close

Enter

Log in using OpenID

1 Valentina Gulin Zrnić Prazno i puno u Zagrebu

embedDownload
Valentina Gulin Zrnić
Prazno i puno u Zagrebu
travanj/lipanj 2013.
U ovome tekstu polazim od fenomena ispražnjenih, neiskorištenih,
zapuštenih i zatvorenih lokala u prizemlju zgrada šireg centra Zagreba o
kojima je pisao Bojan Mucko u publikaciji "Ispražnjeno u povratu: prilog
etnografiji praznine" (HBS i UIII, 2012). Riječ je o lokalima koje je autor
istraživao na potezu Ilice i Tratinske, koji metastaziraju i odumiru u
tranzicijskom stanju posljednja dva desetljeća. Autorov odabir bolesničke
opisne terminologije upućuje na isticanje anomalije u tkivu grada koja je
zahvatila sve organske sustave – ekonomski, društveni, politički, kulturni – i
za neke je, kao primjerice za male obrte i servise, terminalnog karaktera.
Ima, naravno, i nekih izdržljivih stanica u tom bolesnom gradskom tkivu – to
su oni lokali odnosno obrti i servisi koji su opstali te vlasnici i zaposlenici s
kojima se autor susreće i čija priča onda tek ispleće mrežu situacija,
okolnosti, problema, paradoksa, zakonskih regulacija i "običajnih" praksi
koje obilježavaju naše tranzicijsko stanje, naš prijelaz iz socijalizma u
kapitalizam. Ili, kako kaže jedna šaljiva fraza koja opisuje rumunjsku
tranziciju – socijalizam je u stvari samo "najduži i najbolniji put iz
kapitalizma u kapitalizam" (Verdery, 2006), upućujući na socijalizam kao na
stranputicu. No, put kapitalizma na koji se "vraćaju" bivše socijalističke
zemlje u 1990-ima nije popločan karakteristikama socijalnog liberalizma
poslijeratnog kapitalističkog Zapada s kojega su "skrenule", nego
neoliberalizmom čiji je glavni uzorak isprepleteni trojac slobodnog tržišta,
privatnog interesa i maksimizacije profita. To će anomaličnost naše tranzicije
učiniti još bolnijom. U ovome tekstu, polazeći od Muckove analize praznina,
skicirat ću još neke neuralgične točke grada, a koje nastaju na uzglobljavanju
specifične postsocijalističke situacije i neoliberalnih praksi.
Čitajući etnografiju praznine zaintrigiralo me razmišljanje ne samo o
prazninama grada nego i o onome što je komplementarno tome – puninama
1
grada. Ako bismo govorili u arhitektonskom i urbanističkom smislu onda bi
punine bile sve ono materijalno, izgrađeno u prostoru, a praznine su prostori
između – ulice, trgovi, parkovi – riječ je o odnosu solida i voida koji u
ključnome definira oblikovanje grada. Ono na što Mucko upozorava je
pražnjenje solida, izgrađenog, materijalnoga, koje, doduše, još postoji, ali je
društveno ispražnjeno i ostaje simbolom problematične politike koja je htjela
riješiti nepravde ranijeg sustava (povrat oduzete imovine) i uspostaviti novi.
