HUM
časopis Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru
vol. IX (2014.) no. 11-12
osnivač i nakladnik
Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru
za nakladnika
Zoran Tomić
uredništvo
Boris Berić (Osijek)
Stipe Botica (Zagreb)
Ruggero Cattaneo (Milano)
Mirko Gojmerac (Zagreb)
Božo Goluža (Mostar)
Serafin Hrkać (Mostar)
Slavica Juka (Mostar)
Antun Karaman (Dubrovnik)
Antun Lučić (Mostar)
Mile Mamić (Zadar)
Anto Mišić (Zagreb)
Šimun Musa (Mostar)
Ivica Musić (Mostar)
Vladimir Pandžić (Zagreb)
Robert Sullivan (Champaige)
Zoran Tomić (Mostar)
glavni urednik
Šimun Musa
izvršni urednik
Ivica Musić
tajnik
Mate Penava
lektura i korektura
Martina Jukić
prijevod sažetaka na engleski jezik
Ivana Zovko
naslovnica
Krešimir Ledić
grafička priprema i tisak
FRAM ZIRAL, Mostar
adresa uredništva
Matice hrvatske b. b., 88000 Mostar
Telefon: +387/036/355-400
Faks: +387/036/355-401
E-pošta: [email protected]
naklada
500 primjeraka
Časopis izlazi dvaput godišnje.
Časopis je referiran u sljedećim bazama podataka:
Central and Eastern European Online Library (www.ceeol.com)
EBSCO – Full text online library (www.ebschohost.com)
ISSN 1840-233X
Mostar
2014.
vol. IX
no. 11-12
p. 384
HUM
časopis Filozofskog fakulteta
Sveučilišta u Mostaru
vol. IX (2014.) no. 11-12
Mostar, prosinca 2014.
Sadržaj
Tanja Gradečak-Erdeljić ♦ Jadranka Zlomislić
LINGUISTIC LANDSCAPE IN THE CITY OF OSIJEK....................................................7
Ivica Šarac
INSTITUCIONALNA PRISUTNOST FRANJEVACA U MOSTARU POD
OSMANSKOM VLAŠĆU
(NEKA PITANJA OKO SAMOSTANA I CRKVI)..............................................................38
Lucia Kolega ♦ Rafaela Božić
PJESMA 24 ДЕКAБРЯ 1971 ГOДA IOSIFA BRODSKOGA
U PRIJEVODIMA NA HRVATSKI JEZIK .......................................................................... 62
Marijana Sivrić ♦ Aneta Aničić
GENDER DIFFERENCES IN PRE-SCHOOL CHILDREN’S COMMUNICATION.... 76
Josip Lisac
ŽIVOT I RAD DALIBORA BROZOVIĆA........................................................................ 100
Šimun Novaković
NEKE OSOBITOSTI KONSONANTSKOG SUSTAVA USPOMENA O RAMI I
RAMSKOM FRANJEVAČKOM SAMOSTANU.................................................................111
Ivica Petrović
EUROPADISKURS IN DER DEUTSCHEN ESSAYISTIK DES
20. JAHRHUNDERTS............................................................................................................. 138
Gordana Iličić
RAZUMIJEVANJE, VRSTE I STRUKTURNI ELEMENTI IZBORNIH SUSTAVA.....156
Sanja Knežević
ULOGA KRLEŽINA ESEJA O ZADARSKOM ZLATARSTVU U STVARANJU
KULTURNOG I NACIONALNOG IDENTITETA ZADRA NAKON DRUGOGA
SVJETSKOG RATA................................................................................................................. 173
Jela Sabljić Vujica
KOROMANOV SVIJET ILI DVIJE POLOVICE............................................................... 193
Valentina Zovko
PREGOVORI O PROŠIRENJU DUBROVAČKIH GRANICA KROZ VIZURU
ODNOSA MOĆI....................................................................................................................206
5
Miro Radalj
DISTRIBUCIJA ZNANJA
OD TISKANE DO E-KNJIGE ..............................................................................................235
Adrijana Vidić
MAJKA – GLAZBA – POEZIJA: O MATRILINEARNOSTI U
AUTOBIOGRAFSKOJ PROZI MARINE CVETAEVE....................................................256
Zvjezdana Penava Brekalo
OBRAZOVANJE ZA OSOBNI MARKETING – KREATIVNI IZAZOV
VISOKOŠKOLSKOGA POSLOVNOG OBRAZOVANJA ............................................277
Damir Mišetić
ŠTO MOŽEMO REĆI O BUDUĆNOSTI?
KRIZA FUTURA I. SAMO (?) U TALIJANSKOME GOVORNOM JEZIKU........... 294
Ante Bekavac ♦ Tomislav Puljić
EMOTIVIZAM U MORALNOJ FILOZOFIJI I KRJEPOST KAO KRŠĆANSKI
ODGOVOR.............................................................................................................................. 303
Ivica Skoko
USMENA PREDAJA PUKA GORANACA O GRADNJI CRKVE .............................. 324
Iva Bego ♦ Branka Hrkać
KONVENCIJA O PRIJEVOZU PUTNIKA I NJIHOVE PRTLJAGE MOREM
2002., UREDBA 392/2009 EUROPSKE UNIJE I POMORSKI ZAKONIK
REPUBLIKE HRVATSKE.......................................................................................................339
PRIKAZI, RECENZIJE, OSVRTI
Matija Petar Katančić Izabrana djela.................................................................................. 351
Zbornik o Petru Bakuli............................................................................................................357
Aktualnost filozofske tradicije u suvremeno doba............................................................365
Fra Jozo Vasilj – graditelj dobra........................................................................................... 369
Kako se baviti sportskim novinarstvom?............................................................................. 371
Ponos hrvatske znanosti i filozofije...................................................................................... 375
NAPUTCI AUTORIMA ZA SURADNJU................................................................................408
6
UDK 81´27´28(497.5 Osijek)
Izvorni znanstveni članak
Primljen 9. X. 2014.
Tanja Gradečak-Erdeljić ♦ Jadranka Zlomislić
Filozofski fakultet Sveučilišta u Osijeku
[email protected] – [email protected]
LINGUISTIC LANDSCAPE IN THE CITY OF OSIJEK
Abstract
Our linguistic landscape research explores the sociolinguistic situation
in the city of Osijek with a particular emphasis on the linguistic and cultural implications for the Croatian speech community. The study aims to
answer the following research question: To what extent does the linguistic landscape of Osijek reflect the influence of the American language
and culture? Using theoretical paradigms and analytical instruments of
linguistic landscape methodology we analyzed linguistic signs collected
at survey areas in the city. This analysis considers the influence on the
linguistic landscape of Osijek of factors such as geographic distribution, power relations, prestige, symbolic value, identity issues, tourism,
language vitality and literacy. Data analysis results have shown that the
linguistic landscape in Osijek has been shaped by Americanization in all
aspects of social and cultural identity. English prevails as the preferred
language of Croatian non-native English speakers to the extent that not
only has English pushed out Croatian as the language of popular use but
American cultural values are competing with the local culture.
Key words: linguistic landscape, public sign, survey areas, visual imagery,
Global English
7
Tanja Gradečak-Erdeljić ♦ Jadranka Zlomislić
1. Introduction
1.1. Global English
“
The last two centuries have witnessed the growth in economic and
political power of the United Kingdom and the United States which
has enabled the English language to take on a dominating role in today’s world. English has been globally used in fields such as science,
technology, diplomacy, commerce, popular culture (music and movie
industry) which makes it necessary to define it as a world language or
as McArthur points out „the global lingua franca“1. Without resorting
to the need to define more specifically what a lingua franca actually is
or has been from the historical and sociolinguistic point of view, we
consider English to be not the new Latin, but a rather fluid linguistic
system under the constant pressure of different cultural and cognitive
undertows. This fluidity and adaptability arises not only from the language’s linguistic structure with its tendencies towards simplification
of linguistic forms but also from its susceptibility to accepting foreign
influences. Both traits have lent English an image of a powerful tool in
communicating ideas originating from different sources and with various communicative goals.
As claimed by Cergol Kovačević2 Croatia belongs to the expanding
(outer) circle countries according to Kachru’s division of English language speakers3. It means that English is neither the mother tongue of
the citizens (which would put Croatian citizens into the inner circle of
speakers of English), nor does it belong to one of the former British
Empire colonies (creating the outer circle of its influence). English in
Croatia is recognized as an important means of international communication, as the language of globalization used by speakers all over the
world, who use it for the purposes of work, education and international
1Cf. Tom McArthur, „Interanto: the global language of signs“, English Today, vol. XVI.,
(2000.), num. 1., p. 33.-43.
2Cf. Kristina Cergol Kovačević, „Visual Cognate Processing in Croatian Speakers of
Global English“, Suvremena lingvistika, vol. XXXVIII., (2012.), num. 74., p. 155.–173.
3Cf. Braj Kachru, „World Englishes and English–Using Communities“, Annual Review of
Applied Linguistics, vol. XVII., (1997.), p. 66.–87.
8
HUM IX (2014.) 11-12
LINGUISTIC LANDSCAPE IN THE CITY OF OSIJEK
communication. English is the most frequently taught foreign language
in Croatian schools at all levels, but the Croatian population is also very
much exposed to it through media (TV, the Internet) and it may be safely said that there is a general positive attitude towards its use in everyday life. This general positive motivation to use English has been under
a constant pressure by national authorities trying to curb the practice
of borrowing words, not only from English but from other languages as
well. Thus, Croatian linguists have been inventing lexemes to replace
English loan words such as notebook, chat or web page. Consequently,
there is a constant counterattack from ‘below’ where those frequently
used lexemes are used by non-linguists, creating a situation of constant
fluctuation of word forms. Hence, it is usually quite an arbitrary decision of a context or a situation whether an English loan word or its
Croatian equivalent will be used.
When the context or the situation refers to specific visual imagery
created by public linguistic signs in geographical areas inhabited by humans, we describe it as a linguistic landscape (LL). It is usually the case
that various elements of cultural interaction or social activities involved
in the process of linguistic communication influence this particular version of landscape.
The aim of this paper is to determine to what extent the linguistic
landscape (LL) of the authors’ hometown of Osijek, Croatia, reflects the
influence of American language and culture on the everyday life of the
town and its inhabitants. The visual imagery should provide a direct
link to the attitudes of the community groups that shape the immediate
linguistic chart of the town’s streets or other venues to which the town’s
inhabitants or visitors are exposed. The immediate motivation for our
research was the fact that Osijek is a multilingual and multicultural city
with a very rich history of both cultural and linguistic influence. Hence,
it was a logical step to try framing in scientific terms what had been
obvious to our linguistically and culturally honed eyes: that there is a
multitude of evidence that not only English as a language but American
cultural influence is pervasive on its streets and among its inhabitants.
prosinca 2014.
9
Tanja Gradečak-Erdeljić ♦ Jadranka Zlomislić
1.2. Globalization and visual imagery
The period after the Second World War created a structural and
ideological infrastructure for a new development referred to as globalization. This process was brought about by the virtual permeability of
national borders via modern communications channels, such as television, entertainment industry and, eventually, the Internet. Economic as
well as cultural goods are being exchanged, which implies that not only
the economy (i.e. production, transportation, trade), but also cultural
products such as art, music, fashion, lifestyle, communications (World
Wide Web) and language are being globalized. The process of globalization is thus taking place on various levels and to different degrees,
reflecting in its complexity the network of mutually dependent factors
of social organization, tradition and ideology.
Not surprisingly, the degree of globalization is directly connected
to the medium of its application in a given space or geographical area,
and it can be freely concluded that the decidedly visual nature of all the
media involved in the process of globalization contributes greatly to its
rapid spreading. Visual imagery is intricately involved in all elements of
cultural globalization, particularly in the more recent decades when the
visual image has replaced e.g. the audio image, as can be observed in the
transition that popular music underwent from the radio era in the first
decade of the twentieth century to the expansion of video spots toward
the end of the century.
When visual imagery becomes predominant in communications
among the members of a community, their cultural patterns inevitably
succumb to the pressure of frequency of exposure to visual prompts or
to their sensory appeal, which is more immediate and permanent than
other senses, such as sound or touch. Written words set off not only a
cultural, but also an anthropological revolution in the transition from
the Dark Ages to the modern era in human history, and the reflection
of the impact that a written word may have can be seen in the process
of globalization we have been witnessing in this century. Along with its
power to impose and cement the preferred variety of a national language
standard, written language has become a powerful tool in the process
10
HUM IX (2014.) 11-12
LINGUISTIC LANDSCAPE IN THE CITY OF OSIJEK
of both unification and diversification on a global level. The world is
becoming increasingly multilingual in its current historical stage of late
capitalism or post-modernity and as Graddol4 argues, previously established nation-state institutions of language control and language planning have been undermined by the global flows of information, media,
people, and technology.
Urban areas are typically epicenters of cultural and linguistic changes
and they both reflect and feed the sociolinguistic undercurrents contributing to the (r)evolutionary forces of language. Younger generations
contribute mostly to these processes of cultural adaptation, creating an
unmistakable dividing line between the elitist ‘high’ culture ruled by national authorities that suggest certain expected behavior and the mass
culture and its conditioned behavior guided by indirect influence of
mass media and popular culture. The result is very frequently a cultural
vacuum where there obtains specific cultural bias, or ‘structures of expectation’ as Tannen5 calls them, with which everyone belonging to a
certain group is expected to unconsciously and unerringly comply.
1.3. Language and culture
The relationship between language and culture is one of the most
relevant vantage points both in general linguistics and in broader terms
in semiology. Linguistic signs have been objects of research for scholars of different affiliations and relevance, from Plato to Humboldt to
the structuralists and cognitivists of the new millennium. As Sapir6, one
of the most influential scholars in this interface between language and
culture, noticed: „…(l)anguage does not exist apart from culture, that
is, from the socially inherited assemblage of practices and beliefs that
4Vid. David Graddol, English Next. Why global English may mean the end of ‘English as a
Foreign Language’, British Council, London, 2006.
5Cf. Deborah Tannen, „What’s in a frame? Surface evidence for underlying expectations“,
in: New Directions in Discourse Processing, vol. II., Roy O. Freedle (ed.), Ablex, Norwood,
1979., p. 137.-181.
6Cf. Edward Sapir, Culture, Language and Personality, University of California Press, Oakland, 1970.
prosinca 2014.
11
Tanja Gradečak-Erdeljić ♦ Jadranka Zlomislić
determines the texture of our lives“7. Language is an essential ingredient in the network of information necessary to create an individual’s
cultural background; it is not only the means of communicating information; it is the tool for creating the pool of knowledge which represents culture itself or, as Wardaugh defines it: „…whatever a person
must know in order to function in a particular society.“8 The definition
here, as Wardhaugh further maintains, refers primarily to its general
anthropological sense, to all socially conditioned aspects of human life,
and not to the so called ‘high culture’ seen as the advanced intellectual
development of mankind as reflected in its artistic expression. In the
words of Deborah Peck9, this pragmatic view of culture sees it as the socalled ‘deep culture’, that is, as „… a body of ready-made solutions to the
problems encountered by the group. It is a cushion between man and
his environment.“
The relevance of language for identifying a particular society and its
culture is indisputable, and the focus of most research in linguistic landscape is founded on the mutual relationship of society and its reactions
to linguistic signs. If we assume that society is considered to be a community organized around specific public and common interests, public
signage represents a direct access to specific visual imagery pertaining
to specific values and interests that society cherishes. In other words,
public signage represents to a high degree the acceptable image a society wishes to maintain. Goodenough’s well-known definition claims:
„…a society’s culture consists of whatever it is one has to know or believe in order to operate in a manner acceptable to its members, and to
do so in any role that they accept for any one of themselves.“10 Relevant
here for the understanding of culture is the element of acceptability of
a particular behavior and language use as one of the essential types of
human behavior. On the assumption that communication is not only a
7
8
Ibid., p. 207.
Ronald Wardhaugh, An Introduction to Sociolinguistics, 4. ed., Blackwell Publishers,
Oxford, 2002., p. 221.
9Cf. Deborah Peck, „Teaching Culture: Beyond Language.“ http://www.yale.edu/ynhti/curriculum/units/1984/ 3/84.03.06.x.html
10 R. Wardhaugh, op. cit., p. 221.
12
HUM IX (2014.) 11-12
LINGUISTIC LANDSCAPE IN THE CITY OF OSIJEK
process of exchange of information but also a highly cognitive as well as
affective and value-laden activity, we must assume that cultural knowledge is not only an aspect of communicative competence but of a general cognitive competence necessary to survive in the complex network
of contemporary social relationships.
Salzmann is quoted by Thanasoulas11 as saying that language is ‘a key
to the cultural past’, but it is also a key to the cultural present in its ability
to express what is (and has been) thought, so our research hypothesis
sets out to establish whether the present day LL of Osijek significantly
differs from that of the 19th and beginning of the 20th century due to
the frequent use of the English language in public spaces. Relying on the
fieldwork method, as a principle research method in LL studies, and on
the qualitative analyses method, we shall attempt to describe the current status of LL in Osijek in terms of its relationship to the influence of
American culture. The research method is a simplified and adapted version of the standard research procedure described below, with a basic
aim to illustrate the initial hypothesis.
We shall begin with a brief historical overview of Osijek’s multicultural identity and how it relates to its multilingual background. We shall
focus on the relationship of public signage and the visual imagery of LL
in various public spaces of the city and introduce the basic scientific
terminology for LL research. The research data will be analyzed and described using two major approaches, the top-down, and the bottom up
approach, more specifically related to the monolingual or multilingual
character of linguistic signs. Visual prompts will be provided in order
to illustrate some major points of relevance and we shall conclude our
research by presenting some more humorous examples of the abuse of
the multilingual character of public signs.
11Cf. Dimitrios Thanasoulas, „The Importance of Teaching Culture in the Foreign Language Classroom“, Radical Pedagogy http://radicalpedagogy.icaap.org/content/issue3_3/7thanasoulas.html,
prosinca 2014.
13
Tanja Gradečak-Erdeljić ♦ Jadranka Zlomislić
2. Multculturality and multilingualism in public life in
Osijek
Osijek has a very rich history of both cultural and linguistic influence
from its founding as the Roman colony Aelia Mursa, but the linguistic
influence from that period cannot be considered as relevant and Latin
influence was more to be assigned to the general status of Latin as the
European lingua franca in the medieval period. Being at the crossroads
of various trade routes and situated in a rich and fertile area along the
river Drava, the town has always attracted a multitude of immigrants
and invaders.
The Turkish influence following the invasion of the Ottoman army in
1526 is to be viewed as an integral part of the general cultural heritage
the Turks left in the whole Balkan region.
However, the major linguistic influence is to be seen following the
events happening in the early 18th century in the Habsburg Empire, of
which Osijek was then a part, when there was a planned immigration
and settlement of population from German regions of Baden-Württemberg, Hessen and Bayern, some Austrian regions, as well as from
the Czech Republic and Hungary. It is no wonder, that Mažuran noted
the following: „At the beginning of the 18th century the town of Osijek
seemed to be a foreign town, linguistically speaking.“12
The Town council and military government used German and Latin
(e.g. Festung – a German official name for the fortified part of the original town area called Tvrđa) and everyday communication was based
on Croatian and German as co-existing languages; the proof of which
are documented street signs in both languages and there was a steady,
but inconspicuous use of Hungarian by the ever-growing Hungarian
population.
In 19th and early 20th century Osijek, the German population of middle and lower classes developed a distinct Osijek dialect called Essekerisch13 with a German basis and some Croatian, Serbian, Hungarian and
12 Ive Mažuran, Srednjovjekovni i turski Osijek, Školska knjiga, Zagreb, 1994., p. 26.
13 Esseker Deutsch or Osijek German is the official name of the dialect, where Essek is a German rendition of the name of Osijek).
14
HUM IX (2014.) 11-12
LINGUISTIC LANDSCAPE IN THE CITY OF OSIJEK
even Turkish lexical infiltrations (e.g. mončika – derived from Mann:
man, husband + Hungarian suffix –čika; foter or fojdoš -derived from
Vater: father + Hungarian suffix –oš; halasfiš – Hungarian: halasz: fisherman + Fisch: fish stew). Public spaces were swarming with signs in
German, even street names were written in German, so it can be freely
concluded that the LL of Osijek in this period was under the firm grip of
German cultural authority.
Picture 1. A postcard from the beginning of the 20th century with Croatian and German street names is just one
example of bilingual street signs
2.1. Beginnings of English in Osijek
The blending of cultures in the Ottoman Empire, or in the AustrianHungarian Monarchy is quite similar to the initial stages of the subsequent Anglo-American influence born in the expansion of British
prosinca 2014.
15
Tanja Gradečak-Erdeljić ♦ Jadranka Zlomislić
colonial power. The second wave of this influence, which somehow
seems to supersede colonialism, is the emergence of the United States
as the leading economic power in the 20th century.
In the decades after World War II, during times of scarcity, many
European societies were strongly influenced by Hollywood and the
American consumer culture. The process of globalization boosted the
further spreading of the English language, therefore influencing the language of technology, science and commerce. In the 20th century, due to
the social and political circumstances in Yugoslavia, which as a sociocommunist state nominally belonged to the Eastern block of countries
behind the ‘iron curtain’, the conditions for the use of English were not
quite favorable.
However, despite this nominal membership to the communist bloc,
Yugoslavia was much more open to Western influences, so that as early
as the 1950s English was introduced into primary schools as an alternate
subject to Russian as a foreign language. However, exposure to spoken
English through media or direct contact with native speakers was limited. During times of scarcity, many European societies were strongly
influenced by Hollywood and the American consumer culture, and its
influence in the then Yugoslav geographical area was slow, but steady. In
1961 one of the first teacher training colleges with a program in English
was founded in Osijek and in the years between 1961 and 1977 around
200 students graduated and received a diploma in English language and
literature. These beginnings of the institutionalized education in English language mark the official merging of the cultural scene of Osijek
with the Anglo-American culture and tradition.
2.2. From national to global and back
One of the tenets of teaching foreign languages is the merging of linguistic instruction with the cultural background of the target language.
The degree to which this merging is successfully implemented varies
from nation to nation, depending to a high degree on national teaching
curricula and teachers themselves. Teaching languages and cultures is a
16
HUM IX (2014.) 11-12
LINGUISTIC LANDSCAPE IN THE CITY OF OSIJEK
direct approach to exposing individuals to foreign cultures, whereas one
of the indirect channels of exposure to a foreign language is the linguistic environment of the habitat or the linguistic landscape of a particular
settlement.
It goes without saying that learners must first become conversant
with what it means to be part of a culture, their own culture. By exploring their own culture, i.e., by discussing the very values, expectations,
traditions, customs, and rituals they unconsciously take part in, they are
ready to reflect upon the values, expectations, and traditions of others
„with a higher degree of intellectual objectivity“.14
After the resolution of the Yugoslav state in the 1990s, Croatia as an
independent country strongly embraced everything Western, including
the postwar and post-socialist desire to get rid of everything regressive,
which tended to clash with the images many had of the idyllic U.S. lifestyles. At the same time, there is an obvious tendency of all past governments to promote distinct national identity in all areas of life, language
being, not surprisingly so, among the most important battle venues. It is
not only the struggle of the official bodies and institutes to create grammars, orthography manuals and dictionaries that would make a clear
distinction between Croatian and Serbian, seen by some purists as a
major threat to Croatian as an independent language, but a clear orientation toward purging Croatian of all borrowings and internationalisms
from the officially promoted literature.
3. Researching linguistic landscapes
3.1. Multilingualism and public space
Public use of a foreign language thus becomes a bona fide open expression of the attitude of the town’s inhabitants towards their mother
tongue as well as towards different foreign languages. It is the reflection
of the deliberate human intervention in the physical space in order to
communicate a culturally relevant message.
14Cf. Hans Straub, „Designing a Cross-Cultural Course“, English Forum, vol. XXXVII.,
(1999.), num. 3., p. 2.-9.
prosinca 2014.
17
Tanja Gradečak-Erdeljić ♦ Jadranka Zlomislić
Public spaces become a way to publicize not only information of common civic value (general knowledge) but of the sociolinguistic structure
on a par with other media such as press, electronic media, TV or radio.
As all media types, public space creates a functional type of discourse,
i.e. the type of discourse indicative of the targeted audience. Each audience has a distinctive ideological character such as can be found in e.g.
political or academic discourse where a bias toward a particular idea is
shaped through language and other means of expression. Some such
cases of an ideological bias may be observed in the use of a higher register and slang with elements of the opposition between the overt and
covert prestige contributing to the level of bonding among members of
a group. Public spaces can thus be viewed as maps that provide a key to
the accurate reading of the role a language plays in the sociological and
linguistic dynamics of the city.
And although we may be carried away by the romantic idea of an
individual freely accepting other cultures by embracing their language,
as should be the basic requirement in the process of learning a foreign
language (cf. section 2.3), it would be much more plausible to assume
different motivation for using foreign language in the domestic environment. It is much less embracing the otherness as it is very frequently opposing the self and one’s own culture and identity. As pointed out by Grbavac15, it is the symbolic value of linguistic signs that is very frequently
pushed into the foreground of the use of public signage, so that only
specific elements of the cultural weight represented by those linguistic
signs are put into the foreground.
In view of the observations stated above, the type of research undertaken in the study of the linguistic landscape of a town such as Osijek
may provide a fine grained image of how public signs and their visual
imagery transfer the elements of a foreign culture, in our case, American. As noted by Jaworski and Thurlow16, such studies have much to
say about issues relating to demographic and institutional power, ethnic
15Cf. Ivana Grbavac, „Linguistic landscape in Mostar“, Jezikoslovlje, vol. XIV., (2013.), num.
2.-3., p. 501.-515.
16Cf. Adam Jaworski, Crispin Thurlow, (ed.), Semiotic Landscapes: Language, Image,
Space, Continuum International Publishing Group, London, 2010.
18
HUM IX (2014.) 11-12
LINGUISTIC LANDSCAPE IN THE CITY OF OSIJEK
and racial relations, linguistic vitality, and language ideologies. Within
contemporary geography, space is now seen as a discursive as well as
physical formation.
3.2. Linguistic landscape
As a discursive formation it represents a new phenomenon called
linguistic landscape by sociolinguistic scholars. As a new scientific field
it thus borrows from its visual content the very name for the geographical structure it represents, but it is the geographical structure construed
with the help of linguistic signs of different kinds.
Linguistic landscape research falls under the category of the sociology of language since its scope of research includes both language
conflict and multilingualism, two major phenomena present in the
sphere of language contact among different social groups, as stressed by
Chien17. Both phenomena are present in the principal areas of research
covered in numerous scientific papers across the globe dealing with
what has been labeled by using different referents (e. g. visual landscaping (Jaworski & Thurlow, forthcoming); cityscapes (Gorter, 2006);
geosemiotics (Scollon & Scollon, 2003); urban linguistics (Rosenbaum i
dr., 1977), etc.)18
The term linguistic landscape was first used by Landry and Bourhis
in 1997: The language of public road signs, advertising billboards, street
names, place names, commercial shop signs, and public signs on government buildings combines to form the linguistic landscape of a given
territory, region, or urban agglomeration.19
17Cf. Su-Chiao Chien, „Sociology of Language“, in: Encyclopedia of Language and Education, Volume 8: Research Methods in Language and Education, Nancy H. Hornberger,
David Corson, (ed.), Kluwer Academic Publishers, Dordrect, 1997., p. 1.-13.
18Cf. Selim Ben Said, „Representations of Multilingualism in Urban Space: An Analysis of
the Linguistic Landscape of Tunisia“, http://www.personal.psu.edu/users/s/b/sbb170/SBS2.
pdf
19 Rodrigue Landry, Richard Y. Bourhis, „Linguistic Landscape and Ethnolinguistic Vitality: An Empirical Study“, Journal of language and social psychology, vol. XVI., (1997.), num.
1., p. 25.
prosinca 2014.
19
Tanja Gradečak-Erdeljić ♦ Jadranka Zlomislić
The study of public signage goes as far as back as the 70s of the 20th
century when the pioneering works in the field emerged (Massai, 1972,
according to Backhaus, 2007; Rosenbaum et al., 1977; Tulp, 1978, according to Backhaus, 2007). In Grbavac we find out that these studies have been reporting on language on public and commercial signs
in various multilingual spaces: Jerusalem (Ben-Rafael et al., 2006), Lira
in Uganda (Reh, 2004), Bangkok (Huebner, 2006), Tokyo (Backhaus,
2007), the Bask Country and Friesland (Cenoz and Gorter, 2006) etc.20
But as noted by Jaworski and Thurlow, the study of linguistic landscapes has the potential to inform a range of intellectual issues above
and beyond the mere analysis of linguistic form. One example of this
from our research data below is, for example, a case of shop signs where
the mere image creates an impression of the owners, the effort and
money invested – in other words, their business policy.21
Such research involves the study of many concerns: multilingualism
and language policies of different speech communities, the treatment
of minority and majority languages, the relationship of the authorities
towards the role of language in the public life of a nation, etc.
In view of this, Ben Rafael et al. suggest that the first step to put some
order in the analysis of LL consists in distinguishing top-down and bottom-up flows of LL elements, that is, between LL elements used and exhibited by institutional agencies which in one way or another act under
the control of local or central policies, and those utilized by individual,
associative or corporative actors who enjoy autonomy of action within
legal limits.22 The main difference between these two wide categories of
LL elements resides in the fact that the former are expected to reflect
a general commitment to the dominant culture while the latter are designed much more freely according to individual strategies. Both those
categories carry specific symbolic value of public life, but may be per20Cf. Kingsley Bolton, „World Englishes and lingusitic landscapes“, World Englishes, vol.
XXXI., (2012.), num. 1., p. 30.–33.
21Vid. A. Jaworski, C. Thurlow, op. cit.
22Cf. Elizier Ben-Rafael et. al., „Linguistic landscape as symbolic construction of the public space: The case of Israel“, International Journal of Multilingualism, vol. III., (2006.),
num. 1., p. 7.–30.
20
HUM IX (2014.) 11-12
LINGUISTIC LANDSCAPE IN THE CITY OF OSIJEK
ceived differently by different people (according to their age, gender or
profession).
Our research data were first categorized according to the top-down
versus bottom-up distinction, and subsequently according to specific
sub-areas of activity. Top-down signs were coded according to their belonging to national or local, and cultural, social, educational, medical or
legal institutions. Bottom-up items were coded according to categories
such as professional (legal, medical, consulting), commercial (and subsequently, according to branches like food, clothing, furniture etc.) and
services (agencies like real estate, translation or manpower).
The next step in our study is the categorization of the signs. That
dimension of categorization refers to a difference between official signs
placed by the government or related institution and nonofficial signs put
there by commercial enterprises or by private organizations or persons.
Table 1. Typical items sampled in the process of the LL research. (In:
Ben-Rafael et. al., 2006)
Category
Type of item
Sampling criteria
Top-down
1. Public institutions: religious,
governmental, municipal – cultural
and educational, medical
20-30 samples at each site (30%
of all items in each site)
2. Public signs of general interest
3. Public announcements
4. Signs of street names
Bottom-up
1. Shop signs: e.g. clothing, food,
jewellery
70-100 items in each of the
main streets of the sites and/or
in commercial areas (70% of all
items sampled at each site)
2. Private business signs: offices,
factories, agencies
3. Private announcements: ‘wanted’
ads, sale or rentals of flats or cars
prosinca 2014.
21
Tanja Gradečak-Erdeljić ♦ Jadranka Zlomislić
4. Osijek in the process of Americanization
Osijek may not have been exposed to the process of immigration in
recent years, more likely quite the opposite, but there is a strong orientation in its recent economic agenda to develop as an important trading
center with an aim of attracting buyers and customers from neighboring regions in Hungary, Serbia and Bosnia and Herzegovina. If Hungarians are excluded from this linguistic equation, it leaves only the Serbian
and Bosnian customers with their shared knowledge of the Croatian
language as a genetically related--if not the same--language, as some
linguists claim. Therefore, it would be a puzzling phenomenon to have
such a large number of signs in English.
Shopping malls borrow not only the structure and design from their
American paragons but the language itself plays a role in the marketing
strategy for many of them. Thus, we have the direct borrowing of whole
advertising campaigns (e.g. Nike: Just do it etc.) where the English language plays a purely embellishing and luring role, attracting customers’
attention to the products displayed in the shops.
Although our focus was on the area around the town center, we could
not neglect the obvious prevalence of advertisements in English found
in the shopping malls at the periphery of Osijek.
4.1. The appeal of the mall culture
Once again, due to globalization, traditional Croatian customs are
being overtaken by novelties like the American mall culture which has
changed not only the buying habits but also the lifestyle of average
families. Shopping malls in Croatia are ‘literal translations’ of American malls, their architectural design and structural organization being
followed by typical linguistic inventory, so that e.g. the mall researched
for the purposes of our study bears the very English name of Avenue
Mall and is advertised as „Osijek’s new promenade“, where the traditional walk along the river Drava, called ‘promenada’ (‘the Promenade’)
is transferred into an enclosed space of a commercial building.
22
HUM IX (2014.) 11-12
LINGUISTIC LANDSCAPE IN THE CITY OF OSIJEK
Picture 2. A shopping mall in Osijek
City centers are becoming ghost towns and there is also a tendency
of Croatian businesses with a long-standing tradition of quality merchandize to give way to shops with low cost goods, destroying along the
way the traditional value scale. So, even though there is a convention in
linguistic landscape research to study the influence of the immigration
population on the structure of public language signs, we found it even
more interesting how a strong presence of one culture in public life may
influence the linguistic map of a town.
5. Research data
In our research we retained the skeleton of the basic procedure of
LL research methods, but we did not limit ourselves to a strictly limited
and delineated geographical area. The rigidity of such an approach is
required when a purely quantitative analysis of LL signs is undertaken,
but since the focus of our interest was in the qualitative analysis of the
results, we concentrated on gathering a pool of photos illustrating most
precisely the previously noticed tendencies in the LL of Osijek. We took
pictures of public signs in the area of the town’s center, main public
prosinca 2014.
23
Tanja Gradečak-Erdeljić ♦ Jadranka Zlomislić
square and the shopping area--with the addition of two peripherally
positioned shopping malls--and then analyzed such signs according to
language, location, and domains.
The collected data in the form of digital photos are organized in two
distinct subsets: one that refers to the number of languages present on
the signs and a second subset that refers to the top-down, bottom-up
distinction mentioned earlier in section 3.2.
The city center and the outskirts were selected for this investigation
because these areas are rich in linguistic signs; for ease of analysis, these
signs have been categorized into Croatian-only signs, bilingual signs,
and English-only signs.
5.1. The top-down subset
5.1.1. Croatian-only signs
Most frequent examples of the top-down subset are found, as expected, in Croatian only, since the institutionalized status of the national
language is, naturally, promoted through inscriptions and signs (tables
on buildings, building entrances) of national, municipal and county institutions (state archives, agencies, courts, prison, councils etc.)
Picture 3. A public sign advertising a national institution:
Republic of Croatia. Ministry of Finance. Customs Administration. Customs Office in Osijek
24
HUM IX (2014.) 11-12
LINGUISTIC LANDSCAPE IN THE CITY OF OSIJEK
Picture 4. A public sign advertising municipal institutions: Republic of Croatia. Osijek-Baranja County. City of Osijek.
City Council. Osijek (above). Republic of Croatia. Osijek-Baranja County. City of Osijek. Mayor. Osijek (below)
The institutional status of those signs is promoted not only by their
linguistic contents but there is also a certain visual impact created by
the use of the national and town’s coat of arms and the uniformity of
their design, which is rather austere. This approach to official public
signage is quite universal and in our opinion implies that in planning
their physical appearance the authors do not put much stress on visual
creativity since the authority of the institution itself suffices to impose
the necessary impact of institutional relevance. The opposite is found in
the bottom-up subset of public signs, where the impact of a foreign language is paired with visually more attractive designs. In that subset the
advertising power of public signs is achieved through a combined effort
of the more varied spectrum of colors, as well as in the choice of fonts,
added illustrations etc. (cf. illustrations in section 5.3 below).
prosinca 2014.
25
Tanja Gradečak-Erdeljić ♦ Jadranka Zlomislić
In this subset we also found public signs put up by public institutions
or authorities which advertise essential services from the public sphere
(medical, educational, religious institutions) which are otherwise solely in Croatian, but from time to time international symbols are added
for non-Croatian speakers, derived from the set of international traffic
signs or similar internationally recognized systems of signs.
Picture 5. A public sign advertising essential services from the public sphere (top-down: Emergency, Faculty of Civil
Engineering, Orthodox church, Church of the Sacred Name of Mary)
Without resorting to the qualitative analysis of the Croatian-only
signs, we may tentatively conclude that they dominate the LL in Osijek since the sheer number of official institutions and businesses in the
town’s center relating explicitly to their national, i.e. Croatian character
forces Croatian in the foreground of the visual imagery of Osijek.
5.1.2. Bilingual and multilingual signs
In this subset we found public signs put up by public institutions or
authorities which are otherwise solely in Croatian, but from time to
time international inscriptions are added for non-Croatian speakers.
This subset may be regarded as bilingual although the ratio of Croatian
and English words was not equal in all cases. The signs mostly contain
26
HUM IX (2014.) 11-12
LINGUISTIC LANDSCAPE IN THE CITY OF OSIJEK
the Croatian core with individual English words and sometime translations into English or other foreign languages are added. Those signs
are aimed at international visitors and tourists visiting Osijek, providing
information about locations and objects of public interest which may
be of practical value (Picture 6) or of more educational and informative
quality (Picture 7).
Picture 6. A parking sign intended to provide information to visitors of Osijek, both foreign and domestic
Picture 7. A billboard with maps and images of the old Turkish bridge across the river Drava in Osijek with
explanations in Croatian and their translations in six different languages
prosinca 2014.
27
Tanja Gradečak-Erdeljić ♦ Jadranka Zlomislić
It is important to stress that in the top-down subset we were unable to trace any English-only public signs, which supports our basic hypothesis of foreign languages, in our research English, belonging to the
non-institutionalized level of public life, where national or municipal
authorities do not find it relevant to present any kind of information of
public interest in any other language but Croatian. Croatian is imposed
as the language of the dominant culture and it is difficult to imagine any
part of Croatia where English would be predominant in official public
signage.
Although we did not perform a quantitative analysis of the data, it
may be safely said that Croatian is still predominant in the public signage of the LL in Osijek, but for the sake of economizing space, we find
it more relevant to present the English-only and the bilingual set of the
bottom-up subset of public signs. In the following section, thus, we shall
concentrate on those two sub-sets with an aim to establish which locations and areas of public life in the LL of Osijek are typically influenced
by the English language and elements of the American culture.
5.2. The bottom-up subset
As it turns out, the results of the analysis of our research data comply
with the model of the bottom-up flow of LL elements where public signs
usually come from small or large business either local or otherwise. The
primary goal of LL signs in the bottom-up subset is not to provide information about the offer but to attract attention and enhance the impact
of the hidden message, in other words, to stand out from the rest. English inscriptions are used as a marketing tool to draw attention of the
viewer and escapism, in the sense that they are buying not just goods
and services but an attractive life style.
5.2.1. English-only signs
English is used quite liberally in the LL of Osijek, despite the fact
that the target audience does not necessarily imply speakers of English.
Potential buyers are expected to recognize the sign as an indicator of
28
HUM IX (2014.) 11-12
LINGUISTIC LANDSCAPE IN THE CITY OF OSIJEK
the prestige that the offer represents and not necessarily the actual quality of the goods. In this region ‘imported goods’ have added value as
opposed to domestic ones so that it is not infrequent that e.g. Croatian fashion brands use English for both the brand name and slogans to
bring over a message of either expensive clothing not in the price range
of the lower income or lower middle class buyers (Picture 8) or even to
boost the value of low cost goods as in the case of the second hand shop
(Picture 9).
Picture 8. A Croatian fashion brand
Picture 9. A second hand shop in Osijek
prosinca 2014.
29
Tanja Gradečak-Erdeljić ♦ Jadranka Zlomislić
In the case of the second hand shop, we have a case of the transfer
of the whole commercial concept from the Anglo-American culture, so
that there is no appropriate expression in Croatian for the type of the
commercial establishment selling hand-me-downs23 and the English expression is used in all types of discourse.
Two further examples of the total cultural transfer visible in the LL
of Osijek is the case of the phenomena typically originating in the US
involving businesses dealing with new technologies (e.g. information
technology (IT)) or the urban trend in popular culture involving the
sports and the music of new urban generations. The example of an English-only sign can thus be found on the official plaque advertising a software company that obviously targets the international market (Picture
10) or in the case of the international skateboard and BMX competition
held annually in Osijek, which has English as its official language and is
advertised mostly in English (Picture 11)
Picture 10. An IT business office plaque
23 The expression ‘rabljena odjeća’ (‘used clothes’) can be found occasionally, but not in the
context of designating a shop.
30
HUM IX (2014.) 11-12
LINGUISTIC LANDSCAPE IN THE CITY OF OSIJEK
Picture 11. A sign for the international skateboard and BMX competition
We would claim that in the two above cases the authors of signs were
not solely profit-driven but showing awareness of cultural diversity and
hospitality. They want to reach as many customers as possible and they
realize that English can boost the market value of their goods and services. However, thereby they are treading the fine line between being
miscomprehended due to the use of a foreign language and being accepted due to the use of language as a tool of cultural transfer.
Furthermore, although British English has dominated the Croatian
school curriculum from the very beginning, the preference of American
spelling is evident in the LL (c.f. the spelling of ‘center’ and not ‘centre’
in Pictures 12 and 13). Except for the obvious dominance of American
cultural elements in today’s popular culture, we find this phenomenon
interesting because it conforms to the principle of the bottom-up subset
as a type of opposition to the dominant culture or authority and since
the educational system promotes British English, it is felt to be not fashionable enough for the role that the English language has to play in the
context of public signage.
prosinca 2014.
31
Tanja Gradečak-Erdeljić ♦ Jadranka Zlomislić
Picture 12. American spelling of ‘center’ e.g. 1
Picture 13. American spelling of ‘center’ e.g. 2
5.2.2. Bilingual signs
Bilingual Croatian-English signs are primarily used to give information to residents and visitors about essential or basic goods and services
available in the observed area, e.g. pharmacy, bank, exchange office,
parking, hotels, restaurants etc. They designate both the commercial
32
HUM IX (2014.) 11-12
LINGUISTIC LANDSCAPE IN THE CITY OF OSIJEK
contents of the business conducted on a given location but also the basic life necessities such as health or money.
Picture 14. Bilingual signs in Osijek 1
Picture 15. Bilingual signs in Osijek 2
The use of English is primarily aimed at providing positive connotations where the language serves both as a luring hand but also the hand
of hospitality, inviting customers to use the services provided in English,
which is supposed to ensure communication without language barriers
or any cultural impediments.
As the final point of our research we would like to present the concept of bilingualism taken to its extreme in the form of a clumsy and
absurd street billboard advertising a car wash.
prosinca 2014.
33
Tanja Gradečak-Erdeljić ♦ Jadranka Zlomislić
Picture 16. Bilingual signs in Osijek 3
This image is a typical reflection of the cultural background derived
from American movies and music, with scenes from carwashes, initializing a whole scenario of a recognizable and desirable life style although
this service has been offered in Croatia only in recent years.
The picture reads: „Wellness for your car“, assuming that that wellness or pampering is not only for you but also for your four-wheeled
pet. As another new concept, wellness, which to the better informed
Croats presents total pampering of body and soul and the highest degree of luxury that not many can afford creates an impression of elitism
at its best.
6. Concluding comments
Our research has shown that the linguistic landscape in Osijek is
dominated today by the Croatian language, mostly due to street signs
and state and town institution signs (top-down signs) but there is a high
frequency of English only and bilingual English-Croatian signs. The essential role of the English language is that of a means of transfer of cultural items and concepts found in American culture and the English
signs range accordingly from those intended to provide information to
residents and visitors to those used to boost the market value of goods
and services offered.
34
HUM IX (2014.) 11-12
LINGUISTIC LANDSCAPE IN THE CITY OF OSIJEK
The historical overview of the linguistic background of Osijek, as a
typical, middle-sized continental town in Croatia has proven the influence of American culture not only on the linguistic landscape of Osijek,
but also on the traditional beliefs, values and customs of its residents..
The qualitative analysis of the research data provided in our paper
represents only a fraction of the potential a more thorough analysis of
the linguistic landscape in Osijek could offer, so it is our hope to continue in this venue and provide a more insightful image of the actual
impact American culture exhibits in this part of the global map.
Bibliography
− Ben Said, Selim, „Representations of Multilingualism in Urban
Space: An Analysis of the Linguistic Landscape of Tunisia“, http://
www.personal.psu.edu/users/s/b/sbb170/SBS2.pdf
−Ben-Rafael, Elizier et. al., „Linguistic landscape as symbolic
construction of the public space: The case of Israel“, International
Journal of Multilingualism, vol. III., (2006.), num. 1., p. 7.–30.
−Bolton, Kingsley, „World Englishes and lingusitic landscapes“,
World Englishes, vol. XXXI., (2012.), num. 1., p. 30.–33.
− Cergol Kovačević, Kristina, „Visual Cognate Processing in
Croatian Speakers of Global English“, Suvremena lingvistika, vol.
XXXVIII., (2012.), num. 74., p. 155.–173.
−Chien, Su-Chiao, „Sociology of Language“, u: Encyclopedia of
Language and Education, Volume 8: Research Methods in Language and Education, Nancy H. Hornberger, David Corson
(ed.), Kluwer Academic Publishers, Dordrect, 1997., p. 1.-13.
−Graddol, David, English Next. Why global English may mean
the end of ‘English as a Foreign Language’, British Council, London, 2006.
−Grbavac, Ivana, „Linguistic landscape in Mostar“, Jezikoslovlje,
vol. XIV., (2013.), num. 2.-3., p. 501.-515.
prosinca 2014.
35
Tanja Gradečak-Erdeljić ♦ Jadranka Zlomislić
− Jaworski, Adam, Thurlow, Crispin (ed.), Semiotic Landscapes:
Language, Image, Space, Continuum International Publishing
Group, London, 2010.
−Kachru, Braj, „World Englishes and English–Using Communities“, Annual Review of Applied Linguistics, vol. XVII., (1997.), p.
66.–87.
− Landry, Rodrigue, Bourhis, Richard Y., „Linguistic Landscape and Ethnolinguistic Vitality: An Empirical Study“, Journal
of language and social psychology, vol. XVI., (1997.), num. 1., p.
23.-49.
−Mažuran, Ive, Srednjovjekovni i turski Osijek, Školska knjiga,
Zagreb, 1994.
−McArthur, Tom, „Interanto: the global language of signs“, English Today, vol. XVI., (2000.), num. 1., p. 33.-43.
− Peck, Deborah, „Teaching Culture: Beyond Language“, http://
www.yale.edu/ynhti/curriculum/units/1984/ 3/84.03.06.x.html.
− Sapir, Edward, Culture, Language and Personality, University of
California Press, Oakland, 1970.
−Straub, Hans, „Designing a Cross-Cultural Course“, English Forum, vol. XXXVII., (1999.), num. 3., p. 2.-9.
−Tannen, Deborah, „What’s in a frame? Surface evidence for underlying expectations“, in: New Directions in Discourse Processing,
vol. II., Roy O. Freedle (ed.), Ablex, Norwood, 1979., p. 137.-181.
− Thanasoulas, Dimitrios, „The Importance of Teaching Culture in the Foreign Language Classroom“, Radical Pedagogy http://
radicalpedagogy.icaap.org/content/issue3_3/7-thanasoulas.html.
−Wardhaugh, Ronald, An Introduction to Sociolinguistics, 4. ed.,
Blackwell Publishers, Oxford, 2002.
36
HUM IX (2014.) 11-12
LINGUISTIC LANDSCAPE IN THE CITY OF OSIJEK
Tanja Gradečak-Erdeljić ♦ Jadranka Zlomislić
Jezični krajobraz grada Osijeka
Sažetak
Ova studija jezičnoga krajobraza istražuje sociolingvističku situaciju u
gradu Osijeku s posebnim naglaskom na jezične i kulturološke implikacije za hrvatsku jezičnu zajednicu. Cilj istraživanja jest odgovoriti
na sljedeće istraživačko pitanje: U kojoj mjeri jezični krajobraz Osijeka
odražava utjecaj američke kulture i jezika? Koristeći teoretske paradigme i analitičke instrumente metodologije istraživanja jezičnoga krajobraza, analizirali smo jezične znakove prikupljene na određenim istraživanim lokacijama u gradu. U obzir su uzeti čimbenici poput geografske
distribucije, odnosa moći, prestiža, simboličke vrijednosti, pitanja identiteta, turizma, vitalnosti jezika i pismenosti. Rezultati analize podataka
pokazali su da je jezični krajobraz Osijeka oblikovan amerikanizacijom u
svim aspektima društvenoga i kulturnoga identiteta. Engleski jezik prevladava kao preferirani jezik Hrvata koji nisu izvorni govornici engleskoga jezika do te mjere da ne samo da je engleski ‘izgurao’ hrvatski jezik
kao popularni jezik uporabe nego su i američke kulturne vrijednosti u
stalnom natjecanju s lokalnom kulturom.
Ključne riječi: jezični krajobraz, javni znak, istraživana lokacija, vizualna
slika, globalni engleski
prosinca 2014.
37
UDK 272-789.32(497.6 Mostar)˝14/18˝(091)
Pregledni članak
Primljen 6. X. 2014.
Ivica Šarac
Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru
[email protected]
INSTITUCIONALNA PRISUTNOST FRANJEVACA U
MOSTARU POD OSMANSKOM VLAŠĆU
(NEKA PITANJA OKO SAMOSTANA I CRKVI)1
Sažetak
Reaktualiziranjem nekih historiografskih pitanja o sudbini franjevačkih
objekata u Mostaru u ranoosmanskom i kasnoosmanskom razdoblju
ovaj prilog nastoji skrenuti pozornost na to da su u dvije različite povijesne epohe članovi Reda manje braće (franjevci) participirali u oblikovanju identitetskog kompleksa grada Mostara.
Ključne riječi: osmansko razdoblje, Mostar, franjevački samostan, franjevačka crkva
Uvod
Naviknuti smo da se Mostar zbog ratnih sukoba i poslijeratnih međunacionalnih i političkih napetosti doživljava kao strogo podijeljen grad u
svim važnijim segmentima života, pa stoga i ne iznenađuje što se i njegovoj prošlosti pristupa sukladno slici suvremenih odnosa. O prošlosti
Mostara piše se na predvidljiv, shematiziran način kojim se „uniformira“
1
38
Ovaj prilog posvećen je 170. obljetnici od osamostaljivanja hercegovačkih franjevaca od franjevačke provincije Bosne Srebrene (1844.-2014.).
HUM IX (2014.) 11-12
povijesni narativ i ističe „pravo“ samo jedne „povijesne memorije“ na
prošlost ovoga grada. Praksa isticanja ekskluzivnog prava na prošlost
kroz stereotipe što ih oblikuju aktualni politički i društveni odnosi nije
novost u podijeljenim društvima niti nešto što bi bilo imanentno samo
našem naraštaju i duhu našega vremena, ali je činjenica da je takav redukcionistički pristup kod nas poprimio već groteskna obilježja. Povijest se u takvu diskursu (re)interpretira transponiranjem suvremenih
odnosa u prošlost, odnosno prošlost se pokušava (re)konstruirati isključivo prema potrebama i željama koje dirigiraju suvremeni odnosi. Uz
neobjektivnost, anakronizam i neizbježnu karikaturalnost u pristupu,
krajnji je rezultat ovakvih problematičnih metodoloških postupaka rigidni povijesni redukcionizam, a to se u slučaju kompleksnog identiteta grada Mostara najočitije manifestira kroz nastojanja da se „one“
drukčijeg identiteta, pripadnike neke druge etničke/nacionalne/vjerske
zajednice jednostavno izbriše iz ranije povijesti grada, kako bi se stekao
dojam da se, eto, radi o „modernim“ uzurpatorima, pridošlicama i uljezima, o onima koji su tek „nedavno“ došli i ratom „osvojili“ grad i time
neopravdano „stekli“ pravo participiranja u njegovu identitetu.2 U ovom
se prilogu reaktualiziraju neka pitanja iz zajedničkoga dijela povijesti
franjevaca i grada Mostara i to iz dvije vremenski vrlo udaljene epohe,
ranoosmanske i kasnoosmanske, čime se ujedno želi podsjetiti da su u
dugovječni i raznoliki povijesno-identitetski mozaik ovoga grada i franjevci odavna već ugrađivali „kamenčiće“ vlastitoga identiteta.
2 Indikativan primjer takva diskursa u kojem se „oni drugi“ (koji su također sudjelovali u
izgradnji identitetskoga kompleksa grada) potpuno prešućuju ili izbacuju iz ranije povijesti
grada jest članak Hivzije Hasandedića, objavljen u 9. broju časopisa „Hercegovina“ (cijeli
broj posvećen je temi Mostara). Vidi Hivzija Hasandedić, „Mostar od postanka do razaranja 1992/93. godine“, u: Hercegovina. Časopis za kulturno i historijsko naslijeđe, Mostar,
br. 9., 1997., str. 19.-30. Za primjer korištenja istoga metodološkog obrasca poput Hasandedićeva, dakako s potpuno oprječnim ciljevima, vidi Anto Augustinović, Mostar. Ljudi
– kultura – civilizacija, Hrvatska kulturna zajednica u Federaciji BiH, Mostar, 1999.
prosinca 2014.
39
Ivica Šarac
1. Neka prijeporna pitanja oko franjevačkog samostana i
crkve u Mostaru u srednjovjekovnom i ranoosmanskom
razdoblju
Pođimo od onoga što u historiografskoj literaturi već odavno više nije
sporno, a to je: da su prije osmanskoga osvajanja Humske zemlje postojali franjevački samostani u dolini Neretve; da su franjevci djelovali u
Mostaru skoro jedno stoljeće nakon osmanskih osvajanja; da su franjevci u drugoj polovici 16. stoljeća zbog nepovoljnih prilika za katolike pod
osmanskom vlašću nasilno protjerani iz Mostara te su stoga tri sljedeća
stoljeća bili potpuno odsutni iz (su)oblikovanja povijesti grada, sve tamo
do sredine 19. stoljeća kada im je opet dopušteno dušobrižničko, pastoralno i kulturalno djelovanje u gradu.3 Bilo je nekada među povjesničarima sumnji u postojanje franjevačkoga samostana u Mostaru u tako
ranom razdoblju,4 no danas su zahvaljujući najprije onim podatcima
koje je prikupio i objavio hercegovački franjevac dr. fra Dominik Mandić (1889.-1973.) tridesetih godina prošloga stoljeća,5 a onda i istraživanjima novijega datuma u dubrovačkom arhivu6 te sumnje definitivno
3Usp. Bazilije S. Pandžić, Hercegovački franjevci. Sedam stoljeća s narodom, Ziral, Mostar
– Zagreb, 2001., str. 22.-49., Franjevci i Hercegovina. Zbornik radova, Robert Jolić (prir.),
Hercegovačka franjevačka provincija, Mostar, 2009., str. 17.-105.
4 Tog je mišljenja primjerice bio Vladimir Ćorović, Mostar i njegova srpska pravoslavna
opština, Srpske pravoslavne opštine mostarske, Beograd, 1933., str. 15.
5 Acta franciscana Hercegovinae Provinciarumque finitimarum tempore dominationis Othomanae, tom. I., ab an. 1463.-1699., Dominik Mandić (prir.), Mostar, 1934.
6 Riječ je o podatcima na koje je prva ukazala Desanka Kovačević-Kojić na znanstvenom
skupu od 18. do 20. travnja 1991. u Sarajevu (skup je organiziran povodom obilježavanja
sedam stoljeća djelovanja bosanskih franjevaca). Budući da je 8. lipnja 1992. izgorjela zgrada
Franjevačke teologije, a s njom i navedeni referat, taj rad je objavljen nekoliko godina kasnije. Vidi Desanka Kovačević-Kojić, „Franjevci u gradskim naseljima srednjovjekovne Bosne“, u: Radovi hrvatskog društva za znanost i umjetnost, Sarajevo, god. III., 1995., str. 33.-45.
Vidi i Andrija Zirdum, „Karta srednjovjekovnih crkava na tlu Bosne i Hercegovine“, u: Bosna franciscana, Sarajevo, god. IX., (2001.), br. 15., str. 207. Za rezultate novijih istraživanja
u dubrovačkom arhivu vidi Marijan Sivrić, „Nekoliko nepoznatih podataka o franjevcima
u Zahumu i Bišću kod Mostara u srednjem vijeku“, u: Hercegovina. Godišnjak za kulturno
i povijesno naslijeđe, Mostar, br. 19., 2005., str. 43.-53.; Isti, „Dolazak franjevaca u Humsku
zemlju i susjedno područje u srednjem vijeku prema vrelima dubrovačkoga podrijetla“, u: R.
Jolić, Franjevci i Hercegovina..., str. 51.-81. Usp. Andrija Nikić, „Srednjovjekovni franjevački samostani u Hercegovini“, Hercegovina. Godišnjak za kulturno i povijesno naslijeđe,
Mostar, br. 6.-7., (14.-15.), 2000.-2001., str. 203.-225.
40
HUM IX (2014.) 11-12
INSTITUCIONALNA PRISUTNOST FRANJEVACA U MOSTARU POD OSMANSKOM VLAŠĆU...
otklonjene, pa se danas u popisu srednjovjekovnih crkava i samostana
kao činjenica navodi postojanje franjevačkoga samostana i crkve u Mostaru prije prodora Osmanlija u ove krajeve.7 To, međutim, ne znači da
su riješene sve zagonetke vezane za početke zajedničke povijesti franjevaca i grada Mostara. U historiografskoj je literaturi bilo i još uvijek ima
nejasnoća oko ubikacije i datiranja prvih franjevačkih zdanja u gradu
na Neretvi. Ova se problematika čak i dodatno zakomplicirala upravo
iznošenjem novih podataka iz dubrovačkoga arhiva, jer nisu više samo
sporni lokalitet i vrijeme podizanja nego i broj franjevačkih objekata u
Mostaru i njegovoj bližoj okolici u srednjovjekovnome razdoblju!
Okvirno je moguće u rasponu s kraja 14. do početka 16. stoljeća tražiti početak podizanja prvih franjevačkih zdanja u Mostaru, jer se u prvom popisu samostana Bosanske vikarije (oko 1380. godine) među 35 samostana razdijeljenih u 7 kustodija ne spominje samostan u Mostaru,8 a
spominje se pak početkom 16. stoljeća, konkretno u popisu franjevačkih
samostana koji se datira otprilike „oko god. 1514.“9 Premda se u starijoj
franjevačkoj tradiciji bez konkretnijih dokaza dugo njegovala i očuvala
predaja o postojanju franjevačkog samostana u Mostaru u prvoj polovici 16. stoljeća, na definitivnu potvrdu moralo se čekati do objavljivanja
prvoga dokumenta u kojemu se jasno potvrđuje djelovanje „franjevaca
iz crkve u Mostaru“, a radi se o dopisu sultana Sulejmana I. (1520.-1566.)
mostarskom kadiji iz 1538. godine.10 O početcima djelovanja franjevaca na tom području sve su do nedavno jedini relevantni zaključci bili
oni fra Dominika Mandića koji je njihov dolazak kronološki smjestio
na polovicu 15. stoljeća. Mandić je taj događaj povezao sa zamolbom
hercega Stjepana Vukčića Kosače (1404.-1466.) napuljsko-aragonskom
kralju Alfonsu (1416.-1458.) da mu pošalje nekoliko franjevaca za pouku puka u vršenju vjerskih dužnosti. Kralj Alfons udovoljio je njegovoj
7Usp. A. Zirdum, n. dj., str. 207.
8Usp. B. S. Pandžić, n. dj., str. 13., D. Mandić, Franjevačka Bosna. Razvoj i Uprava Bosanske
Vikarije i Provincije 1340., Hrvatski povijesni institut, Rim, 1968., str. 228.
9 Acta franciscana Hercegovinae, I., str. 10.
10 Mostarski franjevci su se „preko svoga izaslanika“ potužili u Carigradu što im se naplaćuje
carina na redovničku odjeću „koju preko Makarske uvoze u zemlju“. Sultan piše mostarskom kadiji da pozove stranke i istraži stvar: ako franjevci do tada nisu plaćali carinu, mora
se zabraniti da im se ubuduće carini roba. Vidi Acta franciscana Hercegovinae, I., str. 22.-23.
prosinca 2014.
41
Ivica Šarac
zamolbi i tu misiju povjerio nekolicini napuljskih franjevaca na čelu s
jednim biskupom sa Sardinije, a oni su u Hercegovini, prema Mandiću,
mogli biti potkraj studenoga ili početkom prosinca 1454. Mandić naglašava da je njihova misija imala stalni i trajni karakter, pa on prema
tome dovodi u izravnu vezu podizanje franjevačkoga samostana u Mostaru s tim događajem.11 Što se tiče spomena prve franjevačke crkve u
Mostaru, Mandić tvrdi (pozivajući se na jedan dokument iz 1556. koji
potječe iz arhiva franjevačkog samostana u Makarskoj) da je prva franjevačka crkva u Mostaru izgrađena 1454.; da je bila sagrađena od drveta; da je nakon 1470. godine, tj. u prvim godinama osmanske vladavine,
bila zamijenjena novom kamenom crkvom;12 i da je kamena crkva srušena „najvjerojatnije u razdoblju 1539./40., tijekom žestokim progonom
katolika u Hercegovini“.13 Franjevci su tada, tvrdi Mandić dalje, bili ili
poubijani ili protjerani te je njihov povratak u Mostar uslijedio „barem
10-12 godina kasnije“, kada su „šerijatskim rješenjima ishodili da im se
11Usp. D. Mandić, „Osnutak franjevačkog samostana i bogoslovije u Mostaru“, u: Stopama
otaca. Almanah hercegovačke franjevačke omladine, Mostar, god. I., 1934./35., str. 11. Mandić
povezuje s ovim događajem ne samo osnutak mostarskog samostana, nego i samostana u
Ljubuškom. Međutim, Bazilije Pandžić nije držao ovu tezu utemeljenom te je napomenuo
kako se već 1444. godine spominje crkva u Ljubuškom, a ta je prema njegovu mišljenju
vjerojatno bila franjevačka. Vidi B. S. Pandić, n. dj., str. 16. Tu su pretpostavku potvrdila
i korigirala novija istraživanja koja na temelju dostupnih podataka iz dubrovačkog arhiva
pomiču najstariji spomen franjevaca u Ljubuškom najprije u 1438. (Vidi Dijana Korać,
Vjera u humskoj zemlji, Crkva na kamenu, Mostar, 2008., str. 51.), a odnedavno u 1435. godinu. Vidi M. Sivrić, „Dolazak franjevaca u Humsku zemlju i susjedno područje u srednjem
vijeku prema vrelima dubrovačkoga podrijetla“, R. Jolić, Franjevci i Hercegovina..., str. 71.
12Usp. D. Mandić, Etnička povijest Bosne i Hercegovine, Ziral, Toronto – Zürich – Roma –
Chicago, 1982., str. 94. Ovdje s posebnim razlogom navodimo Mandićev tekst doslovce, jer
se radi o vrlo zanimljivom podatku, ali sa zbunjujućim navođenjem izvora. Mandić, naime,
piše: „Kako vidimo iz rješenja hercegovačkog sandžaka M. Malkoča od g. 1556, koje se i danas
čuva u izvorniku u arhivu franjevačkog samostana u Makarskoj, i prva je crkva franjevačkog
samostana u Mostaru iz g. 1454 bila podignuta od drveta, ali je poslije g. 1470, prvih godina
turske vladavine, bila zamijenjena novom kamenom crkvom“. Što se tiče izvora za ovaj bitan
podatak, Mandić nas upućuje na bilj. 81. na str. 211. svoga djela, no tamo (u prijevodu dokumenta) ne nalazimo ništa što bi se odnosilo na materijal od kojeg bi ta crkva bila građena, niti
na godinu njezine gradnje. Osim toga, tu se navodi da je to izvorna bujruldija hercegovačkog
sandžak-bega Huseina (a ne M. Malkoča, kako je navedeno na str. 94.), koja doduše spominje
franjevački samostan u Mostaru, ali u jednom sasvim drukčijem kontekstu.
13 To temelji na odredbi kanun-name od 1. muharema 946. (19. svibnja 1539.), kada je u bosanskom, hercegovačkom i zvorničkom sandžakatu naređeno rušenje kasnije sagrađenih crkava
„na onim mjestima, gdje nije bilo stare crkve“. D. Mandić, Etnička povijest..., str. 207.
42
HUM IX (2014.) 11-12
INSTITUCIONALNA PRISUTNOST FRANJEVACA U MOSTARU POD OSMANSKOM VLAŠĆU...
povrati samostansko imanje i kuće“.14 Mandić se za ovaj zaključak poziva na jedan drugi dokument iz makarskog franjevačkog samostana u kojemu stoji da su se dvojica mostarskih franjevaca, Jure i Nikola, potužili
mostarskom kadiji zbog prisvajanja fratarskog zemljišta u Zahumu i taj
spor dobili. U tom sudskom rješenju (hudžetu) iz 1558. godine (Mandić
ga pogrješno smješta u 1553. godinu!) navodi se izjava Huseina, inače
„zakupnika starih i novih hasova“ u sandžaku Hercegovina, kojega spomenuti franjevci (Jure i Nikola) optužuju pred mostarskim kadijom. Taj
je Husein u prisutnosti franjevaca i svjedoka izjavio sljedeće:
Crkva, koja je podignuta u zaseoku ili mahali Zahumu, jednoj od mahala
kasabe Mostara, je porušena i srušena (sic!). Pa sam ja kupio vinograd,
baštu i kuću uz spomenutu crkvu s razlogom, da se njezin vlasnik nije
znao. Međutim, spomenuti popovi su zatražili ferman, na osnovu koga
je spomenuti vinograd – bašta i kuće/!/ dosuđen tim popovima. Ja sam o
tome i dalje sporio. Sada međutim posredovanjem dobrih ljudi mi smo
se nagodili s tim što sam ja od spomenutih popova primio komad čohe
za jedne čakšire. I u buduće ne mogu da se sporim u pitanju navedenog
imanja. Kad su to spomenuti popovi oči u oči potvrdili, napisana je na
njihovo traženje ova isprava da im služi kao dokaz.15
Ovaj tekst osim što potvrđuje da je bila srušena franjevačka crkva, otkriva i da je ostala „kuća s vinogradom i baštom“ – dakle ostalo je nešto
što bi se moglo smatrati samostanskim imanjem. Mandić pretpostavlja
da je „prigodom rušenja mostarske crkve nastao takav progon, da su svi
franjevci bili poubijani ili pobjegli iz Mostara, jer je zakupnik državnih
poreza, kada je došao u Mostar, bio uvjeren, da samostanske kuće, vinograd i vrt nemaju gospodara, vlasnika.“16 Ovdje se postavlja pitanje
zašto bi u jednom relativno kratkome vremenskom okviru od rušenja
14 Isto, str. 209.-210.
15 Arhiv franjevačkog samostana u Makarskoj, Acta turcica, dok. P5070095, P5070096 i
P5070097 (Zahvaljujući dr. fra Robertu Joliću dobio sam prijevod dokumenta u digitalnoj
verziji). Fra Dominik Mandić donosi dio ove izjave (ali je pogrješno datira!) s nešto drukčijim prijevodom: „Crkva, koja je sagrađena, a prije postojala, u mahali Zahum, jednoj od
mahala varoši Mostara, bila je srušena i oborena, a ja bijah prodao njezin vinograd, bašču i
kuće, koje su uz nju kao predmete, od kojih je pređašnji vlasnik bio nepoznat“. D. Mandić,
Etnička povijest..., str. 199.
16 Isto, str. 199.
prosinca 2014.
43
Ivica Šarac
crkve (1539./40.) do sudske presude (1558.) vlasništvo nad „kućom, vinogradom i baštom“ (p)ostalo nepoznato!? Problem se dodatno usložnjava kad mu pridodamo podatke iz jednoga drugog dokumenta iz tog
vremena. Postoji jedna potvrda (temesuk) hercegovačkog sandžak-bega
Sinana iz 1553. godine, u kojoj se uz franjevce iz tri samostana (Ljubuški,
Zaostrog i Makarska) spominju i oni iz samostana „Svete Marije“ koji
se nalazi „blizu kasabe Mostara“.17 Budući da se 1553. godine spominje
mostarski samostan i u njemu franjevci, nelogično bi bilo da se za pet
godina (1558.) ne bi znalo tko je vlasnik gore spomenutog franjevačkog
imanja, osim možda ukoliko ne pretpostavimo da se Husein, kao zakupnik osmanskih poreza u hercegovačkom sandžaku, pokušao poslužiti tim argumentom da se lakše preuzme franjevačko imanje. Bilo kako
bilo, samostan je bio „na uzgoru“ barem još pet godina nakon spomenute sudske presude. Franjevačka predaja, a i historiografska tradicija
suglasne su u tome da je franjevački samostan u Mostaru definitivno
porušen 1563. godine,18 a franjevci nakon toga nisu bili u prilici podizati
17 Potvrda iz 1553. glasi: „Raniji sandžak-bezi su redovnicima manastira Sveta Marija blizu kasabe Mostara i Sveta Gospođa blizu Ljubuškog i Sveta Gospođa u mjestima Zaostrog i Makarska, kao i prema zemljama, koje pripadaju njihovim crkvama i prema njima lično imali
naročito obzira i uzimali ih u zaštitu. Ti redovnici su ljudi koji u svakom pogledu zaslužuju
pažnju. Oni su oslobođeni od svih obveza prema sandžak-begu, kao i od svih izvanrednih
nameta /tekalif/. /Raniji sandžak-bezi/ su im podijelili časna pisma. Ovi su sada došli k meni,
izrazili svoju vjernost i postojanost. Sada je /došao/ fra Petar Soljanin sa drugovima redovnicima iz četiri manastira. Oni su od starine oslobođeni od /navedenih obveza/. Držeći se
uobičajenog obzira prema njima, ja sam na njihovo traženje ovo napisao i predao im. Popisivač vilajeta je napisao da redovnici samostana Svete Marije blizu Mostara plaćaju paušalno
10 akči. Međutim raniji sandžak-bezi iz obzira prema njima nijesu uzimali spomenuti paušal,
nego su ih oslobodili od toga. Na njihovo traženje i ja sam im o tome izdao ovaj temesuk i nadam se, da će moja cijenjena i poštovana braća, koji budu namjesnici u ovoj visoko cijenjenoj
pokrajini to na izloženi način potvrditi i osnažiti, i da će im od svoje visoke dobrote podijeliti
svoja pisma“. Prijevod prema Arhiv franjevačkog samostana u Makarskoj. Acta turcica, dok.
P5070089. Nešto drukčiji prijevod kod D. Mandić, Etnička povijest..., str. 210.-211.
18 Pozivajući se na franjevačku predaju fra Dominik Mandić ističe da je franjevački samostan u Mostaru stradao za velikog vezira Ali-paše Semiza iz Prače (1560.-1564.), jer su, tvrdi
Mandić, tada započeli treći po redu progoni katolika na hercegovačkom području. D. Mandić, Etnička povijest..., str. 211. Prema sačuvanoj predaji franjevački samostani u Mostaru
i Ljubuškomu porušeni su 1563. godine, nakon što su tamošnji franjevci pružili utočište
duvanjskome biskupu Danielu Vocensisu (Glasniću ili Glasnoviću?), koji je bježao pred Turcima. Usp. Acta franciscana Hercegovinae, I., str. 30.-31.; B. S. Pandžić, n. dj., str. 22.; A.
Nikić, n. dj., str. 215.; R. Jolić (prir.), Šematizam Hercegovačke franjevačke provincije 2012.
godine, Hercegovačka franjevačka provincija, Mostar, 2012., str. 22.-23.
44
HUM IX (2014.) 11-12
INSTITUCIONALNA PRISUTNOST FRANJEVACA U MOSTARU POD OSMANSKOM VLAŠĆU...
samostan u ovom gradu sve do potkraj 19. stoljeća, do dolaska austrougarske uprave.
Sumirajući podatke koje je u svojim istraživanjima prikupio fra D.
Mandić, moglo bi se njegove zaključke ovako posložiti: franjevci su stigli u Humsku zemlju 1454., iste su godine u naselju na Neretvi19 podigli drvenu crkvu; nova crkva od kamena izgrađena je 1470., a srušena
u progonima katolika 1539./40.; franjevački samostan nalazio se „blizu
kasabe Mostara“ ili konkretnije „u jednoj od mahala kasabe Mostara“ ili
još konkretnije „u mahali Zahum“, a bio je posvećen „Sv. Mariji“.
Rezultati Mandićevih istraživanja u osnovi su kasnije potvrđeni,
premda u detaljima dobrim dijelom revidirani, osobito novim spoznajama iz dubrovačkog arhiva. Prema novijim istraživanjima franjevci su
na središnji prostor Humske zemlje došli prije 1454. godine, odnosno
barem tri desetljeća ranije nego što je to Mandić pretpostavljao. U jednom dokumentu iz dubrovačkog arhiva spominju se franjevci i njihov
samostan u Bišću već u prosincu 1423.,20 a njihova se prisutnost na tom
području potvrđuje i sljedećih godina u još nekoliko dokumenata: 1426.,
1428., 1429., 1430., 1432., 1433., 1449. i 1451. godine.21 U dubrovačkim arhivskim vrelima spominju se Hum i Zahum kao lokaliteti na kojima su
djelovali franjevci.22 Prvi spomen franjevaca u Zahumu datira iz 1431.
godine,23 što je potvrđeno i u dokumentima s kraja 1432. te iz 1437.
19 Naselje nastalo uz dvije kastele pokraj drvenog mosta na Neretvi prvi se put spominje u
dubrovačkim izvorima (3. travnja 1452.), gdje stoji da je Vladislav Hercegović, sukobivši se s
ocem Herceg-Stjepanom, zauzeo Blagaj „et duo castelli da ponte di Neretua“ (i dvije kastele
na mostu Neretve). O kastelama na desnoj i lijevoj obali Neretve (Cimski grad i Nebojša) čijim spajanjem je i nastao grad Mostar vidi Pavao Anđelić, „Srednjovjekovna župa
Večenike (Večerić) i postanak Mostara“, u: Pavao Anđelić, Marijan Sivrić, Tomislav
Anđelić, Srednjovjekovne Humske župe, Ziral, Mostar, 1999., str. 161.-189. Usp. Anđelko
Zelenika, „Obljetnica grada Mostara (1452.-2002.)“, u: Hercegovina. Godišnjak za kulturno
i povijesno naslijeđe, Mostar, br. 8.-9., (16.-17.), 2002./2003., str. 53.-63. Prvi spomen Mostara
pod tim imenom datira iz 1469. godine. H. Hasandedić, Spomenici..., str. 5-6.
20 Radi se o oporuci Stjepka Pavlovića koji je darivao franjevačke samostane u Stonu, Korčuli,
Ombli (Rijeci Dubrovačkoj) i na Bišću: „Ancora lasso al c(on)vento delli frari da Bisce ypp.
diece.“ Vidi M. Sivrić, „Dolazak franjevaca...“, str. 67.
21Usp. D. Kovačević-Kojić, n. dj., str. 37.-38. Usp. M. Sivrić, „Dolazak franjevaca...“, str.
67.-69.
22Usp. D. Kovačević-Kojić, n. dj., str. 37.
23 Franjevci u Zahumu spominju se prvi put u testamentu Ostoje Radosalića, trgovca iz Trga
na Neretvi. Testament je napisan 10. siječnja 1431., a proglašen u Notarijatu u Dubrovniku
prosinca 2014.
45
Ivica Šarac
godine.24 U jednoj se oporuci s kraja 1449. spominju franjevci u Zahumu
i na Bišću.25 Svi ovi podatci nepobitno dokazuju barem to da su franjevci
već sredinom prve polovice 15. stoljeća zasigurno boravili na prostoru
Humske zemlje, na lokalitetima koji se u zajedničkom kontekstu s franjevcima pojavljuju pod različitim nazivima: Bišće, Novi de Bisce, Bisce
de Xachum, Xachum /e/ in Biscce, Hum i Trahumie. Može li se iz toga
izvući zaključak da su u tom vremenu postojala dva franjevačka samostana: recimo jedan u Zahumu, a drugi na Bišću? Bolje upućeni autori
isključuju tu mogućnost. Prema D. Kovačević-Kojić radilo bi se o više
naziva za jedan te isti samostan: „Pored toga što u okolini današnjeg
Mostara ima više lokaliteta izvedenih od naziva Hum, ne izgleda vjerojatno da su tri franjevačka samostana (Novi u Bišću, Zahum, Hum) bila
tako blizu jedan drugom.“26 I fra R. Jolić sumnja da bi „franjevci imali
dva samostana u Mostaru i okolici“ jer je „teže povjerovati da su dva samostana bila na tako maloj udaljenosti jedan od drugoga, a i kasnije se u
izvorima iz turskoga razdoblja spominje samo jedan porušeni samostan
u Mostaru, a ne dva“.27
Legitimno je propitivati i hipoteze i sumnje u njih. Osnovno bi polazište trebali biti oni podatci iz dokumenata oko kojih se barem za sada
(tj. do eventualnih „otkrića“ nekih novih podataka koji bi one prethodne
demantirali) nemoguće ne složiti: osmanski izvori, kako je gore navedeno, potvrđuju da je u 16. st. postojao franjevački samostan čiji je lokalitet
usko bio povezan s Mostarom. Teško bi, isto tako, bilo ne složiti se da taj
samostan nije mogao biti podignut nakon dolaska Osmanlija jer oni, poznato je, u pravilu nisu dopuštali gradnju crkava ni samostana tamo gdje
28. listopada 1432. Franjevci se u ovom kontekstu spominju indirektno, i to u svezi s dužničkim odnosima njihova čovjeka Radaka Čotića ili možda Kotića („Radach Chottich /h/omo
del/l/i fra Menori in Xachum“) koji je Radosaliću ostao dužan 18 groša. Podatci prema M.
Sivrić, „Dolazak franjevaca...“, str. 69.; isti, „Nekoliko nepoznatih podataka...“, str. 43.-44. Za
već ranije objavljene spoznaje o tomu vidi A. Zirdum, n. dj., str. 207.-208.
24Usp. M. Sivrić, „Dolazak franjevaca...“, str. 69.
25 U oporuci Matka, sina Bogdana Gojakovića, napisanoj 12. 11. 1449. spominje se popravak
franjevačkoga samostana u Zahumu i Bišću („Item lasso al/l/i fra Menori in Xachum /e/ in
Biscce in repa/ra/tion del detto c/on/vento yppi XX.“). M. Sivrić, „Nekoliko nepoznatih
podataka...“, str. 47.
26 D. Kovačević-Kojić, n. dj., str. 37.-38.
27 R. Jolić, Šematizam..., str. 59.
46
HUM IX (2014.) 11-12
INSTITUCIONALNA PRISUTNOST FRANJEVACA U MOSTARU POD OSMANSKOM VLAŠĆU...
tih objekata nije bilo prije uspostave njihove vlasti.28 Dakle sve upućuje
na zaključak da ne treba sumnjati u postojanje samostana u Mostaru
prije dolaska Osmanlija. U kakvim bi odnosima mogao biti taj samostan
s onim podatcima koji se pojavljuju u dokumentima iz dubrovačkog arhiva? Po svemu sudeći ni u kakvim! Nazivi Zahum, Hum i Trahumie
(Zahumlje) iz dubrovačkih vrela ne odnose se na onaj „Zahum“ koji se
stoljeće kasnije spominje u osmanskim vrelima u kojima jasno stoji da je
riječ o jednoj od mahala kasabe Mostara. Logično bi bilo zaključiti da se
Zahum iz dubrovačkih dokumenata odnosi na područje (jednako tako i
Hum i Zahumlje),29 a ne na „mahalu“ ili gradsku četvrt Mostara. S jedne
strane je D. Kovačević-Kojić po svoj prilici bila u pravu: svi oni različiti
nazivi iz dubrovačkih dokumenata odnose se samo na jedan samostan,
ali ne na onaj u Mostaru nego na jedan drugi koji se vjerojatno nalazio
nešto južnije od Mostara, negdje na prostoru Bišća koje se, uz Blagaj, u
izvorima pojavljuje kao političko središte Humske zemlje,30 što je, kako
ističe i sama D. Kovačević-Kojić „svakako bilo od značaja i za razvoj
samostana.“31 Ne treba zanemariti ni podatak da se na jednom mjestu
pobliže određuje lokalitet franjevačkog samostana na Bišću: de Novi in
28 Prva odredba poznatog „Omarova ugovora“ glasila je: „Kršćani i židovi u zemljama nama
podložnim ne smiju podizati samostane, ni crkve, ni pustinjačke naseobine.“ Osmanski
pravnici tumačili su da mogu ostati samo oni objekti koji su dokazano postojali „u času
uspostave islamske vlasti“, pa je prema tomu „podizanje novih zgrada bilo (je) isključeno“.
Srećko M. Džaja, Katolici u Bosni i Zapadnoj Hercegovini na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće,
Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1971., str. 20.-21. Da se u slučaju kršenja ove odredbe rigorozno postupalo potvrđuje i kanun-nama za bosanski vilajet iz 1516. godine, koja je glasila:
„Podignute su crkve u nekim mjestima u kojima one nisu postojale od starog nevjerničkog
vremena. Neka se takve novopodignute crkve dadu porušiti, a oni nevjernici i svećenici koji
boraveći u njima, uhode stanje i dojavljuju u nevjerničke zemlje, neka se kazne strogo, i neka
se kazne teškim tjelesnim kaznama. Neka se poruše križevi koji su postavljeni na putevima
i neka se ne dopušta da ih ubuduće postavljaju. A ako ih postave, neka se kazne tjelesnim
kaznama oni koji to urade.“ Navod prema A. Zirdum, n. dj., str. 162.
29 Za suvremena promišljanja o zemljopisno-političkim pojmovima „Hum“ i „Zahumlje“ vidi
Mladen Ančić, „Ranosrednjovjekovni Neretvani ili Humljani – Tragom zabune koju je
prouzročilo djelo De administrando imperio“, u: Hum i Hercegovina kroz povijest, I. Zbornik
radova s međunarodnoga znanstvenog skupa održanog u Mostaru 5. i 6. studenoga 2009.,
Ivica Lučić (ur.), Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2011., str. 217.-279.
30 Iscrpnije o tome Pavao Anđelić, „Bišće i Blagaj, politički centar Humske zemlje u srednjem
vijeku“, u: Hercegovina. Časopis za kulturno i istorijsko nasljeđe, Mostar, br. 1., 1981., str. 41.-73.
31 D. Kovačević-Kojić, n. dj., str. 38.
prosinca 2014.
47
Ivica Šarac
Bisce (Novi na Bišću).32 A argument o „maloj udaljenosti“ između samostana nije uvjerljiv ni dostatan za odbaciti tezu o dva samostana u dolini
Neretve, jer hrvatsko priobalje pruža takve primjere gdje su franjevački
samostani prostorno veoma blizu razmješteni.
Vratimo se samostanu u Mostaru i njegovoj ubikaciji. Da je lokalitet
„u mahali Zahum“ vjerojatno točan, potvrđuje se na određeni način i u
sačuvanoj franjevačkoj predaji koja samostan u svakom slučaju povezuje
s podnožjem brda Huma (ponad Mostara), međutim zagonetno je što je
u osmanskim izvorima samostan posvećen „sv. Mariji“, dok se u franjevačkoj predaji spominje samostan posvećen „sv. Anti Padovanskom“.33
No, ne upućuje li možda i ova zagonetka, na neki svoj, još uvijek skriven
nam način, na postojanje dvaju samostana? A nije vjerojatno bez razloga što i A. Zirdum u svom popisu srednjovjekovnih crkava na tlu Bosne
i Hercegovine ovako bilježi dva franjevačka samostana s crkvama: pod
br. 386. „Mostar, Crkva i franjevački samostan“ i pod br. 387. „Blagaj,
Mostar, Crkva i franjevački samostan Bišće ispod Blagaja“ 34.
32Usp. isto, str. 37., M. Sivrić, „Dolazak franjevaca...“, str. 68.
33 Tako fra Petar Bakula (1816.-1873.) navodi na temelju sačuvane predaje da je franjevački
samostan u Mostaru, posvećen sv. Anti, bio smješten kod Radobolje pod Humom. Vidi Hercegovina prije sto godina ili Šematizam fra Petra Bakule. S latinskog originala (iz 1867.)
preveo dr. fra Vencel Kosir, Mostar, 1979., str. 58. I fra Radoslav Glavaš stariji (1867.-1913.)
spominje franjevački samostan posvećen sv. Anti i pri tome se također poziva na predaju
koja je „u narodu živo sačuvana“. I Glavaš ga smješta pod Hum, ali dodaje da o lokalitetu postoje sačuvane dvije različite predaje. Prema jednoj predaji, franjevački samostan se nalazio,
navodi Glavaš, „gdje se sada nahode kuće Jusufa Bakamovića. (...) Ovdje se i sada nalaze svodovi, koji svjedoče, da niesu rađa turska, nadalje, ovdje su se do nazad njekoliko vremena još
viđali cipresi, po kojima narod uviek sudi, da je bila tude crkva oli samostan. Prije jedno 30.
godina gradeći se na ovom istom mjestu mlinica radnicu su našli jedan podosta velik križ
zlatan. Što je pako od križa bilo niesam mogo saznati. Ovi znaci, a k tomu neprekidna i živo
sačuvana predaja potvrđuje, da se je tu u blizini morao nalaziti stari franjevački samostan.“
Prema drugoj predaji, „samostan je bio desno kraj sadanje ulice ‘Pjesak’ niže Bakamovića
kuća, upravo gdje se Radobolja u dva toka raztiče, i to odmah kraj desnoga toka u bašči
zvanoj ‘Alajbegovića ada’. “ Glavaš dodaje da ovu predaju donosi i Ljetopis Marka Kalamuta
iz samostana u Rami, no čini se da je on osobno skloniji onoj prvoj verziji. Usp. Radoslav
Glavaš, Spomenica pedesetgodišnjice Hercegovačke Franjevačke Redodržave, Štamparija
knjižarnice Pacher i Kisića, Mostar, 1897., str. 75., bilj. 1.
34 A. Zirdum, n. dj., str. 207.
48
HUM IX (2014.) 11-12
INSTITUCIONALNA PRISUTNOST FRANJEVACA U MOSTARU POD OSMANSKOM VLAŠĆU...
2. Franjevci u Mostaru u kasnoosmanskom razdoblju
Već je rečeno da su i franjevačka predaja i historiografska literatura
suglasne u tvrdnji da je franjevački samostan u Mostaru porušen 1563.
Bijeg preživjelih franjevaca iz Mostara dovodi se u najužu vezu s osnutkom franjevačkoga samostana u Živogošću, jer je „živogoški samostan
zaista preuzeo dušobrižničku skrb za nekadašnje područje mostarskog
samostana.“35 Iz Dnevnika makarskog biskupa Stjepana Blaškovića, koji
je 1735. godine obišao neke hercegovačke krajeve, dade se zaključiti da
u to doba u Mostaru više nije bilo nijedne katoličke crkve jer je biskup
prilikom svoga boravka u Mostaru htio držati misu u jednoj kući, ali
„turske starješine“ to nisu dopustile pa je morao držati svete obrede na
„sred groblja“, na jednom posebno za tu priliku pripremljenom „živcu
kamenu“.36 U inače vrlo teškim prilikama za katolike kroz višestoljetno
razdoblje osmanske vladavine, franjevac se u Mostaru „nije smio pokazati bez smrtne pogibli sve do šezdesetih godina prošloga stoljeća“,37 tj.
do 19. stoljeća. Katastrofično je stanje za mostarske katolike prikazao fra
Petar Bakula u svom šematizmu:
Još pred sto godina nije bilo u ovome gradu ni jedne katoličke obitelji, a ni katoličkih pridošlica, osim vrlo malo. Što god budeš vidio, kad
budem brojio na svom mjestu katoličke obitelji u ovom gradu, siguran
budi, da nijedna nije starija od jednog stoljeća. Dakle, kao što je ovdje
prekomjernim turskim bijesom uništen katolicizam, tako su propale i
vjerske predaje.38
Bakulina tvrdnja o potpunom iščeznuću katolika u Mostaru (kroz jedno duže razdoblje osmanske vladavine) bila bi u suglasju s podatcima H.
35 Prema franjevačkoj predaji nakon rušenja mostarskog samostana „preživjeli mostarski bjegunci udarili (su) prve početke samostana u Živogošću svršetkom 16. st.“ U svojim istraživanjima fra Karlo Jurišić pokazuje da bi ova predaja „u svojoj jezgri mogla biti istinita“. Karlo
Jurišić, Katolička crkva na Biokovsko-neretvanskom području u doba turske vladavine, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1972., str. 102.-103.
36Usp. Dnevnik makarskog biskupa Stjepana Blaškovića iz 1735. godine, A. Nikić (prir.), Franjevačka knjižnica i Franjevački arhiv u Mostaru, Mostar, 1994., str. 60. i 62.
37 D. Mandić, „Osnutak franjevačkog samostana...“, str. 12.
38 Hercegovina prije sto godina..., str. 58.
prosinca 2014.
49
Ivica Šarac
Hasandedića39, no vjerojatno s dijametralno-oprječnim viđenjima uzroka
takva stanja. Međutim, i Bakuline tvrdnje i Hasandedićeva izostavljanja
stanovništva katoličkog identiteta u prošlosti Mostara ne bi, prema podatcima Karla Drage Miletića, odgovarale stvarnom stanju. Premda je
broj katolika na području Mostara varirao i ponekad bio prilično malen,
ipak oni nikada nisu posve iščezli, kako to naglašava Miletić, kritizirajući
nedopustivo Hasandedićevo ignoriranje „drugih“.40 Nisu iščezli ni onda
kada je 1840. godine donesena rigorozna odredba mostarskog kadije da u
Mostaru ne mogu stanovati katolici i muslimani zajedno.41
Turbulentno 19. stoljeće donijelo je bitno nove promjene pa i u pogledu odnosa osmanskih vlasti prema nemuslimanima i njihovim sakralnim objektima. Manji pomaci u tom smislu plod su pritiska konzularnih
predstavnika europskih zemalja na lokalnu osmansku vlast i reformskih
pokušaja (tanzimat) Osmanskoga Carstva da se temeljito reorganizira i
na taj način revitalizira, kako bi opstalo u diplomatsko-političkim „igrama“ tada već daleko moćnijih velesila, koje su još u prvoj polovici 19.
st. u potpunosti odlučivale o daljnjoj sudbini „bolesnika na Bosporu“.42
Potkraj prve polovice 19. stoljeća „puhnuo“ je drukčiji politički „vjetar“ i
na Neretvi te su se u promijenjenim okolnostima franjevci mogli vratiti
u Mostar i iznova pokušati pustiti korijene.43 Trebalo je po drugi put
započinjati iz temelja.
39Vidi H. Hasandedić, Spomenici kulture turskog doba u Mostaru, Veselin Masleša, Sarajevo, 1980.
40Usp. Karlo Drago Miletić, „Za savjesni pristup mostarskoj prošlosti“, u: Motrišta. Glasilo Matice hrvatske u Mostaru, Mostar, br. 21., 2001., str. 165.-170.
41 Odredba se spominje u pismu fra Rafe Barišića od 22. listopada 1840. Donosi je fra A. Nikić,
„Gradnja biskupskih rezidencija u Mostaru“, u: Kršni zavičaj, Hercegovina, br. 13., 1980., str.
20.-21.
42 O krizi Osmanskoga Carstva i o odnosima velikih sila prema njemu vidi Edgar Hösch,
Geschichte der Balkanländer. Von der Frühzeit bis zur Gegenwart, C. H. Beck Verlag,
München, 1995., str. 107.-140.; usp. Kemal Beydilli, „Od Kučuk Kajnardže do propasti“,
u: Historija osmanske države i civilizacije, Ekmeleddin Ihsanoglu (prir.), Orijentalni institut, Sarajevo, 2004., str. 77.-121.; usp. Alan Džon P. Tejlor, Borba za prevlast u Evropi,
Veselin Masleša, Sarajevo, 1968.
43Usp. Hannes Grandits, Multikonfesionalna Hercegovina. Vlast i lojalnost u kasnoosmanskom društvu, Institut za Istoriju, Sarajevo, 2014., str. 306.-323.
50
HUM IX (2014.) 11-12
INSTITUCIONALNA PRISUTNOST FRANJEVACA U MOSTARU POD OSMANSKOM VLAŠĆU...
3. Franjevačka crkva iz kasnoosmanskog razdoblja
Spoj nekoliko bitnih okolnosti – od najava osmanskih vlasti da će
ubuduće jamčiti jednakopravnost i nemuslimanskom stanovništvu
Osmanskoga Carstva, preko iskorištenih veza tadašnjeg biskupskog
vikara fra Rafe Barišića (1797.-1863.) s moćnim Omer-pašom Latasom
(1806.-1871.) pa do pojave sposobnih i poduzetnih pojedinaca poput fra
Petra Bakule (1816.-1873.) – ponudio je velike izglede da se franjevci napokon nakon tristotinjak godina ponovno institucionaliziraju u Mostaru.44 Najprije je 1847. uz odobrenje iz Carigrada i proračunatu naklonost
Ali-paše Rizvanbegovića (1783.-1851.) započelo podizanje biskupskog
dvora u Vukodolu kod Mostara, u koji je biskupski vikar uselio 1851. uz
silne poteškoće i otpor lokalnoga muslimanskog stanovništva.45 Ta stara
(danas dijelom renovirana) zgrada u Vukodolu postala je višefunkcionalnim „zametkom“ kako franjevačke tako i hrvatske katoličke zajednice u Mostaru: bila je prva katolička kapelica i prvi župni ured u Mostaru (1849.), Biskupski ordinarijat (1851.), prva katolička škola u Mostaru
(1852.), prva tiskara (1872.).46
Budući da je Vukodol ipak bio dalje od Mostara, franjevci su odlučili
pokušati graditi crkvu u samom gradu. Na zamolbu biskupskog vikara fra Rafe Barišića, a uz pomoć Omer-paše Latasa, dobili su 1862. ne
samo potrebne dozvole, nego i besplatno zemljište za gradnju crkve,47
44 Fra R. Glavaš (alias Philadelphus Philalethes) piše kako „već god. 1853. izdade sultan devet
fermana za Bosnu, a pet za Hercegovinu, kojima se dozvoljuje gradnja crkava, samostana i
škola. Franjevci su se primili svojski posla, te počeli namah po zapadnoj Europi sakupljati
milodare u istu svrhu, te su u istinu i postigli i liep uspjeh, jer sve samostane, crkve i škole, koje je zatekla austrijska okupacija po našoj domovini, datiraju od toga doba“. Philadelphus Philalethes, Politika bosanskih i hercegovačkih franjevaca u prošlosti i sadašnjosti, I. dio, Hrvatska dionička tiskara, Mostar, 1904., str. 83.-84.
45 O tome detaljnije R. Glavaš, Život i rad fra Rafe Barišića, naslovnog biskupa Azotskoga i
Apoštolskog Namjestnika u Bosni i Hercegovini, Tisak Hrvatske dioničke tiskarne, Mostar,
1900., str. 87.-95.
46 O zgradi u Vukodolu vidi A. Nikić, „Gradnja...“, str. 20.-26.
47 Prema fra R. Glavašu, sultan Abdul-Aziz je na biskupovu zamolbu i zagovorom biskupova
prijatelja Omer-paše Latasa darovao „u Zahumu na rastoku Radobolje, krasno mjesto za
gradnju katoličke crkve, koje je prije bila Alipašina bašča“. Usp. R. Glavaš, Spomenica..., str.
76. To bi dakle bio upravo onaj lokalitet za koji je, po katoličkoj predaji koju donosi sam Glavaš, postojalo uvjerenje da je tu bio nekadašnji franjevački samostan. Usp. isto, str. 75., bilj.
1. U jednom drugom svom radu Glavaš donosi podatak da je 27. svibnja 1862. biskup Barišić
prosinca 2014.
51
Ivica Šarac
i to „contra spem communem“, budući da su, kako sam biskupski vikar
navodi u pismu prefektu Kongregacije za širenje vjere, „domaći Turci“
bili bijesni.48 Barišić je zamolio kardinala da potakne dobročinitelje da
pomognu željeni pothvat gradnje crkve (a i planirane škole), jer su franjevačkoj zajednici u Hercegovini za to nedostajala sredstva.49 I sam sultan Abdul-Asis (1861.-1876.) poslao je, uz darovano zemljište, još i novčani dar (u iznosu od 2.500 forinti) za gradnju crkve, što je tada glavni
nositelj projekta, fra P. Bakula, unatoč netrpeljivosti „domaćih Turaka“,
u šematizmu ocijenio kao „velikodušnost carevu“ 50. Ogromna je bila
zasluga biskupskog vikara fra R. Barišića u prikupljanju potrebnih dozvola za gradnju nove crkve, no smrt ga je spriječila „da metne temeljni
kamen novomu hramu božjem“ 51. Naslijedio ga je fra Anđeo Kraljević
(1807.-1879.), koji je svečano ušao u Mostar 13. lipnja 1865.52
Fra P. Bakula bio je ključna osoba u projektu podizanja crkve jer je
bio pokretač i izvoditelj najvažnijih radnji: od prikupljanja, zapravo prosidbe novca po Europi,53 preko sudjelovanja u izradi nacrta54 pa sve do
„na moćni zagovor Omer paše“, primio ferman „kojim se u sredini grada, njekadanja krasna
Alipašina bašča dariva za mjesto katoličke crkve i nalaže se strogo svim muhamedancima,
da se niti najmanje ne smije nitko tome protiviti. Nakon dugog zatezanja i oklijevanja morade mostarski mutesarif pridati ključe darovane bašče dne 13. ožujka 1863“. Vidi R. Glavaš,
Život i rad..., str. 133.
48 Acta franciscana Hercegovinae, svezak III., str. 33., B. S. Pandžić, n. dj., str. 115-117.
49Usp. isto.
50 Hercegovina prije sto godina..., str. 65.
51 R. Glavaš, Život i rad..., str. 134. Biskup Barišić umro je 14. kolovoza 1863. na Širokom Brijegu, gdje je i pokopan.
52 Za opis svečanoga biskupova ulaska u Mostar vidi Hercegovina prije sto godina..., str.
102.-103.
53Usp. Leo Petrović, „Život i rad fra Petra Bakule (1816-1873),“ u: Stopama otaca. Almanah hercegovačke franjevačke omladine. Jubilarno godište 1908h/9-1938/39, Mostar, god. V.,
1939., str. 34.-48. Posebno vidi str. 39.-42.
54 Izgleda da ipak ne stoji da je fra Petar Bakula sam napravio nacrt za crkvu, kako sugerira fra
Bazilije Pandžić pozivajući se na podatke iz „Arhiva Propagande“. Usp. B. S. Pandžić, n. dj.,
str. 113., zatim vidi str. 77., bilj. 212. Naime, prema Đuri Basleru makar za izradu osnovnog
nacrta odgovoran je talijanski kapucin-laik, Matteo Lorenzoni. Đuro Basler ističe doduše
da neka rješenja na crkvi upućuju i na Bakulu kao autora. Vidi Đuro Basler, „Matteo
Lorenzoni (1804-1880), graditelj franjevačke crkve sv. Petra i Pavla u Mostaru“, u: Regiones
Paeninsulae Balcanicae et procimi orientis. Festschrift für Basilius S. Pandžić, Elisabeth
von Erdmann-Pandžić (prir.), Fach Slavische Philologie der Universität, Bamberg, 1988.,
str. 369.-380.
52
HUM IX (2014.) 11-12
INSTITUCIONALNA PRISUTNOST FRANJEVACA U MOSTARU POD OSMANSKOM VLAŠĆU...
izvedbe i nadgledanja građevinskih radova.55 Pored njega je za izgled
franjevačke crkve svakako zaslužan i talijanski kapucin-laik Fransesco
Maria di Vicenza, odnosno Matteo Lorenzoni (1804.-1880.),56 koji je vjerojatno na poziv fra P. Bakule došao u Mostar (1865.) izraditi nacrt.57
Temelji za novu crkvu sv. Petra i Pavla položeni su svečano 7. ožujka
1866.58 U Mostaru je Lorenzoni ostao samo još dvije godine pa su radovi
nastavljeni prema Bakulinim uputama, što je, prema Basleru, vidljivo
prema stilu koji u nekim pojedinostima podsjeća na neke onodobne bosansko-hercegovačke crkve (npr. crkva sv. Katarine u Kreševu, sagrađena 1854./55.).59 Mogući razlog Lorenzonijeva prijevremenog odlaska
Basler vidi u različitostima njegova i Bakulina pogleda na arhitekturu.60
On pretpostavlja da je uz ostalo i to bio razlog što pročelje crkve dugo
nije bilo dovršeno jer nije bilo rađeno prema Lorenzonijevim idejama,
odnosno možda zbog toga što je nedostajao originalan nacrt.61
Sami radovi su se izvodili uz velike napore jer je graditelje mučila nestašica sredstava. Biskup Kraljević javlja u svom prvom izvješću Svetoj
Stolici (travanj 1866.) da su dignuti tek vanjski zidovi.62 Bakula navodi
da su pod njegovim vodstvom za sedam neprekidnih mjeseci „vanjske
lađe izidane (su) do krova u visinu, od 10 ½ lakata, i sav okoliš i kapele i sakristije i zvonika do iste visine. Temelji do tri lakta u zemlji leže
na mreži trupaca, od tvrdoga hrasta. Sad treba da se zid srednje lađe
stavi na stupove i lukove te da se mnogo izdigne iznad pobočnih lađa,
55 Prema fra L. Petroviću, Bakula je „kroz punih šest godina vodio, nadgledao i skrbio se za
građevinu“. Vidi L. Petrović, n. dj., str. 43.
56 Njegov životopis donosi Đ. Basler, n. dj., str. 369.-380.
57Usp. isto, str. 370.
58Usp. L. Petrović, n. dj., str. 43. Prema Bakuli, pak, radovi su započeli toga dana, 7. ožujka
1866. Usp. Hercegovina prije sto godina..., str. 100.
59 Basler ističe da iako Lorenzonijevi planovi crkve nisu sačuvani, njegove se ideje daju rekonstruirati prema dvjema crkvama koje je Lorenzoni gradio nakon boravka u Mostaru: u
mjestu Cardo na Korzici (građena u razdoblju 1869.-1873.) i crkva u Bonjardinu u Brazilu
(1875.). Vidi Đ. Basler, n. dj., str. 371.
60Usp. isto, str. 373.
61Usp. isto, str. 371. Pročelje je dovršeno i obnovljeno tek 1985./86. Usp. ilustracije (sl. 4. i sl. 5.)
kod Đ. Basler, n. dj., str. 378.-379.
62 Podatak prema Luka Pavlović, „Mostarske katedrale i Crkva Kristova uskrsnuća“, u: Hercegovina. Godišnjak za kulturno i povijesno naslijeđe, Mostar, br. 2., (10.), 1996., str. 146.
prosinca 2014.
53
Ivica Šarac
i zvonik da se digne do potrebne visine, te da se sve pokrije“.63 Za te je
radove, izvješćuje dalje Bakula, bilo utrošeno 11.700 forinti,64 što je i po
njegovu priznanju bilo mnogo, a za to je ponudio sljedeće obrazloženje:
Neka se nitko ne čudi kao da smo mnogo potrošili. I neka se ne čudi, ako
dozna od mene, da je svaki kvadratni lakat stajao četiri i pol forinta. Jer
mi pri ruci nismo ništa imali osim vode, a drugi materijal iz daleka teško
pribavljen trebalo je skupo platiti. Mnogo je utrošeno, a trebat će još
mnogo više utrošiti (…). Stoga da mognemo udovoljiti i potrebi i ljepoti
bogoslužja, treba nam još veoma mnogo velikodušnih dobročinitelja.65
Nakon pet godina (skupljanja novca i izgradnje) biskup Kraljević je
mogao u svom drugom izvješću Svetoj Stolici (za god. 1870./71.) javiti da
namjerava privesti k svršetku radove na crkvi.66 God. 1871. crkva je bila
do te mjere izgrađena i pokrivena da je mogla poslužiti svojoj osnovnoj svrsi, za što su troškovi iznosili 27.548 forinti.67 Nepovoljne novčane
prilike uvjetovale su da crkva dugo vremena nije bila dovršena; izgleda
da je krov bio nešto lošije odrađen.68 Bitno je da je nakon tri stoljeća
crkva ponovno bila podignuta i mogla poslužiti svojoj temeljnoj svrsi,
a dorađivanja i opremanja trajala su skoro čitavo stoljeće.69 Nova crkva
63 Hercegovina prije sto godina..., str. 100.-101.
64Usp. isto, str. 101.
65 Isto.
66 „Ove će se godine završiti toranj, imam već dva velika zvona (…).“ Navod prema L. Pavlović, n. dj., str. 146.
67Usp. L. Petrović, n. dj., str. 43. Bakula navodi sljedeće izvore financiranja: „Turski sultan
2.500 for. (plus zemljište), Lionska Propaganda 16.035, Kongregacija Bezgr. Začeća 2.480,
Prilozi naroda 3.350, Iz raznih skupljanja 4.193.“ Petar Bakula, Schematismus topographico-historicus vicariatus apostolici et custodiae provincialis franciscanico missionariae in
Hercegovina pro anno Domini 1873., Typis Missionis Cathol. in Hercegovina, Mostar, 1873.,
str. 129.-130.
68 Godine 1888. popravljan je krov crkve. Vidi Glas Hercegovca, Mostar, br. 27., 4. srpnja 1888.,
str. 3.
69 Harmonij za crkvu, ujedno prvi u Hercegovini, nabavljen je 1875. godine. Iste godine nabavljen je i glasovir, također prvi u Hercegovini. Orgulje, izgrađene u orguljaškoj radionici
„Mijo Heferer“ u Zagrebu, nabavljene su 1882. godine. Za podatke vidi Stanko Vasilj,
„Glazba u Hercegovini“, u: Kršni zavičaj, Hercegovina, br. 18., 1985., str. 49.-66. Unutrašnjost
crkve uređena je tek 1902. Pod od keramike postavljen je tek 1917., premda je još Bakula
nastojao da se pod poploča bijelim i crnim pločicama. Vidi L. Petrović, n. dj., str. 43. Napravljene su i klupe od hrastovine. Zvona su kupljena 1930. Nadalje, 1961. instalirane su nove
orgulje, a četiri godine kasnije uvedena nova rasvjeta i ozvučenje; 1969. crkva je obojena,
54
HUM IX (2014.) 11-12
INSTITUCIONALNA PRISUTNOST FRANJEVACA U MOSTARU POD OSMANSKOM VLAŠĆU...
blagoslovljena je 1872. godine.70 Iznad velikoga oltara stajalo je „Slava
Bogu, Čast Svetim Apostolima Petru i Pavlu“, a iznad ulaznih vrata bio
je uklesan jednostavan natpis koji je sadržavao najosnovnije podatke o
najvažnijim izvorima pomoći za izgradnju crkve.71
Još nedovršena, franjevačka crkva doživjela je takva oštećenja bombardiranjem u Drugom svjetskom ratu (12. travnja 1941.) da je tadašnja
uprava Provincije ozbiljno pomišljala na gradnju nove crkve „kada dođu
bolja vremena“.72 Nadolazeća vremena ipak nisu bila tako dobra da bi
omogućila skoru gradnju nove crkve pa se tek povremeno pristupalo
saniranju stare koja je sve do 1980. služila kao jedina katolička crkva u
Mostaru. Međutim, događaji s kraja 20. stoljeća primorali su franjevce
na gradnju nove crkve. Točno 120 godina nakon blagoslova, franjevačka crkva sv. Petra i Pavla toliko je oštećena ratnim razaranjima da su
franjevci po treći put u povijesti ovoga grada morali iz temelja podizati
novu crkvu u Mostaru.
izrađen je novi kor, a zidovi u visini do 1,5 m obloženi mramorom; 1972. elektrificirana su
zvona, a 1974. uvedeno centralno grijanje. Podatci prema Kršćanski puk i franjevci u Hercegovini, Provincijalat hercegovačkih franjevaca, Mostar, 1977., str. 31.-32.
70Usp. L. Pavlović, n. dj., str. 147.
71 „SVEMOGUĆEM STVORITELJU BOGU:
SVETOM PETRU I SVETOME PAVLU
OVA CRKVA SAGRAĐENA STOJI;
CAR STAMBOLSKI MLOGO DOBROVOLJNI;
DADE MISTO UGODNO ZA GRADNJU:
UZ TO GROŠAH PEDESEJET KESAH;
PUK UBOGI POMOĆ DADE MALU…
VAS OSTALI TROŠAK MLOGO TEŽAK
IZ MISTA JE PRIŠO INOSTRANSKIH
S NASTOJANJEM BRATJE FRANCISKANAH
I BISKUPA NADČELNIKA SVOGA. P. G. 1866. O. 7.“
Detaljan opis crkve donosi P. Bakula, Schematismus topographico-historicus..., str. 123.-129.
72 Hercegovina franciscana, sv. V., Mostar, 1942., str. 56. Bilo je zaključeno da se podigne nova
crkva i bogoslovno sjemenište. Međutim, kako stoji u kronici provincije, „prilike nijesu dale,
da se zaključak oživotvori“. Vidi Hercegovina franciscana. Za nutarnji život i veze članova
Hercegovačke franjevačke provincije. Stogodišnjica provincije 1844.-1944., sv. VI., Mostar,
1944., str. 31.
prosinca 2014.
55
Ivica Šarac
Izvori
− Acta franciscana Hercegovinae Provinciarumque finitimarum
tempore dominationis Othomanae, Mandić, Dominik (prir.),
tom. I., ab an. 1463.-1699., Mostar, 1934.
− Acta franciscana Hercegovinae, svezak III., 33., Pandžić, S. Bazilije (prir.), Mostar-Zagreb, 2003.
− Arhiv franjevačkog samostana u Makarskoj. Acta turcica.
− Schematismus topographico-historicus vicariatus apostolici et custodiae provincialis franciscanico missionariae in Hercegovina pro
anno Domini 1873., Typis Missionis Cathol. in Hercegovina, Mostar, 1873.
− Dnevnik makarskog biskupa Stjepana Blaškovića iz 1735. godine,
Nikić, Andrija (prir.), Franjevačka knjižnica i Franjevački arhiv
u Mostaru, Mostar, 1994.
− Glas Hercegovca, br. 27, Mostar, 4. srpnja 1888.
− Hercegovina franciscana, sv. V., Mostar, 1942.
− Hercegovina franciscana. Za nutarnji život i veze članova Hercegovačke franjevačke provincije. Stogodišnjica provincije 1844.-1944.,
sv. VI., Mostar, 1944.
