PDF izvadak - Hrvatski institut za povijest

Pavao Maček / Ivan Jurković
RODOSLOV PLEMIĆA I BARUNA
KAŠTELANOVIĆA OD SVETOG DUHA
(OD 14. DO 17. STOLJEĆA)
Bibliotheca Croatica: Slavonica, Sirmiensia et Baranyensia
Mala biblioteKA
knjiga 2
Nakladnik
Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest
Slavonije, Srijema i Baranje
Za nakladnika
Dr. sc. Mato Artuković
Recenzenti
Dr. sc. Neven Budak
Dr. sc. Stanko Andrić
Urednica
Dr. sc. Marija Karbić
Lektura
Mr. sc. Irena Krumes - Šimunović
Izrada kazala
Tatjana Melnik, prof.
Grafička priprema
Franjo Matković
Tisak
Posavska Hrvatska d.o.o.
Naklada
400 primjeraka
ISBN 978-953-6659-45-6
Tisak dovršen u srpnju 2009.
Knjiga je tiskana uz novčanu potporu Ministarstva znanosti,
obrazovanja i športa Republike Hrvatske.
Pavao Maček / Ivan Jurković
RODOSLOV PLEMIĆA I
BARUNA KAŠTELANOVIĆA OD
SVETOG DUHA
(OD 14. DO 17. STOLJEĆA)
Slavonski Brod, 2009.
KAZALO SADRŽAJA
UVOD................................................................................. 9
O imenima i pojmovima............................................ 10
O korištenim izvorima................................................19
O pisanju imena i o nadnevcima.............................. 22
O vrijednosti dosadašnjih podataka
o rodoslovlju Kaštelanovića........................................23
Kratki pregled rodoslovlja plemića
od Sv. Duha.................................................................. 34
Starija grana..........................................................35
Mlađa grana......................................................... 38
KRATICE.........................................................................41
Kratice arhivskih fondova i zbirki, objavljenih
izvora, ustanova, periodike i češće citirane
literature........................................................................41
Ostale kratice................................................................51
5
RODOSLOVNA RASPRAVA.......................................53
SUMMARY. ...................................................................233
RODOSLOVNA TABLICA 1.................................... 240
RODOSLOVNA TABLICA 2.................................... 241
KORIŠTENO GRADIVO........................................... 243
Neobjavljeni izvori.................................................... 243
Objavljeni izvori i sekundarna literatura............... 246
KAZALA........................................................................257
Popis imena rodoslovlja Kaštelanovića..................257
Imensko kazalo......................................................... 278
Kazalo mjesta i mjesno određenih pojmova,
te službi i naslova...................................................... 284
BILJEŠKE O AUTORIMA......................................... 290
Pavao Maček.............................................................. 290
Ivan Jurković...............................................................291
6
Knjiga je nastala kao rezultat istraživanja na projektu
Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Republike
Hrvatske Latinički izvori, studije i pomagala za društvenu i gospodarsku povijest (šifra 101-1012604-2601),
voditelj Damir Karbić.
UVOD
C
ilj ovakvog istraživanja način rada, kao i postupak tumačenja rezultata, objašnjeni su ranije,1 te
ih za potrebe ove studije nije potrebno ponavljati jer je
riječ o jednoj od sastavnica projekta izraslog iz pronalaženja genealoških podataka tijekom dugogodišnjeg
pretraživanja fondova i zbirki dokumenata pretežito u
hrvatskim arhivskim ustanovama. Potporu i stručnu
pomoć u svojemu radu, te u konačnici i objavljivanju
prikupljenog gradiva, prvonavedeni je pronašao u suradnji s drugonavedenim autorom ove studije prilikom
dovršetka rodoslovne rasprave i tabele obitelji Berislavića od plemenitog roda Čubranića.2 Po istom je, dakle,
Pavao Maček, Rod Patačića od Zajezde, rodoslovna rasprava (Zagreb:
Društvo za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije “Tkalčić”, 2004.), str.
26. Usp. također uvodni dio studije istog autora Dva stara roda Zagrebačke županije: Mikulići od Brokunovca i Črnkovečki od Črnkovca (Kosnice) s priloženim rodoslovnim stablima (Zagreb: Društvo za povjesnicu
Zagrebačke nadbiskupije “Tkalčić”, 2007.).
2 Pavao Maček – Ivan Jurković, “Rodoslov Berislavića Vrhričkih i Malomlačkih (od 15. do 18. stoljeća)”, Radovi HAZU Zadar 48 (2006.), str. 285-341.
1 9
ključu pripremljena za tisak i ova rodoslovna tabela i rasprava o Kaštelanovićima od Svetog Duha (Kasztellánfi
Szentléleki).
O imenima i pojmovima
N
a početku treba istaknuti da se u ovom radu pojam
roda ne koristi u njegovom povijesnom značenju,
nego isključivo genealoškom, onako kako ga je definirao
Bartol Zmajić.3
Uobičajeno je u hrvatskoj i mađarskoj historiografiji
sve pripadnike roda plemića od Sv. Duha označavati Kaštelanovićima, odnosno Kasztellánfijima, iako je, strogo uzevši, ovo obiteljsko ime skovano kao patronimik
samo za jednu granu roda, koja je dovoljno dugo održala svoju lozu.4 Stoga će i u ovoj studiji obiteljsko ime
Usp. Bartol Zmajić, Heraldika, sfragistika, genealogija (Zagreb: Školska knjiga [dalje: ŠK], 1971.), str. 73.
4 Usp. primjerice u hrvatskoj historiografiji: Vjekoslav Klaić, “Prilozi
za povjest grada Zeline”, Vjesnik Hrvatskoga arheološkog društva, n. s. 11
(1911.), str. 15-16; Đuro Szabo, “Prilozi za povjesnu topografiju požeške
županije”, isto, str. 47-49 i 51-53; isti, Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i
Slavoniji (Zagreb: Matica hrvatska [dalje: MH], 1920.), str. 82-83, 107 i
113; isti, “Iz prošlosti Daruvara i okolice”, poseban otisak iz: Narodna
starina, knj. XI, br. 28 (1932.), str. 19-20; Kamilo Dočkal, “Srednjovjekovna naselja oko Dobre Kuće”, Starine Jugoslavenske akademije znanosti i
umjetnosti [dalje: Starine JAZU], knj. 48 (1958.), str. 99 i 135; Vjekoslav
Klaić, Povijest Hrvata, knj. 4 (Zagreb: MH, 1974.), str. 251, 298; isti, Povijest Hrvata 5, str. 123, 132, 139, 172 i 625; Ante Sekulić, “Pavlinski samostan bl. Djevice Marije na Gariću”, Croatica Christiana periodica, god.
3 10
Kaštelanovića biti povremeno korišteno u navedenom
širem značenju, dakle, za sve potomke Petra Kaštelana,
utemeljitelja roda. To tim prije, što je druga velika grana
roda utrnula prije nego li je oformila svoje obiteljsko ime
o čemu će više riječi biti nešto kasnije.
XIV, br. 25 (1990.), str. 56 i 58-59; Ante Gulin, Povijest obitelji Rattkay.
Genealoška studija i izvori (1400-1793), ser. Djela Hrvatske akademije
znanosti i umjetnosti [dalje: HAZU], knj. 72 (Zagreb: HAZU, 1995.), str.
14, 16, 62 i 72; Milan Kruhek, Krajiške utvrde i obrana hrvatskog kraljevstva tijekom 16. stoljeća, Biblioteka Hrvatska povjesnica, Monografije i
studije, knj. 1 (Zagreb: Institut za suvremenu povijest, 1995.), str. 64; Ive
Mažuran, Hrvati i Osmansko Carstvo (Zagreb: Golden marketing, 1998.),
str. 52, 72, 76, 85, 95, 102-103 i 169. Usp. primjerice u mađarskoj historiografiji: Iván Nagy, Magyarország családai. Czimerekkel és nemzékrendi
táblákkal [Obitelji Mađarske. Njihovi grbovi i rodoslovne tablice], köt.
