100. obljetnica rođenja i 50. obljetnica smrti Albe Vidakovića

100. obljetnica rođenja i 50. obljetnica smrti Albe Vidakovića
Skladateljski opus i zastupljenost pučke popijevke Albe Vidakovića u liturgijskim pjesmaricama
H
Piše: Miroslav Stantić - Subotica
rvatska glazba 20. stoljeća, kako ona duhovna tako i svjetovna, gotovo je nezamisliva bez lika Albe Vidakovića,
(Subotica, 2. listopada 1914. - Zagreb, 18. svibnja 1964.), po čijem je skladateljskom opusu iznikla nova mladica
skladateljskoga rada u nas. Budući da ga je po svećeničkom zvanju sve usmjeravalo na duhovnu glazbu, gdje je
ostvario i većinu svoga opusa, nije zanemariv i njegov, nevelik svjetovni opus, koji je mnogo manje poznat ali je jednako
značajan i snažan.
Prvu bibliografiju i popis Vidakovićevih skladbi, sabrao je i napisao Ljubomir Galetić, a nalazimo je u časopisu Sv. Cecilija br. 3, za 1969. godinu. Ovaj je rad poslužio i kao jedan od izvora podataka za rad Mate Lešćana, Skladateljski profil Albe Vidakovića, objavljenog u Sv. Ceciliji br. 2-3 za 1975. godinu kao Zbornik radova sa znanstvenog savjetovanja o
Albi Vidakoviću, održanog 1974. godine o 10. obljetnici skladateljeve smrti.
Pomenuti rad Mate Lešćana ušao je i u monografiju Albe Vidaković - Život i djelo, koju je priredio Lovro Županović,
1989. godine o 25. obljetnici Vidakovićeve smrti. Ova monografija sadrži i bibliografiju koja se nadovezuje na prvu Galetićevu bibliografiju iz 1969. godine, gdje Marija Kuntarić skladateljski opus doslovno donosi, a nadopuna bibliografije
je u člancima o Vidakoviću koje su nastale do tiskanja monografije.
Ovaj rad ima za cilj stvoriti svojevrsnu sintezu ova tri do sada spomenuta rada, bez detaljne formalne analize skladbi.
U prvom dijelu naglasak je stavljen na objavljene (tiskane) skladbe Albe Vidakovića, bilo kao zasebna izdanja ili kao
glazbeni prilozi časopisa Sv. Cecilija, ili pak skladbi umnožene drugim tehnikama, sa nadopunama nekih podataka o prvoj
izvedbi, nakladniku ili kome je skladba posvećena, koja su proizašla prlikom moga proučavanja Vidakovićeva opusa.
Ovdje će svakako biti spomenute i skladbe koje se nalaze u rukopisima, da bi se stekao potpun uvid u Vidakovićev
skladateljski opus. Kao drugi dio ovoga rada bit će predstavljena zastupljenost Vidakovićeve liturgijske pučke popijevke
u liturgijskim pjesmaricama iz 1974. godine (Nova crkvena pjesmarica), 1985. godine (Pjevajte Gospodu pjesmu novu),
te 1993. godine (Slavimo Boga).
MISE
Svakako da u Vidakovićevu opusu na prvom mjestu treba spomenuti mise, kojih je skladao sedam. Najveća među njima
je MISSA CAECILIANA (1942.), kako formalno tako i po zahtjevnosti, napisana za četveroglasni mješoviti zbor i orgulje, posvećena nadbiskupu Stepincu, koja je tiskana u dva izdanja: 1942. godine u nakladi Hrvatskog pjevačkog društva
Lisinski (skromnije izdanje), koje je i praizvelo ovu misu, te 1945. godine u izdanju Sv. Cecilije kao raskošnije izdanje.
MISSA GREGORIANA (1946.), za četveroglasni muški zbor i orgulje, posvećena preč. gospodinu Krešimiru Pećnjaku.
Izdanje je Glazbenog arhiva prvostolne crkve zagrebačke iz 1946. godine. Ova misa ušla je i u zbirku Višeglasne mise (na
stranici 216.) Marka Stanušića izdane u Sarajevu 2011. godine. U meni dostupnoj partituri ove mise upisan je podatak da
je prva izvedba bila na Papin dan, 16. ožujka 1947. u Zagrebu.