− Hercegovina prije sto godina ili Šematizam fra Petra Bakule. S latinskog originala (iz 1867.) preveo Kosir, Vencel, Mostar, 1979.
− Jolić, Robert (prir.), Šematizam Hercegovačke franjevačke provincije 2012. godine, Hercegovačka franjevačka provincija, Mostar,
2012.
− Kršćanski puk i franjevci u Hercegovini, Provincijalat hercegovačkih franjevaca, Mostar, 1977.
− Zirdum, Andrija, „Karta srednjovjekovnih crkava na tlu Bosne i
Hercegovine“, u: Bosna franciscana, Sarajevo, god. IX., (2001.), br.
15., str. 161.-220.
56
HUM IX (2014.) 11-12
INSTITUCIONALNA PRISUTNOST FRANJEVACA U MOSTARU POD OSMANSKOM VLAŠĆU...
Literatura
− Ančić, Mladen, „Ranosrednjovjekovni Neretvani ili Humljani – Tragom zabune koju je prouzročilo djelo De administrando
imperio“, u: Hum i Hercegovina kroz povijest, I., Zbornik radova
s međunarodnoga znanstvenog skupa održanog u Mostaru 5. i 6.
studenoga 2009., Lučić, Ivica (ur.), Hrvatski institut za povijest,
Zagreb, 2011., str. 217.-279.
− Anđelić, Pavao, „Bišće i Blagaj, politički centar Humske zemlje
u srednjem vijeku“, u: Hercegovina. Časopis za kulturno i istorijsko
nasljeđe, Mostar, br. 1., 1981., str. 41.-73.
− Anđelić, Pavao, „Srednjovjekovna župa Večenike (Večerić) i postanak Mostara“, u: Anđelić, Pavao – Sivrić, Marijan – Anđelić, Tomislav, Srednjovjekovne Humske župe, Ziral, Mostar,
1999., str. 161.-189.
− Augustinović, Anto, Mostar. Ljudi-kultura-civilizacija, Kulturna zajednica u Federaciji BiH, Mostar, 1999.
− Basler, Đuro, „Matteo Lorenzoni (1804-1880), graditelj franjevačke crkve sv. Petra i Pavla u Mostaru“, u: Regiones Paeninsulae
Balcanicae et procimi orientis. Festschrift für Basilius S. Pandžić,
von Erdmann-Pandžić, Elisabeth (prir.), Fach Slavische Philologie der Universität, Bamberg, 1988., str. 369.-380.
− Beydilli, Kemal, „Od Kučuk Kajnardže do propasti“, u: Historija
osmanske države i civilizacije, Ihsanoglu, Ekmeleddin (prir.),
Orijentalni institut, Sarajevo, 2004., str. 77.-121.
− Ćorović, Vladimir, Mostar i njegova srpska pravoslavna opština, Srpske pravoslavne opštine mostarske, Beograd, 1933.
− Džaja, M. Srećko, Katolici u Bosni i Zapadnoj Hercegovini na
prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1971.
− Franjevci i Hercegovina. Zbornik radova, Jolić, Robert (prir.),
Hercegovačka franjevačka provincija, Mostar, 2009.
prosinca 2014.
57
Ivica Šarac
− Glavaš, Radoslav, Spomenica pedesetgodišnjice Hercegovačke
Franjevačke Redodržave, Štamparija knjižarnice Pacher i Kisića,
Mostar, 1897.
− Glavaš, Radoslav, Život i rad fra Rafe Barišića, naslovnog biskupa Azotskoga i Apoštolskog Namjestnika u Bosni i Hercegovini,
Tisak Hrvatske dioničke tiskarne, Mostar, 1900.
− Grandits, Hannes, Multikonfesionalna Hercegovina. Vlast i lojalnost u kasnoosmanskom društvu, Institut za Istoriju, Sarajevo,
2014.
−Hasandedić, Hivzija, „Mostar od postanka do razaranja
1992/93. godine“, u: Hercegovina. Časopis za kulturno i historijsko
naslijeđe, Mostar, br. 9., 1997., str. 19.-30.
− Hasandedić, Hivzija, Spomenici kulture turskog doba u Mostaru, Veselin Masleša, Sarajevo, 1980.
− Hösch, Edgar, Geschichte der Balkanländer. Von der Frühzeit
bis zur Gegenwart, C. H. Beck Verlag, München, 1995.
− Jurišić, Karlo, Katolička crkva na Biokovsko-neretvanskom području u doba turske vladavine, Kršćanska sadašnjost, Zagreb,
1972.
− Korać, Dijana, Vjera u humskoj zemlji, Crkva na kamenu, Mostar, 2008.
− Kovačević-Kojić, Desanka, „Franjevci u gradskim naseljima
srednjovjekovne Bosne“, u: Radovi hrvatskog društva za znanost i
umjetnost, Sarajevo, god. III., 1995., str. 33.-45.
− Mandić, Dominik, „Osnutak franjevačkog samostana i bogoslovije u Mostaru“, u: Stopama otaca. Almanah hercegovačke franjevačke omladine, Mostar, god. I., 1934./35., str. 10.-34.
− Mandić, Dominik, Etnička povijest Bosne i Hercegovine, Ziral,
Toronto – Zürich – Roma – Chicago, 1982.
− Mandić, Dominik, Franjevačka Bosna. Razvoj i Uprava Bosanske Vikarije i Provincije 1340., Hrvatski povijesni institut, Rim,
1968.
58
HUM IX (2014.) 11-12
INSTITUCIONALNA PRISUTNOST FRANJEVACA U MOSTARU POD OSMANSKOM VLAŠĆU...
− Miletić, Karlo Drago, „Za savjesni pristup mostarskoj prošlosti“, u: Motrišta. Glasilo Matice hrvatske u Mostaru, Mostar, br.
21., 2001., str. 165.-170.
− Nikić, Andrija, „Gradnja biskupskih rezidencija u Mostaru“, u:
Kršni zavičaj, Hercegovina, br. 13., 1980., str. 20.-26.
− Nikić, Andrija, „Srednjovjekovni franjevački samostani u Hercegovini“, Hercegovina. Godišnjak za kulturno i povijesno naslijeđe, Mostar, br. 6.-7., (14.-15.), 2000.-2001., str. 203.-225.
−Pandžić, S. Bazilije, Hercegovački franjevci. Sedam stoljeća s narodom, Ziral, Mostar – Zagreb, 2001.
− Pavlović, Luka, „Mostarske katedrale i Crkva Kristova uskrsnuća“, u: Hercegovina. Godišnjak za kulturno i povijesno naslijeđe,
Hercegovina. Godišnjak za kulturno i povijesno naslijeđe, Mostar,
br. 2., (10.), 1996., str. 145.-165.
− Petrović, Leo, „Život i rad fra Petra Bakule (1816-1873),“ u: Stopama otaca. Almanah hercegovačke franjevačke omladine. Jubilarno godište 1908/9-1938/39, Mostar, god. V., 1939., str. 34.-48.
− Philalethes, Philadelphus, Politika bosanskih i hercegovačkih
franjevaca u prošlosti i sadašnjosti, I. dio, Hrvatska dionička tiskara, Mostar, 1904.
− Sivrić, Marijan, „Nekoliko nepoznatih podataka o franjevcima
u Zahumu i Bišću kod Mostara u srednjem vijeku“, u: Hercegovina.
Godišnjak za kulturno i povijesno naslijeđe, Mostar, br. 19, 2005.,
str. 43.-53.
− Sivrić, Marijan, „Dolazak franjevaca u Humsku zemlju i susjedno područje u srednjem vijeku prema vrelima dubrovačkoga
podrijetla“, u: Franjevci i Hercegovina. Zbornik radova, R. Jolić
(prir.), Hercegovačka franjevačka provincija, Mostar, 2009., str.
51.-81.
− Tejlor, Alan Džon P., Borba za prevlast u Evropi, Veselin Masleša, Sarajevo, 1968.
prosinca 2014.
59
Ivica Šarac
− Vasilj, Stanko, „Glazba u Hercegovini“, u: Kršni zavičaj, Hercegovina, br. 18., 1985., str. 49.-66.
− Zelenika, Anđelko, „Obljetnica grada Mostara (1452.-2002.)“,
u: Hercegovina. Godišnjak za kulturno i povijesno naslijeđe, Mostar, br. 8.-9., (16.-17.), 2002./2003., str. 53.-63.
60
HUM IX (2014.) 11-12
INSTITUCIONALNA PRISUTNOST FRANJEVACA U MOSTARU POD OSMANSKOM VLAŠĆU...
Ivica Šarac
INSTITUTIONAL PRESENCE OF FRANCISCANS IN
MOSTAR UNDER OTTOMAN RULE
(SOME QUESTIONS REGARDING MONASTERIES
AND CHURCHES)
Abstract
Actualizing some historiography questions about destiny of Franciscan
objects in Mostar in the early and late Ottoman period, this paper tries to draw attention to the fact that members of Order of Friars Minor
(Franciscans) have participated in forming of identity complex of the
city of Mostar in two different historical epochs.
Key words: Ottoman period, Mostar, Franciscan monastery, Franciscan
Church
prosinca 2014.
61
UDK 821.161.1-1:811.163.42´255
81´255
Izvorni znanstveni članak
Primljen 26. IX. 2014.
Lucia Kolega ♦ Rafaela Božić
Sveučilište u Zadru
[email protected] – [email protected]
PJESMA 24 ДЕКAБРЯ 1971 ГOДA IOSIFA
BRODSKOGA
U PRIJEVODIMA NA HRVATSKI JEZIK
Sažetak
Cilj ovog rada je usporediti i analizirati prijevode pjesme 24 декабря
1971 года (24. prosinca 1971.) Iosifa Brodskoga, tj. analizirati adekvatnost
prevodilačkih postupaka i rješenja pri prijevodu ove pjesme. Provedena analiza ukazuje na prijevod F. Cacana kao adekvatniji prikaz poetike
Brodskog.
Ključne riječi: Iosif Brodskij, prevođenje, Irena Lukšić, Fikret Cacan
Uvod
Iosif Aleksandrovič Brodskij je zasigurno najveće ime ruske književnosti druge polovice 20. stoljeća. Pjesnik i esejist koji je za svoje stvaralaštvo dobio 1987. Nobelovu nagradu za književnost. Njegovo stvaralaštvo prevodilo se i prevodi na mnoge jezike pa tako i na hrvatski.
Cilj ovog rada je usporediti hrvatske prijevode pjesme 24 декабря
1971 года (24. prosinca 1971. godine) napisane 1972. godine. Iako su se
prijevodi ove pjesme koje analiziramo u ovom radu mogli naći i prije
62
HUM IX (2014.) 11-12
u književnim časopisima, prvi prijevod ove pjesme u knjizi objavljen je
1998. godine u izboru suvremene ruske poezije koji je uredila i prevela
Irena Lukšić pod nazivom Nova ruska poezija dok je drugi prijevod Fikret Cacan objavio u zbirkama pjesama Božićne pjesme iz 2003. te Postaja u pustinji iz 2012. godine.1
1. Analiza prijevoda
Analizirajući ova dva prijevoda, odmah pri prvom čitanju uviđamo
da se uvelike razlikuju kako u leksičkim, tako i u stilističkim rješenjima.
U izvorniku se pjesma sastoji od sedam strofa pisanih sestinom. U
prijevodu Irene Lukšić nailazimo na šest strofa, od kojih se prva sastoji od dvanaest stihova. Iako su u knjizi Irene Lukšić i ruski izvornik i
hrvatski prijevod tiskani u gore spomenutoj formi, zasigurno je riječ o
tiskarskoj pogrješci.2 U prijevodu Fikreta Cacana se jasno ističe da se
pjesma sastoji od sedam strofa u obliku sestine.
Pjesma je u izvorniku napisana u obliku anapesta. Anapest je trosložna metrička stopa, naglašena na trećem slogu. Kako bi bila jasno vidljiva
preciznost i strogost silabotonike Brodskog, navodimo metričku shemu
prve strofe.
В Рождество все немного волхвы. В продовольственных слякоть и давка. Из-за банки кофейной халвы производит осаду прилавка грудой свертков навьюченный люд: каждый сам себе царь и верблюд.
˘ ˘ ¯ ˘ ˘ ¯ ˘ ˘ ¯
˘ ˘ ¯ ˘ ˘ ¯ ˘ ˘ ¯ ˘
˘ ˘ ¯ ˘ ˘ ¯ ˘ ˘ ¯
˘ ˘ ¯ ˘ ˘ ¯ ˘ ˘ ¯ ˘
¯ ˘ ¯ ˘ ˘ ¯ ˘ ˘ ¯
¯ ˘ ¯ ˘ ˘ ¯ ˘ ˘ ¯
Ovakvu metričku shemu izrazito je teško postići u hrvatskom jeziku,
a naša, osobito suvremena, poezija i nije sklona silabotonici. Stoga i nije
neobično da Irena Lukšić ne slijedi originalnu metričku shemu i što ne
oblikuje pjesmu u nekoj drugoj metričkoj formi. Iz istih razloga ni Fikret Cacan ne slijedi originalnu metričku shemu, ali znajući za vezanost
1
2
Ranije prijevode pjesme ovih autora u časopisima ne navodimo.
Izdanje i inače obiluje tiskarskim pogrješkama.
prosinca 2014.
63
Lucia Kolega ♦ Rafaela Božić
ruskoga stiha za strogu pjesničku formu nastoji u svom prijevodu na
neki drugi način ostvariti pravilniju metričku shemu kako bi barem djelomično reflektirao onaj segment poetike Brodskog koji ga snažno vezuje uz tradiciju ruskoga silabotoničkog stiha, tj. uz tradiciju Puškina, Ane
Ahmatove i ostalih velikana ruske poezije:
˘ ¯ ˘ ˘ ˘¯ ˘ ¯ ˘
˘ ˘ ¯ ˘ ˘ ¯ ˘ ˘ ¯˘
˘ ¯ ˘ ˘ ¯ ˘ ˘ ¯ ˘
˘ ¯ ˘ ˘ ¯ ˘ ˘ ¯ ˘
¯ ˘ ¯ ˘ ˘ ˘¯ ˘ ¯ ˘¯ ˘
¯ ˘ ˘ ˘ ˘¯ ˘ ¯ ˘¯ ˘
Iz metričke sheme je vidljivo da, iako ne tako pravilna kao metrička
shema Brodskog, metrička shema stiha u prijevodu F. Cacana ipak teži
silabotonici, ponekad čak uspijevajući realizirati izvornu metričku shema (kao npr. u drugom stihu prve strofe).
Shema rime kod Brodskog je vrlo stroga i pravilna: ababcc. U prijevodu I. Lukšić pronalazimo doduše rimu, ali ne sustavno. Postoje stihovi
koji se uopće ne rimuju: npr. „...ni blaga, jasli, ni Nje, / nad Kojom zlatni
nimbus sjaji.“ Ili pak zadnji dvostih: „U sebi se ćutiš bez stida; / gledaš
nebo i vidiš – zvijezda.“
Problem nedostatka rime je dvojak. Kao prvo iznevjerava se priroda
izvornoga teksta, a kao drugo gubi se silina poantiranja – što je osobit
problem posebice na kraju pjesme.
Kod Cacana rima je doduše najčešće „nečista“, ali to je u stvaralaštvu
Brodskog koji koristi sve oblike rima koje su mu na raspolaganju sasvim
legitimni postupak. Uz to Cacan strogo prati shemu rime u izvorniku
(ababcc) te i na toj razini daje pravu sliku Brodskog kao pjesnika izrazito
naslonjena na pjesničku tradiciju. Uz to realizira se i poantiranje naglašeno rimom što je vrlo važan aspekt pjesničkoga izraza.
Velika razlika u ova dva prijevoda očituje se i u leksičkoj domeni.
Naime, analizirajući prijevode možemo zaključiti da su Lukšić i Cacan
često nudili različita rješenja za prijevod ruskih riječi. U samom naslovu
64
HUM IX (2014.) 11-12
PJESMA 24 ДЕКAБРЯ 1971 ГOДA IOSIFA BRODSKOGA U PRIJEVODIMA NA HRVATSKI JEZIK
pjesme kod Irene Lukšić nailazimo na 24. prosinac, dok kod Fikreta Cacana nailazimo na 24. prosinca. Dakle, Lukšić prevodi 24 декабря tako
što prosinac ostavlja u obliku nominativa što nije slučaj u izvorniku, a
Cacan ostavlja riječ u obliku genitiva kao i u izvorniku. Iako u hrvatskome jeziku možemo naići na oba oblika u datumima, u standardnom
jeziku je mjesec ipak u genitivu. U ruskome jeziku standardni je oblik
također uvijek dekliniran, u genitivu. No, s obzirom na to da je u hrvatskome jeziku oblik u nominativu izrazito učestao, mogu se oba ova
rješenja smatrati adekvatnima.
U prvom stihu „В Рождество все немного волхвы“ također nailazimo na različite prijevode. Kod Lukšić je to „Na Božić svi su mali čarobnjaci“, a kod Cacana „Na Božić svi su kralj pomalo“. Vidimo da je razlika
u prijevodu riječi немного волхвы. Ruska riječ немного se u rječnicima
prevodi kao malo, donekle, pomalo, a riječ волхвы kao čarobnjak, mag,
vračar, gatar. Iako u rječniku ne nalazimo riječ kralj, u ruskom jeziku se
ona koristi u tom smislu i to upravo u biblijskom kontekstu (Поклоне́ние
волхво́в – poklon Sveta tri kralja). Dakle, riječ волхвы rabi se za „tri
kralja“, „tri mudraca“ koja dolaze darivati Isusa. S obzirom na to da je
glavni motiv pjesme Božić, i darivanje malog Isusa, Cacanov prijevod
je adekvatniji i bolje odražava ideju i temu pjesme. Doslovan prijevod
„čarobnjaci“, pogotovo uz epitet „mali“, sasvim je pogrješan jer ukazuje
na profano tumačenje pjesme koje ovdje ne dolazi u obzir. Još jedan
mogući prijevod „mudraci“ (tri mudraca) također ustupa mjesto znatno
jasnijim „kraljevima“ koji nose očitu konotaciju na božićni motiv.
U drugom stihu je riječ в продовольственных kod Lukšić prevedeno u trgovinama, a kod Cacana u dućanima. Lukšić nudi rješenje koje
je prihvatljivije u standardnome hrvatskom jeziku, a Cacan uzima riječ
koja ima razgovornu karakteristiku. Iako se rješenje I. Lukšić može prihvatiti, Cacanovo rješenje može se smatrati adekvatnijim ako se uzme u
obzir činjenica da je u samom originalu uvelike prisutan razgovorni leksik. Potvrdu za ovo nalazimo i u sljedećoj strofi, кoфейная халва je kod
Lukšić prevedena kaveni kolači, a kod Cacana kafena halva. U rječniku
stranih riječi nailazimo na definiciju „halva (ar.) alva orijentalni slatkiš
od meda, šećera, škrobnog brašna, masti i dr.“ (Anić, Klaić, Domović,
prosinca 2014.
65
Lucia Kolega ♦ Rafaela Božić
1999: 521). Halva je osobito raširena u Bosni i u ostalim zemljama na
Balkanu. Dakle i u hrvatskome jeziku nije neobično čuti riječ halva. Cacanov prijevod je stoga adekvatniji. Lukšić je ponudila standardniju i
razumljiviju riječ, ali smisao i razgovorna nijasna nedostaju. Iako možda
ne će svi čitatelji znati što je halva, nije u redu svaku nepoznatu riječ
zamjenjivati jasnijom riječi općenitijega značenja. Tako se osiromašuje
ne samo rječnik pjesnika već i rječnik čitatelja.
Razlika u prilazu stilu vidljiva je i kod riječi kavena i kafena. Cacan
izabire oblik kafena koji je također karakterističan u bosanskome govornom području. Time pokušava zadržati razgovorni karakter pjesme.
Međutim, ovaj je prijevod ipak donekle sporan jer može dovesti do nejasnoće radi li se o razgovornome obliku za smeđu boju ili pak razgovorni
oblik odnosnoga pridjeva koji bi u standardnom obliku glasio kaven i
bio semantički puno jasniji. Ovdje se može prihvatiti rješenje I. Lukšić
kao adekvatnije.
Zadnja tri stiha prve strofe „производит осаду прилавка / грудой
свертков навьюченный люд: / каждый сам себе царь и верблюд“ su
također različito prevedena. Lukšić ih prevodi „opsjeda se tezga kao da
je zlato, / od pretovarenih ljudi sve sijeva: / svatko je sam sebi car i deva“,
a Cacan „izaziva opsadu tezge/ hrpom smotaka natovareno ljudstvo: /
svatko je sebi car i deva usto.“ Vidljivo je da su prevoditelji zadržali iste
interpukcijske znakove kao i izvornik, ali leksik se poprilično razlikuje.
Lukšić uvodi imenicu zlato i glagol sijeva koje ne nalazimo u originalu,
a Cacan se drži istih oblika riječi, samo što u zadnjem stihu uvodi riječ
usto. Jasno je da se ne može prihvatiti postupak dodavanja riječi kao
adekvatan prevodilački postupak, osobito ako takav postupak znatno
mijenja stil pisca. Takav način prevođenja odaje lažnu sliku izvornoga
teksta i autorove manire. Npr. već je Cesarićev prijevod Puškinove pjesme Не пой, красавица, при мне (Ne pjevaj ljepotice kraj mene) kritiziran zbog cesarićevskih, a ne puškinovskih epiteta (usp. Venturin, 1994:
33) koji odaju sasvim drugačiju sliku pjesme i pjesnika, no što je to u
izvorniku. Dok riječ usto koju Cacan dodaje radi rime možemo prihvatiti jer ne mijenja jezik Brodskog, uvođenje dodatnih pridjeva, usporedbi
i glagola kako to radi I. Lukšić ne možemo smatrati adekvatnim jer one
66
HUM IX (2014.) 11-12
PJESMA 24 ДЕКAБРЯ 1971 ГOДA IOSIFA BRODSKOGA U PRIJEVODIMA NA HRVATSKI JEZIK
mijenjaju stil pjesnika tako da se čini da je Brodskij sklon pretjeranoj
uporabi epiteta i usporedbi što svakako nije slučaj.
Druga strofa također ukazuje na pojedine leksičke razlike. Izvorni tekst druge strofe je „Сетки, сумки, авоськи, кульки, / шапки,
галстуки, сбитые набок. / Запах водки, хвои и трески,/ мандаринов,
корицы и яблок. / Хаос лиц, и не видно тропы / в Вифлеем из-за
снежной крупы.“ Kod Lukšić nalazimo prijevod „Mreže, torbe, taške,
vreće, / kape i kravate stoje ukrivo. / Miris votke, bakalara i jelke / jabuke, cimeta i mandarine. / Kaos lica, od snježne krupe / za Betlehem
nema puta.“ Kod Cacana pak nalazimo „Mrežice, kese, vrećice kraj torba, / kape, kravate oštrih krivina. / Miris votke, bakalara i bora, / cimeta, jabuka i mandarina. / Kaos lica, ne vidiš staze jedne / k Betlehemu
zbog krupice snježne.“ Kod Cacana imamo umanjenicu mrežice te ponovno regionalizam, razgovornu riječ kese. Lukšić također uvodi regionalizam taške. U drugom stihu Lukšić daje doslovniji prijevod (kape
i kravate stoje ukrivo) dok Cacan nastoji što bolje prikazati pjesničku
sliku (kravate oštrih krivina). Sljedeća dva stiha su slična samo što kod
Lukšić imamo jelke, a kod Cacana bor te je red riječi nešto drugačiji. Ovdje treba napomenuti da se tradicionalno u Hrvatskoj za božićnu jelku
koristi izraz bor (čak i kada se zapravo ne kiti bor), pa tako oba prijevoda možemo smatrati adekvatnima. U zadnja dva stiha se razlika u leksiku više očituje. Lukšić prijevodom „snježne krupe“ ostvaruje pomalo
nerazumljivu sintagmu (O čemu se zapravo radi? Je li to meteorološka
pojava?) dok Cacan, iako mijenja originalni red riječi ipak ne gubi smisao pjesničke slike, postiže rimu te rabi jasniju sintagmu „zbog krupice
snježne“ (krupica – gris). Očito je da se ne radi o meteorološkoj pojavi
nego o jurnjavi za izobiljem u hrani.
U trećoj strofi nailazimo na još znatnije leksičke razlike nego u prethodnoj. Već u prvom stihu „И разносчики скромных даров“ kod Lukšić nailazimo na „Raznosači skromnih stvari“, a kod Cacana „I raznosači darova skromnih.“ Lukšić ispušta slovo i koje se nalazi u izvorniku i
riječ дар prevodi kao stvar. Cacanov prijevod je adekvatniji, riječ dar
je doslovan prijevod izvornika, a također bolje odražava temu Božića.
Naime, vrijeme Božića je vrijeme darivanja, stoga riječ stvari ne oslikava
prosinca 2014.
67
Lucia Kolega ♦ Rafaela Božić
vjerno samu temu i ideju. U drugom stihu Lukšić teži doslovnijem prijevodu dok Cacan slobodnije vlada leksikom, ali pritom zadržava pjesničku sliku. U trećem stihu Lukšić ispušta prijevod riječi провалах,
no kod Cacana imamo prijevod ponorima. Također, Lukšić dodaje riječ
malim koja se ne nalazi u originalu dok Cacan dodaje riječ brojnih zbog
postizanja rime (skromnih/brojnih). U četvrtom stihu je tek red riječi
drugačiji u oba prijevoda te kod Lukšić nailazimo na „znajuć čak da u
spilji je pusto“, a kod Cacana „čak znajuć da je špilja prazna opet.“ Tu su
prisutne male i ne toliko važne varijacije. Posljednja pak dva stiha se razlikuju. Tako kod Lukšić nailazimo na „ni blaga, ni jasli, ni Nje / nad kojom zlatni nimbus sjaji“, a kod Cacana „ni pastira, ni jasala, ni vola, / ni
One nad kojom se zlati aureola.“ Lukšić se drži izvornika, a Cacan uvodi
riječ pastiri. Iako tu riječ ne nalazimo u originalu, ne možemo reći da
ne pristaje u kontekstu pjesme. Važno je istaknuti to da oboje ispuštaju
crtu koja se nalazi u originalu „над Которою – нимб золотой.“ Ipak to
je razumljivo s obzirom na to da je u ruskom jeziku crta (тире) česta
pojava i najčešće je zamjena za pomoćni glagol есть.3 Zamjećujemo i
razliku u prijevodu riječi нимб. Lukšić koristi riječ nimbus dok Cacan
koristi riječ aureola. Cacanov prijevod postiže rimu, a time i pravilniju
formu pjesme te riječ aureola bolje izaziva pjesničku sliku kod čitatelja.
Naime prvo značenje riječi nimbus je tamni, sivi oblak iz kojeg padaju
oborine. Naravno da se iz konteksta može protumačiti da je riječ o aureoli (nimbus sjaji), ali Cacanov prijevod ipak možemo smatrati jasnijim
i bolje ukomponiranim u tijelo pjesme.
Sljedeća strofa također ukazuje na pojedine leksičke razlike. Prva dva
stiha te posljednji stih se razlikuju tek u redu riječi, ali ostali stihovi se
3
68
U ruskome jeziku crta se u nekim slučajevima stavlja između subjekta i predikata u prezentu
(umjesto enklitičkih oblika glagola biti kojih u ruskom jeziku nema); može se nalaziti i iza
istovrsnih rečeničnih članova ispred riječi koja se na njih odnosi; također se može nalaziti
ispred apozicije koja dolazi na kraj rečenice; crta služi i za odvajanje veznih sredstava na
razini teksta; za isticanje raširene rečenice; za isticanje istovrsnih rečeničnih članova; može
se nalaziti između predikata, ako drugi sadrži neočekivani zaključak ili suprotnost; između
dva istovrsna člana rečenice, ukoliko su spojeni bez pomoći veznika; za izražavanje suprotstavljanja; između dijelova nezavisno složene rečenice pri označavanju neočekivanog i naglog prijelaza na drugu misao ili ispred izražavanja posljedice. Kada se crta rabi na mjestu
zareza, ta interpunkcijska varijanta obično je u stilističkoj funkciji isticanja nijanse smisla i
osobine stila (Г у ж в а, 1971: 253-255).
HUM IX (2014.) 11-12
PJESMA 24 ДЕКAБРЯ 1971 ГOДA IOSIFA BRODSKOGA U PRIJEVODIMA NA HRVATSKI JEZIK
ipak više razlikuju u leksiku. Tako je prijevod originala „Знал бы Ирод,
что чем он сильней, / тем верней, неизбежнее чудо. / Постоянство
такого родства – / основной механизм Рождества kod Lukšić „Da
je znao Herod – u jakom stanju / najstvarnija su sva ta čuda. / Postojanost je takvog otkrića – / glavni mehanizam Božića“, a kod Cacana
„Da je Herod znao, što god jači bio / to je stvarnije, neizbježnije čudo. /
I takvog srodstva značaj stalni / mehanizam je Božića glavni.“ Prijevod
Irene Lukšić nalikuje izvorniku, ali je pomalo nejasan razlog zbog kojega
ubacuje crtu koje u originalu nema te također ispušta gradaciju pridjeva (что чем он сильней / u jakom stanju) i pridjev неизбежнее. Uz
to rečenica je sasvim nejasna. Kod Cacana je jasnije uočljivija gradacija
pridjeva (što god jači bio) i pojavljujuje se jednak broj riječi kao u izvorniku, tj. ništa ne ispušta. Uz to rečenica je i semantički sasvim jasna: što
god se Herod jače borio to će se čudo neizbježnije dogoditi. Također je
razlika u prijevodu riječi родства – Lukšić je prevodi otkrića, a Cacan
srodstva. U rječniku Madatova – Poljanec pronalazimo prijevod riječi
srodstvo kao i kod Cacana i taj prijevod je zasigurno adekvatniji, osobito
ako opet uzmemo u obzir samu teme pjesme. Riječ srodstvo se u ovom
kontekstu može tumačiti kao srodstvo između Isusa Krista i ljudi, srodstvo u vidu Isusa Krista kao našeg Spasitelja i brata. U zadnja dva stiha
kod Lukšić nailazimo na crtu kao i u originalu, ali kod Cacana je ona ispuštena. Kod Lukšić je tu ipak izraženija pjesnička stanka, ali i Cacanov
prijevod možemo smatrati adekvatnim.
I peta strofa se uvelike razlikuje na razini leksika. U prvom stihu glagol праздновать Lukšić prevodi praznovati, a Cacan slaviti te je red
riječi drugačiji, Lukšić slijedi sintaksu izvornika, a Cacan je prilagođava
rimi. U drugom i trećem stihu nailazimo na potpuno drugačije prijevode. Pa tako Lukšić prevodi „То и празднуют нынче везде, / что Его
приближение, сдвигая / все столы“ kao „To praznuju svuda danas /
pribiližavanje Njegovo sklanja / svaki tron“, a Cacan kao „Ono što posvuda se sada slavi / njegovo je približavanje, oko stola / primičući se.“
Razliku u glagolima praznuju i slavi smo već spomenuli i utvrdili da
razlika nije toliko bitna jer je riječ o sinonimima. Vidimo da Lukšić, slijedeći original, riječ Njegovo piše velikim slovom te sintagmu сдвигая
prosinca 2014.
69
Lucia Kolega ♦ Rafaela Božić
все столы prevodi kao sklanja svaki tron. Prijevod je nejasan. Zašto se
imenica stol prevodi kao tron kad se radi upravo o stolovima, praznovanju, obiteljskom slavlju i općenito približavanju ljudi. Uostalom što
to znači „sklanja“ svaki tron? Kamo sklanja? Smisao stiha u izvorniku
je: približava stolove/ljude na zajedničko blagovanje, slavlje, ljudsku
toplinu – što se ovim prijevodom potpuno gubi. Cacan je korektan u
svom prijevodu. Sljedeći stihovi se također razlikuju: „Не потребность
в звезде / пусть еще, но уж воля благая / в человеках видна издали,
/ и костры пастухи разожгли“, Lukšić ih prevodi „Zvijezde nisu za nas
/ nužnost, već volja blaga / što iz čovjeka nadaleko se širi / i vatre što
pale ih pastiri“ – što je ponovo poprilično nejasno. U izvorniku nema
nikakvih „nas“ – što je prema našem sudu velika promjena u semantici
teksta – promjena kakva se ne bi smjela uvoditi. Cacanov prijevod ipak
je jasniji: „Ne potreba da se javi / zvijezda, nego je blaga volja / u čovjeku
to što se izdaleka nazire / i pastiri upalili vatre.“
U sljedećoj strofi također nailazimo na znatne leksičke razlike. Šestu strofu „Валит снег; не дымят, но трубят / трубы кровель. Все
лица, как пятна. / Ирод пьет. Бабы прячут ребят. / Кто грядет –
никому непонятно! / мы не знаем примет, и сердца / могут вдруг
не признать пришлеца“ Lukšić prevodi „Pada snijeg; ne dime se nego
trube / dimnjaci s krovova. Lice su mrlje / Herod pije. Žene se trude skloniti djecu. Razne hulje / neznane stižu, bez znaka / i srca mogu ne znati
došljaka“, dok je Cacan prevodi „Snijeg zasipa; ne dime se nego viju / cijevi krovova. Sva lica kao platno. / Herod pije. Novorođenčad žene kriju.
/ A tko dolazi – nikome nije jasno, / i srca mogu, jer mi ne znamo znaka,
/ odjednom i ne priznati došljaka.“ Vidljiva je razlika već u prvom stihu
kod sintagme валит снег, Lukšić glagol prevodi uobičajenim glagolom
„pada“, a Cacan nudi drugačije rješenje (zasipa) čime postiže izražajniju sliku. Sljedeći stih Lukšić ponovno prilagođava izvorniku i prevodi
doslovnije, no ipak u četvrtom stihu ispušta crtu. Cacan zadržava crtu
u četvrtom stihu, ali vidljivo je da većinu stihova prevodi potpuno drugačije. Pa imamo konstrukciju viju cijevi krovova i potpuno drugačiju
konstrukciju od izvornika: Sva lica kao platno. Iako je u izvorniku značenje sintagme Sva lica su kao mrlje, Cacan nam dočarava zanimljivu
70
HUM IX (2014.) 11-12
PJESMA 24 ДЕКAБРЯ 1971 ГOДA IOSIFA BRODSKOGA U PRIJEVODIMA NA HRVATSKI JEZIK
pjesničku sliku. Naime, u njegovu prijevodu su ta lica prazna poput platna kao da nešto iščekuju, a poznato nam je da je ovdje riječ o iščekivanju
dolaska, tj. rođenja Isusa Krista pa iako se razlikuje od izvornika, ova
se pjesnička slika može prihvatiti. Sljedeći stih „Kто градёт – никому
непонятно!“ Lukšić prevodi „Razne hulje neznane stižu“, a Cacan „A
tko dolazi – nikome nije jasno!“ No, nikakvih hulja u izvorniku nema!
Uz to Lukšić, kao što je to već bilo spomenuto, zanemaruje crtu i uvodi
sasvim drugačiju sintaktičku konstrukciju. Ne možemo smatrati tu konstrukciju adekvatnom, posebice ako uzmemo u obzir prijašnje stihove.
Jasno je da svi ti ljudi, sva ta lica, nešto iščekuju i da im nije poznato
tko dolazi (što Cacan vjerno prikazuje), a Lukšić uvodi „razne neznane
hulje“. Iako u ovoj strofi Cacan u svom prijevodu ima nekoliko nepreciznosti i mogli bismo reći netočnosti: prevodi cijev umjesto dimnjak i
mrlja umjesto platno – njegove nepreciznosti ne utječu na semantiku
pjesme, dok se uvođenjem nepostojećih hulja u vrlo bitnom kontekstu
potpuno zamagljuje semantička slika pjesme.
U posljednjoj strofi možemo također uvidjeti znatne leksičke razlike
kao i u prethodnoj. Posljednja strofa „Но, когда на дверном сквозняке
/ из тумана ночного густого / возникает фигура в платке, / и
Младенца, и Духа Святого / ощущаешь в себе без стыда; / смотришь
в небо и видишь – звезда“ je kod Lukšić prevedena „No kad na propuhu / iz noćnog mraka gustog / dolazi figura u rupcu, / i Djeteta i Duha
Svetog / u sebi se čutiš bez stida / gledaš nebo i vidiš – zvijezda“, a kod
Cacana „Ali kada odjednom na vjetru strašnu / iz noćnog oblaka i gustoga / iznikne ona figura u plaštu / i Djeteta i Duha Svetoga / tada osjećaš
u sebi bez srama; / gledaš u nebo i vidiš – zvijezda sama.“ Strofa je u
prijevodu I. Lukšić opet nejasna. Smisao izvornika je: u sebi bez stida
osjećaš Dijete i Duh Sveti. Umjesto ove jasne i duboke poruke čitamo
nešto sasvim nejasno. Uz to, ponovimo još jednom, u prijevodu I. Lukšić nedostaje najvažnija rima u pjesmi – ona na njezinu kraju koja snažno poantira. U prijevodu F. Cacana taj je pjesnički postupak zadržan:
„tada osjećaš u sebi bez srama;
gledaš u nebo i vidiš – zvijezda sama.“
prosinca 2014.
71
Lucia Kolega ♦ Rafaela Božić
Iako, na žalost nije rimovana glavna riječ zvijezda koja je i posljednja
riječ pjesme i time i posebno naglašena, svakako je ovo rješenje puno
adekvatnije nego potpuni izostanak rime.
Zaključak
Analizirajući ova dva prijevoda možemo uvidjeti da se prijevodi u
velikoj mjeri razlikuju. Osim po formi pjesme i metričkoj shemi, prijevodi se uvelike razlikuju i u domeni leksika. S jedne strane, Irena Lukšić
ne slijedi originalnu metričku shemu (anapest) te njezin prijevod nema
strogo određenu strukturu i formu, a rima je nesustavna i posebice se
osjeća njezin nedostatak u posljednjih stihovima pjesme. Uz to u prijevodu ima znatnih leksičkih pogrješaka koje dijelom pjesmu čine nerazumljivom, a dijelom krivo predstavljaju jezik i stil I. Brodskog. S druge strane, Fikret Cacan, iako ne uspijeva u potpunosti slijediti složenu
metričku shemu originala, više pozornosti posvećuje formi i strukturi
prijevoda. Kod F. Cacana je rima prisutna i kontinuirana, pjesma na hrvatskome jeziku zadržava osnovne teme, ideje i pjesničke slike koje su
prisutne u izvorniku. U stvaralaštvu Brodskog strogo je određena forma, struktura pjesme te je osobito važno očuvati barem u nekoj mjeri tu
strukturu. Cacanov prijevod u tom smislu je znatno uspješniji. Pjesma
u izvorniku ima velik broj razgovornih leksema. Lukšić više pozornosti
pridaje standarnome leksiku, dok Cacan uvodi razgovorni leksik što je
svakako vjerodostojnije i adekvatnije. Iako se možda ponekad čini da je
Cacanov prijevod „slobodniji“ zapravo je precizniji u izražavanju najvažnijih elemenata izvornika.
Filološki prijevod pjesme
Na Božić svi su pomalo magi.
U trgovinama bljuzgavica i metež.
Zbog tegle kavene halve
vrše opsadu tezge
hrpom zamotuljaka natovareni ljudi:
svatko je sam sebi car i deva.
72
HUM IX (2014.) 11-12
PJESMA 24 ДЕКAБРЯ 1971 ГOДA IOSIFA BRODSKOGA U PRIJEVODIMA NA HRVATSKI JEZIK
Mreže, vrećice, torbe, smotuljci.
Šeširi, kravate nakrivljene.
Miris votke, iglica i bakalara,
Mandarina, cimeta i jabuka.
Kaos lica, i ne vidi se staza
do Betlehema zbog snježnoga grisa.
I raznosači skromnih darova
u prijevozna sredstva skaču, guraju na vrata,
nestaju u jamama dvorišta,
čak i znajući da je pusto u špilji:
ni životinja, ni jaslica, ni Nje,
nad Kojom je – aureola zlatna.
Praznina. No pri pomisli na nju
Vidiš odjednom kao svjetlo niotkud.
Da je znao Herod da što je on jači,
Da je stvarnije, neizbježnije čudo.
Postojanost takvog srodstva –
Glavni je mehanizam Božića.
To i slave danas svuda
jer Njegovo približavanje približava
stolove. Nema potrebe za zvijezdom
još uvijek, već dobra volja
kod ljudi vidi se izdaleka
i vatre su zapalili pastiri.
Pada snijeg; ne dime, nego trube
Dimnjaci krovova. Sva lica kao mrlje.
Herod pije. Žene sakrivaju djecu.
Tko dolazi – nikome nije jasno!
Ne znamo znakove i srca mogu
odjednom ne priznati došljaka.
prosinca 2014.
73
Lucia Kolega ♦ Rafaela Božić
Ali kada na snažnom propuhu
Iz noćne guste magle
pojavi se figura s maramom
i Malo Dijete i Dua Sveti
osjećaš u sebi bez srama;
gledaš u nebo i vidiš – zvijezda.
Izvori i literatura
− Anić, Šime, Klaić, Nikola, Domović, Želimir (1999) Rječnik
stranih riječi, Sani-plus, Zagreb.
− Brodskij, Iosif (2001) Sočinenija Iosifa Brodskogo, Том. I – VII,
Puškinskij fond, Sankt-Peterburg.
− Cacan, Fikret (2003) Božićne pjesme, AGM, Zagreb.
− Cacan, Fikret (2012) Postaja u pustinji, Literis, Zagreb.
− Gužva, Fedor Kirilovič (1971) Sovremennyj russkij literaturnyj
jazyk. Sintaksis, Višča škola, Kiev.
−Lukšić, Irena (1998) Nova ruska poezija, Hrvatsko filološko
društvo, Zagreb.
− Poljanec, Radoslav, Madatova. Serafina (2002) Rusko-hrvatski rječnik, Školska knjiga, Zagreb.
− Venturin, Radomir (1994) „O jednom antologijskom prepjevu s
ruskog“, Književna smotra, Zagreb, god. XXVI, br. 91, str. 33-34.
74
HUM IX (2014.) 11-12
PJESMA 24 ДЕКAБРЯ 1971 ГOДA IOSIFA BRODSKOGA U PRIJEVODIMA NA HRVATSKI JEZIK
Lucia Kolega ♦ Rafaela Božić
СТИХОТВОРЕНИЕ 24 ДЕКAБРЯ 1971 ГOДA
ИОСИФА БРОДСКОГО В ХОРВАТСКИХ
ПЕРВОДАХ
Резюме
Целью данного исследования является сравнение и анализ хорватских переводoв стихотворения Иосифа Бродского 24 Декабрь 1971
года. Анализ показал, что перевод Ф. Цацана более адекватно передал значение стихотворения и поэтику и стиль Бродского.
Ключевые слова: Иосиф Бродский, перевод, Ирена Лукшич, Фикрет
Cacan
prosinca 2014.
75
UDK 81:305]:373.24(497.6 Mostar)(047.3)
316.77
316.72
Pregledni članak
Primljen 12. X. 2014.
Marijana Sivrić ♦ Aneta Aničić
Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru
[email protected]
Gender Differences in Pre-school
Children’s Communication
Abstract
“Boys and girls grow up in different worlds, but we think we’re in the
same one, so we judge each other’s behavior by the standards of our
own.“ (Tannen, 1990)
According to Tannen, the key difference between these two communities, i.e. male and female, is power on the male side and solidarity on the
female side. The paper aims at relating Tannen’s theory to the communication strategies of pre-school children (three to six years old) from
several Mostar kindergartens. The research carried out for this purpose
tries to explain language behavior of girls and boys during children’s interaction in the same-sex groups as well as in the mixed-sex groups and
to elaborate on the nature of two different gender cultures, their origins,
and examples on how gender-related cultural norms affect language.
Children of this age have just begun integration into their own subculture within a culture – men’s or women’s. They are, as far as their gender
is concerned, still a, so called, tabula rasa which is yet to be filled with
the rules of each subculture.
Key words: gender, communication, genderlect, cross-cultural, subculture, identity
76
HUM IX (2014.) 11-12
Introduction
In its recent history, linguistics has been dealing with the analysis
of male and female speech. The center of its attention is finding out
whether men and women speak differently, and if they do, why and how.
In order to detect differences, linguists have been analyzing speech behavior within gender differences, through the frames of phonology, lexical choice and usage as well as discourse. However, human language
and communication are far more complex than to be simply stored
down into drawers made out of random choice of words, utterances and
sentences.
Many scientists from other fields have been exploring this issue too,
because communication among humans exceeds the parameters of
language and is greatly shaped by many factors such as context, ethnic background, education, socio-economic status, as well as gender.
In this respect, linguists and any other scientists dealing with the same
issue have been oriented to interdisciplinary approach in their research,
examining thus gender speech through different disciplines such as anthropology, cultural studies, psychology, communication studies, linguistics, sociolinguistics etc.
Years of research on the matter have shown that the differences between male and female speech do exist and are, nonetheless, the cause
of many conflicts and misunderstandings between men and women.
Even in everyday communication we are aware of such discrepancies –
women tend to blame men for being cold and inconsiderate when they
show no compassion or sympathy for women’s feelings, and men tend
to blame women for being too sensitive and for nagging a lot about life
and people around them. Many theories have scratched the surface of
language differences trying to explain why is gender communication so
complicated. Three of these theories have gone deeper into the issue
and have tried to explain what might be the cause of the matter.
The first theory claims that men’s and women’s languages differ proportionally to the customs of the ethnic group they belong to, their age,
level of education and socio-economic status. However, the speech of
prosinca 2014.
77
Marijana Sivrić ♦ Aneta Aničić
two opposite sexes cannot be only anthropologically observed, because
if such is the case, we still cannot explain why brothers and sisters of
same ethnic background, or two colleagues of opposite sex but same
education level, or husband and wife of the same age sometimes find it
hard to communicate. In this case, the only obvious difference between
them is their gender and not their background, age or economic status.
The second theory claims that the differences in language result
from the male tendency to dominate women throughout history. At
the expense of the feministic standpoint, this theory has seen female
speech as a deviation from male speech norms, „man-made language“
as Spender (1980) puts it. In the 21st century this theory has put women
in a disadvantaged position and deprived them of gender equality, and
is hence, unacceptable because there is no strong evidence (even if we
look far in the history) which proves men have invented language.
The third theory is based on the interdisciplinary approach to differences in language of opposite sexes and is the base of this paper.
Professor of linguistics at Georgetown University, Deborah Tannen developed different model claiming that male-female communication is
cross-cultural. According to her, men and women may grow up in the
same family, same country, same society and culture, but their gender
differences are significant as they belong to different subcultures. In
an attempt to explain how come that women and men apply different
speech norms and have different expectations of their interlocutors she
published a book titled You Just Don’t Understand (1990), in which she
deals with why and how misunderstandings between sexes easily arise
in discourse. This paper will lean on Tannen’s theory of cross-cultural
identities, or to put it more simply, on the female and male subcultures
within one culture. Tannen calls these speech norms or features children learn from their early age a genderlect1.
The results of Tannen’s (1990) research show that in the world of boys
life is a contest, i.e. the conversation is negotiation where one tries to be
at the top (one man up), or at the bottom (one man down). In the world
1
78
A type or style of speech used by a particular gender; http://dictionary.reference.com/
browse/genderlect, (visited on Oct. 20, 2014).
HUM IX (2014.) 11-12
GENDER DIFFERENCES IN PRE-SCHOOL CHILDREN’S COMMUNICATION
of women, however, life is a community, i.e. conversations are built up as
a network of conversations for preserving intimacy and closeness with
others. Men value independence, hence their language creates distance,
while women value intimacy and tend to often show similarity. Due to
these differences it is natural to expect that same words can be interpreted differently by men and women, e.g. words such as status, power
or intimacy carry various associations for the opposite sexes.
This paper deals with the language, i.e. the types of communication
among pre-school children. The aim of the paper is to relate Tannen’s
theory to the language of children from three to six years of age and
elaborate on the nature of the two different cultures of sexes through
the examples on how gender-related cultural norms affect language.
Children of this age are essential for this research because they have
just begun integration into their own culture within a culture – men’s or
women’s. They are, as far as their gender is concerned, still a, so called,
tabula rasa2 which is yet to be filled with the rules of each subculture.
The research conducted within this paper tries to explain or hint language behavior of each group through observing children’s interaction
in same-sex groups as well as in mixed-sex groups. As people in Bosnia
and Herzegovina are of Slavic origin and nurture somewhat different
speaking culture than those from the Western world, we expect that
the research results will show some differences comparing to Tannen’s,
mostly due to different ethnic backgrounds of our target group and Anglo-American target group.
1.Method
The study is based on a fieldwork research carried out among preschool children three to six years of age. During the observation period,
seven different kindergartens were visited, and approximately 150 children included into research. Five out of seven kindergartens are situated in Mostar and the other two in Široki Brijeg. We were focused on
pre-school children language behaviors in a natural environment where
2
Lat. tabula rasa – empty page.
prosinca 2014.
79
Marijana Sivrić ♦ Aneta Aničić
children, although monitored by the adults, enjoyed their freedom in
contrast to, e.g. task-oriented environments such as schools. Each observed group numbered 20 to 25 children, with approximately same
number of boys and girls in each group. In gathering research data, the
focus was not on any particular type of situations. Instead, we observed
and noted down as much of children’s language behavior as possible –
their conversations, while they were playing, eating, drawing, fighting,
and talking, were noted down and later analyzed according to Tannen’s
framework. The way the children conveyed information, their metamessages, language style, topic selection, body language, etc. were taken
into consideration. The methods used for gathering data were quite different from those characteristically used in sociological and sociolinguistic studies on children’s behavior. In such studies efforts are typically made to systematically collect particular type of information deemed
to be theoretically important in a carefully controlled fashion. Rather
than being based on a laboratory model, the methodology used in this
study was closer to ethnography of communication within the scope
of linguistics and sociolinguistics. Such methodology allowed capturing
the structures of genderlects in children’s world as accurately as possible. It also helped avoiding any influence on children’s behavior, since it
allowed observation without interfering into children’s world. The perspective of an objective observer helped in discovering one of the major
assumptions of the paper, and that is the importance of ethnicity factor
in cross-cultural communication, because it enabled noticing the traits
of local mentality in pre-school children. However, the research did rely
on theoretical background of Tannen’s theory (1990) of difference displayed in six contrasting traits of male-female language, Spender’s theories (1980) on man-made language and Goodwin’s research (1990, 1998)
on children’s play.
80
HUM IX (2014.) 11-12
GENDER DIFFERENCES IN PRE-SCHOOL CHILDREN’S COMMUNICATION
2. Analysis and Discussion
2.1. Establishing Connections
The first and most apparent mode of language behavior that caught
the eye was different methods of establishing connection with someone.
In this respect, the girls were behaving similarly to the ones they were
trying to connect with. The boys, on the other hand, did so by displaying
their hierarchical status immediately. In one of the kindergartens a girl
was celebrating her birthday. In this particular birthday-situation, the
girls were eager to establish connection with the birthday girl as well as
with the new girl who arrived that day. And they did so the way females
do – they wanted to sit next to her, they showed her birthday was important by announcing it to the musician (who was invited to sing for
the occasion), they asked if they could take a balloon, etc. For example,
one of the girls, Tina gave a compliment to establish connection with
another girl, Ivana, and Ivana accepted that connection by offering Tina
to get the same hairstyle as she had.
TINA: „Who did your hair? It looks super-duper?“
IVANA: „My mum. And she will do yours when you visit me.“
The boys behaved in a completely different manner – by ignoring the
birthday with getting up from the table whenever they wanted, turning
on the TV and grabbing the balloons without permission. They completely ignored both the birthday girl and the new girl. After the teacher
told the children to put their shoes on because they were going out to
play – all the boys went out in the hallway, while the girls stayed to help
the teacher clean up the table.
One of the typical things for the girls was that they often took the role
of the teacher when she was not around. The boys did not display such
behavior: one disobedient boy constantly stood up although the teacher
warned him to sit down and be still. A couple of girls noticed the teacher
warned the boy, so when they themselves saw him misbehave, they took
over the teacher’s role and told him to sit down or to sing, or some of
them simply told the teacher what was going on. The rest of the boys
prosinca 2014.
81
Marijana Sivrić ♦ Aneta Aničić
were unaware of this misbehavior because they were fully focused on
the musician and the singing.
In another example, a girl took over a teacher’s role again and took
the girl that had been punished to the corner of the room, and told her:
„Why did you leave the corner? You can’t do that. The big teacher didn’t
tell you to do so.“ The girl then brought the third girl to watch over the
punished one so she could not escape. Thus, the girls were acting as ‘little’ teachers, taking over the ‘big’ teacher’s role whenever convenient or
necessary.
2.2. Grouping
The boys’ and the girls’ ways of forming groups varied significantly.
Three boys were playing with car toys, but one of the boys held all the
cars and decided who was to play with what car:
KREŠIMIR: „Can I play with those cars, too?“
LUKA: „But only with one!“
TONI: „And I have a ship.“
KREŠIMIR: „Who took my dredge? Did you, Toni? Did you?“
TONI: „Na-uh! I’m a ship, gosh!“
Or, in another situation, three boys were playing the fortress game.
The fourth boy came by and attacked their fortress because he wanted
to play with them too:
MARKO: „This is my hiding place!“
JURE: „No, it’s not! We were here first, go away! And those two cars are
ours!“
MARKO: „And now I’m gonna kill you with my gun!“
JURE: „A gun! A gun? Ahahahah! Go away, Marko! You don’t have a gun,
and you can’t count. You have fingers for nothing and you’ll never play
with us!“
MARKO: „You’ll see! I’m gonna call the teacher.“
As the examples show, boys were creating their playing groups by
showing who is in charge in that particular group. By deciding who
82
HUM IX (2014.) 11-12
GENDER DIFFERENCES IN PRE-SCHOOL CHILDREN’S COMMUNICATION
plays with what toy, Luka let Krešimir know who is on the top of the
hierarchy. And Marko tried to enter the group of boys by showing off
his strength – he first attacked their fortress, and then threatened he
would hurt them and call the teacher. The boys never tried to mitigate
the conflicts.
The girls, however, formed their groups peacefully. Three girls, Lea,
Ines and Sanja, were playing the hairdresser game:
LEA: „Ines, let me do your hair!?“
INES: „Yeah, okay. But don’t mess up my twists!“
LEA: „Sure, I won’t.“
SANJA: „My mum brought this hairdryer. We’ll use it to dry her hair.“
LEA: „Okay, but wait ‘till I comb her hair first.“
Ines and Sanja accepted Lea into their group immediately, and then
offered solidarity to see if Lea would give the same in return. After she
did so, they continued playing together peacefully. The same happened
in the following example: three girls also played the hairdresser game.
To the question who was the main hairdresser, one of them, Tanja, first
pointed at herself, then looked at her friend Mirta and said: „Both of us.“
They started putting make up on the third girl, Ema, and they did so
cooperatively – one girl taking care of the right eye, the other of the left
one. And when they came to Ema’s hair, they both agreed that Ema had
to go to a wedding party so they were to make her look pretty.
2.3. Proposing Orders and Ordering Proposals
As far as orders and proposals are concerned, the boys indeed issued more demands than the girls. However, the girls were keen on using them too, e.g. they ordered a lot, probably a characteristic of girls’
speaking culture. When they wanted something from somebody, or
someone to do something for them, they used proposals only if orders
did not work out. E.g. „We should wash her hair.“ or „She can’t see well.
Let’s put her eye glasses.“ Proposals were actually the second option, but
prosinca 2014.
83
Marijana Sivrić ♦ Aneta Aničić
it is significant that they used indirect imperatives expressed through
modal verbs.
In the following example, the entire group of children in one kindergarten was playing the same game – trucks and roads. Two boys were
dragging toy trucks over the play room. The third boy was in charge of
filling the trucks with Lego blocks. He stood still in one spot and commented their play:
JOŠKO: „Guys, there’s not enough blocks, see?“ [he points at the pile of
blocks on the ground]
MATEO: „Wait, let me see that! Where are all the blocks? We have to
build something with them! How are we gonna do that now?“
JOŠKO: „I don’t know. I didn’t steal any, Mateo. I was standing here like
you said.“
IVANO: „I’ll ask Franjo and his friends to help us out. See? They are not
playing with their blocks. Common guys, let’s do it together.“
Firstly, the hierarchy had been clearly established – the boy of the
higher status, Mateo, told the others what to do. Secondly, the unity of
the group was of extreme importance, because it helped in displaying
dominance to another group of boys (and girls). Franjo and couple of
other boys belonged to another ‘clan’ of boys, with Franjo in charge.
Mateo’s clan had to negotiate ‘business’ with them, but they decided to
do it together because they felt safer in a group. In another corner of the
room, three boys and one girl were making a labyrinth out of blocks that
the above mentioned boy clan delivered them with their trucks. The
labyrinth was a sort of a road their trucks had to pass through. As the
game continued, boys and girls extended it and included other elements
to their play next to simply loading trucks and building labyrinths:
IVANO: „You are making this road for us, ok?“
ANTE: „Okay! We are those people that build roads and bridges and
stuff. What do you call them? Roaders? Roadmen? Oh, I don’t know!
Gimme that block over there!“
BORIS: „Ante, stop building that part! That’s what I’m building, man!“
BOŽIDAR: [addresses a girl playing with them named Andrea] „Andrea,
find and bring me this big block, and the smallest ones.“
84
HUM IX (2014.) 11-12
GENDER DIFFERENCES IN PRE-SCHOOL CHILDREN’S COMMUNICATION
In the example above, the pattern of giving orders to boys and girls is
apparent – Božidar and Ante issued orders not just to strengthen their
status, it was an inherent characteristic of their way of communication.
Furthermore, Andrea did as Božidar told her without saying anything.
They continued their play while talking to each other. While one of the
boys was complaining about making the road wrong, a girl immediately
started comforting him by sharing similar experience and expressing
solidarity:
BOŽIDAR: „Oh, I did it all wrong! Look at this wall here, it’s not straight!
I don’t think wall should be leaning like that. It’s gonna fall on the truck.“
ANDREA: „Well it’s ok, Božo. Look at mine! It’s leaning too, but I don’t
mind. When I ride in the car with my dad we all go up and down in our
seats. And my dad says it’s the road, you know.“
BOŽIDAR: „No way, Andrea. We’ll make it straight and we won’t go up
and down then, you’ll see. We have to make it straight all the way to that
big wall, but Igor took the rest of the blocks!“
Suddenly, a conflict aroused from Andrea and Božidar’s need of
blocks the other boys possessed. However, the boys did not mitigate the
conflict. Andrea asked nicely for the blocks, and Igor categorically refused to give them. At first, Božidar tried to loosen the tension by inserting ‘please’ into his request, and when that did not help, he threatened:
ANDREA: „I’m gonna ask him to give them back to us!“ [addressing Igor]
„Hey you! Hey you! Will you give us those blocks so we could make the
road for our trucks all the way to that big wall?“ [points at the big wall]
IGOR: „No, I loaded those blocks into my truck. They are my now!“
BOŽIDAR: „Common, please, give them to us! Give them or else I’m
gonna call Ivano, and Boris, and Ante, and Franjo and his friends to kick
you in the face!“
The girl was standing still and watched the boys argue. Unwillingly, Igor gave them the blocks. He now joined their play, and the game
continued.
Although inside this group Mateo seemed to be a leader, some of the
boys tried to belittle his dominance by questioning his demands:
prosinca 2014.
85
Marijana Sivrić ♦ Aneta Aničić
MATEO: „Zvone and Marin, you two pick up the blocks on your side of
the road so that the water flows in that direction.“
MARIN: „But why? There shouldn’t be water here!“
ZVONE: „Yeah! It’s a garage!“
MATEO: „No, it’s not! Turn on the water, Zvone. The garage is there in
my corner.“ [the boys turn off the water] „Okay! Now, turn it off because
crocodiles are swimming towards us! Hurry! Okay! We don’t need the
traffic light anymore. I’ll turn on the water. Andrea, what kind of water
you like? Hot or cold?“
ANDREA: „Hot! Ouch, ouch, turn it off! Turn it off! It’s too hot!“
ZVONE tried to take control over their play by yelling: „Run! Crocodiles
are coming!“ [all run to another end of the room, and soon come back]
While they were running away from the crocodiles, somebody attacked their road and knocked down several blocks. The boy in charge,
Mateo, ordered Andrea to turn off the water, and the boys to load the
remains in their trucks and bring them to him so he could fix the road.
But children found it interesting to turn the water on and off, so soon
everybody started yelling „On/off!“ Mateo wanted to take control over
the group again so he yelled:
MATEO: „From now on, I’m gonna turn the water on and off, and the
rest of you will fix the road!“
ANDREA: „Right away?“
MATEO: „Uh-um! Right away!“
It is obvious from their conversational turns that a girl, if she wants to
be a part of the boys’ group, has to adjust her identity to the boys’ needs
and show obedience to the boy in charge. But, in ‘decisive’ moments she
definitely expressed her female solidarity, showing her support.
2.4. Avoiding and Provoking Conflict
Another role that a girl usually takes over in a mixed group is that of a
‘peacemaker’. Two boys, Niko and Slaven, and one girl, Matea, observed
the poster of human body on the wall:
86
HUM IX (2014.) 11-12
GENDER DIFFERENCES IN PRE-SCHOOL CHILDREN’S COMMUNICATION
MATEA: „Look how much red color is inside of us! There’s blue too.“
NIKO: „That over there is our heart, Matea. It’s right over there.“ [Points
a finger into her chest to show her where the heart is]
SLAVEN: „Na-uh, Niko, it’s not! That’s a bone. Do you see how big it
is?!?“
NIKO: „No, it’s a heart and it beats and you know when you’re so scared
it hurts you there…“
MATEA: „It’s a red-colored bone!“
When Niko and Slaven started fighting over the poster, Matea tried
to ease the tensions by offering a compromise – a red-colored bone.
When fighting, boys tended to brag and include the third person to
win the fight. Three boys, Tomislav, Igor and Marino, were sitting at the
table and talking:
TOMISLAV: „Did you know that I’m gonna fly to the space?!?“
IGOR: „Nah, you can’t go there because you’re just a little boy and you
don’t even have a ship!“
TOMISLAV: „Oh yes I can! Because me and Marino have robots that
will take us to the Mars!“
Tomislav included the third boy, Marino, into their dispute, as if to
show the need of additional back-up and to win this bragging situation.
2.5. Discussing Troubles
When mixed groups are concerned, establishing connection was
somewhat different than in same-sex groups: two girls, Mia and Ana,
and three boys, Ivan, Marko and Bruno were discussing what would
happen if their parents forgot to pick them up from the kindergarten.
MIA: „I once asked my grandma to come pick me up so we can go to the
park behind her house, because it was hot outside and my friends, Ena
and Mario, were there too. I wanted to play with them. They had slides
and swings and stuff, you know. But she didn’t come, so I stayed home
with my mum.“
ANA: „And my mum never left me anywhere in the whole world. And
once I thought she did, and I got scared, and started crying and everything. But it was ok, because she just had to pee.“
prosinca 2014.
87
Marijana Sivrić ♦ Aneta Aničić
IVAN: „If my dad ever leaves me anywhere, I’ll… I’ll… I’ll just find another dad! But he never did, never ever. Once I made him so mad… I
broke the remote control. I took it and threw it over the balcony. And
we live so high up.“
Marko ignores the conversation and changes the topic that suited
him:
MARKO: „Look at Matija! He’s climbing over there, teacher! You said we
can’t do that, right?“
Bruno ignores Marko, and continues the conversation from earlier:
BRUNO: „And I, teacher, didn’t even want to go to the kindergarten!“
In this trouble-talk situation, girls again tried to find similarities between themselves and their friends by sharing similar experiences. Ivan
also offered a form of solidarity through similar experience but Marko
tried to belittle Ivan by ignoring the entire conversation.
And again, girls nurtured their intimacy to preserve their friendship
by announcing it aloud and by doing things together. Five girls were sitting at the table and drawing: MAJA: „I drew my teddy a dress. He is a girl teddy now.“
LARA: „Me and Maša are drawing together two teddies, and Mia is
drawing a bogeyman.“
MIA: „I’ll draw my grandma and my dad, too. We’ll paint this together,
won’t we? Because we are friends. Teacher, all the girls at this table are
friends and we are all drawing together.“
In contrast, when someone new approached their circle of friends,
the boys had to display their independence and make it clear about their
hierarchical order. Three boys were sitting at the table and drawing. The
fourth boy came by, asking for a pencil:
MARKO: „I need a pencil. Do you have any?“
IVAN: [looks at another boy, Mirko and asks]: „Do we?“
88
HUM IX (2014.) 11-12
GENDER DIFFERENCES IN PRE-SCHOOL CHILDREN’S COMMUNICATION
MIRKO: „Yeah, this one.“ [he turns to Marko, hands him a pencil without
looking at him at all]
Boys and girls obviously use different strategies of group bonding,
girls through solidarity and boys through showing dominance.
2.6. Winners or Losers vs. Equals or ‘Peacemakers’
Boys always compete. Their games are full of demands, fights for
dominance, and even if the game is not meant to have winners and losers, boys find the way to make it so. Two boys, Toma and Niko, were
playing the market game:
TOMA: „You be the cashier, and I’ll shop.“
NIKO: „Ok, c’mon! Good morning, sir! What do you need?“
TOMA: „Gimme that cocoa. I need it, I’m making a lunch.“
NIKO: „Okay, here you go. That’s 50 KM.“
TOMA: [takes out his wallet] „I have lots of money here, you know.“
NIKO: „So, I have more in my cashbox!“
TOMA: „No, you don’t!“
NIKO: „Yes, I do!“
Here the game instantly ended, the boys left the toys they were playing with, and each went his own way. On the other hand, the girls cooperated. Their play was all about harmony and equality. Three girls were
playing in the kitchen:
SUNČICA: „Luca, Luca, let’s tidy up together. We have to clean the
house for the lunch. Irena is cooking, but I’ll make a pizza.“
And when boys and girls played together, it looked like the following:
two boys were playing the cave game and one showed the other how the
cavemen behaved, so the other one imitated him. Then a boy and a girl,
Petar and Maša, were playing the same game (an equivalent to mother
and father game) – a girl was cooking them a lunch, and a boy was making them a cave:
prosinca 2014.
89
Marijana Sivrić ♦ Aneta Aničić
PETAR: „Maša, you and me are, you know, going to get married, like
husband and wife, you know?“
MAŠA: „No, I’m not gonna do that!“
PETAR: „But why not?“
MAŠA: „Well because, I’m not a mum!“
Then the third girl Ana joined them, and the boy instantly proposed
marriage to the girl, but this time he was smarter, so instead of a demand, he formulated his wish into a question, and the girl accepted:
PETAR: „Ana, would you like, you know, that the two of us are like mum
and dad? That we get married?“
ANA: „Yeah, let’s do it!“
At first, the boy acted the way boys usually act – he strongly demanded something from somebody else. However, he immediately changed
his language style taking over the girls’ communication rules by formulating a demand into a question.
2.7. Interruptions
Interrupting patterns were not as frequent as it was assumed. The
boys and the girls interrupted each other in terms of both positive and
negative overlapping interruptions. For example, a group of boys was
stacking a puzzle and they decided who would stack which part of the
puzzle. The following presents a positive interruption, where two boys
fasten the status by interrupting each other. However, if more than two
are playing, there is always a boy who would like to be in charge:
VEDRAN: „Little boys can’t touch the puzzle pieces ‘cuz…“
KRISTIJAN: „…because they don’t know how to stack them. They will
just add some puzzles to us, big ones.“
VJEKO: „Yeah, but I’m better in puzzles than you are, Vedran. I’ll be in
charge.“
90
HUM IX (2014.) 11-12
GENDER DIFFERENCES IN PRE-SCHOOL CHILDREN’S COMMUNICATION
Positive interruptions, however, were found between the girls, and
they had the same purpose – to fasten a friendship. Two girls were playing with colored clay for children and started a conversation:
SANDRA: „How do you make that red [….] nose?“
ANITA: [“Well, I round it like this. I’ll show you.“]
Negative interruption happened in an interesting situation which
presented a voting system of boys and girls. Ivo was a new boy in his
kindergarten group and he was also a bit younger than the rest of the
children, so the teacher asked the children to take a special care of him.
That day, the teacher awarded a gold medal to a child that helped little
Ivo the most. The children voted for the best and most obedient child
of the week. What seemed interesting to observe was the system boys
and girls developed among themselves when it came to voting. All the
children were sitting in a circle formation with the teacher as the head
of the circle. The teacher was asking each child to come to her and whisper the name of the child he or she voted for. Both boys and girls were
making deals of who they were going to vote for. The children were very
friendly and protective towards little Ivo. When the teacher told a girl
named Vita that little Ivo had voted for her, she turned towards him in
a surprise, hugged and kissed him and thanked him. However, as the
voting slowly came to an end, the children were more and more restless.
They stood up, yelled at each other, fought over who was going to win,
who was the best, etc.
JELENA: „But I don’t like this stupid voting. I don’t wanna Mislav to win,
teacher!“
LUKA: „But he’s gonna! He’s the best all the time, you know!?!“
JELENA: „Na-uh! He’s stupid and fights all the time and doesn’t wanna
share his toys and…“
BOJAN: „And I don’t like you, you shut up! I’m gonna call the teacher,
you’ll see!“
NINA: „I don’t wanna him to win either, okay? Marsela should win! She’s
good!“
LUKA: „No way! She’s not…“
prosinca 2014.
91
Marijana Sivrić ♦ Aneta Aničić
NINA: „Oh, yes she will! I’m gonna call my dad and you can’t win him,
he’s the biggest man ever!“
LUKA: [covers his ears with his hands] „Bla bla bla! I’m not listening to
you! You’re just a girl! Hahahaha! ‘Nina-slina3’, ‘Nina-sli…’’“
NINA: „… Shut up! I’ll never be you friend! Never! Teacheeeeer!
Teacheeeeer!“
Luka and Nina kept interrupting each other, not in order to support
each other, but the opposite – to win the fight. They kept on butting in
one another’s words, insulting and threatening each other.
2.8. Negotiation
Negotiation strategies of boys and girls were interesting too. Two
girls that were each other’s best friends were arguing who would sit at
the head of the table – when a dominating girl sat at the head of the
table, the other one started crying and said that she really wanted to sit
there. As the first one replied that she sat there first, her friend continued to cry. The dominating girl then offered a solution by saying that
they could swap their juices instead, and her crying friend accepted the
offer.
It is interesting to see how girls deal with hierarchy inside their circles
of friendship. In this particular case, the dominating girl accepted boys’
manners of establishing hierarchy – through negotiations. However, she
displayed a female language trait to stop the argument, and that was a
compromise offered through the proposal for swapping their juices.
2.9. Topic Selection
When together, boys mostly discussed their plans related to the
games they were playing, activities they would do together and they
commented on the activities or events that took place in the past. For
example, they planned on building a road with blocks, or they planned
on attacking each other’s hiding places, or they even planned how to
play with cars, cashboxes, puzzles, etc. At one occasion, while Igor,
3
92
Slina – nasal mucus, phlegm (in Croatian it rhymes with female name Nina.
HUM IX (2014.) 11-12
GENDER DIFFERENCES IN PRE-SCHOOL CHILDREN’S COMMUNICATION
Branimir and Ante were playing together, they made plans on visiting
each other after they got home from the kindergarten:
BRANIMIR: „My brother copied me a Ben Ten cartoon on the CD from
the internet, and now I can watch it all the time!“ [He stood up, started
singing the leading song from that cartoon and pretended to be Ben Ten]
ANTE: „Really? Even at night?“
BRANIMIR: „Yeah, I watched it last night too!“
IGOR: „But can we see it too? I mean, together?“
ANTE: „Yeaaah! And we could put Ben’s gadget on and afterwards we
could be Ben Ten but no one has to be a bad guy!“
BRANIMIR: „You wanna come to my house, right? We have a big house
and I have my own room.“
IGOR: „I wanna come this afternoon!“
ANTE: „Me too!!“
BRANIMIR: „Yaaaay! I’m gonna tell my mum, guys.“
Girls, on the other hand, talked about their hair, clothes, drawings,
they commented each other, made plans, etc. They did discuss their
emotions more openly and were focused on their friends more. The
best example was already discussed example of boys and girls discussing their fear of being left in the kindergarten, since the boys tried to
reject or ignore the topic and the girls expressed their emotions overtly.
The girls tended to compare each other’s drawings, hairs, clothes, nail
polisher, etc. but they also compared the relations of their friends towards others and themselves. On many occasions girls tended to express their wishes, e.g. while drawing together, girls were sharing their
mutual wishes and clearly show their bonding:
TINA: „I sometimes wish you were my sister so we could draw and play
and sleep together all the time. And then you would go home with me
every day.“
LORENA: „Me too! We would be like twins and we would do everything
together. I wish that… that… A lot of things!“
TINA: „We are best friends in a whole, whole world, aren’t we? And
when we go to school will go together, and when we get married we’ll
live in the same house.“
LORENA: „Yeah! Can you give me the red pen, please? I’ve got to color
the ribbon.“
prosinca 2014.
93
Marijana Sivrić ♦ Aneta Aničić
2.10.Body Language
The first thing that caught our attention while observing children
in almost all kindergartens was that boys found it hard to sit still. Not
only did they protest to the authority in this manner, but they also displayed their dominance. For example, in the episode when a musician
lady came to sing for a birthday party, the teacher told the children to sit
still and listen to the musician. The girls obeyed cooperatively, and boys
did the same in the beginning, but once one of the boys started squirming in his seat, the others followed. The boys avoided eye contact a great
deal even when they talked about serious things. The only time they had
eye contact was when they fought – to show the threat to each other. In
their relation towards the girls, the entire body language was different.
When a boy liked a girl he did not avoid eye contact that often, although
he felt ashamed when their eyes would meet. Furthermore, they were
gentle to the girls, they hugged and kissed them, and were protective
of them. An interesting situation happened when a boy and a girl were
putting away the toys from the floor and he leaned on and kissed a girl
on her cheek, but the other boys saw it and started mocking him. When
the boy realized it, he felt as if his male status was disrupted because the
other boys saw his gentle side. He knocked the box with toys so that the
girl had to clean up all over again, and he ran away.
The girls’ body language was more free and overt than the boys’. They
sat still when asked to and when they noticed a girl disobey, they did not
follow her lead but reminded her to stay still. Eye contact was a sign of
intimacy, closeness and support, and therefore, was not avoided. It was
rather demanded. The girls looked each other in the eyes while talking and did so with the boys too. When it comes to showing affection
whether to her girl-friend or boy-friend, a girl did it quite openly – she
kissed them, hugged them, and sat very close to them. Moreover, girls
tended to take each other’s hand and walk around the room to show
closeness, or they did so when they were afraid, or asked to do something they did not do before. Basically, girls held their hands whenever
they felt insecure about something – whether themselves or the forthcoming situation.
94
HUM IX (2014.) 11-12
GENDER DIFFERENCES IN PRE-SCHOOL CHILDREN’S COMMUNICATION
Conclusion
By all means, childhood seems to pave the way into complicated
world of human communication. What a child acquires in the early
stages of his/her mental and physical development sets him/her off into
the world. As a child learns simple actions such as walking, eating, playing, talking etc., he/she in the same manner learns how to communicate
with others. But the worlds of boys and girls are not the same – the
world is seen and treated differently through the eyes of girls and boys.
Interaction with others teaches them how to balance those two worlds
of words loaded with tones of different perspectives, approaches, techniques and methods of communicating. Any miscommunications men
and women later have, may arise from their childhood. Thanks to Tannen’s research, it was quite easy to notice clashes of different worlds
within a communication, and to recognize them as such and not someone’s poor character.
The research conducted among pre-school children in Bosnia and
Herzegovina supported the above mentioned claims. For example, boys
tended to either display or follow the hierarchy they created among
themselves. Overall, the children formed their groups differently – boys
had to show their strength and display their status in order to be accepted into certain group of boys, and girls asked for a level of closeness as a major reason for hanging out together. However, they expressed
their wants and needs very similarly – by issuing direct orders. They
both made proposals only as an alternative option if a demand failed.
Although Tannen’s research showed a different pattern (boys ordering,
girls proposing), this particular research showed some divergence, and
the reason for it may lie in different ethnic background these children
come from. Furthermore, a part of boys’ initiation ritual was provoking
the conflict deliberately, where girls served as ‘peacemakers’ by offering a compromise. In discussing troubles, girls emphasized their feelings and boys proposed the solution of the problem, e.g. when talking
about being left alone in the kindergarten. And as far as interruption
patterns are concerned, boys and girls interrupted for two reasons – to
prosinca 2014.
95
Marijana Sivrić ♦ Aneta Aničić
win a fight or to fasten a friendship. An interesting girls’ behavior appeared when they negotiated to maintain their dominance (hierarchical
structures obtained from boys) presented in a situation when two girls
negotiated who would sit at the head of the table by finding a compromise in swapping juices. In topic selection, the boys often discussed their
activities, plans or commented past events whereas the girls talked about
things they could do together, they imitated each other’s clothes, they
discussed someone else’s experiences, and emphasized their emotions.
Finally, their non-verbal communication was completely different. The
girls’ body language was more open than the boys’ in terms of not avoiding eye contact, expressing their affection by kissing and hugging each
other, holding their hands when feeling insecure, etc. The boys’ non-verbal communication spoke another language, since they displayed threat
through direct eye contact with the boys and were very gentle to the girls.
Although Tannen was later criticized for stereotyping and generalizing about typically male or female behavior, we can recognize the existence of specific communication patterns which are not individual but
can be considered an inherent characteristic of gender, i.e. male or female group. What seems not to be discussed enough is the fact that we,
adults, were inevitably learnt as we were born not to understand each
other completely. Encouraging a little girl to integrate into society of her
peers by fully acquiring the traits of her gender (in terms of language,
too), we fail to introduce her to be conscious about rules that govern the
world she, as a female, ‘turns her back from’ – the world of boys. Our
childhood should prepare us for both worlds – the one we belong to by
our birth, and the one we will most certainly interact with in our future.
References
−Bennet, A. (1981) „Interruptions and the Interpretations of Conversation“, Discourse Processes, Routledge, vol. IV, num. 2, p.
171-188.
−Cameron, D. (1998) „Performing Gender Identity: Young Men’s
Talk and the Construction of Heterosexual Masculinity“, in:
96
HUM IX (2014.) 11-12
GENDER DIFFERENCES IN PRE-SCHOOL CHILDREN’S COMMUNICATION
Language and Gender, A Reader Coates, J., Blackwell Publishing
ltd., Oxford.
−Coates, J. (1998) Language and Gender: A Reader, Blackwell Publishing ltd., Oxford.
−Coates, J. (1986) Women, Men, and Language, Longman, London.
− Corsaro, W., Rizzo, T. (1990) „Disputes in the Peer Culture of
American and Italian Nursery School Children“, Conflict Talk,
Grimshaw, A. (ed.), CUP, Cambridge, p. 21-66.
−Corson, D. (1990) „Gender, Discourse and Senior Education:
Ligatures for Girls, Options for Boys“, in: Gender and Discourse,
Wodak, R. (ed.), Sage Publications, London, p. 140-164.
−Gleason, J. B. (1987) „Sex Differences in Parent-Child Interaction“, Language, Gender and Sex in Comparative Perspective,
Philips, S., Steele, S., Tanz, C. (ed.), Cambridge University
Press, Cambridge, p. 189-199.
− Goodwin Harness, M. (1990) He-Said-She-Said: Talk as Social
Organization Among Black Children, Indiana University Press,
Bloomington.
− Goodwin, M. H., Goodwin, C. (1987) „Children’s Arguing“ in:
Language, Gender and Sex in Comparative Perspective, Philips,
S., Steele, S., Tanz, C. (ed.), CUP, Cambridge, p. 200-248.
−Grey, C. (2010) An Overview of Work on Gender and Language Variation, http://aggslanguage.wordpress.com/an-overview-of-workon-gender-and-language-variation/, (visited on Oct. 8, 2014)
−Jandt, F. E. (2004) Intercultural Communication: A Global Reader, Sage Publications, London.
−Lakoff, R. (1975) Language and Woman’s Place, Octagon Books,
New York.
−Lever, J. (1978) „Sex Differences in the Complexity of Children’s
Plays and Games“, American Sociological Review, vol. XL, num. 4,
p. 471-483.
prosinca 2014.
97
Marijana Sivrić ♦ Aneta Aničić
− Maltz, D. N., Broker, R. E. (1982) „A Cultural Approach to
Male-Female Miscommunication“, Language and Social Identity,
Gumperz, J., (ed.), CUP, Cambridge, p. 196-216.
−Mulvaney, M. B. (2004) „Gender Differences in Communication: An Intercultural Experience“, in: Jandt, F. E. Intercultural
Communication: A Global Reader, Sage Publications, London, p.
221-230.
−Sachs, J. (1987) „Young Children’s Language Use in Pretend Play“,
Language, Gender and Sex in Comparative Perspective, Philips,
S., Steele, S., Tanz, C. (ed.), CUP, Cambridge, p. 178-188.
−Sheldon, A. (1990) „Talking power: Girls, Gender Enculturation
and Discourse“, in: Gender and Discourse, Wodak, R. (ed.), Sage
Publications, London, p. 225-244.
−Sheldon, A. (1990) „Pickle Fights: Gendered Talk in Preschool
Disputes“, Discourse Processes, Taylor & Francis, vol. XIII, num. 1,
p. 5-31.
−Sivrić, M. (2014) Primjeri kritičke analize medijskoga diskurza,
Filozofski fakultet, Mostar.
−Spender, D. (1980) Man Made Language, Routledge & Kegan
Paul, London.
−Tannen, D. (2001) I Only Say This Because I Love You: Talking to
Your Parents, Partner, Sibs, and Kids When You’re All Adults, Ballantine Books, New York.
−Tannen, D. (1990) You Just Don’t Understand, Ballantine Books,
New York.
− West, C., Zimmerman, D. (1998) „Women’s Place in Everyday
Talk: Reflections on Parent-Child Interaction“, in: Language and
Gender: A Reader, Coates, J., (ed.), Blackwell Publishing ltd., Oxford, p. 165-175.
−Wodak, R. (1997) Gender and Discourse, SAGE Publications Ltd,
London.
98
HUM IX (2014.) 11-12
GENDER DIFFERENCES IN PRE-SCHOOL CHILDREN’S COMMUNICATION
Marijana Sivrić ♦ Aneta Aničić
RODNE RAZLIKE U KOMUNIKACIJI DJECE
PREDŠKOLSKE DOBI
Sažetak
“Dječaci i djevojčice odrastaju u različitim svjetovima, premda mislimo
kako smo u istome svijetu, stoga prosuđujemo ponašanje drugih po vlastitim standardima.“ (Tannen, 1990)
Prema Tannen, ključna razlika između dvije zajednice, muške i ženske,
je u moći s muške i solidarnosti sa ženske strane. Cilj je rada povezati
njezinu teoriju s komunkacijskim strategijama djece predškolske dobi
(od tri do šest godina starosti) iz nekoliko mostarskih vrtića. Istraživanje
provedeno u tu svrhu pokušava pojasniti jezično ponašanje djevojčica
i dječaka promatranjem dječje interakcije u istospolnim kao i u mješovitim skupinama, te analizirati prirodu dviju različitih rodnih kultura i
njihova podrijetla, odnosno pokazati kako rodne kulturne norme utječu
na jezik. Djeca se u toj dobi tek počinju integrirati u svoje subkulture u
okviru muške i ženske kulture. Oni su, što se tiče rodnih obilježja, još
uvijek tabula rasa i tek trebaju biti popunjeni pravilima svake subkulture.
Ključne riječi: rod, komunikacija, genderlect, međukulturalni, subkultura, identitet
prosinca 2014.
99
Josip Lisac
Sveučilište u Zadru
UDK 929 Brozović D.
811.163.42-051 Brozović D.
Stručni članak
Primljen 2. X. 2014.
[email protected]
ŽIVOT I RAD DALIBORA BROZOVIĆA
Sažetak
U radu se sažeto prikazuje život i rad hrvatskoga lingvista Dalibora Brozovića.
Ključne riječi: hrvatski jezik, lingvistika, rad, život
− 1927. Rođen 28. srpnja u Sarajevu. Otac Andrija bio je službenik,
majka Olga, rođ. Čabrajić. Otac je bio haesesovac, obitelj katolička,
on sam agnostik i skeptik, povezan s Bosnom i franjevcima, zainteresiran za jezik i književnost.
− 1934.-1940. Djetinjstvo i ranu mladost provodi u Bosni. Osnovnu
školu polazi u Zenici (1934.-1938.), gimnaziju u Visokom (1938.1939.) i Sarajevu (1939.-1940.).
− 1940.-1946. Gimnaziju nastavlja i završava u Zagrebu, gdje je potkraj 1943. kao pripadnik Ujedinjenog saveza antifašističke omladine Hrvatske uhićen i nakratko zatvoren.
100
HUM IX (2014.) 11-12
− 1946.-1952. Studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu kroatistiku i jugoslavenske književnosti te talijanistiku. Nakon rata radio
je u Glavnom odboru USAOH-a. Od 1946. do 1948. radio je u novinskom poduzeću „Narodna štampa“, u listovima „Srednjoškolac“
i „Omladinski borac“. Godine 1946. javio se u „Srednjoškolcu“
člancima o kulturnoj problematici; u tom je polumjesečniku bio
urednik kulturne rubrike (1946.-1947.) i glavni urednik (1947.1948.), a sudjelovao je i u drugim tiskovinama, među ostalim
poezijom i prijevodima. Brozovićevo uređivanje „Srednjoškolca“
važno je jer su tu Vlatko Pavletić, Slavko Mihalić, Zlatko Tomičić,
Miroslav Slavko Mađer i drugi mladi pisci počeli objavljivati. Bio
je i lektor Radio Zagreba. Diplomirao je 1951. hrvatski, 1952. apsolvirao talijanistiku. Optuživan je zbog nacionalizma već od prvih
poratnih godina, konkretno od 1947. kad je o školskim zadaćama
iz hrvatskog jezika pisao u „Srednjoškolcu“ (br. 12, 1. III. 1947, str.
4.). Od 1951. do 1952. pohađao je dijalektološki tečaj u JAZU.
− 1952.-1953. Radio je kao asistent na Akademiji za kazališnu umjetnost u Zagrebu. Objavljuje u „Hrvatskom kolu“, „La Suda Stelo“, „Jeziku“, „Pogledima“, „Krugovima“, „Kulturnom radniku“,
„Republici“, „Vjesniku“, „NIN-u“, „Naprijedu“ itd. U „Naprijedu“
polemizira s beogradskom „Republikom“ zbog proglašavanja
bokeljskog Hrvata, pomorca Ivana Visina, Srbinom. Radio je u
pravopisnoj komisiji Hrvatskoga filološkog društva. Dana 26.
studenoga 1952. sklopio je brak s Nevenkom Košutić. Pritom je
jedan od svjedoka bio hrvatski književnik Janko Matko.
− 1953.-1956. Lektor na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Objavljuje
u „Jeziku“, „Krugovima“, „Republici“, „Riječkoj reviji“, „Letopisu
Matice srpske“, „Ljetopisu JAZU“, „Životu“, „Stvaranju“, „Vjesniku“ itd. Bio u Novom Sadu tijekom poznatih razgovora od 8. do
10. prosinca 1954., o čemu je izvještavao u „Vjesniku u srijedu“ i u
„Krugovima“. Godine 1955. bio na Međunarodnoj slavističkoj konferenciji u Beogradu. Pisao u „Krugovima“ o Stanislavu Šimiću.
prosinca 2014.
101
Josip Lisac
− 1956. Kao asistent zapošljava se na novoosnovanom Filozofskom
fakultetu u Zadru, gdje je radio do 1990., od 1967. kao redoviti
profesor. Tu je razvio upravo golemu organizacijsku, nastavničku
i znanstvenu aktivnost. Kao lektor i akcentolog nekoliko je godina
surađivao s Narodnim kazalištem u Zadru.
− 1957. Disertacijom Govor u dolini rijeke Fojnice doktorirao 13.
ožujka 1957. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljuje prve
svoje prinose u „Filologiji“ i u „Zadarskoj smotri“. Za Maticu
hrvatsku u Splitu priredio je Izabrane stihove Pere Ljubića. Pisao o
Ivanu Franji Jukiću.
− 1958. U Antologiji novije kajkavske lirike urednika Nikole Pavića
objavljuje predgovor O modernoj hrvatskoj dijalektalnoj poeziji.
Na Filozofskom fakultetu u Zadru 11. ožujka održava nastupno
predavanje Naša dijalektologija u svjetlu suvremene lingvistike;
to je predavanje tiskano 1960. u 1. svesku „Radova Filozofskog
fakulteta u Zadru“, i to pod naslovom Tri razdoblja u razvitku
naše dijalektologije.
− 1959. Nastupio 23.-24. rujna na Drugom kongresu jugoslavenskih
slavista u Zagrebu referatom O važnosti baltičkih jezika za slavistiku, osobito za našu dijalektologiju, čime je počeo svoje redovito
sudjelovanje na kongresima jugoslavenskih slavista. Referirao i na
Kranjčevićevu simpoziju u Zagrebu. U časopisu „La Suda Stelo“
javio se pjesmama na esperantu, koje su kasnije objavljivane u
antologijama esperantskih pjesnika. U „Ljetopisu JAZU“ pisao o
dijalektološkim istraživanjima u Bosni.
− 1960. Bio na četveromjesečnom studijskom boravku u Marburgu
i na sorabističkoj konferenciji u Budyšinu, gdje je bilo i zasjedanje
redakcijskoga kolegija Općeslavenskoga lingvističkog atlasa. Na
zasjedanjima OLA, obično održavanima u Moskvi, sudjelovat
će redovito svake godine. Bio je član uredništva OLA i Europskoga lingvističkog atlasa. I dalje u „Ljetopisu JAZU“ izvještava o
dijalektološkim istraživanjima u BiH.
102
HUM IX (2014.) 11-12
ŽIVOT I RAD DALIBORA BROZOVIĆA
− 1961. I dalje u Akademijinu „Ljetopisu“ izvještava o dijalektološkim
istraživanjima u Bosni.
− 1962. U praškom časopisu „Slavia“ objavljuje rad o raznolikosti
naziva za daždevnjaka, s osobitim obzirom na teritorij Bosne i
Hercegovine.
− 1963. Nastupio na V. međunarodnom slavističkom kongresu u Sofiji od 17. do 23. rujna. Održao je referat O usporednom i tipološkom
proučavanju slavenskih jezika i dijalekata i o problemu njihova klasificiranja. Govorio je i na sljedećim međunarodnim slavističkim
kongresima u Pragu (1968.), u Varšavi (1973.), u Zagrebu (1978.),
u Kijevu (1983.), u Sofiji (1988.), u Bratislavi (1993.) te u Krakovu
(1998.). Predavanjima 1963. gostovao na sveučilištima u Krakovu i
u Bonnu, a i na znanstvenom skupu o Trubeckom u Beču. U Geografijsku čitanku Alfonso Cvitanović unio je tekst „Preko Sofije u
Dolinu ruža“ koji su potpisali D. Brozović i P. Zlatar; izlazila je ta
čitanka i u novijim izdanjima.
− 1964. U Beogradu od 14. do 22. rujna sudjelovao na znanstvenom
skupu u povodu 100. obljetnice smrti V. S. Karadžića.
− 1965. Sudjelovao na međunarodnoj konferenciji o gramatičkom
ustroju slavenskih jezika u Pragu i na skupu o Augustu Cesarcu
u Zagrebu. Na moskovskom sveučilištu održao predavanje koje
je 1967. objavljeno u časopisu „Voprosy jazykoznanija“ i koje je
kao prvi tekst uvršteno u knjigu Standardni jezik. U „Telegramu“
preuzeo vođenje rubrike „Jezik današnji“ u kojoj je od rujna 1965.
do siječnja 1969. objavljeno stotinu šezdesetak njegovih napisa.
Objavio u sarajevskom „Izrazu“ članak o standardnim jezicima.
− 1966. Sudjelovao na glasovitu skupu o 130. obljetnici hrvatskoga
narodnog preporoda u Zagrebu, na sorabističkoj konferenciji u
Budyšinu te na međunarodnoj fonološkoj konferenciji u Beču.
Od 1966. do 1968. bio je prodekan Filozofskog fakulteta u Zadru. U „Hrvatskom dijalektološkom zborniku“ objavio studiju o
istočnobosanskom dijalektu.
prosinca 2014.
103
Josip Lisac
− 1967. Jedan je od sedmorice sastavljača Deklaracije o nazivu i
položaju hrvatskoga književnog jezika, koja je objavljena 17. ožujka
u „Telegramu“. Bila je Deklaracija senzacija u socijalističkoj Jugoslaviji, a velikosrpska i jugounitaristička hajka protiv potpisnika
Deklaracije bila je silovita i drastična. Nakon Deklaracije Brozović
je treći put isključen iz KPJ/SKJ (1945., 1948., 1967.). Sudjelovao je
na međunarodnom kongresu lingvista u Bukureštu.
− 1968. Od 24. do 26. listopada sudjelovao u Mostaru na simpoziju o
predslavenskim elementima na Balkanu u etnogenezi južnih Slavena. U 1. broju „Kritike“ objavio je tekst „Tko čeka – katkada i ne
dočeka“, a to je prikaz prvih dviju knjiga Rječnika hrvatskosrpskoga književnog jezika u nakladi Matice hrvatske i Matice srpske.
− 1969. U ljetnom semestru na sveučilištu u Michiganu (Ann Arbor, SAD) predavao kao gostujući profesor o slavenskim standardnim jezicima i o slavenskim dijalektima. Održao je po predavanje
i na drugim američkim sveučilištima (Chicago, Pennsylvania,
Cleveland). Sudjelovao na više znanstvenih skupova (Makarska,
Split, Zadar, Skoplje). Objavljena je knjiga Rječnik jezika ili jezik
rječnika? Surađivao u više bosanskohercegovačkih edicija.
− 1970. Objavljena je knjiga Standardni jezik za koju je iste godine
primio Nagradu grada Zadra. Postao je glavni i odgovorni urednik
filološkoga razdjela „Radova Filozofskog fakulteta u Zadru“. Taj je
časopis uređivao do 1986.
− 1971. Na sveučilištu u Regensburgu (SR Njemačka) držao je u ljetnom semestru kolegije o slavenskoj fonologiji i o slavenskim dijalektima. Pojedina predavanja održao je u Bonnu, Heidelbergu
i Mannheimu. Bio je i na znanstvenoj konferenciji međunarodne
komisije za slavenske standardne jezike u Bratislavi. U Šibeniku je
potkraj studenoga održao predavanje Deset teza o hrvatskom jeziku. Na tribini „Hrvatska jučer i danas“ govorio je potkraj studenoga u Narodnom kazalištu u Zadru. Znatna uključenost u zbivanja
Hrvatskoga proljeća prestaje nakon 21. sjednice Predsjedništva SKJ
104
HUM IX (2014.) 11-12
ŽIVOT I RAD DALIBORA BROZOVIĆA
u Karađorđevu početkom prosinca. U novopokrenutom časopisu
„Čakavska rič“ bio je član uredništva od 1971. do 1977.
− 1972. Sudjeluje na znanstvenim skupovima o Grgi Martiću (Sarajevo) i Ljudevitu Gaju (Zagreb), na međunarodnoj fonološkoj
konferenciji u Beču i međunarodnoj konferenciji o slavenskim
standardnim jezicima (Skoplje).
−1973. Sudjeluje na međunarodnoj baltističkoj konferenciji u
Białystoku te na znanstvenoj konferenciji međunarodne komisije
za slavenske standardne jezike (Prag). Surađivao u sarajevskom
„Godišnjaku za proučavanje jugoslovenskih književnosti“ te u
„Radovima Muzeja grada Zenice“.
− 1974. Sudjeluje na balkanističkome znanstvenom skupu u Ohridu, na znanstvenoj konferenciji međunarodne komisije za
slavenske standardne jezike u Moskvi te na dijalektološkom
savjetovanju u Banjoj Luci; objavio više priloga o proučavanju
bosanskohercegovačkih govora.
− 1975. Postaje član suradnik JAZU. Izlaže na skupu o Krsti Misirkovu u Skoplju, na balkanističkom simpoziju u Ohridu, u Krakovu
na skupu posvećenu slavenskim standardnim jezicima, u Beogradu na znanstvenom skupu posvećenu 150. obljetnici rođenja
Đure Daničića, te u Kumrovcu na skupu o esperantu (O mjestu
esperanta u lingvističkoj tipologiji). Jedan je od autora upitnika za
ispitivanje bosanskohercegovačkih govora.
− 1976. Sudjeluje na prvom znanstvenom skupu o hrvatskim dijalektima (Zagreb, 11.-12. listopada) na kojem se raspravljalo o
čakavskom narječju. Na znanstvenim skupovima sudjelovao je
marljivo i dalje sve do potkraj života, pa tako i na simpozijima o
hrvatskim narječjima. Surađivao u „Radovima Instituta za jezik i
književnost u Sarajevu“.
− 1977. Postao je izvanredni član JAZU. U Pragu je objavljen prvi
svezak rječnika slavenske lingvističke terminologije u kojem je
znatan i Brozovićev doprinos. Drugi je svezak objavljen 1979.
Surađivao u zborniku radova posvećenu akademiku Jovanu
prosinca 2014.
105
Josip Lisac
Vukoviću te u sarajevskom „Odjeku“. Izabrao, napisao pogovor i
rječnik u knjizi Pjesme Jakše Kušana.
− 1978. U zborniku Hrvatska književnost u evropskom kontekstu
uvodno je objavljena Brozovićeva monografija Hrvatski jezik,
njegovo mjesto unutar južnoslavenskih i drugih slavenskih jezika,
njegove povijesne mijene kao jezika hrvatske književnosti. Mnogo
su je osporavali političari doživljavajući je kao strategijsku uputu u
taktički način ponašanja hrvatskim nacionalistima. U ediciji Radio
Sarajeva pisao o standardizaciji jezika u zemljama Trećeg svijeta.
−1979. Surađivao u „Bosanskohercegovačkom dijalektološkom
zborniku“ te u „Odjeku“.
− 1981. U Sarajevu je izišla knjiga Fonološki opisi srpskohrvatskih/
hrvatskosrpskih, slovenačkih i makedonskih govora obuhvaćenih
Opšteslovenskim lingvističkim atlasom s vrlo velikom suradnjom
D. Brozovića.
− 1982. U Enciklopediji Jugoslavije pisao o jeziku u Bosni i Hercegovini. Surađivao i u Zborniku radova o Matiji Divkoviću.
− 1983. U rujnu je sudjelovao u Kijevu na simpoziju o Jurju Križaniću.
− 1984. Surađivao u sarajevskim „Sveskama“.
−1985. Surađivao u „Bosanskohercegovačkom dijalektološkom
zborniku“.
− 1986. Izabran za redovitoga člana JAZU, za dopisnoga člana Makedonske akademije znanosti i umjetnosti te za redovitoga člana
Internacionalne znanstvene akademije Comenius (Kopenhagen
– Upsala – San Marino). Člankom o romskom jeziku surađivao u
„Odjeku“.
− 1987. „Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru“ posvetili su mu svoj
26. broj. U listopadu je na Sorbonnei referirao na skupu o V. S.
Karadžiću. U studenome gostovao u SAD-u i Kanadi, gdje je predavao na više sveučilišta.
− 1988. Skupa s Pavlom Ivićem u Zagrebu objavio knjigu Jezik,
srpskohrvatski/hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski. U Beogradu
106
HUM IX (2014.) 11-12
ŽIVOT I RAD DALIBORA BROZOVIĆA
objavljen 1. svezak OLA posvećen refleksima jata, s vrlo istaknutom suradnjom Dalibora Brozovića (među ostalim, jedna od svodnih karata u suradnji s Josipom Liscem).
− 1989. Suosnivač i potpredsjednik Hrvatske demokratske zajednice. Govorio u Društvu književnika Hrvatske 28. veljače kad je
Franjo Tuđman iznio Prednacrt programskih osnova Hrvatske
demokratske zajednice. Od osnivanja 17. lipnja nekoliko godina
potpredsjednik stranke. Ujesen s Tuđmanom u SAD-u i Kanadi.
U Zagrebu 29. studenoga potpisao Proglas građanima i Saboru SR
Hrvatske i cijelomu hrvatskom narodu tražeći oživotvorenje prava hrvatskoga naroda na samoodređenje u njegovim povijesnim i
prirodnim granicama. U Sarajevu mu je objavljen rad o standardizaciji romskog jezika.
− 1990. Postao član Predsjedništva SR Hrvatske i poslije potpredsjednik SR Hrvatske. Imao važnu ulogu u organizaciji skupa HDZa u Sarajevu 17. kolovoza, na dan kada je u Kninu predsjednik
općine Knin Milan Babić proglasio ratno stanje. Izabran za člana
Academia Europea.
−1991. U knjizi Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga
književnog jezika većeg broja autora obradio fonologiju. U
prerađenu i proširenu izdanju taj je tekst objavljen kao knjiga 2007.
Od 1991. do 2001. glavni ravnatelj Leksikografskog zavoda „Miroslav Krleža“. Kao glavni i odgovorni urednik pokrenuo „Radove
Leksikografskog zavoda ‘Miroslav Krleža’“ i uređivao ih do 2000.
U proljeće odlazi u političke misije u Sofiju, Tiranu i Skoplje.
− 1992. Saborski zastupnik do 1995., i inače politički vrlo aktivan,
npr. član Vijeća za strategiju razvitka Hrvatske. Priredio 2. izdanje
Jurišićeva Nacrta hrvatske slovnice. Dobio Nagradu za životno
djelo Republike Hrvatske. Od 1992. do smrti bio predsjednik
Hrvatskoga saveza za esperanto, a esperantist od 1946. Iste 1992.
postao i predsjednik Hrvatsko-bugarskoga društva.
− 1994. Objavio knjigu Kune i lipe. Novac Republike Hrvatske; izišla i
na engleskom jeziku. Sudjelovao u stvaranju nazivlja i oblikovanju
prosinca 2014.
107
Josip Lisac
hrvatskoga novca te pri oblikovanju poštanskih maraka u Republici Hrvatskoj.
− 1995. Primio Velered kralja Dmitra Zvonimira s lentom i Danicom.
Dobitnik je i Reda Ante Starčevića i Reda Danice hrvatske s likom
Ruđera Boškovića, kao i nositelj bugarskog ordena Madarskog
konjanika 1. reda. Ojavljen mu je pozdravni govor u mostarskoj
ediciji Hrvati u Bosni i Hercegovini.
− 1998. Surađivao u časopisu „Stećak“.
−1999. Glavni urednik Hrvatske enciklopedije 1-3, 1999.-2001.
Surađivao u zborniku radova Mostarski dani hrvatskog jezika te u
mostarskom časopisu „Osvit“.
− 2000. Uređuje „Filologiju“ do 2008. Surađuje u „Biltenu Udruge
đaka Franjevačke klasične gimnazije Visoko“, u „Motrištima“, u
„Stećku“ te u „Hrvatskoj misli“.
−2001. U Neumu sudjelovao na skupu o jeziku i demokraciji.
Surađuje u spomenutu visočkom „Biltenu“.
− 2002. Surađivao u časopisu „Vrhbosnensia“.
− 2003. Surađivao u bečkom zborniku Bosanski – hrvatski – srpski /
Bosnisch – kroatisch – serbisch.
− 2004. Postao professor emeritus Sveučilišta u Zadru.
− 2005. Objavljena knjiga Prvo lice jednine, drugo izdanje 2007. Pisao u dva navrata o bosanskohercegovačkim jezičnim temama.
−2006. Izišla knjiga Neka bitna pitanja hrvatskoga jezičnog
standarda.
− 2007. Posvećen mu je 3. broj časopisa Croatica et Slavica Iadertina. U „Hrvatskom dijalektološkom zborniku“ objavljena mu je
disertacija.
− 2008. U prometnoj nesreći kod Žminja 6. travnja stradala mu
je kći Lada Brozović (rođena 1957.) i umrla 7. travnja. U braku s
Nevenkom Košutić-Brozović, sveučilišnom profesoricom u Zadru, imao je još dvoje djece, kćer Dunju Brozović-Rončević (r. 1960.)
i sina Hrvoja (r. 1965.). Postaje inozemni član izvan radnog sastava
108
HUM IX (2014.) 11-12
ŽIVOT I RAD DALIBORA BROZOVIĆA
Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Promoviran
je posmrtno. Objavljena knjiga Povijest hrvatskoga književnog i
standardnoga jezika.
− 2009. Objavio predgovor u 1. svesku Hrvatske enciklopedije Bosne
i Hercegovine, Mostar. Umro 19. lipnja. Pokopan na Mirogoju 23.
lipnja.
− 2013. Objavljena u izdanju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti knjiga Od indoeuropeistike do kroatistike. Zbornik u čast
Daliboru Brozoviću.
Literatura
− Zadarski filološki dani II. Znanstveni rad akademika Dalibora
Brozovića, Sveučilište u Zadru, Zadar, 2009.
− Lisac, Josip, Dvije strane medalje. Dijalektološki i jezičnopovijesni
spisi o hrvatskom jeziku, Književni krug, Split, 2012.
− Od indoeuropeistike do kroatistike. Zbornik u čast Daliboru
Brozoviću, HAZU, Zagreb, 2013.
prosinca 2014.
109
Josip Lisac
THE LIFE AND WORK OF DALIBOR BROZOVIĆ
Abstract
The paper gives a brief overview of work and life of Croatian linguist
Dalibor Brozović.
Key words: Croatian language, linguistics, work, life
110
Šimun Novaković
Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru
UDK 811.163.42´342
272-789.32 Vladić J.
Izvorni znanstveni članak
Primljen 13. X. 2014.
[email protected]
NEKE OSOBITOSTI KONSONANTSKOG SUSTAVA
USPOMENA O RAMI I RAMSKOM FRANJEVAČKOM
SAMOSTANU
Sažetak
U radu se donosi prikaz konsonantskog sustava Uspomena o Rami i
ramskom franjevačkom samostanu fra Jeronima Vladića. Bavili smo se
samo onim jedinicama kod kojih postoje određena kolebanja u njihovoj
uporabi. Riječ je o uporabi završnog -l, glasa h, glasa f, afrikata č, ć, dž
i đ te bilježenju provođenja određenih glasovnih promjena. Vladić, uz
manja odstupanja, prilično pravilno u sukladu s tadašnjom normom zagrebačke filološke škole, koristi spomenute glasove. Također nasljeduje
jezičnu normu u pogledu pisanja rezultata glasovnih promjena. Kolebanja su izražena kod uporabe skupine hv koju koristi umjesto glasa f,
zatim kod glasa f umjesto kojeg se javlja glas p u primjeru pratar. Sibilarizacija i jotacije se provode gdje to norma predviđa. Međutim kod
jotacije postoje kolebanja kod stare konsonatske skupine stj zbog čega
se sreće i manji broj šćakavizama. Rezultate glasovnih promjena koje su
provedene nakon ispadanja poluglasa, osim druge jotacije, uglavnom
piše etimološki. Doduše i ovdje su primjetna manja odstupanja, ali je
broj etimološki napisanih riječi daleko veći od onih napisanih fonološki.
Primjetna su i druga manja kolebanja kod ispadanja pojedinih glasova i
pojava depalatalizacije.
Ključne riječi: fra Jeronim Vladić, Uspomene o Rami i ramskom franjevačkom samostanu, zagrebačka filološka škola, konsonantski sustav, etimološki i fonološki pravopis
111
Šimun Novaković
Uvod
Odnos jezične norme prema njezinoj dijalektalnoj bazi i spisateljskoj
tradiciji jedno je od pitanja kojim su se bavili hrvatski jezikoslovci tijekom većeg dijela 19. stoljeća. O polemikama filoloških škola dosta je pisano, tako da nema potrebe ovdje ponovno parafrazirati ishod spomenutih polemika. (usp. Vince, 1978, Jonke, 1964) Spomenimo samo da se
u drugoj polovici 19. stoljeća zagrebačka filološka škola nametnula kao
autoritet koji je određivao smjernice razvoja hrvatskoga jezičnog standarda. Pa ipak u vrijeme kada su objavljene Uspomene o Rami i ramskom franjevačkom samostanu1 1882. godine, bez obzira na uspostavljeni autoritet zagrebačke filološke škole, mnoga su jezična pitanja bila još
uvijek neriješena. Jedno od takvih pitanja odnosi se i na izbor pravopisnih pravila, koja su često u bliskoj vezi s izborom uporabe određenih
suglaničkih jedinica, jer pojava određenih suglasnika može biti uvjetovana primjenom određenih pravopisnih pravila. Ovdje prvenstveno
mislimo na primjenu etimološkoga pravopisa koji donosi izvorne oblike
pojedinih riječi bez provođenja određenih glasovnih promjena. Posebno će nas zanimati kolebanja u uporabi određenih suglasnika, pri čemu
moramo imati u vidu utjecaj piščeva organskoga idioma2 i franjevačke
spisateljske tradicije. Sigurno je bogata franjevačka spisateljska djelatnost, koja je na neki način utrla put standardizacije hrvatskoga jezika,
mogla ostaviti traga na jezik Uspomena. Norma hrvatskih vukovaca,
koja stupa na jezikoslovnu pozornicu tek pred kraj 19. stoljeća, vjerojatno nije mogla imati utjecaja na Vladića u ovoj fazi njegova rada. Stoga
eventualne oblike koji bi bili suglasni s pogledima hrvatskih vukovaca,
1
Uspomene o Rami i ramskom franjevačkom samostanu, u nastavku rada Uspomene, prvo su
tiskano i, uz Urežnjake, najpoznatije djelo ramskog franjevca fra Jeronima Vladića. Djelo je
tiskano 1882. godine u Zagrebu. Uspomene tematski možemo nazvati povijesnom kronikom
Rame, ali u prvome redu tamošnjega franjevačkog samostana. Pretisak Uspomena objavila
je 1991. godine Matica hrvatska ogranak „Rama“. Spomenutim smo se pretiskom i mi služili
prilikom izrade ovog rada.
2 Bez obzira što je od vremena objavljivanja Vladićevih Uspomena i Okukina Govora Rame
prošlo skoro stotinu godina, držimo da u navedenom razdoblju nije došlo do većih promjena u jezičnoj navici ramskih govornika. Stoga ćemo se kao potvrdu određenih utjecaja
ramskog govora na jezik Uspomena, služiti primjerima koje je zabilježio M. Okuka u svome
djelu Govor Rame.
112
HUM IX (2014.) 11-12
NEKE OSOBITOSTI KONSONANTSKOG SUSTAVA USPOMENA O RAMI I RAMSKOM FRANJEVAČKOM SAMOSTANU
prije možemo smatrati utjecajem štokavskoga organskog idioma ili spisateljske tradicije koja je većinom imala razvojni tijek upravo u onom
smjeru kako su to kasnije predlagali hrvatski vukovci.
