M. Damaška: Potraga za pravičnim postupkom u doba inkvizitorne
procedure
UDK 343.102
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 20, broj 1/2013, str.
167-202.
343.1(091)
Primljeno 15. lipnja 2013.
Izvorni znanstveni rad
Dr. sc. Mirjan Damaška*
POTRAGA ZA PRAVIČNIM POSTUPKOM
U DOBA INKVIZITORNE PROCEDURE
Sinopsis: Uvod. I. Raznolikost kaznenih pravosuđa u ancien régimeu:
kolijevka u Rimskoj crkvi. Prevlast inkvizitornog postupka u svjetovnom
kaznenom pravosuđu. Uspon jamstava obrane. II. Rudimentarno razumijevanje pravičnog postupka. Sastavnice pojma „citatio-defensio“.
Objektivne odredbe ili subjektivna prava. Osvrt na Englesku. Utjecaj
zahtjeva pravičnog postupka. III. Farinaccijev consilium. Činjenice
slučaja. Nevaljanost Biffova priznanja. Nevaljanost Curtesova priznanja. Legitimitet stavljanja Guida na torturu. IV. Diskriminatorni karakter starih jamstava obrane. Zaključak
UVOD
Sustav kaznenog pravosuđa koji je prevladavao u zemljama kontinentalne
Europe u razdoblju od trinaestog do devetnaestog stoljeća na zlom je glasu u
zapadnoj procesnoj povijesti. Standardni opis prikazuje ga kao sustav vođen
neumornom željom da suzbije ono što je smatrao kaznenim djelom. Pri tome se
zanemaruje raznolikost postupaka koje je sustav razvio i izdvaja se zloglasna
inkvizitorna varijanta, najčešće u najgorem obliku - progonu heretika ili
vještica u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću. Konačno, sustav se u cjelini
obično povezuje s nesputanom uporabom torture kako bi se iznudila priznanja,
odsustvom branitelja, presumpcijom krivnje i sličnim pokudnim procesnim
obilježjima. Ideje koje danas povezujemo s uvažavanjem interesa obrane, ili
pravičnošću postupka, u potpunosti su odsutne iz takvog standardnog prikaza
ovog drevnog sustava pravosuđa.
Iako taj konvencionalni prikaz nije tako iskrivljen da bi učinio svoj predmet
neprepoznatljivim, njegova iskrivljenja su kao odrazi u cirkuskom ogledalu:
*
Dr. sc. dr. h. c. mult. Mirjan Damaška, sterling profesor emeritus prava na Yale Law
School, SAD
Članak The Quest for Due Process in the Age of Inquisition izvorno je objavljen u The
American Journal of Comparative Law, Vol. LX, No. 4, str. 919.-954. S engleskog jezika
preveli i priredili mr. sc. Marin Bonačić, asistent na Katedri za kazneno procesno pravo Pravnog
fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, i Marina Crnjak, mag. iur., znanstvena novakinja na Katedri za
kazneno procesno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
167
M. Damaška: Potraga za pravičnim postupkom u doba inkvizitorne procedure
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 20, broj 1/2013, str. 167-202.
usredotočuje se na negativne osobine i izostavlja druge. Među zanemarenim
osobinama su neka načela i pravila koja ocrtavaju ono što bismo u današnje
vrijeme nazvali jamstvima obrane koje zahtijeva pravičan postupak (due
process), odnosno procesna pravičnost (procedural fairness). Iako je istina
da su mnoga od tih načela i pravila razvili akademski pravnici izolirani od
praktičnih pritisaka suzbijanja kriminaliteta, pogrešno bi bilo odbaciti ih kao
da odišu mirisom učenjačke svjetiljke i kao nebitne za sudsku praksu u svim
kontinentalnim jurisdikcijama za vrijeme života ancien régimea.
No čak ako su kontinentalna tijela kaznenog progona to staro pravo redovito
gazila nogama, postoji neovisan razlog zašto ta načela i pravila ne smiju biti
zaboravljena. Ona predstavljaju rane i pravno prilično profinjene napore da
se razviju procesna jamstva obrane u jednom neprijateljskom ambijentu.
Inkvizitorno okružje ne treba zamišljati kao dubinski pokvarenu posudu koja
ne može sadržavati ništa što bi zaslužilo simpatije. Promotrimo li pobliže
ta stara jamstva, mračna priča o sudskoj torturi ne zasjenjuje rudimente
humanističke zabrinutosti – čak i osjetljivosti za ljudsko dostojanstvo. Ako su
ta jamstva i dalje uvredljiva za naš senzibilitet, to je prvenstveno zato što su
ona bila rezervirana za više društvene slojeve, štiteći samo njih od surovosti i
neobuzdane sile tijela kaznenog progona.
Kako bismo osigurali prikladnu podlogu za raspravu o ovim pitanjima,
prvo ćemo skicirati raznolikost kaznenih postupaka koji su postojali u vrijeme
ancien régimea. Nakon pokazivanja kako se položaj okrivljenika razlikovao u
spektru tih varijacija, potražit ćemo minimalne zahtjeve pravičnog postupka
kako je tada shvaćan. Usredotočit ćemo se na one za koje se govorilo da
su ukorijenjeni u prirodnom i božanskom pravu. Zahvaljujući uzvišenom
podrijetlu, ti minimalni zahtjevi trebali su biti nepromjenjivi i obvezujući
čak i u najmračnijim kutovima kaznenog pravosuđa. Teoretičari kritični na
prevladavajuće neuravnotežene prikaze kaznenog pravosuđa ancien régimea
identificirali su dva načela ovoga žanra: prvo je načelo zahtijevalo da se
okrivljenike pozove na sud (citatio), a drugo da im bude dana prilika da se
brane (defensio).1 Ipak, nije dovoljno istraženo što su ta dva načela zahtijevala
u specifičnom procesnom kontekstu.
Izvući suprotstavljena mišljenja o ovom pitanju iz sive močvare od nekoliko
stoljeća teoretskih rasprava, priručnika za praktičare i sudskih dokumenata
zahtijevalo bi opsežnu monografiju očito iznad ambicija ovoga eseja. Ograničit
ćemo se samo na pregled najvažnijih sastavnica tih dvaju načela, a zatim ćemo
ilustrirati kako su bila tretirana u mišljenju (napisanom za uporabu u sudnici)
poznatog talijanskog pravnika šesnaestog stoljeća Prospera Farinaccija
1
Vidi npr. Gino Gorla, Jura Naturalia sunt Immutabilia, u: DRITTO E POTERE NELLA
STORIA EUROPEA, ATTI IN ONORE DI BRUNO PARADISI, 629., 676. (Leo Olschi ed., 1982.).
Vidi također KENNETH PENNINGTON, THE PRINCE AND THE LAW, 132.-164. (1993.).
168
M. Damaška: Potraga za pravičnim postupkom u doba inkvizitorne procedure
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 20, broj 1/2013, str. 167-202.
(1554.-1618.). Većina onoga što je imao reći u svom mišljenju (consilium) ne
potječe od njega niti je ograničeno na talijanski cinquecento, već izražava
stajališta utjecajnih kontinentalnih pravnih autoriteta od trinaestog stoljeća
do vremena u kojemu je živio. Ono što je on samostalno iznio o neriješenim
pravnim pitanjima imalo je značajnu težinu s obzirom na njegovu reputaciju
„princa među kaznenim odvjetnicima“ (criminalistarum princeps).2 Ugrađen
u činjenice jednog konkretnog slučaja ubojstva, njegov consillium pruža bolji
uvid u „život“ tadašnjeg prava nego njegove apstraktne analize u raspravama
suvremenih pravnika ancien régimea.
I. RAZNOLIKOST KAZNENIH PRAVOSUĐA U ANCIEN
RÉGIMEU
Kolijevka u Rimskoj crkvi. U različitosti oblika starijih kontinentalnih
sustava kaznenog pravosuđa, oni razvijeni u visokom srednjem vijeku od
Rimske crkve čine prikladnu polazišnu točku. Kad je božji sud pao u zaborav,
Crkva je postupno razvila tri glavna tipa formalnih kaznenih postupaka.3
Najstariji je bio takozvani „akuzatorni“ tip, razvijen po uzoru na rimski
kazneni postupak kasnog carstva. Da bi bio pokrenut, zahtijevala se pisana
tužba privatnog tužitelja koji je specificirao optužbe. Njegova je dužnost bila
sucu predložiti dokaze o inkriminirajućim činjenicama, koji je potom ispitivao
svjedoke i pregledavao druge dokaze u odsustvu stranaka. Tajnost i sudački
monopol u izvođenju dokaza u to su se vrijeme smatrali poželjnima kako bi se
spriječilo stranke da iskrivljavaju svjedočke iskaze.
2
Iako je bio čovjek dvojbenog životnog stila s čestim pravnim problemima, uključujući
i sukobe s kaznenim zakonom, Farinacci je obavljao važne funkcije kao branitelj, sudac, a
kratko vrijeme i kao javni tužitelj (fiscus) u papinskoj državi. Ipak, veliku slavu stekao je još
za života kao pisac pravnih rasprava i učenih mišljenja. Dva stoljeća nakon smrti utjecao je
na pravnu praksu ne samo u Italiji već i u drugim zemljama kontinentalne Europe. Za prikaz
njegova života vidi Niccolo del Re, Prospero Farinacci Giureconsulto Romano, 28 ARCHIVIO
DELLA SOCIETA ROMANA DI STORIA PATRIA (1975.).
3
Dodatno, neki rani pravni izvori spominju postupke u „flagrantnim“ i „iznimnim
slučajevima“, koje kasniji komentatori smatraju varijantama inkvizitornog postupka. Postojao je i
postupak tako neformalan da se rijetko smatrao sudačkom djelatnošću. Koristio se u slučajevima
takozvanih „notornih“ kaznenih djela koja su definirana kao kaznena djela o čijem počinjenju
je znanje „tako duboko i rašireno da krivnja počinitelja ne može biti sakrivena nikakvim
izgovorima“. Reći ćemo više o tome neformalnom postupku prilikom govora o engleskoj
samoinformirajućoj poroti. O uključivanju „flagrantnih“ i „iznimnih slučajeva“ u inkvizitorni
proceduralni model vidi BENEDICT CARPZOV, PRACTICA NOVA RERUM CRIMINALIUM
IMPERIALIS SAXONICA, Pars III, qu. 103, no. 12 (Wurst, 1677.). Ta knjiga iz sedamnaestog
stoljeća bila je utjecajna diljem kontinentalne Europe, a na pojedinim mjestima tretirala se kao da
ima zakonodavnu snagu. Vidi RODERICH VON STINTZING, GESICHTE DER DEUTSCHEN
RECHTSWISSENSCHAFT, Vol. 1, part 1, 67. (München-Leipzig, 1884.).
169
M. Damaška: Potraga za pravičnim postupkom u doba inkvizitorne procedure
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 20, broj 1/2013, str. 167-202.
Na tužitelju je bio također teret uvjeravanja suca u postojanje inkriminirajućih činjenica. To je bio težak zadatak zahvaljujući strogom standardu o
dostatnosti dokaza koje je Crkva naslijedila iz rimskog prava i nekoliko
biblijskih izvora. No, ne samo da je taj zadatak bio zahtjevan, bio je i opasan: ako
tužitelj ne bi uspio ispuniti teret dokazivanja, sam je podlijegao kazni kakva je
prijetila optuženiku. Položaj potonjeg bio je povoljan. Tužba ga je informirala
o optužbama, a sudac je bio obvezan upoznati ga s imenima i izjavama
svjedoka koji su iskazivali protiv njega. Na njemu je bio teret uvjeravanja
suca samo u pogledu tzv. afirmativnih obrana. Tortura nije bila priznata kao
legitimno sredstvo pribavljanja iskaza: sudsko priznanje okrivljenika moralo
je biti spontano. U pravilu, on čak nije bio dužan odgovarati na pitanja sve
dok nije bio uspostavljen viši stupanj izvjesnosti da je počinio kazneno djelo,
funkcionalni dvojnik naše osnovane sumnje o okrivljenikovoj umiješanosti u
kazneno djelo.4 Također, okrivljenik je mogao imati branitelja.
Ovaj tip kaznenog postupka odgovarao je Crkvi tako dugo dok je bila
zaokupljena transcendentalnim pitanjima. Njezini vođe nisu bili pretjerano
zabrinuti činjenicom da su mnoga kaznena djela ostala nekažnjena zbog
nedostatka pojedinaca voljnih preuzeti terete i rizike skopčane s obnašanjem
tužiteljske funkcije: krivci su mogli biti ostavljeni božanskoj pravdi u budućnosti.
No odmicanjem srednjeg vijeka, kako je Crkva stjecala svjetovne aspiracije, taj
tolerantni odnos prema kaznenim djelima došao je kraju. Crkvena elita postala
je uznemirena zbog nedjela razuzdanih klerika i postala je revna iskorijeniti
ponašanja uvredljiva za kršćanske vrijednosti.5 Najistaknutiji problem bile
su situacije gdje su uvjerljive glasine o kaznenom djelu kružile zajednicom,
ali nijedna osoba nije bila voljna podnijeti formalnu tužbu. Kao odgovor na
tog „iritanta“ pojavio se inkvizitorni tip crkvenih postupaka (processus per
inquisitionem). Crkveni suci postali su ovlašteni samoinicijativno istraživati
jesu li javne glasine (public fama) o kaznenom djelu utemeljene te, ako jesu,
pokrenuti formalni kazneni postupak po službenoj dužnosti.6 Izvorno, međutim,
4
Ipak, treba reći da su postojale mnoge iznimke od toga pravila. Za prikaz akuzatornog
postupka na talijanskim svjetovnim sudovima vidi HERMAN ULRICH KANTOROWITZ,
ALBERTUS GANDINUS UND DAS STRAFRECHT DER SKOLASTIK, Vol. 1, 87.-120.
(Berlin, 1907.).
5
Za prikaz tog razvoja vidi Richard M. Fraher, The Theoretical Justification for the
New Criminal Law of the High Middle Ages: „Rei Publicae Interest, Ne Crimina Remaneant
Impunita“, U. ILL. L. Rev., 1984., str. 77.-595.
6
Postupak se razvio iz internih crkvenih disciplinskih postupaka, čiji je cilj bio istražiti
postoji li glasina o nedoličnom ponašanju klerika, a ne je li opravdana i je li nedjelo uistinu
počinjeno. Ti su se disciplinski postupci transformirali u kazneni postupak djelovanjem
pape Inocenta III., ali su ostali ograničeni na njegovu personalnu jurisdikciju. Na Četvrtom
lateranskom koncilu (1215.) postali su dostupni svim crkvenim sucima kao alternativa
akuzatornom postupku. Vidi Winfried Trusen, Von den Anfangen des Inquisitionsprozesses zum
170
M. Damaška: Potraga za pravičnim postupkom u doba inkvizitorne procedure
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 20, broj 1/2013, str. 167-202.
mogućnosti obrane osobe protiv koje su ti formalni postupci bili pokrenuti
bile su usporedive s onima dostupnim okrivljeniku u akuzatornom postupku.
Tako je, primjerice, sudac morao obavijestiti inquisitusa o optužbama protiv
njega (sada formuliranima od samog suca) i izvijestiti ga o inkriminirajućim
svjedočenjima prikupljenima u istrazi. Iako je teret dokazivanja sada bio na
sucu, strogi standard o dostatnosti dokaza ostao je neizmijenjen.
Treći tip kaznenog postupka (processus per denunciationem) također
je kompenzirao oskudicu privatnih tužitelja. On se razvio iz crkvenih
disciplinskih predmeta koji su mogli dovesti isključivo do izricanja novčanih
kazni ili blagih „terapijskih“ kazni.7 Postupak je započinjao s kaznenom
prijavom (denunciatio) osobe koja nije bila voljna preuzeti terete i rizike
povezane s privatnim progonom. Nakon prijavljivanja kaznenog djela, od
podnositelja se zahtijevalo samo da dokaže glasinu o njegovu počinjenju (mala
fama), a ne i da je kazneno djelo uistinu počinjeno. Potonje je bila zadaća suca
koji ju je ubrzo počeo ispunjavati na inkvizitorni način, tako da se ovaj treći tip
crkvenog postupanja od inkvizitornog postupka razlikovao samo utoliko što je
morao biti pokrenut od neke osobe sa strane, a ne od samog suca.
Od tih triju tipova, crkveni su pravnici veličali akuzatorni postupak kao
redovni oblik kaznenog pravosuđa (forma processus ordinaria) i teorijske
debate koje su se ticale proceduralnih problema vrtile su se oko tog oblika kao
svoje pozadine. Inkvizitorni način smatrao se inferiornim oblikom namijenjenim
za iznimne situacije. Od početaka ga je trebalo braniti od pravnika koji su
prigovarali da inkvizitorni sudac djeluje i kao presuđivač i kao tužitelj. Pravilan
sudski postupak, isticali su, zahtijeva tri sudionika – suca, tužitelja i okrivljenika.
