorov osjećaj da narodne pjesme koje donosi
u djelu, naprimjer,. mogu razotkriti neke elemente u običajima i stilu
života bosanskohercegovačkih muslimana. I sam autor u drugom izdanju
svoje knjige priznaje da je naslov djela preopširan prema njegovom
sadržaju i da bi bolje bilo da je glasio Iz života i običaja muslimana u Bosni
i Hercegovini, jer nije opisao niti je mogao opisati „u jednoj knjizi sve
običaje naših muslimana“. Veličina priznanja ogleda se i u činjenici da
za cijelo proteklo stoljeće ne samo da nije urađena sinteza u vidu knjige
koja bi obuhvatila svu raznolikost života i običaja Bošnjaka nego nema
ni dovoljno pojedinačnih studija kojima bi bili obrađeni segmenti takve
sinteze.8 Pored toga, simptomatična je decenijska „šutnja“ u tretiranju
ovakve problematike u naučnim projektima, uključivanju u udžbeničku
literaturu, pa samim tim i izdavaštvu, između sjajnih pojedinačnih
autorskih zahvata Muhsina Rizvića ili Alije Isakovića.9
Zanimljivo je kako nobelovac Ivo Andrić nedvosmisleno ukazuje na netretiranost
ove oblasti, kao i na „svoju nesposobnost“ da to uradi: „Nikada kod muslimanskog sveta
nije bilo većeg tuđina od kućnog praga. Ja sam o muslimanima mnogo pisao, ali sam
se čuvao da ne diram u njihov intimni život, odnose u porodici i sl. Ja, jednostavno, za
to nisam bio sposoban. Njihov život poznat mi je bio samo do avlije, dalje – jok.“ Andrić
dalje dodaje: „Zato sam često govorio Skenderu Kulenoviću, pokojnom Hamzi Humu,
Zuki Džumhuru i još nekima: ‘Napišite štogod o muslimanskoj porodici, jer mi iz
hrišćanskih kuća nismo sposobni da to uradimo.’ Šteta što me nisu poslušali.“ (Ljubo
Jandrić, Sa Ivom Andrićem: 1968-1975, Beograd, SKZ, 1977, str. 287)
9
Obiman opus radova Muhsina Rizvića (Iznad i ispod teksta, Bosanskohercegovačke
književne studije, Bosanski Muslimani u Andrićevu svijetu, O lirsko-psihološkoj strukturi
sevdalinke, Prenapregnuta čulnost kao opsesija književnog izraza, Kult Bosne i Bošnjaka, Tri faze u razvitku psihološke proze Meše Selimovića, Svlačenje duše, Prisjećanja
o Ćatiću - pjesniku i patniku...), kao i djela Alije Isakovića (posebno antologije i studije
poput BISERJA, Izbor iz muslimanske književnosti, O nacionaliziranju Muslimana,
101 godina afirmiranja i negiranja nacionalnog identiteta Muslimana, potom Rječnik
karakteristične leksike u bosanskome jeziku, Rječnik bosanskoga jezika...) svijetli su dokaz
da je bilo autora koji su kroz reafirmaciju mnogih bošnjačkih pisaca i bosanskog jezika
utirali put oživljavanju nesumnjivo marginalizirane i potiskivane bošnjačke tradicije.
8
PREGLED
275
Kroz sve rečeno o djelu Antuna Hangija suvišna je daljnja elaboracija
razloga zbog kojih je Dobra knjiga prepoznala potrebu za novim izdanjem.
Duh altruizma, da svijetu predstavi svoja saznanja, autoru Hangiju daje
ono čega je današnji čitalac u velikoj mjeri lišen zbog vlastitih uklona
ili sujete. Naime, u vremenima velikih političkih promjena narodi su
uglavnom spremni da smatraju kako svijet počinje od njih. Ovakve knjige
dokazuju trajne vrijednosti i otvaraju značajna pitanja poput onog da nije
dovoljno voditi računa o onom šta sami mislimo o sebi nego i onom šta
drugi misle o nama, a što stalno zaboravljamo.
276
PREGLED
Lejla Panjeta
Besim Spahić
UDK 316.653 (497.6) (049.3)
HORION BOSONA – TERRA MISTICA: REZULTATI
ISTRAŽIVANJA STEREOTIPA O BOSNI I HERCEGOVINI
HORION BOSONA – TERRA MISTICA: RESEARCH
RESULTS ON STEREOTYPES ABOUT
BOSNIA AND HERZEGOVINA
Sažetak
U modernom svijetu, koji je bombardovan medijima i tuđim percepcijama stvarnosti, stereotipi su alati za procesiranje iskustva i način
komunikacije. Naše znanje skup je stereotipa koji su etiketirani u prepoznatljivu garderobu. Svoje percepcije kostimiramo i sporazumijevamo se
putem pojednostavljenih shema za prepoznavanje pojmova. Akcija uma
vrši pojednostavljivanje stvarnosti kroz uokvirivanje novog iskustva u
stereotipe tako što informacije generalizira, briše ili iskrivljuje kako bi
se uklopile u forme koje već poznajemo. Stvarnost doživljavamo kroz skup
znakova kojima smo dali značenje. Shvaćanje stvarnosti putem stereotipa
vrši se kroz glorificiranje, demoniziranje, prešućivanje ili generalizaciju.
Nakon provedenog istraživanja i obrade podataka o stereotipima o
bosanskoj kulturi i asocijacijama vezanim za Bosnu i Hercegovinu kod
autohtonog stanovništva i stranaca vezanih za BiH utvrđeni su parametri
za anketiranje stranih državljana na radu ili u privatnoj vezi s BiH.
Utvrđeno je da predviđanje stereotipa onog što je predmet stereotipa
nije kompatibilno sa stvarnim stereotipom. Prva asocijacija vezana za
Bosnu i Hercegovinu je stereotipnog karaktera i ima negativnu konotaciju.
Pet asocijacija na Bosnu i Hercegovinu iz percepcije stranih državljana
su: RAT, SARAJEVO, KAFA I DOBRA GASTRONOMIJA, PRIRODNE
LJEPOTE, TOLERANCIJA, PRIJATELJSTVO I PORODICA. Na formiranje stereotipa utječu mediji i percepcija kulture, a to je proces koji
je moguće nadzirati.
