MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE
ŠEHER
BANJA LUKA
ŠEHER BANJA LUKA -
Broj 28 -
NOVEMBAR - DECEMBAR - 2013. - MOTALA - GODINA V
Uvodnik
SRETNO I USPJEŠNO
Poštovani čitaoci,
Pred vama je već dvadesetosmi broj našeg i vašeg magazina u njegovoj petoj godini izlaženja. «Šeher Banja Luka» polako
postaje nezaobilazno glasilo, bolje reći – prijatelj, u mnogim porodicama, udruženjima i bibliotekama. Šeher se traži sve
više i više, pogotovu u Švedskoj, ali i širom planete zemlje, jer ima nas, nažalost, posvuda. Mi smo se u redakciji potrudili
da magazin bude još interesantniji za čitanje, a naši dopisnici su uveliko doprinijeli da Šeher zadrži nivo u svakom pogledu.
Ova, po mnogo čemu burna i zanimljiva, godina bila je prepuna događaja koji su, na ovaj ili onaj način, utjecali na izgled,
formu i sadržaj magazina. Popis stanovništva, Vezeni Most, Susret Banjalučana, samo su neki od važnih događanja ove
godine, a u idućoj nas čekaju švedski i bosanskohercegovački izbori, kojima ćemo posvetiti više prostora.
Redakcija magazina i Savez Banjalučana u Švedskoj žele vam uspješnu i sretnu 2014. godinu, a našim dopisnicima i
čitaocima katoličke i pravoslavne vjeroispovjesti sretne božićne praznike.
Mirsad Filipović
U protekloj godini svojim prilozima naš list
su obogatili:
Slavko Podgorelec – Banja Luka (BiH)
Fikret Tufek – Malmö (Švedska)
Ismet Bekrić – Ilirska Bistrica (Slovenija)
Emina Krzović – Stockholm (Švedska)
Enisa Bajrić – Nyköping (Švedska)
Muhamed Kulenović – Banja Luka (BiH)
Ozren Tinjić – Norrköping (Švedska)
Mišo Vidović – Banja Luka (BiH)
Azra Avdagić – Motala (Švedska)
Azra Lokvančić – Växjö (Švedska)
Nerko Galešić – Saint Louis (USA)
Branko Tomić – Norrköping (Švedska)
Sakib Salama – (Australija)
Goran Mulahusić – Motala (Švedska)
Haris Grabovac – Stockholm (Švedska)
Kemal Coco – Bihać (BiH)
Enisa Osmančević Ćurić – Banja Luka (BiH),
Enes Zahić (Finska)
Radmila Karlaš – Banja Luka (BiH)
Srđan Šušnica – Banja Luka (BiH)
Mensur Bajagilović (Holandija)
Fuad Kovačević - Norrköping (Švedska)
Atif Turčinhodžić – Veile (Danska)
Sadeta Sokol - Växjö (Švedska)
Namik Alimajstorović – Birmingham (Engleska)
OSNOVAN/GRUNDAT 2009.
Izdavač/Utgivare
SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ
RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE
ISSN 2000-5180
Glavni i odgovorni urednik/
Chefredaktör och ansvarig utgivare
Marjan Hajnal – Bat Yam (Izrael)
Irfan Nurudinović – Skien (Norveška)
Mesud Mulaomerović - Malmö (Švedska)
Džemil Vajrača – Alvesta (Švedska)
Antonije Ćosić
Ranko Pavlović - Banja Luka (BiH)
Edin Kljajić – Olovo (BiH)
Irfan Horozović - Sarajevo (BiH)
Narcis Hadžiselimović – Geteborg (Švedska)
Idriz Saltagić – London (Engleska)
Nedžad Talović – Fagelfors (Švedska)
Kemal Handan – Lake Forest (USA)
Ahmed Bešić
Aida Bašić – Geteborg (Švedska)
Azra Dedić - Nyborg (Danska)
Mirsad Omerbašić - Örebro (Švedska)
Nasiha Kapidžić Hadžić
Kemal Širbegović – Pariz (Francuska)
Bakir Hajdarević – Halmstad (Švedska)
Fatima Mahmutović - Örebro (Švedska)
Anto Miketa – Grac (Austrija)
Zlatan Gunić - Banja Luka (BiH )
Aljoša Mujagić - Ontario (Kanada)
Migdat Hodžić – San Francisko (USA)
Džemila N. Meštrovac – Geteborg (Švedska)
Boris Pržulj – Omišalj (Hrvatska)
Mehmed Pargan - Tuzla (BiH)
Zumreta Đonlagić – Nörtelje (Švedska)
Fuad Balić
Aida Mlinarević – Donji Vakuf (BiH)
Edin Osmančević - Geteborg (Švedska)
Muhamed Ibrahimbegović Palada - Geteborg
(Švedska)
Alija Beganović - Banja Luka (BiH)
Muharem Insanić – Banja Luka (BiH)
Izeta Štaljo Rakić – Mosman (Australija)
Dr. Severin D. Rakić - Mosman (Australija)
Reuf Jakupović – Malmö (Švedska)
Sulejman Tufekčić– Motala (Švedska)
Edo Lelić - Banja Luka (BiH)
Rešad Salihović - Banja Luka (BiH)
Dinko Osmančević - Banja Luka (BiH)
Suad Halilović - Olovo (BiH)
Ljubica Perkman – Frankfurt (Njemačka)
Emir Isović – Sarajevo (BiH)
Muharem Sitnica Sića – Nybro (Švedska)
Adem Čukur - Geteborg (Švedska)
Nenad Vidović – Toronto (Kanada),
Amir Mundžić - Sarajevo (BiH)
Alija Sarač – Banja Luka (BiH)
Bekir Misirlić
Vasvija Dedić Bačevac - Malmö (Švedska)
Zlatko Avdagić - Motala (Švedska)
Muharem Numanspahić – Växjö (Švedska)
Mirsad Filipović - Motala (Švedska)
Blagajnik-Ekonom/Kassör-Ekonom
Adresa redakcije/Redaktionens adress
Zlatko Avdagić
Šeher Banjaluka,
Luxorgatan 12, 591 39 Motala
Telefon: +46(0) 739 872 284
Internet: www.blsavez.se
E-post: [email protected]
Redakcija/Redaktion
Goran Mulahusić
Enisa Bajrić
Fatima Mahmutović
Esmina Malkić
Haris Grabovac
Nedžad Talović
Mirsad Filipović
Urednik/Redaktor
Goran Mulahusić
Grafička obrada/Grafisk arbete
Art-studio EMMA
Lektor/Korrekturläsare
Ismet Bekrić
Dopisnici/Korrespondenter
Ismet Bekrić (Slovenija)
Slavko Podgorelec (BiH)
Mišo Vidović (BiH)
Kemal Coco (BiH)
Radmila Karlaš (BiH)
Aida Bašić (Švedska)
Rešad Salihović (BiH)
List izlazi dvomjesečno
Godišnja pretplata:
6 brojeva 150 SEK plus poštarina
Pretplata i reklame
+46(0) 73 98 72 284
E-post: [email protected]
Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju
Štampa/Tryck
NIGD “DNN” Banja Luka
Naslovna strana
Božidar Nikolić, 1946. akvarel
EHER
2 Š
BANJA LUKA
Sadržaj
Promocija: Poruka jedne knjige............................................................4
Idriz Saltagić: Pjesnik zavičajnih elegija........................................5
20 godina udruženja “Ljiljan” iz Vekša.................................................6
Dan državnosti: Domovina ne stanuje daleko...............................7
Priznanje: “Ljiljan” procvjetao u Motali..........................................8
Na pragu 2014: Budžetska magla.................................................10
Prof. Nikola Kozomara: Šeret i šahista.........................................12
Vašari nekad i sad...........................................................................14
Feljton: Poruke netolerancije i mržnje.........................................16
Kolumna: Snovi, zvona, taksisti i naravno ON(o)....................18
Reportaža: Jer u nama teče Vrbas................................................20
Sjećanje: Utorak, pazarni dan.......................................................22
Sjećanje: Srce grada......................................................................24
Doktor Kemo ne može bez Bosne.................................................26
Ko nekad u osam............................................................................28
Nove knjige: Kemal Handan, Planeta Lopta................................30
U rijeke cvijet, stao sav svijet........................................................32
Miris lipa na Mejdanu......................................................................34
Jedna popodnevna šetnja.............................................................36
Ukradenoj djeci...............................................................................37
Križaljka:..........................................................................................38
str.6
str.20
20 godina udruženja “Ljiljan” iz Vekša Jteečreu nama
Vrbas
s t r: 3 0
st r. 5
Idriz S altagić
Pjesnik
zavičajnih
elegija
Planeta
Lo p t a
ŠEHER 3
BANJA LUKA
Promocije
PORUKE
JEDNE
KNJIGE
Foto: Goran Mulahusić
mi
neralo
e
g
s
t
anom
Susre
m Jov
o
t
is
n
ro-u
huma
u Oreb
m
o
k
Divja
Tekst: Fatima Mahmutović
Veliki humanista i bosanskohercegovački heroj Jovan Divjak je rado viđen gost ovdje u Švedskoj. Došao je u posjetu
svojim dragim prijateljima Almi i Zlatanu Dajiću u Örebro, pa
smo, složni kao i uvijek, u saradnji sa NBV-Trezvenjačkom
obrazovnom organizacijom, odmah organizovali susret s
dragim gostom u A-husetu.
Boraveći četiri i po mjeseca u Beču, zbog potjernice Interpola kojim je Srbija tražila njegovo izručenje, napisao je knjigu
”Očekujući istinu i pravdu - Bečki dnevnik”. A taj dnevnik je,
zapravo, bosanskohercegovački dnevnik, hronika ljudske
borbe za slobodu i zajednički život. Promociji te knjige imali
smo čast prisustvovati te večeri, 21. novembra 2013. I zajedno
doživjeti njen smisao, i njene poruke. General, raspoložen kao
i uvijek, nije dao da se puno priča o njemu, nego o onome što
se desilo ranije, ali najviše o onome što ga čeka kad se vrati
kući, u svoju Bosnu i Hercegovinu, u svoje Sarajevo – svojoj
djeci i organizaciji ”Obrazovanje gradi Bosnu i Hercegovinu”.
Željeli smo da dočekamo generala onako kako zaslužuje,
domaćinski i brižno, uz ljepu riječ i naše bosanske specijalitete. Svi smo željeli da se slikamo s njim, da nam napiše
posvetu u knjigama koje smo kupili, a čiji prihod od prodaje ide
za njegovu organizaciju, kojom pomaže školovanje djece, žrtvama rata u BiH. Poslije programa, u kojem je učestvovao i
naš hor ”Zelena rijeka”, zabavljali smo se do kasno te večeri,
uz zvuke harmonike Hajre Zukanovića i gitare Mirsada Mahmutovića.
Prihodi od večere su takođe namijenjeni organizaciji
”Obrazovanje gradi BiH”, u koju smo se i mi s radošću uključili.
Nadamo se da ćemo uskoro ponovo imati priliku da ugostimo
našega čika Jovu, a do tada će sedam djevojaka iz te organizacije doći na skijanje, u organizaciji skijaškog kluba
AlpinaScandSarajevo 84. (ASS84). Među mnogobrojnim
prisutnim nalazili su se i predstavnici Saveza Banjalučana u
Švedskoj, Bosanskohercegovačkog Saveza žena i Udruženja
“Ljiljan” iz Motale. Slijedeći dan je naš prijatelj produžio za
Štokholm, gdje je na poziv Liberalne partije Švedske učestvovao na seminaru o budućnosti BiH, EU integracijama i
pomirenju. Seminar se održao u Švedskom Parlamentu, a
osim Divjaka, govorili su parlamentarac Fredrik Malm i sekretar Liberalne partije Švedske, gospodin Jasenko Selimović.
Ovaj veoma značajan i kvalitetan seminar je bio odlično posjećen, a mnogi švedski i bih. mediji su svojim prilozima to
potvrdili.
EHER
4 Š
BANJA LUKA
Reportaža
Foto: Mirsad Filipović
50 godina
književnog rada
Idriza Saltagića
Piše: Fikret TUFEK
PJESNIK ZAVIČAJNIH ELEGIJA
Kada neko obilježava čak 50 godina književnog stvaralaštva, onda je to zaista poseban i lijep događaj!
Banjalučanin, novinar i pisac, Idriz Saltagić, objedinio je 70-ti rođendan i 50 godina
stvaralaštva, i to promocijom svojih knjiga u
Udruženju ”Bosanska krajina” Malmö, 22.
Novembra 2013., a u povodu obilježavanja
Dana državnosti BiH. Svoje “Drame” i
zbirku pjesama “Žubore, žubore bistre vode”
Idriz Saltagić predstavio je u aprilu 2013.
godine i na Sajmu knjiga u Sarajevu, a uz
njih je ovog puta govorio i o knjigama
priča “Drugi ljudi” i “Big Ben i Sahat-kula”.
Saltagić je podsjetio i na prijatelja, također
Banjalučanina, uz to liječnika i pisca, rahmetli Aliju Kapidžića i na knjigu njegovu
pjesama, priča i zapisa “Kao vrelo dženetsko”, iz koje je govorio pjesme, te podsjetio
na njegov volonterski rad u Radio-Banjaluci,
kao urednika humorističke emisije ”Šejtanluk”. Tokom boravka u Malmöu Saltagić je
bio gost i na lolanom BiH radiu, gdje je govorio o svom jubileju i veoma plodnom književnom stvaralaštvu.
Idriz Saltagić je dugogodišnji novinar i
urednik kulturnog i sportskog programa u
prijeratnoj Radio-Banjaluci, gdje je ostao zapamćen kao urednik brojnih kulturnih
sadržaja i emisija, te tvorac brojnih sportskih
emisija, a ostaće zapisano, da je bio i prvi
sportski reporter koji je uživo prenosio
sportske događaje, posebno utakmice FK
„Borac“ iz Banjaluke i mjesta širom Jugoslavije.
Nakon književne večeri Saltagić je za
„Šeher Banjaluku“ kazao:
- U 2013. godini obilježavam uz svoj
70. rođendan i 50 godina književnog i novinarskog rada. Bilo je to lijepo književno
veče i još jedan veoma lijep susret s mojim
Banjalučanima i drugim ljubiteljima pisane
riječi. Posebno me obradovalo da je tu bila i
kolegica Vasvija Dedić-Bačevac s kojom
sam razmijenio knjige, a dvije knjige poklonio sam i Udruženju „Bosanska krajina”,
koje je bilo izuzetan domaćin.
U povodu Dana državnosti Saltagić je i u
Londonu u Udruženju „B-H community” bio
na književnoj večeri, obilježivši i 20 godina
stvaralaštva u egzilu, a njegove pjesme čitala
su i naša djeca.
Idriz Saltagić je napisao 11 knjiga, a kao
suautor pojavljuje se u desetinama knjiga sa
drugim autorima na bosanskom i engleskom
jeziku. Saltagić je prije svega poeta, ali i dramaturg, u proznim tekstovima opisuje drage
slike „vrbaskih ljeta od zelenih vrba“, pa će
Ismet Bekrić o knjizi „S obala Vrbasa i
Temze“, u junu 1998., između ostaloga
napisati:
„Ova knjiga je prepuna i srećnog i
tužnog žubora Vrbasa, u čijoj se bistrini
možemo ogledati iako smo tako daleko...“
Zećir Hasić za Saltagića kaže da je „Pjesnik zavičajnih elegija“...
Odzvanjaju još uvijek stihovi Saltagićeve
pjesme „Otac“:
I noćas oca na verandi vidim
Iz oka će da suza kane
Čekićem kucka, a ponoć je blizu
Evo ga, kraj mene, sad će da stane!
Piše Saltagić u pjesmi ”Neki drugi čovjek” stihovima na kraju pjesme:
Možda, poslije, kad sve ovo nestane,
Postaću neki drugi čovjek?
(Iz knjige „Big Ben i Sahat kula“, Bosanska riječ, Tuzla 2005.)
Više o Saltagićevu radu i knjigama i na
sajtu www.nazreniku.com – rubrika Portreti.
ŠEHER 5
BANJA LUKA
Reportaža
Jubileji
20 godina udruženja
“Ljiljan“ iz Vekša
Svečanom priredbom u sali “Katedral škole” obilježeno je
20 godina djelovanja bh. udruženja “Ljiljan” iz Vekša. To je
dvadeset godina predanog rada na očuvanju identiteta i
kulturne tradicije Bosne i Hercegovine, i zapaženih rezultata kako na kulturnom tako i humanitarnom planu. Kulturne
sekcije su učestvovale na svim smotrama Saveza bh.
udruženja u Švedskoj. Posebno mjesto pripada horskoj
sekciji koja sve ove godine predstavlja zaštitni znak
udruženja. Teško je nabrojati sve vrijedne članove i aktiviste
koji su svoje slobodno vrijeme ugradili za dobrobit svih
Bosanaca i Hercegovaca u Vekšu, a i šire u Švedskoj. Brojne članove okuplja i sekcija Banjalučana.
Povodom ove godišnjice priređen je bogat kulturni i zabavni
program. Nastupili su hor, folklorna grupa, recitatori i gosti
književnici. Uvodne napomene i historijat udruženja iznio je
predsjednik udruženja Muharem Numanspahić. I, kako to
priliči jubilejima, uručene su plakete i diplome zaslužnim
članovima i organizacijama sa kojima udruženje ima dobru
saradnju.
