Kronika događanja u bošnjačkoj zajednici u Republici Hrvatskoj BOŠNJAČKI GLAS a k n i l vda Se ISSN 1846-3215 i c i n e r b e r Priča o S Festi kultu val bošn re u jačke Istri Divan u „DIV ANU" Popis stanovništva 2011. Rijeka, prosinac 2010. Broj: 18 SADRŽAJ BOŠNJAČKI GLAS informativno glasilo Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske Izdavač: Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske Za izdavač: Senad Pršić Suzdavači: Vijeće bošnjačke nacionalne manjine za Primorsko-goransku županiju Glavni i odgovorni urednik: Ibrahim Ružnić E-mail: [email protected] Mob: 098-9626-715 Redakcija: Zemir Delić (PGŽ), Enis Dugonjić (SMŽ), Berina Mujkić (Istra), Samir Avdagić (Zagreb) Suradnici:Mira Pavlaković, Adem Smajić, Hidajet Hasanović, Mehmed Sijamhodžić, Arif Huskić, Arif Ključanin, Šemsudin Dugonjić, Ernedina Adžajlić, Ajša -Azra Ruždija, Fuad Ahmetspahić Grafička obrada: IO d.o.o. Adresa: 51000 Rijeka, Vodovodna 15 B, Mob: 098-9626-715 Žiro-račun Erste&Steiermärkische Bank, Posl. Rijeka Br.: 2402006-1100127233 Tiskano uz potporu Grada Rijeke, Primorskogoranske županije i Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske Naklada: 1000 kom. 1. Sisak: Održan 9. sisački bajramski koncert 4 2. Kultura: Bošnjački dani književnosti u Sisku u organizaciji BNZ GS I SMŽ. 5 3. Zagreb: "Nitko da ne dođe do prijatelj drag" 6 4. Smotra bošnjačkih zborova u Republici Hrvatskoj 23. 10. 2010. godine 5. Zagrebačko kazalište lutaka 6. Scena Travno 9 7. Promocija albuma „ŠADRVAN" 12 8. Festival bošnjačke kulture u Istri 14 9. Obilježavanje Dana Državnosti Bosne i Hercegovine u Istarskoj županiji 16 10. Proslave Bajrama 18 11. Izložba Alije M. Akšamije 18 12. Rijeku posjetile gošće iz Bosanske Otoke i urednica lista »Zehra – Kewser« iz Sarajeva. 19 13. Šahovski turnir „RI – 10" 21 14. Riječka džamija 21 15. Dan vakifa 22 16. Dani bošnjačke kulture – PGŽ 2010 24 17. 10. godina izdavaštva BNZH 24 18. »Sevdalinka kao glazbeni i kulturološki fenomen« 25 19. Sevdalije – svom Gradu i matičnoj Domovini 28 20. Halida Emrić i Dobri Bošnjani u Kastvu 30 21. 1. memorijalni šahovski turnir ˝Džemal Keserović˝ 31 22. Kulturno-umjetničkog društva »Sevdah« iz Bužima (BiH) u Rijeci 32 23. Piramide 33 24. Održana redovna godišnja skupština udruge Bošnjačka nacionalna zajednica za otok Krk i promocija bosanske kuhinje 35 25. Divan u „DIVANU" 36 26. Priča o Srebrenici 37 27. Medicinski kutak 43 28. Prorok 44 29. Klanje kurbana u riječkoj regiji 2010. godine 47 31. Promocija vjere kroz vlastito življenje 48 32. „STINA" 50 33. Popis stanovništva 2011. 51 34. Reagiranja 52 BOŠNJAČKI GLAS 3 Uvodnik vo nas na osamnaestom broju Bošnjačkog glasa. Njime zaključujemo petu godinu njegovog izlaženja. Kako je ujedno i kraj kalendarske (gregorijanske 2010. i hidžretske 1431.) godine, valja se osvrnuti na proteklu, ali i očekivanja u novoj 2011. godini. Na kraju 2010. godine možemo ustvrditi da je ona u bošnjačkoj Piše: Ibrahim Ružnić zajednici u Republici Hrvatskoj prošla relativno mirno. Održana je izborna skupština BNZH. U programskom smislu bilo je raznolikih, ali vrlo kvalitetnih manifestacija. Za divno čudo svi projekti, manifestacije, obilježavanja, smotre, festivali i sl. održani su bez vidljivih tragova sukoba, trzavica ili uobičajenog javnog ili polu javnog prepucavanja pojedinaca željnih nametanja svoje volje ili zrnca javnog publiciteta. U gotovo idiličnoj atmosferi, neki od važnih projekata doživljavaju svoju punu afirmaciju i nadamo se, postaju standard u očuvanju, njegovanju i afirmaciji nacionalnih i kulturnih posebnosti bošnjačke manjine u Republici Hrvatskoj. Svakako valja spomenuti znanstvene skupove, smotre pjevačkih zborova, smotre folklora i nacionalne kuhinje. Projekte za očuvanje sevdalinke. Bogatu izdavačku djelatnost. Na svim ovim projektima valja ustrajati i dostignutu razinu održati i u kvalitetnom smislu stalno „gurati“ naprijed. Sve u svemu, godinu 2010. možemo ocijeniti kao mirnom i uspješnom godinom bošnjačke zajednice u Republici Hrvatskoj. E Što nas čeka u 2011. Svakako, sudeći po ranijim iskustvima, 2011. godina neće biti mirna i idilična kao prethodna. Naime, predstoji nekoliko vrlo važnih stvari koje čekaju građane RH, pa i pripadnike bošnjačke nacionalne manjine. Prije svega, u travnju mjesecu predstoji popis stanovništva. To je važan projekt za državu, jer se provodi svojevrsna inventura stanja u zemlji. Važno je i za nas, pripadnike nacionalnih manjina. Naročito je važno za bošnjačku nacionalnu manjinu. Trebat će uvjeriti sve one koji ustrajavaju na besmislenom nacionalnom izjašnjavanju kao „Musliman“. Iz toga ne povlače nikakva prava jer „Musliman“ više nije ustavna kategorija. Trebaju svi koji pripadaju bošnjačkom kulturno-povijesnom krugu da se izjasne kao „Bošnjak“ i tako stvorimo mogućnost ostvarenja zakonom zajamčena prava u svoj svojoj punini. Oko ovog pitanja problem stvaraju ljudi koji imaju višak ambicija i manjak znanja. Naročito su glasni ljudi s tzv. političkim ambicijama koji svu logiku svog angažmana vide u popisima birača. Oni pozivaju ljude da odu u urede državne uprave i da tamo promjene svoju nacionalnu pripadnost. To nema nikakve veze sa popisima stanovništva i iz toga ne proizilazi nikakvo pravo osim pravo izbora za vijeća, predstavnika i saborskog zastupni- ka nacionalnih manjina. Zato, „političari“, ostavite izbore i svoje uske interese za poslije popisa stanovništva, a onda „u lov“ za pozicijom „za služenje općem dobru“. Još jednom da naglasimo – popis stanovništva i izjašnjavanje kao nacionalna pripadnost „Bošnjakinja ili Bošnjak“, za bošnjačku nacionalnu manjinu u RH je najvažniji projekt slijedećeg desetljeća. Slijedeće događanje koje predstoji (svibanj – lipanj) su izbori za vijeća i predstavnike nacionalnih manjina u tijelima područne i lokalne samouprave. Dobra strana ovih izbora leži u činjenici da kandidate za ova tijela mogu predlagati samo udruge nacionalnih manjina i određeni broj građana svojim potpisima. Ovdje su isključene tzv. nacionalne političke stranke, pa je samim time podjela i svađalačka retorika unutar zajednica, makar prepolovljena. Međutim, niti ovaj put, kao što je bilo i za vrijeme pretprošlih i prošlih izbora, neće izostati kampanja „ispod stola“. Umjesto da afirmiramo ljude i ideje, da afirmiramo programe, opet će biti vašar difamacije, degradacije, ogovaranja i nagovaranja. To je loša strana konzumacije zakonom zajamčenih prava, pa gotovo ispadne da je za zajednicu veća šteta koju donesu podjele prilikom izbora nego što ima koristi od izabranih vijeća i predstavnika. Isti je slučaj i sa izborom saborskog zastupnika. Tu već imamo dvije političke stranke čiji smisao postojanja leži jedino u ambiciji njihovih čelnika da ostanu, ili postanu saborski zastupnici. Dakako, na tom planu i u borbi za prestiž i što bolju izbornu poziciju, potpuno su u opoziciji realizaciji programa bošnjačkih manjinskih udruga. Dapače, vrbovanjem ljudi, odvraćanjem od aktivnog sudjelovanja u radu manjinskih udruga, do potpune apstinencije od manifestacija koje bošnjačke udruge organiziraju, čelnici bošnjačkih stranaka direktno rade na destrukciji organizacijskog potencijala bošnjačke nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj. Dakle, umjesto da se aktivno uključe u predlaganje i realizaciju programa na fonu očuvanja nacionalnog identiteta bošnjačke manjine u RH, oni oponiraju onima koji taj program realiziraju. Naročitu upornost na tom planu čine čelni ljudi novoosnovane stranke s bošnjačkim predznakom. Ponovno ćemo imati prigodu gledati i slušati „tipove“ koji će kad ostanu ili postanu saborskim zastupnikom, bošnjačkoj manjini u RH osigurati više nego što njeni pripadnici mogu i zamisliti. Pritom će biti samo protiv onih ljudi i udruga koji već desetine godina rade na programima i afirmaciji svih vrijednosti koji definiraju bošnjačku nacionalnu paradigmu u Republici Hrvatskoj. Bošnjakinje i Bošnjaci, neka vam je sretna i vesela 2011. godina i „pamet u glavu“. Prepoznajte i vi već jednom sanadere u našim redovima. BROJ 18 4 BOŠNJAČKI GLAS Sisak Održan 9. sisački bajramski koncert Priredio : Enis Dugonjić Foto: Šemsudin Dugonjić organizaciji Bošnjačke nacionalne zajednice Grada Siska i Sisačko-moslavačke županije, pod pokroviteljstvom Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske, Sisačko-moslavačke županije, Grada Siska i ZAMP-a, navečer 12. 09. 2010. godine, u Domu kulture «Kristalna kocka vedrine» održan je tradicionalni po redu 9. Sisački bajramski koncert. Posjetitelji u prepunoj dvorani su i ovom prigodom, uživali u vrhunskom programu, čije su izvođače, ilahija i kasida, sevdalinki, zbornog pjevanja te nastupe KUD-ova iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, nagrađivali dugotrajnim aplauzima i ovacijama, a često su se kod mnogih, preplavljenih emocijama mogle vidjeti i suze u očima. Svim vjernicima povodom Ramazanskog bajrama, Grada Siska i Sisačko- moslavačke županije, na početku programa čestitke su uputili u ime organizatora Bošnjačke nacionalne zajednice Grada Siska i SMŽ predsjednik Alija Avdić, kao i predsjednik Bošnjačke nacionalne zajednice Republike Hrvatske Senad Pršić, koji je sa svojim suradnicima uveličao cjelovečernji program, te predsjednik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Sisačkomoslavačke županije Hamzalija Hafizović. Posebnu, prigodnu čestitku, obraćajući se prisutnima uputio je glavni imam sisački, Alem ef. Crnkić, koji je naglasio važnost posta u mjesecu Ramazanu i njegovim blagodatima, te skrenuo pozornost roditeljima o odgoju djece, Oduševljenje kod publike izvo- U BROJ 18 đenjem pjesama sevdalinki izazvali su svojim nastupima već poznati sisački pjevač Mehmed Goražda, te urednik ovog teksta Enis Dugonjić iz Siska, Hatka Tatić iz Bosanske Kostajnice, Edin Zamačić iz Bihaća, ženski zbor BNZ GS i SMŽ «Sevde», recitatorka Alisa Goražda, izvođačica ilahija i kasida Sajma Selmić, te pobjednik Prvog sisačkog amaterskog festivala pjesme sevdalinke Pavao Anić, kao i tamburaški orkestar KUD-a «Rahići» iz G. Rahića Pozornost su također privukli sa svojim koreografijama i nošnjama raznih igara i plesova mameći BOŠNJAČKI GLAS 5 dugotrajne ovacije publike, članovi Kulturno umjetničkih društava «BEHAR» iz Gunje, «BUZETSKI BISERI» iz Buzeta, te Bošnjačka kulturna umjetnička društva «AZRA» iz Rašljana i « RAHIĆI» iz Gornjih Rahića Distrikt Brčko B i H. Za naglasiti je da je i ovaj koncert kao i dosadašnji imao humanitarni karakter, čiji je sav prihod dodijeljen za liječenje teško oboljelog trogodišnjeg dječaka Lea Kovača iz Siska, rođenog s teškom srčanom greškom i već do sada je imao pet operacija. Dopredsjednik Asim Kulenović zahvalio se svim sudionicima na sudjelovanju u programu , te publiku i goste pozvao na aktivnosti koje su programom BNZ-a GS i SMŽ predviđene do kraja ove godine. Zahvalu za sudjelovanje i kvalitetno odrađen koncert od publike i uzvanika dobili su na kraju programa i svi članovi Odbora Bošnjačke nacionalne zajednice Grada Siska i Sisačko-moslavačke županije, Alija Avdić, Asim Kulenović, Asmira Keranović, Hajrudin Kulašić,Šemsudin Dugonjić, Dajlina Goražda, Merima Begić i Enis Dugonjić. Kultura Bošnjački dani književnosti u Sisku u organizaciji BNZ GS I SMŽ. Priredio : Enis Dugonjić Foto: Šemsudin Dugonjić I zvršni Odbor Bošnjačke nacionalne zajednice Grada Siska i Sisačko-moslavačke županije, u sklopu Dana Bošnjačke kuhinje i kulture, pod pokroviteljstvom Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske, organizirao je dana 24. 09. 2010. godine, navečer, obilježavanje-, 10. godina izdavačke djelatnosti BNZ BROJ 18 6 BOŠNJAČKI GLAS Hrvatske, u Gradskoj knjižnici i čitaonici Caprag u Sisku, u kojoj već 5 godina djeluje odjel Bošnjačke književnosti. Pred uzvanicima i posjetiteljima uvodno otvorenje recitacijom pjesnika Enesa Kiševića, koja govori o Bosni, predstavila se Alisa Goražda, dok je Mehmed Goražda tijekom programa uz pratnju harmonike interpretirao pjesme sevdalinke. U ime organizatora Izvršnog Odbora BNZ GS i SMŽ, prisutne u prostorijama knjižnice i čitaonice pozdravio je i sa programom večeri, upoznao dopredsjednik zajednice Asim Kulenović. Urednik izdavaštva Filip Mursel Begović iz Zagreba, predstavnio je bošnjačku književnost, te izložio najnovije primjerke literature bošnjačkih književnika-pisaca, kao što su djela Envera Čolakovića, Amira Bukvića, Ervina Jahića, Alije Akšamije, dr. Tahira Mujičića i dr, te razne časopise bošnjačkih aocijacija u Republici Hrvatskoj. Literatura koja je bila izložena i predstvljena javnosti, od strane BNZ RH poklonjena je Bošnjačkoj nacionalnoj zajednici Grada Siska i SMŽ, na daljnje korištenje svim članovima. Na ovom poklonu u ime BNZ-a GS i SMŽ na kraju programa zahvalio se i predsjednik Alija Avdić. Zagreb “Nitko da ne dođe do prijatelj drag” Piše: Ajša – Azra Ruždija onovno smo okupili na trećem prijateljskom susretu hrvatskih i bošnjačkih folklornih skupina, orkestara, zborova i solista iz Zagreba, Hrvatske i BiH na koncertu u povodu DANA DRŽAVNOSTI BiH, pod nazivom ”Nitko da ne dođe do prijatelj drag”, održanom na SCENI TRAVNO ZKL Zagreb u nedjelju 28. studenog 2010. u 18,00 h P Koncert je organizirala Bošnjačka nacionalna zajednica za grad Zagreb i Zagrebačku županiju uz financijsku potporu Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport grada Zagreba. Ovom manifestacijom želi se doprinjeti očuvanju etničkog identiteta nacionalnih manjina i unapređivanju tolerancije i multietničkog povjerenja u sredini u kojoj živimo i radimo. Na koncertu su sudjelovali : ”BULBULI“ - ženski zbor Kulturnog društva Bošnjaka BROJ 18 ”PREPOROD”Zagreb, ”QUIJOTE TRANSANDINO vokalno –instrumentalni ansambl Zagreb, KUD”IZVORNI OBIČAJI”- folklorna skupina bosanskih Posavljaka Zagreb, SKUD “ Ivan Goran Kovačić” folkorna skupina veterana Zagreb i” DOMAĆINI”- ORGANIZATORI: ”BOSANA” folklorna skupina, orkestar i solisti Bošnjačke nacionalne zajednice Zagreb Moto ovog koncerta ”Nitko da ne dođe do prijatelj drag” spaja sudionike programa. Povezani su u želji da zajedno prezentiraju svoje tradicije; na koncertu, sijelu, derneku ili prelu, svi su prijatelji dobro došli, jer ”Prijateljstvo je sastavni dio ljudske sreće”! Kao i u dosadašnjim susretima, program je vodio Drago Celizić. BOŠNJAČKI GLAS U prvom dijelu programa prijatelji i organizator ”Bosana”, prezentirali su se nastupom svojih vokalnih i instrumentalnih solista, zborova , orkestara i folklornih skupina. Drugi dio programa bio je tematski određen - bošnjački vokalni, plesni i muzički izričaj; izveli su gafolklorna skupina ”Bosana”, narodni orkestar i solisti. A sada nešto o programu, koji je oduševio publiku u prepunoj dvorani, Nakon čestitki voditelja upućenih povodom Dana Državnosti BiH uzvanicima i prijateljima, program su započeli ”BULBULI” članice ženskog zbora Kulturno društva Bošnjaka Hrvatske ”Preporod” Zagreb, pod umjetničkim vodstvom Ismeta Kurtović-a. ”QUIJOTE TRANSANDINO vokalno – instrumentalni ansambl Zagreb predstavio nam se s zaboravljenom urbanom glazbom Peru-a, Ekvadora i Bolivije s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Voditelj ansambla Siniša Prugovečki upoznao nas je sa radom orkestra i članovima te programom. Uz iznenađenje i ovacije publike, čuli smo u ovoj instrumentalnovokalnoj izvedbi sevdalinku”Lijepi li su mostarski dućani” ! KUD ”IZVORNI OBIČAJI”- folklorna skupina bosanskih Posavljaka predstavila nam se autohtonim igrama i pjevanjem uz pratnju violine i šargije, onako ”izvorno”, kako su to oduvijek igrali njihovi stari. Voditelj KUD-a je Ivan Dajaković. Skupina je osnovana u Zagrebu 2002. g. i broji 30 aktivnih članova. Djeluju na očuvanju i gajenju kulturne tradicije, baštine i običaja bosanske Posavine, a posebno sela iz okolice Dervente. Nakon njih nastupili su domaćini, folklorna skupina i orkestar ”BOSANA” BNZ Zagreba. Predstavili su se koreografijom Ajše Ruždija ”Poigrala bijela vila”- pjesmama i igrama šire okolice Sarajeva u glazbenoj obradi Mikačić Karla. Solista na šargiji je bio Ivan Dajaković, orkestarn je vodio Edin Džaferagić uz umjetničko vodstvo Ajše Ruždija. Treba napomenuti da je ”Bosana” sa ovom koreografijom po prvi put nastupila na smotri folklornih amatera Zagreba i zagrebačke županije, održanoju lipnju o.g. u Zagrebu i dobila pohvalne kritike žirija.2 Veterani SKUD-a “IVAN GORAN KOVAČIĆ” iz Zagreba i njihov 7 tamburaški orkestar, izveli su pjesme i plesove iz Slavonije ”Piva pitol”- koreografiju Branke Mikačić u glazbenoj obradi Mikačić Karla, voditelja tamburaškog orkestra, uz umjetničko vodstvo Ajše Ruždija. Drugi dio programa je bio posvećen bošnjačkom vokalnom, plesnom i muzičkom izričaju. Domaćini, folklorna skupina Bosana i solisti, uz saz i narodni orkestar ispunili su drugi dio programa. Sve igre i običaje za scenu je prilagodila Ajša Ruždija, muzički obradio Karlo Mikačić, a sevdalinke za soliste prof. Fuad Ahmetspahić. Voditelj orkestra je Edin Džaferagić. ”Na mladima svijet ostaje ” kaže se u narodu, a da je tako potvrdila su nam djeca folklorne skupine ”Bosana”. Oni su uz pratnju orkestra izvesli : ”Eglen beglen” dječije igre i brojalice. Sevdalinka je autohtona bosanska ljubavna pjesma, prepoznatljiva i jedinstvena. U njoj su sadržani elementi kulture i običaja, način življenja bošnjačkog i ostalog življa na području Bosne i Hercegovine. Sevdah i sevdalinka, bila je i ostala nerazdvojno biće Bosne, njen autohtoni proizvod; ne možemo je nigdje sresti osim u Bosni. Zato smo uživali u sevdalinki onako kako su naši stari znali uživati. Ne dopustimo, da je se sjetimo, kad nam ”vakat”prođe! Na to nas je podsjetila solistica Zdenka Ahmetspahić izvodeći nam BROJ 18 8 BOŠNJAČKI GLAS nekoliko znanih sevdalinki. Zadovoljstvo da čujemo i ne zaboravimo saz, izvornu pratnju autohtone sevdalinke pružio će nam je solista Ivan Pavišić; u njegovoj izvedbi čuli smo dvije sevdalinke. Od davnina su djevojke i žene nalazile vremena, da se sastanu na sijelu , te uz ”kahvu i šerbe” zapjevaju i zaigraju. Orkestar i folklorna skupina “Bosana”, u tradicionalnim narodnim nošnjama izveli su pjesme i igre sa ženskog bošnjačkog sijela u gradskoj sredini (Sarajevo i okolica) naziva ”Akšam dođe, jacija se sprema” . Ponovno su nas u programu oduševili “sevdalije”! Solistica Hatka Tatić i solista Edo Pavišić. Na kraju smo vidjeti dio svadbenog obreda Bošnjaka – muslimana iz Sarajeva i okolice - dolazak svatova sa mladom u kuću mladoženje. U scenskom prikazu sudjelovali su zajedno: folklorna skupina”BOSANA” sa članicama ženskog zbora ”BULBULI” i solistom Edom Pavišić. Ima igara, koje traju i prenose se sa generacije na BROJ 18 generaciju. Smijenjivala su se carstva, a one su ostajale kao svjedok i izraz vremena. Pokušali smo otrgnuti od zaborava segment bošnjačke kulturne baštine i potaknuti sebe i druge, većoj reafirmaciji autentičnih narodnih igara i običaja ovog podneblja. Samo oni narodi, koji ne drže do sebe,, ne drže ni do svoje duhovno-kulturne baštine. Na kraju programa, upoznali smo umjetničke voditelje zborova, orkestara, folklornih skupina i soliste, kojima je prof. dr. sc. Sead Berberović uručio prigodne poklone i cvijeće. Uz zahvale organizatoru i svim izvođačima – prijateljima, u nadi, da će se suradnja nastaviti i u budućnosti, rastali smo se uz spontanu muziku i igru svih izvođača na sceni, kojima se pridružila i publika iz dvorane. Druženje izvođača nastavilo se u restoranu Islamskog centra u Zagrebu uz bogatu bošnjačku sofru, koja je ostvarena uz potporu Međlisa IC Zagreb. Zar to nije garancija da ćemo se opet sresti!? ”Koja je igra i pjesma kao ona, kad se dvije ruke stisnu”? Autor scenarija: Ajša –Azra Ruždija. Realizacija i produkcija: Samir Avdagić i Ajša – Azra Ruždija. BOŠNJAČKI GLAS 9 Smotra bošnjačkih zborova u Republici Hrvatskoj 23. 10. 2010. godine Zagrebačko kazalište lutaka Scena Travno Piše: Fuad Ahmetspahić - prof. muzike. a moju inicijativu BNZ ZG i ZGŽ uputila je prošle godine Savjetu za nacionalne manjine Republike Hrvatske zahtjev za dodjelu sredstava za održavanje „Smotre bošnjačkih zborova u RH“. Prijava je prihvaćena uz skromna dodijeljena sredstva pa se pristupilo organizaciji smotre. O razlozima održavanja ove manifestacije najbolje će se vidjeti iz moje uvodne riječi na početku programa, koju ovdje prenosimo. N „Selam alejkum i dobro veče! Večerašnja prva smotra bošnjačkih zborova u Republici Hrvatskoj ima za cilj razvijanje višeglasnog pjevanja u našim KUD-ovima. Dok u Dalmaciji ljudi od djetinjstva slušaju svoje klape i kasnije bez nota s lakoćom pjevaju troglasno i četveroglasno, u Bosni i Hercegovini nema neke tradicije takvih vokalnih grupa. Zna se i zašto! Naime bosanski brend je sevdalinka koja je jednoglasna. Za turskog vakta, izvodila se uz pratnju saza, a sa dolaskom AustroUgarske saz se potiskuje jer dolazi harmonika i drugi instrumenti. Naša dijaspora širom svijeta nastoji njegovati sevdalinku kao najizražajniji element koji ih veže za njihovo postojbinu. Tako je i u Republici Hrvatskoj. Međutim, poslije rata postepeno se pojavljuju i razne bošnjačke grupe koje izvode ilahije i bosanske narodne pjesme. Pjevaju uglavnom jednoglasno i dvoglasno. Razlog tome je što su voditelji tih grupa uglavnom amateri koji nemaju muzičku naobrazbu, pa nisu osposobljeni za višeglasno aranžiranje i izvođenje. A mnoge naše sevdalinke zaista se mogu pjevati i višeglasno, pri čemu, pored ritma i melodije, dolazi do izražaja i treći element muzike – harmonija, koja je često vrlo bogata. To je još u devetnaestom stoljeću otkrio Stevan Mokranjac, koji je u svojih „15 rukoveti“ višeglasno obrađivao pjesme s naših i susjednih područja. U „14 rukoveti“ nalaze se pjesme iz Bosne i Hercegovine. Nažalost, u zadnje vrijeme u Bosni se pojavljuju neke grupe koje, u nastojanju da „osuvremene“ sevdalinku, dodaju elemente koji joj ne pripadaju. Jer ta naša pjesma ima svoje zakonitosti u ritmu melodiji i harmoniji. Osobno sam imao priliku to osjetiti kao učenik sarajevske muzičke škole kada sam neko vrijeme svirao u narodnom orkestru Radio Sarajeva, kojeg je vodio Ismet Alajbegović Šerbo, rahmetli - legenda sevdalinke. Po mom mišljenju, pravi put za osuvremenjivanje bosanske pjesme je njeno višeglasno izvođenje. Pri tome se mora voditi računa o očuvanju njenog karaktera. Zato je najbolje primjeniti homofoni slog u kome najčešće gornji glas vodi melodiju, a ostali glasovi imaju ulogu akordičke pratnje. Tako će, recimo, pjesma „Bembaša“ zvučati mnogo bogatije u četveroglasnom izvođenju od jednoglasnog. BROJ 18 10 BOŠNJAČKI GLAS Naravno, nisu sve sevdalinke pogodne za višeglasje, pogotovo one „poravne“, ali većim dijelom jesu. Ja sam kao dugogodišnji voditelj raznih ansambala pokušao svoje bogato iskustvo pretočiti u zbirku „Bosana“, gdje se, pored kompozicija na stihove bosansko-hercegovačkih pjesnika, nalazi i 30 zborskih obrada starih bosanskih pjesama. Tako obučene u novo ruho, naše pjesme mogu se komotno izvoditi i u sklopu koncerta ozbiljne muzike. Naravno, uz sve naprijed izneseno, ne treba zapostaviti izvođenje sevdalinke od strane dobrih solista, izbjegavajući tzv. „turbo-folk“, a njegujući staru, izvornu bosansku pjesmu. Završit ću ovaj svoj uvod optimističnim citatom dvojice današnjih umjetnika sa estrade: „Sve bilo je muzika“ - reče Arsen Dedić, „A sve ostalo su nijanse“ - odgovori Đorđe Balašević.