1. Realizacija pojedinih suglasnika
Vladićev suglasnički sustav ima sve jedinice koje je propisivala tadašnja jezična norma, a inventar spomenutih jedinica ničim se ne razlikuje
od trenutnog stanja u hrvatskome jeziku.3 Bez obzira na navedeno, ipak
postoji potreba pozabaviti se realizacijom određenih suglasnika jer su
u tekstu Uspomena primjetna određena kolebanja. Kolebanja su izvijesna kod onih jedinica kod kojih postoje razlike njihove realizacije u
hrvatskim organskim idiomima, iz čega je proizišla i različitost njihova
pojavljivanja u franjevačkoj spisateljskoj tradiciji. Uvjetno se može reći
da kod suglasničkih jedinica, a takvih je većina, kod kojih ne postoje razlike realizacije u štokavskim organskim idiomima, ne postoji ni razlika
njihove pojavnosti u spisateljskoj djelatnosti. Ovdje se treba pridodati i
nejednak stupanj prilagodbe pojedinih glasova koji su u hrvatski fonološki sustav ulazili preko stranih riječi. U spomenutom kontekstu zanimat će nas realizacija završnoga glasa -l, prvenstveno zbog blage razlike
u pogledu realizacije ovoga glasa između predstavnika zagrebačke filološke škole i kasnije hrvatskih vukovaca, realizacija glasa h koji je nestao u većini štokavskih govora, realizacija glasa f zbog njegova stranog
podrijetla i nestabilne artikulacije u pojedinim štokavskim govorima te
realizacija afrikata.4
1.1. Završno -l
Pitanje završnog -l nije posebno opterećivalo hrvatske gramatičare
19. stoljeća niti se o tom pitanju vodila posebna polemika. Vjerojatno
3
Pravopis Josipa Partaša ima nešto više suglasničkih jedinica. On pravi razliku između glasova dj i gj, a predviđa u pismu razlikovanje ć i tj. Međutim navodi da se tj izgovara kao ć (usp.
Partaš, 1950: 8-11). Ista je situacija i u Mažuranićevoj Slovnici hervatskoj gdje stoji „slova ć i tj
jednako-se izgovaraju, ali različito služe, (...) dj i gj glase jednako:ali gj piše se samo u tudjih
rěčih,“(usp. Mažuranić, 1959: 28-29).
4 Afrikatama koje su nastale kao rezultat jotacije bavit ćemo se u posebnom poglavlju.
prosinca 2014.
113
Šimun Novaković
je razlog tomu što je u većini štokavskih govora relativno rano došlo
do promjene l>o, koja se dogodila oko 1400. godine, (usp. Matasović,
2008: 161) što je ostavilo dosta vremena da se navedena pojava dobro
usustavi u štokavskim govorima. Zbog toga u ovom pitanju nije bilo ni
većih razlika među štokavskim govorima, a samim tim nije postojao ni
razlog za rasprave među filološkim školama jer su sve, izuzev riječke
filološke škole, za osnovicu hrvatskoga standarda predviđale štokavsko
narječje. Ondašnje hrvatske gramatike uglavnom se ne bave raspravom
o mogućem prijelazu l>o, ali je njihov stav o ovom pitanju jasan kod
opisa tvorbe perfekta.5 Vidljivo je da sve predviđaju glagolski pridjev
radni muškoga roda sa završnim -o. Stoga u Uspomenama redovito srećemo oblike sa završnim -o kod glagolskih pridjeva radnih, npr. rekao
54,15; imao 11,18; morao 40,22 itd.6 Vladićevi oblici uglavnom su na tragu
hrvatske spisateljske tradicije i norme zagrebačke filološke škole i kod
drugih vrsta riječi, pa tako bilježimo oblike u nominativu jednine sa završnim -o, npr. posao 40,10; 55,25; pepeo 56,29, zao 63,20, s tim što u kosim
padežima imenice i pridjevi mogu imati glas -l, npr. poslu 14,18; poslu
14,8; 97,10; poslom 107,36; poslove 89,23; 103,5; pepelu 58,10; zli 105,6, smislu
58,31; 107,9 itd. Slična je situacija i kod vlastitih imenica, gdje bilježimo
oblik nominativa jednine Pavao 80,17; 95,16; 98,32, a u kosim padežima
oblike Pavla 97,10 i Pavlu 89,22. Međutim kod vlastitog imena Mihovil
Vladić, pored očekivanog oblika Mihovil 63,3; 55,22 i Mihovile 12,14, ima
oblik bez završnog -l, npr. Mihovio 54,5; 55,22; 110,10. Kolebanja uporabe
završnog -l nešto su izraženija kod imenica koje u osnovi imaju -dio.
Očekivani su oblici sa završnim -l u značenju krajolika, npr. predjel 9,2;
9,8; 10,1; 25,14; 69,31. Međutim kolebanja su primjetna kod uporabe ove
osnove u drugim značenjima. Pored oblika bez završnog -l, npr. dio
5
Vjekoslav Babukić izričito navodi da se glas l pretvara u o navodeći primjere glagolskog pridjeva radnog (usp. Babukić, 1854: 17). Također spominje da riječi koje u drugim slavenskim
jezicima završavaju na l, kod nas se taj glas l pretvara u o (usp. Babukić, 1854: 169).
6 Današnja jezična norma kod određenih imenica sklonija je uporabi oblika sa završnim -l, a
o ovoj problematici Ranko Matasović navodi: „U riječima koje su završavale na *-ol>*-oo>-ô
završno je -l u standardnom jeziku ponovno uvedeno analogijom prema kosim padežima,
gdje je osnova i dalje sadržavala -l-, npr. sòkōl (HER so kol), vôl, sôl (usp. srp. soko, vo, so)“
(Matasović, 2008: 162). Hrvatska gramatika autora Barić i dr. donosi primjer sklonidbe imenice sokol (usp. Barić i dr., 1997: 126).
114
HUM IX (2014.) 11-12
NEKE OSOBITOSTI KONSONANTSKOG SUSTAVA USPOMENA O RAMI I RAMSKOM FRANJEVAČKOM SAMOSTANU
46,13; 47,14; 52,26; 81,20; 95,9, Vladić u istom značenju koristi i oblik sa
završnim -l, npr. diel 23,13; 23,17; 42,24. Kod toponima, neovisno o tomu
je li riječ o kosom padežu, redovito Vladić ima završno -l, npr. Mrkodol
16,25; Mrko-dola 19,21; Uzdola 18,18; Uzdol 95,14; 96,8 i Dolnja vast 95,13.
Zadržano završno -l Vladić ima i u slučajevima kada pridjev dolnji ima
opće značenje, npr. dolnje 29,7; dolnjega 25,14; dolnjem 10,6; 10,23; 10,35;
13,1; 14,4; dolnjoj 13,28; 20,23; 68,14; 94,8; nadolnje 51,18 i najdolnje 96,31/32.
Zanimljiva je pojava oblika vrtao 94,8 koji u kosim padežima dobiva -l
te tvori dugu množinu infiksom -ov-, npr. vrtlovom 107,17. Spomenuti je
oblik vjerojatno preuzet iz tradicije7 jer ga ne poznaje ramski govor. Kod
stranih riječi u sredini riječi redovito čuva na kraju sloga završno -l, npr.
apoštolske 39,25; apoštolski 88,11 i apoštolskoga 85,8/9; 88,9/10.
1.2. Glas -h
Iako se u štokavskim govorima glas h često gubi, a u nekima je potpuno nestao,8 za Vladića možemo reći da je dosljedan u njegovu bilježenju. Takva dosljednost može biti isključivo rezultat nasljedovanja
norme.9 Gotovo da i nema razlike u pojavi ovoga glasa u odnosu na
stanje u današnjemu hrvatskom standardnom jeziku. Tako je u Uspomenama moguće sresti glas h svugdje tamo gdje mu je po etimologiji
mjesto. Nalazimo ga na početku riječi, npr. hvale 10,4; heljda 10,5; hitru
52,4; hladnija 102,16 itd., u sredini riječi i na kraju osnove, npr.: ruharnice 102,15; ruharnicom 101,13; Mihovile 12,14; duhao 45,29; oraha 10,12;
mah 19,2; vrha 10,1; graha 10,26; straha 26,1; svrha 28,13 itd., u nastavcima,
npr. gradovih 26,24/25; misijah 101,15; onih 46,11; suhih 65,20; franjevačkih
28,28 itd., te na granici prefiksa i osnove riječi, npr. izhode 45,4; pohođani
7Oblik vrtao ima Ivan Ančić (usp. Marković, 1958: 72).
8 O glasu h Ranko Matasović navodi: „Suglasnik h nestao je u većini štokavskih dijalekata
tijekom 17. i 18. st. Premda je vjerojatno da se u govoru ponegdje izgubio i prije, prve pisane potvrde za njegov gubitak pronalazimo kod pisaca rođenih u prvoj polovici i sredinom
17. st. (...) Međutim, suglasnik h ponovno je uključen u standardni jezik tijekom 19. st. Pri
tome je važnu ulogu odigrala činjenica da je h očuvano u dubrovačkom govoru“ (Matasović,
2008: 165).
9 Isključivo su normativni razlozi Vladićeve dosljedne uporabe glasa h jer franjevačka spisateljska tradicija redovito ispušta ovaj glas (usp. Marković, 1958: 60-66). Glas h nije čest ni u
ramskom govoru (usp. Okuka, 1983: 51-55).
prosinca 2014.
115
Šimun Novaković
47,7; shara 53,19 itd. Dosljednu uporabu glasa h ilustriraju i primjeri hrđavi 44,1 i hrđu 66,24.10 Ponekad želja za nasljedovanjem norme može
dovesti i do pogrješne uporabe nekog oblika. Tako kod Vladića bilježimo oblik marhu 100,13; 102,21 koji danas na mjestu glasa h ima glas v.11
Na mjestu latinskoga ch zabilježili smo i dva stilski markirana oblika s
glasom h, npr. Hrist 56,22 i hrišćani 57,6. U ostalim riječima latinskoga
podrijetla glas ch zamijenjen je glasom k-, npr. kronike 34,13; kronlogije
35,4 itd. U posuđenici patrijarh Vladić nije dosljedan u bilježenju glasa
h. Nasuprot samo jednoga registriranog oblika s glasom h patriarh 84,8,
imamo nekoliko primjera u kojima se glas h izostavlja, npr. patrijara
50,25; 51,10; 54,15; patrijaram 51,12 i patrijarom 54,24.12 Vladić je posebno
dosljedan u bilježenju glasa h u turcizmima i muslimanskim vlastitim
imenima, npr. Hadži-Ali-paša 14,5; ćehaja 81,32; habatio 64,34; halvatnija 13,11; haramije 12,13; 35,26/27; 35,29; 37,21; haram-baša 12,13; harem 89,19;
96,32; hasna 96,24; hevlija 91,6; hrmza 14,12; kahvedžije 99,13; muhtari
99,12; podharačiti 51,3; spahija 81,9 itd. Jedinu izraženiju nesigurnost kod
bilježenja glasa h Vladić pokazuje u konsonantskoj skupini -hv- koju
koristi pravilno, npr. hvala 104,7; hvat 64,11; shvaćao 105,10 i zahvalnosti
30,27, ali ponekad koristi skupinu hv- umjesto glasa f,13 npr. uhvala 59,13;
uhvanje 47,26; 69,10 i uhvanjem 61,27. Vidimo da se nastala grješka veže
isključivo uz osnovu ufa-. Čini nam se da bi objašnjenje ove pojave mogli tražiti u ramskome govoru u kojem, također, postoji kolebanje oko
uporabe skupine hv-.14 Vladić je vjerojatno pretpostavio da se na mjestu
10 Norma hrvatskih vukovaca poslije nije bila za dosljedno bilježenje glasa h u ovakvim pozicijama. Tako Tomo Maretić u svojoj gramatici navodi „Ali bez h treba pisati i govoriti ove
riječi: rđa, rđav, rvati se, rzati (...). Zlo je pisati i govoriti hrđa, hrvati se, nahuditi, lahko i t.
d“ (Maretić, 1899: 13-14).
11 Ovakvu vrstu substitucije glasa v glasom h, čak i u obliku marha, zabilježila je Herta Kuna
u jeziku Bosanskog prijatelja (usp. Kuna, 1983: 70). Oblik marha je stilski obilježen te jezični
savjetnici preporučuju uporabu oblika stoka (usp. Barić, 1999: 807).
12 Herta Kuna je u jeziku Bosanskog prijatelja zabilježila oblik patriarku, dakle bez glasa h
(usp. Kuna, 1983: 70).
13 Fra Filip Lastrić, također, na mjestu suglasničke skupine hv ima glas f (usp. Kuna, 1967: 103).
Ista je situacija i u jeziku fra Lovre Šitovića (usp. Kuna, 1961: 140) te u jeziku Bosanskog prijatelja (usp. Kuna, 1983: 71).
14 Pišući o sekvenciji hv- u ramskome govoru Miloš Okuka navodi „Inicijalna sekvenca hv- i
hvat- redovno se svodi na /f/ kod obje grupe govornika“ (op. a.: misli na Hrvate i Muslimane), (Okuka, 1983: 55).
116
HUM IX (2014.) 11-12
NEKE OSOBITOSTI KONSONANTSKOG SUSTAVA USPOMENA O RAMI I RAMSKOM FRANJEVAČKOM SAMOSTANU
svakoga f iz organskog idioma, u normi pojavljuje hv. Doduše to je i
istina u nekim slučajevima, npr. hvala/fala, uhvatit/ufatiti i sl. Međutim kod glagola ufati, odnosno imenice ufanje, to nije slučaj. Nestabila
artikulacija glasa f, odnosno gubitak glasa h u ramskom govoru, samo
su doprinijeli takvoj nesigurnosti jer bi Vladić sigurno bolje uočavao
razliku između oblika u kojima dolaze glasovi f i hv, odnosno imao bi
urođen osjećaj za razlikovanje spomenutih glasova. Zabilježen je i oblik
odma15 87,26, što je neznatno u odnosu na 42 pojavljivanja oblika odmah
15,20 itd. Da se oblik bez glasa h ne čuje u ramskome govoru, ovu bi
pojavu, zbog samo jednoga zabilježenog primjera, bili skloniji tumačiti
tiskarskom pogrješkom.
1.3. Glas -f
Glas f je kasnije ušao u hrvatski suglasnički sustav, i to uglavnom s
posuđenicama. Ulazio je najprije preko latinskih izraza s glasovima f i
ph, a potom preko njemačkih i turskih riječi. Prilagodio se hrvatskome
fonološkom sustavu, gdje funkcionira kao bezvučni glas, koji nema svoga zvučnog parnjaka. Stabilizacija glasa f u hrvatskome glasovnom sustavu nije se dogodila odjednom. Prošao je kroz nekoliko prilagodbenih
faza, pri čemu je u nekim dijalektima i izgubio svoja prvotna obilježja,
izjednačivši se s nekim od postojećih hrvatskih glasova koji su mu bili
bliski po artikulaciji. Većinom je riječ o glasovima p ili v, (usp. Moguš,
1971: 68) pri čemu oblici riječi sa spomenutom substitucijom uglavnom
ne ulaze u hrvatski jezični standard. Upravo substituciju f>p srećemo
kod Vladića u primjerima pratre16 86,31 i patru 12,5, s tim što je u posljednjem primjeru došlo do nenamjernog ispuštanja glasa r. Međutim
puno češće Vladić ima oblik fratar 86,5; fratarka 27,30/31 i sl. Osim navedenih primjera, uporaba glasa f u Uspomenama je dosljedna i ničim
ne odstupa od uporabe toga glasa sukladno tadašnjoj normi. Tako glas
f često srećemo u turcizmima, kao i u ostalim općim imenicama orijentalnog podrijetla, npr. fenjer 27,11; fes 13,16; ferman 51,13 itd. Već smo
15Oblik odma zabilježio je i M. Okuka u govoru Rame (usp. Okuka, 1983: 53).
16 M. Okuka u Govoru Rame konstatira da je oblik „pratar nešto češće u G. Rami“, nego u
ostalom dijelu ramskoga područja (Okuka, 1983: 56).
prosinca 2014.
117
Šimun Novaković
spominjali da je glas f u hrvatski glasovni sustav ulazio i preko latinskoga. Stoga ga srećemo na mjestu latinskog f i ph. Većinom je riječ o
vlastitim imenicama i terminima vezanim za crkvu, upravu, školstvo i
sl., npr. definitor 54,5; grofa 60,25; kartografija 19,9; oficiatura 30,4; profesor 55,1; specificirano 54,29; Kristofora a Forolivio 33,11; Farlati 44,21,
itd. U ovu skupinu možemo uvrstiti i izraze falinga 52,4; fenića 59,10;
francuzkoga 108,11; Francezka 108,12; fruli 12,18; forinta 104,23, itd., koji su
također stranoga podrijetla.
1.4. Afrikate
Afrikate č, ć, dž17 i đ nastajale su u hrvatskome jeziku kao rezultat
različitih glasovnih promjena, ali i kao rezultat prilagodbe određenih
glasova iz stranih jezika iz kojih je hrvatski jezik posuđivao. Većina riječi u kojima se pojavljuju ovi glasovi u Uspomenama ničim ne odstupaju
od njihove uporabe u današnjemu hrvatskom jeziku, a niti od norme
zagrebačke filološke škole. Ovdje ćemo prikazati samo one osobitosti
koje odstupaju od tada važeće norme, a čija se pojava može vezivati uz
utjecaj organskog idioma ili spisateljske tradicije.
Vezano za uporabu glasa č skrećemo pozornost na oblik jednoč 37,11;
47,26; 56,7; 63,23; 90,15; 98,18; 105,21 i na jednoč 56,7.18 Može se sresti i oblik
jednom, ali uvijek ima značenje broja, a ne priloga. Oblik jednoč i danas
se može čuti u Rami te je vjerojatno otuda i preuzet. U nekoliko primjera imamo zamjene č>ć, odnosno ć>č, koje nisu u skladu s jezičnim
zakonima hrvatskoga jezika, a ni bilo koje norme. Izdvajamo primjere
pomaće 60,1; svećanimi 91,13; svećanosti 45,14; Beć 60,3 i bašći 57,17. Iste
riječi smo zabilježili i s afrikatom č, npr. svečaniju 11,4; Beč 59,2; 59,34;
Beča 60,4; 60,15 i Bečom 60,18; 60,22/23; 61,4. Otvoreno je pitanje je li ovdje riječ o tiskarskim grješkama ili stvarnom nerazlikovanju afrikata č
i ć. Hrvati govornici ramskoga govora jasno razlikuju spomenute afri17Glas dž u Uspomenama uglavnom se javlja u riječima turskoga podrijetla, npr. badžu 80,31;
džamijam 11,14; džuluz 82,11; Hadži-Ali-paša 14,5; kahvedžije 99,15; kiridžinsku 12,16; odžak
11,18; medžilisu 15,15; sandžak 24,7; pandže 47,30 itd. Nema posebnih osobitosti koje bi izdvajale uporabu ovoga glasa u odnosu na ustaljenu tradiciju ili tadašnju jezičnu normu.
18 M. Okuka u govoru Rame također je zabilježio oblik jednoč (usp. Okuka, 1983: 57).
118
HUM IX (2014.) 11-12
NEKE OSOBITOSTI KONSONANTSKOG SUSTAVA USPOMENA O RAMI I RAMSKOM FRANJEVAČKOM SAMOSTANU
kate.19 Približno isti broj primjera smo zabilježili i s pojavom ć>č, npr.
nači 51,26; saobčiti 50,7; večinom 83,5 i zvekečuć 66,15. Međutim i ovdje
su češći pravilni oblici, koji se pojavljuju više puta, npr. naći 12,2 saopći
89,21; izobćiti 29,20; većinom 12,19 itd. Činjenica da imamo približno ist
broj primjera s pojavom prijelaza č>ć i ć>č daje nam pravo zaključiti da
je riječ o slučajnim grješkama, a ne o bilo kakvom utjecaju sa strane, tj.
utjecaju organskog idioma ili spisateljske tradicije. Da imamo zabilježenu samo promjenu č>ć, podrijetlo bi joj morali tražiti u nekim štokavskim govorima jer dobar dio Hrvata središnje Bosne u svom govoru ima
spomenutu zamjenu.
Vladić pokazuje nesigurnost kod glasa đ20 samo u jednom obliku.
Pored uobičajnih oblika čijagod 19,9; god 99,25; kako god 92,14; kakovu
god 15,5; kako god 50,4; štogod 58,18; i tkogod 55,19; 79,9, zabilježili smo i
oblike kako gođ 101,26; štogođ 52,3; 100,21 i tkogođ 45,9.
2. Realizacija suglasnika nastalih glasovnim promjenama
Tijekom jezičnog razvoja u dodir su dolazili određeni glasovi s različitim artikulacijskim svojstvima, što je za sobom povlačilo potrebu
smanjenja glasovne napetosti u takvim suglasničkim skupinama. Smanjenje glasovne napetosti u takvim suglasničkim skupinama moglo je
imati različit karakter, bilo da je riječ o slijevanju suglasničke skupine u
jedan glas, gubitku određenog glasa, umetanju vokala između članova
suglasničkog skupa, jednačenju artikulacijskih svojstava jednoga člana
suglasničke skupine prema drugom članu i dr. Kod pisaca, posebno u
predstandardnom razdoblju, postojale su dvojbe kako pisati, prema izgovoru, tj. fonološki ili prema izvornom obliku riječi, tj. morfonološki.
19 O odnosu glasova č i ć u ramskom govoru M. Okuka navodi „na nerazlikovanje afrikata
otpada otprilike jedna trećina ramske teritorije: kotlina sa tzv. urbanijim mjestima i sjeveroistočni dio. To je oko 3200 stanovnika ili 45% od ukupnog broja muslimanskog življa,
odnosno 15% od ukupnog broja žitelja ramske oblasti.“ Kad su u pitanju Hrvati, samo „je vrlo
mali procent Hrvata koji ne razlikuju ove glasove“ (Okuka, 1983: 58).
20Glas đ Vladić dosljedno bilježi, čak i u onima primjerima za koje znamo da se u Rami na njegovu mjestu izgovara j, npr.: dođe 29,11; međa 23,21; 23,25; 23,25; nađeni 57,26; tuđinu 12,26;
zađe 103,27 itd. O kolebanjima u uporabi glasa đ više ćemo se baviti u poglavlju o jotaciji.
prosinca 2014.
119
Šimun Novaković
Zagrebačka filološka škola zalagala se za morfonološki pravopis,21 što je
značilo i određeni prijekid pravopisne tradicije jer je prije narodnoga
preporoda standardizacijski proces išao u smjeru normiranja umjerenoga fonološkog pravopisa. (usp. Brozović, 1978: 62) Isto tako ovdje je
bitno naglasiti da je pojava određenih glasova, koji su nastali kao rezultat provođenja određenih glasovnih promjena, u bliskoj vezi i s pravopisnom problematikom. Stoga pojava određenih glasova ne mora biti
rezultat okolinom neuvjetovane zamjene jednoga glasa drugim, nego
može biti rezultat neprovođenja određenih glasovnih promjena. Izvršenost određenih promjena može biti uvjetovana i dijalektalnom pripadnošću pojedinog govora.
2.1. Sibilarizacija
U Vladićevu tekstu većinom je provedena sibilarizacija. Vezano za
ovu glasovnu promjenu nema bitnih razlika u odnosu na današnje stanje u hrvatskome jeziku. Norma zagrebačke filološke škole nije bila
isključivo za etimološki način pisanja svih riječ, nego su predviđali i
određene izuzetke. Upravo iz Partaševa Pravopisa je vidljivo da se ti
izuzetci odnose i na riječ u kojima se provode palatalizacije. Stoga su
kod Vladića uobičajeni oblici s provedenom sibilarizacijom, npr. brežuljci 17,11; junaci 12,12; sinci 64,17; vuci 47,7; ruci 85,19; vojnici 101,16;
bezi 23,31; knjizi 12,3. Doduše ima i slučajeva neprovođenja ove promjene, npr. Dno-luki 26,17; svjetiljki 27,13; spački 35,10; točki 38,1; raki 38,15;
21 Primjena etimološkoga pravopisa prema načelima zagrebačke filološke škole ne znači da se
sve riječi pišu prema njihovu izvornom obliku. Pogledamo li pravopisna pravila za koja su se
zalagali, postaje vidljivo da su i oni bili svjesni da je primjerenije određene oblike riječi pisati
prema izgovoru. Josip Partaš u svom Pravopisu jezika ilirskog predviđa „Rěči ilirske izvedene ili sastavljene pišu se kako i one, od kojih su ispeljane, t. j. sadrže sastavna i korenita
pismena svojih izvornih rěčih“ ali i dopunja pravilo opaskom „ radi vlastitosti jezika ilirskoga iznimju se od ovoga pravila pismena c, g, h, k, s, ž, zatim d, l, n, t koja se u izvdenih rěčih
često u druge većinom srodne suglasnike pretvaraju“ (Partaš, 1850: 15), nakon čega slijede
primjeri za navedene izuzetke. Iz primjera je vidljivo da je riječ o rezultatima palatalizacije i
jotacije pri čemu predviđa i jednačenja po mjestu tvorbe. O pravopisnoj problematici pisao
je i Antun Mažuranić u svojoj Slovnici hervatskoj. Njegovo pravilo glasi: „Piši onako, kako-te
najlakše mogu razuměti, ako ne svi, a ono barem većina onih, za koje pišeš“ te dalje navodi
„Derži se etymologije (§.56.) donle, dok ona olakšava razumljenje (...) Derži-se blagoglasja
(§.53.) ondě, gdě etymologija smeta razumljenje“ (Mažuranić, 1959: 28).
120
HUM IX (2014.) 11-12
NEKE OSOBITOSTI KONSONANTSKOG SUSTAVA USPOMENA O RAMI I RAMSKOM FRANJEVAČKOM SAMOSTANU
žegi 98,22 i Sutjeski 34,25. Međutim ovdje moramo napomenuti da kod
imenica ženskog roda sa sufiksom -ka i -ga vrlo često izostaje sibiliarizacija. Navedeno nije samo karakteristika jezika pisaca 19. stoljeća, jer
takvih pojava imamo i danas u hrvatskome jeziku.
2.2. Jotacija
Na južnoslavenskome jezičnom prostoru vlada velika šarolikost u
pogledu refleksa starih d’ i t’. Pitanje refleksa glasova d’ i t’ u uskoj je vezi
i s jotacijama.22 Šarolikosti rezultata navedenih promjena doprinijela je
i činjenica da se ova glasovna promjena provodila u nekoliko navrata,
tako da rezultati spomenutih promjena čak ni na hrvatskome jezičnom
prostoru nisu uvijek isti. Navedeno nije isključivo rezultat trodijalektalnosti hrvatskoga jezičnog prostora jer i unutar štokavskih govora refleksi spomenutih glasova nisu uvijek isti. Pojava oblika s provedenom
ili neprovedenom jotacijom u tekstovima druge polovice 19. stoljeća
nije uvjetovana nasljedovanjem jezične norme, nego izvanjskim utjecajima. Norma zagrebačke filološke škole predviđa pisanje oblika s provedenim jotacijama.23
Refleksi staroga t’ i novijega tЬj>tj u jeziku Uspomena ne pokazuju
bitnija kolebanja jer se na njihovu mjestu redovito pojavljuje glas ć, npr.
noć 43,29; pića 43,30; tisuće 84,3 braća 32,9; nesreća 50,23; prućem 92,26
smrću 90,29 itd. Zabilježili smo 24 oblika s promjenom t’>ć koji se pojavljuju 44 puta, a 24 oblika refleksa tЬj>ć koji se pojavljuju 52 puta. Kod
jotacije staroga t’ srećemo jednu nedosljednost kojoj uzrok nije utjecaj
narodnog govora, ali bi vrlo lako mogao biti preuzet iz tradicije ili ondašnje srpske literature koja još iz crkvenoslavenske tradicije ima takve
oblike. Naime na mjestu staroga t’ ponekad imamo konsonantsku skupinu -št-. Tako osim oblika svećenik 39,12; 86,18; svećenika 29,11; 49,5/6 i
svećenstva 43,9; 85,3, srećemo i sveštenici24 35/36,34/1; 62,12/13; 62,13; 83,7;
22 Ranko Matasović govori o prvoj, drugoj i trećoj jotaciji. Prva jotacija se događala u praslavenskom razdoblju, duga se događa nakon gubitka poluglasa, a treća nakon pojave jekavskog refleksa jata (usp. Matasović, 2008: 148-150, 162-163).
23 Ovo se ne odnosi na jotaciju koja se provodi u pojedinim govorima, a koju izaziva glas j iz
jekavskog refleksa jata.
24U Bosanskom prijatelju također imamo oblike sveštenika, sveštenici, opštinam itd., (usp.
prosinca 2014.
121
Šimun Novaković
sveštenik 54,11; 84,13; 84,26; 85,12; 85,27; 86,34; 90,12 i sveštenika 39,2; 54,3;
83,4; 85,22; 86,2; 90,7; 93,17; 95,8. Ova pojava je vezana isključivo za navedeni leksem, jer, primjerice, riječi s korijenom obt’-, koji također u
srpskoj tradiciji ima osnovu opšt-, nikada nema konsonantsku skupinu
-št-, nego isključivo ć, npr. saobći 89,21, izobćiti 29,20; obća 38,5; obće 30,9;
obćega 29,3; obćem 32,2; obći 34,1; 35,24; obćim 25,13; 25,15; obćina 55,8;
94,11; obćinara 106,32; obćine 95,18; 98,2; 98,6; 106,35; obćinu 98,12 i obćoj
68,7; 99,2.
Na mjestu starih d’ i dЬj>dj u Uspomenama redovito imamo glas
đ, npr. međa 23,21; 23,25; 23,25; među 49,6; međaša 80,20; pređom 11,3;
tuđinu 12,26; tuđim 49,21; mlađih 12,20; građom 103,3/4; milosrđa 61,36;
tvrđavom 17,17/18; goveđa 100,7; proviđati 38,25; obrađuje 98,14; događalo
33,2; nuđaše 61,5; obrađen 86,12 itd. Iako se u ramskom govoru na mjestu spomenutih glasova može čuti glas j,25 pojava oblika s glasom đ je
očekivana jer ipak veći utjecaj na pisca ima važeća norma nego organski idiom. Toponim Mejnik 23,19, izveden iz imenice međa, ne možemo
smatrati odstupanjem ili utjecajem organskog idioma, nego izvornim
preuzimanjem toponima Mejnik.
Puno je kompleksnija situacija kod refleksa t’ kada je dio suglasničke
skupine skЬj>skj. Kao rezultat mogućnosti različitog refleksa spomenutih skupina dugo su u hrvatskoj spisateljskoj tradiciji supostojali štakavsko-šćakavski oblici.26 Međutim, kako je odmicao standardizacijski
proces, prevagu su preuzimali štakavski oblici, te o štakavko-šćakavskoj
problematici tijekom 19. stoljeća nije bilo posebnih rasprava. Isto tako,
bitno je napomenuti da ramski govor spada u skupinu šćakavskih govora, te je navedena činjenica mogla rezultirati i pojavom određenih
šćakavskih oblika u jeziku Uspomena. Doista Vladić umjesto sekvencije
-št- ponekad ima -šć-,27 npr. pokojišće 88,15; pokojišću 26,11/12; i vatriKuna, 1983: 76).
25 Na mjestu nekadašnjega d’ i dЬj u ramskom govoru imamo glas j. Stoga su u Rami i danas
česti oblici meja, mejaš, preja, gospoja, tuja itd. (usp. Okuka, 1983: 65).
26 O štakavsko-šćakavskoj dihotomiji tijekom izgradnje hrvatskoga jezičnog standarda, kao i
okolnostima koje su uvjetovale izbor štakavštine, pisao je Dalibor Brozović (usp. Brozović,
1978).
27 Rezultat jotacije skupine stЬj može u štakavskim govorima biti i skupina -šć-. Zbog toga
se kod Vladića javljaju šćakavski oblici koji ničim ne odstupaju od norme, npr. ušća 9,3;
122
HUM IX (2014.) 11-12
NEKE OSOBITOSTI KONSONANTSKOG SUSTAVA USPOMENA O RAMI I RAMSKOM FRANJEVAČKOM SAMOSTANU
šću 70,20. Međutim, broj primjera sa skupinom -št- daleko je veći jer
smo zabilježili 33 različita štakavska oblika koji se pojavljuju 67 puta,
npr. baštinu 22,7; gušterom 71,6; ognjište 96,9; štete 37,25 itd. Budući da
smo zabilježili samo tri gore navedena šćakavska oblika, prevaga štakavskih oblika je očita. Vladić pokazuje manje kolebanje i kod naziva
ramskog sela Trišćani. Sigurno da je skupina šć bila uzrok ovakva kolebanja. Tako smo zabilježili nepravilne oblike Trieščani 96,7/8 i Triesćanih 94,7, ali daleko je češća pravilna uporaba, npr. Triešćana 20,24;
88,16; Triešćane 94,28; 101,13; Triešćani 94,15; Triešćanih 88,14; Triešćanski
14,6.28 Kod toponima Grkašnica Vladić ima sekundarni šćakavizam, npr.
Grkašćice 19,21; Grgašćici 98,9 i Grkašćicom 20,10. Kolebanja štakavskih i
šćakavskih oblika posebno su izražena kod određenih glagolskih oblika.
Naravno i ovdje su štakavski oblici brojniji, npr. dopušta 34,30; dopušten
91,17; pušta 87,36; kršteni 34,9; 49,20; krštenog 37,3; 83,2; krštenom 92,6/7;
premješten 101,13; smješten 95,15; smješteno 54,27; skrštenih 50,6; oklaštrena 96,2; tište 63,26; uvršten 32,12 itd.29 S druge strane imamo i popriličan
broj šćakavizama, npr. odpušćen 81,21; zapušćan 11,27; zapušćeni 105,28;
pripušćalo 51,20; nedopušćao 36,1; pripušćao 103,11; kršćenoga 95,9; kršćenim 67,7; izviešćeni 37,9 i potišćeni 62,5. Uspoređujući u ovoj kategoriji broj štakavskih i šćakavskih oblika, došli smo do zaključka da u
Uspomenama ima 18 štakavskih i 9 šćakavskih oblika. Zabilježili smo
jedan slučaj nepravilnog refleksa skupine skj30 u primjeru košćata 11,30,
kršćana 11,25; kršćanska 35,32 itd. Uobičajni su šćakavski oblici i kod imenica s osnovom
na -st-, npr. korišću 10,9; pobožnošću 45,7; počašću 59,31; postojanošću 108,9; strogošću 108,2
i žalošću 69,16. Skupina -šć- nastaje i kao rezultat tvorbe komparativa nekih pridjeva, npr.
češće 12,4; 86,15; češće krat 33,7; 96,21; čvršća 107,27; čvršće 58,27; najžešći 61,1; najžešćom
60,12 itd.
28 Izvorni naziv ovoga sela je Trišćani. Vidimo da Vladić ikavski oblik Trišćani zamjenjuje
jekaviziranim oblikom s refleksom jata ie što je u duhu tadašnje norme zagrebačke filološke
škole. Ipak zbog skupine -šć- Vladić pokazuje nesigurnost kod uporabe naziva navedenoga
sela.
29 U određenim slučajevima možemo imati suglasničku skupinu -št- koja nije rezultat jotacije
starih suglasničkih skupina. U oblicima poštivati 96,13; pošten 66,20; poštenu 66,20 i poštenje
44,30; 104,13 imamo skupinu -št-, koja je nastala od počЬten. Na istom tragu su i oblici ništećeg 56,25; ništećemu 56,32; uništen 37,10/11; uništene 69,20; uništi 53,19 i uništiti 61,11; 70,17
koji u svojoj osnovi imaju oblik ničЬto.
30 Suglasnička skupina zdj pravilno se realizira jer smo zabilježili oblike grožđa 10,16 i gvožđe
64,9; 89,12.
prosinca 2014.
123
Šimun Novaković
umjesto pravilnog koščata. (usp. Barić i dr., 1999: 740). S druge strane
nalazimo štakavski oblik imenice košticu 56,11. Isto tako zabilježili smo i
šćakavski oblik zaišće 86,24.
U nekoliko primjera imamo pojavu tzv. treće jotacije koja se provodi
u nekim štokavskim govorima, ali ne i u ondašnjoj normi niti u ramskome govoru. Pojava oblika gđeno 86,6; 96,11, rezultat je upravo spomenute promjene. Nasuprot navedenom obliku, imamo dva puta registriran
oblik bez provođenja jotacije, npr. gdjeno 14,26; 45,33. Postavlja se pitanje
otkuda navedeni oblici u Vladićevu jeziku, jer ih nije mogao preuzeti
iz svoga organskog idioma. Držimo da je važno napomenuti da u svim
drugim slučajevima skupina -dj- ostaje bez provedene jotacije, npr. gdje
45,27; ovdje 42,2; djevojke 13,16; ondje 46,1; djecu 45,7 itd. Slično se može
reći i za pojavu oblika proćerani 79,8.31 Nasuprot navedenom primjeru,
uvijek srećemo oblike bez provedene jotacije u skupiti -tj-, npr. odtjerali
45,10; protjerani 80,1; 82,24; protjeraju 87,29; protjerati 107,3; tjerani 57,2;
79,2; tjerati 106,6;
Različitost refleksa skupina -jt- i -jd- u hrvatskim dijalektima otvara
mogućnost pojave različitih grješaka uvjetovanih utjecajem organskog
idioma na pisca. Iako „ramski govor spada u one ikavske govore u kojima su različite sudbine sekvenci -jt- i -jd-“ (Okuka, 1983: 66), kod Vladića uglavnom nema traga tome utjecaju.32 Jedino odstupanje od norme
predstavlju oblici iđu 54,20; 57,10; 67,7 i iđe 65,6; 96,19; 104,31, koji se i danas mogu čuti u Rami. Jednom se javlja oblik ide 17,3. Rezultat refleksa
skupine -jt- isti je u ondašnjoj normi i ramskome govoru. Stoga na tome
mjestu uvijek nailazimo na glas ć, npr. doći 22,16; ići 42,28; naići 12,2; otići
48,12; poći 64,18 i proći 84,27.
Tijekom jezičnog razvoja u štokavskim govorima, na kojima je izgrađen hrvatski jezični standard, jotirale su se i skupine vЬj, pЬj, bЬj, mЬj, i
fЬj. Kao rezultat spomenute promjene nastaju palatalne skupine plj, blj,
mlj, vlj i flj. Vladić većinom ima provedenu ovakvu jotaciju, npr. groblje
31 U jeziku Bosanskog prijatelja također imamo oblik proćerali (usp. Kuna, 1983: 82).
32 Vladić uglavnom ima -jd- >đ, npr. dođe 14,31; dođemo 64, 21; dođoše 65,21; dođu 61,21; nadođoše 98,32; nađe 15,10; nađem 19,4/5; nađeni 57,26; nađenom 15,23; nađosmo 52,3; nađoše
59,21/22; nađu 57,17; naniđu 57,11; nenađosmo 31,18; pronađemo 33,25; pođe 47,12; prieđimo
28,4; priđoše 68,9; sađe 65,34; uđe 31,19; uniđoše 98,21 i zađe 103,27.
124
HUM IX (2014.) 11-12
NEKE OSOBITOSTI KONSONANTSKOG SUSTAVA USPOMENA O RAMI I RAMSKOM FRANJEVAČKOM SAMOSTANU
26,13; 27,32; 57,7; 57,28; 91,8; 91,9; kalemljene 10,24; primljen 96,1; življi 11,32;
župljani 101,33 itd. Međutim, kod skupina vЬj i mЬj otkrili smo i primjere neumetanja epentetskog l, npr. bogoslovje 54,28; mučenikoslovje 37,1;
mučenikoslovjem 36,2; krvju 50,14; zanimivije 88,26; i zanimivosti 33,22.
Za primjere bogoslovje, mučenikoslovje i zanimljivije nismo našli potvrda s skupinom vlj, odnosno mlj. S druge strane nasuprot primjeru krvju,
nalazimo i primjer krvlju 96,10. Isto tako u tekstu se nalazi i oblik zemje
102,14. Upitno je možemo li navedeni oblik smatrati izostankom umetanja epentetskog l jer se oblik zemlje pojavljuje 15 puta, a ostali oblici
imenice zemlja u dodatnih 16 primjera, te bi se ovdje prije dalo govoriti
o tiskarskoj pogrješci. Jekavski refleks jata uvjetovao je pojavu manje
uobičajne skupine plj, npr. pljen 60,8 i Spljetu 80,11.
Zanimljivi su oblici pomoćju 89,20; 94,15; 95,17; noćju 38,26 i stvarju
100,5.33 Vjerojatno je u ovome slučaju riječ o analoškom preuzimanju
nastavka -ju imenica sa završetkom osnove na -st kod kojih dolazi do jotacije. Međutim ovdje u primjerima pomoćju i noćju već imamo ispred
glasa j palatalni glas.
2.3. Jednačenje po zvučnosti
Vladić većinom prefikse iz-, od-, pod-, s- i raz-34 koristi u izvornom
obliku, bez bilo kakvih promjena uvjetovanih glasom koji dolazi nakon
prefiksa. Zabilježili smo 54 riječi s prefiksom iz- u kojima postoje uvjeti
za jednačenje po zvučnosti, a da se spomenuta glasovna promjena ne
provodi. Postoji i manji broj primjera u kojim je jednačenje po zvučnosti provedeno, npr. iskreni 12,25; ispod 9,13; istok 16,10; 23,26; 23,27; istoka
9,7; 87,6; istočnjaci 44,7/8; grčko-istočne 56,12; grčko istočnjaci 44,7/8; grčkoistočnjaka 51,1; i iskrnjega 62,7. Kod prefiksa od- također se jednačenje uglavnom ne provodi. Pored 41 riječi bez jednačenja, zabilježili smo
samo dva primjera s jednačenjem po zvučnosti. Tako se umjesto prefiksa
od- pojavljuje prefiks ot- u primjerima otakali 1,19 i otpočeta 27,18. Slična je situacija i s prefiksom pod-. Nasuprot jednog slučaja provedenog
33 Sličnu pojavu ima i fra Ivan Ančić (usp. Marković, 1958: 75).
34 Ovdje su navedeni samo oni prefiksi kod kojih su zabilježena manja kolebanja.
prosinca 2014.
125
Šimun Novaković
jednačenja u primjeru potlačeni 64,20 stoje 22 riječi bez jednačenja. Prefiks s- ima 18 riječi bez jednačenja, a nekoliko sljedećih s jednačenjem,
npr. nezgodami 99,6; ne zgodna 103,15; zgodnije 13,29; zgodno 93,14; zgodu
38,2; 90,18; zgrade 26,20 i zboriti 86,28. S prefiksom raz- imamo 30 riječi bez jednačenja i ispadanja suglasnika, npr. razsrđen 34,12; raztuženi
57,20; razsrđena 66,13, razsijaše 79,5 itd., a nekoliko sljedećih s jednačenjem, a potom ispadanjem suglasnika, npr. rasap 63,25; rastati 67,17;
rastavi 70,5 i rastane 70,6. Sukladno etimološkom pravopisu, asimilacije
se nisu provodile ni na granici osnove i nastavka riječi. Izuzetak je oblik
nutkaše 61,5. Odstupanje imamo u oblicima igda 35,31; negda 13,33; negdanjeg 71,5 i nigda 25,17, koji su nastali jednačenjem nakon gubitka nepostojanog a u obliku nekЬda. Spomenuti tip asimilacije zabilježili smo
u 4 oblika koji se pojavljuju 29 puta. Vidimo da je riječ o dosta malom
broju provedenih asimilacija, te se spomenuti oblici mogu smatrati slučajnim pogrješkama. Vezano za bilježenje glasovnih promjena, Vladić
prilično dobro nasljeduje tadašnju jezičnu normu. Sigurno su odstupanju od provođenja glasovnih promjena doprinijela tadašnja pravila
koja su predviđala načelo blagoglasja i načelo izgovora. Sigurno piscima
uvijek nije uvijek bilo lako odgonetnuti kada primijeniti jedno, a kada
drugo načelo.35
2.4. Redukcija suglasnika
Vladić vrlo često pokazuje kolebanje u redukciji suglasnika, pri čemu
su najčešće redukcije glasova d i t. Takve pojave su više na tragu starije spisateljske tradicije, nego li nasljedovanja važeće norme. Redukciju
glasa t imamo u primjerima korisne 58,19; neodvisni 39,23; ne zavisnu
28,17; nezavisne 81,5; zavisni 24,2; prekrasan 97,22; 105,33 i prekrasno 10,15;
70,2/3. Nasuprot spomenutim oblicima s redukcijom, zabilježili smo
34 riječi bez redukcije, npr. bolestnik 56,2; mastno 99,16; 99,19; mjestnog
35 „Blagoglasja načelo zahtěva, da-se u svakoj rěči pišu uprav ona slova, koja-se na onom městu lakše izgovaraju, te-se s toga običnije čuju u govoru; dakle sa svimi preglašivanji“ a „Načelo bližnjeg izgovora (etymologije) u načinu pisanja rěčih ište, da-se u svakoj rěči pišu ona
slova, koja-se u bližnjem korenu nalaze tako, da slabi suglasnici ostanu uvěk slabi (§.11.), a
jaki uvěk jaki“ (Mažuranić, 1859: 26-27).
126
HUM IX (2014.) 11-12
NEKE OSOBITOSTI KONSONANTSKOG SUSTAVA USPOMENA O RAMI I RAMSKOM FRANJEVAČKOM SAMOSTANU
17,25; obiestni 68,7; obrastlih 17,8; postnom 56,13; ustmenoj 99,2; vrstna
44,21; 97,6; 100,29; zavistna 56,7; ustmenoj 99,2 itd. Primjera s mogućnošću provođenja ili izostanka redukcije glasa d nema puno. Izdvajamo
primjere s izostankom redukcije dohodci 94,17 i redci 34,8. Oblik srdce
87,27 usamljen je u Uspomenama jer nasuprot njega imamo srce 57,21;
60,25; 62,7; 64,7; i srca 69,15; 96,19; 100,17. Vjerojatno su analoške prirode
gubitci glasa d iz osnove glagola pasti, npr. izpane 64,35; pane 87,33; prepane 65,1 i spane 65,35. Zabilježili smo i jedan oblik s očuvanim d, npr.
propadne 59,17. U obliku neodvisni 39,23 imamo umetnut glas d.
U obliku gardianu 12,15 imamo gubitak glasa v u suglasničkoj skupini
gv-. Nasuprot spomenutomu, imamo daleko češće oblike gvardian 49,11;
gvardiana 51,22 itd. S inicijalnim gv- zabilježili smo u 9 različitih oblika
riječi gvardijan, koji se realiziraju 43 puta. Kod nekih priloga Vladić
izostavlja završno -n, npr. dokle 34,14; dotle 34,12; ovdale 18,17; 18,20, ali su
zabilježeni i oblici sa završnim -n, npr. doklen 22,26; dotlen 23,27; ovdalen 10,17; odaklen 65,4.36 U obliku priloga protiv izostavljen je glas v, npr.
proti 20,25; 34,1; 40,5; 51,12; 54,11; 56,23; 56,23; 60,31; 60,32; 61,2; 64,13; 84,10;
87,31; 103,9. Oblik protiv nismo zabilježili, ali glas v imamo redovito u
drugim vrstama riječi s osnovom -protiv-, npr. naprotiv 22,21; 94,2; protivna 29,19; protivnika 59,12; 69,21; protivnoj 90,33 i protiviti 93,32.
U nekoliko izdvojenih slučajeva zabilježili smo i sliven izgovor konsonantskih skupina. Tako se suglasnička skupina -tski reducira u -cki.
Taj smo primjer zabilježili u nazivu grada Imocki 43,17; 54,17 i Imockoga
97,11; 110,15, te kod pridjeva tvorenog od iste imenice imockoga 97,11.37
Ovaj oblik, ne samo da odstupa od etimološkog načina pisanja, nego
je otišao i korak dalje jer ovakav oblik ne predviđa ni današnja norma s
fonološkim pravopisom.
36 Ramski govor pokazuje dosta šarolikosti u ovom pitanju. Nailazimo na priloge sa završnim
-n, npr. tuden, ovdalen, oklen, doklen, dotlen, ali i bez završnog -n, npr. ovdole, otadle, okle
itd. (usp. Okuka, 1983: 117).
37 Ovakva promjena česta je u narodnom govoru, a to nam potvrđuje i Svetozar Marković u
opisu jezika fra Ivana Ančića (usp. Marković, 1958: 82).
prosinca 2014.
127
Šimun Novaković
2.5.Depalatalizacija
Depalatalizaciju kao jezičnu pojavu uočio je i sam Vladić. U opisu
ramskoga govora navodi „naročito muhamedanci mjesto lj upotrebljavaju samo j, n.pr. mjesto nedilja kažu nedija, mjesto ljubav kažu jubav
itd“ (Vladić, 1882: 13). Budući da mu je pojava depalatalizacije bila poznata, kao osobina narodnoga govora, postavlja se pitanje otkuda u
Vladića oblici Maklen 106,30/31; Maklena 105,32; 106,33 i Maklenu 107,7.
Danas se za naziv te planine koristi oblik Makljen. Ovakav tip depalatalizacije lj>l uočio je Okuka u nekim selima Donje Rame. Budući da je i
sam Vladić uočavao pojavu depalatalizacije u nekim govorima, malo je
vjerojatno da je sam upao u tu zamku koristeći narodni, umjesto standardnog oblika. Ovdje je vjerojatno riječ o preuzimanju izvornog oblik,
s pretpostavkom da se uistinu u Rami prije stotinjak godina govorilo
Maklen, a ne Makljen. U još nekoliko slučajeva kod nekih drugih riječi nailazimo na depalatalizirane oblike, npr. Scipe-Pajići 95,14; domacoj
102,7; svibja 89,25; nasast 19,26 i izselenju 80,23. Kod pridjeva tvorenog od
imenice Duvno javljaju se dvostrukosti kod tvorbe. Pored oblika s palatalnim glasom duvanjska 42,6; 44,26; duvanjske 10; 13; duvanjskoj 42,26 i
duvanjski 45,19; 45,21, nalazimo i oblike duvansko 16,25 i duvanskom 20,1.
Isto tako posuđenicu inženjer imamo bez glasa nj, npr. inžinira 105,6;
107,18/19 i inžinirskog 104,30. Imenica danak ima oblik danjak 51,1/2. Međutim imamo i obratne slučajeve da se pojavljuju palatalizirani glasovi
umjesto nepalataliziranih, npr. Vrljike 37,6 i privolju 94,5. Možemo ovdje
spomenuti i pridjeve travanjski 24,5; 24,6/7 i travanjskoj 24,14 koji se
odnose na naziv grada Travnika.
2.6. Razjednačavanje suglasnika
U tekstu Uspomena zabilježili smo samo nekoliko primjera razjednačavanja suglasnika. To se događa u skupu -mnj->-mlj- u riječi pomljivo 86,12. S druge strane imamo oblike bez razjednačavanja, npr. pomnjom 38,9/10; 53,18 i najpomnjivije 56,29; 70,1. U oblicima počme 93,28;
101,32; počmem 19,3 i počmu 57,29; 65,24, imamo zamjenu čn>čm. Nismo
128
HUM IX (2014.) 11-12
NEKE OSOBITOSTI KONSONANTSKOG SUSTAVA USPOMENA O RAMI I RAMSKOM FRANJEVAČKOM SAMOSTANU
registrirali nijedan oblik s osnovom počn-. Ovdje je očito riječ o dijelaktalnoj crti preuzetoj iz ramskoga govora.38
3. Ostale suglasničke alternacije
Kao i kod nekih starijih franjevačkih pisaca, tako i kod Vladića primarna grupa -st- u stranim riječima glasi -št-,39 npr. apoštolske 39,25;
apoštolski 88,11; apoštolskoga 85,8/9; 88,9/10; pištolu 87,11. Ostale riječi
stranoga podrijetla sa skupinom -st- nemaju navedenih promjena, npr.
kustodija 29,4; kustos 29,9; administrator 40,6/7; studium 54,27; o. Kristofora 33,11 i ministru 108,11. U latinskim izrazima kustodija i kustos imamo u jednom primjeru promjenu s>d te srećemo oblik kustoda 32,23
umjesto kustosa. Inače je oblik kustos daleko češći, npr. kustos 29,5; 29,9;
29,11/12 itd.
Vladić pokazuje nesigurnost kod imenica s tvorbenim sufiksom
-čЬstvo pri čemu koristi, sukladno normi zagrebačke filološke škole,
etimološke oblike dušobrižničtva 39,1; junačtva 64,5; junačtvu 59,26 i
junačtvom 60,1. 40 Iste smo imenice zabilježili i sa sufiksom -štvo, npr.
dušobrižništvo 84,11 i siromaštvo 10,19; 51,20; 94,18. Etimološki su pisani i
oblici družtvu 12,8; 60,28; 67,25; 86,31 i množtvom 54,15. Fonološke oblike
ovih riječi nismo zabilježili. Manje je uobičajen slučaj gubljenja glasa
-s- iz skupine -stvo. Takav smo oblik zabilježili u riječi pokućtvom 38,6.
Možda je riječ o nenamjernoj pogrješci jer navedenu riječ nalazimo i u
obliku pokućstvo 52,34/35. Neobične tvorbene sufikse imamo i u primjerima kuhačevim 56,11, poljački 60,6 i poljačka 60,11.
Kod Vladića isključivo nalazimo oblike crljenim 13,27; crljenom 13,27
i crljenu 13,16; s promjenom v>lj.41 U današnjem ramskom govoru također imamo oblik crven, iako ostaje otvorena mogućnost da se u ranijim
razdobljima koristio i oblik crljen.
38 M. Okuka bilježi da se u Rami dosljedno koriste oblici počme i sl. (vidi Okuka, 1983: 110).
39 Sličnu pojavu bilježi Herta Kuna u jeziku Bosanskog prijatelja, s tim da su oblici sa -st- češći
(usp. Kuna, 1983: 92). Darija Gabrić-Bagarić navodi da Ivan Bandulović u primarnoj skupini
kod stranih riječi uvijek ima st<št (usp. Gabrić-Bagarić, 1989: 92).
40 Kolebanje ovakve vrste javlja se i kod starijih franjevačkih pisaca (usp. Marković, 1958: 79)
41 Naglašavamo „da Divković ima redovito crven, dok Ančić i zapadniji štokavci, kao i Dubrovčani, imaju isključivo crļen“ (Kuna, 1967: 120).
prosinca 2014.
129
Šimun Novaković
U obliku dvonjice 12,19 dolazi do metateze glasova -jn-, a u obliku
dusle 12,9 do zamjene glasova g>d. Oblik dvojnice nismo zabilježili, ali
jesmo gusle 12,7 i gusala 12,19. U obliku konopnom 11,3 imamo lj>n. Imenicu ostatak koristi sa zamjenom t>n, npr. ostanci 14,17 i ostanaka 26,7;
26,20. Međutim nailazimo i na oblike ostatak 82,6 i preostatak 98,3/4.
Bitno je napomenuti da je ovdje riječ upravo o spomenutoj promjeni što
je vidljivo iz konteksta u kojem se spomenuti oblici javlju, npr. ...ali ja
nisam mogao pravo razaznati, da li su to ostanci rude ili je davno tude
bila kakova kovačnica. 14,16/18 ili ...osim što ne ima nikakovih podrtina
varoša ili grada, neima niti ostanaka od kakova starodavnog groblja,
26, 6/8.
Uočili smo i neke druge alternacije suglasnika u Vladićevu jeziku.
Međutim u spomenutim slučajevima vrlo je teško dokučiti je li riječ
o konsonantskim alternacijama ili o danas neuobičajnim tvorbenim
modelima pojedinih riječi. U ovu skupinu spadaju određeni glagoli koji
mogu imati dvojne osnove,42 zatim glagolski pridjev radni i glagolski
prilozi koji mogu imati različite nastavke.43 Također pojedine imenice,
pridjevi i prilozi se javljuju u manje uobičajnim oblicima.44 Kod Vladića
smo, primjerice, zabilježili i određene dvostrukosti kod tvorbe određenih prijedloga. Imamo dvostrukosti oblika prijedloga bez/brez, nuz/uz i
42 Riječ je o osnovama im-/imad-, zna-/znad-, da-/dad-, sta-/stad- i mora-/morad-.
43 Primijetili smo da Vladić često tvori glagolski pridjev trpni sa sufiksom -t. npr. izdata 34,31;
predate 42,7; pridata 44,27; dati 51,11; dato 64,19; data 104,27; udate 13,15; 13,17; neudate 13,15;
poslatoga 90,10; poslat 36,19 i pozvat 88,19. Riječ je o glagolima čija je tvorba danas primjerenija
sa sufiksima – n, -en, -jen ili -ven. U ovu kategoriju možemo svrstati i pitanje tvorbe glagolskog
priloga sadašnjeg i prošlog. Vladić za tvorbu glagolskog priloga sadašnjeg koristi nastavke -ć i
-ći, a za tvorbu glagolskog priloga prošlog nastavke -av, -iv, i -uv te -avši, -ivši i -uvši.
44 Izdvajamo imenicu rasprava koju bilježi u obliku bez završnog -va, npr. razpra 28,14; 42,14;
razpram 40,26; 45,23; razprama 42,30. U jednom slučaju koristi oblik razprav 41,31 u nominativu jednine iz čega je vidljivo da mu je ta imenica na tome mjestu muškoga roda. Imamo
analošku tvorbu stabarje 31,11, prema obliku obzorje 59,16. Možemo spomenuti i oblik pridjeva divskim 107,36, kod kojega nedostaje infiks -ov-. Pridjeve s osnovom sada- ne tvori
nastavkom -šnji, nego s nastavkom -nji npr. dosadanje 67,17; dosadanjih 56,20; nekadanje
23,2; sadanjeg 18,14/15; 27,33; 87,6; 102,4; sadanjem 27,25; sadanju 16,9. Prilog kasno nalazimo
samo u obliku kašnje 14,3; 27,6; 27,15; 30,18; 31,9/10; 31,19; 32,17; 35,4; 35,16; 35,23; 35,29; 36,7;
38,33; 41,6; 99,33; 101,29. Ovdje je vjerojatno riječ o pogrješnoj tvorbi jer očekujemo oblik
kasnije, tj. tvorbu sufiksom -iji, a ovdje je očita analoška tvorba prema današnji, jesenašnji
sufiksom -nji. U primjeru najlaglje 90,6; imamo tvorbu od oblika lagano, a ne lako. Isto tako
imamo i oblik lakše 92,23;
130
HUM IX (2014.) 11-12
NEKE OSOBITOSTI KONSONANTSKOG SUSTAVA USPOMENA O RAMI I RAMSKOM FRANJEVAČKOM SAMOSTANU
o/ob.45 Danas manje uobičajni prijedlozi pojavljuju se samostalno, a kao
tvorbeni prefiksi pojavljuju se u oblicima bez, uz i o.
Na nekoliko mjesta kod bilježenja konsonanata uočili smo primjere koje je najprimjerenije smatrati tiskarskim pogrješkama. Kod oblika
rostva 64,6 imamo gubitak glas b u skupini b+ski. Manje je vjerojatno
da imamo razjednačavanje konsonantskog skupa -ps- poslije jednačenja po zvučnosti. Pojedinačne gubitke glasova imamo u još nekoliko
primjera. U riječi ugarko-hrvatski 20,18 nedostaje glas s. Oblik ugraskzabilježili smo 18 puta. Isto se može reći i za primjer žunika 44,23 jer
osnovu žup- imamo u 55 primjera. Pored oblika konoplja 10,35 zabilježili
smo jedan oblik bez glasa lj, npr. konopnom 11,3. 46
Zaključak
Fra Jeronim Vladić u tekstu Uspomena ima uobičajan suglasnički
sustav, s tim da postoje manja kolebanja u uporabi pojedinih jedinica. Spomenuta kolebanja vidljiva su u zamjeni uporabe pojedinih suglasnika ili primjeni određenih pravopisnih pravila. Zamjena uporabe
suglasnika se očituje prvenstveno kod onih suglasnika koji su kasnije
postali sastavni dio hrvatskoga suglasničkog sustava ili su nastali kao
rezultat kasnijih glasovnih promjena. Općenito možemo reći što je pojedini glas jezika davatelja prije prošao prilagodbu glasovnom sustavu
45Oblik bez puno je rjeđi te je zabilježen u 12 primjera, npr. bez 20,21, 25,13, 25,15 itd. S druge
strane oblike brez imamo u 37 primjera, npr. brez 10,30; 16,29; 16,32; 17,5; 29,13 itd. Zanimljivo
je da se oblik brez, za razliku od nekih starijih franjevačkih pisaca, nijednom ne pojavljuje
kao prefiks u tvorbi novih riječi. Pored današnjeg oblika prijedloga uz 12,7; 12,9; 18,19 itd.,
s 10 zabilježenih primjera, Vladić koristi i oblik nuz 9,24; 11,28; 17,27 itd. sa 17 zabilježenih
primjera. Napomenimo da se u prefiksima pojavljuje samo oblik uz, a nikada nuz. Umjesto
prijedloga o sreli smo i oblik ob, npr. ob 12,7; 25,7; 28,3; 36,14. Nasuprot navedenih primjera
u ostatku teksta prijedlog o se javlja 46 puta.
46 Očitih tiskarskih pogrješaka je i više. U spomenutim primjerima ne postoji mogućnost da je
riječ o bilo kakvim suglasničkim alternacijam, nego isključivo o tiskarskim pogrješkama. Uz
oznaku takva primjera i mjesta gdje se u tekstu navodi, u zagradi ćemo staviti kako bi oblik
trebao glasiti, a riječ je o sljedećim primjerima: nu 14,6; (nuz) po 25,10; 50,28; (pod), aji 93,23;
(ali), osebna 34,4; (posebna), skrajnjoj 61,25; (krajnjoj), iakva 33,19; (ikakva) izmitliše 22,14;
(izmisliše), priuba 95,3; (?), se se 99,8; (se), stavlj mo 30,16; (stavljamo), stavr 46,8; (stvar),
Stoajan 66,31; (Stojan), Z Rame 71,14; (iz Rame), nikota 24,2; (nikoga), s retno 46,3; (sretno),
potreban 43,31; (potrebam), mitov i darovi 99,11; (mitovi i darovi), bo 21,16;(?) indi 36,24; (?)
prosinca 2014.
131
Šimun Novaković
jezika primatelja, odnosno što je duže vremena bio sastavni dio glasovnog sustava jezika primatelja, manja su kolebanja kod njegove artikulacije u pojedinim dijalektima. Navedeno je i razumljivo jer glasovi koji
su indoeuropsko ili praslavensko nasljeđe pokazuju manje različitosti u
hrvatskim narječjima, a samim tim i u hrvatskoj spisateljskoj tradiciji.
Kod Vladića su primjetna manja kolebanja kod uporabe završnog -l,
glasa f, glasa h i realizaciji afrikata. Isto tako kolebanja su prisutna i kod
onih oblika kod kojih su moguća ispadanja suglasnika, te oblika kod kojih je moguće provoditi određene glasovne promjene. Kolebanja kod završnog -l su najmanje izražena. Zasigurno i zbog toga što je vokalizacija
završnog -l završila dosta rano, tako da o ovom pitanju nisu postojale
važnije razlike između norme i spisateljske tradicije. Kod glasa h, koji je
skoro izgubljen u štokavskim govorima, te je svjesnom gramatičarskom
intervencijom vraćen u normu hrvatskoga suglasničkog sustava tijekom
19. stoljeća, kolebanja su nešto izraženija. Vladić dosljedno koristi glas h
prema normi zagrebačke filološke škole, što potvrđuju primjeri hrđavi,
hrđu i sl. Međutim postoje manja kolebanja kod uporabe suglasničke
skupine hv koju koristi na mjestu glasa f u osnovi ufa-. Takve pogrješke
mogla je praviti samo osoba koja nije iz svoga organskog idioma ponijela jezični osjećaj za razlikovanje mjesta uporabe glasa h. Spomenutoj
nesigurnosti mogla je doprinijeti i činjenica da u ramskom govoru postoje kolebanja i oko pojave glasa f. Vladić glas f pravilno bilježi u riječima stranog podrijetla, ali je potpao pod utjecaj organskog idioma kada
koristi oblik pratar. Naravno ovi su oblici rijetki, ali ipak nešto govore
o jeziku samoga pisca. Afrikate Vladić prilično dobro razlikuje, te kod
njih ne pravi veće grješke. Uočena kolebanja kod glasova č i ć najprimjerenije bi bilo smatrati nenamjernim pogrješkama. Konstatirali smo
da većina govornika, kada su u pitanju Hrvati, jasno razlikuje č i ć, te
eventualna kolebanja koja smo zabilježili, ne bismo mogli smatrali utjecajem ramskoga organskog idioma. Manja kolebanja su primjetna samo
u skupini -god-, koju ponekad koristi u obliku -gođ-.
Vladić u Uspomenama uglavnom primjenjuje etimološki način pisanja, uz manja odstupanja. Odstupanja su sigurno rezultat utjecaja starije spisateljske tradicije koja je već išla u smjeru usustavljivanja
132
HUM IX (2014.) 11-12
NEKE OSOBITOSTI KONSONANTSKOG SUSTAVA USPOMENA O RAMI I RAMSKOM FRANJEVAČKOM SAMOSTANU
umjerenoga fonološkog načina pisanja. Isto tako, bitno je napomenuti
da etimološke oblike imamo prvenstveno kod onih riječi kod kojih je
došlo do glasovnih promjena nakon gubitka poluglasa, dok se rezultati
starijih glasovnih promjena uglavnom dosljedno bilježe. Kod glasovnih
promjena koje imaju status općeslavenskih gotovo i nema nasljedovanja
etimološkog načina pisanja. Tako se u većini slučajeva provode jotacije i
palatalizacije, te se kod navedenih promjena i ne primjenjuje etimološki
način pisanja.
Vladić uglavnom nema kolebanja kod bilježenja refleksa palatalnog
t’ i skupine tЬj>tj. Na mjestu spomenutih glasova uvijek ima glas ć. Jedino izraženije kolebanje ima kod oblika svećenik i sveštenik. U bilježenju
refleksa d’ i skupine dЬj>tj također nema osobitih kolebanja. Nešto su
izraženija kolebanja u riječima koje sadrže stare konsonantske skupine,
posebno stЬj>stj. Iako je štakavsko-šćakavsko dvojstvo riješeno prije polemika filoloških škola, pri čemu je i norma zagrebačke filološke škole
bila za štakavske oblike, kod Vladića se mogu sresti i šćakavski oblici.
Broj takvih oblika nije velik, izuzevši one šćakavske oblike koje se mogu
pojaviti sukladno glasovnim zakonima koji vrijede i danas u hrvatskome jeziku. Vladić je dva puta uporabio i oblike tzv. treće jotacije gđeno i
proćerani, što nije odlika ni ramskog govora, a ni norme. Pokazao je blažu nesigurnost i kod uporabe oblika iđu i iđe, što je također zabilježeno
u ramskom govoru. Jotacija skupina vЬj, pЬj, bЬj, mЬj i fЬj, također je
većinom provedena, izuzev manjeg odstupanja sa skupinama vЬj i mЬj
jer smo zabilježili oblike mučenikoslovje, krvju i zanimivost. Tu su i primjeri pljen i Spljet čija je jotacija uzrokovana pogrješnim refleksom jata.
Vladić uglavnom ne provodi jednačenje po zvučnosti. Ipak zabilježeni su i oblici s provođenjem spomenute promjene. Slična situacija je i s
redukcijom suglasnika. Izrazito veći broj primjera u kojima je izostala
promjena na tragu je nasljedovanja norme zagrebačke filološke škola.
Međutim manji broj primjera s glasovnim promjenama govori o utjecaju spisateljske tradicije. Kod Vladića smo našli i manji broj primjera
depalatalizacije, koja je najizraženija kod naziva planine Maklen. Nailazimo i na razjednačavanje u primjeru pomljivo i počme. Ostale suglasničke alternacije manjeg su opsega i ograničene su na manji broj
prosinca 2014.
133
Šimun Novaković
primjera. Izdvajamo pojavu skupine št kod riječi apostol, zatim sliveni izgovor oblika Imocki te etimološki način pisanja tvorbenog sufiksa
-čЬstvo u primjerima dušobrižničtva, junačtva, junačtvu i junačtvom.
Općenito možemo zaključiti da većina kolebanja, koja su prisutna
kod Vladića, imaju podrijetlo u ramskom govoru ili franjevačkoj spisateljskoj tradiciji. Ovi se oblici pojavljuju zbog nedovoljno očvrsnule
norme. Naime bez tvrdih normativnih načela, ali i izvanjezičnog autoriteta koji bi ta načela nametnuo, ostaje dovoljno prostora da u pisana
djela prodiru i jezični elementi iz drugih idioma, prvenstveno organskoga idioma samoga spisatelja ili njegovih predšastnika. Pored franjevačkih pisaca iz starijih razdoblja, za koje je izvjesno da ih je Vladić poznavao, sigurno je kao obrazovana osoba toga razdoblja bio upoznat i sa
časopisom Bosanski prijatelj koji je izlazio pedesetih godina 19. stoljeća.
Znakovito je da su gotovo svi Vladićevi nenormativni oblici zabilježeni
u Bosanskom prijatelju ili ramskom govoru, a ponekad i kod drugih starijih franjevačkih pisaca.
Literatura
− Babić, Stjepan, Finka, Božidar, Moguš, Milan (1996) Hrvatski pravopis, Školska knjiga, Zagreb.
− Barić, Eugenija i dr. (1997) Hrvatska gramatika, Školska knjiga,
Zagreb
− Barić, Eugenija i dr. (1999) Hrvatski jezični savjetnik, Institut za
hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb.
− Brozović, Dalibor (1978) „Hrvatski jezik, njegovo mjesto unutar južnoslavenskih i drugih slavenskih jezika, njegove povijesne
mijene kao jezika hrvatske književnosti“, u: Hrvatska književnost
u evropskom kontekstu, Liber – Zavod za znanost o književnosti
Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb, str. 9-83.
− Brozović, Dalibor (1973) „Uloga bosanskohercegovačkih franjevaca u formiranju jezika hrvatske književnosti i kulture – Od
134
HUM IX (2014.) 11-12
NEKE OSOBITOSTI KONSONANTSKOG SUSTAVA USPOMENA O RAMI I RAMSKOM FRANJEVAČKOM SAMOSTANU
Divkovića do fra Grge Martića“, Jezik, Zagreb, god. XXI, br. 2, str.
37-51.
− Damjanović, Stjepan (2003) Staroslavenski jezik, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb.
− Gabrić-Bagarić, Darija (1989) Jezik Ivana Bandulavića, franjevačkog pisca iz 17. vijeka, Svjetlost, Sarajevo.
− Ham, Sanda (1998) Jezik zagrebačke filološke škole, Matica hrvatska, Osijek.
− Jonke, Ljudevit (1964) „Književni jezik u 19. stoljeću“, Književni
jezik u teoriji i praksi, Znanje, Zagreb, str. 171-271.
− Kuna, Herta (1967) Jezik fra Filipa Laštrića, bosanskog franjevca
XVIII vijeka, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine,
Sarajevo.
− Kuna, Herta (1961) „Neke osobine jezika fra Lovre Sitovića“,
Građa, Knjiga X, Odjeljenje istorijsko-filoloških nauka, Knjiga 7.,
Sarajevo, str. 125-177.
− Kuna, Herta (1973) „O jeziku bosanske franjevačke književnosti“, Pregled, Sarajevo, god. LXII, br. 4, str. 539-546.
− Kuna, Herta (1983) Jezik Bosanskog prijatelja, Svjetlost, Sarajevo.
− Maretić, Tomo (1899) Gramatika hrvatskog jezika za niže razrede srednjih škola, Zagreb.
− Marković, Svetozar (1958) Jezik Ivana Ančića (bosanskog pisca
XVII veka), Srpska akademija nauka, Beograd.
− Matasović, Ranko (2008) Poredbenopovijesna gramatika hrvatskog jezika, Matica hrvatska, Zagreb.
− Mažuranić, Antun (1859) Slovnica hervatska za gimnazije i realne škole, Vlastita naklada, Zagreb.
− Moguš, Milan (1971) Fonološki razvoj hrvatskog jezika, Matica
hrvatska, Zagreb.
− Okuka, Miloš (1983) Govor Rame, Svjetlost, Sarajevo.
prosinca 2014.
135
Šimun Novaković
− Parataš, Josip (1850) Pravopis jezika ilirskoga, Tiskom braće Županah, Zagreb.
− Pranjković, Ivo (2000) Hrvatski jezik i franjevci Bosne Sebrene,
Matica hrvatska, Zagreb.
− Vince, Zlatko (1978) Putovima hrvatskoga književnog jezika,
SNL, Zagreb.
136
HUM IX (2014.) 11-12
NEKE OSOBITOSTI KONSONANTSKOG SUSTAVA USPOMENA O RAMI I RAMSKOM FRANJEVAČKOM SAMOSTANU
Šimun Novaković
SOME CHARACTERISTICS OF THE CONSONANT
SYSTEM IN MEMORIES OF RAMA AND ITS
FRANCISCAN MONASTERY
Abstract
The paper gives an overview of the consonant system in Memories of
Rama and its Franciscan Monastery by Father Jeronim Vladić. We have
dealt only with the units where there were certain dilemmas in their
usage. That is particularly usage of final l, consonants g, f, affricates č,
ć, dž and đ, as well as noting some sound changes. Vladić, with smaller
deviations, used the mentioned sounds pretty correctly in accordance
to the norm set by Zagreb philological school. He followed the language
norm also while writing the results of some sound changes. Dilemmas
were expressed in usage of the group hv which he used instead of sound
f, then with the sound f instead of which sound p was used in the example pratar. Sibilarization and jotation were conducted where the norm
predicted that. However there were some dilemmas with jotation in the
old consonant group stj, because of what we found a smaller number of
šćakavisms. Results of sound changes which were made after dropping
semi-vowels were mostly written etymologically except the second jotation. There were also some smaller deviations with this, but the number
of etymologically written words was bigger than those written phonologically. There were some other smaller deviations in dropping certain
sounds, as well as appearance of depalatalization.
Key words: Father Jeronim Vladić, Memories of Rama and its Franciscan
Monastery, Zagreb philological school, consonant system, etymological
and phonological orthography
prosinca 2014.
137
Ivica Petrović
Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru
UDK 821.112.2-4˝19˝
Pregedni članak
Primljen 12. X. 2014.
[email protected]
EUROPADISKURS IN DER DEUTSCHEN
ESSAYISTIK DES 20. JAHRHUNDERTS
Zusammenfassung
Dieser Artikel bietet einen bescheidenen Beitrag zum Europadiskurs im
Rahmen der deutschen Essayistik im zwanzigsten Jahrhundert. Am Beispiel von repräsentativen Texten wurden einige wichtige Aspekte dieses
Diskurses analysiert. Nach dem einleitenden Teil folgt die Betrachtung
des Friedensdiskurses sowie der Vorstellungen der Autoren über die
europäischen Einigungsvisionen und Konzepte, die besonders in den
Jahren nach den beiden Weltkriegen aktuell waren. In zweitem Teil des
Beitrags ist die Rede von der europäischen Identität, als einer wichtigen Komponente des Europadiskurses, wobei der Akzent mehr auf dem
geistig-kulturellen Aspekt liegt. In diesem Zusammenhang wurde die
Position Europas im Verhältnis zu den Weltgroßmächten dargestellt,
aber auch bestimmte Oppositionspaarungen und kritische Stimmen im
Europadiskurs betrachtet.
Schlüsselwörter: Europadiskurs, Essayistik, VSE, europäische Identität,
europäische Kultur
138
HUM IX (2014.) 11-12
Einleitung
Es gibt wohl kaum einen namhaften deutschen Autor im 20. Jahrhundert, der sich nicht mit dem Thema „Europa“ auseinandergesetzt
hat. Diese Tatsache zeigt, einerseits, die Bedeutung und die Anziehungskraft, die diverse Europa-Fragen auf die Literaten ausgeübt haben
und, andererseits, das Bewusstsein über die Notwendigkeit der aktiven
Teilnahme der Schriftsteller an bedeutenden gesellschaftlichen Prozessen. Deswegen darf der geleistete Beitrag und ihr intellektuell-kritisches
Engagement in der Diskussion über die europäische Kultur, Identität,
Integration, aber auch Politik auf keinen Fall unterschätzt werden. Zu
diesem Zwecke wählten sie am häufigsten den Essay als die literarische
Gattung, die ihnen große Ausdrucksfreiheiten und Gestaltungsmöglichkeiten ermöglichte. Für P. M. Lützeler ist der Essay „das Chamäleon“
unter den literarischen Gattungen und zugleich eine proteische Gattung
mit einer erstaunlichen Variationsbreite, die sich einer bündigen Definition entzieht und in der die Antworten auf drängende Fragen mit Vergangenheitsenträtselung und Zukunftsvoraussagung erteilt werden. (cf.
Lützeler, 1992: 30) Es scheint, als ob man diesen proteushaften Charakter auch dem Europa zuerkennen kann, da es sich ebenfalls weder geographisch, zeitlich noch in irgendeiner anderen Weise genau definieren
lässt und im Laufe der Jahrhunderte, wie der griechische Meeresgott,
verschiedene Gestalten annahm. In Ferdinand Lions Essay Gedanken
über Europa (1915) unterhalten sich am Ende der Schatten Europas mit
einem Europäer und einem Antieuropäer am Rande des Hades. In diesem Gespräch, sich mit Proteus identifizierend, bestätigt Europa ihren
wandelbaren Charakter: „Ich selbst kenne nicht meine nächste Verwandlung. Ich bin Proteus, das Leben selbst.“ (Lion, 1994: 226)
Die essayistische Auseinandersetzung der deutschsprachigen Autoren mit den Europa-Fragen ist natürlich keine Erfindung des 20. Jahrhunderts und hat eine stolze zweihundertjährige Tradition. An ihrem
Anfang, „wie ein Leuchtturm im Meer“ (Lützeler, 1992: 13), steht die
Schrift von Novalis unter dem Titel Die Christenheit oder Europa (1799),
in der er über die Vision einer europäischen Gemeinschaft schrieb.
prosinca 2014.
139
Ivica Petrović
Zugleich ist es ein Text auf den oft Bezug genommen wird, wenn es
um die Bestimmung der europäischen kulturellen Identität geht. Die
intensive essayistische Tätigkeit setzte sich auch im 19. Jahrhundert
fort (Brüder Schlegel, J. Görres, H. Heine, L. Börne, A. Ruge und andere), mit den Bestrebungen der Bildung von souveränen Nationalstaaten und des Kampfes gegen die Dominanz einzelner dynastisch und
absolutistisch organisierter Staaten. Außerdem sahen die Autoren des
19. Jahrhunderts in der europäischen Integration ein Mittel gegen die
Kulturarroganz einzelner Länder, aber auch eine Maßnahme gegen die
kriegerische Selbstzerstörung. (cf. Lützeler, 1994: 8) Gerade die Krisenzeiten, besonders die Kriegeserlebnisse im 20. Jahrhundert sowie die
Konfrontation mit den Kriegserfahrungen und -folgen waren für viele
Autoren ein Anlass, über die friedliche Zukunft Europas nachzudenken
und die europäische Verständigungspolitik zu unterstützen. Zu dieser
Hochkonjunktur des Europadenkens und Europadiskurses trug auch
die Erkenntnis bei, dass Europa seine eigene weltpolitische Dominanz
verspiele. (cf. Durchhardt, 2005: 31)
1. Der Friedensdiskurs
Einen wichtigen Bestandteil des Europadiskurses im 20. Jahrhundert
stellt der Friedensdiskurs dar. Antikriegshaltung, Humanismus, Friede,
Überwindung nationaler Vorurteile sind u. a. die Schlagworte, die diesen Diskurs prägten. Man sah in der Überwindung der kriegerischen
Auseinandersetzungen in Europa und in der Stärkung des gegenseitigen
Vertrauens und gemeinsamer Institutionen eine Chance für den langfristigen Frieden und einen neuen Anfang. Nach den katastrophalen
erlittenen Niederlagen ihrer Vaterländer wurden viele Autoren zu überzeugten Europäern, wie Lützeler richtig feststellt, und die europäische
Gemeinbürgschaft erschien ihnen wie ein Rettungsanker vor dem Untergang der Nation. (cf. Lützeler, 1992: 501)
Annette Kolb, deutsch-französischer Herkunft, charakterisierte den
Krieg als „Europas unsterbliche Blamage“ (Kolb, 1994: 229), sehnte sich
nach Versöhnung und besserer Verständigung zwischen Deutschland
140
HUM IX (2014.) 11-12
EUROPADISKURS IN DER DEUTSCHEN ESSAYISTIK DES 20. JAHRHUNDERTS
und Frankreich, was für den ganzen Kontinent von schicksalhafter Bedeutung war. Über die Beziehung dieser beiden Länder schrieben auch
andere Autoren. So versuchte Ernst von Wildenbruch in seinem Essay
Deutschland und Frankreich. Historisch-politische Meditation (1905) zu
erklären, wie er die Herbeiführung eines freundschaftlichen Verhältnisses dieser beiden Länder für möglich hält. Nachdem er die geschichtlichen Irrtümer, politische Fehlhandlungen und ihr Einfluss auf die
gegenseitigen Beziehungen erläutert hat, kommt Wildenbruch zur zuversichtlichen Ansicht, dass ein ehrliches, freundschaftliches Verhältnis möglich ist. Hegemonistische Bestrebungen gehören der Geschichte und heute gibt es zwischen den Völkern Europas „kein Drüber und
Drunter, sondern nur noch ein Nebeneinander“ (Wildenbruch, 1992:
210). Man soll sich die Hände über den Rhein reichen und dauernd festhalten, denn für die zukünftige Vereinigung der europäischen Staaten
ist dies von äußert wichtiger Bedeutung: „Frankreich und Deutschland Freunde – und das große, segensreiche neue Kulturgebilde rückt
seiner Verwirklichung einen mächtigen Schritt näher. Frankreich und
Deutschland Feinde – und es weicht zurück und wird zum Schemen.“
(Wildenbruch, 1992: 211)
Ähnliche Töne hörte man auch nach dem Zweiten Weltkrieg. Hier
nur ein Beispiel zu nennen. Ernst Jünger, bei dem man eine gewisse
Wandlung von einem Militaristen zum Pazifisten beobachten kann –
dabei ist er nicht der einzige Schriftsteller, der seine Stellungnahmen
mit der Zeit änderte – setzte sich in seiner Schrift Der Friede (1945) für
die Völkerverständigung ein, aber auch für eine Geistes- und Kirchenerneuerung. Seiner Meinung nach, müsste der Krieg für alle Frucht
bringen und die gefallenen Opfer ein „Grundstock zum neuen Bau der
Welt“ (Jünger 1994: 329) sein. Ohne diesen Weltfrieden wären die Opfer sinnlos und der Weltkrieg würde keinen Abschluss finden. Daher
sieht Jünger in der Gründung neuer Imperien, die die Nationalstaaten
überwinden würden und deren Stunde gekommen ist, die Lösung für
die Völkervereinigung: „Der rechte Weg dagegen führt zueinander: die
Kräfte, die sich in tödlichem Widerspiel verzehrten, müssen sich zu
prosinca 2014.
141
Ivica Petrović
neuer Ordnung, zu neuem Leben vereinigen. Hier sind allein die Quellen des wahren Friedens, des Reichtums, der Sicherheit, der Macht.“
(Jünger, 1994: 342)
2. Das gemeinsame europäische Haus
Die Idee zu einem Staatenverbund in Europa wurde in den 50er Jahren des 20. Jahrhunderts mit der Gründung von Europäischen Gemeinschaften (EGKS, EWG, Euratom) konkretisiert und stellte zugleich den
Ursprung der heutigen aus 28 Staaten bestehenden Europäischen Union (EU) dar. Die Idee einer europäischen überstaatlichen Organisation
ist aber viel älter und reicht weit in das 19. Jahrhundert hinein, als der
Schotte Charles Mackay und der Franzose Victor Hugo von den Vereinigten Staaten Europas sprachen. Besonders interessant ist die Tatsache,
dass sich danach viele Literaten mit dieser Idee beschäftigten und eigene
Pläne und Lösungen präsentierten. Somit können sie als wichtige Pioniere der Europa-Idee betrachtet werden. In diesem Zusammenhang sind
auch die erbrachten Leistungen des österreichischen Grafen Richard Nikolaus Coudenhove-Kalergi, eines der „geistigen Turbo-Motoren in diesen Integrationsprozessen“ (Uvanović, 2006: 37) von großer Bedeutung.
Sein Buch Pan-Europa (1923) und die 1924 von ihm gegründete Paneuropa-Union zog viele Schriftsteller, aber auch Politiker an (u. a. Gebrüder
Mann, K. Adenauer, A. Briand, E. Herriot) und löste viele Diskussionen
und Kritiken aus. Unter den Autoren, die von dieser Idee der Vereinigten
Staaten von Europa begeistert waren, ist besonders Heinrich Mann zu
erwähnen, der 1924 seinen gleichnamigen Essay VSE veröffentlichte.
Am Anfang seiner Schrift spricht Mann vom durch den Krieg verursachten „schadhaften Glanz“ Europas, von den „bankrotten Staaten“
und der Gefahr, dass Europa eine Wirtschaftskolonie Amerikas oder
Militärkolonie Asiens werden wird, wenn es sich nicht einigt. Daher
ist diese Einigung etwas, woran man glauben muss. (cf. Mann, 1994:
262-264)1 Europa sah er als eine geistige Einheit: „unsere nationalen
1
142
Dieter Schiller schreibt, dass im Weltbild H. Manns die politische und vor allem die kulturelle Vorrangstellung des europäischen Kontinents gegenüber der übrigen Welt ein wesentliches Element, ihre Bedrohung ein wesentliches Motiv der Einigung ist. (Schiller, 2007: 28).
HUM IX (2014.) 11-12
EUROPADISKURS IN DER DEUTSCHEN ESSAYISTIK DES 20. JAHRHUNDERTS
Literaturen, Wissenschaften und Künste haben die gleiche Herkunft;
noch in ihrer Getrenntheit bleiben sie verwandt.“ (Mann, 1994: 264) Die
Nationen, die sich nach Manns Meinung im Laufe des 19. Jahrhunderts
zu einer Art Religion und Dogma entwickelt haben, müssen sich zu einer übernationalen Einheit wiederversammeln: „Das zwanzigste Jahrhundert ist wahrscheinlich berufen, eine neue Christenheit zu erleben
– ohne Kirchlichkeit und Dogma, aber doch die Wiederversammlung
der einst getrennten Glieder einer geistigen Einheit.“ (Mann, 1994: 266)
In den weiteren Überlegungen sprach er sich für einen „europäischen
Patriotismus“ und Pazifismus aus, der nicht abgelehnt werden durfte.
Die Menschen sollten keine Angst vor dem Verlust der Souveränität haben und der Nationalismus sah er als eine sich im vollen Niedergang
befindende Weltanschauung. (cf. Mann, 1994: 270) Zuletzt äußerte er
sich auch über die Coudenhoves Pan-Europa Initiative. Obwohl er sie
begeistert begrüßte, gab es auch einige kritische Einwände. Der stärkste Einwand war gegen den Ausschluss von England und Russland aus
diesem Projekt, was er mit folgenden Worten begründete: „Europa soll
doch innerlich zusammengehalten werden von gemeinsamer Gefühlsund Gedankenwelt. [...] Wo aber die Heimat Shakespeares fehlte, wäre
offenbar kein Europa mehr.“ (Mann, 1994: 268-269)
Eine noch schärfere Kritik gegen Coudenhoves Projekt kam von Kurt
Hiller, der in einem offenen Brief an Coudenhove-Kalergi seinen Austritt aus der Paneuropäischen Union erklärte. Als Gründe erwähnte er,
dass Coudenhove-Kalergi den revolutionären Sozialismus und revolutionären Aristokratismus abgeschworen und mit der kapitalistischen
Demokratie einen offenen Pakt geschlossen hat. (cf. Hiller, 1994: 282) In
seiner Antwort auf diese Beschuldigungen versuchte Coudenhove-Kalergi noch einmal die Gründung des Paneuropa-Projekts zu erklären,
nannte Hiller einen großen Idealisten und sprach sich gegen weitere
Blutvergießungen aus, die auch durch gewaltsame Revolutionen verursacht wurden: „In den letzten zwanzig Jahren ist in Europa mehr als
genug gemordet und gefoltert worden. Es ist Zeit, damit Schluß zu machen!“ (Hiller, 1994: 291)
prosinca 2014.
143
Ivica Petrović
Das Thema der Vereinigten Staaten von Europa bzw. der europäischen Einigung war auch in den Jahren nach dem Zweiten Weltkrieg
sehr aktuell. H. W. Richter, F. Thiess, W. Bergengruen, K. Mann, A. Andersch und andere versuchten in ihren Schriften einen Beitrag diesbezüglich zu leisten. Frank Thiess glaubte, dass die Einzelstaaten einen
Teil ihrer Souveränität zugunsten einer europäischen Gruppenbildung
aufgeben sollten, (cf. Lützeler, 1992: 415) eine Meinung, die man bereits
bei H. Mann sehen konnte. A. Andersch, der das Nachkriegseuropa als
einen „zerstörten Ameisenberg“ beschrieb, sah in den jungen Menschen
die Träger des europäischen Wiedererwachsens. Ihr Gesetz ist die Forderung nach europäischer Einheit und das Werkzeug ein sozialistischer
Humanismus. (cf. Andersch, 1994: 366) Andersch hielt es auch für wichtig, dass sich diese junge deutsche Generation mit der Emigration verbinden soll und dass das junge Deutschland auf keinen Fall vom jungen
Europa getrennt werden darf: „Schon deshalb nicht, weil das junge Europa ohne das junge Deutschaland nicht existieren kann.“ (Andersch,
1994: 371) Man soll aber nicht glauben, dass alle Autoren von der Idee
der Vereinigten Staaten Europas begeistert waren. Die kritischen Stimmen werden sich mit der Zeit melden, besonders in den 80er Jahren,
aber darüber mehr in einem der nachfolgenden Kapitel.
3. Europäische Identität
Die Frage der europäischen Identität bzw. Identitäten ist ein wichtiger Bestandteil des Europadiskurses. Gibt es eine europäische Identität, welche sind die wichtigen Merkmale dieser Identität, im welchem
Spannungsverhältnis steht die europäische Identität zu einzelnen nationalen Identitäten sind nur einige Fragen, die in den deutschsprachigen
Essays behandelt wurden. Die Identität kann man als eine Summe von
Merkmalen verstehen, anhand derer man sich von anderen unterscheidet. In diesem Falle, verstünde man Europa als ein Ganzes, würde man
versuchen, die europäische Identität durch Abgrenzung und Vergleiche
mit den Anderen festzustellen. Andererseits ist es auch möglich, nach
den Gemeinsamkeiten innerhalb dieses Ganzen zu suchen und somit
144
HUM IX (2014.) 11-12
EUROPADISKURS IN DER DEUTSCHEN ESSAYISTIK DES 20. JAHRHUNDERTS
zu einer supranationalen Identität zu gelangen, mit der man sich dann
identifizieren könnte. Eine große Schwierigkeit ist dabei die Tatsache,
dass der Begriff „Europa“ nicht fest umrissen und sehr dehnbar ist.
Welche Länder gehören zu Europa, ist z. B. die Türkei europäisch oder
nicht, wo sind die kontinentalen Grenzen Europas, sind Fragen, auf die
man auch heute keine einheitliche Antwort bekommen kann. Diese
Unklarheiten, Sprachen- und Kulturvielfalt und unterschiedliche politische Systeme erschweren durchaus die Stärkung des Bewusstseins einer
gemeinsamen europäischen Identität. In den hier behandelten Texten
sind zwei Grundtendenzen zu erkennen. Nämlich, die eine Tendenz
geht in Richtung einer politischen und die andere handelt mehr von
einer kulturell-geistigen Identität, wobei der letzteren mehr Aufmerksamkeit geschenkt wurde. Lützeler schreibt, dass die Schriftsteller nie
versucht haben, europäische Identität als totalisierendes Konzept anzubieten, das andere kollektive Identität dominieren oder ersetzen würde.
Daher entwirft er die These von einer subsidiären Struktur der europäischen Identität, die die anderen kollektiven Identitäten nicht verdrängt
und die nur in ihrer Prozessualität zu begreifen sind: „Die europäische
Identität wird nicht konstruiert, um etwa nationale Identitäten zu ersetzen, sie hat vielmehr mit jenen kulturellen Bestandteilen zu tun, die den
Nationen gemeinsam sind.“ (Lützeler, 2011: 28-29)
4. Europa – Asien – Amerika
Amerika und Asien (darunter vor allem Russland und China) sind
die zwei wichtigsten Abgrenzungs- und Referenzpunkte bei der Umschreibung der Position Europas im Bezug auf die Machtverhältnisse
in der Welt und somit auch bezüglich der europäischen Identität. Unter den Literaten gab es sowohl Asien- und Amerikaverehrer als auch
scharfe Kritiker und Gegner. Das Ende des Ersten Weltkriegs brachte
mit sich eine neue Konstellation von Machtverhältnissen in Europa.
Die Stärkung der Position Russlands, seine Einflüsse auf Europa und
die Frage der Zugehörigkeit dieses Landes zur abendländischen Kulturgemeinschaft ist ein häufiges Thema in der deutschen Essayistik der
prosinca 2014.
145
Ivica Petrović
Zwischenkriegszeit. Diese Einflüsse auf das europäische geistige und
kulturelle Leben wurden in der Person des russischen Schriftstellers
F. M. Dostojewski verkörpert. In seinem Essay Die Brüder Karamasoff
oder der Untergang Europas (1919) problematisiert H. Hesse den geistigen Untergang Europas. Dafür dient ihm der Roman Die Brüder Karamasow von Dostojewski als die Vorlage, in der sich dieser Untergang mit
ungeheurer Deutlichkeit ausdrückt. Der „russische Mensch“ von Dostojewski ist im Begriffe, der europäische Mensch zu werden, was eben
den Untergang Europas bedeutet. (cf. Hesse, 1994: 244-245) Diese Tatsache betrachtet aber Hesse nicht so tragisch und sieht diesen Prozess
auch als eine Möglichkeit für neuen Anfang der europäischen Kultur:
„Dieser Untergang ist eine Heimkehr zur Mutter, ist eine Rückkehr nach
Asien, zu den Quellen, zu den Faustischen ‚Müttern‘, und wird, selbstverständlich, wie jeder Tod auf Erden zu einer neuen Geburt führen.“
(Hesse, 1994: 244) Dieser Untergang, setzt Hesse fort, wird in Europa
unterschiedlich bewertet, wobei viele den Irrtum begehen, dass sie in
diesem Prozess nur das Sichtbare, Materielle sehen wollen. Dabei sehen
sie nicht, dass dieser neue Menschentypus „nicht durch Eigenschaften
gekennzeichnet ist, sondern durch die Bereitschaft, jederzeit jede Eigenschaft annehmen zu können“, (cf. Hesse, 1994: 244-245) und dass
er beständig mit seiner Seele zu tun hat. Hesse versuchte diese Kulturwechsel auch durch die menschlichen verborgenen Triebe zu erklären:
Gib dem heraufgebrochenen Urtrieb eine neue Richtung, einen neuen
Namen, eine neue Bewertung, so ist die Wurzel zu einer neuen Kultur,
einer neuen Ordnung, einer neuen Moral gegeben. Denn so steht es mit
jeder Kultur: Töten können wir die Urtriebe, das Tier in uns, nicht, denn
mit ihnen stürben wir selbst – aber wir können sie einigermaßen lenken,
einigermaßen beruhigen, einigermaßen dem „Guten“ dienstbar machen,
wie man einen bösen Gaul vor einen guten Wagen spannt. Nun wird
von Zeit zu Zeit der Glanz dieses „Guten“ alt und welk, die Triebe glauben nicht mehr recht daran, lassen sich nicht mehr gerne unterjochen.
Damit bricht die Kultur zusammen – meistens langsam, so wie das, was
wir „Antike“ nennen, Jahrhunderte zum Sterben gebraucht hat. (Hesse,
1994: 251-252)
146
HUM IX (2014.) 11-12
EUROPADISKURS IN DER DEUTSCHEN ESSAYISTIK DES 20. JAHRHUNDERTS
Ähnlich wie Hesse sprach auch H. von Hofmannstahl 1922 in seinem
Essay Blick auf den geistigen Zustand Europas von einer der „schwersten geistigen Krisen“ seit dem 16. Jahrhundert und über das Fehlen von
„geistigen Repräsentanten“ in Europa. (cf. Hofmannsthal, 1994: 258)2
Diese Position des „geistigen Beherrschers“ gehört, laut Hofmannsthal,
Dostojewski, dessen Werk einen ungeheuren Einfluss auf die jungen
Menschen hat, die in seinen Gestalten ihr eigenes Innere zu erkennen
glauben. (cf. Hofmannsthal, 1994: 259) Im Unterschied zu H. Hesse war
Hofmannsthal nicht so erfreut über die russischen Einflüsse, sprach
manchmal auch vom Ausschluss Russlands und des orthodoxen Christentums aus Europa. (cf. Uvanović, 2006: 40-41) Daher versuchte er in
diesem Essay, mit Goethe einen Gegengewicht zu Dostojewski zu finden, sie beide als Universalgeister zu betrachten und das augenblickliche Geistesleben in Europa als das „Ringen dieser beiden Geister um
die Seele der Denkenden und Suchenden“ zu beschreiben. Zum Schluss
ahnt Hofmannsthal, dass die kommende Generation, „die letzten Europäer“, sich doch für Goethe entscheiden werden und dass Dostojewskis
letztes Wort vielleicht gesprochen ist. (cf. Hofmannstahl, 1994: 261)
Den Geist Europas sah R. Pannwitz von dem Geiste Asiens und
Ägyptens stammen, während der Geist Amerikas aus dem Geiste Europas stammt. Dabei prophezeit er dem Geiste Amerikas keine positive Zukunft: „Der Geist Amerikas bewegt sich in mechanischem Geschichtszwange auf ein tragisches Ziel hin.“ (Pannwitz, 1994: 272) Die
Vereinigten Staaten von Amerika, die Sowjetunion aber auch das englische Imperium sah Jünger als Muster und Modelle, auf die man sich bei
der Lösung der europäischen Einigung stützen konnte. (cf. Jünger, 1994:
353-354) Auch er aber glaubte nicht daran, dass Europa trotz seiner
schweren Lage am Ende des Zweiten Weltkriegs weder „amerikanisch“
noch „russisch“ sein wird. (cf. Jünger, 1994: 358) Die geistige Einwirkung
Amerikas auf Europa bemerkte auch A. Andersch. Er spricht sogar von
vertauschten Rollen: „mit seiner zweihundertjährigen Tradition und
2 Robert Musil schrieb, dass sich alles, was zum Geist gehört in der größten Unordnung befindet, während die Seele von einer Unsicherheit, Energielosigkeit und pessimistischer Farbe gekennzeichnet ist. Cf. (Musil, 1961: 22). Über Musils Essayistik siehe auch. (Babić, 1994:
49-53).
prosinca 2014.
147
Ivica Petrović
seiner Fähigkeit, den Geist der Freiheit zu pflegen und zu behüten, ist
Amerika im Begriffe, zur mütterlichen Brutstätte einer europäischen
Erneuerung zu werden.“ (Andersch, 1994: 370) Der österreichisch-französische Schriftsteller Manes Sperber versuchte in seinem Essay Ende
der Verführbarkeit Europas (1986) eine geschichtliche Analyse der Beziehungen Europas zu USA und Russland zu geben. Er stellte fest, dass
sich in den 20er Jahren des 20. Jahrhundert der technische und kulturelle Einfluss Amerikas verstärkt hatte, was zur Folge hatte, dass die
europäische Intelligenz aufgehört hat, Amerika kulturell als eine Provinz zu betrachten. (cf. Sperber, 1994: 478) Außerdem habe Amerika die
Menschheit vor dem Nationalsozialismus bewahrt, jedoch steht Europa unter der militärischen Abhängigkeit Amerikas: „Solange es seinen
Atomschirm über uns ausbreitet, bleiben wir relativ geschützt.“ (Sperber, 1994: 485) Für die Rolle und die Haltung Russlands hat der Autor
keine positive Meinung: „Mit Rußland zusammen haben wir 1945 den
Sieg über Hitler errungen, aber zugleich den Frieden in Europa verloren, weil unser kontinentaler Alliierter ein totalitärer Staat war.“ (Sperber, 1994: 483) Sperber kritisiert sehr scharf die totalitären Regime, die
eine schrankenlose Herrschaft anstreben und keine Widerstände dulden und so auch die Sowjetunion, die nur durch Androhung ihrer Waffen Europa zur Kapitulation zwingen würde. Andererseits zeigt der Autor auch Optimismus, sieht in Europa das Potential, eine „vorbildliche
Friedensmacht“ werden zu können und glaubt an die Zukunft Europas:
Das militaristische und annexionistische Gulag-Land ruft kaum noch
Bewunderung hervor. Die Vereinigten Staaten ihrerseits imponieren
nicht mehr, weil man sie in fast allem erfolgreich nachgeahmt, in vielem eingeholt, in manchem sogar überholt hat. [...] Wir, die stets geneigt
waren, unsere Zivilisation mit unerbittlicher Strenge zu kritisieren, sind
nun, im letzten Fünftel des Jahrhunderts, überzeugt davon, daß Europa
sich trotz allem selbst retten kann. (Sperber, 1994: 487)
148
HUM IX (2014.) 11-12
EUROPADISKURS IN DER DEUTSCHEN ESSAYISTIK DES 20. JAHRHUNDERTS
5. Einheit vs. Vielfalt
Analysiert man die Äußerungen der Schriftsteller über die europäische Identität, wird man feststellen, dass sich bestimmte Oppositionspaarungen wie z. B. Individualismus und Kollektivismus, Einheitskonzept und Pluralität, Nationalismus und Internationalismus in diesen
Diskussionen in einem ständigen Konflikt befinden. So stellte bereits S.
Zweig in seinem Essay Der europäische Gedanke in seiner historischen
Entwicklung 1932 fest, dass das Problem des Kampfes zwischen Nationalismus und Internationalismus, Staat und europäischem Überstaat
gerade im gegenwärtigen Augenblick auf dem dramatischen Punkt der
Geschichte angelangt ist. (cf. Zweig, 1994: 312) Er zeigte in dieser Schrift
wie sich die beiden Gegenströmungen, die nationale Selbstbestimmung
und der übernationale Gemeinschaftswille, durch die Geschichte wie
Ebbe und Flut abgelösten haben. So erwähnte er u. a. das Römische
Reich und seinen Untergang, den Humanismus als die erste Form des
geistigen Europäertums, die Musik als integrierende Kraft, aber auch
einen unpersönlichen Geist der Verständigung – den technischen Geist
des Jahrhunderts: „Dieser Geist hat kein Vaterland, keine Heimat, keine
menschliche Sprache [...] Ob wir wollen oder nicht, wir rücken immer
enger zusammen im Raum und in der Zeit, seit unsere gemeinsame
Technik die Distanzen verkürzt.“ (Zweig, 1994: 311)
In der zweiten Hälfte des 20. Jahrhunderts erlebte Europa sowohl
politisch als auch wirtschaftlich und kulturell große Veränderungen.
Die inzwischen über sechzig Jahre alte Europäische Union versucht
den Weg der zwischenstaatlichen Verständigung zu gehen, dadurch
auch eigene Position in der weltlichen Machtkonstellation zu bewahren. Die Globalisierungsprozesse, einheitliche Wirtschaftsräume, grenzüberschreitende Probleme, gemeinsames kulturelles Erbe sind all die
Themen, die viele Herausforderungen an die einzelnen Nationalstaaten,
aber auch an die EU stellen. Es sind also Prozesse, die eine Anpassung
sowohl des Einzelnen als auch der ganzen Gesellschaft erfordern und
daher rufen sie häufig Kritik hervor. Reinhold Schneider, für den Europa
eine Lebensform bedeutete, „eine bestimmte Art zu sein und zu denken“
prosinca 2014.
149
Ivica Petrović
kritisierte in seinem Essay Europa als Lebensform (1957) die wirtschaftliche und ökonomische Seite der europäischen Einigungsbestrebungen
sowie die Reduzierung des Wortes Europa auf Kürzel wie „Euroatom“
oder „Euromarkt“. (cf. Schneider, 1994: 406-407) In den 80er Jahren des
20. Jahrhunderts gewinnt die Europa-Problematik unter den deutschen
Autoren wieder an Aktualität, jetzt aber werden die kritischen Stimmen noch lauter. In seinem Essay Wegweisung Europa (1984) übte Carl
Amery scharfe Kritik auf die europäische Politik aus. Seiner Meinung
nach, hat Europa sich selbst kolonialisiert und die jüngsten Opfer dieser Kolonisation sind die europäischen Arbeitnehmer und ihre Kultur.
Besonders scharf greift er den immer stärker werdenden Konsumismus
an. Mit solchem Konsumismus „wird jede vernakuläre, jede sonderheitliche und selbstbestimmte Lebensäußerung von Regionen und Gemeinschaften über kurz oder lang erledigt sein.“ (Amery, 1994: 454) Es sah
daher den EG-Pfad in einem Absturz enden, und die gesamte Konstruktion der EG als zukunftswidrig. Als einen Tiefpunkt der europäischen
Geschichte bezeichnete er die Atomrüstung und die Benutzung der
Wissenschaft zu Rüstungszwecken: „Noch nie in der Weltgeschichte
war eine Kultur, die auf so banalen Prämissen beruht, wie unsere gegenwärtige ökonomistische Tiefenideologie, mit so vielen Möglichkeiten
ausgestattet, sich selbst und die Welt zu vernichten.“ (Amery, 1994: 460)
Als eine Lösung befürwortet er ein Europa der Regionen, in dem sich
„gesundes örtliches oder traditionelles Selbstbewußtsein mit gesundem
europäischen Selbstbewußtsein verbinden lassen.“ (Amery, 1994: 464)
Gegen den Einheits- und Integrationsgedanken, gegen die Nivellierung von kulturellen Unterschieden in Europa, dafür aber für die Förderung der Vielfalt und Pluralismus, für die Hervorhebung der Besonderheiten und Gegensätze einzelner Nationen und Völker setzten sich
auch Peter Schneider und Hans Magnus Enzensberger ein. Für Schneider sind die bestimmenden Merkmale des „Kulturraums Europa“ seine
Vielgesichtigkeit und die Ansicht, dass man dafür keinen ordentlichen
Nenner bringen kann. (cf. Schneider, 1994: 493) Die einzig erkennbare
Identität Europas sah er in der Vielfalt, im Stimmengewirr, im Kuddelmuddel, die geschützt werden sollen:
150
HUM IX (2014.) 11-12
EUROPADISKURS IN DER DEUTSCHEN ESSAYISTIK DES 20. JAHRHUNDERTS
Wir sollten deswegen aufhören, von einer neuen transnationalen Autorität zu träumen, von einer europäischen Zentralgewalt, von einer
dritten Supermacht namens Europa. Weder das amerikanische noch das
sowjetische Vereinigungsmodell kann ein Beispiel für eine europäische
Einheit geben. Es kann sich nur um eine Einheit in der Vielheit handeln,
um eine universitas multiplex. Um es mit einem mir vertrauten Wort zu
sagen: die Zukunft Europas wird entweder antiautoritär sein oder sie ist
der Mühe nicht wert. (Schneider, 1994: 497-498)
In seinem Essay Brüssel oder Europa – eins von beiden (1989) entscheidet sich Enzensberger eindeutig gegen Brüssel, indem er dortige
Bürokratie und die EU-Institutionen scharf angriff. Er wirft ihnen Unglaubwürdigkeit und die Unterwürfigkeit gegenüber großen Bankenund Industrielobbys vor. Außerdem habe man sich in Brüssel von der
Bevölkerung gänzlich getrennt und an die Stelle von Ideen sind Interessen getreten. Die Einheit lehnt er ab, denn sie schafft nur neue Teilungen, z. B. Club der Zwölf, und auf dem Kontinent wird es mehrere
Klassen von Nationen geben, die die dazu gehören und die, die vor der
Tür bleiben. (cf. Enzensberger, 1994: 501-502) Die einzige Chance für
den Kontinent liegt daher „in der reichen Artikulation seiner Gesellschaftsformen, in seiner Komplexität und in seinem Reichtum an Überlieferungen, Halterungen und Qualifikationen.“ (Enzensberger, 1994:
501-506, cf. Hanenberg, 2004: 98-99)
In den 90er Jahren kommt es, wie Lützeler zeigt, zu Änderungen
im Europa-Diskurs, der nun im Zeichen des Krieges in Ex-Jugoslawien
stehen wird. Der postkoloniale Diskurs beschäftigt sich auch mit den
Ländern der Dritten Welt. Dieser postkoloniale Blick ist zugleich eine
Voraussetzung für eine europäische Identität, die nicht von der selbstverständlichen Überlegenheit der europäischen Kultur über andere
Kulturen ausgeht und dieser Blick schafft die Voraussetzung für eine
pluralistische und multikulturelle Identität. (Lützeler, 1996: 221)
Schlussbetrachtung
Der vorliegende Beitrag hat gezeigt, dass die Europa-Thematik und
der Europadiskurs einen bedeutenden Platz im Schaffen der deutschen
prosinca 2014.
151
Ivica Petrović
Autoren im 20. Jahrhundert eingenommen haben. Durch ihr intellektuell-kritisches Engagement leisteten sie einen wichtigen Beitrag im
Rahmen der gesellschaftlichen Prozesse und Umwälzungen und in
der Diskussion um die europäischen Integrationskonzepte des letzten
Jahrhunderts.
Die meisten der hier besprochenen Autoren setzten sich in ihren
Texten für den Frieden und Zusammenarbeit der europäischen Staaten
ein, versuchten durch die Anspielung auf gemeinsame Traditionswurzel
das Gefühl der Zusammengehörigkeit zu wecken. Dabei gab es auch
europozentrische Haltungen, besonders im Vergleich zu Russland und
Amerika, bedingt auch teilweise durch die Erkenntnis der Schwächung
Europas in den Kriegsjahren.
Bei der Umschreibung der europäischen Identität beobachtet man
oft den ständigen Konflikt bestimmter Oppositionspaarungen. Dabei
ist u. a. die Frage des Nationalen und des Übernationalen unumgänglich. Besonders intensiv befasste man sich auch mit der Problematik der
europäischen Kultureinheit und -pluralismus. In diesem Zusammenhang wurden in den 80er Jahren scharfe kritische Stimmen laut, die sich
für ein Europa nach dem Motto Einheit in Vielheit und nicht Vielheit in
Einheit einsetzten. Kritische Stimmen hörte man auch in den 90er Jahren, als der Europadiskurs durch die Kriege in Ex-Jugoslawien geprägt
war.
