Asim Kamber
DRŽAVA NEBODER
IMPRESUM
Izdavač: Kalem d.o.o.
Za izdavača: Semir Hasić
Lektura: dr. Josip Baotić
Fotografija na naslovnici: Samir Sinanović
DTP: Damir Design Bihać
Štampa: GRIN d.o.o. Gračanica
CIP - Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo
070.11/.13(497.6)
KAMBER, Asim
Država neboder : ogledi iz semantostilistike
novinarstva (žutog tiska) / Asim Kamber. - Sanski
Most : Kalem, 2012. - 183 str. : ilustr. ; 21 cm
Bilješka o autoru: str. 182-183.
ISBN 978-9958-9976-1-7
COBISS.BH-ID 19659014
Asim Kamber
država
neboder
Ogledi iz semantostilistike novinarstva
Sanski Most, 2012.
Sadržaj
UMJESTO UVODA
13
CENZURA Golootočki seminar cenzure
Egocentrizura
18
22
23
EMYS ORBICULARIS
“Adolf Visarionovič – Karađorđević”
26
30
REPRESIJA PISANJA
“Motor promjena za budućnost”
Novinske naslovne tjeralice
Lagumdžija “iz zemlje čudesa”
Crime story
Charlie Chaplin
35
37
38
43
48
52
SLEDGE FARKO
Ekskluzivci u Avazu
Avaz proziva Izetbegovića zbog ratnih zločina
Sledge Hammer
Lažimo svi “za bolju budućnost”
55
57
60
60
62
BOŠNJAČKI SATRAP U JANJEĆOJ KOŽI
“Ja i narod”
Što Suljo bolesniji to Fahro radosniji...
Predsjednik SDA ponovo se bori s karcinomom:
Tihić opet bolestan, počele borbe za nasljednika!
Kasapin naš, i naše djece!
Balvani iz Avaza
64
65
68
SVI SMO MI “ŠĆEPO”
Prvi slučaj
Drugi slučaj
Kviskoteka
Tovari
Š(će)panija
74
75
77
79
80
81
NE PLAŠIM SE RADONČIĆA!
83
69
71
73
ZABRANJENO REAGIRANJE 104
Spustio se, među nama je...
Protokolarno kašnjenje
Festival stand – up komičara
Hećin poučak
Konvalidacija
Kinofilna parada Tornjaka
Banana - men
Šarmantni Staljin
Terenac za ”bolju budućnost”
90
90
92
94
98
99
102
104
107
108
HRONOLOGIJA HAJKE
111
Zabranjeno reagiranje 1
Zabranjeno reagiranje 2
Zabranjeno reagiranje 3
Zabranjeno reagiranje 4
Zabranjeno reagiranje 5
Zabranjeno reagiranje 6
Izjava generala Alagića na okolnosti krivične
prijave dopisnika Dnevnog avaza Midhata Dedića
Zabranjeno reagiranje Boračkih udruženja A BIH
Sanskog mosta i Prijedora
Zabranjeno reagiranje 8
Zabranjeno reagiranje 9
Zabranjeno reagiranje 10
Zabranjeno reagiranje 105
132
133
134
135
136
141
Esej o našoj gluposti…
„Đoga – Šagoljevsko – Guzičin“ koncept
Ezopovski govori
Federalna TV „nacionalni problem“
Histerija laži
Instant političari
159
160
161
162
163
165
LITERARNA “ĆUNA” ZILHADA KLJUČANINA
Narcizam
Kastracioni kompleks
166
169
170
Registar imena
Bilješka o autoru
174
182
147
148
153
155
157
159
Sloboda je hrana laka za tijelo ali teško svarljiva….
J. J. Rousseau
Poštovani g. Radončić,
Zadovoljstvo mi je što vas mogu obavijestiti da je moja knjiga
Država neboder završena. U toku je njena grafička priprema za
štampu. Iako bi potencijalnim mušterijama i konzumentima možda i više odgovarala riječ kritizerstva i revanšizma, ja sam se ipak
opredijelio da riječ (ona lijepa) ne smije biti prognana… Zbog toga
vam i pišem s namjerom da vam omogućim uvid u moju knjigu
prije samog štamparskog posla. Ukoliko u mojoj knjizi uočite one
riječi, rečenice i diskurse koji ne odgovaraju istini, ili na bilo koji
način štete vašem ugledu (pa i članovima vaše porodice), ja sam ih
spreman eliminirati. Prije svega, poštujući pravo druge strane, ali i
pravo na istinu koja je uvijek dobro odabrana strana.
G. Radončiću, iako u široj regiji još uvijek bjesne postratne
strasti i dijele pouke uz konfrontacije i još tvrdokornije šutnje, ono
u čemu se slažu intelektualni i kulturni radnici našeg susjedstva je
to da se u BiH desilo čudo… I zaista, složit će te se sa mnom, da se
u BiH od 70-ih do 80-ih godina prošlog vijeka desilo kulturološko
“čudo”… Možda najsličnije onom u Čehoslovačkoj 70-ih godina,
poznatije u kulturnoj tradiciji ove male srednjoevropske države pod
nazivom “Praško proljeće”… Ne vjerujući u bilo kakva čuda nego
u čin talenta i stvaralačke mogućnosti jedne svjetske civilizacijske
sredine koja se zove (olimpijsko) Sarajevo i Bosna i Hercegovina u
cjelini, a oslobođen autoriteta kulturološkog historika, tvrdim da će
to dokazati svaka ozbiljna znanstvena sinteza koja svoje ishodište
bude imala u analizi sveobuhvatnih totaliteta različitih segmenata
bosanske kulturne tradicije, a prije svih: književnosti, glazbe, filma,
drame, slikarstva…
Dragi naš Fahro, BiH je uvijek imala otvorene kulturološke i duhovne horizonte. Nisu u njoj slučajno Židovi – Sefardi našli utočište
u bijegu pred “civilizacijskim” evropskim inkvizitorima. To bogato
9
internacionalno i humanističko naslijeđe ne prihvata deformiranje
i osiromašenje čovjekove ličnosti. Upravo ovo pozitivno kulturološko naslijeđe podjednako nas obavezuje da branimo slobodu svakog
pojedinca, njegov dignitet i osnovno ljudsko pravo da se barem
slobodno javno brani. To što se danas dešava i što vi radite, ostatak
je dogmatskog morala nekog bivšeg vremena, nekada i egoizma,
provincijalne isključivosti i utjecaja iz susjedstva. Vi i vaša novina
ste, u društvenom smislu, također “čudo”, ali u kulturološkom ono
hibridno. Vi ste svojevrsni kulturološki novum, ali onaj rudimentarni. Vaša kultura je jedna bankrotirana percepcija stvarnosti. Vi
ni ne razumijete “Sarajevsko kulturno proljeće”… Mesijanističkim
i donkihotovskim uplitanjima u svakodnevnu društvenu scenu
situirate se u poziciju nemilosrdnog potezača konopčića javne pozornice sa izloženim (osvijetljenim) uzorcima društveno – političke
elite. Zbog toga vam svojom knjigom, sasvim dobronamjerno, pokušavam pomoći da se iskopčate iz opsesije vlasti, a sebe oslobodite
rekvizitnih konopčića. Neznanje (neupućenost) može osloboditi
od kazne, ali od javne odgovornosti, nikako…
G. Radončiću, promocija moje knjige Država neboder će se
desiti krajem mjeseca maja. Koristim ovu priliku da vas zamolim da mi u vašem “Neboderu” omogućite javnu prezentaciju, uz
mogućnost da budete i jedan od njezinih promotora… Iako saldokonistički skromnih mogućnosti, spreman sam taj vaš ustupak
i financijski vrednovati.
Primite izraze moga uvažavanja…
Asim Kamber
Sanski Most, petak 13.04.2012.
10
Odgovor: bez naslova ŠALJE:
[email protected] PRIMA: Asim Asim
Ponedjeljak, April 16, 2012 11:21
Poštovani gospodine Kamber,
sebe smatram previše obrazovanim i zaposlenim čovjekom, da bi
obraćao pažnju na vaše provokacije u vidu pisama upućenih meni
ili pamfletima koje objavljujete.
Time se bave moji odvjetnici.
S poštovanjem,
Fahrudin Radončić
Subota 14/04/12 9:21, Asim Asim
> PISMO ZA G. FAHRUDINA RADONČIĆA
11
UMJESTO UVODA
“Ja se s vama ne slažem, ali bih dao posljednju kap svoje
krvi za pravo, da svoje mišljenje slobodno iznesete.”
Voltaire
Čovjekove nade nikada nisu pogažene kao u periodu iza nas. Nikada ljudi s tolikom lakoćom nisu činili zločine, lagali o njima, a
da se istovremeno proglašavaju nedužnim gledajući svoje komšije
i njihovo potomstvo kako pliva u krvi sistematskog homocida.
Nikada laž nije bila i cilj i sredstvo, nažalost i ideal.
Živimo u svijetu stalnih konfrontacija, a naša međusobna suprotstavljenost je takva i tolika da su upravo kleveta, laž i stalno
sumnjičenje postali pravilo i princip javnog ponašanja, važnije i
veće od svakog dokaza, od svake istine. Onaj ko je u srednjoškolskoj
lektiri razumio Kafku, ako je s marom analizirao njegovog transformiranog čovjeka, on nam je indirektno kazao da oni pojedinci koji
poriču istinu (koja to jeste), to rade samo iz jednog razloga – straha
od idola i ideala. Lažnih... Sa kojima su se poistovjetili. Nedužan, u
borbi protiv lažnih idola, ideala i neistina jedino može suprotstaviti
istinu, i to je ambicija ovog štiva. Izložiti čitaocu istinu, bez obzira
na njezin uspjeh ili neuspjeh, bez obzira na moguću beznadnost
tog posla. Ja ovim štivom nikoga ne predstavljam, izbjegavam plural. Ona je moj osobni protest protiv onih kojima je ljudski stid
nepoznanica, a istina relavantna koliko i narod kojeg svakodnevno
obmanjuju u reketaškim medijima pretvorenim u komercijalne
kombinate za proizvodnju laži i neistina... Emocijama straha od
13
Asim Kamber: Država neboder
laži i neistina sa ciljem niskih političkih pobuda samo se može suprotstaviti istina u svoj svojoj veličini. Nemam književnički talent i
molim moje sustručnjake i vjerne čitatelje da to uobzire. Međutim,
ja sam težački tip iz težačke – radničke porodice i sve što sam postigao isključivo je rezultat rada, polaganog, ali upornog. Iako polako
radim, ja nikad ne stanem i nikad ne odustanem. Pogotovo pred
onima koji su sebe umislili jedinim i vječnim gospodarima istine
i slobode drugih... Tema ovog mog zapisa upravo je ograničenost
čovjekove slobode i poimanje njenih granica. Tragična je historijska
činjenica da nema granica rušenja slobode.
Iz obzira prema štofu od kojeg se izrađuje papir neke sam od
svojih zapisa izbacio a neke reducirao. Htio sam izbjeći patetičnost
i besadržajnost, nadajući se, ako Bog da, kao osvjedočeni ekolog
manjoj šteti etata šume izrezane za štampu ove moje filološke ”kajdanke”. Manje će me uznemiriti ako se oni koji će čitati ovu moju
knjigu sa mnom ne slože, nego da me ne razumiju. Neki su tekstovi
samorazumljivi a neki baš i ne, pa s toga neću zamjeriti čitatelju koji
određene dijelove i preskoči. Moram priznati da sam i sâm ponajviše volio čitati autore s kojima se ne slažem, jer sam od njih često
više naučio nego od onih koji su mi apriori prihvatljivi. Ovaj zapis
bio je i jedini način da se barem pokuša javno osporiti privilegirana laž iz ovih javno linčujućih “kombinata”! Preko 200 reagiranja,
demantija, obraćanja i pisanih pokušaja da se čuje “druga strana”
bilo mi je onemogućeno. Čak su i bivši “Ljiljanovci”, onakvi kakvi
jesu, ipak dozvoljavali ovo na Zakonu temeljeno pravo. Bez obzira
na posljedice, ja nikada neću i ne mogu prihvatiti sudove o sebi ili
bilo kome bez jasnih dokaza.
Kada bi povjerovali nekim medijima, pogotovo onim žutim,
tiskanim i elektronskim, mogli bi zaključiti kako cijeli ovaj svijet
ništa ne valja i ne vrijedi. Svi projekti, svi programi, sve aktivnosti
imaju svoje mrlje, političari korumpirani (po pravilu svi), država
ne funkcionira, zdravstvo, obrazovanje, vjerski službenici, kultura,
svaki segment društvenog života u blatu. Diskurs devalvacije potpuno nadvladao diskurs afirmacije. Ništa dobro ne stanuje na ovim
našim “nesretnim” prostorima. Najbolje je ništa ne raditi, ništa ne
misliti, odbaciti bilo kakvu viziju ljepšeg sutra, a kao jedini mogući
14
Umjesto uvoda
izlaz prihvatiti sandžačkog fakira za (izvjesno) “bolju budućnost”,
koju nam on ad hok donosi svojim dogmatskim fantazmom, neviđenim na prostorima bivše Juge.
Dogmatici po pravilu štete državi jer je i država zbog običnih
ljudi, a ne protiv njih. Dogmatski Radončić kao transmigrativni
politički faktor (dio političkog koncepta iz susjedstva) nikada, baš
nikada se neće promjeniti. To je njegovo poslanstvo... Osobina svih
dogmatičara jeste mržnja, i to prema svim političkim protivnicima
i konkurentima. Zato ovaj medijski kolonizator ima identičan stav o
Silajdžiću, Lagumdžiji i Tihiću, danas već i prema Bakiru (i na druge
će red doći), a surovost koju spram njih povremeno iskazuje, dokaz
je da mu se jako žuri. U toj svojoj šizmatičnoj mržnji ali i žurbi,
ovaj Crnogorac, bez ikakve kulturne tradicije, groteskan je s pozom
nevinosti koju koristi kad te svoje napade objašnjava novinarskim
slobodama i pravom na “slobodu izražavanja”. Mržnja zasljepljuje i
destruira objektivnu kritičnost. Kada političara poput njega obuzme
mržnja, tad on vidi, čuje i interpretira ono što opravdava njegov
politički cilj i bijes, dajući joj stalni zamah, a takvi se onda nisu kadri uzdignuti iznad vlastite površnosti. Sljepilo koje ih obuzima za
posljedicu ima psihološke pa tek onda socijalne i političke predrasude o drugima. Oko 4000 uglednijih Bošnjaka do sada je u ovom
odioznom, mrzilačko – retoričkom, otužnom stranačkom biltenu
bilo izloženo negativnom lingvopatološkom tretmanu. Mrzitelji poput njega, vlastitu psihu hrane mržnjom i neprijateljstvom. Što više
neprijatelja, više dokaza samožrtvovanja i patriotizma. Pa treba nas
toliko istovremeno mrziti. Zahtjevno je to... “Ova kampanja Avaza
samo pokušava da zaguši sve kanale komuniciranja u ovom društvu
i ispuni ih na svoj način mržnjom protiv onih koji misle drugačije.”
(Esad Hećimović, Oslobođenje 21.10.2011.)
Opasna je mržnja i šovinizam moćnih u odnosu na nemoćne, još opasniji je šovinizam onoga sa velikim voznim parkom u
odnosu na skromnog pješaka, najopasniji je šovinizam bogatih
u odnosu na siromašne. Istinski demokrati nemaju neprijatelje,
oni imaju konkurente, i to one korektivne i dobronamjerne. Svaka politička stranka, pa i ona najmanja, može biti podrška nekoj
drugoj, većoj, i obrnuto, a koordinirano političko djelovanje na
15
Asim Kamber: Država neboder
širem planu političku kulturu diže na viši nivo. Demokratska budućnost jednog društva, ali i države, ovisi i ponajviše o slobodi
pojedinca. Individualna prava, odnosno pravo svakog pojedinca
na slobodno i nesputano mišljenje osnovni je postulat liberalnih
demokracija kojima težimo. To je uslov, ali i posljedica formiranja
svakog pojedinca kao slobodne ličnosti... Načelo slobode (koje
istinski propagiram) jeste pravo na mišljenje i onoga koji drugačije
misli. Postoje, nažalost, i ona načela koja slobodu svode samo na
slobodu istomišljenika (sljedbenika). A povijest, ne tako svijetla,
nas uči da je najopasnije ono mišljenje koje onemogućuje druga
mišljenja. Među nama može biti pametnijih, ljepših, sposobnijih,
pa i značajnijih – ali nikako slobodnijih. Ista je sloboda svih ljudi,
i onih u dvorovima – neboderima i onih stambeno najnižih.
Uvijek će biti onih koji svoju ličnost grade osporavanjem i onemogućavanjem slobode i prava neke druge ličnosti. Kreiranje lažne,
po pravilu pozitivne slike o sebi samom, uslovljena je stvaranjem
lažne slike o drugima, naravno one negativne. Ovo regresivno načelo temelj je političke, ali i životne filozofije ovog europeiziranog
“oznološkog” udbologa istočne provenijencije. Kada bi on pokušao
primijeniti načelo raznolikosti i istih prava, usklađivanja istine i slobode, njihove harmoničnosti, to bi za njega bio zasigurno teži put.
Svi smo mi na političkom štandu roba i ne treba nas ovaj crnogorski
mrzitelj uporno upozoravati kako je politika nešto prljavo, nisko (u
najmanju ruku “kurva”). A i on se tako rado ljulja u njenom krilu.
Nakon ere Alijinog krila, malo na Lagumdžijinom, na Harisovom,
ovlaš na krilu Tihićevom, pa danas ponovo Lagumdžijinom, i tako
u krug i nedogled. Ova dugoprugaška “krilna” politička konkubina uporno javnost traumatizira teškom društvenom anomalijom
(korupcijom), koju pripisuje svima, doslovno svima, osim sebi...
Sumnjam da bilo koji političar traži i očekuje da ga mediji isključivo
hvale i afirmiraju, ali je pravo građana da imaju istinite izvještaje o
svima na javnoj sceni. Etika pisanja, kako je skromnih filozofskih
spoznaja, razumijem, prije svega se temelji na postavkama jezika
morala. A moral na istini...
Epistemologija cinizma i laži osnovni je političko – filozofski
postulat ovog verbalno – artističkog hulitelja. I bez obzira koliko
16
Umjesto uvoda
je on sam epizodni fenomen kakav je i njegov miljenik, bivši Silajdžićev frontman, naš Sadik Bahtić – Bahto (SBB), koji je pod
neustrašivo principijelnim sloganom “Pošteno do kraja”, pošteno
dokrajčio i sebe, a umalo i svoju bivšu stranku. Uz pomoć ovog
prvog, kome i pišem, jer se ovog prvog ipak ne smije potcijeniti...
Zajednička ambicija ovih kohabitirajuće “poštenih” i inventivnih vizionara, Bahtića i Radončića, bila je postati, osim Predsjednikom stranke i Predsjednikom države, a što je svakako bilo korisno i
sa aspekta internacionalnog humora kojeg su izazivale ove njihove
nadahnjujuće aspiracije. Iako relativno mladi u politici, nepravedno
pred političkim umirovljenjem, ovaj je neponovljivi dvojac za sebe
već proizveo status političkih legendi. Njihov odlazak sa političke
scene, kod mene i većine suptilnijih analitičara javne riječi, već
izaziva osjećaj žala i praznine. Ipak je i za njih verbalno – seriozne
bio izazov proizvoditi toliku količinu stereotipne javno – medijske
trivijalnosti.
Neki ih s pravom svrstavaju do samog Cicerona.
17
CENZURA
Sa kraćim prekidima civilizacija već preko dvije hiljade godina
konzumira slobodu izražavanja javnog mišljenja. Ugledni kroničari našeg vremena slažu se da sloboda javnog izražavanja teče od
legista iz drugog stoljeća, preko teoretičara Francuske revolucije
i komunističkih cenzorskih monarha, do današnjih dana. Uvijek
je bilo i biće onih pokušaja da se sloboda govora zamijeni onim
gledištima i javnim stavovima koja odgovaraju vladajućim oligarhijama i različitim centrima moći. Ta proizvodnja sugeriranih javnih
uvjerenja put je ka sprječavanju principa proturječja, najvišeg ideala
slobode i demokracije. Isto tako koliko se bilježi pravo slobode
javnog izražavanja traju, možda i istrajnije, pokušaji da se sloboda
kontrolira (cenzurira).
Enciklopedisti tumače da je cenzor (lat. censor) u starome
republikanskom Rimu: procjenitelj, ispitivač, nadglednik.
Opća enciklopedija (Zagreb 1978.) pojam cenzure objašnjava kao:
“Službenu kontrolu javnih publikacija (štampe, knjiga), kazališnih
djela, filmova, medija…, da bi se spriječilo nešto što vrijeđa javni
poredak, moral, što je štetno po interese države, vladajuće klase…”
Rečnik književnih termina (Beograd 1985.) pojam cenzure
objašnjava kao: “Procenu koju nad umetničkim delom izvodi državna ili crkvena vlast.”
Encyclopedia Britannica je donijela najprecizniju definiciju cenzure: “Cenzura je akcija koju preduzima državni autoritet da bi
kontrolirao tekstove, knjige pozorišne komade, u cilju sprečavanja
njihovog publikovanja, jer su u suprotnosti sa javnim interesom ili
državnim autoritetom.”
18
Cenzura
Nikada zvanično ni jedna država (barem autoru ovih redaka nije
poznato) nije donijela zakon o cenzuri, a malo koja se nije koristila
ovim represivnim mehanizmom nad slobodom javnog izražavanja.
Cenzuru u današnjem obliku nad književnim djelima uveo je Prvi
Nikejski sabor 325. g. i Sabor u Efestu 431. g. Oba ova sabora su
smatrala da su neki srednjovjekovni pisci i njihovi tekstovi bili štetni
za vjeru i moral. Nazvali su ih “heretičkim spisima”. Cenzura se nije
ograničavala samo na književnost. Presude za heretizam Jovanki
Orleanki (1431.) i Thomasu Moreu (1535.) historijski su primjeri
kada je država kažnjavala one koji su imali vremenu i društvu neprilagođene stavove. Prvi dokument koji govori o cenzuri države,
i u kojem se spominje popis autora i “knjiga koje treba očistiti”,
usvojio je Tridentski sabor (Belgija 1524.) . Zvanično je objavljen po
nalogu španjolskog kralja Filipa II 1571. Na tom popisu su Martin
Luther i Erazmo Roterdamski. Po nalogu pape Klementa VIII 1586.
objavljen je sveobuhvatan popis zabranjenih knjiga (Index librorum
prohibitorum), “koje ne smiju doći u ruke katoličkim vjernicima”…
Tradicionalno najciviliziraniji narodi sa snažnom kulturnom
tradicijom zabranili su najveći broj autora i njihovih djela, koja su
ipak na ovaj ili onaj način donijela svijetu duh znanja i napretka. U
Zagrebačkom sedmičniku Vikend 1986. godine objavljen je feljton o
“proganjanim, mučenim i spaljivanim” književnicima i misliocima
evropske kulturne tradicije. Za ovu priliku, iz ovog feljtona autor
je markirao samo neke.
U Italiji, Kolijevci Renesanse, od ranog srednjeg vijeka cenzurirano i osporavano je više stotina autora od kojih su najpoznatiji:
• Marko Polo (1254 – 1324) – pustolov i putopisac,
• Dante Alighieri (1265 – 1321) – autor Božanstvene komedije,
• Francesco Petrarca (1304 – 1374) – lirik i individualist,
• Giovanni Boccaccio (1313 – 1375) – autor suvremene novele
(Dekameron),
• Leon Battista Alberti (1404 – 1472) – pjesnik, likovni umjetnik,
• Niccolo Machiavelli (1469 – 1527) – književnik i mislilac
(“makjavelizam”),
• Giordano Bruno (1548 – 1600) – filozof (spaljen na lomači),
19
Asim Kamber: Država neboder
• Galileo Galilei (1564 – 1642) – fizičar, astronom,
• Carlo Goldoni (1707 – 1793) – dramaturg.
U Rusiji, što ubijeno, protjerano u logore i osporavano više
hiljada književnika i intelektualaca od kojih su svjetski poznati:
• Aleksandar S. Puškin (1799 – 1837) – pjesnik i dramaturg,
ubijen u dvoboju,
• Mihail Jurjević Ljermontov (1814 – 1841) – pjesnik, romanopisac,
• Nikolaj G. Černiševski (1828 – 1889) – novinar i književnik,
• Dimitrij J. Pisarev (1840 – 1868) – književni kritičar i novinar,
• Fjodor M. Dostojevski (1821 – 1881) – romanopisac i publicist,
• Lav N. Tolstoj (1828 – 1910) – književnik,
• Taras Ševčenko (1814 – 1861) – pjesnik i slikar,
• Maksim Gorki (1868 – 1936) – novelist i dramatičar, i mnogi
književnici: Jesenjin, Šolohov, Majakovski, Bulgakov, Platonov,
Solženjicin, Beli, Ahmatova, Mandeljštam, Pasternak.
U Francuskoj, kolijevci demokracije i napretka:
• Francois Villon (1431 – 1463) – osuđen na smrt vješanjem,
• Francois Rabelais (1494 – 1553) – satiričar, protjeran iz svećeničkog staleža,
• Jean Calvin (1509 – 1564) – reformator, proglašen heretikom,
• Michel Montaigne (1533 – 1592) – filozof, proganjan,
• Pierre Boyle (1647 – 1706) – enciklopedist, proganjan zbog
slobodoumlja,
• F.M.A. Voltaire (1694 – 1778) – književnik, filozof, napustio
Francusku,
• Denis Diderot (1713 – 1784) – filozof, proganjan i zatvaran,
• Jean J. Rousseau (1712 – 1778) – pisac, kompozitor, proganjan,
• D.A.F., margins de Sade (1740 – 1814) – književnik (27 godina
u zatvoru),
• Andre Chenier (1762 – 1794) – pjesnik, pogubljen, te književnici koji su udarili temelje svim modernim književnim pravcima: Francois – Rene de Chateaubriand, Henri Beyle Stendhal,
Gerard de Nerval, Honore de Balzac, Flaubert Gustave, Emile
Zola, Guy de Maupassant, Charles Baudelaire, Arthur Rimbaud,
20
Cenzura
Stephane Mallarme, Paul Verlaine, Andre Gide, Louis Aragon,
J.P.Sartre, A. Malraux, F. Arrabal.
Na potpuno identičan način progonjeni su, a djela im zabranjivana, pisci i intelektualci u Americi, Kini, Španiji, Engleskoj,
Češkoj, i mnogim drugim državama. I Shakespearove komedije,
i romani Aldousa Huxleya, i “prokomunistički” Georg Orwell, i
američki romanopisac Salinger, knjige Arthura Millera (američkog Austrijanca), i Milan Kundera, i nobelovci C. Milosz i G.G.
Marques. Nemilosrdna borba protiv slobode javne riječi uništavanjem, spaljivanjem, “čišćenjem” knjiga, te još nemilosrdnijim
autorskim sudbinama, u ime države, vjerske represije, ideologije
i bilo kakvog monopola moći, dokaz je da na kraju bilo kakvo
autoritativno normiranje slobode izražavanja, upravo toj slobodi
daje još snažniji zamah.
Kada su ubili Lorku, onaj koji ga je ubio uradio je to pod izgovorom da je on (Lorka): “Napravio više zla knjigama nego mnogi
drugi revolverima”… Zločinac koji je imao mogućnosti da puca u
pjesnika, ipak nije mogao ubiti njegove stihove i predivne riječi
ciganske i maurske Andaluzije. One su još snažnije progovorile
nakon tragičnog pucnja.
Ugledni njemačko – američki politički mislilac Leo Strauss u
sabranim ogledima Progoni i umijeće pisanja veoma suptilno zaključuje: “Autori ne štite samo sebe od progona i socijalnog ostracizma
nego štite i cjelokupno društvo od mogućih razornih učinaka sprječavanja naučnih istina i ideja”. Drugim riječima, da nije bilo hrabrosti u borbi za slobodu javne riječi, svijet bi kalendarski sigurno
bio u 21., ali bi isto tako, prema Straussu, svijet danas civilizacijski
boravio tek u 18. stoljeću.
21
Asim Kamber: Država neboder
Golootočki seminar cenzure
Prema Ustavu SFRJ i Zakonima o javnom informiranju, cenzura se
u bivšoj Jugoslaviji mogla uvesti samo u slučaju neposredne ratne
opasnosti ili ratnog stanja.
Autor Crne knjige Marko Lopušina, pišući o cenzuri na prostoru
bivše Jugoslavije od 1945. godine, upozorio je na više tipova cenzure,
odnosno njenih kontrolirajućih mehanizama: “Sudska, samoupravna, politička i policijska”. Svi ovi preventivno – cenzorski mehanizmi
bili su u službi ograničavanja slobode izražavanja. Nikada ni jedna
država oficijelno nije priznala cenzuru, a malo koja nije razrađivala
bezbroj načina kako ušutkati i kontrolirati pisce, intelektualce, novinare i javnu riječ u cjelini. Bivša država, preko različitih službi nadzora i kontrole, prije svega je cenzurirala štampu publikacija, knjiga,
časopisa, po principu preventivne cenzure. Uz to, i sami štampari
su imali kontrolu sadržaja prije samog tiska. I kada bi se pojavilo u
javnosti nešto što je za državu sadržajno “problematično”, postojao je
i naknadni “post festum” cenzorski mehanizam koji je snažno osuđivao i sprječavao širenje takvih (upitnih) publikacija.Osim nadzora
svih oblika štampe i medija, snažna cenzura je bila i nad filmskom
industrijom, pozorišnim predstavama, i svemu drugom što je imalo
doticaja sa “narodnim masama”. Bilo je godina kada se u određenim
okolnostima dodatno vodilo računa o društvenim segmentima kao
što su škole i publikacije vezane za obrazovanje, nadzor nad vjerskim
zajednicama. A u oružanim snagama (bivšoj JNA) konstantna je bila
kontrola ličnih prepiski, pošiljki i svega što bi moglo upućivati na
otkrivanje tajnih vojnih podataka.
Činjenica da nisu nikada postojali zvanični zakoni o cenzuri
ojačavalo je poziciju nezvaničnih cenzora i manipulativne mogućnosti njenog djelovanja, uvijek pod izgovorom zaštite ideologije,
poretka i države u cjelini. Pogrešna je konstatacija kako se cenzura
praktikovala i realizirala u državama u kojima vladaju diktatorski
režimi. Na diskretan način, ona je upravo izraženija u demokratskim sistemima kroz kontrolu različitih oblika financijskih (budžetskih) potpora, utjecaja kroz redakcije i uredništva (autocenzura),
22
Cenzura
dobro plaćene marketinške oglase, privatne i stranačke medije i
druge načine.
Grupa sociologa u Italiji koja se bavila analizom cenzure i njenih mehanizama u srednjoevropskim državama kapitalističkog
i socijalističkog društva uočila je četiri imperativna glagola koja
su koristili nezvanični cenzorski inkvizitori i progonitelji riječi i
slobode izražavanja u periodu od 1945. do 1985. Najčešće su to:
reži, veži, drži, briši.
Zakonom o štampi i Zakonom o izdavačkoj i novinskoj djelatnosti u svim republikama bivše Jugoslavije, od 1956. do 1970,
svi izdavači su morali sve štampane publikacije dostavljati u javna
tužilaštva. Posebno su tužilaštva tretirala izdavačka djela na koja
je upozorio preventivno uspostavljeni izdavački savjet. Tužilaštvo
je zapravo u ime države bilo diskretni cenzor iako država to nikada nije priznala. Svaki izdavački pothvat koji je smetao državi i
vladajućoj ideologiji brzo je maknut sa tržišta a autori najčešće u
kratkim sudskim postupcima završavali na Golom otoku. Preko
50% štićenika ovog otočkog zatvora bilo je iz reda izdavača, pisaca, novinara, kulturnih radnika, intelektualaca od kojih je država
vidjela najveću opasnost.
Povijest, kada je i o cenzuri riječ, ne mora apriori biti isključivo apsurdna, ružna ili lijepa, ona je jednostavno takva u svojoj
svršenosti. Može, naravno, biti svakakva u našim individualnim
interpretacijama. Međutim, “sadašnjost” i “budućnost” je stvarna,
živa i ne smijemo je prepustiti neumoljivim i nesentimentalnim
medijsko – političkim piratima.
Egocentrizura
Problem današnjeg društva nije u sferi političke kontrole i nadzora društveno – kulturoloških i informativnih sadržaja. Prijašnja
centralizacija utjecaja kroz režimske cenzorske mehanizme zamijenjena je centralizacijom moći interesnih i političkih grupacija,
ali i pojedinaca. Praktično sredstvo ostvarivanja političkog i ekonomskog utjecaja jeste kontrola protoka informacija i masovnih
23
Asim Kamber: Država neboder
medija. Upravo ta utjecajna masovnost rezultirala je proizvođačima
industrije političke (društvene) svijesti.
U prvom romanu njemačkog liričara Hansa Magnusa Enzensbergera Politika i zločin (Frankfurt, 1972. g.), autor precizno
objašnjava problem ključne industrije današnjice, kako ju je sam
nazvao “industrija svijesti”. Ezensberger na samom kraju ove ovovremenske političke studije zaključuje i sugerira da rezignacija i
distanciranje od ovih “industrijalaca” nije rješenje, nego istrajna
borba protiv najvećeg ovozemaljskog zla. On nadalje konstatira i
potvrđenu istinu da se ovakva izopačena industrija može pobijati
samo njenim vlastitim sredstvima. Jedino moguće sredstvo ove neravnopravne i “nepravedne” borbe je riječ, jer je na kraju i suštinsko
“proizvodno” sredstvo ovih industrijalaca riječ. Riječi kao stvari,
sredstva, a ne kao znakovi ljudima. “I bi riječ”. I riječ je od boga
(sve religije polaze od ove ontološke istine). U boga se po pravilu
ovi industrijalci zaklinju, a riječju božjom sve druge proklinju.
Tamo gdje riječ izmiče, počinje tišina, nijemost i traje kao rušilački
medijski totalitarizam. I prazne stranice (šutnja, neodgovaranje)
nešto govore... Upravo tišina, bjelina nedužnog papira i nemilosrdno ignoriranje nas prisiljava da se nad tom rušilačkom prazninom
zamislimo... To je u krajnjem slučaju put u izdaju (jezika) riječi i
jezika u cjelini – bogom danog ideala.
Neproduktivnost ćutilnih naravi i jeste opredijelila autora ovih
redaka da se riječju suprotstavi ovoj po Magnusu “izopačenoj industriji”. Onom lijepom, u najmanju ruku i pristojnom. Kur’an
časni jasno sugerira: “Lijepa riječ je kao lijepo drvo, a ružna kao
iščupano” (nema joj opstanka).
“Nema cenzure”, naslov je kratkog i završnog pasusa Fahrudina
Radončića u intervjuu sa samim sobom 29. septembra 2006. godine
u kome decidno kaže: “Novinarima Avaza niko ne može zabraniti
da pišu o pravim KOS – ovcima, ratnim profiterima, i političkim
gubitnicima i lopovima na vlasti, na način što će pokušati da vrše
javni pritisak na mene kao vlasnika najutjecajnije i najreferentnije
dnevne novine u BiH”. Ovaj kratki pasus i jeste vrhunski verbalno –
inovativni domašaj Radončićeve frivolne publicističke racionalnosti. Sve drugo je, što je on izrekao i napisao, ako ne neistinito onda
24
Cenzura
barem sumnjivo. Riskirajući mu postati sumišljenikom, istrpio sam
čestitati Radončiću na ovoj replikantsko – monološkoj konstataciji.
Izuzimam, naravno, narcisoidnu konstataciju o “najutjecajnijoj i
najreferentnijoj novini”. Avaz to već dugo nije… Tiraž Avaza iz
2006. godine (50 000) manji je duplo od tiraža šest godina prije,
2000. godine, kad je dostizao i preko 100 000 prodanih primjeraka.
Tiraž 2012. godine, šest godina poslije samoreklamerskog intervjua,
a prema zvaničnoj informaciji iz knjižare Opresa, za mjesec januar
prosječno oko 17 000 dnevno prodanih brojeva. Da nije konzumacijskih priloga tržišnih centara i osmrtnica, taj bi list bio sveden na
desetak “crnohroničnih” stranica. Otuda tako grozničava borba za
visoku političku poziciju, a padom SBB-a, privatne političke partije,
padat će i tiraž ovog stranačkog dnevnog lista.
Preko 2000 godina koliko traje cenzura kao represivni sistem
nadzora javne riječi, mi smo danas ipak na takvom stupnju društvenog razvoja i demokratskih odnosa da možemo čak i Radončićevu
konstataciju kako “nema cenzure” prihvatiti i konačnom istinom.
Naravno, cenzure će uvijek biti, ali ne na način komunističkog i
nekih drugih represivnih državnih sistema. Ovdje počinje dilema
– šta to onda ima?! Otkuda današnji teror mediokracije snažniji i
drskiji od svakog režimskog prethodnih stoljeća! Otkud nam danas
tako moćna kulturna industrija, u kojoj se običan insan (konzument) iz subjekta društvenih procesa sveo u “industrijski” objekt
konzumacije plansko namijenjenih dobara za mase. “Industrija svijesti” i medijske demokracije pokušaj je mediokratske kolonizacije
politike, i društva u cjelini uz pomoć snage i utjecaja medija. I tu
onda umjesto cenzure države i sličnog autoriteta počinje medijsko
– kolonizatorska egocentrizura. Publicističko – medijski proizvod
u takvim okolnostima, nadziran tehnokratskim menadžmentom,
odgovara samo vlasniku i njegovim kolonizatorskim apetitima.
Primjerenost proizvoda je irelevantna i potpuno podređena kulturi
zarade, povećanju vrijednosti dionica i kapitala, u našem slučaju
Fahrudina Radončića i njegovih prekodrinskih mecena…
25
EMYS ORBICULARIS
Dugo sam bio u dilemi treba li u knjizi čija je krajnja namjera
objasniti jezik i njegovu moguću upotrebu i zloupotrebu pisati o
bilo kome pojedinačno. Pa i o samom Fahrudinu Radončiću, prvaku lingvističke ksenofobije na radilištu jezika. Dva su me motiva
vezana za Radončića nadahnula da i o njemu nešto zapišem, a da
to ipak nema (nadam se) karakter bilo kakvog revanšizma i privatnosti. Prvi je fascinirajući vozni park, zapravo nikad viđen u S.
Mostu, s kojim je Radončić posjetio našu “zlatnu” dolinu. Istrajno
me podsjeća na sahrane iz američkih filmova sa konvojima crnih
diskretno zatamnjenih vozila. U svakom slučaju, nikad veći broj
skupocjenih vozila na jednom mjestu u našem gradu. Drugi je
gastronomski. Naime, na večeri u lokalnom restoranu, imitator
egipatskih faraona, nakon nekoliko aperitiva, asketskom ozbiljnošću je zatražio kao predjelo juhu od kornjače.
U malim sredinama, u kojima svaka posjeta iz metropole ima
postjavnu tračarsku refleksiju, ova je činjenica osim humora, doslovno izazvala i svojevrsnu sablazan naše provincijalne javnosti.
Odrastao je i on, poput većine nas, na epskoj sogan – dolmi, kvrguši (kljukuši), maslenici, puri, cicvari, bunguru, popari, potkriži,
rešadiji, kadajifu, hurmicama, tufahiji… Međutim, on ima stalnu
potrebu da se od nas razlikuje poljepšanom i retuširanom (nobl)
slikom o sebi. Pa kad je riječ i o tradiciji i kulturi jela.