“ ... Europa je još u 9. stoljeću otkrila višeglasje i stalno ga razvijala kroz razne muzičke stilove. Pošto smo i mi za sada, bar teritorijalno, dio te Europe, trebamo je pratiti i na muzičkom planu. U tom 9. Kao i svaka manifestacija i ova je imala neka svoja pravila koja nije bilo teško ispuniti. Naime, određeno je da svaki zbor izvede po dvije pjesme „a capella“ ili s nekim instrumentom kao pratnjom. Na tu stoljeću, prema knjizi „Povijest Islama“ našeg muftije Ševke ef. Omerbašića, iz Bagdada je u Cordobu (Španjolska) došao veliki muzičar Zirjab. U Cordobi je otvorio prvu Muzičku akademiju, a osnova njegove muzičke teorije bila je terapeutsko djelovanje muzike na ljude. On je propisao i kako se muzičari trebaju ponašati na sceni, počevši od oblačenja pa do ostalih elemenata nastupa. odredbu pobunio se jedan KUD i njegov predsjednik sasuo je tešku artiljeriju na našeg predsjednika koji je popustio pod tim pritiskom i dozvolio je pjevanje sa matricom, iako je taj KUD do skora nastupao uz pratnju harmonike. Pri tome nitko nije našao za shodno da se obrati meni za objašnjenje, jer sam ja kao najstručnija osoba u tom poslu propisao te propozicije. S dubrovačkim „Preporodom“ bio sam dogovorio da im naš orkestar pruži pratnju za njihov zbor, jer nisu imali nikakvog instrumenta. Međutim, kad je naš predsjednik odobrio jednom KUD-u pjevanje s matricom, onda smo to dozvolili i Doduše, tada još nije bilo struje pa taj naš daleki prethodnik nije mogao ni sanjati da će se jednom moći pjevati i uz nekakve matrice. Ali vjerujem da živi danas da bi on u duhu svojih načela preporučio BROJ 18 muzičku pratnju uživo, gdje god se to može. Na taj način bilo bi vjerovatnije da iznad svega dominira najljepši instrument, a to je ljudski glas. Sjetimo se Betovenove „9. Simfonije“ gdje on u jednu čistu instrumentalnu formu uvodi vokalne soliste i zbor koji su mu najbolje mogli ispuniti njegove zamisli. To je, naravno, čuvena „Oda radosti“ koja govori o bratstvu među ljudima. BOŠNJAČKI GLAS Dubrovčanima. A kad su to vidjeli Riječani koji su došli sa orkestrom, onda su se oni pobunili. I to s pravom! A sada ću objasniti svoju odluku da se pjeva bez matrice. U svojoj praksi od 60 i kusur godina bio sam na mnogim smotrama, takmičenjima, festivalima i nikada nisam primijetio da je neki zbor ili vokalna grupa izvodila program sa matricom. Ako pogledamo Festival klapa u Omišu, vidjet ćemo da se tamo pjeva „a capella“ ili uz pratnju neke tamburice ili gitare. U programu pod nazivom „Lijepom našom“, koji organizira HTV po raznim mjestima Republike Hrvatske, također nisam primijetio izvedbu s matricom, nego samo izvođenje „uživo“! Ali ta matrica, osim što daje ritmičku i melodijsku podlogu pjevačima za sigurniju intonaciju, može biti i kontraproduktivna ako se ne uradi aranžman koji odgovara karakteru pjesme. Slušao sam jedan bošnjački zbor u Hrvatskoj koji je izvodio ilahiju sa matricom, koja je više ličila na razigrani gospel (Evanđelje), duhovnu pjesmu američkih Crnaca, nego na smjernu „Odu Bogu“. Ako se ta instrumentalna podloga još pojača kao što je to bilo u ovom slučaju onda se čuje samo dio teksta koji izgovaraju pjevači. Pitao sam nekoliko prisutnih ljudi da li ih ta muzika asocira na molitvu ili na ples, i svi su naveli ovo drugo. Svakom učesniku Smotre, iako ona nije takmičarskog karaktera, ipak je stalo da svojim izvođenjem ostavi što bolji utisak na slušatelje. Zato sam htio da ih stavim u isti položaj izvođenjem programa „uživo“. Pri tome sam imao u vidu prošlogodišnju smotru bošnjačkih KUD-ova u Dubrovniku, gdje je jedan zbor pjevao uz kompletan snimak te pjesme što je, najblaže rečeno, nekorektno prema ostalim učesnicima smotre, a o publici da i ne govorimo! I kad na scenu izađe pet hrabrih žena iz rudarskog gradića Raše i otpjeva dvije pjesme dvoglasno bez ikakve pratnje, bojim se da one ne dobiju kompleks slušajući zborove koji imaju pratnju snimljenu u studiju. Toliko o tome! Učesnici Smotre: 1. Ženski zbor „Bulbuli“ KDBH „Preporod“ – Zagreb s pjesmama: „Jutros mi je ruža procvjetala“ i „Mostarski dućani“. Instrumentalna pratnja: matrica. Voditelj Ismet Kurtović. 2. „Raške bulbulice“ iz Raše sa pjesmama: „U Stambolu na Bosforu“ i „Zapjevala šojka tica“. Program je izveden „a capella“. Voditeljica: Enisa Buljubašić 3. „Dubrovački zumbuli“ KDB „Preporod“ iz Dubrovnika sa pjesmama: „U Stambolu na Bosforu“ i „Moj dilbere“. Muzička pratnja: matrica. Voditelj: Džehva Đana Spahović. 4. „Arabeske“ ženski zbor Islamskog centra u Zagrebu. Pjesme: „Žute dunje“ uz pratnju flaute i sintesajzera i „Kad me noću sanak svlada“ – matrica. Voditelj: Selma Ibrulj 5. Ženski sekstet Mješovitog zbora BNZ za PGŽ „Sevdalije“ sa pjesmama: „Bembaša“ i „U Stambolu na Bosforu“. Muzička pratnja trio: harmonika, violina i gitara. Voditelj: Zemir Delić 6. „Bosana“ – Kamerni mješoviti zbor Ansambla bošnjačkog folklora pri BNZ ZG i ZGŽ sa pjesmama: „Kiseljak“ autora Joze Penave, „Zemlja Tvrtka i Kulina bana“ autora Fuada Ahmetspahića i dr. Izedina Fazlagića i „Nek' mirišu avlije“ autora Adnana Bajramovića u aranžmanu Fuada Ahmetspahića. Voditelj prof. Fuad Ahmetspahić. „Vokalni ansambl Bugojno“ bio je gost smotre. Dvadesetak djece osnovne i srednje škole uz izvrsnu pratnju instrumentalnog trija u sastavu violina, harmonika i gitara izveo 11 je pjesme: „Bembaša“, „Sinoć ja i moja kona“, „Mene majku jednu ima“ i „Snijeg pade na behar na voće“ - sve u aranžmanu njihove voditeljice Samire Merdžanić, te čuvene „Modre rijeke“ Maka Dizdara na muziku prof. Fuada Ahmetspahića. Taj sastav je bio zaista šećer na kraju! - od interesantnih aranžmana nastavnice muzike Samire (inače moje bivše učenice iz zeničke muzičke škole), pa do troglasnog i četveroglasnog pjevanja njenog zbora, koji je inače, bio i vrlo uspješan gost drugih zborskih festivala u BiH i izvan njenih granica. Sutradan sam prošetao sa zborom zagrebačkim ulicama i, na moj prijedlog, zbor je održao spontani mali koncert na Trgu bana Jelačića, bez instrumentalne pratnje. Okupljena publika je nagradila djecu velikim aplauzom. I šta reći na kraju? Gosti iz Bugojna su pokazali bošnjačkim zborovima u RH kako se može pjevati, ako ima dovoljno entuzijazma kod pjevača i stručnosti voditelja. A šta reći na riječi predsjednika jednog KUD-a da je „krajnje nekorektno i neprimjereno miješati se u rad, djelovanje, način vođenja i nastupe“ njihovog zbora. A to moje „miješanje“ se sastojalo samo u propisivanju pravila smotre koja su vrijedila za sve učesnike! Inače, ovakva vrsta manifestacije zahtjeva dobru logistiku koja se u ovom slučaju svela samo na tajnika BNZ ZG i ZGŽ Samira Avdagića i moju malenkost. A zbog reakcija gore spomenutog predsjednika i još nekih problema oko organizacije ove Smotre, ja odustajem od ponavljanja takve manifestacije. Neka to rade izvjesni predsjednici koji se očito bolje razumiju u te stvari. BROJ 18 12 BOŠNJAČKI GLAS Promocija albuma „ŠADRVAN“ Piše: Fuad Ahmetspahić, prof. muz. Zagreb, 06.12. 2010. ana 27.10.2010. u dvorani „Salim Šabić“ Islamskog centra u Zagrebu, održana je promocija albuma „Šadrvan“ , solistice Zdenke Ahmetspahić i ansambla „Bosana“ , koji djeluje pri BNZ ZG ZGŽ. Osim Zdenke, u programu su učestvovali i sljedeći solisti: Mehmed Goražda, Damir Majdančić, Edo Pavišić i kao gost, Sejad Krivić. Program su vodili Alisa Goražda, stalna voditeljica ansambla „Bosana“ i glumac /TV „Milijunaš“/ Tarik Filipović. Na albumu gostuje i pjevač iz Siska Mehmed Goražda sa dvije pjesme koji je na svom ranijem albumu takođe ugostio Zdenku sa dvije pjesme. „Šadrvan“ je snimljen „uživo“ u prostorijama BN ZG ZGŽ za svega dva dana što je svojevrstan rekord u tom poslu. Poseban kuriozitet je snimak pjesme „Sojka ptica“ , koji je Zdenka snimila sa zborom Srednje škole za djecu izbjeglice u Kulturnom centru BiH jula 1994.godine. Aranžer svih pjesama i producent albuma je moja malenkost. D Iako je recesija u tijeku , ipak se našlo nekoliko bošnjačkih asocijacija i ličnosti koji su financijski pripomogli u ostvarivanju ovoga CD –a , a kojima se ovom prilikom najtoplije zahvaljujem. Oni su na taj način, kao i svi ostali akteri koji se spominju na omotima albuma, podigli sebi jedan mali spomenik, koji će njih vjerovatno nadživjeti, kao što je spomenuti snimak od prije 16 godina, još uvijek ugodan za slušanje. Donatori su sljedeći: 1. Mešihat islamske zajednice 2. BNZ ZG i ZGŽ 3. „Dado-tours“ s vlasnikom Čazimom Asovićem 4. Hajro Ramadanović 5. Mujaga Družić 6. Avdo Šukrija – Šuko 7. Zvonimir Balen 8. Moji sinovi Alan i Amar Još jedan put im veliko hvala. Na ovom albumu su uglavnom sevdalinke. Ali, prije nego čujemo ove zapise o ljudima i događajima nekadašnjeg vakta, dozvolite mi da nešto kažemo i o onome što je bilo prije sevdalinke. O tome će nam kazivati moj Zeničanin, vama dobro poznati Tarik Filipović. „Od kako je ljudskog roda, muzika se čula u raznim prigodama. Grci su joj pridavali veliku etičku ulogu u odgoju mladih. O njenoj važnosti kod starih Grka, govori nam i poznata izjava filozofa Platona:“Kakva je muzika u državi, takva će biti i država“. Starim Rimljanima muzika je služila za zabavu i gladijator- BROJ 18 ske borbe. A kako je bilo u muslimanskom svijetu? To bi nas trebalo više interesirati jer sevdalinka odatle vuče daleke korijene. Zavirit ćemo na bagdadski dvor kalifa Haruna Erešida, koji je vladao na prijelazu iz 8 u 9 stoljeće. On je jedan od 9 najznačajnijih kalifa dinastije Abasida, koja je vladala 5 vijekova velikom muslimanskom državom. Na njegovom dvoru cvjetala je nauka i umjetnost. To je bio i odraz blagostanja u državi, a prema knjizi našeg muftije Ševke Omerbašića „Povijest islama“, ovaj kalifa je poslije smrti ostavio u državnoj blagajni 900 milijuna dirhema.Muzičari su primali plaču od države, a muzikom su se bavili i ugledni ljudi, poput prinčeva. A u tom istom stoljeću iz Bagdada je u Cordobu /Španjolska/ otišao veliki muzičar Zirjab, inače Perzijanac. BOŠNJAČKI GLAS Uspostavio je svoj sustav muzičkog školstva, osnovao Muzičku akademiju A osnova njegove teorije bila je terapeutsko djelovanje muzike na ljude. Donio je arapsku lutnju kojoj je dodao 5. žicu. Odatle se ovaj instrument proširio po cijeloj Europi, i bio u velikoj upotrebi u 16 i 17 vijeku. Sjetimo se našeg Franje Bosanca, koji je u Veneciji pisao za taj instrument. I danas se po svjetskim pozornicama čuje ovaj instrument kojim suvereno vlada naš zenički đak prof. Ahmetspahića, a to je Edin Džananović – Karamazov. A u Španjolskoj desila se jedna bitka u kojoj je muzika odigrala odlučujuću ulogu. To je bilo u mjesecu Redžepu 479 godine po Hidžri. Kod Zalage, sukobila se vojska Alfonsina VI, i Jusufa ibn. Tašifina, vladara Murabituna iz Magreba. U jeku bitke Jusuf naređuje vojnoj muzici da zasvira što jače. Od silne jeke bubnjeva nastala je velika pometnja u konjici Alfonsina VI, a njegovi vojnici su morali začipljati uši. Na kraju je bitku izvojevao Jusuf. A po istom izvoru, tj. knjizi muftije Ševke Omerbašića, saznajemo i za jednog genija sa širokim spektrom zanimanja – filozofije, medicine, astronomije, pjesništva, muzike . To je Ibni Sina, rođen 980 godine u Buhari. On je u svom djelu „Kitabu al Šifa“ znanstveno ustvrdio ljekovitost muzike na ljude, što je danas priznato i u modernoj medicini. Ovdje ćemo spomenuti još jednog filozofa i muzičara koji je poznat po svojoj skali od 17 tonova.To je Muhamed ibn. Muhamed el Farabi . Bio je učenik Ivana bin Hajlama, a umro je 339 godine po Hidžri u Bagdadu. Pričali su za njega da je na koncertu znao publiku rasplakati , zatim nasmijati, a potom i uspavati! Poslije gotovo 800 godina vladavine , Arapi su se krajem 15 stoljeća morali povući iz Španjolske. Svoj andaluzijski stil u muzici prenijeli su u zemlje Magreba. Ponešto od tih tekovina u Bosnu su donijeli Turci, a po dr. Munibu Maglajliću, sevdalinka je zaživjela poslije 50 godina turske vladavine. Spominjući se El Farabija , nadamo se da večeras ovdje nitko neće plakati, a pogotovo neće spavati. Naprotiv, svima onima koji osjete neku tjeskobu u svojoj duši, preporučujemo terapiju zvanu „Šadrvan“. A sada je red da kažemo nešto i o glavnom akteru ovog albuma – Zdenki Ahmetspahić. Iz rodne Banja Luke došla je u Zenicu u jesen 1972. godine. Večinu radnog vijeka provela je u Osnovnoj školi „Ivan Goran Kovačić“ . To je moja škola kao i našeg oskarovca Danisa Tanovića. U školi je godinama vodila zbor, sa kojim je osvajala brojne nagrade na festivalima, a uporedo je pjevala i u KUD-u Željezare Zenica. U jesen 1992. godine na poziv svoga oca dolazi u Zagreb.. A kada seje u 13 decembru 1993.godine otvorila osnovna i srednja škola za djecu izbjeglice iz BiH , Ambasada BiH joj određuje radnu obavezu nastavnika muzike u Osnovnoj školi.. U martu 1994.godine učestvuje u svečanom otvaranju Kulturnog centra BiH u Zagrebu, u programu u kojem su učestvovali i naša operna diva Ljilja Molnar, zatim zbor Srednje škole za djecu izbjeglice i mali instrumentalni sastav koje je vodio prof. Ahmetspahić. U julu 1994.godine sa zborom izbjegličke Srednje škole koji je vodio prof. Fuad, odlazi kao solista na Festival zborova , koji je Care Deuschland, priređivao u Füssenu, turističkom gradu na jugu Njemačke. Tamo je ta velika humanitarna organizacija prikupljala 50 milijuna maraka za bolnice u BiH. To isto se ponovilo i sa zborom OŠ za djecu izbjeglice u junu 1996.godine, poslije čega su te škole raspuštene, a djeca se razišla na sve strane svijeta. Ostale su samo slike i snimci , kao što je ovaj na albumu. Od tada je Zdenka često prisutna u kulturno umjetničkom životu Bošnjaka, mada posljednjih godina rjeđe zbog posljedica nekih težih operativnih zahvata.Spomenimo samo neke od tih nastupa. Sa zborom zagrebačke Medrese učestvuje kao solista na prvoj manifestaciji kulturnog stvaralaštva nacionalnih manjina u RH održanoj u dvorani „Lisinski“. U maju 1999. godine, učestvuje u programu skupštine „Preporoda“ gdje je tada carevao predsjednik Ibrahim Kajan. Zatim na svečanom otvorenju prostorija BNZ u Ilici 54. jula 2005.godine., te vrlo značajan nastup u novogodišnjem programu TV Z 1. Mnogo uspomena, i utisaka sa raznih nastupa! Prije nekoliko godina nastupala je u Brčkom gdje je na trgu još stajao kip Draže Mihajlovića. Na programu je bila ilahija „Selam – selam“ sa zborom „Bosana“. Pomalo se strepilo kako će publika, u kojoj nisu bili samo Bošnjaci , nego i ostali građani to primiti. Ali muzika je pobijedila jer su svi zajedno tapšali u ritmu te pjesme. Drugi nastup u dvorani Studentskog centra pamti po reakciji dviju naših nena, koje su tijekom Zdenkine pjesme „Od kako je Banja Luka postala“ počele plakati jer su ih istjerali iz njihovih domova u Banja Luci.“ Posljednja pjesma u programu bila je ilahija „Nek mirišu avlije“ čiji refren je zajedno sa Zdenkom pjevušila i cijela sala. BROJ 18 14 BOŠNJAČKI GLAS Istra Piše i uređuje: Berina Mujkić NACIONALNA ZAJEDNICA BOŠNJAKA ISTRE Gajeva 3, p.p 84, 52100 Pula • 098/ 954–0452 www.nzbi.hr • [email protected] Festival bošnjačke kulture u Istri Povodom obilježavanja petog jubilarnog Festivala bošnjačke kulture u Isti 26. lipnja 2010. održana je završna svečanost u Domu hrvatskih branitelja. Nastupilo je kulturno- sportsko društvo iz Jesenica (Slovenija) koji izvode tradicionalnu bosansku glazbu, folkolorna skupina "Buzetski biseri"te harmonikaši i izvođači sevdalinki, ovom prilikom održana je degustacija tradicionalnih bosanskih jela. ublika je uživala u zabavnom programu u kojem je kulturno-umjetnički nastup folklornih skupina približio domaćim sugrađanima i ostalim uzvanicima bošnjačke običaje, kulturu i tradiciju. Uzvanici su uživali i u tradicionalnim bošnjačkim jelima koje su pripremile pobjednice iz Ogranaka nacionalne zajednice bošnjaka Istre. Festival bošnjačke kulture postao je tradicionalan i prepoznatljiv u svim dijelovima Istre, a cilj Festivala nije samo upoznati građane s bošnjačkom kulturom nego je i uspostavljanje mosta suradnje između krajeva iz kojih dolazimo i Istre, kulturne kao i gospodarske. P "Ljubav ide kroz želudac"- na temelju onoga što je ostalo na tanjurima možemo zaključiti da nas posjetitelji zaista vole. U okviru programa Festivala 24. lipnja 2010. u Buzetu je promovirana knjiga „Dželati naroda mog“ te projekcija filma „Krvavi ples po Šeheru“ autora i redatelja Avde Huseinovića, a 25. lipnja održana je promocija knjige „Geopolitički položaj Bosne i Hercegovine u euroatlanskim integracijama Zapadnog Balkana“ autora prof. dr. Džemala Najetovića te projekcija filma „Vanzemaljci iznad Sarajeva“ redatelja Avde Huseinovića. Ovom prilikom, imali smo izuzetno zadovoljstvo i čast ugostiti predsjednika Matice iseljenika Bosne i Hercegovine gospodina Avdu Hebiba kao i Zvonka Marića, člana Upravnog odbora Matice, dr. Ibrahima Bušatliju, člana Matice, dr. Džemala Najetovića, člana Matice, Avdu Huseinovića redatelja i urednika lista Matice „Naš svijet“ kao i producenta Edina Hadrovića. U okviru programa Festivala u Poreču je od 01. do 17. sprnja održana izložba fotografija Alije Akšamije, najpoznatije su, naravno, fotografije Ive Andrića, a neki kažu da je snimio i samo te tri fotografije imao bi mjesto u povijesti. Iz skromnog opusa Akšamijnih djela, svaka fotografija mogla bi ispričati cijelu jednu priču, njegove fotografije su emocionalno jake i postojane. Imali smo čast izložiti Akšamijne fotografije i u Buzetu 05. listopada 2010. BROJ 18 BOŠNJAČKI GLAS 15 Kažu da slika vrijedi više nego tisuću riječi... Moramo istaknuti riječi hvale gradonačelnika Buzeta koji je prisustvovao otvorenju izložbe u Buzetu. Bez obzira na zamke i prepreke na koje nailazimo tijekom svog rada, obećavamo da ćemo biti još bolji. Na kraju možemo reći da se sav naš trud i rad isplati kada vidimo zadovoljne posjetitelje, a i riječi hvale samo nas motiviraju za daljnji i još kvalitetniji rad. Postanite članom fonda za stipendiranje učenika i studenata Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske uključimo se u akciju »Odričem se jedne kave u korist naših najboljih učenika i studenata« Uplatimo u Fond minimalan iznos za maksimalnu korist. Pomozimo naše mlade i ugradimo svoj doprinos u njihovo znanje. Uplate možete izvršiti jednokratno ili još bolje, trajnim nalogom u svojoj banci sa svog tekućeg računa na žiro-račun BNZH u Zagrebačkoj banci broj: 2360000 – 1101413989 BROJ 18 16 BOŠNJAČKI GLAS Obilježavanje Dana Državnosti Bosne i Hercegovine u Istarskoj županiji kademija povodom Dana državnosti Bosne i Hercegovine održana je 3. prosinca 2010. godine u hotelu „Histria“ u Puli, sa početkom u 19 sati. Organizatori akademije bili su Nacionalna zajednica Bošnjaka Istre, Vijeće bošnjačke nacionalne zajednice Istarske županije i grada Pule. U uvodnom dijelu ispred organizatora pozdravio je i čestitao predsjednik Nacionalne zajednice Bošnjaka Istre i predsjednik Bošnjačke nacionalne zajednice Republike Hrvatske, Senad Pršić. Ispred županije pozdrave i čestitke prenijela je gđa. Viviana Benussi, zamjenica župana Istarske županije, pročelnica za nacionalne manjine Istarske županije. Dok je pozdrave i čestitke grada Pule sugrađanima porijeklom iz Bosne i Hercegovine prenio gdin. Erik Lukšić, pročelnik za financije grada Pule. A Gđa. Viviana Benussi, zamjenica župana IŽ O važnosti datuma Dana državnosti, kao i osnivanju države Bosne i Hercegovine, njenim povijesno važnim događajima, stanovništvu, borbama, očuvanju identiteta više je rekao prof. Jusuf Šehanović, kroz referat o Bosni i Hercegovni od njenog postanka do danas. Naglasak je stavljen i na život ljudi porijeklom iz Bosne i Hercegovine u Istarskoj županiji. Prof. Šehanović istaknuo je vrlo dobru suradnju sa lokalnom vlasti, omogućavanju poštivanja i gajenja kulturne baštine i tradicije, dodjeljivanje financijskih sredstava i prostora za potrebe Bošnjaka. Zatim se moglo čuti o važnosti nacionalnog opredjeljenja, odnosno koje su prednosti biti deklariran kao Bošnjak. Za sam kraj izlaganja istaknute su važne aktivnosti koje su se održale u ovoj godini, te planovi Bošnjaka Istre za naredni period sa upućenom čestitkom povodom Dana državnosti. Večer su obogatili svojim nastupima gđa. Enisa Buljubašić recitirajući „S'strancem o Bosni“ Azera Zahića, operni pjevač i operna diva gdin. Bojan Šober i mr. Olga Šober izvođenjem arije „Note e giorno“, duetima „Cinqe-dieci“, „La ci darem la mano“, „Brindisi“. Te su publiku uključili u izvedbi „Neka cijeli ovaj svijet“. Operne supružnike na glasoviru je pratila prof. Vesna Ivanović Ocvirk. Druženje se nastavilo uz domjenak bosanskohercegovačkih kulinarskih delicija. BROJ 18 Gdin. Erik Lukšić, pročelnik financija grada Pule Prof. Vesna Ivanović Ocvirk Zajedničko izvođenje „Neka cijeli ovaj svijet“ BOŠNJAČKI GLAS 17 Prof. Jusuf Šehanović sa opernom divom mr. Olgom Šober i gdin. Bojan Šober Postanite članom fonda za stipendiranje učenika i studenata Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske uključimo se u akciju »Odričem se jedne kave u korist naših najboljih učenika i studenata« Uplatimo u Fond minimalan iznos za maksimalnu korist. Pomozimo naše mlade i ugradimo svoj doprinos u njihovo znanje. Uplate možete izvršiti jednokratno ili još bolje, trajnim nalogom u svojoj banci sa svog tekućeg računa na žiro-račun BNZH u Zagrebačkoj banci broj: 2360000 – 1101413989 BROJ 18 18 BOŠNJAČKI GLAS Proslave Bajrama Bajrami Bošnjaka Istre organizaciji Bošnjačke nacionalne zajednice grada Siska i Sisačko-moslavačke županije, u Kristalnoj kocki vedrine u Sisku, u nedjelju 12. rujna, s početkom u 19 sati, održan „9. Sisački bajramski koncert“, na kojem smo i mi sudjelovali sa "Buzetskim biserima". U Kurban Bajram u Raši acionalna zajednica Bošnjaka Istre- Ogranak Raša uz sponzorstvo svojih sugrađana obilježila je Kurban Bajram. Bajram požrtvovnosti i hodočašća proslavljen je 16. studenog, u prostorijama RKUD-Rudar- Raša, uz čašćenje prigodnim bajramskim slasticama. Za glazbeni dio druženja bio je zadužen „Mrga band“. Nazočnima Kurban Bajram čestitao je načelnik općine Raša, gospodin Josip Pino Knapić i i ispred organizatora, predsjednica Ogranka Berina Mujkić. Mrga band Veselo bajramsko selo N Buzet Izložba Alije M. Akšamije ana, 5 listopada 2010. godine Nacionalna zajednica Bošnjaka Istre-Ogranak Buzet otvorio je prvu izložbu bošnjačkih radova u Buzetu u trajanju do 21. listopada. U palači Bigatto, sjedištu Zavičajnog muzeja otvorena je samostalna izložba Alije M. Akšamije, serijal od 23 fotografije. Jedan od najpoznatijih fotografa BiH, 2008. godine primio je nagradu za životno djelo od Europske federacije profesionalnih fotografa. Izložbu je prezentirao kustos muzeja Saša Nikolić. Nazočnima se obratio predsjednik Ogranka Buzet, domaćin izložbe, prof. Muhamed Muratagić. U uvodnom dijelu programa pjesmu „Una“ Saliha Agića pročitao je Igor Muratagić, nakon čega je gradonačelnik Buzeta, Valter Flego otvorio izložbu. D BROJ 18 BOŠNJAČKI GLAS 19 Muhamed Muratagić, gradonačelnik Buzeta Valter Flego Rijeka Rijeku posjetile drage gošće iz Bosanske Otoke i urednica lista »Zehra – Kewser« iz Sarajeva. Piše: Ernedina Adžajlić ana 18. rujna 2010. god. naš Medžlis u Rijeci posjetila je Udruga žena islamske zajednice iz Bosanske Otoke. Njihova želja bila je da dođu u Rijeku, kako bi vidjele izgradnju našeg Islamskog kulturnog centra, a uz to da se upoznaju i s Vijećem žena MIZ Rijeka. Sve pripreme i dogovaranja oko njihovog dočeka, zahvaljujući našim aktivisticama – vrijednim hanumama protekle su u najboljem redu. Naime kada smo saznale njihovu želju, sve članice su se odazvale da ih što bolje primimo, pa je tako i hrana i noćenje bilo riješeno. Kao i uvijek i ovaj put pokazalo se ono naše veliko „bosansko srce“ kojim pokazujemo svoju dobrodošlicu svakom gostu. D Domaćini MIZ Rijeka sa glavnim imamom Hajrudinom ef. Mujkanovićem, te mualimama , predsjednikom IOM Rijeka Mujom