RIJEČ ZA TEBE Policijska kapelanija „SVETI VID“ PU primorsko-goranska Godina: II. (2012.) broj 31. SADRŽAJ 1. DVADESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU 3-4 2. KOMENTAR EVANĐELJA; DR. MATO ZOVKIĆ 3. DANI KROZ TJEDAN 5-8 9-13 4. ISPOVIJSET KRŠĆANSKE VJERE; VJERUJEM U ISUSA KRISTA JEDINOROĐENOGA SINA BOŽJEGA: ČLANAK 4.-»ISUS KRIST MUČEN POD PONCIJEM PILATOM, RASPET, UMRO I POKOPAN« STAVAK 3. – ISUS KRIST BIO POKOPAN: KKC 14 5. KRATKA PRIČA: ISUSOVO LICE: BRUNO FERRERO 15 6. PREOBRAZITI SVIJET: IRENA POPOVAČKI 16 7. OPRAŠTANJE OVISI O NAŠEM KAJANJU: DR. TOMISLAV IVANČIĆ 17-18 8. DUHOVITOŠĆU DO DUHOVNOG ZDRAVLJA 19 9. MOLITVA 20 10. KALENDAR DOGAĐANJA 2012. 21 11. KONTAKT 22 DVADESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU 26. KOLOVOZA 2012. U dvadeset i prvoj nedjelji kroz godinu slijedeća su čitanja iz SVETOG PISMA U SLAVLJENJU EUHARISTIJE: PRVO ČITANJE: ČITANJE KNJIGE O JOŠUI(Jš 24, 1-‐2a. 15-‐17.18b),PSALAM (Ps 34, 2-‐3. 16-‐23), DRUGO ČITANJE: ČITANJE POSLANICE SVETOG PAVLA APOSTOLA EFEŽANIMA (Ef 5, 21-‐32), SREDIŠNJE ČITANJE: navještaj iz EVANĐELJA PO IVANU (Iv 6,60-‐69). PRVO ČITANJE Jš 24, 1-2a. 15-17. 18b ČITANJE KNJIGE O JOŠUI U one dane: Jošua sabra sva plemena Izraelova u Šekem; i sazva starješine Izraelove, glavare, suce i upravitelje njihove i oni stadoše pred Bogom. Tada reče Jošua svemu narodu: »Ako vam se ne sviđa služih Gospodinu, onda danas izaberite kome ćete služih: možda bogovima kojima su služili vaši oci s onu stranu Rijeke ili bogovima Amorejaca u čijoj zemlji sada prebivate. Ja i moj dom služit ćemo Gospodinu.« Narod odgovori: »Daleko neka je od nas da ostavimo Gospodina, a služimo drugim bogovima. Gospodin, Bog naš, izveo je nas i naše oce iz Egipta, iz doma robovanja, i on je pred našim očima učinio velika čudesa i čuvao nas cijelim putem kojim smo išli i među svim narodima kroz koje smo prolazili. I mi ćemo služih Gospodinu jer on je Bog naš.« OTPJEVNI PSALAM Ps 34 2-3. 16-23 Pripjev: Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin! Blagoslivljat ću Gospodina u svako doba, njegova će mi hvala bih svagda na ushma! Nek se Gospodinom duša moja hvali, nek čuju ponizni i nek se raduju! Oči Gospodnje gledaju pravedne, uši mu slušaju vapaje njihove. Lice se Gospodnje okreće prohv zločinaca da im spomen zatre na zemlji. Pravednici zazivaju i Gospodin ih čuje, izbavlja ih iz svih tjeskoba. Blizu je Gospodin onima koji su skršena srca, a klonule duše spasava. Mnoge nevolje ima pravednik, ali ga Gospodin iz svih izbavlja. On čuva sve kosh njegove: ni jedna mu se neće slomih. Opakost bezbošca ubija, plaht će koji mrze pravednika. Gospodin izbavlja duše slugu svojih i neće plahh tko god se njemu utječe. DRUGO ČITANJE Ef 5, 21-32 ČITANJE POSLANICE SVETOG PAVLA APOSTOLA EFEŽANIMA Braćo: Podložni budite jedni drugima u strahu Kristovu! Žene svojim muževima kao Gospodinu! Jer muž je glava žene kao i Krist glava Crkve – On, spasitelj Tijela. Pa kao što se Crkva podlaže Kristu, tako i žene muževima u svemu! Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju da je posveh, očishvši je kupelji vode uz riječ te sebi predvede Crkvu slavnu, bez ljage i nabora ili čega takva, nego da bude sveta i bez mane. Tako treba da i muževi ljube svoje žene kao svoja hjela. Tko ljubi svoju ženu, sebe ljubi. Ta nitko nikada ne mrzi svoga hjela, nego ga hrani i njeguje kao i Krist Crkvu. Doista, mi smo udovi njegova hjela! Stoga će čovjek ostavih oca i majku da prione uza svoju ženu; dvoje njih bit će jedno hjelo. Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu. EVANĐELJE Iv 6,60-69 ČITANJE SVETOG EVANĐELJA PO IVANU: U ono vrijeme: Mnogi od Isusovih učenika rekoše: »Tvrda je to besjeda! Tko je može slušah?« A Isus, znajući sam od sebe da njegovi učenici zbog toga mrmljaju, reče im: »Zar vas to sablažnjava? A što ako vidite Sina Čovječjega kako uzlazi onamo gdje je prije bio? Duh je onaj koji oživljuje, hjelo ne korish ništa. Riječi koje sam vam govorio duh su i život su. A ipak, ima ih među vama koji ne vjeruju.« Jer znao je Isus od početka koji su oni što ne vjeruju i tko je onaj koji će ga izdah. I doda: »Zato sam vam i rekao da nitko ne može doći k meni ako mu nije dano od Oca.« Otada mnogi učenici odstupiše, više nisu išli s njime. Reče stoga Isus dvanaestorici: »Da možda i vi ne kanite ohći?« Odgovori mu Šimun Petar: »Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: h si Svetac Božji.