Mirko Vidović, akademik
KAKO JE NASTAO
POKRET NEZAVISNIH
INTELEKTUALACA U ZADRU
Škorpion
Zagreb, 2013.
Biblioteka
Zbornik roda Krnjaka
Mirko VIDOVIĆ
Akademik
Prilozi za povijest
Knjiga 45.
Kako je nastao Pokret nezavisnih intelektualaca u Zadru
Nakladnik
Škorpion d.o.o. Zagreb
Z a nakladnika
Ratko Ostojić
KAKO JE NASTAO
POKRET NEZAVISNIH
INTELEKTUALACA
U ZADRU
Urednik
fra Jozo Mihaljević
fra Svetislav Krnjak
Lektura i korektura
Katarina Belančić
Grafički prilozi
Mirko Vidović
Sažetak
Mirko Vidović
Recenzija
Emil Čić
ISBN 978-953-289-090-7
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu
Nacionalne i sveučilišne knjižnice Zagreb
pod brojem X X X
Copyright © Mirko Vidović 2013.
Copyright © za hrvatsko izdanje Škorpion, Zagreb, 2013.
Sva prava pridržana. Ova se knjiga ne smije, ni u cjelini ni u dijelovima,
umnožavati, fotokopirati ili na bilo koji drugi način reproducirati
bez pismenog dopuštenja autora ili nakladnika.
Škorpion
Zagreb, 2013.
OPĆI SMJER SVJEDOČENJA:
Niti jedan ljudski autoritet nema pravo miješati se u bilo čiju savjest.
Savjest je svjedočanstvo transcendentalnosti osobe, čak i u društvenoj
stvarnosti i kao takva ona je nedodirljiva! […] Nijekati osobi punu
slobodu savjesti, posebice slobodu u traženju istine, ili joj pokušati
prisilno narediti neki poseban način traženja istine,
izravan je napad na svetost ljudske intimnosti.
Papa Ivan Pavao II., Poruka za Dan mira (20. siječnja 1991., str. 54).
Memoari o hr vatskom duhu Zadra
i izopačenosti duha vremena
Objavljivanjem svoje knjige KAKO JE NASTAO (koncem
Rankovićeve diktature) POKRET NEZAVISNIH INTELEKTUALACA akademik Mirko Vidović hrvatskoj i zainteresiranoj svjetskoj
javnosti u ruke je uspješno predao jasan pregled povijesti duhovnog
terora koji su Hrvati morali pretrpjeti u Titovoj Jugoslaviji. U stvari,
duhovni i intelektualni teror velikosrpskog komunizma nisu trpjeli
samo hrvatski intelektualci i hrvatski narod, kojeg je komunizam nastojao indoktrinirati svojim lažima i iluzijama, već i svi slobodoljubivi
intelektualci raznih nacionalnosti, kojima se nije smjelo dogoditi da
u javnosti izreknu istinitu misao koja bi bila u suprotnosti s potrebama komunističke indoktrinacije dijalektičkim materijalizmom i
bratstvom i jedinstvom, u kojem su Srbi „najjedinstveniji“ i „najbratskiji“ u vladanju ostalim narodima.
U XIII. poglavlju akademik Vidović dao nam je uvid u povijesna
nastojanja stranih zavojevača da iz narodne memorije istisnu istinu o
narodnom biću i bitku, a vladavina titoizma dovela je stvar do te
granice apsurdnih zabrana da se više nije smjelo niti logično misliti,
jer je logika slobodnog razmišljanja latentno ili eksplicitno, prije ili
kasnije, mislitelje i njihove slušatelje morala dovesti do istinitih zaključka koji su obarali laž komunističkog sustava i društva. Da bi
ovladao Hrvatima, već je carski Beč morao napraviti krivotvorinu narodnog sjećanja, te je tako najprije […] Jugoslavenstvo izmišljeno u
Beču. Najprije ga je u hrvatskoj ukorijenio đakovački biskup Josip Juraj
Strossmayer. Nakon zabrane i spominjanja ilirskog imena, kad je
hrvatska ideja uhvatila korijena, kao inačica za ilirstvo, Bečki dvor je i
to htio uništiti propagiranjem ideje južnoslavenskih plemena sve do
Carigrada. To je ustvari bilo pripremanje terena za strateški projekt
‘Drang nach Osten’ […]. Pošto su Srbi, Englezi i Rusi zaključili da je
ideja jugoslavenstva korisna za njihove strateške planove, nastavili su
7
njegovati austrijsku ideju s ciljem brisanja hrvatske nacionalne memorije: komunisti su za svoje imperijalno-mafijaške ciljeve ustrajno
nastavili raditi na istom projektu nacionalnog uništenja Hrvata. I tako
je stvoren ideološki uzorak koji je ljudima zabranjivao da iskreno
analiziraju, te ljudski misle i žive.
U zadarskom okružju sve je započelo još prije slučaja Mihajlov.
Vidovićev zadarski kružok nadobudnih studenata i istaknutijih intelektualaca šezdesetih godina sastajao se kod njega, u njegovom
stanu, a onamo je dolazio i Mihajlov. Vidović svjedoči: Iako je Zadar
bio pod budnim okom sovjetskih agenata, najbolji uvid u mentalni sklop
zadarskih intelektualaca predstavlja onaj koji ni u kom slučaju nije
mogao biti optužen za dijeljenje bilo kakva uvjerenja sa sovjetskim informatorima. To je bio mladi asistent, predavač ruske književnosti na
Katedri za ruski jezik – Mihajlo Mihajlov. On je, naime, bio poslan u
Moskvu na međunarodni seminar, kako bi se ondje usavršio u svom
zvanju. U Moskvi je upoznao niz istaknutijih intelektualaca neovisno o
seminaru. Razgovarajući s njima objasnio im je kako mi tijekom neformalnog druženja raspravljamo o nedovoljno rasvijetljenim temama,
ali ne u svjetlu neke vjere ili ideologije, nego vođeni zdravim razumom.
U tim je razgovorima Mihajlov otkrio da ni oni nisu ideološki zaluđeni,
ali su bili u velikom zaostatku u odnosu na nas, jer nisu došli ni do
razrade metodike skupnog razmišljanja o znanstvenim i društvenim
temama.
Dakle, kada je Mihajlov, sin ruskih emigranata i oca partizanskog pukovnika(!), iznio svu problematiku, u komunističkoj je Jugoslaviji pretvoren u narodnog neprijatelja, jer je objektivni prikaz
izazvao proteste rukovodstva SSSR-a i (na zahtjev SSSR-a) progone i
suđenja, koji su Mihajlova stajali slobode (unatoč navodnom Titovom
„ne“ drugu Staljinu!). A dokaz o suludosti priča o Rankovićevoj diktaturi upravo je ‘slučaj Mihajla Mihajlova’, kojemu je suđeno zbog antisovjetske djelatnosti i prije (1965.) i nakon pada Rankovića (1966.). I to
– dvaput za istu stvar: zbog upornog zahtijevanja da koristi svoje zakonsko pravo na slobodu mišljenja o stvarnosti u kojoj smo živjeli školski osposobljeni znanjem koje je postalo – zločin protiv naroda i države,
konstatira Vidović na kraju knjige. To je bila Jugoslavija: progon istine,
ispravnog načina razmišljanja i istinitih prikaza nakaznih sustava i
gušenje svakog zdravog razuma, pod bilo kojim rukovodstvom.
8
U svojoj knjizi akademik Vidović opisuje svoj hod po mukama i
način na koji je postao „narodni neprijatelj”: zahvaljujući kružoku
mladih i istaknutijih „podobnih“ intelektualaca u svome stanu, putem
otvorenih nepolitiziranih rasprava, otvorila su mu se i vrata u novinama, te je počeo zarađivati kao honorarni urednik-novinar. Sve se
odigralo munjevitom brzinom: kada je jednoga dana, po dogovoru s
redakcijom, za Narodni list napisao članak o sve većem prilivu stanovništva u Zadar, i sve manjem broju rođene hrvatske djece, postalo
je jasno da se nad Hrvatima u zadarskim bolnicama putem pobačaja
provodi politički programirani genocid. Budući da je članak na čitanje povjerio najprije crkvenjaku, ovaj je sav usijan od nove spoznaje
članak proslijedio na višu biskupijsku instancu. I tako je članak preko
oltara dospio u javnost prije nego li ga je redakcija dobila na uvid.
Time je Vidović za UDBO-partiju postao „vatikanski špijun“. Detalje
„krimića“ možete pratiti u osobnom izlaganju autora.
Jasno je da je Vidović iskoristio prigodu za bijeg iz Jugovine, čim
mu se ona pružila: otišavši u Francusku, domovinu svoje supruge, upi
sao je nove studije i u susretu s intelektualnom stvarnošću mogao se
uvjeriti da je već tadašnja francuska intelektualna scena bila duboko
ljevičarski ideologizirana, od egzistencijalista Sartrea na dalje: dok je
zadarski krug s Vidovićem na čelu bio klub slobodnih analitičara različitog političkog profila, francuski krug sveučilišnih intelektualaca
bio je stubokom boljševiziran, a tako je bilo i u ostalim većim zemljama Europe. Ili riječima akademika Vidovića: Uzme li se u obzir da
je Sartre (u svojoj knjizi-pamfletu Qu’et-ce que litterature) osudio i
samog Staljina, jer je nagodbom sa zapadnim kapitalistima ponizio proleterski internacionalizam i odustao od Svjetske revolucije, kao eshatologije marksizma – godinama je trajala priprema cijele mreže
sveučilišnih ‘naučnih radnika’ na Istoku i Zapadu, koji su razrađivali
teoriju revolucionarnog stremljenja sveučilištaraca. Brojne su knjige
napisane o toj teoriji te su postale obveznim školskim štivom studenata
od Europe do Japana, dok se nisu stekli uvjeti za masovnu pobunu studenata komunista i anarhista. Time je Staljin teoretski potisnut u
prošlost, a budućnost naučnog pogleda na svijet bila je viđena kao misija mase fanatika kojima je Sartre postao le mentor, a Louis Althuser
pragmatičar.
9
U pravu je bio Oswald Spengler kada je već godine 1933., tri godine prije svoje smrti, u svojoj knjizi Die Jahren der Entscheidung (Godine odluke) konstatirao: U Zapadnoj Europi boljševizam se nalazi ‘kod
kuće’ i to već od vremena engleskog materijalističkog shvaćanja u krugovima s kojima su Voltaire i Rousseau saobraćali kao poučljivi učenici,
a u jakobinstvu kontinenta dobio je svoj djelotvorni izričaj. Demokracija XIX. stoljeća već je postala boljševizam, ali nije posjedovala
hrabrost za konačne posljedice. To je bio samo korak do juriša na
Bastille i općeg prava na podupiranja giljotine. […] Boljševizam nam
ne prijeti, on nama vlada. Njegova ravnopravnost predstavlja sravnjivanje naroda sa ruljom, njegova sloboda je oslobađanje od forme kulture i njezina (izgrađenog) društva (11. poglavlje, str. 58). U takvim
uvjetima Vidović se, kao slobodni mislilac, našao usred ideologiziranog društva koje je više sluha imalo za Staljina i Tita, nego li za progon mladih hrvatskih intelektualaca. Boljševizam je slobodu mišljenja
nastojao dovesti na razinu neznanja mase, a kada se krenulo u progon
intelektualaca, u porobljenom hrvatskom narodu napadaj na slobodu
mišljenja postao je ujedno i napadaj na identitet i mišljenje svakog
pojedinca.
Ipak, sloboda duha koja se manifestirala u Zadru i rezultirala
progonima UDBA-e nije bila uzaludna, jer je kod Hrvata pokrenula
Hrvatsko proljeće i jer je pokrenula ljevičarsku verziju razmišljanja o
sovjetskoj Hrvatskoj, što je nakon novih progona i srpskih političkih
ispada dovelo i do narodnog otpora koji je rodio (relativno) oslobođenu Hrvatsku.
Vidović dokazuje da je boljševički napadaj na logičko mišljenje
bio luđačko kopanje groba samome komunističkom sustavu: jer, ako
čovjek nema pravo na slobodno mišljenje, on osjeća da nema pravo na
postojanje. Budući da želi živjeti, čovjek traži način za ostvarenje
svoga postojanja, a represija dovodi do širenja duha pobune, i taj duh
represiju mora oboriti. To je ujedno i načelo koje su hrvatski neprijatelji redovito kršili pa je načelo represije slobode skršilo i njih. Svaka
sila za vremena.
U ovoj knjizi koja pripada redu vrhunske memoaristike
akademik Vidović objasnio je i pozadinu Hrvatskog proljeća iz nepoznatog kuta gledanja. Iz svjedočenja književnika Mile Pešorde koji je u
tome pokretu sudjelovao, postalo je jasno da su UDBO-komunisti
10
mnogo toga slagali ili prešutjeli, a u ovoj knjizi doznajemo i ono što
je bilo potpuno nepoznato, stoga ona čini bitan doprinos upoznavanju
relativno nedavne hrvatske političke povijesti.
Ova knjiga je još jedan u nizu bisera akademskih obrazlaganja
akademika Mirka Vidovića.
Na Veliku Gospu, 2013. g.
Hrvatski akademik HAZUD
Emil Čić
11
SAŽETAK
Povijesni pregled intelektualnog života u Zadru tijekom druge
polovice dvadesetog stoljeća ima u biti veliku važnost koja se ne može
zaobići ni u povijesti razvoja misli u svijetu uopće, koji karakterizira
nastanak ideologija u najširem smislu.
Nakon što je Zadar pri kraju Drugog svjetskog rata bombardiran
– četrdesetak puta(!), u ruševinama je dočekao povratak u ukupnost
hrvatskih zemalja u kojima je povijest Zadra igrala vrlo značajnu
ulogu. Zbog svog geopolitičkog strateškog položaja na srednjem
Jadranu, (zaštićen arhipelagom predstavlja vrata u unutrašnjost kontinenta) Zadar je oduvijek bio područje za koje su se otimale razne
velesile, što je bilo najteže podnositi onima koji su živjeli u Zadru i
okolici.
Upravo iz tih, strateških razloga, specifičan Titov politički sustav
ujedno su osporavala i podupirala oba bloka političkih i vojnih
velesila. Velika Sovjetska Enciklopedija u članku o Zadru tvrdi da je
tijekom Titovog fašističkog režima Zadar postao angloameričkom pomorskom bazom. Encyclopaedia Britannica tvrdi nešto posve drugo,
što nema nikakve veze s tvrdnjom njihovih sovjetskih kolega.
Koncem pedesetih godina, u zadarskim je ruševinama živjelo
civila otprilike koliko i pripadnika raznih vojnih i policijskih formacija
po okolnim vojarnama pa i u samom središtu starog grada.Tijekom
savezničkih bombardiranja stanovništvo je napuštalo zadarske ruševine i odlazilo, najviše u Italiju. Useljivi stambeni prostori dobili su
novo stanovništvo – uglavnom iz okolnih sela ili s otoka. No ti useljenici nisu gradu dali novi pečat svojim običajima i navikama koje su
donijeli sa sela ili otoka gdje su prije živjeli, nego je grad na pridošlo
stanovništvo prenio način života građana koji su ga napustili. Naime,
seljaci iz okolnih naselja znali su kako se živjelo u Zadru, to im se
sviđalo i s lakoćom su se i sami počeli ponašati kao građani.
Kako je Zadar vjekovima imao status enklave, najprije mletačke,
zatim francuske, pa onda austrijske, a nakon Rapallskog ugovora
13
1920. i talijanske, retrocesijom Zadra majci Domovini Hrvatskoj,
najprije vrlo kratko Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a onda nakon rata
kao dio Jugoslavije, stekli su se uvjeti da se otvori i sustavno prouči
bogati zadarski arhiv, značajan i za povijest tog dijela Europe.
Upravo je to bio povod za osnivanje Povijesnog instituta JAZU-a
(1955.), a godinu dana nakon toga i Filozofskog fakulteta, kao podružnice Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Radnu zajednicu
koja je bila zadužena za vođenje i profesionalno obavljanje posla u
obje ustanove, činili su uglavnom učeni ljudi koji su završili fakultete
i druge visoke škole prije dolaska komunista na vlast. Uz njih su
djelovali i niži kadrovi već marksistički indoktrinirani. Uloga starijih
bila je da na mlađe prenesu znanje i umijeće, dok je uloga mlađih bila
da ideološko-politički nadziru starije, kako ne bi „ideološki“ utjecali
na studente, buduće nastavnike i profesore koje se očekivalo u
brojnim školskim ustanovama u kojima su priučeni predavači držali
nastavu.
Isto se može reći za posebnosti i najrazličitije podrijetlo nastavničkog kadra, ali i samih studenata upisanih na Filozofski fakultet
u Zadru, a kasnije i na Pedagošku akademiju. Velika većina njih
potjecala je iz raznih „reakcionarnih“ slojeva društva okupljenih u
tom obrušenom gradu, pretvorenom u kompleks vojarni sva tri roda
Jugoslavenske narodne armije. Samu zgradu Fakulteta dijelio je od
najveće vojarne u gradu samo jedan zid iza malog vrta. Skoro svi
studenti morali su biti predmetom „obrade“ tajne policije infiltrirane
na učilište. Njih se razvrstavalo po kategorijama i trebalo ih je pratiti,
nadzirati i „kanalizirati“ kako bi manje-više preodgojeni mogli
opismenjivati zapušteno pučanstvo u zaleđu Zadra, u kojemu je
ubijeno na tisuće „nacionalista“.
No kako je većina nastavnika i profesora završila fakultete prije
rata, odnosno prije „revolucije“ koja je bila kao produžetak rata,
njihov način mišljenja bio je oblikovan po pravilima logike odnosno
zdravog razuma. Stoga su nehotice naukom koji su prenosili na
studente u njihovoj svijesti pobudili prosuđivanje po zdravu razumu
i osposobljavali ih da misle svojom glavom. Doduše, upijajući i
posebno znanje na predavanjima iz predmeta prožetih marksističkom
dijalektikom, studenti su jedući žuti američki sir uz jutarnju kavu,
prozivali Ameriku „klasnim neprijateljem“, naime morali su tretirati
14
liberalno zapadno društvo kao protivnike jednakosti i socijalizma
uopće, i ne samo na fakultetskim seminarima, ne znajući da zdrav
razum u cjelovitoj viziji društva slobode dolazi iz Paineove disertacije
The Common sense, na temelju koje je razrađen i američki ustav, a ne
iz žutog sira koji solidarni saveznici daju gladnima.
Iako je Zadar bio pod budnim okom sovjetskih agenata, najbolji
uvid u mentalni sklop zadarskih intelektualaca predstavlja onaj koji ni
u kom slučaju nije mogao biti optužen za dijeljenje bilo kakva
uvjerenja sa sovjetskim informatorima. To je bio mladi asistent,
predavač ruske književnosti na Katedri za ruski jezik – Mihajlo Mihajlov. On je, naime, bio poslan u Moskvu na međunarodni seminar,
kako bi se ondje usavršio u svom zvanju. U Moskvi je upoznao niz
istaknutijih intelektualaca neovisno o seminaru. Razgovarajući s
njima objasnio im je kako mi tijekom neformalnog druženja raspravljamo o nedovoljno rasvijetljenim temama, ali ne u svjetlu neke
vjere ili ideologije, nego vođeni zdravim razumom. U tim je
razgovorima Mihajlov otkrio da ni oni nisu ideološki zaluđeni, ali su
bili u velikom zaostatku u odnosu na nas, jer nisu došli ni do razrade
metodike skupnog razmišljanja o znanstvenim i društvenim temama.
Po povratku u Zadar, Mihajlo je sabrao svoje dojmove stečene
tijekom „boravka u Rusiji“ i stavio ih na papir u želji da ih objavi u
nekom renomiranom časopisu. Taj rad, poslan najprije uredništvu
Foruma u Zagrebu, odbio je Krleža, ali su ga prihvatili u Beogradu i
objavili u dva nastavka (u siječnju i veljači 1965.) u mjesečnom
književnom časopisu Delo. Objavljivanje tog materijala u Beogradu
bilo je kao naručeno za sovjetsku vlast, koja se tada mogla ubaciti u
igru i izvršiti pritisak na Titovu administraciju pod izgovorom da on
u Jugoslaviji tolerira antisovjetsku propagandu. Zbog tog je pritiska
izbila „afera Mihajlov“, posebno tijekom njegovog procesa pred
zadarskim okružnim sudom.
Pokret nezavisnih intelektualaca, koji se dvije godine razvijao
među članovima Studentskog literatnog kluba, prerastao je u
zajedništvo ljudi zdrava razuma i na Filozofskom fakultetu i izvan
njega. Kad je dio tog kluba postao Mihajlo Mihajlov, njegov boravak
u Moskvi postao je povodom skandala u čijem su središtu bili:
beogradski časopis Delo, te Mihajlov kao autor članka koji su Brežnjev
i Tito osudili, i zbog kojeg je protiv Mihajlova pokrenut sudski proces.
15
Okolnosti koje su tijekom tog suđenja uzburkale intelektualnu klimu
u Zadru, bacile su niz pripadnika Pokreta nezavisnih intelektualaca u
razna iskušenja zbog policijskog pritiska, represivnih mjera i još gorih
stvari kad je taj krug u Zadru pokušao legalno osnovati svoje glasilo
Slobodni glas. Najčudnije je to što je Moskva tražila da se sudi
Mihajlovu koji je samo objavio izjave svojih sugovornika u Moskvi,
dok ti ljudi u Sovjetskom Savezu koji su mu dali izjave nisu zbog njih
bili uznemiravani ni gonjeni. Očito su sovjetski stručnjaci za
manipulaciju u javnim glasilima htjeli na taj način dokazati da u
Moskvi vlada veća sloboda govora nego na Zapadu, u razvikanoj
Jugoslaviji.
Od tog političkog vrtloga, i pod isprikom „ideološkog zastranjivanja“, počeo se sustavno provoditi teror nad svim intelektualcima
u Zadru koji nisu bili članovi partije ili policijski registrirani doušnici.
Da bi se obranili od tužbi i terora, a budući da je to bilo nemoguće
činiti u postojećim glasilima, postojala je samo jedna mogućnost:
osnivanje glasila Slobodni glas, u kojem bi svatko mogao izložiti i
obrazložiti svoje mišljenje bez zluradih policijskih interpretacija od
kojih se oklevetani nikako nisu mogli braniti.
Ali, da bi uopće moglo govoriti o osnivanju nekog novog glasila,
neko udruženje je po tadašnjim propisima trebalo podnijeti prijedlog
predstavnicima vlasti ili pak postojećih institucija. Kako Pokret
nezavisnih intelektualaca nikad nije bio ni zamišljen kao udruženje
građana, nije se mogao ni pozvati na neko pravo da ima svoje glasilo.
Sama buka stvorena oko namjere da se pokrene takav časopis, dala je
vlastima „dokaz“ da se naš Pokret smatra organizacijom. Budući da
organizacija s takvim „priznanjem“ nigdje nije registrirana, naše
pojedinačno i skupno ponašanje postalo je sumnjivo. Uostalom, bila
je to igra riječima u procesima koji su zbog toga uslijedili u Zadru, a
počivali su na policijskim patvorinama i izmišljotinama doušnika koji
su ujedno bili i – krunski svjedoci.
U tu su se igru ubacili i strvinari iz užeg kruga Milovana Đilasa u
Beogradu.
Ideja o nekom udruženju koje bi stajalo iza glasila Slobodni glas
nije se rodila unutar Pokreta nezavisnih intelektualaca, nego u
Beogradu gdje je i objavljeno Leto moskovsko 1964. Tamošnji
1
intelaktualci obratili su se Mihajlovu, a on je smatrao da to udruženje
mora obuhvatiti i Zagreb, pa i druge punktove u Jugoslaviji, tako je
stvorio prostor za spekulacije u koje se, očito, već uključila i UDBA.
U tu su kombinaciju ušli i „ad hoc“ dobrovoljci, te je posredstvom
Mihajlova došao prijedlog da se okupe u kolovozu 1966. godine.
Mihajlov je bio svjestan potrebe kontinuiteta onoga što smo u Zadru
činili tijekom prethodne dvije godine, pa je inzistirao na tome da se
zadrži naziv Pokret nezavisnih intelektualaca (nezavisnih od Saveza
komunista i marksističke ideologije), i da se osnivanje tog udruženja
održi na istom sastanku na kojem će biti donsena odluka o pokretanju
časopisa Slobodni glas, kao službene platforme pokreta. Ni dan danas
nije nam jasno je li izvor toga bila ljudska glupost ili nečija zla
namjera, jer je bez te zavrzlame Pokret nezavisnih intelektualaca bio neranjiv…
Glavni protagonisti tog zadarskog sastanka sastali su se u salonu
mog doma u Zadru (ul. Žrtava fašizma br. 9/I) te ondje doživjeli pravo
poniženje pred očima tridesetak stranih i domaćih novinara (akreditiranih u Jugoslaviji) kad je trebalo službeno proglasiti sastanak
otvorenim. Agenti UDBA-e upali su u moj stan i uhitili Mihajla
Mihajlova, sazivača, koji je novinarima najavljen kao vođa sastanka.
Motiv uhićenja: Mihajlovu je javna aktivnost zabranjena na suđenju
prethodne godine, a uhvaćen je u flagrantnom kršenju sudske odluke
zbog čega je trebao biti priveden na informativni razgovor u SUP-u.
Osnivačka sjednica nastavljena je tada bez Mihajlova. Nakon što
je već bio izrađen nacrt Zadarske deklaracije, agenti UDBA-e (na
čijem čelu više nije bio Aleksandar Ranković, koji je svrgnut s položaja
šefa UDBA-e 1. srpnja 1966., mjesec dana prije zadarskog sastanka)
ponovno su upali u moj stan i uhitili čelnike sastanka. No Zadarska
deklaracija je bila potpisana čime je i završen „osnivački sastanak“. To
najbolje definira ona ruska uzrečica „v polnyj pizdiec“…
No to je bio samo početak jednog sve složenijeg, a samo dvije
godine kasnije i globaliziranog procesa duboke krize sveučilišta na
cijeloj sjevernoj hemisferi – od Tokija preko Europe i Istočne obale do Berkeleyja. Četiri godine nakon tog zadarskog sastanka
zahtijevanje slobode mišljenja uzelo je maha, te u Hrvatskoj preraslo
u ono što je kasnije nazvano Hrvatsko proljeće, koje je za cilj imalo:
uspostavu sovjetske Hrvatske. Kontinuitet naših smjernica izvornog
17
Pokreta nezavisnih intelektualaca nije nikad skinut „s dnevnog reda“,
jer je nastavljen borbom za ostvarenje hrvatskog prava na
samoodređenje odnosno za europsku Hrvatsku.
Pobjeda ideje europske Hrvatske u konačnici dokazuje da su
panslavizam i jugomarksizam izgubili rat u sukobu dijalektike i logike.
Htjeli oni to ili ne, sve prisebne ljude je za vrijeme Referenduma za
nezavisnost vodio zdrav razum. Ti ljudi, koji su u virtualnom ratu
prošli kroz katarzu strašnog barbarskog divljanja tijekom zadnjeg
desetljeća dvadesetog stoljeća, pobijedili su da nisu počinili nijednu
grešku u kontinuiranom razvijanju goleme teorije.
Budući da smo shvatili da će nam oteti sve što smislimo i prema
tome učinimo, prividno smo odstupali prepuštajući im svoj teren i
dopuštajući im da nas napadaju dok se mi fiktivno povlačimo. A mi
smo se povlačili u evolutivnom krugu, dok ih nismo navukli da goneći
nas na svom terenu, stanu rušiti sve što su do tada gradili i u što su
vjerovali. I porušili su sve, pa i samu Jugoslaviju.
Zdrav razum je ostao netaknut, a sve je drugo propalo, kao i sama
Jugoslavija.
U biti, nakon Mihajlovljeva uhićenja, točno u trenutku kad je
trebalo službeno otvoriti zadarski sastanak, poslove oko potpisivanja
Deklaracije preuzeo je u svoje ruke beogradski arhitekt Predrag
Ristić. Otkako je on preuzeo inicijativu, nije više bilo govora ni o
Pokretu nezavisnih intelektualaca, ni o časopisu Slobodni glas, nego
o potrebi da se izbjegne antijugoslavenska djelatnost okupljenih.
Gosp. Ristić je još u Beogradu iz džepa izvadio napisanu Deklaraciju
u kojoj je najvažnija točka bila – potpora Jugoslaviji, socijalističkom
uređenju neovisnom o marksizmu kao ideologiji Komunističke
partije. Tu je Deklaraciju mogao napisati i sam Predrag Ristić, ali u
njoj su bile prepoznatljive ideje Milovana Đilasa, koje su bacile sjenu
na čistoću djelovanja slobodnih ljudi po zdravom razumu.
Očito je Đido upao na zadarski sastanak kao Pilat u „Vjerovanje“
– njemu je glavni cilj bio – uzeti iz ruku Hrvatima taj međunarodni
događaj i dati mu pečat beogradske čaršije.
Kad smo shvatili da imamo posla s defektnim fanaticima koji su
se bojali našeg nastojanja da u svim stvarima eliminiramo sumnju, tj.
da sve dovedemo gotovo na razinu aksioma, dali su nam do znanja da
znaju da mi znamo nešto što oni ne znaju, ali i da ni ne žele znati.
Po njima nije postojalo ništa što oni nisu znali, a nije smjelo
postojati niti bilo što, što Centralni komitet nije odobrio. Pa kako su
znali da mi znamo ono što oni ne znaju, činili su sve čega su se mogli
dosjetiti da nam onemoguće da to objavimo u časopisu Slobodni glas,
da izbjegnu da i obični ljudi dođu do zaključka da - budale vladaju
pametnijima.
