Umjesto predgovora „Zlo trijumfuje samim tim što dobri ljudi ništa ne poduzimaju da ga spriječe!“ Edmund Burke, irski pisac Sredinom maja Bosnu i Hercegovinu, Srbiju i Hrvatsku zadesila je nesreća katastrofalnih razmjera. Nakon višednevnih obilnih padavina poplave i klizišta odnijele su veliki broj života i napravile ogromnu materijalnu štetu. Narod, već prilično napaćen ratom i ratnim posljedicama u državama nastalim razbijanjem nekadašnje SFRJ, u kojima privreda ne funkcioniše, a realan napredak se ne nazire, nikako da dođe do mira. Da nevolja bude veća fondovi predviđeni za pomoć ugroženima nakon elementarnih nepogoda su još davno ispražnjeni, jer su aktuelni političari i njihovi prethodnici sa istim pogledima na (isključivo svoj) život smatrali da im je taj novac potreban za rješavanje „krupnih društvenih i privrednih problema“!? Danas, videći, valjda, da nema smisla ugroženima bacati prašinu u oči, tobože prikupljaju i obezbjeđuju vanredna sredstva prikazujući to kao svoje napore i brigu za unesrećene. Istovremeno se narod sam organizuje vidjevši da od aktuelnih vlasti pomoći neće biti onako kako bi trebalo. U medijima se o poplavama sve manje govori, jer, kako kažu vladajuće glave: „... najvažnije i najteže je prošlo, ugroženi su smješteni, ništa im ne nedostaje, imaju krov nad glavom!“ Međutim, solidarnost među narodima dostigla je zavidan nivo koji apsolutno ne odgovara aktuelnoj vladajućoj garnituri. U BiH se približavaju izbori (oktobar 2014), a ako se narod ujedini političari gube ono što im je najvrijednije – udobne fotelje! Na osnovu čega dobiti na izborima, ako Bošnjaci pomažu svojim komšijama Srbima u Doboju ili Hrvati Bošnjacima u Žepču? Takvih primjera je mnogo više od pomenutih, ali se oni brižljivo i uporno ignorišu, o njima se uredno šuti, jer se njihovo objavljivanje protivi „današnjoj slici i aktuelnim predizbornim huškanjima jednih protiv drugih, kako bi se političari pojavili i prikazali kao spasioci!“ Vlasti su čak izdale saopštenje da se sva pomoć koja dolazi iz vana, bilo od organizacija ili pojedinaca, predaje nadležnim državnim organima koji će vršiti „pravilnu raspodjelu prema prioritetima“! Članovi Udruženja „Naša Jugoslavija“ (na fotografijama se vidi dijeljenje pomoći porodicama stradalim prilikom klizanja zemljišta u okolini Vogošće) su se odlučili za „avanturu“ i obratili se direktno ugroženima. Katastrofe u obliku požara, poplava, zemljotresa i sličnih nepogoda ne dešavaju se od juče. Naročito je zaštita od poplava u osjetljivim područjima kroz izgradnju nasipa imalo poseban značaj, a zbrinjavanje ugroženih uvijek predstavljalo osnovnu zadaću civilnih organa društva. U nekadašnjoj SFRJ na licu mjesta su se najprije pojavljivali pripadnici JNA, da bi ostale strukture (kao npr. civilna zaštita, vatrogasci, omladinske radne brigade itd.) postepeno preuzimale brigu o postradalima. Najveća vrijednost u to vrijeme pripadala je solidarnosti cijele zemlje ugroženima. Današnje vladajuće elite, pod izgovorom „konačnog uvođenja demokratije“, koju, valjda, nismo imali, su uništile sve što je nekada funkcionisalo, a nisu stvorile ništa novo – jer ne znaju, niti žele da znaju. Zašto? Pa, oni nisu ugroženi, a o nešto novo treba stvoriti i brinuti se o tome! Ipak, iz „dobrih starih vremena“ nam je ostalo nešto što nam ne mogu oduzeti – solidarnost i nada, nada u ljude. Jer, kako jednom prilikom reče Đorđe Balašević: „Ratovi i krize prolaze – ljudi ostaju!“ Uredništvo IMPRESSUM Sadržaj Uz godišnjicu Sarajevskog atentata ........................... 4 Milan Pekić – bilten – Časopis Udruženja „Naša Jugoslavija“ godina V broj 9 Na dan prenosa kostiju Gavrila Principa i njegovih drugova ........................... 9 Aleksa Šantić Gavrilo Princip ........................... 9 Aleksa Šantić maj 2014 Volim Krležu! Pa šta? ........................... 9 Dušan Opačić www.nasa-jugoslavija.org [email protected] Dr. Franjo Tuđman Zloduh number one ........................... 11 Svetozar Livada bilten objavljujemo isključivo u online izdanju Jezik srpskohrvatski / хрватскосрпски Hoćete činjenice? Evo vam ih! ............................ 15 Tomislav Jakić Izlazi dva puta godišnje bilten uređuju: Zlatko Stojković U graditeljskom stroju II dio Frederik Goda I mrtvih se plaše Frederik Goda Dalibor Tomić ........................... 17 Dušan Opačić ........................... 19 maj 2014 bilten 9 Obilježavanje 100-godišnjice atentata u Sarajevu Prije stotinu godina, 28. juna 1914. godine u Sarajevu je izvršen atentat na Austrougarskog prestolodasljednika Franca Ferdinanda. Taj događaj je bio povod za početak vec pripremljenog VELIKOG RATA, kako je tada nazvano četvorogodišnje ubijanje koje danas poznajemo pod nazivom – I svjetski rat. Pripadnici organizacije „Mlada Bosna“ i njen član koji je izvršio sam čin atentata – Gavrilo Princip – nekada su slavljeni kao revolucionari i oslobodioci, a danas ih se žigoše kao teroriste. Oni su, pak, sa svoje strane bili uvjereni u ispravnost onoga za šta se bore. Jedan od njih, Marko Perin, koji je 1914. godine umro u zatvoru, svojim stihovima prikazuje nepokolebljivu vjeru da ih ni smrt neće odvojiti od ideje za koju su dali svoje živote – ujedinjenje i sloboda južnih Slovena! „I grobovi naši Bečom će se borit Po dvorovima šetat i plašit gospodu. A grobovi naši Evropi će zborit Jugosloven mora dobiti slobodu.“ U nastavku donosimo pogled na uzroke i posljedice iz ugla sarajevskog novinara Milana Pekića. Uz godišnjicu Sarajevskog atentata Gavrilo Princip – heroj ili zločinac? Princip i, kasnije, milioni, umrli su uzalud! Da li je Gavrilo Princip je bio srpski (nacionalni) i južnoslovenski revolucionar? Šta su hici maloljetnog pripadnika organizacije „Mlada Bosna“ prouzročili u političkom, vojnom i geografskom smislu u Evropi? Zašto ti hici odjekuju i danas, izazivaju nemire, svađe, pa i prijete nečim daleko ozbiljnijim? Kako dati razumno objašnjenje za ono doba kada je, danas, vidljivo vrijeme kolonijalne restauracije, kada su nestale riječi poput „imperijalizam“ ili „kolonijalizam“? Kako je moguće da historici, a današnji političari naročito, nisu u stanju zaključiti prošlo, te, opamećeni, kreirati bolju budućnost? Probuđene aveti luduju za fašizmom... Kada je 1878. godine San-Stefanskim mirom okončan Rusko-Turski rat bilo je izvjesno da je još jedno veliko carstvo na koljenima i da je potrebna nova „šnit“ operacija u prekrajanju teritorija, a stara matrica, u slijedu takvih zbivanja, i tada je pokazala da je ponajmanje važno šta će se događati s običnim „malim“ ljudima. Prioritet su imale kreacije „velikih“ političara. Na tom i takvom tragu trebalo je buduću ostavštinu, Osmanskog carstva na samrti, prigodno i „pravično“ raspodijeliti, pa je od 13. juna do 13. jula 1878., pod sjedanjem Otta von Bismarca, upriličen, jednomjesečni „sumit“, velikih sila – onako kako sveci blago dijele – u Berlinu su zasjeli predstavnici Njemačke, AustroUgarske, Francuske, Velike Britanije, Italije, Rusije i, naravno, samrtnice – Osmanske Turske, s namjerom europeiziranja Balkana, teritorija što je Udruženje „Naša Jugoslavija“ 4 dahom i islamskog istoka, vjekovima već, zagađivao kršćansku Europu. To je, ljutilo to koga ili ne, bila prva premisa u inače modernoj kolonijalnokapitalističkoj stvarnosti, nesumnjivo i kulturološki opterećenoj susjedstvom/komšilukom s feudalnim bremenom Stambola i Bosfora. Nije bilo lako: Rusija je imala velike apetite želeći stvoriti, kao svog satelita, veliku Bugarsku, Bosna i Hercegovina bi ostala pod turskim suverenitetom, ali s velikom autonomijom. Austro-Ugarska i Velika Britanija su bile protiv porasta utjecaja Rusije, jer im nije odgovaralo širenje ideje panslavizma… Naravno, nema takvog kongresa bez ustupaka, pa su odredbe San-Stefanskog ugovora o miru dobrim dijelom poništene, tako da su Rumunjska, Srbija i Crna Gora postale suverene države, Bugarska je podijeljena na dio pod osmanskim suverenitetom i Kneževinu Bugarsku, bilo je još prekrajanja s manjim ili većim posljedicama, a Bosna i Hercegovina je stavljena pod suverenitet – „nadgledanje“ – Austro-Ugarske, ustvari „nešto svima nesnosno“ i što će, 1908. dovesti do aneksije – pripajanja – Austro-Ugarskoj. Nimalo slučajno, Carlton J.H. Hayes, predsjednik američkog udruženja povjesničara, je o rezultatima Berlinskog kongresa, izjavio: „Prije 1878. imali smo Istočno pitanje i Tursku kao bolesnika na Bosforu, a nakon Kongresa imamo nekoliko manijaka, jer su berlinski dogovori Balkance odveli u ludilo!“ Vidi li, neko, da je danas stanje, u Bosni i oko nje, mnogo drukčije? Tek, prije tačno stotinu i trideset šest godina, 19. avgusta 1878. godine, Austrijanci ulaze u Sarajevo. Gotovo je i zaboravljeno: Nakon teških uličnih borbi i sa velikim brojem žrtava, jer se muslimansko i pravoslavno stanovništvo žestoko odupiralo nastupanju austrougarskih trupa, sastavljenih, uglavnom, od Hrvata, Slovenaca, Srba, te drugih slavenskih naroda Monarhije, a pod komandom generala Josipa Filipovića, europski „nadglednici“ uspijevaju slomiti otpor branitelja. Bilo je, na austrougarskoj strani oko pet hiljada poginulih. Procjene govore da je među Bošnjacima, a tada je ta imenica podrazumijevala Bosance sa tri vjeroispovijesti, bilo više od 11 hiljada mrtvih! Tako su Sarajevo, a i Bosna i Hercegovina, pali i bili okupirani. Trideset godina nakon toga, dakle tolikog perioda nesnosnosti, izvršena je aneksija. I prije i poslije Bosna je imala svoju vladu. Važno li je istaći da je svojevrsnu državnost imala i pod Osmanlijama, što sa Srbijom, malom, velikom ili srednjom, ma što ovo određivalo, nije bio slučaj? Savez Jugoslavena maj 2014 Moćna Monarhija, a to je Austro-Ugarska nesporno bila, na ove prostore unijela je promjene u sve životne sfere. U Bosni se zapad sukobio sa istokom, uz prividnu, varljivu sliku tolerancije, sa zadatkom i ciljem provođenja reformi na svim poljima. Sa industrijskim razvojem, izgradnjom javnih objekata, ustanova, puteva, željeznica, planskog razvoja gradova i važnijih industrijskih centara. Naravno, počela je i ubrzana eksploatacija šumske mase, ali i gotovo, za Osmanlija, nedirnutih