« KOMENTAR EVANĐELJA Šimunova i naša vjera (Iv 6, 60-‐69) "Učenici" koji proglašavaju Isusov govor "tvrdim" pridružuju se kafarnaumskom mnoštvu koje je Ivan nazvao "Židovi" na temelju svog kasnijeg iskustva da židovski narod kao cjelina odbija vjeru u Isusa kao Mesiju ili Krista (usp. 6, 41.52). Ovi "učenici" različi[ su od Dvanaestorice kojima se Isus kasnije obraća s pitanjem, kane li i oni o[ći. Iz Lukina evanđelja znamo za "drugu sedamdesetdvojicu učenika" koje je Isus slao na propovijedanje kraljevstva Božjega (Lk 10, 1). Događaj s umnoženjem kruha bio je presudan za te "učenike": mnogi od njih odstupili su zajedno s galilejskim mnoštvom. Upotrebljavajući ovaj izraz u vremenu iza Isusova uskrsnuća, Ivan misli na sve krštenike koji bi trebali bi[ Isusovi učenici u smislu osobnog nasljedovanja Učitelja. Nema doživotnog obraćenja i magijske ustrajnos[ u učeništvu. Otpad je u toku zemaljskog putovanja moguć. Isusovo znanje o nezadovoljstvu učenika dio je Isusova transcendentalnog znanja prema četvrtom evanđelju. Tako prilikom Isusove Prve Pashe u Jeruzalemu Ivan bilježi da je "sam dobro znao što je čovjeku" (2, 25). U razgovoru sa Samarijankom on zna da je imala sedam muževa, iako ju je prvi puta vidio na zdencu i ni od koga nije mogao dobi[ informacije (4, 17). Davanjem do znanja da poznaje sugovornikovu nutrinu Isus želi početnike u vjeri ohrabri[ na putu kojim su pošli a nevjernike stavi[ pred pitanje na koje ne mogu naći lagan izgovor. Ivan je bilježeći Isusovo znanje o mrmljanju učenika h[o pomoći obeshrabrenim krštenicima svoje Crkve, koju su napuštali neki članovi smatrajući vjeru Crkve o Isusu pretvrdom i neprihvatljivom. Onima koji se sablažnjuju što je Isus govorio da je kruh s neba za život svijeta, i to kruh koji trebaju ljudi jes[, on sada najavljuje da će kao Sin Čovječji uzaći onamo gdje je bio prije. Za[m is[če kako "[jelo ne koris[ ništa" a "Duh oživljuje" (r. 63a). Tijelo je ovdje sinonim za naravnog čovjeka ukoliko se vlada po čisto zemaljskim kriterijima. Takav čovjek ne može u Isusu vidje[ i prihva[[ kruh s neba koji daje pravi život. Duh koji oživljuje nisu duhovne sposobnos[ zemaljskog čovjeka nego Duh životvorac, Duh Božji koji vjernike uvodi u is[nu o Isusu. Time Ivan podsjeća na Isusovu izreku iz razgovora s Nikodemom: "Sto je od [jela rođeno, [jelo je; i što je od Duha rođeno, duh je" (3, 6). Sin Čovječji uzaći će onamo gdje je bio, kad bude uzdignut na drvo križa. Tada će učenici i Dvanaestorica vidje[ i prihva[[ da on jest (usp. 3, 14; 8, 28 i 12, 34). On će tada posta[ hrana za život vječni a ljudi će u vjeri pobjeđiva[ duhovnu sljepoću naravnog čovjeka. Isus ponovno pokazuje da zna osobno one koji ne vjeruju, a Ivan is[če da je već tada znao tko će ga od Dvanaestorice izda[. Otpad Jude za ivanovsku crkvenu zajednicu je potresni povijesni događaj koji se nitko od kršćana ne bi usudio izmisli[. To je jedan od misterija zla i zloće prisutne u vidljivom svijetu. Za ivanovsku Crkvu to je refleksija o otpadima u vlas[[m redovima, odjek koje se nalazi u Prvoj Ivanovoj: "Sad su se već mnogi an[kris[ pojavili. Odatle znamo da je posljednji čas. Od nas iziđoše, ali ne bijahu od nas. Jer kad bi bili od nas, ostali bi s nama" (2, 18-‐19). Dogmatski povod razlaza je službena vjera Crkve da je Krist došao u [jelu, tj. da je pravi čovjek, te da je taj "ušatoreni Krist" pravi Sin Božji. U r. 65 Isus ponovno is[če da k njemu dolaze samo oni kojima to Otac daje. Ranije, u sržnom dijelu govora o kruhu života, istaknuo je: "Tko god čuje od Oca i pouči se, dokazi k meni" (r. 45b). Euharis[ja pretpostavlja i očituje zajedničku vjeru o Isusu. Zato je ona znak i sredstvo jedinstva u Kristu. "Reče stoga Isus dvanaestorici" (r. 67). "Stoga" -‐ na temelju prethodno prikazanog odlaska mnogih učenika. Kolebanje mnoštva i nekih iz uže grupe sljedbenika povod je da Isus dvanaestorici postavi pitanje o sebi te ih tako osokoli na puno prianjanje. Dvanestorica se ovdje spominju prvi puta u četvrtom evanđelju. Sinop[ci prikazuju zgodu o njihovu odabranju te donose popis njihovih imena na kojem je uvijek prvi Petar. Ivan kao da pretpostavlja to kao poznato u svojoj zajednici, što ne znači da je njegova Crkva upotrebljavala ostala tri evanđelja. Bio je to dio zajedničke tradicije o Isusu koji se usmeno pripovijedao na bogoslužju Crkve, a četvr[ evanđelista radi svoje teološke perspek[ve nije tu zgodu uvrs[o u svoje evanđelje. Samo Isusovo pitanje je po[caj na ustrajnost: "Da možda i vi ne kanite o[ći?" Krize u duhovnom životu pojedinca i zajednice su moguće. One mnogo toga dovode u pitanje, ali one ne bi trebale bi[ uvod u otpad. I u drugim zgodama četvrtog evanđelja Isus pitanjem po[če na vjeru. Tako u Jeruzalemu ozdravljenog slijepca Isus pita da li vjeruje u Sina Čovječjega, a kad ovaj izjavi da ne zna tko je taj, Isus mu se očituje (9, 35-‐38). Uplakanu Lazarovu sestru Martu Isus pita, vjeruje li da će živje[ i poslije fizičke smr[ oni koji u njega vjeruju (11, 26-‐27). Ovim Isusovim pitanjem bivaju i današnji čitatelji i slušatelji evanđelja pitani: "Da možda i vi ne kanite o[ći?" To je upit ohrabrenja i pridizanja u trenucima krize. Šimun Petar nastupa u ime dvanaestorice. Za Petra nema boljeg Učitelja i smislenijeg puta. On i ostali pripadnici zbora dvanaestorice nemaju kome o[ći u smislu da im nitko drugi ne izgleda privlačniji, ništa ih drugo ne zadovoljava na dug rok. U život vječni, koji Isus garan[ra vjernicima, vodi blagovanje Kristova [jela i krvi u Crkvi i s Crkvom. Petar kao pročelnik zbora dvanaestorice ovim se distancira od nevjere mnoštva i razočaranih učenika. On Isusa ovdje zove Gospodinom, što je više od