Isićem, te predsjednicom Edinom Jahić i članicama VŽMIZ Rijeka, dočekali su gošće iz Bosanske Otoke na gradilištu IKC-a Rijeka. Na gradilištu su se kratko zadržali, jer je kiša ometala duže razgledavanje. Nakon toga, drage gošće su prošetale po našem korzu. Iako je cijeli dan padala kiša, to nije omelo lijepo i ugodno druženje. Poslije šetnje riječkim korzom, uz kratko upoznavanje sa znamenitostima grada, dočekale smo ih u našoj divanhani na ručak. Ubrzo su i one stigle, te smo svi nakon klanjanja podne namaza, ostali u mesdžidu. Glavni riječki imam Hajrudin ef. Mujkanović, zajedno s predsjednikom IOMIZ Mujom Isić, poselamili su drage gošće uz lijepe riječi dobrodošlice, te izrazili zahvalnost i želju za održavanjem ovako lijepih druženja. Tada je predsjednica VŽMIZ Rijeka Edina Jahić gošćama uručila skromne darove, koji će ih podsjećati na ovo lijepo upoznavanje i druženje. Posebno su se zahvalili na daru-donaciji, koje su donijele Otočanke. Naime predsjednica Udruge žena iz Otoke Ajša Kadirić predala je našoj predsjednici Edini Jahić, njihov dar u iznosu 300 KM i 100 eura za gradnju IKC-a. Zatim nam je darovala lijepu umjetničku sliku pejzaž Bosanske Krupe, te veslo – simbol starih lađa koje su plovile Unom. Ona se zahvalila Taj dan smo očekivale i najavljene nam gošće iz Sarajeva, točnije urednice i novinarke Radija Zehra, i magazina „Zehra – Kewser“. Sve se tako lijepo, a slučajno posložilo, da su i one baš taj dan planirale da nas posjete. BROJ 18 20 BOŠNJAČKI GLAS na lijepom dočeku, uz želju da i dalje nastavimo s takvim entuzijazmom, kako bi i mi žene svojim zalaganjem pripomogle što boljoj i bržoj realizaciji izgradnje našeg IKC. Naše cure zbora „ Selsebil“ koje krasno pjevaju, počastile su nas sa svoje dvije ilahije. Hajrudin ef. Mujkanović iskoristio je priliku te nas pred svima pohvalio za naš trud i zalaganje za dosadašnji rad i organiziranje ovako lijepih druženja. Tom prigodom darovao nam je veliku bakrenu tacnu s fildžanima za kafu s džezvom, krasan dar iz Sarajeva. Zatim su nam se obratile gošće iz Sarajeva. One su urednice i novinarke uglednog magazina „ZehraKewser“,kojeg su nam došle prezentirati. Uz to imaju i svoju Radio-stanicu i TV Zehra. Prva nam se obratila urednica Sabrija Mehmedović, koja se isto tako zahvalila na lijepom dočeku, a nije skrivala radost i oduševljenje da su zajedno u gostima s Udrugom žena iz Bosanske Otoke. Bilo joj je drago da smo mi u Rijeci dobro organizirane i da nas ima u tako velikom broju. Izrazila je želju da tako nastavimo i dalje uz suradnju sa drugima, a što će uroditi dobrim druženjima i proširivanjem prijateljstava. Rekla je još da će svakako nastojati posjetiti i Bosansku Otoku, čim nađu vremena za to. Zatim nam je Sabrija predstavila Sadiku Avdić, koja je i osnovala „Zehru-Kewswr“, još 1994. godine u Zenici. Tada je to bila nevladina, nestranačka i neprofitabilna organizacija koja u skladu sa svojom misijom pomaže ženama i djeci na polju obrazovanja i odgoja u duhu islamske vjere i kulture. Sadika Avdić je nastavila razgovor kako se nedugo zatim preselila u Sarajevo i nastavila s radom. Članstvo se ubrzo proširilo na cijelu Bosnu i Hercegovinu i inozemstvo. U okviru Kewsera djeluju klub VID ( vrijednosti i društvo ) i hor Kewser. Sadika je navela da je Kewser organizacija edukativnog karaktera čiji su glavni projekti mediji. U okviru tog projekta izdaju magazin Zehra sada čak dva puta mjesečno, dok je u početku izlazio svakih dva mjeseca. Magazin BROJ 18 je prvenstveno namijenjen ženi i porodici. Način njenog izlaganja, bio je tako ugodan i djelovao na sve nas nekako smirujuće. Ona je ujedno i autor većine pjesama – ilahija koje je sama napisala za hor Kewser. Tolika je zainteresiranost i želja za upisom u hor, jer stalno se prijavljuju nove kandidatkinje, a da čak nisu u mogućnosti sve ih primiti. Nakon Sadike obratila nam se urednica i voditeljica Radia Zehra Elvira Velić Muftić. Naravno nije mogla, a da ne kaže kako je teško govoriti nakon govora Sadike Avdić. Navela je da je Radio Zehra osnovan prošle godine. Svake godine Kewser organizira kulturno-duhovnu manifestaciju „Mošus Pejgamberov“, povodom rođenja hazreti Fatime, koju je Božiji Poslanik zvao svojim mošusom. Nakon što su vidjele da imamo naš zbor „ Selsebil“ izrazile su želju da i one svakako dođu i učestvuju na toj manifestaciji. Manifestacija se sastoji iz tri dijela i traje sedam dana. Jednom tjedno –ponedjeljkom s početkom u 18 sati održava se predavanje iz duhovnosti, filozofije, psihologije, zdravlja, odgoja ili vezano za neki aktualni problem. Također, Kewser organizira razna druženja, izlete, programe povodom mubarek dana. U svemu tome ne izostaje stalna suradnja i kontakti s drugim udruženjima i organizacijama u zemlji i inozemstvu. Kewser već od 2005. godine realizira projekt TV Zehra televizijsku emisiju koju sada uređuje i vodi Sabrija Mehmedović. Elvira Velić Muftić je napomenula da mediji imaju jak uticaj na pojedinca, a time i na ukupno društvo, te da je jako važno i da treba dobro da pazimo što i čemu posvećujemo svoju gledanost. Posebno je naglasila da buduće Bajrame provodimo u obiteljskim i prijateljskim druženjima, kao što to i priliči, a ne kao što to mnogi čine po raznim restoranima, kafanama uz razne pjevače, svirku, pa čak i opijanja. Poslije te prezentacije svima je bila dostupna kupnja nekoliko zadnjih brojeva magazina „Zehra Kewser“ i CD-a hora Kewser po vrlo prihvatljivoj cijeni. Nakon takvog izlaganja mnoge gošće, koje su željele posjetiti Opatiju otišle su u obilazak s našim članicama VŽMIZ Rijeka. Po povratku nastavljeno je druženje u divanhani do večere nakon čega su svi koji su se prijavili da će uzeti gošće na konak, otišli svojim kućama. Naše gošće iz Sarajeva su pred večer nastavile put za Pulu, gdje su isto tako imale najavljen svoj dolazak i prezentaciju magazina „Zehra Kewser“. U nedjelju ujutro u 10 sati sa Delte, svojim autobusom, gošće iz Bosanske Otoke otišle su prema Crikvenici, koju su željele malo bolje razgledati. Sve one su izrazile želju da ovo bude početak naše uspješne i dobre suradnje. I Otočanke i Sarajke su izrazile želju za uzvratnom posjetom njima. Na kraju su me posebno učinile sretnom njihove poruke, da su sretno stigle svojim domovima i da su tako zadovoljne posjetom. BOŠNJAČKI GLAS 21 Sport ŠAHOVSKI TURNIR „RI – 10“ Za nacionalne manjine PGŽ, 26. 09. 2010. godine Piše: Arif Huskić U prostorijama šahovskih klubova „Rijeka“, „Liburnija“ i „Junior“ na Brajdi, Rijeka, održan je tradicionalni šahovski turnir nacionalnih manjina pod imenom ¨RI – 10¨ na kojem se natjecalo devet (9) ekipa nacionalnih manjina: Bošnjaci (2), Crnogorci (2), Česi, Mađari i Slovaci i Srbi (2). Igralo se po sustavu ¨Berger¨ (svaki sa svakim) ¨ubrzano¨ (15 min/ po igraču). Turnir je okupio veliki broj jakih igrača: Fide-majstora, nacionalnih majstora, te majstorskih kandidata. Igralo se borbeno i veći dio partija završio je pobjedama. Remija je bilo veoma malo. Prvo mjesto osvojila je ekipa Slovaka. Oni će biti ujedno i domaćini turnira u 2011. godini. Osvojili su 15 meč bodova. Drugo mjesto pripalo je ekipi Srba koji su inače prošlogodišnji pobjednici i bili su domaćini turnira. Treće mjesto pripalo je ekipi Bošnjaka koji su osvojili 11 meč bodova (4 pobjede po dva boda, 3 remija po jedan bod, 1 poraz). Bošnjaci i nače nisu nastupili na posljednja dva turnira. S obzirom da se ekipa skupila neposredno prije turnira, a za to najveću zaslugu ima Mehmed Sijamhodžić te Arif Huskić, ekipa je postigla zapažen uspjeh. Za Bošnjake su nastupili: Mirsad Dizdarević, Sefedin Rizović, Abid Hamzić i Arif Huskić. Rezerva je bio Z. Nesimović. Ujedno su ove tri ekipe osvojile i pehare. Najuspješniji igrač turnira bio je Arif Huskić s osvojenih 7 bodova (6 pobjeda i 2 remija), koji je dobio diplomu za najbolji rezultat na 4. ploči. Zapažen rezultat ostvario je i Mirsad Dizdarević na 1. ploči koji je osvojio 6 bodova (6 pobjeda i 2 poraza). Kapetan ekipe Abid Hamzić dobro je rasporedio igrače po pločama i time pomogao dobrom plasmanu ekipe Bošnjaka. Za nadati se je da će ovaj uspjeh pomoći obnavljanju rada šahovskoj sekciji pri Bošnjačkoj zajednici, te privući nove igrače da se aktivnije uključe u rad šahovske grupe. Gradnja Islamskog centra Rijeka u Hrvatskoj Riječka džamija otvara vrata u listopadu 2011. Dan vakifa – donatora i utemeljitelja Islamskog centra Piše. Hidajet Hasanović vi se rado prisjećamo 03.10.2009. godine kada se u Islamskoj zajednici u Hrvatskoj, Medžlisu Islamske zajednice Rijeka svjedočilo historijskom činu, na kojemu su bili svi predstavnici Islamske zajednice, na čelu sa našim reisu-l-ulemom dr. Mustafom ef. Cerićem, muftijama, glavnim imamima, te predstavnici političkog života, od predsjednika R Hrvatske, ministara, gradonačelnika i dr. Islamska zajednica u Rijeci osnovana je 1966. godine. Na području Primorsko-goranske županije živi 9.043 muslimana i muslimanke. Prvi službeni zahtjev za dodjelom lokacije Islamskog centra upućen je gradskim vlastima 1984. godine. S BROJ 18 22 BOŠNJAČKI GLAS San riječkih muslimana se počeo ostavrivati 03.10.2009. godine. Toga dana ovdašnji muslimani položili su ispit zrelosti i dokazali da je riječkim muslimanima potreban jedan ovakav centar, koji će ih uvesti u svjetliju budućnost upražnjavanja islamskih propisa. Službeni početak radova Islamskog centra Rijeka počeo je 12.03.2010. godine a predviđen rok gradnje je 18 mjeseci. Parcela Centra, predviđena Generalnim urbanističkim planom Grada Rijeke, nalazi se u zoni vjerske namjene, na području Rujevice, sjeverno od riječke zaobilaznice. Oblik građevne čestice je kompaktan, gotovo pravilan, u padu prema jugu, veličine 10800 metara kvadratnih. Islamski centar u Rijeci, koji je sada u poodmakloj izgradnji, prostire se na bruto povšini od 5290 metara kvadratnih u kojem će biti džamija, mektepske prostorije, kongresna dvorana, apartmani za goste, restoran, divanhana za žene, stanovi za imame, omladinski klub, podzemne garaže i druge sadržaje koje su potrebne ovakvom centru. Ovim se projektom, bez parafrazirajućih i isključivo dekorativnih tradicionalnih motiva, nastojalo približiti više duhovnoj, a manje formalnoj tradiciji islama. Po islamskoj tradiciji molitvenog prostora, on nikada nije bio ograničen na isključivo zatvoreni prostor, jer molitva obavljala u zatvorenom, ali i otvorenom prostoru. Koristeći prirodni pad terena, džamija sa munarom, shvaćena je kao skulptura smještena na pravilan postament na pješačkom trgu, a ostali sadržaji Islamskog centra nalaze se dvije etaže ispod džamije. Visina kupola džamije iznosit će 17 metara, a visina minareta 23 metra koja je ovih dana u završnoj fazi. Dan vakifa ako su radovi na Islamskom centru u drugoj fazi, godinu dana nakon polaganja kamena temeljca, bili smo u mogućnosti 03.10.2010. godine obilježiti Dan vakifa u prostorijama Islamskog centra, kao dan sjećanja na sve one koji su se borili za Islamsku zajednicu i muslimane i učestvovali u njenom napretku. Sjećanjem na vakife koji su preselili na ahiret učenjem hatme, osjećali smo se odgovornim i prisjetiti se njihova napora za ovdašnju Zajednicu. Islamska zajednica u Hrvatskoj i riječki muslimani u proteklih nekoliko desetljeća ulagali su iznimne napore da bi se ostvario jedan ovakav projekt koju predvodi uvaženi muftija Ševko ef. Omerbašić. Pored predstavnika Islamske zajednice Hrvatske i Bosne i Hercegovine, svečanost Dana vakifa svojim prisustvom uveličali su predstavnici Grada i Županije, veleposlanik Islamske republike Iran, te drugi ugledni gosti. Svečanost je otvorio glavni imam riječki Hajrudin ef. Mujkanović poklanjanjem hatma dove vakifima Medžlisa, te prigodnim obraćanjem prisutnima zaželio srdačnu dobrodošlicu. Potom su se obratili predsjednik Medžlisa IZ Rijeka h. Muje Isić, gradonačelnik Grada Rijeke mr.sc. Vojko Obersnel, izaslanik Župana PGŽ gosp. Ivo Afrić, te predsjednik Mešihata IZ Ševko ef. Omerbašić. Nakon pozdravnih govora domaćina i gostiju Medžlis IZ Rijeka je uručio prigodne poklone, slike s motivima Islamskog centra, vakifima Huseinu Žlibanoviću, Ibrahimu Hrštiću, Medžlisu Islamske zajednice Zagreb, Općini Cazin, Općini Bihać, Gradonačelniku Grada Rijeke, predstavniku Županije, te uvaženom muftiji Ševki ef. Omerbašiću. K BROJ 18 BOŠNJAČKI GLAS 23 Svečani dio programa završio je izvođenjem ilahija i kasida zbora Selsebil Medžlisa Islamske zajednice Rijeka i učenjem Fatihe vakifima Medžlisa IZ Rijeka koji su preselili na Ahiret. Prvi namaz u Islamskom centru Rijeka BROJ 18 24 BOŠNJAČKI GLAS BOŠNJAČKI DANI KULTURE – PGŽ 2010 ovodom Dana državnosti BiH, BNZ za PGŽ kao organizator i VBNM za PGŽ i Grad Rijeku kao suorganizatori, priredili su niz manifestacija na koje su se odazvali mnogi građani,stanovnici Rijeke i okolnih gradova Primorsko-goranske županije. Raznovrsni program pod pokroviteljstvoma: Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske, Primorsko-goranske županije, Grada Rijeke, Grada Kastava, Općine Bužim (BiH), omogućio je brojnoj publici uživanje u dijelu bošnjačke i bosanske kulture koja je prezentirana u slijedećim terminima: P Srijeda, 24. 11. 2010. godine 10. godina izdavaštva BNZH Piše: I. Ružnić romocija: „10. godina izdavaštva BNZH“ u Rijeci, održana je u srijedu, 24.11.2010. god. u prostorima BNZ za PGŽ, Vodovodna 15 B s početkom u 18 sati. Pred četrdesetak nazočnih posjetitelja ordžana je promocija svih tiskovnih izdanja BNZH u posljednjih deset godina. Na početku promocije, predsjednik BNZ za PGŽ Ibrahim Ružnić je pozdravio prisutne ispred organizatora BNZH i BNZ za PGŽ, te suorganizatora VBNMza PGŽ. Ujedno je predstavio cjelokupan program obilježavanja Dana državnosti BiH pod nazivom „Tjedan bošnjačke kulture u Rijeci 2010.“ I pozvao prisutne da budu prisutni na svim narednim događanjima. P Promotor cijele edicije bio je Glavni urednik Bošnjačke pismohrane Filip Mursel Begović, koji je prokomentirao sva izdanja, počevši od časopisa „Bošnjačka pismohrana“, „Bošnjački glas“, te ostale časopise bošnjačkih aocijacija u Republici Hrvatskoj. Naročito je spomenuo autore koji su afirmirani u Republici Hrvatskoj i koji su mogli tiskati svoja djela u bilo kojoj izdavačkoj kući, ali su izabrali BNZH kao svog izdavača. Čak neki od njih niti se izjašnjavaju kao Bošnjaci, ali su iz nekih razloga izrazili želju za surad- BROJ 18 njom na planu zajedničkih projekata s BNZH. U red značajnih autora je svakako spomenuo autore i djela kao što su djela Envera Čolakovića, Amira Bukvića, Ervina Jahića, Alije Akšamije, dr. Tahira Mujičića i dr. Spomenuo je i neke od autora iz reda pripadnika bošnjačke manjine u RH koji ne spadaju u red onih koji bi mogli ući u program velikih izdavačkih kuća, pa im BNZ dođe kao jedini put da njihovi uradci vide svjetlo dana. U tom smislu će BNZH i dalje imati sluha i podržavati izdavačku djelatnost takvih autora. BOŠNJAČKI GLAS 25 Četvrtak, 25. 11. 2010. godine »Sevdalinka kao glazbeni i kulturološki fenomen« Tribina na temu: «Sevdalinka kao glazbeni i kulturološki fenomen» održana je u četvrtak, 25.11.2010. god. u prostorima dvorane Filodrammatica u Rijeci, Korzo 28/1, s početkom u 18 sati. Sudionici tribine bili su: Mr.sc. Senad Nanić, predsjednik Kulturnog društva bošnjaka Hrvatske „Preporod“ iz Zagreba, Šukrija Trako, predstavnik Art kuće sevdaha i muzičar-sazlija iz Sarajeva, Milan Žeželj svirač sevdalinke na harmonici iz Rijeke, Šehrizad Begić, dopredsjednik BNZ za PGŽ i pjevač sevdalinki. Moderator tribine bio je Ibrahim Ružnić predsjednik BNZ za PGŽ. Evo što su iz svog kuta gledanja o sevdalinci rekli pojedini sudionici: Šukrija Trako: "Sevdalinka je kao tvorevina "narodne duše" jedino originalna i kompletna uz saz, koji opet u rukama dobrog sazlije pokazuje svoju dušu... Samo u sevdalinci praćenoj sazom opet će behar biti behar, šadrvan će biti šadrvan, akšam, zora, cvijeće, sevdah od kojeg "goreg jada nejma", sve će biti nepatvoreno, dobit će svoju dimenziju i boju, boju koju ima i u prirodi i životu. Samo tako će sevdalinka ostati ono što jeste, bez opterećenja i balasta "modernističke šminke"" Osnovne informacije o sazu SAZ je riječ perzijskog porijekla i u prijevodu znaci - trska, šum trske, čemu njegov ton najviše i slici. U naše je krajeve došao sa dolaskom Turaka u XV stoljeću. To je melodijski instrument, korišten pretežno samostalno, bez podrške i sudjelovanja drugih instrumenata u pratnji pjesama ili instrumentalnim izvedbama. U saz se kuca Sazovi mogu nastupati i skupno - U TAKUMU SAZOVA... (prvi takum poslije 73 godine održan je u Sarajevu u julu 2003.) Saz je nesumnjivo, obzirom na svoje porijeklo, najčešće bio prisutan u muslimanskom dijelu stanovništva, a posebno u visim socijalnim krugovima, aginskim i begovskim čardacima kao i sijelima onovremene boemštine. BROJ 18 26 BOŠNJAČKI GLAS Specifičan ton - Niz tonova koji se koriste na sazu je iz velike, male i prve oktave tonskog sistema. U tom prostoru se i kreću muške glasovne mogućnosti. Melodijske žice se prazne štimuju na tonove iz male oktave i na pozicijama - pragovima imaju tonove i iz prve, a basova na ton iz velike oktave. To je posljedica duzine žice, koja je na sazu dvostruko veća od žice na gitari. Kako se prva žica gitare štimuje na ton e1 (iz prve oktave), prirodno je da se sazova, obzirom na razlike u duzini, štimuje niže, približno za oktavu. Također, međusobni raspored i geometrijski odnos njegovih pragova odudara od nekih općih zakona fizike. Oni nemaju neki uobičajeni geometrijski slijed koji susrećemo kod drugih instrumenata. - Rezonancija i fonski kvaliteti - Posebna ukrašenost saza sa rezbarenim i mozaičnim motivima, pri čemu se koriste segmenti od drvenih elemenata sa pogodnom bojom i teksturom drveta, ali nikada bojenjem. U tu svrhu se jedino koristi bezbojni lak. - Bitan faktor kvaliteta saza je TEZINA saza - sto je saz lakši smatra se kvalitetnijim, boljim. ruci, po svim žicama istodobno da bi se proizvela maksimalna zvučnost. I saz i šargija su bili prošireni po urbanim sredinama Bosne i Hercegovine. Šargija ima nešto kraću, a saz jako dugačku hvataljku. Dugačka hvataljka saza je razumljiva kada se ima u vidu melodijski 'vez' u vrlo visokom ambitusu (preko dvije oktave) kakav je karakterističan za naše gradove. Samo ovakvim instrumentom moguće je pratiti naše najorginalnije folklorne arije oblika nenadmašne sevdalinke. Ukrašavanju saza poklanjana je velika pažnja. Peševi saza ukrašavani su srebrom, vezeni su po njima, srebrenom žicom, ornamenti, vršena je inkrustacija sedefom i potkićivani sa merdžanom i biserom. Za takav saz se u našim narodnim pjesmama susreće nazivlje: 'sedefli tamubura', 'biserli tambura', 'tamburica bisernica', 'bisernica' i drugi. Pitanje da li je saz potakao nastajanje naše najoriginalnije folklorne arije, 'PORAVNE' ili 'RAVNE', kojoj nema uzora ni u jednom muzičkom folkloru svijeta, ili je pak 'PORAVNA' pjesma uvjetovala tako prisno urastanje saza u nas muzički folklor, do danas nije riješeno. Na sazu se svira [kuca] po sluhu. Mada je najčešći slučaj, kao sto je rečeno, da se sazom prati pjevanje samo jednoga pjevača, uz saz se može svirati i kolektivno, i to ne u harmonijskom, već isključivo u melodijskom smislu. SAZLIJA (izgled): "Obicno je obucen: na glavi crveni fes sa crnom kicankom, fermen crni od cohe vezan crnim gajtanima sa orijentalnim sarama na coskovima vezenim iglom od biljura, bijela kosulja od cerece, troboloz svileni sareni na krajevima sa kitama oko pojasa, jagluk od finoga beza zlatom vezen na jednom uglu - nosen o pojasu, caksire crne od cohe - abe vezene crnim gajtanima na bokovima sa dugim turom uskim nogavicama, na nogama carape i cipele - mestve, firale kaljace sa kalosama, postule (zavisi od godisnjeg doba)." (Izvor: Ismet Cumurija. Saz, sevdahlinka i sijelo. Most, Mostar, 1998.) Još ponešto o sazu Poznate bosanske sazlije: "SAZ je kordofoni (žičani) muzički instrument iz grupe tambura. Broj žica mu je različit i kreće se od šest do šesnaest. Najčesće je taj broj, kod sazova koje susrećemo u Bosni i Hercegovini, osam, deset ili dvanaest. Sve su žice ugođene na podjednaku visinu. Sazom se najčešće prati pjevanje samoga pjevača. Najprije svirac preludira naročitim instrumentalnim motivom, a zatim adekvatnom arijom same pjesme. Na dugim notama i pjevačevim pauzama svirac 'veze' sitnim motivima da se ritam ne bi umrtvio. Zvukovi na sazu se proizvode udaranjem terzijana po žicama. Svirač drži terzijan u desnoj - U navedenim društvenim slojevima, neopterećenim socijalno-ekonomskim problemima, njegova posebnost je mogla da opstane. ON NE TRPI HILU (NASILJE), KAKO PREMA SEBI TAKO NI PREMA PJESMI SA KOJOM JE PREDSTAVLJAO NERAZDVOJNU CJELINU KAO "NOKAT I MESO" I danas tvrdim, bez namjere da minimiziram vrijednost orkestriranih aranžmana sevdalinke, ISTA JE ORIGINALNA SAMO UZ SAZ... ON JE INSTRUMENT PO MJERI SEVDALINKE, A ISTA JE CESTO PRAVLJENA PO NJEGOVIM "MJERAMA I MOGUCNOSTIMA. Specificnosti bosanskoga saza BROJ 18 Hasim Muharemovic (Srebrenik) Avdaga Vrabac (Tuzla, umro 1996.) Mehmed Gribajcevic (Sarajevo) Avdo Lemes (Sarajevo) Igbal Ljuca (Sarajevo, umro 2002.) Muhamed Borogovac (Zivinice, umro 2003.) Kadir Kurtagic (Sarajevo, umro ?) Muhamed Mesanovic-Hamic (Sarajevo, umro 1978.) - Camil Metiljevic (Hrasnica) - Selim Salihovic (Janja kod Bijeljine, umro 1988.) BOŠNJAČKI GLAS 27 - Sukrija Trako (Visoko) - Sadeta Osmanovic (Lukavac) - Halid Music (Zivinice) - Sulejman Saric (Tuzla) - Smail Mehuric (Tuzla, umro 1992.) - Muaz Borogovac (Zivinice) - Rajko Simeunovic (Brcko?) - Omer Dedic (Zivinice) - Amir Haskic (Travnik) - Nazim Isanovic (Banja Luka) - Himzo Tulic (Zvornik) Od 2003. god. pri Institutu sevdaha - Fondaciji Omera Pobrica iz Visokog djeluje TAKUM SAZOVA. Cine ga slijedece sazlije: Sukrija Trako, Mehmed Gribajcevic, Halid Music, Hasim Muharemovic, Mustafa Terzic, Camil Metiljevic, Sadeta Osmanovic (jedina dama medju sazlijama!), Omer Dedic, Avdija Agusi, Imsir Malkic i Avdo Lemes. Senad Nanić:"Sevdah je most". Sevdalinka je tradicionalna gradska bosansko-hercegovačka ljubavna pjesma. Ona nastaje u razdoblju snažnog kulturnog i civilizacijskog rasta koji karakteriziraju vrijeme osmanske uprave u Bosni 16. i 17. stoljeća. Brzi rast gradova rezultira složenim društvenim odnosima i kulturnim praksama. Priključenje velikom osmanskom carstvu ne donosi samo nove društvene vrijednosti već i raznorodne međunarodne kulturne utjecaje. U bosanskim gradovima tako svoju prisutnost potvrđuju kulturni fenomeni porijekla u rasponu od arapskog i perzijskog, preko turskog sve do multikulturnog andaluzijskog, tvoreći sintezu s lokalnim kao i susjednim renesansnim iskustvom jadranskih gradova. Osluškujući skladne odjeke međusobno tako udaljenih izvora, sevdalinku mostom kulture lako prepoznaje i onaj koji se s njenim izrazom univerzalnog jezika glazbe susreće po prvi put. Stara latinska „nomen est omen /ime je znak/“ svoju istinitost pronalazi u kulturnim fenomenima koji svoju vrijednost potvrđuju kroz stoljeća. Tako je i sevdah ostao i potvrdio se pravim imenom ovog glazbenog fenomena. Ne slučajno. Riječ sevdah odraz je u turskom i bosanskom jeziku arapske riječi „seuda“, što znači „crna“. Crna nas boja i crna zemlja vode do milenijski udaljene antičke grčke i potom arapske tradicionalne kozmologije, medicine i psihologije. Kao što je crna zemlja jedan od četiri elementa antičkog svemira, tako je i crna žuć jedna od četiri tjelesne tekućine koje oblikuju i četiri psihološka karaktera, jedini suvremeni ostatak antičke medicine i kozmologije. Crn je melankolik, jer sevdah odlikuje sjeta, čežnja te