PREGLED
277
Ključne riječi: stereotipi, anketa, kultura, propaganda, predrasude,
konflikt
Summary
In the modern times where the world is bombarded by media and other
peoples’ perceiving of reality, stereotypes are the tools for processing
experience and a way of human communication. Our knowledge is a
grouped pool of stereotypes which are tailored in branded wardrobe. We
costume and dress up our perceptions communicating through simplified
schemes for decoding the significances of the notions in the world that
surrounds us. Mind actions perform operations to simplify the reality
by framing the new experiences into an existing stereotype. Doing so,
the information directed to us are generalized, deleted or distorted in
order to fit into the images of our preexisting forms of reality. Reality
is being perceived in groups of signs that have already been given the
meaning. Understanding of reality by the use of stereotypes is processed
through the glorifications, demonization, concealing and generalizing.
Conducted research and processing of received data on stereotypes
about Bosnian culture and associations about Bosnia and Herzegovina
by foreigners and domestic population resulted in parameters for survey
of the foreigners working or otherwise related to Bosnia and Herzegovina.
Conclusion established that anticipating stereotypes by the subject of
stereotypes is not compatible with the real stereotype as formed by the
observer. The first association on Bosnia and Herzegovina has a character
of the stereotyped opinion with negative connotation. Five associations
about Bosnia and Herzegovina, as perceived by foreign population,
are: WAR, SARAJEVO, COFFEE AND GOOD CUISINE, NATURAL
BEAUTIES, TOLERANCE, FRIENDSHIP AND FAMILY. Stereotyped
opinions are influenced and formed by media and perception of culture,
which are the processes that can be controlled.
Key words: stereotypes, survey, culture, propaganda, prejudices,
conflict
278
PREGLED
Uvod
Ljudsko biće determinirano je sinergizmom elemenata. Ti determinizmi su njegovi geni i socio-empirijski elementi: porodica, škola i radna
sredina. Svi oni oblikuju čovjekovo iskustvo i znanje. Stereotipi se najčešće
formiraju u ranom djetinjstvu i u procesu učenja. Percepcija koju tada
stječemo je najkompleksniji i najutjecajniji faktor razvoja i nadgradnje
stereotipa. Logika sagledavanja stvarnosti sa sociološkog aspekta kroz
etiketiranje ili pakovanje pojmova u obrasce je neophodna i neizbježna.
Stereotipizirati učimo u djetinjstvu, kada se formiraju kategorizacije svijeta
koji nas okružuje prema pravilima koja određuju roditelji, nastavnici,
učitelji, a kasnije autoriteti i mediji. Akcija uma vrši pojednostavljivanje
stvarnosti kroz uokvirivanje novog iskustva u stereotipe tako što informacije generalizira, briše ili iskrivljuje kako bi se uklopile u forme koje
već poznajemo. Stvarnost doživljavamo kroz skup znakova kojima smo
dali značenje.
Shvaćanje stvarnosti putem stereotipa vrši se kroz glorificiranje,
demoniziranje, prešućivanje ili generalizaciju. Ove postupke prihvata naš
um u težnji da sistematizuje svijet koji ga okružuje. Samo ljudska bića
koriste simbole za označavanje nečega što nije primarno značenje znaka.
U pitanju je dogovor među ljudima, to jest značenje određenoj pojavi ili
predmetu koje mu čovjek pridaje. Stereotipi su odjeća koju oblačimo svojim
predodžbama da bismo pojednostavili svijet oko nas i bolje se razumjeli.
Skup nesvjesnih stereotipa o pojavama daje lažni osjećaj pripadnosti,
dominacije i moći. Stereotipi funkcioniraju po principu pozitivnih i
negativnih vrijednosti. Po automatizmu jednom pojmu pridajemo pozitivne
a drugom negativne karakteristike. Najdominantniji stereotip je onaj o
spasitelju i neprijatelju. Iz njih se rađaju nacionalni mitovi o okupatorima
ili protektorima.
Neka značenja mogu imati takvu snagu, koju im je dala vjera čovjeka
u njihove moći, da i danas izazivaju kontroverze ili patriotske emotivne
naboje masa. Stereotipi u pojedinim slučajevima mogu biti veoma
opasni jer se masama lako manipulira putem stereotipiziranih mitova i
njima pripadajućih simbola. Ljudi su ubijali ili bili spremni umrijeti za
simbole. Većina snažnih nacionalnih, političkih ili ideoloških simbola ima
arhetipski predznak. Simbol kao grafička obrada ideje postaje stereotip
kroz političku i sociološku kontekstualizaciju. To je vizuelni identifikator
PREGLED
279
vjerovanja i ubjeđenja. Simboli i asocijacije, to jest konotacije značenja
u društveno prihvatljivom obliku ili simplificiranje značenja, grupiraju
se u stereotipe, a stereotipi u zavisnosti od jačine sociološkog konteksta
formiraju predrasude.
Parametri istraživanja
Rastuća islamofobija u Evropi i SAD-u etiketira Bosnu i Hercegovinu
kao opasnu zemlju u kojoj je većinsko stanovništvo muslimansko. Samo
u Parizu živi više muslimana nego u cijeloj Bosni i Hercegovini (populacija
muslimana prema CIAWFB-u 2009. godine 4.082.222). U Velikoj Britaniji
više je vjernika muslimana (1.579.229) s britanskim pasošem nego
Bošnjaka u Bosni koji se pridržavaju religijskih pravila koja nalaže
islam (praktikanata). U SAD-u živi 9.992.860 muslimana, što je dvostruko
više u odnosu na cjelokupno stanovništvo Bosne i Hercegovine.
Nacionalističke težnje baziraju se na jednom jednostavnom principu.
Činjenice se ne pretvaraju u laži, već se prešućuju ili zamagljuju.
Strategija neurolingvističkog ponovnog uokvirivanja kroz prihvaćanje
stereotipa prevazilazi individualno i postaje grupna obaveza, što je
provjerena metoda za manipulaciju stanovništvom nakon velikih sukoba,
ratova ili socijalnih nestabilnosti. U ovom „zamagljenom“ svijetu trenutno
žive stanovnici Bosne i Hercegovine, ali i oni koji o BiH saznaju putem
medija ili poluprovjerenih informacija na internetu.
Dodatno situaciju komplikuju predstavnici međunarodne zajednice,
diplomati i svakakve vrste polusvijeta koji dolazi u Bosnu i Hercegovinu
u potrazi za interesantnim i „nikad prije“ otkrivenim stvarima. Većina njih
dolazi pripremljena s informacijama na nivou Wikipedije ili dezinformacijama koje su strani mediji prenosili u toku rata u Bosni i Hercegovini.