naslova poštovanja prema jedinstvenom Učitelju. To je vjera da će Bog proslavi[ Isusa spremna na smrt iz vjernos[ Ocu i ljudima te da će po njemu, tako proslavljenom, ljudima dava[ pravi život. U grčkom izvorniku "mi vjerujemo i znamo" dva su perfekta ili prošla vremena koja označuju radnju započetu u prošlos[ a učinak joj traje u momentu razgovora: dvanaestorica su otpočeli vjerova[ i ostaju u osobnom uvjerenju da je Isus Svetac Božji. Oni su iskustveno došli do takve spoznaje i sada znaju. Mi stoji i u grčkom izvorniku kao naglašena zamjenica, premda bi iz glagolskog oblika bilo dovoljno jasno da se radi o prvom licu množine. Za razliku od mnoštva i pokolebanih učenika, mi vjerujemo i znamo da si [ Svetac Božji. Vrijedno je usporedi[ ivanovske i matejevske elemente Petrove ispovijes[: 1. -‐ Šimun Petar prihva[ i reče: "Ti si Krist-‐Pomazanik, Sin Boga živoga" (Mt 16, 16). -‐ Andrija nađe svog brata Šimuna te će mu: "Našli smo Mesiju" -‐ što znači "Krist-‐Pomazanik" (Iv 1, 41). Marta zove Isusa Kristom, Sinom Božjim koji je došao na ovaj svijet (11, 27) 2. -‐ To [ ne objavi [jelo i krv (Mt 16, 17). -‐ Tijelo ne koris[ ništa (Iv 6, 63a)... Nitko ne može doći k meni ako mu nije dano od Oca (6, 65). 3. -‐ Ti si Petar-‐S[jena i na toj s[jeni... (Mt 16, 18). -‐ Ti si Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa -‐ što znači Petar-‐S[jena (Iv 1, 42). 4. -‐ Sagradit ću Crkvu svoju (Mt 16, 18). -‐ Pasi jaganjce moje... Pasi ovce moje! (Iv 20,15-‐17). 5. -‐ Štogod svežeš na zemlji bit će svezano na nebesima; a štogod odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima (Mt 16, 19). U Mt 18, 18 to Isus obećava zajednici vjernika na liniji zagovaranja za posrnulu braću i sestre. -‐ Kojima otpus[te grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im (Iv 20, 23 -‐ uskrsni mandat). Pet ključnih dijelova Petrove ispovijes[ i Isusova obećanja iz prvog evanđelja nalaze se u četvrtom evanđelju u drugim odlomcima i drugačijem kontekstu. Različito je i mjesto zbivanja: prema Mateju događa se kod Cezareje Filipove, na poganskom području gdje se Isus mogao skloni[ na mirno poučavanje dvanaestorice; prema Ivanu sve se odvija u Kafarnaumu, prilikom razlaza između Isusa i mnoštva. Razlike i sličnos[ dolaze iz vezanos[ na zajedničke tradicijske izvore građe o Isusovim riječima i djelima te iz teoloških potreba povijesne zajednice za koju je pisao pojedini evanđelista. "Budući da ova dodatna grada u Matejevu prizoru kod Cezareje Filipove ne postoji u Lukinu i Markovu odgovarajućem prizoru te budući da nije sasvim usklađena s kontekstom, stručnjaci smatraju da je Matej prikupio gradu o Petru iz drugih konteksta te je povezao u cjelinu dodajući je uz prizor kod Cezareje Filipove. U konačnici slika kod Ivana, gdje je grada o Petru više raspršena, može bi[ izvornija od Matejeve slike, iako ne možemo bi[ sigurni da je Ivanova lokalizacija ovih pojedinačnih izreka uvijek izvorna". Sva su evanđelja u konačnom obliku napisana nakon Petrove mučeničke smr[ početkom Neronova progonstva u Rimu oko 64. godine Evanđelis[ -‐ pa i Ivan -‐ stavljanjem Petra za glasnogovornika apostolske grupe i za prvaka vjere u Krista Gospodina -‐ daju naslu[[ kako je on mučenički završio svoju službu u Crkvi. Osobito iz Ivanova prizora iza uskrsnuća o ovcama koje Petar ima pas[ i iz Isusovih riječi da će bi[ opasan i voden kamo on neće, dade se naslu[[ da je Petar mučeničkom smrću proslavio svoga Gospodina te da na punu crkvenost spada prihvaćanje petrovske službe u crkvenoj zajednici. Euharis[ja je znak i sredstvo jedinstva u petrovskoj vjeri. I nas Isus danas pita, da ne kanimo o[ći. Mi s Petrom ispovijedamo: "Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: [ si Svetac Božji!" S Petrom naših dana -‐ papom i biskupima čije ime spominjemo u kanonu mise. DR. MATO ZOVKIĆ Preuzeto iz knjige: MARKOVO EVANĐELJE U NAŠOJ MISI: Biblijski komentar misnih čitanja u godini B DANI KROZ TJEDAN PONEDJELJAK 27. KOLOVOZA 2012. Pobačaj je težak grijeh. Ne samo zato što se ubija jedan život nego zato što se čovjek hoće uzdići iznad Boga; čovjek hoće odredi[ tko ima živje[, a tko umrije[. Bl. Majka Terezija UTORAK 28. KOLOVOZA 2012. SVETI AUGUSTIN (354.-‐430.) Augushn (Aurelije Augushn) se rodio 13. studenoga 354. u Tagash, gradiću u Numidiji. Danas je to mjesto u Alžiru, a zove se Souk Ahras. Njegov otac bijaše mali posjednik, ali imanje je zbog velikih poreza donosilo sve manje prihoda. Zato će Augushn moći na škole samo uz obilnu pomoć jednog svog zašhtnika. To je za njega bilo ponižavajuće i on je tu miloshnju doduše primio, ali je ipak bio ranjen u svojem ponosu. Neki misle da mu je ta okolnost uhsnula u dušu onu silnu osjetljivost, koja će za njega bih karakterishčna kroz cijeli život. Dok je njegov otac, Patricije, bio poganin, majka mu je Monika bila gorljiva kršćanka (jedan pisac veli "fantashčna"), prava vjernica. Augushn je bio veoma živahan duh, iznimno temperamentan, prekomjerno osjetljiv, slabo discipliniran učenik, odviše svjestan da mu učenje ide lako i da