Kronika događanja u bošnjačkoj zajednici u Republici Hrvatskoj BOŠNJAČKI GLAS va e j a r a S o d e j n Putovajevo i Sara In memoriam: Semira Mima Džananović ISSN 1846-3215 Festival bošnjačke kulture u Istri Cuba - que linda es (Kuba - kako si lijepa) Rijeka, srpanj 2009. Broj: 14 Lokalni izbori u Hrvatskoj 2009. SADRŽAJ 1. Uvod 3 2. In memoriam: Semira Mima Džananović 4 3. Lokalni izbori u Hrvatskoj 2009. godine 5 informativno glasilo Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske 4. Filandra i Kljujić ponovno u Rijeci 9 5. Bosanske piramide u Rijeci 11 Izdavač: Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske 6. Festival bošnjačke kulture u Istri 15 7. »Hutba u vremenu« 17 BOŠNJAČKI GLAS Za izdavača: Senad Pršić Suizdavači: Vijeće bošnjačke nacionalne manjine za Primorsko-goransku županiju Glavni i odgovorni urednik: Ibrahim Ružnić E-mail: [email protected] Mob: 098-9626-715 Redakcija: Zemir Delić, Šehrizad Begić, Admir Muhić, Mira Pavlaković Suradnici: Salih Agić, Lejla Mustafić, Adem Smajić, Hidajet Hasanović, Subhija Selesković Merdanović, Mustafa Kukuruzović Grafička obrada: IO d.o.o. Adresa: 51000 Rijeka, Vodovodna 15 B, Telefon/fax 051-337-284 Žiro-račun Erste&Steiermärkische Bank, Posl. Rijeka Br.: 2402006-1100127233 Tiskano uz potporu Grada Rijeke, Primorskogoranske županije i Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske Naklada: 1000 kom. 8. Natjecanje iz islamskog vjeronauka u 19 Maljevcu i Zagrebu 9. 14. generacija maturanata Zagrebačke medrese „Dr. Ahmed Smajlović“ 20 10. Hodoljubi Bosnom hode 21 11. Dan mekteba obilježen jednodnevnim izletom u Cazin i Jezerski 26 12. Cuba - que linda es (Kuba - kako si lijepa) 29 13. Vijesti iz džemata Karlovac: Dvije su godine prošle kao da lupiš dlanom o dlan 33 14. Split - provaljeno u islamsku zajednicu 35 15. Islamska zbilja i postojeći svjetski poredak 35 16. Ko smo mi Bošnjaci? 38 17. O nacionalnoj svijesti bošnjaka 41 18. Dan nezavisnosti BiH - kako je obilježen? 45 19. Temeljni kamen za džamiju u listopadu 46 20. Reagiranje 47 21. Pjevački zboer "Sevdailje" započeo s radom 47 22. Posjeta predstavnika Islamske zajednice u Sloveniji postojnskom gradonačelniku 48 22. Intervju: akademik Muhamed Filipiović 49 23. Poetski kutak 52 24. Seadov lanac pomoći i sreće 53 25. Velika akcija riječkog Merhameta 54 BOŠNJAČKI GLAS 3 Uvodnik Razmišljajući o čemu pisati u uvodniku četrnaestog broja Bošnjačkog glasa, nekako mi najviše „erosa“ pobudi tema „Riječ urednika“ iz kojih se mogu iščitati dubokoumnost pojedinih urednika bošnjačkih glasila. Točnije, najdubokoumniji dojam mi je ostavio Urednik Bošnjačke pismohrane Begović Mursel Filip. U svom uvodniku u 7. broju Bošnjačke pismohrane pod naslovom „Duhovi koji nas i danju plaše“, sveprisutni Begović Mursel Filip s dozom posprdnosti piše o nekim od urednika bošnjačkih glasila u Hrvatskoj. Ako znademo da u Hrvatskoj izlazi pet glasila i da su u dva urednici Mursel Filip i njegov otac, a da je u jednom Mursel Filip zamjenik glavnog urednika, ostaju dva glasila i dva urednika za opservacije mladog Mursela Filipa. Na što točno Mursel Filip misli i od čega se i danju plaši kad čita Bošnjački glas, ne znam. Piše: Ibrahim Ružnić obro bi bilo da, zbog edukativnih razloga, Mursel Filip otvoreno i bez zadrške polemizira sa stavovima i urednika i pojedinim autorskim tekstovima koji izlaze u bošnjačkim glasilima. Ovako, jezik kojim se, ničim izazvan, služi Mursel Filip, ostavlja dojam nadmenosti i intelektualističkog dociranja, ali bez stvarnog učinka u smislu „ispravljanja krive Drine“ od koje se mladac i danju plaši. Pa, evo kako dotični zbori za sve što nije izašlo iz radionice „Isaković – Begovići“. Za Mursel Filipa su to: „u biti bilteni ili amaterski pokušaji novinarstva“. Za čije urednike tvrdi:“Tako će neki, zaslijepljeni vlastitom slikom, u svom biltenčiću, pomisliti da nam nisu potrebni godišnjaci poput „Pismohrane“ ili časopisa za kulturu poput Preporodovog „Behara“. „Šta će mi to, kad ionako ništa od toga ne razumijem“-reći će taj naš „intelektualac“ koji voli udarati u narodne, folklorne strune(a sumnjamo da i njih posve razumije), kada se od njega očekuje analitički, argumentirani sud“. U ovom kratkom citatu Begović Mursel Filip nas počasti s informacijom- Da zna da su: „neki zaslijepljeni vlastitom slikom, u svom biltenčiću“. Da zna da oni pomišljaju: „da nam nisu potrebni godišnjaci poput „Pismohrane“ ili časopisa za kulturu poput Preporodovog „Behara“. On zna da je „Intelektualac“ rekao: „Šta će mi to, kad ionako ništa od toga ne razumijem“. On zna da je „Intelektualac“ voli: udarati u narodne, folklorne strune (a sumnjamo da i njih posve razumije). On od „intelektualca očekuje: „analitički, argumentirani sud“ Od kud to sve Begović Mursel Filip znade, ne znam. Da bi znao što koga „zasljepljuje“, što tko „pomišlja“, što D tko „ne razumije“ i zašto se očekuje od nekog „analitički i argumentirani sud“, treba imati nadnaravne sposobnosti. Možda je, zbog citiranja Kur'anskog ajeta na početku svog uvodnika, Svevišnji podario Begović Mursleu Filipu moć, koja je nama, običnim smrtnicima, nedokučiva. Ne znam kako s ovom činjenicom korespondiraju „duhovi“ koji plaše našeg Begović Mursela Filipa? Također, upitno mi je što je nagnalo Begović Mursela Filipa da se u uvodniku jednog godišnjaka na ovaj način obračunava s glasilima koji ničim ne „ulaze“ u prostor u kojem djeluje. Bošnjački glas je ovakav kakav je. Jeli „časopis“, „bilten“, „biltenčić“ ili „amaterski pokušaj novinarstva“, dragom Bogu svejedno. Dali mene kao urednika netko smatra intelektualcem ili „intelektualcem“, meni je, također, svejedno. Dali će netko smatrati da je ono što radim dobro ili loše, stvar je vizure i preferencija pojedinca. To me ne opterećuje. Zašto je Begović Mursel Filip opterećen s činjenicom da, pored „Bošnjačke pismohrane“, „Behara“ i „Journala“ izlaze još neka glasila i da i oni imaju „nekakvu“ čitalačku publiku. Razina tih glasila i njihove publike očito korespondira. Begović Mursel Filip bi morao znati da u svim društvenim sferama postoji šarolika scena, od amaterske do visokoprofesionalne. Pa, zar bi Begović Mursel Filip zabranio amatersku ligu u nogometu, rukometu i ostalim sportovima? Zar bi ukinuo svaku muziku osim opere? Što bi on, nas amatere ušutkao, jer nas doživljava kao „duhove“ kojih se plaši? Zašto se takva intelektualna gromada, kao što je Begović Mursel Filip, ima plašiti amaterskih biltenčića i njihovih urednika koji ništa ne razumiju? Zar njegov intelektualni potencijal i poten- cijali urednika renomiranih glasila koje spominje, nisu toliki da kreiraju kulturološku razinu svog čitateljstva, pa će amaterski biltenčići ostati bez čitateljstva i nestati sa scene? Sumnja li to Begović Mursel Filip da će trust mozgova čiji je predvodnik, dobiti bitku nad nekulturom i provincijalnošću dijela bošnjačke populacije koja je još na razini „amaterskih biltenčića i njihovih urednika koji ništa ne razumiju“. Ako te i takve intelektualne gromade ne nađu načina da podignu kulturološku razinu Bošnjaka u Hrvatskoj, te da se isti „otimaju“ za glasila koja oni uređuju, onda je njihov intelektualizam, da se zdravo-seljački izrazim, k…c od ovce. Begović Mursel Filip ne bi smio zaboraviti da je „Bošnjačka pismohrana“ čiji je sada urednik, u svojim začecima bila amaterska „kupusara“ u kojoj su zbrda-zdola „odlagani“ amaterski uradci ljudi s terena. Tada je Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske bila organizacija sa vrlo skromnim financijskim sredstvima, pa samim time i s vrlo ograničenim kadrovskim potencijalom potrebnim za kreiranje sadržaja časopisa. Kako je rasla organizacijska sposobnost BNZH, tako je rasla i financijska sposobnost, pa je, posljedično tome i „Bošnjačka pismohrana“ dobivala konture ozbiljnijeg projekta. Tako je bilo i s ostalim našim glasilima. Količina para je upravno proporcionalna kvaliteti sadržaja. Međutim, dugo pratim i pamtim bošnjačku scenu u Hrvatskoj i znam da u „kokuznim“ vremenima nisam sretao neka imena i prezimena. Čini mi se da su se neki „bošnjaštvu“ dosjetili tek kad su „budžeti“ pojedinih bošnjačkih udruga postali toliki, da su shvatili da se tom „koritu“ valja primaknuti. Tako, danas imamo „profesionalnu“ uredničku strukturu koja je premrežila BROJ 14 4 BOŠNJAČKI GLAS sve redakcije i amaterske glumačke družine i koja bi „dokinula“ i ovo malo „kokuznih“ glasila koji tek traže svoje mjesto pod suncem. Dakako, i osobno sam svjestan da, ukoliko jednog dana „Bošnjački glas“ dostigne šestoznamenkasti budžet, da će se naći intelektualci s osjećajem za tu šuškavu umotvorinu starih Feničana, i nametnuti se kao nezaobilazni kreatori njegove forme i sadržaja. Ne bi me iznenadilo kada bi Begović Mursel Filip sebi dodao još jedno ime i postao urednikom Bošnjačkog glasa. Recimo, „Bošnjački glas“, glavni urednik, Begović Mursel Filip Abdulrahmanismetisaković. In Memoriam Semira Mima Džananović 19. 2. 1971. – 20. 4. 2009. U ponedjeljak, 20. 04. 2009. godine u 2 sata i 10 minuta, nakon duge i teške bolesti, prestalo je kucati dobro srce Semire Mime Džananović. S napunjenih 38 godina života, tiho i s nekim čudnovatim dostojanstvom, Mima preseli iz prolaznosti u vječnost, a kod nas, njenih poznanika, prijatelja, šire i uže rodbine, Mima postade sveprisutna činjenica naših misli i sjećanja. Rođena u Rijeci, 19. 02. 1971. godine. Pohađala je od 1. do 4. razreda osnovnu školu „Pehlin“, a od 5. do 8. školu „Podmurvice“ Rijeka. Zatim završava srednju građevinsko tehničku školu Rijeci. Psihoza ratnih zbivanja nagnala ju je da odustane od studija kojeg je upisala i pohodila na Fakultetu graditeljskih znanosti u Rijeci. Marljivost i posebno odgovoran pogled na svijet i život, iskazivala je stalnom potragom za rješavanjem životnih situacija. Nije prihvaćala ono što većina mladih čine, čekanje da dođu idealni poslovi u idealnim vremenima. Uvidjevši da graditeljstvo zbog rata upada u stagnaciju, Mima upisuje i završava različita strukovna zanimanja. Tako stječe kvalifikacije ugostitelja-kuhara, trgovkinje, konfekcionara, knjigovođe, te stječe i niz drugih formalnih i informalnih znanja. Počevši od muzičke škole, do učenja stranih jezika (engleski i njemački), informatičkih tečajeva itd. Sezonski se zapošljava u ugostiteljstvu, a dvije godine provodi na privremenom radu u Njemačkoj. Po povratku otvara trgovački obrt i bavi BROJ 14 se trgovinom odjeće do odlaska na bolovanje s kojeg se, nažalost, nije vratila. Poseban senzibilitet i osjećaj za pravdu i čovjekoljublje, Mimu je svrstavao u onu grupu ljudi koju vole i cijene ljudi različitih uzrasta, obrazovnih razina, stari, mladi, ljudi svih nacionalnosti i religijskih svjetonazora. Da je to tako, svjedoči brojnost ljudi koji su na različite načine iskazali sućut obitelji, ali i onih koji su prisustvovali posljednjem ispraćaju u Rijeci i Šturliću (Cazin, BiH), mjestu njenog posljednjeg počivališta. Na svijet oko sebe nije gledala kao na činjenice koje se nje ne tiču. Dapače, bila je potpuno društveno angažirana. Bila je članica Vijeća bošnjačke nacionalne manjine za grad Rijeku, Vijeća bošnjačke nacionalne manjine za PGŽ, članica Bošnjačke nacionalne zajednice za PGŽ. Članica Hrvatske narodne stranke – Liberalni demokrati gdje je obnašala dužnost predsjednice HNS-Rijeka, ogranak Pehlin. Aktivno je, kao članica, sudjelovala u radu Skupštine udruženja obrtnika Obrtničke komore Rijeka. Sve društvene dužnosti obnašala je s izuzetnim osjećajem odgovornosti. Bilo joj je ne razumljivo i ne prihvatljivo bilo kakvo odstupanje od proklamiranih programskih načela, pa je svojim principijelnim stavovima često znala biti „trn u oku“ onima koji su spremni na praksu „jedno govorim – drugo radim“. Mima je moralnost vjere, etniciteta, politike, poslovnosti, prijateljstva, srodstva itd. shvaćala doslovno, bez alternative i bez ostatka. BOŠNJAČKI GLAS Takvom životnom filozofijom kročila je kroz svoj kratki, ali sadržajni život. Proputovala je mnoge zemlje. Vidjela mnoge krajeve i upoznala mnoge zanimljive ljude. Posebnim smislom za humor, ostavljala je snažan i vedar dojam na sve ljude koji su je upoznali. Utoliko je zaista veliki broj onih koji su iskreno tužni Miminim odlaskom. Posebno su tužni oni koji su 5 s njome bili u svakodnevnoj komunikaciji. Svi mi, a posebno njen otac Husein, majka Ismeta i brat Semir, ostatak života provesti ćemo s neizmjernom tugom što Mima više nije s nama, ali veseli i ponosni što su naši životi, makar svojim dijelom, obogaćeni suživotom s jednim takvim ljudskim draguljem, kao što je bila naša Mima. LOKALNI IZBORI – Post festum Lokalni izbori u Hrvatskoj 2009. Piše: Prof. dr. sc. Šemso Tanković, saborski zastupnik i predsjednik SDA Hrvatske 1. Uvodne napomene okalni izbori u Hrvatskoj održani 17. svibnja ove godine donijeli su niz novina koje su najavile novi kod ponašanja svih struktura koje sudjeluju u izbornom procesu. Najvažnija promjena jest dalji nastavak polarizacije na desnu i lijevu opciju predvođenu od dvije najjače stranke SDP-a i HDZ-a. Ta polarizacija je tim više naglašenija što je izborna kampanja više nalikovala na parlamentarne izbore tako da se u raspravama više davao naglasak na opće teme a znatno manje (no što je bilo za očekivati) lokalne teme od kojih se, metaforički rečeno, živi bolje ili lošije u lokalnoj zajednici. U tom kontekstu bilo je zanimljivo slušati čelnike vodećih stranaka koji su se proglašavali pobjednicima. U tom kontekstu nisu zaostajali niti čelnici ostalih stranaka tako da je Hrvatska, po riječima tih političara postala „zemlja sretnih ljudi“. Svi su zadovoljni jer su pobijedili ili kako bi jedan od poraženih u gradu Zagrebu duhovito primijetio: „ Ovaj poraz donio je radost gubitniku i kiselkasti osmijeh izbornom pobjedniku“. Nisam siguran da je u ovom slučaju citat stopostotno točan ali, duh izjave, L je sasvim sigurno vjerodostojan. Ovi izbori su ponudili veliku šansu bošnjačkoj kao i drugim manjinama jer su kandidati birani izravno tako da su, poglavito u sredinama gdje se vodila tijesna izborna bitka za mandate, svoju šansu mogli donijeti prevagu manjinski glasači poglavito dvije najbrojnije manjine - Srbi i Bošnjaci. Bošnjaci Hrvatske konačno su istupili na izbore odlučno bez ikakvih kalkulacija. Napušten je model prikrivenih igara gdje su neke bošnjačke udruge iskazivale političke ambicije bez želje da se izlože riziku glasovanja. Prisjećam se vremena kada su, ne tako davno, neki pojedinci na svaku izjavu od strane čelnih ljudi SDA Hrvatske istupali u medijima sloganom „SDA Hrvatske obmanjuje javnost“. Sada je to iza nas. Na ovim izborima pojavile su se dvije snažne bošnjačke opcije uz pojavu egzotičnih manjinskih neovisnih lista kojima je bilo najvažnije olimpijsko načelo „Važno je nastupiti“. SDA Hrvatske dobila je snažnog protivnika u Bošnjačkoj demokratskoj stranci Hrvatske koju predvodi Nedžad Hodžić. Iskreno ću izreći ocjenu da sam ugodno iznenađen rezultatima njegove stranke i koristim prigodu čestitati mu na hrabrosti i odlučnosti da nastupi samostalno u Istarskoj županiji i nekim gradovima i općinama te županije. Dva izborena vijećnika (Raša i Labin) nisu mnogo ali pokazuju smjer kako treba raditi na terenu. To je ujedno i odgovor nekim mojim dojučerašnjim suradnicima koji su me godinama uvjeravali da samostalni istupi ne garantiraju uspjeh na izborima. Još jednom gospodinu Nedžadu Hodžiću čestitam i vjerujem da taj uspjeh nije prolazna epizoda nego najava boljih dana za Bošnjake u Hrvatskoj koji moraju dočekati 2011. godinu (Popis stanovništva) koji će pokazati da nas ima između 1.5 - 2 % kako bismo izborili samostalnu svoju izbornu jedinicu i mogućnost izbora većeg broja saborskih zastupnika. 2. Izborne pobjede SDA Hrvatske – ogranak za Sisačko-moslavačku županiju Što se može kazati za izborni nastup kandidata SDA Hrvatske. Na sjednici Predsjedništva SDA Hrvatske održanoj 06. svibnja ove godine u Zagrebu donijet je zaključak da smo veoma zadovoljni rezultatima koje su polučili naši kandidati. Najbolji rezultat ostvarila je SDA Hrvatske – ogranak za Sisačkomoslavačku županiju. Njihov rezultat, bez imalo ograda, može se nazvati povijesnim. I ne samo to. Pokazalo se da ujedinjeni Bošnjaci mogu stati „rame uz rame“ s najvećim političkim strankama u BROJ 14 6 BOŠNJAČKI GLAS Hrvatskoj. S druge pak u sredinama gdje postoji izražena sklonost destrukcije bošnjačkog zajedništva nema rezultata kojima se možemo pohvaliti. Dvojicu ljudi bih istaknuo, bez namjere da umanjim ulogu drugih aktivista, a to su dr. Hašim Smlatić i Šaban Kadrić. Dr. Hašim Smlatića izdvajam zbog uloge koju je imao u proteklom razdoblju kada je prvi put izabran za vijećnika Sisačkomoslavačke županije. Polarizacija u toj županiji bila je veoma snažno izražena. Jedan vijećnik odlučivao je o konačnom izbornom pobjedniku. Sjećam se dobro trenutka kada mi je u Saboru pristupio pokojni predsjednik SDP-a Ivica Račan s pitanjem „Kakav je tvoj Hašim Smlatić?“. Ja sam imao stalni kontakt s dr. Smlatićem i on me je iscrpno informirao o događanjima kako na razini grada Siska tako i na razini Sisačkomoslavačke županije. Moj odgovor je bio kratak: „Nemojte se brinuti za mojega Smlatića, brinite se za neke vaše ljude na razini grada Siska“. I doista, dogodilo se nešto što je najavilo daljnji tijek događaja kako u gradu Sisku tako i na županiji. Tijesna većina ostala je stabilna tijekom četiri godine proteklog mandata. S druge pak strane SDP je izgubio većinu u gradu Sisku zbog istupa nekih do jučer „sigurnih“ vijećnika. Upravo zbog toga naglašavam rolu koju je odigrao dr. Hašim Smlatić. Pokazao je i potvrdio da imamo ljude kojima se može i treba vjerovati. Drugi čovjek u ovoj županiji nesumnjivo je Šaban Kadrić. Nakon posljednjih parlamentarnih izbora gdje sam u toj županiji zbog nekih njegovih suradnika doživio izborni debakl on mi je najavio novi model rada u našoj stranci u ovom ogranku. Pričao mi je o želji da ujedini sve bošnjačke asocijacije i, da budem iskren, nisam vjerovao u njegove riječi. Priznajem nisam vjerovao u mogućnost ujedinjavanja bošnjačkih snaga jer sam dobro upoznat s različitim grupa- BROJ 14 cijama koje ne žele to zajedništvo. Na moju veliku sreću – nisam bio u pravu. Šaban Kadrić u svojstvu predsjednika SDA Hrvatske ogranak za Sisačko-moslavačku županiju učinio je nemoguće: Okupio je vodeće bošnjačke intelektualce grada Siska i Sisačko-moslavačke županije. Ulazak dvojice profesora, Agana Velića i Zijada Fuke u našu stranku i njihova moralna i intelektualna snaga kao i procjene kako nastupiti na ovim izborima donijeli su punu afirmaciji SDA Hrvatske i rezultate za pamćenje. Da podsjetim: SDA Hrvatske izašla je na izbore na razini županije zajedno sa SDP-om i Marinom Lovrić kao kandidatkinjom za županicu. Pobijedila je uvjerljivo u prvom krugu izbora a naša stranka je dobila dva vijećnika u županiji. Zahvaljujući snažnom nastupu Šaban Kadrića imali smo svoje kandidate u Kutini, Petrinji i Topuskom. I danas, kada Šaban Kadrić najavljuje bolje dane naše stranke u tim mjestima ali i u Hrvatskoj Kostajnici i Glini slušam ga s pažnjom jer s takvim ljudima možete očekivati bolje dane. Najveće ugodno iznenađenje ostvareno je u gradu Sisku. U tom gradu izašli smo na izbore zajedno sa HDZ-om i njenim kandidatom za gradonačelnika Dinkom Pintarićem. Za mjesto zamjenika načelnika kandidirali smo našeg profesora Agana Velića. Svima je znano da smo, zajedno s Dinkom Pintarićem, pobijedili u Sisku te da smo dobili dvojicu gradskih vijećnika kao i mjestom zamjenika gradonačelnika grada Siska. Dramatičnost tih izbora pokazat ću čitateljima Bošnjačkog glasa sms porukama izmijenjenim sa Šabanom Kadrićem: 31. 05. 2009. 21 sata 15minuta i 9 sekundi: POBJEDAAAA …. (KADRIĆ ŠABAN) 31. 05. 2009. 21 sata 18 minuta i 36 sekundi: Hvala i čestitam. (ŠEMSO TANKOVIĆ) 31. 05. 2009. 22 sata 52 minuta i 32 sekundi: Šabane, tko je dobio izbore u gradu Sisku?. (ŠEMSO TANKOVIĆ) 31. 05. 2009. 23 sata 7 minuta i 38 sekundi: Profesore mi smo dobili oko 200 glasova više, ovi rezultati na TV sigurno nisu točni. Mi smo pobjednici i veliki selam od nas sviju. (KADRIĆ ŠABAN) 31. 05. 2009. 23 sata 11 minuta i 12 sekundi: Hvala i čestitam. Selam svima od Šemse Tankovića (ŠEMSO TANKOVIĆ) Ove poruke su bile nešto najljepše što sam doživio u proteklih 19 godina mojega političkog rada. SDA Hrvatske ogranak za Sisačkomoslavačku županiju izborila je pobjedu nad pobjedama. No najveća tek slijedi a to je izgradnja Islamskog centra u Sisku. Bošnjaci Siska i cijele županije to i zavrjeđuju. Kada je trebalo braniti Sisak Bošnjaci su ostali na svojim ognjištima i branili su i obranili ga. Danas zajednički sa čelnim ljudima stranke te županije s ujedinjenim asocijacijama i drugim građanima idemo naprijed najavljujemo nove uspjehe. 3. Ostali dosezi SDA Hrvatske Uspjeh SDA Hrvatske u Sisačkomoslavačkoj županiji i gradu Sisku jest najveći uspjeh ali ne i jedini izborni uspjeh. Dobri rezultati zabilježeni su i u drugim sredinama. U Istarskoj županiji tradicionalna suradnja s vodećom strankom IDS-a označila je nastavak te uspješne suradnje. Sklopljen je sporazum s IDS-om u kojem smo podržali kandidaturu Ivana Jakovčića za župana. Poznato je da Ivan Jakovčić izborni pobjednik i ponovno župan te županije u kojoj je relativno najveća koncentracija bošnjačkog naroda u Hrvatskoj. Na županijskoj listi ponovno je u skupštinu ušao naš kandidat dr. Ahmed Makota. Isto je učinjeno s kandidatom za mjes- BOŠNJAČKI GLAS to gradonačelnika u gradovima Puli i Labinu. Istakao bih ulazak naših kandidata u gradska vijeća spomenutih gradova Kemala Velagića i Mersudina Smajlovića. Sporazum sa IDS-om u općini Kršan trebao bi osigurati jedno mjesto našem kandidatu. Posebnost ovih izbora u Istarskoj županiji jest samostalan nastup naše SDA Hrvatske u općini Raša gdje smo dobili jednog vijećnika premda nam je malo nedostajalo izboriti još jedno vijećničko mjesto. U gradu Umagu naš kandidat je nastupio na listi SDP-a i njegovih partnera. U Riječko-primorskoj županiji i gradu Rijeci kao i još nekim mjestima išli smo u koaliciju s najjačom strankom tog dijela Hrvatske SDPom. Naša stranka podržala je kandidate za župana i gradonačelnika grada Rijeke koji su uvjerljivo pobijedili. Dobili smo polovicu mandata što je dobro ali sasvim sigurno ne zadovoljava naše ambicije. No u situaciji gdje dominiraju različiti otpori zajedničkom bošnjačkom iskoraku to se realno i nije moglo očekivati. Zadovoljan sam našim nastupom u Kraljevici i Omišlju. U Karlovačkoj županiji postignuti su veoma dobri rezultati koji će, našem narodu osigurati bolju sutrašnjicu u županiji koja ima bliske kontakte sa susjednim općinama i gradovima Bosne i Hercegovine. SDA Hrvatske podržala je kandidata za žuna Ivana Vučića koji je pobijedio u drugom izbornom krugu. Naš zajednički kandidat za mjesto gradonačelnika grada Karlovca jest uvjerljivi pobjednik izboren u prvom krugu. Posebnost ovih izbora bili su izbori u općinama Vojnić i Cetingrad. U dramatičnom nadmetanju na mjesto načelnika općine Vojnić izabran je Brana Eremić a član predsjedništva naše stranke Azim Durmić ušao je u općinskom vijeće s mogućnošću izbora za predsjedavajuće u općinskoj skupštini Vojnića. U općini Cetingrad, potvrđen je ulazak jednog Bošnjaka u općinsko vijeće. Zanimljivo je napomenuti da je u ovoj općini Bošnjačka demokratska stranka Hrvatske imala svoju listu koja nije prešla izborni prag. Vukovarsko-srijemska županija donijela je značajne promjene u našem nastupu. U općinama Gunja i Drenovci, sukladno tradicionalnoj politici slobode odlučivanja u izbornim nastupima, dogodilo se da smo u Drenovcima koalirali sa HDZ-om i njegovim tradicionalnim partnerima dok se u općini Gunja i na razini županije išlo u tijesnu suradnju sa SDP-om. U Drenovcima je izabran naš kandidat Rifet Zulić dok smo u općini Gunja dobili dvojicu vijećnika. Sukladno sporazumu očekujemo mjesto vijećnika u Vukovarsko-srijemskoj županiji (Mirsad Pezerović). U Dubrovačko - neretvanskoj županiji ostvaren je polovičan izborni rezultat. Naš kandidat prošao je na listi za županijsku skupštinu dok nas je izborni poraz Dubravke Šuice za mjesto gradonačelnice grada Dubrovnika „koštao“ neulaska našeg kandidata u gradsko vijeće. No četiri godine su dugo razdoblje i moguće su promjene i naknadni ulazak našeg kandidata u gradsko vijeće Dubrovnika. U gradu Osijeku i Osječkoj županiji potpisan je sporazum sa HSP-om gdje smo podržali Antu Đapića za mjesto gradonačelnika. U Zadarskoj i Splitsko-dalmatinskoj županiji vođeni su razgovori o mogućoj suradnji i koaliciji s nekim parlamentarnim strankama. Kratkoća vremena i nejedinstvo Bošnjaka onemogućili su naš politički istup u tim županijama. I konačno grad Zagreb. SDA Hrvatske je uputila pismo namjere sklopiti sporazum sa SDP-om i temeljem tog pisma upriličen je sastanak s Milanom Bandićem i njegovim suradnicima. U tim razgovorima istakli smo spremnost podržati njegovu kandida- 7 turu i istakli svojeg kandidata na zajedničku listu. U veoma kratkom vremenu došlo je do dramatičnih promjena u samom SDP-u i upliva njihovog predsjednika Zorana Milanovića na sastavljanje liste za gradsku skupštinu. U tom slučaju svaki dalji razgovor bio je praktički onemogućen. MI smo ostali vjerni Milanu Bandiću kao našem kandidatu i sretni smo da je potvrdio svoj pobjednički mentalitet. Treba naglasiti da je Milan Bandić naš osvjedočeni prijatelj da je tijekom kampanje u tri navrata (obično petkom u vrijem džume namaza) posjećivao našu zajednicu i prema svim našim saznanjima u sredinama u kojima dominiraju Bošnjaci on je apsolutni pobjednik. Gospodin gradonačelnik uvijek se rado odazivao našim potrebama i sasvim sigurno to se može očekivati i u novom mandatu. 