XII (Pešta: Nyomatott Beimel J. és Kozma vazulnál, 1868.), str. 113; Dezső Csánki, Körösmegye a XV-ik században [Križevačka županija u 15.
stoljeću], ser. Értékezések a történeti tudományok köréből, köt. 15, sz. 12
(Budimpešta: Magyar tudományos akadémia [dalje: MTA], 1893.), str.
26, 28 i 43; Elemér Mályusz, “A szlavóniai és horvátországi középkori
pálos kolostorok oklevelei az Országos Levéltárban” [Izvori za slavonske
i hrvatske srednjovjekovne pavlinske samostane u Državnom arhivu],
Levéltári közlemények, köt. 3 (1925.), str. 134, 136, 138-140, 150-151, 153155 i 185; isto, köt. 6 (1928.), str. 62, 134-135 i 140; isto, köt. 9 (1931.), str.
288, 302, 304, 308, 311 i 313-314; isto, köt. 10 (1932.), str. 114, 116, 118-123,
257-258, 261-262, 264, 266-267, 271, 273, 275 i 277; isto, köt. 11 (1933.),
str. 59-65, 68 i 79-81; isto, köt. 12 (1934.), str. 114-115, 140, 143-144, 149
i 151-153; isto, köt. 13 (1935.), str. 259-260; Pál Lukcsics (prir.), XV. Századi pápák oklevelei [Papinske isprave 15. stoljeća], köt. 2 (Budimpešta:
MTA, 1938.), str. 1228; Pál Engel, Magyarország világi archontológiája;
1301-1457 [Arhontologija srednjovjekovne Mađarske; 1301-1457], köt. 2
(Budimpešta: MTA történettudományi intézete, 1996.), str. 125; Tamás
Pálosfalvi, “Cilleiek és Tallóciak küzdelme Szlavóniáért [Borba Celjskih i
Talovaca za Slavoniju] (1440-1448)”, Századok 134 (2000.), str. 54 i 62-63.
11
U domaćoj historiografskoj produkciji povjesničari
su najčešće koristili oblik Kaštelanović za obiteljsko
ime tog roda. Tako ih označuje Vjekoslav Klaić, 5 iako,
ali znatno rjeđe, i kao Kaštelanfi. 6 Oblik Kastelanfi,
Kaštelanfi i Kastellanfy upotrebljavaju i Matija Mesić,7
Ivan Bojničić 8 i Josip Adamček,9 a priređivač Hrvatskih saborskih spisa, Ferdo Šišić, u kazalu i u hrvatskim regestama prve četiri knjige dosljedno ih vodi
kao Kaštelanoviće, da bi u zadnjoj knjizi napustio hrvatsku inačicu i citirao im obiteljsko ime u izvornom
obliku, onako kako se pojavljuje u ispravama. Oblik
Kaštelanović upotrebljava Šišić i u hrvatskim regestama svoje zbirke isprava iz 15. stoljeća.10 Emil Laszowski,
urednik više važnih tiskanih zbirka izvora, spominje
ih također kao Kaštelanoviće, kako u kazalima, tako
i u hrvatskim regestama isprava, pokatkad dodajući u
Klaić, Povijest Hrvata 4, str. 251; isti, “Plemići Svetački ili nobiles de
Zempche (997-1719)”, Rad JAZU, knj. 199 (1913.), str. 22.
6 Isti, Povijest Hrvata 4, str. 221.
7 Usp. Matija Mesić, “Hrvati nakon bana Berislavića do muhačke bitke”, Rad JAZU, knj. 18 (1872.), str. 141; isto, Rad JAZU, knj. 22 (1873.),
str. 120 i 190.
8 Ivan Bojničić, “Pravo nasljedstva kuće Habsburžke na hrvatsko prijestolje i izbor Ferdinanda I”, Prosvjeta 5 (1897.), str. 43.
9 Usp. Josip Adamček, Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine 15. do
kraja 17. stoljeća, ser. Građa za gospodarsku povijest Hrvatske, knj. 18
(Zagreb: JAZU – Centar za povijesne znanosti Sveučilišta u Zagrebu,
1980.), str. 237.
10 Ferdo Šišić, “Nekoliko isprava iz početka XV. st.”, Starine JAZU, knj.
39 (1938.), str. 255.
5 12
zagradi izvorni oblik.11 Iznimka od toga pravila nalazi
se u 15. svesku objavljene zbirke dokumenata o prošlosti Zagreba u kojemu su u kazalu registrirani kao Kastellanffy.12 U svojim ranijim radovima, međutim, Laszowski se izgleda najprije priklonio Mesiću, Bojničiću
i Klaiću, tako da je tom rodu najčešće pripisivao ime
Kaštelanfi, kao na primjer u hrvatskom regestu jedne
isprave iz zbirke objavljene 1905. godine.13 U svojim genealoškim bilješkama, Laszowski ih piše isključivo kao
Kaštelanoviće,14 a tako i Gjuro Szabo.15 Među domaćim
je autorima iznimkom jedino Josip Bösendorfer, koji
ih naziva Kaštelančići.16
U domaćih autora njihov predikat u pravilu ima oblik
od Svetog Duha, ali uz rijetke, katkada i bizarne, iznimEmilius Laszowski, Monumenta historica liberae regiae civitatis Zagrabiae metropolis regni Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae [dalje: MHZ],
vol. 12 (Zagreb: Narodne novine, 1929.); isto, vol. 16 (Zagreb: Narodne
novine, 1939.); isto, vol. 17 (Zagreb: Narodne novine, 1941.); isti, Monumenta Habsburgica Regni Croatiae Dalmatiae et Slavoniae [dalje: MHabs], vol. 3, Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium
[dalje: MSHSM], vol. 35 (Zagreb: JAZU, 1916.).
12 MHZ, vol. 15 (Zagreb: Narodne novine, 1937.).
13 Emilij Laszowski, “Listine općine sv. Jelene Koruške kod Križevaca”,
Vjesnik Kraljevskog hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva
[dalje: VZA], knj. 7 (1905.), str. 19.
14 Hrvatski državni arhiv [dalje: HDA], Obiteljski i osobni arhivski
fondovi – Osobni arhivski fondovi/rukopisne ostavštine [dalje: B2],
Osobni fond Emilija Laszowskog [dalje: 806], kut. 37-GP.
15 Szabó, “Iz prošlosti Daruvara… ”, str. 19.
16 Josip Bösendorfer, Crtice iz slavonske povijesti (Osijek: Tiskara Julija Feifferra, 1910.), str. 68-69, 78, 83-84, 86-87 i 90.
11 13
ke i ponešto drugačije. Tako ih primjerice Josip Adamček dosljedno piše s predikatom od Svetodušja,17 a Laszowski čak i kao Svetačke.18 Zanimljivo je, da se ovom
posljednjem priklonio i priređivač rukopisa hrvatskih
regesta ALC, ser. II u arhivu Zagrebačkog kaptola,19 iako
se spomenuti predikat u domaćoj historiografiji odnosi
zapravo na obitelj plemića Svetačkih od roda Tiboldovog.20 Bojničić predikat piše jednom rječi, tj. nerastavljeno – od Svetogduha.21
U latinskim izvorima, obiteljsko ime potomaka Petra
zvanog Kaštelan od Sv. Duha dolazi isključivo u mađariziranom obliku (Castellanffy, Castelanfy, Castellanphy,
Kastellanffy, Kastelanffy, Kastellamphy itd.). Ipak, jedna
od rijetkih, ali tim dragocjenija, suvremena isprava pisana hrvatskim jezikom u kojoj se spominju Kaštelanovići,
neoborivi je dokaz da je hrvatska inačica njihova obiteljskog imena zaista bila Kaštelanović i da je bila sasvim
uobičajena u hrvatskim ispravama, pa onda očito i u
hrvatskom jeziku. Riječ je o pismu Krste Frankapana
17 Josip Adamček i dr. (prir.), “Seljačke bune XV.-XVIII. stoljeća
(građa)”, Arhivski vjesnik, 16 (1973.), str. 31 i 33; Josip Adamček – Ivan
Kampuš (prir.), Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI stoljeću,
Izvori za hrvatsku povijest 3 (Zagreb: Sveučilište u Zagrebu – Institut za
hrvatsku povijest, 1976.).