No, između dva sustava otvorio se prostor za makinacije i mućkarije. U
konkretnom slučaju solid je postao prazan; ali postoje li i obrnute situacije,
gdje void postaje pun? Trgovi i ulice u centru grada zasigurno nam brzo daju
odgovor: Trg bana Jelačića, Cvjetni trg, Bogovićeva ulica – voidi su prepuni
stolova i stolica obližnjih kafića, štandova i šatora. Perspektiva ulice i trga
se izgubila, stojeći uz Manduševac teško da ćete pogledom doprijeti do sata
jer slojevi šatora i štandova zaklanjaju pogled, a kao pješak u nekim ulicama
stjerani ste na uska grla, sudaranje s drugim prolaznicima, zastajkivanje radi
propuštanja. Situacija potpune inverzije u odnosu na ono o čemu Mucko
progovara: ako u gradu postoje prazni izgrađeni prostori za obrte i servise
ali koje je gotovo nemoguće iznajmiti zbog neriješenih tranzicijskih računa,
onda je, čini se, situacija s javnim prostorima toliko čista da se mogu bez
problema iznajmljivati. Ulica i trg, koji po svojoj funkciji jesu okupljališta, s
uspostavom kafića i šatora ne postaju manje društveni prostor; problem je,
međutim, u tome što postaju više privatni prostori, barem privremeno. Javni
prostori grada (voidi) postaju roba, artikl, kroz koji Grad kao poduzetnik
ostvaruje prihode, a ekonomska terminologija o "ostvarivanju prihoda" i
"dohodovanju sredstava" postaju ključni izrazi urbane politike. Gradska
uprava tako u posljednjem desetljeću postaje sve manje subjekt koji
primarno brine za grad u prizmi poštovanja kolektivnog i društvenog; ti su
termini, štoviše, u postsocijalističkom stanju omraženi, stanju koje je sve od
ranije (socijalističko) odbacivalo kao krivo, pa tako i oblike gradske uprave i
2
upravljanja.1 Čaroban štapić ponudio je neoliberalizam čija tumačenja više
nisu socijalna nego dominantno ekonomska: neoliberalni ekonomisti
smatraju da javnu upravu "treba vrednovati po istim principima kao i privatno
poduzetništvo", na temelju "strateških kalkulacija i racionalnih izbora" u cilju
maksimiziranja bogatstva (Blackmar, 2006: 62), jer Grad je konačno samo
jedan od ekonomskih aktera ili "vlasnika" koji se takmiči na slobodnom
tržištu za ostvarivanje usluga i upravljanje.
Praznina (neizgrađenost) prostora u gradu, kao što su zeleni prostori i
parkovi, čini se, ponekad, ako pažljivo osluškujemo urbani diskurs u
medijima, može zazvučati čak i kao nekoristan prostor. Tu se izuzima
primjerice donjogradsko zelenilo koje je bez premca u reprezentaciji grada,
no grad ima i mnoge druge zelene prostore. Primjerice, ogromne zelene
površine u Novom Zagrebu: kada se preporuča "progušćivanje urbane
matrice Novog Zagreba"2 onda treba znati da je "progušćivanje" jezična
figura za "izgrađivanje", pa tako niču trgovački centri i poslovne zgrade i
ostavljaju neizbrisiv trag u prostoru. Neke novoizgrađene poslovne zgrade,
štoviše, imaju sudbinu sličnu lokalima koje je Mucko istraživao: zatvorene su!
Neke su napuštene nakon samo desetak godina korištenja jer tvrtke odlaze u
jeftinije prostore još negdje dalje na perimetru grada (primjerice, Buzin), a na
zgradama ostaju podsjetnici o praznom solidu: "uredi u najam". No i ispod
ovoga problema, doslovno ispod, ogroman je problem gradskih praznina
njihovo zemljište, problem koji se najdirektnije nadovezuje na pitanja
vlasništva i povrata o kojemu govori Mucko na primjeru lokala. Još danas,
dva desetljeća nakon vremena socijalističkog upravljanja, Grad nije upisao
Jedan je primjer i ukidanje općina i mjesnih zajednica početkom 1990-ih kao relikta
socijalističkog samoupravljanja. No, Zagreb u novom demokratskom sustavu kao da nije
postao demokratičniji, naprotiv, dobiva centraliziranu gradsku upravu u Gradskoj skupštini,
svi oblici mikrolokalne uprave su dokinuti, izbori za mjesnu samoupravu uvode se tek
desetak godina kasnije - na izborima 2001. uvodi se razina upravljanja gradskih četvrti, ali
je još trebalo pričekati kraj toga desetljeća kako bi se u Zagrebu dogodili izbori i za najnižu
razinu lokalne samouprave - mjesne odbore (tek izbori 2009. godine).