Jednu od najinteresantnijih teza o porijeklu naziva Bosna javno je iznio
visoki diplomatski dužnosnik u Bosni i Hercegovini. Naime, islam je
u Bosnu i Hercegovinu došao već u 7. vijeku, kada su naši hodočasnici
pošli vidjeti novog poslanika u Meki. Vraćali su se bosi, odakle potječe
riječ Bosna. Ono što posmatrače sa strane najviše zbunjuje u Bosni i
Hercegovini je da „visoka kultura“ i „niska kultura“ iz Andrićevog
„Pisma iz 1920. godine“, a ova potonja kao kultura na terenu, nikako ne
korespondiraju. Nerijetko dolazeći s predrasudama i dezinformacijama
o kulturi i religiji u Bosnu i Hercegovinu, stranci na privremenom ili
280
PREGLED
stalnom radu u ovoj zemlji imaju poseban rakurs posmatranja, koji se
tokom iskustva može i ne mora nužno mijenjati. S druge strane, autori
ovog rada su bili svjedocima susreta sa studentima u SAD-u koji nakon
što su pravilno locirali Bosnu i Hercegovinu na mapi svijeta odlučno
tvrde da se u toj zemlji još vodi rat.
Eklatantan primjer iskrivljavanja stvarnosti kroz humor putem kojeg
se formiraju stereotipi su vicevi. Standardni likovi viceva o Bosancima
su Suljo i Mujo, a stereotipi su vezani za glupost, lijenost, prljavštinu,
divljaštvo i mrak Balkana, te u posljednje vrijeme islam.
Zbog navedenih razloga stvorila se motivacija za ispitivanje stereotipa
o Bosni i Hercegovini i njoj pripadajućih asocijacija. Cilj istraživanja je
provjeriti korespondenciju stereotipa o bosanskoj kulturi kroz sopstveno
iskrivljavanje humorom i konotativne asocijacije neautohtonog stanovništva u Bosni i Hercegovini.
Analiza rezultata i zaključci istraživanja
Istraživanje je predvidjelo dobijene rezultate za pet asocijacija na
Bosnu i Hercegovinu i tri asocijacije u odnosu na koje su trebali da se
postave kvantitativni parametri. Ove tri asocijacije su preuzete iz opće
historije i simbologije i predstavljaju: Sarajevski atentat, Olimpijske igre
i simbol srednjovjekovne države BiH – ljiljan. Od cjelokupnog uzorka
anketiranih dobila se samo jedna asocijacija na Olimpijske igre. Sarajevski
atentat, uopće uzet kao početak Prvog svjetskog rata, nije se pojavio kao
odgovor ni kod jednog ispitanika, kao ni ljiljan, grafička vizualizacija
simbola kulture srednjovjekovne Bosne i Hercegovine, kao i evropskih
kraljevina u navedenom periodu. Iz tih razloga postavljeni su parametri
za određivanje prvih pet asocijacija i njihovu procentualnu zastupljenost.
Uslov da asocijacija postane stereotipna vrijednost je preko 50 posto
odgovora kod anketiranih.
Uzorak istraživanja je slučajan prema izboru i metodi snowball, a
proveden je elektronskim putem od oktobra 2008. do oktobra 2009. godine.
Ukupan broj ispitanika je 725. Anketirani su pored odgovora ponudili
i vrijednosti sociološkog karaktera, koje su bile uslov za obradu ispitanikovih asocijacija. Svi anketirani su u poslovnoj ili privatnoj vezi s Bosnom
i Hercegovinom. Svi anketirani su strani državljani, od kojih je 68 posto
posjetilo Bosnu i Hercegovinu. Trenutno je zaposleno 99,8 posto ispitaPREGLED
281
nika, a 83 posto ispitanika akademski su obrazovani. Među ispitanicima
je 37 posto španskih državljana, 18 posto francuskih državljana, 25 posto
državljana SAD-a, 10 posto hrvatskih državljana i 10 posto srpskih
državljana.
Metode korištene prilikom obrade podataka su kvantitativna i
kvalitativna analiza, analiza sadržaja te komparacijska metoda, klasifikacija
i strukturalna analiza.
Nakon što smo uvidom u asocijacije na Bosnu i Hercegovinu izdvojili
pet najfrekventnijih vrijednosti, dobijene rezultate smo klasificirali u
grupe, a svaku vrijednost potom pretražili u pet asocijacija koje su
ponudili anketirani. Tako smo dobili rezultate na najčešće asocijacije po
važnosti u svih pet grupa asocijacija, pri čemu je u svakoj grupi uslov za
vrednovanje asocijacije kao stereotipne vrijednosti bio odgovor preko
50 posto anketiranih. Vrijednosti koje smo dobili su sljedeće: konflikt,
Sarajevo, gastronomija, priroda i tolerancija. Utvrđeno je da većina od
preko 50 posto asocijacija nema negativan predznak.
Glavna asocijacija, na ubjedljivom prvom mjestu je s negativnim
predznakom. To je asocijacija na rat i konflikt. Ostale asocijacije imaju
pozitivan predznak. Prema kvantitativnoj klasifikaciji odgovora to su:
Sarajevo, kafa, tolerancija, islam, prijateljstvo, važnost porodice, pušenje,
priroda, dobra hrana i piće, snijeg i Balkan. Dvije učestale negativne
asocijacije su nestabilnost i siromaštvo.
Od ukupnog broja anketiranih 523 ispitanika pojam Bosne i
Hercegovine asocira na rat, konflikt, Srebrenicu i genocid. To je 72
posto ispitanika. Od ukupnog broja anketiranih 48 posto boravilo je u
Sarajevu, od kojih 65 posto nije imalo rat kao prvu asocijaciju. Druga
vrijednost je vezana za Sarajevo, a naveo ju je 481 anketirani, što je 66,3
posto. Ostale vrijednosti su vezane za kulturu i turizam, što je u velikoj
mjeri rezultat samopromocije društva i države kroz prirodnu baštinu i
elemente žive svakodnevne kulture. Gastronomske vrijednosti, kao kafa,
dobra hrana i piće, navelo je 480 ispitanika, što je 66,2 posto. Prirodne
ljepote, divlju prirodu i sportove u prirodi naveo je 351 ispitanik, što je
34,6 posto. Toleranciju, vrijednost porodice, prijateljstvo, religijski
suživot navelo je 326 ispitanika, što je 44,9 posto.