Kako bi odbili te kritike, zagovornici inkvizitornog načina razvili su fikciju da
je glasina o kaznenom djelu – koju je inkvizitorni sudac morao utvrditi prije
formalnog započinjanja istrage – jednaka „glasu“ nedostajućeg tužitelja.8 Iako
je po praktičnoj važnosti brzo zasjenio svog akuzatornog dvojnika, novi način
istrage i dalje se tretirao kao odstupanje od redovnog postupka. Neko vrijeme
on čak nije mogao dovesti do izricanja najtežih kazni. Ni sudska tortura nije bila
priznata kao legitiman instrument za dobivanje priznanja.
Verfahren bei der Inquisitio Haereticae Pravitatis, u DIE ANFANGE DER INQUISITION IN
MITTELALTER, 39.-76. (Peter Segl ed., 1993.).
7
Izvorna svrha nije bila dovesti do kažnjavanja počinitelja, već izazvati u njima kajanje.
Vidi PAUL HINSCHIUS, SYSTEM DES KATOLISCHEN KIRCHENRECHTS, Vol. 5, str.
356. (Berlin, 1893.).
8
Glavni izvori inicijalnih apologija za novi postupak istrage prikupljeni su u: F.A.BIENER,
BEITRAGE ZUR GESCHICHTE DES INQUISITIONSPROZESSES, 45.-46. (Leipzig, 1827.).
Biblijska potpora potrebe za optužbom bilo je Isusovo odbijanje da osudi ženu uhvaćenu u
preljubu jer nitko nije htio istupiti kao tužitelj (ili „osuđivač“). Ivan, 8:3-11. Čak i papa Inocent
III., koji je uveo inkvizitorni postupak u crkveno kazneno pravosuđe, bio je primoran koristiti
se u tekstu navedenom fikcijom.
171
M. Damaška: Potraga za pravičnim postupkom u doba inkvizitorne procedure
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 20, broj 1/2013, str. 167-202.
No prijetnja od heretičkih pokreta za crkvenu ortodokosiju dovela je ubrzo
do odstupanja od izvornog oblika inkvizitornog postupka, koji je sadržavao
mnogo posuđenica iz akuzatornog postupka. U atmosferi stvorenoj prijetnjom
hereze te su se posuđenice počele smatrati preprekama ili proceduralnim
detaljima koji su sprječavali efikasan progon heretika. Sredinom trinaestog
stoljeća, kao odgovor na tu prijetnju, razvila se skraćena inačica inkvizitornog
postupka (inquisitio hereticae pravitatis) u kojoj su pravila u korist okrivljenika
uvenula kao cvijeće zahvaćeno ranim mrazom. Najistaknutija novina bila
je prihvaćanje torture kao legitimnog procesnog instituta.9 Dogodila su se i
druga odstupanja od izvornog inkvizitornog postupka. Primjerice, osobama
osumnjičenima za herezu nisu se otkrivala imena inkriminirajućih svjedoka,
a nije im bilo dopušteno ni ulagati žalbu. Osumnjičenici su mogli biti osuđeni
temeljem „jake sumnje“, a ne na temelju zahtjevnog rimsko-kanonskog
standarda o dostatnosti dokaza.
Nije dugo trebalo prije nego je ta skraćena inačica počela kontaminirati
standardne oblike crkvenog inkvizitornog postupka. Tako, sudska tortura
postaje legitimna u progonu za sva teška kaznena djela, iako ograničena nešto
manje okrutnim režimom primjene. Kao dio redovite istrage najtežih kaznenih
djela prihvaćeno je i nekoliko načela koja su trebala omogućiti brzu osudu
osoba osumnjičenih za herezu. Odstupanje od standardnog uređenja postupka
u slučajevima hereze najavilo je prihvaćanje ideje da redovito postupovno
uređenje može biti napušteno u „dobre svrhe“.
Prevlast inkvizitornog postupka u svjetovnom kaznenom pravosuđu.
Sa svojim potencijalom lakog zanemarivanja standardnih oblika pravosuđa,
inkvizitorni crkveni postupak postao je inspiracijom za svjetovno kazneno
pravosuđe za vrijeme ancien régimea. Međutim, treba imati na umu da su
postojale značajne regionalne razlike i odstupanja od tog postupka diljem
kontinenta sve do pada starog poretka. Te se razlike ne odnose samo na
proceduralne sitnice, nego i na važna pitanja - poput dostupnosti branitelja
u prvostupanjskim postupcima, iznimaka od torture, vrsta presude i pitanja
mora li okrivljenik prisegnuti da će iskazivati istinu.
Na početku, sjetit ćemo se da je processus per denunciationem tražio
da osoba koja je prijavila kazneno djelo dokaže javnu glasinu (mala fama
ili diffamatio) o njegovu počinjenju. Nakon toga sudac je dalje samostalno
istraživao je li kazneno djelo uistinu počinjeno i, ako jest, tko je njegov
počinitelj. Postupno, međutim, od osobe koja je podnijela izvještaj prestalo se
zahtijevati da dokazuje glasinu o kaznenom djelu: samo podnošenje njegove
prijave omogućivalo je sucu da pokrene inkvizitorni postupak. Na taj način
9
Tortura je uvedena u crkvene postupke 1252. bulom pape Inocenta IV. Detaljnije vidi
VLADIMIR BAYER, UGOVOR S ĐAVLOM: PROCESI PROTIV ČAROBNJAKA U
EVROPI A NAPOSE U HRVATSKOJ, III. izdanje, Informator, Zagreb, 1982., str. 73. i 78.
172
M. Damaška: Potraga za pravičnim postupkom u doba inkvizitorne procedure
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 20, broj 1/2013, str. 167-202.
denunciatio je pretvoren u prijavu o kaznenom djelu, a javni službenici – napose
oni ovlašteni za naplatu fiskalnih prihoda iz osuđujućih presuda – preuzeli
su zadatak progona kaznenih aktivnosti. Izvorna procesna trojka nestala je
i preostala je samo suprotnost između akuzatornog i inkvizitornog načina
postupanja. Potonji je pokretao ili sam sudac, ili se pokretao na inicijativu
javnog službenika.10
Odnos između tih dvaju tipova postupka nije bio jednak u svim
kontinentalnim jurisdikcijama. U talijanskim zemljama, primjerice, praktični
značaj inkvizitornog modela doveo je do otvorenog uklanjanja akuzatornog
postupka s njegove uzvišene pozicije u teoriji. Prvenstvo inkvizitornog modela
očitovalo se, primjerice, u pravilu da je, kada se utvrdilo da postoje preduvjeti
za službenu istragu, sudac bio dužan pokrenuti inkvizitorni postupak – čak i
ako je akuzatorni postupak za isto kazneno djelo bio u tijeku. Posljedično, za
isti kriminalni događaj bila su moguća dva paralelna postupka.
U njemačkim zemljama, s druge strane, akuzatorni je postupak zadržao
svoj teorijski primat mnogo duže. Ako je već bio u tijeku, službena istraga istog
kaznenog djela nije mogla biti pokrenuta. Ipak, ako je privatni tužitelj odustao
od optužbe ili nije mogao potpuno dokazati krivnju okrivljenika, moglo je doći
do prijelaza u inkvizitorni model. U slučajevima poteškoća s dokazivanjem, taj
prijelaz bio je automatski.11 Unatoč postojanju takvih pravila, ceremonijalno
klanjanje akuzatornom postupku kao redovnom nastavljeno je dugo vremena.12
Njemačke su ga zemlje počele ukidati odnosno ograničavati njegovu primjenu
na blaže prekršaje tek u osamnaestom stoljeću, pri čemu su tek u manjem broju
jurisdikcija apsolutističke birokracije bile jake i dovoljno odlučne da u cijelosti
istisnu staru formu privatnog progona. Sve u svemu, prepoznat kao optimalan
ili ne, inkvizitorni tip postupka ostao je dominantan oblik kontinentalnog
kaznenog pravosuđa sve do kraja starog poretka.
Uspon jamstava obrane. Kako je već naznačeno, inkvizitorni postupak
dopuštao je stanovita fleksibilna odstupanja od standardnih formi. Isprva
primjenjivana u progonu heretika, ta su se odstupanja brzo proširila na
progon „teških“ kaznenih djela (delicta atrocia) kao i kaznenih djela teških
za dokazivanje (delicta difficilis probationis). Sukladno pravnoj maksimi koja
10
Za detalje vidi ETTORE DEZZA, ACCUSA E INQUISITIONE, 52. (1989.).
Za prikaz razlika u talijanskom i njemačkom pristupu u šesnaestom i sedamnaestom
stoljeću vidi Benedict Carpzov, supra bilj. 3, Pars III, qu. 107, nos. 37, 38, 52 i 59.
12
Radnje u akuzatornom postupku, kako je Carpzov zapisao tek u sedamnaestom stoljeću,
jesu secundum juris ordinem, dok su one u inkvizitornom modelu juris ordine non servato,
Carpzov, id, qu. 103, n. 21. Čak je i u devetnaestom stoljeću u germanskim zemljama moguće
naići na stajališta teoretičara o tome kako je akuzatoran tip kaznenog postupka optimalan te
da je postupanje na inkvizitorni način prikladno samo onda kada nijedan tužitelj ne istupi
podignuti optužbu. Vidi ANSELM FEUERBACH, LEHRBUCH DES GEMEINEN IN
DEUTSCHLAND GULTIGEN PEINLICHEN RECHTS, 464. (Giessen, 1836.).
11
173
M. Damaška: Potraga za pravičnim postupkom u doba inkvizitorne procedure
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 20, broj 1/2013, str. 167-202.
se najvjerojatnije pojavila negdje u trinaestom stoljeću, suci su mogli u „dobre
svrhe“ „postupati jednostavno i otvoreno, potaknuti isključivo potragom za
istinom, bez žamora odvjetnika i redovitih pravila postupka.“13 Takav elastičan
stav izazvao je zabrinutost u pravnim krugovima oko granica zanemarivanja
standardnih oblika postupka. Mogu li svi oni biti stavljeni na stranu? Je li
sve postupovno pravo ovisno o volji vladajućih? Potaknuto tom zabrinutošću,
sredinom trinaestog stoljeća počelo se ukorjenjivati mišljenje kako nisu
svi dijelovi standardnog proceduralnog uređenja zamjenjivi. Neki dijelovi
(figurae) postupka postali su bitni za pravosudni poredak jer su propisani
prirodnim pravom, međunarodnim pravom ili čak božjim pravom. Suci i
politička vlast ne mogu njima raspolagati. Ostalo je kontroverzno, međutim,
pitanje koja specifična rješenja pripadaju osnovama pravednog sudskog poretka
(substantialia ordinis judicialis) i zahtijevaju li ih svi izvori koji nadilaze
pozitivno pravo.
O toj temi iznosile su se različite ideje. Za neke se procesne osnove
govorilo da se tiču formalnosti od malog interesa. Druge su se ticale načela
razvijenih od teoretičara na podlozi akuzatornog postupka, a na podlozi
njegova praktički prevladavajućeg inkvizitornog suparnika. Istaknute među
njima bile su (različito sročene) maksime nalik našoj pretpostavci nedužnosti,
kao i maksima koja upućuje na naš privilegij od samooptuživanja.14 Ipak,
protkane iznimkama, obje su maksime imale malo praktično značenje u
okviru akuzatornog kaznenog postupka, a bile su nepomirljive s inkvizitornim
postupkom. Privilegij od samooptuživanja, primjerice, nije se mogao uklopiti
u sustav gdje se od inquisitusa moglo zahtijevati da prisegne da će govoriti
istinu ili ga se moglo kazniti ako je odbio odgovoriti na postavljena pitanja.15 Ni
pretpostavka nedužnosti nije se mogla pomiriti s mnogim oblicima svjetovnih
inkvizitornih postupaka u kojima odsustvo pravno dostatnih dokaza nije nužno
dovodilo do oslobađanja, kako bi pretpostavka zahtijevala, već je moglo dovesti
do blažeg kažnjavanja (poena extraordinaria) ili do različitih međupresuda
13
…simpliciter et de plano, sola facti veritate inspecta, et absque strepitu advocatorum et
figura iudicii. Fleksibilnost postupanja bila je također svojstvena manjim građanskopravnim
stvarima.
14
Za rane srodnike našeg privilegija od samooptuživanja vidi R.H. Helmholz, The privilege
and the Ius Commune, u THE PRIVILEGE AGAINST SELF-INCRIMINATION, 26.-32. (R.H.
Helmholtz et al., eds., 1997.). Za razvoj maksime koja upućuje na pretpostavku nedužnosti vidi
Richard Fraher, Ut nullus describatur reus prius quam convincitur, u PROCEEDINGS OF THE
16th INTERNATIONAL CONGRESS OF MEDIEVAL CANON LAW, 493.-506. (1985.).
15
Taj oblik disciplinskog kažnjavanja u starijim se izvorima nazivao torturom za izvlačenje
odgovora (tortura ad extorquendum responsionem). Vidi Carpzov, supra bilj. 3, pars III, qu.
113, nos. 56 i 57. To kažnjavanje ne bi se trebalo miješati s torturom za dobivanje priznanja
(tortura ad eruendam veritatem), koju je sud mogao odrediti, kao što ćemo uskoro vidjeti, tek
nakon prikupljanja dovoljne količine inkriminirajućih dokaza.
174
M. Damaška: Potraga za pravičnim postupkom u doba inkvizitorne procedure
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 20, broj 1/2013, str. 167-202.
između osude i oslobađanja.16 Odvojene od operativnih pravila pravosuđa
ancien régimea, te krezube maksime bile su bez praktičnog značenja te ćemo
njihov status ostaviti neispitanim. Kako smo uvodno naznačili, središte naše
pažnje ostat će na tvrdnji da prirodno i božansko pravo zahtijevaju da se
okrivljenika u kaznenim predmetima pravilno pozove na sud (citatio) i da mu
se pruži prilika da se brani (defensio). Samo ta tvrdnja pruža dobar uvid u staro
kontinentalno razumijevanje pravičnog postupka.
II. RUDIMENTARNO RAZUMIJEVANJE PRAVIČNOG
POSTUPKA
Početkom četrnaestog stoljeća shvaćanje da se citatio-defensio temelji na
prirodnom pravu prihvaćeno je u dvije konstitucije pape Clementa V. Jedna
od njih proklamirala je da pozivanje na sud i prilika za iznošenje obrane čine
bitne elemente pravosudnog poretka,17 a druga je pružila temelj za tvrdnju da
bi odluke donesene zanemarivanjem bitnih elemenata čiju primjenu nalaže
prirodno pravo bile nevaljane te da njihova nevaljanost veže i vladare koji
posjeduju „apsolutni autoritet“.18 Tijekom četrnaestog stoljeća ta su primjera
papinske legislative bila predmetom rasprava kanonskih i svjetovnih pravnika
te je u konačnici općenito prihvaćeno da oba prirodnopravna zahtjeva pripadaju
biti pravosudnog poretka.
Sastavnice pojma citatio-defensio. Zahtjevu da se okrivljenike propisno
pozove na sud pružena je teološka potpora u biblijskim odlomcima. Nije li sam
Bog poštovao taj zahtjev pozivajući Adama pitanjem „gdje si“ prije nego ga je
protjerao iz raja?19 Ulomak iz Justinijanove kodifikacije također je podržavao
taj zahtjev.20 Stoga su stvorena detaljna pravila o sredstvima za dostavu
16
Jedna takva presuda bila je u njemačkim zemljama absolutio ab instantia, odluka koja je
implicirala da je okrivljenik i dalje pod sumnjom, može ga se nadzirati, kao i poduzeti progon
protiv njega čim postanu dostupni novi dokazi. Francuski suci otišli su najdalje u donošenju
različitih međupresuda. Vidi BERNARD SCHNAPPER, VOIS NOUVELLES EN HISTOIRE
DU DROIT: LA JUSTICE, LA FAMILLE, LA REPRESSION PENALE, 69., 87. (1991.).
17
Saepe contingit, Clem. 5.11.2.
18
Pastoralis cura, Clem. 2.12.2. Za analizu tih dviju konstitucija i njihovu vezu sa
sukobom između cara Henrika VII. i kralja Roberta Anžuvinca vidi Keeneth Pennington, supra
bilj. 1, 165.-191. Vidi također Daniel Williman, Summary Justice in Avignonese Camera,
PROCEEDINGS OF THE 16th CONGRESS OF MEDIEVAL CANON LAW, 437.-449.
(Stephen Kuttner & Kenneth Pennington eds., 1985.).
19
Isticalo se također da je Bog poslao anđele Sodomitima prije nego ih je kaznio
(dominus misit angelos ad Sodomitas ut eos presentes condemnaret). Vidi Magistri Tancredi
de Criminibus Summula et Questiones, u BULLETIN OF MEDIEVAL CANON LAW, NEW
SERIES, Vol. 9, no 165, str. 34 (1979.).
20
Quod omnes tangit. Codex 5. 59. 52.