Literatur
Primär
− Lützeler, Paul Michael, (1994) Hoffnung Europa, Deutsche Essays von Novalis bis Enzensberger, S. Fischer, Frankfurt am Main.:
− Amery, Carl, „Wegweisung Europa. Eine kritische Reflexion“, p.
445-466.
− Andersch, Alfred, „Das junge Europa formt sein Gesicht“, p.
366-371.
152
HUM IX (2014.) 11-12
EUROPADISKURS IN DER DEUTSCHEN ESSAYISTIK DES 20. JAHRHUNDERTS
− Enzensberger, Hans Magnus, „Brüssel oder Europa – Eins von
beiden“, p. 500- 506.
− Hesse, Hermann, „Die Brüder Karamasoff oder der Untergang
Europas“, p. 243-257.
− Hiller, Kurt, „Contra Coudenohove. Zwei offene Briefe“, p. 280293.
− Hofmannsthal, Hugo Von, „Blick auf den geistigen Zustand
Europas“, p. 258-261. − Jünger, Ernst, „Der Friede“, p. 328-365.
− Kolb, Annette, „Briefe einer Deutsch-Französin“, p. 228-233.
− Lion, Ferdinand, „Gedanken über Europa“, p. 212-227.
−Mann, Heinrich, „VSE Vereinigte Staaten von Europa“, p.
262-271.
− Pannwitz, Rudolf, „Der Geist Europas“, p. 272-279.
− Schneider, Peter, „Plädoyer für eine Kultur des Zweifels“, p.
488-499.
− Schneider, Reinhold, „Europa als Lebensform“, p. 406-427.
− Sperber, Manes, „Ende der Verführbarkeit Europas“, p. 477-487.
− Wildenbruch, Ernst von, „Deutschland und Frankreich. Historisch-politische Meditation“, p. 203-211.
− Zweig, Stefan, „Der europäische Gedanke in seiner historischen
Entwicklung“, p. 294-314.
− Musil, Robert, (1961) Das hilflose Europa, R. Piper & Co Verlag,
München.
Sekundär
− Babić, Josip, (1994.) „Eseji Roberta Muzila“, Ovdje, Podgorica,
XXV, br. 301–302, p. 49-53.
− Durchhardt, Heinz, (2005) „Der deutsche Europa-Diskurs des
19. und frühen 20. Jahrhunderts“, in: Option Europa, Borodziej,
W., et. al., vol. 1: Essays, p. 15-42.
prosinca 2014.
153
Ivica Petrović
− Hanenberg, Peter, (2004) „Ach Europa! Vielfalt oder Einfalt?“,
in: Europa. Gestalten. Studien und Essays. Helicon – Beiträge zur
deutschen Literatur, vol. 31, Peter Lang, Frankfurt am Main, p.
95-106.
− Lützeler, Paul Michael, (1992) Die Schriftsteller und Europa,
Von der Romantik bis zur Gegenwart, Piper, München – Zürich.
− Lützeler, Paul Michael, (1996) „Ein poskolonialer Europa-Diskurs? Perspektiven deutscher Autoren“, in: Eurovisionen: Vorstellungen von Europa in Literatur und Philosophie, Delvaux, Peter,
Papiór, Jan, (ed.), Rodopi, Amsterdam – Atlanta, p. 215-223.
− Lützeler, Paul Michael, (2011) „Die Rolle der ‚Grenze‘ im Europa-Diskurs der Schriftsteller“, Zeitschrift für Mitteleuropäische
Germanistik, vol. I, num. 1, p. 25-40.
− Schiller, Dieter, (2007) „‚Reich über den Reichen‘ oder ‚Pakt
gegen die Völker‘ “, in: Linke Europa-Konzepte in der deutschen Literatur und Publizistik der zwanziger und dreißiger Jahre, Pankower Vorträge, Berlin, p. 22-40.
−Uvanović, Željko, (2006) „Hofmannsthal und Europa. Weise
Ansichten und Irrwege eines Konservativen über das Nationale,
Übernationale und das Regionale“, in: Europa im Blick, Weber
Gregor, (ed.), Verlag Ernst Vögel, München, p. 31-52.
154
HUM IX (2014.) 11-12
EUROPADISKURS IN DER DEUTSCHEN ESSAYISTIK DES 20. JAHRHUNDERTS
Ivica Petrović
EUROPSKI DISKURS U NJEMAČKOJ ESEJISTICI
20. STOLJEĆA
Sažetak
U članku je riječ o europskom diskursu u okviru njemačke esejistike
dvadesetog stoljeća. Na primjeru reprezentativnih tekstova analiziraju
se neki važni aspekti tog diskursa. Nakon uvodnog dijela slijedi prikaz
diskursa mira te predodžbi autora o europskim vizijama ujedinjenja i
konceptima, koji su osobito u godinama nakon dvaju svjetskih ratova
bili aktualni. U drugom dijelu priloga riječ je o europskom identitetu
kao važnoj sastavnici europskog diskursa, pri čemu je više naglasak na
duhovno-kulturnom aspektu. U tom kontekstu prikazan je odnos prema
svjetskim velesilama, ali i određeni opozicijski parovi i kritički glasovi
unutar europskog diskursa.
Ključne riječ: europski diskurs, esejistika, ujedinjene europske države
(VSE), europski identitet, europska kultura
prosinca 2014.
155
Gordana Iličić
Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru
UDK 342.8
324
Prethodno priopćenje
Primljen 30. XII. 2013.
[email protected]
RAZUMIJEVANJE, VRSTE I STRUKTURNI
ELEMENTI IZBORNIH SUSTAVA
Sažetak
Rasprava o izborima i izbornim sustavima zapravo je rasprava o tome
kakvi mogu biti učinci predstavništva u demokratskim političkim sustavima. Razumijevanje te poveznice nije moguće bez poznavanja tehničkih detalja od kojih su satkani izborni sustavi. Unatoč nepostojanju
općeprihvatljivoga pojmovnog okvira i postojanju kompleksnosti različitih definicijskih pristupa i interpretacijskih polazišta, i o izborima i o
izbornim sustavima, postignuto je suglasje o tome da se izbori vežu uz
predstavničku demokraciju te da predstavljaju njezinu središnju instituciju, a da izborni sustavi predstavljaju načine na koje birači mogu izraziti
svoje preferencije kroz glasove, te mogućnosti kako se ti glasovi mogu
pretvoriti u zastupničke mandate. Kakvu izbornu strategiju, uobličenu
u izbornom modelu, primijeniti? Kako kombinirati strukturne elemente
izbornih sustava da bi se postigli priželjkivani politički učinci? Pitanja
su na koje odgovor može dati samo dobro poznavanje složene izborne
problematike koja je u dodiru s ukupnim krajolikom političkog: institucijama, procesima i sadržajima.
Ključne riječi: izbori, izborni sustav, strukturni elementi, izborne jedinice, izborno nadmetanje, glasovanje, preračunavanje glasova
156
HUM IX (2014.) 11-12
Osnovno načelo poimanja demokracije leži na postavci da političko
vodstvo neke zemlje potječe iz izbora. Dieter Nohlen, vodeći njemački
teoretičar izbornih sustava, potvrđuje usku definicijsku povezanost između izbora i demokracije „bez izbora, bez otvorena nadmetanja društvenih snaga, i političkih skupina za političku vlast nema demokracije“.1
Gallager i Mitchel izborni postupak smatraju „presudnom karikom u
lancu predstavničke demokracije“.2 Dok za Arenda Lijpharta, osim u
vrlo malim zajednicama, demokracija nužno znači predstavničku demokraciju u kojoj izabrani dužnosnici donose odluke u ime naroda te se
tako, nezaobilazna zadaća, način kako su oni izabrani, izvodi iz izbornog sustava koji zbog toga postaje osnovni element predstavničke demokracije.3 Na taj način, osim što utječe na zastupništvo, izborni sustav,
kao institucionalizirani oblik u kojemu se preferencije birača glasovanjem pretvaraju u zastupničke mandate, oblikuju i stranački sustav te se
tako uz pomoć izbornog sustava postiže vještina upravljanja politikom.
Upravo stoga Giovanni Sartori izborne sustave naziva „najmanipulativnijim“ instrumentom politike.4 Izborima se omogućuje izborna utrka za
određene političke položaje, te se na taj način uspostavlja komunikacija
između birača i kandidata, odnosno društva i države. Što je više položaja
na koja se dolazi uz pomoć izbora, to je politički sustav demokratičniji.
Primjerice, u Sjedinjenim Američkim Državama broj izbornih položaja
nadmašuje druge države. Počevši od mjesta predsjednika države do lokalne razine, raspon izbornih položaja broji oko petsto tisuća. U Velikoj
Britaniji, što vrijedi i za mnoge demokracije u Europskoj uniji, izuzevši
federalne države, glasovanje je ograničeno na izbore za Europski parlament, nacionalni parlament, parlamente u Škotskoj i Walesu te za lokalna vijeća.5
1
2
Dieter Nohlen, Izborno pravo i stranački sustav, Školska knjiga, Zagreb, 1992., str. 17.
Michael Gallagher, Paul Mitchell, The Politics of Electoral Systems, Oxford University Press, New York, 2005., str. 3
3Usp. Arend Lijphart, Electoral Systems and Party Systems, A Study of Twenty-Seven Democracies 1945-1990, Oxford University Press, New York, 1994., str. 3.
4Usp. Đovani Sartori, Uporedni ustavni inženjering. Strukture, podsticaji, ishodi, Filip Višnjić, Beograd, 2003., str. 14.
5Usp. Rod Hague, Martin Harrop, Komparativna vladavina i politika, Golden marketing,
Zagreb, 2009., str. 159.; M. Gallagher, P. Mitchell, n. dj., str. 157.-184.
prosinca 2014.
157
Gordana Iličić
I premda se izbori provode i u autoritarnim političkim režimima i u
diktaturama, u njima je mogućnost izbora između više opcija ili strogo
ograničena ili onemogućena. U takvim slučajevima radi se o polukompetitivnim, odnosno nekompetitivnim izborima. Kada mogućnost izbora nije ograničena i kada se kroz njih oblikuje legitimni predstavnički
oblik vlasti, uz pomoć različitih postupaka i načela, radi se o kompetitivnim izborima. Tako kompetitivni izbori svoja polazišta realiziraju samo
unutar demokratskoga političkog okružja. Upravo supstancijalno određenje kompetitivnih, natjecateljskih, izbora, predstavlja temeljni politički proces, „kada suvereni narod odlučuje koji će pojedinci ili stranke
politički vladati zemljom u određenome mandatnom razdoblju“, omogućuje se njihovo bitno razgraničenje od polukompetitivnih i nekompetitivnih izbora.6 Kompetitivnim se izborima artikulira povjerenje birača
u izabrane, obrazuje funkcionalno predstavništvo te kontrolira vlada.
Stoga su izbori „najvažnija institucija poliarhije“.7
Stabilnost izbornog obrasca u međusobnoj je korelaciji sa stabilnošću demokracije. Što su demokratski sustavi stabilniji, to su rjeđe reforme izbornih sustava.8 Reprezentacija unutar demokratskog sustava
moguća je jedino uz pomoć izborne procedure koju obilježava politička
participacija temeljem osnovnih načela izbornog prava: općeg, jednakog, tajnog i izravnog. Opće pravo podrazumijeva neovisnost o spolu,
rasi, jeziku, prihodu ili posjedu, profesiji, staležu, naobrazbi, vjeri ili političkom uvjerenju uz nužne pretpostavke poput propisane starosti, državljanstva, stalnog boravišta, građanske časti te sposobnosti za pravno
djelovanje. Jednako izborno pravo propisuje da težina glasa svih birača
s pravom glasa bude istovjetna. Tajno izborno pravo traži da odluka birača u obliku glasovanja bude nepoznata drugima. Izravno izborno pravo, što se odnosi na izravne neposredne izbore, zahtijeva da birači sami
6Usp. Mirjana Kasapović, Izborni leksikon, Politička kultura, Zagreb, 2003., str. 197.-198.
7 Dahl pojam poliarhija koristi kao relativno, ali ne i potpuno, demokratski politički režim
(str. 17.), s obzirom na to da demokracija, prema njegovu poimanju, nigdje u svijetu ne postoji u obliku u kojemu bi bila primjenjiva za sve građane te na taj način barem može poslužiti kao osnova za mjeru do koje se „različiti sustavi približavaju toj teoretskoj granici
(str. 11.-12.)., Usp. Robert A. Dahl, Poliarhija. Participacija i opozicija, Politička kultura,
Zagreb, 1998., str. 126.
8Usp. A. Lijphart, Electoral Systems..., str. 78.-94.
158
HUM IX (2014.) 11-12
RAZUMIJEVANJE, VRSTE I STRUKTURNI ELEMENTI IZBORNIH SUSTAVA
određuju nosioce mandata.9 Tako kompetitivni izbori služe legitimaciji
političke vlasti unutar koncepta predstavničke demokracije.
Kao što upozorava Mirjana Kasapović, pozivajući se na Richarda
Katza, u Democracy and Elections,10 predstavnička demokracija nije
modelski jedinstvena, premda su samo dva modela uvelike određena
izborima. To su većinska i konsocijacijska demokracija. Kod većinske
demokracije temeljno načelo počiva na postavci prema kojoj većina građana bira političare koji donose odluke, pri čemu su zanemareni politički afiniteti manjinskih skupina. Tako se većinska demokracija, u svom
čistom, westminsterskom obliku11, temelji na većinskom izbornom sustavu, koji pak rezultira dvostranačjem i vladi koja je jednostranačka.
Takvu je vrstu demokracije moguće institucionalizirati pod pretpostavkom da je društvena zajednica homogena. S druge strane, konsocijacijska demokracija puka je suprotnost većinskoj demokraciji i odmak je od
pravila većine. To je model demokracije dizajniran za institucionalno
rješavanje sukoba u složenim društvima obilježenim podjelama proizašlim iz različitih društvenih rascjepa (etničkih, jezičnih, vjerskih i sl.).12
Glavna su joj obilježja velika koalicija političkih vođa svih važnijih segmenata nekog društva,13 veto, kao mehanizam dodatne zaštite manjinskih interesa,14 proporcionalnost u obliku namjerne prezastupljenost
malih segmenata i pariteta15 te autonomija segmenata i federalizam.16
Na taj način konsocijacijska demokracija, suprotno većinskoj, institucionalizira kompromisno donošenje odluka.
9 Usp. D. Nohlen, Izborno pravo..., str. 25.-26.
10 Katz obrađuje odnose izbora i 14 obrazaca demokracije: binarnog, downsijanskog, ostrogorskijanskog, legislativnog, torijevskog, socijalističkog, benthamijanskog, schumpeterijanskog, medisonijanskog, poliarhijskog, konkurencijskog, konsocijacijskog, participacijskog i
komunitarnog. Usp. M. Kasapović, Izborni leksikon, str. 10.
11Usp. Arend Lijphart, Patterns of Democracy, Government Forms and Performance in
Thirty-Six Countries, Yale University Press, New Haven, 1999., str. 9.-30.
12Usp. Arend Lijphart, “Constitutional Design for Divided Societies”, Journal of Democracy,
god. XV., (2004.), br. 2., str. 96.-109.; A. Lijphart, Demokracija u pluralnim društvima,
Globus, Zagreb, 1992.; A. Lijphart, Patterns of Democracy...
13 Usp. A. Lijphart, Demokracija u..., str. 32.-42.
14Usp. isto, str. 43.-44.
15Usp. isto, str. 45.-47.
16Usp. isto, str. 48.
prosinca 2014.
159
Gordana Iličić
Unutar šireg institucionalnog dizajna, u pristupu rješavanja sukoba
u multietničkim društvima, ključna uloga pripisuje se upravo oblikovanju izbornih sustava. Izborni sustavi usko su povezani s dugogodišnjom
raspravom o tome koji je institucionalni dizajn najbolji za reguliranje
sukoba u demokratskom okružju unutar složenog društva. Pri tome se,
kao drugi dominirajući smjer, s obzirom na to koji izborni sustavi najbolje pridonose uspješnom upravljanju sukobima, osim konsocijativne
podjele moći, može izdvojiti i integrativna škola. I dok konsocijativna
podjela moći kreira institucije u kojima se izabrani predstavnici segmenata dogovaraju nakon izbora, u integrativnom pristupu, izborna formula osmišljava se tako da nagradi kandidate za umjerenost i međusobne dogovore prije izbora te se na taj način omogućava djelotvornost bez
ekstremnih, usko sektaških interesa.17
Uzevši u obzir navedeno, slijedi da su i vrijednosti za određivanje
funkcije izbora različite ovisno od različitih institucionalnih, društvenih i političkih uvjeta određenog političkog sustava. U državama koje
su društveno homogene, izbori imaju funkciju izazivanja nadmetanja
među političkim strankama. U društveno fragmentiranim državama,
izbori imaju funkciju omogućavanja političkog predstavništva različitih
sociostrukturnih skupina. Stoga su prepoznata tri strukturna čimbenika
koja određuju konkretne funkcije izbora: struktura društva, struktura
političkog sustava i struktura stranačkog sustava. Pri tome se struktura društva odnosi na dubinu društvenih antagonizama uzevši u obzir
klase, slojeve, etnicitete, vjere, interesne skupine. Struktura političkog
sustava odnosi se na to provodi li se vlast parlamentarno, uz prevagu
parlamenta ili vlade, ili predsjednički, unitarno ili federalno te je li obrazac stišavanja sukoba onaj konkurencije ili konkordacije. Treći čimbenik
određivanja funkcije izbora, stranački sustav, propituje broj i veličinu
stranaka, kao i njihovu ideološku udaljenost.18 Giovanni Sartori prednost daje upravo trećem strukturnom čimbeniku, broju stranaka, kao
onom koji bitno određuje konkretne funkcije izbora, s obzirom na to
17Usp. Stefan Wolff, „Electoral System Design and Power-Sharing Regimes“, Powersharing:
New Challenges for Divided Societies, Ian O’ Flynn, David Russell, (ur.), University of
Michigan Press, Ann Arbor, 2005., str. 59.-74.
18 Usp. D. Nohlen, Izborno pravo..., str. 21.
160
HUM IX (2014.) 11-12
RAZUMIJEVANJE, VRSTE I STRUKTURNI ELEMENTI IZBORNIH SUSTAVA
da upravo on pokazuje, premda okvirno, vrlo važno obilježje političkog
sustava koje se odnosi na pitanje do kojeg je razmjera politička moć fragmentirana ili nefragmentirana te disperzirana ili koncentrirana. 19
I dok u homogenim društvima izbori ispunjavaju više funkcija, poput: legitimiranja političkog sustava, prenošenja povjerenja na stranke,
koalicije ili osobe, stvaranja političke elite, preslikavanja interesa biračkog tijela, povezivanja političkih tijela s preferencijama birača, mobiliziranja birača za određene vrijednosti, ciljeve i političke programe,
podizanja svijesti birača pojašnjavanjem političkih problema i mogućih
alternativa, prevođenja političkih napetosti u postupke mirnog rješavanja, dopunjavanja društvenog pluralizma i oblikovanja zajedničke volje
za djelovanja, izazivanja natjecateljske utrke za političku vlast temeljem
alternativnih programa, odlučivanja o vodstvu vlade kroz parlamentarne većine, uspostave nadzorno sposobne oporbe uz sposobnost za
promjenu vlasti,20 u nehomogenim i duboko podijeljenim društvima uz
pomoć izbora uspijevaju se ispuniti samo neke funkcije, te se o većini bitnih odluka, poput vodstva vlade, odlučuje u kasnijim koalicijskim
pregovorima.
Odabir izbornog sustava uvelike utječe na sam politički sustav. U
izbornom sustavu sadržan je modus u kojemu će birači iskazati svoje
stranačke ili kandidatske preferencije u glasovima te način na koji će te
glasove zatim pretvoriti u mandate. Taj proces izborni sustavi uređuju
utvrđivanjem podjele na izborne okruge izbornog nadmetanja, glasovanja i preračunavanja glasova.21 Tako, uz pomoć strukturnih elemenata, koji se međusobno kombiniraju na različite načine, jednom jedna
stranka ili kandidat pobjeđuje dok drugi put, unatoč istom broju glasova, gubi. S obzirom na mogućnost da se izborna pravila mijenjaju na
jednostavniji način od drugih sastavnica političkog sustava, upravo su
ona najprikladnije područje političke manipulacije.
19Usp. Giovanni Sartori, Stranke i stranački sustavi. Analitički okvir, Politička kultura,
Zagreb, 2002., str. 109.
20 Usp. D. Nohlen, Izborno pravo..., str. 22.
21Usp. isto, str. 35.
prosinca 2014.
161
Gordana Iličić
1. Vrste izbornih sustava
Unatoč nizu različitih podtipova izbornih sustava, temeljno načelo
njihove podjele svodi se na većinske i razmjerne ili proporcionalne izborne sustave22 te kombinirane. Giovanni Sartori smatra da je izborne sustave potrebno dijeliti samo na većinske i razmjerne, isključujući
mogućnost kombiniranih izbornih sustava,23 premda upravo njih neki
autori proglašavaju „izbornim modelom 21. stoljeća“.24 Podjela izbornih
sustava je prije svega usmjerena na političku namjeru i političke posljedice. Pri tome postoje dvojaki argumenti koji omogućuju potporu
određenom u izbornom sustavu. To su empirijske tvrdnje o vjerojatnim
posljedicama toga sustava i vrijednosni sudovi o poželjnosti tih posljedica.25 I dok većinski izbori tendencijski vode dvostranačkim sustavima,
omogućavanju stranačke većine u parlamentu i formiranju jednostranačke vlade, uz disproporciju glasova i mandata, dotle razmjerni izbori
tendencijski vode pravednijem političkom predstavništvu uz formiranje koalicijskih vlada i omogućavanje ulaska u vlast i novih političkih
pravaca. Većinski izbori ne nude nikakvo jamstvo koje bi omogućilo
dobivanje mandata razmjerno postotku izborenih glasova. Dijele se na
izbore relativne većine i izbore apsolutne većine. Relativna većina pretpostavlja jednokružno glasovanje s potrebom osvajanja najviše glasova,
jednostavnom većinom, „prvi do cilja“. Apsolutna većina traži osvajanje
više od 50% glasova te dvokružnu mogućnost glasovanja. Od etabliranih demokracija, jednokružni većinski sustavi primjenjuju se u Velikoj
Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama, a dvokružni u Francuskoj.
Razmjerni izbori angažirani su kao sustav koji odgovara razvoju demokracije. U državama segmentiranog pluralizma poput Belgije,
22Usp. Andre Blais, „Rasprava o izbornim sustavima“, Politička misao, Zagreb, god. XXVIII., (1991.), br. 3., str. 84.-107.; Štefica Deren-Antoljak, „Izborni sistemi i Duvergerov
zakon“, Politička misao, Zagreb, god. XXIX., (1992.), br. 2., str. 23.-36..; Mirjana Kasapović, „Izborni modeli i politički sustav“, Politička misao, Zagreb, god. XXIX., (1992.), br. 2.,
str. 12.-23..; D. Nohlen, Izborno pravo...; D. Nohlen, „Većinski izbori i razmjerni izbori“,
Politička misao, Zagreb, god. XXVII., (1990.), br. 4, str. 179.-200.
23Usp. Đovani Sartori, Uporedni..., str. 73.
24 M. Kasapović, „Što su kombinirani izborni sustavi?“, Politička misao, Zagreb, god. L.,
(2013.), br. 1., str. 87.
25 Usp. A. Blais, „Rasprava o izbornim sustavima“, str. 84.
162
HUM IX (2014.) 11-12
RAZUMIJEVANJE, VRSTE I STRUKTURNI ELEMENTI IZBORNIH SUSTAVA
Nizozemske i Švicarske razmjerni su izbori povezani s prevladavajućim
konceptom demokracije.26 Podtip razmjernih izbora, čisti razmjerni izborni sustav, koji dosljedno ispunjava potrebu pravednog predstavništva, korišten je i u Bosni i Hercegovini pri izboru zastupnika u donjem
domu parlamenta, Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH,
1996. i 1998. godine. Kako taj podtip razmjernih izbora najviše naglašava
razmjernost, smatra se temeljnim instrumentom u heterogenim demokracijama s podijeljenom vlašću.27 Stoga izborni model može utjecati na
veću ili manju zastupljenost etničkih zajednica u pluralnom društvu i u
njihovu sudjelovanju u političkom životu. Prilikom pretvaranja glasova
birača u mandate razmjerni izbori koriste različite matematičke postupke čiji se učinci razlikuju u smislu preferiranja većih,28 odnosno slabijih
stranaka.
Kombiniranjem elemenata većinskih i razmjernih izbora nastaju
kombinirani izborni sustavi. Važno obilježje kombiniranih modela je
glasovanje s dva glasa koje omogućava biraču jednim glasom glasovanje
za pojedinačnog kandidata u svom izbornom okrugu, a drugim, glasovanje za stranačku ili koalicijsku listu u višemandatnom okrugu.29 Kasapović dokazuje kako se zapravo radi o posebnoj vrsti izbornih sustava
zasnovanoj na dva konstitutivna elementa, postojanju dvaju strukturno
različitih razina glasovanja birača i raspodjele mandata te postojanju instituta glasovanja s dva glasa.30 Kombiniranim izbornim sustavima na26 Usp. M. Gallagher, P. Mitchell, n. dj, str. 417.-432., 491.-510.; Wolf Linder, Swiss Democracy, Possible Solutions to Conflict in Multicultural Societies, Macmillan Press, London,
1994., str. 21.; D. Nohlen, Politološki rječnik, Država i politika, Pan Liber, Osijek – Zagreb
– Split, 2001., str. 128.
27Usp. M. Kasapović, Bosna i Hercegovina: podijeljeno društvo i nestabilna država, Politička
kultura, Zagreb, 2005., str. 183.; M. Kasapović, „Bosnia and Herzegovina Consociational or
Liberal Democracy“, Politička misao, Zagreb, god. XLII., (2005.), br. 5., str. 16.; A. Lijphart,
Demokracija u..., str. 45.-47.
28 Jedna od njih je D’Hondtova metoda. To je postupak preračunavanja glasova u mandate
nazvan prema belgijskom matematičaru. Mandati se raspodjeljuju tako da se ukupni broj
glasova svake stranke dijeli nizom djelitelja 1, 2, 3, 4, 5, … te mandat dobije stranka koja ima
najveći kvocijent. S obzirom na tehničku jednostavnost široko se primjenjuje zbog raspodjele mandata u prvom postupku raspodjele. Ova metoda najviše pogoduje velikim strankama. Usp. M. Kasapović, Izborni leksikon, str. 61.-62.
29Usp. isto, str. 194.
30 Usp. isti, „Što su kombinirani izborni sustavi?“, str. 87.-103.
prosinca 2014.
163
Gordana Iličić
stoje se uskladiti dva suprotstavljena načela. Načelo razmjernosti, kroz
dosljedno predstavljanje političkih pravaca, te načelo većine koje omogućava formiranje stabilnih vlada.
Tablica 1. Vrste izbornih sustava
Opći oblici
Posebni oblici
Primjeri država
Sustavi jednomandatnih
izbornih jedinica
Jednomandatni Australija, Kanada,
pluralni
Francuska, Indija,
Alternativni glas Velika Britanija, SAD
Dvokružni sustav
Kombinirani sustavi
Kombinirani
kompenzacijski
Kombinirani
paralelni
Njemačka, Mađarska, Italija,
Japan, Novi Zeland, Rusija
Sustavi zatvorenih lista
-
Izrael, Južnoafrička
Republika, Španjolska
Sustavi s preferencijalnim listama Otvorene liste
Fleksibilne liste
Austrija, Belgija, Čile,
Danska, Finska, Nizozemska
PR – STV, Razmjerni sustav –
Sustav pojedinačnog prenosivog
glasa
Irska31
Izvor: M. Gallagher, P. Mitchell, n. dj., str. 5.
31 U komparativnoj su perspektivi stranački i izborni sustav Irske dva obilježja koja su zanimljiva za proučavanje. I dok sam sustav razmjerne predstavljenosti nije izdvojena specifičnost, to je svakako činjenica da se on ne temelji na stranačkim listama, kao ostali sustavi razmjerne predstavljenosti. Umjesto toga u Irskoj je na djelu sustav pojedinačnog prenosivog
glasa (STV) za izbor članova donjeg doma parlamenta, ´Dáil Éireann. Sustav pojedinačnog
prenosivog glasa nije u širokoj primjeni. Implementiran je samo u dvije države za izbore
nacionalnih parlamenata, Irskoj i Malti, dok se u Estoniji koristio samo prilikom izbora
1990. Osim toga, primjenjivao se ili se primjenjuje za izbore gornjih domova ili regionalnih
skupština brojnih država koje su pod britanskim utjecajem, uključujući Australiju, Indiju,
Južnu Afriku, Sjevernu Irsku, Nepal, Šri Lanku i Pakistan., M. Gallagher, P. Mitchell, n.
dj., str. 511.
164
HUM IX (2014.) 11-12
RAZUMIJEVANJE, VRSTE I STRUKTURNI ELEMENTI IZBORNIH SUSTAVA
Tablica 2. Rang izbornih sustava prema anketi izbornih stručnjaka
Rang
Prosjek
Broj prvih
preferencija
Kombinirani razmjerni sustav
1
2,37
52
Sustav pojedinačnoga prenosivog glasa
2
2,60
38
Razmjerni sustav s otvorenim listama
3
3,26
18
Sustav alternativnog glasa
4
4,01
10
Razmjerni sustav sa zatvorenim listama
5
4,17
9
Izborni sustav relativne većine
6
4,67
21
Dvokružni većinski sustav
7
4,90
7
Izborni sustav
Kombinirani većinski sustav
8
5,18
3
Sustav neprenosivog pojedinačnog glasa
9
6,76
3
Izvor: M. Kasapović, „Što su kombinirani izborni sustavi?“, str. 90.
2. Strukturni elementi izbornih sustava
Bez obzira o kojem se modelu izbornog sustava radi, utvrđena su četiri ključna strukturna elementa izbornih sustava, čijim se kombiniranjem mogu prouzročiti različiti izborni učinci. To su: podjela na izborne jedinice, izborno nadmetanje, glasovanje i preračunavanje glasova u
mandate.
2.1. Podjela na izborne jedinice
Podjela na izborne jedinice ili okruge predstavlja podjelu na jedinice
u kojima birači glasuju i u kojima se ti glasovi pretvaraju u mandate.
Izborne jedinice mogu biti jednomandatne i višemandatne. Premda su
različite vrste izbornih jedinica spojive i s većinskim i razmjernim izborima, jednomandatne jedinice tipične su za većinske izbore, te je njihov
broj jednak broju mjesta u zastupničkom tijelu dok broj, veličina i granica višemandatnih jedinica u razmjernim izborima podliježu izbornom
zakonodavstvu.32 Nužno je naglasiti da izraz „veličina“ ne znači teritorijalni pojam, već broj mandata unutar same jedinice. Primjerice, su32 Usp. M. Kasapović, Izborni leksikon, str. 151.-152.
prosinca 2014.
165
Gordana Iličić
stav relativne većine ne nudi nikakvo jamstvo stranci koja osvoji najveći
broj glasova da će ti glasovi slijediti i u mandatima, jer je vrlo moguće
da stranka koja dobije većinu mandata nije dobila i većinu glasova. To
ovisi o činjenici što se prosječan broj glasova, potrebnih za osvajanje
mandata, mijenja ovisno o raspodjeli glasova unutar izbornih jedinica.
Između ostalih primjera, takva se situacija bilježi na općim izbornima u
Velikoj Britaniji. Laburisti su 1974. godine dobili četiri puta više mandata od konzervativaca i sastavili manjinsku vladu premda su konzervativci osvojili oko 200.000 glasova više.33 Kako bi se povećala učinkovitost
glasova, dizajneri izbora posežu za gerrymanderingom, umijećem prekrajanja izbornih jedinica posebice na većinskim izborima, zbog maksimiziranja učinkovitosti u omjeru glasova i mandata.34 Na taj način,
veličina izborne jedinice, odnosno broj mandata kojim raspolaže, što je
ujedno njezino glavno obilježje, utječe na razinu razmjernosti i reprezentativnosti izbora. Veličina izborne jedinice utječe na broj stranaka u
parlamentu i na tip stranačkoga i parlamentarnoga sustava. Ukoliko je
izborna jedinica veća to su izbori razmjerniji i reprezentativniji. Jednomandatne jedinice rezultiraju dvostranačjem dok višemandatne izborne jedinice rezultiraju višestranačkim sustavima. Osim što predstavljaju
najučinkovitiji strukturni element izbornih sustava, izborne jedinice su
i plodno tlo za izborni inženjering.
2.2. Izborno nadmetanje
Drugi, ali ne manje važan strukturni element izbornih sustava, je
izborno nadmetanje. U svojoj pojavnosti ono može biti ili nadmetanje
pojedinaca, koje se povezuje s većinskim izborima, ili stranačkih, koalicijskih ili pak neovisnih listi, koje se povezuje s razmjernim izborima.
Izborno nadmetanje u sebi sadrži pravila i načine utrke izbornih subjekata za glasove birača. Nohlen tvrdi da, suprotno brojnim postavkama,
pojedinačni kandidat može jače izbiti u prvi plan ukoliko je na listi, nego
33 Usp. A. Lijphart, Patterns of Democracy..., str. 11.
34 Izraz potječe iz 1812., od izborne jedinice koju je odredio guverner Massachusettsa, Elbridge
Gerry. Izborna jedinica je bila tako duga, uska i krivudava da je svojim izgledom podsjećala
na salamandra (engl. gerrymander). Usp. R. Hague, M. Harrop, n. dj., str. 164.
166
HUM IX (2014.) 11-12
RAZUMIJEVANJE, VRSTE I STRUKTURNI ELEMENTI IZBORNIH SUSTAVA
pri pojedinačnoj kandidaturi.35 Unutar mogućnosti različitog oblika liste, biraču se omogućuje veći ili manji prostor pri izboru preferiranog
kandidata. Izborne liste selektiraju se u tom smislu na: zatvorene, slabo
strukturirane i slobodne. Zatvorene ili krute liste omogućavaju biraču
glasovanje za listu i kandidata jedne stranke. Takva lista dopušta biraču
glasovanje za listu jedne stranke u cjelini, posve je zatvorena te birač
nema mogućnost izražavanja preferencija prema stranačkim kandidatima. One onemogućavaju stranačke frakcije i unutarstranačko natjecanje te ih karakterizira ovisnost kandidata o stranačkom vodstvu.36 Slabo strukturirane liste pružaju biraču mogućnost mijenjanja redoslijeda
kandidata unutar liste dok stranačko vodstvo samo postavlja početni
redoslijed. Pri tome slobodne liste omogućavaju biraču nadilaženje stranačkih granica te mu se omogućava sastavljanje vlastitih listi uz izražavanje osobnih stranačkih i kandidatskih preferencija. Slobodne su liste
vezane uz ordinalno,37 redno, glasovanje, koje omogućuje svakom biraču više glasova, te uz panaširanje.
2.3. Glasovanje
Glasovanje birača na izborima u uskoj je vezi s vrstom liste. Ono
može biti izraženo kao: pojedinačno glasovanje, u kojemu svaki birač
ima jedan glas; preferencijsko glasovanje, koje omogućava biraču izražavanje vlastitih preferencija; glasovanje s više glasova, u kojemu birač
ima više glasova ili čak onoliko koliko ima mandata u izbornoj jedinici; ograničeno glasovanje s više glasova, reducira broj glasova koje ima
birač u odnosu na broj mandata; alternativno glasovanje, omogućava
biraču navođenje druge, treće ili četvrte preferencije; kumuliranje, omogućava da birač dā više glasova jednom kandidatu; panaširanje, u kojemu birač ima više glasova te ih može dati kandidatima na različitim
stranačkim listama;38 dok sustav s dva glasa pruža biraču mogućnost da
ima dva glasa, jedan glas za stranačkog kandidata u izbornoj jedinici, a
35
36
37
38
Usp. D. Nohlen, Izborno pravo..., str. 59.
Usp. M. Kasapović, Izborni leksikon, str. 369.-370.
Usp. M. Gallagher, P. Mitchell, n. dj., str. 8.
Usp. M. Kasapović, Izborni leksikon, str. 254.
prosinca 2014.
167
Gordana Iličić
drugi za stranačku listu na razini saveza izbornih jedinica.39 Glasovanje
na taj način predstavlja način na koji birač glasuje, kako bi izrazio svoje
preferencije prema kandidatima, stranačkim ili koalicijskim listama.
2.4. Preračunavanje glasova u mandate
Preračunavanje glasova birača u mandate smatra se, nakon podjele na
izborne jedinice, drugim mehanizmom po važnosti u konačnom oblikovanju izbornih rezultata. Metoda preračunavanja glasova najizravnije je
povezana s mehanizmima osvajanja i zadržavanja vlasti.40 Rezultati izbora dovode se u vezu s postupkom preračunavanja glasova u mandate,
uz dvostruki učinak: pretvaranje glasova u mandate i ponašanje birača.41
Kao što je već naznačeno, u preračunavanju glasova u mandate potrebno je razlikovati većinsko i razmjerno pravilo. Kod većinskih izbora podjela mandata u zavisnom je odnosu s apsolutnom, odnosno relativnom
većinom. Apsolutna većina omogućava pobjedu kandidatu ili stranci
koji su osvojili više glasova od svih ostalih kandidata ili stranaka u izbornoj utrci dok relativna većina omogućava osvajanje mandata prema
metodi „prvi do cilja“. U razmjernim izborima, pored prohibitivne klauzule, zakonske preprjeke u raspodjeli mandata temeljem razmjernosti,
nužno je korištenje matematičkih postupaka preračunavanja glasova u
mandate. To mogu biti: postupak najvećeg broja ili postupak divizora,
postupak izbornog broja te postupak matematičkih razmjera. Postupak
najvećeg broja je metoda pretvaranja glasova u mandate uz pomoć koje
se ukupni broj glasova svih izbornih aktera utvrđuje tako da se ukupni broj glasova dijeli određenim nizom djelitelja. Te metode mogu biti
različite: Adamsova, Andraeova, D’Hondtova, Huntingtonova, Imperialijeva, Sainte-Laguëova metoda koja favorizira srednje i male političke stranke, ali i njihovi modificirani oblici.42 Sve metode najvećeg broja
omogućavaju podjelu mandata u prvom postupku raspodjele. Postupak
izbornog broja omogućava raspodjelu broja mandata temeljem udjela
39
40
41
42
168
Usp. D. Nohlen, Izborno pravo..., str. 60.
Usp. A. Lijphart, Patterns of Democracy..., str. 144.-149.
Usp. D. Nohlen, Izborno pravo..., str. 61.
Usp. M. Kasapović, Izborni leksikon, str. 233.
HUM IX (2014.) 11-12
RAZUMIJEVANJE, VRSTE I STRUKTURNI ELEMENTI IZBORNIH SUSTAVA
izbornog broja u ukupnom broju glasova što ih je dobio svaki izborni
akter. Nakon što se dobije izborni broj, njime se dijeli broj glasova svake stranke, pri čemu dobiveni rezultat predstavlja broj mandata koji su
osvojile. U postupke izbornog broja spadaju: Hareova kvota, Droopova
i Imperialijeva kvota. Kasapović toj skupni „logički“ pribraja i Hare-Niemeyerovu metodu matematičkih razmjera te automatsku metodu.43
Postupak matematičkih razmjera ili Hare-Niemeyerov sustav, koji pogoduje malim strankama,44 mandate raspodjeljuje tako da glasove dane
strankama množi s brojem mandata koji su na raspolaganju te rezultat
dijeli ukupnim brojem glasova. Stranke osvajaju onoliko mandata koliko je cijelih brojeva dok ostale mandate dijele na temelju decimalnog
broja. Od 1987. godine izborni sustav personalizirane proporcionalne
reprezentacije Njemačke koristi Hare-Niemeyerovu metodu kojom je
zamijenjena dotadašnja D’Hondtova metoda.45 Odabirom određenog
postupaka preračunavanja glasova u mandate postižu se različiti politički učinci, jedni pogoduju malim strankama, jedni većim, jedni omogućavaju dosljedniju predstavljenost, drugi omogućavaju stabilniju većinu
te djelotvornije vlade.
Kakve će učinke određeni izborni sustav polučiti ovisi o nizu različitih
čimbenika, povijesnih, društveno-strukturnih, ekonomskih i kulturnih,
kao i od toga je li društvo homogeno ili heterogeno, međutim poznavanje izborne tehnike presudna je vještina u oblikovanju političke danosti.
Sposobnost dizajniranja izbornih sustava i sposobnost uvođenje izbornih reformi najvažniji su mehanizmi upravljanja političkim učincima.
Ti učinci ovise o pažljivo odabranom modelu izbornog sustava, vještini
tehničkog oblikovanja njihovih strukturnih elemenata te cjelokupnom
političkom krajoliku u kojemu izborni sustav djeluje.
43Usp. isto, str. 232.
44 Usp. D. Nohlen, Izborno pravo..., str. 69.
45Usp. M. Gallagher, P. Mitchell, n. dj., str. 212.
prosinca 2014.
169
Gordana Iličić
Literatura
− Blais, Andre, „Rasprava o izbornim sustavima“, Politička misao,
Zagreb, god. XXVIII., (1991.), br. 3., str. 84.-107.
− Dahl, Robert A., Poliarhija. Participacija i opozicija, Politička
kultura, Zagreb, 1998.
− Deren-Antoljak, Štefica, „Izborni sistemi i Duvergerov zakon“, Politička misao, Zagreb, god. XXIX., (1992.), br. 2., str. 23.-36.
− Deren-Antoljak, Štefica, „Izbori i izborni sustavi“, Društvena
istraživanja, Zagreb, god. I., (1992.), br. 2., str. 215.-230.
− Gallagher Michael, Mitchell, Paul, The Politcs of Electoral
Systems, Oxford University Press, New York, 2005.
− Hague, Rod, Harrop, Martin, Komparativna vladavina i politika, Golden marketing, Zagreb, 2009.
− Kasapović, Mirjana, Bosna i Hercegovina: podijeljeno društvo i
nestabilna država, Politička kultura, Zagreb, 2005.
− Kasapović, Mirjana, „Bosnia and Herzegovina Consociational or Liberal Democracy“, Politička misao, Zagreb, god. XLII.,
(2005.), br. 5., str. 3.-30.
− Kasapović, Mirjana, „Izborni modeli i politički sustav“, Politička misao, Zagreb, god. XXIX., (1992.), br. 2., str. 12.-23.
− Kasapović, Mirjana, „Što su kombinirani izborni sustavi?“, Politička misao, Zagreb, god. L., (2013.), br. 1., str. 87.-103.
− Kasapović, Mirjana, Izborni leksikon, Politička kultura, Zagreb,
2003.
− Lijphart, Arend, „Constitutional Design for Divided Societies”,
Journal of Democracy, god. XV., (2004.), br. 2., str. 96.-109.
− Lijphart, Arend, Demokracija u pluralnim društvima, Globus,
Zagreb, 1992.
− Lijphart, Arend, Electoral Systems and Party Systems, A Study of
Twenty-Seven Democracies 1945.-1990., Oxford University Press,
New York, 1994.
170
HUM IX (2014.) 11-12
RAZUMIJEVANJE, VRSTE I STRUKTURNI ELEMENTI IZBORNIH SUSTAVA
− Lijphart, Arend, Patterns of Democracy, Government Forms and
Performance in Thirty-Six Countries, Yale University Press, New
Haven, 1999.
− Linder, Wolf, Swiss Democracy, Possible Solutions to Conflict in
Multicultural Societies, Macmillan Press, London, 1994.
− Nohlen, Dieter, „Većinski izbori i razmjerni izbori“, Politička
misao, Zagreb, god. XXVII., (1990.), br. 4., str. 179.-200.
− Nohlen, Dieter, Izborno pravo i stranački sustav, Školska knjiga,
Zagreb, 1992.
− Nohlen, Dieter, Politološki rječnik, Država i politika, Pan Liber,
Osijek – Zagreb – Split, 2001.
− Sartori, Đovani, Uporedni ustavni inženjering, Strukture, podsticaji, ishodi, Filip Višnjić, Beograd, 2003.
− Sartori, Giovanni, Stranke i stranački sustavi, Analitički okvir,
Politička kultura, Zagreb, 2002.
− Wolff, Stefan, „Electoral System Design and Power-Sharing
Regimes“, Powersharing: New Challenges for Divided Societies, O’
Flynn, Ian, Russell, David (ur.), University of Michigan Press,
Ann Arbor, 2005., str. 59.-74.
prosinca 2014.
171
Gordana Iličić
UNDERSTANDING, TYPES AND STRUCTURAL
ELEMENTS OF ELECTORAL SYSTEMS
Abstract
Discussion about elections and electoral systems is in fact discussion
about the effects of representative bodies in democratic political systems. Understanding of that link is not possible without knowing technical details used for forming electoral systems. Despite nonexistence
of generally accepted conceptual framework and complexity of different definition approaches and interpretation bases of both elections
and electoral systems, there is an agreement that elections are related
to representative democracy and they represent its central institution,
while electoral systems represent the ways in which voters can express
their preferences through their votes and possibilities how those voices
can be turned into representative mandates. Which elections strategy,
formed in electoral model, should be applied? How to combine structural elements of electoral systems in order to achieve hoped-for political
effects? Those are the question which could be answered only by good
knowledge of the complex electoral problem area which is in contact
with total political landscape: institutions, processes and contents.
Key words: elections, electoral systems, structural elements, electoral
units, electoral competition, voting, recomputation of votes
172
UDK 821.163.42-4.09 Krleža M.
323.1(=163.42)˝194/196˝
Izvorni znanstveni članak
Primljen 4. 10. 2014.
Sanja Knežević
Odsjek za hrvatski jezik i književnost Sveučilišta u Zadru
[email protected]
ULOGA KRLEŽINA ESEJA O ZADARSKOM
ZLATARSTVU U STVARANJU KULTURNOG I
NACIONALNOG IDENTITETA ZADRA NAKON
DRUGOGA SVJETSKOG RATA
Sažetak
U radu se interpretira esej Miroslava Krleže posvećen zadarskoj srednjovjekovnoj umjetnosti Zlato i srebro Zadra te njegov utjecaj na stvaranje
identitetske slike grada nakon Drugoga svjetskog rata. U Krležinim esejima iščitava se autorov modernistički, još uvijek utopijski stav o nacionalnoj povijesti i konstituiranju nacionalnog identiteta na temeljima dugostoljetne kulturne baštine. Krleža avangardno pristupa srednjovjekovnoj
umjetnosti pronalazeći u filigranskim artefaktima zadarskoga zlatarstva
poruku bunta i samosvijesti hrvatske kulture u kontekstu europskih civilizacija. Boraveći među zadarskim ruševinama neposredno nakon Drugoga svjetskog rata u njegovu zlatu Krleža stvara sliku novog identiteta
grada, sliku konačno slobodnoga i hrvatskoga /slavenskoga Zadra.
Ključne riječi: kulturni identitet, Miroslav Krleža, Zlato i srebro Zadra
173
Sanja Knežević
Uvod
Nakon Drugoga svjetskog rata Zadar je bio potpuno razrušen grad
s ogromnom identitetskom rupom od gotovo pola stoljeća. Naime,
nakon talijanske kapitulacije i savezničkih bombardiranja 1943. godine u gradu doslovno nije ostao kamen na kamenu, a građanstvo koje
su mahom činili Talijani 1945. godine dolaskom komunista na vlast u
potpunosti je izbjeglo u susjednu Italiju. Zadarsko izrazito talijansko
građanstvo bilo je posljedica dugotrajne talijanizacije najprije u suradnji s Austrijom, a potom radikalnoga fašističkog pokreta. Dakle, nakon
Drugoga svjetskog rata Zadar je bio od ljudi, kulture i tradicije očišćen
prostor, „avangardna tabula rasa“ (Oraić Tolić, 1995), no ipak s dugostoljetnom kulturnom i umjetničkom poviješću. Dobro poznavajući opću
povijest, a time zasigurno snažnu i važnu ulogu Zadra u kontinuitetu
hrvatske povijesti, Miroslav Krleža na prostoru Zadra prepoznaje kulturni prostor na kojem će se izgraditi novi kulturni identitet, prostor
koji će Hrvatsku i Zadar vratiti na kulturnu scenu Europe, te istodobno
legitimirati Titovu politiku Jugoslavlije kao tampon-zonu između Istoka
i Zapada. Konačno, na ideji prkosa prema Istoku i Zapadu, Krleža i piše
svoje eseje o položaju južnoslavenskih umjetnosti u Europi, povlačeći
uspješno paralelu između povijesti i vlastite suvremenosti. Znajući dakle
prkosnu i burnu povijest Zadra koji je neprestano odolijevao mletačkim
navalama s mora, a svojim geopolitičkim položajem često plaćao danak
potpunim uništavanjem, Krleža nije slučajno ovaj grad uzeo kao paradigmu stvaranja nove južnoslavenske kulture iznikle iz kontinuiranoga
milenijskog sukoba Istoka i Zapada. Na metafori Zadra, osobito njegova hrvatskoga narodnog elementa, on je prkos učinio ključnom riječi u
konstruiranja novoga kulturnog identiteta južnoslavenskih naroda. Na
toj ideji Krleža je već zarana izgradio svoj stav o nacionalnom identitetu
i nacionalnom pitanju. Dakako, da se njegov stav u kontekstu društvenih
promjena i njima imanentnih zanosa i razočaranja korigirao što je jasno
davao do znanja u svom kritičkom odmaku od Kraljevine Jugoslavije
ili kasnije svojim potpisom na Deklaraciji o položaju i nazivu hrvatskoga jezika iz 1967. godine. No, u Drugom svjetskom ratu i nakon njega,
174
HUM IX (2014.) 11-12
ULOGA KRLEŽINA ESEJA O ZADARSKOM ZLATARSTVU U STVARANJU KULTURNOG I NACIONALNOG IDENTITETA...
osobito nakon 1948. kada je Tito raskinuo sa Staljinom, Krležin stav o
samosvojnome kulturnom identitetu južnoslavenskih naroda pao je na
plodno tlo, o čemu će i Zoran Kravar baveći se temom „Krleža i nacionalno pitanje“ zaključiti:
Ideju Enciklopedije utemeljio je Krleža na shvaćanju južnog slavenstva
kao povijesno i kulturno samosvojna kolektivnoga subjektiviteta „između Rima i Bizanta“, koje je shvaćanje izgradio još u mladosti. Pritom su,
naravno, i Enciklopedija i njezina temeljna misao vodili računa o potrebi
nove države za kulturnom legitimacijom i o njezinu vanjskopolitičkom
samorazumijevanju, napose o Titovoj politici „trećega puta“ odnosno
„blokovskoga nesvrstavanja“, sve izraženijoj nakon 1948. (Kravar, 1993: 61)
U tom kontekstu odnosa službene politike prema Krleži nakon 1948.
Velimir Visković naglašava kako sada „u novim okolnostima Broz u Krleži prepoznaje mogućega bliskog suradnika, pa i prijatelja u kojega može
imati puno povjerenje s obzirom na njegov predratni antistaljinizam“,
dok se Krleža konačno tada vidi „u onoj ulozi koja mu je prethodnih godina osporavana: kao graditelja nove kulturne i znanstvene paradigme“
(Visković, 2010: 9).
O toj i takvoj Krležinoj ulozi nedvojbeno svjedoči ponajprije njegov
dugogodišnji projekt Enciklopedije Jugoslavije (1955. – 1971.), a potom
cio niz eseja u kojima promišlja kulturni identitet južnoslavenskih naroda – Zlato i srebro Zadra (1950.), Srednjovjekovna umjetnost naroda
Jugoslavije (1950.), Srpska i makedonska freska (1951.), Bogumisli mramorovi (1954.) i konačno Illyricum sacrum (1963.). Prvi i posljednji esej
među izdvojenim naslovima nosi istu središnju misao i oba kreću od
Zadra kao paradigme povijesti i suvremenosti. Naime, esej Illyricum sacrum, za koji će sam napomenuti da je riječ o „odlomcima rukopisa iz
kasne jeseni 1944.“, on će početi svojim prepoznatljivim stilom postavaljanja teze-antiteze u retoričkom pitanju – „Gdje smo i kako smo, danas,
kada Zadar leži sedmi put srušen do temelja, usred ovog latinsko-grčkog-islamskog bjesnila, te nema krova u ovoj zemlji da nije planuo?“
(Krleža, 1966a: 11). Dakle, posve je jasno da je Krleža Zadar odabrao kao
paradigmu na kojoj će utemeljiti svoj stav o identitetu, kulturi, naciji.
prosinca 2014.
175
Sanja Knežević
1. Krleža, nacija, identitet
Kada piše o problemu pojma identiteta, koji je u posljednje vrijeme
uistinu postao termin znanstvene pomodnosti pa se rabi u primjerenim i neprimjerenim okolnostima i područjima struke, Gvozden Flego u članku „Bilješke uz pojam identiteta“ napominje kako „sama riječ
‘identitet’ označava stanje, što je povezano s filozofskom implikacijom
prošlosnosti istoga pojma“ (Flego, 2010: 54). Ova tvrdnja upravo opravdava Krležina nastojanja da se u kritičnom vremenu nakon završetka
Drugoga svjetskog rata, u vremenu političke i kulturne težnje za stvaranjem nove slike svijeta, ostvari pojam kulturnog identiteta izrasloga iz
kontinuiteta povijesne opstojnosti, autohtone kulturne baštine, pismenosti pa i religije. Pritom je Krleža itekako vodio računa o položaju Hrvatske u novoj Jugoslaviji s obzirom na iskustvo NDH, drugim riječima,
svojim je projektom dao do znanja da bez hrvatskoga kulturnog identiteta (umjetnosti, jezika, stoljetne državotvornosti) identiteta Jugoslavije
u tadašnjoj suvremenoj Europi ne bi bilo. Dakle, Krleža je „spašavajući“
hrvatski identitet od još jednoga u nizu političkih pogroma, zapravo ga
nanovo oživio i na njegovim temeljima izgradio identitet nove države.
Za Krležu stoga možemo kazati da je nasljednik ideje hrvatske inteligencije koja je od 19. stoljeća pa do samog osamostaljenja nastojala kroz
institucije stvoriti jedinstveni nacionalni identitet.1 Međutim, Miroslav
Krleža kreće posve novim putem, kloneći se interpretacije već ustaljenih mitema i prepoznatljivih mitologema, on odlazi u dotad potpuno
novu i samosvojnu interpretaciju umjetničkih artefakata. On neće pritom negirati povijest, on će ju promatrati svojim prkosnim okom, zagrebati dublje, i otkriti kako se iz torza može (mora!) stvoriti potpuna slika
cjelovitoga tijela.
1 „Ipak, hrvatska je inteligencija u ustanovama (Sveučilište, Akademija, Matica hrvatska,
školstvo, muzeji) nastojala stvoriti privid jedinstvenog identiteta nacije, stvarajući ponajprije jednu povijest i jedan jezik. Nećemo sada ulaziti u razlike u shvaćanju nacije, pa i
nacionalnog identiteta, među pojedinim nacionalnim ideologijama (u prvom redu među
pravaštvom i jugoslavenstvom): bitno je da je svaka od njih naciju vidjela kao jedinstveno
biće, dopuštajući jedino pokrajinske razlike na etnografskoj razini.“ (Budak, 2010: 6)
176
HUM IX (2014.) 11-12
ULOGA KRLEŽINA ESEJA O ZADARSKOM ZLATARSTVU U STVARANJU KULTURNOG I NACIONALNOG IDENTITETA...
Ginući za Carigrad ili za Rim, saveznici Svetoga Oca ili Venecije, Korvina ili Habsburga, oni su išli s Avarima i protiv njih, s Madžarima i
protiv njih, s Turcima ili sa križarima ili protiv njih, i dok je zapadna Evropa živjela blistavim životom svog firentinskog ili venecijanskog Quattrocenta ili Cinquecenta ili Settecenta, kod nas se umiralo u stravi pred
mletačkim i bečkim sjekirama i pred turskim kolcem, pa ipak, unatoč
svemu, nema stoljeća da se osim psaltira i fresaka ne javljaju pjesnici
i ideolozi, slikari, kipari, komediografi, historici, leksikografi, matematici, gramatici, od evropskih svojih suvremenika i brončanih spomenika
često više samonikli, intelektualno smioniji, u svojim grobovima još podjednako živi. Pero koje će uskriti naše Lazare treba da izgovori poznatu
biblijsku: Veni foras, čedno, ali ne manje dostojanstveno.
Nismo imali historije naše civilizacije, jer za takvu nije bilo i nema najosnovnijih preduslova. Čitava naša nauka je torzo i regionalna pristranost. Kampanilizam. (Krleža, 1966a: 38)
Iz navedenog citata iz eseja Illyricum sacrum kao i njegove temeljne
ideje promišljanja identiteta možemo zaključiti da je u Krležinu stavu
prisutno prepletanje perenijalizma i modernizma u gledanju na nacionalno, dakle Krležin stav možemo prepoznati u teoretskom stavu
Walkera Connora koji zaključuje: „Sve što je nužno za postojanje neke
nacije jest da pripadnici intuitivno vjeruju u posebno podrijetlo i razvoj te skupine“ (Smith, 2003: 165). Dakle, ovdje je ujedinjen povijesni
kontinuitet s modernom sviješću o samosvojnosti naroda. Ipak, kada
govorimo o Krležinu poimanju identiteta on je uvijek u prvom redu
stvoren pod paradigmom kulturnoga i civilizacijskoga identiteta. Takav
Krležin stav dobrim je dijelom u suglasju s Johnom Hutchinsonom na
koga se Anthony D. Smith poziva kada govori o kulturnom i političkom
nacionalizmu u 20. stoljeću. Dakle, 1987. godine, gotovo četrdeset godina nakon Krležinih eseja, a sigurno i više od začetka njegovih ideja,
John Hutchinson zaključuje da „kulturni nacionalist doživljava državu
nebitnom, jer bit je nacije njezina osebujna civilizacija, koja je proizvod
jedinstvene povijesti, kulture i zemljopisnog profila“ (Smith, 2003: 181).2
2
Da je takav Krležin stav prirodan proizlazi iz Hutchinsonova zapažanja da je kulturni nacionalizam prepoznatljiv ponajviše u istočnoj Europi, odnosno mogli bismo reći među svim
slavenskim narodima 19. stoljeća, s obzirom na to da kaže: „Pod Herderovim se utjecajem ta
vrsta nacionalizma ukorijenila osobito u Istočnoj Europi, primjerice među Česima i Ukrajincima od sredine do kraja devetnaestoga stoljeća. Mogla bi se naći i među populacijama
prosinca 2014.
177
Sanja Knežević
Čini se iz cjelokupuna Krležina djela da je on Jugoslaviju kao državu
i nakon Drugoga svjetskog rata držao jedinim mogućim racionalnim
rješenjem hrvatskoga nacionalnog pitanja, ali rješavajući pritom pitanje
identiteta kroz prizmu kulture i civilizacije, on je na neki način uspio
spasiti povijesni kontinuitet izgradnje samosvojnoga hrvatskog nacionalnog identiteta.3 Primjer Zadra koji se nakon Drugoga svjetskog rata
iz pepela i ruševina profilirao u sveučilišni grad prebogat muzeološkom
baštinom i uljuđenim građanstvom o tome nedvojbeno svjedoči.
2. Miroslav Krleža i Zadar
O Krležinu boravku u Zadru saznajemo iz zapisa Mate Suića koji je
1949. godine uz Grgu Oštrića bio domaćin Miroslavu Krleži u Zadru.
Svoja sjećanja na Krležin boravak u Zadru objavio je u eseju „S Krležom
po sjevernoj Dalmaciji“4. Naime, od Suića saznajemo kako je uza Zadar
Krleža posjetio Nin, Pag, Novigrad, Bribir i Skradin od kuda se uputio
prema Splitu. U Zadru je Krleža boravio 1949. godine, dakle neposredno nakon ratnih razaranja, a izravan je povod bio priprema izložbe jugoslavenske srednjovjekvne umjetnosti u Parizu. Krleža je još jednom
boravio u Zadru 1951. godine na kraće vrijeme. Kako Suić svjedoči došao
je pripremljen s već zacrtanom idejom što ga u Zadru zanima a što ne.
Također, po njegovu svjedočenju, Krleža je svakodnevno vodio bogate
bilješke o Zadru po kojima je vjerojatno htio napisati putopis ili neki
sličan zapis što se ipak nije dogodilo, no njegove su bilješke o boravku u
Zadru zasigurno sačuvane. U društvu Grge Oštrića i Mate Suića Krleža
je posjetio sve važne znamenitosti grada, premda ga se najviše dojmio
koje su postojale samo kao etničke kategorije, bez mnogo samosvijesti, poput Slovaka, Slovenaca i Ukrajinaca, koji nisu imali mnogo etničkih sjećanja, zasebnih institucija ili domaćih
elita, kao i među jasno ocrtanim nacijama s omeđenim granicama, samosvjesnim stanovništvom i bogatim pamćenjem, poput Hrvata, Čeha, Mađara i Poljaka; ili pak među narodima s vjerskim pamćenjem i institucijama poput Grka, Srba ili Bugara“. (po Smith, 2003:
181–182)
3 Naime, Zoran Kravar navodi kako je već 1947. godine o Anti Starčeviću pisao pozitivno.
Konačno, u samom projektu Enciklopedije Jugoslavije angažirao je i spasio mnoge hrvatske intelektualce koji su izdržavali kaznu komunističkoga sustava „društvene apstinencije“.
(Usp. Kravar, 1993: 61-62)
4 Republika, 11–12/1993.
178
HUM IX (2014.) 11-12
ULOGA KRLEŽINA ESEJA O ZADARSKOM ZLATARSTVU U STVARANJU KULTURNOG I NACIONALNOG IDENTITETA...
– Donat koji je „pogazio“ rimski Forum, sakralna riznica zlata i srebra
koja je djelo domaćih, hrvatskih autora, raka sv. Šimuna, i konačno –
Varoš. Posljednji dio grada u ratu je ostao gotovo neoskvrnjen, potpuno osiromašen i na svim civilizacijskim razinama bijedan, ali Krleža je
upravo tu prepoznao iskonsku srž hrvatskoga identiteta u Zadru, prepoznajući pravi i istinski život, hrvatsku sirotinju koja preživljavajući u
ovim stranama čuva staru hrvatsku toponimiju kao odraz kontinuirane
prisutnosti hrvatskoga bića u Zadru.5 Da je Krleža bio zadivljen izrazito
narodnom, hrvatskom umjetnošću prisjeća se Mate Suić u sljedećem
zapažanju:
Ranosrednjovjekovni ostaci, posebno pleterna ornamentika i poznati
pluteji s reljefima iz bivše Crkvice sv. Nediljice, naprosto su ga oduševili
kao vrhunska dostignuća starohrvatske umjetnosti. Za prahistorijsku i
antičku zbirku, koje su se tada nalazile u Donatu, nije pokazivao gotovo
nikakav interes.
Razgledao je i ostale zadarske spomenike, posebno Crkvicu sv. Lovre,
katedralu s kriptom i Baziliku sv. Krševana, kao i ruševno zdanje Sv.
Marije, s Kolomanovim zvonikom i Vekeneginim grobom. Tu je u G.
Oštriću našao zahvalnog pratioca. Ovaj je ujedno bio uz Krležu kad je
posjetio umjetničko blago iz trezora zadarskih crkava, domalo poznato,
zahvaljujući upravo Krleži, kao „Srebro i zlato Zadra“, koje je tada bilo
pohranjeno u zgradi bivšeg glagoljaškog sjemeništa „Zmajević“, gdje su
našle sklonište i benediktinke iz Samostana sv. Marije. Oštrić mi je pričao s kakvim je interesom i zadovoljstvom Krleža promatrao te umjetnine, posebno kad se radilo o onima koje su izradile ruke naših majstora ili
su njihovi donatori bili naši ljudi. Tu se nesumnjivo začela ideja o izložbi
toga dragocjenog i jedinstvenoga umjetničkog blaga. Taj njegov posjet
benediktinkama može se smatrati prvim korakom realizaciji zamisli o
posebnom muzeju crkvene umjetnosti u Zadru. (Suić, 1993: 148)
5
Na izvornu hrvatsku toponimiju u Zadru Krleža se s razlogom poziva i u eseju Zlato i srebro Zadra: „U tom stoljetnom zulumu i hajdučiji, kada su Mlečani silili dvanaestogodišnju
djecu da na koljenima prisežu vjernost duždu, i kada su mješoviti brakovi sa hrvatskim djevojkama predstavljali čin kažnjiv po pozitivnim zakonima Evanđeliste gospodnjeg, dijelovi
grada nose kroz stoljeća čiste hrvatske nazive: Babe, Jarebari, Kamenice, Markovac, Miholjica, Nediljica, Kapelica, Poljane, Požarišće, Poljakov Dvor, Rimnica, Sutomišće, Sumarinica,
Stomorica itd.“ (Krleža, 1966c: 119)
prosinca 2014.
179
Sanja Knežević
O zadarskoj umjetnosti Miroslav Krleža napisao je dva eseja – Zlato
i srebro Zadra i Zadarski zlatari. Prvi esej napisao je u povodu izložbe
jugoslavenskoga srednjovjekovnog slikarstva i plastike u Parizu 1950.
godine, dakle izložbe kojom se tadašnja država trebala legitimirati na
kulturnoj i civilizacijskoj karti Europe. Drugi, nešto kraći esej, napisao
je u povodu izložbe Zlato i srebro Zadra u Zagrebu 1951. godine, kojoj je
između ostalog zasigurno jedan od ciljeva bio osvješćivanje Zadra kao
prirodnog dijela hrvatskoga kulturnog pejzaža – i teritorijalno i civilizacijski. Iz ove njegove težnje izrasli su civilizacijski plodovi koji Zadar
i danas čine Gradom. Sam Krleža zaslužan je za otvaranje muzeja Stalne izložbe crkvene umjetnosti, upravo po njemu kolokvijalno poznate
„Zlato i srebro Zadra“6, otvaranje Filozofskog fakulteta 1956. godine, no
tih je godina obnovljen i Arheološki muzej, otvoren Zavod za povijesne
znanosti tadašnje JAZU, a valja spomenuti da su tih godina u Zadru
otvorena dva kazališta – Narodno kazalište i Kazalište lutaka.
Očito je da je Krleža svojim „zadarskim projektom“ htio dokazati svu
bit autohtone hrvatske umjetnosti i kulture, civilizacijskoga sloja koji se
u stalnom odupiranju i prkošenju uspio očuvati i danas, ali i da je svojim
projektom spasio spomenike kulture i baštine pred kasnije sve agresivnijim socijalističkim totalitarizmom.
3. Zlato i srebro Zadra
Uz esej Zlato i srebro Zadra iz 1950. godine, Krleža godinu dana kasnije objavljuje nešto kraću verziju istoga eseja pod naslovom Zadarski
zlatari, i tu je sažeo bitnu okosnicu po kojoj će stvarati identitsku nacionalnu sliku. U tom ćemo kontekstu promotriti i ovaj esej.
Dakle, u prvom redu on za svoju temu odabire tri sjajna stoljeća hrvatske i zadarske srednjovjekovne povijesti:
Srebro i zlato zadarskih riznica (...) obuhvaća (uglavnom) vremenski raspon od tri stoljeća: od hrvatskih kraljeva do anžuvinskog perioda i smrti
6 Napomenimo da tadašnja politika i društvene strukture nisu bili naklonjeni sakralnom,
odnosno crkvenome. I iz te perspektive valja promatrati Krležu kao zaštitnika hrvatske
kulture.
180
HUM IX (2014.) 11-12
ULOGA KRLEŽINA ESEJA O ZADARSKOM ZLATARSTVU U STVARANJU KULTURNOG I NACIONALNOG IDENTITETA...
bana Stjepana Kotromanića. Od ninskog biskupa do Tvrtkova krunisanja na grobu svetoga Save za hrvatskog i srpskog kralja, život hrvatskoga
društvenog ambijenta oko ovog zadarskog zlata bio je kaotično uznemiren. U krvavoj borbi sa čitavim nizom inostranih komponenata kroz
vjekove, u trajnom razaranju materijalne podloge, zadarski relikvijari i
crkveno posuđe daju nam samo djelomice uvid u luksuz ovoga feuduma,
koji se u Trecentu javlja kao najvažniji politički faktor od Zadra do Zagreba i Budima. (Krleža, 1966c: 139)
Iz navednoga citata prepoznatljiv je njegov perenijalistički stav prema
identitetu i naciji s jedne strane, dok s druge pokušava ujediniti neujedinjivo. Dakle hrvatski identitet koji je sam po sebi prepun raznolikosti,
on nastoji supostaviti u jedinstvo s drugim južnoslavenskim narodima i
kulturama. Stoga na temelju artefakata zadarskoga zlatarstva promatra
južnoslavensko civilizacijsko područje iz perspektive „regnuma“, koji je
održiv zahvaljujući kulturnim sličnostima u odnosu na političke. (usp.
Smith, 2003)
Kada zagovara političke razlike on ih zagovara uvijek protiv neslavenskog elementa. Dakle, na konkretnom primjeru Zadra to je Rim, Venecija, Austrija pa do njemu suvremenih talijanskih fašističkih okupatora.
I usprskos političkom, vojnom i konačno administrativnom nadmetanju, Zadar autohtonošću svoga umjetničkog izraza ostaje hrvatski.
Zadar u ruševinama simbolizira pred našim očima svu mračnu prošlost
venecijanskih ratova, koja je trajala više od četiristo godina. Kakav je bio
furor razaranja, to možemo da posvjedočimo pred historijom kao suvremenici posljednje zadarske katastrofe, a kod razmatranja ovih relikvijara
valja imati na umu i to, da je Venecija metodički dosljedno vjekovima
uništavala u Zadru sve što je u bilo kome vidu moglo da bude hrvatsko.
(Krleža, 1966c: 140)
Dakle, iz tri najsjajnija stoljeća hrvatske državnosti, kulture i umjetnosti Krleža izdvaja elemente na temelju kojih se može izgraditi samosvojan kulturni identitet južnoslavenskih naroda, a da pritom ne
ugrožava samobitnost hrvatskoga identiteta. Krleža je svoj naum gotovo virtuozno ostvario i izveo zahvaljujući Zadru u kojem je valjalo na
temelju prebogate baštine dokazati slavenstvo tzv. istočne, a zapravo
prosinca 2014.
181
Sanja Knežević
hrvatske obale Jadrana, te time između Rima i Bizanta, kontinuitet treće
civilizacije ovoga dijela Sredozemlja – slavenske.
U antitetčkoj igri povijesnim tezama i antitezama Krleža izdvaja četiri identitetske okosnice iz kojih će izvesti tezu o hrvatskome Zadru,
i autohotnosti srednjovjekovne hrvatske umjetnosti. Sam esej otvara provokativnim retoričkim pitanjem iz kojega saznajemo da će stav
o hrvatskom umjetničkom srednjovjekovlju izgrađivati usprkos i protiv Europe – „Što možemo da kažemo u svoju obranu pred zapadnom
Evropom, koja nas poriče od početka?“ (Krleža, 1966c: 77). Svoju tezu
kulturnoga opstanka pred zapadnom Evropom on će temeljiti na samosvojnosti: a) umjetnosti (arhitektura, slikarstvo, kamena plastika), b) jezik (glagoljanje), c) religija (bogumilstvo), d) državotvornost (hrvatski i
bosanski kraljevi, knezovi te feudum).
Tematski i strukturalno Krležin esej Zlato i srebro Zadra mogao bi se
podijeliti na dva dijela. U prvom dijelu razvija tezu o kulturnom identitetu južnoslavenkog elementa na ovim prostorima, osobito kada je riječ
o Hrvatskoj i Bosni. U biti prvi dio eseja teze su koje će još šire razraditi
u eseju Illyricum sacrum. Svu sadržajnost teze koja počiva na gore istaknuta četiri elementa, možemo prepoznati u izdvojenom citatu u kojem
Krleža problematizira stilsko jedinstvo južnoslavenske srednjovjekovne
umjetnosti:
[...] kao glavni i osnovni motiv našeg Srednjeg vijeka nameće se niz fakata, neobično sličnih, gotovo podudarnih, na cjelokupnom našem reljefu
od Koruške i Blatnog jezera, od Soče i Istre do Kosova i Ohrida. Ornamentalna plastika, freske, bazilike, sarkofazi sve to odudara od suvremenog stila svoga vremena. Vidi se, da se u umjetničkom krugu carigradskih, rimskih, karolinških i mletačkih sugestija kod nas se razvija jedna
civilizacija po principu antagonizma: ne dam se podrediti ni u pismu,
ni u jeziku, ni u kipu, ni u slici, ni u crkvi, ni u politici. (Krleža, 1966c:
103–104)
Prkos prema Istoku i Zapadu, ali i samobitnost cjelokupne kulture
Krleža smješta upravo u Zadar, na nekadašnji rimski Forum koji su Hrvati pokorili monumentalnom rotondom svetoga Donata.
182
HUM IX (2014.) 11-12
ULOGA KRLEŽINA ESEJA O ZADARSKOM ZLATARSTVU U STVARANJU KULTURNOG I NACIONALNOG IDENTITETA...
Crkvena slovjenština i glagoljaška borba za narodni jezik već su u devetom stoljeću nepobitnim dokazom, kako su „barbari“, organizirani pod
mnogobrojnim suverenitetima, postali politički subjekti, koji gradeći u
devetom stoljeću u Zadru, na rimskom forumu, svoju monumentalnu
baziliku, ne podižu je – slučajno – baš na samoj plokati mramornoga
foruma i ne uzimaju – slučajno – za postamente svoje barbarske kolonade „slučajno“ polomljene fragmente korinstkih stubova i blokova antičkih sarkofaga. Ta zadarska bazilika nije „slučajna“ inspiracija na početku
jedne civilizacije; ona je uvertira u pojavu treće jadranske komponente:
slavenske. (Krleža, 1966c: 111)
Koliko se Sveti Donat dojmio Krleže svjedoči i Mate Suić u svom zapisu kada priznaje da „on o tom spomeniku ima svoje izgrađeno mišljenje i da je proučio osnovnu literaturu“, odnosno kako Suić dalje svjedoči:
Zanimljiv je Krležin stav prema problemu postanka Crkve sv. Donata.
Dok Praga uporno zastupa tezu o gradnji spomenika u IX. st., smatrajući da time ujedno brani „nacionalne i znanstvene“ interese Talijana i
dokazuje romanstvo Zadra, Krleža prihvaća IX. st. iz sasvim suprotnih
razloga. On Donat vidi kao izvanredan i jedinstven spomenik starohrvatskoga graditeljstva što su ga podigli naši domaći hrvatski majstori,
jednako kao što su gradili i ostale mnogo skromnije preromaničke crkvice u Zadru i njegovu zaleđu na hrvatskom teritoriju. Za njega je Zadar u
IX. st. hrvatski grad, a Donat hrvatski spomenik. Njegovi temelji, u koje
su uzidani blokovi monumentalne rimske arhitekture s foruma, nisu slučajni niti samo simbolični: hrvatski je graditelj svjesno „pogazio“ Rim,
antiku i romanstvo, Hrvat „barbarin“ je najprije porušio staro i tuđe, da
bi poviše toga sagradio svoje. Svaki pokušaj da se problem postavi u poznati i više manje prihvaćeni povijesni okvir bio bi uzaludan. I kad je
stručnjacima iz tadašnje Gipsoteke u Zagrebu povjerio izradu odljeva
za spomenutu parišku izložbu, najviše su se pomučili upravo odljevima
temelja Donata, u kojima su se morali vidjeti antički ostaci, a poviše njih
i „starohrvatski“ zidovi. (Suić, 1993: 147)
Da Krleža uistinu nije prihvaćao inozemne povjesničare umjetnosti,
kao ni inozemnu znanost o Hrvatskoj uopće, prepoznatljiva je i u njegovoj tezi kako je „inostrana znanost“ zapravo „inostrana politika“. Ovu je
tezu dalje razradio objašnjenjem zašto je inozemna znanost silno ustrajala u deslaviziranju dalmatinskoga srednjega vijeka:
prosinca 2014.
183
Sanja Knežević
Austrijska arheološka škola (...) bila je dakako politička arheološka škola: deslavizirati dalmatinski Srednji vijek značilo je – na crti italofilskih
manjih ili većih koncesija – stvarati preduslove za austrijsko imperijalno
kulturtregerstvo u Morlakiji i tako njegovati moralno-političku atmosferu za austro-talijansku autonomašku koncepciju šezdesetih godina prošlog stoljeća. (Krleža, 1966c: 112)
Iz Krležina stava posve je jasno zašto on u eseju kojim se tadašnja
Jugoslavija predstavlja u europskome kulturnom okviru, velikom izložbom srednjovjekovne umjetničke baštine, kao slikom i metaforom cjelokupne te umjetnosti poseže za zadarskom srednjovjekovnom baštinom,
baštinom čiji su autori, donatori i prije svega kreatori – srednjovjekovni Hrvati koji od svoga dolaska na ove prostore prkose Europi. Stoga
drugi dio eseja Krleža u potpunosti posvećuje opisu i promišljanju ljepote, umjetničkih dosega i svevremenske vrijednosti zadarske filigranske umjetnosti. On kao početnu točku povijesnoga promišljanja uzima
najsjajnije doba hrvatske državnosti i kulture, doba narodnih vladara i
narodnoga plemstva. Stoga je početna rečenica o zadarskom srebru i
zlatu, zapravo ključna rečenica eseja kojom s jedne strane potvrđuje visoke umjetničke dosege autohtone srednjovjekovne umjetnosti, a time
s druge strane dokazuje kako je Zadar od najranije hrvatske povijesti,
hrvatski grad.
Po donatorima i po većini majstora, zadarsko zlato dokaz je, prije svega,
o Slavenstvu ovoga grada. Od ranog Srednjeg vijeka pa sve do pada Bosne, od Čikinog bakrenog krsta do blistavog kovčega anžuvinske kraljice
Jelisave Kotromanićeve, ime slavenskog Zadra vijori se u grimizu krvi i
ognja, u dimu požara, uz jauk djece i žena pod ruševinama, kao brajak
kroz stoljeća. (Krleža, 1966c: 117)
Samo nešto dalje Krleža svojim osebujnim, slikovitim, još uvijek
snažno ekspresionističkim stilom dočarava kontekst nastanka zadarske
zlatarske baštine:
Ta mistična lirika, blistava još od naivne, čiste benediktinske magije, ta
poezija od najskupocjenijeg metala rađala se u bdjenjima punim strave,
u koprenama požara, kada se zapaljeni grad dimio kao stara slupana fu-
184
HUM IX (2014.) 11-12
ULOGA KRLEŽINA ESEJA O ZADARSKOM ZLATARSTVU U STVARANJU KULTURNOG I NACIONALNOG IDENTITETA...
runa. Prisluškujući noćnom zloslutnom lavežu pasa od Punta Mike ili od
Bokanjca, očekujući rani glas prvih pijetlova, ti su nam zlatarski majstori
ostavili za poznavanje onog dramatskog perioda nerazmjerno više podataka nego što ih ima zapisanih po sagnjilim hartijama notarskih knjiga ili
tzv. diplomatske korespodencije. (...)
Ovo zlato i srebro, uznemireno u beskrajno bogatom razlistavanju svoje
metalne membrane, raste pred okom ljudskim kao vrhunaravni akant i
pršti kao zlatna fontana, sa svojom sakrivenom mračnom simbolikom,
nejasnom kao što su bile efezijske riječi s Artemidinog stuba. Po zlatnim
pločicama tih kaleža punih božanske krvi ima još daha čitavih pokoljenja, koja su klečala pred tim svetinjama u demonskoj autosugestiji zadimljenih i narkotičnih stanja zavjeta, kletve, bajanja, čaranja i molitve.
Tibul je već pjevao o snazi mjesečine, koja može da zaustavi tok voda
i potoka i da uskrisi mrtve iz grobova, a promatrajući ove zlatne ptice
kako pjevaju na fantastičnim tropskim bujnim listovima, čini se čovjeku
na trenutak, da one zaista cvrkuću izvan prostora i vremena. (Krleža,
1966c: 119-120)
Uzimajći dakle pars pro toto temu zadarskoga zlatarstva želeći kroz
nju iznijeti cijeli kontekst života, kulturnog stupnja i svijesti Zadra u
srednjemu vijeku, on osebujnost zadarske filigranske umjetnosti supostavlja u odnos prema ranosrednjovjekovnoj arhitekturi, ali i osvještenosti vlastitoga prkosnog trajanja. Naime, povijesnu činjenicu kojom se
do danas ponosimo kako su Zadrani Papu dočekali pjevajući mu pjesme
na narodnom jeziku tumačeći ovu gestu kao privrženost zadarskoga
puka Svetom Ocu, Krleža tu istu činjenicu ovdje izokreće, držeći kako
su mu Zadrani na hrvatskome jeziku pjevali iz bunta, i ne samo konkretnom Papi nego cijelom papinstvu koje se protiv narodnoga jezika u
Crkvi borilo kao protiv hereze. Naime, ovo nije usamljeno mjesto u eseju gdje Krleža u svjetlu problematizacije identiteta govori o jeziku, no iz
sljedećega citata koji je najuže vezan uza Zadar, osim njegova jasna stava
o hrvatskoj dominaciji u srednjovjekovnom Zadru, prepoznaje se i tipičan Krležin cinizam. Dakako i ovom tezom on, govoreći o povijesnim
događajima, progovora o događajima iz vlastite neposredne povijesti, a
otuda i izvire njegov cinički zaključak:
Pa kada su se pred Svetim Ocem hrvatski raspjevali u Svetoj Stošiji prije
devet vjekova, taj osjećaj jezične pripadnosti dakako da se nije podu-
prosinca 2014.
185
Sanja Knežević
darao sa zapadnoevropskom suvremenom formulom narodne svijesti,
ali da nije bio klasičan protest protivu papinskog izopćenja materinjeg
jezika iz Crkve i da demonstrativno pjevanje hrvatskih pjesama nije bila
otmjena gesta protivu latinske političke i rasne diskriminacije sa strane
najvišeg moralnog autoriteta, to se ne bi moglo reći. (Krleža, 1966c: 117118)
Zasebno mjesto u cijelom eseju Zlato i srebro Zadra zauzima Krležina problematizacija umjetničkog, no i političkog konteksta, škrinje
sv. Šimuna. Naime, škrinju je kao zavjetni dar dala izraditi kraljica Elizabeta Kotromanićka, i u nju je kao relikvija položeno tijelo sv. Šimuna
Bogoprimaoca. Škrinju je u zlatu i srebru iskucao Franjo iz Milana. Na
škrinji su iznimnom umjetničkom minijaturom iskucane ploče na kojima se prikazuju scene iz života Isusa Krista s jedne njezine strane, te
prizori iz života kraljice Elizabete, njezina oca bana Stjepana Kotromanića, rođaka i kasnijega bosanskoga kralja Tvrtka kao i slavan ulazak
Elizabetina supruga, kralja Ludovika Anžuvinca u Zadar.
Osim što je Krleža interesno zaokupljen umjetničkom vrijednošću
i ljepotom škrinje, njega više zanima njezina povijesno-politička interpretacija. Dapače, on će u interpretaciju unijeti i ponešto od svoje prepoznatljive dramatičnosti, tipiziranih likova fatalnih žena i papirnatih
portreta slabih muškaraca. U simbolu škrinje Miroslav Krleža prepoznaje i ukazuje na cjelinu problematike koja ga zaokuplja. U slici škrinje
sv. Šimuna on problematizira odnarođenje u korist osobnog probitka,
što je po njemu Elizabeta učinila i zato od ruke svoga naroda stradala u
Novigradu.7 Problematizira „izdaju“ bogumilstva, kao buduće prokletstvo propadanja bosanskoga kraljevstva i kao kraj sjajnoga hrvatskog
srednjovjekovlja. Za njega je škrinja svetog Šimuna simbol u kojem je
prikazana izdaja temeljnog načela hrvatskog opstanka na ovim prostorima, izdaja ideje prkosa.
7 „...ona je zaglavila u Novigradu zadarskom, ozarena Svečevom Magijom, a zadavili su je
njeni vlastiti zemljaci kao odmetnicu i ubojicu, koja je organizirala nekoliko okrutnih, tiranskih ekspedicija protiv vlastite zemlje, i koja će ovu zemlju, u predvečerje turske propasti,
posthumno raskrvariti u paroksizmu krvne osvete.“ (Krleža, 1966b: 131)
186
HUM IX (2014.) 11-12
ULOGA KRLEŽINA ESEJA O ZADARSKOM ZLATARSTVU U STVARANJU KULTURNOG I NACIONALNOG IDENTITETA...
Ako ima srebrenih putokaza u historiji našeg Trecenta, onda je to ovaj
kovčeg anžujske kraljice s truplom sv. Šimuna, biblijskog bogoprimaoca,
koji je slavan što je Majci Gospodnjoj prorekao u hramu, da će joj srce
probosti mač od sedam žalosti. Svih sedam žalosti bosanskih, hrvatskih
i srpskih četrnaestog i petnaestog stoljeća pokopano je u ovom srebrnom sanduku, koji nije slavan samo po tome što u njemu spava mumija
autentičnog jednog Veneciji ukradenog sveca, već zato što u našoj kulturnoj historiji nema blistavijeg dokaza kako je upravo južno, hrvatsko i
bosansko plemstvo igralo sve do dolaska Turaka vodeću ulogu u ovome
dijelu svijeta, koji leži između Velebita i Dunava, sve od Zadra i Jajca, pa
do Zagreba i Budima. (Krleža, 1966c: 127-128)
Poetološki su upečatljivi dijelovi eseja u kojima Krleža lik kraljice
Elizabete Kotromanićke pretvara u lik srednjovjekovne femme fatale,
upravo ti dijelovi živo podsjećaju na opise karakternih crta barunice
Castelli iz Glembajevih, stoga fabulativne prikaze na pločama škrinje
sv. Šimuna iz Krležine perspektive sada možemo pratiti u slici političke
drame koju vodi fatalna i tragična bosanska banica:
Treća tabla je trijumf Ludovika Anžuvinca, Jelisavinog supruga, na ulazu
u Zadar: ostvarenje životnog sna jedne lijepe naše djevojke iz Bobovca,
koja se mukotrpno probila do napuljske, poljske, hrvatske i ugarske krune. Da bi se taj ideal moga realizirati, da bi jedan uzvišeni Anžuvinac
mogao da uzme siromašnu bogumilsku djevojku, kćerku bosanskog heretika i bandita Stipe Kotromanića iz Bobovca, o, za to je bilo potrebno
neobično mnogo snobovske mašte i arivističkih sposobnosti, što je po
svemu ova djevojka izvela posve sama, vođena živom fantazijom lijepe
Bosanke, koja je postigla jednu od najblistavijih karijera trečentističkih u
Evropi. Za to je trebalo zaratiti se sa pravoslavnim šizmaticima, otkinuti
se od patarenskog ambijenta, sprovesti očevo obraćenje od bogumilske
zablude na latinski put jedinospasavajućeg rituala, a sve te isprepletene
intrige u obliku fait accomplija ona je uspjela da izvede i da sve to ovjekovječi na šestoj tabli, koja prikazuje katoličku lojalnu smrt njenog oca,
bosanskog bana Stipe Kotromanića. (Krleža, 1966c: 129-130)
Ulazak Ludovika Anžuvinca u Zadar scena je kojom Krleža zatvara
priču o sjajnom dobu hrvatske umjetnosti i kulture – „Izlet Ludovika
Anžuvinca u Zadar predstavlja novo poglavlje u našoj historiji...“ (Krleža, 1966c: 133). On će njegov lik prikazati kao lik „banalnog kralja sa
prosinca 2014.
187
Sanja Knežević
karata: pik- ili karo- kralj sa vlasuljom i krunom“, dakle posve papirnat
i nebitan u odnosu na svoju suprugu Elizabetu. Ludovika on promatra
samo kao još jednoga u nizu koji je „propao na zadarskoj sceni“8. Međutim, Elizabetu Krleža drži odgovornom za pad bosanskoga kraljevstva
s kulturne scene Europe. Krleža joj napose zamjera odricanje od bogumilstva, te tom tezom i zaključuje svoj esej: „Ma šta se mislilo, bogumilstvo će ostati magistralom naše medijevalne prošlosti, jer tek njegovim
slomom svršit će na našem području sa Srednjim vijekom samostalan
život narodne supstance“ (Krleža, 1966c: 134).
Tematizirajući dakle artefakte srednjovjekovne hrvatske umjetnosti,
baštinu kojom se danas rijetki europski muzeji mogu podičiti kao vlastitim i autohtnim blagom, Krleža je i Zadar i Hrvatsku vratio u središte
europske kulturne scene. U nešto prerađenoj verziji esej Zlato i srebro
Zadra Krleža je objavio kao predgovor istoimenom katalogu Stalne
izložbe crkvene umjetnosti, koju je upravo zahvaljujući Krleži priredio
Marijan Grgić i postavio u dio obnovljenog samostana benediktinki sv.
Marije u Zadru. Da je Krleža svojim esejom uistinu stvorio mit o Zadru
kao gradu zlata i srebra govori i činjenica da su njegove teze ostale žive
u intertekstualnim vezama sa suvremenom zadarskom umjetnošću, što
prije svega dokazuju i pjesnički i feljtonistički radovi Tomislava Marijana Bilosnića.9 Također, Krleža je pričom o slavnome hrvatskom srednjovjekovlju s ovoga prostora zauvijek odagnao titular Zadra kao talijanskoga grada izraslog na temeljima romanske baštine. Dapače, Zadar
je za Krležu grad koji je hrvatskom kulturom pokorio romansku baštinu
i istakao vlastitu slavensko-hrvatsku samosvojnost. Ovu je tezu i sam
sažeo u sljedećoj rečenici i možemo zaključiti da je ona ključ svake daljnje rasprave o Krležinu stavu prema nacionalnom pitanju i kulturnom
identitetu.
8 „Čitava se ta komedija odvija na poznati motiv od sedam barjaka sa sentimentalnim uzdahom: o, Gospode, koliko je već takvih papinskih, kraljevskih i fašističkih trijumfa propalo na
zadarskoj sceni...“ (Krleža, 1966c: 133)
9 Primjerice poema Zlato i srebro Zadra iz zbirke Vila Velebita (Zadar, 1993.) ili knjiga feljtona Sjaj zadarskoga zlata (Zadar, 2007.). Također, valja spomenuti da je i Abdulah Seferović
svoju knjigu povijesti Zadra naslovio Stari Zadar – gospodar zlata i srebra (Zagreb, 2012.).
188
HUM IX (2014.) 11-12
ULOGA KRLEŽINA ESEJA O ZADARSKOM ZLATARSTVU U STVARANJU KULTURNOG I NACIONALNOG IDENTITETA...
Zadarsko zlato i srebro samo je jedan detalj u životu ovoga slavenskog
ambijenta, koji je na prijelazu prvoga milenija, što se mode i ukusa tiče,
bio izvan svake sumnje kozmopolitski konvencionalan po uzorima
Aachena i Bizanta, a koji se, ukoliko se to može zaključiti po nekim fragmentima materijalne kulture, ni po čemu nije odvajao od nivoa talasokratskih gradova, osvojenih po ovim slavenskim barunima ne samo
mačem nego i kulturnom penetracijom. (Krleža, 1966c: 124)
Zaključak
Interpretacija eseja Zlato i srebro Zadra dokazuje kako je Krleža netom po završetku Drugoga svjetskog rata imao viziju kako ne samo spasiti hrvatsku baštinu i hrvatsku inteligenciju, nego kako je postaviti kao
ključnu tezu prepoznatljivosti kulture i identiteta nove države. Proživljavajući iskustvo pada NDH i uspostave nove države čija politika nije
bila naklonjena hrvatskoj, a posebice ne sakralnoj baštini, Krleža je svojim književnim, ali i političkim autoritetom, pokrenuo cio niz projekata
koji su takvu baštinu učinili dominantnim faktorom u promišljanju i položaju hrvatske i jugoslavenske kulture i identiteta u Europi toga vremena. Provodeći tezu o autentičnosti hrvatske srednjovjekovne umjetnosti
kao ploda narodne i suverene državotvornosti, on je dokazao i pokazao
Europi kako je hrvatski i slavenski element na ovim europskim prostorima dominantan i prisutan mnogo više od jednoga milenija, te da kao takav i u modernim perspektivama društva i država egzistira samosvojno.
To se dakako mudro poklapalo i s Titovom politikom trećega puta, te je
na taj način uspio održati slobodu i koliku-toliku političku neovisnost
u konceptu Enciklopedije Jugoslavije i uopće projekta Leksikografskoga zavoda, Akademije i niza drugih. Time što je samo u Zadru izravno
potakao otvaranje Filozofskoga fakulteta, Zavoda za povijesne znanosti
tadašnje JAZU i svjetski bitnu Stalnu izložbu crkvene umjetnosti, danas
ga možemo percipirati kao Strossmayera druge polovice 20. stoljeća.
prosinca 2014.
189
Sanja Knežević
Izvori
− Krleža, Miroslav, (1966a) Illyricum sacrum, Eseji, knjiga peta,
Zora, Zagreb.
− Krleža, Miroslav, (1966b) Zadarski zlatari, Eseji, knjiga peta,
Zora, Zagreb.
− Krleža, Miroslav, (1966c) Zlato i srebro Zadra, Eseji, knjiga
peta, Zora, Zagreb.
Literatura
−Budak, Neven, (2010) „Hrvatski identitet između prošlosti i
moderniteta“, u: Hrvatski nacionalni identitet u globalizirajućem
društvu, Budak, Neven, Katunarić, Vjeran (ur.), Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo, Zagreb, str. 3-12.
−Flego, Gvozden, (2010) „Bilješke uz pojam identiteta“, u:
Hrvatski nacionalni identitet u globalizirajućem društvu, Budak,
Neven, Katunarić, Vjeran (ur.), Centar za demokraciju i pravo
Miko Tripalo, Zagreb, str. 49-62.
− Galić, Pavao, (2010) „P. Hugolin Didon i Miroslav Krleža u Zadru oko 1949. godine“, Danica, Zagreb, god. CXXIX., str. 82-84.
− Klemenčić, Mladen, „Zemljopisni i geopolitički položaj: sastavnice hrvatskoga identiteta“, u: Novi hrvatski identitet http://
www.matica.hr/media/pdf_knjige/819/hrv.%20identitet%20105.
pdf (6. 9. 2013.)
−Kravar, Zora, (1993) „Nacionalno pitanje“, u: Krležijana 1,
Visković, Velimir (ur.), Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“,
Zagreb, str. 61-62.
− Prelog, Petar, (2012) „Pitanje nacionalnog identiteta u Podravskim motivima Krste Hegedušića“, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, Zagreb, god. XXXVI, br. 36, str. 203-210.
− Oraić Tolić, Dubravka, (1996) Paradigme 20. stoljeća: avangarda i postmoderna, ZZK, Zagreb.
190
HUM IX (2014.) 11-12
ULOGA KRLEŽINA ESEJA O ZADARSKOM ZLATARSTVU U STVARANJU KULTURNOG I NACIONALNOG IDENTITETA...
− Smith, Anthony D., (2003) Nacionalizam i modernizam: kritički
pregled suvremenih teorija nacija i nacionalizma, Paić Jurinić,
Mirjana (prev.), Politička misao, Zagreb.
− Suić, Mate, (1993) „S Krležom po sjevernoj Dalmaciji“, Republika, Zagreb, broj 11-12, str. 146-156.
− Visković, Velimir, (2010) „Krleža i Zadar“, u: Krleža, Gunjača,
Zadar, Sveučilište u Zadru, Zadar, str. 5-13.
− Žmegač, Viktor, (2001) Krležini europski obzori, Znanje, Zagreb.
prosinca 2014.
191
Sanja Knežević
Role of Krleža’s essay on Zadar
goldsmithing in creating cultural and
national identity of Zadar after the
Second World War
Abstract
The paper analyzes essay written by Miroslav Krleža and dedicated to
Zadar medieval art The Gold and Silver of Zadar and its influence on
creating identity image of the city after the Second World War. Author’s
modern, still utopian attitude to national history and creating the national identity on the foundations of centuries long cultural heritage is
reflected in Krleža’s essays. He approaches medieval art in the avantgarde way finding in the filigree art designs of Zadar goldsmithing the
message of rebellion and self-consciousness of the Croatian culture in
the context European civilizations. Spending his time among Zadar ruins right after the Second World War Krleža created in his “gold” the
image of the new city identity, image of the finally free and Croatian/
Slavic Zadar.
Key words: cultural identity, Miroslav Krleža, The Gold and Silver of
Zadar
192
UDK 821.163.42(497.6).09 Koroman V.
Izvorni znanstveni članak
Primljen 3. X. 2014.
Jela Sabljić Vujica
Filozofski fakultet Sveučilište u Mostaru
[email protected]
KOROMANOV SVIJET ILI DVIJE POLOVICE
Sažetak
Koromanova zbirka kratkih eseja Svijet ili dvije polovice zauzima posebno mjesto u autorovu stvaralačkom opusu, prije svega zbog nemogućnosti jednoznačnog određenja. Upravo ta nemogućnost pokazat će
se kao osnova Koromanova diskurzivnog ustroja. Ekonomijom izraza
i ilustracijom teza, on je srodan Baconovu eseju, ali ga ujedno i iznevjerava dosljednim odstupanjem od pretpostavljenog etičkog rješenja.
Nesustavnom interpretacijom razvojnih puteva tekstualne prakse i osobito višestrukom perspektivom, on je blizak modernom iskustvu koje se
najjasnije reprezentira u fragmentu i aforizmu, ali se istovremeno udaljava od njega inzistiranjem na djelatnom opravdanju racionalnog čina.
Shvaćanjem svijeta kao ravnoteže između krajnosti i suprostavljanjem
opozicijskih pojmova, on je blizak istočnjačkoj filozofiji i religiji, ali se
ujedno od nje i udaljava uspostavljanjem aktivnog odnosa između subjekta i svijeta.
Ključne riječi: Koroman, diskurs, esej, moderna, budizam
193
Jela Sabljić Vujica
Književna teorija i kritika su već po objavljenju Koromanove zbirke
minijatura Svijet ili dvije polovice bile suglasne u stavu kako je riječ o
jedinstvenom ostvarenju. Teorija je uočila karakterističnu strukturu
autorskog mišljenja kojom „osnovna perspektiva njegove semantičke
uobličenosti podrazumijeva kritiku bilo kakve ograničenosti i simplifikacije“ 1, kritika je pohvalila njezinu „produktivnu i značenjski bogatu
spregu pojmovnog i neposredno literarnog“2, njezinu meditativnost i
aluzivnost „profinjenog relativističkog, mediteranskog, čak budističkog
tipa“3, dakako i njezin „besprijekorno čist jezik, poetski obremenjen,
slikovito govorenje i čitkost“4, obogativši je naposljetku uobičajenom
frazom formalne inovacije što je zapravo ključ za razumijevanje teksta „koji sa dovoljno razloga možemo imenovati i zbirkom lirskih,
meditativnih eseja, i zbirkom refleksivnih pjesama u prozi, i knjigom
filozofsko-esejističkih zapisa o fenomenima kosmičkog i antropološkoduhovnog svijeta, i uspješno komponiranim zbornikom tzv. ‘proširenih’
maksima i aforizama“5, no ono što Koromanovu zbirku čini zanimljivom nije manihejska podijeljenost značenjskih polova, kakvu poznajemo u religiji i mistici osobito orijentalnog kruga, niti lirska zgusnutost
njegovih zapisa, koju nalazimo još u Baudelaireovoj poetskoj prozi, već
je to prije svega jedinstvena strategija oneobičavanja osnovnih konvencija diskurzivne prakse: ona je kuća ogledala u kojoj se korišteni motivi
i postupci stalno izokreću i pretaču.
Osnovni zadatak teorije jest odgovoriti na pitanja o karakteristikama i opravdanosti odabrane autorske strategije, to jest uočiti u kojoj se
mjeri odabrana strategija približava ili udaljava obzoru očekivanja6 i u
kojoj je mjeri autorski obzor opravdao očekivanja u odnosu na odabranu
1
Miroslav Palameta, „Književno stvaralaštvo Veselka Koromana (najizvorniji pjev u hrvatskog poeziji II. polovice XX. stoljeća)“, u: Veselko Koroman, Pjesme, Matica hrvatska
i Svijetlo riječi Sarajevo, Sarajevo, 2014., str. 34.
2 Kasim Prohić, „Aura nedodirljivih stvari“, u: Pero Šimunović (ur.), Kritičari o Veselku
Koromanu, HKD „Hum“, Mostar, 2001., str. 69.
3 Tvrtko Kulenović, „‘Svijet ili dvije polovice’ Veselka Koromana“, u: P. Šimunović, n. dj.,
str. 140.
4 Željko Ivanković, „Dosezanje cjeline“, u: P. Šimunović, n. dj., str. 78.
5 K. Prohić, n. dj., str. 68.
6Vidi Hans Robert Jauss, Estetika recepcije, Nolit, Beograd, 1978., str. 31 i dalje.
194
HUM IX (2014.) 11-12
KOROMANOV SVIJET ILI DVIJE POLOVICE
strategiju. Autor je naime upućen na svijet, ali kako nikada ne može
do kraja iscrpiti svijet, ne može reći sve o svijetu7, on ga opredmećuje,
odnosno stvara vlastiti svijet u kojem je predmetnost upućena na sebe
samu, i u onoj mjeri u kojoj je ova predmetnost opravdano upućena na
sebe, autorov svijet će biti stvaran, dakle autorov odnos prema svijetu je
interpretativan, dok je njegov odnos prema djelu analitičan:
Umjetnikovo ja nije, međutim neko tajanstveno, višim silama potaknuto
izvan orbite života. Ono je toliko stvarno i uronjeno u tkivo umjetnika
da ga ne raspoznaje, kao ni trepavicu u trenutku treptaja. To duboko ja,
jedinstveno i nedjeljivo, podliježe optičkim varkama samoga pisca (lutka
na koncu) i čitatelja. Oboje se oslobađaju tih zamki upornim radom, pisac pišući, čitatelj čitajući. Ni jedan, ni drugi ne smiju ići kraćim putem:
podmetnuti svoj sitni ego pod noge. Taj put je oslobađanje. Taj put je
mukotrpan. Na tom putu umjetnik polako stječe umijeće konstruiranja,
a čitatelj prepoznavanja.8
Teorijska strategija je obratna; s obzirom na to da je upućena na djelo
ili autorski svijet, ona se iscrpljuje u njemu, opredmećuje ga, odnosno
traži u kojoj je mjeri autorska interpretacija svijeta zakonita, dakle – teorijski odnos prema djelu je interpretativan, dok je njezin odnos prema
svijetu analitičan. Pitanje mjere je stoga prvorazredno pitanje, s tom razlikom da se na njega u umjetničkom činu odgovara nametanjem inherentne mjere, dok se u teorijskom činu na njega odgovara nametanjem
koherentne mjere. Drugim riječima:
-Umjetnik interpretira svijet tako što stvara vlastiti svijet, a teoretičar analizira svijet tako što ra-stvara djelo.
-Umjetnik analizira djelo tako što ga podvrgava inherentnim zakonima stvaranja, a teoretičar intepretira djelo tako što mu pripisuje
koherentne zakone forme.
7 „Bilo bi nepodnošljivo pamtiti sve: oblik iverka viđena prije trideset godina, broj kukaca u
zraku lijevo i desno od puta, toplinu mačje dlake uoči ljetnog i jesenskog uštapa ... Stoga
ljudski mozak pohranjuje samo znanja.“, Veselko Koroman, „O pamćenju“, u: Svijet ili
dvije polovice, K. Krešimir, Zagreb, 2004., str. 67.
8 Marija Paprašarovski, „Epistolarni ritual“, Europski glasnik, Zagreb, god. V., (2000.), br.
5., str. 430.
prosinca 2014.
195
Jela Sabljić Vujica
Problem nastaje kada suvremena književna teorija pitanje mjere učini drugorazrednim, kada stvara vlastiti svijet nasuprot umjetničkom
svijetu: teorija se nameće kao bezmjerni posrednik između umjetnosti
i stvarnost koji je zadužen da njihov razmak premosti strukturnom ili
znakovnom metastvarnošću:
U umjetnosti, materije su oduhovljene, okružja su dematerijalizirana.
Umjetničko djelo je stoga svijet znakova, ali su ti znaci nematerijalni i
više nemaju ničeg mutnog: barem za oko ili uho umjetnika. Na drugom
mjestu smisao tih znakova je bit, bit potvrđena u svoj svojoj moći. Na
trećem mjestu, znak i smisao, bit i promijenjena materija stapaju se ili
ujedinjuju u savršenu sukladnost.9
Djelo se napokon svodi na tekstovnu praksu koja proizvodi krajnje
nestabilnu ravnotežu, i ta privremena ravnoteža postaje jedina instancija koja djelu pripada, njegovo značenje i organizacija već spadaju u
nadležnost teorijskog razumijevanja.10 Koromanovo djelo se, na ovaj
način, bez posljedica i s dovoljno razloga može imenovati i zbirkom eseja i pjesama u prozi i proširenih maksima i aforizama, antropološkim i
fenomenološkim brevijarom: „Lakoća kojom su tekstovi pisani, neposrednost mislenog u neposrednosti izričaja učinila je da knjigu čitamo s
takvom lakoćom i tečnošću da nas i ne opterećuju razmišljanja o njezinom izvanjskom određenju.“11
Ali, Koromanova knjiga počiva upravo na komunikaciji između lakoće i težine, sama njezina konstrukcija protivi se ovakvu pojednostavljivanju i svođenju na ono lako i neposredno, ona zapravo počiva na
nesvodljivom dijalogu pojmova koji se opravdano razumiju kao rubni
oblici mišljenja te se prizemljuju iz dalekog područja objektivnog kako
bi se ponovo susreli u subjektu. Ne bi bilo moguće uočiti lakoću Koromanove misli da konstrukcija nad kojom ta misao lebdi nije osovljena
na čvrsto tlo interpretativnog subjekta. Koromanov svijet je raspolućen
9 Gilles Deleuze, „Znakovi umjetnosti i biti“, Europski glasnik, Zagreb, god. V., (2000.), br.
5., str. 341.
10 O „prirodnoj sljepoći“ teksta i iluminativnoj formi kritike vidi: Terry Eagleton, Criticism
and Ideology, NLB, London, 1976., str. 17.-18.
11 Ž. Ivanković, n. dj., str. 76.
196
HUM IX (2014.) 11-12
KOROMANOV SVIJET ILI DVIJE POLOVICE
upravo zato jer je položen između težine konstrukcije i lakoće misli.
Stvarnost njegova svijeta počiva na mjeri.
S jedne strane:
− izborom tema, a Koroman stvara u doslovno širokom tematskom
rasponu kojem se na jednoj razini razumijevanje nudi kao nedjeljivo, i o njemu se raspravlja kao o pojmovnoj stvarnosti poezije,
sumnje, šutnje, smisla, mira, zadovoljstva, da bi se na drugoj razini
jedinstveno razumijevanje dijelilo, i taj čin djelidbe postaje osnova
za raspravu o atributima, odnosno, fraktalima pojmovne stvarnosti, naprimjer o sužanjstvu kvarkova, o genetskoj abecedi, o disanju
cjeline, o naličju znanja,
− neposrednošću izraza, preciznije rečeno, diskurzivnim postupkom koji o predmetu raspravlja kao o heurističkoj, a ne sustavnoj
činjenici,
– iskustvo predmeta je pretpostavljeno spoznaji njegovih razvojnih
načela,
− udvostručenom perspektivom, odnosno, supostavljenjem predmeta i pojmova u njihovoj konkretnoj datosti, umjesto suprotstavljanja predmeta i pojava u njihovoj općoj datosti,
Koromanova zbirka podsjeća na manire novovjeke esejistike, preciznije na onu jedinstvenu kvalitetu prosvijećenog uma da promišlja sebe-u-svijetu izvan kategoričke prisutnosti metode. I Montaigne i Bacon,
naime, pišu o lijepom i dobrom, tim potpornim stupovima lebenswelta,
dakle o pojavama koje čine obzor i bit iskustva, i to čine u gotovo glazbenom suglasju logičkog i paralogičkog rezoniranja, pa se u Baconovu
slučaju odabrani predmet uzima kao lajtmotiv, ton koji dominira esejističkom melodijom dajući joj oblik, dok u Montaigneovu slučaju predmet o kojem se raspravlja služi tek kao stimmung, violinski ključ kojim
se otvaraju vrata određenom raspoloženju – esejist se nadaje kao medij
pomoću kojeg se empirija pretvara u spoznaju, i obratno, esejist neće
prisvojiti spoznaju, već je vratiti natrag iskustvu, koje se uslijed ovog
transfera obogaćuje i preobražava. Esejist je kombinator, „neumorni
proizvođač konfiguracija određenog predmeta, sve što na bilo koji način
prosinca 2014.
197
Jela Sabljić Vujica
posjeduje jednu moguću egzistenciju, iz susjedstva predmeta koji određuje temu eseja, stupa u kombinaciju i izaziva novo oblikovanje.“12
Koroman je u ovom smislu bliži Baconu, no Montaigneu. Umjesto
lakoće vezivanja i ulančavanja misli, Koroman nudi lakoću sučeljavanja
međusobno udaljenih, čak suprotstavljenih mišljenja (nada – logika13,
govor – nijemost14, sloboda – sužanjstvo15, svesmislenost – besmislenost16). On će esejističku kombinatoriku ograničiti na opetovanu komunikaciju opozicijskih pojmova, koja je olako shvaćena kao „profinjena
meditativnost“. Esej dakako može biti meditativan, Carl H. Klaus će meditativnost uzeti za jednu od četiri osnovne karakteristike eseja,17 ali ona
je inherentna neumornim proizvođačima konfiguracija poput Montaignea, koji se traže i prepoznaju samo u procesu preobraženja. Koromanovim esejima je inherentna konfiguracija predmeta i njegova naličja,
u njegovim se esejima neprestano proizvodi jedna te ista konfiguracija
kako bi se na taj način što preciznije odredila preobražajna narav svakog
predmeta, a to je postupak srodan Baconovu esejističkom svjetonazoru.
Usporedimo samo početnu sliku Baconova eseja O sumnji: „Sumnje
među mislima su kao slijepi miševi među pticama, uvijek lete u suton“18
s početnom slikom Koromanova istoimenog eseja: „Sumnja nije grijeh.