bogatstava bosanske utrobe – svih mogućih ruda, od energetskih do plemenitih. A njima je Monarhija oskudijevala. Ta, bila je carstvo bez kolonija, a već duboko u kapitalizmu što podrazumijeva industrijalizaciju. Kojeg vraga je bogatstvo te vrste trebalo Osmanlijama? (Tako se i dogodilo da je Bosna, ustvari potpuno neprirodno, preskočila, brat-bratu, stotinu godina odrastanja! Stoga, tek sad pokušava shvatiti kapitalizam pri čemu se novokapitalisti i ponašaju crnokapitalistički. Tako i nema mjesta čuđenju nad propasti socijalizma i samoupravljanja – maloljetnica je načisto silovana i ostavljena samosnalaženju – prema tome, ni Bosna, ni Jugoslavija, pa ni Rusija prepuna priprostih mužika, nisu i ne mogu biti nikakav primjer za pogrešnost Marksovog ućenja – pardon, ovo je totalno skretanje s teme, ali ima veze, ima…! Samo traži drugu, drukčiju i još dužu elaboraciju!) Zagovarači i istinski borci za ideju oslobađanja od Austrije i ujedinjenje Južnih Slavena, ipak, ne miruju. Bogdan Žerajić, dvadesetčetvorogodišnji student prava, juna 1910. godine (zgoda u podudarnosti potpuno odvojenih vremenskih odrednica i, opet, izvan Pricipove teme, ali – te godine mladi Josip Broz stiže u Zagreb i, odmah, u štrajku, pokazuje proletersko-bravarsko buntovno lice!) puca na poglavara BiH generala Varešanina, ali ga ne pogađa i da ne bi bio zarobljen, ubija se. Njegov primjer imao je velikog uticaja na članove slobodarskih i ujediniteljskih pokreta. U Srbiji, pukovnik Dragutin Dimitrijević-Apis, (a i to je persona posebne klase dostojna elaboriranja pa, recimo, spisatelja stvaralačke snage jednog Dostojevskog!) osniva patriotsku tajnu organizaciju „Ujedinjenje ili smrt“. Pa, nekako i, nedokazano „Crna ruka“. Ubrzo potom, i u Bosni i Hercegovini, zahvaljujući ponajviše djelovanju političkog kružoka kojeg je vodio Vladimir Gaćinović, nastaje i revolucionarna organizacija „Mlada Bosna“. Udruženje „Naša Jugoslavija“ bilten 9 5 Danas neki „naučnici“, s krila ulizica osnivačima još ni iz daleka izgrađenom nacionalnom, može li se uopće tako reći, bošnjačkom etnosu, jer pitanje nacije je veće od nacionalista, proglašavaju upitnim i postojanje „Mlade Bosne“, iako joj svjedoče i jaki članovi, poput Ive Andrića, nobelovca i bosanskog Srbo-Hrvato-Hrvato-Srpskog Bošnjaka (joj Bosno!). Ni u Hrvatskoj borci za ujedinjenje nisu mirovali. Luka Jukić, juna 1912. godine, u Zagrebu pokušava atentat na Slavka Cuvaju, bana i kraljevskog povjerenika. Atentat ne uspijeva. Četiri mjeseca nakon toga izveden je još jedan neuspio pokušaj atentata na istu osobu. Balkan ne miruje. Do jeseni 1912. godine balkanske države: Srbija, Crna Gora, Grčka i Bugarska sklapaju savez protiv Turske. Iako je turska moć još u 19. vijeku konstantno padala, Otomanska porta pokazuje nepokolebljivu odlučnost u odbijanju davanja bilo kakvih koncesija. Rat je bio na pomolu. Zemlje saveznice su izvele mobilizaciju i izvršile strateški raspored vojnih trupa brže od Turske. Saveznici u rat ulaze sa 578 hiljada boraca, a Turci sa 307 hiljada. Za nepunih mjesec dana, svi posjedi Turske u Evropi bili su likvidirani i Porta traži posredovanje velikih sila i sklapanje primirja. Nakon mjesec dana, krajem 1912. godine primirje je potpisano, ali zbog toga što nije pristala na gubitak Jedrena, Turska je nastavila – produžila rat februara 1913. godine. Tada su, nakon dva mjeseca pali i Jedren i Skadar, novo primirje je potpisano u Londonu 30. 05. 1913. godine. Austrija je, kod velikih sila, izdejstvovala da Srbija ne dobije izlaz preko Albanije na more. Zbog raskola među saveznicima, u vezi podjele novoosvojenih teritorija, izbija Drugi balkanski rat, u kojemu se sukobljavaju dojučerašnje saveznice – sa jedne strane Srbija, Grčka i Crna Gora, podršku im daje, ulazeći u rat i Rumunjska, a, s druge strane, Bugarska. Njihove obračune koristi Turska i vraća Jedren u svoj posjed. Novi mir je postignut i potpisan u Bukureštu augusta 1913. godine. Srbija i Grčka podijelile su između sebe najveći dio Makedonije, Rumunjska je uzela od Bugarske južnu Dobrudžu, a Turska dobiva Jedren. Ne zna se ko, kako i čime kontaminira balkanske prostore! Želja za ujedinjenjem slavenskih zemalja je sve izraženija. U Beogradu se, nije to nikakav povijesno-značajan datum tog trenutka, organizaciji „Ujedinjenje ili smrt“, nakon isključenja iz sarajevske gimnazije 1912. g. zbog političkog djelovanja protiv poretka, priključuje i mladac Gavrilo Princip. Savez Jugoslavena maj 2014 I sad treba stati: Po današnjim, novim tumačenjima, a sve zavisi s koje strane i od kojih snaga iz današnje Bosne, ali i bivšejugoslovenskog okruženja pristižu činjenice ili činjenice upitno je šta se, slijedom, ali i organizacijski dešava. Ali, zbivanja i rezultati su nesporni! Tek, nekakva suština mogla bi se svesti na potku da je odluku, donesenu u „Mladoj Bosni“ da se na prestolonasljednika Franca Ferdinanda izvrši atentat prilikom njegove najavljene posjete Sarajevu, juna 1914. godine, utjecalo „kreiranje, interveniranje, inspiriranje“ iz Beograda, odakle, zajedno sa Trifkom Grabežom i Nedeljkom Čabrinovićem, u Sarajevo dolazi i Princip. Unutar organizacije „Mlada Bosna“, (a danas, da se ponovi, postaje upitnim i njeno postojanje!) razrađuju se ideje i prave varijante atentata, prema mogućim maršrutama i rasporedu kretanja carskih uglednika i njihovih obilazaka objekata u gradu. Navodno, u organizaciji atentata je učestvovao i srbijanski pukovnik Apis. Prestolonasljednik Ferdinand je došao da prisustvuje vojnim manevrima obavljanim na prostorima od Ilidže do Konjica, ali i da obiđe netom otvorenu Vojnodržavnu poštu u Sarajevu, jednu od najljepših u tadašnjoj Evropi, izgrađenu po projektu Josipa Vancaša. Eno je, stoji i danas, a gorjela je u prošlom ratu! Slučajno ili namjerno, za posjetu je izabran Vidovdan, srpski praznik. Da li se tim potezom htjelo dati Srbima do znanja kako se njihovi praznici koriste za visoke državne posjete i svetkovine, ili je trebalo baš toga dana demonstrirati silu? Istoričari i danas pokušavaju ustanoviti istinu, ali im to ne smeta u iznošenju apsolutno suprotstavljenih, ali dnevnopolitički promidžbenih tvrdnji. Odlučeno je da se za atentat pripreme dvije zavjereničke trojke, naoružane pištoljima i bombama. Prvu trojku činili su Grabež, Čabrinović i Princip, a drugu Vaso Čubrilović, Cvjetko Popović i Muhamed Mehmedbašić. Najprije je atentat pokušao grafički radnik Čabrinović. Na kolonu koja se kretala Obalom prema gradskoj Vijećnici, stojeći u masi, bacio je bombu u pravcu automobila prestolonasljednika. Međutim, iako bomba pogađa automobil, odbija se od okvira spuštenog krova i aktivira na cesti ranivši pri tom oficira iz pratnje. Zbog ovoga incidenta prestolonasljednik, ipak, ne odustaje od posjete pošti, iako ga saradnici i domaćini odgovaraju. Odlučeno je da se samo prekine, skrati posjeta Vijećnici i da se do Vojne pošte ne ide, ravno, ulicom Obala. Skrenut će se, pored radnje Morica Šilera i proći ispred hotela „Evropa“, jer je i tamo bio okupljen narod, poredan u špalire da pozdravi nadvojvodu. Da li je promjena plana saopćena vozaču prestolonasljednika? Ili se on zabunio, pa je krenuo prema ranije utvrđenom planu? Nepoznato je. Tek, na skretanju sa Obale u poprečnu ulicu, iz gomile je iskočio Gavrilo Princip. I sam je bio iznenađen pojavom automobila, ali je, kao čovjek iz „atentatske rezerve“ reagirao i počeo s pucnjavom u Udruženje „Naša Jugoslavija“ bilten 9 6 pravcu prestolonasljednika. Ranio ga je, smrtno. Prvim hicem, drugi je bio namijenjen generalu Potjoreku, poglavaru bosanske Vlade. Promašaj, ali jeste pogodak u prestolonasljednikovu trudnu suprugu Sofiju. Ubija je. Ona nije bila meta, niti bilo kakav cilj atentatora. „Kolateralna šteta“ – rekli bi Amerikanci. Princip, sam, uvijek je pravio razliku u svom činu: Nikada se nije pokajao zbog ubojstva Ferdinanda; već je na suđenju rekao kako mu je žao zbog nehotičnog ubojstva majke tri djeteta. Epizoda kratkog trajanja završena je poznatim stvarima oko kojih nesuglasica nema. Svi zavjerenici su uhapšeni, a da se nikada sa sigurnošću nije utvrdilo ko je odao imena. Jedan jedini, Muhamed Mehmedbašić, uz pomoć jataka, uspio je pobjeći i skloniti se, na sigurno u Crnu Goru. Organizacija „Mlada Bosna“, ako je i postojala, a opaska je na tragu današnjih nesporazuma, je rasturena i više nikada nije obnovljena. Maloljetni Princip i Čabrinović dobivaju po 20 godina robije. Odležavaju je u Terezinu u Češkoj. Taj grad, Terezin, u Češkoj, je – na putu ka njemačkom Dresdenu. Cijela ta oblast naziva se Sudetenland: to su oni Sudeti koje je nacistička Njemačka – s blagoslovom Velike Britanije i Francuske – anektirala 1938. Milijuni Nijemaca su, potom, iz te oblasti protjerani 1945. Odmah do gradskog trga Terezina, su zidine tvrđave ponegdje obrubljene vodenim kanalima. To je kazamat „dične habsburške dinastije", a tokom Drugog svjetskog rata – sabirni logor za europske Židove: Teresienstadt. Odatle su Židove odvodili u koncentracijske logore, iz kojih se oni više nisu mogli vratiti. Sada je tu veliki muzej sjećanja, ali i, na jednom od zidova, veliki plakat s licem jednog mladića, gotovo dečka. Oči mu sjajne, užagrene. To je, piše, Gavrilo Princip, mladić, čiji su pucnji poslužili kao povod za oglašavanje početka davno pripremljenog Prvog svjetskog rata. U blizini mu je i ćelija, treba skrenuti lijevo od ulaza, potom prolaziti pored niza kolektivnih prostorija, sve dok se ne stigne do samica. Njegova je broj 2, iako je prva u nizu ćelija. Tu je, skoro dvije godine, u okovima – tako je glasila presuda – boravio Gavrilo: Sve dok nije prebačen u zatvorsku bolnicu, u kojoj mu je odsječena ruka i gdje je od tuberkuloze kostiju umro, posljednjeg i samrtnog proljeća te dične habsburške dinastije, aprila 1918. godine. Savez Jugoslavena maj 2014 Samica, stvarnim brojem jedan, nije bila grijana, pa je voda, često, noću bila smrznuta, označena je pločom na kojoj – na češkom i na, eto, srpskohrvatskom, eto, srpskom, jer je u pitanju ona ćirilica „slavjanosrpskog reza“, jeziku piše: "U ovoj samici od 5. prosinca 1914. bio je zatočen Gavrilo