Ovom prilikom predsjednik Saveza Banjalučana Mirsad Filipović odao je priznanje udruženju i uručio prigodan poklon.
Magazin “Šeher Banja Luka” najsrdačnije čestita
20-godišnjicu uspješnog rada bh. udruženju “Ljiljan” iz
Vekša i želi mu nove domete u budućem radu.
Tekst i foto: Goran Mulahusić
Dobitnici priznanja i diploma.
EHER
6 Š
BANJA LUKA
Muharem Numanspahić:
Predsjednik udruženja "Ljiljan" Växjö.
Značajno priznanje za dugogodišnji volonterski rad
dobio je Sadik Beglerović (desno). Nagradu mu je
uručio Fikret Kadić.
Reportaža
Proslava Dana državnosti
Domovina ne stanuje daleko
Tekst i foto: Goran MULAHUSIĆ
Dan državnosti BIH svečano je obilježen u bosanskohercegovačkim udruženjima širom Švedske.
Tako je bilo i u bh. udruženju “Ljiljan” u Oskaršhamnu. Da
domovina ne stanuje daleko, pobrinuli su se vrijedni
članovi svih uzrasta iz tri udruženja. Mladost je prevladavala scenom. Recitacije, pjesma i ples smjenjivali su se
na sceni uz bogato odabran program. Pored domaćina u
programu su učestvovale i folklorne sekcije bh. udruženja
iz Kristijanstada i Motale. A za zabavu, na kraju programa,
pobrinula se grupa “Zlatne Strune”.
ŠEHER 7
BANJA LUKA
Veliko švedsko prizn
«LJILJAN» PROCV
Foto: Sabina Kušljugić
Bosanskohercegovačko udruženje “Ljiljan” iz Motale
ovih je dana svoj dugogodišnji rad krunisalo velikim priznanjem - zajedno sa još tri švedska (Solfjäderstaden, Vadstena
konstrunda i Fornĺsa IF) nominirano je za prestižnu nagradu
“Barnens vän”. Nagrada se dodjeljuje svake godine
udruženju koje se najviše istakne u radu sa djecom i omladinom. Organizatori ovog tradicionalnog takmičenja su novine
MVT i organizacija Rädda barnen.
Ova četiri udruženja predstavljena su opširnijom reportažom
u motalskim novinama, kako bi njihovi čitaoci bolje upoznali
nominirane, a poslije toga su čitaoci MVT putem interneta i
glasačkih listića u toku tri sedmice mogli glasati po svom
izboru. Svečano proglašenje i dodjela nagrada pobjedniku
održano je 26. oktobra na Stora torgetu u okviru tradicionalne
kulturne večeri-kulturnatten i završetka internacionalne nedjelje kulture u Motali. Na gradskom trgu se te subote okupio
veliki broj građana iz Motale, Fornĺse i Vadstene, ali i mnogo-
EHER
8 Š
BANJA LUKA
brojni članovi iz nominiranih udruženja, kako bi prisustvovali
proglašenju pobjednika i dodjeli nagrada. Kada se na veliku
binu, postavljenu upravo za ovaj događaj, popela Anne-lie
Ljiljedahl, jedna od vodećih među lokalnim političarima, kako
bi objavila ishod ovog prestižnog takmičenja, zadrhtala su
srca mnogobrojnih članova «Ljiljana». A kada je pročitala ime
pobjednika, nastala je bura oduševljenja među prisutnim Bosancima i Hercegovcima.
«Nagrada je stigla u zaslužene ruke», istakla je Anne-Lie i
toplim riječima se zahvalila našem udruženju na ogromnom
doprinosu u radu sa djecom i omladinom, koji su ova komuna
i njeni građani znali prepoznati. «Vaše se udruženje, kroz sve
ove godine, bori za očuvanje bh. kulture, jezika, identiteta i
tradicije kod mladih svih uzrasta, ali i za njihovu uspješnu integraciju u švedsko društvo. Svijetli primjeri su vaša dopunska škola i održavanje internacionalnog festivala folklora,
kojim ste obogatili kulturni život ne samo našeg grada i
regije, već i šire.»
Predsjednik organizacionog odbora ovog takmičenja, Anna
Winskog, uručila je predsjedniku udruženja “Ljiljan”, Zlatku
Avdagiću, novčanu i druge nagrade i čestitala svima na velikom uspjehu. Predsjednik «Ljiljana» se zahvalio na
nagradama i svima koji su glasali za naše skromno
udruženje, istakavši da smo mi bili veoma zadovoljni i
samom nominacijom, ali da smo sretni i ponosni da je ipak
naše udruženje dobilo ovo veliko priznanje i da je to još
jedan korak ka još boljem razvoju «Ljiljana».
Poslije ovog proglašenja došlo je još jedno, proslava Spidwej
kluba Piraterna koji su osvojili prvenstvo Švedske. Bila je to
nezaboravna atmosfera na gradskom trgu i slavilo se do
kasno u noć. U prostorijama udruženja se proslavilo ovo
nanje bh. udruženju
VJETAO U MOTALI
Tekst: Mirsad Filipović
značajno priznanje, koje je, da istaknemo, zasluga svih
članova «Ljiljana». Nekoliko vodećih gradskih službenika i
političara tu je noć posjetilo naše udruženje, a to su učinili i
predstavnici finskog udruženja, internacionalnog udruženja
žena, IF Fornåse i dr.
Tako je naš ”Ljiljan” još jednom procvjetao na najljepši način
– priznanjem za svoj dugodišnji uspješan rad. I obećanjem
da će tim putem i dalje nastaviti.
ŠEHER 9
BANJA LUKA
Budžetski performans
“Čupanje mikrofona”
– Sindikalne protestne
šetnje – Može li
opozicija osvojiti vlast?
NA PRAGU 2014.
BUDŽETSKA MAGLA
Tekst i fotografije:M.VIDOVIĆ
Vijest, da je usvojen Budžet RS za
2014. godinu u iznosu većem od dvije
milijarde maraka, i nije bila nešto
novo!? Svima, pa i opozicionim političkim partijama, bilo je jasno da će
vladajuća parlamentarna većina na čelu
sa SNSD-om usvojiti ne samo Budžet,
nego i Ekonomsku politiku za 2014.
godinu. Iako je opozicija najavila da će
„dosad neuobičajenim metodama“
ukazati na sve budžetske mane i nedostatke, dogodilo se da je usvajanje
budžeta bilo obilježeno performansom
opozicije zvanim „čupanje mikrofona“!!!
Prijeti li dužničko ropstvo?
Trideset poslanika opozicije, iz
SDS-a, PDP-a i Narodnog
demokratskog pokreta, u nedjelju 8.deEHER
10 Š
BANJA LUKA
cembra, na početku nastavka zasjedanja, povadilo je mikrofone iz konzola i predalo ih predsjedniku Narodne
skupštine RS Igoru Radojičiću, da kako su kazali - govori umjesto njih. Razlog za ovaj gest opozicija je našla u
tome „da predsjednik parlamenta nije
omogućio javnost rada skupštine“,
odnosno da nije „ostvaren direktan televizijski prenos“. Sa dovoljnim brojem
poslanika za kvorum, vladajuća većina
je rutinski privela sjednicu kraju, usvojila Budžet i Ekonomsku politiku do
9.decembra, roka koji je postavio MMF,
da bi se dobila nova tranša kredita od
ove finansijske organizacije. Opozicija
tako nije imala još jednu priliku da
„ponovi gradivo“, da je budžet preambiciozan, nema razvojnu kompomentu, i
da više milijardi maraka odlazi na
vraćanje dugova i kredita, da RS sa
ovakvim budžetom ide u dužničko ropstvo i mogla bi doživjeti grčki sindrom...
S druge strane, poslanici vladajućih
političkih partija „mudro su ćutali“
(navodno, dobili instrukcije da ne ulaze
u duele sa opozicijom), a premijerka RS
Željka Cvijanović i ministar finansija
Zoran Tegeltija imali su zadatak da
vode verbalni rat sa opozicijom, i kroz
međusobna optuživanja. Međutim, ma
koliko su premijerka Cvijanović i
Tegeltija bili (ne)uspješni u „odbrani“
Budžeta, ako je suditi prema tvrdnjama
ekonomskih analitičara, budžet bi već
na proljeće mogao doživjeti prvi rebalans!
Šetajući sindikalni zahtjevi
Budžet usvojen, ali u njemu nisu
predviđena sredstva za vraćanje plata
za pet posto prosvjetnim radnicima,
policajcima i zaposlenima u javnoj upravi, što je „natjeralo“ sindikate da ne
podrže budžet i ekonomsku politiku.
Sve se završilo na obećanjima vlade,
poručile su sindikalne vođe, i - dok su
poslanici rapravljalji o budžetu - oni su
protestovali banjalučkim ulicama. Ali,
nekoliko stotina, uglavnom sindikalnih
vođa i povjerenika, ipak nisu toliko relevantna snaga da se izbore za osnovna
egzistencijalna prava svojih članova.
Protestna šetnja, koja je bukvalno
prošla mirno (ni jednog povišenog
glasa, pa ni uobičajenog žamora koji
prati ovakve događaje), pokazala je da
se sindikati nalaze na pola puta - htjeli
bi da se bore za radnička prava, ali nemaju još dovoljno „snage“. A ta „snaga“
trebalo bi da se ogledati u tome da ih
članstvo – radnici i zaposlenici, podrže
masovnim izlaskom na proteste i
učešćem u štrajkovima. Nažalost, i ovaj
put sindikalne vodje, kao fol, nešto ljuti
što ih je vlada „izradila“, opet su ponavljalji da su „spremni na najradikalnije
mjere za ostvarivanje svojih prava, ne
isključujući ni mogućnost masovnih
protesta“, kao da su zaboravili na bližu
prošlost i činjenicu kako su završavali
„masovni protesti“. Upotreba već pomalo izlizanih floskula, po svemu
sudeći, nije zaplašila Vladu RS, niti bi je
u dogledno vrijeme mogla ozbiljnije uplašiti. Stoga se može dogoditi da u
2014. godini, prije svega sindikalne organizacije u sklopu Saveza sindikata
RS, i dalje nastave „trgovinu“ sa entitetskom vladom – dolaze i odlaze sa
pregovora o famoznih pet posto
uljuljkujući se u nadi da su „pokazali
zube“, dok će premijerka i ministri i
dalje poručivati kako se „i dalje traže
rješenja aktuelnih problema“, jer pare
nisu problem, para nema!
Udružena opozicija
A u 2014. godini trebalo bi da se
održe izbori. Političke partije već su
krenule u kampanju. Aktuelna vlast sa
SNSD-om već je pribjegla određenim
mjerama da s minornim povećanjem
penzija osigura glasove kod više od
200.000 penzionera ne bi li zadržala dio
postojećih pozicija. Ali, sa ukupnim
povećanjem izmedju 10-20 maraka,
valjda u vlasti svjesni da ne mogu do
kraja osigurati izbornu pobjedu, posežu
i za gomilom drugih obećanja, svjesni
da im je rejting opao, računajući da će
u budžetu biti dovoljno novca da sve to
isfinansiraju.
Opozicija se trenutno drži uobičajene matrice - kritikuje sve što vlast
(ne)radi, ali i svjesna da im je SNSD
još uvijek prejak, pa će navjerovatnije
biti primorana da se udruži, što se već i
najavljuje. Mogle bi opozicione partije
imati zajedničkog kandidata za predsjednika RS i člana Predsjedništva BiH,
a nije isključena ni mogućnost da na izbore izađu sa zajedničkim kandidatskim
listama za pojedine nivoe vlasti i parlamente. Opozicioni politički performans
u parlamentu samo je skrenuo pozornost javnosti, ali u suštini nije
proizveo nikakve posljedice po vlast.
Opozicija je dobila svojih pet minuta
slave ali, prema mišljenju analitičara,
vlast nije zaboljelja glava od takvog
poteza. Stoga upozoravaju opoziciju ako želi da u oktobru 2014. preuzme
vlast, mora biti produktivnija, efikasnija,
I bar za nijansu bolja od onih koje žele
skinuti sa vlasti.
Š E H E R 11
BANJA LUKA
Profesori Ilija
Mihić i Nikola
Kozomora u
kafani Balkan
1913. godine.
Prof. Nikola Kozomara
ŠERET I ŠAHISTA
NAPISAO: Slavko Podgorelec
Poginuo je decembra 1941. godine
prilikom avio-bombardiranja manastira
Gomionica i sela Kmećani kod Banje
Luke. Osim što je bio profesor matematike i deskriptivne geometrije, ovaj osvjedočeni satiričar, humorista i pjesnik
bio je vrhunski šahista: prilikom gostovanja dr. Aleksandra Aljehina u Banjoj
Luci (početkom tridestih 19. vijeka) Kozomara je svjetskog prvaka naprosto
izluđivao potezima i prinudio velikog
EHER
12 Š
BANJA LUKA
Rusa da – vidjevši kako gubi od 'tamonekog Banjalučanina' – poruši figure...
Profesor Kozomara, o kome se i dandanas u Banjoj Luci i Gimnaziji
(nekadašnjoj Velikoj Realki)
prepričavaju doskočice i skaske (gotovo
sedamdeset godina nakon što je otišao
sa ovoga Svijeta) rođen je 1889. u selu
Vilusi nadomak Grada na Vrbasu.
Veliku Realku završio 1907., a onda –
13 godina kasnije (15. oktobra 1920) maturu dopunio posebnim ispitom iz
latinskog jezika (prema istraživaču Zoranu Mačkiću, također šahisti). Ovo je
slučaj bez presedana – da jedan profesor ’dopunjava’ maturu!
Fakultet je završio u Zagrebu devet
godina ranije (1911.) nakon čega
matematiku predaje u Livnu, Tuzli, Der-
venti (1928.), Banjoj Luci (1912-1918.,
1929-1932., i 1937-1940.), a radio je i u
Prijedoru od 1933. Do 1936. Penzionisan je marta 1940.
Za profesora Kozomaru (koji je, ponavljamo – uz sve bio i vrhunski majstor
šahovskog šetanja po crno-bijelim
poljima) karakterističan je i detalj da je
bio ... nepotkupljiv.
Suočen s neznanjem sina (jednog)
bana Vrbaske banovine – momka je
oborio na popravni ispit. Da ga ne optuže kao pristrasnog – oborio je (na
pravdi Boga!) i svog sina Vladu..., dobrog matematičara i budućeg vrhunskog šahistu.
Kada je gospođa 'banica' došla intervenirati – profesor Kozomara joj saopšti
da je oborio i svog sina, a onda dodao
kako je sinu (povrh svega ) "i hebao
Medaljoni u vremenu
majku!" (!). Tako se priča.
Posjećivao je redovito kafanu
"Balkan", a kasnije i hotel "Bosnu".
Pokupovao bi beogradska dnevna izdanja, iščitavao ih pomno (osobito
"Politiku"), a onda znao prihvatiti i izazov na 64 šahovska polja gdje se
'naduravao' sa kolegom profesorom
Matom Divićem do u beskonačnost. A
šahovski je ’ratovao’ i sa kolegom Ilijom
Mihićem – u kafani „Balkan“.
Naravno, partije su nastavljane danima sa kovertiranjem poteza...
Profesor je imao i stanovite navike: u
starom hotelu "Bosna" redovito je zaposijedao treću ložu-separe s lijeve
strane ulaza u kafanu. Odatle je imao
divan pregled na baštu (i goste koji
ulaze) ali i na salu. Kafu je redovito pio
sam, uz obavezno čitanje "Politike". No,
prije tog rituala, novinu bi probušio
grafitnom olovkom – a onda (kroz taj
mali 'zuher') opservirao dvoranu, goste i
pridošlice...
Naprosto – profesora Kozomaru bilo
je nemoguće iznenaditi susretom.
Naravno – takvoj intelektualnoj veličini
zavidjeli su banjalučki bogatuni-trgovci,
rentijeri, fabrikanti, advokati... Na sve
načine nastojali su ga (osim šahom)
'dovući' u svoj serkl (ložu-separe), no to
im je, rijetko kad, polazilo za rukom.
Onda su se dosjetili: započnu bogatuni (trgovci, advokati, rentijeri, fabrikanti) glasni razgovor o tome gdje će
svoje supruge poslati na zimovanje...
Jedan veli kako će njegova žena u
Abaciju (Opatiju), drugi kaže da će
suprugu poslati u Kranjsku Goru, treći
svoju šalje na Bled, četrvti preferira
Krapinske Toplice...
Na ove provokacije Kozomara ostaje
– indolentan; i dalje zuri u "Politiku"...
Onda će se jedan od 'elitnih' (priča se
da je to bio vlasnik hotela Emerik Pascolo) okuražiti – i zapitati Profesora:
" A gdje ćete vi, gospodine profesore
Kozomara, ove zime poslati Vašu
suprugu?!"
Profesor spusti novine, 'švenkuje'
pogledom po bogatunskom separeu i
njegovim gostima i kaže:
"Poštovana gospodo, ove zime sam
odlučio da osobno je..m svoju suprugu;
još uvijek to mogu i ne pada mi na um
da je šaljem u ekskluzivna zimovališta –
drugima na korišćenje!"
Zahvaljujući 'vokabularu' (in medias
res!) profesor Kozomara imao je debelih okapanja sa Ministarstvom prosvete
i školskim vlastima: naime, ne samo da
je 'slikovito zborio' nego je tako i
pisao...
Zbog knjige "Mangupske pjesme"
(Tuzla, 1919.) Kozomara je 'fasovao'
godinu dana zabrane napredovanja u
službi i obustave trećine plaće i dodatka
'na skupoću'.