1
Usp. L. Hršak, V. Mimica, Z. Skorup, "Novi 2 Zagreb", Okviri metropole, ur. V. Mattioni,
Zagreb, 1997.
2
3
sva svoja vlasništva u zemljišnim knjigama. U tom vremenu i prostoru
između sustava, u nesređenim dokumentacijama i pravilima, događaju se
nove tranzicijske anomalije. Neki primjeri koje sam pratila u Novom Zagrebu
mogu se sumirati na sljedeći način: zemljišta koja su Zakonom o
nacionalizaciji u razdoblju socijalizma izuzimana od vlasnika radi građenja
stambenih naselja postajala su "društveno vlasništvo", a koje se u novoj
državi regulira novom legislativom sredinom 1990-ih godina. U dijelovima
Novog Zagreba na terenima na kojima su izgrađene zgrade Grad se upisuje
kao vlasnik, no to propušta učiniti na nekim dijelovima zelenih površina,
posebice onih koje su urbanističkim planom definirane kao "zone mješovite
namjene", drugim riječima, ako su sada i zelene, planom je dopuštena
gradnja ili prenamjena dijela ili cjeline neizgrađene površine. Čini se da
upravo tu nastaje siva tranzicijska zona mućkarija i makinacija s vlasništvom:
stambena naselja, naime, u aktualnim urbanističkim dokumentima Grada
vode se kao "dovršena naselja" u kojima dogradnja nije prioritet; zemljišta u
naseljima na koja se Grad slučajno ili ne nije upisao kao vlasnik, zadnjih
nekoliko godina postaju meta nekih poduzetnika kako bi se zemljišta vratila
vlasnicima: po povratu vlasnicima, zemljišta se u godinu ili dvije višekratno
preprodaju: s obzirom da zbog potencijalne gradnje ili početka radova na tim
zemljištima u urbanistički oblikovanim stambenim naseljima nastaju sporovi,
jer u konačnici reagiraju građani, udruge, a ponekad i mjesni odbori ili
gradska vijeća, događa se i prodaja zemljišta osobama izvan Hrvatske, kao
strategija podizanja slučajeva i sudskih sporova na međunarodnu razinu,
čime se zasigurno komplicira rješavanje pojedinih slučajeva.
I dalje zaintrigirana pojmovima puno i prazno, upisala sam u internetski
pretraživač sintagme "pun Zagreb" i "prazan Zagreb": nije riječ o sasvim
neutralnom pretraživanju jer moje računalo zasigurno pamti moja "guglanja"
i preferencijene pa tome prilagođava i izbor, a ne radi se niti o nekoj
sustavnoj istraživačkoj metodi već o znatiželji. Iz pregleda prvih nekoliko
ponuđenih web stranica arbitrarno izdvajam neke navode za koje smatram
4
da oslikavaju kompleksnost aktualne gradske situacije, u kojoj su prazni
lokali samo jedna slika toga kaleidoskopa.
Zagreb je tako "pun neprodanih stanova",3 upućujući na problematičnost
tržišta nekretninama, a medijski napisi bruje o špekulacijama, građevinskom
lobiju u sprezi s gradskim vlastima, posebice s gradonačelnikom. Do pred
koju godinu krize, građevinarski sektor je zasigurno bio jedan od cvatućih
sektora za privatne poduzetnike, prereguliranje bivšeg društvenog u privatno
vlasništvo kao i prodaja ma kako malih privatnih parcela u gradu otvaralo je
nove graditeljske terene, mnoge primjerice upravo na Trešnjevci, dijelu grada
koji prolazi značajno socijalno restrukturiranje posljednje desetljeće i pol,
odnosno, svojevrsnu gentrifikaciju. Iako je najeksponiraniji slučaj o kojemu
se govori kao o gentrifikacijskom procesu onaj Cvjetnog trga, izgrađenost i
mijena socijalne strukture pa onda i drugih segmenata urbanog života na
Trešnjevci još uvijek čeka veći istraživački zahvat.
