Europa u 12 lekcija - Europe Direct Dubrovnik

Europa u 12 lekcija
Čemu služi EU? Zašto i kako je osnovana? Kako radi? Što je do sada
postigla za svoje građane i s kojim se novim izazovima danas suočava?
U doba globalizacije, može li se EU uspješno natjecati s drugim velikim
ekonomijama i pritom zadržati svoje socijalne standarde? Kakvu će
ulogu imati Europa na svjetskoj sceni u godinama koje dolaze? Gdje će
biti povučene granice Europske unije? I kakva je budućnost eura?
Ovo su samo neka od pitanja koja Pascal Fontaine, stručnjak za EU,
istražuje u ovom izdanju svoje popularne knjižice Europa u 12 lekcija iz
2010. godine.
HR
Europska unija
Pascal Fontaine
Europa u 12 lekcija
© PF
Europa u 12 lekcija Pascal Fontaine
JC-30-11-213-HR-C
Pascal Fontaine, bivši suradnik Jeana Monneta
i profesor na Institutu političkih studija u Parizu
Ostale informacije o Europskoj uniji
NA INTERNETU
Informacije o Europskoj uniji dostupne su na svim službenim jezicima Europske unije na web stranici Europa:
europa.eu
OSOBNO
Diljem Europe postoje stotine lokalnih informacijskih centara. Adresu vama najbližeg centra možete
pronaći na web stranici Europe Direct:
europedirect.europa.eu
TELEFONOM ILI E-MAILOM
Europe Direct je usluga koja odgovara na vaša pitanja o Europskoj uniji.
Uslugu možete koristiti putem besplatnog telefona:
00 800 6 7 8 9 10 11, uz plaćanje izvan EU-a: +32 22999696
i elektronskom poštom putem stranice Europe Direct: europedirect.europa.eu
ČITAJTE O EUROPI
Publikacije o EU -u dostupne su na web stranici EU Bookshop:
bookshop.europa.eu
Za više informacija o Europskoj uniji u Hrvatskoj kontaktirajte:
Delegacija Europske unije u Republici Hrvatskoj
Ovu brošuru i druga kratka objašnjenja o EU možete pronaći na
ec.europa.eu/publications
Europska komisija
Opća uprava za komunikaciju
Publikacije
B-1049 Bruxelles
Rukopis dovršen u srpnju 2010. godine
Ilustracija naslovnice: © Lou Wall / Corbis
Luksemburg: Ured za publikacije Europske unije
2010 – 80 pp. – 16.2 X 22.9 cm
ISBN 978-92-9238-024-3
doi:10.2871/26016
© Europska unija, 2010.
Umnožavanje dozvoljeno. Za bilo kakvu upotrebu ili reprodukciju pojedinačnih
fotografija mora se tražiti dozvola vlasnika autorskih prava.
Prijevod i tisak: Delegacija Europske unije u Republici Hrvatskoj, 2011.
Tiskano na bijelom papiru koji ne sadrži klor.
Informacijski centar Europske unije
Trg žrtava fašizma 6
10 000 Zagreb
Tel: +385 1 4500 110
Fax: + 385 1 4500 111
e-mail: [email protected]
www.delhrv.ec.europa.eu
Želite li primati besplatni mjesečni elektronski bilten Delegacije Europske unije u
Republici Hrvatskoj pošaljite e-mail s naslovom ‘’Prijava na EUbilten’’ na [email protected].
Informacijski centar je i na Facebooku. Pratite nas na www.facebook.com/euinfocentar .
Europa u 12 lekcija
autor: Pascal Fontaine
Sadržaj
2
stranica 4
stranica 10
stranica 14
Zašto Europska unija?
Deset povijesnih
koraka
Proširenje Europske
unije i odnosi sa
susjedima
stranica 44
stranica 48
stranica 52
Euro
Rast utemeljen na
znanju i inovacijama
Što znači
biti europski
građanin?
stranica 20
stranica 28
stranica 38
Kako radi EU?
Što radi EU?
Jedinstveno tržište
stranica 58
stranica 64
stranica 70
Europa slobode,
sigurnosti i pravde
Europska unija na
svjetskoj sceni
Kakva budućnost
očekuje Europu?
stranica 74
Ključni datumi u povijesti
europske integracije
3
Zašto Europska unija?
Misija EU-a u 21. stoljeću je:
zadržati i nadograđivati mir uspostavljen među državama članicama;
međusobno približiti europske države kroz praktičnu suradnju;
osigurati da europski građani žive sigurno;
promicati gospodarsku i društvenu solidarnost;
očuvati europski identitet i raznolikost u globaliziranom svijetu;
zagovarati vrijednosti zajedničke Europljanima.
4
I. Mir
Prije nego je postala stvarni politički cilj, ideja ujedinjene Europe bila je samo san
u umovima filozofa i vizionara. Victor Hugo je, primjerice, zamišljao miroljubive
“Sjedinjene Europske Države“ nadahnute humanističkim idealima. Strašni ratovi
koji su poharali kontinent tijekom prve polovice 20. stoljeća uništili su taj san.
Međutim, nova vrsta nade izniknula je iz krhotina Drugog svjetskog rata. Narodi koji
su odoljeli totalitarizmu tijekom rata bili su odlučni dokrajčiti međunarodnu mržnju
i suparništvo u Europi i stvoriti uvjete za trajni mir. Između 1945. i 1950. godine
nekolicina hrabrih državnika, uključujući Roberta Schumana, Konrada Adenauera,
Alcide de Gasperia i Winstona Churchilla, odlučila je uvjeriti svoje narode da uđu
u novo razdoblje. U zapadnoj Europi trebao je nastati novi poredak, utemeljen
na zajedničkim interesima i na temelju ugovora koji bi jamčili vladavinu prava i
jednakost među svim državama.
Robert Schuman (francuski ministar vanjskih poslova) preuzeo je ideju koju je
izvorno začeo Jean Monnet te je 9. svibnja 1950. godine predložio osnivanje
Europske zajednice za ugljen i čelik (EZUČ). U državama koje su nekada međusobno
ratovale, proizvodnju ugljena i čelika trebalo je staviti pod nadležnost zajedničkog
“Visokog tijela”. Na praktičan način, ujedno bogat simbolikom, sirovine ratne
industrije pretvorene su u instrumente pomirenja i mira.
II. Zbliž avanje Europe
Europska unija podupirala je ujedinjenje Njemačke nakon pada Berlinskog zida
1989. godine. Kada se 1991. godine urušilo Sovjetsko carstvo, države srednje i
istočne Europe, koje su desetljećima trpjele živeći iza “željezne zavjese“, ponovno su
bile slobodne birati svoju vlastitu sudbinu. Mnoge od njih odabrale su budućnost u
obitelji demokratskih europskih naroda. Osam ih je pristupilo Europskoj uniji 2004.,
a još dvije slijedile su 2007. godine.
Proces proširenja se nastavlja. Pregovori o pristupanju s Turskom i Hrvatskom
započeli su 2005. godine. Island je 2009. zatražio članstvo u Uniji, a nekoliko država
Balkana krenulo je putem koji bi jednog dana mogao dovesti do članstva u EU-u.
Očekuje se da će Hrvatska postati 28. članica Europske unije.
5
© Robert Maass/Corbis
Pad Berlinskog zida 1989. doveo je do postupnog urušavanja
starih podjela diljem kontinentalne Europe.
III. Sigurnost
Europa se i u 21. stoljeću susreće s problemima sigurnosti. Europska unija
mora djelovati efikasno kako bi ostvarila sigurnost svojih država članica. Treba
konstruktivno surađivati s regijama koje su tik do njezinih granica: Balkanom,
Sjevernom Afrikom, Kavkazom i Bliskim Istokom. Također treba štititi svoje vojne i
strateške interese surađujući sa svojim saveznicima, poglavito u okviru NATO saveza
te razvijajući pravu zajedničku europsku sigurnosnu i obrambenu politiku.
Unutarnja i vanjska politika dvije su strane jedne medalje. Borba protiv terorizma
i organiziranog kriminala traži usku suradnju policijskih snaga svih država Unije.
Učiniti EU “prostorom slobode, sigurnosti i pravde“ gdje svatko ima jednaki pristup
pravdi i jednako je zaštićen zakonom, novi je izazov koji zahtjeva tijesnu suradnju
među vladama. Tijela poput Europola, Europskog policijskog ureda te Eurojusta
(koji promiče suradnju među državnim odvjetnicima, sucima i policijom u raznim
državama EU-a) također trebaju igrati aktivnu i učinkovitu ulogu.
IV. Gospodarska i društ vena solidarnost
Europska unija stvorena je da bi ostvarila političke ciljeve, a njihovo je ostvarivanje
započelo kroz gospodarsku suradnju.
Europske države predstavljaju sve manji postotak svjetske populacije. Zbog toga
se moraju nastaviti držati zajedno ako žele osigurati gospodarski rast i natjecati
se s drugim velikim gospodarstvima na svjetskoj sceni. Niti jedna pojedinačna
država EU-a nije dovoljno jaka da samostalno sudjeluje u svjetskoj trgovini. Kako
bi ostvarile ekonomiju razmjera i pronašle nove kupce, europske tvrtke trebaju širu
bazu od svog domaćeg tržišta a to im europsko jedinstveno tržište i pruža. Kako bi
se osiguralo da što je moguće više ljudi ima koristi od tog širokog europskog tržišta
od 500 milijuna potrošača, EU nastoji ukloniti prepreke trgovini i radi na tome da
oslobodi tvrtke od nepotrebne birokracije.
6
Međutim, slobodna tržišna utakmica širom Europe mora biti u ravnoteži sa
solidarnošću širom Europe. To ima jasne opipljive koristi za europske građane: ako
postanu žrtve poplava i drugih prirodnih katastrofa, građani primaju pomoć iz
proračuna Europske unije. “Strukturni fondovi“ kojima upravlja Europska komisija
potiču i dopunjuju napore nacionalnih i regionalnih vlasti Unije prema smanjivanju
nejednakosti među pojedinim dijelovima Europe. Novac iz proračuna EU-a i krediti
Europske investicijske banke (EIB) koriste se za unaprjeđenje europske prometne
infrastrukture (primjerice za proširivanje mreža autocesta i brzih željeznica), čime
se pruža bolji pristup udaljenim regijama i potiče transeuropska trgovina.
Globalna financijska kriza 2008. prouzročila je najoštriji gospodarski pad u povijesti
Europske unije. Vlade i institucije EU-a morale su brzo reagirati kako bi spasile banke
a Unija je pružila financijsku pomoć najteže pogođenim zemljama. Zajednička
valuta pomogla je zaštititi euro-zonu od špekulacija i devalvacije. Zatim su 2010.
EU i države članice poduzele usklađen napor oko smanjenja njihova javnog duga.
Najveći izazov za europske države u godinama koje dolaze bit će zajednički se
oduprijeti svjetskoj krizi i zajedno pronaći izlaz iz recesije i put k održivom razvoju.
V. Europski identitet i ra znolikost
u globaliziranom svijetu
Europska postindustrijska društva postaju sve kompleksnija. Životni standardi
čvrsto su rasli ali još uvijek postoji značajan raskorak između bogatih i siromašnih.
Taj raskorak mogao bi se dodatno proširiti čimbenicima poput gospodarske recesije,
industrijskog premještanja, sve starijeg stanovništva, te problema s javnim
financijama. Važno je da države EU-a surađuju u rješavanju tih problema.
No suradnja ne znači brisanje jasnih kulturnih i jezičnih identiteta pojedinih država.
Naprotiv, mnoge aktivnosti EU-a pomažu pri promicanju regionalnih osobitosti i
bogate raznolikosti europskih tradicija i kultura.
Dugoročno će sve države Unije imati korist od toga. Šezdeset godina europske
integracije pokazalo je da je EU kao cjelina veća nego zbroj njezinih dijelova. EU
ima puno veći gospodarski, socijalni, tehnološki, komercijalni i politički utjecaj nego
što bi imale njezine države članice pojedinačno. Zajedničko djelovanje i nastup
jedinstvenim glasom dodana je vrijednost Unije.
7
© Lewis/In Pictures/Corbis
Ujedinjeni u različitosti: Zajedničkim radom postižu se bolji rezultati.
U današnjem su svijetu rastuće ekonomije poput Kine, Indije i Brazila na putu da
se pridruže Sjedinjenim Američkim Državama kao globalne velesile. Stoga je danas
više nego ikad ranije nužno da se države članice Europske unije udruže i postignu
“kritičnu masu“ te tako zadrže svoj utjecaj na svjetskoj sceni.
Kako EU ostvaruje svoj utjecaj?
Europska unija je vodeća svjetska trgovinska sila te stoga igra odlučujuću ulogu
u međunarodnim pregovorima poput onih između 153 države članice Svjetske
trgovinske organizacije (World Trade Organisation, WTO) ili na konferencijama
Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama.
EU zauzima jasan stav o osjetljivim pitanjima koja se tiču običnih ljudi poput
zaštite okoliša, obnovljivih izvora energije, “načela predostrožnosti“ u području
sigurnosti hrane, etičkih aspekata biotehnologije, potrebe za zaštitom
ugroženih vrsta itd.
EU ostaje na čelu svjetskih nastojanja u rješavanju problema globalnog
zatopljenja. U prosincu 2008. jednostrano se obvezala na smanjenje
stakleničkih plinova za 20% do 2020. godine.
Stara izreka “u jedinstvu je snaga“ stoga je današnjim Europljanima uvijek jednako
aktualna.
8
VI. Vrijednosti
EU želi promicati humanitarne i progresivne vrijednosti i osigurati da čovječanstvo
bude korisnik a ne žrtva velikih globalnih promjena koje se događaju. Potrebe ljudi ne
mogu se ispuniti isključivo tržišnim silama ili jednostranim akcijama pojedinih država.
Zbog toga EU zastupa pogled na humanost i model društva koji podupire većina
njezinih građana. Europljani njeguju svoje bogato naslijeđe vrijednosti, koje
uključuje vjeru u ljudska prava, društvenu solidarnost, slobodno poduzetništvo,
pravednu raspodjelu plodova gospodarskog rasta, pravo na zaštićeni okoliš,
poštivanje kulturne, jezične i vjerske raznolikosti te skladnu mješavinu tradicije i
napretka.
Povelja o temeljnim pravima Europske unije objavljena je 20. prosinca 2000. u Nici.
Zahvaljujući Lisabonskom ugovoru, koji je stupio na snagu 1. prosinca 2009., sada
je i pravno obvezujuća. Povelja navodi sva prava koja danas priznaju države članice
EU-a i njihovi građani. Zajednička prava i vrijednosti stvaraju osjećaj povezanosti
među Europljanima. Samo kao jedan primjer, sve zemlje Europske unije ukinule su
smrtnu kaznu.
9
Deset povijesnih
koraka
1951.: Šest država osnovalo je Europsku
zajednicu za ugljen i čelik
1957.: Istih šest država potpisuje Rimske ugovore, kojima su osnovane Europska ekonomska zajednica (EEZ) i Europska zajednica za atomsku energiju (Euratom)
1973.:Zajednice se šire na devet država članica te uvode više zajedničkih politika
1979.:Prvi neposredni izbori za Europski parlament
1981.:Prvo proširenje na Mediteran
1992.:Europsko jedinstveno tržište postaje stvarnost
1993.:Ugovorom iz Maastrichta utemeljena je Europska unija (EU)
2002.:Euro ulazi u opticaj
2007.:EU ima 27 država članica
2009.:Lisabonski ugovor stupa na snagu i mijenja način funkcioniranja EU-a
10
1.
Schumanovom deklaracijom 9. svibnja 1950. predloženo je osnivanje Europske
zajednice za ugljen i čelik, što se ostvarilo potpisivanjem Pariškog ugovora 18.
travnja 1951. godine. Time je uspostavljeno zajedničko tržište ugljena i čelika
između šest država osnivačica (Belgije, Savezne Republike Njemačke, Francuske,
Italije, Luksemburga i Nizozemske). Zbog posljedica Drugog svjetskog rata cilj je bio
osigurati mir između europskih pobjedničkih i pobijeđenih nacija te ih povezati kao
ravnopravne države koje surađuju u okviru zajedničkih institucija.
2.
“Šestorica“ su zatim Rimskim ugovorima, potpisanim 25. ožujka 1957., odlučila
osnovati Europsku zajednicu za atomsku energiju (Euratom) i Europsku ekonomsku
zajednicu (EEZ). Ova posljednja uključivala je stvaranje šireg zajedničkog tržišta koje
obuhvaća čitav niz roba i usluga. Carinske pristojbe između šest država uklonjene su
1. srpnja 1968., a tijekom 1960-ih uspostavljene su i zajedničke politike, posebice
trgovinska i poljoprivredna politika.
© EP
3.
Ovaj je pothvat bio toliko uspješan da su mu se odlučili priključiti Danska, Irska i
Ujedinjena Kraljevina. Prvo proširenje sa šest na devet država članica dogodilo se
1973. godine. Istovremeno su uvedene nove politike, socijalna politika i politika
zaštite okoliša, a 1975. osnovan je Europski fond za regionalni razvoj (European
Regional Development Fund, ERDF).
9. svibnja 1950. francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman prvi je javno predložio ideje koje
su dovele do osnivanja Europske unije. Stoga se 9. svibnja slavi kao rođendan Europske unije.
11
4.
U lipnju 1979. dogodio se odlučujući korak naprijed s prvim neposrednim izborima
za Europski parlament. Ti se izbori održavaju svakih pet godina.
5.
Godine 1981. Zajednicama je pristupila Grčka, a slijedile su je Španjolska i Portugal
1986. godine. Proširenjem Zajednica na južnu Europu postalo je sve nužnije
provoditi programe regionalne pomoći.
6.
Svjetska gospodarska recesija ranih 1980-ih godina donijela je sa sobom val “europesimizma“. Međutim, nada se ponovno pojavila 1985. kad je Europska komisija,
pod vodstvom predsjednika Jacquesa Delorsa, objavila Bijelu knjigu kojom se
utvrđuje vremenski plan za dovršenje europskog jedinstvenog tržišta do 1. siječnja
1993. godine. Ovaj ambiciozni cilj pohranjen je u Jedinstvenom europskom aktu,
koji je potpisan u veljači 1986. godine, a stupio je na snagu 1. srpnja 1987. godine.
7.