Namćora to nije 'dovelo pameti' nego
je, uoči Drugog svjetskog rata, u Banjoj
Luci izdao drugu zbirku pjesama "Svak
svoje zna" koja se (gotovo ni u čemu)
nije udaljila od prve...
Za kraj – još jedna bizarnost: kada je
sredinom tridesetih prošlog vijeka
šahista Aljehin u Banjoj Luci pobijedio
Kozomaru, i trijumfalno saopštio "da je
sada rezultat neriješen", profesor ga
spremno dočeka odgovorom kako je
Kozomara, prije pet godina, pobijedio
svjetskog prvaka i u šahu i u piću: Aljehin više nije svjetski šampion, pa ovaj
gubitak Kozomara doživljava kao nešto
"en passent" ili – što bi Britanci rekli "By
The Way"...
I za kraj: profesor Nikola Kozomara
tečno je govorio njemački i francuski
jezik.
Predizborna «kampanja»
Vašari
nekad
i sad
Piše: Rešad SALIHOVIĆ
B.Luka, novembra
Predizborna kampanja, koja ovdje nikada ne prestaje, plodno
je vrijeme kada se «vladari» domišljaju kako znaju i umiju, da sačuvaju svoje fotelje, ali im ni opozicija ne ostaje dužna vadeći iz sehare
već odavno zaboravljene događaje. Zapravo, sve to liči na cirkuske
šatre od prije stotinu i više godina, podignute na stočnoj pijaci ispod
tvrđave Kastela. A tamo, nema čega nije bilo, počev od Hana i
Saračeve birtije, pa dalje od Edijevog ringišpila s konjima, koje su gurajući pokretali gradski dječaci. Bio je tu i stari vergl navijan rukama
Edijeve supruge, koji je povazdan svirao muziku koja nikoga nije vrijeđala. Uz Edijeve je bila kaca ''zid smrti'' porodice Nenadović, a onda
se između stotinu zaprežnih kola i konja dođe do posljednje destinacije, govedarnice. Ustvari, taj prostor je bio vašarište na kojem se
EHER
14 Š
BANJA LUKA
moglo kupiti svega i svačega, čak i ''babin top''. Kasnije, postalo je to
mjesto za cirkusku arenu u koju je narod naprosto hrlio kako bi uživao u vragolijama klovnova, što će se u dolazećem periodu pokazati
i kao «politička scena» na kojoj su političari ostali vjerna kopija
tadašnjih klovnova. No, o tome više u drugom dijelu ove priče.
Banjaluka je u to vrijeme bila čaršija koje je mirisala na tek
poprženu pravu kahvu, a ona se miješala sa mirisom Redžepovih i
drugih ćevapa, dok je svo Hanište s okolinom odisalo vrućim lepinjama, dajući poseban ugođaj cijeloj čaršiji. Posred čaršije tekla je
rječica Crkvena koja u to doba nije bazdila, niti je u čaršiji bilo šta
bazdilo kako se narod ne bi zatrovao, kako kažu, od prljava jezika.
Ljudi su se poštovali, kazivao je nedavno preminuli dr. Kemal Halimović, što potvrđuje i njegovo druženje sa kalajdžijom Ristom Bilanovićem koji je imao radnju preko puta Ferhadije džamije. Za
vrijeme učenja svakog ezana Risto bi odložio alat i sačekao da se ezan
završi. Ili, drugi primjer, kada je naš komšija Dušan Žunić svake zime,
pred svinjokolj, ustajao pred zoru, čaršafima bi zagradio to mjesto, te
u najvećoj diskreciji i dostojanstvu, kako ne bi povrijedio komšijske
običaje, obavio taj posao. Komšije muslimani su mu uzvraćali na još
dostojanstveniji način, dajući mu počasno mjesto na svim slavljima u
svojim kućama.
Ljudi su se družili, zajedno odlazili na utakmice i teferiče, a na
vašarima, prema kazivanju starijih, najpopularnija igra bila je nabacivanje drvene halkice na grlić flaše ili flašice. Igra se zvala ''ko nabije
taj dobije'', tačnije, ko uspije sa tri, četiri metra nabaciti taj drveni
obruč na flašu alkohola, a to se baš nije često dešavalo, njegova je rak-
Bilježimo
ija. Ta navika se, sa koljena na koljeno, prenosila do danas, tako da su
mnogi gorštaci i bez te nabijene karike osim rakije sa sobom donijeli
i ono što se u čaršiji nikada nije dešavalo. Kompletan gore navedeni
prostor danas su zauzeli limeni ''šejtani'' sa stotinu i više konja, čiji su
vlasnici uglavnom tatini sinovi i novopridošli stanovnici koji su istisnuli stare dućane, narode i njihove obi-čaje.
I tako, zahvaljujući izbornim utrkama i velikom broju novopridošlih političara sa okolnih i daljih brda, ne bismo ništa saznali kakve
se sve ''umotvorine'' rađaju u skupštinskim ili školskim klupama, koje
svom sunarodniku i predsjedniku šalju umni ljudi, poput profesorice
gimnazije u Banjaluci.
''Mi, koji smo se borili za RS, doživjeli smo da njome vlada onaj
koji se za nju nije borio, i time se hvalio. Onaj koji je prije neki dan,
dok nas truje nekom nacionalnom ugroženošću, nasred trga razapeo
čador, čador age Bećirage.»
Njen stranački kolega, i to ljekar, naglasio je ''da je vladajuća partija narod dovela u propast, a predsjednik Dodik je uradio ovom gradu
sve što ne treba. Stekao je ogromno bogatstvo koje se mjeri milionima
maraka. Dao je svom sinu kredit, a naša djeca ne mogu da se kao njegova školuju u inostran-stvu''. A onda su umotvorine, iako sa zakašnjenjem, izvirale kao iz bušotina nafte iz glave hadži Jovana Mitrovića.
''Jednu grešku, koju sam napravio, moram ispraviti, kada sam 1998.
godine učestvovao u promjenama da bi neko drugi došao na vlast, i
tada sam podržao jednog mladog monstruma koji se zove Milorad
Dodik.''
Bivši predsjednik Dragan Čavić, koji je svoju dužnost prepustio
sadašnjem predsjedniku, kaže:
''Zar smo mi jedini koji trebamo da budemo predmet ismijavanja
u regionu zbog primitivizma čovjeka koji predstavlja sve nas. I umjesto da se ponosimo tim čovjekom, mi se moramo umjesto njega crveniti i stidjeti, jer on to ne zna. Zato ne želimo da RS bude pčelinjak
u kojem umjesto pčela lete helikopteri. U svakom pčelinjaku žive matica, trutovi i radilice, dok kod nas u političkom životu RS-a matica
leti u helikopteru, a živi u Laktašima. Trutovi su na slikama zajedno
sa njim, dok vrijedni narod ne može da predahne jer oni sve pojedoše.''
No, da ni dragi vođa nikome nije ostao dužan, pa ni Visokom predstavniku Incku kojeg je počastio titulom gospodina, a nakon toga ga
nazvao manipulantom, a kancelariju OHR-a monstrumom koji je
napravio međunarodni kriminal, dok SFOR nije dobro došao u Banjaluku. Zaratio je šef i sa svima koji ne pripadaju njegovom jatu,
naročito sa novinarima što su izvještavali o kreditu njegovog sina od
3,5 miliona maraka, te im priprijetio:
''Neko ovdje pokušava da okleveće ogroman napor, kojeg je učinila
moja porodica. Kako vas nije sramota, šta hoćete, da aplaudiram
nekima od vas, osim da vam kažem nosite se dođavola. Nemojte da mi
dirate moju porodicu jer ona ne zaslužuje da to radite. I nećete proći
na ovaj način kako god to hoćete shvatiti. Ne mogu dozvoliti da u
medijima postoje manipulanti, lopuže, luperde i ostali, i neću to
dozvoliti.'' I to nije sve, jer se šef pokazao kao izvrstan nokauter prijeteći Bakiru Hadžiomeroviću, drugom je poželio da mu srce otkaže
te nastavio dalje prijetnje: ''Među vama sjede oni koji su u ovaj grad
došli kao gologuzani, a ja svakog dana prevalim 30 kilometara kako
bi došao na posao'' (mada je ostao nedorečen da li dolazi svojim ili
državnim vozilom u čiju je pratnju uključeno više policajaca). A onda
je uslijedila najvulgarnija prostačka uvreda koja se nije mogla čuti ni
na stočnoj pijaci, vašarima ili cirkusima pored Kastela, upućena direktoru BN televizije. Dodik: - Je.i si mater. Trišić: - Pa dobro, za takav
način komunikacije nema smisla zaista. Dodik: - Šta nema smisla,
snimi me, pi..a ti materina, i pusti me u dnevnik. Je.aću ti majku, je l'
ti jasno, dosad sam te poštovao, mislio sam, treba biti korektan, je.aću
ti mater, ima dvije godine, je.aću ti majku, zdravo. I kako bi konačno
javno potvrdio ko je gazda ovog entiteta, udario je i po pravosuđu: ''Znamo da je pravosudni sistem u RS-u izvan vlasti, on je posebna vlast,
i potpuno je otuđen od te borbe jer i u njoj samoj ima kriminala i korupcije, a da je prema analizi najveći stepen korupcije u zdravstvu i
policiji.'' Zapravo priču o tome javno je izrekao Kostadin Vasić iz
SDS-a, što se odavno znalo, ko je vlasnik i ko može govoriti o onom
što ne priliči ni kočijašima:
''Javna je tajna da je Milorad Dodik zakon, a Narodna skupština je
samo protočni bojler.''
I tu je razlika između ondašnjih i sadašnjih vašara.
Kostadin Vasić
Dragan
Čavić
Branislav
Borenović
Š E H E R 15
BANJA LUKA
Feljton
STUDIJA SLUČAJA PORUKA BANJALUČKIH GRAFITA I POLITIČKE ELITE
PORUKE
NETOLERANCIJE
I MRŽNJE
Piše: Srđan ŠUŠNICA
RE/okupacija javnog prostora mržnjom
i etničkim čišćenjem – put u etno-fašizam
Apstrakt: Namjera ovog teksta je analizirati simboliku i značenja uličnih etno-vjerskih grafita, parola, stikera i konzumaciju (čitanje, recepciju) njihovih tekstova i podtekstualnih poruka u Banjoj Luci, nekada vojno-strateškom, a sada političkom centru Republike Srpske (RS). Etno-vjerski
grafiti su zapaljiva forma street arta čiji narativni i vizuelni kodovi sadrže dominantna nacionalna i vjerska obilježja, teme i mitove, u ovom slučaju,
srpskog etničkog korpusa, i koji u postratnom kontekstu vrlo lako postaju govor mržnje kroz isticanje etno-vjerskih razlika, veličanje zločina i ratnih uspjeha, vrijeđanje i netrpeljivost prema drugačijem. Sa njima se agresivno proizvodi vidljivost „našeg“ toliko snažno, da diskurzivno proizvodi
nevidljivost i autocenzuru drugog i drugačijeg. Tekst daje kontekstualnu interprentaciju značenja i društveno-političkih diskurza grafita, u svjetlu
građanskog rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu (BiH) i djelovanja političkih elita u RS. To čini propitujući prirodu, karakteristike, intenzitet i
kvalitet veze između produkcije i konzumacije etno-fašističkog govora mržnje u grafitima na jednoj i poruka etno-političke elite u RS u javnom,
regulativnom i medijskom prostoru na drugoj strani. Naglašavajući njihovu snažnu povezanost i interaktivnost, tekst ukazuje na još uvijek svježu
političku namjeru populističke legitimizacije građanskog rata, zločina i etničkog čišćenja, ali i glorifikacije RS i podjele BiH kao legitimnih ratnih
stečevina srpskog naroda u BiH. Ekstremna vidljivost i intenzitet veze između ulice i politike indukuje zaborav na multietničku prošlost – nudi
“narodni i duhovni legitimitet” za opstanak RS baš u ovom gradu i za njegovo pripadanje baš srpskom etničkom korpusu. Nudi nategnuti kulturnopolitički i ratno-emancipatorski „kontinuitet“ i „normalnost“ RS i otkriva pravu namjeru krvoprolića u kojem je nastala. U dosljednom maniru Umbertovog „Ur-fašizma“.
Ključne riječi: street art, javni prostor, etno-vjerski grafiti, govor mržnje, nacionalizam, etničko čišćenje, etno-politička elita, etno-fašizam, Banja
Luka (BiH).
Umjesto uvoda
Ovaj tekst je dio autorovog magistarskog istraživanja na
Fakultetu za društvene nauke u Ljubljani i pokušaj da se
prikaže priroda, intenzitet i posljedice POVEZANOSTI
između produkcije i konzumacije etno-vjerskih uličnih
grafita, parola i stikera na jednoj strani i produkcije i
konzumacije poruka političke elite u javnom i medijskom
prostoru na drugoj strani. Pokušaj da se prikaže način na
koji ove poruke, u međusobnoj interaktivnosti, okupiraju i
osvajaju javni, društveni i politički prostor i proizvode etnokratiju u današnjoj Bosni i Hercegovini (u nastavku teksta: BiH). Ovaj tekst predstavlja i pokušaj razotkrivanja
zabluda i mitova koje elita Republike Srpske (u nastavku
teksta: RS) nameće građanima, pripadnicima srpskog naroda u autorovom dvorištu. Načina na koje elita zloupotrebljava ljudske emocije, ratne tragedije i žrtve, nacionalna
osjećanja, individualna i kolektivna sjećanja i kulturu, te
radikalizuje plebs do željenog stadijuma u kojem se totalitarne i etno-fašističke poruke elite mogu pravdati
raspoloženjem masa, a protekom vremena se više ne može
razabrati šta je prvo nastalo - poruka elite ili poruka ulica.
EHER
16 Š
BANJA LUKA
Etno-fašizam u 4 slike
Ovdje želim da kroz četiri grupe ili slike predstavim i
uporedim poruke i narative ulice (etno-vjerskih
grafita, parola i stikera) i pop-nacionalističke poruke
i akte političke elite RS prikazujući ih u četiri grupe
ili slike. To su: poruke etno-političkog tradicionalizma, kontinuiteta i legitimiteta teritorije; poruke
straha i prezira prema drugačijima, ugroženosti,
frustracija i zavjera; poruke legitimizacije rata i
zločina, herojstva i opsesivnog perpetum bellum-a i
poruke iracionalizma, odbacivanja modernizma i
slavljenja fašizma.
Materijal je složen tako, da svaka slika na početku
prikazuje poruke ulice – grafite, stikere i parole,
zatim poruke političke elite, a onda i prateći autorov
tekst. Zbog ograničenosti prostora, ovdje nisu mogli
biti prikazani svi prikupljeni istraživački materijali,
te su odabrani samo oni koji predstavljaju tipične i
glavne poruke ulice i elite.
Feljton
Slika 1:
Etno-politički tradicionalizam, kontinuitet i legitimitet teritorije
Nastavak iz prethodnog broja
poručiti da za tu nazadnost ne mogu biti
odgovorni hrišćanski elementi i kulturne
prakse, jer su oni bili podjarmljeni „od Turaka“, a i valjda zato što su bliži i sličniji
Evropi.
Fotografija B. 9
Jarčević, Slobodan (2007): Bivši Srbi Rimokatolici, Muslimani, Rumuni i
Crnogorci, GRAFOmarketing Novi Sad.
(vidjeti Izvore i literaturu - izvor pod rednim br. 11)
U „biološkom“ pogledu ističe se ugroženost
demografskim natalitetom Muslimana[1] i
demografskim gubicima Srba u 2. svj. ratu.
U „genetskom“ pogledu naglašava se štetno
djelovanje miješanih brakova na „srpski etnički korpus“[2]. U ekonomskom se ističe
muslimanska dominacija u privredi BiH i
feudealna institucija begovstva, a u kulturnopolitičkom smislu, najveće opasnosti za srpski narod elita vidi u ateizmu, sekularizmu,
komunizmu, građanskom i BH neetničkom
identitetu, marginalizaciji u političkim tijelima bivše SR i sadašnje BiH, u identitetu
bošnjaštva, u bosanskom jeziku, itd. A da bi
„emancipacija naroda“ zaista i bila to, mora
da postoji neko ili nešto nazadno, a dominantno i ugrožavajuće, od čega bi se narod
trebao „emancipirati“. U tom smislu elita RS
kategorijskim aparatom sadašnjosti volšebno
poseže u Osmanlijski period, te narative o
ekonomskoj i tehnološkoj zaostalosti i
društveno-političkoj konzervativnosti jedne
epohe i sistema prenosi sa javnog i političkog
na nivo privatnog, vjerskog, pa i biološkog.