Jedan drugi internetski link navodi da je "centar pun starih ljudi"4 i
demografski popisi doista svjedoče o tome da je središte grada "ostarilo" i
dijelom depopulirano, što donekle rezultira njegovim zapuštanjem, a to je
onda podloga za politiku intervencije – "revitalizacije" – u kojoj i kroz koju
progovaraju mnogi privatni interesi kad je u pitanju investiranje. I opet je
ovdje najpoznatiji primjer Cvjetnog trga oko kojega su se godinama lomila
koplja između privatnih investitora, gradske politike, gradonačelnika,
građana i civilnih udruga. U zapadnom svijetu upravo su deprivirana gradska
središta već od 1970-ih godina meta agresivnog ulaska neoliberalne politike:
kritizirajući da se mehanizmima kontrolirajućih i regulirajućih planova
ondašnjih gradskih socijalno-liberalnih politika nije uspjelo spriječiti
deprivaciju urbanih prostora, traži se njihovo labavljenje i otvaranje tih
http://www.poslovni.hr/mobile/vijesti/zbog-pucanja-spekulativnog-balona-zagreb-jepun-neprodanih-stanova-193782
3
http://www.tinolovka-news.com/vijesti-hrvatska/37551-zagreb-u-brojkama-previserazvoda-centar-je-pun-starih-ljudi
4
5
prostora na slobodno tržište (usp. Bridge i Watson, 2003). Urbana politika,
kao i politike u svim drugim domenama života u postsocijalističkom društvu,
trebala je omogućiti slobodno djelovanje tržišta. U postsocijalističkoj zemlji
otvaranje slobodnom tržištu5 značilo je, primjerice, napuštanje postojećeg
Generalnog urbanističkog plana koji je dugoročno definirao viziju razvoja
grada: ime toga dokumenta zadržano je, doduše, i danas, ali obezvrijeđeno
kao vizija, služi gotovo isključivo za upisivanje i potvrđivanje izgrađenih
objekata, u korist privatnim poduzetnicima, investitorima i građevinarima, a
na uštrb kvalitete gradskog prostora, uglavnom bez nužnih regulacija za
općedruštvenu korist. Studije zapadnih gradova govore o istome – naime, da
se proces planiranja koristi isključivo za kratkoročne ciljeve, što je u
konačnici antiteza samoj biti planiranja (Troy, 2003); u Hrvatskoj arhitekti
više ne govore o urbanističkom planiranju nego o tzv. objektnom/
projektnom urbanizmu – onom koji gradi pojedinačno, a ne kolektivno, a
sama je struka urbanista degradirana od one koja imaginira (jer urbanistički
plan jest vrsta imaginacije, urbanisti stvaraju – Lefebvreovskim terminom –
"zamišljeni prostor") u činovničku, za izdavanje dozvola u procesu gradnje.
Politika deregulacije, sve prisutnija kod nas, odnosno umicanje od
regulativne naravi koju podrazumijeva planiranje, jest zavaravanje kako
upozorava Short: riječ je o reregulaciji, koja samo odražava drugu/drukčiju
političku i ekonomsku moć jer "ako nestane kontrola planiranja oko upotrebe
zemljišta više moći se transferira privatnim interesima", te stoga to nije samo
puka opozicija ili zamjena politike kontrole (planiranje) politikom slobode
(tržište), nego ključno pitanje ostaje "tko kontrolira?" (Short, 2003: 20). Ako
su u socijalizmu to bile javne institucije koje su u skladu s ideološkom
osnovom zemlje trebale osigurati "društveni interes", danas je narav tih
institucija promijenjena: one danas "servisiraju" privatni kapital i "postoje
samo zato da bi udovoljile privatnom interesu" (Mattioni, 2003:13).