se prema tome ne treba naprezah. Prve razrede škole završio je u rodnoj Tagash. Nakon toga je pošao u Madauru gdje je pohađao predavanja nekog gramahka da bi se na taj način pripremio za zvanje govornika. Homer i grčki jezik ne učiniše na njega baš neki jači dojam. No zato se zanosio i bio oduševljen za rimskog pjesnika Vergilija. Lio je suze čitajući o nesreći kraljice Didone. Kad je Augushnu bilo 16 godina, ponestalo mu je novca pa se iz Madaure morao vrahh kući. Taj prisilni povratak na njega nije dobro djelovao i on se pridružio jednoj bandi mladih izgrednika razbijača. Na sreću, to nije dugo potrajalo. Zahvaljujući svome dobrotvoru, mogao je nastavih nauke i to u Kartagi, gdje je bujao razvratan i pokvaren život, a u tu je močvaru i on uronio. Našao si je "prijateljicu", s njom podržavao nezakonite veze te imao sina Adeodata. Uz Kartagu ga je držala ne samo želja za naukom već i žarka ljubav prema djevojci. Kako mu studij nije zadavao posebne brige, bio je ponosan i na rezultate koje poshzavaše. Pijući iz čaše užitaka punim gutljajima, uživajući ugled blistava studenta, u duši je ipak bio nemiran. Tada je čitao Ciceronova djela i u duši mu se poče budih "ljubav prema mudrosh". Čitao je i Bibliju, no njezin hrapavi jezik, prema blještavu Ciceronovu shlu, činio ju je u njegovim očima bijednom knjigom. Uskoro je upao i u mrežu Manijevih učenika te postao manihejac. Manihejci su tumačili paradoks nereda u svijetu postojanjem dvostrukog počela: dobra i zla, koja vladaju svijetom. To je naučavanje nastalo prije više od dva stoljeća u središnjoj Aziji te prodiralo malo-‐ pomalo na Zapad, u Sredozemlje, zadavajući kršćanstvu teške gubitke. Sve događaje u svijetu tumačili su kao borbu između dviju vječihh sila: svjetla i tame, duha i materije. Iz pomiješanosh svjetla i tame nastao je ovaj svijet; zato je i zao. Augushn je ispočetka bio oduševljen manihejac, no tada se počeo sve više oslobađah mitološkoga sadržaja tog nauka. Počeo je uočavah zbrkanost manihejskog nauka na području filozofije i teologije te njezinu dekadencu na području morala. Bio je i odviše inteligentan, da ne bi uočio što je u maniheizmu slabo i jadno. On je sve više tragao za pravim smislom života, a na to mu temeljno pitanje maniheizam, zaista, nije mogao dah pravi odgovor. Poslije će Augushn u svojim spisima s pet dokaza pobih manihejsku zabludu. Ako ih želimo svesh na ono bitno, možemo reći ovako: Ne mogu postojah dva Boga, nego samo jedan i to onaj koji je posve apsolutno savršen, nepromjenjiv i vječan, bez početka i svršetka. A takvo biće može bih samo jedno jer, kad bi ga u savršenosh mogao netko drugi nadmaših, onda bi taj bio pravi Bog. Dakle, moguć je samo jedan pravi Bog, nema dualizma. Završivši nauke, Augushn je u Tagash postao profesor. Tu je službu obavljao 13 godina. želja za karijerom odvest će ga iz Tagaste u Kartagu, a zahm će i u Rimu predavah retoriku. Sveta je Monika, majka sv. Augushna, kako je poznato, mnogo molila za njegovo obraćenje, no molitva osta dugo neuslišana. Kad je njezin sin, koji bijaše učitelj govorništva u Kartagi, naumio poći u Rim da bi ondje mogao još uspješnije poučavah njegova se majka pobojala da će u velikom gradu za njezina sina bih još više pogibelji pa ga je plačući molila da promijeni svoju odluku. Cijelu je sljedeću noć provela u molitvi, moleći Boga da spriječi odluku njezina sina o putu preko mora. Drugo je jutro doznala sva u strahu da je njezin sin otputovao. Zašto Bog nije uslišio njezinu molitvu? Zato što je boravak u Italiji postao veoma koristan. Ondje će se Augushn obrahh. Sam će kasnije reći: "Bože, h nisi ispunio želju moje majke da joj dadneš ono za što je uvijek molila!" Nakon rada u Rimu, Augushn je napokon g. 384 dobio novo namještenje u carskoj rezidenciji u Milanu, gradu koji je tada bio prijestolnica Zapadnorimskoga Carstva. Uz sve uspjehe na profesorskom, retorskom i filozofskom polju, uz udovoljavanje strashma, prah ga stalno neki nutarnji nemir. I on osjeća: "U meni su dva čovjeka…" Međuhm Milano će postah odlučna točka njegova života. Ondje je počeo proučavah djela genijalnog mislioca neoplatonizma Plohna (205-‐270). Tamo ga je pronašla Monika, anđeo čuvar njegova života, te ga uspjela sklonih da prekine nedopuštene odnose s Adeodatovom majkom. U Milanu je Augushn susreo biskupa sv. Ambrozija (340-‐397), u kojem je našao sebi dostojna partnera u raspravljanju o najvažnijim životnim pitanjima, o problemima koji su njega samoga mučili. Augushn je požudno slušao njegove propovijedi, gutajući njegove riječi. Smatrao ga je nedoshživim govornikom. Poslije će o svojim doživljajima u milanskoj katedrali zabilježih: "O Bože, koliko sam suza prolio kod tvojih himana i pjesama! Kako sam bio ganut kad je tvoja crkva odzvanjala od lijepa pjevanja. Oni su tonovi balzam za moje uho i s njima se tvoja ishna izlijevala u moje srce tako da je u meni plamho žar pobožnosh." Uz govorništvo i ljepotu liturgijskog slavlja u Augushna je malo-‐pomalo počelo prodirah i Kristovo Evanđelje. Tada je čitao i Plohnove