emocija koja nije „na prvu loptu“ niti kratko traje. Sevdah je ljubav, doživljena i odlikovana najdubljim i najtrajnijim osjećanjima. Nastaje, razvija se, njeguje i čuva u „tami“ vlastite intime. Ona je sjetna i čezne, jer pati pri svakoj, makar i kratkotrajnoj, odsutnosti ili spriječenosti. Posljednjih desetljeća sevdah je na udaru. Legitimitet ove snažno potvrđene i prisutne glazbene tradicije sustavno pokušava preuzeti diskografska industrija novokomponirane takozvane narodne glazbe. Htjedoše imenom sevdah u srca onih što ga štuju ugurati svoje masovno proizvedeno turbo kič pojednostavljenje glazbenih tradicija jugoslavenskih naroda. Zato sevdah nije dovoljno samo izvoditi. O njemu je potrebno ozbiljno govoriti. Njega je potrebno istraživati, u njemu ponovo stvarati. Sevdah je most. Prići mu može svak, ali ga i prijeći mora kako bi ono što prinese trajalo u intimi srca. Baš kao što je to uvijek i bilo. Jer, iako je sevdah zauvijek omirisan starom čaršijom, aškom, mušepcima, mahramama, minderima… Bosnom i dobrim Bošnjacima, neke od najljepših sevdalinki prinesoše i pronose ni Bošnjaci nit Bosanci. BROJ 18 28 BOŠNJAČKI GLAS Milan Žeželj Rođen sam u Dalmatinskoj zagori, porijeklom Ličanin, odrastao u Slavoniji, a posljednjih 40-desetak godina živim u Rijeci. Dakle, nikad živio u Bosni, a sevdalinka mi je u srcu. U najranijoj mladosti otac nam je kupio gramofon i u mnoštvu ploča našlo se je i nekoliko sevdalinki. Pjesma „Mehmed paša tri cara služio“ bila je najčešće slušana pjesma sa mojih 6 do 7 godina života. Taj zvuk me je obilježio i kad sam došao u posjed harmonike, sevdalinka je bila pridodni odabir mog muzičkog opusa. Danas kao muzičar amater sviram 600-tinjak sevdalinki i svirajući sevdalinku osjećam neobjašnjivo psihičko rasterećenje i relaksaciju kao niti u jednom drugom segmentu života. Užitak u muziciranju me je definitivno opredjelio – sevdalinka je moje trajno opredjeljenje i muzička vrijednost čijem očuvanju će, nadam se makar malo doprinijeti i moje sviranje i angažman u riječkim „Sevdalijama“. Šehrizad Begić Za razliku od mog prijatelja Žeželja, ja sam rođeni bosanac i sevdalinka mi je bila prirodno okruženje. Međutim, kao mlad momak volio sam pjesmu. Nastupao sam na mnogim natjecanjima pjevača amatera i pobjeđivao. Ali, moj izbor u tadašnjim vremenima nije bila sevdalinka. Preferirao sam novokomponovanu muziku, što je tada bio trend. Mišljenja sam da kao interpretator sevdalinke – pjevač, za razliku od svirača, pjevač mora za sevdalinku sazrijeti. Ja sam jednostavno „osjetio“ banalnost repertuara novokomponirane muzike koju sam do tada pjevao i vratio se sevdalinci kao izvorištu. Pjevam je sa zadovoljstvom i kroz projekte BNZ za PGŽ kao što su „Sevdalinka kao glazbeni most“ i Mješoviti pjevački zbor „Sevdalije“ dajem svoj doprinos očuvanju i afirmaciji sevdalinke kao specifičnog i nadasve, vrijednog muzičkog izričaja. Sevdalije – svom Gradu i matičnoj Domovini Piše: I. Ružnić Koncert pod nazivom: „Sevdalije – svom Gradu i matičnoj Domovini“ održan je u četvrtak, 25.11.2010. god. u prostorima dvorane Filodrammatica u Rijeci, Korzo 28, s početkom u 19 sati.Bila je to prigoda da Mješoviti pjevački zbor BNZ za PGŽ „Sevdalije“ iz Rijeke riječkoj publici predstavi uvježbani repertoar najljepši sevdalinki koju članice i članovi „Sevdalija“ tako sdušno i sa zadovoljstvom pjevaju na probama tokom cijele godine. I uspjeli su. Publiku su ponovno oduševili, kako solističkim, tako i skupnim nastupima. Publiku su posebno oduševili solistički nastupi mladih nada „Sevdalija“, prelijepih solistica Azre Mušanović, Sanele Muminović i Jasmine BROJ 18 BOŠNJAČKI GLAS Terzić, kao i nešto malo starijih, ali i u pjevačkom smislu sasvim izuzetnih gospođa Sanje Terzić i Silvija Ivanišević-Beran. Dakako posebno oduševljenje izazvao je duet Senka Otavijević – Zemir Delić koji su na izuzetnoj pjevačkoj razini otpjevali na duhovit način pjesmu „Salko“. Standardno dobar nastup imao je i 29 „prvi tenor“ sevdalinke u Hrvatskoj Šehrizad Begić. Dakako, „lahko“ je pjevati kad te prati orkestar kakvog imaju riječke „Sevdalije“. Briljantan nastup i ovaj put su imali Milan Žeželj na harmonici, Bahrija Alić na gitari i Imšir Suljić na violini. Cijeli nastup, kao i završna pjesma koju „Sevdalije“ izvode kao svojevrsnu „himnu“ –Šehidski rastanak“, pod uredničkom i dirigentskom palicom Zemira Delića, odlično je zvučao na novokupljenom razglasu marke „Jamaha“ od 1000 W kojeg je BNZ za PGŽ nabavila za svoje „Sevdalije“. Specijalni gost – sazlija Šukrija Trako iz Sarajeva odlično se ukomponirao u program večeri, te je virtuoznim kucanjem u saz i izuzetnim pjevačkim izričajem, publici približio sevdalinku u njenom izvorištu i svoj izvorišnoj ljepoti. Sve u svemu i u ovaj večeri smo svjedočili da su „Sevdalije“ na dobrom putu da, u interpretatorskom smislu, dostignu sam vrh koju sevdalinka kao glazbeni fenomen i zaslužuje. Dakako, valja napomenuti da je svoj posao odlično odradio i voditeljski par Sanela Muminović i Dajan Delić kojima se od srca zahvaljujemo. BROJ 18 30 BOŠNJAČKI GLAS Petak, 26. 11. 2010. godine Halida Emrić i Dobri Bošnjani u Kastvu Piše: Zemir Delić Povodom Dana državnosti BiH, BNZ za PGŽ upriličila je nekoliko događaja, pomalo pompozno, a nadasve neprecizno, samoreducirajuće i falično nazvanih „Dani bošnjačke kulture 2010“. Reduciranje bosanske kulture na jednu njezinu komponentu ne mogu sebi dozvoliti istinski ljubitelji, zagovaratelji, a ponajmanje ljudi koji imaju ambicije biti njezinim protagonistima. Dragi moji Bošnjaci, kao god što je naša zemlja Bosna i Hercegovina, naš jezik Bosanski jezik, jednako tako i naša kultura je bosanska kultura. ripisat ćemo dakle ovu nespretnost sa nazivom čistom slučaju i omaški, a nikako nekakvim uskogrudnim, nedajbože i težim nazivom imenovanim namjerama, i izvijestiti cije-njene čitatelje Bošnjačkog glasa o gostovanju u našoj Županiji iznimno nam drage gošće, akademske likovne umjetnice Halide Emrić. Izložbu keramike Halide Emrić organizirali smo u suradnji sa Gradom Kastvom u reprezentativnom izložbenom prostoru u Crkvi Svete Trojice u Kastvu. Izložba je u nazočnosti gradonačelnika Grada Kastva Ivice Lukanovića, načelnika Općine Bužim Mirsada Šahinovića i tridesetak posjetitelja otvorena u petak, 26.11.2010. u 19,00 sati, i trajala je do nedjelje, 28.11.2010. Grad Kastav bio je iznimno dobar domaćin i umjetnici i posjetiteljima, čime se još jednom potvrdio kao grad kulture. Halida Emrić akademska je umjetnica rođena 1965. godine u Bihaću. Djeluje u vlastitom studiju za umjetničku keramiku SerhatArt. Od 2010. godine članica je Udruženja likovnih P BROJ 18 umjetnika primijenjenih umjetnosti Bosne i Hercegovine, a izlagala je na više samostalnih i kolektivnih izložbi u Bosni i Hercegovini i inozemstvu. Prava je sreća, pogotovu u povodu Dana državnosti BiH, imati prigodu uživati u keramici Halide Emrić, koja za svoje maske, reljefe, ploče i figure inspiraciju traži i nalazi u motivima sa starobosanskih stećaka, ne krijući svoje oduševljenje univerzalnim porukama bosanskog mramorja. Nazivajući svoju izložbu Dobrim Bošnjanima, Halida Emrić poziva i sve posjetitelje izložbe da osjete djelić kozmičkog mira i stamenosti onoga na čemu Bosna stoji. „Davno ti sam legao i dugo ti mi je ležati“, kazuje arhajsko-prisnim „ti“ jedan od tekstova sa stećaka, a mi imamo dojam da je Halida Emrić uspjela oživjeti Stare Bošnjane i dovesti ih nama u goste. Doista, izložba Halide Emrić je možda i najbolje što nam se ove godine dogodilo u Bošnjačkoj nacionalnoj zajednici. Šteta je samo što je izložba održana za trajanja iznimno loših vremenskih prilika, čime su mnogi onemogućeni da je dođu vidjeti, ali nadamo se da ovo nije naš posljednji susret sa Halidom Emrić. BOŠNJAČKI GLAS 31 Subota, 27. 11. 2010. godine 1. memorijalni šahovski turnir ˝DŽEMAL KESEROVIĆ˝ Piše:Mehmed Sijamhodžić Povodom sjećanja na našeg člana i velikog ljubitelja šaha, Džemala Keserovića, 27. studenog. 2010. godine , u Bošnjačkom domu održan je šahovski turnir. Pored mnogih plemenitih osobina koje je posjedovao, Džemal je imao i dvije velike ljubavi koje su nama u Bošnjačkoj zajednici Primorsko – goranske županije bile dobro poznate, a to su sevdalinka i šah. Upravo po ovoj posljednjoj bio je veoma cijenjen i poznat među šahistima Primorsko – goranske i Istarske županije. vi učesnici turnira su ga se s radošću prisjetili. Njegovi prijatelji šahisti, koji su zbog obaveza bili spriječeni tog dana prisustvovati turniru, izrazili su veliko žaljenje zbog te činjenice. To nas je potaknulo da u budućnosti posvetimo veću pažnju odabiru termina turnira kako bi mu se mogao odazvati što veći broj učesnika. Turniru je prisustvovalo 17 takmičara šahista, prijatelja Džemala Keserovića. Prvo mjesto na turniru osvojio je Rizović Sefedin, drugo Paliska Anton, a treće Zrilić Božo. Najstariji učesnik turnira bio je Rakita Risto. Osim sudjelovanja u takmičarskom dijelu, Abid Hamzić, bio je zadužen za stručno praćenje tj. suđenje na turniru. Po završetku turnira uslijedila je zakuska i zajedničko druženje. Zadovoljni ovim turnirom, veselimo se i sljedećim turnirima, te se nadamo da će u budućnosti puno veći broj šahista i prijatelja našeg Džemala biti u mogućnosti prisustvovati turniru i zajedničkom druženju. S BROJ 18 32 BOŠNJAČKI GLAS Poredak učesnika turnira IME 1. RIZOVIĆ, SEFEDIN 2. PALISKA, ANTON 3. ZRILIĆ, BOŽO 4. HAMZIĆ, ABID 5. MUSLIJA, IDRIS 6. HUSKIĆ, ARIF 7. KLASAN, ELVIS 8. PALAVERSIĆ, LUČO 9. MALIĆ, ILIJA 10. NASTIĆ, MILORAD 11. ČAKARDIĆ, ĐURO 12. MILJANIĆ, BORIS 13. RISTO, RAKITA 14. KURTOVIĆ, IVO 15. VELICHI, SHABAN 16. BELKO, AVDO 17. NESIMOVIĆ, ZARIF RTG 1600 1600 1980 1899 2199 1760 2050 1600 1600 2000 1862 1600 1600 1800 1600 1600 1600 BODOVI 10.5 10.5 10 9 9 8.5 8 7.5 7 6.5 5.5 5.5 5 4.5 4 3 3 Kulturno-umjetničko društvo »Sevdah« iz Bužima (BiH) u Rijeci Piše: I. Ružnić Predosljednja manifestacija u sklopu obilježavanja Dana državnosti Bosne i Hercegovine bilo je gostovanje Kulturno umjetničkog društva SEVDAH iz Bužima. Gosti iz Bužima nastupili su u dvorani FILODRAMMATICE u Rijeci Korzo 28/1, s početkom u 17 sati, izvevši nam program sastavljen iz igara, sevdalinke i poezije. Brojni gosti, oko četrdeset izvođača, donijeli su nam dašak Bosne. Mlade igračice i igrači svojom energijom i uvježbanošću zasluživali su i dobijali velike aplauze nakon svake točke, baš kao i pjevači izvorne kraiške pjesme. Publiku su posebno ganuli stihovi o Bosni autora stihova i voditelja programa, svestranog umjetnika Nedžiba Vučelja. Na vrlo topao prijem naišle su i interpretacije sevdalinki u izvođenju dvojice kršnih bužimlija Dizdarević. BROJ 18 BOŠNJAČKI GLAS Cjelovečernjem koncertu prisustvovao je načelnik općine Bužim Mirsad Šahinović sa suprugom i članovima delegacije koja je pohodila Rijeku i Kastav u sklopu kulturne potpore Bošnjacima Primorskogoranske županije u obilježavanju Dana državnosti Bosne i Hercegovina kao njenog najznačajnijeg 33 datuma u njenoj suvremenoj povijesti. Uz nadu da naše goste nije omela obilna kiša, koja je tih dana lila, da ponesu lijepe uspomene s Kvarnera i da će nam se ponovno vratiti i ponovno nas uveseliti lijepim programom kakvim su nas počastili i čestitali nam Dan državnosti BiH. „Piramide u svijetu i Bosanska dolina piramida” Predavanje Dr. sc. Semira Osmanagića Piše: I. Ružnić subotu, 27. 11. 2010. godine u Rijeci, dvorana «Filodrammatica», Korzo 28/1, s početkom u 19 sati održana je prezentacija projekta istraživanja doline bosanskih piramida. O predavanju i interesu za njega sve govori zauzeto i posljednje mjesto u dvorani te dva sata gdje se mogao čuti samo glas predavača Semira Osmanagića. Vještina i oratorske sposobnosti predavača znalački su prikovali U publiku da proputuju piramidama svijeta i završe u dolini bosanskih piramida, te da se ne odvoje od putovanja piramidama niti na jedan moment. S koliko su oduševljenja i pažnje pratili izlaganje govori dugotrajan pljesak nakon izlaganja. Vještina kojom dr. Osmanagić povezuje činjenice i arheološke nalaze u svijetu i nalazištima u BiH, kod prisutnih je otklonila sve sumnje i predrasude koje su postojale o istinitosti postojanja piramida u Bosni i Visokom. Ostalo je još samo onima koji već nisu bili da posjete spomenutu lokaciju i da svojima očima uživaju u tom arheološkom bogatstvu cijeloga svijeta. Na tom planu upućen je poziv svim zainteresiranim volonterima da se prijave i uključe u iskapanje koje će se odvijati u 2011. godini pod nazivom „MRAV 2011.“ BROJ 18 34 BOŠNJAČKI GLAS U svom izlaganju dr. Osmanagić je naglasio da su piramide tu i to već tisućama godina. Trebale su proći generacije pa da netko primijeti taj savršen oblik i skupi hrabrosti da to krene istraživati i pokazati ostalim ljudima. Upozorio je na neshvatljivo ponašanje „službenog“ arheološkog establišmenta naslonjenog na državne jasle u BiH koji se iz petnih žila napinju da negiraju tako očite dokaze. Pita se, zašto postoje oponenti i negativna mišljenja kada je potrebno otići vidjeti to čudo ili samo na par minuta čuti ili pročitati sve znanstvene dokaze instituta cijelog svijeta o čemu se radi. Semir Osmanagić zaneseno nam je govorio o tri kraljevska stolna mjesta koja su u vidokrugu Visočice. Usput je spomenuo da je Visočica interesantan prirodni fenomen piramidalnog oblika. Upozorio je da priroda rijetko oblikuje brda u pravilne geometrijske oblike. Bez obzira što je Visočica 700 metara visoka, nije odbacio mogućnost da je riječ o radu ljudskih ruku. Naprotiv. Brzo je pronalazio argumente u prilog ideji da je ovdje riječ o fenomenu koji zaslužuje da bude ispitan“. Tako je cjelokupnoj javnosti Bosne i Hercegovine u mjesecu travnju 2005. godine objavljeno da su brda Visočica i Plješivica ustvari prahistorijske piramide. Polovinom augusta 2005 započela je prva faza naučnog dokazivanja hipoteze, uz pomoć plićih istražnih bušenja sa vađenjem jezgra na platou piramide Sunca i većih sondažnih bunara. Ukupno je izbušeno 6 (šest) istražnih bušotina sa zbirnom dubinom od 40 m. Sa ovim bušenjima potvrđeno je da je ulazni plato najvjerojatnije popločan sa obrađenim pločama pješčara. To se vidjelo na samom početku ulaznog portala i na bušotinama B-5 i B-6, ali na različitim dubinama. U daljnjoj povijesti istraživanja samo su se nizale potvrde da se zaista radi o piramidama i djelu ljudske ruke, a i istovremenom otkrivale nove lokacije za istraživanje. Svakako valja spomenuti tunele, hodnike i kilometrima duge putove smještene ispod kompleksa piramida te u njima nađene kamene BROJ 18 Publika s oduševljenjem prati duhovite dosjetke dr. Osmanagića kugle sa jasno vidljivim pismom. Da se nabroje sve znanstvene potvrde o uzorcima sa područja iskopavanja trebalo bi mnogo stranica, ali sigurno da privlači posebnu pažnju brojne potvrde renomiranih svjetskih Instituta u čijim analizama uzoraka materijala s nalazištan nedvojbeno je utvrđeno da je nakon provedene analize uzorka utvrđeno da se radi o umjetnom betonu što pokazuje kemijski sastav ovog drevnog betona. Osnova mu je kalcijum/potasijum geopolimerni cement. Ta činjenica baca novo svjetlo o postojanju drevnih civilizacija i tehnološkog nivoa razvoja koja mijenja kompletno našu povijest i njenu intrepretaciju. BOŠNJAČKI GLAS 35 OMIŠALJ Razim Muratović, predsjednik Održana redovna godišnja skupština udruge Bošnjačka nacionalna zajednica za otok Krk i promocija bosanske kuhinje Nakon prošlogodišnjeg osnutka, Udruga Bošnjačka nacionalna zajednica za otok Krk održala je redovnu godišnju skupštinu 14.studenoga u 18 sati u vijećnici općine Omišalj na kojoj je predsjednik Razim Muratović analizirao dosadašnje aktivnosti i obrazložio kako je tijekom proteklih godinu dana udruga organizirala dvije večeri sevdaha i sevdalinki. Na skupštini je za voditelja kulturnih djelatnosti udruge izabran Idiz Sivić, dok je Nazif Musić zadužen za osnivanje nogometne, šahovske i pikado sekcije. U planu je nastavak uređenja kluba udruge u Omišlju, a u suradnji s omišaljskim Centrom za kulturu, održat će se promocija bosanske kuhinje kao i učenje vokalne interpretacije sevdalinki. Nakon završetka skupštine druženje se nastavilo u restoranu U barbi Gerga uz promociju bosanskih jela koje su pripremile vrijedne bošnjakinje članice udruge. Sa sevdalinkama večer je uljepšao Jakov Bartulac uz pratnju Borisa Merca. Na tom druženju najstariji član udruge Mustafa Grahovac ispred Udruge BNZ za otok Krk uručio je najzaslužnijima zahvalnice. Slike će reći više od riječi. Skupštini su uz članove udruge nazočili i - Gradonačelnik općine Omišalj – Tomislav Sparožić - Glavni riječki imam – Hajrudin Mujkanović - Dr. velečasni župe Omišalj – Anton Bozanić - Predsjednik merhameta Rijeka – Kadir Begović - Izaslanica gradonačelnika grada Krka – Marinka Margan - Predsjednici političkih stranaka – HSP –Nenad Vukelić - SDP – Zlatko Klobas -ARS – Damir Vranić -HDZ – Tokić Ivan - Predsjednik ogranka udruge antifašista Omišalj – Petar Kedžo Nekoliko osnovnih smjernica udruge za rad u 2011. godini - Nastavak uređenja kluba - Uključiti se sa Centrom za kulturu Omišalj za promociju bosanske kuhinje - Organizacija izleta u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini - Odabrati 5-7 članova za uvježbavanje solfeđa i vokalne interpretacije sevdalinki - Nastaviti sa osnivanjem ogranaka po ostalim općinama - Raditi u kontinuitetu za primanje novih članova (otvoreno pozivati naše sugrađane u udrugu) - Povezivati se u svom radu sa drugim udrugama BROJ 18 36 BOŠNJAČKI GLAS Volosko - Opatija Divan u „DIVANU“ Piše: I. Ružnić U srijedu, 20. 10. 2010. godine u ugostiteljskom objektu "Divan" u Voloskom, održana je večer Bošnjačke zajednice s početkom u 19 sati. Bila je to prigoda da solisti Mješovitog pjevačkog zbora BNZ za PGŽ omoguće Bošnjakinjama i Bošnjacima s područja Liburnije, ali i drugima, uživanje u najljepšim zvucima sevdalinke, orjentalnog plesa i …… Ženske snage Bošnjačke zajednice predvođene Dinom Adžajlić pobrinule su se da svi prisutni uživaju u blagodati bosanske kuhinje. Bilo je tu bureka, sirnica, hurmašica i ...... Dakako i torta Fate Šimac je zasjala kao divan poklon večeri u „Divanu“. rkestar pod vodstvom Milana Žeželja na harmonici, Bahrije Alića na gitari i violiniste i sazlije Imšira Suljića, te solista Sanje Terzić, Tee Hajdarević, Azre Mušanović, Senke Otavijević, Jasmine Terzić, Silvije Ivanišević-Beran, te maestra i voditelja Zemira Delića, oduševili su publiku u prepunim prostorima orjentalno uređenog ugostiteljskog objekta „Divan“ u Voloskom. Lijepo i nadasve ukusno uređeni prostori „Divana“ nekako su se stopili sa sevdalinkom, tako da je ostao opći dojam da je sevdalinka te srijede bila „kod kuće“. Dodatnu dimenziju cjeloj večeri dala je Dina Dehni s izvedbom orjentalnog plesa koji je inspirirao mnoge da nastave divan uz nargilu opijeni čarolijom sevdaha i zaneseni prelijepom orijentalnom plesačicom. Cjelu priču snimila je novinarska ekipa HTV kao prilog za "Prizmu". Ulaz je bio slobodan. Bila je to nezaboravna večer sevdaha u prostoru dizajniranom u stilu orjenta. O BROJ 18 BOŠNJAČKI GLAS 37 FELJTON Priča o Srebrenici Nož, žica, Srebrenica (prvi dio) Piše i fotografira: Mira Pavlaković etnaest je godina prošlo od genocida u Srebrenici. Preduge godine iščekivanja i nadanja za majke, koje su izgubile svoje najmilije tog tragičnog ljeta 1995. godine. Kažu da nada umire posljednja, pa se u nekom sakrivenom kutku svojih srca nadaju da će se njihovi sinovi, očevi i rođaci iznenada pojaviti i da će se život nastaviti tamo gdje je u nekoliko kobnih dana nasilno prekinut. No vrijeme neumitno prolazi, nada se lagano gasi. One sada žele samo da pronađu posmrtne ostatke svojih najmilijih, da ih ukopaju na mezarju u Potočarima, prije nego i same presele.Srebrenica se za većinu ljudi van Srebrenice, kao sinonim ljudskog stradanja, pomalo pretvara u fikciju, nešto gotovo nestvarno, međutim ovo je ipak stvarni gradić, u koji se život pomalo vraća, ima on i svoje radosti, ne samo tuge. Poslije genocida, u Srebrenici se nije moglo naći niti jednog živog muslimana, vojno sposobni muškarci su ubijeni, žene, djeca i starci odvezeni autobusima na teritorij pod kontrolom Armije BiH. Najprije su se u Srebrenicu počeli vraćati mrtvi, za njima su se vratile žene da budu što bliže mezarima svojih najmilijih. Ova godina je i za mene u znaku Srebrenice, počelo je u svibnju s konvojem mladih Bošnjaka i njihovih prijatelja „Da se nikad ne zaboravi“, onda dženaza u srpnju, s tim da sam do Potočara došla pješke kao učesnik Marša mira od Nezuka do Potočara, opet sam svratila na par dana krajem rujna, jer mi je trebalo još par fotografija za izložbu, a ako bude sve po planu odoh u Srebrenicu čim padne prvi snijeg. Ovaj članak sam zamislila kao svojevrsni mozaik, P najprije reportaža s Marša mira, poslije toga dženaza u Potočarima, kronologija srebreničkog genocida i što je slijedilo poslije njega, priče o ljudima koje su se spontano nametnule (Nihad Nino Ćatić, Fata Orlović …), isječci iz svjedočanstava ljudi koji su preživjeli genocid, zatim povratak u sadašnjost. Zbog obimnosti teksta objavljivat ćemo ga u četiri broja. Pri pisanju sam osim osobnih impresija i kontakata, koristila materijale koje sam pronašla na internetu, na službenim stranicama Memorijalnog centra, Marša mira, na stranicama Patriotske lige, kao i člancima koji su objavljivani u raznim časopisima i dnevnim novinama, zatim knjige u PDF-u i video uradke. Podjela akreditacija BROJ 18 38 BOŠNJAČKI GLAS Fotografiranje S planinarima na Maršu mira Na trodnevni Marš mira – putem smrti do slobode od Nezuka do Potočara, krenula sam s planinarima Planinarskog društva „Velika Kladuša“. Polazak iz Velike Kladuše ujutro 7. srpnja, kada smo se svi sakupili u Nezuku, naša grupa je imala 36 članova. Mislim da zavređuju da se svi spomenu imenom i prezimenom: Karajić Fikret (vođa Društva), Kajtezović Sakib, Brkić Salih, Brkić Asima, Brkić Enis, Galijašević Ismet, Hadžić Izet, Hadžić Muamer, Karajić Sead, Mekanović Ibrahim, Keserović Fikret, Purić Munira, Sarajlija Edin, Sadiković Šefik, Sadiković Fatma, Šabić Suvad, Mašinović Omer, Mržljak Aladin, Ćufurović Mirza, Miljković Rasima, Pehlić Mehmed, Ljaić Mehmed, Suljanović Senad, Bećeirević Mirsada, Buhić Hasiba, Ovčina Lejla, Džanić Mevsud, Duranović Zulfa, Pehlić Ahmo, Kajtezović Amir, Pehlić Edis, Kajtezović Damir, Pehlić Amir, Kajtezović Selma, Džebić Mirnes i moja malenkost Na ispraćaj su nam došli Muhamed Galijašević iz Velike Kladuše i kolega novinar, pjesnik i fotograf iz Bužima, Nedžib Vučelj. Bilo je još nekih pojedinaca, koje ne poznajem. Prije samog odlaska proučili smo Fatihu ispred džamije i onda krenuli s dva kombija i jednim kamiončićem u kojem su se vozili naši ruksaci, kao i nešto hrane koju ćemo imati na putu, da baš ne zavisimo od prehrane koja je organizirana za učesnike Marša. Stigli smo u Nezuk U kasno poslijepodne stižemo u Nezuk, selo iz kojega ćemo sutra ujutro krenuti na put dug 110 kilometara i propješačiti ga u tri dana. Trasa većim dijelom odgovara putu kojim se uputilo između 12 i 15 tisuća ljudi, većinom muškaraca, iz Srebrenice prema Nezuku i slobodnoj teritoriji pod kontrolom Armije BiH. Jednu trećinu su činili pripadnici 28. divizije Armije BiH, a ostalo su BROJ 18 bili nenaoružani civili. Kada je 11. srpnja 1995. godine Srebrenica pala u ruke VRS procijenjeno je da je najbolje da se žene, djeca, starci i ranjenici sklone u Potočare, u bazu UN, a vojno sposobni muškarci su u organiziranoj koloni krenuli prema Nezuku i Kladnju. Većina njih nije nikada stigla na željeno odredište, njihove želje ukopane su u neku od masovnih grobnica na koje ćemo nailaziti na našem putu. Ovu prvu noć prije Marša spavat ćemo u kućama. Hasiba Buhić je s još dvije prijateljice otišla prije nas u Nezuk i sve organizirala. Ona poznaje ljude u selu, jer je učesnica Marša mira od prvog Marša koji je organiziran na desetogodišnjicu srebreničkog genocida, odnosno 2005. godine. Tada je među otprilike 1000 učesnika bila jedna od rijetkih žena. Svake godine se broj učesnika povećava, tako da će ih ove godine, na šestom Maršu po redu, biti preko pet tisuća. Vrlo je teško utvrditi točan broj sudionika, bez obzira na akreditacije, jer se dio ljudi priključi koloni tokom Marša. Veseli činjenica da ima dosta mladih ljudi, mada su zastupljene sve generacije. Najstariji učesnik ovogodišnjeg Marša je Hašim Malkić iz Tinje koji ima 89. godina, a ima još jedan djed, kojeg sam srela na trasi Marša u par navrata, koji ima 85 godina. Žao mi je što nisam ime zapisala. Ispravit ću to slijedeće godine, jer je djed obećao da se svakako vidimo dogodine. Neka mu Allah podari zdravlje i snagu da ostvari svoju namjeru. Srela sam jednu obitelj iz Janje s kojima je na Marš krenula četverogodišnja kćer. Moguće da je ona najmlađa sudionica. aši domaćini u Nezuku su nas dočekali dobrodošlicom i kahvom dočekušom, a kasnije su nas počastili večerom. Svaka im čast, nije mala stvar nahraniti tridesetero ljudi i primiti na konak. A oni kažu: „Nije to ništa, neka vas, neka vas i više bude slijedeće godine.