MISSA SIMPLEX (1946.), za mješoviti zbor a capella, posvećena je biskupu bačke biskupije mons. Lajči Budanoviću.
Ova je misa tiskana u dva izdanja: 1946. i 1956. godine u vlastittoj nakladi. Muzički informativni centar u Zagrebu je
izdao 2001. godine, jednostavno izdanje ove mise.
Misa je postala veoma popularna, i izvođena je često i danas, ali ne prema zamisli samoga skladatelja a cappella, nego
uglavnom uz pratnju orgulja, gdje orgulje podržavaju zbor, svirajući partituru zbora.
Godine 2010. Marko Magdalenić, dodao je ovoj misi neovisnu orguljsku pratnju, što je originalan pokušaj rješenja, po
uzoru na ostale Vidakovićeve mise, gdje je orguljska pratnja neovisna o zborskim dionicama, a opet u potpunosti podržava zbor u harmonijskom smislu. Za ovu prigodu u Subotici, Magdalenić je misu aranžirao i za gudački kvartet.
PRVA STAROSLAVENSKA (1948.) je Vidakovićeva najpopularnija misa kao pučka misa u bogoslužju. Napisana je za
jedan ili dva glasa uz pratnju orgulja. Vidaković je ovu misu skladao na staroslavenski tekst i posvetio je krčkom biskupu
mons. Karmelu Zazinoviću. Prvo je izdanje sa staroslavenskim tekstom, a postoji i verzija izdana u Zagrebu još za Vidakovićeva života pod nazivom MISA PRVA sa hrvatskim tekstom, koja je objelodanjena u vlastitoj nakladi skladatelja.
Reprint ovoga izdanja, napravile su i Sestre Naše Gospe u hrvatskoj katoličkoj misiji u Liegeu u Belgiji. U zbirci
Hrvatske pučke mise iz 1976. godine, koju je izdao Institut za crkvenu glazbu u Zagrebu, ova misa je na hrvatskom jeziku
i također pod nazivom Misa prva. Misa je objavljena također i u zbirci Koralne i pučke mise Marka Stanušića, Sarajevo,
2011. godine na stranici 35.
U nekim je radovima navedeno da je Vidaković napisao Hrvatsku misu - pučku uz tri staroslavenske, što je netočan
podatak, jer je to Prva staroslavenska misa sa hrvatskim tekstom.
_______________________________________ Magnificat - god. VIII. br. 16 / 2014. _______________________________________
3
Ovu je misu 2005. godine obradio i harmonizirao Miroslav Martinjak za mješoviti zbor i orgulje, a 2010. godine je aranžirao ovu obradbu mise i za orgulje i tamburaški orkestar.
DRUGA STAROSLAVENSKA MISA (1950.) za troglasni ženski zbor i orgulje, na staroslavenski tekst, objavljena je u
vlastitoj nakladi 1950, kao partitura i posebno dionice. Postoje još i dvije verzije ove mise, za troglasni ženski zbor,
orgulje i gudački orkestar i za troglasni mješoviti zbor (sopran, alt i bariton). Posljednja verzija ove mise od crkvenih zborova je najčešće izvođena. Izdana je dakle u tri varijante, u vlastitoj naknadi Albe Vidakovića, ali je uvrštena i u zbirku
Višeglasne mise, Marka Stanušića, u dvije varijante: za tri jednaka glasa i orgulje, te za troglasni mješoviti zbor, kao i u
pjesmarici Laudate Dominum (Sarajevo, 1997.) istog autora u obje varijante.
TREĆA STAROSLAVENSKA MISA (1953.) je najoriginalnija i posvećena Bogorodici. Neki je nazivaju Istarska. Također je tiskana u tri varijante. Prva je za dvoglasni zbor, za sopran i alt, ili za tenor 1 i tenor 2. Druga je varijanta za troglasni mješoviti zbor (sopran, alt i bariton) – objavljena je u vlastitoj nakladi 1957. godine. I ona sadrži sve ove tri varijante
u sebi.