Unutar svake od pet asocijacija na Bosnu i Hercegovinu utvrđeno
je da je prva asocijacija – KONFLIKT, i to za 85 posto ispitanika. Druga
asocijacija je SARAJEVO – za 72 posto ispitanika. Treća asocijacija je
282
PREGLED
KAFA I DOBRA HRANA za 71 posto ispitanika, a četvrta je DIVLJA
PRIRODA – za 65 posto ispitanika. TOLERANCIJA, VAŽNOST
PORODICE I PRIJATELJSTVO asocijacija je na petom mjestu za 52
posto ispitanika.
Očekivani rezultati komponenata iz humorom stereotipizirane percepcije Bosne i Hercegovine potpuno su izostali, kao i asocijacije iz
svjetske historije i općeg znanja koje se odnose na Olimpijske igre,
Sarajevski atentat i heraldički simbol. Islam, u smislu globalnog straha
nakon 11. septembra i neizbježnog povezivanja s jednim dijelom populacije
u Bosni i Hercegovini, pojavio se u odgovorima, ali nije se klasificirao kao
stereotip zbog neuklapanja kod kvantitativnih parametara. Naime, potpuno
drugačiji koncept mišljenja prevladao je u asocijacijama ispitanika –
Bosna i Hercegovina se povezuje s religijskom tolerancijom na petom
mjestu asocijacija, a negativna stereotipna konotacija na prvom mjestu
– rat – nije povezana s religijskim asocijacijama.
Istraživanjem se utvrdilo sljedeće:
- predviđanje stereotipa onog što je predmet stereotipa nije kompatibilno sa stvarnim stereotipom;
- prva asocijacija vezana za Bosnu i Hercegovinu je stereotipnog
karaktera i ima negativnu konotaciju;
- asocijacije na Bosnu i Hercegovinu iz percepcije stranih državljana su: RAT, SARAJEVO, KAFA I DOBRA GASTRONOMIJA,
PREGLED
283
PRIRODNE LJEPOTE, TOLERANCIJA, PRIJATELJSTVO I
PORODICA;
- na formiranje stereotipa utječu mediji i percepcija kulture, a
referencom dobijenih rezultata asocijacija u 2008/09. godini to
je proces koji se može nadzirati i usmjeravati preko medija i
promotivnih aktivnosti na društvenom i državnom nivou;
- kulturnom politikom moguće je stvoriti pozitivne konotacije
stereotipa ili postojeće iskoristiti za promociju društva i države,
kao i kulturne politike;
- dekonstrukcija stereotipa je neophodna za konstrukciju kulture
dijaloga i dijaloga kultura.
284
PREGLED
Džemal Najetović
UDK 94 (497.15) “1950“ (049.3)
CAZINSKA BUNA 1950.
I PITANJE DRŽAVNE BEZBJEDNOSTI1
THE 1950 CAZIN REVOLT
AND THE ISSUE OF NATIONAL SECURITY
Sažetak
Tekst je prikaz knjige Državna bezbjednost NRBiH i Cazinska
buna 1950. – činjenice i kontroverze.
Summary
The text contains a review of the book entitled National security of
the People’s Republic of Bosnia and Herzegovina, and the Rebel of
Cazin from 1950. Facts and controversies.
1. Uvod
U političkoj teoriji u analizi totalitarnih diktatura (fašističke, nacističke
i boljševičke) polazi se od Friedrichovog idealtipskog pojma totalitarizma.
Prema njemu, sve totalitarne diktature imaju šest zajedničkih karakteristika.
Prva je do u detalje razrađena ideologija koju podanici moraju, bar pasivno,
akceptirati. U njoj je sadržan zahtjev koji se temelji na radikalnom ukidanju
postojećeg poretka i uspostavi novog. Druga, u sistemu postoji jedna
masovna politička partija koju, u pravilu, vodi pojedinac-diktator. Partija
Prikaz knjige Državna bezbjednost NRBiH i Cazinska buna 1950. – činjenice i
kontraverze Mirsada D. Abazovića, Bemust, Sarajevo, 2009, 277 str.
1
PREGLED
285
obuhvaća oko deset posto populacije. Čvrsto jezgro partije je strasno i
bez pogovora odano partijskoj ideologiji i nastoji pridonijeti njenom
sveopćem prihvaćanju. Partija je hijerarhijski i oligarhijski strukturirana.
Treća, na djelu je sistematski teror koji provodi tajna politička policija,
koju podržava i nadgleda partija. Teror tajne policije je uperen kako
protiv vidljivih neprijatelja režima tako i protiv proizvoljno odabranih
društvenih grupa. Tajna policija koristi savremenu nauku, posebno naučnu
psihologiju. Četvrta, na djelu je, tehnologijski uslovljen, potpuni monopol
kontrole svih sredstava masovne komunikacije. Peta, postoji sličan,
tehnološki uslovljen monopol nad svim oblicima efektivne oružane sile.
Šesta je centralizirano upravljanje i kontrola cjelokupne ekonomije.2
2. Tehnički podaci o knjizi
Knjiga ima 277 stranica. Prilozi su dati na 168 stranica. Pisana je
kompjuterskim ispisom, uobičajenim proredom, marginom i formatom
slova 12. Format knjige je B-5, tvrdi povez.
Knjiga sadrži deset poglavlja: Uvod; Cazinska buna 1950. godine kao
tabu tema; Publicistika i Cazinska buna; (Po)buna; Progon i odmazda;
Kaznene mjere; Ko su progonjeni, a ko progonitelji; Varijacija progonitelja
u kaznenoj politici; Jugoslavija u vrijeme Cazinske bune – kratak osvrt
(uz kontekst Informbiroa); In fine finali; Literaturu; Recenzije; Skraćenice,
Priloge i Registar imena.
U Uvodu autor daje historijske, društvene i kulturalne prilike toga doba
i prostora. U poglavlju Cazinska buna 1950. godine kao tabu tema obrađen
je odnos tadašnje javnosti prema Cazinskoj buni. U poglavlju Publicistika
i Cazinska buna dat je prikaz izvora koji su tretirali Cazinsku bunu.