18 HDA, B2, 806, kut. 37-GP.
19 Kaptolski arhiv – Arhiv prvostolnog kaptola u Zagrebu [dalje:
KAZ], Acta loci credibilis [dalje: ALC], ser. II-V/235.
20 Klaić, “Plemići Svetački…”, str. 1-66.
21 Bojničić, “Pravo nasljedstva kuće Habsburžke…”, str. 43.
14
senjskom biskupu Franji Jožefiću, pisanom glagoljicom,
od 29. svibnja 1527., u kojem se između ostalih velikaša
spominju i Kaštelanovići upravo u navedenom obliku.
Pismo je kao izvor objavio Ivan Kukuljević Sakcinski,22
a u latiničnom prijepisu i suvremenom latinskom transumptu Šišić.23 Iako se u ispravi uz Kaštelanoviće ne
spominje njihov predikat, sasvim je jasno, da je riječ o
Kastelanfijima iz latinskih isprava, jer ih se upravo tako
piše u navedenom suvremenom latinskom prijevodu
(Castellanffy).
Predikat Kaštelanovića u suvremenim latinskim
ispravama također dolazi uglavnom u njegovoj mađarskoj inačici (Zenthlelek, Zent Lelek, Zenth Lylek, Zenth
Lewlek itd.) i, vrlo rijetko, u latinskom obliku (Sanctus
Spiritus), kao na primjer u ispravi od 30. siječnja 1378.
u kojoj se spominje Petrus dictus Castellan de Sancto
Spiritu24 ili u ispravi pape Martina V. u kojoj dopušta
Gašparu, sinu Ladislava od Svetog Duha (dilecto filio
22 Ivan Kukuljević Sakcinski (prir.), Acta Croatica – Listine hrvatske
[dalje: ACK], vol. 1 (Zagreb: Gaj, 1863.), str. 222, dok. 218.
23 Ferdo Šišić (prir.), Acta comitialia Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae [dalje: AC RCDS], vol. 1, Monumenta spectantia historiam Slavorum
meridionalium [dalje: MSHSM] vol. 33 (Zagreb: JAZU, 1912.), str. 116.
24 Tadija Smičiklas – Marko Kostrenčić (prir.), Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae – Diplomatički zbornik kraljevine
Hrvatske, Dalmacije i Slavonije [dalje: CD], vol. 15 (Zagreb: JAZU, 1934.),
str. 341.
15
nobili viro Gaspari Ladislai de Sancto Spiritu) posjedovanje prenosiva oltara.25
Kako je već spomenuto, obiteljsko ime Kaštelanovića
često se koristi u širem smislu, tj. za sve potomke Petra
zvanog Kaštelan, premda se ono zapravo formiralo pred
kraj 15. st. isključivo za pripadnike starije (Ladislavove)
grane roda i sasvim je jasno da je nastalo kao patronimik
nadimka Kaštelan, koji je imao utemeljitelj roda, spomenuti Petar. Prije toga, njegovi potomci nosili su uz svoje
krsno ime i spomenuti nadimak. No, zanimljivo je da taj
nadimak u ispravama nije upotrebljavan samo za sinove
Petra utemeljitelja kao oznaka za oca, koji se inače i sam
često u izvorima javljao isključivo pod svojim nadimkom,
dakle bez spominjanja krsnog imena, nego se isti nadimak dodavao krsnim imenima i u sljedećim naraštajima,
te je očito, već vrlo rano, postao oznakom te obiteljske
grane. Štoviše, praksa da nadimak čak u potpunosti zamjenjuje krsno ime, nastavila se također i u sljedećim generacijama. Jasno, posljedicom je takve prakse bio pravi
galimatijaš oznaka, te se tako, primjerice, Ladislav od Sv.
Duha, sin utemeljitelja Petra, nalazi zapisan u izvorima u
najmanje šest varijanti: kao Ladislav, sin Petra zvanog Kaštelan, zatim kao samo Ladislav, sin Petra, pa kao Ladislav,
sin Kaštelana, ali i kao Ladislav Kaštelan, Ladislav zvan
Kaštelan, te konačno i samo kao Kaštelan, bez navođenja
Andrija Lukinović (prir.), Monumenta historica episcopatus Zagrabiensis – Povijesni spomenici Zagrebačke biskupije [dalje: MHEZ], sv. 6 (Zagreb: Kršćanska sadašnjost [dalje: KS] – Arhiv Hrvatske, 1994.), str. 294.
25 16
krsnog imena. Slično je sa sinovima ovog Ladislava, od
kojih se Gašpar spominje kao Gašpar, sin Ladislava, sina
Kaštelana, zatim kao Gašpar, sin Ladislava, sina Petra,
pa kao Gašpar, sin Ladislava ili kao Gašpar, sin Kaštelana, ali i kao Gašpar Kaštelan, te Gašpar zvan Kaštelan, dok njegov stariji brat Žigmund dolazi u izvorima u
čak sedam varijanti: Žigmund, sin Ladislava, sina Petra
zvanog Kaštelan; Žigmund, sin Ladislava, sina Kaštelana;
Žigmund, sin Ladislava Kaštelana; Žigmund, sin Ladislava zvanog Kaštelan, ali i kao Žigmund Kaštelan, te opet
samo kao Kaštelan. Na isti se način nastavilo i u sljedećim generacijama, sve dok konačno u drugoj polovini 15.
st., Ladislav, sin Žigmunda, sina Ladislava, sina Petra,
zvanog Kaštelan i Ladislavov sinovac Juraj (sin Nikole, sina Žigmunda, sina Ladislava, sina Petra, zvanog
Kaštelan) nisu prvi počeli upotrebljavati obiteljsko ime
Kaštelanović, dakako u ugarskoj inačici, kao konačnu
oznaku ove grane roda. Koliko je poznato, takav je oblik
obiteljskog imena prvi puta zabilježen u jednoj ispravi
iz 1479. godine.26
Slično je bilo i s pripadnicima druge, mlađe grane, potomcima Stjepana Adama, s tom razlikom da je u tom
slučaju umjesto nadimka Kaštelan ulogu obiteljske oznake preuzelo ime njezina utemeljitelja, Adam, pa je tako
Petar, sin Stjepana Adama u ispravama još doduše Petar
zvan Kaštelan, međutim, daleko češće Petar Adamov, ali
26 HDA, Neo-registrata acta [dalje: NRA], 1557/30.
17
i samo Adam. Nikola iz IV. koljena te grane roda nosi čak
desetak oznaka s kojima se javlja u ispravama: Nikola, sin
Petra, sina Adama, sina Kaštelana; Nikola, sin Petra, sina
Adama; Nikola, sin Petra, sina Adama zvanog Kaštelan;
Nikola, sin Petra Adamova; Nikola sin Adama; Nikola
Adamov; Nikola Adam; Nikola, ali ponovno i samo Adam.