Godina objavljivanja verzije za mješoviti zbor i orgulje nije poznata. Ova misa je objavljena i u glazbenom prilogu časopisu Sv. Cecilija br. 3-4 za 2013. godinu.
HRVATSKA MISA, iz Vidakovićevih đačkih dana, je za mješoviti zbor i orgulje, ali nije tiskana. Ovaj rukopis mi nije bio
dostupan, ali Mato Lešćan koji je proučavao partituru ove mise, zaključuje da uz ostale već ustaljene prakse skladanja misa,
postoji samostalna orguljska pratnja, što opet demantira neke navode da je misa napisana za zbor a cappella.
Ovdje još treba dodati i MISU ZA UMRŠEJE, staroslavenska koralna misa za mrtve, jednoglasna uz pratnju orgulja,
izdana u vlastitoj nakladi 1957. godine i MISSU BREVIS GREGORIANU koju je Vidaković sastavio iz koralanih misa
te harmonizirao za pjevanje uz pratnju orgulja te izdao u vlastitoj nakladi 1959. godine.
MOTETI
Moteti su najviše zastupljene Vidakovićeve skladbe, bilo da se radi o zastupljenosti u tiskanim izdanjima, bilo ako je riječ
o izvedbenoj praksi. Svakako da su Magnificat (1947), Zdravo o moj anđele, Protege Domine, Descendit Jesus, Tulerunt
Jesum, Juravit Dominus i drugi koji su najpoznatiji i najviše izvođeni, pa su i iz toga razloga ušli u više zbirki i pjesmarica.
Uz petu obljetnicu smrti, u časpisu Sv. Cecilija, br.1 za 1969. godinu tiskan je motet Descendit Jesus.
Uz desetu obljetnicu skladateljeve smrti glazbeni prilog Sv. Cecilije iz 1974. godine, br. 2-3 posvećen je motetima Albe
Vidakovića, pod nazivom Odabrani moteti, i donosi sedam Vidakovićevih moteta i to ovim redoslijedom: Zdravo o moj
anđele, Gospode duša za muški zbor a cappella, Magnificat za muški zbor i orgulje, Tulerunt Jesum (1949.) za ženski zbor
i orgulje, Illumina oculos meos (1944.) za četveroglasni muški zbor, Protege Domine (1947.) i Juravit Dominus (1949.)
za mješoviti zbor i orgulje.
U glazbenom prilogu Sv. Cecilije za 1975. godinu, nalazimo skladbe Mladomisnička (1937.) za mješoviti zbor i Tulerunt
Jesum (1949.) za troglasni ženski zbor a cappella.
U zbirku moteta raznih skladatelja, na kojem nije ubilježen nakladnik niti godina izdavanja, nalazimo pet Vidakovićevih
skladbi. To su: Postula a me (str. 9), Magnificat (str. 11), Protege Domine za troglasni ženski zbor i orgulje (str. 13), i opet
ovaj isti motet ali verzija za mješoviti zbor i orgulje sa staroslavenskim tekstom (str. 15). Od liturgijskih popijevki tu je
tiskana skladba za doček biskupa Evo veliki svećenik (str. 21).
U zbirku Višeglasne liturgijske skladbe, koju je priredio Institut za crkvenu glazbu u Zagrebu 1980. godine, ušao je
motet Zdravo o moj anđele (str.18).
U pjesmarici Laudate Dominum izdanoj u Sarajevu 1997. godine, autora Marka Stanušića, među ostalim motetima tiskana
su i dva Vidakovićeva: Zdravo o moj anđele (str. 144, br. 74) i Magnificat (str. 216, br. 125), a od liturgijskih popijevki tu
je tiskana skladba za doček biskupa Evo veliki svećenik (str. 200, br. 115).
U otiscima iz raznih rukopisa nalaze se moteti: Calicem salutaris (1941.), Astiterunt reges (1944.), Gospina kruna od
dvanest zvijezda (1954.), Sepulto Domino, Proles de coelo (1957.), Ave maris stella (1957.), En gratulemur (1958.), Hosana filio David, te Mladomisnička (1937.).