Jednostavno, dešava se transpozicija osobina
sa objekta na subjekat, pa elita RS sve boljke
današnje BiH i Srba vidi, ne u zaostalosti i
konzervativnosti društveno-političkog uređenja tog dijela Osmanlijskog carstva u 19.
vijeku, već u „zaostalim“ i „nazadnim“ vjerskim, kulturnim i biološkim osobinama Muslimana, kako tada, tako i kasnije. Elita ne želi
vidjeti da su i hrišćani zajedno sa Muslimanima bili raja, da su dijelili ekonomiju i kulturne prakse „tog zaostalog i nazadnog
sistema“ i da su dali svoj etno-kulturni pečat
tim vremenima. Umjesto toga, elita želi
Također, sadašnja elita RS želi da feudalna
potčinjavanja, koja su tada imala snažnu
ekonomsku i klasnu osnovu, sada, novim
generacijama predstavi kao ugnjetavanja i
ponižavanja isključivo na etničkoj i vjerskoj
osnovi. Predstave o ugroženosti, podjarmljenosti i ugnjetavanju „naših“ od „nazadnih
drugih“ među plebsom proizvode kolektivni
osjećaj prezira prema „tom drugom“ (slike
B3 i B5). Zbog esencijalističkog i mitološkog
fokusa svih problema srpske elite u BiH na
Osmanlijski period, ovakvi stavovi elite su
naročito vidljivi u odnosu prema građanima
Muslimanima, prema njihovom vjerskom i
etničkom identitetu, jeziku i uopšte prema
svemu što nosi naziv „bosanski“, „bošnjački“
ili „Bosna“ (slika B4). Na bazi takvih predstava sadašnja elita RS, cijeloj BiH, a
posebno Muslimanima pripisuje nazadan,
orijentalan, azijski i remetilački karakter u
usporedbi sa kulturama hrišćanskih etniciteta
u BiH, koji su eto Ok.[3] Pri tome, negira
građansko, bezentitetsko, multietničko,
„melting-pot“ iskustvo i Banje Luke i BiH.
Ovakve predstave se redovno podupiru srodnim i u intelektualnoj i akademskoj eliti
duboko uvriježenim tezama i predstavama o
nepostojećem i bezvrijednom nacionalnopolitičkom građanskom/nacionalnom identitetu Muslimana, o izmišljenom i manje
vrijednom bosanskom ili bošnjačkom jeziku i
o Muslimanima isključivo kao o „poturicama“, potomcima islamiziranih Srba (slika
B9). Ovaj Frojdov „narcizam malih razlika“
ima za cilj da se razlike među građanima,
pripadnicima naroda i vjernicima prodube do
maksimalnih granica sadašnjosti i do maksimalnih dubina prošlosti, te da se utiče na
prostorno homogeniziranje nacije.
Prezir i neznanje često prati strah. Politička
elita RS je gotovo redovno uspijevala da od
prezira i negativnih predstava o Muslimanima, uz dodatak „narcizma malih razlika“,
skuva i materijalizuje svom plebsu vječnog i
moćnog neprijatelja. Tako, građanin muslimanske vjeroispovjesti i susjed, preko noći,
na pragu 20. vijeka može postati „ustaša, balija, turčin“, iskonski neprijatelj na koga treba
početi pucati što prije. A kada padne krv
predstave o vječnom neprijatelju se lakše
održavaju, jer je strah od neprijatelja materi-
jalizovan. Strah od neprijatelja je nešto što
nas sve zajednički povezuje u jednu homogenu cijelinu na jednoj „krvlju stečenoj“
teritoriji. Umberto ističe da bi strah od neprijatelja bio dovoljno alarmantan i mobilizirajući, neprijatelj mora biti što različitiji od
„nas“, a poželjno je i da su „naši“ od toga
neprijatelja doživljavali istorijska ugnjetavanja i poniženja zbog njegove nadmoći.
Potrebno je zatim da je taj „naš“ neprijatelj i
sada dovoljno moćan, ali ne previše, jer ga
„naši“ na kraju ipak moraju savladati (slike
B2 i B6). I na kraju poželjno je da neprijatelj
ne djeluje sam već da protiv „nas“ kuje i
provodi zavjere, što internacionalnije to
bolje.[4] Tim predstavama se kod plebsa
kontinuirano proizvodi strah od „nacionalnnog neprijatelja“, ali i od svakog drugačijeg, promoviše netolerancija, stvara
spremnost i potreba za konfliktom i
naglašava „jedini i pravi put za nas“. Iz dubina istorijskog nasljeđa elita servira plebsu
predstave o vjekovnim neprijateljima: Turaka, begova, Muslimana, Njemaca, Ugara,
Hrvata, katoličke crkve itd. A strah, osjećaj
poniženja i imidž o moći neprijatelja i zavjeri
protiv Srba, elita RS dodatno raspiruje predstavama o gubljenu kulturnog, vjerskog i jezičkog identiteta srpskog naroda unutar BiH
(bez RS i njene elite), zatim predstavama o
„bijeloj kugi“ koja uništava biološki korpus
srpskog naroda, predstavama o zavjeri islamskih zemalja da u BiH stvore islamsku
državu i bazu za terorizam i džihad u
Evropi.[5] Tu su i nezaobilazne predstave o
ustaškom pogromu srpskog naroda za vrijeme 2. svj. rata, koji se nastavio 1991. godine i rezultirao progonom Srba iz Hrvatske i
sada prijeti da se ponovi i u BiH i predstave
o moćnim svjetskim neprijateljima i zavjeri
protiv Srba čiji su nosioci USA, CIA, Njemačka, Vatikan i naftni lobiji koji su razbucali SFRJ, „satanizovali“ Srbe, pomagali
Hrvate, Muslimane i druge u secesiji od Jugoslavije i u ratu protiv Srba, a koji sada
„tjeraju“ Srbe da „žive zajedno sa Hrvatima i
Muslimanima u BiH“. Naravno, elita RS na
suprotnoj strani ima i spisak prijatelja, među
kojima su Rusija (slike B8 i B10) i Izrael u
vrhu, jer bez „naših prijatelja“ nema „konačne pobjede“.
© Študentska založba, prvi put objavljeno
u Časopisu za kritiko znanosti,
godina XL, broj 251. 2013. godine
Nastavak u slijedećem broju
Š E H E R 17
BANJA LUKA
Snovi, zvona, taksisti i na
Foto: Goran Mulahusić
Tekst: Radmila Karlaš
Rađanje toga dana bilo je u znaku Mile, kako ga već narodski zovu. Sanjala sam narečenog kako mi na nekom
skupu-koktelu, gdje se slio silni narod u obličju novinara i ostalih, moralno nekonstutivnih, kaže, prekinuvši me u roju
psovki i pogrda koje mi na račun istog izletiše na usta: „E, ti
ne možeš ovdje jesti!“ A ja, mašući mu cigaretom ispred
nosa, odgovaram k'o biva snu: „Pa ja zbog tebe odavno ne
jedem, a i nekoliko stotina hiljada ljudi u ovom tvom ludom
entitetu.“ Zapravo, nije tvoj, ali se ti ponašaš kao da smo svi
tvoja župa ili zaseok Župa, z.p. Laktaši, to mislim, ali nemam
daha i da kažem, nešto me guši, i da se ne probudih ova
storija bi, možda, imala drugačiji kraj. Ili početak, ovisi s koje
EHER
18 Š
BANJA LUKA
strane se (za)gleda.
Toga dana zaustavim se ispred kioska da osmotrim cijene duvana za one motane, smotane ili limene (zbog
tabakere) cigarete, kako ih već moj komšo Jopa i ja krstimo
od kada su paklice za nas boraniju postale luksuzno „uništavanje zdravlja“. I začuh kikot, jednu od one vrste zaraznog
smijeha od koje kao po pravilu redovno obolim, a da često
još ne znam uzrok kikotanju. Smijem se ja tako njihovom
smijehu, jer dvojica su, kad ih kroz salve zakocenitisa začuh
kako govore: „Matere, divi ovog čuvara!“ Pa ponovo hahaha,
i tad shvatih da se to oni smiju knjizi u izlogu ili, tačnije,
njenom naslovu, Vrač, čuvar RS. Suze smijuljice koje me
umiše, u sekundi ostadoše samo suze kad odoše ona dvojica, a ja shvatih da noćna postade dnevna mora. Iste večeri,
priča mi jedan banjalučki taksista kako ga je zapalo da vozi
neku klijentelu na zabavu, slavu, žur, rođenje unuka, „uspješno laktašanje“, kako se kome svidi kod Her Presidenta u
Župu. Nakon onog što je vidio, a moralo je biti strašno, procijenih po njegovom bljedilu tokom rekonstrukcije događaja, s
vrata je isto veče povikao ženi da pakuje djecu i šalje ih što
dalje od BL, RS, BiH, regije... Sve mu se činilo da nijedna
destinacija nije dovoljno daleko od te zlosretne Župe. „Curo
draga, to što sam ja tamo vidio ledi krv u žilama. Sve nešto
Kolumna
aravno ON(o)
trokutasto, bezvrato, odmah vidiš da je pola mozga prilikom
rođenja ukinuto na konto lopovskih vijuga. Ajme, k'o đavolje
kolo. A tek snajke, mati mila. Eto, vi ste učena žena, pa mogu
s vama... Mene jednom odvukli na neku pozorišnu predstavu, ja sam više za kina, ali dobro, bio sam pripit pa duro...
A tamo sve idu neke prikaze k'o iz drugog svijeta, grešne, da
te bog sačuva, a ima i neki veliki crni mačor. Ne sjećam se
kako se zvala ta predstava, ali ima neke veze s majstorisanjem, sad ne znam kakve, više priliči sotonisanju...“ „Majstor i
Margarita“, dobacih. „E ta, ma vidim ja da ste vi učena i
pametna žena!“ ciknu sretno, a potom se opet snuždi. „E
vjerujte, što ja vidjeh na tom imanju vam je ko đavolji pir. U
ovom poslu sam se nagledao svakakvih ljudi, čim neko kaže
A mogu mu izdeklamovati cijeli rodoslov. Eto vi, odmah se
vidi da ste neka neobična, inteligentna...“ „Pustite vi mene,
nego, ubijediste li vi svoju gospođu...“, prekidoh ga.
I tako ga žena u po pokreta preko ramena priupita šta je
to bilo toliko strašno tokom vožnje do Župe. - Ama ženo sve,
od NJEGA, a potom gostiju, sve neki kruškasti i kruškaske,
kockasti i kockaste, a tek muziku da čuješ, cijela ikonografija
je, da ti se pamet okrene. I to smo ko biva mi, taj famozni entitet u državi.“
- Prvo, djeca nisu paketi da ih pakujem i ostaju tu, na
rodnoj grudi.
- Rodne grudi ti i nisu nekakve, samo da znaš!
- Šta sad hoćeš da kažeš, pričam o rodnoj grudi, a ne o
sisama! A drugo, mi smo država, tako kaže moj Milence...
- Milence, kažeš...
- Opet ti, nećemo o tome, to je bila samo mladalačka
zanesenost. Imala sam tek 16 godina...
- (...)
- Šta's blen'o...
- Rekla si da si imala 19 godina i ne pitam te za tog Milenceta, već za onog za kojeg si glasala.
- Pa o njemu ti i pričam. Joj, kakva su mu ramena, a tek
zubi...
- Gdje si ti vidjela zube, beno, ajd kaži gdje su mu zubi,
ni usta mu ne vidiš kad sikće k'o poskok iz one zveke odakle
te tak'u pametnu pokupih. Taj kao da je trbuhozborac ili priča
na škrge...
- Dobri smo mi ikako kad ti tako o našima, eno ti onda
onaj njihov Riđobradi...
- Ko je sad taj...
- Onaj što mu je ćaća pokro onolko od humanitarne pomoći, ali mu je istekla deklaracija, pa sad troši u Ahiretu,
tačnije troše mu djeca, njima ta deklaracija još traje. Zadovoljan...
- Ženo, oni imaju svoje muke, mi svoje. Moja djeca će ići
odavde i tačka.
- I treba da idu, ali do Mercatora, ovom mlađem dotrajale
patike, spremi 150 maraka za nove.
- Hoćeš da te odalamim sad il' poslije. Neka ti kupi tvoj
Milence, ne onaj, OVAJ što mu bilbord ljubiš sve skupa sa
njegovim nevidljivim zubićima...
Dođe vrijeme da izađem iz taksija, pa otvorih vrata.
„Rekao sam joj, curo draga, da ću da joj kupim zvono. Ona
pita kakvo, a ja velim ono što stavljaju ovcama oko vrata. Pa
kad ode u provaliju da je čujem i da za njom kao što i priliči
tokom sahrane bacim grumen zemlje, tačnije, njene rodne
grude. A djeca će otići negdje gdje im niko neće stavljati
zvončiće oko vrata.“
Sjetim se ja često „mog“ taksiste, pa mu mahnem kad ga
trefim negdje u prolazu. I primijetim da oko mene stalno
zvone neka zvona, ne ona za uzbunu, na ta više niko ne
obraća pažnju, već ona ovčija. Meni se sve čini da ih svaki
drugi prolaznik nosi oko vrata, pa upinjem pogled ne bih li
ugledala i jadničkovu ženu. Tako hodajući već odavno kao
Zombi i ja začuh blejanje, preblizu za moj ukus. Nešto na
meni bleji. Toliko sam se uspaničila da sam se već vidjela
kod nekog čike sa čekićem za reflekse i fotografijom čika
Frojda na zidu, kad s olakšanjem shvatih da mi zvoni,
odnosno bleji telefon. E nećeš, rekoh naglas i promijenih
zvono na cvrkut ptica. Ptičice doduše znaju da vas pokake
kojekad iz vazduha, ali bar pri tom cvrkuću. Dok pastir blejećeg stada em redovno lijepi svoju pastvu govnima svakojake vrste, em obavezno odmjeri od šake do lakta što mu
dođe i kao odrednica za geografski pojam, em odvede ovce
direktno u provaliju. Uz gromko i odobravajuće blejanje.
Uto mi zacvrkuta telefon, zove me drugarica iz moje
nekadašnje branše, veli sanjala da her President opći s
njom. Uh, rekoh, jesi li ovca u snu. Kakva ovca, izdrelji se
ona preko telefona, ja sam ja. I znaš šta je najgore, sinoć
sam morala dokasno ostati na poslu zbog neke tupave vijesti vizavi njega. Ama dosta je što me prca u snu, pa evo i
na javi. Ispustih vazduh iz pluća. Pa sad, kad je riječ o
snovima, bolje biti gladan nego.. hm...hm... Zažvihdah i
pomilovah svoj ravni stomak.
Š E H E R 19
BANJA LUKA
Super talenti 2013. u Švedskoj
J E R U N A MA T E Č E V R BA S
Admir Lukačevic
s porodicom
Banjalučanin
Admir
Lukačević
među 101
dobitnikom
u 2013.
Reportaža
Malo je mladih osoba porijeklom iz
Bosne i Hercegovine koje su u Švedskoj ostvarile takve poslovne uspjehe
kao što je to Admir Lukačević (30), porijeklom iz Banjaluke. Živi u Norrköpingu,
sa suprugom Vy (28), Vijetnamkom iz
Saigona, i sinom Kingsley (4), dok
rođenje drugog djeteta očekuju u januaru 2014.
Admir Lukačević je diplomirao sociologiju 2006. na Lund univerzitetu, a
2008. Dobio je kraljevu stipendiju
(250.000 kruna) za rad u amaterskim
sportskim udruženjima, nakon čega su
mu mnoga vrata bila otvorena, te je on
svoju šansu itekako iskoristio, prije
svega marljivim radom.
Do svoje tridesete godine Lukačević
je uspio dobiti najvišu kraljevu
stipendiju, osnovati vlastitu prestižnu
firmu i sada biti uvršten među super talente (101) u Švedskoj za 2013. godini!
Naime, časopis ”Väckans affärer” proglasio je u decembru 2013., u akciji
„Švedski super talenti 2013.“ (Sveriges
supertalanger 2013) 101 supertalenta u
Švedskoj po različitim oblastima. Akcija
se vodi od 2007. godine i niko se ne
može naći dva puta na listi, jer je moto:
„Jednom super talent - uvijek super talent“.
Valja naglasiti da su akciju snažno
poduprli švedska privreda, velike firme,
institucije i univerziteti, koji su predložili
na stotine i stotine mladih. I Lukačević
se našao među njima. Odabrani su najuspješniji, najpametniji i najobrazovaniji
super talenti koji će promijeniti uobičajeni način mišljenja i načine rada. U
prvom planu su mladi super taleni u poduzetništvu, što za Švedsku ima
itekako veliki značaj.
Zanimljivo je da je na listi pod rednim brojem 35 bio i Banjalučanin Admir
Lukačević, osnivač i direktor firme
„Sport bez granica” (Idrott utan gränser
Sverige AB - IUG). U obrazloženju uz
fotografiju za Admira Lukačevića je
napisano:
„Admir Lukačević - 30 - Sport bez
granica. Od košarkaškog trenera do poduzetnika u društvenoj oblasti.
Pokrenuo je organizaciju koja djeci
daje mogućnosti da putem sporta
preuzmu brigu o svome životu. („Idrott
utan gänser. Från baskettränare till socialentreprenör. Startade en organisation som ger barn förutsättningar för att
genom idrott ta makt över sina liv“).
Admir Lukačević, za „Šeher Banjaluku“:
- Drago mi je da sam uvršten na listu
Napisao: Fikret Tufek
od 101 super talenta u Švedskoj za
2013. Godinu, i to za oblast „Sport bez
granica“, a u obrazloženju piše da sam
uspjeh postigao počevši igrati košarku
u „Bosna LA“ Landskrona, te da sam se
i kao trener puno angažirao na uključivanju mladih u socijalni život a protiv
droge i ovisnosti. Moja organizacija pomaže djeci i mladima da se kroz sport
uključe u društveni život Švedske.
Posebno se ponosim što sam iz Banjaluke, roditelji Ferid i Senija su me
doveli 1993. kao dijete od deset godina,
sa malo starijim bratom Almirom.
