DR JOSIP LON^AR OSNOVI ELEKTROTEHNIKE Pretisak ~etvrtog izdanja prve knjige iz 1956. i ~etvrtog izdanja druge knjige iz 1958. godine Josip Lon~ar na predavanju (1937.) POGOVOR Kad sam u ruke dobio ovo izdanje Osnova elektrotehnike autora prof. Josipa Lončara, koji prvi put sadrži obje knjige istog naslova u jednom svesku, prisjetio sam se lijepih studentskh dana davnih pedesetih godina prošloga stoljeća. Kao student tadašnjeg Elektrotehničkog odsjeka Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu slušao sam, meu ostalim, i predavanja prof. J. Lončara iz Osnova elektrotehnike I i II te Električkih mjerenja. Ispiti iz tih predmeta pripremali su se iz bilježaka i tadašnjih udžbenika istih naslova, koji su bili jedini na hrvatskom jeziku za tu razinu. Te su knjige, po svojoj kvaliteti, načinu izlaganja i opsegu jedinstvene ne samo u Hrvatskoj i tadašnjoj Jugoslaviji, nego i u jugoistočnoj Europi. Stoga su ih rabili i studenti drugih srodnih fakulteta u tadašnjoj Jugoslaviji. U to doba noviji su udžbenici Osnovi elektrotehnike, prva knjiga i Osnovi elektrotehnike, druga knjiga bili tiskani 1946., 1947., 1948. i 1949. godine, a stariji udžbenici, osim skripata tiskanih 1938. godine, bili su iz 1941. i 1942. godine. Oni su, kao i izdanja iz 1946. i 1947., tiskani svaki u dva sveska. I starija i novija izdanja udžbenika bilo je teško nabaviti jer su odmah po izlasku iz tiska već bili rasprodani. Sigurno su naklade bile male da bi zadovoljile veliku potražnju. Ako je bilo sreće, moglo ih se pronaći u antikvarijatima ili posuditi, a rjee kupiti od starijih kolega. Kasnije, u višim godinama studija te u praksi, shvatio sam zašto se stariji kolege nisu htjeli rastati od tih knjiga. Jednostavno su htjeli da im budu pri ruci kako bi se mogli prisjetiti nečeg što su tijekom godina zaboravili. Važno je istaknuti da je prof. Lončar bio po obrazovanju fizičar, ali je rješavanju problema pristupao kao inženjer. Može se postaviti pitanje zašto se te knjige, kad ih nije bilo na tržištu, nisu kopirale kao što je danas čest slučaj, unatoč protuzakonitosti takva postupka? Jednostavno stoga što je postupak kopiranja bio složen, dugotrajan i zato skup. Temeljio se na fotografiranju predloška te se radi lakšeg čitanja nakon obrade filma, ureajem kopirao na fotopapir većih dimenzija od onih uobičajenih za fotografije. Tek desetak godina kasnije na našem su se tržištu pojavili ureaji za kopiranje mokrim postupkom, a zatim kserografskim (»suho pisanje«) postupkom, koji se temelji na elektrostatici a, u poboljšanoj izvedbi, rabi se do danas. Kad se uspjelo, na bilo koji način, doći do knjiga, valjalo se prilagoditi autorovu stilu pisanja koji je, u usporedbi s onim u rijetkim tadašnjim srednjoškolskm udžbenicima, bio specifičan i u prvi mah težak jer je tekst bio zgusnut. Bio je tako zgusnut da nije bilo suvišnih rečenica, pa čak ni riječi. No, nakon prilagodbe, knjige su se relativno lako čitale, posebice jer je u njima, kao što čitatelj može sam ustanoviti, gradivo bilo logički, pregledno i dobro objašnjeno te ilustrirano prikladnim crtežima. Redoslijed poglavlja u knjizi slijedio je teme na predavanjima, a vrijedilo je i obratno. Posebno su korisni bili zadatci na kraju pojedinog poglavlja, slični onima koji su se pojavljivali na pismenom ispitu, kojima se moglo provjeriti kako je