4. Umjesto zaključka Ovi izbori potvrdili su našu opredijeljenost da se temeljni problemi naše zajednice mogu rješavati odlučnim političkim angažmanom i ujedinjenim snagama. U sredinama gdje je došlo do takve spoznaje i odabirom pravih ljudi uspjeh ne će izostati. Čestitke svim bošnjačkim kandidatima bez obzira na stranačku pripadnost: cilj nam je isti s mogućnošću izbora suradnika na državnoj ili pak na regionalnoj razini. BROJ 14 8 BOŠNJAČKI GLAS I bjehu lokalni izbori Piše: Zemir Delić Lokalni izbori u Primorsko-goranskoj županiji, kao i u cijeloj Hrvatskoj, već su dobrano iza nas. Rezultati poznati, skupština PGŽ, gradska i općinska vijeća konstituirana, župan, gradonačelnici i načelnici i njihovi dožupani, dogradonačelnici i donačelnici otpočeli rad sa izmijenjenim ovlastima. Svima sretan i uspješan rad. šta je sa Bošnjacima u lokalnim izborima u PGŽ, ili, još općenitije, šta je sa Bošnjacima u političkom životu PGŽ, pa i šire? Ponajprije, institucionalno stvar stoji tako, da Bošnjaci, kao i svi drugi građani Republike Hrvatske, imaju aktivno i pasivno biračko pravo, to jest mogu birati i biti birani na lokalnim izborima. Birati mogu izlaskom na izbore, a birani mogu biti ako se nalaze na nekoj od stranačkih ili koalicijskih lista koje su kandidirane za skupštinu, odnosno gradska ili općinska vijeća. Isto tako, birani mogu biti ako su kojim slučajem bilo stranački, bilo nezavisni kandidati za župana, gradonačelnika, načelnika ili njihove zamjenike. Tako je u teoriji i prema institucionalnim rješenjima, a kako je u stvarnosti? Izgleda da se u stvarnosti politički angažman Bošnjaka u Hrvatskoj, pa i u PGŽ još uvijek ponajviše svodi na potvrđivanje nacionalnog statusa, a manje na građanski politički angažman. Naime, najveći broj kandidata Bošnjaka na lokalnim izborima kandidira Stranka demokratske akcije Hrvatske, dakle nacionalna stranka Bošnjaka Hrvatske, i to u koalicijama sa najširim mogućim spektrom stranaka, s jednim jedinim ciljem – ulaskom u područne i lokalne parlamente. Naravno, to je sasvim legitiman i nesporan cilj svake političke stranke koja politički djeluje. U novije vrijeme na političkom nebu pojavila se još jedna nacionalna stranka Bošnjaka, Bošnjačka demokratska stranka Hrvatske, lidera Nedžada Hodžića. Karakteristika obiju nacionalnih stranaka Bošnjaka je A BROJ 14 da im je pretežit dio stranačkog programa Bošnjaštvo kao takvo, te da računaju isključivo na glasove Bošnjaka. U skladu sa time, u sklapanju predizbornih koalicija nastupaju kao isključivi monopolisti na glasove „nacionalno osviještenih“ Bošnjaka, te trgujući s tim pretpostavljenim glasovima, u ovisnosti o tome koliko ih ozbiljno doživljavaju koalicijski partneri, dobivaju određene položaje i mjesta na koalicijskim listama. Opet je sve to dio legitimnog procesa, ali nam se ovaj koncept čini ograničenim u političkim mogućnostima za Bošnjake, barem iz nekoliko razloga: - kao prvo, Bošnjake reducira gotovo pa samo na njihovu nacionalnu pripadnost, oduzimajući im građanske atribute i mogućnost da budu birani naprosto kao individue i građani, sa svojim individualnim svojstvima, - ova redukcija značajna je utoliko, što i za sve druge građane Hrvatske na ovaj način Bošnjaci kandidati ostaju prevashodno Bošnjaci i teško išta drugo, - prethodni razlozi dalje impliciraju da se Bošnjak sa stranačke liste nacionalne bošnjačke stranke u Hrvatskoj praktično nigdje ne može niti kandidirati, a kamoli biti izabran za izvršnu područni ili lokalnu funkciju, - nadalje, ovako odabran politički proces podrazumijeva, makar i protivno nakanama nacionalnih bošnjačkih stranaka, izvjesnoj izolaciji i u određenoj mjeri, barem u smislu političkog aktiviteta, getoizaciji Bošnjaka; - sigurno je da se, radi ograničenja koje donosi nacionalno političko organiziranje, a još nedovoljno ohrabreni za drugačije sudjelovanje u političkom životu, jedan broj Bošnjaka politički naprosto pasivizira, čime se nesumnjivo umanjuje ukupni politički kapacitet Bošnjaka u Hrvatskoj; - na koncu, nacionalno političko organiziranje možda je i bilo primjereno ratnim i post ratnim vremenima, ali sada postaje ograničenje za šire sudjelovanje u političkom životu; trebalo bi se, naime, polako okrenuti od nacionalnih tema ka svakodnevnim temama važnim za običnog čovjeka, temama od kojih se život prvenstveno sastoji. Navedeno razmišljanje navodi nas na zaključak da je nacionalno političko organiziranje Bošnjaka u Hrvatskoj možda prevaziđeno, barem za političko područje područne i lokalne samouprave. Naime, Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina nacionalno pitanje svih manjina u Hrvatskoj riješeno je, po općem konsenzusu, na odgovarajući način. Bošnjaci imaju i imat će svog zastupnika u Saboru, koji štiti nacionalna prava Bošnjaka na nacionalnoj razini, a vijeća i predstavnici brinu o zaštiti prava na županijskoj, odnosno gradskoj i općinskoj razini. U tom smislu, možda je za kandidate za sabor racionalno da imaju svoju stranku sa nacionalnim predznakom, koja im jamči do određene mjere homogeno i motivirano biračko tijelo za državne manjinske izbore, kako bi mogli brojem glasova nadjačati svoje protukandidate. Za područnu i lokalnu razinu, čini BOŠNJAČKI GLAS nam se znatno racionalnijim da se Bošnjaci uključe u širi spektar političkog organiziranja u Hrvatskoj, prema svojim konkretnim političkim preferencijama. Sigurno je, naime, da u Hrvatskoj postoji značajan broj Bošnjaka čija su politička stremljenja podudarnija sa stremljenjima nekih drugih stranaka, nego sa stremljenjima nacionalnih bošnjačkih stranaka. Isto tako, malo je vjerojatno da sve Bošnjake u Hrvatskoj može zadovoljiti program samo jedne ili više stranaka sa nacionalnim predznakom. Sve izrečeno ne odnosi se, naravno, samo na bošnjačku, nego i na sve druge nacionalne manjine u Hrvatskoj. Jedan, ali vrlo malen broj Bošnjaka, našao se i na listama drugih stranaka za protekle lokalne izbore. Neki od njih čak su i izabrani u lokalne parla- 9 mente. Svakako bi bilo dobro da takvih bude čim više. Time bi bio obogaćen i unutarnjopolitički život Bošnjaka, a i cijele Hrvatske. Ovaj tekst naš je pledoaje za što šire uključivanje politički mislećih Bošnjaka u politički život Republike Hrvatske, pri čemu treba da se vode prvenstveno svojim političkim preferencijama. Samo tako možemo postići puninu političkog suživota sa svim drugim građanima Republike Hrvatske. Filandra i Kljujić ponovno u Rijeci Piše: I. Ružnić Predsjedništvo VBNM za Grad Rijeku i SABAH su dana, 10. travnja 2009. god. u Gradskoj Vijećnici Grada Rijeke, organizirali drugu po redu tribinu povodom Dana neovisnosti Bosne i Hercegovine pod nazivom " Bošnjaci u Hrvatskoj i kontinuitet Bosne i Hercegovine ". Na tribini su sudjelovala eminentna imena BiH javne i političke scene prof. dr. sc. Šaćir Filandra i Stjepan Kljujić, dok su iz Hrvatske nastupili dr. sc. Željko Bartulović i lokalni poduzetnik Nedžad Hodžić. a relativno dobro posjećenoj tribini, pored glavnih govornika, pozdravne govore održali su predstavnici organizatora Mensur Ferhatović ispred VBNM za Grad Rijeku i Hamdija Malić ispred SABAH-a. Ferhatović je, pored ostalog, posebno pozdravio riječkog Glavnog imama Hajrudina Mujkanović, te prisutne predstavnike bošnjačkih i drugih manjinskih asocijacija, kao i nazočne predstavnike medija. Ovdje valja istaknuti primjetni izostanak zvaničnika grada i županije, najvjerojatnije zbog „straha“ da ih netko ne dovede u vezu, sa slučajnom podudarnošću, da se skup održao 10. travnja na dan osnivanja NDH. N Zainteresirana publika čeka početak jekta. Također je istaknuo činjenicu da su Bošnjaci do sada dali izuzetan doprinos svekolikom razvoju Hrvatske. Da Hrvatska cijeni tu činjenicu vidi se i kroz dobivanje građevinske dozvole za spomen obilježje Bošnjacima braniteljima Domovinskog rata Hrvatske kod Islamskog centra u Zagrebu. Prof.dr.sc. Šaćir Filandra i Muhamed Tokalić uoči tribine Riječi dobrodošlice uputio je i gospodin Hamdija Malić, zamjenik Predsjednika SABAH-a rekavši da mu je izrazita čast što je dio jednog ovakvog pro- Prvi od govornika izlagača na temu, bio je doktor filozofskih znanosti prof. dr.sc. Šaćir Filandra, koji je ujedno redovni profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, šef Odsjeka sociologije, predsjednik Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“. Autor knjiga „Bošnjaci i Moderna“(1997), Bošnjačka politika u XX stoljeću“(1998), „Bošnjačka ideja“ (2002), te preko četrdeset znanstvenih radova. Doktor Filandra je prisutne upoznao sa stanjem i perspektivama Bosne i Hercegovine. Kritički se osvr- BROJ 14 10 BOŠNJAČKI GLAS BROJ 14 Dr.sc. Želko Bartulović, prof.dr.sc. Šaćir Filandra, Nedžad Hodžić i Stjepan Kljujić Publika prati izlaganja sudionika tribine nuo na putove i stranputice BiH politike, ekonomije, ustrojstva i td. Upozorio je na potrebu uspostave nove BiH paradigme. Naglasio je činjenicu da je BiH kakva je nekad bila, da je to prošlost i da nove politike moraju svoje utemeljenje tražiti u novonastalim okolnostima. Njegovo izlaganje je svakako ostavilo određenu skepsu u pogledu smjera kuda ide aktualna politika u BiH. Član ratnog Predsjedništva BiH Stjepan Kljuić, novinar i publicist je svojim vehementnim stilom, ponovio priču koju je riječka publika već imala prigodu čuti na promociji jedne knjige kojoj je Kljujić koautora a koja je u organizaciji BNZ za PGŽ održana 2006. godine. Ponovno je govorio o ratnim događanjima iz perspektive člana Predsjedništva i njegove osobne vizure. Naravno, ne propustivši, njemu svojstvenu, dozu dociranja, prije svega bošnjačkim političarima u BiH, ali i dijaspori. Naime, Stjepan Kljujić je čest putnik i često se susreće s BiH dijasporom, prije svega Bošnjacima (jer svi ostali koji napuste BiH, istu niti ne doživljavaju kao matičnu državu), te za honorar, kojeg naziva „intelektualne usluge“, plaćene putne troškove, hotelski smještaj za sebe i vozača i dnevnice za vozača, bošnjacima održi „slovo“ kako je, kao Hrvat, podnio veliku žrtvu pristavši biti članom Predsjedništva BiH. Naravno, dobivši očekivane izraze snishodljive zahvalnosti Bošnjaka koji zaista misle da je Stjepan Kljuić učinio veliku žrtvu za BiH. I plaćamo ga da nam to priopći. Pri tome, teško da bismo mogli nabrojati deset imena ljudi koji su pružili herojski otpor okupatoru BiH i položili svoje živote za opstanak BiH i bošnjačkog i drugih probosanskih naroda u njoj. Ali to je tako. Profesor sa Pravnog fakulteta u Rijeci dr. sc. Željko Bartulović prisutne je upoznao s povijesnim činjenicama i uvjetima stvaranja neovisnosti i državnosti Bosne i Hercegovine. Željko Bartulović, rođen 5. ožujka 1962. u Rijeci. Diplomirao na Pravnom fakultetu u Rijeci, magistrirao 1991. na Pravnom fakultetu u Beogradu, a doktorirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1998. Zaposlen na Pravnom fakultetu u Rijeci kao izvanredni profesor i predstojnik Katedre za povijest prava i države. Predavao na dodiplomskom ili postdiplomskom studiju na pravnim fakultetima u Osijeku, Bihaću, Mostaru i Tuzli, te Filozofskom fakultetu u Zadru i Veleučilištima u Rijeci i Gospiću. Objavio samostalno dvije knjige, dvije u koautorstvu te preko 50 znanstvenih radova s područja povijesti prava i države. Velika je šteta što se uvaženom profesoru ostavilo malo prostora da iscrpnije iznese činjenice zasnovane na povijesnim faktima, već smo umjesto toga „potrošili“ previše vremena slušajući osobne impresije pojedinih govornika koje većim dijelom ne korespondiraju s temom tribine. Posljednji govornik na tribini bio je Nedžad Hodžić, privatni poduzetnik i predsjednik novoosnovane političke stranke s nacionalnim predznakom pod nazivom Bošnjačka demokratska stranka Hrvatske. Hodžić je govorio o potrebi političkog organiziranja Bošnjaka u Hrvatskoj naglasivši kako njegova stranka ima veliku ambiciju pripremiti Bošnjake za popis stanovništva 2011. godine. Kao rezultat najavljene aktivnosti, Hodžić najavljuje brojke od preko 1,5% Bošnjaka u RH i posljedično tome, tri zastupnika u Saboru RH. Njegove političke projekcije nas neodoljivo podsjećaju na bosanski vic „Ćevapi i piva 10 kuna! Gdje? Nigdje, ali je brate jeftino“ BOŠNJAČKI GLAS 11 Bosanske piramide u Rijeci Održana prezentacija projekta istraživanja doline bosanskih piramida dvorani „Teatro fence“ u Rijeci, 25. travnja 2009. godine održana je prezentacija projekta istraživanja doline bosanskih piramida. Organizator ove priredbe bilo je Vijeće bošnjačke nacionalne manjine za Grad Rijeku, a naznačeni povod za njeno održavanje je prilog obilježavanju Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Prezentacija projekta izazvala je pozornost građana Rijeke i Primorsko-goranske Istarske županije koji su popunili dvoranu do posljednjeg mjesta. U U vrlo vehementnom i zanimljivom tonu o projektu je govorio njegov pokretač Semir Osmanagić, koji je prisutnima pojasnio genezu ulaska u projekt, kao i utemeljenost hipoteze o postojanju bosanskih piramida, a što potvrđuju arheološki nalazi. Zanimljiva prezentacija i pitanja prisutnih posjetitelja potrajala je više od dva sata. Vjerujemo da će mnoge koji tu, sad već nadaleko znamenitu lokaciju, do sada nisu posjetili, ova prezentacija ponukati da to što prije učine. U prilog podršci ovom projektu Bošnjački glas prenosi u cijelosti Intervju Semira Osmanagiće danu časopisu „Dani“ iz kojeg se mogu iščitati sve tvrdnje o utemeljenosti projekta istraživanja doline bosanskih piramida. Intervju za magazin DANE, 01. 3. 2006. Pitanja: urednik Amer Obradović Odgovori: Semir Osmanagić 1. Kada Vam je za oči zapelo brdo Visočica, odnosno otkuda pomisao da bi se tu mogla kriti piramida? Moja prva posjeta uzvišenju Visočica datira iz aprila 2005. Direktor Zavičajnog muzeja prof. Senad Hodović, zaljubljenik bosanske srednjevjekovne državnosti, me je odveo na vrh uzvišenja. Odatle se pruža sjajan pogled na Visočku dolinu i uzvišenje Plješevicu. Moj prvi pogled na trouglaste strane Plješevice, mada prekrivene šumom, mi je pobudio sumnju da nije riječ o prirodnoj formaciji. Tome sam dodao pravilnu geometriju Visočice. Kada je kompasom ustanovljeno da strane ova dva uzvišenja odgovaraju stranama svijeta za mene više nije bilo sumnje. Takav zaključak je bio logičan nakon iskustva koje sam sticao penjući se na stotine piramide u Srednjoj i Južnoj Americi, otkopanih ili potpuno prekirivenih gustim rastinjem u džunglama. 2. Na osnovu kojih argumenata ste postavili tezu da se na brdu Visočica krije «Bosanska piramida sunca»? Hipoteza je postavljena na osnovu dva argumenta: pravilne piramidalne geometrije i poklapanja sa stranama svijeta, sto je tipično za gradnju piramida. Uslijedilo je izvođenje naučnih dokaza. Prvi logičan korak je bio utvrđivanje geološko-sedimentološko-petrografskog sastava tla Visočice u avgustu 2005. Rezultati su upozorili na postojanje desetak anomalija koje su potvrđivale da nije riječ BROJ 14 12 BOŠNJAČKI GLAS o prirodnoj formaciji. Slijedeća faza, u oktobru-novembru 2005, je, daljnjim geološkim radovima, utvrdila stepenasti dizajn piramide i postojanje monumentalnog prilaznog platoa na zapadnoj strani, što je, takođe, tipično za prilaz piramidama. Nakon toga, vijest je objavljena svijetu, izašla je knjiga «Bosanska piramida Sunca». Uslijedile su dodatne analize koje su nizom naučnih argumenata potvrđivale hipotezu: satelitske fotografije su jasno pokazale da se ovakva geometrija stranica piramide ne može javiti kao prirodna; satelitski radarski snimci koji penetriraju uzvišenje su pokazali postojanje pravolinijskih prolaza unutar piramide; geodetske karte visoke rezolucije su istakle perfektan terasasti oblik kojeg nema kod brda; termalni snimci su pokazali da se Visoica brže hladi od prirodnih struktura što je ukazivalo na postojanje podzemnih prolaza, hodnika, prostorija, poroznog materijala; fluvijalna geomorfologija pokazuje odsustvo drenažnih karakteristika što ponovo potvrđuje da je riječ o kolosalnom vještačkom objektu; satelitski detektor Linalal je utvrdio da su svi unutrašnji uglovi uzvišenja jednaki što moze biti samo slučaj kod građevine; u intervjuima sa mještanima smo ustanovili da su pravilni kameni blokovi i ploče, podzemni prolazi i tuneli, pronalaženi tokom zadnjih decenija. Jednostavno, dokaz za dokazom je potvrđivao ispravnost postavljene hipoteze koja je, evo sada, postala činjenicom. 3. Je li moguće da je u to doba (u koje Vi smještate piramidu) bila razvijena takva civilizacija da napravi piramidu? Ono što je izvjesno je da je piramida podignuta najmanje prije 2.500 godina. Naime, pored zapuštenih ostataka srednjevjekovnog grada Visoki na vrhu Visočice, ranije su pronađeni i tragovi rimske osmatračnice i bakarni artefakti koji upozoravaju na Ilire. Međutim, BROJ 14 svi su oni locirali svoje kulture na mnogo starijem monumentu, impresivnoj piramidi koja je još u to vrijeme bila prekrivena humusom. Pri vrhu Visočice su se nalazile metalne alke koje se sreću i na drugim mjestima u BiH na sličnoj nadmorskoj visini. Legende u našem narodu govore o alkama za koje su se vezivali veliki brodovi. Jedini mogući događaj koji je privremeno mogao izazvati porast nivoa mora do te visine je otapanje velikih količina leda na kraju zadnjeg Ledenog doba. A tu već idemo 12.000 godina unatrag. Ukoliko pronađemo organski materijal kreatora piramide onda ćemo radiokarbonskom metodom i odrediti njihovu starost. Međutim, dokazi o postojanju razvijenih civilizacija iz perioda prije, 8.000. 12.000 i vise godina, su brojni: od podvodnih gradova između Japana i Tajvana povezanih 500 km kamenim putevima, kineskih piramida, hiljadutonskih kamenih blokova u Balbeku (Libanon) koji su, čak i prema oficijelnoj historiji, stariji od 8.000 godina... 4. Postoji li veza između Južne Amerike i Bosne? Bosanska piramida Sunca je stepenasta piramida. Pravilno odrezani kameni blokovi breče su slagani kao cigle, a svaki novi red je pomaknut prema unutra. Na taj način se formira kosina od 25-30 metara, zatim slijedi terasa od 2,5 metra, zatim ponovo kosina i tako do vrha. Na vrhu je pravougaoni plato. Ovaj dizajn je gotovo identičan onom u Meksiku, piramidi Sunca u Teotihuakanu. 5. Vjerujete li u vanzemljce? Bilo bi naivno i oholo misliti da nesavršeni homo sapiens polaže ekskluzivno pravo na život u beskrajnom kosmosu. Naš Sunčev sistem je na samoj periferiji galaksije Mliječni put, koja je opet daleko od poznatog centra kosmosa. Naša fizička čula vide i osjećaju u jednom jako limitiranom dijapazonu. Čak je i svijet oko nas mnogo kompleksniji nego što mislimo i kako nas to uči oficijelna nauka. Jednu od svojih knjiga sam posvetio svjedočanstvima iz prve ruke ljudi iz američkog establišmenta (obavještajci, oficiri vojske, pripadnici službi osiguranja) koji su sasvim argumentovano govorili o kontaktima sa «vanzemaljcima» kako ih nazivate. 6. Zašto u narodnoj tradiciji (niti je bilo koji antički pisac o tome posvjedočio) nije ostalo ništa što bi moglo asocirati na postojanje piramide? Pisani tragovi sežu unatrag 2.000 godina na bh prostorima. Već tada je ova piramida bila jako stara i prekrivena zemljom i rastinjem. Oralna tradicija nije ostala iz prostog razloga što više nema potomaka autohtonog stanovništva iz Visočke doline. 7. Vaša teza o piramidi u Visokom potopuno zanemaruje 120 godina arheologije i historije, odnosno njihovog institucionalnog i modernog razvitka, u Bosni i Hercegovini? Ne. Obrnimo tvrdnju. Moderna arheologija BiH nije bila u stanju prepoznati postojanje ovako kolosalnog monumenta u središnjoj Bosni. Način na koji radi Fondacija «Arheološki park: Bosanska piramida Sunca» je multidisciplinaran. Priključili su nam se geolozi, sedimentolozi, geofizičari, geodete, geomehaničari stijena, petrografi, speleolozi, i, naravno, arheolozi. Kombinujemo klasične arheološke metode sa najmodernijom tehnologijom. Pri tome rezultate svih naših nalaza objavljujemo javno na web stranici: www.piramidasunca.ba. Ovaj geo-arheološki projekat je otvoren za sve i ovakav način rada je novost na ovim prostorima. Jeste li upoznati sa radovima bh. arheologa Đure Mazalića i Pave Anđelića? BH, odnosno jugoslavenski arheolozi XX stoljeća, su odi- BOŠNJAČKI GLAS grali pionirsku ulogu u početnim objašnjenjima prahistorije ovih krajeva. Međutim, nepostojanje današnjeg naučnog instrumentarija je svakako predstavljao nezaobilazan hendikep. Antropološka genetika, nova naučna disciplina, je tek zadnjih sedam godina utvrdila da je inteligentni čovjek u Bosni i Jadranskom bazenu prisutan tačno 27.000 godina. Upotreba karbonskog određivanja starosti je relativno skromnih razmjera u BiH, a dendrokronologije, vrlo precizne metode mjerenja starosti drveća kao građevinskog materijala, je gotovo nepoznata u BiH. Na našim prostorima nema naučnika koji je ovladao naučnom disciplinom biogeometrije. Dodamo li tome čitav spektar satelitskih analiza koje su korištene u doka- zivanju prvih evropskih piramida (fotografske, radarske, termalne, detektori linearnih anomalija) postaju jasni limiti koje su arheolozi prošlog stoljeća imali pred sobom. Međutim, nemam sumnje da će se za 50-100 godina nove generacije naučnika, sa ultramodernim tehnologijama, podsmješljivo odnositi prema onome što mi danas znamo i koristimo. 9. Šta bi za Bosnu i Hercegovinu značilo otkriće piramide Sunca? Piramida Sunca je naučna činujenica. Ostaje nam da od aprila do oktobra 2006. godine, tokom najvećeg ovogodišnjeg geo-arheoloskog projekta u Evropi, okončamo zadnju fazu naučnog dokazivanja, a to je 13 međunarodna provjerljivost. Nakon što uvjerimo domaće i strane dobronamjerne skeptike da se u središnjoj Bosni nalazi najznačajniji arheološki spomenik kontinenta, preostaje nam da ubrzamo proces ekskavacije, restauracije i trajne zaštite. Slijedi osnivanje prvog evropskog arheološkog parka i otvaranja ove turističke atrakcije svijetu. Logičan dalji scenarij bi bio turizam, razvijena infrastruktura i ekonomija, međunarodni naučni kontakti. Bosna je sićušna na geografskoj mapi, ali će postati gigant na svjetskoj arheološkoj karti. Srdačan pozdrav, Semir Osmanagić Predsjednik Upravnog odbora Fondacije Dodatak intervjuu za magazin dane: Jedanaest dokaza o postojanju bosanskih piramida Stručnjaci Fondacije «Arheo-loški park: Bosanska piramida Sunca» su iskoristili nekoliko proteklih mjeseci da nizom naučno argumentovanih dokaza potvrde hipotezu o postojanju kolosalnih piramida u Visočkoj dolini. 1. Preciznim mjerenjima Geodetskog zavoda BiH je utvrđeno da su strane Bosanske piramide Sunca (uzvišenje Visočica) potpuno pravilno orijentisane prema magnetnom sjeveru, odnosno stranama svijeta (sjever-jug, istok-zapad) što je karakteristično za gradnju piramida. 2. Geološko-sedimentološkom analizom na terenu u avgustu i oktobru 2005. godine (kompletna analiza je objavljena na: www.piramidasunca.ba) dobijen je sklop dokaza koji pokazuje stepenasti dizajn piramide, veličinu kamenih blokova koji grade zidove piramide i kamene ploče koji tvore pristupni monumentalni plato piramidi. Piramida Sunca je visoka oko 220 metara što je za trećinu više od Keopsove piramide u Egiptu! 3. Analiza satelitskih snimaka (NASA Landsat, Radarsat, Hyperion, Ikonos) je pokazala pravilnu geometriju uzvišenja Visočica i još četiri druga uzvišenja u Visočkoj dolini. Sva imaju trouglaste strane, stepenasti karakter, terase na vrhu i pravilno su orijentisana prema stranama svijeta. U prirodi se ne javljaju takve pravilne geometrijske formacije. Visina tri glavne piramide je podjednaka i one formiraju jednakostranični trougao. 4. Inicijalna analiza radarskih snimaka (Radarsat) koji penetriraju kroz zemljani sloj koji prekriva piramidu Sunca pokazali su postojanje pravolinijskih prolaza/ hodnika unutar Visočice – piramide Sunca. 5. Analiza satelitskih termalnih snimaka (satelit Aster) potvrdila je da se ukupno pet uzvišenja u Bosanskoj dolini piramida ne hladi brzinom očekivanom od prirodnih brda, već da pokazuju izrazite karakteristike hlađenja za vještačke strukure koje sadrže porozni građevni materijal, prolaze, prostorije, tunele i slično. Ova analiza je potvrdila nalaze satelitskih snimaka za ukupno pet objekata koji su pokazali pravilnu pirami- BROJ 14 14 BOŠNJAČKI GLAS dalnu geometriju i orijentisanost prema stranama svijeta. 6. Kazivanja mještana koji su u proteklih nekoliko decenija kopali temelje za svoje kuće daju nove dokaze o postojanju pravilnih kamenih blokova breče, obrađenim pločama pješćara, zatrpanim "rupama" odnosno sekcijama tunela. 7. Kompleks podzemnih tunela: Ravne-VisočicaPlješevica-Krstac pokazuje da je i Bosanska dolina piramida ispresijecana mrežom tunela koji povezuju sve piramide slično kao i piramidalni kompleksi u Egiptu i Meksiku. 8. Fluvijalna geomorfologija, odnosno odsustvo drenažnih karakteristika na trouglastim stranama Visočice, pokazuje da nije riječ o prirodnoj formaciji već kolosalnom vještačkom objektu. 