175
M. Damaška: Potraga za pravičnim postupkom u doba inkvizitorne procedure
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 20, broj 1/2013, str. 167-202.
sudskih poziva. Čak i formalno besprijekoran citatio smatrao se nevaljanim,
primjerice, ako je sudac znao da okrivljenik nije u mogućnosti pojaviti se pred
sudom. Također, iskazi svjedoka prikupljeni prije dostave poziva morali su se
ponoviti. U nekim jurisdikcijama ponavljanje se trebalo održati u prisutnosti
okrivljenika, kako bi moglo izazvati suočenje između njega i svjedoka koji
iskazuje.21 Također je važna i posljedica izostanka zahtjeva citatio. Nijedna
osuda nije bila valjana – čak ni u potpuno jasnim slučajevima – ako nije proizašla
iz formalnog postupka započetog tako da se prvo pozvalo okrivljenika.
Usko povezan s nužnošću poziva, i ponekad uključen u njega, bio je
zahtjev da se okrivljenicima pruži mogućnost da se sami brane (defensio). Kao
i citatio, neki su pravnici taj zahtjev izvodili iz božanskog prava. Najčešće
je, međutim, taj zahtjev povezivan sa samoobranom i pripisivan pravilima
prirodnog prava. Još u sedamnaestom stoljeću, izreka kasnosrednjovjekovnih
pravnika da se „obrana ne može uskratiti zvijeri, mnogo manje čovjeku, pa čak
ni samome vragu,“ i dalje je bila na usnama njihovih kontinentalnih sljednika.22
Ali ključno pitanje o tome što zapravo defensio u praksi zahtijeva ostalo je
neriješeno – napose u pogledu ograničenja mogućnosti obrane u procesuiranju
najtežih kaznenih djela. To je vrijedilo ne samo diljem kontinentalnih država
nego i pred sudovima u okviru jedne jurisdikcije.
Za naše potrebe dostatno je razmotriti sastavnice pojma defensio kako su
ga razumjeli pravni autoriteti u talijanskim i njemačkim zemljama.23 Tamo
je tzv. posebna istraga (inquisitio specialis) bila podijeljena na „ofenzivan“
i „defenzivan“ dio. Potonji je bio predviđen za ispitivanje oslobađajućih
i olakotnih dokaza, iako je okrivljeniku bilo dopušteno iznositi tvrdnje
u svoju obranu i u „ofenzivnom“ dijelu istrage posvećenom prikupljanju
21
Vidi J. PH. LEVY, LA HIERARCHIE DES PREUVES DANS LE DROIT SAVAN DU
MOYEN AGE, 71 (1939.). Bilo je, međutim, otvoreno je li suočenje sa svjedocima, iako često
primjenjivano u praksi, nužna pretpostavka inkvizitornog postupka. Neki su pravni autoriteti
smatrali da nije. Vidi npr. Carpzov, supra bilješka 3, pars III, qu. 114, nos 74 i 75. Farinacci
je, naprotiv, držao da svjedok mora biti ispitan in faciem rei te da je bez tog uvjeta njegovo
svjedočenje nevaljano. Vidi PROSPERI FARINACII CONSILIA SIVE RESPONSA ATQUE
DECISIONES CAUSARUM CRIMINALIUM, EDITIO POSTREMA, consilium 155, no. 21
(Cardon, Lungundi 1610.). Na drugom mjestu predvidio je mnoge iznimke od ovog strogog
pravila. Vidi PROSPERO FARINACCI, TRACTATUS INTEGER DE TESTIBUS, tit. 8, qu.
72, n. 140 (Schwänder, Osnabrughi, 1677.).
22
Benedict Carpzov bio je jedan od njih. Vidi Carpzov, supra bilješka 3, pars III, qu. 115,
no 1. (Certius est defensionem esse iuris naturalis, adeo ut ne bestiis quidem nedum humani,
imo nec Diaboli auferri debeat).
23
Prikaz koji slijedi temelji se na raspravi o remedium Defensionis Benedicta Carpzova iz
sedamnaestog stoljeća. Carpzov, supra bilješka 3, pars III, qu. 115. Za represivniji francuski
sustav vidi JOHN LANGBEIN, PROSECUTING CRIME IN THE RENAISSANCE, 223.248. (1974.), i ALDEMAR ESMAIN, A HISTORY OF CONTINENTAL CRIMINAL
PROCEDURE, 165.-250. (1913.).
176
M. Damaška: Potraga za pravičnim postupkom u doba inkvizitorne procedure
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 20, broj 1/2013, str. 167-202.
inkriminirajućeg materijala. Po završetku „ofenzivnog dijela“, sudac je bio
dužan razotkriti okrivljeniku imena inkriminirajućih svjedoka kao i sadržaj
onoga što su rekli. U nekim je jurisdikcijama okrivljenik imao pravo razgledati
spis predmeta ili čak dobiti kopije inkriminirajućih iskaza.24 Zahtjev da se
okrivljenika upozna s inkriminirajućim dokazima bio je jedan od onih pravila
pripisivanih pojmu defensio za koje je postojao rasprostranjen konsenzus da
su se razvila iz nepromjenjivog prirodnog prava i da su bila nužna za smislenu
obranu. Neki su autoriteti to pravilo pripisivali i božanskom pravu.25 Propust
da se okrivljenika obavijesti o inkriminirajućem materijalu sankcionirao se
ništavošću proizašle osude.26
Također je bilo prihvaćeno da prirodno pravo dopušta odvjetnicima
(advocati) da pomažu okrivljenicima čak i u istragama za najteža kaznena
djela. Međutim, bila su im nametnuta mnogobrojna ograničenja. Primjerice,
nije im bilo dopušteno da prisustvuju ispitivanju svjedoka i okrivljenika niti su
bili ovlašteni odgovarati na istražiteljeva pitanja umjesto okrivljenika. Također,
samo je „poštenim, časnim i učenim ljudima“ bilo dopušteno da nastupaju
kao branitelji u kaznenopravnim stvarima.27 No usprkos tim ograničenjima,
spretniji su odvjetnici mogli ponekad pomoći onom malom broju okrivljenika
koji su si ih mogli priuštiti. Jedino su kod progona čarobnjaštva i hereze
ograničenja braniteljevih aktivnosti učinila iluzornom učinkovitu pomoć
okrivljenicima.28 Povremene zabrane braniteljeve pomoći pojavile su se tek
u drugom dijelu osamnaestog stoljeća, ograničene na one jurisdikcije koje
su ukinule sudsku torturu, ali su zadržale strogi rimsko-kanonski standard
dokazivanja.29 Također je postojao konsenzus da defensio traži labavljenje
zahtjevnih pravila dokazivanja pri dokazivanju oslobađajućih činjenica. Stoga,
primjerice, mnoga pravila o nevaljanosti nisu se primjenjivala na svjedoke koji
su iskazivali u korist okrivljenika, a iskaz jednog svjedoka očevica mogao je
biti dovoljan da se utvrde oslobađajuće činjenice. Nekad je čak i neprisegnuto
svjedočenje bilo dopušteno ako je pogodovalo okrivljeniku.30
24
Vidi PROSPERI FARINACII RESPONSORUM CRIMINALIUM LIBER SECUNDUS, Consilium 156, no. 2, (Ciaconi, Romae, 1614.)
25
Farinacci, id, consilium 156, br. 23 and 47.
26
Farinacci, id, br. 24.
27
Isključeni su bili oni „koji stvaraju pomutnju, koji su glasni umjesto elokventni ili čija
aktivnost odugovlači umjesto da ubrza napredak stvari“. Vidi Carpzov, supra bilješka 3, pars
III, qu. 115, no. 93. Za daljnja ograničenja, vidi qu. 115, nos. 94-97.
28
Za prikaz tih ograničenja u priručniku za čarobnjaštvo karakteriziranom gorućom
okrutnošću vidi HENRICUS INSTITUTORIS & JACOBUS SPRENGER, MALLEUS
MALLEFICARUM, Vol. 1, pars III, qu. 10 (2006., Christopher Mackay ed.); u hrvatskoj
literaturi vidi BAYER, supra bilješka 9, str. 147. i 160.-166.
29
Vidi, npr. CONSTITUTIO CRIMINALIS THERESIANA, paragraf 9 (1768.).
30
Carpzov, supra bilješka 3, pars III, qu. 115, br. 74 i 75.
177
M. Damaška: Potraga za pravičnim postupkom u doba inkvizitorne procedure
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 20, broj 1/2013, str. 167-202.
Na završetku „defenzivnog“ dijela istrage pojavilo se jedno pitanje od
praktične važnosti kod procesuiranja kaznenih djela zaprijećenih smrtnom
kaznom, a u pojedinim jurisdikcijama i kod delikata zaprijećenih teškim
tjelesnim kaznama, kao što je bilo sakaćenje. Bila je riječ o pitanju mogu li
se kazne izreći na temelju manjeg od rimsko-kanonskog „potpunog dokaza“
– to jest manjeg od suglasnog svjedočenja dvaju besprijekornih svjedoka ili
priznanja okrivljene osobe na sudu. Taj dokazni standard bio je, naravno,
prestrog da bi bio izvediv: dok su u završnoj fazi istrage inkriminirajući dokazi
često bili jaki, okrivljenikovo priznanje i suglasni iskazi dvaju pouzdanih
svjedoka bili su rijetko dostupni. No kako su rimsko pravo i biblijski izvori dali
tom standardu velik autoritet, njegovo napuštanje nije bilo nimalo lako. Ne čudi,
stoga, da je proizašla dvojba različito razriješena u različitim jurisdikcijama i
u različitim razdobljima povijesti ancien régimea. Što je sudac trebao učiniti
u onim jurisdikcijama koje su inzistirale na poštovanju standarda potpunog
dokaza?31 Je li trebao pustiti na slobodu okrivljenika kada su postojali snažni
dokazi o njegovu kaznenom djelu, ali ipak nedostatni za potpuni dokaz?
Pitanje je poprimalo posebnu težinu kada su pravno nedostatni dokazi bili
tako snažni da su uvjerili suca u okrivljenikovu krivnju. Jedno rješenje bilo
je tada osuditi okrivljenika na novčanu kaznu, progon iz zemlje ili veslanje na
galijama ili kakvu drugu „izvanrednu kaznu“ za koju se zahtjevni standard o
dostatnosti dokaza nije primjenjivao. Ali to rješenje nije uvijek zadovoljavalo
tadašnje punitivne nagone: želja za izricanjem smrtne kazne za brojna kaznena
djela ostala je nesmanjena do kraja osamnaestog stoljeća, a novčane kazne
nisu se još smatrale pravim kaznenim sankcijama.32 Uvođenje sudske torture
riješilo je dvojbu: nakon završetka istrage za najteža kaznena djela sudac je
31
To je bio slučaj u njemačkoj jurisdikciji nakon Kaznene ordonanse cara Charlesa V.
(1532.). Vidi CONSTITUTIO CRIMINALIS CAROLINA, članci 22., 65., 67. i 69. O
postojanosti tog gledišta u Njemačkoj u sedamnaestom stoljeću svjedoči Carpzov. Vidi supra
bilješka 3, pars III, qu. 116 no 49. (Crimine non plene probato, ad mortis poenam deveniri
nequid). Vidi također JOHAN CHRISTOPH FROLICH, NEMESIS ROMANO: AUSTRIACO:
TYROLIENSIS, Buch 4, tit. 14, nos. 1-9 (Wagner, Innsprug, 1696.). Neki su francuski i talijanski
autoriteti također inzistirali na potpunom dokazu kao pretpostavci za izricanje smrtne kazne.
Jean Bodin bio je u zabludi spominjući potpunu suprotnost talijanske i francuske doktrine. On
je pogrešno vjerovao da su sve talijanske vlasti slijedile Alberta Gandina u protivljenju izricanja
smrtne kazne s manje od potpunog dokaza. Vidi JEAN BODIN, DE LA DEMONOMANIE
DES SORCIERS, 224. (Paris, 1578.). U nekim talijanskim zemljama u šesnaestom stoljeću
samo su najviše sudske vlasti mogle osuditi okrivljenika na smrt s manje od potpunog dokaza.
Obični suci nisu imali tu ovlast.
32
Za Carpzova samo se tjelesno kažnjavanje moglo smatrati kao poenae criminales.
Carpzov, supra bilješka 3, pars III, qu. 102, no. 60. U habsburškim zemljama ideja da bi
kažnjavanje u kaznenim predmetima trebalo uključivati nanošenje fizičke boli opstalo je do
sljedećeg stoljeća, a bičevanje je ukinuto tek sredinom devetnaestog stoljeća. Vidi Mirjan
Damaška, The Death of Legal torture, 87, Yale L.J., 868., n. 16 (1978.).
178
M. Damaška: Potraga za pravičnim postupkom u doba inkvizitorne procedure
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 20, broj 1/2013, str. 167-202.
bio ovlašten odlučivati opravdavaju li inkriminirajući dokazi, iako pravno
nedostatni za osudu, pokušaje iznude priznanja od okrivljenika „bolnim
ispitivanjem“. Ali čak i u onim jurisdikcijama gdje se mogla izreći smrtna
kazna i teška tjelesna kazna na temelju uvjerljivih dokaza, ali nedovoljnih za
potpuni dokaz, okrivljenikovo priznanje pred sudom bilo je prestižni dokazni
dodatak.33
Pitanje koji dokazi dostaju za donošenje legitimne odluke o torturi zauzelo
je neminovno veliku važnost, posebice zato što su prisilna priznanja pribavljena
na temelju nedostatnih dokaza trebala biti ništava. Argumenti branitelja imali
su tendenciju koncentriranja na taj problem i upravo su na tom temelju neki od
njih uspijevali spasiti svoje klijente od mučenja.34 Svoje argumente pojačavali
su apeliranjem na pravičan procesni poredak i transcendentno prirodno
pravo, što je podrazumijevalo, kako je već naznačeno, da zemaljski vladari ne
smiju odbaciti zahtjev da tortura bude određena na temelju pravno dostatnih
inkriminirajućih dokaza.
Zazivanje pravičnosti u uređenju – ali ne i odbacivanju – torture zahtijeva
da skrenemo u digresiju. S naše točke gledišta, tortura je ekstremni postupak
koji čini da pravičnost i ljudsko dostojanstvo skliznu s čovjeka poput trulih
dronjaka. Iz tog razloga čini nam se nemogućim pomiriti zahtjeve proceduralne
pravičnosti s prihvaćanjem torture kao dopustivog sudskog instrumenta: to
se dvoje međusobno isključuje, i termin „pravična tortura“ za nas je danas
oksimoron. Kasnosrednjovjekovni, a čak i rani moderni kontinentalni pravnici,
međutim, nisu tako mislili. Jaz između nas i njih zjapi nam pod nogama. Istina
je da su smatrali torturu nečovječnom. „Ništa nije tako okrutno i nečovječno,“
isticao je Carpzov u sedamnaestom stoljeću, „kao torturom unakaziti ljude
stvorene na sliku Božju.“35 No, nerealno visoke dokazne barijere podignute
33
Nekolicina utjecajnih talijanskih pravnika – uključujući i velike autoritete iz četrnaestog
stoljeća Baldusa de Ubaldisa i Bartolusa de Saxoferrato – zauzelo je stajalište da su „nedvojbene indicije“ dostatne za smrtnu kaznu. Međutim, čak je i za njih okrivljenikovo sudsko priznanje ostalo „kraljica dokaza“. U njegovu odsustvu, pozivali su na umjerenost, predlažući da
sudac koji je prikupio nedvojbene indicije, ili najsnažnije pretpostavke krivnje, razmotri blažu
kaznu od smrtne. Za primjer tog opreznog stava vidi Farinacci, Consilia, supra, br. 21, consilium 82, br. 3. o longa doctorum altercatio koja se tiče potrebe potpunog dokaza kao preduvjeta
izricanja poenae ordinariae. Vidi komentar konzilija 82 autora Famiusa Centolinusa. U tom
altercatio mogu se nazrijeti vjesnici naših modernih pogleda o postupanju s dokazima.
34
Vidi upečatljivu knjigu njemačkog odvjetnika iz sedamnaestog stoljeća JACOBUSA
BOURICIUSA, CAPTIVUS SIVE ENCHIRIDION DEFENSIONUM SENECA (Luderfeld,
Lipisae, 1685.). Proučavajući Farinaccijevo stručno mišljenje, ubrzo ćemo imati više reći o
različitim stajalištima o dokazima potrebnima za legitimnu odluku o torturi.
35
Nihil tam crudele et inhumanum esse quam hominem ad imaginem Dei constitutum tormentis laecare. Carpzov, supra bilješka 3, pars III, qu. 117, no. 3. U neočekivanom poetskom
trenutku, usporedio je štetu nanesenu mučenom nedužnom okrivljeniku s „izgubljenom nevinošću“. Id na br. 4. A u consiliumu podnesenom „genuflectus“ papi Clementu VIII. na njegov
179
M. Damaška: Potraga za pravičnim postupkom u doba inkvizitorne procedure
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 20, broj 1/2013, str. 167-202.
protiv osude teškog kriminala dovele su mnoge do zaključka da je ta okrutna
metoda pribavljanja dokaza nužna za suzbijanje nedjela koja su najviše
prijetila uspostavljenom društvenom poretku. Snižavanje dokaznih barijera
kao alternativa za njih nije dolazila u obzir, budući da su te barijere nametnuli
visokopoštovani autoriteti. Ono što se stoga činilo vrijednim truda bilo je
regulirati uporabu torture na način koji bi najmanje vrijeđao tada prevladavajuće
razumijevanje pravičnosti.36 U duhu retrospektivne empatije vrijedi zapitati se
kakve bi smicalice naša vlastita tijela kaznenog progona smislila kada bi bila
prisiljena pridržavati se slično strogog zahtjeva o dokazima za osudu onoga što
sada smatramo najopasnijim kriminalitetom. U tamnom staklu prošlosti zrcale
se neki aspekti nas samih.