Politički oblik Europe dramatično se promijenio padom Berlinskog zida 1989.
godine. To je dovelo do ujedinjenja Njemačke u listopadu 1990. te do prodiranja
demokracije u države srednje i istočne Europe koje su se oslobodile sovjetske
kontrole. Sam Sovjetski Savez prestao je postojati u prosincu 1991. godine.
Istovremeno su države članice EEZ-a pregovarale o novom ugovoru, kojeg je
Europsko vijeće (sastanak predsjednika država i vlada) usvojilo u Maastrichtu u
prosincu 1991. godine. Dodatno uvodeći međuvladinu suradnju (u područjima
poput vanjske politike i unutarnje sigurnosti) u postojeći sustav Zajednice,
Ugovorom iz Maastrichta stvorena je Europska unija (EU). Ugovor je stupio na snagu
1. studenog 1993. godine.
8.
Još tri države - Austrija, Finska i Švedska - pristupile su Europskoj uniji 1995. godine,
čime je EU dosegla broj od 15 članica. U to se vrijeme Europa već susretala sa sve
većim izazovima globalizacije. Nove tehnologije i sve veća upotreba interneta
modernizirale su gospodarstvo, ali su stvarale i društvene i kulturne napetosti.
Istovremeno su nezaposlenost i sve veći troškovi mirovina stvarali pritisak na
nacionalna gospodarstva, pa su reforme bile sve potrebnije. Glasači su sve više
pozivali svoje vlade da nađu praktična rješenja tih problema.
12
Stoga je u ožujku 2000. usvojena “Lisabonska strategija“. Sastavljena je s ciljem
da Europskoj uniji omogući konkurentnost na svjetskom tržištu s drugim velikim
igračima poput Sjedinjenih Američkih Država i novoindustrijaliziranih zemalja. Cilj
je bio poduprijeti inovacije i poslovno ulaganje te osigurati da europski obrazovni
sustavi odgovore potrebama informacijskog društva.
U međuvremenu je Europska unija radila na svom najspektakularnijem projektu do
sada - stvaranju jedinstvene valute kojom bi se olakšao život tvrtkama, potrošačima
i putnicima. Dana 1. siječnja 2002. euro je zamijenio stare valute u 12 država Unije
koje zajedno čine “euro-zonu“. Euro je sada uz američki dolar najjača svjetska valuta.
9.
Sredinom 1990-ih počele su pripreme za najveće proširenje u povijesti EU-a. Zahtjev
za članstvo podnijelo je šest država bivšeg sovjetskog bloka (Bugarska, Češka,
Mađarska, Poljska, Rumunjska i Slovačka), tri baltičke države koje su ranije bile dio
Sovjetskog Saveza (Estonija, Latvija i Litva), jedna od republika bivše Jugoslavije
(Slovenija) te dvije mediteranske zemlje (Cipar i Malta).
Europska unija pozdravila je ovu priliku da pomogne stabilizaciji europskog
kontinenta i proširi prednosti europske integracije na mlade demokracije. Pregovori
su otvoreni u prosincu 1997., a 10 država kandidatkinja pristupilo je Europskoj uniji
1. svibnja 2004. godine. Slijedile su Bugarska i Rumunjska 1. siječnja 2007., čime je
broj članica EU-a porastao na 27.
10.
Kako bi se mogla nositi sa složenim izazovima 21. stoljeća, proširena Europska unija
trebala je jednostavniju i učinkovitiju metodu odlučivanja. Nova pravila predložena
su u nacrtu Ustava EU-a potpisanom u listopadu 2004., kojim bi se zamijenili svi
postojeći ugovori. Međutim taj je tekst odbijen na dva nacionalna referenduma
2005. godine. Ustav je stoga zamijenio Lisabonski ugovor koji je potpisan 13.
prosinca 2007. a stupio je na snagu 1. prosinca 2009. godine. Ugovor dopunjuje ali
ne zamjenjuje prethodne ugovore te uvodi većinu izmjena koje su bile navedene
u Ustavu. Na primjer, Europskom vijeću daje stalnog predsjednika te uspostavlja
poziciju visokog predstavnika Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku.
13
Proširenje Europske unije
i odnosi sa susjedima
Europska unija otvorena je svakoj europskoj zemlji koja
ispunjava demokratske, političke i ekonomske kriterije
za članstvo.
Uzastopna proširenja (posljednje se dogodilo 2007.
godine) povećala su članstvo Europske unije sa šest
na 27 zemalja. Od 2010. devet novih zemalja ili već
pregovaraju za članstvo (npr. Hrvatska i Turska) ili su u
različitim fazama priprema. Hrvatska bi trebala postati
28. država članica Europske unije.
Svaki ugovor kojim Unija prima novu članicu zahtijeva
jednoglasan pristanak svih država članica. Osim toga,
prije svakog novog proširenja, EU mora procijeniti svoj
kapacitet za primanje nove/novih članica i sposobnost
svojih institucija da nastave pravilno funkcionirati.
Proširenje Europske unije pomoglo je jačanju
i stabilizaciji demokracije i sigurnosti u Europi
te povećalo potencijal kontinenta za trgovinu i
gospodarski rast.
14
I. Ujedinjavanje kontinenta
(a) Unija 27 članica
Kad se u prosincu 2002. godine okupilo u Kopenhagenu, Europsko je vijeće
napravilo jedan od najznačajnijih koraka u povijesti europske integracije. Pozivajući
12 zemalja da se priključe, Europska unija nije samo povećavala svoju geografsku
veličinu i stanovništvo, već je to bio kraj podjele koja je od 1945. podijelila kontinent
na dva dijela. Europske zemlje koje desetljećima nisu uživale demokratske slobode
konačno su se mogle ponovo pridružiti obitelji demokratskih europskih naroda.
Češka, Estonija, Mađarska, Latvija, Litva, Poljska, Slovačka i Slovenija postale su
tako članice EU-a 2004. godine, zajedno s mediteranskim otocima Ciprom i Maltom.
Bugarska i Rumunjska pridružile su im se 2007. godine. Sve su sada sudionice u
važnom projektu kojeg su zamislili osnivači Europske unije.
(b) Pregovori u tijeku
Turska, članica NATO-a s dugogodišnjim sporazumom o pridruživanju EU-u,
podnijela je zahtjev za članstvo u Europskoj uniji 1987. godine. Uzimajući u obzir
zemljopisni položaj i političku povijest Turske, EU je dugo vremena oklijevala prije
no što je prihvatila njezinu kandidaturu. No u listopadu 2005. pred-pristupni su
pregovori konačno započeli - ne samo s Turskom, već i s Hrvatskom. Pregovori s
Hrvatskom bliže se kraju. Neke zemlje EU-a iskazale su sumnju u pogledu turskog
članstva u Europskoj uniji. One predlažu alternativni aranžman - “privilegirano
partnerstvo”. Međutim, Turska odbija tu ideju.
(c) Zapadni Balkan i Island
Zemlje zapadnog Balkana, od kojih je većina nekad bila dijelom Jugoslavije,
također se okreću Europskoj uniji kako bi ubrzale gospodarsku obnovu, poboljšale
međusobne odnose (s ožiljcima iz etničkih i vjerskih ratova) i konsolidirale svoje
demokratske institucije. Europska unija je 2005. godine dala status “države
kandidatkinje” Bivšoj Jugoslavenskoj Republici Makedoniji, a 2010. Crnoj Gori.
Potencijalne kandidatkinje su Albanija, Bosna i Hercegovina i Srbija. Sve one
imaju sporazume o “stabilizaciji i pridruživanju” s EU-om, koji su zamišljeni tako da
otvore put pregovorima o članstvu. Island, koji je bio snažno pogođen financijskom
krizom 2008. godine, podnio je zahtjev za članstvo u Uniji 2009. godine. Kosovo
je proglasilo neovisnost 18. veljače 2008. i također bi moglo postati službenom
državom kandidatkinjom.
15
Do kraja ovog desetljeća članstvo Europske unije moglo bi se dakle povećati s 27
na 35 zemalja. To bi bilo još jedno značajno proširenje i vjerojatno bi zahtijevalo
dodatne promjene u načinu rada EU-a.
II.Uvjeti z a članst vo
(a) Zahtjevi u pogledu zakonodavstva
Europska integracija oduvijek je bila politički i ekonomski proces otvoren svim
europskim zemljama spremnima potpisati Ugovore i preuzeti cjelokupno
zakonodavstvo EU-a. Prema Lisabonskom ugovoru (članak 49.), bilo koja europska
država može zatražiti članstvo u Europskoj uniji ako poštuje načela slobode,
demokracije, poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda te vladavinu prava.
(b) “Kriteriji iz Kopenhagena“
Slijedom zahtjeva bivših komunističkih zemalja za pristupanjem Uniji Europsko
je vijeće 1993. godine postavilo tri kriterija koja moraju ispuniti kako bi postale
članicama. Do trenutka ulaska nove članice moraju osigurati:
stabilne institucije koje jamče demokraciju, vladavinu prava, ljudska prava te
poštivanje i zaštitu manjina;
funkcionalno tržišno gospodarstvo i sposobnost da se nose s pritiscima
konkurencije i tržišnim silama unutar Unije;
sposobnost preuzimanja obveza članstva, uključujući podršku ciljevima
Unije. Moraju imati javnu upravu koja je sposobna primijeniti i upravljati
zakonodavstvom EU-a u praksi.
16
© Craig Campbell/Moodboard/Corbis
Biser Jadrana - Dubrovnik u Hrvatskoj, državi kandidatkinji za članstvo u EU.
(c) Proces ulaska u članstvo Europske unije
Pregovori o članstvu (“pred-pristupni pregovori”) odvijaju se između države
kandidatkinje i Europske komisije koja predstavlja EU. Nakon njihovog zatvaranja
odluku o pristupanju zemlje Europskoj uniji jednoglasno moraju donijeti države
članice na sastanku Vijeća. Europski parlament također mora dati suglasnost što
podrazumijeva da apsolutna većina zastupnika mora glasovati za pristupanje.
Ugovor o pristupanju moraju zatim ratificirati države članice i država kandidatkinja
svaka u skladu sa svojom ustavnom procedurom.
Tijekom razdoblja pregovora zemlje kandidatkinje obično dobivaju pomoć EU-a kroz
“pred-pristupno partnerstvo” kako bi im se pomoglo u gospodarskom napretku.
Također, obično imaju “sporazume o stabilizaciji i pridruživanju” s Europskom
unijom. U okviru tih sporazuma, EU izravno prati gospodarske i upravne reforme
koje zemlje kandidatkinje moraju provesti kako bi ispunile uvjete za članstvo u Uniji.
17
III. Koliko se Europska unija može
proširiti?
© EU
(a) Zemljopisne granice
U mnogim zemljama EU-a rasprave o prijedlogu Ustavnog ugovora pokazale su
da su mnogi Europljani zabrinuti oko toga gdje bi trebalo povući granice Europske
unije pa čak i oko identiteta Europe. Nema jednostavnih odgovora na ova pitanja,
posebice zbog toga što svaka država drukčije sagledava svoje geopolitičke ili
ekonomske interese. Baltičke zemlje i Poljska su naklonjene pristupanju Ukrajine
Europskoj uniji, no što je sa susjedima Ukrajine? Poteškoće se javljaju zbog političke
situacije u Bjelorusiji i strateškog položaja Moldavije. Ako Turska pristupi Europskoj
uniji, što je onda s Armenijom, Gruzijom i drugim kavkaskim državama?
EU financijski pomaže izgradnji gospodarstva u susjednim zemljama.
Iako ispunjavaju uvjete, Lihtenštajn, Norveška i Švicarska nisu članice Europske
unije jer je javno mnijenje u tim državama trenutno protiv pristupanja.
U različitim zemljama EU-a javnost je više ili manje podijeljena oko pitanja
konačnih granica Europske unije. Kad bi se primjenjivali samo zemljopisni kriteriji,
zanemarujući demokratske vrijednosti, Europska unija bi - poput Vijeća Europe
(koje nije tijelo EU-a) - mogla imati 47 zemalja članica, uključujući i Rusiju. No rusko
članstvo zasigurno bi stvorilo neprihvatljivu neravnotežu u Europskoj uniji, kako s
političkog tako i sa zemljopisnog gledišta.
18
Razumno bi bilo reći da bilo koja europska zemlja može podnijeti zahtjev za
članstvo u Uniji, pod uvjetom da može preuzeti cjelokupno zakonodavstvo EU-a i
da je spremna preuzeti euro. Europska integracija kontinuirani je proces koji traje od
1950. godine, a bilo koji pokušaj da se granice EU-a zauvijek utvrde bio bi suprotan
tom procesu.
(b) Politika susjedstva
Proširenja 2004. i 2007. godine pomaknula su granice Europske unije prema istoku
i jugu, otvarajući pitanje odnosa Europske unije s njezinim novim susjedima.
Stabilnost i sigurnost su problem u regijama izvan njezinih granica, a Europska
unija željela je izbjeći pojavu novih razgraničenja između nje i tih susjednih
regija. Na primjer, bilo je potrebno nešto poduzeti kako bi se borilo protiv novih
prijetnji sigurnosti kao što su ilegalna imigracija, poremećaji u opskrbi energijom,
uništavanje okoliša, organizirani prekogranični kriminal i terorizam. Europska je
unija stoga razvila novu Europsku politiku susjedstva (European Neighbourhood
Policy, ENP), kojom uređuje odnose sa susjedima na istoku (Armenija, Azerbajdžan,
Bjelorusija, Gruzija, Moldavija i Ukrajina) i jugu (Alžir, Egipat, Izrael, Jordan, Libanon,
Libija, Maroko, okupirani palestinski teritoriji, Sirija i Tunis).
Gotovo sve ove zemlje imaju bilateralne ugovore o “partnerstvu i suradnji” ili ugovore
o pristupanju EU-u sukladno kojima su se obvezale na zajedničke vrijednosti (kao
što su demokracija, ljudska prava i vladavina prava) te na napredak prema tržišnoj
ekonomiji, održivom razvoju i smanjivanju siromaštva. EU sa svoje strane nudi
financijsku, tehničku i makroekonomsku pomoć, lakši pristup vizama i niz mjera za
pomoć razvoju tih zemalja.
Od 1995. zemlje južnog Mediterana povezane su s Europskom unijom kroz
političke, gospodarske i diplomatske veze u sklopu “Barcelonskog procesa”, kasnije
preimenovanog u Euro-mediteransko partnerstvo. Na sastanku na vrhu u Parizu
u srpnju 2008. ovo je partnerstvo ponovo aktivirano kao Unija za Mediteran,
okupljajući 27 država članica Europske unije i 16 zemalja partnera iz cijelog južnog
Mediterana i Bliskog istoka.
Financijskom pomoći EU-a za obje skupine zemalja upravlja se kroz Instrument za
Europsko susjedstvo i partnerstvo (European Neighbourhood and Partnership Instrument,
ENPI). Njegov ukupni proračun za 2007.-2013. iznosi oko 12 milijardi eura.
19
Kako radi EU?
Šefovi država i/ili vlada Europske unije sastaju se kao
Europsko vijeće kako bi postavili opći politički pravac
EU-a i donijeli važne odluke o ključnim pitanjima.
Vijeće, sastavljeno od ministara država članica
Europske unije, često se sastaje kako bi donijelo
političke odluke i usvojilo zakone EU-a.
Europski parlament koji predstavlja građane s Vijećem
dijeli zakonodavnu vlast i zajednički odlučuje o
proračunu.
Europska komisija koja predstavlja zajedničke interese
EU-a, glavno je izvršno tijelo. Predlaže nove propise
i osigurava da se politike Europske unije pravilno
provode.
20
I. Institucije koje sudjeluju u odlučivanju
Europska unija više je od tek konfederacije zemalja, no nije federalna država.
Njezina se struktura u stvari ne uklapa ni u jednu tradicionalnu pravnu kategoriju.
Ona je povijesno jedinstvena a njezin se sustav odlučivanja tijekom proteklih 60-ak
godina stalno razvijao.
Ugovori (poznati kao “primarno“ zakonodavstvo) predstavljaju temelj za veliki
korpus “sekundarnog“ zakonodavstva koje ima neposredni učinak na svakodnevni
život građana Unije. Sekundarno zakonodavstvo sastoji se uglavnom od uredaba,
direktiva i preporuka koje su usvojile institucije EU-a.
Ti zakoni, zajedno s politikama EU-a općenito, rezultat su odluka koje su donijeli
Vijeće (koje predstavlja nacionalne vlade), Europski parlament (predstavnik
građana) i Europska komisija (tijelo koje neovisno o vladama EU-a zagovara
kolektivni europski interes). I druge institucije imaju odgovarajuću ulogu, kako se
navodi u nastavku.
(a) Europsko vijeće
Europsko vijeće glavna je politička institucija Europske unije. Sastoji se od šefova
država ili vlada - predsjednika i/ili predsjednika vlade - svih država članica te
predsjednika Europske komisije (vidi u nastavku). Obično se sastaje četiri puta
godišnje u Bruxellesu. Ima stalnog predsjednika čija je uloga koordinirati rad
Europskog vijeća i osigurati njegov kontinuitet. Stalni predsjednik je izabran
(kvalificiranom većinom članova) na razdoblje od dvije i pol godine, a može biti
ponovno izabran jednom. Bivši belgijski premijer Herman Van Rompuy na toj je
funkciji od 1. prosinca 2009. godine.
Europsko vijeće utvrđuje ciljeve Unije i određuje tijek njihova ostvarivanja. Ono daje
poticaj glavnim političkim inicijativama EU-a te donosi odluke o teškim pitanjima
oko kojih se Vijeće ministara ne može dogovoriti. Vijeće se također bavi aktualnim
međunarodnim problemima kroz „zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku“, koja
predstavlja mehanizam koordinacije vanjskih politika država članica Unije.
21
(b) Vijeće
Vijeće (također poznato kao Vijeće ministara) čine ministri nacionalnih vlada EU-a.
Države članice naizmjenično preuzimaju predsjedanje Vijećem na razdoblje od šest
mjeseci. Na svakom sastanku Vijeća sudjeluje po jedan ministar iz svake od zemalja
Unije. Koji ministri sudjeluju na sastanku ovisi o temi koja je na dnevnom redu:
vanjski poslovi, poljoprivreda, industrija, promet, okoliš, itd.
