Posljednja je faza ili glaziranje, odnosno bojanje, ili što je češće „kaljenje“ posude. To se radilo tako da se još vruć proizvod poprska ili „provalja“ u vodenoj kaši od ječma ili ražena brašna razmućena u vodi i potom opet kratko peče. Nakon kaljenja, posuda i nije imala primamljiv izgled kao glazirana – crne, mrljaste površine, patinirana, ali su ovom postupku pripisivana svojstva pojačanja čvrstoće. Lončari su redovito svoj asortiman nudili na sajmovima – za novac, a davnije, za onoliku količinu žita koliko u nju stane. Prevozili su ih u kolima, prekrivenim i zamotanim u paprat (bujad), a na upit prolaznika „Što voziš?“, odgovarali: „Ništa, ako privalim.“ Repertoar lončara - M. Randić Nestanak lončara i lončarstva u Lici vezan je uz nestanak potražnje i potrebe za njihovim proizvodima, uvjetovano promjenom načina života i masovnom industrijalizacijom sredinom 20. st. Posljednji kaluđerovački – lički lončar Frane Arbanas preminuo je 1995., a njegov učenik Nikola Baričević pokušava otrgnuti zaboravu tisućljeća tradicije. Kaljena rukatka, Kaluđerovac Što voziš, kume? Ništa, ako privalim. Gospić, 1974. Nakladnik: Muzej Like Gospić • Za Nakladnika: Vesna Bunčić, prof. • Autorica izložbe i kataloga: dr. sc. Tatjana Kolak, muz. savjetnica Suradnici Lončarske radionice: Nikola Baričević, voditelj; doc. Ana Vivoda, nositelj kolegija Zavičajna baština i studenti IV godine Odjela za nastavničke studije u Gospiću Sveučilišta u Zadru • Grafičko oblikovanje i priprema: Ivana Pavičić Skalonjić • Fotografije: Marko Čuljat, Milovan Gavazzi, Tatjana Kolak, Mirjana Randić, Arhiv MLG• Izlošci: Fundus Etnografskog odjela MLG• Tisak: Kerschoffset, Zagreb• Naklada: 400 Glazirani vrč Frane Arbanas, prije 1985. 4 Nikola Baričević, 2012. 5 Zahvala: sudionicima Lončarske radionice MUZEJ LIKE GOSPIĆ, 2012. Motivi i način ukrašavanja, uvijek u još svježu glinu, su također vrlo jednostavni; od urezivanja i ubadanja alatkom ili otiskom prsta, ravnim horizontalnim linijama ili valovnicom te kombinacijom navedenih ukrasa, dodavanjem plastičnih rebara koja su imala i funkciju ojačanja, što sve nalazimo na prapovijesnim oblicima i osobito ranosrednjovjekovnim, tzv. „slavenskim“ recipijentima, ukazuju na duboko ukorijenjenu sklonost tradiciji. P očeci izrade posuda od pečene zemlje – keramičke posude, sežu u daleku prošlost. Najstarije posude datiraju u razdoblje neolitika, u trenutku kada čovjek prelazi na sjedilački način života i gradi svoja stalna naselja, bavi se kultivacijom biljaka i domestikacijom životinja. Keramika dolazi od grčke riječi keramos što znači rog za piće, a obuhvaća, u širem smislu sve izrađevine od pečene zemlje. U Hrvatskoj se koristi izraz lončarstvo i lončarija, a odnosi se na vještinu izrade te gotove proizvode. Kao vrsta materijala pri izradi keramičkog posuđa, u najvećoj mjeri koristi se glina, a one čine 70 % svih sedimentnih stijena na Zemlji. Time je lako dostupan i prisutan materijal, pa su često lončarski centri u blizini bogatih ležišta. Nikola Jelić Nikola Prša, Kaluđerovac, 1929. Na ličkom području, kao najpoznatije središte, razvio se, na obali rijeke Like Kaluđerovac, gdje 1900. godine: „..svi su lončari, počevši od desetogodišnjeg dječaka... nema tu ni majstora, ni kalfe, ni šegrta, svaki je tako rekuć rođen lončar.“ (Randić:1999:14) Uz Kaluđerovac, čije proizvode nalazimo daleko izvan ličkih granica, još su neka mjesta izrađivala glineno posuđe: Rastoka, Klanac, Gornji Kosinj, Sinac i Kompolje, ali su njihovi proizvodi pokrivali lokalno, mikroregionalno tržište. Lončarstvo je zapravo dio ekonomske snage sela, jer se upravo razvija ondje gdje su prirodni resursi gospodarenja, poput stočararstva ili ratarstva, oskudni i prostorno ograničeni. Lončari u Kaluđerovcu, prije 1910. 1 Lonci, Kaluđerovac Lončarsko kolo Izrada Najprije je trebalo iskopati i dopremiti glinu koja se najčešće vadila u slojevima dubokih rovova oko Pazarišta, potom kalcit (lončarski kamen) ili vrstu koja će se samljeti i dodati glini (za grubo i jednostavno posuđe) te fini pijesak (za glazirane proizvode). Tek sada se može pristupiti oblikovanju željene posude. Tipološki su jednostavni – lonci, ćupovi, rukatke, zdjele, šalice i peke. Zapravo su to osnovni oblici kakvi se koriste od pamtivijeka. Glina se najprije suši, na zraku ili nad vatrom, zatim mrvi, i do dva dana vlaži vodom. U toj se fazi priprema primjesa kojoj je svrha dati gotovom proizvodu čvrstoću i kvalitetu. Stučenu i fino samljevenu vrstu ili pijesak dodaje se vlažnoj glini i miješa nogama, dok masa ne bude meka i ne lijepi se za prste. Tri su temeljne tehnike izrade: prostoručno, oblikovanje na lončarskom kolu (ručno ili nožno) i oblikovanje u kalupu. Lički lončari koriste najviše ručno lončarsko kolo kao stariji tip (Kompolje koristi nožno kolo), a kaluđerovački majstori mu zauvijek ostaju vjerni. Oblikovanje je vršeno dvojako, ili posve iz jednog grumena gline ili 2 od grumena gline za dno te slaganjem glinenih valjušaka. U ovoj fazi posuda je vrlo nepravilna i gruba, pa lončar oblikuje dno, trbuh recipijenta, a tek na kraju vrat, odnosno obod posude. Pri tome, kao i kod glačanja, ravnanja stijenki, bušenja mjehura zraka ili izbacivanja većih kamenčića što može djelovati na kvalitetu, koristi se vlažnom krpicom, kvasilnicom ili jednostavno krpom. Osim kola – kotura, lončar se koristio drvenim (od bukovine) strugačem u obliku vrha koplja (nož) za ukrašavanje i kovinskim nožem (kustura). Prepoznatljivost je kaluđerovačkih lončara da su ponekad znali urezati svoje ime, datum ili mjesto na rame velikih posuda za čuvanje hrane. Sušenje peki, Kaluđerovac, prije 1985. 3 Pečenje posuda se moglo izvesti na nekoliko načina, no lički lončari su to radili u svojim pećima, izrađenim od kamena i zemlje oko drvene osnove koja izgori. Potom se u peć slože osušene posude, a loši pečeni produkti sa zapaljenim drvom dolje i sve zajedno zapali. Iz peći se vade željezom s kukastim završetkom na motki dugoj oko 2,5 m (Gavazzi:1937:37).
© Copyright 2024 Paperzz