gradivo savladano. Ispiti su bili pismeni, a usmeni samo u iznimnim slučajevima. Tjedan dana prije ispita, pri prijavi, bilo je obvezno predati referate. Oni su imali toliko poglavlja koliko i knjiga za taj predmet. U referatima su se trebale obraditi teme pojedinih poglavlja i riješiti neki zadatci. Ti su se referati nakon položenog ispita vraćali kandidatu, ali probušeni, kako ih tko drugi, koji se sprema na ispit, ne bi predao kao svoje. Bušenje električnom bušilicom obavljao je osobno prof. J. Lončar ili njegov laborant uz profesorov stalni nadzor. Za ispit nije bilo dovoljno samo dobro znati gradivo, nego je trebalo suvereno vladati logaritamskim računalom, tzv. šiberom. Naime, bilo je sedam ili osam računskih zadataka koje je valjalo riješiti, koliko se sjećam, u devedeset minuta. Zadatke je sastavljao sam profesor i diktirao na ispitu, pa su pazitelji, demonstratori i asistenti, te zadatke za katedrom rješavali zajedno s kandidatima. Tijekom ispita, posebice u prvoj trećini, profesor je često upozoravao kandidate da oni koji se nisu dovoljno pripremili odustanu, a on će im vratiti prijavnice. To je poprilično smetalo i dekoncentriralo kandidate, a odustajanja je bilo malo. Nakon ispita, obično sljedeći dan, rezultati su se najčešće objavljivali u predavaonici. Profesor bi na ploči ispisivao ocjene onih koji su zadovoljili na ispitu. Raspon ocjena bio je veoma širok i jamačno jedinstven. Prolazne su ocjene bile od »još jedva jedvice 2!!«, skraćeno »jjj2!!«, zatim »još jedva jedvice 2! (jjj2!)«, »još jedva jedvice 2 (jjj2)«, »jedva jedvice 2 (jj2)« itd. do uobičajenih 2, 3, 4 i 5. U indekse se umjesto tih originalnih ocjena jednostavno upisivalo »dovoljan«. Predavanja su uvijek bila dobro posjećena, pa je mala predavaonica s oko 80 mjesta u Zavodu za osnove elektrotehnike i električka mjerenja, u prizemlju zgrade na današnjem Rooseveltovu trgu, uvijek bila ispunjena do posljednjeg mjesta. Moguća su dva razloga toj brojnoj i stalnoj posjeti predavanjima. Jedan je svakako nedostatak udžbenika za taj vrlo važan i temeljni elektrotehnički predmet, a drugi je zanimljivo i sustavno iznošenje gradiva, što inače nije bila odlika nekih ondašnjih nastavnika, od kojih većina nije imala pedagošku naobrazbu kao J. Lončar. Na predavanjima je, uz projekciju slika i crteža epidiaskopom, često bilo zanimljivih pokusa, koje je J. Lončar obavljao sam ili uz pomoć laboranta Günthera Reissera te demonstratora i asistenta. Osim v. d. asistenta Milana Cvjetičanina od 1947. do 1949. godine te stalnog asistenata dr. sc. Vladimira Muljevića, kasnije profesora na Elektrotehničkom fakultetu od 1949. do 1951. godine i na kraju Günthera Reissera, koji je uspio diplomirati unatoč opterećenosti laborantskim poslovima, nije imao drugih stalnih asistenata, nego samo honorarne. Razlog tomu možda je bio njegov intenzivni dnevni ritam koji je bilo teško slijediti. J. Lončar stanovao je nedaleko od Zavoda, pa je veći dio dana provodio u zavodskom laboratoriju obavljajući razne pokuse, pripremajući članke itd., pa je tražio da to čine i njegovi suradnici. Prof. J. Lončar bio je vrlo dinamična osoba, stalno u pokretu dok je predavao. Uvijek u bijeloj kuti (radni ogrtač), govorio je dovoljno glasno i razgovjetno, u logičkom slijedu, držeći se teme. Koliko je bio zadubljen u temu koju je izlagao