Princip, glavni sudionik atentata u Sarajevu, čije su žrtve na Vidovdan 28. lipnja 1914. godine bili austro-ugarski prijestolonasljednik Franz Ferdinand i njegova supruga Sofija. Vidovdanski atentat u Sarajevu bio je povod za izbijanje Prvog svjetskog rata. Za većinu slovenskog stanovništva tadašnje Austro-Ugarske, Gavrilo Princip bio je jedan od simbola borbe protiv Habsburške monarhije. U Srbiji je postao nacionalni junak, a u češkim zemljama uspomena na njega čuvana je naročito u periodu Čehoslovačke republike (1918-1938), ali i nakon Drugog svjetskog rata. Gavrilo Princip podlegao je posljedicama lošeg postupanja 28. travnja 1918. godine u vojnoj bolnici u Terezinu." Iako ovaj natpis pokazuje kako je postojao slovenski smisao Principovog pucnja, ipak nas više impresionira češka briga da taj simbol borbe protiv "dične habsburške dinastije" ne ostane neobilježena. Unatoč tajnoj sahrani, zahvaljujući jednom Čehu, njegovoj tradiciji pasivnog otpora koja ga je navela da zapamti i nacrta grobno mjesto na kojem je srpski nacionalni junak pokopan, da po povratku iz rata odmah ode u Terezin i na grobno mjesto postavi češku zastavu, otkriven je Principov grob: njegovi ostaci – kostur s jednom rukom – prenijeti su u Sarajevo i sahranjeni 1921. godine pokraj kapele na groblju u Koševu, koju je, mladobosancima i Principu u čast, projektirao arhitekta Aleksandar Derok i koja je sagrađena od kamenih nadgrobnih ploča sa starog pravoslavnog groblja na Marijin Dvoru, u blizini mosta Vrbanja. Kapela je, danas, u vidljivom oburvavanju, a tamo gdje je devastirano groblje da bi se došlo do „srpskog“ materijala, je, poslije Drugog svjetskog rata, nastala građevinska parcela na kojoj se danas koči zdanje nekadašnjeg Izvršnog vijeća i Skupštine Socijalističke Republike BiH, danas neuspješne, neuspjele, abortusne mlade države s dva karikaturalna entiteta. Na sudskom saslušanju, na pitanje predsjednika suda – kojeg je političkog opredjeljenja, Gavrilo Princip je odgovorio: „Ja sam nacionalista, Jugoslaven! Moja je želja ujediniti sve Jugoslovene, u bilo kojoj državnoj formi i osloboditi ih od AustriUdruženje „Naša Jugoslavija“ bilten 9 7 je“. A Vaso Čubrilović, svoje nepokolebljivo opredjeljenje za ujedinjenjem slavenskih zemalja, pokazao je i neočekivanim odgovorom na pitanje šta je po nacionalnosti. „Po nacionalnoj pripadnosti, ja sam Srbo-Hrvat!“ Time je, na najjednostavniji način, izrekao svoje opredjeljenje za ujedinjenje, za Jugoslavenstvo. Treba se sjetiti da Austro-Ugarska krivicu za atentat pripisuje Srbiji. I uputila joj je, krajem jula 1914, pravno neprihvatljiv, ultimativan zahtjev za provođenjem istražnih radnji na njenoj teritoriji. Po odbijanju, objavljuje rat Srbiji. Velika klaonica, Prvi svjetski rat, počeo je. Naravno, pitanje je da li je Princip mogao i sanjati da će njegov prst na obaraču biti povod svjetskom ratu, da će dvanaest miliona ljudi nestati u tom krvoproliću, ali i moćna Monarhija čijeg je prestolonasljednika ubio? Nevjerovatno je, ali ovaj historijski događaj je različito tretiran u periodu od samo nekoliko godina. Do početka devedesetih prošlog vijeka djeca su, u svim školama, učila da je Princip heroj i vizionar, a onda, nakon prvih, tzv. demokratskih izbora 1990. godine, u nekim školskim udžbenicima je transformiran u teroristu i opisivan kao hladnokrvni ubojica prestolonasljednika i žene u visokoj trudnoći. I to je tačno – sam čin jeste teroristički. Ali, može li neko osporiti da je AustroUgarska bila okupator, a on, borac, revolucionar? Nekadašnja prodavnica mješovite robe Morica Šilera, ispred koje je djelovao mlađani Gavrilo Princip, pretvorena je u „Muzej Gavrila Principa i Mlade Bosne“. Od prije dvije godine je to depadans „Gradskog muzeja Sarajevo 1878.-1918.“ Muzeju će i u budućnosti, u skladu sa političkim stavom, aktualne vlasti mijenjati ime, ali će akteri događaja uvijek ostati isti. Sarajevo je postalo planetarno poznato baš po Principovom atentatu 1914., Zimskoj olimpijadi 1984. godine, sedamdeset godina poslije, te po stanju blokade u nedavnom „beskarakternom“ ratu. Upravo ta „beskarakternost“ daje posebnu notu i sve nesporazume događanjima od prije stotinu godina. Mora se reći i to da je austrougarski imperator, anektirajući Bosnu i Hercegovinu, mada je to druga i duga priča, posijao nacionalističko sjeme u ovoj zemlji i time, možda i u najboljoj namjeri, zakrvario i zemlju i vode i mnoge ruke. Do aneksije Bosna nije imala ni SRBE, ni HRVATE ni MUSLIMANE. Imala je Bošnjake i među njima tri vjere. Od imperatorovog „dara i novih imena“ sve se pomiješalo i… Za ovdašnje i one, prekodrinske Srbe Gavrilo Princip je bio srpski (nacionalni) i južnoslovenski revolucionar. Pitaju, kako to objasniti u našem vremenu, koje nije ništa drugo do vrijeme kolonijalne restauracije? Jer, pitaju, nestale su iz našeg govora, iz našeg poimanja, iz iskustva tolikih mladih naraštaja, riječi kao što su imperijalizam ili kolonijalizam; koliko jučer bunili smo se u ime slobode, a danas gotovo niko ne primjenjuje tu riječ na ono što vidi oko sebe? Kako razumjeti prirodu Savez Jugoslavena maj 2014 nacionalnog i južnoslovenskog revolucionara u našoj sredini u kojoj su se – u restauraciji titoističkih sila pod kolonijalnom zastavom – odrekli srpske revolucije? Ona se uvijek oslanja na neku predstavu iz prošlosti. Još je Krleža – između dva svjetska rata, u godini 1928. – prepoznao postojanje "ruskog carskog dvora, koji sa Crnom Rukom puca po Sarajevu, na liniji svoje vlastite politike" ("Deset krvavih godina"). Ova klasična zamisao austrijsko-njemačke propagande, kao zamisao o ruskoj carskoj policiji koja je organizirala sarajevski atentat, uvijek je služila da se pitanje o odgovornosti za Prvi svjetski rat odmakne od austrijsko-njemačkih ratnih inspiratora i primakne pojmu srpskog krivnje. To je stav i Republike srpske. U Federaciji, kod današnjih Bošnjaka, stavovi su podijeljeni i čuje se – svašta. Nesporazumi su grozni, pa su, čak, i omeli obilježavanje godišnjice početka rata. Neki bi „mladobosance“ proglasili krivim i za izgaranje sarajevske vijećnice u prošlom ratu, za srebreničke žrtve, za ratnu sarajevsku glad i mrtve… Zbog toga predsjednik Srbije odbija doći u Sarajevo. Ali, vrijedi bilježenja i onog što kaže akademik Muhamed – Tunjo Filipović: „Gavrilo Princip je bio borac za slobodu svoje zemlje i protiv njene okupacije, a simbol tog ugnjetavanja bio je austrougarski prestolonasljednik Frantz Ferdinand! Spomen-ploču sa likom Princip je zaslužio i to na mjestu gdje su bile nekada njegove stope, koje su tokom nedavnog rata uništene. Ne razumijem potrebu određenih snaga iz BiH da aboliraju svoje okupatore. Sarajevski atentat se ne može usporediti sa terorizmom, jer je u to vrijeme atentat bio legitiman način borbe protiv onih koji su ugnjetavali jednu zemlju, odnosno njen narod. Ne mislim da države koje su inicirale da se na Vidovdan 2014. godine nizom manifestacija u Sarajevu obilježi 100 godina od Prvog svjetskog rata žele dobro, ni BiH, ni narodima koji u njoj žive. One žele oprati svoj obraz i svoje ruke, jer su, također, suučesnici i proizvođači Prvog svjetskog rata. Zaboravlja se da je Austrougarska nasilno ušla u BiH, da je ubila veliki broj ljudi prilikom okupacije BiH, da joj se veliki broj građana BiH suprotstavio, kao i da je izazvala veliki egzodus kada je, u prvi mah nakon okupacije, BiH napustilo oko tri stotine hiljada ljudi. Zaboravlja se i da je Austrougarska u BiH uselila dvije stotine hiljada katolika i da je velika sredstva uložila u obnovu katoličkih crkava na području BiH, koje su, nakon što su ojačale, počele da provode politiku prisiljavanja stanovništva na katoličanstvo. Prije svega, Austrija je diskriminirala pravoslavno stanovništvo u pogledu razvoja, tako da je nastao pokret za nacionalno prosvjetnu autonomiju Srba. Potom, nastaje i pokret za takozvanu prosvjetnu autonomiju Muslimana koju je vodio muftija bosanski Džabić, i to je bio period kada širom Evrope nastaju revolucionarni pokreti mladih, medu kojima je bila i "Mlada Bosna". Spekulacija je, a ubačena je, davno, odbačena u istorijsku literaturu, da je Prvi svjetski rat dugo godina unazad "pripreman" u politikama tadašnjih sila. Udruženje „Naša Jugoslavija“ bilten 9 8 To je politika, koja je imala svoj izraz u izgradnji takozvane bagdadske željeznice, povezivanjem njemačkog političkog interesa sa Turskom. Činjenica je da je Austrija željela rat, što pokazuje način na koji je postavila ultimatum Srbiji, tako da na njega nije bilo moguće odgovoriti. Ultimatum je sadržavao takve zahtjeve koji bi značili negaciju srpske suverenosti. Nijedna ozbiljna država koja drži do sebe ne može pristati da preda aspekte suverenosti, koji pripadaju isključivo toj državi, u ruke druge države, pa prema tome ni Srbija nije mogla dati pravo Austriji da na njenoj teritoriji vrši istrage, jer bi to bila penetracija nacionalnog prostora. Ali u tom kontekstu bi trebalo gledati i današnju Bosnu: Ne da ona na se pa pritisci bili izvana ili, a imamo ih i to žestoke, – iznutra!