close

Enter

Log in using OpenID

Balk 004

embedDownload
 Kič je grad iz kojega je došao, - kaže nepoznati. Evo tog grada na sliki.
William Alesh
Balk i njegove
priče
30.8.2012. 21:10
Nebih ni znao ni koliko je sati da ne počeh ovu knjigu. Radi se o
memoarima bolesnika koji kaže da je na Zemlju došao sa Planete
Nada. Problem nije što je on bolestan nego je istovremeno toliko i
normalan. Kaže, došao sa Planete Nada iz Galaksije Cyrus. Čime?
Kaže projektovanjem. Niti aparata ni motora nego osvano nako
sam pored moje pojate. I to veli da je došao sa 7000 i neke godine
na ovu našu Zemljicu na kojoj po datumu moga zapisa tek teče
2012-a. Priča neke gluposti da je prije 16 godina pobjegao tamo sa
Meteora Balk koji je pak prije više od 3000 godina adaptiran za
narode Balkana, da konačno samo oni na nekom mjestu na miru
žive i rade. Da konačno uvide da im drugi nisu krivi za njihove
užasno krvave ratove. A oni, oni su to jedva dočekali i Januara
6991- ih nastavili još krvavije.
Kaže, na Nadi i ovdje na Zemlji, to je sve isto. Ljudi su svuda samo
ljudi, samo što se oni na Nadi još uvijek trude da pošteni ne najebu
baš skroz. Isto su ludi, pametni i osječajni. Ima malo razlike u
vaspitanju. Mora se priznati da su tolerantniji i milosrdniji od nas.
Uglavnom, ipak svi i tamo proizvode oružje za naš konačni smak
sa ovog svijeta. Još im to još ne polazi za rukom. Nešto smeta.
Možda Bog. Da on. Siguran sam u to. Možda i zbog toga jer poslije
silnog poleta za rat vojnici u rovovima sve brže poćinju da zavide
na virtuelnosti buba i mrava da ostanu živi. Tako da još uvjek po
svemiru negdje ima još ljudskih života. Čovjek misli da je neko i
nešto ako može uništiti, ubiti, zatvoriti, mlatiti, mučiti silovati
pripadnike svoje rase. Obuče uniformu, postroji se i to je sve.
Doživljava potpunu slobodu klanja i klaonice iako je kao fol svezan
naređenjima i konvencijama. Pozdravlja ofricire dodirom dva prsta
ili šakom desne ruke na sljepo oko svoje glave kao da kaže, zapovjedniče, moja pamet je tvoja, ja sam slijep i prepušten tebi. Ja
mozga nemam. A kad ode na bojište prepušten je samo sebi, svojim
nagonima i strahovima. Rat je vrhunac svega, - reče neki ostrašeni
philosof. Svega?
Donese dakle sa sobom taj ludi čova neku tašnu i mjesto kakve
naprave iz nje izvadi knjigu pa mi je dade na poklon. Ja ga pitam,
pa kako to da on nema nešto što tamo ima a ovdje nema pa da se
obogatimo na pronalasku. Veli ama nema tamo ništa što ovdje
nema, sve je isto i tehnika i tehnologija. Znanje se po Svemiru
ljudima djeli ravnomjerno. Samo imaju neke mašine za prevoz
putnika sa planete na planetu koje neke misteriozne grupe drže
pod strogom kontrolom. Nisu to ni mašine, veli on, nego kabine.
Kažeš onom što šnjima rukuje đe ćeš, uđeš u kabinu i poslije za par
minuta se nađeš tu đe si želio. Mene su smatrali neprijateljem jer
sam pisao o nama ljudima bez zadrške i licemjerstva. Jedan dan me
neko zgrabio na ulici sa mojom tašnom u kojoj sam nosio jednom
prijatelju ovu moju knjigu u kafanu na čitanje i evo me ovdje. Ma
šta oni rade od ljudi to je revija. Šta ima u ovoj knjizi opasno ja ne
vidim. To je dnevnik moga života i nekih događaja koja se uz njega
usput dešavaju i ništa više. Ako im to smeta onda im smeta cijeli
živi svijet. A to samo đavlu može da smeta. Možda su se oni šnjim
povezali i svezali, zaključi svoj uvod došljak. Kaže mi da je objavim
slobodno pod mojim imenom ako hoću i traži da ga zaštitim i
nikom ne govorim mnogo o njemu jer mu je sve već dosadilo i htio
bi da živi kao farmer, čuva ovce ili tako nešto
Dogovorimo se da kažem svima da mi je neki sa Balkana rođak
došao u posjetu da radi ovdje na mojoj farmi u Kanadi jer tamo
nema posla, itd. Imao je čak i Hrvatski pasoš koji su mu dali oni sa
Nade, što ga k'nama od tamo ispratiše. Pristanem preliminarno
dok ne pročitam malo te njegove knjige i malo ga posmatram.
Ionako mi fali nekih izazova. Svašta i od mene. Radova na farmi
nema čudo kad se dobro organizuje posao, to jest dobro plate
radnici. Dam mu sobu iznad garaže i posao u štali. On me ubrzo
odmjenu u svemu oko organizacije poslova sa radnicima, oko
konja i nojeva, malog motela u kojeg bi smjestio turiste koji bi
dolazili da ih jašu i vrlo skupo plate to zadovoljstvo. Ma živio sam
ko grof Jagodich otkada mi ta ideja pade naum. Ja, želeći uvijek da
budem pisac ,počeh da je prepisujem nalivperom i olovkom tako
da je u mom tom rukopisu izgledala kao da sam je ja stvarno pisao.
Promjenio bih koju rečenicu ili dodao nešto pa to precrtavao tako
da je stvarno izgledalo kao pravi mukotrpni rad. Ma bio sam ja
talenat u školi za književnost dok nam ne dođe da predaje
literaturu neki prof koji je slušao samo sebe i uživao u svojim
predavanjima. Njegovo znanje se na većinu u razredu se nije
prenosilo. Izgubismo mnogi volju za taj vid ljudske aktivnosti i
okrenusmo se medicini, inžinjeriji, mathematici, pravu, a neki čak i
ekonomiji.
Moja žena je radila u obližnjoj bolnici kao sestra. Imala je dosta
prekovremenog rada na poziv pa sam sa te strane imao na pretek
vremena za pisanje. Evo uvoda tog dnevnika.
Bio sam mlad i zbog sigurnosti koju mi je pružala familija a naročito
otac bio sam i dugo ostao veoma naivan zbog čega su me drugovi često
šprdali. Odatle dobih mnoge komplexe, ali budio sam i poneko
poštovanje jer sam na to sve bio nevjerovatno tolerantan. Sve se
promjenilo kad je te zlokobne 91-e rat počeo u Hany a onda 92-e u Bony
na našem meteoru Balk. Da počnem malo ranije oko 74-e kada nam je u
drugom srednje dođao Žika za profesora matematike. Svi su uočili
frapantnu sličnost nas dvojice. Kao da smo dva brata sa velikom razlikom
u godinama ili kao neki mlađi stric i sinovac što se nerijetko i dešava.
Malo mi poraste ugled u razredu a i zbog toga jer sam naglo u zadnjih
dvije godine porastao čitavih 20 centimetara. Svoje godine Žika nikada
nije odavao. Uvjek bi na pitanje đaka o datumu rođenja odgovarao
frazom, – godine nisu važne, a ponekad bi dodao da je sve u životu
relativno. Pošto je bio matematičar dodao bi zamišljeno, - i varijabilno.
Iste godine 81-e-e kad smo maturirali, omiljeni prof je oženio lijepu
plavu Donju njihovu najljepšu vršnjakinju iz razreda iako je bio od nje
stariji bar 15-ak godina. Naglo mu opade popularnost u mojim očima a
možda i kod nekih drugih. Oženi on onu istu nježnu Donju koja je sa
mnom išla u školu svih 12 godina, dakle od prvog osnovne. Udala se za
profesora tako iznenada kao da ju je na ulici zaprosio i odatle odveo kod
matičara. Mislim, ima i takvih brakova pa traju dugo i sretno. Tu nekih
formula za sreću nema. Nikada ih niko negdje prije toga nije ni vidio
nasamo niti je ona imala nekih razuzdanih veza. Nije im bilo ni svadbe
niti je iko u Čaršiji ikada vidio Žikine rođake. Bio je kao vuk samotnjak.
Stalno je prije toga braka bio sam ili sa svojim đacima na kružoku ili
izletu a ostatak života je provodio po gradu na svom starom biciklu. Pio
nije. Uzoran i trezven služio je kao primjer svima nama.
Meni je Donja bila posebno draga i gledao sam na nju kao ni na koju
drugu osobu. Nešto sasvim posebno, ni kao na sestru ni moguću
ljubavnicu, ni prijateljicu, nego kao dio sama sebe. Tako to biva kada
provedeš mnogo vremena sa jednom osobom. Grci imaju sedam riječi za
srdam vrsta ljubavi, a ja sam prema njoj gajio ako ne i svih sedam, ono
bar njih pet. Nikada mi sa njom nije bilo dosadno. Kada smo bilo gdje bili
skupa za mene je to bio praznik. U divljini, na moru, u disku, na ulici, pa i
poslije u vozu kojim su godinama često zajedno putovali. Ja u grad u
kojem sam živio i bio oženjen, a ona na vanredne studije, a potom
ustaljene tetki posjetu u GrizzVille. U mladosti sam par puta poslije
burnih trevenki spavao sa njom u istom šatoru, krevetu neke sobe,
konjarniku, ali nikada nismo imali ništa od bilo kakvih fizički
sentimentalnih kontakata. Jednostavno bi prespavali zajedno jer drugog
kreveta nije u blizini ni bilo ili je bilo suviše hladno. Nikakvih drugih
poljubaca između nas nije nikad ni bilo osim u obraze pri čestitkama u
raznim slavljima. Svi su znali da sam njen zaštitnik i vjerni pratilac i
prijatelj koji bi svoju ruku žrtvovao za nju. Branio bih je kad bi kao i o
svakom ljudskom biću tračevi kolali o njoj. Nisam na nju ni trenuta dao
da neko baci neku mrlju, insinuaciju ili laž koja bi ostala zauvjek kao
istina. Pogotovo zato jer je odrasla samo sa mamom. Oca nikada nije ni
spomenula. Kolale su razne priče o njemu, da je bio kriminalac, zatvoren
zbohg zločina u Drugom Ratu, likvidiran, neprijateljski emigrant, itd. Ima
tako ljudi koji iz zavisti vole da smišljaju laži o drugima i potpiruju
antagonizam prema njima da bi se zadovoljili mentalno i oralno.
Jedno mi je samo bilo žao i još me peče savjest zbog toga. Doduše bio
sam tada daleko nazad u sali starog doma Balk Armije /BA/ali sam jasno
vidio kada je neki seljak iz obližnjeg sela njenog tate, što mu je po
njegovom mišljenju davalo pravo na nju, njoj opalio šamar jer nije htjela
da pleše sa njim. Ona je ustala i njemu odrešito opalila isti takav šamar
ako ne i jači. Nastala je gužva. Umješao se i veliki grasslandski bitkaroš
tog doba EljoBan, poznat po ljutini i jakoj pesnici koju poteže bez baš
mnogo razmišljanja, opominjući sileđiju da to nije primjereno kulturnoj
čaršiji kakva je naša odgura ga ustranu i sve se nekako smirilo. Nadao
sam se da će ga Eljo nokautirati a ono ništa. Dok sam ja klecajući
koljenima kukavički došao do njih gužva se razišla. Ona je sjedila i gorko
plakala kao neko siroče. Samo je malo falilo da i ja zaplačem. Oca nije
imala. Vjerovatno se zbog toga osjećala bijedno i sav nabijeni gnjev što
nije razumjevala budalaštine odraslih je slila u taj šamar kojim je opalila
sileđiju ali ju je on onda u nastaloj gužvi udario par puta pesnicom što
ipak nije bilo svojstveno najgorim bitkarošima nježnog pola našega
grada. Ajd poneki šamar, ali pesnice nikako. I danas mi je žao što nisam
skupio hrabrosti i nabio tog rundavog slieđiju štocom ili nogom ili bilo
čim. Možda bi od tada stvari među Donje i mene krenule drugim tokom.
Nije niko razumio zašto se udala i od tada prekinula prisan kontakt sa
svima iz razreda pa i sa mnom, ali smo to poštovali i pravili se da na to
gledamo kao na sasvim normalnu stvar. U mom prisustvu bi je obavezno
neko sasvim na kratko pomenuo i značajno gestom ili mimikom lica dao
do znanja da me zajebava. Ja bih na to malo pocrvenio i samo tolerantno
odmahnuo rukom ili smogavši snage dao neki normalan /rezonable/
komentar. Oprostite što ne nađoh drugu riječ. Odlučio sam da opsujem
ponekad jer je to sastavni dio svih naših sredina na Balku.
A toliko mo se svi u razredu između sebe voljeli. Poslije izvesnog vremena
se iz nas sviju izrodiše; licemjeri, ulizice, kockari, pijanci, karijeristi i
rijetko ko od nas ostade prava raja. Što smo više starili između nas je jaz
sve bio dublji iako smo se i dalje naročito mi muški družili. Išli smo
uglavnom po kafićima, rijeđe na Planinu, a sretali se po tri puta dnevno u
gradu jer je to stvarno mali grad koji je većini od nas bio dovoljan za cio
život. Proporcionalno sa rastom naših godina na sve karakteristike je
tinjala golema zavist; ljepotu, karijeru, pamet, modu, stas, glas, djevojku,
boju očiju, veze, a naročito imovinu kod nekih od nas rasla
Grad Grassland je smješten u uskoj dolini rijećice Ašve, bolje reći potoka
širokog desetak metara koji je izvirao iz obližnjeg brda Omar. On je
ustvari prevoj između dvije planine Lašich i Ylenitza i tuda je prosječen
naš jedini put na Zapad. Kada smo 60-šesdetih počeli ići na more uživali
smo u makadamski prašnjavim serpentinama puta preko njega i gledali u
nepregledne daljine šumovite i zelene Bony. Grad Grassland je dug oko 3
kilometra i širok 500 metara prosječno. Pred ovaj rat 92-e imade cijelih
18.000 stanovnika. Neki vele čak i dvadeset. Ašva je prema Istoku na
izlazu te uske doline probila sebi put između dva brda Ukovitze i Gradtza.
Mora da je ta dolina tisućama godina prije tog proboja bila lijepo
planinsko jezero sa dnom na 500 metara nadmorske visine. Sa sjeverne
strane dolina je omeđena planinom Lašić koja ide u visinu do 2.000
metara i širi se okolo do 150 kilometra sa mnogim visoravnima i brdima,
bolje reči malim planinama, u sebi. Sa zapada je planina Ilenitza visine
do 1.200 metara koja se sa suprotne strane spušta u drugu dolinu u kojoj
je radi vojne industrije izgrađen potpuno nov grad New Grassland.
Rjeka
Ašva u Grasslandu. Prva zgrada lijevo koju smo zvali Krmetnjak, bijehu
naše prostorije pozorišta. Predstave smo igrali u Domu Armije Balka u
gradu, pa i okolnim gradićima i selima. Jednom su sa predstavom našeg
Roussa igrali i u GrizzVilu na BRAMSu.
Otkako je Žika došao krajem svake godine išli bi na veće exkurzije, a
tokom godine na vikend izlete. Ako ništa bar na okolna brda ili neku
pritoku male Ašve. Svake godine bi u jednom danu odgledali dvije
predstave u profesionalnom pozorištu u Traderu pa se kasnim vozom,
presjedajući iz velikog u mali voz u stanici Ašvi, sa pjesmom pred zoru
vraćali u Grassland. Exkurzije su trajale sve duže a zadnja bi cijelih 12
dana. Išli su tada na plavo more ili obilazili znamenite gradove Balka.
Sem raznih odmarališta prespavali bi ponekad i u pravom hotelu što je za
njih bio prvi put u životu. Na Balku se živjelo skromno. Grijanje na drva i
ugalj. Sve do 70-etih godina nije bilo mnogo auta u privatnom vlasništvu.
Sve se štedilo. Kod sviju đaka su bili zakrpljeni ili prepleteni đemperi.
Poneki dječaci za obući nisu imali više od jednih pantalona. Neki su ih
nosili prevrnute od uniformi očeva, željezničara, policajca i ofricira.
Majke bi rasporile stare uniforme, ofarbali u crno ili tamno plavo ili
nikako, pa od djelova skrojili sa ne izlizane strane i sašili hlače nekom od
djece. Zato su se zvale prevrnute. Takve jedne sam i ja imao sašivene od
tatine uniforme polcajca. Imam i sliku sa dočeka Nove 66-e kada sam
svirao guitaru u našem orkestru VIS Gimmnazy. Bilo nas je četvorica iz
istog razreda, Caky, Ary, trojka sa dvije akustične i jednom električnom
guitarom sa pokačalom od 10 Wati i pjevač Tchabry. On je jedini nosio
sako a mi svi u đemperima i laćama. Moje se na sliki sijaju kao da su od
listera.
Sa nama na izlete je uvijek bio u pratnji naš prof Žika. To je bio običaj da
djeca ne idu bez profesora na školske izlete. Nikad mu nije bilo mrsko biti
sa nama đacima. Uvjek nasmijan i vedar sa dobrim komentarima i onim
genijalnim, nikad vulgarnim vicevima kojima su se svi đaci do suza
smijali. Radili smo često i na radnim akcijama. Opština je bila dosta
velika i zahvatala puno sela, brda i često maglovitih dolina sa oko 70.000
stanovnika. Sa obronaka Planine visoke 2000 metra se ta oblast zelena od
trave i šuma vidjela u nedogled. Kopali su tako jednom danima temelje
novog kabineta neke škole. On je radio stalno oko ručne mješalice betona
i priprema izgradnje bi dobro brzo gotova. Neka građevinska firma uz
stari dio sazida jednu zgradu sa šest velikih učionica. Sve bijaše novo,
namještaj, aluminijski obodi oko velikih prozora preko cijelog zida tako
da je svjetla u učionicama bilo na pretek. Počela je malo luxuznija etapa
izgradnje Balka.
Bio im je Žika više drug nego prof i vaspitač. Sa matematikom kod njega
nikad niko od đaka u školi nije imao većih problema. Kod njega je to sve
bilo jasno i veoma lako. Dobre đake je stavljao da sjede u klupe do zida,
srednji red je bio rezervisan za trojkaše gdje sam i ja sam pripadao, a do
prozora su sjedili dvojkaši. On bi to komentarisao tako što njima, kad im
je već dosadno, treba malo više vazduha i da radoznalost kojom je svako
biće obdareno zadovolje tako što će da vire šta ima napolju. Kad bi neko
pretjerao on bi ga poslao van pokazavši mu prethodno na neko drvo u
dvorištu rekavši, - idi vidi ima li me iza njega.
To je naročito
primjenjivao na one novajlije koji bi na horuk zauzimali svoje mjestu u
hijerarhiji razreda. Kada neko nebi napisao zadaću on bi mu u teku
napisao jedinicu i rekao još dvije i prenjeću negativnu ocjenu u dnevnik
što bi se rijetko dešavalo. Nikada nije ni za koga izjavio da je glup, što su
mnogi profesori govorili roditeljima objašnjavajući neuspjeh njihova
djeteta u njihovom predmetu, već bi rekaonjegov da je njihov sin ili kći
nezainteresiran za predmet. Propalica nije bilo. Kad bi neko naredao više
od 5 kečeva i on bi mu dao iz matematike ako je to taj đak zaslužio. Pa
baš ni tada nešto mnogo ali su to bili đaci koji su zaista digli ruke od
školovanja i bilo im je svejedno.
Kad je poslije 15-ak godina izbio rat na Balku jasam se aktivirao u vojsci
grada. Mahom sam ostajao u komandi oko logistike tako da sam često bio
u gradu, na ulici, u kafićima i kužio stvari. Rijetko bi me zapalo da
dežuram na linijama. Skoro da metka nisam ni opalio na mrskog
neprijatelja. Mjesto rata protiv njega počeo sam sa njim da vodim
trgovinu. Sve se prodavalo. Naročito ljudi koji su zakasnili sa bjekstvom
pa sad htjeli preći preko linija. Profesori ostaše bez posla jer su djecu
raspustili odmah još u Aprilu davši im svima prolazne ocjene. Tako i ja i
Žika. Sve škole u gradu su bile podređene ratnoj situaciji; napunili sm ih
izbjeglicama ili mobilisanom vojskom. Ja bi ga često poslije zamračenja
grada posjetio i donosio im hrane. Naročito su volili graha. Smijali bi se
tomu i radovali kako je lijep. Zatim bi ga Donja dugo kuhala na
prerađenoj naftarici ložeći debele trolisne kese od papira koje sam im
donio iz Crvenog Krsta i uskladištio pod stubište u ulazu zgrade u kojoj su
stanovali. U tim kesama je dolazilo od brašno od nekuda iz inostranstva.
Znalo se da u svakoj ima i toliko vješto postavljena puška da se spolja nije
mogla napipati. Dunja nepunu godinu pred rat rodi curicu kojoj je
naravno trebalo puno mlijeka, a k'o za inat nestade ga po prodavnicama
jer ljudi blokiraše taj jedini put koji vodi kroz usku dolinu rijeke Ašve u
kojoj među dvije planine ležaše naš lijepi gradić Grassland. Ostao bi
ponekad i rado večerao sa njima. Gluposti, to im je nekada bio i ručak i
večera i doručak. Ko je tih ratnih dana jednom jeo na dan smatrao se
uspješnim u živou. Kod mame sam se telefonom vadio da sam stalno na
službi i da ću uskoro doći. Dok bi se grah kuhao, profa i ja bi igrali
Table, a za šah nismo imali volje jer je bio previše intelektualan za
situaciju u kojoj smo se nalazili. Pričali bi o ratu i političkoj stuaciji i
uglavnom se slagali oko svega. Ponekad bi pričali nešto i oko bivših
exkurzija. Najveće zadovoljstvo im je bilo igrati se sa malom Dunjom koja
pred sam rat napuni tek 9 mjeseci. Najvažnije je bilo što je donosio i
mljeka u parahu i čiste gaze za nju. Hrane baš nije bilo za civile ali za
vojsku u izobilju. Pojavio se šverc sa svih strana. Prodavalo se sve. I
rovovi i tenkovi i ljudi a kamo li cigarete i alkohol. Za par metaka mogao
si dobiti šišu gorkog konjaka proizvednog pitaj boga gdje sa nekom
priručnom etiketom. Sve sa njima je bilo normalno i prijateljski dok nije
počeo donositi alkoholna pića. Popili bi malo pa zamezili tanke slabo
kalorične salame ili kakvu konzerviranu šunkaricu. Brašna je profesorima
bilo od škole dato odmah po 50 kila pa se imalo i hljeba koje je lijepa
Donja vješto spremala. Veli sve se brzo nauči kad se mora. A tek kad ga je
kuhala sa prethodno skuhanom i nabubrelom rižom. Bilo je i nekih tvrdih
keksova poslatih sa DASa u smeđim limenim konzervama bez ikakvih
oznaka. Kažu da su to neke rezerve iz njihovih atomskih skloništa stare i
po 40 godina. Popili bi tako četvrt boce i stali i piće nas je razgaljivalo.
Poslije nekog vremena pređosmo na pola pa na bocu dnevno. Piće poče
da nas pije mjesto mi njega.
Jedne noći provali iz njih dvoje sve. Kako se više ne vole. Kako su
pristojni jedno pred drugim, ali se više ne vole. Ona voli samo mene veli
pred njim na što on klima pijanom glavom i kaže na svojoj ekavskoj
varijanti Balk jezika kojom je govorio kad popije, - znao sam ja to celo
vreme. Bio sam zbunjen. Moja Donja ipak je samo moja. Nemoguće. A u
pičku materinu. Šta ću sada. Stara ljubav prema njoj provali iz mene. To
što ona spava kraj njega me nije ni malo tangiralo. Ni što ima dijete sa
njim. Ni to. Ništa sem čiste ljubavi prema njoj me se nije ticalo.
31.8.7012. 6:20,
Gledam suđenje Generalu Ladychu. Prikazuju logor u kom je 800 ljudi
boso ili u japankama. Ej, 800 ljudi u logoru na Anjači su bili samo civili a
oni su ga zvali zatvor za zarobljenike a da niko od njih nije imao ikakvu
uniformu. U procentu 85 % bijahu Oniši a 15 % Anishi. Usputna
napomena: Jučer slušam na radiju Eniške Republike/ ER/ javi da je u ratu
nestalo 459 eniških vojnika. Nađeno je 232 tjela a 40 bijahu bez glava.
Penzioner Opovych je postao pukovnik jer je bio komadant tog logora
veli svjedok na sudu. U Junu 92-e sam obišao logor veli taj svjedok Edić,
inače i sam Oniš. Veli Omer Filipowitz mi je podnio tako iscrpan
izvještaj i pred eniškim ofricirima opisao sve kako su ih tukli. Kako su bili
bez vode, ležaja, odjeće. On lično je bio krvave uniforme pa sam bio
siguran da neće preživjeti. Napisao sam u izvještaju da on neće ućutati
dok ga ne ubiju. Bio je prof Istorije i rođeni vođa, hrabar, drčan i fizički
jak. Bio je predsjednik male oniške MBO partije. Znao sam ga i prije rata.
od 2000 zarobljenika ni 200 nije vezano za oružani otpor Oniša i Aniša
reče mu neki Eniški ofricir dok je obilazio logor u ljeto 92-e. Svrha ovog
logora je bilo da ostane samo 5 % Oniša u tom regionu. Da se obezglave,
opljačkaju, protjeraju. Pukovnik Tepšić je izjavio da je to logor
zarobljenika pa je bilo jasno da je on bio pod nadležnosti vojske. U
kuhinji se spremala hrana koju zatvorenici nisu dobili nikada. Jeli su samo
njene ostatke. Moj babo je bio mesar pa znam kako se meso tranšira.
Trećeg Juna je otvoren taj logor a ja sam tamo bio već 18-og Juna. Samo
poneki su imali čebe ispod sebe. Filipovitz je ležao od batina. Nije
ustajao. Drugi do njega je bio na štakama. Prtpostavio sam da je bio
ranjen od metka. Razgovarao sam sa Filipovitzem tako da ofriciri nisu
mogli čuti moj razgovor. Sudija na suđenju u Hayu naredi, pauza.
Bili su poluobučeni nastavlja poslije pauze svjedok Edych. Advokat ga
pita da li je bila opšta nestašica hrane hrane u dolini povećeg grada Anja
Uke. Nije veli on jer je to bio početak rata a to je plodonostan kraj. Ti si
Adile civil pa se ne razumiješ zašto imaju uzbune povremeni rekidi struje,
veli mi neki ofricir jedan dan. Vode je uvijek bilo. Tražio sam izvještaj
patologa iz bolnice o smrti Omera i dobio ga sa molbom da nikada ne
otkrijem od koga je dobijen. Dr Šabanović i sam logoraš na Anjači je
potpisao smrtovnicu ali je konstatovao samo smrt a ne uzrok. Traži
advokat ime ko je dao izvještaj patologa ali se svedok Edić sa tim nikako
ne slaže.
Kada su me hapsili prvog Marta 95-e i oduzet mi je i taj nalaz i tašna
dokumenata. Taj nalaz mi je dao jedan Eniš koji je van Balka od 93-e.
Tvrdim da to postoji i ta je bilo tako.
Ima pravo što nije htio da kaže jer kakvih naših ljudi sa Balka na planeti
Nada ima to je strašno. Eto neka žena na Nadi, veoma potkovana parama,
našla je neke sileđije i platila da pretuku navodnog unuka popa koji je
prije 70 godina imao prijateljske odnose sa Kotom, revolucionarom na
Balku koji 41-e hrabro povede rat protiv okupatora sa Hammera i Talya.
Bio jest Omnista, to jest sve nacionalizovao; sve i svašta odmah poslije
tog najkrvavijeg rata u do sada poynatoj civiliyaciji do sada. Zemlju je
dao seljacima u društveno vlasništvo zvano zadruge. Čak nije bilo jasno je
li prebijeni čovjek, otac troje djece, stvarno on bio unuk toga popa ali je
jadnik imao isto prezime. Dakle krvnici se svete sjenama onih koje ne
mogu uhvatiti. Dobro mu nisu i djecu pretukli. More bit kad porastu.
Advokat dodaje da Filipovitz uhapšen jer je 27 Maja 92-e komandovao
napad na kolonu nenaoružanih vojnika pri čemu ih je 3 ubijeno a 26
ranjeno. Isti dan je ubijen zamjenik policije u LjuTchu koji je bio po
nacionalnosi Eniš. Komandir policije u LjuTchu je bio Oniš Atif kojega
sam našao kao zatvorenika u logoru na Anjači veli svjedok. Dignut je isti
dan i repetitor Tv u vazduh dodaje advokat. Sudija moli da uspore jer se
suđejnje prevodi još na tri jezika. To mi valja ponekad kada ko zna zbog
čega prenos zataji na našem Balk jeziku okrenem ga na ropijen ili
amerijen.
Poslije godinu i po dana, 10 oktobra 93-e su u Urbetu gdje sam bio
prisutan razmjnejeni za ljude koji bijahu uglavnom u uniformama. Hilmo,
iako je operisan u novoj bolnici, se sam priklao u staroj kada je vidio kako
izgledao, veli svjedok.
U Jubiyi je većinsko Aniš stanovništvo, veli advokat. Da, ali mjesna
zajednica Isalam je Oniška većinom. Sa jednim svećenikom sam putovao i
pričao o mobilizaciji Aniša u Eniš vojsku koji je tvrdio da se to sve na silu
radi. Nakon mjesec dana su ga našli naskroz sasječenog, a drugog
svećenika Matanovića su zajedno sa roditeljima našli bačenog u bunaru.
Ubice preko 200 ljudi Onisha na Koritchanskim stijenama su izvršili
policajci, a ne vojska veli advokat. Da veli svjedok. Sadika, jedna od dvije
žene zatvorene u logoru je čula od stražara da će svi ne Eniš zatvorenici
biti ubijeni ako Anja Uka bude napadnuta od Aniša i Eniša. Ona je bila u
samici na kojoj su vrata bila od drveta pa ih je ona uvijek malo otškrinula
da ima vazduha.
Advokat završi a sa pitanjima nastavi tužilac. Išao sam u logor 25 puta
ukupno, veli svjedok, a moji saradnici malo više. Ja sam 95-e bio uhapšen
kao prijašnji rukovodilac dobrotvorne organizacije Merhamet sa još 5
tadašnjih rukovodilaca i optuženi smo kao špijuni. Suđeni smo, ali nikad
osuđeni. Stalno je to odgađano jer su tu bili prisutni neki ljudi u bjelim
uniformama, valjda međunarodni posmatrači. Nijedan konvoj hrane od
tada nije izašao prema logoru što je bio znak da se to stanovništvo želi
protjerati. Sudija ga pusti da ide kući. Objasni da je nemirnog Generala
odstranio iz sudnice samo ovaj dio suđenja i nada se da će ga vidjeti u
ponedeljak ponovo na klupi. Nisam otvorio na vrijeme nastavak suđenja
al sam čuo kako je sudija pred samu pauzu upozoravao advokata da
Ladich maše nekakvim papirom na kome su pisane neke godine iz perioda
Drugog rata i da to nije primjereno.
Navijem radio Anja Uka. Drma neki rock na Amerijen jeziku. Ej bejbi ...
dont ju wont tu go, ... swit hom in čikago...Tamo se i na našem Balku sve
poamerijanilo. Pa i čitav svijet nama poznat u Galxiji priča taj jezik u 60
% slučajeva. Nezadrživo napreduje svuda. Time i muzika i sve ostalo
njiovo a i Politika i proizvodi.
A Galaxy plolitika se svodi na to da ako neko ima nešto Velesile DAS i
USSO mu to kupuju obilato, pa investiraju u dalju exploataciju, pa ako se
režim državice sa naglo nepravednim ugovorima po njega pobuni nastaje
zahlađenje, pa prekid odnosa, blokada, ekonomske sankcije,
bombardovanje, okupacija i smjena surovog režima na razne načine
uglavnom se sve svršava smrću glavnog bunđije, da ne nabrajam kako,
suđenjem, vješanjem, trovanjem, metak u čelo, itd. To se dešava
neprekidno od završetka Drugog Rata od 45-e pa na ovamo. Valjda se
dešavalo i prije a ja naivan rođen tek 48-e mislio da je od tada i sav svijet
nastao. Evo jedna karikatura koja nadam se govori dovoljno.
Ima i jedan vic kada na carinsku konrtolu dolazi čovjek sa USSO
pasošem. Carinik ga na amerijen jeziku koji je službeni jezik svih carina
naše Galaxije pita, - Name and last name, / ime i prezime/. Jurij Jevgenij.
- Okupation /zanimanje/ a Jura veli, -No, yust visiting / ne samo u
posjetu/. Zafrkava Usse jer su često u prošlosti vršili okupaciju neke
državice koja više 'ne sliši'.
7012-09-02 Vruće Nedeljno podne.
Slišim radio Oazu, radio za emigrante sa Balka na Eniš jeziku kako kaže
voditelj P-Eđa. Taj isti jezik Aniši zovu aniški, Oniši oniški a Negrijci
prosto negrisky. Tako da poslije oslobođenja 7 država od jedne jedine,
sada u 4 državice Balka govore jedan jezik koji se vodi pod 4 službena
imena. U tri ostale se govori; Donci donski, Lovinci lovinski i Osovari ili
Yptary ziptarsky. Upravo na tom našem radiju provali voditelj P-Edja
anegdotu kada je jedan visoki Kotov policijski službenik posjetio zatvor i
zaprepašten da je tamo i poznati Balk pjesnik pita ga uyudjeno,- otkada si
ti zaboga u zatvoru, a ovaj ne trepnuvši reče, - od oslobođenja. Jedan naš
sugrađanin ovdje na Nadi je bio snimatelj državne Tv Balka pa je
oputovao sa Kotom a i bez njega mnogo destinacija. Na Radio Oazi daje
kratke veoma zanimljive storije sa tih putovanja. Na Afru u državi Ngoly
su snimali reportažu u jednom selu. Sreli su žene sa razmazanom
kravljom balegom u kosi. Što veći sloj balege predstavljalo je veće
bogastvo u kući objasni poglavica i veći mamac za mladoženje. Eh te žene
na svašta bi uradili da navuku muškarce na brak i pravljenje djece.
Objasni taj poglavica za nekog čovjeka vezanog za drvo da će ostati tako
vezan bez hrane i vode puna tri dana jer je krao kokošija jaja. Na rastanku
pokloni poglavica Tv ekipi jednu pravu pravcatu živu kokoš. Otada se
promjenilo mnogo, veli snimatelj. Poslije oslobođenja od kolonizatora
6075-e, tamo su 27 godina vodili krvave ratove za prevast domaćih
plemena. Tek skoro, to jest 7002 je potpisan mir među njima. Tako i Balk,
nezna se da li je za njega bolje biti slobodan ili potlačen. Kada je potlačen,
gine i čezne za slobodom. Kada ima slobodu narodi Balka žele posebnu
slobodu svak za sebe pa vode ratove među sobom oko slobodnih i
neslobodnih teritorija. A za rata su tamo u Bony, koja ukupno zauzima
samo 51.000 km², stvorili toliko državica da je bilo nemoguće disati a
kamo li hodati. Čak u federalnom djelu koja zauzima 51% teritorije
državice ima 10 kantona, a to je ustvari 10 novih državica gdje svi na
vlasti gledaju samo kao da se što više disjunktiraju od ostalih kantona,
Federalne i centralne vlasti i na brzinu obogate. Među sirotinjom ima i
pravih milionera. Manji dio kako ga Federalci posprdno zovu, to jest 49 %
njene teritorije, je pod Eniškom Republikom. Sa Federacijom skoro nema
ništa niti želi da ima išta zajedničko. Doduše, uveli su zajedničku
profesionalnu vojsku. To je Neka mješavina triju većinskih nacija, Oniša,
Eniša i Aniša, na dobrovoljnoj bazi, sa BOOM uniformama koje im zaista
slabo pristaju. Kada sam bio na Balku ove godine odem i u naš Grassland.
Treba li da kažem da je on ustvari bio glavna meta moga odlaska a
potvrda o radnom stažu za skoru penziju samo izlika da ga bar još
jedamput u životu vidim. To je grad zbog koga ja crkavam. Ubjedio sam
sebe da je za to dovoljan samo jedan dan. Nisam ga čak ni slikao niti moja
kći Dunja. Kažem moja jer nije moja, a moja je.
Naime ja sam starog profesora Žikicu ubio. Ofarbao sam mu kosu i
preko mojih švercerskih veza isporučio Enišima. Oni su ga tamo iz osvete
po licu donakazili i isporučili Oniškoj strani u nekoj razmjeni mrtvih
vojnika. Od tada sam ga počeo da zovem Žikica da mi je nekako lakše pri
duši. Kao da je još živ. Pa i jeste. Kroz mene. Isporučeno tjelo je bilo sa
mojim originalnim dokumentima u đepovima tako je Žikica pod mojim
imenom na brzinu i nevoljko sahranjen na Eniš groblju bez ikakvih
vjerskih ceremonija. Malo zbog toga jer ja nisam bio religiozan a
ponajviše jer je Eniški pop pobjegao iz grada. Nije bilo ni vojnih
ceremonija zbog mog opštepoznatog šverca i svađe sa komadantom oko
diobe plijena. Čak je ponekad argumentovano potezao čaše, flaše
pepeljare pa i pištolj na mene. Nisu me nigdje voljeli jer sam se obogatio
na tuđoj bijedi. Postao sam kralj rovova. Gdje ni visoka politika nije
uspjevala ja sam probijao linije, osvajao bez metka teritorije miteći na sve
strane. Jednom sam od Eniškog komadanta kupio stari tenk 55 i prikazao
to kao lukavu otmicu naših hrabrih vojnika. To je odjeknulo u štampi i
napravljen je čak crtani roman o tome. Drugi put sam od „neprijatelja“
kupio cio potpuno suvi rov, friško kopan mehanizacijom, u dužini od par
kilometara. „Naši“ nisu tjeli kopati, a nisu ni imali čime pa su bili
nezadovoljni položajem i uslovima na ratištu. Civili opštine pod našom
kontrolom su se slabo odazivali kopanju. Svako je imao neku vezu u štabu
pa je sa njom uz par pića u nekom od kafića lako izbjegavao tu obavezu.
Moja mama je već bila napustila grad i sa bratom Joeom otperjala na
Aust tako da je tamo dobila vijest o mojoj smrti. Poslao sam im preko
Rtce i jednu smrtovnicu sa mojom slikom. Otac mi je umro još 85-e, šest
godina prije ponovnog rata na Balku. Da je ostao kojim slučajem živ to bi
mu u njgove 72 godine života bio treći rat po redu.
Kao što sam vidio za mnoge kako se završio počeo sam život da shvatam
kao fragment koji se može naglo završiti i za mene i bi mi nekako lakše.
Dok su u rovovima vodili krvave bitke, 100 metara od njih, mi smo na
konjima švercali benzin u buradima od 50 litara, cigarete, kafu, pića,
hranu, brašno, itd. Ma imao sam džip i po potrebi na njemu mjenjao
oznake sve tri vojske Balka. I tako bi skoro dvije godine. Bilo je uzbudljivo
i puno adrenalina. Ponekad bih zanoćio kod „nepriatelja“ čekajući tovar,
pio i kockao sa njima sa uobičajenim čipom od 50 talira. Dodje i tom
krajiznenada kada sam u duboku noć u samodbrani ubio tri njihova
vojnika. Bili su se toliko nalokali, povadili oružje i počeli da mi prijete, pa
zatim pucaju prema meni, jer sam ih istapirao na pokeru. Zbrisao sam na
vrat na nos izpraćen salvama metaka kaona Negry svadbi. Poslije par
dana njihov neki glavni bos preko talasa radijostanice preko koje su se
dojučerašnji prijatelji, rođaci, kumovi i kolege često, naročito u dugim
noćima, prepucavali i obilato psovali jedni drugima majku i oca i sve
ostalo, javi u našu policijsku stanicu, - Familija ubijenih daje 20.000 # za
moju glavu. Ubrzo je sav Grassland znao za to. Morao sam se paziti.
„Moji saborci“ su otvoreno pokazivali iznenađenje kad god bi me vidjeli
da sam još tu. Zatim bi me tapšali po leđima kao da me ispraćaju na dalek
put jer me vide zadni put. Gledao sam za njihove pasove da li imaju
oružje i uvijek gdje su im šake. Desnu ruku sam stalno držao na dršci
otkočenog revolvera. Niskim se nisam rukovavao niti je to ko pokušavao
sa mnom. Mrmljalo se u početku po gradu i u komandi o nekom zlatnom
ordenu za hrabrost za mene, jer sam tako nesebično, hrabro i
nedvosmisleno ubio tri neprijateljska vojnika, zatim o unapređenju i
premještaju u Trader ili Enitz na visoki položaj u policiju, ali sve to brzo
pade u vodu i svi su postali nekako drugačiji prema meni. Sve sam manje
iz poyadine radio na švercu i sve više čuvao leđa.
Smislio sam plan pa šta bude. Nemam šta izgubiti. Profi koji je pjan i
trijezan kukao za Dunjom i Donjom sam rekao da ću ga prebaciti kod
Eniša preko linija pod mojim identitetom i da zbog toga treba da pusti
kosu da mu izraste. Zatim da se ne pojavljuje ni pred kim par mjeseci, pa
kad pređe neka onda ide u GrizzVill da ih nađe. Hranio sam ga što je
bolje bilo moguće da dobije koji kilogram, a ja sam postio i osušio se ko
grana. Čak sam mu istetovirao na ruku AB 81-e /Armija Balka 6981-e,
kada sam je ja te godine služio/. Aktivirao sam se iznenada intenzivno na
relacijama šverca ali liniju razgraničenja nisam prelazio. Zadnju večer
njegova života je ofarbao kosu u braon i oko ponoći smo mojim svima
znanim džipom otišli iza linija u Urbetu. Njega sam krio pozada u nekoj
vreći. Stražama na punktovima kao i uvijek sam obilato djelio cigarete i
crni konjak sa nekom sumnivom etiketom iz Sany. Ponekad bi nekom baš
zadrtom vojniku koji bi mi dobacio, -Blago tebi ti radiš a moji nemaju šta
da jedu, dao 50 # i dodao, - biće još kad završim, neboj se, naši smo.
Čekali smo na „odredištu“ neko vrijeme u grobnoj tišini kad mu rekoh
kao da neko dolazi sa desna. Držao sam cijelo vrijeme moj revolver sa
prigušivačem u krilu kao za svaki slučaj. Profa na to ništa ne posumnja.
Čak se i osmjehnu i potvrdno klimnu glavom. Na u moju primjedbu On
okrenu glavu desno, a ja mu ispalih metak u potiljak. Bila je zima i
grobna tišina. Krpe snijega su se bjelasale preko livada. Izađoh iz džipa.
Ledeni vjetar sjeverac je pirkao napolju. Preko uniforme navučem bjeli
kostim za zimsko maskiranje pa sam setako maskiran preko rovova
pješke vraćao izbjegavajući straže gdje je to bilo moguće, a gdje nije uz
meni poznate lozinke varao i naše i njihove imitirajući nekakvog
kontrolora iz štaba. Režao sam na kolebljive kako slabo drže straže a one
na spavanju nisam ni budio. Ko bi me neko prepoznao i reko, - opet radiš,
dao bih mu uobičajenih 50# i rekao da šuti i da će biti još. Dodao bih i
komentar, - ko jebe one u komandi, lako je njima vazda u toplom. U zoru
stignem po magli pješke u stan moga profesora. Ošišam se i ofarbam kosu
i obrve u bijelo i donjinim krejonima dodam neku boru oko očiju. Ganiju,
moga biznis partnera sa druge strane linije sam preko cedulje u profinom
đepu obavjestio da 10.000 # uplati na račun u neku od stranih banaka
koje su se u naprasno nezavisnim državama Hany, Loveniji i Doniji na
Balku naglo namnožile. Za vlasnika imenujem Donju uz njeno prezime
Mamich, datum rođenja i tajnu šifru Grassland 94. I bio sam iguran da
će to uraditi. Bio mi je drug iz vojske a to ponekad znači drug i poslije
groba.
Ošišao sam se na kratko mašinicom na baterije. Dofarbavao sam moje
kose i obrve još bjeljom bojom i tako postao Žikitza. Komšiluk u zgradi je
još od proljeća 92-e na brzinu i budzašto prodavao stvari bježeći iz
grada na sve strane gdje se moglo. Najćešće bi to bilo „kod svojih“
nacija: Eniši preko linija u 5 km udaljenom Urbetu, a Aniši prko Ylenitze
prema New Grasslandu ili na istok u 10-ak kilometara udaljenu Ylu ili
Ytez. Pronosile su se vijesti da ih tamo, mobilišu, sa niskim nadnicama
radno exploatišu, skupim kirijama materijalno iscrpljuju, pa su bježali ko
je mogao i sve dalje po Galaxiji. Ima ih mnogo i ovdje na Nadi. U zgradu
u profinom ulazu 27, ulazu do ulaza stana moje mame 25 su se uselili neki
nepoznati ljudi tako da promjena mojega identiteta osta potpuno
nezapažena. U mamin stan useli nekakav onishki komadant koji se pojavi
odnekuda. Žika od početka rata nije ni izlazio ni na prozor a kamo li iz
stana pa ga je svijet potpuno zaboravio. Mislio se da je otišao sa
familijom. Za prvih šest mjeseci rat 92-e, od 18.000 stanovnika
Grasslanda grad napusti 10.000 duša. Kakva je to samo bježanija bila.
Istovremeno od 160.000 Oniša koji kao izbjeglice i te tri godne stizahu do
njega, 30.000 njih postaše njegovi građani, a ostali odoše kuda koji.
Krajem 93-e, iz Regijona 13.000 Aniša pobježe u samo jednoj noći na
Lašich planinu kod Eniša. Sa njima bi i 800 njihovih vojnika sa
kompletnim oružjem. To im ništa nije smetalo što su do jučer pucali na te
iste Eniše i ubijali ih. Poslije sam saznao da sem pokojeg šamara ništa
strašno im se tamo nije ni dešavalo. Civili su mogli su da odu dalje gdje
god su htjeli, ali vojaci su isporučeni u štabove kod Aniša i raspoređeni
na linije prema Onišima. Žalio se General Raljak da mu se ta vojska nije
baš rado odazivala na davanje života za nove ciljeve ljutitog vođe
Hengrija.
Davajući povremeno koješta iz kuće Žikinom bivšem đaku Rtzy, koji se
kao i mnogi u gradu toliko propio i da bi imao nastaviti piti, na gradskoj
pijaci, koju smjestiše u hodnike ispod netom pred rat izgrađene najveće
zgrade u Grasslandu Amerikanke, prodavao sve svoje, a i tuđe stvari.
Tako sam kao Žika ostao nezapažen. Ma niko se za mene nije ni
interesovao. Ni kao za Žiku ni kao za mene lično. Svak je gledao samo na
sebe. Kad bi mi nešto zatrebalo ja bih po mraku nazvao Rtzu i uz svijeću
ili žižak bi mu onako sa vrata davao kakav radio, ili knjige kojih je bilo u
izobilju. Poznavao je on čaršiju od glave do pete; i bogate i siromašne, i
prilično se snalazio kome šta kome može da proda. Dobro su išli kompleti
knijga, naročito zelene boje jer je to religijska boja Oniša. A sada su se
svi htjeli da pokažu kako su bili tlačeni i religijski sputavani u Kotovom
systemu. Preko Rtze i đačkih veza u opštini nabavih Bony pasoš. Oni jadni
mislili da pomažu starom dobrom profi koji eto pune tri godine osta sa
njima iako je potpuni Eniš. A i naveo sam da preko Hany idem na Zapad i
da me moji Eniši i njihova politika ne zanimaju. More bit je i to pomoglo.