18
19
OKOLNOSTI U KOJIMA SE POJAVIO
POKRET NEZAVISNIH INTELEKTUALACA
OKO FILOZOFSKOG FAKULTETA
U ZADRU
Opći okvir
Da je područje oko Zadra, kako kopno tako i otoci, odavno bilo
i ljudsko stanište, znanosti je poznata stvar. O prvim tragovima ljudske
vrste i njezinom razvoju na tom području, znamo tek ono što su
arheolozi dosad otkrili, a također iz antičkih zapisa kao i iz tvrdnji još
uvijek mladih znanosti na europskim i drugim prostorima – antropologije i genetike.
Navedimo najprije tvrdnje nama dobro poznatih suvremenih
arheologa. Onu koju je dr. Šime Batović iznio u prvom svesku svoje
minuciozno sastavljane sinteze o svojim arheološkim otkrićima oko
Zadra, U osvit povijesti, gdje je riječ o pojavi ljudskih tragova na zadarskim otocima, posebno u Velom Ratu na Dugom otoku, gdje su
nađeni materijalni ostaci ljudskog staništa baš na tom znamenitom
arheološkom nalazištu, koji datiraju, prema procjeni stručnjaka, od
400.000 do 100.000 g. pr. Kr.
Britanski stručnjak za arheologiju i lingvistiku, Colin Renfrew,
iznio je tvrdnju u svojoj knjizi-sintezi Indoeuropska zagonetka (Arheologija i jezikoslovlje), da najstariji ostaci čovjekova rukotvora (na
europskom tlu) datiraju iz vremena prije osamsto do osamsto pedeset
tisuća godina (u slučaju današnjeg madžarskog lokaliteta Vertesszolos,
uz rijeku Dunav (uzvodno od vučedolskog područja).1
1 Renfrew, C. L’ enigme indo-europeenne – Archeologie et langage. Paris : Flammarion, 1990. Str. 43-45.
21
O posebnosti urođeničkog dinarskog područja, kolijevci koju
zapadna znanstvena antropologija naziva Homo Dinaricus seu
Adriaticus (Eugene Pittard) pisano je,2 reklo bi se, svugdje više nego kod
nas, jer je znanost o čovjeku uopće, a posebno o našem dinarskom
podneblju, o jezikoslovlju i etnogenezi bila zabranjena, onim kobnim
Dekretom od 11.01.1843. znanstvenim istraživačima bilo je zabranjeno
istraživati sve što se odnosilo na Ilire ili od njih poteklo. Njime je
habsburški dvor u Beču zabranio i samo spominjanje ilirskog imena.
Umjesto znanstvenih istraživanja, nametnuta je istraživačima i
predavačima izričita zabrana. Tako se ideološko-politička virtualnost
nametnula stvarnosti i tada je izmišljena neka Seoba Slavena i to kao
neke priručne radne snage Avara. Bilo je to negdje u vrijeme basileosa
Herakliosa, koji je napravio rusvaj u Rimskom Carstvu, najprije
produbljenjem jaza između kršćanskih središnjica Rima i Carigrada, a
zatim i na političkom planu, ukidanjem latinskog jezika kao službenog
jezika koji je od tada u Carigradu zamijenio grčki koine. Taj dio Rimskog
Carstva nazvaše, polovicom dvadesetog stoljeća, još i Bizantinsko
carstvo,3 što također ne odgovara povijesnoj istini, jer su istočni dio
Carstva sami vladari u Carigradu kontinuirano nazivali - Romanioi.
No, još nam je Herodot u petom stoljeću prije Krista, ostavio
neke važne i u historiografiji nezaobilazne podatke o našem
sjedilačkom pučanstvu, o Ilirma kao i o doseljavanju starih Medijaca
iz Medije na naše podunavsko-jadranske prostore. Herodot izričito
tvrdi, i to dva puta u različitom kontekstu, da su i Veneti bili ilirsko
pučanstvo.4 Na jugu talijanskog poluotoka, oko grada koji se već tada
nazivao Brindisi, spominje i pučanstvo Japygi kao doseljenike s
ilirskih prostora (iz zemlje Japoda). To pučanstvo oko pomorske luke
Brindisi (prema Herodotu) Darije Medijac (kako ga naziva Biblija)
smatrao je svojim srodnicima iz Medije i poslao im delegaciju za
uspostavljanje suradnje.5
Plinije Stariji opisuje Panoniju, kao zemlju koju nastanjuju Iliri –
od Alpa do Dunava, te duž Jadrana i na istok do rijeke Drine,6 što
potvrđuje i Grk Strabon (St. G. E., VII, 5,1). Već u Vergilijevim djelima
2
3
4
5
6
22
Pittard, E. L’Europe et les Races. Paris : Renaissance du Livre, 1953. Str. 164.
Norwich, J. J. Histoire de Byzance. Paris : Tempus. Str. 121-124.
Herodote. Histoires. J.de Bonnot, 1975. Liv. V, ch. 9-10.
Biblija, Knjiga Danijelova, Ma K. I, 1.
Plinius Secundus. Histoire Naturelle. III, 27.
nailazimo na tvrdnju da se Jadran od starina nazivao Iliriorum sinus,7
dok je grčki geograf i povjesničar Strabon (u navedenom djelu) naveo
i značajan podatak (koji su naši povjesničari prešućivali namjerno i
sustavno), koji očituje nezavisnost ilirskih zemalja oduvijek: Ploveći
duž ilirske obale na raspolaganju su izvrsna pristaništa kako duž kopna
tako i na otocima… Tu se uzgajaju odlične masline i dobra loza, osim
na rijetkim mjestima gdje je tlo kamenito. Uza sve te prirodne prednosti,
sve donedavno, ilirska obala bila je nepristupačna, ili zato što se nije
znalo za te prednosti, ili zbog običaja tamošnjeg stanovništva da pljačka
strane brodove… (GE VII, 5,10.)
A kakva je bila vlast duž ilirske obale?! O odnosu ilirske vlasti na
području gdje su do mora bili ilirski Kelti i Aleksandra Makedonskog,
nakon što je osvojio vojnom silom Grčku i Trakiju sve do Dunava, te
tako ojačan, osobito ljudstvom, uoči prelaska na tlo Male Azije koja je
bila pod vlašću Perzijanaca, odlučio osigurati zaleđe svog kraljevstva
posebnim ugovorom o nenapadanju i trajnom prijateljstvu i suradnji,
Strabon tvrdi sljedeće: Ptolomej, sin Laosov, zapisao je da su tijekom tih
priprema Kelti s Jadrana imali sastanak s Aleksandrom kako bi utanačili
dogovor o prijateljstvu i suradnji. Kralj ih je primio vrlo uljudno i upitao,
malo pri vinu, jednog od njih – čega se najviše plaše. Očekivao je da će
mu odgovoriti da se najviše plaše njegove sile, no oni su mu odgovorili da
se ne boje nikoga posebno, već da se jedino boje srdžbe Neba, te da im je
stalo do prijateljskih odnosa s njim... (GE VII, 3, 8).
Ovdje vrijedi dodati, što se tiče tih Kelta s Jadrana, da Strabon
vidi Kelte posvuda širom Panonije, posebno uzduž cijele rijeke Save.
Strabon ista panonska pučanstva: Tauriske, Carne, Boiane, Skordiske… naziva zajedničkim nazivom – Kelti (v. n. d. VII, I., 1,2; II. 1;
III, 8, 10; V, 1, 2, 4). Vjerojatno u funkciji međusobnih odnosa susjednih bratstava tih plemena duž Save, rastavljenih i raspoređenih u
povodu doseljavanja, sukoba i miješanja starosjeditelja Dinaraca i
doseljenih Medijaca. Za Japode Strbon tvrdi da se služe oružjem
sličnim oružju ostalih Kelta, po čemu ih naziva još i Kelti s Jadrana. N.
B. Jean Merkale, francuski stručnjak za civilizacije Kelta, Gala pa i
Franaka, u svom djelu Vercingetorix, tvrdi da su pod tim nazivima, u
raznim valovima selidbi, svi ti narodi dospjeli na zapad s područja
srednjeg Podunavlja.8
7 Illyrius. U: Dictionnaire latin – francais. Illyrici sinus. U: Ov. Pl. Virg.
8 Merkale, J. Vercingetorix. Famot, 1979. Str. 24-25.
23
U svojoj antropološkoj sintezi o karakteristikama ljudskih skupina u Europi, švicarski antirasistički antropolog Eugène Pittard
ukazuje na izvornost Dinaraca kao europskog urođeničkog pučanstva,
njihovu pojavu na spomenutim prostorima u razdoblju najkasnije od
starijeg kamenog doba do danas.9 E. Pittard je sam kod nas proučavao
to pučanstvo i zaključio da je njegov najveći postotak i danas prepoznatljiv na našem prostoru, u našem narodu, u nama samima. To
je u zadnje vrijeme potvrdila i genetika (v. Jurić, I. Genetičko podrijetlo
Hrvata).
I. NEMA USPJEŠNE KULTURE
BEZ DOBRO FORMATIRANE MEMORIJE
Načelo svih umnih napora stare Helade, ispisano na pročelju
Apolonova hrama u Delfima, glasilo je: Gnoqi seauton (Upoznaj
samoga sebe). Svi umni napori i u kreativnom i u priučenom smislu
u prvom redu ovise o sadržaju memorije. Ono što grčku civilizaciju
čini, ako ne boljom, onda bar poznatijom od drugih starih civilizacija
u antici, jest – pisana riječ. I usmena i pisana predaja traju dugo, ali na
usmenu predaju utječu potonji događaji kojima se stara priča pomalo
prilagođava da bi bila efikasnija u svijesti suvremenika. U pisanoj
tradiciji to se normalno ne događa, osim kad se radi o krivotvorinama
ili nasilnim intervencijama, bez obzira je li motivacija za to bila
poznata ili nije. U oba slučaja ne zna se što je zloćudnije – amnezija
ili nepismenost.
Što je amnezija za pojedinca, to je skupna amnezija za narode
kojima je zabranjeno sjećati se svoje prošlosti, uz obvezu da slave tuđu
prošlost, pa i onih silnika koji su imali nakanu da im zanijekaju pravo
na vlastitu zemlju kako bi oni, nakon prihvaćanja da njima pripadne
tuđa zemlja, oteli narodu i povijest pa je polako proglasili svojom, a
narod asimilirali kao klatež kakvi su i oni sami. To se dogodilo i našem
narodu. Da nije onog habsburškog Dekreta od 11.01.1843. ovaj
analitički sažetak naših odnosa bio bi proizvod bolesnog umišljanja.
Upravo takav postupak jakog osvajača učinio je osvojene narode
pokornima, a prisilno stvarana amnezija učinila je svoje. Dogovorena
podjela interesa među moćnima služi kao pokrov umorenima koje
vrijeme apsolvira u ime viših interesa onih koji svijet smatraju
kondominijem najjačih.
9 Pittard, E. L’Europe et les Races. Paris : Renaissance du Livre, 1953. Str. 354-355.
24
U kolikoj su mjeri te zabrane, diktati i kruhoboračka servilnost
od svog naroda otuđili samo činovnike stranog okupatora, najbolje
govore njihove akademske planifikacije i po njima razrađivane teze
(curriculumi), posebne monografije i osobito udžbenici po kojima su
morali predavati nizu dosadašnjih naraštaja učenika i studenata, ali i
25
današnjima. Nijemci su te i takve pritiske sveli na onu Krabaten uber
Karpaten, a Madžari pak na onu svoju Toth nem ember, pogasca nem
kenyser (Niti je Hrvat čovjek, niti je pogača kruh). Srbi su tijekom
Domovinskog rata u stroju marširali zapadno od Drine s hrvatosecima
o pojasu, pjevajući: Slobodane spremi nam salate, bit će mesa, klat ćemo
Hrvate.
Francuski heroj iz Drugog svjetskog rata, marechal Alphonse
Juin, u svom govoru, prilikom savezničkog otkrivanja spomenika na
razorenom Montecassinu u Italiji, izrekao je i onu legendarnu misao
velikog vojničine: Les gens graves ne sont pas serieux! (Napasnici
jednostavno nisu ozbiljni ljudi).
No, za razliku od pokvarene gospode, kako ih nazva Stjepan
Radić, te čankolizaca (kako ih je nazvao Tin Ujević) ili pak kruhoboraca (kako smo te koritare nazivali u vrijeme Rankovićeve diktature
u užem krugu oponenata intelektualaca u Zadru) koji za račun
okupatora žive od prodaje i svoje narodne povijesti, postoji i vertikala
vjernosti vlastitom Rodu u vlastitoj Domovini koja je znala prolaziti
kroz razne vrste nemilosti, kroz tamnice pa i sudska gonjenja i robije.
Radi se, u prvom redu, o hrvatskom narodnom svećenstvu – popovima
glagoljašima, osobito u Dalmaciji, te o franjevcima, osobito u Bosni.
I dok su pehlivani i među odnarođenim plemstvom, sve činili da
i u Saboru latinski (sve do 1849.) bude službeni jezik, naše narodno
svećenstvo je uspjelo i u katoličkom bogoslužju obraniti narodni jezik
(lingua illyrica). Tu treba uočiti međusobno prožimanje narodne
skupne memorije i dubinskog poznavanja kršćanske vjere: redovništvo je vjeru održavalo na narodu razumljivom jeziku, a narod je,
svojom specifičnom misaonošću u svećenicima poticao potrebu da
budu istinoljubivi i ne samo u stvarima vjere. Ta podudarnost ljubavi
prema istini i kršćanskom štovanju istine dala je posebnost našoj
narodnoj Crkvi koju su kod nas utemeljili, prema Evanđelju, sv. Pavao
i njegovi učenici. Taj mentalitet, kako ćemo vidjeti, bio je nerazoriva
prepreka na putu marksističkom ateizmu na našim prostorima, gdje
je ta ideologija pala na ispitu povijesti u sudaru s našim
tradicionalnim, od ilirskih dana naslijeđenim, skupnim vlasništvom.
U kategoriju apsurdnih postupaka Katoličke crkve ulazi i –
rušenje Zadra 1202. Naime 1177. papa Aleksandar III., ploveći prema
Veneciji uz Jadran, našao se u oluji i njegova je lađa skrenula prema
2
Zadru dok se nevrijeme ne smiri. Tom prilikom, kako svjedoči jedan
njegov suputnik (Lamperdusa), zadarski narod ga je dočekao
raspjevan (in eorum) „canticis illyricis a clero salutatio“ . Papu uopće
nije smetalo što se u Zadru zadržao četiri dana i slušao molitve na
ilirskom jeziku. No samo dvadeset pet godina poslije, IV. Križarska
bagra razorila je Zadar, jer tobože, nije bio latinski pravovjeran.
Oštećene su bile crkve, poharani samostani i grad opljačkan da bi
dužd Dandolo imao razloga zahtijevati da Zadar skupi plaće svojim
rušiteljima. Spomen-ploča papina neplaniranog posjeta Zadru nalazi
se i danas na ulazu u krstionicu, na desnoj strani Katedrale. O rušenju
Zadra u crkvenim zgradama nema nigdje ni spomena…
Među sporadičnim priznanjima spomenimo ustupak pape
senjskom biskupu (godine 1248.), da može održavati službu Božju na
ilirskom jeziku. Definitivna pobjeda ilirskog jezika u bogoslužju
uslijedila je na Tridentskom koncilu (od 1545. do 1563. – za pet pontifikata od Pavla III. do Pija IV.) – ilirski jezik postao je četvrti sakralni
jezik u katoličkom bogoslužju. Pavao III. zapovjedio je da se katolički
katekizam prevede na ilirski jezik i da umnožiti slovima kojima se
služio sveti Jerolim. Istini za volju, naš narod ni za koje od
višestoljetnih okupacija (ni rimske ni osmanlijske) nije odbacio svoj
jezik niti uveo tuđi jezik u obiteljske ili susjedske odnose, a sve to
zahvaljujući našem svećenstvu – kako katoličkom tako i pravoslavnom, pa i muslimanskom. Svećenstvo je podržavalo narod u
stvarima kršćanske vjere, a narod je poticao svećenstvo na visoki
smisao za istinu po zdravu razumu.
Ta činjenica je dakle shvatljiva: nemoguće je odnaroditi narod koji
ljubomorno čuva svoj jezik i štuje svoje mrtve – dižući im na desetke
tisuća kamenih monolita na grobištima. Svećenstvo je živjelo s narodom i jelo narodni kruh, pak je s narodom dijelilo i dobro i zlo, dok
su „pokvarena gospoda’’ bila u službi okupatora koji ih je plaćao da
rade za interese vlasti, a ne naroda. Kanonsko pravo je držalo svećenstvo na oprezu u odnosu na sve otklone od vjerskih istina koje su
duboko prožele i mentalitet našeg svijeta, tako da je mučeništvo koje
su svećenici podnosili s narodom bila i potvrda njihova pravovjerja.
Doduše, opasno iskustvo odnosa Titove komunističke vlasti i državnog
tajništva pape Pavla VI., proizvelo je čak i doktrinalne aberacije koje
su nestale nakon urušenja komunizma kada su zašutjeli njihovi
27
nositelji. Bilo je i onih svećenika koji su „propovijedali Evanđelje po
Marxu“, kako to zapisa u vezi s dubokim manastirima u Raškoj, francuski romanopisac Henry Bonnier (u svom romanu Silovano srce), kao
dvostruki ćorsokak: i marksizam u konzervativnim vjerskim krugovima i pravoslavlje u marksističkoj sociologiji.10
Valja shvatiti da se naša laička inteligencija po prvi put u povijesti
opredijelila za istinu o svom narodu u cijeloj vertikali svoje povijesti,
tek u povodu odluke da se u našem hrvatskom državnom Saboru
1848. do tada službeni latinski jezik zamijeni domaćim, narodnim
jezikom. I Marko Marulić i Pavao Ritter-Vitezović pa i Ilirski pokret u
cjelini, nisu bili tek marginalne pojave koje dokazuju da u redovima
narodne inteligencije nije nikada zamrla svijest o samome sebi i o
potrebi da s drugima budemo na istoj razini priznanja i uvažavanja –
svoj na svome. Ideje grofa Janka Draškovića metodički iznesene u
njegovoj Disertaciji strukturirale su program Ilirskog pokreta, a ban
Jelačić bio je odličan pragmatičar koji je znao ostvariti taj projekt
sabljom! N. B. Hrvati su imali svog Mazzuinija i svog Garibaldija
(Draškovića i Jelačića) znatno prije Talijana!
ustanovom posebnog organa Europskog savjeta (v. Živo hrvatsko
pravo na BiH, 1908.).
Obraćenjem na vjeru i vjernost hrvatskom narodu, braća Radić
su našla spas od svakog otuđenja narodne svijesti, i u funkciji toga,
od sramotne servilnosti tuđincu, koji je u raznim prigodama sve činio
da budemo ono što nismo, kako bismo prestali biti ono što jesmo.
Ljubav braće Radić prema hrvatskom selu i seljaku, kao većinskom
mandatoru hrvatskog državnog prava, oblikovala je najljepšu epopeju
ljudskom zdravlju u smislu svijesti o sebi i o drugome kao ravnome
sebi u cijeloj našoj povijesti: Budimo svi svaki na svom – branimo
složno hrvatski dom.
Poput Zrinskog i Frankopana nekada, te Eugena Kvaternika, i
Stjepan Radić se okrenuo prema Parizu i Francuskoj. Otišao je kako
bi stekao diplomu na Institut d’etudes de sciences politiques (Političkoj
školi) i vratio se u Hrvatsku kako bi se najprije bavio političkom
prosvjetom da bi narod bio spreman shvatiti politiku u demokratskim
suodnosima i birati programe koji mu političari nude za vlastitu bolju
budućnost, pod devizom: S prosvjetom k slobodi – u slozi je spas.
Pokazali smo napasnicima koji su nas pokušavali, što silom, što
varanjem, odnaroditi i podložiti svojim interesima. Pripremljen tako,
hrvatski narod je krvlju Srpanjskih žrtava zalio ideju Croatiae
Redivivae baruna Pavla Rittera-Vitezovića i potonje djelo Disertatia
grofa Janka Draškovića. Dr. Ante Starčević je sa svoja dva suborca u
Saboru (Eugenom Kvaternikom i Petrom Vrdoljakom) osnovao
Hrvatsku stranku prava na čvrstom temelju: Ni s Bečom, ni s Peštom,
nego za neodvisnu državu Hrvatsku! Ideja o hrvatstvu etična je, jer je
ideja o slobodi i oslobođenju! – zapisao je A. G. Matoš, još jedan pariški „grabancijaš dijak’’.
Poput Kvaternika, i Stjepan Radić je išao u Rusiju, ali tek po
uspješnom završetku Listopadskog prevrata. Lenjin je ležao na
smrtnoj postelji bolestan i nepokretan, no Radić je uspio doći do
Lenjinove supruge Natalije Krupske, a preko nje i do ondašnjeg
sovjetskog ministra vanjskih poslova, Borisa Nikolaieviča Čičerina,
jedinog plemića koji je bio na tako visokom položaju u komunističkoj
hijerarhiji u Moskvi, i za Lenjina i za Staljina (1918. – 1930.). Od svega
što je Radić očekivao od Lenjina, dobio je samo ono što mu je Staljin
ponudio: da bude vođa tzv. Zelene internacionale (seljaštva u
zajedništvu s interesima radništva).
Misao hrvatskog državnog prava bila je misao vodilja četiri
naraštaja, od kojih je naraštaj za vrijeme NDH i provale komunističkog bjesnila – izginuo, ali Ak’ i jesu orli izginuli, opstali su tići
orlovići, kako kaže narodna uzrečica. Starčevićev efemerni tajnik i
učenik Političke škole u Parizu, Stjepan Radić, hrvatsko je državno
pravo dopunio idejom o „čovječanskim pravima“, kao i o potrebi za
Bilo je to već tada, umirućem Lenjinu, očito rivalstvo između
Staljina i Lava Trockog. Trocki je zamrzio Stjepana Radića jer se
obratio Staljinu, a ne njemu. Tu mržnju Trocki je dosta sažeto iznio u
svojim memoarima Moj život, nazvavši Radića retrogradnim agentom
koji odvajanjem seljaštva od radništva želi razbiti jedinstvo međunarodnog radničkog pokreta. Razumije se, u potpuno kolektiviziranoj
agrarnoj politici Sovjeta, postojali su radnici u industriji i u poljoprivredi.
10 Bonnier, H. Le coeur viole. Paris : A. Michel, 1979. Str. 208-209.
28
29
No Čičerin je bio dobar pregovarač. Zbog uspjeha u Rapallu
1923., kad je sklopio separatni ugovor s Njemačkom, Čičerina je na toj
dužnosti poslije Lenjinove smrti, zadržao i Staljin, sve do 1932. N. B.
Taj Ugovor u Rapallu prethodio je Ugovoru Ribbentrop-Molotov
potpisanom u Moskvi u kolovozu 1939.
Stjepan Radić je nakon posjeta Moskvi shvatio da naša budućnost ovisi u prvom redu o nama samima. To je sažeo u svoju
izreku: Budimo svaki svoj na svom – branimo složno hrvatski dom!
Svjestan prednosti centripetalnih tendencija u odnosu prema
centrifugalnima, on je prvi efikasno obuzdao madžarone stvaranjem
Hrvatsko-srpske koalicije u Saboru. Uistinu, hrvatski pravoslavci su
nakon konsolidacije srbijanske kneževine, iz Beograda počeli
manipulirati „prečanima“, a uskoro se u taj novi odnos ubacila i
sovjetska diplomafija: Petrograd je preko Beograda ušao pod kožu i
Hrvatske i Bosne, i ondje se počeo ponašati kao svrbež. Koncesijom
Beča u povodu stvaranja Vojvodine, na čelu na koje se sam postavio
– KUK+vojvoda Franjo Josip, pokušao je neutralizirati razornu
infiltraciju Moskve na Balkanu. Patrijarh je zbog vlastitog uspjeha u
nakani da na bansku stolicu postavi Josipa Jelačića, očekivao da će u
hrvatskom državnom Saboru pridobiti većinu glasova kako bi mu
zahtjev da se Vojvodina prihvati kao „srbijanski entitet“ prošao. No
budući da se u Vojvodini našao i čisto hrvatski Sriem, biskup Ožegović se suprotstavio toj ucjeni, o tome se razvila debata koja nikad
kasnije nije nastavljena.
Iskustvo kosmatog i bradatog Eugena Kvaternika s fijaskom
Rakovačke bune, u suradnji s kordunskim pravoslavnim Srbima,
proizišlo je iz činjenice da je majka Ante Starčevića bila pravoslavne
vjere i da bi se dragocjena složenost Starčevićeve osobe mogla
prenijeti i na ukupnost hrvatske nacije (obitelj nastaje ženidbom
različitih jer nitko ne ženi svoju sestru ili brata) – zajednički napor
katolika, pravoslavaca, ali i muslimana, i to od bosanskih ustaša bana
Jelačića, za cilj je najprije imao oslobođenje od stranih siledžija i
nezakrabuljenih manipulatora na području hrvatskih zemalja prije
nego što Srbija od kneževine postane kraljevina.
Bečki dvor je u svemu tome imao svoju strategiju: bio je svjestan
da je politika Moskve od pravoslavnog pučanstva na Balkanu već
načinila svog „tradicionalnog saveznika“ (zaveli su i izdali, a zatim i
30
prepustili strvinarima da Sultanu u Carigrad pošalju – Karađorđevu
sjekirom odsječenu glavu). Beču je preostalo još samo da šutke prati
djelovanje braće Radić (francuskih učenika), uz uvjet da se odreknu
„republikanstva“ i da zajedno s pravoslavcima ostvare svoju široku
autonomiju u ukupnosti Carevine, koju su Habsburgovci, uoči velike
svjetske oluje (koju su sami orkestrirali), pretvorene u savez kraljevina,
nastojali pridobiti za svoj Drang nach Osten. Tako to u svojoj knjizi Vu
en Yougoslavie (objavljenoj u Ženevi koncem 1645., str. 213) tvrdi Jean
Hussard, alias Vladislav Stakić.
U povodu smrti Ante Starčevića stekli su se uvjeti da se Hrvatska
stranka prava rasloji u dva ogranka, od kojih je jedan, utjecajniji na
bečkom Dvoru, imao na čelu madžarskog židova Josipa Franka.
Znajući da Beč ne će ići na ruku hrvatskim težnjama da se oslobode
i madžarskih i svojih siledžija, i shvativši da i Beč i Moskva igraju na
kartu pravoslavnog pučanstva zapadno od granica Srbije, dali su
potporu naglašeno antisrbijanskoj politici Josipa Franka, koji je i na
taj način obavljao svoju rodoljubnu zadaću – paljenje „trojanskog
konja“ unutar Habsburške Monarhije. Opasno je vjerovati jednom
notornom renegatu, i svoje vjere i svoje domovine… U takve ni
prijatelj ni neprijatelj nemaju povjerenja: tko ne voli sebe, ne može
voljeti nikoga drugoga…
Stjepan Radić je znao da bi bilo katastrofalno za nas malobrojne
u ukupnosti pučanstva Hrvatske, da se podijelimo još i po vjeri i da
udarimo jedni protiv drugih za volju nekog trećeg. Na taj bi način
sigurno bila zakopana svaka nada da svi želimo zajedništvo, kao posve
ravnopravni ljudi, prema istom zakonu kojeg sporazumno definiraju
zastupnici u Saboru. U tom duhu došlo je najprije do Riječke
rezolucije, a zatim i do Zadarske odluke (1905.), a tim povodom i do
Hrvatsko-srpske koalicije u Saboru. To je bio – kraj madžaronstva iste
godine. No intrige velesila oko naše zemlje navele su Habsburgovce da
počine fatalnu pogrešku koja ih je skinula s povijesne scene, a to je –
aneksija Bosne 1908. u korist svoje Krune, što je bilo opasno relativiziranje odluka o restituciji Bosne njezinom pučanstvu, a ne stranoj
sili.
Stjepan Radić je na taj povijesno fatalni potez Beča reagirao
objavom svoje brošure Živo hrvatsko pravo na BiH, na čijoj je
naslovnici sebe nazvao narodnim zastupnikom u Hrvatskom Držav31
nom Saboru (kako se sabor nazivao prema Hrvatskom ustavu iz
1892.). Hrvatska je tada bila država koja je razvijala svoje hrvatsko
državno pravo djelovanjem zastupništva u Hrvatskom Državnom
Saboru. No ta nepromišljena, nepravedna, i po sve nas, fatalna
pogreška Habsburgovaca – aneksija BiH – iritirala je i diplomaciju
ruskog cara Nikolaja II., jer je jednostrano svrstala cijelu jadransku
obalu na stranu protivnu strateškim interesima Ruskog Carstva. To je
bio povod da Moskva potakne beogradsku tajnu službu da u Bosni
organizira oružanu subverziju. Ataše Ruske ambasade u Beogradu,
Atamanov, izveo je to vješto preko Dragutina Dimitrijevića – Apisa i
– Sarajevski atentat je postao detonator koji je digao u lagum
balkansko bure baruta i – razorio cijeli svijet tijekom jednog stoljeća.
To je bio ujedno i proces propasti svih europskih carstava, počevši od
Ruskog pa sve do Britanskog.
Što se pak tiče Zadra i njegova zaleđa, a time i sveukupnosti južne
Hrvatske, valja uzeti u obzir da je to područje od pamtivijeka bilo vrlo
važno ilirsko strateško područje čiji su imperatori vladali Rimskim
Carstvom dvjesto trideset godina, i tijekom silaska Bielohorvata na
jug, koji su protjerali iz Dioklecijanovih Panonskih dijeceza Avare i
Sklabenoie, i sišli na Jadran upravo na Ravnim kotarima te tu
organizirali svoju državu u trokutu Nin – Knin – Solin. Intrigama
Madžarske i njoj sklone Svete Stolice, po utrnuću loze Trpimirovića,
većim dijelom prostora južno od Kupe i Save zavladala je bokeljska
dinastija Kotromanića i tu se održala četiri naredna stoljeća (od bana
Borića do kralja Stjepana Tomaševića).