U poglavlju (Po)buna, autor detaljno analizira Cazinsku bunu, dajući
potpune informacije o akterima u njoj. U poglavlju Progon i odmazda date
su informacije o mjerama preduzetim od organa vlasti radi procesuiranja
aktera Cazinske bune i mjerama prema njima i članovima njihovih
porodica. U poglavlju Kaznene mjere obrađeni su postupci sankcioniranja
aktera Cazinske bune, od smrtne kazne do kazne društveno korisnog rada.
U poglavlju Ko su progonjeni, a ko progonitelji data je socijalna, vjerska
i nacionalna struktura progonitelja i progonjenih. U poglavlju Varijacija
2
286
PREGLED
Leksikon temeljnih pojmova politike, Zagreb, 1990, str. 70-72.
progonitelja u kaznenoj politici prikazan je odnos državne vlasti prema
nezakonitim postupcima izvršne vlasti u to doba. U poglavlju Jugoslavija
u vrijeme Cazinske bune – kratak osvrt (uz kontekst Informbiroa) predstavljene su tadašnje političke, ekonomske i društvene prilike u Jugoslaviji.
U poglavlju In fine finali dat je osvrt na državnu reakciju u slučaju
Cazinske bune.
Knjiga sadrži brojne fotokopije dokumenata, tabele, fotografije i
inserte iz stručne literature.
Sadržaj knjige je u funkciji upoznavanja širokog kruga čitalaca s
problematikom vezanom za Cazinsku bunu iz 1950. godine.
Literaturni izvori su brojni, kako domaći tako i inostrani, aktuelni
i primjereni sadržaju knjige. Riječ je o knjigama (52), enciklopediji (1),
leksikonu (1), statističkom godišnjaku (1) i zborniku radova (1).
3. Aktuelnost i originalnost tematike knjige
Autor ovom knjigom na jednom mjestu ukazuje na svu problematiku
vezanu za Cazinsku bunu. Na jasan, naučno-stručan i pregledan način uspio
je obraditi problematiku vezanu za djelatnost Državne bezbjednosti i
pravosuđa u jednopartijskom sistemu u NRBiH.
Pristup obrađenoj temi je originalan, kako po svojim sadržajima tako
i po konkretnoj problematici.
Autor je obradi sadržaja pristupio multidisciplinarno, pri čemu je
koristio više istraživačkih metoda. Obradio je sigurnosne, pravne i moralne
implikacije Cazinske bune na političke i sigurnosne prilike u Bosni i
Hercegovini u to doba.
Ukazao je na strukturalne elemente Cazinske bune, kao višeslojnog
fenomena.
Upozorava da su u ovom slučaju organi za provođenje i zaštitu
zakona Državna bezbjednost i pravosuđe bili krajnje represivni i u
sprezi s Komunističkom partijom (kasnije Savezom komunista), što je,
inače, karakteristika jednopartijskih sistema, utemeljenih na sprezi
partije i države, državnom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju i
reduciranim pravima i slobodama.
Cazinska buna je do prvih višestranačkih izbora u Bosni i Hercegovini smatrana jednim od najkrupnijih kontrarevolucionarnih događaja.
Nasilje i surovost tog režima može se vidjeti i iz drakonskih presuda
PREGLED
287
akterima Cazinske bune, koju karakterizira složenost, dinamika, nestrukturiranost i tendencioznost.
4. Terminologija, jezik i stil
Autor je u knjizi pravilno koristio naučni i stručni vokabular. Tekst
je primarno pisan opisnim i analitičkim jezikom. Jezik i stil su razumljivi,
jasni, jednostavni, prirodni, odmjereni, racionalni, koherentni i stručni.
Gdje je bilo potrebno, autor je pravilno i dozirano koristio ekspertni jezik
sa stručnim terminima. Autor je uspješno izbjegao zamke frazeologije, u
smislu da je poopćavao konkretne događaje i koristio leksiku sui generis.
5. Ocjena i kategorizacija knjige
Ova knjiga, iako se bavi događajem od prije skoro 60 godina – Cazinskom bunom, ima sve karakteristike savremene naučne knjige. Ona je
direktan doprinos izučavanju totalitarnih političkih sistema i djelatnosti
njihovih podsistema: politička stranka, službe sigurnosti, policija i
pravosuđe. S naučnog i praktičnog stanovišta, a posebno način obrade
pojedinih pitanja i korištena terminologija, knjiga je vrijedan doprinos
problematici istraživanja djelatnosti tajne službe u jednopartijskom
političkom sistemu.
Autor je imao u vidu da obrađeni sadržaji imaju svoj pojmovnik i
odlično ga iskoristio. Osim onima koji su se bavili ili se bave ovom problematikom, knjiga može koristiti i onima koje interesira problematika vezana
za djelatnost tajnih službi.
Ova knjiga je široke namjene. Njen sadržaj usredotočen je na djelatnost Državne bezbjednosti NRBiH.
Kompleksne tajne aktivnosti autor je obradio deskriptivno. U manjem
dijelu knjige autor koristi i nekonvencionalne izraze, što se odnosi na citate
određenih poruka identično kako su ih autori svojeručno napisali.
Širina i dubina obrade pojedinih pitanja u razmjeri su s njihovom
praktičnom relevantnošću. Autor je vodio računa da ne minimizira
prethodnike koji su pisali o Cazinskoj buni, već se s dignitetom odnosi
prema njima, pritom ispunjavajući praznine koje oni nisu uspjeli obraditi.
Autor je pisanju knjige pristupio izrazito naučno, odgovarajućim
instrumentarijem, istražujući konkretan događaj iz burnog i dinamičnog
288
PREGLED
vremena, koji se desio dvije godine nakon Rezolucije Informbiroa, a da
pritom nije odbacio dosadašnje njegove opise. Svaku tvrdnju potkrijepio
je fotokopijom relevantnog dokumenta, vodeći računa da ne ugrozi
naučne standarde. S obzirom na opširnost obrade svih pitanja, knjiga se
može koristi u edukacijske svrhe. Prilikom elaboriranja osjetljivih pitanja
autor je pokazao smjelost i originalnost Načinom prezentacije određenih
sadržaja potiče čitalačku stručnu i naučnu znatiželju, kako među
teoretičarima tako i praktičarima koji su profesionalno angažirani u
sigurnosnim agencijama.