Činjenica je, a potvrđeno mi je i od ljudi iz njegovog okruženja, da Radončić uživa u opulentnim (raskošnim) jelovnicima,
što i nije ništa neobično za bogato i dokono društvo kapitalista
njegovog renomea. Osnovno je ljudsko i neupitno pravo svakog
da sam bira šta će piti i jesti. I to je sasvim normalno. Međutim,
26
Emys orbicularis
mene ove gastronomske naslade našeg imitatora lordova iz Gusinja
podsjećaju na parodiju o srednjovjekovnoj vještici koja je leteći na
metli uletjela u idilični ambijent moderno urbaniziranog grada. I
naravno, nikako da se snađe.
Istina, nije on birao ni vrijeme ni sredinu u koju će doletjeti,
kao što nije njegov izbor ono što radi u Bosni na štetu Bošnjaka
i Bosne. Mozak je njegovog programa kod prekodrinskih financijskih partnera i prijatelja, koje povremeno koristi i kod uvoza
importiranih po potrebi killer – lektora i uzi – korektora (Strahinja
Rašeta i slični). Ipak nam ovi njegovi gastronomski afiniteti mogu
i ponešto drugo govoriti.
Još od kamenog doba prva ljudska društvenost (druženja) kao
sociološki fenomen upravo su se dešavala oko slavljenja završetka
uspješnog lova. Česte su slike ovakvih gozbi na pećinskim zidovima
iz ranog doba ljudske civilizacije. Homerov Odisej i njegova raja
poslije svake bitke su se okupljali oko antičke kuhinje. Slavlja i gozbe rimskih imperatora opisani su u nebrojeno književnih naslova,
ekranizirano u velikom broju filmova, dramskim tekstovima, epskim stihovima… I Defoov Robinson na napuštenom otoku stalno
je u ulozi nužno kreativnog kuhara. I Mannovi Buddenbrookovi
obiluju nizom gastronomskih večernjih sesija. I Zola, Balzac, često
i Hemingway i mnogi drugi književnici. Držić je nebrojeno puta
u svojim komedijama “mučio” svoje “gladne” i siromašne likove
stavljajući im u usta nabrajanja “spiza” iz kužina izvikane dalmatinske kuhinje. Pretili pojedinci i dijetetska industrija rezultat je
svakodnevnih kućnih TV – serijala iz kreativno osmišljenih kompleks – tržišnih kuhinja i receptura “sigurnog” mršavljenja. Danas
više nema starih ognjišta, nema kovanog špareta “fijakera”. Rijetke
su zajedničke “sofre”. Kuhinja je najbolji dokaz civilizacijskog napretka. Ništa nisi ako u blagovaonici nemaš Boša, Gorenja, Beka,
a bez mikrovalne u rangu si civilizacijski zaostalih.
Kultura pripremanja jela i zajednička konzumacija gurmanski
je zanosni običaj koji Sanjani, prema izvorima turskih hroničara
prakticiraju preko tristo godina. Krajiški tradicionalni teferiči su
ipak nešto posebno, a Sanjani po tome karakteristični u odnosu na
sve druge. Po tome su najsličniji starim Galima u Francuskoj, koji
27
Asim Kamber: Država neboder
su svoja veselja, žalosti i pobjede generacijama obilježavali bogatim trpezama i obžderavanjem do iznemoglosti. Konzumacijsko
– gastronomska strast uvijek je bila ukomponirana u ljepotama
sanskog krajolika, a najčešća njihova sabirališta uz riječne tokove
bili su proplanci Grmeča i okolnih planina. Ribarske fešte, otvori salmonida, takmičarski ulovi ciprinida, prvomajska druženja,
hajka na vuka i druge štetočine, dani mrkog medvjeda, tetrijeba,
tradicionalna državna i vjerska blagdanska okupljanja. Jednostavno, Sanjani sve svoje slobodno vrijeme provode zajedno u prirodi
koja je svu svoju izdašnost, bogu hvala, poklonila njima i njihovim
potomcima. Lov i ribolov Sanjani ne doživljavaju atakom i nasiljem
nad prirodom, oni to percipiraju iz perspektive trbuhougode i
pripovjednih bestselera lokalnih ribolovnih heroja. U svima nama
mit o ulovu i kapitalcima zapravo je mit o našoj snazi, hrabrosti,
dovitljivosti, a u suštini i strast za kuhanjem i druženjem. Prve
svoje skromne pripovjedačke usmene pouke upravo sam dobivao
od sanskih ribara, lovaca i uopće zaljubljenika u prirodu. O vuku
koji se ofarbao u frizerskom salonu u bijelu boju i hodao uz pastirska stada, o medvjedu koji je Sanjanima pokrao med i mijenjao
na lokalnoj pijaci za kruške. I najčešće o ribolovnim iskustvima sa
sanskom salmonidnom grabljivicom – mladicom (hucho hucho),
čiju težinu i dužinu ihtiolozi još nisu zabilježili, ali nam je eto
“za nesreću” otrgla mamac. Ni sabljarka E. Hemingwaya, koja je
čamac i ribara vukla nije joj ravna… Ni Grassov iverak, ribetina
iz njegovog maestralnog romana Antropološka bajka – nalik na
filmsku Ajkulu, nije ni blizu veličine ulovljene mladice (dunavskog
lososa) u ratu ubijenog ribara Husnije Alagića – tapetara, ili žive
ribarske legende Džafera Cerića, ili još življeg adolescentričnog
penzionera Ismeta Biščevića – Memkinog… Napetost i retorička
eskalacija “sumnjivih” ribolovno – lovačkih satiričnih kapitalaca
i dogodovština uvijek je bila popraćena tradicionalnim jelima.
Bogami i još tradicionalnijim pićima (šljivinim sokovima). Pa i
onda kada se ama baš ništa ne ulovi, uz sijaset vještih obrazloženja
i izgovora za ribolovni neuspjeh, mi sebi već unaprijed pristavimo
menzaško – egzotični grah. Negdje ga zovu pasulj, a negdje fažol,
a kako god ga zvali, on je dokaz naše balkanske gastronomske
28
Emys orbicularis
oblopornosti. A mi Sanjani, ritualno – kolektivne izjelice spremni
smo i grah ili kakav gulaš proglasiti prvorazrednim nacionalnim
događajem.
A da ozbiljan čitalac ovih mojih zapisa ne pomisli kako je ovo
knjiga o kulinarskim poukama i junacima Braće Grimm iz sanske
doline, ja ću se opet vratiti kornjačama. Istina je da je naš grad na
devet rijeka prepun potoka, riječnih rukavaca, prirodnih i vještačkih jezera u kojima obitava barska kornjača i da je ima u izobilju
(iako se rijetko sreće). Istina je to da su Sanjani strastveni kušači i
degustatori različitih specijaliteta iz prirode. Napoleon se, prema
službenim zabilješkama njegovog liječnika više puta otrovao ludim gljivama. I Budha se 482. g. prije Hrista otrovao i preminuo,
gljivama ili svinjetinom do danas je ostala povijesna dilema. Istina
je da se i sanski bračni par najduže lovačke tradicije Gauč i Beba
isto poodavno otrovali gljivama kao i Napoleon, ali samo jednom.
Niko ne priča o Napoleonu. Otrovao se tada gljivama i harmonikaš
Šerbo iz Zavidovića. I propali biznismen Hamdija Šarčević koji je
našoj stranci donirao ruho (tekstilnu robu), pa nas nakon “razvoda” s nama u Avazu prozvao i tražio da se skromni vešni miraz
vrati. Istina je da su se u po pticama nazvanom predgrađu Sanskog
Mosta pojedinci otrovali suhom veprovinom. Istina je da su naši
lovci kušali i jazavca, ali ne vrstu pasjaka nego jestivog krmećaka.
“Nema tice do prasice”, što bi rekao naš susjed Tvrtko Maričić (lovac
i ribolovac najduže porodične tradicije).
Istina je i to da se Sanjani groze na samu pomisao da se goste
gmizavcima, zmijama, gušterima, pa i žabama, ali ih ipak ima koji
se pohvale da su i to kušali. Ali je i istina iz svih predaja zabilježenih i usmeno prenošenih, da kornjača (emys orbicularis) u ovoj
dolini nikada nije korištena u ishrani. Kornjača svakog Sanjanina
koji je volio provoditi duge ljetne dane uz naše rijeke (a takvih je
mnogo) podsjeća na okolnosti kad smo ih kao djeca, iz ljetom isušenih riječnih rukavaca vraćali vodi, spašavajući ih od dehidracije,
dodirujući ih sa strahom dječijim rukama. Jednostavno, ona je za
nas, i iz priča starih Sanjana – ljubitelja prirode mitsko biće. Ona
je simbol našeg djetinjstva i kulturološko – ekološkog duhovnog
zavičaja. E to naše voljeno biće, šokovima vazda skloni Radončić
29
Asim Kamber: Država neboder
zatražio je kao predjelo. Tašti lider – preživač, naše “bolje budućnosti” iz kamenog doba…
“Adolf Visarionovič – Karađorđević”
Istina je da nas uporno ovaj inkvizicijsko – publicistički stjegonoša
pokušava epatirati (zadaviti). On naše divljenje, recimo, izaziva
i činjenicom da živi od najmanje zvanično prijavljene prosječne
plaće u odnosu na sve političke lidere njegovog ranga. Njegova
je mjesečna plaća u 2010. g. oko 1.400 KM, što je približno plaći
bolje rangiranog šumskog radnika na našem kantonu ili čistačice
u Telekomu. Hipotetički, kada bi on imao kredit za najjeftiniju
škodu “Fabiu” sa ratom od 500 KM, ne bi imao dovoljno sredstava
za mjesečnu potrošačku korpu. Na taj način bi stekao status osobe
sa pravom socijalne pomoći. Sa toliko priznatom plaćom imovinu
koju zvanično ima on i članovi njegove porodice, stekli bi za 7200
godina, pod uslovom da ništa ne izdvajaju za potrošnju. S pravom
se da zaključiti da su on i prvi poslovni mu partner Naser Keljmendi
prvaci preživljavanja i rentanja naših društvenih slabosti.
On je zacijelo jedan od posljednjih utopista našeg doba i nesumnjivi prvak javne i verbalne grandilokvencije u kojoj se granice
između istine i fikcije brišu. Mašta ili fantazija je psihološki proces.
Ona je, pojednostavljeno, sposobnost pojedinca da potpunu neistinu (fikciju) drugima predoči istinom. Za ostvarenje utopije Platonove Države nije bilo vremena niti je utopija Thomasa Morea bila
realna. Jednostavno, njihovi životi i okruženje to nisu dozvoljavali.
Danas je utopiju lakše ostvariti. Dovoljno je da imaš privatni medij… I, nažalost, nije više pitanje mogućnosti njihovog ostvarenja,
nego kako ih izbjeći. Za duhovnu, fizičku i mentalnu udobnost koju
nudi povremena utopija i utopisti po javnoj vokaciji i političkom
profilu, ljudi su skloni da se oslobode i vlastite slobode.
Vrhunac je političko – marketinške utopije Silajdžićev izborni
moto (slogan) o “100% BiH” ili “BiH bez entiteta”. Osjećaj uvjerljivosti i sigurnosti u jednu potpunu iluziju umalo je Bosnu doveo
u situaciju potpune anarhije. Nažalost, dugo je vremena trebalo
30
Emys orbicularis
biračima koji su pod stvarnim emocijama brige za Bosnu, da shvate
da su izigrani Silajdžićevim parolama prijemčivim za uho i svijest.
Medicina je dokazala da između srca, mozga i tijela postoji elektromagnetno polje koje lijepim obećanjima izaziva rezonanciju koja se
reflektira osjećajem ugode i zadovoljstva. O tome sam čitao uvjerljiv
zapis dr. Borisa Sokola, uglednog dubrovačkog liječnika, na plaži
kod Titove vile. Te pozitivne ezopovsko – utopističke informacije
kod običnih ljudi ispunjavaju pozitivne stavove (simpatije), pa i one
političke. Uvjeriti i ljude u istine koje to nisu, neviđenom lakoćom,
nije ništa drugo do nadarenost i sposobnost manipuliranja ali i lahkoća konformiranja ljudi nečemu što se zove sigurnost “kolektivne
svijesti”. Pa makar i lažne, utopističke…
Egzaltirana obećanja našeg premijera Lipovače kako će zaposliti
na desetine hiljada naših sugrađana, uraditi više trasa autoputova,
Kargo – aerodrom, gasovod, školske i slične zgrade, itd…itd… jednostavno običnog slušaoca tjera na pažnju. A u krajnjem ta pažnja
je sama sebi svrhom jer se postiže stalna interakcija sa govornikom
takvih utopija. Razina glume i simulacije lepršavosti i uvjerljivosti
u ono što govori (mada i sam svjestan nemogućnosti ostvarenja),
i neki drugi talenti ovog kantonalnog SDP – lidera, u meni izaziva
osjećaj divljenja. To što smo u jednoj godini za nekoliko hiljada
smanjili zaposlenost, doživljavamo najveći pad u budžetu zadnjih
deset godina, nikome nije važno. Pa to je samo puka statistika.
Tu moć da se utopizmom upravlja ljudima, Dostojevski je u
Karamazovima nazvao savršenstvom “slobode”. Takvi ljudi, konačno “oslobođeni” prestaju imati i vlastitu ličnost, ni o čemu ne
prosuđuju razumom i sviješću, kojom upravljaju javni upravitelji.
Takvi mediokratski upravitelji su po pravilu, poput Radončića,
fanatici čovjekoljublja i upravo ih taj fanatizam u manipulaciji
vodi u utopizam. A ako se na vrijeme ne zaustave u despotizam…
Utemeljitelji “globalizma” vide svijet jednom velikom državom
u kojoj će ljudi biti “robovi”, ali sretni i zadovoljni da to ni ne primjećuju. To je ta suvremena Radončićevsko – medijska utopija nove
“budućnosti” u kojoj su ljudi neslobodni bez primjene sile. Takvi
političari poput našeg Lipovače ili njihovog importiranog Radončića, pa i u susjedstvu Bandića, mogu biti neodoljivo simpatični
31
Asim Kamber: Država neboder
i vedri, čak do nivoa zabave. Krajem 19. st. francuski teoretičar
populizma Gustave Le Bon, u svojoj knjizi o govoru političara zaključio je kako: “Razum i argumenti ne mogu se boriti protiv riječi
i parola koje se s pobožnošću izgovaraju pred masama”. Pobjednici
svih izbora su oni koji bolje govorom zavode, a ne oni koji nude
razumne argumente i realne programske projekcije.
Naš se premijer Lipovača u predizborno vrijeme hokus – pokus
političkom transformacijom pretvarao u kolovođu sindikalnih
prosvjednika, radnika u “gumenim čizmama”, patnika Agrokomerca, proglašavajući sebe i svoju misiju epohalno – socijalnom.
Odmah po proglašenju pobjede SDP-a, ovaj se “šljaker” pretvorio
u ljubitelja skupocjenih vozila, kabinetskih interijera i zlatnih kartica, a sve na račun ovih koje je zavodio. Kad ljudi nemaju čvrsta
vlastita uvjerenja, onda su im izjave ovih komičara dobro došle,
pogotovo kad im se dovoljno često i napadno utuvljuju u njihove
glave. Povijest je već dokazala da puk lakše homogeniziraju populisti nego konstruktivci i integrativci… Građani – birači čak i vole
političare – zabavljače kad su privreda i ekonomija na visokom
nivou i nema prijetnji za egzistenciju. Takvi se ističu nerealnim
obećanjima i vole dijeliti sudove o svemu i svačemu. Jeste li ikada
od takvih čuli ispriku zbog nečega što nisu realizirali a što su
obećali. Ili da nešto ne znaju i ne razumiju, a o svemu arbitriraju.
Oni jednostavno inflacijom riječi zamagljuju siromaštvo realnih
vizija. Uvijek su nezadovoljni medijima jer im ne iskazuju dovoljno pažnje. Samo su oni dobri koji ih uzdižu i hvale. Takvi čak ne
moraju ni dobro raditi i vladati poslom dok nas zabavljaju. Oni sve
podređuju utrci za naklonost publike. Za to što javno govore i obećavaju a ne ispunjavaju ne snose nikakve posljedice. Takvi publici
medijsko – trivijalnog žanra sve mogu prodati, čak to mogu dugo
i raditi. A oni i sami u vlastitom zanosnom utopizmu gube granice
između stvarnosti i mašte. Međutim, zavodljivost irealnim kratkog
je daha. I ima svoj kraj… Valjda je to danas shvatio i Silajdžić…
Ipak, teško do takvih dopire nebrojeno citirana hegelovska
maksima “džaba vam sva silna reklama ako ne promovirate istinu”.
Uz svu zabavnost, političari ipak moraju ispuniti funkciju društvene
korisnosti, a ona se legitimira egzaktnim pokazateljima napretka…
32
Emys orbicularis
Ali ne ličnim kao što je slučaj sa ispraznim frazastim retorom bez
premca – Fahrudinom Radončićem prvakom modernog utopizma 21. stoljeća iz Gusinja. “Radonizam” je sinonim suvremenog
utopizma u BiH.
Ono po čemu je on apsolutni prvak i inovator u medijskom
životu BiH jeste i motiv degeneracije društva kome u osnovi i sam
(barem deklarativno) pripada. Na mahove me podsjeća na klasični
surovi i neumoljivi automat za proizvodnju ljudskih karikatura.
Lišen vremenskih atributa i sumnjive prošlosti, sav njegov politički habitus temelji se na “budućnosti”. “Bolja budućnost” je sintagmatski dekorativni dodatak i najkraće znači samo bolji status
u budućnosti Fahrudina Radončića i njegove porodice. A gdje je
tu sadašnjost. Gdje je tu na kraju prošlost (tradicija). Trebamo li
o njoj ćutati. Pa zar nije jasno da svaki onaj pojedinac koji nema
svoju prošlost jedino može živjeti blijedu, vegetativnu “budućnost”.
Interferencija vremenskih planova mogla bi u Radončića biti razlogom stvaranja okrutnosti prema bližnjemu. Ostati vjeran tradicionalnoj etici svoga naroda ne znači da se mogu uporno vrijeđati
ugledni članovi tog istog naroda. Tu leži njegova inkoherentnost i
naša dilema u kojoj mjeri pravdati te njegove fikcionalne afektivno
– rugalačke ispade protiv društvene grupe kojoj prema vlastitom
izjašnjenju sam pripada.
Problem njegove etike rezultat je nemogućnosti pomirenja
njegovih unutrašnjih antinomija. On ne može pomiriti misiju zbog
koje je poslan u Bosnu i prihvatiti umjerenost i modernizam “dobrih Bošnjana” kao nacije. Pokušaj takve sinteze u njegovoj svijesti
neće biti moguć. On Bosnu i Bošnjake ne percipira čulima osjećaja
(sentimenta), nego sviješću materijalnog i programsko – fobijskog.
Otuda tolika medijska isključivost inspiratora mržnje bez presedana i pandana na prostorima Balkana. I on poput Kusturice (Nemanje) stalno mora svjedočiti gađenje prema svojim sunarodnjacima.
I zato sve što piše protiv njih svojevrsna je forma transponirane
autobiografije, čije detalje tek trebamo otkriti… Da bi svoju stvarnost i percepciju svijeta (samo za sebe) uvećao i kapitalizirao, svi
mi drugi moramo biti umanjeni. Nas obične smrtnike on i njegovi
33
Asim Kamber: Država neboder
novinari u svojoj percepciji gledaju okrenutim dalekozorom, i mi,
naravno, tada izgledamo sitno, bijedno, jedva vidljivo.
Svaki čovjek je stvoren kao slobodno i nesputano biće – božje
djelo, a ne konstitucionalno demonsko. Svijet o kome on govori
i piše ne smatra svojim, zbog toga i nema uljepšavanja, intelektualizma, uviđavnosti. Svi smo mi za njega odvratna ljudska bića
koja on opisuje kao gledalac, ne sa namjerom da nas promijeni i
popravi nego da nas uništi. On nije zapisničar, interpreta, bilježitelj
stvarnosti. On tu stvarnost uspostavlja ravnodušnošću tuđinca,
sumnjive genealogije, bez ikakvih građanskih manira. Nikad kao
faktor integracije, uvijek destrukcije i dezintegracije. Iluzivni mesijanistički imperativ pisanja podređen je opsesivnoj potrebi da je
on (Radončić) u svemu prvi…
Prvak po broju nekretnina (nebodera) i njihovoj financijskoj
vrijednosti.
Prvak po panoramskom pogledu na svoju veličinu iz naše mrav
– perspektive.
Prvak po bogatstvu u statusu naturaliziranog stranog državljanina.
Prvak po blaćenju istih sudržavljana.
Prvak po manjku dokaza o porijeklu imovine.
Prvak po veličini privatne garde, (Tuđman imao manju državnu).
Prvak po privatnom voznom parku…
Prvak vjerske deklamatorike iz pozicije religijskog maćuhinskog
velehulnika.
Prvak socijalne retorike i nepresušnim izljevima brige za
siromašne.
Prvak po ležernom rugalačkom fanatizmu najmorbidnijeg retoro – fundusa.
Prvak po opsesiji i sudbinskoj određenosti za mjesto prvaka –
nasljednika Alije Izetbegovića.
Lingvista sam iz hobija, ali sam jedno siguran. Malo je koji medij
u bivšoj Jugoslaviji i državama nasljednicama, usavršio represivnu
snagu jezika kao što je to Radončić u svome stranačkom biltenu
Avazu. Po tome je on apsolutni šampion (prvak) negativističke eksploatacije jezika. To čak nije potrebno ni dokazivati…
34
REPRESIJA PISANJA
Ne želeći postati ni vlastiti, a kamoli epigon drugih na političkoj
sceni, ipak cijenim važnim konkretizirati djelomičnu tekstualnu
analizu i sintezu današnje “žute” štampe. Prije svega na razini dijalektičko – estetske, etičke i sintaktičke norme. Čovjeku intelekta
nije dopušteno da mirno okrene leđa konjukturnim, pikantnim
dnevnim senzacijama na bilo čiji, a nekamoli na vlastiti račun.
Ne reagirati na manipulaciju, zloću, hipokriziju isto je što i prihvatiti je kao stvarnost i realnost. Ostvariti ozbiljan sintetski uvid
u strukturu tekstova nije ni lako ni zahvalno. Pisanje je “zauman”
posao. Sintaksa je izazov… Izazov kreiranja rečenica. Semantika
razumijevanje (značenje) napisanog. Niko do sada (ili mi barem
nije poznato) nije ozbiljno proučio značenje i učinak tekstova “žutog” tiska. Još manje naučno, sociološki objasnio povode takvog
pisanja. Zasigurno niko nije naučno proučio stanje i osjećaje onih
protiv kojih se “proizvode” izmišljeni tekstovi. Tiranija forme izmišljanja ima za cilj uništiti čovjeka kao pojedinačni “entitet”, a
kod svih drugih stvoriti iluziju istinitosti i opravdanosti “ubistva”,
javne likvidacije. Moram, iskreno, priznati da ne poznajem literarne
primjere drskije i okrutnije upotrijebljenog ljudskog jezika protiv
samih ljudi. Pozicija neukih i neobrazovanih u javnoj komunikaciji
bila bi benigna kada nasilje nad jezikom ne bi imalo za posljedicu
nasilje nad ljudima. Da bi se nešto pametno napisalo, da ima i
malu novinarsko – publicističku vrijednost, oni koji pišu morali
bi čitati. A ako ne čitati onda barem preživjeti. Za tekstove laži i
objeda sve je to irelevantno i višak. Odnosno, dovoljno je imati
monopol novinskog prostora. Naravno, i monopol progresivne
tuposti koje je napretek.
35
Asim Kamber: Država neboder
Pedanterija blaćenja i raščovječivanja ima za krajnji cilj
uništavanje dostojanstva i izazivanja boli. Tupi senzibilitet za
mučenje i bol podređen je političkim ambicijama samog naručioca,
a taj samilosti nema ni za koga. Svi smo mi samo plijen i posljedica
njegovih ambicija… Ambicije i lažni autoritet ne trpe narušavanje,
suprotstavljanje. Na osnovu privatnog iskustva da se to isplati
stvara i proizvodi javne sudove o drugima poričući bilo kakve
moralne autoritete, osim vlastitog. Stvaran je čovjek koji laž o
sebi, ali i drugima, doživljava povredom, odnosno onaj koga boli.
Olimpijsko – takmičarski duh u reproduciranju boli drugima u
svome metodološkom konceptu računa i na strah napadnutih od
bilo kakvog reagiranja. Snažan je osjećaj nesigurnosti, inferiornosti
i sumnje u snagu i efekta onih koji se ipak suprotstave mega –
medijskoj moći Dnevnog avaza, Federalne televizije, i sličnih
medijskih kuća. Zbog čega najveći broj prozvanih šuti i ne reagira
kad se zna da ta dosljednost šutnje za posljedicu ima suprotan
efekat, još više negativne dekoracije.
Aktivnost izmišljanja svijeta kriminala, po pravilu političkih
konkurenata, podređena je stimulaciji gorčine socijalno ugroženog konzumenta takvih informacija. Upravo tome je podređen
lingvistički inventar novinara – izvršioca u službi ove fikcionalne
“industrije svijesti”.
Simboli moralne defektnosti čovjeka – božjeg stvorenja ni u
jednom dnevnom ili sedmičnom listu u povijesti novinarstva BiH
nije došlo do izražaja koliko u Avazu. Po tome su Radončić i Avaz
differentia specifica u bešćutnom totalitarizmu jezika i njegovih
realizacija. Oštrina i djelotvornost izmišljanja i napada zasniva se na
krajnje uniformiranom jeziku, jednoznačnom, lapidarno – sugerirajućem bez ikakve supstancije sadržaja, osim represivne. Novinari
– izvršioci i njihovi naručioci ne stide se “žutila” i trivijalnosti. Sve
je podređeno načelu ponude i potražnje, i opskurnim zahtjevima
naručioca. Ciljana sociocentričnost natopljena frazerskim patriotizmom i socjalnom osjetljivošću izraz je skromnosti novinarske
pameti ali i užitku mazohizma nad žrtvom takvih tekstova.
Svjedoci koji se povremeno ubace u takve tekstove samo
su digresije i dodatni dekor između jednog i drugog mučenja i
36
Represija pisanja
izazivanja boli… Dežurni svjedoci protiv Tihića, Lagumdžije, Silajdžića, Izetbegovića i mnogih drugih najčešće su: advokat Balijagić,
Bahtić, Mirnes Ajanović i njima po političkoj i javnoj relavantnosti
slični, koje Radončić koristi po potrebi od slučaja do slučaja. Na taj
način se čitaocu nudi “osvjedočena” vijest, koju on često bez ikakve
kritičke distance prihvata. Oštrica kritičkog rezonovanja potpuno
je neutralizirana. Opisani likovi i njihove nakazne karakteristike
se doslovno kopiraju. Proizvod se jednostavno tako nudi da konzumentu nije potrebna nikakva lična opservacija i promišljanje.
Nema intelektualnog napora, sve je unaprijed servirano.
“Motor promjena za budućnost”
Iskustva čitanja dnevne štampe ukazuju na činjenicu da je kritičko
pisanje novinara po pravilu u službi “pragmatičnih” naloga politike.
Praktično, novinari obavljaju poslove politike. Upravo takvi sugerirajuće – cenzorski mehanizmi i jesu unizili moralno – intelektualne
standarde u novinarstvu. A lideri koji se služe apologeticima i “podrepaškim” novinarima oslobođeni su svakog uljuđenog pragmatizma.
Pisati danas, ne znači pisati za danas, nego barem nešto i za sutra.
Antropološki dometi i njihova konotativna značenja tekstova u Avazu vremenski su ograničena i to je ono što ne razumiju bivši “udbolozi” lišeni imalo moralne komponente. O estetskoj da i ne govorim.
Takvi novinari intelektualno – stručnu inferiornost kompenziraju na
planu sadržaja lingvističkog inventara. Jezik nadilazi i sam kontekst.
Instrumentarij manipulativne terminologije indiciran je ideologijom
i politikom koja je u pozadini. Ozbiljno domisliti leksičko – kritički
inventar i pojmovni instrumentarij tekstualnih rekvizita hinjenja i
zajedljivosti jednostavno je i moguće ali je teško pronaći sociološko
– publicistički ekvivalent Avazu u bilo kojem mediju današnje BiH.
Standarde komuniciranja političara i javnosti Avaz je vratio u period
traumatiziranog Jugo – komunističkog raspada i velikodržavnog
Đoga – Šagoljevskog novinarsko - etičkog koncepta.
Kada se analiziraju tekstovi sadržajno – tematski i motivima
aluzivno – inkriminirani, obojeni mržnjom i klevetom, Avaz u dva
37
Asim Kamber: Država neboder
vikenda (subotnja izdanja) donese i objavi ovakvih tekstova više nego
zajedno dva utjecajna dnevna lista u susjedstvu, Jutarnje novine u
Hrvatskoj i Blic u Srbiji, u dva mjeseca. Nema u Avazu razlike među
tekstovima rubrike Crna hronika, naslovno – uvodnih tekstova udarnih stranica, te političko – krimoklevetničkih tekstova koje donosi
subotnji dodatak Sedmica. Uzme li se u obzir da svako subotnje
izdanje Avaza donese u prosjeku i do petnaest ovakvih tekstova a
kroz sedmicu desetak dnevno, matematičkom logikom je to godišnje
preko 3000 tekstova. “Čovjekoljubivo” inspektor – novinarstvo Avaza
u svakom tekstu koji tretira nekog od konkurentnih lidera Radončiću, kolateralno zakači još nekoliko usputnih pojedinaca najčešće u
statusu krimi – jataka. Nije uopće teško izračunati broj, uglavnom
Bošnjaka koje Avaz negativistički tretira. U svega pet godina, evidentirao sam imenom i prezimenom preko 4000 pojedinaca među
kojima je nekoliko osuđenih pravosnažnom presudom. Za vjerovati
je da su preko 90% prozvanih nevini i da su u kategoriji avazovskog
ostracizma i negativiteta samo iz pozicije političke, ekonomske, strukovne i interesne konkurentnosti vlasniku Avaza.
Nekoliko je vrsta novinarskih tekstova i motiva koje “naš” sociocentrični “Sicilijanac” iz Gusinja zloupotrebljava u Avazu:
1. Tekstovi u kojima se iznose vrijednosni sudovi.
2. Tekstovi u kojima dominira opis likova i njihovih karaktera.
3. Tekstovi u kojima se izmišljaju pojave, dokazi i svjedočenja.
Od motiva najčešće: korupcija i krađa, zločin, kazna, ubistva,
špijunaža, siromaštvo, ucjena, bogaćenje…
Novinske naslovne tjeralice
-
-
-
-
38
“Lagumdžija, Alibabić i Avdić … uspostavljaju staljinističku
strahovladu”…
“Lagumdžija časne borce A R BiH izjednačavao sa četnicima”…
“Lagumdžija je u ratu krao novac A R BiH, a u miru od
studenata”…
“(Lagumdžija) budžetski kradljivac i poznati pristalica policijske države”…
Represija pisanja
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
“Lagumdžija, bosansko oružje prodao Izraelu za ubijanje
Palestinaca”…
“Od Alijanse hairovala samo njegova (Lagumdžijina) supruga”…
“Sedam godina nelegalnog zatvora zahvaljujući Lagumdžiji”…
“Lagumdžija radi za kompromitiranog Gregoriana”…
“Lagumdžija zna “mapu puta” … iz BiH prema
Gvantanamu”…
“Lagumdžija će u ime srpskih i hrvatskih interesa Bošnjake
stjerati u geto”…
“Lagumdžija, političar koji iza sebe ima sedam izbornih poraza”…
“Lagumdžija koji iza sebe ima dugačke repove kriminala i
korupcije”…
“Lagumdžija, … Lukašenko iz našeg sokaka”…
“Lagumdžija … upleten u uzimanje miliona maraka poznatih
privrednika”…
“Lagumdžija se predstavio kao sluga iz Karađorđeva”…
“Lagumdžija … zaljubljen u bivšeg ministra SRJ Gorana Svilanovića i Beograd”…
“Lagumdžija nezakonito dobio kredit”…
“Lagumdžija autokratski poglavar”…
“Lagumdžija i SDP nezakonito inkasirali više od 4,6 miliona
KM”…
“Smijenio me staljinista Zlatko Lagumdžija jer mu nisam pomogao da opljačka 200 miliona maraka”…
“Lagumdžija potvrdio da je uzeo novac i branio sporne poteze
bivšeg dekana”…
“Lagumdžija poziva građane da glasaju za kriminal i
nemoral”…
“Kresi oprošten kriminal s Lagumdžijom”…
“Internet nije izmišljen da bi Lagumdžija bježao sa sjednice”…
“Lagumdžija zabranio drugima da govore”…
“Lagumdžija treći profesor koji je nezakonito dobio bespovratni kredit”…
“Lagumdžija … dugo se nije pojavio čovjek koji je imao tako
bolesne ambicije”…
39
Asim Kamber: Država neboder
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
40
“Nakon asistenta i kume, progurao savjetnika u NO Razvojne
banke”…
“Lagumdžija trebao preuzeti torbu s novcem”…
“Neka Tihić javnosti objasni otkud mu kodno ime Mane”…
“Veličao Miloševića a pljuvao Izetbegovića”…
“Zlatni ljiljan u osnovi ima krst”…
“Velikosrpski igrač Sulejman Tihić”…
“Tihić voli nositi što mu drugi skroje”…
“Tihić ima problema s funkcijom koju je dobio”…
“Tihić iz dana u dan pokazuje svoju političku nezrelost”…
“Potez Sulejmana Tihića je najsramnija izdaja BiH”…
“Tihić nastavlja komunističku praksu potcjenjivanja IZ”…
“Tihić nije sporio ostanak RS”…
“Tihić je prevario čapljinske Bošnjake”…
“Tihić živi u vlastitoj fikciji i iznosi neistine”…
“Tihić blokira evropski put”…
“Tihić prikriva svoju nesposobnost”…
“Tihić ruši ono što je podržao Brisel”…
“Tihić se treba ugledati na Aliju Izetbegovića”…
“Tihić cijepa Bošnjake po smrtonosnom šavu”…
“Tihić je svjesno opstruirao zakon o otkrivanju udbaša”…
“Tihiću podoban Sarajlić, koji je potpuno pijan skrivio tešku
saobraćajnu nesreću”…
“Tihić je u svađi sa zdravim razumom”…
“Tihić je ubačeni srpski igrač”…
“Tihić i Silajdžić narodne pare koriste za stranačke
aktivnosti”…
“Tihić imao četvorku iz poznavanja robe”…
“Tihić je dokaz da je u BiH sve naopako”…
“Gubitnik Tihić kažnjava pobjednike iz SDA”…
“Tihić izazvao incident na Kolegiju Doma naroda”…
“Kome je Trhulj dao 300 000 KM da bi bio ministar”?
“Tihić hoće da u vlast uvuče i malog Lagumdžiju”…
Represija pisanja
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
“Hećo čelnicima Rudnika Banovići najavljuje linč”…
“Hećin bajramluk još nije stigao do radnika Krivaje”...
“Hećino primitivno ponašanje sramotno je i za Vladu
F BiH”…
“Fingirani ping-pong Brankovića i Heće”…
“Osim “Krivaje”, Hećo i firmu “Ziko” poklonio
Mujanovićima”…
“Hećo odgovore mora dati sudu ili radnicima”…
“Mafija i dalje želi progurati (Hećinu) pljačku stoljeća”…
“SBiH sprema pljačku najmanje 150 miliona KM”…
“Policija dobila dojavu o bombi u terminalima”…
“Kako se zapošljavaju radnici u EP BiH”…
“Zbog Heće bez posla ostaje 69 radnika”…
“U Hećinoj režiji bh. građani jačaju Mađarsku ekonomiju”…
“Vahid Hećo otputovao sa suprugom u Indiju”…
“Hećo preskače goraždanske firme”…
“Kompromitirani ministar Vahid Hećo nosilac liste”…
“Hećo i Jerlagić vrše pritisak na pravosuđe”…
“Silajdžićev ministar Hećo podržavao je pljačku
Hidrogradnje”…
“Rudnici tvrde da nisu platili Hećinu kampanju”…
“Još malo pa će Hećo moći prijetiti samo pticama na njivi”…
“Firme Vahida Heće dobivaju velike poslove u TE Kakanj”…
“Vahid Hećo prijeti rudarima”…
“Hećo direktorsku fotelju u TE Kakanj čuva za sebe”…
“Hedije Vahida Heće: Gradskim grobljima 210.000 KM, općini Visoko 200.000 KM”…
“Krivična prijava protiv Vahida Heće”…
“Hećo budžetskim novcem kupuje medijsku podršku za
SBiH”…
“Nikšić poništava Hećine poslove sa Spahalićem”…
“Počinje provjera krivične prijave protiv Vahida Heće”…
“Brat Vahida Heće dobio 459.885 KM za podsticaje”…
41
Asim Kamber: Država neboder
Lagumdžija je iz pozicije “ličnosti godine” (2000.) i “Motora
promjene za budućnost”, kako ga je Avaz iste godine promovirao,
u deset godina osvojio preko 24% ukupnog liderskog negativiteta
na stranicama ovog dnevnog lista. I po broju novinskih naslovnih
tjeralica lider SDP-a ubjedljivo je na prvom mjestu. Izračun negativiteta se odnosi u kontekstu aktualnih lidera i njihovog tretmana
u Avazu. Osim Lagumdžije: Sulejmana Tihića, Harisa Silajdžića,
Bakira Izetbegovića, Vahida Heće, Radovana Karadžića, Ratka Mladića, Biljane Plavšić, Mirka Šarovića, Milorada Dodika, Jadranka
Prlića, Krešimira Zubaka, Dragana Čovića i Ante Jelavića. Lagumdžija je suštinski, po broju naslova i tema, straničnog prostora, ali
i izmišljenih argumenata i svjedočenja protiv njega, prvak negativiteta Avaza. Radikalizam negativiteta ovih progonitelja nije bio
potican samo snagom mišića tiražnog Avaza i kilogramometrima
energije da se udara po Lagumdžiji. Činjenica je da je snažnije doziranje blaćenja lidera SDP-a izrazitije u periodu kada je Radončić
od aktualne vlasti (SDA i S za BiH), očekivao i tražio financijske
benefite (krediti i poticaji iz budžeta i vladinih financijskih institucija). Nije Država neboder s neba pala…
Princip fantastizacije i začudnosti novinarskog portretiranja “kriminalaca” najopažljiviji je u opisivanju njegove “kriminogenosti”.
Lagumdžija je prema Radončiću pronevjerio i zloupotrijebio sam
preko milijardu KM (u kvantitativnu analizu i zbroj ušli su samo
autorski tekstovi od 2000.g.). Nisu ušli ni kratki osvrti, presije, mobilni
osvrti, spec… i sl… Naivan je svaki pojedinac i javna ličnost koja
potcijenjuje učinak avazovske dnevno – informativne falsifikacije
i krimo – deskriptivne stilizacije. Svi smo mi u crnim avazovskim
hronikama i pogledima, samo još svi nismo došli na red…
42
Represija pisanja
Lagumdžija “iz zemlje čudesa”
Otvorena istraga protiv čelnika SDP-a:
Lagumdžija trebao preuzeti torbu s novcem
Četiri mjeseca nakon što je Federalna uprava policije
(FUP) podnijela krivičnu prijavu, državni tužitelj Dubravko
Čampara donio je u utorak službenu...