Sudbina Zadra bila je povezana kako s kraljevinom Trpimirovića,
tako i s velikom banovinom Kotromanića – Bosnom, i to preko
drevne plemićke obitelji knezova Bribirskih, ali i livanjske grane
Trpimirovića, čiji je istaknuti knez Domald Suačić došao sa svojim
ljudima obnoviti Zadar još tvrđim zidinama nakon križarskog
razaranja 1202., da bi ga madžarski kralj Ladislav Napuljski prodao
Mlečanima dvjesta godina kasnije (1408.). U vrijeme turskog
osvajanja istočnog dijela Ravnih kotara, Mlečani su koristili
pravoslavno pučanstvo zadarskog zaleđa da održava pravi gerilski rat
protiv turskih oružanih upada i prepada. O tome hiperbolično govore
guslarske Narodne pjesme s Ravnih kotara, koje je prikupljao sinjski
svećenik i plemić o. Stjepan Grčić. Taj je oružani otpor ponešto oslabio
32
samosvijest domaćeg pučanstva koju su stoljećima razvijali hrvatski
glagoljaši. Jedan od njih, fra Filip Grabovac (autor pjesmarice Cvit
razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti arvackoga) bačen je u
mletačku tamnicu Sotto i piombi zbog održavanja hrvatske samosvijesti na Ravnim kotarima, nakon što je Inkvizicija osudila i njega i
njegovu knjigu.
No, koliko su bili tragični: barbarsko rušenje Zadra 1202., kad su
premda posve katolički grad, srušili križari IV. Križarske vojne, te
madžarska himbena prodaja Zadra Mlecima, bar isto toliko je bila
tragična i izdaja supotpisnika Krfske deklaracije, koju su potpisali
Nikola Pašić, predstavnik srbijanske vlade na Krfu i dr. Ante Trumbić,
predstavnik Jugoslavenskog odbora (20. srpnja 1917.), kao i karađorđevićevsko potpisivanje Ugovora u Rapallu (20. studenog 1920.),
kad je Talijanima (prije dolaska Mussolinija na vlast!) bila žrtvovana
hrvatska jadranska obala od Zadra do Trsta, s malim obalnim
izuzecima.
Zadar je bio velika pozornica na kojoj su se od provala Rimljana
do provala istočnih barbara zbivali teški i bolni događaji, ali
urođenički narodni element je sve to pregrmio i ostao priseban. Tko
želi dobro upoznati sudbinu Dinaraca u njihovoj postojbini neka bar
nauči povijest Zadra. Ta povijest je jednostavno predodredila niz
misaonih preporoda, a osobito Pokret nezavisnih intelektualaca, koji
je šezdesetih godina dvadesetog stoljeća odjeknuo svijetom. Razvojem
svoje posve originalne ideje i vrlo kritičkog logičkog mišljenja, ukazao
je da marksizam nije nikakav naučni pogled na svijet nego ideologija
koja stvara fanatike za vladavinu mitomana i kleptomana.
No, nije bilo lako ni između dva svjetska rata u dvadesetom
stoljeću, kad je cijela Hrvatska bila razdržavljena i podvrgnuta
najprimitivnijem nasilju čiji cilj je bilo brisanje skupnog pamćenja tj.
– odnarođenje. To odnarođivanje silom zabrana, presuda, ubojstava
i neskrivenog nasilja provodio je srbijanski kralj Aleksandar
Karađorđević. A to je, u konačnici, i dokaz da jedna zaostala i
primitivna populacija nije u stanju asimilirati daleko napredniju
civilizaciju do te mjere da tijekom niza stoljeća, a kamoli u kratkom
razdoblju, zaboravi svoj jezik, svoju izuzetno bogatu povijest i
zapostavi svoj identitet.
33
Diktatura kralja Aleksandra stvorila je ogromne probleme
Francuskoj koja je bila pokrovitelj zemalja stvorenih Versaillskom
konferencijom, posebno Srbije. O toj problematici objavljen je niz
knjiga u Francuskoj, od kojih možemo navesti djelo veterana s
Verduna (Bitke du Chemin des dames) Andrea Otta,11 te djela Françoisa Brochea, Georgea Bernarda, Michela Lesparta (Oustachis –
terroristes de l’ideal), itd.
Francois Broche, autor niza knjiga o novijoj francuskoj povijesti,
u svojoj knjizi Alexandre I-er – Louis Barthou, sve zlo koje su Srbi
počinili između dva svjetska rata pripisuje pogrešnoj politici Zapada,
te tvrdi: La tyrannie serbe en Croatie, n’etait-elle la consequence directe
de la stupidite des Allies? 12
Ma koliko se jugoslavisti trudili da neupućenima utuve u glavu
da su Pavelićevi Rimski ugovori bili fatalni za hrvatsko-srpske odnose
i prije i poslije Drugog svjetskog rata, nedvojbena je činjenica da je
Ugovor u Rapallu bio istinski početak dubokog razilaženja državotvornih blokova hrvatske i srbijanske strane. Sudbina hrvatskih
pravoslavaca, u tom kontekstu, tragična je posljedica neznanja i sulude
propagande o „srodnim plemenima Južnih Slavena“, na čemu ni dan
danas panslavisti nisu prestali inzistirati (posebno Bečka škola čiji je
posljednji protagonist dr. Bratulić). Zapadna znanost je to razotkrila
već u vrijeme Versaillskog ugovora. I dokazala da podrijetlo Hrvata i
Srba nema isto ishodište, ni neku osobitu srodnost (v. E. Pittard:
L’Europe et les Races, str. 354.).
Poznat je otpor hrvatske narodnjačke inteligencije srbijanskoj
okupatorskoj politici koja sustavno i ubrzano uništava tragove
hrvatske povijesti, kulture i jezika, asimilirajući sve i sprečavajući
Hrvate da išta nazivaju svojim. N. B. I u Domovinskom ratu četničke
horde su pjevale Ubi, kolji! Hrvat ne postoji! Uoči Drugog svjetskog
rata srbijanski žandari su u Zagrebu, usred bijela dana zatukli
željeznom šipkom povjesničara i albanologa Milana Šufflaya, a teško
ranili književnika Milu Budaka (kojeg su dokrajčili po završetku
Drugog svjetskog rata). U povodu ubojstva dr. Milana Šufflaya u
zapadnoj je Europi potpisana jedna peticija, u znak protesta protiv
ubijanja istaknutijih intelektualaca. Peticiju su potpisali: Albert
11 Ott, A. Dangers serbes sur la Croatie. Paris : NEL, 1983. Str. 31.
12 Broche, F. Alexandre I-er – Louis Barthou. Balland, 1977. Str. 46.
34
Einstein i njemački književnik Mann. Milan Šufflay i Mile Budak, ni
dvadeset godina nakon pobjede hrvatske nezavisnosti u Domovinskom ratu, nisu prestali biti ocrnjivani, a u javnim je medijima
onemogućeno da se o njima objave točni podaci iz njihove biografije.
Nisu dopustili ni crkvenim krugovima da jednim humkom
simbolično obilježe njegov grob, jer se ne zna što je bilo s njegovim
tijelom nakon smaknuća. Jugoslavenstvo je izmišljeno u Beču.
Najprije ga je u hrvatskoj ukorijenio đakovački biskup Josip Juraj
Strossmayer. Nakon zabrane ilirskog imena, kad se hrvatska ideja
ukorijenila kao inačica za ilirstvo, Bečki dvor je i to htio uništiti
propagiranjem ideje južnoslavenskih plemena sve do Carigrada. To
je u stvari bilo pripremanje terena za strateški projekt Drang nach
Osten. Sarajevski atentat okončao je te habsburške patvorine.
Ovdje treba uzeti u obzir da je Seljački pokret braće Radić bio
koncipiran kao pravi pedagoški fakultet namijenjen posebno
prosvjećivanju naroda. Taj je pokret stoga i bio uspješan – osobito
između dva svjetska rata. Stvorio je jednu posve novu politički
posebnu generaciju koja je zahvaljujući dr. Mačeku i njegovoj ekipi,
uspješno nastavila razvijati praksu na temelju teorije braće Radić i –
plebiscitom dobila skoro sve hrvatske glasove 1938., što je omogućilo
dr. Mačeku da uspješno privede kraju pregovore sa srbijanskim
prvakom Dragoslavom Cvetkovićem u kolovozu 1939. Tako je nastala
Banovina Hrvatska. To je bio poligon za izgradnju substancijalne
autonomije potrebne za uspon na najviši stupanj hrvatske samostalnosti – na stupanj Nezavisne Države Hrvatske, koji je dr. Maček
pozdravio i u njegove temelje ugradio sve tekovine Hrvatske seljačke
stranke.
Sudbina HSS-a zbog atentata u beogradskoj Skupštini početkom
ljeta 1928. nadišla je interese hrvatskog seljaštva i, osobito nakon
proglasa Šestosiječanjske diktature i zatvaranja dr. Vlatka Mačeka,
znatno utjecala na političku situaciju i u samoj Srbiji. U toj
zbunjujućoj situaciji HSS je želio popraviti image de marque u očima
zapadnih saveznika pa je u London poslao dr. Jurja Krnjevića kako bi
djelovao ondje gdje je djelovao Jugoslavenski odbor, misleći da će time
neutralizirati velikosrpsku antihrvatsku propagandu uz pomoć
kontakta koji je Stjepan Radić imao u Moskvi s Lenjinovom ekipom
i Staljinom osobno.
35
Dr. Juraj Krnjević bi, da nije otišao u Ženevu i odatle uspostavio
vezu s britanskim predstavnicima, te djelovao pišući i izdajući list
Croatia do osnivanja Banovine Hrvatske 1939., doživio, poput
Mačeka, zatvaranje i zabranu djelovanja. Iz Ženeve je u nekoliko
navrata putovao u Pariz i London, a zatim u SAD i Kanadu, radi
učvršćivanja pozicije, o čemu je slao izvješća dr. Mačeku, ali bez nekog
većeg uspjeha. I Sile osovine i Zapadni saveznici su do zadnjeg
trenutka nastojali pridobiti na svoju stranu vlasti u Beogradu, a
„hrvatsko pitanje“ (o kojem su bili informirani iz prve ruke i na licu
mjesta) ih je više nerviralo nego li zanimalo u pozitivnom smislu.
No po povratku u Zagreb, u vrijeme nastanka Banovine
Hrvatske, Juraj Krnjević uspio je ući u Senat i dobiti mjesto tajnika
HSS-a, no samo par godina nakon njezinog strukturiranja (HSS se s
njom poistovjećivao) odnosno proglašenjem Nezavisne Države
Hrvatske, dr. Krnjević je ponovno otišao u London, gdje je ostao i
nakon 1945. Odbio je otići na Vis Titu u naručje zajedno s banom
Ivanom Šubašićem, a time je olakšao sudbinu i dr. Mačeka, i HSS-a u
cjelini, ali bilo je to više kao počasno služenje stranci nego li na korist
Hrvatskoj. Zanimljivo je da je dr. Ante Trumbić nakon atentata na
Stjepana Radića i proglašenja Šestosiječanjske diktature, bio u vrlo
dobrim odnosima s dr. Antom Pavelićem. U emigraciji je on nekako
pokušavao lavirati između ustaškog pokreta i Mačekovih ljudi, ali je
odnos obje velesile u konfliktu interesa osjećao „hrvatsko pitanje“ kao
– peti kotač u jugoslavenskim kolima. Na kraju se dr. Krnjević zarekao
da nikad ne će postati suradnik komunista i djelovao je iz Londona
kao koordinator raznih ogranaka HSS-a u zapadnim zemljama. Umro
je u emigraciji samo par godina prije prvih slobodnih izbora u
Hrvatskoj, 1987. godine.
Naraštaj Jurja Krnjevića uspio je održati nadu u veći interes
međunarodne zajednice za prekarno „hrvatsko pitanje“. Taj naraštaj
se uključio u razne političke, a zatim i vojne tendencije, a nijednu od
tih tendencija međunarodna zajednica nije zadržala kao perspektivnu
i pouzdanu jer je nakon propasti NDH, Tito sve hrvatske političke
djelatnike dao zabilježiti na crnu listu i onemogućio im bilo kakvo
djelovanje u zemlji, a u inozemstvu je sve činio da im zagorča život.
Zajednička Izjava velike trojice u Teheranu, doduše, predvidjela je
samoodređenje naroda nakon pobjede nad Silama osovine, no hladni
3
rat je sve zaledio, a umnožavanje atomskog oružja onemogućilo je
međusobni obračun bivših saveznika u ratu. Pojava novog oružja koje
je „prizemljilo“ atomsko oružje i učinilo ga neefikasnim u tisućama
silosa u kojima je bilo smješteno za aktiviranje, omogućila je direktan
nadzor nad atomskim oružjem pa i nad onima koji su se o njemu
brinuli. Nemogućnost da se išta tajno poduzme i da se protivnik
slomi, uputila je obje strane na pregovaranje koje je, u konstruktivnom
smislu, trajalo od Helsinške konferencije do Ugovora Istok-Zapad o
strateškim zonama. Tako je i hrvatsko pitanje ponovno dobilo svoj
smiso, ali samo kao legitiman i legitimistički napor da se ostvari
univerzalno pravo hrvatskog naroda na samoodređenje. To je glavno
djelo novog hrvatskog naraštaja, onog koji je rođen uoči, za vrijeme,
i nakon NDH.
Staljin je, prema nekim informativnim izvorima, prije sastanka
Velike trojice na Jalti, predložio poglavniku Paveliću priznanje NDH,
uz uvjet da poput pukovnika Marka Mesića, zapovjednika preživjelih
boraca Hrvatske divizije na istočnom bojištu, pristane na suradnju s
Moskvom i da krenu na zajedničkog neprijatelja – Italiju. Poglavnik
je dakle imao izbor: napustiti savez sa Silama osovine ili ući u savez
sa Staljinom. Dr. Pavelić je znao da Sile osovine, Italija i Njemačka,
gube rat, ali činjenica da će Staljin poraziti zapadne saveznike, koji
nisu ni za vrijeme rata htjeli čuti za „hrvatsko pitanje“, natjerala ga je
da Staljinu kaže – Ne! To ne Staljinu, dakle, nije rekao Tito, nego dr.
Ante Pavelić, poglavnik NDH. Pavelić je bio vješt vođa svojih vojnih
postrojba, ali nije bio vješt diplomat. Uostalom, njegov antikomunistički pamflet Strahote zabluda, sadrži teze koje nisu kompatibilne
sa staljinizmom, te da je prihvatio Staljinovu ponudu, one bi ga zavele
na istu stranputicu – u Moskvu, kao nekad Kvaternika, Radića, Antu
Ciligu pa i Hebranga. Kod komunista je mogao imati uspjeha samo
onaj koji je na djelu dokazao da mrzi Hrvatsku i hrvatski narod, kako
je to pokazao Tito.
Stoga je nastala pomutnja kad je bilo očito da se Istok i Zapad
natječu tko će prije umarširati u Hrvatsku. Pavelić je doznao da se
Churchill namjeravao iskrcati s Amerikancima na hrvatsku jadransku
obalu, ali je Roosevelt bio protiv toga već u Teheranu. Stoga je Pavelić
spriječio intrige s pučistima Vokićem, Lorkovićem i Farolfijem, te je
odlučio djelovati po logici koja se sama od sebe nametnula: poput
37
Karađorđevića početkom Prvog svjetskog rata, Pavelić je isplanirao
poslati dr. Vrančića u Casertu, da saveznicima uruči Spomenicu i time
im poruči da na njih računa u namjeri da spasi Hrvatsku od
komunističke kuge...
I dok se dr. Vrančić vrzmao u labirintu savezničkih logora u
Italiji, Pavelić je poveo svoju vojsku prema Zapadu, misleći da će ga
Anglosaksonci prihvatiti koncem Drugog svjetskog rata kako su
prihvatili Karađorđeviće trideset godina prije toga. Dvorska svita,
kompletna vlada i istaknutiji djelatnici na vrhu NDH-a, krenuli su
preko jugoslavensko-austrijske granice i slili se na Bleiburško polje.
Saveznici su shvatili što Poglavnik očekuje, ali mu nisu mogli pomoći. To
se vidi iz izvješća koje je slao ili primao maršal Aleksander, a koja se
nalaze u pismohrani Britanskog ratnog arhiva.
Anglosaksonci nisu mogli ništa učiniti kako bi pomogli Hrvatima, osim da ih, u ime Ženevskih konvencija, vrate u njihovu zemlju
očekujući da će tako privilegirani Tito postupiti kao pobjednik, a ne
kao razbojnik. Pavelića su primili i zaštitili, mnogima su omogućili
da samostalno idu što dalje na Zapad, i to je maksimalno što su mogli
učiniti. Jer Sovjeti su preplavili Vojvodinu, Madžarsku i već su bili u
Beču. Svaki pokušaj da vojnom intervencijom izazove Staljina i
njegovog bezuvjetnog saveznika Tita bili bi opasni za interese Zapada.
Tito je, naime, odmah nakon potpisivanja Sporazuma Tito - Šubašić na
Visu (poput Sporazuma Tito – Draža Mihajlović u Užicama godinu
dana prije toga) odletio u Moskvu i ponudio Staljinu da spriječi
Saveznike da se iskrcaju na Jadranu. Od totalnog potopa spasio nas je
onaj Churchillov crtež plavom olovkom na komadu papira pred
Staljinom – fifty-fifty.
Pitanje je kako bi poglavnik postupio da je u Kremlju umjesto
Staljina bio ruski car Nikolaj II. No, dolazak tih strahota zabluda na
položaje vlasti i u Jugoslaviji, i masovno ubijanje klasnog neprijatelja
po Marxovu proročanstvu, prisilio je i zapadne magnate da šutke
promatraju što i kako postupa Tito, njihov ratni saveznik. Naraštaj
koji je podnio strašan teret odmazde i kolektivizacije poniknuo je iz
katoličkih obitelji s duboko ukorijenjenom tradicijom i domoljubljem
Ante Starčevića i Stjepana Radića, u čemu se ni Maček više nije mogao
snalaziti. S druge strane – pobjednici su bili ideološki fanatici koji su
u ratu očeličili svoju fizičku izdržljivost, za njih je odmazda nad
38
poraženim nacionalistima, pa bilo to u Srbiji ili Hrvatskoj, bila visoka
„moralna“ obaveza. Milovan Đilas bio je ideolog te slijepe odmazde.
No, u smislu svih tih okolnosti, poteklih iz logike povijesne zbilje,
i budući da tijekom mladenačkog sazrijevanja, nakon puberteta, i na
sveučilišnoj sceni, uza sva nastojanja da se fanatiziraju kao budući
nastavnici i profesori, zdrav razum bio je dovoljno jaka brana da neke
od mladih intelektualaca, posebno na Filozofskom fakultetu u
legendarnom Zadru, učini čvrstim u svom kućnom odgoju kao i u
svojoj vjeri i uvjerenju, kojima pasti iz ruke smrtnog neprijatelja znači
– ostati trajno u pamćenju svojih sunarodnjaka kao heroj koji će
služiti kao uzor novim naraštajima koji dolaze. Njih nije bilo moguće
„pavlovizirati“.
Najblaže rečeno – tu treba tražiti zametak antidote totalitarnom
fanatizmu i – početak propasti marksističke laičke dogmatike. Ona se
slomila na leđima pobratimljenih novih ljudi odanih svom zdravom
razumu kao jedinoj neuništivoj baštini civiliziranog ljudskog roda.
Među tim mladim sveučilištarcima u Zadru bilo je predstavnika
raznih naroda, vjera, ideologija i znanstvenih smjerova. Zajednički
im je bio samo zdrav razum. Ljubav prema istini po zdravu razumu
čini svijest u optici savjesti oštrom, i sve istinito što na taj način
shvatimo lako se pamti i supostoji sa svime što je zdrav razum primio.
Mitomani, naprotiv, sve izokreću i obesmisle, a laži je nemoguće
memorirati. U susretu istinoljubivih i mitomana dovoljan je jedan
predmet razgovora da mitomani izgube bitku. A to je dovoljno da se
slomi svaka mitomanija.
Povijest je također dokazala i da je pravna država stanište znanja
po istini te da je zapravo pravaški, a ne čoporativni poredak.
39
II. USTANOVA
POVIJESNOG INSTITUTA U ZADRU
Po logici povijesne vertikale održavanja samosvijesti Dinaraca,
nakon našeg narodnog svećenstva čiji je uzor bio Jerolim Stridonski,
glagoljaša i franjevaca, a zatim i buđenja mladih laičkih intelektualaca
tijekom pojave Ilirskog pokreta, probuđena je samosvijest u hrvatskom
narodu u cjelini. Obnova povijesnog sjećanja po vjeri u istinu bila je
ideja ilirstva koja je ušla i u Hrvatski Državni Sabor i to kao misao
vodilja. Bio je vrlo složen posao naše narodne inteligencije (vjerske i
laičke) to grčevito prikupljanje svega što se ticalo našeg naroda, naše
stvarnosti, naše zemlje, a i naše istinske povijesti.
Ne samo velesile, nego i manje nezavisne nacije vodile su politiku
svojih nacionalnih interesa pa su, po završetku Prvog svjetskog rata,
poslušale Jugoslavenski odbor u Londonu i odlučile tijekom Konferencije
u Versaillesu biti pokrovitelji nove države južnih Slavena, Kraljevine
Srba, Hrvata i Slovenaca.
N. B. O Makedoncima, kosovskim Albancima, a osobito o Bosni,
tada nije bilo ni riječi. Politika jačih ostvaruje se manipuliranjem
podložnima i slabima, jaki postave najjačega za sugovornika i slijede
njegove projekte uz garanciju održanja „statusa quo“. No kad se steknu
uvjeti da najbrojniji i najjači prevarama i silom nametnu svoju volju
daleko kulturnijim narodima u tom „zajedništvu“, onda svi neredi i
opasnosti koji iz toga proizlaze idu na račun manipulatora. A kako
manipulatori ne dopuštaju da za bilo što budu okrivljeni, oni
pribjegnu praksi ocrnjivanja onih koji im nisu poslušni.
Hrvatski geografski prostor i povijest urođeničkog dinarskog
pučanstva koje se uspijeva oduvijek održati u kontinuitetu svoje
povijesti, nikad nije bio ni na Istoku ni na Zapadu, nego između njih.
I poput izvora rijeke Bosne, taj dio ilirskih zemalja svojom
geografskom posebnošću objašnjava i ljudsku opstojnost i raseljavanje
u dijasporu: od središnjeg dijela Bosne rijeke teku na sve četiri strane
svijeta, ulijevaju se u Savu ili u Jadran, između Une i Drine. U tom
41
dijelu svijeta Dinarci su ispisali najbriljantnije stranice svoje povijesti
– razilazeći se, kako je to objasnio švicarski antropolog E. Pittard, na
sve strane svijeta nosili su sa sobom oplemenjenu floru i faunu, i tako
miješanjem sa zatečenm populacijama stvarali preduvjete za začetak
i procvat ljudske civilizacije u najširem smislu.
I ma gdje se zatekli u širenju najprije europskim, a zatim i drugim
prostorima, naša težnja da ostanemo dosljedni svojoj kulturi koja
oblikuje naše karakteristke, u načelu i u praksi, vođene zdravim
razumom. Na adventsko jednoboštvo (vjera u Nebo kod Dinaraca)
Pavao apostol je nakalemio kršćanstvo i tako izvršio snažan utjecaj
na same začetke onoga što nazivamo „zapadna civilizacija“ (sv.
Jerolim, a zatim i patrijarsi (djedovi) naše narodne crkve, osobito na
sjeveru Italije i na jugu Francuske). To kršćanstvo, koje u biti po nauku
svetog Pavla, budi, odgaja i brani slobodu savjesti, doživjelo je tijekom
dugih stoljeća kontinuiranog latinskog poganstva (obožavanja kostiju
kao i djela ljudskih ruku i uništavanja djela Božjih ruku) i u stvarima
kršćanske teologije, loša iskustva i pošasti koje su mu nanijeli „križari“
(rušenje Zadra 1202.), nasrtaje latinskog jezika koji je bar u kršćanstvu
mlađi od ilirskog jezika, ali – bez konačnog uspjeha. Jer, ako je Jerolim
Stridonski preveo Bibliju na vulgarni latinski jezik, onda nisu Latini
nama donijeli kršćansku teologiju nego mi njima. Najapsurdniji
primjer latinskog opoganjenja jest – obožavanje kostiju „svetog Duje“,
koji je kao živio preko dvjesta godina pa mu je posvećena
Dioklecijanova Apadana, a ne Dioklecijanovom ujaku, svetom Kaju,
koji je bio i papa i mučenik, i povijesna osoba. Furba latina…
Fenomen kontinuiteta naše narodne Crkve bio je i ostao
najpostojaniji upravo u onom dijelu svijeta koji Strabon naziva
Pannonia stricu senso (Bosna). Iz te vjere, na bosanskom jeziku i
pismom koje se naziva illyrica, nastala je i vjera Nemanjića, a u
duljem vremenskom periodu i vjera Rusa i Rusina. Te se crkve i danas
služe knjigama na bosanskom jeziku, pisanim bosanskim slovima, a
samo u Bosni i kod Rusa imamo imena: Ivan, Jurij, Stjepan, Anton,
itd. Misija Jurja Križanića u vrijeme ruskog cara Alekseja Romanova,
dokaz je da se kršćanstvo pojavilo na jugu i proširilo se na sjever – te
da su Rusi pokršteni tisuću godina nakon Bosne.
Kad se uzmu u obzir te činjenice, shvatit ćemo nedovoljno analiziran fenomen Hrvatske stranke prava koju je nakon pada srpanjskih
42
žrtava, kad su (u srpnju 1845.) madžaroni pucali u sudionike ilirskih
demonstracija i ubili petnaest Iliraca, a 30 ih ranili, osmislio i razvijao
dr. Ante Starčević, sin Ličanina, katolika, i majke pravoslavke, koji je
u genima naslijedio bitne značajke Dinarca i tako se u životu i
ponašao. Dr. Ante Starčević poticatelj je razvoja vladavine prava i
kontinuiteta hrvatske pravne tradicije koja je u stvari nastavak
razvijenog prava iz antike, iz vremena ilirskih vladara Dioklecijana i
Justinijana.
Tu tendenciju nastavio je u radu Hrvatske seljačke stranke i
njegov kasni tajnik Stjepan Radić, koji je u Hrvatskom Državnom
Saboru uspio stvoriti Hrvatsko-srpsku koaliciju, usprkos madžaronima koji tradicionalno pokazuju mentalitet otuđenih ljudi, koji u biti
nikad nisu podržavali ideju hrvatske državne nezavisnosti.
Sva ta svojstva naše državotvorne tradicije, koja se nalazi u biti
našeg legalističkog mentaliteta, razvijena su u konstelaciji vladarskih
utvrda, palača i obzidanih gradova u trokutu Nin – Knin – Solin.
Težište tog trokuta nalazi se u prastarom (i poput Feniksa) iako često
rušenom, uvijek obnavljanom gradu Zadru. Zadar je poput lopoča na
vodi, uvijek ponovno nicao iz svog korijena: kad bi doživio procvat,
oluje bi ga rastrgale, a on se regenerirao i opet počeo cvasti još ljepši.
Nakon svakog rušenja, za razliku od Troje, Mikene pa i Pompeja,
Zadar je uvijek obnavljao svoj prepoznatljivi izgled: s novim draguljima na ispruženom desnom dlanu. Postojan svojom otočkom
situacijom, Zadar se prilagođavao hirovima vremena: svi doseljenici
odakle god stizali, kad se ukorijene u Zadru, postaju i zadarski
branitelji, povezani zajedničkom sudbinom. Nikad se nije dogodilo
da se među ukorijenjenim došljacima našao neki „trojanski konj“.
Ženidbenim vezama došljaci postaju plemenitiji, manje rogobotni i
radišniji.
Nije nimalo slučajno što je najstarije hrvatsko sveučilište nastalo,
zahvaljujući dominikancima, baš u Zadru. Zadarsko Sveučilište
počelo je s radom godine 1396., a djelovalo je do 1807., kad ga je
Napoleonova vlast pretvorila u konjušnicu. Sveučilište u Zadru ulazi
u red najstarijih sveučilišta u katoličkom dijelu Europe, od Rima,
Bologne, Salamance, preko Cambridgea do Krakowa. Sveučilište u
Krakowu dala je utemeljiti unuka bosanskog bana Stipana Kotro43
manića, Hedviga, koja je vladala južnom Poljskom i začela dinastiju
Jagelovića.
Nakon stoljeća i pol zapuštenosti, nakon francuske i austrijske
okupacije, a zatim i fašističke talijanske, Zadar je bio dio okupiranih
zona na istočnoj jadranskoj obali koje je Mussolini posebnim aktom
(nakon podviga Skorzeny) vratio u ukupnost zemalja Nezavisne
Države Hrvatske. Četrdeset i tri puta Zadar je bio žrtvom razaranja
savezničkog ratnog zrakoplovstva. Domovini je vraćen u vrlo
ruševnom stanju, i u tim ruševinama osjetila se potreba za sustavnim
i znanstvenim proučavanjem povijesti Zadra. U tu je svrhu osnovan,
(godine 1954.) u nekadašnjoj palači u kojoj je za vrijeme austrijske
dominacije bio smješten, Konvikt sv. Dimitrija, za školovanje i odgoj
bogatih kćeri tadašnjih privilegiranih obitelji.
Prvotna zadaća tog InstitutaJAZU-a bila je – sustavno proučavanje povijesti Zadra i njegovog zaleđa, a u prvom redu sadržaja
bogatog Arhiva grada Zadra, koji je do tada bio nedostupan
hrvatskim povjesničarima. No kako su u taj Institut JAZU-a bili
pozvani istraživati već dobro školovani i upućeni istraživači, samo
godinu dana nakon njegovog otvaranja, u istoj obnovljenoj zgradi
(danas središnja zgrada zadarskog Sveučilišta) počeo je s radom
zadarski Filozofskifakultet, kao podružnica zagrebačkog Filozofskog
fakulteta.