može posvedočiti ovaj dogaaj. Za vrijeme jednog predavanja, tražio je od pedela (podvornika) Pavela da mu hitno donese naočale, a one su mu u tom trenutku bile na nosu. Vrsna predavanja bila su, izmeu ostalog, rezultat velikoga nastavničkog iskustva. Tih je pedesetih godina 20. stoljeća, već imao iskustvo od više desetljeća, pa je krajem 1950. godine stekao i uvjete za starosnu mirovinu po tadašnjem zakonu. No, na prijedlog dekana Tehničkog fakulteta prof. Andrije Mohorovičića produljen mu je radni odnos do daljnjega. U suprotnome bilo bi umirovljenje prof. J. Lončara tragično za Fakultet, Sveučilište i razvoj elektrotehnike u Hrvatskoj jer je bio jedan od stupova nastave elektrotehnike na našim prostorima. Josip Lončar rodio se 21. 11. 1891. godine u Đakovu. Školovao se u Brodu, tada Brod na Savi, i u Vinkovcima, a studirao fiziku i matematiku na zagrebačkom Mudroslovnom, sada Filozofskom fakultetu. Na tom su se fakultetu tada obrazovali nastavnici za većinu srednjoškolskih predmeta. Nakon treće godine studija dobio je od tadašnje zemaljske vlade stipendiju za nastavak studija u inozemstvu, pa je šk. god. 1913./14. proboravio na pariškom Faculté des sciences de l’Université de Paris i slušao predavanja uglednih znanstvenika, meu kojima i Marie Sklodowske-Curie (1865.—1934.). Taj mu je boravak poslužio i za usavršavanje u francuskom jeziku, kojeg je govorio uz njemački i engleski. Diplomirao je u Zagrebu 1915. godine. Iste godine postaje nastavnikom fizike i matematike na II. realnoj gimanaziji u Zagrebu, prvo kao »namjesni učitelj«, zatim 1917. godine, »pravi učitelj« i konačno 1919. godine »profesor«. Već godinu dana kasnije doktorira na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu s disertacijom Historijsko kritični prikaz drugog stavka termodinamike. Dvije godine nakon toga, početkom 1922. godine, postavljen je za „učitelja elektrotehnike“ na kraljevskoj Visokoj tehničkoj školi u Zagrebu za predmete Optika i Teoretska elektrotehnika. Nekoliko mjeseci poslije imenovan je honorarnim docentom. Već 1923. godine predaje predmete Osnovi elektrotehnike I. I II. i Električka mjerenja. Istodobno je i profesor na II. realnoj gimnaziji. Iste godine osniva Laboratorij za električka mjerenja i osnove elektrotehnike na Tehničkoj visokoj školi (valja spomenuti da se u dokumentima naizmjence spominju oba naziva, tj. Visoka tehnička škola i Tehnička visoka škola), čiji je predstojnik od 1924. godine. Taj laboratorij postao je Zavodom 1949. godine, a J. Lončar neprekidno je na njegovu čelu do umirovljenja. Veliko opterećenje nastavom na dva mjesta, u gimnaziji i Tehničkoj visokoj školi, ne sprječava ga da piše članke i prati stručnu literaturu iz područja fizike i elektrotehnike. Početkom dvadesetih godina vladalo je veliko zanimanje za radiotehniku, pa se J. Lončar vrlo aktivno bavi tom problematikom, piše o elektronskim cijevima, obavlja pokuse i izrauje radiotehničke sklopove te drži predavanja. Bio je meu prvima u Zagrebu koji je uspio čuti glazbu emitiranu radiofonski iz Londona. Suraivao je kod osnivanja Radiostanice-Zagreb, kao prvoga javnog radioodašiljača u ondašnjoj Jugoslaviji i njezina puštanja u rad 1926. godine. Te iste godine Tehnička visoka škola u Zagrebu, nastojanjem ondašnjeg ministra prosvjete u Beogradu Stjepana Radića, proglašena je