Knjiga je naučno-stručnog karaktera, napisao ju je stručnjak kompetentan za oblast nacionalne sigurnosti, koji je u njoj sublimirao naučna i
edukacijska iskustva vrsnog naučnika i pedagoga. Autor je ovom knjigom
prevladao vrijeme zla. On nije amater, već je u Bosni i Hercegovini najviši
naučni autoritet za oblast nacionalne sigurnosti.
Ovom knjigom autor daje originalan doprinos i značajan poticaj istraživanju rada sigurnosnih agencija u jednopartijskim političkim sistemima.
Cjelokupno pisanje knjige prožeto je osloncem na dokumentaciju,
kao i njenim prikazom. Ova knjiga je rezultat velikog pasioniranog istraživačkog rada. Centralna tema je Cazinska buna, koju je autor uspješno
rekonstruirao.
Oni čitaoci koji imaju određena saznanja o Cazinskoj buni iz ove
knjige mogu saznati to što o njoj do sada nisu znali.
Kakav je bio odnos politike i organa vlasti toga doba autor je prikazao
na strani 10 citirajući historičara Dušana Bilandžića: „Državna vlast, vojska,
državna sigurnost i milicija bile su potpuno u rukama KPJ. Na rukovodećim
mjestima u svim institucijama državne vlasti i uprave nalazili su se
članovi KPJ.“ U to vrijeme svi ovi organi su u višepartijskim sistemima
bili depolitizirani.
Srdačne čestitke autoru, koji je mnogo uradio i još više obećava u
oblasti sigurnosti. Čestitam i izdavaču koji će u svoj opus uključiti ovakvu
vrhunski vrijednu knjigu. Čestitam i recenzentima prof. dr. Mirku Pejanoviću, prof. dr. Marku Attili Hoareu i doc. dr. Edini Bećirević.
PREGLED
289
Mirko Pejanović
UDK 908 (497.6) Rogatica (049.3)
MONOGRAFIJA O ROGATIČKOM KRAJU1
MONOGRAPH ON THE AREA OF ROGATICA
Sažetak
Tekst je prikaz monografije Rogatica.
Summary
The text contains a review of the monograph entitled: Rogatica.
U izdanju TKD Šahinpašić štampana je 2009. godine monografija
o Rogatici – gradskom središtu i opštinskom području. Za ovu vrijednu
knjigu može se reći da je monografija o rogatičkom kraju.
Pripremu za štampanje monografije obavili su organizacioni i redakcijski odbor. Oni su osmislili veoma zahtjevan projekt sa stanovišta
sadržaja koji je našao svoje mjesto u monografiji. Poseban doprinos u
radu organizacionog i redakcijskog odbora dali su Mehmed Sokolović
i prof. dr. Jusuf Žiga.
Valjalo je angažovati 14 autora sa različitim stručnim uklonima. U
skupini autora su ljudi koji su rođeni, školovani i radili u rogatičkom kraju
ili su rođenjem vezani za svoj zavičaj. Kako je život u prethodnim stoljećima
u Bosni i Hercegovini bio satkan u obliku multietničke strukture, tako su
i autori pripadnici bosanskohercegovačkih naroda – bošnjačkog, srpskog,
hrvatskog i ostalih.
1
Monografija Rogatica, Sarajevo: TKD Šahinpašić, 2009, 407 str.
PREGLED
291
Monografija je struktuirana u trinaest poglavlja, na način da se
pravi uvid u razvoj Rogatice i njenog okruženja u minulim istorijskim
vremenima. Tragovi življenja i razvoja prate se od srednjovjekovnog
doba, zatim preko osmanske i austrougarske vlasti, te razvoja u dvije
Jugoslavije, kao i u savremeno doba, u kome je Bosna i Hercegovina
potkraj 20. stoljeća postala suverena država i prošla kroz agresivni rat
sa pokušajem njene destrukcije.
Veoma je bitno potcrtati pristup koji su autori osigurali u pisanju
svojih tematskih cjelina. Ujednačeno je primijenjen metod interpretacije
činjenica na temelju dokumenata koji imaju istorijsku validnost. Na
stranicama monografije našlo je mjesto 400 fotografija o kulturno-istorijskim spomenicima, prirodnim ljepotama, važnim kulturnim događajima
i poznatim ličnostima. Na taj način autori su se odmakli od izazova bilo
kog vida ideologizacije društveno-istorijskih procesa na ovom području.
Rogatica se prvi put spominje 1425. godine, i to kao trg u župi Borač.
Trg se nalazio uz glavni drum, zapravo uz trgovački put koji je u srednjem
vijeku vodio od Dubrovnika prema unutrašnjosti Bosne.
Kako monografija obuhvata istorijske periode razvoja od otomanske
vladavine do savremenog doba, ona donosi uvid u najznačajnije socijalne,
kulturne i političke procese u rogatičkom kraju tokom proteklih šest
stoljeća. U početnim godinama otomanske uprave Rogatica se razvija u
gradsko naselje po orijentalnim principima. Krajem 16. stoljeća Rogatica
se naziva kasaba, što znači da je imala sve elemente gradskog naselja.
Osim vjerskih i javnih objekata razvijala se i čaršija kao trgovačko-zanatski
centar. U čaršiji su bili razvijeni potrebni zanati, kao što su: pekari, berberi,
aščije, kožari, kovači i drugi. Među javnim objektima Rogatica je imala
i medresu sve do 1914. godine.
Dolaskom austrougarske uprave nastale su velike promjene u ekonomskom i socijalnom životu rogatičkog kraja. Usljed razvoja putnih
komunikacija, poljoprivredne proizvodnje i zanatstva, grad mijenja svoj
izgled i veličinu: osniva se 1903. godine vojna ergela za uzgoj konja na
Borikama. Moderan gradski vodovod je izgrađen 1905/1906. godine.
Izgrađena je i istočnobosanska željeznička pruga (1902-1906), koja preko
dijela rogatičkog kraja i područja Mesići vodi do Ustiprače i Višegrada.
Eksploatacija šumskog bogatstva dovodi strani kapital, što omogućuje
industrijsku preradu drveta i industrijalizaciju Bosne i Hercegovine.
292
PREGLED
Iz popisa stanovništva 1910. godine vidljivo je da je porastao broj
gradskog stanovništva u rogatičkom srezu. Gradsko stanovništvo je poraslo
od 1895. do 1910. godine sa 2.508 na 3.378. U istom vremenu poraslo je
i seosko stanovništvo od 24.132 na 32.394. U vremenu austrougarske
uprave razvile su se kulturne organizacije „Prosvjeta“ i „Gajret“ i započinje
svjetovno školovanje mladih generacija.