Enneade i ta lekhra dade konačan pravac njegovu životu. Po Plohnovu idealishčkom misaonom sustavu te utjecaju biskupa Ambrozija definihvno se približio kršćanstvu. Međuhm se još uvijek nije mogao otrgnuh od spona koje su ga sputavale, a to su: častohleplje, uspjeh, karijera, zlato i seksualni užici. Božja ga milost, koju za njega ustrajno moli majka mu Monika, prah ukorak. Augushn dobiva u ruke životopis sv. Antuna pushnjaka, iz pera sv. Atanazija, čita ga i ostaje pod dubokim dojmom. Divi se pred idealom mnoštva onih kojih su sve ostavili i pošli za Kristom u pushnju, u samoću, u molitvu i pokoru. Augushn i sam stoji sada pred odlučnim korakom od svoga života i on mora nešto pametno stvorih. Taj će korak bih dar Božje milosh koja ga prah. Kad kasnije o njoj bude raspravljao s pelagijancima, znat će je branih ne samo iz Svetoga pisma, već i iz vlashtog iskustva. Prizor konačnog obraćenja sam je Augushn ovjekovječio u Ispovijeshma. U to je vrijeme upadno tražio samoću. Tako se bio povukao u osamljenost vrta svoje kuće u Milanu. Tamo je plakao od boli nad svojim bijednim stanjem, razapet između ideala i nagona. U svom je bezizlaznom stanju molio za pomoć odozgora. Vapio je: "A što sada, Gospodine, i kako će dugo potrajah ovakvo stanje?" Tada je čuo kako netko dječjim glasom viče: "Tolle -‐ lege, tolle -‐ lege! -‐ Uzmi i čitaj!" Uzeo je Sveto pismo i oči mu se zaustaviše na ovome tekstu: "Svucimo sa sebe djela tame, a obucimo se u oružje svjetla! Hodimo pristojno kao po danu; ne u razuzdanim gozbama i pijankama, ne u bludnosh i raspuštenosh, ne u svađi i zavish, nego se obucite u Gospodina Isusa Krista i ne brinite se oko tjelesnoga da ugađate pohotama!" (Rim 13,12-‐14). Taj je nadahnuh tekst bio savršen odgovor na njegov zov i vapaj iz dubina. On je iz Augushna protjerao svu tamu nesigurnosh, ispunivši mu srce snažnim svjetlom. U svojoj 32. godini života Augushnova duša pronalazi napokon Gospodina. Za tu je milost bio cijeli život zahvalan Bogu, a njegove Ispovijesh nisu drugo do himna zahvalnica Gospodinu. Augushn je još nekoliko tjedana nastavio svoju službu profesora govorništva, a onda se zahvalio. Skupa s majkom, sinom i nekim prijateljima povukao se na ladanjsko dobro nekog svoga prijatelja u blizini jezera Como. Prijatelji su mu omogućili dulji skrovih boravak ondje. U uskrsnoj noći 23. travnja 387. primio je iz ruku milanskoga biskupa, svetoga Ambrozija, sakramenat krštenja zajedno sa svojim sinom Adeodatom. Na povratku u Afriku Monika je umrla u Oshji, lučkom gradu na ušću Tibera u Tirensko more. Tko je pročitao Augushnove Ispovijesh, rado posjećuje to mjesto jer ga je u tom remek-‐djelu opisao divno, a još divnije život i smrt svoje majke Monike, koja je jedan od najvećih genija kršćanstva. Na zidu jedne od negdašnjih kuća ispisan je Augushnov dijalog (dakako skraćen) s majkom kad su u Oshji čekali brod; majka ga nije dočekala, već je ondje umrla, sva sretna što je uz nju stajao njezin obraćeni sin za čije obraćenje bijaše prolila mnogo suza, izmolila mnogo molitava, prikazala mnoštvo žrtava. Augushn je shgao u zavičaj u jesen 388. Prodao je očevo imanje te s prijateljima i istomišljenicima provodio neke vrste redovnički život produbljujući svoju duhovnost te studirajući i dalje filozofiju i teologiju. To je razdoblje trajalo tri godine. Tada se jednog dana našao u crkvi u Hippo Regiusu, Hiponu (danas Annabi). Stari je mjesni biskup Valerije predložio zajednici da mu izaberu svećenika koji će mu pomagah, a osobito u propovjedničkoj službi. Augushnova prisutnost u crkvi nije ostala nezapažena. Narod je povikao: "Augushn -‐ svećenik!" Kandidat je proteshrao, branio se, briznuo u plač, smatrajući se valjda nevrijednim, no sve bijaše uzalud. Narod ovdje bijaše, doista, glas Božji. Njegovo je svećeničko ređenje bila odlučena stvar. Zaređen je za svećenika 391. godine. Za njega je to bila velika žrtva. Morao se odreći onoga lijepoga, mirnoga, kontemplahvnog života u društvu prijatelja te prihvahh teške službe svećeničkog služenja. No, kršćanin nije vjernik samo za sebe, već i za Crkvu, za zajednicu. Augushn će 5 godina kasnije, g. 396., kao biskup naslijedih Valerija u Hiponu, drugom po važnosh gradu rimske Afrike. Utjecaj će hiponskoga biskupa prelazih daleko međe njegove biskupije, i to ne samo prostorno, već i vremenski sve do dana današnjega. On je u svoje doba postao neosporan vođa afričkog episkopata, ali i teološka svijest i savjest cijele Crkve. Novi je biskup Hipona uza sve to u prvom redu bio sluga svoje Crkve u Hiponu. A biskupsku je službu shvaćao "ne kao predstojništvo, već kao služenje". Sa svojim je klerom provodio zajednički život pod veoma strogim pravilom. Prof. Franz Spirago u svojoj Zbirci primjera spominje natpis u blagovaonici sv. Augushna koji je glasio: "Qisquis amat dic/s absentem rodere vitam hanc mensam ve/tam noverit esse sibi." (Neka se klone ovog stola oni koji rado vrijeđaju tuđu čast.) Augushn je naročitom revnošću obavljao službu propovijedanja. Oko hsuću sačuvanih propovijedi najveći su