Grana je izumrla prije nego li se formiralo njeno konačno
obiteljsko ime, koje se javlja po prvi i, vjerujemo, jedini
puta poslije smrti zadnjeg muškog potomka, kada se u
jednoj ispravi iz 1522. god. navodi Petar Adamović od
Sv. Duha i njegovi potomci.27 Oblik Adefi, koji spominje
Bojničić nije pronađen niti u jednom izvoru.28
Sasvim je razumljivo, da ovakva neujednačenost i
površnost označavanja uvelike otežava identifikaciju
pojedinih osoba i silno pridonosi nejasnoći, te značajno povećava rizik zabune i pogrešne atribucije. Takav
nemar je doduše bio sasvim uobičajen u vrijeme prije
nastajanja obiteljskih imena i uvođenja reda u tom pogledu (Tridentski koncil). Čini se ipak, da je pri tome
praksa u potomaka Petra zvanog Kaštelan bila posebno
maštovita.29 Ne bi li se olakšalo tumačenje izvora i smanjila mogućnost zabune na najmanju moguću mjeru,
27 Arhiv Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti [dalje: AHAZU],
Documenta (Diplomata) [dalje: D]-XXV-85.
28 Ivan Bojničić, Der Adel von Kroatien und Slavonien, u: J.
Siebmacher’s grosses Wappenbuch, Bd. 35 (Neustadt an der Aisch: Bauer & Raspe, inhaber Gerhard Gessner, 1986.), str. 84.
29 O ovome će biti riječi i u tumačenjima kod Petra pod br. 1, te Petra
Adama pod br. 12 u “Rodoslovnoj raspravi”.
18
čitatelju je pružen na kraju ovog teksta popis članova
obitelji u kojem je navedena većina varijanti pod kojima
se pojedini pripadnici roda javljaju u ispravama.
O korištenim izvorima
S
udbina obiteljskog arhiva plemića od Sv. Duha vezana je, makar dijelom, uz sudbinu velikog Patačićevog
arhiva.30 Sudeći prema mnogobrojnim sačuvanim redakcijama regesta isprava iz Patačićevog arhiva, nema
sumnje, da su Patačići naslijedili dio obiteljskog arhiva
Kaštelanovića, po svoj prilici preko Gradečkih (Gereci,
Gereczy), koji su bili sljednici Kaštelanovića po ženskoj
liniji poslije smrti posljednjeg muškog potomka. Udajom Terezije Gradečki za Baltazara Patačića očito je dio
arhiva Kaštelanovića došao u posjed Patačića. Obiteljski
arhiv Kaštelanovića, kao zasebni fond nije sačuvan, i
zato su spomenuti regesti isprava iz Patačićeva arhiva
najvažniji izvor za proučavanje i sastavljanje rodoslovlja
plemića od Sv. Duha. Oni se danas čuvaju u zbirci kodeksa Arhiva Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
U drugu veliku skupinu izvora, naročito za raniju
povijest roda, ulaze dokumenti arhiva pavlinskog samostana u Gariću, s kojim je obitelj plemića od Sv. Duha
bila najuže povezana od samih početaka njegova rada,
30 V. o tome: Maček, Rod Patačića…, str. 27.
19
ali i rada pavlina na prostorima srednjovjekovne Slavonije. Taj je stari pavlinski arhiv pohranjen u Hrvatskom
državnom arhivu.
Za proučavanje ranijeg razdoblja povijesti roda Kaštelanovića vrlo je važna također i zbirka isprava Arhiva
Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti pod nazivom
Documenta. Regesta dokumenata te zbirke do god. 1526.
objavili su u više nastavaka Jakov Stipišić i Miljen Šamšalović pazeći da za isprave objelodanjene u kojemu od
poznatih zbornika objavljenoga diplomatičkog gradiva
samo naznače točno mjesto objavljivanja.31 Za potrebe,
pak, ove studije na ta se regesta čitatelji ne upućuju, već
se navode ili reference diplomatičkih zbornika u kojima
su isprave u cijelosti otisnute, ili signature pod kojima su
isprave pohranjene u spomenutoj Akademijinoj zbirci
isprava. Na istovjetan se način tretirao i rad Josipa Buturca koji je sakupljajući srednjovjekovno pisano gradivo o Požegi i požeškoj okolici naišao na dokumente
o Kaštelanovićima upravo u spomenutoj Akademijinoj
31 Usp. Jakov Stipišić – Miljen Šamšalović (prir.), “Isprave u Arhivu
Jugoslavenske Akademije”, Zbornik Historijskog instituta JAZU, sv. 2
(1959.), str. 304-314, 321-326, 329, 331, 334, 336, 338, 340, 342, 352-353,
359, 369 i 375-376; sv. 3 (1960.), str. 565, 575-576, 586-588, 590-591, 593594, 601-602, 606, 610-611, 613-614, 616, 621, 623, 628-629 i 632; sv. 4
(1961.), str. 470-473, 476-477, 479-481, 488-491, 496, 498, 500-501, 504508, 510, 512, 524, 529-531, 537, 539, 542-544, 546-547, 551-552 i 554; sv.
5 (1963.), str. 533, 535, 537, 542-546, 548, 550, 552-559, 563-565, 567-568,
572-574 i 576-577.
20
zbirci, pa je i on poput Stipišića i Šamšalovića objelodanio samo regesta tih dokumenata.32
Konačno, za sva razdoblja, ali napose za vrijeme nakon Mohačke bitke (1526.), apsolutno najvažniji izvor za
sva rodoslovna istraživanja, pa tako i za ovaj slučaj, je
golema građa mjestâ javne vjere (loca credibilia) Zagrebačkog i Čazmanskog kaptola, skupljena u zbirci isprava
i protokola, koja se čuva u Kaptolskom arhivu Zagrebačkog kaptola.
Među stranim arhivskim ustanovama, koje čuvaju
gradivo nastalo na teritoriju srednjovjekovnih hrvatskih
zemalja ili, pak, pisano gradivo vezano za te iste zemlje
po različitim osnovama, posebno mjesto zauzima Mađarski državni arhiv (Magyar Országos Levéltár). Kako
u njemu nema tragova ostataka arhivalnog fonda Kaštelanovića od Svetog Duha, za povijest su članova tog roda
do Mohačke bitke osobito važne zbirke diplomatičkih
izvora (Diplomatikai Levéltár) i fotokopija diplomatičkog gradiva (Diplomatikai Fényképgyűjtemény), a nakon Mohačke bitke u eri dinastije von Habsburg, kraljevske registraturne knjige (Libri regii – Királyi könyvek) i
knjige kraljevskih donacija (Libri donationum).
Usp. Josip Buturac (prir.), Pisani spomenici Požege i okolice 12101536 (Jastrebarsko: Naklada Slap, 1995.), str. 99, br. 334; isto, str. 100, br.
339 i 341; str. 108, br. 401-402; isto, str. 109, br. 415; isto, str. 311, br. 314;
isto, str. 312, br. 316. Sve je navedeno potom ponovljeno bez znatnijih
preinaka u: isto, str. 319, br. 334; isto, str. 320-321, br. 339; isto, str. 322,
br. 341; isto, str. 347, br. 401-402; isto, str. 354, br. 415.
32 21
Važno je pripomenuti i upozoriti, da su u radu ovog
tipa korištene brojne isprave iz niza izvora, te se naprosto nisu mogli izbjeći slučajevi sporadičnog navođenja
istovjetnih isprava, čija je provenijencija, međutim, iz
različitih izvora. Posljedica je to nemogućnosti detaljne
međusobne usporedbe sadržaja svih korištenih spisa
zbog obimnosti gradiva i vremenske ograničenosti, tako
da se taj posao ostavlja za koju drugu zgodniju priliku.
O pisanju imena i o nadnevcima
P
rilikom pisanja osobnih imena sva su latinska, mađarska i njemačka imena kroatizirana odgovarajućim inačicama, a u pisanju prezimena kroatizirana su
osobito ona mađarskog podrijetla, a birani hrvatski
oblici utemeljeni su na inačicama zabilježenim u izvornoj dokumentaciji ili kao uobičajeni oblici rabljeni u
domaćoj historiografiji. No, kako bi se zadržala ozbiljnost pristupa izvornom materijalu, ali i olakšala daljnja
znanstvena istraživanja, uz hrvatsku je inačicu, prilikom spomena prezimena, pružena izvorna, te mađarska
ili njemačka varijanta.33
Procjene ključnih nadnevaka (godine rođenja, smrti
ili vjenčanja) u slučajevima u kojima nedostaju izvor33 Istovjetan je princip objašnjen i korišten u već navedenim studijama o Patačićima, Mikulićima, Črnkovečkima i Berislavićima; v. gore
bilj. 1-2.