Moramo primijetiti da se u kasnom srednjem vijeku i ranim modernim
vremenima tortura činila manje odbojnom nego što je danas. Bilo je to ne
samo zato što je tolerancija na bol tada vjerojatno bila veća, tako da se njezino
nanošenje moglo činiti nešto manje okrutnim. Važniji je drugi razlog. Većim
dijelom vladavine ancien régimea religija je ležala blizu površine društvenih
institucija, a kako je zločin bio usko povezan sa smrtnim grijehom, tako je
i priznanje bilo s pokajanjem. „Priznanje je“, napisao jedan pravni autoritet
šesnaestog stoljeća sklon slikovitom izražavanju, „spasitelj duše je i uništavač
poroka, obnovitelj vrlina i čistač demona.“37 Doista, s obzirom na uvjerenje
da je priznanje moglo spasiti okrivljenika od vječnih muka, činjenica njegova
privremenog uranjanja u odrješujuće more boli izgubila je nešto od svoje
odvratne prirode. Kako je strah od pakla u to vrijeme bio snažan i sveprisutan,
naše svjetovno doba pogriješilo bi odbacivanjem tog argumenta. Priznanje
je također bilo korisno u ublažavanju religijom inspirirane tjeskobe koja bi
mnogi suci iskusili pri izricanju smrtnih kazni na temelju indicija čiju su
dostatnost oni sami utvrdili: ako bi pogriješili u izvršavanju svojih smrtonosnih
ovlasti, bojali su se da bi mogli „osuditi svoje duše za vječnost“.38 Priznanje
ponovljeno nakon torture ublažavalo je tu tjeskobu: moglo se shvatiti kao
okrivljenikov doprinos i suradnja u smrtonosnom ishodu postupka – možda
zahtjev, Farinacci je okarakterizirao „nečovječnim“ uskraćivanje osnovnih obrana u kaznenim
predmetima, supra bilješka 24, consilium 103, br. 2.
36
Ipak, strogi rimsko-kanonski standard dostatnosti dokaza za teška kaznena djela nije
jedini razlog zašto je tortura postala prihvatljiva u kaznenom postupku starog poretka. Uporaba
torture neovisno o zahtjevnom dokaznom standardu razmatrana je u: Damaška, supra bilješka
32, at 873.-74.
37
JOSSE DAMHOUDER, SENTENCIAE SELECTE PERTINENTES AD MATERIAM
PRAXIOUS RERUM CRIMINALIUM, 27. (Antwerpen, 1601.). O važnosti spašavanja duša
vidi također JOHANNUS KITONICH, DIRECTIO METHODICA PROCESSUS IUDICIARII
JURIS CONSTITUDINARIJ INCLITY REGNI HUNGARIAE, Cap. 6, qu. 10 (Viennae, 1634.).
38
Arbitrum damnet animam tuam in perpetuum. Vidi PROSPERO FARINACII, PRAXIS
ET THEORETICAE CRIMINALIS, p. III, qu. 86, no. 92 (Lungduni, 1616.).
180
M. Damaška: Potraga za pravičnim postupkom u doba inkvizitorne procedure
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 20, broj 1/2013, str. 167-202.
čak i kao njegovo preuzimanje odgovornosti za smrtonosni ishod. A kako smo
uvodno nagovijestili, a uskoro ćemo i dokumentirati, tortura se primjenjivala
uglavnom na pripadnicima niže klase za koje je društvena udaljenost oslabila
osjećaje suosjećanja.
No vratimo se glavnoj liniji naše priče. Iako od velike važnosti, pitanje koji
bi dokazi dostajali za podršku legitimnoj odluci o torturi ostalo je kontroverzno
sve do ukidanja torture krajem osamnaestog stoljeća. Mnogo je ponoćnog ulja
izgorjelo u pokušajima da se sastavi iscrpan popis pravila o toj temi, ali se to
pokazalo toliko zavisnim od konteksta i okolnosti slučaja da se ispostavilo
da je taj pothvat jednako uzaludan kao i pokušaji da se zgrabe oblaci. Ono
što je steklo blagonaklonost kod većine autoriteta bilo je da „nedvojbene
indicije“ (indicia indubitata) – prihvaćene na nekim sudovima kao dostatne
za izricanje najtežih kazni – također dostaju za legitimnu odluku o torturi. U
tom specifičnom kontekstu podrazumijevalo se da se termin indicium odnosio
na sve vrste dokaza, izravne i posredne, različite od strogih rimsko-kanonskih
potpunih dokaza. Međutim, pridjev „nedvojben“ različito se interpretirao.
Djela nekih autoriteta navode da se pridjev odnosio na povjerenje suca tako
da je dokaz bio „nedvojben“ ako je bio sposoban uvjeriti ga u okrivljenikovu
krivnju. Prema tom „subjektivnom“ razumijevanju, podvrgavanje okrivljenika
torturi bilo je legitimno, kao što je već navedeno, samo u situacijama u
kojima bi ih suvremeni presuđivači bili ovlašteni osuditi.39 Drugi su autoriteti
preferirali definirati „nedvojbeni“ karakter indicija u objektivnim terminima
ili su ostavljali nedefinirani termin sudačkoj diskreciji (arbitrium). U nekim
se jurisdikcijama to pitanje smatralo tako kompleksnim i važnim da se od
suca zahtijevalo da dostavi spis završene istrage pravnom stručnjaku, ili tijelu
pravnih stručnjaka, koji bi zatim odlučili o tom pitanju.40
Mnogi drugi aspekti torture bili su također uređeni zakonom i smatrani su
bitnima za pravičan postupak. Vratit ćemo se nekima od njih poslije. Uzmimo
zasad u obzir samo da je za valjanu osudu, protivno vjerovanju mnogobrojnih
modernih komentatora, bilo potrebno više od ponavljanja priznanja neko
vrijeme nakon „bolnog ispitivanja“. Zbog spoznaje da je tortura „osjetljiv i
39
Neki znanstvenici vjeruju da je „subjektivni“ pristup težini dokaza stran duhu
rimsko-kanonskog dokaznog prava. Vidi npr. Rudolf Stichweh, Zur subjektivierung der
Entscheidungsfindung, u SUBJEKTIVIERUNG DES JUSTIZIELLEN BEWEISVERFAHREN,
269. (A. Gordon et al., eds., 1994.). Ali teško je listati concilia kasnosrednjovjekovnih i ranih
modernih pravnika bez dojma kako suci nisu slijepo slijedili objektivno formulirana dokazna
pravila, već su većinu njih prihvaćali samo onda ako su se slagala s njihovim subjektivnim
uvjerenjima. Za slično mišljenje izraženo u knjizi autoritativne erudicije vidi MATHIAS
SCHMOECKEL, HUMANITAT UND STAATSRAISON, 193. (2000.). Nekoliko primjera
onoga što se činilo „subjektivističkim“ pristupom dokazima potrebnim za torturu bit će dano
kasnije. Vidi infra bilješka 70.
40
Za detalje vidi Fröhlich, supra bilješka 31, at 172.-175.
181
M. Damaška: Potraga za pravičnim postupkom u doba inkvizitorne procedure
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 20, broj 1/2013, str. 167-202.
opasan“ instrument, suci su također trebali pažljivo ispitati jesu li informacije
sadržane u iznuđenim izjavama sukladne neovisno dostupnim dokazima i jesu
li bile vjerojatno istinite.41
Koje su sankcije bile predviđene u slučaju zanemarivanja tih pravila? Dokazi
pribavljeni kršenjem svih odredbi koje su pripadale „osnovama pravosudnog
poretka“ trebali su biti ništavi. Posljedica tog pravila u domeni torture bila je da
su nepropisno pribavljena priznanja bila nevaljana i nisu se mogla koristiti kao
potpora za osudu.42 Ništavost nepravilno pribavljenih priznanja nije trebala biti
jedina mjera za održavanje granice između pravilno i nepravilno provedenih
prisilnih ispitivanja: suci koji bi prekoračili granice dopuštenog bili su i sami
podložni kažnjavanju. Namjerna prekoračenja bila su u nekim jurisdikcijama
zaprijećena smrtnom kaznom.43
Objektivne odredbe ili subjektivna prava. U prethodnom smo odlomku
razmotrili najznačajnija pravila koja su utjecala na interese obrane, ali nismo
sugerirali da su ona priznavala prava okrivljenicima. Umjesto da govorimo o
njihovu pravu na branitelja ili njihovu pravu na razotkrivanje dokaza, govorili
smo o zahtjevu da se okrivljenicima dopusti imati odvjetnika ili da budu
obaviješteni o inkriminirajućim dokazima. Spominjanje okrivljenikovih prava
izbjegavamo iz opreza, imajući na umu da bi se moglo shvatiti anakronim
korištenje jezika subjektivnih prava u osvrtu na proceduralni poredak praktički
završen u visokom srednjem vijeku. Procesna pravila tada su se mogla
zamisliti kao upućena sucima dodjeljujući im dužnosti, umjesto da su upućena
okrivljenicima dodjeljujući im osobne zahtjeve. Drugim riječima, okrivljenike
se moglo zamisliti kao puke korisnike dužnosti dodijeljenih sucima objektivnim
pravilima, a ne samostalnim nositeljima subjektivnih prava. Tendencija da se
preinači sve veće područje prava u snopove subjektivnih prava postaje jasno
vidljiva tek u znanstvenim djelima kasnog šesnaestog stoljeća. Što se tiče
tekstova pravnika koji su se bavili praktičnim problemima kaznenog postupka,
malo je dokaza o toj tendenciji čak i u sedamnaestom stoljeću.
Ipak, moguće je da su jamstva uključena u citatio-defensio već bila smatrana
osobnim ovlastima. Treba imati na umu da su mnogobrojni pravnici gajili
uvjerenje da i citatio i defensio proizlaze iz prirodnog prava na samoobranu.
41
Confessioni quaestione extorta fides aliter habenda non est quam si ea veritate conveniant
atque probabilis sit. Vidi Carpzov supra bilješka 3, pars III, qu. 126, no. 13. Izraz koji proizlazi
iz Justinijanovih Digesta (48.18.1.23.) da je tortura res fragilis et periculosa često se ponavljao
u vrijeme kasnog srednjeg vijeka u djelima o inkvizitornom postupku.
42
Uskoro ćemo razmotriti važnost i opseg tog ranog pravila koje je zahtijevalo izdvajanje
nezakonito pribavljenih dokaza.
43
Carpzov je posvetio cijeli pododjeljak svoje knjige kažnjavanju sudaca koji „neopravdano
muče“. Carpzov, supra bilješka 3, pars III., qu. 127. Za ranije talijanske izvore o toj temi vidi
HIPPOLYTUS DE MARSILIIS (1450.-1529.), CONSILIA ET SINGULARIA OMNIA, vol.
2., consilium 84, no. 11 (Lungduni, 1537.).
182
M. Damaška: Potraga za pravičnim postupkom u doba inkvizitorne procedure
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 20, broj 1/2013, str. 167-202.
Doista, povjesničari su otkrili da su već kanonski pravnici dvanaestog stoljeća
zamišljali prirodno pravo, barem u nekim kontekstima, kao izražavanje
ovlasti svojstvenih pojedincu.44 Njihovi su pogledi bili širokorasprostranjeni
u kasnosrednjovjekovnim pravnim školama. A kako je sudski postupak bio
jedan od tih konteksta, moguće je da su se implikacije citatio-defensio također
doživljavale kao „pripadajuće“ okrivljenicima. Postoje neke naznake i u glavnim
pravnim izvorima koje pružaju potporu toj pretpostavci.45 No mi ne moramo
zauzeti stav o tom pitanju. Čak i ako su pravila koja su proistjecala iz citatio-defensio bila zamišljena kao subjektivne ovlasti, ona zasigurno nisu bila prava
u našem modernom zapadnoliberalnom smislu – kao ovlasti povezane s jakim
konotacijama ljudske autonomije i u biti izolirana od posljedica svog isticanja.
Okrenemo li se od pravničkih razmišljanja prema stvarnim odnosima u
sudnici, smislenije je pravila koja proizlaze iz citatio-defensio zamišljati kao
norme upućene javnim službenicima nego kao norme koje priznaju osobne
ovlasti okrivljenicima. Na sudu ancien régimea okrivljenici sigurno ne bi
daleko došli u ostvarenju koristi prepoznate u „defenzivnom“ pravilu tvrdeći
da ono predstavlja njihovu subjektivnu ovlast. Za njih je zasigurno bolja taktika
bila tvrditi da pravilo od suca zahtijeva određenu radnju ili propuštanje. Kao u
jiu-jitsuu, za njih je bilo bolje koristiti se težinom objektivne odredbe kako bi
ostvarili svoje osobne interese.46
Osvrt na Englesku. Pri vrednovanju ranih kontinentalnih koncepcija
pravičnog postupka uputno je baciti kratak pogled u ogledalo starijeg engleskog
kaznenog pravosuđa. Dok pouzdanu komparativnu povijest dvaju sustava tek
treba napisati, čini se ispravno reći da, dok prikazi kontinentalnih kaznenih
postupaka imaju tendenciju zadržati se na njihovim negativnim obilježjima,
prikaz njihova engleskog pandana ima tendenciju isticati njegove pozitivne
karakteristike. Za promatranje ove pomalo manihejske tendencije korisno je
proučiti njezine manifestacije na nekoliko primjera.
Oni pokazuju da su u razdoblju od trinaestog do osamnaestog stoljeća engleska
procesna rješenja bila u nekoliko aspekata više strana našem razumijevanju
procesnih temelja i procesne pravičnosti nego istovremeni kontinentalni kazneni
44
Sve do unatrag četrdeset godina široko se vjerovalo da se ideja subjektivnih prava razvila
tek u četrnaestom stoljeću od Williama Ockhama. Vidi Michel Villey, La genese du droit
subjectif chez Guillaume d’ Occam, u SEIZE ESSAYS DE PHILOSPOHIE DU DROIT, 140.77. (1969.). Nedavno su se pojavili dokazi da je ideja razvijena prije. Vidi BRIAN TIERNEY,
THE IDEA OF NATURAL RIGHTS, 54.-69. (1997.).
45
Neki tekstovi govore, primjerice, da obrane „pripadaju“ (competunt) okrivljeniku, ili
da mu ih nije dopušteno „oduzimati“ (subtrahere). Čak se i u priručnicima o čarobnjaštvu
mogu pronaći izjave da je uvreda protiv Boga „lišiti“ (privare) okrivljenika obrana bez važnih
razloga. Vidi npr. Malleus Maleficiarum, supra bilješka 27, Vol. 1., pars 3, qu. 9, str. 603.
46
Vidi MIRJAN DAMAŠKA, THE FACES OF JUSTICE AND STATE AUTHORITY,
83. (1986.).
183
M. Damaška: Potraga za pravičnim postupkom u doba inkvizitorne procedure
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 20, broj 1/2013, str. 167-202.
postupak.47 Svijest o toj činjenici čini napredna stajališta kontinentalnih pravnika
o pravičnom postupku cjenjenijima – unatoč ljagi koja potječe od sudske torture
i drugih negativnih aspekata okruženja u kojem su radili.
Tendencija preuveličavanja engleskih dostignuća zrcali se već u pogledu
podrijetla pravičnog postupka. Često se kaže da je Magna Carta kralja Ivana u
trinaestom stoljeću u Engleskoj prvi put priznala pravo na pravičan postupak.
Doduše, istina je da Povelja sadržava izjavu da kralj „neće ići protiv slobodnog
čovjeka bez zakonite presude“ – izjavu koja se pokazala vrlo važnom u
kasnijim vremenima. Ali sama izjava teško se može smatrati novinom: već u
dvanaestom stoljeću mnogi utjecajni kanonski pravnici pisali su da je sudski
postupak pretpostavka zakonitom izricanju kazne. To stajalište zatim je
službeno prihvatila Rimska crkva na svome Četvrtom lateranskom koncilu,
održanom – usput – iste one godine (1215.) kada je izdana Magna Carta.48
Uzmite zatim u obzir blijedu fresku samoinformirajuće porote. Najmanje
stoljeće od njezina rođenja u trinaestom stoljeću, engleska mala porota bila je
sastavljena od ljudi koji su samostalno, izvan suda, stjecali potrebno znanje:
neki su mogli biti svjedoci inkriminiranog događaja, drugi su mogli provesti
vlastitu istragu o njemu ili su mogli biti samo primatelji glasina koje su
kružile zajednicom. Svjedočke i porotničke funkcije bile su stoga nerazmrsivo
isprepletene pa su i presude počivale na privatnom znanju. To miješanje
procesnih uloga odvijalo se dugo vremena.49 Suđenja nisu uključivala iznošenje
dokaza donositeljima odluka: porotnici bi jednostavno došli na sudove objaviti
svoj pravorijek, a putujući kraljev sudac samo bi potvrdio njihovu odluku i
izrekao kaznu. Taj način postupanja bio je stran rimsko-kanonskim sucima
još od trinaestog stoljeća: i u akuzatornom i u inkvizitornom postupku bilo im
je strogo zabranjeno rješavati predmete na temelju znanja koje su mogli steći
izvan suda.50 Suđenja pred samoinformirajućom porotom imaju sličnosti jedino
47
Ako bi se netko usredotočio samo na usporedbu pravne literature koja se bavi pitanjima
obrane, Engleska bi zasigurno stvorila čistu sliku: dok je kontinentalnih djela o toj temi bilo u
izobilju, ona gotovo da nisu postojala preko Kanala.