Ponosan sam na moj grad Banjaluku,
koju je moralo napustiti preko 80.000
Bošnjaka i Hrvata, ali smo u svijetu uspjeli, jer u nama teče Vrbas, u našoj je
duši i daje nam snagu koji drugi nemaju, baš zato da kažemo ko smo, šta
smo i odakle smo.
Kralj Carl XVI Gustav
uručuje veliko priznanje
mladom Banjalučaninu
Admiru Lukačeviću.
Š E H E R 21
BANJA LUKA
Banjalučki spomenar
Za neke je pijaca trbuh grada; za druge je to mjesto gdje započinje i završava svaki
posao; za treće mjesto gdje se sreću sa svojima; za mene je to oduvijek bio dio
kulturnog nasljeđa starog dijela svijeta, mjesto gdje, u prijepodnevnim časovima,
živi jedan grad.
UTORAK, PAZARNI DAN
Napisao: Dr Severin D. Rakić
Po sunčevim zrakama, koje padaju koso u ovo doba godine i
šunjajući se kroz poluodškrinute žaluzine obasjavaju moj krevet,
znam da je jutro već poodmaklo, gotovo da je podne. Ne
uzbuđujem se mnogo što sam toliko prespavao, znajući da
imam kasni večernji let za Sydney, nego otvaram prozor moje
sobe, tik iznad Piazza del Fiore, i duboko udišem zrak ispunjen
mirisima raznog rezanog cvijeća, što se prodaje dolje na trgu.
Utorak je prije podne, pijačni dan, i trg vrvi od svijeta. Svuda
unaokolo male, pokretne tezge sa nadstrešnicom, ofarbane u zeleno, iz kojih kipi ponuda svih boja i mirisa i temperamentni
prodavci koji se nadvikuju i nude ribu iz Bari-ja, paradajz iz
Caserta-e, smokve iz Ostia-e.
Završavam svoj doručak za jednim od nekoliko stolova pred
hotelskom kafeterijom na trgu, dok dva mladića, dobro nauljene
i začešljane kose, sa napolitanskim akcentom, stoje nedaleko i
razgovaraju. Iako je razgovor običan, prijateljski, izgleda kao da
se svađaju, pa ih svi, a osobito turisti, kojih također ima podosta
na trgu, zaobilaze u nepristojno širokom krugu, plašeći se,
valjda, da će svakog trena potegnuti pištolje. Polako, sa
užitkom, srčem svoj cappuccino i ignorišem taj apsurdni strah i
situaciju nedaleko od mene, u mislima potpuno transponiran na
jednu drugu piazza-u, meni dobro znanu, na kojoj se također
svakog utorka događao pijačni dan, po sadržaju mnogo više od
običnog pazara, a istovremeno topliji i humaniji od ovog zapadnjačkog.
Tamo, gdje je bio Bezistan
Banjalučka glavna gradska pijaca je postavljena na mjestu
stare, pokrivene čaršije Bezistana, zauvijek nestale u jednom
naletu soc-realističke destrukcije, s početka pedesetih, po principu staro za novo. Mlada, komunistička vlast se trudila da
izbriše sve znakove starog, orijentalnog bazara, poput onog u
22 Š E H E R
BANJA LUKA
dalekom Samarkand-u na putu svile ili svih onih karavan-saraja
razasutih posvuda širom bivše Otomanske imperije, kao nečeg
nazadnog i društveno štetnog, što podsjeća na tamnu prošlost
turske vladavine ovim krajevima. U tom smislu, vlast je izgradila modernu zelenu pijacu sa zatvorenim dijelom, tržnicu,
najavljujući raskid sa proslošću i stremljenje ka novoj, ‘svjetlijoj’ budućnosti. Kao spomen na nekadašnji bazaar, ostalo je
samo ime prodavnice tehničke robe na tom mjestu, Bezistan,
koju stari Banjalučani, iz protesta za ovaj katastrofalni urbanistički propust nove vlasti, nisu nikada drugačije ni zvali, do prodavnica Pod pločom.
No, kako je u kulturnom nasljeđu starog dijela svijeta pijaca
bila i ostala trgovačko središte jednog grada, tako je i na ovim,
balkanskim prostorima, novo zdanje banjalučke gradske pijace
tzv. Banjalučka tržnica bilo, uskoro, prožvakano i prihvaćeno od
Banjalučana, napose, jer je zajedno sa drevnim Kastelom, koji je
dominirao nad njom sa južne strane i Banjalučkom Realkom,
kasnije Gimnazijom, sa sjeverne strane, te rijekom Vrbas i dijelom grada, zvanim Dolac, činio neraskidivu gradsku cjelinu.
Ni prekrivanje rijeke Crkvene, koja je nekada tekla sredinom
ovog lokaliteta i pružala osvježenje kupcima i seljacima na
Tržnici, za vrijeme sparnih banjalučkih ljeta, koje razočarani
banjalučki intelektualac jednom nazva ‘socijalističko betoniranje slobodnoga uma’, nije uspjelo uništiti duh banjalučke pijace. Ona je nadživjela to vrijeme, kao što je Bezistan nadživio
carevo i kraljevo i kao što je Bosna nadživjela pusto tursko.
Idriza i njegov famozni ‘popi seljak-plati seljak’ napitak, jarko
crvene boje i nepoznata sastava, zamijenila je Šukrijina boza u
istoimenoj slastičarni na putu od pijace do centra grada, a legende i spomenici ovoga bazara ostali su vječno, poput epitafa,
uklesani u njenu kaldrmu kao trajna inspiracija i muza mnogih
banjalučkih umjetnika, pjesnika i muzičara.
Od utorka do petka
Pijaca je živjela svoj život od utorka do petka, te bila i ostala
mjesto koje sam rado pohodio od mojih dječačkih dana, kada
sam tamo odlazio u nabavku sa našom sluškinjom, izmamljujući
joj novac za kupovinu svakojakih gluposti koje su se samo
ondje mogle naći, sve do u dane, kada sam kao odrasli građanin
u prolazu, posmatrao život jedne balkanske provincije. I, zaista,
tamo se igrala utakmica, svaki dan, između seljaka iz bliže i
dalje okoline grada, koji su donosili svoje proizvode na Pazar, i
njihovih kupaca, građana Banjaluke.
Sjećanje
Utorak je bio glavni pijačni dan, ponuda je tada bila najveća,
cijene najniže, a posjetilaca i kupaca, najveci broj. Već od rane
zore, stotine kola sa konjskom zapregom, natovarenih raznim
poljoprivrednim proizvodima, slijegalo se prema Tržnici, a
zatim redalo podno Kastela, na desnoj obali Crkvene, čekajući
ondje do u večer, umorne i polupijane seljake, da ih vrate
kućama. Zelenom pijacom su vladali Lijevčani, lukavi seljaci iz
plodna Lijevča polja. Oni su diktirali cijene, dobijali najbolje
tezge i lokacije za svoju robu na placu, te plasirali sve moguće
marifetluke, kako da oderu kožu s leđa jadnom banjalučkom
kupcu. Teško da se igdje na ovom našem dunjaluku mogu naći
ovakvi ‘stvarni kvarnici’.
Postoji legenda da ih je
pravni sistem Kraljevine Jugoslavije smatrao krajnje
nepouzdanim svjedocima,
te je njihovo učešće u
svakom sudskom procesu,
prije onog rata, bilo
višestruko provjeravano.
Tako su građani Banjaluke,
iz utorka u utorak gubili
bitku sa Lijevčanima, odlazeći kući polupraznih cekera, ostavljajući ovim
kulacima gomile teško
stečenih, šuškavih novčanica, koje su oni slagali u
‘topove’.
Tržnicu, pokriveni dio,
gdje su se uglavnom prodavali mliječni proizvodi,
držale su snaše iz Debeljaka, Vrbanje, Čelinca i
drugih okolnih sela. Bilo je
interesantno posmatrati, u
toj gunguli od svijeta,
utorkom, lijepo dotjeranu
banjalučku gospodu kako sa
četvrt vekne pod rukom, od
tezge do tezge, probavaju
kajmak, sir, povlaku i ostale
mliječne proizvode.
Doručak gospodina u odiIlustracija: Izeta Štaljo-Rakić
jelu bi završavao sa testiranjem suhog mesa na kraju
reda tezgi, koje je u zimskim mjesecima dovoženo na banjalučku pijacu čak iz Sanskog
Mosta. Na galeriji Tržnice nalazile su se mesnice i prodavnice,
uglavnom mješovite robe, gdje su se snabdijevali seljaci, na
kraju dana, robom koju nisu mogli da kupe u lokalnom seoskom
granapu, te dućani sa ‘alternativnom medicinom’ za svaku
boljku. Pored studiranja lokalnog mentaliteta, pijaca je pružala
punu informisanost prije svih javnih glasila. Tako u maju 1986.
godine, u vrijeme nuklearne katastrofe u Černobilu, kada su vijesti o veličini havarije i posljedičnom ozračenju većeg dijela
Evrope bile limitirane i nepouzdane, pijaca je već naredno jutro
osvanula preplavljena stotinama kartica zakačenih na štapiću i
zabodenih u zeleniš, na kojima je pisalo velikim slovima: ‘NIJE
KISLA’.
Nasuprot zelenoj pijaci, plato iznad Tržnice, gdje se prodavalo cvijeće, kao da se nalazio negdje u Bourges-u ili kakvom
drugom provincijskom gradiću u centralnom dijelu Francuske.
Obližnji hotel Palas, zgrada stare Banjalučke gimnazije, te nekoliko građevina iz secesijskog perioda u Gajevoj ulici, zajedno sa
ovim malim cvijetnim trgom, činili su, tako, jedan zaseban gradski entitet, i nisu imali gotovo ništa zajedničko sa onim Balkanom ispod. Svega nekoliko ‘kućica u cvijeću’ činili su ovu oazu
mirisa, koji su se razlijegali stotinama metara unaokolo, neutrališući one neprijatne što su
kandisali sa donje pijace. Sa
platoa se pružao i pogled na
tvrđavu Kastel, Safikadin
grob, te džamiju Ferhadiju i
jezgro nekadašnje Stare
čaršije, koji su, uz ove cvijetne miomirise, odvodili
maštu lutalicu, za toplih ljetnih noći, u neke daleke i zaboravljene svjetove iz Hiljadu
i jedne noći. Na platou je bilo
uvijek živo, bez obzira na
godišnje doba i oštru klimu
banjalučku, jer je povoda za
kupovinu cvijeća bilo tokom
cijele godine, a građani su ga
kupovali, gotovo isključivo,
u ova tri mala kioska. Banjalučki distributeri cvijeća,
osobito preduzeće Cvjećar,
vlasnik jednog od tri kioska
na cvijetnom platou,
uzvraćali su za ovu vjernost
svojim dugogodišnjim mušterijama, organizovanjem
godišnje Međunarodne
izložbe cvijeća u našem
gradu. Okupljajući uzgajivače cvijeća i egzotičnog
bilja iz čitavog svijeta, bila je
ova izložba, kroz dugi niz godina, najposjećeniji kulturni
događaj u gradu, te se Banjaluka tako, pored Karnevala
u Riu, Mozart-ovih dana u
Salzburg-u ili Karnevala
peciva u Bacheretto-u, ovim svojim festivalom cvijeća, uključila
u svjetske karnevalske tokove.
Zatvaram kofer uspomena; moj prtljag je spreman za put
kući. Spolja se čuje buka vozila i dozivanja čistača ulica.
Sjedam u taksi koji čeka ispred hotela na pustoj, tek opranoj piazzi. Uskoro će zelene tezge zamijeniti prijateljice noći, do
sljedećeg pijačnog dana, idućeg utorka.
Svim predivnim pijacama i bazarima svijeta, koje jesam i
koje još nisam posjetio!
Š E H E R 23
BANJA LUKA
BANJA LUKA KROZ PROSTOR I VRIJEME - ISTORIJSKA RETROSPEKTIVA
Srce grada
Kompleks ul. V. Masleše / Gospodske ulice
Arhivski snimci – Magazin Šeher BL
Tekst i foto: Adem Čukur
Kompleks ulice Veselina Masleše /
Gospodske lociran je u samom gradskom
jezgru, a omeđen je ulicom Ivana Frane
Jukića na istočnoj strani, dijelom ulicom
Maršala Tita na zapadnoj strani, ulicom
Moše Pijade sa trgom na južnoj i ulicom
Fra Grge Martića na sjevernoj strani. Iako
je kompleks oivičen ulicama pod približno
pravim uglom, sama Gospodska ulica je
položena koso između trga / nebodera i
Martićeve ulice / zgrade opštine. Negdje na
sredini kompleksa, između Jukićeve i
EHER
24 Š
BANJA LUKA
Gospodske ulice u pravcu istok – zapad,
nalazi se ulica Borisa Kidriča, na koju se,
prema zapadu, nadovezuje pasaž ”Batin
haustor”, svojevremeno nazvan po prodavnici obuće ”Bata” (kasnije ”Borovo”)
koja se nalazi uz njega.
Sam naziv ”Gospodska ulica ” nastao je
na dan ulaska austrougarskih trupa u Banjaluku 1878. godine, kada je Tomo
Radulović na svojoj kući (koja se nalazila
na krajnjem južnom dijelu ulice na mjestu
sadašnjeg nebodera ) na dasci ispisao
naziv
”Herr Strasse” (u prevodu: Gospodska
ulica ). Poslije Prvog svjetskog rata ulica
dobiva naziv ”Kralja Alfonsa” u znak zahvalnosti tom španskom kralju koji je kod
austrougarskog cara i kralja Franje Josifa
izdejstvovao da osuđenima na smrt u ”
Veleizdajničkom procesu” kazna bude zamijenjena zatvorskom. Poslije Drugog svjetskog rata ulica dobiva naziv po publicisti
i revolucionaru Veselinu Masleši koji je
rođen u jednoj od zgrada u samoj ulici, na
kojoj je postavljena spomen ploča u njegovo ime, a na posljednjoj etaži tog objekta
uređena je njegova spomen soba. Iako je
ulica kroz istoriju mijenjala ime, cijelo to
Sjećanje
vrijeme se najčešće koristio nezvanični
naziv ”Gospodska ulica”, i po tom je imenu
bila prepoznatljiva i za većinu Banjalučana.
Osnovni reperi ulice - veća jednospratna
zgrada na njenom samom jugu i takođe jednospratna zgrada u kojoj se nalazila,
između ostalog, i Srpska čitaonica na
sjeveru, izgrađene su još u vrijeme Osmanlijskog carstva, čime je bio određen pravac
kasnije u cjelosti izgrađene ulice. Najveći
dio objekata je izgrađen u austrougarskom
periodu, i to većina u jednom od tada primjenjivanih arhitektonskih klasičnih stilova,
najčešće neorenesansu. Objekti izgrađeni
između dva svjetska rata, osim objekta
Banske uprave, uglavnom nose karakteristike internacionalne arhitekture, moderne.
Poslije rata, do zemljotresa, podignut je
neboder na južnom dijelu, zatim stambenoposlovni objekat na sjevernom dijelu
raskršća Gospodske i Kidričeve ulice sa
prodavnicom kožne galanterije ”Jadranka,
te robna kuća ”Standard konfekcije” na jugoistočnom dijelu ulice – sve u stilu
arhitekture moderne. U prvih par desetljeća
poslije Drugog svjetskog rata objektima u
ulici se nije pripisivala neka vrijednost i u
to vrijeme na većini zgrada su izvršeni zahvati time što su u prizemljima na prednjim
fasadama izbijani zidovi i ugrađivane velike
staklene plohe – izlozi. Kako se od kraja
šezdesetih godina prošlog vijeka uopšte
počelo drugačije, pozitivnije, gledati na objekte iz ranijih perioda, između ostalog, i
kao znak kontinuiteta u razvoju gradova i
njihove graditeljske baštine, tako je novim
urbanističkim planom poslije zemljotresa
bilo predviđeno da se na većini zgrada u
ulici rekonstruišu fasade prema prvobitnom
obliku, a unutrašnjost popuni ekskluzivnim
trgovačkim i poslovnim sadržajima sa, za to
vrijeme, savremenim enterijerima, što je najvećim dijelom i urađeno.
Sama Gospodska ulica kao cjelina je zaštićena kao vrijedan graditeljsko / istorijski
ambijent. Urbanističkim planom poslije
zemljotresa predvidđeno je da uže gradsko
jezgro postane i najznačajniji gradski trgovački maloprodajni centar. Tako je južno od
Gospodske ulice, u Centru I, bila planirana
izgradnja velike robne kuće, što je i realizovano (robna kuća ”Boska”), a sjeveroistočno od ulice, u Centru II, takođe velika
robna kuća, što nije učinjeno. U tom dobro
osmišljenom konceptu Gospodska ulica,
položena između te dvije robne kuće, trebalo je da ima i više prodavnica ekskluzivne robe.
Revitalizacija Kompleksa ulice V.