22
ni podaci takva tipa, izvedene su iz poznatih okolnosti,
poput poznate godine smrti (uz navedenu starosnu dob),
ali nepoznate godine rođenja ili, primjerice, poznate godine vjenčanja i nepoznate godine rođenja, ili obrnuto,
poznatoga sveukupnog broja djece, poznatog redoslijeda
rađanja te djece, poznatih godina u kojima se ženske
osobe navode kao maloljetnice, djevojke, zaručnice, supruge ili udovice, odnosno muške kao maloljetnici, učenici na točno navedenim godinama školovanja ili kao
službenici koji ulaze u vojne, administrativne ili crkvene
službe i sl. Od procjena (~) se nije odustajalo u slučajevima kada je točnost bila zajamčena unutar intervala
od najviše deset godina. Jasno, nadnevci su rođenja (*)
i smrti (†) kadgod je to bilo moguće navedeni točnim
godinama, pa čak i mjesecima i danima.34
O vrijednosti dosadašnjih podataka
o rodoslovlju Kaštelanovića
K
aštelanovići od Sv. Duha jedna su od najstarijih i
najuglednijih magnatskih obitelji Križevačke županije. Premda je taj rod srednjovjekovnoj Slavoniji davao
naraštajima podbanove, pa bi se mogao alternativno
zvati i “dinastijom slavonskih banovaca”, i premda je
preživjela grana roda barunat dobila već u drugoj polo34 Usp. Maček, Rod Patačića…, str. 28.
23
vini 16 st., ipak, sustavne i kritičke povijesti o tom rodu
još uvijek nema u domaćoj znanstvenoj i stručnoj literaturi.35 Štoviše, do ove studije nije postojalo niti kritičko
integralno rodoslovlje toga starog roda, koji je utemeljio
Petar zvan Kaštelan od Svetog Duha. Jedino objavljeno
rodoslovlje je ono koje je priredio Aleksandar Patačić
u svom slavnom rukopisu o povijesti obitelji Patačić.36
Ono nosi naslov Arbor generationis de Bikzad i ima,
dakako, prvenstveni cilj pokazati vezu Patačića s vrlo
starom obitelji Bisaških. Zbog toga je sasvim razumljivo, da ono predstavlja samo nešto prošireno rodoslovlje
obitelji Nikole od Sv. Duha i Ane od Bisaga. Prikazano je
svih šest koljena u izravnoj obiteljskoj descendenciji do
zadnje pripadnice roda Kaštelanovića, Suzane, udane za
Matiju Gradečkog od Gradeca, uz samo jedan pokrajni ogranak.37 Matija Gradečki i Suzana Kaštelanović su
opet u izravnoj descendenciji preci Terezije Gradečki,
žene Baltazara Patačića i majke pisca rukopisa i sastavljača spomenute genealogije. To je rodoslovlje točno,
koliko se može provjeriti na temelju suvremenih ispra35 Kao da je Klaićeva ocjena da se ta obitelj, premda od 1569. god. barunska, nije time osobito isticala (usp. Klaić, Povijest Hrvata 5, str. 625)
s vremenom ostavila traga u hrvatskoj historiografskoj produkciji, pa se
za Kaštelanoviće nije niti pokazivalo stručno i znanstveno zanimanje.
36 To je rodoslovno stablo reproducirao Josip Matasović u radnji: “Prilog genealogiji Patačića”, Narodna starina, sv. 24, knj. IX., br. 4 (1930.),
str. 422.
37 Usp. niže u Rodoslovnoj raspravi i na Rodoslovnim tablicama osobe
od br. 18 pa do br. 70.
24
va, osim u slučaju Jurja, unuka Nikole i Ane od Bisaga,
kojemu je neka Ana Krbavska pridodana kao supruga,
a koje nema u izvorima.38 Bez obzira na manju ili veću
točnost tog rodoslovlja, ono obuhvaća samo petnaest
pripadnika roda i odraz je, prije svega, obiteljske tradicije, bez jasno navedenih izvora koji ga potkrepljuju.39
U različitim arhivskim fondovima i zbirkama mogu
se naći samo fragmenti obiteljskog rodoslovnog stabla
pojedinih članova roda. Ti su dijelovi rodoslovlja trebali poslužiti u različite praktične svrhe, dakako najčešće
u imovinsko-pravnim sporovima i, kako je to uobičajeno u takvim slučajevima, sastavljani su uglavnom na
temelju tradicionalnih obiteljskih genealogija. Kako su
rađeni i pružani na uvide bez pouzdanih podataka iz
izvora, treba im kritički pristupati i s velikim oprezom
uzimati u obzir u njima ponuđene podatke. Iako su u
većini slučajeva ti fragmenti ili čitava rodoslovlja manje ili više točna, nerijetko se u njima nalaze vrlo grube
pogreške i to više i češće u onim njihovim dijelovima
koji se odnose na sve to starije i udaljenije naraštaje od
vremena nastanka tih fragmenata ili rodoslovlja. NajV. o tome niže u Tumačenju kod Jurja, br. 46. U genealogiji Kaštelanovića ipak postoji jedna kneginja Krbavska, i riječ je o Heleni, majci
ovoga mlađeg Jurja, odnosno o ženi Jurja od Svetog Duha; v. o tome niže
u Tumačenju kod Helene Krbavske, br. 32.
39 To su isto rodoslovlje reproducirali i pod naslovom “Rodoslovlje vlasnika grada Bisaga, Bisaški – Kaštelanovići – Gereci – Patačići” objavili
Mladen Houška i Romana Mačković u: Zelingrad, izložba, Katalog izložaka (Sveti Ivan Zelina: Muzej Sveti Ivan Zelina, 2002.), str. 31, br. 103.
38 25
starije takvo rodoslovlje Kaštelanovića potječe iz 1405.,
a dio je isprave izdane 1425. god. od kralja Žigmunda.
Sastoji se od tri koljena, počev od utemeljitelja Kaštelana i sadrži podatke o osam muških članova roda, koji
su svi tada još živi, osim, dakako, utemeljitelja, pa ne
može biti nikakve dvojbe o točnosti podataka te isprave.40 Iz vremena sljedeće generacije potječe rodoslovlje
koje se nalazilo u jednoj nesačuvanoj ispravi iz 1430.,
ali joj je prijepis sastavnim dijelom sačuvanoga i vjerodostojnog spisa iz 1496. godine.41 Ono sadrži četiri
koljena roda, od utemeljitelja, Kaštelana od Sv. Duha,
do malodobnih potomaka njegovih unuka, Petra i Žigmunda. Točno je u svim provjerljivim elementima, te
stoga korisno i radi onih podataka o kojima su izgubljeni suvremeni izvori.
Rodoslovlje iz 1481. god., koje postoji u izvorniku42 i
prijepisu43 obuhvaća pet naraštaja roda. Počinje Kaštelanom od Sv. Duha, utemeljiteljem, a završava Margaretom (Magdalenom) iz mlađe (Adamove) grane. U to
je rodoslovlje uvršteno deset pripadnika roda. Od pet
danas poznatih sinova Kaštelana, rodoslovlje spominje
40 HDA, NRA, 572/28.
HDA, Vjerske zajednice, Rimokatolička crkva, Pavlinski samostani
(Monasteria Paulinorum) [dalje: A8.1], Garić-5/71.
42 HDA, Obiteljski i osobni arhivski fondovi, Obiteljski arhivski fondovi, Obitelji [dalje: B1.2], Obitelj Drašković – Božjakovina, Trakošćan,
Varaždin, Bukovec (1249.-1939.) [dalje: 711], kut. 9-23/7.