48
Treba također imati na umu da se odredbe slične onima u Magna Carta mogu naći u
nekoliko drugih povelja o slobodama iz trinaestog stoljeća. Vidi HAROLD BERMAN, LAW
AND REVOLUTION, 293. (1983.).
49
U petnaestom stoljeću Fortescue je i dalje slavio porotu kao superiornu u odnosu prema
kontinentalnim sucima jer su potonji rješavali predmete samo na temelju dokaza izvedenih
pred sudom. Vidi JOHN FORTESCUE, DE LAUDIBUS LEGUM ANGLIAE, Cap. 26, str. 62.
(Cambridge, 1942., Chrimes ed.). Dva stoljeća poslije, Matthew Hale nastavio je braniti fuziju
tih dviju funkcija. Vidi M. HALE, THE HISTORY OF THE COMMON LAW OF ENGLAND,
348., 353. (6. izd., London, 1820.).
50
Vidi KNUT W. NORR, ZUR STELLUNG DES RICHTERS IN GELEHRTEN PROZESS
DER FRUHZEIT, 30. (1967.). Teološku pozadinu ove zabrane privatnog znanja nedavno je
istraživao Whitman. Vidi JAMES WHITMAN, THE ORIGINS OF REASONABLE DOUBT,
107.-114. (2008.).
184
M. Damaška: Potraga za pravičnim postupkom u doba inkvizitorne procedure
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 20, broj 1/2013, str. 167-202.
s kontinentalnim progonima „notornih kaznenih djela“: subjekti proširenih
ozbiljnih glasina o kriminalnoj aktivnosti bili su jednostavno pozivani na
sud gdje bi ih sudac osudio bez ikakvog dokazivanja.51 Ali taj postupak, koji
su izmislili kanonski pravnici za skandalozno ponašanje klera, bio je već u
trinaestom stoljeću u ozbiljnom povlačenju pred službenim inkvizitornim
postupkom: istražni suci zahtijevali su sve veće ovlasti da sami utvrđuju
zaslužuju li glasine učiniti kazneni predmet notornim.
Negdje u petnaestom stoljeću porotnici su se u velikoj mjeri prestali
samostalno informirati i izvođenje svjedočkih iskaza u sudnici pred porotom
postalo je ključno za engleske kaznene postupke. Nije dobro poznato,
međutim, da je u predmetima za teška kaznena djela i zločin izdaje samo
svjedocima optužbe bilo dopušteno svjedočiti pod prisegom. U mjeri u kojoj
su bili prihvaćeni, svjedoci obrane mogli su davati samo neprisegnute izjave.52
Premda bi bilo pogrešno vjerovati da su zaprisegnuti svjedoci optužbe bili
nepobitni i da su u potpunosti potiskivali dokaze obrane, nema sumnje da je
asimetrija u zahtjevima za prisegom pružala značajnu prednost optužbi. Kada
je inače besprijekoran svjedok potvrdio nešto pod prisegom svojom besmrtnom
dušom, porotnici su imali malo razloga – ceteris paribus – pokloniti povjerenje
neprisegnutom svjedočenju. Taj režim jednostranog izvođenja dokaza trajao je
u predmetima teških kaznenih djela do prvih godina osamnaestog stoljeća.
Na kontinentu su, istodobno, svi svjedoci trebali dati promisornu prisegu da
će govoriti istinu, dok je, kao što smo vidjeli, odbijanje prihvaćanja svjedoka
obrane predstavljalo povredu pravila za koja se smatralo da su prirodnopravnog
podrijetla. Oslobođenje od zahtjeva prisege bilo je predviđeno samo u korist
okrivljenika: ako je postojala zapreka da njegov svjedok prisegne, sud je po
svojoj procjeni mogao prihvatiti neprisegnutu izjavu. Umjesto asimetrije
štetne za okrivljenika, na kontinentu je postojala asimetrija koja je za njega
bila korisna.
Jednostranost engleskog kaznenog pravosuđa širila se na prethodni
postupak. Neko vrijeme Engleska je nastavila srednjovjekovnu praksu osobnih
tužbi (uglavnom žrtava), tako da nijedan državni dužnosnik nije bio zadužen za
prikupljanje dokaza za kaznene predmete. Promjena se dogodila tek sredinom
šesnaestog stoljeća, kada su lokalnim mirovnim sucima dane upute da ispituju
i obvezuju svjedoke da svjedoče na suđenju. Ali oni su ispitivali i bilježili samo
51
O teološkoj osnovi tih neformalnih kontinentalnih postupaka vidi Lévy, supra bilješka
21, na 33.
52
Neki tvrde da u predmetima za teška kaznena djela i izdaju korištenje svjedocima obrane
nije bilo dopušteno sve do kasnog šesnaestog stoljeća. Vidi George Fisher, The Jury’s Rise as
Lie Detector, 107 YALE L.J., 575., 583., 603.-4. (1997.). Međutim, to stajalište potkrepljuju
samo dokazi koji se odnose na suđenja za izdaju, gdje je biti svjedok obrane moglo bilo opasno,
jer bi svjedok iskazivao protiv kralja.
185
M. Damaška: Potraga za pravičnim postupkom u doba inkvizitorne procedure
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 20, broj 1/2013, str. 167-202.
izjave koje su dali okrivljenik i svjedoci optužbe. Svjedoci koji bi dokazivali
okrivljenikovu nedužnost nisu bili ispitivani.53 Dodatna poteškoća za
okrivljenika u prethodnom postupku bila je da mu je common law zabranjivao
da primi prijepis optužnice koja navodi optužbe.54 To je bio ozbiljan hendikep,
osobito s obzirom na to da su suđenja bila u obliku niza kratkih „ročišta“.
To uređenje održalo se kroz veći dio osamnaestog stoljeća. Kontrast prema
kontinentu vrijedi ponovo naglasiti: inkvizitorni proces strukturiran je kao
niz službenih aktivnosti tijekom kojih je, kao što je već spomenuto, trebalo
saslušati svjedoke koji oslobađaju od krivnje i dati mogućnost okrivljeniku da
se upozna s optužbama, kao i sa svim dokaznim materijalom koji ga je teretio.
Pod prijetnjom nevaljanosti, ta dva uvjeta trebala su biti ispunjena prije nego je
sudac mogao izdati legitiman nalog za torturu.
Činjenica koja vjerojatno najviše razotkriva da su osnovna procesna
jamstva kasno prihvaćena u Engleskoj jest okolnost da tamo branitelji nisu
imali pravo pristupa suđenju za teška kaznena djela do sredine osamnaestog
stoljeća. Čak i nakon toga neko vrijeme nije im bilo dopušteno komentirati
dokaze ili raspravljati o predmetu: mogli su samo ispitivati svjedoke.55 U tom
pogledu kontinentalno pravosuđe bilo je velikodušnije. Suprotno onome što
se često misli i usprkos nametnutim ograničenjima, kontinentalni advocati
nisu bili beskorisni okrivljeniku kao češalj ćelavome. Farinaccijev consilium
pokazat će nam da su barem u nekim zemljama ancien régimea vješti pravnici
mogli utjecati na tijek postupka.
Neosporno je, naravno, da dopušteno korištenje sudskom torturom u
inkvizitornom postupku zasjenjuje i degradira sve te komparativne prednosti
starijeg kontinentalnog kaznenog pravosuđa. U Engleskoj je prisila radi
pribavljanja dokaza ostala rijetka praksa najviših kraljevskih vlasti u
šesnaestom i sedamnaestom stoljeću i koristila se uglavnom za otkrivanje
supočinitelja političkih ili kaznenih djela protiv države.56 Pogrešno bi bilo,
međutim, pripisati tu razliku nesklonosti engleskog društva prema nanošenju
boli osumnjičenim kriminalcima. Okrutnost, usporediva s onom starijih
kontinentalnih kaznenih pravosuđa, postojala je u Engleskoj ne samo pri
izvršenju smrtne kazne nego i u ranim stadijima kaznenog postupka. Uzmite
u obzir da je do osamnaestog stoljeća okrivljenikovo odbijanje izjašnjavanja
53
Za izvještaj iz šesnaestog stoljeća o toj praksi v. THOMAS SMITH, DE REPUBLICA
ANGLORUM, Lib. 2, cap. 20 (1960., Alston ed.).
54
Vidi John Langbein, The Privilege and Common Law Procedure: the Sixteenth and
Seventeenth Centuries, u R. H. HELMHOLZ ET AL., THE PRIVILEGE AGAINST SELFINCRIMINATION, 82., 90. (1997.).
55
Vidi JOHN LANGBEIN, HISTORY OF THE COMMON LAW, 690.-92. (2009.).
56
Vidi JOHN LANGBEIN, TORTURE AND THE LAW OF PROOF, 81.-134. (1967.).
U novije vrijeme vidi također JAMES HEATH, TORTURE AND ENGLISH LAW, 58.-160.
(1982.).
186
M. Damaška: Potraga za pravičnim postupkom u doba inkvizitorne procedure
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 20, broj 1/2013, str. 167-202.
u kaznenom postupku sprječavalo vođenje postupka i da je smišljen okrutan
oblik torture kako bi ga se prisililo da se izjasni nedužnim ili krivim. Taj
se oblik sastojao od stavljanja sve težeg kamenja na njegovo tijelo sve dok
nije bio voljan izjasniti se. Unatoč tim mučenjima, neki okrivljenici izabrali
su biti zgnječeni do smrti, budući da su tako izbjegli oduzimanje imovine i
neke druge kolateralne posljedice osude, ostajući „nijemi“ i ustrajući u svom
odbijanju izjašnjavanja o krivnji.57
Zamislite da su engleski suci bili vezani standardom dostatnosti dokaza
tako zahtjevnim kao onim njihove kontinentalne braće tako da nisu mogli
ishoditi osuđujuću presudu za teška kaznena djela bez svjedočenja dvojice
besprijekornih svjedoka očevidaca ili okrivljenikova priznanja. Lišeni na
taj način zakonski dopustivih dokaza u jednakoj mjeri kao i kontinentalni
suci, nije li vjerojatno da bi i oni – s obzirom na duh vremena – prihvatili
prisilne metode iznuđivanja priznanja krivnje od nevoljnih okrivljenika? S
obzirom na manju zasićenost starog engleskog kaznenog postupka pravom,
a osobito s obzirom na njegovu veću ovisnost o službenicima amaterima, nije
li također vjerojatno da bi se te metode koristile na arbitrarniji način nego na
kontinentu? Nagovještaj te mogućnosti može se dobiti iz opaske promatrača
iz sedamnaestog stoljeća o torturi koju su primjenjivale engleske kraljevske
vlasti. „U drugim zemljama“, napisao je, „[tortura] se koristila u pravosuđu kad
postoji semi-plena probatio. A ovdje u Engleskoj uzmu čovjeka i muče ga ne
znam zašto, niti kada, ne u vrijeme suđenja, nego kad netko poželi“.58
Bilo kako bilo, ostaje činjenica da je mrlja sudske torture kao sustavne
procesne institucije okaljala jedino kontinentalno kazneno pravosuđe. Primijetite, međutim, suptilnu ironiju. Dijelom odgovoran za tu mrlju bio je standard
dostatnosti dokaza koji je otišao predaleko u onemogućavanju tada postojeće
cupiditas puniendi. Drugim riječima, dio krivnje za mrlju leži na pretjerano
zahtjevnim procesnim jamstvima.
Utjecaj zahtjeva pravičnog postupka. Ako starije kontinentalne odredbe
u pogledu procesnih jamstava zaslužuju suosjećajniji odnos, postavlja se
pitanje jesu li one bile od značenja u pravnom životu. U autoritarnom uređenju
kontinentalne sudbene birokracije lako su mogle ostati samo retorička obveza,
ili jamstvo na papiru. Bilo bi, međutim, iznenađujuće da se poštovanje tih
odredbi nije razlikovalo od jurisdikcije do jurisdikcije i od vremena do vremena.
Ne samo da je došlo do raznolikih promjena u zajedničkim uvjerenjima i
57
O toj peine forte et dure, vidi JAMES BRADLEY THAYER, A PRELIMINARY
TREATISE ON EVIDENCE AT THE COMMON LAW, Vol. 1, 297.-300. (Boston, 1898.).
Nasilje slično torturi također se moglo sporadično koristiti u „privatnim istragama“ u svrhu
prikupljanja optužujućih dokaza – osobito ako su za kazneno djelo bile osumnjičene osobe
nižeg staleža. Fieldingov Tom Jones podsjeća na tu mogućnost. Vidi HENRY FIELDING, THE
HISTORY OF TOM JONES, 79.-80. (1940., Random House).
58
JOHN SELDEN, TABLE TALK, 133. (1927., Pollock ed.).
187
M. Damaška: Potraga za pravičnim postupkom u doba inkvizitorne procedure
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 20, broj 1/2013, str. 167-202.
političkim institucijama između slabljenja srednjeg vijeka i vremena kad su
se sjene nadvile na ancien régime nego su značajne razlike postojale i među
kontinentalnim jurisdikcijama u njihovu poštovanju doktrinarnih autoriteta i
ostalih pravnih izvora.59 Bez arhivskih istraživanja malo se može reći o toj
temi kao da je čvrsto zaodjenuta sigurnošću. Ipak, čini nam se mogućim da
je stupanj poštovanja jamstava obrane svugdje ovisio o percipiranoj prijetnji
kaznenog djela i o društvenom položaju okrivljenika.
Kada se kazneno djelo nije smatralo ozbiljnom prijetnjom uspostavljenom
poretku i okrivljenik je bio osoba dobrog društvenog položaja, pravila
posvećena pojmu defensio morala su, barem na nekim sudovima, imati više
od pukog platonskog učinka. Također, u tom kontekstu suci su imali razloga
brinuti se o mogućoj odgovornosti zbog zanemarivanja pravila namijenjenih
zaštiti interesa obrane.60 Čak nije mogla biti isključena ni neprijateljska reakcija
naroda na prekomjernu torturu. Prema povjesničarevim bonne bouche, Bartolus de Saxoferrato – svetac zaštitnik rimsko-kanonskih pravnika najmanje dva
stoljeća – trebao je skočiti kroz prozor kako bi pobjegao svjetini razbješnjenoj
njegovim nalogom za torturu koje je posljedica bila okrivljekovnikova smrt.61
U progonu kaznenih djela koja su najviše prijetila, međutim, krajolik prava
je potamnio. Čak je i poštovanje pravila za koja se smatralo da potječu iz
višeg prava postalo neizvjesno, pa su snažni impulsi suzbijanja kriminaliteta
uzrokovali dramatično zadiranje u jamstva obrane. Već u trinaestom stoljeću
razvila se doktrina da procesni poredak ustanovljen zakonom može biti
prekršen zbog „grozote zločina“ (propter enormitatem delicti licitum est
iura transgredi).62 Izvorno, to izuzeće od redovitih pravila primjenjivalo se
59
Primijetite tek usput da su se mehanizmi posvećeni preispitivanju odluka također
razlikovali. Iako se često govorilo da ga prirodno pravo zahtijeva, žalbeni postupak nije
postojao u svim kontinentalnim zemljama. Najčvršće je bio uspostavljen u Francuskoj. U
talijanskim gradovima državama, gdje nisu bili ustanovljeni žalbeni sudovi, zadaća ispitivanja
jesu li suci pravilno vršili svoje funkcije pripadala je posebnim sudskim tijelima. Njihove
odluke uključivale su predmete koji se tiču odgovornosti za nepropisno primijenjenu torturu.
Vidi WOLDEMAR ENGELMANN, DIE WIEDERGEBURT DER RECHTSKULTUR IN
ITALIEN, 514.-583. (1983.).
60
Za zanimljivu odluku iz sedamnaestog stoljeća koju je donio Vrhovni sud Saske o
sudskoj odgovornosti zbog primjene torture vidi Carpzov, supra bilješka 3, pars III, qu. 127,
no. 18. In syndicatu postupci posebnih sudova u talijanskim gradovimadržavama također
pružaju indikativne primjere sudske odgovornosti. Vidi Engelmann, supra br. 59, id. Jedan
pravni povjesničar nedavno je osporio rašireno stajalište da se pravila koja uređuju torturu
nisu poštovala u praksi. Vidi Kenneth Pennington, Torture and Fear: Enemies of Justice, 19
RIVISTA INTERNAZIONALE DI DIRITTO COMUNE, 203., 227.-29. (2008.).
61
Vidi SUSANNE LEPSIUS, VON ZWEIFELN ZUR UBERZEUGUNG, 13.-14. (2003.).