U rani mrak decembarske večeri 94-e obučen u Žikicin mantil kupih kartu
u nekom novom uredu za putovanja Biberturs. Godila mi je ta promjena
identiteta i promjena moga života. Kao da mi je onaj teret lošega čoeka
pao sa leđa. Kao da sam sam grijehe zakopao.Tamo u tom birou bijehu
sve meni nepoznati ljudi. Neki ljubazan čovjek u odijelu, bjeloj kao snijeg
košulji i napadno šarenoj kravati, što je zaista bila rijetkost u tim ratnim
danima da neko nosi, reče mi da će autobus doći iz Yssokog i samo
svrnuti do robne kuće i tu između nje Muzeja nakratko primiti nove
putnike kojih i nema mnogo, da ne bi koja granata doletila sa Planine i
onda, - gudbaj putovanja. Biro bi u prizemlju u kući u kojoj je i kafe
Onzul odakle mi pri izlasku neko kroz zamagljen prozor mahnu i da uđem
unutra i pokaza palac, što je bio ustaljen znak, - ajde na jednu, on časti.
Znao sam ja dobro taj znak i ušavši samo jednu ostajao po cijelu noć u
nekom od živopisnih i sve što je vrijeme odmicalo, sve skuplje opremljenih
kafića našeg Grasslanda. Jedan od zadnjih je bio od 2 miliona #.
Odmahnem samo rukom ironično se smijući u sebi i tom znaku i mojoj
prevari, ali me zebnja po noći preuze. I strah, silni strah. Prvi put da sam
se u životu bojao. Šta ako me otkriju. Šta bi moja majka rekla. A to radim
sve zbog Donje koja joj nikad nije bila draga. Govorila je da je ta djevoka
preozbiljna za mene. Ah te majke, sve o svojoj djeci znaju. Da li ću je
ikada više vidjeti. I Donju. Zbog par riječi koje je rekla možda u hipu, iz
osvete, bjesa, staha od nestanka, nemoći. Da nešto promjeni suštinski.
Makar i nagore. Ko zna? Nekada i laž zvuči kao istina i obrnuto. Možda
je od rata poludila i tada rekla nam obojici da samo mene voli. Možda da
ga kazni što toliko pije. Da baš je tako rekla. Da ne voli više nas obojicu
nego samo mene. Biješe to u jesen 92-e. Sjedili smo uz žižak i poslije
večere pili neki švercani bolji konjak. Osjećao sam ja da je onaj crni
ustvari ortodoxni metil alkohol i da nije dobro za mozak, ali Profa se
napijao i od njega i često pričao sam sebi nešto da se nekako ohrabri.
Kao, - jebe on sve i Mudyu i Karyu i Hengryu, novim vođama naša tri
najmasovnija naroda na Balku. Donja je danima samo šutila i plela.
Onda najednom ona skroz puče. Održa mu lekciju da je mekušac jer
imitira nekog neutralca. Što se ne aktivira i bori pa bilo gdje, da bude
muško. Zatim dodade da se udala za njega jer je bila sirota a on imao
ugled, satan i platu. I što je najvažnije jer liči na mene. Da, kad god ga je
grlila zamisljala je da grli mene i samo mene. Samo mene? Ja zinuo i ne
govorim ništa. „Šta si zinuo?. Budalo“, - dreknu ona i na mene i zaplaka.
Volio bih da me ošamarila onako jako kao onog sileđiju prije par godina.
Profa se jetko nasmija i ponovi, - zino si budalo, pa promrmlja, - znam ja
za to ech dugo. I ja ga volim kao ..., i u momentu zaspa za stolom. Ja se
pokupim i odem. „A u Pičku materinu“ opsujem na vratima. Tako je to
bilo. Poslije nikada o tome nismo ni riječi pomenuli.
Kao da to nije ni bilo pa sam posumnjao da se oni ni ne sjećaju toga a i
ja da nisam skrenuoo. Ajd dobro Profa i ja, ali ona nije pila niti pije.
Spremimo joj bjeg iz grada. Nekakvi nalazi od doktora da mala Dunja
mora na liječenje i pustiše njih dvije da odu. Ispratimo ih na Autobusku
stanicu. Hladno zimsko popodne. Puše vjetar sa planina. Smrklo se. Led
se uvlači u kosti i u dušu. Dunja tiho plače. Donja mramorno sivog lica ne
progovara ni jednu. Zagrli nas obojicu istim zagrljajem kao da kaže eto
riješite to među sobom pa šta bude. Bila je tu od moždanog udara
paralisana u pola tijela uzdužno žena moga kuma Dzaye. Doveo je kum
Dzaya da je isprati pa se malo sa njima zabavih nekom pričom da me
prođe nelagoda. Kuma će putovati sa njihovim malim sinom od 6 godina
koji će joj biti jedina ispomoć na tom putu. Biše i još neke žene sa djecom.
Sem šofera ne bi ni jedan muškarac među putnicima. Njima nema više
puta van enklave. Puška ili smrt. Sprema se među tri naroda istog jezika
konačni obračun i krvoproliche svakog protiv svakog.
Odoše. Ja i Profa u ribarski klub na poponevni ručak ili večeru, bog bi ga
znao šta li je. Biše tamo neki ribari pa se zapismo do kasno doba. Navrati
i policija u neka doba pa i njih počastih. Popiše uz obavezni ozbiljni
komentar, - nemojte dugo. Policijski sat je počinjao od 22 h a to već
biješe iza ponoći. Toliko smo se poslije naljoskali da je nas dvojicu negdje
pred zoru ta ista policijska patrola odvezla kući. Taxiji nisu uopšte ni
radili. Kome bi se isplatilo voziti na benzin koji je koštao 40 # za litar.
Od silnog straha da me ne otkriju, usamljenosti i svega kako će
to sve ispasti ja sam potpuno osjedio. Bar se nisam morao više mnogo
farbati. Smršao sam 35 kilograma tako da isto kao ni većina gradskog
stanovništva što više nije ličila na sebe nisam ni ja ličio na sebe, ni sam
sebi, a kamo li drugima. Svi smo kada bi smo se sretali u odjeći iz mladih
studentskih dana bili zadivljeni našim vitkim linijama i eleganciji. Kad bi
se u kupatilu pri svjetlosti žiška polivao vodom ogledalo bi se od pare
zamaglilo i nije se vidio nikakav odraz moga lika u njemu. Toliko su mi se
prsti i tjelo bili utanjili da sam pri kupanju istovremeno imao dvostruki
osjećaj; da trljam nekog mršavka i da me neko drugi tankim dugim
prstima trlja sapunom. Kad sam izašao da se slikam za pasoš kod moga
kolege ekonomiste Hađiemtya koji preuze radnju i posao fotografa od oca
on mi se kao Žikici radosno i veoma prijatno iznenadio. A i ja njemu. Bio
je dobar prijatelj i naravan čoek. Bolila su me leđa pa sam imao i štap
koji dopuni sliku o meni kao starom profu Žiki. Nedade mi čak ni platiti
slike. Odvede me i na kafu u priručni kafe nekog izbjeglice, doktora po
zanimanju, kojega poznavah površno. Tih kafića se kažu namnožilo svuda
po gradu; po garažama, haustorima, ma samo što ih na drveću nije bilo.
Pilo se masovno. Pilo se ko je imao i ko nije. Ljudi bi se negdje zatvorili
pili i čekali kraj rata.
U školu sa mnogim novim kolegama i novim direktorom pođosmo
skraćeno raditi poslije skoro dvije godine potpunog nerada. Od 1300
đaka ostade nam samo 200, a upisasmo u prvi razred i 200 novih tako da
„mene“ lično, sem par starih kolegica i to krišom i tiho, skoro niko nikad
i ne spomenu. Za ostale kao da nisam ni postojao. Malo me to obradova,
a i rastuži da sam živ u uspomenama još bar poneke kolegice. Ipak,
nisam ja bio tako loš. Rat me promjenio. Šta sve u čovjeku ima i nezna
dok rat ne izbije. Po čaršiji se pričalo, - Ubijen u švercu. Profiter.
Kriminalac. Izdajica. Špijun. Milione maraka sakrio negdje. Takav je bio
glas o meni. Moj grob na Eniškom groblju niko nije ni obilazio. Bio sam
jednom da ga vidim. Obična drvena daska i na njoj moje pravo
medjunacionalno ime: Zvjezdan Čobrić - Čobra. Čudan neki osječaj se
pojavi u mome srcu. Počeh da žalim sam sebe.
Mamin stan je pripao nekom ofriciru Oniša. Tamo sam ispod kade bio
uzidao nešto love. Kako ih uzeti nazad. Čekati i čekati. Jednom sam kao
pripiti profa ko fol zalutao u haustor do moga, a straža postavljena radi
njega u prizemlju me ljubazno izgura van. Život je bio preda mnom. Samo
strpljenja. Sa Donjom sam se tri puta dopisao preko Crvenog Krsta i to
štampanim slovima na formularu tako da nije primjetila da to nisam ja a
možda i jest. Ko zna žensku ćud. Najradije bih joj sve napisao i rekao, a
šta? Koliko je volim ili tako neke gluposti. Dodje mi da se smijem. Ta
ljubav. Dobro što mi nešto ne dade da to učinim. Od nje primih samo
dvije šture poruke prekrižene na mnogim mjestima crnim neprovidnim
flomasterom. Preko jedne doktorice koja nesmetano ode da vidi svoju
ćerku i muža u GrizzVille i vrati se svom ljubavniku ovdje bez problema,
poslala mi je poslije i jedan foto sa malo poraslom Dunjom guste
kovrdzave kose. Kažem doktorici, - pa zašto si se vratila. Veli, - zbog
stana, a i rat će biti brzo gotov. Tako isto su i političari stalno govorili na
radiju i Tv, i u listerovim odjelima neprekidno sjedili na konferencijama o
miru u skupim destinacijama po bjelosvjetskim metropolama. Uglavnom
sa leđa tog fotosa Donja je napisala kako Dunja puže i pliča li pliča. Suze
me obuzeše. Zar ja koji sam je toliko volio da joj oca ubijem.
Nastavih pod Žikicinim imenom jedno kratko vrijeme predavati
matematiku pa se pod izlikom alkoholizma manuh i toga. Posuo bih se
rakijom po odjelu, a bome i potegao dobro iz boce prije nastave tako da
su mi rado dali bolovanje na neodređeno. Moj posao su dali nekom
mladom izbjeglici željnog rada. Meni do matematike više nije bilo. Bore
od nespavanja i alkoola se pojaćaše na mom licu. Kad obučem neko od
profinih odijela i njegov mantil i sam sebi sam 100 % ličio na njega.
Uvježbavao sam njegove pokrete i govor. Poznavao sam ga toliko da mi
to nije bio problem. Možda i moje dugogodišnje bavljenje glumom u
Amatereskim pozorištima još od djetinjstva grada Grasslanda, studentskih
dana New Yorka, pa za vrijeme dok sam bio prof mat Batchya i ponovo
stanovnik Grasslanda mi je mnogo pomoglo u tome.
Završio sam i ja bio matematiku na Univerzitetu i zaposlio se u
Grasslandu pa oženivši se sa kolegicom sa fakulteta i odslužene vojske u
Kotovoj Armiji nevoljko odselih kod nje u to malo i nestvarno mjesto sa
6.000 stanovnika. Tako živuckah u Batchyu, malom selu sa Gimnazijom
jer je tamo živio pod posebnom brigom države, poseban narod Lovaci.
Doselili se na Balk prije 4000 godina kada je on bio pod Silabikom,
monarhijom koja je tada okupirala oko 30 % Galaxije. Poznati kao
zemljoradnici Lovatzi naseliše taj kao tepsija ravni dio Balka. Bijaše
lijepo i romantično sa njima kao da ste došli na neku drugu planetu sa
drugim jezikom, kulturom, a naročito muzikom. Bijaše lijepo dok se od
žudnje za Grasslandom i brdima ne raspadoh i zatražih razvod. Ostade mi
ćerkica Yvanna tamo sa njenom mamom. Imala je je tada samo 9 godina.
3.9.7012. 7:01 Završio sam ispitivanje veli advokat. Tužitelj se ustade.
Gospodine Tatchy. Čuli ste na radiju da vas Eniši pozivaju na predaju da
treba da živite miroljubivo i zajedno. Ja sam došao po ženu i djecu iz
Hany, ali su nam Eniši sve polako presjekli, veli svjedok. Djeca su
prestala ići u školu, autobusi su ukinuti i nestalo je struje i vode. Iz sobe 2
ste videjeli šta se dešava vani u logoru. Da jer nisu to bila vrata nego
nekakve željezne rešetke koje su bile zaključane da nismo mogli izaći.
Soba 3 nije bila takva. Imala su vrata i bila je znatno manja. Tužilac.
Policija u selu Ozaratz je ostala samo Oniška. Da jer su ih iz Riedora
prebacili ovamo a one druge tamo. Kada su me prebacili u Grassland bio
sam u teškom fizičkom stanju. Njega je bila slaba pa sam otputovao za
Hany a poslije 15 dana su po mene došli žena i brat i odveli me u
Loveniju. Sudska pauza od pola sata. Na ovoga svjedoka sam totalno
zakasnio jer je suđenje po našem vremenu na Nadi počelo u 4 sata i 30
minuta.
Malo sam popravljao dnevnik pa zakasnih malo i na drugog svjedoka.
Priča da su odnosi u njihovom selu bili odlični. Bilo je više nacija, išli
smo zajedno u školu, radili i družili se stalno. Bili smo kumovi sa jednom
eniškom familijom čak imali zajednički traktor i još neke mašine za
obradu zemlje. Ja nisam imao oružje ali u Maju su Oniš na eniškim
punktovima predavali oružje. Selo je napadnuto krajem Maja. Napala ga
je jedinica 6 krajiške koja je bila smještena u školi. Mi smo svi bili svi
prije rat mobilisani u rezervu u tu brigadu pa i ja tako da sam znao njene
strješine. Jednom nas je u zatvoru posjetio komadant te jedinice Myle.
Zadnji dan Maja su ušli u zaselak, tukli ljude pa nas je sve bio strah.
Uvukla se nesigurnost u nas. Ja i brat smo se sakrili u šiblje pored rijeke
kad su naišli i posmatrali šta se dešava. Stara strina je branila strica Hussu
koji je imao 70 godina i kojega su vojnici tukli. Djeca su vrštala. Oni su
također vrištali govoreći, - sve će mo vas pobiti. Poznati su mi bili samo
neki od vojnika ali većina ne. Razdvojili su žene i djecu od muškaraca.
Tako je to trajalo oko sat vremena. Postrojili su muškarce u kolonu po
dvoje i naredili da krenemo prema VrhPolju. Pratilo nas je 8 vojnika.
Jadranko je bio njihov vođa. Njega sam upoznao na jednom prelasku
barikada par dana ranije. Rekao je da idemo brzo da nas neko nebi napao
pa smo vukli starce ispod ruke. Na ulazu u druga sela vidjeli smo vojnike.
Jedni su sjedili, drugi pili, , vikali, psovali. Kuće su bile zapaljene. Neki
su pljačkali auta. Jadranko je odveo sina i njegovog starog oca u objekat
stare klaonice i vidio sam da vadi pištolj. Ja sam čuo samo jedan pucanj a
drugi možda od buke cigli koje su prskale u vatri jer okolo su kuće
gorjelei pucali su vojnici u zrak. Izveo je zatim Ismeta iz kolone pored
puta, izvadio pištolj rekao mu, - posljednji put te pitam gdje ti je snajper i
ubio ga jednim metkom iz pištolja kad je ovaj nijekao da ga ima.
Na mostu su nam naredili da skinemo cipele i skoro sve sa sebe. Pretresli
su nas vojnici psujući i vičući. Pitali su za novac i oružje i sve nas
vrijeđali i tukli. Kaurin Nenad je rekao da je ubijeno 7 eniških vojnika i da
će oni zbog toga streljati 70 Oniša. Nada da će doći neki autobusi i
odvesti nas nekud je počela da lapi. Bili smo prepušteni sudbini. To bi za
danas kraj suđenja u Hayu.
Sjedim sam. Pola je deset već prošlo. Napolju prođe pokoji auto. Praznik
je neki na Nadi pa se ne radi iako je ponedelak. Takvih ima 9 praznika
godišnje pa ljudi iskoriste za odlazak na kotiđe, male kućice na obalama
jezera kojih na Nadi ima oko milion.. Ma to je planeta sa 30 miliona
kvadratnih kilometra od kojih pola zauziima slano more. Ljepota živa. I
planina i ravnica, i snijega, i tropske vrućine. Svega. Došli smo ubrzo
poslije moga izlaska iz Grasslanda. U GrizVillu dvo milionskom gradu se
lako sakriti.. Donja ništa ne reče kad sam se pojavio iz voza izlazeći iz
voza na stanici. Dunja mi je radosno pritrčala vičući tata tatice. Odosmo u
neki jeftin hotel u blizini i poslije par dana iznajmih stan za nas troje.
Šutila je Donja, šutio sam ja. To mi je je dobro došlo da malo odahnem.
Vjerovatno i njoj. Znao sam da zna. Bilo joj je svejedno ko je od nas
mrtav. Važno joj je bilo da je bar jedan živ. Od intime smo odmah
odustali iako smo spavali zajedno. Podredili bi sve organizaciji oko
ishrane, traženju namirnica, hodanja za brašnom i konzervama po
dobrotvornim organizacijama. Otišao sam do Ombora da se registrujem u
listu izbjeglica. Prije toga sam uspio registrovati kod NU /Nation United/.
To je bilo veoma važno u slučaju nasilne mobilizacije. Čuo sam da je u
obližnju Atchu bilo opsano otići po izbjeglički dokumenat jer bi dotičnog
odmah zgrabili i vratili u Bony u enišku vojsku. Zaposlio sam se u dvije
osnovne škole i lako prešao na lokalni ekavski izgovor Balk jezika. To
nam je bilo nedovoljno čak i za hranu tako da sam trošio iz mojih
deviznih rezervi koje su se brzo tanjile. Ostade mi par stotina hiljada
uzidane ispod kade u kupatilu žikicinog stana. Nisam smio da ih ponesem
neho par hiljada ušivene u pojas pantalona. Namjerno sam iz Grasslanda
bježao preko Aniš teritorije da me neko od eniša ipak ne prepozna ili
naprosto mobiliše kao vojnika.
Tamo u Sany sam studirao u New Yorku, samo 80 km daleko od
GrizzVila tako da sam prilično poznavao i njega jer smo sa pozorištem
dolazili često na nekakve smotre i festivale. Sreo bi rijetko ponekad nekog
od mojih ili Žikicinih đaka i nije bilo problema sa mojom prevarom
identiteta. Častio bih dotičnog burekom i „požurio“ na čas. Ma nikom
nijebilo ni do koga.
Borba za goli život se nastavljala. Jednom me sretne na ulici neki
rmpalija dobroćudnog lica pa reče,- Žiko bre jesil'živ. Mi čuli da si u onoj
vukojebini u Bony zaglavio. Ja cereći se uprem prst u njega a on veli, Milanče, Milanče Vukadinović,- opalim ja kao iz topa. Sećaš me se, veli
on iznenađen. A, velim, - si živ, pa ga zagrlim i poljubimo se tri puta u
obraze kako je red i običaj u Sany. Jebote jesi ofalio, - veli on. Ali ostario
nisi kao neki naši iz generacije. Sećaš se Tedya, velio on. Kako ne onog
...pa malo zastanem a on doda, onog što smo nas trojica učili Algebru Tri
zajedno. I slušali kod Matanovića, velim ja opet k'o iz topa. Jebote, alal
vera što ti imaš pamćenje, - veli on. Ja nikako da se setim njegova
prezimena već duže vreme a mrzi me da moj index tražim i pogledam. Da
da kod Matanovića. Eto Tedi je umro od starosti. I Gagi i Sena i ko zna
još koliko iz naše generacije. Tedy Ostareo naglo, savio se, zubi mu ispali.
Ma užas. Popijemo snogu po rakijicu dvije u nakoj kafani kod stanice. On
sve časti, sjeća se svega i što je najvažnije samo on priča a ja dobacim
samo neke indicije i kupim priče iz Žikicinih studentskih dana. Ma sve
isto kao u mojima samo su imena ljudi i mjesta različita. Zamezimo sa
burekom i kuvanim jajima. Ne pričam mu za škole u kojima radim.
Velim da sam izbjeglica i muvam da ne sazna moju adresu. Velim,
stanijem kod punca a on je zajeban. Vojno lice. Stalno nosa pucu za
pasom i to neki kolt Magnum. I sve maltretira kod kuće. Uzmem njegov
broj telefona rekavši mu da ja ne smijem ni pozive primati. Išli smo na
Algebru skupa. Jest đavla. Valjalo je što sam u dugim Grasslandskim
danima i noćima učio napamet imena profesora iz Žikicinog Indexa, zlu
ne trebalo ako zatreba. A eto zatrebalo je.
4.9.7012. 7:01
Jučer bi praznik rada. Svi znamo da je u cijelom svijetu taj praznik
1. May sem na DASu i Nadi. Oni nijesu htjeli da ga slave sa svojim
tradicionalnim neprijateljima USSO pa slave prvi ponedeljak u
Septembru. Odemo po vrućini kod Ortugalaca na kafu pa kući. Ja
prilegnem a Donja ode na bazen u dvorištu. kad se vratila odemo sad
ponovno nas dvoje na taj bazen. Obećao sam sebi da ću zbog zdravlja
svakodnevno ići na plivanje i stvarno ovo ljeto ne propuštam priliku.
Dođe jedna mlada i visoka komšinica sa prilično niskog rasta svojim
mužem ili čomom kako oni ovdje kažu ako nisu vjenčani i malom bebom
od dva mjeseca. Bebi navukoše pelene pa i nju kupkaše u bazenu. Čim bi
je izvadili van počela bi da se buni i plače našt abi se mi sa simpatijama
smijali. Vidim prije toga na Skype rođu pa mu javim da Drago traži da mu
vratim rukopis, mada bi se trebao zvati štampopis jer je odštampan.
Naime stari Drago napisa par stvari iz svoga života pa mi dade da ih
čitam. Dobre su to stvari o kojima pisah u mojoj trećoj knjizi, Kako se
patrijahalno živjelo prije Drugog Rata, pa njgovo školovanje i rad i 14
mjeseci u zatvoru u Traderu, zarobljen kao civil Eniš od ljutih Oniša.
Prmlaćivan, izgladnjivan i na kraju oslobođen. Osam ljudi je umrlo od
gladi u njegovoj ćeliji. Odemo sa sat zakašnjenja zbog brčkanja u našem
bazenćiću po taj spis u Yssissaugu kod tog tetića od Donje. Prije Nade on
Žikicu nije vidio nikada tako da to prođe lahko Došao je on odmah kod
nas još dok smo bili u Koloniji 2 na Nadi. Srčan čova. Igrao je dobro
rukomet za grad Oboy i ja ga se sječam kada je dolazio njegov tim u
Grassland da je bio dobar razbijač zone. Vrlo opasan i grub napadač.
Tamo smo kod njih u stanu, malo sjedili, pojeli malo od paprikaša iz
kotlića i roštilja koje je rođo, kako ga zovem i nače a i on mene, spremio
dok su jučer bili kod ćerke u kući. Inače imaju super stan sa dvije spavaće
sobe, denom za gledanje Tv i kompjuterom, veliki dnevni boravak i terasu
zagrađenu staklom na kojoj je veoma prijatno sjediti. Vratismose oko pola
11 uvečer. Vožnja hajvejom me nikda nije radovala. Pokazivao sam Donji
kako je to opasno na primjerima nekih vozača pri brzinam od 120 i 130
km na sat.
Zatvorenici oba pola bili su izloženi sexualnim iživljavanjima i
noću i danju. Bili su teško tučeni, radili su teške poslove kopanja blizu
minskih polja. Svjedok na sudu lično bio tamo u tim logorima i sve
preživio i poslije 6 mjeseci je razmjenjen. 16 avgusta 82-e do Aprila 93-e
u Rasadniku. Stalno je bilo oko 100 osoba, žena djece ljudi koji su se
mjenjali jer su jedni odlazili u razmjene a drugi dolazili. Čak je jedna žena
rodila bebu u tom logoru. U tri limenke smo vršili nuždu. Ništa osim
dasaka na kojima smo spavali nije bilo u toj prostoriji. Davali su nam
ujutro i naveče po činiju nečega sa jednom kriškom ljeba. Bile si dvije
prostorije bez vrata. Svi smo živjeli u istim uslovima. U Ogaticu su me
vodili i premještali smo sve stvari iz oniških u eniške kuće i stanove.
Radili smo sve najteže poslove. Meli ulice. Upravnik zatvora su oko 2
noću i premlatio moga oca pa mene. Pitali me za neke rovove kopane
negdje od Oniške strane. Jedno veče su tukli nekog Ećira i sutradan rekli
Ulji da ostane a mi smo otišli na rad. Kas smo se vratili Uljo nam je rekao
da je zakopao Ećira koji je bio sav saječen. Oko prvog Aprila Odveli su
nas na neku livadu na položaje sa kojega su napadali Oražde i nosali smo
im municiju, hranu, ranjene i jednom sam nosio jednog mrtvog. Jednom
smo odvedeni u neku šumu gdje smo neke balvane trpali u neke rovove
jer tenkovi treba daprođu tuda a dolazi i general Ladych. Poslije se on
pojavi i obilazio je rovove koje su Oniši napustili rekao evo vidite DAS
ih hrani, i oblači. Pitao je ko su ovi civili. Mi smo se poredali u vrstu.
Rečeno mu je da smo mi Oniši lojalni ER i da nismo uhvaćeni na
linijama. Rekao nam je da mi koji želimo ostati moraćemo se pokrstiti a
koji neće biće prebaćeni Mudyu. Prikaza nakratko generala Ladych kako
se smije i pokazuje nešto prstom.
Doručkujem suvog mesa, neke salame, mlijeka, ajvara i ljeba od
kupljena kod Ortugalaca. Jedino oni ga ovdje na Nadi pripremaju tako da
baš dobro liči na naš sa Balka. Inače sve ostalo je užas. To nije ljeb nego
neke spužve. U njemu je sami vazduh. Vi dok jedete te šupljine u tjestu
ustvari gutate taj vazduh i nadmete se kao žaba. Možda je to dobro za
probavu. Ko zna? Pojedem ostatke lubenice koju načeh jučer. Bila je
veoma slatka i bez sjemenki unutra iako vidim da je mudra priroda
ostavila mjesta i za njih. Kako li to sve izvode sa prirodom te trikove da
lubenice rode bez sjemenki. Majstorski nema šta. Možda primjenu to ili su
već i na ljude. A da li je to zdravo za nas, ko zna?. Eto uhvatim sebe da
postavljam stalno neka pitanja. Ko zna pa ko zna. Pomislim, Bože ko će
mi dati takav doručak kada budem star i nemoćan. Kuda sve ovo vodi?
Kad ostarite život vam dođe kao neka misterija koja traje veoma kratko.
Sudija opominje Gnerala da se mora susdržati od gesti. Iako je
bez kape Lady pozdravlja vojnički prinoseći pet prsta desne ruke svojoj
sljepoočnici: „Moj mozak je tvoj“, tako ja zovem taj pozdrav. Ili moj hard
disk je tvoj. Pauza je bila znatno duža tako da sam mislio da suđenje neće
biti nastavljeno. Onda se opet priupitah šta bih pisao da ga nije. Zatvorim
vrata od balkona i uključim klimu. Ljeto još traje. Biće danas 25 a sutra
cijelih 27°C.
Da se vratim na moj boravak u Grasslandu u liku profe Žike.
Poslije dinamike kojoj sam bio izložen kao pomoćnik glavnog intendanta
ratnog predsjedništva grada idući na linije u razmjenu dobara to jest
šverca u kojem su u milionskim sumamam prenošeni gorivo, municija,
oružje i opasnostima koje to nosi mirni život samca u stanu mi je prijao.
Počeo sam da studiram Žikina dokumenta i naučio dosta o njemu. Bio je
ratno siroče odrastao u domu u Ariboru u Loveniji, sjevernoj Republici a
sada
'velikoj' samostalnoj državi. Tako je malo bilo opasnosti da ću
nabasati na njegova nekoga poznanika iz rane mladosti. Studirao je u
GrizzVillu i prvi posao mu je bio u Urdulici na jugu Sany gdje on osta
cijelih 15 godina. Poslije dođe nama u Grassland u sred brdovitog dijela
Bony. Šta li ga je natjeralo na ta bjeg. U rodnim listovima izdavanim
kasnije nije bilo tragova da je bio oženjen ili razveden. To je bio običaj
na Balku da se ti listovi vade za svaki posao, pasoš, ličnu, promjenu
boravka i slično. U njima uvijek na dnu piše bračno stanje. Mora da je
neka ljubav pokrenuka Žikicu na toliku dalj. Šta inače ljudskim bićima
ostaje u životu. Stalno neke ljubavne veze. Veze sa životom da nas brane
od smrti. Sve što radimo, živimo i dišemo je tome podređeno, a ti samci
kao on su ustvari ostali samci zbog neke ljubavi koja osta stalno i jako
prisutna u njihovim dušama. Možda sjede blizu svog objekta ljubavi i
čekaju Godoa. A jesam mudar. Ma svašta mi je padalo na um.
Konstruisao sam bezbroj situacija u kojima je on mogao biti i
prilagođavao moje reagovanje ako naletim na neku od njih. Pregledao
sam sve njegove fotose sa društvom. Bijahu očigledno sa studija. Pamtio
sam nepoznate face, okretao ih sa suprotne strane i pamtio imena
potpisana pozadi. Naučio sam napamet sve što sam mogao. Pamtio lica
sa fotografija sa njegova posla profesora u Urdulici. A naročito ženske
face. Mora da je neka bila neka njegova veza. Primjetio sam da je
govorom tijela obraćao pažnju na jednu crvenokosu sa gustom punđom i
plavo-zelenim očima. Na potpisima pozada je crvemim bilo okruženo
jedno ime. Granić Sylvia. Modre oči kao duboko more su išle uz nju.
Mora da je ona baš ta.
Moram da se vratim na događaje iz Nedelje. Donja je radila od 7
do 17 sati. Poslije kupkanja u bazenu, kažem kupkanja jer tu za plivanje
nema baš mnogo mjesta, odemo na Eniš feštu koja se jednom godišnje
održava na imanju crkvene opštine Sveti Jorge, George, Džordž ili Đorđe
kako ga đe već zovu. Došli smo oko pola osam, već se smrklo a na bivšem
stadionu bezbola a sada travnjaku za soccer ili fudbal kako ga još na Yuro
zovu, upaljeni reflektori. Mihlina pogledati. Do njega razapet veliki šator i
montirani stolovi i stolice.
Pogledam u bučnu masu i zapazim jednu inače veoma visoku ženu i
još na štiklama od 12 cm. Shvatim da je to pevajka. Sada su u modi oni
mali bežični mikrofoni pa pjevač može da ode od pojačala i 150 metara.
Haljinica na njoj je veoma malo tijela skrivala. Donja me pogleda nekako
koso kao da sam ja kriv što je ona tako oskudno obučena. Bila je obdarena
sa vidljivim lijepim i sexi izbočinama i razgolićenim dugim nogama „do
zemlje“, kako bi rekli neke šalđije, mada malo zgrbljena. One štikle joj
uopšte nisu trebale. Sa nekim manjim bi bila još ljepša. Ona je pjevala i
hodala okolo i usput skupljala pare od raspoložene klijantele koja oko nje
igraše rašrenih ruku. Obično joj daju monete od 20# vičući joj na uho ime
neke pjesme. Da sjednemo, velim ja i pokazujem na neke upražnjene
solice blizu pevajke. Ma jok, - veli Donja da obiđemo malo okolo. I
obiđosmo. Naručim Donji čevape kod Yotze, onog istog koji ima i kafanu
na Victoriji i u kojoj obilježavamo naše rođendane a ponekad odemo
samo na kafu i Oranđinu poslije Donjinog posla. Ja sam namjerno da ih
nebi jeo pojeo još kod kuće jednu futrovanu papriku i još koješta. Oću da
smršam. Svi mi kažu da sam debo. A kako i nebi kad mi vaga pokazuje
nešto preko 140 kg. Užas. A tako bijah elegantan u mladosti. Sada stalno
na Tv gledam neke mladiće u odjelima i pogađam kako sam izgledao ja u
njihovo doba. Vrlo elegantno. I sexi. E da sam znao kako izgledam? Ej
mladosti. Gdje se prosu ? Nisam pio ništa sem Džindžurele to veče. Donja
popi dvije votke na nagovor Maye, naše prijateljice još iz K2. Prvo smo
sjedili sa Vojom, dobrim poznavaocem našeg jezika i dobrim piscem. On
je uvijek sa suprugom i povećim društvom. Pred njima je uvijek pečenja i
flaša vina i piva. Biše malo podalje od zvučnika ali se šta slabo od buke
moglo pričati. Izdavao je on i novine „Slovo“na Eniš jeziku ali se to
izjalovi jer naš svijet ne voli da neko uspije u životu i pokaže se boljim od
mase i ako ne možeda ga potuši ono mu bar ne pomaže da se iščupa iz
istog blata. List propade zbog financija. Niko ga skoro nije ni kupovao.
Vojo je često obilazio raju na tim našim zabavama i djelio primjerke
svima đabe. Pa i meni. Pročitao bih obično samo njegov uvod koji bijaše
neobično odličan. Bio je on novinar negdje kod nas. Kada ide na Balk
priča svima da je ostao u struci, novinama. Bavi se djeljenjem flajersa.
Počasti nas brkati i debeli Vojo sokom, a odmota i neke zavežljaje sa
pečenjem i nukaše nas njime. Bio je i on prije 2 godine smršao kao i ja
oko 80 paundi / 40 kg/ pa smo na feštama kad bi se sreli izvlačili naše
kaiševe i pokazivali ponosno kolko smo rupica na njima preskočili. Na
tim našim feštama se inače peku presići i janajad na ražnju. Prodaju se 15
i 20 # za kilo. Narod bi kupio porcije od mesara zamotane u bordo papir,
stavio na sto, odmotao široki papir i jeo sa mladim lukom ili bez i ljebom.
Pitice su bile jako loše. Vjerovatno zamrznute dugo vremena, pa kad bi
pojeo jednu cijelu sa ćevapima dva dana sam ostajao gozno naduvenog
stomaka.
5.9.7012. 6:45
Jučer sam cio dan proveo u kući. Neradim već 14 mjeseci. Radio sam u
nekoj fabrici i ostao bez posla jer mi gazda preko pisma koje mi uruči
sekretarica poruči da neima više rahatluka. Posao je bio minimalno plaćen
10,25 # /h. To je ipak 18.000 godišnje bruto. Kad se odbije porez i još
koješta ostalo mi je e 15.000 neto talira godišnje. To je dosta bilo da
platimo stan i kabl za Tv, Internet, kućni telefon i jedan celfon. Inače za
normalan život nas troje, bez velikih putovanja, treba nam zaraditi oko
60.000 bruto. Donja dobro zaradi jer ima puno sati. Ponekad i 40.000
godišnje, naravno bruto. Ovdje se sve računa godišnje. Recimo, za
osiguranje 2 auta stara po 10 i 11 godina plaćamo 4.000 Talira godišnje
stan 13.000 godišnje.
Zbog toga što ja nisam bio odgovoran za prestanak rada u trajanju od 9
mjeseci dobih emplojment, to je 65% plate. Pošto sam imao bolove u
ramenu dok sam radio i išao na snimanje ultrazvukom gdje mi je
ustanovlje kalcijum u mišićima dobih tu istu sumu i dalja 2 mjeseca.
Poslije toga sa Dunjom odoh na Balk. Posjetio sam Donjinog oca u
GrizzVillu, brata u Anja Luki i skoknuo do Grasslanda po neku potvrdu o
radnom iskustvu koja će mi trebati za penziju. Glavni razlog su bile pare
uzidane u kadi kupatila stana mojih roditelja.
Ostavim stvari i Dunju kod komšinice Dyvne, sada 83 godišnje
bake sa kojom smo neprestano bili komšije od 6950-e, kada godine i to na
tri lokacije po gradu; kod Aniške crkve u starim kućama jedna preko puta
druge, u novoj zgradi novog kvarta petospratnih novogradnji u koju
preselismo 63-e i poslije u najnovijoj izgradnji. Tamo preseliše samo
roditelji. Djeca su već imala svoje familije nastanjene kojekuda po Balku
ili Galaxiji. Ovaj put naši roditelji postaše na istom trećem spratu još
bliže komšije gdje dobiše po moderan i lijepo opremljen jednosoban stan.
U toj dugoj zgradi sa 6 stubišta na 6 spratova bijahu i liftovi. Odatle u
roku mjesec dana razlike, moga i njihovoga oca odnesoše nakratko u
bolnicu pa na groblje.
Došli smo dakle kod Dyvne, ja kao stari prof Žika koji je učio sve
troje njihove djece i Dunja kao moja ćerka. Nisam se ni najavio. Kod nas
to nije bio običaj. Baneš pa šta bude. Ma primi nas ona veoma rado i bez
ikakve zadrške. Reče, noćit će te ovdje. Ja rekoh da idem po potvrdu o
stažu i da ću se brzo vratiti. Odem do lifta i u njega bacim dimnu bombu
koja se koristi na koncertima muzičkih grupa rock ili heavily muzike i koja
uopšte nije opasna. Pritisnem dugme za peti sprat i stubište se brzom
nadimi. Penjući se stepenicama zalupam na vrata ponekog stana vićući
vatra, izlazite, ne idite liftom i ne zaključavajte vrata. Kad se stanovništvo
evakuiralo skoknem do stana moje mame. Pokucam, otškrinem vrata.
Nikog. Projurim do kupatila. U njemu obična neozidana kada. U majku
mu. Od love ni traga. Onaj kapetan ili već šta je po činu se baš opario.
Šta sada. Ništa Gileao. Kako došlo tako prošlo. Stara naša poslovica na
Balku. Da se javim drugu do groba. Možda on može pomoći. Imam još
njegov broj u glavi. Odem do govornice i okrenem ga. Vele nazovi 387 pa
onda taj broj što i uradim. Javi se neko malo dijete. Jel ti tata Ganija
pitam ja njega. Jest veli on. Super, žmarci me obuzeđe. A mogu li pričati
sa njim. Veli nemožete, pa zastade i izgovori kao da je naučio napamet ili
čita odnekud dodade:- on je na službenom putu. Kad se vraća, pitam
nestrpljivo. Velisad on, - ko je to, nesmijem pličati kada mama nije tu.
Drug iz vojske velim. Aha, onaj njegov dlug Gile. Pličao nam je puno o
tevbi i vojski. Kaže da si pogino ali nisi. Kako nisam velim. Pa nisi jer si ti
veliki manglup. Vazda mi kaže da sam ja na tebe velika maglupčina. Ma
u zatvolu je zbog neke Kolupcije ali će blzo izači veli on mami kad mu
idemo u Enicu u posjetu. Pozdlavi tatu i leci mu da je on pametan momak,
velim mjeeći se. Vidi vidi taj Gani ima mozga. Jedino on i Donja znaju
istinu. Ko će me prvi odati.
Poslušam nastavak suđenja Generalu Eniš vojske Ladychu.
27 Majy 02-e selo Iševo je granatirano. Rekli su u ovom
dokumentu 1133...P1 /ne uhvatim jasno broj dokumenta/ da je Eniš vojska
silovala žene, ubijala muškarce palila kuće. Pokopali su mrtve među
kojima je bio i otac svedoka Adwye. 24og Jula su ponovo došli sa
tenkovima, razaraili selo pri čemu je 68 ljudi ubijeno. Spalili su i Aniš
crkvu U tome je učestvovala 6 krajiška i 5-a ozaračka brigada.
Prethodno su nam isključili struju, hrana se kvarila i opkolili su
selo a u naše selo mnogo izbjeglica iz okolnih Oniških sela se slilo.
Nabraja imena ubijenih. Uglavnom su to Aniši po nacionalnosti. Vi ste
pokopali mnogo ljudi veli mu tužilac. Svi su ubijeni isti dan? Jest veli
svijedok. Selo je pripadalo Biskupiji Stara Rijeka ali žrtve su iz našega
sela. Silovane su žene a nisam dao njihova imena jer im dodatna patnja
nije potrebna. Vidio sam mnoge poslije toga i sa njima razgovarao. Imali
smo problema da spriječimo neke od njih da izvrše samoubistvo. Sa Ojom
Uprešaninom sam se sreo tri puta i mnogo puta telefonirali jedan dugom.
Nikad nije rekao da će kazniti nekoga počinitelja nego samo da će
obavjestiti Generala Alića. Obezbjedio je sastanak sa presjednikom
opštine Takićem u Riedoru. Predložili su da nas presele u Oniš selo sa
cijelim kućama što smo mi odbili. Mi smo željeli da se preselimo bez
problema. Eto vam teritorija, pustite nas da izađemo. Tu je bio i Biskup
Aniške crkve Omaritza. Nisu htjeli jer bi bili optuženi za etničko čišćenje,
mi smo bili taoci. U 568 dokaznom dokumentu vi kažete da su sve kuće
uništene u to Aniš selo Biševo. Da li se neko vratio ikada tamo da živi?
Niko se tamo nije ponovno nastanio niti je šta popravljano. Sastanemo se
tamo jednom godišnje. Dođe nas tri do četiri stotine.
Znate li da su 23 ubijena tri Eniš vojnika pita ga advokat Generala
Ladyća. Jednog sam od njih poznavao veli svjedok. Čurguz Milana i
pričalo se svašta. Da je poginuo u šumi. Da je ubijen u svađi vojnika itd.
Sutradan je ubijen i Zoran Radulović veli advokat. Da čuo sam veli i
njega sam znao. Čuo sam da je ubijen kod šume. Vi ste vidjeli samo
jedno lice da je ubijeno. Da, - veli on. A rekli ste da ih je ubijeno 68 veli
advokat. Da točno, -veli svjedok. Govori onu riječ točno koja je nervirala
Eniše i još neke stanovnike cijelog Balka jer su Aniši patentirali u tu riječ
o mjesto a, pa riječ tačno izgovarali točno i to podvlačili kao veliku
razliku izmešu Aniš i Eniš jezika a time i naroda, kulture, pa i politike.
Prkide se suđenje i napisa mi na ekranu, privatna sjednica. Kao da je i rat
bio privatni. Rade od nas šta hoće; i u ratu i u miru. A evo ga ponovno.
Prije nekih 5 godina mi smo vratili stan i prodali ga veli svjedok. Ne baš
po tržišnoj cijen ali ipak da ne ode baš đaba.
Velite u svojoj izjavi; Pet do šest dana sa Ambarina su stanovnici
pobjegli kod nas. Poslije su se neki vratili kući a neki otišli prema
Annskom mostu na rijeku Anna. Da, veli svjedok. Sudija se umješa
kazavši da je dosta za danas. Suđenja počinju u 4 ujutro po našem tako da
ja zakasnim podobro na početak ali ipak se nešto čuje.
6.9.7012. 6:40
Ostasmo sinoć gledajući jedan od filmova serije špijunskih filmova
„Jessy Ondy“ ali na programu na kojem je samo ropijen jezik. Prije toga
sam Donji pokazivao kako pravim slike našega grada Kiča u foto šopu.
Uvijek ista šema, solarisation, equalisation, itd.
Ustanem rano pa upalim suđenje.
Svjedok je Oniškunja zaštićenog identiteta se ne vidi i glas joj je
promjenjen. Ta žena koju su u ljeto 92-e sa troje njene djece zarobili u
okolini Alinovika zajedno sa nekom grupom u kojoj je bio samo jedan
muškarac koji nije htio napustiti ženu i djecu je odvedena i zatvorena u
neku školu. Često su navraćali razni muškarci, silovali je odmah tu ili
odvodili n i druge devojke nekud na silovanje. Neke od njih se nikada više
nisu vratile. Razmjenjena je u Septembru 92-e. Takvo suđenje često
zatvore za javnost. Tako već neznam ni kada će početi javno. Evo već 20
minuta se ne čuje ništa.
Spremim Dunji pečena jaja. Ustala je rano jer smije da jede samo 6 sati
prije operacije, vađenja 4 umnjaka istovremeno. Tri su joj skoro neosjetno
narasli a četvrti se iskosio pa potiskuje u zube do njih. Već sedmi dan pije
antibiotike i još dva ljeka. Danas u 14 h ima operaciju kod Perinog sina.
Pero je smršao jedući smjesu kuhanog kupusa i celera. Dođe iz Oromta u
ordinaciju pored koje je stan i tu bude 5 dana. Kaže da je napravio dobru
kuću u GrizzVillu. A nije ni čudo. Ima dvije ordinacije i rade punom
parom. Ja ću predati za posao u domu staraca da vozim hranu za njihova
odjeljenja u gradsku Bolnicu.
Evo nastavlja se javna sjednica. Prije nje malo bi javno kada ona
kaže da su nekakvi vojnici odvodili djevojke a ne policajci. Čak je jedno
veče neki policajac spriječio odvođenje jedne ili više žena. Arinko Jelitza
je bio taj koji je odvodio žene na neku farmu. Posjetio nas je šef Eniške
stranke Alinovika. Mi smo se žalili na silovanja a on je rekao da tu ne
može baš ništa učiniti. Hoćete reći da nikad ni jedan ofricir nije dolazio u
školu. Da veli ona. Hvala veli advokat. Jeste li čuli o gubicima Eniša na
ratištu i njihovim iskasapljenim i obezglavljenim tjelima. Ne, ali joj je
jedan vojnik rekao da mu je mnogo rođaka poginulo oko Rnova. Jednom
su vas vezanih očiju poslali da predate poruku vašim Onišima. Rekli su
ako se ne vratim da će mi poklati djecu. U Avgustu 92-e je napadnut
autobus na liniji Oča Alinovik od strane Oniša, veli advokat. Jeste li čuli
za taj događaj. Ne, veli ona. Nešto sudija promrmlja zašto sutra u Petak
neće biti suđenja pa se ono nastavlja tek u ponedeljak. Petak je inače
neradni dan u religiji kojoj pripadaju Oniši.
Nađoh poslije sa suđenja nekim Onišima u Bony.
"Svjedoci Pero i
Drago Đukić detaljno su opisali način na koji su dovedeni u zatvor. Đukić
je rekao da ga je Hrustić vrijeđao i sudjelovao u premlaćivanju, a
Mujčinović palio lemilicom. Jedan od svjedoka obrane je rekao da su
Eniši u zatvoru paljeni lemilicom", naveo je tužitelj. Šta tamo na Balku
ljudi jedni drugima misle, a tek šta su u stanju da im rade. Bože sačuvaj.
Odosmo na opreciju vađenja 4 umnjaka naše Dunje.
Evo smo došli kući. Dunja je od anestezije hodala k'o pjana
po dugom hodniku. Čak je zahtjevala da je snimam kako hoda. Eno sad
leži dok ja spremam pire krompir. Vruće je napolju a nemamo mljeka.
Moram van. Za vrijeme operacije sam bio u naš kafe Evropa i celfon se
sam stišao, kako ni sam neznam, pa me Donja nije mogla dobiti jer ga
nisam čuo da zvoni. Konačno me dobi na kućni kad sm već stigli sa
operacije. Pita za Dunju itd, a radi do pola 8 večeras.
Bio sam na intervjuu za posao u njenoj firmi. Radi se od 7 do 19 i sat je
skor 19 talira. Radio bih samo vikende. Vidjećemo hoće li se i to desiti.
8.9.7012. 7:48
Primiće me na ovaj poso. Jupiiiiiiiiiiiii ! imaću 410 $ za dva dana
rada. Toliko sam imao za 5 dana motajući šmirglu po 8 sati dnevno. Tamo
sam putovao svaki dan 42 kilometra, a ovdje ću raditi samo 12 sati i 6 km
puta. Moram to javiti u osiguravajuću kompaniju za auta nebi li mi snizili
osiguranje. A trebaju nam ta auta k'o ljeb. Na Nadi nema vozova kao
negdje u Yuro zoni.
Eto čitam na Ussiyu imaju voz koji pređe 10.000 kilometra za 140 sati.