Tehničkim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu. Početkom 1927. godine objavio je, u vlastitoj nakladi, knjigu Konstrukcija radiostanica za primanje sa 130 stranica i 68 slika i shema. To je prva knjiga na našem jeziku iz tog područja. Rezultat daljnjeg njegova bavljenja radiotehnikom drugi je dio spomenute knjige, nešto manjeg opsega, koja je tiskana nakon dvije godine. Neumoran kakav je bio nastavio je pokuse iz radiotehnike, pa je tako prijamnikom na osnovi Nipkowljeve rotirajuće ploče, koji je sam izradio, 1930. godine. primio pokusne televizijske emisije iz Berlina i Londona. O tomu je izvijestio u zagrebačkim dnevnim novinama Jutarnji list i Novosti, kao i u njemačkom časopisu Fernsehen i engleskom Television. Početkom 1931. godine objavio je drugo potpuno preraeno i dopunjeno izdanje knjige Konstrukcija radiostanica za primanje. Knjiga ima 184 stranice i 138 slika i poglavlje o televiziji. Konačno je, nakon dugih administrativnih zavrzlama, Josip Lončar sredinom iste godine izabran za sveučilišnog docenta i razriješen dužnosti nastavnika na II. realnoj gimnaziji u Zagrebu. Područje zanimanja J. Lončara u to vrijeme veoma je široko. Osim pokusa s prijamom radiosignala i posebice televizijskog signala, za koje je primio priznanje uredništva časopisa Television, bavi se katodnim cijevima i problemima oscilografiranja i fotografiranja električnih pojava, utjecajem visokih slojeva atmosfere na radiovalove, mjernim mostovima itd. Posebno je zaokupljen vakuumskom tehnikom, koja je granično područje fizike, elektrotehnike i elektronike. Krajem 1934. godine nakon duge procedure J. Lončar promaknut je u zvanje izvanrednog profesora. U tadašnjoj Jugoslaviji, konačnu odluku o promaknuću, nakon mišljenja Fakulteta, Sveučilišta i mjerodavnog ministarstva, donosio je kralj svojim ukazom. Stručni i znanstveni rad J. Lončara nije ostao nezamijećen. JAZU (Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti) u Zagrebu bira ga 1937. godine za dopisnog člana u Matematičko-prirodoslovnom razredu. Iste je godine objavio i knjigu O suvremenoj televiziji, osnovni problemi, sadašnje stanje i smjernice razvoja. Valja spomenuti da smo mi dvadesetak godina kasnije s nevjericom gledali u televizijske prijamnike smještene u nekoliko izloga u središtu Zagreba. Ta 1937. godina bila je sretna za J. Lončara jer je te godine, nakon propisane i duge procedure bio, kraljevim ukazom, promaknut u zvanje redovitog profesora. Sljedeća godina bila mu je posebno plodna. Njegov neumoran rad okrunjen je i objavom prvog, a zatim 1938. godine i drugog sveska knjige Uvod u električka mjerenja. Svesci su sadržavali 124 stranice i 126 slika, odnosno 172 stranice i 154 slike, dakle ukupno 296 stranica i 280 slika. No, to nije bilo sve jer je iste godine priredio i treće prošireno izda- nje skripata Osnovi elektrotehnike koje su imale 403 stranice i 432 crteža. Onaj koji je imao prilike pisati i pripremati knjigu ili skripta iz područja tehnike, s formulama, crtežima, slikama i tablicama, može si predočiti koliko je truda i vremena trebalo uložiti za toliku količinu kvalitetnih tiskovina. U to vrijeme nije bilo računala, kojima se bitno olakšalo pisanje, posebice tehničkih tekstova, nego samo pisaći stroj i to ne električni, nego mehanički. Pisanje i priprema spomenutih knjiga nije J. Lončara omelo