“ U Sarajevu su se, ovih dana, trebali naći svi učesnici iz današnje Ujedinjene Europe, pogledati se u oči i odati počast žrtvama. Neće! Ne, bar, onako kako je bilo planirano. Jer, mnogi ne pristaju doći. Srbijanci recimo. Uz njih i Francuzi i Rusi. Sve će biti nekako neželjeno i krnjavo. Neki – hoće, pa će događanja, ipak, biti. Neka to bude predmetom, recimo, novinarskih izvještaja. Tek, neki su, na ovim balkansko-političkim prostorima, u svojoj političkoj budalaštini, a ne pripadaju minornim snagama, u svojoj nemaštovitosti, u svom neobrazovanju, nerječitosti, izjavili da se u Sarajevu priprema PROSLAVA početka Prvog svjetskog rata. Grozno. Čak i upozoreni na okrvavljenost 20. stoljeća, na doba najvećih masakriranja ljudi u povijesti, nisu shvatili da bi morala biti riječ o događaju pijeteta. Sadašnje sarajevske „proslave“ samo pokazuju da ništa, iako je, možda, tako izgledalo, uopće nije gotovo i da gorčina suvremene, a ubjedljivo, najkrvavije, od stoljeća nešto jače, prošlosti, pokazuje i dokazuje da mrtvih nije bilo ni previše, ni dovoljno. Kao ni pameti, uostalom. Ako neko i poželi biti ozbiljniji analitičar, a k tome je, bar u osobnom vokabularu nešto tananijih lirskih valera, mora biti zgađen nad jednom od najčešće izgovaranih zakletvi na svim komemorativnim skupovima. Izgovara se: “Tu smo da bi upozorili da se više nikada ne dogodi…“ I lažu! To je samo floskula. Nedostatak nadahnuća, siromaštvo rječnika, udvaračka apolitička nota. Da li će još po nečemu ovaj grad biti prepoznatljiv u budućnosti, to, za sada, niko ne zna. Na ovim prostorima su, na žalost, ratovi češći od olimpijada i, kako stvari stoje, ne bi bilo greške u pozdravu: “Vidimo se u narednom ratu…“ A to s Principom nema nikakve veze. S Bosnom, mladom ili starom, svejedno – ima. Milan Pekić novinar Sarajevo, juni 2014. godine Savez Jugoslavena maj 2014 bilten 9 NA DAN PRENOSA KOSTIJU GAVRILA PRINCIPA I NJEGOVIH DRUGOVA 9 VOLIM KRLEŽU! PA ŠTA? ESEJ U POKUŠAJU Piše: Dušan Opačić Bosno, nemoj danas oblačiti na se Žalosno odelo, no, krepka i vedra, Primi kosti svoje lepe dece carske I sahrani toplo u majčina nedra. Njima humka to je tvoja dijadema Veličanstva, slave, ponosa i časti! Iz te drage humke svakoga će dana Jedno novo stablo naše snage rasti. Ako bi nam kada veru očaj skrhô Na ovome grobu veri biće leka, I svetla i čista, s nebom u dubini, Poteći će snőva kô planinska reka. I dođe li koji stranac da te pita šta najlepše imaš, ti, gorda i vedra, Pokaži mu svetu humku mučenika, Kô besceno blago materinskog nedra. Bosno, nemoj danas oblačiti na se Žalosno odelo. Tvoja deca nisu Umrla, no nebu odletela letom, I na zorinom se naselila visu. „Tebi gluposti ljudska, udaram himnu u bubanj... Danas paseš k'o krava nad grobom glupe Evrope, ne umijući drugo nego mahati repom...“ (Miroslav Krleža) Kada je Krleža u pitanju, kada neko govori ili piše o njemu, treba biti veoma oprezan i naoružan znanjem o njemu i njegovim delima, sa krajnje anacionalnim pristupom prema toj veoma pipavoj temi. Dok pišem ove redove nije mi svejedno. Prvo me muči pitanje, postavljeno samom sebi: ko sam ja da pišem o velikom Krleži? Iskren da budem, plašim se da ne ispadnem smešan, ali opet, kao pojedinac iz njegove čitalačke publike, noseći hrabro oreol nadri-pisca ispucaću neke svoje misli i stavove kada je on u pitanju. Aleksa Šantić GAVRILO PRINCIP S bedema naših se vija tirana pogani steg, i smrti trube se hore; Svrh nas je nebo mračno i hladno kao sneg – mi bele nemamo zore. Naši su dani konop i stub, magle i vrani, i zveri zub. Pa dokle ćemo sramno snositi jaram crni nemi i pusti k'o panj, gledati gde nam rodno ognjište hulja skvrni i ruglo baca na nj? Jesmo li stoka? Jesmo li crv? Gde je sev oko? Gde plam i krv? S burama osvete svete nek sveti bukne boj i žuti lipsaju hrti! Sa pesmom carski i gordo uprimo pogled svoj u oči studene smrti! Nek pun lepote sine k'o maj s naše golgote vaskrsni, sjaj! Aleksa Šantić Udruženje „Naša Jugoslavija“ Odmah bih napomenuo činjenicu da nisam bio uzoran pionir, iako me je prijem u odred zakačio četiri godine nakon smrti najvećeg oca i sina i svetoga duha naših naroda i narodnosti – J. B. T. Hvatao sam krivinu na svim hodočašćima i držao se podaleko od prvih redova, zastavica, usklika i ostalog u čast gorepomenutog. Sa statusom pionira iz poslednje klupe, pod plaštom stradalnika nekako sam izgurao i preživeo gulag iliti ustanovu za osnovno obrazovanje. Međutim, pred sam završetak mog „zatočeništva“, sve se urušilo, nastaje histerija u vidu odbačenih ljubavnika, budi se odjednom to neko „srpstvo“ do tada meni baš i ne tako poznato, cepa se i pali višedecenijska koreografija, kliče se novim liderima, a ja ostadoh u poslednjoj klupi sa zastavicom, koju sam zgaženu našao i podigao sa poda. Kao srednjoškolac polaznik, na samom početku tih mračnih 90-ih počeo sam da se „susrećem“ sa Krležom. Ti naši „susreti“ van škole su me radovali, i, ako sam i bio infantilan čini mi se, sa ove distance, da sam nekako sazrevao i širio svoje vidike. Polako ali sigurno. Tih godina, na samom početku našeg „druženja“, Krleža je bio nekako prećutno zabranjen i posthumno obeležen kao persona non-grata na književnom nebu Srbije. Savez Jugoslavena maj 2014 U tom vrtlogu vremena vaskrsla je ali i rehabilitovana (isto prećutno) srpska književna „banda“, pod tada veoma popularnom firmom „Živelo vaskoliko srpstvo, volim sex i rado ga se sećam“. Srpsku književnu scenu zajahali su frustrirani dinosaurusi, trustovi parazitstva, upišani metuzalemi, uz propratnu političku zaleđinu raznih centara moći tadašnjeg zvaničnog Beograda. Dizalo im se na svete srpske zemlje, dobrovoljno stavljajući sami sebe u korpus ratnohuškačke industrije, dobijajući enormni medijski prostor za izvođenje propagandnog programa iza koga su se krile pozicije, moć, privilegije... Fucking money. Progresivna literatura i jugoslovenske književne vrednosti završavaju na ulici. Krenuli su da se objavljuju razni zapisi, sećanja i optužbe protiv Krleže i njegovog „velikog“ hrvatstva, ili, kako su zacementirali njegovu višedecenijsku „vladavinu“ književnim nebom SFRJ, pod nazivom „krležijanstvo“. Optuživali su ga i presudili mu posthumno oni licemeri, poltroni, laskavci, koji su se utrkivali ispred beogradskog hotela „Mažestik“, u kome je Krleža odsedao kada je posećivao Beograd, tražeći priliku samo da mu se jave, prozbore par reči sa njim, popiju kafu. Tada im je bila izuzetna čast i zadovoljstvo. OK! Ništa strašno i nepoznato, vekovima unazad kroz istoriju smo poznati po tome da nosimo u sebi gen licemerja, naknadne pameti i hrabrosti. Danas u epohi vladavine poslednjeg ljudskog mulja virtuelne Srbije, koji se kao virus širi diljem ex-Jugoslavije u vidu Farme, Velikog brata, nosatih spisateljica sa brojem cipela 44, akademika sa selotejp frizurama, lično bih se Udruženje „Naša Jugoslavija“ bilten 9 10 vratio u dimenziju tog ozloglašenog „krležijanstva“. Sve ovo danas što nam se dešava bar jednim delom je predviđeno u njegovom legendarnom članku, objavljenom u zagrebačkom listu „Danas“ pod nazivom „Amsterdamske varijacije“. Tog krvavog i teškog dvadesetog veka u kome je poražen i jedini gubtinik „ćuvek“, vek smrti i jada, kada je I svetski rat doneo misao da je Fridrih Niče bio u pravu kada je uzviknuo „Bog je mrtav!“, a tokom II rata poljski pesnik Tadeuš Ruževič šapuno „Čovek je mrtav“, mi smo dobili Krležu, lucidnog, kontroverznog, čudnog... Areteja, pozorišni spektakl pod nazivom „Agonija“, Glembajeve, „Hiljadu i jednu smrt“, „Hrvatskog boga Marsa“... Sve današnje države proistekle iz Jugoslavije su kulturološki bogatije za jednu književnu i intelektualnu veličinu i autoritet, a ni do dan danas nakon njegove smrti nije se rodio na evropskom tlu pisac takvog formata, uma i kapaciteta, kakav je bio Miroslav Krleža. Preminuo je 29. decembra 1981. godine. Za sam kraj mog svedočenja i sećanja na to kako sam „upoznao“ Krležu na početku tih 90-ih, poslednje decenije i sumraka XX veka, dodao bih jedan zapis velikog oponenta i kritičara Miroslava Krleže, srpskog pisca Dobrice Ćosića, koji je priznao da je Krleža na njega imao presudan i pozitivan uticaj do njihovog razlaza i raskida prijateljstva, iz političkih razloga, koje datira 1964. godine. Ćosić je zapisao i predvideo: „Taj najveći hrvatski pisac imao je vrlo nesrećan život. Mnogo je hvaljen i slavljen. Teško njemu! Rušiće ga vreme i potomci, a oni su nemilosrdni. Rušiće ga zavidnici i nedaroviti, a tih je najviše“. Bio je u pravu, to je zapisao tri dana nakon Krležine smrti, a neće proći ni decenija, kada će krenuti „akademska“ hajka. Završio bih poslednjom Ćosićevom rečenicom u zapisima o Krleži: „Bolje bi bilo da je njima svima za rušenje manje ostavio. Neka mu gospod da rajsko naselje“. Beograd, januar 2014. godine Savez Jugoslavena maj 2014 bilten 9 Dr. Franjo Tuđman ZLODUH NUMBER ONE (ili zašto Tuđman ne može dobiti spomenik) Pročitao sam skoro sve što je Tuđman napisao ili javno izgovorio. Iz toga sam izdvojio preko 700 somnobulnih citata koji dokazuju da je bio nerazborit, neodgovoran i falsifikator povijesti sa jačom voljom nego pameti. Uspio je zaluditi narod u borbi za ostvarenje države, ne birajući nikakva sredstva protiv drugog i drugačijeg. Za duhovnu obnovu bio mu je zadužen konfabulator, notorni fra Baković. Prvi predsjednik Sabora postao je osuđenik za zločine, drugi je bio u štabu za etničko čišćenje osumnjičen za ratne zločine s izjavom: „Kada mi pobijedimo Srba neće biti, a ako se koji i pojavi ogadićemo mu život da sam nestane!“. Treći je za rat kazao da je šansa koju treba iskoristiti, a četvrti bio nepotist kao prototip kompradorstva i korupcije sveukupne vladavine pokreta opasnih namjera i zločinačkog sadržaja kojem se sudi pred domaćim i međunarodnim sudom. Kada je izložio tzv. Norvalski program za lustraciju Srba Edi Murtiću, slikaru, koji je svojim radom obilježio epohu, ovaj mu primjeti: „Pa, to nemožeš bez rata!“. Na to će Tuđman „Pa, za državu nije ništa deset, dvadeset, pa, i sto tisuća!