O njoj samo naivni i sebični tako misle. Ptica ne sumnja, stroj također.“19,
i moći ćemo doći do jedinstvenog uvida u karakterističnu esejističku
strategiju koja otvara konfiguraciju predmeta jednom krajnje zaoštrenom slikom, bez tonova i sugestija, da bi je odmah potom zatvorila. Ono što čini razliku sadržano je u mjeri Baconove i Koromanove
12 Max Bense, „O eseju i njegovoj prozi“, Delo, Beograd, br. 5., 1976., str. 26.
13Usp. V. Koroman, O sjeni i o nadi..., str. 21.
14Usp. V. Koroman, O ljudskom govoru..., str. 25.
15Usp. V. Koroman, O slobodi..., str. 45.
16Usp. V. Koroman, O smislu..., str. 41.
17Klaus klasificira: esej kao priču ili događaj („the essay as story: history“), esej kao dramaturšku igru ili dijalog („the essay as play: dialogue“), esej kao pjesmu ili meditaciju („the essay
as poem: meditation“), esej kao argument ili nagovor („the essay as argument: persuasion“).
O tome vidi: Robert Scholes i dr., Elements of Literature, Oxford University Press, New
York, Oxford, 1991., str. 6.
18 Francis Bacon, „O sumnji“, u: Eseji ili saveti politički i moralni, Kultura, Beograd, 1967.,
str. 111.
19 V. Koroman, O sumnji..., str. 9.
198
HUM IX (2014.) 11-12
KOROMANOV SVIJET ILI DVIJE POLOVICE
konstrukcije, koja postaje kuriozum vremena: Bacon će početnu sliku
otvarati i zatvarati sve dok ne pronađe njezino etičko opravdanje, etos
je njezin kategorički imperativ, preporučljiva posljedica prosvjećenja:
„Ništa toliko ne porađa sumnju kao kad se zna malo; i zato se treba liječiti od sumnje nastojanjem da se sazna više, a dim i mrak njoj gode.“20,
čim će Koroman početnu sliku otvarati i zatvarati dok ne pronađe njezin odraz, njezino naličje: „Sumnje nestaje kad se pred čovjekom dovrši
onoliko očekivanih djela, ne priča o njima, koliko je potrebno za takav
događaj.“21
Ova razlika dakle nije isključiva posljedica Koromanova lirskog temperamenta, ona je jednostavno danak vremenu. Koroman ne traži estetsko opravdanje esejističkog predmeta, zato što je estetska konfiguracija
predmeta, jednako kao i etička, karakteristika predmodernog vremena.
Snaga eseja počiva na dijalektici mikrokozmosa, na moći subjekta da
u pojedinačnim prizorima oslobađa univerzalno, i esej će imati snagu
protezati se u stvarnost sve dok moderna ne prokaže svako bavljenje
univerzalijama kao spekulativni grijeh duha vremena.
Koroman je u tom smislu tipični modernist, on oduzima spekulativni
potencijal odabranim predmetima, i ostaje samo na lajtmotivu, samo na
stimmungu, ali je njegovo ostajanje ujedno i kretanje, ono se u neprobojnoj veličini Forme stalno obnavlja: „Ne postoji zaključak. Na Zemlji
jesu – tek pitanja.“22 Na taj način Koromanova esejistika čuva duh vremena, ali ga ujedno i iznevjerava, ona dovodi u pitanje refleksiju cjeline,
ali u isto vrijeme, svojom strukturom, apologizira cjelovitost refleksije:
mikrokozmos postaje makrokozmos. Koroman suzbija svako bujanje
konteksta i svako nicanje temperamenta, kako bi se potom u cijelosti
iscrpio u konfiguriranju lica i naličja: „Ne možemo ne znati što znamo.
Da ne znamo, na primjer.“23, ili: „Moć koja može sve – može stvoriti
zbilju moćniju od sebe. Ali ona može i ne moći ono – što mogu moći
manje od nje.“24
20
21
22
23
24
F. Bacon, O sumnji..., str. 111.
V. Koroman, O sumnji..., str. 9.
V. Koroman, O zaključku..., str. 70.
V. Koroman, O naličju znanja..., str. 50.
V. Koroman, O svemoći..., str. 79.
prosinca 2014.
199
Jela Sabljić Vujica
S druge strane, ova sumnjičavost prema ontičkoj izvjesnosti koja rezultira raspršenošću sadržaja povezanog tek prividom motiva stupa u
dijalog s onim radikalnim nastojanjima moderne, tako plodonosno manipuliranim u postmoderni, koja Benjamin u Jednosmjernoj ulici sublimira mišlju kako se genij ne iscrpljuje u dovršenom djelu ili zaključku,
već naprotiv, „svaka cezura, svaki teški udarac sudbine, pada kao lagani
san u njegovu radionicu.“25 Kao potvrdu ove teze, Benjamin će već u
sljedećem odjeljku, u sljedećoj kolumni misli, uočiti funkcionalnu ulogu
buržujskog interijera druge polovice 19. stoljeća kao prikladne pozornice užasa za detektivske romane Poea, Conana Doylea ili A. K. Greena: genij je aplikacija.26Ali, radikalna moderna, tako uvjerljiva u svom
kritičkom rastvaranju suvremenih mitova, odbija misliti utopijski i stoga nužno zapada u melankoliju, emociju koju postmoderna pretvara u
manirizam, ili u šutnju, krajnju travestiju bunta, pa se Adornov uvodni
epigram iz Minima Moralie: „Život ne živi“27 zaključno obrće u epitaf.
Koroman je u tom smislu tipični antimodernist, on uzdiže predmetnost svijeta do apoteoze i tako iskupljuje ono otajstveno, koje se po autorovu sudu mora iskupiti jer pruža uvid u sudbinski kvocijent znanja:
Ono je, u to ne može biti nikakve sumnje, uvijek u odnosu, i spoju, s
krupnim, i svoju slobodu zadobiva od toga što se kreće po njegovim širinama u skladu s tajanstvenim normama, pa i moralnim, estetskim i
drugim, koje tu vladaju, a o kojima ja znam vrlo malo. No, o kojima ne bi
bilo ni dobro da znadem sve. Taj manjak znanja uči me o višem znanju
do koga, živeći u međuvremenu po svojoj volji, povremeno dopirem uz
pomoć slutnje.28
Koroman istupa protiv šutnje, protiv nedodirljivosti stvari, kod njega
je svijet ravnotežno disanje Cjeline koja se na taj način iscrpljuje između skrivenog i pojavnog: „Skrivena tvar udahne pojavnu: napravi od nje
‘ništa’, učini je nevidljivom. Kad prva izdahne – druga se izlije u vrijeme,
25 Walter Benjamin, One way street, www.monoscop.org.
26Usp. isto.
27 Theodor Adorno, Minima moralia, Veselin Masleša, Sarajevo, 1987., str. 21.
28 Veselko Koroman, O poeziji Veselka Koromana i razgovor s njim o poeziji, Vlatko
Pavletić (prir.), Svjetlost, Sarajevo, 1987., str. 181.-182.
200
HUM IX (2014.) 11-12
KOROMANOV SVIJET ILI DVIJE POLOVICE
ukaže oku. Na taj način sve se događa između dvaju zamaha: uzdaha i
izdaha.“29 Koromanovi fragmenti nisu brončani odljev Weltanschauunga koji se u kući jezika zaklanja od prijetećeg iskustva, niti su posljednja brana epidemiji logocentrizma, oni su, jednostavno rečeno, skriveni
govor svijeta, spoznaja rječitog rasta tvari što se odvija ispod površine
znaka i stoga semiotika višeg reda: „Kad iskrsne trenutak mira, sabranost kakvu ima tvar, um će uvidjeti: Nijemi svijet od početka šalje svoje
neizgubive poruke, svima, pa i najstarijoj protozoi. On je svijet nutrine,
pun svega, i stoga rječitiji od svijeta na površini.“30, ili: „Kvarkovi bdiju
jedan nad drugim. Što se koji više udaljuje od ostalih, to ga ovi jače privlače. Oni mu ne daju da nestane u prostoru vjerojatno zato še boje da
bi bez njega i sami nestali.“31
S treće strane, ova vizija raspolućenog svijeta priziva jezgrovitu harmoniju istočnjačke mistike i filozofije, u njoj se, kao u budističkim sutrama, ništavilo ukazuje kao početak i kraj životnog kruga. Ništavilo djeluje poput magije podrijetla, ono je proizvod opojne fenomenologije bitka
koja ima ambiciju pomiriti antagonizam između stvarnosti i privida
tako što će ga fiksirati blagotvornim pogledom unutarnjeg oka, upravo
tako u čuvenoj sutri Učitelj objašnjava Anandi kada mu ovaj iznosi svoje
nedoumice u vezi obznane Sretnog čovjeka o trenutačnom prebivanju u
punoći praznine: „Da, Ananda, dobro si čuo, prije, kao i sada, ja prebivam u punoći praznine.“32
No, ovo htijenje teži da ne bude htijenje, ono se odriče volje kako
bi se lišilo zlovolje, ono se odriče svijesti kako bi se lišilo ružne svijesti,
ono se, naposljetku, odriče činjenja kako bi se prepustilo prebivanju, a
odricanje, to je već moral – magija praznine pasivizira, kako primjećuje
Atsutane, prvi važniji kritičar budizma, obuzet njome, Sretni čovjek
završava u rezignaciji, i još više: ako je ništavilo struktura svakog dobra,
svake ljepote, onda je ništavilu moguće jukstaponirati čin destrukcije,
29 V. Koroman, O disanju Cjeline..., str. 61.
30 V. Koroman, O njemoći..., str. 34.
31 V. Koroman, O sužanjstvu kvarkova..., str. 28.
32www.buddhasutra.com.
prosinca 2014.
201
Jela Sabljić Vujica
kao što nam sugerira nezaboravna zen-misao: „Kada sretneš Buddhu,
ubij Buddhu!“33
Koroman je, nema sumnje, na „svojim hodočašćima susretao Buddhu“,
to nam prije svega dokazuje rafinirani, često korišteni motiv usklađenosti sna i jave, Mihovil34 se u tom smislu može shvatiti kao izlaženje iz
sna, dok je Zemljom, snovi35 ulazak u san, ali je njegovo iskustvo Buddhe
duboko proturječno, ono nastoji nadići odviše doslovnu transparenciju
lakoće i težine, nebeskog i zemaljskog područja, ali joj se u idealnom
smislu nastoji i podrediti. Na taj način Koroman rješava budističku kvadraturu kruga – umjesto predstave samodostatnosti koja pretpostavlja
ništavilo, on predstavlja ništavilo koje pretpostavlja samodostatnost:
„Ne htjeti ništa, a imati sve. To je vrhunac, Shaki-Muni. Ali najprije treba – ne htjeti.“36
I ne samo to, Koromanova predstava ništavila ukazuje na jednu genealogiju morala koju budistička logika ne može razumijeti: budući da
izvire iz načela samodostatnosti, budizam dopire tek do religijskog ili
mističkog stadija etičke ostvarenosti, dakle, do onog dobrog i zlog, ili, u
suvremenoj interpretaciji, do onog lijepog i ružnog, no, krajnja moralna
implikacija mirovanja, kako nas uči Koroman, nije savršeni bezdan u
kojem se biće ogleda, već pustoš iz kojeg je nužno tražiti izlaz – biće je
ono što ćuti zemaljsku težinu i stoga se jedino u kretanju moralno usavršava. Koromanova predstava ništavila je pronicanje unutarnjeg oka:
Lav kruži između rešetaka i pred sam dolazak smrti. Neki bi rekli uzalud.
Ali nije tako. Ima mnogo stvari koje njega mogu spasiti. Izbije li potres
– može rupa u podu. Mogu nemarno zatvorena vrata. Zatim poplava,
komet, hrđa. Usred stotinu metalnih – jedna plastična šipka. Najposlije,
u času čudila, možeš ga spasiti upravo ti što inače sjediš i ne pokušavaš
ništa.37
33 Vidi www.eos.kokugakuin.ac.jp.
34Vidi V. Koroman, Mihovil, Svjetlost, Sarajevo, 1983.
35Vidi V. Koroman, Zemljom, snovi, Banja Luka, 1987.
36 V. Koroman, O Buddhi..., str. 26.
37 V. Koroman, O mogućem izlazu..., str. 23.
202
HUM IX (2014.) 11-12
KOROMANOV SVIJET ILI DVIJE POLOVICE
Ove tri strane čine Koromanovu diskurzivnu konstrukciju. U skladu
s doktrinom filozofije yuishiki, u njezinu je središtu praznina: „Svijet je
pun – Ničega.“38
Izvori i literatura
−Adorno, Theodor, Minima moralia, Veselin Masleša, Sarajevo,
1987.
− Bacon, Francis, Eseji ili saveti politički i moralni, Kultura, Beograd, 1967.
− Bense, Max, „O eseju i njegovoj prozi“, Delo, Beograd, br. 5., 1976.
− Benjamin, Walter, One way street, www.monoscop.org.
−Deleuze, Gilles, „Znakovi umjetnosti i biti“, Europski glasnik,
Zagreb, god. V., (2000.), br. 5., str. 335.-342.
− Eagleton, Terry, Criticism and Ideology, NLB, London, 1976.
−Ivanković, Željko, „Dosezanje cjeline“, u: Šimunović, Pero
(ur.), Kritičari o Veselku Koromanu, HKD „Hum“, Mostar, 2001.,
str. 76.-79.
− Koroman, Veselko, Mihovil, Svjetlost, Sarajevo, 1983.
− Koroman, Veselko, Svijet ili dvije polovice, K. Krešimir, Zagreb,
2004.
− Koroman, Veselko, Zemljom, snovi, Banja Luka, 1987.
−Kulenović, Tvrtko, „‘Svijet ili dvije polovice’ Veselka Koromana“, u: Šimunović, Pero (ur.), Kritičari o Veselku Koromanu,
HKD „Hum“, Mostar, 2001., str. 139.-145.
−Palameta, Miroslav, „Književno stvaralaštvo Veselka Koromana (najizvorniji pjev u hrvatskog poeziji II. polovice XX. stoljeća)“,
u: Koroman, Veselko, Pjesme, Matica hrvatska i Svijetlo riječi
Sarajevo, Sarajevo, 2014., str. 5.-38.
−Paprašarovski, Marija, „Epistolarni ritual“, Europski glasnik,
Zagreb, god. V., (2000.), br. 5., str. 429.-433.
38 V. Koroman, O svijetu..., str. 74.
prosinca 2014.
203
Jela Sabljić Vujica
−Prohić, Kasim, „Aura nedodirljivih stvari“, u: Šimunović, Pero
(ur.), Kritičari o Veselku Koromanu, HKD „Hum“, Mostar, 2001.,
str. 68.-72.
−Scholes, Robert, i dr., Elements of Literature, Oxford University
Press, New York, Oxford, 1991.
−www.buddhasutra.com.
−www.eos.kokugakuin.ac.jp.
204
HUM IX (2014.) 11-12
KOROMANOV SVIJET ILI DVIJE POLOVICE
Jela Sabljić Vujica
KOROMAN’S WORLD OR TWO HALVES
Abstract
Koroman’s collection of short essays World or the two halves has a distinctive place in the author’s creative opus, principally because of the
impossibility of an unambiguous determination. This impossibility will
be presented as the basis of Koroman’s discourse organization. With the
economy of the phrase and the illustration of the theses, it is related
to Bacon’s essay, but, at the same time, it betrays it with the consistent
aberration from the presupposed ethical solution. With the unsystematic interpretation of the textual conventional ways of development and
particularly with the multiple perspectives, it is close to modern experience which is most clearly represented in fragments and aphorisms,
but at the same time, it is alienated from it by insisting on the operative
justification of the rational act. Understanding the world as a balance
between extremes and with the juxtaposition of oppositional terms, it
is close to Eastern philosophy and religion, but at the same time, it is
alienated from them by establishing an active relationship between the
subject and the world.
Key words: Koroman, discourse, essay, modern, Buddhism
prosinca 2014.
205
UDK 94(497.5 Dubrovnik)˝13/14˝
Izvorni znanstveni članak
Primljen 25. VII. 2014.
Valentina Zovko
Sveučilište u Zadru, Odjel za povijest
[email protected]
PREGOVORI O PROŠIRENJU DUBROVAČKIH
GRANICA KROZ VIZURU ODNOSA MOĆI
Sažetak
Dubrovčani su izbor osoba kojima su odašiljali poslanike na pregovore o proširenju granica prilagođavali njihovu trenutnom društvenom
položaju. U pokušajima realizacije ekspanzionističkih planova uvažavali
su tradicionalno uređenje srednjovjekovnog svijeta, no ne uvijek i
beziznimno. Iako su bili legalisti, nisu se libili odstupiti od davno uspostavljenih običaja, pogotovo kada su njihovi vitalni interesi bili
ugroženi. Strategija širenja pokazala je da je gradsko vodstvo uvažavalo te
nastojalo uočiti i iskoristiti promjene u odnosima moći kako bi postiglo
najviše moguće u postojećim okolnostima.
Ključne riječi: Dubrovnik, diplomacija, pregovori, širenje teritorija,
odnosi moći, struktura vlasti, 14. i 15. stoljeće
Uvod
Političke odluke koje su pratile širenje dubrovačkih granica nemoguće je razumjeti bez poznavanja položaja grada u odnosu na njegovu
okolinu. Diplomatski pregovori o ustupanju novih teritorija krajem 14.
i u prvoj polovici 15. stoljeća omogućavaju nam da na nizu primjera rekonstruiramo isprepleteni sustav mreža odnosa zavisnosti i moći koji su
206
HUM IX (2014.) 11-12
pozicionirali grad prema Ugarskoj, Veneciji, zemljama jugoistočne Europe, a kasnije i Osmanskom Carstvu. Mjesto koje je Dubrovnik zauzimao
u tome složenom sustavu nije bilo statično, već je ovisilo o oblikovanju
i transformaciji političkih odnosa u njihovoj sprezi s hijerarhijom društvene moći. Osim naslijeđenih struktura, definiranih odnosima samostalnog razvoja zajednice i intervencije vanjskih sila (kraljevska vlast),
važan utjecaj na tijek i uspješnost pregovora imao je srednjovjekovni
misaoni i politički okvir iskazan kroz sustav ovisnosti s različitim razinama ingerencije. Taj sustav izgrađen na tradiciji i od davnine uspostavljenim običajima nije imao okamenjenu strukturu već je bio podložan
promjenama i manipulacijama uočljivim u protoku vremena.1 Institucionalno prepoznati odnosi moći paralelno su egzistirali s mnogostrukim
i preklapajućim neformalno uspostavljenim vezama unutar postojećega
društvenog i ideološkog konteksta. Različiti izvori i konstrukcija odnosa
moći bili su bitni čimbenici u procesu širenja dubrovačkog teritorija, ali
njihovo očitovanje i posljedice bili su još važniji.
Vodstvo grada, u kreiranju planova o uvećanju državnog teritorija,
studiozno je vodilo računa o specifičnoj srednjovjekovnoj političkoj kulturi koja je počivala na recipročnim vezama zavisnosti i promjenjivim
odnosima utjecaja moći. Jedino uvažavajući „pravila igre“ koja su proizlazila iz tih odnosa vlasti su mogle računati na uspješan ishod uloženih
diplomatskih napora. Ipak u nekim situacijama su ih svjesno mimoilazili zbog čega je zanimljivo podrobnije analizirati te slučajeve i okolnosti
u kojima su se dogodili.
Teritoriji uključeni u zamišljeni plan proširenja granica Republike bili su pod ingerencijom subjekata koji su zauzimali manje ili više
čvrsto mjesto u hijerarhiji odnosa moći. Stupanj njihove samostalnosti,
snage, društvenog položaja i ugleda utjecao je na dubrovačke vlasti u
izglasavanju praktičnih diplomatskih odluka koje su se ticale proširenja
1Usp. Otto G. Oexle, „Peace through Conspiracy“, u: Ordering Medieval Society. Perspectives on Intellectual and Practical Modes of Shaping Social Relations, Bernhard Jussen
(ur.), University of Pennsylvania Press, Philadelphia, 2011., str. 287. i d.; Mladen Ančić,
„Bosanska banovina i njezino okruženje u prvoj polovici 13. stoljeća“, u: Fenomen „krstjani“
u srednjovjekovnoj Bosni i Humu, Franjo Šanjek (ur.), Institut za istoriju u Sarajevu, Hrvatski institut za povijest, Sarajevo – Zagreb, 2005., str. 18.
prosinca 2014.
207
Valentina Zovko
teritorija. Gradsko vodstvo tražilo je odgovore na pitanja poput kada
i kome uputiti poslanike, s kojim argumentima i zahtjevima, vodeći
računa o trenutnom položaju grada prema gospodarima željenih „zemalja“ ili „zasebnih područja“ i njihovim međusobnim odnosima koji
su tvorili srednjovjekovnu „hijerarhiju suvereniteta“.2 Prateći djelovanje
poslanstava možemo razaznati promjene u položaju i odnosima strana
u pregovorima na što su utjecale političke i društvene okolnosti u kojima su se odvijali.
1. Teritorijalno širenje Dubrovnika s osloncem na hrvatskougarskoga kralja
Analizirajući utjecaj odnosa moći na vođenje, tijek i ishode pregovora najprikladnije je krenuti od 1358. godine. Ona je ključna za definiranje
položaja grada nakon odbacivanja mletačke vlasti što se neprijeporno
odrazilo na dinamiku i rezultate uloženih napora u stjecanje novih teritorija. Pregovorima u Višegradu obveze i prava Dubrovčana prema
kralju i kruni formirane su osobno i ad hoc. Poslanici su dobili ovlaštenje i nalog priznati hrvatsko-ugarskoga kralja za prirodnog gospodara,
ponuditi mu tribut i vojnu pomoć, a zauzvrat tražiti gospodarsku, vojnu
i političku autonomiju grada.3 Ludovik I. Anžuvinac (1342.-1382.), ohrabren vojnim uspjesima u ratu s Venecijom, nije bio popustljiv oko uvjeta
priključenja grada zemljama „svete krune Ugarskog Kraljevstva“, ali je
uviđao važnost te krajnje južne točke svoje države.4 Iako Dubrovnik nikada nije ulazio u domenu krune Sv. Stjepana on je smatrao dubrovački
distrikt kraljevskim posjedom zbog čega je nastupao iz pozicije onoga
koji postavlja zahtjeve i dodjeljuje „milost“ po svojoj vladarskoj volji.5
2 Vidi: M. Ančić, Bosanska banovina..., str. 13.; Joseph P. Canning, „Introduction: politics,
institutions and ideas“, u: The Cambridge History of Medieval Political Thought C. 350 – C.
1450, John H. Burns (ur.), Cambridge University Press, Cambridge, 1991., str. 351.
3Usp. Monumenta Ragusina, Libri reformationum, II., Josip Gelcich (ur.), Monumenta
spectantia historiam Slavorum Meridionalium, JAZU, XIII, Zagabriae, 1882., str. 208.-212,
213.
4Usp. Zdenka Janeković Römer, Višegradski ugovor temelj Dubrovačke Republike, Golden
marketing, Zagreb, 2003., str. 71.
5Usp. isto, str. 80.
208
HUM IX (2014.) 11-12
PREGOVORI O PROŠIRENJU DUBROVAČKIH GRANICA KROZ VIZURU ODNOSA MOĆI
Kao polazišna točka pravnog objašnjenja toga stava poslužilo mu je Kolomanovo krunjenje u Biogradu 1105. godine kada je Dalmacija ušla u
kraljevski naslov i nasljeđe hrvatsko-ugarskih kraljeva kao zasebna pokrajina.6 Ludovik je Dalmaciju promatrao kao cjelinu na koju ima pravo
temeljem Zadarskog mira, kojim se dužd odrekao svih posjeda na kopnu i moru od Kvarnera do Drača i iz svog naslova izbacio naslov dux
Dalmatiae et Chroatiae. Dubrovnik je pregovorima u Višegradu ušao
u „državnopravni pojam hrvatskog kraljevstva“7 kao corpus separatum
zbog nepostojanja ranijih povelja koje bi uređivale njihov odnos na temelju pripadnosti grada antičkoj Dalmaciji,8 zbog čega je ostvario znatno veće privilegije u usporedbi s ostalim dalmatinskim komunama.
Hijerarhijski odnos strana u pregovorima ne bi trebao poticati
nedoumice. Iako je dokument izdan u Višegradu 27. svibnja stupio na
snagu tek izglasavanjem u dubrovačkom Velikom vijeću 18. srpnja 1358.
godine,9 što bi u diplomatskom rječniku upućivalo na ravnopravnost
strana u pregovorima, stvarni položaj grada prema kruni bio je definiran načelima veza ovisnosti. One su mu omogućile daljnji razvitak pod
okriljem hrvatsko-ugarskoga kralja od kojeg su Dubrovčani za svoju
odanost očekivali pomoć i zaštitu.10 Zrinka Pešorda-Vardić tumači da su
do 1382. godine Dubrovčani pojmove „kralj“ i „kruna“ percipirali neodvojivo. Nakon vladarskog interregnuma i jačanja moći staleža ističu
odanost „kruni“ kao državnom subjektu, iako se takva tumačenja pojavljuju u dalmatinskim gradovima već posljednjih desetljeća 13. stoljeća.11
6Usp. Vinko Foretić, Povijest Dubrovnika do 1808., Od osnutka do 1526., I dio, Nakladni
zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1980., str. 132.
7 Tomislav Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje, Školska knjiga, Zagreb, 1997., str. 80.-82.
8Usp. Ivan Lucius, De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, Apud Ioannem Blaeu, Amstelaedami, 1666., IV: c. XVII; Josip Lučić, „Povijest Dubrovnika u djelima Ivana Luciusa“, u:
Dubrovačke teme, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1991., str. 354.-355.
9Usp. Monumenta Ragusina..., str. 229.-230.
10 Usp. Z. Janeković Römer, Višegradski ugovor..., str. 76.-79.; Petar Matković, „Spomenici za dubrovačku povjest u vrieme ugarsko-hrvatske zaštite“, Starine JAZU, 1869., str. 194.;
Bariša Krekić, Dubrovnik in the 14th and 15th centuries: A City between East and West,
University of Oklahoma Press, Norman, 1972., str. 42.
11Usp. Zrinka Pešorda-Vardić, „Kruna, kralj i Grad: odnos Dubrovnika prema ugarskoj
kruni i vladaru na početku protudvorskog pokreta“, Povijesni prilozi, Zagreb, god. XXVI.
(2004.), br. 24., str. 23.
prosinca 2014.
209
Valentina Zovko
Dubrovčani formulaciju sacra corona rabe u jednom pismu Ludoviku I.
iz 1360. godine,12 no tek za vladavine kraljica taj termin će ući u stalnu
uporabu.13
Pregovorima u Višegradu dubrovačke vlasti priznale su hrvatskougarskoga kralja za svoga suverena, a s druge strane gradu su potvrđeni svi državotvorni elementi te unutarnja i vanjska samostalnost koji
su stvorili preduvjete za zlatno doba njegova razvoja. Komunalni oblik
unutarnjeg ustrojstva okončan je zatvaranjem vijeća 12. svibnja 1332.
godine i pridržavanjem vlasti isključivo unutar kruga vlastele. Od tada
počinje razdoblje aristokratske republike koja se prvi put u izvorima
spominje 1388. godine kao res publica.14 Naziv res publica kasnije se sve
češće koristi, a od dvadesetih godina 15. stoljeća redovito se rabi. Budući da srednjovjekovni izvori čuvaju isključivo terminološke odrednice,
bez pridanog značenja, u njihovu tumačenju ne smijemo upasti u zamku pridavanja predodžbi koje izazivaju u svijesti današnjeg čitatelja,
već razotkriti kako su funkcionirale u vremenu u kojem su zabilježene.
Tako od 1358. godine Dubrovnik možemo nazivati republikom jer od
tada ima sve državotvorne elemente i unutarnju te vanjsku samostalnost. Ipak u tumačenju toga pojma valja biti oprezan, jer gotovo nijedan
termin nije pretrpio toliko značenjskih iskrivljavanja tijekom srednjovjekovnog razdoblja.
Srednjovjekovna je misao velikom pravnom, političkom i intelektualnom ekspanzijom u 12. stoljeću nanovo otkrila koncept republike koji je
zamro barbarskim osvajanjima.15 U razdoblju humanizma izvan pravnog
vokabulara pojam res publica nije posjedovao precizne kriterije na osnovi kojih bi se mogle raščlaniti njegove temeljne karakteristike. Osnovno značenje odrednice „republikanizma“ moglo se odnositi na zakone,
12 Monumenta Ragusina..., str. 289.; Diplomatarium relationum reipublicae ragusanae cum
regno Hungariae, Giuseppe Gelcich, Lájos Thallóczy (ur.), Kiadja a M. Tud. Akademia
Tort. Bizottsaga, Budapest, 1887., str. 16.
13 Usp. Z. Pešorda-Vardić, n. dj., str. 23.-24.
14Usp. Lovro Kunčević, „O dubrovačkoj libertas u kasnom srednjem vijeku“, Anali Zavoda
za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku, god. XLVI.,
2008., str. 25., nap. 38.
15Usp. Bernard Guenée, States and Rulers in Later Medieval Europe, Basil Blackwell Ltd,
Oxford, 1985., str. 5.
210
HUM IX (2014.) 11-12
PREGOVORI O PROŠIRENJU DUBROVAČKIH GRANICA KROZ VIZURU ODNOSA MOĆI
tradiciju, običaje i praksu koji su jamčili dobrobit čitave zajednice kojoj je
na čelu stajalo izabrano vodstvo.16 O. Brunner termin „republika“ tumači
kao svaki stabilan poredak kolektivnog življenja unutar političke zajednice.17 Njezino postojanje iziskivalo je određenu državnu moć, jedinstvo
subjekata koji su joj podčinjeni i jasno definiran državni teritorij.18 Pravna
i politička zajednica izgrađivana je na ograničenom prostoru na kojem
stanovništvo povezano osjećajima zajedničkoga identiteta vlada prema
lokalnim običajima, zakonima i tradiciji koji su mogli biti modificirani
s osloncem na ideje i vjerovanja društva.19 Daljnji razvoj „suvereniteta“
označio je formalno razgraničenje političkog autoriteta na teritorijalnoj
osnovi.20 Ipak, ne bi trebalo precjenjivati samu važnost uvođenja i uporabe termina res publica u definiranju položaja grada. Njime su Dubrovčani
ponajprije u sklopu novoga humanističkog vokabulara željeli naglasiti da
se upravljanje gradom odvija kroz vijeća sastavljena od njegove vlastele.
Samim time ta odrednica nije nužno imala drastične političke implikacije, tim više što su i hrvatsko-ugarski vladari tako od sredine 15. stoljeća
nazivali Dubrovnik, sasvim sigurno ne dovodeći u sumnju svoju vrhovnu
vlast nad gradom.21 Ipak taj je izraz mogao nositi konotacije „suverenosti“,
što pokazuje i uporno mletačko odbijanje da Dubrovniku pridaju taj položaj, nastojeći mu bar na toj verbalno-formalnoj razini oduzeti moguću
konkurentnost u pitanju tko su, barem u mletačkim očima, bile slobodne
i samostalne republike na Jadranu.22 U tom smislu uporabom pojma res
publica aktivirana je ilokucijska funkcija jezika za koju je važno ne samo
značenje termina nego kontekst u kojem je rabljen.
16Usp. Edward Muir, „Was there Republicanism in the Renaissance Republics? Venice after
Agnadello“, u: Venice Reconsidered: The History and Civilization of an Italian City-State,
1297.–1797., John J. Martin, Dennis Romano (ur.), The John Hopkins University Press,
Baltimore, 2000., str. 142.-143.
17Usp. Otto Brunner, Land and Lordship. Structures of Governance in Medieval Austria,
University of Philadelphia Press, Philadelphia, 1992., str. 95.
18Usp. isto, 131.
19 Usp. B. Guenée, n. dj., str. 42., 58.
20Usp. Hendryk Spruyt, The Sovereign State and Its Competitors, Princeton University Press, Princeton, 1996., str. 17.
21Usp. Dubrovačka akta i povelje, I/2, Jovan Radonić (ur.), Srpska kraljevska akademija,
Zbornik za istoriju jezik i književnost srpskog naroda, Beograd, 1934., str. 564.
22 Usp. L. Kunčević, n. dj., str. 25.; Z. Janeković Römer, Višegradski ugovor..., str. 135.
prosinca 2014.
211
Valentina Zovko
Nadalje u tumačenju položaja i odnosa Dubrovnika prema bližem
ili nešto daljem okružju, kroz leću teritorijalnog opsega i moći koja
je proizlazila iz njega, valja analizirati je li se iz „grada-države“ razvio
u „teritorijalnu državu“. Do 1400. godine svega je nekoliko gradova
imalo stvarnu neovisnost u obliku teritorijalne države.23 Činjenica da
dubrovačka vlastela nije vladala velikim teritorijem nije utjecala na
razvoj „suverenosti“ grada koji je imao „pravo mača“ i živio po „vlastitim zakonima“.24 Čini se da vodstvo grada nikada nije imalo namjeru
stvoriti jaku teritorijalnu državu što potvrđuje nepostojanje interesa
za uspostavljanje vlasti nad udaljenim zaleđem. Može se doimati kontradiktorno da su Dubrovčani u iskazivanju teritorijalnih aspiracija na
sjeverozapadu stigli sve do udaljenog Omiša, no tu se prije svega radi o
njihovu angažmanu u situaciji kada su im interesi na istočnojadranskoj
obali bili ugroženi mletačkom politikom, ne i smišljenom pokušaju
izgradnje „teritorijalnog imperija“.25 Ipak Dubrovnik u srednji vijek ulazi
s najmanjim posjedom od svih dalmatinskih gradova i u njegovu je vitalnom interesu bilo da se teritorijalno proširi iz političkih, ali i gospodarskih te vjerskih razloga. Kao grad-država nije uspio riješiti problem
inkorporiranja novih teritorija i ljudi u postojeću strukturu. Budući da
nije postao jezgra iz koje se razvila neka veća političko-administrativna
jedinica, ostao je površinom relativno malen, a vojno inferioran, što je
postupno vodilo padu njegove moći i nužnosti kupovine slobode.26
23Usp. John Watts, The making of polites, Europe 1300-1500, Cambridge University Press,
Cambridge, 2009., str. 205.
24Usp. Chronica Ragusina Junii Restii (ab origine urbis usque ad annum 1451) item Joannis
Gundulae (1451-1484), Natko Nodilo (ur.), JAZU, Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium 25, Zagabriae, 1893., str. 3., 7., 37.-38., 72., 96.; Z. Janeković Römer,
„Ragusan Views of the Venetian Rule“, u: Balcani occidentali, Adriatico e venezia fra XIII e
XVIII secolo/ Der westliche Balkan, der Adriaraum und Venedig (13.-18. Jahrhundert), Gherardo Ortalli, Oliver Jens Schmitt (ur.), Verlag der Österreichischen Akademie der
Wissenschaften, Venecija – Beč, 2009., str. 63.
25 O okolnostima mletačkih pokušaja za prisvajanjem Omiša kao uvozno-izvozne luke Bosanskog Kraljevstva s posebnim statusom i širokim povlasticama za njihove trgovce na tržištu
Kraljevstva u: Marko Šunjić, Bosna i Venecija (odnosi u XIV i XV stoljeću), Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Sarajevo, 1996., str. 97.-101.
26Usp. Joseph R. Strayer, On the Medieval Origins of the Modern State, Princeton University Press, Princeton, 1970., str. 11.
212
HUM IX (2014.) 11-12
PREGOVORI O PROŠIRENJU DUBROVAČKIH GRANICA KROZ VIZURU ODNOSA MOĆI
Bez obzira što Dubrovnik nije izrastao u teritorijalnu državu, vlasti
su bile svjesne važnosti teritorijalnih akvizicija, pa su već dubrovački
poklisari pregovore oko priključenja grada kruni Sv. Stjepana 1358. godine nastojali iskoristiti za ishođenje potvrde postojećeg teritorija i vlasti
nad Mljetom i Lastovom. Izaslanici su, osim toga, tražili pripojenje Primorja, koje je Dubrovnik nakratko dobio od srpskog cara Dušana (1308.1355.), ali nije uspio zadržati pod svojim okriljem. Ludovikovo obećanje
toga teritorija, izvedeno iz pozivanja na pravo vrhovne vlasti u Bosni, u
stvarnosti nije imalo nikakav učinak.27 Poslanici su tražili i Cavtat koji je
prema njihovu tumačenju uključivao Konavle, župu Dračevicu (u Boki),
pa čak i Trebinje.28 Istovremeno se od izaslanika očekivalo da ustraju u
proširenju dubrovačke uprave na Korčulu, Hvar i Brač, na koje grad nije
imao nikakvo zakonsko pravo.29 Tada ambiciozno izloženi plan širenja
odredio je smjernice budućih dubrovačkih teritorijalnih pretenzija,
koji će svoju realizaciju pričekati još desetljećima. Ipak regulirajući svoj
položaj prema kralju izborili su mnoge privilegije koje su stvorile preduvjete za teritorijalno širenje i nove ekonomske mogućnosti proistekle s
osloncem na nove teritorije.
Priznanje hrvatsko-ugarskoga kralja za vrhovnog suverena imalo je
dalekosežne posljedice koje su umnogome odredile tijek i ishode nastojanja za proširenje teritorija. Grad je de facto imao vlastiti „suverenitet“
unutar područja na kojem se prostirao, ali vladaru je pripadalo pravo
legitimizirajućeg autoriteta koji je bio iznad njega.30 Ta je činjenica dala
27 Usp. Z. Janeković Römer, Višegradski ugovor..., str. 77.; Vinko Foretić, „Godina 1358. u
povijest Dubrovnika“, Starine JAZU, god. L., 1960., str. 255.
28 Usp. Z. Janeković Römer, „Stjecanje Konavala: Antička tradicija i mit u službi diplomacije“, u: Konavle u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, sv. 1, Zavod za povijesne znanosti
HAZU, Dubrovnik, 1998., str. 32.
29 Usp. V. Foretić, Povijest..., str. 132.
30 Joseph P. Canning, „Law, sovereignty and corporation theory, 1300-1450“, u: The Cambridge History of Medieval Political Thought C. 350- C. 1450, John H. Burns (ur.), Cambridge University Press, Cambridge, 1991., str. 467.-473.; Pierangelo Schiera, „Legitimacy,
Discipline and Institutions: Three Necessary Conditions for the Birth of Modern State“, u:
The Origins of the State in Italy 1300.-1600., Julius Kirshner (ur.), The University of Chicago Press, Chicago – London, 1996., str. 26.; Vidi: Ernst H. Kantorowicz, The Two King`s
Bodies: A Study in Medieval Political Theology, Princeton University Press, Princeton, 1967.,
prema: Die zwei Körper des Königs: Eine Studie zur politischen Theologie des Mittelalters,
Klett-Clotta, Stuttgart, 1992., str. 307.
prosinca 2014.
213
Valentina Zovko
pečat čitavoj prvoj etapi širenja čije je temeljno obilježje bilo doći do
novih teritorija s osloncem na vladara ili bar njegovim posredovanjem.
Dubrovački pokušaji realizacije toga cilja počivali su na uspostavljenim
vezama ovisnosti koje su proizlazile iz ulaska grada u zajednicu koju
opisuje pojam „Archiregnum Hungaricum“. Tim činom njegov položaj
nije reguliran samo prema hrvatsko-ugarskome kralju, nego i svima koji
su priznavali njegov vrhovni autoritet.
Dubrovčani su vodeći se time nastojali iskoristiti činjenicu što je
bosanski ban, od 1377. kralj, bar nominalno priznavao ugarskog kralja
kao svoga seniora, a zemlja kojoj je stajao na čelu percipirana je kao dio
krune Sv. Stjepana od konca 12. stoljeća. Prema tome bosanske velmože
bili su podanici bosanskog, a preko toga odnosa i hrvatsko-ugarskoga
kralja. Premda se u stvarnosti svi elementi toga odnosa nisu uvijek
poštovali, barem s pravno-teoretskog gledišta, političko vrhovništvo
„ugarske svete krune“ nad Bosnom ostalo je konstantom tijekom 15.
stoljeća.31 Dubrovčani su imali na umu to obilježje ugarsko-bosanskih
odnosa u promišljanju odluka o teritorijalnom širenju. Time se može
objasniti zauzetost da sve do sredine drugog desetljeća 15. stoljeća dođu
u posjed Konavala, Dračevice i triju srednjodalmatinskih otoka (Brača,
Hvara i Korčule) isključivo posredstvom njihova zajedničkog seniora.
Ta je strategija posebno bila aktualna u razdoblju preuzimanja vlasti i
učvršćivanja Sigismunda Luksemburškog na tronu. Kako bi si osigurao
prijestolje, bio je primoran tražiti podršku velikaša kojima je dijelio privilegije za iskazivanje trajne lojalnosti.32 Imajući to u vidu, Dubrovčani
nisu propustili priliku da do novih posjeda dođu propagirajući svoj grad
kao vjernog podanika krune.33 Veliki su uspjeh ostvarili 1387. godine kada
je Sigismund svoj vrhovni položaj nad teritorijima koji su ulazili pod
njegovu vladarsku i krunsku domenu potvrdio odlukom kojom im je
dodijelio pravo kupovanja zemalja u njihovu bližem ili daljem okružju.34
31 M. Ančić, Na rubu Zapada. Tri stoljeća srednjovjekovne Bosne, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2001., str. 12.-16.
32 Usp. isti, „Od tradicije „sedam pobuna“ do dragovoljnih mletačkih podanika. Razvojna putanja Zadra u prvom desetljeću 15. stoljeća“, Povijesni prilozi, Zagreb, god. XXXVII., (2009),
br. 37., str. 65.
33 Usp. Z. Janeković Römer, Višegradski ugovor..., str. 98.-99.
34Usp. Dubrovačka akta..., I/1, str. 187.; Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae er
214
HUM IX (2014.) 11-12
PREGOVORI O PROŠIRENJU DUBROVAČKIH GRANICA KROZ VIZURU ODNOSA MOĆI
Tom je povlasticom vjerojatno nastojao privući Dubrovčane u krug svojih vjernih pristaša u kriznim trenutcima preuzimanja vladarskog trona.
Dubrovačka diplomatska inicijativa, da bi došla do novih teritorija
Sigismundovim posredstvom, bit će posebno aktualna tijekom prvog
desetljeća 15. stoljeća. On je tada krunjenjem bosanskom krunom35 želio
praktično potvrditi pravni koncept primata „svete ugarske krune“ nad
tom zemljom zbog čega je poduzeo niz prilično uspješnih vojnih pohoda.36 Politika ugarskog dvora poslužila je Dubrovčanima kao sredstvo
pritiska da steknu posjede kojim su gospodarili njegovi neprijatelji.37
Konavle su pokušali dobiti 1406. godine izgovarajući se da taj teritorij
traže kao naknadu za pretrpljene štete u ratu između Ugarske i Bosne.38
U konačnici strategija da iskoriste tuđe sukobe za vlastite probitke pokazala se više zanimljiva nego plodonosna. Sigismundov odgovor na
dubrovačke zamolbe bio je prije svega prilagođen njegovoj osobnoj
računici i interesima.39
Važni pomaci u normalizaciji odnosa između Bosne i Ugarske bilježe
se krajem 1411. godine kada su Dubrovčani vojvodi Sandalju uputili
poklisare Marina de Resti i Martola de Zamagno40 s čestitkama na postignutom dogovoru.41 Oštra bitka simbolično se završila viteškim turnirom
u Budimu 1412. godine. Vješta i neumorna dubrovačka diplomacija nije
Slavoniae, XII, Tadija Smičiklas (ur.), JAZU, Zagreb, 1914., str. 96.; Diplomatarium...,
str. 109.
35Usp. Diplomatarium..., str. 195.-200.
36Usp. Esad Kurtović, Veliki vojvoda bosanski Sandalj Hranić Kosača, Institut za istoriju,
Sarajevo, 2009., str. 107.
37Usp. Sima Ćirković, Istorija srednjovekovne bosanske države, Srpska književna zadruga, Beograd, 1964., str. 268.; Pavo Živković, Tvrtko II Tvrtković (Bosna u prvoj polovici XV. stoljeća), Institut za istoriju, Sarajevo, 1981., str. 55.
38Usp. Diplomatarium..., str. 174.-175.
39 Usp. M. Ančić, Na rubu Zapada..., str. 10.; B. Guenée, n. dj., str. 84.
40...vui ser Marin de Resty et a vui ser Martholo de Zamagno... debiate partir de Ragusa doman di 14 del presente per tuto el zorno et andate ala presentia del voyuoda Sandal, Državni
arhiv u Dubrovniku (dalje: DAD), Lettere e commissioni, Lettere di Levante, ser. 27/1, sv. 7, f.
20r, (13. 10. 1411.)
41 E piu summamente alegratiue del acordo che fa fato per Bosna con el re Ungeria laudandoli
la cossa com le piu belle parole che dio ve imprestera regraciando dio chel ne ha conplido el
nostro desiderio che non la dio gratia el paese repossera. Lettere di Levante..., sv. 7, f., 20r, (13.
10. 1411.)
prosinca 2014.
215
Valentina Zovko
propustila iskoristiti tu priliku za proširenje državnog teritorija.42 Poslanici Nikola de Goçe i Matej de Gradi molbe za prepuštanjem Konavala
i Dračevice poduprli su isticanjem dubrovačke vjernosti kruni.43 Unatoč
naglašavanju svoje lojalnosti i mnogo puta poslije, Dubrovčani se nisu
sustezali raskinuti uspostavljene veze ovisnosti kada su im slobode bile
ugrožene. Tako su na primjer poslanici Ivan de Gondula i Mihoč de
Resti u svibnju 1413. godine zaprijetili Sigismundu da ukoliko se uvjere
u točnost glasina da grad namjerava predati Veneciji, može ih prepustiti
njima samima, ali prije toga mora osloboditi Republiku obveza prema
kruni.44 Taj primjer pokazuje da su Dubrovčani poštovali tradiciju i
običaje, ali samo do određene granice, ne dopuštajući ugrozu opstanka
i napretka svoje domovine.
2. Turbulentan prijelaz stoljeća
Društveno-političke promjene koje su zahvatile čitavu zapadnu Europu krajem 14. i početkom 15. stoljeća nisu mimoišle Dubrovnik i njegovo okruženje. Početkom 15. stoljeća promjene u organizaciji političkih
struktura i društvenih mreža odnosa moći bile su posve vidljive, a zaokret
u vođenju politike teritorijalnog širenja bio je njihova logična posljedica.
Dubrovčani su pratili promjene i praktično djelovanje prilagođavali
trenutnim okolnostima koje su ostavile dubok trag u svim porama
društva i promijenile davno uspostavljene veze ovisnosti. Neizbježan
zaokret značio je preusmjeravanje glavnine diplomatskih izaslanstava
prema dvorovima lokalnih velmoža u zaleđu, čiji je rast moći u odnosu na središnju vlast bio sve uočljiviji. Očitovao se u preuzimanju niza
vladarskih ingerencija nad posjedima koji su im dani u naslijedno leno
što je vodilo degradaciji moći središnje vlasti. Naznake krupnih promjena u Bosni bilježe se posljednjih desetak godina vladavine Tvrtka I.
(1353.-1377. ban, 1377.-1391. kralj) da bi u Dabišino vrijeme (1391.-1395.)
42Usp. Diplomatarium..., str. 205.
43...recordando che sempre fossimo e semo fideli a la corona come fo et a manifesto a tutto lo
mondo. Lettere di Levante..., sv. 7, f. 43v, (13. 5. 1412.); Usp. Diplomatarium..., str. 207.
44Usp. Dubrovačka akta..., str. 219. Za interpretaciju ove upute i njezina povijesnog konteksta
vidi: L. Kunčević, n. dj., str. 19.-21.
216
HUM IX (2014.) 11-12
PREGOVORI O PROŠIRENJU DUBROVAČKIH GRANICA KROZ VIZURU ODNOSA MOĆI
njemu podčinjene velmože bili priznati kao samostalni gospodari nad
zemljom koja im je dana u „nasljedne plemenite baštine“.45 Početkom
15. stoljeća ojačali bosanski velikaši uspjeli su zaokružiti svoje posjede.
Iako su preuzeli niz vladarskih prava na svojim plemšćinama, nisu mogli bez pristanka „stanka“ bosanske vlastele, ili barem kralja, otuđiti
dio državnog područja.46 Morali su poštovati od davnine uspostavljene
običaje, tradiciju i zakone kako bi njegova vlast bila percipirana kao
legitimna.
Dubrovačka diplomatska inicijativa na prijelazu stoljeća podjednako je usmjerena prema hrvatsko-ugarskom i bosanskom kralju te
dvorovima oblasnih gospodara u zaleđu. Dubrovčani su naginjali čas
jednoj čas drugoj strani zbog još uvijek nedovoljno razjašnjenih okolnosti. Njihova neodlučnost proistjecala je iz saznanja da ih ishitrene
odluke mogu skupo stajati zbog čega su vijećnici oprezno promišljali
buduće poteze. Prema dubrovačkom analistu Restiju Dubrovčani su do
Konavala nastojali doći preko konavoskog kneza i kraljeva miljenika
Pavla Radinovića kojeg su 1389. godine pozvali u Dubrovnik te ga zamolili da nagovori vladara da im ustupi Konavle i Primorje, ili bar jedan
od tih posjeda.47 Izmijenjen odnos snaga u korist bosanskih velmoža
potvrđen je darovnicom kojom je obitelj Sanković ustupila Konavle
Dubrovniku 1391. godine48 i Radičevom potvrdom svih dotada izdanih
povelja raške, humske i bosanske vlastele u korist grada.49 Ta darovnica
nije imala vrijednost jer je donesena bez odobrenja kralja i bosanskih
45 Prvi znakovi suverenog vladanja rusaške gospode očituju se u povelji Sankovića koju su
obezvrijedili Vlatko Vuković i Pavle Radinović te između sebe podijelili Konavle gdje su počeli ubirati carine što je bilo isključivo vladarsko pravo. Usp. M. Ančić, Na rubu Zapada...,
str. 72.-73. O zaokruženju teritorijalne vlasti rusaške gospode vidi: S. Ćirković, „Rusaška
gospoda“, Istorijski časopis, god. XXI., 1974., str. 12.-15.
46Usp. Mihailo Dinić, Državni sabor srednjovjekovne Bosne, Srpska akademija nauka, Beograd, 1955., str. 42.-48.
47Usp. Chronica Ragusina..., str. 177.
48Usp. Monumenta serbica spectantia historiam Serbiae, Bosnae, Ragusii, Fran Miklosich (ur.), Apud Gulielmum Braumüller, Wiennae, 1858., str. 217.-219; Jovan Mijušković,
„Humska vlasteoska porodica Sankovići“, Istorijski časopis, god. XI., 1961., str. 36.-39.
49Usp. Josip Lučić, „Stjecanje, dioba i borba za očuvanje Dubrovačkog primorja 1399-1405.“,
Arhivski vjesnik, Zagreb, god. XI.-XII., 1968.-1969., str. 114; Stare srpske povelje i pisma, I/1.,
Ljubo Stojanović (ur.), Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda, knj. XIX,
Beograd – Sremski Karlovci, 1929., str. 123.-126.
prosinca 2014.
217
Valentina Zovko
velmoža što potvrđuju imena svjedoka koji se na njoj navode, odreda
njihovih užih srodnika.50 Uspostavu dubrovačke vlasti spriječili su Pavle Radinović i Vlatko Vuković koji su krajem iste godine proširili svoje
posjede na račun obitelji Sanković, pod pokroviteljstvom središnje vlasti.51 Dubrovačka inicijativa za stjecanje Konavala 1395. godine logično
je bila usmjerena prema vojvodi Sandalju (1370.-1435.) i knezu Pavlu
(+1415.) kojima su upućeni poklisari Mihoč de Resti i Vuk de Bobalio
u Dračevicu i Konavle.52 Diplomatska akcija završila je neuspješno u
ožujku, uz malu ogorčenost i negodovanje Dubrovčana zbog takva ishoda.53 Budući da do rješenja nisu došli, pokušali su ponovno godinu dana
kasnije steći Konavale i Primorje, ali ovaj put pregovorima na ugarskom
dvoru.54 Nastojanja da u još nekoliko navrata koncem 14. stoljeća dođu
u posjed Primorja posredstvom hrvatsko-ugarskoga kralja ostala su bez
većeg uspjeha. Tako su ga 26. veljače 1395. molili da posreduje za njih u
tome kod bosanskoga kralja Dabiše, pa ponovno 16. lipnja iduće godine
da preko vojvode Hrvoja (1350.-1416.) utječe na kraljicu Jelenu Grubu
(1395.-1398.) i bosanske velmože.55 Dubrovačko izravno obraćanje kralju
Ostoji za prepuštanje Primorja i Konavala 1398. godine56 motivirano je
ponajprije njegovim učvršćivanjem na kraljevskom prijestolju.57 Iako
50Usp. Monumenta serbica..., str. 217.-219.
51 Usp. S. Ćirković, Istorija..., str. 171.
52…de mittendo ambassiatam nostrum nobilium ad comittem Paulum et Sandallium in Canale et in Draçeuiça, DAD, Reformationes, ser. 2, sv. 34, f. 104v, (17. 2. 1395.); …de confirmando commissionem ambassiatorum iturum in Canalle et Draçeuiça ad comitem Paulum
et Sandalium, isto, f. 73r, (23. 2. 1395.). Nije prošao prijedlog: de concedendo licenciam ser
Clementi de Gocis quod possit ire ad ponendum se cum comite Paulo ad Ciuitatem Veterum
vel in Obod, isto, f. 73v, (23. 2. 1395.); E. Kurtović, Veliki vojvoda..., str. 96., nap. 322.
53...de ponendo in commissionem ambassiatorum predictum quod debeant impetrare unam
literam a domino nostro quod ipse rogat regem Bossine quod nos habeat recommissionis in
peticionibus nostris super contrata de Cannali comune nostro concedenda., Reformationes,
sv. 30, f. 73v, (26. 2. 1395.). Odbijena je Sandaljeva i Pavlova zamolba da im se ustupi jedna
barka, isto, f. 74r, (11. 3. 1395.); E. Kurtović, Veliki vojvoda..., str. 97., nap. 322.
54Usp. Chronica Ragusina..., 186; J. Lučić, „Stjecanje...“, str. 110.
55Usp. Reformationes, sv. 30, f. 89v, (16. 6. 1396.); Notes et extraits pour servir a l`histoire des
croisades au XVe siècle, II., Nicola Iorga (ur.), E. Leroux, Paris, 1899., str. 61.
56 Usp. J. Lučić, „Stjecanje...“, str. 19.
57…noviter creatum regem Bossinensem. Usp. Stare srpske povelje i pisma..., str. 243. Okrunjen
je u proljeće 1399. godine, M. Dinić, n. dj., str. 34., nap. 4.
218
HUM IX (2014.) 11-12
PREGOVORI O PROŠIRENJU DUBROVAČKIH GRANICA KROZ VIZURU ODNOSA MOĆI
je otvoreno iskazao voljnost za prodaju,58 iz odluka dubrovačkih vijeća
može se iščitati rezerviranost,59 sve dok se posve ne razazna njegov
položaj i iskristalizira politička situacija u Bosni. Dubrovčani su u
početcima pregovora s Ostojom oslonac za izvršenje željene transakcije
potražili u vojvodi Radiču, koji se smatrao baštinikom teritorija u Humu
i Primorju. Njegovu vlast nad Humom podržavao je bosanski kralj,60 no
Dubrovčani su bili svjesni pada njegove moći, koja se ubrzo očitovala
gubitkom posjeda i potpore ostalih bosanskih velmoža, zbog čega su ga
isključili iz daljnjeg tijeka diplomatskih pregovora. Dubrovačka odluka
o prebacivanju uporišta s Radiča na vojvodu Hrvoja Vukčića, koji je oko
sebe okupio vodeću političku strukturu Bosne, pokazala se posve opravdanom.61 Hrvoje je početkom 15. stoljeća izgradio status najmoćnijeg
velikaša u Hrvatskom i Bosanskom Kraljevstvu što su Dubrovčani ispravno uočili te računali na njegov položaj u realizaciji vlastitih interesa.
3. Izravni pregovori s gospodarima željenih teritorija
Dubrovačka strategija kojom bi se došlo do novih teritorija Sigismundovim posredovanjem, davala je skromne ili nikakve rezultate kroz više
desetljeća. Posljednji tragovi te inicijative bilježe se sredinom drugog
desetljeća 15. stoljeća kada su ga zamolili da uputi svoje predstavnike
kao potporu poslanstvu koje se zaputilo vojvodi Sandalju i knezu Pavlu
Radinoviću.62 Provedena akcija rezultirala je neželjenim zaoštravanjem
odnosa vojvode Sandalja prema Dubrovčanima za koje je držao da rade
protiv njegovih interesa.63 Izravni pregovori s gospodarima željenih teritorija, iako su sporo davali rezultate, pokazali su se kao jedini mogući
put za ostvarenje planova o teritorijalnom proširenju.
58Usp. Reformationes..., sv. 31, f. 115v, (20. 5. 1398.); Notes..., str. 73.
59Usp. Reformationes..., sv. 31, f. 32r, (9. 8. 1398.); isto, f. 170r, (10. 8. 1398.); isto, f. 119r (13. 8.
1398.); isto, f. 119v, (30. 8. 1398.); J. Lučić, „Stjecanje...“, str. 118.
60Usp. Stare srpske povelje i pisma..., str. 129.-132.
61 Usp. S. Ćirković, Istorija..., str. 186.; E. Kurtović, Veliki vojvoda..., str. 105., 108.-109.
62Usp. Radoslav Grujić, „Konavli pod raznim gospodarima od XII. do XV. vijeka“, Srpska
kraljevska akademija, Spomenik Zemun, god. LXVI., 1926., str. 21.
63Usp. Lettere di Levante..., sv. 7, f. 104r, (21. 5. 1414.); E. Kurtović, Veliki vojvoda..., str. 201.
prosinca 2014.
219
Valentina Zovko
Daljnji ishod uloženih napora ovisio je o promjenjivim odnosima vlasnika Konavala koji nisu imali istovjetna gledišta oko budućnosti toga
prostora.64 Dubrovčani su imali više izgleda za uspjeh u razdobljima
njihove izmirenosti, kakvo je bilo 1418.,65 pa ponovno početkom veljače 1423. godine (pace et concordio tra voiuoda et Radossauo). Kosače i
Pavlovići dali su svoj načelni pristanak za ustupanje Konavala 1418. godine, u ozračju još uvijek tinjajućeg neprijateljstva i nesigurnih prilika u
okruženju, koje su prijetile da ostanu bez svojih posjeda.66
Unatoč tome što su se pregovori vodili izravno s gospodarima željenih teritorija, Dubrovčani nisu propustili istovremeno imati svoje predstavnike na bosanskom i ugarskom kraljevskom dvoru.67 Još na izmaku
1418. godine odaslali su bosanskom kralju dvojicu vlastelina s bogatim
darom od 500 dukata.68 Nije poznat sadržaj njihovih razgovora, no zbog
tako izdašnog poklona može se pretpostaviti da je bilo govora o prepuštanju Konavala. Dubrovački poslanici istovremeno su boravili i na
ugarskom dvoru. Izabrani su u ožujku 1418.,69 a opozvani u lipnju 1419.
godine.70 Nije poznato jesu li sa Sigismundom razgovarali o ustupanju
Sandaljeva dijela Konavala, jer naputci vijeća, kao ni odgovori poklisara,
nisu sačuvani.
Nećkanje Dubrovčana oko toga hoće li zatražiti potvrdu Stjepana
Ostojića (1418.-1421.) za postignuti dogovor s vojvodom Sandaljem u
lipnju 1419. godine vezan za ustupanje njegova dijela Konavala dobar
je pokazatelj sukoba formalnih i realnih odnosa moći.71 Iako je stvarna
64Usp. Lettere di Levante..., sv. 7, f. 134r, (24. 8. 1415.); Esad Kurtović, „Dubrovačko-ugarski
pokušaji zatvaranja konavoskog kruga 1407.-1415. godine“, Hrvatska misao, god. V., (2001.),
br. 19.-20., str. 75.
65 Njihovo pomirenje možda je uvjetovano smrću kralja Ostoje, vidi: P. Živković, n. dj., str.
74.-76.; E. Kurtović, Veliki vojvoda..., str. 217.
66Usp. Nenad Vekarić, Vlastela grada Dubrovnika, 1. Korijeni, struktura i razvoj dubrovačkog plemstva, Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, Zagreb – Dubrovnik,
2011., str. 40.
67 Usp. DAD, Acta Maioris consilii, ser. 8, sv. 1, f. 106r, (21. 3. 1418.); isto, f. 126r, (22. 10. 1418.);
isto, f. 148v, (18. 4. 1419.)
68 Usp. DAD, Acta Consilii Rogatorum, ser. 3, sv. 2, f. 4r, (19. 10. 1418.); isto, f. 6v, (16. 11. 1418.);
isto, f. 6v, (21. 11. 1418.)
69Usp. Acta Maioris consilii, sv. 1, f. 107r, (22. 3. 1418.)
70Usp. Acta Consilii Rogatorum, sv. 2, f. 34r, (6. 6. 1419.)
71…de portando consilio minori ut dictam partem una sine altra cum confirmatione regis
220
HUM IX (2014.) 11-12
PREGOVORI O PROŠIRENJU DUBROVAČKIH GRANICA KROZ VIZURU ODNOSA MOĆI
moć bosanskog kralja bila mala, Dubrovčani nisu bili spremni ući u
zadobiveni teritorij bez njegova odobrenja, uvažavajući formalni status koji mu je pripadao kao nositelju krune. Stjepan Ostojić, doveden
pred gotov čin, sankcionirao je dogovoreno 4. prosinca 1419. godine.72
Njegova povelja uključivala je cijele Konavle i Sokol, iako to nije odgovaralo stvarnom stanju. Esad Kurtović pretpostavlja da je izmirenje
Kosača i Pavlovića uključivalo zajedničku prodaju Konavala koji su bili
kamen smutnje u njihovim odnosima. Bosanski kralj morao je potvrditi
unaprijed dogovoreno, bez obzira što nije ispoštovano do kraja. Pretpostavljalo se da će se to otvoreno pitanje urediti naknadnim dogovorom
Dubrovčana i vojvode Petra Pavlovića.73 Bosanski kralj je u svojoj povelji
krnjenje državnog teritorija pravdao time što su Konavle dubrovačka
baština od davnina. To se opravdanje činilo anakrono u vremenu kada
su novac i drugi oblici materijalnih ustupaka i nagrađivanja bili dominantni kao sredstvo uvjeravanja za prepuštanje željenih teritorija. Bez
obzira na to, Dubrovčani su isti argument pokušali aktualizirati i znatno
kasnije na Porti, no bez ikakva uspjeha.74
4. Pregovori u razdoblju krize
4.1. Dubrovačko-bosanski rat
Dubrovačke odluke s ciljem zadržavanja stečenih teritorijalnih pozicija tijekom Dubrovačko-bosanskog rata 1403.-1404. godine također
se mogu interpretirati kroz prizmu odnosa moći. Naime, bosanski kralj
okupio je s prilično velikim uspjehom oko sebe koaliciju nezadovoljnih bosanskih velmoža čije je držanje utjecalo na položaj grada. Intenzitet njihove zainteresiranosti za Ostojine planove paralelno je pratio
rast moći napuljskog kralja Ladislava (1377.-1414.) kojemu su otvoreno
Bosne, Acta Consilii Rogatorum, sv. 2, f. 24r, (20. 4. 1419.); …de acceptando alteram partem
eisdem Canalis sine confirmatione regis, isto, f. 30r, (11. 5. 1419.). Usp. E. Kurtović, Veliki
vojvoda..., str. 223.; R. Grujić, „Konavli...“, str. 23.
72Usp. Stare srpske povelje i pisma..., str. 559.-561.
73 Usp. E. Kurtović, Veliki vojvoda..., str. 323.-324.
74Usp. Ćiro Truhelka, „Konavoski rat (1430.-1433.)“, Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i
Hercegovine, Sarajevo, god. XXIX., 1917., str. 181.-182.
prosinca 2014.
221
Valentina Zovko
iskazivali podršku. Dubrovčani su izlaz iz neugodnog položaja tražili
na ugarskom dvoru, ali glavninu diplomatskih aktivnosti usmjerili su
prema bosanskom kralju i njegovim podložnicima s kojima su nastojali pronaći mirna rješenja.75 Ipak, rezultati poklisara koji su boravili na
njihovim dvorovima nisu ovisili toliko o njihovoj umješnosti, vičnosti
službi i doraslosti povjerenim zadaćama koliko o široj političkoj slici i
odnosima moći unutar trokuta Bosna – Ugarska – Napulj.
Izravni dubrovački susjedi vojvoda Sandalj Hranić i knez Pavle
Radinović djelovali su složno tijekom sukoba, jer su im posjedi bili
jednako pozicionirani, pa i isprepleteni. Obojica su se odlučili zauzeti
neutralan stav, bar po izbijanju rata.76 Kako na njih nisu mogli računati,
Dubrovčani su ispravno uočili da najveću korist mogu imati od Hrvoja
Vukčića koji je svoj osobni vrhunac dosegnuo 1403. godine. Posjedovao
je dostatnu snagu da zaustavi Ostoju u njegovim, za Dubrovčane, nepovoljnim planovima. Problem je ležao u tome što su Hrvojevi interesi
u tom trenutku još uvijek bili čvrsto vezani uz politiku koju je Ostoja
propagirao pa nije našao dostatan motiv niti u 500 dukata koje su mu
Dubrovčani ponudili za mirovno posredovanje.77
Dubrovački apeli za pomoć izneseni pred hrvatsko-ugarskim
kraljem oslanjali su se na prizivanje vjernosti kruni.78 Poklisari su istovremeno naglašavali da ratovi Ugarske i Bosne nikada nisu podrazumijevali dubrovačko uplitanje.79 Svoju neutralnost potvrdili su i na
75Usp. Valentina Zovko, Uloga poklisara u širenju teritorija Dubrovačke Republike na zaleđe (krajem 14. i početkom 15. stoljeća), (neobjavljena disertacija), Sveučilište u Zagrebu,
Hrvatski studiji, 2012., str. 72.-110.
76S. Ćirković, Istorija..., str. 199.; Gavro A. Škrivanić, „Rat bosanskog kralja Ostoje sa Dubrovnikom“, Vesnik Vojnog muzeja JNA, god. V., (1958.), br. 2., str. 46.; E. Kurtović, Veliki
vojvoda..., str. 117.
77…habiati per provixian in vi vostra de la terra nostra ogne anno ducati cinquecento l`anno
metandono vui in hona paxe cum Bosna. Usp. Lettere di Levante..., sv. 4, f. 30r, (26. 6. 1403.);
Notes..., str. 95.
78 Serenissima maiesta, la clemencia vostra po pensar in quante fatighe sta quella vostra cita
de Ragusa per mantignir la debita fedelta che da ogni parte semo circumdati da inimixi. Et
de plui ne agrieva de Dalmacia, che sia divixa da nui, et che per aluna de quelle terre de
Dalmacia non possan passar li nostri. Usp. Lettere di Levante..., sv. 4, f. 63r, (20. 4. 1404.);
Diplomatarium..., str. 158.
79 Istaknut je primjer Radivojevića iz vremena smrti kralja Dabiše. Usp. Lettere di Levante...,
sv. 4, f. 29r, (25. 6. 1403.); E. Kurtović, Veliki vojvoda..., str. 117.
222
HUM IX (2014.) 11-12
PREGOVORI O PROŠIRENJU DUBROVAČKIH GRANICA KROZ VIZURU ODNOSA MOĆI
primjeru sukoba Ludovika Anžuvinca i Tvrtka I. u kojem zbog takva
držanja nisu imali poteškoća.80 Sigismundova presuda da bosanski kralj
mora prepustiti Dubrovčanima teritorije koje im osporava potvrdila je
njegov status vrhovnog autoriteta nad zemljama koje su ulazile u njegovu vladarsku i krunsku domenu. Vremenski se preklopila s raspletom
političke situacije u Bosni praćene opadanjem moći i Ostojinom izolacijom od strane bosanskih velmoža koji su na vrijeme uvidjeli da njegove
pretenciozne ambicije nemaju budućnost. Ostojin krah značio je uspon
lokalnih velmoža, a time i nužnost zaokreta u vođenju diplomatske politike zbog teritorijalnog širenja.
Bosanski kralj nije se mirio s degradacijom svoga položaja pa je izlaz
iz nezavidne situacije u kojoj se našao pokušavao pronaći na razne
načine. Prije svega ustrajao je na izmirenju sa Sigismundom, što su
Dubrovčani na sve načine nastojali spriječiti.81 Nije isključeno da je koketirao i s Napuljem,82 dok je Mlečanima dao veliku trgovačku privilegiju s krupnim povlasticama za njihove trgovce.83 Ipak, ništa mu nije
pomagalo da se izvuče iz škripca proisteklog iz razlaza s bosanskim
velmožama, predvođenih Hrvojem, te gubitkom oslonca u Ladislavu Napuljskom. Primirje koje je Ostoja sklopio s hrvatsko-ugarskim
kraljem početkom prosinca 1403. godine84 nagnalo je Dubrovčane da
ravnotežu u odnosima moći potraže u hercegu Hrvoju Vukčiću, s kojim
su sredinom siječnja 1404. godine u Zvečaju na Vrbasu sklopili savez
protiv Ostoje.85 Taj je dogovor vjerojatno propao jer je podrazumijevao
da se Hrvoje nađe pod okriljem hrvatsko-ugarskoga kralja, pod čijim
se pokroviteljstvom trebala izvesti smjena na bosanskom prijestolju.86
Unatoč postignutom dogovoru s Dubrovčanima, čini se da je Hrvoje
80Usp. Lettere di Levante..., sv. 4, f. 29r, (25. 6. 1403.)
81 Dubrovački poklisari trebali su istaknuti kralju kako su čuli: come vuy sette a far acordio
cum lo re Hostoya. P. Matković, „Spomenici...“, str. 187.
82 Usp. E. Kurtović, Veliki vojvoda..., str. 124., nap. 424.
83 Usp. M. Šunjić, n. dj., str. 100.-101.; M. Dinić, n. dj., str. 26.
84...come el acordo re Ostoia cum Bossina al nostro segnor cum li modi uxadi avanti. Diplomatarium..., str. 151.; P. Matković, „Spomenici...“, str. 189.; P. Ćošković, „Krstjanin Vlatko
Tumurlić i njegovo doba (1403.-1423.)“, Chroatica Christiana Periodica, god. XIX., (1995.),
br. 35., str. 25.
85 Usp. J. Lučić, „Stjecanje...“, str. 137.; Gavro A. Škrivanić, n. dj., str. 58.
86Usp. Stare srpske povelje i pisma..., str. 455.-457.; E. Kurtović, Veliki vojvoda..., str. 124.-125.
prosinca 2014.
223
Valentina Zovko
bio istovremeno spreman staviti se pod zaštitu Ladislava Napuljskog s
kojim nije prekinuo kontakte.87
Ti događaji najbolji su pokazatelj munjevitih izmjena političkih i
društvenih odnosa moći početkom 15. stoljeća u kojima su se Dubrovčani snalazili kako su najbolje umjeli. Iako su se formalno izborili za posjede obitelji Sanković, na njih nisu mogli računati. Nakon detronizacije
Ostoje oni su prešli u vlasništvo vojvode Sandalja koji je uživao pristanak cijele Bosne u njihovu kažnjavanju. To mu je omogućilo samovoljno
ponašanje i neuvažavanje dubrovačkih argumenata u dokazivanju prava na te teritorije.88 Nakon dugih i napornih pregovora Dubrovčani se
nisu libili zaprijetiti vojvodi da će izaći sa žalbom na njegove postupke
pred „stanak“, bosanskog kralja i Hrvoja Vukčića od kojih će zatražiti pravdu.89 Vojvoda Sandalj mogao si je dozvoliti priličnu samovolju u
nepriznavanju valjano sklopljenog ugovora jer je dosegao osobni vrhunac moći, što mu je išlo na ruku u odugovlačenju dovršetka pregovora
i ishođenju što većih ustupka za prepuštanje zaposjednutih teritorija.90
4.2. Konavoski rat
Konavoski rat (1430.-1433.) nosio je, kao i svaki drugi vojni sukob,
poremećaje u odnosima moći koje su Dubrovčani nastojali iskoristiti
kako bi u potpunosti uništili vojvodu Radoslava Pavlovića i domogli se
njegovih posjeda. Poklisari su promjenjivo tražili Vrm, Klobuk i Bileću,
neprekidno insistirajući na Trebinju s Lugom.91 Sukob u početnoj fazi
nije davao rješenja koja su se pretočila u potragu za pomirljivijim ishodima prema dirigiranom odnosu snaga, posebno nakon uključivanja
Osmanlija kao arbitara među zaraćenim stranama.
87Usp. Ferdo Šišić, „Nekoliko isprava iz početka XV. stoljeća“, Starine JAZU, god. XXXIX.,
1938., str. 238.-239.; E. Kurtović, Veliki vojvoda..., str. 124.
88Usp. Lettere di Levante..., sv. 4, f. 68v, (4. 8. 1404.); Povelje i pisma..., str. 260.; Notes..., str. 104.
89Usp. Lettere di Levante..., sv. 4, f. 73v, (15. 9. 1404.); Notes..., str. 105.; J. Lučić, „Stjecanje...“,
str. 139.
90Usp. Lettere di Levante..., sv. 4, ff. 85r-85v, (18. 3. 1405.); isto, f. 89v, (31. 3. 1405.); isto, f. 90v,
(7. 4. 1405.); isto, f. 93r, (30. 4. 1405.); isto, f. 95v, (10. 5. 1405.); isto, f. 97v, (21. 5. 1405.)
91 Possa solamente auer Tribigne e Lugh con li suoi confini in perpetuo e patrimonio e che li
liubibratich non possiano abitar in territorio de Chelmo. Lettere di Levante..., sv. 10, f. 172r,
(26. 6. 1430.); isto, f. 176r, (1. 7. 1430.); isto, f. 182v, (15. 7. 1430.)
224
HUM IX (2014.) 11-12
PREGOVORI O PROŠIRENJU DUBROVAČKIH GRANICA KROZ VIZURU ODNOSA MOĆI
Ključna osoba po izbijanju spora bio je vojvoda Sandalj, respektiran
kod Osmanlija i bosanskog kralja. Nasuprot njemu Tvrtko II. je u inicijalnoj fazi sukoba nastupio kao slab, povodljiv i nesposoban samostalno
donositi važnije odluke. Bez obzira na takav položaj bosanskog kralja,
Dubrovčani se nisu usuđivali poduzimati krupnije poteze bez njegova
odobrenja. Na dubrovački poziv za sudjelovanjem u ligi protiv vojvode
Radoslava, bosanski kralj je odgovorio da se najprije mora savjetovati
s vojvodom Sandaljem i Vukašinom Zlatonosovićem.92 Njegov gubitak
autoriteta potvrđen je nakon unutrašnjeg razdora u Bosni, prouzrokovanog neprijateljskim stavom obitelji Zlatonosović.93 Ta ugledna obitelj
pozvala je vojvodu Sandalja na formiranje lige bez kralja Bosne, a pri
tome nije isključila ni mogućnost da joj se priključi despot Đurađ Branković (1427.-1456.).94 Vojvodi Sandalju bilo je dosta Tvrtkove prevrtljivosti, pa je Dubrovčanima predlagao dvočlanu ligu, no oni na to nisu bili
spremni.95 Sandalju su se pravdali da bi na taj način izigrali povjerenje
svoga vrhovnog suverena.96
Koliko su se okolnosti izmijenile u odnosu na početak sukoba svjedoče glasine koje su se pojavile 1431. godine o savezu između Sandalja,
Radoslava Pavlovića i nekih drugih bosanskih velmoža uperenog protiv
Tvrtka II.97 Dubrovčani ni tada nisu bili spremni povući radikalne poteze protiv vojvode Radoslava bez pristanka bosanskog kralja. Znali su da
92 A quanto el dice per lo intrar in liga con nuy voler auer consero cum voiuoda Sandal e Vochasino Slatonoseuich. Lettere di Levante..., sv. 10, f. 131v, (13. 5. 1430.); E. Kurtović, Veliki
vojvoda..., str. 305., nap. 1078. U tome trenutku kralj još uvijek nije bio upoznat s namjerama
Vukašina Zlatonosovića da se čvršće veže za njegova neprijatelja despota Đurađa Brankovića čime je kršio „vjernu službu“ i „vjeru gospodsku“, vidi: Pavo Živković, Ivana Jakić,
Marija Brandić, „Uloga bosanskog kralja u Konavoskom ratu“, Povijesni zbornik, Osijek,
god. III., 2008., str. 20.-24.
93 Usp. P. Živković, n. dj., str. 146.
94Usp. isto, str. 150.-151.
95 Vui li direti chel non resta de arecordar e suader per ogni via e modo lui sauera e pora al re
per indurlo a far la liga e unita con la sua corona e voiuoda Sandagl e nui. Lettere di Levante..., sv. 10, f. 193r, (14. 8. 1430.)
96 Vidi: E. Kurtović, Veliki vojvoda..., str. 313., nap. 1117.
97 Di noue de qualunche parte datiue a spiar et saper. Et specialmente de la liga la qual se dice
fatta tra voiuoda Sandagl e Radossauo et altri baroni de Bosna contra lo re perche, e in que
modo e fatta. Lettere di Levante..., sv. 11, f. 21r, (10. 3. 1431.); E. Kurtović, Veliki vojvoda...,
str. 314.
prosinca 2014.
225
Valentina Zovko
ih je to moglo kasnije skupo stajati jer je njihov neprijatelj bio dvostruki
kletvenik: bosanskog kralja i Osmanskog Carstva. Dubrovačka bojazan
pokazala se opravdanom kada je Tvrtko II. ponovno uzeo pod zaštitu
svoga neposlušnog podanika.98 Intervencija i prividni uspjesi vojvode
Radoslava na Porti utjecali su na promjenu njegova stava. Tvrtkov prevrat pratio je njegovo razmimoilaženje s Dubrovčanima, ali i sve veće
udaljavanje od vojvode Sandalja kojemu je zamjerao udruživanje sa Zlatonosovićima i prizivanje stranih sila, posebno srpskog despota, kako bi
se riješili sukobi na području pod njegovom vlašću.
Zaključak
Povjesničari su za proces širenja dubrovačkih granica u 14. i 15.
stoljeću pokazali veliki interes, ali dosada se njegovoj analizi nije pristupalo iz kuta odnosa moći i recipročnih veza ovisnosti koje su odredile mogućnosti i ishode dubrovačkih napora u ostvarenju toga cilja.
Vanjskopolitičke odluke o proširenju dubrovačkog teritorija u 14. i 15.
stoljeću potvrđuju da je vodstvo grada vodilo računa o sustavu veza
koje su tvorile srednjovjekovnu hijerarhiju vlasti. Brojne i isprepletene
prostorno-društvene mreže odnosa moći te složene i uzajamne veze zavisnosti oblikovale su kategorije i predodžbe po kojima je funkcionirao
srednjovjekovni svijet. One su pozicionirale grad prema njegovoj okolini:
hrvatsko-ugarskom i bosanskom kralju, njegovim podanicima, Veneciji
i Porti te su u velikoj mjeri odredile tijek i ishode uloženih napora u
stjecanje novih teritorija. Vodstvo grada imalo je razrađenu strategiju
širenja, a njezin sastavni dio bio je brižan odabir osoba kojima će uputiti
poslanstva na pregovore zbog ishođenja novih teritorija. Vijećnici su vodili računa o njihovu pripisanom i realnom položaju na koji su utjecali
ideološki, ekonomski i politički čimbenici, posebno uočljivi u razdobljima vojnih sukoba. Politička moć koju su uživali izvirala je iz institucionalne i teritorijalne regulacije mnogobrojnih aspekata društvenih
odnosa.99 Izuzetno važno pokazalo se uspostaviti pravovremene kon98Usp. Lettere di Levante..., sv. 11, f. 68v, (19. 1. 1432.)
99 Michael Mann, The Sources of Social Power, sv. I., Cambridge University Press, Cambridge, 1986., str. 26.
226
HUM IX (2014.) 11-12
PREGOVORI O PROŠIRENJU DUBROVAČKIH GRANICA KROZ VIZURU ODNOSA MOĆI
takte s onim osobama koje su u određenom trenutku uživale dostatnu
moć da samostalno donose krupne odluke ili su imale snagu pospješiti
provedbu dubrovačkih ekspanzionističkih planova.
Prema krajnjem odredištu poslanstava dubrovačku diplomatsku
inicijativu možemo podijeliti na onu usmjerenu prema hrvatskougarskom kralju i stvarnim gospodarima priželjkivanih teritorija. Prva
etapa pregovora odvijala se većinom na ugarskom dvoru koji je uživao
vrhovni autoritet nad svim zemljama koje su ulazile u kraljevsku i
krunsku domenu. Bosanski kralj i podčinjene mu velmože teoretski su
bili obvezni pokoravati se odlukama hrvatsko-ugarskoga kralja na što
su Dubrovčani računali u iznošenju svojih teritorijalnih prošnji, pogotovo jer su ga od 1358. godine priznavali kao svoga vrhovnog suverena.
U drugoj etapi pregovori se postupno izmiještaju na dvorove oblasnih
gospodara u zaleđu koji su preuzeli niz vladarskih ovlasti nad posjedima koji su im dani u nasljedno dobro. Navedene promjene u vođenju
ekspanzionističke politike počinju se nadzirati početkom 15. stoljeća
kada izmijenjene političko-društvene okolnosti vidljivo utječu na transformaciju moći i pomake u tradicionalnom odnosu vlasti. Istovremeno
su značile i nužnost izmjene dubrovačke strategije širenja koja se sve
više oslanjala na posjedovanje pravovremenih i potpunih informacija,
postojanje organizacije, logistike, komunikacije, kontrole ljudi i teritorija. Brze izmjene savezništva, političke moći i društvenih struktura vlasti,
posebice u razdobljima sukoba (Dubrovačko-bosanski i Konavoski rat)
nalagale su da, osim uvažavanja tradicionalnog uređenja, skrb za opće
interese uvažava realne odnose snaga. U tu su svrhu gradske vlasti nastojale uspostaviti pragmatične veze surađujući s okolnim svijetom što je
pospješivalo ostvarenje ekspanzionističkih ciljeva.
Pregovori o proširenju dubrovačkoga teritorija pokazali su se ovisnim o naslijeđenim vrijednostima i ideološkim shemama, ali i novim
shvaćanjima te promjenama autoriteta i odnosa moći koja su nova
vremena donosila. Vodstvo grada oblikovalo je strategiju širenja s univerzalnim ciljem – da bude uspješna. Dubrovčani su u nastojanjima za
proširenjem državnih granica poštovali tradicionalno uređenje srednjovjekovnog svijeta. Istovremeno su nastojali odluke, koje su pratile
prosinca 2014.
227
Valentina Zovko
širenje, prilagoditi zakonitostima povijesnog trenutka. Naposljetku su
se služili onim mjerama koje je realnost u kojoj su živjeli nametala kao
najprikladnije za dosizanje njihovih teritorijalnih aspiracija. Pri tome su
stari običaji i odnosi moći gubili na važnosti u usporedbi sa stvarnim
interesima i potrebama koji su postali glavni pokretači diplomatskog
djelovanja. Odnosi moći bili su važan čimbenik u procesu pregovaranja
o proširenju teritorijalnih granica, a povratno su djelovali kao indikator
društvenih promjena. Mreže moći pretpostavljale su uključenost različitih subjekata s njihovim partikularnim ciljevima. Dubrovčani su u tom
sustavu tražili svoje mjesto i način da ga što bolje iskoriste.
Izvori i literatura
Izvori
Neobjavljeni
− Državni arhiv u Dubrovniku
− Reformationes, ser. 2, sv. 30-31, 34.
−DAD, Lettere e commissioni, Lettere di Levante, ser. 27/1, sv. 4, 7,
10-11.
− Acta Maioris consilii, ser. 8, sv. 1.
− Acta Consilii Rogatorum, ser. 3, sv. 2.
Objavljeni
− Chronica Ragusina Junii Restii (ab origine urbis usque ad annum
1451) item Joannis Gundulae (1451-1484), Natko Nodilo (ur.),
JAZU, Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium 25, Zagabriae, 1893.
− Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae er Slavoniae, XII,
Tadija Smičiklas (ur.), JAZU, Zagreb, 1914.
228
HUM IX (2014.) 11-12
PREGOVORI O PROŠIRENJU DUBROVAČKIH GRANICA KROZ VIZURU ODNOSA MOĆI
− Diplomatarium relationum reipublicae ragusanae cum regno
Hungariae, Giuseppe Gelcich, Lájos Thallóczy (ur.), Kiadja
a M. Tud. Akademia Tort. Bizottsaga, Budapest, 1887.
− Dubrovačka akta i povelje, I/1, I/2, Jovan Radonić, (ur.), Srpska
kraljevska akademija, Zbornik za istoriju jezik i književnost srpskog naroda, Beograd, 1934.
− Iz dubrovačkog arhiva, III., Mihailo Dinić, (ur.), Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda, Odeljenje III, knj. 22., Beograd, 1967.
− Lucius, Ivan, De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, Apud Ioannem Blaeu, Amstelaedami, 1666.
− Lučić, Josip, „Stjecanje, dioba i borba za očuvanje Dubrovačkog
primorja 1399-1405.“, Arhivski vjesnik, Zagreb, god. XI.-XII., 1968.1969., str. 99.-201.
− Matković, Petar, „Spomenici za dubrovačku povjest u vrieme
ugarsko-hrvatske zaštite“, Starine JAZU, 1869., str. 141.-210.
− Monumenta Ragusina, Libri reformationum, II., Josip Gelcich
(ur.), Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium,
JAZU, XIII, Zagabriae, 1882.
− Monumenta serbica spectantia historiam Serbiae, Bosnae, Ragusii, Fran Miklosich (ur.), Apud Gulielmum Braumüller, Wiennae, 1858.
− Notes et extraits pour servir a l`histoire des croisades au XVe siècle,
II., Nicola Iorga (ur.), E. Leroux, Paris, 1899.
− Stare srpske povelje i pisma, I/1., Ljubo Stojanović (ur.), Zbornik
za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda, knj. XIX, BeogradSremski Karlovci, 1929.
−Ferdo Šišić, „Nekoliko isprava iz početka XV. stoljeća“, Starine
JAZU, god. XXXIX., 1938., str. 129.-320.
prosinca 2014.
229
Valentina Zovko
Literatura
− Ančić, Mladen, „Bosanska banovina i njezino okruženje u prvoj polovici 13. stoljeća“, u: Fenomen „krstjani“ u srednjovjekovnoj
Bosni i Humu, Franjo Šanjek (ur.), Institut za istoriju u Sarajevu,
Hrvatski institut za povijest, Sarajevo – Zagreb, 2005., str. 11.-25.
− Ančić, Mladen, „Od tradicije „sedam pobuna“ do dragovoljnih
mletačkih podanika. Razvojna putanja Zadra u prvom desetljeću
15. stoljeća“, Povijesni prilozi, Zagreb, god. XXXVII., (2009.), br.
37., str. 43.-96.
− Ančić, Mladen, Na rubu Zapada. Tri stoljeća srednjovjekovne
Bosne, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2001.
− Babić, Anto, „Diplomatska služba u srednjovjekovnoj Bosni“,
Radovi Naučnog društva Bosne i Hercegovine 5, knj. XIII, 1960.,
str. 11.-70.
− Brunner, Otto, Land and Lordship. Structures of Governance in
Medieval Austria, University of Philadelphia Press, Philadelphia,
1992.
− Canning, Joseph P., „Introduction: politics, institutions and ideas“, u: The Cambridge History of Medieval Political Thought C.
350- C. 1450, John H. Burns (ur.), Cambridge University Press,
Cambridge, 1991., str. 1.-8.
− Canning, Joseph P., „Law, sovereignty and corporation theory,
1300-1450“, u: The Cambridge History of Medieval Political Thought C. 350- C. 1450, John H. Burns (ur.), Cambridge University
Press, Cambridge, 1991., str. 454.-475.
− Ćirković, Sima, „Rusaška gospoda“, Istorijski časopis, god. XXI.,
1974., str. 5.-17.
− Ćirković, Sima, Istorija srednjovekovne bosanske države, Srpska
književna zadruga, Beograd, 1964.
−Ćošković, Pejo, „Krstjanin Vlatko Tumurlić i njegovo doba
(1403.-1423.)“, Chroatica Christiana Periodica god. XIX., (1995.),
br. 35., str. 1.-54.
230
HUM IX (2014.) 11-12
PREGOVORI O PROŠIRENJU DUBROVAČKIH GRANICA KROZ VIZURU ODNOSA MOĆI
− Dinić, Mihailo, Državni sabor srednjovjekovne Bosne, Srpska
akademija nauka, Beograd, 1955.
− Foretić, Vinko, „Godina 1358. u povijest Dubrovnika“, Starine
JAZU, god. L., 1960., str. 251.-278.
− Foretić, Vinko, Povijest Dubrovnika do 1808., Od osnutka do
1526., I dio, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1980.
− Grujić, Radoslav, „Konavli pod raznim gospodarima od XII. do
XV. vijeka“, Srpska kraljevska akademija, Spomenik Zemun, god.
LXVI., 1926., str. 1.-121.
− Guenée, Bernard, States and Rulers in Later Medieval Europe,
Basil Blackwell Ltd, Oxford, 1985.
− Janeković Römer, Zdenka, „Ragusan Views of the Venetian
Rule“, u: Balcani occidentali, Adriatico e venezia fra XIII e XVIII
secolo/ Der westliche Balkan, der Adriaraum und Venedig (13.-18.
Jahrhundert), Gherardo Ortalli, Oliver Jens Schmitt (ur.),
Verlag der Österreichischen Akademie der Wissenschaften, Venecija – Beč, 2009., str. 53.-76.
− Janeković Römer, Zdenka, „Stjecanje Konavala: Antička tradicija i mit u službi diplomacije“, u: Konavle u prošlosti, sadašnjosti i
budućnosti, sv. 1, Zavod za povijesne znanosti HAZU, Dubrovnik,
1998., str. 31.-45.
− Janeković Römer, Zdenka, Višegradski ugovor temelj Dubrovačke Republike, Golden marketing, Zagreb, 2003.
− Kantorowicz, Ernst H., The Two King`s Bodies: A Study in Medieval Political Theology, Princeton University Press, Princeton,
1967., prema: Die zwei Körper des Königs: Eine Studie zur politischen Theologie des Mittelalters, Klett-Clotta, Stuttgart, 1992.
− Krekić, Bariša, Dubrovnik in the 14th and 15th centuries: A City
between East and West, University of Oklahoma Press, Norman,
1972.
prosinca 2014.
231
Valentina Zovko
− Kunčević, Lovro, „O dubrovačkoj libertas u kasnom srednjem
vijeku“, Anali Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije
znanosti i umjetnosti u Dubrovniku, god. XLVI., 2008., str. 9.-64.
− Kurtović, Esad, „Dubrovačko-ugarski pokušaji zatvaranja konavoskog kruga 1407.-1415. godine“, Hrvatska misao, god. V., (2001.),
br. 19.-20., str. 63.-76.
− Kurtović, Esad, Veliki vojvoda bosanski Sandalj Hranić Kosača,
Institut za istoriju, Sarajevo, 2009.
− Lučić, Josip, „Povijest Dubrovnika u djelima Ivana Luciusa“, u:
Dubrovačke teme, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1991.
− Mann, Michael, The Sources of Social Power, I., Cambridge University Press, Cambridge, 1986.
− Mijušković, Jovan, „Humska vlasteoska porodica Sankovići“,
Istorijski časopis god. XI., 1961., str. 17.-54.
− Muir, Edward, „Was there Republicanism in the Renaissance
Republics? Venice after Agnadello“, u: Venice Reconsidered: The
History and Civilization of an Italian City-State, 1297.–1797., John
J. Martin, Dennis Romano (ur.), The John Hopkins University
Press, Baltimore, 2000., str. 137.-167.
− Oexle, Otto G., „Peace through Conspiracy“, u: Ordering Medieval Society. Perspectives on Intellectual and Practical Modes of
Shaping Social Relations, Bernhard Jussen (ur.), University of
Pennsylvania Press, Philadelphia, 2011., str. 285.-322.
− Pešorda-Vardić, Zrinka, „Kruna, kralj i Grad: odnos Dubrovnika prema ugarskoj kruni i vladaru na početku protudvorskog
pokreta“, Povijesni prilozi, Zagreb, god. XXVI., (2004.), br. 24., str.
19.-37.
− Raukar, Tomislav, Hrvatsko srednjovjekovlje, Školska knjiga,
Zagreb, 1997.
− Schiera, Pierangelo, „Legitimacy, Discipline and Institutions:
Three Necessary Conditions for the Birth of Modern State“, u: The
Origins of the State in Italy 1300.-1600., Julius Kirshner (ur.),
232
HUM IX (2014.) 11-12
PREGOVORI O PROŠIRENJU DUBROVAČKIH GRANICA KROZ VIZURU ODNOSA MOĆI
The University of Chicago Press, Chicago – London, 1996., str.
18.-33.
− Spruyt, Hendryk, The Sovereign State and Its Competitors, Princeton University Press, Princeton, 1996.
− Strayer, Joseph R., On the Medieval Origins of the Modern State, Princeton University Press, Princeton, 1970.
− Škrivanić, Gavro A., „Rat bosanskog kralja Ostoje sa Dubrovnikom“, Vesnik Vojnog muzeja JNA, god. V., (1958.), br. 2., str. 35.-60.
− Šunjić, Marko, Bosna i Venecija (odnosi u XIV i XV stoljeću),
Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Sarajevo, 1996.
− Truhelka, Ćiro, „Konavoski rat (1430.-1433.)“, Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, Sarajevo, god. XXIX., 1917., str.
145.-211.
− Vekarić, Nenad, Vlastela grada Dubrovnika, 1. Korijeni, struktura i razvoj dubrovačkog plemstva, Zavod za povijesne znanosti
HAZU u Dubrovniku, Zagreb – Dubrovnik, 2011.
− Watts, John, The making of polites, Europe 1300.-1500., Cambridge University Press, Cambridge, 2009.
− Zovko, Valentina, Uloga poklisara u širenju teritorija Dubrovačke Republike na zaleđe (krajem 14. i početkom 15. stoljeća),
(neobjavljena disertacija), Sveučilište u Zagrebu, Hrvatski studiji,
2012.
− Živković, Pavo, Ivana Jakić, Marija Brandić, „Uloga bosanskog kralja u Konavoskom ratu“, Povijesni zbornik, Osijek, god.
III., 2008., str. 7.-45.
− Živković, Pavo, Tvrtko II Tvrtković (Bosna u prvoj polovici XV.
stoljeća), Institut za istoriju, Sarajevo, 1981.
prosinca 2014.
233
Valentina Zovko
NEGOTIATIONS ABOUT WIDENING BORDERS OF
DUBROVNIK THROUGH THE VIEW OF POWER
RELATIONS
Abstract
The people of Dubrovnik adjusted the selection of people, whom they
sent the emissaries for negotiations about widening the borders, to their
current social position. While trying to realize expansionist plans they
acknowledged traditional system of the medieval world, but not always
without exceptions. Although they were legalists, they did not hesitate
in departing from customs established long time ago, especially when
their vital interests were endangered. Widening strategy showed that
city authorities appreciated and tried to notice and use changes in power
relations in order to achieve as much as they could in the existing circumstances.
Key words: Dubrovnik, diplomacy, negotiations, widening of territory,
power relations, structure of authorities, 14th and 15th century
234
Miro Radalj
Split
UDK 028:004.738.5
655.4:004
Izvorni znanstveni članak
Primljen 21. VIII. 2014.
[email protected]
DISTRIBUCIJA ZNANJA
OD TISKANE DO E-KNJIGE
Sažetak
Knjiga je afirmirana kao metafora za svijet znanja, a umnogome je utjecala i na sam sadržaj znanja ne samo kao čuvarica i prenositeljica istog,
pa stoga budućnost knjige i njezinih inačica nije tek rasprava o budućnosti nekog proizvoda već pitanje usmjeravanja procesa koji oblikuju
kulture i civilizacije. Hoće li se s tiskanom knjigom dogoditi isto što se
dogodilo s voštanim svijećama nakon izuma žarulje? Hoće li digitalizacija zapisa bitno utjecati ne samo na demokratizaciju, mobilnost, dostupnost, preglednost znanja, koja se knjigom u obje ove forma čuva i
distribuira, ili će e-knjiga svojom multimedijalnom interaktivnošću i
višedimenzionalnošću uvelike utjecati ne samo na distribuciju već i na
samo znanje?
Trenutne ponude i čitanosti e-knjige u Hrvatskoj sugeriraju da ona nije
zaživjela. Ni državne politike nemaju stvarnih nakana potpomaganja eknjige. Potpore su započele, ali su tek simbolične, porezna regulativa ne
izjednačava tiskanu i e-knjigu što svakako ne pomaže promociji i potpori
e-knjige u Hrvatskoj.
Ključne riječi: znanje, knjiga, e-knjiga, nakladništvo
235
Miro Radalj
Uvod
Mjereći važnost pojedinih izuma, otkrića i dostignuća u povijesti čovječanstva mnogi knjigu svrstavaju na vrlo visoko, ponekad i ključno
mjesto u povijesti kultura i civilizacija pa je nakon izuma pisma ona najčešće smještena na drugo mjesto najvažnijih iznašašća povijesti čovječanstva. Nabrajajući argumente za i protiv tih tvrdnji došli bismo i do
razdoblja zadnjih desetljeća 20. stoljeća i naišli na e-knjigu pa bismo se s
pravom upitali: je li pojava e-knjige u odnosu na tiskanu knjigu početak
procesa kakav se odvijao pojavom tiskane knjige u odnosu na rukopisnu? Je li uopće riječ o novoj formi ili samo elektroničkoj ili digitalnoj
modifikaciji tiskane knjige? Hoće li e-knjiga ugroziti višestoljetnu dominaciju tiskane knjige koja je svojom formom i ograničenošću utjecala
i na formulaciju i distribuciju znanja? Je li riječ o dvije nekonkurentne
forme koje jedna drugu ne će istisnuti već komplementarno i difuzno
nadograditi i upotpuniti? Hoće li se s tiskanom knjigom dogoditi isto
što se dogodilo s voštanim svijećama izumom žarulje? Hoće li digitalizacija zapisa bitno utjecati ne samo na demokratizaciju, mobilnost, dostupnost, preglednost znanja koja se knjigom u obje ove forme čuvaju
i distribuiraju ili će e-knjiga svojom multimedijalnom interaktivnošću i
višedimenzionalnošću uvelike utjecati ne samo na distribuciju već i na
samo znanje?
Povijest knjige, pa i one tiskane, se doista može nazvati poviješću za
razliku od e-knjige koju bi, unatoč velikoj zastupljenosti i galopirajućem
rastu mogli nazvati tek prošlošću ako ne samo sadašnjošću. Hoće li povijest tiskane knjige uskoro ostati samo povijest, a e-knjiga kao dominantna i jedina forma ostati sadašnjost i jedina budućnost knjige, teško
je znati? Procesi su unatoč malom vremenskom uzorku u kojem se događa sraz i suodnos tiskane i e-knjige vrlo intenzivni, ali nisu ni u kojem
slučaju jednostavni, a kamoli linearni i predvidivi.
Na svako od postavljenih pitanja trebao bi puno opsežniji akademski
rad stoga bi pretenciozno bilo pokušati odgovoriti na sva pitanja. Zato
će ovaj rad pokušati u osnovnim crtama utvrditi postojeće stanje, definirati pojmove i nagovijestiti postojeće perspektive, odnosno moguće
236
HUM IX (2014.) 11-12
DISTRIBUCIJA ZNANJA OD TISKANE DO E-KNJIGE
varijante. Zahtjevnost je utoliko veća što se ovdje radi o procesu koji je
u tijeku, a brojne su varijable koje utječu na odvijanje tog procesa: rasprostranjenost pojedinog jezika, novac, tehnološki razvoj koji uvjetuje
i nesigurnost zbog prebrze potrebe za promjenom medija.
Da bi se barem u naznakama započelo pisanje o procesu i odnosima
između znanja te tiskane i e-knjige, treba najprije ponešto napisati o tim
trima pojmovima, a potom se osvrnuti na njihov odnos i učinke koji iz
tog odnosa proizlaze.
1. Znanje
Znanje je rezultat spoznajnih procesa u koje smo subjektivno uvjereni. Taj rezultat je objektivno utemeljen, ali ne nužno i istinit.1
Parafrazirajući poznatu rečenicu o knjizi Aleksandra Stipčevića2, najsustavnijeg i najplodnijeg autora na polju povijesti knjige u Hrvatskoj,
Miroslav Tuđman tvrdi da je sudbina knjige jednaka sudbini znanja pišući: „... znanje je hvaljeno, voljeno, traženo, ljubomorno čuvano, ali isto
tako znanje se mrzi, ono je proganjano, zabranjivano, njemu se sudi jer
je opasnije od puščane cijevi, od kuge i rata, od potresa i požara.“3
Isti autor je u nekoliko knjiga pisao i o podjelama znanja pa na jednom mjestu navodi: „Osnovna podjela znanja na prirodno znanje i umijeće te na intelektualno znanje ili (teorijsku) spoznaju ima niz međuodnosa i podjela što proizlaze iz temeljnog odnosa proizvodnje znanja.“4
Prema Boži Težaku primarni predmet bavljenja informacijske znanosti jest korpus objektivnog i istinitog znanja, a to prije svega može
biti fundamentalna znanost jer samo takvo znanje nastaje na načelima
slobode, javnosti i odgovornosti.5
Ovdje valja spomenuti i termin korisno znanje koji uvodi Robert Johnson u svojoj knjizi Realy useful knowledge (Routledge, 1988.).
1Usp. Hrvatski opći leksikon, LZ Miroslav Krleža, Zagreb, 1996., str. 1106.
2Vidi Aleksandar Stipčević, Sudbina knjige, Naklada Benja, Lokve, 2000., str. 1.
3 Miroslav Tuđman, Informacijsko ratište i informacijska znanost, HSN, Zagreb, 2008., str. 48.
4 M. Tuđman, Prikazalište znanja, HSN, Zagreb, 2003., str. 92.
5Usp. M. Tuđman, Informacijsko..., str. 49.
prosinca 2014.
237
Miro Radalj
„Johnsonovo korisno znanje, odnosno instrumentalizirano znanje
koje ne potiče osvješćivanje Paul Freire naziva ubankovljenim znanjem.
Takvo se znanje prenosi i pohranjuje kao vrijednost na isti način kao što
se novac prenosi i pohranjuje u financijskim ustanovama.“6
Istraživanja koja je u svojim djelima o povijesti knjige objavljivao
Aleksandar Stipčević priča je ne samo o nastanku i razvitku knjige, nego
i o tome da su sakralno i svjetovno znanje, javno i tajno znanje, korisno
i štetno znanje, da su sva ta znanja povijesne kategorije i da ona nastaju,
mijenjaju se i često umiru zajedno s društvima i prilikama u kojima su
nastala.7
2. Tiskana knjiga (i znanje)
Unatoč nastojanjima knjigu je teško definirati jer nije predmet poput ostalih. Kada je držimo u ruci, to je samo papir – knjiga je negdje
drugdje, piše Escarpit. No, ona se ipak nalazi na stranicama, jer sama
misao bez otisnutih riječi ne bi mogla činiti knjigu.8 Iako je knjiga odavno nadišla te forme, današnja riječ knjiga u različitim jezicima potječe
od svitka (volumena) ili prvog oblika knjige koji je bio povezan s korištenjem mekanih i lakih materijala rabljenih kao podloga za pisanje ili
crtanje kao što su kora drveta, biljna vlakna i različite tkanine. Latinski
termin liber označava vlaknasti sloj tkiva koji se nalazi ispod kore stabla.
Riječ biblos u grčkom jeziku se odnosi na srčiku nekih trstika, primjerice
papirusa9 ili koru stabla10. Izraz book (riječ book u engleskom jeziku dolazi od staroengleske riječi bok koja se povezuje sa stablom bukve, a na
pločicama od bukve pisali su Saksonci i Germani.)11 u engleskom i buch
u njemačkom imaju jednak indoeuropski korijen, isto kao i francuska
riječ bois (šuma, stablo). Riječ книга u ruskom jeziku je došla najvjerojatnije preko turskog i mongolskog, od kineske riječi king koja označava
6 Damir Boras, Petar Jandrić, Kritičko e-obrazovanje. Borba za moć i značenje u umreženom društvu, TVZ i FF press, Zagreb, 2012., str. 66.
7 Usp. M. Tuđman, Informacijsko.., str. 51.
8Usp. Robert Escarpit, Revolucija knjige, Prosvjeta, Zagreb, 1972., str. 13.
9Usp. isto, str. 14.
10Usp. Sven Dahl, Povijest knjige, Hrvatsko bibliografsko društvo, Zagreb, 1979., str. 11.
11Usp. Andrew Haslam, Book design, Laurence King Publishing, London, 2006., str. 6.
238
HUM IX (2014.) 11-12
DISTRIBUCIJA ZNANJA OD TISKANE DO E-KNJIGE
klasičnu knjigu (kineski ideogram za knjigu isprva je prikazivan kao razrezana bambusova trska)12, a izvorno se odnosio na potke u svilenom
tkanju13. U hrvatski jezik riječ knjiga došla je od praslavenske riječi za
koju se pretpostavlja da potječe od staronordijskog izraza kenning (bilješka, znak)14.
Stotinjak godina nakon Gutenbergova otkrića struktura tiskanoga
knjižnog fonda bitno se promijenila. Sakralno znanje gubi dominaciju
u javnosti i biva istisnuto novim znanjima: „Nekoliko kategorija knjiga
koje su u srednjem vijeku jedva postojale ... zauzima sve značajnije mjesto ... Učeni ljudi od 16. stoljeća dalje, a uz njih i brojni čitaoci ... traže
... više knjiga iz lijepe književnosti, medicine, prava, mehanike, astronomije, povijesti, pa razne kalendare, a onda i novine i časopise i druge
korisne i potrebne knjige.“15
U stoljećima nakon Gutenberga knjiga je bila dominantan medij čuvanja i prijenosa znanja, a svojom mobilnošću, koja nije ni približna mobilnosti e-knjige i novih medija, pomogla je razvoju i nadogradnji onih
znanja koja bi bez nje bila izgubljena i za čiji je razvoj bitan kumulativni
kontinuitet koji bi, da knjige nije bilo, možda zauvijek ostao izgubljen.
3. E-knjiga
Želeći utvrditi status e-knjige već se početkom devedesetih godina
20. stoljeća razmišljalo o potrebi definicije elektroničke knjige. Kao svaki novitet i e-knjiga se pojavila kao koncept kojemu je trebalo dati primjeren naziv te ga definirati. Iako se Amerika opravdano smatra kolijevkom e-knjige, tiskano izdanje ugledne američke enciklopedije World
Book Encyclopedia 2001. godine ipak još govori samo o nepapirnatoj
knjizi, pojam e-book se ne spominje. I pri definiranju pojma utvrđeno
je da se rabe pojmovi digitalni i elektronički uglavnom kao sinonimi,
a uz njih se ponekad, iako vrlo rijetko, koristi pojam mrežni (online).
12Usp. Henry Jean Martin, Lydia G. Cochrane, The history and power of writing, The
University of Chicago, Chicago, 1995., str. 43.
13Usp. R. Escarpit, n. dj., str. 14.
14Usp. Enciklopedija leksikografskog zavoda, JLZ, Zagreb, 1967.
15 Aleksandar Stipčević, Povijest knjige, NZMH, Zagreb, 1985., str. 354.
prosinca 2014.
239
Miro Radalj
Sličnost s tiskanom knjigom spominje se u trideset jednoj od trideset
sedam definicija pa se e-knjiga mahom doživljava i definira kao elektronička verzija tiskane knjige koja je dostupna pomoću odgovarajućeg
softvera i hardvera.16
Elektronička knjiga je jedna ili više računalnih datoteka omeđenoga
sadržaja koje su dostupne javnosti na mreži (mrežna knjiga) ili u materijalnom obliku (na CD-ROM-u, DVD-u i drugim elektroničkim materijalnim medijima). Uz tekst elektronička knjiga može donositi sliku i
zvuk kao i veze sa srodnim mrežnim stranicama te program za izmjene
i dopune. Ona može biti interaktivna, dopuštajući izmjene i dopune čitatelja. Kao cjelina treba biti označena vlastitim standardnim knjižnim
brojem ISBN (International Standard Book Number). Elektronička knjiga može biti dostupna u raznim formatima, svaki mora nositi vlastiti
ISBN. Najčešći su formati ePub, PDF i format za mobilne uređaje MOBI.17 Format e-knjige je, prema Velagiću, računalni format koji se koristi
za isporuku, razmjenu i distribuciju elektroničkih publikacija. Od 2007.
kao standard se koristi ePub format (Electronic publication) temeljen
na HTML mrežnom standardu. Ovaj format omogućuje isporuku sadržaja na različite uređaje i čitak prikaz teksta i ilustracija bez obzira
na uređaj. Velike tvrtke koriste se vlastitim formatima isporuke kojima
sprječavaju mogućnost daljnje distribucije želeći zaštititi sadržaj od neovlaštenog umnažanja. Primjeri su Amazonov Kindle-format i Appleovi
Book-format.18
U Hrvatskoj Nacionalna i sveučilišna knjižnica (NSK) navodi kako je
knjiga omeđena publikacija objavljena na bilo kojem mediju. Dakle knjiga može biti tiskano djelo ili djelo objavljeno isključivo u elektroničkom
obliku, tj. kao e-knjiga.19
16Usp. Aleksandra Horvat, Daniela Živković, Između javnosti i privatnosti. Knjižnice u
vremenu e-knjige, HSN, Zagreb, 2012., str. 97.-98.
17Usp. isto, str. 99.
18Usp. Zoran Velagić, Uvod u nakladništvo, Filozofski fakultet Josipa Jurja Strossmayera u
Osijeku, Osijek, 2013., str. 93.
19Usp. Knjiga u fokusu. Potpora kreativnoj industriji – stručna analiza i preporuke za uređenje tržišta knjiga i širenje kulture čitanja u RH, Knjižni blok – Inicijativa za knjigu, Zagreb,
2013., str. 12.