Prigodom 100. obljetnice rođenja Albe Vidakovića, za proslavu u Subotici motet Juravit Dominus Marko Magdalenić je
obradio za gudački kvartet i zbor.
4
_____________________________________ Magnificat - god. VIII. br. 16 / 2014. _________________________________________
LITANIJE
U svom opusu Vidaković je ostavio četvore uglazbljene litanije:
Litanije lauretanske (1946.) za muški zbor
Litanije lauretanske (1947.) za mješoviti zbor
Litanije Sv. Josipa (1950. ili 1957.) za pučko pjevanje uz pratnju orgulja
Litanije Presv. Imena Isusova za pučko pjevanje uz pratnju orgulja
ZBIRKE LITURGIJSKIH POPIJEVKI
Zbirke liturgijskih popijevki Albe Vidakovića namijenjene su pučkom pjevanju, kako i on to sam navodi u Napomeni za
zbirku Pet duhovnih stihova:“... ovi stihovi su namijenjeni u prvom redu pučkom crkvenom pjevanju…. ako pjesmu pjeva
mješoviti zbor, dionice trebaju biti izjednačene pa može biti a cappella.“
Zbirka PET DUHOVNIH STIHOVA sadrži Prvopričesnu (Isuse mili, pogledaj nas), O srce čišće od sunca, O dođi Stvorče
Duše Svet, Josipe o milo ime i Marijo svibnja Kraljice. Zbirka je posvećena vlč. Marijanu Mihelčiću dirigentu zbora Sv.
Obitelji u Zagrebu. Svakoj skladbi prethodi orguljski uvod i zaključna kadenca na temu same popijevke, kako to sam
Vidaković navodi. Zbirku je izdao Glazbeni arhiv kora prvostolne crkve zagrebačke (1945.).
ČETRNAEST DIVNOJ DAKLE TAJNI OVOJ, tiskana je Zagrebu u tri navrata: 1950. i 1952. te 1957. godine u vlastitoj
nakladi. Zbirku je Vidaković posvetio preč. Anti Vojnić Tuniću.
DEVET MARIJANSKIH STIHOVA (1951.), u ovih devet skladbi, objavljeno je 8 novih (Zdravo Majko Djevice, Zdravo
Djevo djeva slavo, Majku Boga velikoga, Zdravo zvijezdo mora, Kraljici svete krunice, Rajska kruno, Božićna i Molitvama evo smo) dok je Marijo svibnja kraljice pridružena iz zbirke Pet duhovnih stihova. Ovu zbirku Vidaković je posvetio prijatelju Ivanu Hartmanu.
GOSPI U ČAST, zbirka za jedan ili više glasova uz pratnju orgulja, objelodanjeno ciklostilo 1961. godine u vlastitoj nakladi. U ovoj zbirci nalaze se ove pjesme: Gospi radosnoj, Gospi žalosnoj, Gospi slavnoj, Gospi lurdskoj 1 i 2, Gospi fatimskoj te Gospi od brze pomoći.
Poslije Vidakovićeve smrti, Institut za crkvenu glazbu (1971.), izdaje zbirku DUHOVNI STIHOVI, u koju su uvrštene sve
marijanske skladbe iz zbirki Devet marijanskih stihova i Gospi u čast, te sve skladbe iz Pet duhovnih stihova. Ovom su
još pridodane pjesme: Usta moja br. 4 i br. 14 iz zbirke Četrnaest divnoj dakle tajni ovoj, Svetoj obitelji, Svetom Petru,
Svetom Antunu, Evo veliki svećenik i K vjenčanju (1953.), čime je ova zbirka najopsežnija po broju uvrštenih skladbi.
Neke su Vidakovićeve pučke skladbe i moteti objavljene i u Uputama crkvenim orguljašima, kao na primjer: Postula a me,
Svetoj obitelji, Svetom Petru i druge.
U duhovne skladbe treba ubrojiti i oratorij Tužba u hramu (1947.) o kome će biti riječi u narednim izlaganjima, a važno
je spomenuti i TE DEUM (1945.) za muški zbor i orgulje sa koralnim dijelovima, tiskano u vlasititoj nakladi 1945. godine. Za ovu prigodu, Marko Magdalenić je ovu skladbu preradio za četveroglasni mješoviti zbor, sa koralom naizmjenično, i gudački kvartet i orgulje.