“. Dakle, lio je planirano ljudsku krv kao tehničku vodu. U redovima koji slijede navodim zašto Tuđman ne može dobiti spomenik! U Kalendarima svetaca ima razbojnika i zločinaca, kasnije oslikanih u crkvama. U spiskovima svetih otaca (papa) – to se ponavlja. U povijesti političara postoji obilje zločinaca koji su dobili trgove, ulice i spomenike. Revalorizacijom memorije – vrednovanjem – to postaje prošlost. Valjda ne želimo da nam drugi povijest pišu. Tuđman je bio konvertita, revizionist – staljinist ekstremnog primjera. Organizirao je zločinački pokret u RH i BIH. Iza njega su brojni nevini leševi! No, pođimo redom. Zašto ne bi smio dobiti spomenik? Lagao je da su mu partizani ubili oca i maćehu, da je prvoborac NOB-a. Falsificirao je doktorat, pokrenuo prenominaciju JAZU u HAZU bez pogovora i jednog člana. Imao je namjeru da prenominira i Maticu i da je kao autokrata podvrgne sebi. Lagao je da je srčani bolesnik, a igrao je tenis. Umanjivao je žrtve Jasenovca. Negirao holokaust. Proglašavao Srbe u Hrvatskoj remetilačkim faktorom, a NDH povijesnom težnjom hrvatskog naroda. Kao plagijator proglašavao se historičarem, a nije razlikovao Stari od Novog Zavjeta. Postao je sljedbenikom Luburićeve teorije izmirenja fašista i partizana. Uzor mu je bio Franko. Aspirirao je na Hrvatsku u okvirima nekadašnje Banovine. Dogovarao s Miloševićem podjelu Bosne. Osnovao monstrum paradržavu Herceg-Bosnu i Abdićevu „prćiju“. Žrtvovao Posavske Hrvate i Krajiške Srbe. Bio je rasist – sretan jer mu žena nije ni Židovka ni Srpkinja. Bio je protiv miješanih brakova, a imao ga u vlastitoj porodici. Propovijedao genocid kao korisnu stvar za popravljanje povijesti. Zatirao memoriju naroda Udruženje „Naša Jugoslavija“ 11 – antifašizam. Provodio kulturocid i ruralocid. Napao tekući i minuli rad građana Hrvatske. Tajkunizacijom i rentijerstvom izvršio deindustrijalizaciju zemlje. Provodio etničko čišćenje bez ostatka. Sve nacionalne manjine reducirao na 1/3, a srpski korpus masakrirao s razorenih 37.000 objekata i 1.200 toponima gdje su Srbi bili većina i sve kulturne institucije „da Srbi nestanu“. Istjerao iz gradova, gdje nije bilo rata, 124.000 Srba i oduzeo im stanarska prava. Razdvojio je hrvatski korpus i uvukao crkvenu vlast u laičku državu, da se ne zna dokle vlada crkva, dokle laička država (Konkordat). Od rigidnog ateiste postao mistični vjernik. Oživio je ustaštvo kao najveću povijesnu sramotu hrvatskog naroda, obnovio njihovu heraldiku iz NDH. Notornog ustašu u Argentini proglasio počasnim konzulom RH. Uveo kunu da podsjeća svakog građanina ove zemlje, svaki dan, u svako vrijeme dana i noći, da je ovdje nekad vladala NDH s monetom istog naziva. Patološki je mrzio Srbe. Krivio usne, grčio facialis. Kad je govorio o muslimanima smatrao ih islamiziranim Hrvatima koje treba kultivirati i civilizirati, a njihovu državu BiH nazivao umjetnom tvorevinom. Cinično je izgovarao i zgovarao Srbokomunsti, Jugokomunisti, a sam je bio komunist. Žrtvovao 8% stanovništva za državu nepotrebno – da bi ostvario lustraciju Srba. Uoči rata, pozvao je viđene Srbe i zaprijetio im ako mu se ne pridruže da im ne garantira život. Riskirao je demografski slom cijele populacije, kolonizacijom prognanih Hrvata iz Bosne, žrtava iste matrice rata, uvlašćivao ih u tuđe posjede nerijetko, a da prethodnike nije mogao deposedirati. Bio je okrutan. Osnivao konc logore i brutalna mučilišta. Kad su mu predlagali da se ipak kazni izvjesnog Rimca, koji je priznao ubistvo, rekao je: „Ne, ne treba. Trebat će nam.“ Zahtjevao je povratak djece u razarajući i opkoljeni Vukovar. Stao na čelo organiziranog etničkog čišćenja bez ostatka tzv. zločinačkog poduhvata protiv Srba u RH i Muslimana i Srba u BiH. Uveo je bezakonje ispitivanjem lojalnosti, deložacije i progonjenje Srba sa ubistvima po principu leopardove kože da pošalje poruku što Srbe čeka. Izbacivanjem Srba iz Ustava pokazao je da vlada kontrarevolucijom, jer mu se ni jedan hrvatski građanin nije suprotstavio. Avaj demokracijo! Savez Jugoslavena maj 2014 Nozakonito je naredio da se ozakoni oduzimanje stečenih prava antifašista čak i državljanstva autohtonim, generacijski rađanim građanima ove zemlje. Dakle brutalan do apsurda! Partizanima su penzije reducirane za 60 posto. Nekima invalidnine dokinute, a svima reducirane bez lijećničkih nalaza – kako se kojem administratoru htjelo. Posebno je bio okrutan prema vojnim licima u redukciji penzija i oduzimanjem stanarskog prava. Oduzeo je 35.000 stambenih jedinica vojnim obiteljima. Ušao je u povijest kao pljačkaš stoljeća sa svojom falangom. Opljačkao pretvorbom vlastiti narod i napao najproduktivnije generacije, biološki, ugrozio oduzimanjem minulog i tekućeg rada da prema degresivnoj skali mortaliteta umiru 3 i pol godine ranije. Razvio je pandemičnu mržnju sa izmišljotinama da su sve nevolje hrvatskog naroda, zbog tzv. remetilačkog faktora. Bio je pravi mizantrop, osvetnik. Pojam Srbin pretvorio je u najveće prokletstvo, psovku. Minama iznenađenja ubijeno je oko 70 Srba povratnika, a da nije nađen podmetač. Ali u Saboru je rečeno ne jedan Srbin manje u RH, nego svi bez pogovora. Kad mu je Milka Planinc prigovorila što to radi, odvratio je: „Vi ste nas zatvarali, a mi ćemo vas ekonomski i fizički uništiti!“ Osvećivao se revolucionarima. To najbolje potvrđuje slučaj Štajnera, svjedoka povijesti, „7000 dana u Sibiru“, kojeg su u ime antikomunizma u umirućem stanju izbacili iz staračkog doma. Nije trpio autoritete pored sebe. Optužio je za ratni zločin jedinstven bračni par narodnih heroja. On bijaše komandant najelitnije jedinice NOB-a, a ona vijećnica AVNOJ-a i uspješna organizatorica modernog turizma. Čak je dao izraditi zakonsku normu za ubrzanu rastavu mješovitih brakova jer, navodno, rađaju defektne potomke. Jednu trećinu teritorija „ratom spaljene zemlje“ pretvorio u mjesečevu površinu. Uništio je veliki dio hrvatske baštine gdje su Srbi živjeli, uključujući i neka pravoslavna groblja i gotovo cjelokupnu antifašističku memoriju. Razdvojio je pripadnike antifašizma na tzv. veterane i one koji su napali državu NDH. Žrtvovao je krajiške Srbe i posavske Hrvate da ostvari ciljeve podjele Bosne. Imao je nagon da o svemu odlučuje, npr. kakve će izgledati uniforme i šapke. Sam je sebi određivao dohodak, dvostruko veći od drugih. Kad je u Institutu za historiju radničkog pokreta sebi odredio paušal veći od regularnih primjanja pobuni se jedan zaposleni, a ovaj ga htio silom strpati u ludnicu. Klasični staljinizam! Dakle, jakom voljom i kratkom pameću uništavao je budućnost posebno mlađih generacija. Jedini je državnik poslije Luja XIV koji se radovao smanjenju vlastite populacije. Bio je vulgarni ateista, a pretvorio se u vjernika darodavca, zakladnika zavjetnog Marijanskog svetišta. Zlorabio je položaj gdje god je mogao, npr. preduhitrio je zakon i kupio velebno zdanje za sitne pare. Kasnije je pristao da mu predsjednik Vrhovnog suda, inače sveučelišni profesor, „kadi“, da njegov novac nije imovina, iako je novac svagdje mjerna jedinica imovine. Udruženje „Naša Jugoslavija“ bilten 9 12 S Miloševićem je mijenjao sudbinu ljudi, prostora, regija i povijesne budućnosti ovog podneblja. Predstavljao se povijesničarem, a bio je zapravo plagijator i falsifikator. Dakle, nije ništa osobno stvorio, osim plagijata i falsifikata, a čak pokušavao biti pjesnik. Izolirao je Hrvatsku. Samo ga je smrt spasila od haškog suda. Stvorio je kleptomansku klasu vlasti koja pauperizacijom naroda, države i društva razara razvojne tokove. Pauperizirao pretežnu većinu ljudi do socijalne kome. Uništio treći stalež. Svoje je protivnike kao antidemokrat nazivao đavolima, stokom sitnog zuba, žuti zeleni. Htio je Hrvatsku pod svaku cijenu „odvući sa Balkana“, a praktično je usmjeravao da dođe pod tzv. „Roosveltovu skrbničku prćiju“. Toliko je izolirao Hrvatsku da mu je na pogreb došao samo jedan državnik – turčin Demirel. Kao zloduh, praktički vlada u nekim domenama mrtav. Stvorio je sljedbeničku falangističku hordu kleptokrata, koja se ne može pretvoriti u normalnu kršćansku političku stranku jer u sebi nema čovjeka intelektualca i znalca, što je opće dobro. Zarobljen etnocentrizmom i integralnim nacionalizmom isključiv pomraćenog uma (po Murtiću) organizirao je zločinački poduhvat sa povijesnim posljedicama. E zbog toga, ne zaslužuje spomenik jer umjesto ulaska u povijest na velika vrata, ušao je na najpogrešniji način kao organizator zločinačkog poduhvata prema vlastitmo narodu. Kako je uspio nažalost više govori o narodu kao plemenu (da se dao zaludjeti), nego o Tuđmanovim sposobnostima. To potvrđuju posljedice i nesposobnost da se država i društvo suoči sa istinom povijesnog zločina. Gonjen karijerističkom ambicijom htio je svugdje preko reda i to izvan formalnih, intelektualnih i obrazovnih mogućnosti. Npr. hoteći silom upisati viši razred gimnazije sa nižom diplomom trgovačke škole. Međutim, naiđe na „minu“. Unatoč njegovom kukumakanju da je bojovnik, partizan, viši kadar, nostrifikatorica mu odgovori: “Ja sam to sve i k tome ubila Hitlera pogodivši ga pravo u pupak, ali zbog toga ne predajem francuski nego zato što sam završila fakultet!“ On bijaše uporan i požali se nastavničkom zboru i bi ismijan. Kako se ponašao ekstravagantno nadjenuše mu ime Ćuran (ili Tukan). Nakon toga ustremi se na jednog od onih za koje mišljaše da je krstitelj, počne ga premještati po garnizonima; kao personalac generalštaba ovaj ga preteče po činu školovanjem, uđe mu u kancelariju bez kucanja i baci mu na stol sliku Murtića na položaju sa potpisom u Tuđmanovu albumu da je to Tuđman. Nemoćno zavapi: “Molim te, ne odaj me!“ Ovaj ga poštedi. Kad je prepisivao plagijate tuđih tekstova poveznice je pisao takvim jezikom kojim on niti itko u Hrvatskoj nikad nije govorio i pisao. Kad je postao predsjednik Hrvatske, htio je istovremeno biti poglavar, kralj i car. Skupljao je slike, grafike, makete skulptora, a istovremeno je rušio njihova djela kao memorijalna svjeSavez Jugoslavena maj 2014 dočanstva antifašizma. Najgore je prošao Vojin Bakić, jer su mu svi spomenici još za života uništeni. Na samrti se Bakić upitao: “Da li se to vratila NDH?“. Odlikovao je preko 70.000 bojovnika i civila, a sebi u istom danu potpisao sedam odlikovanja. Bio je tašt i kontroverzan kao sebični gen. Notornog ustašoida Šuška prozvao je najboljim ministrom. Pomoću njega ostvario je ono što je Pavelić zacrtao Srbima, odnosno ono što su Amerikanci napravili Indijancima, odnosno Turci Jermenima. To povijest ne prašta! Htio je najzad da se Hrvatska uredi kao staleška država iz doba feudalizma u kojoj bi vladalo 200 obitelji. Obožavani čudak pod kraj 20. stoljeća sam je sebe unakazio kao budući literarni monstrum vrijedan prezira i sažaljenja. Prema tome, dizali spomenik Tuđmanu do neba, poklanjali mu trgove i ulice, prozvali Hrvatsku „Tuđmanijom“ – povijesna fakta i artefakta neće se izmijeniti, jer je Tuđman sam tako htio. Imajući jaču volju nego pamet, kao mizantrop – „švercer vlastitog života“ – hoteći silom ući u povijest poigrao se s vlastitom sudbinom i vlastitim narodom. Ponavljam, iza njega su grobovi, ugasli toponimi, zatrta prezimena, rodovi, degradirani prostori sa sekularnim posljedicama itd. itd. itd. Sve to povijest ne prašta! Sve ovo možete sagledati iz narednih Tuđmanovih citata koje je ponavljao raznim prigodama kao antiljudsko i imperijalno ponašanje i djelovanje. bilten 9 13 1941. godine, da će 50% Srba morati spakirati kofere i odseliti, a ostalih 50% ili postati Hrvati ili nestati!’