240
HUM IX (2014.) 11-12
DISTRIBUCIJA ZNANJA OD TISKANE DO E-KNJIGE
E-knjiga se čita na e-čitaču, tabletu, računalu ili smartphoneu, a distribuira se putem platformi. Platforma je uređaj, odnosno hardver ili programsko okruženje, odnosno softver ili kombinacija jednoga i drugoga,
koji pruža osnovne usluge za obradu e-knjige. Najprikladniji formati za
e-knjige su ePub i Mobi koji su posebno dizajnirani (izgledom i funkcionalnošću) za e-čitače i ostale mobilne uređaje, a omogućuju interaktivnost unutar same e-knjige listanjem i dodatnim funkcionalnostima koji
ovoj formi daju druge dimenzije neostvarive za plošnu formu kao što je
tiskana knjiga (aktivno dodavanje bilješki, kompajliranje, brisanje, kombiniranje s multimedijalnim sadržajima – filmom, glazbom...).20
3.1. Povijest (ili samo prošlost) e-knjige
Koje je vremensko razdoblje potrebno da bi se ono nazvalo poviješću, teško je reći pa je stoga naslov povijest e-knjige za medij, pojavu i
proces koji se upravo vrlo intenzivno razvija, a započeo je 70-ih godina
20. stoljeća, možda pomalo i pretenciozan. Kako god bilo prve e-knjige se javljaju projektima Gutenberg i Oxford Text Archive. Prvi je projekt pokrenuo Michael Hart na sveučilištu Ilinois 1971. godine kad je
upisivanjem teksta godišnje uspijevao na dobrovoljnoj osnovi objaviti
jednu e-knjigu. Nekoliko godina poslije (1976.) Lou Burnard osniva u
Ujedinjenom Kraljevstvu Oxford Text Archive da bi znanstvena zajednica imala pristup knjigama. Danas se to smatra najstarijim digitalnim
arhivom sveučilišnih tekstova pa tako i e-knjiga.21
Neki teoretičari drže da „povijest“ e-knjige započinje devedesetih godina 20. stoljeća kada je tvrtka Voyager ponudila knjige na računalu Macintosh. Bez obzira na datume nastanka e-knjige dobro je uočen razlog
brzog razvoja e-knjige u SAD-u, riječ je upravo o okruženju u kojem je
nastala: 300 milijuna stanovnika koji govore isti jezik i tržište koje funkcionira po istim načelima.22
Dva desetljeća razvoja elektroničkog nakladništva omogućilo je elektroničkoj knjizi postupnu afirmaciju u javnosti i usvajanje, prihvaćanje
20Usp. A. Horvat, D. Živković, n. dj., str. 99.
21Usp. isto, str. 96.
22Usp. isto.
prosinca 2014.
241
Miro Radalj
termina u pojedinim jezicima, primjerice e-book (electronic book) u engleskom, livrenumerique u francuskom i elektronisches Buch u njemačkom jeziku. Pratimo li zastupljenost e-knjige na tržištu tada privlači pozornost vijest u kojoj Europska komisija 2005. godine izvješćuje o slaboj
prodaji e-knjige. Takva se situacija povećim dijelom pripisuje strahu od
rizika u nakladničkoj industriji (neovlašteno kopiranje i sl.). Za razliku
od Europe tržišta na drugim kontinentima nakon 2005. bilježe nagli porast prometa e-knjigom. Sada Amerika nudi svijetu infrastrukturu za eknjigu tako da tri velike američke tvrtke dominiraju globalnom scenom:
Amazon, Apple i Google.23
Najveći svjetski online trgovac (ne samo knjigom) je još uvijek
Amazon.com, tvrtka koju je 1994. godine utemeljio Jeff Bezos. Pokrenuta je kao online knjižara i izrasla u najvećega globalnog distributera
tiskanih i e-knjiga. Razvila je vlastiti e-čitač (Amazon Kindle) dostupan u više oblika, softversku podršku za čitanje e-knjiga na različitim
platformnim sustavom koji autorima omogućuje objavljivanje knjiga
u vlastitoj nakladi.24Iako se jedan dio knjiga već danas objavljuje isključivo u e-formatu još uvijek se ona najčešće proizvodi simultano s
proizvodnjom tiskane knjige. Često se e-knjige proizvode nakon što
su knjige već tiskane, ponekad i skeniranjem, a ponekad se tekst unosi
tipkovnicom.25
3.2. E-knjiga i znanje
E-knjiga osim u PDF formatu (knjiga koja se ne može aktivno editirati), koji ustupa mjesto stvarnim digitalnim formatima, predstavlja
novu dimenziju i nudi nove mogućnosti u distribuciji znanja. U kojem
će se smjeru razvijati teško je predvidjeti, za sada je jasno da se objavljivanje knjiga u e-formatima uglavnom zasniva na paralelnom izdanju
s tiskanim knjigama kao i digitalizaciji starih izdanja. No prave mogućnosti e-knjige su upravo u njezinoj glavnoj razlici u odnosu na tiskanu.
23Usp. isto, str. 97.
24Usp. Z. Velagić, n. dj., str. 91.
25Usp. Knjiga u fokusu…, str. 72.
242
HUM IX (2014.) 11-12
DISTRIBUCIJA ZNANJA OD TISKANE DO E-KNJIGE
Stoga je odnedavno i Amazon26krenuo u dva paralelna smjera – jedan je
standardna Kindle inačica s active-inc tehnologijom koja nastoji simulirati izgled tiskane knjige (bez pozadinskog svijetla, crno-bijela tehnika,
manje umaranje očiju, ali bez filmova, interaktivnih karata i ilustracija u
boji te ostalih multimedijalnih dodataka) i druga je Kindlefire (pozadinsko svjetlo standardnih tableta, colorni i multimedijalni sadržaji, stvarne
nove dimenzije knjige). Hoće li se e-knjiga razvijati jednako u obje inačice u kojima je Amazon, kao glavni takmac na tržištu, meandrirati ili će
jedna od njih atrofirati teško je predvidjeti, ali je jasno da active-inc tehnologija predstavlja tek blagu evoluciju forme koje može tek multiplicirati i olakšati distribuciju i dostupnost znanja, ali ne može kao forma
oblikovati sam sadržaj ili barem dopustiti njegovo oblikovanje kao što to
može napraviti Kindlefire i I-pad tehnologija (nove dimenzije). Je li Jeff
Bezos (osnivač tvrtke Amazon) shvatio da active-inc na kojoj je Amazon
gradio svoju e-book koncepciju ima svoja ograničenja ili se uplašio da
sva voda ne ode na mlin I-padovskih platformi ili je jednostavno dopustio da koegzistiraju oba, samo na prvi pogled ista koncepta, a tijekom
vremena će vidjeti u kojem smjeru će anketa tržišta usmjeriti brod eknjige što je jednako teško utvrditi.
Trenutno je velika količina zabilježenog i lakše dostupnog znanja u
različitim e-formatima pa je danas najveći distributer besplatne e-knjige
Svjetska narodna knjižnica (World Public Library). Na 6. svjetskom sajmu e-knjige održanom 2011. godine čitateljima je besplatno ponuđeno
6,5 milijuna knjiga. Sajam je nastao udruživanjem 100 digitalnih knjižnica, a u odnosu na prethodnu godinu ponudio je čak milijun knjiga
više. World Public Library nudio je nakon zatvaranja tog sajma učitavanje 2,000.000 knjiga za simboličnu naknadu od 8,95$.27
„Zanimljivo je da upravo posrednici u sektoru knjige ističu u javnosti
svoju namjeru da sve knjige ovog svijeta budu dostupne i pretražive na
webu. ... Projekt je pokrenut u suradnji s knjižnicama kao Google Library
Project. Prednost je što je Google ostvario sponu između primjeraka u
26 Na Amazonovu Kindle storeu trenutno je dostupno 2,695.063 naslova u e-formatu, dvostruko više nego lani u isto vrijeme:
http://www.amazon.com/Kindle-eBooks/b?ie=UTF8&node=154606011 (6. kolovoza 2014.).
27Usp. A. Horvat, D. Živković, n. dj., str. 104.
prosinca 2014.
243
Miro Radalj
knjižari i knjižnici bez obzira na medij objavljivanja knjige. Omogućuje pretraživanje cjelovitih nezaštićenih djela, a za zaštićena djela nudi,
osim uvida u isječak sadržaja, putem kataloga World Cat podatak o primjerku u određenoj knjižnici, kupnju u elektroničke verzije ili upućuje
na knjižaru Amazon.com.“28
O problematici e-knjige raspravlja se i u Europskoj komisiji, koja je u
lipnju 2012. godine organizirala okrugli stol na temu e-knjiga na kojem
je potpisana i Deklaracija o e-knjizi.
3.3. E-knjiga u Hrvatskoj
Stanje e-knjige na hrvatskom jeziku tipično je za malu zemlju s ograničenim „jezičnim bazenom“, ali odražava situaciju u većem dijelu Europe. Europa još uvijek gleda na digitalizaciju kulturne baštine kao na
zaštitu kulturalne raznolikosti, koju štite nacionalni zakoni o intelektualnom vlasništvu te stoga ima daleko slabije razvijene kanale za distribuciju e-knjige nego SAD. Za razliku od SAD-a i Velike Britanije, gdje
je tržište istovremeno i dovoljno veliko i uniformno (pokriveno jednim
jezikom), a što je bilo ključno za razvoj e-knjige, europski kontekst se
mora uzeti u obzir kada se gleda situacija i kod nas – tržište je teritorijalno iscjepkano.29
Hrvatsko tržište e-knjige, unatoč entuzijastičkim pokušajima, praktički ne postoji, i prema Velagiću i Peharu obuhvaća sedam domaćih
platformi od koje su neke komercijalne a neke ne. Riječ je o sljedećim
distributerima: Planet930, Vip e-knjižara31, TookBook32, Digitalne knjige33,
DPKM34, eLektire35i eLibrika36. Ukupna zajednička ponuda e-knjiga na
svih sedam portala rasla je od 2.461 e-knjige u veljači 2013. godine do
28 Isto, str. 105.
29Usp. Knjiga u fokusu..., str. 72.-73.
30 http://planet9.hr/ (6. kolovoza 2014.)
31 http://eknjizara.vip.hr/ (6. kolovoza 2014.)
32 https://library.tookbook.com/ (6. kolovoza 2014.)
33 http://www.digitalne-knjige.com/naslovna.php (7. kolovoza 2014.)
34 http://www.elektronickeknjige.com/dpkm/ (7. kolovoza 2014.)
35 http://lektire.skole.hr/ (7. kolovoza 2014.)
36 https://www.elibrika.com/ (7. kolovoza 2014.)
244
HUM IX (2014.) 11-12
DISTRIBUCIJA ZNANJA OD TISKANE DO E-KNJIGE
3.447 e-naslova u veljači 2014. Kako je riječ o nekim naslovima koji se
istovremeno nude na više portala, utvrđeno je da je u veljači 2013. godine bilo tek 1.200 pojedinačnih e-knjiga. Taj broj je do veljače 2014.
godine porastao na 1.654 ponuđena naslova u e-formatima.37
Broj nakladnika koji je nudio svoje naslove rastao je od 49 u veljači
2013. do 55 u veljači 2014. Najrašireniji format e-knjige u Hrvatskoj je
ePub s 55% naslova, a prosječna cijena e-knjige u veljači 2014. godine
bila je 44,55 kn.38
Prema istraživanju Leonarda Blaževića, kad je riječ o platformama za
prodaju e-knjiga, rezultati govore kako je Planet9 za sada najuspješniji u
motiviranju nakladnika na ponudu knjiga u e-formatu. Na toj platformi
moguće je pronaći naslove 33% nakladnika. Preko Tookbooka svoje naslove plasira 23% nakladnika, a preko VIP e-knjižare njih 20%.39
Po procjenama kolega iz struke bilo bi potrebno najmanje 4.000
objavljenih e-knjiga na hrvatskom jeziku dostupno na različitim platformama da bi se uopće moglo govoriti o tržištu e-knjige. Promet i prihodi
trenutno su zanemarivi.40
Ne postoji sustav koji bi pratio i poticao distribuciju znanja ili barem tržište e-knjige u Hrvatskoj pa se ne može niti doći do podataka
koliko Hrvati čitaju (znači kupuju i „skidaju“) e-knjige na stranim jezicima. Najveći problem je nedostatak čitača (ili tableta), posebno u
akademskoj zajednici i u obrazovnom sustavu. Ako hrvatski čitatelji i
žele koristiti čitače, postoje često zaprjeke zbog dijakritičkih znakova
koji se na nekim čitačima ne mogu pročitati ili nisu dostupni ili jednostavno nije moguće s nekih platformi kupiti i čitati hrvatsku e-knjigu
(Kindle).41
Postoje ipak pozitivni pomaci kao što je projekt besplatnih zbirki eknjiga na hrvatskom jeziku, u prvom redu lektire za osnovnu i srednju školu, dostupnu preko zaporke svakoga pojedinog učenika, zatim
37Usp. Zoran Velagić, Franjo Pehar, „An overview of the digital publishing market in
Croatia“, u: Libellarium, Zadar, god. VI., (2013.), br. 1.-2., str. 62.
38Usp. isto, str. 62.-63.
39Usp. Leonardo Blažević, „Mogućnost suvremenog hrvatskog nakladništva u promicanju
knjige“, doktorska disertacija, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zadru, 2014., str. 193.
40Usp. Knjiga u fokusu..., str. 73.
41Usp. isto, str. 73.-74.
prosinca 2014.
245
Miro Radalj
projekt Klasici hrvatske književnosti i Klasici svjetske književnosti, koji
su također dostupni bez naknade. Komercijalna izdanja uglavnom čini
lijepa književnost i nešto publicistike, no sve zajedno zasad ne prelazi
brojku od nekoliko stotina knjiga. Akademska i stručna literatura u formatu e-knjige praktički i ne postoji ako izuzmemo časopise.42
Iako je prethodnih godina Ministarstvo kulture RH izdašno pomagalo tiskanu knjigu, tek je u 2014. raspisan natječaj za potporu objavljivanja e-knjiga u ePub formatu.43 To dakle nije klasična potpora, jer su
iznosi s kojima će se sufinancirati knjige bili gotovo simbolični,44 pa je
ovdje riječ samo o potpori prebacivanju knjiga u jedan od e-formate,
onaj ePub. Jasno je od početka da je ovo pionirski korak koji je trebao
uslijediti i puno prije pa je njegova vrijednost ponajviše u tome da se pokrene proces i započne s priznavanjem e-knjige kao regularne knjižne
forme, što prema zakonu o PDV-u još uvijek nije slučaj, naime e-knjiga
se po tom zakonu oporezuje s 25% jer nije ubrojena u one knjižne forme
koji se izuzimaju od redovne porezne stope i oporezuju s povlaštenom
stopom od 5% što je slučaj za tiskanu knjigu u svim inačicama. Nakladnici su mahom prebacivali već objavljene knjige u e-formate pa je vrijednost ove potpore i u utvrđivanju početnog stanja jer je bilo jasno da
će se na ovaj natječaj javiti, ako ne svi, a ono većina nakladnika koji su
stidljivo započeli s iskorakom u e-knjigu. Zato su rezultati natječaja koji
su objavljeni 15. srpnja 2014.45 prvo stvarno i relevantno snimanje zainteresiranosti nakladnika za objavljivanje e-knjiga. Na natječaj se prijavilo tek 13 nakladnika s ukupno 83 naslova i traženim ukupnim iznosom
od tek 122.800 kn (grafički prikaz 1).
42Usp. isto, str. 75.-76.
43 Vidi: http://www.min-kulture.hr/default.aspx?id=10364 (5. kolovoza 2014.)
44 Prema uputama za prijavitelje na natječaj: „Za konverziju tekstualnih izdanja u ePub format dodjeljivat će se potpore u visini od 500 do 1000 kn, ovisno o složenosti tiskanoga
teksta. Za konverziju ilustriranih izdanja u ePub format dodjeljivat će se potpore u visini do 2000 kn, ovisno o složenosti tiskanoga teksta.“, vidi više na: http://www.min-kulture.hr/userdocsimages/Natjecaji/natje%c4%8daj%20programa%20knji%c5%beevne,%20
nakladni%c4%8dke%20i%20knji%c5%bearske/Upute_potpore_dopunjeno%20(2)_LEKT.
pdf (5. kolovoza 2014.)
45 Odobreni naslovi, srpanj 2014.: http://www.min-ulture.hr/userdocsimages/Odobreni%20programi%20u%202014.%20godini/ePub%20odobreni%20za%20web.pdf (5. kolovoza 2014.)
246
HUM IX (2014.) 11-12
DISTRIBUCIJA ZNANJA OD TISKANE DO E-KNJIGE
Od toga su za potporu prihvaćene 66 e-knjige (79,5%) s ukupnim odobrenim iznosom nepovratne potpore 61.300 kn, što je tek 49,9% od traženih sredstava (grafički prikaz 2). Od nakladnika koji su prijavili svoje
programe za 23% njih nije odobren niti jedan naslov46. Raspon potpore
po jednom naslovu kretao se u nekoliko razreda, od minimalnih 600 do
maksimalnih 2.000 kn po pojedinom naslovu.
Grafički prikaz 1. Omjer sredstava potpore za e-knjigu
Ako se uzme u obzir da je od ukupno odobrenih sredstava, jednom
nakladniku odobrena potpora za čak 28 naslova što predstavlja 42,4% od
broja svih odobrenih potpora (čak 44% od svih odobrenih iznosa potpore za e-knjigu), to se može zaključiti da hrvatski nakladnici trenutno
nisu previše zainteresirani za objavljivanje knjiga u e-formatu.
46 Odbijeni naslovi, srpanj 2014.: http://www.min-kulture.hr/userdocsimages/Odbijeni%20programi%20u%202014.%20godini/potpora%20ePub%20odbijeni_stanje%20sa%20
18.7.2014..pdf (5. kolovoza 2014.)
prosinca 2014.
247
Miro Radalj
Grafički prikaz 2. Postotni omjer sredstava za e-knjigu
Razlozi su tome dvojaki: od porezne regulative koja e-knjigu ne tretira kao tiskanu knjigu do činjenice da hrvatska publika trenutno nije
previše zainteresirana za nju. Prema rezultatima istraživanja GfK47, knjige na elektroničkim medijima može čitati 70% populacije starije od 15
godina.48 Unatoč tome samo 12% njih čita e-knjige,49 ali ih ne kupuje,
dok nitko (0%) ne kupuje e-knjige (2013. ih je bilo 1%). Samo 1% njih
ima e-čitač. Prema provedenom istraživanju jedan od trenutnih razloga
ne-kupovanja e-knjige je cijena. Čak 45% ispitanika drži da bi cijena eknjige trebala biti preko 50% niža.
Iako se iz raspisivanja natječaja moglo zaključiti da politika Ministarstva kulture RH ide u smjeru prihvaćanja, promocije i afirmacije eknjige kao forme koja je ravnopravna tiskanoj knjizi, to se iz rezultata
natječaja, odnosno omjera odobrenih prema traženim naslovima ne da
zaključiti. Broj nakladnika te predloženih naslova i traženih sredstava
je bio simboličan, a s obzirom na to da je odobreno tek 49,9% traženih
47 GfK – Istraživanje tržišta knjiga u Republici Hrvatskoj – objavljeno 23. travnja 2014. godine:
http://issuu.com/modernavremena/docs/gfk_2014_ispitivanje_tr__i__ta_knji (6. kolovoza
2014.)
48 Prema istom istraživanju iz 2013. godine 64% njih može čitati e-knjige iz čega slijedi da broj
elektroničkih uređaja uvelike raste.
49 Prema istom istraživanju iz 2011. godine 7% onih koji imaju uređaje za čitanje e-knjige njih i
čita, a prema istraživanju iz 2013. njih 10%. Iako se radi o porastu, on je, s obzirom na porast
broja uređaja, neznatan.
248
HUM IX (2014.) 11-12
DISTRIBUCIJA ZNANJA OD TISKANE DO E-KNJIGE
sredstava može se zaključiti da trenutno ne postoje stvarne nakane prihvaćanja e-knjige od službene državne politike proklamirane preko Ministarstva kulture, a kako je i stanje na tržištu takvo da nema velikog
interesa za e-knjigu to se nakladnici koji su u ovoj formi tražili način
za nadoknadu pada prihoda nemaju čemu radovati. Razloga za strah
nemaju niti oni nakladnici (a s njima i knjižari) koji su strahovali da je
Gutenbergova era tiskane knjige na izdisaju.
Prema mišljenju Blaževića, unatoč snažnom razvoju tehnike i tehnologije koja omogućuje proizvodnju i plasman e-knjiga, tiskana (kodeks)
knjiga i dalje ostaje moćan medij, što nikako ne znači da hrvatski nakladnici ne trebaju pripremati platforme koje će im omogućiti sudjelovanje i na tržištu e-knjiga.50
4.Međusobni odnosi tiskane, e-knjige i znanja
„Nije pretjerano reći da se zapadnoeuropska civilizacija i konstituirala te da živi na knjiškim temeljima.“51 Ova konstatacija, s kojom bismo
se lako mogli složiti, možda će biti primjenjiva u nekom drugom obliku
i na e-knjigu za nekoliko stoljeća. Pa iako tiskana knjiga pojavom elektronskih medija nije jedina čuvarica i prenositeljica znanja od vremena
kada je bila jedina, njezina važnost i opstanak ipak nisu bili ugroženi
iako su se pojavom televizije dovodili u pitanje, potom pojavom računala i teza o bez-papirnom društvu koje nisu bile izricane kolokvijalno već u ozbiljnim znanstvenim raspravama. Danas treba istaknuti da
je sve manje onih koji bezrezervno prihvaćaju stajališta prema kojima
će e-knjiga odjednom u potpunosti potisnuti tiskanu knjigu.52 Pa iako
je tržište e-knjige u SAD-u u drugom kvartalu 2012. godine zauzimalo
čak 22 % sveg novca potrošenog na knjigu, podatci „s terena“ govore da
se početni munjeviti rast zaustavio i na najplodnijem tržištu e-knjige,
onom engleskoga govornog područja.
Zašto, u gotovo u cijelosti digitaliziranom procesu distribucije i proizvodnje knjiga, pita se Kovač, te knjige i dalje čitamo na papiru. Ne
50 Usp. L. Blažević, n. dj., str. 197.
51 Srećko Jelušić, Ogledi o nakladništvu, Naklada Ljevak, Zagreb, 2012., str. 17.
52Usp. isto, str. 12.
prosinca 2014.
249
Miro Radalj
prihvaća neudobnost čitanja i cijenu čitača kao argumente. Drži da su
nakladnici nezainteresirani za e-knjigu nepostojanja učinkovitoga poslovnog modela navodeći nekoliko problema:
Ako osoba ima e-knjigu ‘zaključanu’ u svojem čitaču i tu knjigu
želi posuditi drugoj osobi, treba joj posuditi i čitač53, a time i sve
ostalo u čitaču. To bi u fizičkom svijetu bilo jednako posudbi cijele
kućne knjižnice samo zbog jedne knjige.
E-knjiga će prije ili poslije početi ‘slobodno lebdjeti’ na internetu,
do nje će se moći doći bez naknade, čime nakladnici gube izvor
prihoda, a knjižnice razlog postojanja.54
Od svih mogućih varijanti, od kojih su najradikalnije one da će jedan
format potpuno istisnuti drugi do varijanti da će se svaki od njih pozicionirati na svojim čvrstim postotcima (pri tom je dominantna teza da
će ukupan zbroj ta dva tržišta dati veću brojku od one kad bi prevladao
samo jedan format), preko različitih omjera u kojima će se razvijati trenutna dva meandra e-knjige (active-inc i pozadinsko svjetlo) ili eventualno njihovo skoro spajanje u jedan, radi jednostavnosti distribucije,
ovisit će i razvoj i distribucija znanja. Hoće li na kraju e-knjiga zauzeti
svoju poziciju samo kao novi oblik (npr. tvrdi, meki i e-format) pa će se
knjige tiskati u svim formatima, a publika kupovati i čitati na jednom ili
svima, ovisno o potrebi, okolnostima ili afinitetu, pokazat će vrijeme.
Upravo se nalazimo u epicentru raspetljavanja odnosa ovih dvaju formata, možda sukobljenih, a možda i komplementarnih. Ako mjerenjem
ne možemo predvidjeti trendove, a pouzdanih egzaktnih istraživanja
nemamo, možemo ipak u nešto biti sigurni, a to je da Amazon, Google
i Apple ne će dopustiti da im prihodi od prodaje knjiga padnu te da ne
će velikim marketinškim sredstvima piliti granu na kojoj sjede (naročito
Amazon koji je izrastao i još uvijek stoji na tržištu papirnatom knjigom).
Jasno je da Amazon želi povećati prihod i da je ofenziva e-knjige izrasla
53 U ovom slučaju DRM se brine o tome da samo osobe koje su kupile neku e-knjigu tu knjigu
mogu čitati. DRM (kratica od engleskog Digital Rights Management) je u prijevodu upravljanje digitalnim pravima te predstavlja opći pojam koji opisuje niz načina ograničavanja
korištenja digitalnog sadržaja.
54Usp. Nives Tomašević, Miha Kovač, Knjiga, tranzicija, iluzija, Naklada Ljevak, Zagreb,
2009., str. 264.
250
HUM IX (2014.) 11-12
DISTRIBUCIJA ZNANJA OD TISKANE DO E-KNJIGE
na Bezosovoj želji (i ogromnim sredstvima koje u to ulaže) da žetvu s
tržišta papirnate knjige, koja pretpostavlja velike troškove skladištenja,
pakiranja i poštanske distribucije, jednostavno prebaci na nekoliko velikih servera, a cijeli proces i trošak distribucije pojednostavi na nekolika
udaraca na tipku Enter. A marketingom i jeftinom prodajom (gotovo
dijeljenjem) Kindlea kotač povijesti (zapravo tržišta) će zakotrljati na
stranu e-knjige. Angažman mu je ubrzala činjenica da mali dileri papirnatih knjiga mogu biti brži u prodaji klasične knjige nego Amazon zbog
blizine skladišta segmentiranom kupcu. Uz pretpostavku da zna što radi
jer mu je tu opasnost još veća – svatko može s malo novca napraviti eknjižaru, a time ugroziti primat Amazona. Ako igra na taktiku dugog
repa i sigurnost da mali ne mogu pratiti taj ritam, tu ubrzo nailazi na
jednako brze, inventivne i financijski potentne igrače kao što su Google
i Apple. Ako je utakmica racionalna (a izgledno je da je tako, ovi giganti
nisu izrasli na emocijama), sigurni smo da budućnost knjige nije upitna
bez obzira na format i sigurno je jedino da će rezultat jednadžbe 1+1
biti veći od dva. Što se tiče nakladnika, pratiti im je stanje i biti u tijeku
(mali narodi i mali jezici zaštićeni su sve dok Google i drugi translatori
ne uđu u detaljan duh prevođenja egzotičnih jezika – tada bi moglo biti
tijesno jer je glavna zaštita još uvijek skup klasičan prijevod za male naklade u kojima se knjige npr. u Hrvatskoj prodaju). Što se samog znanja
tiče – njemu bi lako moglo biti bolje ako elektronsko doba radikalno
ne promijeni naviku čitanja. Tada ne će pomoći ni besplatna knjiga, ni
multimedijalna knjiga pa ni knjiga koja se sama čita. Tada bi se mogao
zatvoriti krug Sokratove prognoze vezane uz knjigu koja je štetna za
znanje.55 A teza da znanje postoji izvan subjekta bit će surovo istinita.
Zaključak
Jedan dio predviđanja vezan uz budućnost e-knjige govori da će se
taj apokaliptički scenarij, ako se i dogodi, odgoditi ili se čak ne će moći
dogoditi na tržištu malih jezika (uz temu o opasnosti od urušavanju tržišta knjiga pojavom i sve većom afirmacijom e-knjige te opasnošću od
55Usp. Gabriel Zaid, Koliko knjiga!, Algoritam, Zagreb, 2005., str. 25.-26.
prosinca 2014.
251
Miro Radalj
nekontroliranog i ilegalnog kopiranja i piratske distribucije tako kopiranih naslova – analogno urušavanju glazbene industrije). Kodeks knjiga
u odnosu na e-knjigu je zaštićena zbog zatvorenosti u premalu tržišnu
nišu kakva je ona hrvatskoga govornog područja. Činjenica je da je u
pitanju vrlo malo tržište zbog kojeg će nas veliki međunarodni igrači, a
time i procesi, zaobilaziti kao što nas je (za razliku od većih tržišta kao
što je npr. poljsko) zaobilazio ulazak velikih svjetskih nakladničko-knjižarskih lanaca. Stoga je jedan dio nakladnika držao da je najbolja strategija „ne surađivati s neprijateljem“ što u ovom slučaju znači – potpuno
ignorirati nastajuću formu e-knjige i time odgoditi ili potpuno zaustaviti
njezino širenje, a samim time i posljedice koje će se, sukladno tim predviđanjima, i dogoditi.
Onaj dio nakladnika koji drži da je riječ o novom formatu koji će
pomoći, a ne ugroziti postojeće tržište, na kojemu kako-tako koegzistiraju autor – nakladnik – distributer – kupac, je diskretno krenuo ili se
sprema krenuti u nepredvidivi svijet e-knjige svjestan mogućih ugroza
višestoljetnog formata klasične, papirnate knjige.
Mnogi se nakladnici u Hrvatskoj (a i u svijetu) pribojavaju novih formi kakva je e-knjiga u svim svojim formatima. Brojna istraživanja, a sad
već i iskustva nakladnika diljem svijeta, govore da je e-knjiga format
koji ne će uništiti „klasičnu knjigu“, već će se razvijati kao novi proizvod
(analogno stolna računala – notebook – tableti – pametni telefoni). Novi
proizvodi će podići dostupnost i čitanost te na takav način promovirati knjigu kao sadržaj koji može istovremeno opstati u obje forme zbog
komparativnih prednosti obiju. Iako su prvotna predviđanja o odnosu
klasične i e-knjige suprotstavljala ove dvije forme, razmišljajući o ukupnom tržištu kao mjeri, a o formama koje jedna drugu isključuju (zakon
spojenih posuda), iskustvo e-knjige, iako kratkotrajno, govori da će se
samo jedan (manji) dio čitalačke publike opredijeliti za jednu formu (ili/
ili). Drugi dio će se opredijeliti za obje forme (i) te će ukupno tržište
knjiga zahvaljujući tome samo rasti.
Trenutne državne kulturne politike u Hrvatskoj nemaju stvarnih
nakana potpomaganja e-knjige. Potpore su započele, ali su simbolične,
252
HUM IX (2014.) 11-12
DISTRIBUCIJA ZNANJA OD TISKANE DO E-KNJIGE
porezna regulativa ne izjednačava tiskanu i e-knjigu što svakako ne pomaže promociji i potpori e-knjige u Hrvatskoj.
Knjiga je afirmirana kao metafora za svijet znanja, a umnogome je
utjecala i na sam sadržaj znanja, ne samo kao čuvarica i prenositeljica istog, pa stoga budućnost knjige i njezinih inačica nije tek rasprava
o budućnosti nekog proizvoda, već pitanje usmjeravanja procesa koji
oblikuju kulture i civilizacije.
Literatura
− Blažević, Leonardo, „Mogućnost suvremenog hrvatskog nakladništva u promicanju knjige“, doktorska disertacija, Filozofski
fakultet Sveučilišta u Zadru, 2014.
− Boras, Damir, Jandrić, Petar, Kritičko e-obrazovanje. Borba
za moć i značenje u umreženom društvu, TVZ i FF press, Zagreb,
2012.
− Dahl, Sven, Povijest knjige. Hrvatsko bibliografsko društvo, Zagreb, 1979.
− Escarpit, Robert, Revolucija knjige, Prosvjeta, Zagreb, 1972.
− Enciklopedija leksikografskog zavoda, JLZ, Zagreb, 1967.
− Haslam, Andrew, Book design, Laurence King Publishing, London, 2006.
− Horvat, Aleksandar, Živković, Daniela, Između javnosti i
privatnosti. Knjižnice u vremenu e-knjige, HSN, Zagreb, 2012.
− Hrvatski opći leksikon, LZ Miroslav Krleža, Zagreb, 1996.
− Jelušić, Srećko, Ogledi o nakladništvu, Naklada Ljevak, Zagreb,
2012.
− Knjiga u fokusu. Potpora kreativnoj industriji – stručna analiza i
preporuke za uređenje tržišta knjiga i širenje kulture čitanja u RH,
Knjižni blok – Inicijativa za knjigu, Zagreb, 2013.
− Martin, Henry Jean, Cochrane, Lydia G., The history and
power of writing, The University of Chicago, Chicago, 1995.
prosinca 2014.
253
Miro Radalj
− Stipčević, Aleksandar, Povijest knjige, NZMH, Zagreb, 1985.
− Stipčević, Aleksandar, Sudbina knjige, Naklada Benja, Lokve,
2000.
− Tomašević, Nives, Kovač, Miha, Knjiga, tranzicija, iluzija, Naklada Ljevak, Zagreb, 2009.
− Tuđman, Miroslav, Informacijsko ratište i informacijska znanost, HSN, Zagreb, 2008.
− Tuđman, Miroslav, Prikazalište znanja, HSN, Zagreb, 2003.
− Velagić, Zoran, Uvod u nakladništvo, Filozofski fakultet Josipa
Jurja Strossmayera u Osijeku, Osijek, 2013.
− Velagić, Zoran, Pehar, Pranjo, „An overview of the digital
publishing marketin Croatia“, u: Libellarium, Zadar, god. VI.,
(2013.), br. 1.-2., str. 55.-64.
− Zaid, Gabriel, Koliko knjiga?, Algoritam, Zagreb, 2005.
254
HUM IX (2014.) 11-12
DISTRIBUCIJA ZNANJA OD TISKANE DO E-KNJIGE
Miro Radalj
DISTRIBUTION OF KNOWLEDGE
FROM PRINTED TO E-BOOK
Abstract
Book is affirmed as a metaphor for the world of knowledge and it has
greatly influenced on the knowledge content not only as a keeper and
carrier of the same, therefore future of the book and its varieties is not a
discussion about some product future but an issue of directing processes
which form cultures and civilizations. Will the printed book have the
same future as candles after the light bulb had been invented? Will the
writings digitalization greatly influence on democratization, mobility,
availability, knowledge visibility, which is preserved and distributed in
both of these forms or will the e-book with its multimedia interactivity
and multidimensionality greatly influence not only on distribution but
also knowledge?
Current offers and readership rating of e-book in Croatia suggest that it
is yet to take hold. State policies also do not have real intentions for supporting e-books. Support has started, but only symbolically, tax regulation does not equalize printed and e-book what certainly does not help
promotion and support of e-book in Croatia.
Key words: knowledge, book, e-book, publishing
prosinca 2014.
255
UDK 821.161.1.09 Cvetaeva M.I.
Izvorni znanstveni članak
Primljen 25. II. 2014.
Adrijana Vidić
Odjel za kroatistiku i slavistiku Sveučilišta u Zadru
[email protected]
MAJKA – GLAZBA – POEZIJA:
O MATRILINEARNOSTI U AUTOBIOGRAFSKOJ
PROZI MARINE CVETAEVE
Sažetak
Marina Cvetaeva, istaknuta pjesnikinja srebrnog vijeka, svoju je autobiografsku prozu, koja se bavi djetinjstvom, nizom sredstava oblikovala
tako da središnja tema postaje aktualizacija vlastitog postanka pjesnikinjom. U ovom će se radu analizirati uloga majke u takvoj autobiografskoj
strukturi te pokušati ukazati na postupke pri uspostavljanju matrilinearnosti koji dovode do navedene aktualizacije na primjeru teksta „Majka
i glazba“. Pri tom će se pozornost posvetiti i pitanjima referencijalnosti
te postupcima mitologizacije koji su u uskoj vezi s matrilinearnošću i
genezom pjesnikinje.
Ključne riječi: Marina Cvetaeva, autobiografska proza, odnosnost, matrilinearnost
256
HUM IX (2014.) 11-12
Uvod
Marina Ivanovna Cvetaeva (1892.-1941.), jedno od najzvučnijih pjesničkih imena srebrnog vijeka ruske poezije, stvarala je u svim književnim rodovima, uključujući i dramu. Naydan ističe da je utrla stazu
nasljednicama prvenstveno u području lirske poezije, poema kojih je
napisala zavidan broj, te u autobiografskoj prozi i književnom eseju.1 Što
se trećeg navedenog područja tiče, nije ograničeno isključivo autobiografskom prozom u užem smislu, jer, kako Saakjanc tvrdi „o čemu god
da je Cvetaeva pisala (...), u ulozi glavnog aktera javljala se ona – pjesnik
(poèt) Marina Cvetaeva.“2 Grelz kod Cvetaeve uočava obrat u odnosu
pisca i stvarnosti:
Ako se autobiografija obično shvaća kao rezultat piščeva truda da pronađe odgovarajuća lingvistička sredstva za portretiranje povijesno percipirane – i opisane – teme, (…) Cvetaeva suprotno tomu koristi povijesni
materijal da opiše pjesnikovu sposobnost da se kroz jezik oslobodi od
povijesne stvarnosti i njezinih ograničenja. Stoga se čini da je u ovom
slučaju prije riječ o pjesničkom ‘ja’ nego o povijesnoj ili biografskoj individualnosti. U svakom je slučaju jasno da autoricu posebno zanimaju
slučajevi kada potonja odrednica može reći nešto o prvoj.3
Ono što Saakjanc ističe i o čemu Grelz govori moguće je da predstavlja središnju karakteristiku ove proze i temu rada koji slijedi. Cvetaeva je,
naime, sklona korištenju niza sredstava koji čine da posredno aktualizira vlastitu predodređenost postati pjesnikinjom. Istaknuto mjesto među
njima zauzima odnosnost, koja se ne zaustavlja na užoj obitelji, nego poprima i bizarnije oblike poput poistovjećivanja s prvim očevim tastom
ili čak s Puškinom. U oba navedena slučaja poveznicom bivaju književnost i majka, a postupci poistovjećivanja karakteristični za cjelinu autobiografske proze Cvetaeve koja se bavi djetinjstvom. Ovim radom će se
1Usp. M. Naydan, „Tsvetaeva, Marina Ivanovna“, u: M. Ledkovsky, C. Rosenthal, M.
Zirin (ur.), Dictionary of Russian Women Writers, Greenwood Press, Connecticut, 1994.,
str. 664.
2A. Saakjanc, „Proza Mariny Cvetaevoj“, u: M. Cvetaeva, Sočinenija. V 2 t. T. 2. Proza.,
Narodnaja asveta, Minsk, 1988., str. 417.
3K. Grelz, Beyond the Noise of Time: Readings of Marina Tsvetaeva’s Memories of Childhood, Almqvist & Wiksell International, Stockholm, 2004., str. 10.
prosinca 2014.
257
Adrijana Vidić
pokušati ukazati na te postupke te prikazati i analizirati jedan manji dio
složene teme odnosnosti koji se odnosi na korištenje matrilinearnosti u
autobiografskom pripovijedanju o postanku pjesnikinjom, poglavito na
primjeru teksta „Majka i glazba“ (Mat’ i muzyka, 1934.).
1.Referencijalnost
Grelz u svom čitanju odbija korištenje isključivo postojećih teorija
autobiografije zbog upitne referencijalnosti.4 Posebno je skeptična u pogledu uporabe fantastike u autobiografiji, a fantastičnim proglašava dogoliko biće iz proze „Vrag“ (Čert, 1935.). Mišljenja smo da dječju maštu
nikako ne bi trebalo pomiješati s fantastikom u književnosti, i skloniji
ovdje primijetiti prebacivanje u dječju perspektivu. Njezina naknadna,
jednako kreativna, no ovaj put odrasla uporaba u prozi, može imati funkcije koje nisu prvenstveno u vezi s mimetičnošću autobiografskog nego,
u ovom slučaju, preko metafore umjesto metonimije čitatelja dovode do
objašnjenja predodređenosti postati pjesnikinjom. Ako se ovoj samorazumljivosti iskustva djetinjstva može prigovoriti nedovoljna egzaktnost,
tekst nudi neke čvršće dokaze. O načinu na koji se kod djece – Cvetaeve
djeteta – takve predodžbe sklapaju, u istom naslovu i sama je progovorila. Moglo bi se čak reći da je bila „uvježbana“ zamišljati na osnovi
sinestetičkog doživljaja izgovorene riječi, jer se pod majčinim vodstvom
sa sestrom i polubratom natječe u igri pogađanja značenja na osnovi
zvučanja. Kroz cijelu se pripovijetku „Vrag“ pojavljuju primjeri ovakva
utjelovljivanja riječi u predodžbe jedva povezane s temeljnim značenjem, proizišle iz asocijativnih lanaca poput: „Ali ne, što je u ranom
djetinjstvu usvojeno – usvojeno je jednom zauvijek: verliebte – znači
Seelen. A Seelen je valjda See (baltička ‘die See’ – more!) i još – sehen
(vidjeti), i još – sich sehnen (mučiti se, tugovati), i još – Sehnen (žile). Iz
žila čeznuti za nekim morem kojega nisi vidio – eto duše i eto ljubavi.“5
Referencijalnost nadalje problematizira svjedočanstvima članova
obitelji koji su se manje ili više čudili prikazu zajedničkih iskustava u
4Usp. isto, str. 14.
5M. Cvetajeva, Ono što je bilo, Naklada Breza, Zagreb, 2005., str. 31.
258
HUM IX (2014.) 11-12
MAJKA – GLAZBA – POEZIJA: O MATRILINEARNOSTI U AUTOBIOGRAFSKOJ PROZI MARINE CVETAEVE
njezinim tekstovima. Na primjer, sestra Anastasija, koja je i sama napisala dva toma memoarske proze, u intervjuu iznosi mišljenje da se
Cvetaeva bavila samo onim što se nije dogodilo, a ono što jest nije je zanimalo, pa joj, vjerojatno, upravo stoga što je mogla predvidjeti reakciju,
nikad nije poslala tekstove obiteljske kronike.6 Ovo se, međutim, može
relativizirati dodavanjem niza drugih svjedočenja, pri čemu je referencijalnost svjedoka jednako upitna kao i autoričina. Prema kćeri autorice,
Ariadni Èfron, Anastasija Cvetaeva je namjerno dala krivu ocjenu stvarnosti događaja. Odnos dviju sestara poslije djetinjstva okarakterizirala
je kao jedva postojeći te tetu nazvala fizičkom karikaturom pjesnikinje
i njezinim vječnim plagijatom.7 Opisani odnos s polusestrom Valerijom
rijetko koji proučavatelj propusti nazvati iskrivljenim sa strane Cvetaeve, no najvjerojatnije je netrpeljivost koju je Valerija osjećala prema
svojoj dvanaest godina starijoj pomajci, pjesnikinjinoj majci, bila vrlo
zbiljska i pružila Cvetaevi dobru podlogu za mitologiziranje.8 Grelz se
poziva i na rad Saakjanc „O istini ljetopisa i istini pjesnika“ (O pravde
letopisi i pravde poèta), iz čega izvlači dokaze da je Cvetaeva namjerno „preoblikovala svoje uspomene u vrlo određene svrhe.“9 Činjenično
6 Usp. K. Grelz, n. dj., str. 14.
7 Usp. V. Losskaja, Marina Cvetaeva v žizni. Neizdannye vospominanija sovremennikov,
Kul’tura i tradicii, Moskva, 1992., str. 24.
8 Osim što se prema predmetima njezine majke ponijela nehajno, što joj zlopamtiva Valerija
nikad nije oprostila, jedanput ju je, prema tvrdnji Ariadne Èfron, zatekla na koljenima mladog instruktora Kobyljanskog pri nenadanom ulasku u sobu te ju je optužila za niz prijevara
obožavanog oca. Međutim, i Valerija je pisala, a njezine tad (1989.) neizdane zapise Losskaja
koristi u svom izdanju i tvrdi da je ova oslikala puno sumorniju atmosferu doma od sestara.
(Usp. V. Losskaja, n. dj., str. 18.-19.) Èfron će Valeriju oslikati ambivalentno, još strašnije
od mlađe tete, ali i s više razumijevanja. Bez osuđivanja navodi činjenicu da ju je, iz straha
od Marinina karaktera, odbila primiti kad je ova posjetila 1939. godine, iako je tad za razliku
od mlađe polusestre imala od čega živjeti, ali ističe i da kasnije u valu ponovnog otkrivanja
pjesnikinje nije odbila postati „Marininom sestrom“. Nazvala ju je vješticom koja nije imala
dara, ali je imala sreću roditi se u darovitoj obitelji i koja je kroz cijelu revoluciju prošla njegujući svoj karakter vlastelinke iz 19. stoljeća. (Usp. isto, str. 22.) „Bila je teška, no u njoj je
bila neka velika ljupkost. Na nju se nisu ljutili. Lera nije bila dobra, ali je bila jako zanimljiva,
jako racionalna. Uopće nije shvaćala proces stvaralaštva i njegove zakone. Užasavala se Marininih tekstova. Govorila je, na primjer: „Kakve ideje! Kakav vrag?! I zašto je živio u mojoj
sobi?“ (Isto.) Ariadna Èfron je očito imala posebno složen odnos sa svim članovima obitelji,
a navodno i težak mizantropski karakter. (Usp. isto, str. 23.)
9K. Grelz, n. dj., str. 15.
prosinca 2014.
259
Adrijana Vidić
korištenje ove proze u svrhu biografskog materijala jest problematično,
ali odstupanje od dokazive istine, ako je takva istina uopće moguća, ne
predstavlja problem pri autobiografskom čitanju, već se može tumačiti kao poseban autorski postupak. Odnosno, vratimo li se na Grelz i
Saakjanc:
Saakjanc citira samu Cvetaevu: „Nikada ne diram činjenice – samo ih tumačim“, naglašavajući (…) da preoblikovanje predstavlja pjesnikovu neupitnu istinu i da naizgled „slobodne“ maštarije uvijek ispunjavaju određenu umjetničku funkciju u ovim tekstovima. To što umjetnička istina
odstupa od činjenica, ne bi smjelo oslabiti čitateljevo vjerovanje u nju.10
Stvarne razlike između korištenja dječje mašte i (moguće dječje percepcije) članova obitelji i njihovih odnosa u ovoj prozi nema te se podjednako nalaze u funkciji autobiografskog kazivanja o sebi – budućoj
pjesnikinji. Štoviše, pažljivim čitanjem cijelog korpusa postaju opipljive
konture mitološkog upisane promišljenom uporabom autobiografskog,
čime ova proza postaje i mit o nastanku pjesnikinje. Tema mitologizacije kod Cvetaeve predstavlja zasebnu složenu i opširnu temu kojoj će se
ovdje nužno posvetiti tek u onoj mjeri u kojoj je nezaobilazna za raspravu o matrilinearnosti.
2. Mitologizacija
Pamela Chester prema Grelz u ovim autobiografskim tekstovima
pronalazi krovni biblijski mit o raju koji je preinačen pri prijenosu iz kršćanske tradicije. Muško božanstvo zamijenjeno je ženskim – majkom,
što ima osobite posljedice u kontekstu izgona iz raja. Tvrdi da je svojom
verzijom raja djetinjstva Cvetaeva izazvala (muški) kanon autobiografske proze koja se bavila djetinjstvom, prije svega Aksakova i Tolstoja.11
„Njena recenzija muškog mita o edenskom djetinjstvu pruža nam uvid
u čin definiranja same sebe kao ‘Velikog Pjesnika’ (u originalu muškog
10 Isto.
11Usp. isto, str. 20.
260
HUM IX (2014.) 11-12
MAJKA – GLAZBA – POEZIJA: O MATRILINEARNOSTI U AUTOBIOGRAFSKOJ PROZI MARINE CVETAEVE
roda Great Poet, op. a.); stvara mit o Bogu Majci (God the Mother) koja
se mora poraziti da bi se održao život.“12
Moguće je da se upravo zbog mitološke zagonetnosti ove proze i autoričine biografkinje rado zadržavaju na roditeljima. Viktoria Schweitzer
posvećuje cijelo poglavlje „Pretpovijest“ životu roditelja prije braka,13
Lily Feiler pola prvog,14 a općenito najkraća biografija, ona Elaine Feinstein, njihov ulazak u brak opisuje povezujući majčin i kćerinski karakter, što je pretpostavka odnosnosti u ovom radu:
Najdublji utjecaj na Marinino djetinjstvo bio je majčin, njegove (očeve,
op. a.) dosta mlađe druge žene, Marije Aleksandrovne. Puno godina poslije majčine smrti, Marina će izjaviti da joj duguje sve. I svakako je lako
prepoznati usamljenu odvažnost i ponos koje je upila od majke. Vjerojatno je jedini predah od nje kroz formativne godine nudila polusestra
Valerija. Marija Aleksandrovna se udala bez romantičnih nada. Cvetaev
je bio sijedeći, pogrbljen udovac čija je prethodna žena (i majka dvoje
djece) bila mrtva manje od godinu. Ulazeći u brak s njim, Marija Aleksandrovna je tražila samo malo razumijevanja i naklonosti, jer je čovjek
kojeg je voljela bio otuđen od supruge koja mu nije davala razvod. (…)
Uza svu sklonost profesora Cvetaeva prema umjetnosti, nije pokazao
osjetljivost za osjećaje svoje nove supruge, što se može vidjet u narudžbi
portreta pokojne. Marija Aleksandrovna samu sebe je tužno ukorila u
dnevniku: „Ljubomorna na koga? Na jadne kosti na groblju?“ No ipak je
bila ljubomorna, a vrlo brzo i nesretna.15
Biografkinja Viktoria Schweitzer tvrdi da Cvetaeva nigdje nije opisala majčin izgled: „Kao da je izgled bitan kada je znala da je majka bila
izuzetna kao nitko drugi?“16 Malo kasnije ipak ističe da u tekstu „Majka i
glazba“ postoji opis17 koji naziva „psihološki portret: nesavitljivost je bila
majčina najistaknutija osobina (…).“18
12 Isto.
13 Usp. V. Schweitzer, Tsvetaeva, The Noonday Press, New York, 1995., str. 9.-19.
14 Usp. L. Feiler, Marina Tsvetaeva: The Double Beat of Heaven and Hell, Duke University
Press, Durham, 1994., str. 7.-12.
15E. Feinstein, Marina Tsvetayeva, Penguin Books, London, 1989., str. 15.-16.
16V. Schweitzer, n. dj., str. 9.
17 Usp. M. Cvetajeva, n. dj., str. 122.
18V. Schweitzer, n. dj., str. 22.
prosinca 2014.
261
Adrijana Vidić
Cvetaevinoj majci suprotstavljena je prva očeva supruga i Valerijina
majka, Varvara Dmitrievna Ilovajskaja. Cvetaeva ovu suprotstavljenost
hiperbolizira do razmjera upadljive binarnosti svih većih i „mitologiziranijih“ komada svoje autobiografske proze u kojoj na jednoj strani stoje
ona i majka, na drugoj polusestra Valerija i lijepi, karnalni svijet njezine majke, a svi treći, čini se, uopće nisu važni. Međutim, prezivati se
Ilovajskij uopće ne daje garanciju pripadnosti istoimenoj sferi, jer proto-Ilovajskog, starog povjesničara Dmitrija, prvog očeva tasta, autorica
začudno izjednačava s vlastitom majkom. Osim što Vrag iz proze „Vrag“
dolazi na gotovo, to jest na predodređeno, u svrhu otkrivanja pjesnikinje
u sebi Cvetaevi je potreban netko „jači“ od majke pa za tu prigodu neskromno bira na svoju i majčinu stranu staviti i Puškina u naslovu „Moj
Puškin“ (1936.).
Polarizacija svijeta ove proze autobiografkinju postavlja pred odabir
između majke, koja u prozi „Vrag“ zabranjuje knjige, i Valerije, koja te
iste knjige rado daje. Takvim odabirom – što je možda potpuno kriva
riječ, jer prema prozi nije imala izbora – postaje pjesnikinja. Ili, njezinim riječima: „Poslije takve majke meni je preostalo samo jedno: postati
pjesnik. Kako bih se oslobodila njezina poklona – meni, onog koji bi me
zagušio ili pretvorio u prekršitelja svih ljudskih zakona.“19 Majka joj knjige zabranjuje, a sestra u čijoj sobi se nalaze s vragom (iskušenja!) ih nudi.
Ipak, emocionalno i nasljedno Cvetaeva „pristaje“ uz majku, otvoreno je
„odabire“ i identificira se prije s njom nego s Valerijom, iako identifikacija s majkom u ovom smislu nije potpuna. Majka je, sa svojom glazbom
„na pladnju“ i zabranom čitanja, samo oblikovala put prema krajnjem
cilju – poeziji. Snabdijeva „neprolaznom lirskom nesrećom“ kroz krvno
naslijeđe, glazbeno obrazovanje, ali i posve promašen glazbeni odgoj
koji kod nje ne nailazi na plodno tlo i postaje mučenje. Međutim, kada
majka jednako strogu i represivnu odgojnu metodu primjenjuje na kreiranje lektire svoje kćeri i zabranjuje joj određene tekstove kao što se to
događa u prozi „Vrag“, čini ih time privlačnima, ali i nedorečenima, jer
ih zbog zabrane nikad ne stiže dočitati do kraja već ih slobodno sama
dopisuje, što je – ponovno preko majke ili zbog majke – izravan put u
19 Isto, str. 104.
262
HUM IX (2014.) 11-12
MAJKA – GLAZBA – POEZIJA: O MATRILINEARNOSTI U AUTOBIOGRAFSKOJ PROZI MARINE CVETAEVE
književnost. Poezija se ovdje u određenom smislu pojavljuje i kao romantičarski nesavladiva sila s kojom se Cvetaeva jednostavno rađa. Za
pjesnike rezervirana osobina izopćenosti čini da Vrag posjećuje samo
nju, a nad činjenicom da nije posjećivao majku se čak pomalo i čudi,
izjednačavajući vlastitu izopćenost i njezinu osamljenost, odnosno ponovno sebe i majku: „Ne, Vrag nije poznavao nikakvu Valeriju. No on
nije poznavao ni moju majku, onakvu usamljenu. On nije ni znao da
imam majku. Kad sam bila s njim, bila sam njegova djevojčica, njegova
vražja sirotica. Vrag je u mene kao i u tu sobu, došao na gotovo.“20
Vraga smo skloniji vidjeti u funkciji buđenja pjesničkog nego buđenja seksualnosti, što su dva uobičajena tumačenja ove zagonetne pojave.
Potonje tumačenje nikako nije za odbaciti, jer postoje dobna i karakterna poklapanja kod dvije pojavnosti, te je moguć čak i njihov zajednički
izvor.21 Upravo se po odrednici izopćenosti udaljava od Valerije i približava majci, no istodobno se s njom ne poistovjećuje do kraja. Prebacimo li ove odnose na nekakve zamišljene i pojednostavljene stupnjeve
poistovjećivanja, po svoj prilici bismo dobili situaciju nalik na sljedeću: karnalna Valerija ima svoje draži, ali su one, iako koketira sa zabranjenim i iako je stanovnica crvene sobe, nepjesničke i skoro vulgarne.
Majka je poeziji puno bliža, ali ni ona nije jedno s njom. Nedostaje joj
i konačan korak prijestupa koji ne poduzima pristajući na ograničenja
vlastitog oca/patrijarhata. Konformizam, koji je u slučaju Valerije jak, a
u slučaju majke, iako protivan njezinoj volji, ipak prisutan, nije usklađen
s odabirom bavljenja riječju. Potpuni nekonformizam stvara izopćenost,
20 Isto, str. 13.
21 „Pjesničkom“ određenju Vraga je sklona i Pamela Chester. Smatra da Cixous „pretjerano
tumači“ (overinterpreting) kada povezuje crvenu sobu s maternicom. Ipak, ističe sličnost
između sobe i vanjskih ženskih genitalija zbog boja, satenastih materijala i gumba zašivenih
u jastuke. Međutim, kuriozitet je odsutnost bilo kakvih naznaka genitalnog na metalik tijelu
Vraga kakvim ga opisuje i kojeg čak atribuira usporedbom s (ženskim) tijelom lavice. O
njemu se stoga može govoriti kao o androginom, no Chester ga općenito smatra važnijim u
ulozi „figure za pristup pjesničkom jeziku“. P. Chester, „Engaging Sexual Demons in Marina Tsvetaeva’s ‘Devil’: The Body and the Genesis of the Woman Poet“, Slavic Review, god.
LIII., (1994.), br. 4., str. 1033.-1034.
prosinca 2014.
263
Adrijana Vidić
a u ovom „najkršćanskijem od svijetova“22 biti izopćen preduvjet je za
postati pjesnik.23
3.Matrilinearnost
Matrilinearnost kojom se ovaj rad bavi, odnosno uloga majke u priči o vlastitom postanku pjesnikinjom, najbolje je prikazana u naslovu
„Majka i glazba“, kako u njemu samome, tako i u sadržaju teksta. Marija
Cvetaeva bila je odlična pijanistica kojoj je vlastiti otac zabranio profesionalno bavljenje glazbom i „predložio“ brak s puno starijim udovcem.
Prema prikazu u tekstu, doživljava razočarenje rodivši kćer, štoviše, dvije kćeri umjesto sina. Uporno i neskriveno pokušava prenijeti vlastitu
vještinu, ali i ambiciju, što joj u slučaju mlađe kćeri uopće ne polazi za
rukom, dok je u slučaju odabira karijere prvorođene, posredno ili neposredno, odigrala ključnu ulogu. Brzo odustaje od podučavanja mlađe kćeri i u glazbenom se odgoju u potpunosti usredotočuje na stariju:
„Kada sam se umjesto željenog, unaprijed odlučenog, gotovo zapovjeđenog sina Aleksandra rodila svega tek ja, majka je, častoljubivo progutavši uzdah, rekla: ‘U najmanju ruku, bit će glazbenica’.“24 Međutim,
zbog preusrdnog pristupa samoostvarenju kroz drugog ili zbog sličnosti
između onog čemu je podučava s onim za što je predodređena, ne zamjećuje kćerin interes za riječi i fonetska sazvučja:
22 Stihovi iz „Poeme kraja“ (Poema konca, 1924.): „(...) V sem hristiannejšem iz mirov/ Poèty
– židy!//“ M. I. Cvetaeva, Izbrannye proizvedenija, Izdatel’stvo „Sovetskij pisatel’“, Leningrad, 1965., str. 471.
23 Valerijino moguće druženje s Vragom autorica odbija ovako, usput je okarakteriziravši u
najmanju ruku nedefiniranom: „A nije li Vrag dolazio i samoj Valeriji? Ona nije znala da
on dolazi meni pa sam isto i ja mogla ne znati da on ide njoj. (Beskrvno, crnomanjasto lice,
ogromne lukavo-draguljaste oči u vijencu najcrnjih trepavica, malena, tamna, stisnuta usta,
oštar nos izbočen prema bradi – ni narodnosti niti uzrasta na tom licu nije bilo. Ni ljepote
niti ružnoće. Bilo je to lice – vještice.) Pa ipak – ne. Ne, jer je ona poslije Jekaterinskog instituta pohađala Ženske tečajeve Gerje u Merzljakovskoj uličici, zatim socijaldemokratsku
partiju, zatim je bila učiteljica u Kozlovskoj gimnaziji, zatim je pohađala baletnu školu i,
općenito, cijeli je život ispohađala. Prva je odlika njegovih ljubimaca – potpuna izopćenost,
od rođenja i odsvakuda – isključenost.“ M. Cvetajeva, n. dj., str. 13.
24M. Cvetajeva, n. dj., str. 97.
264
HUM IX (2014.) 11-12
MAJKA – GLAZBA – POEZIJA: O MATRILINEARNOSTI U AUTOBIOGRAFSKOJ PROZI MARINE CVETAEVE
Ali to je bilo pismeno, pisarsko, spisateljsko oduševljenje. Glazbenog
oduševljenja – vrijeme je da to kažem – nije bilo. Krivica, ili točnije, povod, bila je pretjerana usrdnost moje majke koja od mene nije tražila ono
što je unutar moje moći i sposobnosti nego iznad svake mjere i uzrasta
pravog urođenog poziva. Od mene je tražila – sebe! Od mene, već pisca
– mene koja nikada nisam bila glazbenica.25
Odnos glazbe i pjesništva, odnosno „Muzike“ i „Lirike“, ovdje nije
najjasnije razgraničen. Prethodnim psihoanalitičkim čitanjem zaključeno je da autorica dva pojma mjestimice izjednačava, dok ih u drugim
primjerima suprotstavlja,26 a naknadno se čini da u najdužim i najrazrađenijim dijelovima teksta ipak prevladava načelo prema kojem se Lirika
nadovezuje na Muziku, odnosno koji daje pretpostaviti da majci pripadaju temelji buduće pjesnikinje. Unatoč spomenutom kolebanju, postaje jasno da majku ne izbacuje iz domene lirike i lirskog te da se upravo
prema tom načelu s njom identificira. Tipično, ali svakako i vrlo efektno
pretjerujući, sve lirsko u obitelji pripisuje istom izvoru: „(...) bio je jedan
fatalan bal i ples u životu njezine majke od kojeg je sve i krenulo: i njezina glazba, i moji stihovi, cijela naša lirska neprolazna nesreća (kurziv
moj, A. V.). No ona to nije saznala nikada.“27 Lirsko se postavlja na žensku liniju: počinje od majčine majke, kreće preko majke do Cvetaeve
same, koja nema izbora jednako kao što nije imala ni njezina majka.
Majka nas je natopila glazbom. (Iz te Muzike koja je postala Lirika [kurziv moj, A. V.] nikada nismo isplivale – na dnevno svjetlo!) Majka nas je
preplavila kao poplava. Njezina djeca, kao one barake siromaha na obali
svih velikih rijeka, od rođenja su bila osuđena na propast. Majka nas je
natopila svom gorčinom svog neostvarenog poziva, svog neostvarenog
života, natopila nas glazbom kao krvlju, krvlju drugog rođenja. Mogu
reći kako sam se rodila ne ins Leben nego in die Musik hinein. Sve najbolje što se moglo slušati slušala sam od rođenja (uključujući i budućnost!).
(…) Rođeni bi glazbenik prebolio. No ja se nisam rodila za glazbenika.28
25 Isto, str. 109.
26 A. Vidić – Z. Matek Šmit, „Odnos ‘majka-kći’ u obiteljskoj kronici Marine Cvetajeve“,
Književna smotra, god. CXLVIII., (2008.), br. 2., str. 95.
27M. Cvetajeva, n. dj., str. 100.
28 Isto, str. 112.
prosinca 2014.
265
Adrijana Vidić
Majka nas je pojila iz otvorene žile Lirike kao što smo i mi poslije, nepoštedno otvorivši svoju, pokušavali pojiti našu djecu krvlju vlastite čežnje.
Njihova sreća – da nije uspjelo, naša – da je uspjelo!29
Treba primijetiti da uporaba množine u gornjim primjerima pretpostavlja i mlađu sestru kao najvjerojatnijeg recipijenta „neprolazne lirske
nesreće“. Iako nigdje u tekstu eksplicitno ne naglašava tko bi još skupa s
njom činio „mi“ i iako su se u kući svi osim oca, potpuno lišenog ikakva
slična zanimanja, bavili glazbom, zbog polarizacije doma na prvi i drugi
brak čini se da govori o rođenoj djeci Marije Aleksandrovne, odnosno
o sebi i mlađoj Asji. Ova pretpostavka u raskoraku je s Asjinim dječjim
likom kakav je jedino prisutan u ovoj prozi i kod kojeg nema analogne predodređenosti, iako dopušta mogućnost da misli na odraslu Asju
– spisateljicu.
U slučajevima kad su majčin i kćerinski odabir suprotstavljeni, odnosno kada naglašava majčinu neosjetljivost na činjenicu da ima kćer pjesnikinju a ne glazbenicu, ipak pokazuje veliko razumijevanje za majčine
postupke svjesna veze između glazbe i pjesništva: „Jadna majka, kako
sam je žalostila i kako nikada nije saznala da je sva moja ‘muzikalnost’ –
bila tek druga muzika!“30 Osim razumijevanja pokazuje i zahvalnost, jer
je majka, slučajno ili namjerno, glavni krivac za kćerinsku liriku: „I ako
taj svoj sluh nisam protratila, ne samo da ga nisam sama protratila nego
ni životu nisam dala da ga protrati i zaboravi (a kako sam se trudila!),
onda sam za to dužna majci. Kada bi majke češće govorile svojoj djeci
nerazumljive stvari, ta bi djeca kad odrastu ne samo bolje razumijevala
stvari nego odlučnije postupala.“31 Slične racionalizacije majčina ekscentrična odgoja nisu nepoznanica u ruskoj ženskoj autobiografskoj prozi,
kao što nije rijetkost da se ovaj spoj neobična, mjestimice okrutna odgoja i manjka kritike takvih metoda od strane kćeri pojavljuje u tekstovima
s izrazito izraženom matrilinearnošću, često proročanski atribuiranim
majkama i kćerima mitološki predodređenima za neki poziv.
29 Isto, str. 104.
30 Isto, str. 124.
31 Isto, str. 98.-99.
266
HUM IX (2014.) 11-12
MAJKA – GLAZBA – POEZIJA: O MATRILINEARNOSTI U AUTOBIOGRAFSKOJ PROZI MARINE CVETAEVE
Najbolji primjer svega navedenog s iznimkom proročanskog bila bi
Nadežda Durova sa svojim vojnim memoarima. U oba su slučaja sudbine majki negativan primjer za kćeri, one same opsjednute odgojem u
smjeru koji potomke ne zanima, ali su i ambivalentno motivirane. Kćeri
iz ovog ili onog razloga posjeduju dovoljno moći promišljanja ili narativne racionalizacije da bi ih u tekstualnoj obradi ipak pretvorile u manje ili više eksplicitno pozitivne primjere. Tvrdnja Savkine, prema kojoj
majka Durove svoju kći s jedne strane nasilno „domesticira“, a s druge
pokazuje vlastitu odvratnost prema „normalnoj ženskosti, uči je ženskim poslovima kao što osuđenog na smrt uče zatvorskom rasporedu“,32
može se proširiti i na majku Cvetaeve. Načelo djelovanja kod obje je
ambivalentan, pa utoliko i sličan, iako nikako isti. Majka Cvetaevu opskrbljuje sredstvima iskoraka iz sudbine na koju je sama bila primorana,
pri čemu je riječ o istovrsnim sredstvima – glazbi kojom se sama bavila
i od koje je bila primorana odustati, od koje će odustati i kći poslije njezine smrti. Ovo odustajanje ipak nije potpuno, jer će „glazbeno“, koje joj
je majka usadila, preinačiti u svoju javnu vokaciju – spisateljsku. Metode
koje pri tom koristi stroge su i vrlo ambiciozne, ali kći na njih u tekstu
odgovara racionalizacijom.
Mom se sluhu majka radovala i nevoljko me hvalila zbog njega, odmah,
poslije svakog umaklog ‘bravo!’, hladno dodajući: ‘Ipak, ti nemaš ništa s
tim. Sluh je od boga.’ (...) To me je očuvalo i od samodivljenja i od samosumnje, od svakog samoljublja u umjetnost – jer sluh je od boga. (...) I
ako taj svoj sluh nisam protratila, ne samo da ga nisam sama protratila
nego ni životu nisam dala da ga protrati i zaboravi (a kako sam se trudila!), onda sam za to dužna majci.33
Racionalizacija intenzivnosti majčina odgoja poprima i proročanske
dimenzije: presadržajan odgoj refleks je dobre intuicije koja majci govori da neće imati vremena zbog prerane smrti. Slična racionalizacija
32I. Savkina, „Pišu sebja...“: Avtodokumental’nye ženskie teksty v russkoj literature pervoj poloviny XIX veka, Acta Electronica Universitatis Tamperensis, Tampere, 2001., str. 169.-170.
<http://tampub.uta.fi/bitstream/handle/10024/67429/951-44-5059-0.pdf?sequence=1> (22.
siječnja 2014.)
33M. Cvetajeva, n. dj., str. 98.
prosinca 2014.
267
Adrijana Vidić
majke proročice pojavljuje se kod nešto više od stoljeća starije autobiografkinje, Anne Labzine, čija majka u tekstu, nimalo nježno, razvija
psihofizičku izdržljivost kćeri, ispravno predosjećajući da će joj dobro
doći u životu.
O, kako se majka žurila s notama, sa slovima, s Undinama, s Jane Eyreama, s Crnim Antonima, s prezirom prema fizičkoj boli, sa sv. Jelenom, s
jednim protiv svih, s jednim – bez svih, kao da je znala da neće stići, da
svejedno neće sve stići, da svejedno neće ništa stići, i tako – i ovo bih, još
ovo, i još ovo, i još ovo… da je se ima po čemu pamtiti! Da odjednom nahrani – za cijeli život! Kako je od prve do posljednje minute davala – čak
davila! – ne davajući popustiti, stisnuti se (nama – smiriti se), ulijevala je
i zbijala odozgo – dojam na dojam i uspomenu na uspomenu kao u kovčeg u koji već ništa ne može stati (koji se, usput budi rečeno, pokazao bez
dna), slučajno ili namjerno? (...) I kakva sreća da sve to nije bila znanost
nego Lirika – ono čega je uvijek malo, dvostruko malo (…)34
Navedenim majci izravno priznaje zasluge za Liriku, odnosno za riječ, koja u ovom tekstu funkcionira tako da se Cvetaeva otkriva kao pisac i u ranoj dobi.35 Nekonvencionalno pogađanje značenja riječi prema
zvučanju, kakvo se pojavljuje u majčinoj igri u prozi „Vrag“, karakteristika je cjelokupne Cvetaevine proze, jer je njezina logika pjesnička i
iznimno metaforična.36 Koliko god nezgrapna sintagma „pjesnička slika“ bila, uporabi li se ovdje u morfološkom smislu, može se govoriti i o
obnaživanju pjesničke misli. Primjer ovog nalazimo već na prvoj stranici pripovijesti „Majka i glazba“. Njime se dodatno objašnjava odnos
između Muzike i Lirike, jer zorno prikazuje kakva se izravna pretvorba
događa kada majčino glazbeno sjeme pada na kćerinsko pjesničko tlo.
Na spomen stupnjeva skale „do“ i „re“ kreće izdašan niz asocijacija mahom književnog podrijetla, ali i sinestetičkog karaktera. Glazbenu terminologiju mlada Cvetaeva ne doživljava tehnički ili kao informaciju u
34 Isto, str. 103.-104.
35Usp. isto, str. 109.-112.
36 Riječ je o logici za koju će Barbara Heldt ustvrditi: „Simulirajući antilogiku, donosi sudove
čija logika tada postaje neizbježna.“ B. Heldt, Terrible Perfection: Women and Russian Literature, Indiana University Press, Bloomington, 1987., str. 98.
268
HUM IX (2014.) 11-12
MAJKA – GLAZBA – POEZIJA: O MATRILINEARNOSTI U AUTOBIOGRAFSKOJ PROZI MARINE CVETAEVE
osnovnom značenju, već kao podražaj asocijativnom nizu koji dolazi
izravno iz književnosti ili je svojstven pjesničkom spajanju predodžbi:
‘Do, Musja, do, a ovo je – re, do-re…‘ To do-re se u meni pretvorilo u
ogromnu, kao pola mene, knjigu – ‘kinjgu‘, kako sam govorila, u to doba
samo u njezine, ‘kinjgine‘ korice, no tako je silno i mučno iz te svjetloljubičastosti izbijalo zlato da su mi sve dosad u nekom određenom osamljenom undinskom mjestu u srcu žar i mučnina, kao da se ono turobno
zlato, rastopivši se, sleglo na samo dno srca i otuda, pri najmanjem dodiru, ustaje i zalijeva me cijelu sve do kraja očiju, ispaljujući – suze. To
je do-re (Doré), a re-mi je – Rémi, dječak Rémi iz Sans Famille, sretni
dječak kojega srditi dadiljin muž (estorpié s kao isturpijanom nogom:
pied) bogalj Père Barberin odmah pretvara u nesretnog, na samom početku ne davši palačinkama da postanu palačinke, a drugi dan prodavši
Rémija glazbeniku-skitnici Vitalisu, njemu i njegovim trima psima: Capi,
Zerbino i Dolce, i jednoj majmunici Joli-coeur, užasnoj pijanici koja je
poslije umrla od sušice Rémiju u njedrima. To je re-mi. A posebno su:
do – bijelo, prazno, do svega, re – modro, mi – žuto (možda i midi?),
fa – smeđe (možda majčina svečana haljina od tvrde svile, a re – modro
– rijeka?) – i tako dalje, i svaki taj ‘dalje‘ postoji, samo ne želim pretrpati
čitatelja koji ima svoje boje i svoje razloge za njih.37
Cvetaeva na više mjesta eksplicitno progovara o svojoj isprepletenoj
genealogiji, pri čemu majci pripisuje zasluge za poeziju. U odgovoru na
anketu koju joj je 1926. Pasternak poslao za Bibliografski rječnik pisaca
20. stoljeća i pri popunjavanju za koje se uopće ne trudi ni odgovoriti na svih šesnaest stavki niti odgovoriti na njih točno, navodi podatke
o roditeljima u slobodnom tumačenju i na isti takav način obrazlaže:
„Prevladavajući utjecaj je majčin (glazba, priroda, stihovi, Njemačka.
Strast prema židovstvu. Jedan protiv svih. Heroica.) Skriveniji je, no
stoga ne i slabiji utjecaj oca. (Strast prema radu. Odsutnost karijerizma. Jednostavnost. Otuđenost.)“38 Način na koji opisuje osobine koje je
preuzela od roditelja u ovom upitniku u potpunosti odgovara njihovoj
karakterizaciji u njezinoj autobiografskoj prozi. Očeva izgradnja muzeja
do najsitnijih detalja i s nevjerojatnim strpljenjem, njegova skromnost i
jednostavnost koje su se kretale do samozaborava te zamišljenost, koja
37M. Cvetajeva, n. dj., str. 97.-98.
38 Isto, str. 158.
prosinca 2014.
269
Adrijana Vidić
je za posljedicu imala otuđenost i odsutnost iz života obitelji i kada bi
bio fizički prisutan, predstavljaju načine na koje se otac kreće po svijetu
ove proze. Na drugom mjestu će svoje bavljenje glazbom proglasiti problematičnim upravo zbog miješanog naslijeđa:
Lako je bilo njoj (majci, A. V.), njoj koja je na klaviru mogla sve, njoj koja
se spuštala na klavijaturu kao labud na vodu, njoj koja je po mom sjećanju naučila svirati gitaru u tri lekcije i svirala na njoj koncertne stvari,
njoj koja je s notnog papira čitala isto kao i s knjižnog, lako je njoj bilo
‘voljeti glazbu’. U njoj su se dvije muzikalne krvi, očeva i majčina, slile
u jednu, njih dvije su je stvorile cijelu! I nije ni računala da mi je pred
vlastitu raspjevanu, lirsku, jednostihijsku – sama pretpostavila brakom
– drugu, filološku i očito kontinentalnu, s njezinom krvi – nestopivu – i
nestopljenu.39
Živa Benčić ističe tendenciju mehanizama pamćenja koji teže usklađivanju prošlosti i sadašnjosti pojedinca, pa, pozivajući se na psihološka
istraživanja M. Rossa i M. Conwaya, govori o svojstvu autobiografije
da često poprima oblik „proročanstva koje vodi samoispunjenju“ (self-fulfilling prophecy). „Naša trenutačna emocionalna stanja i uvjerenja
utječu, naime, na naša sjećanja mijenjajući ih u smjeru veće konzistentnosti između našeg prošloga i sadašnjega Ja.“40 Ovi mehanizmi vrijede i
za Cvetaevu. Krajnje teške životne prilike u emigraciji tridesetih godina
20. stoljeća kada je pisala ovu prozu, nedostatak vremena i prostora za
pisanje, osamljenosti i prije svega odsutnost čitateljstva, morali su se
odraziti i na prošlost kakvu izvlači iz sjećanja i zapisuje, odnosno „sudeći po Cvetajevoj, može se štoviše zaključiti da ‘prošlost po sebi’ ne
postoji, jer je ona uvijek modalitet sadašnjosti i jedino od sadašnjosti
dobiva značenje“.41 Navedeno se može proširiti i na ostale srodne tekstove Cvetaeve i spojiti s težnjom za vječnošću i besmrtnošću umrlih
i umirućih kao pokretačkim motivom pripovijedanja.42 Činjenicu da je
39 Isto, str. 112.
40Ž. Benčić, „A. S. Puškin u ‘sjećanjima’ Marine Cvetajeve (‘Moj Puškin’)“, u: Ž. Benčić, Lica
Mnemozine, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006., str. 158.
41Ž. Benčić, n. dj., str. 159.-160.
42 Početkom tridesetih do nje dolaze vijesti o smrtima ljudi o kojima je tih godina pisala. Maks
Vološin umire 1932., Andrej Belyj 1934., a između njih dvojice polubrat Andrej Cvetaev 1933.
270
HUM IX (2014.) 11-12
MAJKA – GLAZBA – POEZIJA: O MATRILINEARNOSTI U AUTOBIOGRAFSKOJ PROZI MARINE CVETAEVE
pisala potaknuta smrtima, ove tekstove, prema Olgi Raevsky-Hughes,
čini svojevrsnim epitafima. Pisanje je toliko subjektivno da zadobiva
oblik izravnog obraćanja umrlima dok za njih traži mjesto u vječnosti. Ili, prema Cvetaevinim riječima: „Onaj tko je bio treba biti uvijek,
a to je – zadaća pjesnika.“ Korištenja mita, za kojim poseže, svojevrsno
je dodavanje konzervansa vremenu, te tako stvara „neku vrstu vječne
sadašnjice“ kojom osigurava vječnost i za sebe.43 Ako Cvetaeva ovdje
iskorištava eshatološki potencijal autentičnoga pjesničkog iskustva djetinjstva da bi dala smisao zasigurno vrlo upitno smislenom trenutku u
kojem stvara ove tekstove, majčine riječi u tekstu „Majka i glazba“ postaju poslanje koje je nastankom ove obiteljske kronike ispunjeno.
‘Mama’, (bilo je to njezino posljednje ljeto, posljednji mjesec posljednjeg ljeta), ‘zašto kod tebe ‘Warum’ ispada potpuno drugačije?’ ‘Warum
– ‘Warum’?’, našalila se s jastuka majka. I umivajući osmijeh s lica: ‘Kada
odrasteš i osvrneš se i zapitaš se warum je sve ispalo tako – kako je ispalo, warum ništa nije ispalo, ne samo kod tebe nego ni kod drugih koje
si voljela, koje si svirala – ništa kod nikoga – tada ćeš uspjeti odsvirati
„Warum“. A zasad se – trudi’.44
Poseban status djetinjstva i izjednačavanje vjerodostojnosti njegova
uvida u stvari s odraslim nije isključiva osobitost Cvetaeve. Usmjerenost
na djetinjstvo u skladu je s trendom neoprimitivizma koji se u Rusiji
probio skupa s modernizmom početkom 20. stoljeća. Odlikuje ga povišeno zanimanje svih umjetnosti za bajke, dječju književnost, igre, dječju
percepciju općenito, ali osobito za dječju percepciju jezika.45 Moderan
pogled na djetinjstvo kao na razdoblje istinskog stvaralaštva bliskog
umjetničkom bilo je afirmirano i vrlo popularno u vrijeme oko 1910. godine kada Cvetaeva stupa na književnu scenu. Dok su Čehov, Dostojevski, Aksakov i Tolstoj o djetinjstvu rasuđivali sa stajališta odraslih ljudi,
godine. King ističe da je za smrt polubrata saznala u travnju iste godine kad je umro, a da
je već početkom rujna bila posve zaokupljena pisanjem proze. (J. M. King, „Notes“, u: M.
Tsvetaeva, A Captive Spirit: Selected Prose, Virago Press Limited, London, 1983., str. 461.)
43 Usp. K. Grelz, n. dj., str. 17.
44M. Cvetajeva, n. dj., str. 128.
45 Usp. K. Grelz, n. dj., str. 26.
prosinca 2014.
271
Adrijana Vidić
generacija koja je stasala usporedno s Cvetaevom pristupala je djetinjstvu iznutra i bila usredotočena na najranija sjećanja i svijest.46
Ako se bit poezije krije u sferi duhovnoga i duševnoga, tada se jezik ne
može ispriječiti između genijalnog pjesnika i djeteta, pogotovu djeteta
koje je i samo osuđeno da postane pjesnikom. Takvo dijete dolazi na
svijet ‘s gotovom dušom’, tj. s osjećajima i znanjem koji su mu dani od samog početka, dakle – prije svakog iskustva i jezika. (…) Čvrsto vjerujući
u posvemašnju autonomiju individualnoga duševnog života u odnosu
na jezik, Cvetajeva zapravo ističe da ono što je znala i osjećala kao dijete,
osjeća i zna i kao odrasla osoba, s tom nebitnom razlikom koja se sastoji
u umijeću govorenja.47
O kontinuitetu unutarnjeg iskustva autorice govori i Barbara Heldt
kada tvrdi da „osjećaj autoričinog jastva dolazi izravno kroz stil; ne postoji koherentno izlaganje životnog svjetonazora u njegovu razvitku kao
u ostalim nemodernističkim autobiografijama. Umjesto toga, prošlost
prosuđuje jastvo koje je već formirano i to jedinstveno pronicljivim tonom glasa. Sam tekst postaje jedina istina.“48 Skoro jednaku misao ponavlja Kolchevska za tekst „Kuća kod Starog Pimena“ (Dom u Starogo
Pimena, 1933.) primjećujući da u usporedbi s tradicionalnom autobiografijom ovdje nema dojma autorskog razvoja, a priču o Ilovajskim prenosi „zrela odrasla osoba čija interpretacija, da citiram Elizabeth Bruss,
‘odijeva prošlost i jastvo koherentnošću i značenjem koji možda nisu bili
očiti prije čina pisanja’. “49
Zaključeno je već da se Cvetaeva u obiteljskoj kronici svim raspoloživim sredstvima stavlja u odnos sa svijetom koji preobražava za vlastite
potrebe, usput ga i mitologizirajući. Donekle mitologiziran, no i dalje
autobiografski, kako je ovdje rekonstruiran, polariziran je između dvije
sile koje u ovom slučaju ne predstavljaju „Dobro“ i „Zlo“, ali je odabir
među njima jednako presudan. Odabirom strane izopćenih i osamljenih
46Usp. isto, str. 28.
47Ž. Benčić, n. dj., str. 132.
48B. Heldt, n. dj., str. 98.
49N. Kolchevska, „Mothers and Daughters: Varations on Family Themes in Tsvetaeva’s ‘The
House at Old Pimen’“, u: P. Chester, S. Forrester, Engendering Slavic Literatures, Indiana
University Press, Bloomington, 1996., str. 137.
272
HUM IX (2014.) 11-12
MAJKA – GLAZBA – POEZIJA: O MATRILINEARNOSTI U AUTOBIOGRAFSKOJ PROZI MARINE CVETAEVE
kakvu u tom svijetu stvara, opredjeljuje se za poeziju i to u najranijoj
dobi. Koherentnost između djetinjeg i odraslog odnosa prema riječi
stvara dojam predodređenosti, a majka, mjestimice djelujući ambivalentno, postaje posrednik u njezinu otkrivanju i aktivaciji.50 Razmišljanja, ali i naknadne konstrukcije o majci i glazbi, no prvenstveno o sebi i
poeziji, Cvetaeva završava riječima koje ističu važnost i naglašavaju probleme matrilinearnosti ovoga autobiografskog univerzuma: „No, bilo je
i nešto drugo: zadano, neusporedivo s glazbom, ono što ju je vraćalo na
njezino pravo mjesto u meni: mjesto opće muzikalnosti i ‘natprosječnih’
(kako je to malo!) sposobnosti. Postoje snage koje čak ni u takvom djetetu ne može savladati čak niti takva majka.“51
Izvori i literatura
− Benčić, Ž., „A. S. Puškin u ‘sjećanjima’ Marine Cvetajeve (‘Moj
Puškin’)“, u: Benčić, Ž., Lica Mnemozine, Naklada Ljevak, Zagreb,
2006., str. 121.-160.
−Chester, P., „Engaging Sexual Demons in Marina Tsvetaeva’s
‘Devil’: The Body and the Genesis of the Woman Poet“, Slavic Review, god. LIII., (1994.), br. 4., str. 1025.-1045,
− Cvetaeva, M. I., Izbrannye proizvedenija, Izdatel’stvo „Sovetskij
pisatel’“, Leningrad, 1965.
50 U sljedećem će citatu pojasniti djetinjstvo kao već uočeno razdoblje kada je sve znala, ali
nije posjedovala riječ. „Takva je bit čistih lirika, priroda čiste lirike. A ako nam se neki put
učini da se razvijaju, mijenjaju, ne razvijaju se i mijenjaju oni već njihov rječnik i njihov
jezični arsenal.
Rijetko su kome od čistih lirika odmah dane one riječi – njegove riječi! Često iz bespomoćnosti započinju od tuđih riječi, ne vlastitih, već općih (osim toga, upravo tada se i sviđaju
većini koja u njima prepoznaje vlastitu bezličnost!). I kada drugi put počnu govoriti vlastitim jezikom, čini nam se da su se promijenili i odrasli. Ali nisu odrasli oni, već je odraslo
i do njih doraslo njihovo jezično ‘ja’. Pa ni najveći se glazbenik ne može izraziti na dječjoj
klavijaturi.
Postoje djeca koja se rađaju sa spremnom dušom. Nema djeteta koje bi se rodilo sa spremnom riječju. (Bilo je samo jedno – Mozart.) Čisti se liričari doslovno uče govoriti, jer
je pjesnički jezik fizika njihova stvaralaštva, tijelo njihove duše, a svako je tijelo podložno
razvitku. I liriku je najteže od svega upravo pronaći svoju riječ, uopće ne svoj osjećaj, jer ga
ima od rođenja“ M. Cvetaeva, n. dj., str. 385.-386.
51M. Cvetajeva, n. dj., str. 129.
prosinca 2014.
273
Adrijana Vidić
− Cvetaeva, M., Sočinenija. V 2 t. T. 2. Proza, Narodnaja asveta,
Minsk, 1988.
− Cvetajeva, M., Ono što je bilo, Naklada Breza, Zagreb, 2005.
− Feiler, L., Marina Tsvetaeva: The Double Beat of Heaven and
Hell, Duke University Press, Durham, 1994.
− Feinstein, E., Marina Tsvetayeva, Penguin Books, London, 1989.
−Grelz, K., Beyond the Noise of Time: Readings of Marina
Tsvetaeva’s Memories of Childhood, Almqvist & Wiksell International, Stockholm, 2004.
− Heldt, B., Terrible Perfection: Women and Russian Literature, Indiana University Press, Bloomington, 1987.
− King, J. M., „Notes“, u: Tsvetaeva, M., A Captive Spirit: Selected
Prose, Virago Press Limited, London, 1983., str. 405.-514.
−Kolchevska, N., „Mothers and Daughters: Varations on Family
Themes in Tsvetaeva’s ‘The House at Old Pimen’“, u: Chester, P.,
Forrester, S., Engendering Slavic Literatures, Indiana University
Press, Bloomington, 1996., str. 135.-157.
−Losskaja, V., Marina Cvetaeva v žizni. Neizdannye vospominanija sovremennikov, Kul’tura i tradicii, Moskva, 1992.
− Naydan, M. M., „Tsvetaeva, Marina Ivanovna“, u: Ledkovsky,
M., Rosenthal, C., Zirin, M. (ur.), Dictionary of Russian Women
Writers, Greenwood Press, Connecticut, 1994., str. 664.-667.
−Saakjanc, A., „Proza Mariny Cvetaevoj“, u: Cvetaeva, M., Sočinenija. V 2 t. T. 2. Proza., Narodnaja asveta, Minsk, 1988., str.
415.-478.
−Savkina, I., „Pišu sebja...“: Avtodokumental’nye ženskie teksty v
russkoj literature pervoj poloviny XIX veka, Acta Electronica Universitatis Tamperensis, Tampere, 2001. http://tampub.uta.fi/bitstream/handle/10024/67429/951-44-5059-0.pdf?sequence=1 (22.
siječnja 2014.)
−Schweitzer, V., Tsvetaeva, The Noonday Press, New York, 1995.
274
HUM IX (2014.) 11-12
MAJKA – GLAZBA – POEZIJA: O MATRILINEARNOSTI U AUTOBIOGRAFSKOJ PROZI MARINE CVETAEVE
− Vidić, A., Matek Šmit, Z., „Odnos ‘majka-kći’ u obiteljskoj kronici Marine Cvetajeve“, Književna smotra, god. CXLVIII., (2008.),
br. 2., str. 93.-102.
prosinca 2014.
275
Adrijana Vidić
MOTHER – MUSIC – POETRY:
ABOUT MATRILINEALITY IN MARINA
TSVETAEVA’S AUTOBIOGRAPHICAL PROSE
Abstract
Marina Tsvetaeva, a distinguished poet of The Silver Age, has formed
her childhood autobiographical prose so that the central theme becomes
her own becoming a poet. This paper analyzes the role of the mother in
such an autobiographical structure and points to techniques used in establishing matrilineality linked to the aforementioned theme in the text
entitled “Mother and Music”. Additional emphasis is placed on issues of
referentiality and mythologization, closely connected to matrilineality
and genesis of the poet.
Key words: Marina Tsvetaeva, autobiographical prose, relationality, matrilineality
276
Zvjezdana Penava Brekalo
Osijek
UDK 378.048.4(497.5)(047.3)
331.548(497.5)
Izvorni znanstveni članak
Primljen 12. X. 2014.
[email protected]
OBRAZOVANJE ZA OSOBNI MARKETING
– KREATIVNI IZAZOV VISOKOŠKOLSKOGA
POSLOVNOG OBRAZOVANJA
Sažetak
Svrha ovog rada je promišljanje o obrazovnim sadržajima koji se nude
studentima kako bi ih se pripremilo za što bolje snalaženje na tržištu
rada završetkom studija. Zbog toga se navode rezultati istraživanja o
obrazovanju za osobni marketing posloprimatelja tijekom studija na javnom sveučilištu. Ispitivanje studenata u sustavu visokoškolskoga poslovnog obrazovanja donosi njihove stavove o predavanjima i radionicama o
osobnom marketingu posloprimatelja kojima bi se studente pripremilo
za učinkovitiju tranziciju s fakulteta na tržište rada. Rezultati istraživanja ukazuju na potrebu za obrazovnim sadržajima osobnog marketinga
tijekom studija. U radu se daje i nacrt za pojedine obrazovne sadržaje u
obliku jedinstvenih obrazovnih modula osobnog marketinga posloprimatelja.
Ključne riječi: obrazovni moduli, studenti, poslovno obrazovanje, osobni
marketing
277
Zvjezdana Penava Brekalo
Uvodna razmatranja
Sustav visokoškolskog obrazovanja, čije su sastavnice i ekonomski fakulteti, ispunjava tradicionalnu ulogu prenošenja specijalističkih oblika
znanja te omogućuje mladim ljudima izlazak na tržište rada s visokom
stručnom spremom. No kako se povećava mobilnost radne snage, a natjecanje za atraktivna radna mjesta postaje sve oštrije na tržištu rada,
ustanove visokog obrazovanja moraju prilagoditi svoju ulogu i studentima ponuditi nove oblike znanja i vještina koji će im donijeti konkurentsku prednost i pomoći u suočavanju sa složenim problemima današnjeg
tržišta rada i, šire gledano, života u današnjem društvu. Upravo ta znanja
i vještine odnose se ne samo na disciplinarna i specijalistička područja, nego obuhvaćaju osobne kompetencije koje se mogu primjenjivati u
vrlo različitim područjima djelovanja. Metodičko oblikovanje obrazovnih sadržaja osobnog marketinga posloprimatelja predstavlja kreativni
izazov visokoškolskoga poslovnog obrazovanja na javnim sveučilištima.
Prema izvješću Europske komisije „New Skills for New Jobs: Action
Now“ objavljenom u veljači 2010. godine1, većina poslova u budućnosti
zahtijevat će višu razinu obrazovanja te biti usmjerena na sektor uslužnih djelatnosti. Ovo Izvješće izrađeno je zbog: promicanja vještina koje
će biti potrebne za obavljanje poslova u budućnosti; poboljšanja podudarnosti između radnih vještina posloprimatelja i potreba tržišta rada
te zbog premošćivanja jaza između svijeta obrazovanja i svijeta rada. U
Izvješću se anticipiraju kretanja na tržištu rada te se predviđa kako će,
s jedne strane, udio poslova koji zahtijevaju visoku obrazovnu razinu
porasti za jednu trećinu dok će se, s druge strane, udio poslova za koje
je potrebna niska razina obrazovanja smanjiti za 15%. Poslovi za koje je
potrebna srednja razina obrazovanja i nadalje će se kretati oko 50%.
Zbog široke primjene informacijskih i komunikacijskih tehnologija doći će, s jedne strane, do smanjenja rutinskih i uredskih poslova, a
na drugoj strani dogodit će se ekspanzija novih tehnologija, primjerice
biotehnologije. Prema navedenom Izvješću novi poslovi pretpostavljat
će vrlo heterogena znanja i vještine, poput informacijsko-tehnoloških
1Usp. European Commission, New Skills for New Jobs: Action Now, http://ec.europa.eu,
(11. 9. 2014.)
278
HUM IX (2014.) 11-12
OBRAZOVANJE ZA OSOBNI MARKETING - KREATIVNI IZAZOV VISOKOŠKOLSKOGA POSLOVNOG OBRAZOVANJA
znanja, poduzetničkih znanja te vještina upravljanja projektima itd. Od
budućih posloprimatelja tražit će se kreativnost i inovativnost, interpersonalne vještine (timski rad), odgovornost, povjerenje i otvorenost
prema novim spoznajama, sposobnost brze prilagodbe promjenama,
uočavanje i prepoznavanje novih prilika.
Kelley i Bridges u svojoj studiji 2005. preporučuju uvođenje obrazovnih sadržaja u svezi s razvojem karijere i profesionalnih vještina tijekom
studija marketinga jer su njihova istraživanja pokazala kako studenti
marketinga ne posjeduju važne upravljačke vještine koje su nužne za
početak uspješne karijere u marketingu. Ova dva autora misle kako bi
katedre za marketing trebale uvesti podučavanje vještina u upravljanju
karijerom i profesionalnom napredovanju. Ovakve obrazovne sadržaje trebalo bi uvesti ili kao posebne obrazovne kolegije ili pak u sklopu postojećih kolegija na katedrama za marketing.2 Još 1994. profesor
Kitchen sa Sveučilišta u Keeleu, u Velikoj Britaniji, poziva se na istraživanja profesora Williama A. Cohena, uglednog člana AMA-e, koji je još
1983. predlagao model podučavanja studenata o osobnom marketingu
koji obuhvaća četiri komponente: analizu situacije na tržištu rada; razvoj strategije za izlazak na tržište rada; primjenu strategije zapošljavanja; prihvaćanje ponude poslodavatelja.3 Pri tome Kitchen ističe kako
su ključna pitanja osobnog marketinga: što posloprimatelj može učiniti
za poslodavčevu tvrtku i kakav stav posloprimatelj ima prema postavljenom cilju. Kitchen nadalje navodi kako je podučavanje marketinškog
miksa u osobnom marketingu daleko manji problem od podučavanja
ispravnog stava pri traženju posla. Podučavanje stava mora pokrivati tri
osnovna područja stava, a to su kognitivno (znanje), afektivno (emocije)
te bihevioralno područje (tendencije u ponašanju pri ostvarivanju zadanog cilja).
Maes i Farris razvijaju svoj koncept podučavanja osobnog marketinga na Sveučilištu Južne Alabame i na Sveučilištu Sjevernog Teksasa
2Usp. Craig A. Kelley, Claudia Bridges, „Introducing Professional and Careeer Development Skills in the Marketing Curriculum“, Journal of Marketing Education, god. XXVII.,
(2005.), br. 3., str. 212.-218.
3Usp. Philip J. Kitchen, „Self-marketing is easily taught, but hard to learn“, Marketing
News, Chicago, god. XXVIII., (1994.), br. 18., str. 4.-7.
prosinca 2014.
279
Zvjezdana Penava Brekalo
1998. Oni su proveli istraživanje među studentima ovih dvaju sveučilišta te razvili model obrazovanja za osobni marketing utemeljivši ga na
osam smjernica:
I. naglasiti studentima važnost oblikovanja osobnog marketinškog
plana tijekom studija;
II. pomoći studentima pri definiranju osobnog marketinškog
spleta;
III. podučiti studente stvaranju osobnog portfelja;
IV. istaknuti studentima utjecaj vanjskih čimbenika, odnosno kako
zakonski, politički, ekonomski, tehnološki, socijalni i kulturološki utjecaji iz okruženja mogu djelovati na izradu osobnog marketinškog plana;
V. pomoći studentima pri provođenju osobne SWOT-analize;
VI. podučiti studente korištenju povratnih informacija pri preoblikovanju svojega osobnog marketinškog plana;
VII.ukazati studentima na pravovremenost provođenja marketinškog istraživanja zbog oblikovanja učinkovitoga osobnog marketinškog plana;
VIII.poticati studente na kontinuirano preispitivanje i preoblikovanje osobnog marketinškog plana sukladno promjeni čimbenika
iz okruženja. Ova dvojica profesora naglašavaju i potrebu da se
u podučavanje studenata osobnom marketingu trebaju uključiti
ne samo predavači marketinga nego i ostali članovi fakultetskih
vijeća kako bi što učinkovitije djelovali na studente i njihovu svijest o nužnosti razvijanja i primjene znanja o marketingu i na
osobni razvoj.
Uvođenje programskih sadržaja koji bi tijekom studija poslovnog
obrazovanja omogućili učinkovitiju pripremu studenata za izlazak na
tržište rada te tako poboljšali njihovu zaposlenost i konkurentnost4
predstavlja kreativni izazov visokoškolskom poslovnom obrazovanju u
4Usp. Lucie Shuker, „It’ll look good on your personal statement: self-marketing amongst
university applicants in the United Kingdom“, British Journal of Sociology of Education, god.
XXXV., (2014.), br. 2., str. 224.-243.
280
HUM IX (2014.) 11-12
OBRAZOVANJE ZA OSOBNI MARKETING - KREATIVNI IZAZOV VISOKOŠKOLSKOGA POSLOVNOG OBRAZOVANJA
Republici Hrvatskoj. Provedeno istraživanje daje uvid u potrebe i stavove
studenata vezanih za učenje o osobnom marketingu u visokoškolskom
poslovnom obrazovanju na javnim sveučilištima.
2. Istraživačka metodologija
U ovom radu predstavlja se istraživanje stavova studenata, a provedeno je u 2011./2012. godini na odabranom uzorku od 379 studenata,
među studentima treće godine preddiplomskog studija i druge godine
diplomskog studija Odjela za ekonomiju i turizam „Dr. Mijo Mirković“
Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli i Ekonomskog fakulteta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku.
Godina studija
Treća godina
preddiplomskog
studija
Druga godina
98
41
postotak stupca
44.95%
25.47%
postotak reda
70.50%
29.50%
120
120
postotak stupca
55.05%
74.53%
postotak reda
50.00%
50.00%
218
161
Ustanova
Odjel za ekonomiju
i turizam „Dr. Mijo
Mirković“ u Puli
Ekonomski fakultet u
Osijeku
Ukupno
diplomskog
studija
Ukupno
139
240
379
Tablica br. 1. Razdioba ispitanika prema upisanom odjelu, odnosno fakultetu i upisanoj godini studija
Cilj ovog istraživanja među studentima jest ispitati stavove o potrebi
za osobnim marketingom te stavove o potrebama obrazovanja za osobni marketing. Hipoteza koja je postavljena glasi: U redovitih studenata
treće godine preddiplomskog studija i druge godine diplomskog studija
poslovnog obrazovanja na javnim sveučilištima uočava se potreba obrazovanja za osobni marketing zbog nedostatne pripremljenosti za prvi
prosinca 2014.
281
Zvjezdana Penava Brekalo
izlazak na tržište rada. Za potrebe istraživanja korištena je metoda ankete pomoću upitnika s Likertovom ljestvicom za vrjednovanje odgovora.
Stavovi anketiranih studenata mjereni su na Likertovoj skali koja se sastojala od 5 stupnjeva pri čemu je: 1 – uopće se ne slažem, 2 – ne slažem
se, 3 – ne znam, 4 – slažem se i 5 – potpuno se slažem. Anketni upitnik je
sadržavao pitanja koja se odnose na potrebu obrazovanja za osobni marketing na odjelu, odnosno fakultetu, a oblikovane su sljedeće varijable:
Varijabla V1: Tijekom studija bili su Vam ponuđeni sadržaji vezani za
marketing posloprimatelja.
Varijabla V2: Tijekom studija studente bi trebalo podučiti specifičnim vještinama posloprimatelja kako bi se što bolje pripremili za prvi
nastup na tržištu rada.
Varijabla V3: Tijekom studija treba steći saznanja o strategijama
posloprimatelja.
Varijabla V4: Studente bi tijekom studija trebalo upućivati na što
proaktivnije uspostavljanje kontakta s tvrtkama kao potencijalnim
poslodavateljima.
Varijabla V5: Studente treba sustavno tijekom studija pripremati za
prvi nastup na tržištu rada.
Varijabla V6: Tijekom studija studente bi trebalo podučiti pisanju
kvalitetnih zamolbi za posao i životopisa.
Varijabla V7: Tijekom studija studente bi trebalo podučiti o osobnoj
promociji i vrstama osobne promocije.
Varijabla V8: Odjel, odnosno fakultet bi trebao ponuditi predavanja/
radionice o marketingu posloprimatelja.
Varijabla V9: Odjel, odnosno fakultet bi trebao ponuditi radionice za
ovladavanje vještinama verbalne i neverbalne komunikacije.
Varijabla V10: Odjel, odnosno fakultet bi trebao ponuditi radionice
za simulaciju poslovnih razgovora pri traženju posla.
Varijabla V11: Obrazovanje za osobni marketing tijekom studija osposobilo bi studente za učinkovitiji prijelaz na tržište rada.
Varijabla V12: Odjel, odnosno fakultet bi trebao pridonijeti boljoj zaposlenosti studenata ne samo dajući akademska znanja, nego prenoseći
i posebna znanja i vještine kako bi studenti lakše prešli u poslovni svijet.
282
HUM IX (2014.) 11-12
OBRAZOVANJE ZA OSOBNI MARKETING - KREATIVNI IZAZOV VISOKOŠKOLSKOGA POSLOVNOG OBRAZOVANJA
U analizi podataka korištene su standardne statističke metode. Za
kvantitativne varijable u okviru istraživanja izračunati su osnovni pokazatelji deskriptivne statistike. Zbog karaktera postavljenih pitanja,
u analizi su primijenjeni neparametarski testovi (Mann-Whitneyjev
i Kruskal-Wallisov test). Statistički važnim smatrane su u istraživanju
razlike potvrđene na razini p<0.05. Radi podrške pri statističkoj obradi
podataka korišteni su programski paketi SPSS Statistics 17.0 i Statistica
8.0. Pri pripremi podataka i izradi većine grafičkih prikaza korištena je
aplikacija Microsoft Excel 2003.
3. Analiza rezultata istraživanja
Statistički pokazatelj
Varijabla
Aritmetička
sredina
Medijan
Mod
Standardna
devijacija
Koeficijent
varijacije
V1
2.61
3.00
3.00
1.16
44.66
V2
4.69
5.00
5.00
0.56
11.98
V3
4.02
4.00
4.00
0.81
20.22
V4
4.40
5.00
5.00
0.74
16.82
V5
4.53
5.00
5.00
0.63
13.91
V6
4.51
5.00
5.00
0.70
15.40
V7
4.36
4.00
5.00
0.69
15.71
V8
4.37
5.00
5.00
0.76
17.39
V9
4.52
5.00
5.00
0.69
15.22
V10
4.53
5.00
5.00
0.74
16.22
V11
4.35
4.00
5.00
0.75
17.31
V12
4.70
5.00
5.00
0.60
12.87
Tablica br. 2. Deskriptivni statistički pokazatelji izračunati za pitanja koja se odnose na potrebu obrazovanja na
odjelu, odnosno fakultetu
Najvećom prosječnom ocjenom ispitanici su ocijenili konstataciju
kako odjel, odnosno fakultet treba pridonijeti boljoj zaposlenosti studenata ne samo dajući akademska znanja, nego prenoseći i posebna znanja
i vještine kako bi studenti lakše prešli u poslovni svijet (V12). Iza toga
prosinca 2014.
283
Zvjezdana Penava Brekalo
slijedi ocjena mišljenja da bi se tijekom studija studente trebalo podučiti
specifičnim vještinama posloprimatelja kako bi se što bolje pripremili za
prvi nastup na tržištu rada (V2). S izuzetkom jedne varijable, studenti
su pitanja iz ove skupine vrjednovali prosječnom ocjenom većom od
4. Najmanjom prosječnom ocjenom ocijenjeni su tijekom studija ponuđeni sadržaji vezani uz marketing posloprimatelja (V1). Samo za tu
varijablu su medijan i mod imali vrijednost 3. I u slučaju pitanja koja se
odnose na potrebu obrazovanja na odjelu, odnosno fakultetu, izračunati
koeficijenti varijacije većinom ukazuju na stupanj varijabilnosti podataka koji se ne može smatrati malim.
Ustanova
Varijabla
Odjel za ekonomiju
i turizam „Dr. Mijo
Mirković“ u Puli
Ekonomski fakultet u
Osijeku
MannWhitneyjev
test
Aritmetička
sredina
Medijan
Aritmetička
sredina
Medijan
Z
P
V1
2.45
2.00
2.70
3.00
-2.169
0.030
V2
4.69
5.00
4.69
5.00
-0.083
0.934
V3
4.02
4.00
4.02
4.00
-0.090
0.929
V4
4.47
5.00
4.36
4.00
-1.819
0.069
V5
4.55
5.00
4.52
5.00
-0.121
0.904
V6
4.55
5.00
4.49
5.00
-1.174
0.240
V7
4.28
4.00
4.41
4.50
-1.796
0.072
V8
4.29
4.00
4.41
5.00
-1.560
0.119
V9
4.50
5.00
4.53
5.00
-0.389
0.697
V10
4.45
5.00
4.58
5.00
-1.999
0.046
V11
4.38
5.00
4.34
4.00
-1.005
0.315
V12
4.60
5.00
4.75
5.00
-2.365
0.018
Tablica br. 3. Stavovi studenata Odjela za ekonomiju i turizam „Dr. Mijo Mirković“ u Puli i Ekonomskog fakulteta u
Osijeku o pitanjima koja se odnose na potrebu obrazovanja na odjelu, odnosno fakultetu (deskriptivni statistički
pokazatelji i rezultati Mann-Whitneyjeva testa)
284
HUM IX (2014.) 11-12
OBRAZOVANJE ZA OSOBNI MARKETING - KREATIVNI IZAZOV VISOKOŠKOLSKOGA POSLOVNOG OBRAZOVANJA
Rezultati Mann-Whitneyjeva testa pokazuju da su statistički bitne
sljedeće razlike u stavovima studenata Odjela za ekonomiju i turizam
„Dr. Mijo Mirković“ u Puli i Ekonomskog fakulteta u Osijeku: ocjena
ponuđenih sadržaja tijekom studija koji su vezani uz marketing posloprimatelja (V1), ocjena mišljenja da bi odjel, odnosno fakultet trebao
ponuditi radionice za simulaciju poslovnih razgovora pri traženju posla
(V10) i ocjena mišljenja da bi odjel, odnosno fakultet trebao pridonijeti
boljoj zaposlenosti studenata ne samo dajući akademska znanja, nego
prenoseći i posebna znanja i vještine kako bi studenti lakše prešli u poslovni svijet (V12). U svim su navedenim slučajevima veće vrijednosti
aritmetičkih sredina izračunate za studente Ekonomskog fakulteta u
Osijeku.
Godina studija
Treća godina
preddiplomskog
studija
Varijabla
Aritmetička
Medijan
sredina
Druga godina
diplomskog studija
MannWhitneyjev
test
Aritmetička
sredina
Medijan
Z
P
V1
2.67
3.00
2.53
2.00
-1.300
0.193
V2
4.65
5.00
4.75
5.00
-1.810
0.070
V3
3.97
4.00
4.09
4.00
-1.132
0.258
V4
4.28
4.00
4.56
5.00
-3.501
0.000
V5
4.51
5.00
4.56
5.00
-1.020
0.308
V6
4.50
5.00
4.53
5.00
-0.046
0.964
V7
4.32
4.00
4.42
5.00
-1.688
0.091
V8
4.31
4.00
4.45
5.00
-2.007
0.045
V9
4.45
5.00
4.61
5.00
-1.989
0.047
V10
4.45
5.00
4.65
5.00
-2.368
0.018
V11
4.32
4.00
4.40
5.00
-1.266
0.205
V12
4.64
5.00
4.78
5.00
-1.963
0.049
Tablica br. 4. Stavovi studenata treće godine preddiplomskog studija i druge godine diplomskog studija o pitanjima
koja se odnose na potrebu obrazovanja na odjelu, odnosno fakultetu (deskriptivni statistički pokazatelji i rezultati
Mann-Whitneyjeva testa)
prosinca 2014.
285
Zvjezdana Penava Brekalo
Prema rezultatima Mann-Whitneyjeva testa statistički su važne sljedeće razlike u stavovima studenata treće godine preddiplomskog studija
i druge godine diplomskog studija: ocjena stava da bi studente tijekom
studija trebalo upućivati na što proaktivnije uspostavljanje kontakta s
tvrtkama kao potencijalnim poslodavcima (V4), ocjena stava da bi odjel,
odnosno fakultet trebao ponuditi predavanja/radionice o marketingu
posloprimatelja (V8), ocjena stava da bi odjel, odnosno fakultet trebao
ponuditi radionice za ovladavanje vještinama verbalne i neverbalne komunikacije (V9), ocjena stava da bi odjel, odnosno fakultet trebao ponuditi radionice za simulaciju poslovnih razgovora pri traženju posla (V10)
i ocjena stava da bi odjel, odnosno fakultet trebao pridonijeti boljoj zaposlenosti studenata ne samo dajući akademska znanja, nego prenoseći
i posebna znanja i vještine kako bi studenti lakše prešli u poslovni svijet
(V12). U svim navedenim slučajevima veće vrijednosti aritmetičkih sredina izračunate su za studente druge godine diplomskog studija.