da redovito održava nastavu, piše članke za časopise, obavlja pokuse, predaje na skupovima izvan Fakulteta, vodi studente u posjet raznim tvrtkama i postrojenjima itd. I ljeti, kada se većina ljudi odmara, prof. Lončar radi. Svake godine odlazi na stručna putovanja u inozemstvo. Posjećuje renomirane tvrtke u Njemačkoj, Švicarskoj, Engleskoj itd. Tamo se upoznaje s najnovijim istraživanjima i pronalascima u fizici i elektrotehnici te uspijeva, osim prospekata, dobiti uzorke elemenata i sklopova, ili čak i manje ureaje za svoj laboratorij. S onime što je na tim putovanjima vidio i saznao upoznavao je studente na redovitim predavanjima, kao i na onima održanim u stručnim društvima. Tim spoznajama nadopunjavao je novija izdanja svojih knjiga, navodio ih u člancima za časopise itd. Mnogi su se noviteti, o kojima je pisao u svojim knjigama i ostalim publikacijama, pojavili na tržištu u nas tek pet ili više godina kasnije. Tako se sjećam kada je, nakon povratka s jednoga takvog putovanja, oduševljeno pričao o novom postupku kopiranja temeljenom na elektrostatskom postupku, pokazivao izvornike i njihove kopije koje je dobio, naglašavajući oštrinu slova na tim kopijama. Odmah je sa svojim laborantom pokušavao načiniti ureaj koji se temelji na tom novom načelu. Mnogo godina kasnije taj postupak kopiranja nazivali smo »xerox«, po imenu tvrtke koja je kopirne ureaje proizvodila. Sredinom II. svjetskog rata, 1943. godine, kada se veoma teško živjelo i u svemu oskudijevalo, istodobno zaokupljen iznimno teškim obiteljskim problemima, objavljuje, u vlastitoj nakladi, neizmijenjeno izdanje knjige Uvod u električka mjerenja. Unatoč žalosti za svojom kćeri, koja je poginula pri kraju rata, i drugim problemima, uspio je, u novim uvjetima 1946. godine, kada je vladalo poratno siromaštvo, u vlastitoj nakladi tiskati Osnovi elektrotehnike, prva knjiga i prvi svezak druge knjige Osnovi elektrotehnike. Sljedeće godine tiskan je drugi svezak druge knjige Osnovi elektrotehnike. Godinu dana kasnije objavljeno je, na 359 stranica, treće prošireno izdanje prve knjige Osnovi elektrotehnike. J. Lončar teško bi sam mogao u kratkom vremenu obaviti sve potrebne opsežne poslove oko priprema svojih knjiga za tiskanje. To je uspijevao jer su mu pri korekturi pomagali demostratori i neki bivši studenti. Oni su taj rad obavljali veoma savjesno, pa su te knjige, vjerojatno meu rijetkima, u kojima nema pogrešaka ili je njihov broj zanemariv. Samom J. Lončaru nije bilo teško ako bi uočio kakvu pogrešku u tekstu koji je već bio na slaganju u tiskari, otići tamo u kasne noćne sate i tražiti unošenje ispravaka. Nadalje se bavi, osim mjerenja rentgenskog i ionizirajućeg zračenja, vodljivosti vode, itd., vakuumskom tehnikom, pa projektira, a unajmljeni staklopuhač u Zavodu izrauje mnoge dijelove za složene ureaje kojima se postižu ekstremno visoki vakuumi. S tim ureajima neprestano obavlja pokuse iz tog područja. Za dotadašnji neumorni znanstevni rad prof. Lončar je 1947. godine izabran za redovitog (pravog) člana JAZU. O svojim pokusima, sa svim pojedinostima i zaključcima, vodio je laboratorijski dnevnik, koji je na kraju imao 12 svezaka s ukupno 2 000 stranica. Osim rukom pisanih bilježaka, crteža, dijagrama i tablica u njemu se nalazi i više ulijepljenih, strojem pisanih bilježaka. Kako se služio