Zanimljivo je kako su u Zadar na Povijesni institut, na Filozofski
fakultet, pa i u Naučnu biblioteku bili poslani većinom stručnjaci
svrstani u kategoriju „reakcije“ i „ostataka idealističkog pogleda na
svijet“, a među njima je, vrlo proračunato, došao i određen broj onih,
koji su već bili marginalizirani IB-ovci, a uza sve njih došli su i mlađi
kadrovi asistenata koji su uskoro ondje formirali Fakultetsku
organizaciju SKJ, kako bi pod ideološko-političkom kontrolom imali
sav nastavnički kadar pa i same studente.
Nešto slično moglo bi se reći i za studente, bar za one koji su se
upisivali prvih dvadesetak godina rada Filozofskog fakulteta: studenti
su dolazili iz raznih dijelova Jugoslavije (a bilo ih je i iz Albanije – kao
Fridrik Pali), najviše je bilo onih koji su svugdje bili na vrlo
negativnom ideološko-političkom „glasu“, ili onih koji se nigdje
drugdje nisu mogli upisati. Među njima je bilo i prerano demobiliziranih oficira JNA. Oni su djelovali kao kamuflirani oficiri KOS-a.
44
Neki od upisanih studenata bili su u stvari agenti Rankovićeve
UDBA-e: status studenta omogućio im je da peru mozak naivnima i
neupućenima te su o razgovorima s pojedinim „kolegama“ pripremali
i pisane izvještaje, čak su potajno i snimali te razgovore posvuda – u
fakultetskim prostorima pa čak i u kavanama.
No, kako se vrag zna maskirati u vraga, vrijedi se podsjetiti i kako
je Zadar tih godina zaista izgledao. Zadar su, uglavnom tijekom 1944.,
u 43 naleta bombardirali saveznički zrakoplovi koji su polijetali sa
Sicilije, i to po narudžbi Titovih suradnika (najviše Vicka Krstulovića)
pod izlikom da su se u Zadru utvrdile jake snage njemačke vojske. No
u rujnu 1943. ostaci talijanske fašističke okupatorske sile prešli su
jednim dijelom na Titovu stranu i sudjelovali (poput Brigade
Garibaldi) u sprečavanju uspostave gradskih uprava u Dalmaciji
(vraćenoj NDH-u), a uz rame proleterskim brigadama rušili su
Travnik i još neka uporišta domobranstva u Bosni.13
Kad je Filozofski fakultet u Zadru počeo s radom, još je više od
polovice zgrada na poluotoku bilo u ruševnom stanju (ima ih još i
sada). U Zadru je tada živjelo otprilike onoliko civilnog pučanstva
koliko i vojske, policije, tajne policije i profesionalnih policijskih
uhoda - stambeno zbrinutih u okolnim vojarnama naslijeđenima iz
vremena talijanske fašističke okupacije. Neke od tih uhoda, kako smo
naveli, bile su upisane na Filozofski fakultet – njihovo „studiranje“
bilo je zapravo procjenjivanje ideološko-političke podobnosti svih koji
su na bilo koji način bili vezani za tu visoku prosvjetnu ustanovu.
Najmučnije je bilo kad su neoprezni morali ići na „informativni
razgovor“ u UDBA-u i obavljati ih s istim ljudima koji su im do tada
na Fakultetu bili – kolege na predavanjima. Valja znati da se iz sudskih
spisa nastalih tijekom političkih procesa „disidentima“, koji su počeli
u Zadru, može zorno uočiti kako su neki od tih „studenata“ (Mate
Barbir, Žarko Peruza, itd.) bili daleko manje opasni od nekih
„preodgojenih“ bivših političkih osuđenika, veterana s Golog otoka,
Grgura, itd., koji su s naivnima vodili iscrpne povjerljive razgovore
na temelju kojih su pisali izvještaje kao kadrovici SUP-a (kao što su
bili Miljenko Mandžo, Marko Vasilj, Stojan Vučićević, itd). U obilju
tih „izvještaja“ koji se i danas nalaze u arhivima bivše UDBA-e, treba
13 Pribilović, K. Povijesna građa oko bombardiranja Zadra u II. sv. ratu. Zagreb : MH, 2007.
45
obratiti pozornost koje izvještaje su pisali kadrovci, a koje njihovi
registrirani doušnici. A sve te izvještaje koje nisu pisale ruke žrtava
ribanja mozga, niti su ih one potpisivale, treba shvatiti kao – uratke
denuncijatora.
Zadar je u vojno-policijskom pogledu, u tom kontekstu, bio
ključno strateško obrambeno područje na srednjem Jadranu – kao i
od pamtivijeka, i uvijek iz istih strateških pomorsko-kontinentalnih
razloga. U zadarskim vojarnama bile su raspoređene jedinice sva tri
roda vojske: kopnene jedinice, zrakoplovstvo i mornarica. Uz privezni
gat pred tvornicom likera Maraska, mogli smo vidjeti nekoliko
podmornica koje su se dolazile opskrbiti gorivom iz obližnjeg
spremnika pred kojim je stajala ploča s natpisom „zabranjeno fotografiranje“.
Teško je po sjećanju procijeniti broj neuniformiranih pripadnika najraznovrsnijih tajnih i nadzornih službi. Ali sa sigurnošću se
iz iskustva može reći da su svi kadrovi i studenti, i Povijesnog instituta
i Filozofskog fakulteta, bili stalno pod prismotrom što poznatih što kamufliranih agenata-njuškala. O tome sigurno u arhivama OZNA-e,
UDBA-e, KOS-a, a osobito SUP-a, postoji obilje prokazivačkog materijala, najviše o susretima „kolega“ s Fakulteta, kao i o „informativnim razgovorima“ koji su se najviše odrađivali izvan zgrade
SUP-a i između „povjerljivih“ kolega. U takvim sam uvjetima i ja
živio neko vrijeme, naivan kao „od majke rođen“. U livanjskoj Gimnaziji Silvije-Strahomir Kranjčević dobio sam kaznu pred isključenje
iz škole. Nakon položene mature, a sve zbog niske ocjene iz „vladanja“,
uzalud sam se pokušavao upisati na Arhitektonski fakultet u Sarajevu
i u Zagrebu. Jedna mogućnost bila je – da „nestanem“ iz Jugoslavije,
a druga da se upišem – uz garanciju notornih ljudi koji su poznavali
moju obitelj – na zadarski Filozofski fakultet. N. B. Točna je sljedeća
tvrdnja: da su mi dopustili da studiram arhitekturu, mnoge bi stvari,
i ne samo u tadašnjoj Jugoslaviji, bile beznadne za oporbu, a povoljnije za režim koji nas je uvijek i u svemu sputavao. Blago rečeno!
Dakle: Zadar je u to vrijeme bio sve drugo doli anglo-američka
vojno-pomorska baza, kako to i dandanas stoji u Velikoj sovjetskoj
enciklopediji…
4
III. KAKO SU U ZADRU
RAZLIČITOSTI NAŠLE POVEZNICU
BUĐENJEM SAVJESTI
Istini za volju, novoupisani studenti nisu došli na studij s
temeljitim (pred)znanjem, jer su srednje škole bile prožete
marksističkim fanatiziranjem i to u svim predmetima. Povezivao nas
je nastavni plan i program koji je u jugomarksističkoj stvarnosti bio
striktno ideološki obilježen. A budući da nas je bilo iz raznih dijelova
Jugoslavije, od Makedonije, Albanije, Srbije, Crne Gore, Vojvodine,
Bosne, do uže Hrvatske pa i Slovenije, te iz stranih zemalja: Njemačke,
Italije, Madžarske, Rusije, itd., jasno je da smo bili manje-više različiti,
zajedničko nam je bilo ono malo znanja što smo ga ponijeli iz
gimnazije (premda su se neki upisivali na zadarski Filozofski fakultet
po „partijskoj dužnosti“, tek nakon položenog ispita jer nisu pohađali
gimnaziju, a bili su u nekoj državnoj službi, kao na primjer Ivan
Aralica).
Teško je bilo u tom azilu za nepoželjne, sumnjive i progonjene,
naći nešto što bi zračilo kolegijalnom atmosferom, povjerenjem i
neposrednošću prirodnih osjećaja mladih ljudi. Jaki osjećaji bivali su
sve više zatomljeni, a u znanju koje smo stekli u gimnaziji, bilo je više
ideološkog fanatizma nego pozitivnog znanja. No, nadilaženje razlika
u ideološkom uvjerenju oblikovanom nastavnim planovima i programima očitovalo se u samom sastavu nastavničkog kadra.
Valja reći, prije svega, da se u načinu mišljenja i ponašanja skoro
svih u toj višeslojnoj strukturi, osjećalo nečeg svojstvenog vjeri i
vjerskim običajima, više, rekao bih, kod nastavnika nego kod
studenata. Katolici su univerzalniji, pravoslavci sve mjere po vlastitoj
mjeri, dok muslimani sve poštuju, a drže se po strani. Zlo je za katolike
zlo, kome god bilo naneseno (pa i samom sebi), za pravoslavce je zlo
ono što nije u njihovu interesu, dok u muslimanskoj tradiciji, kao i u
židovskoj, postoji „zakon taliona“ (oko za oko, zub za zub).
47
Komunisti su svi rogobotni kad se radi o živoj zbilji i nekoj
čudnoj podsvjesnoj potrebi da se na taj način brane od podozrivosti
„ultraša“. Ultraše, istini za volju, nitko ne voli, ali im nitko ni ne
proturječi u društvu u kojem se „ne zna tko je tko“.
No, fakultet je škola. I nastavnici i studenti su tu da se školuje što
veći broj nastavničkog kadra, osobito na području srednjeg školstva.
Pa kako novi poredak još nije školovao svoj nastavnički kadar u dobi
naraštaja koji je rođen u ratu i neposredno poslije rata, fakultetski
profesori bili su potrebni, pa ih je trebalo tražiti tamo gdje ih je (još)
bilo. Naime, mnogi visoki stručnjaci bili su strijeljani kao mogući
prenositelji reakcionarne zaraze odmah po završetku rata.
Paradoksalna u svemu tome jest nepobitna činjenica da su
šezdesetih godina studenti u zadarskoj studentskoj menzi dobivali za
doručak darovani nam američki žuti sir, a u svojim javnim nastupima
morali su dokazivati da su protivnici američkog imperijalizma. Daleko
smo od one pučke: Tko te kruhom hrani, ćaćom ga zovi…
Među najpoznatijim fakultetskim nastavnicima valja spomenuti
bar voditelje katedri koji su u početku imali višu titulu od docenta, a
njih je bilo vrlo malo. Od njih je najpopularniji (a i najmoćniji) bio dr.
Nikola Ivanišin, doskorašnji asistent poznatog zagrebačkog profesora
književnosti Antuna Barca. Dr. Ivanišin je bio Trebinjac školovan u
Dubrovniku, a zatim partizanski dobrovoljac. U ratu je preživio
ozbiljne tjelesne povrede (kljasti prsti na obje ruke). Imao je jake
motive da u teoriji književnosti hvali dubrovačkog profesora i jednog
od najpoznatijih hrvatskih estetičara, Alberta Hallera (kojeg su
komunisti ubili u Kamnici kod Maribora gdje se zatekao u bijegu pred
goničima i to već 18. travnja 1945.). Dr. Ivanišin je miješao klasicizam
dr. Barca i esteticizam Alberta Hallera, ali nikada nije shvatio što je
„intuicija“ na kojoj je dr. Haller gradio svoju estetiku u književnosti.
No to neuvjerljivo Ivanišinovo „prikrpljivanje“ za srednjoškolskog nastavnika, bilo mu je potrebno da bi se obranio od napasti
Ždanova, koji u Jugoslaviji nikad nije bio odbačen, baš naprotiv.
Paradoksalno, Barac je bio veliki protivnik Hallera, a Ivanišin pak
Ždanova. I jedan i drugi su time smirivali doušnike koji su ih lovili na
takvim „busijama“. Da stvar bude još složenija, Ivanišin je naglašavao
svoju privrženost estetici Alberta Hallera (koju nije razumio), a
naglašeno je odbacivao talijanske estetičare De Santisa i Crocea. Na
48
seminarima se i sam ponašao kao student. Postavljao je studentima
pitanja o stvarima koje ni njemu nisu bile baš najjasnije, ne bi li mu
netko pomogao da shvati ono što nije mogao sam. No, kad bi mu
netko postavio pitanje: Što je intuicija, a kako je, pro foro externo, bio
fanatički „krležijanac“, redovito je uzvraćao: Intuicija, pa to je –
ekspresija! A nije. Krleža, komunist i erudit, nije bio persona grata
poslije rata, jer je rat proveo u Zagrebu, ali se od napasnog Đilasa
branio ocrnjivanjem Ždanova, jedinim načinom koji mu je
omogućivao da kaže što misli i o Đilasu, i o đilasovcima, koji su klali
ljude zbog ideološkog fanatizma (v. Đilasove memoare War Time).
Uza sve rezerve prema totalitarnim utjecajima u književnom
stvaralaštvu, s korisnim bremenom svog partizanskog iskustva,
Ivanišin je bio jako razočaran neznatnim posvećivanjem pozornosti
jugoslavenske marksističke vlasti razvoju književnosti u Hrvatskoj i
hrvatskoj kulturi uopće. Više je puta tijekom svog magistralnog
izlaganja nove teme, znao gledajući u strop iznad naših glava reći: Više
je knjiga tiskano u one nesretne četiri godine rata, nego li od završetka
rata do danas (1964.!).
Dr. Ivanišin je prije dolaska u Zadar uređivao u Dubrovniku
časopis Dubrovnik, a po dolasku u Zadar, povjerena mu je urednička
uloga Zadarske revije, jedinog znanstvenog glasila u tom dijelu
Hrvatske. Uz taj tromjesečnik, povremeno su održavane i večeri
Usmene zadarske revije, u kojoj je urednik te priredbe, dr. Kosta
Milutinović, Srbin koji je predavao modernu povijest (najpoznatiji
tadašnji „jugoslavist“), pozivao i pokojeg studenta da na kraju
priredbe pročita neki kraći sastavak. Bila je to sreća za jedne, a nesreća
za primitivne naručitelje.
Uz dr. Ivanišina, jedan od utjecajnijih pedagoga, i među
simpatičnijima u očima studenata, bio je dr. Franjo Švelec. On je, ne
samo prošao kroz partizansku „borbu i revoluciju“, nego je iz nje
izašao s činom majora OZNA-e. Navodno je rat proveo kao komesar,
a to znači da nije izravno sudjelovao u pokolju „klasnog neprijatelja“.
To je bilo očito i u njegovu karakteru i u ponašanju. Kao voditelj
Katedre za stariju hrvatsku književnost, dr. Švelec je bio minuciozni
„pozitivist“, što mu je omogućilo da izostavi ideološke primjese u
izlaganjima. Naprotiv, za njega je na tom području bio mjerodavan
Mihovil Kombol, a ne njegov suvremenik i kolega marksist Marin
49
Franičević koji je djelovao u Zagrebu. Tijekom seminara i dr. Ivanišin
i dr. Švelec više su držali do osobnog mišljenja studenata, nego li do
mehaničkog recitiranja iz magistralnih predavanja. Bili su svjesni da
nisu dorasli zadatku, da nemaju dovoljno persuazivnih sposobnosti.
Voditelj Katedre za „hrvatsko-srpski jezik“, dr. Dalibor Brozović,
koliko znam, nije bio u partizanima, ali je bio veći staljinist od Tita,
te je stoga tijekom Rezolucije Informbiroa pao u nemilost režima. Bio
je rodom iz Bosne (završio je klasičnu gimnaziju kod franjevaca u
Visokom), a zatim se školovao u Zagrebu gdje se oženio Nevenkom
Košutić (iz poznate zagrebačke obitelji), zbog čega se uzdigao
stepenicu više i u znanju i u ponašanju. Od nje je naučio ono što
drugdje nije i tako je postao pogodan za dolazak na Katedru hrvatskosrpskog jezika na Fakultetu u Zadru. Tek se tu uspio rehabilitirati
djelovanjem u Fakultetskoj organizaciji SKJ, pa i doći na čelo policijske
strukture unutar redova Partije. Njegov rad za UDBA-u unesrećio je
nekoliko kolega na Fakultetu, o čemu će biti riječi malo dalje.
Uz Brozovića su na Katedri za hrvatsko-srpski jezik bili: dr.
Vladimir Anić, njegov asistent zadužen za predavanja o pravopisu baš
u vrijeme kad je objelodanjen Novosadski dogovor, te Svetozar
Manojlović, brat predsjednika Okružnog suda u Zadru. Svetozar je
bio depresivna osoba, bio je ovisan o lijekovima, ali njegova
predavanja iz dijalektologije morala su se redovito pratiti. Bio je jedini
predavač koji je na početku svojih izlaganja prozivao studente i
bilježio odsutne. Tražio je dostavljanje pisanog opravdanja za
izostanak s predavanja. Na slavistici je bilo još dvoje prominentnih
stručnjaka. Jedna od njih bila je Anica Sarić-Nazor, predavačica
„starocrkvenoslavenskog“ jezika (rodom Bosanka iz Potoka u općini
Drvar, nedaleko od Bosanskog Grahova, rođakinja fra Serafina Sarića
koji je bio župnik u mojoj rodnoj Biloj). Gospođa Nazor je bila više
nego dobar pedagog – bila je prosto zaljubljena u glagoljicu. Vodila
nas je na jednu glagoljašku misu u Crkvi sv. Anselma u Ninu. Viđao
sam je kako se na misi krsti.
Na Katedri srpsko-hrvatskog jezika bio je i dr. Zlatko Vince,
predavač povijesti jezika, čovjek sa zlatnim naočalama, koji je svojim
stasom, svojom kulturom i uljudnošću nadilazio sve druge nastavnike
na Fakultetu. Njegov brat bio je ravnatelj Zavoda sv. Jerlima u Rimu.
Njegova predavanja odisala su nečim odista akademskim. Izlagao je
50
svoje misli metodički, skoro filigranski, postavljajući na svoje mjesto
ključne ličnosti iz povjesti našeg jezika i tako je bogatio naše znanje i
učvršćivao temelje našoj sposobnosti da logički zaključujemo, ne
samo u našoj posebnosti, nego i u izvornosti - da se održimo u zdravu
razumu čime jedino možemo učvrstiti karakter i postati – nerazorivi.
Je li zbog znanstvenih kvaliteta da sudi po logici stvari, a ne po
dijalektičkom podešavanju stvarnosti prema volontarizmu, ili zbog
ljubomore njemu pretpostavljenih i voditelja katedri kojima je mogao
dati dopunsku izobrazbu kako bi popunili praznine u znanju, ili
možda stoga što je dr. Vince bio praktičan katolik (bliski srodnik s
Vladimirom Vinceom, ravnateljem Zavoda sv. Jerolima u Rimu, koji
je poginuo u jednoj zrakoplovnoj nesreći na sjevernoj strani Latinske
Amerike), nije se dugo zadržao na Filozofskom fakultetu u Zadru.
Iz Zadra je prebačen u Zagreb gdje je nastavio raditi „u sjeni“
ideoloških supervizora, u Institutu za jezik. Vjerojatno iz istih razloga,
nedugo nakon odlaska dr. Vincea, u Zagreb je prebačena i Anica
Sarić-Nazor (i sama u srcu čestita Hrvatica i katolkinja). Zbog svog
rada i ponašanja u privatnom životu, dobili su dakle „negativne
kritike“ onih koji su u sveukupnosti nastavničkih kadrova bili
zaduženi i za politički i za policijski nadzor. Šef svima njima, već u to
vrijeme, bio je Dalibor Brozović, frustriran svojim boravkom „u
praznini“ kao IB-ovac, koji je sve činio da dokaže da je na Titovoj
strani. N. B. Kasnije se dokazalo da je bio agent centralne UDBA-e u
Beogradu, u vezi s partnerima u Moskvi. To mi je dr. Brozović „u
povjerenju“ rekao kad smo se 24. travnja 1980., dok je bio u misiji
Tuđmanovih „proljećara“, našli na jednom jezikoslovnom seminaru u
Amsterdamu.
Uz navedene nastavnike i predavače na zadarskoj slavistici,
spomenimo još i Zlatana Jakšića, rodom iz Selca na otoku Braču, koji
je na Filozofskom fakultetu u Zadru predavao srpsku književnost jer
je studirao u Beogradu. Njegova predavanja bila su primjerenija
srednjoškolskom nego li sveučilišnom uzrastu. Bio je marljivi
prikupljač podataka iz povijesti srpske pismenosti i ne baš znanstveno
kritičan. Slovenski jezik i književnost predavao je Janez Rotar – jedini
tipičan pozitivist na zadarskoj slavistici, usporediv donekle s dr.
Švelecom. Sva svoja predavanja čitao je iz skripta. Bilo mu je bitno
navesti sve, pa i najsitnije faktografske podatke i o privatnom životu
51
slovenskih pisaca, a njihovo značenje i stručnu obradu prepuštao je
studentima. Očito nije htio ulaziti u područje, za Slovence toliko
važnog – nacionalizma. Slovenija je naime bila, i to stoljećima, pravi
filtar između germanskog i ilirskog svijeta, koji nikad nisu bili
kompatibilni.
U ovom kontekstu, razumije se, treba spomenuti i gospođu Olgu
Ostrogorski-Jakšić na Katedri ruskog jezika i književnosti, kćer
poznatog utemeljitelja virtualne povijesti Istočnog Rimskog Carstva
poznate pod nazivom „bizantologija“, Mihaila Ostrogorskog.
Ostogorski je djelujući na Beogradskom univerzitetu, izmislio
„bizantologiju“ i premda su ilirski imperatori Konstantinopolis
utemeljili i učinili moćnim, Ostrogorski je uspio sve što se ticalo
Carigrada prikazati kao grčko, iako je grčki jezik u Konstantinopolisu
zamijenio latinski kao službeni jezik tek u vrijeme basileiosa Irakliosa
– tristo godina nakon Konstantinova dolaska na vlast!
Olga Ostrogorski je bila u svemu posve specifična, i kao privatna
osoba s izrazito ruskim manirima „nec plus ultra“, i kao nastavnica.
Bila je to jednostavno veoma kulturna gospođa na koju balkanski
barbarogenije nije uopće utjecao, jer „balkanstvo“ nije svojstveno
ruskom čovjeku, već ljudima ropskog mentaliteta koji se stalno
otimaju na lancu larmajući na sve koji im se približe. To možda
objašnjava činjenicu da se udala za Hrvata, i to otočanina, prof.
Zlatana Jakšića, rodom s otoka Brača.
Uz gospođu Ostrogorski-Jakšić na Katedri za ruski jezik bio je
predavač još jedan rođeni Rus, jedan od „bijelih“ koji je na vrijeme
pobjegao pred „crvenima“ – dr. Preobražensky. Stariji gospodin koji
bi se na svečanim prigodama pojavljivao u svom staromodnom
„redingotu“ s crnom leptir-mašnom. Jednom nas je pozvao na
posebno predavanje o L. N. Tolstoju. Negdje je nabavio kopije fonosnimka Tolstojeva govora, snimljenog Edisonovim voštanim
„fonografom“ početkom 20. stoljeća. I dok smo u potpunoj tišini
slušali loše snimljen Tolstojev govor, čuli smo kako stari Preobražensky plače. Nije krio svoje osjećaje, naprotiv. A i među nama je bilo
onih kojih se taj događaj duboko dojmio, pa su i sami zaplakali.
Na Katedri za ruski jezik pojavilo se početkom 1964. jedno novo
lice, zagrebački student Mihajlo Mihajlov. Taj čovjek sitna rasta i
snažna glasa, ostat će u trajnoj uspomeni najbližih kolega svog
52
disidentskog naraštaja, kao i u povijesti začetka pragmatizma –
pristupao je znanosti po savjesti, a ne po „partijskom zadatku“. To je
po jednima bio nepredviđen, a po drugima sretan početak racionalnog razlaganja marksizma, koji se jednom izložen logičkoj analizi
pokazao kao neka mješavina poganske religije i stvarnih filozofskih
premisa. Racionalizam pomiješan s ezoterizmom, svojevrsni šamanizam. Kako je pojava Studentskog literarnog kluba pri Filozofskom
fakultetu u Zadru, početak prosudbe po savjesti, Mihajlovljev dolazak
značio je pojačanje. Tako je došlo do razvoja našeg početnog
strukturalnog pragmatizma, do postupnog marginaliziranja marksizma, odnosno do začetka Pokreta nezavisnih intelektualaca.
Prof. Mihajlo Nikolaević Mihajlov, sin ruskih izbjeglica tijekom
proloma ruske Listopadske revolucije, imao je dvostruko zaleđe koje
mu je omogućilo da nadiđe frustracije zbog generalizirajuće šablone
„gdje ti je bio otac za vrijeme rata“: prvo kao Rus koji i među Srbima
i među Hrvatima ima neko pokroviteljsko podrijetlo, a drugo jer mu
se otac Nikolai iz Drugog svjetskog rata vratio kao partizan, Titov
pukovnik. Mihajlovljev značaj bio je stoga otvoren i moguć iako nije
krio da je praktičan pravoslavni kršćanin i izdvojen iz igre mase
„reakcije“.
Roditelji Mihajla Nikolaieviča Mihajlova došli su u Vojvodinu s
Krima, nakon završetka Prvog svjetskog rata nastanili su se u Banatu,
točnije u Pančevu, gdje je 26. rujna 1934. rođen Mihajlo. Kako je
njegov otac iz profesionalnih razloga (bio je inženjer) dospio u
Sarajevo, Mihajlo je u ondje završio gimnaziju, nakon čega je upisao
komparativnu književnost na Sveučilištu u Zagrebu, gdje je
magistrirao na temi Nestanak ruskog realizma 1809. - 1917. Nakon
završetka sudija javio se na natječaj za lektora ruskog jezika na
Filozofskom fakultetu u Zadru, kad je primljen, dočekan je s velikim
simpatijama nastavnika i studenata. Bio je to čovjek niska rasta, ali
vrlo iskren i srdačan, plemićkog podrijetla, dobro odgojen i dobro
školovan, jednostavno – svjetski čovjek.
Uz navedene poznatije i utjecajnije nastavnike na Filozofskom
fakultetu u Zadru, možemo spomenuti i dr. Vladimira Jankovića,
predavača na Katedri za pedagogiju, metodiku i didaktiku. Dr.
Janković je, kako smo kasnije saznali, bio u vrijeme rata domobranski
časnik. Njegova situacija bila je vrlo delikatna i stoga je činio sve što
53
je mogao tijekom svojih predavanja, ali i u svakidašnjem ophođenju
s ljudima svog okruženja, kako bi dokazao da se „oslobodio ideoloških
predrasuda“, i kad god bi to omogućila tema predavanja, držao bi
demonstrativno odstojanje od pedagoških metoda zapadne „buržoazije“. Kako sa suprugom Mirom Janković (predavačicom engleske
književnosti) nije imao djece, gotovo je posvojio studenta Nikolu
Bana, koji je kao dječak protjeran iz Podgore u El Shat u Egiptu, gdje
je čekao da se vrati u Hrvatsku. Dr. Janković je (bez potrebe) tvrdio da
je marksistički kolektivizam - antinomija zapadnom individualizmu.
Tu, istini za volju, savjest nikad nije bila ni spomenuta. Individualizam
je, po njemu, bio skoro patološko stanje svijesti i u mlađoj i u starijoj
dobi (misli što hoćeš, ali o tome nikome ne govori).
Zanimljivo je da je studij normativne psihologije na zadarskom
Filozofskom fakultetu nadomješten studijem marksističke sociologije.
Taj predmet predavala je Nedeljka Vukojević koja je po svom
ponašanju i metodici izlaganja u našim očima bila tipičan marksistički
zanesenjak - citoman. Otvoreno je tvrdila da nije dovoljno da se
predavanja iz marksističke sociologije nauče napamet, za nju je bilo
bitnije je li student koji dođe na ispit – organiziran (član SKJ), ili nije.
Taj tečaj sociologije pohađala je i jedna redovnica iz Zadra. Trebala joj
je potvrda da je apsolvirala marksističku sociologiju kako bi mogla
nadgledati malu djecu u vrtiću koji je njezin samostan kanio otvoriti.
Kad je odslušala sva predavanja iz marksističke sociologije, došla je
na ispit. Po običaju, studenti su mogli nazočiti ispitima, više nas je
bilo nazočno kad je časna sestra polagala ispit iz marksizma. Dobro je
i točno odgovarala na sva pitanja, kao da je magistralna predavanja
naučila napamet. No kad je ispit završio, ispitivač ju je upitao: Pa kad
ste već sve to tako dobro shvatili i naučili o dijalektičkom i povijesnom
materijalizmu, kako mi možete objasniti da vi i dalje vjerujete u Boga?
Kuludrica se nije dala zbuniti pa je kao da je očekivala baš takvo
pitanje, staloženo uzvratila: Pa, ako je Bog stvorio svijet po logici dijalektičkog materijalizma, ja ne vidim gdje bi tu moglo biti proturječnosti.
Ispitivač je očekivao sve drugo osim takvog odgovora. Pocrvenio je u
licu i dao joj – jedva prolaznu ocjenu. Kao da je poništila sve svoje
odgovore na prethodno postavljena pitanja.