Dnevni avaz / 19.02.2010
...naredbu o otvaranju istrage protiv više osoba zbog
pokušaja uzimanja 2,2 milijuna KM mita od predsjednika
Uprave “ASA Holdinga” i poznatog sarajevskog biznismena
Nihada Imamovića i drugih gospodarstvenika za usvajanje Regulacionog plana “Alpašin most 7”, neophodnog za
izgradnju zgrade u naselju Otoka, saznaje “Dnevni avaz”.
- Da, donesena je Naredba o pokretanju istrage u vezi s predmetom “ASA Holding”. Ne želimo otkrivati imena, ali mogu
reći da je donesena naredba o provođenju istrage protiv više
osoba. Imena aktera znat će se kada bude vrijeme - rekao je za
“Dnevni avaz” glasnogovornik Tužiteljstva BiH Boris Grubešić.
43
Asim Kamber: Država neboder
Takav stil pisanja i izmišljanja, prije svega ima za cilj da šokira čitaoca do razine filmske uvjerljivosti i izazove osjećaj nesigurnosti,
straha pa čak i mržnje prema opisanom. Najviše dnevno – tekstualnog novinskog svjedočenja protiv lidera SDP-a imao je Mirnes
Ajanović. Bahtić je bio zadužen za prozivke u drugim medijima
i u Državnom parlamentu, gdje je trajao neprestani verbalni politikantsko – ostrašćeni pritisak na Lagumdžiju. Karakteristični
naslovni sintaksemi: “Lagumdžija treba preuzeti torbu s novcem”
i “Lagumdžija i SDP nezakonito inkasirali više od 4,6 miliona KM”
pretvaraju glavne likove ovakvih tekstova približnima Alisi iz zemlje
čudesa. Međutim, ostvarivanje tenzije sadržaja Radončić postiže
principom aluzivne senzacionalnosti i lajtmotivskim slikama “kriminalca koji čeka torbu”. A te slike se filmski izmjenjuju. Pedantno
opisivanje pojedinosti sa izravnim aluzijama, koje u suštini nemaju
veze sa stvarnošću, prije svega su princip dezindividualizacije i depersonalizacije ciljanog lika. “Sklonost ka dehumanizaciji drugog”
Esad Zgodić imenuje “mesijanizmom”. Producenti ovih stripova o
prvaku negativiteta (Lagumdžiji) računaju da prosječan konzument, kome se to neselektivno distribuira, ne razumije poziciju
medija i novinara koji nominalno stvore sliku (aluziju) o nekome,
pa ga onda javno tuže i na kraju mu i sude, a sve u korist političkih
potreba naručioca (Fahrudina Radončića).
Tekstovi su to lingvističkog i tipografskog haosa razdražljivosti
i podrugljivosti i samom čitaocu. Na stilističkom planu su to indikativne leksičke duplikacije, ponekad i triplikacije karakterizacije
opisanog lika (negativca) u samo jednoj rečenici. Frekvencija određenih leksema i sintaktičkih konstrukcija karakteristična je u poletnim ponavljanjima uvreda i pogrda. U analiziranim tekstovima
o Lagumdžiji i SDP-u “kriminalac” i “krimogen” su upotrijebljeni
preko 1600 puta. “Mafija”, “pljačka”, “interesi” i “bogaćenje”, preko
500 puta. Nesigurnost u sugerirani identitet “kriminalca” (Lagumdžije), suprotno i kontekstualnoj potrebi, rezultira emitacijom i
frekventnošću asocijalno huliteljski riječi, sa samo jednim ciljem,
uvjeravanja čitaoca. Izostavimo li “gramatičke” riječi (veznike,
pomoćne glagole, priloge, prijedloge, zamjenice), čija je funkcija
sintaktičko – semantička, najčešće korištene su: imenice, brojevi i
44
Represija pisanja
pridjevi. Karakteristično – naglašena upotreba brojeva i pridjeva
u službi je egzaktnih dokaza “kriminaliteta” i rugalačkih epitetskih kvalifikativa. Najviše rugalačkih sintagmatskih konstrukcija i
imena u Avazu ima, upravo Lagumdžija, preko 300… Frekvencija
glagola: bogatiti, uništiti, istražiti, krasti, pljačkati, otimati, razvaljivati, uperena je ka sadašnjosti (stanju). Jezik koji se tematski
i motivima koncentrira na stanje, pojave i činjenice (sumnjive)
inicira promjene stanja. Riječ i njena snaga se potvrđuje činom
i to onim aluzivnim (pretpostavljenim), o Lagumdžiji koji “čeka
torbu”. Moć uvjeravanja takvim jezikom prilična je rječniku lova
i ribolova. Takav jezik nije strogo žurnalistički (informativni). To
je jezik čije lingvistički relevantne karakteristike određenog javnog iskaza uvijek pretendiraju na politički stav primalaca poruke
(čitaoca). Interesantno je da u takvim tekstovima sa dirigiranim
predznakom u Avazu, veoma malo se koriste riječi pragmatizma i
društvene korisnosti, kao što su: razvoj, društvo, jedinstvo, čovjek,
stabilnost, aktivnost, rad, sloboda…
Drugim riječima, ozbiljnije empirijsko istraživanje bi dokazalo da je riječ o strogom falš krimi – politikantskom diskursu i
da sa ozbiljnim novinarstvom nema ama baš nikakve veze. Ovaj
postupak u novinarskom stilu ima i mimetičku funkciju, sugerira
stanje napetosti i kontinuiteta kriminala. Sam naslov produžava
vremenski rok u nedogled kad glavni junak (Lagumdžija) treba
preuzeti torbu, jer je Lagumdžija nije preuzeo. Aluzija preuzimanja
još traje, radnja nije svršena. Možda “nesretni” Lagumdžija i danas
čeka torbu, samo mi to ne znamo. Dok prođe ovu anegdotično –
suupadajuću pozitivnu fazu u Avazu. Možda je i “torba” još tamo,
to samo Radončić zna kad ćemo je opet zateći na naslovnici Avaza
zajedno sa Lagumdžijom, a možda se nađe i u autorovoj ruci... Jezik
karakterističan za svakodnevni usmeni govor, uvjerljiv, sintaktički
pojednostavljen, potpuno identičnih konstrukcija od lika do lika.
Upotreba epiteta uz imenice u vokativu, te imperativno – etičke sintagmatske konstrukcije i poruke čitaocu, rezultat su kamufliranih
jasnih diktata naručioca. I najviše rugalačkih imena i negativnih
atribucija u Avazu je pripisano “degeneriranom” Lagumdžiji i njegovoj avazovski – “zločinačkoj” organizaciji (SDP).
45
Asim Kamber: Država neboder
Ekstremno okrutna etiketiranja nekada iz pristojnosti izbjegnem i citirati. Tragedija je to našeg društva u cjelini. U tragediji su
svi nevini i samo je pitanje podjele uloga. Dok je trajala ova hajka
u Avazu, ništa manje degenerativna se odvijala na Federalnoj televiziji. Samo su suprotne uloge. Radončić je negativac... Mi iz SDA
smo kontinuirano negativni kod oba ova mediokratska “diva”. To
je nažalost slika našeg humorno – grotesknog političkog realizma.
Razuman čovjek na sve to može biti “homerovski ljut”... “Srdžbu mi
boginjo pjevaj Ahileja...” Ugodna je to konverzacija naših medijskih
“miševa”. Opuštena, i za nas obične smrtnike, nažalost beznadna...
Interesantno je i to da je Lagumdžija u Avazu u 10 godina imao
duplo više prostora negativiteta od kompletnog ratnog rukovodstva
RS-a: Karadžića, Mladića, Plavšićke i Krajišnika.
Činjenica je da su povremeni udari na pojedince iz vlasti uvijek
bili vezani za same interese naručioca. Takav je slučaj sa Vahidom
Hećom, ministrom u Vladi Federacije. Samo zbog činjenice da
nije prihvatao interese prekodrinskog lobija u sektoru energetike,
a javno je mišljenje da ih Radončić zastupa. Hećo je u 2009. i 2010.
bio bolje pozicioniran prostorom negativiteta u Avazu od samog
lidera S za BiH Harisa Silajdžića. Svi zajedno preostali ministri u
Vladi Federacije nisu zauzimali toliko negativnih stranica. Naravno, to nema veze sa Hećom i njegovim političkim profilom, nego
sa resorom i resursima za koje je bio odgovoran. Ono što je Hećo
nekada priječio, Lagumdžija je Radončiću danas servirao preko
Grabovice, Lazarevića i Fazlića. I samo je to ogoljena istina njihovog
trenutno interesnog saveza.
Prostorom negativiteta koje zauzima u Avazu, Tihić se nalazi
na stabilnoj drugoj poziciji sa 17% od ukupnog straničnog prostora koji zauzimaju liderski negativci. Fahrudin Radončić, u gore
pomenutom intervjuu sa samim sobom, Tihiću najviše zamjera
što od SDA “pravi novi komunistički brlog, kome najviše smetaju
Bošnjaci”. Ovome principijelnom lešinarskom “antikomunisti”
uopće ne smeta njegova “hrpa” sa Lagumdžijom… S obzirom na
Lagumdžijinu renesansu avazovskog pozitiviteta, Tihić još uvijek
ima šansi zauzeti prvu poziciju. Ukoliko bi Bakir Izetbegović u
Avazu imao dinamiku tretmana kako se za sada odvija, on bi u
46
Represija pisanja
svega 3 godine mogao prestići Tihića, a za 5 godina i samog Lagumdžiju. Ishod je zaista neizvjestan, a bilo što ozbiljno predviđati je teško, posebno glede neizvjesnosti mogućih “pozitivnih”
faza. I ko to može tvrditi da i lideri SDA ne mogu poput najvećeg
avazovskog negativca Lagumdžije sutra biti pozitivci. I šta ako se
Radončić sutra odluči na sličan graditeljski pothvat? Poput “nebodera”? Iako bi to i u slučaju pozitivne faze Sulejmana Tihića i
Bakira Izetbegovića bio ogroman javni šamar i samom Radončiću.
Sve je moguće i samo ovisi o njegovim trenutnim interesima, samo
teže od ostrašćenog kriticizma, biračko tijelo SDA bi podnijelo
njihovu eventualnu pozitivnu fazu. A ja bih u takvim okolnostima
bio prisiljen na novu knjigu…
Lepršavost deficita stvaralačko publicističkih mogućnosti novinara Avaza nadoknađuje se matematičko financijskim preornamentalno – hermetičkim tekstovima o našim političkim negativcima
na razini bajke ili zabavnih tekstova za omladinu. Takvi modeli
pisanja izrastaju i nastaju iz dnevnopolitičkih potreba manipulanata
javnošću (naručioca) i nešto manje manipuliranih (konzumenata). Čitaoci će u konačnici prihvatiti, a nakon ulaska u avazovski
pozitivnu fazu, da je i Lagumdžija (uistinu) pozitivan. I legija, po
narudžbi, nesmiljenih i pogibeljnih kritičara Lagumdžije (Bahtić,
Ajanović, Latić) prihvatit će njegovu novu dnevnopolitičku reputaciju, ali gdje je tu razum i moral. I da li ta nova faza semantičko
– pozitivističke rušilačke nebitnosti, koja proizilazi iz prethodnih
skandalozno – kriminogenih, ujedno znači potpunu destrukciju
razuma?!
Igor Mandić, najpredaniji analitičar “žute tiskovine”, još je 1996.
zapisao kako je “žuta štampa sol na rani demokracije”. Ne znam
kako drugi, ali mene peče… Ja ipak poseban senzibilitet imam za
Radončićeve intimuse i dnevne agitatore S. Bahtića i M. Ajanovića,
koji će u ovoj novoj Lagumdžijinoj fazi istoga morati prozivati, ali
u pozitivnom kontekstu. Čak i kada bi danas o Lagumdžiji govorili
i pisali istinito, njihova bi zavidno plodna mašta prizore i pojave
koje komentiraju činila uzbudljivim do razine komičnosti.
Pa “ljudi je li to moguće”, da se sportski izrazim mladendelićevskim žargonom. I tko je taj ko može tražiti od glavnog “naručioca”
47
Asim Kamber: Država neboder
i pretendenta na predsjedničku apanažu da zbog nekakvih novinarskih kodeksa i uzusa profesije ispusti političku štangu. Ko
onda može tvrditi da politika nije “rospijski” zanat?! A Radončić
neopazice na prvoj poziciji našeg suptilnog pornografsko – zanatskog makroa...
Crime story
Dominantna tema Avaza i “žute” štampe u cjelini je kriminal i korupcija sa svim svojim manifestacijama. Negativistička progresija
ove teme toliko je osnažena da bi ovaj list mogli nazvati Dnevni kriminal (ci). Svaki tekst o bilo kojem inkriminiranom pojedincu ima
dva podteksta koji su po svom misaonom statusu suprotni. Sve ono
loše i crno vezano je za interpretaciju opisanog (lika). Ali ne samo
jezikom deskripcije nego i svojstvima jezika koji imaginacijom proizilaze iz samog objekta (lika). Sve dobro i pozitivno, vezano je za
sugerirano “JA”, koje proizilazi iz svakog od ovih prethodnih negativnih. Lijepo i uzvišeno “JA” (Fahrudin Radončić) suprotstavljeno
je rugobnom i trivijalnom “MI”. Od čovječijih svojstava i emocija
“MI”-u je svojstvena samo jedna i to ona “fiziološka” – glad… Glad
za moći, materijalnim, pronevjerom i prevarom, za slavom, za poniženjem drugih, uz potpunu odsutnost međuljudskih emocija. Od
te “gladi”, koja je artikulacijski direktna, čitatelj (konzument) može
i spoznati samo autonomne “MI” deskriptivne estetizacije koje su
na granici čudaštva. Užasne su posljedice pohlepe ovih jezovitih
likova “MI”, a jedini mogući izlaz je u logičnom “JA”. Rafinirana
manipulacija negativiteta spram drugih kao krajnji cilj ima postići
status idola “JA”, kojeg bi svi mi trebali poput Che Guevare nositi
na majicama, reverima, olovkama. Jednostavno, galanterijskom
robom na političkom tržištu.
Kompromitacija s narudžbom uvijek za cilj ima asimilaciju,
a svaka je asimilacija lišena bilo kakve osjećajnosti, zbog čega i
vjerujem da je ovaj likovnjak iz Gusinja razumio Chagalla ili čitao
Shawa, kad se bavi proizvodnjom personalnosti u svim mogućim
varijacijama problematičnih junaka (antiheroja) političke scene.
48
Represija pisanja
Ni jedan medij (elektronski ili štampani) nije tako izrazito šokantno personalan. Kada “persona” vidi i pročita “sliku” o sebi, ostaje
zapanjena i zbunjena vlastitim izgledom. Javni imidž koji dobiva
ovako koncipirana personifikacija je ljudskih svojstava i osobina
koja u etici zajednice imaju karakter arhetipski negativaca, a čitaoc (konzument) ne može biti na distanci jer je i sam ugrožen. To
istovremeno naručiocu pruža šansu i sigurnost, i razlog misije, jer
on tek represijom protiv drugih “MI” dokazuje razloge vlastitog
postojanja “JA” (Zoro – spasilac), a kroz subjektivitet svojih prepadnutih čitalaca. Da nije nas ovakvih neskrupuloznih i odvratnih, od
čega i koga bi on spašavao “napaćeni” puk. Radončić sa Avazom,
u ovom slučaju, nije samo posrednik – on je cilj. A sve je u ime
“spašavanja” javnosti (čitaoca). Paradoks je upravo u tome da se
nad tom istom javnosti vrši represija, samom činjenicom da se
obmanjuje. Novinarima – interpretima nije ni važno koliko su laž
i obmana jasni i bez ikakve empirijske provjere. Tekstovi takvog
tipa uglavnom ni ne pokušavaju prikazati neko realno i uvjerljivo
zbivanje. U njima se razvija fiktivni svijet persona pojedinaca kao
ilustriranih proizvoda i primjera za one teze koje su unaprijed date
i koje doslovno nikakve veze nemaju sa realnim fakticitetom. Svi
ti likovi potpuno se depersonaliziraju i dehumaniziraju kroz jedan
fantazmogorični i irealni svijet izmišljotina i aluzija.
Poznati lingvist Louis Hjelmslev, pišući i javno govoreći o komunikaciji, ustvrdio je da je jezik i mogućnosti korištenja “kao i
igra karata ili šaha” u kome su i pravila i mogućnosti neograničeni. Naravno, nema ni igre bez pravila, osim u Avazu u kojima ih
određuje vlasnik. A tim pravilima novinari se pokoravaju poput
“piona”. Oni se samo i mogu kretati na prostoru “table” i crno
– bijelih polja, slušajući do kraja i slijepo naručioca, koji nama
“MI” političkim konkurentima, određuju “crno” ili “bijelo” polje.
Leksičke stege i sintaktičke konstrukcije podređene su pravilima
naručioca. Suptilne analogije, afektivno – sugestivne konstrukcije,
pomno dotjerani opisi, ciklička ponavljanja laži, sistematska proizvoljnost, anaforična rečenica, ekspanzivnost, leksičke pantonime,
konverzacijski su na granici gramatičke apsurdnosti. Prema tom
postupku likovima se pripisuju mimetički detalji atributa i epiteta
49
Asim Kamber: Država neboder
tipizacije potpuno identične svijetu “šejtana” i “demona”. Sukladne
retoričke figure zvučnih imena, od paragoge do poliptote, koriste
se uz maštovito pertinentne tvrdnje svjedoka.
Uvećanje uvreda i neistina je poput kotrljajuće grude snijega.
Sažet i ekonomičan stil opisivanja javnih “rugoba” kroz ljude i
pojedince koje Avaz tretira, svjedoči o potpunoj angažiranosti “naručioca”, čovjeka bez osjećaja za bilo kakvu mjeru. Princip montaže
se očituje na stilskom, leksičkom, sintaktičkom i konstitutivnom
nivou. Likovi su redom odabrani iz pretinca uzoraka konkurencijske političke elite, koja je najsličnija svijetu priviđenja, fantastičnih
“prikaza” i sličnih prispodoba iz pjesama repera Ede Majke. Tehnika
nagovaranja (ogovaranja) razrađena je do nemilosti, a kod čitaoca
izaziva afekt gnušanja. Avaz se uzda da u nedogled fantazijom
može pomicati prag čitljivosti i tiraža. Po starom dobrom običaju
diktatorskih režima, naručioc se odluči za javno prozivanje, a to
da li su optužbe utemeljene i argumentirane stvarnim činjenicama,
nije ni važno. Da bi se nekoga osudilo dovoljna je kamara teških
optužbi, a sve pod krinkom beskompromisne borbe za plemenite
interese naroda i tobožnje “istine”. Pretpostavka publicističkog
uspjeha uzda se i u učinak otupljivanja konzumenata takvih informacija. Javno mijenje u BiH ipak je pomalo atrofiralo u odnosu na
kolektivnu svijest o bilo kome. Čitalačke navike i ukusi već su svikli
na ove tekstove razonode, što je dokaz i njihove trivijalno – ludičke
funkcije. Uzdajući se u snagu spektakularnosti i senzacionalizma,
naručioc misli da je to i stalna garancija tiražnog ekspanzionizma.
Uniformizacija tekstova s narudžbom takva je da se u potpuno
identičnim naslovima samo mijenjaju imena. Takve su slike približne ukusu čitaoca koji traži otiske svoga vremena, zbog čega su
i novinarski kodeks i stil podređeni potrošačkom supermarketu,
u kome se nudi sve, baš sve o liku naručenom za javni odstrel.
Mušterije ovog marketa nisu ni svjesne činjenice da su i oni sutra
moguće potencijalno odstrijeljeni. Ni za Staljina nije bilo marginalnih i nevažnih. Nakon što je najviše i najbliže pobio i protjerao
u gulage, sveobuhvatno se spustio i do onih najnižih. Politički i
egzistencijalno umornoj i frustriranoj publici (čitaocima) on servira sve ono što će je zorno dodatno uzdrmati. Ta novina i njezin
50
Represija pisanja
vlasnik nikada se nisu ni trudili da razviju sposobnost objektivnog
analitičkog mišljenja o bilo kojem problemu našeg društva, još
manje pojedinca. Fragmenti nevesele stvarnosti, karikiranje citatima, dekorativnim atributima “vjerodostojne” i dramatizovane
izjave svjedoka (lažnih), efektno montiranje citata, fraza, ličnosti
i motiva. Čitalac se nehotice zabavlja u kakafoniji slika onih za
koje misli da su za njegovu sudbinu odgovorni. A ta sistematska
proizvoljnost upravo kod čitaoca u nezavidnoj situaciji (ekonomskoj) stvara osjećaj neizvjesnosti i straha od kriminala i bezakonja
kojih je i sam žrtva.
Uzda se, i Avaz i Radončić u istrajno početničko nesnalaženje i
“nepismenost” običnog čitaoca, a uporno koincidirajući društvenu
beskorisnost pa i štetnost političkih konkurenata, “MI”. Dosljednost
karakterizacije progonjenog i još dosljedniji gonitelji, svrstavaju
ovog ekscentričnog progoniteljskog milionera u lidera bez ikakvih
civilizacijskih normi, sa dosljednom sklonošću morbidnog uživljavanja u ulozi gonitelja, pod debelim naslagama indiferentnosti,
hipokrizije, hladnoće i cinizma. Svaki tekst saobrazan je samom
autoru (naručiocu) i otisak je njegove distancirane ravnodušnosti.
Naravno, iako nije puki odraz stvarnosti, imalo obrazovanom čitaocu nije ni potrebno gonetati realnost napisanog. Sud o bilo kome u
ovom stranačkom biltenu je “subjektivan”, da ne kažem iracionalan.
Ne zavisi od autorskog znanja novinara, izvora informacija, osobnog stila ili moralnog opredjeljenja. Taj sud je isključivi rezultat
psihološke logike i dnevno – političkog stava i potrebe naručioca.
U tom smislu držim da je urednički kolegij Avaza 24.03.2010.
saopštio i jednu od ginisovki najduhovitijih dnevnih provala kako:
“Radončić inače nema nikakve operativne veze sa uređivanjem
Dnevnog avaza”… Upravo je u ovoj paranoidnoj laži sadržana i
jasna poruka kako je Radončić dogurao svoj “kamen”. Više ga ne
može (niti smije) pomaknuti, ponor je s obe strane, a moraće…
Camusova teza o neraskidivosti “sreće i apsurda” neće mimoići ni
gusinjskog monarhističkog Sizifa, ostrašćena nesrećom drugih ima
svoj kraj… “Apsurd” je možda u tome što ga baš ja nagovještavam,
ali je i to neko morao… A rijetko griješio…
51
Asim Kamber: Država neboder
Charlie Chaplin
Interesantno je kako Radončić i Avaz razrađuju i karikiraju motiv
siromaštva. De Sade u svome izopačenom društvu piše o siromaštvu kao posljedici bogatstva i bogataša. Tako i Avaz motiv bogatstva
koristi da provocira siromaštvo i siromašne. Charlie Chaplinovo
siromaštvo i skitništvo više nikoga ne fascinira a rijetke i zasmijava.
Idol siromašnog “proletera” šupljih cipela zamijenjen je idolom
bogatstva, nebodera, bodyguard čuvara, crnih polumilionskih džipova... U velikim su problemima kad pred sobom imaju ličnost
koju treba verbalno – zapisnički rastočiti a da se radi o osobi koja
je doslovno “siromašna”. Iako “bogatstvo” i “siromaštvo” ne važe
materijalnim, autor ovih redaka ima na svoje ime 1/7 porodične
kuće. Vrijednost u ovom recesijskom vaktu ne prelazi 20 000 KM.
I onda je to problem… Ali i nije za marljivog Farku Velu i vamp
– novinarsku damu Almasu Hadžić. Ovo dvoje profesionalnih rugača tipični su primjer “adolescenata” novinarskog pripovijedanja
i dokumentarističkog oslikavanja i direktnog zapažanja o nekome
koga uopće ne upoznaju i ne vide. Samodopadne egzibicije ovog
novinarsko – žonglerskog dvojca nehajno lebde na granici mašte
i gluposti.
Naravno da je to onda i na granici morbidnosti i zloće, a takvi
tekstovi iz kategorije filmske industrije su najsličniji okrutno šaljivim crtićima. Kako će na kraju i imati sentimentalnosti prema
nekome za koga su dobili zadatak rastakanja personalnosti. Lakše
je to uraditi sa distance tretirajući ga kao objekt. Naravno, temeljni
novinarski kodeks “prava druge strane” ne živi već dugo u Avazu. Ja,
eto poznajem Farkinog babu iz Gornjeg Vakufa i brata mu rahmetli
i nikako ne bih bio kadar bilo što o njemu i njegovoj porodici ružno
napisati ili kazati. Još manje o Almasi, čiji ću novinarsko – ratni
učinak poštovati trajno i neizmjerno.
Ipak se iskreno zapitam kako su mogli s krajnjom tačnošću
opisati moju hacijendu u Dubrovniku sa tridesetšest pendžerskih
otvora i dvanaest terasa sa otvorenim pogledom prema “okeanu”, a
52
Represija pisanja
koja u stvarnosti ne postoji. Osim avazovskoj… Ili pisati o stanu u
Zagrebu (koji opet ne postoji), a ja i kad sam živio u Teslinoj ulici,
to je bilo u 24 kvadratna metra dvorišnih štala obitelji Draškovića,
sa čengelama u zidu gdje su se nekada davno sušile svinjske polutke
i prepinjali grofovski ati.
Sve bih nekako i podnio ovo hladno obmanjivanje, mirno, uz
potpunu emocionalnu distancu, gotovo do fotografije mog nepostojećeg imetka, da mi nisu nabacili i nekretnine u Beču. Čovjek
se zapita, pa ima li u tom Avazu, barem u famoznom “uredničkom
kolegiju”, onih koji znaju logiku i pravila laži. Ni u laži baš nije
sve dopušteno, pa i ta publika, koja to sve čita ima koliko – toliko
izoštren vid (svijest). Moraju li se baš služiti nasilnim i šokantnim činjenicama. Pa otkud jednom Bosancu iz porodice fizičkih
drvoprerađivača dvoetažni stan, negdje valjda kod najstarije bečke Michaelerkirche u Habsburgerstrasse. Posljednji evidentirani
promet nekretnina u toj ulici zabilježen je 1907. g. u korist jednog
francuskog vojvode. U tom najstarijem bicirku Beča stambena
prodajna površina se mjeri i po bočnim zidovima, a u podrumskoj
etaži kvadrat je preko 10 hiljada eura. I ne može se ni kupiti jer se
uopće na tržištu nekretnina ne nude…
Bez ikakve zadrške mogao je Radončić moj stambeni status
riješiti i u Tokiju, možda i Chicagu – gradu talijanske porodične
mafije, čiji je vođa Alfonso Capone. O čemu bi pisali avazovski
reporteri kad i nas ne bi situirali u svijet kriminala i zločina kao
unosne grane novinarsko – fikcionalne industrije. Zbog toga mi
iz SDA i moramo ličiti na čikaške rufijane, barmixere i gangstere
poput Torrija, Bugs Morana, braću Genna. Al Capone je po njima
naš uzor… Ja ipak mislim da upravo ovaj gore pominjani “urednički kolegij” raspolaže snažnim osjećajem za šprdnju nad svojim
čitaocima i po tome je najsličniji svom vlasniku. Koliko je god taj
naš mehanomorfni čitalački svijet ponekad i naivan, ja ipak cijenim
da nije glup. Ali to što oni rade je jednostavno prirodna tendencija
autoprodukcije gluposti sa produženim trajanjem… U nedogled…
Otmica ili otimačina je čest motiv, a u novinarstvu predstavlja
senzacionalan pristup. Nema nikakve veze sa herojskom otmicom Helene, žene spartanskog kralja Menelaja. Tamo je otimač
53
Asim Kamber: Država neboder
kraljević Paris, a posljedica otimačine najknjiževniji rat u historiji
– Trojanski. Zakulisane današnje otimačine najviše se tiču nekretnina. Radončić proziva Selimoviće nekoliko desetljeća jer su
ovi oteli njemu mogućnost da postane vlasnik sarajevske Pivare
ili Klasa. Svi koji su nešto stekli u glavnom gradu, oteli su to od
Radončića, jer ga, na kraju, nisu ga zato pitali, a prirodno je da on
na sve imovinske transakcije daje suglasnost. Najduhovitija krimi
provala Avaza i njegove uredničke kamarile je postizborni plač o
“otimačini” glasova iz Bakirovog stožera. Ovaj motiv je razrađen i
razigran u Avazu do akcione potjere predsjednika Predsjedništva
Bakira Izetbegovića. Shakespeare i njegov Macbeth nisu ni približni
borbi za “prijestolje” nasljednika Alije Izetbegovića. Neiscrpan
kop protiv Bakira govori da se Radončić nikad neće pomiriti sa
porazom. “Radonizam” je osim neoutopizma, i društveni pokret
po kome svaki politički “cilj opravdava sredstvo”. Svako…
54
SLEDGE FARKO
Još od grčkih tragedija do trivijalnih krimi priča i serijala zadržana
je ista forma napetosti motiva literarnog zločina, otkrivanje krivca
i pobjedi pravde i zakona. Prvo se ubistvo organizira, pa se desi,
pa se nevin osumnjiči, pa se konačno pravi “zločinac” otkrije u
raspletu. Dobar krimić to nije ako nema leševa, mrtvih. Krimić u
Avazu ogleda naše društvo u formi imaginacije. Izmišljanja, naručene aluzije, asocijacije i svjedočenja koja u konačnici razotkrivaju
krivca. Krivac je po pravilu visoko pozicionirana osoba u društvenoj hijerarhiji, neko ko je poznat široj javnosti, a po mogućnosti
je član SDP-a, SDA, S za BiH ili blizak ovim strankama. Nikad to,
recimo, nije član SBB-a ili BOSS-a.
U Radončićevom stranačkom biltenu motiv smrti, zločina i
ubistva ima dominantno mjesto. Shematska konstrukcija senzacionalizma nije moguća bez leševa jer su oni, na kraju, najmoćnije
sredstvo ubjeđivanja protiv osumnjičenih. Razdraganost medijsko – fiktivnim zločinima, opijenost smrću, krvlju, omogućava
štamparsku efikasnost ubijanja ljudi uz pomoć govora koji je instrumentaliziran do razine tračarske “bombe”. Nije više problem
ni u samom činu “ubistva”. Važniji su dokazni materijal i svjedoci.
Svjedoci protiv odstrijeljenih su rekviziti u konstrukciji stvarnosti
po narudžbi – stvarnosti svijeta basne. Svjedok svih zločina i ubistava avazovskih krimića je, ko drugi nego vedri, retoričko – gorljivi
intrigantni advokat iz Tuzle (F.B.). Ovaj avazovski dežurni smrtoljubivi denuncijant pomalo je siguran da mu neće biti zamjereno.
Mrtvi i njihovo rabljenje kao sredstva ubjeđivanja samo su tu da
bi se dokazala krivica živih. Njegov govor i svjedočenje je primjer
kako govori iskusni demagog, koji ne vjerujući i sam ni u šta, sjajno
55
Asim Kamber: Država neboder
podstiče emocije, instinkte i predrasude čitaoca kojima se obraća.
Empatično motrenje na ovaj lik, te pokušaj čitanja i tumačenja
onoga što on radi i govori, doslovno me impresionira. Odgonetnuti
formu, sadržaj, smisaone veze i značenja, jednostavno je nemoguće.
Ne postoji još društvena nauka koja objašnjava nizove rečenica kao
mogućih tvrdnji i otkrivanja istina, a koje to u suštini nisu. Uvijek
svojom apsurdnošću prevazilazi i dijalektičku logiku apsurdnog. I
zdrav ljudski razum, dok se u to upusti biva, obmanjen.
Međutim, činjenica je da čitalac već raspolaže dovoljnom količinom dokaza a preko Avaza poznaje protagoniste dežurne –
negativce. Uz svakodnevno fabriciranje javne atmosfere o zločinu
i potencijalnim zločincima, najvažnija je uporna autoprodukcija
dokaza iz halucinantno – semantičke sfere. Nije ni važno što su
argumenti lažni i što sam čin zločina uopće nije ni izvršen. To što
je Lagumdžija i putem suda dokazao avazove laži, običnom čitaocu
ništa ne znači jer je čitalačka slika o istome konačna, a svaki javni
pokušaj objašnjenja smatra se “vađenjem”.
On (F.B.) u Avazu govori sugestivnošću dokumentarno sudskog
svjedočenja što ima karakter stvarnog suđenja. Samodopadne egzibicije jezikom jesu lišene zvanične sudske instance, ali su tekstualno
– semantički savršeno realistične improvizacije stvarnog suđenja.
Usred leksike naglašeno sudskog i tehnicističkog svijeta ubacuju se
jezične sprege identične detektivskim monomanijačkim zapisnicima.
Uvijek je produkt tih stenograma i praćenja “corpus delicti”, kao
uvertira fiktivnog sudskog procesa. A da bi se dokazala unapred pripremljena presuda, njoj prethodi psihosa “thrillera”, čime se olakšava
i opravdava unapred pripremljena teza inkriminiranosti odabranog
lika za odstrel. Odstrijeljeni, kao počinitelj delikta, interesantan je
javnosti što god je ova lažna, deskriptivno – sudska faktičnost uvjerljivija i opširnija, a reprodukciono – klevetnički aparat brutalniji.
Upravo je ovaj pozerski artizam dežurnih Radončićevih potkazivača
sluganskog duha omogućio štamparsku efikasnost istraga o zločinima i javna suđenja zločincima. A osuđeni, potencijalno moguće ni
“mrava nisu zgazili”…
56
Sledge Farko
Ekskluzivci u Avazu
Princip vjerodostojnosti izjava ovog advokata iz Tuzle, toliko su
osnaženi njegovim pravnim autoritetom da bi on u ime Radončića
mogao svjedočiti kako je i on sam (advokat) ubijen, a svjedočenje
reinkarnativno. A ubio ga – ko drugi, ili naš rahmeli Predsjednik,
ili njegov sin. On bi bio toliko kastinski egoističan i odan da bi bio
kadar svjedočiti i to da Radončić nema nikakve veze sa ubistvom
Ramiza Delalića. Bizarnost karaktera ovog advokata, koji je u ovom
dijelu teksta tajna, nije primjerena zbilji, ali jeste Avazu. Možda se
ta bizarnost Avaza i najbolje oslikava kroz izjavu jednog drugog
advokata, koji u intervjuu u Danima 16.03.2012. priznaje kako
mu je “bivši prijatelj Fahrudin Radončić” u Avazu omogućio status “ekskluzivca”. Fahrija Karkin doslovno kaže kako on “nazove i
izdiktira tekst”, koji se onda bez problema objavi. Ne znači li to da
taj status imaju svi advokati koji su trenutno u dobrim odnosima
sa vlasnikom Avaza. Ne znači li to, u konačnici, da na taj način, i
Gaši i Keljmendi, pa i Turković i svi drugi likovi iz svijeta “s druge
strane zakona” uređuju ovu dnevnu novinu preko svojih advokata.
I koliko je na kraju takvih tekstova izdiktirao ovaj advokat (F.B.) iz
Tuzle? I gdje je tu Kodeks advokatske etike usvojen na vanrednoj
Skupštini advokata 17.09.2005. g., i čiji je predsjednik Josip Muselimović. Ovaj kodeks u poglavlju opštih načela, stavu 1., jasno kaže
da advokat: “…nikada se ne smije staviti u zavisnost sa bilo čijim
drugim ili svojim vlastitim interesom”. U stavu 4. da: “Svojim ponašanjem advokat mora služiti kao primjer humanosti, poštovanja
ljudskog dostojanstva…” Nikada se advokat “ne smije pozivati na
veze i poznanstva...” U poglavlju Advokatska tajna (VIII), stavu 1.,
decidno se kaže: “Čuvanje advokatske tajne je načelo advokature
koje predstavlja bitnu pretpostavku stručnog i savjesnog zastupanja i nezamjenjiv je uslov nezavisnosti i samostalnosti advokatske
profesije. Obaveza čuvanja advokatske tajne je trajna…” A u stavu
7. još jasnije kaže: “Odavanje advokatske tajne predstavlja svakako
najtežu povredu dužnosti i ugleda advokature…” I gdje je tu famozni i neovisni “uredničko – advokatski kolegij”… I na kraju kakav je
57
Asim Kamber: Država neboder
u svemu tome status zloglasne “šabačke grupe” koja je “uredničke”
naloge dobivala iz Radon Plaze…
Tragika pripreme ubijanja i kontinuiranih zločina sugerira poruku raspada moralno – etičkog sistema jednog društva. Zločin i
smrt, dvije su sile egzistencije i stalno su u Avazovom fokusu. Svaka
iscenacija zločina povezana je s onečovječenjem i sugeriranom
izolacijom objekta “MI” – političkih “vukodlaka”. Taj metaforički
adekvat moćna je dramaturška silnica agensa u poticaju i izazivanju
registra svih mogućih asocijacija i emocija čitaoca. Tekstovi Avaza
sa motivom zločina i jer ubistva poprimaju karakter alegorija jer
su, doslovno, čista fikcija i vidno ugrožavaju zanimljivost i vjerodostojnost ove dnevne novinice. Da je neko počinitelj ubistva
(ubojica) ili organizator tako teškog zločina, morala bi za tu tezu
postajati presuda bilo koje sudske instance. A takvih u slučaju autora ovog zapisa nema, iako je više puta karakteriziran ubojicom
(“egzekutorom”). Do nivoa “gospodara života i smrti”. Autor nije
samo egzekutor on određuje i raspored umiranja, odlaska na ahiret.
I to vlastitih sugrađana.
Ne znam da li su avazovske novinarčine gledale Juggernaut,
scenaristički uradak Richarda De Kokera. Ovaj film je poodavno u
bivšoj državi prikazivan pod naslovom Gospodar života i smrti, što
58
Sledge Farko
je ujedno i naslovni tekst protiv autora ovog zapisa. Režirao ga je
Richard Lester sa uglednom glumačkom ekipom: Omar Sharifom,
Richardom Harrisom i Anthony Hopkinsom. Znam i siguran sam,
da je upravo Radončićevo nastojanje da za javnost kreira političke
konkurente dolične “Jacku Trbosjeku” i slične takvima, možda i
najviše doprinijelo dramatičnom padu tiraža. Nesigurnost sudbine
čitaoca nije više u oholnosti Radončića, nego u samoj činjenici
da živimo u neodgovornom ubilačkom društvu, u kome “vladari” ubijaju svoje sljedbenike (čitaoce). Sintagmatske konstrukcije
o političkim konkurentima „egzekutorima“ Avaz (Radončić) je
obznanio u slučaju devetnaest uglednih članova SDP-a, šesnaest
SDA i dvojice iz S za BiH. Očito, prema Radončiću, SDP-ovci osim
što su najveći „kriminalci“, „progonitelji islama i muslimana“, najdosljedniji su i „zločinci“... To je ipak pretjerivanje bez premca. I
Bakira, predsjednika Predsjedništva BiH, 28. listopada 2010. Avaz
proglašava “gospodarem života i smrti u Sarajevu”.
59
Asim Kamber: Država neboder
Avaz proziva Izetbegovića zbog
ratnih zločina
Caco, Bakir i Timur
List podsjeća da je Izetbegović u
ratu bio šef kabineta svog oca Alije Izetbegovića i u to vrijeme svojevrsni “gospodar života i smrti u
Sarajevu”.