“ Dogovaramo se da malo kasnije krenemo do zgrade osnovne škole gdje će biti organizirano prvo okupljanje učesnika Marša, koji iz raznih krajeva pristižu u Nezuk. U tom trenutku pristižu Begić Hazim, Dervišević Jasmin i Kličić Jasmin, s ruksacima na leđima. Oni su pješke stigli iz Bihaća, odnosno Cazina. Momci uopće ne izgledaju umorno, kažu samo da su se zaželjeli tuširanja. Krećemo pješke do škole, uza stranu je veći dio puta, a tako će nam biti i slijedeća tri dana. Prostor pred školom je pun ljudi, čitajući natpise s majica, saznajemo od kuda su stigli: Zenica, Kakanj, Tuzla, Kalesija, Zvornik…Plavo žute zastave BiH vijore na vjetru, koji je sve jači, a nebo zastiru kišni oblaci. Odmah sam se sjetila tekstova o Maršu prethodne godine kada je svaki dan padala kiša i to ona koja te promoči do kostiju, ne spašava ni najbolja kabanica. Upriličena je prigodna izložba fotografija, na panelima su autentični prikazi stradavanja Srebreničana tog krvavog ljeta 1995. BOŠNJAČKI GLAS godine. Posebno bešćutno mora biti srce koje ne kosnu ovakvi prizori. Prikupljaju se gosti. Među njima prepoznajem Muniru Subašić i Nasera Orića. Oni će nam, kao i drugi gosti, govoriti o Srebrenici, genocidu, značaju Marša mira, traženju pravde, o tome zašto se nikada ne smije zaboraviti to što se dogodilo muslimanima Srebrenice. Kiša je ipak uspjela u svojoj nakani, morala sam se vratiti u kuću, gdje smo spavali, da mi se ne smoči fotoaparat. Formiranje kolone i prvi savjeti Ustajemo rano. Srećom, kiša je prestala. Pozdravljamo se s domaćinima s obećanjem da se vidimo slijedeće godine. Poslije zajedničkog fotografiranja krećemo pješke prema školi, pa kroz šumu do igrališta gdje će se okupiti svi učesnici Marša. Naša tri vozača vidjet ćemo tek uvečer u Kamenici, gdje je predviđeno prvo noćenje poslije četrdeset kilometara hoda. Igralište je od sinoćnje kiše dosta blatnjavo. Kažu da je i prethodnih dana svakodnevno kišilo. Puteljak do igrališta je vrlo strm, blatnjav i klizav, napominju da će gotovo cijela trasa biti takva. „Ma, samo da ne bude kiše. Ako pljusne sve će se staze pretvoriti u kaljužu.“ – komentiraju učesnici. Penjem se na binu da napravim koju fotku, ali me brzinski otjeraju, jer mi novinari samo radimo gužvu. Prisutna je nervoza među organizatorima, ostalo je još dosta nepodijeljenih akreditacija. Provlačim se kroz šaroliko mnoštvo i usput promatram nebo, hoće li opet kiša. Nasred igrališta se zaglavila cisterna s vodom, pokušavaju je drugim kamionom iščupati iz blata, ali ne ide. Tek kad ljudi ujediniše snage i gurnuše, cisterna se pomakla. Ne moram posebno naglašavati, da su i moji planinari dali doprinos ovom poduhvatu (postoji dokazni materijal). Ljudi koji nemaju svoju logistiku kao mi, ostavljaju ruksake u vojnim kamionima te na trasu nose samo ono što je potrebno za taj dan. Evo savjet iz mog iskustva: obavezno ponijeti planinarski štap, jedan je sasvim dovoljan, pomaže i na uzbrdici i na nizbrdici; dovoljna je mala boca s pola litre vode, na svim dostupnim punktovima su postavljene cisterne s vodom, a ima i dosta izvora na kojima su napravljene česme, tako da ne treba vući ogromne boce; dobro je imati rezervnu majicu i čarape (meni nisu trebale iako sam ih nosila iz dana u dan); iako je organizirana podjela peciva, sokova i keksa oko podneva, a i kasnije tokom dana, dobro je imati neki visokoenergetski zalogajčić, dobri su prutići s raznim sjemenkama; usta se dosta suše bez obzira što se pije voda pa je dobro uzeti neke osvježavajuće bombone i to najobičnije, mentol ili bronhi; ponijeti još kapu ili šešir za zaštitu od sunca, kao i što manju kremu za sunčanje s visokim zaštitnim faktorom i što lakšu kabanicu. Sve što je više od nabrojanoga jednostavno nije potrebno. Ono 39 što je ipak najvažnije od svega je dobra obuća, da li će to biti tenisice ili gojzerice stvar je osobnoga izbora, ali je bitno da je obuća razgažena i udobna, jedino tako će se izbjeći žuljevi. Apropo opreme, bilo je ljudi koji su imali opremu stani pani, ušminkani kao da idu na modnu reviju, ali smo ih slijedeći dan sretali da hodaju u čarapama. Ubili ih žuljevi. A onaj djed što sam ga spominjala na početku članka, cijelu je trasu prohodao u odijelu i starim cipelama, na glavi francuska kapa, u ruci štap, a u džepu odijela bočica s vodom, ali je napor podnio daleko lakše od nekih koji su i po pedeset godina mlađi od njega. Razmišljanje, mlad sam, mogu ja to, treba zaboraviti, jer između mladosti i kondicije nema znaka jednakosti. Veliki broj učesnika Marša su planinari, dakle ljudi koji su navikli na hodanje po brdima, da bi se normalni smrtnik nesportaš mogao nositi s njima potreban je trening prije odlaska na Marš. Kodeks ponašanja i svrha Marša mira Prije formiranja kolone Ćamil Duraković nas upoznaje s kodeksom ponašanja na Maršu i upozorava da će svi koji ga se neće pridržavati biti zamoljeni da napuste Marš. Imam osjećaj da Ćamila baš nitko ne sluša previše, što se i potvrdilo u trenutku kad su se pozivale organizirane grupe da se uključe u formiranje kolone. Ljudi su se gurali kao da će ih netko ostaviti na ovoj ledini, na kojoj smo se okupili, i da će otići bez njih u Potočare. U tom trenutku sam se upitala, znaju li svi ovi ljudi zašto se ovdje nalaze i koja je suština Marša, zašto idu na ovaj težak put obilježen smrću nevinih ljudi. Bojim se da ne. Ponašati se kulturno i civilizirano, ne gurati se kao da je mjesto na početku ili na začelju kolone pitanje života ili smrti, također je jedan oblik odavanja počasti i poštovanja nevinim žrtvama po čijim ćemo stopama i kostima gaziti slijedeća tri dana. Lijepo je čuti da je ovaj protestni Marš postao masovan, da ga ljudi prepoznaju i da žele učestvovati, ali se i sada pokazalo da kvantiteta ne znači uvijek i kvalitetu. U Maršu ne sudjeluju samo grupe iz BiH, dolaze ljudi iz raznih zemalja, Turske, Austrije, Španjolske, Engleske, Hrvatske, Italije, Nizozemske, Indonezije, dakle Marš ima internacionalni karakter, iako je većina ljudi ipak iz BiH. Ogromna sredstva su uložena da se učesnicima organizira smještaj pod šatorima i prehrana, a kako se mi odnosimo prema tome? Loše, da ne kažem sramotno. Uzimaju se peciva, pa se bacaju uz cestu, a na mjestima odmora poslije našeg odlaska ostaju hrpetine smeća. Nije ovdje samo stvar da se zagađuje priroda i da se ostavlja ružna slika pred samima sobom i strancima koji učestvuju BROJ 18 40 BOŠNJAČKI GLAS u Maršu, imam osjećaj da se upravo iz ovakvog čina vidi kako veliki broj učesnika ne zna zašto je uopće na ovom Maršu. Pravi cilj, odati počast poginulim Srebreničanima, osjetiti bar dio njihove boli i patnje, kao da je potisnut u drugi plan, a bitno je postalo ono izvanjsko, deklarativno i banalno, Marš kao skup ljudi koji vole hodanje prirodom. Možda će netko reći da pretjerujem i da situacija nije tako alarmantna, ali bojim se da sam ipak u pravu. Sramota je bacati kruh u smeće, a bacati ga uz cestu i to ne neku običnu, nego cestu na kojoj su ljudi umirali, ne samo od metka i noža srbočetničkih agresora, već i od gladi, stvarno nema opravdanja. I to je jedan oblik poštovanja, odnosno nepoštovanja u ovom slučaju. Putovanje nekih od njih nije trajalo tri dana kao naše, nije im trasa bila obilježena putokazima, nisu ih čekale cisterne s vodom, kamioni s okrepom, medicinske ekipe. Mnogi su lutali tjednima i mjesecima, vrteći se u krug, preživljavali jedući gljive, lišće, puževe i šumske plodove. Svaki dan je težak na svoj način Kolona se konačno formirala, krenuli smo malo poslije devet sati, korak po korak. Tek će se na prvoj uzbrdici kolona prorijediti. Srećemo gospođu kod koje smo spavali, dijeli sendviče učesnicima Marša. Uz cestu ima puno ljudi koji nas ispraćaju i žele da nas Allah dž.š. prati na putu. Ubrzo stižemo do spomen obilježja podignutog Kapetanu Hajri. On je poginuo ovdje kod sela Nezuk u trenutku dok je pokušavao osposobiti tek zarobljeni četnički top. Slučaj je htio da baš tog kobnog dana nije nosio pancirku. Svaki dan Marša je prepun raznih događaja, od satova povijesti, svjedočenja ljudi koji su preživjeli put smrti i opet ga zajedno s nama prolaze, predstavljanja organiziranih grupa, a večeri su predviđene za promocije knjiga i projekciju filmova o Srebrenici Činilo mi se gledajući dnevni raspored da se vrlo malo hoda, da se veći dio dana provodi u nekim drugim aktivnostima. No u stvarnosti nije tako. Hoda se stalno i puno. Sva ova događanja mogu doživjeti samo oni koji su na čelu kolone, dakle prvih tisuću ljudi, a ostale četiri tisuće to propuštaju. Sve se svodi samo na to da hodaš, hodaš i opet hodaš, a sva tvoja pitanja i dileme svode se samo na jedno pitanje: „Koliko još ?“ U tom trenutku nemaš pojma gdje se nalaziš, ne pada ti na pamet da pogledaš na kartu, sva tvoja energija, fizička i psihička usmjerena je samo jednom cilju, stići na mjesto gdje se noći. To je jedan svojevrsni ispit spremnosti da izdržiš napore. Sve ono što sam mislila da ću doživjeti na Maršu, a nisam, proživljavam sada čitajući svjedočanstva ljudi koji su preživjeli Put smrti, a i svu drugu dostupnu literaturu. Slijedeće godine će moj doživljaj biti sasvim drugačiji, znam da fizički mogu izdržati napor, BROJ 18 a sva mjesta kroz koja ćemo prolaziti za mene će imati drugo značenje, jer ću uz njih vezati događaje o kojima sam čitala. Ovakav propust mi se nije trebao dogoditi, trebala sam se pripremiti za Marš isto kao što se pripremam za bilo koje drugo putovanje čitajući svu raspoloživu literaturu. Po trasi uz nas trčkaraju novinari, no neće oni dugo, čim se dokopaju asfalta, napuštaju nas. Pričam s novinarom koji radi kao dopisnik France Pressa, zanima ga koje su moje pobude da sam došla na Marš mira. Kažem mu da su razlozi brojni, a najvažniji je što kao ljudsko biće osjećam stid pred srebreničkim žrtvama, stid zbog onoga što su im uradili i što im i dalje rade. Svaki čovjek, koji se deklarira kao pošten i humanista, trebao bi se pokloniti srebreničkim žrtvama, a preko njih i svim ostalim ljudima čiju nevinu krv neprestano prolijevaju u ime nečega, odnosno tkz. viših interesa. Kažem mu kako sam ogorčena, ljuta, zbunjena, tužna, rastrgana čitavim mnoštvom osjećaja, ali sve je to bolje od ravnodušnosti i zaborava. Nesretna sam što ne mogu više učiniti, ali ovakav fizički i psihički napor sam voljna podnijeti u ime pravde i toga da se o Srebrenici priča s nadom da će masovnost ovog protestnog marša izazvati grižnju savjesti kod nekog od relevantnih međunarodnih aktera, koji imaju mogućnosti, ali nemaju do sada volje, da nazovu stvari njihovim pravim imenom, te da zločinci budu procesuirani i kažnjeni. Osim toga činilo mi se da je ovo jedan osobniji i pošteniji naklon ubijenim Srebreničanima, jer ću osjetiti bar djelić napora koji su oni pretrpjeli u svom htjenju da se domognu slobodne teritorije. Neće na ovim šumskim stazama i neprohodnim predjelima biti političara da nam ispiru mozak ispraznim frazama, ali će to obilato iskoristiti na dženazi u nedjelju. Predsjedavajući Predsjedništva BiH, Haris Silajdžić priključio se Maršu simbolično par kilometara prije Potočara. Ispred mene i moje jaranice Mire hoda grupa muškaraca i pričaju kako svake godine na Marš dolazi jedna žena iz Francuske. Žene su joj sašile dimije, pa ona u dimijama i adidasicama prohoda kompletnu trasu. Nije prošlo deset minuta kad sam sustigla jednu ženu, u ruksaku joj zataknuta francuska zastavica. Ovo je posebna sreća, među toliko ljudi sresti baš nju. Malo smo brbljale, ali sam je morala napustiti, jer je moja kolegica prilično odmakla. Razgovarajući o Maršu i o tome koji je dan najteži, dobivala sam različite odgovore, pa tako kad sve profiltriram i sumiram, ispada da je svaki dan težak na svoj način, a doživljaj je subjektivan. Prvi je težak, jer je trasa od Nezuka do Kamenice najduža, dosta se hoda kroz šumu, a zbog kiša prethodnih dana staze su blatnjave. A kada pred BOŠNJAČKI GLAS tobom prođe par tisuća ljudi to se pretvori u prilično ljepljivu i žitku masu, kližeš se, bez obzira ideš li uzbrdo ili nizbrdo. Moram reći da su organizatori postavili improvizirane mostiće na nekim mjestima, tako da nije trebalo gaziti kroz vodu, mokre čarape garantiraju žuljeve. Neki dijelovi trase su promijenjeni, tako da je odabrana lakša varijanta, duža, ali zato manje strma. No bilo je mjesta gdje se nije moglo ništa učiniti, ali tu su si ljudi međusobno pomagali. Planinari iz moje grupe su mi pomagali na uzbrdicama nositi ruksak,tako mi je bilo lakše fotografirati. Prvi dan smo malo prije dolaska u Kamenicu zapeli u groznom odronu zemlje, ali se ovdje solidarnost pokazala u pravom svjetlu. Tu sam usred blatnjave kaljuže upoznala par iz Španjolske, pomagali smo si međusobno na nizbrdici, a na uzbrdici su pomogli planinari iz Velike Kladuše da se izvučemo iz blata. Po dolasku u Kamenicu spuštamo se do potoka i peremo tenisice. Kompletno sam prljava od glave do pete. Kad sam se ohladila od hodanja, počeli me boljeti zglobovi, mišići uopće ne, ali zglobovi su pucali, ne znam što me više boljelo gležnjevi, koljena ili prepone. I ovu noć spavamo u kući, krevet dijelim sa Zulfom, simpatičnom frizerkom iz Bužima. S njom i Mirom ću se družiti do kraja Marša. Već u devet sati smo bile spremne za spavanje. Probudila sam se u neko doba noći, noge su me boljele i dalje. Pogledala sam na mobitel, tek je ponoć. 41 Ide se ujednačenim i sporijim tempom i čini mi se da smo u trenu stigli na vrh. Opet tražimo hladovinu da se malo odmorimo, pa nastavljamo dalje. Petak je pa će se u džamiji u Rovašima klanjati džuma ili kako Krajišnici kažu džumaja. Večeras spavamo u Mravinjcima, u šatorima kao i ostali učesnici Marša. Ta zadnja etapa do kampa nije bila zahtjevna, hoda se po ravnici, samo nema hladovine, a asfalt baš isijava. Svaki malo veći hlad koristimo da predahnemo. Vidjele smo sad kako nema samo naša Zulfa problema sa žuljevima, dosta ljudi hoda u čarapama ili čak bosi, a stopala im u zavojima. Srećom na svakih par kilometara postoji improvizirani stacionar, a grupe u crveno obučenih volontera Crvenog križa hodaju s nama po trasi. Nema nekih prevelikih problema, žuljevi, par slučajeva sunčanice, a zadnji dan je bila intervencija zbog infarkta. Čovjek je helikopterom prebačen u bolnicu i mislim da je dobro. Osim medicinara trasu osiguravaju policajci i službeni redari Marša. Nekih većih problema nije bilo, ali uvijek ima pametnjakovića koji se igraju životom i misle da je jako razumno što idu prečicom kroz teren koji je još uvijek miniran. Trasa Marša ide kroz Republiku Srpsku, jasno da je Uspon na Udrč Ujutro sam ustala, kako se ono kaže, kao nova, ništa me nije boljelo, kao da sam jučerašnji dan provela odmarajući, a ne pentrajući se po bosanskim brdima. Fiko Kahvedžija, „šef“ mojih planinara, kaže da je ovaj drugi dan hoda najteži. Ne mogu reći da je bio lagan, ali nije bilo tako strašno kako su govorili. Kad sam ispred nas vidjela Udrč visok 1043 metra, mislila sam da ne nema varijante da se tamo popnem, ali sve je moguće, čak i ono što misliš da je nemoguće. Prije samog uspona odmaramo uz rijeku Drinjaču i slušamo sat povijesti. Tema su masovne grobnice, predavač priča kako osim sekundarnih pronalaze sve više tercijarnih grobnica. Sve je ovo dokaz da je egzekucija muslimana bila dio vrlo perfidno smišljenog plana, identifikacijske isprave su spaljene, a kosti jednog skeleta se nalaze na više lokacija. Srbi su se baš potrudili da maksimalno otežaju identifikaciju ubijenih. I danas nas služi vrijeme, sunčano je, ali ne prevruće, a kad je zapržilo ušli smo u šumu, koja nas je tri sata, dok je trajao uspon, štitila od vreline sunčevih zraka. Zulfi je dosadio planinarski štap pa ga je dala meni i tek sam tada vidjela koji sam propust napravila što sam svoje štapove ostavila kod kuće. Staza je uska, stalno idemo uza stranu, ali uspon nije prestrm. U koloni smo jedan po jedan. situacija između muslimana i Srba i dalje napeta, ali neki to ne razumiju pa provociraju. Baš smo prolazili uz jednu česmu i spomenik podignut poginulim Srbima (mislim da se odnosi na Drugi svjetski rat). Spomenik osiguravaju dva srpska policajca i dva BROJ 18 42 BOŠNJAČKI GLAS službena redara Marša. Prolazeći uz spomenik dio učesnika tekbira. Nakon nekog vremena me sustigao jedan od redara vidno iznerviran: „Ne razumijem kako nam to možete raditi, vi ste danas tu, možda dođete slijedeće godine na dan ili dva, a mi ostajemo tu živjeti. Sigurnosna situacija je teška i napeta, a ovi mladići ne razumiju da je tekbirima dodatno otežavaju.“ Za cijelo vrijeme Marša čuli su se tekbiri. Svaki put sam bila okružena nekim drugim ljudima i većina je negodovala na ovakvo ponašanje. Da tekbiraju ljudi koji su preživjeli Put smrti, ne bih rekla jednu jedinu riječ, pridružila bih im se, ali to rade golobradi mladići, koji ne razmišljaju kako rade štetu ljudima koji ovdje žive. Evo opet sam se vratila na ono što sam pisala na početku da bi neki ljudi trebali razmisliti da li su na pravi način shvatili svrhu ovog protestnog Marša. Kad smo se u Mravinjcima smjestili u šatore otišla sam do centralnog dijela kampa, malo fotografirala i svratila do prijatelja s Hayat TV-a, koji su radili emisiju uživo. Dok sam u jednom od velikih vojnih šatora pričala s ljudima prišao je jedan od redara, tražio je predstavnika grupe iz Kaknja, jer se pojavio problem s konzumacijom alkohola. I ovi bi dečki trebali razmisliti o svom ponašanju i o tome što za njih predstavlja Marš mira. Potočari su sve bliže I tako smo malo po malo došli do dana koji je meni osobno bio najteži. Ne samo da je trasa bila teška, na mjestima je uzbrdica bila pod 75 stupnjeva. Biciklisti ulaze u Potočare BROJ 18 Ekipa TV Hayata uvjek je tu Slijedeći problem je bilo sunce, hladovine nigdje, izišli smo iz šume. Poslije nekih deset prijeđenih kilometara zaboljela su me leđa, nažuljala sam ih noć prije spavajući u šatoru. Dva popijena voltarena i masaža pomogli su samo trenutno. Međo nije nosio svoj ruksak, kad je vidio kako se ne osjećam dobro, nosio je moj gotovo do kraja Marša. Nadam se da će biti prilike da mu se odužim ili slijedeće godine pomognem nekom drugom, kome pomoć bude potrebna. Kroz sva mjesta kroz koja prolazimo ljudi nas sačekuju, nude kavu, sokove, voće, vodu. Velika su njihova srca, nemaju oni puno, ali to što imaju dijele s nama. Kada smo konačno počeli hodati niza stranu, znali smo da se približavamo Potočarima i da je naša misija uspješno završena. Kroz granje su se ukazali bijeli nišani na mezarju, a mene je uhvatio čudan jedan osjećaj, radost jer smo stigli na odredište i tuga, jer tisuće Srebreničana to nisu uspjeli, nisu došli do Nezuka i slobodne teritorije, ali se nisu uspjeli vratiti čak ni ovim povratnim smjerom kojim smo mi išli, da nađu konačan smiraj na potočarskom mezarju. U šumama, kojima smo prošli, leže još tisuće skeleta ubijenih muslimana. Mnogi sa popisa nestalih neće nikada ni biti pronađeni. Sutra je nedjelja, 11. srpnja, ukopat će se 775 ljudi, jedan od njih je katolik, svi ostali su muslimani. Neka Bog podari sabur i zdravlje majkama, ženama, sestrama, nenama i kćerima koje još čekaju da ukopaju svoje najmilije. Kažu da vrijeme liječi sve rane, ali ova rana je preduboka i suviše krvava da bi ikada zarasla. Kažu, također, treba oprostiti, ali poslije svega što sam pročitala o Srebrenici, pogledala na video zapisima i osjetila hodajući Putem smrti, mogu reći samo jedno - proklet bio tko halali. BOŠNJAČKI GLAS 43 Medicinski kutak Prevencija i suvremeni pristupi liječenja raka grlića materice Piše: Prim. Dr. Ferid Latić ak grlića materice je zloćudna bolest koja kad se otkrije u uznapredovalom stadiju odnosi mnoge živote. Nastaje nekontroliranim rastom ćelija vrata materice. Uz pretpostavku da se tumorska masa razvija iz jedne maligne ćelije, tumorska masa nakon 30 - 40 dioba zauzima 1 cm3, a sljedećih deset dioba već 1 kg. Imajući u vidu da se u početku proces odvija sporo i da maligna ćelija nastaje iz premalignih – atipičnih ćelija koje prvo promijene mali dio epitela i ako se proces ne zaustavlja, atipične ćelije zauzimaju čitav epitel, probijaju bazalnu membranu i počinju invazivno rasti zahvaćajući čitav grlić, prelazeći na matericu, vaginu i okolno tkivo, urastajući u mokraćni mjehur, debelo crijevo, sve do koštanog dijela male zdjelice, dajući metastaze. Tada više nema povratka i bolest se završava smrtnim ishodom. Od premalignih promjena na grliću do pravog invazivnog raka grlića materice prođe više godina i ima dovoljno vremena učiniti dijagnostičke procedure i zaustaviti bolest na vrijeme. Cilj je iz mase zdravih žena – screening metodama izdvojiti potencijalno bolesne i liječiti ih na vrijeme. Rak grlića materice zauzima visoko mjesto po učestalosti, odmah iza raka dojke. Svake godine se u svijetu otkrije 500 000 oboljelih, a od toga 250 000 umre. Najčešće obolijevaju žene između 30 i 55 godina, mada se ta granica spušta i ispod 30. Najčešća smrtnost je kod žena između 50 i 60 godina, jer se one R najslabije kontroliraju. Uzrok nastanka raka grlića materice nije još uvijek sa sigurnošću poznat. Pretpostavlja se da na njega utiču genetski faktori, rasa, vjerska pripadnost, socioekonomski i higijenski faktori. Kao faktori rizika se navode: rano stupanje u spolne odnose, prije sedamnaeste godine kada je epitel genitalnog trakta nezreo i podložniji upalnim promjenama, mijenjanje partnera i partnerki, spolno prenosive bolesti kao što su clamidia trahomatis, trichomonas vaginalis, hemophylus vaginalis. HPV (Humani papilloma virus) infekcije zauzimaju danas glavno mjesto uzroka nastanka raka grlića materice i to sojevi virusa 16, 18, 31, 33, 35 . Njemački znanstvenik Harold zur Hansen je 2008. godine dobio Nobelovu nagradu za fiziologiju i medicinu za istraživanje raka grlića materice i uloge virusa HPV u nastanku te bolesti. HPV virus se prenosi spolnim putem i svaka spolno aktivna žena je izložena tom riziku. Treba naznačiti da svaka žena koja ima izoliran HPV virus visokog rizika ne obolijeva od raka. Jake obrambene snage organizma virus drži pod kontrolom ili ga eliminiraju. Pad imuniteta zbog oboljenja, stresa, uzimanja