Na zadarskom Filozofskom fakultetu, razumije se, odmah je
osnovana i Katedra za filozofiju, čija je voditeljica bila dr. Marija
54
Brida, rodom iz Jelse na Hvaru. Nije krila da je ponikla iz klase Pavla
Vuka-Pavlovića koji je utemeljio posebnu filozofsku školu u funkciji
odnosa prema marksizmu. Svoju je doktrinu razvijao više privatno
nego na sveučilištu. Pavao Vuk-Pavlović je podrijetlom Židov, rođen
je 1894. u Koprivnici. U dobi od šest godina prešao je na katoličku
vjeru. Filozofiju je studirao u Zagrebu i Leipzigu, a pedagogiju pak u
Berlinu. Od 1929. radio je kao docent na Katedri za filozofiju
Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Godine 1941. uklonjen
je s Fakulteta i umirovljen. Rat je proveo „u zavjetrini“ jer ga politika
nikad nije osobito zanimala. Po završetku Drugog svjetskog rata novi
marksistički režim pozvao ga je da predaje marksizam na Katedri za
filozofiju, što je on odbio. Ostala mu je mogućnost da bude knjižničar
u Sveučilišnoj knjižnici. Godine 1958. pozvali su ga da sudjeluje u
utemeljenju Filozofskog fakulteta u Skopju, gdje je kao profesor
filologije radio sve do 1971. godine. U mirovini je bio kratko, jer je
pet godina nakon umirovljenja preminuo. Bio je to, u svoje vrijeme,
jedini hrvatski intelektualac visokog ranga koji u usmenoj, a osobito
u pisanoj komunikaciji nije koristio tuđice. Bio je uvjeren da se čistoća
misli mora potvrđivati čistoćom jezika kojim govorimo. I najsloženije
misli, kad ih izgovorimo čistim maternjim jezikom, postaju shvatljive
i običnim ljudima.
Gospođa Marija Brida, kao dobra učenica svog časnog učitelja
filozofije i pedagogije, u obavljanju stručne djelatnosti bila je izuzetno
metodična. Za nju je svaki podatak imao svoju vrijednost pa ga je
trebalo slagati s drugim podacima u koherentan odnos da bi bio – par
definition – logičan. Ona je u biti bila strukturalist. Logičnost podnosi
mogućnost provjeravanja. Poput Pavla Vuka-Pavlovića, ona marksizam nije smatrala filozofijom nego volontaristički prilagođenom
sociologijom s konotacijom gospodarskih i pravnih im- plikacija. Na
zadarskoj Katedri za filozofiju uz nju je radio i mladi asistent Franjo
Zenko, koji je doktorirao na filozofiji personalizma francuskog
filozofa Emmanuela Mouniera. Njihovi studenti nisu bili osobito
brojni, no budući da je na raznim učilištima u zemlji trebalo i
profesora filozofije, na toj su Katedri školovani stručnjaci u prvom
redu kao cjeloviti ljudi i pedagozi, a ne fanatici marksizma ili
antimarksizma. Kad sve podrobnosti dođu na svoje logično mjesto u
cjelokupnom znanju, čovjek prosuđuje i djeluje nekonfliktno. Strukturalizam je nešto kao implicitna etika u logici.
55
Spomenimo ovdje još i prof. Stjepana Kastropila koji je na
Katedri za francuski jezik i književnost predavao povijest francuske
književnosti. Taj stari Dubrovčanin, koji je završio školovanje na
Francuskom institutu u „staroj Jugoslaviji“, bio je gluh i nije imao
slušno pomagalo. Za njegovih predavanja (čitao bi neke zapise za
katedrom) studenti su nerijetko slušali glazbu s transistora.
Na Katedri za talijanski jezik i književnost povijest talijanske
književnosti predavala je Gloria Rabac (rođena u mjestu Rabac u
Istri), supruga Ante Čondrića, jednog od rukovodećih u zadarskom
Tekstilnom kombinatu Boris Kidrič. Dr. Čondrić, rodom iz Rapovina
kod Livna, prošao je partizanski pokret i koncem rata bio jedan od
utemeljitelja novinske agencije Tanjug. Taj tandem Čondrića, u mom
osobnom životu, i ne znajući zapravo što čini, odigrao je vrlo važnu
ulogu u procesu buđenja i razvoja prave i posve nove misaone škole
okupljene oko zadarskog Filozofskog fakulteta.
Spomenut ćemo i nekoliko ljudi koji su vodili Povijeni institut u
Zadru, koji je, kad je Filozofski fakultet smješten u obnovljenu palaču
gdje je Institut počeo s radom, premješten u dvokatnu villu rusticu
nedaleko tvornice likera Maraska. Dr. Vjekoslav Maštrović bio je
ravnatelj i u neku ruku i mentor na tom Institutu JAZU-a, uz njega je
djelovao i vrlo skroman, ali radišan profesor Nikola Čolak, te Davor
Aras kao knjižničar. Arasova supruga, Tereza Ganza-Aras, bila je
asistentica na Katedri za povijest na Filozofskom fakultetu. U to je
vrijeme na Fakultetu i u Arheološkom muzeju djelovao već poznati dr.
Šime Batović, čiji je asistent bio Janko Belošević...
Svi navedeni bili su ključne osobe u našem intelektualnom
okruženju, koje su malo-pomalo sudjelovale u oblikovanju svijesti nas
studenata, a da ni na kraj pameti nisu imali, da ipso facto u nama baš
sigurnim podacima i znanstvenom (a ne ideološkom) metodikom, u
tako oblikovanoj svijesti bude savjest (na temelju koje je Descartes
razradio svoj Discours de la methode) i potiču na djelovanje naš
osobni zdrav razum i stvaraju preduvjete za proboj olovnih opni
ideološke indoktrinacije koje su planski i sustavno, što pritiscima što
ispiranjem mozga, u našoj svijesti pokušavali stvoriti bezbrojni agenti
u nastavničkom kadru i u našem okruženju izvan Fakulteta. Zadar je
bio pod velikim nadzorom kao poligon za posebno perfidno stvaranje
kadrova militarističkog „socijalizma s ljudskim licem“. Zadar, tada
5
prenatrpana baza triju vojnih rodova Titove Armije, postao je
svojevrsni poligon za odmjeravanje Duha i Sile.
57
IV. RAZNOVRSNOST UKUPNOSTI
SASTAVA STUDENATA
Nije pretjerano tvrditi da je i nastavnički kadar na zadarskom
Filozofskom fakultetu, ali i sastav studenata po raznim katedrama u
tom vojno-policijskom uporištu, imao sličnu strukturu kao Legija
stranaca – i nastavnici i studenti potjecali su iz raznih sredina, i
osobno su bili šikanirani i stigmatizirani ideološko-političkom
nepodobnošću u tom rigidnom monolitnom društvu, sastavljenom od
ljudskog „živog pijeska“. No koliko su organizatori tog društva bili
nesposobni vladati disparatnim društvom u smislu „pozitivnog
uvođenja različitosti“ u zajedničkom smjeru, i koliko je baš njihova
metoda selekcije eliminacijom bila fatalna za njihov sustav, vidjet
ćemo u daljnjem izlaganju. Kako su uglavnom svi članovi nastavničkog zbora bili formirane osobe već prije rata, po logici stvari,
jednostavno su svoje znanje prenosili studentima istim metodama
kojima su ga i stekli. Ta paralelna metodika naišla je na veliko
prihvaćanje u studentskim krugovima, koji su brzo i točno asimilirajući preneseno znanje osjetili da i sami postaju slični svojim
učiteljima – na što službena pedagogija nije imala nekog osobitog
utjecaja. Tako nešto nije se moglo dogoditi ni na kojem drugom
sveučilištu u Jugoslaviji i šire, jer struktura nastavnika i studenata nije
bila takva. To je u neku ruku podsjećalo na didaktiku tadašnjeg
jugoslavenskog propagandnog filma Crni biseri, gdje je bilo riječi o
preodgoju delikvenata (Mutilo) u posebnim logorima za djecu. I to je
na žalost bila puka imitacija ždanovski sklepanog sovjetskog filma
Putevi života, u kojem je Nikolai Ekk igrao ulogu preodgojitelja
„besprizornika“… Sa sasvim suprotnim učinkom…
Da izbjegnemo preopširnost u izlaganju bar važnijih značajki u
profiliranju studenata, kako smo to učinili osobnim profiliranjem
nastavnika, najjednostavnije je da počnem svojim dolaskom u Zadar
u listopadu 1960. Uz nemale poteškoće sa smještajem pojavile su se
velike teškoće s upisom na Fakultet. No, mentalno je nemoguće naći
svoje mjesto u disparatnoj masi dok ne steknemo poznanstva –
59
prijatelje, i pomoću njih se orijentiramo prema onima koji nas imaju
stalno „pod nadzorom“.
Činjenica je da sam potomak stare bosanske obitelji s dugom
vojničkom tradicijom. U livanjskom prigradskom naselju Dobro, gdje
je rođen moj pradjed Ivan Vidović-Vuk, i danas više od polovice kuća
pripada Vidovićima. Vidovići su tu starosjedilački rod, i to u blizini
legendarnog izvora Duman, po kojemu je ilirsko pleme Dalmana i
dobilo naziv. U samom gradu arheolozi su otkrili skupinu mauzoleja
visokih dostojanstvenika Dalmana. Ljudi tog kraja u prosjeku spadaju
među Europljane najvišeg rasta, i imaju posebnu narav: hladnokrvnih
ljudi koji se ne daju lako dovesti u stanje samoobrane, a kad se to
dogodi, poslovično su nepristrani i nemilosrdni. Uoči sazivanja
Berlinskog kongresa koji je odredio sudbinu Bosne, a da nitko Bosance
nije pitao što misle o svojoj budućnosti, moj prdjed Ivan bio je jedan
od istaknutijih ustaša koji su oružjem stvorili borbene jedinice
„eškije“, i u bosanskim šumama dočekali dan kad su Osmanlije
predale Bosance Habsburgovcima kao veliko stado ovaca. Ivan se u
prijateljskom susretu katoličkih i pravoslavnih ustaša, našao i s Petrom
Mrkonjićem s kojim se uspješno hrvao. Petar Mrkonjić, budući
srbijanski kralj Petar, objavio je knjižicu svojih uspomena iz gerile u
Bosni - Dnevni zapisi jednog ustaše. Zvuči pomalo neobično da je taj
u svijetu poznati i cijenjeni srbijanski kralj bio ustaša i da se time
ponosio, ma kako danas to zvučalo u ušima ratovima izmučenog
bosanskog pučanstva.
Tradicija moje obitelji građena je na temeljima krstjanske vjere
koju su održavali franjevci – preuzeli su je od Crkve bosanskih krstjana
i proželi je teologijom Katoličke crkve. Naša privrženost franjevcima
bila je ista kao nekadašnja privrženost svećenstvu Crkve krstjanske; u
našem domu nedjeljom navečer molila se Isusova krunica – velika
molitva krstjana, kojoj su fratri na kraju dodali tri Vjerovanja.
Potaknut vojničkim značajem Ivana Vuka, svog oca, moj djed Jozo
proveo je u habsburškoj vojsci devet godina. U dočasničkoj odori bio
je teško ranjen u Bitci na Pjavi, u završnoj fazi borbe na talijanskoj
fronti u Prvom svjetskom ratu.
U Drugom svjetskom ratu kao domobran, moj otac Ante ratovao
je u središnjoj Bosni, najviše u sektoru Romanije i Igmana, u XV.
Domobranskoj pukovniji. Njegova dva brata, Ivan i Stipan, bili su u
0
drugim postrojbama. Stipan je pohađao vojnu školu u Bečkom
Novom Mjestu i stekao izobrazbu za ratovanje topništvom. Početkom
1945., kad se pojavila potreba snažnije vatre u opiranju prodoru
komunističkih postrojbi u Bosnu, a kasnije i Hrvatsku, Stipan se našao
u elitnoj topničkoj jedinici, u ustaškoj uniformi u kojoj je
najvjerojatnije završio i svoju ratnu karijeru i život – negdje na
području Dravograda. Ivan je pao u ruke partizana Vice Buljana i
sudjelovao u prodoru svoje partizanske jedinice prema sjeverozapadu.
Bio je ranjen u glavu prilikom prebacivanja preko rijeke Kupe te je
ostao u bolnici sve dok rat nije završio. Nije nemoguće da su se dva
brata našla na suprotnim stranama u toj fazi završetka ratnih
operacija.
Moj otac je već koncem 1943. obolio od tifusa, a u nedostatku
stacionara gdje bi mogao biti liječen, demobiliziran je i vratio se kući.
Kod kuće je ozdravio zahvaljujući lijekovima koje je dobio od liječnika
jedne njemačke vojne postrojbe koja je kontrolirala livanjsku zaravan.
Kad je taj kraj pao u ruke partizana, moj otac je postao prakaratur
Biljanske župe. Pod misom je čitao „poslanice“, a kad sam ja naučio
pravilno čitati, i mene je uveo u tu praksu. Moja baka Ruža, a zatim i
moja majka, koju sam cijeli život zvao Neva (imitirajući svog
najmlađeg strica Juru) bile su laičke redovnice franjevke – pripadnice
trećeg reda.
U povodu smrti pape Pija XII. (početkom listopada 1958.), po
majčinu nalogu istaknuli smo na tavanskom prozoru na pročelju kuće
crnu maramu kao znak žalosti. Moj otac je tada već bio „gastarbeiter“
u Beču. Zbog praktičnog očitovanja naše vjere, žalosti za papom, našu
kuću su već u zoru napali susjedi ne-katolici, i kamenjem stali razbijati
naše prozore. Podnijeli su tužbu protiv mene zbog svađe i pozvan sam
pred Antu Kuvačića, suca za prekršaje (rodom iz Omiša), koji me
osudio na deset dana zatvora zbog „izazivanja javnog nereda“. Njegova
kći bila je „moja cura“ u gimnaziji…
Moji najljući protivnici u Nastavničkom savjetu livanjske
Gimnazije bili su profesori podrijetlom iz hrvatskih katoličkih obitelji,
a najgori od svih bio je Velimir Lazmibat, dvometraš rodom iz
Dubrovnika. Na sjednici Nastavničkog savjeta tražio je da me se izbaci
iz Gimnazije zbog druženja s klerikalcima (išao sam i dalje redovito
na nedjeljnu misu). Jedini koji je stao u moju relativnu obranu bio je
1
tadašnji direktor livanjske Gimnazije, Arslan Zijadić (koji je neko
vrijeme proveo u islamskoj školi sa željom da postane imam). Jedini
je u Nastavničkom savjetu bio protiv toga da me se istog trena izbaci iz
Gimnazije, predložio je da se izvršenje te kolektivno donesene odluke
odgodi za godinu dana: ako ne učinim nijedan ispad, ne ću biti
udaljen iz škole. Profesor Zijadić garantirao je da će me osobno pratiti
i nadgledati, kako bi bio siguran da je moj „ispad“ bio samo izraz
poslušnosti mojoj majci. Doduše, snizili su mi ocjenu iz „vladanja“ na
nedovoljan i moj nastavak pohađanja škole – zadnje godine pred
maturu – ovisio je o tome hoću li biti poslušan i priseban (kao pravi
komunistički „ministrant“).
No moj život ni tada, a ni kasnije, nitko nije programirao niti
predviđao – sve se dogodilo „po logici sudbine“ – apsolutno nepredvidivo. Zbog osude na deset dana zatvora (koje sam po završetku
školske godine „odležao“ u livanjskom zatvoru) i na nagovor svog
profesora književnosti i istinskog pedagoga, pa u neku ruku i prijatelja, Đorđa Vranješa, pravoslavca rodom s Kamena kod Glamoča,
odlučio sam sudjelovati u jednom natječaju za sastavak mladih pisaca,
koji je raspisalo sarajevsko Oslobođenje negdje koncem 1958. Poslao
sam sastavak o jednom profesoru, stručnjaku za Zemljin gravitacijski
sustav, koji je pratio balističke pokuse tajnih vojnih krugova. Radio je
na posebnom antigravitacijskom stroju kojim bi mogao promijeniti
smjer ispaljenih raketa, preusmjeriti ih iz njihove putanje u pravcu
svemira, i tako spasiti ljude na Zemlji od njihove razorne moći.
Kako je taj natječaj Oslobođenja bio anoniman – svi smo bili
šokirani viješću da sam baš ja dobio – prvu nagradu (foto aparat
marke Altix, proizveden u DDR-u). Taj uspjeh dao je krila najviše
direktoru Gimnazije, sad rahmetli Arslanu Zijadiću, a malo-pomalo
i svima u našoj Gimnaziji, pa i u našem livanjskom kraju općenito. O
mom ostanku u Gimnaziji, dakle, nije više bilo spora, ali – niska
ocjena iz „vladanja“ ostala je čak i u maturalnoj svjedodžbi, što mi je
onemogućilo upis na arhitekturu, premda sam uspješno obranio
maturalni rad o osnovama nacrtne geometrije. Činjenica da sam za
svoj maturalni sastav dobio prvu nagradu BiH, nije utjecala na
željeznu volju dvojice profesora Hrvata, Velimira Lazmibata i Jerke
Sesardića, da mi ocjena iz vladanje ostane - nedovoljan. Po kriterijima
ondašnjih školskih vlasti, zbog niske ocjene iz vladanja, nisam se imao
2
šanse upisati na arhitekturu ni u Sarajevu ni u Zagrebu. U neku su me
ruku prisilili da se upišem na Filozofski fakultet. Quis deus vult
perdere – dementet…
No, opet je došlo do nezamislivog zaokreta u mom načinu života.
Prilikom maturalnog putovanja po Jugoslaviji, točnije 10. travnja 1960.
(na Cvjetnu nedjelju), na brodu Dalmacija koji je plovio na relaciji
Split - Dubrovnik, našli smo se na provi sa skupinom studenata
farmacije iz Francuske, iz Grenoblea. Pozornost mi je privukla jedna
francuska studentica, s kojom sam započeo dijalog, više na talijanskom nego na francuskom jeziku. Sporazumio sam se s njom bolje
nego što sam mogao i poželjeti: razmijenili smo adrese i po povratku
svojim domovima započeli smo epistolaran odnos. Kako nakon
mature nisam imao izgleda upisati se na fakultet u Domovini, odlučio
sam, kao tisuće mojih vršnjaka, tajno prijeći granicu između Slovenije
i Italije i otići u Francusku, te se tamo upisati gdje uspijem i s
državnom stipendijom usmjeriti svoj život u slobodi. Računao sam
na pomoć svoje korespondentice u ostvarenju tog plana. No kao i do
tada, moji planovi se nisu ostvarivali, jer sam uspijevao daleko više
nego li sam mogao poželjeti, ali uz velike napore, stradanja i muke:
pogranična služba u Sežani otkrila je moju malu grupu bjegunaca (svi
iz Bile), i kao da su nas očekivali, uhapsili su nas. Premještali su nas
iz zatvora u zatvor, od Sežane, preko Brestanice, Zagreba, Sarajeva
(CZ) i Mostara (Ćelavina), do Livna gdje sam morao „odležati“ još
mjesec dana te kovati nove planove za budućnost. Kad sam izašao iz
livanjskog zatvora (drugi put u dvije godine dana) bio sam prepušten
samome sebi. Moj je otac tada bio prisiljen ostati u Jugoslaviji nakon
što mu je oduzeta putovnica pa se nije mogao vratiti u Beč. Naime,
odbio je nakon rata biti na čelu Komisije za otkup hrane, a zatim je
odbio i zahtjev vlasti da kao vrlo pismen čovjek navede biljanske
seljake da uđu u Kolektiv – u Zemljoradničku radnu zadrugu. Zbog
tog odbijanja, osuđen je na šest mjeseci prisilnog rada u rudniku
mrkog uglja u Brezi. Ondje je obolio od neke plućne bolesti i vratio se
kući bolestan.
Jedan naš susjed, ing. Frano Šarušić, nakon što je izašao iz
Franjevačkog sjemeništa u Visokom dobio je (kao nagradu) državnu
potporu i upisao se na agronomiju. U to kritično vrijeme i nakon mog
izlaska iz zatvora, ing. Šarušić je bio „u prolazu“ u Biloj. Kad smo mu
3
objasnili da mi je onemogućeno upisati se na bilo koji fakultet,
predložio mi je da dođem u Zadar, gdje je stanovao dok je radio kao
tehnički direktor na poljoprivrednom imanju kod Nadina blizu
Vranskog jezera. Ing. Šarušić je bio u dobrim odnosima s dr. Antom
Čondrićem, pravnim referentom Tekstilnog kombinata Boris Kidrič
u Zadru, te su njih dvojica preko Glorije Rabac, došli do utjecajnog
čovjeka na Filozofskom fakultetu, dr. Franje Švelca, kako bi mi nekako
„progledao kroz prste“ i omogućio upis. Dobio sam u povratku
„pozitivnog bumeranga“ diskretan savjet: Pokušaj ispuniti sve papire
i upisati se uvjetno na filozofiju u Zadru.
U Zadar sam stigao početkom listopada 1960., par dana prije
početka akademske godine. Računao sam s time da ću se ipak moći
upisati na fakultet, a ako to ne bude išlo, da ću sve učiniti da
emigriram u Francusku i ondje ostvarim svoju vruću želju – upišem
se na arhitekturu. Računao sam i s tim da ću si biti prisiljen sam
priskrbiti sredstva za opstanak, jer su se moji roditelji skrbili za nas
osmero, a imali su vrlo skromne prihode s našeg imanja. Naime, moj
otac je radio u Beču, ali prilikom dolaska za Božić 1958., livanjski SUP
mu je oduzeo putovnicu i morao je ostati u Biloj. Obitelj je uspijevala
spajati kraj s krajem, ali za moje školovanje jednostavno nije mogla
Bog-zna-što izdvajati.
Otac me dopratio u Zadar, nadajući se da ćemo obojica naći
načina da odemo u emigraciju. Tada nije bio u dobrim odnosima sa
svojim bratom SUP-ovcem (Ivanom), pa ga je stoga izbjegavao. Vidio
je da će iz Zadra biti vrlo teško pobjeći u inozemstvo (vojska je i usred
bijela dana bila svugdje, a da o policiji i ne govorimo), stoga je po
povrtaku u Bosnu odlučio pridobiti brata da mu pomogne vratiti
putovnicu. Naime, kako sam niže razrede gimnazije pohađao
stanujući kod strica u Posavini, argument da moram nastaviti
školovanje naveo je Ivana da poradi na tome da se ocu vrati putovnica.
Nije to bilo lako, ali je uspjelo. Iz patrijarhalnih razloga raditi sam
protiv sebe, bila je još jedna značajka SUP-a.
U stvarnoj situaciji, po preporuci nevidljivih prijatelja trebao sam
ići na predavanja, i to baš sva. Ispunio sam potrebne papire za upis
na slavistiku - domaću književnost - te na romanistiku – studij
francuskog jezika i književnosti. Bilo mi je rečeno da ću nakon toga
biti privremeno primljen na dva mjeseca, da dokažem da sam
4
zavrijedio trajni upis na zadarski Fakultet (podružnicu Filozofskog
fakulteta Sveučilišta u Zagrebu) kao redoviti student. No baš tih dana,
kad sam počeo sudjelovati i na seminarima, kao deus ex machina
pojavio se novi balvan na mom studentskom putu u Zadru: pozvan
sam u Dekanat kako bih obavio važan informativni razgovor u vezi s
mojim problemom upisa. Kad tamo – na adresu Dekanata stigla je
moja Karakteristika duga pet stranica. Poslao ju je Gojko Radeta,
predsjednik livanjskog Omladinskog komiteta. Radeta očito nije sam
pisao tu „karakteristiku“, jer je u tom denuncijatorskom pamfletu bio
niz podrobnosti koje ni Radeta ni ja nikad nismo čuli. Nakana onih
koji su i na mojoj maturalnoj svjedodžbi zadržali nisku ocjenu iz
„vladanja“ bila je spriječiti moj upis i u Zadru. Tadašnji dekan, dr. Ivo
Kisić, dao mi je da pročitam taj tipični staljinistički pamflet (koji tvrdi
da sam najveći, ako ne i jedini uzrok nemogućnosti da se u omladini
stvori pozitivno raspoloženje prema Titovoj politici). Nakon tog
čitanja, trebao sam nastaviti pratiti nastavu i čekati što će odlučiti
fakultetska organizacija o nastavku mog studiranja. No, kakvi god da
su bili zadarski komunisti, bar su na Fakultetu pokazali razumijevanje
odlukom da mi dozvole upis. Kasnije sam saznao od asistenta dr.
Švelca, Nikice Kolumbića, da su se svi složili da je „nemoguće da jedan
mladi čovjek počini to što piše u toj karakteristici“. Mislili su da se
radi o osobnom obračunu, ili o nastojanju autora te denuncijacije da
učvrsti svoj dominantni položaj na čelu spomenute livanjske
organizacije, osobito ultraških bosanskih „skojevaca“.
Što se tiče smještaja i nadolazeće zime (imao sam samo laganu
odjeću za toplije dane), moram reći da su me moji kolege studenti sa
slavistike i romanistike, ali i iz studentskog doma, zauvijek obvezali na
zahvalnost. Posebnu zahvalnost dugujem DraganuTomaševićuiz
Komiže na otoku Visu. On mi je dao jednu svoju „bundicu“, a ostali
su mi osiguravali bonove za studentsku menzu, pa čak i smještaj gdje
bi se našao prazan krevet kada je netko bio odsutan.
Moj „probni studij“ prošao je bez ijedne primjedbe. Moja dva
dobra profesora i pedagoga, dr. Švelec i dr. Ivanišin „prepoznali“ su me
tijekom seminara kao „novog kolegu“ koji „brzo shvaća jer razumije
književnost“, pa je njihovo mišljenje porazno djelovalo na „karakteristiku“ koju je potpisao Gojko Radeta, a ja sam tada bio trajno
upisan na zadarski Filozofski fakultet, kao redoviti student. Nakon
5
upisa, dr. Švelec mi je predložio da svratim u njegov kabinet, što sam
i učinio. Čuvši iz više izvora da sam bez osobnih sredstava za goli
život, predložio mi je da prihvatim kratki honorarni posao
demonstratora u Knjižnici slavističkog odjela. Posao sam trebao
obavljati dva sata utorkom i dva sata petkom. Mjesečna primanja
pokrivala su mi troškove smještaja u studentskom domu i bonove za
studentsku menzu. Nakon toga sam, osobito subotom, radio preko
studentskog servisa, što mi je omogućilo da se pristojnije odijevam.
Sad već znatno mirniji, motiviraniji i nešto bolje odjeven, a
osobito s titulom „demonstratora“, osjećao sam kako kolege na mene
gledaju drugim očima: ništa čovjeku ne daje toliko samopouzdanja
koliko ti pozitivni pogledi ljudi s kojima radi, surađuje i izlazi u grad.
Upozoren i nakon isteka probnog roka, da i dalje moram
odmjeriti svaki korak i svaku riječ u ophođenju i s nepoznatim
osobama, počeo sam se ponašati kao neki seminarist. Paradoksalno,
najprije sam „stekao povjerenje“ dvojice kolega koji su rado sa mnom
diskutirali u Knjižnici slavistike. Jedan od njih, očito stariji, zvao se
Mate Barbir. Otprilike istu vrstu „naklonosti“ pokazivao je i izvjesni
Miljenko Mandžo, nekadašnji bogoslov na Franjevačkoj bogosloviji u
Sarajevu, a zatim apostat pa i prognanik na otok Grgur. Tamo je,
pričao je, vodio niz „informativnih razgovora“ s inspektorima koji su
ujedno bili i „vaspitači“ u tom logoru u koji su bili internirani mlađi
„delikventi“ politički ocijenjeni kao nepodobni i nepopravljivi.
Mandžo se očito „popravio“, jer je nakon nepune dvije godine
„preodgajanja“ izašao iz logora i upisao se na romanistiku Filozofskog
fakulteta u Zadru. Tada je u modi bila pjesma Domenica Modugne:
Volare, cantare, o, ho, ho!
Rado sam slušao priče onih za koje dugo nisam znao ni gdje
stanuju, suzdržavao sam se od rasprava, a bio sam oprezan prema
onima koji su me i dalje materijalno pomagali. Poput Mowglija u
Knjizi o džungli, kad je prošlo prvih šest mjeseci mog boravka na
Filozofskom fakultetu u Zadru, postalo mi je jasno da moja budućnost
ovisi u prvom redu o posvemašnjoj koncentraciji na predmete koje
sam slušao, kako bih na ispitima dobio što je moguće bolje ocjene. No
učeći, radeći i odlazeći „u đir“ i „na faćkanje“ s kolegama, upoznao
sam i one koji su bili skloni književnosti, koji su i sami nešto pisali i
objavljivali.
Tako sam se zbližio s nekim studentima-pjesnicima, među
kojima je najpoznatiji bio Petar Mićović iz Crne Gore, Mirko Urošević
iz Užica u Srbiji, Savo Dokić iz Osijeka, Roko Dobra s otoka Žirja kod
Šibenika, Radoslav Dabo s otoga Paga, Zlatan Miodrag, te Vladimir
Pavić iz Zadra. Treba spomenuti i Sretena Nikolića iz Šljivove u Mačvi,
Tomislava Slavicu iz Splita, te nešto starije od nas: Ivana Aralicu iz
Oklaja, Zlatka Štokića, te Slavonca Slavka Mikolčevića, koji su bili
zaposleni u Zadru (prvi kao sudac za prekršaje, a drugi kao odgajatelj
u đačkom domu).
Prije mog dolaska u Zadar, neki već diplomirani studenti-pjesnici
okupljali su se oko Studentskog literarnog kluba, sastajali su se i
recitirali pjesme, najviše na području djelokruga Usmene zadarske
revije, a neki su uspjeli objaviti svoje radove i u časopisu Zadarska
revija, koji je već tada uređivao dr. Nikola Ivanišin.
Tijekom zimskih praznika išao sam „kući“ – svojima u Bilu kod
Livna, donosio sam nazad nešto suhomesnatih proizvoda, sira i meda.
Donio sam u Zadar i svoja četiri rukopisa, koje sam napisao kao
gimnazijalac: dva romana, jednu radio-dramu i jednu knjigu pjesama.