. Rekao sam mu da je lud, da se mora liječiti i od tada prekinuo bilo kakav kontakt s njim. A neposredni povod da počnem raditi ciklus “Viva la muerte” kao odgovor Tuđmanu na njegov stravični cinizam i bešćutnost, bio je jedan njegov govor majkama i udovicama hrvatskih branitelja 1993. godine, kojima je posrmtno uručio odlikovanja uz riječi da trebaju biti “sretne i presretne” što su im sinovi i muževi poginuli za Hrvatsku!” (Identitet br. 61, 2003, str. 8-11, razgovor Mire Babić Šuvar sa Edom Murtićem) “Hrvatska je riješila srpsko pitanje u Hrvatskoj. Mi smo prihvatili povratak dijela Srba u Hrvatsku, kako bi onemogućili napade na Hrvatsku i prigovore kako je Hrvatska nastavak NDH i da ne želi ni jednog Srbina. Riješili smo srpsko pitanje i Srba više neće biti 12% i 6% Jugoslavena koliko ih je bilo. A 3% koliko će ih biti, neće više ugrožavati hrvatsku državu!”. (F. Tuđman, Bespuća… str. 164 / „Nikad više 12% Srba!“ – F.Tuđman, predsjednik RH na otvaranju ratne škole „Ban Josip Jelačić“ u Zagrebu, 15.12.1998. godine) „NDH nije bila samo puka 'kvislinška' tvorba i 'fašistički zločin' već i izraz kako povijesnih težnji hrvatnog naroda za svojom samostalnom državom, tako i spoznaja međunarodnih čimbenika, a u ovom slučaju vlade Hitlerove Njemačke, koja je na ruševinama versaillskoga ugovora krojila novi Evropski poredak; tih težnji Hrvatske i njenih geografkih granica!" (Franjo Tuđman na Prvome općem saboru HDZ-a prema „Danas“ br. 477 od 9.04.1991. st. 32/34, kolumna Ž. Krušelja) „Svi oni koji ovdje fućkaju i galame moraju znati da će morati ići iz hrvatskih zemalja tamo odakle su i došli ako ne budu poštovali volju hrvatskog naroda.“ (FranjoTuđman na mitingu u Pazinu, prema „Danas“ br. 426 od 17.04.1990. st. 32) Poznajem autora koji je izvršio selekciju preko 1000 do apsurda proturječnih Tuđmanovih antiljudskih, antihumanih i antidržavničkih ponašanja, čime je sam sebe optužio pred sudovima, narodom i povijesti. Za ovu priliku izabirem samo one koji mi se čine najprikladnijim za ilustraciju naznačenih sadržaja konvertitstva i antidržavničkih koncepata da ostvari ciljeve koji su postali program zamišljene države čiji dobri dijelovi i danas traju, ne samo u glavama nego i u praktičnoj stvarnosti. Evo tih izvadaka kako slijedi iz kojih se kao na dlanu vidi program za lustraciju Srba i ciljevi rata u RH i za podjelu BIH: “Bilo mi je strašno, mučilo me to što sam od Tuđmana čuo nekoliko mjeseci prije izbora 1990. godine. Došao je u moj atelijer, misleći valjda da će od mene napraviti svoga Augustinčića, i oduševljeno počeo pričati o tome. ‘Da će hrvatski narod krvlju morati dobiti svoju državu’, da ćemo mi (on s HDZ-om) napraviti ono što Pavelić nije uspio napraviti Udruženje „Naša Jugoslavija“ „Treba napuniti prazan trbuh Hrvatske. Bosna je umjetna tvorevina. Vrijeme je da okupimo Hrvate u maksimalno mogućim granicama. Nećemo granice između Hrvatske i Hercegovine. Ovakva Hrvatska država nema uvjeta za život, ali Hrvatska država čak sa granicama Banovine ima, a osobito sa poboljšanim granicama. Ne treba računati na BiH kao sa nečim što je od Boga dano i trebada ostane.“ (Franjo Tuđman novinarki Heni Erceg, ljeto 1990.) „Mene će povijest smjestiti – bok uz bok – s Francom, kao spasitelja zapadne civilizacije!“ (Franjo Tuđman, za The New York Times u travnju 1998.) „Jedan od stranaca koji se bavio idejom potpore disidentima u komunističkim zemljama rekao mi je: 'Znate, profesore generale, da niste Hrvat bili biste nobelovac!'" (Franjo Tuđman, prema Feralu od 31.5.2003.) „Hrvati su ratnički narod!“ (Udarna rečenica u brošuri FranjeTuđmana "Hrvatska ratna i vojna vještina“, prema Feralu od 23.2.2002./36) Savez Jugoslavena maj 2014 „Rata ne bi bilo da ga Hrvatska nije želila. Mi smo procijenili da samo ratom možemo izboriti samostanost Hrvatske!“ (Franjo Tuđman u govoru na Trgu bana Jelačića 24.5.1995.) „Umrijeti za Hrvatsku državu - to je ono zbog čega vrijedi živjeti!“ (FranjoTuđman, prema Feralu od 23.12.2007.) „Sada moramo osigurati granice Hrvatske, te buduće granice Hrvatske države u BiH! To je posebna povijesna zadaća Hrvatske države, Hrvatske vojske, nešto što ne smijemo propustiti, je li...“ (Franjo Tuđman, vojnom vrhu, transkripti iz 1993. prema Feralu od 16.4.2004.) „Mi smo za to da se kosti svakog hrvatskog čovjeka nađu u Hrvatskoj državi.“ (Franjo Tuđman, 1996., prema Feralu, od 30.4.2004) „Srbe treba snažno udariti da praktično nestanu.“ (Franjo Tuđman, u Brijunskoj naredbi za operaciju "Oluja", transkripti iz Ferala) „I još ih ima, i ovdje kod Vas! Od 22 suca u Karlovcu ima sedmoro Srba!“ (Franjo Tuđman, predsjednik RH, kolovoza 1995. u Karlovcu iz Vlaka slobode, Novosti 5.03.2011/32. B. Rašeta) bilten 9 14 „Srbe u Hrvatskoj treba proglasiti hrvatskim građanima i nazvati ih 'pravoslavnim Hrvatima'. Treba zabraniti odrednicu 'pravoslavni Srbin'.“ (Franjo Tuđman u veljači 1990. prema tekstu na str. 49 knjige "10 odgovora Stjepanu Mesiću" koju je napisalo 10 beogradskih autora 2008.) „Kada mi govore kako inteligencija nije na našoj strani, uvijek pitam: koja inteligencija? To je par škribenata, koje se od pamtivijeka, od biblijskih vremena, nazivalo farizejima.“ (Franjo Tuđman, u nekom od nastupa 1995., prema Feralu od 11.5.2002.) „Što znači da oporba u Zagrebu ima 60 posto glasova? To je kao da vam jedan seljak kaže da ima u svom dvoru 60 komada živine. Da li je to praščad ili telad? Da li su to kokoši ili guske? Da li je to stoka krupnog ili sitnog zuba? Gdje će svaki razborit seljak i čovjek znati da nasuprot takvom jatu jedan, a pogotovo jedan par rasnih konja ili rasnih krava, više vrijedi nego čitavo takvo jato.“ (F. Tuđman, pr. RH, na sjednici Glavnog odbora HDZ-e u veljači 1996., Feral od 26.10.2007., st. 47., te od 31.5.2003. st. 16-17) „Srbi su neslavno nestali iz ovih krajeva kao da ih nikad nije ni bilo. Nisu uspjeli pokupiti ni svoje prljave gaće. Neka im je sretan put! A oni iz svijeta koji nam i danas predbacuju da palimo srpske kuće na oslobođenim dijelovima Hrvatske, neka se prisjete da je upravo biblijsko načelo, iz starog zavjeta: oko za oko, zub za zub!“ (Franjo Tuđman, nakon Oluje, prema Feral Tribuneu od 30.4. i 15.10.2004.) „Sretan sam da mi žena nije ni Srpkinja ni Židovka!“ (Franjo Tuđman, na mitingu u Dubravi 1989., prema Feral Tribuneu od 5.4.2003. i 25.8.2006. itd.) „Idemo na Prozor, Uskoplje, Bugojno, Jajce; ići na povezivanje Kiseljaka sa Busovačom, kao i na zauzimanje Uskoplja zbog povezanosti s Novim Travnikom, Vitezom i Bugojnom.“ (Franjo Tuđman, iz stenograma od 5.11.1993.) „Ja osobno nisam imao nikakvih iluzija što se tiče Muslimana u odnosu na hrvatstvo, jer znam da su se Hrvati borili tri stoljeća sa Muslimanima, ne sa Turcima negoli sa Muslimanima iz Bosne i da su oni, znači, doveli Hrvatsku na rub propasti (...) jer ta demografska ekspanzija Muslimana je takva da bi nam oni ugrozili opstojnost Hrvatske države više negoli što su je Srbi ugrozili u prošlosti.“ (Franjo Tuđman, iz stenograma o razgovorima s čelnicima Hrvatske i Herceg-Bosne, prema Feralu od 16.4.2004.) „Postigli smo da nemamo samo Herceg-Bosnu, ono što smo imali, imamo znači, među nama rečeno, pola Bosne, ukoliko ćemo znati njome na pametan način. Čitavih tih pola Bosne će gurati u pro-hrvatskom smislu.“ (Franjo Tuđman, prema Feral tribuneu od 24.11.1995.) Udruženje „Naša Jugoslavija“ „S hrvatskom državom i slobodom još uvijek se nije srodilo 15 posto pučanstva, neki zbog podrijetla, a neki zbog povezanosti s komunizmom. Takvih ima pretežno među inteligencijom koju je još Stipica Radić nazivao 'pokvarenom gospodom'.“ (F. Tuđman, predsjednik RH, rujna 1998., prema Feralu od 11.5.2002.) „Sveti oče, mi i dalje ostajemo vaše predziđe, antemurale christianitatis!“ (Franjo Tuđman na ispraćaju pape prije njegovog uslaska u zrakoplov, prema Feralu od 8.4.2005., st. 48.) „Vidite li našu mladež, naše stotine tisuća dragovoljaca, narod koji to ima ne smije strahovati za svoju budućnost.“ (Franjo Tuđman, u nekom od ratnih govora) „U ovom ratu izgubila je muža i dom, ali je dobila Hrvatsku i slobodu.“ (Franjo Tuđman govoreći na skupu u Konvalima o jednom ženi kao žrtvi rata, prema Feralu od 23. veljače 202., str. 36.) Savez Jugoslavena maj 2014 bilten 9 „Ja se s Miloševićem mogu sve dogovoriti. On je razuman političar.“ (Franjo Tuđman, novinarki Heni Erceg, Feral od 1.11.2003. st. 9 i od 7.7.2001.) „Priznam da je 1990/1991. bilo ekscesa s naše strane poput paljenja i miniranja srpskih kuća, da se dogodilo poneko ubojstvo, da je netko i prije vremena morao pobjeći iz Hrvatske; međutim Srbi su s tim morali računati. Ponosan sam na sve što smo uradili.“ (Franjo Tuđman u jednom od govora na Trgu bana Jelačića u Zagrebu tokom rata) „A što se tiče rušenja spomenika i uklanjanja spomen obilježja, to je samo gesta kojom je hrvatski narod izrazio svoj raskid s prošlošću.