Jugoslavija je, doduše, bila jedina socijalistička zemlja čiji je sustav bio otvoren nekim
elementima tržišne privrede. U neoliberalnoj doktrini primat se pak daje slobodnom tržištu
(bez ikakvih kontrolirajućih ili ograničavajućih mehanizama države) kao motoru prosperiteta.
5
6
Što je pak, prema navodima interneta, u gradu prazno? "Ranojutarnji tramvaj
je prazan", 6 no, to nije poetična slika zagrebačkog jutra nego slika tranzicije,
pa autor članka komentira "Zbogom industriji, stižu stranci". Nisu nestali
samo mali obrti i servisi o kojima piše Mucko, nego i industrija, a s njom i
radništvo koje je punilo tramvaje (ali i dalo karakter mnogobrojnim naseljima
u gradu, primjerice Trešnjevci ili novozagrebačkim naseljima), stižu strana
ulaganja (famozne, na državnoj i gradskoj razini glorificirane, "investicije")
koja kao da će principom deus ex machina riješiti sve naše probleme
(nezaposlenosti, siromaštva i dr.). U situaciji propadanja industrije uslijed
spleta postsocijalističke privatizacije i globalnih ekonomskih i društvenih
trendova, i ovdje nailazimo na etnografije praznine: napuštene zgrade,
pogoni i industrija u širem centru grada kao što su pogon Nada Dimić u
Branimirovoj ulici ili Badel i Gorica između Vlaške i Šubićeve ulice, također i
površinom ogroman kompleks Gredelja uz sam Glavni kolodvor. Neke od tih
praznina zaštićeni su spomenici industrijske baštine i iako ih to ne čuva od
trenutnog propadanja zbog manjka gradskog novca za ulaganje, barem ih
donekle štiti od potencijalnih unosnih makinacija – preprodaje radi
vrijednosti zemljišta na kojoj se zgrade nalaze. A opet – prazne i propadajuće
– meta su kritike gradske politike i "poticaj" da se stave na slobodno tržište
(gdje će se naći adekvatan vlasnik/upravitelj koji neće dopustiti deprivaciju
tih prostora, kad već Grad kao javna uprava to ne može), pri čemu je gotovo
sigurno da će se na njima naći otisak neoliberalnog trenda, krajnjeg interesa
za privatnim profitom. Jedan od "spasonosnih" načina na koji se takve
situacije rješavaju je privatno-javnog partnerstvo kao model upravljanja koji
je "utemeljen na racionalnim poslovnim principima i oslobođen od politike", a
Zapadnim svijetom proširio se u 1980-im godinama, kada je kriza javnog
upravljanja dovela do izrazite zapuštenosti dijelova grada, objekata i
prostora (Blackmar, 2006: 71). Danas se u Hrvatskoj propagira javnoprivatno partnerstvo koje, prema priopćenju Europske komisije, "omogućava
http://www.profitiraj.hr/novosti/industrija-bjezi-iz-zagreba-%E2%80%93-ranojutarnjitramvaj-gotovo-je-prazan/
6
7
učinkovit način provedbe infrastrukturnih projekata i pružanja javnih usluga
te promiče inovativan pristup u primjeni mjera gospodarskog oporavka”.7 No,
kritičari upozoravaju da je u tome začahurena neoliberalna varka jer
povećavajući privatnu kontrolu nad javnim (novcem, prostorom,
institucijama) događa se "erozija povijesne definicije javnog prostora kao
javnog vlasništva", upravljanje se umiče od javne odgovornosti i otvorenog
javnog političkog procesa (Blackmar, 2006: 71-72). Jedan od velikih
kompleksa koji će se na pladnju neoliberalne politike i upravljanja prema
profitu tek naći u narednim godinama zasigurno je Zagrebački Velesajam:8
nekada pun, kao simbol napretka socijalističkog sustava i države, danas živi
u tranzicijskoj agoniji odumiruće gigantske organizacijske strukture i
ogromnog resursa (prije svega viđenog u dimenziji izvrsne lokacije i
zemljišta) i zasigurno može ispisati jedno poglavlje gradske etnografije
praznine.