9. Zabilježeno je "odzvanjanje" Visočice prilikom granatiranja tokom zadnjeg rata, što je svojstveno vještačkim strukturama sa tunelima, prolazima i prostorijama. 10. Pravilne "terase" na geodetskoj mapi visoke rezolucije potvrđuju stepenasti dizajn piramide Sunca. 11. Automatski satelitski detektor linearnih anomalija LINANAL je procijenio da postoji identičan unutrašnji ugao od cca 45 stepeni na sve četiri strane piramide što potpuno isključuje mogućnost prirodne formacije, a potvrđuje da je ljudska ruka izgradila ovu piramidu! Od sredine aprila do kraja oktobra ove godine će se nastaviti istraživanja na terenu uz učešće većeg broja arheologa, geologa, geofizičara, sedimentologa, speleologa, geodeta i ekipa za ekskavacije. Osmanagić primljen u rusku akademiju prirodnih nauka Moskvi je 28. maja 2009. obavljena ceremonija prijema osnivača Fondacije "Arheološki park: Bosanska piramida Sunca" Semira Osmanagića za inostranog člana Ruske Akademije prirodnih nauka (RANS). Ova institucija je jedna od najuglednijih naučnih ustanova u svijetu. U svom članstvu ima više od deset nobelovaca, te najuglednije profesore i inžinjere iz Rusije, Evrope i Amerike u oblasti prirodnih i humanitarnih nauka. Među njima je i 300 vrhunskih pronalazača u različitim naučnim disciplinama. Doktorski kandidat Semir Osmanagić primljen je u članstvo Akademije na osnovu otkrića bosanskih piramida i prahistorijskog tunelskog kompleksa u Visokom te dosljedne primjene multidisciplinarnih naučnih metoda u ovom geo-arheološkom projektu. U BROJ 14 Naučni tim Ruske Akademije prirodnih nauka obavio je detaljna geofizička, geohemijska i seizmička istraživanja na području Visokog, Vratnice i Zavidovića tokom 2007. i 2008. godine i o tome upoznao ruske akademike. Ovo je veliko priznanje za dosadašnje napore svih istraživaca i saradnika Fondacije „Arheološki park: Bosanska piramida Sunca" te za Osmanagića osobno, koji je početkom 2009. primljen u članstvo Aleksandrijskog društva arheologa, a 2006. izabran za prvog počasnog građanina grada Visoko. Tokom boravka u Akademiji, Osmanagić je predložio anagažovanje multidisciplinarnog ruskog tima u Bosanskoj dolini piramida za 2010. godinu. BOŠNJAČKI GLAS 15 Festival bošnjačke kulture u Istri -PULAred više od 400 stotine posjetitelja, gostiju i uzvanika u organizaciji Nacionalne zajednice Bošnjaka Istre - Ogranak Pula, 9. svibnja 2009.godine na terasi kluba Behar u sklopu objekta Islamske zajednice Pula, održan je 4. Festival bošnjačke kulture u Istri. Nastupilo je udruženje Đerđef iz Cazina sa prigodnim izvedbama bosanskih igara i plesova, te je postavljena bosanska soba sa izložbom ručnih radova koji su se mogli i kupiti. Također je nastupio ansambl BNZH-Zagreb „Bosana“ iz Zagreba sa izvedbama sevdalinki i izvedbom na sazu. U revijalnom dijelu, odnosno P natjecanju u pripremi tradicionalnih bosanskih jela natjecalo se 20-ak žena od kojih je ukupna pobjednica gđa Sehaveta Bradarić koja je najviše ocjene dobila u kategoriji pita. Manifestaciji su prisustvovali uzvanici iz Gradskog poglavarstva grada Pule, Županije i predstavnici bošnjačke manjine, te predstavnici Islamske zajednice Pula. -LABINTekst i foto: Roberto Matković prostorijama Kluba Bošnjaka u Labinu 31. svibnja održan je Festival bosanske kulture. Degustirala su se jela i pića tradicionalne bosanske kuhinje te prezentirala bosanska tradicija i običaj. Festival je započeo u Labinu za labinske bošnjakinje a slijede još dva i to u Pićnu i Raši. Pobjednice sa sva tri festivala natjecat će se u finalnoj večeri koja će se održati u Puli, gdje će se natjecati na razini Istre. U Na labinskom Festivalu bosanske kulture sudjelovalo je 28 žena a za sveukupnu pobjednicu žiri je odabrao Sadu Mujdžić. Iz ukupno 4 kategorije izbora pobjednice su Sada Mujdžić, Mirela Karić i Nermina Džaferović. U programu je sudjelovo KUD Bosna Istarske županije, a zabavni dio programa odradio je Mrga band iz Labina. BROJ 14 16 BOŠNJAČKI GLAS -POTPIĆANTekst i foto: Roberto Matković estival bosanske kuhinje, započet pretprošlog vikenda u Labinu, nastavljen je 6. lipnja u Potpićnu. Manifestacija je održana u restoranu „Užanca", a degustirala su se jela i pića tradicionalne bosanske kuhinje te prezentirala bosanska tradicija i običaj. Nakon Labina i Potpićna s Festivalom bosanske kuhinje nastavit će se u Raši, 13. lipnja. Pobjednice sa sva tri festivala natjecat će se u finalnoj večeri, koja će se održati u Puli, gdje će se birati najbolje kuharice u Istri. F Biralo se najbolje u četiri kategorije, a pobjednice su Sabina Kenjar u jednoj kategoriji i Aziza Ćolić u čak tri kategorije, pa je ona izabrana i za sveukupnu pobjednicu. U programu je sudjelovao KUD Bosna Istarske županije, zabavni dio programa odradio je Mrga bend iz Labina, a svim sudionicima manifestacije prigodnim se riječima obratio i novi kršanski načelnik Valdi Runko. REKREACIJA STOLNI TENIS FIRME • GRUPE • POJEDINCI • STUDENTI Vodovodna 15 • RIJEKA Prostorije BNZ PGŽ Radno vrijeme od 16:00 do 22:00 Subota i nedjelja od 10:00 do 20:00 5 STOLOVA BROJ 14 Tel: 099/ 220 9600 BOŠNJAČKI GLAS 17 »Hutba u vremenu« Piše i fotografira: Mira Pavlaković U okviru redovnih tribina četvrtkom, 16. travnja 2009. godine, održana je promocija knjige „Hutba u vremenu“ mr. sc. Aziza ef. Hasanovića. Velika konferencijska dvorana Islamskog centra bila je prepuna posjetitelja, što ova knjiga (magistarski rad autora) svakako zaslužuje, a njezinu kvaliteta, aktualnost i značaj za našu zajednicu vidi se iz i popisa uvaženih gostiju, kao i promotora, koji su se potrudili da daju svoje viđenje same knjige, mada se, u biti, više govorilo o instituciji hutbe i njenom značaju, a manje konkretno o samom autoru i knjizi, no svi se ti elementi međusobno prožimaju, tako da je bilo zanimljivo slušati. Mislim da bi svaki autor poželio ovako kvalitetne prezentere: muftija Ševko ef. Omerbašić, prof. dr. Remzija Hadžiefendić – Parić, muftija tuzlanski Husejn ef. Kavazović, Mustafa Bećirović (nakladnik), reisu–l -ulema prof. dr. Mustafa ef. Cerić. ecenzije su napisali Mevludin ef. Arslani i prof. Amir Sakić. U svom jednostavnom i jezgrovitom stilu Arslani je uspio ući u samu bit hutbe, kompletnu knjigu i njenu poruku sabiti na mali prostor i na kraju zaključiti: “Kako se autor ove knjige potrudio sakupiti svu njemu dostupnu građu, koja obrađuje problematiku hutbe, slobodno možemo kazati, da je uveliko olakšao svima onima koji se žele baviti hutbom.“ Profesor Sakić se pridružuje slijedećim riječima: „Knjigom 'Hutba u vremenu' autor je uspio da izradi studiju koja, pored općeg jezičkog i terminološkog određenja termina hutbe i propisa o hutbi kroz prizmu pravnih škola, rezimira specifičnost hutbe u pojedinim historijskim periodima. Naša javnost ovom knjigom dobiva sažetu analizu gotovo svih relevantnih činjenica potrebnih za sagledavanje teškoća koje su hatibi morali prevazilaziti da bi odgovorili zahtjevima šerijatskih propisa i izazovima vremena.“ Prvo se okupljenima obratio muftija Ševko ef. Omerbašić naglašavajući: „Konačno da se u posljednje vrijeme pojavilo djelo koje potiče razmišljanja o najznačajnijoj temi Islamske zajednice koja će za sobom povući i mnoga druga pitanja. Nema sumnje da je hutba bila i ostala najefikasniji metod islamske misije kako u muslimanskim sredinama tako R i u obraćenju pripadnika drugih religija. Taj čudesna metoda face to face (licem u lice) do današnjega dana nije prevaziđena, unatoč brojnim tehnološkim izumima i metodama.“ Velika dvorana Islamskog centra je bila prepuna Muftija je vrlo opsežno govorio o hutbi, o njezinoj ulozi u islamizaciji društva, o svojstvima koja bi trebala krasiti hatiba, o temama hutbi, o govorničkim kvalitetama hatiba, o načinu prezentiranja hutbe i svoje izlaganje završio osvrtom na „Hutbu u vremenu“ : „Što se pak tiče autorove knjige ona nam pruža neke značajke bez kojih ne možemo shvatiti značaj hutbe u islamu. Naročito je značajno što nam autor pruža informacije o brojnim radovima i djelima koji su se bavili hutbom. Posebno je zanimljiv pregled radova o hutbi između 1945. i 2005. godine. Ono što za mene ima posebno značenje jesu autorova istraživanja o hutbi dok je još bio glavni zagrebački imam. Uvijek sam nastojao potaći imame na istraživanja djelatnog utjecaja hutbe na džemat, jer upravo hutba najsnažnije utječe na džemat u našoj sredini. Vrlo su zanimljivi odgovori ispitanika, što ovu knjigu čini aktualnom.“ Poslije muftije zagrebačkog za govornicu staje prof. dr. Remzija Hadžiefendić – Parić koja je svoje izlaganje o „Hutbi u vremenu“ započela jednom drevnom Herodotovom pričom o tome kako je egipatski kralj Psametih želio saznati koji je najstariji narod na svijetu pa je stavio u izolaciju DVOJE djece i prema prvoj riječi koju su ona izgovorila došlo se do zaključka da je najstariji narod i najstariji jezik frigijski. No ono što je najbitnije u ovoj priči, jeste činjenica da je izolirano dvoje djece, dakle stvoreni su minimalni uvjeti za dijalog, pa tako kako je potrebno najmanje dvoje ljudi za komunikaciju, potrebno je, također, najmanje dvoje ljudi da bi hutba ispunila svojoj smisao – postoji netko tko govori (hatib) i netko tko sluša (mumin). Govoreći o hutbi kao obliku javnog i obvezujućeg govora za muslimana gospođa Hadžiefendić – Parić ističe: „Nema sumnje da je knjiga BROJ 14 18 16 BOŠNJAČKI GLAS nim. Nadamo se da će se pronaći netko tko će to dalje pratiti, kao magistar Hasanović, i obrađivati. Nakladnik knjige, Mustafa Bećirović, je govorio o magistru Hasanoviću i njegovu djelu s velikim poštovanjem i emocijom, naglašavajući kako je efendija Hasanović vjerodostojan u onome što radi, a to je prvenstveno zato, jer je njegova vodilja istina, pa nastavio: „ Hutba i govor trebaju biti samo pristajanje na istinu, a danas ima masu primjera obrnutih, kada su govor i hutba pristajanje na laž. Zašto se ne sjetimo riječi koje je Hatidža uputila Poslaniku a. s.: 'Neće tebe Bog napustiti.' , kada joj se požalio da nije siguran da li je baš on najbolji izbor za poslanstvo. Kao što je Picaso rekao da se nikada ne stavlja točka na sliku (odnosno ona se nikada ne završava) tako se točka na ljubav i borbu za istinu nikada ne stavljaju, već je uvijek moramo slikati u najljepšim bojama.“ Vrlo raspoložen reisu–l-ulema prof. dr. Mustafa I poslije prezentacije se razgovara o Hutbi u vremenu ef. Cerić govo- BROJ 14 „Hutba u vremenu“ mr. Aziza ef. Hasanovića od velikog značaja za povijest vjerskog govora na ovim prostorima iz najmanje dva razloga. Prvo, svjedoči, na temelju mnogobrojne pregledane literature, o jednom dugom razdoblju hutbe: od Berlinskog kongresa do danas, tj. od 1878. do 2005. To je ozbiljna i utemeljena analiza sadržaja i forme - usudila bih se reći svih relevantnih hutbi i zbirki hutbi - te mjesta, uloge i značaja hutbe kao vrste islamskog javnog govora. Drugi razlog je: ukazuje na razvoj hutbe - od govora koji djeluje samo simbolički (budući da je – u jednom dužem razdoblju - bila mistificirana, na jeziku koji recipijent, vjernik, nije razumio) - do najnovijih standarda hutbe koje je postavilo novo doba i postmoderna.“ tematika i dobiva se osjećaj vjerodostojnosti, kao drugo nakon dijela ozbiljnih promišljanja dodaje se neka pošalica, što opušta slušateljstvo i čini ga prijemčivim za slijedeću ozbiljnu tezu. Prof. dr. Cerić kaže: „Aziz efendija nije knjigu pisao kao promatrač, već kao sudionik i analitičar toga o čemu piše, zato knjiga ima precizna zapažanja o hutbi i zato mi hatibi trebamo ta zapažanja uvažiti. Čestitam Aziz ef. što se usudio pisati o stvarima za koje svi mislimo da znamo, a najmanje o njima znademo, jedna od tih stvari je hutba. Čitajući knjigu sreo sam se s nekim stvarima prvi put, jer je Aziz prikazao sva četiri mezheba i pristup i definiciju hutbe. Zato ovo nije knjiga za laike, već za hatibe i imame i za one koji se pripremaju za hatibe. Neka istraživanja su pokazala da bit muslimanskog preporoda nije u televiziji, nije u novinama, nije u javnim medijima, već je središte i centar muslimanskog preporoda u džamiji, na minberu i kroz hatiba.“ Na kraju programa se skupu obratio i autor knjige „Hutba u vremenu“, mr. Aziz ef. Hasanović i od srca zahvalio svima onima koji su na bilo koji način pomogli da ova knjiga ugleda svjetlo dana: Mešihatu IZ, Medžlisu IZ Zagreb, Na ove riječi nadovezuje se tuzlanski muftija Husejn ef. Kavazović koji kaže: „U ovom djelu magistar Hasanović iznosi stav moderne bosanske uleme i bošnjačkih intelektualaca o dilemi prevoditi ili ne prevoditi Kur'an i hutbe na bosanski jezik ili ih prezentirati na arapskom. Ovo djelo pruža puno informacija, ali ovo istraživanje nije završeno, ovaj rad je pionirski. Bilo je eseja na temu hutbe, ali nikada nismo imali djelo koje je napravilo historijski prijelom o hutbi kod bosanskih muslimana. Bit će interesantno pratiti razvoj hutbe u novim okolnostima, u novim integracijama, tkz. global- rio je tridesetak minuta, ali je u maniri dobrog oratora i hatiba uspješno održavao interes okupljenih koji su doslovce upijali svaku riječ. Moglo bi se reći da je obraćanje reisu-l-uleme bilo praktičan prikaz Fotografiranje za uspomenu kako bi konkretna hutba trebala izgledati, kao prvo govori se iz medresi „Dr. Ahmed Smajlović“, glave, što znači da se poznaje Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu i mentorima koji su ga BOŠNJAČKI GLAS usmjeravali u proučavanju, recenzentima Mevludinu ef. Arslaniju i prof. Amiru Sakiću, lektorici prof. dr. Remzija Hadžiefendić – Parić, nakladniku Mustafi Bećiroviću, a najviše svojim roditeljima i obitelji koja je imala i ima razumijevanja za njegova odsustvovanja. Umjesto zaključka „Hutba u vremenu“ je knjiga za sva vremena, to je štivo za znalce, za one koji ovu problematiku imaju u malom prstu, koji se njome svakodnevno susreću i bave i kojima će ova knjiga pomoći upravo zato što je na jednom mjestu sakupljena sva dostupna građa o hutbi, kao jednom od najvažnijih obveznih ibadeta u islamu, a pokriva svu problematiku vezanu uz hutbu na području Bosne i Hercegovine od 1878.-2005. godine. Oni će sve ovo blago sakupljeno unutar korica ove knjige moći koristiti kao svojevrsni priručnik, skoro pa udžbenik, da osvježe svoje znanje, da se usavrše, a onima koji su na putu otkrivanja i proučavanja islama, bit će isto od velike koristi, kao svojevrsni smjerokaz. Ono što ovoj knjizi daje dodatnu težinu je činjenica da je Aziz ef. Hasanović i sam hatib te je održao brojne hutbe, obraćajući se vjernicima s minbera i to u različitim sredinama, od snenih bosanskih sela i zaselaka do velebne zagrebačke džamije i na osobnom primjeru osjetio kakvu širinu znanja i prilagodbe mora imati hatib, ako želi da poruke njegove hutbe padnu na plodno tlo. I sam autor kaže: „Imajući u vidu prosječnu dužinu života, može se konstatirati da čovjek u životnom vijeku 19 odsluša 2500 hutbi. Ova činjenica nameće obvezu razvijanja discipline govorništva, kako bi hutbe imale što veći uspjeh.“ „Hutba u vremenu“ je od onih knjiga kojima se stalno vraćamo, jer uvijek u njoj otkrivamo nešto novo, kako sazrijeva naše znanje o ovoj tematici, tako i knjigu svaki puta gledamo drugim očima. Magistar Hasanović upisuje posvetu u knjigu Natjecanje iz islamskog vjeronauka u Maljevcu i Zagrebu očetkom svibnja, točnije 8., održano je prvo županijsko natjecanje učenika iz islamskog vjeronauka osnovnih škola u Karlovačkoj županiji, odnosno područja koje pokriva Medžlis IZ Karlovac. Natjecanje je provedeno u PŠ Maljevac, a sudjelovalo je 39 ekipa (2 učenika u ekipi) iz 8 škola Karlovačke županije. Učenici su bili iz: OŠ „Banija“, OŠ „Braće Seljan“, OŠ „Dragojla Jarnević“, OŠ „Dubovac“, OŠ „Grabrik“, PŠ „Belaj“ – OŠ „Barilović“, OŠ „Cetingrad“ i PŠ „Maljevac“, kao i OŠ „Vladimir Nazor“ iz Topuskog. Po prvi put su učenici „odmjerili snage“ u znanju i poznavanju nastavnog sadržaja islamskog vjeronauka. Osvajači prvih mjesta od trećeg do osmog razreda plasirali su se na državno natjecanje koje je održano 16. svibnja u P Islamskom centru u Zagrebu. Kao domaćin, OŠ „Cetingrad“ je pružila kompletnu infrastrukturu da se natjecanje održi u najboljem redu što je doprinijelo dobrom plasmanu učenika OŠ „Cetingrad“. Ravnateljica naše škole, gđa. Zorka Cindrić, svim natjecateljima je osigurala obrok, prijevoz i prostor. U realizaciji Prvog županijskog natjecanja iz islamskog vjeronauka u PŠ Maljevac uz ravnateljicu su sudjelovala dva učitelja iz Cetingrada, Božica i Marinko Tominac, gosp. Mevdžud Čović, predsjednik Medžlisa IZ Karlovac, džema'at Maljevac, te mentori učenika: Nejla Muhić, Haris ef. Bošnjaković i Admir ef. Muhić, vjeroučitelji. U školi je obavljeno izlučno testiranje, dok se finalno natjecanje odvijalo u mesdžidu (muslimanska bogomolja) u Maljevcu. Natjecatelji su tijekom nastavne godine bili pripremani za svako postavljeno pitanje. Komisiji je bilo teško, između njih 78, izabrati po jednu ekipu koja će ići na državno natjecanje iz islamskog vjeronauka, jer su svi učenici pokazali dosta dobar nivo znanja iz nastavnog sadržaja. Ipak na kraju je presudilo bodovanje ekipa te su se na državno natjecanje iz naše škole plasirali: 4. razred: OŠ „Cetingrad“ - Amir Murić i Erna Rizvanović 6. razred: OŠ „Cetingrad“ Elmedin Rošić i Hasan Zarifović Učenici 2. razreda nisu sudjelovali na državnom natjecanju, ali na Županijskom su osvojili prvo mjesto: 2. razred: Ajla Muhić i Tarik Đogić - OŠ „Cetingrad“. BROJ 14 20 BOŠNJAČKI GLAS Testiranje se obavilo u dva vremenska termina, jer u jednu učionicu nisu mogli stati svi učenici. Tijekom cjelodnevnog natjecanja učenici su se družili i razmjenjivali svoja iskustva. Zapažene rezultate učenici su osvojili zahvaljujući činjenici što se islamski vjeronauk već godinama predaje u školama, a djeca svoje znanje nadopunjuju i kroz nastavu u mektebu (vjerskim prostorima). Iako natjecanje nije bilo u Katalogu smotri i natjecanja, program islamskog vjeronauka koncipiran je na taj način da se jednom godišnje prezentira znanje učenika, kao što je to bilo na ovom „festivalu znanja“. Slijedeće natjecanje će biti organizirano u znaku višegodišnjeg prisustva islamskog vjeronauka u školama u Hrvatskoj. Odgoj i obrazovanje učenika islamske vjeroispovijedi o svojoj vjeri, kroz institucije MZOŠa, već daju određene rezultate i zato će i natjecanje iz islamskog vjeronauka biti u Katalogu koji obvezuje učenike, škole i vjeroučitelje na veći uspjeh i bolja dostignuća, kako na županijskom tako i na državnom nivou. U sklopu aktivnosti islamskog vjeronauka državno natjecanje je održano 16. svibnja u Islamskom centru u Zagrebu. Učestvovalo je 100 ekipa po dva učenika. Natjecanje je organizirano u dva oblika: izlučni test i finalno (usmeno) natjecanje. Ekipe su pratili njihovi vjeroučitelji od Osijeka do Dubrovnika i Umaga. Sve prisutne su pozdravili i kratko im se obratili: predsjednik Mešihata IZ u Hrvatskoj muftija Ševko ef. Omerbašić i njegov zamjenik mr. Aziz ef. Hasanović, koordinator za islamski vjeronauk. Sva prva mjesta osvojili su učenici škola iz Zagreba i Siska. I za učenike srednjih škola organizirano je isti dan natjecanje iz islamskog vjeronauka. Prvi put su učenici škola iz Karlovačke županije sudjelovali na državnom natjecanju. Barem se mogao vidjeti način i procedura natjecanja da se može bolje i kvalitetnije pripremiti za slijedeće natjecanje. „Zlatna sredina“ je bio komentar natjecatelja. 14. generacija maturanata Zagrebačke medrese „Dr. Ahmed Smajlović“ nakovitim datumom 17. svibnja, u svojoj sedamnaestogodišnjoj povijesti, u prekrasnom ambijentu Zagrebačke džamije održana je svečana akademija 14. generacije maturanata Zagrebačke medrese „Dr. Ahmed Smajlović“. Program su izveli maturanti, njih 21, a prisutnima su se obratili i njihovi profesori. Kroz četverogodišnje obrazovanje u Zagrebu, ovi učenici su mogli osjetiti draži školovanja na zapadu i čari istočnog tradicionalnog islamskog odgoja. Četrnaesta generacija je živi svjedok da je bila opravdana ideja stvaranje ove školske ustanove u ratnim vremenima baš u Zagrebu, jer je ona do sada Z BROJ 14 izvela preko 200 svojih svršenika (imama i muallima). Jedan od svršenika ove srednjoškolske ustanove je i razrednik ove 14. generacije, profesor Mirza ef. Mešić koji je posljednji put prozvao svoje učenike i održao im besjedu za godine koje slijede u njihovom životu. Maturantima su se obratili: predsjednik Mešihata IZ u Hrvatskoj, muftija Ševko ef. Omerbašić, ravnatelj ove srednje škole, profesor Murat Hadžismajlović, te glavni imam Medžlisa IZ Zagreb, hafiz Aziz ef. Alili. Svi govornici su stavili akcent na daljnje obrazovanje i bavljenje znanjem koje je čovjeku najveći i najbolji prijatelj, a neznanje mu je najveći neprijatelj. Učenik BOŠNJAČKI GLAS 14. generacije Amel Bešlagić dobio je zlatni dukat od anonimnog donatora iz Zagreba koji već dugi niz godina daruje najbolje učenike koji završavaju medresu. Ova generacija je pretposljednja koja prolazi kroz četverogodišnji medresantski program. Zagrebačka medresa je već transformirana u Islamsku gimnaziju, koja školuje mladiće i djevojke iz cijele Hrvatske, ali i iz Slovenije, Austrije, Njemačke, kao i iz BiH, Makedonije, Srbije, Sandžaka i Kosova. Islamska gimnazija je srednja privatna škola s pravom javnosti, a zauzima visoko mjesto među srednjim školama u Hrvatskoj. Tome ide u prilog podatak da je učenik ove škole, Jasmin Guzina na natjecanju iz matematike u Zagrebu osvojio prvo mjesto, dok se na državnom natjecanju u Puli plasirao na treće mjesto. Maturanti su zajedno sa svojim razrednikom išli na maturalno putovanje u Istanbul. U mjesecu lipnju zagrebački medresantski maturanti boravit će na zajedničkom susretu svih maturanata u Sarajevu gdje će se tradicionalno susresti s maturantima svih medresa, šest bosanskih i jedne sandžačke. Nakon 14. 