INSTRUMENTALNE SKLADBE
SKLADBE ZA ORGULJE
Od instrumentalnih skladbi, najviše su poznate i izvođene skladbe za orgulje. I ovaj Vidakovićev nevelik opus nije nikada
otisnut kao jedna zbirka nego je izdavan kako u glazbenom prilogu svete Cecilije tako i vlastitom nakladom.
Najpoznatija i najoriginalnija skladba za orgulje Albe Vidakovića svakako je FANTAZIJA I FUGA u f molu, posvećena
Mladenu Stahuljaku. Objavljena je vlastitom nakladaom 1945. godine, a kasnije i u glazbenom prilogu sv. Cecilije, 1969.
godine u prilogu br. 3. Nalazi se i u drugoj zbirci Skladbe za orgulje Marka Stanušića, izdanoj u Sarajevu 2008. godine na
str. 16.
PRELUDIJ I FUGA C dur, (1940), tiskana je glazbenom prilogu Sv. Cecilije 1970. godine u prilogu br. 2, a također i u
spomenutoj drugoj zbirci za orgulje Skladbe za orgulje Marka Stanušića, izdanoj u Sarajevu 2008. godine. na str. 12.
_____________________________________ Magnificat - god. VIII. br. 16 / 2014. ______________________________________
5
Koralna predigra MARIJO SLATKO IME iz 1942. godine, kada je i prvi put tiskana kao samostalno izdanje u nakladi skladatelja. Glazbeni prilog br. 2-3 Svete Cecilije za 1975. godinu također donosi ovu skladbu.
Od skladbi za orgulje još su u rukopisu: Preludio gregoriano (1941.), Dvije melodije i 12 koralnih predigri.
Ovdje bi bilo valjano spomenuti i PREDIGRE ZA ORGULJE ILI HARMONIJ, koje je Vidaković priredio 1959. godine,
i izdao u Zagrebu. Od predigri više skladatelja ovdje je Vidaković uvrstio i svojih 37 maštovito i zanimljih riješenih predigri. Ove predigre objavljene su kao glazbeni prilog Sv. Cecilije br. 3-4, za 2012. godinu.
ORKESTRALNE SKLADBE
Na žalost, niti jedna orkestralna skladba Albe Vidakovića nije tiskana. Ovdje svakako treba spomenuti Allegro sherzando
(1949.) za simfonijski orkestar, koji je pobijedio na natječaju radio Beograda 1952. godine gdje je bio i javno izveden, na
žalost snimka je, kako je već rečeno, izbrisana.
U ovu grupu spada i PRELUDIJ I ADAGIO MA NON TROPO za orkestar i glasovir, te četvorostavačna Suita za gudače
(1950.) I nedovršeni gudački kvartet u g molu je u rukopisu.
U instrumentalne skladbe svakako spadaju i dosta često izvođena skladba PRELUDIJ I FUGA za violinu i klavir, Adagio
za violinu i klavir te Improvista i Dječje skladbe koje su također u rukopisu.
SVJETOVNE SKLADBE
SOLO PJESME
Najistaknitije mjesto u Vidakovićevim svjetovim skladbama pripada solo pjesmi. Skladao ih je sedam: Jezgra (1939.),
Cincokrt (1940.), Skitnja u zvjezdanoj noći (1940.), Daleko si (1945.) i Tri pjesme na riječi hrvatske narodne lirike iz
Bačke (1949), Vinac divojački, Tužna jadna da sam voda ladna, Oj Ivane Ivaniću.
Od svih nabrojanih objelodanjene su samo: Cincokrt u Izdanju bačkih Hrvata u Zagrebu 1940. i Tri pjesme na riječi hrvatske narodne lirike iz Bačke 1949., koje je objavilo Udruženje kompozitora Hrvatske 1956. godine.