imunosupresiva povisuje rizik od raka grlića materice. Pušenje 2 puta povećava rizik za ovo oboljenje, kao i uzimanje oralnih kontraceptiva. U početku rak grlića materice ne daje nikakve simptome. Kasnije se javlja krvarenje nakon snošaja, neuredna oskudna krvarenja neovisna o ciklusu, iscjedak poput ispranog mesa. Kako bolest napreduje simptomatologija je sve bogatija, krvarenja su jača, čak jako obilna i opasna po život i bolovi su jači, pacijentica rapidno slabi, gubi na težini, ima jake anemije i na kraju je prikovana za postelju. Dijagnoza bolesti se postavlja ginekološkim pregledom, PAPA testom, kolposkopijom, biopsijom i kiretažom cervikalnog kanala (uzimanja tkiva grlića materice za patohistološki pregled). Jedina sigurna dijagnoza raka grlića materice je biopsija i PHD verifikacija. Dodatne pretrage kao ultrazvuk male zdjelice, magnetna rezonanca male zdjelice, cistoskopija, rektoskopija koriste se za određivanje stadija bolesti. Terapija zavisi od stadija bolesti. Najvažnije je otkriti i liječiti pretklinički karcinom, odnosno promjene na ćelijama koje još nisu karcinom, ali bi mogle biti ako se ne liječe. Promjene na grliću u smislu displazija se liječe antibiotskom terapijom prema uzročniku i antibiogramu. Mogu se liječiti termokoagulacijom, krioterapijom i laserom. Displazije teškog stupnja i karcinom in situ se liječe operativno lupekscizijom ili konizacijom, gdje se odstrani bolesni dio grlića do zdravog tkiva. Uznapredovali stadij raka grlića materice se liječi zavisnosti od stadija. Stadij I b se liječi radikalnom Wertheimovom operacijom, a neoperabilni slučajevi se liječe radioterapijom, rijetko kemotera- BROJ 18 44 BOŠNJAČKI GLAS pijom. Neizlječivi slučajevi se liječe palijativno. Prevencija raka grlića materice je za pojedinca, a i za društvo najbolja i najisplativija. Treba raditi na zdravstvenom prosvjećivanju, poučiti mlade žene da imaju uredan seksualni život i higijenske navike, redovno obavljati ginekološke preglede, upotrebljavati kondome kod rizičnih skupina. HPV tipizacijom se izdvajaju i prate žene koje imaju rizik za nastanak raka grlića materice. U nekim zemljama je obavezna vakcinacija HPV vakcinom djevojčica od 9 - 29 godina pa čak i dječaka. Obrezivanje muškaraca također smanjuje učestalost bolesti, a u SAD-u postoji protokol po kome se sva muška djeca obrezuju do 8 dana starosti u rodilištu, bez obzira na vjersku pripadnost. Kao glavni i sigurno najvažniji za prevenciju i rano otkrivanje raka grlića materice je citološka analiza brisa koji se uzima s grlića i iz kanala grlića materice – takozvani Papanicolau test. Međunarodna citološka akademija preporuča godišnje uzimanje brisova svim spolno aktivnim ženama bez obzira na dob. Duhovni kutak Bajramska priča Prorok Piše: Arif Ključanin Noć se spuštala nad Samarkandom i vrijedni Abu Ubajda kroz širok izrezbaren prozor ugleda preko listova požutjelog pergamena kako se stari mujezin penje uz spiralne stepenice vitkog munareta i hitro ustane spremati staklene bočice raznobojnih tinti u koje je cijelo poslijepodne umakao svoja oštra pera. Pred njim je stajalo nekoliko novih listova gusto ispletenih slova učiteljove knjige o dušama, naručene od velikog emira Ishafana. Zadivljeno je gledao u skladnu mrežu učiteljivih stihova koji su u njemu otvarali neslućene prostore spoznaje i užitka. Svaka je ispisana misao blistala jasno kao biser rose na juranjem suncu i on je žedno ispijao nektar njihovih bogatih značenja. Ponovo je po tko zna koji put od kada prati učitelja bio uvjeren da je dobri i mudri Ibn Sina prorok. Prvi tekbir ezana ispuni sobu pozivom i marljivi Abu Ubajda odloži listove knjige i sjuri se niz kamene stepenice do bunara i počne uzimati abdest posve predan molitvi kojom je pratio svaki pokret ruke s malim jezerom vode na dlanu. Mudrost i ljepota učiteljevih stihova potpuno su iščezli iz njegove svijesti kao da ih nikada vidio nije. T a misao da je učitelj prorok, prvi put mu se javila u Nishapuru. Prije četiri godine. Iza sebe je tada već imao nekoliko godina napornog rada i učenja o tijelu i umijećima ozdravljenja. U Nishapur su došli na poziv sultana prije nego se vojska upustila u okršaj sa pobunjenim plemenima kazaka. Gotovo bez prekida dva su dana podvezivali odsječene ruke, šivali duge rane od sablji, vadili slomljena koplja iz utroba i pluća, namještali slomljene kosti, vadili strijelama probite oči. Jedva se držao na nogama od umora i dešavalo mu se da bi na trenutak zaspao sa rukama u toploj utrobi nesretnika, a učitelj kao da se tek probudio iz dugog i krepkog sna, svjež i smiren prilazio je ranjenicima i blagim ih riječima smirivao dok se pažljivo zagledao u rane, pipkao i kuckao nesretnike po udovima, mirisao krvave zavoje, prije nego je u ruke uzimao oštar nož ili neku od pila, poluga i igala koje jezajedno sa kovačima izrađivao u sultanovim radionicama. Jer mudri je Ibn Sina puno znao i o metalima i njihovom miješanju i obradi. I kad su svi nesretnici bili obrađeni još je satima obilazio šatore ranjenika i davao upute bolničarima i kuharima, a onda sjedao i pisao i čitao do dugo u noć. A sutradan ga je probudio i odveo izvan grada i u miru ugodnog šumarka uz bistru rječici davao BROJ 18 mu nove upute i saznanja o liječenju teških rana, crtao mu na žutim komadima grubog papira rasječene rane sa spletovima mišića, presjekom kostiju i sitnim cjevčicama krvotoka. U povraku bi zastajao kod biljaka, objašnjavao mu koje djelove valja uzimati, kada i kako ih pripremiti za neku od boleština koje prate ljudski rod na ovom prolaznom svijetu. A kad je pala noć pokazivao mu raspored zvijezda i njihovo značenje u ponašanju insana, ili bi mu pričao o Bogu i smislu svega, živog i neživog. Tad mu se prvi put učinio, onako neumoran i stasit, sa srpom zlatnog mjeseca i pregrštima zvijezda iznad glave da je pred njim istinski prorok. Kad su se vratili u grad prije počinka upitao je učitelja zašto on, koji tako mnogo toga zna, ne objavi narodu svoja učenja, jer ako su ljudi krenuli za pegamberima stočarima, stolarima i trgovcima, koji su većinom bili nepismeni, kako bi tek krenuli za njim kome je sve poznato i koji vlada nebrojenim umijećima i piše na toliko različitih jezika i pisama. Plemeniti se Ibn Sina tek slatko nasmijao i odmahnuo nehajno rukom. Još ga je jednom prije nego su usnuli upitao : doista, zašto on ne postane prorok? Jednako se smijući, učitelj mu je blago rekao da će mu jednom, kad za to dođe vrijeme, objasniti zašto on nikako ne može biti pegamber, a onda se okrenuo na stranu i BOŠNJAČKI GLAS za čas je upao u miran san. O, samo da to vrijeme nije došlo, odani Abu Ubajda mogao je opisati svaki znak učiteljevog proropštva, jer u proteklih četir godine bilo je mnogo prilika kada se Abu Ubajda uvjerio u božansku odabranost učenog i neumornog Ibn Sine. Mogao je, ali nije, iako je zaista napisao knjigu o učitelju. U njegovoj knjizi o knezu znanosti Abu 'Ali al-Huseinu ibn 'Abd Allahu ibn Sini, poznatijim pod njegovim latinskim imenom –Avicena, koju će pisati mnogo, mnogo kasnije, kada dobrog učitelja više ne bude, biti će izostavljena svaka takva zgoda. Ono strašno i dramatično iskustvo iz Afganskih vrleti gdje je jednom godišnje učitelj odlazio platiti bijeli prah kojim je otklanjao sve boli i nemire oboljelih, kada su ih na stazi presreli divlji i neznabožački chahari i odveli ih u u svoj nepristupačni logor do kojeg su jahali kroz gole klisure i klance dva dana, svezani kožnim uzicama, gladni i žedni. Za deset dana učitelj je već govorio njihov jezik i posve ih opčinio. Balavoj dječurliji skidao je bradavice i lišajeve, a onda su nam počeli dolaziti bolesni starci i ostali, tako da su uskoro bili gotovo gospodari plemena. Pokazalo se da je njihova grubost i svirepost tek jedo od mnogih zlih posljedica neukosti. Za mjesec dana bili su susretljivi i pitomi kao najbliži rođaci. Učitelj im je pokazao moć čistoće i urednosti, naučio ih vještinama izrade bazena i još bezbroj prostih i korisnih umijeća, pa kad su odazili, uz pratnju bubnjeva i zurli kao kraljevi, svi su plakali i dugo im mahali šarenim rupcima sa vrleti iznad staze kojom su jahali. Sa njima su pošla i dvojica momaka kojih je učitelj odabrao za medresu u Buhari, gdje je jednom i sam bio učitelj fizike, geometrije i logike. Dobri će Abu Ubeida , čija je odanost učitelju beskrajna, iz knjige izostaviti i noć kad su presjedili u jami među klupkom otrovnica koje je Ibn Sina omamio tihim zvužducima i sporimu kretnjama ruku iznad njihovih podignutih glava, a u kojoj su potražili utočište od pješčane oluje kad su im se otrgli konji i pobjegli oviti neprozirnim zavjesama uskovitlanog pijeska. Tako neće navesti ni težak i iscrpljujući hod kroz crnu pustinju u kojoj je učitelj uvijek uspio nabaviti kakav gorak ali jestiv zalogaj ili gomolj iz kojeg su cijedili vodu u ispucala usta i kako su konačno došli do pitome oaze, sa rodnim palmama datula i tankim hladnim izvorom, slijedeći putokaze zvijezda koje je učitelj poznavao kao da ih je sam pozabadao u baršun noćnog neba. Nije spomenuo ni zgode kojim je bio svjedokom nebrojeno puta, kako su se osorni kezovi i moćnici gradova kroz kojie su prolazili za samo minutu razgovora sa Ibn Sinom pretvarali u dobre i susretljive domaćine nudeći ugodan smještaj i sofre pune raskošne hrane. I još mnogo toga ostalo je nespomenuto i zauvijek zaboravljeno, osim priča o učiteljevim čudnovatim izliječenjima koja su ostala sačuvana jer ih je narod čarobnog Korasana i pustinjskih sela Karakuma, kao i oni ponosni stanovnici Afganskih vjetrovitih visoravni ugradio u svoje legende, koje brižno njegovane nosi kroz vrijeme što sve osim riječi odnosi u nepovrat. Što se to desilo vrijednom i vjernom Abu Ubeidu da ispusti sve te zgode koje su ga tako snažno uvjeravale da je Ibn Sina pegamber? Zar se njegova ljubav i odanost učitelju osušila ili pretvorila u zavist i mržnju, što se zna javiti kod onih koji ne umiju doseći svoje uzore? Zar je ga je izdalo pamćenje, njega koji je dnevno mogao upamtiti tisuću riječi mehkog grčkog jezika kojem ga je učitelj prednoć podučavao? Ili ga je obuzela oholost tako svojstvena mladima na vrhuncu snage i energije koja u njima vrije željna da se ispuše i dokaže? O, neka nas Bezvremeni, Onaj iznad nas iz Koga sve izvire i u Njemu opet ponire, odbari strpljivošću - sve će doći na vidjelo. Samo da Abu Ubajda obavi namaz na kojeg je krenuo. U to vrijeme, u svom konaku iznad grada na rubu male ali guste borove šume, mudri je učitelj spavao. Nije čuo udaljene pozive na molitvu razrijeđene visinom i zvukom lahora što se igrao vršcima borovih izdanaka. Iz nabreklih prašnika žuti se pelud prosipao i obavio šumu kao magla. Prethodnih nekoliko noći bilo je vedro i svunoć je pratio putanju 45 planata, naročito Jupitera i Marsa pod čijim su uticajima najniži nagoni u insana. Njegova krupna, sjedinama prošarana, glava ležala je na velikoj karti noćnog neba, koju je uporno ispunjavao posljednjih deset godina, i nekoliko požutjelih komada hartije gusto ispunjenih brojevima i linijama zakrivljenih putanja nebeskih tijela. Umor ga je konačno stigao i omeo u najpresudnijem trenutku da razotkrije nebesku mehaniku zla koja izvire iz moćnih sfera uticaja hladnog i prijetećeg Jupitera i krvavog Marsa. Kad se probudi, dvadesetak minuta kasnije, od nekog nejasnog i ružnog sna što mu je kratko kao sjena obavio usnulu dušu, osjetiće tupu i duboku bol u glavi. Brojke na kojima mu je ležala glava bile su razmrljane od kapljica znoja koje su izbile prateći jezu sna. Više nikada neće moći odgonetnuti tajnu koju je već skoro bio razgolitio nizovima brojeva koji su tekli niz pletenice ovalnih putanja nebeskih tijela koje je ucrtavao proteklih noći. Osjetiće laku drhtavicu i pozvaće starog Irfana da zatvori prozore, upali svjetlo i donese mangalu. Dok je sluga glasno vukući noge po podu zatvarao prozor Ibn Sina zaogrne vunen plašt od kojeg se nikad ne odvaja. Mangala i tanka nit svjetlosti lojanice malo su razvodnili hladnoću koja ga obuzela i on naruči čaj od trputca i matičnjaka. Čuo je zveket lonaca u kuhinji i starog Irfana kako nešto priča sam sa sobom i preplavi ga snažan osjećaj sažaljenja i nježnosti. Irfan je bio sluga njegovog oca i kada je on umro, mudrom je Ibn Sini bilo tada bilo dvadeset i dvije godine, Irfan je nastavio služiti njegovog sina. Sa suzama u oku vješto sakritu pod guste nabore oko očiju ustane učitelj i pomalo nesigurno krene za njim u kuhinju da ga zagrli. Da, mudri je Ibn Sina imao mehko i ranjivo srce. Kad je Abu Ubajda izašao iz džamije sve mu se činilo nestvarnim od ružičaste svjetlosti kojom je gorio horizont na mjestu gdje je sunce potonulo u udaljeno krilo pustinje. Na suprotnoj strani horizonta hladna se tama slijevala niz vrhunce udaljenih afganistanskih planina gdje im je BROJ 18 46 BOŠNJAČKI GLAS sutra valjalo krenuti. Jučer je, u kasno poslije podne, prašnjavi konjanik donio pismo od sultana Mahmuda Ghaznawia u kojem moli časnog Ibn Sinu da požuri u grad Herat gdje ga je teška bolest zaustavila i s kojom se već danima bori na postelji. Jedan je dan trebalo slugama da pripreme sve što je učitelj zatražio za put i sutra, u sjeni Uzvišenog, oni će rano krenuti. Sa konjima i tovarnom mazgom treba doći pred učiteljev konak prije nego sunce obasja grad. I doista, uzorni je Abu Ubaida zvonko udario zvekirom o kapiju učiteljovog konaka sa prvim zrakama sunca za leđima na udaljenim nazubljenim vrhuncima planinama. Horozi su se grlato nadvikivali u obližnjem selu iza bedema starih borova, svježina jutra imala je miris šume. Podne su klanjali na glatkom kamenu obale male rječice što je vijugavo dijelila malu kamenu visoravan s velikim rascvalim grmom divlje ruže na sredini. Učitelj je slabo jeo i počela ga tresti slaba groznica. Prenoći li su u jednom selu ispod planinskog prijevoja u napuštenom hanu, na debeloj bali sijena koju su dobili od jednog seljaka za pola srebrenjaka. Učitelj je samo popio čaj i odmah zaspao propuštajući klanjati jaciju. Rano su krenuli, a sabah su klanjali visoko iznad sela. Trebalo je prije noći stići u han s druge strane planine gdje zima još traje. Poslije akšama još su jahali niza stranu prošaranu kržljavim grmljem, obaviti snijegom što je počeo nenadano sipiti iz visina. U daljini su vidjeli treperava svjetla hana i kuća koje kao da su zagrlile han i mali kameni mesdžid. Kroz kapiju hana prošli su s jastučićima snijega na leđima. Upravitelj hana, poduzetan i lukav čovjek, guste brade i prodornih očiju, dao im je sobu sa čistom zobenom slamom na ležajevima i poslao mangalu sa velikim čajnikom zabodenim u rumene kvrge žeravica. Groznica koja je mučila učitelja pojačala se i on je legao odbivši popiti čaj. Zaspao je odmah s prvim promuklim riječima ezana. Na povratku iz mesdžida vijerni Abu Ubejda pokrije usnulog Inbn Sinu sa jednim od teških pokrivača od ovčijih koža koje im je upravitelj BROJ 18 hana ostavio pred vratima. Hladan je vjetar šuškao u pukotinama kosih krovova hana i Abu Ubejda brzo legne na ležaj i pažljivo preko sebe prebaci svoj vuneni gunj, a zatim ovčije kože iz kojih je bio slab ali težak dah znoja nekih prethodnih posjetitelja hana. Uskoro je i on zaspao, a zatim i fitilj lojanice. U mraku, u sve jačem zagrljaju studeni, žmirkavo su izdisali posljednji grumeni žeravica mangale. Mora da je ponoć odavno već bila prošla kad se tiho u mraku oglasio slab i treperav glas Ibnn Sine. Ubajide...Ubajide!... Dugo je trebo slabom učitelju da zaziva ime učenika. Tek uz pomoć naglog naleta vjetra što je glasno lupio nekim slabo zavezanim kapkom u avliji hana, vjerni se Abu ubajida probudio. - Oj,Ubaide! Čuješ li? - Čujem, čujem, učitelju! – progovori Abu Udajda zavlačeći smrznut nos pod smrdljivu ovčiju kožu. - Ustani, molim te, i done si mi vode, ova me vručica cijelog iscijedila. - Nije dobro tako vruć piti hladnu vodu, a čaja nema. Mangala se već odavno ugasila – odgovori Ubajid ne izvlalčeći glavu ispod pokrivača. I taman kad je hvatao san opet se iz studenog mraka oglasi učitelj: Daj, dobri moj, samo jedan gutljaj mi donesi, sva su mi se usta osušila. -Strpi se, poštovani, znaš i sam da ne smiješ vruće naglo gasiti studenim – neuvjerljivo je odgovorio učenik, koji je počeo osjećati hladne jezike mraza na nogama. San mu se posve razbio i jasno je u zvukovima noći prepoznavao u što se vjetar zaplitao. Iz daljine je zavijao pas ili gladan vuk. Ubajida, sine, daj samo gutljaj mi treba da raskvasim grlo, suho je ko stari odžak. Ma, dobri moj, nemoj još piti. Strah me je da još nešto gore ne navučeš i da ćemo okasniti s pomoći sultanu – odgovori Ubajida trudeći se da mu glas zvuči uvjerljivije, uvlačeći rashlađene noge dublje u slamu. Opet je vjetar zapeo o kapak. Tri put je njim tresnuo u zid, a onda se nejasno čula psovka i kuckanje čekića. Huka kao da se premjestila dalje od zbitih kamenih kućica. Neki posve nejasni zvukovi, mukli i udaljeni slabo su se mješali sa vjetrom. Možda je kakva šuma u blizini, pomisli Ubaida i ponovo osjeti mekan dah sna. Ubajida, dina ti, daj ustani! Samo da okvasim usne, sve su se skorile od vručice. Dragi učitelju, strpi se samo dok sluge ne potpale nove mangale. Samo što nisu. Čini mi se da sam ih čuo kako gaze kroz snijeg prema drvima ispod strehe- lagao je Ubajida pritisnut studenim dahom noći. Ubajida nije bio siguran da li je bio usnio ili ne kad se opet začulo slabo stenjanje mudrog Ibn Sine: Daj, Alah ti svemogući prosvjetlio pute, dodaj mi gutljaj pa makar odmah umro! Ne mogu više micati jezik, koliko se osušio. Molim te, strpi se, za tvoje dobro i za dobro svih kojima trebaš, ne traži vodu na ovoj studeni. Još će ti gore biti, vjeruj mi – drsko se opravdavao Ubajida. Huk je ispunio sobu i mudri je učitelj molbe svom učeniku zamjenio tihim molitvama Sveprisutnom Gospodaru svega, koji mu je uskoro podario kratak i krepak san. „Alahu ekber! „– obojicu je smrznutih putnika u hanu probudio mujezin sa niskog kamenog tornja mesdžida zatrpanog snijegom. Abu Ubejda hitro ustane, žurno navuče čizme i, u dvorištu hana, snijegom uze abdest i gazeći duboke nanose uputi se na sabah namaz. Bolesni je Ibn Sina klanjao ležeći, sklapajući teške kapke onda kad je trebalo pasti na sedždu. Dugo je učio. Nije prekidao ni kad se Abu Ubajda vratio drhtureći od hladnoće, ni kad su donijeli mangale. Tek kad je oćutio topli miris čaja prestane i nemoćno podigne glavu ispod pokrivača. Upravitelj hana im je donio pladanj sa kuhanom kašom i ćup vručeg kozijeg mlijeka. Jelo im je prijalo i oba su kusala hlapljivo. I dok su ispijali vruće mlijeko reče Ibn Sina: Vjerni moj Ubajida, došlo je vri- BOŠNJAČKI GLAS jeme da ti odgovorim na ono pitanje, kojim me već godinama proganjaš. Naime, da ti objasnim zašto ja i unatoč svoje učenosti nisam pegamber. Abu Ubajida je znatiželjno počeo treptati očima iznad vrućeg kozijeg mlijeka. Vidiš, dragi moj, noćas sam te pet putao iskao da mi dodaš samo gutljaj vode, jer me vrućica izmorila da sam mislio da ću umrijeti ako ne pokvasim usta. Uvijek si našao neki izgovor, lažući više sebe nego mene, da ne ustaneš iz tople postelje u studenu sobu. Pred mrazom, moja je učenost bila nemoćna da te pokrene. A samo je trebala jedna riječ ezana i ti si odmah skočio, unatoč mrazu, i hladnim snijegom uzeo abdest i na kamenom podu mesdžida bos si klanjao Svemogućem. Samo jedna riječ molitve koju smo dobili od pravog pegambera, pa makar je bio nepismen, milost mu vjećnu podario Alah, bila je jača od sve moje učenosti. Eto, vjerni moj Abu Ubejida, zašto ja ne mogu biti prorok. Od ovog kratkog dijaloga nad ćupom vrelog kozijeg mlijeka prošlo je više od tisuću godina, dok u hladu bašće 47 na jedom od zelenih brijegova Glen Innesa, na kraju svijeta, čitam knjigu o knezu znanosti Ibn Sini od njegovog vjernog učenika Abu Ubajida. Spuštam staru knjigu i u dahu vjetra slutim moć Bezveremenog. Silni sultani i veziri sa hordama snažnih armija, sjajni gradovi Korasana, zlatom optočene kupole Buhare i Samarkanda, plejade učenih i mudrih, ljudsko more predanih i onih slijepih insana zauvijek je pomelo vrijeme. Ostale su samo priče i knjige koje potvrđuju, doista, da u početku bijaše riječ. Klanje kurbana u riječkoj regiji 2010. godine Pripremio: Adem ef. Smajić Ove godine osviještenost muslimana riječke regije i šire u svezi klanja kurbana je u usponu. Vjerovatno jedan dio muslimana se vraća vjeri nakon uspavanosti i shvaća bolje islamsko učenje i obveze u izvršavanju, vjerojatno je u pitanju i tevba nakon uspavanosti, te materijalnog i ovo svjetovnog lutanja na ovom prolaznom svijetu. Stotine muslimana PGŽ ove godine je osobno klalo kurbane, a desetine su ih uplatili za djecu koja se školuje u Islamskoj zajednici u Zagrebu, te Merhametu u Sarajevu za socijalnu kuhinju i drugim medresama u Bosni i Hercegovini. ajbitnije da shvaćamo ovaj vjerski propis koji nas veže i podsjeća na našeg praoca i poslanika Ibrahima, a.s., i njegovog sina Ismaila, a.s., te njihovu žrtvu za opće dobro ljudskoga roda, suklad dvaju generacija, jedna koja odlazi N u liku Ibrahima, a.s., koji je obavio misiju namjesnika na zemlji onako kako je Uzvišeni Bog želio i propisao u svetim nebeskim knjigama, te njegovom sinu Ismailu, a.s., koji prihvata kodeks pravovjerne nebeske i nastavlja putovima oca svoga. Klanje BROJ 18 48 BOŠNJAČKI GLAS kurbana je privrženost monoteizmu koji seže od prvog čovjeka. Kurban (prinošenje žrtve) je jedna od vjerskih dužnosti za vrijeme Kurban- bajramskih blagdana. Prinoseći žrtvu, musliman, u prvom redu, vrši jednu vjersku dužnost. To se čini samo u ime Boga, tim se privikavamo na požrtvovanost uopće u ime svih visokih i moralnih ideja. Meso zaklane žrtve musliman ne jede sam, nego podijeli i drugima, naročito siromašnima. U Kur'anu Bog kaže: «…jedite od nje (žrtve) i nahranite bijednika i siromaha», jedan dio podijeliti rodbini i komšijama. U tome je izražena prava socijalna svrha ove ustanove. «Najbolji je onaj čovjek koji koristi ljudima, a najgori je onaj čovjek koji šteti drugima» - riječi su zadnjeg Vjerovjesnika i Božjeg miljenika. Dobročinstvo i obazrivost nije prema drugima nije vezano za određeno mjesto, zato svi imućniji muslimani trebaju zaklati kurban nastupanjem Bajrama, ma gdje bili. Klanje kurbana po islamskom učenju dobiva novu dimenziju i potpuniju primjenu. Prinošenje žrtve simbolizira mu'minsku spremnost odricanja - žrtve za istine vjere, svih raspoloživih sredstava, svih želja, pa i samog sebe kada to bude potrebno. Uzvišeni Allah,dž.