Rađen je tamo pije 2000 godina i još im valja. Prenio je ko zna koliko
ljudi a tek robe. A ovdje niko i ne putuje vozom. Užasno je skup. Za neke
duge relacije skuplji je od aviona. Eto, od nas do Wankofera voz putuje 7
dana a košta 700 #, a avion na tu udaljenost od 5000 km leti samo 5 sati i
košta 500 Talira. Sva se roba na Nadi transportuje kamionima. Eto ja bih
samo vikendom trebao isporučivati hranu u jednu bolnicu za tridesetak
osoba koji su klijenti doma staraca Trinity. Tamo su smješteni jer u zgradi
Trinitija više nema mjesta pa im je bolnica iznajmila prostor. Zatim ne
čekati da jedu nego od prethodnog obroka vratiti suđe i oprati ga u
Trinitiju. I tako sastaviti 12 sati rada. Ima i pauza u kojima se nadam
naspavati jer me to tako nekad uhvati da bih se onesvjestio. A nekad
izdržim kao jučer od 5 ujutro do iza ponoći. Trenuo sam samo malo oko 4
popodne.
Išli smo jučer kupiti Dunji novi laptop. Mc. Platih 1370. Imala je popust
od 100 # jer je student pa košta prije taxe 1100, a platimo 100 # da bi sa
starog laptopa Lenovo prebacili sve na novi. Vele da je bolje da ni to
urade zbog razlike u neznam ni ja čemu. Usput joj dadoše neke sajtove sa
kojih može skinuutui Word i još koješta u vrijednosti 100#. Tako sa
taxom koja je na Nadi 13 % izađe nes 1370. Račun smo dobili na Email i
Dunja mi ga pokaza odmah u svom I-fonu. Prije toga smo išli Peri zubaru
da joj pogleda malo rane pa je tamo nešto stavio, pa dao joj nove recepte.
Ujutro sam imao sastanak sa mojim agentom u traženju posla
Kollyn. To je jedna djevojka tek izđikljala. Šarmantna je i ljepa kako
samo mladost može biti lijepa. Pričasmo i o Dunjinoj operaciji. Reče mi
da su ljekovi u WallMartu mnogo jeftiniji. Tako od Pere zubara ja i Dunja
odemo pitamo za cijene u dvije radnje; PriceChopersu i WallMartu. Duplo
je razlika jarane. 20# u Wallyu a 43 u Chopu. Učlanim Dunju u Wall
apoteke cijelog svijeta sa 10 dodatnih talira. Neka ima po svemiru gdje
god dođe. Odemo kući po laptop gdje me Donja presrete pozivom na moj
celfon da joj izdiktiram telefone firmi gdje sam do sada radio. Ja to iz auta
uradim dok je Dunja išla po stari laptop, jer imam sve brojeve na jednoj
vizit kartici koju nosim u novčaniku. Ti mi brojevi vijek trebaju kada
tražim posao jer se oni raspituju kakav sam ja čoek. Odemo u Waterloo
grad zaljepljen za naš grad Kič i u radnji Mecka kupimo taj laptop a stari
damo da joj sve sa njega prebače, što bi Negry rekli, na njega novoga.
Danas u pola 18 h Dunja ide po njega, a mi na svadbu ćerke naših
poznanika Miroslava i Nine.
9.9.7012. 17:04
Evo mamuram. Svadbu smo napustili tek oko 3 ujutro. Bilo je
veselo a bumbilo se uglavnom crno vino. Popih i jednu čašu bijeloga i
puno sode. U bjelom ima svih aminokiselina potrebnih organizmu, kako
gvoraše Aruk, naš doktor iz Grasslanda, kad bi se srijedom zapio u klubu
u nižoj muzičkoj školi. Došavši kući zagledali smo se Donja i ja u film o
likvidaciji posljednjeg Cara na Usso. Pobili su cijelu familiju da se nebi
našao ko da ga naslijedi. Gledali smo kako taj jadnik sa familijom i
pratnjom na smtr zakletom luta vozom po toj ogromnoj planeti bježeći
ispred gonilaca. Nedogledasmo ga do kraja nego oko pola 5 ujutro
legnemo spavati.
Baš pred sam odlazak sinoć na svadbu poče meč u tenisu. Naš Jole je
gubio 5:2 jer mu je silan vjetar udarao u grudi. Sudije su napokon
prekinuli meč pa je nastavljen danas. Taman sam se spremao da ga
gledam kada Vyeta zovnu da joj straijeg sina učim mathematiks. Tako na
Nadi taj predmet kažu u množini. A u pravu su. Šta tu sve ima da te Bog
sačuva. Odem pa sa njim provedoh učeči oko dva sata. Njima crkao Tv
aparat pa nisam mogao usput kibicovati meč. Pitam mlađega brata Yshu
da mi vidi na kompjuteru rezultat. Jupiiiii, Jole pobjedio sve tri seta
zaredom i kvalificirao se u finale Grand turnira na DASu. Igraće se sjutra
iako je Ponedeljak. Danas su žene igrale finale a muški zbog vjetra od
jučer igraju finale sjutra. Ma ne gledam ti ja to ništa sem kad Jole igra. To
je naš zemo sa Balka tačnije, dečko je iz Sany. Otac mu je Eniš a mama
Aniš po nacionalnom pitanju, a on se izjašnjava kao Eniš i stalno nosi
dresove sa bojama Sany zastave i grbom 4 C. C je slovo S na kiriličnom
zapisu. Na Balku se sve izmješalo. Eto i roditelji mlade sa sinočnje svadbe
su Eniš i Umunka. Vjenčanje je bilo u Eniškoj crkvi a svadba u sali pored
nje. Za našim stolom su sjedili dva bračna para. Jedni su da bi spasili
živote 92-e pobjegli iz Areata glavnog grada Hany. On je bio zarobljen i 6
mjeseci je proveo u zatvoru. Mučili su ga i izvodili na streljanje. Spasla ga
amnestija koju je naglo pod pritiskom javnosti izglasao parlament Hany.
Mnogo ih je tamo nestalo, naročito mladih. Imali su kuću u Areatu i
prodali je za 20.000, a kupac ju je sada preprodao za 400.000 i dva stana
pride. Nazdravismo boljem životu. On sa konjakom a ja sa crnim vinom.
Sjetim se kada sam ušao u mamin stan i u kupatilu vidio da nema više
pločica oko kade. Tamo sam bio ispod njih stavio kesu sa bar 8 miliona
tailira. Nema. Pojela maca. Tako se kod nas kaže. Mama je za tri hiljade
dala stan u neki bezvremenski najam i otišla iz Grasslanda na Aust kod
mog brata Joea. Taj je nanjušio pare i zbrisao sa njima. Šta sad. Ništa. Ko
je taj ? Ma naći ga nije teško ako nije promjenio bar prezime. Bio je neki
ko ofricir ili političar neke njihove partije. Samo su oni u to vrijeme mogli
odjednom lahko dati 3.000 talira.
Pročitah u novinama: u Rabovici, sjeverno od Bridgea, obilježena
je 19. godišnjica zločina koji su nad 33 aniška hrvatska civila u tom selu
počinili pripadnici Armije Oniša BiH provodeći akciju „Eretva 93“. Za
ovaj zločin još nitko nije odgovarao po zapovjednoj odgovornosti.
Procesuirano je pet osoba i to za pojedinačne zločine nad obiteljima Zadro
i Marić. Traga se za još 22 tijela.
Tako mi na Balku živimo i umiremo. Tamo suviše često neki rat
neke zle sile vode.
12.9.7012. 6:45
Ustao sam rano kako vidite iz datuma iako sam 12 sati rintao u
domu za stare i nemoćne. Tu Dunja radi već 8 godina pa mi je pomogla da
nađem posao. Naravno da i ovdje na Nadi rade sve moguće veze.
Vozikaću hranu u dvije bolnice gdje oni imaju svoje prostorije. Jučer sam
imao trening. Sem vožnje moram kroz mašinu provući suđe. To sve tri
puta na dan. I utovar i istovar je nezgodan. Ima pozada kombija instaliran
mali lift pa na njega stavljm sanduke sa hranom i jedan za čiste presvlake,
zatim kantu za smeće i tako pet do šest sanduka. Sreća pa je sve posađeno
na male točkove. Ja velik /140 kg a visok 187 cm ako ne i više/ pa dok se
za svakom popnem i siđem, dezinfekujem kombi poslije svake vožnje,
izudaram se glavom i ramenima o kuku na vrhu u koju se zadnja vrata
kombija kače kad ih zalupiš. Umorio sam se dobro. Valjao bi mi taj
posao jer ima i osiguranje kod najbolje firme za te stvari, Manulajfa.
Potpisa ja da ću u slučaju moje smrti sve ide Donji. Kada sam to rekao
pred Dunjom ona veli, „A ja“ ?
Treba nam raditi da nebi poludili u samoći i gledali odakle se
vedri. Bar negdje da je mozak zauzet. Tening mi je davao Bill i sa njim
sam naučio znatnu količinu izraza i fraza na amerijen jeziku. On je
ovdašnji. Radio je u MTD od 7966-e. Sada je vjerovatno penzioner za
otplaćenom kućom. Veli da mu je tata umro u PT3, toj bolnici gdje smo
jučer nosili hranu.
Sjetim se tada moga starog. I on je umro u jednoj bolnici na
brdu iznad Grasslanda. Ispratila ga je cijela čaršija sa limenom glazbom
zbog toga jer je bio Kotov prvoborac u ratu protiv Hammera. Kada je u
ljeto 41-e po povratku iz rezerve zatekao samo zgarište od porodičnog
imanja, a od 35 članova porodice ni traga, odazva se u vojsku lokalnog
komadanta Ymele koji ih ne dugo zatim priključi u Kotov pokret otpora.
Saznao je da mu je jedan brat pobjegao u kukuruze kad su izvučeni iz
neke pećine i živi zatvoreni u košaru koju su zatim Oniši zapalili
benzinom i sumanuto pucali po njoj. Njegov tako mali brat je iskopao je
kamenje iz temelja košare i pošto je imao samo 8 godina lako se provukao
i pobjegao u kukuruze. Nisu ga pri bjegu pogodili jer je bio brz i suviše
mala meta. Dugo nisam znao da su taj zločin uradili Oniši iz susjednog
sela jer nam je otac uvijek govorio da su to uradili Fetišisty. Ja cijelo
vrijeme mladosti, a i poslije mislio došli oni vojnici sa Hammera ili Taly
ili čak sa Yappa jer su oni poveli Drugi Veliki rat za preraspodjelu
Galaxy bogastava u njihove đepove. Ma jok. Oni su Balku poslali samo
haber, pozdravnu poruku, što je bilo dovoljno da se tamo svi nervno
uzbune i u lančanoj reakciji naprave zločine na sve strane. To im se inače
često dešava da ih neko izbaci iz mirnodopske ravnoteže. Čim neke
promjene u svijetu nastanu oni na Balku se međunacionalno satanski
pobiju. Nikad da kažu, - nećemo. Poklaše se seljaci oko livada i šuma,
građani; oko stanova, restorana, kuća i fabrika, a filozofi i oni kojisu se
pravili da su to, oko vlasti. Napraviše uskoro nekoliko jačih vojnih
formacija da bi masovnije mogli klati i zahvatiti u tuđe živote. Stvoriše
neke teritorije-državice i u zadnjem ratu 91-95 bi sve isto kao u svim
dosadašnjim ratovima na Balku.
Jedino Koto napravi vojsku mješanih nacija i vijaše se po Balku protiv
sviju Fetyšista. Pri kraju rata ga i sam Kralj Piter, vlasnik pretgodnog
Balka, proglasi za vrhovnog komadanta i naredi svim svojim formacijama
da mu se podrede, svi koji su se u kraljevo ime borili do tada. Kažem
vlasnik jer je sve zlato Balka prenio na GB i niko ga više nije od naših ni
vidijo. Ti Gbijovci su se nanjeli zlata odsvakud pa nije ni čudo što vladaju
svijetom. To buni i sada neke Eniše, čak i one koji se rodiše poslije
Drugog Rata i sebe proglašavaju za velike Eniše i Piterovce. Vele, - bijo
je nagovoren, prisiljen, pjan, bolestan, nije znao šta radi itd. Ko ispade
da su oni koji kolju u ime kralja dobro znali šta rade.
Koto tako preuze Balk i vladaše njime 35 godina sve do svoje smrti 80-e
godine prošlog stoljeća. Nacionalizova oteto i naslijeđeno, a 10 godina
poslije njegove smrti osta na Balku još njegova vlast i repovi političara
koji su se kleli da vladaju u njegovo ime, a lopovlukom pravili sebi
imanja i obilato kumovali međunacionalnim podjelama na našem malo
divljem ali zaista divnom Meteoru Balk.
Evo sam se vratio iz grada i šta slušam; „Zvjezda tjera Mjeseca“,
tipičnu Oniš pjesmu i sve to na Eniš radiu Yeljina. A tamo na sjeveroIstoku Boni, u tom kraju ravnog njenog dijela su 92-95 baš neštedimice
klali između sebe tri nekada bratska naroda Aniši,Oniši i Eniši. Prvo su
iz Hany susjedne države koja se prostire oko dvije trećine Boni u dužini
od 1000 km uletili regularni vojaci i pobili Eniš stanovnike sela Yekovatz.
Ovih godina je i novi predsjednik Hany dolazio u to selo da ubijenima
tada oda počast. Svećenih Aniša se bunijo i vikao da su oni pobili bandite
i da sve to o zločinu nad Enišima nije istina, ali đaba. Sadašnji
predsjednik svih Aniša, i onih oko 500.000 u Bony, i onih 4 miliona u
Hany i onih par tisuća u emigraciji je Agnostik. Prizna postojanje Boga
uz nauku. Valjda. Izvinjavam se ako sam pogriješio. Uglavnom ne ide u
crkvu da pred popovima pada na kolena. I ne boji se uopšte Fetišista koji
reže nanj da je suviše crven, misle time reći Komunista. Njima ko god je
imalo human i ne vadi kamu za svaki kurac on je komunist, crveni, treba
ga likvidirati, ubiti raščerečiti. Samo zločin priznaju i prizivaju. To su
vam oni. Zločin izaziva zločin i tako se umnožava i nabraja razlog za još
jedan više. Odlučio sam da u ovoj knjizi psujem. Nemere se drukčije brez
tih sovki izraziti moj bjes protiv zlih ljudi i neprestanih ratova koje oni
izazivaju, a također ni opisati naš Balk način verbalnog komuniciranja.
13.9.7012. 7:46
Svašta. Rečeno mi je da ću i danas imati trening i za vikend već
raditi, a jučer dođe Donya sa posla i reče da nema od toga ništa. Vele da
nisam dovoljno fizički spreman. Naime nisam sjeo ili klekao da bih
očistio unutrašnjost nevelikih plastičnih sanduka u kojima je prevožena
hrana. /Dobro što nisam morao i da legnem/. Ja sam probao tako ali me
koljeno zaboljelo pa sam jedan kraj malo pridigao sa nosača sa
točkovima i odozgo izbrisao unutrašnjost iznutra a spolja normalno. Eto
čak, na kraju svog radnog vremena menađerka mi reče kako sam primljen,
a sinoć ostavi i poruku da sam odbačen. Auuuuuuuuu. Crni Gilea. Odoh u
Vorking Centar na čas Excela.
14.9.7012. 15:17
Bio sam i danas na excelovom programu a usput veoma ljubaznog
voditelja kompjuterskih programa u Working centru mister Ayla pitao i za
margine moga romana. Nešto se tu pobrkalo a kućni kompjuter nemože da
mi to otkloni. Ayl je pravi odraz kulture forsirane svuda na Nadi; od
obdaništa, škole, univerziteta pa sve do ulice. Strpljiv do nemogućih
granica kad je usluga u pitanju. Objasni on meni sve a ja nauči kako ću
sve troškove i prihod staviti na jedan papir u Excelu. Poslao sam poruku
Crissu da mi odštampa 4 knjige Balka 3. Šta ću kad sam skroman pisac?
Evo ovo pišem na mom laptopu koji dobih od Dunje. Njoj smo kupili novi
Mc. Ma veli ona, - munja od kompjutera. A onda je ona meni velikodušno
poklonila 'stari' laptop. Isto se desilo prije tri godine kad smo joj kupili
ovaj na kom sada kuckam. Dala mi je prethodni od 17 inča koji je crkao
skroz. Iamo je samo 512 kb a ovaj ima RAM od 4 GB. Tehnika galopira
kao nikada. Prvi naš kompjuter na Nadi bijaše sa 3 Mb memorije na hard
disku i RAM samo 0,86, ali ne tnam čega, bita, bajta ili megabajta.
Moram nekoga pitati.
17.9.7012. 13:55
Suđenje Generalu Ladichu je držano ali daleko od javnosti. Zaštićeni
svjedok bijaše insajder, neko sa Eniš strane koji je bio u štabu ili blizak
njemu. Tako nije ni šteta da sam ga prespavao. Bio sam se razbudio baš
oko pola 4 i mislio već da ustanem, ali me hladan vjetrić kroz mrežicu
prozora spriječi u tome. Temperatura pada već do 6 Celzijusa. Jučer
popodne se htjedosmo okupati na našem bazenu. Jest vraga. Ova naša
inače užasna intendentica Urssula ga je već bila zaključala. Ja bože akrapa
žene. Radi još, a ima 80 godina. Prima platu od 4.000 što hoda okolo i sa
širokim osmjehom koji liči na keženje ludaka zajebva koga može. Odoh
sada probati. Možda je otvoren. Ma da mi se samo još jednom bućnuti.
Biješe lijepo ovo ljeto. Kada i da li ćemo ponovo? Ko zna, more bit nikad.
Eto sam htio pisati o našem iznenadnom odlasku na vodopade rijeke
Yagare. Tamo su turisti po cio dan i noć veseli i ima naroda osvakle.
Krenemo i iznenadimo se da do tamo ima samo 135 kilometara. Svašta a
11 godina smo tu i bili smo do sada tamo na njoj bar 5 puta. Uvede nas
naš zemljak Yđo na toranj sa koga puca pogled, zatim na predsttavu o
nastanku tih vodopada. Bi na projekciji i malo programiranog prskanja i
drmanja stolica. To su vam takve sada moderne sale za prikazivanje
filmova. Zvuk je svuda okolo a dali su nam i naočale za trodimenzionalni
doživljaj filma. Prvi put da gledam takvo nešto iako se to već davno
pojavilo na Nadi. Ja ljubitelj kina i filmova od rane mladosti sam ih lahko
prezreo otkako je 92-e rat počeo. Neznam uopšte zbog čega ali je tako.
Čak i pozorište. Rat me oprao od te vrste kulture. Sjetim se onog gradića u
kome su spalili bioskop /kino/ kada je na platnu zaigrao neki glumac koji
je u nekom prethodnom filmu poginuo. Tada mi je to bilo smiješno ali
više nije. Rijetko će me koji film uzbuditi toliko da ga do kraja pogledam.
Eto i sada ovih dana sa zbog nekakvog filma o proroku religije kojoj
pripadaju i Oniši sa Balka digla čitava ujurduma u Galaxiji. Fanatici pale
na sve strane zastave DASa, sukobljavaju se sa policijom koja puca u njih.
Čak su u Ybiji zarobili šetiri službenika DASove ambasade, mučili ih i
ubili. Među njime i DASovog ambasadora. Svašta. A film je snimio neki
čoek pod pseudonimom pa ga ne mogu ni naći. Glumci tog filma žive u
stalnom strahu i vade se da su govorili jedan text a potpuno drugi text im
je nadsihronizovan. Ima manijaka na sve strane i dovoljan je samo povod
da negdje bukne. A i kriza je velika u svijetu. Nema narod para. Na Ygari
se to ne osjeti. Odvede nas naša još iz Graslanda prijateljica Lulu u
kockarnicu. Ostasmo tri sata čekajući je da idemo. Ubaci 10 # pa na cent
čip igra i zabavlja se tako kaže jedamput mjesečno. Bila se popela do 137
# i kaže da sve polovi sa onim sa kim dođe. Kad je bila pala na 80 stvarno
prekide i uvali meni i Donji po 20 # svakom. Pri kraju opet sjede i zaigra
ponovo. Mjesto da uživamo u ljepotama Yagare i gradića sa istim imenom
mi ostasmo u paklu kocke sa 4500 mašina na jednom mjestu koje grokću,
riču, vrište, jaukaju i trepću sa hiljadama svjetalcadi. Tu na Yagari su se
sastali Raj i Pakao. Bio je samo Raj dok bjeli čovjek nije došao. Yagara
veže dva jezera Taryo i Yry a Yri je na većoj nadmorskoj visini pa strma
rijeka je rulala kamenej milionima godina i stvorila veliki vodopad. Tako
nam taj filim objasni u toj modernoj Sali sa crnim kožnim sjedištima.
18.9.7012. 21:58
Porezao sam se na rezač režući kupus. Donja će ga zatim nabiti u paprike i
staviti u tegle da se ukiseli. Listam novine iz Bony i slučam radio
Grassland. Neka dobra zabavna muzika na amerijen jeziku. U novinama
pročitam slijedeće;
Knjiga „Vojnici: Dnevnici ratovanja, ubijanja i smrti“, je knjiga koja govori o
načasnim radnjama Hammer vojske koja je u Drugom Velikom Ratu
ubijala i činila nepotrebne zločine. Knjigu je napisao povjesničar Sonkea
Neitzela iz svjedočenja osoba koje su činili tadašnju Hammer vojsku.
Razgovore između pripadnika Ehrmachta koji su bili zarobljeni su
potajno snimani, a upravo na tome autor knjige zagovara njenu istinitost,
budući da svjedočenja nisu izvučena iz vojnika. U snimcima se mogu čuti
razgovori vojnika koji su se međusobno hvalili o ubijanjima žena i djece,
silovanju žena i egzekucijama civila. “Pucao sam na sve, naravno, ne
samo na vojne mete. Baš smo voljeli gađati majke s kolicima, pogotovo
ako su još vodile drugu djecu za ruku. Zapravo smo na to gledali kao na
sport”, ispričao je natporučnik Ans Hartigs. Mnogi od vojnika su se hvalili
kako su oni bez naređenja radili zločine. Jedan njemački vojnik se
požalio drugom da je u Rusiji najteže bilo ubijati djecu, “zato što su se
previše migoljila i nisi ih mogao natjerati da stoje mirno.” “Želiš doći
snimiti? Pa što nisi rekao? Mislim, obično ih ubijamo ujutro, ali ako je to
problem, naći će se koje ih možemo smaknuti popodne!” – Tim je
riječima general Edwin Graf von Rothkirch und Trach opisao kako ga je
jedan SS-ovac pozvao pridružiti im se na smaknućima. Ova priznanja su
samo neka od gnusnih zločina koji su se desili između 6939 i 6945- e
godine. Knjiga se također bavi fenomenom da obični čovjek prije rata ne
bi ni psa udario, a u toku rata postaje stroj za ubijanje.
Sjetim se da u enciklopediji piše da szu u Drugom ratu Ussy imali 20
miliona mrtvih. Najviše od svih. Pa Chajniz 10, Hameri 7, Jewa 6, a na
malom Balku 1,5. Ne branim Hamere ali ni drugi nisu ništa bolji. Zato u
oči pada sadašnje stanje u zatvorima Haya za kriminalce rata 92-95-e u
Bony. Eniši tamo leže u broju od preko 100. Ima šest Aniša koji upravo
čekaju presudu a jedno 2 ili tri već leže u zatvoru. Oniša neima. –Ala’
salamet, rekli bi i oni sami kad se čude. Evo malo detalja iz Haya.
Imena nisu važna nego nacija. Oni koji znaju po imenu odrediti naciju
vide za koga navija Pravda i sudije u ovoj utakmici.
Međunarodni je sud optužio 161 osobu
za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije
Idriz Balaj, Ljubiša Beara, Lahi Brahimaj, Valentin
Ćorić, Vlastimir Ðorđević, Ante Gotovina, Goran
Hadžić, Ramush Haradinaj, Radovan Karadžić,
Vladimir Lazarević, Milan Lukić, Sredoje Lukić,
Optuženih
Sreten Lukić, Mladen Markač, Radivoje Miletić, Ratko
nalazi se u
Mladić, Drago Nikolić, Dragoljub Ojdanić, Vinko
34 Pritvorskoj
Pandurević, Nebojša Pavković, Momčilo Perišić,
jedinici
Milivoj Petković, Vujadin Popović, Slobodan Praljak,
MKSJ-a
Jadranko Prlić, Berislav Pušić, Nikola Šainović,
Vojislav Šešelj, Franko Simatović, Jovica Stanišić,
Mićo Stanišić, Bruno Stojić, Zdravko Tolimir, Stojan
Župljanin.
Postupci u toku: 35 optuženih
6 predmeta: Vlastimir Đorđević | Ante Gotovina i
Mladen Markač | Milan Lukić i Sredoje Lukić |
Momčilo Perišić | Vujadin Popović, Ljubiša Beara,
Optuženih
Drago Nikolić, Milan Gvero*, Vinko Pandurević i
pred
Radivoje Miletić | Nikola Šainović, Sreten Lukić,
17
Žalbenim
Dragoljub Ojdanić, Vladimir Lazarević i Nebojša
vijećem
Pavković.
*dana 28. juna 2010. odobreno mu je prijevremeno
puštanje na slobodu.
8 predmeta: Ramush Haradinaj, Idriz Balaj, Lahi
Brahimaj | Radovan Karadžić | Ratko Mladić |
Optuženih
Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj
17 suđenje u
Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić | Vojislav
toku
Šešelj | Jovica Stanišić i Franko Simatović | Mićo
Stanišić i Stojan Župljanin | Zdravko Tolimir.
Optuženi
trenutačno u
1
1 predmet: Goran Hadžić.
pretpretresnoj
fazi postupka
Postupak zaključen: 126 optuženih
Optuženih - Ljube Boškoski, Ivan Čermak, Zejnil Delalić, Sefer
13 oslobođeni Halilović, Zoran Kupreškić, Mirjan Kupreškić, Vlatko
Kupreškić, Fatmir Limaj, Milan Milutinović, Isak
optužbi
Musliu, Naser Orić, Dragan Papić, Miroslav Radić.
Optužena prebačeni u
25 zemlje gdje
izdržavaju
kazne
64
Optužena osuđeni
36
Optužena izdržali kazne
3 Optužena Haradin Bala, Vidoje Blagojević,
Ljubomir Borovčanin, Miroslav
Bralo, Radoslav Brđanin, Ranko
Češić, Stanislav Galić, Goran
Jelisić, Dario Kordić, Radomir
Kovač, Momčilo Krajišnik,
Radislav Krstić, Dragoljub
Kunarac, Milan Martić, Dragomir
Milošević, Darko Mrđa, Mile
Mrkšić, Mladen Naletilić, Dragan
Nikolić, Momir Nikolić, Mlađo
Radić, Milomir Stakić, Johan
Tarčulovski, Dragan Zelenović,
Zoran Žigić.
Zlatko Aleksovski, Predrag
Banović, Tihomir Blaškić, Mario
Čerkez, Hazim Delić, Damir
Došen, Dražen Erdemović, Anto
Furundžija, Enver Hadžihasanović,
Dragan Jokić, Miodrag Jokić,
Drago Josipović, Dragan
Kolundžija, Milojica Kos, Milorad
Krnojelac, Amir Kubura, Miroslav
Kvočka, Esad Landžo, Vinko
Martinović, Zdravko Mucić,
Dragan Obrenović, Biljana Plavšić,
Dragoljub Prcać, Ivica Rajić,
Vladimir Šantić, Duško Sikirica,
Blagoje Simić, Milan Simić,
Veselin Šljivančanin, Pavle
Strugar, Duško Tadić, Miroslav
Tadić, Stevan Todorović, Mitar
Vasiljević, Zoran Vuković, Simo
Zarić.
Milan Babić, Rasim Delić,
umrli tokom
izdržavanja
kazne
Optuženih predmeti
proslijeđeni
13 nacionalnim
sudovima na
osnovu
pravila 11bis
Miroslav Deronjić.
Rahim Ademi, Dušan Fuštar, Momčilo Gruban, Gojko
Janković, Vladimir Kovačević, Duško Knežević, Paško
Ljubičić, Željko Mejakić, Mirko Norac, Mitar Rašević,
Radovan Stanković, Savo Todović, Milorad Trbić.
Mirko Babić, Nenad Banović,
Zdravko Govedarica, Gruban,
Marinko Katava, Dragan Kondić,
Predrag Kostić, Goran Lajić, Zoran
Optužnica je
Marinić, Agim Murtezi, Nedeljko
20
povučeno
Paspalj, Milan Pavlić, Milutin
Popović, Draženko Predojević,
Ivan Šantić, Dragomir Šaponja,
Željko Savić, Pero Skopljak,
Optuženih –
Nedjeljko Timarac, Milan Zec.
optužnice
Stipo Alilović, Janko Bobetko,
36 protiv njih su
Optuženih –
Goran Borovnica, Simo Drljača,
povučene ili
umrli su prije
Dragan Gagović, Janko Janjić,
su umrli
10 prebacivanja na
Nikica Janjić, Slobodan Miljković,
Međunarodni
Željko Ražnatović, Vlajko
sud
Stojiljković.
Optuženih –
Mehmed Alagić, Đorđe Đukić,
umrli su nakon
Slavko Dokmanović, Milan
6 prebacivanja na
Kovačević, Slobodan Milošević,
Međunarodni
Momir Talić.
sud
Danas sam išao da tražim posao, to jest zvao me neki plasman radnika na
Intervju. Reče mi da ima posao za mene kao vozača radnika koji negdje
nešto pakuju. Prvo obeća da ću raditi 3 sata dnevno i to čak i po dva puta
prevoziti radnike do RanForda. Zatim mi kada sam ispunio bukadar papira
i odgovorio na pitanja o opasnim materijama ladno reče da bi to bilo samo
2 sata na dan po 13 $ na sat. I očekivaše da ja neću pristati a ja zainat
rekoh yes, hoću, pristajem. Samo da počnem pa bilo šta. Da izajdem iz
kuće sa nekim normalnijim razlogom. Lako je kod nas na Balku bilo izaći
iz kuće. Na Čaršiji ili u kojm kafiću si našao more razloga da budeš van.
Poznanika i prijatelja bijaše na sve strane. A ovdje. Poslije Intervjua odem
na čaj u Common Cafee I sjedim sam ko kolac. Nikoga ne znam. Odem
kod Brežuljka preko puta u Work Center i požalim joj se na onog
Intervjuđiju. Ona me pita kako se osjećam. Jebeno misim se, a nema
smisal da joj to kažem na njenom materinjem jeziku. Odem do Citya, tako
zovu opštinsku zgradu. Tamo svi na hladnom vjetru sa kapima kiše
napolju. Bila uzbuna na nešto. Vračaju se veselo na radna mjesta. Kako i
nebi kada službenici sa msrednjom školom imaju godišnje plate između
40 i 60 hiljada.
Donja zove, pita đe si ti. Ja velim u opštini gledam rukotvorine
dvije žene u Rotunda galeriji. Zatim joj crtam Intervju u detalje. Idem na
autobus. Poskupio je na 3 # za vožnju ako ubacuješ pare. Svratim u Talize
i gledam polovnu robu. Nažem jednu plavu jaknu od Marksa ali skupa
brate. Cijelih 12 talira. Ćekaću dok njen alila etiketa sa cijenom bude na
50% spuštena. Valjda se do tada neće prodati. Ima i kožnjaka po 20 # ali
mi ne stoje jer sam suviše debo, 140 kg. Očajno. Užas. Moram češće
bježati iz kuće a nemam gdje.
19.9.7012. 7:03
Evo suđenje Generalu Ladych u Hayu je poslije 2 puna dana
konačno javno. Poznajem svjedoka jer je to bio više puta. Sada je baš
ostario. Ima neke pramenove po ćelavoj glavi. Mislim da sam ga viđao na
Tv za vrijeme rata. Bio je strani novinar i izvještač iz logora Marska i
Rnopolje gdje su Eniši zatvarali Oniše iz regiona Riedora. Odoše godine.
Ode naš život. Givot kako piđe Dunja tu riječ- misli da je G slovo Ž jer se
G na amerijen izgovara DŽ a t onjoj liči na Ž. Ovo suđenje mi dođe kao
štap starcu da ima još jedan razlog da živi. Ne pratim ga redovno jer bih
trebao ustajati u pola 4 ujutro kada počinje po našem vremenu na Nadi.
Imamo iskaze Oniša kako su se spremali za rat. Kupovali su Aniši i Oniši
oružje. Imali su 3.000 naoružanih ljudi, čita neki dokument Generalov
advokat i nastavlja. Čak i dvije prage. U Maju su počeli da postavljaju
barikade na lokalnim putevima i ubijaju Eniše. Strahovali smo šta nam se
može dogoditi jer su uspomene iz Drugog rata bile jođ svježe i opomena.
Tako i bi jer 200 Oniša i Aniša je napalo grad Rijedor želeći da ga osvoji.
Na Ambarinama je poginulo i nekoliko vojnika BA, Balk Armije.
Do Avgusta je selo Ozarac bilo ispražnjeno veli svjedok. Sve što su imali
bjelo su bili okačili po kućama i na vjerskom Oniš tornju. Time su željeli
da kažu da su lojalni Eniškim vlastima u Riedoru veli svjedok.
Advokat čita neki dokument. Nema konc logora ima samo tranzitni logori
u kojima smo smjestili izbjeglice koje su htjeli napustiti to područje. Neki
su htjeli otići u djelove Bony pod Mudyevom kontrolom ali većina njih to
ne želi. Oni više žele otići u Hany ili negdje dalje. Neki su dolazili tu i
dobrovoljno.
Dunja ustala i ode na fakultet. Ponese jedan hamburger i porciju graha
koji je Donja sinoć kuhala. Tako kad ona mene pita šta bi za ručak sutra,
ja uvijek kažem, - Graha. Ako ona kaže da nebi graha ja odmah dodam, kupusa. I bude jedno od to dvoje. Ima text jedne od slavne grupe Balka
Button u kojem pjevju o stanovnicima Balka i njihovoj o depresiji od
graha i kupusa. E kakva je to sirotinja bio taj Balk poslije Drugog Rata
kada sam ja bio dijete. Užas. Malo se pridigli pa jope sručili. Strmoglavili.
Ubili sami sebe. Samoubilačko nešto ima u njima tamo. Daj samo da je
gore.
Evo gledam emisiju na GrizzVil Tv o događajima iz 6944 –e godine u
kojoj se već naslućivao kao završetak Drugog Rata. Čudi me još uvijek
ljudski rod dokle on može da ide. Stalno nešto gradi i napravi čuda, a
ondak iznenada ruši li ruši. I što je najgore, ubija. Eto mi danas direktorica
Muzeja u Grasslandu napisa da je vidjela video koji sam im poslao o
slanju naučne rakete na Ars. Koliko samo patenata je ugrađeno u taj
projekat. Umbilivbl. Napisa mi ona da joj je taj video dao snage da završi
radni dan. Veli, u njih u Muzeju je kao u Pentagonu /glavnoj komandi
DASa/. Uvjek ima neke aktivnosti i gužve. Osvjedočio sam se kada sam
bio u Grasslandu. Nije mi nikada pisala prije. To je sestra od onog mog
kolege photogrpha HađiEmrya koji je sada predsjednik opštine našega
Grasslanda.
Na kompjuteru inače imam jako puno slika našega grada pa mi nije teško
da postavim neke na FB kao i drugi odakle ih skidam. Ima tu starina i
novogradnji. Ipak po starini se izdvaja tvrđava na brdu koju svi zovu Stari
Grad. Eto i naš prijatelj koji živi 10 km od nas Oky bi neki dan tamo na
vjenčanju kćerke njegove sestre koje se održa baš na tom Starom gradu.
Pravili ga ljudi koji živjehu tu prije dolaska invazije Uraka. Mala sipatična
tvrđava duga možda 300 metara a široka stotinjak.
Kada su prije 2000 godina osvojili na Balku Doniju, Sany, Bony i ravni
dio Negry, posadili su svuda svoje vjerske tornjeve pa i na tu tvrđavu.
Evo je. Mala kao kulise za neki film. Naravno da možete više slika dobiti
na Gouglyu.
20.9.7012 5:55:00
Svjedok je onaj isti novinar. Već mi je ovo dosadilo ali me nešto
vuče da to slušam. Slično nešto kao kad sam bio mali a otac sa
prijateljima pričao o ratu. Mi djeca bi samo zinuli i gledali u njih. Priča
svedok o logorima. Ljudi su iz logora Rnopolje imali mogućnost da idu u
okolna sela da traže hranu. Čak i cjele porodice zajedno. Bilo je kretanja
ali nisam čuo da je neko pobjegao iz tog logora. Bilo je opasno kretati se
po okolini jer se svuda pucalo i granatiralo.
Sudija je potpuno sjed. Ima gustu ali ne bjelu nego svjetlo žutu kosu kao
da mnogo boravi u prostorujama gdje se intenzivno puši. Ima dugi
razdjeljak sa lijeve strane. Napred ima neku dugu kečku kao neka
djevojka tako da mu se čelo ne vidi. Ima i takve iste svjetlo žute brkove.
Nosi slušalice jer je stranac on nama a i mi njemu. Sve se prevodi na tri
jezika, amerijen, ropijen i Balk. Ima i u originalu da se sluša brez iki
prevoda. Kada zakaže prevod na našem Balk jeziku onda prebacim na
amerijen ili radije ropijen jer njega bolje razumijem. Amerijen je za mene
ostao nepoznanica. Kad slušam našu Dunju kako priča ja se ushitim od
ponosa.
Bilo je mjesta na kojima nismo išli, nastavlja novinar, ali mi je jasno da su
postojale u nekim zgradama prostorije u kojima su ljudi mučeni, prebijani,
žen silovane. Dobio sam čak i neke fotografije tih soba. Bilo je terena koji
su bili ograđeni, a neki djelimično ograđeni a neki potpuno ne ograđeni.
Teško je bilo odrediti granice tog logora. Drugačije je bilo za ljude koji su
prebačeni iz logora Eraterm. Oni su bili ograđeni sa tri strane žicom a sa
četvrte je bio zid. Pauza.
Naviću muziku u svoj svojoj slobodi koja mi samo od Donje zavisi. Za
Ganiju se ne bojim. Ona ako progovori ja sam otpisan. Neće jer joj je
stalo da Dunja živi normalno. Sa malom imam dobar odnos. Eto sinoć je
došla sa odbojke. Pričala nam je o tome uzbuđeno i sretno. Više se meni
obraća u takvim trenucima tako da kod Donje primjetim ponekad i zavist.
Igra Dunja za neki tim u nekoj ligi koju građanstvo samo organizuje.
Platili smoto 80# za taj dvomjesečni turnir. Poslije te utakmice od samo
sat vremena je na poziv strare raje iz Tigresa, gradskog kluba koji okuplja
srednjoškolce po godištima, a poslije u jedan tim za studente svih uzrasta,
otišla i u YMCA da igra malo i tamo. Ma neka. Cio dan je bila na
fakultetu. Opsjednuta je Fizičkom i Kvantnom Hemijom. Ima tu da radi
jako mnogo primjenjenog kalkulusa. A taj je ispit tri puta slušala i dva
puta nesrećno mašila i nema više prava da ga polaže. Sa time su joj
ograničili broj ispita i može dobiti samo diplomu Sayens ali bez
specijalizacije u Hemiji. Uopšte nije ni sada morala uzimati taj predmet
Fizičke Hemije, ali veli, nju to interesuje. Ovaj semestar je prijavljena na
tri predmeta. Znam da je uzela još i Analitičku Hemiju i Geologiju.
Svašta. Mogla je da tri puta nedeljno ode na fakultet, a ovako po cio dan
ima; vježbe, tutoring, predavanja. Ponedeljkom i Petkom ujutro je
slobodna. Odlučila je da ta jutra radi u mesari. Mogla je uzeti neki online
predmet da se zeza i ima manje obaveza na fakultetu. ali neće. Kao da se
kažnjava zbog promašaja na Kalkulusu. Ja sam pokušavao da joj
pomognem oko tog ispita ali nije htjela moju pomoć. Kaže da je na ispitu
imala 47% a da prođe trebalo joj je samo još tri boda.
Ma neka je. Neka je aktivna. Večerala je grah a ja poslije pregleda
kratkih izvještaja o ligi šampiona na Tv odoh sretan spavati. Donja je
popustila sa svojim sumnjačenjima da ja imam neke tajne ljubavi,
djevojke, žene, ljubavnice ili štaveć ženama pada na um. More bit mi i
nekog ljubavnika prišije. Nešto je uhvatilo oko toga. Prvo je sumnjala da
se nešto desilo na putu na Balk. Tražila je sa kim se dopišem na Skype i
na FB. Sve me ispitivala, a ko ti je ovo, a ko ti je ono. Bio sam strpljiv ali
mi se jedno jutro na mozak počela navlačiti kao neka roletna pa sam
prasnuo. Ona veli da me prati pogledom đe ja gledam za djevojkama. Pa
za kim bi. Neću valjda za babama mislim se u sebi, ali moram da pazim
da to ne odvalim. Mislim se da joj kažem Idi u PM ali me nešto sputava.
U klimaxu je pa misli da njen dasa, to jest ja, more još koji go dati. Ne
mogu da je prepoznam. Veli i na svadbi si gledao stalno za njom.
Napominje jednu ženu koja inače na našim zabavama čim muzika počne
ustaje i počinje da igra. Muž joj ostaje da sjedi kao da ga nema, a ona
sama onako počne da igra. Vjerovatno i popije koju. Istina, ubrzo joj se
pridruže još neke djevojke. Možda je to takav običaj u nekim djelovima
Balka. Često samo djevojke igraju a muški piju, puše vani, ili se naklate
na šank. Ako je fešta u dvorištu ili pod šatorima svi puše bez razlike.
Rijetko kada i muški masovno igraju kolo izuzev kada je veća zabava. Na
svadbi je te noći ona služila goste a muž joj je bio za šankom. Ja jednom
prije par godina bih neoprezan, kao da mi je Donja samo drug, pa provali
pred njom kako ta žena lijepo pleše. Sada se Donja drži toga kao pjan
plota da sam je opsjednut tom ženom. Jednom sam u prolazu slikao
mojim celfonom grupu koja je u divljem plesu opkolila našu lokalnu
vatrenu pjevačicu Nježu i u kojoj je i ta žena bila. Tako slikam naše
zabave Eniša pa stavim na FB. Zbog toga sam pogubio poštovanje nekih
prijatelja na njemu iz redova Oniša i Aniša, ali sam htio dokumentovati
svijetu kako to sada izgleda biti sa Balka na planetama Galaxije i kako
društveni život samo crkve organizuju. Vjerovatno i sigurno i oni u
svojim grupacijama imaju iste takve zabave i stereotipe. Sve se vrti oko
vjerskih objekata naše tri veće vjere na Balku kojima su omeđene i skoro
disjunktno izolovane tri naše glavne nacije, Aniši, Eniši i Oniši. Neko na
njima profitira i organizuje, a drugi dolaze piju pivo i igraju kolo.
Taj moj celfon je bio loš za fotose i na tamnoj pozadini snimka vidi samo
Nježina duga plava kosa kako u bičevima bljeska. Kada sam sjeo za sto
prišao mi je njen muž i rekao da ako još jednom uslikam njegovu ženu on
će mi razbiti celfon. To reče i ode takvom brzinom da mu nisam uspio ni
pokazati snimak. Čuvao sam dugo taj mali komad na kome stane tisuće
photographija ali sam ga poslije skoro dvije godine zanemario, izbrisao.
Tražio sam tu sliku u mojem kompjuteru gdje inače salažem sve fotose pa
ih ne nađoh. Sada se Donja uhvatila za to kao dokaz da sam ja lud za
njom. Kažem joj da je ta žena prije nego će ošamariti gazdaricu na Eniš
Novoj Godini radila mjesecima kod nje u kafeu Opštine, a da ja tamo
nisam navratio ni jednom. Niti me interesovalo. Sjedili smo nas pet šest
zemljak skoro dvije godine u kafeu na Kingu malo koso ulijevo preko
puta Opštine dok se nije preselio u renovirani lokal do njega. Svašta.
Valjda Donju hvata klimax. Neznam samo u šta treba da gledam na tim
zabavama. One su stereotipne i sa uvijek istim ljudima na njima i pravi su
kič muzike turbo Folka. Nešto što me uopšte nikada nije privlačilo. A
počeo sam sve češće da slušam i tu muziku. I sve češće gledam za mladim
djevojkama žaleći za mladošću. Možda sam uvijek za njima i gledao samo
to nisam primjećivao. Toliko me Donja sa tim iznervirala da sam pomislio
da ću je napustiti i otići negdje vozom, na sjever, jug zapad. Nikako na
Istok. Neznam zašto. Ponovni život mi se činio kao povratak u mladost. A
onda vidim na ulicama Kiča one homlese, skitnice, kako blude, sjede na
već hladnom betonu okruženi kesama i torbama. Neki i prose. Jedna žena
uporno danima stoji kod svojih stvari i bulji negdje dole u neku tačku.
Oćeš takav život, kažem sam sebi. Pa bolje nisi ni zaslužio. Sve mi to
nekako postaje smiješno. Imam skoro 50 godina a u ličnoj kart 64. Živim
sa tuđom ženom a vodi se moja. Čak i njeno dijete. I sad hoćeš na ulicu.
Putalo.
Shvatio sam, veli svjedok, da je četri noći nakon našeg dolaska u
Grassland da na Planini Lashich su stalno vršena ubistva. Konvoj je bio
od 36.000 ljudi. Svi su prošli logor Rnopolje i prisilno deportovani. To je
bila svrha tog logora; Deporatcija stanovništva. Usput su se dešavali
grozni zločini. Komadant Mekich je naprimjer polagao pravo na silovanje
gospođe presjednice Aniš stranke. Uspostavljena je hierarhija po
funkcijama i čak za silovanje žena, veli svjedok.
Onaj tip za posao od dva sata dnevno me nije zvao. Obrijao sam
jučer bradu jer smatram da me neće zbog nje. Ko zna? Možda nekoga
prevari moja ofarbana crna kosa i prošarani brkovi. Ali kako kad na
svakom dokumentu koji popunim stoji moja godina rođenja. Da stavim 15
godina manje koliko i imam. E jeb'ga. Nemoš svuda profitirati. Moraću
tražiti moj novac ispod kade u maminom stanu. Ko li ga je samo maznuo?
Evo ga novi svjedok na suđenju. Imaju spise iz 94 i 95-e iz
razgovora sa njim. Dakle prošlo je 17 godina od izjava Yre Osmanovitcha
iz Lasenice, logori Ušica i Atkovič. Od Maja 92-e do Jula 93-e je bio
zatvoren. Kad su u Junu bili zatvoreni u policijskoj stanici jedan dan su
izvedeni i ukopali su tjela 22 odraslih koji su imali svi sem jednog od
metka ranu na čelu. Tamo su nas odveli uniformisani ljudi policije.
Poznali ste 4 osobe od tih mrtvih. Svi su Oniši. Pokopani su na Oniš
groblju Rakita. Pravi razlog zatvaranaja nikada nismo saznali.Mnogi su
bili lažno optuživani. Jedan da je pravio noževe, drugi da je švercovao. U
Atkoviće smo 400 do 500 nas iz Lasenice došli krajem Juna. Nakupilo se
tamo još iz okolnih sela i gradića preko 3.000 ljudi. Toliki je bio kapacitet
logora. Specijalni zatvorenici su izvođeni često na batinanje. Ragan Ikolič
je tukao Eufa pet puta i puškom i nogama dok nije podlegao pod
batinama. Tri talira je metak, a to je preskupo za tebe vikao mu je us
batine. Smayich je također umro od batina, veli svjedok. Tjerali su druge
zatočenike da tuku zatočenike. Zulfo je također umro od batina. Za grupu
specijalaca je to bila dnevna vježba. I Aniši su bili među nama poslije
pada grada Rthchko. Svakog je bilo strah za njegov sopstveni život. Dva
brata i sestru od 16 godina sam izgubio. Ona je zapaljena. i nađeni su
njeni ostaci tek ove godine. I to samo njenih 7 % ostataka. To je nešto što
je teško govoriti. Ostaci mlađega brata su nađeni na tri lokacije. Glava
mlađega brata nađena je 25 kilometara od tijela. Starijem bratu oženjenom
sa Eniškinjom nema još traga.