21 generacije maturanata Medrese ostaje još jedna generacija koja ne da ugasi svoje svjetlo, nego da ga prenese na Islamsku gimnaziju koja će svjetlom obasjavati još dugo dugo na nove generacije. Odsjaj 14. generacije vidno je istaknut u svim aktivnostima moralnog čovjeka školovanog na zapadu s temeljima islamskog napretka i procvata. Sretno maturantima! Hodoljubi Bosnom hode Nastavljajući sada već uspostavljenu tradiciju posjeta Bosni i Hercegovini, naši hodoljubi - Bošnjaci iz Primorsko-goranske županije, u organizaciji Bošnjačke nacionalne zajednice PGŽ, ponovno su putovali u Bosnu. Na našu veliku radost, na putovanju su nam se ovaj put pridružili i naši prijatelji iz Primorsko-goranske županije koji nisu Bošnjaci, ali žele da skupa s nama „prođu Bosnom kroz gradove“ i da Bosnu i Hercegovinu bolje upoznaju i neposredno dožive. Plan puta Na put smo krenuli kasno navečer, u petak 19. lipnja. U Bosnu i Hercegovinu ušli smo u rano jutro u subotu, u Bosanskom Brodu. Putovali smo uz rijeku Bosnu pokraj Dervente, Doboja, Maglaja, Žepča, Zenice, Kaknja, Visokog i Podlugova, sve do šeher Sarajeva. U Sarajevu smo proveli cijelu subotu. Sutradan smo otišli do Višegrada, na ćupriju na Drini, zatim u Goražde, pa natrag u Sarajevo. U ponedjeljak smo se vraćali drugim putem, preko Olova, Kladnja, Tuzle i Gradačca, da bismo iz Bosne i Hercegovine izašli u Bosanskom Šamcu. U Rijeku smo stigli u ponedjeljak u kasnim satima, pomalo umorni, ali zadovoljni. Putovanje do Sarajeva i Sarajevo oćno putovanje samo po sebi nikad nije naročito zanimljivo, pogotovo kad se putuje auto-putem. Srećom, kad smo ušli u Bosnu i Hercegovinu, preko Save u Bosanski Brod, već je svitalo, pa se i naš prepuni autobus malo razbudio. Posavska ravnica ne nudi oku spektakl, to je bosanska žitnica, i osim neugodnog mirisa rafinerije u Bosanskom Brodu, za ostala osjetila na ulasku u Bosnu ne bi naročita posla. Bijaše samo osjećaja tuge, jer kraj ceste vidjesmo mnoge razorene kuće, nenastanjena sela posavska, u koja se ne vratiše njihovi stanovnici, Hrvati posavski ponajviše, jer im se ne vraća u Republiku Srpsku, a u Republici Hrvatskoj naišli su na dobrodošlicu sunarodnjaka. Tužna bosanska priča, kao i mnoge druge priče N bosanske. Od Bosanskog Broda pa do ušća Usore u Bosnu kod Doboja prolazimo kroz teritorij Republike Srpske. U ovom dijelu Republike Srpske ostvaren BROJ 14 22 BOŠNJAČKI GLAS Zenice, trećeg po veličini grada u Bosni i Hercegovini, nekadašnjeg industrijskog srca Bosne, sada grada koji se bori sa egzistencijalnim pitanjima, a pomalo, kao i je najmanji povratak predratnog sve bivše radničke i stanovništva – Bošnjaka i Hrvata proleterske sredine, – svojim kućama. Posavljaci, po i sa identitetom. Jer, prirodi marljivi, snalažljivi i okretni valja jednu vjeru zamiljudi, razišli su se diljem svijeta, jeniti drugom. snašli se i otpočeli nove živote. Nakon Kaknja, voziNjihovim odlaskom i nepovratkom mo se prvim dijelom Bosna je doživjela težak, možda izgrađene auto ceste i neprebolan udarac, izgubivši Vc (zašto sve moramo mnogo od svojega multietičnog označavati šiframa, karaktera. pobogu?), europskog Do Doboja se već dobrano prometnog koridora razdanilo, pa putujemo uz rijeku koji se u Bosni gradi Bosnu pokraj snenih bosanskih presporo, bojimo se da gradova. Promet rijedak, rijetko će u zemaljskoj utrobi i mi zastajemo, i već nas evo ponestati nafte dok se u kanjonu Bosne kod Vranduka, u Bosni auto cesta ne gdje vidimo starobosanski grad dovrši. Vranduk, važnu utvrdu sredn- Auto putem dolazimo do pred jevjekovnog kraljevstva bosan- Sarajevo, pa umjesto u Sarajevo, skog. idemo najprije pod Igman planinu, Odmah potom, evo nas spram na vrelo rijeke Bosne, da se razbudimo i hladnom bosnom okrijepimo. Dočekuje nas svježina izvora Bosne i pravi koncert ptičjeg pjeva. Slikanje, jutarnja kafa, šetnja, nepce trne od hladne vode Bosne. Sigurni smo, da je negdje u Austriji, Vrelo Bosne bilo bi prava atrakcija. Ovako, u Bosni, djeluje pomalo zapušteno, sa neuklonjenim ruševinama, sa staklenim pivskim bocama i pivskim limenkama u prozirnoj, do bola bistroj vodi ... I to je Bosna. Nakon Vrela Bosne, put do hotela na Grbavici, smještaj, Baščaršijska atmosfera – Foto-Husein Jahić kratki odmor, a onda BROJ 14 – put Čaršije, Baščaršije. O Baščaršiji i Sarajevu kazivali su i pjevali mnogi. Mi nećemo trošiti riječi, osim što ćemo reći da nas Sarajevo svaki put oduševi i obraduje, osjećamo se u njemu kao najrođeniji i uvijek dobro došli. Višegrad i Goražde U kišno nedjeljno juro otputili smo se preko Romanije ka Višegradu. Pri samom polasku iz Sarajeva uživali smo u panorami Sarajeva sa sadašnje tranzitne ceste, položene na staru trasu uskotračne pruge Sarajevo – Višegrad. Pruga, koju su izgradili Austrijanci, zatvorena je 70-tih godina prošloga stoljeća, a tračnice su definitivno uklonjene prije olimpijade. Time je i stari sarajevski ćiro otišao u dobra sjećanja. Neki od naših putnika, sada u časnijim godinama, hvalili su nam se da su se vozili tim vlakom – ćirom dok je još prometovao. Put preko Romanije prošli smo s kišom, ali ipak nam u sjećanju ostaju prelijepe, prostrane romanijske visoravni i pašnjaci. BOŠNJAČKI GLAS Foto: H. Jahić - Na Drini ćuprija 23 Foto: H. Jahić – Panorama Višegrada i znamenita ćuprija Odmorili smo u Rogatici, tužnom gradu iz kojega su prognani Bošnjaci koji su u njemu činili prijeratnu većinu stanovnika. Ne raspolažemo informacijama koliko ih se vratilo, ali gradom vlada nekakva tjeskoba. Dvadesetak minuta od Rogatice, niz rijeku Praču, u mjestu Ustiprača, izlazimo u kanjon ne najopjevanije, ali sigurni jedne od najljepših rijeka u Bosni – rijeke Drine. Silna je Drina, čak i ovako ukroćena mnogim branama hidroelektrana, smaragdnozelena, čista, miljunima godina dubila svoj kanjon u tvrdom kamenu bosanskom. Svi putnici ostanu osupnuti, samo fotoaparati bljeskaju. A svaki putnik bez daha ostane tek kada, iza zadnje krivine pred Višegradom, ugleda iznad Drine stari most Mehmeda-paše Sokolovića, čuvenu ćupriju na Drini. Veličanstvena ćuprija, zapravo veliki, dvjestotinjak metara dug i deset metara širok kameni most, odskora pod zaštitom UNESCO-a, stoji visoko sami. Putnik, zadivljen, ide do sre- nisu niti išli, ćuprija nam je bila iznad moćne Drine, nijem a tako dine ćuprije, do proširenja zvanog važnija. Jedino nas je oduševio rječit. kapija, gleda sa kapije u dubinu, u Bikavac, iz pjesme znano brdo Most je po nalogu Mehmeda-paše mirnu Drinu, i ćuti huk stoljeća. O iznad Višegrada, s kojega mora Sokolovića, velikog vezira osman- mostu u Višegradu pisao je veliki biti prelijep pogled na grad, Drinu skog carstva, sagradio najveći Ivo Andrić u romanu „Na Drini i ćupriju. graditelj svoga vremena, Kodža ćuprija“, upoznavši sa ćuprijom Iz Višegrada smo, uz Drinu, otišli mimar Sinan. Gradnja je potra- cijeli svijet, i svako onaj, ko nije do Goražda, grada sa obje strane Drine. Svaki grad na rijeci je lijep, jala šest godina, od 1571. do pročitao roman, ima za čim žaliti. Najljepši pogled na ćupriju pruža to važi i za Goražde, smješteno 1577. godine, Drinu nije bilo lako se sa terase kafića – skele na Drini, u kotlinastom proširenju kanjona premostiti. Građen za tadašnje odakle smo, pijući kafu, gledali u Drine. U zadnjem ratu Goraždani uvjete i konjske zaprege i karamost i njegov odraz u mirnoj Drini, su se svojom hrabrošću obranili i vane, most je služio prometu do i nakon nekog vremena nismo ostali jedini grad na Drini koji nije pred nekoliko desetljeća, preko više bili sigurni koje je most, a u sastavu Republike Srpske. njega su tutnjali kamioni i automokoje njegov odraz u Drini, toliko U Goraždu je rođen poznati bosanbili. Sada je napokon zatvoren za su most i Drina jedno. sko - hercegovački pripovjedač promet i zaštićen, na zasluženom odmoru, pušta tekda mu se dive O samom Višegradu nemamo što Isak Samokovlija, a Goraždani se namjernici i turisti, kakvi smo i za reći, neki od nas u sam grad diče svojim danima kulture. Foto: H. Jahić – Zajednička fotka ispred znamenitog mosta BROJ 14 24 BOŠNJAČKI GLAS Imali smo namjeru otići i do Foče, grada na ušću Ćehotine u Drinu, ali su nas naši ljubazni domaćini u Goraždu upozorili da se na cestama prema Foči odvijaju nekakva miniranja, pa je cesta zatvorena. Zbog toga smo se iz Goražda vratili istim putem, preko Rogatice i Romanije, u Sarajevo. Na ulicama Goražda Panorama Goražda s druge strane Drine Na ulicama Goražda Džamija – ljepotica u izgradnji Susret prijatelja sa studija nakon 30 god. Hodo Azim i Ibrahim Ružnić Povratak preko Tuzle i Gradačca Kako u Bosni želimo čim više vidjeti, nismo se vraćali istim putem, nego preko Olova, Kladnja, Živinica, Tuzle, Srebrenika i Gradačca, do Bosanskog Šamca, gdje smo izašli iz Bosne i ušli u Hrvatsku. Na jednom od prošlih putovanja ulazili smo u Bosnu iz ovog smjera, pa smo i pisali o Gradačcu i Tuzli. Iz Tuzle - Foto reportaža Neki su pohitali u džamiju BROJ 14 …neki su otišli na tuzlansko more BOŠNJAČKI GLAS …tuzlansko more u zaleđu.. ….neki su se uhvatili kolača …..a neki su se družili sa znamenitim Tuzlacima – Mešom i Mujezinovićem ..a neke su se opskrbile s vitaminima za puta 25 I u Gradačcu Ispred kule Husein – bega Gradaščevića Zato koja riječ o Olovu. Olovo je mali planinski gradić pedesetak kilomatara sjeverno od Sarajeva, smješten u kotlini na ušću rijeke Stupčanice u Krivaju. Od Olova Krivaja teče prema Zavidovićima i rijeci Bosni u koju se ulijeva. Sam gradić Olovo je kasaba, sa još vidljivim tragovima od granata iz zadnjeg rata. Ljudi u Olovu žive teško, BROJ 14 26 BOŠNJAČKI GLAS od šume i od pašnjaka, život je oduvijek bio škrt prema njima. O Olovu i poznatoj crkvi Gospe olovske pisao je također Ivo Andrić u priči „Čudo u Olovu“. Panorama Olova U svemu, imali smo još jedan uspješan put u Bosnu i Hercegovinu, za pamćenje i prepričavanje. BNZ za PGŽ nastavit će organizirati putovanja u Bosnu i Hercegovinu, pozivamo vas da nam se pridružite, i čak da nam date sugestije i prijedloge o načinu organiziranja, maršrutama, mjestima koje biste željeli posjetiti. I naravno – pridružite nam se! Dan mekteba obilježen jednodnevnim izletom u Cazin i Jezerski Piše: A. Harčević osljednji dan vjeronaučne/ mektebske godine Medžlis islamske zajednice Sisak proglasio je DAN MEKTEBA kada se završetak vjeronaučne godine obilježava prigodnom svečanošću na kojoj se dodjeljuju pohvalnice i nagrade najuspješnijim vjeroučenicima. Ove godine Dan mekteba u Medžlisu IZ-e Sisak je obilježen na jedan drugačiji, za djecu još ljepši način. U organizaciji Medžlisa IZ-e Sisak organiziran je jednodnevni izlet u Cazin i Jezerski (izletište „Plandište“) za 47-oro vrijednih polaznika vjeronauka iz Medžlisa. Refik ef. Crnkićem koji nas je proveo kroz prostor prostrane džamije te nas upoznao sa historijatom i aktivnostima ovoga džemata. Na kraju je svaki od učenika iz Siska primio prigodan slatki paketić od Odbora ovoga džemata. Nezaobilazna je bila medresa P BROJ 13 14 To je bila inicijativa muallimskog Vijeća na čelu sa glavnim imamom Alem ef. Crnkićem. Prvo svratište bila je veleljepna džamija i džemat nadomak Cazina, džemat Gnjilavac gdje su nas dočekali džematlije i vjeroučenici na čelu sa imamom BOŠNJAČKI GLAS Džemaludin Čaušević koju smo posjetili i pregledali učionice, internat, restoran te druge popratne prostorije koje su sastavni dio kompleksa Medrese. Većina učenika je prvi put posjetila medresu te su bili oduševljeni čistoćom i urednošću koju su zatekli, a neki od učenika iz Siska su već kazali kako je upravo ta škola njihov odabir za srednju školu. Nakon Medrese spustili smo se u cazinsku čaršiju koju smo pješice prošli na putu prema Starom gradu odakle se prostire lijepa panorama grada Cazina. Ovdje smo otkrili kako je upravo to mjesto gdje su naš efendija Alem i muallima Ilvana često ašikovali da bi se na kraju na tom mjestu i zaručili. Iako su sva djeca pljeskom i žamorom željeli da se ta scena reprizira samo za njih, mladenci nam nisu udovoljili. Predah sa sladoledom i ručkom imali smo u restoranu Čardak pokraj stare ženske medrese . domaćinima Muhamedom ef. Begićem i Asminom ef. Mahmićem zaputili prema izletišu „Plandište“ gdje su nas čekali vjeroučenici iz džemata Dijelovi i Hafizovići sa srdačnom dobrodošlicom, pripaljenim roštiljem i spremnošću za sportskim natjecanjem. Našem druženju su se priključili i mutevelije džemata Dijelovi i Hafizovići. S obzirom da su učenici iz Siska „betonski dečki“ kako ih je nazvao glavni imam sisački jer fudbal igraju samo na betonskim igralištima bilo je za očekivati da ćemo izgubiti utakmice od domaćih ekipa kojima je livada jedini priznati teren. Trčanje u vrećama je bila disciplina predviđena za mališane u kojima su se dokazivali. Naš put se nastavio prema Jezerskom, mjestu udaljenom 15ak km od Bosanske Krupe. Nakon obilaska šehitluka Solile-Jezerski gdje su učenici proučili fatihu, klanjali smo podne-namaz u džematu Dijelovi, a zatim se sa našim 25 27 Bilo je to prelijepo druženje ispunjeno sportskim natjecanjem, šetanjem uz čistu netaknutu prirodu i jezero, kušanjem roštiljskih specijaliteta, a na kraju je ovjekovječeno dodjeljivanjem Plakete od strane domaćina u znak sjećanja na ovaj nezaboravan susret i druženje. BROJ 13 28 BOŠNJAČKI GLAS Na povratku, svratili smo na Stari Grad-Jezerski odakle se proteže predivan pogled prema Jezerskom i gdje se nalazi džamija-džemat Jezerski-Grad. Iako su možda ovakvi izleti uobičajeni za djecu širom BIH, za djecu iz Medžlisa IZ-e Sisak ovaj izlet je bio mnogo više od pukog izleta jer mnogi od njih nisu nikad posjetili pomenuta mjesta, a kako jedan učenik kaže nikad u životu nisam prošao pored tolikog broja džamija i nikad u životu nisam posjetio više džamija te se upoznao sa toliko vršnjaka iz Bosne na jednom mjestu. Na kraju osjećamo potrebu da se zahvalimo našim domaćinima na srdačnom gostoprimstvu i dobroj organizaciji ovog susreta koji će ostati dugo u sjećanju. REKREACIJA STOLNI TENIS FIRME • GRUPE • POJEDINCI • STUDENTI Vodovodna 15 • RIJEKA Prostorije BNZ PGŽ Radno vrijeme od 16:00 do 22:00 Subota i nedjelja od 10:00 do 20:00 5 STOLOVA BROJ 14 Tel: 099/ 220 9600 BOŠNJAČKI GLAS 29 Cuba - que linda es (Kuba - kako si lijepa) Piše i fotografira: Mira Pavlaković Varadero nije Kuba Naš hotel je smješten na samom početku poluotoka Hicacos, dugog 18 kilometara, a on je poznat po ljetovalištu Varadero, s beskonačno dugim pješčanim plažama i palmama. Hotel se zove „Villa Tortuga“ (kornjača) i nije nešto suviše luksuzan, ali ga se može svrstati u europske tri zvjezdice. ozitivno je što se radi o mnoštvu dvokatnih paviljona koji su okruženi zelenilom. Imale smo sreće, jer nas nisu napadali komarci. Ostali putnici, iz naše grupe, su smješteni u bolji hotel i kad smo srele jedan par, žalili su se da su kompletnu grupu smjestili u prizemlje i da se ne mogu obraniti od najezde komaraca. Sobarice su obučene u ružičaste uniforme, ljubazne su, zgodne i stalno se smiju. Na ulazu u kompleks našeg hotela nalazi se rampa i čuvari koji dopuštaju P grada poznatog po bogatstvu; Santiaga de Cube poznatog po napadu na vojarnu Moncada. Sve smo to obilazili autobusom, a vraćali se nazad u Varadero avionom, oprostite aviončićem. Let baš nije bio ugodan, kad se leti jumbo - jetom, ne osjete se toliko turbulencije u zraku, ovaj let je bio malo nelagodan. Na aerodromu smo se pozdravili s našom kubanskom vodičkom Niurkom Diaz i prebačeni svatko u svoj hotel. Bile smo sretne što nitko od suputnika nije bio Ulični svirači u Havani ulazak samo gostima hotela koje prepoznaju po narandžastim narukvicama koje su dobili pri dolasku u hotel. Bile smo tjedan dana na turi, Zoja i moja malenkost, obišle smo većinu gradova koji zavređuju pažnju da se vide, od Havane, glavnog grada; Santa Clare, grada u kojem je podignut mauzolej Ernestu Che Guevari; Trinidada, kolonijalnog u našem hotelu, jer nisu baš bili ljubazni. Austrijanci, koji su govorili njemački u nekom čudnom dijalektu, koji uz svu moguću koncentraciju nisam mogla razumjeti, dok s Niurkinim njemačkim nije bilo problema, jer je govorila njemački kakav sam i ja učila u školi, a plus toga je govorila razgovijetno i polako. Nije nam bilo na kraj pameti da slijedećih tjedan dana preležimo na plaži. Pogledale smo na recepciji izlete koji su se nudili. Bilo je interesantnih stvari, ali dosta skupo, nije bilo jednodnevnog izleta ispod 100 dolara. Odluka je brzo pala i otišle smo u agenciju za iznajmljivanje automobila koja se nalazila odmah do našeg hotela. Uzele smo Nissan, jer je prijateljica takav auto vozi kod kuće. Najam automobila i gorivo nas je došlo ispod 200 dolara. Bila je to neka specijalna ponuda preko vikenda. Odmah smo krenule na probnu vožnju samim poluotokom, što smo išle dalje hoteli su bili sve veći i luksuzniji. Bez obzira na američki trgovinski embargo mnogi poznati svjetski hotelijerski lanci ulažu u izgradnju hotela na Kubi. Sistem je takav da stranac ne može nikada uložiti više od 50 % vrijednosti, tako da kontrolni paket ima kubanska država. Plaće ljudi koji rade u hotelima se, također, uplaćuju u državnu blagajnu i ona isplaćuje plaće radnicima. Za svakog radnika se uplaćuje oko 300 dolara, a od te svote oni dobiju oko 20 dolara. No svi ovi koji su se zaposlili u turizmu dobro zarade Mural Che Guevari na zgradi Ministrastva unutarnjih poslova od napojnica, tako da za jedan dan zarade više nego sveučilišni BROJ 14 30 BOŠNJAČKI GLAS profesor za cijeli mjesec. Iz tog razloga, mnogo školovanih ljudi radi kao vratari, konobari ili nosači prtljage. Došle smo gotovo do kraja poluotoka, čitav niz hotela je bio u fazi izgradnje. U ovima će vjerojatno biti i ptičjeg mlijeka. Turistima na Kubi ništa ne manjka, što je hotel luksuzniji, bogatija je i ponuda. U Santiago de Cuba bili smo smješteni u takvom hotelu, gdje se, recimo za večeru, nudilo više različitih kuhinja: talijanska, francuska, kreolska. Kubanci mogu sanjati o ovakvim delicijama. Oni su osuđeni na štednju i kupovinu namirnica na libretu u pesos dućanima. Libreta sliči na točkice na koje se kupovalo kod nas poslije Drugog svjetskog rata. Namirnice koje se mogu kupiti po povlaštenoj cijeni, obitelji budu dovoljne za dva tjedna, a dalje se snalaze kako tko umije. Ljudi koji imaju dolare mogu kupiti u dolarskim dućanima sve što im srce želi, a do dolara mogu doći samo oni koji rade u turizmu ili imaju rođake u Americi koji nabace povremeno neki dolar. U povratnoj vožnji htjele smo pogledati kako izgleda luksuzan kubanski hotel i popiti sok ili kavu. Na prvoj rampi nas je čuvar propustio, ali je odmah javljao čuvaru na ulazu u hotel da misli da nismo gošće hotela. Pošto su aranžmani u hotelima all inclusive, dakle sve je uračunato u cijenu i hrana i piće, ne postoji mogućnost da popiješ piće, jer ga nemaš kome platiti. Otkrivamo pravu Kubu To isto poslijepodne krenule smo u našu avanturu. Najprije smo na benzinskoj pregledale ulje, benzina je bilo dovoljno. Prodavač, ujedno i serviser bio je vrlo ljubazan i ponudio nam je pečeno pile, ako želimo. Zoja vozi, ja sam navigator, imam kartu na koljenima, mada mi je kompletna karta Kube u glavi. Jako treba paziti na ograničenja brzina, jer su kazne dosta visoke, a i policije ima na cesti. Ceste su solidne, čak vrlo dobre, problem je što na auto-cestama nema ograde, tako da se može dogoditi da stado ovaca zalegne na auto-put i onda treba čekati dok se odluče maknuti. Drugi problem su ljudi, koji stalno nekuda putuju, tako da je zaustavna traka uvijek puna ljudi koji stopiraju. Običaj je, čak i obaveza za lokalnog vozača da poveze stopere. Ono što se može vidjeti u Varderu nije prava Kuba i zato smo odlučile otići do gradića Cárdenas, nekih desetak kilometara udaljeno od Varadera. Po silasku s autoceste ubrzo smo uronile u nepregledna polja šećerne trske. Mjesec je prosinac i vrijeme safre, žetve šećerne trske. Veliki dio se žanje kombajnima, ali ima prostora i za muškarce (machetero) koji mačetama sijeku šećernu trsku. Oni su oduvijek bili simbol pravih macho muškaraca u ovom podneblju. Često se iznad polja šećerne trske vidi dim, polja se BROJ 14 Podno ovih mogotes raste najbolji duhan na svijetu pale, jer se na taj način šećer kristalizira i bude veća iskoristivost. Ubrzo smo u centru Cárdenasa, parkiramo i želimo otići na drugu stranu ulice gdje se ispred crkve nalazi najstariji spomenik podignut Christoforu Columbu. Prilazi nam crnac, pozdravlja se, pita odakle smo i kaže da će nam za jedan dolar čuvati auto. Što ćeš, nama dolar nije ništa, njemu je puno, međutim situacija se zakomplicirava, jer stiže Rus. Kaže mu crnac da smo iz Hrvatske, a njemu oči zasuzile, kaže crncu vraćaj im pare, one su moje sestre i sad idemo svi kod mene kući nešto popiti. Uspjele smo se nekako ispričati da ne možemo, a i nismo htjele da nas mrak uhvati na nepoznatom terenu, a mrkli mrak je već bio u šest sati. Rus je došao na Kubu u sklopu ekonomske i vojne pomoći, oženio se i ostao. Otišle smo još do zgrade hotela Santa Doemnica na kojoj je prvi put u povijesti izvješena kubanska zastava, nakon što je uspješno odbijena diverzantska akcija 600 američkih vojnika, 1850. godine, koji su namjeravali anektirati Kubu. U povratku smo skrenule u pogrešnu ulicu, tako da smo iz prve ruke vidjele kako živi prosječni Kubanac. Kućice su vrlo trošne, ali kao da nitko ni nije u njima, sve se odvija na ulici. Svi imaju tranzistore i muzika trešti na sav glas. U gradu znaju čitave obitelji spavati u jednoj sobi, u kojoj još i drže prase. No bez obzira na očigledno siromaštvo, ljudi nisu nesretni i utučeni, sretale smo cijelo vrijeme puta samo nasmijana lica, a i svi su uredni, oprani i imaju čistu odjeću. S dolaskom turizma na otok došlo je i do razvoja kriminala, tako da u gužvi treba paziti na torbe, jer džepara ima po čitavom svijetu, zašto ih ne bi bilo i ovdje. U posljednji tren stižemo do pećina Bellamar, žena nam nije htjela prodati ulaznice, ali mladić koji je vodio grupe u podzemlje je rekao da nema problema, pogotovo, jer je Zoja govorila talijanski, a to mu je bila prilika da s njom malo priča. Spilja kao spilja, o svakom stalagmitu i stalaktitu postoji priča. Spilju je sasvim slučajno otkrio rob koji je radio u kamenolomu još davne 1861. godine i jedna je od najljepših spilja na Karibima. Naš vodič je pitao da li je Postojnska BOŠNJAČKI GLAS jama blizu nas. Pošto poslije nas više nije imao grupe, povezle smo ga do Matanzasa, a mi se vratile u naš hotel, taman u vrijeme večere. Još uvijek nas je i poslije toliko dana mučila vremenska razlika (-9 sati). Probudile smo se u neko doba noći i pošto nismo mogle spavati otišle smo u spavaćicama na plažu čekati izlazak sunca, no nismo ga dočekale, jer istok nije bio tu gdje je nama odgovaralo, nego na drugoj strani. U Pinar del Riu se uzgaja najbolji duhan na svijetu Današnji dan smo odlučile otići na najzapadniji dio Kube, pokrajinu koja se zove Pinar del Rio. No i jutros smo skrenule na pogrešnu cestu, bilo je logičnije da ova što ide ravno vodi prema Havani, nego ova što ide poludesno. Ubrzo smo shvatile da nešto nije u redu, s druge strane ceste je čovjek stopirao. Pitam ga u kom smjeru je Matanzas, on kaže da se moramo okrenuti pa skrenuti lijevo, ali može nam on pokazati, jer upravo ide u tom pravcu (kako u tom pravcu kad je stopirao za sasvim drugi smjer). Okretanje nije problem, preko zelene površine se prijeđe na drugi dio auto-puta. Jedan dio puta vozimo kroz Havanu, glavni grad Kube, koji ima oko dva Središnja Kuba zasađena je šećernom trskom milijuna stanovnika, pod jutarnjim suncem ima zlaćani odsjaj iako su zgrade dosta oronule. Objasnili su nam da se fasade ne mogu dugo održati zbog soli i jakog sunca. Vjerovala sam to sve dok nismo ušli u dio grada koji se zove Miramar, tu su izgrađeni luksuzni hoteli, veleposlanstva i vile u kojima žive kubanski politički funkcionari. Vile sa savršenom fasadom, pomno šišanom travom, bazenom. Vrlo interesantno kako u starom dijelu Havane otpada fasada, a ovdje ne. Prema Pinar del Riu, najsiromašnijoj kubanskoj pokrajini izgrađena je šesterotračna „autopista“ kako bi se ova pokrajina što više povezala s ostatkom zemlje. Velik problem je benzin, otkada se raspao SSSR, nema vojne i ekonomske pomoći i 31 to se osjeti. Kupljeni su čak i traktori, ali ljudi oru zemlju volovskim zapregama, a ponegdje i drvenim plugovima. Ovdje se mogu vidjeti najljepši primjerci „bohios“, tipičnih kubanskih koliba pokrivenih palminim lišćem. U takvoj kući, koja na trijemu ima stolac za ljuljanje, a u dvorištu obore u kojima se uzgajaju pilići i praščići, živi kubanski „guajiro“ (seljak). To je romantični lik s obaveznom cigarom, razdrljenom košuljom, šeširom, konjem i psom, opjevan u mnogim kubanskim pjesmama. U ovom dijelu zemlje raste najkvalitetniji duhan na svijetu, Vila američkog gangstera Al Caponea (danas restoran) od kojeg se izrađuju poznate kubanske cigare. Debele kubanske cigare znače za nacionalni identitet zemlje koliko i šećer, rum i salsa. Godišnje Kuba izveze 100 milijuna cigara, što donese 50 milijuna dolara prihoda. Kod hotela Los Jasmines je vidikovac s kojeg se mogu promatrati vapnenaste kugle, koje se nazivaju mogotes, a u njihovoj sjeni se nalaze „vegas“, Playa Ancon na jugu u blizini Trinidada BROJ 14 32 BOŠNJAČKI GLAS polja zasađena duhanom. Preko polja se razvlače marame od gaze, kako bi se stabljike duhana zaštitile od prejakog sunca. Sve se radi ručno, od sadnje, okopavanja, berbe i sušenja. Kasnije se suhi listovi prevoze u Havanu gdje se nalaze tvornice za proizvodnju cigara, koje se isto ručno rolaju. Zapad zemlje rezerviran je za duhan, središnji za šećernu trsku, ali se zbog čestih kriza na tržištu šećera uvode i nove kulture, tako da ima ogromnih plantaža agruma, ananasa, banana. Koliko smo se god žurile uhvatio nas je mrak prije nego smo prošle Havanu. Jako je teško voziti noću, jer na automobilima, pogotovo kamionima nisu upaljena stražnja svjetla. Na kubanskim cestama se sreću većim dijelom stare američke limuzine, koji voze na motore ruskih lada. Kubanci su vrlo spretni i snalažljivi, dovijaju se na različite načine da svoje ljepotane očuvaju što duže u voznom stanju. U ostalim dijelovima svijeta ovakve oldtimere suhim zlatom plaćaju kolekcionari, a na Kubi je to svakodnevno prijevozno sredstvo, koje guta jako puno benzina. Kako se Kuba pomalo otvarala, može se vidjeti i raznih drugih marki automobila, ali u pravilu takav auto može nabaviti samo poduzeće za svoje potrebe i država. Uz ceste su postavljeni brojni jumbo plakati koji ne reklamiraju kreme za sunčanje, već su na njima napisane parole iz perioda revolucije. Razvijen je kult Che Guevare, Castrovih plakata nema. Che je uzor svakom mladom Kubancu u kakvu bi osobu trebao odrasti. Postoji i prije nego se previše otvore svijetu i dok ih taj isti svijet, od kojeg očekuju dobrobit, ne iskvari i ne oduzme njihov specifični identitet. U starom dijelu Havane postoji Casa del Arabe (arapska kuća) koju nisam uspjela vidjeti, jer je jedna anegdota koja kaže kada su malom Kubancu postavili pitanje što želi biti kada odraste, on je odgovorio da želi biti turista, jer turistima na Kubi ništa ne fali. Još nisam ni započela moju priču, a već je moram privesti kraju. O Kubi, njenim stanovnicima, burnoj povijesti, nesigurnoj sadašnjosti i neizvjesnoj budućnosti mogu se napisati stranice i stranice teksta, odškrinula sam samo mali djelić svoje osobne impresije i oduševljenja ovom zemljom. Rado bih se vratila na ovaj otok ponedjeljkom zatvorena. U sklopu tog centra postoji i mala džamija i restoran s arapskom kuhinjom. Arapi muslimani su došli na Kubu zajedno sa Španjolcima kao građevinari, te su tako mudehar stil (mješavina arapske arhitekture s elementima kršćanske) prenijeli u novu španjolsku prekooceansku koloniju. Postoji još jedan grad na svijetu u koji za života moram otići, jer nisam uspjela vidjeti ono što sam željela. Taj grad je Jeruzalem, a kako je to bilo čitajte u slijedećem broju. REKREACIJA STOLNI TENIS FIRME • GRUPE • POJEDINCI • STUDENTI Vodovodna 15 • RIJEKA Prostorije BNZ PGŽ Radno vrijeme od 16:00 do 22:00 Subota i nedjelja od 10:00 do 20:00 5 STOLOVA BROJ 14 Tel: 099/ 220 9600 BOŠNJAČKI GLAS 33 Vijesti iz džemata Karlovac Dvije su godine prošle kao da lupiš dlanom o dlan Piše i fotografira: Mira Sumejja Pavlaković a Karlovačkoj županiji postoje tri džemata, Maljevac, Bogovolja i Karlovac. Maljevac je prošle godine proslavio deset godina postojanja, Bogovolja je nešto mlađa, u ramazanu ove godine navršit će sedam ljeta, a najmlađi džemat, Karlovac, skromno je, a opet svečano obilježio svoj drugi rođendan. U studenom 2006. godine odlučeno je da se kreće s formiranjem