28.10.2010
Blaženi “idiotizam” smišljotina i svjedočenja o subverzivno – ubilačkim aktivnostima Bakira Izetbegovića, sa svim detaljima o naručiteljima i izvršiocima, otvara dilemu, zašto to javnost saznaje
tek danas? I zašto se baš danas na tome kreiraju javne afere. I je
li Radončić svjestan da je i prikrivanje zločina krivično djelo, sa
teškim posljedicama za prešućivanje. Pokušaj da na principima
brutalne laži i prevare, Radončić preuzme vlast od Bakira i SDA
u potpunosti je opravdana i moralno jednoznačna iz ugla Avaza i
njegovih novinarskih gonitelja. Ako ništa da nas spriječi daljnjeg
“ubijanja”. Ne ruga se Radončić nama nego čitaocu. Nisu ljudi ni
slijepi, ni glupi, a najbolji dokaz je, opet pad tiraža Avaza.
Sledge Hammer
Mike Hammer je junak američkog krimi – romana čiji je autor
Mickey Spillane i koji je nakon što je objavljen 1947. pod nazivom
Porota, postao osnov niza kriminalističko – detektivskih priča i
serijala. Prva pratilja hrabrog detektiva Hammera bila je lijepa
Pamela Anderson, uz koju ovaj do komičnosti hrabri i odlučni
detektiv uzima pravdu u svoje ruke.
60
Sledge Farko
Sledge Hammer je svojevrsna komediografska replika, još odlučnijeg detektiva (TV serije 1986. – 1988.) autora Alana Spencera. Briljantna uloga Davida Raschea, sa još ljepšom pratiljom
i sudetektivkom Anne Marie Martin (Dori), ovu je seriju učinilo
jednom od najgledanijih na
prostoru bivše Juge. Sledge je
toliko hrabar i odlučan detektiv
u borbi za zakon da čak puca u
ljude koji cestu prelaze van zebre. Osumnjičene kriminalce
veže za branik i vuče autom
dok ne priznaju. Bazukom ruši
cijelu zgradu na kojoj se nalazi
opasni snajperista.
Dežurni dešifrant svih zločina u Avazu je napred pomenuti advokat Slegde Farko (Balijagić). Balkanska je to replika
hrabrog detektiva i Radončićevskog “hadum” – istražiteljskog pouzdanika sa istančanim
instinktom za pravdu, zakon a
nadasve za razotkrivanje krupnih “zvjerki” iz svijeta političkog kriminala i zločina. Njegov izvorni imidž detektiva – pravednika je u
činjenici da se ne prerušava, ne glumi. On je ono što jeste, unikatno
talentirani motrilac i interpreta političkih krimića. Kao što je Robin
Hood simbol anglo – saksonskog otpora Normanima i prekretnica
ukupne engleske historije, tako će se vrijeme u BiH mjeriti prije
i poslije Sledge Farke. Dobar i pozitivan ishod u sadašnjosti, ali i
“budućnosti” neće ići bez ovog detektivsko – istražiteljskog suca
bondovske ravnodušnosti. Za Farku nema tajanstvenih i nerješivih
slučajeva. Radi za skroman honorar. Jedan je od deset najbogatijih
advokata na prostoru Balkana i to sâm društveno iskren priznaje.
On je umišljeno testisovoluminozni i nadasve seksipilni “Superhik”
koji se “bori za bogate a protiv siromašnih”.
61
Asim Kamber: Država neboder
Lažimo svi “za bolju budućnost”
Opsesija važnošću ovog “natčovjeka” iz Tuzle tolika je da on
jedini hrabro vodi rat protiv svih snaga zla “galaksije” i šire. Njegovi
intervjui u Avazu nisu samo informativni nego i posve didaktični. Kad bi bio kadar grubo – cenzorski sugerirajuće utjecati na
objavljivanje ovih trivijalnih zapisa i intervjua, ja bih jednostavno
posebno štampao ove Farkine basne. Takvo bi izdanje povećalo
rejting Avazu. U advokatskoj branši on je definitivno jedna od
najopskurnijih faca, sa samo jednim društvenim zadatkom. Da
uvjeri čitaoce Avaza u progresivnost njega i drugih dežurnih Radončićevih urlatora u sublimirani moto – lažimo svi za “bolju
budućnost”... Čitanje takve literature ne može nikoga pokvariti, a
može zabaviti, što i jeste cilj trivijalne literature. Farko je, poput
Dickensa, majstor u zabavljanju cerebralno ograničenih čitaoca.
Ovog hrabrog avazovskog detektiva, izvanredno obaviještenog,
ustrajnog, akademski inteligentnog garda, mogli bi angažirati da
riješi sve zločine u historiji civilizacije. Sa svojom prvom “pratiljom” i kreposnom sekretaricom Mirnesom Ajanovićem, on bi to
bio kadar. Ovaj transatlantično poznati detektivski dvojac i vlastitu
seksistički indoktriniranu stranku su nazvali po važnosti njihovog pustolovnog statusa i misije. BOSS… Bosovsko – zaštitnički
nagon ovog falokratskog tandema u obrani nevinih i društveno
umiljatih pojedinaca, kao što su Radončić i Keljmendi, prije svega
cilja nezrelost čitaoca i biračke publike. Zagonetku svih zločina
oni hrabro razotkrivaju bez obzira što se ni desili nisu. Svemoć
gluposti i nemoć pameti Farko kompenzira količinom laži. Od
njegovih serijalno – javnih svjedočenja komotno bismo mogli sastaviti kakav ozbiljan zbornik šala za snaženje kulture smijača.
Čak je imao hrabrosti i smjelosti da optuži Ministarstvo policije
R BiH (parafraziram), da je tokom rata u Sarajevu organiziralo
takmičenje u streljaštvu u kome su mete (glineni golubovi) bile
ugledne Sarajlije iz društvenog života, a povremeno i međusobno
pripadnici Devete i Desete brdske brigade. Pa i to da pred svoj
prijeki javni “sud” izvodi i našeg rahmetli Predsjednika, kad ga je
osudio (parafraziram), kako navečer nakon državničkih poslova
62
Sledge Farko
skokne do Tuzle, sprejom u džepu i ćuskijom ispod kaputa, kako
bi mu devastirao advokatsku kancelariju.
Ubjedljivost i vjerodostojnost avazovskog serijalnog svjedoka i
BOSS – ovskog lidera najbolje je do izražaja došla na posljednjim
općim izborima kada je Faruk Balijagić u matičnoj Tuzli osvojio
okruglo 381 glas. U istom tuzlanskom kantonu gdje je kandidat
za člana Predsjedništva Bakir Izetbegović osvojio 45 369 glasova.
Ovim kvantitativno egzaktnim činjenicama nije potrebno ništa
dodavati, niti o ovoj Radončićevoj vrijednici, haber “ekskluzivcu”
i avazovskom proizvođaču neprijatelja, ubojica i izdajnika...
Farko Balijagić, sa izbornim legitimitetom u izbornoj jedinici
3, gdje je na prošlim izborima liste BOSS-a osvojio ukupno 0,5%
glasova od ukupnog biračkog tijela, potvrđuje svu ozbiljnost napred
uočenih teza o Sledge Farki, ali i njegovim pametnim sugrađanima
– Tuzlacima, koji ga očito dobro poznaju… Kao što je sigurno da
maštovitost ovog, iz “vagresa” mrvičak pomjerenog detektivskog
viritelja i novinarsko – advokatskog genijalca nema granica…
63
BOŠNJAČKI SATRAP U
JANJEĆOJ KOŽI
U Leksikonu jugoslavenskog leksikografskog zavoda, na čijem je
čelu kao direktor bio Miroslav Krleža u vrijeme objavljivanja 1974.
godine, na stranici 479. piše da je kodeks, latinski codex:
1. najstariji oblik knjige,
2. pravni zbornik,
3. zbornik pravila o ponašanju, postupcima i sl.
Slični su prevodi i objašnjenja u desetak različitih strukovnih i
leksikoloških priručnika i rječnika. Najčešća i najsažetija definicija
kodeks definira pravilnikom, skupom načela o profesionalnom ponašanju. Uvijek se povijesno, i etika i estetika pisanja naslanjala na
prokurative, kakva – takva pravila i javne sudove. Sud o etici nekog
djela, zapisa i javne riječi društveni je sud. Izvan društva nema etike
jer nema objekta ni svrhe kome bi poruka (javna riječ) bila upućena.
Diktata etike izvan društvenih okolnosti ni nema. Svako normiranje
i nametanje pravila u novinarstvu izaziva svojevrsni otpor i rezervu
novinarskih djelatnika. S pravom, svako discipliniranje u ponašanju i
postupcima, bez obzira od koga dolazili (vlasti, političke elite, države)
i bez obzira na što se odnosili, u konačnici je narušavanje ljudskih
prava i sloboda. Etično novinarstvo je samo ono koje je potpuno
slobodno, neovisno i profesionalno. I takvo nesputano novinarstvo
ima svoja pravila. Pravila i zakoni čine naše vrijednosti. Kad to sve
nemate, recimo, iz aspekta države ne možete aplicirati za članstvo
u EU. Međutim, kad nemate pravila i vrijednosti, riskirate i neizvjesnost i nesigurnost članova društva. Svaka moć, ili nadmoć nad
pravilima riskira anarhiju i samovolju. Uvijek se vrijednosti brže
64
Bošnjački satrap u janjećoj koži
narušavaju nego što se grade. Uništavanje vrijednosti jednog društva počinje ograničavanjem javne riječi i slobodne kritike. Dežurni
čuvari i savjest jednog društva, pogotovo onog demokratskog, su
novinari. Slijedom percepcije i stava o vlastitom položaju u jednom
društvu i nesumnjive odgovornosti, novinari su sami u većini demokratskih država donijeli pravila i etičke principe vlastite struke.
Nažalost, niko ih više od samih novinara ni ne krši.
Javna kritika i sloboda protoka informacija u društvenom
(javnom) životu od najveće je koristi svakom društvu. Voltaire
je upozoravao da ono društvo u kome nema kritike neminovno
odumire, nestaje…
Međutim, i kritika članova društva bez argumenata najbrži je
put degradacije riječi i samog jezika, u konačnici i društva. Pogrešna je teza kako su razvijena društva lišena ograničenja javne
kritike i manipulacije javnošću. Upravo suprotno, ekonomski i
tehnološki razvijena društva to samo rade na efikasniji i diskretniji
način. Dominacija političkih stavova i ideoloških poruka oduzela
je medijima načelo istinitosti i informativnosti. Nažalost, i jedan
broj novinara je podredio političko – poduzetničkim i mafijaškim
interesima. Pristajući da budu u službi jeftinije eliminacije političke
konkurencije, bez ikakvih etičkih principa i rušeći vlastite kodekse, u društvo uvode opasne i štetne mehanizme političke borbe.
U pravu je ugledni novinar iz susjedstva Denis Latin kad tvrdi,
objašnjavajući poziciju novinara, da su novinari danas sve “manje
ovisni o politici nego ranije, a sve više ovise o krupnom kapitalu
koji ih financira”.
“Ja i narod”
Istina, kao temeljni ideal novinarske profesije, potpuno je podređena dnevno – političkim interesima vlasnika medija i “servisno” (FTV) čvrstorukaškim političkim upravnicima.
Prema Goebbelsu: “Istina je ono što je u službi njemačkog naroda i Firera”.
65
Asim Kamber: Država neboder
I “marljivi” Staljin, kaže: “Istina je samo ono što je u službi
partije i naroda”.
Prema filofašističkim barbarijama i brbljarijama Fahrudina
Radončića u intervjuima sa samim sobom, i on se najčešće poziva
na istinu i narod. Sve u ime “Ja i naroda”…
A stvarnost njegove “istine” jeste da ona samo služi njemu i
njegovoj porodici i interesnim prijateljima. Radončić je otišao i
korak dalje ispred ovih planetarnih fašista originalnom demagoškom floskulom o „ugovoru sa narodom“. Neka za početak ispuni
obaveze iz ugovora sa otpuštenim radnicima Avaza koji mi pišu
misleći kako sam ja nekakav autoritet u rješavanju njihovih prava
iz radnog odnosa. Cinizmom i hipokrizijom patološkog lažova od
rođenja Radončić i Avaz uporno šire dogmu o neutralnom novinarstvu. Introspektivni pogled i površnija valorizacija dnevnih listova
i “sedmičnika” bivše države, od osamdesetih do devedesetih godina
prošlog stoljeća, potvrđuje da nije postojao štampani medij koji je u
tolikoj mjeri kršio etičke principe u novinarstvu kao Avaz. Član 2.
Kodeksa za štampu i stav 4. Kodeksa časti BH novinara, obavezuje
novinare da su “obavezni iznositi istinu”. A samo protiv autora
ovog zapisa su uspjeli objaviti preko tristo materijalno dokazivih
neistina. Član 5. stav 4. Kodeksa za štampu, preciziraju obavezu
“ispravke informacije za koju se utvrdi da je netačna”. U preko
dvjesto slučajeva autorovih ispravki to nažalost nije bilo moguće,
ni uz okolnosti posredovanja “Vijeća za štampu”.
Sve države članice Vijeća Evrope su morale u nacionalnom
zakonodavstvu i praksi priznati “pravo na ispravku ili odgovor ili
mogućnost ulaganja žalbe pred vijećem za štampu”, kao što predviđa Rezolucija komiteta ministara 74 stav 26., donešena na sastanku
Komiteta ministara u julu 2003. godine. Bosna i Hercegovina je kao
članica Vijeća priznala i utvrdila način zaštite ovog prava, ali se u
Avazu ne primjenjuje. I nažalost, to je jedini štampani medij u široj
regiji Balkana koji ovo pravo ne promovira. Mediji u demokratskoj
Srbiji, Crnoj Gori, Albaniji, u potpunosti ovo pravo svojih građana
podržavaju. Jedini to pravo ne konzumiraju Bošnjaci u Bosni i
Hercegovini i stanovnici Sjeverne Koreje…
66
Bošnjački satrap u janjećoj koži
Kodeks za štampu Bosne i Hercegovine usvojen je od svih Udruženja/Udruga novinara u BiH na sjednici održanoj 29. aprila 1999.
godine. Osim vijeća za štampu BiH, jednoglasno su ga podržali:
Društvo novinara BiH, Udruga hrvatskih novinara u BiH i Udruženje novinara Republike srpske. Na skupštini Udruženja/Udruge
“BH novinara”, održane 10.12.2004., sami novinari su jednoglasno
usvojili i Kodeks časti BH novinara.
Najutjecajniji svjetski mediji svoju reputaciju štite vlastitim
kodeksima, kojima obavezuju svoje novinare na poštivanje pravila.
Agencija Frans Pres u članu 2. Statuta AFP kaže da novinari ni u
kakvim okolnostima ne smiju: “Da potpadnu pod pravnu ili faktičnu vlast bilo koje ideološke, političke ili ekonomske grupacije”.
Medijski servis koji izvještava iz svih dijelova svijeta Al Jazeera ima najrigorozniji etički kodeks za svoje novinare, u kome im
nalaže:
1. Poštuj novinarske vrijednosti – poštenje, hrabrost, pravičnost, uravnoteženost, nezavisnost, istinoljubivost i raznovrsnost – i ne stavljaj komercijalne ili političke interese iznad
profesionalnih.
2. Nastoj da dopreš do istine i objavljuj je u našim izvještajima,
programima i vijestima bez ustupaka, tako da nema mjesta
sumnji u njenu valjanost i tačnost.
4. Prihvati pravednu i časnu medijsku konkurenciju ne dopuštajući da ona iskvari vaše profesionalne standarde tako da trka
za vijestima postane sama sebi cilj.
7. Priznaj grešku kad je napraviš, brzo je ispravi i potrudi se da
je ne ponoviš.
Uz Al Jazeerin, i etički kodeks novinara New York Timesa jedan
je od najsveobuhvatnijih. Stoljeće postojanja i trajanja ove najutjecajnije svjetske novine temelji se na stavu njihovog osnivača Adolfa
Oksa da se novinari: “Prema čitaocima, izvorima, oglašivačima i
drugima ophodi ravnopravno i otvoreno…” U poglavlju Novinari
kao savjetnici, članu 39., decidnije je navedeno da novinari Timesa:
“Ne smije da budu savjetnici kandidatima za javne funkcije”.
Kod nas u Avazu kompletna redakcija (urednički kolegij) je
bio “Izborni stožer” kasapsko – izbornom gubitniku. I to je najveći
67
Asim Kamber: Država neboder
problem većine naših medija i novinara, koji rušeći etičke standarde vlastite struke, svjesno narušavaju demokratski ambijent
našeg društva.
Član 9. stav 1. Kodeksa za štampu sugerira “izbjegavanje uplitanja u nečiji privatni život, osim ako takva uplitanja nisu potrebna
u interesu javnosti”. Svi članovi porodice autora ove knjige, nažalost i oni što su “preselili”, bili su predmetom javnog tretmana
novinara Avaza i nekih drugih medija. Ali, zaista, nije jasno kakve veze ženidba sina i izbor mlade, može remetiti ili “afirmirati
interes javnosti”. I stav 16. Kodeksa časti BH novinara potpuno
nedvosmisleno ističe da: “Novinar treba štititi čovjekovu intimu ...
poštivati svačije pravo na privatni i porodični život, dom, zdravlje
i prepisku (intersubjektivnu komunikaciju)”. “Pravo na privatnost”,
zagarantovano je i članom 8. Evropske povelje o ljudskim pravima. Ovaj član doslovno kaže da: “Svako ima pravo na zaštitu svog
privatnog i porodičnog života”… Ovo načelo sugerira da se mora
zaštiti identitet osumnjičenih, optuženih, čak i osuđenih u nekom
krivičnom postupku jer prenebregavanje ove činjenice ometa kasnije “uključenje date osobe u društvo”.
Što Suljo bolesniji to Fahro radosniji...
Izuzetan senzibilitet u Avazu demonstrirao je bošnjački satrap
kroz hijenolešinarske osvrte na svoje narušenog zdravlja, bolesne
političke konkurente.
“Kod Tihića se pojavili recidivi ranije operiranog karcinoma
na debelom crijevu i on sada ima teške probleme s plućima i nogom… Ovakvo zdravstveno stanje, otvorilo borbe za potencijalnog
nasljednika unutar SDA…” (Dnevni avaz, 26.07.2011.)
68
Bošnjački satrap u janjećoj koži
Predsjednik SDA ponovo se bori s
karcinomom: Tihić opet bolestan,
počele borbe za nasljednika!
Tri frakcije žele fotelju • Svi računaju na zauzimanje
pozicija poslije Tihića, kaže Bičakčić
Autor F. VELE | Objavljeno 26.07.2011. u 06:08
Tihić i Sarajlić: Jedan odlazi, drugi dolazi?
Kako saznaje “Dnevi avaz” iz vrha SDA i od više medicinskih eksperata, zdravstveno stanje predsjednika SDA
Sulejmana Tihića u posljednje vrijeme se, nažalost, ozbiljno
pogoršalo.
Testovi i pretrage
Prema našim izvorima, nedavni medicinski testovi i
pretrage govore da su se kod Tihića pojavili recidivi ranije
operiranog karcinoma na debelom crijevu i da on sada ima
teške probleme s plućima i nogom.
69
Asim Kamber: Država neboder
Ovakvo zdravstveno stanje, saznajemo, svom žestinom
je otvorilo borbe za potencijalnog nasljednika unutar SDA.
Uz člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića i njegove
snažne frakcije u SDA, kao nasljednici se spominju rivalske
ekipe okupljene oko aktuelnog zamjenika predsjednika stranke Asima Sarajlića te ljudi ujedinjeni oko potpredsjednika
Adila Osmanovića i Šemsudina Šemse Mehmedovića, odnosno predsjednika Grupe za sigurnosnu politiku u Savjetu
SDA i bivšeg šefa AID-a Bakira Alispahića.
Kada danas, sa vremenske distance, analiziram specijalno impresivan broj (preko trideset) tekstova novinara Avaza u kojima se
tretiraju “bolesti” političkih konkurenata, nikako mi nije jasna
granica etičkog debakla ovog verbalnog atentatora i divljaka iz
Gusinja. Očevid u jezični idiom i vještinu slaganja, sintaksu ovih
rečenica prevazilazi i pragmatičnost dostojanstva novinarsko –
negativističkog mišljenja, ma kakvo bilo. Po prvi put i autor nije
kadar naći semantički adekvat ovim jezičnim “fuj” – rekvizitima
Dnevnog avaza. Eksploatirati bolest političkog konkurenta kako
bi ostvario naklonost biračkog tijela apsurd je nad apsurdima. Sa
podnaslovom “Jedan odlazi, drugi dolazi” avazovski razdragani
novinarski mrtvozornik Faruk Vele samo još Fatihu nije proučio…
Dok Suljo leži u Ljubljani i čeka operaciju, Radončić “karcinomski”
narativno ubrzava politički sukob u SDA. S progresijom Suljine
bolesti rast će interes za SBB… Uljuđeni evropski demokrati u
okolnostima bolesti obiđu svog političkog konkurenta. Hamdija
Lipovača, naš Premijer, u više je navrata posjetio našeg predsjednika, što je svakako primjerena građanska gesta. Zato, mi iz SDA
bez ikakve zadrške, branimo našeg premijera. Dokle, ne znamo?!
Represija pisanja uz stalno škakljanje senzacija u odjeći šarenog clownskog samodopadnog ruha, u ovom slučaju bolesnih
političkih konkurenata, je zaista prešla granicu ukusa i uličarske
retoričke škole. Samo zorno dokazuje anticivilizacijski mentalitet
gusinjskog eskapiste, koji svoj estradni azil u glavnom gradu koristi za poticanje mržnje i osvetoljubivosti, bez roka trajanja. Ja ga,
70
Bošnjački satrap u janjećoj koži
a vjerujem i većina nas iz SDA zbog svega toga nećemo mrziti…
Mržnja zasljepljuje i nije u programskim načelima naše stranke...
Etički kodeks novinara Crne Gore, precizno u načelu 8., stavu
(g) određuje: “Fizičke ili mentalne bolesti, kao i povrede, pripadaju
sferi privatnosti pogođenih osoba. Iz obzira prema takvim osobama i članovima njihovih porodica, u takvim slučajevima mediji
ne trebaju objavljivati imena i fotografije, i treba da izbjegavaju
omalovažavajuće izraze da bi opisali bolest i patnju.” A naš vrli
tarifno – verbalni atentator je rodom iz Crne Gore (u kojoj ovo
načelo nikad nije prekršeno, barem autoru nije poznato). Samo
što nije napravio plakat bolesnog Sulje sa porukom: što Sulji gore,
nama u budućnosti bolje… Što Suljo bolesniji, to Fahro radosniji…
Kasapin naš, i naše djece!
Kad sam pomislio da SBB (Stranka za bolju “bijedu”), ne može
niže pasti, oni su me nanovo iznenadili. Nikada nisam ni u primislima vjerovao da će za avazovsko – novinarsku poslasticu, nakon
inkriminacije političkih konkurenata, stranaka, bolesnih, žena,
tradicije, mrtvih, kolumnista, na red doći i djeca…
Poštujući Kodeks časti BH novinara i stroge odredbe o zaštiti
identiteta djece, imena u preko dvadeset evidentiranih tekstova o
djeci neću spominjati. U članu 16., stav 3. ovog kodeksa istaknuto
je da se: “Posebna pozornost i odgovornost zahtjeva kod izvještaja
o ….. djeci i maloljetnicima…” U članu 11. (poglavlje Zaštite djece
i maloljetnika) Kodeksa za štampu Bosne i Hercegovine u stavu 1.
se jasno kaže: “U tretiranju djece i maloljetnika novinari su dužni
krajnje obazrivo postupati, poštujući dobre običaje i konvenciju o
pravima djeteta, polazeći od interesa djeteta”. U stavu 5. još decidnije: “Novine i periodična izdanja ne smiju ni pod kakvim okolnostima identifikovati djecu mlađu od 15 godina koja su umiješana
u kriminalne slučajeve kao svjedoci i optuženi”.
Porodični zakon u posebnom poglavlju C (članovi od 124. do
149.), tretiraju prava i dužnosti roditelja i djece. Član 124., stav
3. kaže: “Dijete ima pravo na zaštitu od nezakonitog miješanja u
71
Asim Kamber: Država neboder
njegovu privatnost i porodicu”. Član 125., stav 2. kaže: “Dijete ima
pravo na zaštitu svojih prava pred nadležnim organom”.
Konvencija o pravima djeteta, koju je usvojila Generalna skupština UN 20. novembra 1989. i koju su ratifikovale 192 zemlje u
54 člana, precizno štiti svu djecu majke zemlje. Nažalost, jedini to
pravo zaštite djece i ove konvencije ne uživaju djeca Bošnjaka u Bosni i Hercegovini, zahvaljujući surovom došljaku sa “crnih planina”
u janjećoj koži. Član 16., stav 1. i 2. ove obavezujuće konvencije je
nedvosmislen: “Ni jedno dijete ne smije biti izloženo samovoljnom
ili nezakonitom miješanju u njegov privatni i obiteljski život, dom
ili ličnu prepisku, kao ni nezakonitim napadima na njegovu čast
i ugled”. “Dijete ima pravo na zaštitu zakona od takvog miješanja
i napada.”
To što su moga sina “čejrečili” u paketu sa mnom i nekako je
shvatljivo, punoljetan je, pametan i borben, pa nek se brani. Nije
život ni babu mazio…
Međutim, kad u Avazu na naslovnici osvane nedužno 12 – godišnje dijete iz našeg susjedstva. Na naslovnici, suprotno svim kodeksima,
konvencijama i zakonima, imenom i prezimenom… normalan čovjek
ipak zašuti… I ne znam je li potreban ikakav komentar?!
Obloporan kakav jesam, mogu da “svarim” naslovnice koje
mene imaju na repertoaru i da živim s njima mada mi, kao svakom
čovjeku koji istinu drži za svetinju stvaraju mučninu u stomaku.
Međutim, zastraši me i sama pomisao na muku dječaka koji sutradan (dan poslije naslovnice), sa školskom torbom na leđima i
izvjesnom duševnom boli i traumom treba izaći na ulicu i ući u
razred. I treba li tu ikakav komentar?! A novinar – autor u potpisu sa inicijalima (i to lažnim), valjda i sam svjestan amoralnosti
onoga što čini. I onda na sve to, “kasapin” naš i naše djece lično
zabrani objavljivanje ispravke izražavanja – demant, koji su u ime
malodobnog djeteta uputili roditelji, bez obzira što je u skladu sa
članom 8. Zakona o zaštiti od klevete.
I gdje je tu na kraju granica ljudske oholosti i zloće. I zaista,
jesu li “predsjedničke fotelje”,“neboderi”, “konta”, “hoteli”, vrijedniji
od djetinjstva i sreće naše djece, pa ma čija bila?! I ko meni lično
može garantirati da i moja dvogodišnja unuka neće sutra osvanuti
72
Bošnjački satrap u janjećoj koži
na naslovnici Avaza, pod izgovorom kako je u vrtiću agresivno
SDA-ovski nasrnula na dječaka koji je roditeljski SBB-ovac ili SDPovac i otela mu lizalo…
Balvani iz Avaza
Svoje pretke nikada ne trebamo i ne smijemo motriti iz aspekta
materijalnog naslijeđa koje su nam ostavili. Svoje potomstvo još
manje treba cijeniti po onome što ćemo mi ostaviti njima, bilo na
računima ili “neboderima”. Ali se nikako ne smijemo pomiriti da
im u naslijeđe ostavimo strah, teror i laž kao ideal življenja… To
nam ni preci ne bi oprostili…
Popularna enciklopedija, u izdanju BIGZ-a u Beogradu, augusta 1976. godine, na stranici 564., donijela je “originalno” tumačenje
pojma kodeks. Izvorno etimološki latinska riječ kodeks prvobitno
je značila “trupac”. Kodeks je u svakom slučaju u današnjem vaktu
skup načela o pristojnom i profesionalnom ponašanju. Hoće li ovi
“balvani” iz Avaza sve ovo shvatiti i u konačnici prihvatiti sasvim
dobronamjernom društvenom refleksijom na ono što čine?! Ili
neće… Teško, nažalost… Kodeks, ma šta etimonski značio, ne živi
u Avazu… Dobri naš stari Marx je u Kapitalu zapisao: “Oni to ne
znaju, ali to čine…”
“Oprosti im bože, ne znaju što čine…”
73
SVI SMO MI “ŠĆEPO”
“Prije toga treba reći da Izetbegović nije pobijedio na
predsjedničkim izborima, već je pokrao gospodina Radončića. Gospodin Radončić je osvojio više od 235.000
glasova, ali mu je izbornom prevarom poništen svaki treći
dobijeni glas, odnosno 75.000. Tako se dogodilo da Izetbegović, kao drugi, dobije oficijelno samo 180.000 glasova”.
(Citat iz saopćenja Uredničkog kolegija Dnevnog avaza / 16.12.2011.)
Još ranih osamdesetih prošlog stoljeća, kao student i žurnalistike
predmeta imao sam priliku slušati Ivana Supeka i njegov stav o novinarstvu koje zapravo “ni o čemu ne daje tačan izvještaj”. Međutim,
da ću se trideset godina kasnije susresti sa novinarstvom koje nema
nikakve veze sa činjenicama koje tretira, čak ni sa onima koje se podrazumijevaju i čine logičnim u običnoj laži, to ipak nisam vjerovao.
Nisam vjerovao da će na početku 21. stoljeća pojam objektivne istine
potpuno iščeznuti. Ta me pojava plaši. Svi totalitarni režimi i svo zlo
ovog svijeta počinjalo je nijekanjem istine. Plaši me i sama pomisao
na školsku djecu, pokoljenja koja će to živjeti nakon nas. Sve tiranije
i totalirizmi u prošlosti bile bi limunade. A ako hoćete vjernu sliku
“budućnosti” temeljene na laži, onda je najbolje zamisliti sliku svog
djeteta ili unučeta sa “čizmom na licu”. To lice je tu samo da bi bilo
gaženo – zauvijek, u najblažoj varijanti.
U ime ovih budućih, za sad negaženih lica, dužan sam objasniti
metodološki koncept tehnološko – konstruiranog procesa laži iz
gore citirane uredničke fikcionalne furune. U dva slučaja…
74
Svi smo mi “Šćepo”
Prvi slučaj
“Na Goetheovu djevicu iz Fausta”, koju je neki nesavjestan prolaznik
zaveo i obljubio, liči mi Radončić, ridajući u potopu suza nad porazom. Porazom od “mlađeg” Bakira… Utvarao se, dok mu je bilo
potrebno i “sinom” i “bratom” Izetbegovićima. A danas im je ova
utvara din - dušmanin. Nakon što je ova sterilno – politička ikona
snažno penetrirala u medijsko – finansijski prostor, ekstrovertirani
narcisoid, isto je htio i u sam politički vrh (Predsjedništvo BiH). Što
je za njega završeno neslavno... On, Radončić, taj neumitni poraz
nikada neće prihvatiti, a ja kao povodljiv i osjećajan promatrač
počeo sam i sam saosjećati sa njegovim izbornim krahom.
Sve i kad bih imao onoliko usta koliko Šiva ima ruku i kad bi
sva govorila istovremeno, još bi bilo malo da se nadjačaju (govori)
zapisi na granici fantastike ovog importiranog “albansko – sandžačkog” iluzioniste i njegovih izopačenih novinara – gonitelja. Ova
bezidejna urednička garnitura u saopćenju Uredničkog kolegija
Dnevnog avaza (16.12.2011.) ne može ni prikriti stvarne razloge
Bakirove demonizacije. Supostojanje različitih istina (zvaničnih:
izborne komisije i ovih Radončićevih uredničkih apologeta i sineasta), literarno – novinski su antologijski... Bakirova klasična
medijska (urednička) javna “likvidacija” na granici je literarnog
hepeninga i isključivo u službi ublažavanja narušenog gubitničkog
autoriteta “kulta ličnosti”, koji se mora dodatno hraniti.
Kad je Suljo pobjeđivao Harisa, a i kad je bilo suprotno, niko
nije izborni rezultat dovodio u pitanje. Imati ovakve “uredničke”
matematičare omogućava Radončiću pobjedu i na narednim izborima (pa i u slučaju 1 % osvojenih glasova). Nek mu je sa srećom,
unaprijed čestitam!? Što god vrijeme bude išlo neumitno dalje,
frustracije činjenicom poraza za Radončića će biti veće. On će ipak
kad tad shvatiti da je sveden na političku činjenicu njegovih po relevantnosti intimusa Bahtića, Mirnesa Ajanovića, Latića, Balijagića
i sl. iz legije nesmiljenih kritičara Radončićevih oponenata (Tihića,
Lagumdžije, Bakira, Silajdžića i dr.).
75
Asim Kamber: Država neboder
Introspektivni pogled na Bakirovu pobjedu (van bilo kakvog
konteksta) dokaz je destrukcije razuma i potpune semantičke praznine svega preostalo napisanog u tom “saopćenju”. Umjesto da
razmišljaju o avazovskoj nakladničkoj agoniji (rapidnom padu tiraža), oni vode brigu o izbornom porazu i kako ga ublažiti. Antiintelektualističke arogancije ne bi se postidjeli, ni Šagolj, a bogami ni
Đogo - pokoj mu duši. Bakir je stavom te uredničke kabale “izgubio
izbore sa 180 000 glasova”. Zamisli, matematičara, u glas (75 000)
su izračunali ovu protukandidatsku SDA – izbornu “kleptomaniju”.
Ovaj urednički inkubator političke “osmoškolske” mudrosti više ni
prosječno obrazovanog receptora ne može uvjeriti u ono što piše.
Ta leksička, sintaktička i stilistička militantnost spram Bakira
iz Radončićevog izbornog stožera (Uredničkog kolegija) školski
je primjer angažirane političke denuncijacije na najvišem artističkom nivou. I to je danas valjda svima i svakome jasno. Naknadna
anegdotična autoprodukcija dokaza puku protiv Bakira dokaz je
već i paranoidne nepodnošljivosti poraza.
Nije jasno hoće li ova Radončićeva postizborna frustracija ikada prestati. Ipak mi je nešto jasnija frustracija iz “stožera” izborno
- redakcijskog.
Naime, ta ista redakcija (ili dio nje) je Bakirovom protivkandidatu pripremila postizborno – pobjednički inauguralno (nastupno –
predsjednički) govor. Sociologijski uz nastupni govor, J. F. Kennedya
iz 1961., jedan od boljih koji sam u svom skromnom političkom
iskustvu imao priliku iščitati. Bog i Alija su najčešće pominjane riječi.
Naravno, uz ritualno – vjerničku zahvalu našoj vjerskoj Zajednici. U
autentičnost govora i moj izvor u Avazu sam sumnjao do trenutka
dok svjetlo dana nije ugledala ova urednička ekstrakcija (izvlačenje).
Nije jasno da nas o ovim Bakirovim “Al – Shiddo” kampanjonima Radončić i izborni njegov stožer nije obavijestio i prije
izbornog kraha. Pitanje je bi li i ja sam kod Sulje lobirao za Bakirovu kandidaturu. Možda bi i mi tada stali uz našeg vjerskog
kandidata. Na kraju puk je, ako ništa drugo, ostao uskraćen za ovaj
antologijski govor, koji bi na planu sadržaja i čudaštvima infantilno – lingvističkog inventara komotno mogli pretvoriti u “plakat”.
Ako bi htjeli naći domaći govornički pandan ovom Radončićevom
76
Svi smo mi “Šćepo”
(redakcijskom), onda bi mu po “suptilnosti” vizija najbliži bio Miloševićev na Gazimestanu…
Osnovna paradigmatična poruka ove inauguralne blasfemije,
kako sam je ja percipirao (a volio bih da se varam) jeste parafraziram: “Preko C. Gore, Sandžaka i Kosova ujediniti i stabilizirati
prostor Balkana u nekakvoj zajednici regija i već priznatih država.”
A ko zna, možda nas ova vještačka kriza i uvodi u proročanstvo
ovog mudroslovno – historijskog govora. A mi (BiH), umjesto
sa Briselom, pristupne pregovore bismo vodili sa Beogradom, uz
ozbiljan i krajnje predan screening Dodika, Radončića i SDB-a.
Time bi se “Šćepina” misija konačno privela kraju. Radončić me,
u svakom slučaju, s obzirom na nepriznavanje statusa legitimnog
gubitnika, ovom postizborno – dodvoraško redakcijskom drekom,
najviše podsjeća na Senekinog “tikvana” Klaudija.
Drugi slučaj
Galaktično – povijesna dilema s početkom 21. stoljeća ko je stvarni “Šćepo”, Senad ili Fahro, neće biti otklonjena brzo, možda tek
početkom 22. stoljeća. Možda ni tada. Moguće i nikad… A možda
i na kraju ovog mog zapisa…
Kako danas iz Ilijade možemo zaključiti važne činjenice o ranom
grčkom društvu, iste su objektivno – analitičke uočene i prije petsto,
danas, a vjerovatno i nakon petsto godina. Ili, iz Balzacovih djela
političku ekonomiju moguće je bilo percipirati i prije sto i za sto
godina, istoznačno. Iz današnje “renomirano avazovske” publicistike
sa vremenske distance, bilo za sto ili tisuću godina, nećemo razumjeti
ništa. Polazne tačke, opći sudovi deduktivnim pristupom analize
tekstova Avaza već u idućem broju, moguće je, neće biti identični.
Kritički sud o nekom pojedincu, ličnosti ili pojavi, već iduće sedmice
implicira i potiskuje neki drugi. Ove sedmice možeš biti u “klubu
poznatih” ili čak “ličnost godine”, da bi već slijedeće stekao status u
“klubu personifikacija bošnjačke državne mafije”…
Svaki tretirani lik, bez obzira da li lokalnog ili najvišeg društvenog ranga, istoznačno se demonizira. Istina, apstrahirane optužbe
77
Asim Kamber: Država neboder
jesu snažnije u slučaju tada su likovi političkim statusom komplementarni samom naručiocu “Klaudiju”. Ni ovo nije pravilo, jer sam
i sam iako, poziciono lokalno determiniran, iz nekih privilegiranih
razloga, dobio pregnantno u Avazu nešto veći prostor negativiteta.
Ali, elem, ne bunim se… Špijuni i opsesija ovim poslom odražava
napetost samog Radončića. Ovaj ucjenjivač i političare, kolumniste,
privrednike, kulturne radnike, pisce, sve redom ucjenjuje mogućnošću da ga proglasi špijunom u ime susjedne ideologije. Pomalo
do komičnosti. Progresivna iracionalizacija naručioca “izabranika
božijeg” i njegova izrazito regresivna karakterna crta omogućila je
da on doslovno sve političke protivnike, kao tobožnje suradnike
KOSS-a u bivšoj državi, situira u BiH. U avlije “dobrih Bošnjana”,
i jasno je onda koga on tu štiti…
Ti avazovski likovi: veleizdajnici, subverzivci, ljudi – sotone,
obavještajci i kontraobavještajci, diktatori, čudovišta, mafijaši,
mračnjaci, plijene pažnju javnosti, koja paradoksalno je, u tome
pomalo i uživa. Istina, sve manje… Odustao sam od toga da pobirčim sve citate pa da iz njih izvodim pravila, ali je činjenica da
čitalačka publika nešto žućeg novinskog tipa olahko prihvata priču u negativnim društvenim uzorima, posebno ako su iz svijeta
“omraženih” političara. Upravo se na tu hipotezu oslanjaju tehničari
i izvršioci (novinari na usluzi) u službi ove vulgarne propagandističke novinarsko – političke tendencioznosti…
Uniformiran je jezik iz ovog avazovskog konclogora riječi i na
razini je matematičko – lingvističko – vizualne akrobacije. Indikativan poput recepta ili naredbe, lišen bilo kakvog značenja osim
78
Svi smo mi “Šćepo”
dirigiranog. U te recepte samo se kinematografski uvjerljivo umeću
drugi likovi, ko na traci. E upravo ta kinematografska uvjerljivost,
degenerativnih načela, bez ikakvih estetskih i etičkih principa, sve
podređuje naručiocu i zahtjevu jedne iracionalne političke misije.