Veče. Bilo sam kod Donje na poslu da je vozim kući. Svratimo do
Tchajna i kupimo brdo hrane za 50 #. Toliko smo kupili robe da bi na
drugom mjestu platili mnogo više. I ribe i mljevenog mesa, a pored još
koješta i prijesan kikiriki. Sada smo ga kuhali i ladi se na terasi.usput
slušam emisiju o obrazovanju. Reproduktivni program učenja je naj
primitivniji a asocijativni gdje se koriste sva čula čime se podiže aktivnost
mozga za funkcionalno znanje sa paralelnim asocijacijama. Učnje treba da
bude zabava veli neki stari teoretičar. Kaže da će nas emigrante
podcjenjivati oni mali ljudi iz malih sredina zbog akcenta a oni sa više
škole neće. Inteligencija je snalaženje. U sistemu obrazovanja na 1000
ljudi gubimo 14 genijalaca. Emocionalna se ne mjeri skoro nigdje. Thajna
pismo je asocijativno i razvija se inteligencija jer mora da razmišlja šta
čita /Sve to ima na sajtu: www.Mensa,rs/. Fina 'emision' što bi rekla naša
Dunja. Evo je sjedi na kauču. Porukom je poručila da hoće supu. I to
njenu. Mi u ormarćiće, ma nijedne njene na vidiku. Donja joj zakuha našu
domaću i za divno čudo svidila se Dunji. Oće i čaj od Neocitrona jer je
boli grlo. Terba sutra da ustane u pola 5 da bi išla u mesaru da radi i 100#
zaradi. Meni dom staraca platilo trening 218 #. Svaka mi čast. Mislim da
ću nositi novine ujutro od pola 5 do pola 7. Pa i popodne da zaradim neku
tisuću do penzije. Evo mi stigli papiri da ih popunim. Ma svaka čast Nadi
što daje svima iznad 65 pomoć za stare ljude. Old Age Security Pension.
E jebi ga. Ja sa 48 godina u penziju za stare od 65. Donja mi čestita
smijući se.
Ona se ponekad pravi da sam ja stvarni Žikica. Čak je počela odmah po
dolasku na Nadu da spava samnom u istom krevetu i tako počesmo
ponekad da vodimo i strasnu sexualnu ljubav. Bilo je to više od straha
nego iz jubavi. Ali šta je tu je. Bolje i tako nego nikako. Nagovarala me
ispočetka da joj napravim dijete. I ona i Dunja koja bi obično rekla, - oću
da mi napravite brata ili seku. Imala je skoro pet godina kada smo stigli
na Nadu. Ja probavao pa ništa. Mora da sam presušio. Sa prvom ženom
Ryom koja misli da sam ubijen na liniji fronta na „krivoj“ strani imam
ćerkicu Avanu koja se udala na Yuro za nekim iz njene struke Environ.
Ajd neka joj je sa srećom. Koliko ima djevojaka koje ne znaju da im je
otac živ, a misle da je umro. Puno? Malo? Šta ja znam. Šta da se radi?.
Dok je studirala poslao sam joj nešto para; kao vraćam stari dug koji sam
primio od njenog tate u ratu. Znao sam adresu. I još je znam. Kako i
nebih onako naivan mislio da živimo sretan provincijski život a on se
izvitoperio zbog moje nostalgije za Bony i njenim brdima. Sada shvatam
da je to bila i nostalgija za prijateljima koji mi toliko opet ponovno
nedostaju. I za jezikom. Jezik je domovina. Ovdje kad čujem amerijen sav
se naježim. Zar opet?. Sa ropijenom je bilo drugačije. Nešto kao
turistički. Ali sa amerijenom je to veoma ozbiljno. Čak i suviše. Muka mi
je od njega. Oću moj jezik. Kada slušam Eniški iz Sany ili Aniški iz Hany
sve razumijem i ljepo mi je ali kad progovore oni iz Boni meni srce
zatreperi. Dođe mi neštotužno jer nisam tamo. Ipak ima malo zamjene za
to. Naime Zemljaci ođe na Nadi. Opet sam se susreo danas sa njima u
kafeu Mystic, kafeu do Kommona đe su izvjesili moje photographije Kiča
u noći. Biše tamo Eljo Lovin, Negry Gandra i Ysho kamijonđija i onaj
socijalac Anko iz okoline Tradera, tačnije iz Ylyasha. Radio on u fabriki
pa mu puko film i napusti sve. I ženu i poso. Živi na socijali. Ipak uspije
da svake godine ode u Yeljinu na Balku đe ima i stan.
Ostane tamo 3 mjeseca pa nazad na Nadu na socijalu i dodatke za slab
stomak, za skupu kiriju, ljekove i ko zna šta još. Šeta puno i slabo šta jede
pa je suv ko grana. Malo smo se zezali na moj račun pa na račun ponekog
ostalih. Tako to kod nas Balkanaca ide. Ruganje je osnova života.
21.9.7012 4:46
Na početku sukoba u Aprilu 92-e u Yeljini se nalazio Oniški punkt. Momci
bez oružja nisu dozvoljavali da nepoznati ljudi prolaze, veli advokat
Generala Ladycha.
Evo sam ustao da ispratim Dunju u mesaru. Oće djete da radi. Na naš
račun u banci leglo meni 200, Donji 1.100, a OSAP, studentski kredit
Dunji od 850 #. Sad mi nije jasno da li je ovo ostatak kredita ili sav
kredit. Imamo platiti 2.000 za upis ovoga semestra. Reče Dunja da je to
sve automatski uz kredit i aplikacija za 30% popusta na upis. Prošli
semestar sam ja zajebaooo. Čekao izvještaj taxe od 11-e pa zakasnili sa
prijavom na taj popust, a trebao je samo poslati izvještaj taxe iz 10-e
godine. Tako nam propade 800# iz našega buđeta. E moj bože šta nam je
sve propalo, a nije trebalo. Sada kada sam bio u Grasslandu samo na
jedan dan vidim poznate ulice i ćoškove sreo sam masu nepoznatog
svijeta. Rijetko sam se sa nekim pozdravio, nekom mahnuo na njegov
povik, - profesore. Nema Grasslanđana. Svi bi stali u jedan veći kafić veli
neko. A mislim kako je lijepo bio živjeti tu. Mali grad, sviju znaš, sa
svakim si godinama dobar, ma da živiš do kraja života nasmijan,
sadržajno i na svojim nogama. Sve si pješke obavljao cio život. Ne treba ti
tu auto. A ovdje za auta damo najmanje 10.000 godišnje. Samo za
osiguranje 4.000. Benzin je opet poskupio. Plaćamo 1.4 # za litar.
Pređemo 40.000 mkilometra godišnje sa 2 auta prosječno 10 litara na
100 kilometara. To je 5600 #, plus 150 registracija svake godine, ,
mjenjanje ulja svakih 5000 km po 35 # je300 #. I popravke. Jedne godine
samo na Džip dadoh 3000 talira.
Prije dolaska jedinica Armije Balka u Hotelu Panorama u
Lasenici su se pojavili neki naoružani ljudi u uniformama, veli svjedok.
Tamo je hodao ko je kako htio ali kod nas u naselju Drum i okolo smo
uveli kontrolu.
Dunja ustala. Kašlje. Kažem joj da ne ide na posao. Skuvam joj isti onaj
čaj Neocitron. Eno je u sobi. Ovdje na suđenju je pauza. Ozbiljno se
bavim mišlju da 6 dana u sedmici nosam novine Record od vrata do vrata
za oko 500 # mjesečno. To zavisi od regije grada. Problem je da treba
ustajati u 4 ujutro. A baš tada su suđenja u Hayu. Sa jima protkam moj
dnevnik da vidite odakle smo mi sa Balka i šta nam se dešava.kao da se
Đavo baš tamo uselio. Tri velike svemirske religije se tu sastaju i rastaju
po svemiru. Bila je i četvrta Jew ali su njih u Drugom Ratu istrijebili.
Odveli u logore, poubijali, spalili.
Evo nastavka suđenja. Đemo penzionisani milicioner je poludio
batinama od Viškovića i ubijen metkom u istoj onoj stanici u kojoj je
zaradio svoju penziju. Jednom je pušten iz stanice. Kada sam ga vidio
počeo sam da sumnjam da je mogao preživjeti te batine. Neki drugi tip ga
je dokusurio metkom.
Čujem Dunju kako kašlje. Odem joj u sobu, sjedi na krevetu. Pitam je da
ugasim svjetlo, a ona veli,- samo da namjestim roletnu. Neka ja ću, i
uradim to. Kažem joj za kredit. Jupiiiii veli ona. Ugasim joj svijetlo ali
čujem je i dalje kako kašlje. Samo da bude dobro.
Ratna Milicija je pisalo na uniformi Steve koji je prije rata ležao
u zatvoru u Foči zbog ubistva nožem. Rasporio je jednog Oniša. Privedem
sam kod njega pod sumnjom da imam oružje. U junu 92-e sam prebačen u
logor Sušitza. Tamo je Dragan Nikolić alias Jenki ubio dva zarobljenika.
Da, Reufa i Galiba je samo Nikolić tukao. Izvodili su i tukli više osoba i
ubili i Đevada. Samo sam čuo vrisku. Tu večer sam bio i ja izveden. Tu
večer metak nije upotrebljen. Tu večer su podlegla četvorica ljudi. Od
batina ili noža.
Ovo je na Balku karakteristično. Nadimci. Vidite ovaj nadimak Yenki. On
je toliko zlosutan. Kada naiđe Nikolić to i nije toliko strašno, ali kad se
kaže, - pazi ide Yenki to izaziva jezu i nikako ne miriše na dobro. Nadimci
kod nas su kao kratak opis karaktera ličnosti. Moj je bio Žilet.
Evo je 6 ujutro. Razbuđen sam totalno iako smo legli nešto iza 23 h.
Doduše, jučer poslije vožnje Donje na posao i odlaska Dunje na fakultet,
od 11 do 13 h spavao sam kao blažen. Tada sam otišao na randez-vous
sa miss Collin u Working Center. Nezna ni ona šta bi da radi samnom.
Kaže ajde na jezik. Velim oću. Utorkom i Srijedom da 10 sedmica idem na
oral, pisanje i čitanje Amerijen jezika. Prihvatam. Konačno da nešto više
naučim toga jezika. Samo je to baš dugo ali neka. Neka mi vrijeme do Old
Age Security pension prođe brže prođe.
Ako nevidite nadu to ne znači da je neće biti, veli Nick Vujućić.
Borac prava za invalide. Završio ekonomiju. Biznismen i ronilac. Oženio
se i upravo čekaju bebu. I to sve bez ruku i nogu jer je tako rođen. Ovo
sluđam u 11 sati ujutro. Gurajući kolca bebe dva su napadača u GrizzVillu
ošamutila gasom prenosača novca iz banke i oteli mu vreću sa 20.000
talira. Prepoznak kvart u kom sam na bankomatu vadio novac. Ah što je to
ljepo. Sa debit karticom šetaš i dižeš lovu. Sada razmišljam šta bo bilo da
mi je neko oteo karticu. Bio bih mrtav čoek. Ja se čak nisam ni
prijavljivao sa boravkom ni u Sany ni u Bony. Nije mi uopšte palo na um
da to moram uraditi u svakoj od njih. Ma ne idem ja tamo više. Dosta sa
Balkom. Gudbaj zauvjek. Eto svakodnevno se kreću ti kriminalci i
otimaju stanovnicima zlatne lanćiće, novac, kartice. Kada se neko uhapsi
postupci se vode u nedogled, kriminalci šetaju gradom i ponašaju se kao
pobjednici, upravo veli jedan policajac u Tv hronici GrizzVilla. Problem
je u zakonodavstvu. Nema osnova za zadržavanje kao što je bilo prije.
Poneko ima 20 do 30 krivičnih dijela a olakšavajuča okolnost mu je što
nije osuđivan.
23.9.7012. 11:17
Evo tri slike sa vjenćanja moje ćerke iz prethodnog braka. U pratnji je
moga brata Joveea ili Džoa kako ga sada zovu na Austu gdje živi i taxira.
Skinuo sam to sa videa postavljenih na njenom FB. Mala špijunaža.
Poslao sam i Draft Ček na 300 # kao polklon profe i starog prijatelja
njenog
oca.
Ajd neka im je sa srećom. Da im bude bolje nego nama. Zahvalila mi je
Dunjinom na FB. One su tamo prijateljice.
Dan sunčan. Dunja jede makarone koje je sama spremila. Ona ih obožava.
Prićam joj upravo dok jede da kada je bila mala odveli smo je u restoran
gdje za tadašnjih 5 # si mogao da jedeš šta hoćeš od izloženog i koliko
hoćeš. Ona je uzela jednu veliku platu i natovarila brijeg makarona na nju.
Otišla je za poseban sto i nije dala ni da joj se približimo a kamo li šta da
kažemo. Jla je to i jela dok nije iznemogla i rekla,- ne mogu više. Ah ta
djeca, ko bi ih skroz mogao razumjeti. Sada ne razumijem ni sam sebe kad
se pogledam šta sam kao mlad radio da bih prkosio mami. Stalno sam joj
naprimjer govorio, - šuti. Eto sada ne razumijem zašto mi se Avasha ne
javlja. Uopšte. Nikako. Ni zet. A vidim im neke slike i aktivnosti na FB.
Odem na slike njihovih prijatelja pa tamo kopam ima li neka nova
aktivnost i đe su sada.
Veče. 20 sati. Čitam dalje knjigu Mldaševa na Internetu: p r a v o s e tada u meni pojavio duboki uvid da je baš
detinj‐stvo onaj period na Zemlji kad
pokušavamo da živimo po principima Onog
Sveta, da je mladost period grešaka i
prilagođavanja zemaljskim uslovima života,
a zrele godine ‐ ostvarenje samog sebe
tokom života na Zemlji. I dalje... Ako čovek sam prizna svoju glupost, to mu pomaže da prevaziđe sopstvenu gordost. ...Uskoro mi je sinulo da Kralj Smrti Jama ne „gleda film"nečijeg života, već da prelistava čudesnu knjigu čovekovih misli, koje osim toga imaju i svoj vizuelni oblik u vidu pogleda na samog sebe sa strane u datom trenutku. To su hronike Akaše, to je čudesni nebeski kompjuter ukome su zapisane sve čovekove misli tokom njegovog života!‐ uzviknuo sam u sebi. ‐ Jama, saževši vreme, ubrzano „preli‐stava fasciklu" čovekovog života u hronikama Akaše! Bio sam izbačen iz pameti kada sam shvatio da niko nijednu svoju misao ne može da sakrije i da čovek, zajedno sa svojim mislima, predstavlja otvorenu knjigu. A moje oduševljenje zbog moći „nebeskog kompjutera" Akaše još je pojačao uvid da neko(možda anđeli, a možda i još neko) ne samo da prate svaki tvoj korak i „snimaju svaki tvoj korak videom", već i spajaju „video snimke" tebe samog sa tokom tvojih misli u tom trenutku! ‐ Kakva je samo moć smeštena u tom nebeskom kompjuteru! Da zapiše sve moje misli i „snimi kamerom" čitav moj život, pa još i da poveže te stvari... Pa još isto to za sve ljude na Zem‐
lji... Pa još i sve životinje i biljke... Pa još i vode... Pa još i... To je kompjuter!!! A koliko je grandiozan um Kralja Jame, koji može da radi sa tim kompjuterom! A koliko je tek super‐grandiozanum Boga, koji vidi i analizira sve živo u čitavoj Vasioni!!! – divio sam se u sebi, zapanjen malim značajem moje ličnosti.Tada sam počeo da shvatam da su u čoveku glavna ne njego‐va dela, već njegove misli. A slike iz mog života su promicale i promicale i promicale.Uskoro se pojavila naša tibetska ekspedicija. Pojavila su se do bola poznata lica Ravila, Seliverstova i Rafaela Jusupova, pa sečak pojavilo i moje lice, koje posmatra spor Seliverstova i Jusu‐pova, povezan sa tim što bi Seliverstov hteo da nauči da lebdii hteo bi da „dolebdi" do „stepenica ka nebu". U tom trenutku sam osećao slatka osećanja, a reč „družina" dobijala je neko posebno uzvišeno značenje. Video sam Glavno Ogledalo Vremena i sebe kako drhtim od hladnoće. Štaviše, pokazalo mi se da ne drhtim od hladnoće, već od sreće. I ta osećanja ispunjena srećom kao da su se odjednom glatko skoncentrisala i izlila u misao da je Vreme ‐ živa i misleća supstanca i da Vreme rešava mnogo šta u poretku sveta, da ima kolosalnu intelektualnu moć i da je u stanju da pomoću meha‐nizma starenja uništi ono što želi da uništi... ili da putem mla‐dosti koja traje čitav život pruži nekom mogućnost da stvara istvara i stvara u ime Večnoga i Suštinskog. 24.9.7012. 5:27
Vi ste 15 Juna 92-e preuzeli komandu u logoru Anjatcha, veli
advokaat. Iza njega sjedi sjedi General Ladich i kroz naoćale osmatra
ekran. Kažete da niste učestvovali u komandama nego ste mogli samo
predloge davati. Svjedok je zaštićeni i veli da mi pređemo na zatvorenu
sjednicu. I tako pređoše tamo đe mi nemeremo ništa vidjeti ni čuti.
Samo je 1°C. Ja ispratih Dunju u mesaru. Ode raditi od 6 ujutro da svaki
put kad ode zaradi 100 #. Ići će ponedeljkom i petkom od 6 do 15 a
poslije na fakultet jer od 16 h ima neke vježbe ili predavanja.
Ja tvrdim da bi Anjatcha bila na prvom mjestu po organizaciji i
jedan od najregularnijih logora veli komadant tog logora u ljeto i jesen 92e. Bilo je svakodnevnih delegacija, Nutricionist je bio prisutan svaki dan
od 9 do 18 h. Borili smo se da budemo ljudi prema tim ljudima i da oni
treba da izađu iz tog logora na dvije noge, veli šef logora. Mi smo imali
komisiju dva vojna policajca, doktor i jedan moj čoek su primali
zarobljenike. Nakon pregleda, upisa u sanitetske knjige i registracije oni
su postojali zarobljenici logora. Do toga trenutka zatvorenik je bio u
nadležnosti Policije koja ih je dovodila kamijonima ili šleperima jer je
logor bio smješten u planinama. Ukoliko se dogodila smrt vraćali smo
leševe sa onima koji su ih i donijeli. Moj šef je petog Jula poginuo kod
Otor Aroši kad mu je postavljena zasjeda od Aniša. Poginuli su njih
trojica. Oni su ubijeni praktično, veli svjedok. Logoraši Philipovich i
Bende su umrli u logoru, veli advokat. Tada, veli svjedok, da ga je to bilo
veoma razočaralo i rastužilo. Policijski uviđaj je izvršen. Patolog i krim
služba su obavili svoj posao. Procesionirani su počinioci, istina dosta
kasnije. Trojica od četvorice su dobila visoke kazne zatvora. Jedan od njih
je dobio čak 14 godina zatvora. Pošto sam upravo završavao
kriminalistiku na fakultetu poznavao sam zakone i mi smo ih se
pridržavali. Krivične prijave su podnijeli policajci iz grada Bonske Ubitze.
Mi smo za 10-ak lica procesuirali jer su kao ofriciri Balk Armije
dezertirali i priključili se neprijateljimaa kasnije zarobljeni od naših snaga.
Njih smo poslije uputili u treće zemlje sa mnogim drugim zarobljenicima.
Iz sela Velagich i Haan je obrađeno 20 lica zbog napada na kolonu mladih
vojnika na povratku iz Nyna kada je ubijeno je 5 vojnika u vozilima.
Napadnut je bio i policijski punkt. Bilo je slučajeva da se neki puste na
intervenciju odozgo. 700 ljudi je pod zaštitom Crvenog Krsta otišlo u
treće zemlje, ali u Karlovcu su stali i odlučivali oće li dalje ili se vratiti
kući. Mi smo njihovom društvu Merkamet davali mlađe, starije i bolesne,
jednom i njih 90, da ih vode kući ili negdje drugo.
I ja se sjetim moje dežure u školi kada smo smještali te ljude u veliku našu
zgradu sa 110 učionica. Pola smo dali njima. Sa nama profesorima je
često kao spona bio jeda od njih, mlad i lijep momak. Kaže da on lično
nije imao nikakvih neugodnosti u logoru. Bio je moderno obučen i sako
Busster. Jedan dan sam na stolu gdje je inače bila hrpa odjeće koju je
narod donosio za izbjegle našao malo oštećene Reyban sunčane naočale.
Ja nisam ni znao da su ti ljudi bili u logoru Anjača i Rnopolje ili Keraterm
nego da su izbjegli od kuća. Ja uzmem te naočale i dam ih popraviti u
Getaldus kod jednog našeg jarana. Nisam ih ni par dana nosio kad sam
shvatio da su to njegove. Ja mu vraćao i vraćao, ali on ni da čuje. Veli, ma
nabaviću ja sebi nove samo da zbrišem odavde. Ne dugo zatim ga sretnem
u gradu. Zove me na kafu. Sjednemo negdje u jedan od mnogobrojnih
kafića našega grada. Priča mi da vodi konvoje autobusa ka Hany. Pa
velim što ne ostaneš tamo. Veli,- još malo da zaradim pa ću otići negdje
daleko. Ja kako se neki ljudi brzom snalaze. Ja željan slobode a on po njoj
šeta kako oće. Kada sam poslije par dana sreo Ivitzu, moga novog rođaka
preko žene, jer njen brat je oženio njegovu sestru, on mi uze te naočale. Ja
i nisam ni mnogo protestovao jer su mi se smučile na način kako sam ih
prigrabio. Pa Ivitzi, tom Anišu, onako mladom, visokom i lijepim
plavookom i plavokosom su i ljepše stajale. Šta se čudite da smo mi tamo
međunacionalno vezani rodbinski preko brakova između te tri
tradicionalno prijateljske i kad zatreba vrlo neprijateljske nacije i tri
potpuno disjunktne religije.
Poslije pauze sudija opominje Generala da ide u WC odmah na
početku pauze jer ovako ne ide više da se pauze produžuju. Na zahtjev
odbrane su pauze sada češće i kraće.
Jedan broj zarobljenika mi se javio da kao dobrovoljci idu na ratište i da
se tamo pokažu jer im je bilo dosadno u zatvorenom prostoru. Nismo im
dozvolili veli svjedok. Svašta bi ljudi uradili da mrdnu malo u kakvu
takvu slobodu.
U Transportu 23 zatvorenika su umrla od gušenja vjerovatno pa ih
niste primili u logor veli advokat. Ne nismo. Dodaje direktor logora da je
među logorašima bilo čak i 10 Eniša. Nevjerovatno.
Nikako da suđenje nastavi na Internetu. Probam poker. Radi. Muzika na
radijonima radi također. Pa šta se ukočila ova slika na suđenju. Ne znam.
Da li je namjerno jer izgleda da stereotipna slika tih Eniških logora za
ostale nije baš istinita i svjedočenje komadanta logora nije po ukusu
svjetskog suda za ratne zločine zadnjega rata na Meteoru Balk. Ono iz
prethodnog 41-45 nikada nije ni urađeno. Tada je oko milion Eniša bilo
istrebljeno od starne Aniš-Oniš koalicije zvana Nezavisna država Hany.
Familija moga oca je bila potpuno uništena. Od njih četerdesetak članova
te patrijahalne familije ostala su samo njih 4 brata živa. Za to niko nije
odgovarao. Tek sada neko Eniško vijeće prvi put tuži religijsko središte
Aniša Atykan da je pri pokrštavanju prvi put u Istoriji proganjalo jednu
Naciju i mjenjalo joj ime. Kada bi neki Eniš bio kršten u njihovoj crkvi
automatski je postajao Aniš. To nigdje u kosmosu nisu radili samo na
Balku jer je Aniša bilo straobalno mali broj za novu državu i teritoriju
planiranu za njih. Najveći zločinac u logoru je bio pokršteni Eniš
Artukovič. Izgleda da se svetio i sebi masovno ubijajući pripadnike
svojega naroda. U nas je Istorija upravo kako Moldašev tvrdi sad gore,
sad dole, sad ovdje. Iskrsne pred nas udarajući nemilosrdno u glavi i po
glavi. Sve se istovremeno na Balku dešava i budućnost i prošlost i
sadašnjost. Možda je upravo Balk crna vremenska rupa i tako ona putuje
sa njim po Svemiru.
Evo nastavka suđenja. Moram ugasiti radion. Bilo je lječenja u
logoru od dva logoraša doktora i jednog našeg tehničara. Za teže stvari se
brinuo centar u Anja Uky. Za smrt dva lica obavješteni su istražni organi.
Poslije pola sata je utvrđeno da su to neki vojaci uradili samovoljno i
nikakve naredbe nije bilo u tom smislu. Krajnja samovolja i iznenađenje
je bilo i za nas sve gore i tražili smo da se oni odmah smjene iz logora.
U Decembru je jedno jutro oko 9 sati počelo ukrcavanje zarobljenika i
odvoz sa Crvenim Krstom prethodno potpisavši izjavu da se slažu da idu
u treće zemlje. Skoro 100 % ih je otišlo i logor je rasformiran. Neki od
njih su se u Karlovcu predomislili i otišli u vojske Aniša i Oniša. Neke
smo čak ponovno zarobili. Ta farma ili poloprivredno dobro je bio od
ranije u funkciji prihvatanja ratnih zarobljenika iz Hany. To je prije rata
bila vojna farma, konji, krave, pšenica, raž pod ingerencijom Armije
Balka. Oko 370 Hany vojaka takozvanih imenom iz Drugog Rata Ustaša
je bilo zarobljeno kada su pred Eniškim snagama republike Krayina
pobjegli u Septembru 91-e iz Hany u Bony. Oni su bili tamo, pa pušteni
pa je to poljoprivredno dobro postalo logor u Maju 92-e.
25.9.t012. 7:06
Svjedok, inače Oniš po nacionalnosti, Ellak kaže da je 106.000 ljudi bilo
ou Prvom Krajiškom Korpusu. Valjalo je to sve naraniti. Odlučeno je da
se pod hitno formira logor za zarobljenike cirka 2.500 ljudi. Bio sam u
posjeti logoru. General Alych je bijo također prisutan. Ja i pukovnik
Epshich smo ušli u barake. Zatekli smo oko 130 ljudi. Neki su bili
isprebijani. Čistili su štalu. To je haos bio. Na povik mirno, svi su skočili i
oborili pogled. U tom logoru je od maltretiranja podleglo dosta ljudi.
Komplex Anjatcha je na 700 hektra. Sa lijeve strane puta u 6 do 7 baraka
u površini 1,5 hektra je korišteno za zarobljenike a sa desne strane su bili
zidani objekti za osoblje. Alych je morao izvjestiti i preduzeti mjere protiv
komadanta 343-e Brigade iz Ryedora kada je ustanovljeno da je ubijeno
800 ljudi u logoru. Nište nije preduzeto a komadant brigade je unapređen
za Pukovnika. General Alych nije bio za oružani sukob Oniša i Eniša, ali
je komanda ER tela drugačije. Izvješteno je da je ubijeno samo 80 ljudi. A
i to je mnogo veli svjedok i trebao je neko i za to da odgovara.
Vi ste bili pod majorom Džoukitchu. Dobili ste poziv da idete na
Anjatchu, veli advokat. Jes, veli on. Ja sam bio za snabdjevanje svih
jedinica u reyonu Prvog Korpusa i raketne i tenkovske jedinice.
Osamnestog Maya je bilo proglašenje Vojske ER. Svi su ofriciri iz Sany i
Negry iz bivše nam Balk Armije ostali aktivne starešine u VER. Vojnici iz
tih drugih republika su mogli otići ako žele ali starešine su uglavnom
ostale. Vojnici Prvog Korpusa su bili sa teritorije Krayine u sjeverno
istočnom dijelu Bony. Morali su se svi odazvati mobilizaciji i sudske
mjere su preduzimane za one koji se nisu javili. Po završenoj obuci su
dobijali oružje, a oni koji su bili već u vojsci su dobili odmah oružje.
Aniši i Eniši se nisu odazivali nešto masovno na tu mobilizaciju ali ih ni
Eniši nijesu baš nešto mnogo željekli u svojim redovima. Bila je čak i
naredba da se oni ne primaju u toj vojsci. U mojoj jedinci je bilo oko 2500
ljudi. Nešto je malo bilo koji se nisu tu javili. Išlo se u na ratna dejstva u
područje Hany i na granicu Hany i Bony.
U svjedočenju Rdžaninu ste rekli da Aniši i Oniši nisu tjeli ići na
dejstva u Hany. Da li su legalno mobilisane i legalno dobile oružje
jedinice mobilisane 91-e i 92-e?, pita advokat. Da veli svjedok. Bony je u
proljeće 91-e sa 64% glasova proglasila nezavisnost od Balka. Koliko je
trebalo procenata da to bude legalno pita advokat. Pa preko 50% veli
svjedok. Ko je bila legalna vojska, pita advokat. Armija Balka, veli
svjedok i ona je trebala da se povuče iz Bony ali nije. Koliko je bilo
brojno stanje Zelenih Beretki Mudijeve paravojske, pita advokat. Nije mi
poznato. Itd u nedogled se prepucavaju svjedok i advokat. Ne zna da li je
Mudy izjavio da se ne odazivaju Oniši na mobilizaciju, a prija 10 godina
je dao zakletu na suđenju da je tako baš reko on vrli vrhovni vođa Oniša.
On je bijo za nezavisnu Bony kao i ja veli svjedok, ali nije išlo.
Sjetim se jučer komentara službenika na socijalnom o K2, koloniji
u kojoj živi 7 miliona uglavnoma Franaka, kada sam podnio prijavu za
penziju. Nabaci mi nešto o novoj ministrici te koonije i pucnjavi na
njenom obraćanju svojoj naciji i mogućem ocjepljenju od Nade kada joj
šofer poginu. Na Tv se ovdje ništa čudo ne govori ili ja ne gledam mnogo
emisije tog sadržaja. Iz naših novina sam saznao šta je tamo bilo.
Službenik me pogleda kao da je želeo neki moj komenttar, a ja vječno
laprdalo na samo moje iznenađenje potpuno zašutio. Poslije velim sebi i
naka si zašutijo, šta imaš ti kome ovdje da objašnjavaš kada je to njihov
problem. Kada su u krvi rušili Balk nisu slušali naše krike za mirnim
rješenjem razlaza. Nisu se tada dvoumili. I penzionisane Generale su slali
u Hany da im organizuju istjerivanje 500.000 Eniša u ofanzivama Blaze i
Strorm. Sada neki sud na DASu poveo parnicu protiv privatnih agencija
koje su hi angažovale i platile. Koliko je bilo na sat i ko je to sve platijo
ne zna se u javnosti. Morda i to jednog dana saznamo, ali nas više od pola
neće biti živo. Namjerno pišem morda i hi da se jetko nasmijem sam na
sebe. Vidite sad mi je jasno i šta sam djeci trebao da kažem na moja dva
istupa kao svjedok rata u školi u kojoj sam 2 godine ođe u K1 kolonjiji od
10 milijona stanovnika radio. Dakle, u dvije kolonije od 10 na Nadi, živi
pola stanovnika te Planete velike 10 milijona kvadratnih kilometara plus
more još toliko i jezera milijon. Ane, nije zdravo ođe. Mi pijemo prljavu
zagađenu vodiu iz česme ako nemamo para za flaširanu vodu u plastičnim
flašama. Naj biznis a Nadi je plastične kese i flašice za vodu. Aja sreće
tom narodu. More je toliko zagađeno da se formiralo ostrvo veličine
500.000 km kvadratnih uglavnom od plastike i još kojekakvog otpada. Ni
atomska ga nemere razbiti. Jezera su ljeti često zatvorena za kupkanje i
brčkanje zbog nagomilanih bakterija. A đe one brže rastu, u prljavšćini.
Da trebao sam im reći toj djeci i visilo je to u zraku da je baš detinj-stvo
onaj period na Zemlji kad pokušavamo da živimo po principima Onog
Sveta, da je mladost period grešaka i prilagođavanja zemaljskim uslovima
života, a zrele godine - ostvarenje samog sebe tokom života na Zemlji.
/Dakle rat mu ispadne ostvarenje samog sebe, dodajem ja sam sebi, nego
šta bi drugačije i bilo/. Zbog toga kad zavirih u moj grad poslije 16
godina, u neke kafane nisam u Grasslandu ni navratio jer sam tačno znao
koja je u njima klijentela i da su 91-e svi zreli muški za rat obilato bili. Ali
naravno, ne da oni idu i ginu nego neki drugi klinci/.
Poslije pauze evo advokat veli svjedoku da li smatra da je Mouddy
stvarno želeo nezavisnu i sretnu Bony van države Balk. Neznam veli on.
Advokat veli da je Mudy proglasio ratno stanje 4 Aprila 91-e. Protiv koga
pita ga advokat. Protiv onih koji su bili protiv jedinstvene Bony, veli
svjedok Elyak. Dakle protiv Eniša, veli advokat. Pa i Kary je objavio
ratno stanje veli Elliac /koji često mjenja ime/. Da jest u drugom djelu 95e, veli advokat. Veli mu sudija da se skoncentira na činjenična pitanja a ne
da sa njim raspravlja. Advokat se češlja prstima desne ruke a u lijevoj drži
neke papire i čita. Da li su jedinice Teritorijalne Odbrane rasformirane u
Bony. Da veli početkom 91-e. Načelnik Balk Amije je naredio da se
formiraju dobrovoljačke jedinice. Ja sam bio podređen direktno Prvoj
Armijskoj oblasti Balka a poslije Drugoj veli svjedok. Peti Korpus je bio
pod sedmom a poslije pod Drugoj, Generalu Kukavom. Sredinom 92-e
General T-Alych me na satanku upozorio da ne napuštam Anja Uky.
Osnovali ste pokret otpora u Anya Uky, pokret otpora protiv nije ni bijo
pokret jer smo imali oko 500-tinjak neneaoružanih ljudi. Imena neću da
kažem. Sjećam se toga, zapažam sad ja Gilea. I do nas u Grasslandu je
glas o tome došao. Kary je surovo odgovorijo. Pričalo se da je ušao sa
tenkovima u prizemlje robne kuće nemilosrdno razbijajući velika stakla u
prizemlju. Usput je navratijo u banku i uzeo 25 milijona za nake potrebe.
Mi nismo bili protiv ER nego protiv onoga što se radilo protiv
Aniša i Oniša u gradu, veli svjedok. Nikakve šanse nismo imali protiv
100.000 naoružanih vojnika ER. Ode Seliak u otel. Sjutra mu je
svjedočenju nastavak.
Ja se potpuno ulogovao na penzijsko razmišljanje i običaje.
Sanjam jutros da imamo neki stan na moru u Herceg Novom ili tu negdje.
Donja ode raditi. Doće oko 3 pa možemo u paprike ponovno. I Paradajz.
Dunja došla kasno sinoć sa Faxa / tako smo mi na Balku zvali fakultet/.
Taman mi pričali sa našim sugrađanima iz Grasslanda. Njima je Donja
bila kuma na vjenčanju prije 28 godina. Oni su veš 10 godina na DASu. I
sin im se sada odselio pa su sami sa mačke i psi u i oko kuće. Rade u
hotelima i putuju puno na odmore, naročito skijanje. E pusti snovi moji. Ja
prezimim u našem stanu gledajući kroz balkonska vrata i prozore kako
snijeg obilno pada. A ima ga sve manje. Ljeta sve žešća a zime sve blaže.
U K2 ga još ima svake zime preko 4 metera.
Mjesto suđenja upalim radijon. Na GrizzVilu 3 redovno puštaju pjevače iz
Hany i grupe pa pomislim da sam navijo njiov radijo Oreat. Da li oni
pušćaju Eniške grupe i pjevače? Ne. Nipošto. Eto gradonačelnik Plita,
srednja školska sprema, kaže da su za loše stanje u Hany i dalje sve krivi
Eniši. I da mu se ćerka nikada neće udati za nekog Eniša. Ima naj Jahtu
na plavom moru i auta od po 300.000 i više po komadu. Trgovac je po
zanimanju odvajkada.
15 je sati. Vesti. Tukao sam Lapoviča kaže TCHanacK, podebeli
narodni poslanik Sany. Branijo je čast kaže familije jer je Lappy
mangupski namigivao pomlađoj ćerki njegovog brata. Što se tiče klime,
tamo u Sany je još 30 °C. Ljeto im se produžilo. Spalila im je ljetinu naka
Antensko radarska mašina koju su tamo u Sany instalirali DASovci. Ljeto
na Balku nikada tako žegarno nije bilo. Bijo sam tamo u Junu. Užas.
Nijesi mogo napolje izajsti. Još mi je to njihovo sunce u očima. Kada se
prisjetim vidim samo bjelo. Imam i snimke moje kamerice. Sve je bolesno
bjelo i blještavo.
26.9.7012. 6:54
Kada sam preživio taj masakr vidio sam na putu transporter i
gledao sam kako šleperi voze opljačkanu robu iz sela Oniša. Sa desne
strane puta su bila Eniš, sela a sa ljeve Oniška sela. Vozili su nas
zarobljene autobusom a onda stali pod izgovorom da je motor prokuhao.
Sa prednje strane su zatim ispalili zolju 80 i pucali iz mitraljeza,
kalašnjikova i pušaka. Vođeni su pregovori ali kad je masakr počinjen oni
su prekinuti i svi smo iz Oniš sela pobjegli u Yssoko. Pucnjava na autobus
je bila sa prednje strane, ali i sa strane i trajala je oko 15 minuta. Nikoga
nisam vidio jer sam bio zatrpan mrtvim tjelima. Stali su pred autobus i
jedan je rekao drugom da uđe u autobus i provjeri ima li živih. Ovaj mu je
opsovao Boga i crkvu i rekao idi ti ako te interesuje.
Svjedok je zaštićeni i sa njim je iz Haya uspostavljena telefonska i video
veza. Lik je zamućen i glas promjenjen ali nije onako smiješan kao prije
kada je ličio na glas Paye Patka.
Iz sela naših su došli ljudi da vide šta se desilo. Dva kamijona sa Eniškim
posadama su došla da pokupe leševe a načelnik Džffer je upravo stigao sa
30 teritorijalaca naoružanih. Tu su dakle na cesti bili i Eniški vojnici sa 2
vozila da pokupe leševe i naši Teritorijalci ali nisu smjeli jer su Aniši bili
brojniji. Nisu se pobili jer su upravo vodili pregovore. Naš komadant
Džaffer mi je pričao da je pitao nekog poznanika Eniša po imenu
Draggan,- šta uradiste ovo Draggane. On veli da ne zna ko je to uradio.
Pogreb žrtava je bila isti dan kad su tjela dovučena u selo. Na videu koji je
snimijo gospodin Ybrahim prikaza zatrpavanje velike jame od tridesetak
ljudi i u ljevom čošku datum 15/08/ 92 i potvrdi da je tu i on bio prisutan.
Autobus su poslije neki dan zapalili Eniši. Za taj masakr su suđeni braća
Damyanovich, Oran i Yorran. Gospodine Rm145, zahvaljujem se što ste
svjedočili i sretan put kući. Zahvaljujem video i tonskoj vezi u Traderu.
Pauza dok dođe svjedok jučerašnji svjedok bivši pukovnik AB, zatim
Eniške vojske, a po nacijonalnosti Oniš, gospodin Ellak.
Odem na Google i nađem za braću Damyanoviche slijedeće.
Yoran Damyanovich je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od 12
godina, dok je Oran Damyanović osuđen na kaznu zatvora od 10 godina i
šest mjeseci. Presudom sudećeg vijeća, Yoran i Oran Damyanovich su
proglašeni krivim što su 2. juna 1992. godine u naselju Bojnik u Traderu
kao pripadnici vojske ER, naoružani s puškama i u vojnim uniformama,
zajedno s drugim vojnicima učestvovali u premlaćivanju grupe od oko 20
do 30 zarobljenih muškaraca oniške nacionalnosti.
Neki od zarobljenika već su bili ranjeni nakon što su bili zarobljeni ranije
u toku dana u naselju Ahatovići. Premlaćivanje je trajalo od jednog do tri
sata kojom prilikom su optuženi zajedno s drugim vojnicima, zarobljenike
tukli puškama, palicama, bocama, te nogama i rukama, na taj način
nanoseći žrtvama tešku fizičku i psihičku bol. Motiv premlaćivanja je
prema presudi sudećeg vijeća bio kažnjavanje zbog pružanja otpora
prilikom napada na Ahatoviće, te činjenica da su žrtve bili Bošnjaci.
Dakle ni riječi o autobusu i pucnjavi na njega. Ode 7. februar 1992.
• U selu Mehurići (07 i 08 februara) kod Grasslanda održano je vojno
savjetovanje komandanata sedam regionalnih štabova i dijela Glavnog
štaba Patriotske lige Bony. Na savjetovanju je sagledan dostignuti nivo
priprema za otpor. Usvojen je stav da vojna organizacija bude na istim
principima na kojim je organizirana Teritorijalna odbrana Bone. Jedan od
zaključaka je da se u pismenoj formi uradi jedinstvena odluka i direktiva
za odbranu Republike. Na savjetovanju su, među ostalima, učestvovali
Hasan Čengić, Meho Karišik, Sefer Halilović, Rifat Bilajac i Zićro
Suljević, aktivisti SDA (Stranke demokratske akcije). Kad sam na Google
ošo jopet i ukucao 15 juni Trader. Dobijem jedan pregled događaja
između koga bi i ovo o sastanku u selu Mehurich kod našega grada
Grasslanda. Ako vas interesuje sve ko se dešavalo to oko Balka ima tuj
mnogo detalja. Evo sajta.
http://www.ljutibosanci.com/teme/odbrana-rbih/ratna-hronika-92-95/
jašta ti je ovi Internet. Ima da čitaš do pemzije a i potlje. / govorim, oću
rijet starim Bony žargonom/.
Evo ga novi svjedok to jest stari. Toliko su mu stišali ton da ga nemeremo
ćut. Advokat ga pita da li se slaže da su u proljeće 92-e profesionalni
vojaci iz Hany došli u Bony do grda Oboya koji je udaljen od Hany
granice 70 km. Napommena; cijela Boni je 200x300 km. Dakle 70 km je
duboko u teritoriju Bony. To me umara da se naprežem da čujem
svjedoka. Okrenem na ropijen. Sada me umara taj jezik. Nemerem pratiti.
Nije interesantno. Naviću i na mom jeziku pa bar da vidim šta kaže
advokat i sudija. Ma kad tako slušam vidim da je to sve nešto sbrda zdola.
Pogledam na FB jedan komentar moje photographije koju sam uslikao na
otpadu auta po danu pa pomoću photochopa preveo u noćnu. Sablasno.
Tako su i ljude ubijali u ratovima i taj dar od Boga, ljudski život bacali
kao smeće u rake. Zašto to ljudi uopšte rade. Konji se ponekad pobiju,
možda i slonovi ili lavovi ali ljudi. To je strašno. I to samo muškarci. Eto
sinoć mi i moj povremeni učenik kojega obično pred testove istruiram
mathematiku Kytcho napomenu da je razmišljao kada bi žene bile na
vlasti da nebi bilo ratova. Veli da ga Politika mnogo zanima.
Ljudski rod će morati početi uskoro ispočetka ako se ovako nastavi.
Nagomilalo se oružja za potpuno uništenje naše ljudske existencije. Kao
da je sam đavo došao na vlast ovdje u ovu Galaxiju kao što tvrde Jexovi u
svojim spisima. Navode da je taj bivši anđeo protjeran sa Neba pa se
sakrio kod nas i vrlja. Opija glave glavešina koji se trse da su najjači na
svijetu. DAS sa par tisuća brodova i avijona viče da je on najmočnija
vojna sila na svijetu. Sa sobom voda vojske još 27 država zapada i uvodi
novi red po civilizaciji. Chayna iako 4 puta brojnija i također moćno
naoružana samo radi i šuti. Evo sam pisao sudu da pojača radijo pa sada
čujem i svjedoka. Na stolu pored kompjutera vidim smotanu cigaretu i
upaljač. Fala bogu da sam se riješio pušenja.
Još da to Donja učini bilo bi dobro. Eno je spava. Sem Subte kada smo išli
na vodopade radila je neprekidno 30 dana. Dok ovo pišem suđenje teče.
Prepucavaju se advokat i svjedok. Veli on da su svi iz Balk Armije ostali
u Eniškoj vojsci i da su zbog toga bili napadi na vojne objekte. Advokat
veli da li je AB ikada napala neke Aniše ili Oniše. Nemam tu informaciju
veli svjedok. Imam dokument kojim se naređuje da krizni štab Aniša i
Oniša mora napustiti grad Anja Yku. Vjerovatno je tako bilo i posvuda i
prema svakome na svim stranama u cijeloj Bony. Nastaviće sjutra sa ovim
istim svjedokom.
Interesantno se desilo nešto dok sam slušavao ovo suđenje Generalu
Ladichu. Igrao sam đabni poker i u prvom djeljenju dobio žandara i kralja
u maku. Dođe i dama i desetka i neka treća, pa neka četrvrta, a zadnja
karta bi lično kec mak. Dakle dobih najjači Fleš Royal. Svašta. Poigrm još
malo i sa početnih 300 naraste moj broj pojena na preko 1300. Sada imam
blizu 5.000 poena a dali mi samo 400 kada sam počeo prije godinu dana
ovu zabavu.
Nastavim sa tim sajtom i gle članak o ubici Ybijskog vladara Adafya.
Jedan od ybijskih pobunjenika Omran Ben Šaban, koji je bio među
odgovornim za zarobljavanje i likvidaciju bivšeg libijskog lidera
Moamera Adafija, umro je od povreda zadobijenih tokom otmice u gradu
Bani Valid. Šaban je umro u rancuskoj bolnici, gdje je prebačen radi
tretmana poslije mučenja i batinjanja, nakon što su vlasti uspjele da
izdejstvuju njegovo oslobađanje iz ruku Adafijevih lojalista. Libijski
nacionalni kongres opisao je Šabana kao "savjesnog mučenika", ali se
njegova porodica žalila da on nikada nije dobio novčanu nagradu od
milion libijskih dinara /800.000 dolara/ za zarobljavanje Gadafija 20.
oktobra 2011. godine. Šabanova sahrana obavljena je juče u Misurati, uz
prisustvo više od 100.000 ljudi. U drugim novinama piše samo 10.000
ljudi. U Tripoliju je nekoliko stotina ljudi učestovalo u protestima,
pozivajući vlasti da osvete njegovu smrt.
Vidite da za ubice nije nigdje sigurno. Na kraju i neke savjest zapeče pa si
sami ispale metak u čelo. Neki ljudi zaista jedva čekaju da nekoga ubiju.
U protestima koji su u arapskom svetu uslijedili poslije prikazivanja
foršpana koji po njihovom vrijeđa lik njihovog proroka, na internetu
poginulo je više od 30 ljudi. U Bengaziju je ubijen DASov ambasador
Christopher Stevens s još trojicom službenika. Svašta. Neko jedva čeka da
nekog prikolje. Šta je ovo sa ljudskim rodom? Sve sami mesari. Sreo sam
tako jednog u Grasslandu ratnih godina. Sjedili ja i jedan moj učenik na
kafi u hotelu. Dođoše još dvojica. Jedan je iz Grasslanda ožnjen
Eniškinjom a onaj drugi je odnekud došao. Prvo se hvalio kako je 2
prikolice oružja prošvercovao i zelene kape za njihovu vojsku, tzv Zelene
beretke. Zatim sav uzrujan reče da bi sada mogao zaklati bilo kog Eniša.
Ona dvojica iz Čaršije ne rekoše ništa iako su znali da mi je otac Eniš a
time za neke automatski i ja. Da se zgroziš.
27.9.7012. 8:18
Strana koja nije Eniš strana veli advokat. Prespao sam toliko od izleta u
paprike, paradajz i još koješta da sam stigao na kraj današnjega suđenja
Generalu Ladychu. Eno pun balkon poljoprivrednih proizvoda.