džemata Karlovac; 16. travnja 2007. održana je svečana N Mirza Šabić, član Mešihata IZ Hrvatske i Amir Haušić, predsjednik džemata Karlovac gosti, a svi su se jednako radovali ovom, jubileju, koji nije nevažan, kada se uzme u obzir da džemat radi u sredini u kojoj su muslimani u manjini, u sredini u kojoj je evidentan problem integracije i asimilacije. Integracija kao uključivanje i funkcioniranje u nemuslimanskoj sredini, što omogućuju pozitivni propisi Republike Hrvatske, je sama po sebi pohvalna i pozitivna, ali kao što je jedan korak od ljubavi do mržnje, tako i jedna tanka nit dijeli integraciju od asimilacije. Tu se otvara prostor za pozitivno djelovanje džamije i džemata, koji bi trebali anulirati taj proces i muslimane vratiti njihovoj vjeri, islamu. Dok nije postojao prostor u kojem bi mogli klanjati mogli su se tolerirati razni izgovori ovdašnjih musli- Osnivačka skupština; džematu je dodijeljen imam, Saudin ef. Subašić; od grada Karlovca je dobiven prostor koji je zalaganjem džematlija uređen u mesdžid; 6. listopada 2007. je proklanjavanje džamije. Paralelno uz formiranje džemata sazrijevala je i ideja za formiranje Medžlisa Karlovac, što se i ostvarilo u listopadu 2008. godine, kada je upriličeno i radno i svečano otvorenje džamije. Na proslavi, prostor mesdžida popunili su domaćini i Mirza Šabić, član Mešihata IZ Hrvatske i Amir Haušić, predsjednik džemata Karlovac.JPG mana da im je predaleko odlaziti u zagrebačku džamiju, zbog radnih i drugih obaveza. Sada kada imaju svoj mesdžid i svoj džemat vidi se da je taj problem dosta veći i dublji i da će trebati poprilično rada i muke da se ljude vrati džamiji i vjeri. Haris ef. Bošnjaković, mladi i perspektivni imam, preuzeo je dužnost početkom ove godine, po odlasku prijašnjeg efendije Saudina Subašića. Već je efendija Saudin započeo okupljati djecu u mektebu i započeo pregovore o uvođenju islamskog vjeronauka u karlovačke osnovne škole. Novi efendija je nastavio njegovim stopama, s tim da je cjelokupne te aktivnosti intenzivirao do maksimuma, kako bi što više ljudi pridobio da redovito dolaze u džamiju. Djeca su toliko zavoljela mekteb da su izrazila želju da bi i nedjeljom dolazila, što im je on, Allah ga nagradio, i omogućio. Ovaj pristup se pokazao jako dobrim, jer će roditelji, čija djeca odlaze u džamiju i sami svratiti da vide zašto djeca tako rado idu u džamiju, a onda će spoznati da i za njih ima sadržaja u ovoj prelijepoj Allahovoj kući, kao što je klanjanje akšama i jacije džematile četvrtkom i nedjeljom, a u pauzi između ova dva namaza se može učiti kur'ansko pismo, a džuma petkom je uobičajena, pa je posebno ni ne itičem. Sve ono što su na mektebima subotom i nedjeljom naučila, djeca su pokazala okupljenim gostima. Učila su ašere, kratke sure iz Kur'ana, lijepo, milozvučno, iz duše, uz jako prisutnu tremu, ali to im nitko nije BROJ 14 34 BOŠNJAČKI GLAS zamjerio, jer smo se svi raznježili od dragosti. Poslije njih su se u program uključila djeca iz džemata Maljevac. Mektebski zbor je proučio nekoliko ilahija i vidjelo se kako su poslije nekoliko nastupa postali pravi profesionalci. Imami nisu puno sudjelovali u programu, veći dio su prepustili djeci, što je vrlo pohvalno. No moram reći da je bilo vrlo dojmljivo, dirljivo i emotivno slušati imama iz Maljevca, Admira ef. Muhića, kako uči Subhanallah. Kao što i dolikuje u ovakvim prilikama, skupu su se obratili s par riječi neki od domaćina i uzvanika. Najprije je predsjednik džemata Karlovac, Amir Haušić, poselamio sve prisutne, zahvalio se Mirzi Šabiću, članu Mešihata IZ Hrvatske, što se uvijek odaziva i dolazi u karlovački džemat i podupire sve njegove inicijative, a najviše selama je uputio djeci i zaželio da ih svaki put bude sve više i više u džamiji. Na njegove riječi se nadovezao predsjednik IO Medžlisa Karlovac, Mevdžud Čović, ističući kako su dvije godine proletjele kao da si lupio dlanom o dlan, ali da je u globalu zadovoljan, jer se usprkos brojnih problema uspjelo dosta uraditi, ali da on riječi hvale ipak ostavlja slijedećim generacijama, jer je nezahvalno sam o sebi govoriti hvalospjeve. Istakao je kako ga srce boli što u džamiji nema djece iz Bogovolje iako su pozi- BROJ 14 vi regularno uručeni. U par crta je rekao i o planovima koje si je postavio Medžlis za 2009. godinu. Tako da Haris ef. Bošnjaković i dio gostiju iz Maljevca je prvenstveni zadatak da se se, ne čekajte neke posebne priu džematu Bogovolja dobiju gode, jednostavno hodajte jedni potrebne dozvole da se postavi drugima i družite se, omogućite munara, u džematu Maljevac da ovoj gradskoj djeci da odu na se pronađe zemljište za izgradselo, a ovima sa sela da dođu u nju nove džamije, a u džematu grad, a svi zajedno dođite kod Karlovac treba raditi na tome da nas u zagrebačku džamiju, čija se uđe u GUP, pa da se proba su vam vrata uvijek otvorena.“ – pronaći zemljište koje bi se naglasio je Mirza Šabić. Vidljivo otkupilo za izgradnju džamije. dirnut svim izgovorenim riječima Ove Čovićeve riječi pohvalio je imam Haris ef. Bošnjaković pozprvi imam karlovačkog džemata, vao je sve prisutne da se pridruže Saudin ef. Subašić ističući da trečetvrtkom i nedjeljom na akšamu nutno postojeći prostor zadovoli jaciji, učenju arapskih slova ili java potrebe, ali da treba gledati u samo na neobaveznom razgovbudućnost i iskoristi to pravo koje oru. „Bujrum, odazovite se!“nam je zagarantirano da imamo završne su imamove riječi. svoju bogomolju, kao i druge vjeroispovjesti. Na kraju je Mirza Šabić prenio tople pozdrave muftije Ševke ef. Omerbašića i Reis-l-uleme Mustafe ef. Cerića, koji je upravo u to vrijeme bio u četverodnevnom posjetu Zagrebu, a onda dodao kako je pomalo ljubomoran zato što na karlovačkom području postoje tri džemata, pa se tako otvara mogućnost njihovog međusobnog kontaktiranja, suradnje, posjećivanja, a draž je u tome što svaki džemat ima svoj specifični identitet. „Ljudi gledajte u budućnost, obilazite BOŠNJAČKI GLAS 35 Split - Provaljeno u islamsku zajednicu i ispisani uvredljivi natpisi Subota, 11 April 2009 13:07 Arnel Vijesti iz svijeta plitska Islamska vjerska zajednica bila je noćas meta vandalskog napada prilikom kojeg je provaljeno u njihove prostorije gdje je ispisan uvredljivi grafit, potvrdila je splitska policija. Načelnik Operativno-komunikacijskog centra Policijske uprave splitsko-dalmatinske Ninoslav Ćurić potvrdio je kako je slučaj prijavljen jutros i rekao da je obavljen očevid te da se radi o grafitu koji vrijeđa islamsku vjeru. Više detalja o samom događaju doznaje se od imama Vahida efendije Hadžića iz Islamske vjerske zajednice Split. Rekao je da je netko noćas provalio u Zajednicu i ukrao im aparat za kavu, te nakon toga u mihrabu - prostoru za molitvu - markerom napisao Majku vam j..... balijsku. O događaju je izvijestio i druge vjerske zajednice te Vijeće za religijske slobode jer je, kaže, ovo već drugi napad na Islamsku vjersku zajednicu u Splitu u posljednjih godinu dana. Dodao da je noćas razbijen i izlog dućana u samom susjedstvu Islamske zajednice čiji vlasnik je također muslimanske vjeroispovijesti. S Izvor: Fena Pogledi Islamska zbilja i postojeći svjetski poredak Napisao: Adem ef. Smajić, prof. vi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte! I sjetite se Allahove milosti prema vama kada ste bili jedni prema drugima neprijatelji, pa je On složio srca vaša i vi ste postali, milošču Njegovom, prijatelji; i bili ste na ivici vatrene jame, pa vas je On nje spasio. Tako vam Allah objašnjava svoje dokaze da biste na Pravom putu istrajali. I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvračati, -oni će šta žele postići. I ne budite kao oni koji su se razjednilii u mišljenju podvojili kad su im već jasni dokazi došli, - njih čeka patnja velika.“ ( Ali Imran, 103. – 105.) ,,Čuvaj se grijeha, bićeš najbogobojazniji i najpobožniji, i zadovolji se s onim što ti je „S Bog dao, bićeš najbogatiji! Čini dobro svome susjedu, bićeš pravi vjernik; želi svijetu ono što želiš sebi i bićeš musliman; nemoj se mnogo smijati, jer veliki smijeh ubija srce i dušu.» (Hadis) ,,Temelje islamske zgrade održava pet stubova: očitovanje da nema Boga osim Allaha, obavljanje salata (namaza), davanje zekata, post u vrijeme mjeseca ramazana i hodočašće Ka'be, kome je to moguće.,, (Hadis) Jedinstvo muslimana je san od prvih dana pozivanja u islam, plijenio je aktivnosti pravovjernih muslimana, znali su da je ummet jaka garancija boljeg prosperiteta za svakog pojedinca a i kolektiv u cjelini. Od našeg vjerovanja, prakticiranja, požrtvovanosti, odricanja, te rad za opće dobro kao individualac, jačanje kolektiva kao cjeline,odnosno ummeta. Jer konflikti, problemi koje izazivaju pojedinci ili skupine, ugrožavaju i slabe jedinstvo muslimana, čak i u vrijeme najvećeg djelovanja i ekspanzije islama kada su u okrilje islama ušli mnogi narodi diljem svijeta. Nažalost svijet islama prolazi kroz fazu grča i dekadence, koji su rezultat njegovog prelaska iz faze zaostalosti, razjedinjenosti, rascjepkanosti u fazu neočekivane živosti, konstruktivnog poleta i blage misaone i ekonomske ekspanzije, postupnog većeg razumijevanja i zbližavanja, zahvaljujući vjeri, većoj educiranosti, i razumijevanju vjere. Jedinstvo je oličenje svega što je dobro i plemenito kod islamskog ummeta. Jedinstvo je civilizacijski kriterij napredka naroda i nacija, jer ono učvršćuje njihovo jedinsvo u ovome vre- BROJ 14 36 BOŠNJAČKI GLAS menu. Postalo je ekonomska, politička i kulturno-vjerska potreba. Osim toga, tok svjetske povijesti pospješuje postojanje velikih asocijacija kao što su Evropska zajednica i proširenje američkog tržišta putem priključenja ekonomija Kanade i Meksika. Svijet islama osjeća potrebu za jedinstvom, s obzirom na njegove prirodne, kulturne i ljudske potencijale koji se mogu iskoristiti u procesu razvoja i progresa. Kur'an je više puta potvrdio da su muslimani jedan ummet. Također i hadis Allahova Poslanika traži od muslimana da budu jedinstveni s obzirom na ogromnu korist koju donosi jedinstvo za budućnost islama i muslimana. 1. Islamsko jedinstvo između sna i stvarnosti težnja je plemenitih muslimana, koja su u prošlosti proistekla iz aktivnosti malog broja ljudi. Smatramo da je Svijet islama ušao u fazu razmišljanja o uspostavi sveobuhvatnog islamskog jedinstva, usprkos poteškoćama i očiglednim objektivnim i subjektivnim preprekama. Islamsko jedinstvo nadmašuje usko-nacionalnu, plemensku ili mezhebsku pripadnost, te ekonomske potencijale podrediti općem prosperitetu a ne zacementirati za uske plemenske ili klasne interese. Veliki san ne može biti iznad realnosti, te ćemo iznijeti činjenice koje zaustavljaju proces ka ujedinjenju. -Svijet islama sam po sebi je razjedinjen, rasparčan na veliki broj država koje uključuju mnoštvo rasa, nacija, jezika i kultura. Za uspjeh ovakvog poduhvata iziskuje; mudro vođenje, znanje, dobronamjernost i osiguranje povoljnih unutarnjih i vanjskih okolnosti, što, istini za volju, može potrajati godinama, a možda i stoljećima. U procesu projekta trebali bi učestvovati svi profili kadrova, koji bi razradili sve detalje koje bi dovelo do islamskog ujedinjenja. BROJ 14 -Svijet islama danas po svim važećim mjerilima je zaostao ekonomski, društveno, naučno-kulturno te prisutnost vjerskih devijacija. -Svijet islama u cjelini pati od krajnjeg siromaštva koje pogađa ogroman broj stanovništva. Mnoge društvene zajednice ovog prostranog svijeta pate od loše ishrane, gladi, bolesti, nedostatka osnovnih zdravstvenih, stanbenih i obrazovnih usluga. A razlog: neuzajamno potpomaganje, investiranje onih koji mogu u ove nužne projekte, te potpomaganje humanih programa, centralizirana akumulacija kod pojedinaca, a ne investiciona ulaganja za opće dobro islamskog ummeta i neravnopravna raspodjela. -Svijet islama potresaju duboka politička i mezhebska neslaganja, što udaljava jedne od drugih iz kojih proizilaze teži konfliti. Ništa bolja situacija nije ni u sferi ekonomije, politike i kulture itd. -Muslimanska društva su u ogromnoj većini potrošačka društva u punom smislu te riječi. To su društva koji troše robu koju ne proizvode, koji uživaju plodove tuđe pameti, a ne svoje. Čak i na polju islamskih studija i proučavanja. Svijet islama se i dan danas oslanja na rezultate do kojih su došli drugi. Zahvaljujući ovakvoj situaciji, muslimanska su društva, općenito gledano, postala ovisna društva u mnogim segmentima. -Vođe i intelektualci svijeta islama ne posjeduju potpunu civilizacijsku viziju sadašnjosti i budućnosti svijeta islama. Odsustvo ove vizije iz sfere politike, društva, misli i kulture paralizira svaku aktivnost i napor koji se tiču pitanja islamskog jedinstva. Ima pojedinaca koji imaju ideju i viziju te prijedloge. Nažalost to su pojedinci i teško da uključe šire mase zbog učmalosti i oportunizma. Trebali bi analizirati sadašnjost da bismo kreirali budućnost. Sveobuhvatna vizija predstavlja kičmu svakog naprednog i kreativnog rada koji podstiče društva ka napredku, blagostanju i sreći. -Islamski svijet ima svoju geografsko-klimatsku prednost, prostor izvanredan, povezan morskim putem te kopnenim. -Svijet islama posjeduje ogromna prirodna bogatstva koja ga svrstavaju u najbogatije dijelove svijeta. Potrebna je tehnologija, obučena svoja radna snaga, eksploatacija u svoju korist, svog naroda i društva. -Broj muslimana u svijetu je na zavidnom nivou. Ljudskih potencijala je tu, potrebno ga je obučiti, omogućiti da sam radi sa svojom tehnologijom, sebi, svojima i u korist zajednice. -Pred svijetom islama stoji veliki izazov koji će ga stalno pratiti ukoliko se želi ujediniti ili ostati na margini događaja oponašajući i oslanjajući se na druge. Taj veliki izazov ogleda se u civilizacijskoj obnovi kroz uzajamni utjecaj sa dominantnim civilizacijama, a naročito sa zapadnom s obzirom na mnoge vrijednosti koje ona sadrži. Problem je u modalitetu uzajamnog utjecaja i razvoja uz očuvanje islamske orginalnosti i autentičnosti. Danas islamski svijet egzistira u posebnim okolnostima u velikom okeanu prepunom negativnosti, izazova i konflikata. -Kada je riječ o sferi međunarodnih odnosa Islamski svijet ovisi o sljedećem: moć mira, moć ekonomije i kapitala i moć spoznaje. Prema tome, svijet u kojem egzistira svijet islama je svijet koji je potčinjen logici sile koja ne poznaje etiku i idealizam. Moral i ideal nisu poželjni u međunarodnim odnosima. Ono čime se rukovode vođe i intelektualci je sebičan interes koji proizilazi iz nacionalnog egoizma. -Nacionalni egoizam se širi i sužava širenjem i sužavanjem gledanja na vitalni interes, koji zatvara oči pred drugim interesima. Šovinizam, tj. pretjerani nacionalizam je taj koji BOŠNJAČKI GLAS usmjerava aktivnosti velikih sila u sferi međunarodnih odnosa. Nepobitna je činjenica da je kolektivni egoizam osovina i usmjeritelj ponašanja vođa i inelektualaca na međunarodnom planu. -Međunarodni odnosi počivaju na nacionalnom interesu koji je lišen svake sentimentalnosti, ljubavi i osjećaja za prostor i vrijeme zbog čega idealizmi, de fakto, ne igraju nikakvu ulogu u sferi međunarodnih odnosa, osim da opravdaju i prikriju nemoralno ponašanje. To znači da su ideali, duhovnost i etika uvijek u službi neopravdanog egoističnog ponašanja. -Suvremeni svijet je svijet u kojem je uloga religije, objave i ideala zapostavljena. Ova načela su privatna stvar naroda i nacija, i ona ne zaslužuje pažnju u vanjskim odnosima među narodima i nacijama, osim kada je u pitanju verbalno nadmetanje zasnovano na hipokriziji. -Prirodne znanosti te izučavanje istih, daleko su iznad izučavanja vjerskih ideja i shvatanja. Ideja ljudi u cjelini sve više liče bez sadržaja, bezvrijedno i daleko od uzvišenih humanih ideja. Ljudi žive za sadašnjost a ne za budućnost, život poslije smrti. Ovakav vakum ostavlja čovjeka da živi životom 37 tjeskobnim. Obveza muslimanskih vođa, intelektualaca i svih muslimana da se trgnu iz sna i krenu putem jačanja ljudske zajednice. Gospodaru, ja sam se našao u kontradiktornoj situaciji, usred međusobno suprotnih stvari i suprostavljenih sila. Ne znam šta da radim i kako bi uputno bilo da postupim. Zbunjen sam i ne umijem se snaći. Obazri se na mene, Gospodaru, uzmi me za ruku i izvedi na put spasa inače ću propasti, daj mi snage da dam svoj doprinos ujedinjenju Islamskog ummeta i ljudskom prosperitetu i napretku. Amin-Bože uslišaj! Prenosimo Sv. 4, Br. 2, april 2009 Ko smo mi Bošnjaci? Muhamed Filipović o smo mi Bošnjaci muslimanske vjere i šta mi želimo u našoj domovini Bosni i Hercegovini, u regiji s kojom smo svojim porijeklom i historijom povezani, i u Europi kojoj geopolitički i kulturno pripadamo? Kad se radi o identitetu naroda i karakteristikama koje ga definiraju, tada se moraju razlikovati dvije vrste fenomena. Postoje oni fenomeni koji čine supstancijalnu osnovu i sardržinu zasebnog postojanja određenih naroda i njihovih singularnih karakteristika, njihove historijske posebnosti i oni predstavljaju osnovu zasebnog funkcionisanja tih naroda ili određenih posebnih historjskih entiteta u historiji. Mnogo od onoga što odreduje sadržinu historijskog realiteta postojanja određenog naroda ima iste manifestacije kao što ih ima i ono što određuje postojanje K drugih naroda. Svi narodi i sve historijske pojave imaju mnogo toga zajedničkog u svom načinu postojanja i sadržini i načinima ostvarenja svoje egzistencije u historiji, zbog čega i mogu da se nazovu dijelovima historije svijeta i čovječanstva, odnosno zbog čega ljudi, ma gdje i ma kako živjeli, pokazuju neke bitne zajedničke osobine i sačinjavaju onaj entiet što ga nazivamo čovječanstvo, a njihovo bivanje u vremenu nazivamo historijom ljudskog svijeta, odnosno čovječanstva. Međutim, pored onih zajedničkih crta koje povezuju sve ljude u općoj historiji ljudskog postojanja, postoje i oni fenomeni i izrazi postojanja po kojima se određeni narodi razlikuju od drugih naroda i te razlike čine ono specifično što definira narode postojanja kao njihovu zasebnu historiju – historiju naroda, kultura, civilizacija i područja ekumene. Opće pravilo definicije, važeće je kod Aristotela, je da se kod definicije bilo kojeg entiteta mora prvo utvrditi ono opće na osnovu čega je moguće utvrditi istovjernosti iz kojih izviru i prema kojima se određuju razlike u posebnim načinima postojanja tih entiteta, a potom odrediti ono što određeni entitet čini posebnim, tj. njegovu specifičnost u odnosu na druge istorodne pojave. Pravilo definicije glasi da se mora prvo utvrditi Genus proximus, najbliži rod nekog predmeta definicije, a zatim Diferentia specifica, tj. specifična razlika određenog entiteta u odnosu na sve druge entitete istog roda. Kad se radi o historijskim entitetima, a to su države i narodi, takve razlike su posebno vidljive i mogu se zapažati u slučajevima dodira između naroda, kultura, civilizacijskih modela postojanja, tj. u slučajevima kada se međusobne BROJ 14 38 BOŠNJAČKI GLAS relacije dvaju ili više naroda intenviziraju i kada se sistemom čuvanja i razvijanja razlika nastoji očuvati određeni specifični identitet od eventualnog njegovog gubljenja, a time se dobiva i mogućnost komparacije njegovih osobina u cilju identifikacije sličnosti i razlika između entiteta koje poredimo. Kad se radi o narodima, to je posebno bitno za one narode koji su manji i koji zbog toga lakše bivaju izloženi agresivnoj i asimilativnoj akciji drugih naroda, koja se ispoljava upravo u tome da im se potiru razlike u pravima, svojstvima ili mogućnostima prema onom ko vrši asimilaciju. Akcija koja dovodi do asimilacije ne mora biti samo politička i vojna, nego može biti i ekonomska, kulturna ili vjerska i duhovna uopće, kao što je to bilo u slučaju Bosne, koja je više vijekova bila izložena visokom stupnju agresije svih vrsta iz okolnih katoličkih i pravoslavnih zemalja, a u novije vrijeme i u formi dovođenja u pitanje cjelokupnog njenog državnopravnog individualiteta i iz nekih europskih zemalja. Naravno, razne vrste agresija su bivale uvijek pravdane postojanjem nekih razlika koje su za onog ko želi opravdati svoju akciju opasne po njega, ili po opći poredak u svijetu ili religiji. U našem slučaju razlog za agresiju na Bosnu, u ranoj našoj historiji, bilo je postojanje Crkve bosanske, a potom je takav razlog nađen u postojanju Osmanskog Carstva unutar kojeg je Bosna bila, ili je takav razlog postala naša težnja za neovisnošću, a mogao je to biti bilo koji drugi razlog koji bi omogućavao da budemo proglašeni za opasnu, jeretičku i nevjerničku zemlju, za one koji narušavaju opće stanje stvari i ugrožavaju tuđe interese, mada to stanje nije nigdje definirano niti su ti opći interesi verificirani i legitimizirani kao opravdani. Osobito je praksa vjerske tolerancije u Bosni bila čest motiv agresije na nju za one koji su zastupali postrebu vjerske uni- BROJ 14 lateralizacije Europe i Balkana i naše zemlje, mada je akcija protagonista ovakvih zahtijeva, prijetnji i poduhvata bila praćena odbijanjem bosanskih vladara – od bana Kulina (Abjuracija na Bilinom polju je dokaz) do kralja Trvrka (Tvrtkovo pismo papi), da u svojoj zemlji likvidiraju i zabrane rad drugim crkvama osim katoličke, kako su to Rim i okolni katolički vladari zahtijevali. Svi bosanski vladari, do dvojice nestretnika na kraju bosanske neovisnosti, su tvrdili i na razne načine nastojali dokazati, kako u njihovoj banovini-kraljevini nema jeretika, odnosno da su sve vjerske sljedbe u njoj ortodoksne u Kristovoj vjeri. Dakle, identitet naroda često se sastoji u razlikama, a ne u sličnostima među onima koji žive zajedno i na istom prostoru i istovjetnost nema nikakvu prednost u značenju i valjanosti pred razlikom među njima. Nije teško utvrditi identitet Francuza u odnosu na identitet Grka ili Bošnjaka. Teško je, međutim utvrditi identitete onih koji mnogo toga u historijskom postojanju dijele i kojima je mnogo toga zajedničko—kao npr. porijeklo, jezik, historija, teritorija koju nastanjuju, način života, ishrana, tradicija i sl. a kod njih je relativno malo toga što ih dijeli – kao što su kod nas to bile samo vjera i, u novije vrijeme, uvezene političke ideje, odnosno državno-pravne veze sa narodima i državama izvan naše zemlje i izvan njene historije, koje sve više poprimaju agresivne težnje i oblike inkorporacije tih naroda u sisteme vlasti i konstituciju drugih zemalja, čineći ih strancima u njihovoj sopstvenoj zemlji. U slučajevima kao što je nas, identitet izlazi iz okvira onog što je različitost i sedimentira se u onom što je zajedničko, kao npr. prihvatanje normalnosti razlika među ljudima u svim aspektima života, pa i u vjeri, tj. onom što nadilazi razlike i omogućuje im da sukladno egzistiraju kao dio jedne harmonične političke, društvene, duhovne i kulturne cjeline. Da bi se moglo precizno odrediti sve što nas spaja i razlikuje i da bi se mogao utvrditi kriterijum identifikacije, potrebno je provesti obimna antropološka, historiografska, kulturno-historijska i duhovno-historijska, statistička, demografska, socio-kulturna, socio-psihološka i historijsko i aktuelno-politička istraživanja tih fenomena. Mnoga takva istraživanja su obavljena. Tako su izvršene studije izoliranih i starijih enklava stanovništva koje pokazuju da je među stanovnicima raznih vjera postojao intenzivan saobraćaj i razmjena vrijednosti svih vrsta (Lepenica, Drežnica, Zijamet i slični lokaliteti). Obavljena su istraživanja fenomena mješovitih brakova, zatim i života ljudi raznih vjera u zajedničkim selima (istraživanje bračnog para Lokwood). Isto tako istraživane su komunikacije među selima naseljenim različitim stanovnicima, obim i sadržina njihovih komunikacija u svakodnevnom životu, na pazarima ili u drugim prilikama gdje bivaju povezani (istraživanja Milenka Filipovića i Nedžada Hadžidedića). Analizirani su zajednički elementi u gradnji kuća, namještaju, ishrani i općim vrijednostima u životu (radovi akademika Muhameda Kadića i dr.). Takvih istraživanja kod nas, nažalost, ipak nije bilo dovoljno i ona nisu bila dugoročna i sistematična, ili su poduzimana u veoma ograničenom smislu, zbog čega nisu ni mogla dati adekvatne, upotrebljive, pouzdane i komparabilne rezultate. Nije, međutim, teškoća u tome da u zadnjih stotinjak godina nije bilo i da još uvijek nedostaju djela koja se tim problemima izravno bave, nego je ona u tome što su, u najviše slučajeva, pokušaji bavljenja tim pitanjima bili uski i ograničeni, nedostatni i u konceptualnom i u metodološkom smislu i što nisu bili zamišljeni i izvedeni BOŠNJAČKI GLAS na takav način bi bili u stanju da na dokumentiran i jasan način izlože ono specifično u našem narodnom i historijskom identitetu što taj identitet odvaja od identiteta naroda sa kojim na ovom prostoru zajedno živimo, ne samo u sadržaju nego i u tipu i funkcioniranju istoga u našoj historiji. Najveći broj takvih pokušaja nastoji dokazati da smo mi Bošnjaci muslimanske vjere narod istog tipa, istog historijskog porijekla i sadržine identiteta kao što su to naši bosanski Srbi i Hrvati. U velikom obimu činjenica to i jeste slučaj. Međutim, to je slučaj, prije svega, za određene periode naše historije i to kada se sličnosti i razlike posmatraju na razini razvoja i diferencija unutar narodnog identiteta i nekih veoma bitnih, ali nedovoljno