Svaka ta priča o odstrijeljenim likovima naše svakodnevnice zapravo
sadrži i autobiografske karakteristike naručioca.
Upravo ovdje počinje priča o 9 veličanstvenih udbaša koje je
bivša Jugo SDB instalirala u današnjim međunarodno priznatim
državama, sa samo jednim zadatkom “Spasiti bilo šta od bivše
države”, kao jezgro neke nove. Prema ocjeni američke obavještajne službe, svi su se ti mega – udbaši, (trenutno u Hrvatskoj 3,
Bosna 1 + 1 pobjegao iz susjedne države, Crnoj Gori 1, jedan u
međuvremenu umro, preostali u Srbiji), transformirali u ultradesničare, medijske i financijske magnate. A upravo iz tih pozicija
su selektirali svoje dvojničke udbaše. Tako se i S. Avdić izborio za
status renomiranog “kosovca” Šćepe. Samo zbog činjenice da je
prvi prozreo ovu SDB – bratiju, dobro je i prošao… U C. Gori je
izrafalan na kućnom pragu urednik dnevnog lista Dan, nekoliko
dana nakon objavljivanja teksta o ovoj SDB mreži. U Srbiji nekoliko ubijenih. U Hrvatskoj jedan ranjen, jedan teško pretučen,
jedan ubijen (urednik Nacionala). Nikada se nisu otkrili motivi i
pozadina ovih napada i ubistava. Amerikanci English i Gregorian,
dobro obaviješteni prvi su pokazali prstom na našeg importiranog
“Šćepu”. Tada se klupko i počelo odmotavati… I tu je počeo njegov
politički i ekonomski kraj. Dilemu ko je to naš “Šćepo” pokušao
sam rasvijetliti i iz iskustva mojih susreta sa Senadom, Fahrom i
drugim potencijalnim “Šćepama”...
Kviskoteka
Osobu A, Senada A. (avazovski okuženog Šćepu) sam upoznao
1994. u jeku žestokih ratnih okršaja svih sa svakim u Srednjoj Bosni.
Poznanstvo s njim, i jedini susret, omogućio mi je krajiški pisac,
znameniti autor nekrofilno – seksističkog romana o vlastitoj “ćuni”
Zilhad Ključanin. Susret je bio usputan. Senad je grozničavo tražio
79
Asim Kamber: Država neboder
papir. Prva pomisao mi je bila da se ne radi o kakvom piromanu.
Kasnije mi je Zilhad objasnio kako je on (Senad) “novinar sa renomeom”. Ostala mi je u sjećanju i njegova militantno špijunska
odjeća. Iznošene teksas rifle i zimska jakna (nekad smo ih zvali
komandosice).
Nikad se od tada ni vidjeli ni čuli iako su nas često povezivali.
Bivša JNA je imala poseban pravilnik za oficire, koji se primjenjivao kod same regrutacije. Posebno se vodilo računa o ukupnom
izgledu, fizionomiji i dojmu koji budući pretpostavljeni “ostavlja
na potčinjene”. Uslovi za SDB-ovca, barem su još tri puta strožiji.
Agent 007 i slični filmsko – špijunski junaci nisu ni približni Senadovoj vanjštini. Na kraju ni ovaj moj stav ne mora biti konačan
jer je prema Avazu Laureat “Šćepizma” poznati špijun iz B. Šamca
pod konspirativnim imenom “Mane” (Tihi-ć). Ovaj se “markantni”
posavac, kao prepredeni SDB-ovac, sam javio za apartman u konc
– logoru u Srbiju, gdje su mu četnički mučitelji više mjeseci lomili
kosti i mijenjali fizionomiju da nas lakše uvede u saradničku mrežu.
Tovari
Poput Senada, samo sam jednom, i opet u ratu, imao priliku i čast
biti u društvu “osobe B” potencijalnog “Šćepe”. U visokoj delegaciji Krajišnika na čelu sa generalom Alagićem, kičme povijene
kroz sarajevski “tunel”, došli smo u Vrhovnu komandu. Delegaciji
Krajišnika priključio se i rahmetli Irfan Ljubijankić. Tada sam prvi
put uživo iz blizine i nikad više vidio “pratioca” Sefera Halilovića.
Ostavio je na mene pozitivan dojam. Uglađenog stajlinga, ispeglane
bež – boje hlače, a najviše su mi se dojmile njegove lakirane cipele.
Malo jeste stršio, jer je i Alija nosio vojničke čizme bivše JNA. Dobro sam poznavao i ratnog pratioca (N.D.) u Predsjedništvu, koji
mi je u kasnijem postratnom razgovoru objasnio poziciju i ulogu
ovog rafiniranog Seferovog “stiliste”.
Naime, u Vrhovnoj komandi i Predsjedništvu postojali su
službeni degustatori. Često su humanitarni kontigenti imali i one
sadržaje hrane koja nije do kraja bila konzumacijski sigurna. Nije
80
Svi smo mi “Šćepo”
Evropa čistila svoja skladišta spram muslimana u Bosni kvalitetnim artiklima, takvi su završavali u agresorskim kontigentima.
Upravo su ovi “degustatori” bili preventiva svemu što se na “dvoru”
konzumiralo. Česti dijarejični (proljevni) ispadi s pravom su opredijelili Vrhovnu komandu da u “dvorskoj” sistematizaciji postoje i
preventivni kušači hrane.
I danas, sa ove vremenske distance, ostala je dilema oko Radončićevog hapšenja. Neki to povezuju sa činjenicom da je Sefer
dobio proljev. E ta Seferova služavka lakiranih cipela bi htio da mi
Krajišnici i danas savijenih leđa ulazimo u metropolu. I nije slučajno da je nas Krajišnike jedan njegov ugledni kolumnista sasvim
otvoreno nazvao “tovarima”. I nije slučajno što i danas te “tovare”
u Krajini pokušava dijeliti i svađati. I nije slučajna namjera da svi
Bošnjaci u njegovoj percepciji naše svijetle “budućnosti” postanu
njegovi “tovari”, u najmanju ruku i “preventivni degustatori”.
Š(će)panija
U historiji političkog novinarstva nije poznat slučaj kolektivne
inkriminacije svih onih koji predstavljaju bilo kakvu konkurenciju.
Političari, novinari, kolumnisti, intelektualci, vjerski službenici,
svi, doslovno svi, zaradili javnu tjeralicu. Tehnika negiranja pravog
identiteta i proizvodnja javnog identiteta po želji naručioca već je
viđena na našim prostorima. Staljin je takvih identiteta proizveo
na milione…
U našem slučaju (avazovskom) pronalaženju udbaša i kosovaca
pronalazi se smisao vlastitog postojanja i obrane vlastitog identiteta.
Kompletno ova “obavještajna zajednica” (fiktivna), podsjeća me na
englesku seriju Dear John. Na grupnoj seansi (terapiji za rastavljene) su strastvena voditeljica Louise, pa (ljigavi) Kirk, Ralph, pa
seksipilna osamdesetogodišnja Pilbert, pa Kejt… Urnebesni likovi
javno pred kamerama priznaju pojedinačno svoje poroke i tajne…
Drugi im euforično aplaudiraju. Naš terapeutski domjenak nešto
je širi. Preko 300 (avazovski) okuženih i opakih “SDB-ovaca”, za
istim stolom. Voditeljica Vildana S. (“skojevka” i svjetski razglašena
81
Asim Kamber: Država neboder
obavještajka još od pelena, i na njima vezenim znakom SDB). Prvi
je do nje opaki “Mane” (Suljo), pa još nekoliko medijskih urednika, pa Zlatko (zapadni obavještajac), pa Haris (austrijska i turska
agencija za praćenje), pa Bakir (radi za sve ove već navedene +
saudijska služba za vehabsubvencionirano praćenje dužine hlača).
I ja sam tu negdje na 248 mjestu…
Cijela ova spiritualna seansa se odvijala u Laktašima na ranču
gdje se često sastaju Mišković i “Šćepo”. “Šćepo” nije ulazio, sve je
motrio iz kukuruzišta. Prvi su se nekako istovremeno za riječ javili
Zlatko i Suljo, a nakon što im je ispod stola voditeljica đonom nježno pomilovala potkoljenice. Nekako u glas, skrušeni, tiho, priznali
su, istovremeno, “Ja sam Šćepo”. Frenetičan aplauz svih prisutnih…
Ovaj u kukuruzištu se zaledio… Pa Haris, odlučno i otresito (kao
kod aprilskog paketa)… “Ja sam Šćepo”… Senad A. i Senad P. nikako da dođu na red, gužva za priznanje. Nevoljko je priznao i
kunderovsko – nesalomljivi “Mujki”, skrušeno i Rešid H. “Juda”.
Pa novinari, urednici. Svi “Šćepe”. Dođe red i na mene. Ja sam,
osim “Šćepe”, priznao suradnju (po Avazu) sa tri službe… Četvrtu
nisam mogao jer je “Babo” u Krajini koristio izvještajne resurse
ovih drugih. Delirij aplauza… Ova javna priznanja su odjeknula
širom Dejtonske Bosne. Onda su kolektivna priznanja krenula iz
općina, pa kantoni, pa entiteti… Ovi se najviši tek formiraju…
Gužve su ovih novogodišnjih blagdana i u općinama. I dijaspora sa
dva svjedoka priznaje. Ja ljepote… Jedinstva… Svi “Šćepe”… Ovaj
u kukuruzima plače... Prvi put u životu. Inače rođen bez glandula
lakrimalis (suznih žlijezda), a i bez milosti…
Time je i konačno “olivermlakarovska” dilema ko je ta “osoba
Šćepo” zauvijek razriješena. Svi, ozareni, priznaše, što reče Pejaković
u maestralnoj “monodrami” o Bosni: “Svi se momci p……, samo jedan ne, znamo zašto ne, znamo zašto ne…” Ovaj u kukuruzima dobio
logo – dijarejične ispade… Do guše… Ne stidi se više javnog poziva
“šegrta” političkih krojača iz Beograda... On je konačno pobjednik,
idol... Svi ga slijedimo... Svi smo mi on... Zatvoren slučaj “Šćepe”...
Građani u slozi i ljubavi nastaviše živjeti sretno u “međunarodno”
priznatoj Š(će)paniji… Sretno bez budućnosti (SBB)…
82
INTERVJU, utorak, 6. decembar/prosinac 2011.
NE PLAŠIM SE RADONČIĆA!
Početak Vašeg feljtona u magazinu Dani privukli su veliku pažnju, u cijeloj Krajini novine su razgrabljene već prvi dan, interesuje nas Vaše mišljenje, zbog čega?
Laskalo bi mi kada bi to bilo i zbog mog teksta, međutim, mislim da je redakcija Dana pogodila sa naslovnicom, prvo Dodika
sa petokrakom, potom uglednog Merlina.
Stižu Vam brojna pisma, reakcije, podrška, novi materijali?
Istina je da sam protekle dane zasut porukama, telefonskim
pozivima, uglavnom podrškom. Istina, ima i onih drugih, i to je
normalno… Međutim, dobio sam i veliki broj mailova i koverti sa
dokumentima za koje ugledni čitaoci misle da trebaju postati sastavnim dijelom moje knjige. Ja im sada pojedinačno odgovaram, kako
ih dobronamjerne, a vjerojatno ojađene g. Radončićem, ne bih i sam
povrijedio. I ovu priliku koristim da istaknem da ja u svojoj knjizi ne
pišem o bilo čijim banalnostima iz privatnog života. Ne zanima me
način stjecanja imovine, bilo čije indiskrecije i skandali, sklonosti i
porivi. Još manje kriminalno – mafijaška poznanstva, ni saldokontistički status, idt. itd. Knjiga je već završena i nalazi se u pripremi za
štampu. A sve i da nije, to za mene ne bi bio prihvatljiv koncept. Na
kraju, knjigu nisam pisao zbog zarade, zbog tržišta, javnosti, nego
zbog istine i moje porodice. To je bio jedini način da je zaštitim
83
Asim Kamber: Država neboder
od sistematske tiranije avazovskih novinarskih vedeta. Jedini moj
argument, ali i sredstvo, je riječ. Ja pišem zbog Barthovske “ljepote
teksta”, i još jednom naglašavam – istine. U suprotnom bi se svjesno
situirao u poziciju sutakmičara Radončićevih sredstava i pravila.
Hoće li riječ biti dovoljna u ovoj borbi?
O tome uopće ne razmišljam. Radončić mi jeste inspiracija, ali
ne i konačan cilj. “Riječ” je cilj. Slobodna i nesputana. A činjenica
da mi je Radončić zabranio na Zakonu temeljeno pravo (reagiranja), ja sam odlučio reagirati na ovakav način. Riječi su čudna
moneta. U svoj svojoj ljepoti “igračka” sa najvećim kursom. Kurs
zlata u historiji svijeta uvijek je bio manji od kursa “riječi”. Početak
našeg izvorno evidentiranog “bitka” počinje riječju, a ne zlatom,
ne neboderima…
Kako se nosite s napadima, da li je knjiga način, terapija?
Knjigu nisam pisao zbog ambicije da ona postane nekakvo
“značajno” djelo za vječnost. Ona je jednostavno zbroj dokumentiranih činjenica i čisto stručnih literarnih opaski na njih. Moji
prijatelji i kolege profesori sa Filozofskog fakulteta iz Sarajeva i
Zagreba, kojima sam je dostavio na kritično iščitavanje, daju joj
visoku ocjenu, međutim sud javnosti je u konačnici najvažniji.
Kada je riječ o šteti i boli koju izazivaju avazovske neistine,
niko normalan ne može ostati ravnodušan na činjenicu da vam
napišu da ste “ubojica”, “gebelsovac”, da ste istovremeno djelovali
u tri aktualne “vojske proteklog rata” (u četvrtoj Autonomaškoj bio
po njima rezervni sastav), da vam blate članove najuže porodice,
itd, itd.
Estetika štednje izraza javne laži Radončiću nije poznata. I
Dostojevski je paralelno pišući Idiota napisao niz pisama svojoj
nećakinji, u kojima govori kako mu je “teško opisati dobrog i pozitivnog čovjeka”. Lakše je i ovom “likovnjaku” iz Gusinja slikati
moralne ljudske karikature. Za to je potrebna samo inventivna
mašta, i još maštovitija lakoća laganja.
Da se ne shvati kako branim političku kastu kojoj za sada i
sam pripadam, cijenim da svi političari trebaju biti izloženi sudu
84
Ne plašim se Radončića
javnosti, svaki njihov potez, sastanak, inicijativa, akt koji donose.
Neopozivo je pravo građana uvida u njihov rad i društveni pa i privatni život u cjelini. Naravno da se političari i kao ljudi i karakteri
razlikuju. Leibniz tvrdi da ni dva bijela lista nisu ista. Još manje
dva čovjeka. Bilo bi čak i dosadno da je tako. Međutim, da se jedan
dobrotom, izglednošću i sveopćim perfekcionizmom razlikuje od
svih drugih, kao što Radončić tvrdi i misli za sebe, na granici je
literarne imaginacije.
O Radončiću je dosta napisano, zbog čega je Vaš pristup tako
unikatan i zanimljiv?
Pisati o njemu može biti i suvišan pothvat, pa i posve neuputan,
neki mi kažu i opasan. Ima i onih koji mi i na to dobronamjerno
ukazuju. Međutim, ako se temeljitije, mirno i bez predrasuda pokušamo udubiti u ono što on govori i, s druge strane, u ono što radi,
njegova politička osobnost je i prije moje malenkosti zahtijevala
jasnu kritičku prosudbu. Bosna, na pretek ima intelektualaca i društvenih mislioca koji su to imali za obavezu i prije mene. Ipak, držim
da nije na odmet da i sam objasnim demokratski profil karaktera
ljudi koji su kroz cjelokupnu historiju sprječavali ljudske slobode.
Antinomija između manifestiranih retorskih principa i dokazane prakse u njegovom slučaju je frapantna. “Božanstveni” Dante,
da je živ, danas bi do besvijesti imao inspiraciju “riječi” zatvorenih
u tamnicama ljudske oholosti. Pa kad su “zapadnjački kulturni”
inkvizitori popalili sve knjige, sve riječi, slova, krv je nevinih ljudi
potocima tekla.
Vrhunac gaženja ljudskog dostojanstva jeste urođena i bogom
dana (ne)sloboda “božanstva” riječi. Njegovo moralističko – dušebrižničko licemjerstvo brige za državu, narod, vjeru, koju orgazmično ispoljava u javnosti, pada samo na jednoj jedinoj činjenici.
A to je ponovo riječ, (ne)slobodna i (ne)sputana. Pa zar nije jasno
da je nakon zabrane i “zatvaranja” riječi vreban i zatvaran čovjek.
Najveće kazne i represije čovjeku i čovječanstvu dolazile su od
čovjeka samog i od onih koji su “branili” slobodu riječi.
Dragi i cijenjeni Gutenberg, pokoj mu duši, u grobu će se okretati. On je jadan obolio i umro od pocinčanih ploča i 30 fonemskih
85
Asim Kamber: Država neboder
alfabeta, da mi poslije njega možemo širiti svoj duh i znanje slovima
i riječima, a ne da bi nam to suvremeni “inkvizicijsko” vašarski
offseteri bez ikakve genealogije danas priječili. Nisu Aleksandriju
nebrojeno puta palili zbog “nebodera” nego zbog biblioteka. Pa zar
nam zaista riječi i slova iz zapaljenih knjiga “lomače” stare sarajevske vijećnice i danas ništa ne poručuju. Pa zar upravo ta čudesna
kapricioznost riječi i knjige nije spašavala čovjeka od (ne)čovjeka.
Ipak to nije “čovjek naspram čovjeka”, naspram Vas je mašinerija
koju diranjem izazivate još više.
Ja tu “mašineriju” uopće nisam izazivao pa mi je posvetila u
10 predizbornih prošlogodišnjih dana, više novinskog negativiteta
nego u posljednjih 10 godina. Otprilike, po straničnom prostoru
kao pola nogometnog stadiona. I sve bi bilo prihvatljivo da su meni
barem dozvolili prostora koliko je oko korner zastavice. Načelo
slobodnog i nesputanog dijaloga dokinuto je snagom avazovske mediokracije, koja je moja reagiranja i demantije jednostavno bacala u
koš. A u krajnjem i prevlašću mediokriteta u politici. Oduzimajući
zakonito pravo drugih na odgovor, stvara se kod čitaoca dodatna
iluzija uvjerljivosti i bezuvjetne istinitosti grandiozno pokvarenog
svijeta politike. A onda sve to još dodatno garniraju introspektivnim produžavanjem vijeka neistina kroz lažne SMS – poruke, pa
onda tobožnji komentari čitalaca, plus dirigirana portalska prepiska. Takav ostrašćeni ostracizam ja još nigdje nisam zapazio, ni u
kojem mediju ni šire regije. Možda je moja prednost pa i unikatnost
kako kažete, u tome što nemam mogućnost reprodukcije laži. Nemam dnevnu novinu, ni vlastitu televiziju. Nemam (kolonijalne)
ekskadrone agitropa i napisničara. Samo olovka, riječ i bijeli papir
pred sobom i sudom javnosti. Ja ne mogu imati više periodičnih
istina za potrebe dnevno – političke pozornice. Ja ne mogu kao
on do neukusa hvaliti Heću, pa ga onda demonizirati. Ja ne mogu
Bakiru biti ko “brat” (tako se nekad deklarirao) pa se onda toga
stidjeti. Ako ni zbog kog, onda barem zbog rahmetli “oca”. A možda
će i on doći pod udar. Takvima ništa nije sveto. Tolstoj i Shaw su
ošinuli i po vlastititim očevima. Ja sam i kao kritički realist inferioran i na kraju manje ozbiljan. Ja vlastitu reputaciju ne mogu graditi
86
Ne plašim se Radončića
na isključivo kritičkom i kritizerskom slikanju bivšeg stranačkog
kolege Radončića, od kojeg se nije moglo ući u Alijin kabinet, samo
je on od Bakira tu više boravio, pa onda to sve napustio. A “torbu”
ponio… Ja se dragi moji čitaoci služim argumentima “božanstva”
riječi i bez obzira koliko vam je fikcija bliža, tračersko zabavnija,
ja ostajem nefikcionalan.
Mislite li da uopće postoji toliki utjecaj štampe danas?
Ne mislim, u to sam siguran. Na svim dosadašnjim izborima ja
sam u prosjeku osvajao sam oko 8000 glasova. To nije slučaj na posljednjim, ni približno. Broj glasova u općini gdje živim po pravilu je
uvijek isti jer vaši vas sugrađani znaju sve o vama i oni te agitacione
pamfletarske laži drukčije tretiraju. Međutim, niko nije kadar obići
sve općine, sve MZ i biračima svjedočiti istinu. Na kraju, za to se
nema ni vremena u kampanji. Radončićevi (marionetski) izvodioci
ove bilježeće mitomanske dobricaćosivćeske “laži” svjesni su ove
činjenice. Oni su čak svjesni da krše i Zakon prihvatajući i taj rizik.
Svi su njegovi mediji u službi njegove koncepcije privatno – javne
političke tribine na kojoj upravo reproduktivni Radončić i sam bjesomučno laže. A kritički izbor ličnosti za odstrel prilagođava se interesima njegove privatne političke stranke (SBB). U takvim tekstovima
iza jednostavnog prozaičnog stila krije se jezik koji na izvanredno
neugodan način održava govor srednjih i uopće nižih slojeva društva, često sklonog razmazivanju tračarskih gadosti. Ambivalentnost
i intelektualna konfuzija straha od reagiranja (ne izazivanja), pa
onda zabrana i kad se to desi, omogućava supostojanje čitalačke
publike koja se onda u tračarskoj slobodi pretvara u angažirani politički subjekt. Već sam negdje kazao da Radončić neće stati niti će
se zadovoljiti materijalno milionskim sitnicama, ni neboderima, ni
skupim autima, ni deklariranom genijalnošću poznavaoca “likovne”
umjetnosti. Izlazak iz opsesivne anonimnosti, zavisti, moralne izopačenosti, vidi samo u sotonizaciji i uklanjanju Bakira.
Što Bakira?
Pa valjda je to jasno. Bakir je njega neoprostivo dva puta razočarao. Prvi put kad na Kongresu SDA u demokratskoj utakmici
87
Asim Kamber: Država neboder
nije pobjedio Tihića, a on bio njegov lobista. Drugi put kad je u
utakmici za poziciju predsjednika države Bakir pobijedio njega.
Otuda tolika bezobzirnost i opravdanje za bjesumučno udaranje
po onome što je on trebao biti i zašto je rođenjem predodređen.
A zašto više nikada neće imati ni minimalne šanse kao što nije ni
u dva gore navedena slučaja. Ako to uopće njegov intelektualni
kapacitet može procijeniti.
Kako komentarišete Radončićevu ambiciju da uz pomoć Avaza i SBB-a preuzme vodstvo nad Bošnjacima i pošalje SDA u
prošlost?
Niko vjerodostojnije od Huxleyja nije objasnio patologiju
neostvarenih ambicija. Sve mi i Radončić više liči na karikaturu
Mussolinija na bijelom konju Bukefalu, koji svojim držanjem želi
fascinirati mase. Stalna želja da se bude važan, da se dokazuje moć
nad drugima, prestiž u svakom pogledu, odjeća je neostvarene
ambicije. Osim ekonomskih i imperijalističkih dokaza, nisu rađene
ozbiljne analize izvora ratova. Uzroci svih ratova leže u somatotoničkim karakterima političkih vođa, koji su taj svoj karakterni
impuls prenosili na narode. Od tog kompleksa patili su i Napoleon
i Hitler. Da su umjesto Miloševića i Tuđmana na vlasti bili ljudi
poput Slovenca Kučana, pitanje je da li bi uopće bilo rata u bivšoj Jugi. Pa zar nije jasno zbog čega Radončić priželjkuje “ratni”
rasplet u Bosni, aludirajući na arapske zemlje. Država neboder je
samo stepenica do stvarne države kojom on želi vladati. A stvarna
i nedostižna prepreka mu je SDA. Ta je stranka u temeljima države, a njeno uklanjanje put je do cilja. Naravno, nikad za njega
ostvarenog…
Kad će knjiga izići na tržište, u kojem obimu i tiražu i kakvu
dobit očekujete?
To biste morali pitati moga izdavača jer sam svoj dio posla završio. Kad je riječ o dobiti, zaradi, ugovorom sa izdavačem kompletan prihod sam namijenio za izgradnju tribina nogometnog kluba
“Podgrmeč”. To je prvi sportski kolektiv formiran u poslijeratnoj
Jugoslaviji. Svi smo mi Sanjani za njega vezani. I sam sam kratko
88
Ne plašim se Radončića
trenirao pod trenerskom palicom nogometnog znalca Ibre Cerića,
ali sam zbog odlaska na studije sve to prekinuo. Taj klub okuplja
najveći broj sanskih dječaka i zato mi je drago što ću biti dio tog
projekta i mimo zarade od knjige.
G. Kamber, jedan mi je ugledni sarajevski glumac u Bihaću pričao o tekstu drame koju ste posvetili Fahrudinu Radončiću, i
koju ste mu dali na čitanje.
Dragi Fahrudine, (lijepo ti ime – posebno sufiks din), mi smo
kod dogovora za ovaj intervju dogovorili razgovor o mojoj aktualnoj prozi, a ne dramskom tekstu. O tom, po tom…
Razgovarao: Fahrudin Bender
89
Uoči prošlogodišnjih izbora, Fahrudin Radončić je preko Dnevnog avaza vršio snažnu kampanju blaćenja ljudi po sredinama u
BiH nadajući se da će to polučiti bolje rezultate njegove partije.
Jedan od “odstrijeljenih” bio je i Asim Kamber, utjecajni SDA-ov
kadar iz Sanskog Mosta. Kamber se javno demantijima pobunio protiv Radončićevog odstrela i “zaradio” još veće blaćenje.
Sljedeće godine objavit će knjigu o tom “vremenu i fenomenu
Radončić”. Magazin DANI je objavio četiri nastavka koja su
izazvala pažnju šire javnosti…
ZABRANJENO REAGIRANJE 104
Spustio se, među nama je...
Dan je zimski, običan. Kolona vozila kojom nas je dodatno “obasjala
svjetlost” u našoj zlatnoj dolini dugo je ulazila u naš lijepi grad na
devet rijeka. Lokalno – službeni kor za doček, koji je već preko dva
sata stajao na januarski minus osam, i usputni promatrači, morali
su biti fascinirani voznim parkom sandžačkog šeika. Kod toliko
luksuznih crnih audija, mercedesa, džipova svih vrsta i klasa, teško
je bilo zaključiti u kome je “On”. Zatamnjena stakla pojačavala su
dojam diskrecije i šarma dokazanog borca protiv luksuza, korupcije i
nezakonitog bogaćenja, socijalno – političkog preporoditelja do bola.
“Samo je drug Tito imao ovakvu pratnju” uzdisali su stariji. Kao
i većina bivših socijalističkih moćnika i “On” je putovao sam. Bez
90
Zabranjeno reagiranje 104
obzira da li je prometalo auto, vlak, jahta, zrakomlat. Uvijek sam.
Nije problem socijalistički svijet, svijest jeste, u mnogima još živi.
Čaušesku je, također, volio putovati, naravno sam. U drugom vozilu supruga, u trećem djeca. Broj vozila u pratnji našeg “Najvećeg i
Najvažnijeg gosta” odavao je sliku velike, a bogme i moćne porodice.
Austrougarski parkinški arhitekti od prije stotinjak godina, u našem
malom gradu nisu mogli predvidjeti ovakav motorizirani raskoš.
Skučen je prostor između zgrade općine i objekta u kome će se obratiti “On” – lider naše nesretne “budućnosti” sa njim. Optimistično je,
a bogme i afirmativno što i mi odlučno lidersko – voznim parkom
konkuriramo iz Federacije RS-u, jer je ovo veći konvoj vozila od onog
kojim Dodik obilazi “srpske zemlje” širom globusa.
Egipatski faraon Ramzes II, osvajač Palestine, često je saobraćo
između svojih hramova u Tebi i Memfisu, a kapacitetom kolone i
pompeznošću pratnje jedini je povijesni pandan pristiglom nam
penetrativno – tajkunskom oligarhu iz metropole. Zajednička je
strast prema hramovima (neboderima) Ramzesa II – egipatskog i
našeg Ramzesa IV – sandžačkog. Ipak postoji jedna je razlika lidera
prednove ere i ovog našeg današnjeg. Pratnja Ramzesa – egipatskog
znala je za njim kasniti i po nekoliko dana, a Ramzesa gusinjsko –
sarajevskog u Sanski Most je stigla nekoliko dana prije kako bi osmotrila i prevenirala mogući diverzantsko teroristički SDA-ovski udar.
Dojam neizvjesnosti na parkingu izazvala je činjenica da prvih
desetak minuta niko nije izlazio iz zatamnjenih vozila. Lokalni kor
za doček pomalo je osjećao nelagodu nespretno hodajući oko crnih
džipova ne uspijevajući dokučiti u kome je “On”. Ceremonioznu
blasfemiju i konvojsku šutnju prekinuli su, ko drugi nego javni radnici. Fascinirajući je bio i broj kamera, a bogami i novinara u pratnji
ove političke mega zvijezde. “On” s pravom sebe percipira događajem važnim samom po sebi. A i njegova pojava transcedentalno
– fascinirajuća, jača je od bilo kakve riječi ili poruke. Jednostavno,
medicinskim riječnikom kazano, ovaj političko – medijski emetik
na mozgove puka djeluje farmakološki umirujuće... Pa zašto onda
ne zabilježiti svaki trenutak ovog diviniziranog čovjekoljupca i verbalnog kamuflažiste bez premca u povijesti suvremene politološko
– komunikološke misli.
91
Asim Kamber: Država neboder
Protokolarno kašnjenje
Lokalni SBB-ovac iz kora za doček (koji ih je u međuvremenu napustio), pravdajući protokolarno kašnjenje izlaska iz auta, objasnio
je činjenicom da je faraon na parkingu gledao dugometražni film o
samom sebi, u produkciji “Odlučno – Nezavisne TV-Alfa”. A taj je
umjetničko – feljtonistički uradak trajao duže od puta do Sanskog
Mosta. Skromnost, ali i provincijalni kompleks racionalnosti i javne
odgovornosti sputavaju me u ovo povjerovati.
Jednostavno je sa aspekta ljudske racionalnosti to sve skupa
nevjerovatno. Ali zašto ne i moguće iz perspektive egocentrične
autoironičnosti koju često, lideri sa snažnim instiktom za novac i
konjukturu ne mogu razumjeti. Nakon što je tehnika postavljena:
kamere, svjetlo, rakurs..., klapna spuštena..., spustio se, ON... Među
nama je... Ipak nam “ovaj” europeizirani feudalac iz Gusinja nije
mogao pokazati lice svoje taštine i samozaljubljenosti bez svjetla,
fotoaparata i kamera.
Nazočni lokalni kor za doček, još uvijek bez prava pristupa,
snažno je dragog im gosta počastio kurtoaznim pljeskom. Ozarena
lica, inkarnativna fluidnost... Dopušteno im je uljudno sa distance i
mahati. Mlađahni student na čelu kora, ozbiljan, u sedmoj životnoj
deceniji. Proteza koja mu je klapala od januarske studeni, ipak je
ostavljala dojam da on korisno provodi vrijeme čekajući političkog
šefa. Ponavljao je gradivo. Taj dan za njega je dvostruko uspješan.
Osim ljepote susreta, još uvijek sa distance, on je od jutra već položio dva ispita. Čim stignu vikend – profesori iz Srbije, skokne
do susjednog Prijedora i upiše ocjene. Pa zašto edukativni mar i
zaslužno ne honorirati. Odlikaš je, sve desetke. Deset dana – jedna godina. Želja za znanjem jača je od bilo kakvih nacionalnih i
entitetskih barijera.
Komandosi, iz devet pratećih vozila, u dva odlučna špalira
okružili su šefa. Toliko nabildanih i odlučnih ćelavaca nije vidjela
naša mala čaršija. Sicilija bi se postidjela. Do danas dobrim Sanjanima nije jasno čemu takav militantni dekor u hiperliberalnoj sredini
kakav je Sanski Most, grad u kome je ZAVNOBIH još 1944. donio
92
Zabranjeno reagiranje 104
Deklaraciju o pravu svakog pojedinca na slobodno i nesputano
mišljenje. Slušne naprave, žice oko vrata, mikrofoni, čisti futurizam. Ko prateća plesna grupa Michaela Jacksona, a najviše su sličili
video – igračkim androidima. Pokrivan odlučnom pratnjom, hitro
se “Ramzo” IV prebacio u oveći kombi iz pratnje, što je izazivalo
dodatnu konspiraciju i napetost.
Salon stilista dio je motorizirane karavane. Ništa iznenađujuće,
opterećeni estradizacijom politike i virusom konzumizma, i drugi
lideri to prakticiraju, u većoj ili manjoj mjeri. Silajdžić nešto više
od Lagumdžije. Ipak je poprilično dugo ovaj faraonski superstar bio
izložen tretmanu manikera i pedikera. Još duže frizera. Raskoš koju
u puku izaziva njegova vlasulja u odnosu na Tihićevu kod anketara
mu je davala izborno – lidersku prednost. Zbog čega ga i inače
dvojica dežmekastih pratioca stalno začešljavaju. Po umjetničkom
dizajnu frizure, na političkoj estradi mu jedino odmiče Bahtić, koga
Sanjani od milja prozvaše “Travoltom”. Pa kad već razigrano pokazuje svoju komunikacijsku rafiniranost spram medija i novinara
(Avdo Avdić), lijepo je da u tom fizičkom kontaktu ostavi i nešto
snažniji vizualni dojam. Do danas Lagumdžijini “federalci” nisu
razumjeli razigranog “Travoltu”.
On je sa Avdom
(Stephanie) na muziku Olivie Newton
John zapravo htio
zaplesati. Jedan korak nazad, tri koraka
naprijed. Na trećem
koraku hudi Avdo je
skliznuo sa Bahtićeve noge u plesnoj
pirueti. Pa kod nas je
u Krajini zapravo “letva” sredstvo izražavanja i nešto snažnijih
osjećaja. Nisu “šezdesetminutaši” ovaj Bahtićev emotivni naboj
cijenili, kao što su dobro procijenili svoje serijalno samodokinuće.
Nakon što su završili političko – medijsku misiju ubjeđivanja i
93
Asim Kamber: Država neboder
fabriciranja dokaza puku kako gore ne može biti nego sa vlašću iz
prethodnog mandata. Dobro su procijenili i ja im čestitam. Inače bi
danas morali posvetiti jednu emisiju 60 dana, (pa i nešto duže) u
demantiranju samih sebe, kako nam ipak na čelu sa socijaldemkratima Lagumdžijom i Dodikom može biti i gore.
U međuvremenu je grupa komandosa na ulazu sale priređene
za ovu priredbu postavila aerodromsko – detektorski štok. Da, da,
to je demokracija, to je odanost i vjera u puk. Ni to dobri Sanjani
još nisu vidjeli. Jedna se starica snažno odupirala fizičkom pregledu
dimija jer je štok zvučno detektirao mogući diverzantski SDA-ovski
element. Nesretna naša nane u dimijskim štrumpaldama čuvala je
u metalnom okviru sliku na Manjači ubijenog sina. Izvrsno uvježbani, efikasni i motivirani komandosi odlučno su staricu frknuli
van. “Ramzo” je još u tretmanu vizažista. Čudna neka nervoza u
Konvoju. Kor za doček i dalje dostojanstven i predan, ruke su još u
zraku nakon opetovanog mahanja.
Student je u međuvremenu položio još jedan ispit. Nije poznato da
li se veleučilište u susjednom Prijedoru pod nazivom “Janjoš” zove po
Mehmedu Janjošu, legendarnom i brzom prvotimcu Sarajeva, ili po
brzom studiranju i još bržem stjecanju diploma i akademskih titula.
Festival stand – up komičara
Početak tribine je kasnio. Nervoza zbog poluprazne (istina velike)
sale. Interesantno je napomenuti da je ovo prvi put da u organizaciji
jedne političke tribine ni na koji način nisu učestvovali domaćini.
Sva tehnika, zvučnici, mikrofoni, bina, svjetla, agregati, stalci, pa
čak je i cvijeće donešeno iz Sarajeva. Racionalnost je vrlina bogatih, istina malo i pretjerana. Kako bi se, mašalna, toliko imalo da
se rasipalo...
Izlaz iz pokretnog salona za uljepšavanje bio je energičan. Niko
ni zapazio nije kad je “Ramzo” u potpunom zaštitarskom sendviču
komandosa unešen u veliku salu hotela “Sanus” i posađen u prvi
red. Tik, do koga drugog, do najdražeg gosta, neprolazne veličine
Sadika Bahtića – Bahte (SBB). Čudna inicijalna sličnost... Bahtić je
94
Zabranjeno reagiranje 104
počasni gost svih tribina i skupova ove stranke u Krajini. Danas i
njihov zvanični član. Ti kulinarski pragmatični Sanjani uglavnom
ignoriraju političke derneke izuzev ako nema kakav roštilj, ili barem
slatko. Manjak auditorija odlučno je kompenziran... Odjednom je
u salu utrapala kohorta pratioca, bildera, šofera, stilističko – frizerski ansambl, tehničari, “žuti” novinari, “žuti” snimatelji... Žutila
na pretek...
Na čelu im je bio krupan i odlučan Pavarotti – stasiti mladić.
Kad su popunjeni zadnji redovi “Pavaroti” je stao desno do bine
ispred posjetioca. Jednim okom je kontrolirao auditorij, a drugim
migove šefa. Domaći sanski inteligenti su brzo shvatili njegovu
samoprogramiranu ulogu... Neće pjevati... On je zapravo dirigirao...
Skromnog kapaciteta percepcije i praćenja euforičnosti konteksta govora on je onima u zadnjim redovima dirigirao pljeskanje.
Pomalo i nespretno, jer jadan nije uvijek uspijevao pratiti praznu
govorničku dijalektiku, pa su aplauzi nekada i kasnili. To i drugi,
pa i mi prakticiramo, ali donekle uštimamo dirigenta i auditorij.
SDP je u stvaranju dojma aplauz euforije otišao najdalje...
A’ propos istupa i govora na ovom skupu, ne mogu a da ne
izrazim zatečenost, razočaranost, neću kazati sažaljenje... Nakon što
sam preslušao sve govornike, i u više navrata, bilo mi je teško išta
sadržajno izdvojiti i ozbiljno rekapitulirati, čak i kritički tretirati.
“Mesa” za bilo kakvu lingvo - retorsku analizu nažalost nije bilo.