š., veli: «Zato klanjaj namaz i kolji kurban. Svakoj vjerskoj zajednici propisali smo klanje kurbana da bi spominjali Allahovo ime prilikom klanja stoke koju im On daje. Vaš Bog je Jedan Bog, zato se Njemu iskreno predajte! A radosnom viješću obraduj poslušne.» (El-Hadždž, 34.). Vjerovjesnik kaže: «Zaista će sadaka (koju udjeljujete) prije stići do milostivog Allaha negoli na dlan siromaha, a kurbanska krv stići Allahu prije negoli prva kap padne na zemlju» (Tirmizi). «Ko bude u mogućnosti, a ne zakolje kurban, neka se ne približava našim musallama (džamijama)». (Muslim). Ove godine po prvi puta muslimani Rijeke, Crikvenice i Novog Vinodolskog organizirali su brojnije klanje kurbana u klaonici Ledenice, nedaleko od Novog Vinodolskog. Zaklane su dvije veće krave i dvadesetak ovaca, uz zajedničko učenje tekbira i dova. Lijepo je bilo slušati zajedničke dove i tekbire. Ovom prilikom zahvaljujemo se vlasniku klaonice gospodinu Nikici Uremović u ime svih što nam je omogućio da obavimo klanje po šerijatskim propisima. Na raspolaganju je udovoljiti svakom muslimanu da zakolje na halal način ukoliko ima konzumenata. Promocija vjere kroz vlastito življenje Pripremio: Adem ef. Smajić ve što je šerijatom određeno musliman je dužan pridržavati i neprekidno raditi na promociji vrijednosti svoje vjere kroz vlastito življenje, život svoje obitelji, džemata i šire. To trebamo da prihvatimo kao vlastiti zadatak, emanet i misiju. Svaki musliman je odgovoran za svoje postupke S BROJ 18 kao indiviualac i zadužen je pojedinačno u provedbi gdje snosi odgovornost kao pojedinac. Od shvatanja jačine i znanja vjere i prihvaćanja obveze odgovornosti proističe i kvaliteta izvršenja. Koliko bude shvatio odgovornost propisa pred Uzvišenim za ono što radi ili šta treba uraditi toliko će svoje ponašanje i življenje uskladiti prema Kur'anu i sunnetu. Većina muslimana iz neznanja, obijesti, neshvaćanja smisla života i svoje odgovornosti ne izvršavaju postavljene vjerske postulate, a ističu da su muslimani. Takvi su lakomisleni i nepravedni prema samom sebi. «Mi smo nebesima, Zemlji i planinama ponudili BOŠNJAČKI GLAS emanet, pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek - a on je, zaista, prema sebi nepravedan i lakomislen.» (Al-Ahzab,72). Odgovornost Musliman koje poznaje učenje islama, koji je educiran te prihvatio kur'anske naredbe i zabrane, koji su postali sastavni i svakodnevni sustav njegovog osobnog i moralnog života izbjegava grijeh a izvršava naredbe. Musliman je prije svega iskren u govoru, jasan i nedvosmislen, ne ogovara, ne trača, ne prenosi tuđe riječi, ne vodi intrige, ne zavodi, ne ponižava, ne otkriva i ne iznosi tuđe mahane, ne podcjenjuje djela ljudi i same ljude. Kad bi čovjek bio svjestan kolika je odgovornost za svaku izgovorenu riječ nikada ne bi govorio, a kada bi bio svjestan kolika je nagrada za dobru riječ, neprekidno bi govorio samo što je dobro i korisno. «O vjernici, bojte se Allaha, dž.š., i govorite samo istinu.» (El-Ahzab,70.) «O vjernici, bojte se Allaha, dž.š., i budite s onima koji su iskreni!» (Et-Tevba,119.) Odgovornost za svoj imetak Svaki musliman je odgovoran za svoj imetak, bit će pitan na onostranom svijetu kako ga je stekao i na koji način, da li na halal (dozvoljen) ili na haram (nelegalan) odnosno nedozvoljen način. Oni koji su stekli na nedozvoljen način, putem eksploatacije drugih, države, nezakonitim metodama, čeka teška, bolna i mučna kazna na onostranom svijetu. U šerijatskom sustavu pravo je onih koji sprovode i nadziru provođenje zakona u obrani istine i pravde dužni su da utvrde odakle je stečeni kapital i ako utvrde nezakonite radnje, dotični se strogo kažnjava a kapital oduzima za opću korist i potrebu. «O vjernici, jedni drugima na nedozvoljen naačin imanja ne prisvajajte, ali, dozvoljeno vam je trgovanje uz obostrani pristanak» (En. Nisa, 29.) «Uzmi od dobara njihovih zekat, da ih njime očistiš i blagoslovljenim ih učiniš» (Et-Tevba,103.) «I od onoga čime vas Mi opskrbljujemo udijelite prije nego nekom od vas smrt dođe» (El-Munafikun,10.) Odgovornost za stjecanje imetka na onostranom svijetu je velika i bit ćemo pitani za svaki detalj, osiguranje i čišćenje našeg kapitala je kroz obvezu zekata (obvezno davanje) propisano Kur'anom. Odgovornost za život Čovjek nije sam sebe stvorio, nije Stvoritelj svojih organa ili nekog dijela svog bića, čak ni jednog jedinog dijela elementa. Sve što imamo dato nam je na korištenje, poklon i čuvanje, kao pohranjeni sveti emanet koji vjerno moramo čuvati za Onoga tko mu ga je dao. Prema tome daru kojeg nam je darovao Apsolutni i Univerzalni, trebamo biti vječno i stalno zahvalni. Čovjek nije vlasnik svog života, on je uživatelj života kojeg mu je podario samo Bog. Čuvena mistica Rabija El-Adevija apeluje: «Čovječe, ti si ovdje samo određeni broj dana. Kad god prođe jedan dan prođe i dio tebe. Kako prođe dio, tako prođe sve. To znaj, pa pazi šta radiš!» Čovjek nema pravo da ugrožava ni svoj ni tuđi život. Svemogući nam daje život i On ga samo može uzeti. Život je dar koji nitko ne smije ugroziti. «I jedni druge ne ubijajte! Allah, dž.š., je doista, prema vama Milostiv. Onoga tko to nepravično i nasilno uradi-Mi ćemo u vatru baciti, to je Allahu, dž.š., lako.» (En-Nisa, 2930.) Naši protekli dani su pouka za budućnost. Svoj ostatak života trebamo racionalno i programski koristiti. Ko je angažiraniji, on je vredniji i kod Allaha, dž.š., i kod ljudi. Čovjek je u pogledu svog života odgovoran i dužan je da ga čuva u svim njegovim aspektima i funkcijama. Znamo da je povijest ljudskog roda prožeta borbama sila mraka svih vrsta. Ta borba je započeta na početku svijeta, dolaskom prvog čovjeka, a trajat će do konca života posljednjeg čovjeka. Ovo je sudbina živih bića, svih ljudi, života. Ljudi ubačeni u tu borbu moraju se neprestano angažirati za pobjedu dobara, pravde, progresa i blagostanja. Odgovornost za ishranu Kao muslimani bit ćemo pitani za ono što konzumiramo u svoj organizam, čime ga hranimo, održavamo i kakvom energijom. Čovjek je, stvoren u najljepšem liku i obliku, o tome govori sura Et-Tin. Bit ćemo odgovorni i kao imami, da li smo vjernike upozoravali i educirali o halal prehrani. Činjenica je da vrlo mali broj vjernika muslimana konzumira halal meso zaklano po šerijatskim propisima. Ponosni smo na one muslimane koji ne konzumiraju svinjetinu, alkohol i druge harame i ako ogromna većina ne jede halal meso, razlog nije zaklano po propisima islama. Tu je nažalost i ne mali 49 broj vjerskih djelatnika Islamske zajednice. Oni bi trebali organizirati preko zajednice tu mogućnost, bar za one koji žele biti dosljedni u prehrani po islamskom učenju. Mogućnosti postoje, samo je potreban mali angažman i ono što je najbitnije konzumenti. Ako u riječkom području možemo zaklati stotine kurbana organizirano za vrijeme kurbanskih blagdana, onda se daleko lakše možemo organizirati u tijeku cijele godine da se dođe do halal mesa. Nažalost, u pitanju je iman (pomanjkanje vjere) ili devastirani pristup prema izvornom učenju islama, te asimilacija u prehrani i opuštenost, a ujedno nedovoljna briga islamskih djelatnika i medžlisa kao institucija. Odgovornost je neizbježna, od pojedinaca do institucija. Mislim da dobrim dijelom snose odgovornost i udruge u kojima su muslimani bez obzira kojem nacionalnom korpusu pripadaju (da li bošnjačkom, albanskom, romskom, aškalijiskom…), apsurd i grijeh još veći da prilikom raznih tradicionalnih manifestacija vezano za kulturu i običaj, konzumira se javno alkohol, možda i svinjetina, gdje tu naša vjera i izvorni običaj? Javno upropašćujemo ono što bi trebali i bili dužni izbjegavati. Bog neće promijeniti stanje muslimana nabolje sve dok se mi ne izmijenimo, ni u vjerskom, ni kulturnom, ni u intelektualnom pogledu. Sve dok smo ovakvi kakvi smo, gledat ćemo drugima u leđa i nećemo se osloboditi dekade u svim segmentima. Mislim da asimilacija u velikoj progresiji razara nas isto kao zloćudni tumor. Lijeka za ovaj progresivni tumor ima, ali je potrebno aktivirati iman koji se prakticiranjem povećava a nas osnažuje. Nije nam dopušteno da hranimo haramom u bilo kojem smislu: bilo da su to prehrambeni artikli zabranjeni po sebi (svinjetina, strv, krv, alkohol i sl.) Zabranjeno se odnosi i na ovaj način stjecanja: (oteto ,mito, kocka, lutrija, od prodaje alkohola i sl. ili zbog načina upotrebe i količine (pretjerivanja u dozvoljenoj konzumaciji). «O vjernici, jedite ukusna jela koja smo vam Mi podarili i budite Allahu, dž.š., zahvalni.» (El-Bekare,172.) «O poslanici, dozvoljenim i lijepim jelima se hranite i dobra djela činite, jer Ja dobro znam šta vi radite.» (El-Mu'minun, 51.) BROJ 18 50 BOŠNJAČKI GLAS U susret popisu stanovništva 2011. godine „STINA“ (Prenosimo) Šemso Tanković Šemso Tanković intervju u MANJINSKOM FORUMU (1) S obzirom na vaše kritike kako poslije promjene Ustava i Ustavnog zakona vidite poziciju bošnjačke nacionalne manjine? Što je postignuto, a što ostaje da se riješi? Nesporna je činjenica da je pripadnicima bošnjačkog naroda nanijeta ogromna šteta onog trenutaka kada su povlaštene (čitaj: stare) manjine podnijele amandman i izbacivanju pripadnika bošnjačke i slovenske manjine iz izvorišnih osnova ustava. Treba također znati da se prema Bošnjacima desetljećima provodila sustavna diskriminacija osporavanjem prava na svoje povijesno ime Bošnjak (Bošnjaci). Mi i danas imamo imamo niz poteškoća u realizacija osnovnih prava koja su produkt povijesnog nasljeđa. Ustav i ustavni zakon donijeli su, barem prividno, jednakost tretiranja manjina koje su zahvaljujući meni i mojoj stranci unijete u izvorišne osnove novog hrvatskog ustava. Međutim ako pažljivo iščitate Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina uočit ćete brojne formulacije koje će, vjerojatno, Ustavni sud poništiti. Time se stvaraju dodatne tenzije između povlaštenih i drugih manjina sa štetnim posljedicama koje osobito pogađaju Bošnjake. zaštiti interese bošnjačke nacionalne manjine, a da se ne dovode u pitanja pravo na izjašnjavanje Muslimana ? Najprije odgovor metodološke naravi. Etničko ime Musliman (u bivšoj državnoj zajednici) kao povijesni supstitut za pripadnike bošnjačkog naroda bio je i ostao samo trajni oblik velikosrpskog ili velikohrvatskog hegemonizma prema Bosni i Hercegovini i bošnjačkom narodu. Uporaba imena Musliman je sama po sebi sporna jer, religijsku odrednicu koristi za etničko opredjeljenje. Sedamdesetih godina prošloga stoljeća, zbog ustrajne borbe bošnjačkog naroda i nemirenja logici „opredjeljivanja“ , proizveli su uporabu imena Musliman kao zamjenu za etničko ime Bošnjak. Nije nam se tada dozvolilo da u Bosni i Hercegovini Bošnjaci budu Bošnjaci. To smo učinili tek 1993. godine kada smo u opkoljenom Sarajevu konačno vratili svoje povijesno ime. Sretni smo što smo u Popisu stanovništva u Hrvatskoj 2001. godine po prvi mogli svoje nacionalno ime jasno i glasno očitovati. Manje smo sretni što su tadašnji popisivači dobili instrukcije da se broj Bošnjaka u Hrvatskoj reducira. I to su dosljedno proveli. (2) Optužujte Ministarstvo uprave da sustavno umanjuje broj pripadnika bošnjačke nacionalne manjine . Koji su vam za to argumenti ? Argumenti su veoma jasni. Bošnjaka je u Popisu stanovništva 1991. godine bilo 45000. U Popisu stanovništva 2001. godine popisivači su nas desetkovali stvarajući dvije kategorije pripadnika mojega naroda i to Muslimane (20 tisuća) i Bošnjake (21 tisuća). U mnogim sredinama se osobito pazilo da broj Bošnjaka ne pređe kvote koje garantiraju neka prava koja su definirana brojnošću pripadnika neke manjine u županiji, gradu ili općini. Popis birača je tragična slika stvarnosti bošnjačke manjine u Republici Hrvatskoj. Postotak Bošnjaka u popisu birača kreće se oko 7 %. Što je s 93 % pripadnika bošnjačkog naroda koji se ne vode u Popisu birača svojim povijesnim imenom – Bošnjak? Način na koji pristupa Ministarstvo uprave tom problemu jest ispod razine dostojanstva. (3) Eksperti tvrde da bi eliminiranje Muslimana kao manjinskog nacionalnog opredjeljenja narušavalo ustavna prava te da to nije moguće provesti . Kako na to gledate? De facto taj sramotni čin već duže vrijeme egzistira u Hrvatskoj. Pogledajte što je s izvješćem Popisa birača iz 2001. godine. Bošnjačka populacija koju iskazuju imenom Musliman vodi se u rubrici „ostali“ narodi. Naglašavam da je takvih u spomenutom popisu bilo oko 21 tisuće. To je impresivna brojka koja nikoga posebno ne zanima niti intrigira. Stoga mi nastojimo ići na izbore kako bismo političkom borbom dobili prava koja imaju Talijani, Srbi i drugi povlašteni manjinci. (5) Kako će te se u tom pogledu organizirati za predstojeće izbore za manjinsku samoupravu te za nadolazeće parlamentarne izbore? Bošnjaci su veoma zainteresirani za manjinske izbore koji će se održati naredne godine. Vjerujem da su gotovo sve naše udruge shvatile da bez zajedništva neće biti pozitivnih pomaka za status Bošnjaka u Hrvatskoj. SDA Hrvatske je puno toga pozitivnog učinila no došlo je vrijeme da zajedno s drugima pokušamo učiniti još više toga. U protivnom slijedi nam dalje vegetiranje što očito nikome ne koristi. Primjer grada Siska i Sisačko-moslavačke županije gdje postignut dogovor svih asocijacija jest najbolji primjer što donosi zajedništvo bošnjačkog naroda. To se mora prenijeti na cijelu zemlju. (4) Postroje li neki prihvatljiviji i učinkoviti pristup kako BROJ 18 (6) Bošnjaci u Hrvatskoj djeluju u gotovo svim sredinama. Što se u tom pogledu može učiniti u pripremi predstojećeg popisa stanovništva ? Popis stanovništva 2011. godine za sve manjine a poglavito bošnjačku biti će svojevrsni referendum kako dalje. Mi smo narod koji se veoma lako integrira u sve pore društva. U školovanju, radu, sportu uvijek smo prednjačili ispred drugih manjina. U Domovinskom ratu smo prepoznati kao manjina koja je dala najjači doprinos obrani Hrvatske. Stoga se dodatno pripremamo za predstojeći popis. Vjerujem da će dosta pripadnika našega naroda, poglavito u mjestima gdje živimo u većem broju, biti uključeni u Popis stanovništva. Također vjerujemo da će loš imidž Popisa stanovništva 2001. godine biti u konačnici izbrisan. BOŠNJAČKI GLAS 51 Popis stanovništva 2011. Poštovani Bošnjaci, dragi sunarodnjaci! Historijski je trenutak ispraviti štetu koju smo na posljednjem Popisu stanovništva 2001. sami sebi nanijeli. • Izjasni se jedinim svojim imenom (Bošnjaci) jer time potvrđuješ da smo druga nacionalna manjina po veličini u Republici Hrvatskoj i uvećavaš svoja prava! • Poštuješ li se, bit ćeš poštovan! Ono si što jesi: državljanin Republike Hrvatske, Bošnjak/Bošnjakinja po rodu, jezik ti je bosanski, a vjera islam. Bošnjače/Bošnjakinjo! • Tajnost prikupljenih podataka zagarantirana je zakonom o Popisu stanovništva. • Popis stanovništva jedinstvena je prilika da Bošnjaci potvrde svoju brojnost ispravljajući grešku s posljednjeg Popisa kada se polovica našeg naroda izjasnila kao Muslimani. • Ime Bošnjak/Bošnjakinja konačno nas povezuje sa zemljom i prostorom koji su naši preci nastanjivali stoljećima i koji nas određuje kulturno i povijesno. • Po Ustavnom zakonu RH, broj izjašnjenih pripadnika nacionalne manjine direktno određuje kapacitet njezinih općih i političkih prava u koje spada i pravo njenih pripadnika na zapošljavanje u državnim institucijama. Izaberi svoje jedino ime BOŠNJAK/BOŠNJAKINJA Poštovani sunarodnjaci, Bošnjače i Bošnjakinjo! Podsjećamo Te da će se od 1. do 28. aprila/travnja 2011. godine održati Popis stanovništva, kućanstava i stanova u Republici Hrvatskoj. Važno je naglasiti da je tajnost prikupljenih podataka zagarantirana Zakonom o popisu stanovništva te da će oni biti korišteni isključivo u statističke svrhe. Ovaj Popis stanovništva za nas Bošnjake u Hrvatskoj ima višestruko značenje: kao homogeni nacionalni kolektivitet u Republici Hrvatskoj zasigurno možemo poboljšati svoj položaj u svim sferama društva. Popis stanovništva jedinstvena je prilika da Bošnjaci potvrde poziciju druge nacionalne manjine po brojnosti (prema Popisu iz 2001. godine) i isprave štetu kojoj su sami doprinijeli izjašnjavanjem pripadnosti nepriznatoj i nepostojećoj nacionalnoj manjini – Muslimani, kako se tada polovica našeg naroda izjasnila. Povijesni tokovi uvelike su određivali sudbinu našeg naroda i njegova imena. Posljednji rat u Bosni i Hercegovini za nas je, između ostalog, značio konačnu i neupitnu redefiniciju našeg imena i identiteta. Dok nas je ime Musliman, prvi puta primijenjeno u Popisu 1971., s jedne strane, očuvalo kao kolektivitet, s druge je ostavljalo i suviše prostora za kojekakve manipulacije. Ime Bošnjak konačno nas povezuje sa zemljom i prostorom koji su naši preci nastanjivali stoljećima i koji nas određuju kulturno i povijesno. Ideja o vraćanju našeg historijskog imena Bošnjaci usvojena je 27./28. septembra/rujna 1993. godine na Drugom bošnjačkom saboru u Sarajevu, a ono je potvrđeno i amandmanom na Ustav BiH iz 1994. godine te Daytonskim sporazumom i Ustavom BiH iz 1995. godine. Time je iskorišteno pravo našeg naroda da konačno odlučuje o svome imenu. Svoj položaj u Republici Hrvatskoj sami određujemo i gradimo. Oklijevanjem da se izjasnimo svojim jedinim stvarnim nacionalnim imenom smanjujemo kapacitet naših općih i političkih prava. Po Ustavnom zakonu RH, broj izjašnjenih pripadnika nacionalne manjine direktno određuje kapacitet tih prava u koje spada i pravo na zapošljavanje njezinih pripadnika u državnim institucijama. Iako nijedan kolektivni identitet nije u cijelosti homogen, Bošnjaštvo svakako predstavlja naš kolektivni identitet. Ime Bošnjaci napokon nam je omogućilo da sve razlike objedinimo i pomirimo. Danas mi Bošnjaci, koji živimo u Hrvatskoj, prihvaćamo Hrvatsku kao svoju domovinu (što smo potvrdili i velikim brojem učesnika u Domovinskom ratu), a Bosnu i Hercegovinu osjećamo zavičajem i izvorom svoje historije, kulture, tradicije, identiteta i imena. Zato s ponosom možemo reći da smo: državljani Republike Hrvatske, po narodnosti Bošnjaci, da nam je jezik bosanski, a vjera islam. Ponosimo se s onim što jesmo jer samo tako zaslužujemo poštovanje onih s kojima dijelimo životni prostor. Glavni odbor BNZH BROJ 18 52 BOŠNJAČKI GLAS Reagiranja Odgovor na oglas Glavnog odbora Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske "POPIS STANOVNIŠTVA 2011" objavljen u "Preporodovom journalu", broj 122/123, svibanj - srpanj 2010. Članovima Glavnog odbora BNZH, svim čitateljima ovog teksta Poštovane dame i gospodo, član sam Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske od 2003. godine. Oglas BNZH objavljen u "PREPORODOVOM Journalu" broj 122/123, SVIBANJ - SRPANJ 2010. godine postavio mi je nekoliko provokativnih pitanja: TKO SMO? ŠTO SMO? KOME SMETAJU "BOŠNJACI U HRVATSKOJ"? Odgovore sam pronašao u mom tekstu "Prava bošnjačke nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj i njihova participacija u javnom, političkom, ekonomskom i kulturnom životu." Izlaganje Hilme Hairlića - vijećnika Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba na II Savjetovanju "Bošnjaci u Hrvatskoj - mjesto i uloga" održanog u organizaciji Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba (I saziv 2003. - 2007. godina) u subotu, 16. prosinca 2006. godine, u dvorani Bošnjačke nacionalne zajednice, Ilica 54, u Zagrebu. Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina od 19. prosinca 2002. godine bošnjačka kao i sve ostale nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj dobile su mogućnost kvalitetnijeg sudjelovanja u javnom, političkom, ekonomskom i kulturnom životu RH. To nam je naročito omogućeno putem vijeća i predstavnika nacionalnih manjina u jedinicama lokalne samouprave. Međutim, tu se javlja kao glavni problem politička nepismenost tj. neinformiranost Bošnjakinja i Bošnjaka. Da bi se ostvarila sva prava Bošnjakinja i Bošnjaka u RH potrebno je riješiti međusobne nesporazume tj. učiniti politički konsenzus između svih bošnjačkih udruga, asocijacija odnosno Bošnjakinja i Bošnjaka u RH. Potrebno je objasniti TKO SMO PORIJEKLO BOŠNJAKA. Objasnimo razliku između termina BOŠNJAK ( NACIONALNA PRIPADNOST) BROJ 18 I MUSLIMANA (VJERSKA PRIPADNOST). Na taj način rješava se problem oko 20000 BOŠNJAKA KOJI SE POGREŠNO IZJAŠNJAVAJU KAO MUSLIMANI PREMA POPISU STANOVNIŠTVA RH IZ 2001. GODINE. NAUČIMO I ZAPAMTIMO!!! AKO SE NACIONALNO IZJAŠNJAVAŠ KAO MUSLIMAN NIGDJE NE PRIPADAŠ, PIŠEŠ SE U OSTALE MANJINE( NPR. JAPANCE, INDIJCE, ESKIME...) KOJIH NEMA DOVOLJNO U HRVATSKOJ DA BI OSTVARILE SVA PRAVA POPUT BOŠNJAČKE NACIONALNE MANJINE KOJA JE I PO ZADNJEM POPISU STANOVNIŠTVA DRUGA PO BROJNOSTI U RH. DRUGIM RIJEČIMA U RH IMA OKO 20000 REGISTRIRANIH BOŠNJAKA UMJESTO 40000. NA TAJ NAČIN SAMI SEBI SMANJUJEMO FINANCIJSKA SREDSTVA I OSTALA PRAVA KOJA NAM PO USTAVNOM ZAKONU O NACIONALNIM MANJINAMA PRIPADAJU. Objasnimo značenje tj. rad svakog bošnjačkog pravnog subjekta u RH npr. što je Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske, što je KDBH PREPOROD, što je BKUD SEVDAH, što je Sabor bošnjačkih asocijacija Hrvatske, što je Udruga Bošnjaka branitelja Domovinskog rata Hrvatske, što su Vijeća i predstavnici bošnjačke nacionalne manjine Općina i Gradova Hrvatske... Sve ove podatke potrebno je unijeti u ALMANAH "BOŠNJACI U ZAGREBU JUČER, DANAS , SUTRA". U njemu bi bila i POVIJEST BOŠNJAKA U HRVATSKOJ, ADRESAR BOŠNJAKA GRADA ZAGREBA, POPIS SVIH POGINULIH BOŠNJAKA BRANITELJA U DOMOVINSKOM RATU, POPIS POZNATIH BOŠNJAKINJA I BOŠNJAKA IZ JAVNOG, POLITIČKOG, KULTURNOG ŽIVOTA GRADA ZAGREBA... PROŠIRIMO TU IDEJU PO ČITAVOJ HRVATSKOJ. TAKO ĆEMO DOBITI REALNU SLIKU BOŠNJAKA U RH I MOGUĆNOST BOLJEG ORGANIZIRANJA BOŠNJAKA U JAVNOM, POLITIČKOM, EKONOMSKOM I KULTURNOM ŽIVOTU U REPUBLICI HRVATSKOJ. Kao što sam već naveo ovaj tekst sam napisao prije nepune četiri godine. U međuvremenu, 18. lipnja 2010. godine predsjednik RH prof. dr. sc. Ivo Josipović proglasio je Ustavni zakon o izmjenama i dopunama Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina kojeg je Hrvatski sabor donio na sjednici 16. lipnja 2010. godine. Time su sve nacionalne manjine u RH, pa tako i bošnjačka, dobile još veća prava ali i obaveze. Sada je vrijeme na nama Bošnjakinjama i Bošnjacima da ta sva prava ostvarimo. A KOME SMETAJU BOŠNJACI U HRVATSKOJ?! NIKOME, OSIM NAMA SAMIMA!!! Kada objektivno pogledamo u RH ima puno osoba bošnjačkih korijena iz već navedenog javnog života. Mnoštvo pozitivnih individualaca. Ali gdje nam je kolektivna svijest? Zajedništvo? Ima je, ali po mom mišljenju, može je biti još mnogo više. To nam je dao na znanje i Glavni odbor BNZH sa svojim oglasom "POPIS STANOVNIŠTVA 2011." Oglasom na kojem imam nekoliko dobronamjernih primjedbi odnosno tumačenja. Moje primjedbe pisat ću PODEBNJANIM SLOVIMA. "POŠTOVANE BOŠNJAKINJE, Poštovani Bošnjaci, dragi sunarodnjaci! Historijski je trenutak ispraviti štetu (pogrešku) koju smo na prethodnom Popisu stanovništva 2001. godine sami sebi nanijeli (učinili). - izjasni se jedinim svojim imenom Bošnjak (Nacionalno se izjasnimo Bošnjacima) jer time doprinosiš (doprinosimo) da se potvrdimo kao BOŠNJAČKI GLAS druga nacionalna manjina po brojnosti u Republici Hrvatskoj i uvećavaš (uvećamo) svoja (Ustavom zagarantirana) prava ! - Poštuješ li samoga sebe, bit ćeš poštovan!