diferenciranih karakteristika historijskog identiteta i nas današnjih Bošnjaka muslimanske vjere i naših susjeda nekadašnjih Bošnjaka katoličke ili pravoslavne vjere, a današnjih nacionalnih Srba i Hrvata. . . . U nekim drugim aspektima i sadržini identiteta, posebno u poglavlju nacionalnog identiteta, koji se u historiji javlja mnogo kasnije i definira se prvenstveno kroz političku identifikaciju i kroz ideju nacionalne države, a koji bi trebao nastajati iz narodnog identiteta, stvari stoje nešto drugačije i tu se historijski identitet Bošnjaka muslimana odvaja od zajedničkog nam narodnog identiteta danjašnih nacionalnih Srba i Hrvata, odnosno, u slučaju Bosnjaka, taj identitet se ne razvija na jednak način i nije istog sadržaja i značenja kao kod onih Bošnjana-Bošnjaka koji će se tokom XIX vijeka, na temelju svoje posebne vjere, nacionalno identificirati kao Srbi ili Hrvati. Imitativni karakter društvene nauke i neosnovane generalizacije u shvatanju i tumačenju historijskog razvoja i posebno ujednačavajuća primjena određenih načina historijskog razvoja na sve ljude nekog određenog svijeta, prostora i vre- mena, dovodi do takvih grešaka u mišljenju kada se isti model i način, isti historijski tip primjenjuje na sve ljude i društva jednog vremena, a ne uviđaju se specifičnosti koje su moguće i koje dovode do različitih rezultata unutar istih globalnih procesa. Vrijeme nije homogena veličina i ne odvija se svugdje na isti način, jednakim tempom i u istim formama se ne izražavaju njegovi učinci. Historija ne teče jednako za sve ljude. Identitet je historijska vrijednost i fenomen koji izražava historičnost postojanja određenih ljudskih skupina i zbog tog je moguće da se vrijeme unutar paralelnih entiteta odvija drugačije. Stoga svaki autentični historijski entitet živi na historijski način i mijenja se sa promjenama historijskih uvjeta života ljudi. Bošnjani, koji su u pogledu svog identiteta ostajali vezani za Bosnu kao zemlju i kao državu, za ideju te države i težnju da se ona očuva i u čiji historijski razvoj i formiranje zbog toga nije ušao i nije mogao ući neki novi moment, kao što je npr. ideja jedne nove države na njenom prostoru, ili određena duhovna ili materijalna sila spajanja medu Bošnjacima, nego su ostali pod djelovanjem stalno prisutnih tradicionalnih faktora identifikacije, zadržavali su svoj prvobitni identitet – ostajali su Bošnjani ili Bošnjaci u odnosu prema svojoj zemlji i državi. . . . Takvi Bošnjani, oni katoličke i pravoslavne vjere, koji nisu za osnovu sopstvene nacionalne identifikacije odabrali sopstvenu zemlju i državu Bosnu, nego su za osnovu uzeli svoju vjersku pripadnost, svojom su identifikacijom u nju unijeli jedan strani državno-pravni i politički interes koji je u historiju Bosne unio mnogo toga neizvjesnog. Oni nisu sačuvali svoje prvobitno ime, zajedničko njihovim zemljacima druge vjere, nego su za temelj svoje nacionalne identifikacije odabrali samo vjeru što ih je vezivalo za drugu zemlju (Srbiju 39 ili Hrvatsku) i nju su uzeli kao izvor i temelj svog nacionalnog identiteta, ukoliko nacionalni identitet podrazumijeva svagda i ideju sopstvene nacionalne države. Njihova nacionalna država nije više bila Bosna, nego Srbija ili Hrvatska. Tako su oni, koji su se identificirali sa Srbijom i Hrvatskom kao svojom državom i osnovom nacionalnog identiteta, postali nacionalni Srbi i Hrvati, a svoj prvobitni identitet Bošnjana su ostavili u historiji kao prevaziđeni oblik identifikacije, kao neupotrebljivi kostim. Tako je nastala ta, u početku mala ali u toku vremena bitna razlika u sadržaju i osnovi naših identiteta, a glavni zadatak kritičke historiografske nauke je da tu razliku objasni i sagleda smisao historijskog bivanja i kretanja i jednih i drugih i posljedice takvih kretanja na opće stanje naše zemlje i države i nas samih kao njenih stanovnika. Glavno pitanje koje se iz takvih okolnosti javlja je pitanje da li su oni momenti, koji su djelovali na događanja tokom XIX vijeka, a koji su doveli do nastanka nacionalnih razlika unutar istovjetne historijsko-političke osnove, snažniji od onih koji djeluju još uvijek, mada može biti da danas djeluju u nešto manjem intenzitetu, a to su osnove zajedničkog jezika, teritorije, države, historije i iskustva historijskog života. Ako je nedostatak države nekada i mogao biti motiv da se oni koji nisu trpili osmansku ili austrijsku vlast opredijele prema drugim državama istorodnih naroda zajedničke vjere i da se samoidentificiraju preko i posredstvom osjećanja pripadanja drugim državama i njihovim narodima, sada taj moment ne igra više bitniju historijsku ulogu. Identificiranje Srba ili Hrvata sa državnom idejom Srbije i Hrvatske ništa bitnije ne doprinosi jačanju historijske uloge i smisla djelovanja Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini, ako to djelovanje nije usmjereno na razaranje same Bosne i Hercegovine i njeno pripajanje, u dijelovima ili u cjelini, Srbiji ili Hrvatskoj. BROJ 14 40 BOŠNJAČKI GLAS Naime, svi takvi pokušaji su do sada propadali i jedini njihov učinak bilo je strašno razaranje i uništavanje ljudskih života, pa bi bilo pravo ludilo još uvijek imati u vidu takvu krajnju konzekvenciju nacionalnog srpskog i hrvatskog identificiranja ljudi na tlu Bosne i Hercegovine. Sve svoje interese i ambicije oni mogu zadovoljiti kroz zajedničku državu koje je njihova, a ne tuđa, tj. koju su oni stvarali i njome vladaju, a nisu samo dobro došli ili trpljeni gosti u njoj, kakav je njihov faktički položaj u drugim državama, u kojima su dobro došli dok funkcioniraju u okvirima određenog nacionalnopolitičkog koncepta, dok ratuju za Miloševićeve ili Tuđmanove interese, a ta dobrodošlica gubi smisao onog časa kada takvi koncepti neće biti više uopće bitni za funkconisanje određenih država i naroda. Valja znati da će parametre njihovog funkcionisanja i djelovanja određivati širi europski kontekst historijskog djelovanja svakog od europskih naroda, a ne sebični usko nacionalnih interesi i ideje. Vrijeme idolatrije nacionalnih ciljeva i država prolazi i svijet se kao cjelina, a svakako oni njegovi najrazvijeniji dijelovi, sve brže, rapidno približavaju formama odnosa i života koji nadilaze nacionalnu konstituciju i identifikaciju. Nacija nije više cilj istorije. Taj cilj ostaje u XX vijeku i ko ga nosi u XXI vijek, nosi samo jedan dodatni teret. Taj odnos historijskih faktora odlučit će i o našoj sudbini i sudbini naše zemlje. Naime, bez obzira na nas koji smo njeni stanovnici, naša je zemlja, pa čak i naša država i sama po sebi geopolitički i historijski fakat prvog reda i ona ima svoje mjesto u određivanju onog što je bitno u našem bivanju u njenim okvirima i na njenom tlu. Dok su se indentiteti na našem prostoru specifično razvijali u pravcu nastajanja razlika u njihovim sadržajima, odnosno moglo bi se bolje i preciznije reći da su se jedni među nama, BROJ 14 polazeći od zajednički historijski uvjetovane identifikacijske osnove, svoj identitet razvijali uspostavljanjem razlika prema sopstvenoj narodnoj, jezičnoj, historijskoj i političkoj osnovi našeg ukupnog zajedničkog identiteta, a to je onaj identitet koji je bio definiran u ranoj historiji naše zemlje i države, odnosno njenog duhovno-kulturnog i političkog identiteta, dotle su drugi, a to su bili današnji Bošnjaci muslimanske vjere, ostajali uz onaj prvobitni identitet, prije svega uz ideju da je njihova zemlja, njeno ime i historijski interesi, u čemu su vidjeli bitni element sopstvene definicije i smisao djelovanja u historiji, onaj bitni moment koji ih identificira i određuje. Oni su ostali u cjelini vezani za svoju zemlju, za zajedničku državu i za socio-kulturni kontekst koji je u toj državi dominirao kroz cijelo vrijeme od njenog nastanka do najnovije historije, u kojoj su, na žalost i zgražanje cijelog svijeta, došli do izraza koncepti nasilne i genocidne destrukcije Bosne kao države i negiranja postojanja njenog naroda kao jedinstvenog historijskog, kulturnog i državnog subjekta i to ne samo sada, nego i u cijeloj njenoj historiji. Ideja čiste nacije i njene teritorije i države je koštala ovaj naš svijet mora krvi i potoke suza. Naravno, ostajanje Bošnjaka muslimanske vjere kao prvobitnog zajedničkog nam identiteta nije nikakva njihova zasluga nego rezultat historije i onoga što se unutar nje zbivalo. Oni su samo poslužili historiji da sačuva ono što je bilo bitno u historiji same Bosne. Upravo zbog tog nedostatka, tj. zbog toga što se nedovoljno pažnje posvećivalo onome što je bilo zajedničko svima nama i nije se utvrđivalo ko se i kada, kako i pod kojim okolnostima i sa kojim historijskim i drugim ciljevima i motivima, pod čijim se sve utjecajima, opravdano ili bezrazložno, odvajao od te osnove, svaki takav pokušaj našeg definiranja, od onih ranih, pa do najnovijih, nastalih nakon 1993. godine, kada je bio skinut svaki embargo, osim onog unutarnjeg ograničenja kojeg svaki od nas nosi sa sobom, sa istraživanja problema naših identiteta, kad su se ti identiteti sami od sebe svojim djelovanjem najbolje i najpotpunije razotkrili i definirali, predstavlja promašaj u onom bitnom, tj. nijedan od njih ne doseže ono što je za naš identitet najbitnije i što određuje njegovu istinu. A historijska istina o našem bošnjačkom identitetu sastoji se u činjenici da mi i nismo razvili svoj specifični nacionalni identitet onakvog tipa kakav je nastao u novovjekovnoj europskoj historiji, pogotovo ne onaj zakašnjeli nacionalizam kakav je na Balkanu nastao tokom XIX i početkom XX vijeka i koji se izrazio u stvaranju nacionalnih država sa znatnim agresivnim i genocidnim nabojem, tj. država koje su nastajale na temelju pune političke, pravne i biološke eliminacije svih koji nisu pripadali naciji razvijenoj na principima stroge vjersko-etničke separacije koja želi svoju državu. Nacionalni identiteti nastali na ruševinama i ambicijama rušenja Osmanskog Carstva i njegovih tvorevina na Balkanu ispoljili su se kao marodersko nastojanje da se razvuče i iskoristi ono što će ostati od usnulog, a potom i umrlog lava sa Bosfora. Taj identitet nije obuhvatio i Bošnjake muslimanske vjere, mada su i oni vrlo snažno protivili nastavku osmanske vladavine u svojoj zemlji. Naša integracija u evropske tokove historije, nastala nakon okupacije Bosne od strane Austougarske Monarhije, donoseći promjene u mnogim aspektima našeg života, nije donijela promjene karaktera našeg identiteta, jer sam nosilac europeizacije i emancipacije nije bila nikakva nacionalna država nego jedna multinacionalna državna tvorevina (Austrougarska carevina), zbog čega je naš identitet mogao ostati i dalje narodni, historijsko-kulturni i ostao je takav jer je mogao biti BOŠNJAČKI GLAS oslonjen na multirateralnu osnovu i praksu našeg pređašnjeg života, a nije se odvijao linijom našeg izdvajanja i fiksiranja naših historijskih ciljeva kao zasebnih nacionalnih ciljeva nasuprot drugim nastalim identitetima, kako je to bio slučaj sa katoličkim i pravoslavnim stanovnicima Bosne. U svojoj borbi protiv Austrije Bošnjaci muslimanske vjere su zahtijevali poštovanje njihovog historijskog, duhovnog, kulturnog i vjerskog identiteta, a ne zamjenu vladavine jedne strane države sa vladom druge strane države, jer su oni i Srbiju i Hrvatsku s pravom smatrali za strane države, države u kojima živi srodno stanovništvo, ali koje su kao države po svojoj historijskoj ulozi i osnovi različite od Bosne, i prema tome, strane. Naš identitet nije se razvio kao političko-nacionalni identitet koji bi bio definiran našim zasebnim nacionalno-političkim i državnim ciljevima naspram drugih naroda sa kojima živimo. Dok su Srbi i Hrvati, koji su kao nacionalni subjekti nastali i izašli na scenu u Bosni tokom druge polovine XIX vijeka, imali kao glavne ciljeve svoje političke akcije integraciju sa svojim navodnim matičnim zemljama, sa kojima nota bene nisu nikad imali nikakve supstancijalne države ili duhovnokulturne veze, osim što su bili prisiljeni da brane svoju zemlju od čestih vojnih nasrtaja iz tih 41 zemalja, što je podrazumijevalo destrukciju Bosne i njenog originalnog historijskog načina postojanja, dotle su Bošnjani muslimanske vjere ostajali uporno kod ideje zajedničke države Bosne i zajedničkih sadržaja našeg života modeliranog kroz vjekovima dugu praksu zajedničkog života u našoj zemlji. Taj zajednički život izgradio je forme međusobnih odnosa u kojima je svako mogao da živi svoj unutarnji identitet, prije svega, običajni i vjerski, ali i onaj kojima su bili povezani kao ljudi koji žive i rade zajedno, jedni s drugima u vezi i saradnji, dijeleći iste opće civilizacijske i kulturne vrijednosti i okolnosti historijskog života. Published with permission of the author O nacionalnoj svijesti bošnjaka Prof.dr.sc. Rasim Hurem Mr.sc. Rusmir Akšamija, dipl.ing. B osanska država je nastala u ranom srednjem vijeku u sličnim okolnostima kao i druge slavenske države u njenom okruženju. Kontinuitet njenog trajanja, sve do njene propasti, nije bio kraći od trajanja susjednih srednjevjekovnih država. Stanovnici srednjevjekovne Bosne bili su doseljeni Slaveni izmiješani sa starosjediocima Balkana koji su se vremenom utopili u slavensku većinu. U isto vrijeme na prostor u kojemu danas žive doselili su Srbi, Hrvati i drugi. Bošnjaci nisu bili ni Srbi ni Hrvati već zaseban narod. Oni su to i danas. Od doseljenja do danas su većinsko stanovništvo Bosne, odnosno Bosne i Hercegovine. Kroz historiju su imali svoju državu, svoje vladare, svoje plemstvo, svoj jezik, pismo (bosančicu, kojom su pisali do nazad jedno stoljeće a korištena je i arabica) i književnost, odnosno svoju kulturu i svoje običaje. Historija Bosne je historija Bošnjaka. Tendenciozni su stavovi nekih nebošnjaka, nacionalista da su Bošnjaci bez prošlosti. Srednjevjekovna Bosna je imala državni aparat vezan za plemićku hijerarhiju. Kao država bila je poznata i priznata u tadašnjem svijetu, bila je prisutna u političkim zbivanjima i ucrtana, s točno određenim granicama, na tadašnjim geografskim kartama. Bosanski kraljevi su u određenim vremenskim razdobljima bili kraljevi i nekih dijelova srpskih i hrvatskih zemalja. Ono što Bosnu kao državu i Bošnjake kao narod u srednjem vijeku čini posebnima u odnosu na susjede jeste patarenska ili bogumilska religija. Ta religija je prevladala u periodu prelaska sa staroslavenskog mnogoboštva na monoteizam kao otpor političkim pritiscima i pokušajima svojatanja i dominacije sa strane pravoslavnog Istoka i katoličkog Zapada. Bosansko bogumilstvo, protiv koga su vođeni krstaški ratovi pomoglo je u očuvanju homogenosti, suverenosti i opstanka Bosne kroz dugo razdoblje, sve do prodora Otomanske imperije na Balkan. Bosanski vladari, bogumilska crkva i Bošnjaci bili su tolerantni prema drugim narodima, religijama i učenjima. Dopušteno je djelovanje katoličke crkva (dominikanaca, a zatim franjevaca) a osnivali su se i pravoslavni manastiri. Dio Bošnjaka, koji su prelazili na pravoslavnu i katoličku vjeru sve do prve polovice 19. Stojeća smatrali su se i izjašnjavali kao Bošnjaci. U vrijeme kada je Srbija postepeno potpadala pod tursku vlast na Bosnu i bosanske vladare je izvršen pritisak Zapada, predvođenog Svetom stolicom u Rimu sa zahtjevom da se u Bosni istrijebi jeres tj. bogumilstvo. Intenzivan je proces prekrštavanja Bošnjaka – bogumila na katoličku vjeru, što je bio uvjet za pružanje pomoći u odbrani od Turaka. Međutim, u presudnim trenucima Bosni nije BROJ 14 42 BOŠNJAČKI GLAS pružena pomoć od strane katoličke koalicije predvođene Madžarskom. Bosna je većim dijelom potpala pod vlast Turske, a manjim dijelom pod vlast Madžarske. Pritisci sa Zapada, popraćeni nasiljem nad bogumilima stvorili su kod Bošnjaka animozitet prema Zapadu. Oni nisu prihvatili madžarsku dominaciju, nisu izbrisali iz sjećanja krstaške ratove predvođene Madžarskom, nisu podržali zapadnu opciju kao rješenje. Kao višu silu, volensnolens, prihvatili su Tursku. U Bosni se nakon njenog ulaska u sastav Osmanskog carstva širio islam, gradile su se bogomolje (džamije), prosvjetne ustanove, bibilioteke, naselja sa vodovodom i kanalizacijom, javna kupatila i prenoćišta. Došlo je do procvata zanatstva i trgovine. Bosna je u okvirima Osmanskog carstva sačuvala visok stepen samostalnosti i političke autonomije. Najveći dio bosanskog plemstva i naroda koji je živio na plemićkim posjedima prihvatio je islam kao svoju vjeru. Time su sačuvane privilegije plemstva i autonomnost Bosne. Za razliku od drugih dijelova Osmanskog carstva administrativnu upravu i komandiranje vojskom u Bosni nisu vršili Turci nego i bošnjačko plemstvo. Osim toga, priličan broj Bošnjaka je vršio visoke državne funkcije na dvoru u Istambulu. Cijena te autonomnosti bila je visoka. Bošnjaci muslimani, koji su za razliku od Bošnjaka drugih vjeroispovijesti imali vojnu obavezu ratovali su za Otomansku imperiju na svim ratištima od Rusije do Beča. Istovremeno, čuvali su i branili pogranično područje na sjeverozapadu Carstva. Time su branili i bosanski pašaluk (ejalet) koji je imao najveću autonomiju i Osmanskom carstvu. Na koncu, braneći tu autonomiju Bošnjaci – feudalni veleposjednici i glavni nosioci lokalne vlasti u Bosni oduprli su se 20-tih godina 19. Vijeka administrativnim i vojnim BROJ 14 reformama Carstva i sukobili se sa centralnom vlašću u Carigradu. Došlo je i do vojničkog sukoba kod Kačanika na Kosovu, 1831. G., u kome su Bošnjaci pod komandom Husein – kapetana Gradašćevića pobijedili tursku vojsku. Dvanaestog septempra te godine u Sarajevu je zvanično proglašena i objavljena autonomija Bosne. Ovim događajima koincidirali su ustanci protiv Turaka u Srbiji (1804-1829) i ilirski pokret u Hrvatskoj (1835-1848). U suštini to su bili nacionalni pokreti koji su, s obzirom na uvjete imali različita sredstva i metode borbe. Vidljivo slabljenje turske moću u to vrijeme stimuliralo je ove pokrete da svoju djelatnost prošire na Bosnu tako što će kod Bošnjaka pravoslavne, odnosno katoličke vjere širiti srpski, odnosno hrvatski nacionalni osjećaj. To su činili srbijanski političari, srbijanska inteligencija i pravoslavno svećenstvo iz Srbije i Crne Gore među pravoslavcima, a hrvatski političari, hrvatska inteligencija i katoličko svećenstvo iz Hrvatske među katolicima u Bosni. Bošnjaci pravoslavne vjere su postajali Srbi, a Bošnjaci katoličke vjere Hrvati. Bošnjaci muslimanske vjere su ostali Bošnjaci. Oni su se dugo iza toga borili za građanska i svoja vjerska prava da bi tek poslije Drugog svjetskog rata vidljivije isticali i razvijali nacionalni osjećaj i borili se za nacionalna prava. Narodno i historijsko ime Bošnjaci uzeli su za nacionalno ime. Neki krugovi u srpskom i hrvatskom narodu, protiveći se nacionalnom razvoju Bošnjaka, svojatajući Bosnu i danas šire pseudoteoriju da su bosanskohercegovački muslimani Srbi, odnosno Hrvati muslimanske vjeroispovijesti. Poslije srpskih ustanaka protiv osmansko-turske vlasti objavljen je, 1830. G., hatišefir (odluka turskog sultana) kojim je Srbija dobila status autonomne kneževine s pravom na unutrašnju samoupravu i stvaranje samostalne državne administracije. Poslije toga cjelokupna srbijanska politika je prožeta idejom etnički čiste Velike Srbije. Ilija Garašanin, ministar unutrašnjih poslova Kneževine Srbije u svom Načertaniju („program spoljne i nacionalne politike Srbije“) je istakao da srpska država, koja se mora proširiti i ojačati ima svoju osnovu i temelj „u bogatoj i slavnoj srpskoj istoriji“. Ideološki plašt ovako koncipiranog programa bila je deviza da su Turci neprijatelji ne samo srpskog naroda nego i svekolikog kršćanskog svijeta a da su oni koji su u vrijeme osmansko-turske vlasti primili islam gori od Turaka. Vuk Stefanović Karadjić, lingvist, etnograf i historičar tvrdio je da su muslimani u Srbiji i u Bosni i Hercegovini Srbi, ali ih je oslovljavao kao „Turci“, „turski Srbi“ ili kao „poturčenici“. Srbijanska propaganda je tvrdila da su muslimani u Srbiji Turci i da, stoga, treba da idu u Tursku. U skladu sa ovom politikom skoro svi građani islamske vjere u ondašnjoj Srbiji su tokom 19. Stoljeća pokršteni, protjerani, iseljeni ili su izbjegli. Iseljeni muslimani su kolonizirani u Bosansku Posavinu i istočnu Bosnu, a muslimani izbjeglice su naseljavani „prema austrijskoj granici“. Vuk Karadžić je zabilježio da su poslije „oslobođenja“ Beograda 1807. G. „nasilno pokrštavane Turkinje i turska deca“. U Srbiji su tokom 19. Stoljeća uništeni skoro svi ostaci materijalne i tragovi društvene i duhovne kulture muslimana. U Beogradu od ukupno 76 džamija ostala je samo jedna, a u Užicu od 40 nijedna. Od austrougrarske okupacije 1878. G. Bosna ima po prvi put u historiji, zvanično ime Bosna i Hercegovina. Godine 1908. Je anektirana. Austrougarska monarhija je vjerske i nacionalne odnose u Bosni i Hercegovini rješavala tako što je njene stanovnike – Bošnjake, Srbe i Hrvate, proglasila Bosancima. Time je željela umanjiti njihove BOŠNJAČKI GLAS međusobne razlike i sa što manje teškoća upravljati Bosnom i Hercegovinom. Međutim, svaki od tih naroda je imao svoju individualnost i svoje interese. Ideološke razlike među njima bile su izrazite. Bošnjaci odgajani na tradicijama Istoka i islama teško su se prilagođavali evropskom načinu mišljenja, naročito dominaciji preferiranog kršćanstva. Oni su, stoga, u dosta velikom broju iseljavali u Tursku. Opasnost za opstanak bosanskohercegovačkih, sandžačkih i crnogorskih muslimana (Bošnjaka) datira od balkanskih ratova 1912.-1913., a povećava se upadom srbijanske i crnogorske vojske u jugoistočnu Bosnu 1914., politikom jugoslavenskih režima prema Bošnjacima 1918.-1941., masovnim zločinima četnika Dragoljuba-Draže Mihailovića nad Bošnjacima 1941.-1945., i na kraju srpskim zločinima nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini u toku rata 1991.-1995. U toku posljednjeg rata prijetnje Bošnjacima u Bosni i Hercegovini i zločini nad njima dolazili su i s hrvatske strane. U Sandžaku su u toku balkanskih ratova vršeni pljačka, paljevine, oduzimanje zemlje, teror, pokrštavanje, silovanje bošnjačkih žena i masovni zločini nad bošnjačkim narodom. Sve to je uzrokovalo brojnu emigraciju Bošnjaka iz Sandžaka u Tursku, Albaniju i Bosnu i Hercegovinu. U prvom svjetskom ratu 1914.-1918. Godine, preko 21 000 Bošnjaka iz Sandžaka i jugoistočne Bosne preseljeno je ili pobjeglo ispred srbijanske i crnogorske vojske u centralnu, sjevernu i zapadnu Bosnu. Spomenute vojske su vršile pljačku, razaranja, teror i zločine nad Bošnjacima koji nisu izbjegli. Na konferenciji Jugosla-venskog odbora sa sjedištem u Londonu i vlade Kraljevine Srbije, održanoj na Krfu (Grčka) sredinom 1917. G. Utvrđeno je da će se buduća zajednička država zvati Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Predstavnici iz Bosne i Hercegovine u Jugoslavenskom odboru bili su trojica Srba. Bosna i Hercegovina i Bošnjaci kao jedan od njenih naroda nisu u Krfskoj deklaraciji ni spomenuti. Stojan Protić, predstavnik vlade Kraljevine Srbije poslije konferencije na Krfu izjavio je da pitanje položaja Bosne i Hercegovine u zajedničkoj državi treba prepustiti Srbiji. Obrazložio je da kad srpska vojska pređe Drinu „Turcima“ će se dati „dvadeset i četiri sata, pa makar i četrdeset osam, vremena da se vrate na pradjedovsku vjeru, a što ne bi htjelo, to posjeći, kao što smo u svoje vrijeme uradili u Srbiji“. Poslije uspostavljanja jugoslavenske države donesen je dekret o zemljišnoj reformi i oduzimanju zemljišnih posjeda Bošnjacima u Bosni i Hercegovini i Sandžaku. Zemlja oduzeta Bošnjacima dana je Srbima i Crnogorcima tzv. „Solunašima“, koji su najvećim dijelom doseljeni iz Srbije i Crne Gore. Brojke o naseljenim Srbima i Crnogorcima u Bosnu i Hercegovinu kreću se iznad 300. 000 ljudi. Ovaj proces je kulminirao u Sandžaku 1924. Godine. Tamošnji Bošnjaci nisu htjeli dati svoju zemlju. Aleksandar Karađorđević, kralj Jugoslavije dao je odriješene ruke vojsci i žandarmeriji da u roku dva dana „uvedu red i poredak“. Nad Bošnjacima u selima Šahovići, Pavino Polje i još nekim selima u srezu Bijelo polje, zatim u Rožaju izvršen je masovni zločin. Ubijeno je više tisuća Bošnjaka. Preživjeli su maltretirani i proganjani. Zemlja im je oteta i dana Srbima i Crnogorcima Pod pritiscima Bošnjaci su između dva svjetska rata u velikom broju iseljavali u Tursku. Nacionalna struktura stanovništva u Sandžaku, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori radikalno se mijenjala na štetu Bošnjaka. U turskoj, prema procjenama, danas živi preko tri miliona Bošnjaka i njihovih potomaka. 