Masleše rađena na bazi jedinstvenog
prethodno utvrđenog koncepta. Projekte za
pojedine objekte (revitalizaciju postojećih
ili izgradnju novih) radilo je više ban-
jalučkih arhitekata (Sead Zahirović, Nebojša Balić, Besim Seferović, Ferid Hozić
(nekoliko objekata), Adem Čukur, Boro
Kotek ..., kao i nekoliko arhitekata iz Zagreba, pa su slijedili i unekoliko različiti
pristupi problematici inkorporacije novih
sadržaja i objekata u naslijedđene istorijske
strukture. Poslije zemljotresa u Kompleksu,
pored objekata u samoj Gospodskoj ulici
(koji su zasebno obrađeni u članku
”Gospodska ulica”), projektovani su i izvedeni i sljedeći novi graditeljski objekti:
Zgrada ”Jugobanke” na uglu Martićeve i
Jukićeve ulice, par prodavnica obuće u
Batinom haustoru (prodavnica obuće
”Planika”..), Zanatski centar na istočnom
dijelu kompleksa (koji je poslije izgradnje
Zanatskog centra u Staroj čaršiji dobio
naziv - Stari zanatski centar), Višespratni
ugaoni trgovačko – poslovni objekat na
uglu ulica Moše Pijade i Jukićeve, Robna
kuća
”Triglav ” za tu priliku udruženih slovenačkih firmi na lokaciji sjeverno iza nebodera (posebno obrađena u članku
”Kastelov ćošak ”), kao i novi objekat na
sjevernom dijelu ulice Borisa Kidriča (prodavnica obuće ”Alpina”... ). Uz ulicu Ivana
Franje Jukića na maloj uređenoj zelenoj
površini nalazi se njegova bista na postolju.
Po završetku objekata Gospodska ulica
je pretvorena u pješačku zonu, a u prvoj
fazi je urađena betonska podloga i postavljeni kandelabri sa grupacijama fenjera. U
konačnoj fazi izvršeno je njeno opločenje
betonskim pločama u boji sa slivnicima duž
ulice po sredini. Tom prilikom rasvjeta je
zamijenjena okruglim rasvjetnim tijelima na
profilisanim stubovima od livenog željeza
postavljenim na kockastim postamentima
od bijelog teraca.
Š E H E R 25
BANJA LUKA
Već desetak
godina jedan od
najpriznatijih
građana Bihaća
je doktor
medicinskih nauka
Kemal Omerhodžić,
Banjalučanin
„glamočkog
porijekla“
Fotografija nastala u
junu 2012. godine;
sestre i braća
Omerhodžić, Kemal
prvi s lijeva.
Piše: Kemal Coco
DOKTOR KEMO NE MOŽE BEZ BOSNE
Priču, bolje kazati roman o porodici
rahmetli Mustafe Omerhodžića iz Glamoča, veoma je teško sažeti u jedan novinski zapis. Sve je počelo sredinom daleke
1942. godine, kada su Mustafu četnici
ubili u njegovom dvorištu. Svirepo
ubistvo oca gledala je tada njegova devetogodišnja kćerka Paša koja je istoga
dana morala sa majkom Hasemom i sestrama Subhom (7 godina). Fadilom (5),
braćom Kemalom (3) i Kerimom od tri
mjeseca krenuti u izbjeglištvo ili, kako se
tada govorilo, u mahadžirluk. Put ih je
doveo u Banjaluku.
EHER
26 Š
BANJA LUKA
„Rahmetli majka mi je pričala da smo
svi slučajno spašeni. Naime, četnici nas
poveli na strijeljanje. U jednom trenutku
naišla je grupe četnika i pitale one što su
nas vodili da li su stvari u kući popisane
(šifra za opljačkane). Kada su doznali da
nisu, rekli su: 'Pustite ih neka idu, a mi
hajmo tamo.' Mi smo tako, nas šestero,
majka, sestre brat i ja spašeni“, drhtavim
glasom priča dr. Omerbašić.
HASEMINA DJECA
POSTALI SVOJI LJUDI
Šta je sve bilo potrebno da „njena
nejač“ postanu ljudi, vjerovatno zna samo
majka Hasema. Uglavnom, svi su završili
škole ili zanate, i postali svoji ljudi.
Svakako da je sin Kemal «najdalje dogurao». Poslije završetka Medicinskog fakulteta u Beogradu, uslijedila je
specijalizacija, a Kemal je u Sarajevu
1988. godine postao i doktor medicinskih
nauka. Ubrzo je postavljen za docenta i
šefa katedre za uho, grlo, nos na Medicin-
Život piše romane
skom fakultetu u Banja- luci. Mislio je
ovaj, već tada poznat, ljekar da dolazi period kada će više pažnje posvetiti svojim
kćerkama Sabini i Almi, supruzi Izeti, ali i
svojim hobijima. Tako je mislio, ali...
„Već početkom 1994. godine supruga,
koja je radila kao profesorica u Ekonomskoj školi, dobila je otkaz. Bio je to znak
da i mene slično čeka. Zato smo tražili
veze i način da napustimo Banjaluku. To
nam je uspjelo sredinom 1994. godine, ali
kako to samo moja supruga i ja znamo.
Jedino je sigurno, da je bilo teško, da ne
kažem preteško, ali smo u svojoj namjeri i
želji uspjeli“, prisjeća se dr. Omerhodžić.
Opet, samo članovi ove porodice
znaju, šta su sve doživjeli i preživjeli dok
nisu osjetili tlo Amerike.. A tek tada za njih
nastaju problemi.
„Kćerke su već počele studirati . Trebalo im je osigurati novac da završe
studije. Uvjerio sam se da Amerika nije
'zemlja snova'. Uvjerio sam se da došljaci
u njoj mogu opstati samo danonoćnim
radom. Sasvim iznenada, poslije godinu
dana boravka u Americi, dobio sam posao
u Saudijskoj Arabiji. I opet preko okeana.
Kćerke su ostale u Americi da stiču nova
znanja, a žena i ja smo ponovo preko
okeana“, prisjeća se naš sagovornik.
SABINA NASTAVILA
OČEVIM STOPAMA
Radio je dr. Kemal Omerhodžić „dvije
smjene“, da bi mogao zaraditi novac koji
je bio potreban da kćerke Sabina i Alma u
Americi završe započete studije. Sabina
je krenula očevim stopama, završila je
medicinski fakultet, specijalizirala „očevu
specijalizaciju (uho, grlo, nos), udala se
za ljekara Adnana Hasanovića iz Bihaća,
kojeg je upoznala još dok je bila u Zagrebu na studijama, ima troje djece - Azra
(8), Omar (5), Tarik (1 godina).
„Sabina sa porodicom živi u državi
Njujork. I ona i muž rade i. mislim da su
zadovoljni., ali nama je najveća radost što
naši unuci izvanredno govore bosanski
jezik, što čitaju knjige naših pjesnika i što
nam skoro svake godine dođu“, kazuje
Izeta, ističući da i ona i muž godišnje bar
jednom odu u posjetu svojim unucima,
kćerki i zetu.
Druga kćerka je završila farmaciju.
Napustila je Ameriku i zaposlila sa u Londonu gdje i sada živi.
Kada su kćerke završile fakultete i zaposlile se, porodici dr. Kemala i Izete „pao
je jedan kamen na srca, a došao drugi“, i
to onaj mnogo teži. Nostalgija za Bosnom
svakog dana i svake noći postajala je sve
veća. Oduzimala je san i snagu za rad.
DOLAZAK U BIHAĆ
„Prvo sam u dogovoru sa kćerkama
donio odluku da napustim Saudijsku Arabiju i da se žena i ja vratimo u Bosnu i
Hercegovinu. Onda je nastala dilema - u
koji grad. U Sarajevu sam imao dosta prijatelja i kolega. Postojala je realna šansa
da postanemo građani tog grada. Jednog
dana, opet iznenada, ukazala mi se prilika da svoj stan u Banjaluci mijenjam za
kuću u Bihaću. Poslove oko zamjene brzo
sam završio, tako da sam 2003. godine
napustio Saudijsku Arabiju i postao
stanovnik Bihaća“, prisjeća se naš sagovornik.
Samo godinu dana poslije u Bihaću je
otvorena specijalistička ordinacija za uho,
grlo, nos čiji je vlasnik bio dr. Kemal
Omerhodžić.
Veoma brzo Krajišnici su biranim riječima govorili o „sveznajućem doktoru“
koji otkriva dijagnoze i daje lijekove kao
ljekari u Zagrebu ili Ljubljani.. Pored
veoma pristupačnih cijena, koje su često
zbunjavale pacijente, često se znalo dogoditi da „doktor Kemo“ pojedincima
oprosti plaćanje riječima: „Nemojte danas
plaćati, uradite to drugi put“. Iako Krajišnici na Banjalučane često ne gledaju
blagonaklono zbog nekadašnjeg zatvora
koji se zvao „Crna kuća“ i u kojem je
kazne izdržavao veliki broj ljudi sa područja Bihaća, Cazina. Bužima ili Velike
Kladuše, ovog su ljekara prihvatili kao
svog najrođenijeg. Mnogi ga nazivaju
„naš doktor“.
„Zavolio sam ove ljude, a čini mi se i
oni mene. Meni je ovdje veoma lijepo jer
su ljudi iskreni i otvoreni. Govore ono što
misle pa kome se to sviđalo ili ne“. Tako
govori dr. Kemal Omerhodžić. A glas mu
posebno radosno zatitra, kad priča o
prošlogodišnjem susretu sestara i braće u dvorištu sestrine kuće u naselju Gornji
Šeher.
Naime, i ostale sestre i brat su napustili Banjaluku i nastavili život u Švedskoj ili Norveškoj. U povodu 70 godina
njihovog dolaska u Banjaluku, sestre i
braća su se dogovorili da se svi nađu na
jednom mjestu. I dok je jedan rođak fotografisao braću i sestre, jedan dječak mu
je doviknuo: „Slikajte, možda se više
nikada nećete sastati.» Na ove dječakove
riječi odgovorio je drugi dječak: „Hoće,
hoće još najmanje deset godina!“ Oba
dječaka bili su unučadi jedne od sestara.
„Za sada je ovaj drugi dječak bolji
prognozer, jer su sve sestre i braća, hvala
Bogu, živi i zdravi, iako su dvije sestre
prešle 80.“, govori čovjek koji je osjetio
„zov tuđine“ i koji priznaje da nije nimalo
lako ni ugodno živjeti u drugoj zemlji.
„Mladi nekako i podnose sve napore i
teškoće s kojima se susreću, ali ljudi u
srednjim ili poodmaklim godinama to
veoma teško mogu podnijeti. Zato i nije
čudo što se u svoje gradove često u sanducima vraćaju“, kaže dr. Omerhodžić, a
na pitanje da li ode u Banjaluku odgovara:
„Samo kada neko od mojih prijatelja
umre, odem na dženazu.“
Za vrijeme odbrane doktorske disertacije
1988. godine u Sarajevu.
Š E H E R 27
BANJA LUKA
Sjećanje
Banjalučke igranke
KO NEKAD U OSAM...
Uz jednu Igranku u Domu
kulture, kada oživljavaju
sjećanja i „stare“ note
Piše: Atif TURČINHODŽIĆ
Moja sjećanja na IGRANKE počinju davnih 60-ih, u vremenu tek
začetog momkovanja, kada su nanule naših nana i eba još odjekivale po
sokacima. Te mlade banjalučke godine svakim danom sve više bude
emocije i sjećanja na najčešće izgovarane riječi: "Cura i momak sjeli na
bobak, bobak puče, cura uteče“ ... Samo kad pomislim na Aidu, Ljubicu, Faketu, Miru, Garu ... A ja tada sa nadimkom "Zeljo" koji mi dade
moja i naša draga Fata, valjda misleći na onu našu mačku koju smo tako
voljeli, a zvali je Zelja. A što mene Zeljo? Pa, eto, kako mi reče moja
rahmetli majka, zbog mojih očiju.
Bila su to vremena kada je svako svakog i volio i "uzbijao", pa tako i
u mom komšiluku... Samo kad ih se sviju sjetim, nikad i nizašto na svijetu ne bih ih mijenjao. Valjda i zbog pjesme i moje "bugarije". Sjetim se
i mojih ranih odlazaka do tadašnjeg "Partizana", kojega su prije zvali
"Sokolski dom". Taj Fiskulturni dom i za mene je bio početak ljubavi
prema IGRANKAMA. Često sam znao "odlutati" do popularnog "Fisa"
i, onako zaskačući, pred ulazom, virkao između nekih momaka i djevojaka. Na trenutak bih vidio i binu i na njoj muzičke velikane onog vremena. Sa bine su dopirale pjesme "Mulen ruž", "Đambalaja", "Tiho
teku rijeke", "Orfej", "Srećna luka", "Tri palme", "Mona Liza", "Blue
Moon", "Zelena polja", "Samo jednom se ljubi"..., pa malo kasnije i
"Zvižduk u 8", "Manuela "...
Dani IGRANKI su za mene postali nešto najljepše što se događalo u
tom vremenu. Bilo je tu ljepotica, posebno ispod naših "Pećina", među
kojima su prednjačile Bedra Kušmić, Ziza, Nurka, Hata, malo zatim i
Sabaheta, pa moja sestra Ćimka, pa Besima... A momci kao Besim Tuljan, Žićo-Cozi, Kapetan, Jeka, pokojni Ćopić ...Posuđene kravate,
cipele, poneki sako ili šimi cipele, trapez hlače. Često me je rahmetli
oca korio zbog kašnjenja kući, a najveći razlog je bila muzika i
IGRANKE. Kazna se svodila na čučanje u nekom od ćoškova naše
sobe, sa podbočenim rukama na kukovima ..., da, da, i te kazne iz tog
vremenu naših odrastanja ostale su mi dugo u sjećanju.
Koliko se sjećam, bila su brojna mjesta mjesta banjalučkih
IGRANKI, od Novoselije, Gornjeg Šehera i sale i bašte "Budućnosti", sa
našim Priliplijom, te Irfanom Galešićem na čelu, Zvonkom bubnjarem,
zatim tvornica obuće na Hisetima sa Hamkom Delalićem i njegovim
orkestrom, pa Medicinska škola, sa Ekremom Nanićem – truba, te
Ninom harmonikašem i mojom malenkošću na bubnjevima, na Laušu sa
rahmetli Farukom Muftićem, Muharemom Insanićem, Idrizom Turčinhodžićem, zatim preko Vrbasa u mjesnoj zajednici sa Cicijem, Tahirom,
Zoranom Ticom kao bubnjarem, pa u domu „Veselin Masleša“ kod
SUP-a gdje su svirali Nećko Omerkić, Idriz, Mesud Mujagić, Ivica
Petrić... Naravno, ne smijemo zaboraviti ni Pedagošku škola i muzičare
na čelu sa Ruždijom – Rudijem, te Radom Rukavinom, Nećkom Omerkićem, ponekad i ja, Ivicom Dalmatincem, kojima sam se i ja znao
pridružiti. U Domu kulture svirali su Ekrem Nanić, Rudi, Irfan, Haška,
Franjo, Nijaz, Kosta, Tončo, Zlatko Bašić i mnoga poznata banjalučka
imena. IGRANKA u "Krajini" takođe je bila privlačna, a tu su uglavnom
svirali vojni muzičari, Skoko, Momo, Zlatko, Miro...
IGRANKA u Domu armije bila je poznata po tkz. kućnim pomoćnicama, a svirali su vojni muzičari Joža, Geri, Ilija Krnenčanin, Zlatko.
Posebne zasluge za te igranke imali su Matko i Savo Petronijev i njegova "Basta", popularni talijanski šlager. U taj orkestar uključivao sam
se i ja, jedini kao civil. Plesalo se i u Tvornici duhana, i posebno u
Učiteljskoj školi gdje su svirali Muharem Insanić i Mesud Mujagić,
Atif i Idriz Turčinhodžića, te jedno vrijeme Brane Rapajić. Na Pilani u
domu su između ostalih svirali Ekrem Nanić i Nine harmonikaš, a bio
sam često uz njih i ja, što kazuje da me je bilo posvuda, kada se radilo o
igrankama i druženju uz note.
Atif Turčinhodžić: uspomena iz 1976. godine.
Dom kulture: Ko nekad u osam, 2013. godine.
IGRANKE
Sjećanje
DOM KULTURE
Dom kulture je bio posebno mjesto gdje su se održavale, događale, najljepše igranke davnih 60-ih, pa sve do 80-ih. Tu se nije moglo
ući bez kravate ili, bolje reći, nekakvog čvorića ispod vrata ili pertle
(kao fol kravata ) svezane na košulje koje su bile ponajčešće posuđene
od starijeg brata, kod nekog i po dva broja veće, te kaputa čiji su rukavi
davali do znanja da pripadaju nekom mršavijem ili debljem insanu, pa
one uske ili preširoke pantalone, nekad duže, nekad kraće... Vrlo važna
je bila frizura sa solufima ili zalizana i uredna frizura, kao, recimo, kod
banjalučke legende i našeg prvog pjevača kojeg je iznjedrila Banjaluka,
pokojnog Boška Orobovića – Cige, koji je proslavio grad prvim pojavljivanjem na Opatijskom festivalu davnih 60-ih. Mnogi se sjećaju Boleta i njegovog šlagera kada je pjevao u Domu kulture, jednostavno je
znao sve bukvalno "zakovati" sa plesom jer su tada obično svi prestali
plesati i počeli uživati u njegovoj izvedbi tadašnjeg "Orfeja".
Dobro se sjećam stolica koje su bile poredane sa strane, te
otvorenog bifea pokojnog Pube sa poznatim bilijarom. Tu su stajali
pravi majstori sa bilijarskim štapom, kao moj rahmetli prijatelj Faruk
Muftić, pa Mili. Tu se nalazio i bife rahmetli Gunića, u kojem su sjedili
najljepši momci tih vremena i gledali čiji je naredni ples, u čemu je
prednjačio Jeka koji je zasigurno i najljepše plesao. Njegov poznati
"valcer" je mnoge ostavljao bez teksta, sa onim "zavrtanjem" kada je
znao, zadivljujućim pokretima, s partnericom znao proći cijelom salom.