stenografijom, rabio ju je za zabilješke koje su, po njegovu mišljenju, bile posebno važne ili tajne. Nije zaboravljao i na opremanje laboratorija. Svake je godine nabavio po koji instrument za vlastita istraživanja i studentske laboratorijske vježbe. Instrumente je držao u zaključanim ormarima, a ključevi su bili kod njega. Pristup je, osim njega, imao još samo laborant. Studentske vježbe bile su demonstracijske za desetak slušača, koliko ih je moglo stati u tu jedinu prostoriju namijenjenu toj svrsi. Asistent, laborant ili sam prof. Lončar obavljao bi pokus, a studenti, koji su se naguravali oko stola s instrumentarijem, zapisivali bi rezultate. Devet godina nakon zadnjeg izdanja Tehnička knjiga iz Zagreba objavila je 1956. godine četvrto prošireno izdanje prve knjige Osnovi elektrotehnike. U njoj autor, sigurno meu prvima na ovim prostorima, prelazi na suvremeni m-kg-s-A, odnosno V-A-m-s sustav jedinica, iz kojih je kasnije nastao meunarodni sustav jedinica (SI). Svjestan da uvoenje novog sustava može prouzročiti probleme kod studenata, koji u drugim predmetima rabe stare sustave jedinica, na prvim stranicama prvog dijela knjige daje preglednu tablicu. U njoj su navedene najvažnije veličine i njihove jedinice u različitim sustavima, veze meu njima, odnosno primjeri pretvorbe iz jednog sustava u drugi. Mnogi su naraštaji, sve do današnjeg dana, rabili te tablice tijekom studija ili prakse. Te 1956. godine, došlo je do reorganizacije nekih fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, pa su od odsjeka Tehničkog fakulteta nastali samostalni fakulteti, a meu njima i Elektrotehnički fakultet. Sljedeće godine, za vrijeme školskih praznika, bio je u Njemačkoj i Austriji gdje je, izmeu ostalog, prikupljao podatke o poluvodičkoj tehnici. Spoznaje s tog putovanja objavio je 1958. godine u članku O nekim novim poluvodičima i njihovoj primjeni u elektrotehnici u časopisu Elektrotehnika, koji je te godine pokrenulo Elektrotehničko društvo Hrvatske u Zagrebu. Iste godine izlazi iz tiska četvrto prošireno izdanje druge knjige Osnovi elektrotehnike. U obje knjige četvrtog izdanja nalaze se novosti koje je prof. Lončar prikupio posljednjih godina na svojim putovanjima u inozemstvo. Tako se tu, meu ostalim, nalaze napisi o vrstama tranzistora i temeljenim sklopovima s njima, Hallovu učinku itd. Valja spomenuti da je 1958. godine bila deseta obljetnica pronalaska tranzistora, pa je prof. Lončar, u povodu toga važnog dogaaja za elektroniku objavio u časopisu Elektrotehničar članak K desetogodišnjici pronalaska tranzistora. Školske godine 1959./60. nastavu predmeta Električka mjerenja kao honorarni nastavnik preuzima Vojislav Bego, inženjer i voditelj laboratorija u tvornici »Rade Končar«. Studentski laboratorij iz tog predmeta nije više bio u zgradi na Rooseveltovu trgu, gdje je Zavod bio, nego u jednoj od dvorišnih zgrada u Savskoj cesti 16. Površina mu je višestruko veća od one prijašnje sobice. U te bivše zgrade Veterinarskog fakulteta uselili su se dekanat i neki zavodi Eletrotehničkog fakulteta. Novi je nastavnik želio da stu- dentske vježbe ne budu demonstracijske kao prije, nego da po dvoje studenata obavlja jedan od predvienih pokusa u laboratoriju. Za takvu nastavu valjalo je imati i instrumente, koji su većinom bili u ormarima Zavoda na Rooseveltovu trgu. Kao jedini