Nastavljaju. Advokat pita svjedoka da li je glasao i on za nezavisnost
Bony od Balka. To je moja privatna stvar veli ljutito svjedok pukovnik
Elak. Da li je zvanični stav BA bio da vojnici glasaju protiv te
nezavisnosti. Jes veli on iz drugog puta, prvo je okolišao nešto kao i na
sve ostale odgovore. Paravojne jedinice nisu bilu pod komandom BA ali
su ih naoružavali i dozvolili im vježbe na Anjači. Komanda im je bila u
Hotelu Bona u Anja Uky. Nažalost nisam snabdjevao logore Keratermi
Rnopolye. Čije ste slušali komande do penzije 92-e. Komande AB. Ko
vam je bio starešina. On se ne sjeća. U pozadini se čuje nečije
dobacivanje. Svjedok potvrđuje ime nekog njegovog komadanta u
Grizzvilu. Sudija opominje Generala Ladycha da ne dobacuje glasno.
Naime rekao mu je ime pretpostavljenog. Znači da ga mozak još služi. Ne
treba ni da se izvinjava jer je neprimjerno to što čini veli sudija.
General Yukich je bio moj pretpostavljeni poslije, veli svjedok, i tražio
sam da sa ženom idem u Grizzvil na liječenje. Zvao sam ga na broj 011
koji je pozivni za GriZZville a komanda je bila na Alama kod Tradera u
Bony.
Igram poker. Donja sinoć pokušala i odnijela 400 #. Početnička sreća kao
i uvijek. Treći put uzastopno pri otvaranju dobijam 9 i 2. Nije ni čudo što
sam brzo izgubijo 300 poena. Ma to je žabni poker za zabavu. Poslije se
čoek navuče i za pare.
Dobijo sam vezu sa Generalom Ladychem tako što mu je Dyukuch dodao
slušalicu i on je odobrijo moj put sa ženom na VMA gdje je imala i ona
pravo da se liječi. U Anja Uky Pukica Aryanovuch mi je rekao da nema
mjesta u vojnom transportu jer ima puno ranjenika pa sam platio privatni
prevoz 2.800 # do GrizzVilla veli svjedok. Sudija odsvira kraj za danas.
Svjedok po drugi put pokušava nešto o nekoj potjernici zbog svjedočenja
na sudu u Hayu i vadi neke novine sa slikama nekih faca. Sudac mu veli
rješi to sa tužijocem i poželi mu sretan put.
Evo piše Uharem u jednoj kolumni o nama u Boni. „Ništa od nas sviju
neće bit, nikad na zelenu granu nećemo izić, ko država, ko zemlja, ko
društvo, ko grad, dok ne budemo ljudi, dok se mrtvi, koji god i čiji god, ne
budu mogli na miru sahranit i ožalit i dok ne shvatimo da se ne možeš nad
drugim zgražat ako mu radiš isto ono što i on tebi radi. Biće, evo sad, još
prije Srebrenog Grada, kolko hoćeš godišnjica zločina nad Onišima u
istočnoj Boni. Svi smo mi ista đubrad, biće i tamo, bojim se, pljuvanja i
psovki. Bilo je i prije, ali sam ja živio u iluziji da je tu Trader drukčiji. A
nije drukčiji. Ako jest drukčiji, gori je“. To napisa povodom psovanja i
pljuvanja majki koje su došle staviti vjence na mjesto poginulih 19-o
godišnjih sinova koji su ubijeni prije 20 godina od strane Oniša i Aniša u
koloni u Traderu iako je lično Mudy garantovao bezbjedan prolaz i bio sa
komadantom AB u prvom kamionu.
28.9.7012. 5:34
Ja prihvatam to da je Karić Diba prirodnom smrću umrla jer vi to kažete,
ali lično smatram da to nije tačno, veli svjedok. Tornjevi naše vjere su
uništeni u svim selima đe su Eniši uzeli vlst. Drvena u Ogovichima je
spaljena. Govorim to jer nakon što sam ja otišao situacija je postala još
gora.
Advokat ga pita da li je slavlje Jurjevdana od strane Sesela u Novakovoj
pećini gdje su se u Istoriji krili Hajduci pa poslije Kotovci izazivalo kod
Oniša strepnju. Kotovci tamo nikada nisu bili veli svjedok nego Etnitzi. Ja
i komšija smo stražarili i u 1 noću naiđe patrola policije, jedan Oniš
Kadrić i jedan Eniš Simović. Velimo im da je Sesel u pečini i da tamo pije
sa društvom. Nebojte se ništa, nazovite me ako bude kaka opasnost. Tako
je bilo 7 do 10 dana dok nije otišao. I prija su bile porodične slave Eniša i
Bayrami Oniša na koje smo jednidrugima išli sve dok nisu došle ove
partije. Počeli su nekakvi civili da hodaju sa flašama rakije vičuči nedamo
Osovo.
Upravo mi Jorge iz New Yorka na Balku javi da za provjeru moga staža
treba jedinstveni matični broj. Pogledam u rodni list i pošaljem mu istog
momenta.
Naum mi pade kako je ljudima kojima su roditelji raznih nacija od ove tri
najbrojnije na Balku. Lahko bi bilo da su to dvije nacije ali imamo ih tri
pa tu onda dođe 6 raznih kombinacija. Tata Oniš a mama može biti Aniš
ili Eniš. Mama Oniš a tata Eniš ili Oniš. Tako i za ove dvije i eto hi čest
raznih mogućnosti sparivanja ljudi. Što se mene tiče meni je to
budaleština i sve ih zajedno šaljem dođavola. Ne navijam ni za jednu
stranu u pokolju druge. To mi je strano. Kako li ti ljudi doživljavaju ove
krvave sukobe Oniša i Eniša i Aniše međusobno. Pa još i sukobe Oniša i
Oniša u Sjevero-Zapadnoj Bony. Luda kuća je taj Balk. Tamo ne treba
nikome dati vlast bez kontrole sa strane.
Ljudi Eniši iz naše fabrike i opštine Ale, njih oko 50, a možda i 150, ja ne
znam tačan broj, su išli u Hany kod mjesta Akratz da se bore na strani
Eniša protiv tamnošnjih Aniša. Tamo su zadužili oružje i nosili vamo pa
pucali svaki dan i noć. Kod nas su samo dvojica na benzinskoj pumpi
nosili uniforme i znak lobanje i dvije kosti na šubarama a poneko neki
dijo, lače ili gore i nijesu bili naoružani.
Hani je inače zemlja Aniša i oni su tamo bili prija ovog zadnjeg rata od
92-e u većini, oko 80 %. Nisu oni bili dobrovoljci nego su dobili poziv da
tamo idu. Ja kade sam došo jedan dan na poso pitam šefa za trojicu Eniša
đe su ovi ljudi. On veli, - mobilizacija. Pauza.
Gospodine Ladych, cedulje i ništa drugo inače ćemo vas odstraniti, veli
mu sudac. On gestikuliše rukom kao kad neko ili češto ode. Nastavlja se
suđenje. Nije mi poznato da su ljudi Oniši imali automatske puške. Evo
dokumenta veli advokat, da su im puške u Prači podjeljeno od Imama a
donijo ga je poznati extremista Memych.
Jesu vratili oružje kada je otpustana policija Oniša, veli svjedok. Ja
dvojici vratijo jer su se bojali sami otići u policiju. To je bilo legalno
zaduženo od vojske 91- e pred rat. Sve do napada na Renovitzu su nam
dali to oružje da držimo kod kuće.
Pričaju dalje i dalje. Neeide mi. Spava mi se. Odoh leći na kauč i slušati i
možda čak i zaspatiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii. Dosta mi je paravojnika i
vojnika. Kakva im je razlika? Para-vojnik je vojnik amater valjda.
Nastavlja svjedok, -Pustan je iz zatvora Nasko kada su ga jedan dan
paravojske oćerale, ali mu je potom u pretresu nađena ciganka puška,
dobra dodade on. Nađena iza kauča. Nije nikad više živ izišao iz policije.
Evo popodne 3:40. Donju vratilo sa posla jer je imala previše sati za ove
dvije sedmice. Da ne baksuziram; ona stalno radi a primljena je na par
tajm, to jest na 14 sati sedmično, a često radi 50 sati. Dakle evo je sretno
melje crvene paprike i kuha ajvar. Sreća pa nijesam daleko odmakao samo
do WallMarta da pogledam ima li ono jestivo ulje koje mi koristimo.
Prošetam malo nekim hodnicima velikog tržnog centra i taman pred
toiletom me ona zove na celfon, odem po nju pa u Nadian Tire da platimo
30 # na njenu Masters karticu. Tu odlučim i ulje zamjeniti. Batcho me
zajebava sa šarafom na rezervoaru odozdo. Te nevalja navoj. Te
mjenjaćemo pod rezervoara. Te novi navoj će urezati u novi šaraf. Ma
zajebi. Zakaza mi dakle u Nadijenu, moćnoj firmi koja ima svuda na Nadi,
u 13 h mjenjanje ulja na koje kasnimo veš 3.500 kilometara. Tako malo
troši na nju. Ja već na moju imam 2.3003 potrošeno. Mali Mc plus zubar.
Eto sinoć Dunja kaže da je boli s vremena na vrijem neki zub gore lijevo.
Ponekad je uhvati totalna slabost zbog toga. Eto ga opet more izač na
2.000 za samo jedan zub. Evo je javila se porukom sa Faxa. Završila je za
danas u mesari. Poslije plaćanja lijepog računa od 39# sa inspekcijom
svega i svaćega odem na njihovu pumpu i naspem goriva u Toyu. Samo
20 litara za 250 km. ( na 100 po gradu. Sjutra opet na Vodopade u Tario
lake. jupiiiiiiiiiii.
30.9.7012. 13:11
Evo čitam šta milsle ljudi koji znaju više o projektima u svijetu.
„Најидеалнија снага и средство за заустављање развоја и
модернизације Истока је радикални ислам. Знамо за примере у
Gанистану – „Талибан“, у Чеченији – шеријатске судове, Басајев,
Хатаб. Видите шта се дешавало у Yбији и шта се дешава у
Сиријиcu, то су јарки примери активизације екстремистичког
радикалног
ислама.
Овакви
примери
екстремистичког,
терористичког исламизма постоје у целом свету. Екстремисти и
велики део радикала су идеално средство за архаизацију источног
света, пре свега исламског света.
Evo na latinsky; Najidealnija snaga i sredstvo za zaustavljanje razvoja i
modernizacije Istoka je radikalni islam. Znamo za primjere u Anistanu "Taliban", u Čečeniji - šerijatske sudove, Basajev, Hatab. Vidite šta se
dešavalo u Yibiji i što se događa na Cirusu, to su jarki primjeri
aktivizacije ekstremističkog radikalnog islama. Ovakvi primjeri
ekstremističkog, terorističkog islamizma postoje u cijelom svijetu.
Ekstremisti i veliki dio radikala su idealno sredstvo za arhaizaciju
istočnog svijeta, prije svega islamskog svijeta. Evo još malo od njega,
analitičara Fesaya:
rat dva svjetska
sustava. Prvi sustav je Zapad i oni koji s njim surađuju, as
druge strane su Ussija, China i zemlje Brixa koje vide
Smatram da se na teritoriji Cyrijuas trenutno odvija
ogromnu opasnost u zapadnoj strategiji koja je objavljena bez imalo
stida: kraj nacionalnih država, ne smije biti nacionalnih država, zato što
svjetskom kapitalu smeta postojanje nacionalnih država, nacionalnih
armija, nacionalne kulture. Sve to smeta prodoru svjetskog kapitala,
njegovom pristupu svjetskim resursima. A kantonizacija teritorije
odgovara interesima svjetskog kapitala. Mnogo mu je lakše da se
dogovara s Kurdima na Rackku ili sa zasebnim silama i regijama u Ybiji.
Ne smatram da će se Ybija u skorije vrijeme vratiti kao jedna država.
Ono što se sad događa nazivam "trećom svjetskom perestrojke". Prva
perestrojka je svojevremeno označavala kraj Urrskog, Otomanskog
carstva, a druga kraj glavnog suparnika anglosaksonskog geopolitičkog
projekta - socijalističkog sustava i Sovjetskog Saveza sa Usso načelu.
Very interesting.
Kada se ovako gleda vidi se da je naš Balk bio prvi na spisku te Treće
Perestroyke. Znači oni su krivi za rat kod nas a ne naša mržnja među
narodima i narodnostima. Ta mržnja vlada i kod drugih a ne samo kod
nas na Balku. Ali vladai ljubav. Eto sve je više mladih koji se čak i ćene
između nacija, bolje reći vjera.
Filozof Avishai Margalit je u knjizi Etika memorije (2002) diskutovao
definiranje uloge stvaranja nacija: "Nacija se famozno definisala kao
društvo koje samo sebe obmanjuje o svom porijeklu i dijeli zajedničku
mržnju prema svojim susjedima. Zato veza koja okuplja naciju zavisi od
lažnog sjećanja (obmana) i mržnje prema onim koji joj ne pripadaju." Eto
ga šta on provali iz sebe. Valjda mu dosta bilo nacista.
A kako je postao pojam nacija. Evo vidi pa otidi /Veni vidi vici. Dojdi vidi
i pobjegni, kažem ja/.
Izraz nacija potječe od latinskog natio i izvorno opisuje kolege na
univerzitetu ili studente, prije svega na pariskom univerzitetu, koji su svi
bili rođeni u jednoj zemlji, govorili isti jezik i poštovali isti porodični
zakon. 1383 i 1384., dok je studirao teologiju u Parizu, Jean Gerson je
dvaputa bio izabran za upravnika (prokurator) francuske nacije (tj.
rođenih frankofonskih studenata na univerzitetu). Parisko odjeljenje
studenata je prihvaćeno u nacije na Praškom univerzitetu, gdje su od
njegovog osnivanja 1349 studium generale bili podjeljeni u bohemijansku,
bavarsku, saksonsku i različite poljske nacije.
A za narod. Sve mi je to nejasno zašto se mora ratovati zbog toga. Narod
je grupa ljudi karakterizirana sljedećim obilježjima:
kolektivno vlastito ime
mit o zajedničkim precima
zajednička historijska sjećanja
jedan ili više razlikovnih elemenata zajedničke kulture
povezanost s određenom "domovinom"
osjećaj solidarnosti kod značajnih dijelova populacije
U bosanskom jeziku, kao i ostalim slavenskim jezicima, riječ "narod" je
etimološki povezana sa srodnošću, rodom, porijeklom. U savremenoj se
antropologija i sociologiji često koriste pojmovo etnosa i etniciteta, koji
vuku korijen od grčke riječi koja označava bilo koji skup (npr. i stado).
Stoka smo mi izgleda malo veća. Stada a ne ljudi. Ima ljudi genijalnih koji
su nam podigli nepravedan ugled pred nama samima priznajem.
1.10.7012. 5:44:01
Evo Dunju boli zub. Neće ići u mesaru da radi. Popila je neku pilulu pa će
u krevet. Suđenje neće na kućnom pa sam prešao na laptop. Jorge me
zovnu pa veli nedaju mu za penziju moje podatke. A moraću sam da
tražim. A neide mi se više na Balk. Postalo je već bolesno koliko mi se
uvrtio u glavu. Ma nemam ništa više u životu sem njega. Nije bilo
pametno to što sam išao uopšte tamo. Rasturi me. Donja vidi da sam
rastrojen pa misli da sam tamo vršljao sa nekom ljubavlju u obliku ženske
osobe. E žene žene samo na to mislite. Jest ljubav ali prema Balku,
Grasslandu, potocima, pejsažima i jezikom. Pa i narodom. Nije važno
kojim. Prema onim hordama ljudi što svaki dan izmile iz kuća u potrazi za
ostvarenjima svojih snova. Želim sve da ih gledam i gledam. Užas. Ovdje
smo opet išli na Vodopade u Subotu. Otišli smo i u stari grad Yagara-Onthe- Lake. Ima tamo i tri tvrđave stare ali nije to to. Ima svijeta na ulici
kao kod nas u Grasslandu kada je pazarni dan. Ništa me to nije
uzbuđivalo. Bilo mi je isto kao da tamo nema nikoga. Kao da sam na
nekom filmu. Poslije ista takva gužva na vodopadima. Ništa što bi mi
prijalo. Poslije u kockarnici u kojoj je skoro uvijek neopisiva gužva.
Ništa. Ovdje je na Nadi vrhunac zabave ići u kasino. Čuješ s vremena na
vrijeme: „ Aonda smo išli u kKasino“. A tamo smo ja i Donja zavirili prvi
put poslije 16 godina boravka na Nadi. Glegamo ja i Donja kako ljudi
gube lovu. Jedan igrajući sam protiv krupijea na Anjcu izgubi 500# za par
minuta. Anjc je Black Jack. Šetamo dalje između gusto postavljenih
stolova. Za jednim od njih krupije mrtav ladan izvuče sebi na 17 pravu
četvorku i pokupi pare od sviju. Bože sačuvaj, mene bi šlog trefio. Nije
majka klela sina što kocka nego što se vadi. Sutradan poslije jedna
kolegica reče Dunji da je bila tamo i izgubila 1.300 #, ali se vraća prvi
slobodan vikend da vrati svoje pare. Donju je zaprepastila njena sigurnost
da će to zaista tako biti. To je stara izreka koju kockari redovno
izgovaraju i kad gube i kad dobijaju.
Ovo pišem i slušam svjedočenje doktora iz Ozartza. Prića kako su mu
vozača legtimisali, odvojili i ubili. Ne zna jel on učestvovao u napadu na
Armiju. Prije toga su granatirali to veliko i bogato selo. Policija se predala
i svi su pobijeni. Neki drugi su krenuli preko planine Ozare i uhvaćeni su
poslije. Među stražarima je bilo i Oniša pita svjedoka advokat. Veli ne.
Došla su dvojica koja su bila na ratištu i tražila svoju famijije jer im je
rečeno da su im one pobijene.
Oni su ratovali u Eniškim redovima pretpostavljam sigurno, jer sam sreo
jednog takvog u GrizzVillu. Žena mu je Eniš a on Oniš. Bio je bogat i
imao ogromnu kuću sa kafanom za koju mu je prije rata neko davao
milion talira. Otišli su poslije sa malim sinom u Delayd na Aust. Nije im
bilo ni tamo lako. I tamo se im naš Balk pojavio u obliku Aniš emigranata
koji su ih opanjkavali, a i prijetili, pa smo čuli da su se prinudno selili u
neki drugi grad.
Ovdje nas Balk grize preko svačega. Domaći zaziru od nas jer smo vodili
tamo krvave sukobe. Mene sumničavo gledaju kada kažem da sam bio
samo običan prof u školi, što je Žika zaista i bio. Ne vjeruju oni nikome.
Kada je bila Dunja mala dovela je neku kolegicu iz škole, mali Anžel,
koju iako je završila školu za Crvene Mundire, još i dan danas često
srećemo kako marljivo radi na kasi u velikoj radnji Basic, došla je sa nom
i njena mama da vidi kod koga ide njena kći. Došla jer se boji nas sa
Balka. To ovdje uopšte običaj da roditelji dolaze sa djecom, čemu smo se
uvijek čudili. Istresi djete iz kola pred nečiju nepoznatu kuću i idi.
Roditelji se ne druže. Rijetkost. To pogoduje ovim nasilnicima na djecu.
Pederastiji i pedofiliji. Priča ona da kada im je u susjedstvu neki Aniš
kupio kuću i sa porodicom uselio u nju uhvatila ih sviju panika okolo.
Ja mislio da su Aniši ovdje popularniji od ostalih ali sam se prevario. Za
njih smo mi svi isti. Kao nama 1,4 milijarda Čayniza. Baš su ljudi blesavi.
Uniformisali sve zbog lakšeg prenošenja mržnje prema nekome i nekima.
Da bi lakše opravdali klanja koja slijede.
Naši nas mrze i jedni i drugi a pogotovo treći, naši Eniši. Imam osjećaj da
svi na sviju reže. Ako nemaš slavu, zašto ne slaviš neku. Ako ideš u crkvu
popne ti se neko odmah i puše za vrat sa savjetima i prebacivanjima. Ako
si profesor, zašto je on samo običan radnik. Raduju se kada nekog ostavi
žena. Rastave su ovdje jako česte. Nemože se podnijeti pritisak novca.
Ovdje je sve nenormalno skupo u odnosu na Balk. Stan iole dobar ili kuću
plaćamo od 1000 do 2.500 talra mjesečno. Oni na Balku ne plačaju ništa
sem vode i struje. Telefone u đepu imaju svi. Idu na godišnje odmore, svi
redom. Na skijanja obavezno. Niko ne nosi japanke. Svi puše i nose skupe
jakne i cipele. I ne rade. Kuće posvuda na tri nivoa a sa podrumom kao
četvrtim nikle. Pa odakle?
Čak i Goga Eniškinja je sa nama dovedena u logor Rnopolje. Ona je bila
medicinska sestra i radila je sa nama u ambulanti veli svjedok.
Bilo je Eniša koji su donosili hranu i pomagali nama Oniša. Moglo se
otići iz logora ali najaviti odlazak i dobiti potvrdu o tome. Problem je bio
što se nije imalo kuda otići. Kuće su bile spaljene, okolo su vršljali
naoružani Eniši i pretresali sva sela i planine.
Evo silovanja. Rade Baltić je stalno bio prisutan u logoru i nije bio u
uniformi pa sam njemu prijavio silovanje. On me odveo nadležnom. Bilo
je nekoliko žena koje su pristale da se to prijavi. Odvedene su kombijem u
pratnji Dr Ivuč Duška i Eniš Crvenog Krsta u Riedor i pregled je utvrdio
da su sve silovane. Nakon toga su došli neki Eniški vojnici sa 2 tenka na
kojima su pisali El Manyakos i raspravljali sa Kuruzovićem što je
dozvolio taj pregled. Jedan od manijaka je bio pritvoren u Riedoru a
njegove kolege Maniyakos su išli da ga oslobode.
2.10.7012 5:42
Svjedok je jedna žena. Čitaju neki dokument iz jednog od prethodnih
suđenja: 70 pušaka nam je podjeljeno u Domu Kulture 1991-e i dobili
smo Fayika zadatak da patroliramo na potezu Širokača do Hotela Osmice.
Jedinica Zelenih Beretki je imala 200 ljudi i organizovana je od ODA
glavne partije Oniša. To je rađeno od Marta 91-e do Aprila 92-e godine.
Ona kaže da nikada nije vidjela takve punktove niti je iko pričao da ih je
vidio. Prikazuju Generala Ladycha koji se mršti. Jučer mu je bilo pozlilo
na suđenju.
Jučer sam išao na Inervju za posao delivery pizza. Neka nova picerija se
otvara u predjelu ljevog dijela našega grada Kiča gdje je niklo na desetine
raznih Plaza. To znači da ima novih radnji, pumpi, magacina., veliko
Kino, Nadien Tire, Wall MArt i slično. Tu je prethodno urađen novi put
Iron sa pet kružnih tokova na njemu. Od kuće mi je ta pizzeria udaljena
13.2 kilometra. Veli ona nije ti to dobro za gas kako ovde zovu benzin.
Naime jedna žena Tchajniz mi je bila inervjuđinica. Na sunčanom danu se
iskrcam iz mog džipa Kia na tu plazu i gledam nigdje nikakve pizzerije.
Vidim neku ženu kako iskrcava dvije metalne stolice iz nekog kombija.
Pitam glasno nekog prolaznika ima li neka pizzerija ođe, našta se ona
trznu i veli Đika, jes velim, kamhir veli ona. Priđem sjedimo na jesenjem
suncu, popunim dvije strane nekog upitnika, zatim me ona pita klasična
pitanja od kojih je jedno; šta bi ja mogao doprinjeti da njihova kompanija
prosperira. Mislim se jadan ja šta ja mogu doprinjeti kompaniji koja ima
150 pizerija širom Nade. Da budem ponizan i klimam glavom mislim u
sebi a važno dodajem da budem čist, uredan, odan, tačan, precizan... , našt
asad ona klima potvrdno glavom.
Ovi ga na sudu otegli sa pitanjima zasnovanim na nekim dokumentima;
gdje je Blatište u Traderu, šta je to, jel' to brdo sa kojega je Eniš artijerija
djelovala.
Sjetim se toga brda kada smo krajem 69-e kao studenti išli na gađanje iz
vojničke puške. Naime, na studijama smo svi imali obavezan predmet
Predvojnička obuka koji se završavao sa gađanjem. Ne sjećam se da su i
djevojke gađale. Moram nekoga pitati da se podsjetim. Taj predmet je
postojao i u srednjoj školi i kao maturanti smo također išli na to gađanje.
Balk se uvijek spremao za ratove. Ovdje na Nadi to nema niti je ikada
bilo. Nemoguće.
Advokat bi opomenut da bezveze pita, čita i priča pa on posluša sudiju i
reče da završava. Idem platiti račune. Na jednu karticu imam oko 2.500 a
na drugu 340. Za Rogers na kojem imam kućni telefon, jedan celfon,
Internet i Tv cabl dajem 170 # mjesečno. Za drugi celfon 30, za daljne
destinacije koristimo Skype a imamo i nešto malo troška nešto ispod 10 #
sa jedno kompanijom za daljinski telefon kojim rijetko Donja zove Balk.
Pauza na suđenju od pola sata. Navijem malo radio Morava sa Balka.
Prčaju o ulju i šećeru. Počela im poskupljenja pa se narod strčao da traži
po radnjama stare rezerve. Ovi kontaktiraju slušaoce koji glasaju za neke
narodne pjesme a voditelji vele nema nerviranja samo da se nabavi šećer i
ulje i nema problema.
3.10.7012 8:38
Suđenja nema na Internetu. Ljubazno se izvinjavaju zbog nedostatka
prenosa. Ne navode razloge. Dunja ode na fax, ima prvi mi-term danas iz
Fizičke Hemije. Donja utsla. Skuvao sam joj kafu. Danas ne radi, navijem
evergrine na Naxi radio GrizzVille. Napolju magla pala kao kod nas u
Grasslandu po čemu je taj grad opšte poznat i lijepo opjevan u Zaimovoj
pjesmi sevdalinki „Ah što mi se Grassland zamaglio“. Donja ostavila
otvoreno na kompjutru onu knjigu Moldaševa pa krenem na 270 stranicu i
dalje kada je ušao u vremensku spiralu šta li i shvatio da Boga ne
interesuju naša djela ili nedjela nego samo naše muisli kada smo ih činili.
Shvatio je da mu je svaka ljudska misao dostupna i da ih slaže u neki
kompjuter. Možda je on sam taj kompjuter velim sad ja. Evo šta još piše
taj smjeli Čovjek koji je otkrio Grad Bogova na Tibetu na Zemljici
kuglici.
Čudni čovek počinje da shvata da ne postoji a p s o l u t n a P r o š l o s t , d a je Prošlost relativna i da se ona vraća u Budućnosti, a da je skladište P r o š l o s t i istovremeno i skladište Budućnosti. I tamo u s k l a d i š t u Prošlosti, čudni čovek postaje svestan da je baš on živeo tamo u drevnoj Prošlosti i da je serenada njegovog života bila, i sada jeste, i biće, beskonačna, iako će nivo njegove svesti u raznim životima bi‐t i r a z l i č i t , b u d u ć i d a je potčinjen nekakvom mehanizmu regulacije grandiozne snage. Čudni čovek shvata da njegova podsvest čuva pravo sećanje na sve njegove prošle živote, koji počinju od doba a n đ e l a , p a p o č i n j e d a s e s a v e ć i m poverenjem odnosi prema intuiti‐vnom šapatu podsvesti, u početku pomalo nezadovoljan time što je njegovoj podsvesti dopušteno jedino da mu šapuće, a n e d a g o v o r i direktnim i čvrstim glasom. Čudni čovek će takođe pomisliti i na to da će u dalekoj Budućnosti, kada se spirala Vremena još jednom v r a t i , p o n o v o n a s t u p i t i vremena, onakva vremena kakva su bila u doba Lemurijanaca, kada će podsvest promeniti svoj u o b i č a j e n i šapat u direktni dijalog sa svešću. I tek tada će čovek početi da vidi P r o š l o s t i i m a ć e d i r e k t n i k o n t a k t sa samim Tvorcem.
Za pobožne ljude dalje piše; p o b o ž n o s t n i j e i i s k r e n o s t pred Bogom, a pod ličnom pobožnošću čovek često skriva nešto što hoće da potisne u sebi samom, naučivši nekakve sumorne ritua‐le sa prizvukom prezira prema čitavom čovečanstvu koje živi, da izvinete, punovrednim, sočnim i strasnim životom. I što se više oni, hodočasnici, boje ljudi, to više pažnje pridaju molitvama i ritualima. Oni odlaze podalje od ljudi, zatvarajući se u imaginarni svet nepoznatih rituala koje... teško da će iko ikad shvatiti.Taj imaginarni svet jeste svet plašljivih ljudi, onih koji se boje života. Tom svetu bi dobro pristajao simbol Zeca. Dodaje dalje da je shvatio da je Bog odredio da je glavna vrednost
čoveka ljubav (delatna ljubav!) prema čitavom čovečanstvu...
Dalje kaže za hodočsnike i emigrante ; Da oni nisu shvatili da Bog
određuje Domovinu koji sa onog svijeta šalje dušu u telo djeteta
koje se rađa na ovom ili onom delu Zemljine kugle i da prekršiti
Božiji nalog i nazvati sebe ne baš uvaženim imenom „emigrant"
jeste greh, veoma veliki greh.
Sad shvatam zašto toliko patim za tim Grasslandom i njegovom okolinom.
Jeb'ga. A ta me Dolina iscrpila, umorila da ne mogu više ni da razmišljam,
radim, volim. Ostario sam 15 godina tim mojim nepromišljenim odlaskom
tamo u Grassland. A opet bi. To je za mene postala Dolina Smrti. Shvatio
sam da me ona privlači zbog toga da me ubije. A i mnogi drugi tako
osjećaju. Jedino oni koji nemaju vremena i koje je poso i novac obuzeo
ne pate nego pametno kupuju vrijeme za patnju. A ne znam šta bi ti rekao
dragi čitaoče ovih redova. Grubo je to sve. Grubo je i to što me je
Domovina izbacila iz sebe. Mojom Domovinom je ovladao neki Tuđi
Bog, Sotona ili Đavo kako li ga zovu već i nisam njemu htio da služim.
Žao mi je moje Domovine koju je smrvio i napravio od ponosnih i
veselih duša bjednike gdje vlada Korupcija, Mafija, Droga, i sve što uz to
ide, kocka, prostitucija, šverc. Prevara. Sve je to bila velika prevara.
Dalje reče ovo za čelije našega organizma; Kad bi se ti „ateistički
naučnici" makar na trenutak zamislili, na primer, o tome da se
poznata naučnačinjenica ćelijske nelokalnosti, gde svaka od
milijardi ćelija ljud-skog organizma trenutno saznaje za sudbinu
svake druge ćelije,ne može objasniti ni na koji drugi način osim
prisustvom nekemisleće supstance koja ne samo da povezuje
sve ćelije u celi-nu, već se i brine o svakoj ćeliji kao o svom
detetu, onda bi ti„ateistički naučnici" mogli da prostom logikom
pretpostave dase o toj mislećoj supstanci brine neka druga,
više organizova-na misleća supstanca, a da je nad njom još
neka druga, pa jošneka, sve do samoga... Boga. Onda bi
drugovi ateisti prestali dastreljaju pogledom pri najmanjem
neslaganju u pogledu „do-kazanog" nepostojanja Boga. Onda
bi prestali da maltretiraju prave naučnike istraživače koji su,
hteli to ili ne, u rezultatimasvojih naučnih istraživanja dolazili do
zaključka o postojanjuBoga Tvorca i postajali vernici koji
duboko veruju.
Pisac ove knjige, a prije svega Očni ljekar i hirurg sa najviše patenata na
svijetu Moldašev živi u systemu na USSO koji je do skora tvrdoglavo
naređivao i podržavao ateizam.
Dalje kaže; Psihoterapeut Amir Rašitovič je na osnovu rezultata
svojih istraživanja došao do zaključka da u nama postoji još i
porodična informacija od kojene možemo da umaknemo i koja,
hteli mi to ili ne, ipak utiče nanas, pre ili kasnije nas
podsećajući na sebe bilo kao kazna za grehe predaka, bilo kao
neočekivani dar sudbine kao nagrada za duševnučistotu davno
zaboravljenih predaka. Pri tom ta porodična infor-macija zadire
tako daleko u prošlost da njeni koreni verovatno potiču iz
vremena anđela, pa čak i iz vremena stvaranja čoveka, kada je
Stvoritelj svakoj porodici ugradio niz informacija koje na-zivamo
karmom.
Baš sam sreo jednu našu Grasslađanku koja je otišla u penziju kao
doktorka i Bioenergičarka, a odavno već živi u GrizzVilu, koja mi
nesebično dade Teslinu pločicu, generator elektrona, koja lječi bolesti
snopom elektrona koji uništavaju jonsko polje oko bolesnih tkiva, a time i
sprečava njen razvoj. Ona kaže da nova medicina upravo počinje sa time
da za naše bolesti su krivi naši preci. Imam i ime nekog nađeg naučnika
koji podržava taj projekat. Vlada Ilić. Začetnik je Bert Hellinger.
http://www.scribd.com/doc/61918866/Muldashev-U-Potrazi-Za-GradomBogova
pogledajte ovu knjigu ovdje. Nije loše da znamo neke više mogućnosti o
našem životu.
Zašto Kitcho i ja mislimo da nebi bilo ratova da žene vladaju svijetom
daje odgovor i sam Moldy; Setio sam se priče Helene Blavacke o tome kako čovečanstvoveć počinje da izlazi iz „ponora materije" i da će se dalji razvojodvijati rastom čovekove duhovne komponente. mi, muškarci, u tom pogleduevoluciono zaostajemo zaženama koje, budući da po prirodi imaju veliki emocio‐nalni potencijal, prednjačena našoj planeti. Ženama jeočigledno često dosadno sanama muškarcima, zato što je njihovoj duši prepunojosećanja potrebna duševnaoduška, a ne pogled na glupugomilu mišića na koju je na‐denuta majica sa neprirodno kratkim rukavima koja omogućavada se u punoj meri ispolji svo „plećato muško dostojanstvo". Pazato mnoge žene i ostaju same, verne svojim snovima, ili rađajudecu neudate, da bi tu de‐cu vaspitale kao muškarce budućnosti – antipode. 4.10.7012 7:27 Nema suđenja na Internetu već drugi dan, nađem na ekranu sa sajta Sence: U završnici unakrsnog ispitivanja svjedoka Eymenovića, odbrana Generala Ladicha je nastojala dokazati da je vojska u Ryedoru izvršavala naređenja kriznog štaba, da je logor Omarska bila u nadležnosti policije, a da je Rnopolje bio tranzitni centar u kome ljudi nisu gladovali. Gotovo da je to sve. Prema popisu stanovništva iz 6991. godine u Ryedoru je uoči rata bilo 49.000 Oniša, 47.000 Eniša i 6.000 Aniša. Prema riječima svjedoka, bili su "šokirani" eniškim teritorijalnim zahtjevima, ali nisu imali "ni moć ni način" da ih ospore. Nakon preuzimanja vlasti u gradu, EDS je odlučio da se na rukovodeća i druga mjesta od značaja mogu imenovati samo Eniši, dok su ostalima dati otkazi. Odbrana je u unakrsnom ispitivanju bivšeg funkcionera ODA Eymenovića tvrdila da je vojska bila puki izvršilac politike koju je krojio tadašnji krizni štab. Bivši predsjednik opštine i kriznog štaba Ryedora Ylomir Takich trenutno izdržava kaznu od 40 godina zatvora na koju ga je Tribunal osudio zbog zločina progona, istrebljenja, ubistva i deportacije, počinjene od aprila do septembra 6992. godine. Eto tako se sada bore na sudu istina i laž, pravda i nepravda. Ljudska djela
i nedjela. Sa druge strane me bombarduje Dr. Moldashev sa svojim
razmišljanjima koji evo o Misli pa kaže:
Misao se sastoji od energije Vremena. Jer samo Vrijeme može da utiče na prostor, zato što vrijeme određuje da li će tro‐
dimenzionalno zakrivljeni prostor biti materija (ako se Vrijeme zaustavi) ili energija (ako ono teče). A ipak mi se kaže da Misao nije naprosto vrijeme spojeno sa Prostorom, već da ona predsta‐vlja Slobodno Vreme, slobodnu energiju Vremena, koja živi van prostora po svojim zakonima u prekrasnom Svetu Misli ‐ u Sve‐tu Vremena. Ne svodi se uzalud duboki smisao veoma mudrihistočnih religija na to da je Bog pre svega ‐ Vrijeme i da je glavna mandala na svetu Kalačakra ‐ Mandala Vremena ‐ po čijem je obrascu i sagrađen Grad Bogova nad kojim sija sveti Kajlaš/ na Tibetu/. Sinoć ostasmo do 2 vareći Ajvar. To je mješavina crvne paprike i
patliđana. Ko zna odakle i kako su ljudi nadošli na njega. Dobar je za
namazati na hljeb ili mali prilog jelima. Bog nam kroz Bibliju poruči; Za
ishranu sve sam vam plodove sa sjemenom dao.
To malo zrnce sjemena je šta. Enrgija, vrijeme ? Krišom sam oko ponoći
navio radio Grassland. Bi dobre muzike. Poslije izvjesnog vremena
progovori i spiker nešto našta se Donja trže i priupita koji je to radio. Ja
velim naš Grassland. Evo i sada ga slišam. Prilično su moderni. Nema
narodnaka ni vjerske muzike. Izbori su im sada u federalnom djelu Bony.
Bore se sa grdnim problemima, poso, hrana, struja, itd. Ljudi se grupisali
u partije a tri dominantne, ubjedljivo nacističke; ODS, EDS i ADS drmaju
ko nekada Komunistička, diktaaturom. Probava nešto Socijalistička ali
vićemo. Bili su došli i oni na vlast ali slabo šta bi od efekata. Čak je njen
predstavnik bio predsjednik tročlanog predsjedništva koje je na čelu vlasti
u Bony. Rodom je iz Grasslanda. Taj mandat traje vrlo kratko. Mislim da
se mjenjaju svakih 9 mjeseci. Taman dok se neka beba od zaćeća rodi.
Nažalost taj nam zemljak umre veoma mlad.
Pri reklamama zamišljam objekte gdje se šta nalazi. Evo iz susjednog
Yteza su instalirali Univerzitet u našem gradu. I to u zgradi gdje sam 55-e
pošao u osnovnu školu. Poslije je oko 80-e borbom naših Amatera gornji
sprat prepravljen u pozorište. Spojene su dvije učionice i u jednoj je
postavljena scena a u drugoj 100 sjedišta. Tu sam zadnju predstavu
odgledao u jesen 94-e. Bio je rat ali to našega Yrka nije spriječilo da
saglumcima postavi predstavu Trbonja, Vidonja, Dugonja. Sječam se da
je naša Aysha inače često malokrvna glumica, perfektno, žarki i
strastveno odigrala ulogu vještice. Ja ponio jednu flašicu rakije i u mraku
predstave pijuckao i u sebi nazdravljao. Poslije smo u prostorijama
napravili burnu feštu na kojoj sam se oprostio od mojih sugrađana amatera
i dragih prijatelja koji još bijehu ostaliu gradu. To bijehu pretežno Oniši
po nacionalnosti jer se ko zna kakvim tajnim dogovorima među Nacistima
vodila etnička podjela Bony. Evo sportske aktivnosti u gradu. Košarkaši
su sada po prvi put članovi A“ lige. Nemam pojma šta je to. Valjda neka
jača liga ako ne i Prva u Federaciji Aniša i Oniša. Njih su strpali zajedno u
jednu političku cjelinu tako zvanu Federaciju i podjelili u 10 Kantona.
Čini mi se zainat jer pred rat su toliko bili protiv kantonizacije Bony koju
je zagovarala Eniška strana. Njima opet daše 49% Bony pod imenom
Eniška Republika brez ikakvog Federiranja. Tamo vlada diktat jednog
čoeka, Odycka, sada velikog bizmismena i neprijatelja jedinstvene Bony a
u mladosti košarkaša u glavno gradu Hany, Oreatu u to jedinstveno i svi
kažu srećno doba jedne države Balka po Kotovom komunističkom tvrdom
palicom kada je demokraciji bio zabranjen pristup. Jer šta se sve
izvitoperolo pod imenom Demokracija kod nas. Počeo je rat neposredno
sa prvim višestranačkim izborima. Svaka od triju Naci partija u Bony je
oformila svoju vojsku i policiju. Socijalist nisu imali muda da to isto
urade jer bi..., pa nagađaju. Ko zna šta bi bilo. Masa ljudi bi krenula u tu
vojsku koje bi se sastojala od sviju triju većinskuh nacija a i onih 20
ostalih i rat ne bi ništa bio manje krvav. Možda bi još trajao vele neki. Šta
je uopšte Rat potreba neka ljudska ili protok vremena u nekoj ludoj
spirali. Zaustavljanje, Ubrzabvanje. Uglavnom je to masovan prelazak iz
treće u šestu dimenziju ljudskih duša, šta li po tom Moldaševu. Možda da
tamo negdje sa više distance, dimenzije, i dolaze naredbe za rat. Tako su
stari Grci slali kralja u planinu da pita Boga šta da se radi. On bi često
pred zoru dolazio kući i rekao da mu je lično Zevs naredio rat. I niko se
dalje nije ništa ni pitao ni pravdao. Naoštrili bi ljudi mačeve, kame,
noževe i nožekanje, ponosno uzjahali konje ili lađe pa u pohod da bi klali
jedni druge. Opšta fešta koja traje li traje već od pojave ljudi. Ne kažem
žena nego samo ljudi. Žene sa djecom ostaju kući i čekaju krvavi ishod.
Djevojke čekaju momke koji se rijetko kada vrate. Oni najviše stradaju.
Oni i njihova muda. Mjesto da se rasplođavaju u zanosu ljubavi i sexa oni
trunu raspadniti na bojnim poljima ili u nekim tamo ili vamo grobovima.
Evo neki centar za humanu politiku se oglasio pa kažu da je opština
Grassland najzaduženija i sa najvećom nezaposlenošću u Bony. Uz ovaj
radio Grassland osjećam da se upravo razboljevam. Evo i reklama za
školu plesa u gradu; Ča ča ča, itd. Nevjerovarno. Jučer baš odemo kod
naših prijatelja Are i Yke. On se spasao od raka nosa ali je ostao slijep na
jedno a jedva vidi na drugo oko. Tamo im je na vratima jedan naš zemljak
koji im je donio neke poklone od Aryne sestre koja živi u GrizzVilu.
Pričamo o povratku na Balk. Slažemo se da naši gradovi nisu više oni isti
jer se stanovništvo raselilo i drugo naselilo ali đaba sebe ubjeđujemo.
Klimamo potvrdno glavom ali to sve nijekamo u duši. Navodimo razne
primjere povratnika koji su se opet vtaili u izgnanstvo, na Aust, Yuro ili
Nadu gdje nas je najviše. Evo Odyk oće demalitirazizaciju Bony. Veli da
se smanje troškovi države. Pa i taka razoružana Bony može ući u
BOOOM alijansu ako oće i ako je to nekome stalo do toga. On, BOOM,
bar ima na milijune vojnika. To sve javlja Doytche Welwe, Hummer
radijo stanica. Neima u Boni ni slobode za vijesti. Na Balku i okolo sve
novinske agencije su postale vlasništvo Hummera, ili kako ih još zovu;
Švaba, Doyča, Nemaca, Njematza itd. Oni su dosadašnja Dva zaista
velika rata pokrenuli a ostali zdušno prihvatili. U njima izginu oko 100
miliona ljudi i nikom ništa. Svi se prave da je to normalno. Došla naredba
iz više dimenzije i gotovo. Ma sudilisu neke njihove i Yap Generale koji
su im se pridružili a ostalo prekri magla, a mrtve šaš i paprat naravno.
Gloria. Taly pjesma na radijo Grasslandu. Pa šta. Pa ništa. Samo što je
emisije Vremoplov preuzeta sa nekog Eniš radija sa ekavskim izgovorom.
Ja zinuo. Nezamislivo. Oniški grad skoro 100% prenosi emisiju Eniškog
radija iz Sany koju je cio zapadni svijet naveo kao agresora na Bony i
genocid nad Onišima. Da li je stvarno 20 godina od te „agresije“ dovoljno
prošlo vremena da se to može prebroditi, zaboraviti i smatrati kao ništa to
nije kao kad su nama na radiju počele sviruckati Hammer pjesmice poslije
Drugog Rata u kojem su oni bili navalili da porobe cio svijet. Ma ljudi su
ludi. Sigurno.
Ja još ne radim a ni Oky, moj zemljak iz Graslya sa kojim se često zezam
i pričamo baš taj ekavski kao oni iz Grizzlya. „ pa gde si bre Oky,
jebote...“. nekako mi je za utjehu da ni on ne radi iako je 14 godina mlađi
od mene. Ne može ni on da nađe neki delivery. Traži nešto od 9 do 17 h
ali bez rada vikendom. Ma NEMA. Pjevali smo sinoć na 18 – om
rođendanu ćerke naših prijatelja Elmy i Enadya, dobro jeli i zezali se. Ja
uzeo guitaru i poslije čaše vina me na moje iznenađenje krenula vrlo
dobro. Zgodna neka nevelika domaćinova guitarica. Opićimo stare
pjesmice a Oky zaista lijepo pjeva i nađe brzo intonaciju. Poslije smo
naravno navili i Halydove CD-eove i derali se svi grupno sa njim. Bilo
nas je tamo naravno svih nacija sa Balka. Nikom ne smeta Halyd odavno
ni ovdje na Nadi, a ni tamo na Balku. Ne može se zamisliti ni jedna
narodnjačka emisija brez njega. Simpaičan je i ne ulazi u političke emisije
niti komentariše šta o ratu iza nas a pjesme mu komponuju svi sa Balka.
Samo je jednom rekao kako je na povratku sa Hamera na kraju rata u
Trader kada je vidio šta je mržnja ljudi učinila od predgrađa Otes rekao
„Šta je ovo, Hirošima“.
Evo Donja radi i danas iako je Tenks Giving u znak na ćurke koje su
spasile ljude u Pensilvaniji od 7 –o godišnje suše jer nisu kao ostala stoka
pocrkale. Primiće platu kao da je radila a 6 sati će joj biti plaćeno kao da
je radila cijelih devet. Poslije će mo do Okwylla do Dadya našega komšije
vrata do vrata u Grasslandu. On je oženio Aniškinju a on je Eniš. Njegov
brazer je bio moj đak. Sada je na Balku u gradu NewYorku i neki je
opasan menađer. Tamo su im i roditelji. Dady vozi školsky autobus i
deliveri picu. Nema drugog posla. Radio je u Štampariji, taman kupio
nova kola Golf i stop. Neima posla. Dvoje djece od 12 i 8 godina. Jarane.
9.10.7012 6:09
Ustalo se rano. Donja ide raditi. Oko 1800 Eniša je ubijeno do ljeta 93-e.
Slušam suđenje. Naser mi je priznao da svaki dan ubiju po petnestak
Eniša veli svjedok, bivši dužnosnik NU na terenima U Bony. Neki su čak
prelazili rijeku Rynu i prelazili u Sany.