62
Na doktrinu se nastavilo pozivati na kontinentu čak do osamnaestog stoljeća. Za povijesne
referencije na tu doktrinu stvorenu na temelju teksta pape Inocenta IV. vidi Schmoeckel, supra
bilješka 39, na 276.-277.
188
M. Damaška: Potraga za pravičnim postupkom u doba inkvizitorne procedure
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 20, broj 1/2013, str. 167-202.
samo na izdaju (crimen laesae maiestatis) i herezu (crimen laesae maiestatis
divine), ali uskoro je obuhvatilo simoniju i čarobnjaštvo, šireći se naposljetku
na sva kaznena djela za koje je predviđena pooštrena smrtna kazna (crimina
atrocissima).63 Sudovi koji su slijedili tu doktrinu dopuštali su, na primjer,
određivanje torture na temelju manjeg od „nedvojbenih indicija“ ili da
mučenja budu izvršena na grublji način i njihova ponavljanja lakša nego u
standardnim slučajevima. Pišući u šesnaestom stoljeću, Jean Bodin naveo je
da je čarobnjaštvo bilo tako ozbiljno i tako teško otkriti koristeći se normalnim
metodama dokazivanja „da javna glasina sama po sebi može biti gotovo
nepogrešiva“ i dovoljna da se osoba stavi na torturu.64
Ta pogubna doktrina nije ostala neosporavana – osobito u odnosu na oblike
pravde za koje se vjerovalo da imaju izvor u prirodnom pravu.65 Proizašlu
kontroverziju i okružujuće pravo prikazat ćemo sad na mišljenju koje je iznio
slavni Prospero Farinacci u jednom talijanskom predmetu iz šesnaestog
stoljeća.
III. FARINACCIJEV CONSILIUM66
Činjenice slučaja. Neki Biffio, lutalica iz Milana, uhićen je u Torinu
pod sumnjom da se uzdržavao kriminalnom aktivnošću. Jedva podvrgnut
najblažem stupnju torture, otkrio je da ga je pučanin zvan Curtes nagovarao
da ubije plemića zvanog Luigi Valpergi u ime milanskog plemića Guida di
San Giorgia, ali da je on, Biffio, odbio to učiniti. Njegovo svjedočenje dovelo
je do uhićenja Curtesa, čovjeka loše reputacije koji je protjeran iz Milana i
obitavao u Torinu, živeći raskošno bez vidljivih sredstava za uzdržavanje.
Curtes je priznao da pripada Guidovoj sviti u Milanu, ali je zanijekao bilo
63
O toj podjeli, koja se može naći u talijanskim i njemačkim pravnim izvorima, između
kaznenih djela koja podliježu smrtnoj kazni s pooštrenjem (crimina atrocissima) i onih
zaprijećenih smrću bez pooštrenja (criminal atrocia), vidi Carpzov, supra bilješka 3, pars III,
qu. 102, nos. 62. i 63, Za daljnje razlikovanje između „crimina atrocia“ i „crimina atrociora“
vidi GIULIUS CLARUS, SENTENCIARUM RECEPTARUM LIBER QUINTUS, par.
primus, vers. Sunt Etiam (Venetiis 1568.).
64
JEAN BODIN, DE LA DEMONOMANIE DES SORCIERS, 198. (Paris 1580., Du
Puys).
65
Za kritiku doktrine utjecajnog Hippolytusa de Marsiliisa iz Bolonje (1450.-1529.)
vidi GIORGIA ALESSI PALAZZOLO, PROVA LEGALE E PENA, 76. (1979.). Carpzov se
referira na kontroverziju koja okružuje doktrinu (supra bilješka 3, pars III, qu. 102, n. 68).
Farinaccijevo stajalište o tom pitanju uskoro će biti razmatrano u tekstu.
66
Tekst tog consiliuma može se naći u: PROSPERI FARINACII CONSILIA SIVE
RESPONSA ATQUE DECISIONES CAUSARUM CRIMINALIUM, EDITIO POSTREMA,
Consilium 99, str. 483.-491. (Cardon, Lungduni, 1610.). U nastavku ćemo se referirati na tekst
tog consiliuma samo njegovim brojevima.
189
M. Damaška: Potraga za pravičnim postupkom u doba inkvizitorne procedure
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 20, broj 1/2013, str. 167-202.
kakvu umiješanost u ubojite planove. Nakon podvrgavanja najtežem stupnju
torture i dalje je tvrdio da je nedužan. Međutim, mučen opet nakon dva dana
i suočen s Biffijom, Curtes je napokon priznao da je primio novac od Guida
kako bi organizirao Luigijevo ubojstvo i da je neuspješno pokušao nagovoriti
Biffija da počini kazneno djelo.
Na temelju tog priznanja lokalni sudac otvorio je kaznenu istragu protiv
Guida. Pozvan da dođe u Torino, pojavio se na sudu i zanijekao zavjeru za
ubojstvo. Priznao je samo da je Curtesu dao poveći iznos novca, tvrdeći da je
to poklon za prijašnje usluge. Sudac je tada ponovio ispitivanje Biffija i Curtesa
u Guidovoj prisutnosti.67 Nakon što su oni ponovili prije dana priznanja,
zaključio je „ofenzivni dio“ istrage i optužio Guida za kapitalno kazneno djelo
ubojstva.68
U „defenzivnom dijelu“ istrage postavilo se pitanje je li prikupljeno dovoljno
dokaza za odluku da Gudio bude stavljen na torturu. Inkriminirajući materijal
protiv njega bio je znatan. Bio je upleten ne samo Curtesovim priznanjem,
potkrijepljenim Biffijevim, nego i indicijama o motivu. Nekoliko svjedoka
svjedočilo je o glasinama koje su kružile za vrijeme nedavne vojne kampanje
da je Guido kovao zavjeru da se Luigi ubije. Dodatno, guverner Torina
obavijestio je suca da je primio pisma od „vjerodostojnih svjedoka“ koja su
ga izvjestila o Guidovim ubilačkim planovima. Postojao je i dokaz novčanog
transfera od Guida Curtesu. Ipak, bez obzira na to koliko su ti dokazi bili
značajni, sudac ih je smatrao nedostatnima za osudu. Određivanje torture u
pokušaju pribavljanja priznanja činilo mu se jedinim načinom da osudi Guida
za kapitalno kazneno djelo.
U svojoj obrani Guido je isticao da priznanja Bifija i Curtesa nisu mogla
opravdati nalog za torturu, jer su posljedica primjene prisilnih ispitivanja
provedenih bez zakonski potrebnih indicia. Službenik koji je predstavljao javni
interes – u nastavku ćemo ga zvati Fiscus – nije osporavao da su nedostajali
redovito potrebni indiciji, već je tvrdio da oni u ovom slučaju nisu bili potrebni.
Među nekoliko argumenata koje je iznio, sljedeći zaslužuju našu pažnju. Prvi je
da je kazneno djelo za koje je optužen bilo „teško“ i da se u ovom kontekstu ne
trebaju primjenjivati redovita pravila postupka. Vidjeli smo da se pred sudovima
ancien régimea često pozivalo na to pravilo. Njegov drugi argument bio je da
je kazneno djelo bilo teško dokazati i da stoga tortura može biti određena
na inače nedostatnim indicijima. Podrijetlom iz progona hereze, ovo pravilo
67
O pravu koje se odnosi na ponovno ispitivanje svjedoka optužbe u okrivljenikovoj
prisutnosti vidi supra bilješku 21.
68
Radilo se o zločinu assasinium, definiranom kao počinjenje ubojstva za novčanu isplatu.
Definicija je obuhvaćala i djelovanje neposrednog počinitelja i djelovanje osobe koja traži
ubojstvo, ali je potonje djelovanje smatrano ozbiljnijim. Iz objavljenog teksta consiliuma o
kome se raspravlja nije jasno tko je zaista ubio Luigija.
190
M. Damaška: Potraga za pravičnim postupkom u doba inkvizitorne procedure
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 20, broj 1/2013, str. 167-202.
također se često koristilo pred onodobnim kontinentalnim sudovima. Fiscusov
treći argument bio je da su Biffio i Curtes osobe loše reputacije, prognani iz
zajednica u kojima su živjeli, i da pojedinci tog soja mogu zakonito biti mučeni
bez normalno potrebnog dokaza. Njegov posljednji argument odnosio se na
činjenicu da je guverner Torina zahtijevao da Biffio i Curtes budu stavljeni na
torturu. Kao najviša vlast u gradu, držao je Fiscus, guverner je ovlašten riješiti
predmet „prema savjesti“ umjesto prema standardnim procesnim pravilima.
Zahtijevajući da Biffio i Curtes budu mučeni, guverner je delegirao svoju ovlast
sucu, koji je zauzvrat bio ovlašten izdati naloge za torturu bez inače potrebnih
dokaza. Sve u svemu, zaključio je Fiscus, dva priznanja, zajedno sa stavkama
indicija, pružili su dovoljnu potporu za stavljanje Guida na ispitivanje pod
torturom.
Ulazi Farinacci, upitan da podnese consilium iudicale o pitanju bi li tortura
određena na temelju dokaza prikupljenih u istrazi bila legitimna.
Nevaljanost Biffijeva priznanja. Farinacci se prvo osvrnuo na valjanost
priznanja dobivenoga od Biffija. Fiscus je u krivu, napisao je, da bi u slučaju
teških kaznenih djela puka sumnja bila dostatna za legitimni nalog za
torturu: čak i ovdje sucima nije dopušteno podvrgnuti okrivljenike mukama,
a da prvo ne prikupe „nedvojbene“ indicia. Indicia su nedvojbeni, nastavio
je, ako su tako uvjerljivi da čine „slučaj tako jasnim očima suca da on ne
može vjerovati suprotno“.69 Spominjanjem „vjerovanja“ čini se da je Farinacci
prihvatio poziciju da bi suci trebali biti uvjereni u krivnju okrivljenika prije
određivanja da budu podvrgnuti bolnom ispitivanju.70 Taj standard, napisao
je, moraju poštovati čak i magistrati koji imaju potpunu diskreciju (arbitrium
absolutum): njima je također zabranjeno određivati torturu, a da prvo ne
prikupe inkriminirajuće dokaze zahtijevane zakonom.71 Fiscus se također
vara, nastavio je Farinacci, da tortura može biti određena na temelju puke
69
Nec dicitur indubitatum indicia nisi fuerit tale ex qou ita res apud oculos iudicit clara
reddatur, ut contrarium credit non possit. Br. 30. U svojoj raspravi donekle je ublažio tu
zahtjevnu poziciju, govoreći da indiciji postaju nedvojbeni kad čine suca „kvazisigurnim“ u
okrivljenikovu krivnju. Vidi Prospero Farinacci, Praxis et theoreticae criminalis, lib. 1, tit. 5,
qu. 37 (Frankoforti, 1606.).
70
Inzistiranje na „subjektivističkom“ tumačenju indicia indubitata također je primjetno u
Carpzovoj definiciji pojma. Prema njemu, vjerodostojni su indiciji sposobni „potpuno uvjeriti,
ali ne potpuno dokazati“ (apta ad plene persuadendum, licet non plene probandum). Vidi
Carpzov, supra bilješka 3, pars III, qu. 120, no. 13. Farinaccijev suvremenik Menochio uveo je
drugačiji subjektivni element u literaturu. Po njegovu mišljenju, dokaz je bio nedvojben kad je
izazvao takav duševni mir utvrđivača činjenica da on nije osjećao potrebu dalje istraživati stvar.
(Indicium indubitatum est demonstratio rei per signa sufficientia per quod animus in aliquot
tamquam existente quiescit et plus investigare non curat.) Vidi JACOBUS MENOCHIUS, DE
PRAESUMTIONIBUS, CONIECTURIS, SIGNIS ET INDICIIS COMMENTARIA, Tomus I,
qu. 7, no. 12 i 117, no. 65 (De Tournes, Genevae, 1670.).
71
Br. 27. Vidi također infra bilješku 73.
191
M. Damaška: Potraga za pravičnim postupkom u doba inkvizitorne procedure
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 20, broj 1/2013, str. 167-202.
sumnje kada su kaznena djela teško dokaziva (crimina occulta). U njihovu
procesuiranju standard dostatnosti dokaza je nešto manje zahtjevan, ali dokazi
ipak moraju biti tako jaki da „se zločin teško može poreći“.72 Čak ni taj niži
standard, smatrao je, nije ispunjen u Biffijevu slučaju. Ni činjenica da je Biffio
bio skitnica protjerana iz Milana nije opravdavala nalog za torturu utemeljen
na pukoj sumnji. Čak i da je njegova loša reputacija i sklonost kriminalu bila
u potpunosti dokazana – quid non, mučiti ga bez dovoljno indicia još bi uvijek
predstavljalo povredu zakona.73
U pristupu pitanju guvernerova upletanja u postupak, Farinacci je odlučio
ne osporavati guvernerov nalog izravno. Tekst naloga nije jasan, napisao je
umjesto toga, i postoje dobri razlozi za sumnju da je guverner namjeravao
prekršiti zakon odobravanjem torture bez potrebnih indicia. Njegov nalog treba
shvatiti kao da sadržava samo odobrenje da se Biffija liši „nebitnih“ obrana
koje pruža pozitivno (civilno) pravo, a ne da ga se također liši važnih obrana
propisanih prirodnim pravom – kojima pripada i zahtjev dostatnosti indicia
za torturu.74 Obrane na temelju prirodnog prava, tvrdio je, okrivljenicima ne
mogu uskratiti čak ni najviše zemaljske vlasti.75
Farinacci je također osporio Fiscusovu tvrdnju da se pisma koja su napisali
ugledni građani mogu koristiti kao dokazna potpora naloga za torturu. Pisma
nisu bila formalno uključena u spis predmeta, ustvrdio je, i predstavljaju
izvansudske informacije. To priječi da se koriste kao dokazni materijal u
predmetu. Prema višestoljetnoj maksimi, suci mogu odlučiti samo na temelju
onoga što je izneseno i dokazano na sudu. Čak i da su pisma o kojima je riječ
bila uključena u spis predmeta, ona još uvijek ne bi ispunjavala uvjet za valjani
dokaz: oni koji su ih napisali nisu prisegnuli te su dostavili inkriminirajuće
informacije prije nego je okrivljenik pozvan na sud i bio u poziciji iznijeti
svoju obranu. To je prekršilo zahtjev da okrivljenici budu pozvani na sud prije
nego svjedoci mogu (formalno) iskazivati protiv njih.76
Nevaljanost Curtesova priznanja. Zaključivši da je Biffijevo priznanje
pribavljeno kršenjem zakona, Farinacci se obratio pitanjima potaknutima
Curtesovom torturom. Zato što je Biffijevo priznanje pribavljeno nezakonito,
72
Indicia debent esse certa et tali aut vix posit denegari delictu. Br. 31.
Br. 35-37. U jednom drugom consiliumu Farinacci je napisao da osoba niskog
društvenog statusa i loše reputacije može biti mučena bez redovito traženih dokaza, ali samo
ako su delinkventi obilježeni s publica fama ili u iznimnim situacijama kao što je strah od
populi tumultus. Vidi Farinacci, supra bilješka 24, consilium 103, nos. 5-8.
74
Eius [tj. guvernerov] mandatum intelligendum est de defensione civili, non autem de
naturali, item de levi et frivola defensiones, non autem de substantiali. Br. 38.
75
Br. 40-41. U drugom consiliumu Farinacci je inzistirao da su čak i papa i car dužni
poštovati procesne obrane utemeljene u prirodnom pravu. Vidi Farinacci, supra bilješka 24,
consilium 85, nos. 19 i 25.
76
Br. 42-43.
73
192
M. Damaška: Potraga za pravičnim postupkom u doba inkvizitorne procedure
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 20, broj 1/2013, str. 167-202.
tvrdio je, treba ga smatrati ništavim i ne smije se koristiti kao indicium koji
opravdava Curtesovu torturu.77 Njegov argument da je nezakonit dokaz ništav
sporadično se razvijao od djetinjstva inkvizitornog postupka i u to vrijeme
teško da je bio novost.78 Značajno je, međutim, da je inzistirao ne samo na
odbijanju nezakonito pribavljenog primarnog dokaza (Biffijevo priznanje) već
i na odbijanju dokaza koji je proizašao iz njega (Curtesovo priznanje). Čak ni
taj širi isključujući učinak nije bio puka scherzo di fantasia i plod uzvitlane
mašte ovog snalažljivog pravnika: postojali su veliki pravni autoriteti za taj
širi zahtjev – uključujući još uvijek utjecajnu Pastoralis Cura Klementa V. iz
četrnaestog stoljeća. U jednom drugom consiliumu Farinacci se izričito oslonio
na tu papinsku konstituciju za tvrdnju da su svi procesni koraci poduzeti nakon
uskraćivanja obrana ništavi.79 Kao iskusan parničar, bio je sigurno svjestan
koji argumenti mogu biti izneseni na sudu s barem nekakvim izgledima za
prihvaćanje.