Nakon jednog seminara, dr. Švelec mi je opet predložio da navratim
u njegov kabinet. Tada smo podrobnije razgovarali o mom studiju i
književnim ambicijama, jer je na seminarima osjetio da na neke
složene stvari gledam „zrelo“, kao da imam iskustva u sastavljanju
tekstova. Rekao sam mu da sam sa sobom donio svoja četiri rukopisa,
te da još nisam otkrio bih li ih i gdje mogao dati objaviti. Tada mi je
objasnio da se s knjigama ne treba žuriti. Najprije, rekao je, treba
objaviti jedan „udarni“ tekst i privući na sebe pozornost, a zatim, kad
se stručni krugovi zainteresiraju, ponuditi jedan od rukopisa, najbolje
knjigu pjesama.
Predložio mi je da nešto kraće ponudim Zadarskoj reviji, a on će
kao „recenzent“ inzistirati da se objavi – na udarnom mjestu. Uredniku Zadarske revije, dr. Ivanišinu, predao sam jednu svoju poemu u
prozi koju je on odmah uvrstio u sljedeći broj časopisa. Oduševio ga
je, kazao je, moj „neobično svjež i spontan, iako složen, način
definiranja nepatvorenih osjećaja“. „Vaše pjesme se ne gledaju nego li
osjećaju“ – rekao mi je Ivanišin očito zadovoljan. Predložio mi je
zatim da mu donesem, kad napišem, i cijeli jedan ciklus pjesama da
7
on izabere ono najudarnije za objavu. Ne reci ptici da poleti, daj joj
znak…
Pojavom mojih prvih radova u Zadarskoj reviji, porastao je i moj
ugled među članovima Studentskog literarnog kluba, u kojem je tek
manji broj članova već nešto objavljivao. Da bih stabilizirao već
postignuti ugled i u očima nastavnika i svojih kolega studenata, javio
sam se u proljeće 1961. na dobrovoljne radne akcije. Naša radna
brigada iz Zadra i Splita ukrcana je na vlak i upućena na izgradnju
„autoputa Bratstvo-jedinstvo“, negdje na pola puta između Niša i
Vranja. Logorski liječnik je primijetio da imam „široka leđa“ pa je
odredio da budem intendant pri logorskoj kuhinji (jer tamo treba
nositi i slagati dospjelu robu). To mi je donijelo poznanstva i simpatije
svih logoraša iz cijele Jugoslavije. Više sam fizički radio nego se bavio
kuhanjem, a dobro sam i jeo. Za sve to, na kraju naše „radne akcije“
dobio sam i odlikovanje – udarničku značku, što je značilo određene
prednosti u smještaju u studentski dom i na Fakultetu.
Središnja proslava tridesete godišnjice Povelje o ljudskim pravima u Bonnu,
Mirko Vidović u prvom redu kolone s vodećim disidentima u svijetu.
Hrvatska je bila u prvim redovima borbe za ljudska prava.
Zadarsko-splitska Dalmatinska
radna brigada uz autocestu
Bratstvo i jedinstvo u južnoj Srbiji,
na naslovnici romana
Le Travailleur de choc (Udarnik)
Mirka Vidovića, objavljenog prije
četiri godine u Švicarskoj na
francuskom jeziku.
8
Zlatna medalja Los Angelesa
koju je Mirku Vidoviću
uručio gradonačelnik Tom
Bradley za uspješnu borbu za
ljudska prava u Titovim
tamnicama.
9
Početkom druge godine studija udarnička značka pokazala je i
svoju drugu stranu – novoizabrani šef Saveza studenata na zadarskom
Fakultetu bio je zadužen da mi, u znak priznanja za konstruktivni rad,
dodijeli posebnu nagradu – knjigu, pod izgovorom da sam student
koji je prije svih dao sve uvjete za upis u narednu godinu. Nakon toga,
na jesenskom općem saboru članova Studentskog literarnog kluba –
jednoglasno sam izabran za glavnog tajnika SLK-a. Povjeren mi je
sav arhiv SLK-a, kao i pečati i posebna ovlast sklapanja ugovora o
izdavanju knjiga između financijera i izdavača (nitko u međuvremenu
nije tražio taj arhiv pa se on i danas nalazi u mom posjedu). Nakon
mog odlaska u emigraciju, u rujnu 1965., SLK je posve i definitivno
zamro...
Praćenje predavanja, polaganje ispita i svakidašnja životna rutina,
uveli su me u posve novi način života, tada sam osjetio da ipak postoji
mogućnost da nađemo prave i iskrene prijatelje. To mi je omogućilo
da posve redovitim putem dobijem putovnicu i da uz preporuke
lektora za francuski jezik, Emerita Etiennea, odem u Francusku.
Naime, moje postojano dopisivanje s poznanicom iz Francuske dovelo
je do toga da je njezin otac predložio da im budem gost za Uskrs 1962.
godine.
Kako smo se upoznali na Cvjetnu nedjelju dvije godine prije toga,
postojanost naših intimnih osjećanja dovela je i do toga da se na
Cvjetnu nedjelju dvije godine nakon prvog susreta – bolje upoznamo.
Njezin otac je „sabre le champagne“ za naše zaruke, a naše vjenčanje
održano je 16 mjeseci kasnije, na Veliku Gospu 1963. Ovo uopće ne
bih spominjao u ovom kontekstu da je to ostao samo važan događaj
u našem privatnom životu. No vidjet ćemo čega je to bio svečani
početak, pravog prevrata u odnosima u našem zadarskom krugu
intelektualaca jedne posve nove generacije.
Majka moje supruge poginula je dvije godine prije našeg
vjenčanja, u prometnoj nesreći koju je skrivio neki Šveđanin. Sudski
proces koji se zbog toga vodio, donio je po okončanju djeci pokojnice
relativno okrepljujuću financijsku korist. Novcem koji je moj supruga
dobila kao svoj dio sudskim putem doznačene odštete obitelji, odlučili
smo kupiti nekretninu u Zadru i ondje se nastaniti, bar dok ja ne
završim svoj studij, otprilike na godinu dana. Htjeli smo tim novcem
kupiti neku skromniju garsonijeru, no u našim se krugovima kretao
70
i jedan bivši veteran političke internacije na otoku Sv. Grgur, ing. Ivo
Bavčević, rodom s Pelješca, a školovan u Splitu i Zagrebu. Ing.
Bavčević nam je predložio da kupimo neku ruševinu, da je najprije
osposobimo za privremeni boravak, a kasnije, kad se zaposlimo,
dograđujemo dok cijela ruševina ne dobije svoj nekadašnji oblik.
Ing. Bavčević nam je obećao da će se raspitati o mogućem
ruševnom objektu koji bismo mogli platiti novcem kojim smo
raspolagali. Nedugo zatim, pozvao nas je na sastanak sa zadarskim
grofom Folkom Borelli-Vranskim. Grof Borelli je rekao da su mu već
dosadili razni oficiri JNA koji su htjeli kupiti sjevernu lađu Palače
Borelli, dok je on odugovlačio u nadi da će se pojaviti pristojniji civil
koji će kupiti taj dio palače. Nastupio je kao da mu je svejedno koliko
ćemo mu novca dati za ruševni dio njegove obiteljske palače. Sklopili
smo tom prilikom „preliminarni ugovor“, a zakoniti vlasnici postali
smo u listopadu 1963. S ono malo novca što nam je preostalo i uz
pomoć oca moje supruge i mog, osposobili smo dvije prostorije s
nusprostorijama i nastanili se već u veljači 1964. godine.
Taj stan postao je malo pomalo središnjica u kojoj su se sve češće
i sve redovitije okupljali naši prijatelji, suradnici i provjereni
sugovornici. Postao je u stvari središnjica konvergencije posve nove
tendencije intelektualaca. Čin objelodanjenja našeg zajedništva,
godinu odnosno dvije godine nakon toga, bit će začetak, ne organizacije, nego rastućeg grupiranja ljudi koji su shvatili bitnu razliku
između načina mišljenja po logici i načina mišljenja po dijalektici.
Logika je sukladna s matematičkom logikom, dok je dijalektika, od
svih grana matematike usporediva jedino s „računom vjerojatnosti“.
Sve otvorenije interne debate u tajnosti našega doma, postat će
malo-pomalo počelom jedne posve nove pragmatički koncipirane
filozofije, nešto što komunistička ideologija nije mogla ni pretpostaviti. Prvih pet godina jugoslavenska informativna služba nije
uopće shvaćala što se događa u našem zadarskom domu. A kad su
napokon shvatili, bili su uvjereni da je taj „salon Francuskinje“
unaprijed smišljena „stvar stranog agenta informatora“. Jugoslavenske
vlasti će, što izravno, što posredno, njezin život izložiti nemilosrdnom
ponižavanju do neuspjelog razaranja njezine ličnosti. Ta nemilosrdna
upornost u uništavanju jedne posve nevine i neupućene žene, dovest
će Jugoslaviju do posvemašnjeg samouništenja – počevši gubitkom
71
ugleda njezinog sustava vlasti u svijetu, do samorazaranja prekarne
jugoslavenske države.
Naš zemljak, Jerolim Stridonski, zapisao je prije 16. stoljeća:
Neznanje je majka svih zala. Kad se krene beskompromisno protiv
zdrava razuma, dospije se u neizlječivo ludilo. Ako netko želi znati u
čemu se sastoji posmrtna dijagnoza marksizma, onda treba sažeti
šesnaest stoljeća ilirske filozofije: Udar na ljudsku savjest gubitak je
vlastitog razuma.
V. PO SAVJESTI – SVI LJUDI SU JEDNAKI
Tijekom prve polovice šezdesetih godina u Jugoslaviji je bila na
efektivnoj vlasti UDBA, totalitarna (kriptofilosovjetska) policija
Aleksandra Rankovića, koja nije tolerirala nikakav „otklon ni u
redovima nositelja jednopartijskog sustava, a pogotovo u ponašanju
onih koji ‘nisu bili organizirani’“. Iznošenje osobnog mišljenja, koje
bi imalo odudaralo od službene politike, smatralo se neprijateljskom
propagandom i sankcioniralo primjenom Čl. 118 „Kaznenog zakonika“.
No, otkriće da je iznošenje osobnog mišljenja u vrlo politiziranom nastavnom planu i programu moguće i poželjno – na
seminarima pri fakultetskim katedrama – dovelo nas je u situaciju u
kojoj je (a to u početku nismo znali) Damoklov mač bio nad našim
glavama. Profesorima je bilo stalo da zapamtimo njihova predavanja,
a kako smo po završetku studija trebali i sami postati predavači i
pedagozi, na seminarima je izoštravan naš smisao za shvaćanje i
tumačenje školske građe, u kojoj je bilo znatno više onoga što nismo
doznali iz magistralnih izlaganja, nego li onoga što smo slušali i
preispitivali tijekom seminarskih rasprava.
Međutim, u početku svog studiranja nismo ni na kraj pameti
imali da je među nama u seminarskoj dvorani, uvijek bilo onih koji
su „po službenoj dužnosti“ postavljali škakljiva pitanja, ili sami iznosili
prijedloge koji će im omogućiti da čuju što tko o određenoj stvari
misli. Među nama su, konkretno, sjedili upisani kao studenti mladi
kadrovi Rankovićeve tajne policije, UDBA-e. Sve su činili da se
istaknu na seminarima, a zatim su se „sprijateljili“ s onima koji su u
debati bili njihovi bliski istomišljenici. Obavljajući posao „demonstratora“, to sam najprije (i na vrijeme!) doznao od prof. Milana
Škrbića, predavača „narodne književnosti“. Naime, u posudbenoj
knjižnici prof. Škrbić se požalio na jednog našeg kolegu S. T. iz Splita
(koji je bio i član Studentskog literarnog kluba). Bio je ljut na njega jer
ga je prijavio UDBA-i zbog jedne izjave tijekom seminara.
72
73
Na tim smo seminarima ipak naučili misliti svojom glavom, kako
se kaže. Malo-pomalo uočavali smo dubok raskorak između magistralnih predavanja i onoga što smo sami na margini tih predavanja
zaključivali. Razlika je bila u tome što su predavanja bila „ideološki
pročišćena“ dok su seminari bili logička obrada magistralne teme.
Upitan prilikom jedne seminarske debate zašto se o intuiciji govori
samo u teoriji književnosti, dr. Ivanišin je uzvratio da je to zato što
studenti imaju u programu djela koja su pisana pod utjecajem estetike
koja je prenaglašavala intuiciju, koju zdrav razum ne uzima u obzir. A
kad se našao u situaciji da se izjasni o intuicionizmu svog srednjoškolskog profesora Hallera, dobro se snašao tvrdeći da pod pojmom
intuicije svatko vidi nešto svoje, dok on smatra da je intuicija u biti
ekspresija.
No, nije samo dr. Ivanišin u gimnaziji imao profesore „staroga
kova“, i mi smo u livanjskoj Gimnaziji imali svoje predratne profesore.
Jerko Sesardić, profesor matematike i fizike, bio je i sam izložen
potrebi da objasni zašto nije dopušteno sumnjati u matematičku
logiku, uzvraćao je posve naravno, da je matematika intuitivne naravi
koja dolazi iz čovjeku prirođene sposobnosti neposredne spoznaje, te
je stoga matematika mjerilo logike u svemu što se tiče svijeta stvari, i
jedina je znanost koja se mjeri samom sobom. Kad je jednom na
seminaru dr. Ivanišina bilo govora o raznim intuicionističkim
školama, upitao sam ga je li za sve ljude i u sva vremena ispravno reći
da su dva i dva četiri, i kako znamo da je to baš tako i nikako
drugačije. Začudo, čestitao mi je na dovitljivosti. Na kraju seminara
predložio mi je da navratim u njegov profesorski kabinet, što sam i
učinio.
Kad sam se u zakazano vrijeme našao u Ivanišinovom kabinetu,
rekao mi je da mora pripremati novo predavanje, te da mi je u četiri
oka želio čestitati na dovitljivosti, jer sam mu pomogao da se sjeti u
čemu treba tražiti bit subjektivnog intuicionizma, na čemu je
inzistirao i njegov profesor Haller. No, naučni pogled na svijet mjeri
sve subjektivno objektivnošću o kojoj vode računa službeni ideolozi
„radničke avangarde“. Da bismo se rastali kao ljudi od povjerenja,
predložio mi je da mu donesem neki svoj novi rad za objavu u
Zadarskoj reviji, po mogućnosti s područja teorije književnosti.
74
No u nastavku svojih izlaganja, kad bi došao do teoretskih
postavki u analizi književnog djela, i dalje je tvrdio da je intuicija –
ekspresija (kao i dadaizam i nadrealizam, uostalom). Koliko god je
shvatljiva ideološka konotacija u magistralnim predavanjima, toliko je
u mojoj svijesti bilo neshvatljivo da isti čovjek, i to stručnjak, jednom
tvrdi jedno, a drugi put pak nešto sasvim drugo. Ekspresionizam je bio
ipak nešto drugo doli proizvod intuicije, jer je bio krajnje subjektivan
i potekao je, ne iz intuitivnog pragmatizma, nego iz instinktivnih
sklonosti po kojima smo svi posve specifično subjektivisti. I tu je pravi
paradoks: davanje prednosti subjektivizmu pred intuicijom flagrantni
je otklon od marksističkog postulata da je „čovjek mjerilo svih stvari“.
U području matematike? Da! U području ekspresionizma? Ne!
Zabranjena osobnost je u marksizmu imala veću vrijednost od pojma
neposredne spoznaje. Kao kad zmija guta svoj rep.
Dr. Ivanišin bio je skoro religiozno privržen službenom guruu
Miroslavu Krleži. Na Krležu je utjecala škola njemačkog ekspresionizma i bio je oštri protivnik ždanovizma. No ekspresionizam je
primjena Nietscheove filozofije u književnosti, dok je ždanovizam bio
za široku uporabu rafinirani marksizam. Taj paradoks navodio je dr.
Ivanišina, kad bi se zapetljao u svoju teorijsku kučinu, da pribjegava
intuicionizmu prikrivajući ga autoritetom svog srednjoškolskog
profesora Alberta Hallera (kojeg su strijeljali komunisti, Ivanišinovi
ratni drugovi)…
Nešto slično doživjeli smo i na seminaru Nevenke Košutić-Brozović, koja nam je predavala „svjetsku književnost“. Po njoj je sva tzv.
„sovjetska književnost“ nastala po uzoru na teoriju odraza Staljinova
akademika Andreia Aleksandroviča Ždanova (za razliku, od književnosti u Jugoslaviji koja ima društvenu ulogu, ali kao individualno
stvaralaštvo, tvrdila je). Teorija odraza najopširnije je opisana u Velikoj
sovjetskoj enciklopediji, u kojoj je svaka tvrdnja morala biti potkrijepljena nekim citatom uzetim iz djela službeno priznatih marksističkih
klasika. No, kako zadanosti „naučnog pogleda na svijet“ ne moraju biti
i u međusobnom koherentnom odnosu, kad smo došli do teme o talijanskom filozofu i književniku Marinettiju i o njegovom futurizmu,
nije se mogla zaobići činjenica da je futurizam imao u sovjetskoj
književnosti dublje korijenje nego u Italiji.
75
Radi li se tu o zajedničkoj baštini fašizma i sovjetske verzije
marksizma? Gospođa Košutić-Brozović je na to pitanje udarila
metodom presijecanja gordijskog čvora: Najprije treba objasniti
mentalno stanje samoubojice Majakovskog, pa onda govoriti o futurizmu u SSSR-u (po temeljnim kriterijima Komunističkog manifesta).
Majakovski je ismijavao ljudsku prirodu: ljubav, obitelj i tradiciju – u
svom dramskom djelu Klop (Stjenica). Ona je time vrlo dogmatički
postupila – prikrila stvar i nije dopustila da se ponovno aktualizira.
Marinetti je, navodno, djelovao futuristički kad je Mussolini bio
„persona grata“ u očima Staljina. A nikad nam nitko nije držao
predavanja iz neke marksističke: logike, etike, estetike, a kamo li
genetike.
Nešto slično doživjeli smo i na predavanjima na drugim
katedrama, npr. na predavanjima iz marksističke sociologije koja je
držala drugarica Nedeljka Vukojević. Ona je bila jednostavno marksistički odgojena i više je recitirala građu iz nastavnog plana i
programa nego li o svemu tome iznosila svoje osobno mišljenje (ako
ga je uopće imala). Do našeg mišljenja o sadržaju izložene građe
uopće joj nije bilo stalo, niti smo imali kakve seminare. Kad bi netko
od studenata nakon njezinog izlaganja postavio neko pitanje, iznio
svoju sumnju ili osobno mišljenje o pojmu toliko naglašavane
nužnosti koja se provlači kroz marksističku teoriju kao odrednica bez
alternative, pretpostavka bilo kakve alternative je za drugaricu
Vukojević bila „nedovoljno izgrađena svijest“, a u biti i – prikriveno
„reakcionarno opredelenje“. Za nju su na „neizbježnom putu povijesti“ postojali: preteče socijalizma Thomas Moore, Robert Owen,
Saint Simon i „racionalisti“, a pravi utemeljitelji naučnog pogleda na
svijet bili su neminovno: Karl Marx i Friedrich Engels. Nakon njih su
uvaženi miljokazi ruskih preteča socijalizma, posebno Bakunjina, te
Lenjina, krivovjernika Trockog i Staljina, a zatim: Rose Luxembour,
Karla Libknechta, Tita, Gyorgy Lukacsa, Jože Goričara i nje – Nedeljke
Vukojević. To je trebalo znati za prolaznu ocjenu…
Od svih ondašnjih nastavnika na Filozofskom fakultetu u Zadru,
bila nam je najbliža dr. Marija Brida, učenica Pavla Vuk-Pavlovića i
voditeljica Katedre za filozofiju. Kao i njezin učitelj, smatrala je da
marksizam nije dio filozofije, već da je to gospodarsko-sociološka
ideologija koja ima politički, a ne znanstveni značaj, i u suvremenoj
7
nam Jugoslaviji. Jer – tvrdila je ona – ono što u svijesti svih normalnih
ljudi ne izgleda logično i očigledno, to se ne može smatrati znanošću.
Najmučnije za nas, njezine „pitomce“, bilo je što nam nije dopuštala
da joj postavljamo pitanja, niti je odgovarala na naše upadice. Naime,
ona je sva svoja predavanja – čitala.
Nasuprot tvrdnjama Nedeljke Vukojević, dr. Marija Brida je
tvrdila da marksizam ne pripada bilo kojoj grani znanosti i da je to
sam Marx ustvrdio u svojim Tezama o Feuerbachu, (u Germanskoj
ideologiji), gdje izričito stoji da marksizam nije pozvan objašnjavati
svijet nego mijenjati ga“ (u Devetoj tezi o Feuerbachu). „Revolucija nije
puko mudrovanje, to je akcija koja mijenja svijet“ – govorila je
Nedeljka. I kvit!
Po gospođi Mariji Bridi, hrvatska filozofska škola nije nikakav
neologizam, ni svojatanje postavki ili pak razrada drugih, bilo
antičkih, bilo novijih filozofskih svjetonazora. Hrvatska filozofska
škola, u biti, vuče svoje korijene iz mazdaizma koji nije iščezao ni
nakon dolaska kršćanstva, a to se može uočiti i u djelima naših ilirskih
teologa: sv. Jerolima, sv. Martina iz Savarije, sv. Martina iz Brage,
Matije Vlačića Ilirika, itd. – iz kojih se ramificira Teorija prirodne
filozofije isusovca Ruđera Boškovića. Taj isti način mišljenja,
svjetonazor po zdravu razumu u tvrdoj vjeri prisutan je i kod laičkih
filozofa: Marina Getaldića, Ruđera Boškovića, Nikole Tesle, itd. Kod
svih njih intuicija vodi misao i uvodi je u logiku stvaranja.
Spomenimo ovdje još i dr. Mikuša, voditelja Katedre za francuski
jezik, pomalo futurističkog predavača strukturalne gramatike koja bi
se komotno mogla primijeniti na bilo koji jezik pa i na esperanto.
Također je svojstven bio i dr. Vajda, hrvatski židov iz obitelji čiji je
član Elemer Vajda došao iz Beča u Čakovec prije 1912., kako bi
započeo i razvio pravu industriju hrane, ponajviše proizvodnju i
preradu peradi. Izvlastili su ih, ne ustaše za vrijeme rata (Međimurje
je bilo i pod okupacijom Madžara), nego li komunisti u vrijeme
staljinističke kolektivizacije, a da im nisu dali čak ni pravo da zadrže
posao u tom poljoprivrednom kombinatu koji se i dalje naziva Vajda,
te Vindija i Koka.
Dr. Vajda je skoro slučajno ušao u naš krug „slobodnih strijelaca“,
gdje se osjećao slobodnim. Njegove analize nehumanosti komunističkog sustava, mitomanije i kleptomanije, sažimale su se u glavnu
77
postavku: nedoslijednost u znanosti proizvodi voluntarizam u kojemu
se ne prepoznaje ni jedan integralan čovjek. To je, tvrdio je on, sustav
bez budućnosti jer je ne samo sterilan nego i sterilizirajući, negator i
same ljudske prirode, duboko nehuman. Vajda je bio veliki obožavatelj
njemačke kulture i stoga predavač njemačke književnosti na Fakultetu.
Rastom visok Vladimir Anić, predavač pravopisa na Katedri za
„hrvatsko-srpski jezik“, rođen je u Titovim Užicama, bio je Bosanac,
a u biti rigidno režimski raspoloživ. Prosto je terorizirao nesretnog
Vajdu, optuživao ga je da je na sastancima Nastavničkog vijeća bio
neskriveni agent-provokator koji je „cenzurirao“ izjave svojih kolega
i u sve se petljao. Vajda je očajnički ponavljao: Kako on meni može
dijeliti kritike o mom radu? Ja od rođenja govorim i hrvatski i njemački,
a on ne zna dobro ni jedan, a pogotovo ne drugi jezik (njemački). No,
Vajda je bio najobjektivniji ocjenjivač funkcioniranja i komunističkog
sustava i njegovih nesnosnih agenata. Brozović i Anić nisu podnosili
dr. Zlatka Vincea, predavača povijesti hrvatskog književnog jezika, jer
su oni bili branitelji po partijskoj dužnosti tzv. Novosadskog dogovora
o zajedničkom pravopisu hrvatskog i srpskog jezika. Dr. Vince nije s
njima dijelio to „uvjerenje“, pa su ga marginalizirali i otjerali u Zagreb.
Što sam se više bližio diplomskom ispitu, moji odnosi s
profesorima (Franjom Švelcem, dr. Ivanišinom, prof. Zlatanom
Jakšićem, dr. Marijom Bridom i Franjom Zenkom) bivali su sve
kolegijalniji. Posebno srdačne odnose uspostavio sam s novopridošlim predavačem ruske književnosti, prof. Mihajlom Mihajlovim.
Sve smo se češće viđali uglavnom u mom domu u centru starog Zadra,
gdje smo opet toliko „seminarili“, da su naši razgovori i debate oko
nekih pojmova iz „živog života“ bili prava izobrazba za art de vivre, u
čemu je važilo pravilo: Načelo je – ne otkrivati se.
Najveće iznenađenje, a i svojevrsno otkriće bilo je druženje na
Božić 1964., pozvali smo dr. Gloriju Rabac, njezinog muža Antu
Čondrića, kazališnu glumicu Apoloniju Šlipogor i njezinog prijatelja
novinara Marina Šagu. Došli su na Božić popodne. Uživali smo u
degustaciji odojka s ražnja, vina Maraštine, a sve smo popratili
pjevanjem božićnih pjesama.
Gledati svojim očima i slušati svojim ušima kako dvoje partizana,
članova Partije i visokopozicioniranih kadrova u „proizvodnji i
kulturi“, dokazuje da nije zaboravilo božićne pjesme te da ih voli
78
Kolegijalno raspoloženje među zadarskim profesorima i njihovim studentima
na zabavi u Domu JNA (ožujak 1963.).
pjevati, bilo je za mene veliko otkriće: zagrebeš li patinu na takvim
ljudima, ispod nje se ukaže – Hrvat i katolik.
Svaki je čovjek svoj, jedinka za sebe, ali svi smo mi u biti po svojoj
savjesti (a i oni su je imali, premda zatomljenu) – jedno i jedinstveno
ljudskoja.
Doduše, službeno i javno, marksistički „naučni pogled na svijet“
proglasio je ljudsku savjest nepostojećom, a ljude koji prosuđuju i
komuniciraju po savjesti, marksistički fanatici su nazivali pogrdnim
nazivom „istomišljenici“, uz konotaciju da je svaka dioba mišljenja
izvan konteksta marksizma – subverzija, kojom se bavi „klasni
neprijatelj“. Ispiranje mozga takvim ljudima nazivali su i kvalificirali
„borbom za svakog čovjeka“.
Zadaća onih koji su nas pratili posvuda, bila je prikupiti što više
podataka na temelju kojih će nas svrstavati u „konstruktivne“ ili u
„desktruktivne“ snage. O toj klasifikaciji ovisile su naše službene, ali
i tajne karakteristike, ona je bila podloga na temelju koje se odlučivalo
može li netko dobiti zaposlenje u svojoj struci.
79
„Naučni radnici“, kako smo naveli, nisu se ravnali ni po kakvim
kodeksima etike, estetike ili logike, ali su usavršili sustav kontrole nad
savjestima drugih, primjenom klasifikacije u kategoriju „nauke“ ili
pak „šunda“. Naučna je bila svaka besmislica ako je bila oblikovana po
obrascu odnekud pokupljenog i u praksi nametnutog umijeća
iznošenja naučne misli: važno je bilo striktno se pridržavati forme s
nizom minuciozno propisanih perifernih formi, kojima se sadržaj
morao podvrgnuti. Ukratko, marksistička teza, antiteza i sinteza bile
su neophodne da bi prilog bio prihvatljiv (ideološkim) mentorima i
cenzorima. Važna je bila forma, a ne sadržaj! To je dovelo do uništenja
kreativne misli, steriliziralo je sve što je moralo biti oblikovano mimo
etike, estetike i logike. Ništa nije smjelo biti izneseno, što se nije
poklapalo s obrascima dijalektičkog materijalizma. Debilitacija ljudi
s urođenim zdravim razumom nazivana je ideološko-političkom
podobnošću.
Dodajmo tu još i poseban provincijski i simplicistički paralelizam: marksističkoj floskuli pozitivno/negativno nadređena je i
jugoslavenska poštapalica samoupravno/nesvrstano. Po logici stvari
drugi paralelizam poništava prvi. No budući da je u svemu morala
biti uvažavana forma, a ne sadržaj, pokušaj logičkog shvaćanja i
tumačenja tih pojmova bio je dovoljan „dokaz“ da se radi o devijaciji
naučne misli. Zbog te „devijacije“ studenti nisu mogli dobiti pozitivnu
ocjenu, a učenje napamet tih bezbrojnih „dijalektičkih“ molitava
oblikovalo je podvojene osobe, latentne umne bolesnike.
VI. USPJEHE PRATE
I PRIJATELJI I NEPRIJATELJI
Dakle, neovisno o studiranju na Filozofskom fakultetu, aktivnosti
nas udruženih po afinitetu – počele su se razvijati i na javnoj sceni,
najprije malo-pomalo u tisku, a zatim i prvim objavljivanjima naših
knjiga. Studentski literarni klub već je 1961. uspio tiskati svoj
Almanah u kojem su objavljeni radovi desetka naših članova SLK-a.
Taj Almanah tiskan je teoretski u povodu 17. godišnjice oslobođenja
Zadra, na svojim je stranicama donio i radove koji po svojoj strukturi
i poruci nisu bili glorifikacija, već više opis paralelne slike naše
stvarnosti u kojoj se javlja „mučnina“ za koju nije pronađen lijek:
medice, medica te ipso.