PEDESETAK GODINA POSLIJE
Prepuna sala i već dogovorena IGRANKA, 6. decembra 2013. godine (s nazivom "KO NEKAD U 8...") čiji je organizator bila gospođa
Radmila Kuluđija, s kojom sam se slučajno sreo ispred „Palasa“ i koja
mi se zahvalila za saradnju u pripremi njene knjigu "Note sjećanja".
Knjigu sam kasnije dobio kao poklon, sa posvetom, kao jednom od
učesnika muzičkog života Banjaluke.
Ideja, da se održi IGRANKA u Domu kulture, pa i sam naziv
– IGRANKA, počela je vraćati sve moje IGRANKE i sva ta draga lica
sa kojima sam, sa zadovoljstvom, svirao u našem gradu. Zapravo, imao
sreću da u njihovu muziku utkam i svoju. ... Moj iznenadni dolazak u,
tih dana, hladnu Banjaluku, ali u srcu toplu, poklopio se nekako s datumom tog događaja, i bio sam neobično sretan, i počašćen, da su me pozvali kao jednog od muzičkih sudionika ponovne IGRANKE u Domu
kulture. Tih dana se zaista mnogo pričalo o IGRANCI, i pri samom
spomenu tog imena mnoga lica su se ozarila, bar onih koj su svoje najljepše godine provodili upravo na IGRANKAMA. Susreti s mojim Banjalučanima, te njihova pitanja "da li je tačno da će biti IGRANKA?", i
moj potvrdan odgovor, dali su gradu neku posebnu atmosferu. Kao
nekad, u osam. Taj dan iščekivanja pretvorio se u stvarnost. Prepuna sala
i, za divno čudo, toliko poznatih Banjalučana koje svih ovih godina
nisam vidio. Slijedili su pozdravi i poljupci kojih nikada dosta, poneka
suza i zagonetka: "Jesi ti to ti?" Osjećala se ta nostalgija, nedostajali su
tu mnogi koji više nisu sa nama i među nama. Vidio sam zaista mnogo
poznatih i meni dragih Banjalučana. Banjaluka u malom bila je pred
očima i na dohvat ruke, posebno kada su počeli prvi tonovi i zvuci kompozicija u izvedbi naših veterana Toce Markovića i ostalih, te ona "Tri
palme", „Srećna luka", pa „Sve moje jeseni su tužne“, "Iznad duge“,
"Mulen ruž", "Mona Liza"... .....
Na trenutak pohodiše moja sjećanja sva ta, meni draga, lica
koja su davala obol tadašnjim IGRANKAMA, među njim dragi nam
Irfan Nurudinović, eh, kako bih volio da je tu, zatim Željko Šarić i njegova "O mama, zumba, zumba bakala", te Edin Ćejvan i njegov "Eden
baknež", pa pokojni Nandi i njegov "Blou moon", te pokojni Franjo
Petrušić ... Tu je svakako nedostajao i Nijaz, pa Ekrem. Posebno mi je
nedostajao dragi moj učitelj Haška Čelebić, "salonski bubnjar", kako
sam ga znao zvati, koji je jedini znao svirati a ne lupati ili udarati bubnjeve. Tu školu sam i ja prihvatio, dakle - ne lupati i udarati, nego baš "svirati" . Ne mogu da ne spomenem i meni dragog prijatelja rahmetli
Faruka Muftića koji je takođe imao taj predivni osjećaj i "laku ruku " za
bubnjeve . Moju sjetu prekinuše prvi tonovi naših veterana na čelu sa
Antunom (Tončom) Markovićem..., i veliki aplauz me vrati u stvarnost.
Prvi plesači, okićeni balkoni, reflektori, i sve to protkano pričama kako
je to nekad bilo, u neka naša vremena, a uz zvuke predivnih tonova
klavira, harmonike, gitare, kontrabasa i bunjeva, uz duge aplauze vrijeme je brzo proticalo. Kao nekad!
MOJ NASTUP
Kratka najava, i moj dogovor sa urednicom gospođom Radmilom, da ipak budem sam na bini i da izaberem šta ću da pjevam i uz
gitaru, vratiše me u vremena serenada i starih pjesama. Izabrao sam
jednu svoju autorsku pjesmu koja je baš bila namijenjena za ovu večer,
kao da sam znao da će jednoga dana biti otpjevana na ovom mjestu.
Pjesma govori o našem i mom gradu, te je bila lijepo prihvaćena uz
dugi aplauz, a onda sam izveo popularnu "Zašto me vrijedjaš, draga",
koja je popraćena pjevanjem publike, zajedno sa mnom. Taj osjećaj,
kada se oživljavaju naše godine, i naše IGRANKE, ne može se lako
opisati. Vrijeme kao da je zastalo, da se ogleda u našim očima. Moje
obraćanje prisutnima, sa pozivom svima da iduće ljeto u Kastelu
doživimo nešto slično, bilo je popraćeno aplauzom i obećanjem da će se
i to ostvariti.
VIS Meteori
Haška
Čelebić
U ovoj kući na Mejdanu su se
održavale prve igranke u tom dijelu grada.
U zbirci Kemala Handana
»Arija iz akvarija«
susrećemo stihove o
našim nogometašima,
našim »Zamjevima«, ali i
o djetinjstvu na obalama
Vrbanje i Vrbasa
Priložene ilustracije su rad Emira Isovića.
PLANETA LOPTA
Piše: Ismet BEKRIĆ
Raduje nas, da je svoje prve pjesme, koje
je prošle godine sabrao među koricama pjesničkog prvjenca, objavljivao i na stranicama
našeg magazina. Banjalučanin, Vrbanjac,
Kemal Handan, toj zbirci je dao naziv – »Usnula planeta«. Tu posebnu planetu budili su
njegovi stihovi posvećeni zavičaju i djetinjstvu. Prije svega Vrbanji i Vrbasu. Sad je ta
EHER
30 Š
BANJA LUKA
pjesnička planeta posebno živnula, jer po njoj
skakuće, skače, leti uvis, omiljena dječja prijateljica – lopta. Nije ni čudo, kad su je šutirali, i snažno i s ljubavlju, naši »Zmajevi«.
Naši fudbaleri. Lopta sad kruži oko naših
zadovoljnih osmijeha, i spustit će se u junu
ove godine direktno u Brazil, kolijevku fudbala/nogometa.
E, baš o toj lopti Kemal Handan niže stihove u svojoj novoj knjizi, koju je, s
naslovom »Arija iz akvarija«, objavila izdavačka kuća »Bosanska riječ« iz Tuzle. Zato
i ovaj prikaz treba početi upravo stihovima o
lopti. Možda baš onoj koju je, na dodavanje
Edina Džeke, uputio na pravo mjesto, u protivničku
mrežu,
Vedad
Ibišević.
Goooooooool! Taj gol bio je, kako se to kaže,
šlag na torti naših fudbalera, koja je toliko velika, da smo se svi njome mogli dobro osladiti.
Bez ijednog ugla,
lopta ili kugla,
riješila na vrijeme
ćoškaste probleme.
Kotrlja se lako
u društvu planeta,
ali isto tako
livadicom šeta.
Pomalo je svaka
Nove knjige
lopta udarena,
kad nema dječaka,
kad je van terena.
Mnoga djeca znaju,
trčkaraju travom –
loptu pozdravljaju
rukom, nogom, glavom.
Ti si danas sretan,
lopta ništa manje.
Osjećaj kompletan,
zove se loptanje.
Uz ovu pjesmu najbolje se slažu stihovi o našim bosanskohercegovačkim nogometašima, «Zmajevima«, koji su postigli
veliki usojeh, plasiravši se na svjetsko nogomezno prvenstvo.
U svojoj novoj knjizi Handan priziva slike
djetinjstva i zavičaja, tamo na obalama rječice
Vrbanje po kojoj je dobilo ime i banjalučko
naselje u kojem je živio do onih tužnih godina
kada je, zajedno sa svojim sugrađanima i sumještanima, morao na neželjene prognaničke
putove. Čak preko oceana, u Ameriku, koja
mu je dala mogućnost da živi slobodno i
stvara. Handan se sjeća svoje rijeke i sretnih
godina djetinjstva:
Na Vrbanji jedna brana
osmjesima našim tkana,
blista, sjeća svakog dana
na djetinjstva okupana.
O toj rijeci pjesnik sanja, kao što o slobodnim virovima i brzacima sanja i riba u akvariju:
U staklenom gradu
gledam te, još plivaš.
Još ne gubiš nadu,
još o rijeci snivaš.
O toj rijeci, zavičajnoj, neprestano
sniva i sam pjesnik, Kemal Handan, kao što
priziva i slike banjalučkih ulica, obala,
likova... Odjednom smo, zajedno, »Kod
Šukrije«:
Ko probao nikad nije
čašu boze kod Šukrije,
nije pošlo mu od ruke
vidjet' Šeher Banjaluke.
Bogat je tematski svijet Handanovih pjesama, jer on, kako napisa pjesnik Šimo Ešić,
ne postavlja granice između poezije za djecu
i poezije za odrasle. »Sve što autor pamti, zna,
vidi, pretvara u pjesmu«, riječi su još jednog
pjesnika, Mirsada Bećirbašića. U pjesmi ima
mjesta i za Ahilovu petu, Našeg horu, Kravu
Garu, Zaljubljenog ježića, Pite, Stare slike,
Sljepu ulicu... Pa i za stolara koji je »najspret-
niji kada pravi lutke. Tada je najsretniji uz
pjesmu il' ćutke«.
Nova zbirka pjesama Kemala Handana,
»Arija iz akvarija«, koju je likovno obogatio
Emir Isović, napisana je za djecu, ali ne samo
onu između sedme i četrnaeste godine, nego i
za onu koja se probude i u starijima, onda kad
se sjećaju svoga djetinjstva i svojih sretnih godina života. A djetinjstvo nema granica.
DRUGARI ZMAJA-DŽEKE
Mama je kupila zveku
i jednog plišanog zeku
a on je želio loptu
i dres, da liči na Džeku.
Juče im trebale zveke,
sutra će knjige i teke.
Oni su danas zmajevi,
sa dresom Edina Džeke.
Tata je kupio teku,
kupio knjigu za seku
a seka je željela dres onaj što prave za Džeku.
Sretni dječaci i seke,
bosanske bistre rijeke.
Budućnost i radost Bosne,
drugari su Zmaja-Džeke.
Jedna priča
Foto: Mirsad Filipović
Na pragu nove godine
U RIJEKE CVIJET,
STAO SAV SVIJET…
jaji zgusnuli su se u koloritne cvjetove.
Piše: Ismet BEKRIĆ
Na pragu još jedne godine, nove,
prisjećamo se i ovog ljeta u kojem je
Vrbas ponovo žuborio – na njegovim obalama ponovo je bilo
mnogo Banjalučana, rasutih svijetom, koji su došli po komadiće starih
slika, onih koje im još nedostaju ili
koje više nikada neće pronaći. Kao
kad se kamenčići sa sedara žele
zaustaviti, okupiti, negdje kraj
Tulekove brane, negdje na Hadžihivzinoj, kod mlinova, na Abaciji, kod
Studenca, ispod Kastela, na Halilu,
pod orasima, ili na Adi… A voda ih
neumoljivo nosi. No, oni su ipak tu.
Kao i brojni Banjalučani koji u svoj
grad dolaze kao na hodočašće, nastojeći da ostanu što duže.
»Neka ih, nek samo dolaze, pa
makar i ovako, tokom ljeta«, zabilježili smo riječi prof. Muhameda Kulenovića, predsjednika Zajednice
udruženja građana Banjaluke,
jednog od onih koji se vratio ne misleći na ponovni odlazak. »Lijepo je
kad se ovako susrećemo, kad
pričamo, pa kad i zapjevamo 'u Šeheru, kraj bistra Vrbasa'. Ovo je naš
grad, ma gdje bili.«
Vrbas je, pretočen u boje, tekao i
kroz galeriju slikara Enesa Mundžića,
u njegovom Gornjem Šeheru. Na umjetnikovim grafikama – slapovi i odsEHER
32 Š
BANJA LUKA
I kap po kap,
i slap po slap,
u rijeke cvijet
stao sav svijet…
U sebe gledat
i svijetu predat
najljepše boje,
sjećanje svoje.
Ova svojevrsna, mogli bismo reći
i stalna, izložba grafika i slika Enesa
Mundžića, u njegovoj galeriji što se
sve više primiče Vrbasu, kao i
izložbe slika istaknutih likovnih umjetnika – Bekira Misirlića, Alojza
Ćurića, Envera Štalje, Ahmeda
Bešića, Kemala Širbegovića, Alije
Sarača, čuvaju, bogate dušu, stvaralačko, ljudsko ozračje grada kojemu
pripadamo i onda kad nismo u
njemu, ne zato što to želimo, nego
što su nas gurnuli, odgurnuli, u neke
nove prostore i daljine. Iz tih prostora i daljina donosimo svoje knjige
u kojima živi i naš grad, »prognani«,
»odsanjani«, »iskerani«, šaljemo
poruke dobrote i prijateljstva. Kao
što to čini i naš Šeherlija, Vrbaslija,
Mustafa Bajagilović Jomu. Kad god
se vrati sa napornih tura po Skandinaviji i šire, i za kratko ostavi svoj
volan, sjeda za računalnik i gleda ko
mu se javio, šta pišu Banjalučani rasuti širom svijeta i šta ima novoga u
njegovom Gornjem Šeheru. Mustafa
sviju pozdravlja svojim poetskim riječima: »Dobro vam jutro, rođeni!
Živi bili, ma gdje bili!«
U novogodišnjem ozračju te riječi
imaju posebno značenje. Kao i stihovi koje su i prošloga ljeta izgovar-
Zelena rijeka: vječna inspiracija
vrhunskog slikara.
Dugogodišnji
prijatelji: Irfan
Nurudinović i
Enes Mundžić.
ali pjesnici, na desetom susretu Banjalučana »Vezeni most«. Pjesmama
je posebno bilo lijepo na izvoru – u
bašči i avliji pjesnikinje Nasihe
Kapidžić Hadžić. Tu smo ponovo
pronašli i ono »čudotvorno zrnce
sreće«, za kojim pjesnik Šimo Ešić
odavno traga. Tu je i banjalučka pjesnikinja Enisa Osmančević Ćurić
istkala svoju pjesmu posvećenu
pjesnikinji Nasihi Kapidžić Hadžić, u
kojoj »snovima izvezen trenutek ljepote« ostade u stihovima, »da se ljepota ne bi izgubila«. I mi, ma gdje
bili.
Do novih susreta i viđenja, u
našoj Banjaluci, u našoj Švedskoj, u
našem St. Louisu, i svugdje gdje nas
ima.
Muhamed Kulenović u društvu sa sinom i Suadom na izvoru Krupe.
Prekrasna staro-bosanska kuća Mundžićevih.
Enesova kućna galerija.
Sjećanje
Foto: Goran Mulahusić
Tebi, moja Banjaluko!
Miris lipa
na Mejdanu
Napisao: Edhem TRAKO
Banjaluko! Ti me privijaš u najljepši zagrljaj, ti si moje najtoplije gnijezdo, moje najdraže utočište. Otrgnuo sam se iz
Kunovskih čaira da bih došao do tebe,
prošao sam tijesne, neizvjesnošću obojene
puteve, savladao sam zapreke podignute da
ometaju cilj. Promijenio sam svoje prebivalište pokoravajući se svojim željama i srcu,
doživio ljubav na Kastelu, prolaske pored
Ferhadije, plesne večeri u Domu kulture,
Borčeve utakmice i Beneševe boks mečeve.
Zato sam stigao do tebe. Nekada si bila
moja. Slutio nisam da ćeš mi iskliznuti iz
ruku, kao i sve na ovom varljivom svijetu za
koji se borimo. Grade lijepi, kada si bio moj,
držao sam te kao suho zlato, bojao se zavidnih očiju. Jednog dana, parole su po tvojim
zidovima ispisivale zle ruke, izgovarajući u
sebi otrovne namjere. Za tvoje sam čuvare
odredio miroljubive ljude, blaga srca, one
što su mnogo puta oprostiti znali i svoju tugu
u crnu zemlju zakopati, odredio sam ti strpljenje, ono koje dragi Bog daruje.
Ti, grade, za kojim čeznem, kako si
samo gorke suze spustio na trpezu tvojim
građanima! Zapalio si ljubavnim žarom srce
svojim ljudima spremnim da te beskrajno
vole. Svaki dan su sebi krčili put kroz opaka
vremena i borili se da nestane rana
zemljotresnih. Oni su vodom iz rijeke Vrbas
gasili požar u svojim grudima. Tvoji su junaci gubili živote od zavojevača od fašista,
podnosili teške muke i živjeli u nadi za bolje
sutra. Nekad su znali, nošeni ljubavlju, izaći
zajedno i požnjeti pobjedu, a onda se povući
u svoje mahale, kao što se orao vraća u svoje
gnijezdo.
Ti si bio moje najdraže mjesto, ono koje
je najsigurnije, mjesto koje je pomjerilo
granicu prema toplini, u sami spokoj. Stoga
si za mene bio najvredniji i najljepši. Kad bi
EHER
34 Š
BANJA LUKA
se za maglovita jutra izgubili Šehitluci,
zabrinuto bih nagađao s koje bi strane moglo
da nastupi nevrijeme. Noću sam spavao s
oprezom osluškujući nadnaravne glasove
perača ulica. Za njih je život značio nezaustavljivo čistiti, upinjući se bez predaha,
tjerati odpatke do šahtova, kao da ih bujica
nosi, čeznuti za lijepim domom koji nikad
nisu imali. Na kraju bi svanulo jutro, pojeli
bi oskudni doručak, a onda bi se njihova tijela smirila u trošnim sobičcima i memli
posteljama.