Ispada da naše suvremene odredbe koje nalažu zabacivanje nezakonitih
dokaza imaju preteču u inkvizitornom postupku ancien régimea. Najviše
iznenađuje što je to uključivalo i zabranu korištenja dokazima proizašlim iz
nezakonito pribavljenoga. Da bismo shvatili kako je to značajno, uzmimo u
obzir da zabrana korištenja „plodovima otrovne voćke“ ni do danas nije čvrsto
utemeljena u kaznene postupke svih liberalnodemokratskih zemalja. Bilo
bi naivno misliti, naravno, da je taj strogi pristup nepravilno prikupljenim
priznanjima bio standardna praksa sudova ancien régimea – osobito u
77
Dato etiam quod ex depositione Biffii contra Curtem oriretur indicium ad torturam: hoc
tamen intelligi debet, quando ipse Biffius fuisset legitime et praecedentibus indiciis tortus; sed
cum, ut supra late demonstram, appareat non legitime et sine praecedentibus indiciis tortum
fuisse, sequitur quod talis confessio, nec sici nec Curti per ipsum nominato nocere potest. Br. 46.
78
Gandinus je iznio to stajalište već u trinaestom stoljeću. Vidi Gandinus, u: Kantorowicz,
supra bilješka 4, Vol. 2, na 167. U 16. stoljeću ideja da su nezakonto dobiveni dokazi ništavi
proširila se – pari passu s prodorom rimsko-kanonskog u lokalna postupovna prava – i rubnim
područjima kontinentalne pravne kulture. Tako i Farinaccijev suvremenik Hrvat Kitonić piše za
ugarsko pravo: Confessionem factam per Reum in tormentiis, nullius, vel non legitimis indiciis
praecedentibus, non valere et redi nullam, etiamsi millies fuerit ratificata. Vidi citirano djelo,
supra bilješka 37, Cap. 6, qu. 8. Pritom se poziva na Nijemca Joachima Mynsingera, poznatog
po nastojanju da udruži rimsko-kanonske i domaće procesne propise, kao i na Talijana Franceska
Vivija, čija je knjiga Communium opinionum doctorum utruque iuris (Perugia, 1565.) izvršila
velik utjecaj na Kitonića.
79
Omnia gesta post denegatas defensiones sunt ipso facto nulla. Farinacci, supra bilješka
24, consilium 161, no. 24. U sljedećem stoljeću Carpzov je stavio svoj veliki autoritet u prilog
tom širokom isključujućem učinku čak i u odnosu na najteže zločine. (Nullitas ex defectu
indiciorum promanans, omnia acta post facta pariter inficiat, nullaque reddat, etiamsi de
crimine excepto ageretur. Carpzov, supra bilješka 3, pars III, qu. 108, n. 45. Za primjer manje
strogog pristupa nepropisno pribavljenim dokazima, ali s očitim naglaskom na građanskim
predmetima, vidi SEBASTIANUS VANTIUS, TRACTATUS DE NULLITATIBUS
PROCESSUM, br. 38 (Aldi filiis, Venetiis, 1554.).
193
M. Damaška: Potraga za pravičnim postupkom u doba inkvizitorne procedure
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 20, broj 1/2013, str. 167-202.
predmetima koji uključuju okrivljenike iz nižih društvenih slojeva poput
Biffija i Curtesa ili u predmetima povodom kaznenih djela koja ozbiljno prijete
uspostavljenom poretku. Ipak, Farinaccijevo mišljenje pokazuje da argumenti
u korist odbijanja dokaza proizašlih iz nezakonito pribavljenih priznanja
nisu, barem na nekim sudovima starog poretka, bili daleko izvan – ili čak i
na vanjskim rubovima – prihvatljivog sudskog diskursa te da su mogli učiniti
razliku u nekim predmetima.
No vratimo se Curtesovu priznanju. Farinacci je istaknuo nekoliko razloga
za njegovu nevaljanost, osim onih o kojima smo upravo raspravljali. Istaknut
među njima bio je njegov prigovor načinu na koji je Curtes mučen. Tortura se
sastojala u njegovu uzastopnom dizanju u zrak rukama vezanim za leđa i onda
iznenadnom ispuštanju dio puta do tla. Taj krajnji stupanj torture tzv. trzajima
(tortura cum pluribus squassis), istaknuo je Farinacci, rijetko se koristio u
Italiji čak i u istrazi težih kaznenih djela, a iznimna okrutnost mučenja bila je
pojačana ponavljanjem tog načina torture nakon dva dana.
Ponavljanje torture, nastavio je, učinilo je proizašlo priznanje jednakim
priznanju pribavljenome nezakonitim prijetnjama. Uspostavljanje te paralele s
nezakonitim prijetnjama bilo mu je važno jer se pozvao na rašireno stajalište
doktrine da priznanje pribavljeno nezakonitim prijetnjama „ne može štetiti ni
osobi koja je priznala ni ikome drugome“.80 To se može činiti čudnim onima
koji poznaju standardno pravilo inkvizitornog postupka da se okrivljenicima
mora prijetiti torturom prije nego što se ona doista primijeni. Razlog za to
pravilo (territio) bio je da bi prijetnje predstojećih muka mogle potaknuti
okrivljenike da priznaju bez potrebe da ih se stvarno muči. No te dopuštene
prijetnje pretpostavljale su da je sudac prikupio dovoljno indicia za tada
dopušteni nalog za torturu. Budući da je Farinacci tvrdio da taj zahtjev
nije ispunjen, mogao je uvjerljivo tvrditi da je sama mogućnost ponovljene
torture predstavljala nezakonitu prijetnju. Osporavao je i Fiscovu tvrdnju da
je ponavljanje torture bilo legitimno, jer je odluka o ponavljanju bila pitanje
sudske diskrecije. Diskrecija nije apsolutna, prosvjedovao je Farinacci: zakon
zahtijeva da indiciji koji potkrepljuju ponavljanje torture budu „najjači“ i
da se sastoje od novih dokaza koji zamjenjuju one „pročišćene“ prijašnjim
mučenjima.81 Niti jedan od tih zahtjeva nije ispunjen, tvrdio je, u Curtesovu
slučaju.
Legitimitet stavljanja Guida na torturu. Zaključivši svoju procjenu
Bifijevih i Curtesovih priznanja, Farinacci je došao do pitanja na koje je njegov
consilium namjeravao odgovoriti: može li protiv Guida biti izdan legitimni
nalog za torturu? Započeo je svoju argumentaciju priznajući da bi, da su bolna
80
Communiter receptu est a Doctribus, quod confessio metu tormentorum extorta, etiam
millis ratificata et geminata, nec confitenti, nec aliis nocet. Br. 56.
81
Br. 58-59.
194
M. Damaška: Potraga za pravičnim postupkom u doba inkvizitorne procedure
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 20, broj 1/2013, str. 167-202.
ispitivanja Biffija i Cortesa pravilno izvršena i da nije bilo prigovora na njihovu
vjerodostojnost, njihova priznanja – zajedno s potkrepljujućim dokazima82 –
bila dovoljna za legitimni nalog za torturu. Po njegovu mišljenju, međutim,
niti jedan od tih uvjeta nije bio zadovoljen. Osvrnuvši se prvo na zakonitost
priznanja, usredotočio se na ono pribavljeno od Curtesa koje je, kao što smo
upravo vidjeli, izjednačio s priznanjima iznuđenima nezakonitim prijetnjama.
Ponavljajući da priznanja pribavljena na taj način „ne mogu štetiti ni osobi koja
priznaje ni drugoj osobi“, dodao je da se izostanak štetnog učinka primjenjuje
čak i kada su ta priznanja drugim dokazima u potpunosti potvrđena.83
Ova dodatna klauzula mogla bi lako biti najznačajnija izjava u consiliumu
jer potpuno proturječi široko rasprostranjenom uvjerenju da je inkvizitorni
postupak ancien régimea bio nesputana potraga za istinom. Slijedeći to
uvjerenje, smatralo se da razlozi ništavosti dokaza pribavljenih kršenjem
inkvizitornog procesnog poretka (ordo iudiciarius) leže u zabrinutosti da
informacije okaljane nepravilnim načinom pribavljanja kompromitiraju
njegovu pouzdanost. Ali, ako su to bili razlozi, tada bi se nezakonito pribavljena
priznanja mogla koristiti za presudu ako se naknadno pokaže da su točna.
Pozivajući na njihovo odbacivanje čak i kad su točna, Farinacci je time pokazao
osjetljivost na vrijednosti koje su očito u suprotnosti s neobuzdanom potragom
za istinom. Kršenje jamstava obrane utemeljenih na prirodnom pravu očito
je smatrao – kao i pravnici istomišljenici – tako ozbiljnim da ono opravdava
odbacivanje čak i očito točnih informacija. Uzimajući u obzir da je sudsko
priznanje okrivljenika tada veličano kao „kraljica dokaza“, njegova dodana
primjedba sugerira zaista iznenađujuću spremnost na žrtvovanje interesa
suzbijanja kriminaliteta – čak i u slučaju odvratnog ubojstva.
Je li ta primjedba bila retorički ukras bez rezonancije u sudskoj praksi? U
pogledu nekih zemalja i za neka razdoblja povijesti dostupne su informacije
da su suci uistinu ukidali nepravilne naloge za torturu.84 Koliko se tih razloga
odnosilo na vjerodostojna priznanja, ne možemo, naravno, znati. Ali s obzirom
na sklonost tijela kaznenog progona ancien régimea prema izbjegavanju
nekažnjivosti (ne crimina remaneant impunita), teško je vjerovati da je
isključenje vjerodostojnog, ali nezakonito pribavljenog priznanja bilo njihova
dosljedna praksa. Čak i danas, trebali bismo se podsjetiti, sudovi mnogih
82
Te stavke dodatnih dokaza (adminiculi) bile su nužne, jer je zakon zahtijevao da priznanja
supočinitelja budu potkrijepljena.
83
Confessio metu tormentorum extorta, nihil operatur, confitentique aut tertio non nocet,
etiam quod aliunque in totum verificetur per inspectiones oculorum, nedum alia verisimilia seu
adminicula. Br. 62.
84
Postoje dokazi da su pravni fakulteti zasjedajući kao sudovi u nekim njemačkim
zemljama ukidali odluke istražnih sudaca, Vidi ARND KOCH, DENUNTIATION: ZUR
GESCHICHTE EINES STRAFPROZZESSUALEN RECHTSINSTITUTS, 125.-126.
(2006.). Te odluke uključivale su interlokutorne naloge za torturu.
195
M. Damaška: Potraga za pravičnim postupkom u doba inkvizitorne procedure
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 20, broj 1/2013, str. 167-202.
zemalja nerado odbacuju takve dokaze u slučajevima teških kaznenih djela.85
Ipak, čak i ako su Farinaccijeve primjedbe široko odstupile od tada utvrđene
sudske prakse, činjenica da je uključio primjedbu u dokument namijenjen
sudskoj uporabi upućuje na to da su njegovi stavovi o snazi jamstava obrane
bili unutar granica prihvatljivog pravnog diskursa. Uzimajući u obzir njegovu
reputaciju kao „princa kaznenih odvjetnika“, njegova primjedba morala je
imati neku težinu u Guidovu predmetu za ubojstvo.
Zbog opreza, Farinacci se međutim nije ograničio na puko isticanje
nevaljanosti Biffijeva i Curtesova priznanja; dodao je također nekoliko
neovisnih prigovora. Dokazi koji potkrepljuju priznanja su bezvrijedni,
tvrdio je, jer „se ništa ne može dodavati na ništavost“.86 A čak i ako bi svi
njegovi argumenti za nevaljanost priznanja bili odbijeni, dodao je, korištenje
priznanjima bilo bi pogrešno zbog njihove upitne točnosti. Curtes je criminosus
ultra vilitatem, pa ono što je iskazao ne zaslužuje da mu se pokloni vjera,
dok Guidovo plemstvo govori protiv njegova sumnjičenja za nečuveni zločin
za koji je optužen.87 Nakon tih procjena vjerodostojnosti koje su odražavale
društvene predrasude njegove epohe, Farinacci je istaknuo da je sudu izložio
pravo najbolje što je mogao te je time zaključio svoj consilium.
IV. DISKRIMINATORNI KARAKTER STARIH JAMSTAVA
OBRANE
Promatran s našeg stajališta, ovaj dokument iz šesnaestog stoljeća doima
se privlačnim i odbojnim. S jedne strane, pokazuje da jamstva obrane starog
inkvizitornog postupka nisu puka teorijska pretpostavka, nego se ponekad na
sudu pozivalo na njih. S obzirom na snažni represivni temperament vremena,
dokument također otkriva da su neka od tih jamstava bila sposobna omesti
realizaciju zahtjeva za kažnjavanjem. Uzmite u obzir da je Guido obaviješten o
svim optužnim tvrdnjama, kao i o svim inkriminirajućim dokazima, te da mu
je čak bilo dopušteno da se suoči s dva glavna svjedoka protiv sebe. Životno
važno pitanje treba li biti stavljen na torturu bilo je ozbiljno osporavano.
Čuveni odvjetnik tvrdio je da bi nalog za torturu bio legitiman samo da su
85
To se jasno vidi u sustavima u kojima odluka o tome treba li odbiti nezakonite dokaze
ovisi, inter alia, o vaganju intenziteta nezakonitog pribavljanja nasuprot težini slučaja. Vidi
MIRJAN DAMASKA, EVIDENCE LAW ADRIFT, 23.-24. (1997.).
86
Quod nullum est adminiculari et adiudari non potest. Br. 61.
87
Br. 67-71. Treba imati na umu s tim u vezi da je u većini njemačkih i talijanskih
jurisdikcija trebalo provjeriti istinitost priznanja pribavljenih torturom. Vidi Carpzov, supra
bilješka 3, pars III, qu. 126, nos. 12-16, s upućivanjem na talijanske autoritete i Constitutio
Criminalis Carolina.
196
M. Damaška: Potraga za pravičnim postupkom u doba inkvizitorne procedure
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 20, broj 1/2013, str. 167-202.
inkriminirajući dokazi suca uvjerili u Guidovu kaznenu odgovornost, tako
da bi – iz sučeve točke gledišta – njegovo bolno ispitivanje predstavljalo
zasluženu kaznu. Odvjetnik je također dalje tvrdio da bi najvažnije dokazne
stavke inkriminirajućih dokaza trebale biti odbačene na temelju toga što
su pribavljene kršenjem procesnih pravila. Istina je da je prema tadašnjem
zakonu Guido bio dužan odgovarati na postavljena pitanja i da bi zbog svoje
tvrdoglave šutnje zaslužio disciplinsku kaznu.88 Ali treba imati na umu da se
okrivljenikova dužnost iskazivanja naširoko smatrala moralnom obvezom i
da su neka procesna pravila opravdana tom obvezom preživjela u nekoliko
kontinentalnih jurisdikcija duboko u dvadeseto stoljeće.89
S druge strane, consilium pruža uvid u zazorne diskriminacije pri provedbi
procesnih garancija. Zasigurno, procesne garancije nisu bile jedini aspekt
kaznenog pravosuđa ancien régimea prožet socijalnim predrasudama. To
se na primjer otvoreno očitovalo pri izvršenju kazni, jer su osobe visokog
društvenog položaja bile podvrgnute drugačijim kaznama nego niži staleži.90
To je prožimalo i mnoge aspekte dokaznog prava.91 Ali u procesnoj domeni
to se najviše zrcalilo u nejednakim zaštitama okrivljenika od strahota torture.
Primijetite da su, kada je plemić Guido bio suočen s mogućnošću „bolnog
ispitivanja“, izneseni snažni argumenti protiv dostatnosti dokaza u korist ove
brutalne istražne metode. Ti su mu argumenti možda pomogli da izbjegne
muke. No čak i da je bio stavljen na torturu, pravo ga je štitilo od podvrgavanja
torture u njezinu najbolnijem obliku.92 Za razliku od toga, pučanin na zlu glasu
Biffio bio je mučen na osnovi puke sumnje da je počinio (neodređeno) kazneno
djelo, a Curtes, druga osoba neplemenita podrijetla, bio je izložen najtežim
mukama bez ikakve vidljive grižnje savjesti zbog nedostatne dokazne potpore
za njihovu ponovljenu primjenu.93
88
Vidi supra bilješku 15.
To je bio slučaj u nekim švicarskih kantonima i u Austriji. Nije poznato da je čak i
Beccaria, jedan od najpoznatijih kritičara torture radi izvlačenja priznanja, preferirao oštro
kažnjavanje odbijanja odgovaranja okrivljenika na pitanja koja im je postavio sudac. Vidi
CESARE BECCARIA, AN ESSAY ON CRIMES AND PUNISHMENTS, 150. (London,
1801.).
90
Vidi JAMES WHITMAN, HARSH JUSTICE, 101.-107. (2003.).
91
Primjer je Farinaccijeva usporedna procjena Guidove i Curtesove vjerodostojnosti s
kojom je završio svoj consilium.
92
Kada plemići nisu uživali imunitet od torture – više o tome za koji trenutak, bili su
izuzeti od njezina krajnjeg stupnja težine. Krajnji stupanj težine, napisao je Farinacci, može
biti korišten samo na „pokvarenoj i robusnoj osobi, ali ne na onima plemenita podrijetla“.