“ (Franjo Tuđman, predsj. RH, u izjavi za medije tokom rata) Svetozar Livada, Zagreb, 2014. godine Prof. dr. Svetozar Livada rođen je Gornjem Primišlju, kraj Slunja, 1928. godine. Po struci je filozof, sociolog, historičar, političar i demograf. Ratni je i vojni invalid i nosilac Partizanske spomenice 1941. Posle Drugog svjetskog rata, bio je član Komisije za ratne zločine. Gimnaziju i Filozofski fakultet (grupa filozofija i historija) završio je u Zagrebu 1953. godine. Doktorirao je 1975. godine sa temom iz ruralne sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je predavao Socijalnu demografiju od 1967. do 1972. godine. Jedan je od osnivača i predavača postdiplomskog studija gerontologije na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Bio je jedan od urednika časopisa “Sociologija sela” i naučni suradnik, a jedno kraće vrijeme i v.d. direktora Agrarnog instituta u Zagrebu. Za vrijeme rata u Hrvatskoj bio je stručni savjetnik za humanitarnu pomoć pri zapovjedništvu Ujedinjenih nacija za tadašnji sektor Sever, pa je uz još dvije kasnije posjete stekao uvid i u stanje na područjima koja su bila u Krajini. Jedan je od osnivača i obnovitelja srpskih institucija u Republici Hrvatskoj i spada u red najsvestranijih poznavalaca, analitičara i nepristranih kritičara građanske strane rata. Prvi je predsjednik Zajednice Srba u Republici Hrvatskoj. Član je Privrednikovog Patronata. Objavio je i više stotina naučnih i stručnih radova iz oblasti ruralne sociologije i drugih publicističkih radova, naročito za vrijeme posljednjeg rata. Udruženje „Naša Jugoslavija“ 15 Hoćete činjenice? Evo vam ih! Nedavno, jedan je saborski zastupnik HDZ-a, napadajući Vladu, svaku rečenicu započinjao s “činjenica je”. S činjenicama, međutim, ne stojimo najbolje u zemlji kojom je najveći broj godina njezine samostalnosti vladala baš njegova stranka. Neke se, naime, naglašava i prenaglašava, druge se dosljedno prešućuje, a uz to se javnosti kao činjenice plasiraju notorne neistine. Što je sve rezultat “udruženog zločinačkog pothvata” nekih političara, medijskih poslušnika i desničarskih bojovnika pod maskama znanstvenih istraživača. Rezultat: Hrvatska koja sebe voli vidjeti kao zemlju znanja, danas je zemlja neznanja, u prvom redu zahvaljujući HDZ-u. Od te činjenice valja početi. Dakle, činjenica je da mlade generacije, uzmimo kao primjer ovu koja je sada zakoračila u fakultetske klupe, pojma nemaju o prošlosti svoje zemlje u razdoblju od sedamdesetak godina, koliko je Hrvatska bila u sastavu Jugoslavije, one prve, unitarne i monarhističke, i one druge, jednostranačke i federativne. Pojam “Jugoslavija” za golemu većinu te generacije nešto je egzotično, daleko i nepoznato, s izuzetkom onoga što svi “znaju”, naime da je to bila tamnica naroda u kojoj su Hrvati stradavali, a Hrvatska bila podvrgnuta konstantnoj pljački. Činjenica je, međutim, da je Hrvatska u tzv. Drugoj Jugoslaviji, koja se održala gotovo pola stoljeća, bila federalna jedinica, što je od godine 1974. Ustavom bila definirana kao država. Činjenica je da su se čelna mjesta, kako u federaciji, tako i u republikama, popunjavala u skladu s onime što se kolokvijalno zvalo republičkim, odnosno nacionalnim ključem, što znači da je Hrvatska u organima federacije bila ravnopravna u zastupljenosti s drugim republikama, dok su Srbi, koji su u socijalističkoj Hrvatskoj imali status konstitutivnog naroda, također bili ravnopravno zastupljeni u organima republike. Je li na nižim razinama bilo odstupanja od toga? Nedvojbeno jest, iz mnogih razloga, među kojima nacionalizam nije na posljednjem mjestu. Ako mlađi danas išta znaju o Jugoslavenskoj narodnoj armiji, onda se to znanje svodi na spoznaju kako je to bila agresorska vojna sila kojom su dominirali Srbi i koja je u službi velikosrpske politike napala Hrvatsku. Činjenica je, međutim, da je sve do samoga kraja u generalitetu JNA Hrvatska također bila zastupljena s nemalim brojem generala (dijelom i Srba iz Hrvatske), također po tzv. republičkom ključu, dok je u nižem časničkom kadru bilo malo Hrvata, jer interesa za karijeru u vojsci u Hrvatskoj (kao i u Sloveniji) jedva da je bilo. Priča koja je svojedobno lansirana u inozemstvu kako je Franjo Tuđman bio jedini Hrvat koji je ikada u JNA došao do čina generala, spada u već spomenute “činjenice” ko- Savez Jugoslavena maj 2014 jima se falsificira povijest. Kao i priča o Tuđmanu kao “najmlađem Titovom generalu” (bio je pukovnik koji je s umirovljenjem dobio čin rezervnoga general-majora, kao i mnogi drugi). Što se s JNA događalo u vrijeme sloma Jugoslavije, to znamo i to je nesporno. bilten 9 16 panj zdravstvene zaštite ovisi o financijskim mogućnostima pojedinca, a nekadašnje povlastice „privilegiranih” na tom području priča su za malu djecu u odnosu na današnje stanje. Činjenica je da Jugoslavija nije bila tamnica naroda, niti su u njoj stradavali Hrvati samo zato što su Hrvati. No, činjenica je isto tako da je u tamnicu (zatvor) lako dospijevao svatko (bez obzira na nacionalnost) tko bi se izjašnjavao ili radio protiv postojećega društvenopolitičkog poretka. Tu, u odnosu na tzv. demokracije, postoji razlika u metodi, ali ne i u pristupu. Činjenica je da je Jugoslavija, a s njome i Hrvatska, 1950-ih nekoliko godina bila zemlja s najvećom stopom gospodarskog rasta u svijetu. Činjenica je da nitko nije pljačkao Hrvatsku, ali je točno da je Hrvatska, odnosno poduzeća iz Hrvatske kao industrijski razvijene republike, uplaćivala u savezni fond za razvoj nerazvijenih područja više od drugih. Činjenica je da je Hrvatska godine 1990., na pragu samostalnosti, imala razvijenu industriju i poljoprivredu (konkurentnu i na inozemnim tržištima), a činjenica je i to da su i industrija i poljoprivreda u proteklih malo više od dva desetljeća bačene na koljena. Rat, koji ipak nije bio tako razoran kao Drugi svjetski rat, slaba je i tanka isprika. Pojam PIK (poljoprivredno-industrijski kombinat) mladima je danas nepoznat, jer takvi kombinati jednostavno više ne postoje. Ali, i to je činjenica, postoje velike površine neiskorištene i neobrađene zemlje. Imena nekadašnjih industrijskih divova današnjim mladima nepoznata su (Jedinstvo, Prvomajska, Jugoturbina, Jugoplastika) ili čuju za njih tek kada se ostatke ostataka tih nositelja razvoja Hrvatske tjera u stečaj (Kamensko) ili pak pokušava na slamku održati na životu (Željezara Sisak, Borovo, brodogradilišta). Činjenica je da su o putničkim brodovima iz Jugoslavije (Hrvatske) pisale novine u inozemstvu kada su se prvi put otisnuli iz Jadrana, dok su oni danas tek uspomena (starijih) što sve više blijedi. Činjenica je da su u vrijeme Jugoslavije u Hrvatskoj izgrađene stotine škola, dok su mnoge od njih propale ili zatvorene u samostalnoj Hrvatskoj. Činjenica je da je zdravstveno osiguranje pod jednakim uvjetima bilo dostupno svima, dok danas stuUdruženje „Naša Jugoslavija“ Činjenica je da je Jugoslavija bila jedina zemlja okupirane Evrope koja se oslobodila vlastitim snagama (uz pomoć uglavnom zapadnih saveznika u materijalu i oružju, ali tek od 1943.). Činjenica je isto tako da je Jugoslavija bila značajan čimbenik međunarodnih odnosa, a da je njezin prvi (i jedini) predsjednik, Josip Broz Tito, bio svjetski priznat državnik kojega su redovno konzultirali i čelnici najvećih sila onoga vremena (gotovo deset godina nakon njegove smrti, američki predsjednik Bush, u razgovoru s jugoslavenskim premijerom Antom Markovićem izjavio je kako “gaji veliko poštovanje za nezavisnu poziciju koju je Jugoslavija izvojevala prije 40 godina”, izražavajući “podršku ovakvoj politici Jugoslavije i njezinom kursu” i tražeći jugoslavensku procjenu stanja u tzv. Istočnom bloku). I činjenica je da je današnja Hrvatska mala članica Evropske unije s financijama praktički isključivo u rukama stranoga kapitala, s vanjskim dugom koji daleko nadmašuje dug cijele Jugoslavije u vrijeme kada se raspadala, da je u svakome pogledu ovisna o drugima i da ne pokazuje ni najmanje ambicije (s izuzetkom mandata svojega drugog predsjednika) da vodi politiku koja bi makar u bitnim elementima bila zaista njezina. Htjeli ste činjenice? Eto to su – samo neke, uglavnom prešućivane – činjenice. Još jednom: najveći broj godina njezine samostalnosti, Hrvatskom je vladala Hrvatska demokratska zajednica. Postavljati pitanje odgovornosti sadašnje Vlade (sa svim njezinim promašajima) nije ništa drugo nego jeftin pokušaj da se onemogući jedini relevantan odgovor na pitanje tko je stvarno kriv za sadašnje stanje. A odgovor je: Zna se! Autor: Tomisalv Jakić Objavljeno u listu „Novosti“ (broj 727), dana 25.11.2013. godine Savez Jugoslavena maj 2014 bilten 9 U GRADITELJSKOM STROJU JNA i DORA u SFRJ JUGOSLOVENSKA NARODNA ARMIJA (JNA) je bila zajednička oružana sila svih naroda i narodnosti, radnih ljudi i građana Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ). Bila je dio jedinstvenih oružanih snaga SFRJ, a zajedno sa teritorijalnom odbranom (TO) imala je zadatak da štiti nezavisnost, integritet, teritorijalnu cjelokupnost i ustavom utvrđeno društveno uređenje zemlje. Međutim, to nije bilo sve. JNA je bila na prvoj liniji fronta i u onim momentima mirnodopskog života, kada je trebalo izgraditi ratom razrušenu zemlju ili kada su kroz elementarne nepogode bili ugroženi ljudski životi i materijalna dobra. U bezbroj slučajeva, a spomenimo tu primjere kao što su zemljotresi u Skoplju 1963. i Banja Luci 1969. godine, pripadnici JNA su širom SFRJ prvi pružali pomoć i stvarali uslove da se opšte teško stanje što prije normalizuje. 17 stvuje na ORA "Sutjeska '72", a učesnici brigade su najbolji pitomci XXI klase Vazduhoplovne tehničke akademije. Na akciji biva proglašena za najbolju brigadu u smeni, a ostaje zapamčena po dugogodišnjem rekordu akcije: 444 odsto prebačaja. Sledeće 1973. godine brigada nosi ime narodnog heroja i vazduhoplovca Viktora Bubnja i odlazi ponovo na ORA "Sutjeska". Radi na nastavku radova iz prethodne godine, na izgradnji novog puta od Krekova do vrha Ozrena. Pitomci XXII klase i te godine odnose brojna priznanja sa akcije natrag u gimnaziju. Nastavljajuči tradiciju ova brigada se i u 1974. godini opet nalazi na ORA "Sutjeska". Komandant brigade Slavko Pokorni prima na kraju akcije u ime najbolje brigade mnogobrojna priznanja, a brigada pitomaca XXIII klase dobija i Plaketu IX kongresa SSOJ. U ovom broju nastavljamo feljton o učešću pripadnika JNA u radu i zajedničkim akcijama sa omladinom i radnim ljudima Jugoslavije iz vremena kada enormna angažovanost i ljudska solidarnost u izgradnji zajedničke domovine vrijede više od novca. Mlađim generacijama će ovo izgledati kao nestvarna bajka, a starijima će poslužiti kao svojevrstan podsjetnik velikih vremena, koja nikakva demagogija i propaganda ne mogu izbrisati. Istoriju nije moguće promijeniti – nju je moguće samo falsifikovati! – II DEO – JNA kao važan društveni činilac Za mnoge omladince iz stroja naših oružanih snaga – vojnike, pitomce i mlade starešine – gradilište je bilo svojevrsno vojište. Vojnici su ugradili bezbroj sati dobrovoljnog rada u ulepšavanju svojih garnizona, odazivali su se svakom pozivu