stalni asistent u tom Laboratoriju i Zavodu, zadužen sam da te instrumente dopremim iz Zavoda. Stoga sam gotovo svakog dana odlazio do prof. Lončara i molio ga da nam posudi neki instrument, u pravilu samo jedan, tobože jer želimo izvoditi neke pokuse. Vrlo dobro očuvane instrumente, neke još u izvornom pakiranju, mogao sam dobiti ako prethodno potpišem izjavu kojom časnom riječju jamčim da ih nećemo dati u ruke studentima. Nije bilo druge nego to potpisati, svjestan da to nije istina. Kasnije sam mogao dobiti više instrumenata bez potpisivanja izjave jer se prof. Lončar sve manje bavio eksperimentalnim radom. Tako smo uspjeli da u šk. god. 1961./62. većinu pokusa studenti obavljaju sami, a nisam vidio da je prof. Lončar posjetio taj laboratorij, niti je bilo znakova da je saznao kako se rabe do tada dobro čuvani instrumenti. Pretpostavljam da je bio siguran kako se oni rabe na pravi način. U godinam koje slijede prof. Lončar često putuje u inozemstvo i kontaktira s mnogim institutima i tvornicama. Kao rezultat toga su članci u stručnim časopisima jer znanstvenih u sadašnjem smislu nije bilo, o maserima (naprave za molekularno pojačavanje mikrovalnih i optičkih signala), o upravljivim silicijskim ispravljačima (tiristori) itd. Za svoj višegodišnji plodni rad dobio je akademik J. Lončar 1960. godine Orden rada I. reda, a sljedeće godine, kada je navršio 70 godina života, dodijeljena mu je republička nagrada za životno djelo. Iste mu godine Jugoslavensko društvo za popularizaciju i unapreenje nauke i tehnike »Nikola Tesla« u Beogradu dodjeljuje Zlatnu plaketu Nikola Tesla. Uz financijsku pomoć JAZU, u ljeto 1962. godine, J. Lončar odlazi na dvotjedno studijsko putovanje u tadašnju Zapadnu Njemačku. Tijekom tog putovanja posjetio je proizvodne pogone i istraživačke laboratorije najpoznatijih tvrtki, kao što su AEG, Siemens-Halske, Siemens-Schuckertwerke itd. Tamo se upoznao s proizvodnjom poluvodičkih ispravljača, tranzistora, specijalnih ultravisokih frekvencijskih elektronskih cijevi, istraživanjima na području lasera, masera itd. Tih se godina gradi nova zgrada Elektrotehičkog fakulteta u kojoj je sada Fakultet elektrotehnike i računarstva. Zavod se u svoje prostorije na 3. katu nebodera uselio u ljeto 1963. god. Kako i u toj zgradi, na dodijeljenom katu, nije bilo dovoljno prostora jer se broj upisanih studenata bitno povećao, pa je trebao i veći prostor za studentske laboratorije, J. Lončar dobio je dvije sobe u Zavodu za fiziku na 1. katu iste zgrade. U te prostorije dolazi kao umirovljenik jer je umirovljen 10. prosinca 1962. godine nakon 48 godina nastavničke i znanstvene djelatosti. Predstojnikom Zavoda za osnove elektrotehnike i električka mjerenja s danom 1. rujna 1962. godine postao je prof. Viktor Pinter, koji je već prije preuzeo predavanja iz predmeta Osnove elektrotehnike. Tijekom 1964. godine objavljena su peta, preslikana, izdanja obje knjige udžbenika Osnovi elektrotehnike, a 1965. četvrto, preslikano, izdanje knjige Uvod u električka mjerenja. Kao umirovljenik prof. Lončar surauje s Elektrotehničkim institutom tvornice »Rade Končar« u Zagrebu na području konverzijskih generatora, vrlo visokih vakuuma itd. Počeo se teorijski baviti supravodljivošću, pa je o tomu sredinom 1968. održao predavanje u JAZU. Krajem jeseni 1969. godine, zbog velike