dio njegove pismene bašhne. Te su propovijedi pune misli iz Svetoga pisma, koje Augushn svojom rječitošću i dubinom neobično lijepo razlaže. Uz pastoralnu službu razvio je i karitahvnu u korist siromaha i potrebnika. Svoju je službu shvaćao veoma odgovorno, zalagao se posve pa je često morao govorih: "Stenjem pod teretom svoje biskupske službe." Augushn je obavljao i službu velikog teologa i učitelja Crkve. On je čitavom svojom kulturom bio Rimljanin, a inače genijalan mislilac, koji je iza sebe ostavio monumentalno djelo neusporedive vrijednosh. Bio je filozof, teolog, pashr duša, čovjek velike duhovnosh, naučitelj milosh i ljubavi. Njegovo pisano djelo broji 113 knjiga i 218 pisama. Kroz te se spise provlače sve rasprave tadašnje afričke Crkve i kršćanskoga svijeta, osobito one što ih prouzročiše donahsh i pelagijanci. Augushnovo cjelokupno djelo, pa i njegove polemike, nije imalo druge svrhe do službe Crkvi njegova i budućih vremena. On je najznačajniji filozofski mislilac među svehm Ocima, a njegova teologija ide u vrhunce patrishke. No, iako je bio jedan od najvećih genija svog doba, dopusho je da ga i krihziraju, a plod je toga njegovo znano djelo Retractahones u kojem je korigirao neka svoja mišljenja. U tome je također pokazao veličinu duha jer je kraj sve svoje nadarenosh bio svjestan da ipak nije nepogrješiv. To je nadasve pokazao na duhovno-‐ moralnom planu u svojim besmrtnim Ispovijeshma -‐ remek-‐djelu kršćanske pa i svjetske literature, uvijek vrijednom i suvremenom. U njemu je dao dubok i svestran uvid u svoj religiozni razvoj. Uz Ispovijesh tu je i drugo Augushnovo remek-‐djelo De civitate Dei (O Božjoj državi) u kojem je sadržana najvrjednija starokršćanska apologehka, obrana kršćanstva, a u isto vrijeme poštovanja dostojna teologija povijesh. Povod je za pisanje tog djela dao kriv sud da je za propast Rimskog Carstva krivo kršćanstvo. Svoju je bogatu i dubokoumnu teologiju Augushn razvio u sukobu s herezama svog vremena: maniheizmom, dona/zmom i pelagijanizmom. Donahshčka je hereza naučavala da vrijednost sakramenata ovisi od duhovne čistoće i kreposh djelitelja i stoga su osnovali crkvu isključivo samo od onih čishh u kojoj za grješnike nije bilo mjesta, a najmanje milosrđa. Naučavali su i neke druge zablude, na primjer ponovno krštenje. Ta je zabluda dolazila od krivog poimanja sakramenta jer se njegova djelotvornost i učinkovitost vezala uz čistoću djelitelja. Za Augushna je to značilo svoje ufanje stavljah u čovjeka, a ne u Krista, uzročnika i pravog djelitelja sakramenata. To prema svetom Augushnu znači da nije Petar ili Ivan koji krsh, već je to Krist sam. Prohv pelagijanizma, svojevrsnog naturalizma, koji je nijekao stvarnost istočnog grijeha, pa i potrebu milosh, Augushn je razvio temelj svog nauka o milosh. Bog je čovjeka kod stvaranja upravio prema konačnom nadnaravnom cilju i za to ga obdario milošću. Čovjek je nadnaravna slika Božja, grijehom ranjena, ali po Kristu opet povraćena u prvotno stanje. Krist je svojom milošću spasio i opravdao palog čovjeka. Ta je milost dakako dar Kristove muke, smrh i uskrsnuća. Opravdavajuća milost je ponovno stvaranje čovjeka jer po njoj postaje homo novus -‐ novi čovjek u Kristu. Ta milost sadrži u sebi izlijevanje Božje ljubavi na čovjeka koji postaje Božji prijatelj, ljubimac, štoviše, ljubljeni sin. A tek ljubav prema Bogu čovjekove čine čini nadnaravnima i za nebo zaslužnima. Čovjek, dakle, s Božjom ljubavlju i milošću, bez koje ne može ništa, mora surađivah, a to znači živjeh u Božjoj ljubavi i prijateljstvu. Upravo je Augushn rekao: "Bog, koji te je stvorio bez tebe, neće te i spasih bez tebe!" Pelagijanizam, na žalost, stavlja u čovjeka preveliku moć, kao da mu nije potrebna Božja milost. Augushn si je g. 426. izabrao biskupa-‐pomoćnika. Umro je 28. kolovoza 430., kad su Vandali već tri mjeseca opsjedali njegov biskupski grad. Nakon pada Hipona hjelo su mu prenijeli najprije na Sardiniju, a g. 722. Luitprand ga je prenio u Paviju. U Ispovijeshma Augushn priznaje: "Kasno sam te uzljubio, ljepoto tako stara i tako nova, kasno sam te uzljubio! A eto, h si bio u meni, a ja izvan sebe. Ondje sam te tražio nasrćući na ta lijepa bića koja si stvorio, ja rugoba. Ti si bio sa mnom, a ja nisam bio s tobom. Mene su daleko od tebe držale one stvari koje ne bi postojale kad ne bi bile u tebi. Zvao si me i vikao, probio si moju gluhoću, zabljesnuo si, sijevnuo si i rastjerao moju sljepoću, prosuo si miomiris, a ja sam ga upio da uzdišem za tobom, okusio sam ga pa gladujem i žeđam, dotakao si me, i zato gorim za tvojim mirom." www.zupa-‐svkriz.hr SRIJEDA – SUBOTA 29. KOLOVOZA – 1. RUJNA 2012. Sva radost tvoja neka bude Jahve: on će ispuni[ želje tvoga srca! (Psalam 37:5) ISPOVIJEST KRŠĆANSKE VJERE; VJERUJEM U ISUSA KRISTA JEDINOROĐENOGA SINA BOŽJEGA ČLANAK 4.