Glavna zadaća Vijeća je da donosi zakone EU-a. Obično dijeli tu odgovornost
s Europskim parlamentom. Vijeće i Parlament također dijele odgovornost kod
usvajanja proračuna EU-a. Uz to Vijeće potpisuje međunarodne sporazume koje je
pregovarala Komisija.
Prema Lisabonskom ugovoru Vijeće donosi odluke običnom većinom, “kvalificiranom
većinom“ ili jednoglasno, ovisno o temi o kojoj se odlučuje.
Vijeće mora donijeti jednoglasnu odluku o važnim pitanjima poput poreza, izmjena
i dopuna Ugovora, pokretanja nove zajedničke politike ili dopuštanja novoj zemlji
da pristupi Uniji.
U većini drugih slučajeva primjenjuje se kvalificirana većina. To znači da se neka
odluka Vijeća usvaja ako je podupre određeni minimalni broj glasova. Broj glasova
dodijeljenih svakoj državi EU-a u grubo odražava broj njezinih stanovnika.
Do 1. studenog 2014., uz pretpostavku da će EU još uvijek imati 27 država članica,
odluka se usvaja ako:
je podupre najmanje 255 od 347 glasova (tj. 73,91 %);
to potvrdi većina država članica, tj. najmanje njih 14;
države koje podupru odluku predstavljaju najmanje 62 % stanovništva EU-a.
© DEMOTIX
Nakon 1. studenog 2014., prema Lisabonskom ugovoru, sustav će se pojednostaviti.
Odluka će se usvojiti ako je podupre 55% država članica (tj. barem njih 15) te ako
one predstavljaju najmanje 65% stanovništva EU-a.
Demokratičnija Europa: zahvaljujući Lisabonskom ugovoru, europski građani sada
mogu predlagati nove zakone.
22
(c) Europski parlament (EP)
Europski parlament izabrano je tijelo koje predstavlja građane EU-a. On nadzire
aktivnosti Europske unije te zajedno s Vijećem donosi zakonodavstvo EU-a. Od
1979. zastupnici Europskog parlamenta biraju se izravno temeljem općeg prava
glasa svakih pet godina.
Nakon posljednjih izbora za EP u lipnju 2009. za predsjednika Parlamenta na
razdoblje od dvije i pol godine izabran je bivši poljski premijer Jerzy Buzek (Europska
pučka stranka).
© EP
Europski parlament: ovdje se i vaš glas može čuti.
Parlament održava glavne rasprave na mjesečnim zasjedanjima (poznatim kao
“plenarnim sjednicama“) na kojima u načelu sudjeluju svi zastupnici EP-a. Te
se plenarne sjednice obično održavaju u Strasbourgu, a sve dodatne sjednice
održavaju se u Bruxellesu. Pripreme se također obavljaju u Bruxellesu: “Konferencija
predsjednika“ koju čine predsjedatelji političkih skupina zajedno s predsjednikom
Parlamenta postavlja dnevni red za plenarne sjednice, dok 20 parlamentarnih
odbora izrađuje nacrt dopuna i izmjena o kojima treba raspravljati. Svakodnevni
administrativni posao Parlamenta obavlja Glavno tajništvo sa sjedištem u
Luksemburgu i Bruxellesu. Svaka politička skupina također ima svoje tajništvo.
23
Broj zastupnika u Europskom parlamentu po zemlji nakon izbora 2009.
Austrija
17
Irska
12
Belgija
22
Italija
72
Bugarska
17
Latvija
8
Cipar
6
Češka
22
Luksemburg
Danska
13
Poljska
50
Estonija
6
Portugal
22
Finska
13
Rumunjska
33
Francuska
72
Slovačka
13
Grčka
22
Slovenija
7
Mađarska
22
Španjolska
50
Švedska
18
Ujedinjena Kraljevina
72
Malta
5
Nizozemska
25
Njemačka
99
Ukupno
Litva
12
6
736
Napomena: Odlukom prema Protokolu br. 36 Lisabonskog ugovora ukupan broj zastupnika
privremeno će se povećati na 754 do idućih izbora 2014. godine.
Parlament sudjeluje u zakonodavnom procesu Europske unije na dva načina.
Kroz “suodlučivanje” koje je uobičajeni zakonodavni postupak, Parlament
ravnopravno dijeli odgovornost s Vijećem pri donošenju propisa u svim
područjima politika koja traže odlučivanje u Vijeću “kvalificiranom većinom“.
Otkad je na snagu stupio Lisabonski ugovor, ta područja predstavljaju oko 95%
zakonodavstva EU-a. Vijeće i Parlament mogu postići dogovor već kod prvog
čitanja. Ako se ne mogu složiti nakon dva čitanja, prijedlog se donosi pred
odbor za mirenje.
Kroz postupak davanja “suglasnosti“ Parlament mora ratificirati međunarodne
sporazume EU-a (koje je pregovarala Komisija), uključujući svaki novi ugovor o
proširenju Europske unije.
24
Političke grupe u Europskom parlamentu
Zeleni/Europski
slobodni savez
55
Savez liberala i demokrata za Europu
85
Europska pučka stranka
(Demokršćani)
265
Progresivni savez
socijalista i demokrata
184
Europski konzervativci i reformisti
54
Europska ujedinjena
ljevica - Ljevica
nordijskih zelenih
35
Stanje u srpnju 2010.
UKUPNO
736
Europa slobode i demokracije
30
Neovisni članovi
28
Europski parlament također ravnopravno dijeli odgovornost s Vijećem pri donošenju
proračuna EU-a (koji predlaže Europska komisija). Parlament može odbaciti
predloženi proračun, što je i učinio u nekoliko slučajeva. Kad se to dogodi, cijela
procedura usvajanja proračuna mora krenuti ispočetka. Korištenjem svojih ovlasti
pri donošenju proračuna Parlament znatno utječe na kreiranje politika EU-a.
Konačno, no ne i najmanje važno, Europski parlament provodi demokratski nadzor
nad Unijom, a posebice nad Europskom komisijom. Svakih pet godina kad treba
imenovati novu Komisiju, novoizabrani saziv Europskog parlamenta može običnom većinom - potvrditi ili odbiti kandidata kojeg je Europsko vijeće predložilo
za predsjednika Komisije. Jasno, na glasovanje će se odraziti rezultati nedavnih
izbora za EP. Parlament također ispituje svakog od predloženih članova Komisije
prije glasovanja o tome hoće li potvrditi novu Komisiju u cjelini.
U svakom trenutku Parlament može raspustiti čitavu Komisiju izglasavajući
nepovjerenje. Za to je potrebna dvotrećinska većina. Parlament također nadgleda
svakodnevno upravljanje politikama EU-a upućujući Komisiji i Vijeću usmena i
pismena pitanja.
25
(d) Europska komisija
Komisija je jedna od ključnih institucija Europske unije. Samo ona ima pravo predlaganja
novih zakona EU-a. Prijedloge šalje Vijeću i Parlamentu na raspravu i usvajanje.
Članovi Komisije imenovani su na mandat od pet godina dogovorom između država
članica, što mora potvrditi Europski parlament (kako je ranije opisano). Komisija
odgovara Parlamentu, a cijela Komisija mora dati ostavku ako joj Parlament izglasa
nepovjerenje.
Iz svake se države Unije imenuje po jedan član Komisije (“povjerenik“), uključujući
predsjednika i visokog predstavnika Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku,
koji je jedan od potpredsjednika Komisije.
Dana 9. veljače 2010. Europski parlament glasovanjem je potvrdio novi sastav
Komisije. Bivši portugalski premijer José Manuel Barroso ponovno je imenovan
predsjednikom Komisije na drugi petogodišnji mandat.
Komisija u provođenju svojih ovlasti uživa znatnu razinu neovisnosti. Njezin je
posao podržavati zajednički interes što znači da ne smije primati upute od bilo koje
vlade države članice. Kao “čuvarica Ugovora“ mora osigurati da se uredbe i direktive
koje je usvojilo Vijeće i Parlament provode u državama članicama. Ako koja to ne
čini Komisija protiv nje može pokrenuti postupak pred Sudom pravde kako bi ju
obvezala da uskladi nacionalne propise sa zakonom EU-a.
Kao izvršna ruka EU-a, Komisija provodi odluke koje je Vijeće usvojilo u područjima
poput zajedničke poljoprivredne politike. Komisija ima široke ovlasti pri upravljanju
zajedničkim politikama EU-a, poput istraživanja i tehnologije, te prekomorske
pomoći i regionalnog razvoja. Ona također upravlja proračunom za te politike.
Povjerenicima pomaže administracija, smještena uglavnom u Bruxellesu i
Luksemburgu i organizirana u 43 odjela i službe. Postoji i niz agencija koje su
osnovane kako bi izvršavale specifične zadatke za Komisiju i uglavnom su smještene
u drugim europskim gradovima.
(e) Sud pravde Europske unije
Sud pravde Europske unije, sa sjedištem u Luksemburgu, sastavljen je od po jednoga
suca iz svake države EU-a, kojima pomaže osam nezavisnih odvjetnika. Imenovani
su zajedničkim dogovorom vlada država članica na mandat od šest godina koji se
može obnoviti. Njihova neovisnost je zajamčena. Uloga Suda je osigurati poštivanje
zakona EU-a te pravilno tumačenje i primjenu Ugovora.
(f) Europska središnja banka
Europska središnja banka (ESB) u Frankfurtu odgovorna je za upravljanje eurom i
monetarnom politikom EU-a (vidi također poglavlje 7. “Euro“). Glavni joj je zadatak
održavanje stabilnosti cijena u euro-zoni. Lisabonskim ugovorom Središnja je banka
stekla status institucije EU-a.
26
© HBSS/Corbis
Sud pravde osigurava potpuno poštivanje zakona EU-a. Tako je, npr. potvrđena zabrana diskriminacije
hendikepiranih radnika.
(g) Revizorski sud
Europski revizorski sud, sa sjedištem u Luksemburgu, utemeljen je 1975. godine.
Ima po jednog člana iz svake države članice, imenovanog na mandat od šest godina
slijedom dogovora između država članica i konzultacija s Europskim parlamentom.
Sud revizora provjerava jesu li svi prihodi i rashodi Europske unije zakoniti i regularni
te postupa li se odgovorno s proračunom EU-a.
II. Ostala tijela
(a) Europski gospodarski i socijalni odbor
Pri donošenju odluka vezanih uz brojne politike Vijeće i Komisija savjetuju se s
Europskim gospodarskim i socijalnim odborom. Njegovi članovi predstavljaju razne
gospodarske i socijalne interesne skupine koje zajednički čine “organizirano civilno
društvo“. Članove imenuje Vijeće na mandat od pet godina.
(b) Odbor regija
Odbor regija sastoji se od predstavnika regionalnih i lokalnih vlasti. Predlažu ih
države članice a imenuje Vijeće na mandat od pet godina. Vijeće i Komisija moraju
se savjetovati s Odborom regija o pitanjima relevantnima za regije, a Odbor regija
može također nuditi i rješenja na vlastitu inicijativu.
(c) Europska investicijska banka
Europska investicijska banka (EIB) sa sjedištem u Luksemburgu daje zajmove
i jamstva kako bi pomogla manje razvijenim regijama EU-a i kako bi pomogla
tvrtkama da postanu konkurentnije.
27
Što radi EU?
Europska unija djeluje u širokom rasponu politika u
kojima njezina aktivnost koristi državama članicama.
Te politike uključuju:
•inovacijske politike, koje donose najnovije tehnologije
u područja kao što su zaštita okoliša, istraživanje i
razvoj te energetika;
•politike solidarnosti (poznate i kao kohezijske politike)
u regionalnim, poljoprivrednim i socijalnim pitanjima.
Unija financira ove politike kroz godišnji proračun, što
joj omogućuje dopunjavanje i dodavanje vrijednost
aktivnostima koje poduzimaju nacionalne vlade.
Proračun EU-a mali je u usporedbi s ukupnim
bogatstvom država članica: on predstavlja tek 1,23%
njihova ukupnog bruto nacionalnog dohotka.
28
I. Inovacijske politike
Aktivnosti Europske unije utječu na svakodnevni život njezinih građana suočavanjem
sa stvarnim izazovima s kojima se susreće društvo: zaštita okoliša, zdravstvo,
tehnološke inovacije itd.
(a) Okoliš i održivi razvoj
EU ima za cilj doprinijeti sprječavanju klimatskih promjena znatnim smanjenjem
emisije stakleničkih plinova. U prosincu 2008. Europsko je vijeće odlučilo da će do
2020. godine Europska unija smanjiti emisiju plinova za najmanje 20% (u usporedbi
s razinom iz 1990.), podići udio obnovljivih energija na tržištu za 20% i smanjiti
ukupnu potrošnju energije za 20%. Dogovoreno je također da će se 10% goriva za
promet osiguravati iz biogoriva, električne energije ili vodika.
© Matthias Kulka/Corbis
Na sastanku na vrhu u Kopenhagenu 19. prosinca 2009. godine Europska je unija
pokušala uvjeriti druge velike sile da usvoje iste ciljeve, no uspjeh je bio samo
djelomičan. Sve su se strane složile s potrebom ograničavanja globalnog zatopljenja
na prosječno povećanje od 2°C iznad razine iz predindustrijskog doba, no još uvijek
ne postoji jamstvo zajedničkog opredjeljenja za ostvarenje ovog cilja. Usprkos tomu,
Europska unija osigurala je dogovor kojim će razvijene zemlje dati 20 milijardi eura
za financiranje aktivnosti zemalja u razvoju vezanih uz klimatske promjene.
EU je predvodnik borbe protiv klimatskih promjena,
te potiče održivi razvoj.
EU se također bavi cijelim nizom drugih pitanja zaštite okoliša, uključujući buku,
otpad, zaštitu prirodnih staništa, ispušne plinove, kemikalije, industrijske nesreće
i čistoću vode za kupanje. Planira i zajednički pristup sprječavanju prirodnih
katastrofa ili onih uzrokovanih ljudskim djelovanjem, kao što su izlijevanja nafte
ili šumski požari.
29
Europska unija kontinuirano poboljšava svoje zakonodavstvo kako bi što bolje
zaštitila javno zdravstvo. Na primjer, zakonodavstvo EU-a o kemikalijama
prerađeno je tako da su ranija pojedinačna pravila zamijenjena jedinstvenim
sustavom pod imenom REACH – kraticom za registraciju, evaluaciju i autorizaciju
kemikalija (Registration, Evaluation and Authorisation of Chemicals). Ovaj sustav
služi se središnjom bazom podataka kojom (od 2008.) upravlja Europska agencija
za kemikalije, smještena u Helsinkiju. Cilj je spriječiti zagađivanje zraka, vode,
tla i zgrada, očuvati bioraznolikost i poboljšati zdravlje i sigurnost građana EU-a,
istovremeno zadržavajući konkurentnost Europske industrije.
(b) Tehnološke inovacije
Osnivači Europske unije s pravom su uvidjeli da će budući napredak Europe ovisiti
o njezinoj sposobnosti da i dalje bude svjetski lider u tehnologiji. Smatrali su da se
prednosti mogu postići kroz zajednička europska istraživanja. Tako su 1958. zajedno
s EEZ-om osnovali Euratom – Europsku zajednicu za atomsku energiju. Njezin je
cilj bio da europske zemlje zajednički koriste nuklearnu energiju u mirnodopske
svrhe, uz pomoć Zajedničkog istraživačkog centra (Joint Research Centre, JRC) koji
se sastoji od sedam instituta na pet lokacija: Ispra (Italija), Karlsruhe (Njemačka),
Petten (Nizozemska), Geel (Belgija) i Sevilla (Španjolska).
Ipak, kako bi držala korak sa sve većom globalnom konkurencijom, europska
istraživanja morala su postati raznolikija i ukloniti prepreke između nacionalnih
istraživačkih programa, okupljajući što više različitih znanstvenika i pomažući im da
pronađu industrijsku primjenu za svoja otkrića.
© P. Carril/ESA
Zajedničko istraživanje na razini EU-a zamišljeno je tako da dopunjuje nacionalne
istraživačke programe. Usredotočeno je na projekte koji okupljaju niz laboratorija
u nekoliko zemalja EU-a. Također financira i istraživanja u područjima kao što je
kontrolirana termonuklearna fuzija – potencijalno neiscrpan izvor energije za 21.
stoljeće. Osim toga, potiče istraživanja i tehnološki razvoj u ključnim industrijama kao
što su elektronika i računala, koje se suočavaju s oštrom konkurencijom izvan Europe.
EU potiče inovacije i istraživanja, jedno od njih je i ‘’Galileo’’, europski globalni
navigacijski satelitski sustav.
30
Cilj EU-a je da ulaže 3% svog BDP-a u istraživanja. Osnovno sredstvo financiranja
znanstvenih istraživanja u Europskoj uniji niz je “okvirnih” programa. Sedmi okvirni
program za istraživanje i tehnološki razvoj pokriva razdoblje od 2007. do 2013. godine. Veći
dio proračuna većeg od 50 milijardi eura ide na istraživanja u područjima poput zdravstva,
prehrane i poljoprivrede, informacijskih i komunikacijskih tehnologija, nanoznanosti,
energetike, zaštite okoliša, prometa, sigurnosti i svemira te socioekonomskih znanosti.
Ostali programi promiču međunarodnu suradnju na vodećim znanstvenim projektima
i nude podršku znanstvenicima i razvoju njihovih karijera.
(c) Energija
Fosilna goriva – nafta, prirodni plin i ugljen – osiguravaju 80% energije koja se
troši u EU-u. Velik i rastući dio ovih fosilnih goriva uvozi se iz zemalja izvan EU-a.
Danas se 50% plina i nafte uvozi, a ta bi se ovisnost mogla povećati na 70% do
2030. godine. EU će stoga biti osjetljivija na prekide opskrbe ili povećanja cijena
uzrokovana međunarodnim krizama. Još jedan razlog da smanji svoju potrošnju
fosilnih goriva je da preokrene proces globalnog zatopljenja.
U budućnosti će biti potrebno poduzeti različite korake, primjerice štedjeti energiju
koristeći je pametnije, razvijati alternativne izvore energije (posebno obnovljive
izvore energije u Europi) te povećati međunarodnu suradnju. Europsko istraživanje
i razvoj u području energetike fokusirano je na sunčevu energiju, energiju vjetra,
biomasu i nuklearnu energiju. Postoje i pilot projekti za razvoj sakupljanja i
skladištenja CO2 te za postizanje komercijalne održivosti vozila na vodikov pogon.