Pojava Almanaha nije naišla na velik odjek jer nitko nije vidio ili
nije htio vidjeti išta doli – početnički izlet mladog teleta u široki bijeli
svijet. No, tada je kao paralela našem Studentskom literarnom klubu
počeo s radom i Studentski klub, što sigurno nije bilo slučajno. U
zgradi koja je preživjela bombardiranje, blizu sjevernih gradskih vrata,
nalazile su se prostorije za susrete, političku prosvjetu, zabavu pa i
„čašicu“ s prženim kobasicama, kao i posebna prostorijica zvana
čađavica, u kojoj je bilo moguće voditi svakakve razgovore. Kako su
zidovi bili premazani crnom bojom, nitko nije pomislio da bi tu
moglo biti i – prisluškivača…
U tom su klubu u početku bili najgrlatiji „skojevski aktivisti“:
Ivica Maštruko, Artić i Miljanić. Neka vrsta veze između njih i ostalih
bio je tada i Neven Baričević, doskora direktor Narodne tehnike, a
zatim i student na novoosnovanoj pedagoškoj akademiji. Ne samo da
nisu krili svoje simpatije prema primarnom boljševizmu, već su se
izjašnjavali kao – maoisti. Oni su u našim očima bili agenti
provokatori. Ivica Maštruko je sebe nazivao Mao-štruko. Njihove
egzibicije poticale su promatrače da im povlađuju ili da im okreću
leđa. Selekcija aktivista i „reakcije“ time je dobila svoj privlačan
prostor.
80
81
No Studentski klub bio bi dosadan da u dvorani koju je dao
urediti ing. Ivo Bavčević, nije počela i nova praksa proizašla iz naših
fakultetskih seminara: predavanja i debate u didaskalijama: pitam –
odgovaraš. Kako su prvi predavači bili oni „na liniji“, pitanja koja su
uslijedila njihovoj papazjaniji učenih papiga, toliko su ih smotala, da
su napokon došli na ideju da omoguće i „reakciji“ održavanje pokojeg
predvanja, kada će im uzvratiti protupitanjima.
Za govornicom Studentskog kluba počeli su se redati i članovi
Studentskog literarnog kluba. Kako mitomanija nikad ne može
dovesti logiku u bezizlazni položaj, pitanja agenata provokatora poput
bumeranga su raščlanjivana tako da su se brzo dokazali kao šeprtlje i
neznalice. Dobrim poznavanjem predavanja Nedeljke Vukojević znali
smo ih dovesti u situaciju da im dijelimo lekcije iz marksističke
sociologije, koju oni nisu dobro poznavali. Nakon toga su se išli
restrukturirati u komičnim ispadima, a sposobnije od sebe su izbjegavali.
Tako su članovi Studentskog literarnog kluba osvojili govornicu
Studentskog kluba. To je pomalo ulazilo i u lokalni tisak, a zatim su se
za nas počeli interesirati i novinari iz Splita pa i istaknutiji književnici
iz Zagreba. Odlučili smo ih pozvati da se obrate zadarskom krugu u
Studentskom klubu. Prvi koji se odazvao našem pozivu bio je književnik Vladan Desnica. Nakon njega su dolazili: Petar Šegedin, Cate
Dujšin-Ribar, Marijan Grakalić, itd. Miroslav Krleža uopće nije
odgovorio na naš poziv. Nismo bili sigurni je li mu poziv uopće
uručen. Stoga je jedan od naših poznanika koji je studirao u Zagrebu,
Dalibor Foretić, osobno išao provjeriti je li Krleža dobio poziv i kani
li nam poslati odgovor. Dalibor Foretić, sin voditelja Katedre za noviju
povijest, Dinka Foretića, nije uspio doći do Krleže. Očito su nad tim
„državnim guruom“ bdjeli i orli i gavrani. Zato smo postupili na
sljedeći način: na jednoj zadarskoj gomili odbačenih stvari uočili smo
lovorov vijenac. Spakirali smo ga u lijepu kartonsku kutiju, koju smo
omotali pristojnim omotom i uputili na ime Miroslava Krleže u
Leksikografski zavod, bez posjetnice, ali uz popratnu riječ: Ovaj
vijenac Vas je čekao u Zadru. Mislili smo da će to na njega djelovati
intrigantno. Pomalo naivno. Time je Krleža dobio samo još jedan
razlog da se ni u Zadru ne pojavi u ulozi kritičara režima.
82
Među uspješnijim priredbama u Studentskom klubu u Zadru
početkom 1963., moramo navesti gostovanje trojice naših vršnjaka i
već afirmiranih pjesnika iz Zagreba: Dubravka Horvatića, Raosa i
Željka Sabola. Kao „conferencier“, predstavio sam ih kao važnije
figure na središnjoj sceni najnovijeg naraštaja književnih stvaratelja
u Hrvatskoj. Dubravko Horvatić govorio je prvi i održao nam kraće
predavanje o onome što je bilo svojstveno njihovom književnom
krugu u Zagrebu. Izričito je naglasio da slijede filozofiju J. P. Sartrea i
Martina Heideggera, odnosno egzistencijalističku struju u suvremenoj
„lijevoj“ filozofiji u Europi. Lijevo opredjeljenje te nove filozofije imalo
je tvrdu špicu u sredini – Heideggera. Teško je to smjestiti zajedno u
„marksističku misao“, bez koje se u Zagrebu nije moglo ništa postići,
osim manje-više duljeg boravka na robiji.
No, u dvorani Studentskog kluba bilo je i studenata Marije Bride.
Jedan od njih (Ljubo Rako) rekao je Horvatiću da je Martin Heidegger
bio više nego simpatizer nacional-socijalizma, koji je imao svoje
organizacije i u Švicarskoj, a da je Sartre, njegov drugi uzor, bio još
radikalniji od Staljina. I eto, zagrebačke kolege imaju uzor u binomu
Sartre – Heidegger. Staljinist i hitlerovac. Treba li stoga, kako bi rekao
zadarski pjesnik Roko Dobra, shvatiti da se ta nova „zagrebačka
filoegzistencijalistička škola“ širi kao orlova krila od krajnje desnice do
krajnje ljevice, ili se pak nalazi negdje u sredini, u predjelu „orlovih
muda“ gdje je orao najranjiviji?
Tada sam se u ulozi voditelja priredbe obratio svojim kolegama
iz Zagreba i rekao im da mi nemamo nikavog gurua, da svakog
filozofa shvaćamo po njegovim djelima, a da u svom zadarskom krugu
gledamo na svoje vrijeme s polazišta zdrava razuma. Osjećali smo da
smo već postali, nakon generacije SKOJ-evaca, eksperimentalna
generacija specifičnog jugoslavenskog komunizma, jer se i službeno
tvrdilo i od nas tražilo da to propagiramo kao pripadnici „jugoslavenskog samoupravnog i nesvrstanog sustava“, a s ciljem da taj
eksperiment postane međunarodna stvarnost. U tom eksperimentu s
programiranjem baze podataka budućih nastavnika i pedagoga,
budući da taj sustav nigdje nije kodificiran, još je bilo mjesta
pluralizmu mišljenja, i u tom smo smislu mi nastojali razmišljati po
savjesti i voditi dijalog po zdravom razumu, težeći za onim što nam
je zajedničko, poput Platona u Akademiji.
83
Dubravko Horvatić je očito bio nepripremljen za takvu vrstu
dijaloga. Rekao je da u Zagrebu ne osjećaju da s njima netko
eksperimentira i na taj način je očito htio zaključiti naš pokušaj
razgovora. No, nakon te debate, izjava i čitanja njihovih pjesama, otišli
smo „na čašicu razgovora“ u kavanu tadašnjeg Hotela Beograd (kod
Lučke kapetanije). Tada je Dubravko Horvatić u intimnom krugu
priznao da smo mi u Zadru daleko ispred njih u Zagrebu, i da je takav
otvoren razgovor o političkoj situaciji u Zagrebu, posebno u Studentskom centru, nezamisliv.
memorira i ulazi u oblikovanje svijesti kao nova dopunska vrijednost
ukupnosti u sintezi. Isti je tu dojam i kod pristalice i kod protivnika,
jer krajnja preciznost se u sintezi ne gubi nego – upotpunjuje. Od tog
se dojma memorija ne želi ograditi, naprotiv, tu volja može postati
samo brana kao uporište odbijanja sigurnosti, što je neprirodno. Taj
postupak preobraća sumnju u vjeru.
Članovi naših obaju klubova (i literarnog i mondenog) bili su
zadovoljni, a saznali smo da su te večeri u Klubu bili i neki naši
profesori te da su i oni bili – ponosni na svoje studente. Jedan od njih,
dr. Kosta Milutinović (jugoslavist na Katedri za noviju jugoslavensku
povijest), bio je tada urednik Usmene zadarske revije. Narednih dana
sreli smo se na stubištu Fakulteta. Ljubazno me pozdravio i predložio
mi da navratim u njegov kabinet. U zakazano vrijeme došao sam
Milutinoviću koji mi je kazao da bi me rado uvrstio u program iduće
Usmene revije, odnosno 27. ožujka 1963. Izričito je rekao da bi njih
zanimalo jedno jezgrovito izlaganje o problematici o kojoj je bilo riječi
u Studentskom klubu, između mladih zadarskih i zagrebačkih pisaca.
Dogovoreno je da pročitam svoj esej Ecce Homo – svojevrstan
manifest težnji za intelektualnom zrelošću intelektualaca novog
poslijeratnog naraštaja. Predložio sam da nakon manifesta pročitam
i par svojih pjesama iz ciklusa Lom obruča, pjesme posve nove
intuitivno-ekspresivne književne vrste. I da time ilustriram u čemu se
sastoji novi način sugestivnog nizanja jakih osjećaja u slikama. On je
to začudo shvatio kao usporedbu o partizanskom proboju iz
neprijateljskog obruča i proboju intelektualne misli iz okoštale
prošlosti. Srećom nije shvatio ništa od onoga što sam mu rekao. Ili se
pravio da je sve pogrešno shvatio…
Uski i dugački plakati – poziv na Usmenu zadarsku reviju, bili su
uoči tog događaja istaknuti na svim vidljivim mjestima, raznim
prilazima i prolazima Fakulteta, Matici hrvatskoj, Naučnoj biblioteci
i gradskim raskrižjima. Na tim je plakatima masivnim slovima tiskano
i moje ime te naslov Ecce homo, kao prolegomena ciklusu pjesama.
Navečer, u zakazano vrijeme, dvorana Matice hrvatske bila je dupkom
puna. Prije mene govorili su „na svoj način“ Nedeljka Vukojević,
Gloria Rabac i Ivo Petricioli, te anglist Josip Vlahović. Sve je bilo
slojevito poredano po službenim prioritetnim obrascima. No, kad je
došao red na mene, i kad sam se pojavio na one „tri stube od crnog
mramora“ u monumentalnom okviru gotičkog prozora-balkona Jurja
Dalmatinca iza govornice, u dvorani je nastao neobičan „tajac“. Počeo
sam čitati rukom pisan tekst na sedam stranica plavog papira
francuske školske bilježnice, tekst svog, i ne samo svog, Manifesta
Ecce homo, koji je počinjao rečenicom: Ne ću vas nazvati ni ‘drugovi’
ni ‘gospodo’ negoli – ljudi! Jer bismo trebali biti ljudi prije svega
drugoga… Daljnje izlaganje u mentalnoj optici virtualnosti i
stvarnosti, završio sam riječima upozorenja na ono što nas stalno
ograničava i umanjuje, na oklope koji nas ograničavaju stežući nas
kao ona Balzacova peau de chagrin. Postavio sam i pitanje: Što trebamo
učiniti s onim što nas očigledno krade? – pitam vas, nesumnjiva
inteligencijo ovog grada i ovog svijeta, kako bismo mogli postati, po
istini, cjeloviti odnosno – slobodni ljudi. Na to su svi kao da se osjećaju
krivima gledali jedni drugima u leđa…
Naime, logična misao ne podrazumijeva selekciju dojmova, nego
naprotiv, koherentni (a ne linearni) raspored sugestivnih slika.
Superpozicija slika u tom suodnosu više podsjeća na Pascalov
„magični trokut“, nego na kaleidoskop. Ukupnost postaje živa tek po
savjesti koja daje i posebnu vrijednost i vrijednost u sintezi virtualnog
i stvarnog. Što se taj dojam živog i k tome životvornog točnije priopći
i sabranije asimilira, jači je dojam virtualnog i stvarnog, koji se trajno
U ciklusu pjesama Lom obruča pročitao sam i istoimenu pjesmu
koja završava stihovima: u carstvu vina/ rodiše me njihove iluzije/ i oči
u mutne magle otplivale/ za komediju muza / klaunovskim štapom po
obruču lupam/ opasnu igru anđela i vraga. Kad sam završio svoj
„show“, nastavila se ona početna „grobna tišina“ – u prepunoj dvorani
Matice hrvatske nije se čulo ni glasno disanje - svi su gledali u
prazninu ispred sebe. Tako je završila i cijela priredba. Bez pljeska, ali
84
85
i bez protesta. Ljudi su se dizali sa stolica, okretali prema izlazu i
odlazili. Ja sam, normalno, izašao zadnji. Nitko mi nije stisnuo ruku,
nitko dao za pravo, ali nitko me nije ničim ni uvrijedio. Tek u tami, na
dnu izlaznog stubišta, pristupio mi je Dalibor Brozović i rekao u pola
glasa: Mirko, ako te ne uhapse na putu do kuće, budi za to spreman
sutra ujutro. No nitko me tada nije ni za što pitao…
Osim dr. Ivanišina, koji me je nakon predavanja u velikoj dvorani
slavistike na Fakultetu, pozdravio i rekao mi: Kolega, donesi mi one
svoje pjesme da ih objavim u Zadarskoj reviji. Eto, imali smo i takve
profesore: jednog Brozovića i jednog Ivanišina. Moj ciklus pjesama
Lom obruča objavljen je u Zadarskoj reviji, br. 3/1963. Manifest Ecce
homo izostavljen je i do danas nije nigdje objavljen. On je jednostavno
razrađen u nizu mojih analitičkih članaka te u Pragmatičnoj logici,
kao prvom svesku Filozofije virtualnosti i stvarnosti.
Ne znam kakve su bile reakcije na objavljivanje tog ciklusa mojih
pjesama sročenih posve novim pjesničkim slogom. No, dr. Ivanišin je
sigurno imao razloga nedugo zatim upitati me – imam li još što za
Zadarsku reviju. Dao sam mu još jedan ciklus: Recital na tri stube od
crnog mramora (aluziju na Recital na tri stube od ružičastog mramora
Alfreda de Musseta). U tom ciklusu objavljena je u Ivanišinovoj
Zadarskoj reviji i pjesma Riječi prosjakove pod kipom diktatora. Svaki
pismen čovjek mogao je u toj pjesmi prepoznati – proletera pred
Titovim spomenikom, izloženog Titovoj diktaturi. Navest ću samo
posljednje stihove te pjesme: Na mjesto grudi/ staviše ti šinjel, a na
mjesto srca/ veliku lentu, da ga ne probije ono/ zbog čega stisnu zube
kolone oružane! U istom ciklusu, pjesma Pjančevi monolozi završava
stihovima: …patinu stare kulture vojničke čizme snose, u Zadru, gradu-vojarni, razumije se…
Tijekom ljetnih školskih praznika, u kolovozu 1963., vjenčao sam
se s Lucienne. Odlučili smo se nastaniti u Zadru jer sam htio završiti
studij. Naš dom u adaptiranoj zadarskoj ruševini postao je sastajalište
naših sve brojnijih prijatelja. Grof Folko Borelli koji nam je prodao
taj dio svoje ruševne obiteljske palače i sam je postao našim
prijateljem. Jednom smo zajedno nastupili na pozornici Usmene
zadarske revije. Ispričao nam je niz anegdota iz povijesti članova svoje
obitelji podrijetlom Normana sa Sicilije (borelli – sjevernjak), a imao
sam čast vidjeti i utvrđenu prostoriju njihovog obiteljskog feudalnog
8
Prva stranica manifesta Ecce homo
87
Zadnja stranica manifesta Ecce homo
88
arhiva. Tvrdio je da je u prostoru koji nam je prodao, nekad bila
njihova obiteljska blagovaonica. Ondje je njegov predak Francesco
Borelli, polovicom devetnaestog stoljeća održao sastanak sa
zadarskim moćnicima i nekim zastupncima iz Dalmatinskog Sabora,
kad je donesena odluka o osnivanju Autonomaške stranke. Po njegovu
je mišljenju ta odluka omogućila da se izbjegne krajnje poniženje
Zadra – da opet dospije pod madžarsku vlast nakon petsto pedeset
godina odvojenosti od svoje Domovine Hrvatske. Madžari su naime,
1409. godine prodali Mlečanima Zadar i dio Dalmacije za 100.000
dukata. To otuđenje trajalo je sve dok Napoleon nije ukinuo Mletačku
Republiku.
Kada je afirmacija ideja Studentskog literarnog kluba bila u
punom zamahu, Stojan Vučićević, Vladimir Pavić i ja, našli smo se na
njegovu čelu. Odlučili smo afirmirati naše vodstvo objavljivanjem
zajedničke zbirke pjesama. Novac za tiskanje te knjižice uspjeli smo
sakupiti od nekih zadarskih sponzora, najviše Jugotankera, Tekstilnog
kombinata Boris Kidrič te vojno-civilne tvornice strojeva za civilne
potrebe Vlado Bagat. Rukopis je recenzirao dr. Nikola Ivanišin koji je
napisao i predgovor gdje se zahvalio tankerskoj plovidbi koja je dala
novac za promidžbu poezije u Zadru. U stvari tiskanje knjižice bilo je
moguće zahvaljujući zalaganju jednog od naših članova, Radoslava
Dabe, koji je honorarno radio u Jugotankeru.
Pojava naše knjige pjesama bila je opće osvježenje u ustajalosti
vojno-policijskog poligona. Opširan prikaz knjige (na pune četiri
stranice) napisao je Ivan Aralica i dao ga objaviti u Zadarskoj reviji
(br. 4/1964).
Taj izdavački uspjeh potaknuo je Maticu hrvatsku u Splitu da nas
pozove u Split, da ondje sudjelujemo u posebnoj književnoj večeri. Po
dolasku u Split, gostovali smo i na Radio Splitu. U Splitu su nas
dočekali Tomislav Slavica i Ante Sviličić. Živko Jeličić je došao samo
na naš recital i odmah po završetku nestao. Bio je, prema Tomislavu
Slavici, utjecajan čovjek koji je imao odlučujuću riječ u splitskom
časopisu Mogućnosti. Nakon Splita, bili smo pozvani i u Trogir. Naš
zadarski SLK postao je popularan u Zagrebu i Splitu. Kako se
afirmirati u zemlji?
Dr. Nikola Ivanišin je bio ponosan na svoje „bolje studente“ pa
nam je predložio da okupimo širi krug afirmiranih hrvatskih i stranih
89
književnika. Pozvao je nas trojicu u svoj dom gdje smo čitali pjesme
i diskutirali o književnosti. Pjesme smo čitali ležeći potrbuške na
tepihu pri plamenu lojanice, dok su jedni recitirali, drugi su pijuckali
dobro vino s Pelješca. Njegova želja da pozovemo renomirane
književnike na zajednički javni i službeni recital bila je, osjetili smo, i
potreba njegovog osobnog prestiža. Htio je tako dokazati da učenici
Antuna Barca u Zadru nisu manje vrijedni od onih u Zagrebu.
Pošaljite im uljudne pisane pozive, ako ništa, rekao je, neki će poslati
odgovor na naš poziv, a te bi odgovore on rado objavio u Zadarskoj
reviji. Kao da se i on u neku ruku osjećao pripadnikom SLK-a. Ako
uspijemo dovesti bar neke čiji su radovi objavljeni u đačkim čitankama,
zadarski krug će dospjeti u red mladih pisaca i u našim velikim
gradovima. Stari okljaštreni div, Zadar, mora orijaškim glasom dati do
znanja da s pjesmom kreće u novo doba – nezavisan i slobodan govorio
je dr. Ivanišin zanosno.
Nije to bila mala stvar, u vodstvu Studentskog literarnog kluba
znali smo da nemamo pravo na pogršku. Nipošto nismo željeli sebe,
svoj Fakultet i grad izložiti blamaži, ako nastupimo šeprtljavo, ne će
nam se pridružiti. Napokon je pala odluka: moramo naći dovoljno jaku
potporu svojih profesora, gradskih vlasti i nekih ozbiljnijih sponzora.
Ako dobijemo potporu i sredstva, navest ćemo to u našim pozivima i
čekati odgovore. Već smo tom skupu dali i radni naslov – ‘Miting
jugoslavenske poezije u Zadru’. Taj magični ‘radni naslov’ potaknut će
i neke velike pisce da se odazovu, a možda i dođu, ukoliko se nađu
sredstva da ih smjestimo bar na jednu noć u neki zadarski hotel gdje
bismo priredili i banket.
S takvim „nacrtom plana“ odlučili smo poći najprije u gradsku
vijećnicu i sondirati njihov senzibilitet za književnost pa i kulturu
uopće. Nismo točno znali kome se trebamo obratiti, pa smo kucali od
vrata do vrata dok nas neki „pik-siebener“ nije pozvao da uđemo.
Rekao nam je da možemo uložiti pisanu molbu, ali kako proračun za
tekuću godinu ne predviđa takvu vrstu financijskog opterećenja,
odgovor ćemo dobiti tek za godinu dana. Kao da nas je netko polio
vrelom vodom. No kad je taj, beamter, kako bi rekao dr. Ivanišin,
shvatio da ne će biti nikakvog odlaganja, jer je bilo ustanova i
rukovoditelja koji su nam dali povoljne znakove, pa ćemo se snaći uz
pomoć kulturnih ustanova ako nam gradske vlasti ne mogu pomoći,
90
Pozivnica za Miting jugoslavenske poezije, 5. travnja 1964.
malo se zamislio te nam predložio sljedeću mogućnost: Idite najprije
sekretaru Općinskog komiteta, pa mu lijepo objasnite tko vam sve
dolazi, pa kad vidi da bi tu moglo biti i poznatih pisaca, on bi mogao
dati svoju privolu, a na temelju te privole i prijedlog gdje biste trebali,
uz njegovu preporuku, ići da dobijete materijalnu pomoć. A mi smo
naivno mislili da to može proći bez SUP-a i Komiteta…
Do tog trenutka mislili smo da bi najbolji okvir za naš susret
poezije bio Trg Zmajevića pred Katedralom. No ako treba ići u
91
Komitet, znali smo da će to mjesto susreta teško biti prihvaćeno. Što
sada? Daleko su bili veći izgledi da dobijemo novčanu pomoć ako
odemo sekretaru Komiteta, a ne nadbiskupu, njegovu konkurentu. I
kad bi imao sredstava, nadbiskup se ne bi upuštao u donošenje tako
važne odluke bez avala civilnih vlasti, a civilne vlasti bili su – Komitet
ili SUP, ako ne i oba. Pitanje je bi li pojedini književnici uopće
odgovorili na naš poziv znajući da će susret biti upriličen u režiji
Crkve.
Otišli smo u kavanu Central, zasjeli i nastavili planirati. Napokon
Vučićeviću pade na um jedna pragmatična misao: Znaš što, stari?!
Postoji dobra mogućnost da nam sekretar Komiteta pomogne, ako mu
kažemo da ćemo organizirati Miting jugoslavenske poezije na Trgu pet
bunara, tako da pristupni balkon Komiteta bude pozornica s koje ćemo
čitati svoje pjesme – okrenuti licem prema narodu, a leđima prema
Komitetu. Svi smo tada prasnuli u smijeh do suza. Pavić reče Vučićeviću: Zapiši ovu ideju, to ti je do sad najbolja!
I nakon što smo nabrojali razne mogućnosti, ostali smo pri ideji
odlaska u Komitet. Primio nas je, kao naručene, sekretar Općinskog
komiteta. Koliko se sjećam, zvao se Branko Peša. Uljudno nas je
primio baš u svom kabinetu i saslušao autora genijalne ideje – Stojana
Vučićevića. Kad je čuo koga sve kanimo pozvati te da će svi ti pjesnici
doći baš u Komitet i odatle recitirati, ustao je, prišao nam jednom po
jednom i čvrsto stegao ruku. Tako smo prešli Cape Horn.
Razišli smo se po predloženim ustanovama kako bismo im
izložili ono što su oni već saznali… Shvatili smo da će oni snositi
troškove za taj susret, uključujući i „dobrovoljni“ smještaj u hotelu
Zagreb. Nakon toga smo se povukli u čađavicu Studentskog kluba,
naručili bukaru vina i odlučili sastaviti poziv svima na spisku uglednih
književnika, sve smo pozivnice odlučili napisati rukom, kao da su
osobne naravi, i poslati ih poštom na njihove adrese. Time je posao
bio tek započet. Tehnički dio posla pogotovo, ali stimulirani pozitivnim odgovorima onih koji su prihvatili snositi troškove, shvatili
smo da ukazano povjerenje trebamo svojom ozbiljnošću u postupku
i opravdati.
Konačno smo odlučili da datum održavanja susreta bude 5. travnja 1964. Službene pozivnice dali smo tiskati u tiskari Narodnog lista,
a na njima i adresu Studentskog literarnog kluba. Spakirali smo osobno
92
napisan poziv i taj službeni klišej, otišli na poštu i na poštanske marke
potrošili ono malo sredstava što smo imali u svojoj siromašnoj
blagajni. No – krenulo je.
Odazvao nam se znatno veći broj pisaca nego što smo predvidjeli
i u najboljem slučaju. Možda najviše stoga što je na tiskanom dijelu
pozivnice bilo naznačeno da će u Zadru imati jedno besplatno
noćenje i hranu tijekom dva dana. Od onih koji su sudjelovali u tom
susretu, na moju tiskanu obavijest potpisali su se: Dobriša Cesarić,
Dragutin Tadijanović, Dragan Kulundžija, Slavko Mihalić, Mira
Alečković, Milivoj Slaviček, Gustav Krklec, Dubravko Horvatić, itd.
Na susretu sam pročitao svoju pjesmu Rubac Veronikin, objavljenu u
spomenutoj zajedničkoj knjizi.
Mirko Vidović čita
Rubac Veronikin na
balkonu Općinskog
komiteta SKJ
tijekom Mitinga
jugoslavenske
poezije 1964.
93
Čitanje iz knjige ozbiljno djeluje na publiku. Bio sam vrlo
iznenađen kad sam vidio da je nakon mog čitanja zapljeskao i –
sekretar Komiteta. Ili nije razumio sadržaj pjesme ili – licem okrenut
prema publici – nije mogao drugačije. E, što ti je demokracija –
pomislio sam - Vox populi, vox Dei!
Navečer smo u restoranu hotela Zagreb imali svečanu večeru. Za
našim, glavnim stolom, sjedio je poznati partizanski gerilac i Titov
heroj, a u to vrijeme i zagrebački gradonačelnik, Većeslav Holjevac.
S njegove lijeve strane sjedio je Ivan Aralica. Dva brkata člana „borbe
i revolucije“ cijelu su večer pričala o kulturnim prednostima „samoupravnog i nesvrstanog“ sustava u odnosu na onaj grubi i netolerantni
sustav u Sovjetskom Savezu. Još nismo znali da im gori pod petama i
da policija Aleksandra Rankovića prati svaki njihov pokret i svaku
riječ za našim stolom. A oni su, sad znamo, bili sigurni da im UDBA
za račun KGB-a radi o glavi, kao što je u rujnu 1944. Milovan Đilas
radio o glavi Andrije Hebranga, njihovog ratnog vođe. I tako su oni
bili u Zadru, legendarnom puntarskom gnijezdu, kako bi na sajmu
duha i kulture prikupljali adute nasuprot prijetnjama bakandžaša s
crvenom zvijezdom na šajkači – sva u krvi (nosio je Tito prvi).
Zadar je od tada bio na uzlaznoj liniji. Istini za volju, u Zadru je
bila koncentrirana velika vojna sila i golemi ratni materijal. Nasuprot
vojničkoj čizmi koja „patinu stare kulture snosi“, stojimo mi, pjesnici
bure vijesnici. A to je ono najvažnije što ni Holjevac ni Aralica nisu
imali ni na kraj pameti! Tko bi se ikad i sjećao Trojanskog rata, da nije
bilo pjesnika?!
94
VII . SAVJEST KAO NIT VODILJA
LJUDI ZDRAVA RAZUMA
Naši javni nastupi, bilo usmeni, bilo u tisku, privlačili su čitatelje
i posjetitelje našim relativno malim priredbama, utoliko značajnijim
što smo se dobro i promišljeno pripremali da bismo izbjegli
provokacije koje bi UDBA mogla shvatiti kao povod da nam zabrani
pojavu u javnosti. No, poezija je poezija, a plosnati udbaški mozak
nije u stanju ući u područje u kojem nije oblikovan – u područje
logike etike u estetici.
Nakon uspjelog Mitinga jugoslavenskih pjesnika, naši su radovi
objavljivani u poznatijim književnim glasilima u Hrvatskoj i Srbiji.
Osim u Zadarskoj reviji, objavljivani su i u: Vidicima, Mogućnostima,
Riječkoj reviji, Poletu, itd. Srpski časopis Bagdala, zahvaljujući
posredstvu Dragana Kulundžića, donio je vijest o našem Mitingu i
nama, te objavio par naših pjesama. Zadarska škola nije više bila
maglovit i nepoznat izvor kreativne misli, premda još nije bila poznata
pod skupnim nazivom.
U to je vrijeme upriličena i neka vrsta ukrasne digresije u malom
krugu pjesnika našeg područja. Naime, trojica njih – Zlatan Miodrag,
Mirko Urošević i Petar Mićović, dogovorili su pripremu svečane
promocije Kolorizma, kao grane poezije optičkih dojmova. Promocija
je upriličena u slavističkoj dvorani na Filozofskom fakultetu, gdje smo
imali priliku slušati čitanje njihova Kolorističkog manifesta. Nakon
toga je svaki od njih drugome darovao pohvalu u stihovima, da bi u
jednoj večeri ta škola imala zaokružen sadržaj.