Moja Banjaluko, moja ljubavi! Koliko
moj život traje, toliko si moj uzdah. Sada,
da bih stigao do tebe, satima putujem,
prođem kroz nekoliko klima s jednog do
drugog kraja Evrope, letim iznad norveških
jezera, Atlantika, Danske, Njemačke, divim
se bijelim grebenima Alpa i ravnicama
Hrvatske. Najzad se poput svjetlosti pojavi
Budžak, pa pozorište, hotel Bosna, Ferhadija, Kastel, i eto mene na Mejdanu. A
lipe, mirišu li, mirišu! Kad uđem u svoj stan,
istog trenutka u meni bljesnu radost od
dolaska i tuga od ponovnog odlaska. Znam
da je dolazak zagrljaj domovine koju prognanici dožive samo na tren nakon što prođu
velika iskušenja. Nije samo moja duša ustreptala od osjećanja već i duša mojih sugrađana i duša nekadašnjih radnih drugova i
duše koje će dolaziti poslije mene. Ali moje
ludo srce se pitalo: „Zašto? Zašto sam morao
otići. Zar nisam trideset godina radio i gradio INCEL, ČAJAVEC? Zar nisam zaslužio
svojim radom, svojim vrijednostima, svojom
snagom koju sam neštedemice trošio u
prekovremenom radu?“ Iz mene je blagim
glasom odgovarao neki predosjećaj: „Ne
tuguj uzalud, bolan! U ovom i u budućem
životu tebi nije namijenjena ista sudbina.»
Shvatio sam. A shvatiti to znači razum-
jeti svoj život. Nema lijeka za bolove prognanika. Grade moj, odvojili su te od mene i
morao sam otići, ali s bolom kao da nigdje
nisam prispio, kao da sam odbačen, kao da
moja krv više nije topla. A krv svakog čovjeka je sami život. Kad mi dozvoliše
povratak, nakon pet godina u kojima sam te
se vrlo često sjećao, moja je želja bila da
živim onaj nekadašnji život, držeći se gordo
i dostojanstveno – onako kako se treba držati
čovjek kome je nanesena nepravda – crpeći
snagu od Boga, ne otkrivajući rane.
Kako da te drugačije zovem nego Banjaluko. Pa opet ne mogu tvoje božanske ljepote potpuno vidjeti. Na kraju, one su i
nesagledive. Kada bih se popeo na brdo
deset puta visočije od Šehitluka, možda bih
se tek tada mogao nagledati tvoje ljepote.
Tada bi snagom ljubavi napravio pravi
korak.
Sa ovim popisom, šta se hoće, zaboga?
(Drugi dio ove rečenice su završne riječi antologijske pjesme Abdulvehaba Ilhamije).
Trideseti septembar 2013.godine. Evo ostavljam za sobom Norvešku, idem u Banjaluku i dolazim na popis da ispunim
domovinsku dužnost. Prethodno sam skinuo
sa Interneta obrasce i dobro ih prostudirao.
Pitanja su se ticala svega i svačega. Kako da
jednostavno ispričam svoje osjećanje o pitanjima koja su postavljena u popisnim
obrascima? Za statistiku kažu da je zbir netačnih podataka, ali se ne može reći da kao
nauka pozna diskriminaciju. Međutim, statistički podaci, koje pokaže ovaj popis,
sasvim sigurno, imaju diskriminatorsku
pozadinu prema cjelokupnoj BH dijaspori.
Jesu li ovo novi znaci na putu definitivnog
otpisivanja? Ja o tome mogu slutiti samo u
prenosnom značenju, kroz ranije primjere i
simbole.
Foto: Goran Mulahusić
Napisao: Dinko OSMANČEVIĆ
BANJALUČKA RAZGLEDNICA
JEDNA POPODNEVNA ŠETNJA
Lagana popodnevna šetnja pored Vrbasa, niz
Halilovac. Smaragdno-zelena rijeka opušta i umiruje dušu
nakon napornog dana, punog stresa teške svakodnevice. Na
Vrbasu je živo, brojni šetači, kućni ljubimci, poneki kupač.
Par divljih pataka je sa svojim potomstvom, veselo se brčkaju
dok dva dajaka režu površinu svojim špicevima, na kojima su
nekad obavezno vožene banjalučke ljepotice.
Približavam se Venecija mostu i prisjećam očevih priča o Đumišića skeli, koja se, nekada, upravo tu nalazila i spajala
obale Vrbasa, a danas potonula u zaborav. Penjem se na
most i pružam pogled niz krivudavu, nemirnu rijeku. Tražim
neki znak, iako znam da ga neću naći, koji bi podsjećao na
skelu. Ali odmah desno u vodi, uz obalu, podno kafića K-4, tri
korpe za smeće: jedna velika betonska, za koju je trebala velika snaga da se dotle dogura i surva, metalna takođe velika,
kakvih je dosta postavljeno uz rijeku, i plastična sa metalnim
stalkom koji se kači na stubove rasvjete. Ružna slika bode
oči.
Banjaluka je nekada u Jugoslaviji imala imidž grada
zelenila, sa brojnim parkovima, drvoredima, mirisnim alejama, a svemu tome poseban ton su davali Kastel i Vrbas. I
danas se ulažu napori da taj imidž sačuva, mada se sve više
osjeća pritisak betoniranja grada. Zbog svega toga, posebno
36
ŠEHER
BANJA LUKA
boli sve prisutniji vandalizam i destrukcija, posebno kod
mladih ljudi. Uništavanje korpi za smeće, saobraćajnih
znakova, prevrtanje kontejnera, lomljenje desetina tek
postavljenih sadnica, uništavanje autobuskih stajališta ili bacanje otpada u rijeku, postali su omiljeni "sport" među dijelom
mladih koji su u tome najaktivniji vikendom ili tokom proslava
praznika ili nekih sportskih dostignuća.
Sigurno da su izokrenuti sistemi vrijednosti u toku i
nakon rata, kao i poratna neimaština, uzročnici takvog ponašanja. O tome sociolozi i psiholozi naveliko mogu govoriti.
Mnogo bitnije je kako destrukciji stati u kraj. Pored skrnavljena grada, ona predstavlja i dodatni udar na ionako praznu
Gradsku kasu. Kratkoročno, oštrija zakonska regulativa i
njeno dosljedno sprovođenje moglo bi dati rezultate, gdje bi
se pored novčanih kazni mogao uvesti i društveno koristan
rad u obnavljanju sadnica i zelenih površina, a dugoročno,
rješenje treba tražiti u edukaciji mladih. Onda kad djeca od
malih nogu budu učila o Kastelu čiji svaki kamen sapuće istoriju, o Vrbasu, njegovim obalama, adama i dajak čamcu, o
alejama i parkovima, ta djeca će
voljeti svoj grad. A kada se nešto voli, onda se to i čuva, pazi
i nadograđuje.
Ukradenoj
djeci
Napisao: Haris GRABOVAC
Sve je počelo jednim strašnim nevremenom. Dani, mjeseci, godine, kiše, grmljavine straha i uzbuđenja. Sa prozora sam
gledao kako nadlijeću grad ta užasna bića, bez lica, sa očima
kao rubinima, po jednim na svakom dlanu, ljudske ruke. Crni
kao naši grijehovi, krilima šišmiša, krhkim tijelom i velikim
kandžama, ne znam odakle dolaze.
Svjetiljke su tiho lebdjele te noći kada su me ukrali. Jedan
trenutak ležao sam u krevetu, sanjajući dječiji san o nekom
neotkrivenom svijetu, drugi visio u kandžama aždaha u lijetu
prema nepoznatim, nad izmorenom Banjom Lukom, na čijem
sam licu, kao na licu roditelja, vidio, da grad više ne može, da
više ne umije da se bori protiv zla.
Sad se zovem 3425. Tako su mi rekli, kad su me donijeli na ovu
obalu i prepustili njima. Jednom mrtav i jednom oživljen kao
Lazarus, sretan, gledao sam ljude koji su se okupili da me
prime u njihov svijet. Bijele kože, plavih očiju i kose, nasmijani,
prijatni, sretni zbog mene, spremni da me spašavaju, da mi pomognu, da me oslobode. Tu sam odrastao, uvjeren da od mene
nešto više zavisi jer sam slobodan, iz zahvalnosti sam lizao
svaku sliku, svaku misao toga svijeta. Doživljavajući ga kao
elektron, prebacivan od atoma do atoma, od -izma do -izma,
pretvarajući se kao gusjenica. Vjerujući u svaku riječ neoprezno, zanesen pohodom na snove naivne. Ali vremenom,
kako nisam uspijevao da pronađem svoje mjesto na njihovoj
obali, koža mi nije više postajala bijela, nego, naprotiv, zelena i
tvrda. Jezik je bivao debeo, glomazan i neprirodno dugačak,
kao da mu priroda ne dozvoljava da ispravno govori njihovim
jezikom. Kosti lomiljive i krhke pod njihovim suncem, kao da je
otrovno.
Sad iznenađen, primijetim da već odavno ležim razapet na ulicama hladnim i da je sve prošlo. Nisam postao jedan od njih,
nisam uspio, ali nisam to ni ja, ne prepoznam se u ogledalu.
Neko sam čudovište, stranac kojemu se i preci u snovima smiju
u mahali Ferhadije, kao klovnu, sirotinji, prosjaku. Spremnom
da im ćefine odmota sa očiju umrlih, da lijepi njihove kosti trule
kao glinu dograđivajući svoju nedovršenu ličnost.
Pitam se da li je kriva ishrana? Jesu li drugi uspjeli postati lijepi i mirišljivi kao oni, zato što su jeli nešto posebno? Ili je do
nekog napitka? Nekog sirupa, koji te pretvori u jednog od njih.
Možda je do zaposljenja? Tako barem mnogi kažu. Pre
plašen zbog svoje budućnosti, vratio sam se svojoj zemlji, ali ni
to više nije bila moja zemlja, ni moji ljudi, nego pustinja, i džinovi, duhovi, kamenih srca, koji su me dočekali kamenjem, ko
pljima, uzvicima 'pobjegušo', 'izdajico'! A moj jezik kao da biva
još više glomazan, težak, moja koža masna, smrdljiva, uviđam
da u nji
hovim očima postajem čudan, i da sam prema njima malen,
nejak.
Na hladnom asfaltu ležim zaboravljen, sa cigaretom u ustima, i
tješim se. Domovina je samo jedna smrdljiva rupa, s kojom si
vezan samo zato što si njen, tako što si u njoj rođen, pa te ne
pušta, gdje god da odeš, i u tvojim mislima te ljubomorno otima,
i ne da. A u stvari ne zna, niti je ikada znala, i da si rođen.
Iznad moje glave, viseći sa ulične rasvjete, aždaha drži kavez.
U njemu popovi, fratri, rabini i hodže strpani zajedno pa mi kriješte kao gavrani nad turbetima careva, begova, paša. Jedirne
davno pretvoreno u nišan bijel. Ne žalim! Ne smijem! Spasili su
me! Ali nemam pred kim da kleknem, na vjernost i službu da se
zakunem. Imam samo sebe, svoj bajrak pod kojim marširam u
noć mrku. Osuđen da sebi budem sve. Da bih održao takav svijet, potrebne su mi obje ruke, pa samo stižem da se smijem
kada vidim kako se oko mene sve polako urušava. Ostalo mi
samo malo nejasnih slika, kao jedina uspomena na moje pravo
lice i ime.
Ne, ja nemam utočišta ni tamo, ni u prošlosti, ni ovdje, čak ni u
tebi, draga, čiju kosu, vjetrom raširenu pred mojim okom kao
brijeg, vidim sada u plamenu kao strašnu lomaču u kojoj se
želje pretvaraju u dim koji se tiho diže u noć mrku. Nedovljan
sebi, ne mogu voljeti.
Moga lica simbol, raka ljubavi je to. Iz nje ne mogu da
vaskrsnem u sjaju božanskog bića, jedino kao neki majmun koji
umije da se smije svemu što je progutala vatra, ne osjetivši
sramotu svoje naivnosti. Ali tebi barem ostajem nedostižan, Nije
to inat što zbori iz sjene moga srca, već zvijezda koja u vatri
pada sa umišljenih visina, priviđajući ti se kao zrno, leptir žuti! A
kada u mraku budeš tražila mjesto gdje pala je moja mladost
kao bagremov ocvat, naći ćeš đerdan od bajoneta.
Šeširom nakrivo, pod teškim oblacima, hodam ulicama jednog
hladnog grada. Oružje sam davno spustio, naučio da stvarnost
prihvatim, da joj se ne suprostavljam. Naoružan jedino olovkom
i hartijom, pišem i opisujem svoje poraze, da se moja i slične
sudbine ne bi slavile kao pobjede.
ŠEHER
BANJA LUKA
37
Dinko Osmančević
BIJELA UKRŠTENICA/KRIŽALJKA
(sami upisujeta crna polja, broj crnih polja nalazi se u zagradi na kraju svakog retka)
BANJALUČKA OPERA
VODORAVNO:
1. NAŠ NOVINAR I PUBLICISTA, AUTOR LIBRETA BANJALUČKE OPERE (0)
2. Ista slova -- Insan, u trećem padežnom obliku -- Uređaj za snimanje lmova (2)
3. Bivši španski fudbaler, Huan -- Tona (oznaka) -- Prvo i dvadeseto slovo abecede -- Opseg (mn.) (4)
4. Autor muzike banjalučke opere, kompozitor i dirigent, Muharem -- Radnici na armiranju (1)
5. Strano žensko ime -- Banja u blizini Banjaluke (2)
6. Biljka tratorak, medvjeđa stopa -- Ludolfov broj -- Irski fudbaler, Roj -- Ista slova (4)
7. Određen datumom -- Roman Jevgenija Zamjatina -- Oznaka za gram -- Judejski kralj (3)
8. Prvo slovo -- Štucati -- Pripada Istri (2)
9. Papin godišnji prihod -- Pokvareno jaje -- Način (3)
rjesenje:
SLAVKOPODGORELAC
AA-INSANU-KAMERA
FRAN-T-ANj-OBIMIINSANIĆ#ARMIRAČI
KATRINA-SLATINAAKANT--PI-KIN-NN
DATIRAN-MI-G-ASA
A-ICATI-ISTARSKI
-ANAT-MUĆAK-STIL
USPRAVNO:
1. BANJALUČKA OPERA (1)
2. Grad na Kipru -- Prvi samoglasnik (1)
3. Oznaka za Austriju -- Hemijski element (1)
4. Prodavnica vina, vinoteka (0)
5. Inicijali narodnog heroja Nađa -- Sol, so (1)
6. Grad u SAD -- Konj u narodnoj pjesmi (2)
7. Auto oznaka za Pančevo -- Dalmatinska uzrečica -- Grad u Francuskoj (2)
8. Lična zamjenica -- Fosfor (oznaka) -- Zadnji samoglasnik (4)
9. Operska diva, u glavnoj ulozi u banjalučkoj operi (0)
10.Jedanaesto slovo abecede -- Inicijali banjalučkog narodnog heroja Ličine -- Antičko ime za Vis (3)
11.Kukuruzni klip sa koga je skinuto zrno -- Teniski klub (skr.) (1)
12.Koristiti ga, iskorištavati ga (1)
13.Pripada Emiri -- Kratica manjeg entiteta u Bosni i Hercegovini (1)
14.Bivši njemački golman, Jens -- Beogradska novinarka Slobodanka (1)
15.Koji pripada gradu Arika, Arički (0)
16.Oznaka za Kalcijum -- Najtanje slovo -- Banjalučki novinar i publicista, Osmančević (nije Dinko) (2)
Tortillas med Argeta
Æ+g\ijfe\i%K`ccX^e`e^jk`[ZX*'d`e%
Ingredienser:
Gräslök, chili, peppar, majs, hackad lök
Tortillabröd, 16 st
Argeta Kycklingpastej, 1 burk (95 g)
Argeta Kalkonpastej, 1 burk (95 g)
alternativt Argeta Pikant, 1 burk (95 g)
Blanda Argeta kycklingpastej med majs
och gräslök och krydda med peppar efter
egen smak. Fördela ut blandningen pa.
. tortillabröd och vik ihop dem.
atta
Fortsätt vidare med Argeta Kalkonpastej
eller välj Argeta Pikant om du vill ha en
starkare smak, och blanda tillsammans
med chilin och löken pa. resterande torti.
llabröd. Grädda i ugnen pa 175 gr. i ca 15
min. Klart att servera!
lindstromrombo.se
Smakar
lika
gott
i
maten
%
%
som pa smörgasen!

„Politički cafe“ o evropskim pitanjima: RAZGOVOR sa : Tanjom

KULTURNI TURIZAM Bosna i Hercegovina baštini bogato kulturno

Marko Janković: Nastajanje moderne gradske jezgre u Banja Luci

Reportaža - Svjetski Savez Dijaspore Bosne i Hercegovine

Mjesta u BiH koja su vrijedna za vidjeti – turističke atrakcije

KC-Info 3.cdr - Klinički centar Banja Luka

Овдје можете преузети брошуру с корисним савјетима код

detaljnije

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN

Grames 2015.

Untitled

Ivaštanski List

2010 Godišnji izvještaj Udružene žene Banja Luka