EU je također investirala 1,6 milijardi eura u projekt „čisto nebo“ za razvoj letjelica
koje manje zagađuju zrak.
II. Politike solidarnosti
Kako bi se osiguralo da jedinstveno tržište (vidi poglavlje 6) dobro funkcionira,
potrebno je ispraviti neravnoteže na tom tržištu. To je svrha “politika solidarnosti”
Europske unije kreiranih kako bi se pomoglo manje razvijenim regijama i
gospodarskim sektorima u poteškoćama. EU također mora igrati ulogu u
restrukturiranju industrija koje su snažno pogođene brzo rastućom međunarodnom
konkurencijom.
(a) Regionalna pomoć
U okviru regionalne politike EU-a fondovi Europske unije koriste se za poticanje
razvoja u regijama koje zaostaju, za obnovu industrijskih grana koje propadaju,
za pomoć mladima i dugo nezaposlenima da nađu posao, za modernizaciju
poljoprivrede i pomoć zanemarenim ruralnim krajevima.
31
Izdvojena sredstva za regionalnu pomoć u razdoblju od 2007. do 2013. imaju tri cilja.
Konvergencija. Ovdje je cilj pomoći najslabije razvijenim zemljama i regijama
da brže dostignu prosjek EU-a poboljšanjem uvjeta za rast i zapošljavanje. To
se postiže kroz ulaganja u fizički i ljudski kapital, inovacije, društvo znanja,
prilagodljivost, zaštitu okoliša i administrativnu učinkovitost.
Regionalna konkurentnost i zapošljavanje. Cilj je povećati konkurentnost,
razinu zaposlenosti i privlačnost onih regija koje se ne svrstavaju u najslabije
razvijene. Način na koji se to postiže jest da se predviđaju ekonomske i
društvene promjene te potiču inovacije, poduzetništvo, zaštita okoliša,
pristupačnost, prilagodljivost i razvoj inkluzivnih tržišta rada.
Europska teritorijalna suradnja. Cilj je povećati prekograničnu,
transnacionalnu i međuregionalnu suradnju, pomažući vlastima u susjednim
zemljama i regijama da pronađu rješenja zajedničkih problema u sektorima
urbanog, ruralnog i priobalnog razvoja. Primjerice, zemlje i regionalne vlasti
duž rijeke Dunav te na Baltičkom moru dijele zajedničke strategije održivog
razvoja u tim regijama.
Ovi ciljevi financiraju se iz posebnih fondova EU-a, poznatih kao “Strukturni
fondovi“, koji dopunjuju ili potiču investicije iz privatnog sektora ili nacionalnih i
regionalnih vlada.
Europski fond za regionalni razvoj (European Regional Development
Fund, ERDF) koristi se za financiranje projekata za regionalni razvoj i jačanje
ekonomije u regijama koje zaostaju. To uključuje i obnovu industrijskih grana
u propadanju.
Europski socijalni fond (ESF) koristi se za financiranje strukovnog
usavršavanja i pomoć nezaposlenima u pronalaženju posla.
Osim strukturnih fondova tu je i Kohezijski fond koji se koristi za financiranje
prometne infrastrukture i projekata u zaštiti okoliša u zemljama EU-a čiji je BDP po
glavi stanovnika manji od 90% prosjeka Europske unije.
32
(b) Zajednička poljoprivredna politika (ZPP) i zajednička ribarska politika (ZRP)
Ciljevi ZPP-a, postavljeni u originalnom Ugovoru iz Rima iz 1957. godine, bili su
osigurati primjeren životni standard poljoprivrednika, stabilizirati tržišta, osigurati
da zalihe stižu do potrošača po razumnim cijenama i modernizirati poljoprivrednu
infrastrukturu. Ovi su ciljevi u mnogome postignuti. Osim toga, potrošači danas
uživaju sigurnost ponude, a cijene poljoprivrednih proizvoda su stabilne i zaštićene
od fluktuacija na svjetskom tržištu. Ova se politika financira kroz Europski fond za
jamstva u poljoprivredi (European Agricultural Guarantee Fund, EAGF) i Europski
poljoprivredni fond za ruralni razvoj (European Agricultural Fund for Rural
Development, EAFRD).
© C. Thiriet/Phone/Reporters
No, zajednička poljoprivredna politika postala je žrtvom vlastitog uspjeha.
Proizvodnja je rasla više od potrošnje, stvarajući veliki teret proračunu Unije. Kako bi
se riješio taj problem, poljoprivrednu je politiku trebalo revidirati. Ta reforma polako
pokazuje rezultate: proizvodnja je dovedena u željene granice.
Poljoprivredna proizvodnja treba osigurati sigurnu hranu dobre kvalitete.
Nova je uloga poljoprivredne zajednice osigurati određen obujam gospodarske
aktivnosti u svim poljoprivrednim područjima i zaštititi raznolikost europskog
krajolika. Ta raznolikost i prepoznavanje “seoskog načina života” - gdje ljudi žive
u skladu s prirodom – važan su dio europskog identiteta. Osim toga, europska
poljoprivreda igra važnu ulogu u borbi protiv klimatskih promjena, zaštite biljnog i
životinjskog svijeta te prehranjivanja svjetskog stanovništva.
Europska komisija predstavlja EU u međunarodnim pregovorima u Svjetskoj
trgovinskoj organizaciji (WTO). EU želi da WTO stavi veći naglasak na kvalitetu
hrane, načelo predostrožnosti (“bolje spriječiti nego liječiti”) te dobrobit životinja.
Europska komisija želi da od 2013. nadalje prioriteti ZPP-a budu održivost europske
33
poljoprivrede, dovoljna zaštita poljoprivrednika od nepostojanosti tržišta, očuvanje
bioraznolikosti i zaštita lokalnih i regionalnih specijaliteta.
Europska unija počela je reformirati i svoju ribarsku politiku. Glavni je cilj sačuvati
riblji fond (poput ugrožene plave tune) i smanjiti prekomjeran kapacitet ribarskih
flota uz osiguravanje financijske pomoći za ljude koji napuštaju ribarsku industriju.
(c) Socijalna dimenzija
Cilj socijalne politike EU-a jest ispraviti najočitije nejednakosti u europskom
društvu. Europski socijalni fond (ESF) osnovan je 1961. kako bi poticao stvaranje
radnih mjesta i pomogao radnicima da prijeđu s jedne vrste posla na drugu i/li iz
jednog zemljopisnog područja u drugo.
Financijska pomoć nije jedini način na koji EU nastoji poboljšati socijalne
uvjete u Europi. Sama pomoć nikada ne bi mogla riješiti probleme uzrokovane
gospodarskom recesijom ili regionalnom nerazvijenošću. Dinamički učinci rasta
moraju, prije svega, poticati društveni napredak. To ide ruku pod ruku s postojanjem
zakonodavstva koje jamči dovoljnu količinu minimalnih prava. Neka od tih prava
sadržana su u Ugovorima, na primjer pravo žena i muškaraca na jednaku naknadu
za jednaki rad. Druga su utvrđena u direktivama koje se bave zaštitom radnika
(zdravljem i sigurnošću na radu) te osnovnim standardima sigurnosti.
Povelja o temeljnim socijalnim pravima, koja je postala sastavnim dijelom Ugovora
1997. godine, propisuje prava koja bi trebali uživati svi radnici u Europskoj uniji:
slobodu kretanja; pravednu plaću; poboljšane uvjete rada; socijalnu zaštitu;
pravo na udruživanje i kolektivno pregovaranje; pravo na stručno usavršavanje;
jednako postupanje sa ženama i muškarcima; informiranje radnika; konzultacije i
sudjelovanje; zaštitu zdravlja i sigurnost na radnom mjestu; zaštitu djece, starijih
osoba i osoba s invaliditetom.
34
III. Plać anje za Europu: proračun Europske unije
Za financiranje svojih politika Europska unija ima godišnji proračun koji je za 2010.
iznosio više od 140 milijardi eura. Taj se proračun puni kroz tzv. “vlastite prihode”
EU-a koji mogu iznositi najviše 1,23% ukupnog bruto nacionalnog dohotka svih
država članica.
Ovi prihodi uglavnom dolaze od:
carina na proizvode koji se uvoze u EU, uključujući poljoprivredne pristojbe;
postotka poreza na dodanu vrijednost (PDV) koji se ubire na robu i usluge u cijeloj EU;
doprinosa država članica koji odražavaju bogatstvo svake od zemalja.
Svaki godišnji proračun dio je sedmogodišnjeg proračunskog ciklusa koji se naziva
“financijskom perspektivom”. Financijske perspektive priprema Europska komisija,
a zahtijevaju jednoglasno usvajanje od strane država članica te pregovaranje
i suglasnost Europskog parlamenta. Sljedeća će financijska perspektiva biti za
razdoblje od 2013.–2020.
Raspodjela troškova može se vidjeti na primjeru proračuna za 2010. godinu:
konkurentnost i kohezija: 64 milijarde eura, uključujući Strukturne fondove,
Kohezijski fond, istraživačke programe te transeuropske prometne i energetske
mreže;
upravljanje prirodnim resursima: 60 milijardi eura, uglavnom za poljoprivredu
i ruralni razvoj;
“građanstvo, sloboda, sigurnost i pravda“ (vidi poglavlje 10): 1,6 milijardi eura;
EU kao globalni partner (pomoć, trgovina itd.): 8 milijardi eura;
administrativni troškovi: 8 milijardi eura.
35
Tko radi što? Kako su podijel jene
odgovornosti između Europske unije i njezinih država članic a
Europska unija je
sama odgovorna za:
4carinsku uniju
4pravila tržišnog natjecanja unutar jedinstvenog
tržišta
4monetarnu politiku u zemljama koje koriste euro
4očuvanje morskih bioloških resursa u okviru
zajedničke ribarske politike
4zajedničku trgovinsku politiku
4zaključivanje međunarodnih ugovora na temelju
odredaba zakonodavstva EU-a
Europska unija
i njezine države
članice dijele
odgovornost za:
4jedinstveno tržište
4neke vidove socijalne politike kako ih definira
Lisabonski ugovor
4ekonomsku i socijalnu koheziju
4poljoprivredu i ribarstvo, osim zaštite morskih
bioloških resursa
4zaštitu okoliša
4zaštitu potrošača
4promet
4transeuropske mreže
4energetiku
4stvaranje prostora slobode, sigurnosti i pravde
4vidove zajedničkih sigurnosnih izazova koji se odnose
na javno zdravstvo kako ih definira Lisabonski ugovor
4istraživanje, tehnološki razvoj i svemir
4razvojnu suradnju i humanitarnu pomoć
Područja u kojima
su države članice i
dalje odgovorne,
a EU može imati
ulogu potpore ili
koordinacije
4zaštita i unapređenje ljudskog zdravlja
4industrija
4kultura
4turizam
4obrazovanje, strukovno usavršavanje, mladi i sport
4civilna zaštita
4administrativna suradnja
36
Jedinstveno tržište
Jedinstveno tržište jedno je od najvećih postignuća
Europske unije. Ograničenja u trgovini i slobodno
tržišno natjecanje između zemalja članica postupno
su ukidani, što je dovelo do povećanja životnog
standarda.
Jedinstveno tržište još nije postalo jedinstveno
gospodarstvo: neke sektore (posebno usluge od općeg
interesa) još uvijek reguliraju nacionalni zakoni.
Sloboda pružanja usluga korisna je jer stimulira
ekonomsku aktivnost.
Financijska kriza 2008.–2009. godine navela je EU da
postroži svoje financijsko zakonodavstvo.
Tijekom godina Europska unija uvela je niz politika
(prometa, tržišnog natjecanja itd.) kako bi osigurala
da što više tvrtki i potrošača uživa prednosti otvaranja
jedinstvenog tržišta.
38
I. Postiz anje cil ja iz 1993. godine
(a) Ograničenja zajedničkog tržišta
Ugovor iz 1957. kojim se osniva Europska ekonomska zajednica (EEZ) omogućio je
ukidanje carinskih prepreka između zemalja članica i primjenu zajedničke carinske
pristojbe na robu iz zemalja izvan EEZ-a. Taj je cilj postignut 1. srpnja 1968. godine.
Carinske pristojbe ipak su, samo jedan od aspekata protekcionizma. Sedamdesetih
godina 20. stoljeća druge su trgovinske prepreke sprječavale konačno dovršenje
zajedničkog tržišta. Tehničke norme, standardi zdravlja i sigurnosti, devizne
kontrole i nacionalni propisi o pravu obavljanja pojedinih zanimanja ograničavali su
slobodno kretanje ljudi, roba i kapitala.
(b) Cilj za 1993. godinu
U lipnju 1985. godine Komisija je, pod predsjedanjem Jacquesa Delorsa, objavila
Bijelu knjigu u kojoj su izloženi planovi za ukidanje svih fizičkih, tehničkih i fiskalnih
prepreka slobodnom kretanju unutar EEZ-a u roku od sedam godina. Cilj je bio
stimulirati rast trgovine i industrijske aktivnosti unutar “jedinstvenog tržišta” –
velikog, ujedinjenog ekonomskog područja usporedivog sa Sjedinjenim Američkim
Državama.
Pregovori između vlada država članica doveli su do novog ugovora – Jedinstvenog
europskog akta, koji je stupio na snagu u srpnju 1987. Njegove odredbe uključivale su:
proširivanje ovlasti EEZ-a na neke politike (kao što su socijalna politika,
istraživanje i zaštita okoliša);
realizaciju jedinstvenog tržišta do kraja 1992. godine;
češću primjenu većinskog glasovanja u Vijeću ministara, kako bi se lakše
donijele odluke vezane uz jedinstveno tržište.
II. Napredak u izgradnji jedinst venog tržišta
(a) Fizičke prepreke
Sve granične kontrole kretanja roba unutar Europske unije ukinute su, zajedno s
carinskim kontrolama ljudi, no policija još uvijek obavlja nasumične provjere na licu
mjesta u sklopu borbe protiv kriminala i droge.
U lipnju 1985. pet od 10 država članica potpisalo je Schengenski sporazum,
na temelju kojega su njihove nacionalne policijske snage počele surađivati, a
uspostavljena je i zajednička politika azila i viza. To je omogućilo da se u potpunosti
ukinu provjere osoba na granicama između zemalja Schengena (vidi poglavlje 10:
“Europa slobode, sigurnosti i pravde”). Danas područje Schengena čini 25 europskih
država, uključujući tri (Island, Norveška i Švicarska) koje nisu članice Europske unije.
39
(b) Tehničke prepreke
Države Europske unije dogovorile su se da će međusobno priznavati pravila o prodaji
većine roba. Od slavne presude “Cassis de Dijon“ Europskog suda pravde iz 1979.
godine, svim proizvodima koji se legalno proizvode i prodaju u jednoj državi članici
mora se omogućiti stavljanje na tržište u svima ostalima.
Što se tiče usluga, zemlje EU-a međusobno priznaju ili koordiniraju svoja nacionalna
pravila koja dopuštaju ljudima da se bave zanimanjima kao što su pravo, medicina,
turizam, bankarstvo ili osiguranje. Ipak, sloboda kretanja osoba daleko je od toga
da bude potpuna. Usprkos direktivi o priznavanju profesionalnih kvalifikacija iz
2005., prepreke još uvijek sprječavaju ljude da presele u drugu zemlju EU-a ili tamo
obavljaju određene vrste posla. Usprkos tomu, kvalificirani radnici (bilo pravnici ili
doktori, građevinski radnici ili vodoinstalateri) sve su više u mogućnosti obavljati
svoj posao bilo gdje u Europskoj uniji.
Europska komisija poduzela je aktivnosti za poboljšanje mobilnosti radnika, a
posebno kako bi osigurala da diplome i profesionalne kvalifikacije stečene u jednoj
zemlji Unije budu priznate u svima ostalima.
(c) Fiskalne prepreke
Fiskalne prepreke smanjene su kroz djelomično ujednačavanje nacionalnih stopa
PDV-a, o čemu se moraju dogovoriti države članice EU-a. Osim toga, u srpnju 2005.
na snagu je stupio sporazum između država članica Unije i nekih drugih država
(uključujući Švicarsku) o oporezivanju dohotka od ulaganja.
© Rolf Bruderer/Corbis
(d) Ugovori o javnim nabavama
Bez obzira na to tko ih dodjeljuje, ugovori o javnim nabavama u bilo kojoj zemlji
EU-a sada su otvoreni ponuđačima iz svih krajeva Europske unije, i to zahvaljujući
direktivama EU-a koje reguliraju usluge, nabave i radove u mnogim sektorima,
uključujući vode, energetiku i telekomunikacije.
Otvaranjem telekomunikacijskog tržišta konkurenciji, EU je dovela
do drastičnog smanjenja troškova.
40
Jedinstveno tržište pogoduje svim potrošačima. Na primjer, otvaranje nacionalnih
tržišta za usluge spustilo je cijene nacionalnih telefonskih razgovora na samo
djelić onih cijena od prije 10 godina. Uz pomoć novih tehnologija internet se sve
više koristi za telefonske razgovore. Pritisak tržišnog natjecanja također je znatno
spustio cijene zrakoplovnih karata u Europi.
III. Radovi u tijeku
(a) Financijske usluge
Kriza uzrokovana rizičnim kreditima u Sjedinjenim Američkim Državama izazvala
je 2008. godine financijsku krizu koja je poljuljala svjetski bankarski sustav i
ekonomije te 2009. bacila Europsku uniju u recesiju. Na inicijativu EU-a, države G-20
sastale su se u Londonu 2. travnja 2009. godine. Članice su se obvezale na reformu
financijskog sustava kako bi ga se učinilo transparentnijim i odgovornijim. Nadzorna
tijela diljem Europe bit će zadužena za praćenje fondova za omeđivanje rizika (tzv.
„hedge fondova“), osiguravanje veće zaštite bankarskih depozita, ograničavanje
profita trgovaca dionicama i poduzimanje učinkovitijih koraka za sprječavanje i
upravljanje krizama.
(b) Piratstvo i krivotvorenje
Proizvodi iz EU-a trebaju zaštitu protiv piratstva i krivotvorenja. Europska komisija
procjenjuje da ta vrsta kriminala stoji Europsku uniju tisuće radnih mjesta godišnje.