potražnje, objavljeno je šesto, nepromijenjeno, izdanje prve knjige Osnovi elektrotehnike. U povodu proslave tristote godišnjice osnivanja Sveučilišta u Zagrebu dodijeljen je J. Lončaru 8. svibnja 1970. godine počasni doktorat iz područja elektrotehnike. Naredne, 1971. godine, u povodu osamdesetog roendana J. Lončara, Elektrotehnički fakultet u Zagrebu utemeljio je nagradu Josip Lončar. Ta se nagrada, u obliku pisanog priznanja, brončane, srebrene i zlatne plakete s likom Josipa Lončara, koju je izradio poznati kipar K. Angeli Radovani, dodjeljuje svake godine za istaknuti uspjeh na studiju, znanstvenom i nastavnom radu studentima, nastavnicima i suradnicima fakulteta. Neumoran kakav je bio, J. Lončar se u tim poznim godinama počeo baviti i kriogenom tehnikom. O tom suvremenom znanstvenom području održao je početkom 1973. godine predavanje u JAZU, a tijekom prve polovice iste godine boravio je u Grazu, Beču, Zapadnoj Njemčakoj i Švicarskoj, gdje je posjetio najpoznatije institute i fakultete koji su se bavili tim područjem. To je bilo posljednje znanstveno putovanje J. Lončara. Početkom rujna 1973. godine prof. J. Lončar pao je na vanjskim stubama ispred zgrade Fakulteta te slomio kuk. Zbrinut je i operiran u bolnici na Sv. Duhu. Krajem rujna, točnije 28. rujna 1973. godine, umro je u bolnici od upale pluća. Sprovod je obavljen na zagrebačkom groblju Mirogoj 1. listopada 1973. godine. Posljednjem ispraćaju prisustvovalo je mnoštvo tadašnjih i prijašnjih studenata elektrotehnike, akademika, sveučilišnih nastavnika, privrednika i prijatelja. Tako smo se rastali od utemeljitelja studija elektrotehnike na ovom području, izvrsnog pedagoga i predavača, vrsnog i upornog eksperimentatora, prvoga našeg elektroničara, jednog od prvih naših stručnjaka za radiofoniju i televiziju te dragoga, poduzetnog, iskrenog i poštenog čovjeka. No, s odlaskom profesora Josipa Lončara nije umrla elektrotehnička struka na ovim prostorima, o čemu svjedoči i ovo, sedmo, izdanje njegove knjige. Potreba novih naraštaja za temeljnim znanjima iz područja elektrotehnike, mjeriteljstva, elektronike, elektrostrojarstva, automatike i drugih grana suvremene industrijske proizvodnje, sigurno je ponukalo izdavača da tiska ovaj, tridest četiri godine nakon smrti autora, još uvijek aktualni udžbenik. Prema broju Lončarevih stalno zaposlenih suradnika na Fakultetu moglo bi se krivo zaključivati o broju njegovih nasljednika. U zadnja četiri desetljeća njegovi su brojni učenici, suradnici i mlai kolege, na njegovim temeljima, sustavno gradili Fakultet i hrvatsku elektroindustriju do današnjeg statusa u okvirima jugoistočne Europe, pa i u širem europskom i svjetskom okruženju. Oni su poticali znanstvena istraživanja iz šireg područja elektrotehnike, posebice iz mjerne tehnike, kojim se J. Lončar neprekidno i strastveno bavio do umirovljenja. Lončareve knjige iz elektrotehnike i električkih mjerenja mnogim su drugim autorima u našoj regiji poslužila kao ogledni primjerci. Što nije slučajno jer su plod neprek- inute Lončareve djelatnosti, jednostavnosti i jasnoće opisa, koji čitatelju omogućuju stvaranje fizikalnih slika pri razumijevanju i usvajanju teorije elektromagnetskih pojava. Stoga su njegove knjige udžbenici temeljnih elektrotehničkih predmeta trajne vrijednosti. Dušan Vujević
© Copyright 2024 Paperzz