ZBOROVI
Na svjetovne tekstove Vidaković je skladao dva zbora na stihove Alekse Kokića.To su Božur i Kraj ćuprije (1941.). Oba
za mješoviti zbor a cappella. Skladba Kraj ćuprije se nalazi u rukopisu, dok je Božur tiskan u vlastitoj nakladi.
Ovdje treba pridodati i jednu obradbu narodne pjesme iz Bačke Gine vene, srce u menika, koju je Vidaković obradio za
solo glas i pratnju klavira (1943.).
ZASTUPLJENOST VIDAKOVIĆEVIH SKLADBI U LITURGIJSKIM PJESMARICAMA
Tri su liturgijske pjesmarice (kantuala) obilježila posljednja tri desetljeća prošlog stoljeća što se tiče liturgijskih pjesmarica na hrvatskom govornom području. To su svakako Nova crkvena pjesmarica iz 1974. godine, koja je bila prethodnica
kantuala Pjevajte Gospodu pjesmu novu iz 1985. godine (dionice 1983.), odobrenog od Biskupske konferencije tadašnje
Jugoslavije, te Slavimo Boga iz 1982. (dionice), a 1993. godine kantual koji je u Frankfurtu uredio Mato Lešćan. Ovaj je
kantual vrijedan, kako po svom sadržaju, tako i po izvrsnim harmonijskim rješenjima popijevki koje je napisao Mato
Lešćan. U ove tri pjesmarice (kantuala) uvršteno je veći broj skladbi Albe Vidakovića, preuzete iz njegovih zbirki pučkih
popijevki.
NOVA CRKVENA PJESMARICA donosi 15 Vidakovićevih skladbi:
- Isuse mili pogledaj nas (br. 68)
- Usta moja uzdižite (br. 75)
- O srce čišće od sunca (br. 83)
- Nebo i zemlja pjevaju (br.129)
- Rajska kruno (br. 207)
- Zdravo Majko Djevice (br. 216)
- Tebi naša Gospo jaka (br. 218)
- Majku Boga velikoga (br. 220)
- Zdravo Djevo djeva slavo (br.221)
- Marijo svibnja Kraljice (br. 223)
- Marija sva je i bez jedne ljage (br. 224)
- Iz mnogih krajeva (br. 225)
- Josipe o milo ime (br. 228)
- Poglavara vrhovnoga (br. 233)
- Evo veliki svećenik (br. 253)
Uz Vidakovićeve skladbe ova pjesmarica sadrži četiri njegove harmonizacije pjesama, te više uvoda međuigri i završetaka.
6
___________________________________________ Magnificat - god. VIII. br. 16 / 2014. ____________________________________
PJESMARICA PJEVAJTE GOSPODU PJESMU NOVU sadrži 22 Vidakovićeve skladbe.
Dvadeset i jedna pjesma su originalne Vidakovićeve skladbe, dok je jedna obradba sa umetnutim tekstom na dio jedne njegove mise.
Vidakovićeve pjesme u ovoj pjesmarici su sljedeće:
- O srce čišće od sunca (br. 173)
- Usta moja uzdižite (br. 269)
- Isuse mili pogledaj nas (br. 337)
- Molitvama evo smo (br. 338)
- Nebo i zemlja pjevaju (br. 422)
- Častimo te križu sveti (br. 481)
- Zdravo, zvijezdo mora (br. 578)
- Majku Boga velikoga (br. 585)
- Zdravo, Djevo, djeva slavo (br. 586)
- Rajska kruno (br. 593)
- Zdravo, Majko, Djevice (br. 609)
- Tebi naša Gospo jaka (br. 611)
- Marijo svibnja kraljice (br. 615)
- Marija sva je i bez jedne ljage (br. 618)
- Josipe o milo ime (br. 629)
- Poglavara vrhovnoga (br. 635)
- Iz mnogih krajeva (br. 781)
- Gospi brze pomoći (br.782)
- Sred lurdske pećine (br. 799)
- Fatimska Gospo (br. 800)
- Evo veliki svećenik (br.846)
i br. 84 Slavimo Gospodina, na motive Gospodi pomiluj iz Treće staroslavenske, sa dodanim psalmom na melodiju iz
Dobrinja sa otoka Krka.