Zbog toga Komisija i nacionalne vlade rade na proširivanju zaštite autorskih prava
i patenata.
IV. Politike koje podupiru jedinstveno tržište
(a) Promet
Aktivnosti EU-a usredotočene su prije svega na osiguravanje slobode pružanja
usluga u kopnenom prometu. To prije svega znači da se prijevoznicima omogućava
slobodan pristup međunarodnom prijevoznom tržištu i da se prijevoznim
poduzećima iz bilo koje države EU-a omogućava da posluju u svim drugim
zemljama Unije. EU također radi na osiguravanju pravednog tržišnog natjecanja u
cestovnom prometu, primjerice kroz usklađivanje pravila o kvalifikacijama radnika
i pristupu tržištu, slobodi osnivanja poduzeća i pružanja usluga, vremenu prijevoza
i sigurnosti na cesti.
Zračnim prijevozom u Europi nekad su dominirale nacionalne zračne kompanije i
zračne luke u državnom vlasništvu. Jedinstveno tržište je sve to promijenilo. Sve
aviokompanije u EU-u sad mogu poslovati na svim zračnim linijama unutar EU-a i
postavljati cijene letova na razinu koju same odaberu. Kao posljedica toga, otvorene
su mnoge nove linije i cijene su dramatično pale. Putnici, zračne kompanije, zračne
luke i zaposlenici – svi su na dobitku.
41
© Image Broker/Belga
Nova EU pravila o gospodarskom i financijskom upravljanju pomogla
su pročistiti i ojačati bankarski sektor.
Slično tome putnici imaju koristi od povećane konkurencije među željezničkim
tvrtkama. Od 2010. godine, primjerice, kroz željezničke stanice na linijama velikih
brzina u Francuskoj i Italiji prolaze i francuski i talijanski vlakovi.
Pomorski promet podliježe pravilima EU-a o tržišnom natjecanju, bilo da ga
obavljaju europske tvrtke ili plovila pod zastavom zemalja izvan EU-a. Cilj tih pravila
je boriti se protiv prakse nelojalnih cijena (zastave pogodnosti) te riješiti ozbiljne
poteškoće s kojima se suočava brodogradnja u Europi.
Od početka 21. stoljeća Europska unija financira ambiciozne projekte novih
tehnologija, kao što je satelitski navigacijski sustav Galileo, europski sustav
upravljanja željezničkim prometom i SESAR – program modernizacije sustava
zračne navigacije. Pravila sigurnosti u cestovnom prometu (vezana primjerice
za održavanje vozila, prijevoz opasnih tvari i sigurnost na cestama) znatno su
postrožena. Prava putnika također su bolje zaštićena zahvaljujući Povelji o pravima
putnika u zračnom prometu i novom europskom zakonodavstvu o pravima putnika
u željezničkom prometu. Godine 2005. prvi je put objavljen popis nesigurnih
aviokompanija koje su zabranjene unutar EU-a.
42
(b) Tržišno natjecanje
Politika tržišnog natjecanja Europske unije ključna je za osiguravanje ne samo
slobodnog, već i pravednog tržišnog natjecanja unutar jedinstvenog europskog
tržišta. Europska komisija provodi ovu politiku i zajedno s Europskim sudom pravde
osigurava da se ona poštuje.
Svrha ove politike jest spriječiti stvaranje bilo kakvih poslovnih kartela, bilo kakvu
pomoć od javnih vlasti i bilo kakav nepošteni monopol, koji bi mogli narušiti
slobodno tržišno natjecanje unutar jedinstvenog tržišta.
Tvrtke ili uključena tijela moraju Europskoj komisiji prijaviti svaki sporazum koji
podliježe pravilima Ugovora. Komisija izravno može odrediti kaznu tvrtkama koje
krše pravila tržišnog natjecanja ili propuste prijaviti sporazum, kao što je to bilo u
slučaju Microsofta, koji je 2008. godine kažnjen s 900 milijuna eura.
Ako država članica EU-a nezakonito dodijeli pomoć ili ne prijavi pomoć, Komisija
može zatražiti povrat iznosa. Komisija također mora biti obaviještena o bilo kojem
spajanju ili preuzimanju koje bi moglo dovesti do dominantnog položaja tvrtke na
određenom tržištu.
(c) Zaštita potrošača i javnog zdravstva
Zakonodavstvo EU-a u ovom području ima za cilj svim potrošačima omogućiti jednaku
financijsku zaštitu i zaštitu zdravlja, bez obzira gdje u Europskoj uniji žive, putuju ili
kupuju. Potreba zaštite na području cijele Europske unije pokazala se nužnom krajem
1990-ih , nakon slučajeva panike oko sigurnosti hrane kao pri pojavi “bolesti kravljeg
ludila” (BSE). Europska agencija za sigurnost prehrambenih proizvoda (European Food
Safety Authority, EFSA) osnovana je 2002. s ciljem pružanja čvrstog znanstvenog
temelja za zakonodavstvo u području sigurnosti hrane.
Zaštita potrošača na europskoj razini potrebna je i u mnogim drugim područjima,
zbog čega postoje brojne direktive EU-a o sigurnosti kozmetike, igračaka, vatrometa
itd. Europska agencija za lijekove (European Medicines Agency, EMEA) osnovana je
1993. kako bi obrađivala zahtjeve za europsku registraciju medicinskih proizvoda.
Nijedan lijek ne smije se staviti na tržište EU-a bez dozvole Agencije.
Europska unija također poduzima mjere za zaštitu potrošača od lažnog reklamiranja
i zavaravanja, neispravnih proizvoda i zlouporaba u područjima kao što su potrošački
krediti i naručivanje poštom ili prodaja putem interneta.
43
Euro
Euro je jedinstvena valuta u 17 od 27 država članica
Europske unije. Počela se koristiti u negotovinskim
transakcijama 1999. godine, a za sva plaćanja od 2002.
godine, kad su izdane novčanice i kovanice eura.
Od svih novih zemalja članica EU-a očekuje se da
prihvate euro kad ispune potrebne kriterije. U konačnici
bi se sve zemlje Unije trebale priključiti euro-zoni.
Euro potrošačima u Europi pruža značajne prednosti.
Putnici su pošteđeni troškova i neugodnosti zamjene
valuta. Kupci mogu izravno uspoređivati cijene u
različitim zemljama. Cijene su stabilne zahvaljujući
Europskoj središnjoj banci, čija je zadaća očuvati tu
stabilnost. Osim toga, euro je, uz američki dolar, postao
glavna valuta rezervi. Tijekom financijske krize 2008.
zajednička valuta je zemlje euro-zone zaštitila od
konkurentske devalvacije i napada špekulanata.
Zbog strukturnih slabosti ekonomija nekih država
članica euro je ipak izložen špekulantskim napadima.
Kako bi umanjile taj rizik, institucije EU-a i 27
država članica odlučile su 9. svibnja 2010. pokrenuti
”mehanizam za financijsku stabilizaciju”, vrijedan 750
milijardi eura. Ključno pitanje za budućnost jest kako
postići užu suradnju i veću ekonomsku solidarnost
između država članica koje moraju osigurati dobro
upravljanje svojim javnim financijama i smanjiti
proračunske deficite.
44
I. Kako je st voren euro?
(a) Europski monetarni sustav
Godine 1971. Sjedinjene Američke Države odlučile su ukinuti čvrstu vezu između
dolara i službene cijene zlata, koja je osiguravala globalnu monetarnu stabilnost
nakon Drugog svjetskog rata. Time je prestao postojati sustav fiksnih tečajnih stopa.
Guverneri središnjih banaka zemalja EEZ-a odlučili su ograničiti fluktuacije tečajnih
stopa između svojih valuta na najviše 2,25%, stvarajući time “Europski monetarni
sustav“ (EMS), koji je stupio na snagu u ožujku 1979. godine.
(b) Od EMS-a do EMU-a
Na sastanku Europskog vijeća u Madridu u lipnju 1989. čelnici EU-a usvojili su plan
u tri faze za ostvarivanje ekonomske i monetarne unije (EMU). Taj je plan postao
dijelom Ugovora iz Maastrichta o Europskoj uniji, koji je Europsko vijeće usvojilo u
prosincu 1991. godine.
II. Ekonomska i monetarna unija
(a) Tri faze
Prva faza, koja je započela 1. srpnja 1990. godine, obuhvaćala je:
potpuno slobodno kretanje kapitala unutar Europske unije (ukidanje devizne
kontrole);
povećanje sredstava u strukturnim fondovima kako bi se pojačali napori za
uklanjanje nejednakosti između europskih regija;
ekonomsku konvergenciju, kroz multilateralno praćenje ekonomskih politika
država članica.
Druga je faza započela 1. siječnja 1994., a obuhvaćala je:
osnivanje Europskog monetarnog instituta (EMI) u Frankfurtu; EMI su
sačinjavali guverneri središnjih banaka zemalja EU-a;
osiguravanje (ili zadržavanje) neovisnosti nacionalnih središnjih banaka u
odnosu na kontrolu vlasti;
uvođenje pravila za ograničenje nacionalnih proračunskih deficita.
45
Treća faza bila je proces rađanja eura. Od 1. siječnja 1999. do 1. siječnja 2002.
euro je postepeno uveden kao zajednička valuta u zemljama EU-a koje su odlučile
sudjelovati (Austrija, Belgija, Finska, Francuska, Grčka, Irska, Italija, Luksemburg,
Nizozemska, Njemačka, Portugal i Španjolska). Europska središnja banka (ESB)
preuzela je od EMI-ja odgovornost za monetarnu politiku, koja je od tada definirana
i provodi se kroz novu valutu.
Tri države (Danska, Švedska i Ujedinjena Kraljevina) odlučile su, zbog političkih i
tehničkih razloga, ne usvojiti euro kad je on uveden. Slovenija se priključila eurozoni 2007. godine, zatim Cipar i Malta 2008. godine, Slovačka 2009., a Estonija
2011. godine.
Euro-zona tako obuhvaća 17 zemalja Europske unije, a svaka nova država članica
pridružit će joj se kad ispuni potrebne uvjete.
(b) Kriteriji konvergencije
Svaka zemlja EU-a mora ispuniti sljedećih pet kriterija konvergencije kako bi se
priključila euro-zoni.
Stabilnost cijena: stopa inflacije ne smije prelaziti prosječnu stopu inflacije
triju država članica s najnižom inflacijom za više od 1,5%.
Kamatne stope: dugoročne kamatne stope ne smiju varirati više od 2% u
odnosu na prosječnu kamatnu stopu triju zemalja članica s najnižim kamatnim
stopama.
Deficit: nacionalni proračunski deficit mora biti manji od 3% BDP-a.
Javni dug: ne smije prelaziti 60% BDP-a.
Stabilnost tečajnih stopa: tečajne stope moraju ostati unutar dopuštenih
granica fluktuacije unatrag dvije godine.
(c) Pakt o stabilnosti i rastu
U lipnju 1997. godine Europsko vijeće u Amsterdamu usvojilo je Pakt o stabilnosti
i rastu. To je predstavljalo trajnu predanost stabilnosti proračuna, a omogućio je
i kažnjavanje bilo koje zemlje u euro-zoni čiji bi proračunski deficit prekoračio
3% BDP-a. Pakt je naknadno ocijenjen previše strogim te je u ožujku 2005.
godine izmijenjen.
(d) Euroskupina
Euroskupinu čine ministri financija zemalja euro-zone. Oni se sastaju kako bi
koordinirali svoje ekonomske politike i pratili proračunske i financijske politike
svojih zemalja. Euroskupina predstavlja i interese eura u međunarodnim forumima.
46
© Jon Arnold/JAI/Corbis
Tallin, glavi grad Estonije, gdje je euro zamijenio ‘’kroon’’ u siječnju 2011.
Lisabonski ugovor dodijelio je Euroskupini formalan status. U siječnju 2010. godine
luksemburški premijer Jean-Claude Juncker ponovno je izabran za predsjednika
Euroskupine na razdoblje od dvije i pol godine.
(e) Makroekonomska konvergencija nakon 2007. godine: učinci financijske krize
Financijska kriza 2008. godine znatno je povećala javni dug u većini zemalja EU-a.
Usprkos tomu, euro je zaštitio najosjetljivije ekonomije od rizika devalvacije tijekom
krize i špekulantskih napada.
Neke jako zadužene zemlje s pogoršanim proračunskim deficitima posebno su bile
pogođene napadima tijekom zime 2009.–2010. Zbog toga su, na prijedlog Europske
komisije, države članice Unije u svibnju 2010. odlučile pokrenuti ”mehanizam za
financijsku stabilizaciju” za euro-zonu. On će osigurati do 750 milijardi eura od
država članica i MMF-a. Istovremeno su države članice i institucije EU-a odlučile
primijeniti odredbe Lisabonskog ugovora za jačanje ekonomskog upravljanja u EU-u:
prethodnu raspravu o nacionalnim proračunskim planovima; praćenje nacionalnih
ekonomija i pooštravanje pravila tržišnog natjecanja; revidiranje sankcija koje se
primjenjuju u slučajevima kad zemlje krše financijska pravila.
Europska unija stoga, kao odgovor na globalne financijske i ekonomske promjene,
mora poduzeti strože mjere kako bi osigurala da države članice odgovorno
upravljaju svojim proračunima i financijski podupiru jedna drugu. To je jedini način
da se osigura vjerodostojnost eura kao jedinstvene valute i da se zemlje članice
zajednički mogu suočiti s ekonomskim izazovima globalizacije. I Komisija i Europski
parlament ističu važnost koordinacije nacionalnih ekonomskih i socijalnih politika,
jer zajednička europska valuta dugoročno nije održiva bez nekog oblika zajedničkog
ekonomskog upravljanja.
47
Rast utemeljen na znanju i inovacijama
Ciljevi strategije Europa 2020. su:
odgovoriti na globalizaciju i gospodarsku krizu,
vraćajući konkurentnost europskom gospodarstvu
(telekomunikacije, usluge, energetika, nove zelene
tehnologije za održivi razvoj);
osigurati:
•pametan rast: kroz promicanje znanja, inovacija,
obrazovanja i digitalnog društva;
•održiv rast: poticanjem energetski učinkovitijeg,
zelenijeg i konkurentnijeg gospodarstva;
•inkluzivan rast: jačanje gospodarstva visoke
zaposlenosti koje proizvodi socijalnu i teritorijalnu
koheziju.
48
Početkom 1990-ih dvije su velike promjene počele transformirati ekonomije i
svakodnevni život širom svijeta, uključujući i Europu. Jedna je bila globalizacija, jer
su sve ekonomije postajale sve više međusobno ovisne. Druga je bila tehnološka
revolucija, uključujući internet i nove informacijsko-komunikacijske tehnologije.
Odnedavno svijet potresaju velike krize kakva je bila financijska kriza 2007.–2009.,
koja je prouzrokovala ozbiljan gospodarski pad i povećala nezaposlenost u Europi.
I. Lisabonski proces
(a) Ciljevi
Još na sastanku Europskog vijeća u Lisabonu u ožujku 2000. godine, čelnici Europske
unije odlučili su da se europska ekonomija treba iz temelja modernizirati kako bi se
mogla natjecati sa SAD-om i novim svjetskim igračima poput Brazila, Indije i Kine.
Europski socijalni model temelji se na učinkovitosti i solidarnosti u područjima kao
što su zdravstvo i mirovinski sustav. Kako bi se taj model očuvao, bilo ga je potrebno
obnoviti. Europska konkurentnost trebala bi se temeljiti na znanju i vještinama, a
ne na niskim plaćama. Neke industrije preselile su u druge dijelove svijeta: kako bi
ih nadomjestila, Europa je morala stvoriti radna mjesta u visokovrijednim sektorima
kao što su e-ekonomija (pomoću širokopojasnih mreža visokog kapaciteta) i nove
energetski štedljive tehnologije. Ukratko, Europa treba zeleniju i visoko tehnološku
ekonomiju.
49
© Massimo Brega/The Lighthouse/
Science Photo Library
Da bi držala korak s globalnom konkurencijom, EU potiče praktičnu upotrebu novih tehnologija.
(b) Strategija
Europsko vijeće dogovorilo je detaljnu strategiju za postizanje ovog cilja.
“Lisabonska strategija“ uključuje aktivnosti u nizu područja kao što su istraživanje,
obrazovanje, stručno usavršavanje, pristup internetu i online poslovanje. Također
uključuje reformu europskih sustava socijalnog osiguranja. Ti su sustavi jedna
od velikih prednosti Europe, jer omogućuju provođenje potrebnih strukturnih i
društvenih promjena u našim društvima bez prevelikih stresova. Ipak je potrebno
da se moderniziraju kako bi bili održivi i kako bi buduće generacije mogle uživati u
njihovim pogodnostima.
Europsko se vijeće sastaje svakog proljeća kako bi preispitalo napredak u provedbi
Lisabonske strategije.
II. Rast i z apošl javanje u žarištu
Europsko je vijeće u proljeće 2010. potvrdilo da Lisabonski proces nakon deset
godina nije ispunio svoje ciljeve. U mnogim zemljama Unije još uvijek postoji
velika nezaposlenost, pa se EU mora usredotočiti na jačanje rasta i stvaranje novih
radnih mjesta. Kako bi njezine ekonomije postale produktivnijima i povećale
socijalnu koheziju, Europa mora više ulagati u istraživanje i inovacije, obrazovanje i
usavršavanje. Tako je, na inicijativu Joséa Manuela Barrosa (predsjednika Europske
komisije), Europsko vijeće usvojilo novu strategiju za sljedećih 10 godina: strategiju
Europa 2020.
50
© EKA/reporters
Jedan od ciljeva ‘’Europe 2020.’’ je približavanje visokog obrazovanja i poslovnog svijeta.
U okviru ove strategije 27 država članica će:
dati veću ulogu Europskoj komisiji u vođenju ovog procesa, posebno kroz širenje
“najboljih praksi” u Europi (dakle, korak dalje od isključivo međuvladinog
pristupa poznatog pod nazivom “otvorena metoda koordinacije“);
brže pokrenuti reforme svojih financijskih tržišta i sustava socijalnog osiguranja
te otvoriti svoje telekomunikacijske i energetske sektore tržišnom natjecanju;
poboljšati svoje obrazovne sustave, više pomagati mladima da nađu posao,
stvarati jače veze između sveučilišta i poduzeća te nastaviti s programima
Erasmus, Leonardo i Erasmus Mundus;
poduzeti više (npr. kroz usklađivanje fiskalnih mjera i socijalnog osiguranja)
kako bi se stvorilo europsko “jedinstveno tržište“ za istraživanja koje bi
znanstvenicima, znanju i tehnologiji omogućilo slobodno kretanje po Europi;
povećati ulaganja u istraživanja i inovacije na 3% BDP-a (cilj koji su usvojile i
Sjedinjene Američke Države).