Možda i moj kapacitet analitičke misli to ne doseže. Nisko je brate,
da niže biti ne može... Najviše je ovaj politički vašar ličio na festival
stand – up komičara, ili još bolje putujućeg glumišta. A ukupan
komediografski ambijent i scensku snagu, dodatno je ojačao i prvak
BH – političke komedije, gost iz prvog reda tik do “Ramze”, naš vrli,
javno scenskim varijeteima skloni Bahtić – “Travolta”…
Prvo se za govornicu ispela jedna dama, izbjeglica iz federalnog
Travnika u Sanu. Nakon znane korupcijske afere u S. Mostu izbjegla
u Severnu Ameriku, pa nakon što je to sve skupa zastarjelo ponovo
bjež’ u zbjeg, nazad u taj “Grozni” S. Most sa “groznom” vlašću i
Sanjanima, koji ih uporno biraju, a svi “grozni”. Večeri defetizma i
nezadovoljstva ova je “Severoamerikanka” dala poseban ton. Sa suznim očima je prisutnima saopštila da je u S.Mostu u svega nekoliko
95
Asim Kamber: Država neboder
poslijeratnih godina uspjela, na jedvice jade, napraviti kuću od oko
400 kvadrata + okućnica, dva auta, bazen, vikendica i skromna
ušteđevina od pola miliona (lično mi saopštila). Podsjećala je na
tužnu i nesretnu gospođicu Vučković iz severozapadnog susjedstva
koja je sama snimila i distribuirala svoj pornografsko – umjetnički
filmski komad. A nesretna je što je suprotno njenoj volji, tobože,
distribuiran u javnost. A ona to nevina hudnica snimila za masturbatorno – kućnu upotrebu... Zbog dosade između muzičkih
nastupa... A obe nevine...
Nakon “Severoamerikanke” prisutnima se obratio izbjeglica iz
industrijski i privredno razvijenije federalne Tuzle, u kako naglasi,
“siromašni” i “Grozni” Sanski Most. Žovijalan, patetičan i besadržajan sagorijevao je u ljepoti fraza bez ikakvog pokrića. Kad je
misao nejaka, ideja skromna, onda se govornik pretvara u verbalnu
šeprtlju. Neodređena, dvosmislena i besmislena poruka osnova
je javnog obraćanja ovog hodajućeg ćupa, koji bi veći komunikacijski efekat postigao šutnjom. Budući da takvi, po pravilu, ne
mogu realno spoznati vlastitu insuficijentnost, njihova je verbalna
patetičnost lišena bilo kakve sadržajnosti, ali i takvi imaju cilj. To je
socijalna manipulacija i bezočno laganje... Uloga takvih u politici
je jednokratna, a ni njihova opijenost važnošću ne traje vječno.
Otrežnjenja su kratka i bolna. U međuvremenu me je obavijestio o
otrežnjenju. Kasno... Poput “Severoamerikanke” i on je u Sanskom
Mostu riješio sve svoje egzistencijalno – stambene probleme u nešto
skromnijoj varijanti.
Veče apokaliptičara i japajakanja, uz potresni izljev osjećaja za
patnju Sanjana, upotpunio je neiskompleksirani pronositelj istine,
izbjeglica iz federalnog Ključa Nermin Bećirbegović. Po količini
verbalnih masnica koje mi je zadao u posljednjoj kampanji, opasno
sustiže Bahtića, koji je maratonski – suvereno po diskvalifikacijama
na prvoj poziciji. Ovaj glavosječa iz ergele estradnih SBB kadrova
je, istina, nešto i direktniji. Znajući me, neki su u kampanji očekivali odgovor, međutim moje duralo i ćutilo je nešto čvršće. Ja
čuvam u kampanji dostojanstvo svojih političkih konkurenata.
“Pamti pa vrati”... Istina, izdvojio sam identitetom ovog proizvođača popare i pogrde, ali bih ga sasvim dobronamjerno zamolio
96
Zabranjeno reagiranje 104
da sebi ne laska zbog činjenice da sam mu posvetio nešto više
prostora. I Balzaca je u Ljudskoj komediji više zanimao fenomen
štektećih idolopoklonika a manje društva u cjelini. Mene u suštini, uvijek više zanimaju pojave i karakteri a manje nominalno
autentični pojedinci. Ovdje je karakterološki riječ o dragocjenom
intelektualnom gnomu koji u javni govor unosi fiziološki diskurs.
Po tome je bez konkurencije u ukupnom, a posebno u kadrovskom
perivoju lokalnih vrtnih SBB – patuljčića. Mjesta gdje žive naši
siromašni sugrađani, on bez imalo stida, za skupštinskom govornicom naziva čudnim toponimom – “vukojebinama”. Zlatne ljiljane
za istom tom govornicom proziva igračima lopte (parafraziram)
koji sebi međusobno nakon utakmice dodjeljuju ovo najviše priznanje Armije BiH. Purista bez premca... Gardom Rodenovskog
mislitelja i autohtonog učenjaka sa saničko – krajiških strništa,
asocirao je na “najvažnijeg” gosta iz prvog reda, kako ga u Sani
zovu Bahto – “Travolta”. I on je, kao i student, naravno i Bahto,
akademske prerogative i naučne spoznaje stekao na “večernjim”
skulama manjeg BH entiteta. Činjenica da ti “helenski gymnasioni”, u formalnom smislu, nisu ni postojali kad su oni stjecali
akademske titule, nije za ovu priču ni važna. Na kraju, bitno je
znanje, taj neupitni didaktički ideal koji su nam oni u Federaciju
donijeli iz Dodikovog entiteta i sa Vlajkijevog fakulteta. Vrhunac
tolerancije ovog bistroumnog aspiranta na poziciju lokalnog tumača stvarnosti, bilo je javno obećanje “Caru” – kopite u moju
zadnjicu. Valjda stoti u nizu... Dječački zajapuren, ko iz “bazgove
puščice”, ovaj se intelektualni pubertetlija javno obznanio mojim
“egzekutorom”, političkim valjda... On će, kao mene, survati u
političku prošlost... Naravno, ja sam još tu... Misliti slobodno pred
“Carem” značilo je misliti kritički – negativno o SDA prije svih,
i SDA-ovcima u cjelini... A “fiziološka” otopina “naše” je mjesto.
“Pedalj muža”, što bi rekli susjedi, iliti politički saltomortalista, nakon što je napustio SDP, pa koketirao sa SDA i još nekoliko
stranaka, došao je na pravo mjesto. “Obračun, obračun”, najčešće
mu je korištena leksema. Kasnije su duhoviti Sanjani shvatili čemu
ovoliki bilderi i komandosi u pratnji... Jasno, osim proklamirane
vedre “budućnosti” još je “snažnija” vizija “obračuna”. Pa “kud koji
97
Asim Kamber: Država neboder
mili moji”... Što reče pokojni akrap prekodrinski: “Kad ne znamo da
radimo, znamo da se bijemo...”. Imanentno je predizbornoj devizi
ovih strateških SBB – cipelara.
Student se nije obraćao prisutnima, izuzev što je obavijestio da
je položio sve ispite i da je pred diplomskim.
Ako je Radončićeva kadrovska okućnica nakon nekoliko miliona članova, prema Avazu, spala na ove što su se pred Sanjanima
predstavili, ne piše mu se dobro... Nije ni čudo da se tako brzo osipa... Fahrudin Radončić će u svom političkom habitusu zabilježiti
dvije faze. Prva je proesdeaovska, a druga virulentno antiesdeaovska. Pravog, autentičnog Radončića upoznat ćemo tek u ovoj drugoj, što će reći da je u prvoj bio “spavač”. Ne Makov, “kameni”...
“Na kamenu se isprobava zlato, a čovjeka ćeš isprobati na zlatu”
Hilonova je pouka u našem slučaju. Tek kad se Fahrudin enormno
obogatio prestao je biti onaj prvi i postao ovaj drugi, pravi. On nije
reper rata ili tranzicije, financijske i bankovne budžetske protekcije,
nije reper komunizma, ni nakaradne i pogrešne privatizacije. On
je to sve zajedno. Nije basnoslovni imetak stvorio pisanjem, još
manje izdavaštvom. Sav svoj imetak on je stvorio “penetracijom”
(uvlačenjem). Kad se dovoljno duboko uvukao i obogatio, on je
odlučno krenuo u proces “depenetracije” (izvlačenja) i emigracije.
Kuda? U politiku... Blizina gremija vlasti, koja mu je bila prednost u
prvoj, u drugoj fazi mu je postala teret. Otuda tolika stigmatizacija
političkih konkurenata...
Hećin poučak
Politika i vlast u ovoj drugoj fazi samo mu trebaju iz jednog razloga
– da izbjegne reviziju penetrativne, iliti faze uvlačenja. Brižno je u
ovoj prvoj (proesdeaovskoj) fazi spremao svoju dugoročnu viziju
težišta politike na strateškim resursima: nekretninama i na koncesijama. Prvi strateški cilj je ostvario. Činjenica da drugi nije, Heći
do dženaze neće halaliti. Nesretni Hećo u relacijama sa Avazom,
također je imao dvije faze. Prva je ona kad je on u ovom biltenu
imao status ministarske zvijezde u Vladi Federacije, a to je sve dotle
98
Zabranjeno reagiranje 104
dok na red nisu došle koncesije u elektroprivredi. Od tada Hećo u
Avazu ima status paradigmatične “zvijezde” svemirskog kriminalca.
Što bi to elektro – koncesionari u Bosni bili mrski Austrijanci?!
Šta hoće te “švabe” više od nas?! Zapitan je Radončić i Avaz. To
što, upravo Austrijanci, iz godine u godinu, unose najveći procenat
stranih investicija nije razlog da mi svoj najznačajniji resurs ne
ustupimo istočnim susjedima, mecenama iz Radončićevog okruženja. Kad su se već potrudili da nas očiste uz većinu riječnih elektro
– katastarskih čestica, pa što im onda ne ustupiti naše najveće nacionalno blago. Ovi pravoslavni pedanti su se zato i borili, bogami i
potrudili, zatrpavajući nas bagerima do iznemoglosti. To što su nam
upravo ti Austrougari početkom prošlog stoljeća izgradili puteve,
pruge, mostove, biblioteke, nije razlogom da najveće bogatstvo
naših unuka i praunuka ne ustupimo onima koji su nam to sve
nebrojeno puta rušili. A opet će “doći pijani od pojanja prokletstva
i dima tamjana”, kako ih je najavljivao Mak, zbog potomstva – da i
njih ponovo i uzastopno zatrpavaju. Ti su “pedanti” tako odlučno
zgruhali austrijskog prestolonasljednika na oči cijele Evrope, pa šta
im onda znači zatrpati nekoliko stotina hiljada Bošnjaka uz kamene
temeljce hidrocentralnih elektro projekcija strateški osmišljenih u
Srbiji. Zašto ponovo ne slaviti Gavrila Principa? Baš tu u Sarajevu.
Kategoričan je Avaz.
Naravno, ja se ograđujem od Hećinih netransparentnih procedura i pokušaja dodjele koncesionih prava u ovom nacionalnom strateškom resursu. Ujedno se ograđujem i od ovih danas
još netransparentnijih, iz Lagumdžijafazlićgrabovicalazarevićevog
“strujnog kola”.
Konvalidacija
To kako je Radončić stjecao svoje bogatstvo može poslužiti kao
školski predložak inspirativne Weberovske analize stvaranja elite
vlasti i moći u jednom društvu. Potpuno sličan proces se paralelno
odvijao u našem susjedstvu, i na istoku i zapadu istovremeno. U Hrvatskoj je takav proces rezultirao sa oko 200 “izabranih” porodica.
99
Asim Kamber: Država neboder
Na svu sreću, kod nas i više. Međutim, kod nas je jedna porodica
toliko ojačala da se ove bogate u našem susjedstvu pojedinačno
može tretirati po imetku skromnim. Da ne kažem siromašnijim.
Slava, ugled i moć ne stječu se samo novcem. Medijsko – financijski magnat, u našem bližem susjedstvu sex – dekadentni
Berlusconi nije se zadovoljio činjenicom kad je postao jedan od
najbogatijih Talijana. Ni lider Slobodarske partije iz Bad Gojzera
u Gornjoj Austriji JÖrg Hajder nije se zadovoljio ogromnim financijskim ali i političkim utjecajem kroz desničarski tabloid Krone
Zeitung. Ni Mussolini nije stao kao urednik i suvlasnik prokomunističkog tabloida Avanti. Našem domaćem kreatoru medijske
i ekonomsko – političke strategije nije dovoljno samo enormno
jačanje financijskog utjecaja. Ni medijskog. Njemu je paranoidno
neophodno visoko političko ustoličenje.
Da bi to “državotvorno” liderstvo bilo potvrđeno, on neprestano
mora negativistički bdjeti nad svojim političkim konkurentima. On
neće odustati... To bi za njega bilo pogubno. Takvi nemaju dokaza
o porijeklu imovine i izvornog kapitala, a nemajući bilo kakvu zavičajno – nacionalnu i kulturološku tradiciju, oni se upravo koriste
onim sredstvima koja su i njih omogućila. Kako onda najpreciznije
i najkraće definirati Radončićevu karijerno stratešku odrednicu.
Konvalidacija je najjasnije objašnjenje za pravnu tlapnju diskretno
– prekodrinskog ortačkog člana...
Što bi još jasnije značilo “naknadno priznavanje pravnih poslova”... Ili, još jasnije: “Tko je jamio, jamio je”, narodska je deviza
(posuđena iz susjedstva), na kojoj i Radončić gradi svoju ekonomsko – političku perspektivu. Zbog toga se svi njegovi javni nastupi,
uz fabriciranje negativnog dojma o konkurentima, i jedino mogu
suštinski sintaksičko – semantički situirati u leksemi konvalidacije.
Njegov ideologijski profil svoje pozicioniranje na političkoj sceni
ne može situirati u strankama centra. Još manje u liberalnim opcijama. Ni na poziciji desnice, osim zloupotrebi institucije IZ BiH. A
jedino moguće, djelomično, na poziciji ljevice. Ovaj novokomponirani malograđanski mislitelj i ideolog svoje utemeljenje jedino može
naći u Proudhonovoj utopističkoj Filozofiji bijede (sirotinje). Na koju
je i dobri “stari” Marx replicirao Bijedom filozofije. A Proudhonov
100
Zabranjeno reagiranje 104
anarhističko – ljevičarski koncept društva i prava “vlasništva” izjednačuje s pravom na krađu (“svojina je krađa”). Slijedom takvog kapitalnoharam – ideološkog koncepta Radončiću je danas najvažniji
Lagumdžija i njegova prešutna aklamacija zanemarivanja neustrašivo
principijelnog izbornog slogana o “Zakonu o povratu nezakonito
stečene imovine”. Od koga je SDP-e, nažalost, odustao, kao što im ni
sam mali “čovjek” nije više prioritet. Sad su im važniji veliki “čojkovi”
kao što je Radončić, Lazarević, Fazlić i njima slični.
Ipak, djeluje blagotvorno činjenica za svakog dobronamjernog
čovjeka slika da mu Lagumdžija “iz ruke jede” i suprotno. Koliko su
se Orwelovski mračno zbližili! Postizborna simbioza ovog dvojca
indikativna je utoliko što se oni praktično takmiče ko će kome
biti veći politički prijatelj. Sad su i Lagumdžija i njegovi ministri
u sličnom statusu Hećine prve pozitivno – zvjezdane faze. Vidjet
ćemo dokle će biti…
Ono što ovdje sa sigurnošću možemo ustvrditi je činjenica da
je brodolomnicima Radončiću i Bahtiću jedini otok spasa Lagumdžija. A činjenica da Lipovača po svaku cijenu želi Bahtića situirati
na poziciji redovnog profesora emeritusa Ekonomskog fakulteta u
Bihaću a kao pritisak koristi i moje ime ide u prilog ovom otočnom
političkom nudizmu. Nije jasno da li to Lipovača zapravo čini i na
zahtjev emeritusa za balvan secesiju, a svoga i Bahtićevog intimusa
– “njegove ekselencije” Milorada Dodika.
Mogu zamisliti kako je sada “avazovcima” koji su učestvovali u
novinskom iznakazivanju Lagumdžije i drugih SDP-ovaca. Zaista,
većih gadosti nisam čitao (afera reket, finansijske zloupotrebe na
fakultetu, stanarske nezakonitosti, otimanje tuđih nasljedstva, itd.
itd.). Ko zna, možda i Bakir pred Kongres SDA opet dočeka status
“avazovskog” pozitivca. To zapravo uopće ne ovisi o novinarima,
Bakiru, Lagumdžiji, i dr., nego samo i isključivo o dnevnim političkim potrebama samog Radončića i njegove kućne stranke. Sve
između toga je dirigirana dekoracija, da li pozitivnog ili negativnog
Tihića, Silajdžića, Bakira, Lagumdžije i dr.
Na kraju krajeva, i ta politička angažiranost novinara Avaza,
principom danas jedno sutra drugo, hibridni je primjer estetskog i
barbarskog neukusa novinarske etike u službi politike. To u smislu
101
Asim Kamber: Država neboder
novinarskog stava i ne mora apriori imati negativne konotacije,
osim onih moralnih… A ko na kraju danas vodi računa o moralu,
i ko sam ja da o tome sudim! Mi smo iz SDA, u svakom slučaju,
prema stigmatskoj viziji iz Države neboder, u stabilnom statusu
kontinuiranih negativaca. Avazovska poslužnička publicistika u
frazeoligiji dnevno – tabloidne stilistike nama je dugoročno namijenila ulogu estradnih strašila.
Nezavisna paradržava Malnareva podudara se po svojim prirodnim ali i demografsko – filozofskim granicama državi koju je
sebi umislio Radončić. Ali ovaj drugi na nju računa krajnje ozbiljno... U toj Državini neboder “Pešćeničke” koprodukcije, nama
običnim smrtnicima namijenjena je, nažalost, uloga “Jajana” u
kombinaciji sa “Ševom”...
Ako bismo htjeli ovo veče kvantificirati u jednoj rečenici, strateški, osim najvažnije teme konvalidacije: “Grozni” Sanjani, Lagumdžija, Tihić, Silajdžić, pa opet Sanjani da “grozniji” biti ne mogu,
pa onda ja “grozan” ko svi ovi napred na kvadrat. Interesantno,
niko nije ni pomenuo Karadžića, Mladića, ne daj bože Dodika...
Svi im potaman...
Kinofilna parada Tornjaka
Nikada do sada neko od gostiju liderske elite nije tako brzo napustio
tribinu i doslovno strčao niz stepenice hotela “Sanus”... Da li zbog
straha od nesretne starice, od gripnog virusa koji je tih dana harao
Krajinom, ili straha od ovih potencijalno SDA-ovskih “diverzanata”,
ostaće tajnom. Posjetioci još uvijek notaju da li je “On” uopće bio i
prisutan. Taman na izlazu, djevojčica iz Aganovića sokaka prolazila
je na tečaj gitare. Skrivečki je pogledala prema komandosima. To se
baš i ne viđa često u našem gradu. Zadnji put ljetos, baš na ovom
parkingu nešto slično je vidjela na kinofilnoj paradi domaćih Tornjaka. Najbolji Tornjak iz Ključa u vlasništvu Mujage Selmana. Brza
reakcija iz pratećeg tima. Neko je lideru diskretno dodao čokoladnu
bananicu (25 pf.). Ne gleda se poklonu u zube...
102
Zabranjeno reagiranje 104
Lijepa gesta, takav socijalno – humanistički beckgraund nije
viđen na ovim prostorima. Ugoda je vidjeti tajkuna – milionera sa
takvim srcem. Tajkun inače u kineskom govornom području znači
šogun. Još važnije je da su tu šogunsku gestu zabilježile kamere
TV – alfa i omega reputacije. Ugledna voditeljica ove TV, snažnog
estetskog doživljaja, Šejla Turković realizirala je cijeli serijal predizbornih “Kontra – gardova”, afirmirajući s pravom ovu do bola suptilnu banana – gestu njenog porodičnog killer intimusa Radončića.
Prirodnu tendenciju autoprodukcije gluposti urednički tim ove TV
svrstava u medij sa izvanrednim osjećajem za inspektor – avazovsko
novinarstvo, po čemu je slična i svom čovjekoljubivom vlasniku.
Kontragardni Turkovićkin gost bio je i naš negdašnji predsjedavajući skupštine USK-a Admir Hadžipašić lider cazinske šumske
stranke. Prvi put sam gledajući jednu emisiju iskreno suosjećao.
Ne sa voditeljicom, još manje sa gostom. Sa tehničarima koji su to
uprizorenje iz najveće blizine morali snimati. Imajući sa retorikom
veze ko sa čupanjem šumskih panjeva, Hadžipašić nije bio kadar ni
jednu makar ozbiljnu rečenicu artikulirati. On je pred Turkovićkom
izgledao kao nešto viši dječačić koji traži od “mame” da ga zaštiti
od tog “Krajiškog diktatora”, kako me je već sutrašnji naslovni
avazovski bilten okvalificirao. Danas već i “političkim čudovištem”.
103
Asim Kamber: Država neboder
Simona Gotovac, hrvatska pjevačica skromnih glasovnih mogućnosti nakon tragikomičnog “karpetovskog” razlaza sa Antom,
proizvela je nacionalnu izreku iz njene hit balade “Idu dani a ja u
banani”. Huda Simonica ponudila je i nama simpatičnu metaforičnu
aluziju na okolnosti kad ti nešto ne ide, kad gubiš. “U banani” je
prvi završio Hadžipašić (smijenjen sa funkcije Predsjedavajućeg
skupštine USK-a). Postizborni banana – status osvojio je i Radončić, štedeći na slatkišima. A nažalost, na veliku štetu puka je
činjenica, da je i naša kontra – gardna diva Šejla u banani.
Banana - men
Ja, u svakom slučaju od davne historije pojave mamuta pa do satelita, aviona, mobitela, nisam naišao na primjer literarne mondenosti
i spomeničke banana – uzoritosti kakva se očituje u liku i djelu
Fahrudina Radončića. Izuzev romana Zeleni Papa gvatemalskog
pisca Miguela Angela, koji se donekle može komparirati sa našim
slučajem. Fantastična je to priča o United fruit firmi i njenom vlasniku (došljaku sa sjevera) koji svojim kapitalom i utjecajem rauba
koncesione ljepote i bogatstva države Bananije. Koristeći poziciju
prvog businessmena pokušava na kraju raubati i samu slabašnu
državu (bogatu bananama). Pisac je bio milostiv prema domaćem
stanovništvu (indijancima) koji su odolijevali njegovom usponu
na štetu njih sviju. I u našu malu mediteransku “Bananiju” došao
je takav jedan “Papa” pravoslavno – crnogorskog pedigrea.
Iz istog izvora (bivše SDB) i naš je Banana – men, kao što su to
i Kutle, Rajić na zapadu, Mišković na istoku, akumulirao prvobitni
kapital. Namjera takvih nije samo da pokore državu i njene resurse,
nego i nas same. A nismo indijanci. Gore pomenuti profesionalni
killeri, zbog kojih je i Bakiru Hadžiomeroviću dodijeljena fizička
zaštita više mu neće biti prijetnja. Oni su sad zajedno… On je sad
pod direktnom zaštitom onih zbog kojih mu je ta zaštita uvedena.
Oba su trenutno u “karanteni” novinarske izopačenosti. Do izbora… Obojica okružena aureolom i nimbusom “žrtve i spasitelja”
(koju neko treba štititi). A pred izbore se ovi iluzionisti i misionari
104
Zabranjeno reagiranje 104
ponovo pojavljuju našim, i goniteljima i spasiteljima. Ovdje je jedino pitanje ko će na kraju našem vjerskom koru objasniti ovo novo
“bratstvo” Hadžiomerovića i Radončića u svjetlu “pedofilnih” šezdesetminutaških atribucija i prepada naše časne vjerske zajednice. I
gdje je tu danas i sam Sado Bahtić Bahto (SBB) Radončićev verbalni
povremeno i fizički jatagan protiv Hadžiomerovića i Lagumdžije. I
otkud ja u svemu ovome… A možda i ja sretan postanem Radončiću prijatelj. Malo je jedna knjiga za ovu Berlusconi – sapunicu,
“Ezelovskog” zapleta u kojoj se ne zna ko koga… I ko s kim… A
što ako i ja umjesto kritičke Države neboder uputim Radončiću
kitu osjećajnih lirskih versa (stihova)?!
Cijeneći da Sanjani vole slatko, na ove Radončićeve banana
udare, stigao je energičan odgovor iz Bakirovog izbornog stožera.
Naloženo je da se pripremi torta od dvadeset spratova (za 20 SDAovskih godina). Na istom mjestu Bakir lično rezao tortu i častio
Sanjane. Dobra procjena, ti čudni kulinarski osvješćeni Sanjani
baš vole slatko... Bakir pobijedio zahvaljujući većoj izdašnosti za
slatkiše.
105
Asim Kamber: Država neboder
106
Zabranjeno reagiranje 104
Šarmantni Staljin
Kor za doček, ne znajući ni sam da li ispraća ili dočekuje, još uvijek
dostojanstveno maše. Zapaženi su od strane lidera... Edukativno –
marljivi student, zorno ponavlja gradivo… Brži od dolaska na parking, bio je odlazak. Nedaleko u obližnjem restoranu privatna grupa
za kontradiverzioni pregled detektirala je prostor gdje će “car”
objedovati. Taj dan u kuhinji nisu mogli raditi oni sa iskaznicom
SDA. Prevencija potencijalne kulinarske SDA – diverzije riješena
je kompenzacijom kuharskog tima iz susjednog entiteta. Samo što
se za hastal sjelo, aperitiv na putu, neko je ponovo pomenuo moju
malenkost. Malo bilo istresanja fekalija na samoj tribini. Horski su
ustrajavali na mojoj “likvidaciji”, ovako ili onako...
Markantni crnogorac, podigao se iza stola te šarmom Josifa Visarionoviča Đugašvilija, čvrsto se zakleo kako će se on sam
“obračunati” s tim arogantnim sanskim “šerifom” manira i samog
“Goebbelsa”. Misleći na moju slabašnost. Tako je sve i počelo...
Još odjekuje rika, u pozi faraona, pred lokalnim potkazivačima
sanske političke savane, čija je sigurnost karijerno – političkih ambicija i reputacija jedino ugrožena mojom političkom održivošću.
Snažno oslobađajući energiju u prijeteće – vrištećem diskursu, ovaj
je lider više ličio na protagoniste naših Grmečkih korida. Manje
na uljuđenog metropolnog lidera. Svakih pet minuta, da li zbog
držanja atmosfere ili opetovanog aperitiva, odlučno militaristički
ozlovoljen ubrzanim òbjedom, čvrsto im je obećao festival óbjeda.
Ovaj doktrinirani kapitalista i medijski kolonizator, plasirat će ih
protiv mene iz hladovine svoje Neboder državine.
Najviše ga je naljutilo to što sam ja po kazivanju lokalnih podgovarača i kerovođa – “Tihićevac”. “Pa zar se i protiv našeg Bakira
digao”, krištio je pominjući i rodbinu. To je dodatno potaknulo
njegov imperativni amanet obračuna sa mojom neznatnošću. A ja
sam, paradoksa li, na netom održanom Kongresu SDA bio zapravo
“Terzićevac” (uzdam se u dobrotu nezamjeranja Sulje i Bakira za
ovu iskrenost). Međutim, nisam to mogao i posvjedočiti jer nisam
107
Asim Kamber: Država neboder
imao status kongresnika sa pravom glasa... Bio u edukativno – stranačkoj “kazni”… Pa zar i činjenica da ovim osvrtom Adnana uopće
ne tretiram, to jasno svjedočim.
Tu se nekako òbjed i završio. Na samom izlazu iz restorana
još jednom čvrsto obećanje avazovskog bombardiranja krajiške
političke scene (SDA) markirajući glavnu metu u Sanskom Mostu.
Tako i bi...
Terenac za ”bolju budućnost”
Onako kako je došao, brzo i pompezno, još brže je otišao. Ušao u
džip marke Cherokee (možda i Mercedes Pullman), ili neke treće
marke. Nesigurno je sa distance tvrditi marku, jer mu se nije moglo
prići. I sami pogledi izazivali su reakciju petnaestak komandosa koji
su ovaj džip tokom boravka komplet okruživali. Ono što je izvjesno,
nije manje od 300.000 eura. Takva su (blindirana) u BiH svega dva
uvezena. Drugog je navodni vlasnik Naser Keljmendi. Domaćini su
još pod dojmom konvojske fascinacije cirka više miliona eura. Na
kraju, tko i ne bi bio ozaren liderom koji nas je privatnim salonom
vozila već uveo u EU (a možda i Sjevernu Koreju).
Samo od njega premijer Lipovača više voli luksuzna auta. Kupio
nam je cijelu kolekciju u kojima se “konvojevski” pod policijskom
pratnjom vozikamo krajiškim “autoputnim” bespućima naše male
“Platforma” džamahirije. On i predsjedavajući skupštine “Roške”, u
kontekstu propagandnih rituala rezanja vrpca (uvijek sa makazama
u džepu). Pa ko prvi stigne, između samoljubljivih kamermanskih
serijala. Nama, lokalno – rangiranima, još jedino je preostalo da
otvaramo javne toaletne sadržaje što su nam dali u nadležnost.
Sanjane danas vrijeđa kad ih Tihić posjećuje u neadekvatnoj
škodi srednje klase, bez odreda fizičke zaštite, bez stajlinga i stilista, bez ikakvih slatkiša... Iz perspektive literature, inspirativni je
Radončić nesumnjivi gorostasni borac protiv luksuza svake vrste,
korupcije i nezakonitog bogaćenja. Sanjani će ovog transkontinentalnog humanistu upamtiti i po neviđenom merhametluku
(bananica 25 pf.). I manjinski kandidat Roma na predstojećim
108
Zabranjeno reagiranje 104
izborima zapadnog susjeda Ramiz Memedi koristi čokoladu kao
izborno – romski motivacijski faktor. Istina, nešto skuplju (Dorina
– Kraš, 5 KM). Blago se Romima...
Kor za doček, potišten. Ne zna se više da li zbog odlaska ili
zbog činjenice da je uopće dolazio... Student je u međuvremenu,
po Bolonji diplomirao, upisao postdiplomski, sprema magistarski...
Vjerovatni mu mentori, još brži akademici, društveni mislioci,
inovatori, jednostavno naučnici i preporoditelji dr. Edin Šarčević
i dr. Sadik Bahtić. “Pošteno do kraja”... Iz našeg lijepog grada na
devet rijeka lider SBB-a će jedino ponijeti ugođaj gastronomskog
ambijenta restorana “Camino” i robusnih potkazivača. Fahrudin
Radončić, u istoriji liderskih posjeta našem prelijepom gradu, ostat
će upamćen kao jedini koji nije obišao ni jednu ulicu, naselje, selo,
bolnicu, džamiju. Nije obišao ni jedno spomen obilježje. Ni upitao
za Turbe generala Alagića, ni jednog “ojađenog” borca. Radončić nije posjetio ni jednu masovnu grobnicu iz ove “tužne doline
grobnica”, kako je od Ključa do Prijedora zovu njeni dobri Sanjani.
109
HRONOLOGIJA HAJKE
Hronologija hajke na:
“Čaršijskog Šerifa”
“Sanskog Gašija”
“Ljubitelja Goebbelsa”
“Asima Bonapartu”
“Višestrukog ubojicu”
“Ustaškog bojovnika”
“Autonomaša”
“Gospodara života i smrti”
“Personifikaciju ubuđalosti
ljudskih resursa”
22.januar/siječanj 2010.
22.januar/siječanj 2010.
22.januar/siječanj 2010.
24.januar/siječanj 2010.
24.januar/siječanj 2010.
24.januar/siječanj 2010.
24.januar/siječanj 2010.
28.januar/siječanj 2010.
“Eksponenta velikohrvatske politike”
“Velikosrpskog suradnika”
“Kabadahijsku hobotnicu”
“Vlasnika Kambergrada”
“Rukovoditelja mjesnih grobalja”
9.februar/veljača 2010.
9.februar/veljača 2010.
11.februar/veljača 2010.
12.februar/veljača 2010.
18.februar/veljača 2010.
“Krajiškog političkog diktatora”
“Slugu Marksa i Engelsa”
“Vlasnika NTV 101”
“Političko čudovište”
“Tuđmanovca i HDZ-ovca”
“Romel Ro – sijača laži”
28.januar/siječanj 2010.
20.maj/svibanj 2010.
20.maj/svibanj 2010.
26.novembar/studeni 2011.
6.decembar/prosinac 2011.
10.decembar/prosinac 2011.
10.mart/ožujak 2012.
111
Asim Kamber: Država neboder
Zabranjeno reagiranje 1
Asim Kamber
Trg Ljiljana 1
Sanski Most
Dnevni list „Dnevni avaz“
Tešanjska 24 b
71000 Sarajevo
n/r glavni i odgovorni urednik g. Sead Numanović
PREDMET: Zahtjev za ispravku izražavanja i opomena pred
tužbu
Novinari vašeg lista, potpisani kao A.Hadžić i F.Vele su dana
18.01.2010. i 22.01.2012. godine objavili tekstove u kojima su mene
kao osobu oklevetali i iznijeli niz netačnih informacija i podataka
čime ste mi nanijeli ogromnu duševnu bol, meni i mojoj porodici,
s obzirom da je neistinito i klevetničko izražavanje objavljeno u
vašem dnevnom listu.
U smislu odredbe člana 8. Zakona o zaštiti od klevete F BiH
tražim da u roku od osam dana objavite tekstove u vašem listu
kojim ispravljate netačne i neistinite navode odnosno izvršite
ispravku klevetničkog izražavanja.
Zahtjev upućujem vama g. Numanoviću, kao glavnom i odgovornom uredniku s obzirom da nisu potpuni podaci vaših dole
„potpisanih“ novinara a ujedno zahtijevam da se isprave i netačna i lažna pronošenja izražavanja u vašem listu u rubrici „SMS“
objavljena dana 09.12.2009. godine, 15.01.2010. godine i 23.01.2010.
godine.
S poštovanjem!
U Sanskom Mostu, 29.01.2010. godine
132
Zabranjena reagiranja
Zabranjeno reagiranje 2
Asim Kamber, Zastupnik u Parlamentu Federacije BiH
Trg Ljiljana 1
79260 Sanski Most
Helsinški komitet za ljudska prava u BiH
Ante Fijamenga 14 b
71000 Sarajevo
PREDMET: Prijava na „Dnevni avaz“ i g. Fahrudina
Radončića, vlasnika „Avaza“
Poštovani, obraćam vam se ovom Prijavom kao posljednjim načinom u traženju mojih, na zakonu temeljenih prava.
Naime, g. Radončić, vlasnik „Avaza“, posjetio je Sanski Most
12.01.2010. godine.
Nakon te posjete u Avazu je protiv mene u svega 10 dana objavljeno više tekstova (negativistički, a šaljem vam dva), nego u posljednjih deset godina.
Dana 29.01.2010. god. uputio sam glavnom uredniku Avaza g.
Seadu Numanoviću Zahtjev za objavljivanje „Ispravka netačnog
izražavanja“, što je u skladu sa čl. 8. Zakona o zaštiti od klevete F
BiH. To nažalost do danas nije učinjeno.
Danas sam ponovo uputio Reagiranje (pravo da se čuje druga
strana) i molim vas da vašim autoritetom pomognete u mome
zakonitom pravu, posebno zbog činjenice da se tekstovima protiv mene aludira čak moja „profašistička“ provenijencija. A sve
navedene materijalne činjenice protiv mene su lažne.
Sanski Most, 04.02.2010. godine
133
Asim Kamber: Država neboder
Zabranjeno reagiranje 3
Asim Kamber
Zastupnik u Skupštini USK-a i
Domu naroda Parlamenta Federacije BiH
Uvaženo uredništvo Dnevnog Avaza,
U prilogu vam dostavljam reagiranje na niz tekstova koje je Avaz
o meni pisao u proteklim danima. Očekujem da moje reagiranje
bude objavljeno u vašem sutrašnjem (subotnjem) izdanju. Budući da imam vrlo loše iskustvo sa zahtjevima za objavljivanjem
demantija u vašem listu, što zbog neobjavljivanja, što zbog neprimjerenog skraćivanja, objavljivanjem integralnog teksta, zapravo
ćete osvjedočiti da u vašoj novini nema ideološke „cenzure“. Ja ću
vam slijedeću sedmicu uputiti već pripremljeni novi esej „Spustio
se, među nama je – Mesija (namjesnik) sandžački“ u kome na
posve relevantnim ontološko – frazeološkim dokazima opisujem
komediografski profil vašeg vlasnika. Potpuno sam uvjeren, ako mi
date i djelić naslovnice kao najavu ovih tekstova, da će vam tiraž
porasti, a g. Radončić jasno osvjedočiti demokratičnost i političku
zrelost da preuzme najviše državničke pozicije. Vjerujem da tu
šansu nećete propustiti, a ja vam neću zamjeriti da sve preostale
stranice negativistički intonirate spram moje neznatnosti. Srdačno,
Sanski Most, 05.02.2010. godine
134
Zabranjena reagiranja
Zabranjeno reagiranje 4
Asim Kamber
Zastupnik u Skupštini USK-a i
Domu naroda Parlamenta Federacije BiH
Poštovani,
Nakon što su mi g. Radončić i Avaz posvetili niz tekstova, naslovnica, lažnih sms – poruka, karikatura i sl. u ovom dnevnom listu
nisam mogao realizirati pravo na jednu jedinu „riječ druge strane“.
O grubom kršenju mojih građanskih prava obavijestio sam Vijeće
za štampu i Helsinški komitet. Zbog činjenice da je sloboda riječi
najviša civilizacijska tekovina, odlučio sam svaki naredni mjesec
do izbora 2010. o g. Radončiću ispisati po jedan esej. Podešaj moga
govora (pisanja) formi eseja uljuđeni je način moga novinsko – lingvističkog razumijevanja javnog diskursa vlasnika „Avaza“. Kada
nekome posvećujem esej (njegovanu književnu formu), onda je to
zbog toga što neću da se spuštam na razinu dnevno – političke
diskvalifikacije i kao predložak koristim bilo čije političko, nacionalno, kulturološko, ekonomsko i drugo opredjeljenje. Isključivo
na razini metajezika rekonstruiram receptivnu stvarnost i intuitivnospoznajni kompleks nadasve uvaženog „vlasnika“ logosa i
sličnih pojedinaca iz njegovog uredničko – batinaškog okruženja.
Poštovani urednici drugih javnih glasila nadam se da vi nećete
priječiti moju i slobodu javne riječi…
Poslano: Avaz, Fena, Oslobođenje, Slobodna Bosna, BH
dani, Krajina, San, Press, Nezavisne Novine…
Sanski Most, 07.02.2010. godine
135
Asim Kamber: Država neboder
Zabranjeno reagiranje 5
Asim Kamber
Trg Ljiljana 1
Sanski Most
„Dnevni Avaz“
Tešanjska 24 b
71000 sarajevo
n/r glavni i odgovorni urednik g. Sead Numanović
PREDMET: Zahtjev za ispravku izražavanja i opomena pred
tužbu
Novinari vašeg lista, potpisani kao A. Hadžić i F. Vele su dana
18.01.2010. i 22.01.2010. godine objavili tekstove u kojima su mene
kao osobu oklevetali i iznijeli niz netačnih informacija i podataka
čime ste mi nanijeli ogromnu duševnu bol, meni i mojoj porodici,
s obzirom da je neistinito i klevetničko izražavanje objavljeno u
vašem dnevnom listu.