SLAVIMO BOGA sadrži 20 Vidakovićevih popijevki, i to po ovom redoslijedu:
- Nebo i zemlja pjevaju (br. 224)
- Častimo te križu sveti (br. 270)
- Usta moja (br. 339)
- O srce čišće od sunca (br. 347)
- Evo veliki svećenik (br. 381)
- Rajska kruno (br. 394)
- Zdravo, Djevo, djeva slavo (br. 395)
- Zdravo zvijezdo mora (br. 398)
- Majku Boga velikoga (hram. A. Klobučar) br. 400
- Majku Boga velikoga (Vidakovićeva originalna) br. 400a
- Zdravo, Majko, Djevice (br. 401)
- Iz mnogih krajeva (br. 412)
- Gospi brze pomoći (br. 413)
- Marijo svibnja Kraljice (br. 419)
- Marija sva je i bez jedne ljage (br. 422)
- Sred lurdske pećine (br. 423)
- Tebi naša Gospo jaka (br. 437)
- Josipe o milo ime (br. 452)
- Poglavara vrhovnoga (br. 459)
- Isuse mili (br. 507)
Osim Vidakovićevih skladbi, u ovu pjesmaricu uvršteno je više njegovih uvoda, međuigri i završetaka, te dvije ritmizacije i nekoliko harmonizacija pjesama.
Kada sagledamo ove tri pjesmarice i saberemo ove podatke, dolazimo do sljedećih zaključaka:
-u sve tri pjesmarice ušle su ove popijevke:
Isuse mili pogledaj nas,
Poglavara vrhovnoga,
Josipe o milo ime,
Tebi naša Gospo jaka,
Marija sva je i bez jedne ljage,
Zdravo, Majko, Djevice,
Usta moja uzdižite,
Marijo svibnja Kraljice,
Iz mnogih krajeva i Gospi od brze pomoći,
Nebo i zemlja pjevaju,
Rajska kruno,
O srce čišće od sunca,
Evo veliki svećenik,
Zdravo Djevo djeva slavo i
Majku Boga velikoga.
Sveukupno 17 skladbi iz raznih Vidakovićevih zbirki nalazi se u sve tri navedene pjesmarice, što govori da je Vidaković
svojim popijevkama veoma dobro zastupljen u svim navedenim pjesmaricama.
Sagledavajući Vidakovićevu pučku popijevku iz kuta današnjega vremena, možemo zaključiti da je ona i danas veoma
aktulana, kako po izabranim tekstovima, tako i po svojim melodijskim i harmonijskim izričajima.
Za kraj bih htio napomenuti da je Vidakovićeva pučka popijevka bila nadahnuće i nekim skladateljima da na njegove teme
napišu nove skladbe ili da njegove skladbe obrade za različite sastave.
Tako je njemački skladatelj Oskar Sigmund, 1974. godine napisao dvije skladbe nadahnute Vidakovićevom pjesmom iz
zbirke Gospi u čast, Nebeskog dvora poslanik. Na temu ove pjesme nastala je Orguljska partita u 9 stavaka i Mala zborska kantata za mješoviti zbor i orgulje, dok je kod nas npr. Anđelko Klobučar aranžirao pjesmu Zdravo Majko, Djevice za
dvije flaute, fagot i dva ženska glasa ili mješoviti zbor.
________________________________________ Magnificat - god. VIII. br. 16 / 2014. _____________________________________
7
Većinski duhovni skladateljski opus Albe Vidakovića poprilično je zastupljen i tiskan pa i prihvaćen od strane liturgijskih
zborova i zajednica. S druge pak strane njegov svjetovni opus malo je zastupljen u tiskanim izdanjima, što nas dovodi na
zaključak da bi se u skorije vrijeme trebalo pristupiti zadatku na izdavanju skladbi za orkestar, solo pjesama te ostalih
skladbi, kako bi one bile dostupne široj javnosti, te budu više izvođene i da Vidaković kao skladatelj može zauzeti mjesto
u povijesti naše glazbe koje mu zaista pripada.