51
Što znači biti europski
građanin?
Građani zemalja Europske unije mogu putovati, živjeti i
raditi bilo gdje u Europskoj uniji.
EU potiče i financira programe, posebice u području
obrazovanja i kulture, kojima se građani Unije
približavaju jedni drugima.
Osjećaj pripadnosti Europskoj uniji razvijat će se
postupno, kako EU bude ostvarivala opipljive rezultate
i jasnije objašnjavala što to ona čini za ljude.
Ljudi prepoznaju simbole zajedničkog europskog
identiteta poput jedinstvene valute te europske
zastave i himne.
Počinje se pojavljivati “europska javna sfera“ s
političkim strankama koje djeluju širom Europe.
Građani svakih pet godina izlaze na izbore za novi
Europski parlament, koji zatim glasuje o sastavu nove
Europske komisije.
52
Građanstvo Europske unije ugrađeno je u Ugovor o Europskoj uniji. “Svaka osoba
koja ima državljanstvo neke od država članica je građanin Unije. Građanstvo Unije
je dodatno i ono ne zamjenjuje nacionalno državljanstvo“ (članak 20. (1) Ugovora o
funkcioniranju Europske unije). No što građanstvo EU-a znači u praksi?
I. Putovanje, život i rad u Europi
Ako ste građanin EU-a, imate pravo putovati, raditi i živjeti bilo gdje u Europskoj uniji.
Ako ste završili sveučilišni studij u trajanju od tri godine ili više, vaša se kvalifikacija
priznaje u svim zemljama Unije, budući da države članice EU-a imaju međusobno
povjerenje u kvalitetu sustava obrazovanja i usavršavanja.
Možete raditi u zdravstvu, obrazovanju i drugim javnim službama (uz izuzeće
policije, vojnih snaga i sl.) u svakoj od zemalja Europske unije. Zaista, što može
biti prirodnije od zapošljavanja britanske nastavnice da podučava engleski u
Rimu ili poticanja mladog belgijskog diplomanta da se natječe za posao državnog
službenika u Francuskoj?
Europljani mogu slobodno živjeti i raditi u bilo kojoj državi EU-a koju izaberu.
© Christophe Vander Eecken/Reporters
Prije putovanja unutar EU-a od svojih nacionalnih vlasti možete dobiti europsku
zdravstvenu iskaznicu koja će vam pomoći nadoknaditi troškove liječenja ako se
razbolite u drugoj državi.
53
II. Kako možete koristiti svoja prava kao europski građanin?
Kao građanin Europske unije niste samo radnik i potrošač: imate i specifična politička
prava. Od stupanja na snagu Ugovora iz Maastrichta, neovisno o vašoj nacionalnosti,
imate pravo glasovati i kandidirati se na lokalnim izborima u državi u kojoj imate
boravište te na izborima za Europski parlament.
Od prosinca 2009. (kad je na snagu stupio Lisabonski ugovor) imate pravo i na
upućivanje peticije Komisiji da predloži novi zakon - pod uvjetom da možete naći
milijun ljudi iz značajnog broja država članica EU-a da potpišu vašu peticiju.
III. Temel jna prava
Zalaganje Europske unije za prava građana jasno se očitovalo u prosincu 2000. u Nici
kad je Europsko vijeće svečano proglasilo Povelju o temeljnim pravima Europske
unije. Tu je povelju izradila Konvencija, u čijem su sastavu bili članovi nacionalnih
parlamenata, zastupnici u Europskom parlamentu, predstavnici nacionalnih vlada i
jedan član Europske komisije. U šest poglavlja - Dostojanstvo, Slobode, Jednakost,
Solidarnost, Prava građana i Pravda - i 54 članka navode se temeljne vrijednosti
Europske unije te građanska, politička, gospodarska i socijalna prava građana EU-a.
Uvodni članci odnose se na ljudsko dostojanstvo, pravo na život, pravo na “integritet
osobe“ te pravo slobode izražavanja i savjesti. Poglavlje o solidarnosti na inovativan
način okuplja društvena i gospodarska prava kao što su:
pravo na štrajk;
pravo radnika da budu informirani i da ih se konzultira;
pravo na usklađivanje obiteljskog i profesionalnog života;
pravo na zdravstvenu zaštitu, socijalnu sigurnost i socijalnu pomoć širom
Europske unije.
Povelja također promiče ravnopravnost muškaraca i žena te uvodi prava poput zaštite
podataka, zabrane eugeničkih postupaka i reproduktivnog kloniranja ljudskih bića,
prava na zaštitu okoliša, prava djece i starijih osoba, kao i prava na dobru upravu.
Lisabonski ugovor koji je stupio na snagu 1. prosinca 2009. daje Povelji pravnu snagu
poput one Ugovora - tako da se može koristiti kao pravni temelj za postupke pred
Sudom pravde EU-a. (Međutim, protokolom je određena primjena Povelje u Poljskoj
i Ujedinjenoj Kraljevini, što će se kasnije primijeniti i na Češku Republiku).
54
© Ocean/Corbis
Uz to članak 6. Lisabonskog ugovora daje pravnu podlogu Europskoj uniji da potpiše
Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava. Konvencija se u tom slučaju ne bi
samo navodila u Ugovorima o Europskoj uniji, već bi imala pravnu snagu u državama
EU-a, pružajući veću zaštitu ljudskih prava u Europskoj uniji.
Jedno od temeljnih prava navedenih u Povelji o temeljnim pravima Europske unije je pravo
balansiranja obiteljskog života i karijere.
IV. Europa znači obra zovanje i kulturu
Osjećaj pripadnosti i zajedničke sudbine ne može se umjetno proizvesti. On može
izrasti samo iz zajedničke kulturne svijesti, zbog čega se Europa ne smije fokusirati
samo na gospodarstvo, već i na obrazovanje, građanstvo i kulturu.
EU ne propisuje kako organizirati škole i obrazovanje ili što sve treba sadržavati
kurikulum: o tome se odlučuje na nacionalnoj i lokalnoj razini. Međutim, EU
provodi programe kojima se promiču obrazovne razmjene kako bi mladi putovali u
inozemstvo radi studija ili usavršavanja, učili strane jezike i sudjelovali u zajedničkim
aktivnostima sa školama i učilištima u drugim zemljama. Među tim programima
su Comenius (osnovne i srednje škole), Erasmus (visoko školstvo), Leonardo da
Vinci (strukovno obrazovanje), Grundtvig (obrazovanje odraslih) i Jean Monnet
(podučavanje i istraživanje o europskoj integraciji na sveučilišnoj razini).
Europske države rade zajedno - kroz “Bolonjski proces“ - na stvaranju europskog
prostora visokog obrazovanja. To primjerice znači da će sveučilišni programi u
državama u kojima se provode voditi do usporedivih i međusobno priznatih diploma
(sveučilišnih, magistarskih i doktorskih).
U području kulture, EU programi “Kultura“ i “Media“ potiču suradnju između
televizijskih programa i filmskih producenata, promotora, radio-stanica i kulturnih
tijela iz različitih zemalja. Na taj se način potiče produkcija više europskih televizijskih
programa i filmova, čime se podupire ponovno uspostavljanje ravnoteže između
europske i američke produkcije.
55
Jedno od ključnih obilježja Europe jest njezina jezična raznolikost, a očuvanje
te raznolikosti jedan je od važnih ciljeva EU-a. Upravo je višejezičnost ključna za
funkcioniranje Europske unije. Zakonodavstvo EU-a mora biti dostupno na sva 23
službena jezika i svaki zastupnik u Europskom parlamentu ima pravo koristiti svoj
vlastiti jezik prilikom parlamentarnih rasprava.
V. Pučki pravobranitel j i vaše pravo upućivanja peticije Parlamentu
Kako bi se pomoglo približiti EU građanima, Ugovorom o Europskoj uniji utemeljena
je funkcija pučkog pravobranitelja (Ombudsman). Pučkog pravobranitelja imenuje
Europski parlament, a mandat mu traje do isteka mandata Parlamenta. Uloga
pučkog pravobranitelja je ispitivati pritužbe protiv institucija i tijela EU-a. Pritužbu
može uputiti svaki građanin Unije te svaka osoba koja živi ili organizacija čije je
sjedište u nekoj od zemalja EU-a. Pučki pravobranitelj pokušava mirnim putem
riješiti svaki spor između podnositelja pritužbe i institucije ili tijela u pitanju.
Svaka osoba koja živi u nekoj od država Unije ima pravo uputiti peticiju Europskom
parlamentu. To je još jedna važna poveznica između institucija EU-a i javnosti.
VI. Osjeć a j pripadnosti
Ideja o “Europi građana“ vrlo je svježa. Već postoje neki simboli zajedničkog
europskog identiteta, poput europske putovnice koja je u uporabi od 1985. godine.
Od 1996. u svim se zemljama EU-a izdaju jedinstvene europske vozačke dozvole.
EU ima geslo “Ujedinjeni u različitosti“, a 9. svibnja obilježava se kao “Dan Europe“.
Europska himna (Beethovenova “Oda radosti“) i europska zastava (krug od 12
zlatnih zvijezda na plavoj pozadini) bile su izričito navedene u nacrtu Ustava za
Europsku uniju 2004., no ispuštene su iz Lisabonskog ugovora koji ga je zamijenio.
Himna i zastava i dalje su simboli EU-a a države članice, lokalne vlasti i pojedinačni
građani mogu ih koristiti ako žele.
56
Međutim ljudi ne mogu osjećati “pripadnost“ Europskoj uniji ako nisu svjesni onoga
što EU radi i ako ne razumiju zašto to radi. Institucije EU-a i države članice trebaju
učiniti puno više da bi objasnile poslove EU-a jasnim i jednostavnim jezikom.
Ljudi također trebaju uvidjeti opipljivu korist od EU-a u svom svakodnevnom životu.
U tom smislu veliki utjecaj ima korištenje novčanica i kovanica eura od 2005. godine.
Više od dvije trećine građana EU-a mogu upravljati svojim osobnim proračunom i
štednjom u eurima. Postavljanje cijena robi i uslugama u eurima znači da potrošači
mogu neposredno uspoređivati cijene od države do države.
Ukinute su granične kontrole između većine zemalja EU-a u okviru Schengenskog
sporazuma i već to ljudima daje osjećaj pripadnosti jedinstvenom, ujedinjenom
geografskom području.
Osjećaj pripadnosti dolazi iznad svega s osjećajem da su građani osobno uključeni
u donošenje odluka na razini EU-a. Svaki odrasli građanin Unije ima pravo
glasovanja na izborima za Europski parlament, a to predstavlja važan temelj za
demokratski legitimitet EU-a. Taj se legitimitet povećava s proširenjem ovlasti
Europskog parlamenta, većim utjecajem nacionalnih parlamenata na poslove
EU-a, a europski građani su sve više aktivno uključeni u nevladine organizacije,
političke pokrete te osnivanje europskih političkih stranaka. Ako želite sudjelovati
u oblikovanju europskog programa i utjecati na politike EU-a, postoji mnogo
načina da se uključite. Tu su, na primjer, internetski forumi za raspravu o poslovima
Europske unije gdje se možete uključiti u raspravu, a svoje mišljenje možete poslati
i na blogove povjerenika i zastupnika u Europskom parlamentu. Isto tako možete
neposredno kontaktirati Komisiju i Parlament i to putem interneta ili njihovih ureda
u svojoj zemlji.
Europska unija ustanovljena je kako bi služila stanovnicima Europe i njezina
budućnost mora biti oblikovana aktivnim sudjelovanjem građana iz svih područja
života. Osnivači EU-a bili su toga i te kako svjesni. “Mi ne ujedinjujemo države, mi
zbližavamo ljude”, rekao je Jean Monnet još 1952. godine. Podizanje javne svijesti o
Europskoj uniji i uključivanje građana u sve njihove aktivnosti još su uvijek jedan od
najvećih izazova s kojima se danas susreću institucije EU-a.
57
Europa slobode,
sigurnosti i pravde
Otvaranje unutarnjih granica između država članica
EU-a vrlo je opipljiva prednost za obične ljude koja
im omogućuje da putuju slobodno bez kontrole na
granicama.
No takva sloboda kretanja unutar Europske unije mora
ići ruku pod ruku s pojačanom kontrolom na njezinim
vanjskim granicama kako bi borba protiv organiziranog
kriminala, terorizma, ilegalne imigracije i trgovine
ljudima i narkoticima bila učinkovita.
Države Unije surađuju na području policije i pravosuđa
kako bi Europa bila sigurnija i zaštićenija.
58
Građani Europe imaju pravo živjeti u slobodi, bez straha od progona i nasilja, bilo
gdje u Europskoj uniji. Ipak, međunarodni kriminal i terorizam još i danas uvelike
zabrinjavaju Europu.
Jasno je da sloboda kretanja mora značiti da svatko u bilo kojem dijelu Europske
unije mora imati jednaku zaštitu i jednak pristup pravdi. Tako se tijekom godina,
putem niza izmjena i dopuna Ugovora, u Europskoj uniji postupno stvara jedinstveno
„područje slobode, sigurnosti i pravde“.
Prostor za djelovanje Unije u ovim područjima je tijekom godina proširen s obzirom
da je Europsko vijeće usvojilo tri uzastopna okvirna programa: Program iz Tamperea
(1999.–2004.), Haaški program (2005.-2009.) i Štokholmski program (2010. – 2014.).
Dok su Program iz Tamperea i Haaški program bili usmjereni na postizanje većeg
stupnja sigurnosti, Štokholmski se program više usmjerio na zaštitu prava građana.
Donošenje odluka u ovim područjima postalo je učinkovitije zahvaljujući
Lisabonskom ugovoru koji je stupio na snagu u prosincu 2009. godine. Do tada je
odgovornost za stvaranje i upravljanje područjem slobode, sigurnosti i pravde bila
na državama članicama. Glavninu posla u biti je odrađivalo Vijeće (putem rasprava
i dogovora između pojedinih ministara) dok su Komisija i Parlament u tome imali
samo malu ulogu. Lisabonskim se ugovorom to promijenilo te tako Vijeće sada
većinu odluka donosi kvalificiranom većinom, a Parlament je ravnopravan partner
u procesu donošenja odluka.
59
I. Slobodno kretanje unutar EU-a i zaštita vanjskih granic a
Slobodno kretanje ljudi unutar EU-a predstavlja sigurnosno pitanje za države članice
jer više ne kontroliraju unutarnje granice Unije. Kako bi se to nadoknadilo morale
su se uvesti dodatne sigurnosne mjere na vanjskim granicama EU-a. Osim toga,
budući da i prijestupnici mogu iskoristiti slobodu kretanja unutar EU-a, nacionalne
policijske snage i pravosudne vlasti moraju raditi zajedno kako bi se borile protiv
prekograničnog kriminala.
Jedan od najvažnijih događaja kojima je olakšano putovanje Europskom unijom
zbio se 1985. godine, kad su vlade Belgije, Francuske, Savezne Republike Njemačke,
Luksemburga i , Nizozemske potpisale ugovor u malom graničnom luksemburškom
gradiću Schengenu. Dogovorile su ukidanje svake kontrole ljudi na zajedničkim
granicama bez obzira na njihovu nacionalnost, usklađivanje kontrola na granicama
EU-a s državama koje nisu članice EU-a, te uvođenje zajedničke politike o vizama.
Tako su stvorile područje bez unutarnjih granica poznato kao Schengenski prostor.
Sadržaj Schengenskog dogovora otada je sastavni dio Ugovora o Europskoj uniji,
a Schengenski prostor postupno se širi. U 2010. godini schengenska se pravila
u potpunosti provode u svim zemljama EU-a osim u Bugarskoj, Cipru, Irskoj,
Rumunjskoj, te Ujedinjenoj Kraljevini. Tri zemlje - Island, Norveška i Švicarska - koje
nisu članice EU-a, također su dio Schengenskog prostora.
Strože kontrole na vanjskim granicama EU-a postale su prioritet nakon proširenja
2004. i 2007. godine. Europska agencija Frontex sa sjedištem u Varšavi zadužena
je za upravljanje suradnjom EU-a u području sigurnosti vanjskih granica. Države
članice joj mogu posuditi brodove, helikoptere i zrakoplove u svrhu provođenja
zajedničkih kontrolnih patrola, primjerice u osjetljivim područjima na Mediteranu.
EU također razmatra mogućnost uspostave europske službe za čuvanje granica.
60
© Tim Pannell/Corbis
Kako stanovništvo EU-a stari, legalni imigranti s odgovarajućim kvalifikacijama
pomažu premostiti jaz na tržištu rada.
II. Azil i politika imigracije
Europa se ponosi svojom humanitarnom tradicijom prihvaćanja stranaca i pružanja
azila izbjeglicama koji bježe pred opasnošću i progonima. Danas se vlade Europske
unije suočavaju s pitanjem kako izaći na kraj sa sve većim brojem imigranata, kako
legalnih tako i ilegalnih, u područje bez unutarnjih granica.
Vlade EU-a dogovorile su se oko usklađivanja pravila kako bi se od 2012. zahtjevi
za azil mogli obrađivati u skladu s osnovnim načelima koja će biti jednako priznata
u cijeloj Europskoj uniji. Prihvaćene su neke tehničke mjere kao što su minimalni
standardi za primanje osoba koje traže azil te za davanje statusa izbjeglice.
Zadnjih godina na europske obale dolazi velik broj ilegalnih imigranata pa je
rješavanje tog problema jedan od glavnih prioriteta. Vlade država članica surađuju
kako bi riješile problem krijumčarenja ljudi i postigle dogovor oko procedura za
povratak ilegalnih imigranata u domovinu. Legalna se imigracija istovremeno bolje
koordinira u sklopu pravila EU-a o spajanju razdvojenih članova obitelji, statusu
onih koji dugotrajno borave u Europskoj uniji te primanju osoba koje nisu državljani
EU-a a koje dolaze u Europu radi studiranja ili istraživanja.