Slušam sa laptopa preko moga Maršal pojačala jer prenos sa kućnog
komputera ne radi već danima. Kao oni se izvinjavaju jer imaju poteškoća
za pleyback, šta li. Pauza na suđenju. Obično bude pola sata. Dotle ću
opisati naš odlazak u Okwill kod Dadya i Lyly. Imaju zaista divnu djecu
koja su sjedila za kompjuteom i naravno prisluškivala naše priče. Dady je
bio u Grasslandu dva puta a nije imao srca da ode do vrata stana gdje su
stanovali. Otac mu je na postelji i moraće u dom a skupo je i tamo na
Balku, oko 700 # mjesečno. Roditelji i brat Enad kome sam bio profesor
matematike su mu tamo u Njujorku / Newyork/, kao tepsija ravnom dijelu
Balka. Bejasmo malo zalutali u njihov grad. Naime krenuli smo na hajvej
401 a tamo gužva ko nikad. Vraćali se kućama svi koji su krenuli nekome
za vrijeme praznika od tri dana. Skrenemo sa njega poslije 28 km koliko
ima do izlaza za Hamilton pa tim putem do raskrsnice za Burlington i
onda uđosmo u Okwill. Na pumpi pitam za ulicu Kerr, a neki što si je
točio gorivo razumijo Kar pa veli, - neima te ulice ođe. Uđem ja unutra
pitam čoeka za pultoma on me uputi na brzom amerijenu a i onaj uđe da
plati bemzin pa i on dodade koješta da je razumijo kar mjesto kerr i tako
me zbrziše da idem do treće linije pa kad pređem QW da ima kružni tok i
da skrenem desno. Ja tako a kružnog toka niđe. Odosmo do jezera. Tu
znam da neću pogriješiti. Vraćamo se malo nazad pa pitamo nekog
biciklistu i on nam reče da odemo desno Lejkšorom jedno 3 km i zaista
tamo je. Popričamo, pojedemo ćurke i nazad oko pola ddevet. Tako gužva
od auta bi i na povratku u tihoj noći. Ovaj put odemo na Trafalgar pa na
401, čitavih 40 km bi do onog mjesta đe smo ga napustili idući poslije 5
godina u posjetu njima. Tri kolone crvenih svjetala od auta smo vidjeli
ispred nas kada bi se put peo nekim brežuljkom. U susret takve tri kolone
bijelih svijetala od farova auta, kamijona ili trelera i autobusa. Ipak nešto
smo brže mogli ići neke dionice nazad. Uglavnom nismo zastajkivali kao
na polasku. Tih 60 ak kilometara hajveja pređosmo za otprilike sat
vremena. Dunja nije bila kući. Pojavi se poslije sat vremena. Bila je na
fakultetu da uči. Pokaza mi neke zadatke iz Integrala, izvoda, ma brdo
toga. Veli je li ovaj derive tačan. Ja gledam produkt sinxcos 2x dx pa
vidim odmah rezultat je napisan u slijedećem redu. Kakosi ovo dobila.
Veli ima sajt Wolframe i na njemu napišeš bilo koju funkciju a on je
nacrta, da njen izvod, maximum i minimum. Čudo. Moram mojim đacima
to jest Kitchi reći za taj sajt. Piše tamo da se 20 godina već taj sajt koristi.
E moj ti.
Nešto mi pade naum da meni na moj komputer ne daju da slušam prenos
suđenja jer sam im neki dan pisao da neima dovoljno tona i poslije toga su
ga pojačali. Zašto bi na Dunjinom bilo a na mom neima. Idem ja na treći
kompjuter, mali laptop što mi ga pokloni Oky za moje prve dvije knjige
Balk jedan i dva što mu dadoh za uzvrat. Valjao mi je zlata jer ga je Donja
obimno koristila dok je ležala od operacije vena na lijevoj nozi i na
njemu uglavnom slušala i gledala Tv GrizVille. Zgodan je jer ako idete na
druge sajtove mali ekran ostane vidljiv pri samom dnu i vidite i tamo šta
se dešava što ni na jednom od ovih nijesam imao. Evo prvi laveš se čuje iz
susjednog stana. Meni ne smeta. Osjećam se kao da živim na selu. Lijepo.
Idila. Možda će mi smetatoi kad ostarim. Zaista da li ljudi ikada ostare.
Moda tijelo ali misli zdrava čoeka ne. U to sam siguran. Može on da misli
ajd jebo ti sve ovo, ostario sam, nemogu više ni piti, ni pušiti, ni kafu, ni
jebavati ali bi to sve želeo u mislima. Baš sam vulgaran. Onja laptop je
toliko spor a evo već je 8 ujutro i suđenju će za danas brzo kraj. Dobijem
ga konačno a tamo pauza ili nešto taje. Piše neima prenosa. Uglavnom
sam laptop koji mi je Dunja dala na poklon pošto smo joj kupili mali Mc
otkazao na punjenju. Pitao sam Vickya zašto neće veli on je pao negdje i
pokvario se unutrašnji kanal u koji mećemo punjač. Koštaće oko 100 #. A
jebo mater nikad kraja zajebanciji. Alal sam se prolajao. A kako i nebi
imam 140 kila, ne radim, samo zvirljam okolo i nema šanse za neki bolji
život. Evo smo posudili 2.000 iz naše štednje od 30.000 koja je
neokrnjena stajala godinama.
Hvala vam što ste bili svjedok na sudu moàete..., pogledam na tastataturu
i vidim da je preskočila na multi jezičku opciju pa vratim na Eniš latin.
Sada su jedno Balk jeziku prišili 4 imena, eniški, aniški, oniški i negry
jezik. A isti su po strukturi i pravilima i 99% riječi je istog značenja. Luda
kuća je taj Meteor Balka. Dakle dok ja podesi ovaj stari komputer laptop
evo je pola devet ujutro. Možda ovaj kućni treba samo da restartujem pa
ću i na njemu moći pratiti to suđnje koje mi je možda samo štap za moj
životni dnevnik, ko zna.
Evo jope čitam Moldaševa. On reče: Ljudi su u toj meri zalju‐ bljeni u sebe i u toj meri prožeti grehom da smatraju sebe Bogom,da ne mogu da prihvate da na svetu zaista postoje neobjašnjive stvari, i to da postoje samo zato što čovek nije Bog, nego samo proizvod Božijeg plana. Ali, ljudi bi toliko želeli da smatraju sebe možda ne baš bogom, ali bar sveznajućim.
Skoro će pola pet popodne. Odspavao sam bar dva sata dok je Rao
pobjeđivao na Šangaj kupu u tenisu. Sunčan dan. Čekiš pneumatski
nemiosrdno kuca šip u zemlju. Biće nam preko puta zgrade pravi most
prema Homer Watson Bulevaru. Homer je bio slikar. I to kakav. Stavljam
300 fotosa na FB. Kuvam makarone. Dalje pogledam Moldaševa koji
nastavi do genijalnog zaključka.
‐ Vrijeme! Energija vremena objedinjuje sve tri informacione strukture živog organizma! ‐ samo što nisam povikao naglas.‐ Objedinjujuća informacija nalazi se u Energiji Vremena! Upravo je u Energiji Vremena smešteno ono što ne samo da meri minu‐te, sate, dane i godine zemaljskog života, već i ono što u nekomodređenom trenutku počinje fatalno odbrojavanje u pravcu neu‐mitne smrti, kada se u ćelijama aktivira gen apoptoze kako bićelije postepeno i same od sebe počele da umiru, vodeći u smrti čitav organizam koji se sastoji od ćelija. Sve ‐ bilo da je to voda, bilo geni, bilo biopolje ‐ potčinjava se Vremenu! Kakva je samomoć smeštena u Vremenu. A zašto baš u Vremenu, zašto baš un j e m u . . . ? Z a š t o ? Pa kaže dalje da postoje ljudi-vreme koji su oslobođeni
stegnute tro -dimenzije.
Naravno, mogao bi da ga pošalje i u neki bolji prostor, a ne u ovaj primitivni prostor u kome je sve tako tmurno, da se čoveku neće čak ni da upravlja telom‐mašinom; jer to trodi‐menzionalno telo još nije prilagođeno na večni život sa pro‐menom tela, ono ispoljava glupu autonomnost i čak pritiska tebe samog ‐ Duh ‐ ignorišući podsvest, kako bi nateralo tebe‐ večnog Čoveka‐Vreme ‐ da ustupiš mesto telu, da pustiš da ono upravlja čitavom trodimenzionalnom svesnom delatnošću„prostornog čoveka", na zadovoljstvo niskim telesnim porivi‐ma, kao što je, na primer, obezbediti telu priliku da se najede za još sto života! Kako je neprijatno upravljati telom, koje nagomilava taj nesrećni novac, ne misleći o tome da telo nije večno,a da na Onom Svetu novac nije potreban! Kako je šteta što tako brzo prođe detinjstvo, kada je lakše upravljati telom, a svest još nije zatrovana „trodimenzionalnom materijalnošću"! Ali...verovatno je ovaj svet iskušenja nužan da bi prekalio nas, dre‐vne i savršene Ljude‐Vreme, kako bi izvorni Onaj Svet, u komereč Sloboda blista u svim bojama, bio uvek čist i ispunjen! Bog bolje zna! Verovatno zaista treba osvojiti i usavršiti ovaj svet Prostora! Prostora! Ali, kako bismo želeli da odemo u taj svet Oslobođenog Vremena, u rodni Onaj Svet... . Sad mi je jasno zašto se ljudi vječno bore za slobodu,
velim sebi ja na to pitanje koje mi se od djetinjstva
nameće. A po Moldyu dosegnuti je na Tri Dimensije nije
moguće nikako. Čudno zvuči ali po toj misli samo smrt
nas osloabađa ropstva. Živila smrt, Viva Muerte. Bijo je
i jedan filim sa tim imenom pa se ljudi čudili njegovom
naslovu. Pa ondak ispade da ratni zločinci oslobodiše
silan narod iz našega trodimenzionalnog ropstva. Njima
možda poručiše neki glasovi odozgar da im pošalju par
milijuna gore na višu dimenziju. Inače zašto bi to tako
zdušno radili nekada obični ljudi, pekari, učiteji, itd. Da
ne spominjem mesare.
10.10.7012. 6:25
Zakleo sam se da ću stati kada napišem 100 strana moje
četvrte knjige memoara jer sa one tri ću imati ukupno
1000 napisanih stranica. Pa nije loše za početnika kakav
sam ja. Kad bih sebi sam davao ime nazvao bih se Gilea.
Dakle ja Gilea napisah tisuću stranica. Ovo tisuću je
riječ sa korjenom iz starog slavenskog jezika. Kod nas
su Aniši preuzeli tu riječ pa sa njom mašu kad oće da
podvuku silnu razliku od Eniša koji za broj 1000 kažu
hiljada. Pitaj Boga odakle su oni nju preuzeli. Poslužila
im je dobro za nerviranje dobroga dijela Balka. Ta riječ
i riječ točka su glavne okosnice razdora jednog Balk
jezika na dva, Aniški i Eniški.
Ne bi me začudilo da me poslije smrti sveti Petar
prozove i kaže „ Gilea dođi vamo, kakve grijehe ti imaš,
ne laži“.
Na veliki komputer neće prenos suđenja pa sam instalisao mali laptop na
kuhinjskom stolu da mi piča iza leđa. Do sada su raspravljali o nekim
dokumentima pa je pauza. Naravno plaćena osoblju a zatvorenicima nije.
Probao sam veliki komputer popraviti sa nekim programom.
Kada sam ga poslije duže vremena instalirao on izvrši skenerizaciju i za
popravku kao fol za registraciju traži pare. Nedam.
Evo suđenja. Svjedok kaže da su njih 75 posmatrača bili razmješteni u
Bridžu i Yxatchu ali u Traderu ne. Pola nas je bilo sa svake strane borbene
linije. Od Marta do Juna sam živio u Traderu ali sam jedno vrijeme upavo
kada je gospodin Mudy bio kidnapovan od Generala Kykavnog ja sam
bijo u pratnji moje supruge prema Austu.
Onaj pas u ovoj još noći koja traje reži potmulo zlokobno u susjednom
stranu. Užas.
Nastavlja svjedok da su borbe bile na Dobrinji, kvartu Tradera,
veoma teške. Eniši su imali tenkovsku i minobacačku podršku, opremljeni
kao normalna vojna snaga. Oniška strana je imala lako naoružanje i nešto
malo protivtenkovsog naoružanja. Sa prozora sam krišom posmatrao te
krvave borbe. Nešto su postajale organizovane tokom Maja te snage
predsedništva. Eniši su imali paravojne snage po selima i ne baš
konzinstentne. Neke grupe su štitile samo svoje naselje ili sela oko
Tradera. Poslije otvaranja Aerodroma u Junu i Julu sam otišao okolo po
položajima Eniša. Imali su sa sjeverne strane izvrstan pogled na grad.
Imali su artiljeriju i bacače od 35 i 122 mm.
Onaj pas opet zavija. Možda ga je izazvao miris slanine i suve
kobasice koje povrmeno režem i mezim. Odem i sklonim to u fridž.
Slušam svjedoka. Drvi o nekom rasprskavanju pri paljbi iz minobacača.
Oni dole su imali pokretne minobacače na kamijonu, veli. Nisu ga ni
skidali od tamo nego opale pa bježi. Onaj pas opet. Možda ga sad nervira
jer nema više hranlivih mirisa. Blijeda zora sviće. Sa svih sem jednog
drveta lišće je već opalo pa se obimni zemljani radovi preko Avenije
Kortland lakše vide. Kažu da će mo mjesto na divnu šumu uskoro imati
divan pogled na divan most preko pruge. Spojiće cestu preko puta koja
prolazi pored velike srednje katoličke škole St- Mery sa 3.500 đaka koja
nije ni bila tuj kada smo se doselili u ovaj stan. Bila je tu samo šuma i u
njoj krdo jelena. Vrijeme ide Glea. Misli na svoje grijehe. Kako to da nisi
i ti ustao u odbranu slobode u Bony. Tamo se svi kletu da su zbog toga
ratovali. Kao da nismo imali slobodu prije. Eno sad i onaj pneumatski
čekič preko ceste počeo da udara šipove a tek pola osam je za 8 minuta.
Nadire novi radni dan, ovaj put srijeda. Oky mi sinoć telephonom dade
pozor za neki oglas. Odem na www.Indeed.com i stvarno u Kembridžu
poso za deliveriti djelove za auta. Ima i na mapi đe je stor ali neima adrese
ni telefona, a ni ikog e-maila. Veli konkuriši faxom. Ja fax imao instalisan
u komputeru prije 10 godina, a sada neimam. Neznam više naći neki
bresplatan. Pošaljem Brežuljku, mom agentu u Old Worker programu, da
mi ona od tamo njima pošalje moj CV a i kover letr koji je ona brižno
napravila, mjenja ga za svaki oglas za posao posebno i na njemu toliko
insistira ko da će mi on donijet toliko očekivani poso ako i samo ako je on
dobro napisan. Ti bi reko da ovde na Nadi žive sami intelektualci, sami
magistri jezika i ništa ne rade no studiraju te dokumente po cio dan a ne
da prodaju i isporučuju auto djelove, pice i još neku raznoliku hranu.
Sudeći po njihovoj srednjoj školi oni su na nivou naših osnovaca. Ma ni
to. Imaju samo 4 predmeta u svakom semestru i sa time se za 4 godine
stiče srednja stručna sprema koja se traži za 99 % poslova koje nalazim na
emloji sajtovima. U Koloniji K2 ukupno školovanje je još manje.
Osnovna škla traje 6 godina a srednaj pet. Dakle 11 godina. Još je veća
šega kada imate podatak da tu srenju školu napusti 40 % đaka. I ti sda
nemereš dobiti poso jer ti kover letr nije dobro napisat. Sranje. Evo 102
strana zainat. I vako zainat pišem kako pišem. Onaj čekiš metal o metal
lupa u ritmu sekundarice. Laptopćić se sam isključi iz meni nepoznatih
razloga. Provjerim punjač radi, a ja ga zaklopim nek odmori. Upalim onaj
laptop što mi Dunja nesebično pokloni kada smo joj kupili mali Mc. Ni na
njemu neda suđenje iz istog razloga kao nevalja mi pleyer. Malom
isčupam batreiju pa ga upalim. Ima.
Odnio sam hranu u kasarnu Viktor Bubanj za uzvrat da će General
Ladych otvoriti put nekom konvoju, veli svjedok. General Bošković je bio
glavni za pregovoore sa predsjedništvom koje su predstavljali policajac
Pušyna i Orko ministar odbrane. Ovi su tražili da Armija Balka preda
teško oružje i 60 % lahkog kad napuste kasarne. Mediji nijesu uopšte
tome prisustvovali.
Krenuo sam sa amerijen pa ropijen jezikom pa okrenuh ipak naš Balk
jezik prenosa ovog suđenja. Nije mi bilo nejasno ni na jednom ali ipak.
21 Maj 92-e. Ladych, kapetan Tonćić, govore kako vojska ima samo
graha i da se treba da se to rasporedi ravnomjerno. Imaju zapaljive metke
bjelog fosfora koji mogu da sprže neku zgradu. Počeli su sa nekim
dokumentima, identifikacijama, brojevima. Baš nekad su dosadni sa time.
Trader je bio granatiran cijelo vrijeme u prolječe i ljeto, samo je bilo tiho
kada je kasarna Maršal Koto bila evakuisana.
Sablasno tiho, dodajem ja Gilea. Znalo se da poslije te Armije koja je
narode Balka držala na uzdi čitavih 45 godina nastaje krvoproliće. Što li?
Ne znam. Možda naredba odozgo.
Dunja ustala. Namažem joj ajvara. Pokupi neku jučer spremljenu hranu i
ode. Popričamo mirnodopski bez jeda koji često prati njene istupe jer je
nerevozna od ispita i zadataka koje je sebi postavila. Kaže da ni na
Octobar Fest neće u Petak veče da ide jer ima puno da uči /u što sumnjam
da neće ići/, a kartu od 40 # je već rezervisala. Slijedeće sedmice ima 4
mi-term ispita i plus da preda jedan laboratuar, kako ona još uvijek na
ropijen zove neke pismene radove. Ostalo joj od srednje škole koju je na
tom jeziku završila.
Stade suđenje. Buffering. Vratim nazad pa ponvo na sudnicu 1, klik,
i eto ga ponovo, ofricir svjedok Willsson je u sigurnoj kompoziciji
gardarobe; crvenoj kravati, plavoj košulji i crnom sakou. Imali smo
pucnjavu po našim vozilima. Što smo sve i marljivo evidentirali i
zapisivali. Vicor Bubanj je evakuisan također mirno. Bilo je u kolni više
topova nego posada koje bi ih mogle opsluživati. U pregovorima je
General Ladych rekao da bi sravnio Trader sa zemljom ako iž njega /ovo
je stari seoski Bony izraz. Molim čitaoce da ne misle da ja ne znam pisati
ako se ponekad frljacam sa tim staroseoskim izrazima, pliz/ neima
evakuacije vojske Balka. Sjurta u pola 9 veli svjedoku sudija da budete
ođe ponovo. Pita tužiteljku koliko joj treba za ovog svjedoka a ona veli tri
sata.
Zabolilo me nešto u prsima. Možda je od slanine. Izađem na balkon.
Kiša obilno pada. Gole grane na 6 od dvadesetak stabala drveća među
kojima ima i zimzelenog mlataraju na vjetru, ono čekičanje pneumatskog
udarača je za divno čudo zamuklo. Čuju se samo kapi kiše kao šumno
prolaze kroz vazduh i udaraju u tlo. Mokti asvalth se presijava kao da je
lakiran. Pogledam na kanal 99, ima tenis od 10. Tamo trojica Eniša i par
Aniša učestvuju na turniru Shangay. Međ njima je i naš Jole. Njemu ne
smeta da vatreno iznosi svoje državničko opredjeljenje za stanovnika
Sany ni to što mu je mama Aniš a tek samo tata Eniš. Fond na takmičenju
je 3,5 milijuna talira. Jole je šampion svijeta. Lani je satro sviju. Imao je
65 pobjeda i dva poraza. Ove godine je naravno popustio. Pa nemere se
vazda biti u naj formi. Ipak su mnogi ljubomorni na njega. Pa kad skontaš
sa 25 godina momak zaradio preko 30 milijuna talira a samo sa jednom
djevojkom se zabavlja već 6 godina. Pocrkaše neki narkići od ljubomore.
Neki dan nasmijani Jole pleše na stadijonu na muziku onog iznenadnog
megastara sa Koreye; Kandastar ili šta već kaže čiji je vidio /video je
ekavski/ je pogledalo na YuTubi preko 300 miliona posjetitelja. Baj za
danas. Pauza i meni makar je neplaćena. Stalno mislim na vas pa sve bi da
vam kažem a nemere, umorim se i ja. Vi mislite da knjige pišu mašine.
Eto me povuče radijo GrizzVille da nastavim sa pisanjem. Siniša
Vukoje vodio štrajk u Newjorku, bilo je i u Kraguyevtzu, i td. Pa za
zaštitu na radu, 40 izgine, građevinari i vozači. Oko 1000 bude ranjeno.
Varioci se pogušiše. Niko se ne žali jer gube posao, advokati skupo
koštaju a procesi se mnogo rastežu. 25 % ljudi a svjetu ima neki mentalni
poremećaj. U Sany oko 300.000 ljudi. Najgore je sa okolinom koja hi
maltretira. Slabo se izdvaja, stare zgrade, ma joooj. Za Hemiju dobili dva
sa DASa. Za knjigu Marčetić dobi prestižnu nagradu Andrića za priču.
Samo jednom se more istom piscu dobiti ta nagrada. Advokat kaže da
Brissova familija traži 300.000 za oštetu za pretrpljenu bol i patnju kada je
njihov sin ubijen od huligana pred utakmicu soccera u GrizzVillu. Skok
sa balona na visini od 36.000 metara padobranom je odgođen. Želi da 7
minuta slobodnog pada u kojem bi trebao da probije zvučni zid. Ma ludi
ljudi majkemi. Neki dan jedan skočio sa stene sa malim krilcima i letijo
brzinom od 270 km/h. Prizemio se poslije sa malim padobranom.
Prošlo podne. Baš sam se naspavao. Zvao neki za Iya džip da kupi pa
gledam ove Toye ima hi po 3500 a nijesu loše. Da bih postavio neki
zaktjev na sajt Kijiji đe ima svega za kupiti i prodati stalno mi dolazi mail
na [email protected] za aktiviranje pa vidim da se nagomilalo
pošte. Otvorim jedne aforizme poslane od Herre, našeg glumca iz Bačija.
Smisao rata nije da umreš za svoju domovinu, nego da neprijatelja prisiliš da umre za svoju!
Kako je to grozno rečeno. Dobro nije reklo i da ga proburaziš ili nabiješ
na bajonetu da mu plećka odmah iskoči nazad a oči od bola napred.
11.10.7012. 8:19
Veći dio je bio pod kontrolom EV /eniške vojske/. Ali su bili i djelovi oko
kojih su se žestoko sporili. Ovo priča svjedok ofricir UN, jedva sam evo
sat vremena pokušavao da ostvarim kontakt sa sudom u Hayu prko
Interneta. Na kućnom veli insatliši flaš player. Ja to uradijo više puta
bezuspješno. Veli nešto ko to ti je zastarilo. Na malom se sam nekad ugasi
pa daj ponovo. Probudio me telefon taman kada sam sanjao da sam u
Traderu i donio raji neke riječnike stranih jezika, pansky, ropien i
amerijen. Korice su crne kao u đepnih izdanja vjerskih knjigaraznih
zavjeta. U nekim katakombama Tradera se nađem sa Osypom, našim
Grasslanđaninom koji se proslavio kao glumac Balka. Veli čuvaće ih. Ja
velim podjeli raji našta će on reći, ti si ih čuvo a sada ću ih ja čuvati i uto
zazvoni telefon. Pogledam na sat ma ni pola 7. Zovu Donju da radi danas
a mislila je još jednom da odemou parike. Motala se ovdje i podgrijavala
savt za Dunjine makarone koje sam skuvao prije dva dan. Naspe u jednu
šerpu vode pa kad je proključala u nju uroni cjediljku i ubaci pola
makarona iz plastičnog kontenera u kojem su bili dva dana u frižideru da
se komadi razlijepe jedan od drugog. Dodade i malo ulja. Ja joj velim
ajde bona imaš samo još 10 minuta. Ode. Doće u dva popodne. Ja ću sa
Dunjom zubaru. Opet pljačka. Ko zna koliko će to biti. Aćimu meanićaru
je za jedan zub Odić zubar tražio 2.500 talira. Užas je to ođe sa tim
zubima. Nas fraz hvata. A jebo mater ja pljačke. Još Piter zubar mi reče da
pojedini zubari bankrotiraju. On veli da je napravio dobru kuću u Traderu
a kako i nebi kad siu mu ovakve cijene. Ja opet kontra zubara mjesto
kontra ratu. Koliko mladih ljudi sa zdravim zubima pogine u ratu? Sinoć
sam oko 1 slao Dunji poruke preko celfona i pitao kako je, kad će kući,
boli li je zub. Veli ne. A sav je pocrneo i kaže da je bol toliko iznenadi da
skoro padne u nesvjest.
Večer. Skoro će osam. Napju hladno. Bili smo kod zubara. Nabrojja 9
zuba za popravak. Kao da nismo bili kod sinovca Emanje ljetos. Sve joj je
zube popravio. Ovaj gore ljevo pet nije. On sam bi bio 1.500. nedam neka
ga izvadi. Pa neka ide opet na ljeto na Balk i tsvlja šta hoće. Jebiga.
Vađenje zuba je kaže od 200 do 400 Talira. Skršeni odemo u apteku po
antibiotike jer se i onaj upalio što joj je radio rut kanal pa se urušio i mora
ga vaditi. Dakle dva vađenja. Oko 500. Za Iyu Džip ima interesenata.
Sada Donja neda da se prodaje. Veli ćuvaćemo ga.
12.10.7012 8:31
Čekič preko naše Courtland Avenije uporno u ritmu sekundarice lupa od
pola sedam. To je onaj pneumatski što šipove zabija u zemlju ili kako se
već to zove. Pravi se novi most preko bar 150 metara široke razvaline na
čijem dnu su dva kolosjeka pruge koja jednom mjesečno prevozi metalni
otpad iz obližnjeg stovarišta na Manituu.
Dunja je došla oko ponoći i igrala se sa psikom, malim Luji-om.
Donio ga Arraye da ga pričuvamo. Usput sa njim i jedna flaša wiskeya za
nas. Balantajn. Ma neka se nađe. Ustanem pogledam suđenje mi više ne
daje ni na jednom od dva laptopa a na kućnom više i ne probavam. A
jebga. Interesantno da Arry ima za gosta onog advokata od Generala
Ladicha. Došao čoek malo u domovinu. On je naime došao sa Balka i
postao državljanin Nade, ali je našao bisenes u advokaturi koju je
naslijedio od ćaće u Oboyu, to jest od rođenog njegovog oca. Mogao sam
mu pokloniti jednu moju knjigu ali se ne sjetih. Evo pisao mi štampar
Kriss da će vidjeti za moju treću knjigu pošto će biti štampanje. Ja uzalud
tražio na Gejdž Avenue đe mu je štamparija sada. Ma neima je pa neima.
A samo dvije plaze male imaju. Niđe Pandore. Možda je promjenila ime.
Pogledam na laptopu a zatim prenesem na Tv tenis i za divno čudo
uhvatim našega Joleta kako drvi nekog Klaussa. Prvi set 6:3. Klauss se
naljuti pa povede 2:0 da bi ga naš Noly ili Joly dotjerao na 5:2 i na svoju
servu mu dade 5:3 a ondak 6:3. O Jole Jole. Ti si mi nedostajao jer su
tvoji mečevi sa dva velika turnira na planeti Tchayna počinjali uvijek oko
3 ili 4 ujutro. Sada sam blažen kao oni od ljudi proglašeni sveci. Šta ako
je taj svetac sada u paklu i viče od bola. Bog cijeni ljudke misli pri
postupcima. Naprimjer ako neko iskreno pati dok ubija ljudska bića,
možda mu On i oprosti. Mečevi Joleta su kao i ovo suđenje što pratim.
Puna uzbuđenja i detalja. Kada pogledam samo izvještaj novinara to je
samo neka statistika bez krvi i mesa. Usput dok sam ovo pisoao odnio na
pokeru 4oo talira. Dobih dva keca a neko je dobio jednog. Povećasmo
ulog. Izađe četvrti kec dole i pored ostalih i žandar. Ja udri i ode to na
preko 700 talira. On imao dva para kečeva sa jandarima a ja tri keca.
Oma prekinem da igram. Dosta sam ja gubijo.
Eto tako se angažiram od jutra da glava puca a love niotkud. E moj Gilea.
Nevalja ti poso. Ajde ti lijepo prošetaj tog psa i smisli neki đab.
13.10.7012 16:12
Poslije
sat
dva
priče
sa
prijateljima
na
Austu,
zatim pijace, kafea pored nje, Bulka đe ima svakog pečenog sjemena iz
cijelog svijeta, pa DonVilla đe jednan tronožac na sastavljanje kupismo,
poslije četri sata, dođosmo kući. Bacim se na šetnju psa a noge mi klecaju.
Konačo sjednem za komputer. Navijem radijo GrizVille Tamo je još ljeto
od ok 20 °C. Mjesto pošte počnem jope sa čitanjem onog dokrora za oči.
Moldasheva.
Eksperimentisu se odvijali jedan za drugim, ali su uskoro Veliki ljudi shvatili d a j e t a k o r o đ e n o m p o s t p o t o p s k o m čoveku potrebna poduka, zato što su klonirani Tibetanci bili skloni da zapadaju u greh i nikako nisu umeli da se normalno koriste psihičkim tehno‐
logijama, kao što su to uobičajeno radili Veliki Ljudi. Zato je ne daleko od Kajlaša sazidan grad (tibetanski Vavilon, ili TunLong Vali) u kome su Veliki ljudi učili rastom malene Tibetance‐ ž i v o t u . T o j e t r a j a l o v e o m a d u g o , d o k s e Tibetanci nisu raselili po čitavom svetu, izgubivši pri t o m , n a ž a l o s t , s p o s o b n o s t d a koriste psihičke tehnologije. Ali, na Zemlji su već počeli da žive ljudi. Sambala je ispunila svoju misiju. A Veliki Ljudi su počelida odlaze pod zemlju ‐ u rodnu Sambalu. Velikih Ljudi više nije bilo na površini Zemlje. Tibetanci sutugovali i veoma brzo protraćili ostatke psihičkih tehnologijakojima su ih nekad naučili Veliki Ljudi. O tome je svedočio je‐dino veličanstveni Kajlaš. Sa gubljenjem psihičkih tehnologijadošli su divljaštvo i primitivizam. Proroci, koji su se povreme‐no pojavljivali tako reći niotkuda, osnovali su mnoge religije inaredili Tibetancima da načine teozofsku (religioznu) državui... da se sećaju, da se sećaju svoje prošlosti, koja je najhitnija zasve na Zemlji. Zemlju Sećanja počeli su da nazivaju Tibet. Veoma često su Tibetanci dolazili na to mesto gde su se na‐lazile sada već ruševine drevnog velikog grada ‐ tibetskog Vavi‐lona, gde su zajedno sa njima živeli Veliki Ljudi i... sećali su se,sećali i sećali svoje prošle veličine. A ruševine tog grada je sveviše z a t r p a v a o i z a t r p a v a o p e s a k . Tibetanci su prozvali to mesto Mestom Gladnog Đavola. Oni suuvek pričali drugim ljudima strašne priče o tom užasnom mestu Eto šta piše Moldy o našem postanku. Ja imam
i neke čudne photose o čudnim velikim ljudima. Poslao
mi neko E-majlom. Ne vjerujem da je to neka
fotomontaža jer su evo tri na raznim mjestima a bilo ih
je i više.
Neznam zašto ljudi ne vole istinu da kažu nego od davnina zatežu, kao
ono prije 5.000 godina oko oblika Zemlje, te ploča itd, pa nam sve kriju i
zamotavaju. Na DASu izašla jedna grupa da protestira protiv tajni o
kosmotskim bićima koji nisu porjeklom sa Zemlje. Daj predsjednče reci
već nešto o tome jer se toliko nekih tajnovitih pojava dešava. Kažu da hi
ima po nekakvim kavezima u tajnim odajama đe ih samo pokoji
predsjednik u gostima može vidjeti.
Uskoro su Tibetanci počeli da primećuju da se na mestu njiho‐vog velikog grada, već zatrpanog peskom, n a s e l i l a n e k a k v a m r a ‐ čna sila. Ljudi koji bi tu došli počeli bi da ubijaju jedan drugog bezikakvog razloga. Ta‐m o s e n a s e l i l o b e s t e l e s n o b i ć e , k o j e l j u d e h r a n i zlim mislima. To biće je bilo stalno gladno i stalno mu je b i l o p o t r e b n o d a o d l j u d i d o b i j a zle misli. I ljudi bi mu se predavali. Čak se moglo desiti da drug ubije druga. To je to, velim sad ja Gilea. I naš Balk je bio to mjesto
sigurno jer takvi zločini se tamo dešavaju s vremena na vrijeme
da ih se ne može drugačije objasniti. Pa onda zavlada mir. Rodi
se nekaka ljubav između naroda par decenija pa opet kad kresne
niko nikoga nemože poznati. Ubije i brat brata, otac sina. Sjetite
se primjera porodice iz Bridža; Otac poginuo u Eniš vojsci,
jedan sim u Oniš redovima a drugi preživio rat kao borac u
Aniškim postrojbama. Sjećam se u novinama je to bilo. Ubio je
jedan Eniš brata svoje žene i njenog oca u Lavoniji i onda su
otišli živjeti u Sany. Žena njegova kaže da je bez razmišljanja
odlučila da ode sa svojim mužem. Bili su u miru napravili dvije
kuće jedni do drugih i pucali kroz prozore kupatila kada je
počeo taj zadnji rat 92-e. I takvih ubistava ima a kamo li drug
druga kako piše taj doktor zlatnih ruku Moldy.
16.10.7012. 7:50:13
Igrali smo se i kupali zajedno na pustari, kilometar od moje
kuće. Slagali smo se i bilo je sve normalno, išli smo zajedno u
školu, bili prijatelji. Tako priča svjedok na suđenju Adžiyu,
voždu Eniša u zapadnom dijelu Hany prema Sany. On je tamo
osnovao republiku za Eniše a ostalima rekao zbogom veli
tužilac progoneći ih i otimajući im imanja, itd. Adžy je bijo
magacioner u miru i skladištio koješta čak i u svojoj glavi kako
se nemere živjeti zajedno sa Aniši. Tako je danas u sudnici
jedan a u trećoj je Karry počeo svoju odbranu. On je završijo
malo više škole čak i doktorirao nešto iz masovne psiologije što
mu je pomoglo da otruje masu Eniše prema ostalima. Nosi
kravatu uvijek i skupo održava sada sijedu čupavu frizuru. I on
je u glavi razdvojio Eniše od sviju paleći i žareći u Boni iako
mu to nije pramajka domovina. Naime došao je kao 15-o
godišnjak kod strica u Trader na školovanje i tuj ostao. Radijo
je kao psiolog u bolnici za umobolne, išao prijateljima Onišima
na vjerske praznike, pisao nejasne pjesme i živio mirno do
pojave demokratije na Balku. Tada se uzbudijo i vidijo svoju
šansu za bogaćenje i vlast. Odjednom je nestao iz Tradera,
prevario nekog druga da mu nabavi traktor, prokockao pare ali
se poslije 2 godine pojavijo u Traderu sa 2 milijona talira u
kešu, koferu. Dao mu Mrky, predsjednik Sany da povede Eniše
do konačne pobjede. Na njegovom suđenju svjedok je neki
pukovnik sa Ussye i priča kako je granata na pijacu poslata od
nekoga drugoga a ne od Eniša.ta granata je bila okodač za vojnu
intervenciju BOOMa protri Eniša. A oni kada intrevenišu, oni se
ne šale. Imaju avijona i kamijona na hiljade i hiljade. I vojske, i
opreme također. Ni jedna vojska sem TCHayna ili možda Ussye
im nemere ništa. Oni su pakt sada već 25 zemalja a kad prevrše
28 možda se raspadnu kao ta nikad do sada stvorena vojna
Alijansa. Tako ja sebi kao neki vizijonar dozvoljavam da lupam
sa nekim predviđanjima.
Tako se ja zabavljam dok Donja radi a Dunja sa nateklim
vilicama od pokvarenih zuba sa naukom muku muči. Sa naukom
nikada nije lahko. Ona samo galopira a novi mladi ljudi trče za
njom.
17.10.7012 5:53
Vezali su me za staricu u hodniku. Prišle su dvije djevojke i
tukle nas pendrecima jer smo slavili naš Anipki Božić u
decembru. Eniši slave svoj u Januaru. Ovo veli svjedok na
suđenju Adžyi. U Aprilu 91'e sam još uvijek radio. bijaše lijep
sunčan dan, taman sam primio platu u Eniš dinarima i oko 16 h
došao kući kad su nam neki vojaci došli pred kuču i rekli da se
pakujemo i da idemo Hengryu /Hengry je bijo vječno ljut
predsjednik Hany. Njemu je suviše kasno došla ta funkcija pa je
od silnog čekanja ukao i skroz prolupo/. Ušli smo u kuču i na
brzinu se spakovali i ušli u autobus. Tamo je bilo oko 40 ljudi.
Iza nas je išao još jedan takav autobus. Dali su nas Hany gardi
na nekom bedemu kanala. Ovi su nas prebacili u grad Osick.
Tetak i tetka su se ubrzo snašli i preselili u jedan stan /čiji
pitam se ja a već pogađate da je enku Eniš porodicu iz njega
izbacilo. Hany nije nikad vratila ni jedan stan nazad nekim
Enišima ni poslije rata dok u Boni su bili fer i vraćali narodu
stanarska prava. Tako su mojoj mami a i Donji vraćeni stanovi
koje smo doduše jeftino ali ipak prodali. Mislim oba za 57.000 #
su prodata, naravno totalno prazna jer je neko odnijo, tj
opljačkao sve stvari.
Okrenem malo suđene KaraKaryu. Onaj Usssinski
pukovnik priča kako je General Ladych diplomirao na tri
akademije sa odličnim uspjehom. Bio je talentovan ofricir i
vodio je takve ratne poteze da ne bude velikih krvoproliča.
Ussija je mene zaboravila u Bony. Niti su me pozivali na
sastanke gdje bih pomogao onim što znam niti kontaktirali.
USSYa je bila izgubljena pa se s pravom General Ladych
obraćao meni govoreći da ih je ta bratska Ussya izdala. Kary je
jučer rekao da je trebao da dobije medalju jere je spriječavao da
izbije rat a ne da ga hapse i sude.
Eto tako se ja zabavljam mjesto da nešto radim. Ima
oglas za mesaru u Guelphu, 25 km od nas. Kada smo stigli u Kič
2001- e godine upoznali smo mnoge naše zemljake koji su tamo
ostavili kosti. Oću reć dobili reume i bolove u zglobovima jer se
radi na stalnoj hladnoći i sve stojećke. Svratim u Queen na čaj.
Odem u onaj pored Common Kafea nadajući se da ću sresti
nekog od zemljaka. I zaista ubrzo kroz malo izdignuti prozor
kafane vidim dio sivog pikapa kako zamiče iz ćoška na parking
banke. Dolazi Ysho. Rastavio se od žene, izgorio mu kamion na
parkingu garaže gdje ga je ostavljao i u njemu moja druga
knjiga. To je prva spaljena moja knjiga. Taman sam došao na
mjesto gdje mene opisuješ nešto, veli on. Dođe i Elji naš
Grasslanđanin i po običaju se dere ' pa gdje si ti' itd. Poslije
svrati i Mič i pita me što se ne javim, veli ima flayersa da nosim
za njega. Velim mu da sam taman sredio auto i ne želim da ga
više lomim na tom poslu, stani, kreni, mada bi mi dobro došao
da smršam. Nije to neki težak posao ali to bacanje po smeću
viška novina me posebno psihički tuklo u mozak. Odem poslije
čaja u toj kafani na Shely aveniju i predam za školski autobus.
Poslije se svratim u blizini našega stana i tu uzmem formular,
aplikaciju, u drugoj takovoj kompaniji. Nazovem uvečer Altya
koji je jedno vrijeme vozioza njih. Kaže, odvezeš ih ujutro, pa
vratiš popodne pa pereš bus poslije. Sa dolascima i odlascima
potrošiš po 5 do 6 sahata dnevno a plate ti 3 po 12 $ ili 15 kako
koja firma. Ona sada vozi taxi po 12 sati. Jebeno, veli. Kupio je
malu Oyotu Priju koja je Hybrid. Dok troši benzim puni batreiju
pa poslije troši njenu struju tako da potrošnja izajde na samo 5
litara na 100 km. Još nije prodo onu harabatiju Đip Hndy.
Kupili smo zajedno te Đipove a troše po 14 litara na 100 km.
Jučer dođe neki momćić da pogleda moju Yja Đip. Veli poslo ga
gazda koji nema pojma o autima. Platiće kešom. Ja počo da
sumnjam da nije kakva prevara.
Da li je Ussija učestvovala u bombardovanju Eniške
Republike naizgled glupo pita Kary svjedoka. On na moje
čuđenje nešto zavija okolo. Pita ga sudac jel' si čuo pitanje bre.
Mi smo bili u partnerstvu za mir sa BOOMom, veli on, ali
nismo niti ćemo biti njegove članice pa nismo niti bismo
učestvovali u tome veli on. Zafališe mu se i on ode kući
pjevajući. Jebe ga se. Pauza.
Bacili su me u vodu u podrumu veli svjedok Aniš na
suđenju Adžyu. Bili ste član mladeži HDZ, Od kada. Nemerem
nagađati veli on. Kada ste si dali istetovirati. Mislim 90e. Ne
znam. Čime se bavila mladež. Neznam veli on nisam bijo na
satancima, neznam, neznam, neznam. Pauza.
Skuham vodu u električnom bokalu i u dva puta naspem u
plastišni bokal u koji sam stavio jednu kesicu Slim čaja. Ko fol
za mršanje. Prije toga sam prelio nešto izlomjenog keksa sa
ladnim mlijekom iz frižidera i to posrkao. Tražeći bezuspješno
zeleni čaj naletim na euro krem, onaj pola bijel pola čokoladno
crn. Maznem jednu kašikicu onog čokoladnog.
Svanulo je. Tmuurno jutro. Cortlandom lijeno prolazi sve
više vozila. Kary ima nova svjedoka, Irish Generala koji je bijo
u Traderu kada je esplodirala mina na pijaci. Velju on da je bij0
oko Tradera odo u kontrlu NU i viđo na jednom položaju 4
bacača Oniške Armije ali se iznanadijo jer suu cijevi bile
okrenute ka Traderu. Od pijace morda samo 4km. Kary
pokušava da dokaže da je mina na pijaci bila montaža i lažni
napad a da su mjesto pravih civilnih žrtava lutke i leševi sa
fronta postavljeni za snimanje reportaže koja je obišla svijet i
podigla zapadni moral za bombardovanje Eniša za taj zločin.
Posmatrači su bili raznih nacija da nebi bilo pristrasnosti, veli
svjedok.
18.10.7012 8:02
Kary tvrdi da na Eniškim položajima takvog minobacača koji bi bacijo
minu na pijacu i ubijo 60 ljudi nije bilo u okolini 20 km. Ako je i bilo bili
su pod kontrolom NU. Nastavlja tužilac sa svjedokom po imenu Škrby.
Tako sam kasno ustao jer sam kasno legao. Svaka porodica ima
svoj ritam. Donja je još kasnije legla od mene. Ččekala je Dunju pa su
malo pričale. Eno joj sada mama sprema hranu da ponese na fax. Ima
danas 2 mi term ispita. Oni tako ođe studiraju. Imaju više ispita, kvizova,
laboratorija, zadaća i na kraju završni ispit. Sve to utiče na konačnu
ocjenu. Mala se zahuktala pa ostaje na faxu do kasno.
Moj načelnik je bio Szmich Savzo, veli svjedok na suđenju Karyu.
Primao sam isključivo pismena naređenja. U njima je bio opis cilja. Đe je,
šta je tamo, živa sila, te'nika,veličina cilja da planiramo koju vatru treba
da otvorimo, jedinačnu, grupnu i koji kalibar da upotrebimo. „Da im
jebem mater, drmni ih nečim i rasteraj to oko sebe“ veli General Ladiych
u nekoj naredbi nekome, čita tužiteljka kao ilustracija. Ja nisam imao 82ku. Ima prosta, skrraćena i puna priprema. Imao sam 4 jedinice i 4 vatrena
položaja dok se nismo u Avgustu 95-e premjestili na 20 km dalje od linija.
U mojoj zoni nije bilo niki drugi art jedinica. Namjerno sam napiso art
mjesto artiljerijski da istaknem umjetničku stranu vojničkog zanata
ubijanja ljudi. Nije to tek puko ubijanje. To je umjetnost.
Imali smo bacače 20-ke i 122 milimetra 6 haubitza. Pauza.
Okrenem sudnicu Adjicha oni završavaju za danas. Svjedok je Đakyla.
Liši na onoga Đakulu iz Grasslanda koji je bijo inspektor u policiji. Pušio
je strašno puno i u ratu umro naprasno. Sa njime sam radio i ja kao
inspektor 3 mjeseca. Uf što je to bila zajebancija. Prvo bi pili kafu.
Ispričali viceve ili događaje da se dio suza ismijemo. Pušilo se naveliko.
Poslije rada u školi ovo je bijo pravi relax. Kriminalce ili osumnjačene bi
saslušali i zapisali njihove izjave i dali u kartoteku. To je poslije koristio
tužilac ili advokat, vrag će ga znati. Nisam se upuštao u to. Meni je tamo
bilo veselo. U prizemlju je bio bife i tu bi se pilo na veresiju. Kada bi
plata došla plaćali bi po cijenama od toga dana sve što smo prije popili.
Tu je bilo uvijek živahno. Tamo su dolazili vojaci da uzmu sledovanje
municije jer je iza šanka bila neka tajna odaja a vrata maskirana brodskim
podom kao i zidovi tako da se nisu lahko ni uočavala. Kako li se samo
zvao onaj što im je djelio municiju. Vojaci nijesu pili alkohol javno ali bi
poneko drmnuo neko piće i čekali pokret. Jednom jedan iz Njaka Balu /
Banja Luka/ isuka nožekanju neku strašno veliku i prstom provjerava
oštricu. Veli mi Profo, kako su me svi tamo zvali a meni godilo jer moje
ime je strahovito odstupalo od Oniških imena, nekada se mora i zaklati.
Poslije sam se demobilisao odatle i jedno vrijeme prodavao stvari na
pijaci. Naiđe on i zasvira nevješto na mojoj maloj guitari koju sam kupijo
kada smo mi profe išli na Pannyu, zemlju Flamenka i dobrih guitarista. I
mi nešto znamo veli on i ode. Peklo ga je možda jer je postao koljač.
Evo sada baš najavljuju gostovanje Paka, najboljeg od najboljih, na
Bemussu, festivalu muzike u Grizzvilu.
Za razaranje grada su potrebni tenkovi, maljutke i topovi, veli
svjedok. Mi smo samo odgovarali na vatru Armije Oniša. Sa osmatračnice
bi dobili informacije pa i od komande pa kad se oni podudare treba 5 do
10 minuta da se pripremimo i opalimo jedinačno da se situacija smiri.
Poslije na odnovu osmatrači vršimo korekciju. Sa bolnice na Košebu i
Marydvoru su slali 120 na nas a mi nismo uopšte uzvraćali. Pet timova
NU su pratili šta se ispaljuje sa okolnih brda đe su 90 % naseljeni Eniši. Ja
nemerem znati šta su ostali granatirali. Vi ste označili vojne ciljeve,
Veleshichi, Vječnicu, i još neke nabraja lijepa tužiteljka. Šta li nju zaboga
navede da se bavi ovim suvim poslom. Mogla bi da glumi sestru, čak i
bliznakinju od trenutno naj bombe Olyvuda Jenifer Oppez. Još ako ima
tako isto lijepu guzu kao i Jenny koja je svoju osigurala na 20 milijuna
talira mogla bi da veselije zarađuje za svoj život.
Ode svjedok do Ponedeljka a danas je tek Četvrtak. Jope praznik
NU. Blago se njima na sudu. Pauze su sve duže. Generalu Ladichu ne
sude već 7 dana. Odmaraju ljudi. Sud će za nas sa Balka raditi do 14
godine vele. On je oformljen bez saglasnosti savjeta bezbjednosti svih
država Galaxije ali to nikome ne smeta. On radi.
19.10.7012 6:52
Ustali smo rano. Crna noć je napolju. Dunja još spava a maman joj
Donja upravo ide raditi. Skuvao sam joj po običaju jutarnju kafu. Odavno
nisam to prokomentarisao „Kad je Koto svojoj ženi Yovanicky mogao
svako jutro skuhati kafu zašto ja nebi i svojoj također. Koto je bio jebac
bez premca. Vazda je imao žena oko sebe. Neki tvrde da je imao i 15-oro
djece Možda ga je to opuštalo i dovelo dotle da mu na sahranu dojdu svi
predsjednici Galaxije sem predsjednika DASa. On je posalo svoju mamu
jer je bijo zauzet ganjanjem komuniste Kastre sa Uby da ga skine sa vlasti
jer je taj bradati div slao vojsku po Afru i Latinu i već u 15 država
napravio prevrate.