Iskustvo u traženju posla
Varijabla
Da
V1
Aritmetička
Medijan
sredina
2.57
3.00
MannWhitneyjev
test
Ne
Aritmetička
sredina
2.66
Medijan
Z
P
3.00
-0.883
0.377
V2
4.72
5.00
4.65
5.00
-1.269
0.204
V3
4.04
4.00
4.00
4.00
-0.731
0.465
V4
4.50
5.00
4.27
4.00
-3.273
0.001
V5
4.58
5.00
4.47
5.00
-1.562
0.118
V6
4.53
5.00
4.49
5.00
-0.183
0.855
V7
4.41
5.00
4.30
4.00
-1.896
0.058
V8
4.38
5.00
4.35
5.00
-0.144
0.886
V9
4.53
5.00
4.50
5.00
-0.375
0.708
V10
4.54
5.00
4.52
5.00
-0.043
0.965
V11
4.41
5.00
4.28
4.00
-1.318
0.187
V12
4.71
5.00
4.68
5.00
-0.569
0.569
Tablica br. 5. Stavovi studenata o pitanjima koja se odnose na potrebu obrazovanja na odjelu, odnosno fakultetu s
obzirom na iskustvo u traženju posla (deskriptivni statistički pokazatelji i rezultati Mann-Whitneyjeva testa)
286
HUM IX (2014.) 11-12
OBRAZOVANJE ZA OSOBNI MARKETING - KREATIVNI IZAZOV VISOKOŠKOLSKOGA POSLOVNOG OBRAZOVANJA
Prema rezultatima Mann-Whitneyjeva testa statistički je bitna jedino razlika u stavu studenata s iskustvom i bez iskustva da bi studente
tijekom studija trebalo upućivati na što proaktivnije uspostavljanje kontakta s tvrtkama kao potencijalnim poslodavcima (V4). Veća vrijednost
aritmetičke sredine i medijana izračunata je u tom slučaju za studente s
iskustvom u traženju posla.
Godina studija
Treća godina
preddiplomskog
studija
Varijabla
Druga godina
diplomskog studija
Aritmetička
Aritmetička
Medijan
sredina
Sredina
MannWhitneyjev
test
Medijan
Z
P
V1
2.55
3.00
2.20
2.00
-1.816
0.069
V2
4.63
5.00
4.83
5.00
-2.044
0.041
V3
3.89
4.00
4.34
4.00
-3.140
0.002
V4
4.36
5.00
4.73
5.00
-3.007
0.003
V5
4.45
4.00
4.80
5.00
-3.449
0.001
V6
4.48
5.00
4.73
5.00
-1.827
0.068
V7
4.22
4.00
4.41
5.00
-1.809
0.070
V8
4.19
4.00
4.54
5.00
-2.256
0.024
V9
4.39
5.00
4.76
5.00
-2.651
0.008
V10
4.36
5.00
4.68
5.00
-2.020
0.043
V11
4.31
5.00
4.56
5.00
-1.554
0.120
V12
4.51
5.00
4.83
5.00
-2.432
0.015
Tablica br. 6. Stavovi studenata treće godine preddiplomskog studija i druge godine diplomskog studija Odjela
za ekonomiju i turizam „Dr. Mijo Mirković“ u Puli o pitanjima koja se odnose na potrebu obrazovanja na odjelu,
odnosno fakultetu (deskriptivni statistički pokazatelji i rezultati Mann-Whitneyjeva testa)
Rezultati Mann-Whitneyjeva testa pokazuju da su statistički bitne
sljedeće razlike u stavovima studenata treće godine preddiplomskog
studija i druge godine diplomskog studija Odjela za ekonomiju i turizam
„Dr. Mijo Mirković“ u Puli: ocjena stava da bi tijekom studija studente
trebalo podučiti specifičnim vještinama posloprimatelja kako bi se što
prosinca 2014.
287
Zvjezdana Penava Brekalo
bolje pripremili za prvi nastup na tržištu rada (V2), ocjena stava da tijekom studija treba steći saznanja o strategijama posloprimatelja (V3),
ocjena stava da bi studente tijekom studija trebalo upućivati na što proaktivnije uspostavljanje kontakta s tvrtkama kao potencijalnim poslodavateljima (V4), ocjena stava da studente treba sustavno tijekom studija
pripremati za prvi nastup na tržištu rada (V5), ocjena stava da bi odjel,
odnosno fakultet trebao ponuditi predavanja/radionice o marketingu
posloprimatelja (V8), ocjena stava da bi odjel, odnosno fakultet trebao
ponuditi radionice za ovladavanje vještinama verbalne i neverbalne komunikacije (V9), ocjena stava da bi odjel, odnosno fakultet trebao ponuditi radionice za simulaciju poslovnih razgovora pri traženju posla (V10)
i ocjena stava da bi odjel, odnosno fakultet trebao pridonijeti boljoj zaposlenosti studenata ne samo dajući akademska znanja, nego prenoseći
i posebna znanja i vještine kako bi studenti lakše prešli u poslovni svijet
(V12). U svim navedenim slučajevima veća vrijednost aritmetičke sredine izračunata je za studente druge godine diplomskog studija.
Zaključna razmatranja
U sklopu istraživanja 96,83% ispitanih studenata izrazilo je svoje slaganje s tvrdnjom kako ih se tijekom studija treba podučiti specifičnim
vještinama posloprimatelja zbog što bolje pripreme za nastup na tržištu
rada (V2). Nadalje, ispitanici smatraju kako tijekom studija trebaju steći
saznanja o strategijama posloprimatelja (V3 – 78,10%), te ih upućivati na
što proaktivnije uspostavljanje kontakata s tvrtkama kao potencijalnim
poslodavcima (V4 – 90,50%) i sustavno ih tijekom studija pripremati
za prvi nastup na tržištu rada (V5 – 95,51%). Ovakva priprema odnosila
bi se prije svega na podučavanje o pisanju kvalitetnih zamolbi za posao i životopisa (V6 – 92,86%) te na podučavanje o osobnoj promociji i
vrstama osobne promocije (V7 – 90,77%). Pokazalo se da 46,70% studenata smatra kako im tijekom studija nisu bili ponuđeni sadržaji vezani
uz marketing posloprimatelja, a 30,08% ne zna odgovor na ovo pitanje (V1). Ispitani studenti su stava kako bi odjel/fakultet trebao ponuditi predavanja/radionice o marketingu posloprimatelja (V8 – 88,65%);
288
HUM IX (2014.) 11-12
OBRAZOVANJE ZA OSOBNI MARKETING - KREATIVNI IZAZOV VISOKOŠKOLSKOGA POSLOVNOG OBRAZOVANJA
radionice za ovladavanje vještinama verbalne i neverbalne komunikacije
(V9 – 91,56%) i radionice za simulaciju poslovnih razgovora pri traženju
posla (V10 – 90,87%). Nadalje 87,60% ispitanih studenata smatra kako
bi obrazovanje za osobni marketing tijekom studija osposobilo studente za učinkovitiji prijelaz na tržište rada (V11), a njih 94,72% su stava
kako bi odjel/fakultet trebao pridonijeti boljoj zaposlenosti studenata
prenoseći i posebna znanja i vještine kako bi studentima bio omogućen
lakši prijelaz u poslovni svijet (V12). Na osnovi navedenih podataka
može se zaključiti da stavovi studenata pokazuju njihovu potrebu za
obrazovanjem za osobni marketing na trećoj godini preddiplomskog
studija i u drugoj godini diplomskog studija poslovnog obrazovanja na
javnim sveučilištima, a uvođenjem takvih obrazovnih sadržaja studente bi se podučilo znanjima i vještinama tržišnog natjecanja radi lakše i
učinkovitije tranzicije s fakulteta na tržište rada poslije završetka studija.
Iz ovih rezultata istraživanja moguće je razviti nacrt programskih
sadržaja za module obrazovanja za osobni marketing u visokoškolskome
poslovnom obrazovanju. Cilj obrazovnog programa je stjecanje potrebnih znanja o osobnom marketingu, posebice o marketingu posloprimatelja, kako bi se studenti ispravno usredotočili i usmjerili na učinkovit
nastup na tržištu rada pri zapošljavanju.5 Program bi bio namijenjen
prvenstveno studentima treće godine preddiplomskog studija i druge
godine diplomskog studija u visokoškolskome poslovnom obrazovanju,
ali autorica smatra da se kreativni izazov oblikovanja nastavnog procesa
nalazi u tome što su sadržaji ovog programa primjenjivi i za studente ostalih studijskih godina. Program je podijeljen u deset obrazovnih
modula:
I. Kreiranje osobnog marketinškog plana
II. Oblikovanje osobnog portfelja
III. Istraživanje tržišta rada
5
Prijedlog programa obrazovanja za osobni marketing nastao je na osnovi istraživanja sličnih
programa koje provodi The National Association of Colleges and Employers (NACE) u Sjedinjenim Američkim Državama. To je Nacionalno udruženje koledža i poslodavatelja, koje od
1998. godine broji oko 2000 obrazovnih ustanova. Postoje i mnoge druge ustanove visokog
obrazovanja u SAD-u koje studentima nude usluge savjetovanja o upravljanju karijerom, a
koje ne pripadaju ovom udruženju (napomena autorice).
prosinca 2014.
289
Zvjezdana Penava Brekalo
IV. Provođenje osobne SWOT-analize
V. Oblikovanje osobnog marketinškog miksa
VI. Elementi poslovnog imagea
VII. Pisanje životopisa i zamolbe za posao
VIII.Samoprezentacija
IX. Pregovaračke vještine
X. Simulacija poslovnog razgovora
Navedeni programski sadržaji u obliku modula predstavljaju zasebne
i neovisne cjeline te se mogu kombinirati prema potrebama i mogućnostima pojedinih sveučilišnih sredina, odnosno ekonomskih fakulteta.
Jedna od mogućnosti primjene jest u obliku izbornog kolegija koji bi se
ponudio studentima na svim katedrama visokoškolskoga poslovnog obrazovanja, a druga mogućnost je u sklopu pojedinih kolegija na svakoj
katedri poslovnog obrazovanja kao dodatni programski sadržaj. Svaki
nositelj kolegija ima vlastitu slobodu kreacije i odabira didaktičkih metoda obrazovanja za osobni marketing, ovisno o sastavu studentske grupe kojoj predaje. Metodički oblici izvođenja programa prilagođavaju se
prvenstveno potrebama studenata te sadržajima modula, a obuhvaćali
bi minipredavanja, vježbe, radionice, samostalne zadatke, fokus-grupe
sa stručnjacima iz marketinga, ljudskih potencijala i jezičnim stručnjacima te individualne konzultacije.
Literatura
−Barilović, Zlatko, Leko-Šimić, Mirna, Štimac, Helena,
„Istraživanje kvalitete obrazovne usluge s područja projektnog
menadžmenta“, Ekonomski vjesnik, god. XXVI., (2013.), br. 2., str.
371.-381.
−Barilović, Zlatko, Leko-Šimić, Mirna, Štimac, Helena,
„Marketing Orientation of Educational Institutions in the Field of
Project Management“, Organization, technology and management
in construction: an international Journal, god. VI., (2014.), br. 1.,
str. 942.-948.
290
HUM IX (2014.) 11-12
OBRAZOVANJE ZA OSOBNI MARKETING - KREATIVNI IZAZOV VISOKOŠKOLSKOGA POSLOVNOG OBRAZOVANJA
−Domadenik, Polona, Drame, Marjana, Farčnik, Daša,
„Prelazak diplomanata poslovnih škola u Sloveniji iz obrazovanja
u zaposlenost“, Revija za socijalnu politiku, god. XVII., (2010.), br.
2., str. 299.-324.
− European Commission, „New Skills for New Jobs: Action Now“,
http://ec.europa.eu, (11. 9. 2014.)
− Fodge, M., „Governing through creer coaching: Negotiations of
self-marketing“, 2011., http://org.sagepub.com, (15. 9. 2014.)
− Kelley, Craig A., Bridges, Claudia, „Introducing Professional
and Careeer Development Skills in the Marketing Curriculum“,
Journal of Marketing Education, god. XXVII., (2005.), br. 3., str.
212.-218.
− Philip J. Kitchen, „Self-marketing is easily taught, but hard to
learn“, Marketing News, Chicago, god. XXVIII., (1994.), br. 18., str.
196.-207.
− Kotler, Philip, Keller, Kevin Lane, Martinović, Maja, Upravljanje marketingom, Mate d.o.o, Zagreb, 2014.
− Krbec, Denisa, „Konkurentnost i inovativnost: izazovi obrazovnoj politici za ‘društvo znanja’“, u: Bušelić, marija. i dr., Znanje i
konkurentnost, Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, Odjel za ekonomiju i turizam „Dr. Mijo Mirković“, Pula, 2007.
− Maes, Jeanne D., Farris II, Martin Theodore, „Teaching students to market a USD 5.3 million asset: themselves!“, Education +
Training, god. XL., (1999.), br. 9., str. 405.-410.
−Perić, Julia, „Academic service learning program in the function
of development of entrepreneurial behaviors of college students“,
u: Beyond the Economic Crisis: Lessons Learned and Challanges
Ahead, Mehić, Eldin (ur.), University of Sarajevo, Sarajevo, 2012.,
str. 380.-392.
−Pfeifer, Sanja, „Uloga studenata u formuliranju ishoda učenja“,
u: Ishodi učenja – Priručnik za sveučilišne nastavnike, Lončar
prosinca 2014.
291
Zvjezdana Penava Brekalo
Vicković, Sanja, Dolček Alduk, Zlata (ur.), Grafika d.o.o.,
Osijek, 2010.
− Potočnik, Dunja, „Izbor studija: motivacijska struktura upisa i
očekivani uspjeh u pronalaženju željenog posla“, Sociologija i prostor, god. XLVI., (2009.), br. 3.-4., str. 265.-284.
− Lucie Shuker, „It’ll look good on your personal statement: selfmarketing amongst university applicants in the United Kingdom“,
British Journal of Sociology of Education, god. XXXV., (2014.), br.
2., str. 224.-243.
−Štimac, Helena, Leko-Šimić, Mirna, „Competitiveness in
Higher Education: A Need for Marketing Orientation and Service
Quality“, Economics & Sociology, god. V., (2012.), br. 2., str. 23.-34.
− Taylor, Kimberly A., „Marketing Yourself in the Competitive
Job Market: An Innovative Course Preparing Undergraduates for
Marketing Careers“, Journal of Marketing Education, god. XXV.,
(2003.), br. 2., str. 97.-107.
292
HUM IX (2014.) 11-12
OBRAZOVANJE ZA OSOBNI MARKETING - KREATIVNI IZAZOV VISOKOŠKOLSKOGA POSLOVNOG OBRAZOVANJA
Zvjezdana Penava Brekalo
Education for personal marketing –
creative challenge of business higher
education
Abstract
Purpose of this paper is to explore educational contents offered to students in order to prepare them for better coping at the labor market upon
finishing their studies. Therefore we mention the results of research on
education for employees’ personal marketing during their studies at the
public university. Exploring of students in the business higher education system gives their attitudes about lectures and workshops about
employees’in order to prepare them for more efficient transition from
the faculty to the labor market. Research results point out the need for
educational contents of personal marketing during their studies. The paper gives a draft of certain educational contents in the form of unique
educational modules of employees’ personal marketing.
Key words: educational modules, students, business education, personal
marketing
prosinca 2014.
293
Damir Mišetić
Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru
UDK 811.131.1´584.2
Stručni članak
Primljen 2. III. 2014.
[email protected]
ŠTO MOŽEMO REĆI O BUDUĆNOSTI?
KRIZA FUTURA I. SAMO (?) U TALIJANSKOME
GOVORNOM JEZIKU
Sažetak
Premda se uporaba vremena u jednom jeziku može držati problemom
koji se rješava bacajući pogled na dotično poglavlje u gramatiku, za predavača stranog jezika obrađivanje spomenute teme može izazvati nedoumice jer su se zbog globalizacije, češćih kontakata s izvornim govornicima te trendova koji utječu na samu uporabu jezika promijenili ciljevi
učenja stranog jezika. Iako talijanski lingvisti rijetko govore o sve češćoj
uporabi prezenta umjesto futura I., ovaj se fenomen itekako može zamijetiti ne samo u razgovornom jeziku, nego sve češće i u pisanom jeziku.
Tada to postaje zanimljivo za lingvistiku.
Budući da je futur I. u talijanskome, kao i u ostalim zapadnoromanskim
jezicima nastao kao perifrastični oblik, kasnije kontrahiran, moglo bi
se postaviti pitanje nije li možda u jeku proces nestajanja tog futurskog
oblika, a nastajanja nečega novoga, jednoga novog (perifrastičnog?) futurskog oblika što ne bi bilo nikakvo iznenađenje.
Ključne riječi: kriza futura I., talijanizacija dijalekata, promjene u suvremenome jeziku
294
HUM IX (2014.) 11-12
Uvod
Možda se ovakav tip pitanja javlja uglavnom kod profesora talijanskoga jezika na osnovnoškolskoj ili srednjoškolskoj razini, pa time djelomično odlazimo na područje metodike nastave talijanskoga jezika,
napuštajući područje istraživanja talijanske i romanske lingvistike, no
ipak će se svi oni koji su predavali talijanski jezik, pa i na sveučilišnoj
razini, složiti da su morali odgovoriti na pitanja tipa „Zašto inzistirati na
uporabi futura ako ga i sami Talijani jedva rabe?“
Pitanje može zazvučati banalno, ali opet predavač talijanskoga jezika
bi ipak morao imati barem nekakav odgovor osim onoga: ispravno ili
neispravno je… Lingvistika se itekako može pozabaviti ovim fenomenom. Ignoriranjem problema taj problem sam po sebi ne će nestati.
I.
Nekada je motivacija za učenje talijanskog jezika bila posve drukčija.
Razlog učenja je bio odlazak na studij u Italiju ili bavljenje velikanima
talijanske književnosti od Duecenta pa nadalje, proučavanje života velikih renesansnih ili baroknih genija ili pak ozbiljno bavljenje glazbom.
Ovakva su pitanja na neki način bila strana. Uporaba je vremena bila
strogo propisana i uglavnom nije bilo nedoumica s time u vezi. Ako bi
se i pojavila, držala bi se sociolingvističkim pitanjima, dakle uporabom
standardnog jezika u određenom sociokulturnom kontekstu.
U današnjem su se vremenu otvorile nove mogućnosti brze komunikacije i čestih kontakata s vršnjacima iz drugih zemalja, među njima i
iz Italije, bilo e-poštom, facebookom ili pak zahvaljujući olakšanim putovanjima u Italiju, odnosno tijekom susreta na Jadranskoj obali. Svemu
tomu možemo pridodati i satelitsku televiziju i gledanje talijanskih programa, ponajprije zabavnog karaktera, također i promjene u karakteru
i običajima ljudi, svojevrsna amerikanizacija običaja, ali i komunikacije.
Ta skupina upoznaje, dakako, jedan specifičan jezik: uglavnom govorni talijanski koji je nerijetko podosta udaljen od Manzonijeva, Pascolijeva ili Ecova jezika. Jezik u kojemu se sve nastoji pojednostaviti, u
kojemu je leksik ograničen, a preskriptivna gramatika svojevrstan teret
prosinca 2014.
295
Damir Mišetić
koji se želi djelomično odbaciti kako bi komunikacija bila lakša, brža i
djelotvornija. To itekako djeluje i na samu nastavu talijanskoga jezika na
svim razinama. Odbacivanje gramatičko-prevodilačke metode na svim
razinama i svojevrsna alergičnost na pravila, sustavnost i bilo kakve naznake purističkog pristupa najbolje svjedoče o duhu vremena u kojemu
živimo.
U tome i takvome talijanskom jeziku moguće je zbilja govoriti o krizi
futura premda o tome talijanski lingvisti jedva govore dok se, primjerice, itekako priznaje da postoji kriza konjunktiva.1
K tome, talijanski je jezik kao i svaki drugi jezik bogat univerzum
podložan stalnim promjenama. To je živi organizam koji raste i razvija
se. Bilo bi iluzorno i reduktivno pokušati obraditi potpuno i konačno
sve njegove dijelove. Time bi bilo nijekanje onoga što jedan jezik čini
živim i fleksibilnim, prilagodljivim potrebama svakoga od nas.
Sve one koji uče ili žele učiti talijanski jezik valja upozoriti i na sve te
činjenice jer je talijanski jezik toliko živ i bogat, podvrgnut stalnim promjenama da je jedva moguće obuhvatiti svu raznolikost kao kod nekih
drugih jezika. Gramatika je katkad rigorozna – kao u primjeru slaganja
vremena ili uporabe konjunktiva, a katkad imamo mnoštvo različitih
mogućnosti, regionalnih osobitosti i tradicija – kao u uporabi perfekta
(passato prossimo) ili aorista (passato remoto) ili uporabi prijedloga a,
in, di.
II.
Dok će govornik hrvatskoga jezika već za blisku budućnost rabiti
oblike futura I.: „Večeras ćemo se susresti.“, govornik će talijanskog jezika ipak ostati u prezentu: „Ci incontriamo stasera.“ To će vrlo brzo primijetiti svatko tko se ozbiljnije pozabavio proučavanjem talijanskih glagolskih vremena. Međutim, to se ipak ne smije uzeti zdravo za gotovo.
Ponajprije se valja upitati: što o svemu tome kaže jezična norma? I
to uvijek mora biti polazna točka. U talijanskoj gramatici „Grammatica
1Usp. Marcello Sensini, La grammatica della lingua italiana (Guida alla conoscenza e
all’uso dell’italiano scritto e parlato), Mondadori Editore S.p.A., Milano, 1995., str. 158.
296
HUM IX (2014.) 11-12
ŠTO MOŽEMO REĆI O BUDUĆNOSTI?KRIZA FUTURA I. SAMO (?) U TALIJANSKOME GOVORNOM JEZIKU
italiana“ čiji su autori Salvatore Battaglia i Vincenzo Pernicone kaže se
jasno: „Il futuro semplice esprime uno stato che sarà o un’azione che
avverrà in un futuro prossimo o lontano: ‘Partirò fra dieci giorni’; ‘Mi
aspetterete invano?; ‘Qundo sarò grande, farò il medico’. “2
Također i u priručniku „Gli strumenti linguistici“ autora Marcella
Sensinija, jasno se kaže: „Il futuro semplice (io loderò) indica un fatto
che, nel momento in cui si parla o si scrive, deve ancora avvenire o giungere a compimento: Paolo partirà per le vacanze domani o dopo. Non
finirò il lavoro prima di sabato.“3
Isto tako i u talijanskoj gramatici „Grammatica italiana“ autora Maurizia Dardana i Pietra Trifonea kaže se: „Il futuro semplice indica un
fatto che deve ancora verificarsi o giungere a compimento: Arriverò domani, terminerò il lavoro entro una settimana.“4 Tek se u novijim radovima priznaje sve rjeđa uporaba futura.5
U suvremenome talijanskom jeziku nije potrebno dugo tražiti. Možemo ukucati na googleovu tražilicu: Discussione: La settimana prossima
andiamo al mare? <http://forum.meteo4.com/showthread.php?5861La-settimana-prossima-andiamo-al-mare> Današnjem govorniku talijanskog jezika često je dovoljna priložna oznaka vremena za budućnost i
oblici indikativa prezenta radi izricanja događanja u budućnosti za koje
će govornik hrvatskoga jezika najčešće dati prednost oblicima futura I.
Na određenim blogovima posvećenim talijanskome jeziku već se
otvoreno kaže:
2
Salvatore Battaglia, Vincenzo Pernicone, Grammatica italiana, Loescher editore,
Torino, 1971., str. 221.: „Futur prvi izriče stanje koje će biti ili radnju koja će se dogoditi u
bliskoj ili dalekoj budućnosti“. Navode se i primjeri „Krenut ću za deset dana“; „Uzalud ćete
me čekati“; „Kada budem velik, bit ću liječnik.“
3 M. Sensini, Gli strumenti linguistici-Per una didattica modulare della lingua italiana, Arnoldo Modadori Scuola, Milano, 2001. „Futur I. (hvalit ću) pokazuje činjenicu koja se, u
trenutku u kojem se govori ili piše, mora još dogoditi ili biti dovršena: Paolo će krenuti na
odmor sutra ili kasnije. Neću završiti posao prije subote.“
4 Maurizio Dardano, Pietro Trifone, La lingua italiana, Nicola Zanichelli S.p.A, Bologna, 1996., str. 244.: „Futur I. pokazuje činjenicu koja se još mora dogoditi ili biti dovršena:
stići ću sutra, završit ću posao za tjedan dana.
5Usp. Anna Giacalone Ramat, „Italiano di stranieri“, u: Alberto A. Sobrero (ur.), Introduzione all’italiano contemporaneo, Edizioni Laterza, Roma – Bari, 2011., str. 378.
prosinca 2014.
297
Damir Mišetić
Il FUTURO non è più molto usato nella lingua italiana: ormai si preferisce, se l’azione è sentita come emotivamente molto vicina, sostituirlo con
il presente indicativo. E’ più semplice e più comodo. Se, però, vogliamo
esprimere un DUBBIO, al presente o al passato, possiamo trovare un aiuto proprio nel futuro, semplice e composto. EsempioL
Dove è Carlo? Sarà in camera sua (forse è in camera sua).
Carlo non risponde al telefono. Sarà uscito (forse è uscito).6
Pozabavimo li se pak jezikom talijanskih renomiranih dnevnih listova, odmah ćemo vidjeti da se događanja u budućnosti vazda izriču futurom I. kako gramatika i zahtijeva. Uzmimo jedan članak iz uglednoga
talijanskog dnevnika „Corriere della Sera“:
Ascensore del Duomo necessario per i disabili e i visitatori di Expo. Il
progetto dell’architetto Paolo Caputo, che al termine dei Expo potrà essere smontato, che non impatta con il sottosuolo e che offre una visione
panoramica in salita e in discesa, è stato bocciato dalla Sovrintendenza.
Ma Caloia spiega che ‘verrà sottoposto alle autorità e alle istituzioni pubbliche perché serve una considerazione sulla sua fattibilità e utilità. Noi
vogliamo essere accoglienti e garantire sicurezza. Nostro obiettivo da
sempre non è fare cassa, ma servire la Cattedrale e la città’.7
Već u prvoj rečenici pojavljuje se treće lice jednine futura I. modalnog glagola potere. U drugoj rečenici zamjećujemo također treće lice
jednine futura I. glagola venire koji služi kao pomoćni glagol za tvorbu
pasiva u jednostavnim glagolskim vremenima.
I u vatikanskom dnevniku „L’Osservatore Romano“ je ista situacija.
U kraćem izvješću se pojavilo pet oblika futura I., i to pomoćnog glagola
6 „Uso e forme del futuro semplice <http://www.adgblog.it/2011/03/18/uso-e-forme-del-futuro/> (15. 1. 2013.): „Futur se većma ne porabi puno u talijanskom jeziku: sada ga se više
voli, ako se radnja osjeća kao emotivno veoma bliskom, zamijeniti prezentom indikativa. To
je jednostavnije i udobnije. Ako pak želimo izraziti SUMNJU, u sadašnjosti ili u budućnosti,
možemo pronaći pomoć upravo u futuru, I. i II. primjer:
Gdje je Karlo? – Bit će da je u svojoj sobi (možda je u svojoj sobi). Karlo se ne javlja na telefon. Bit će da je izišao (možda je izišao).“
7 „Ascensore del Duomo necessario per i disabili e i visitatori di Expo“, 15. 11. 2013. <http://
milano.corriere.it/milano/notizie/cronaca/13_novembre_15/ascensore-duomo-necessario-disabili-visitatori-expo-ed984a10-4dc9-11e3-a50b-09f> (10. 1. 2014.)
298
HUM IX (2014.) 11-12
ŠTO MOŽEMO REĆI O BUDUĆNOSTI?KRIZA FUTURA I. SAMO (?) U TALIJANSKOME GOVORNOM JEZIKU
essere, u ovom slučaju također u tvorbi futura I. pasiva. Dakle, o svojevrsnoj krizi futura tu ne može biti govora.
Restauri, scoperte e un nuovo museo nelle catacombe romane
di Priscilla
Foto di gruppo
per amici di catacomba
Il 19 novembre, nella basilica di San Silvestro, presso il complesso catacombale di Priscilla sulla via Salaria, saranno presentati i risultati del
restauro degli affreschi del cubicolo di Lazzaro; sarà inaugurato il Museo delle sculture; sarà mostrato il percorso ipogeo; e sarà presentato il
volume di Fabrizio Bisconti, Raffaella Giuliani e Barbara Mazzei Le catacombe di Priscilla. Il complesso, i restauri, il museo (Todi, Tau Editrice,
2013, pagine 126, euro 15). Per l’occasione, infine, sarà avviato il sito
Google Maps delle Catacombe di Priscilla.8
Na osnovi svega iznesenoga mogli smo primijetiti da preskriptivna
gramatika zahtijeva uporabu futura I. premda sve više jača tendencija
zamjene futura oblicima prezenta indikativa. Kadšto su promjene koje
se zamjećuju u govornom jeziku pravila koja će u budućnosti preuzeti
standardni jezik. Standardni je jezik, dakako, zatvoreniji za preuzimanje elemenata iz dijalekata, žargona i regionalnih govora jer zahvaljujući
svojem ugledu uglavnom služi kao riznica iz koje posuđuju idiomi čiji
je status niži, ali opet, mogućnost obrnutih utjecaja je itekako primjetna
u razvoju svakoga živog jezika. Premda je možda malo previše smjelo
upozoravati na ove možebitne posljedice procesa koje sada već možemo primijetiti u talijanskome standardnom jeziku, ipak nije nepoznata
pojava u modernome talijanskom jeziku (primjerice, u starijim gramatikama pronalazimo obligatornu uporabu nenaglašenih zamjenica egli i
ella, kasnije u jednoj međufazi egli i essa, a danas je uglavnom prevladala uporaba naglašenih osobnih zamjenica lui i lei umjesto egli i ella,
odnosno egli i essa).
8 „Restauri, scoperte e un nuovo museo nelle catacombe romane di Priscilla Foto di gruppo per amici di catacomba“, (16. 11. 2013.) <http://www.osservatoreromano.va/portal/
dt?JSPTabContainer.setSelected=JSPTabContainer%2FDetail&last=false=&path=/news/
cultura/2013/263q13-Restauri--scoperte-e-un-nuovo-museo-nelle-c.html&title=Foto di
gruppo per amici di catacomba&locale=it (10. 1. 2014.)
prosinca 2014.
299
Damir Mišetić
Zaključak
Kako će se stvari dalje razvijati u talijanskome, teško je predvidjeti.
Ostaje činjenica da se u govornom jeziku futur I. rijetko rabi. U francuskome, primjerice, za izricanje bliske budućnosti uz futur I. postoji
takozvani le futur proche. Također i u španjolskome postoji perifrastični
futurski oblik s prezentom glagola ir (ići) + infinitiv. I rumunjski poznaje pučke oblike futura uz futur I. Talijanski ne poznaje takva glagolska
vremena premda postoje oblici kao stare per…(inf.) i essere in procinto
di…(inf.) koji se ipak ne mogu usporediti s uporabom perifrastičnih futurskih oblika u drugim romanskim jezicima.
Jedna važna promjena koja se dogodila u posljednjih nekoliko desetljeća, a koja bi mogla biti ključnom za razumijevanje kao i daljnji razvoj
ove problematike, bila je takozvana talijanizacija dijalekata. Ako se još
na kraju Drugog svjetskog rata većina Talijana služila dijalektima, danas se pretpostavlja da se oko 90 % Talijana međusobno sporazumijeva
služeći se uglavnom zajedničkim standardnim jezikom.9 To će svakako
imati utjecaja i na strukture standardnog jezika, ali dakako i na uporabu
vremena: ne zaboravimo da se i današnji futur I. nije izravno razvio iz
latinskoga jezika – najvjerojatnije je zbog stapanja intervokalskog /b/ i
/v/ došlo do miješanja oblika futura s perfektnim oblicima (a i s oblicima
imperfekta), pa je tako, kao i u ostalim zapadnim romanskim jezicima,
perifrastični futurski oblik nastao od prezenta glagola habere (imati) i
infinitiva, a kasnije je kontrahiran.10 Stoga ne bi čudilo da se ova tendencija neuporabe futura nastavi, da se sadašnji futurski oblici sve rjeđe
rabe, a da se time otvori put nastanku novih perifrastičnih futurskih
oblika.
9Usp. Maurizio Dardano, Pietro Trifone, „L’italianizzazione dei dialetti“, La lingua italiana, Nicola Zanichelli S.p.A, Bologna, 1996., str. 2.
10 Stefano Lanuzza, Storia della lingua italiana, Tascabili Economici Newton, Roma,
1994., str. 18.
300
HUM IX (2014.) 11-12
ŠTO MOŽEMO REĆI O BUDUĆNOSTI?KRIZA FUTURA I. SAMO (?) U TALIJANSKOME GOVORNOM JEZIKU
Literatura
− „Ascensore del Duomo necessario per i disabili e i visitatori di
Expo“, 15. 11. 2013. <http://milano.corriere.it/milano/notizie/cronaca/13_novembre_15/ascensore-duomo-necessario-disabili-visitatori-expo-ed984a10-4dc9-11e3-a50b-09f> (10. 1. 2014.)
− Battaglia, Salvatore, Pernicone, Vincenzo, Grammatica
italiana, Loescher editore, Torino, 1971.
− Dardano, Maurizio, Trifone, Pietro, La lingua italiana, Nicola Zanichelli S.p.A, Bologna, 1996.
− Lanuzza, Stefano, Storia della lingua italiana, Tascabili Economici Newton, Roma, 1994.
− „Restauri, scoperte e un nuovo museo nelle catacombe romane
di Priscilla Foto di gruppo per amici di catacomba“, (16. 11. 2013.)
<http://www.osservatoreromano.va/portal/dt?JSPTabContainer.
setSelected=JSPTabContainer%2FDetail&last=false=&path=/
news/cultura/2013/263q13-Restauri--scoperte-e-un-nuovo-museo-nelle-c.html&title=Foto di gruppo per amici di
catacomba&locale=it (10. 1. 2014.)
− Sensini, Marcello, Gli strumenti linguistici: Per una didattica
modulare della lingua italiana, Arnoldo Modadori Scuola, Milano, 2001.
− Sensini, Marcello, La grammatica della lingua italiana: Guida
alla conoscenza e all’uso dell’italiano scritto e parlato, Mondadori
Editore S.p.A., Milano, 1995.
− Sobrero, A. (ur.), Introduzione all’italiano contemporaneo, Edizioni Laterza, Roma – Bari, 2011.
− „Uso e forme del futuro semplice <http://www.adgblog.
it/2011/03/18/uso-e-forme-del-futuro/> (15. 1. 2013.)
prosinca 2014.
301
Damir Mišetić
CHE COSA POSSIAMO DIRE SUL FUTURO?
LA CRISI DEL FUTURO SEMPLICE SOLO (!)
NELL’ITALIANO PARLATO
Riassunto
Benché l’uso dei tempi verbali di una lingua possa essere considerato un
problema che viene risolto leggendo i capitoli relativi della grammatica,
per l’insegnante di una lingua straniera possono crearsi dubbi nel trattare questo argomento perché a causa della globalizzazione, dei contatti
frequenti con i parlanti nativi e anche a causa dei trend che influiscono lo
stesso uso della lingua, sono cambiati anche i fini dello studio e dell’apprendimento di una lingua straniera. Anche se i linguisti italiani parlano
raramente dell’uso sempre più frequente del presente indicativo al posto
del futuro semplice, questo fenomeno può essere notato non solo nella
lingua parlata, ma anche sempre più spesso nella stessa lingua scritta.
In questo caso il fenomeno diventa interessante anche per la linguistica.
Poiché il futuro semplice si sviluppò in italiano, come anche nelle altre lingue romanze occidentali come una forma perifrastica e dopo le
due forme si sono fuse, si potrebbe porre la domanda se proprio adesso
il futuro semplice sta lentamente cadendo in disuso e si sta formando
qualcosa di nuovo, una nuova forma (perifrastica?) del futuro il che non
sarebbe una sorpresa particolare.
Le parole chiave: la crisi del futuro semplice, l’italianizazzione dei dialetti, cambiamenti nella lingua moderna
302
UDK 17:27-42
27-42
Stručni članak
Primljen 28. II. 2014.
Ante Bekavac ♦ Tomislav Puljić
Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu
– Franjevački samostan Uznesenja Marijina Široki Brijeg
[email protected] – [email protected]
EMOTIVIZAM U MORALNOJ FILOZOFIJI I
KRJEPOST KAO KRŠĆANSKI ODGOVOR
Sažetak
Današnje raprave u moralnoj filozofiji pokazuju da su nosivi pojmovi moralnog diskursa istrgnuti iz konteksta iz kojega su potekli. Tomu
svjedoče i razne koncepcije moralne filozofije, a ponajviše se pokazuje
potreba da se iznova krene u razumijevanje složene slike moralnih tradicija. Tako je A. MacIntyre u svojoj studiji Za vrlinom upravo pošao od
ove premise te pokazao kako su bolna i neobična iskrivljenja današnjih
koncepcija morala. On će u svojoj studiji započeti upravo od emotivističke teorije morala kako bi pokazao svu apsurdnost takve vrste moralnog diskursa. U ovom radu nastojali smo kroz prizmu A. MacIntyrea
pokazati tu složenu sliku i njezina iskrivljenja te ponovno uvesti govor o
krjepostima i njihovu značenju na tragu čega je i sam autor studije Za
vrlinom. Tu je svakako ključan odgovor kršćanske moralne filozofije na
ovakvu koncepciju morala koja je itekako prisutna u našoj suvremenoj
kulturi. Struktura čovjekova moralnog djelovanja ne može se utemeljiti
samo na emotivističkim iskazima koji pretendiraju apsolutnosti norme,
već ih valja podvrći radikalnoj kritici u suočenju oko krucijalnih pitanja
antropologije, filozofije, teologije.
Ključne riječi: emotivizam, moralnost, čovjek, vjera, razum, slododa,
krjepost
303
Ante Bekavac ♦ Tomislav Puljić
Uvod
Zasigurno smo svjedoci kako je naše vrijeme obilježeno različitim
moralno-etičkim stavovima koji svakodnevno utječu na naš život i naše
odnose. Teoretičari moralne filozofije emotivizma i subjektivizma svoje
rasprave nisu temeljili na moralno-etičkoj, objektivnoj istini koju razum
može spoznati, već su svoje stavove utemeljivali na osjećajima, tj. na rečeničnim iskazima koji su odraz subjektivizma. Tako kroz povijest možemo pratiti kako su se razvijale određene koncepcije moralne filozofije
i etike. One su imale određeni utjecaj na pojedina misaona strujanja u
moralnoj filozofiji i teoriji morala. Jedna od njih je i emotivistička moralna filozofija koja je imala određeni utjecaj na misaona strujanja iako
nije potpuno zaživjela na razini akademske discipline, ipak je unijela
popriličnu pomutnju u promišljanja moralne filozofije. Ta koncepcija
morala je neobično iskrivljena kako bi rekao Charles Taylor. Stoga ćemo
kroz tekstove Alasdaira MacIntyrea nastojati pobliže upoznati takvu
moralnu filozofiju, ali i njezinu kritiku i nedostatke, te vidjeti svu složenost ove moralno-filozofske rasprave. Zatim ćemo u kratkim crtama
naznačiti koji bi bio kršćanski odgovor na ovu koncepciju emotivizma.
Kršćanski odgovor polazi od datosti slobode kao konstitutivnog temelja
čovjeka koja se pokazuje kao odgovorna sloboda. Tamo gdje je sloboda,
moguće je i etičko djelovanje kao usmjerenost ka dobru i praksi dobra.
Stoga je neupitan govor o krjeposti na tragu stoljetne tradicije i učenja
Crkve, kao zaboravljeni okvir ispravnog djelovanja u društveno-kulturnom kontekstu čovjekove smještenosti kako u odnosu na druge tako i
u odnosu na pitanje svrhe i cilja života. Jer sloboda uvijek teži istini, a
istina vodi ispravno moralnom djelovanju.
1. Emotivizam u filozofiji morala kroz prizmu
A. MacIntyrea
Nesumnjivo je da se može primijetiti kako mi živimo u jednoj specifično emotivističkoj kulturi. Današnji čovjek je u svojem ponašanju vođen svojim željama. Tako zapravo uviđamo da su etička pitanja
304
HUM IX (2014.) 11-12
EMOTIVIZAM U MORALNOJ FILOZOFIJI I KRJEPOST KAO KRŠĆANSKI ODGOVOR
neodvojiva od svjetonazora.1 Emotivizam kao moralni stav zapravo je
više obuzet jezičnim iskazima, u kojima se iznose slaganje s određenim
normama ponašanja te ih se naziva dobrima, nego argumentima u kojima se zrcale moralni stavovi. U emotivističkoj percepciji nemoguće je
doći do sigurnoga i jasnoga moralnog stava, jer ne postoje nikakvi intersubjektivno primjenjivi instrumenti kako veli I. Koprek.2 U knjizi Za
vrlinom – studija o teoriji morala Alasdair MacIntyre svoje izlaganje o
teoriji morala započinje vrlo zanimljivim naslovom.3 Naime, pokušavajući na razini predodžbe zamisliti kako su prirodne znanosti pretrpjele
katastrofu, uslijed koje se pojavljuje grupa prosvijećenih ljudi koji sve što
imaju nakon te katastrofe jesu fragmenti pokušavaju sastaviti cjelovitu
sliku koja je bila prije katastrofe. Upravo ta fragmentiranost govori da je
znanje odvojeno od ikakva poznavanja teorijskog konteksta koji je davao značenje onima koji pokušavaju ponovno sastaviti jednu teoriju. Na
vrlo snažan način uvodi nas u jezik i teoriju morala. Tako zapravo kaže
da „tehnika analitičke filozofije je naime suštinski deskriptivna i upravo
opisuje jezik koji se upotrebljava.“4 Ono što nam MacIntyre želi reći i
hipoteza koju iznosi jest da je u stvarnom svijetu u kojemu živimo jezik
moralnosti u istom stanju poremećenosti kao i jezik prirodne znanosti
u imaginarnom svijetu koji je opisao u svojoj predodžbi.5 Ako je njegova
teza istinita, kako sam kaže, onda ono što posjedujemo jesu fragmenti
konceptualne sheme, dijelovi kojima sada nedostaju konteksti iz kojih
se izvodilo njihovo značenje. Te nastavlja vrlo oštrim zapažanjem: „Mi
uistinu posjedujemo utvare moralnosti, i dalje se koristimo mnogima
od ključnih izraza. No, izgubili smo – u velikoj većini slučajeva ako ne i
potpuno – razumijevanje, kako teorijsko tako praktično ili moralnost.“6
Naša sposobnost da se služimo moralnim jezikom, da upravljamo moralnim rasuđivanjem, definiramo transakcije s drugim moralnim kate1Usp. Ivan Koprek, Kao dio mene. Etika – prijateljstvo – krepost, Filozofska istraživanja,
Zagreb, 1995., str. 30.
2Usp. isto, str. 31.
3Usp. Alasdair Macintyre, Za vrlinom. Studija o teoriji morala, KruZak, Zagreb, 2002.,
str. 1.
4 Isto, str. 2.
5Usp. isto.
6 Isto.
prosinca 2014.
305
Ante Bekavac ♦ Tomislav Puljić
gorijama važna je za mišljenje o nama samima. U svijetu današnje dominantne analitičke filozofije ili fenomenološke, po MacIntyreu otkriva
se nemoć da se otkrije poremećaj moralne misli i ponašanja. Ono što se
dogodilo može se opisati kao svojevrsni poremećaj u kojem je i praksa
moralnosti također poremećena tako da nam izmiče sve ono važno što
je nužno za poznavanje i razumijevanje moralnosti. Taj poremećaj koji
se nataložio u dugim povijesnim slojevima kulture, uvelike je promjenio poimanje moralnosti. Povijest tako stoji pred čovjekom kao neka
vrsta otvorene zbilje, ali u kojoj se ne može prepoznati poremećaj koji
se dogodio u odnosu na jezik i praksu moralnosti. Upravo će interpretacija povijesti ideja7 biti ključna za otkrivanje razvoja morala. Današnje
discipline koje su ponaprije akademske također su pogođene ovim fenomenom. Stoga MacIntyre zaključuje kako je većina današnje akademske
filozofije udaljena od njihove filozofske perspektive.8 Tako on u svojoj
Uznemirujućoj sugestiji s početka knjige zaključuje sljedeće: „Uistinu je
u mojoj tezi sadržano da jezik i pojave moralnosti opstaju čak iako je
integralna supstancija moralnosti dijelom već fragmentirana, a onda i
djelomično razorena.“9
Iako je velikim dijelom današanje poimanje moralnosti uvelike fragmentirano, čini se važnim razumjeti da naš kulturni život, koncepcije
nas samih kao moralnih bića ili naši moralni svjetonazori još uvijek u
sebi odražavaju tragove prethodnih epoha. Pitanja koja su se postavljala
u odnosu na moralnost i nas danas zaokupljaju jednakom strašću. Pred
nama se otvara jedna nova moralna kultura koja itekako ima svoj utjecaj
danas više nego što smo to u stanju i zamisliti. Danas se radi o kuluturi
koja je individualistička i koja je u moralnom smislu emotivistička. Ta
kultura priznaje i poziva se na vlastitu autonomiju kad se radi o moralnim principima i praksi. To se može najbolje vidjeti ako pogledamo
neke supkulture današnjice kao što su ljubavni odnosi, osjećaji koji su
zapravo ključni u ljudskom djelovanju te se stoga posebno uzimaju u
obzir kad se radi o osobnoj sreći i rastu. Filozofija emotivizma vodi tome
7Vidi Arthur O. Lovejoy, The Great Chain of Being. A Study of the History of an Idea, Harvard University press, New Jersey, 2009.
8Usp. A. Macintyre, n. dj., str. 4.
9 Isto, str. 5.
306
HUM IX (2014.) 11-12
EMOTIVIZAM U MORALNOJ FILOZOFIJI I KRJEPOST KAO KRŠĆANSKI ODGOVOR
da čovjek sam postaje vlasnikom svoje priče, zamišljene konstrukcije
koju naziva istinom, a koja je daleko od objektivne stvarnosti. Vrsta moralnosti koja se stvara u filozofiji emotivizma jest vlastita konstrukcija,
neka vrsta kreativnog tumačenja sastavljenja od osjećaja koji su proturiječni, ali se jezičnom igrom mogu prikazati kao objektivni moralni iskazi na kojima počiva realno shvaćanje stvarnosti. To nadalje znači kako
je primjetio A. MacIntyre „da u moralnoj raspravi prividno postavljenje
načela funkcionira kao masla za izraze osobne preferencije.“10
2. MacIntyreovo poimanje i kritika emotivizma
Ono što nam zapravo posve upada u oči primjećuje MacIntyre jest
da najupadljivije svojstvo suvremenoga moralnog iskaza izražava neslaganje, a još upadljivije svojstvo jest njihova nedovršenost u raspravama
koje se vode.11 Kao da ne postoji racionalan stav, način koji bi u našoj
kulturi osigurao složan moralni stav. Taj svoj uvid MacIntyre potkrjepljuje s nekoliko primjera12 za koje primjećuje tri glavne karakteristike
tih neslaganja:
a) prva je ona koju naziva konceptualnom nesumjerljivošću suprotstavljenih argumenata
Upravo zato što ne postoji način da se odlučimo između nekih tvrdnji, čini se da rasprave o moralnim iskazima ostaju nedovršene. Svaki
argument je logički valjan i može se proširiti na bilo što, da bi dobio na
valjanosti.
b) impersonalne racionalne rasprave
One su predstavljene tako da onaj tko nešto zahtijeva ne daje moralno jasan stav, već je njegov stav utemeljen na logici emocija. Tu zapravo
postojanje impersonalnih kriterija postoji neovisno o preferencijama ili
stavovima jednog ili drugog sugovornika gdje se određeni stavovi kad se
10 Isto, str. 20.
11Usp. isto, str. 6.
12Usp. isto, str. 8.-11.
prosinca 2014.
307
Ante Bekavac ♦ Tomislav Puljić
izriču moralno – vrijednosno prekida se razgovor. To su zapravo sukobi
suprotstavljenih volja s nizom proizvoljnih izbora.
c) povezanost s prvim dvjema
To znači kako pojmovno nesumjerljive premise suprotstavljenih argumenata, rabljeni u raspravama imaju raznovrsna podrijetla. Različita
satkanost koja je nastala u onim tkanjima teorije i prakse od kojih su
sačinjene kulture, a čija uvjerenja filozofi i teoretičari artikuliraju samo
djelomično i samo selektivno.
Tako zapravo na vidjelo izlazi koliko su široki i raznovrsni moralni izvori koje smo naslijedili. MacIntyre uočava kako je retorika naše
kulture sklona samodopadnom govoru o moralnom pluralizmu iako je
i sama ideja pluralizma previše neprecizna. Sumnja se pojačava kad uočimo da su razni pojmovi koji određuju naš moralni diskurs prvobitno
podrijetlom u većim cjelinama teorije i prakse u kojima su imali ulogu
i funkciju unutar konteksta kojih su sada lišeni. Tako su pojmovi promijenili karakter unutar nekoliko stotina godina kada su rabljeni, sad
su promijenili svoje značenje.13 To znači da je jedan jezik reda prešao u
jedno stanje nereda kako primjećuje MacIntyre. Posljedica toga je da u
tim promjenama smatramo simultano i nedosljedno moralnu raspravu
vježbom svojih racionalnih sposobnosti te pukim izražajnim tvrdnjama. Filozofi i teoretičari morala u svojem pisanju i svojim studijama filozofiju morala neprestano obrađuju nepovijesno. Uzimajući pojedine
autore i odvajajući ih od kulturalnog i socijalnog milieua, njihove misli
dobivaju lažnu nezavisnost u odnosu na ostatak kulture. Moguć je odnos između povijesti moralnog diskursa i akademskog curriciluma. To
znači da je moguće vidjeti kako su koncepcije moralnih iskaza povezane
s konkretnim životom i kako su neodvojive ukoliko pomoću tog povijesnog diskursa i akademskog curriculuma razumijemo čovjeka i njegovu
moralnost.
U suvremenim moralnim raspravama koje ostaju nedovršive, postavlja se pitanje njihova racionalnog dovršenja. MacIntyre nastoji ozbiljno, argumentirano suočiti se s teorijom emotivizma i pokazati njegovu
13Usp. isto, str. 11.
308
HUM IX (2014.) 11-12
EMOTIVIZAM U MORALNOJ FILOZOFIJI I KRJEPOST KAO KRŠĆANSKI ODGOVOR
neodrživost u racionalnom diskursu. Potrebna je moralna razumnost,
ali i intelektualna.
3. Emotivizam kao moralni stav
MacIntyre na jednom mjestu piše: „emotivizam je doktrina o tome
da svi vrijednosni sudovi, i specifičnije, svi moralni sudovi nisu ništa
drugo nego iskazi preferencije, iskazi stavova ili osjećanja, ukoliko su
moralnog ili vrijednosnog karaktera.“14 Iako pojedini moralni sudovi
mogu objedinjavati moralne ili činjenične elemente. Činjenični sudovi
su istiniti ili lažni, a zapravo u sferi racionalnih kriterija možemo doći
do toga što je istina, a što laž. Moralni sudovi koji su izrazi osjećaja i
stavova, nisu ni istiniti ni lažni, jer ne postoji neka racionalna metoda
kojom bi se osiguravala istinitost tih moralnih sudova. Svrha izricanja
moralnih sudova ponajprije se odražava u činjenici da izražavamo vlastite osjećaje i stavove, da bismo kod drugih izazvali takav učinak. Emotivizam je teorija o značenju rečenica u određenim prilikama i njihove
uporabe u njima. Emotizivam je teorija koja govori da će dati prikaz svih
vrijednosnih sudova, a argument koji donosi MacIntyre govori da je zapravo svaka takva rasprava racionalno nedovršiva. U svojim postavkama etički emotivizam se ponajprije otkriva kao moderni nihilizam čije
je najvažnije postavke moguće pronaći u mislima D. Humea, a glavna
postavka njegove filozofije jest pojam uma koji u konačnici ovisi o njegovoj koncepciji pojma istine.15 D. Hume je ugradio emotivističke elemente u svoje veliko i kompleksno djelo, svoje totalne teorije morala.16
Za MacIntyrea C. L. Stevenson je najznačajniji eksponent te teorije
emotivizma. Svojim djelom Ethics and Language utjecao je na moralne
rasprave, svojim idejama u kojima se specifičnost jezika morala otkriva
kao emotivno značenje. Imperativi morala i govora morala služe tome
da utječu na ponašanje drugoga. Ta teorija zasnovana je samo na emocionalnim jezičnim izrazima gdje je npr. reći „To je dobro“ isto što i od
prilike reći „Ja to odobravam“, pokušavajući tako obuhvatiti funkciju
14 Isto, str. 12.
15Usp. I. Koprek, n. dj., str. 32.-33.
16Usp. isto, str. 15.
prosinca 2014.
309
Ante Bekavac ♦ Tomislav Puljić
moralnog suda koji izražava emocionalan stav koji bi trebao imati utjecaja na onoga tko to sluša. Slabost i ranjivost ove teorije više je nego očita za MacIntyrea, jer se najprije događa na jezičnoj razini, jer pitanjem
izražavaju li moralni sudovi osjećaje i stavove, i ako se pita kakve stavove, vidimo da zastupnici ove teorije ostaju bez odgovora. Ova teorija se
pokazuje ponaprije kao teorija o značenju rečenica koje kad izražavaju
određene stavove ne izražavaju moralne sudove već samo svoje osjećaje,
pokušavaju utjecati na druge tim svojim izražavanjima. Čini se važnim
upozoriti na jedno ime koje je utjecalo na cijeli niz moralnih filozofa
i teoretičara morala (F. P. Ramsey, Austin Duncan – Jones i C. L. Stevenson), a to je ime G. E. Moore za kojega MacIntyre drži da je utjecao
na cijeli niz mislilaca svojim postavka i svojim djelom iz 1902. godine
Principia Ethica.17 G. E. Moore je uveo pojam intuicije kojim objašnjava da propozicije za dobro mogu biti i ovo i ono, te nema dokaza niti
argumenata kojima bi se obarala ova teorija, niti se iz nje može izvesti
nekakvo racionalno obrazloženje ili dokaz. Ova teorija koja se nametnula pokazuje se kao apel za prekidanje svih tradicionalno uspostavljenih veza, zasnovana na individualističkim osnovama. Odstupajući od
tradicije prosvjetiteljski um odvojio je etičko mišljenje od etičke prakse,
kao i od društvenih ciljeva koji su imanentni toj praksi. Emotivizam koji
se pokazivao kao emprijska teza ili kao preliminarna skica za tezu, trebalo je nadopuniti psihološkim i sociološkim opservacijama. Uzimajući
prividno postavljanje načela koji su trebali od emotivizma načiniti univerzalnu činjenicu, MacIntyre otkriva da se radi samo o maskama kao
izrazima osobnih preferencija. Ipak, emotivizam nije potpuno nestao,
iako su njegovi predstavnici svoju teoriju zasnovali kao teoriju značenja, može se ponovno uočiti da se ova teorija pojavljuje kao nešto nalik
emotivističkom reduciranju moralnosti na osobne preferencije. Jezik
emotivizma i preskriptivizma, kao vodećih pravaca u suvremenoj etičkoj teoriji, ne odražava autentično moralne stavove, odnosno izražava
ih na lažan način, lišavajući ih svakog sadržaja.
Ako je MacIntyre u pravu da ne postoji racionalni način da se osigura moralno slaganje u suvremenoj zapadnoeuropskoj kulturi, onda je
17Vidi George Edward Moore, Principia Ethica, KruZak, Zagreb, 2009.
310
HUM IX (2014.) 11-12
EMOTIVIZAM U MORALNOJ FILOZOFIJI I KRJEPOST KAO KRŠĆANSKI ODGOVOR
skepticizam jedna od opcija koje su pokušale biti istinom 20. stoljeća.
Emotivističku redukciju morala na osobne preferencije ne može izbjeći
ni analitička filozofija, a ni druge filozofije morala. Emotivističku redukciju morala na osobne preferencije nisu mogle izbjeći ni različite filozofije kao što je to moguće vidjeti kod J. P. Sartrea i F. Nietzschea, koji
u svojim djelima odražavaju onu supstanciju za koju se zalagao emotivizam. Možda je zoran primjer toga sam F. Nietzsche kad u svojem pohodu napadajući moral govori kako je došlo vrijeme prijelaza morala, tj.
njegova preispitivanja. On se zalaže za transformaciju, a to je ona vizija
koja ne mijenja ništa od svoga sadržaja nego polazi u promjenu cjeline.
Upravo ta transformacija dolazi iz čovjekove unutrašnjosti. Prevladavanje morala znači da se čovjek može uzdignuti iznad njegovih zahtjeva
jer oni iscrpljuju čovjeka i ispunjaju ga lažnim osjećajima. Međutim njegova „Genealogija“ je jedna vrsta šifre za ispitivanje morala. Iako su njegove genealogije razorne i pogađaju srž stvari, to je prije svega zato što
genealogija zadire u srce logike praktičnog rasuđivanja kako primjećuje
Charles Taylor.18 Filozofi i teoretičari morala su svoj moralni diskurs vidjeli kao osnivanje nove moralnosti, a umjesto argumenata pojavljuje
se metaforička tvrdnja.19 Emotivizam je tako ugrađen u našu kulturu.
Ako C. L. Stevenson svoju emotivističku tezu primjenjuje univerzalno,
primjenjujući je na sve kulture i sva vremena, izričući pri tom da je emotivizam utjelovljen u zapadnoeuropskom mišljenju, on zastupa stajalište
da je emotivizam obilježje toga zapadnog ethosa. MacIntyre drži mogućim stajalište s kojega racionalno možemo vrjednovati suprotstavljene
moralne sheme.
4.Emotivizam u kontekstu kritike društva i sadržaja kod
MacIntyrea
Moralna filozofija po MacIntyreu pretpostavlja na svojstven način
sociologiju, a ni emotivizam tu nije izuzetak. Tu se zapravo otkriva da
svaka moralna filozofija nudi eksplicitno ili implicitno barem parcijalnu
18Usp. Charles Taylor, Izvori sebstva. Razvoj modernog identiteta, Naklada Breza, Zagreb,
2011., str. 85.
19Usp. A. Macintyre, n. dj., str. 23.
prosinca 2014.
311
Ante Bekavac ♦ Tomislav Puljić
pojmovnu analizu odnosa pojedinca prema motivima, intencijama,
radnjama u socijalnom svijetu koji otjelovljuju određene moralne forme
socijalnog ambijenata. Ono što je ključno za društveni razvoj emotivizma jest da „emotivizam podrazumijeva poništenje svake istinske razlike
između manipulativnih i nemanipulativnih društvenih odnosa.“20 Jedina
realnost takva moralnog diskursa jest pokušaj jedne volje da stavove,
osjećaje i preferencije i izbore neke druge volje usuglasi sa svojim vlastitim. Tako su drugi uvijek sredstva, a ne svrhe. Otkriva se manipulativni karakter u obliku moralnog instrumentaliziranja. Dok se odnosi
kroz jednu kooperativnost pojavljuju kao neizostavan uvjet opstanka
zajednice i kao takve su bitne, moderni se individuum hobesovskog, rusovskog, kantovskog, ravlovskog itd. tipa pokazuju kao instrumentalno
sredstvo zadovoljenja individualnih preferencija.21 Očigledno je važan
kontekst života u kojem živi određena zajednica ljudi i kako ona oblikuje svoja ponašanja i svoje odnose. MacIntyre se tu posebno referira na
misli Maxa Webera u kojima uviđa da njegova misao sadrži one distinkcije koje sadrži emotivizam, a briše one distinkcije za koje je emotivizam
slijep. Tako su pitanja ciljeva pitanja vrijednosti, a razum o vrijednostima šuti.22 Pojedinci izražavaju svoja moralna vjerovanja u svojem djelovanju kroz svoje intencije – veli MacIntyre. I dodaje da sve intencije
pretpostavljaju više-manje kompleksne, više ili manje koherentne, više
ili manje eksplicitne grupe vjerovanja, katkada moralnih vjerovanja.23
Tu smo opet došli do jednoga važnog pojma koji na tragu Webera možemo izreći da pojedinac obavlja svoju ulogu u određenom društvenom
kontekstu. A uloga se specificira unutar institucija čije strukture nose
određene uloge. Pojedine moralne vrijednosti pokazuju se kroz uloge
koje imaju likovi (osobe) koje te uloge igraju i koje prezentiraju moralne vrjednote. MacIntyre koristi pojam lika i nastoji pokaziti društvenu
važnost moralne vrijednosti koja se utjelovljuje u njemu (liku), a koja
u nekim slučajevima može biti u sebi proturječna tako da se uloga i
20 Isto, str. 25.
21Usp. Michal Slàdaček, „MacIntyre o identitetu etike i politike“, Filozofija i društvo, Beograd, god. XVII. (2006.), br. 3., str. 34.
22 Usp. A. Macintyre, n. dj., str. 28.
23Usp. isto, str. 31.
312
HUM IX (2014.) 11-12
EMOTIVIZAM U MORALNOJ FILOZOFIJI I KRJEPOST KAO KRŠĆANSKI ODGOVOR
funkcija ne preklapaju.24 Tako pojam lika prezentira kulturni i moralni
ideal na takav način da on pokazuje onu moralnu specifičnost u kojoj se
može zbiti vlastito samoprosuđivanje gdje se očituje zahtjev sa stopljenošću uloge i osobnosti. Tako lik u sebi utjelovljuje moralnu legitimaciju
modusa ljudske egzistencije.
Emotivizam je zapravo teorija koja je u našem vremenu ugrađena
upravo u ovaj lik ili likove koji dijele emotivističko stajalište o razlici
između racionalnog i neracionalnog diskursa, koji predstavljaju otjelovljenje te distinkcije u različitim društvenim kontekstima.25 No, MacIntyre nas upozorava da likovi unutar kulture koji održavaju moralne
definicije ujedno ne osiguravaju univerzalnu suglasnost unutar te kulture.26 Čovjek kroz određena djelovanja dobiva svoju društvenu definiciju.
Upravo je taj lik odvojen od svojih uloga, ima svoju društvenu povijest,
a suvremene emotivističke osobe po MacIntyreu su samo krajnji proizvod dugoga i složenog procesa niza događaja. Način na koji emotivizam poima osobu ne može se identificirati niti s jednim društvenim stavom niti kontekstom jer su sudovi emotivizma bez kriterija. I upravo ta
sposobnost da u poimanju osobe zaobiđu svaku nužnu identifikaciju s
bilo kojim kontingentnim stanjem, jest jedan od razloga što su moderni
filozofi u njoj vidjeli suštinu moralnog zastupanja. Biti zastupnik morala, veli MacIntyre, znači biti odvojen od situacija u koje bi bili upleteni
kao i od svake osobine koju posjeduje određena osoba, jer se prosuđuje
čisto s apstraktnog stajališta koje je odvojeno od društvene partikularnosti. Svatko može biti nositelj morala, veli MacIntyre, jer se nositelj
morala locira u čovjekovo jastvo, a ne u društvene uloge i ponašanje.
Upravo se tu otvara prostor za to da takvo poimanje čovjekova jastva
nema nikakav društveni sadržaj niti ikakav identitet, on može biti sve i
svašta, poprimiti bilo koju ulogu ili zauzeti bilo koji stav, a to je zapravo
po MacIntyreu ništa. Ono što je presudno u emotivističkom jastvu jest
izostajanje svakoga krajnjeg kriterija. Ono nema nikakvu racionalnu povijest u svojem prijelazu iz jednog moralnog zastupanja u drugo. Takvo
24Usp. isto, str. 32.
25Usp. isto.
26Usp. isto, str. 33.
prosinca 2014.
313
Ante Bekavac ♦ Tomislav Puljić
jastvo je odvojeno od svojih socijalnih pojavnosti bez povijesti i djeluje
apstraktno i sablasno. Lišen svojega društvenog identiteta postaje fluidan, a tada nema ni svoj telos koji mu bitno nedostaje. U mnogim predmodernim društvima pojedinac je bio identificiran svojom pripadnošću
određenim grupama iz kojih su proizlazile određene dužnosti i obveze.
Za MacIntyrea je presudno znati da smo dio jedne cjeline da se zaustavljamo na jednoj određenoj postaji, znači kretati se kroz život s postavljenim ciljevima ili zadanom cilju. Tako se život ispunja ili dovršava tek
u smrti s koje se prosuđuje njegov smisao ili njegova promašenost. Kad
se pak pogleda emotivistički stav prema osobi i moralnom djelovanju
dolazi se do spoznaje – veli MacIntyre – da takva osoba u nastojanju
da stekne suverenost u vlastitoj sferi, izgubi svoje tradicionalne granice
koje su joj davale društveni identitet i gledanje na ljudski život kao na
uređen i zadani cilj. Emotivistička osoba ima svoj vlastiti način društvene definicije i ona je situirana u posebno društvenim uređenjima koje
mi nazivao „naprednim zemljama“, a očituje se kroz dominantne likove
koji nastanjuju i predstavljaju društvene uloge. Društvo u kojem živimo
jest po MacIntyreu ono u kojem su birokracija i individualizam očito
suprotstavljeni, ali je to ujedno klima emotivističkog jastva. Nailazimo
na nešto što je rezultat jednog procesa, i povijesne promjene. Promjena
emotivističkog jastva događala se usporedno s oblicima moralnog diskursa. Povijest je jedna, ali u različitim paralelama.27 MacIntyre predlaže
narativnu koncepciju jastva, jastva koji se konstituira životnom poviješću s izvjesnim telosom, svrhom. Tako se zapravo otkriva da identitet
nije neovisan od obveza i ciljeva koji ga konstituiraju. Jastvo je od početka utjelovljeno u povijest koja mu određuje mjesto u odnosu na druga
jastva, upliće ga u njegovo dobro i dobro zajednice čiju povijest jastvo
dijeli.28 Tako on veli: „moramo odlučiti u kojem smjeru da obrazujemo
naše želje, kako da poredamo raznovrsnost impulsa, potreba, emocija i
svrha koje osjećamo.“29
27Usp. isto, str. 38.
28Usp. isto, str. 233.-243.; Vidi Volker Gerhardt, Samoodređenje. Princip individualnosti,
Demetra, Zagreb, 2003.
29 Isto, str. 53.
314
HUM IX (2014.) 11-12
EMOTIVIZAM U MORALNOJ FILOZOFIJI I KRJEPOST KAO KRŠĆANSKI ODGOVOR
5. Kršćanski odgovor na emotivizam
U prethodnim mislima pokušali smo kroz prizmu MacIntyrea uvidjeti ishodišta i domete emotivizma kao moralnog stava i djelovanja.
Iako se sam emotivizam u današnjoj sustavnoj filozofiji nije uvriježio,
očita je njegova prisutnost u širim kulturnim slojevima. On je postao
jedna vrsta kulturalne moći. Čini se stoga jako važan uvid Ivana Pavla II.
o „potrebi za korjenitom osobnom i društvenom promjenom.“30 Može se
primjetiti da se analitička filozofija distancira od emotivizma, ali isto su
tako očite poteškoće u pronalaženju odgovora, zašto čovjek treba djelovati u svrhu dobra za sebe i druge. Emotivističkim stavovima je presudno da nastoje utjecati na druge u smislu pridobivanja za istu odluku
kad već racionalno nije moguće utemeljiti takve stavove. Upada se u
opasnosti manipulacije emocijama drugih i tako utječe na svjetonazor.31
Ne možemo, a da se ne zapitamo kakav bi bio kršćanski odgovor na ovu
temu koja se očituje našoj kulturi i pokreće toliko ljudi. I sam je MacIntyre na jednom mjestu rekao: „Kad bih trebao odabrati ljudske uzore
određenih vrlina, onako kako ih ja razumijem, bilo bi tu mnogo imena,
od sv. Benedikta, sv. Franje Asiškog, sv. Terezije.“32 Što nam je potrebno
pita se MacIntyre, i odgovara: „Ono što je u ovom trenutku bitno jest
izgradnja lokalnih oblika zajednice koji bi omogućili držanje uljuđenosti
i intelektualnoga i moralnog života za trajanja novoga mračnoga doba
u koje smo već ušli. … Mi ne čekamo Godota, nego nekog novog – nesumnjivo vrlo različitog – svetog Benedikta.“ To zapravo znači iznova
podići zajednicu koja vlastitom založenošću života i onoga najboljeg u
njemu podiže zajednicu daleko od prevrtljivog i nepredvidivog svijeta.33
No je li nam samo to dovoljno ili trebamo nešto puno više? Ono što primjećujemo jest da je govor o krjepostima stavljen u kontekst ironije u
našem vremenu.34 Pa ipak nam je nemoguće postavljati ozbiljna pitanja
30 Ivan Pavao II., Veritatis Splendor – Sjaj istine. Enciklika o nekim temeljnim pitanjima,
moralnog naučavanja Crkve (6. kolovoza 1993.), Zagreb, 2008., br. 98, (dalje VS).
31 Usp. I. Koprek, Kao dio mene, str. 40.
32A. Macintyre, Za vrlinom, str. 214.
33Usp. isto, str. 285.
34Usp. I. Koprek, n. dj., str. 59.; Bernhard Häring, Kristov zakon. Opća kršćanska moralna
teologija, sv. 1., Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1973., str. 467.
prosinca 2014.
315
Ante Bekavac ♦ Tomislav Puljić
o čovjeku i pokazati mu smjer i razlog djelovanja bez govora o krjepostima. Krjepost se pokazuje u tome kako je čovjek spreman činiti dobro
što svoj izvor ima u najintimnijoj dubini svoga bića krjeposnog čovjeka.
U tom smislu ona nije samo bilo kakva dobrota već je potpuna i načelna
usmjerenost na dobro. To znači da je čovjek prožet u dubinama svoje
egzistencije samim Dobrom koje onda pokazuje u vanjskim očitovanjima. Iz toga možemo primjetiti kako smo i trajnom iskušenju subjektivizma, samoveličanja ako se ne odlučimo bezuvjetno za to Dobro da
nas nastanjuje i da se njime oblikujemo i vodimo u svojim djelovanjima.
Stoga se može reći da je izvor, središte i cilj krjeposti Božja ljubav kako
to primjećuje B. Häring te nastavlja: „krepostan je onaj čovjek koji je u
svojoj nutruni posve opremljen za ispunjenje velike zapovijedi ljubavi.
Krepostan je onaj koji je svjestan da je obdaren Božjom ljubavlju pa stoga svoju dobrotu hvalisavo i oholo ne pripisjue sebi.“35
U nama je prirođena želja za srećom, mirom, zajedništvom s drugima. Ako se ovdje oslonimo na Aristotelovo poimanje krjeposti onda
vidimo da ona označava željeni habitus koji konstituira razumnu sredinu.36 Za grčku filozofiju vrhunac krjeposti je razboritost i samo onaj tko
je iznutra intimno povezan s dobrom kadar je u svakoj prilici prosuditi
što je ispravno i dobro. Krjepost je tako za njih objektivno uvjerenje koje
otkriva i ostvaruje bitak. To je uvelike utjecalo na kršćanko poimanje
koje je produbilo razumijevanje čovjekova djelovanja time što je čovjek
vjere pokretan, ne samo svojim vlastitim snagama nego prije svega snagom Kristove ljubavi i njegova Duha koji je mudrost i ljubav. Ta snaga
krjeposnog djelovanja dolazi mu od Boga koji je izvor svakog dobra u
čovjeku. Kao što veli Servais Pinckaers: „Krepost kao mogućnost djelovanja prema dobrome, nije nam dana u potpunosti na početku života,
već kao klica koja treba izrasti i razviti se da bi urodila plodovima, kao
stablo zasađeno na obali rijeke, prema lijepoj usporedbi Svetog Pisma.
… Krepost, kao uostalom svako umijeće, makar je naporna, uključuje
određeno nadahnuće koje ima veću vrijednost. To je povrh svega važno
35 B. Häring, n. dj., str. 469.
36Usp. Arist., Ethica Nic., II 6, 1106b, 36 – 1107, 9: Tomislav Ladan, Globus, Zagreb, 1988.,
str. 32.
316
HUM IX (2014.) 11-12
EMOTIVIZAM U MORALNOJ FILOZOFIJI I KRJEPOST KAO KRŠĆANSKI ODGOVOR
u suradnji između čovjeka i Boga, zahvaljujući ulivenim krepostima i
darovima, koji nas nukaju da težimo uzvišenome savršenstvu potaknuti
Duhom Svetim koji nam je dan da bi smo svladali vještinu Kristovih
učenika i Božjih sinova.“37 Jedino tada je čovjek u mogućnosti doći do
onoga što se naziva „humani optimum“ jer je za kršćanina Krist punina
humanuma. To svakako danas podrazumijeva da se govor o krjepostima
i krjeposnom djelovanju stavlja u antropološku dimenziju Drugog vatikanskog koncila. Kad se govori o krjepostima valja nam poći od slobode
kao temeljne datosti čovjeka i upravo se u taj kontekst slobode, unutar
njezinih otkriva smješta krjepost. Sloboda je tako u nama ono najtemeljitije iskustvo. Odgoj za slobodu je zapravo odgoj za moralnost. Tako
se u slobodi oblikuju vrjednote koje čovjeka usmjeruju prema Dobru.
Shvaćamo kako moralnost izvire iz slobode i kako je usmjerena prema
Istini.38 Moralni, krjeposni život tako za kršćanina postaje novo rađanje.39 Nesumljivo je da je potrebno odgoj za krjeposti staviti u dijalošku
strukturu slobode. A sloboda uvijek traži smisao života. Stoga možemo
reći da je vježbanje u određenom ponašanju plodno za krjeposti, gdje se
učimo stjecati one vještine koje nam život čine kvalitetnijim. Krjepost
je tako kvaliteta osobe, a ne heteronomna dužnost. Ona odvojena od
dinamike subjekta se degradira u praznu, apstraktnu mješinu i nekreativnu moć.40
Čini nam se važnim skrenuti pozornost da MacIntyreova knjiga After Virtue predstavlja dvostruki izazov: najprije kritizira prosvjetiteljski
obojen pojam slobode i oživljava govor o krjepostima. U središtu stoji
zapravo kritika neuspjelog projekta prosvjetiteljskoga racionalnog utemeljena morala koja je otvarala put za dvije alternative ili Nietzsche ili
Aristotel. Tu se pokazala sva nemoć emotivistički utemeljenog morala.
Odgoj za krjeposti je presudan za moralno djelovanje. Tu shvaćamo da je čovjek zapravo ovisan i o transcendenciji. Od tuda je moguće
graditi jedan posve novi koncept onog ljudskog u nama. U tom smislu
37 Servais Pinckaers, Pavlov i Tomin nauk o duhovnom životu, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2000., str. 17.
38Vidi Joseph Ratzinger/Benedikt XVI., U službi istine, Ziral, Mostar – Zagreb, 2002.
39 Usp. VS, br. 71.
40 Usp. I. Koprek, n. dj., str. 62.
prosinca 2014.
317
Ante Bekavac ♦ Tomislav Puljić
Ivan Pavao II. piše: “Krist nas je otkupio! To znači: On nam je podario
mogućnost da ostvarimo cijelu istinu svoga bića; On je našu slobodu
oslobodio obuzetosti pohotom.“41
Govor o krjepostima i odgajanje za krjeposti jesu zapravo kršćanski odgovor na emotivistički moral koji je na razne načine prisutan u
našim suvremenicima ili moralno-filozofskim raspravama. Čini nam se
važnim upozoriti na ono što je jedanput sv. Pavao rekao u poslanici Filipljanima: „Što god je istinito, što god časno, što god pravedno, što god
čisto, što god ljubazno, što god hvalevrijedno; je li što krepost, je li što
pohvala – to nek vam je na srcu“ (Fil 4, 8). Upravo se u ovim riječima
apostola Pavla zrcali i poziv nama današnjim kršćanima za jedno poimanje krjeposti. Zapravo riječ je o pozivu na svetost.42 Riječ je također i
o promjeni svijesti koja podrazumijeva i odgoj za krjeposti. Čovjek ima
odgovornost za samoga sebe jer to spada u njegovu bit. Ona „nije samo
etičko načelo, ona je također temeljna kategorija koja označava i karakterizira čovjeka u njegovoj bit.“43
Također je danas sve više prisutno nepovjerenje u razum. Razum koji
je odvojen od transcendencije postaje instrumentalan. Za njega više ne
postoje etički obzori koji bi ga obvezivali, već svoju snagu crpi iz samoga
sebe.44 Razum koji je lišen transcendentnog svjetla vodi u stranputicu te
mu je oduzet krajnji cilj.45 Današnje stanje suvremenog čovjeka pokazuje nužnu obnovu povjerenja vjere i razuma. To dvoje, razum i vjera,
nesumnjivo čine bit čovjeka i njegova djelovanja.46 Čovjek svakim činom svoga djelovanja pokazuje nutarnju strukturu osobnosti, satkanoj
od duhovno-racionalno-etičkog tkiva, što ga uzdiže u redu stvorenja i
daje mu slobodu i dostojanstvo. To je ono što ga čini etičkim subjektom koji je pozvan djelovati uvijek u skladu s objektivnim moralnim
41 VS, br. 103.
42Usp. Romanus Cessario, Kreposti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2007., str. 109.
43 Josip Oslić, Izvori budućnosti, Demetra, Zagreb, 2002., str. 239.
44Usp. Charles Taylor, Etika autentičnosti, Verbum, Split, 2009.
45Usp. Ivan Pavao II., Fides et ratio – Vjera i Razum. Enciklika o odnosu vjere i razuma,
Kršćanska sadašnjost, (14. rujna 1998.), Zagreb, 1999., br. 48. (dalje FR)
46Vidi Tonči Matulić, Metamorfoze kulture. Teološko prepoznavanje znakova vremena u
ozračju znanstveno-tehniče civilizacije, Glas Koncila, Zagreb, 2008.
318
HUM IX (2014.) 11-12
EMOTIVIZAM U MORALNOJ FILOZOFIJI I KRJEPOST KAO KRŠĆANSKI ODGOVOR
redom.47 To je ujedno poziv na njegovo moralno djelovanje, koje mora
biti usmjerenost da se čini i hoće činiti dobro. U vremenu krize, pomutnje duhovno-etičkih obzora, ostaje imperativ da se ne izgubi čovječnost.
U današnjem odgovoru na relativističko-materijalističko-emotivističku
viziju života nužno je vratiti govor o vjeri i razumu te pokazati da vjera
nužno utječe na razum. Ona ga ustvari „usavršava“ i čini ga „senzibilnim“ za moralne vrijednosti. Tako razum obasjan svjetlom vjere biva
sposobnijim za moralno razlučivanje. S druge strane potrebno je kazati
da vjera treba razum, da ga se ne boji nego se u njega pouzdaje.48 Kad
se razum i vjera odvoje jedno od drugoga dolazi do kobnih posljedica.
To je posebno vidljivo u stanputicama razuma lišenog vjere i sljepilu
vjere lišene razuma. Gubi se krajnji cilj i svrha života. Vjera bez razuma
iznosi samo dojmove, osjećaje, iskustva jer upada u samo još jednu od
bezbrojnih ponuda na tržištu ideja.49 To je jedini danas istinski zahtjev
pred koji je stavljen postmoderni čovjek da pokaže u sebi jedinstvo razuma i vjere. Samo iz toga se može roditi autentičan život i moralno
djelovanje. Današnja postmodernistička etika upravo trpi od ove bolne
racjepkanosti i fragmentiranosti kako je to pokazao Z. Bauman.50 Kršćanin usred kulturnih preobrazbi živi u moralnoj svijesti i odgovornosti
da „živim u vjeri u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za
mene“ (Gal 2, 20). Najdublji zahtjev pred kojim se nalazi čovjek jest da
„etika bude ispred tehnike (instrumentalnog razuma), da se pokaže nadmoć duha nad materijom.“51 Za promišljame o etičkim pitanjima, nužno
je vratiti se univerzalnom, humanom utemeljenju etike. Potrebno je da
logos Objave, susretne logos razuma. Bez toga čovjek je osuđen da bude
sveden na puku eksperimentalnost, subjektivnost bez dubine i temelja.
47Usp. Tonči matulić, Oblikovanje identiteta bioetičke discipline, Glas Koncila, Zagreb,
2
2011., str. 59.-62.
48 Usp. FR, br. 43
49 Usp. FR, br. 48.
50Vidi Zygmunt Bauman, Postmoderna etika, Antibarbarus, Zagreb, 2009.; Marijan Cipra, Misli o etici, Školska knjiga, Zagreb, 1999.
51 Ivan Pavao II., Redemptor hominis – Otkupitelj čovjeka, (4. ožujka 1979.), Kršćanska
sadašnjost, Zagreb, 21997., br. 10.
prosinca 2014.
319
Ante Bekavac ♦ Tomislav Puljić
Zaključak
Čitajući knjigu Alasdaira MacIntyrea After Virtue, uvidjeli smo kako
zapravo teorija emotivizma, koja je ujedno i teorija subjektivizma, može
voditi u moralni relativizam, odnosno još dublje u moralni nihilizam.
Ona nastaje kad su izvori morala pomućeni i kad su odvojeni od svojega
sadržaja i konteksta u kojem su nastali. Čovjek ne posjeduje svu stvarnost jer čovjek je još u procesu rasta do punine. Ova teorija emotivizma
je itekako prisutna u našoj kulturi gdje je ono „Ja“ temelj istine i moralnog djelovanja. Time se otvaraju prostori manipulacije i degradacije čovjeka. To je dobro primijetio MacIntyre, ali i naš kršćanski odgovor je da
samo odgojem za krjeposti čovjek može biti potpuno sretan. Ne smije
u sebi ugušiti poziv da transcendira ovaj materijalni svijet, nego u dubini slobode čovjek je pozvan osluškivati glas Transcendencije kao jedine
koja mu može dati smjer i jasnoću u moralnim djelovanjima. Na tom
putu kršćani posjeduju jednu veliku tradiciju i iskustvo iz kojega možemo crpsti nadahnuća za svoja djelovanja. Time se otvara jedna nova
perspektiva koja, čini se, još uvijek nije dovoljno iskorištena u svojoj
ponudi. U vremenima pomućenih riječi i moralnih djelovanja nije lako
buditi nadu i pozivati na odgoj za krjeposti jer samo one mogu čovjeku
pomoći da izraste u punini danog mu humanuma. Ako je Krist punina humanuma, onda onima koji se priznaju njegovima dolazi zahtjev
nasljedovanja. Vjera i razum pomažu čovjeku na putu moralne zrelosti
te praksu djelovanja čine ispravnom. Samo ako se ovo dvoje očuva kao
konstitutivni element antropologije, moguće je čovjeka shvatiti kao biće
iznad svih živih bića, jedinstven i neponovljiv. Za kršćanina ostaje put
nasljedovanja Isusa iz Nazareta, a sveci koje je spomenuo A. MacIntyre
o tome najbolje svjedoče kad je govorio kakav svijet i moralnost priželjkuje. Ljudska sloboda i moralna zrelost događa se u krjeposnoj satkanosti ljudskog života gdje na najjasniji način dolazi ona riječ Evanđelja:
„A svima koji ga primiše, dade moć da postanu djeca Božja: onima koji
vjeruju u Ime njegovo, koje ne rodi ni krv, ni volja tjelesna, ni volja čovjekova, nego Bog.“ (Iv 1, 12) Tu su razum i vjera, sloboda i volja istinska
slika čovjeka kao imago Dei nasuprost svim fragmentiranim pristupima
320
HUM IX (2014.) 11-12
EMOTIVIZAM U MORALNOJ FILOZOFIJI I KRJEPOST KAO KRŠĆANSKI ODGOVOR
kao što je filozofija emotivizma koja je u raznim oblicima prisutna u
našoj kulturi.
Literatura
−Aristotel, Nikomahova etika, Ladan, Tomislav (prev.), Globus, Zagreb, 1988.
− Bauman, Zygmunt, Postmoderna etika, Antibarbarus, Zagreb,
2009.
−Cessario, Romanus, Kreposti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb,
2007.
− Cipra, Marijan, Misli o etici, Školska knjiga, Zagreb, 1997.
− Häring, Bernhard, Kristov zakon. Opća kršćanska moralna teologija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1973.
− Koprek, Ivan, Kao dio mene – etika – prijateljstvo – krepost, Filozofska istraživanja, Zagreb, 1995.
− Lovejoy, Arthur O., The Great Chain of Being. A Study of the
History of an Idea, Harvard University Press, New Jersey, 2009.
− Macintyre, Alasdair, Za vrlinom – studija o teoriji morala,
KruZak, Zagreb, 2002.
− Matulić, Tonči, Metamorfoze kulture. Teološko prepoznavanje
znakova vremena u ozračju znanstveno-tehničke civilizacije, Glas
Koncila, Zagreb, 2008.
− Matulić, Tonči, Oblikovanje identiteta bioetičke discipline, Glas
Koncila, Zagreb, 22011.
− Moore, George Edward, Principia Ethica, KruZak, Zagreb,
2009.
− Oslić, Josip, Izvori budućnosti, Demetra, Zagreb, 2002.
− Ivan Pavao II., Veritatis Splendor – Sjaj istine, Enciklika o nekim
pitanjima moralnog naučavanja Crkve, (6. kolovoza 1993.), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008.
prosinca 2014.
321
Ante Bekavac ♦ Tomislav Puljić
− Ivan Pavao II., Fides et ratio – Vjera i razum. Enciklika o odnosu vjere i razuma (14. rujna 1998.), Kršćanska sadašnjost, Zagreb,
1999.
− Ivan Pavao II., Redemptor hominis – Otkupitelj čovjeka, (4. ožujka 1979.), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 21997.
−Pinckaers, Servais, Pavlov i Tomin nauk o duhovnom životu,
Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2000.
− Ratzinger, Joseph / Benedikt XVI., U službi istine, ZIRAL,
Mostar – Zagreb, 2002.
− Sladaček, Michal, „MacIntyre o identitetu etike i politike“, Filozofija i društvo, Beograd, god. XVII., (2006.) br. 3., str. 29.-56.
− Taylor, Charles, Izvori sebstva – razvoj modernog identiteta,
Naklada Breza, Zagreb, 2011.
− Taylor, Charles, Etika autentičnosti, Verbum, Split, 2009.
322
HUM IX (2014.) 11-12
EMOTIVIZAM U MORALNOJ FILOZOFIJI I KRJEPOST KAO KRŠĆANSKI ODGOVOR
Ante Bekavac ♦ Tomislav Puljić
EMOTIVISM IN MORAL PHILOSOPHY AND
VIRTUE AS THE CHRISTIAN ANSWER
Abstract
Current discussions in moral philosophy show that terms of moral discourse were taken from the context of their origin. Different concepts
of moral philosophy testify that and there is a need to start again with
understanding of the complex image of moral traditions. Thus, A. MacIntyre started with this premise in his study After Virtue and showed
how painful and unusual deformations of the current moral conceptions
are. In his study he started from the emotivistic moral theory in order to
show the absurd of such kind of moral discourse. Using A. MayIntyre’s
prism in this paper we tried to show that complex image and its deformation and introduce speech about virtues and their meaning, the same as
the author of the study After Virtue did. That is certainly a key answer of
the Christian moral philosophy to such moral conception which is present in our modern culture. Structure of a human moral activity cannot
be based only on emotivistic statements which aspire to absoluteness
of the norm but they should be put under radical critics in confronting
with crucial issues of anthropology, philosophy and theology.
Key words: emotivism, morality, human, religion, mind, freedom, virtue
prosinca 2014.
323
Ivica Skoko
Mostar
UDK 272-774(497.6 Goranci)
272(497.6 Goranci)(091)
Pregledni članak
Primljen 6. X. 2014.
[email protected]
USMENA PREDAJA PUKA GORANACA O
GRADNJI CRKVE
Sažetak
Nakon osmanskog osvajanja Bosne i Hercegovine na sve načine su zatirani tragovi kršćanske vjere, rušenjem crkava, progonom i ubijanjem
fratara te maltretiranjem i ponižavanjem onih koji su nastavili živjeti u
duhu svoje vjere. Poslije slabljenja Osmanskog Carstva, dobivaju se prve
dozvole za obnovu starih i pravljenje novih crkava, tako je obnovljen samostan u Mostaru, a 1871. godine počinje izgradnja crkve u Gorancima.
Radost puka u ovim krajevima zbog izgradnje crkve je bila nemjerljiva i
svako je nesebično pomagao u samoj gradnji. O tim događanjima u puku
Goranaca postoje mnoge predaje koje govore o samoj gradnji crkve i
događajima koji svjedoče o patnjama puka toga kraja pod osmanskom
okupacijom.
Ključne riječi: Goranci, crkva, groblje, Turci
Uvod
Goranci su selo koje je od Mostara udaljeno 14 km i koje ne naseljava mnogo žitelja. Sadašnja važnost Goranaca definira se uglavnom kao
mjesto za odmor. Međutim ako se vratimo u povijest, Goranci su bili
324
HUM IX (2014.) 11-12
bitni zbog toga što su se nalazili na raskrižju putova kojim se moglo doći
na jug do Mostara, istočno do Drežnice pa dalje u Bosnu, sjeverno do
Blidinja i dalje do Duvna te zapadno preko Grabove Drage do Mostarskog blata, Brotnja i dalje.
Iako po stećcima, gomilama i gradinama možemo zaključiti da su
Goranci bili nastanjeni i za vrijeme Ilira, prvi put se spominju u turskom
popisu 1468. god.
Sačuvan je mali broj zapisa u koji su uvršteni Goranci po bilo kojoj
osnovi. Ovo mjesto je u svoj Šematizam 1867. god. uvrstio i fra Petar
Bakula koji je obradio osnovne osobine Goranaca.
Usmenom predajom su sačuvana mnoga sjećanja na ovaj kraj i ljude
koji su živjeli u njemu. U ovome radu donosimo predaje koje su zapisali drugi autori i predaje koje su skupljene u kontaktima sa žiteljima
ovoga mjesta, a odnose se uglavnom na razdoblje teškoga življenja pod
okupacijom Turske.
Kao i u svakome drugom katoličkom mjestu, crkve i groblja su bila
mjesta gdje se narod okupljao u radosti i žalosti. U Gorancima, osim crkve koja se nalazi u središtu sela, je i više starih grobalja, a za dva groblja
Pod Jelom i Rajičevo groblje se vežu određene predaje, a i danas su u
uporabi. Crkva u kojoj se i danas služi Sveta misa je izgrađena tek pred
kraj turske vladavine.
1.Goranci
Selo Goranci, koje se nalazi sjeverno od Mostara, „smješteno je na
ivici dva polja gdje se mogu vidjeti šumarci, podbrdice, doline, kose te
ponikve i glavice“.1 Kroz Gorance ispod Čabulje prolazi put prema Blidinju, Duvnu i Drežnici. Ta komunikacija je u ranijem razdoblju, prije nego što su napravljene komunikacije koje i sada koristimo, bila od
izuzetne važnosti. Prema predaji Goranci su se nekada zvali Zlatni Do
zbog plodnih oranica i pašnjaka koji su u stara vremena bili presudni za
preživljavanje puka. Isto tako koristio se naziv Samarevo, zato što kad se
1
D. Vidović, M. Jurić, Župa Goranci kod Mostara, drugo dopunjeno izdanje, Hrvatski leksikografski institut BiH, Mostar, 2012., str. 98.
prosinca 2014.
325
Ivica Skoko
pogleda s uzvisine Goranačka visoravan izgleda kao samar. Prema predaji ime su Goranci dobili poslije velikoga požara kada je selo „pogorilo“
i od tada se koristi naziv Goranci.
Fra Petar Bakula o Gorancima piše: „imaju brdsku ravnicu koja nije
velika, ali je lijepa za pogled, i vrlo plodna koliko oštra klima dopušta.
Mnoge stare čatrnje, vrlo brojna groblja, i plemićka i pučka, svjedoče da
su Goranci bili nekada od većeg značaja i dobro naseljeni.“2
I Osmanlije su smatrale da Goranci spadaju u najbolje posjede te su
poslije okupacije Mostara izdvojili za sebe najbolje posjede među kojim
su, osim Pazar Mostara, Cima, Zahuma i Goranci.3
„Mnoge stare čatrnje, brojna sta ra [sic!] groblja – danas ih ima čak
četrnaest na kojima se obavlja blagoslov polja – svjedoče da je ovaj kraj
nekada imao veliko privredno značenje i da je bio dobro naseljen. Gradine –Velika i Mala Bandurica i druge gomile potvrđuju da je naseljen
od davnih ilirskih vremena.“4
„Gomile bez reda nabačena kamenja u Hercegovini su gotovo bezbrojne. Uvijek su na brežuljcima i višim uzdignutim mjestima. Veličina
i mnoštvo kamenja zapanjuje čovjeka. U dnu ovakvih gomila može se
naći ugljena, ljudskih kostiju, posuda s pepelom i svjetiljki.“5 „Grobne
gomile na području Goranačke visoravni su građene od nabacanog kamena različite veličine koji je skupljen u prirodi ili je lomljen.“6
U Gorancima postoji veći broj stećaka što ukazuje kakva je bila naseljenost i koliko je bio važan ovaj kraj prije. Prema istraživanju Anđelka
Zelenike na području župe Goranci nalazi se preko 300 stećaka raznih
oblika.
„Godine 1468. Goranci se kao naseljeno mjesto prvi put spominju u
turskom popisu, i to kao dva sela Goranci Donji, u kojim je tada bilo 18
2
P. Bakula, Hercegovina prije sto godina, Provincijat hercegovačkih franjevaca, Mostar,
1970., str. 77.
3Usp. K. Miletić, Mostar – susret vanjskih kultura, Mostar, 1997., str. 15.; citirano prema: D.
Vidović, M. Jurić, n. dj., str. 42.
4 K. Milas, Baština obvezuje, Provincijat hercegovačkih franjevaca, Mostar, 1985., str. 33.
5 P. Bakula, n. dj., str. 22.
6 P. Oreč, Glasnik zemaljskog muzeja BiH, Sarajevo, 1978., str. 182.; citirano prema: D. Vidović, M. Jurić, n. dj., str. 25.
326
HUM IX (2014.) 11-12
USMENA PREDAJA PUKA GORANACA O GRADNJI CRKVE
kuća i Goranci Gornji u kojima su zatečena 22 domaćinstva.“7 Bakula
navodi da je 1867. god. U Gorancima „62 katoličke obitelji, u kojima je
549 žitelja.“8
1.1. Crkva Pod Jelom
Teror Turaka nad katolicima i njihovim fratrima bio je stalan, izražen
i tako što su porušeni mnogi samostani i crkve. Ni samostan u Mostaru
nije pošteđen. „Kada je 1563. bio porušen samostan u Mostaru, fratri
su se potucali od nemila do nedraga“,9 a poslije dva desetljeća našli su
privremeno boravište „privremeno boravište bilo je 1584 u Živogošću
odakle su dugo služili župe za koje se prije brinuo mostarski samostan,
tj. okolicu Mostara, Blato i Broćanac“.10 Po povratku na područje Mostara „najprije su podigli malu kuću u Cimu kraj Mostara odakle su služili
brdska sela današnjih župa Goranci i Gradac.“11
„Da svećenici lakše izbjegnu tursko progonstvo i da provide brdskim
katolicima, naprave drugu kuću u Podivačju, blizu Goranaca. Napokon g.
1797. o. Nikola Ilić napravi na turskom zemljištu Gradac, malu ali solidnu,
župsku kuću na mjestu gdje je bila stara.“12 „Iz Graca su sve do 1849. svećenici obavljali dušobrižništvo u Mostaru i okolici. Te su godine ponovno
prenijeli sjedište župe u Mostar, Gradac je i dalje ostao kao samostalna
župa.“13 Goranci su pripadali župi Gradac koji se poslije naziva Mostarski
Gradac. Da bi na koncu Goranci postali samostalna župa.
Nastajanjem samostalne župe Goranci, ukazala se potreba za izgradnjom crkve, kao središnjeg mjesta okupljanja pučana Goranaca.
U dugom razdoblju turske vladavine, u kojemu su ognjem o mačem
zatirani svi tragovi kršćanstva i u kojemu su se obredi molitve morali
7 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468./1469. godine GZM BiH, svezak XXIV/XXV,
Sarajevo, 1970.; citirano prema: D. Vidović, M. Jurić, n. dj., str. 101.
8 P. Bakula, n. dj., str. 78.
9 K. Milas, n. dj., str. 62.
10 „Teška stoljeća pod turskom vladavinom“, Hrecegovačka franjevačka provincija Uznesenja
BDM, <http://www.franjevci.info/index.php/povijest/uvod> (27. 9. 2013.).
11 K. Milas, n. dj., str. 62
12 P. Bakula, n. dj., str. 75.
13 K. Milas, n. dj., str. 62.
prosinca 2014.
327
Ivica Skoko
izvoditi kriomice i na skrivenim mjestima, izgradnja crkava je bilo nešto
nezamislivo.
Slabljenjem turskog carstva to se mijenja. Pod pritiskom stalnih molbi pučanstva Goranaca, koji su deset godina slali izaslanike u Mostar
kako bi dobili odobrenje za gradnju crkve, 1871. godine odobrena je
gradnja crkve. Sačuvana je usmena predaja o tom događaju i strepnjama
s kojima su bili suočeni žitelji ovoga kraja.
Gradnja crkve u Gorancima je započela tek 1871. god. Zamolbe za
dozvolu gradnje crkve su slane kadiji i samom veziru14 još u vrijeme kad
je bila dopuštena gradnja crkve u Mostaru, tj. još od prije desetak godina. Kada god bi se slao izaslanik kod vezira, kadije ili begova, obvezno
su se nosili skupi pokloni, a svećenik bi preporučio da se moli obiteljska
molitva, da Bog gane vezirovo srce na milost. Molbe su svaki put odbijane uz razna banalna objašnjenja ili pak bez ikakva objašnjenja. Još 1856.
god. sultan je preko vezira dao ferman15 za slobodnu gradnju vjerskih
objekata kršćanima, ali je ubrzo iza vezirova fermana slijedilo naređenje
lokalnih samodržaca u Hercegovini da se ruše crkve, kapelice, svetišta
pa čak i neka groblja. Tek je 1856. god. sagrađen mali oltar pod stijenom
kod visoke jele gdje se povremeno, kasnije i redovito slavila sveta misa,
a svećenik je noćio u nekoliko kilometara udaljenoj pojati, na lokalitetu
„Ljubića njiva“. Konačno te 1871. god. je odobrena izgradnja crkve što je
prihvaćeno s velikim oduševljenjem kod goranačkoga žitelja, zakazan je
i dan kada će na lice mjesta izići kadija i mjernici. Urnebesno veselje je
nastalo kad je Omer-paša službeno dopustio gradnju crkve. Ni u Rimu
se nije tako usrdno i sa suzama radosnicama molilo Bogu, kao tada u
započetoj crkvi. Stotine krunica je rečeno za samog Omer-pašu Latasa,
kakav god je bio. Zahvaljivalo se Bogu što je nakon 380 godina opet došla sloboda molitve i Svete mise, pa makar se još nije smjelo postavljati i
oglašavati zvono. Fratar je tovario zvono na konja i zvonio bi u šumi i na
brdu.16 U Mostar je poslan mali karavan osedlanih i osamarenih konja za
14 Kadija – sudac u vrijeme Osmanlija, vezir – visoki dužnosnik u Osmanskom Carstvu.
15 Ferman – javni proglas, dekret ili edikt koji je izdavao osmanski sultan.
16 Uporaba zvona je dopuštena tek 1873. godine i od tada se više nije sazivalo na misu puhanjem u volovski rog i to kradom, jer se i za puhanje u rog dobilo čak 50 udaraca bičem po
golom tijelu.
328
HUM IX (2014.) 11-12
USMENA PREDAJA PUKA GORANACA O GRADNJI CRKVE
kadiju i mjernike. Na Stećke, granični prevoj sela Goranaca, su poslani
neki glavari s kojekakvim peškešem17, te jelo i piće kojima će se bogato
počastiti svita, tu pred Pejdovića kućom u debelom hladu, odmarajući se od dugog jahanja. Svaka pojava Turaka u Gorancima izazivala bi
neprijatno komešanje, pa čak i strah. Ali ovaj put žitelji Goranaca cijelu pratnju očekuju s nestrpljenjem čak i s radošću. Tu stotinjak metara
iznad Jaruge (odakle se dobro vidi prijevoj Stećci), ispod groblja s više
velikih stećaka, okupio se veći broj ljudi, koje je zapala čast da prisustvuju povijesnom događaju za njihovo selo. Ugledali su signal sa Stećaka,
radosno mahanje krpom i zobnicom, što je bio znak da mjernik i kadija pristižu. Zbog lošega iskustva s obećanjima proteklih deset godina,
te izigravanja sultanova Fermana i omalovažavanja kršćana, mnogi su
strahovali tu ponad Jaruge, da se gospoda ne predomisle tijekom dugotrajnog objedovanja i prebiranja pečenice i cicvare, i za ovu priliku
pripremljenog bijelog kruha, te da ne okrenu uzde i dizgine i odjašu
nazad, kao i nekoliko puta do sada kad god su našli neku manu jelu, razgovoru ili pešćešu. Znatiželjni ženski svijet i djeca, javno se ne pokazuju,
nego izviruju iza kuća, grmlja ili Stojkića duvara, jer je rečeno da Turčina može rasrditi puno naroda. Oko dimenzija temelja nisu se mnogo
prepirali zbog bogatog pešćeša, osobito kadiji, te je mjerenje počelo čim
je glavar predložio lokaciju buduće crkve. Kolčići su postavljeni tu kod
velikog stećka gdje se nalazi starokršćansko groblje i gdje je postojeće
ukopište mrtvih, a tu se i održava Služba Božja. Kadija i mjernik su obično nosili dva ista aršina18. Jednim su se mjerile dimenzije fundamenta
crkve, a drugi se zamotavao i plombirao i odnosio na kontrolu kod nadležnih u turskoj vlasti.19 Nakon kolčenja i zatezanja gajtana, nije se smjelo, a ni htjelo, odugovlačiti. Odbor za gradnju je naredio da svaki misar
ponese usput po kamen, jer otvaranje majdana je bilo preskupo. I staro i
mlado se sjatilo da dade svoj doprinos u gradnji. Jedni su kopali temelje,
a drugi su klesali. Na daleko se čuo metalni zvuk špice i čekića, a okolo
su frcali škriljci ispod čekića, uz veselu pjesmu i neprekidnu molitvu te
17 Dar, poklon – tur.
18 Stara mjera za dužinu – tur.
19 Ova mjera je uvedena jer su se zlorabili različiti aršini, ovisno o zanatu i o mitu koje bi mjernik dobio, a imali su dužinu od 62 cm, 68 cm, 71 cm, 75, 8 cm.
prosinca 2014.
329
Ivica Skoko
suze radosnice desetak starica koje su stalno škropile, blagoslivljale s
krunicom u ruci.20
„Između 1968. i 1971. trošna crkva temeljito je obnovljena, a 1975. podignut je novi župni stan s vjeronaučnim prostorom u prizemlju. Na području župe sagrađene su dvije područne crkve, i to u vremenu između
1968. i 1971. u Bogodolu i Raškoj Gori.“21
1.1.1. Oltar u crkvi
Više od 40 godina misa se slavila uz improvizirani oltar s par kipova
i nekoliko slika svetaca. Prije Prvoga svjetskoga rata je odlučeno da se
nabavi dostojan oltar, već brojnom katoličkom puku u Gorancima, te
su se počeli prikupljati milodari. Oltar je naručen iz Italije, ali je ubrzo došlo do Prvoga svjetskoga rata u koji Austro-Ugarska silom odvodi
muškadiju iz sela i mlađu i stariju uz obvezno odvođenje konja kao jako
važnog faktora u ratovanju. Oltar je u dijelovima, zapakiran, stigao u
Mostar vlakom, a mjesni svećenik je pokrenuo akciju da se oltar iznese
na ramenima i leđima ženskadije. Posao je uspješno izveden iako se svih
14 kilometara nosilo konjskim putem jer nije bilo ceste. Prve nedjelje
nakon postavljanja oltara u mnogim torovima su ovce blejale, u štalama
su goveda rikala jer su čobani s ostalom kućnom čeljadi željeli vidjeti
tu divotu od oltara i to oltar kakvog ni starci nisu nigdje vidjeli. Crkva
je bila premalena da primi sve misare. Žene su u prednjem djelu crkve
stalno klečale, da ovi iza njih bolje vide neviđen sklad kipova, ukrasa,
pozlate i grandioznosti oltara. Fratar se par puta okretao jer mu se činilo da nema nikog iza njega (misa se govorila sa svećenikom okrenutim
prema oltaru), nije mu puk odgovarao refren molitve, jer je svako samo
šuteći zabezeknuto gledao u oltar. Uslijedio je i blagoslov oltara, a poslije mise objavljen je i kum oltara, Marijan Marić. Marijan, rastresen
i zaboravan, zaboravio je skinuti zvono s ovna, koje je bilo zatisnuto s
pregršt trave te se zvečak nije čuo. Među darovima za oltar bilo je više
ovnova, ali je samo Marijanov poklon imao zvono na vratu, a kažu i da
20 Po kazivanju Pere Marića Ćitirova rođ. 1936. god. u Gorancima.
21 K. Milas, n. dj., str. 33.
330
HUM IX (2014.) 11-12
USMENA PREDAJA PUKA GORANACA O GRADNJI CRKVE
je imao i ponajveće rogove, te je fratar odlučio da djed Marijan Marić
bude kum oltara.22
2. Misišta
Kako su u vrijeme turskoga terora fratri nastojali održavati vjeru svoga naroda Svetim misama i drugim vjerskim obredima, oni su izbjegavali prometnice i lokacije kuda su prolazili Turci, da bi služili Svetu misu.
Jedno od takvih mjesta je i lokalitet Bili koji se nalaze na granici između
Goranaca i Grabove Drage. Tu postoji jedna vrtača koja je služila za Svetu misu i koja nije bila uočljiva iz daljine, već se trebalo doći blizu da bi
se vidjelo ima li što u njoj. Hrastovi, koji su stoljećima izrastali u vrtači
na Bilima, su mjesto dodatno štitili od pogleda. Narod je to mjesto prozvao Misište, a i danas se na tom mjestu služi Sveta misa prve nedjelje
iza Petrovdana.23
Većina Gorančana je ostala vjerna kršćanstvu zahvaljujući roditeljskom odgoju i tradiciji, koja se na sijelima prenosila s koljena na koljeno,
kao i upornosti fratara iz Kreševa i Primorja. Iako su dolazili rijetko,
zaslužni su za stanje kršćanstva na podčabuljakoj visoravni. Godišnji
pohod ujaka24 je ponekad prekidan, a susret s narodom se uglavnom
odvijao na Misištima. Razumije se da su mjesne poturice doznale za
slavljenje mise na Misištima, pa su pokušali to zabraniti šaljući tamo
janjičare. Nekoliko puta je narod podmićivao janjičare, koji bi zažmirili
i otišli punih džepova, a kada su postali neskromni i tražili sume novca
koje mještani nisu mogli pribaviti, tada su glavari sela pribjegavali promjeni datuma i promjeni mjesta podjele Svetog sakramenta. U povijesti
Goranaca zabilježeno je nekoliko tajnih mjesta na kojima su „ujaci“ postavljali pred narod prenosivi oltar i služili Svetu misu, a to su: Gomila
22 Po kazivanju Pere Marića Čitirova rođ. 1936. god. u Gorancima, koje je čuo od djeda Stipe
Marića, strica Luke Marića i Ike Matišina.
23 Po kazivanju Jelke Mihić, rođ. Rajič, 1942. u Gorancima.
24 Zbog progona od Turaka fratri su krišom obilazili i blagoslovili kuće. Kada bi Turci došli u
koju kršćansku kuću i tu zatekli nepoznata čovjeka, ukućani bi govorili da je to njihov ujak.
Tako se u narodu do danas za fratra zadržao naziv ujak.
prosinca 2014.
331
Ivica Skoko
pod Čabuljom, Crkvine iznad Migure, Široka njiva kod Zaorka, Vodena
brda, Vilikosa, Vilino polje, kod Poljica u Donjem polju.25
„Prema crkvenim zapisima koji datiraju od oko prije 700 godina možemo vidjeti da su se od tih starih vremena na Misištu služile Svete mise.
Franjevci iz župe Mostarski Gradac brižno su bilježili i kroz povijest
pratili razvoj ovoga kraja tako da danas imamo sve zabilježenu u crkvenim knjigama.“26
3. Stara Groblja
3.1. Groblje Pod Jelom
Župna crkva u Gorancima se nalazi u zaseoku koji se nekada spominjao kao Staro Selo, a sada je poznat pod imenom Pod Jelom. Ime Pod
Jelom dolazi iz razdoblja kada se u blizini crkve nalazila stara jela te su
seljani pri odlasku u crkvu ili na groblje koristili izraz idem pod jelu, koji
se ustalio i ostao do danas.
Fra Petar Bakula u Šematizmu navodi predaju o Stanku Knezoviću
koji je 1814. u doba kada je harala kuga, u groblju Pod Jelom htio pokopati dječaka koji je umro od kuge. Pokušao je otvoriti neki prastari grob.
Kada je otvorio grob ugledao je sarkofag od bijeloga kamena. Vodeći se
mišlju da je u sarkofagu zakopano neko veliko blago, Stanko ga je otvorio i maknuo poklopac koji je bio na sarkofagu te kao mrtav padne na
zemlju, trebalo mu je dugo vremena da se osvijesti. Ono što je vidio u
sarkofagu bilo je tijelo djevojčice od oko 15 godina, potpuno sačuvano u
svečanom odijelu i s bijelom kapom na glavi. Stanko je izmolio nekoliko
molitvi nad djevojčicom, vratio poklopac na njegovo mjesto. Pokraj tog
sarkofaga pokopao je dječaka kojega je donio i o ovome pričao dok je
bio živ. Kada se ovo dogodilo, u blizini su bili i neki pastiri koji su vidjeli
kako se Stanko onesvijestio. Danas se ne zna točno gdje je taj grob.27
Istraživajući za svoju knjigu Stojkići, rodoslovlje-neispričane priče i
zanimljivosti župe Goranci i Hercegovine, autor Viktor Stojkić je uočio
25 Po kazivanju Danice Marić, rođ. Rajič 1945. god. u Gorancima.
26 „Misište- prastaro svetište na Bilima“, 12. 1. 2011., <http://bilehercegovina.webs.com/apps/
blog/show/5826568-misiste-prastaro-svetiste-na-bilima, (7. 10. 2013.).
27Usp. P. Bakula, n. dj., str. 76.-77.
332
HUM IX (2014.) 11-12
USMENA PREDAJA PUKA GORANACA O GRADNJI CRKVE
jednu zanimljivost koja povezuje navode iz Bakulina djela i rodoslovlja
Stojkića, koje je autor opisao u svojoj knjizi. Stojkić smatra da je Stanko
Knezović, kojega Bakula spominje, njegov predak Stanko Knezović zv.