(Poštujemo li sami sebe, bit ćemo poštovani!) Ono si što jesi: državljanin Republike Hrvatske, Bošnjak/Bošnjakinja po rodu, jezik ti je bosanski, a vjera islam (Ono smo što jesmo: državljani smo Republike Hrvatske, po nacionalnosti Bošnjakinje/Bošnjaci, službeni jezik nam je hrvatski a materinji bosanski, dok vjersku pripadnost, koja je kod većine Bošnjakinja/Bošnjaka islamska, sami biramo.) Bošnjače/Bošnjakinjo! Bošnjakinje/Bošnjaci! - Tajnost prikupljenih podataka zagarantirana je Zakonom o popisu stanovništva. - Popis stanovništva jedinstvena je prilika da Bošnjaci potvrde svoju brojnost ispravljajući grešku s posljednjeg Popisa kada se polovica našeg naroda izjasnila kao Muslimani, - Popis stanovništva 2011. jedinstvena je prilika da mi Bošnjaci potvrdimo svoj položaj po brojnosti druge nacionalne manjine u RH ispravljajući pogrešku Poštovanom gospodinu Hairliću, Kao glavni urednik Bošnjačkog glasa ostajem kod načela da omogućimo pravo svim dobronamjernim ljudima da se oglase na našim stranicama i da iznesu svoje stavove. Čak i onda kad se sa sadržajem iznesenog ne slažemo. Ne sumnjam u dobronamjernost Vašeg reagiranja na letak BNZH. Ali kad nešto želimo iskomentirati onda bi sugestije koje nudimo morale stvar učiniti jasnijom, kvalitetnijom, boljom. Vaše sugestije ne čine letak kojeg komentirate niti jasnijim, niti kvalitetnijim, a Boga mi, niti boljim. Dapače, unose zabunu kod pripadnika s posljednjeg Popisa stanovništva 2001. godine, kada se oko polovice naše bošnjačke manjine u RH izjasnilo Muslimanima što je oznaka vjerske a ne nacionalne pripadnosti. - Ime Bošnjak/Bošnjakinja (Bošnjakinja/ Bošnjak) konačno nas povezuje sa zemljom i prostorom koji su naši preci nastanjivali stoljećima i (te) koji nas određuje kulturno i povijesno za našu prvu odnosno drugu domovinu Bosnu i Hercegovinu. - Po Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina RH i Ustavnom zakonu o izmjenama i dopunama Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina broj izjašnjenih pripadnika nacionalne manjine direktno određuje kapacitet njezinih općih i političkih prava u koje spada i pravo njenih pripadnika na zapošljavanje u državnim institucijama RH. - Popis stanovništva 2011. godine na kojem se nacionalno izjasnimo Bošnjakinjama/Bošnjacima poslužit će za generalni broj pripadnika bošnjačke nacionalne manjine u RH. Svaki stanovnik koji je promijenio nacionalno izjašnjavanje mora osobno otići u Ured opće uprave prema mjestu stanovanja i promijeniti nacionalnost npr. Musliman u Bošnjak. - Svi pripadnici bošnjačke naciona- lne manjine u RH koji se već od danas žele nacionalno izjašnjavati Bošnjakinjama/Bošnjacima moraju, prema mjestu prebivališta osobno otići u Ured opće uprave gdje će biti upisani da su po nacionalnosti Bošnjakinje/Bošnjaci. Za maloljetnu djecu ispod 15 godina to mogu učiniti njihovi roditelji ili staratelji. Za promjenu odnosno upis bošnjačke nacionalnosti dovoljna je osobna iskaznica dotične osobe. I NA KRAJU NE MOŽEMO GENERALIZIRATI DA JE SVIM BOŠNJAKINJAMA/BOŠNJACIMA VJEROISPOVIJEST ISLAM. KAO ŠTO SE OSOBNO OPREDJELJUJEMO ZA NACIONALNU PRIPADNOST TAKO SVAKI GRAĐANIN REPUBLIKE HRVATSKE SAM ODLUČUJE DALI JE VJERNIK ILI NIJE ODNOSNO KOJOJ VJEROISPOVIJESTI PRIPADA. SVIMA KOJI VOLE BOSNU I HERCEGOVINU ČESTITAM 25.11.2010. GODINE DAN DRŽAVNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE!!! Hilmo Hairlić vijećnik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba bošnjačke manjine u RH. Neću komentirati maliciozne primjedbe na određene termine, ali vaša sugestija da se promjena nacionalnog izjašnjavanja može izvršiti u „Uredu opće uprave“ ne stoji. Služba za opću upravu u Uredu državne uprave ima nadležnost vođenja i ažuriranja biračkih spiskova i ništa više. Podatke za popise birača dobivaju iz nadležnih policijskih uprava koje vode prijave prebivališta-boravišta kao osnovu za određivanje izbornog mjesta pojedinog birača. Iz popisa birača ne proističe nikakvo drugo pravo, izuzev prava glasovanja na manjinskim izborima za vijeća i predstavnike nacionalnih manjina u jedinicama područne i lokalne samouprave ili glasovanje za saborskog zastupnika na općim parlamentarnim izborima. Dakle, poštovani Hairliću, nemojte zbunjivati pripadnike bošnjačke manjine u RH, jer popis stanovništva i popisi birača nemaju nikakve veze. Ne upadajte u zamku nekih „bošnjačkih političara“ kojima su birački spiskovi glavna preokupacija. Nas u BNZH u ovom slučaju zanima samo popis stanovništva i na to usmjeravamo sve snage. Priključite se, ali izbjegavajmo suvišnu retoriku koja ne pomaže već odmaže i zbunjuje. Srdačan pozdrav, Ibrahim Ružnić 53 BROJ 18 54 BOŠNJAČKI GLAS DANI: Historija - Šta je Centralni komitet SKBiH govorio o Muslimanima? DRUGOVI MUSLIMANI I BOŠNJAŠTVO Objavljeno: 23. March 2008. 10:03:22 Prošlo je četrdeset godina od održavanja dviju sjednica Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine, na kojima su postavljeni idejni temelji političkoga priznavanja i formaliziranja nacionalnog statusa Muslimana. Suradnica Dana, mlada historičarka Iva Lučić proučila je zapisnike s tih sjednica koji do sada nisu bile predmet detaljnije obrade ni naučne interpretacije. I danas je zanimljivo kako su tada o nacionalnom identitetu Muslimana i uopće o nacionalnom pitanju u Bosni i Hercegovini raspravljali drugovi Avdo Humo, Osman Karabegović, Nisim Albahari, Džemal Bijedić, Miodrag Bogičević, Munir Mesihović i ostali Duh 1968. godine, prije četiri desetljeća, na poseban je način obilježio Bosnu i Hercegovinu. Dvije političke manifestacije unutar tadašnje Partije Saveza komunista Bosne i Hercegovine - inaugurirale su novu stvarnost u bosanskohercegovačkoj povijesti i njezinim međunacionalnim odnosima. Riječ je o XVII. i XX. sjednici Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine, održanoj 26. siječnja 1968. (XVII. sjednica) i 17. svibnja iste godine (XX. sjednica) u Sarajevu. Dosadašnja sekundarna literatura, uglavnom domaće provenijencije, osvrće se na te dvije sjednice i njihove deklarativne dokumente o nacionalnoj posebnosti bosanskih Muslimana/ Bošnjaka, koje je konačno potvrdio V. kongres Saveza komunista Bosne i Hercegovine 1969. kao prvi republički kongres koji je prethodio kongresu na saveznom/federalnom nivou. Međutim, s obzirom na sadržaj tih značajnih sjednica, dinamiku diskusije koja se na njima vodila, u dosadašnjoj su se literaturi autori ograničavali na citiranje pojedinih paragrafa bez zadiranja u dubinu problematike. XVII sjednica Iako vrlo slične po temama koje su se odnosile na međurepubličku suradnju i međunacionalne odnose, spomenute dvije sjednice se znatno razlikuju u dinamici diskusije o temi bosanskohercegovačkih Muslimana/ Bošnjaka i u eksplicitnoj artikulaciji službenog stava Saveza komunista prema nacionalnom pitanju bh. Muslimana. Iako po opsegu mnogo duža i opširnija, XVII. sjednica, koja u ovom članku dobiva centralno mjesto, sadrži aktivnu raspravu o međunacionalnim odnosima ali ne i jasnu deklaraciju o nacionalnom priznanju bh. Muslimana/ Bošnjaka. To će tek uslijediti u zaključcima koji će se predstaviti četiri mjeseca kasnije, na XX. sjednici, na kojoj je, međutim, nedostajao dijalektički karakter rasprave o istom pitanju. Glavne tokove rasprave na XVII. sjednici, koji daju i politički okvir pitanju tadašnjeg političkog statusa bosanskohercegovačkih Muslimana, sačinjavaju diskusije o neostvarenom ravnopravnom statusu Republike Bosne i Hercegovine unutar tadašnje Jugoslavenske Federacije, njezinoj afirmaciji i ekonomskom unapređenju kao jednog od najnerazvijenijih područja, o društvenim pojavama u susjednim republikama (Hrvatska i Srbija) koje Partija ocjenjuje kao nacionalističke ispade (objavljivanje Deklaracije o položaju i nazivu hrvatskog književnog jezika i Predloga za razmišljanje grupe književnika Srbije 1967. godine) i na kraju o značaju jugoslavenstva, bosanstva i bošnjaštva i njihova sadržaja kao znaka kolektivnog identiteta. O čemu se na tim sjednicama govorilo i kako se gledalo na Bosnu i Hercegovinu i njezin nacionalni sastav prije 40 godina? Koji su bili temeljni argumenti diskutanata u izlaganjima i što je tada bilo prioritetno u politici? Višeslojni karakter nacionalnog pitanja u socijalističkom društvu, mjesta definiranja nacionalne pojave te parametri pri definiranju "nacionalnog" i "nacionalističkog" pogotovo pokazuje XVII. sjednica sa svojom platformom za diskusiju na kojoj se susreću razne argumentativne logike i kutovi osvjetljivanja nacionalnog pitanja. Kako je u to vrijeme vrijedio partijski modus zasjedanja, na sjednici se diskutiralo o materijalima koje bi članovi Centralnog komiteta, i gostujući komunisti, unaprijed dobili u pisanoj formi tako da bi o njima mogli pripremiti Postanite članom fonda za stipendiranje učenika i studenata Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske uključimo se u akciju »Odričem se jedne kave u korist naših najboljih učenika i studenata« Uplatimo u Fond minimalan iznos za maksimalnu korist. Pomozimo naše mlade i ugradimo svoj doprinos u njihovo znanje. Uplate možete izvršiti jednokratno ili još bolje, trajnim nalogom u svojoj banci sa svog tekućeg računa na žiro-račun BNZH u Zagrebačkoj banci broj: 2360000 – 1101413989 BROJ 18 govor odnosno spontano (ukoliko su to dopuštale odredbe) sudjelovati u raspravama. U pripremnom materijalu za XVII. sjednicu nalazi se tabelarni pregled "Stanovništva po narodnosti prema popisu iz 1961. godine i članova Saveza komunista prema popisu 1964. godine" na općinskom nivou, koji kategoriziraju stanovništvo BiH na sljedeći način: Srbin, Hrvat, Musliman, Jugoslaven nacionalno neopredijeljen i Ostali. Dostavljeni su također i materijali za pripremu V. republičkog kongresa kao i dokument od 40 stranica pod nazivom Aktivnost Saveza komunista na unapređivanju međunacionalnih i međurepubličkih odnosa koji je bio glavna podloga za diskusiju na sjednici i koji je na samom početku predstavio predsjednik Komisije Nisim Albahari. Iako prema poznatoj ideološkoj premisi u marksizmu nacionalni identitet gubi značaj za identitet pojedinca koji se u socijalističkom žanru najčešće naziva "radni čovjek", osnovu za ispoljavanje ovakve teme u dokumentu, ali i u diskusiji, predstavlja nova realnost samoupravnog sistema koja uz privrednu i društvenu reformu, prema navedenom, u svom demokratizirajućem duhu dovodi do proširenja podija javnog mnijenja i većih varijacija u mišljenjima. VIII. kongres Saveza komunista Jugoslavije (1964) kao i IV. plenum Saveza komunista Jugoslavije (1966) pri tome zauzimaju posebno mjesto kao glavni događaji kojima se pridaje značenje uspostavljanja reza između stare etatističkobirokratske i nove poželjne samoupravno-demokratske političke prakse. Iako iz teksta nije jasno što ustvari ta dva naziva konkretno znače, za diskusiju o nacionalnom pitanju oni predstavljaju klasifikacijski dihotomni sistem unutar kojeg se događaji s nacionalnom retorikom lociraju prema njihovoj podobnosti Partiji ili u kontekstu nacionalizma (onda pripada staroj etatističko-birokratskoj praksi i ne odgovara političkom diskursu), ili pak unutar kursa samoupravljanja, a tada se klasificiraju kao afirmacija nacionalne ravnopravnosti. Kao konkretni fenomeni nacionalističkih negativnih strujanja, u diskusiji kao i u dokumentu, navode se Deklaracija i Predlog u kojima Centralni komitet uočava paternalističke poteze prema BiH, što uglavnom i pokreće diskusije o nacionalnom pitanju u BiH i o pitanju statusa bh. Muslimana. Opasnost za bratstvo i jedinstvo Kakve posljedice za bh. Muslimane ima logika spomenutih dokumenata, pokazuje se u diskusiji na primjeru antologijâ poezije, objavljenih u Zagrebu i u Beogradu, u koje su uključeni i bosanskohercegovački pjesnici čiji se prostor za nacionalnu identifikaciju ograničava na dvije nacionalne kategorije - Srbin i Hrvat, negirajući posebnost muslimanskih pjesnika kojima uglavnom preostaje samo "opredjeljivanje" za jednu od dviju strana. Na ove publikacije u diskusiji se osvrnuo i Džemal Bijedić koji u ovakvim paternalističkim pristupima vidi ne samo negaciju jedne nacionalne grupe već i napad na samu Republiku BiH, koja je mješovitog nacionalnog sastava, u kojoj žive i Srbi, i Hrvati i Muslimani. Ne problematizirajući sam status bh. Muslimana, on u tom kontekstu ravnopravnost naroda, a time i Republike BiH, datira narodnom revolucijom koja je na zasjedanju AVNOJ-a osigurala i republički status BiH i koji se, prema njemu, ovakvim ispadima ne smije dovesti u pitanje. Da je radijus konzekvenci takvih dokumenata širi od samoga mjesta publikacije, na to je ukazao Centralni komitet uočavajući u njima i uzroke buđenja nacionalizma unutar muslimanskih krugova koji se predstavlja kao reakcija na ostale nacionalizme. Kao primjer navodi se članak Muhameda Filipovića Bosanski duh u književnosti objavljen u časopisu Život u martu 1967. godine (str. 2-18) koji zadobiva posebnu pozornost u dokumentu kao odraz pokušaja "hegemonijalističkog nametanja bosanskohercegovačkih Muslimana kao autohtonog naroda" ove republike. Time je Centralni komitet unutar kruga intelektualaca prepoznao glavne artikulatore aspiracija u ime nacije, koji se tretiraju kao opasnost za propagirano "bratstvo i jedinstvo". Za koheziju Republike Bosne i Hercegovine bilo kakvo naglašavanje jedne nacionalne grupe vodi katastrofalnim posljedicama po zajedništvo. Međutim, uspjeh političke kohezije u višenacionalnom sastavu BiH Centralni komitet vidi jedino u afirmaciji sve triju nacionalnih grupa i u njihovu ravnopravnom postojanju. Tako veli Bijedić: "Uvijek se na ovom terenu (BiH) stvarala jaka opozicija nasilju i jednostranosti, jer je jako razvijen nacionalni osjećaj sva tri ova naroda, i Hrvata, i Srba, i Muslimana, da bi mogao iko od njih pristati na jednostrana rješenja." (u dokumentu str. 28) Potom dodaje: "(...) sva tri ova naroda u Bosni i Hercegovini su nerazdvojno povezana, živjeli su oduvijek skupa, moraju da žive skupa, u revoluciji su se zajednički borili i zajednički iznašli najbolja rješenja." (u dokumentu str. 30). Da ovo zajedništvo ima osnove, navodi u diskusiji Osman Karabegović osvrćući se na "bosanstvo" kao imenitelja te povezanosti sva tri naroda u BiH. Ne pridajući nikakve nacionalne atribute toj kategoriji, što bi se u komunističkom diskursu osudilo kao "kalajevština", Karabegović u bosanstvu ipak prepoznaje historijski identitet i oznaku jedinstva naroda koji se pak trebaju razlikovati nacionalno i vjerski. Ovakav teritorijalno definiran identitet kao garant jedinstva razlika Miodrag Bogičević navodi kroz prizmu umjetnosti. Prema njemu, glavna tematska determinanta u umjetničkom stvaralaštvu se uglavnom crpi iz bosansko-hercegovačkog podneblja a manje iz konteksta nacionalne pripadnosti umjetnika. Tu zavičajnu notu Bogičević, naime, ne suprotstavlja nacionalnom opredjeljenju umjetnika, već u njoj vidi okvir afirmacije njegova nacionalnog identiteta. Na ovoj istoj osnovi bazirat će se kasnije i jezička politika u BiH, definirajući njezinu determinantu teritorijalno umjesto nacionalno. Paralelno s afirmacijom statusa bosansko-hercegovačkih Muslimana kao nacije slijedi i re-evaluacija jugoslavenstva kao kategorije, koja do tada služi kao glavna opcija za Muslimane da iskažu svoj subjektivitet odustajući od hrvatske ili srpske nacionalne opcije. Esad Ćimić u svom izlaganju rezultata svojih istraživanja u Hercegovini objašnjava taj fenomen distinkcijom unutar Muslimana na vjernike koji se osjećaju kao pripadnici muslimanske kulturno-etničke grupe (ipak ne i nacije!) i ateiste koji se izjašnjavaju Jugoslavenima kao izrazom nacionalne neopredijeljenosti. Ćimić time uočava kao jedine nosioce muslimanskog subjektiviteta, u etničkom smislu, vjernike muslimanske vjeroispovijesti, ostavljajući otvoreno pitanje značenja ateista u nacionalnoj afirmaciji. Prema zaključcima dokumenta Komisije, determinanta jugoslavenstva ograničava se na zajednicu svih naroda samoupravnoga društva u socijalizmu koji se dobrovoljno u duhu ravnopravnosti objedinjuju. U diskusiji Karabegović taj stav pojašnjava konstatacijom da bi nacionalni sadržaj unutar jugoslavenstva kao kategorije značio negaciju i lom nacionalnog identiteta pojedinih naroda, što implicitno kazuje da bi se idejna fizionomija jugoslavenstva u nacionalnom smislu uglavnom identificirala s hegemonijalističkim srpstvom. Kako bi se ustupilo mjesto za afirmaciju bh. Muslimana kao nacije, jugoslavenstvo kao njihova dotadašnja opcija artikulacije nacionalne posebnosti redefinira se kao identitet političkog opredjeljenja negirajući mu nacionalni sadržaj. U tom kontekstu zanimljivo je da se unutar političkog diskursa prije 40 godina kategorija "Bošnjak" za bh. Muslimane također strogo odbacivala njezinim lociranjem u etatističko-birokratsku sferu nacionalizma. Iako se nije elaborirao u pojedinostima, koncept "bošnjaštva" se direktno povezivao s negacijom nacionalne posebnosti Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini. U diskusiji su se uglavnom i muslimanski političari - Bijedić i Humo - osvrtali na "bošnjaštvo" jasno u njemu negirajući rješenje za međunacionalnu ravnopravnost i unutar nje afirmaciju bh. Muslimana. Time je postalo očito, iako se narodna revolucija u riječima Avde Hume, Džemala Bijedića, Osmana Karabegovića i ostalih veliča kao događaj koji je riješio pitanje međunacionalnih odnosa, da je status bh. Muslimana još uvijek ostao otvoren i "neriješen" čak i nakon 25 godina. Bosanska nacija Na pitanje što su bosansko-hercegovački Muslimani, u diskusiji su bili rijetki eksplicitni iskazi o tome. Iako se u diskusiji pojavilo nekoliko različitih konstatacija koje su jedna drugu isključivale, rasprava na sjednici nije poprimila polemički karakter. Naime, postojao je konsenzus oko činjenice da u BiH žive tri naroda: Muslimani, Hrvati i Srbi. Razlog toj višenacionalnoj fizionomiji, prema Humi, leži u historijskom toku oslobađanja naroda od turske vlasti, koju je on poistovjećivao s eksploatatorom. Njegova konstatacija, slijedeći idejne stope Lenjinove definicije nacije kao ekonomskog a ne kulturološkog pitanja, u tom kontekstu zaslužuje da je citiramo: "Vjerovatno da je u jednoj drugoj situaciji, da je ranije Bosna bila oslobođena od turske carevine, mogao je da začme jedan proces i formiranje bosanske nacije (!), jer vjerska podjela - to nije nacionalna osobina. (...)" (u dokumentu str. 65). Pitanje statusa Muslimana, ovisno o pojedinom diskutantu, interpretirano je na različite načine, što je u tom trenutku još uvijek ocrtavalo neodređen stav samog Centralnog komiteta BiH na tom polju. Govoreći o Muslimanima samo u 3. licu plurala (oni - Muslimani), nitko se iz muslimanskog političkog rukovodstva i kruga intelektualaca nije identificirao s njima retoričkim instrumentom u 1. licu plurala (mi - Muslimani). Esad Ćimić je u svom izlaganju, na primjer, priznao etničko-kulturološku komponentu bosansko-hercegovačkim Muslimanima, upozo-ravajući pak da "(...) to što se naknadno probudila uspavana grupna svijest Muslimana, donekle je zasluga pojačanog djelovanja principa nacionalne individualizacije Srba i Hrvata. Zato faktičkim uvažavanjem njihove nacionalne posebnosti, Muslimani su podstaknuti da stvaraju kulturu koja nije izraz otpora protiv pritiska, nego izraz osjećanja slobode, samobitnosti i solidarnosti s drugim nacijama." (u dokumentu str. 84) Drugim riječima, Ćimić je nacionalnost Muslimana vidio kao tek u budućnosti nastupajući epifenomen u odnosu na nacionalnost Srba i Hrvata. Jedini konkretan u ovom pitanju, koji je u Muslimanima već vidio oformljenu naciju i to eksplicitno artikulirao, nije bio nitko iz muslimanskog političkog rukovodstva, nego politolog Joco Marjanović, koji je rekao sljedeće: "(...) Naime, moja je teza ili moje shvatanje, dopustite da tako mogu da kažem, da su Muslimani kod nas, u Bosni i Hercegovini, da su oni u procesu konstituisanja, da se konstituišu ne samo to kako mi kažemo sada etnička individualnost itd. ili narodi itd. nego nacionalna individualnost." (u dokumentu str. 152). Da je ova tema ipak bila prisutna samo unutar intelektualnog i višeg političkog sloja, govori činjenica da se na nivoima općina, pa i unutar "običnog" naroda, o takvim pitanjima nije raspravljalo. Indiferentnost i manjak rasprava o toj temi opservirao je Centralni komitet tako što je to osudio kao rezultat nedostatka ideološke upućenosti. Općine, naime, tomu nisu pridavale veliki značaj, što su njihovi predstavnici uglavnom opravdavali mirnim suživotom ljudi u multietničkim sredinama. Kao da dramatizirani rez s tzv. etatizmom, birokratizmom i šovinizmom nije imao velikoga odjeka u svakodnevici koja nastavlja kontinuitet življenja u duhu tolerancije. Na koji način se prema Centralnom komitetu može ostvariti nacionalna ravnopravnost u BiH i Jugoslaviji, kako osigurati afirmaciju bh Muslimana? Jedna komponenta habitusa unutar političke prakse kroz koju se obilježava međunacionalna ravnopravnost u duhu antišovinističke nacionalne afirmacije, prema zaključcima dokumenta Komisije, jest uvođenje nacionalnog ključa unutar partijskog rukovodstva koji treba predstavljati i nacionalnu strukturu stanovništva. Drugim riječima, uvodi se kategorizacija društva na osnovi nacionalnih atributa. Iako se na kraju provodio taj način kategorizacije, ozbiljnu kritiku izražavalo je starije članstvo Partije koje u tome nije vidjelo rješenje problema. Na osnovi iskustva revolucionarne borbe za jugoslavensko zajedništvo, osobito su Humo i Karabegović kritizirali uvođenje nacionalnog ključa u političkom kadru u čemu se oslikavala i razlika viđenja na politiku kao generacijski jaz. Za stare revolucionare jedini put ravnopravnosti republikâ i narodâ jest ostvariv promišljanjem na jugoslavenskoj razini uključujući interese svih jugoslavenskih naroda. U usku povezanost afirmacije nacionalnih kategorija (unutar njih i bh. Muslimana) doveden je i status Republike Bosne i Hercegovine. Konstatacijom da je položaj BiH neravnopravan u odnosu na druge republike unutar Federacije, što je često čak vodilo osporavanju statusa republike Bosni i Hercegovini. Federacija i BiH Konkretno prakticiranje takve neravnopravne politike uočavalo se u ekonomskoj politici kada je npr. Munir Mesihović problematizirao odnos Federacije prema BiH, navodeći činjenicu da SIV (Savezno izvršno vijeće) još uvijek ne isplaćuje puni iznos BiH koji joj pripada kao nerazvijenoj republici. Drugi konkretan primjer navodi se u vezi s mehanizom donošenja odluka u Federaciji u kojem rukovodstvo navodi preglašavnje RBiH. U tom kontekstu Avdo Humo vidi rješenje u samoupravnom sistemu koji obećava veću integraciju svih republika i njihovu ravnopravnost u smislu da svaka može izraziti svoje nacionalno biće. Drugim riječima, političko vodstvo u proklamaciji bh. Muslimana kao nacije vidjelo je jedan oblik afirmacije republike. Iza ovakve retorike ustvari riječ je o procesu decentralizacije unutar kojeg se funkcija Federacije i pojedinih republika redefinira u smislu manje nadležnosti Federacije i veće samostalnosti republike kao glavnog nosioca materijalnog i društvenog razvoja. Ovakav sistem pod nazivom samoupravljanja ustvari uvodi i kompetitivan odnos među samim republikama u nadi kako bi ostvario veću produktivnost (vidi paralele sa neoliberalizmom). Kako je BiH u periodu diskusije ipak jedna od nerazvijenih republika, postoji implicitna tenzija između njezinog afirmiranja kao samostalne republike i u tom smislu distanciranja od dominacije Federacije, s jedne strane, i njezine financijske ovisnosti od federacijskog budžeta, s druge. Ova tenzija odnosa Federacije i republika postojala je sve do 1974. godine i provedbe Ustava u njoj, a za nacionalno priznanje istovremeno nudila politički okvir, unutar kojega se raspravljalo o statusu bh. Muslimana kao nacije, kao jedan aspekt afirmacije Republike Bosne i Hercegovine. Iako se na XVII. sjednici o statusu bh. Muslimana samo diskutiralo ali ne i deklariralo, to će uslijediti nekoliko mjeseci kasnije, na XX. sjednici, ovog puta bez diskusije. U Zaključcima o idejno-političkim zadacima komunista Bosne i Hercegovine u daljnjem ostvarivanju ravnopravnosti naroda i narodnosti i razvijanju međurepubličke saradnje na str. 7 stoji: "Praksa je dokazala štetnost raznih oblika pritisaka i insistiranja iz ranijeg perioda da se Muslimani u nacionalnom pogledu opredjeljuju kao Srbi odnosno Hrvati, jer se i ranije pokazivalo, a to i današnja socijalistička praksa potvrđuje da su Muslimani poseban narod." Koji je odjek imala ta odluka? U početku nikakav. Naime, dnevni listovi u susjednim republikama nisu ni registrirali taj događaj, dok je Oslobođenje, istina, izvijestilo o diskusijama, ali je sve to ostalo bez daljnjih reperkusija u štampi. Ta će tema, naime, tek krajem 1970. godine, pred popis stanovništva 1971, zadobiti centralno mjesto u javnoj sferi, kada se počinje raspravljati o uvođenju kategorije izjašnjavanja za bh. Muslimane. No, o tome nekom drugom prilikom.
© Copyright 2024 Paperzz