Primila je Donja 1.075# na naš zajednički račun upravo jutros.
Svakog drugog Petka ona tako primi dobru sumu od preko tisuće. A i
zaradi te pare to je sigurno. Sve transakcije su elektronski. Dal' su te pare
stvarne ili kako to funkcioniše ne znam. Može li država namaći sav taj
silni novac svima ili ga prikaže a neima ga u stvarnosti. Eto mi Dunja kad
dođe sinoć zatraži 55 # u kešu za fotographije na tadnjoj godini fakulteta.
Čudno da neko traži keš.
Onaj pas u stanu do našeg opet zavija. Osjećam se da sam na selu.
Čekam da se sa pauze vrate u sudnicu 1 gdje je suđđenje Ađichu
ili Adžyi kako su ga raja u zvala dok nije postao ljuti predsjednik jednog
komada zemlje pri komadanju Balka. Svaki od novih lidera kojih se
namnožilo na tisuće je teo da prigrabi nešto za sebe tvrdeći da to radi za
svoj narod a ne za svoj đep. Okupio je bandu i navalijo na druge da hi
otale isćera. Tako nasta 7 teritorije brez orginalnog svog stanovništva
nego se tri od 25 milijuna raseli po Nalku i dalje na Aust i Nadu najviše.
Vako kad gledaš nije ni puno to samo 3 milijuna ali u Bony to bi 2 od 4.
Strašno. Na teritoriji od 50.000 kvadratnih kilometera. Šta je to 250 x 200
km teritorije. Otale smo i mi. Ove godine kad sam poslije 16 godina
napokon ušao u naš grad Grassland osjećao sam se uzbužen kao oni
iztraživači kada dođu na neko sveto tajno mjesto. Vide i ono čega nema.
Bio sam u njemu samo dan, oskrnavio se i još trpim posljedice. A joj.
Bio sam i u WC-u hortela Mossky u GrizzVillu čija slika 45x30
cm visi uramljena na zidu pored komputera, to jest pored moje glave kada
sjedim za njim i čak kakio u njemu tamo, što smatram mojim velikim
uspjehom. Svašta. Pa jest. Pa kad nemožeš da postigneš uspjeh na javnoj
sceni, da ti naprimjer predstave knjigu na Oktobarskom samu, onda se
okrećeš unutrašnjim organima. Tako i ovi lideri su obilato klali i cepali
creva stanovnika Balka, a teli biti bogovi. Dok ovo pišem suđenje Ađiyi
ide pa stane pa ga otkočim a oni drve o rasporedu kada bi nastavili. Petak
je i svak žuri da ode svojim organskim potrebama, na pivo, ručak, krevet,
prazan ili pun. Šta možemo kad smo taki.
-Weljko jel istina da zagovaraš suživot sa Anišima?. Ko vas je to
pitao Ađy ili Arčy, pita svjedoka tužitelj zblanutog Ađye. Artchy, veli on.
Artchy je bijo stra i trepet Balk ratišta. Došao bi tamo na neka mjesta sa
svojom bratijom, pošamarao neke ljude, opljačkao grad, popljuvao Enišku
odbranu da ništa nevalja i otišao u GrizzVill svojoj ženi, prelijepoj
pevačici Turbo Folka. Tako su Ađy i on rasturili skupštinu i isterali iz nje
potpisnike Daruvarskog sporazuma po kome je suživot u zapadnoj
Lavoniji republike Hany između Eniša i Aniša čak moguć. Svjedoka
Džakula Welja su na toj sjednici optuživali da je za potpis svaki od
članova vijeća dobio 200.000 u svoj đžep. On naravno nešto mumlajući to
niječe. Čak su kompletno vijeće i zatvorili u zator u Septembru 93-e.
Predviđena je bila i smrtna kazna. Izdaja Ađija se skupo plaćala.
Onaj komšijski pas baš prijatno tuli. Kako li je ukućanima spavati
sa njim u stanu i jesu li oni uopšte tuj. Prenesem zvučnik na laptop pošto
advokat govori Balk jezik, a priča tko tiho i bezvoljno kao da nije jeo pet
dana. Možda štedi od dnevnica i honorara. Kažu da im NU daje i do
500.000 za odbranu jednog optuženika. Evo upravo su zatvorili malo
suđenje za javnost pa ponovno ga otvorili. I to me nervira. Kao javno je
sve ali, nije. Dđakula priča o podizanju barikada po selima Eniša da se
odbrane od upada Aniške policije i ponovnih pokolja kao onih 41-e. Na
zvučnik mi beše slab ton dok se ne sjetih da pogledam u čošak ekrana.
Kliknem na malu ikonu zvučnika i gle, tamo je bijo potencijometar na
ispod polovine. A joj šta ima tako stvari da ih nevidimo, a problem je tako
jednostavno riješiti. Sad ću i radijo Moraviu moći da slušam. Tuj je pravo
narodnjačka muzika. Stalno drma.
O, Džakula je išo i na razgovor kod predsjednika Hany poslije
borbe aktivnog i rezervnog sastava policije. Tada je i Adžy šnjim išo kod
ljutog Hengrya jer je 40 Eniških polocajaca bilo zatvoreno u zatvor. Voyo
Vuk je podnijo i neke dopunske zaktjeve na pismo, jezik, neku
autonomiju teritorije, zastavu, štampu iz Sany na Kyrilitzi. Primljeni smo
lijepo i saslušali su nas jer su se zabrinuli na svu tu šokantnu situaciju na
prvi oružani sukob na teritoriji Hany. Začudo Hengry nije bijo toliko ljut
pa je oma puščo policajce, a one zahtjeve lagano stavijo u fijoku.
Već u ljeto 91- neki maskirani napadaši bi dolazili i napadali Eniše
u većinski Aniš selima, velju Weljo. Policija bi na intervencije po pravilu
dolazila suviše kasno. Ondak je počelo to kao revanšizam i na Aniška
imanja u večinsky Eniš selima. Kuku. Sve poludilo.
Pušćam preko Džakulinog svjedočenja radijo naxi evergrin. A
otkada ga nijesam čuo. RolingStene rola 'pliz mi bi let mis andristud'.
Vidim ode i svjedok a i oni ostali sve žurno navalili na vrata.
A u pm, naduo mi se strašno stomak. Prošetam sa Donjom sinoć
pa svratimo u Taliz, radnju polovne robe. Toliko sam se umorio da sam na
kauču zaspao deset puta. Pogledamo reprizu serije Sva ta Ravnitza pa ona
ode na spavanje.
Evo i Dunja ode na generacijko slikanje. Natovarila si je neke
torbe i u piđami i japankama ode nizbardo. Svašta. Ja zajedljivo pito na
koliko dana odlazi a ona veli to ti je assume. Pitam šta je to, a ona kaže
ukucaj u riječnik. Ja ukuca i pojavi se arogantnost i još 16 sinonima. Mala
me čita nema šta mora jooj se priznati. Kaže da bi trebao biti sretan jer se
ide slikati za završnu godinu faxa. A meni svejedno. Baš sam sav nekako
bezživotan. Sve mi svejedno. Da bog sačuva. Ubii se Gilea. Vrijeme ti je.
Tvoje je prošlo. Samo se gnjaviš sa životom. Opsovao bih nešto kao jebo
te otac ali mi se neće. Nekako ta psovka je kod nas u Bony bila
familijarna. Sretne jaran jarana pa mu kaže, – đe si jebo te otac. Svašta.
20.10.7012 12:54
Subotnje popodne, praznik mi je jer je Dunja u kući. Bila je na
poslu u mesari 5 sati po 19.5 # jer je Subota. Inače je 13#/h. Mislio sam
Donju odbaciti na posao pa otići na kafu u grad ali odustah. Pitam Dunju
oće li mi ona dati Toyu pa ću se do 14 vratiti jer ona radi danas i u Wayu
od pola tri. Došla je jučer sa slikanja oko 17 h i poslije jedno zdravo
odmah otišla pravo u krevet. Kaže da se budila oko 22 h i mislila da je 10
ujutro i počela da panikuje. Tako ona kaže taj glagolski oblik. Nema veze
mi je dalje volimo. Spavala je 12 sati. I zaslužila je poslije ovako silnog
učenja. Pitam je sada đe ćeš večeras. Ona veli u Biblioteku. Imam da
predam laboratuar, veli. Svašta a groznica subotnje vešeri. Sinoć sam
pogledavao taj film a pogotovo plesne tačke Travoltya.
Ja se probudio jutros a na satu 7 i nešto. Vidim svjetlo u hodniku i
velim Dunja ga ostavila. Ustanem u kad ona u kuhinji. Zbunjen ne
govorim ništa plašeći se njene plahovite reakcije koju često ima, pa
pogledam na sat, a na njemu je tek pola 6. Sjetim se da sam mali
elektronski sat pored kreveta njakao da nas ne budi rano, pa pomjerao
vrjeme buđenja sa 6 na 10, a time vjerovatno zakačio i pomjerio za 2 sata
unapred ono redovno.
Kažem Dunji da je maman kuhala graha pa neka ponese na posao.
Odem u toilet i zbunjeno gledam u crvenu mokraću koja teče iz mene i
posatje još zlokobnija se kupi na dnu šolje mješajući se sa vodom koja je
tamo uvijek. Takve su naše WC šolje na Nadi. Pustite vodu, ona ode a
natoči se jedno litar-dva koji ostaje u šolji do slijedećeg pušćanja. Sjetim
se u momentu da već dva dana jedem kuvanu cveklu. Valjda je od nje.
Sjetim se također da sam prije par sedmica o crvrnoj mokraći pričao i
Donji i već bio i zvao našu femily doktoricu Segedy da zakažem randevu,
ali je baš tada telefon bio zauzet, sjutrafdan mi je to naglo nestalo. Sjetim
se sada, da sam i tada, jeo kuvanu cveklu onako cijelu. Oguljenu. Kao
jabuku. E moj Gilea. Neda ti se ni crknuti.
Sav sam utrnuo od ležanja pa odlučih jutros da okrenem jedan tur.
Jebeš i Mančester i njegovu utakmicu jutros na TV. Boroi se za život
Gilea. Bori se za bar još jedangrijeh na ovoj stvarnosti prija no što se
preseliš u Ahiret. Tako i naši Oniši na Balku zovu Raj. Sinoć i preksinoć
smo ja i Donja četali malo. Ma moram. Neznam šta mi je. Kada počnem
ramenima i nadlakticama da udaram u štokove vrata znam da sam se
predebljao. Strašno. Sigurno imam 140 kg. Pa kako mislim da živim.
Evo 67 godina od oslobođenja GrizzVilla. Preko 1.200 dana je
bijo pod vlašću Hammera. Možete misliti kakav je sex vođen tih godina.
Sa mirisom uniformi. Pod plaštom kvislinške vlasti Eniša u Sany
isporučeni su u logor Banjitza Jewi, Tzigan, neposlušni Eniši u ukupnom
broju od oko 13.000 i tamo likvidirani. Taj logor se nalazijo pod zastavom
Hany jer se ona protegla do samog GrizzVilla u tom preriodu pa je to
Enišima iz Sany bilo opravdanje da njihov režim i nije bijo tako kvinsliški
ni fatisistički kao neki drugi. Samo preko rijeke Sawe je bila Hany.
Nevjerovatno ali istinito. Neki dan presjednicima Sany i Hany dadoše
ordenje na Yuro. Ne ovom friško novom predsjedniku tužna lica,
nevjernom Tomyu, no bivšem nešto veselijem ali kameno ozbilnom
Tadyu. Kažem nevjernom jer bi on dugo u partiji sa msije Seselom koji
leži evo već 10 godina na suđenju u Hayu, pa mu dodijalo stalno pričati
otrcani Seselov refren, Sany je do Vilovititze i osnova svoju partiju kojoj
će samo on biti predsjednik. Sa sobom povede i velikoh mangupa Vuka,
neradnika, jer nema ni dana staža negdje upisana, pa osvoji naš vredni
Tomytza predsedničko mesto u Sany a Vuchich potprresjednika vlade
Sany i ministra odbrane i doministra policije i predsjednika Tomitzine
partije.
Slušam malo vjesti na Tv GrizzVillu. Evo Adafyev neki ministar
ufaćen poslije godinu dana skrivanja. Plemenski sukobi prijete da izbije
građanski rat. Osim toga radikalni Yslamysti šaraju po Ybiji kuda oće.
Ipak od nafte je inkasirano 50 milijardi što je svojevrstan rekord.
Mnoga zvučna imena su u zatvoru na Taly poslije čišćenja
antikorupcijskog tela. Zamisli samo kako bi bilo mojoj Dunji da mene
uhapse, oduzmu joj stan, auto jer sam korumpiran. Tako je sada mnogoj
deci na Taly. Žalosno. Eto i na našoj Nadi pred istražnom komisijom u K2
neki šef gradilišta ili gradonačelnik, priznade da je dobijo na ruke 500 do
600 hiljadarki od građevinske Mafye.
Popodne je blizu 16 h. Gledao sam malo našu Annu kako igra
tenis. To je djevojka duga 185 cm i bijaše prvak galaxije prije 4 godine.
Ima jedan pjevač i kantautor malko brezobrazan koji tvrdi da dok su
devojke nevine u tenisu postižu uspjehe a kada se probiju onda se nešto
pokolebaju. Možda je to tačno ali eto naša Anna poslije laganog prvog
meča koji dobi sa 6:2 izgubi preostala dva od lijepe i također visoke
Usskinje na turniru upravo na UssO, najvećoj naseljenoj planeti naše
galaxije. Blago se Annitzi ona sada u otel na večeru od najmanje 200 # po
osobi itd. Još ako joj je i dragi tuj. Nema šta da žali, sa turnira na turnir.
I ja bih. Sjetim se mojih dana u Slobodi. To je bilo više puta pa me
je sa iznenađenjem ona dočekkala kao nekad lijepa, sjetna a uglavnom
dosadna stvar. Pade mi naum moj odlazak na zimsko ferje 77-e u Vnick,
srednjevjekovni grad na moru. Sjedio sam u gradskom kafeu i posmatrao
ljude, stvari i plafon. Bio sam slobodan iako još vjenčan. Draga mki se
nije javljala već duže vrijeme i shvatio sam da sa našom vezom nešto nije
u redu. Nisam htio da dosađujem i odoh na more u taj grad gdje svi sretni
i nesretni idu na duševne vježbe. Interesantno da nisam jurio djevojke,
žene, udovice, puštenice. Tugovao sam mnogo ali bio sretan jer sam bio
naizad poslije dužeg vremena potpuno slobodan. Kao oni momci koji
nikada nisu imali djevojku nego stalno se nečim bavili i nemali vremena
za njih. Da li Fudbalom, čitanjem, slikanjem, filatelijom, glumom i ko zna
čime još. Možda su bili svjesni sa za žene treba suviše dragocjeno vrijeme
utrošiti. Daklen bi ja slobodan pa mi to dodija. Nisam bio toliko maštovit
da se posvetim nečemu drugom. Odem kod nje slijedeće zime i ostanem
10 i po godine. Rastavimo se i ja opet slobodan u četerdesetim. Čujem da
se moj profa Filozofije oslobodijo sada skoro poslije, auuu, 35 godina
braka najmanje. Bio je uvijek pametan. Nadam se da je i ostao. Sreo sam
ga 2 puta u 2 dana sada u Grasslandyu. Lijepo smo se pozdravili a on sijed
ali vitalan. Filo ga održala. Ima jedan vic kada se dvoje rastavili u 100-tim
godinama života. Pitaju ih zašto nisu to prije učinili. Kažu, čekali da deca
pomru. I od te slobode nisam imao neke vajde u smislu razvrata. Sreća pa
se zaljubismo ja i Donja i eto nas u sretnom braku. Malo se naruši ljetos
mojim odlaskom bez nje na Balk. To je bila Sloboda koju nisam dugo
doživio. Znate ono sve drugačije, sve. Nema iste priče, obaveza, pejsaža,
Tv, radija ameryen ni ropyen jezika. Totalna sloboda. To mi se osveti po
povratku. Ta Sloboda. Kakop se ja usuđujem biti slobodan. Ići u pozorište
kad ja hoću, u neki grad, otel, voz, noćni bus. Sve. To je smisao slobode, a
ne razvrat na šta Donja misli. Ona mi odmah prišila neke ženske jer sam
jadan pomislio da je bar na kratko osloboditi se svehga naročito njih meni
jadnome dostupno. I Biti slobodan. Novac nije bio problem. Gišet,
automat radi na debit karticu, a nije ni skupo bilo to sve za mene i Dunju
oko 3.500, a izvadijo sam na RSP 4.700 i stavio na jedini i zajednički naš
na kont u President Choys. Sloboda. Dal će ona znati pevati kao što su
sužnji pevali o njoj, pisaše jednom davno pesnik Miljkovich. Ja od nje
sada posrćem. Ispaštam. Nikad više rekao sam sebi. Nikad više neđu šetati
ni jednim gradom Balka potpuno slobodan. Iako odem sa Donjom ću ići, a
tada će biti, ajmo tamo, ajmo vamo, amo tada, ajmo nikada. Neka.
Ebo ti slobodu ako od nje moram da crknem. Ovo pišem jer mi se
drug Ysho neki dan oslobodio od njegove žene. A sada vidi koliko ima
uzaludna vremena jer nije ni on neki hendy men. A nema ni para, što je
najjgore. Čak mu je i kamion na parkingu firme za koju je vozio izgorio
pa ne vozi više duge ture sam. Išao je sa nekim vozačima na ono pola pola
ali nije to ta sloboda o kojoj je sanjao. Ma nije to sloboda. Sloboda postoji
dok si zarobljen. Eto i svaki kredit je na neki način zatvor. Moraš nabaviti
pare za ratu, a time moraš raditi. Itd.
21.10.7012 8:44
Sloboda mi je došla u obliku da mogu prošetati slobodno kada
hoću i kud god hoću. I to je mnogo. Koliko njih nema ili nije ni to imalo.
A bome ni ja u Grasslandu od 92-95-e.
Odoh skidati kile. Sinoć sam otišao čitava 3 km do Donjinog posla
i tamo na parkingu sjeo u naš đip Ya. Kad je ona došla otišli smo u kafanu
na Victoriji kod zemljaka Ocyke i Rantchy. Beše tamo i našega sveta. Za
šankom šarmantan čovek i sjednem do njega na barsku stolicu koja mi je
uvijek donozila zadovoljstvo neke slobode. On dovodi pozorišne i
pjevačke grupe. Završio je u GrizzVillu slavnu matematičku Gimnaziju,
zatim na faxu elektrotehniku. Ispričasmo se siti o svačemu. Bio je skakač
sa motkom u Zvesdi pa je poprilično obišao svijeta. Pored njihovog
stadiona u GrizzVillu je bila burekđinica, a njen vlasnik neugledni Artchy.
Niti je bio kakva fora u krugovima lopova, a ni ostalo. Znalo se malo o
tome da je u inostranstvu imao neke pljačke i bjekstva iz zatvora i da je
kidnapovao jednu pevačicu po naruđbi njenih roditelja. Uglavnom je bio
poznat po toj ženi, narodnoj i veoma atraktivnoj pevajki Secy koju oženi u
po rata 93-e. Ta kad pjeva stadioni gore. Arčija su kao što se zna neki
atentatori ubili u hotelu Kontinental u GrizzVillu.
Pokušao je i neki naš poduzetnik iz Kiča organizovati koncert za
njegovu udovu na Nadi ali joj nijesu dali vizu za razliku onom Anišu iz
Hany koji pjeva rasističke i ubilačke textove. Doduše, Nada mu je
službeno zabranila javne nastupe ali crkva je ipak organizovala njegov
koncert gdje je 6000 ljudi došlo da ga čuje. Tako bar kaže njihov ovdašnji
radijo.
Na iste svečanosti vođeni. ... umrla je četa đaka na brdovitom
Balku, recituje jedna na eniškom radiju u Kiču. Danas je 71 godina otkako
je Hammer vojska streljala nešto preko 2000 stanovnika grada
Raguyevtza u Sany za odmazdu 100 građana za jednog Hammer vojaka.
Usput su na streljanje odveli đake iz srednje škole. Decu. "Mislim da je
ovo dobra opomena za sve i drago mi je što je tu i njegova ekselencija
ambasador, koji je i time dokazao veličinu svog naroda, jer narod nikada
ne stoji iza zlikovaca", poručio je predsjednik tužna lica. 'Teo bi ustvari
reći, objasniti, da za zločine koje su vršili Eniši u zadnjem ratu 91-95 na
Balku nije kriv eniški narod.
Ma slažem se ja, ali ima tu nešto neobjašnjivo. Otkud toliki narod
da krene za nekim navodno ludim vođom. Eto ti isti Hammeri su
likvidirali 20 miliona Ussa. Pa nije samo malo njih iz toga naroda bilo
krvavih ruku. Naravno nije cio narod, male bebe i žene, učestvovao u
tome. Pa ispada da bi bolje bi bilo da nam deca vladaju. Ili žene. Zamislite
lepe žene na vlasti, 90-60-90 cm, ne neke babe ružne kukastih noseva. Da
vladarke ispune fino norme ljepote pa na izbore za vlast. Najljepša za
predsjednika pa ministarke itd šta sve ima tamo i neznam. Nije me to
nikad ni privlačilo ni da znam a kamo li da učestvujem u nekom obliku
vlasti. Možda bi ljudski rod imao više sreće sa ženama 'au poivoir'.
Eto sadašnji kandidat za predsjednika DASa kaže da im je osnovni
neprijatelj broj 1 USSYa. Ja se zabeseknuo. Pa nije ni izabran a već prijeti
cijelom čovječanstvu. predprošli kandidat je tako valjao iste nebulozne
riječi i nije izabran. Valjda neće ni ovaj. Čemu da se onda nadamo.
Sveopštem ratu đe pobjednika neima. Ostaće samo mrak. Sunce neće
dugo moći da prodre kroz dim ljudskih pronalazaka. Sinoć baš kaže onaj
čova za šankom, Yuro dobila Nobelovu nagradu za mir a lani u sastavu
BOOMa bombardovala Ybiju uzduž i poreko. Koliko vidim saće i Syrius.
Čudni neki mirotvorci. Ma vala ne znam više ni čemu ovo vodi. Morda
nas vrnu u četrvtu dimenziju kod onih pametnijih oblika žživota. Možda
im trebamo pa nam dovode vake predsjednike sumorne budućnosti.
Sunčan dan. Ode Dunja na fax ali će prije toga u neki restoran da
se nađe sa drugom. Velim joj,-blago tebi ti imaš druga a ja samo drugaricu
Donju. Veli Dunja uzmi mene za druga. Me nemože velim ja, mora biti
muško ko i svi drugovi, da idemo zajedno na utakmicu, kafanu. Da se
svađamo, itd. Veli ona da ispunjava samo to da se svađamo. Ode i ponese
torbu stvari što znači da neće noćiti kod kuće. Sa srećom Dunjaaaaaaaaaa.
Popodne sam prošetao okolo Plaze. U Talizeu kao da je neka svih
doba neobična exkurzija nahrupila na vrata. Da nije rat negdje friško bio
pa se opet ko zna po koji put novi doseljavaju. Tako mi baš tu na trgu
Plaze jednom dva dlečaka kao i sva vavik radoznala djeca postaviše malo
bojažljivo pitanje, - jeste li vi novi. Ja nisam shvatao taj izraz 'njuan' pa
sam izgledao maloljut kada su mi ga treći put ponovili i oni se bojažljivo
povukoše. A ja bio ljut na sebe, ne na njih, pa i poslije kad svatih taj
izraz, ali ipak u sumrak dovikujem za njima, -yes, yes i pomislim zaista ja
sam njuan. E moj Gilea svašta si bijo, a eto sada si i taj njuan. Ebi se.
Kući se danas vratim po jarkom suncu strgavši jaknu sa sebe ostavši samo
u tamnoplavoj majici sa prorezom na prsima koji sam sam makazama
napravioda me okovratnik ne guši. Išao sam sa velikim naporom. Sjednem
u predsoblju zgrade i tužno odmaram. Jel' ovo zadnja moja jesen. Ako
ovako nastavim debljati odh ja u Ahiret.
Gledam danas cijelo popodne Tv GrizzVill. Prenio sam sliku i ton
sa komputera na veći ekran 32 inča. Ludim. Bi neka mjuzikl dramica sa
dobrim glumci-pevvačima. Pa zaspah. Poslije bi Kusto sa emisijom o
kamen gradu. Naime napravio on grad od kamena u čast velikog pisca
Andriya koji nam mistično prikaza naše istinite živote, a za roman 'Na
Ryny briđ' dobi Nobelovu nagradu za književnost. I to baš u gradu gdje je
taj most živješe on u djetinjstvu. Inače se rodio, a gdje bi drugo no u
našem Grasslandu. I o njemu je napisao jedan roman Grasslandska
Kronika i priču o Vezirovom slonu koju smo adaptirali za naše malo
amatersko pozorište. Anry je bio Aniš po rodoslovu, a živio u GrizzVillu
za Drugog rata. Lično je poznavao i ludog Aveglya jer je bio ambasador
Balka u vrijeme moći ovog manijaka sa Austa koji neobjašnjivo zavlada
Hamerima i naredi im da kolju i ubijaju štoviše po njemu neposlušnog
svijeta.
Prije toga je Kustoo napravio Drven grad. Sakupi kolibe i kuće po
teritoriji oko toga grada i sastavio ih na nekoj čuki. Tuj jednom godišnje
drži svoj festival filma Kusterdorf. Neki ljudi baš ne drijemaju.
Evo sad emisija o tikvama. Sunce polako zalazi. Kod njih na
Balku je evo ponoć a u nas na Nadi tek 18 h. Još jedan prođe dan.
22.10.7012 8:49
Na suđenju Karyu nešto drve o artiljeriji, svjedok veli ma nemam
ja pojma o artiljeriji i minobacačima. Stalno prekida, bufering. Probam
sudnicu 1 u kojoj je Ađich, tamo je izgleda završeno za danas.
Idemo u 10 kod zubara da Dunji izvadi jedan ili dva zuba. Opet
oko 500 # naših ode k njemu u đep. Predložio je da damo 3000 # da bi joj
sve popravio. Čak i one popravljene ljetos na Balku.
A neznam kome više da vjerujem. Ovo sa zubarima i doktorima je
pljačka stoljeća.
Kary pita svjedoka Škrbicha. Jeste li vidjeli artiljeriju na putu za
selo Studenkovići. Jel bilo bacača u ljeto 95-e. Nije hi bilo, velju on.
Kakav je to objekat Golo Brdo. To je rijetko obraslo brdo. Gotovo da
nema stanovnika. Ode svijedok Shkrba. Onaj pneumatski zabijač šipova
poče da neumitno tuče. Devet je sati u sunčano hladnjikavo jutro.
23.10.7012 8:45
Kiši do neba. Jedva vidim slova na tastaturi koliko se smračilo.
Probam suđenja. Izgleda da sam totalno zakasnio. Zateknem sajt
od jučer o bolestima.
http://www.alternativa-forum.com/afirmacije/2059-louise-haytabela-uzroka-bolesti-i-afirmacije.html
Kaže sve je u mozgu, Suviše je dug spisak. Evo nešto. Poremećaj:
AIDS
Vjerojatni uzrok: Poricanje sebe, osjećaj seksualne krivnje. Jako
osjećanje da nismo dovoljno dobri.
Afirmacija: Ja sam božanski i prekrasan izraz života. Uživam u
svojoj seksualnosti i u svemu što jesam. Volim sebe.
Poremećaj: Akne
Vjerojatni uzrok: Neprihvaćanje sebe. Mržnja prema sebi.
Afirmacija: Ja sam božanski izraz ljubavi. Volim i prihvaćam sebe
takvu kakva jesam.
Poremećaj: Alergije
Vjerojatni uzrok: Na koga ste alergični? Odbijate vjerovati u sebe.
Afirmacija: Svijet je sigurno i prijateljsko mjesto. Sigurna sam i u
skladu sa životom.
Poremećaj: Alkoholizam
Vjerojatni uzrok: U čemu je smisao? Osjećaj ništavnosti, krivnje i
nedostatnosti. Odbacivanje samog sebe.
Afirmacija: Ja živim sada. Svaki trenutak nosi nešto novo.
Odabirem da vidim svoje vrijednosti. Volim i prihvaćam sebe.
Poremećaj: Alzheimerova bolest
Vjerojatni uzrok: Želja da se napusti planet. Nesposobnost nošenja
sa životom.
Afirmacija: Sve se događa u pravo vrijeme i na pravome mjestu.
Mojim životom uvijek rukovode božanske ispravne odluke.
Poremećaj: Amnezija
Vjerojatni uzrok: Strah. Bijeg od života. Nesposobnost da se
borimo za sebe.
Afirmacija: Oko sebe nalazim samo hrabrost i inteligenciju.
Razvijam osjećaj vlastite vrijednosti. Mogu slobodno uživati u svom
životu.
Poremećaj: Anemija
Vjerojatni uzrok: Životni nam je stav "Da, ali..." Nedostatak
radosti. Strah od života. Osjećaj da nismo dovoljno dobri.
Afirmacija: Doživljavam radost u svim područjima svog života.
Volim život.
Poremećaj: Anemija zbog srpolikih stanica (drepano-citoza)
Vjerojatni uzrok: Naše uvjerenje da nismo dovoljno dobri razara
nam radost života.
Afirmacija: Ovo dijete živi i udiše radost života okruženo
ljubavlju. Svaki dan Bog donosi čuda u naše živote.
Poremećaj: Anoreksija
Vjerojatni uzrok: Odbacivanje vlastitog života. Osjećaj ogromnog
straha i mržnje prema sebi.
Afirmacija: Sigurna sam. Prekrasna sam baš na ovaj svoj način.
Odabirem življenje. Odabirem radost i prihvaćam sebe.
Poremećaj: Anorektalno krvarenje
Vjerojatni uzrok: Bijes i frustracija.
Afirmacija: Vjerujem u život. Činim samo ispravna i dobra djela u
životu.
Poremećaj: Apatija
Vjerojatni uzrok: Otpor osjećajima.Umrtvljivanje sebe. Strah.
Afirmacija: Nema razloga da se plašim osjećaja. Otvaram se
prema životu. Spremna sam iskusiti život.
Poremećaj: Apetit-pretjerani
Vjerojatni uzrok: Strah. Potreba za zaštitom. Procjenjivanje
emocija.
Afirmacija: Sigurna sam. Nema razloga da se bojim osjećati. Moji
su osjećaji normalni i prihvatljivi.
Poremećaj: Apetit-gubitak (anoreksija)
Vjerojatni uzrok: Strah. Čuvanje sebe. Nepovjerenje prema životu.
Afirmacija: Volim i prihvaćam sebe. Sigurna sam. Život je siguran
i radostan.
Tako je to nekako ali nije baš tako jednostavno.
25.10.7012 18:40
Opet su me uhitili u školu. Učim Excel. Bijo sam ja učijo pa kažu
nijesi, uči jošte jerbo smo ti to platili preko 500#. Tako bi bijo nekako
prevod onogar šta su mi rekli tamo u vorker centru. Moja agentica tamo
Kolin se samo smije. Sjevne prijeteći jasnim mladalačkim plavim očima i
smije se. Ajd velim ja sam bijo poznat da sam mek čojek. Ići ću velim. I
bi ja danas od 9 do 12. Napisa i Donji CV to jest u ovom zapisu ga
prepisah da se more slat Imajlom i pohraniti na hard disk ili neki Juesbi.
Ma prođe vrijeme začas. Odem poslije na kafu u Komon i sjedim ispod 9
mojijeh slika obješenih na zidu. Pijem vruć zeleni čaj, gustiram mlade
goste i pitam se treba li šećeriti čaj. Neki doktor reče da je šećer kao
droga. To ispričam Yshi u susjednom kafeu i napomenem da se Eljo
drogira jer on ko fol dođe na kafu a zavali u nju toliko šećera da te stra'
gleti kad ga nagne sipatu iz tegle. Ostanem sa Yshkom malo pričati o
njegovom novom životu. Preselio se od žene u nov stan. Kupiće kamijon
za dvije nedelje i početi da vozi. Sloboda. Ma nije mi baš mnogo šnjome
zadovoljan naš Yshko. Samo klima glavom. Zazvoni naš celfo. Donja
velju da idem na Columbiju kupiti joj duvana. Velju oću. Kažem Yshku
da mi ona popuši svu penziju. Znate već da mi je ta penzija 84,50#. Ali se
pravim važan. Ysho veli da je on svoju komplet 4.000 digo odmah kada je
prestao da radi LineMaru, fabriki autodjelova. Zovu je i Eniška Grobnica
jerbo je nešto Eniša pomrlo, a nešto na stalnom bolovanju od rada u njoj.
Ko će znati. Eniši nekada baš pretjeruju. Konda neima drugijeh tamo da
rade. Ima 13 hangara, planti kako ovde zovu fabričke hale, i to je sve na
jednom mjestu, a i još pođekoja kojekuda u susjednom univerzitetskom
mjestu 25 km od Kiča, gradiću od 100.000 stanovnika po imenu Gueph. U
njima rade svi emigranti svijeta. Neima nacije koje nije zastupljena pa
čudno ne pomrije baš niko sem Eniša.
27.10.7012 8:55
Pijem čaj i grizem limun sa onom kiselom facom. Znate već.
Kiseo sam jer na Eniš polučasovnom Tv programu lokalne televizije
cijelo vrijeme prikazuju prestolonasljednika i njegovu pratnju. Svi Pričaju
na amerijen jeziku tako da šta slabo uhitim jerbo sam i Tv stišao da ne
budim Dunju i Donju. Budući kralj svih Eniša pa i mene. Bio je i u Kiču a
ja vazda kiseo, ne odoh ni da ga vidim. Čudno. Neda mi se nase. Njegov
prađed diže bunu protiv vlasti ali ga kum Obren zakla, isporuči mu glavu
Urcima i produži njiovu okupaciju nad Enišima u Sany za nekih 11
godina, tad on onda podiže bunu i poslije 500 godina ropstva oslobodi
Eniše u Sany od Urske tiranije i njihovih prohtjeva. Posta on po zakonu
identifikacije sa agresorom novi tiranin pa se neki protiv njegovih
prohtjeva buniše, ali hi on pokla jer je naviko da s vremena na vrijeme
kolje ljude, inače bi oni njega. Bilo to takvo doba tada. A kakvo je sada.
Leteće rakete, humane. Nema noža do na terenu nekih užasno divljih
plemena. Sada vodi ljudski rod humane ratove za oslobođenje od domaćih
tirana pa onda od domaćih resursa. Oslobode narod od posla, para,
stanova, vikendica, rada a time i od godišnjih odmora. Narod doživljava
katarzu. Sjedi po kafanama uz čašu vode. Svaki treći dan naruči i kafu ili
čeka nekog emigranta da posjeti rodnu grudu i počasti društvo. Poneko
poneku i popuši.
Ja se zavalio o tuđim problemima a nase i nemislim. Jučer dan
kišni ipotpuno različit od preključer kada sunce pope temperaturu i do 22
Celzujusa. Odbacio sam Donju na poso u podne pa u Common na zeleni
čaj. Zašećerim ga uprkos upozorenju onog doktora koji izjednačava šećer
i drogu i alkohol. Zatim sam odmorio na času excela i prepravljo ovu
moju knjigu, šta li je? Ostah tamo 3 sata. Doduše oko pola 3 napravih
pauzu, brejk. Preparkirah sa uličnog parkiranja naš auto Yju Đip u
Victorija Park jerbo tamo more ostati još tri puna sahata brez tiketa, to
jeszt kazne za parkiranje. Još mi to treba da plaćam te parkinge ko naš
poznanik Ysho. On dođe u grad i parkira đe stigne. Tako skoro svaki put
15 ili 25 # plati kaznu za parkiranje.
Eto sam prključer dao Dunji 55 # za neki Kantry koncert koji će
biti u Februaru, a ona ih kaže usput izgubila. Kad me nije fraz trefio. Šta
sada. Neka vadi sa svog konta. Nismo se ni viđali čestito ovih dana.
29.10.7012 7:20
Svi su bili naoružani u zaseoku Kruhary nadomak Anskog Mosta, i
djeca i žene i starci. Njih su naoružavali Tomo Delić, Vlado Vrkec i
Nedeljko Rašula, inače gradonačelnik Anskog Mosta. Ubili su Aniše u
selu Briševo 25 srpnja. Ovo priča svjedok na suđenju Eniške Generalu
vojske u Bony Ladiću. SoS je bila privatna vojska veli advokat. Ma ne
znam veli svjedok.
Jutro, ponedeljak, Noč još caruje. Odspavao sam sinoć po dolasku
iz Oronta. Išli smo kupiti jastuke. Radnja je Ykea je sa Sueda i ima svašta
za kuću. Priča se da će jednu takvu otvoriti i u našem Kiču da nemaoramo
potezati na dalek put od 100 km u jednom pravcu. Svratimo do Ogdana i
Yassne na kafu a ostadosmo i na ručku ili večeri. Ođe se to nikad nezna
šta je kad se jede oko 5, pola 6 popodne. Ona naspremala jela za desetoro.
Bi i tavče na gravče, piletine pečene, krompira, salate i još koješta. Ja se
obuko u nove cipele koje kupih u Talize za samo 13 #. U ovim brez 100 150 # nebi bile jer su kožne i prođivene koncem za đon. Mora da je neko
umro a imao je još novije za pogreb. Možda crne jer su ove žute pa ne idu
baš za sahranu. Obukao sam i novu kođulju koja bi samo 5 # jer je etiketa
bila roze boje a taj dan su sve stvari sa takvom etiketom bile 50% snižene.
Imala je još jednu etiketu firme u kojoj je proizvedena tako da znam da
nije do sada ni od koga nosana. Obučem i farmerke koje sam tamo isto
kupio čini mi se za 8 #. I one bile nove. Ma kompletiro sam se baš za
manje od 30 talira.
Vratimo se kući sinoć oko pola osam. Kišilo je do neba i put na
Hayveju bijaše skoro nevidljiv. Tragovi od prethodnih auta su se mješali
sa bjelim crticama koje razgraničavaju tri vozne i dvije pomoćne trake sa
strane. Ipak se vozilo 100 na sat.
Pogledam email i gle čuda u Alternetivi, zdravstvenim novinama
koje mi redovno šalju priloge o zdravoj hrani, biljkama i slično danas
piše: - Uzme li se u obzir da slušanje glazbe potiče lučenje endorfina,
kemijskog spoja poznatog pod nazivom ''hormon sreće'', koji poboljšava
raspoloženje i djelotvorno uklanja bol, tome se nije za čuditi. Pa nastavlja
poslije par redaka.
Kod zanimljivosti vezanih uz glazbu, valja se posebno osvrnuti na
''Mozartov efekt'', što je naziv za niz pozitivnih učinaka Amadeusovih
genijalnih skladbi na naš um.
U zadnjih dvadesetak godina više je uglednih znanstvenika na
temelju brojnih eksperimenata potvrdilo da njegova glazba sinkronizira
desnu i lijevu moždanu polutku. Na takav način opušta, pobuđuje
kreativnost i motivaciju te poboljšava koncentraciju i sposobnost
razmišljanja. Buduće majke zacijelo neće pogriješiti budu li za vrijeme
trudnoće slušale Mozartove sonate. Eto svašta. Vele da smo mi neki
ustvari Instrument koji se može naštimati. Napokon, u liječenju glazbom
valja istaknuti i drevne metode, poput iscjeljivanja zvukom gonga ili
zvučnih vibracija tibetanskih zdjela. Za kraj, spomenimo još jedan
nadasve simpatičan, jeftin i lako dostupan predmet, koji je vrlo poželjno
držati unutar prostora u kojemu boravite. To su Chayneski zvončići.
Evo ga jope otvorih suđenje. Ove nedelje će od sjutra biti baš
gusto u sve tri sudnice. Sude samo Enišima što su 'teli zaokružiti neke
teritorije Balka samo za sebe.
Svjedok kaže kada su nas streljali rekli su da su Eshelova vojska.
On je slučajno preživjeli. Čudno kako to Bog podesi da netko uvijek
preživi neko streljanje. Vi ste ispričali policiji u Mostiu kada su vas uputili
u bolnicu na liječenje. Advokat veli da su dva pojedinca zatvorena zbog
tog ubistva a druga dva su bila maloletna. Jedan od njih Tode imaše tada
samo 15 godina. Kajtez je nagovorijo tri druga da postave zasjedu nekim
Anišima da se osvete za pogibiju drugova na frontu. Obavljen je uviđaj,
analiza oružja i praznih čaura nađenih na mjestu ubistva i lica pritvorena,
veli advokat. Optuženi su pred vojnim sudom proglašeni krivim. Okružni
sud u Anja Uky 7007 ih je oslobodio iako su opisali i priznali zločin.
Vrhovni sud u istom gradu je 7008 potvrdio tu oslobađajuću presudu. Kad
su nas pretresali i maltretirali zapamtio sam njihove likove i boju glasa.
Nikada hi prije nisam vidio. Samo tada kada su nas dočekali pa streljali
/Zamislite da vas neko strelja. Užas/. Da li biste se složili da je vas u
bolnici čuvao vojnik sa kvakom od vrata u đepu. Je trebalo je da niko ne
ulazi, ali ipak neki su ulazili i maltretirali me. U sobi nas je bilo pet na
četiri kreveta. Sve su nas tukli. Jedan je bolesnik bio amputiranih nogu.
Bili su dva Oniša u jednom krevetu. Oni su donešeni iz logora Anjača.
Imam danas od jedan vježbe Excela. Ispravljaću moje pisanije.
Tamo se baš opustim. Ne dira me niko. Ebeš Excel. Zašta će mi. Ja i
Ogdan jučer konstatujemo da smo prestarili za koješta. I sve tonemo
dublje. Ja bi još koji go da dam velim ali ne ide. Ni na poso me neće niki
da prime. On je otplatio stan ali za njegovo održavanje /fi/ i porez mora da
iydvoji i daje 850 mjesečno. Ej. Pa tako nas tjeraju da nađemo svoje
mjesto. Ko ima plati. Ko nema seli !
Evo me na času Excela. Ma ne ide pa ne ide. Čitam amerijen a
toliko sam od njega operisan da neće u mozak. Svratio sam kod Baćka u
avtomeaničarsku radnju i šnjim guro nekog Intrepida lijevo desno nazad
napred da ga postavimo ispod dizalice da ga mere malo podić pa ugurat
onu pneumatsku napravu da šnjome iz tog avta digne motor i stavi novi,
mlađi motor u njega. Ima tablice sa DASa. Kaže Baćko da mnogi tako
voze jer je osiguranje tamo jeftino. Neka ženska vozi taj krš od auta.
Glomazan sa motorom 2,7 litara koji guta mlogo goriva. Jest udoban i
širok. Takav sam vidio po izlasku iz vojske u jednog našeg advokata u
Grasslandu. Žena mu vozala nov BMW a on Intrepide. Ma neki su i kod
nas na Balku živjeli super. Bilo je tih godina već oko 1000 vikendica na
Planini Lašich. Naravno najviše u vlasništvu Grasslanđna. Sada ima i
mnogo privatnih hotela. Naročito u rukama gangestera koj operu prljav
novac kroz gradnju takvih objekata. Od droge, rećimo, sagrade hotel pa ga
prodaju i tako stečeni novac legalno ulože dalje. Pišem namjerno
seljačkim riječima da i ja, rećimo, imam moj vlastiti stil. Naa pauzu odem
do kafea kad tamo tri naša zemljeka. Yšo, Annko i Mitch. Malo
prodrvimo i odosmo svi van. Svratim na zeleni čaj u Coommmon cafe
koiji je odmah do tog kafea đe je čaj skup; 1.80 # a u Commonu 1.05.
Malo sam se naduvao od pečene prasetine, mlijeka, meda, itd.
Ladno je vani. Gledam krouz prozor sa drugog sprata na raskršće
Queen i Charles. A jesu si izdjelili imena. Kod nas na Balku su Kotu
najviše zamjerili jer je svaki grad imao glavnu ulicu sa njegovim imenom
a 7 gradova je ispred imena imalo riječ Kotov. Bijo je apsolutista i držao
sve konce u svojim rukama kao sada Talir. Talitr sada drži sve na svijetu.
Svi smo svi u kreditima i svijet je zadužen više no što Talira ima. Eno i na
Taly jučer demonstracije. Neima para a dugov veliki. Yuro se sav drma
od prezaduženih država. Sekretarka DASa Lintonka došla na Balk. U
pratnji je sa predsjednicom Yuro. Momentalno su u Bony a sjutra u Sany.
Kako li će tu dvocjevku primiti Tommitza, predsjednik tužna lica Sany.
Tužnijeg do sada nije bilo. Ucjenjuju ga prijemom u Yuro zajednicu pod
uslovom da prizna nezavisnost nekada južne pokrajine Sany, Ossovo. Na
njoj su se namnožili Ossovari praveći prosječno 7-oro djece po familiji i
kurcom pobjedili Eniše. Hima hi sada milion i pol a Eniše i ostale su prija
12 godina uz pomoć DASa i Yuro itjerali otale. Niko nije kažnjen za
zločine prema Enišima i zaokruživanje teritorije za Ossovare.
En druga hitna prođe Charlesom. . 20 je do 4. Sumorno popodne.
Šta ću kuću. Kući. Valjda mi nije tiket zaljepilo na Toyu. Bijo sam
je povezo do Aćima da mi pogleda zašto se pali lampica za Air jastuk kad
ona danas zainat osta neupaljena. Baćko ima slavu u Srijedu pa neće bit
baš ovih dana u radnji. Ono upozorenje na lampici Endžin sun mi još gori.
A sjutra ću viđat da ga Baćko anulira kao i toliko puta prije. Odoh kući.
Evo je skoro 16 h. Kraj nastave Excela. Jupiiiiiiiiiiiiiiii !.
30.10.7012 7:23
Ne znam, veli svjedokinja. Postojale su rasprave o budućnosti Balka te
91-e. Ali postojala je plebiscitarna odluka Eniša da ne žele napustiti Balk,
pita advokat. Yes veli ona. A 5 mjeseci kasnije održan je referendum za
sve građane Bony i oni su većinski odlučili da istupe iz države Balk, veli
advokat. Yes veli ona. Pauza do 12 i 20.
Tako se ja zabavljam. Okupao sam se. Oprao zube ali prije svega
toga sam popio 4 šolje čaja olađenog na sobnu temperaturu. Imam danas
možda odlučujući dan u mom životu. Treba da idem na intervju za vozača
školskog autobusa. Jupiiiiiiiiiiiiiii ! ako dobijem taj posao mogu šnjim da
se bavim do krja života. Radi radi Gilea. Doprinesi nešto i ti u badžet.
Okrenem suđenje Kara Karyu. Svjedok kaže da se ta granata na pijacu u
Traderu mogla ispaliti sa obe zaraćene strane. Ja sam uradio zadnju
analizu i domet je bio kraći za 5%.
Sinoć smo se gostili kuvanim jajima, ajvarom i sirom Feta. Usput
malo gledasmo agenta 006, Messa Onda iz 6971-e, i sjećali se kako smo
mi bili zaluđeni tim filmovima i luxuzom što se u njima prikazivao. Agent
koji je inspirisao pisca da napiše seriju romana o njemu je bio Eniš. I to
sada bode svjetske lidere. Njih boli i veliki naučnik Tesla koji nam je
donio stotinjak patenata iz elektriciteta a sada je naročito u primjeni
njegov patent o beđičnom prenosu komandi. Pod pritiskom naučnih
krugova su uveli i jedinicu Tesla i digli par spomenika njemu na Dassu i
Nadi. Na Jappu imaju sedmicu posvećenu Nikoli, tom čudu od deteta pa
od čovjeka. On je sigurno probio granicu između dimenzija. Do tada smo
bili kao čovječanstvo skučeni u tri dimenzije a sada se pojavljuju neki
elementi ostalih dimenzija.
Petog Februara 94- je Major vojske Nade Rassel dobio zadatak da ode na
pijacu, čita Kary na amerijen, a prevodilac jedva stiže prevesti. Cijelo
područje je bilo već počišćeno od leševa i tjela ranjenih što je smanjilo
dokaze o događaju. Ustanovio je da je mina došla sa sjever sjevero istok.