Stojko po kojemu su Stojkići dobili prezime. To potkrjepljuje i sljedećim
činjenicama koje je našao u crkvenim spisima: Prvo, fra Petar Bakula
opisuje kako je 1814. godine Stanko Knezović pokopao dječaka, a taj dječak je bio njegov sin Ivan koji je rođen 1813. godine, a umro je kao dijete
1814. godine. Drugo, u to vrijeme bio je običaj da se nakon smrti djeteta
sljedećem novorođenom djetetu nadjene isto ime, što je u ovom slučaju
i učinjeno, jer je Stanko svom sinu koji je rođen 1816. godine, također
nadjenuo ime Ivan. Stojkić se u svom djelu osvrnuo i na mogućnost da
groblje Pod Jelom datira još iz antičkih vremena, a na osnovi Bakuline
tvrdnje da je djevojčica koju je našao Stanko Knezović bila u sarkofagu i
da je bila očuvana, što ukazuje na činjenicu da je bila mumificirana. Te
da su na području Goranaca živjele civilizacije koje su poznavale tehnike mumificiranja.28
Osim stare jele koja se nalazila u blizini crkve i groblja, kao usporednica u Gorancima na oko kilometar od crkve, na području koje se zove
Puzevina, nalazi se stari hrast koji mještani zovu Meštrov hrast, a koji je
star preko 150 godina. Ime Meštrov je dobio zbog toga što je izrastao na
zemljištu Marića koji su ga zvali Meštar. Pri tome je zanimljivo da hrast
nije promijenio oblik i veličinu od kada za njega znaju najstariji živući
mještani Goranaca. Meštrov hrast je služio kao usporednica događanja.
Tako mještani znaju reći da se nešto dogodilo u blizini Meštrova hrasta
ili da je nešto bilo tako davno prije nego je bilo Meštrova hrasta.29
3.2. Rajiča groblje
Drugo veće groblje u Gorancima je Rajiča groblje. Taj naziv nosi iako
se u njemu ukopavaju i ljudi s drugim prezimena.
Ime je dobilo kako predaja kaže po Rajiču, neznana imena, kojega je
Turčin posjekao mačem, a seljani ga zakopaše na mjestu gdje se danas
28Usp. V. Stojkić, Stojkići, rodoslovlje – neispričane priče i zanimljivosti župe Goranci i Hercegovine, Mostar, 2014., str. 318.
29 Po kazivanju Jelke Mihić, rođ. Rajič 1942. god. u Gorancima.
prosinca 2014.
333
Ivica Skoko
nalazi groblje. Poslije su se tu počeli pokapati i drugi. Predaja kaže da je
prvi Rajič koji se nastanio u Gorancima došao negdje iz okoline Stoca
kao sluga i tu zasnovao obitelj.
U narodu Goranaca postoji usmena predaja o tome kako je Turčin
posjekao Rajiča dok je ovaj radio u polju.
Na Šipovači, preko puta Vučića gloga, šest žetelica je uz pjesmu želo
ozimicu. Svaka od njih je žurila više nego da je sama na njivi, jer se tu dokazivala sposobnost, vještina i izdržljivost, grube ruke s otvrdlom kožom
nisu ni primjećivale oštre osječke na vrhovima slamka. Ručice je vezao
sredovječni muškarac malo poguren, a žito se slagalo u „desetke“ radi
lakšeg brojanja i lakšeg dijeljenja s agom. Agi se davalo 1/3, 1/5 ili 1/10 što
je zavisilo od razdoblja turske vladavine ili turskog zuluma. Odjednom
je umuknula pjesma žetelica, prestao i žamor. „Eto subaše30“ reče jedna
žetelica „stanite mirno“! Stoje žetelice u stavu mirno osluškujući lupanje
srca ispod košulje, što zbog umora što zbog straha od onog što bi im
obijesni Turaci mogli napraviti. Ispred sebe gledaju, jer po turskom zakonu Vlah je morao mirno stajati, ispred sebe gledati, a nije bio dostojan
prvi pozdraviti Turčina. Ponekad bi bilo toliko maltretiranja da bi posao
ostao neodrađen, a često bi orači ili žetelice bile premlaćivani ni za što.
„Da smo ih spazile od Bilog Greba, sakrile bi se iza Kubatove kruške ili
u ulicu, a sada je kasno“, misle one. „Samo da nam je znati koliko ih je u
pratnji“, a ovako gledajući u strninu31 primjećuju samo konjska kopita.
Ako Turčin primijeti da „preko oka“ bacamo pogled prema njima, mogli
bi nas zavezati za konja i vući, ko lani Drežnjakušu po Jasenku.
Subašini konji nikako da se primaknu. Nije žetelicama krivo što su
mogle namiriti par desetaka ručica nego ih podilaze žmarci od nekakve
jezive neizvjesnosti. Preporučuju one po krunicu ili nekoliko obilazaka
na koljenima uz molitvu oko gropčića sestara u Marića Dragi samo da
zlikovci prođu tih stotinjak metara mimo njih, da mogu nastaviti raditi.
Ni trenutka nisu obratili pažnju na brata i rođaka vezača. On i dalje veže ručicu i kupi klas. Jedan od pratnje upozori subašu, a on ljutito natjera konja preko ručica izvadi sablju i zamahnu, kao da želi tim
30 Upravitelj imanja, nadzornik – tur.
31 Dio stabljike pšenice (ozimice) koji ostaje pri zemlji poslije žetve.
334
HUM IX (2014.) 11-12
USMENA PREDAJA PUKA GORANACA O GRADNJI CRKVE
zamahom sasjeći sve Vlahe odjednom. Rajič samo nasloni nekako mlitavo ruku na strninu i klonu na zemlju u zgurenom stavu, jer ionako je bio
cijelim tijelom blizu strnine. Ni glasa nije pustio. Subaša se samo prigne
s konja i obrisa sablju od sadivenu koku32, punu klasja i zrnja ozimce kao
hrane Gorančaninu i subašinu konju. Rajič je bio rasječen tako jezovito
da mu je glava i skoro pola tijela bilo odsječeno. Jedna žetelica je bolno
vrisnula rekavši: „pa on je gluh“. Nitko ne zna iz kojih razloga, ali Rajič
je pokopan tu u blizini, u „maloj udolini“, među nekropolama stećaka.
Po njemu se kasnije nazvalo Rajičevo groblje jer se iza njegova pokopa
tu počelo masovno pokapati. Groblje je dugo bilo neograđeno, a 1974.
godine, kada su kopali rupu za električni stup u vrtu, južno od groblja,
nađen je grob, jako skromno obrubljen kosturom. Budući da predaja
kaže kako je pokopan u „maloj udolini“, moguće je da se radi o Rajičevu
grobu.33
3.3. Grob dviju sestara na Vranjiću pod Čabuljom
Nije samo osmanski teror otežavao život puka ovoga kraja, bile su tu
i razne bolesti, od kojih je kuga uzimala najveći danak. Pod Vranjićem
postoje grobovi dviju sestara Marić koje su umrle od kuge, a koje su
mještani uredili te i danas dolaze da se pomole i zavjetuju. Prema legendi (s koljena na koljeno) može se zaključiti da su ovi gropčići nastali u
razdoblju od 1813. do 1817. godine.
U Gorancima nije bilo nikoga tko nije čuo za priču o gropčićima na
Vranjiću u Marića Dragi. Gropčići su skrenuli pozornost na sebe još u
19. st. zbog čestih odlazaka djevojaka i žena na grobove u Marića Dragu,
na grobove Marića djevojčica. Bilo je negativnih komentara i pozitivnih priča sve dok ove krajeve nije napala jedna od posljednjih epidemija
kuge, 1845. godine, u rujnu i listopadu. Tada su na oblizavanje34 na golim
koljenima išli i skeptici i oni koji su bili uvjereni u korisnost molitve u
ovoj dubokoj potočini, gdje se sastaju vododerina s Maloga Vranjića i
povodanj iz smjera Velikog Vranjića. Udubljeni kanalići oko gropčića
32 Stabljike pšenice poredane u piramidu.
33 Po kazivanju Pere Marića Čitirova, rođ. 1936. god. u Gorancima.
34 Puzanje na koljenima uz molitvu.
prosinca 2014.
335
Ivica Skoko
svjedoče o čestim posjetima grobovima, napravljeni opancima i golim
koljenima. Mnoge priče ovdašnjih žena potvrđuju uslišanost molitve, a
kao dokaz navode činjenicu o vrlo malom broju žrtava ove opake bolesti, koja u spomenute jesenje mjesece, nije sijala masovnu smrt, već
samo nekoliko žrtava u Gorancima. Gropčići su nastali u pretposljednjem naletu epidemije kuge, pune četiri godine ova jezovita pošast je
harala, te je ubijala cijele obitelji, čak po dva naraštaja ukućana iz iste
kuće. Gropčići su vječno počivalište tijela dviju sestara iz obitelji Marić.
Jedna od tih cura je ugledala po sebi očit znak ove bolesti te je otišla
daleko od stada ovaca, koje su one čuvale i sakrila se u dno jaruge, daleko od polja i naselja. Kada ju je mlađa sestra, uz pomoć drugih čobana
pronašla, ova joj nije dala dugo vremena prići blizu sebe, bacajući prema njoj kamenje i zaklinjući je da ide sama ovcama, govoreći da je više
nikada neće češljati, da nikada više neće zajedno zapjevati, niti skupa ići
u kapelicu. Mlađa sestra se nije udaljavala, nego se pod okriljem mraka
prikrala i uz beznadan plač zagrlila sestru. Nađene su zagrljene, a krunica koju je jedna od njih imala kod sebe, bila je zamotana jednoj oko
desne, a drugoj oko lijeve ruke.35
Nisu im kopali dubok grob, nego su više nabacivali zemlju, te je od
toga postalo uzvišenje, kojega ni jaruga ni česti pobješnjeli povodnji
nisu nimalo odronili. Njihovi gropčići su vjerski čašćeni nedugo iza tragične smrti, što se zadržalo i do danas. Legenda kaže da više od desetak
godina nije nimalo istrunula drvena dugačka motka kojom su čobani
vukli sestre u grob. Tako položena po gropčićima motka bi zacijelo još
dugo bila tu, ali je sklonjena jer je smetala oblizavanju.36
Umjesto zaključka
Osmanlijskim osvajanjem Bosne, a kasnije i Hercegovine, dolazi do
progona i zatiranja kršćanskih vrijednosti. Dotadašnje crkve i kapelice
su porušene, a biti kršćanin u tom vremenu je bilo teško. Osim terora
narod je trpio glad i kugu koji su odnosili mnoge živote. Fratri koji su
35 U to vrijeme odrasle djevojke su obvezno nosile krunicu. Po tom detalju može se pretpostaviti da je jedna od sestara bila jako mlada, a možda i puko dijete, jer je bila bez krunice.
36 Po kazivanju Pere Marića Čitirova rođ. 1936. god. u Gorancima.
336
HUM IX (2014.) 11-12
USMENA PREDAJA PUKA GORANACA O GRADNJI CRKVE
nastojali sačuvati vjeru i koji su okupljali narod, bili su proganjani i
ubijani.
Sasječen je svaki kršćanin koji je prema turskom shvaćanju pokazao
imalo nepoštovanja. Zbog takva jednog „nepoštivanja“ sasječen je i Rajič po kojemu groblje nosi ime, a predaja koju je fra Petar Bakula zabilježio, a govori o djevojci u sarkofagu, upućuje na to da je na području
Goranaca mnogo prije Turaka bilo civilizacije i da su seljani živjeli kršćanske vrijednosti.
Tek slabljenjem Osmanskog Carstva dolazi do određenih promjena
te se u Hercegovini počinje slobodnije propovijedati vjera.
Dozvole za građenje crkava izazivale su u narodu veliko oduševljenje
i radost što poslije skoro 400 godina terora i progona mogu izgraditi
mjesto za molitvu.
Literatura
− Bakula, P., Hercegovina prije sto godina, Provincijat hercegovačkih franjevaca, Mostar, 1970.
− http://bile-hercegovina.webs.com/apps/blog/show/5826568-misiste-prastaro-svetiste-na-bilima (7. 10. 2013.).
- http://www.franjevci.info/index.php/povijest/uvod (27. 9. 2013.).
-Milas, K., Baština obvezuje, Provincijat hercegovačkih franjevaca, Mostar, 1985.
-Stojkić, V., Stojkići, rodoslovlje- neispričane priče i zanimljivosti
župe Goranci i Hercegovine, Mostar, 2014.
- Vidović, D., Jurić, M., Župa Goranci kod Mostara, drugo dopunjeno izdanje, Hrvatski leksikografski institut BiH, Mostar, 2012.
prosinca 2014.
337
Ivica Skoko
THE ORAL NARRATIVE OF THE FOLK OF
GORANCI ABOUT CHURCH CONSTRUCTION
Abstract
After Ottoman conquest of Bosnia and Herzegovina traces of Catholic
religion were exterminated by devastating churches, prosecution and
killing of friars, mistreating and humiliating those who continued to
live in the spirit of their religion. The first permissions for renovating
the old and building the new churches were given after weakening of
Ottoman Empire. The monastery in Mostar was renovated in that way
and in 1871 building of the church in Goranci was started what caused
immeasurable joy of people in these areas and almost everybody unselfishly helped in the construction. There are many traditions about happenings in Goranci and they speak about the church construction as
well as events which testify about suffering of people of this area under
Ottoman occupation.
Key words: Goranci, church, cemetery, Turkish people
338
UDK 347.795.3/.4:341.24](497.5)
656.61.025:341.24
Stručni članak
Primljen 3. IX. 2014.
Iva Bego ♦ Branka Hrkać
Split – Rektorat Sveučilišta u Mostaru
[email protected] – [email protected]
KONVENCIJA O PRIJEVOZU PUTNIKA I NJIHOVE
PRTLJAGE MOREM 2002., UREDBA 392/2009
EUROPSKE UNIJE I POMORSKI ZAKONIK
REPUBLIKE HRVATSKE
Sažetak
U svibnju 2013. godine ponovno je izmijenjen i dopunjen Pomorski zakonik Republike Hrvatske. Promjene su, među ostalima, i u dijelu o prijevozu putnika i njihove prtljage. Ovim izmjenama i dopunama vodilo
se računa o usklađivanju s normama Europske unije. Posebno izdvajam
zakonski tekst o obvezi primjene Uredbe 392/2009 Europskog parlamenta i Vijeća o odgovornosti prijevoznika u prijevozu putnika morem
u slučaju nesreća. Time se Republika Hrvatska (a prije toga i ratifikacijom u veljači 2013.) obvezala primjenjivati Protokol, odnosno Atensku
konvenciju iz 2002. o prijevozu putnika i njihove prtljage morem, uz
intervenciju Međunarodne pomorske organizacije (IMO) u tekst Konvencije zbog visine odgovornosti, kako to vrijedi za cijelo područje EU-a.
Prihvaćanjem spomenute Uredbe pruža se veća zaštita putniku jer se u
međunarodnoj plovidbi i u nacionalnoj plovidbi brodovima klase A i B
uvodi objektivna odgovornost za njegovu smrt ili tjelesnu ozljedu u slučaju pomorske nesreće. Na prijevoz putnika i prtljage u nacionalnoj plovidbi brodovima koji ne spadaju u klasu A i B primjenjuju se postojeće
odredbe Pomorskog zakonika koje su se prije njegove izmjene zasnivale
na Atenskoj konvenciji iz 1974. ( s protokolima), a to znači i daljnja primjena pretpostavljene krivnje.
Ključne riječi: prijevoz putnika, Atenska konvencija 2002., Uredba
392/2009 Europske unije, Pomorski zakonik RH
339
Iva Bego ♦ Branka Hrkać
Uvod
Pomorski zakonik Republike Hrvatske iz 2004. godine prihvatio je
odredbe Atenske konvencije o prijevozu putnika i njihove prtljage morem, 1974. (s protokolima 1976. i 1990.), nakon što je Republika Hrvatska
ratificirala te međunarodne instrumente 1997. godine. Ta je Konvencija 1. studenoga 2002. godine na Diplomatskoj konferenciji u Londonu
ponovno izmijenjena i dopunjana Protokolom, s težnjom da se ostvari
bolja zaštita putnika. Zapravo je riječ o novoj Atenskoj konvenciji o prijevozu putnika i njihove prtljage morem 2002. godine. Europska unija
prihvatit će načela te Konvencije što će Hrvatska, kao nova članica, ozakoniti u najnovijim izmjenama i dopunama Pomorskog zakonika. Tema
ovog rada je obvezatna primjena Atenske konvencije o prijevozu putnika i njihove prtljage morem iz 2002. godine u posebnom postupku koji
se odvijao u sklopu regulativa Europske unije.
1. Temeljna načela Atenske konvencije iz 2002. godine
Važna je promjena, u odnosu na Konvenciju iz 1974. godine, u temelju
odgovornosti. Umjesto pretpostavljene (predmnijevane) krivnje uvodi
se objektivna (kauzalna, na temelju uzročnosti) odgovornost pomorskog
prijevoznika za štetu zbog smrti ili tjelesne ozljede putnika koja je posljedica pomorske nezgode, nesreće (brodolom, sudar, nasukanje broda,
eksplozija i požar na brodu, mane broda). Zbog mogućih dvojbi u interpretaciji važna je definicija „mana broda“ („defect in the ship“). Mana
broda je loše funkcioniranje, kvar ili neusklađenost s propisima koji se
primjenjuju za sigurnost plovidbe u pogledu bilo kojeg dijela broda ili
brodske opreme koji se koriste za bijeg, evakuaciju, ukrcaj i iskrcaj putnika, ili koji se koriste za poriv, kormilarenje, sigurnu plovidbu, privezivanje, sidrenje, dolazak ili odlazak s veza ili sidrišta, ili za kontrolu
oštećenja nakon naplavljivanja, ili koji se koriste za spuštanje uređaja za
spašavanje. Prijevoznik ne će odgovarati za takvu štetu samo ako dokaže: da je šteta posljedica rata, neprijateljstava, građanskog rata, ustanka
ili iznimne, neizbježne ili nesvladive prirodne pojave, ili da je šteta u
cijelosti prouzročena radnjom ili propustom treće osobe učinjenima s
340
HUM IX (2014.) 11-12
KONVENCIJA O PRIJEVOZU PUTNIKA I NJIHOVE PRTLJAGE MOREM 2002., UREDBA 392/2009 EUROPSKE UNIJE...
namjerom da se prouzroči šteta. Sud može, u skladu s odredbama svojeg
prava, osloboditi prijevoznika odgovornosti za štetu ako je prouzročena
krivnjom samog putnika. Ipak, u slučajevima kada štetni događaj nije
nastao zbog pomorske nezgode, ostaje načelo dokazane krivnje. Uvodi se i obvezno osiguranje prijevoznikove odgovornosti za štetu zbog
smrti ili tjelesne ozljede putnika, za pokriće ograničene odgovornosti
na temelju objektivne odgovornosti te mogućnost izravne tužbe protiv
osiguratelja štete.
Znatno su povišeni i iznosi ograničenja odgovornosti. Za smrt ili
tjelesne ozljede općenito propisano je 250.000 SDR-a (Special Drawing
Right, posebnih prava vučenja) za svakog putnika i svaki događaj zasebno; dakle, ne po putovanju. Međutim, ako visina štete prelazi iznos
do kojeg prijevoznik odgovara na temelju objektivne odgovornosti, tada
će taj pomorski prijevoznik biti dužan platiti i preostali iznos naknade
štete, do 400.000 SDR-a po putniku i svakom zasebnom događaju, ako
prijevoznik ne dokaže da nije kriv (sustav dvostupnjevitosti). Nacionalno pravo može propisati i više iznose ograničenja odgovornosti.
Za prtljagu nema promjena kad se radi o osnovi odgovornosti (dokazana, odnosno pretpostavljena krivnja) za pojedine vrste prtljage (ručna, kabinska, predana prtljaga, odnosno vozila s prtljagom na vozilu),
no povišene su granice odgovornosti (kabinska prtljaga 2.250 SDR-a,
vozila s prtljagom na vozilu 12.700 SDR-a, a ostala prtljaga 3.375 SDR-a).
2. Atenska konvencija iz 2002. i Europska unija
Poslije Protokola iz 2002. godine (zapravo nove Atenske konvencije,
2002.) Europska unija bila je zadovoljna njegovim rješenjima, potvrđujući da je taj Protokol usklađen s odrednicama EU-a u svezi s pomorskim
prijevozom putnika (pored već istaknutih načela, i primjena na cijelo
područje EU-a uključujući prijevoze unutar država članica). I neke su
države članice EU-a izjavile da će se truditi kako bi se Protokol iz 2002.
godine (zapravo Atenska konvencija) što prije potvrdio (ratificirao) pa
se smatralo da će veoma brzo stupiti na snagu. Europska je komisija
stoga u lipnju 2003. godine donijela prijedlog Odluke o prihvaćanju
prosinca 2014.
341
Iva Bego ♦ Branka Hrkać
Protokola, 2002. godine od strane EU-a i predložila da sve članice Unije
postanu stranke toga Protokola do kraja 2005. godine već samim njegovim potpisivanjem i bez uvjeta potvrđivanja, kako bi se ubrzalo stupanje
na snagu.1 Međutim, Protokol nije stupio na snagu, kako se optimistički
očekivalo, pa je Europska komisija daljnjim nastojanjem u studenome
2005. godine predložila Uredbu koja bi odredbe tog Protokola regionalno inkorporirala u pravo EU-a s obvezom za sve svoje članice. Primjena
bi bila i na domaće prijevoze (kabotaža) i na unutarnju plovidbu, ali i
na dodatne odredbe koje nisu uređene Protokolom (2002.) i odnose se,
slično kao i za zračni prijevoz, na obavješćivanje putnika o njihovim
pravima, i to već prilikom sklapanja ugovora, a najkasnije početkom putovanja, zatim na obvezu prijevoznika na plaćanje predujma (najniži 21
000 eura) u slučaju smrti putnika kao posljedica pomorske nezgode,
koji služi za pokriće nužnih i hitnih troškova te na isključenje medicinskih pomagala iz primjene ograničenja odgovornosti za prtljagu.
Glavni razlog što, unatoč svim nastojanjima, Protokol (Atenska konvencija) iz 2002. godine nije stupio na snagu bio je u očiglednoj teškoći
tržišta osiguranja da pokrije odgovornost prijevoznika u slučaju većih
nezgoda i, osobito, šteta nastalih terorističkim aktom i drugim ratnim
rizicima.2 O problemu se raspravljalo na inicijativu britanske i norveške
vlade u sklopu 92. sjednice Pravnog odbora Međunarodne pomorske
organizacije (International Maritime Oganization, IMO). Pravni odbor
IMO-a na sjednici u listopadu 2006. godine donio je posebnu Rezervu (koju države mogu izjaviti prilikom pristupanja Protokolu) i IMO
1
2
Protokol stupa na snagu dvanaest mjeseci nakon datuma kada ga je deset država potpisalo
bez rezerve radi ratifikacije (potvrde), prihvata ili odobrenja, ili položilo isprave o ratifikaciji, prihvatu, odobrenju ili pristupanju kod glavnog tajnika IMO-a (Međunarodne pomorske
organizacije).
Naime, prijevoznik je za brod koji ima dozvolu za prijevoz više od 12 putnika dužan za štetu
zbog smrti ili tjelesne ozljede putnika osigurati svoju odgovornost ili ishoditi financijsko
jamstvo (obvezno osiguranje) do iznosa od 250 000 SDR-a po putniku i događaju, to jest
do iznosa ograničenja objektivne odgovornosti prijevoznika (v. čl. 4 bis Protokola 2002.).
Međutim, s obzirom na visoki iznos ograničenja odgovornosti propisan tim protokolom i
tendenciju gradnje sve većih putničkih brodova, pomorska industrija i osiguratelji su još tijekom Konferencije (o izglasavanju Protokola) upozoravali da tržišta osiguranja ne će moći
pružiti pokriće za tako visoke rizike. To se poslije pokazalo točnim i izazvalo je izmjene
Protokola uz pomoć Rezerve i IMO Smjernica, što ću posebno prikazati.
342
HUM IX (2014.) 11-12
KONVENCIJA O PRIJEVOZU PUTNIKA I NJIHOVE PRTLJAGE MOREM 2002., UREDBA 392/2009 EUROPSKE UNIJE...
Smjernice za provedbu Protokola iz 2002. godine, kojima se nastojala
uskladiti visina osiguranja s tržištem osiguranja. Tako bi tim aktima država pridržala pravo i preuzela obvezu da eventualnu odgovornost iz
Konvencije zbog smrti ili tjelesne ozljede putnika koje su prouzročene
terorističkim aktom i drugim ratnim rizicima (nabrajaju se ti ratni rizici
u čl. 2. 2. Smjernica3) ograniči na iznos od 250.000 SDR-a po svakom
putniku i svakom zasebnom događaju ili (što je posebice važno) na 340
milijuna SDR-a po brodu za svaki zaseban događaj, i to onaj niži, unatoč
uobičajenim klauzulama ograničenja i isključenja osiguranja što ih tržište „ratnog rizika” bude zahtijevalo u vrijeme izdanja Potvrde osiguranja
(Blue Card).4
Iako nije bilo očekivanoga pozitivnog rezultata te akcije, ipak su na
temelju mišljenja Europske komisije od studenoga 2008. godine Europski parlament i Vijeće ministara prihvatili Uredbu – Regulation (EC)
392/2009 od 23. travnja 2009. godine o odgovornosti prijevoznika u prijevozu putnika morem u slučaju nesreća (on the Liability of Carriers of
Passenger by Sea in the Event of Accidents)5, kojom odredbe Protokola
iz 2002., Rezerva i IMO Smjernica postaju obvezujuće za čitavo područje Europske unije od dana stupanja na snagu Protokola za EU, ali ne
kasnije od 31. prosinca 2012. godine, bez obzira na to hoće li Protokol
iz 2002. do tada stupiti na snagu na međunarodnom planu (v. čl. 12.
Uredbe 392/2009).
3
Tzv. ratni rizici jesu rat, revolucija, pobuna, neprijateljstvo, ustanak, zapljena broda u slučaju sukoba, torpediranje broda, miniranje, terorizam, tj. postupak terorista ili bilo koje osobe
koja djeluje zlonamjerno ili s političkim pobudama, konsfiskacija ili eksproprijacija.
4 Također, postoje i određeni rizici koji mogu ostati nepokriveni osiguranjem odgovornosti
ili je takvo osiguranje ograničenog pokrića. Riječ je o slučajevima kada je šteta zbog smrti
ili tjelesne ozljede putnika rezultat djelovanja radioaktivnih tvari, kemijskog, biološkog ili
elektromagnetskog oružja, kao i tzv. računalnog terorizma.
5 Među izvorima europskog prava su i obvezujući akti koji donose institucije Europske unije
(uredbe, odluke, direktive). Uredba je pravni akt koji u cijelosti obvezuje sve članice i ima
izravan učinak. Direktiva je pravni akt koji se odnosi na sve ili na neke države članice, pravne ili fizičke osobe, obvezatna je, ali o samom načinu i formi provedbe normiranoga odlučuje svaka pojedina država članica prema pravilima vlastitog prava. V. pobliže o europskom
pravu Ivo Grabovac – Slobodan Kaštela, Međunarodni i nacionalni izvori hrvatskoga
prometnog prava, HAZU Zagreb – Split, 2013., str. 13.-15.
prosinca 2014.
343
Iva Bego ♦ Branka Hrkać
Dakle donošenjem Uredbe (EC) 392/2009 nastojalo se ubrzati primjenu odredaba Protokola iz 2002. i Smjernica iz 2006., koje bi bile obvezujuće barem za područje Europske unije, ali i za domaća putovanja.
Tako se Uredbom primjena Protokola proširuje, osim za međunarodna
putovanja, i u domaćem prijevozu pod određenim uvjetima za brodove
A i B klase kako su definirani posebnom Direktivom Europskog parlamenta i Vijeća o sigurnosnim pravilima i normama za putničke brodove.
Bez obzira na spomenutu Uredbu, Protokol do 31. prosinca 2012.
godine ipak nije stupio na snagu. Međutim, od 1. siječnja 2013. godine
započela je primjena Uredbe 392/2009, iako Protokol iz 2002. ne će biti
na snazi. Uredba se primjenjuje, osim za međunarodna putovanja, i na
domaća putovanja unutar država članica EU-a brodovima A i B klase6, a
države članice mogu proširiti primjenu na sve domaće prijevoze, s time
da one mogu za različite kategorije brodova odgoditi primjenu Uredbe pa primjena može započeti za različite brodove, u raznim državama
članicama, u različito vrijeme. Za primjenu Uredbe važno je radi li se
o državi članici EU-a, a ne je li stranka Protokola (2002.). Uredba će se
primjenjivati na: a) putovanja između članica EU-a, b) putovanja za koja
je ugovor sklopljen u državi članici EU-a bez obzira na to kuda brod
plovi i bez obzira na njegovu zastavu i c) na putovanja brodom koji je
upisan u državi članici EU-a, bez obzira kuda brod plovi, iako možda ni
jedna od država kuda se plovidba odvija, nije članica EU-a, niti je stranka Protokola iz 2002. godine.
Nastojeći da Protokol iz 2002. godine (ponovimo, riječ je zapravo
o novoj Atenskoj konvenciji, 2002.) barem regionalno stupi na snagu
do početka primjene spomenute Uredbe, Europska unija je 12. prosinca 2011. godine pristupila Protokolu i pozvala sve države članice da ga
potvrde ili mu pristupe, ako je moguće, do 31. prosinca 2012. godine.
Protokol inače omogućava, što do sada nije bio slučaj, da regionalna
ekonomska organizacija, kao što je Europska unija, postane strankom
6 Klase brodova koji obavljaju domaća putovanja, inter alia, ovise i o putovanjima koja u
miljama ne prekoračuju određenu udaljenost od obale, a i s obzirom na eventualnu potrebu
spašavanja brodolomaca (v. Direktivu 2009/45/EZ Europskog parlamenta i Vijeća o sigurnosnim pravilima i normama za putničke brodove).
344
HUM IX (2014.) 11-12
KONVENCIJA O PRIJEVOZU PUTNIKA I NJIHOVE PRTLJAGE MOREM 2002., UREDBA 392/2009 EUROPSKE UNIJE...
jednog međunarodnog instrumenta kao što je u konkretnom slučaju
ovaj Protokol, odnosno Atenska konvencija.7
3. Zakon o izmjenama i dopunama Pomorskog zakonika
RH i Europska unija
Republika Hrvatska kao buduća članica Europske unije bila je dužna
prihvatiti spomenutu Uredbu i time se obvezati Protokolom iz 2002.,
odnosno Atenskom konvencijom o prijevozu putnika i njihove prtljage
morem iz 2002., godine, što znači da se odredbe Pomorskog zakonika koje se odnose na prijevoz putnika i prtljage usklađuju s tim međunarodnim instrumentom. Stoga je Hrvatski sabor na sjednici 1. veljače
2012. godine potvrdio (ratificirao) Protokol iz 2002. godine na Atensku
konvenciju o prijevozu putnika i njihove prtljage morem (Narodne novine, međunarodni ugovori, br. 2/2013.). Zatim je 10. svibnja 2013. godine
Hrvatski sabor izglasao Zakon o izmjenama i dopunama Pomorskog zakonika (objavljen u Narodnim novinama, br. 56/2013.), koji je – uz razne
izmjene i dopune – promijenio i odgovarajuće odredbe u poglavlju o
prijevozu putnika i prtljage.
Između ostaloga, promijenio se članak 612. Zakonika koji je doslovno
propisao da se na prijevoz putnika i prtljage u međunarodnoj plovidbi
i nacionalnoj plovidbi brodovima klase A i B kako su definirani Direktivom 2009/45/EZ Europskog parlamenta i Vijeća o sigurnosnim pravilima i normama za putničke brodove, primjenjuje Uredba 392/2009
Europskog parlamenta i Vijeća o odgovornosti prijevoznika u prijevozu
putnika morem u slučaju nesreća. Na prijevoze putnika i prtljage u nacionalnoj plovidbi brodovima koji ne spadaju u klasu A i B primjenjuju
7 O ovoj problematici pobliže u: Francesco Berlingieri, „News on the Athens Convention on Carriage of Passengers by Sea“, CMI News Letter, br. 2., 2012., str. 5.-8..; Dorotea Ćorić, „Treba li Republika Hrvatska ratificirati Atensku konvenciju iz 2002. godine?“,
Zbornik Pravnog fakulteta u Rijeci, god. XXXI., (2010.), br. 2., str. 917.-934.; I. Grabovac,
S. Kaštela, n. dj., str. 169.-176.; Marija Pospišil Miler, Marija Pospišil, „EU pristupila
Protokolu iz 2002. Atenskoj konvenciji iz 1974. godine – primjena za države članice EU od
31. prosinca 2012.“ („EU Accedes to the 2002 Protocol to the Athens Convention – Application for EU Member States from 31 st December 2012“), Naše more, Dubrovnik, god. LIX.,
(2012.), br. 3.-4., str. 125.-137.; Nikoleta Radionov i dr., Europsko prometno pravo, Pravni
fakultet u Zagrebu, Zagreb, 2011., str. 328.-331.
prosinca 2014.
345
Iva Bego ♦ Branka Hrkać
se i dalje odredbe Pomorskog zakonika (a to znači, izvan dosega spomenute Uredbe, blaža odgovornost na temelju krivnje i iznosi ograničenja
odgovornosti pomorskog prijevoznika).
Kao važnu dopunu, koja je rezultat opće tendencije u prometnom
pravu, valja spomenuti i odredbe o obveznom osiguranju. Naime, svaki prijevoznik koji stvarno obavlja međunarodni prijevoz u cijelosti ili
djelomično brodom upisanim u hrvatski upisnik brodova, a ovlašten je
prevoziti više od 12 putnika, dužan je održavati na snazi osiguranje ili
drugo financijsko jamstvo, kao što je garancija banke ili slične financijske institucije, zbog pokrića odgovornosti za štetu zbog smrti ili tjelesne
ozljede putnika u visini svote koja odgovara granicama odgovornosti
propisanim u Uredbi EU-a 392/2009 o odgovornosti pomorskog prijevoznika za putnike u slučaju nezgode. Takav prijevoznik dužan je zatražiti od lučke kapetanije, u kojoj se vodi upisnik brodova u koji je brod
upisan, izdavanje svjedodžbe kojom se potvrđuje da su osiguranje ili
drugo financijsko jamstvo na snazi i u skladu s odredbama spomenute
Uredbe. Ta svjedodžba izdaje se na hrvatskome i engleskome jeziku i sadrži propisane podatke, mora biti na brodu, a kopija se čuva u upisniku
brodova (v. čl. 615.a).
Umjesto zaključka
Kao članica Europske unije, i kada je riječ o prijevozu putnika morem, Republika Hrvatska prihvatila je regulative, u definiranim granicama, tijela te zajednice. Ta obveza proizlazi iz činjenice da smo potvrdili
Protokol iz 2002. godine (zapravo odgovarajuću Atensku konvenciju) i
donijeli izmjene i dopune Pomorskog zakonika 2013. godine. To znači
da za međunarodnu plovidbu i za domaću plovidbu brodovima određene klase vrijedi pooštrena (objektivna, kauzalna) odgovornost za pomorske nesreće, uz visoke iznose naknade štete u slučaju odgovornosti,
obvezno osiguranje prijevoznika i pribavljanje svjedodžbe o spomenutom osiguranju.
346
HUM IX (2014.) 11-12
KONVENCIJA O PRIJEVOZU PUTNIKA I NJIHOVE PRTLJAGE MOREM 2002., UREDBA 392/2009 EUROPSKE UNIJE...
Iva Bego ♦ Branka Hrkać
Convention relating to the carriage of
passengers and their luggage by sea 2002,
regulation no 392/2009 of the European
Union and Maritime Law of the Republic
of Croatia
Abstract
Maritime Law of the Republic of Croatia was changed and amended in
May, 2013. Changes are, among other things, related to carriage of passengers and their luggage. These changes and amendments served for
harmonization with European Union norms. I specially point out the
legal text about the obligation of applying Regulation No 392/2009 of
the European Parliament and of the Council on the liability of carriers
of passengers by sea in the event of accidents. With that the Republic of
Croatia (and before that with ratification in February 2013) committed
itself to applying Protocol or Athens Convention from 2002 relating to
the carriage of passengers and their luggage by sea, with intervening of
the International Maritime Organization (IMO) in the text of the Convention due to the level of responsibility, as it is valid for the entire EU
area. Adopting the mentioned Convention offers better protection to
passengers because during the international and national carriage by A
and B class ships objective responsibility for his death or bodily harm in
the event of accident is introduced. The existing regulations of the Maritime Law, which were based on the Athens Convention from 1974 (with
protocols) before its change, are used for the national carriage of passengers and luggage by ships which are not class A or B and that means
further applying of presumed guilt.
Key words: carriage of passengers, Athens Convention 2002, Regulation
393/2009 of the European Union, Maritime Law of RC
prosinca 2014.
347
PRIKAZI,
RECENZIJE, OSVRTI
Matija Petar Katančić
Izabrana djela
Matija Petar Katančić – Izabrana djela, Stanislav Marijanović
(prir.), Matica hrvatska, Zagreb, 2014., 480 str.
U ediciji Stoljeća hrvatske književnosti,
Matica hrvatska Zagreb, u listopadu 2014.
godine objelodanjena je knjiga 124. pod
naslovom Matija Petar Katančić, Izabrana
djela, što ju je priredio Stanislav Marijanović (urednik Josip Bratulić), besprijekorno
likovno-grafički opremljena, koja obaseže
480 stranica, u 500 primjeraka naklade, s
tiskom i uvezom Denone d.o.o. Zagreb.
Djelo Matije Petra Katančića (Valpovo,
1750. – Budim, 1825.) nastalo i strukturirano u različitim sastavnicama kao što su,
prije svega, pjesnička, zatim jezikoslovna, povjesnička i prevoditeljska;
pisano na temelju bogate erudicije, opsežno i slojevito i danas je istraživački zanimljivo, poticajno i otvoreno, tim više što se za neka njegova
tiskana i rukopisna djela još uvijek ne zna, a s polovicom postojećih, i
u većoj mjeri neproučenih koja spadaju u bogatu ostavštinu, korespondira se kao s pukom arhivskom građom. To je djelo pisano pretežito na
latinskome jeziku i ono nije promatrano izvan kruga klasičnih filologa i
književnih znanstvenika, povjesničara i arheologa.
Premda o Katančićevu opusu nije još uvijek objelodanjena cjelovitija monografija, ipak je u jezikoslovnom i književnopovijesnom kao i u
samom povijesnom području nastalo više znanstvenih studija i drugih
znanstveno relevantnih priloga koji afirmiraju djelo tog zaslužnika, počevši od T. Matića i J. Hamma, preko V. Vratovića, R. Katičića, R. Bogišića, D. Fališevac i dr.
Metodološki usustavljeno, znanstvenički zasnovano, dosljedno i
prikladno, kritički objektivno ovo izdanje Izabranih djela Matije Petra
351
Katančića redaktor Stanislav Marijanović pregledno je i domišljato
komponirao predajući ga recepcijski primjereno stručnoj publici. Knjiga sadrži sljedeće dijelove: Predgovor (S. M.), Ljetopis Matije Petra Katančića (S. M.); Bibliografija: Izdanja djela Matije Petra Katančića (S.
M.), Važnija literatura o Matiji Petru Katančiću (S. M.); Pjesme: Fructus
auctumnales/Jesenski plodovi (Izbor); Pjesme izvan zbirke; Sveto pismo;
Znanstvena djela: De poesi Illyrica libellus ad leges Aestheticae exactus
(Knjižica o iliričkom pjesništvu izvedena po zakonima estetike) Izbor;
Etymologicon illyricum/Etimologikon ilirički (Izbor); Propovijed; Prilozi: Napomena (S. M.), Tekstološka napomena (M. H.), Tumač imena i
izraza (S. M.), Rječnik (S. M.); Slikovni prilozi.
Knjiga počinje priređivačevim Predgovorom koji u preglednu i sintetski promišljenu postupku, nakon prethodno analitički razmotrenih
pojedinačnih prinosa Katančićeva opusa, objašnjava i prosuđuje najvažnije njegove sastavnice. Počinje od 1. „Uvoda u prave početke“, pritom
misleći na Katančićeve ukoričene rukopisne sveske – Manuscriptae,
koje sadrže i građu, izvore i literaturu za istraživanje njegovih pravih
početaka, svedenih kroz izbor tekstova na iliričko-panonski prostor što
ga je neprekidno i snažno zaokupljao i kao pjesnika i kao znanstvenika. Zatim slijedi 2. „Profesijski lik i krug“ gdje je Katančić predstavljen
kao ugledni profesor poetike i retorike, gimnazijski prodirektor, poznati
pjesnik i utemeljitelj povijesno-arheoloških, povijesno-geografskih i etnoloških istraživanja, ljubitelj i proučavatelj „iliričkog“ jezika „izgovora
slavonskog i srijemskog“ itd.
Dolazi 3. dio „Pristup Katančićevu djelu“ u kojem se govori o proučavanju, prijevodima i izdavaštvu Katančićevih rukopisa, počevši od
njegova doba do danas, s naglascima na najzaslužnije proučavatelje.
4. „Pjesme izvan zbirke“ su one koje Katančić nije uvrstio u zbirku Jesenski plodovi (Fructus auctumnales), a tu spadaju učene ode, pjesničke
poslanice, poskočice, prigodnice te razni zapisi.
5. Jesenski plodovi (Fructus auctumnales) „latinskom i iliričkom lirom
urešeni“ donose nisku pjesama, i to 37 na latinskom i 18 na hrvatskom
jeziku. Taj njegov pjesnički svijet satkan odama, pastoralama, elegijama,
352
HUM IX (2014.) 11-12
satirama, epigramima i drugim vrstama odreda je prožet mitskim motivima i oživljen „iliričkom lirom“.
6. „Izvorno djelo o pjesništvu“ je Katančićev De poesi Illyrica libellus
ad leges Aestheticae exactus (Knjižica o iliričkom pjesništvu izvedena
po zakonima estetike) koje je bilo u rukopisu od 1817. do 1984. kada je
zaslugom Stjepana Sršena prevedeno, popraćeno predgovorom i komentarom te dvojezično objavljeno. Vidi se već u Predgovoru kako je
Katančić imao u vidu – čitatelja filologa – ali i sve ostale naše „štioce“:
za prve je hrvatske pjesničke tekstove preveo na latinski, a za druge latinske tekstove na hrvatski. Također, hrvatsko je pjesništvo razveo iz
slavonske književnosti na cijeli prostor novoštokavsko-ikavskog idioma
„bosanskog izgovora“ – užu Hrvatsku, Bosnu i Dalmaciju, sa štokavskoijekavskim Dubrovnikom, kao i na Hrvate Bunjevce u Bačkoj, pritom
donoseći i tekstove pisane na sva tri narječja: štokavskom, čakavskom i
kajkavskom.
Već od prvog poglavlja, „Počeci pjesništva uopće“ Katančić pokazuje svoj ključ kao „otpirač ljepote“, u drugom, središnjem poglavlju daje
„ključ-otpirač“ pjesničkog umijeća hrvatskoga pjesništva – stanje pjesništva u Ilira obuhvaćajući svojstva narodnoga pjesništva, ali i umjetnički oblikovano pjesništvo. U temeljnom poglavlju „Metričko umijeće
pjesništva“ Katančić se bavi prozodijskom, kvantitativnom tehnikom i
pravilima nove metrike u „slogomirju“ (prozodiji) hrvatskoga stihotvorstva. U tom istom odjeljku Katančić objašnjava trope i figure kao sredstvo dotjerana stiha dajući im hrvatsko nazivlje.
Kao književni znanstvenik koji se bavi poezijskim i poetološkim pitanjima i koji na posve nov način „konstruira hrvatsko pjesništvo i u njegovoj povijesti ostvaruje novi stih“, s pravom veli Marijanović, tvorbeni
je začetnik hrvatske poetike i kao estetike a i kao književne znanosti.
Upravo s te strane očituje se i njegova nakana da ponudi i treći „ključotpirač“ uvodeći hrvatsko nazivlje u poetiku, odnosno znanost o književnosti, u čemu je vrlo velika njegova zasluga.
Zbog svega navedenog De poesi Illyrica libellus ad leges Aestheticae exactus, nazvana „znamenitom studijom“, s pravom misli njezin
prosinca 2014.
353
proučavatelj Tomo Matić, „prvi je pokušaj da se hrvatsko pjesništvo
promatra s umjetničkog, estetskog stajališta“.
7. Kao „graditelj jezika i prevoditelj“ Katančić se bavi problemima
„ljepote i vrsnoće“, kojima se od davnina odlikuje hrvatski jezik, kao i
konkretnim poezijskim sredstvima i značajkama kakva su njegova metrička, oblikovna i prijevodna svojstva što Katančić govori u svom prvom znanstvenom djelu Dissertatio III: De lingua Pannoniorum vetrum
scripta /Rasprava pisana o jeziku drevnih Panonaca, Osijek, 1780.
Što se tiče njegova prevoditeljskog i leksikografskog rada i poimanja
te djelatnosti, temeljni odgovor leži u njegovu Pridgovoru prinašaoca
iliričkog „Svetom pismu Starog zakona“.
Katančić je pravi bilingvist i kao pjesnik, filolog, estetičar pa i leksikograf pri čemu se uvijek treba imati na umu „vlastitost i čednost“ latinskog i iliričkog jezika. On je svojim pjesništvom, Knjižicom o iliričkom
pjesništvu, prijevodom Svetoga pisma te dvojezičnim rječnicima dao
temeljni prilog oblikovanju hrvatskoga jezičnog standarda „izrastajući
pred našim očima i na jezičnom polju do razmjera koji daleko premašuju naše ustaljene predodžbe o njemu“, veli R. Katičić.
8. Pravoslovnik. Josip Hamm u svojoj neobjavljenoj disertaciji o Katančiću i leksikološkoj, odnosno frazeološkoj raspravi o Pravoslovniku
piše nezaobilazne istraživačke spoznaje i zaključke.
Jezik Pravoslovnika je štokavsko-ikavski koji je tada bio „nostris“
– jezgra ne samo slavonske književnosti. Istina Katančić je zalazio i u
dijalekte, frazeologiju što je u tom pogledu pozitivna oznaka njegova
rječnika. Premda je to normativ za tadanji „slavonski književni jezik“,
on sadrži i mnoge turske, mađarske, njemačke, poljske i dr. riječi – oko
53000 ukupno. Ne bi se danas moglo reći da je to etimološki rječnik, već
je taj rječnik, kako ispravno prosuđuje Marijanović, tipično semaziološko djelo kojem je cilj dosegnuti podrijetlo i razjasniti semantički spektar riječi. Kao leksikolog – pristaša etimološkog smjera, on je protivnik
Karadžićeva smjera eufonista. Notta bene: Katančić se u Pravoslovniku
služi djelima trideset i četvorice hrvatskih književnika.
9. Etymologicom Illyricum. Odmah treba reći kako istraživač Grgo
Čevapović nije poistovjetio Katančićev Etymologicom s Pravoslovnikom,
354
HUM IX (2014.) 11-12
a sam Katančić ga naziva iliričkim etimološkim slovnikom napisanim
prema filološkim pravilima na „dialecto Bosnensi“, dobro primjećuje S.
Marijanović.
Sažmu li se sva njegova polazišta u nastojanju izradbe etimološkog
rječnika i mjerila koja se odnose i na druge leksikografe, dolazi se do
sljedećih bitnosti kako to naglašava Marijanović:
- u svakom narodu, jeziku i govoru važne su knjige, gramatika i
rječnik „napisani na ustrojenom pravopisu“;
- bosansko narječje slavno-iliričkoga jezika Ilirima je isto što i atički Grcima.
Treba reći da je taj rječnik nedovršen – zastao je na slovu S.
10. „Zagovor: o Katančićevu hrvatstvu“. U svoje doba Katančić je bio
„pjesnik erudita i estet“, znanstvenik najviše filološke spreme i poznavanja korpusa hrvatske književnosti triju narječja i pojedinih govora.
Valja napomenuti da ni kao leksikograf, lingvist, ni kao historik, a ni kao
znanstvenik uopće nije bio posve objektivan, s pravom ističu proučavatelji. Njegovo „iliričko“ hrvatstvo temelji se na polazištu o podrijetlu,
imenu i jeziku Hrvata i vodi zaključku da je hrvatski narod u etničkom
kontinuitetu s Ilirima, a ne da su pridošlice na te prostore, čime „svojom prirodnom neizmjenjivošću predodređuju generičku i neprekidivu
jezičnu istovjetnost“. Zapravo, teško je reći da je Katančić bio toliko zagledan u prošlost i da nije shvaćao aktualna zbivanja i poimanja. Apstrahirajući neke njegove teze, ne bi se moglo reći da je bio posve „zarobljen
prošlošću“, nego je, s obzirom na cjelokupno svoje djelo i odnos prema
svijetu i životu, bio okrenut i prema budućnosti o čemu svjedoči njegova stvaralačka i istraživačka ustrajnost, njegovo domoljublje i njegov
optimizam uopće. Njegovo uporište a i stvaralački motiv temelje se na
zavičajnosti, na „iliričkoj“ odrednici, a „pravi Ilirik“ s Panonijom i ostalim našim pokrajinama „od valpovačke Podravine i Bača, od Osijeka i
Zagreba do Budima i Pešte, od Dunava i Drave, od Save do Jadrana bio
je njegov stvarni i duhovni municipij, vlastitost naša i pravo na koje se
bio pozivao“, ističe Marijanović. Taj oslonac koji je istodobno i pokretač
i s kojim je Katančić antejski povezan, zapravo je domovinski prostor;
to narodno zajedništvo, baština i navlastito taj jezik ilirički-slovinski, a
prosinca 2014.
355
ne samo slavonski, znak je njegova radnog zanosa i zalog njegove vjere u hrvatsku (iliričku) perspektivu i njezinu jedinstvenu budućnost. Iz
te ideje niknut će ilirizam – ilirski pokret na čelu s Gajem i znameniti
hrvatski narodni preporod kao osvješćenje, preobrazbeni korak samopouzdanju na nezaustavljivu putu do emancipacije i ulaska u novo doba.
Izabrana Katančićeva djela što ih je priredio S. Marijanović rezultat su razložno promišljena nastojanja da se tog znamenitog franjevca,
profesora, pjesnika, književnog i povijesnog znanstvenika, prevoditelja i
leksikografa predstavi na sustavan način, kritički objektivno i znanstveno utemeljeno bližeći ga čitatelju u što cjelovitijem i prikladnijem izboru, i to ne čineći samo iz do sada objavljenih i prevedenih djela, nego i na
temelju drugih izvora, autentičnih i dosad nepoznatih rukopisa.
Šimun Musa
356
HUM IX (2014.) 11-12
Zbornik o Petru Bakuli
Zbornik radova sa znanstvenog skupa Opus fra Petra Bakule,
Mostar, 17. – 19. svibnja 2012. godine, Pavao Knezović,
Marko Jerković (ur.), Knjižnica Tihi pregaoci (Knjiga 11),
Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2013., 664 str.
Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, počevši od 2000., svake godine organiziraju znanstveni skup o jednom franjevcu, koji se redovito održava u zavičaju franjevca komu je skup posvećen. Svaki od tih
skupova posvećen je pojedinom „tihom pregaocu“, tj. franjevcu koji je
ostao izvan fokusa književno-povijesne znanosti, a koji je bitno doprinio razvoju hrvatske kulture i književnosti. Prethodni su skupovi bili
posvećeni Pavlu Posiloviću, Tomi Babiću, Petru Kneževiću, Josipu Banovcu, Jeronimu Filipoviću, Luki Vladmiroviću, Petru Krstitelju Baćiću,
Stjepanu Zlatoviću, Lovri Šitoviću, Rafaelu Levakoviću, Ivanu Ančiću,
Mati Zoričiću. Ovim se projektom Hrvatskih studija tim zaboravljanim
zaslužnicima odaje dužna počast, no ujedno se, dakako, i produbljuje
poznavanje hrvatske kulture i književnosti.
Zbornik o Petru Bakuli nastao je kao produkt znanstvenog skupa
„Opus fra Petra Bakule“, održanog u Mostaru od 17. do 19. svibnja 2012.
godine te je ujedno 11. knjiga u ediciji „Tihi pregaoci“ Hrvatskih studija
Sveučilišta u Zagrebu. Na 664. stranice predstavljeno je 30 radova autora iz više znanstvenih i sveučilišnih institucija. Osim Bakulina opusa,
u Zborniku je tematiziran i njegov život, graditeljske zasluge te njegovi
doprinosi unaprjeđenju života Hercegovaca pod turskom vlašću.
U predgovoru urednici prof. dr. sc. Pavao Knezović i dr. sc. Marko
Jerković, obojica s Hrvatskih studija u Zagrebu, uvode nas u „priču“
o fra Petru, opisujući ga kao svestrana čovjeka, zrela autora koji prati
suvremena znanstvena kretanja te javno angažiranog i poniznog franjevca. Urednici objašnjavaju da znanstveni, pregledni i stručni radovi
Zbornika pokrivaju razne aspekte Bakulina rada i djelovanja: književnopovijesni, jezikoslovni, povijesni, filozofski, teološki, sociološki, pedagoški, folkloristički, književnorecepcijski i brojne druge. No naglašavaju
da, unatoč tome što su pristigle radove organizirali po kriteriju sličnosti
prosinca 2014.
357
aspekta kako bi se dobio što cjelovitiji uvid u Bakulin život i djelo, ni ovaj
Zbornik ne daje cjelovit uvid u Bakulin opus, upravo zbog slojevitosti
i obimnosti Bakuline ostavštine. Knezović i Jerković spominju i žalosnu činjenicu da su partizani 1947. godine na Širokome Brijegu spalili
gotovo sva Bakulina djela koja su ostala u rukopisu, a ono što je ostalo
sačuvano objavljuju u Zborniku: Historia Custodiae, Pisme i sačuvani
dio epa Sveti Pavao apostol. Na kraju, urednici izražavaju nadanje da će
ovaj Zbornik potaknuti znanstvenike na daljnja i opsežnija istraživanja
Bakulina lika i djela.
U prvome radu Pavao Knezović donosi kratak pregled fra Petrova
života. Fra Petar je rođen u Batinu kod Posušja 24. svibnja 1816. godine.
Već sa 14 godina dolazi u franjevački samostan u Kreševu gdje uči čitati
i pisati kako bi u rujnu 1833. mogao stupiti u novicijat u tom samostanu.
Nakon završene godine kušnje i položenih zavjeta te završene godine
retorike, u svibnju 1836. fra Petar odlazi na studij filozofije i teologije
u Italiju. U Italiji je i zaređen za svećenika 7. listopada 1839., a po završetku studija general ga reda imenuje profesorom filozofije i teologije u
Lucci, gdje s odličnim uspjehom polaže teške ispite (konkurse) iz teologije. U Lucci je tri godine predavao filozofiju i tri i pol godine teologiju.
U to vrijeme fra Petar počinje pisati književne radove te kratku povijest
bosanske franjevačke provincije Cenno storico sulla provincia di Bosna
(1846.) i djelo Osservazioni filosofico-critiche sulla moda e lusso dei giorna ossia franco-italica. U potonjem je djelu napao toskanskoga vojvodu
Karla Ludovika, što je bio razlog fra Petrova progona iz Italije na teritorij
Osmanskoga Carstva, odnosno u Hercegovinu.
Odmah poslije povratka u Hercegovinu bio je imenovan učiteljem
franjevačkih novaka na Čerigaju, gdje je dvije godine s pitomcima živio
vrlo siromašno, često trpeći i glad. Nakon toga bio je jednu godinu župnik u Grabovici, a potom šest godina župnik u Gradnićima. Zatim je
obnašao službu gvardijana i župnika na Širokom Brijegu, a od 1856. do
1859. bio je župnik u Gorici gdje gradi crkvu sv. Stjepana. Iz Gorice odlazi za župnika u Ružiće, a nakon dvije godine ponovno odlazi u Široki
Brijeg, gdje je od 1860. do 1864. lektorom filozofije i teologije. Nakon
358
HUM IX (2014.) 11-12
toga do smrti 1873. godine služi u Mostaru kao generalni vikar biskupa
fra Anđela Kraljevića.
Nakon kratkog opisa fra Petrova životnoga hoda, Knezović se kratko osvrće na njegov opus i ostalo djelovanje. Bakula je 1852. godine otputovao u Rim, gdje je uredio pravni status hercegovačke franjevačke
zajednice, a putovao je i mnogo puta proseći po Europi novce za uzdržavanje franjevačkog podmlatka i gradnju škola, samostana, crkava itd.
Osim prikupljanjem novčanih sredstava, Bakula je i izravno sudjelovao
kao voditelj ili suvoditelj brojnih građevinskih pothvata. Prof. Knezović
ponovno navodi žalosnu činjenicu da su partizani 1947. spalili gro fra
Petrovih rukopisa, a neke je svoje članke i pjesme objavljivao bez potpisa
u talijanskoj periodici, tako da u konačnici ne znamo koliko je obiman i
važan bio njegov ukupni opus. Najbolji popis Bakulinih djela, bilo rukopisa bilo tiskanih, ostavio je fra Leo Petrović, koji je konstatirao da njegovih 14 tiskanih djela obaseže 2357 stranica. No Knezović upozorava
da Petrović nije imao nabrojenu spomenutu povijest bosanske provincije. Naposljetku autor izdvaja dvije važne karakteristike Bakulina opusa:
prilagođenost jezičnog diskursa i jezične forme čitalaštvu te odliku da
svako pojedino djelo nosi jasan autorski pečat, pečat bosansko-hercegovačke franjevačke tradicije.
U sljedećem članku naslovljenom „Petar Bakula: epski pjesnik ili kroničar?“ Iva Beljan analizira Bakulina djela, posebice epsko pjesništvo te
se promatra s jedne strane Bakulina pripadnost preporodnoj književnoj
poetici, a s druge strane pripadnost kroničarskoj i općenito književnoj
tradiciji franjevaca Bosne Srebrene.
Zatim slijedi članak „Bakulina trojezičnost“ spomeutog prof. Knezovića. Autor naglašava da Bakula piše uglavnom u duhu romantizma,
podjednako kvalitetno na svim trima jezicima kojima se služio: talijanskome, latinskome i hrvatskome. Zadržavajući franjevački način pripovjedanja, Bakulina su djela prožeta osjećajnošću, živošću pripovjedanja,
puna su novih leksema i fraza iz zavičajnog govora, poslovica, dosjetki,
a napose alegorija.
Potom prof. dr. sc. Marko Dragić s Filozofskog fakulteta u Splitu piše
o starozavjetnom motivu Sodome i Gomore u Bakulinu Šematizmu, no
prosinca 2014.
359
spominje taj isti motiv u kontekstu suvremenog pripovijedanja u Hercegovini. Ovaj starozavjetni motiv, koji je snažno utjecao na legende u
Hrvata, Bakula iznosi u priči o oholom Gavanu i uništenju njegova imanja, koja je doživjela najstariji zapis već u 15. stoljeću u djelu Fiore de
virtù. Autor spominje i interpretira i petnaestak suvremenih legendi iste
tematike koje se pripovijedaju na području Hercegovačke franjevačke
provincije.
U sljedećem članku prof. dr. sc. Drago Župarić s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Sarajevu prikazuje pjesničko djelo Hercegovina za
devetnaest godina vezirovanja Hali-pašina. Autor zaključuje da je fra
Petar ovim djelom deseteračke epike pokazao zavidan pjesnički talent,
pri čemu su mu uzorom bili slavni hrvatski pjesnici Ivan Gundulić i Ivan
Mažuranić.
Nakon toga prof. dr. sc. Marija Pehar s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu piše s jezičnoga aspekta o Bakulinu djelu Prodanje
i život Jozipa Patriarke. U prvome dijelu članka autorica smješta Bakulino djelo u kontekst europske i hrvatske književnosti iste tematike,
u drugom dijelu obrađuje formu, razvoj, stil i jezik Bakulina pjevanja,
dok se u trećemu, najvažnijemu dijelu bavi sadržajem i porukom toga
Bakulina djela.
Na sljedećim stranicama Zbornika prof. dr. sc. Georg Holzer sa Sveučilišta u Beču piše o Bakulinu djelu Pravo mudroznanje za svakog čovika. Holzer tvrdi da, iako se djelo ne može okarakterizirati kao ep, ipak
aludira na tradiciju junačkoga epa, koja živi u puku kojem se pjesnik
obraća, kao i na tradiciju umjetničkoga epa obrazovanog svijeta Zapadne Europe, kojoj je Bakula bez sumnje pripadao.
Istim se Bakulinim djelom bavi dr. sc. Alojzija Tvorić u sljedećem
članku u kojem posebno ističe dvije osobitosti tog djela: jedna je didaktičko-pedagoško-metodička sastavnica, a druga se odnosi na interakciju
usmene i pisane književnosti.
U idućemu članku spomenuti Marko Jerković piše o utjecaju Bakuli
suvremene, devetnaestostoljetne historiografske paradigme na Bakulu,
odnosno na njegov opus. Autor tvrdi da je taj utjecaj velik te je utjecao
360
HUM IX (2014.) 11-12
kako na Bakulinu epsku poeziju i šematizam, tako i na njegov velik interes za franjevačku arhivsku građu.
Slijedi članak doc. dr. sc. Lucijane Boban i doc. dr. sc. Josipa Grubeše, oboje s Filozofskog fakulteta u Mostaru, u kojem donose sustavan
pregled razlika između dvaju izdanja Bakulina Šematizma, splitskog iz
1867. i mostarskog iz 1873. godine. Osim pregleda razlika, kojim se dodatno rasvjetljuje činjenica da je mostarsko izdanje dopunjena, druga
verzija istog Šematizma, u radu se donosi i pregled okolnosti tiskanja
mostarskoga izdanja.
Irina Budimir u svom članku piše o frazeologiji u Bakulinu djelu Politika za svakoga čovjeka. U radu je prikazana posebnost Bakuline frazeologije u pogledu strukture, značenja, unutarfrazemskih i međufrazemskih odnosa. Relativno kratkom članku autorica je priložila opsežan
rječnik frazema Politike.
Idući je članak također lingvistički. U njemu prof. dr. sc. Diana Stolac
s Filozofskoga fakulteta u Rijeci iz jezikoslovnog (a posebno slovopisnoga i pravopisnoga) aspekta analizira Bakulin spjev Čestiri dila godine –
Zima, Pramalitje, Ljeto i Jesen.
Dr. sc. Anastazija Vlastelić u svome članku analizira funkcije vokativa i vokativnih sintagmi u Bakulinim Pribogoljubnim bavljenjima za
slišati svetu misu.
Jelena Ostojić s Filozofskoga fakulteta u Mostaru analizira sročne
atribute u Bakulinu Šematizmu. U prvome, „teorijskome“ dijelu rada
definira pojmove atribuciju i sročni atribut, dok u drugom „praktičnome“ dijelu rada analizira prvo pridjeve, a zatim zamjenice, brojeve, participe i gerundive.
Prof. dr. sc. Katica Krešić također s Filozofskoga fakulteta u Mostaru
bavi se sufiksalnim tvorbama imenica u Bakulinoj Politici za svakog čovika. Na osnovi provjere u suvremenim rječnicima izdvojene imeničke
izvedenice uspoređivala je s tvorbom istoznačnica u standardnome hrvatskome jeziku.
Niz relativno kratkih lingvističkih članaka nastavlja Prilog analizi paremiološkoga blaga fra Petra Bakule koji potpisuje dr. sc. Maja Opašić s
Filozofskoga fakulteta u Rijeci. Autorica je iz strukturnog i semantičkog
prosinca 2014.
361
aspekta analizirala određene izraze i rečenice koji se mogu okarakterizirati kao poslovice i sentencije.
Lingvistički niz prekida članak doc. dr. sc. Ivice Musića i Mate Penave, filozofa s mostarskoga Filozofskog fakulteta, koji pišu o Bakulinim
metafizičkim promišljanjima u djelu Pravo mudroznanje za svakoga čovika. Autori zaključuju da se u djelu osim teoloških nalaze i razmatranja
iz raznih filozofskih disciplina: metafizička, posebice teodicejska promišljanja, kozmološka teorija te gnoseološke i antroplogijske postavke.
U članku naslovljenom Svijet pedagoških ideja fra Petra Bakule prof.
dr. sc. Marko Pranjić s Hrvatskih studija u Zagrebu zaključuje kako Bakula nije profesionalni pedagog s diplomom te da ne posjeduje sustavna
i znanstveno provjerena pedagoška znanja. No, unatoč tome, tvrdi autor, u Bakulinim djelima ima mnogo sadržaja koja su zanimljiva pedagoškoj znanosti, posebice u djelu Politika za svakoga čovika.
Nakon toga slijedi članak Borane Morić-Mohorovičić s Filozofskoga fakulteta u Rijeci u kojem analizira jezične konstrukcije savjeta, na
morfološkoj, sintatičkoj i leksičkoj razini, u Bakulinoj Politici za svakoga
čovjeka.
U idućemu članku fra Ante Marić, franjevac Hercegovačke franjevačke provincije, piše o graditeljskoj djelatnosti fra Petra Bakule. Bakula
je vodio izgradnju biskupskoga dvora u Vukodolu, crkve sv. Stjepana u
Gorici i crkve sv. apostola Petra i Pavla u Mostaru. Marić naglašava kako
na fra Petra Bakulu treba prvenstveno gledati kao na odgojitelja te požrtvovnoga pastoralnog djelatnika i franjevca, a tek onda kao književnika
i znanstvenika.
Dr. sc. Jure Beljo i dr. sc. Adrijana Filipović s Agronomskoga i prehrambeno-tehnološkog fakulteta u Mostaru pišu o poljoprivredi i selu
u djelima fra Petra Bakule. Autori primjećuju tri kategorije Bakulinih
promišljanja i tema o poljoprivredi: fragmente o bogatstvu Hercegovine i uzgoju pojedinih kultura u različitim dijelovima Hercegovine, opis
teškoga života kmetova i terora kojemu su podloženi te psihološki opis
težaka i odnos drugih društvenih grupacija prema njima.
Dr. sc. Marijana Borić s Odsjeka za povijest prirodnih i matematičkih
znanosti HAZU u Zagrebu piše o hrvatskome aritmetičkome udžbeniku
362
HUM IX (2014.) 11-12
Ambroza Matića iz 1827. godine za gramatičke škole u Bosni. U radu se
analizira sadržaj, stil, metodologija, doseg te drušveni i kulturni kontekst djela.
U sljedećem članku Rudolf Barišić piše o Petru Bakuli kao piscu Acta
capitularia. Kao tajnik Kustodije hercegovačkih franjevaca Bakula je
vodio protokolarne knjige. Kasnije je mnoge historiografske podatke
koje je tu zapisao iskoristio za šematizam iz 1867. godine. U radu se tematiziraju okolnosti u kojima je Bakula pisao Acta capitularia, tematika
pisanja i metodološki pristup. Na idućih 40 stranica Zbornika nalazi se
kritičko izdanje (koje je priredio Barišić) tih Bakulinih zapisa, pod nazivom Historia Custodiae.
Zatim spomenuti urednik Zbornika Pavao Knezović na dvije i pol
stranice piše o rukopisnoj ostavštini fra Petra Bakule. Autor se ponovno
osvrće na činjenicu da su partizani 1947. godine zapalili gotovo sva Bakulina djela u rukopisu.
Slijede Bakulini tekstovi. Prvi je Različite piesme, 5 pjesama iz sačuvane Bakuline rukopisne ostavštine. Naslovi pjesama su: Rođenja Isusova,
piesma; Obrizanje Isusovo oli Mlado ljeto, piesma; Na dan Bogojavljenja
– Vodokrstja, piesan; Muka i smrt Isusova, pisma; Isusovo uzkrsnutje i
uzašastje, piesma. Zatim se donosi sačuvani dio Bakulina epa Sveti Pavao apostol na 26 stranica.
Na idućih se desetak stranica nalaze četiri Bakulina dopisa koje je
objavljivao u tiskovinama u Hrvatskoj. Naslovi dopisa su: Slika i molba iz Hercegovine (Zagrebački katolički list, 1862.), Hercegovački poziv
Hèrvatom i svim drugim Slavenom (Narodne novine, Zagreb, 1964.),
Blaženstvo u Turskoj (Narodni list, Zadar, 1869.), Naš dopis osobiti iz
Hercegovine početkom veljače (Narodni list, Zadar, 1871.). Sljedećih četrdesetak stranica zauzima Bakulino djelo Dogovori dva Hercegovca, koje
je bez potpisa i neredovito izlazilo u nastavcima u zadarskome Narodnom listu 1871. i 1872. godine. Nakon teksta dolazi popis turcizama i
objašnjenja koji je priredio prof. dr. Ekrem Čaušević. Tekstove spomenutih Bakulinih pjesama, epa, dopisa, kao i potonjega djela priredio je
Pavao Knezović.
prosinca 2014.
363
Nakon Bakulinih djela Zbornik zaključuje Marinko Šišak koji na sedam stranica donosi izvješće o spomenutome znanstvenom skupu Opus
fra Petra Bakule, produkt kojega je, dakle, i sam ovaj Zbornik.
Zbornik je mekano ukoričen. Opremljen je s kazalom imena osoba
i mjesta, s nekoliko fotografija pojedinih stranica Bakulinih djela (većinom naslovnica), s nekoliko fotografija crkava koje su obilježile Bakulin
život te nekoliko fotografija sa samog Znanstvenog skupa.
Ovaj se Zbornik može preporučiti širokom dijapazonu znanstvenika
upravo zbog brojnosti znanstvenih aspekata s kojih se pristupalo Bakulinu opusu, no u mnogim člancima i laicima koji žele upoznati lik i djelo
fra Petra Bakule, pročitati nešto lijepe devetnaestostoljetne književnosti
i znanstvenih promišljanja, kao i upoznati odnos suvremene znanosti
prema opusu ovog „tihog pregaoca“.
Zvonimir Glavaš
364
HUM IX (2014.) 11-12
Aktualnost filozofske tradicije u suvremeno doba
Actuality of the past, Ivan Kordić, (ur.), Institut za filozofiju,
Zagreb, 2014., 198. str.
U veljači 2014. godine Institut za filozofiju iz Zagreba objavio je drugu knjigu iz niza Philosophical Topics, pod naslovom Actuality of the
Past. Knjiga se sastoji od osam članaka koji su pisani na engleskome i
njemačkome jeziku te jednog priloga izvornog teksta Nikole Vitova Gučetića na latinskome jeziku. Urednik knjige je Ivan Kordić koji i sam potpisuje jedan članak. Ostali autori su Stipe Kutleša, Josip Talanga, Stjepan Kušar, Damir Barbarić, Volker Gerhardt, Davor Pećnjak i Kristina
Markalaus. Niz Philosophical Topics je prvenstveno pokrenut iz razloga
da bi se domaćim, ali i stranim autorima omogućilo objavljivanje radova
na drugim jezicima, s kratkim sažetkom na hrvatskome jeziku. Tematika članaka se vrti oko pokušaja suprotstavljanja prošlosti i sadašnjosti
filozofskih razmišljanja te se najvećim svjetskim misliteljima pridaju i
promišljanja hrvatskih filozofa.
Prvi članak u knjizi nosi naslov Mathematics and Its Application in
Plato’s and Aristotle’s Physics, a autor je Stipe Kutleša. Kako i samo ime
članka otkriva, autor se usredotočuje na problem shvaćanja matematike
i njezine primjene na prirodni svijet kod Platona i Aristotela. Poznato je
da su pitagorejci uvelike utjecali na Platona svojim matematičkim shvaćanjem svijeta. Autor ističe dva problema koja su se pojavila u okvirima
starogrčke matematike; jedan je pitagorejska nesumjerljivost dijagonale
i stranice kvadrata, a drugi je problem tumačenja gibanja kod elejaca.
Dalje u radu se navodi kako iz dvojnosti Platonove filozofije proizlazi
i njegovo shvaćanje matematike te tako on objekte fizičkog svijeta dovodi u vezu s idealnim matematičkim, odnosno geometrijskim tijelima.
Tom Platonovu shvaćanju se suprotstavlja Aristotelov stav, koji kaže da
matematički objekti ne postoje neovisno od fizičkih. Tako se dolazi do
dva različita tumačenja; prema jednom su matematički objekti samo apstrakcije, a prema drugom su oni korisne fikcije. Autor na kraju dolazi
prosinca 2014.
365
do zaključka da ta dva, naizgled suprotstavljena stava, nisu toliko različita koliko se na prvi pogled čini.
Drugi članak u knjizi je djelo Josipa Talange pod naslovom Niccolò
Vito di Gozze’s Criticism of Alexander of Aphrodisias. U članku autor
predstavlja osnovne ideje djela Quaestio de immortalitate intellectus
possibilis contra Alexandrum Aprrodisaeum koje je napisao hrvatski
filozof Nikola Vitov Gučetić, objavljeno u Veneciji 1580. godine. U dodatku članka se nalazi i transkribirani i redigirani tekst Gučetićeva djela.
Tema djela Nikole Vitova Gučetića se odnosi na tematiku besmrtnosti
duše koja je bila aktualna u to vrijeme u Italiji. Gučetićevo učenje o besmrtnosti stoji nasuprot učenju Aleksandra iz Afrodizije te ga Gučetić u
svojem djelu želi opvrgnuti. Autor tim člankom želi provjeriti je li Gučetićeva kritika Aleksandra iz Afrodizije opravdana, no na kraju se zaključuje da Gučetić u svojem djelu više raspravlja o Aristotelovu nauku
o intelektu, nego što kritizira Aleksandrova djela.
Sljedeći članak je napisao Stjepan Kušar, a nosi naslov Translatio
studiorum and the Polycentricity of Philosophy in the Middle Ages. U
središtu razmišljanja je srednji vijek sa svim svojim raznolikostima. Na
Zapadu se filozofija srednjeg vijeka uglavnom razumijeva u okvirima
kršćanske tradicije, ali autor naglašava da se takvo viđenje tog razdoblja
ne može primjeniti na židovsku i islamsku tradiciju. Stoga, pogotovo
u ranim stoljećima srednjega vijeka filozofija je istinski policentrična.
Autor se usredotočuje na razmjenu znanja među različitim kulturama
ovog doba, ali i donosi podatke o tome koliko su pojedine od tih kultura
uzimale, odnosno prevodile klasične grčke autore na svoje jezike. Autor
zaključuje da je upravo zbog translatio studiorum Zapad doživio znanstveni procvat dok je islamska filozofija, koja je u početku bila plodna,
kasnije postala samodostatna, a prestankom prevođenja suvremenih filozofskih autora na arapski gubi na značenju.
Sljedeći članak nosi naziv Heideggers Leibnizauslegung, a napisao ga
je Damir Barbarić. Kao što je i vidljivo iz samog naslova tekst se bavi
Heideggerovom interpretacijom Leibniza u središtu koje stoji pojam
monade. Autor obrađuje Heideggerovo viđenje tog problema u njegovoj
ranoj fazi filozofiranja, u kojoj se Heidegger pri interpretaciji monade
366
HUM IX (2014.) 11-12
uvelike oslanja na vlastito učenje o temporalnosti bitka, ali donosi njegove stavove i nakon „okreta“ u Heideggerovoj filozofiji kada glavnu
ulogu igra pojam predočavanja.
Ivan Kordić je autor članka Martin Heidegger und die Religion koji se
bavi utjecajem religije na mišljenje Martina Heideggera. Autor govori
kako je Heideggerovo odrastanje u tradiciji koja je bila prožeta katoličkom vjerom snažno utjecalo na njegov pokušaj razumijevanja onog
neshvatljivog. Navodi se i Nietzscheov utjecaj na Heideggera koji je svojim govorom o smrti Božjoj uvjetovao izostanak Boga u svojoj filozofiji.
Daje se pozornost i Heideggerovoj dekonstrukciji religije koja zapravo
nužno slijedi dekonstrukciju metafizike jer je uz nju usko vezana.
Sljedeći u nizu je članak Stipe Kutleše pod nazivom Science, Philosophy, Theology and Religion – Exclusive or Complementary Relation?
Autor ovog članka se bavi međusobnim odnosom znanosti, filozofije,
teologije i religije te postavlja pitanje jesu li zaista one međusobno sve
isključive ili ukazuju jedna na drugu. Odnos filozofije i religije se stavlja
u kontekst Heideggerova mišljenja o tom problemu. Sljedeći odnos koji
se promatra je onaj između filozofije i znanosti, odnosno metafizike i
znanosti. Navodi se kako je odvajanje znanosti od filozofije svoj vrhunac
doživjelo u pozitivističkoj filozofiji koja je metafiziku nastojala posve
odstraniti kao besmislenu. Na kraju se dolazi do zaključka kako znanost,
filozofija, teologija i religija nisu tako daleke jedna od druge, iako nisu ni
posve identične. One se, unatoč svojim različitostima, ne moraju isključivati, nego upravo suprotno, međusobno se nadopunjuju. Najbolji primjer za to je učenje Davida Bohma i njegove teorije o cjelovitosti svijeta.
Članak Die Öffentlichkeit des Bewusstseins je napisao Volker Gerhardt. Autor u tekstu iznosi tezu o supripadnosti politike i javnosti te zastupa stav da je javnost zapravo uvjet mogućnosti politike i prava. Pokazuje
se da su stari Grci prvi prepoznali ovaj odnos politike i javnosti. Daljnje
izvođenje javnosti kao transcentendalnom uvjetu politike, što je i središnja teza teksta, izvodi se iz Kantova poimanja javnog, koji ga je smatrao
formom uma i svijesti.
Zadnji članak u knjizi je djelo Davora Pećnjaka i Kristine Markalaus pod nazivom Philosophy of Mind and Metaphysics for Interstellar
prosinca 2014.
367
Message Composition. U tom veoma zanimljivom radu donose se neke
mogućnosti kako bi možda mogla izgledati međuzvjezdana poruka
ukoliko bi se htjela postići komunikacija s izvanzemaljskom inteligentnom vrstom. Uzimaju se u obzir određene implikacije filozofije uma i
metafizike koje bi mogle poslužiti u konstruiranju takve poruke. Uzimaju se u obzir poteškoće koje proizlaze u komunikaciji među ljudima
koji koriste različite jezike, sustave simbola, a pogotovo skoru nemogućnost komunikacije s ostalim životinjskim vrstama na Zemlji. Ipak,
na kraju djela se izražava određeni skepticizam prema mogućnosti postojanja izvanzemaljskog života.
Ovakvo jedno djelo je zasigurno veliki doprinos hrvatskoj filozofskoj
tradiciji i prilika da se istaknuti hrvatski mislitelji prikažu široj europskoj, ali i svjetskoj čitateljskoj publici. Još kada se u obzir uzme činjenica
da je ovo samo jedna knjiga u nizu, onda je to svakako hvale vrijedan
projekt. Iduće izdanje bi se trebalo baviti djelom Ruđera Boškovića i zasigurno će to izdanje još više pridonijeti riznici hrvatske filozofije.
Zoran Pervan
368
HUM IX (2014.) 11-12
Fra Jozo Vasilj – graditelj dobra
Fra Jozo Vasilj – život za druge, Ivan Dugandžić, Jakov
Sučić (prir.), Informativni centar „Mir Međugorje“,
Međugorje, 2014., 213 str.
Ovoga ljeta objelodanjena je knjiga Fra Jozo Vasilj – život za druge,
u nakladi Informativnog centra „Mir Međugorje“, a zatim i predstavljena u crkvi sv. Jakova u Međugorju na razini dostojna fra Jozina imena
i djela. Priređivači dr. sc. fra Ivan Dugandžić i fra Jakov Sučić, koji su i
pokretači ideje da se objavi knjiga o životu i radu ovog iznimnog fratra
koji je svoj život osmislio služeći i ljubeći druge, ustrajali su u nakani da
se trajno sačuva spomen na fra Jozin dobri duh.
Spomenuti dvojac priređivača u znalački vođenu postupku, sustavno
i marljivo radeći, zahvalnošću i ljubavlju spram fra Jozi poticani, ostvarili su pregledno i cjelovito sliku o životu jednog osobita i uzorna čovjeka,
i to jezično-stilski dotjeranom riječju, akribično, skladno i dojmljivo.
Dr. sc. fra Ivana, fra Jozina školskog kolegu i prijatelja, zapala je zadaća prikazati fra Jozin život i djelovanje u Domovini, a fra Filipa njegov
rad u misijama, posebice njegovo plodonosno, svestrano i neumorno
djelovanje u Kongu, toj dalekoj afričkoj zemlji.
Knjiga je strukturirana u tri dijela:
1. djetinjstvo i mladenačke godine
2. život u Africi
3. ponovno u zavičaju
što je popraćeno bogatim i osmišljenim izborom fotografija zorno oslikavajući jedan život, ljude, kraj i vrijeme, a zatim umješno, smisleno i
zanimljivo protkano biranim svjedočenjima i dojmljivim zapisima.
U prvom dijelu riječ je o fra Jozinu djetinjstvu, školovanju i uopće
životu, zatim o njegovu svećeničkom ređenju i prvim pastoralnim iskustvima te studiju, a posebno poslijediplomskom studiranju u Rimu, o
fra Jozi kao tajniku Vijeća viših redovničkih poglavara i profesora na
fakultetu u Zagrebu, poslije toga o njegovu izboru za provincijala hercegovačkih franjevaca i iznenadnom odlasku u Misije.
prosinca 2014.
369
U drugom dijelu govori se o fra Jozinoj opsežnoj i intenzivnoj, a iznad
svega uspješnoj misionarskoj djelatnosti, o njemu kao iznimnu čovjeku
i duhovnom vođi, sposobnu i omiljenu profesoru, nezaboravnu provincijalu i neumornu vikaru, velikom graditelju i svećeniku misionaru što
je trajno obilježio darovima svoga srca, uma i vjere, jedan daleki kraj i
ljude.
U trećem dijelu prikazan je fra Jozin povratak u Hercegovinu u kojoj,
uz niz crkvenih dužnosti, djeluje kao uzoran profesor na Pedagoškom
fakultetu Sveučilišta u Mostaru držeći kolegije iz područja sociologije.
U punoj životnoj zrelosti, u ruju plodonosna života darivana ljudima,
pogađa ga smrt. Veličanstven sprovod i dirljivi govori izrečeni u ime
zahvalnosti fra Jozi – graditelju dobra bilježe se u knjizi kao primjerena
počast i istinska „oda njegovu plodnom životu“.
Fra Jozo je puno radio – za crkvu, školu i narod uopće, navlastito
za nemoćne, bolesne, siromašne – cijeli svoj život darujući drugima.
Premda je bio vrstan profesor i odličan predavač koji se redovito pripremao za nastavu, nije objavio ni jednu knjigu. Međutim, njegov život
uistinu je zaslužio mnogo knjiga. Jer, fra Jozo je unosio blagdansku radost običnim danima, iskrenost susretima, smisao pozdravu; ustrajno je
produbljivao povjerenje, učio nas strpljivosti, ljepoti jednostavnosti…
istini po kojoj se o postupcima ne priča, nego se postupcima uči, djeluje,
oplemenjuje.
Stoga recimo još jednom: fra Jozo, govorio si kao čovjek koji svoj put
ne opravdava, nego u njega vjeruje… Po Tvom smo životu postali snažniji, po Tvom primjeru bogatiji, po Tebi smo darovani toplinom i blizinom;
daj molimo Te ostavi nam još i blagost Tvog osmijeha – krajičak neba
na zemlji, ponavljam nekoliko riječi iz svoga govora s komemoracije na
Sveučilištu u Mostaru, a što je istaknuto u Proslovu knjige.
Šimun Musa
370
HUM IX (2014.) 11-12
Kako se baviti sportskim novinarstvom?
Miroslav Vasilj, Sportsko novinarstvo, Synopsis, Sarajevo
– Mostar, 2014., 268 str.
„Sportsko novinarstvo je posebna vrsta novinarstva koja najavljuje
sportske događaje i s njima povezane teme te izravno prenosi, komentira i analizira ih nakon što završe, a neizostavni dio tog procesa su: sportski događaji i njihovi sudionici, predmet informacije, mediji i sportski
novinari te recipijenti“, definicija je to sportskog novinarstva koju je u
knjizi „Sportsko novinarstvo“ dao njezin autor Miroslav Vasilj.
Ova knjiga na 268 stranica, u izdanju zagrebačke i sarajevske izdavačke kuće Synopsis (2014. godine), prva je knjiga o sportskom novinarstvu na jezicima južnoslavenskih naroda. Prije Vasilja, nitko nije pisao
ovako studiozno o ovoj vrsti novinarstva na ovim prostorima, izdvajajući sportsko od ostalih novinarskih područja. Autor je uvažio sve specifičnosti sportskog novinarstva te ih iznio u knjizi koja, itekako, može
koristiti studentima, kao i sportskim novinarima s višegodišnjim ili višedesetljetnim iskustvom rada, ali i novinarima koji se ne bave samo
sportskim novinarstvom.
Autor knjigu dijeli u sedam poglavlja. U prvom dijelu Sport i mediji,
Vasilj cijelo jedno poglavlje posvećuje ženama u sportskom novinarstvu
koje sve češće ulaze u taj, do unazad nekoliko godina, ekskluzivno muški
prostor. Zatim, piše o kompetencijama, znanjima i vještinama sportskih
novinara, etici u sportskom novinarstvu kojoj je posvetio cijelo jedno
poglavlje u kojemu izdvaja etičke dvojbe u ovoj vrsti novinarstva. Veliki
dio posvećen je i jako bitnoj teoriji selekcije vijesti, gdje je Vasilj na osnovi analize sadržaja o selekciji vijesti predočio specifičnu selekciju vijesti koja se odnosi na sport. Osim što će pomoći studentima, ova teorija
selekcije vijesti posao će olakšati i urednicima sportskih rubrika u svim
vrstama medija, iako autor naglašava kako „čimbenici nisu podijeljeni
kao preporuka, nego kao način na koji danas urednici i sportski novinari
vrše selekciju“.
prosinca 2014.
371
U sljedeća četiri dijela: Tisak, Radio, Televizija i Online novinarstvo,
Vasilj govori o specifičnostima ovih medija te posebnu pozornost posvećuje praćenju sportskih događaja, od najave, izvješća do komentara
i analize nakon završenog događaja. Upravo je analiza novinarski žanr
koji, kao oblik novinarskog izražavanja, u literaturu vraća Miroslav
Vasilj.
„Analiza je subjektivni žanr u kojem novinar ili stručnjak na temelju
podataka i statističkih pokazatelja analizira pojave u sportu, dostignuća
sportaša/sportašica, klubova, reprezentacija... Pogodna je isključivo za
tiskane medije. Odgovara na pitanje kako je nešto bilo moguće te koje
su posljedice. Analiza je mogućnost istraživanja kompleksnog materijala i objašnjenja tog materijala na čitatelju razumljiv način“, piše Vasilj
o analizi dijeleći je na dvije vrste: autorsku analizu i analizu s izjavama.
Uz to, daje i dosta dodatnih uputa kako napisati dobru analizu te daje i
strukturu za obje vrste ove analize. Autor piše i o vrstama lidova u tisku,
a govori i o vrstama svršetka tekstova. Posebnu pozornost posvetio je i
opremi tekstova u sportskom tisku.
U trećem dijelu, Radio, govori o oblicima radijskog izražavanja, ali o
sportskom programu na lokalnom i regionalnom radiju. Uz upute kako
pisati za radio, u knjizi piše i o sportskim radijskim emisijama.
Četvrti je dio Televizija, gdje se piše o televizijskim emisijama, oblicima izražavanja na televiziji te o pisanju za televiziju. Uz to, autor piše i o
ulozi javne i komercijalne televizije u sportu, ističući posebnosti javnih
servisa koji imaju i obrazovnu ulogu, kako u drugim životnim područjima, tako i u sportu. Uz pozivanje gledatelja na što aktivniji život, kako
ne bi postali pasivni promatrači sportskih događaja, javna televizija ima
zadaću promicati i manje atraktivne sportove pa tako i amaterski sport.
U ovom poglavlju, detaljno su opisane i kompetencije, znanja i vještine
sportskih komentatora.
Peti dio rezerviran je za Online novinarstvo koje je zbog brzine prijenosa informacija sve više praćeno, a upravo je sport najčitanija rubrika na portalima. U ovom dijelu upravo je liveblogging (pisanje teksta
tijekom događaja) dobio najviše prostora, a zastupljene su i sve ostale
specifičnosti online novinarstva.
372
HUM IX (2014.) 11-12
U pretposljednjem, šestom dijelu knjige „Sportsko novinarstvo“, koji
nosi naslov Izvan natjecanja, daju se savjeti o čemu i kako pisati kada
nema sportskih događaja i svega onoga što ih prati, a prostor u medijima
rezerviran za sport, također, treba popuniti i prodati. U ovoj cjelini, u
jednom poglavlju, daju se savjeti o čemu pisati kada je stanka od sportskih natjecanja, a publika želi znati što se događa s njihovim ljubimcima,
sportašima, klubovima, reprezentacijama... U drugom poglavlju ovoga
dijela, preporučuje se bavljenje istraživačkim novinarstvom, uvjeravajući čitatelja kako je i sport izvrsna rubrika za ovu vrstu novinarstva koju
su teoretičari medija do sada isključivo preporučivali novinarima koji
prate politiku, gospodarstvo, sudstvo, javni sektor...
„Istraživački novinari zapravo dijele sudbinu sportaša. Kada su
uspješni i u naponu snage, kada postižu dobre rezultate, javnost je u
većini slučajeva na njihovoj strani, no kada kotač krene nizbrdo, javno mnijenje je najčešće nemilosrdno“, zanimljivom usporedbom Vasilj
zaključuje poglavlje o istraživačkom novinarstvu u sportu i prelazi na
sedmi dio knjige – Redakcija.
U zadnjem dijelu, jedno poglavlje je posvećeno ustroju sportske redakcije, a drugo budućnosti sportskog novinarstva. Za kraj, autor navodi još jednu specifičnost sportskog novinarstva – „...miješanje informacija i stavova. Takav pristup s razlogom nailazi na osude u ostalim
posebnim vrstama novinarstva, posebno u praćenju politike, ali ne i u
sportskom novinarstvu“.
I dok se u redakcijama sportsko novinarstvo smatra nečim manje vrijednim, o čemu su i teoretičari medija prije pisali, Miroslav Vasilj mu
predviđa svijetlu budućnost. „Masovnost, utjecaj, financijska sredstva,
sportske zvijezde, utjecajni mediji, specijalizacija novinara, ogroman
broj recipijenata... nije moguće zanemariti ili podcijeniti kao što je do
sada bio slučaj, kada su u pitanju teoretičari medija i njihov odnos prema sportskom novinarstvu.“
Osim znanstveno-stručne, knjiga „Sportsko novinarstvo“ ima i svoju
dokumentarnu vrijednost. Naime, za sve o čemu se govori u knjizi naveden je i stvarni primjer iz novina. U knjizi je primijenjena potpuno nova
metodologija pri navođenju primjera.
prosinca 2014.
373
Uz to, da bi djelo bilo preglednije, primjeri su navedeni drugim fontom slova, što ih izdvaja od ostatka ove i grafički izvrsno uređene knjige,
a grafički se tablicama izdvajaju i preporuke za pisanje, odnosno struktura novinarskih žanrova.
Kada se govori o žanrovima, lidovima, završetcima tekstova, navode
se primjeri iz svijeta sporta, tako da ova knjiga prati i razvoj, prvenstveno hrvatskoga i bosanskohercegovačkoga sporta, od osamostaljenja do
danas. Svaki primjer čitatelja vraća u neka vremena, sretna ili tužna,
ovisno o događaju koji je odabran i kojega se svi sjećamo, ali nam ga je
ova knjiga ponovno izvukla iz arhive sjećanja i prisjetila nas na njega,
kao i na neke velike sportaše, ali i novinare.
U knjizi je velika pozornost posvećena strukturi žanrova. Neki su
potpuno specifični za sportsko novinarstvo kao što su: izvješće s ekipnih
i individulanih sportova ili multielementno izvješće s temeljnih sportova. Time knjiga doprinosi i daljnjem razvoju teorije žanrova uopće, a ne
samo u sportskom novinarstvu.
Velimir Begić
374
HUM IX (2014.) 11-12
Ponos hrvatske znanosti i filozofije
Stipe Kutleša, Filozofija Ruđera Boškovića, Naklada
KruZak, Zagreb, 2012., 211 str.
Hrvatska kulturna baština može se pohvaliti velikim imenima kako
u svojoj tako i u svjetskoj povijesti. Jedno od najznamenitijih hrvatskih
imena neosporno je dubrovački znanstvenik i filozof Ruđer Bošković
čija postignuća s godinama postaju sve priznatija u svjetskim znanstvenim krugovima.
Višegodišnja istraživanja, možemo bez zadrške reći, našega najboljeg
poznavatelja cjelokupnog Boškovićeva stvaralaštva (djela) Stipe Kutleše, urodilo je objavljivanjem knjige Filozofija Ruđera Boškovića. Knjiga
je objavljena u nakladi KruZak godine 2012., a autor sadržaj iznosi na
211 stranica na kojima se, uz „Predgovor“, glavni dio podijeljen je na tri
dijela i „Zaključak“, čitatelj može jednostavnije snaći uz „Sadržaj“, „Literaturu“, „Napomene o poglavljima i podpoglavljima u knjizi“, „Kazalo
imena“ i „Kazalo pojmova“ te 314 pozivnih bilježaka.
Knjiga je tematski podijeljena na tri poglavlja: 1. „Boškovićeva prirodna filozofija“, 2. „Druga filozof(ij)ska pitanja“ i 3. „Usporedbe, utjecaj i istraživanje Boškovićeve filozofije“. Svako poglavlje sastoji se od
podpoglavlja, odnosno autorovih radova koji su prije bili objavljeni te
su prilagođeni knjizi, uz napomenu da se u knjizi pojavljuju i prvi put
objavljeni radovi.
„Boškovićeva prirodna filozofija“ naslov je prvog poglavlja knjige koji
sadrži tri ranije objavljena rada, izmijenjena i dopunjena te prilagođena
knjizi, i prvi put objavljen rad „Jedinstvo privlačno-odbojne sile. Boškovićevo otkriće?“. Na samom početku autor nas upoznaje s prirodnofilozofijskim pojmovima, odavna prisutnim u filozofskoj tradiciji, koji
su bili polazna točka našem znanstveniku i filozofu, a to su neprekinutost (kontinuitet), sila, tvar i njezina struktura, prostor, vrijeme, gibanje.
Navedenim prirodnofilozofijskim pojmovima Bošković je, uz postojeća,
pridavao i nova značenja, a snaga njegova promišljanja, ističe Kutleša,
očituje se u tome što su njegove koncepcije i ideje prisutne u današnjoj
prosinca 2014.
375
znanosti i filozofiji, više od 200 godina poslije. Boškovićeva teorija prirodne filozofije temelji se na trima načelima koja su ujedno apriorna
polazišta, a ona su načelo jednostavnosti i sličnoznačnosti prirode (simplicitas et analogia naturae) i načelo kontinuiteta ili neprekidnosti (nihil in natura per saltum fieri/natura non facit saltus). Iz tih filozofijskih
pojmova Bošković u tradiciji Aristotela, Newtona i Leibniza izvodi svoju cjelokupnu teoriju naglašavajući da se apriornost njegove teorije odnosi samo na njezine osnove. Znanstvena zajednica, i prije i poslije 18.
st., pojam neprekinutosti često je osporavala i odbacivala ne pronalazeći
način za njegovo prihvaćanje u smislu objašnjenja stvarnosti. No, autor
ukazuje na Boškovićevu misaonu otvorenost koja, ne pristajući na načelo dovoljnog razloga (Leibniz), nudi dokaz zasnovan na metafizičkim
načelima te dokaz na indukciji navodeći Boškovićeve riječi gdje kaže
„kako je lakše nabrojati sve one stvari i pojave gdje se neprekinutost
održava nego naći jednu gdje neprekinutost nije sačuvana“.
Čitajući dalje, Kutleša nam daje sažet uvid u tadašnja osporavanja
europske znanstvene elite na koja je Bošković naišao sa svojom inovativnom prirodnom teorijom. Ne samo znanstvenoj zajednici nego i
običnom puku vjerojatno je najrazumljivija teorija o očuvanju dodira
tijela (neposredni dodir tijela) koja je bila općenito prihvaćena, ali koju
naš znanstvenik i filozof sa sigurnošću odbacuje što će biti jedna od bitnih smjernica u otkriću njegova „novog svijeta“. Suočen s navedenim
problemom Bošković dolazi do pojma odbojne sile (vis repulsiva) koja
„je po svojoj prirodi takva da determinira udaljavanje jednog tijela od
drugog“ čime je ukinuo dotadašnje shvaćanje o neposrednom dodiru
čestica (tijela), odnosno shvaćanju da su sile među bliskim česticama
odbojne, a među dalekim privlačne. Boškovićevo otkriće, kazuje nam
autor, su privlačno-odbojne sile koje se mogu više puta mijenjati iz privlačne u odbojnu i pri malim i pri većim udaljenostima. Time je došao do dokaza da pravac nije najjednostavnija „krivulja“ nego njegova
„krivulja sila“ (curva Boscoviana) na kojoj je prikazao svoj zakon privlačno-odbojnih sila. Iako dodir čestica (tijela) iskustveno doživljavamo
našem znanstveniku i filozofu, istaknut će Kutleša, osjetilna spoznaja
nije vrhovni kriterij istinitosti, a do svojih teorija došao je dosljednim
376
HUM IX (2014.) 11-12
umovanjem i logičkim zaključivanjem (recta ratiocinatio). U samom
naslovu ovoga poglavlja autor nam je otkrio svoja nastojanja da prikaže Boškovićeve zasluge kako u znanstvenom tako i filozofskom svijetu,
postupno nam otkrivajući teoriju prirodne filozofije ovoga velikog uma
koja je svoj doprinos dala i na polju geofizike, geodezije, astronomije,
optike, graditeljske tehnike, statistike i dr.
Drugo poglavlje naslovljeno je „Druga filozof(ij)ska pitanja kod Boškovića“, a sastoji se od skraćenog i izmijenjenog rada „Zajednički putovi filozofije i znanosti“ te tri prvi put objavljena rada, redom „Problem spoznaje“, „Metafizika i znanost“ i „Granice spoznaje u prirodnoj
filozofiji i znanosti te pitanje o Bogu.“ Prva asocijacija koja nam se javi
kada spomenemo Boškovića je znanstvenik, no autor nam u ovom poglavlju kroz nekolicinu radova ukazuje da Boškovićeva teorija prvenstveno proizlazi iz spekulativnih filozofijskih razmatranja što nažalost
nije dovoljno poznato. Slijedom toga, Kutleša će prikazati one dijelove
Boškovićeve misli koji se dotiču filozofske problematike gdje možemo
govoriti o njegovoj filozofiji znanosti, epistemologiji, metafizici, pa i teologiji. Tako će Boškovićeva teorija spoznaje biti negdje između Kantove i Lockeove teorije, jer kantovski smatra da sadržaj stečen osjetilima
nema apsolutnu spoznajnu vrijednost dok od Lockea prihvaća misao o
nepostojanju urođenih ideja.
Ipak, njegova teorija će pokazati izvornost priznajući da duh posjeduje urođenu razumnu moć, a ta moć je refleksija (reflexio) ili djelatno
i dosljedno razmišljanje ili ispravno umovanje (rectae ratiocinationisnis
usus) koja jedina vodi do istine. No, ističe Kutleša, za Boškovića refleksija nije psihološke naravi kao kod Lockea, već je shvaćena mnogo šire,
kao ono putem čega dohvaćamo pravu stvarnost. Svojom radikalnom
teorijom spoznaje zacrtao je temelje kasnijim znanstvenim postignućima, a tvrdnjom da ne postoji apsolutna mjera prostora i vremena „inaugurirao je ideju koja će kasnije postati temelj teorije relativnosti“. Nadalje autor nas upoznaje sa samim Boškovićevim poimanjem filozofije znanosti zaključujući da kod Boškovića nema raskola između filozofije i znanosti jer je on sam do svoje izvorne teorije privlačno-odbojnih
sila kao jedinog i jednostavnog zakona došao čistom refleksijom. Ideja
prosinca 2014.
377
strana kako znanosti tako i filozofiji, kasnije je bitno utjecala na oblikovanje teorije polja u suvremenoj znanosti. Boškovićeva „prirodoslovna
metafizika“ ili „metafizičko prirodoslovlje“ će također ukazati na nemogućnost odvajanja materije i sile kojom dolazi i do uvjerenja u postojanje
više svjetova iako o njima ne možemo ništa znati. Razlikujući matematičku protežnost koja je kontinuirana i fizičku (materijalnu) protežnost
koja je za Boškovića diskontinuirana srušio je dotadašnje shvaćanje tvari
klasične ontologije, odnosno materijalističko-korpuskularno shvaćanje
svijeta te uspostavio izvornu dinamističko-atomističku teoriju (kasnije
nazvano bošković(ij)anski obrat).
S obzirom na neizmjernu vrijednost slike „novoga svijeta“, autor nam
obrazloženo Boškovića prikazuje kao prethodnika nekih od najvažnijih
dostignuća u suvremenoj znanosti. Primjerice, primjenom svoje krivulje
na tri čestice Bošković je uočio da se čestice osim „dopuštenim“ elipsama mogu kretati i „zabranjenim“ elipsama što se u suvremenoj kvantnoj
fizici naziva kvantiziranim stazama gibanja, čime svog znanstvenika i filozofa možemo smatrati prethodnikom kvantne teorije čiji su začetnici
nobelovci Max Planck, Niels Bohr i dr. Iako znanstvenu teoriju, barem
pozitivno, ne povezujemo s Bogom, Bošković se često dodirnuo upravo
ove teme, ali u sklopu svoje prirodnofilozofijske teorije. Posljednji članak drugog poglavlja autor koristi za rasvjetljavanje Boškovićeva odnosa spram Boga u kojem nam pokazuje da, iako je njegova teorija moguća bez Boga, Bošković kaže „moja ga teorija izvanredno osvjetljuje i iz
nje proizlazi nužnost da ga priznamo...“. Ne pridajući Boškoviću atribut
metafizičara ili teologa, naš autor upravo ovim radom ukazuje na još
nedovoljno istražene aspekte Boškovićeva djela.
Posljednje poglavlje nosi naslov „Usporedbe, utjecaj i istraživanje
Boškovićeve filozofije“ koji u sebi sadrži tri podpoglavlja. U prvom poglavlju autor nas upoznaje sa sličnostima i razlikama prirodnofilozofijskog naučavanja kod Kanta i Boškovića. Iako se obojica slažu da nam
osjetilna spoznaja ne pokazuje pravu sliku svijeta, odnosno ne možemo
spoznati stvar o sebi, Bošković je otišao još dalje. On je, ističe Kutleša, „prvi u povijesti prirodnih znanosti odbacio pojavni svijet osjetilnog motrenja, a uveo „novi svijet“ čija se struktura ne može spoznati
378
HUM IX (2014.) 11-12
kategorijama naivno empirijskog motrenja. Tim radikalnim odbacivanjem svega osjetnog u mikrosvijetu on je omogućio pravu atomsku fiziku time što je, za razliku od Leibniza i Kanta, zadržao „materijalnu“
stvarnost atoma i odnosa sila ne degradirajući ih na puko inteligibilno
noumenalnu osnovu pojavnog svijeta. Tako je Bošković mogao stvoriti teoretske temelje za modernu fiziku.“ Nadalje, autor nas upoznaje s recepcijom Boškovićeve teorije i nekih drugih ideja u Velikoj Britaniji, posebno u Škotskoj. Spomenut ćemo samo neka od priznatih
svjetskih znanstvenika koji su, posredno ili neposredno, bili upoznati
s nekim Boškovićevim idejama. Kratak boravak u Londonu, Oxfordu i
Cambridgeu (1760.) omogućio mu je susret s nekim od najistaknutijih
znanstvenika toga vremena, npr. Lord Macclesfield – astronom i predsjednik Royal Society London, kraljevski astronomi Nevil Maskelyne i
James Bradley, optičar i konstruktor optičkih instrumenata John Dollond, američki znanstvenik Benjamin Franklin, matematičari Thomas
Simpson i Eduard Waring… U 19. st. spomenut ćemo Johna Robisona
kao najistaknutijeg promicatelja Boškovićevih ideja, dok će u 20. st. to
biti William Thomson, poznatiji kao Lord Kelvin. Od kasnijih filozofa i
znanstvenika koji su Boškovića vidjeli kao jednog od najvećih svjetskih
umova spomenut ćemo Johna Henrya Poyntinga, H. V. Gilla, Ernsta Cassirera, Nielsa Bohra, Wernera Heisenberga, Leona Ledermana… Na
kraju autor će nas uputiti na studiju Franje Markovića o Boškovićevu
filozofijskom radu kao jednu od nezaobilaznih smjernica u daljnjem
istraživanju Boškovićeve filozofije.
Zaključno se može reći da je knjiga Filozofija Ruđera Boškovića još
jedno neizmjerno važno djelo koje će trajno obogatiti riznicu hrvatske
kulturne baštine. Između ostalog bitno je naglasiti da je knjiga, iako
znanstvenofilozofske tematike, napisana iznimno razumljivim jezičnim stilom uz jasna obrazloženja što je čini prikladnom široj čitateljskoj
publici otvorenoj novim spoznajama. Također, sa spoznajom da je,
uz ostala velika svjetska znanstvena i filozofska imena, njemački filozof Friedrich Nietzsche našega Ruđera Boškovića stavio uz bok Nikoli
Koperniku govoreći da su „dva najveća protivnika pričina“, nadamo se
prosinca 2014.
379
daljnjim i još iscrpnijim istraživanjima cjelokupnog djela najvećega hrvatskog znanstvenika i filozofa.
Žana Mikulić
380
HUM IX (2014.) 11-12
NAPUTCI AUTORIMA ZA SURADNJU
Opće upute
HUM – časopis Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru znanstvena je
publikacija koja objavljuje recenzirane radove te one koji ne podliježu recenzentskom postupku. Recenziji podliježu članci koji se prema općim standardima dijele u četiri kategorije: izvorni znanstveni članak, prethodno priopćenje, pregledni članak, stručni članak.
Primaju se samo neobjavljeni rukopisi. Kategoriju članka predlaže autor,
a konačan sud donosi urednik na prijedlog recenzenata rada. Prihvaćanje kategoriziranih radova za objavljivanje obvezuje autora da isti članak ne smije
objaviti na drugom mjestu bez dopuštenja uredništva Časopisa.
Nekategorizirani radovi (recenzije, prikazi i slično) ne podliježu recenzentskom postupku, uredništvo ih prihvaća na temelju svojih uvida.
Oprema rukopisa
a)Poželjan opseg znanstvenih i stručnih članaka jest 16 do 20 autorskih
kartica (jedna kartica sadrži 30 redaka sa 60 znakova u retku), a recenzijâ, prikazâ te drugih priloga od 2 do 6 kartica. Tu su uračunate bilješke te sažetak na hrvatskome i na jednom svjetskom jeziku te literatura
koju je nužno navesti zasebno. U sažetku – opsega do 12 redaka – treba skraćeno predstaviti sadržaj članka te prezentirati glavne rezultate i
zaključke istraživanja. Pisati valja u trećemu licu i izbjegavati pasivne
glagolske oblike. Uz njega treba navesti oko pet ključnih riječi, odnosno
pojmova koji pomažu u klasifikaciji rada.
U dogovoru s urednikom opseg članka, iznimno, može biti i veći.
b) Naslovi knjiga i zbornika te nazivi časopisa pišu se ukošenim pismom
(kurziv, italik). Dijelovi knjiga (npr. pojedine rasprave iz znanstvenoga
djela) pišu se u navodnicima. Naslovi članaka pišu se u navodnicima.
Istaknuta mjesta u tekstu valja označavati kosim slovima (kurzivom)
ili masnim slovima (boldom), a nikako velikim slovima ili podvučeno,
osim ako za to ne postoje posebni razlozi.
prosinca 2014.
381
Ako unutar navoda treba nešto ponovno označiti navodnicima, onda
valja rabiti tzv. polunavodnike (‘unutarnji navod’).
c) U pisanju pozivnih bilježaka autor se može služiti europskim ili američkim sustavom, ali njihovo kombiniranje nije dopušteno.
Tehničke upute
Budući da se u postupku slaganja ovoga časopisa rabe ujednačeni formati
za sve članke, molimo autore da nam olakšaju postupak na sljedeći način:
a) Svi prilozi moraju biti pisani na računalu, u nekoj od inačica programa
MS Word (od verzije MS Word 6.0 nadalje), ili u nekom od programa
kompatibilnih s MS Word, te trebaju biti snimljeni u formatu MS Word
dokumenata (**.doc).
b) Obvezna je uporaba fonta Times New Roman (odnosno Times New Roman CE) – kako bi se izbjegli problemi s hrvatskim znakovljem!
c) U tekstu priloga veličina slova treba biti 12, a prored 1,5 (srednji). U bilješkama veličina slova jest 10, a prored jednostruki (single).
d) Nije poželjno da prijelom već bude obavljen. Zato je najbolje tekst predati odvojen od ostalih priloga (ako ih ima). Crteže i grafike (slike) treba
dostaviti posebno, kao samostalne papire ili datoteke, i obilježiti ih (npr.
rednim brojevima). U tekstu jasno treba naznačiti gdje prilozi dolaze.
e) Rad se dostavlja Uredništvu u dva primjerka, otipkana s jedne strane
papira A4, te na magnetskom mediju (disketi, CD-u i sl.). Može biti
dostavljen i elektroničkom poštom.
Priloge treba slati poštom na adresu Filozofski fakultet (za časopis Hum),
Matice hrvatske b.b., 88000 Mostar, ili elektroničkom poštom na adresu:
[email protected], ili predati osobno. Molimo autore da uz ime i prezime, akademski stupanj (ili profesionalnu titulu) te puno ime institucije u kojoj rade –
naznače telefon, adresu i e-mail radi kontakta.
Rukopisi se ne vraćaju. Uredništvo pridržava pravo rukopis redakcijski prilagoditi propozicijama Časopisa i standardima hrvatskoga književnog jezika.
Molimo sve suradnike da se dosljedno pridržavaju navedenih napu­taka.
Uredništvo
382

“Mostar je podijeljen grad, ali takvih podjela ima u - Media

“Riječ za tebe” listić policijske kapelanije sv. Vida

listić br.15 - Župa sv. Josipa Radnika Osijek

Blagovijest broj 33, od 14. kolovoza 2011.

01und28 II - KROATENSEELSORGE IN DEUTSCHLAND

Suvremena pitanja broj 10

Župni tjednik - www.croatianchurchnewyork.org

U tebe se, Gospodine, uzdam - Župa bl. Alojzija Stepinca, Zagreb

lipanj 2013.

Župni tjednik - www.croatianchurchnewyork.org