U smislu odredbe čl. 8 Zakona o zaštiti od klevete FBIH tražim da u roku od 8 dana objavite tekstove u vašem listu kojim
ispravljate netačne i neistinite navode odnosno izvršite ispravku
klevetničkog izražavanja.
Zahtjev upućujem vama g. Numanoviću, kao glavnom i odgovornom uredniku s obzirom da nisu potpuni podaci vaših dole
„potpisanih“ novinara a ujedno zahtijevam da se isprave i netačna i
lažna prenošenja izražavanja u vašem listu u rubrici „SMS“ objavljena dana 09.12.2009. godine, 15.01.2010. godine i 23.01.2010. godine.
Tražim da objavite slijedeće ispravke:
- Nije istina da sam bilo koga sprječavao da dolazi na promotivni skup vaše stranke. Vi simultano po istom principu (vidim
prema vašim napisima iz drugih gradova), fabricirate javnosti
136
Zabranjena reagiranja
poruku kako ste vi i vaša stranka žrtve onih koji vas sprječavaju
u političkoj misiji spašavanja Bošnjaka od njih samih. Moram
priznati da ste izabrali pogrešnog mučitelja jer sam ja po prirodi
blaga osoba, ali ne podnosim politikantske tračeve dignute do
razine fakata. Slijedeći put ako budete htjeli ja ću osobno pozvati
Sanjane da vas poslušaju. To je naš prvorazredni politički interes,
i neće ih biti nekoliko stotina nego hiljada koliko ih se uvijek na
moj poziv odazove. Ali vas molim da naše dobre sugrađane na
ulazu ne izlažete režimu detektorsko – aerodromskih kontrola.
Nikada ni na jednom skupu bilo koje stranke nije zabilježen bilo
kakav incident.
Inače, Sanski Most je jedini grad u USK-u, a i u Federaciji
u kome u 2008. godini nije zabilježen ni jedan slučaj maloljetničko – vršnjačkog nasilja. Radi se o mirnim i dobroćudnim
ljudima.
- Nije istina da imam stan u Zagrebu.
- Nije istina da sam „čak za 585.000 eura kupio kuću u
Dubrovniku“.
- Nije istina da imam bilo kakvu nekretninu u Dubrovniku i
Hrvatskoj uopće.
- Nije istina da imam stan u Beču.
- Nije istina da je u SDA Sanskog Mosta iko ikada uplatio donaciju od 50.000 KM.
- Nije istina da je g. H. Šarčević ikada stranci donirao 6.500 KM,
ali je istina da je na izborima 2004. donirao marketinški materijal (majice, kombinezone, kape i sl.), preko tekstilne firme
„Catago“, koja mu je na taj način kompenzirala međusobna
dugovanja. Međutim donacija stranci nije razlog da bilo ko pa
i g. Šarčević može na osnovu doniranog veša bespravno graditi
vikendice.
137
Asim Kamber: Država neboder
- Nije istina da mi se g. Eniz Kazić ikada obratio za pomoć u
osiguranju sredstava iz Privatizacijskog fonda (6.000.000 KM).
Sve i da jeste, ne bih mu mogao pomoći jer o tim sredstvima odlučuje banka kojoj su ta sredstva ugovorno data na upravljanje.
S poštovanjem!
Dostaviti:
1.Vijeće za štampu – Sarajevo
2. Helsinški komitet za ljudska prava – Sarajevo
3. Dnevni avaz
Sanski Most, 10.02.2010. godine
138
Zabranjena reagiranja
Asim Kamber
Zastupnik u Parlamentu Federacije BiH
Trg Ljiljana 1
79260 Sanski Most
Vrhbosanski nadbiskup i kardinal
Vinko Puljić
Poštovana ekscelencijo i uvaženi naš Sanjaninu Vinko Puljiću, ne
znam da li Vam je poznato da se dnevni list „Dnevni Avaz“ obrušio na mene i moju porodicu kroz svakodnevne tekstove u ovom
dnevnom listu, u kome se isključivo objavljuju neistine.
Bio sam u nizu laži zatečen i činjenicom da su „avazovci“ objavili da ste se Vi odnosno Katolička crkva zauzimali za mene.
Cijeneći činjenicu da je borba za istinu obaveza svakog pojedinca, uljudno Vas molim da se zauzmete za istinu, i da „Dnevnom
Avazu“ dostavite Vaše kratko očitovanje na okolnosti iz napisane
izjave.
Molim Vas, ukoliko prihvatite moju zamolbu da to očitovanje
uputite i meni.
Sanski Most, 10.02.2010. godine
139
Asim Kamber: Država neboder
140
Zabranjena reagiranja
Zabranjeno reagiranje 6
Asim Kamber,
Zastupnik u Skupštini USK-a i
Domu naroda Parlamenta Federacije BiH
Vlasnik Avaza: g. Fahrudin Radončić
Urednik dnevnog lista „Avaz“: g. Sead Numanović
PREDMET: Zahtjev za demantiranje navoda iz jučerašnjeg
(09.02.2010. g.) Avaza i dijela navoda iz dosadašnjih tekstova, sms poruka i sl., u skladu sa čl.
8. Zakona o zaštiti od klevete FBiH
U više navrata sam vam se obraćao sa zahtjevom za demantiranjem navoda iz niza tekstova koje je objavljivao list g. Radončića,
međutim niste to ni u kakvoj formi htjeli objaviti. Istovremeno ste
9. februara 2010. na str. 9. vašeg lista objavili novi tekst u kome
ste ponovili veći dio neistina iz prethodnih tekstova s tim da ste
pridodali, u sada stvarnoj „histeriji laži“, još činjenica koje nemaju
nikakve veze sa istinom a niti sa logikom. Ja, naravno iz građanske pristojnosti o vama ponovo neću ništa govoriti ispod razine
kulturne komunikacije, nego ću zatražiti da objavite:
1. Nisam nikakav i ničiji „egzekutor“. General Alagić je časna
figura naše ratne istorije. Istina je da sam ja javno govorio o
poslijeratnoj administraciji Sanskog Mosta pa i načelniku Alagiću, koja je učinila niz propusta zbog kojih je općina Sanski
Most do sad iz Budžeta po sudskim presudama morala platiti
oko 12,5 miliona. Očekujemo još oko 10 miliona po postupcima na sudu koji su u toku. Ponavljam, nikada ni bilo gdje
nisam blatio vojnički put i ratne zasluge generala Alagića jer
bi to zapravo bilo blaćenje onoga u čemu sam i sam „skromno“
141
Asim Kamber: Država neboder
sudjelovao. „Šerifska“, kako kažete vlast čiji sam i sam dio, napravila je vrhunski – arhitektonski spomenik rahmetli generalu u Sanskom Mostu a cijelo područje proglasila memorijalnim.
Upravo i na taj način uz podršku i drugih nivoa Sanski Most
se odužio svome generalu za nesumnjive ratne zasluge. Vlast
u Sanskom Mostu sa SDA na čelu vjerovatno spada u red onih
koje su najviše učinile na zbrinjavanju zaslužnih kategorija, a
ako tvrdite da sam ja „Šerif “ ovoga grada valjda su tu i neke
moje (šerifske) zasluge.
2. Nikada nisam bilo kojem „sedmičniku“, pa ni „Slobodnoj
Bosni“ predao bilo kakav novac. A negativističke tekstove o
poslijeratnoj vlasti u Sanskom Mostu na čelu sa nač. Alagićem,
donosili su svi pisani i elektronski mediji, pa i Avaz (prema
mojoj arhivi tekstova ukupno 18). Međutim, jedinu zvaničnu
prijavu od novinara (optužnicu) protiv generala Mehmeda
Alagića ispisao je 24.07.1999. g. vaš dopisnik Dnevnog Avaza
za Krajinu Midhat Dedić (šaljem vam je u prilog).
Ta prijava, nažalost nije bila upućena samo Tužilaštvu
nego OHR-u, OSC-u, PU Sanski Most, IPTFU i Komisija za
medije. Na okolnosti iz prijave vašeg sadašnjeg dopisnika general Alagić je saslušan u PU Sanski Most 29.07.1999. g. (koju
vam također šaljem u prilog). U njoj general kaže: „G. Dedić
iskoristio je poznate okolnosti da skrene pažnju na sebe ali
ne snagom pisane riječi već davanjem lažnog iskaza vješto
izrežiranog kao i cijeli njegov stvaralački opus koji me je vrijeđao i omalovažavao prilozima na NTV101 i dnevnom listu
– Večernje novine, rječnikom medijskog strvoždera“. Dragi
moji avazovci, valjda je rahmetli Alagić najbolje znao koji ga
to mediji i novinari progone.
Činjenica je i to da je sadašnji dopisnik Avaza g. Dedić
09.04.2003. u „Sanskoj hronici“ napisao komentar u kome je
potpuno nedvosmisleno stavio u istu ravan „četnike“ i „oslobodioce“ našeg grada. I tada su sve boračke populacije energično reagirale. Sve uglednije oficire A BiH ovaj je dopisnik
degradirao, a to i danas čini bez ikakve zadrške. Međutim
142
Zabranjena reagiranja
dopisnik Avaza za Krajinu g. Dedić ipak će po nečemu ostati
jedinstven iz branše novinarstva. On je 8. jula iste godine u
Sanskom Mostu uputio javni „poziv građanima svih generacija“, da se okupe na Trgu Ljiljana, pod sloganom „Ubijmo Boga
u ljetu – S. Mosta…“. I Rijaset Islamske zajednice, i sam Reis
su reagirali i javno tražili da se Sanjani pod ovim sloganom ne
okupljaju. Lokalna vlast je podržala zahtjev Reisa, i fala bogu
nije uspjela ova javna ateističko – bogohulnička manifestacija
„ubistva Allaha“, (u prilog plakat – javni poziv).
Ne prejudiciram da su ove činjenice bile presudne da g. Dedić postane gl. dopisnik Avaza za Krajinu, a da na tom mjestu
otkaz dobije pripadnik 5.Korpusa.
Prema evidenciji iz moga arhiva najviše tekstova o lokalnoj vlasti S. Mosta iz toga perioda objavio je: Avaz, Večernje
novine, Slobodna Bosna, Dani i dr. (ako je potrebno i to ću
vam dokumentirati). Pravo je svakoga da piše i ja to ni danas
nikome ne uskraćujem. Pa i protiv mene… Ali istinu, i samo
istinu, dragi moji avazovci (smogovci)… Laž može imati značaj,
može čak biti i kreativna, pogotovo ako čovjek koji laže zna
punu istinu. A ja vam evo istinu dokumentiram dajući vam i
ovom prilikom besplatnu pouku.
3. Nikada moja supruga nije radila u kabinetu kako vi kažete
„zloglasnog Gojka Šuška“.
5. Nikada za mene nisu intervenirali „najviši dužnosnici Katoličke crkve“. Sugerirana inkriminiranost činjenicom da se neka
vjerska zajednica „zauzela za nekoga patološko je nacionalistički determinirana teza koja je veoma opasna i imanentna
fašizmu. Kako uopće zauzimanje Katoličke crkve ili neke druge vjerske zajednice za bilo koga može biti negativno?! Katolička crkva u Hrvatskoj i Bosni, posebno „Karitas“, pomogli
su milionima izbjeglica iz Bosne a među njima najveći je broj
Bošnjaka – muslimana (zaista pretjerujete u svojoj histeriji).
Javno se ispričavam Katolicima, pa i u ime krištećih sijača uvreda koji u njihovoj komunikacijskoj nerafiniranosti ne
143
Asim Kamber: Država neboder
znaju kakvu nam štetu nanose. Oprostite im, „Ne znaju što
čine“…
6. Maestralna laž u zadnjem hrak – pasusu, kako sam čak i sa
srbima imao „suradnju“, dostavljajući im snimke aktivnosti
5.Korpusa, po svojoj sintaksičko – semantičkoj dimenziji za
Guinnessovu je knjigu. Kako je uopće neko mogao istovremeno surađivati u ratu sa tri vojske i posebno na prostoru djelovanja 5.Korpusa, gdje fizički uopće nije bio prisutan. I kada je
od naše Tvornice laži – Avaza, previše je, zaista…
Uvažena gospodo Radončić i Numanović, srpska vojska je tokom proteklog rata ubila veliki broj članova moje porodice među
kojima i rođenog brata, a u drugom svjetskom ratu i nakon njega
preko 50 Kambera. Zbog toga i jesam, i to je istina bio dobrovoljac
blic – rata u Sloveniji, cijelog rata u Hrvatskoj te organizator Krajiških dobrovoljaca u BiH, a kasnije i njihova logistička podrška
(tokom cijelog rata). Tamo gdje god je bio otpor velikosrpskom
konceptu trudio sam se da budem među prvima.
Zbog činjenice da niste objavili moje prethodne demante i
reagiranja na prijašnje tekstove, još jednom vas iskreno molim
da objavite:
1. Nisam sprječavao nikoga da ide na tribinu SBB – stranke u
Sanskom Mostu.
3. Nemam stan u Zagrebu.
4. Nije istina da sam „čak za 585.000 eura kupio kuću u
Dubrovniku“.
5. Nije istina da imam bilo kakvu nekretninu u Dubrovniku i
Hrvatskoj uopće.
7. Nije istina da imam stan u Beču.
144
Zabranjena reagiranja
9. Nije istina da je u SDA Sanskog Mosta iko ikada uplatio donaciju od 50.000 KM.
Gospodine Radončić, jedina imovina u nekretninama koju
posjedujem je 1/7 porodične kuće (u prilog izvod iz Katastra od
15.11.1999. g.). A ta 1/7 ispod je cijene koštanja četiri točka crnog
džipa kojim ste posjetili Sanski Most.
Naravno, vama g. Radončić i g. Numanović nije važna istina,
vama je važno da i dalje neistinama i uvredama strašite ljude.
Naravno, udarili ste na tvrdo, otuda valjda i tolika histerija i
količina laži. Vaš list, umjesto da promovira slobodu štampe i
pravo druge strane, on najzornije iziskuje borbu za slobodu od
štampe i vas lično, poštovana gospodo. A ono što tražite, to ćete
sigurno i dobiti…
I na kraju uvažena gospodo, vaša teza kako sam ja htio „pamfletom“ zastrašiti vaše novinare, kako se oni tobože sa mnom ne
bi „pozabavili“ u najmanju ruku je smiješna i spada u niz objeda
iz vašeg fiziološko – informativnog butika.
Pa vi se sa mnom bavite posljednjih mjesec dana, lupajući me
sugestivno – kilometričnim uvredama „doslovno bez i jednog
dokaza“, a da istovremeno meni uskraćujete pravo na jednu jedinu
riječ u vašem stranačkom biltenu „Avazu“. Iako ste, bez ikakve
sumnje „pomjerili granice tiskanog Đoga – raspašoj – bezobrazluka“, ja neću ustuknuti pred vašim novinarskim bokserom.
Neću komentirati izjave g. Ključanina, glasnovrhovnika SBB
– stranke za Krajinu. Osvojiti u Kantonu od 300 000 stanovnika
92 glasa, i biti među najslabijim od 700 kandidata na prošlim općim izborima ipak je „zavidan“ rezultat. A Ključaninov rezultat
približan je političkoj relevantnosti vaše SBB – stranke u Krajini.
Na kraju, uvažena gospodo i dalje ostaje moja ponuda za objavljivanje moga drugog eseja o našem „Tiću“ pod naslovom „Spustio
se, među nama – Mesija (namjesnik) sandžački“. Radi se i dalje o
skromnim dosezima moje polemičarsko – esejističke produkcije.
To vam zaista dobronamjerno sugeriram zbog činjenice da je
esej „najuglađenija književna forma“ a posebno što je u svega 24
145
Asim Kamber: Država neboder
sata, na portalima gdje je objavljen moj prvi esej (koji je Radončić
zabranio), kliknulo preko 300 000 konzumenata. Jasno je da naši
građani ne prihvataju apriori političku i intelektualnu diskvalifikaciju na razini razmjenjivanja uvreda i etiketa što vi činite. Zato
sam i odabrao lijepu riječ kojom vam se obraćam.
Naš svijet širom Bosne, ali i Sandžaka, ipak preferira lijepu
književnost i ja hoću na toj razini ostati. Još vas na kraju ponovo
uljudno molim da ne prozivate članove moje porodice, a ako ikako
možete i mrtve. Molim vas da me ne tjerate da tema moga trećeg
eseja bude „Đekna“.
Sanski Most, 10.02.2010. godine
146
Zabranjena reagiranja
Izjava generala Alagića na okolnosti
krivične prijave dopisnika Dnevnog
avaza Midhata Dedića
147
Asim Kamber: Država neboder
Zabranjeno reagiranje
Boračkih udruženja A BIH
Sanskog mosta i Prijedora
148
Zabranjena reagiranja
149
Asim Kamber: Država neboder
150
Zabranjena reagiranja
151
Asim Kamber
Zastupnik u Skupštini USK-a i
Domu naroda Parlamenta F BiH
Trg Ljiljana 1
79260 Sanski Most
Dana 10.02.2010. g. uredništvu Dnevnog avaza sam uputio „Reagiranje“ (demanti) na tekst objavljen u Dnevnom avazu od
09.02.2010. g. na str. 9. Umjesto da objavi zakonom utemeljeno
pravo na demantije, uredništvo je 10.02.2010. g. objavilo novi tekst
u kome su ponovo iznesene grube neistine.
Molim vas da svojim autoritetom i pozicijom koju vam omogućavaju vaše nadležnosti zaštitite moje zakonito pravo demantiranja neistine.
Sanski Most, 11.02.2010. godine
Dostaviti:
1.Vijeće za štampu – Sarajevo
2. Helsinški komitet za ljudska prava – Sarajevo
3. Dnevni avaz
152
Zabranjena reagiranja
Zabranjeno reagiranje 8
Asim Kamber
Zastupnik u Skupštini USK-a i
Domu naroda Parlamenta F BiH
Vlasnik Avaza: g. Fahrudin Radončić
Urednik dnevnog lista „Avaz“ : g. Sead Numanović
PREDMET: Zahtjev za dopunu u vezi Reagiranja od
10.02.2010. godine
Poštovani,
Dana 11. februara 2010. godine na str. 11. objavili ste moj reducirani
demantij, koji sam vam uputio dana 10.02.2010. godine (u prilogu).
Objavili ste ga ispod naslova „Nemam nekretnina u Hrvatskoj“.
Želim vam se zahvaliti zbog činjenice da ste ipak pokazali volju da
počinjete sa stidom poštovati „pravo druge strane“, međutim ne u
dovoljnoj i zakonitoj mjeri i u skladu sa novinarskim kodeksom.
Naime, moje reagiranje se odnosilo na dva teksta, dvije naslovnice, nekoliko SMS-poruka i jednu karikaturu. Ukupan prostor koji
pokrivaju vaši tekstovi u kojima ste iznijeli niz neistina i paušalnih
ocjena je 1652 cm², a moje reagiranje na svega 120 cm². Izostavili
ste i najvažniji dio moga reagiranja koji se odnosi na navod kako
sam ja „nekoga“ sprječavao da ide na tribinu SBB – stranke. To je,
moram priznati, osim meni, teška pljuska svim građanima Sanskog
Mosta. To se u Sanskom Mostu nikada nije desilo. Mi smo grad koji
baštini tradiciju antifašizma, odnosno ZAVNOBIHA. Upravo na
Drugom zasjedanju u našem gradu donešena je Deklaracija o pravima građana BiH na „slobodu udruživanja“ (političkog). U prilog
vam šaljem tekst Deklaracije, a izražavam javnu spremnost da vas
o njoj seminarski educiram…
153
Asim Kamber: Država neboder
Zbog građana Sanskog Mosta, njihove antifašističke tradicije a
i demokratske javnosti molim vas da objavite dio moga reagiranja
od 10.02.2010. godine koji glasi:
„Nije istina da sam bilo koga sprječavao da dolazi na promotivni skup vaše stranke. Vi simultano po istom principu (vidim
prema vašim napisima iz drugih gradova), fabricirate javnosti
poruku kako ste vi i vaša stranka žrtve onih koji vas sprječavaju
u političkoj misiji spašavanja Bošnjaka od njih samih. Moram
priznati da ste izabrali pogrešnog mučitelja jer sam ja po prirodi
blaga osoba, ali ne podnosim politikantske tračeve dignute do
razine fakata. Slijedeći put ako budete htjeli ja ću osobno pozvati
Sanjane da vas poslušaju. To je naš prvorazredni politički interes,
i neće ih biti nekoliko stotina nego hiljada koliko ih se uvijek na
moj poziv odazove. Ali vas molim da naše dobre sugrađane na
ulazu ne izlažete režimu detektorsko – aerodromskih kontrola.
Nikada ni na jednom skupu bilo koje stranke nije zabilježen bilo
kakav incident.
Inače, Sanski Most je jedini grad u USK-u, a i u Federaciji u
kome u 2008. godini nije zabilježen ni jedan slučaj maloljetničko
– vršnjačkog nasilja. Radi se o mirnim i dobroćudnim ljudima“.
Cijeneći vaše iskazano razumijevanje, primite izraze moga
uvažavanja!
Sanski Most, 15.02.2010. godine
Dostaviti:
1.Vijeće za štampu – Sarajevo
2. Helsinški komitet za ljudska prava – Sarajevo
3. Dnevni avaz
154
Zabranjena reagiranja
Zabranjeno reagiranje 9
Asim Kamber
Zastupnik u Skupštini USK-a i
Domu naroda Parlamenta F BiH
Vlasnik Avaza: g. Fahrudin Radončić
Urednik dnevnog lista „Avaz“: g. Sead Numanović
PREDMET: Reagiranje na tekst objavljen u Dnevnom avazu
na str. 11. od dana 11.02.2010. g. pod naslovom
„Asim Kamber ima problem s građanima Sanskog Mosta“
Uopće nisam nastojao predstaviti javnosti kako sa mnom imaju
problem novinari „Avaza“.
Sa mnom uopće nemaju nikakav problem građani Sanskog
Mosta niti ih ja gušim svojom „kabadahijskom hobotnicom“.
Sve činjenice o meni iznosili su pojedinci, osnivači SBB – stranke u Sanskom Mostu, danas angažirani u organima ove stranke.
Uopće nisam tokom „jedne decenije“ kako kažu vaši novinari
„nametnuo svoju moć i bogatio se“. Nisam „nametljiv“ a materijalni status prije rata i danas potpuno je isti, a nisam zavidan g.
Radončiću što je u materijalnom smislu moćniji od našeg grada i
kantona zajedno. Uopće se ne ljutim na Almasu i Faruka (novinare
Avaza), valjda bi se oni trebali ljutiti na one koji su im servirali
lažne informacije o meni i oni to u konačnici i priznali… Jedini
problem u ovoj prepisci imaju upravo oni (novinari) i „Avaz“ jer
bi trebali objasniti građanima Sanskog Mosta i široj javnosti zbog
čega su je lažno informirali.
Konstatacija kako sam „omražen u svojoj sredini“, paušalna je i
neozbiljna. Trebali bi kao profesionalni novinari koristiti svjedoke
koji su završavali redovan a ne inkluzivni školski program. Da bi
dokazali da je neko „omražen“ ili suprotno omiljen, onda bi u toj
155
Asim Kamber: Država neboder
sredini bilo neophodno provesti anketu na barem 10% reprezentativnog uzorka građana (punoljetnih).
Trideset posto uzorka respodenata bio bi idealan pristup, a
između eksplorativnog i eksperimentalnog tipa ankete preporučujem vam ovu drugu.
Faruk i Almasa imaju hipotezu o mojoj „omraženosti“, te bi
nju samo trebalo provjeriti.
Vrijednosni sud javnosti koji sugerirate bio bi i naučno – sociološki relevantan ukoliko bi ga valoriziralo preko 50% ispitanika
(respodenata).
Ovakvim, uistinu stručnim pristupom, novinari „Avaza“, bi
i definitivno izbjegli hipotetičko – kritizerski i dezinformirajući
novinarski radikalizam, a ja bih izbjegao provoditi daljnju edukaciju vaših, nespretnih novinara, jer mi na kraju nije ni plaćena…
Primite izraze moga uvažavanja!
Sanski Most, 18.02.2010. godine
156
Zabranjena reagiranja
Zabranjeno reagiranje 10
Asim Kamber
Zastupnik u Skupštini USK-a i
Domu naroda Parlamenta F BiH
Vlasnik Avaza: g. Fahrudin Radončić
Urednik dnevnog lista „Avaz“ : g. Sead Numanović
Poštovana gospodo,
U simpozijskom ambijentu kulturološkog centra Ugarske (Budimpešte), zatekla me vijest (SMS – poruka) kako je moja neznatnost
ponovo bila temom vašeg subotnjeg (20.02.2010. g.) SBB – biltena.
Reklo bi se, ništa novo u blaćenju vaših pristojnih kritičara, a u
okolnostima dok im i dalje držite vezane ruke i na ustima flaster.
Novo je samo to da je iz busije tračarskog kukavičluka, odakle
je suflirao Veli i Almasi, na javni teren iskočio i naš zet – drug
Midho. Nije novo to da je u mamutskom angažmanu kritika moga
lika Midho već davno devalvirao moj cjelokupni svjetonazor i
lik. Konačno sam shvatio da od Midhinog prijeratnog mandata
Predsjednika Omladinske organizacije SK-a, preko ratnog gastarbajterskog novinarsko – festivalskog angažmana, sve do danas, on
histerično napuhuje svoj negativistički stav spram svih političkih
čelnika koji nisu bili u SK-a.
Od rahmetli Alagića, Lemeša, Halimovića, Bahtića, mene i
ponajviše, i mnogih drugih, on je prilično vulgarno – diskvalifikatorski sve ocrnio. Istina, izuzeo je dr. Avdagića, jer Midhina žena
a moja rodica ne bi bila tu gdje jeste da je i njega blatio. I takvu
njegovu procjenu cijenim. O drugu Midhi najbolje je kazao general
Alagić kad ga je nazvao „medijski strvožder“.
Ja ću ipak, kao dokazani demokrata, uvijek braniti Midhin
politički stav i marksistički pedigre, a njime se neću baviti jer sam
to obećao članovima naše porodice.
157
Asim Kamber: Država neboder
Naravno iskoristit ću pravo da odgovorim i demantiram njegove spletkaroške maštarije.
Ali bi prije toga, g. Radončić i g. Numanović, iskoristio priliku da vas zamolim da objavite mojih 6 reagiranja od: 05.02.2010.
g., 10.02.2010. g. (dva reagiranja), 11.02.2010. g., 15.02.2010. g. i
18.02.2010. g.
Mene ste do sada ukupno tretirali (negativno) na prostoru
od 2624 cm2, a objavili svega jedno reducirano reagiranje na 120
cm². Vi bi se iz građanske ali i profesionalne pristojnosti trebali
pridržavati čl. 7. (Mogućnost odgovora), Kodeksa za štampu BiH.
Vaše „Crnogorsko“ junaštvo i tradicija da vrijeđate žene, prozivate
djecu, penjete se preko mrtvih, nas krajišnike atribuirate magarcima, govori najjasnije o vašem „ljudskom“ kodeksu. Rak laži koji
u vašim novinama, barem kad je riječ o meni, metastazirao je do
nivoa vulkana. Vi ste iz perspektive laži dvocifrenih prešli do nivoa
laži trocifrenih brojeva. Kvantitet laži komplementaran je vašem
„junačkom“ porijeklu. To mi je upravo na naprijed pomenutom
simpoziju objasnio profesor Nikšićkog Filozofskog fakulteta, antropolog po naučnoj vokaciji (L.V.). A naučno dokazana tvrdnja
po ovom uglednom antropologu (rođenom Crnogorcu) jeste da su
od Srba jedino veći lažovi Crnogorci (naravno ne svi), jer su oni
„Crnogorci uspjeli čak i Srbe slagati“ (prevariti)...
S poštovanjem!
Sanski Most, 25.02.2010. godine
Dostaviti:
1. Dnevni avaz
2.Vijeće za štampu – Sarajevo
158
Zabranjeno reagiranje 105
Esej o našoj gluposti…
Poštovani g. Radončić,
Nakon što ste posjetili Sanski Most, gdje ste promovirali vašu privatnu SBB – stranku, meni ste u vašem pendrek – egzekutorskom
biltenu posvetili u 10 dana više prostora nego u posljednjih 10
godina. Ne mogu povjerovati da ste se kao lider visokih ambicija
prepali kako kaže vaš batinaški list: jednog „čaršijskog šerifa“,
koji – neuzubillah – „odlučuje o životu i smrti“, a uz to je i „personifikacija ubuđalosti ljudskih resursa“.
Malo je prostora da se interpretiraju sve kvalifikacije iz kible
vaših pogrda, a ja vas podsjećam da su o meni do sada objavili na
stotine negativističkih tekstova i priloga na koje sam poprilično
obvik’o. Uvijek su ih naručivali i kreirali moji politički protivnici
a često i kriminogeno – mafijaški krugovi. Iz arsenala dosadašnje
tračarsko – diskvalifikacijske imaginacije izdvojit ću samo neke:
„Ustaški bojovnik“, „Kum“, „Rasturač Antraksa“, „Kriminalac“,
„Spavač“, „Autonomaš“, „Sanski Lajčak“, „Fundamentalista“,
„Bandit“, „Gusar“, „Ubojica“, „Pavelićevac“…
Medijska demonizacija koju je pokrenuo Avaz (SBB) i Federalna televizija (SDP), po svojoj brutalnosti i perfidnosti prevazišla
je sve dosadašnje, jer se napadaju i članovi moje porodice, a kao
krunski dokazi koriste se i mrtvi. Svakome je njegova porodica
najvažnija i javno vas molim da čuvate dostojanstvo onih koji nemaju veze sa našom političkom borbom. U repertoaru pogrda vi
ste i definitivno upisali najbrutalnije: „Gori od Gašija“, … „Ljubitelj
Goebbelsa“ (Jozefa, Ideologa nacizma i ministra informiranja u
Hitlerovoj Vladi).
159
Asim Kamber: Država neboder
Hitlerova je maksima – „Veliki važni cilj“, a sve između je
„argumentacija, neprestana i dirigirana…“. „Cilj“ koji ste postavili
za izbore u oktobru 2010. za vas je previsok, odnosno nedostižan.
Molite dragog Boga, i nadasve „dragu“ vam gospodu Sulejmana,
Harisa i Zlatka da ostanu dosljedni… Ode li cenzus na 5%? Ne gine
vam ropotarnica – politička… A o Krajini kada je riječ, tu vam
je i 3% nedostižno! Pokušali Ekolozi, Mirnes A., Liberali, Sefer
H., Dodik, SDU, ko sve nije ne znam. Ali znam dobro tvrdoglave
Krajišnike i njihovu alergičnost na importirane opcije iz drugih
političkih centara. Oni to jednostavno dosljedno ignoriraju.
„Đoga – Šagoljevsko – Guzičin“ koncept
G. Radončić, engleski globalistički teoretičar Benedikt Anderson
je ustvrdio da najveću odgovornost za proizvodnju nacionalne
(državne) kulture imaju: dnevne novine, elektronski mediji, pa čak
i administratori web – sajtova. To što ste vi napisali o meni pod
plaštom slobode govora, osim laži, jedna je velika glupost i ja vas
neću sprječavati u prakticiranju vlastite gluposti. I glupost može
imati umjetničko - semiotički karakter (R. Barthes), jer je glupost
zapravo kategorija ideoloških znakova i apsolutno ima politički
karakter, odnosno govori o vašoj političkoj (ne)kulturi. A vaša bi
misija, g. Radončić, i posebno vašeg stranačkog biltena trebala biti
evropeizacija našeg javnog diskursa, a ne stigmatizacija političkih
konkurenata, uz pomoć retoričko – leksičkog arsenala najnižeg
trivijalno – jezičnog standarda. Ipak g. Radončić, u pisanju zakon
snage bogatstva, nebodera, vlasništva medija, bankovnih salda,
nema ama baš nikakvu težinu. Ma kakva bila vaša herostratska
veličina, u pisanju – na terenu javne riječi - težinu imaju samo pisani argumenti, riječi, i to samo istinite. Javno montirani procesi
denunciranja, uglavnom političkih konkurenata pogrešan vam je
način političke afirmacije.
Iako mislim da je vaša pojava na političkoj estradi meni osobno
pružila duhovnu okrepu i relaksaciju jer je naša politička scena s
vama značajno dobila na humoru (tema mog slijedećeg eseja). Ja
160
Esej o našoj gluposti
sam vašu političku eru, cijeneći je kratkom kanio preživjeti bez
miješanja. Međutim akutnu seriju o meni senzacija na granici
kritičarsko – klaoničke difamacije nisam mogao prećutati. Ja kao
osvjedočeni demokrata ne prihvatam da me iko pa i vaš list taktikom radikalističko – rasparačkog pretjerivanja do gadosti (Markiz
de Sade) preplaši i ušuti. Nisam htio ćutati i pružiti vam zadovoljstvo iskustva da se teror laži i „gluposti“ isplate… To je na kraju
pitanje moralnog i etičkog kapaciteta svakog imalo obrazovanog
pojedinca malo čvršćih kralježaka.
Ne slažem se s onima koji tvrde da je vaš verbalni diskurs,
apropo izjava o Jurišićki „fašistoidan“. Međutim nikakve sumnje
nema da sličnosti ima sa „Đoga – Šagoljevsko – Guzičinim“ medijsko – diverzantskim konceptom. I oni su izmišljali ideološke i
nacionalne neprijatelje, dubiozno uživali u subverzivnim izmišljotinama, demonizirali pojedince i cijele narode sa ciljem pravdanja
agresije. Tukne, tukne, i te kako… (Czeslav Milosz Zarobljeni um).
Ne izmišljajte neprijatelje ove zemlje tamo gdje oni to nisu, jer njih
barem imamo na pretek.
Ezopovski govori
Moj učitelj u govoru je Erazmo Roterdamski, a u govoru svi, apsolutno svi trebamo biti slobodni jer nas govor i odaje i legitimira. Vaš govor, g. Radončić na Nezavisnoj – TV 101, bio je sasvim
dovoljan da sve kaže o vama… Nije bilo teško obducirati vaše
verbalno pljuckanje po političkim konkurentima. Međutim, nisam
toliki šundofob (medijski) da sam bio kadar poslušati sve bisere
na ovoj lokalnoj Tv iz repertoara vašeg novinarskog – političkog
bunjišta. Uglavnom, najodgovorniji za stanje u BiH, tvrdite, od
samog njegovog rođenja je Haris Silajdžić, a jedina svijetla tačka
na našoj političkoj sceni prema vama je Milorad Dodik.
Maestralni Ciceron još davno je zapisao da: „Pričajući o drugima uvijek govorimo o sebi samima“. Ja g. Radončić, ljude upravo
diferenciram govorom. Ne volim trošiti vrijeme na eksplikacije bilo
čijih, pa i vaših izrazito skromnih retoričko – politikantskih dosega,
161
Asim Kamber: Država neboder
ali priznajem da ste mi fenomenološko – Husserlovski, veoma interesantni. Šta više sociolingvistički – naučno vrijedni. Takvi kao vi
nikada ne kažu: „Izvinite, poštovani građani, ali ja o ovom problemu
ništa ne znam“. Vašim retoričkim diskursom osim lažnih sofističkih
dvoumica, dominiraju imenice i pridjevi (epiteti), a manje glagoli.
To je zapravo najbolji znak da vi nemate nikakvog programa odnosno da ni sami ne znate šta bi trebali raditi u slučaju osvajanja
vlasti. Mora vam se istovremeno priznati maestralno prakticiranje
Ezopovskih govora. Takav tip govornika inflacijom imenskih leksema i butikom rugalačkih epiteta nadoknađuje siromaštvo vizija.
Vi ste iz grupe sveznajućih političara kakav je recimo g. Lagumdžija (SDP) koji umišlja da je i on sam javno dobro u Javnom
servisu (FTV), pa nam se ispne na katodnu cijev, držeći isprazne
monologe o svemu i svačemu u ulozi tumača svakodnevne zbilje.
A prije ove kontinuirane ispraznosti, lider SDP-a novinarima FTV
prije svojih estradnih nastupa izdiktira pitanja, koja uz njihovo
poslužničko posredovanje sam sebi postavlja. Kod takvih govornika – političara iza patetične profesionalno zabrinute poze ne
ostaje ništa osim semantičkog zamagljivanja stvarnosti.
Federalna TV „nacionalni problem“
G. Radončić, o meni je vaša novina objavila ukupno 27 neistina.
Podsjećam vas da ste kao gost pomenute TV 101 na pitanje voditelja
o medijima kazali da je, cit. „Avaz vanstranačka novina a svi drugi
mediji u rukama mafije…“. Zatim ste kao negativan primjer medija
uzeli Federalnu televiziju u kojoj prema vama: „Vlada diletantizam,
istjerana struka i zavedena cenzura“… Te čak da je ova televizija
„nacionalni problem jer naša djeca zbog nje gledaju HRT, TV Novu,
RTRS, itd…“ I na kraju da je osnovni problem Federalne televizije
to što je na njoj „protjerano pravilo – druge strane,“ odnosno pravo
na reagiranje (kliknite na Google-u NTV 101 pa se poslušajte). Vi,
g. Radončić, i vaši urednici ne da uskraćujete moje pravo reagiranja, nego ste odbili objaviti na Zakonu utemeljeno pravo „ispravke
netačnog izražavanja“, koju sam uputio 29.01.2010.godine, a što
162
Esej o našoj gluposti
je u skladu sa odredbama čl.8. Zakona o zaštiti od klevete FBiH.
A jedino moje reagiranje ste objavili uz posredovanje i pritiske
Vijeća za štampu. A uz njega i komentar vaših novinara koji su
me nazvali „kabadahijskom hobotnicom“, a za svjedoke uzeli dva
člana SBB-a, neprilična intelekta. Ja, ipak, nemam iluzija o vašoj
hrabrosti i kapacitetu da objavite ovu moju posve – literarnu repliku u formi eseja… Ponovo na Zakonu utemeljenu (da se čuje
druga strana). Ketmenizam je naziv za karaktere ljudi koji jedno
misle, drugo rade, treće govore.
Histerija laži
Ipak, zbog istine i javnosti i ograničenog prostora, ali mojih političkih fanova, ovom ću prilikom neke važne navode (laži) demantirati. Nije istina da sam bilo koga sprječavao da dolazi na promotivni
skup vaše stranke. Vi simultano po istom principu (vidim prema
vašim napisima iz drugih gradova), fabricirate javnosti poruku
kako ste vi i vaša stranka žrtve onih koji vas sprječavaju u političkoj misiji spašavanja Bošnjaka od njih samih. Moram priznati da
ste izabrali pogrešnog mučitelja jer sam ja po prirodi blaga osoba,
ali ne podnosim politikantske tračeve dignute do razine fakata.
Slijedeći put ako budete htjeli ja ću osobno pozvati Sanjane da vas
poslušaju. To je naš prvorazredni politički interes, i neće ih biti
nekoliko stotina nego hiljada koliko ih se uvijek na moj poziv odazove. Ali vas molim da naše dobre sugrađane na ulazu ne izlažete
režimu detektorsko - aerodromskih kontrola. Nikada ni na jednom
skupu bilo koje stranke nije zabilježen bilo kakav incident. Inače,
Sanski Most je jedini grad u USK-u, a i u Federaciji u kome u 2008.
godini nije zabilježen ni jedan slučaj maloljetničko - vršnjačkog
nasilja. Radi se o mirnim i dobroćudnim ljudima.