-‐ »ISUS KRIST MUČEN POD PONCIJEM PILATOM, RASPET, UMRO I POKOPAN« Stavak 3. -‐ ISUS KRIST BIO JE POKOPAN UKRATKO U korist svakog čovjeka Isus je okusio smrt(Usp. Heb 2,9). Onaj koji je umro i bio pokopan uishnu je Sin Božji koji je postao čovjek. Za Kristova boravka u grobu njegova je božanska Osoba nastavila držah njegovu dušu i hjelo, premda međusobno odijeljenu smrću, Stoga Kristovo hjelo »nije vidjelo truleži«(Usp. Dj 13,37). KATEKIZAM KATOLIČKE CRKVE KRATKA PRIČA ISUSOVO LICE Monah Epifan je jednoga dana na Siciliji otkrio Božji dar: umio je slikah prekrasne ikone. Hho je načinih najljepšu sliku, Kristov portret. Ali gdje pronaći model prikladan da izrazi patnju i radost, smrt i uskrsnuće, ljudskost i božanstvo? Epifan nije imao mira: konačno je krenuo na put. Prošao je Europu zagledajući pomno u svako lice. Ništa. Nigdje nije našao lica prema kojemu bi naslikao Krista. Jedne je večeri zaspao moleći psalam: »Lice tvoje, Gospodine, ja tražim, ne skrivaj lica svoga od mene.« Usnuo je san. Anđeo ga je vodio ljudima pokazujući mu na njihovim licima upravo onu osobinu koja je sličila Kristovoj: radost mlade zaručnice, nevinost djeteta, snagu seljaka, trpljenje bolesnika, strah osuđenika, dobrotu majke, zgranutost siročeta, strogost suca, veselje zabavljača, milosrđe ispovjednika, izmučeno lice gubavca. Epifan se vraho u samostan i počeo radih. Nakon godinu dana Kristova je ikona bila gotova. Pokazao ju je opatu i braći koji su se zapanjeni bacili na koljena. Kristovo je lice bilo prekrasno, ganuhjivo, potreslo bi čovjeka u dubini duše i postavljalo pitanja. Nemoj tražih Krista u jednom čovjeku, nego u svakom čovjeku traži nešto od Kristova lica. Bruno Ferrero www. delnice-‐crkva.org PREOBRAZITI SVIJET Kršćanstvo je [jekom povijes[ stajalo u različi[m odnosima spram kultura s kojima se susretalo, u kojima je živjelo. Suprotstavljanje an[čkoj kulturi i mnogoboštvu bila je karakteris[ka ranog kršćanstva koje je tako nastojalo očuva[ vjeru u jednoga Boga. Već u kasnoj an[ci dolazi do prožimanja evanđelja i kulture što svoj vrhunac doseže u srednjemu vijeku kada kršćanstvo, često neodvojivo od vladara i vlas[, ulazi u sve pore društva (iako ne i u sva srca ljudi koji su ga prihva[li). Ta se slika ruši u novome vijeku kada sekularizacija dovodi do postupnog odvajanja kulture i vjere čije se posljedice još bolje vide danas. Zloporaba znanos[, pamfle[ pro[v kršćanstva i Crkve, suvremeni ateizam samo su neke od njih. Usprkos takvoj društvenoj klimi, Crkva je uvidjela da osuda kulture i bijeg od sekulariziranog svijeta nije rješenje jer kako inače širi[ Radosnu vijest spasenja? Kršćanski poziv ima stvarateljsku dimenziju koja je ujedno služiteljska -‐ u odnosu prema Bogu i prema bližnjemu jer preobrazba svijeta prema Božjoj zamisli najljepši je odraz čovjeka kao slike Božje. No kako prože[ današnju kulturu evanđeoskim duhom i služi[ is[ni kad je za mnoge kršćanstvo tek jedno od mogućih izbora među tolikom ponudom svjetonazora i religija? I temeljna vrijednost čovjekova dostojanstva polako iščezava iz današnje znanstveno-‐tehničke kulture koja se vr[ većinom oko materijalnog i korisnog. Suvremeni kršćani trebaju učini[ sve da postanu auten[čni Isusovi svjedoci i vjerni navjes[telji evanđelja. Vrijednos[ koje kršćanstvo u sebi utjelovljuje moraju se vidje[ na svakome vjerniku jer svjedočanstvo životom najbolja je evangelizacija. Ona treba zahva[[ sve slojeve društva da bi čovjek pronašao ono što je izgubio u beskompromisnoj trci za posjedovanjem. Preobrazba suvremene kulture ostvarit će se tek kad se preobrazi čovjek jer on je -‐ kao što su još prije više od 40 godina rekli oci Drugoga va[kanskog koncila -‐ tvorac kulture. - Irena Popovački OPRAŠTANJE OVISI O NAŠEM KAJANJU www.ktabkbih.net Težak je i mukotrpan put opraštanja. Naporno je pomirenje, a još napornije opraštanje. Teško ga je provest u djelo. Nikakvo čudo da je pomirenje čovjeka s Bogom stajalo života Sina Božjega Isusa Krista. Opraštanje je raskrižje između bih i ne bih, između života i smrh. Ako ne naučimo opraštah i pomirivah se, izginut ćemo. Ako naučimo opraštah i tražih put pomirenja i ispravljanja zla, tad ćemo ostah na životu. Dvije su zanimljive rečenice u svezi opraštanja u Svetom pismu. Jedna je Isusova rečenica. „Ako vi od srca ne opros[te drugima, neće ni vama opros[[ Otac vaš“. A druga je ona, koju Isusu govori apostolima:„Kojima opros[te, bit će im oprošteno“. To su dva područja koja treba ispravno shvahh. Ako mi opraštamo drugima, tad smo pred Bogom u svjetlu i tad Bog i nama može opraštah grijehe. Opraštajući drugima priznajemo da smo grešni, počinjemo činih dobro i zato nam Bog dobrim uzvraća, on briše naše grijehe. U drugom slučaju Isus daje apostolima vlast da opraštaju grijehe. Daje im onu istu vlast koju on ima nad grijesima. Govoreći, dakle, da će ono što oni vežu na zemlji bih vezano i na nebu i da će onomu komu oni oproste bih oprošteno na nebu, on apostolima daje Božju vlast nad grijesima. Kao što je Otac dao Sinu da sudi, jer je on Sin Čovječji, tako je Isus da crkvi vlast da sudi nad ljudskim grijesima, ali ne na propast, nego na spas. To znači, kad se Crkva putem svojih službenika uvjeri da se netko kaje i ona mu oprosh, tome i Bog oprašta. To znači da Crkva im Božju vlast nad ljudskom zloćom i njihovim grijesima. Bog je dio svoje sudačke vlash dao i ljudima. Istovremeno je Isus dao Crkvi vlast da i zadrži neke grijehe: „Kojima zadržite, bit će im zadržani.