Konačno, u pripremi ovoga teksta za izlaganje, a najdirektnije se nadovezuje
na istraživanje Bojana Mucka, naišla sam na internetski link sa slikom plakata
na kojem piše: "Ovaj prostor je prazan već godinama", a slika je popraćena i
komentarom "Zagrepčani protiv lošeg gospodarenja gradskom imovinom". 9
Riječ je o akciji nekolicine mladih ljudi koji su skidali slojeve plakata
zalijepljenih na izloge/stakla praznih lokala na Trešnjevci, posebice u
Tratinskoj, o akciji koju je potaknula novoosnovana stranka "Za grad".
Usmjereni na poticanje participatornog upravljanja gradom, pozvali su
građane da daju svoje prijedloge za nove gradske inicijative: nekoliko
građana komentira ispražnjene prostore i predlaže rješenja njihove upotrebe:
da se ponude na besplatno ili jeftino korištenje malim i srednjim poduzećima
S naslovne stranice Agencije za javno-privatno partnerstvo, http://www.ajpp.hr/
naslovnica/agencija.aspx
7
Spominjanje Zagrebačkog velesajma u oslikavanju kompleksnosti tranzicijske situacije isto
tako je nastao kao asocijacija kroz internetsku referencu "Velesajam opet pun" (http://
www.soundset.hr/vijesti/zagreb-i-okolica/velesajam-opet-pun-pocinje-cak-pet-sajmova).
8
http://zagreb.com.hr/2013/04/foto-ovaj-prostor-je-prazan-vec-godinama-zagrepcaniprotiv-loseg-gospodarenja-gradskom-imovinom/
9
8
i organizacijama civilnog društva; da se u njima oforme kvartovski društveni
domovi s raznim programima; da se na izlozima i vratima praznih poslovnih
prostora napravi izložba fotografija. 10 Brojnost reakcija i prijedloga na webstranici upućuje na činjenicu da je riječ o zapaženom problemu u gradu, o
kojemu će stranka javno govoriti i tijekom kampanje za lokalne izbore u
proljeće 2013. Zanimljivo je i to da su se i drugi kandidati, posebice
pojedinačni kandidati za gradonačelničko mjesto, isto tako oglasili u vezi
ovoga gradskog problema: Milan Bandić još u prethodnoj godini najavljuje
iznimno niske najamnine "praznih poslovnih prostora"; 11 slično tomu i Ranko
Ostojić u izbornom svibnju 2013. predstavio je "projekt davanja praznih
gradskih prostora poduzetnicima, umjetnicima i udrugama građana po
povlaštenim uvjetima", 12 a Margareta Mađerić obećava "gradske poslovne
prostore koji u središtu grada zjape prazni dat će uz simboličnu cijenu
obrtnicima i poduzetnicima", 13 a ističe i da "obrtništvo i poduzetništvo
moraju biti motor razvoja Grada Zagreba koji je upravo prepoznatljiv po
svojim vrijednim obrtnicima".14 Problem je uočen, no uobličen je u
instrumentalne i paušalne izjave odgovarajuće političkom trenutku lokalnih
izbora. Ključna stvar, koja bi odala uzroke praznine, ona o kojoj zbori
Muckov rad – o nekompatibilnosti državnih i lokalnih zakona, o
nemogućnosti kontakta i dogovora sa ranijim vlasnicima, o plaćanju reketa i
10
http://za-grad.com/prijedlozi/222/
11
http://www.youtube.com/watch?v=TMdL4k-ibUU
12
http://dalje.com/hr-zagreb/ostojic--iskoristimo-prazne-prostore/467947
http://www.business.hr/dogadjaji/milan-bandic-predstavlja-crveni-zagreb-a-mizelimo-plavi-zagreb-sto-je-boja-nasega-grada
13
Grad je prepoznatljiv po svojim obrtnicima možda ponajviše u mnoge dane sajmova i