N
O klavirskom stilu J. S. Bacha - ornamentika
‘’...Ukrasi drže note ‘na okupu’; daju im živost i polet; daju im posebnu energiju i težinu; čine ih ugodnim i bude posebnu pažnju; pomažu objasniti njihov sadržaj.’’ – Carl Phillip Emmanuel Bach
Vrlo čest predmet sporova u baroknoj glazbi su ukrasi (ornamenti) i njihova interpretacija. Ovaj rad je nastao iz
potrebe da se objasne osnovni ukrasi s kojima se susrećemo u Bachovim djelima. Sam naziv recenzije se ne odnosi samo
na klavir, naime, u baroknoj glazbi pojam ‘Klavier’ se odnosio na sva glazbala sa tipkama (čembalo, klavikord, spinet).
Na jednu stranu, tu su originalna objašnjenja Couperina, Quantza, pa i samog Bacha, koji ih je predočio u Knjizi za Wilhelma Friedmanna (Invencije i Simfonije). Sama činjenica, da su pored navedenih starih majstora i današnji teoretičari osjetili potrebu za njihovim bližim pojašnjenjem, govori o izvjesnoj neuravnoteženosti te neslozi u tumačenju ukrasa. Upravo
ova okolnost je potakla tvrdnju, kako u interpretiranju izvođač ima puno pravo iskazati svoj individualitet. Zapravo to je
djelimično moguće, naročito kod starijih majstora, koji su ostavljali dosta prostora za improvizaciju, ali u slučaju Bachove
glazbe moramo poštivati njegov ‘Exiplication’, ili barem od njegovih suvremenika (Bach je također tražio da se ukrasi sviraju i gdje nisu zapisani, pogotovo na dugim notama i na kadencama). Naime, ne bismo smjeli ukrasima pridavati veći značaj od onog koji oni imaju u obliku melodijskog accidensa, iako oni svakako utječu na stilski karakter. Moramo imati na
umu da su ukrasi odraz vremena i epohe, a u manjoj mjeri odraz skladatelja, a samim time još manje odraz interpretatora.
Stoga razmotrimo tabelu ukrasa J. S. Bacha, u navedenoj u Knjizi za W. Friedmanna:
Dakle, sada nam se čini da je pitanje uporabe ukrasa u Bachovoj galzbi u cijelosti razjašnjeno. Ali, niti u prošlosti nisu postojala stroga pravila, stoga ih ne bismo smjeli postavljati niti današnjim interpretatorima. U većini slučajeva
ukras se svira od gornje note ali uvijek se treba ravnati prema tome kako se melodija kreće. Na primjer Glenn Gould, Helmut Walcha, Hans Fagius, Ton Koopman ne počinju trilere uvijek s gornje note, nego se ravnaju prema tome koji je ton s
melodijskog aspekta prioritetniji a koji je puki ukras, te svakako i prema njegovoj harmonijskoj funkciji. Također, u suvremenim interpretacijama se kretnja u trilerima ili dužim ornamentalnim figurama blago ubrzava, ali ne smije remetiti
melodijsku liniju. Postoji još jedna mogućnost koju navodi Frescobaldi u svojoj knjizi Fiori Musicali da se pokret dužeg
ukrasa najprije ubrza, kako bi se pak u posljednje dvije ili tri note usporio. No, nije ispravno ako izvodimo ukrase u krajnjim tempima: bilo presporo ili prebrzo, jer ukrasi su zapravo sastavni dijelovi melodije.
Do precjenjivanja ukrasa većinom dolazi u sporijim kompozicijama, gdje im se pripisuje veća melodijska funkcija. Bilo kako bilo, ukrasi i ornamentika u Bachovoj glazbi igraju višestruku ulogu. Svaki interpretator i pedagog bi morao
postaviti sebi zadatak temeljitog izučavanja ovog segmenta problematike barokne glazbe. Kako bismo bolje shvatili sam
značaj ‘ukusnog’ ornamentiranja, usporedit ćemo ga s načinom odijevanja. Dakle, barokna glazba bez ukrasa je ogoljena
i sramna, dok neukusno odjevena izaziva još veći prijezir.
Mr. Darko Dujmušić
8
___________________________________ Magnificat - god. VIII. br. 16 / 2014. ___________________________________________