43 Slomom Kraljevine Jugo-slavije, april 1941., Bosna i Hercegovina je bez slobodne volje Bošnjaka ušla u sastav Nezavisne Države Hrvatske. Bošnjaci su u početku prihvatili novu državu kao oslobođenje od velikosrpstva i tortura kojima su bili izloženi. Ali, Bošnjaci su ubrzo shvatili da ustaška ideologija NDH nije rješenje koje su očekivali. Pod utjecajem Komunističke partije Jugoslavije koja se zalagala za ravnopravnost svih naroda u Jugoslaviji, a Bosnu i Hercegovinu priznavala u njenim historijskim granicama, veliki broj Bošnjaka se uključio u narodnooslobodilački, antifašistički, partizanski pokret. Stalne borbe i šest od sedam velikih okupatorskih, ustaških i četničkih vojnih ofenziva protiv partizana u Jugoslaviji izvedene su na teritoriji Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina je u toku drugog svjetskog rata najviše stradala. Na temeljima doktrine o Velikoj Srbiji od strane srpskih i crnogorskih četnika izvršeni su masovni pokolji, silovanja i protjerivanja bošnjačkog stanovništva u Bosni i Hercegovini i Sandžaku. Spaljena su i porušena mnoga bošnjačka mjesta i sela. Najveći pokolji su izvršeni u istočnoj Bosni i istočnoj Hercegovini. Primjera radi, pokolj u Foči, naročito onaj na mostu na rijeci Drini i u fočanskim selima, u toku mjesec i po dana, izvršen je na oko 3 000 Bošnjaka. Talijanske okupacione vlasti su taj zločin praktično omogućile. Prema posljednjim obrađenim podacima, četnici su ubili za vrijeme dugog svjetskog rata oko 72 000 Bošnjaka. Jedino su Jevreji u toku rata u jugoslaviji procentualno stradali više nego Bošnjaci. Stvaranjem Demokratske Federativne Jugoslavije (kasnije: Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije) nije riješeno pitanje položaja i prava Bošnjaka. Bošnjaci nisu dobili nacionalna prava, nije im priznato ime Bošnjak. Na popisima stanovništva, u početku, Bošnjaci su se mogli izjasniti kao BROJ 14 44 BOŠNJAČKI GLAS Srbi, Hrvati, Slovenci, Makedonci i Crnogorci, a iza toga kao „Neopredijeljeni“. Kasnije, kada su Bošnjaci zauzimali značajna mjesta u privredi, politici, nauci, obrazovanju i raznim društvenim službama, kada je ojačao utjecaj bošnjačke inteligencije, Bošnjacima je dopušteno da se u popisu stanovništva izjasne kao „Muslimani“. Time im je priznata vjerska i narodna, ali ne i nacionalna posebnost. To je bilo isto kao kad bi se srpskom narodu dalo nacionalno ime „Pravoslavni“, a hrvatskom narodu „Katolici“. Kreatori tog rješenja vjerojatno su mislili da će se „Muslimani“ vremenom nacionalno osjećati i izjasniti kao Srbi ili kao Hrvati. I danas, u Hrvatskoj, a još više u Srbiji u javnim glasilima ili službenim dokumentima često se operira s imenom „Musliman“ a ne „Bošnjak“. Ne shvaćajući političku pozadinu ovakvog ponašanja u bošnjačkom svijetu ima nemalo pojedinaca koji naziv „Muslimani“ preferiraju u odnosu na naziv „Bošnjaci“. Bošnjacima u DFJ i SFRJ nije dano pravo na svoju historiju, kulturu i običaje, oni nisu imali pravo na svoje organizacije ili udruženja. Historija Bosne i Hercegovine je nedovoljno izučavana, a u školama se nedovoljno učila. Izuzetak je bila historija narodnooslobodilačkog rata 1941.-1945. Učešće Bošnjaka u tom ratu na strani antifašističkog pokreta u srpskoj historiografiji je marginalizirano a preuveličavalo se njihovo učešće u ustaškom pokretu. Podaci o genocidu nad bošnjačkim narodom za vrijeme rata 1941.-1945., koji su vršili Srbi i Crnogorci, publiciraju se od nedavno. Primjera radi, u spomenutoj Foči nije postavljeno nikakvo obilježje o pokolju Bošnjaka koje su izvršili Srbi i Crnogorci. U gradu Foči ovom događaju nije dat nikakav značaj. U razdoblju od završetka Drugog svjetskog rata do početka novog rata u Jugoslaviji 1991.-1995. BROJ 14 Godine, stvorena je nova bošnjačka inteligencija koja je, kao i većina bošnjačkog naroda u osnovi bila zadovoljna svojim položajem u Jugoslaviji. Ona je vjerovala u doktrinu o bratstvu i jedinstvu, tj. u doktrinu o ravnopravnosti naroda Jugoslavije mada ta ravnopravnost nije postojala. Na drugoj strani velikosrpska i velikohrvatska ideologija nisu tu doktrinu uvažavale. To su najbolje pokazali Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti, usvojen 1986. G. I politika beogradske vlade Slobodana Miloševića. S druge strane, Bošnjaci, vjerujući u tu doktrinu nisu se pripremali za rat 1991.-1995. ni politički, ni organizaciono, ni materijalno. Zato su u ratu imali najveće ljudske gubitke, gubitke teritorija koje su naseljavali; oni sada imaju najveći broj prognanika razasutih po cijelom svijetu, najveći broj uništenih kulturno-historijskih spomenika i vjerskih objekata. Isto tako oni imaju veliki broj poniženih koji su u konclogorima i na drugim mjestima sakaćeni, silovani i na druge načine maltretirani. Pored svega toga Bošnjaci su obranili državu Bosnu i Hercegovinu. Ona je sada u fazi konsolidacije i obnove. Dvije susjedne države se nisu odrekle teritorijalnih (pretenzija prema Bosni i Hercegovini). Danas je svima Bošnjacima jasno da su u toku rata 1991.-1995. Svoju političku naivnost skupo platili. U vrijeme latentnih opasnosti koje su trajale skoro 100 godina osnovna metoda odbrane i zaštite Bošnjaka bilo je izbjeglištvo. Prostor u koji se bježalo vremenom se sužavao. Za to vrijeme nije postojao osmišljeni napor za jačanje nacionalne svijesti Bošnjaka. Bošnjački političari i bošnjačka inteligencija, na prvom mjestu ulema (vjerska inteligencija) nisu radili na jačanju nacionalne svijesti Bošnjaka. Oni to ni danas ne čine u dovoljnoj mjeri. Postoji više načina da se postignu bolji rezultati. Na prvom mjestu treba izučavati i učiti historiju. Danas srednje, naročito mlade generacije malo znaju o stradanju Bošnjaka u toku rata 1941.-1945. G. Prijeti opasnost da zaborave i ono što se dogodilo u toku rata 1991.-1995. Onaj tko ne zna što se u toku tih ratova događalo malo je vjerojatno da će se za takve ratove u budućnosti, koji se ne mogu isključiti, pripremati. Zatim, treba njegovati tradiciju, običaje, jezik i kulturu i obrazovati narod, odnosno naciju. Za to su potrebne odgovarajuće institucije. Neshvatljivo je da u Bosni i Hercegovini do sada nije osnovana Matica Bošnjaka. Razrušenu kulturno-historijsku baštinu treba obnoviti. Treba stvoriti organizaciju iseljenika i raseljenih osoba koje se nalaze u Evropi, SAD, Australiji i Turskoj, naročito iseljenika i raseljenih osoba iz vremena posljednjeg rata. Bošnjaci moraju postići punopravni status nacionalne manjine u Srbiji i Hrvatskoj. U skladu s tim treba postići odgovarajuću zastupljenost u političkim i društvenim institucijama tih zemalja radi zaštite svojih interesa. Na vanjskopolitičkom planu treba se orijentirati prema Europi i evropskim asocijacijama kojima današnja Bosna i Hercegovina tendira. Treba strpljivo i ustrajno u doglednom vremenu riješiti otvorena pitanja i uspostaviti dobro-susjedne odnose u državama u bližem i širem okruženju. Svjetsku javnost je potrebno upoznati s istinama o Bosni i Hercegovini i na tom području kontinuirano raditi. Ako se to učini svjetska javnost i svijet neće ubuduće biti neobaviješteni i indiferentni prema događajima u Bosni i Hercegovini. Potrebno je jačati i širiti dobre odnose s prijateljskim zemljama. Nikada više ne smije se dozvoliti da Bošnjaci goloruki i nepripremljeni budu dovedeni do novog genocida i kulturocida. maj/svibanj, 2008. god. BOŠNJAČKI GLAS 45 Odjeci Dan nezavisnosti BiH - kako je obilježen? Piše: Šehrizad Begić, Predsjednik Vijeća BNM za PGŽ Kako je prošlo više od četiri mjeseca od Dana neovisnosti BiH mnogi će se čitatelji BG-a pitati zašto tek sada se o tome piše. aime, Dan neovisnosti BiH obilježava se 01.ožujka svake godine na dan referenduma kada se više od 65% građana BiH odlučilo za samostalnu BiH. No, na veliku žalost ta referendumska odluka rezultirala je velikim krvoprolićem u BiH. No, to je druga tema. Tim povodom (o čemu smo već pisali u BG), Bošnjačka nacionalna zajednica za PGŽ uz suorganizaciju Vijeća BNM za PGŽ, održala je niz manifestacija u tri vikenda za redom, počevši od 28. 02. pa nadalje u vrijeme kad je ono aktualno i primjereno. No, ono o čemu želim pisati u ovom tekstu odnosi se na aktivnosti koje je tim povodom odradilo Vijeće BNM za grad Rijeku, odnosno, da budem precizan predsjednik Vijeća sa četiri vijećnika. Naime, dana 10. 03. 2009. godine predsjednik Vijeća Mensur Ferhatović saziva Predsjedništvo navedenog Vijeća (kojeg je sam „odabrao“), te bez odluke Vijeća, manipulirajući s "Predsjedništvom", donosi odluku o obilježavanju Dana neovisnosti BiH. I to nakon što je već prošlo 10 dana od toga datuma. Prva aktivnost je "Bošnjaci u Hrvatskoj i kontinuitet Bosne i Hercegovine", kao tema, u svakom slučaju, za veliku pohvalu. Nastavio bih i dalje s pohvalama da ovu tribinu nisu nazvali znanstvenim skupom, što to ona zasigurno nije ni po formi niti po sadržaju. Drugi problem, zasigurno ne namjeran, je što se dan odvijanja "znanstvene tribine" dogodio (naš narod bi rekao – trefio) 10. 04. 2009. godine, a taj dan je dan proglašavanja nezavisne države Hrvatske. Ta nesmotrena slučajnost izazvala je određene negativne komentare mnogih. Gosti su bili prof.dr.sc. Šaćir Filandra, doc.dr.sc Željko Bartulović, gosp. N Stjepan Kljujić i gosp. Nedžad Hodžić. Učesnici okruglog stola odradili su interesantno predavanje, što se moglo zaključiti po reakcijama publike. Bilo je sve jasno i bilo je postavljeno samo jedno pitanje od strane Isaka Junuzović, ali mu je moderator tribine Ferhatović oduzeo riječ. Ostala je na neki način kao enigma izlaganje gospodina Nedžada Hodžića koji je, po mojoj ocjeni, iskoristio prostor za promociju Bošnjačke demokratske stranke čiji je predsjednik. Iako je nekoliko puta naglasio da mu nije cilj promovirati stranku, svaki put je jasno izgovorio njeno ime (BDS). Naglašavajući potrebu političkog organiziranja bošnjačke nacionalne manjine u RH, ispada da Bošnjaci svih ovih godina i desetljeća nisu imali nikakvu političku vizuru, već su čekali BDS kao spasonosno rješenje. Naglašavajući važnost bošnjačkog nacionalnog identiteta reguliranog Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina u RH, spekulira o brojci od 1,5% pripadnika bošnjačke manjine u RH i pravima koji bi iz toga proizišli. U tom smislu najavio je veliki projekt BDS-a, a to je popis stanovništva 2011.godine i izjašnjavanje bošnjaka kao nacionalne manjine. Moram reći da do 10. 04. 2009. godine, nisam znao da političke stranke vrše popis stanovništva, ali i to naučih. Na žalost, Hodžić je propustio da kaže, a on to jako dobro zna, da postoje vijeća nacionalnih manjina koja već nekoliko godina, između ostalog rade i ono što je najavljeno kao veliki projekt BDS-e. Osim vijeća postoje i razne udruge BNM, koje također daju svoj doprinos o rečenom. Nažalost u jednom je Hodžić u pravu, a to je da ponekad neke udruge, tijela ili institucije ne vrše ulogu koja im je primarna. Najbolji primjer za to je ponašanje Predsjednika Vijeća BNM za Grad Rijeku Mensura Ferhatovića koji je pozvao Hodžića na tribinu. Dotični je pomiješao lončiće pa je vijeće sveo na udrugu građana, te je povodom Dana neovisnosti BiH, prezentiran program Bosanskih piramida, što apsolutno nema veze sa ulogom vijeća nacionalnih manjina. Ali, kako je Ferhatović isključen iz BNZ za PGŽ, možda je na pomolu nova Bošnjačka udruga u Rijeci. Motiva mu očito ne nedostaje. Između ostalog i novac može biti jak motiv. Jer za bilo koju manifestaciju trebaju financijska sredstva, pa kad ih nema dovoljno na računu Vijeća BNM za Grad Rijeku, onda se novac "prosi" od drugih jedinica lokalne uprave kao npr. Viškovo, Kastav i sl. Iako u navedenim jedinicama lokalne samouprave postoje legalno izabrani Predstavnici BNM. Njih se zaobilazi i direktno se traže „sponzori“ jer je sve teže pokrpati dubioze u proračunu VBN za Grad Rijeku, nastale sufinanciranjem usluga „studentske mladeži“ Vijeću (ili njegovom predsjedniku) koje se nije sastalo više od četiri mjeseca. Zamislimo situaciju da Rijeka traži od Viškova da financira Dan Svetog Vida u Rijeci. No, važno je da se novac vrti. Gdje ima para bit će i mladosti, zna to stari vuk. Nadajmo se da će Vijećnici BNM za Grad Rijeku pronaći načina da upute svoga predsjednika u okvire poštivanja Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina u RH, kao i poštivanje Statuta i Poslovnika. BROJ 14 46 BOŠNJAČKI GLAS Najavljen konačni početak gradnje islamskog centra u Rijeci Temeljni kamen za džamiju u listopadu Mirjana GRCE Planovi su da se temeljni kamen položi odmah nakon Ramazanskog bajrama do kada bi trebala biti i kompletirana sva projektna dokumentacija redviđamo da će se u prvoj polovini listopada ove godine, nakon Ramazanskog bajrama, ostvariti sve pretpostavke za polaganje temeljnog kamena i početak izgradnje islamskog centra u Rijeci. U međuvremenu vjerujemo da će biti zaključena sva projektna dokumentacija, štoviše očekujemo do konca svibnja nadležnim službama Grada Rijeke projektnu dokumentaciju predati na ovjeru. Isto tako, u međuvremenu ćemo poduzeti potrebne pripremne radove na parceli, a o datumu polaganja temeljnog kamena ne treba spekulirati jer se on ovisno o okolnostima uvijek može promijeniti, primjerice i zbog gostiju iz Hrvatske pa i iz inozemstva koje na tu svečanost želimo pozvati, doznajemo od Mirsada Srebrenikovića, odvjetnika Islamske zajednice Hrvatske, zaduženog i za vođenje ovog kapitalnog projekta primorskogoranskih muslimana. P Izrada glavnog projekta pri kraju Mujo Isić, predsjednik riječke Islamske zajednice potvrđuje te informacije obrazlažući da je izrada glavnog projekta islamskog centra s džamijom pri kraju – za što je Islamska zajednica angažirala tvrtku ADB iz Zagreba te da je Islamska zajednica uvjerena da će početkom jeseni doista zaključiti svu potrebnu dokumentaciju, dobiti verifikaciju projekta od stručnih službi Grada Rijeke i početkom listopada početi s gradnjom. Podsjetimo, džamija će u Rijeci biti građena prema idejnom rješenju akademskog kipara Dušana Džamonje i njegovih suradnika arhitekata Darka Vlahovića i Branka Vučinovića iz arhitektonskog dizajn biroa ADB. Islamski centar i svoju bogomolju će Islamska zajednica graditi na parceli kupljenoj od Grada Rijeke, veličine 10.860 četvornih metara. Tri etaže U tri etaže islamski centar će se protezati na oko 3.500 četvornih metara neto, a njegov će sadržaj – uz džamiju s minaretom viso- kim 23 metra – biti i uprava riječkog Medžlisa, stanovi za vjerske službenike i sobe za goste, vjeronaučne i druge polivalentne dvorane, dječji vrtić, prostor za druženje žena, restoran i kafić. Islamsku zajednicu će taj kapitalni i dva desetljeća očekivani projekt – prema nekim dosadašnjim procjenama – stajati šest do osam milijuna eura, a graditi bi se mogao oko dvije godine. Konačno, kako izjavljuju predstavnici Islamske zajednice nastojat će se da izgradnju džamije što više financiraju primorsko-goranski muslimani koji će joj gravitirati, potom muslimani ostalih krajeva Hrvatske te okolnih zemalja. Dakako, očekuju i znatniju financijsku pomoć više islamskih zemalja. – Za nedavnog posjeta Hrvatskoj katarskog emira šeika Hamad Bin Khalif Al-Thania, o skoroj izgradnji džamije u Rijeci obaviješteni su njegovi suradnici te im je predočen projekt buduće džamije. Naravno, Islamska zajednica Hrvatske očekuje pomoć i iz Katara, poručuje Isić. Pripremni radovi na zemljištu Na zemljištu na kojem će islamski centar biti građen trenutačno se ne odvijaju nikakvi radovi, doznajemo od Teufika Čočića, voditelja tima Islamske zajednice zaduženog za vođenje projekta centra i vlasnika tvrtke Alfacommerce s kojom je Islamska zajednica potpisala predugovor o gradnji centra. No, prethodno su, ne tako davno, učinjene izvjesne intervencije kako bi se teren učinio dostupnim, očistio i gradilište počelo pripremati. BROJ 14 BOŠNJAČKI GLAS 47 Reagiranje Prof. dr. sc. Šemso Tanković, saborski zastupnik [email protected] Zagreb, 14. 04. 2009. NOVI LIST RIJEKA braćam se uredništvu vašeg cijenjenog lista da objavi moje reagiranje vezano za „znanstveni“ skup koji je održan 10. travnja ove godine u Rijeci pod naslovom „Bošnjaci u Hrvatskoj i kontinuitet Bosne i Hercegovine“. Moje reagiranje proizvod je brojnih žestokih reakcija od strane brojnih Bošnjaka iz Hrvatske ali i Bosne i Hercegovine koji su, potpuno krivo i bez ikakvih argumenata taj skup povezali sa mojim imenom i imenom stranke čiji sam ja predsjednik. O Najprije, valja istaknuti, da su pozivi odaslati u ime Vijeća Bošnjačke nacionalne zajednice za grad Rijeku i SABAH-a s potpisom predsjednika Vijeća mr. sc. Mensura Ferhatovića. Niti jednom riječju se ne spominje moje ime niti stranka čiji sam predsjednik a to je SDA Hrvatske. Reakcije mnogih čestitih ljudi vezane su za datum održavanja a to je 10. travnja koji se uvijek vezuje za nastanak Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Žao mi je da su istaknuti znanstvenici poput Šaćira Filandre, Željka Bartolovića „propustili“ taj detalj. Na isti način iznenađen sam pojavljivanjem Stjepana Kljujića na tom skupu kojem je dobrano poznato da taj datum se vezuje za najmračnije razdoblje svih naroda bivše državne zajednice poglavito Židova i Bošnjaka. U vrijeme Drugog svjetskog rata i svih ratnih događanja uz holokaust kojeg je doživio židovski narod najveću cijenu platili su pripadnici bošnjačkog naroda koji su izgubili 8.4 % svoje sveukupne populacije. Nepostojanje jasne političke vizije kod bošnjačkog naroda proizvelo je parcijalno uključivanje u različite vojske (ustaše, domobrani, partizani, nacističke postrojbe i muslimanske milicije napose). S izuzetkom muslimanskih milicija Bošnjaci su u gotovo svim preostalim „vojskama“, u pravilu, bili topovska hrana i najčešće su tragično završavali svoj vojni angažman. Svjedoci smo paradoksa da se, s izuzetkom Huske Miljkovića, koji je hrabro branio dio Bosanske krajine od četničke kame i drugih zlotvora, o muslimanskim milicijama u javnosti malo ili ništa ne zna. Bošnjacima u Hrvatskoj nisu potrebni ljudi koji prikriveno veličaju mračno razdoblje hrvatske i bošnjačke povijesti. Ponavljam još jednom da sa ovim skupom SDA Hrvatske nema nikakvih idejnih niti organizacijskih dodira. Pjevački zbor „Sevdalije“ započeo s radom V eć dugi niz godina riječki Bošnjaci nastoje utemeljiti pjevački zbor čiji bi repertoar bio temeljen isključivo na sevdalinci. Ovaj put „Sevdalije“ su krenule vrlo ozbiljno i nadamo se, uz pomoć svevišnjeg, nezaustavljivo. Pod vodstvom Zemira Delića kao „šefa“ zbora i Milana Žeželja zaduženog za muzičku podlogu na harmonici, zbor je započeo stvarati repertoar prilagođen pjevačkim sklonostima pojedinih članova zbora. Ujedno, stalnim tjednim audicijama „Sevdalije“ vrše odabir novih članova, pa će samim time i repertoar doživljavati nove kvalitativne i kvantitativne promjene. Prvi javni nastup „Sevdalije“ očekuje u rujnu u Rijeci na 13. Etno smotri Rijeka. Slijedeći nastup će uslijediti u listopadu u Rijeci u sklopu projekta „Sevdalinka kao glazbeni most“ kojeg Bošnjačka nacionalna zajednica za Primorsko-goransku županiju njeguje već dugi niz godina. Svi oni koji bi željeli postati aktivni članovi Pjevačkog zbora BNZ za PGŽ „Sevdalije“, bilo kao pjevači solisti ili kao podupiratelji, mogu se javiti Voditelju Zemiru Deliću na tel.: 098-464-974 ili na službeni telefon 098- 9626- 715 i E-mail: bnz.rijeka@gmail. com i dobit će informacije kad su probe i kad mogu doći i priključiti se veselom ugođaju koji prati rad Pjevačkog zbora BNZ za PGŽ „Sevdalije“. BROJ 14 48 BOŠNJAČKI GLAS Iz susjedstva Priredio i preveo sa slovenskog: Adem Smajić Posjeta predstavnika Islamske zajednice u Sloveniji postojnskom gradonačelniku srijedu 27. maja 2009 je gradonačelnik općine Postojna dostojanstveno primio predstavnike islamske zajednice u Sloveniji na čelu s muftijom dr. Nedžadom Grabusom. Pored muftije u posjeti bili su i postojnski imam Fahrudin Smajić, tajnik IZ u Sloveniji prof. Nevzet Porić i svi ostali imami koji djeluju i rade u Sloveniji. U Razgovor je tekao u otvorenoj I tolerantnoj atmosferi o svim problemima vezanim za muslimane Slovenije. Ponajviše se govorilo o životu I nekim konkretnim problemima pripadnika islamske zajednice, kao I o sudjelovanju općine Postojna sa islamskom zajednicom, koja je bila, kao što su se svi prisutni složili, u prošlom periodu na visokom nivou. Sagovornici su izrazili uvjerenje da će se dobri odnosi nastaviti I u budućnosti. Džemat Postojna zahvaljujući vjernim džematlijama I gradskim strukturama riješio odgovarajuće bogomoljski, vjeronaučni te stambeni problem. Kao što je konstatirao gradonačelnik gosp. Jernej Verbić, imam Fahrudin Smajić uspostavio je jako dobre odnose sa gradskim vlastima i drugim važnim subjektima u Postojni, te su se pripadnici islamske zajednice integrirali u život općine Postojna. “Islamska zajednica bogati našu sredinu. U Postojni živi trinaest narodnosti. Zaradi toga je Postojna multikulturno i međunacionalno mjesto. Kao gradonačelnik moram imati dobre odnose sa svima. Sa islamskom zajednicom jako dobro surađujemo.” Zaključio je gradonačelnik i predstavnicima islamske zajednice obećao da će muslimani uskoro dobiti svoju parcelu u gradskom groblju gdje će moći sahranjivati i pokapati svoje članove okrećući ih prema jugoistoku shodno islamskim propisima. Gradonačelnik je ovom prigodom uručio svim imamima u znak zahvalnosti i dobre suradnje zlatne kovanice koji su urađeni povodom stogodišnjice grada Postojne. Muftija dr. Nedžad Grabus se je zahvalio gradonačelniku za sve što je uradio za islamsku zajednicu koja egzistira od 1994. God. i zaželio mu puno zdravlja i veselja pri vođenju općine Postojna i u buduće. BROJ 14 S lijeva: dr. Nedžad Grabus, ljubljanski muftija, gradonačelnik g. Jernej Verbič, postojnski imam Fahrudin Smajić Postojsnki gradonačelnik s ljubljanskim muftijom I slovenačkim imamima BOŠNJAČKI GLAS 49 Iz matične domovine INTERVJU akademik Muhamed Filipović Izvor. www.avaz.ba ajveći intelektualni autoritet Bošnjaka danas, akademik Muhamed Filipović tvrdi da stanje bezidejnosti i bezizlaznosti u koju je zapala bošnjačka politika, zahtjeva hitno organiziranje Bošnjačkog sabora na kojem bi se utvrdile smjernice za izlazak iz mračnog tunela, upute za spas Bosne i bošnjačkog naroda. Akademik Filipović u intervjuu za "Dnevni avaz" objašnjava zašto je Bošnjački sabor važan, ko bi ga trebao organizirati i na njemu učestvovati, porazima bošnjačke politike, izdaji puta Alije Izetbegovića, razlozima napada na Islamsku zajednicu BiH i bošnjačke autoritete, propasti domaćih univerziteta, reisu Ceriću, Harisu Silajdžiću, Sulejmanu Tihiću... N Nedostatak politike Akademik Muhamed Filipović - Obzirom na potpuni nedostatak jedne razrađene politike i strategije bošnjačkoga naroda i činjenicu da je naš narod izložen različitim utjecajima, političkim projektima za koje ne može utvrditi da potječu iz njega, za koje možemo tvrditi da su različita porijekla i modificirani, potrebno je da se jedna takva opća politička strategija izrazi. lementi te strategije su jasni. Bošnjaci ne mogu imati nacionalni politički program, jer se oni nikada nisu u kontekstu BiH ponašali sa stanovišta svojih separatnih nacionalnih interesa. Oni su uvijek vodili politiku BiH. Zašto? Jednostavno jer je BiH uvjet opstanka Bošnjaka. Nezavisno od toga kako se opredjeljuju Hrvati i Srbi, odnosno katolici i pravoslavci, Bošnjaci nikada nisu napuštali originalni identitet i vezanost za Bosnu kao zemlju i njenu historiju. Bošnjački Sabor bi trebao da definira jednu strategiju u tom smislu. Dakle, ne strategiju Bošnjaka, ne neku usku nacionalnu strategiju koja bi rješavala pitanje odnosa između Bošnjaka i Srba, Bošnjaka i Hrvata, već strategiju borbe za multinacionalnu i multipolitičku, multilateralnu, demokratsku Bosnu - rekao je Filipović za "Avaz". AVAZ: Nekako se stiče utisak E da bošnjačka politika nema odgovora na težak aktuelni trenutak u BiH. Bošnjački lideri su na razmeđu između svoje sitnošićardžijske že-lje za nekom bošnjačkom državicom i jedinstvene i jake Bosne, koju ne znaju stvoriti? Filipović: Problem i jeste u tome. Vidljivo je da političke stranke, koje danas zastupaju Bošnjake, nekompletno, nejasno, nedefinirano, neispravno vide politiku, ponašaju se i vode narod. Potrebno je da Bošnjački sabor nakon 15 godina ponovno bude sazvan. Prvi Bošnjački sabor je bio 1993. godine. Tada su ga sazvali političari. I to je bila njegova slabost, jer su neki Sabor iskoristiti da se jedna stranačka politika verificira kao općebosanska, umjesto da se formulira jedna općebosanska politika prema kojoj će onda stranke usmjeravati svoj rad i pokazati da li su bosanske ili nisu. Prema, tome, ovaj Sabor bi trebao biti sazvan tako da se okupi stotinjak najuglednijih Bošnjaka, ali pod uvjetom da nisu politički angažirani i da u svojim gledištima nisu ovisni od politika i strategija interesa određenih stranaka. U centru njihovog interesa moraju biti Bosna i bošnjački narod. Trebaju se sastati i kazati šta je to politika koja bi najviše odgovarala Bosni kao državi, našoj zemlji i Bošnjacima kao narodu. Vođa uleme AVAZ: Kakva bi ulogu reisu-lulama dr. Mustafa ef. Cerića, kao najveći duhovni vođa Bošnjaka, trebao imati u Bošnjačkom saboru? Filipović: On je vođa uleme. Pošto je u našem narodu ulema cijenjena, otuda i značaj njegove uloge. Reis Cerić bi trebao da bude učesnik Bošnjačkog sabor, jer on nije dio politike. On ima BROJ 14 50 BOŠNJAČKI GLAS sustav moralnih vrijednosti koje mora braniti. On treba biti faktor koji će reći da je nešto što se odluči na Saboru sahi, to jest, sukladno načelima naše vjere i našeg bošnjačkog bića. Ali, ne kao kontrolni ili dirigirajući faktor. AVAZ: Gdje vodi današnja politika bošnjačkih lidera Harisa Silajdžića i Sulejmana Tihića? Filipović: Vjerujte, ne vodi nigdje. Jedini rezultat politika koji oni vode jeste stalni sukob između njih. A to je najgora moguća situacija. To paralizira političke snage našeg naroda. Rahmetli