priredbi koji se održavaju na glavnom gradskom trgu: obrti snažno iskaču kao dio raznih
priča o identitetu grada, a pri tome se manje stavljaju u kontekst važnih ekonomskih aktera
(ili, naravno, ni spomena o problemu praznih prostora i napuštenih obrta), a više u kontekst
turističke ponude. Gradska politika u velikoj je mjeri okrenuta poticanju turizma: broje se
posjeti i noćenja, omjeravaju se u odnosu većeg ili manjeg postotka s obzirom na godinu
ranije, kalkulira se zarada - i opet dominira ekonomski rječnik gradske vlasti i iskazuje se
zadovoljstvo jer, kako kaže jedna internetska referenca - "Zagreb je pun turista" (http://
metro-portal.hr/zagreb-i-u-listopadu-pun-turista/13019). Turistička industrija, kulturna
industrija, brendiranje grada – sve su to pojmovi koji usmjeravaju poteze gradske vlasti i
nezaobilazan su kontekst današnjeg Zagreba.
14
9
drugim koruptivnim radnjama – u predizbornom razdoblju se ne govori. O
njima progovara kulturnoantropološko istraživanje koje, kako i sam autor
kaže, ima detektivski karakter. I osobno to mogu potvrditi, a i mnogi koje
znam i koji su dublje posegnuli za tumačenjima, razgovorima, dokumentima
kako bi razumjeli što se u gradu zbiva, osjetili su kao da nešto raskrinkavaju,
15
iako to ne bi trebala biti ključna karakteristika znanstvenog istraživanja.
Jednom sam pročitala da je razlika između rada povjesničara i antropologa u
tome što povjesničar kada istražuje neki fenomen u prošlosti istodobno već
uglavnom zna i za njegove posljedice u tijeku vremena jer je takva priroda
njegova istraživanja; antropolog pak ne zna posljedice aktualnog procesa
koje istražuje – on poput Sherlocka Holmesa napipava, raskrinkava i
povezuje tragove kojima analizira i interpretira aktualne društveno-kulturne
fenomene.
Zanimajući se upravo za posljedice, na tribini 13. travnja 2013. u klubu
Mama (za koju je priliku i nastao ovaj tekst) jedan je sudionik diskusije iz
publike postavio pitanje o tome kako u teoriji izgledaju ishodi i posljedice
gentrifikacije i drugih neoliberalnih procesa, kako bismo znali unaprijed kako
djelovati, što učiniti, gdje se oduprijeti ili gdje protestirati. Sudionici tribine
složili su se da teorija ne daje jasni odgovor na pitanje ishoda i posljedica.
Rekla bih da je razlog tomu možda i taj što neoliberalizam funkcionira kao i
globalizacija: riječ je o svjetskom trendu, u ovom slučaju ekonomskom
trendu, ali kada on naliježe na lokalni prostor izaziva procese koji na sasvim
specifične načine umještaju i hibridiziraju globalizacijske tijekove ovisno o
lokalnoj situaciji, predtekstu i kontekstu, te tako nastaju uvijek specifični
glokalni ishodi (društveni, kulturni, politički, ekonomski i dr.). Tako je i u
Zagrebu, i šire u Hrvatskoj. Primjerice, naglasak na privatnom vlasništvu i
interesu nije samo puki odraz neoliberalne doktrine nego se u nas smješta i
u postsocijalistički ideoscape, da posudim Appaduraijev termin, u kojemu se
Još jedan primjer kroz koji se u razgovorima otvorio problem "razotkrivanja" i
"prokazivanja" jest i odličan diplomski rad Mirne Tkalčić Simetić koja se upustila u
istraživanje situacije na zagrebačkom sajmu "Hrelić" (2013).