43 HDA, B1.2, 711 [Drašković], kut. 31-81/5.
41 26
samo tri: Ladislava, osnivača starije grane, kasnijih Kaštelanovića, potom Adu (Adama), rodočelnika mlađe
grane, kojih su pripadnici u historiografiji ne sasvim
opravdano poznati kao Adamovići, te na kraju Nikolu.
Starija grana završava sa sinovima Ladislava, Žigmundom i Gašparom, od kojih su obojica imali potomstvo,
ali se ono ne navodi. U istom koljenu uvršteni su još
samo Petar, sin Ade, te Elizabeta, kći Nikole, sa svojim
suprugom. Dalje rodoslovlje prati descendenciju Petra.
Od njegove djece spominje se, međutim, samo Nikola.44
Rodoslovlje potomaka Kaštelana završava s Nikolinom
kćerkom Margaretom i njenim suprugom Petrom Bočkajem (Bocskai), te njihovim sinom Ladislavom.45 To je
rodoslovlje, za sve u njemu navedene pripadnike roda
Kaštelanovića, apsolutno vjerodostojno jer se o njima
u potpunosti nalaze potvrde u suvremenim izvorima.
Vrlo je zanimljivo rodoslovlje, koje se čuva u Zbirci
rodoslovlja u Hrvatskom državnom arhivu.46 Iako je bez
datacije, sudeći prema rukopisu (pisan je goticom), ali
i s obzirom na posljednja upisana imena, nedvojbeno
je riječ o autentičnom dokumentu s prijelaza 15. u 16.
stoljeće. Rodoslovlje je po svoj prilici bilo sastavnim
44 Naveden je kao sin Ade, što je jedan od naziva koji, umjesto svog
krsnog imena, u izvorima nosi Petar; usp. niže br. 12 u Rodoslovnoj raspravi.
45 Usp. niže u Rodoslovnoj raspravi i na Rodoslovnim tablicama osobe
od br. 1 pa do br. 38.
46 HDA, Zbirke [dalje: C], Zbirka rodoslovlja [dalje: ZR], kut. 1, dok. b. s.
27
dijelom jednog imovinsko-pravnog spisa, koji je izgubljen, a očito se bavio diobom između zadnjeg muškog
potomka Adamove (mlađe) grane, Nikole od Sv. Duha, i
nasljednikâ Adama po ženskoj lozi, potomakâ Adamove
unuke Margarete od Sv. Duha. Rodoslovlje obuhvaća
pet koljena. Počinje s Adamom, a završava s Nikolom
s jedne, te Stjepanom Drobiteljem od Bedenice i njegovom djecom, koji su sljednici po ženskoj lozi, s druge
strane. Dokument je posebno značajan, jer je to za sada
jedini izvor iz kojeg saznajemo, da je Adam, osim sinova Jurja, Petra i Ladislava, imao i sina Akacija, koji,
međutim, nije nastavio lozu, jer ga je nadživjela jedino
kćerka Margareta.47 Istom, mlađom, granom roda bavi
se i isprava izdana u Križevcima 8. prosinca 1522., 48 a
sadrži diobenu raspravu među sljednicima Petra “Adamovića” od Sv. Duha po ženskoj lozi, a poslije utrnuća
ove grane u muškom spolu, smrću posljednjeg muškog
potomka Nikole oko 1516. godine. Priloženo je rodoslovlje potomaka Petra, također u pet koljena, i obuhvaća sedam pripadnika roda te grane, koja završava s pokojnim Nikolom, odnosno njegovom udovom Sofijom,
te Nikolinom sestrom, također pokojnom Margaretom,
udanom za još živog Benedikta Baćanija (Batthyány).
Kao sudionici diobe pojavljuju se i potomci Margarete i
Usp. niže u Rodoslovnoj raspravi i na Rodoslovnim tablicama osobe
pod br. 4, 11-14, 24-31, 36-39 i 50.
48 AHAZU, D-XXV-85.
47 28
Ane od Sv. Duha, unuka Petra Adamovića od Sv. Duha,
koje su obje bile udane za Bočkaje (Bocskai) od Rasinje
i Kerestura, te Pavao Kerečenji (Kerecsenyi), sljednik
Petra Adamovića također po ženskoj lozi, koja potječe
od njegove kćerke Katarine. Rodoslovlje je nesumnjivo
točno, štoviše, u vrijeme rasprave još je bila živa unuka
Petra Adamovića, Margareta, udovica Petra Bočkaja.49
Isprava iz 1565. god. korisna je jer prati descendenciju
Nikole iz starije grane, praunuka osnivača roda, kroz
daljnje tri generacije. No, riječ je isključivo o obiteljskom
rodoslovlju Nikole koje završava s njegovim praunucima, te sadrži svega pet članova obiteljskog stabla.50 Vrlo
je slično obiteljsko rodoslovlje istog tog Nikole i njegove
žene, Ane od Bisaga (Bighsad), iz 1571. god., koje nažalost postoji samo u regestu, dok je izvorna isprava izgubljena. To je rodoslovlje bez ikakve sumnje točno, jer
su poznate najmanje dvije redakcije u kojima je izdan
regest te isprave, a obje se u potpunosti podudaraju.51 I
to rodoslovlje obuhvaća pet generacija, ali za razliku od
prethodne, ovo uz muške članove obitelji, spominje još
i Uršulu, kćerku Nikole, i njenog muža Stjepana Svetačkog (Zempche) i pored toga, ne prati descendenciju Jurjeva sina Ivana, koja je i inače dobro poznata iz
Usp. niže u Rodoslovnoj raspravi i na Rodoslovnim tablicama osobe
pod br. 12, 24-31, 36-39 i 50-51.
50 KAZ, ALC-S/45. Usp. također niže u Rodoslovnoj raspravi i na Rodoslovnim tablicama osobe od br. 18 do 62.
51 AHAZU, Id6-182/14; isto, Id12/IV-182/14.
49 29
mnogobrojnih izvora, nego Jurjeva drugog sina Stjepana. To je posebno značajno jer je to jedini izvor iz kojeg
se uopće saznaje za ovog sina Jurja i njegove sinove Petra
i Ladislava. Time je utvrđena važna činjenica, naime,
da u VII. koljenu roda Kaštelanovića postoje ne samo
braća Petar i Ladislav, sinovi Ivana, što je do sada bilo
vrlo dobro poznato, nego također istoimena braća, ali
sinovi Stjepana i stričevići prve dvojice. Tako je sada
moguće razumjeti, ali i razriješiti mnoge nejasnoće i
dvojbe oko Petra i Ladislava, koje su proizlazile iz netočne identifikacije obojice Petra i obojice Ladislava. Za
sada je, međutim, teško objasniti izostanak Stjepana,
sina Jurja, iz mnogobrojnih izvora, koji se bave Jurjevim potomstvom.52
U Arhivu HAZU čuva se isprava iz 1593. god., u čijem
naslovu između ostalog stoji i … deductio genealogiae
Gereczyanae, Bradach & Castelanffy ac Bighzadi… i očito
je sastavni dio jednog opsežnog spisa imovinsko-pravne
naravi, od kojeg je sačuvan samo fragment.53 Priloženo
je niz kratkih obiteljskih genealogija, između ostalih
i osnovno obiteljsko rodoslovlje Nikole od Sv. Duha i
Ane od Bisaga u direktnoj descendenciji do Stjepana.
To je rodoslovlje preuzeto po svoj prilici iz jedne druge
isprave iz 1573. god. i ono ne bi bilo zanimljivo ni s ko52 Usp. također niže u Rodoslovnoj raspravi i na Rodoslovnim tablicama osobe pod br. 18, 30-35, 40-49 i 61-62.