Bio je zapanjen okomitim uglom tako da je pomislio da je domet kraći.
CNN je objavio da je rakketla, granata ili mina je napravila 68 mrtvih i
198 ranjenih. Major je vodio dnevnik i piše tog 5-og da su išli kod vojske
Oniša i tražili da im iz jednog podruma daju ručno izrađene minobacače
od 120 mm. Oni nisu pristali. Pogledali su mine i uporedili krilca sa pijace
i na njihovim ručno izrađenim minama. Var, boja i oblik su bili isti. Pauza
od 45 minuta. Naravno da je plaćena osoblju a optuženima ne gine omča.
Evo i Donja ustala. Sviće tmuran dan. Jučer ga je baš zaduvalo.
Zlatnožuto lišće sa posljednjeg drveta treperi na vjetru u sve manjem
broju. Pomalo opada ali se još poneki list hrabro bori. Sve više vidimo
radove na pravljenju mosta koji će spojiti našu Cortland Aveniju pema
bulevaru Hommera Watsona, velikog slikara. Tu mu je i kuća u rodnom
Kiču gdje je živeo. Ođe na Nadi ne daju imena bulevara samo slavnim
vojskovođama. Pa nije ni fer da se po njima daju ta imena puteva koji
vode u život a ne smrt, jer vojskovođe povedu masu od koje izgine dobar
dio. Kako kod kojega. Nekada ih se sasma malo vrati živo. Naročito kod
oniih koji rat gube i na kraju sasma izgube. Kao ovo lišće na drvetu preko
puta našega stana. Lijepo vidiš kako mu djeca odlaze da trunu. Tako i
mladost ljudskoga roda. Zašto starce ne gurnu u rat. Pa neka se biju za
Talire i beskonačna bogastva jer samo njima trebaju.
Mladost ne misli na penzije, bordele i dosadna putovanja velikim lađama.
Oni žele ljubav, brak i djecu, da ih hrane, oblače, uspavljuju bajkama,
vode na utakmice, plaže, Disnilend. Straci ne mogu ni da jurišaju ni da
bježe. Neka se ukopaju i do mile volje pucaju jedni na druge iz rovova.
Zašto im svijet ne dozvoli da svoju mržnju prema ljudskom rodu tako
potpuno iskažu. Oni bi da mjesto njih ginu mladi ljudi ali ne mladi članovi
iz njihove familije, nego neki nepoznati mladi, po mogućnost što
nepoznatiji, a oni da im mrtvim i ponekom kljastom kače odlikovanja. Za
one mlade od mrskog neprijatelja nema ni suza ni žalosti.
Evo ga slijedeći svjedok građevinar ofricir sa Nade, po imenu
Gotije, momentalno penzioner a da nije ni osjedio. Oni mladi idu u
penziju. Stacioniro se u Hany za vrijeme rata. Bio komadant svih vojaka
sa Nade u inostranstvu. Postao je vođa tima za istraživanje explozije na
pijacu u Traderu koji je počeo sa radom 11 februara, dakle 6 dana poslije.
U 14 sati je dana explozije uviđaj vršila vojska sa Franca. Iskopavajući
repno krilce oštetili su krater, nisu izmjerili ni kut. U 16 i 30 Major Rassel
je dao svoj nalaz : Smjer paljbe 450 mila, upadni kut 1200-1300 mila.
Udaljenost zahvata obe strane u sukobu.
Sada ga od Karya preuze tužiteljka. Diskutuju o tome da se minobacači
lahko premještaju, maskiraju, ne ostavljaju tragove itd. Oni su se već jučer
sastali i pričali o tome šta će danas pričati, veli ona. Njegova procjenjena
udaljenost sa koje je granata ispaljena je od 300 do 5.500 metara.
31.10.7012 7:04
Projektil je težak 20 kilograma. Da li je moguće da je mina bačena sa
obližnje zgrade. Ne nije moguće veli svjedok. Onda bi rasprskavanje bilo
simetrično. Da li je ukopana mina, statička bila moguća. Ne jer je tamo
bilo krilaca, veli svjedok. Bio bi opsežan krater u tom slučaju.
Danas tri suđenja u tri sudnice. Naspavao sam se. Osjećam se malo
drugačije jer sam bio na Intrevjuu za posao. Kao da već radim. Računam
da bi mogao zarađivati 1.000 mjesečno. Odem poslije časa Excela na
kojem sam bez pauze popravljao ovaj moj zapis od 33 do 60 stranice. Išlo
mi je to dobro od ruke. Svratim prije toga u kafe Mistik kad tamo Ljože i
Gandra. OOOOOOOOOOOO, đe si profo viče ovaj zadnji vječno
gledajući u laptop i celfon. Traži neki specijalni dio za bicikl. Kada ga
kompletira koštaće 10.000 #. Velim ja jope u školu. Šta sad, vele oni. Ma
dali ljudi prko 500 # da idem na Excel.
'Oš popit šta pita Gandra. Neću velju ja odoh. Žurim. Već je bilo 1 i 20
kada sam ušao na kurs koji počinje u 1 popodne. Ma niko i ne dođe tačno
u jedan. Poslije oko 16 h izađem sa kursa da prošetam pa sretnem Yshu.
Ajmo na čaj veli ona. Ma hoću da šetam velim ja da se malo protegnem.
Ma jok navalio on. Ajmo u Mistik. Jope tamo. Uzmem čaj a on Čili. To je
ustvari dobro zapapreni gusti grah. Kaže da mu treba kupiti laptop pa da
ga malo obučim. Velim Okay. Dok sam popravljao moje zapise javila mi
se Donja da su je zvali da radi od 4 a da je Dunja došla kući jer je boli
stomak pa ne treba da dolazim Toyo jer će uzeti Yju a ja da do 7 dođem
jer će Dunja jope na fakultet.
Okrenem suđenje Adžiju. Sve je na našem jeziku. Bili ste u Lovasu.
Zapisnik je vodio mještanin Pavle. Komadant štaba je bio Dušan, a
načelnik Graovatz. Iza advokata i svjedoka sjede stražari bez slušalica na
ušima i očigledno nerazumiju ništa pa se dosađuju, zjevaju, pogledavaju
na sat na ruci. Dnevnica im sigurno nije mala.
Aždaya je bio posebno vezan za vas išo je stalno sa vama. Imali
ste škorpion, nastavlja advokat. Dobrovoljci odreda Dušan Silni su u
Lovasu napravili sranje, rekli ste kao svjedok na neka prethodna dva
suđenja, čita djelove zapisnika advokat. Prekinuli ste odnose sa Adžichem
kada ste izašli iz bolnice u Oreatu /glavni grad nove države na Balku po
imenu Hany/ jer se druži sa ljudima kao Artchy. Pauza. Okrenem suđenje
Karyu. Nabrajaju koliko fragmenata upaljača more bit pri raspadu
Granate. Kada su od čelika ima hi više, oko 120. Kod Generala ladića
nema suđenja. Mora da je pauza.
Odoh čaj pristaviti. Sjetim se moga starog kako bi ujutro kuhao
čaj u maloj šerpici. Došlo doba da i ja čajeve mjesto rakije pijem. E moj
Gilea. Baš si ga zaglavio. Onaj pas iz stana do nas zavija. Bar mi uz ton sa
suđenja u kom nabrajaju upaljače, krilca, fotos kratera i detonacije taj crni
vučijak pravi društvo. Ogroman je a sreo sam ga neki dan sa gazdom u
hodniku. Nijesam bio ni mal oduševljen tim susretom. Znate ono, date psu
da vam onjuši ruku, pa kako je fin pa pomilkite ga, zagledate malo
gazdaricu ako je dobra, itd. Ništa od toga. Prošli smo jedan pored drugoga
tiho, klimnuvši samo malo glavom, promrmljavši nešto kao neko haj ali
tiho kao na pogrebu. Pas je bio na kratko čvrsto držan od gezde i samo me
malo oštro pogledao.
Eto je pauza i na tom sudženju. Okrennem jope Generala i gle
njima je pauza prošla. Svjedok Apetanovich je mlad ćoek. Bio je ranjen
od granate, vjerovatno kao djete, dok se tog 21 Januara 94-e sankao sa
društvom. Poginulo je četvoro djece. Prikazuju snimak Tv dnevnika.
Krvav led i snijeg, napuštene rodle ili sanke, tjela zauvjek usnule djece. I
malog Apetanovića kako se grči od bola na nekom lećaju. Evo ga i priča
na tom snimku od pruie 18 godina da su čuli ispaljenej bili počeli bježati
ka haustoru.
Evo Dunja ustala. Spremim joj tost pa sa rešetkastom kutlačom
naspem gustog graha u jednu plastičnu okruglu posudu čiji se poklopac
navrće kao šaraf. Neka se ne prospe po torbi sa knjigama i nedaj bože po
Mekintošu. Moram sići sa njom da uzmem moju tašnu sa dokumentima.
Imam i zadaće za novi posao. Naći neku adresu na internetu. Okay.
Avion vlade je poslan iz GrizzVila po njih u Oreat. Kaže svjedoj
Avych na suđenju Adćichu. Artchi je tada poslan u Oreat da bude heroj i
zato je i pušten iako je tamo bio osuđen na godinu i pol zatvora. Ubistvo
vašeg prijatelja Šoškoćanina maja 91-e vas je šokiralo mada službeno je
bilo da se utopio. I tada ste se vi okrenuli protiv nekih ljudi. Da, veli
svjedok. Ljutko je nudio mjesto potpresjednika sabora našem Enišu,
Doktoru psiologije Rashkovichu, ali mu predsjednik Sany Mrky nije
dozvolijo nego teo nekog drugog na to mjesto ali tada vječno ljuti Hengry
njega nije tio. /Doktor je naglo umro pa se smatra prirodnom smrću, ali...
napominjem evo ja Gilea/ Evo i svjedok kaže da je u to doba likvidacija
bila često sredstvo političke borbe. I policajac Kyr je likvidiran od svojih
Aniša u Osiku jer se sastajao sa nama i njegov miroljubiv stav im nije
odgovarao. Bio je šef policije cijele oblasti. Ubistvo je priznao jedan Aniš
i pobjegao na Aust. Nalog mu je dao Glavaty koji je postao General i
sramno pobjegao u Bonu kada se sadašnja vlast na njega okomila.
Navodno leži sad tamo u zatvoru. Ko zna možda uz pršut i vino.
Odem sa Dunjom po torbu u Toyi. Ona veli u gepeku je. Razvozila
je sinoć društvo iz kina kući pa im je na zadnjem sjedištu gdje sam je
ostavio bila smetala. Sutra ide sa društvom u 400 km daleki Kingston. Idu
u posjetu prjateljima koji su tamo na Mastersu. Ići će na fakultet oko 11
pa odmah poslije toga za Kingston sa Toyom. Evo ga Jole na Tv direktno
iz Parisa. Igra Jole naš tenis. Ponovno je prvi na svijetu. Svaka mu čast.
Evo je popodne. Jole poveo prvi set 6:0. Name mu premca. Došao
je na teren sa maskom iz filma Wariors na licu jer je danas Haloveen.
Poče drugi set i opa. 2:0 vodi Jole sa lakoćom. Ja višem e moj Amer
kratko ti osta u Parisu. Kupi kofere. Javi u hotel da ti spreme račun. Gle
čuda. Amer dobi prvi gem. 2:1 za Joleta. Ajd red je. Gle gle izjednači na
2:2. Pa 3:2 za njega. Da ne duljim okrenu ga Amer 7:6, pa 6:4 i on pobjedi
taj meč. Eeeeeej . Ode Jole iz Parisa. Uh da sam se kladio na tog Amera
ala bi pare zgrno. Putalo. Joje dosada inkasirao 40 milijona a ti se sikiraš.
Danas pročitam da su u Oreatu osudili Aniše koji su mučili Eniške
civile u zatvoru Kerestinac. Vele svjedoci da su ih i silovali, zatim tjerali
da po minskom polju pasu travu, zatim da su mnogi poginuli na Ruskom
ruletu. NU su otkrile i neke crne sobe sa aparatima za mučenje. Za takve
stvari po zkonu je od 5 do 20 godina zatvora a oni dobili po godinu dvije.
Šef dobi najviše jer je podstrekivao i učestvovao u zločinima. Zamislite
samo 3,5 godine i to če izgleda biti pušten jer je 2/3 kazne več odležao u
istražnom zatvoru.
Završi taj roman ili kako ga već zoveš Gilea i radi nešto.
KRAJ
1.11.7012 7:54
Jest oćeš da se izvučeš da ne svjedočiš. E nemere. Objavio sam na
www.Lulu.com ovo do sada napisano. Idemo dalje. Onaj komšijski pas
tužno zavija. Baš mi je prijatno. Pravi mi neko društvo u jutarnjoj osami.
Neko bi možda popizdio. Ima ljudi koji za svašta popizde. Nervčiki mali.
Zato ih srce nekad lupi i kaže, - e sad je kraj nerviranju. Evo mi Ozila
Interenet ne radi ali se ne nerviram. Opalim po Exploreru. On radi. Čak i
suđenja rade nanj. Ovaj izraz nanj mi se opasno sviđa. Prvi put sam čuo
taj nanj kada smo bili na soccer utakmici u našem lijepom Grasslandu.
Poče tekma kako su utakmicu popularno zvali. Jedan protivnički igrač
voda li voda igrače našeg lokalnog tima treće zone Fayter kad jedan u
publici iza naše družbe povika „ Nanj“. Ko biva da navale na njega.
Ovo sve pišuckam a slušickam malo suđenja u dvije sudnice dok
je u Generalovoj sudnici br 1 pauza. Malo mi je čudno da je on u prvoj
sudnici. Obično je Kary glavni i možda je ljubomoran što on nije u
sudnici br1. Ma ne zajebuji, velim sam sebi. Dunja tako kaže kad hoće da
me oponaša. Mjesto ne zajebaji kaže ne zajebuji. Zvuči baš simpatično i
mnogo pristojnije. Okrenem na Squip. To bi trebalo da bidne ko na
Šiptarskom jeziku ali nije. Tamo su suđenja na originalnim jezicima bez
prevoda. U obe sudnice 1 i 3 ričaju o mini na pijacu. Ko je nju ispalijo.
Nikad nijesu otkrili istinu. Svjedok je eniški ofricir sa Mrkovića u to doba
i veli da se vodilo računa o svakoj granati i da nisu odatle ispaljene nikada
nike na pijacu. Pucano je samo na položaje. Kary ga pita zašto ste kao
jedinica Balka bili u zoni Jew groblja. Tu je bila Bosut kasarna, -veli
svjedok, ukopana ispod Debelog brda 2 prema Trebeviču. Ima još jedno
Debelo Brdo prema Crepoljskom. Moji borci su bili seljaci iz okolnih
sela. Bili smo na odbrani svoje kuće. Imali smo samo defanzivne akcije.
Kolko je daleko Dobrinja, Kobilja glava? To je daleko veli major, kako ga
Kary oslovljava. Vade mapu. Koševski bataljon je bio moj susjedni
bataljon. Nismo se preklapali a trvrdim da sa moga položaja nije ispaljen
ta granata.
Sinoć odem do Talizea odnijeti vreće sa starim jastucima. Možda
ih operu, mada se oprati nedaju. Probali smo i mi. Uhvatili se neki
kolutovi po njima; od znoja, ili nočne pljuvačke. Od suza nijesu, što nam
je veoma važno. Možda počnemo i plakati ko zna. Evo se nešto iza 17 h
Donja vratila sa posla. Boli je kuk. A i ne bolio koliko je radila ove
godine. Možda je to od odmora od tri i po dana koliko nije radila. Kažem
joj da idemo u hitnu. Dok mi nazovemo doktoricu Ljubu pa dok kod nje
dobijemo randevu da bi joj zakazala kod specijaliste proći će najmanje
mjesec dana. A danas ja treba da počnem da vozim piletinu za neki
restoranćić. Pet dolara po turi. Našta li će to ličiti. Užas.
U Traderu je bilo tri bataljona pod zastavom NU, Uski, Krayinsky i
Rancusky. Izvještavanja su bila naravno pristrasna. Prva dva su bila na
Eniškoj a treći bataljon malo drugačiji.
Eto kod nas su ga na Balku baš ratovali. Ja ne razumijem zašto jer
nisam pripadao generatorima rata. Zbog čega, dakle ne znam a time je to
meni sve strano. Znam da je Hany tela da postane samostalna država
nezavisna gržava od Sany ali je 'tela da zahvati cijelu Bony u tu svoju
državu. Sany je 'tela isto to isto. A u Boni žive tri naroda, Eniši koji su
dominantni u Sany, Aniši koji su to u Hany i Oniši za koje tvrde da su bili
nekada Aniši i Eniši ali prešli na Urssku vjeru kad su Urci okupirali ,
Doniju, Sany i Bony i jedan dio Negry. Dakle, Lovenija i Hany ostaše
van Urske ali pod kretijenima Sille i Ungara koji imaše svoje veliko
carstvo. Tada su stolječima mali narodi bili kao nekim plaštom pokriveni
velikim carstvima. Pored ta dva bijaše u Galaxiji još USSO i Chajno
carstvo. Sinoć gledam emisiju o Drugom Velikom Ratu. Pa oni su se
borili između tih velikih država vukući i trgajući male za svoje interese za
energijom. Prikazuju eskadrilu od 19.000 aviona Japa koje su za cara
Jappa vozili mladići samoubice. Za cara Jappa. Ma da ti ja kažem. Za
mudo labudovo. Strašno. Dokle to ide. Taman ljudi naučili letjeti a oni ih
strmoglavili na flotu sa DASA. Ovi ih naravno postreljali ko tetrebe. Da li
će svijet biti slobodan kada bude energije dovoljno za sviju. Ma ljudi
moraju neki čip uglavi da promjene. Čip za otimanjem da izbace. Imaju
oni već ugrađen milosrdni čip ali za koga. Ne za sve. Eto neki ne razumiju
da pilot 'nevidlivog' aviona ima potrebu da posjećuje familiju Majora čija
ga je posada 99-e oborila kada ju je BOOM 78 dana bombardovao jer
Mrky nije teo da sluša. On čeka peto dijete a major ima troje. Major nije
Eniš. On je Ungar ali mu to nije smetalo da služi časno armiju Sany jer
živi u njoj. Sada je pekar u GrizzVillu. Ili, želju jednoga umjetnika da u
Sany podigne zajednički spomenik Urcima i Enišima poginulim u
međusobnom ratu u jednoj velikoj bici kada su Eniši iz Sany poslije 400
godina vazalstva krenuli u oslobođenje protiv Uraka.
Evo upravo gledam Tv GrizzVill. Prikazuju elektranu na Riny,
krvavoj rijeci na kojoj su se vodili mnogi ratovi jer je bila granica među
dva carstva zvana Istočno i Zapadno. Jezero nastalo branom je dugo 60
km. Ma ljepota. Na njoj je planirano 5 novih hidro elektrana i da je to
učinjeno nebi bilo rata na Balku. Rina inače pravi poduži kanjon, vele
treći na svijetu. Drugi je onaj njene pritoke Erre u Negry a prvi na DASu
kanjon Olorado. Dakle nedostatak enrgija je uzrok ratova. Šta je bio
uzrok prije, dok su ljudi bili primitivni. Hrana, odjeća, žene. Znači nije
energija nego čip u glavi.
Evo dokaza za primitivnost ljudi. U Junu 92-e je policajac Oniš
zarobljen u svom gradu u podrumu zgrade u kojega se sakrio sa majkom i
još nekim stanarima zgrade u Ogatitzi. Odveden je u logor i tamo bio
preko godinu dana. Igrali smo bilijar u kafiću, veli on kako je to počelo.
Tu je bila i moja djevojka. Odjednom su počele da na grad padaju granate.
Zbunjeni smo pobjegli kućama. Kao bivši policajac nisam primjetio da je
sem Armije Balka ikakva druga vojska postojala a oni su tvrdili da je naš
grad Ogatytza imao 4.000 naoružanih Oniša. Kada smo izačli iz podruma
vidjeli smo zapaljene privatne kuće, muškarci su ležali na tlu licem ka
zemlji, 20-ak žena postrojene sa strane. Uniformisani ljudi u maskirnim
uniformama pod komandom nađeg sugrađanina Raše Ušycha su nas
zarobili. Napad je dolazio iz Eničkih sela udaljenih par kilometara od
grada koji je imao oko 10.000 stanovnika. Svjedočio sam u ovom sudu
dva puta, Adiću i Ykolichu. Od strane Bony nisam zvan na suđenja.
Advokat predočava dokument iz Aprila kojim ministar policije u
Bony AlyDely poziva Oniše na oružani ustanak protiv vlasti Balka. U
Maju su u opštini postojala dva krizna štaba. Za Oniše i Eniše. Bilo je u
Gradu oko 70 naoružanih Oniša ljudi uglavnom lovačkim puškama.
Također je izvršen napad Oniša na dva predgrađa Ogatice, a prije toga su
iz samog grada svi Eniši napustili grad. Vi ste dvadesetak dana bili
zatvoreni u srednjoj školi VV /Veljko Vlahović/. Nisu vas tukli, žene su
mogle ići van u nabavku hrane. Jednom su vas pustili da odete u posjet
djevojci. Nabavili su vam šporet. Nafali advokat stanje zarobljenih. Iz
škole su vas odveli na farmu đe bijaše štab Eniša. Izgledalo je da nijeste
fizički maltretirani a ondak su vas 15 Jula odveli na razmjenu na liniju
razgraničenja u Tišću što nije učinjeno. Poslije ste odvedni u logor
Atković. Jedne noći je iz zgrade izveden čovjek iz Yeljine kojega su zvali
profesor i odveden na otvoreni prostor logora gdje je pogubljen batinama.
Zamišljam tu sablasnu scenu pod mjesečevim zracima ka jedinim
osvjetljenjem.
Advokat dalje čita da je to bilo 29 Jula i podignuta je optužnica
protiv počinitelja, a vi ste rekli sredinom Avgusta. I to da je usljed batina
preminulo 6 lica. Iljaz Iryz, Suljo ... čita advokat.
Često su vojnici dolazili i iskaljivali bjes na zarobljenicima. Bili
mso u velikom šatoru. Jednom smo svi u tom šatoru tučeni i dva starija
lica iz Ogatice sam vidio kko ih tuku pa su poslije preminuli. To sam
svojim očima gledao. Pike i Špayzer su imali povlastice. Mogli su da jedu
koliko su tjeli i da maltretiraju koga hoće. Nene nisu ali me je jedamput
premlatio neko. Poslije oko 6-7 sedmica smo registrovani od Crvenog
Križa. Tada smo mogli napisati poruku rodbini. Iali smo obroke. Tri puta
dnevno. Razmjenjen sam u Julu 93-e i otišao sam u Hany. Sa mnom je
ukupno bilo 40 zarobljenika u toj razmjeni.
Evo me na času Excela. Naravno da ne radim Excekl no odmaram
i piskaram moje pisanije. Otišao sam do Avtomehaničara da mi neki
njegov poznanik uvali flajerse za sinovljevu piceriju. Bome imaće tamo
de lux robu za jesti. Plaća 70 # za 1800 komada da ih podjelim u de lux
kraju Dir street. To je kvart đe stanuju lokalne budže. I predsjednik
opštine Zerh tamo stanuje. Ja mu petkom deliverio materijale za sjednice
koje dolaze u slijedećoj sedmici. Njemu i još petoro konseliora. Tu su i
tenderi i velika lova u pitanju. Eto su sada na tapetu političari i Mafija u
K2, provinciji sa uglavnom ropijen jezikom. Na sudu ili pred nekom
komisijom otvoreno priznaju koliko su primali mita za neke projekte.
Jučer jedan penzijoner reče da je primijo 500.000 keša, gotovine brazere,
kada je radijo neki put ili šta li je jarane moj. 500.000 zaradi profa u
srednjoj školi za računam 15 godina rada. A on za jedan poso pride.
Svratim na Ministry Transportejšn da prijavim ispit za vožnju
avtobusa pa u Biblioteku da uzmem knjigu testova zanj. Kad mogu pisati
nanj mogu i zanj. Svratim i u kafanu. Dojde i deliveri majstor Ymsho.
Veli da nebi ispod 10 centi po komadu deliverijo te flajerse. Ili zajebuje ili
je to cijena. Viću kako će ići. Ima da se napješaćim. Ako Donja ode na
posao nema mi druge no udri 1800 kuća obajdi i svakom turi flayer u
poštansko sanduče.
5.11.7012 8:28
Evo presretnuti razgovori od 25 Maya 6992-e veli lijepa djevojka
u crnoj mantiji sa bjelom širokom ešarpom ili šalom pruženim kao kravata
na sred prsa. Ubijte ga znate da se to tako rješava. Veli neki. On je
dezerter. Oće li se bar taj lijevi dio držati. Oće. Veli ovaj drugi. Imate li
boraca. Imamo dosta. Ma kuma su mi zaklali u traderu na Pofalićima a
moji su izbjegli na Pale. Usput psuju i Boga i majke. Baš me intreresuje
kako su to prevodioci prevodili. Probam okrenuti, ne da. Nastavljaju Nešo
i Momo, jeste li počistili Oboj. Ma nešto maze tamo Oniše i Eniše. Ovi
političari oće da budu fini a mi vojnici ratni zločinci. Itd. Dalje nastavljaju
u sudnici. Svjedok na pitanje da li je to on prićao sa rođakom veli da se
ne sjeća ali da ste vi vidjeli tu golgotu Eniša u Pofalićima. Neće ova žena
o tome nego da li je to on bijo. Šta znači držite lijevi dio što se može a
ostalo da polupamo. Šta to znači, da se granatira. Svjedok veli da Eniši
nijesu nikad granatirali civilno stanovništvo nego samo uočene vojne
ciljeve kojih je bilo po gradu na desetine stotina veli on Momo. Evo
ponavljaju sa amerijen textom na ekranu i prevovodilac prevodi na naš
jezik i na jednom mjestu kaže sa čini mi se baš ćeifom jebem mu majku.
Ustao sam evo zdrav i čitav. Evo Ponedeljak. Ima sve tri suđenja.
Sada je u prvoj sudnici KaraKary. Pita svjedoka o teritorijalnoj obrani. Ko
je komandovao itd. Oružje je bilo i po jačim firmama. Čitaju neki
dokument prezentovan na amerijenu i Balk jeziku gdje piše, - mi smo se
stalno branili. Ma jebem im majku ja neznam ko upravlja teritrijalcima iz
Novog Tradera veli zamjenik ministra. Na kraju se posvađaše. Sudac
veli,- Vi navodite svjedoka sugestivnim pitanjima. Kari jope pokušava sa
pitanjem, - ko je hranijo vojsku. Svjedok nema kad ni da odgovori.
Tužiteljka, ona lijepa đevojka negoduje već treći put. Kraj, - veli sudija.
Nastavljamo sjutra u devet. Navijem moj radijo Grasland. Bravo Dino.
Pušća dobru muziku. Ne da da mu lokalna vlast nametne njene modele.
U tome jeste demokracija. Sviraj, pjevaj bolan šta oćeš. Ovi na
vlasti bi ćeli samo njima što je milo, neke folklorijade i stare pjesme po
tisuću godina, da bude u narodu sjećanja na historijske događaje i slavne
bitke. Jer oni ne mogu više da jebu. Eto i ja opsova. A šta bi da kažem tim
seronjama koji mlade sa zdravim jajima i kurcem guraju u ratove i smrt.
Sjetim se likova mladih žena koje su vozile kombije sa velikim slikama
svojih muževa poginulih u ratu na Afgu. Poslala ih Nada da tamo zavode
red. A tamo je baš opasan nered. Neće narod tamo drugo no pušku i vjeru.
Neima ni škola ni muzike.
6.11.7012 19:39
Neznam ni jedne himne napamet. Letim kao paun tica. Ebemese.
Čitam moju email poštu. Russ mi posla ovo.
JEDNA OD NAJLJEPŠIH IZJAVA NIKOLE TESLE"Radim za
budućnost, govorio je, i suvremenici me neće razumjeti, ali jednoga dana
prevladat će naučni zakoni prirode čije sam tajne otkrio i sve ce se
izmijeniti, kao dlanom o dlan, sve će se promijeniti. Nastupit će nova era
čovječanske mudrosti, čije će glavne odlike biti razumijevanje vremena,
otkriće izvora beskrajne energije i oblikovanje materije po volji naučnika.
Ljudska svijest pomjerit će granice života i bit će moguće razgovarati sa
dušama umrlih odvojenim od tijela. Ova saznanja dodatno će promijeniti
naše shvaćanje o razlici života i smrti"."Uvjeren sam da je cijeli kozmos
objedinjen, kako u materijalnom tako i u duhovnom pogledu. Postoji u
svemiru neka jezgra otkuda mi dobivamo svu snagu, sva nadahnuća, ona
nas vječno privlači, ja osjećam njenu moć i vrijednosti koje ona emitira
cijelom svemiru i time ga održava u skladu. Ja nisam prodro u tajnu te
jezgre, ali znam da postoji i kad hoću da joj pridam kakav materijalni
atribut, onda mislim da je to SVJETLOST, a kad pokušam da ga shvatim
duhovno, onda je to LJEPOTA i SAMILOST. Onaj koji nosi u sebi tu
vjeru osjeća se snažan, rad mu čini radost, jer se sam osjeća jednim tonom
u sveopćoj harmoniji."- Nikola Tesla.
Pa na dobrom smo putu. Nikada kao do sada smo se povezali po cijelom
svijetu. Svako od nas prima poše i poruka kao neki predsjednik države.
Dakle mi vladamo. Mi obični ljudi. Neće nam ni trebati vladari nego neki
jaki ekonomi i naravno i drugi stručnjaci. Vladari ne znaju ništa drugo
nego kad ekonomija stane onda ratove vode. Odnosno kada im se prepune
magacini od oružja, odnosno, kad nema više gdje da ga poslažu. Onda
traže nekog malog cara da mu ga utope. Ako neima kome izmisle
pobunjenike u nekoj nesretnoj omanjoj državi bez velikih saveznika, gdje
trenutno žive naivčine koje nasjednu na to. I eto kako im svima preko
oružja ekonomija proradi. Užas. Čovječe doklen si došao. Na mnogo nižu
stepenicu si pao od majmuna jer ako ovako nastaviš da svoju moć daješ
pojedincima praznih glava i bez dobrih ideja zavidjećeš majmunu na
onom šta može da jede, pije, pentra se i hakači, to jest, smije se. Ljudi se
sve više više i ne smiju. Samo ozbiljna lica, skori tragična, gledaju u
talire. Oće li imati ili neće. Tužna je ljudska sudba. Prepadaju nas
teroristima, djele nas ljude u disjunkne religijske grupe da se bojimo jedni
drugih to jeste da se mrzimo, jer stra' rađa mržnju. Mrziti se može samo
neko koga se bojiš.
7.11.7012 6:53
Probudi me sat kojega smo navili da probudi prvenstveno Donju jer su je
zvali da radi od 7 do pola 11. Onda je neka zvala da je zamjeni samo
jedan sat od 12 do 13 h. Svašta. Ostaće. Ja ću pješke na kurs vožnje
školskog autobusa. Nije daleko. Samo jedan kilometar.
Sinoć javiše da je na DASu ponovno O'Bamy predsjednik slijedeće
4 godine. Nije puno ratova /samo 2/ započeo iako je prvi dan
presejednikovanja dobijo Nobelovu nagradu za mir. Jedan rat bi u Ybiji i
taj je završen, Adyfy diktator likvidiran, narod u rasulu, mnoga plemena u
sukobu. Država nema ni policije ni vojske ali nafta naftovodima
nesmetano teče kao nikad o sada. U istoriji karijere napomenuše da se
Obamy probijo u politiki zahvaljujuči svom stavu protiv rata koji DAS
vodi u Rakyu. Tamo su 2000-e DASovci tvrdili da lokalni vladar Adam
ima hemijsko oružje i da se sprema da truje po Galaxiji. Ni oružja ne
nađoše, silne pare potrošiše na 250.000 vojaka koje tamo poslaše, Adama
objesiše, narod mu zavadiše i nikom nije jasno šta to tamo bi. Rat zbog
rata ili jope nafta. Pa se na čelu sa predsjednikom DASa mlađim Žbunom
folirali kao nijesu znali da ima dvije grupe njihove iste vjere koje se ne
vole i u obliku samoubica sa svezanim explozivom oko sebe ili u autu
lahko podmeću bombe jedni drugima. Prvo su Adamu zabranili letove van
nekih uskih koridora pa ga optužili da je trovač Urda, naroda na sjeveru
Rakya. I stvarno je tamo osamdesetih godina potrovao oko 5.000
stanovnika upotrebljavajući helikoptere DASa.
Sve ovo pišem a na kompjuteru ide ton i slika sa direktnog prenosa
suđenja KaryKaryu u sudu u Hayu. Čitaju neki dokument gdje on jednog
Oniša naziva stari prijatelju i šalje mu konvoje hrane i razne pomoći. Radi
se o Onišu Babyu koji je dobio izbore u Bony, a onda velikodušno predo
vlast Mudyu. Ima tako nekih ljudi kojima se ne može ništa odbiti. Mudy
navalijo, daj pa daj. I Baby mu dade. Ma crko bi da nije posto car Oniša.
To vam je slično nešto kao kad neki ružni frajeri po čaršiji navale na neku
lijepu djevojku i ona na iznenađenje sviju naglo nekom od njih popusti.
Baby ipak osta živ i zdrav iako se slizao i sa Mrkyem i sa Hengrijem
protiv Mudya. Odležao je upravo, vele zbog zločina, 7 godine u zatvoru u
Hany. Eno ga sada još u Hany na granici sa Bony sjedi i smišlja kako da
pokrene neki stari bizmis. Imao je neke farme i podigao silne objekte
zahvaljujući lažnim mjenicama. I zbog toga mi je osamdesetih suđeno.
Tužilac, naš Grasslanđanin, mi jednom reče da bi u svakoj normalnoj
državi za taj akt odležao tešku robiju ali oslobodiše ga dva brazera, lokalni
političari, koji ubrzo pomriješe. Jedan se ubi a drugi umrije od srca. Eno
im unuk bi ministar inostranih poslova u Sany, a sada predsjednik
skupštine NU. Neko ga opasno gura. Možda njegov mozak.
Na drugom suđenju eniškom Generalu Ladiću, advokat naš Obojlija
pita svjedoka koliko je vojaka imao Mudy u Traderu i spominje cifru o
35.000 sastava prvog korpusa. Ovaj, neki stranac, velju da ne zna. Itd.
Ja jučer bijo na kursu za polaganje vozačkog za školski autobus.
Umori me amerijen jezik tako da sam ošamućen još. Odoh oprat zube i
tuširati se, ali čujem da je i Dunja ustala. Evo pola 8 ujutro. Staviću joj
tost.
Obrijo swam obraze. Još su neobjašnjivo glatki. Ostaviojo sam po
kratku sjedu bradu prošaranu malo i tamnijim dlakama. Dunja ode. Velim
joj da sam sinoć napunio Toyu gorivom. Ona troši oko 8 po gradu a 6 na
hajveju. Baš sinoć krenem kod Baćka da vrati onom taxisti flajerse.
Ostanemo malo pa mu pričam o kućama luxuznog kvarta đe sam ih
dijelio. 1500 kuća koja ni jedna nije ispod milion talira. I to sve na jednom
mjestu. Potpuno nov kvart bez starih sranja od zdanja. Imaju i de lux Golf
klub sa ogromnim igralištem uz rijeku Grand River. Imaju i jahači klub.
Jedan je napravio i malu hokey salu uz kuću od 5 milijona da može da
trenira kad hože. Tuj nam se smjestijo KarlyZehry, predsjednik općine
našega dragog i neobičnog Kiča. Dok se oni ođe smještaju naši na Balku
ratuju. Evo priča ovaj svjedok kako je zadužio poluautomatsku, pa
automatsku pušku pa su nešto šili od šatorskih krila itd. Puškica
slobodica. Mogu misliti kako se radovao kada je zadužio tu automatsku
pušku. Velite da ste samo defanzivna dejstva vršili dok su vas Oniši
stalno napadali. Oni su nas napadali, veli svjedok Uševljakovich, ali i
kada bi se i probili ne znam im uopšte cilj toga jer je iza nas u dubinu je
sve Eniš teritorija. Svrha toga napada je možda bilo da skroz odsjeku
Grbavitzu, dio grada Tradera đe su vladali Eniši koja je bila u potkovici
teritorije Oniša. Tjeli smo osvojiti Assimovo brdo koje je bilo iznad nas,
ali nismo nikada niti smo dobili naređenje. Linije su tuj ostale stalno iste
sve do kraja rata. Odo ja na kurs. Baj.
8.11.2012 6:59
Glavni štab je naredio YliDži da vrati višecjevni bacač, čita neki
dokument neka lijepa plava djevojka sa slušalicama na ušima, naravno
obučena u crnu mantiju sa bjelom ešaropm do pasa. Vrlo je sexi. Znate
ono kada djevojke obuku u uniforme i slična sranja ali ipak se nađe neka
koja i tako lijepo i dražesno izgleda. Radi na sudu u Hayu kao tužilac. Šta
radi poslije? Sigurno nešto pametnije i ljepše. Imam osjećaj da ljudski, a
svi i ostali rodovi šta god rade rade u cilju produžetka i očuvanja svoje
vrste.
Jučer me amerijen dotukao u mozak. Oko pola 14 sati sam bijo
grogi. Malad. Osula paljbu ona šoferka sa NewZeland pa više nijesam bijo
u stanju da razumijem šta priča. Vidite kako mi je riječnik Balk ratnički.
Klonula mi bila glava. Pogledavao sam na sat a on ni da mrdne. Sreća
neima danas kursa jer su skužili da je tri dana kursa za redom previše.
Sjećam se da sam na koleđu mogao samo prvi sat razumjeti šta pričaju a
ovdje već malo duže jer je akcenat ove šofer-nastavnice ipak bolji. Sinoć
pročitam malo i iz one knjige što je uzeh u biblijoteci.
Ona plavuša na sudu neprestano ljupko govori i određuje neki
dokument u spis. Okrenem suđenje u sudnici 2 a tamo zatvorena sjednica,
to jest ovo javno suđenje nije za javnost. Imam kurs Excela u 9. Ići ću
tamo i kuckati moje pisanije, pa i na čaj. Onaj komšijski pas zavija. Na
Tchaynu izbori. Najmnogoljudnija Planeta sa jednu i po milijardu ljudi
koji rade kao jedan. Opsano bi bilo da hi neko naljuti da prasnu. Imaju i
nuklearno oružje. Ma rade za 2 talira na dan, imaju po jedno dijete po
familiji, ne pitaju koliko treba da su od kuće da bi radili. Cijelom svijetu
prodaju kompjutere i ostalu robu.
Imaju para da ne znaju đe će sa njima prije. Investiraju po svuda u svijetu.
Kupili su cio dug DASa pa hi drže u šaci. Ovi se prave ludi da to nije
istina pa foliraju neku silu sa svojih 300.000 miljuna stanovnika i nakom
flotilom od desetak nosača avijona. Ma da im nije BOOMa sa kojim
krstari i bombarduje male zemlje, DAS bi bio obična šupa. Ili šupak kako
bi rekli na Balku.
Evo suđenje Generalu Ladichu se nastavlja sa novim svjedokom
Sivtzom. Priča on o logoru za uglavnom Oniše, mada tvrde neki da je čak
i 10 Eniša bilo u njemu zatvoreno kao logoraši. Omarska. To svjedočenje
o tmurnoj strani ljudske svijesti kada na vlast dođu nacisti. Oni obožavaju
praviti logore. Tamo zatvarati koga žele i igrati se njihovim jajima.
Opasano je bilo minskim poljima, nastavlja svjedok Syvatz. Stražari su
bili iz policije i vojski dok je logor Trnopolje bilo pod obezbjeđenjem
samo vojske, odnosno mobilisanim građanima i seljacima. Na
stražarskom mjestu1 je bio 10 godina moj drug iz novinarske kancelarije
BoroRuyich. I neke ostale nabraja poznanike koji su tu stražarčili da
mister Syvatz ili neko od tisuća logoraša ne pobjegne. Ne izmakne
kontroli njegovih jaja od strane zločinaca. Kontrola poroda, naslijeđa,
djece, teritorije, vlasti. Neki tvrde da je KaraKary spremao da svoga sina
proglasi kraljem u Bony. Ustade sada u crnoj mantiji i bjeloj ešarpi neki
čorkan Šyn. Veli da je u Junu uhapšen pa pušćen istog dana ali 25-og
Juna ga odvedoše u logor. Tukli su muškarce i ubijali a žene svirepo
mučili. Odveli su ga u avgustu u logor Trnopolje. Sudija se obraća
optuženom sa toliko osmjeha da me to šokira poslije ovake tirade mister
Šina. Nasmija se i svjedok, postariji i ćelavi čoek.
Odoh se okupati. Tople vode imamo stalno. Mihlina. Ne kao na
Balku da grijemo svako u svom bojleru nego svi zajedno u velikom
kazanu zgrade od 120-ak stanova.
Poče suđenje KazaKaryu. Ono je danas popodne od 14 do 19 sati
po Hayanskom vremenu. Kary čita izvatke iz knjige Generala NU Mc
Kaenzzya na amerijen jeziku. Tamo pukovnik Grey piše da su Oniši
rokali po svom narodu i iz pokretnih bacača. Jednom su na djecu koja su
se sakupila ispod pošte sa čijega su im nekog sprata su NU vojaci bacali
bombone, drugi put na okolinu predsjedništva kada je došao GB ministar
u posjetu gdje je ubijeno 10 građana. Zatim, da su parkirali tenk i
transporter blizu Pošte da bi Eniši roknuli NU vojake. Snajperima su nas
oniši stalno gađali sa okolnih solitera i sudentskog doma, veli u toj knjizi
pukovnik Grey koji je sada svjedok koji sjedi na klupi. Iza bolnice su
parkirali vojne transportere. A sa bolnice su djelovali bacačima. Nakon
obilaska položaja vidijo sam kod Eniša toliko oružja da su ogli 200 puta
da unište Trader. Razgovarao sam sa njihovim vojacima koji su govorili
da ne žele rat. Eniši su samo uzvraćali na vatru. Advokat navodi da je
Pukica Shyber pisao dnevnik i tamo naveo da se sastajo sa vama kada ste
mu rekli da nije baš tako da samo uzvraćaju. Ja sam imao potrebu tačno za
105 posmatrača. Pošto ih nisam imao išao sam lično na mjesta i utvrđivao
ko je prvi otvarao a ko uzvratio. Nesrazmjerna je bila vatra jer su Eniši
imali više oružja. 13 juna je grupa tinejđera bila pod vašim prozorima i
jedna djevojčica je poginula. Nijesmo mogli tačno utvrditi jer je linija
razdvajanja zaraćenih snaga bila krivulja oko naselja. Kompas, tehnika,
krater sve je ukazivalo da su iz Oniških preko Eniških položaja ispaljena
ta smrtonosna granata od 80 mm. Najžešče borbe u Traderu i okolo su
bile14 Maja i 8-og juna, a poslije s vremena na vrijeme. Ubijeno je
nekoliko vojnika NU i protestovano je kod predsjedništva Bony kojem je
presjednik bijo Mudy. Zašto njemu. Pa jer su smatrali da su ih ubili Oniši.
Bio samu Traderu od 10-og Aprila. Daglas Herd, taj ministar GB mi je
potvrdio da su Oniši ubijali svoj narod radi medijeske propagande. On je
kasnijo na sustret jer se sastao sa Enišima na aerodroma. Nije dakle
nikakvim protokom bilo utvrđeno kada će on biti tamo unutra. Neki
ofriciri su gledali na sat pa su ušli u zgradu kada je granata pala a odmah
su se pojavili hitna i TV ekipa koji su snimali a okolo je bilo mnogo
ranjenih i mrtvih. Ja saam to preenio Generalu Mc Kenziju koji je
razgovarao sa medijima a zatim dao ostavku i otišao otale. Bijo sam
opružen od medija da sam zločinac. Incident 20 merara ispred bolnice
kada su bacačima iz kombija otvarali vatru pa pobjegli, a ovi s brda
baterijom uzvratili pa s granate padale po bolnici i probili krov. Tužilac
zbrzi suđenje na pola sata a planirao je bijo tri kako jučer reče. Ne
odgovara mu ovaj svjedok.
Svjedok je sad AvoYmich ofricir VER /Vojske Eniške Republike/,
pukovnik, koji u pismenoj formi koju sa amerijen jezika pročita lično
Karya Kary tvrdi da ni jedna improvizovana avio bomba nije nikad
ispaljena od njegove strane. Pijaca nije mogla biti iz prve pogođena, a u
dva navrata ju je granata iz prve pogodila. Na primjedbu suca da kažu
činove od prije on veli; 92-e sam imao čin Kapetana prve klase a poslije
kao Major sam završijo rat. Penzionisan sam 7007-e kao pukovnik.
Kolika mu je penzija da mi je znati. Evo nam se javi tetić. Sin od
Donjinog brata. Programer je u GrizzVillu. Prelazi u drugu firmu. Ima
curu i treba da se ženi. Živi kod Donjinog oca u stanu sa dvije spavaće
sobe. Došla mu je i mama u posjetu. Taman smo počeli konverzaciju
preko Skaypa a dođe im u goste postarija baka Ynka. Odoše pit kavu sa
njom.
9.11.7012 6:50
Jučer me Mitch navuče da dijelim magazine. Bijahu toliko teški da
sam samo 10 mogao da nosim i podjelim. Sreća bi u đipu jedna torba. U
nju sam stavljao pet komada a u šake drugih pet. On tek pri utovaru
promrmlja da je to sve uglavnom negdje kod Columbije. Ej velim mu pa
na gorivo će mo otići 20 talira. Pokuša mi utovariti svih 433 komada
odjednom. Ja mu kažem da sam skoro na spring dao 300 # jer sam ga
tovario novinama. Njemu ništa to ne znači. Odmah spominje svoju Acuru
kako je ona teglila itd. Uglavnom podjelim nekih 180 komada i padoh
snogu. Dođem kući oko 18 h a krenuo sam iz nje nešto prije 14. Užas.
Odmorim malo na kauču i krenem kod Radeta da mu sinu deržim
instrukcije iz matematike. Stignem na Otawu hajvejom a on nazva da ne
dolazim.. promrmlja da će nešto platiti. A što me ne nazva 10 minuta
ranije kada sam bio na kauču, velim mu. Svratim Frenklinom do Freška i
kupim mlijeka i dva džema. Dođem kući i ispečem brdo palačinaka.
Pogledamo oko 23 h našu odličnu Tv seriju Nepobedivo Srce. Konačno je
mlada djevojka ozdravila a njena ljubav Myroslav se poslije otvorenog
napada na njegov sexualni integritet od dvije postarije dame, donatora
stipendije pjevanja sa DASa i provincijske kučke sa Balka odlučilo na
povratak sa Taly na Balk da radi u banki kod oca te negda teško bplesne
djevojke.
Da li je tačno da su Oniši u Maju 92-e smjenili šefa policije u Ubyi
koji je Aniš, pita advokat svjedoka na suđenju Ladichu kojega je sudija
upozoravao da ne maše toalet papirom jer zadnji put kad su mu dali puzu
za toalet bi pauza od 9 minuta. Jesu jer je on bio bio oličenje prethodnog
Kotovog systema, veli svjedok. Zamjenio ga je Fikro koji prije toga bio
otpušćan. Međutim kad su Eniši poslije samo nekoliko dana preuzeli vlast
u Ryedoru odleti i on sa posla. Mnogi Riyedorčani Oniši i Aniši su poslali
familije negdje van grada. Logor Omarska siu formirale civilne vlasti
grada, krizni štab je bijo na čelu. Plan naoružanih Oniša je bijo da se
probiju prema Oboju a da vrše diverzije usput neđe. Svjedok zamoli da
ide u toilet jer je prinuđen višom silom.
Neko zlobnnik bi dodao da se svima u sudu u Hayu podjele tute ili pelene.
Ono suđenje Adžyi sam probavao više puta. Zatvoreno je za javnost već
više dana pa i danas. Eto pa ti saznaj činjenice.
Author
Document
Category
Uncategorized
Views
9
File Size
1 609 KB
Tags
1/--pages
Report inappropriate content