Vidi op.cit. supra, bilješka 24, consilium 175, no. 22. Valja napomenuti da je neko vrijeme
njemačkim plemićima bilo dopušteno isključiti se od inkvizitornog postupka, tražeći da im se
sudi prema blažim pravilima akuzatornog postupka.
93
Iako je već Gandinus tražio značajna jamstva protiv olake uporabe torture, pojedinci
niska statusa, napisao je, nemaju pravo na njih jer su se izrugivali zakonu „načinom kako su
89
197
M. Damaška: Potraga za pravičnim postupkom u doba inkvizitorne procedure
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 20, broj 1/2013, str. 167-202.
Kako bi se pravilno procijenio nama neprihvatljiv diskriminatorni karakter
starih jamstava obrane, nužno je pogledati pravila koja su uređivala imunitete
od torture. Općenito govoreći, njihov učinak bio je takav da su društvene
elite rijetko bile podvrgnute ispitivanju pod mukama. Stoga, bez obzira na to
koliko je grub i surov bio sustav kaznenog pravosuđa, osjetljivosti na ljudske
patnje nije potpuno nedostajalo. Nedostajalo je, međutim, općeg ljudskog
suosjećanja koje presijeca društveni spektar. Istina, bilo je nekoliko iznimki
od torture – većina njih utemeljenih na kršćanskoj etici – ove vrste: trudne
žene, maloljetnici, stari i duševno bolesni bili su pošteđeni od mučenja bez
obzira na položaj u društvu. No pojedinci koji su pripadali nižim redovima,
a nisu spadali u jednu od tih uskih kategorija, suočavali su se s opasnošću da
budu mučeni u svim kaznenim predmetima povodom teških kaznenih djela.
Suprotno od onog što se često misli, shvaćanja o ljudskom dostojanstvu
također nisu bila odsutna iz kaznenog pravosuđa ancien régimea. Opravdanje
koje daju onodobni pravni izvori za imunitete od torture iznose tu činjenicu
jasno na svjetlo. Bolno ispitivanje aristokratskog okrivljenika, vlasti su znale
govoriti, unižava njegovo dostojanstvo (dignitas rei). Kao i sažaljenje, ljudsko
dostojanstvo već je tada bilo prepoznatljivo, ali samo prema osobama koje
su pripadale gornjim dijelovima društvene piramide. Drugim riječima, dostojanstvo još nije postalo univerzalnim ljudskim svojstvom.
U kasnosrednjovjekovnim kraljevstvima iznimke od torture zbog
okrivljenikova dostojanstva stvorene su u prvom redu za nasljedno plemstvo.
Od petnaestog stoljeća, međutim, plemenito podrijetlo izgubilo je središnje
mjesto u iznimkama od bolnih ispitivanja.94 Stoljeće kasnije, jedan čuveni
talijanski pravnik žalio se da je „cvijet plemstva iskvaren pokvarenim i
nedostojnim brakovima, i da se teško može reći je li osoba stvarno plemenita.“95
Otad, imunitet od torture odobravao se, osim „pravom“ plemstvu, osobama
koje su držale istaknute pozicije u vlasti i vojsci ili su se bavile uglednim
profesijama.96 Ti uglednici (personae in dignitate constitutae) uključivali su
doktore, pa čak i pravnike („advokate“) zbog toga što „brane tuđe živote“.97
živjeli“. Vidi A. Gandinus, u: Kantorowicz, supra bilješka 4, Vol. 2, rubrica: A quo vel a quibus
posit fama incipere ex quo tempore, para. 5.
94
U zemljama u kojima je plemstvo nastavilo biti moćno, naglasak na plemenitom
podrijetlu trajao je naprotiv duboko u moderna vremena. Za Poljsku, „demokraciju plemića“,
vidi Z. KACZMARCZYK & B. LESNODORSKI, HISTORIA PANSTWA I PRAWA POLSKI,
Vol. 2, 195., 207. (1957.).
95
Vidi IULII CLARI OPERA OMNIA, Liber 5, Practica Criminalis, qu. 64, no. 17 (Bailly,
Lungduni, 1672.).
96
Za opsežnu raspravu o iznimkama utemeljenima na pojedinčevom dostojanstvu vidi
Carpzov, supra bilješka 3, pars III, qu. 118, nos. 65-105. Vidi također Farinacci, supra bilješka
69, Lib. 1, tit. 5, qu. 38, str. 603.
97
Carpzov, supra bilješka 3, qu. 118, br. 87-92.
198
M. Damaška: Potraga za pravičnim postupkom u doba inkvizitorne procedure
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 20, broj 1/2013, str. 167-202.
Ipak, kao što smo već primijetili, ti imuniteti nisu bili apsolutni. Prestajali su
se primjenjivati kada su osobe s dostojanstvom osumnjičene za kaznena djela
s primjesama visoke politike ili kaznena djela koja se smatralo jedinstveno
opasnima za vlast. U nekim zemljama imuniteti su također bili neprimjenjivi,
obično nakon posebnog dopuštenja visoke vlasti, kada bi dostojanstvene osobe
bile osumnjičene, kao što je Guido bio, da su počinile nekoliko posebno
nabrojenih „neizrecivih nedjela“ (crimina infanda) koja su pripadala običnom
kriminalitetu.98
U Francuskoj zakonski zajamčene iznimke od torture pale su u nemilost već
u šesnaestom stoljeću, pari passu sa širenjem političkih teorija prema kojima
su svi pripadnici društva postrojeni na pravno nediferenciran način ispod
vladara kao njegovi podanici (subditi).99 Usprkos tome, društveni privilegij
nastavio je igrati ulogu, tako da je mučenje osobe koja je pripadala višim
društvenim slojevima ostalo rijedak događaj za vrijeme ancien régimea. Kada
se taj događaj zbio, kazneno djelo o kojem je bila riječ bilo je tako teško da se
imuniteti od torture ne bi primjenjivali čak ni po starim izričitim izuzecima.
Također je važno da su osobe iz više klase bile stavljane na torturu tek nakon
što se sud uvjerio u njihovu krivnju, tako da su bolna ispitivanja preobražena
u vrstu prethodne kazne.100 Za razliku, pojedinci niskog društvenog stanja bili
su podvrgnuti torturi češće i s puno manje dokaza.
Daljnjim zamagljivanjem socijalnih razlika u osamnaestom stoljeću, prosvjetiteljska kritika okrenula se protiv torture. Manje je poznat istodobni napad
iz pravne struke na izuzeća viših slojeva od nje. Mnogi pravnici smatrali
su torturu nepoželjnim, ali nužnim instrumentom otkrivanja istine, te su
prosvjedovali samo protiv njezine gotovo isključive uporabe na „pučanima“.
Plemeniti status pojedinca, tvrdili su, ne bi trebao biti pokriće za njegovu
nezasluženu nekažnjivost.101 Mogućnost da bi tortura – ako bude zadržana
– postala zaista opći procesni institut prestala je biti nerealna, pa su se viši
društveni slojevi mogli lakše prepoznati u okrivljeniku na mukama. Kako se
često događa u tijeku procesne povijesti, kada elite osjete opasnost izlaganja
brutalnim procesnim instrumentima namijenjenima nižim društvenim
redovima, dani tih instrumenata su odbrojeni. Nije stoga čudo da je poziv
98
Carpzov, id, br. 87-92.
Vidi WILLIAM F. CHURCH, CONSTITUTIONAL THOUGHT IN SIXTEENTH
CENTURY FRANCE, 242. (1941.).
100
Vidi npr. opis progona markiza de Cinq-Marsa, u: J. IMBERT, QUELQUES PROCES
CRIMINELS DES XVII ET XVIII SIECLES, 77.-100. (1964.). Vidi također slučaj gđe De
Brinvillier optužene za ubojstvo roditelja i braće trovanjem. 1 GAYOT DE PITAVAL, CAUSES
CELEBRES ET INTERESSANTES, 203. (J. Neualme ed., Haag, 1765.).
101
Nobilitas non debet esse pallium inquitatis. Vidi MATHIA BODO, JURISPRUDENTIA
CRIMINALIS SECUNDUM PRAXIM ET CONSTITUTIONES HUNGARICOS, čl. 29., br.
10 (J. M. Landerer, Pisonii, 1751.).
99
199
M. Damaška: Potraga za pravičnim postupkom u doba inkvizitorne procedure
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 20, broj 1/2013, str. 167-202.
prosvjetiteljskih aktivista na zabranu torture kao legitimne tehnike prikupljanja
dokaza prihvaćen u značajnim segmentima gornje društvene klase, pretvarajući
ga u katalizator u odbacivanju tog okrutnog procesnog instrumenta čak i prije
nego se oglasilo zvono za uzbunu Francuske revolucije.
ZAKLJUČAK
Što proizlazi iz prethodnih stranica? Iako će neki čitatelji biti u iskušenju da
tako misle, one nisu zamišljene da budu apologija kaznenom postupku ancien
régimea. Taj postupak zaslužuje pokudu iz više razloga, sasvim neovisno o
aureoli okrutnosti koja okružuje dozvolu sudske torture. Ono što je potaknulo
našu raspravu bila je želja ispraviti povijesni zapis i pokazati da čak i ovaj
odvratni postupak nije bio lišen smislenih jamstava obrane. Pravila proizašla
iz zahtjeva citatio-defensio jasno otkrivaju osjećaj da javna vlast ne može
izricati kazne, a da ne dade okrivljenicima prilike da se brane. Uzimajući u
obzir da se pojavila u kasnom srednjem vijeku, nasuprot interesu nositelja
moći koji su težili nesputanoj provedbi zakona, ta pravila zaslužuju da ih se
smatra izvanrednim dostignućem predmoderne pravne misli, a ne da budu
obezvrijeđena zbog procesnog okružja čiju su brutalnost trebala ublažiti.
Stvarajući ih, srednjovjekovni i rani moderni pravnici nadali su se uplesti
prinčeve i njihove službenike u mrežu pravnih normi. Tvrdeći pak da ta pravila
potječu iz izvora nadređenih svim zemaljskim vlastima, mogli su tvrditi,
ponekad vrlo hrabro, da te norme ne vežu samo redovite kaznene suce, nego
čak i najviše svjetovne i crkvene moćnike. Sličnost između njihovih napora da
utemelje jamstva obrane u prirodnom i božjem pravu i naših sadašnjih napora
da ih utemeljimo u transcendentnim ljudskim pravima može se teško osporiti.
Naravno, mreža koju su ispleli drevni pravnici nije bila dovoljno snažna
da ograniči nositelje moći i njihova tijela kaznenog progona kad su ulozi bili
visoki. Vidjeli smo eroziju standardne pravne zaštite u progonu kaznenih djela
koja je uspostavljeni poredak smatrao najvećom prijetnjom. Ali ne bismo
trebali biti prestrogi u osudi tog odstupanja od normalnih oblika pravosuđa.
Iskušenje da ih se napusti ili zaobilazi može se susresti čak i u današnje
vrijeme – iako u vrlo različitom političkom i moralnom kontekstu, i to kad
se neki tipovi kriminalnih aktivnosti čine posebno opasnima za uspostavljeni
poredak. Gdje je nekoć ovu kušnju izazivao velik strah od čarobnjaštva, danas
ju donosi prijetnja terorizma. U redovitim kaznenim predmetima, međutim, a
osobito ako je počinitelj pripadao gornjim društvenim slojevima, pravila koja
su potjecala od zahtjeva citatio-defensio nisu bila bez utjecaja na život prava.
Pretpostavimo, međutim, da jednog dana arhivska istraživanja utvrde da
je pravna zaštita koju smo ocrtali bila samo ukras prava u knjigama. Čak i u
tom slučaju ta zaštita ne bi zaslužila zaborav. Ostala bi korisna kao ispravak
200
M. Damaška: Potraga za pravičnim postupkom u doba inkvizitorne procedure
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 20, broj 1/2013, str. 167-202.
vladajuće priče o razvoju ideje pravičnog postupka na Zapadu.102 Po toj priči,
Engleska figurira kao jaslice pravičnog postupka od dana Magna Carta.
Kao što smo, međutim, vidjeli, osnovna jamstva obrane bila su upadljivo
odsutna iz engleskog kaznenog postupka tijekom većine života ancien
régimea. Profinjene pravne ideje, poput isključenja nezakonitih dokaza, bile
su ili nepoznate tom postupku ili su ih common law sudovi odbacivali. Na
kontinentu su, naprotiv, mnoge takve ideje pripadale intelektualnoj opremi
obrazovanih kaznenih pravnika. Najvažnija je pravna zasluga engleskog
kaznenog postupka od trinaestog do osamnaestog stoljeća da je sačuvao
i transformirao ranosrednjovjekovne oblike popularnog sudjelovanja u
optuživanju i konačnom odlučivanju, dokazujući time skriveni potencijal
tvrdoglavog održavanja zastarjelog. Politička privlačnost tog popularnog unosa
– a ne nedovoljno poznati detalji stvarnog funkcioniranja engleskog kaznenog
postupka – ponukala je francuske revolucionare da presade velike i male porote
na kontinentalno tlo u posljednjim godinama osamnaestog stoljeća.
Engleska je preuzela vodeću ulogu u razvoju procesnih mehanizama koji
se brinu za interese okrivljenika tek u liberalnoj klimi devetnaestog stoljeća.
Tek tada je izraz „pravičan postupak“ ušao u široku uporabu.103 Tek tada su u
Engleskoj bljesnule iskre i proizvele svjetlo koje je utrlo put našem sadašnjem
razumijevanju pravičnog postupka (due process) i procesne pravičnosti
(procedural fairness). A tek u dvadesetom stoljeću to je razumijevanje, zračeći
sada i iz drugih zemalja engleske pravne tradicije, počelo sjati kao svjetionik
za kontinentalne reformatore kaznenog postupka.
Summary
THE QUEST FOR DUE PROCESS IN THE AGE OF INQUISITORIAL PROCEDURE
The article (a translation from the AJCL Vol. LX, No.4) attempts to demonstrate that even
the ill-famed criminal process of the ancient regime was in most of its variations not devoid of
provisions we would nowadays classify as defensive safeguards. Some of these provisions were
exalted at the time as emanating from divine and natural law -- that is, from sources superior
to all terrestrial powers. As a result, these provisions were supposed to bind not only ordinary
judges, but also the highest secular and ecclesiastical authorities. Certain aspects of this procedural regulation were quite exigent and sophisticated, especially those concerning the disclosure of incriminating evidence to the defendant. The breach of these and many other provisions
102
Za neke od glasova koji osporavaju vladajuću priču vidi npr. Gino Gorla, supra bilješka
1, na 676., i Kenneth Pennington, Due Process, Community, and the Prince in the Evolution of
Ordo Iudiciarius, 9 RIVISTA INTERNAZIONALE DI DIRITTO COMUNE, 9., 46. (1998.).
103
Vidi Ian Langford, Fair Trial: The History of an Idea, 8 HUMAN RIGHTS JOURNAL,
37., 46. (2009.).
201
M. Damaška: Potraga za pravičnim postupkom u doba inkvizitorne procedure
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 20, broj 1/2013, str. 167-202.
was threatened with the rejection of evidence obtained by the breach. Even evidence derived
from the one improperly obtained was supposed to be a “nullity” and thus inadmissible.
Despite the blemish of judicial torture -- a blemish that keeps the criminal process of the
ancien regime rightly under a cloud of disrepute -- this ancient process displayed in some of
its aspects an unexpected sensitivity to humanistic concerns. These concerns were absent only
in regards to the prosecution of crimes regarded as being of utmost gravity, or as presenting
the greatest danger to the established social order. The cardinal sin of these early precursors of
our present day procedural safeguards was not that they were crude or irrelevant in practice,
but that they were reserved for defendants belonging to the upper classes of society, protecting
only them from the repressive measures and the brutality of procedural authorities.
The author illustrates the actual invocation and implementation of a species of these procedural safeguards on a sixteenth century Italian case of murder for hire, a case in which one
of the most famous continental specialist on criminal procedure, Prospero Farinacii, delivered
an expert opinion (consilum) for the defense. The article includes a side-glance on the English
administration of criminal justice from the twelfth to the eighteenth centuries, a side-glance
suggesting that England assumed the leading role in procedural arrangements solicitous of
defendant’s interest only in the liberal climate of the nineteenth century.
202

ZAHVALA održana na dodjeli počasnog doktorata na Sveučilištu u

EUROPSKE PERSPEKTIVE KAZNENOPRAVNOG STATUSA ŽENA

pdf , Hrvatski, Str. 305

ovdje

(Bilješke uz obrazac PR RAS) - Glazbena škola Blagoje Bersa

VII. Uloga, Smisao i Funkcija Etičkih Odbora u Zavodima

u slučajevima zločina iz mržnje nad lgbt osobama

Pravokutnik.net MJERE ZA OSIGURANJE PROVEDBE POSTUPKA I

Mirovne novosti 16

Sigurnost proizvoda informativni list

OSVRT NA REZULTATE RADA RADNE SKUPINE MINISTARSTVA

Najvažnije promjene iz okvira novog Kaznenog zakona Republike

pdf

MARKO MARULIĆ. - Bibliothèque Saint Libère