53 AHAZU, D-CXL-6.
30
jeg stanovišta da ne sadrži podatak koji je moguće naći
samo u još jednom dokumentu. Taj podatak bi mogao
biti vjerodostojan i time dobiti na važnosti. Rodoslovlje
je zapravo točno, ali je nespretnošću sastavljača došlo do
udvajanja Jurja, sina Nikole i Petra sina Ivana, te je tako
između Nikole i Petra čak pet umjesto dva koljena, pa
ispada da je Petar, otac posljednjeg u nizu Stjepana, sin
Jurja, umjesto sin Ivana, a naknadnom intervencijom
je Ana Vesej, očitom zabunom, pripisana kao supruga
Jurju sinu Nikole umjesto Petru, sinu Ivana. Kao žena
prvog Jurja navedena je Helena Krbavska, a onog drugog nepostojećeg Jurja Eufrozina Ostfy od Ason Falve
(Ostfy de Aszon Falva). Jasno je, da je riječ o istom Jurju,
sinu Ivana, i njegove dvije žene, ali je podatak o obiteljskom imenu Eufrozine, druge Jurjeve supruge, očito bio
poznat sastavljaču i to je jedan od svega dva dokumenta
iz kojih je na taj način moguće identificirati Eufrozinu,
koja se u svim ostalim dostupnim izvorima navodi isključivo pod svojim krsnim imenom.54
Drugi dokument, koji također otkriva puni identitet
Eufrozine, supruge Jurja, je rodoslovno stablo, koje se
nalazi u Zbirci rodoslovlja Hrvatskog državnog arhiva
i, dakako, nije opskrbljeno bilo kakvim kritičkim aparatom.55 Kako to rodoslovlje završava s praunucima Matije
54 Za sve navedene Kaštelanoviće v. niže u Rodoslovnoj raspravi i na
Rodoslovnim tablicama osobe od br. 18 do 65.
55 HDA, C, ZR, kut. 1-Castellanffy, dok. b. s.
31
Gradečkog i Ane Suzane Kaštelanović, jasno je da je po
svoj prilici sastavljeno polovinom 18. stoljeća. Iako na
prvi pogled to rodoslovlje ne može biti točno, pomnijom
analizom može se uočiti, da ono barem u jednom svom
dijelu u potpunosti slijedi rodoslovlja sastavljena na temelju postojećih izvora, jedino je sastavljač još jednom
razdvojio Jurja, sina Nikole i Ane od Bisaga, te jednom
pridodao kao suprugu Helenu Krbavsku, a drugom Eufrozinu Ostfi od Ason Falve. Isto je ponovio i s Petrom,
sinom Ivana i Barbare Ősi (Ewssy, de Ews), te je supruga
jednog Petra Ana Vesej, a drugog Ana Bradač.56 Te su
pogreške slične onima, koje je napravio sastavljač ranije
spomenutog rodoslovlja, međutim, oba se rodoslovlja
razlikuju u nizu drugih detalja, te je posve jasno da su
oba sastavljača radila potpuno neovisno, odnosno, da
autor kasnijeg rodoslovlja nije prepisao ili koristio kao
izvor rodoslovlja iz 1573. i 1593. godine. Tako je u rodoslovlju iz 18 st. prvi Petar naveden kao sin Ivana i
Barbare Ősi, što je inače točno, dok je u starijem rodoslovlju prvi Petar sin prvog Jurja, sina Ivana i Barbare
Ősi, što je naravno netočno. U oba rodoslovlja Eufrozina
Ostfi supruga je drugog Jurja, sina prvog Petra i oni su
roditelji drugog Petra. Jasno je da je u oba slučaja došlo
do udvajanja Jurja i Petra, a posebno je to očigledno u
drugom od ova dva rodoslovlja u kojem se navode i su56 Za sve navedene Kaštelanoviće v. niže u Rodoslovnoj raspravi i na
Rodoslovnim tablicama osobe pod br. 18, 32, 41, 56 i 70.
32
pruge, te je kao supruga prvog Jurja navedena opet Helena Krbavska, a drugog Eufrozina Ostfi, odnosno prvog
Petra Ana Vesej, a drugog Ana Bradač. Ne samo da je
nemoguć toliki broj naraštaja između Nikole i Stjepana,
pretposljednjeg Kaštelanovića, nego izvori jasno pokazuju da su Helena Krbavska i Eufrozina dvije žene istog
Jurja, odnosno Ana Bradač i Ana Vesej žene jednog te
istog Petra. Na ove razlike, ali i sličnosti ukazalo se kako
bi se utvrdila činjenica da autor kasnijeg rodoslovlja vrlo
vjerojatno nije poznavao ovo starije, ali su im izvori bili
možda zajednički, te se u oba slučaja pojavljuje ista Eufrozina Ostfi, kao supruga Jurja, oca Petra. Bez obzira
što oba rodoslovlja, zbog spomenutih netočnosti, sama
po sebi ne mogu biti predmetom bilo kakve ozbiljnije
analize, podatak o Eufrozini Ostfi, koji je u izvornom
obliku za sada zagubljen, mora biti ipak vjerodostojan,
jer su njime neovisno raspolagala obojica sastavljača.
U istoj kutiji navedene zbirke u Hrvatskom državnom arhivu postoji još jedno rodoslovlje bez signature
i datacije, ali kako završava s djecom grofa Ivana Nepomuka Sermaža, očito je sastavljano u prvoj polovici
19. stoljeća.57 Svrha mu je bila ukazati na vezu Sermaža
sa starim rodom plemića Križevačke županije, Kaštelanovićima. Rodoslovlje stoga počinje s utemeljiteljem
Petrom i nastavlja se u direktnoj descendenciji do Suzane, kćerke Stjepana i Margarete Stubenberg, žene Matije
57 HDA, C, ZR, kut. 1-Sermage, dok. b. s.
33
Gradečkog. Ustvari, riječ je o još jednom obiteljskom
rodoslovlju Nikole od Sv. Duha i Ane od Bisaga, a Petar
Kaštelan upisan je kao direktni Nikolin predak, a pri
tome su izostavljene dvije generacije – ona Ladislavova
i njegova sina i oca Nikole, Žigmunda.58
Kratki pregled rodoslovlja plemića
od Sv. Duha
U
temeljitelj roda, Petar zvan Kaštelan (*~1298., †1366.)
u Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo dolazi iz Italije kao
vitez kralja Karla I. Anžuvinskog,59 a svoj uspon u Slavoniji može bez sumnje zahvaliti ženidbi s Anom od moćnog roda Pakračkih (Pekry, de Pukur), direktnom sljednicom bana Pavla Pakračkog. Kako bi osigurali doličnu
egzistenciju Aninoj obitelji, muža su joj Petra otac Pavao
i stric Petar 1320. god. posinili i darovali mu posjede Sveti
Duh (Szentlélek) s pet sela i obližnju Dimičkovinu (Demechkfelde, Dimicskfölde), pa je to vlastelinstvo postalo
osnovom svih kasnijih obiteljskih posjeda.60 Od četiri njihova sina lozu su nastavili samo Ladislav i Stjepan Adam,
58 O navedenim Kaštelanovićima i njihovim krvnim vezama v. niže u
Rodoslovnoj raspravi i na Rodoslovnim tablicama osobe pod br. 1, 18, 32,
41, 56-57, 59-60, 63-66 i 68-70.
59 Usp. Engel, Magyarország világi archontológiája 2, str. 125.
60 U potvrdi te donacije god. 1340. pred kanonicima Kaptola sv. Ireneja u Srijemu, prvi se posjed zove villa sancti Spiritus; usp. CD, 10, str. 588.