61
© George Steinmetz/Corbis
Suradnja između carinskih uprava pomaže smanjiti trgovinu ljudima i zločine.
III. Borba protiv međunarodnog kriminala
Potrebni su koordinirani napori u borbi protiv zločinačkih bandi koje preko svojih
mreža krijumčare i izrabljuju ranjiva ljudska bića, naročito žene i djecu.
Organizirani kriminal postaje sve sofisticiraniji te za svoje aktivnosti koristi europske
i međunarodne mreže. Terorizam je jasno dao do znanja da može izrazitom
brutalnošću djelovati bilo gdje u svijetu.
Stoga je osnovan Schengenski informacijski sustav (Schengen information system,
SIS). Riječ je o složenoj bazi podataka koja policiji i pravosudnim tijelima omogućuje
razmjenu informacija o osobama za kojima su raspisane tjeralice ili se traži njihovo
izručenje, ili o ukradenoj imovini, primjerice, o vozilima ili umjetninama. Nova
generacija baze podataka pod imenom SIS II imat će veći kapacitet i omogućavat će
pohranu novih vrsta podataka.
Jedan od najboljih načina hvatanja zločinaca je praćenje tragova nelegalno stečenih
dobara. Iz tog razloga i kako bi se prekinulo financiranje zločinačkih i terorističkih
organizacija, EU je donijela propise s ciljem sprječavanja pranja novca.
Najveći napredak u posljednjih nekoliko godina na polju suradnje među nacionalnim
službama za provedbu zakona predstavlja osnivanje Europola, tijela Europske unije sa
sjedištem u Haagu,u kojem rade policijski i carinski službenici. Europol se bori protiv
brojnih oblika međunarodnog kriminala: krijumčarenja droge, prodaje ukradenih
vozila, trgovine ljudima i mreža ilegalne imigracije, seksualnog izrabljivanja žena
i djece, dječje pornografije, krivotvorenja, krijumčarenja radioaktivnih i nuklearnih
materijala, terorizma, pranja novca i krivotvorenja eura.
62
IV. Ususret z a jedničkom europskom pravosudnom područ ju
U Europskoj uniji trenutačno postoji više različitih pravosudnih sustava koji
usporedno funkcioniraju unutar svojih državnih granica. Međutim, međunarodni
kriminal i terorizam ne poštuju državne granice. To znači da je potreban zajednički
pravni okvir za borbu protiv terorizma, krijumčarenja droga i krivotvorenja kako bi
se građanima zajamčio visok stupanj zaštite i pojačala međunarodna suradnja u
ovom području. Europskoj je uniji također potrebna zajednička politika u području
kaznenog prava kako bi se osiguralo da suradnju između sudova različitih zemalja
ne ometaju različita tumačenja pojedinih kaznenih zakona.
Najvažniji primjer praktične suradnje na tom području je rad Eurojusta, središnjeg
koordinacijskog tijela osnovanog u Haagu 2003. godine. Njegova je svrha omogućiti
nacionalnim istražnim tijelima i organima gonjenja zajedničko vođenje istraga koje
uključuje više država članica. Na temelju Eurojusta, moguća je i uspostava Ureda
europskog javnog tužitelja ako tako odluči Vijeće (ili skupina od najmanje devet
država članica). Uloga javnog tužitelja bila bi istražiti i procesuirati prekršaje protiv
financijskih interesa EU-a.
Još jedan instrument prekogranične suradnje u praksi jest europski uhidbeni nalog koji
se primjenjuje od siječnja 2004. godine i koji zamjenjuje dugotrajne procese izručenja.
Na polju građanskog zakonodavstva EU je usvojila zakone koji će omogućiti lakšu
primjenu sudskih presuda u prekograničnim slučajevima koji uključuju rastave,
razdvojenost, skrbništvo nad djecom i alimentaciju. Cilj je osigurati da se sudske odluke
donesene u jednoj zemlji poštuju i u svakoj drugoj. EU je uspostavila jedinstvene
postupke koji pojednostavljuju i ubrzavaju rješavanje prekograničnih slučajeva u
malim i neosporavanim građanskim tužbama kao što su naplata dugova i stečaj.
63
Europska unija na
svjetskoj sceni
Europska unija ima više utjecaja na svjetskoj sceni
kad nastupa jedinstveno u međunarodnim poslovima
poput trgovinskih pregovora. Kako bi se postiglo to
jedinstvo i kako bi se poboljšao međunarodni ugled EUa, Europsko vijeće od 2009. ima stalnog predsjednika, a
iste je godine imenovan i prvi visoki predstavnik Unije
za vanjske poslove i sigurnosnu politiku.
U području obrane svaka država, bila ona članica
NATO-a ili neutralna, zadržava suverenitet. No države
članice EU-a razvijaju vojnu suradnju za potrebe
mirovnih misija.
EU igra važnu ulogu u međunarodnoj trgovini, a u
sklopu Svjetske trgovinske organizacije (WTO) zalaže
se za otvorena tržišta i sustav trgovanja temeljen na
pravilima.
Zbog povijesnih i zemljopisnih razloga EU posebnu
pažnju posvećuje Africi (provođenjem razvojnih
politika, povlaštene trgovine, pomoći u opskrbi
hranom i promicanjem poštivanja ljudskih prava).
64
U ekonomskom, trgovinskom i monetarnom smislu Europska je unija postala
svjetska velesila. Ponekad se može čuti da je EU postala ekonomski div, dok je
politički još uvijek patuljak. To je pretjerivanje. Europska unija ima znatan utjecaj u
međunarodnim organizacijama kao što su Svjetska trgovinska organizacija (WTO),
u posebnim tijelima Ujedinjenih naroda (UN) te na svjetskim sastancima na vrhu o
okolišu i razvoju.
No istina je da EU i njezine članice čeka dug put, u diplomatskom i političkom
smislu, prije nego što će moći jedinstvenim glasom govoriti o najvažnijim svjetskim
pitanjima. Osim toga, vojni obrambeni sustavi, koji su temelj nacionalne suverenosti,
ostaju u rukama nacionalnih vlada, a povezuju ih savezi kao što je NATO.
I. Z a jednička vanjska i sigurnosna politika
(a) Uspostava Europske diplomatske službe
Zajednička vanjska i sigurnosna politika (Common foreign and security policy,
CFSP) te Europska sigurnosna i obrambena politika (European security and defence
policy, ESDP), uvedene ugovorima iz Maastrichta (1992.), Amsterdama (1997.) i
Nice (2001.), definiraju glavne vanjskopolitičke zadaće EU-a. One su predstavljale
“drugi stup” Europske unije, područje politike u kojem se odluke donose putem
međuvladinih dogovora i gdje Komisija i Parlament imaju tek minimalnu ulogu.
Odluke u tom području donose se konsenzusom, iako pojedine države mogu ostati
suzdržane. Iako su Lisabonskim ugovorom iz strukture EU-a uklonjeni “stupovi”, to
nije izmijenilo način na koji se odlučuje o pitanjima sigurnosti i obrane. Međutim,
promijenjen je naziv politike iz Europske sigurnosne i obrambene politike (ESDP) u
Zajedničku sigurnosnu i obrambenu politiku (Common security and defence policy,
CSDP). Poboljšan je i ugled Zajedničke vanjske i sigurnosne politike uvođenjem
funkcije visokog predstavnika Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku.
Od 1. prosinca 2009. tu funkciju obnaša Catherine Ashton iz Ujedinjene Kraljevine.
Ona je također potpredsjednica Europske komisije. Njezin je zadatak zastupanje
zajedničkog stava EU-a i djelovanje u ime Unije u međunarodnim organizacijama
i na međunarodnim konferencijama. U tome joj pomaže tisuće i predstavnika EU-a
i pojedinih država koji čine Europsku službu vanjskih poslova (European External
Action Service), odnosno diplomatsku službu EU-a.
65
Osnovni cilj vanjske politike EU-a je osigurati sigurnost, stabilnost, demokraciju i
poštivanje ljudskih prava - ne samo u neposrednom susjedstvu (npr. na Balkanu),
već i u drugim kriznim krajevima svijeta poput Afrike, Bliskog istoka i Kavkaza.
Pritom se kao glavni alat koristi tzv. „diplomacija mekom silom“ (eng. soft power
diplomacy), koja uključuje provođenje misija promatranja izbora, humanitarnu
pomoć i razvojnu pomoć. Europska unija je 2009. godine donirala 900 milijuna eura
humanitarne pomoći za 30 većinom afričkih zemalja. Europska unija financira 60%
svjetske razvojne pomoći i pomaže državama kojima je to najpotrebnije u borbi
protiv siromaštva, opskrbi stanovništva hranom, sprječavanju prirodnih katastrofa,
osiguravanju pristupa pitkoj vodi i borbi protiv bolesti. Istodobno EU aktivno potiče
te države na poštivanje vladavine prava i na otvaranje tržišta međunarodnoj
trgovini. Komisija i Europski parlament trude se osigurati da se pomoć pruža na
odgovoran način te da se njome pravilno upravlja i koristi.
Je li Europska unija sposobna i spremna otići korak dalje od provođenja „diplomacije
mekom silom“? To predstavlja glavni izazov za predstojeće godine. Prečesto se
događa da se zajedničke izjave i zajednički stavovi Europskog vijeća o važnim
međunarodnim problemima (mirovni proces na Bliskom istoku, Irak, terorizam,
odnosi s Rusijom, Iranom, Kubom itd.) isključivo svode na najniži zajednički nazivnik,
dok velike države članice nastavljaju igrati svoje individualne diplomatske uloge.
Međutim, Europsku se uniju shvaća kao globalnog igrača tek kada govori jednim
glasom. Ako EU želi da njezina vjerodostojnost i utjecaj rastu, mora kombinirati
svoju ekonomsku i trgovinsku moć s ustrajnom provedbom zajedničke sigurnosne i
obrambene politike.
(b) Konkretna postignuća Zajedničke sigurnosne i obrambene politike
Europska unija je od 2003. godine u stanju provoditi operacije upravljanja krizama
budući da države članice za takve operacije dobrovoljno stavljaju dio svojih snaga
na raspolaganje.
Za vođenje operacija odgovorno je nekoliko političko-vojnih tijela: Odbor za
politiku i sigurnost (Political and Security Committee, PSC), Vojni odbor Europske
unije (EU Military Committee, EUMC), Odbor za civilne aspekte upravljanja krizom
(Committee for Civilian Aspects of Crisis Management, Civcom) te Vojno osoblje
Europske unije (European Union Military Staff, EUMS). Ta tijela sa sjedištem u
Bruxellesu odgovorna su Vijeću.
Ovaj skup instrumenata je ono što konkretizira zajedničku sigurnosnu i obrambenu
politiku. Omogućuje Europskoj uniji da provodi zadatke koje si je sama zadala
– humanitarne i mirotvorne te mirovne misije. Kako u sklopu tih misija ne bi
izvršavala iste zadatke kao NATO, EU i NATO sklopili su dogovore “Berlin plus”, koji
Europskoj uniji omogućuju pristup NATO-ovim logističkim resursima (za detekciju,
komunikaciju, zapovjedništvo i promet).
66
© Tim Freccia/AP
Od 2003. Europska unija je pokrenula 22 vojne operacije i civilne misije. Prva od tih
misija odvijala se u Bosni i Hercegovini, gdje su vojne snage EU-a zamijenile NATOove. Te misije i operacije pod europskom zastavom odvijaju se ili su se odvijale na
tri kontinenta. Među njima su misija EUFOR-a u Čadu i Srednjoafričkoj Republici,
operacija EUNAVFOR-a “Atlanta” protiv somalskih gusara u Adenskom zaljevu,
misija EULEX-a za pomoć Kosovu u uspostavi vladavine prava te misija EUPOL-a u
Afganistanu kao pomoć u obuci afganistanske policije.
EU vodi civilne ili vojne mirovne operacije.
Budući da vojna tehnologija postaje sve skuplja i sofisticiranija, vlade EU-a uviđaju
sve veću potrebu za zajedničkom proizvodnjom oružja, pogotovo sada kada nastoje
smanjiti javnu potrošnju kako bi nadvladale financijsku krizu. Štoviše, budu li
njihove oružane snage trebale provoditi zajedničke misije izvan Europe, njihovi
sustavi moraju biti kompatibilni, a oprema u dovoljnoj mjeri standardizirana. Stoga
je Europsko vijeće u lipnju 2003. u Solunu odlučilo utemeljiti Europsku agenciju za
obranu (European Defence Agency, EDA), kako bi se pomoglo u unaprjeđenju vojnih
sposobnosti EU-a. Agencija je službeno uspostavljena 2004. godine.
67
II. Trgovinska politika ot vorena prema svijetu
Europska je unija važna trgovinska sila te zbog toga ima značajan međunarodni
utjecaj. EU podržava sustav Svjetske trgovinske organizacije (WTO) od 153 države
članice, utemeljen na pravilima koja pružaju određeni stupanj pravne sigurnosti i
transparentnosti u obavljanju međunarodne trgovine. WTO postavlja uvjete pod
kojima se njegove članice mogu braniti od nepoštenih postupaka kao što je damping
(prodaja ispod cijene), kojima se izvoznici bore protiv svojih konkurenata. Isto tako
propisuje postupak rješavanja sporova između dvaju ili više trgovinskih partnera.
Od 2001. godine, nakon kruga pregovora iz Dohe, EU nastoji pokrenuti intenzivniju
svjetsku trgovinsku razmjenu. Radi se o vrlo teškim pregovorima, ali Europska unija
uvjerena je da bi s obzirom na financijsku i gospodarsku krizu, smanjenje svjetske
trgovinske razmjene recesiju pretvorilo u duboku depresiju.
Trgovinska politika EU-a usko je povezana s njezinom razvojnom politikom. Prema
Općem sustavu povlastica (general system of preferences, GSP), Unija je za većinu
uvoza iz zemalja u razvoju i gospodarstava u tranziciji uvela bescarinski ili povlašteni
pristup svojem tržištu. Unija ide čak i dalje u slučaju 49 najsiromašnijih zemalja
svijeta. Sav njihov izvoz, uz iznimku oružja, ulazi na tržište Unije bez plaćanja
carinskih pristojbi.
© Andy Aitchison/In Pictures/Corbis
Međutim EU nema posebne trgovinske sporazume s glavnim trgovinskim
partnerima među razvijenim zemljama kao što su Sjedinjene Američke Države
ili Japan. Trgovinski odnosi s tim zemljama rukovode se mehanizmima WTO-a.
Sjedinjene Države i Europska unija streme razvijanju odnosa temeljenih na
jednakosti i partnerstvu. Otkad je Barack Obama izabran za predsjednika SAD-a,
vodstvo Unije zalaže se za intenzivniju transatlantsku suradnju. Na sastanku G-20
održanom u Londonu 2009. EU i SAD složili su se da je potrebna bolja regulacija
globalnog financijskog sustava.
EU promiče otvaranje tržišta i razvoja trgovine unutar multilateralnog
okvira svjetske trgovinske organizacije.
68
Europska unija povećava trgovinsku razmjenu s novim silama u drugim dijelovima
svijeta, od Kine i Indije do Srednje i Južne Amerike. Trgovinski sporazumi s tim
državama uključuju i tehničku i kulturnu suradnju. Kina je za EU postala drugi po
važnosti trgovinski partner (odmah nakon Sjedinjenih Država) i najveći dobavljač
uvoznih roba (u 2009. godini više od 17% uvozne robe u Europskoj uniji došlo je iz
Kine). Europska unija je pak glavni ruski trgovinski partner i najveći izvor stranih
ulaganja u Rusiji. Osim trgovine, glavni aspekt odnosa između Europske unije i Rusije
tiče se prekograničnih pitanja kao što je sigurnost opskrbe energijom, točnije plinom.
III. Afrika
Suradnja Europe i supsaharske Afrike vrlo je duga. Sukladno Rimskom ugovoru
iz 1957. godine, bivše kolonije i prekomorska područja nekih od država članica
pridruženi su Zajednici. Dekolonizacijom, koja je počela početkom 1960-ih godina,
te su veze pretvorene u drugačija udruženja, udruženja između suverenih država.
Ugovor iz Cotonoua, potpisan 2000. godine u glavnom gradu Benina, označio je
novi zaokret europske razvojne politike. Taj ugovor između Europske unije i država
Afrike, Kariba i Pacifika najambiciozniji je i najdalekosežniji ugovor koji je ikada
potpisan između razvijenih država i država u razvoju u području trgovine i pomoći.
Taj je Ugovor slijednik Konvencije u Loméu, koja je potpisana 1975. godine u
glavnom gradu Togoa i kasnije ažurirana u redovitim razmacima.
Ovaj sporazum seže znatno dalje od prethodnih sporazuma jer se odmaknuo od
trgovačkih odnosa temeljenih na pristupu tržištu i odnosi se na trgovinske odnose
u širem smislu. Također uvodi i nove procedure za rješavanje slučajeva kršenja
ljudskih prava.
Europska je unija dala posebne trgovinske koncesije za 39 najnerazvijenijih država
koje su potpisnica Sporazuma iz Cotonoua. Od 2005. godine imaju mogućnost
izvoza gotovo svih vrsta proizvoda u Uniju bez carinskih pristojbi. Europska unija
je 2009. odlučila za 77 zemalja ACP-a dati pomoć od 2,7 milijardi eura za područja
zdravstva, vode, klimatskih promjena i očuvanja mira.
69
Kakva budućnost
očekuje Europu?
“Europa neće biti izgrađena odjednom ili prema
jedinstvenom planu. Bit će izgrađena kroz
konkretna ostvarenja kojima će se prvo stvoriti
de facto solidarnost.“
Ova izjava iz 1950. godine još je uvijek aktualna.
No koji to veliki izazovi očekuju Europu u godinama
koje dolaze?
70
“Europa neće biti izgrađena odjednom ili prema jedinstvenom planu. Bit će
izgrađena kroz konkretna ostvarenja kojima će se prvo stvoriti de facto solidarnost.“
Kazao je to Robert Schuman u svojoj glasovitoj Deklaraciji kojom je 9. svibnja 1950.
pokrenut projekt europske integracije. Šezdeset godina kasnije njegove su riječi još
uvijek jednako aktualne. Solidarnost među europskim narodima i nacijama mora
se neprekidno prilagođavati kako bi mogla odgovoriti na nove izazove koje nameće
svijet koji se mijenja. Uspostava jedinstvenog tržišta početkom 1990-ih predstavljala
je veliko postignuće, ali to još nije bilo dovoljno. Kako bi tržište funkcioniralo
učinkovito, morao je biti izumljen euro, koji se pojavljuje 1999. godine. Osnovana
je i Europska središnja banka (ESB) sa zadatkom da kontrolira euro i osigurava
stabilnost cijena. Ipak, financijska kriza iz 2008.-2009., kao i dužnička kriza
2010. godine, pokazale su da je euro osjetljiv na napade globalnih špekulanata.