15
10
ne glorificira samo privatno per se, utemeljeno u konzervativnim doktrinama
17. i 18. stoljeća (Smith i Low, 2006) nego se vidi i kao rješenje nanesenih
nepravdi tijekom socijalizma, konfiskacija i nacionalizacija, što ukupno
pojačava legitimaciju neoliberalističkog kursa tumačenja privatnog iako ne na
istim temeljima kao na Zapadu. Kritika neučinkovitosti javne uprave koja je
na Zapadu osokolila neoliberalni trend upravljanja, u nas se preslojila s
gotovo pomahnitalim odbacivanjem svega ranijega, socijalističkoga kao
apsolutno krivoga. U mnogim segmentima, neo i post diskursi su se osnažili
i stvorili specifičnu glokalnu vrijednost i argumentaciju. S druge strane,
razvoj demokratskog društva isto tako ima svoj tempo i okolnosti u Zagrebu/
Hrvatskoj. Tako, primjerice, politička vlast u Hrvatskoj u 1990-ima ne potiče
posebice razvoj civilnog sektora, marginalizira ga u odnosu na projekt
razvoja nacionalne države, štoviše smatra ga i opasnim po taj nacionalni
projekt i otežava djelovanje segmenata civilnog društva: tek novi milenij i
promjena vlasti koja je nastupila, omogućila je jači razvoj civilnog sektora
(Stubbs, 2001). A upravo civilno društvo, koje se u nas intenzivnije razvija
posljednje desetljeće, uz druge mehanizme i aktere demokratskog društva, 16
trebalo bi biti i svojevrsnim medijatorom između javne uprave i slobodnog
tržišta. U smislu teze o lokalnim specifičnostima globalnih fenomena i prazni
lokali o kojima progovara Bojan Mucko jedan su od vidova glokalnog
neoliberalizma.
Literatura:
BLACKMAR Elizabeth, 2006, "Appropriating 'the Commons': The Tragedy of Property Rights
Discourse", u Setha Low i Neil Smith (ur.), The Politics of Public Space, New York-London,
Routledge, 49-80.
BRIDGE Gary i Sophie WATSON, 2003, "City Interventions", u Gary Bridge i Sophie Watson
(ur.), A Companion to the City, Blackwell Publishing, 505-516.
MATTIONI Vladimir, 2003, Zagreb se mijenja, Zagreb, UPI-2M.
O akterima (civilnim, političkim, ekonomskim, stručnim i dr.) i njihovim međuodnosima u
oblikovanju urbane politike u Zagrebu na tribini je izlagala Jelena Zlatar.
16
11
SHORT J. Rennie, 2003, "Three Urban Discourses", u Garry Bridge i Sophie Watson (ur.), A
Companion to the City, Blackwell Publishing: 18-25.
SMITH Neil i Setha LOW, 2006, "Introduction: The Imperative of Public Space", u Setha Low i
Neil Smith (ur.), The Politics of Public Space, New York, London: Routledge: 1-16.
STUBBS Paul. 2001, "New Times? Toward a Political Economy of 'Civil society' in
Contemporary Croatia", Narodna umjetnost, 38/1: 89-103.
TROY Patrick, 2003, "Urban Planning in the Late Twentieth Century", in G. Bridge i S.
Watson (dir.), A Companion to the City, Blackwell Publishing: 543-554.
VERDERY Katherine, 1996. What Was Socialism and What Comes Next?, Princeton, New
Jersey, Princeton University Press.
12
Author
Document
Category
Uncategorized
Views
2
File Size
116 KB
Tags
1/--pages
Report inappropriate content