34
dok je Mirko (*~1336., †iza 1378.) bio zagrebački kanonik, a najmlađi je Nikola (*1350., †iza 1402.) imao od poznatog potomstva, čini se, samo jednu kćerku. Najstariji
sin Petra zvanog Kaštelan, Ladislav (*~1334., †1406./16.)
utemeljio je stariju granu, kasnije Kaštelanoviće u užem
smislu, koja je trajala sve do utrnuća cijelog roda u prvoj polovici 17. stoljeća. Njegov mlađi brat Stjepan Adam
(*~1340., †iza 1406.), podban, osnovao je mlađu granu,
koja se poslije još četiri koljena ugasila u muškom spolu
u prvoj polovici 16. stoljeća. Kao što je već spomenuto,
pripadnicima mlađe grane je u jednom dokumentu, izdanom poslije utrnuća te grane, pridodano obiteljsko ime
Adamović, koje, međutim, nije nosio niti jedan član ovog
roda za svog života.
Starija grana:
Rodonačelnik je starije grane, Ladislav, imao najmanje
četiri sina, ali lozu je nastavio samo Žigmund (*~1376.,
†iza 1443.). Njegov najmlađi brat Gašpar (*~1392.,
†1459./65.) prvi je na časti banovca iz starije grane, a iz
svoja je dva braka imao izgleda samo kćerku Anu.
Od četvorice Žigmundovih sinova trojica su nadživjela oca, ali je potomstvo imao samo jedan. Najstariji
Žigmundov sin Ladislav (*~1412., †iza 1483.) bio je također banovac. Izgleda da nije imao djece koja su ga nadživjela. Mlađi Žigmundov sin Nikola (*~1420., †1469./70.)
je nastavio rod, a ženidbom s Anom od Bisaga stekli su
35
Kaštelanovići bisašku gospoštiju koja je ostala u posjedu
ove grane roda sve do njezina izumrća.
Nikola je imao samo jednog sina i tri kćerke, od
kojih je najmlađa Uršula povezala rod Kaštelanovića
s utjecajnim plemićima Svetačkim. Nikolin sin Juraj
(*~1450., †1513.) banovac je iz petog naraštaja i imao
je iz svoja dva braka brojno potomstvo. Prva mu je supruga od roda knezova Krbavskih, a i po tome se vidi
koliki je bio ugled Kaštelanovića u Slavoniji i Hrvatskoj na izmaku srednjeg vijeka. Iz tog su braka potekli
sinovi Ivan i po svoj prilici Stjepan koji su nastavili
stariju granu.
Ivan (*1494., †1540./41.) iz VI. koljena roda prekinuo je
obiteljsku tradiciju i posvetio se vojničkoj karijeri, a kada
više fizički nije mogao obavljati vojne dužnosti, imenovan
je poput oca na porezno-administrativna mjesta Kraljevstva. Slične su karijere ostvarivali i njegovi potomci. Prema tome, V. naraštaj zadnja je generacija slavnih banovaca od Svetog Duha, koji su redovno, po dvojica iz svakog
koljena, birani na tu čast kroz pune četiri generacije. Ivan
je bio kraljevski kapetan za Slavoniju, ali i kraljevinski
blagajnik, te ubirač poreza u ostacima Slavonije. Njegov
je brat Stjepan (*~1496., †prije 1527.) umro mlad i o njemu
u vrelima gotovo da i nema traga.
Od šestorice Ivanovih sinova samo su dvojica imali
potomstvo. Petar (*~1526., †1570.71.) je bio, kao i otac
mu, kraljevski kapetan u Slavoniji. Bio je dva puta oženjen, ali se za sada zna samo za četvero djece iz njegova
36
prvog braka s Anom Bradač. Drugi je Ivanov sin Ladislav (*~1534.-1565./66.) umro mlad i povezao je Kaštelanoviće s magnatskom obitelji u snažnom usponu,
Ratkajima od Velikog Tabora, oženivši Uršulu Ratkaj
(Rattkay), kćerku Pavla i Katarine Hasagi.
Stjepan je imao također sinove Petra i Ladislava. Petar
(*~1524., †iza 1579.) je uzeo za ženu mlađu kći Pavla Ratkaja i Helene Hasagi, Kristinu, međutim, ona je umrla
vrlo rano, a kako se Petar izgleda nije ponovno ženio, iza
njega nije ostalo potomaka. Slično je, po svoj prilici, bilo
i s njegovim bratom, Ladislavom (*~1526., †iza 1579.) za
kojeg čak nije poznato je li se uopće ženio.
Time je cijela loza starije grane spala na djecu Petra starijeg i Ane Bradač, jer su Ladislav i Uršula Ratkaj iz svojeg
kratkotrajnog braka imali samo sina Krstu (*~1564.), koji
je, međutim, umro vrlo mlad, zasigurno prije 1586. god.,
očito i ne osnovavši obitelj. Od Petrove djece dvojica sinova dosegli su odraslu dob. Petar ml. (*~1554., †1600.) opet
je obavljao službu kapetana, kao i njegov otac, odnosno
djed. Oženio se vrlo kasno, u drugoj polovici petog desetljeća, a za ženu je uzeo Sofiju Gradečki (Gereci), koja
je bila puno mlađa od njega. Brak nije trajao niti godinu
dana, jer je Petar umro već sljedeće godine. Ipak, Sofija je
rodila sina Ivana. I drugi je sin Petra st., Stjepan (*~1556.,
†1593.) bio kapetan u kraljevskoj službi. Umro je relativno
mlad, a iz braka s Margaretom Stubenberg, pripadnicom
ugledne i utjecajne obitelji štajerskog plemstva, imao je
samo dvije kćerke.
37
Jedino dijete Petra ml. sin je Ivan (*~1600., †1616./20.),
koji je umro u juvenilnoj dobi kao posljednji muški potomak Kaštelanovića. Od dvije kćeri Stjepana, starija,
Ana Marija, je vrlo vjerojatno umrla u djetinjstvu, dok se
mlađa, Ana Suzana (*~1586., †1620./28.) udala za Matiju
Gradečkog, mlađeg brata njezine strine Sofije Gradečki.
S njezinom smrti utrnuo je cjelokupni rod plemića od
Sv. Duha.
Mlađa grana:
Utemeljitelj mlađe grane je Stjepan Adam koji u ranijim izvorima dolazi pretežno pod prvim imenom, a u
kasnijim gotovo isključivo kao Adam. Njegovi potomci
se najčešće pišu kao sinovi Adama ili Adama zvanog
Kaštelan. Ime Adam dalo je obilježje cijeloj ovoj grani,
te svi pripadnici grane dodaju ime Adam svom krsnom
imenu ili njime čak zamjenjuju svoje krsno ime. Ipak,
pravo obiteljsko ime za pripadnike ove grane nije se formiralo do njenog utrnuća, te se Adamović kao prezime
sreće prvi put tek u jednoj ispravi iz 1522. godine.
Najstariji Adamov sin Akacij (*~1370., †prije 1391.)
umro je u ranoj mladosti i imao je samo jednu kći. I od
ostale trojice sinova jedino je Petar (*~1374., †iza 1441.)
nadživio oca. On je, kao i otac mu, bio podban, drugi
u istom naraštaju plemića od Sv. Duha. Bio je oženjen
jednom od posljednjih pripadnica moćnog roda Aba
Voćinskih (Athynai) i iz toga braka poteklo je čak šest
kćeri i samo jedan sin.
38
Nikola (*~1414., †1466./68.), sin Petra i Helene Voćinske, peti je podban od plemića od Sv. Duha. S Helenom
Grebenskom je uz sina imao i tri kćeri od kojih su se
dvije udale za Bočkaje od Rasinje Kerestura.
Sin Nikole je Akacij (*~1442., †1478./80.), još jedan
od banovaca ovog roda, s Elizabetom Ištvanfi (Istvánfi) imao dvoje djece. Djecom Akacija gasi se ova grana
plemića od Sv. Duha. Nikola je umro oko 1516. god. bez
potomstva, a njegova sestra Margareta, žena Benedikta
Baćanija (Batthyány), umrla je ubrzo poslije svog brata,
kao posljednja iz mlađe grane, rodivši sina, koji je nastavio Albertovu lozu Baćanija.
39

Download Report