I Rogatica i rogatički kraj imali su veliko stradanje zbog ratnih
dejstava u Prvom svjetskom ratu. Između dva svjetska rata obnavlja
se razvoj privrede (proizvodnja cigle i uglja), eksploatacija šumskog
bogatstva i poljoprivredna proizvodnja. Otvaraju se građanske škole.
Valja imati u vidu podatak da je u rogatičkom kraju nakon okončanja
austrougarske uprave broj nepismenih stanovnika iznosio preko 95
odsto ukupne populacije. Pred Drugi svjetski rat u gradu Rogatica kao
sreskom središtu bilo je 17 javnih institucija i 11 vjerskih objekata (sedam
džamija, sinagoga, katolička i pravoslavna crkva).
U toku Drugog svjetskog rata gradsko naselje Rogatica i cijeli
rogatički kraj mnogo strada: autori bilježe da je tokom rata 1943. godine
70 odsto muslimanskog stanovništva i oko 50 odsto srpskog stanovništva
napustilo rogatički kraj, a 50 odsto seoskih naselja bilo je spaljeno. Kako
je u rogatičkom kraju bio snažan narodnooslobodilački pokret, autori
monografije su priredili posebno poglavlje o istaknutim borcima NORa. Prezentovane su kratke biografije 42 istaknuta prvoborca iz rogatičkog
kraja. Među njima su, uz ostale, Adem Akšamija, Miloš Bijeljanin, Milorad
Ikonić, Muris Branković, Ćamil Džindo, Ragib Džindo, Ramo Golić,
Asim Hodžić, Mujo Hodžić Crni, prvi komandant muslimanske čete na
Romaniji, Ratko Jovičić, Jovan Jovičić, Branko Karišik, Drago Purković,
Šahin Šahinpašić.
Zasebno poglavlje posvećeno je razvoju rogatičkog kraja u periodu
socijalističke Jugoslavije 1945-1991. Autori nas podsjećaju da je 1946.
godine cijelo područje opštine bilo bez električne energije. Volja za obnovom i razvojem pokrenula je sve građane opštine Rogatica nakon
Drugog svjetskog rata. Zahvaljujući tome, u vrijeme socijalističke Jugoslavije, Rogatica je zabilježila veliki uspon u razvoju privrede, školstva,
zdravstva, putnih komunikacija. Kao gradsko središte Rogatica je postala
nosilac razvoja svoga okruženja. Porasla je zaposlenost i obuhvat osnovnim
i srednjoškolskim obrazovanjem. Bitno je promijenjena struktura stanovništva. Po popisu iz 1981. godine u opštini Rogatica poljoprivredno
stanovništvo je spalo na učešće od 30,4 odsto.
PREGLED
293
U tri popisa stanovništva – 1971, 1981. i 1991, u opštini Rogatica nije
se bitno mijenjala nacionalna struktura stanovništva. Po popisu stanovništva
iz 1991. godine u opštini Rogatica je živjelo 21.978 stanovnika. Od toga
je bilo 60,1 odsto Bošnjaka, 38,2 odsto Srba (Hrvata je bilo 0,1 odsto,
Jugoslovena 0,8 odsto i ostalih 0,8 odsto).
Od sedamdesetih pa sve do devedesetih godina 20. stoljeća grad
Rogatica i njegovo okruženje, što znači rogatički kraj, bilježi zlatno doba
u svom razvoju, ali istovremeno i u privredi, u školstvu, zdravstvu,
komunalnoj infrastrukturi i razvoju sela. To je ono vrijeme u razvoju
Bosne i Hercegovine kada je izgrađeno 1000 škola i asfaltne ceste do
svih opštinskih centara u Bosni i Hercegovini. Zapravo, to je vrijeme kada
je u Bosni i Hercegovini bilo zaposleno milion njenih građana, a izvoz
bio veći od uvoza. U tim godinama je opština Rogatica imala pozitivne
trendove u svim oblastima društvenog razvoja i bila je uspješni model
lokalnog razvoja na temelju sopstvenih resursa i politike oslonca na
vlastite snage.
Ovakav trend razvoja zaustavljen je agresivnim ratom protiv Bosne
i Hercegovine i njenih civila u vremenu 1992-1995. Stradao je znatan
broj civila: ukupno 2.014 osoba. U pogledu nacionalne strukture, najviše
je stradalo Bošnjaka – 1.651, i Srba 351. Bošnjačko stanovništvo je
prognano i raseljeno iz grada Rogatice i seoskih područja. Sada opština
Rogatica ima oko 12.000 stanovnika, dakle stanovništvo je prepolovljeno.
Povratak Bošnjaka se nije ostvario sem u mjesnom području Žepa, i to
25 odsto. Poslije rata u gradu Rogatici živi oko 6.000 stanovnika.
Autori su svojim istraživanjem do pojedinosti analizirali stanje
povratka Bošnjaka u grad Rogaticu. Došli su do spoznaje koja je istinita,
ali i porazna za ideju i praksu postratnog povratka izbjeglica. To najbolje
ilustruju ove dvije činjenice:
• gradsko područje Rogatice je po popisu stanovništva iz 1991.
godine brojalo 8.900 stanovnika. Od toga je 5.600 bilo bošnjačko
stanovništvo, ili 63 odsto. Zaključno sa 2008. godinom u gradu živi
oko 100 Bošnjaka, što je 1,8 odsto od predratnog broja, ili 1,7 odsto
od sadašnjeg ukupnog broja stanovnika u gradu Rogatici;
• većina Bošnjaka koji su ostvarili pravo na imovinu nije se u nju
vratila. Naprotiv, 50 odsto Bošnjaka je prodalo svoje vraćene kuće
i stanove.
294
PREGLED
Državnim i stranačkim elitama u Federaciji Bosne i Hercegovine i
Republici Srpskoj, kao i udruženjima Rogatičana, postavlja se pitanje može
li model povratka u Žepu postati primijenjeni model i za grad Rogaticu
i sela u njenom okruženju?
U monografiji je obrađen jedan dragocjeni kulturološki aspekt. Riječ
je o ljudima iz rogatičkog kraja koji su svojim školovanjem i stručnim
i naučnim postignućima postali uspješni i priznati stvaraoci u oblastima
u kojima su radili. Tu je brojna skupina univerzitetskih profesora. Među
njima je i moj cijenjeni kolega sa Fakulteta političkih nauka prof. dr.