Osim ESB-a potrebna je i koordinacija nacionalnih ekonomskih politika - mnogo
intenzivnija koordinacija nego što je trenutno provodi Euroskupina. Hoće li dakle EU
uskoro započeti s izradom planova za istinsko zajedničko ekonomsko upravljanje?
Jean Monnet, veliki arhitekt europske integracije, zaključio je svoje memoare iz
1976. ovim riječima: “Suverene nacije prošlosti više ne mogu rješavati probleme
sadašnjosti: one ne mogu osigurati svoj napredak niti kontrolirati svoju budućnost.
I sama Zajednica tek je etapa na putu prema organiziranom svijetu sutrašnjice.“
Trebamo li, s obzirom na današnju globalnu ekonomiju, Europsku uniju već sada
smatrati politički irelevantnom? Ili bi bilo bolje da se upitamo kako iskoristiti puni
potencijal pola milijarde Europljana koje povezuju iste vrijednosti i interesi?
Europska unija uskoro će imati preko 30 država članica s vrlo različitom poviješću,
jezicima i kulturom. Može li toliko raznolika obitelj naroda stvoriti jedinstvenu
političku “javnu sferu”? Mogu li njezini građani razviti zajednički osjećaj pripadnosti
Europskoj uniji, istovremeno ostajući duboko povezani s vlastitom zemljom,
regijom i lokalnom zajednicom? Možda mogu ako sadašnje države članice slijede
primjer prve Europske zajednice - Europske zajednice za ugljen i čelik - koja je nikla
iz ruševina Drugog svjetskog rata. Njezina moralna legitimnost temeljila se na
pomirenju i jačanju mira između dotadašnjih neprijatelja. Držala se načela da sve
države članice, bile one male ili velike, imaju jednaka prava te je poštivala manjine.
71
Može li se nastaviti s europskom integracijom uz tvrdnju da države članice EU-a
i njezini narodi žele isto? Ili će vođe Europske unije posegnuti za aranžmanima
“pojačane suradnje” pri čemu ad hoc skupine država članica mogu krenuti u ovom ili
onom smjeru bez ostalih? Učestalom pojavom takvih aranžmana mogla bi nastati
Europa à la carte ili Europa “varijabilne geometrije”, u kojoj bi svaka država članica
imala pravo birati hoće li provoditi određenu politiku ili biti dio određene institucije.
Iako se takva mogućnost čini primamljivo jednostavnom, bio bi to početak
kraja Europske unije koja funkcionira tako da predviđa zajedničke, dugoročne i
kratkoročne interese svih svojih država članica. Europska se unija temelji na ideji
solidarnosti koja podrazumijeva podjelu troškova, ali i pogodnosti. To podrazumijeva
i postojanje zajedničkih pravila i politika. Izuzeci, zastranjivanja i povlačenja trebali
bi biti tek iznimke kratkog vijeka. Ponekad će biti potrebni prijelazni aranžmani i
razdoblja prilagodbe, ali ako se sve države članice ne pridržavaju istih pravila i ne
rade na ostvarenju istih ciljeva, solidarnost pada u vodu i gube se prednosti koje
nosi članstvo u snažnoj i ujedinjenoj Europi.
Globalizacija prisiljava Europu da se osim s tradicionalnim suparnicima (Japanom
i SAD-om) natječe i s ekonomskim silama poput Brazila, Indije i Kine koje se
ubrzano razvijaju. Može li i dalje ograničavati pristup svom jedinstvenom tržištu
kako bi zaštitila svoje socijalne standarde i standarde u zaštiti okoliša? Čak ako u
tome i uspije, neće moći izbjeći grubu stvarnost međunarodne konkurencije. Jedino
rješenje za Europu je da postane pravi globalni igrač koji na svjetskoj sceni nastupa
jedinstveno i učinkovito brani svoje interese, govoreći jednim glasom. Napredak
u tom smjeru može se postići jedino izgradnjom političke unije. Predsjednik
Europskog vijeća, predsjednik Komisije te visoki predstavnik Unije za vanjske
poslove i sigurnosnu politiku moraju zajednički Europskoj uniji pružiti čvrsto i
dosljedno vodstvo.
Istovremeno Europska unija mora postati demokratičnija. Europski parlament, koji
svakim novim ugovorom dobiva sve veće ovlasti, bira se neposredno na temelju
općeg biračkog prava na razdoblje od pet godina. No postotak stanovništva koji
zapravo glasuje na tim izborima varira od države do države, a i odaziv birača je
često nizak. Izazov za institucije EU-a i nacionalne vlade je nalaženje boljeg načina
informiranja i komuniciranja s javnošću (putem edukacija, mreža nevladinih
udruga, i sl.) te poticanje nastanka zajedničke europske javne sfere u kojoj građani
Unije mogu utjecati na politički program.
72
© Beau Lark/Corbis
Europljani trebaju raditi zajedno danas za svoju budućnost sutra.
Na kraju, Europa bi svim snagama trebala raditi na međunarodnim odnosima.
Sposobnost Europske unije da europske vrijednosti poput poštivanja ljudskih prava,
vladavine prava, zaštite okoliša i održavanja socijalnog standarda u sklopu socijalne
tržišne ekonomije širi van svojih granica, jedna je od njezinih velikih prednosti. Zbog
svojih nedostataka EU teško može biti neprikosnoveni uzor ostatku čovječanstva.
Međutim, ostale se regije mogu ugledati u ono u čemu je Europa uspješna. Što
bi se moglo smatrati uspjehom za EU u sljedećih nekoliko godina? Ponovna
stabilizacija javnih financija. Rješavanje problema starenja stanovništva na način
koji neće nepravedno kazniti sljedeću generaciju. Nalaženje etički prihvatljivih
odgovora na velike izazove koje nameće napredak u znanosti i tehnologiji, posebice
u biotehnologiji. Jamčenje sigurnosti svojih građana bez ugrožavanja njihove
slobode. Ako u svemu tome uspije, Europa će i dalje uživati ugled i ostati izvor
nadahnuća ostatku svijeta.
73
Ključni datumi u povijesti
europske integracije
74
1950.
9. svibnja – Robert Schuman, francuski ministar vanjskih poslova, u
svom značajnom govoru predstavlja prijedloge inspirirane idejama Jeana
Monneta. Predlaže da Francuska i SR Njemačka ujedine proizvodnju
ugljena i čelika u organizaciju kojoj bi se mogle pridružiti i druge europske
države.
1951.
18. travnja – U Parizu šest država - Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg,
Nizozemska i Savezna Republika Njemačka - potpisuje Ugovor kojim se
osniva Europska zajednica za ugljen i čelik (EZUČ). Ugovor stupa na snagu
23. srpnja 1952. na razdoblje od 50 godina.
1955.
1.-2. lipnja – Na sastanku u Messini ministri vanjskih poslova šest država
odlučuju proširiti europsku integraciju na gospodarstvo u cjelini.
1957.
25. ožujka – Šest država u Rimu potpisuje Ugovore kojima su osnovane
Europska ekonomska zajednica (EEZ) i Europska zajednica za atomsku
energiju (Euratom). Stupili su na snagu 1. siječnja 1958. godine.
1960.
4. siječnja – Na poticaj Ujedinjene Kraljevine na Konvenciji u Stockholmu
osnovana je Europska udruga za slobodnu trgovinu (European Free Trade
Association, EFTA), koja okuplja neke europske države koje nisu članice
EEZ-a.
1963.
20. srpnja – U Yaoundéu je potpisan Ugovor o pridruživanju 18 afričkih
država Europskoj ekonomskoj zajednici.
1965.
8. travnja – Potpisan je ugovor kojim se spajaju izvršna tijela triju
zajednica (ECSC, EEZ i Euratom) te osnivaju jedinstveno Vijeće i jedinstvena
Komisija. Ugovor je stupio na snagu 1. srpnja 1967. godine.
1966.
29. siječnja – “Luksemburški kompromis“: nakon političke krize Francuska
pristaje ponovno sudjelovati na sastancima Vijeća u zamjenu za dogovor
prema kojem se jednoglasno donošenje odluka može zadržati kad su u
pitanju “vitalni nacionalni interesi“.
1968.
1. srpnja – Među državama članicama su 18 mjeseci ranije od planiranog
potpuno ukinute carinske pristojbe na industrijske proizvode te je uvedena
zajednička vanjska carinska tarifa.
1969.
1.-2. prosinca – Na sastanku na vrhu u Den Haagu politički vođe EEZ-a
odlučuju dalje nastaviti s procesom europske integracije.
1970.
22. travnja – U Luksemburgu je potpisan ugovor kojim se Europskim
zajednicama dopušta veće financiranje iz “vlastitih izvora“ pri čemu se
Europskom parlamentu daju veće nadzorne ovlasti.
1973.
1. siječnja – Danska, Irska i Ujedinjena Kraljevina pristupaju Europskim
zajednicama, čime broj članica raste na devet. Norveška, nakon
provedenog referenduma, ostaje izvan EZ-a.
75
1974.
9.-10. prosinca – Tijekom Pariškog summita politički vođe devet država
članica odlučuju sastajati se tri puta godišnje kao Europsko vijeće. Također
podupiru neposredne izbore za Europski parlament te pristaju na to da se
osnuje Europski fond za regionalni razvoj.
1975.
28. veljače – U Loméu je potpisana konvencija (Lomé I) između EEZ-a i 46
afričkih, karipskih i pacifičkih država.
22. srpnja – Potpisan je ugovor kojim se Europskom parlamentu daje
veća ovlast nad proračunom te se osniva Europski revizorski sud. Ugovor je
stupio na snagu 1. lipnja 1977. godine.
1979.
7.-10. lipnja – Prvi neposredni izbori za 410 zastupničkih mjesta u
Europskom parlamentu.
1981.
1. siječnja – Grčka pristupa Europskim zajednicama, koje sada imaju 10
država članica.
1984.
14. i 17. lipnja – Drugi neposredni izbori za Europski parlament.
1985.
7. siječnja – Jacques Delors postaje predsjednik Komisije (1985.-1995.)
14. lipnja – Potpisan je Schengenski sporazum s ciljem ukidanja kontrola
na graničnim prijelazima između država članica Europskih zajednica.
1986.
1. siječnja – Španjolska i Portugal pristupaju Europskim zajednicama, koje
sad imaju 12 članica.
17. i 28. veljače – U Luksemburgu i Den Haagu potpisan je Jedinstveni
europski akt. Akt stupa na snagu 1. srpnja 1987. godine.
1989.
15. i 18. lipnja – Treći neposredni izbori za Europski parlament.
9. studenog – Pad Berlinskog zida.
76
1990.
3. listopada – Ujedinjenje Njemačke.
1991.
9.-10. prosinca – Europsko vijeće u Maastrichtu usvaja Ugovor o Europskoj
uniji. Time je uspostavljen temelj zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici,
tješnjoj suradnji u području pravosuđa i unutarnjih poslova te stvaranju
gospodarske i monetarne unije, uključujući jedinstvenu valutu.
1992.
7. veljače – U Maastrichtu je potpisan Ugovor o Europskoj uniji. Ugovor
stupa na snagu 1. studenog 1993. godine.
1993.
1. siječnja – Stvoreno je jedinstveno tržište.
1994.
9. i 12. lipnja – Četvrti neposredni izbori za Europski parlament.
1995.
1. siječnja – Austrija, Finska i Švedska pristupaju EU-u, čime broj članica
raste na 15. Norveška, nakon provedenog referenduma, ostaje izvan EU-a.
23. siječnja – Novi sastav Europske komisije preuzima funkciju sa
Jacquesom Santerom kao predsjednikom (1995.-1999.)
27.-28. studenog – Euro-mediteranskom konferencijom u Barceloni
pokrenuto je partnerstvo između EU-a i država na južnoj obali Mediterana.
1997.
2. listopada – Potpisan je Amsterdamski ugovor. Ugovor stupa na snagu
1. svibnja 1999. godine.
1998.
30. ožujka – Započinje pristupni proces za nove države-kandidatkinje Cipar, Maltu te 10 zemalja srednje i istočne Europe.
1999.
1. siječnja – Jedanaest zemalja EU-a prihvaća euro koji je uveden
na financijsko tržište, pri čemu zamjenjuje nacionalne valute kod
bezgotovinskih transakcija. Europska središnja banka preuzima
odgovornost za monetarnu politiku. Grčka 1. siječnja 2001. kao 12. zemlja
prihvaća euro.
10. i 13. lipnja – Peti neposredni izbori za Europski parlament.
15. rujna – Novi sastav Europske komisije preuzima funkciju s Romanom
Prodijem kao predsjednikom (1999.-2004.)
15.-16. listopada – Europsko vijeće u Tampereu odlučuje učiniti EU
područjem slobode, sigurnosti i pravde.
2000.
23.-24. ožujka – Europsko vijeće u Lisabonu izrađuje nacrt nove
strategije usmjerene prema jačanju zapošljavanja u Uniji, modernizaciji
gospodarstva i jačanju socijalne kohezije u Europi utemeljenoj na znanju.
7.-8. prosinca – U Nici Europsko vijeće postiže dogovor o tekstu novog
ugovora kojim se mijenja sustav odlučivanja u EU-u kako bi Unija bila
spremna za proširenje. Predsjednici Europskog parlamenta, Europskog
vijeća i Europske komisije svečano proglašavaju Povelju o temeljnim
pravima Europske unije.
2001.
26. veljače – Potpisan je Ugovor iz Nice. Ugovor stupa na snagu 1. veljače
2003. godine.
14.-15. prosinca – Europsko vijeće u Laekenu: donesena je deklaracija
o budućnosti Europske unije. Njome se otvara put nadolazećoj velikoj
reformi EU-a te stvaranju Konvencije (kojom predsjeda Valéry Giscard
d’Estaing) za izradu nacrta europskog Ustava.
2002.
1. siječnja – Novčanice i kovanice eura ulaze u opticaj u 12 država eurozone.
2003.
10. srpnja – Konvencija o budućnosti Europe dovršava svoj rad na nacrtu
europskog Ustava.
77
2004.
1. svibnja – Cipar, Češka, Estonija, Latvija, Litva, Mađarska, Malta, Poljska,
Slovačka i Slovenija pristupaju Europskoj uniji.
10. i 13. lipnja – Šesti neposredni izbori za Europski parlament.
29. listopada – U Rimu 25 šefova država i vlada potpisuje Europski Ustav.
22. studenog – Novi sastav Europske komisije preuzima funkciju s Joséom
Manuelom Barrosom kao predsjednikom.
2005.
29. svibnja i 1. lipnja – Glasači na referendumu u Francuskoj odbijaju
Ustav, a tri dana kasnije slijede ih birači u Nizozemskoj.
3. listopada – Započeli pregovori o pristupanju s Turskom i Hrvatskom.
2007.
1. siječnja – Bugarska i Rumunjska pristupaju Europskoj uniji.
Slovenija postaje 13. država koja uvodi euro.
13. prosinca – Potpisan je Lisabonski ugovor.
2008.
1. siječnja – Cipar i Malta postaju 14. i 15. država koje uvode euro.
2009.
1. siječnja – Slovačka postaje 16. država koja uvodi euro.
4.-7. lipnja – Sedmi neposredni izbori za Europski parlament.
2. listopada – Referendumom u Irskoj potvrđen je Lisabonski ugovor.
1. prosinca – Lisabonski ugovor stupa na snagu. Herman Van Rompuy
postaje predsjednik Europskog vijeća. Catherine Ashton postaje visoka
predstavnica Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku.
2010.
9. veljače – Europski parlament potvrđuje novu Europsku komisiju po
drugi puta s Joséom Manuelom Barrosom kao njezinim predsjednikom.
9. svibnja – Stvoren je Europski mehanizam financijske stabilizacije
vrijedan 750 milijardi eura.
2011.
78
1. siječnja – Estonija kao 17. zemlja uvodi euro.
BILJEŠKE
79
Europska unija
0
500 km
Açores (PT)
Reykjavík
Ísland
Madeira (PT)
Canarias (ES)
Guadeloupe (FR)
Martinique (FR)
Suomi
Finland
Norge
Oslo
Paramaribo
Suriname
Helsinki
Helsingfors
Sverige
Stockholm
Tallinn
Rīga
United Kingdom
Danmark
Baile Átha Cliath
Dublin
Rossija
Brussel
Bruxelles
Belgique
France
Berlin
Luxembourg
Česká
republika
Wien
Schweiz Liechtenstein
Bern
Suisse
Österreich
Svizzera
Ljubljana
Lisboa
Monaco
Slovensko
Bratislava
Chişinău
România
Zagreb
Bosna i Beograd
Hercegovina
Sarajevo
Città del
Vaticano
Moldova
Budapest
Magyarország
Hrvatska
San Marino
Srbija
Crna
Priština
Gora Kosovo
Italia
Madrid
España
Kyïv
Ukraїna
Praha
Luxembourg
Podgorica
Roma
Tiranë
* UNSCR 1244
Skopje
P.J.R.M.
Yerevan
Bulgaria
(Azər.)
Iran
София
Sofia
Ankara
Türkiye
Αθήναι
Athinai
Alger
Tunis
El Djazâir
Azərbaycan
Haїastan
България
Ελλάδα
Ellada
El Maghreb
Sakartvelo Tbilisi
Bucureşti
Shqipëria
Rabat
Qazaqstan
Warszawa
Polska
Deutschland
Slovenija
Andorra
Minsk
Belarus'
Amsterdam
Paris
Portugal
Vilnius
Nederland
België
Moskva
Latvija
Lietuva
København
R.
London
Réunion (FR)
Brasil
Eesti
Éire
Ireland
Guyane
(FR)
Tounis
Države članice Europske unije
Države kandidatkinje
Malta
Valletta
Κύπρος
Kypros
Kibris
Λευκωσία
Lefkosia
Lefkosa
Libnan
Beyrouth
Souriya
Dimashq
Iraq