sa terena, iskopavali milione kubika zemlje, hiljade kilometara vodovodnih cevi proveli do zabitih sela, uvek bili najbrži i najhrabriji kad se trebalo odupreti stihiji. U Mostaru je 1961. godine osnovana Pripremna škola DSNO, a koja kasnije dobija naziv Vazduhoplovna gimnazija RV i PVO "Maršal Tito". Uz podršku profesora i starešina već 1965. godine se organizuju dve omladinske radne brigade, jedna od učenika I razreda, a druga od učenika II razreda. Obe brigade su dobile ime "Mlada krila". Brigade su učestvovale na ORA "Sutjeska '65", gde su obe proglašene udarničkim. Akcijaška iskra pali se i u još jednom vazduhoplovnom školskom centru – u Rajlovcu kraj Sarajeva. Inicijator formiranja ove brigade Željko Vukušić je i njen prvi komandant, a brigada dobija ime narodnog heroja i prvog partizanskog pilota Franje Kluza. Te godine učeUdruženje „Naša Jugoslavija“ Na ORA "Sutjeska '75" Rajlovčani su već pomalo u ulozi domaćina. Pitomci XXIV klase ove akademije, sa Ljubom Rakićem na čelu, dostižu sa lakoćom rezultate prethodnih godina, a ovo se ponavlja i na njihovoj poslednjoj akciji u nizu u ovom sastavu, kada pitomci XXV klase Vazduhoplove tehničke škole iz Rajlovca u sastavu ORB "Viktor Bubanj" odlaze na ORA "Sutjeska '76". Te godine u sastavu brigade se nalaze i četiri pitomca iz prijateljske Zambije. Nakon ove akcije Rajlovčani se odlučuju da sastav brigade prošire sa akademaca i na mlade tehničare, kao i da ova, sada već širom Jugoslavije poznata brigada, svake godine učestvuje na nekoj drugoj akciji. Tako odlaze na ORA "Kozara '77", gde ponovo bivaju proglašeni za najbolju brigadu u smeni. U 1978. godini nalaze se u Zavidovićima na ORA "Šamac – Sarajevo". Od te godine ova brigada ne predstavlja više samo Vazduhoplovnu tehničku školu iz Rajlovca, nego celokupno RV i PVO Jugoslavije, tako da u njen sastav ulaze i omladinci iz Mostara, a za komandanta brigade se bira Jovan Omaljev. Na istoj akciji 104 brigadira ove brigade su postigli neverovatan istorijski rezultat: za 100 minuta su istovarili i planirali 234 kubika tucanika i time postavili novi rekord akcije sa 507 odsto prebačaja. U 1979. godini brigada odlazi na SORA "Ibar-Lepenac", u omladinsko radno naselje "Heroji Kosova" u Ajvaliji, kraj Prištine. Savez Jugoslavena maj 2014 Leta godine 1980., Vazduhoplovna omladinska radna brigada "Viktor Bubanj" je na SORA "Sava '80" – Autoput "Bratstvo – jedinstvo" – u naselju "Sedam sekretara SKOJ-a", da bi u sledećoj godini učestvovala na SORA " Đerdap '81". Opšta srednja vojna škola "Bratstvo i jedinstvo" (vojna gimnazija) iz Beograda je već nakon godinu dana posle formiranja poslala omladinsku radnu brigadu na radnu akciju "Morava '72", gde učestvuju i sledeće godine. 1974. i 1975. godine ova brigada odlazi na ORA "Sava". Zbog obaveza učenika prema ostalim zadacima, u '76. i '77. godini škola nije slala brigadu na saveznu akciju. U 1978. godini budući oficiri odlaze u Sloveniju, u Kozjansko, da bi u 1979. godini poslali dve brigade na Crnogorsko primorje, jednu u Budvu, a drugu u Herceg-Novi. 1980. godine gradili su sportske terene u Sarajevu, a 1981. su gradili Kotor. Posebnost ove brigade je bila u dugogodišnjoj saradnji sa Čačanskom gimnazijom, Pedagoškom akademojim iz Beograda, Medicinskom školom iz Zemuna itd., odakle su dolazile brigadirke, učesnice ove brigade. bilten 9 18 Godine 1978. Građen je drugi kolosek omladinske pruge "Šamac - Sarajevo". Na predlog Predsedništva Konferencije SSOJ, savezni sekretar za narodnu odbranu odlučuje da na ovoj akciji učestvuju omladinske radne brigade iz svih armijskih oblasti, iz RV i PVO i pitomci Vojne akademije kopnene vojske i intendantske službe. U naređenju se kaže da svaka brigada treba da broji do 100 omladinaca, da "u radne brigade treba birati vojnike iz cele Armije, i to one koji su uspešno savladali obuku, koji su primernog vladanja, tako da im učešće na akciji bude najveće priznanje za njihov rad u JNA". Prvi su vojničke bluze akcijaškim zamenili pripadnici Beogradske armijske oblasti, svrstani pod zastavom brigade "Prva proleterska", koji su radili na potezu između Doboja i Maglaja. Komandant brigade je bio Kamenko Popović. Brigada je proglašena za najbolju u smeni. "Prvu proletersku" na gradilištu smenjuje "Druga proleterska" sastavljena od omladinaca Niške armijske oblasti, iz Skopske armijske oblasti je došla brigada "Prva makedonska", iz Vojne akademije iz Beograda "Narodni heroj Mirko Jovanović", iz Zagrebačke armijske oblasti "Trinaesta proleterska brigada Rade Končar", iz Sarajevske armijske oblasti "Prva krajiška proleterska brigada"... Drugi kolosek Omladinske pruge "Šamac – Sarajevo" je pušten u saobraćaj 13 dana pre roka. Omladinci su obećali drugu Titu da će to biti njihov poklon Republici za rođendan. I ispunili obećanje: ponovili podvig graditelja prvog koloseka iz 1947. godine. "Galebovo krilo" je naziv omladinske radne brigade pitomaca Mornaričkog školskog centra iz Splita. Ova brigada učestvuje 1977. godine na ORA "Split", da bi sledečih godina odlazili na Pešter, u Prištinu, u Kozjansko... Omladinska organizacija Vojnopomorske oblasti formira 1977. godine i radnu brigadu od mornara pod imenom "Jedinstveni u odbrani" i šalje je na SORA "Modro oko". Udruženje „Naša Jugoslavija“ Akcijaški udarnički duh prenet je sa pruge u mnoge naše jedinice. Doprineo je buđenju novih stvaralačkih inicijativa, kreativnijem pristupu zadacima obuke i vaspitanja. Dolazi do snažnije afirmacije vojnika i vojnih kolektiva. Omladinska organizacija više se angažuje u jačanju veza mladih u JNA sa omladincima iz radnih kolektiva, škola i mesnih zajednica. Češće su zajedničke radne akcije, posebno subotom i nedeljom. Organizacija SSOJ u JNA sve se više afirmiše kao graditelj svesne vojne discipline. Savez Jugoslavena maj 2014 Mnogi komandanti umešno koriste njenu stvaralačku snagu. Akcija je još jedan dokaz da je naša Armija u biti narodna, a sav narod – naša Armija. Bogatstvo sadržaja života i rada sa izgradnje pruge Šamac – Sarajevo preneti su u mnoge kasarne. Gotovo da nije bilo garnizona u kome nije delovala omladinska radna brigada, a posebna samoinicijativa ispoljava se u izgradnji i negovanju spomen parkova "88 stabala za druga Tita". JNA je bila neraskidivi deo socijalističkog samoupravnog društva, bezbrojnim nitima povezana za radničku klasu i njene istorijske interese. Ona nije bila (kao što se to ponegde u svetu nastoji dokazati, zagovaranjem teze o "depolitizaciji" vojske) izvan našeg političkog društvenog, ekonomskog, kulturnog i javnog života; nije predstavljala ni silu iznad društva, kao glavna i odlučujuća politička snaga. Naprotiv, ona je postala aktivni sudionik naše revolucije, uključena u sve tokove društvenog preobražaja, kao što je to i Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije bila u ratu – kada se rađalo novo društvo. Brigade sastavljene od pripadnika JNA – vojnika, pitomaca i starešina – podsetile su entuzijazmom, odgovornošću, elanom i pesmom na Titove partizane, koji su s bojišta stizali na radilišta. "Naša Armija je naročitog kova. Ona nije samo branilac socijalističkih tekovina nego i graditelj socijalizma!" – Tito Tekst je preuzet iz knjige: "Omladinske radne akcije – mladost naše zemlje" (1942-1982) Odabrao i pripremio: Frederik Goda, zemunski akcijaš Udruženje „Naša Jugoslavija“ bilten 9 19 И МРТВИХ СЕ ПЛАШЕ! Пише: Душан Опачић Да је клеро-фашизам у непрестаном успону, да се квислинзи и окупатори величају, а да се народноослободилачка борба миниминизира јасно говоре дела српских фашиста и хулигана који своју "храброст", бахатост и реваншизам доказују скрнављењем споменика по Београду и Србији. Медији већ годину дана игноришу, политичари ћуте, а од државних званичника нико није осудио вандалски чин крађе и демолирања спомен обележја Др. Милутинa Ивковића Милутинца, предратног скојевца, напредног интелектуалца, симбола антифашистичког Београда, великог фудбалера, који је мучки страдао од стране Гестапоа и српских квислинга у окупираном Београду током Другог светског рата. Спомен обележје Др. Милутина Ивковића се налазило у непосредној близини стадиона ФК Партизан. Непознати вандали су украли бисту која већ годину дана није нађена, а починиоци нису приведени пред лице правде. И много пре тог вандалског чина, спомен обележје великог Милутинца је било веома запуштено, зашта би одговорност требали да сносе надлежни за одржавање и бригу о споменицима културе београдске општине Савски венац. Нажалост не само на тој општини, већ и широм Србије у последње време је уобичајна пракса скрнављења, запуштања бројних спомен обележја наше славне слободарске традиције из периода Другог светског рата. Без икакве сумње, Др. Милутин Ивковић је био један од највећих српских и jугослoвeнских фудбалера свих времена и један од најзаслужнијих за највећи успех нашег фудбала у Монтевидеу (Уругвај) 1930. године када је наша репрезентација играла у полуфиналу Светског првенства. Милутинац је рођен 3.марта 1906. одине у Београду. За београдску "Југославију" као првотимац је играо у периоду од 1922. до 1929. године и одиграо 235 утакмица. За репрезентацију Београда је одиграо 42. утакмице. Од 1925. до 1934. године одиграо 40. утакмица за репрезетацију Краљевине Југославије, са којом је учествовао на олимпијади у Амстердаму 1928. године. Последњу утакмицу у дресу националног тима одиграо је у Паризу против Француске (2-3) 16. децембра 1934. године. Дипломирао је на медицинском факултету у Београду 1934. године, а након одслужења војног рока отворио је и своју ординацију. По мајци Мили, био је унук војводе Радомира Путника. Као члан и активиста Савеза комунистичке омладине Југославије и КПЈ био је један од организатора бојкота Олимпијских игара у Берлину 1936. године. Био је главни уредник прогресивног часописа "Младост" од 1938. године, па све док режим Краља Александра није забранио тај часопис. Након окупације Југославије памагао је тада илегалну КПЈ. Дана 24. маја 1943 је ухапшен од стране Гестапоа и затворен у логор на Бањици. Стрељан је наредног јутра. Београд, jaнуap 2014. године Savez Jugoslavena
© Copyright 2024 Paperzz