“ Kad Crkva prosudi da se netko ne kaje, da želi ustrajah u svome zločinu, tada mu ne može oproshh. Treba znah da tako postupa i Bog, da se Bog slaže s tom odlukom. Time ljudi putem Crkve mogu znah kako Bog sudi, kako će njima bih suđeno, što trebaju činih da bi se spasili. Podvrgavanjem sudu u ispovijedi ljudi mogu doznah što Bog o njima misli. Dobivajući oproštenje u sakramentu ispovijedi, oni mogu bih sigurni da im je Bog oprosho, da su spašeni. No, ako svećenik u ispovjedaonici mora nekoga odbih, onda to znači da tome čovjeku Bog ne može oproshh, ali ne zato što se Crkva hoće osvećivah, ni zato što ona ne želi oproshh, nego zato što je taj čovjek sam postavio zapreku oproštenju. Uvjet za oproštenje je pokajanje i želja pokornika da se popravi. Bog nije dopusho ni Crkvi ni ljudima da zločin ostave neokajan, da ni ne pomisle da se netko može spasih ako i ostane zločinac. Time što povrijeđeni oprosh uvreditelju, ne znači da će uvreditelj doći u nebo i da će mu Bog oproshh. Jer oproštenje ovisi i o njegovom kajanju. Opraštanje koje Crkva naviješta nije tako naivno kako ljudi često misle, nije tako jednostrano kako se obično patnici pribojavaju, nije nepravedno. Evanđelje nije prohv čovjekova razuma, nih prohv pravednosh, ono nije prohv čovjeka, nego za čovjeka. Često olako govorimo o tome da je Isus na križu oprosho neprijateljima. Zaboravljamo da je Isus rekao „Oče, oprosh im, jer ne znaju što čine“. Isus, dakle, proniče njihovo srce, te vidi da oni nisu svjesni zla kojega čine, da su oni dapače uvjereni da čine dobro. Oni, dakle, ne čine to iz nutarnje zloće, iz nekog zla u kojem bi htjeli po svaku cijenu ostah, nego su skrenuli u mislima, nesposobni su da shvate što čine, te im zato Isus može reći da zapravo ne znaju što čine. Njihov se zločin, dakle, tumači Isus, dogodio iz njihove slabosh. Isus govori i Crkvi, ako pogriješi brat te dođe i moli Crkvu za oproštenje, ona mu treba oproshh. Svakome tko se kaje ne mogu se postavih granice oproštenja. No, onaj tko se ne kaje, već je sam postavio granicu oproštenju. Uzme li se, dakle, evanđeoska poruka o oproštenju cjelovito, tada nam je shvatljiva i potpuno prihvatljiva i ona tada razrješava naoko nerješive dvojbe. Uvijek moramo opraštah. Također se uvijek trebamo kajah za grijehe. To dvoje uništava zlo i to nas dvoje oslobađa, opravdava i spašava, jer nas uvodi u Kristov spas. No, opraštanje nas ne oslobađa od traženja načina kako da pomognemo neprijatelju da se pokaje. Svi načini koji mogu poslužih neprijatelju da se popravi, da opet bude dobar, da se pokaje i prizna svoj grijeh, a to znači u konačnici da se spasi-‐to je zapravo zadaća opraštanja. Ta je zadaća složena i dugotrajna, zadaća čitavog života, zadaća koja nikad ne prestaje. Preuzeto iz knjige AKO OPROSTIŠ: Tomislav Ivančić DUHOVITOŠĆU DO DUHOVNOG ZDRAVLJA Jezik * Tata, zašto naš jezik zovemo materinji jezik? -‐ Zato, sine, što tate rijetko dolaze do riječi! Završna scena Redatelj govori mladom glumcu: * Sada je na redu scena u kojoj vi s lihce skačete u more. -‐ To je jako opasno! Što ako stradam? * Ništa se ne brinite. To je ionako završna scena. www.veritas.hr MOLITVA Bože, [ ujedinjuješ srca vjernih da isto hoće i za is[m teže. Daj narodu svome da ljubi što [ zapovijedaš i želi što [ obećavaš te u nestabilnos[ zemaljskog života onamo smjera naše srce gdje su prave rados[. Po Gospodinu našem Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen. KALENDAR DOGAĐANJA 2012. 1. Sv. Mise zadušnice za poginule Hrvatske branitelje, preminule djelatnike te za članove njihovih obitelji. 2. Sv. Mise povodom svetkovina i blagdana: Uskrsa, Božića, Dušnog dana, … zaštitnika Policijske kapelanije „Sv. Vid“, nacionalnih blagdana i zaštitnika hrvatske policije Sv. Mihaela. 3. Pripreme za sakramente kršćanske inicijacije za djelatnike i njihove članove obitelji. 4. Sakrament pomirenja i pokore-sv. Ispovijed ( prije sv. Mise i po potrebi). 5. Hodočašća: - Proštenište Predragocjene Krvi Kristove u Ludbregu, 31. kolovoza 2012. - Voćin, Pleternica, Slavonski Kobaš i Lužani 22. - 23. rujna 2012. - Marija Bistrica 7. listopada 2012. - Sveta Zemlja, u razdoblju od 23. Do 30. listopada 2012. 6. Blagoslov osoba i prostorija u mjesecu prosincu 2012. 7. Molitveni susret 8. Izrada i izdavanje lista RIJEČ ZA TEBE. 9. Predavanja po dogovoru. 10. Osobni susreti s dušobrižnikom i njegovim pomoćnikom na zahtjev djelatnika i njihovih članova obitelji. 11. Policijska kapelanija „SVETI VID“ posjeduje knjižnicu sa 759. naslova knjiga, uglavnom duhovnog i vjerskog karaktera. KONTAKT p. Mirko Vukoja dušobrižnik za Policijsku kapelaniju „SVETI VID“ mob. 0996226236 e-mail: [email protected] Branko Mustapić pomoćnik dušobrižnika za Policijsku kapelaniju „SVETI VID“ tel. 30 495 mob. 0914563992 (82 992) e-mail: [email protected]
© Copyright 2024 Paperzz