Izetbegović je bio jasan kada je rekao da je za nas dogovor u Dejtonu katastrofalan, ali da je bio prisiljen da ga potpiše i da sljedeća generacija u Bosni treba da ispravi te greške. A šta oni rade? Oni ne slijede ni Aliju na kojeg se zaklinju! Kakvog smisla ima zaklinjati se sada na Izetbegovićevim političkim naslijeđe, a voditi politiku koja se direktno protivi njegovom političkom testamentu. Primjerice, Tihić ima obraza da kaže da ne treba gledati u prošlost. Naprotiv. Nama prošlost traje! Ono isto što nam se dešavalo prije 100, 60 i 18 godina, dešava nam se i sada. Nemalo je primjera u historiji Bošnjaka gdje su sukobi njihovih prvaka, na koje ukazujete, završavali pogubno upravo po Bošnjake i Bosnu. Ali, ja Vam mogu reći da je naš narod znao napraviti korekciju. Kad je muftija Maglajlić (muftija Ibrahim ef. Maglajlić) pristao na ponudu kralja Aleksandra Karađorđevića da se Rijaset IZ BiH premjesti u Beograd, a kralj mu obećao da će ga postaviti za reisu-l-ulemu, ali uz uvjet da izvrši disidenciju, da se sa svojim političkim istomišljenicima izdvoji iz stranke Mehmeda Spahe - propao je. Tad je narod govorio: "Selam alejk muftija, sedma mu je kutija" i odgovarao: "Šućur Allahu, BROJ 14 mi smo za Spahu". Naš narod je uvijek znao osjetiti moment kada neki od lidera zastranjuju, kad idu mimo interesa naroda, kada ide na ruku drugima, onima koji su protivnici Bosne i Bošnjaka. Danas je takvo vrijeme i mi jednostavno moramo reagirati. Moramo reagirati zbog toga što neki naši lideri uzurpiraju pravo predstavljanja naroda. Niko od nas u Bosni, nijedan Bošnjak, osim onih koji su kupljenih, nije dao nijednom od lidera mandat da radi na podjeli Bosne. AVAZ: U posljednje vrijeme žestoki su napadi na institucije Islamske zajednice BiH i to upravo u trenutcima dok ona snaži i institucionalizira se. Šta je uzrok tih napada? Filipović: Jasno je zašto se napada Islamska zajednica BiH. Ona je jedan od faktora stabilnosti i egzistencije BiH u cjelini i bošnjačkog naroda! IZ BiH je trenutno jedina bošnjačka institucija koja djeluje na cijelom prostoru BiH i bivše Jugoslavije. S druge strane, pale se džamije, skrnave mezarja... Dakle, radi se o jednoj sihroniziranoj aktivnosti naizgled vrlo različitih faktora, ali koji su svi zajedno jedinstveni u tome da se zapravo ruše svi temelji egzistencije BiH i nas Bošnjaka u našoj zemlji. Nekompetentan čovjek AVAZ: Ali, ti napadi ne prestaju. Profesor Enver Kazaz, recimo, reisa Cerića čak naziva Staljinom? Filipović: Pa, Kazaz nije kompetentan čovjek čak i u onome čime se bavi. Osporeni su njegovi radovi, a on sebi uzima takva prava. Reći za Reisa Cerića da je Staljin je neviđena sramota. Bez obzira na to što mu se mogu postaviti određene primjedbe, reis Cerić u osnovi ima jedno ispravno gledište, a to je da smo mi evrop- ski muslimani, da trebamo biti tako profilirani, da smo nosioci mira i spremni surađivati, ali da čvrsto insistiramo na onome što su naša prava. Zašto od svih vjerskih zajednica smeta Islamska zajednica? AVAZ: Napadi su posebno postali žestoki nakon početka izgradnje sjedišta Rijaseta na Kovačima. Zašto smeta sjedište reisu-l-uleme? Filipović: Haris Silajdžić je u ponedjeljak emisiji "60 minuta" rekao jednu nepotrebnu floskulu. Ako mene neko pita treba li se izgraditi zgrada Rijaseta IZ BiH, ja odgovoram pozitivno. Bio bih sretan da se takvo nešto napravi! IZ BiH ima veliku ulogu, zadatke, ona nas reprezentuje u svijetu i ona mora imati odgovarajući prostor. Ako postoje ljudi koji su spremni da u to ulože sredstva, ja im čestitam i drago mi je da se gradi. No, nemojte se začuditi da postoji jedno raspoloženje i jedno organizirano djelovanje koje traje već jednu deceniju kod nas, koje postaje sve agresivnije i koje se u nekim glasilima može vrlo jasno prepoznati. Te aktivnosti imaju za cilj da ukažu da sve što Bošnjaci rade ne valja, da je sve što se tiče islama problematično, da su svi naši ljudi improvizirani, sumnjivi. Čak ste mogli primijetiti direktne denuncijacije pojedinaca. Jedan tobožnji naučnik je za mene u "Oslobođenju" napisao da vodim agitaciju, antievropsku i evrofobičinu akciju. AVAZ: Zašto su bošnjački autoriteti stalno meta napada, počevši od Vas pa do reisa Cerića? Filipović: Nama se historija ponavlja. Ko god se profilirao kao branilac interesa jedinstvene Bosne i bošnjačkog naroda i njegovih prava bio je izložen napadima. To je konstantna našeg života. Ja sam napadan od 1962 godine BOŠNJAČKI GLAS i to samo zato što sam zastupao stav da su Bošnjaci poseban narod i da kao takav treba biti priznat. Sječe glava naših autoriteta trajat će sve dok naš politički establišment i država ne budu počeli štititi nas kao što štiti druge. Zašto je nama stalo do bosanske države? Pa, svaki narod u svojoj državi ima zaštitu, samo mi Bošnjaci nemamo. Zaštite nemamo u Fazlagića Kuli, Banja Luci, pa ni u Sarajevu. Zahtijevamo od bosanske države i političkog establišmenta da nas zaštiti. Pogledajte, može se pljuvati po svakom značajnom Bošnjaku bez ikakve reakcije. Kad ste čuli Harisa Silajdžića, Sulejamna Tihića ili Zlatka Lagumdžiju da je ustao i rekao: "Dosta je više o tome čovjeku, to je ugledna osoba u našem narodu, velikodostojnik". AVAZ: Svjedoci smo nove radikalizacije srpske politike u BiH. Šta je, po Vama, krajnji cilj politike Milorada Dodika? Filipović: To je jasno. Srpska politika je ista. Od Garašanina, Bosna treba biti Srpska na ovaj ili onaj način. Garašanin kaže: "Pridobijte muslimane, kupite, platite, pobijte ako treba, ali Bosna treba biti srpska"! To politiku je vodio Garašanin, Obrenović, vodili su Karađorđevići, Milošević i SANU-u. Dodik je samo sljedbenik te politike i ona je legitimna sa stanovišta srpskog nacionalnog interesa. AVAZ: U isto vrijeme, snažno se aktuelizira priča o federalizaciji BiH i stvaranju trećeg, hrvatskog entiteta, čemu to vodi? Filipović: Treći entitet je samo međufaza plana o podjeli Bosne, odnosno odvajanja teritorija koji je Tuđman tražio za Hrvatsku. Taj projekt je živ. Broj Hrvata u biH je takav da oni ne mogu formirati nikakav entitet, osim na papiru. Ali, taj teritoriji se želi priključiti Hrvatskoj. Oni i dalje to guraju i politika HDZ-a se nikako ne može odmaknuti od toga. Tu politiku vode hercegovački Hrvati i to na štetu bosanskih Hrvata, koje su mislili preseliti u Stolac, Čapljini, Dubrave, Ljubuški... To su (hercegovački Hrvati) agresivni ljudi. Nemaju osjećaj za Bosnu, jer su, kad se gleda historijski, oni uostalom i došli u Bosnu. AVAZ: Bojite li se da Bošnjaci ne završe kao Palestinci. Da se u jednom trenutku odvoji RS, formira hrvatski entitet i da se, zahvaljujući ovakvim vođama, jednog jutra Bošnjaci probude sabijeni u nekakvu enklavu? Filipović: To se može desiti ukoliko ne dođe do ozbiljne promjene u političkom mišljenju, ponašanju i stavovima bošnjačkih prvaka. Te ljude bošnjačka javnost treba da pozove na odgovornost. Da im kaže: "Stop Sulejmane, Harise, Zlatko". Izvolite sjesti i dajte nam objašnjenje kakvu to politiku vi vodite. I dokle ćete se svađati preko naših leđa. Dakle, bez jasne politike i jedinstvenog stava mi ćemo progutati bananu! Zbog toga ja i tvrdim, pa zatvorimo ih bolan (bošnjačke političare - op. a.), pa nisu oni nad nama, nego smo mi nad njima. Narod i bošnjačka javnost ima prava prema tim ljudima. Sramota je da nikad niko nije sazvao ugledne Bošnjake da ih nešto pita. Rahmetli Izetbegović je u toku rata znao sazivati bošnjačku pamet da ih se pita. Ovi čak ne smatraju potrebnim da nas išta pitaju. Pa jeste vidjeli ko sjedi u glavnim odborima i drugim tijelima bošnjačkih stranaka koje trebaju presuditi našu sudbinu. Ko su ti ljudi, gdje su, ko ih u javnosti zna?! Po čemu su poznati, šta su učinili za Bosnu?! Oni su jedan zasebni svijet. Oni se po nekim, nama nepoznatim, kriterijima sastaju i baš ih briga za narod. Na djelu je tihi 51 državni udar AVAZ: Kako gledate na ulogu međunarodne zajednice pred sudbonosnim danima za BiH? Filipović: Ja se bojim da je danas u organizaciji međunarodne zajednice, visokog predstavnika Miroslava Lajčaka na djelu jedna vrsta tihog državnog udara i da ćemo mi na kraju progutati bananu! To znači da ćemo dobiti rješenje koje će biti protiv naših interesa, kao što smo to dobili u Dejtonu! Ja nemam povjerenja u Evropu. Kako ću imati povjerenja u one koji su nas naveli da proglasimo nezavisnost, priznali nas i glasali za nas u UN-u, a zatim nam zabili nož u leđa i oduzeli pravo na odbranu. Univerzitet je propao AVAZ: Kako gledate na stanje na Univerzitetu u Sarajevu i akademskoj zajednici uopće u BiH? Mediji pišu o seks aferama, drogi i korupciji na univerzitetima. Filipović: Univerzitet je propao! To sa profesorima je sramota. U pitanju je dio sindroma općeg pada svih vrijednosti u društvu i opće korupcije od politike pa naniže. Sarajevski univerzitet je bio evropski vrijedan. Na njemu je radio veliki broj naučnih radnika. Svaki profesor je mogao raditi bilo gdje u Evropi. Danas je to palo. Osuo se veliki broj ljudi. Neki su umrli, neki pobjegli. U univerzitet je ušao veliki broj nespremnih i nekvalificiranih ljudi. Naša država je usvojila politiku obaranja kvaliteta rada na Univerzitetu usvajanjem Bolonjskog modela, koji univerzitet svodi na školu. Padom univerziteta, gubimo nauku. I uskoro nećemo imati bosanske nauke. Sramota je ono što se dešava sa imovinom Adil-bega Zulfikarpašića AVAZ: Kako Vi gledate na trakavicu oko podjele imovine Adilbega Zulfikarpašića na šta ste Vi ranije upozorili? Filipović: Sramota je da to rade BROJ 14 52 BOŠNJAČKI GLAS ljudi, kojima je Adil, a ja to znam, strahovito mnogo dao. Često sam ga pitao da je li daidža baš dužan da toliko daje sestrićima. On bi mi rekao: "Ja im želim dati iz vruće ruke, dok sam živ, da se ne bi uplitali u ono što će iza mene ostati". Eto, nije mu uspjelo. Meni je žao da se to dešava. I sam Adil je doprinio tome svojim "šetanjem", neodređenošću svoga stava, uplitanjem raznih nekompetentnih ljudi. Stvar bi bila jasna kad bi Institut bio odvojen od imovine i kad bi to bio stvarni vakuf, a ne pseudo vakuf. Kad bi imao svoju vakufsku upravu i kad bi Institutom upravljali stručnjaci. Adil je uvijek miješao svoje političke i ambicije vakifa i onda je dobio rezultat koji je logičan. Bošnjaci nemaju institucija Filipović: Mi Bošnjaci nemamo nikakvih institucija, osim BZK "Prporod" koji po karakteru i značenju pripada 19. vijeku. Mi smo jedini narod koji nema instituta za istraživanje njegove kulture, tradicije... Drugi imaju. Hrvati i Srbi imaju u Mostaru i Banja Luci, ali i u Zagrebu i Beogradu. Mi nemamo ništa. Mi moramo osigurati te institucije kako bi se na suvremeni način izučavalo sve što se tiče nas i naše historije. Jer, nepostojanje institucija nas je koštalo! Naprosto su nas negirali, osporavan je naš identitet. Oduzimana su nam svojstva kulturnog subjekta, historijskog subjekta i narodnog subjekta - kazao je Filipović. Autor: Faruk VELE IZVOR: www.avaz.ba Poetski kutak i kratka priča ALADŽA NJENO JUTRO U AVLIJI Ti mahramu zamijeni na glavi kad djevojka vjerna ljuba posta, odbrani se feredži i zaru simbol majke sve do danas osta. Kada jutrom sunce grane i toplinom pupoljke razvije zamiriše behar bijeli a s mušebka ona se nasmije Mili Bože,upitam se šta je ljepše ovog trena da li jutro,da li cvijeće il s mušebka slika njena Niti sunce,a ni behar ljepoti joj ravno nije kad se jutrom sa mušebka javi i nasmije. Kad se rani sabah plavi zacvrkuću prve ptice a kroz ćulham ona prođe i pomoli bajno lice Sva šarena i bijela i žuta ni kjefija tebi nije ravna zavija te i snaha i majka ej Aladžo ti si baška slavna. Milošta si bila taman namna ej Aladžo mahramice slavna. Avlija se sva osvijetli dal od zrake žarkog sunca ili biće od ljepote oka plava od ljepote njenog lica Ko što cvijet pije rosu i poželi zraku sunca namirišem plavu kosu i ćutim je usred srca Nanule se tiho čuju kad avlijom ona kroči od zumbula ljepše su joj njene plave, plave oči. Pjesme napisao: Salih Agić BROJ 14 BOŠNJAČKI GLAS 53 Seadov lanac pomoći i sreće Napisao: Admir Muhić edne večeri, mrklom dionicom izlokanog puta, Sead se vraćao kući. Njegov golf 'kec' bio je jadan i dotrajao, kao i kod većine ljudi u tom kraju. Od kako je rat završio i tvornica u kojoj je radio već odavno slabo stajala, bio je bez posla. Nafaku je tražio u obrađivanju zemlje koja je u tom kraju najbolje rađala na cijelom Kordunu. Okrutna i hladna zima ušla je i u njegov skromni dom. Kuća koju je naslijedio od roditelja nije plijenila poglede prolaznika. Stara prizemnica bila je svega nekoliko stotina metara od državne granice. U njoj nije imao vodu nego je u avliji imao bunar iz kojeg je ručno izvlačio potrebnu vodu. Bio je i s tim zadovoljan. Nije se žalio niti ikome jadao zbog toga. Put kojim se vraćao kući bio je pust. Malo ljudi je imalo razloga biti u to vrijeme na tom mjestu, osim ako nisu selili u drugi kraj zemlje. Većina njegovih prijatelja i vršnjaka, u potrazi za poslom i boljim životom, je već bilo odselilo u druge krajeve planete. Oni su imali obitelji koje su morali prehraniti i snove koje su htjeli ispuniti. Ali, on je ostao. Njegov san je bio da ostane na topraku svojih roditelja i nije bilo cijene da se Sead odseli iz svog rodnog sela. Napokon, u tom mjestu su i mezari njegovih roditelja koje je nadasve volio i poštovao. Tu je rođen i odrastao. Svoje djetinjstvo je proveo tu igrajući se po okolnim brežuljcima i čuvajući ovce. Tu je njegovo mjesto. Kao da je centar svijeta. Najbolje mjesto na dunjaluku, Maljevac. Postajalo je sve mračnije. Polako vozeći kući, skoro da nije ni primijetio čovjeka koji je stajao uz ivicu puta. Prolazeći pored njega shvatio je da mu je potrebna pomoć. Skrenuo je s puta i zaustavio se nekoliko metara ispred njegovog tamnog mercedesa. Zaustavljajući se, njegov auspuh koji je trebao popravak još više je zabrujao. Ručna kočnica mu nije radila nego je ćutak kojeg je vozio u prtljažniku podmetnuo pod kotač. Kada je prišao do mercedesa vidio J je čovjeka u odmaklim šezdesetim godinama koji se usprkos osmjehu činio zabrinut. Nitko mu nije stao kako bi mu pomogao puni sat vremena. Starac je izgledao prestrašeno i iscrpljeno. Pomislio je da se starac čak i njega prestrašio. Kako bi ga oslobodio, uputio mu je veseo osmjeh i rekao: „Treba li vam pomoć, gospodine?“ Starac je drhtao od hladnoće dok je pokušavao objasniti da mu se probušila guma i da je sam ne može zamijeniti, a ni signala za mobitel tu nema kako bi zvao pomoć. Rekao je da se htio vratiti do obližnje Prisjeke jer gore ima signala. „Nema problema gospodine. Sada ćemo to riješiti. Vi slobodno uđite u auto gdje je toplije, a ja ću za minut zamijeniti gumu. Usput, ja sam Sead.“ Sead je morao izvaditi svoju dizalicu kroz prednja vrata golfa jer se prtljažnik nije dao otvoriti. Iako probušena guma i nije neki kvar, za starca he i to bilo previše. Sead se sagnuo i postavljajući dizalicu, okliznuo se. Srećom dočekao se na dlanove u koje se zabolo nekoliko kamenčića. Dok je skidao kotač, starcu kojem se vratio osmjeh i raspoloženje, otvorio je prozor i kazao mu da je on iz Karlovca i da je u prolazu. Ide u Sarajevo do svog prijatelja kojeg nije vidio još iz predratnih dana. Ne zna kako da mu zahvali što je stao da mu pomogne. Sead, zavrćući posljednje vijke na rezervnoj gumi samo se osmjehnuo. Gospodin je prije rata često odlazio u Bosnu kod svojih prijatelja iz vojske, ali ovo je bilo prvi put nakon rata da krene u Sarajevo i prijeđe granicu. Imao je u planu krenuti ujutro, ali nije se mogao suzdržati pa je krenuo na put po noći. Taman taj dan se čuo s prijateljem. Od dragosti što je živ i čitav odmah se zaputio na put da ga ujutro rano iznenadi pred kapijom u Sarajevu, iako je prijatelju rekao da će ujutro krenuti. Nije se mogao obuzdati želji da ga čim prije vidi i zagrli. Starac je pitao koliko mu duguje. Ma koliko da je, neće mu biti puno s obzirom na okolnosti koje su ga snašle. Sjetio se kakve bi mu se sve loše stvari mogle desiti da mu nije Sead pomogao. Čak mu se moglo desiti i da odgodi putovanje. Sead je odmahnuo rukom i kazao da ne dolazi u obzir nikakav novac i protuusluga. Pravdao se da mu ovo nije posao. Samo je stao kako bi pomogao nekom u nevolji koja ga je snašla u mrkloj noći bez osvjetljenja. Samo Bog dragi zna koliko je puta bio u prilici da i njemu drugi pomognu pa čak i u sličnim slučajevima. Ne dao Allah dragi da ovo naplati, bio je njegov kategoričan odgovor. Ali, ako baš želi platiti uslugu, neka onda prvoj osobi koju sretne i kojoj je potrebna pomoć pomogne...i tada me se sjetite,“ dodao je Sead. Sačekao je da se mercedes udalji, a zatim se i sam zaputio kući. Iako je noć bila hladna i tmurna, osjećao se lijepo i ugodno. Bilo mu je drago što je mogao nekome pomoći i učiniti dan kompletnim. Došavši kući prvo što je uradio bilo je zatvaranje kokošinjca, jer nerijetko lisica provali kroz ogradu i 'ukrade' mu koku nesilicu. Kokoši su same u vrijeme akšama ušle u svoj dom. Usput je pokupio jaja iz kokošinjca da može ujutro napraviti doručak prije nego ga 'pozovu' dnevne obaveze. Jedno jaje je ostavio jer je to adet prema kokošima da kraj njega snesu još koje i da ne bi nosile jaja na neko drugom mjestu. Nekoliko kilometara dalje, u susjednoj državi BiH, starac je, uz benzinsku pumpu gdje je nalio gorivo, primijetio malu ćevabdžinicu. Izašao je s namjerom da nešto pojede prije nego nastavi svoj dugi put. Unutra je bilo toplo i ugodno. Ulaskom na vrata sav se pretvorio u uho s izrazitim smiješkom na licu. Na lokalnoj radio postaji u špici odjave dnevnog emitiranja pjevušio je dobri stari Sajo: „...divna mila, lijepa gizdava...“ Čuvši glas iz kuhinje: „Sestro, posluži još ovu mušteriju i onda idi kući,“ znao je da je radno BROJ 14 54 BOŠNJAČKI GLAS vrijeme bilo pri kraju. Ćevabdžinica je mirisala na domaćinsku kuću u kojoj je nepoznati putnik namjernik imao posebno mjesto kod gazde. Sjeo je na mjesto odakle će moći pratiti ulicu koja je imala otvoren pogled na benzinsku. Iza zavjese se pojavila mlada i nasmijana žena. Bila je jako ljubazna. Primijetio je da će uskoro na ovaj svijet donijeti još jedno biće. Bila je u blagoslovljenom stanju. Pitao se, kako je moguće da netko kome život nudi tako malo, bude tako ljubazan prema strancu kojeg prvi put vidi. Tada se sjetio Seada. Nakon što je pojeo ćevape pružio je novčanicu od 1000 kn kako bi platio račun. Mlada žena je pitala ima li sitno, ali je on odmahnuo glavom. „Braco, imaš li sitno 1000 kn“, pitala je brata koji je iz druge prostorije kazao da ima. Nakon što se izgubila iza zavjese, starac je ustao i tiho izašao napolje i odvezao se dalje u svom pravcu. Kada se vratila s kusurom, Alma se pitala šta se desilo sa starim gospodinom. U taj čas je primijetila komadić papira na stolu za kojim je sjedio. Oči su joj se napunile suzama kada je sadržaj pročitala. Pisalo je: „Ništa mi ne dugujete. Jednom mi je netko učinio uslugu kao što to ja vama činim. Ali, ako baš želite da mi vratite, evo što trebate uraditi. Ne dopustite da se lanac pomoći i sreće prekine s vama i kada budete nekom činili uslugu, sjetite me se. Ja sam Stipe.“ Alma je pospremila stol, oprala suđe, i krenula kući. Morala je prijeći granicu i spustiti se do Maljevca. U putu je razmišljala o novcu i poruci. Kako je taj starac mogao znati kako je njoj i njenom mužu novac baš tad bio jako potreban? Kada dobiju bebu narednog mjeseca, biti će doista teško. Znala je kako joj se muž brine. Jedva je čekala da ispriča mužu što joj se desilo. Skrećući s glavne ceste primijetila je otpali auspuh s nekog vozila. Dolazeći pred svoju kuću vidjela je upaljeno svjetlo u spavaćoj sobi. Čak ni ulazna vrata nisu bila zaključana. U sobičku koji je bio ispred spavaće sobe, koji je služio kao kuhinja, našla je poruku svoga muža u kojoj je stajalo: „Alma, nisam našao novce po koje sam išao da posudim, ali bez obzira na to, probudi me rano ujutro pa ću otići i na veresiju podići krevetić za bebu. Ne možemo čekati zadnji trenutak da rodiš pa da tražimo krevetić.“ Ulazeći u sobu, Alma je primijetila da je Sead već bio zaspao. Velika akcija riječkog Merhameta Piše: I. Ružnić elika proljetna akcija koju provodi MDD „Merhamet – crvani polumjesec“ Rijeka ima svoj ljetni nastavak. Započela je na Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine 01. ožujka 2009. godine i traje. Naime, tog dana je pokrenuta akcija podjele velike količine deterdženata svih vrsta koju je Merhametu donirao donator koji je želio ostati anoniman. Proizvodi iz asortimana tuzlanske „Dite“ zasigurno su dobrodošle u mnoge obitelji Grada Rijeke, PGŽ i drugih gradova i županija u Republici Hrvatskoj do kojih je dosegla humana gesta merhametovih aktivista. Prema kazivanju voditelja Merhameta gospodina Kadira Begovića, samo u Rijeci pomoć u deterdžentima podiglo je preko sedamsto (700) obitelji. Pored obitelji, donacije su ustupljene mnogim ustanovama i udrugama. Tako su značajne donacije ustupljene Caritasovu domu „Sveta Ana“ Rijeka, Udruzi beskućnika „Sveti Franjo“ Rijeka, Udruzi „Aškalije“ Rijeka, Udruzi žena Romkinja u Rijeci, Udruzi Roma iz Crikvenice i mnogim drugima. Pored donacija u higijenskom materijalu, MDD „Merhamet“ Rijeka ove godine je proveo još jednu vrijednu akciju. U vremenu ekonomske recesi- V BROJ 14 je aktivisti „Merhameta“ su proveli prikupljanje i raspodjelu sadnog i sjemenskog materijala za male kućne povrtnjake. Tako će ove godine mnoge male okućnice zazeleniti sa sjemenskim povrtlarskim biljem, a mnoge obitelji biti potstaknute da same proizvedu dio proizvoda za vlastitu prehranu. Još jedna hvale vrijedna akcija riječkog „Merhameta“ i njenih aktivista pod dirigentskom palicom vrijednog Kadira Begovića. Gastro vremeplov Piše:SalihAgić Z i j a f e t (menú) PILEĆA ČORBA *** KOKOŠ IČIJA *** Sezonska salata miješana *** Arapova glava /torta Bosne/ *** Kahva bosanska Poštovane aščihanume i aščibaše, danas Van predlažem zijafet od piletine jer je "lakše" meso s obzirom da za desert pravimo dosta kaloričan kolač-tortu ARAPOVU GLAVU. Pripreme su jednostavne, a ARAPOVA GLAVA traži nešto više strpljenja i "ljubavi" pa Vas molim kada je budete pripremili prije serviranja snimite digitalnim fotoaparatom te snimke pošaljite uredništvu "Bošnjačkog glasa".ARAPOVA GLAVA je veoma vremešna slastica koja je krasila sofre bosanske vlastele te se i danas smatra svojevrsnom bosanskom tortom. Jako bi volio da Vas što više pripremi ARAPOVU GLAVU te da se javi komentarom u "Bošnjačkom glasu". Možete i meni na tel. u redakciji lista.Unaprijed hvala. Pa počnimo: Sastojci: Pileća čorba • pileće meso - 0,25kg • masnoća - 0,03kg • povlake - 0,03kg • brašna TIP 500 - 0,03kg • mrkve - 0,03kg • crveni luk - 0,03kg • celer - 0,02kg • peršina lista - 0,02kg • jaje - 1kom • sol, biber po želji • limun - 1kriška Priprema: Piletinu skuhati,odvojiti od kosti i usitniti,a juhu procijediti.Sve povrće preprati,isjeckati te se na masnoći izdinstati ,dodati usitnjeno meso.Prelijemo ocijeđenom juhom i kuhati.Jaje umutiti i ukopati u čorbu,a na kraju dotjerati ukus začinima i limunovim sokom.Servirati toplo. Sastojci: Kokoš ičija • pile(kokoš) cca 1 kg • riže - 0,05kg • mrkve - 0,05kg • peršin list - 0,02kg • masnoća - 0,03kg Priprema: • brašno za pogaču TIP 550 -1kg • soli-0,02kg Napravite pogaču od brašna malo soli i vode. Kad je pečena dobro rashladiti.Rižu obariti samo da nabubri. Pile ili kokš skuhati u cjelo toliko da se dobije juha.Od obarene riže,mrkve i peršina i izmrvljene pogače napraviti ičiju.Ičiju posoliti,pobiberiti i pomastiti.Dobro izmješati i tom ičijom (smjesom), napuniti pile,zaliti juhom,zatvoriti pile i peći a povremeno zalijevati juhom. Kad je pečeno "fil"/ičiju pažljivo izvaditi na oval, a pile razrezati na 4 djela i složiti po ičiji i servirati. Salatu napraviti od svježeg paradajza,krastavaca i mladog luka te servirati. Arapova glava Priprema: Ova se slastica spravlja u nekim gradovima Bosne od davnina(Tešanj, Gradačac). Za oblikovanje služi veći bubalj, poklopac ili posuda istog oblika, s tim što taj poklopac treba nečim učvrstiti dok se jelo priprema.Za pripremu treba razviti 6 jufki tako da mogu prekriti iznutra tu posudu. Zatim upržiti kahve koliko je potrebno da se udubljenje u posudi napuni. U kahvu (brašno, šećer i maslo) umiješati mljevene orahe i suhe grožđice.Posudu iznutra dobro pomastiti i uvući jufke ali svaku jufku pomastiti; krajeve jufke kad se udubljenje napuni kahvom premotati tako da se Arapova glava zatvori. Kad je gotovo tepsiju prinijeti okomito i pažljivo drugom rukom lagano "istresti"Arapovu glavu" u tepsiju i ispeći. Kad je pečeno zalijte lagano tepsiju agdom (ukuhani šećer u vodi) od vrha do dna cca 3 dcl agde i ostaviti na hladno mjesto da se stisne. Prije serviranja preliti topljenom čokoladom, a zatim šlagom te se servira u cjelo, a na sofri se reže rebrastim nožem pažljivo od vrha prema dnu. Kahva bosanska Priprema: Po već objavljivanom načinu ispeći kahvu i servirati je uz toplo ili hladno mlijeko i rahat-lokum,te svakako maštrafa hladne vode. Poštovane aščibule i aščibaše,pripremajte ova jela jer time čuvate, njegujete dio naše kulture i tradicije a naravno i užitak u ovim specijalitetima je poseban. U ime naše tradicije, s poštovanjem i zahvalnošću, Vaš Salih Agić
© Copyright 2024 Paperzz