Moj vam je dobronamjeran savjet, g. Radončić, da kod slijedeće
posjete obavezno obiđete barem jedno od niza šehidskih mezarja
u dolini Sane.
Nije istina da imam stan u Zagrebu.
163
Asim Kamber: Država neboder
Nije istina da sam „čak za 585.000 eura kupio kuću u
Dubrovniku“.
Nije istina da imam bilo kakvu nekretninu u Dubrovniku i
Hrvatskoj uopće.
Nije istina da imam stan u Beču.
Nije istina da je u SDA Sanskog Mosta iko ikada uplatio donaciju od 50.000 KM.
Nije istina da je g. H. Šarčević ikada stranci donirao 6.500 KM,
ali je istina da je na izborima 2004. donirao marketinški materijal
(majice, kombinezone, kape i sl.), preko tekstilne firme „Catago“,
koja mu je na taj način kompenzirala međusobna dugovanja. Međutim donacija stranci nije razlog da bilo ko pa i g. Šarčević može
na osnovu doniranog veša bespravno graditi vikendice.
Nije istina da mi se g. Eniz Kazić ikada obratio za pomoć u
osiguranju sredstava iz Privatizacijskog fonda (6.000.000 KM). Sve
i da jeste, ne bih mu mogao pomoći jer o tim sredstvima odlučuje
banka kojoj su ta sredstva ugovorno data na upravljanje.
O Nihadu Ključaninu, lideru vaše stranke i vašem prvom katil – svjedoku, sve što bih kazao bilo bi malo ali i suvišno. On je
i protiv mog rahmetli brata svjedočio. Čak se i neke kvalifikacije
koje meni pripisuje podudaraju sa izjavom koju je dao četničkim
isljednicima. Prema službenom zapisniku ratne policijske uprave
(srpske) moj brat (H.K.) i imam Vrhpoljski (E.S.) „odbili su jesti
slaninu i svjedočiti protiv Bošnjaka“. Moga brata i pomenutog
efendiju žive raskomadali i bacili u Trnavsku grobnicu, a Ključanin
N. završio u Skandinaviji. Kako se historija ponavlja… Isti svjedok
(Ključanin), isti osumnjičeni („fašistoidni“ Kamber), samo mu
nema četničkih egzekutora… Ključanin, vaš SBB – Krajiški lider,
ima jedan nepopravljivo čvrst princip. Principijelno na svakim
slijedećim izborima mijenjati stranku. Vaša SBB, prema mojoj
evidenciji mu je peta. Na prošlim izborima, g. Ključanin je kao
164
Esej o našoj gluposti
kandidat Narodne bošnjačke stranke u Sanskom Mostu osvojio
ukupno 35 glasova (a na Kantonu 92). A ja g. Radončić, (tako grozan i „ustašoidno – nacistički“ opak) oko 8.000 glasova. Poslije S.
Kadića – kadije bihaćkog, najviše na Kantonu. Ja ću ipak pomoći
da vaša stranka i vaš Krajiški leader – Ključanin pređe famoznu
cifru od 100 glasova.
Instant političari
G. Radončić, jadna je demokracija koju vi promovirate. Vi vašim
političkim protivnicima zavežete ruke na leđima, stavite na usta
flaster, a onda sa vašim kerber – napisničarima do mile volje orgazmično i bjesumučno udarate „anfer“ verbalne krošee kombinirajući
ih digresivno đonovima ispod pojasa. Jedino što mi je preostalo
da protiv vas i vaših novinarskih bukača na Općinskom sudu
podnesem tužbu za klevetu što sam i uradio. Nažalost, sud mi je
kao jedina instanca zaštite moga prava preostao. U časna antička
vremena i Sokrat je osuđen zbog klevete – ali na smrt. U nečasnom
dobu instant - političara kao što ste vi i Krajiški vam miljenici
Bahtić i Lipovača, bit ćete osuđeni. U to sam uvjeren. Naravno, ja
ne priželjkujem tako rigoroznu kaznu i Sokratovu sudbinu ali sam
uvjeren u pravednu presudu. Do sada sam ovakvih i sličnih parnica
na sudu dobio ukupno 14, a posebno mi je draga posljednja, na
Ustavnom sudu protiv bivšeg Zamjenika Ombudsmena Federacije
(B.V.) od 11.02.2009. godine.
Sve dosadašnje financijske naknade za nanesenu štetu donirao
sam u humanitarne svrhe. Napravit ću presedan. Za vas će to biti
beznačajno, možda i dnevni džeparac, ali ono što mi vi platite
sa zadovoljstvom ću potrošiti u Dubrovniku, oazi moga ljetnog
kulturološkog i sportskog ladanja, gradu renesansnog zafrkanta
Marina Držića – pučanina.
Sanski Most, 05.02.2010. godine
165
LITERARNA “ĆUNA”
ZILHADA KLJUČANINA
„Znam pedeset živućih pisaca od kojih
je, svaki, vredniji ovoj zemlji od bilo
kojeg, i živućeg i mrtvog, političara.“
Zilhad Ključanin,
Dnevni avaz,
15.05.1999. str. 9.
Zaista se trudim da ne prenagljujem sa kritičkim osvrtima u kojima strastveno osporavam, pa i blatim književnu vrijednost nekog djela, a kako objektivni čitaoci mojih štiva ne bi pomislili da
su mi agresivne kritike i polemike svrha. Međutim, brzina moga
pisanja nedostižna je količini literarne gluposti koju stvara književni materijalizam, oličen u djelu i osobi Zilhada Ključanina.
Prevaziđeni Marx je zapisao vrijednu misao o piscima: „Da
pisac, naravno, mora zaraditi novac da bi mogao živjeti i pisati, ali
ni po koju cijenu ne smije živjeti i pisati da bi zaradio novac.“
Danas se naši pisci žale kako ih je čitalačka publika, u velikoj
mjeri napustila, kako im se knjige loše prodaju, kako su materijalno
nezbrinuti, kako nema pravih izdavača, itd.., itd.., a da se nikada
ne zapitaju zašto je književnost napustila svoje najvažnije i jedino
legitimne književno – estetske i etičke postulate ljepote i istine.
Kada je Andrić u Travničkoj hronici slijedom imaginarne narativne etičke generalizacije Bošnjake označio: „balijama,
čudovištem, nasilnicima, ruljom, grlima (životinjama), kao narod
sa čestim napadima skupnog ludila, krvnicima“ itd.., itd.., on je
jasnom psihopatologijskom antropomorfizacijom Bošnjake okarakterizirao mentalno bolesnim ljudima. Andrić nam sugerira
sasvim pogrešno mišljenje da je tom „kolektivnom ludilu“ uzrok
166
Literarna “ćuna” Zilhada Ključanina
neka obijest ili shizofrenija, iako je i njemu, sasvim sigurno, bilo
jasno da je taj stalno tlačeni i proganjani narod, itekako, imao
razloga za pobune o kojima mjestimice govori pomenuti roman.
Romanom Šehid Ključanin je otišao i korak dalje u negativnoj
karakterizaciji Bošnjaka. Svi oblici egzistiranja, i individualnog,
i kolektivnog, u ovom romanu su deformirani, ružni, viđeni na
jedan reduktivistički način koji umanjuje ili uništava sve tradicionalne islamske i bošnjačke vrijednosti. Stvarnost i ljudsko
postojanje u ovom romanu pojavljuju se posve izobličeni. Nema
ideja, nema logosa, uzora, i ta izobličenost je isto što i besmisao i
nedostatak vrijednosti, pa je konstanta ovog romana, iz stranice
u stranicu, u isti mah, i etičko, i estetsko deformiranje. Tako se
cijela ideja ovoga romana pretvara u jednu grotesku, tj. u prizor
kojim ne vlada nikakva sila koja organizira i sređuje. Međutim,
u romanu postoji jedna stvarnost pored ljudske, izopačene, koja
ne pruža mogući izlazak, ali ipak dokazuje da je ta stvarnost nezavisna od čovjeka. U njoj postoji red i ljepota i ona je protuteža
izobličenosti svega ljudskog.
To je vjera, islam.
Najsnažniji dojam potpune dezorijentacije i beznađa, što sačinjava multiverzum, a nikako univerzum, jeste početak romana
u kome, iz zavičaja ekskomunicirani pisac, mozahistički opisuje
grozne ljudske karikature svoga rodnog sela Trnove kod Sanskog
Mosta. Zilhad, upravo sa strašću, opisuje fizičku i moralnu nakaznost svojih komšija. Naturalistički rječnik i opisi (tipa „Bunjelove
filmske parabole“ str. 268.), kaže demijurg – sveznajući Zilhad,
obavezuje nas da priznamo ovom autoru jedinstveno prvenstvo,
nenadmašenog, epohalnog književnog skandala. Naime, junaci
romana, stanovnici pitomog sela Trnove, ne djeluju kao normalna
ljudska bića, nego kao fantastična utjelovljenja pojedinih ljudskih
poriva, poroka, erotskih pomama i teških tjelesnih i psihopatoloških deformacija. Poslužimo li se modelom romaneskne crnobijele karakterizacije likova ovog djela, crni-negativni su: „Behlil
Karić - Prdo, Šaćir Drob, Grbavac Hazim, Vehab Čukan, Edhem
Čaušević zvani „Jebeš“, Jusuf Mehadžić zvani Hemeroid, Nerkez
Kamenčić (rađa govna), Sejdo Akrep, Frljava Fikreta Sadić, Meho
167
Asim Kamber: Država neboder
Benkovac – starac lažov, Ludi Midho, Šeho Čukan, Ružna Tatle,
Apat Graha, Irfan Kamenčić – Srbin, Musto Travljanin – Komunista, Feriz Šabanović – Fehkin – Baraba, Nasuf Izačić – Kukavica,
Sanel Čaušević – Pikec, itd.., itd..
Bijeli – pozitivni likovi su: Zilhad Ključanin, Atif Ključanić,
Abdurahman Ključanin, Adem Ključanin, Mevla Ključanin i drugi
Ključani. Da nije tragično, bilo bi smiješno. Smiješno je utoliko
što je sve gruba fikcija i što objektivnom čitaocu, pogotovo onom
koji poznaje Trnavce pobuđuje gnušanje.
Npr., Behlil – Prdo je prdio tako da su „pucala stakla“ kod
onih komšija koji nisu zatvorili prozore (str. 19). Šaćir Drob je imao
četiri guzice, nekoliko malih i jedan veliki trbuh, slapove podvoljaka i zatioka, i najveća mu je želja da vidi svoju ćunu, izgubljenu
negdje ispod trbuha (str. 21.). Jusuf Mehadžić – Hemeroid, „vuče
iza sebe nekoliko kila hemeroida dok hoda“. Nerkez Kamenčić –
„rađa govna“. Feriz Šabanović zvani Fehkin, osvajao prva mjesta na
organiziranim takmičenjima u psovanju a „inače najdraža psovka
mu je bila džamijski alem“. Jedini efendija Ćeman je „poznati
poguzija“ koji kada se popne na munaru, umjesto „Ešhedu en la
ilahe illellah, viknuo ženo – rospijo“. (str. 92.)
Poseban vid licemjerstva Zilhad je izrazio kroz negativnu
karakterizaciju njegovih komšija oženjenih ženama druge vjere,
kako ih on naziva „džinkinjama“ (džin – duhovno demonsko biće),
a da nigdje ne napisa da je i on oženjen, njegovim riječima kazano
„džinkinjom“, Srpkinjom Slobodankom. Zbog vlastitog stida i pristojnosti neću citirati sve besramne, monstruozne i halucinantne
scene i opise stvarnih likova trnavskih Bošnjaka.
Poput filmskog leta frenetičnog Jacka Nicholsona u Letu
iznad kukavičjeg gnijezda, i Zilhad u svijesti leti iznad frenetičnih
Bošnjaka rodnog mu sela Trnove. Iza frenezije vlastitog naroda
krije se svojevrsna frenezija pisanja. Iza frenezije pisanja krije se
frenezija religioznog ateiste Zilhada, ni mistika pisane riječi, ni
mistika religije, a najprije mistika materijalističkih književnih
poslova. Zbog toga, ovaj roman, iako ima elemenata erotike, filozofije, religije, sociologije, historije, etnologije, gerontologije,
imenujem, prije svih psihološko – autobiografskim i tako ga i
168
Literarna “ćuna” Zilhada Ključanina
motrim. Naravno, nije mi namjera da svedem svoj osvrt o ovom
romanu na razmatranje psihoanalitičkog sadržaja, bez uvažavanja
estetskih specifičnosti, takav bi pristup bio i reduciran i kratkog
dometa. Međutim, jedino psihoanalitički „metod“ može približiti
objašnjenju najveće i najveličanstvenije čovjekove mogućnosti –
stvaralaštva, u svim njegovim zadivljujućim vidovima, i blistavim
i nakaznim. Uzimam za primjer „Freudov“ književno – psihoanalitički pristup jer on uključuje spoznaje iz historije, mitologije,
psihologije, religije i književnosti, a što je i sadržajna odrednica
romana Šehid.
Dva su piščeva kompleksa dominirajuća ovim djelom.
Narcizam
Urođena emocionalna hladnoća mogla bi biti odlučan faktor
u genezi Zilhadovog narcizma. Nedavna njegova izjava spočetka
teksta u Dnevnom avazu, kako je pedeset bosanskih pisaca „vrednije od bilo kojeg, i živućeg i mrtvog, političara“, najbolji je dokaz
kako je ovaj pisac već stekao idealnu koncepciju i viziju vlastitog
„Ja“ i slike o sebi i svome zanimanju, koju teži da ispunjava tokom
svoga stvaralaštva. Narcizam se najlakše i najupadnije realizuje u
najintimnijoj sferi ličnosti, a to je kod Zilhada očito. Na str. 115.
Zilhad opisuje vlastitu manustupraciju, onanisanje, masturbaciju,
ipsaciju, što je rezultat njegove upravo nastrane narcisoidnosti. Na
str. 136. kaže: „Djevojke su u mome zavičaju bile nježne kao ja“.
Na str. 162. ponovo opisujući sebe, Zilhad kaže da je: „Bio lijep i
plav, kao rijeka.“
IPSATORNO – MASTURBATORNI ONAN, ZILHAD, opisujući u više navrata mušku spolno – genitalnu pripravu, i za svoju
„ćunu“ kaže na str. 284. da je kao: „Mali procvjetali cvijet.“ Opet
zbog vlastite pristojnosti, neke homoerotske scene neću ni citirati, a usporedba sa djevojkama, fascinacija pozamašnim, muškim
pripravama „ćunama“, Rašidova, Sejdina, Zilhadova te uzastopni
opisi muških „guzica“, ne može se ni tumačiti drukčije do sublimacija njegovih potisnutih homoseksualnih nagona. Prema Freudu,
169
Asim Kamber: Država neboder
pisci lišeni ovog kompleksa, „češće opisuju organ suprotnog pola“.
Najvažniji uslov za normalan stvaralački proces umjetnika jeste
sposobnost da sopstveni narcizam transformira i da ono što osjeća
učini relevantnim za osjećanja drugih, što u primjeru ovog pisca
nije slučaj. Takvi tipovi književnika su po pravili osvetoljubivi
prema svojim kritičarima i na paranoidan način „smatraju sve
osim pohvala zavjerom“, ističe P. Young. Takav pisac ima stalnu
potrebu da potvrđuje svoju muževnost i idealiziranu sliku vlastitog
„Ja“, što je u romanu Šehid sasvim jasno iskazano bez bilo kakve
karakteristične literarno-stvaralačke metaforike.
Kastracioni kompleks
U ovom romanu je izraženiji od prethodnog. Od ovog kompleksa su bolovali: Homerov Odisej i sin mu Telemah, Shakespearov Hamlet, Smerdjakov kod Dostojevskog, Mannovi Faust i
Perperkorn, Camusov Meursalt, svi likovi Hemingwaya i mnogi
drugi likovi svjetskih klasika. Zilhad je otišao i korak dalje utoliko
što je ovaj kompleks u Šehidu doživio svoju potpunu realizaciju.
Freudova teorija razvoja drži da muška djeca u svojoj najranijoj dobi doživljavaju libidinoznu želju prema majci. Ovi porivi,
upozorava Freud: „Nisu jasno seksualni, već su samo od građe iz
kojih će se razviti i oni.“ Zbog toga na početku života muške djece
stvaraju se konfliktna osjećanja prema ocu, osobito ako, vrlo često
očevi, svojom karakterističnom grubošću to i sami izazovu. Ta
osjećanja su prvo kompetativna, a zatim i destruktivna, sve do
najokrutnijih priželjkivanja očeve nesreće (do moguće i smrti).
Ovaj konflikt prerasta kasnije i u specifičan oblik kastracije ili kastracioni kompleks. Uspješan rasplet ovog konflikta manifestira se
regresijom i identifikacijom sa ocem (adolescentno doba). Ukoliko
ne dođe do ovakvog raspleta, dijete nikada ne dostiže psihoseksualnu zrelost, što rezultira, u najvećem broju slučajeva, trajnim kastracionim kompleksom i pretjeranom narcisoidnošću. Konstanta
romana Šehid upravo je kastrirana glava šehida, a u više navrata
i kastriranje muških spolnih organa njegovih sugrađana, pa čak i
170
Literarna “ćuna” Zilhada Ključanina
jedne djevojčice. Zaista mi na pamet ne pada da citiram morbidne i
halucinantne scene u cilju dokazivanja autorovih pogrda i prepada
na čitaoca, što je kod Zilhada često sredstvo literarnog izražavanja.
Veoma je teško u jednom osvrtu istaknuti sve kvalitete
i mane jednog kompleksnog romana kakav je Šehid. Kako mi se
ne bi zamjerila jednostranost, istaknut ću da roman ima mnogo
minucioznih analiza i briljantnih detalja koji mobiliziraju i potiču
na razmišljanje (kontemplativni diskursi). Osnovna karakteristika
kompozicije romana njena je haotičnost, njen nered, u kojem se
preskaču vremena i situacije, u kojem se događaji vežu, naoko bez
nekog smisla – upravo kao što je haos obilježje doba u kome živi
i stvara pisac. Razlogom ovakve kompozicije svakako je težnja da
se događaji postave na istu ravan i suštinsku vezu.
U razvoju takve kompozicije postoji neki tragični ritam
radnje koji čitaocu polako otvara oči. Ovaj aspekt strukturiranja
kompozicije doprinosi zanimljivosti romana i suprotstavlja se prvotno uočenom haosu. Jedan od osnovnih postupaka kojim autor
pokušava otkriti uzročno – posljedičnu vezanost pojava i događaja
jest motivska jukstapozicija, a posebno se to odnosi na usporedno
nizanje slika iz herojske prošlosti Alije Đerzeleza, braće Hrnjica,
Zilhadovog dida Ale i nimalo herojske sadašnjosti. Pisac u odnosu
prošlog i sadašnjeg traži kauzalnost. Da se dođe do rješenja zagonetke života i budućnosti važno je razumjeti prošlost.
Pripovjedač se prilično okretno služi raznim pripovjednim tehnikama, od realističke deskripcije do unutrašnjih monologa i citata. Ovdje treba posebno istaknuti i autorovu sposobnost
parodiranja raznih jezičnih stilova i žargona. Pada u oči da Zilhad
napadno koristi stare bosanske lekseme „osobno, tisuća, povijest,
uznik, osobna karta, itd.“, a da na to nije reagovao njegov „brat“
– recenzent, jedan od vrsnih poznavaoca imperijalističkih „kroatizama“ Hadžem Hajdarević.
Najbolji svjedok književnoj vrijednosti nekog djela je vrijeme. Francusko – njemačka književna kritika je recimo, od 16 000
književnika koji su štampali svoja djela tokom 18. i 19. st., zaključila
da se na današnjem književnom tržištu održalo manje od sto autora. Najveći dio književne produkcije, preko 90%, zapravo spada
171
Asim Kamber: Država neboder
u kategoriju trivijalne književnosti, kao što su razne pustolovne,
detektivske, erotske i slične priče. Roman Šehid upravo jeste crni
biografsko – psihološko – pornografski roman za seksualne delikvente, a ne ozbiljne zaljubljenike pisane riječi. Pisan „ich“ formom
u kome je dominantna piščeva biografija i njegov idealizovani
lik i druge izvanliterarne kategorije, te kao takav nema, ama baš
nikakvu etičko – estetsku književnu vrijednost.
U bivšoj Jugoslaviji, kada su pisci često i s narudžbom trebali
negativno opisivati religiju, onda su to uvijek radili karakterizacijom vjerskih vođa i službenika, po pravilu muslimanskih. Priče
o Nasrudinu hodži, serije o Karađozu, priče o moralno – devijantnim hodžama i hadžijama, nisu išle u prilog istinskoj bošnjačko
– muslimanskoj tradiciji. Ni jednog trenutka ne sporeći njegovu
književno – umjetničku vrijednost, ipak za istaknuti je da je recimo Skender u romanu Ponornica opisao pijanog Muftiju, u noveli
Zamračenje sunca nazadnog Sabri – efendiju, u noveli Puče ti žica
nesretnog Mujezina Mehu, koji tokom ezana psuje majku djeci sa
munare.
Radili su to i drugi pisci, ali o toj temi jedne druge prilike.
Držim da je to danas nedopustivo. Nedopustivo je, dakle, pa i
neoprostivo, u tako vulgaran stilsko – jezični kontekst ispisivati
citate iz časnog Kur`ana. O tome neka govore pozvaniji…
Posebno je veliku nepravdu Zilhad ovim romanom učinio
spram svojih komšija Trnavaca, i uopće spram Bošnjaka Sanskog
Mosta. On kaže, spočetka romana (str.22.), pišući o Trnovi da
„nikad ni u čemu nije bila prva“. Njegovi su susjedi u svemu inferiorniji od njega i njegove porodice. Pročitao sam nemali broj
književnih djela koja se biografski bave književnikovim zavičajem,
i ne znam primjer da je na tako, teško je naći izraz, morbidno –
sadistički način opisan jedan kolektiv, u ovom slučaju Bošnjački.
Neistinu nije patriotski govoriti ni u ime patriotizma. Neistina o
Trnovi i Trnavcima rezultat je spomenutih piščevih kompleksa a
ne stvarnosti. To je izokrenuto zrcalo bošnjačke stvarnosti. To je
patološki odraz kako i sam autor ističe na str. 189. „Moj zlobni
jezik…“ Dakle, „zlobne“, frenezične, besramne Zilhadove svijesti.
Istine radi, i mojih Trnavaca, Trnova je po okupaciji `92. potpuno
172
Literarna “ćuna” Zilhada Ključanina
spaljena i porušena, a stanovnici protjerani. U Trnovi je pružen,
kakav takav otpor agresoru. Trnavski gazija Muharem Š., tačno
dvadeset dana prije se ispeo na plato Vlašića od onih kojima danas
Zilhad piše hvalospjeve. O tome je Zilhad trebao pisati. Treba reći
i to da je, zahvaljujući upornosti njegovih i mojih Trnavaca, Trnova danas potpuno izgrađena, asfaltirana, nova škola, ambulanta,
dom, sva komunalna infrastruktura, a samo su temelji zatečeni. To
mogu samo zdravi i vitalni i istrajni Bošnjaci kakvi su i Trnavci.
Dok privodim kraju ovaj moj esejistički izlet gledam na kantonalnoj televiziji odluku kojom Skupština U-S kantona dodjeljuje
Zilhadu priznanje za stvaralački rad. I to na dan pogibije Irfana
Ljubijankića. Kao što i danas Zilhad otvoreno kaže da su naši „i
živući i mrtvi političari“ manje vrijedni od „svakog od pedeset živućih pisaca“, tako je i 1994., u najodsudnijem trenutku za bošnjački narod žestoko perom blatio bošnjačke političare u Abdićevom
i Poharinom listu Zapadna Bosna, a posebno, apsurda li tužnog,
rahmetli Irfana. Irfan je naš, nažalost „mrtvi političar“, akobogda
Šehid, koji je vrijedniji od mnogih „živećih pisaca“. Irfanova borba
za Bosnu mjerljiva je uspjesima 5.Korpusa koji je bio fascinacija i
inspiracija svih njegovih, i političkih, i umjetničkih, i napose ljudskih uspjeha. Mene više od samog Zilhada u ovom slučaju zanima
tko je predložio ovog autora za priznanje, i usudi li se taj to i javno
obrazložiti. Tko se to usudi zaobići maestralne bosanske poete
Enesa Kiševića i Husejna Derviševića, recentne književne radnike
i pedagoge Rizu Džafića i Kemala Cocu, nezapažene, a virtuoze
književne riječi Irfana Horozovića i Muhidina Šarića, itd., itd…
Ako se ikada autor ovog romana usudi doći u Trnovu, u što ja
sumnjam, njegova fascinacija Šehidom mogla bi postati stvarnost.
Zilhadov dalji rođak A.K. kaže kako bi Zilhad „za svaku napisanu
stranicu bio nanovo šehid“. I tako misli svaki Trnavac. Trnavske
žene mu poručuju kako bi „najozbiljnije“ izvršile kastraciju njegovog „malog procvjetalog cvijeta“…
173
Registar imena
Registar imena
Abdić 173
Adolf 30
Ahmatova 20
Ajanović Mirnes 37, 44, 47,
62, 75, 160
Akrep Sejdo 167
Bahtić Sadik 16, 17, 37, 44,
47, 75, 93, 94, 95, 96, 97, 101,
105, 109, 157, 165
Balijagić Faruk 37, 52, 55, 57,
59, 61, 62, 63, 75
Bandić 31
Alagić Husnija 28
Barth 84
Alagić Mehmed 80, 109, 141,
142, 147, 157
Barthes R. 160
Baudelaire Charles 20
Ale 171
Beba 29
Alibabić 38
Bećirbegović Nermin 96
Alighieri Dante 19
Beli 20
Alispahić Bakir 70
Bender Fahrudin 89
Anderson Benedikt 160
Benkovac Meho 168
Anderson Pamela 60
Berlusconi 100, 105
Andrić 166
Bičakčić 69
Angel Miguel 104
Biščević Ismet – Memkin 28
Ante 104
Boccaccio Giovanni 19
Aragon Louis 21
Bonaparte 111
Arrabal F. 21
Boyle Pierre 20
Avdagić 157
Braća Genna 53
Avdić Avdo 93
Braća Grimm 29
Avdić Senad 38, 77, 79, 80, 82
Braća Hrnjica 171
174
Registar imena
Branković 41
Bruno Giordano 19
Dedić Midhat 142, 143, 147,
157
Buddha 29
Defoo 27
Bulgakov 20
Delalić Ramiz 57
Caco 60
Dervišević Husein 173
Calvin Jean 20
Dickens 62
Camus 51, 170
Diderot Denis 20
Capone Alfonso 53
Dizdar 98, 99
Cerić Džafer 28
Dodik Milorad 42, 72, 83,
91, 94, 97, 101, 102, 160, 161
Cerić Ibro 88
Che Guevara 48
Dostojevski M. Fjodor 20,
31, 84
Chenier Andre 20
Drašković 52
Ciceron 17, 161
Držić Marin 27, 165
Coco Kemal 173
Džafić Rizo 173
Čampara Dubravko 43
Đerzelez Alija 171
Čaušesku 91
Đogo 37, 76, 145, 160, 161
Čaušević Edhem „Jebeš“ 167
Edo Majka 50
Čaušević Sanel – Pikec 168
English Charles 79
Černiševski G. Nikolaj 20
Čović Dragan 42
Enzensberger Hans –
Magnus 24
Čukan Šeho 168
Fazlić 46, 99, 101
Čukan Vehab 167
Fijamenga Ante 133
Ćeman 168
Filip II 19
D.A.F., margins de Sade 20
Firer 65
Chaplin Charlie 52
175
Registar imena
Francois – Rene de
Chateaubriand 20
Hadžić Almasa 52, 132, 136,
150, 155, 156, 157
Freud Sigmund 169, 170
Hadžiomerović Bakir 104,
105
Galileo Galilei 19
Gaši 57, 111, 159
Gauč 29
Gerard de Nerval 20
Gide Andre 21
Goebbels 65, 107, 111, 159
Goethe 75
Goldoni Carlo 20
Gorki Maksim 20
Gotovac Simona 104
Grabovica 46, 99
Graha Apat 168
Grass 28
Grbavac Hazim 167
Gregorian 39, 75
Grubešić Boris 43
Gustave Flaubert 20
Hadžipašić Admir 103, 104
Haider Jörg 100
Hajdarević Hadžem 171
Halilović Sefer 80, 81, 160
Halimović 157
Hammer Mike 60
Hammer Sledge 60, 61
Harris Richard 58
Hećimović Esad 15
Hećo Vahid 41, 46, 98, 99
Helena 53
Hemingway E. 27, 28, 170
Hilon 98
Hitler 88, 159, 160
Hjelmslev Louis 49
Homer 27, 170
Gustave Le Bon 32
Honore de Balzac 20, 27, 77,
97
Gutenberg 85
Hood Robin 61
Guy de Maupassant 20
Hopkins Anthony 58
H. Rešid „Juda“ 82
Horozović Irfan 173
176
Registar imena
Hrist 29
Karađorđević 30
Husserl 162
Karađoz 172
Imamović Nihad 43
Karić Behlil – Prdo 167, 168
Izačić Nasuf – Kukavica 168
Karkin Fahrija 57
Izetbegović Alija 16, 34, 40,
54, 60, 76, 80, 87
Kazić Eniz 138, 164
Izetbegović Bakir 15, 34, 37,
40, 42, 46, 47, 54, 59, 60, 62,
70, 74, 75, 76, 82, 86, 87, 88,
101, 104, 105, 107
Keljmendi Naser 30, 57, 62,
108
Jackson Michael 93
Jajan 102
Janjoš Mehmed 94
Jelavić Ante 42
Jerlagić 41
Jesenjin 20
Kadić S. 165
Kafka 13
Kejt 81
Kenedy J.F. 76
Kišević Enes 173
Klaudijo 77, 78
Ključanin Abdurahman 168
Ključanin Adem 168
Ključanin Atif 168
Ključanin Mevla 168
Ključanin Nihad 145, 164,
165
Ključanin Zilhad 79, 80, 145,
Kamber Asim 1, 3, 10, 11, 89,
166, 167, 168, 169, 170, 171,
90, 111, 132, 133, 134, 135,
172, 173
136, 139, 140, 141, 144, 150,
Krajišnik 45
152, 153, 155, 157, 164
Kreso 39
Kamenčić Irfan– Srbin 168
Kamenčić Nerkez 167, 168
Krleža Miroslav 64
Karadžić Radovan 42, 46,
102
Kundera Milan 21
Kučan 88
177
Registar imena
Kusturica Nemanja 33
Mandeljštam 20
Kutle 104
Mandić Igor 47
Lagumdžija Zlatko 15, 16,
37, 38, 39, 40, 42, 43, 44, 45,
46, 47, 56, 75, 82, 93, 94, 99,
101, 102, 105, 160, 162
Mann Thomas 27, 170
Lajčak 159
Latić 47, 75
Latin Denis 65
Lazarević 46, 99, 101
Lemeš 157
Lester Richard 58
Lipovača Hamdija 31, 32, 70,
101, 108, 165
Lopušina Marko 22
Lorka 21
Louise 81
Lukašenko 39
Luther Martin 19
Ljermontov Jurjević Mihail
20
Maričić Tvrtko 29
Markiz de Sade 161
Marques G.G. 21
Martin Anne Marie (Dori)
60
Marx 73, 100, 111, 166
Mehadžić Jusuf – Hemeroid
167, 168
Mehmedović Šemsudin Šemso 70
Meho 172
Memedi Ramiz 109
Menelaj 53
Merlin 83
Midho 168
Miller Arthur 21
Milosz C. 21, 161
Ljubijankić Irfan 80, 173
Milošević 40, 77, 88
Machiavelli Niccolo 19
Mišković 82, 104
Majakovski 20
Mladić 42, 46, 102
Mallarme Stephane 21
Montaigne Michel 20
Malraux A. 21
Moran Bugs 53
178
Registar imena
More Thomas 19, 30
Pisarev J. Dimitrij 20
Mujanovići 41
Platonov 20, 30
Mujki 82
Plavšić Biljana 42, 46
Muselimović Josip 57
Poharin 173
Mussolini 88, 100
Polo Marko 19
Napoleon 29, 88
Princip Gavrilo 99
Nasrudin 172
Prlić Jadranko 42
Newton John Olivia 93
Nicholson Jack 168
Nikšić 41, 158
Numanović Sead 132, 133,
136, 141, 144, 145, 153, 155,
157, 158
Proudhon 100, 101
Puljić Vinko 139, 140
Puškin S. Aleksandar 20
Rabelais Francois 20
Pasternak 20
Radončić Fahrudin 9, 10, 11,
15, 17, 24, 25, 26, 29, 31, 33,
34, 36, 37, 38, 42, 44, 45, 46,
47, 48, 49, 51, 52, 53, 54, 55,
56, 57, 58, 59, 60, 61, 62, 63,
65, 66, 70, 71, 74, 75, 76, 77,
78, 79, 81, 83, 84, 85, 87, 88,
89, 90, 98, 99, 100, 101, 102,
103, 104, 105, 108, 109, 133,
134, 135, 141, 144, 145, 146,
153, 155, 157, 158, 159, 160,
161, 162, 163, 165
Pavarotti 95
Rajić 104
Pejaković 82
Ralph Kirk 81
Petrarca Francesco 19
Ramzes II 91
Pilbert 81
Ramzes IV 91, 93
Odisej 27, 170
Oks Adolf 67
Orleanka Jovanka 19
Orwell George 21, 101
Osmanović Adil 70
P. Senad 82
Papa Klement VIII 19
179
Registar imena
Rasche David 60
Skender 172
Rašeta Strahinja 27
Slobodanka 168
Rašid 169
Sokol Boris 31
Richard De Koker 58
Solženjicin 20
Rimbaud Arthur 20
Spencer Alan 60
Robinson 27
Spillane Mickey 60
Roške 108
Staljin 50, 65, 81, 107
Roterdamski Erazmo 19, 161
Stendhal Henri Beyle 20
Rousseau J.J. 7, 20
Strauss Leo 21
Ružna Tatle 168
Svilanović Goran 39
Sabri 172
Š. Muharem 173
Sadić Fikreta 167
Šabanović Feriz – Fehkin
168
Salinger 21
Sarajlić Asim 40, 65, 70
Sartre J.P. 21
Sejdo 169
Selimovići 53
Selman Mujaga 102
Senekin 77
Shakespeare 21, 54, 170
Sharif Omar 58
Šaćir Drob 167, 168
Šagolj 37, 76, 160, 161
Šarčević Edin 109
Šarčević Hamdija 29, 137,
164
Šarić Muhidin 173
Šarović Mirko 42
Šerbo 29
Shaw 48, 86
Ševa 102
Silajdžić Haris 15, 16, 17, 30,
31, 32, 37, 40, 41, 42, 46, 75,
82, 93, 101, 102, 160, 161
Šikalo Edisa 150
180
Ševčenko Taras 20
Šiva 75
Registar imena
Šolohov 20
Turković Šejla 103, 104
Šušak Gojko 143
Turković Zijad 57
Telemah 170
Vele Faruk 52, 69, 70, 132,
136, 150, 155, 156
Terzić Adnan 107, 108
Tihić Sulejman 15, 16, 37,
40, 42, 46, 47, 68, 69, 70, 71,
75, 76, 80, 82, 88, 89, 93, 101,
102, 107, 108
Timur 60
Tito 31, 90
Tolstoj Lev 20, 86
Torri 53
Travljanin Musto –
Komunista 168
Verlaine Paul 21
Vildana 81
Villon Francois 20
Visarionovič – Đugašvili
Josif 30, 107
Voltaire F.M.A. 13, 20, 65
Vučković 96
Weber 99
Young P. 170
Travolta John 93, 95, 97
Zgodić Esad 44
Trbosjek Jack 58
Zola Emile 20, 27
Trhulj 40
Zoro 49
Tuđman 34, 88, 111
Zubak Krešimir 42
181
Bilješka o autoru
Asim Kamber je rođen 18. jula
1961. u Sanskom Mostu, gdje je
završio osnovnu i srednju elektrotehničku školu. Na Filozofskom
fakultetu Sveučilišta u Zagrebu
upisao studij Jugoslavenskih jezika
i književnosti, gdje je i diplomirao
1986. iz područja filologije. Prije
rata u bivšoj državi radio u više
odgojno – obrazovnih institucija
i kao stručni suradnik Instituta za lingvistiku. U istom periodu
objavio i niz radova iz područja teorije književnosti, književne
kritike i jezika naroda Jugoslavije. Objavljivao je i novinarske tekstove posvećene burnom raspadu bivše države i ulozi masovnih
komunikacija kao fenomenu suvremenog društva u tranziciji. Od
prvih žurnalističkih pokušaja do danas autor je težio razobličavanju mitova društvenog života markirajući ih bez ikakve zadrške
i straha…
Tokom rata i raspada bivše države nije prestajao pisati osvrte i
polemike. U ratu je uredio dvije knjige Enesa Kiševića Dever ćuprija i Muhidina Šarića Tespih, posvećene Bosni i stradanju Bošnjaka.
Tokom rata obnašao dužnost glavnog logističara Sedmog korpusa.
Iako se prije rata nije bavio politikom niti je bio član neke stranke u
bivšoj državi, poslije rata ulazi u politički život. Kao član SDA 1996.
g. je izabran za delegata u Skupštini Unsko – sanskog kantona. I
danas je na toj poziciji sa najdužim mandatom ovog kantonalnog
zakonodavnog organa. U tri mandata obnašao i dužnost zastupnika Doma naroda Parlamenta federacije BiH. Upravo ulaskom u
politiku autor postaje dio vrtloga medijskih ratova i konstruiranih
situacija u kojima nije imao snage ne sudjelovati… U dnevnim i
sedmičnim novinama objavio više stotina polemika, reagiranja,
182
rasprava i osvrta, a Država neboder samo je mali isječak iz ovog
velikog feljtonističkog opusa. U izdanju Krajiške knjige iz Bihaća,
1988. g. autor je priredio i objavio priručnik iz bosanskog jezika
pod naslovom Slovo o jeziku. Dr. Senahid Halilović, iz pozicije
recenzenta, pozdravio je ovo izdanje koje „svojim sadržajem spada
u oblast primijenjene sociolingvistike, pobliže – norme i kulture
bosanskog jezika“. Hadžem Hajdarević, u tom periodu radikalni
desničar, danas ljevičar, istu je tretirao „kroatističkim“ imperijalizmom. Možda je tada otvorena polemika oko ovog priručnika i
omogućila distribuciju i prodaju u dašku oba izdanja… U pripremi
je i treće…
U organizaciji Instituta za jezik iz Sarajeva autor je jedan od
organizatora i potpredsjednika Simpozija o jeziku koji se održao
septembra 1998. g. u Bihaću.
To je prvi naučni skup o bosanskom jeziku na kome su učesnici
pokušali „osvijetliti stanje u kojem se nalazi bosanski jezik“. „Tuđa
leksika u bosanskom jeziku – tuđice“, naslov je rada i skromnog
autorovog doprinosa na ovom naučnom skupu.
Autor se aktivno nastavlja baviti politikom…
183

Fikret Prevljak

RADIMO, SURAĐUJEMO I GRADIMO BOLJE SUTRA ZA NAS I ZA

Izbori u „bosanskom loncu“

ISTINA O BIBLIJI

Zemljo tisucljetna na vjernost ti se kunem od mora do Save

Nedžad Koldžo

Uvod, ili o načelima

Edin Smajić