Jusuf Žiga, veoma zaslužan za pripremu i štampanje monografije. Tu je
velika skupina umjetnika, među kojima su, uz ostale, Safet Zec i Dragan
Jovičić, i veoma brojna i skoro najbrojnija skupina ekonomista, inžinjera
i drugih struka koji su bili i danas su istaknuti stručnjaci i menadžeri u
državnim, federalnim, kantonalnim i gradskim institucijama, te privrednim
organizacijama grada Sarajeva. Poznato je da je dugo vremena predsjednik Privredne komore Sarajeva bio Hakija Muftić iz Rogatice.
Mjereći po tome, Rogatica je bila rasadnik kadrova za potrebe privrede,
obrazovanja i zdravstva.
Iz skupine rogatičkih stvaralaca i uspješnih ljudi izdvajam sjećanje
na akademika Avdu Sućesku, profesora Pravnog fakulteta Univerziteta u
Sarajevu. U najtežoj ratnoj 1993. godini bio je razgovor s članovima
Akademije nauka i umjetnosti BiH u Predsjedništvu RBiH o mogućem
zaustavljanju rata i iznalaženju mirovnog rješenja za Bosnu i Hercegovinu.
Akademik Sućeska je tada prisutnim članovima Predsjedništva Republike
Bosne i Hercegovine rekao: „Bosna i Hercegovina je nakon gubitka svoje
srednjovjekovne državne samostalnosti sačuvala svoj teritorijalni, politički
i kulturološki integritet. Ali to je uvijek bilo unutar širih i velikih geopolitičkih cjelina: Otomanske imperije, Austro-Ugarske, dvije Jugoslavije.
I u budućnosti, nakon postizanja mira, Bosna i Hercegovina kao savremena
država imaće svoju stabilnost i perspektivu unutar širih geopolitičkih
cjelina, dakle unutar Evropske unije. Činite sve da Bosna i Hercegovina
dobije podršku i oslonac u međunarodnoj zajednici i Evropskoj uniji, kako
u postizanju mirovnog rješenja tako i u postratnom razvoju.“
Monografija o Rogatici ima istorijski i kulturološki značaj. Ona je
svjedočanstvo o razvoju jedne opštine, ali i svjedočanstvo o promjenama
u razvoju jednog bosanskog grada tokom viševjekovne prošlosti. Svim
ljudima koji potiču iz rogatičkog kraja ili žive u Rogatici dobro će doći
monografija o Rogatici.
PREGLED
295
UPUTE ZA AUTORE
KOJI DOSTAVLJAJU SVOJE RADOVE ZA PREGLED
Pozivamo autore da dostavljaju svoje radove i priloge koji sadržajem
odgovaraju osnovnim tematskim opredjeljenjima „Pregleda“. U časopisu
objavljujemo radove koji podliježu recenziji, ali i one koji ne podliježu
tom postupku. Radovi se kategoriziraju u sljedeće osnovne kategorije:
- izvorni naučni članci;
- izlaganja sa naučnih i stručnih skupova;
- stručni članci;
- osvrti;
- prikazi;
- prilozi;
- prijevodi.
Objavljujemo:
a) izvorne naučne članke koji sadrže do sada neobjavljene rezultate
istraživanja koja korespondiraju sa osnovnom misijom časopisa;
b) izlaganje sa naučnog i stručnog skupa, uz uvjet da prethodno nije
objavljeno u zborniku radova skupa;
c) stručne članke koji nude korisne prijedloge za određene struke i
pri tome ne moraju obavezno sadržavati izvorna istraživanja autora;
d) osvrte na zanimljive i korisne publikacije koje su u skladu sa osnovnom misijom časopisa;
e) prikaze zanimljivih i za struku korisnih studija, zbornika i drugih
stručnih publikacija;
f) korisne priloge iz struke i za struku, a ne moraju predstavljati
izvorna istraživanja;
g) prijevode dosad neobjavljenih članaka koji odgovaraju osnovnoj
misiji časopisa.
Da bi bili objavljeni u časopisu, radovi trebaju ispuniti sljedeće uvjete:
1. radovi trebaju biti u pisanoj formi (Times New Roman, fond 12),
uz prilog odgovarajućeg CD-a koji se šalje poštom ili elektronskim
putem;
2. naslovi trebaju biti jasni i informativni;
PREGLED
299
3. tekstovi stručnih radova trebaju, u slučajevima kada elaboriraju
pojedine segmente jednog problema, sadržavati koncizne podnaslove;
4. u lijevom gornjem uglu naslovne stranice rukopisa trebaju stajati
ime i prezime autora, zvanje i naziv ustanove u kojoj radi;
5. u slučajevima kada se koriste kratice i simboli, uz rad moraju
obavezno biti priložena objašnjenja;
6. svaki rad treba sadržavati naslov paralelno na b/h/s i na
engleskom jeziku, ispred teksta sažet prikaz autorske elaboracije teme, u trećem licu, ne više od 250 riječi na b/h/s i na
engleskom jeziku (italic/kurziv), ključne riječi na b/h/s i na
engleskom jeziku (italic/kurziv), te na kraju rada spisak
korištene literature. Bez navedenih elemenata nijedan rad
neće biti objavljen;
7. obim rukopisa je ograničen, u pravilu, do jednog (1) autorskog
tabaka/arka, odnosno šesnaest (16) kartica teksta;
8. u radovima će se poštovati jezik autora (bosanski, hrvatski ili
srpski), kao i pismo teksta (latinica ili ćirilica).
Radove slati na:
Redakcija „Pregleda“, Univerzitet u Sarajevu, Obala Kulina bana 7/II,
71000 Sarajevo
n/r gđe Fuade Muslić, sekretara redakcije
tel: (033) 221-946, e-mail: [email protected]
300
PREGLED

Predsjednik Udruženja geografa u Bosni i Hercegovini

Dragi građani Bosne i Hercegovine, Poštovani

Informatika - Behram-begova medresa u Tuzli

Njemačka u Bosni i Hercegovini (pdf, 4.03 MB, bih)

O autorima

dalje - Svjetski Savez Dijaspore Bosne i Hercegovine

Prvi puta u povijesti ova mračna skupina koja u tajnosti kroji sudbinu

Godišnji izvještaj o stanju prava žena u Bosni i Hercegovini tokom