Što se pak nas tiče, u našem zadarskom krugu bilo je i prominentnih članova SKJ, kao npr. drugarica Glorija Rabac (koja nije
zaboravila božićne pjesme), ondašnji župnik zadarske katedrale, don
Josip Kolanović, itd. Budući da nam nije bilo ni na kraj pameti da
svojoj zajednici damo neki poseban naziv, susreti i razgovori članova
Studentskog literarnog kluba odvijali su se spontano, surađivali smo
čas s ovima, čas s onima, ali u efemernim kombinacijama i manjim
95
grupama. Trebalo je u mnoštvu upućenih stvoriti uvjete da nas drugi
nazovu zajedničkim nazivom koji će u neku ruku definirati posebnost
našeg načina mišljenja u književnom izrazu. Ti susreti i razgovori
(pod budnim okom agenata informatora) i dalje su se odvijali u
prostorijama Fakulteta, u Studentskom centru, u Pododboru Matice
hrvatske, u kavani Central, po privatnim kućama – kao npr. kod
Davora i Tereške, a najčešće u mom domu, manje skupine nerijetko
su se nalazile u foto-studiju braće Brkan, u svijetu poznatih majstora
umjetničke fotografije i organizatora izložbe umjetničkih fotografija
pod nazivom Čovjek i more dvije godine zaredom.
Ako je trebalo tražiti neko središte emanacije u sklopu javnih
odnosa, onda je to svakako bila kuća Brkanovih. Njihov predak
sokolaš prenio je na svoje potomstvo patriotski zanos pravaškog
pokreta, A. G. Matoša, Ljube Babića i Becića te vjekovni ponos
zadarskog puntarstva. Otac braće Brkan, profesor Antun (poznat i
pod pseudonimom Jakov) bio je tehnički organizator tzv. Ličkog
ustanka ustaša, koji je pozdravio i Proleter, ondašnje glasilo KPH-a,
što je spasilo glavu profesora Brkana nakon rata te sačuvalo sjemenku
drevnog zadarskog puntarstva za budućnost.
Brkani su bili i te kako svjesni svoje političke prošlosti – preko
Antuna iz zadarske Varoši i njegovih veza s onu stranu talijanskih
bunkera oko zadarske enklave, već godine 1931. dolazio je novac iz
emigracije, a zatim i oružje koje je bilo potrebno za organizaciju
Ustaške pobune u Brušanima protiv srbijanskih džendara i njihovih
brojnih doušnika i pomagača. Stoga je, nakon Ustanka u Brušanima,
Karađorđević u odsutnosti osudio na smrt Antuna Brkana, pod
pritiskom diplomatskog ucjenjivanja, a Mussolini je cijelu obitelj Brkan
protjerao iz Zadra, najprije u Torino, a zatim u Regio di Calabria i na
otočje Lipari, gdje je konačno počeo funkcionirati poseban logor za
borbeno treniranje ustaša Ante Pavelića.
Antun Brkan je ostao u izgnanstvu sve do početka Drugog
svjetskog rata. No nakon što je poglavnik Ustaškog pokreta, dr. Ante
Pavelić, pod Mussolinijevim pritiskom parafirao tzv. Rimske ugovore,
Brkan se vratio u svoj rodni Zadar i ponovno se smjestio u svojoj kući
u Varoškoj ulici. Kad je shvatio da je Zadar i dalje talijanski, Brkan je
odbio daljnju suradnju s poglavnikom Pavelićem. Njegovi sinovi su se
koncem rata našli u partizanima Andrije Hebranga gdje su i ostali
9
nakon pada vođe hrvatskih antifašista. Mlađi Brkan, Zvonimir, vratio
se iz partizana s „ordenom za hrabrost“, što mu je omogućilo da dobije
posao u banci i zaštiti oca od pogubljenja.
Stariji brat Ante nije imao nikakvu posebnu stručnu spremu pa
je otvorio u prizemlju svoje kuće Foto Brkan, i od toga je živio.
Razumije se da su se ljudi godinama dolazili fotografirati u njegov
atelje pa su mnogi bili smatrani sljedbenicima ideja starog Brkana, a
od onih koji su se pravili da dolaze radi fotografiranja, rijetki su se
smatrali pouzdanima ili prijateljima obitelji. No za takve je važilo
načelo: ne otkrivati se. Tako je Foto Brkan u zadarskoj Varoši postao
sastajalište simpatizera pravaštva. Doduše, nikad se nije znalo tko je
naivan, a tko perfidan, pa se riječ „pravaštvo“ nije izgovarala u tim
prostorijama. U društvo koje se skupljalo oko Brkana ušao sam
zahvaljujući Joji Ricovu, pjesniku-mučeniku i starom obiteljskom
prijatelju. Kad je između nas bila uklonjena barijera opreza, upitao
sam Antuna Brkana je li pomišljao da nam ostavi zapise svojih
uspomena radi utvrđivanja povijesne istine o ključnom vremenu od
1930. do 1960., on je odmahnuo rukom i nasmiješio se: Da sve
‘otkucam’ pa da mi neprijatelj to zaplijeni, izopači, stavi znatno stariji
datum pa objavi pod mojim imenom? Zapamti, mladiću, đavao se boji
samo istine, jer istina je Bog i Bog je u istini! A oni vode borbu protiv
Boga i nemilosrdno progone svjedoke istine…
Zanimljivo je što je u najužem krugu i hrvatskih komunista i
ustaša bilo hrvatskih židova, ništa manjih patriota i katolika od npr.
Brkanovih. U krugu naših poznanika bio je, to treba zapamtiti, i ing.
Ivo Bavčević, rodom s Pelješca, splitski buntovnik koji je sa svojim
istomišljenicima na Marjanu digao ‘barjak hrvatski’ bez crvene zvijezde petokrake, zbog čega je poslan na Goli otok. Ivo bi znao reći: Ona
je vijorila ka u pismi! Pa makar nas je to koštalo četiri godine Goljaka.
Ing. Bavčević me upoznao sa svojim supatnikom, pjesnikom i
kiparom Jojom Ricovim, iz mjesta Kali na otoku Ugljanu. I Joja je
prošao svoju kalvariju na otoku Grguru. Svi veterani koji su bili u
političkim logorima bili su pripadnici posebnog bratstva po sudbini
i tako stečenom afinitetu, stoga su znali da bi bilo neuputno pa i
opasno udružiti se u bilo kakav savez te tako navući na sebe prokletstvo subverzije. Takvo udruženje, HORA (Hrvatska oslobodilačka
revolucionarna armija), otkriveno je početkom sedamdesetih godina
97
i od toga je napravljen bauk. Bio je to sažetak dugogodišnjeg traženja
udbaških žbira da se obračunaju s „reakcijom“ – makinacija koja je
nakon pada tzv. Hrvatskog proljeća 1974. bila upriličena za frustraciju
onih koji su eventualno mogli stvoriti takvo udruženje – bez ikakva
oružja, bez ikakvih sudskih dokaza.
Suđenje tom udruženju bilo je razvikano „na sva zvona“, a vodeći
ljudi osuđeni su na petnaest godina robije. Među osuđenima bio je i
Davor Aras, nekadašnji voditelj Knjižnice u Povijesnom institutu
JAZU-a. To je za svijet bio dokaz da se neke plauzibilne afere mogu u
potpunosti izmisliti i da između metoda policijske strahovlade nacista
i komunista u Zadru nema razlike, utoliko više što su i jedni i drugi
bili socijalisti.
i naš rad u zadarskom krugu intelektualaca, pratili i očitovani i
neočitovani „promatrači“ iz inozemstva – s Istoka i sa Zapada.
U općenitom smislu, bilo u mom domu, bilo kod Arasa, ili negdje
drugdje, naši razgovori su se uvijek svodili na traženje mogućnosti da
se taj mali dašak slobode, proizašao iz zatomljene nam skupne
memorije, održi, proširi i u neku ruku stekne svoje građansko pravo.
Ne kao neka organizacija, nego kao misaona škola kreativnog značaja
po načelu evolutivne ravnoteže, neovisna o bilo kakvoj doktrini, bila
ona vjerska ili ideološka. Bitno je da nas u svemu vodi svima nama
zajednički zdrav razum i sloboda savjesti…
U moju kuću (u Ulici žrtava fašizma) navraćali su najviše tijekom
popodneva kolege s Fakulteta, premda sam bio apsolvent (diplomirao
sam 12.12.1964.). Sastanke Studentskog literarnog kluba održavali smo
skoro redovno u mom domu. Našem krugu počeli su se pridruživati
i mlađi nastavnici na Fakultetu. Od starijih, „na čašu francuskog vina“
dolazili su: dr. Ivanišin, Zlatan Jakšić, Stijepo Obad, Franjo Zenko,
prof. Nikola Čolak iz Povijesnog instituta, Davor Aras, slikar
restaurator Tomljanović, na „fildžan kahve“ dolazio je i arheolog koji
se bavio ostacima davne turske okupacije Ravnih kotara, ef. Sead
Traljić, te župnik zadarske katedrale, don Josip Kolanović, itd. Krug
prijatelja po afinitetu bio je sve širi i raznovrsniji.
Treba imati u vidu da tolerantna čovjeka ne odbacuju ni oni koji
imaju posve drugačiji sustav mišljenja, i kad ga uzimaju s rezervom,
oni ga priznaju onakvim kakav jest. To je prvo univerzalno postignuće
našeg načina mišljenja – tolerancija. U tom smislu, uoči Božića 1964.,
odazvali su se našem pozivu na odojka i maraštinu i vodeći marksisti
u našem krugu – Gloria Rabac i Ante Čondrić. Ti su komunisti, kako
već navedosmo, za blagdanskim stolom pjevali s nama – božićne
pjesme. Dodamo li tu važnu činjenicu drugim postignućima u pravom
paralelizmu službenog ideološko-političkog pravca u zemlji, shvatit
ćemo da su se – bar privremeno i prolazno – neki na vlasti pobrinuli
okupiti i pridobiti za sebe i ljude koji su u biti bili najžešći kritičari
njihove neopoganske ‘naučne religije’ nazvane marksizam. Gledajući
iz današnje perspektive, nešto krupno se „iza brda valjalo“, a sve su, pa
98
99
VIII. USPON NA MEĐUNARODNU SCENU
Da su nas agenti jugokomunističkih tajnih službi pratili u stopu,
svugdje i uvijek, svi smo bili svjesni, ali ne u onoj mjeri, u kojoj su se
očitovali Titovi žbiri i agenti provokatori iz redova protivničkih
agencija. Dokazi o tome nađeni su u zadnje vrijeme u arhivama tajnih
službi od Zadra do Moskve (NKVD, Kominterne, OZNA-e, UDBA-e,
KOS-a itd). Ti profesionalno prikupljeni podaci objavljeni su u
Beogradu.14 No, kao i onda, i sada si moramo postaviti jedino ozbiljno
pitanje: Što se može postići represijom nad svjedocima istine, ma
kakvo opravdanje ta represija izmislila?
Uistinu, mislili smo: Ako im ne smetaju naše slobodne rasprave
na fakultetskim seminarima, ne vidimo zašto se takve rasprave ne bi
mogle voditi izvan fakultetskih prostorija.
U biti, naši razgovori i analize činjenica u teoriji i praksi koja je
stvarala našu zbilju u golom životu (a život je kratak i neponovljiv)
nisu proizlazili iz analitičke razmjene mišljenja. Ulazak pojedinaca iz
nastavničkog kadra u naše razgovore, jedan je od dokaza da naš
rastući krug nije krug istomišljenika (kako su govorili udbaši), nego
ljudi koji imaju različit pristup istim pitanjima jer misle svojom
glavom i natječu se u preciznosti obrazlaganja svog mišljenja. U
naporu da definiramo ono što je ad hoc postajalo predmetom naših
raspri, postajali smo sve cjelovitiji u sebi i po sebi – zahvaljujući našem
zajedništvu. Naši dijalozi su daleko više bili stvar logike nego
dijalektike, više filozofske nego ideološke, tj. sociološke naravi dnevne
politike, više slobode savjesti nego stranačkog političkog opredjeljenja.
Dijalektika je najbliža anarhiji koja počiva na postulatu: Sve je
moguće i ništa nije sigurno.
Dakle, kad je mnogo kasnije počelo izbijati na vidjelo ono što su
o našim kretanjima i razgovorima bilježili doušnički raporteri,
službenici UDBA-e (uvjereni da baš tako služe idealu „proleterskog
internacionalizma“), dobili smo u ruke dokaze o svojoj subverzivnoj
14 Simić, P. Svetac i magle. Beograd : Sl. list, 2005.
101
djelatnosti, kojoj je svrha bila – promjena društveno-političkog
sustava i rasap Jugoslavije. Držeći se grčevito za stolice svojih položaja
po dijalektici Partije, svijetu su objašnjavali da baš mi predstavljamo
prijetnju Jugoslaviji, a njezino bi rušenje izazvalo neki novi „svjetski
rat“. Lopovska posla: Držite lopova!
Okrenemo li zrcalo na drugu stranu, očituje se prava narav vladavine budala: ako zdrav razum vodi u kaos, što mu se u stvarnosti
može suprotstaviti kako bi se postigao konsenzus o imperativu održavanja diktatura uopće?
svjetsku književnost i dobro se snalazio u raspravama o književnim
tendencijama u raznim razdobljima i na raznim stranama svijeta.
Njegovi roditelji podrijetlom ruski plemići, pobjegli su pred kaosom
Listopadske revolucije i dospjeli u Kraljevinu SHS, nastanili su se u
Pančevu, gdje je 26. rujna 1934. rođen Mihajlo, u kozmopolitskoj
sredini.
U svojoj agentskoj tiradi na internetu, nagađajući o vrbovanju
intelektualaca za račun američke obavještajne službe CIA-e, neki
Marko Lopušina citira izjavu suca u Okružnom sudu u Novom Sadu
u vezi s Mihajlom Mihajlovim, prilikom zadnjeg suđenja prof.
Mihajlovu za subverzivne djelatnosti gdje stoji:
On nije znanstvenik (sic!). On nije profesor (sic)! On je prosto autor
političkih pamfleta protiv Jugoslavije… Mihajlo Mihajlov, rođen u
Pančevu 1934. (sin ruskih roditelja – partizanskog pukovnika Nikolaja
Mihajlova i Vere Danilov, koji su u mladim godinama svog života
pobjegli kao carski školarci pred Revolucijom u Jugoslaviju). Osmoljetku
je okončao u Zrenjaninu, gimnaziju u Sarajevu, potom je studirao
književnost na univerzitetima u Beogradu i Zagrebu. Nakon diplomiranja u Zagrebu, postao je asistent za rusku književnost na
Filozofskom fakultetu u Zadru…15 To je i dobra ilustracija udbaške
pismenosti: u svega pet rečenica pokazuje posvemašnju zbrku u
prosuđivanju - negacijski početak poništen je sadržajem zadnje
afirmativne rečenice.
Titova radnička klasa „glasuje“ za jednog kandidata jedne stranke SKJ u Zadru.
Početkom akademske godine 1963./64. na Filozofskom fakultetu
u Zadru, pojavio se, kako rekosmo, novi član nastavničkog zbora –
Mihajlo Mihajlov – novi asistent na Katedri za ruski jezik i književnost.
Onizak mlađi čovjek (naših godina) ponosnog držanja, plemenitog
značaja, čovjek koji je pri prvom susretu sa svakim rado srdačno
progovorio pokoju riječ. Na Sveučilištu u Zagrebu diplomirao je
102
Mihajlo Mihajlov je već pri prvim koracima po dolasku u Zadar
ostavio dojam ozbiljnog profesionalca, stručnjaka i poznavatelja ruske
književnosti u odnosu kultura civiliziranog svijeta. Stoga mu nije bilo
teško uočiti specifičnosti jugoslavenske zavrzlame nalijepljene
tehnikom kolaža u granice zemlje koju su samo velesile smatrale
nužnom. Jugoslavija je naime bila minijaturna kopija Sovjetskog
Saveza. Da je Mihajlov toga bio svjestan i na planu službene politke,
sam je dokazivao u svojim izlaganjima. U našem zadarskom krugu
brzo se snašao jer je po naravi bio kozmopolit. Nerijetko je tvrdio da
je oduševljen Zadrom jer u njemu vlada intelektualna atmosfera
kakvu je zamišljao samo u nekom velegradu. Bolje se snalazio među
nama nego u fakultetskom nastavničkom zboru.
15 Lepušina, M. Agenti CIA-e protiv Jugoslavije, vrbovanje intelektualaca. www.patriotmagazin.com
103
Mihajlo Mihajlov – mladi
asistent ruske književnosti na
Filozofskom fakultetu u Zadru
Mihajlov je bio oštrouman, poliglot, kozmopolit, a s obzirom da
mu je otac bio partizanski veteran, nije mu bio svojstven bastardni
kompleks potomka gubitnika ili pobjednika. Nisu ga mogli optužiti da
je staljinist, a ni partijski disident, jer je bio deklarirani kršćanin. Nisu
ga mogli proglasiti „agentom stranih službi“ jer je otvoreno kritizirao
sovjetski totalitarni sustav, a usput s njime uspoređivao i jugoslavenski. Mihalo Mihajlov je bio jednostavno Rus. Rus koji nije
poznavao servilnost ni strah. Ponosan što je Rus, nije imao potrebu
dokazivati svoju veličinu ni braniti se od poniženja. Istina je da su se
za naš specifični zadarski Pokret nezavisnih intelektualaca u samom
začetku zanimali brojni strani prikriveni i neprikriveni „promatrači“.
Zbog toga smo imali samo neugodnosti pa i štetu. Jedni su nas
ponižavali, drugi preuveličavali, a nitko nije pokazao dovoljno
prisebnosti da nas vidi onakve kakvi smo bili i ostali – prije robije, na
robiji, poslije robije, u izgnanstvu i na djelu tijekom samourušenja
komunizma koji smo dobrano ispuhali i sveli na njegovu stvarnu
snagu i veličinu.
104
Znatno kasnije (u jesen 1977.), u New Yorku sam obavio
razgovor s američkim novinarom Artom Spieglemanom (iz Newsweeka). Kad sam odgovarao na njegovo pitanje u čemu se sastoji bit
pobune u zadarskom književnom krugu, naglasio sam da nije bilo
nikakve „pobune“, iako smo „disali na škrge“ i gušili se u prisilnom
laičkom dogmatizmu, željeli smo govoriti istinu o onome što se
događalo oko nas, što smo morali proživljavati kao da nam je dana
samo sloboda disanja, a ne i govora. Taj samouvjereni yankee cinički
je uzvratio: Vi ste htjeli širiti svijetom tajne vlade vaše zemlje? Pa zbog
toga biste i u Americi bili zakonski gonjeni, jer to je u biti špijunaža.
Ostao sam zaprepašten njegovim riječima i načinom blokovskog
mišljenja i na Zapadu. Je li i to bilo „sa zla na gore“?
Zbog iskrenosti i neposrednosti Mihajlova su izbjegavali
istaknutiji režimski poklonici, članovi Partije i pozornici UDBA-e,
kako među nastavnicima tako i među studentima. On se brzo snašao
jer je bio bez kompleksa krivnje i stoga se najbolje osjećao u našem
krugu kojemu je polako davao novi zamah – osobito u očima stranog
svijeta.
Po završetku akademske godine, u ljeto 1964., Mihajlo Mihajlov
bio je upućen na neki međunarodni seminar ruskog jezika i
književnosti u Moskvi. Ondje je, pričao nam je, bio smješten u neki
moderni hotel (Rossija?) koji ga je podsjetio na Potemkinova sela, cilj
je očito bio impresionirati strane goste. No Mihajlov je na tom
seminaru, po prirodi vrlo komunikativan, upoznao neke liberalnije
ruske intelektualce koji su ga uveli u specifičan „moskovski krug“
srodnih duša, koji je u mnogome podjećao na naš zadarski krug. Rusi
su ga privatno pozivali u goste, gdje se moglo slobodnije govoriti i
tako je dospio iza kulisa prividnog luksuza onog hotela za strance u
koji je bio smješten. Tako je saznao koliko je sadržajna šutnja ruske
inteligencije, koja ni približno nije mogla razviti svoje interne
suodnose na javnoj sceni kao mi u Zadru...
Svoje dojmove s ljetnog boravka u Moskvi opisao je u duljem
eseju pod naslovom Ljeto moskovsko 1964. Najprije ga je poslao u
Zagreb, Miroslavu Krleži, u nadi da bi ga mogao objaviti u Forumu.
Krleža ga je (prema nekim poznanicima koji su mu bili bliski)
pročitao i pokušao zaboraviti što je čitao. Navodno je (prema istom
izvoru) bilo upitno bi li se esej mogao objaviti, Krleža je stoga
105
odgovorio sljedeće: To je vraški dobro napisano i vrlo zanimljivo, ali mi
to ne ćemo objaviti. Više nam je stalo da održimo u korektnim odnosima
naše službene veze s intelektualnim krugovima u SSSR-u nego li s tim
ljudima iz predvorja reakcije. Navodno ga je na takav odgovor prisilila
zadarska UDBA-e, koja je znala što je Mihajlov napisao i kome je to
sve slao. Tek nedavno je u Arhivu beogradske UDBA-e pronađeno i
objavljeno pismo koje je Titu iz Zadra poslao udbaški inspektor Mate
Barbir, koji je od Tita tražio odobrenje da uhapse i sude Mihajlu
Mihajlovu zbog ‘vrijeđanja’ bratskog Sovjetskog Saveza i socijalističke
vlasti.
No taj je esej ipak stigao u Beograd, u uredništvo srbijanskog
časopisa Delo. Kad su saznali da ga je zagrebački Forum odbio tiskati,
ni tren nisu oklijevali u njegovu objavljivanju u Delu. Esej Mihajla
Mihajlova Ljeto moskovsko 1964., objavljen je u Delu u dva nastavka
(u brojevima za siječanj i veljaču 1965.). Bio je predviđen izlazak i
trećeg nastavka u kojem je bilo više analitičkog pristupa sovjetskom
društveno-političkom sustavu, posebno na planu kreativne misli, ali
se i u Beogradu od toga odustalo. Netko je ipak uspio i njih potapšati
po ramenu.
Naime, nakon pada Nikite Hruščova u listopadu 1964., trojka
Brežnjev, Podgorni i Kosigin, otpočeli su ubrzanu restaljinizaciju
SSSR-a. Trebala im je velika buka protiv sovjetske vlasti, protiv
„subverzije“ i osobito „sprege unutrašnjeg i vanjskog neprijatelja“. U
tom kontekstu, uslijedio je i „oštri protest“ zbog izlaska Mihajlovljeva
eseja u beogradskom Delu. Sovjetski ambasador u Beogradu, Puzanov,
protestirao je obrativši se osobno Titu, a protestirale su i jugoslavenske
vlasti na razini UDBA-e. Tito je zbog tog demarša oštro napao
Mihajlova. Titov denuncijatorski napad trajao je mjesec dana, koliko
se otegao i tisak Mihajlovljeva djela, ali je bilo novih razloga da –
„udari pisca po prstima“, hvalio se Mate Barbir nakon tog sramotnog
čina u Zadru.
Da se tu nije radilo o nekoj osobitoj težini Mihajlovljeva svjedočanstva u Delu, nego o unutrašnjoj situaciji koju je uvjetovao sovjetski
pritisak s obzirom na interne odnose rastućeg raskola između Partije
i UDBA-e u Titovu okruženju, dokazuje i činjenica da je Mihajlov baš
u srpnju 1964. u zagrebačkom Forumu objavio veoma kritičku
usporedbu između Dostojevskijeva Sjećanja iz Mrtve kuće i stanja u
10
kojem su se tada stvarno nalazili sovjetski logori. No, zbog Titova
napada na Ljeto Moskovsko 1964., ta je knjiga ubrzo prevedena na sve
veće svjetske jezike. U samo dvije godine objavljeno je šesnaest
njezinih prijevoda na svim velikim jezicima u slobodnom dijelu
svijeta (nitko mu nije platio nikakav honorar, što dokazuje da nije bio
ničiji registrirani agent). Jedan književni skandal iz relativno uskog
kruga ideološki neovisnih mladih intelektualaca u Zadru, postigao je
da Zadar postane sinonimom hrabrosti neposrednog književnog
govora, svjedočenja istine po savjesti, koju ne podnosi kruti SSSR, kao
ni dvolična Jugoslavija (ptica s dva lica).
Komunizam je u svim zemljama gdje se našao kao dominirajuća
ideologija, pokazao isto lice – lice homo sovieticusa. Razliku u nijansama čine tajne službe pod isprikom klasnog neprijateljstva ili
neprijateljske propagande vrbovanih stranih agenata.
Pragmatičko pitanje: Suočeni s daleko naprednijim načinom
mišljenja proizašlim iz zadarskog Pokreta nezavisnih intelektualaca,
dirigenti konstelacije „međunarodnog radničkog pokreta“ našli su se
u situaciji da dokažu svoju „ideološku superiornost“. Uzmemo li u
obzir da je dvije nepune godine nakon pada prosovjetske struje
Aleksandra Rankovića, u Beogradu došlo do smišljene pobune protiv
prozapadne struje i među intelektualcima, i da je pobuna u korist
marksističke krutosti bila smišljena kao taktika upozorenja Zapadu
do koje granice se građanski liberalizam može tolerirati.
Nije nemoguće da je iz te potrebe proizašao kaos na sveučilištima
u zapadnom svijetu, koji su očito potaknuli istočni agenti tipa Mihajla
Markovića (bombaša iz Drugog svjetskog rata, koji je postao ideologprovokator u marksističkoj internacionali na sveučilištima) i njegovih
istomišljenika na zapadnim sveučilištima (što ću obrazložiti nešto
dalje kad bude govora o Sartreu i njegovim odnosima s Krležom).
Zanimljivo je što su studenti na Beogradskom univerzitetu, na
poticaj Mihajla Markovića, čija su djela s područja marksističke
sociologije prevođena na Zapadu, i preporučena studentima kao –
školski udžbenici – od Heidelberga, preko Sorbonne, Columbia
universityja, Berkeleyja pa sve do Tokija, kao i sami ti udžbenici, u
pobuni zahtijevali više revolucionarnog duha, više marksizma u svim
predmetima i u cjelokupnom školskom sustavu.
107
IX. MOŽE SE I U OLUJI –
IĆI SVOJIM PUTEM
Spontanost u sazrijevanju mentalnog sklopa nije ni u Zadru bila
bitno različita uza sve specifične okolnosti. Bitno je programiranje
svijesti i njezina osposobljenost da djeluje po zdravu razumu (ne
dijalektika prirode, nego The common sense). Bez obzira na pojačane
„mjere predostrožnosti“ koje smo jednim dijelom osjećali u svom
okruženju, striktno se pridržavajući istine po logici stvari osjećali smo
da mnogo toga oni nisu uspjeli „dešifrirati“.
Njihov oblik svijesti i baza podataka koju su u svojim školama
zadržali u memoriji, očito nisu bili kompatibilni s našima. Stoga su
neke od nas već početkom 1961. počeli pozivati na informativne
razgovore u (još uvijek Rankovićevu) UDBA-u. Inspektori UDBA-e
očito su naišli na nerazumijevanje, ako ne i na neodobravanje svojih
šefova, kojima su podnosili pisana izvješća. Bilo zbog toga što nisu
razumjeli što smo mi međusobno govorili, bilo zato što za tužbe nisu
imali dokaza.
Stoga su ponekad i otvoreno na magnetske vrpce snimali pitanja
koja su nam postavljali, ali i naše odgovore. To je bila, blago rečeno,
vrlo primitivna i neuka tajna policija. Jednima od nas izjavljivali su da
su neke naše kolege o nama govorili na zabrinjavajući način, nastojeći
pobuditi u nama sumnju i poljuljati naše međusobno povjerenje.
Također je bilo očito da iz nas žele izvući priznanje o našoj opredijeljenosti za ili protiv marksizma, te saznati u što vjerujemo ako smo
protiv njega, te što želimo postići naučnim socijalizmom. Kao da smo
neka subverzivna ili tajna organizacija te nas vežu neke prisege na
šutnju, progonili su nas i ulagali silne napore „da se izjasnimo“: jesmo
li mi pristalice naučnog socijalizma ili nismo. Tertium non datur.
U toj odista suludoj atmosferi koja je podsjećala na mračne dane
Inkvizicije, pripremao sam diplomski ispit iz novije hrvatske
književnosti. Položio sam ga 12. prosinca 1964. pred dr. Ivanišinom na
jedinstven, rekao bih unaprijed smišljen, način. Običaj je bio da
109
završne ispite prate naše kolege, kako bi vidjeli što ih čeka kad dođu
na diplomski ispit. Na moj ispit pred kabinet dr. Ivanišina, došla je
skoro polovica mojih kolega. Stoga nas je dr. Ivanišin poveo u
slavističku dvoranu, jer je ondje svatko mogao sjesti na svoje mjesto.
On je sjeo za katedru, a meni je predložio da približim jednu stolicu
i sjednem nasuprot njemu. Kad smo tako svi sjeli, profesor me upitao
imam li indeks. Pružio sam mu ga. Otvorio ga je, našao odgovarajuću
stranicu i upisao ocjenu – „odličan(5)“. Zatim mi je vratio indeks i
rekao posve prirodnim glasom: A sad, kolega, kako bi bilo da porazgovaramo o Krležinim ‘Zastavama’?
Krležine Zastave izlazile su kao uvodnik u Forumu (u stvari
službenom glasilu JAZU-a).
Čitanje tog maratonskog feljtona bilo je obvezno za studente na
završnoj godini studija književnosti. Budući da se još nitko nije usudio
javno ocjenjivati taj Krležin „salonwohnung“, u stvari romansirani
pamflet, Ivanišin je očito izabrao pravo mjesto i pravo vrijeme
(novopromovirani profesor i čovjek bez dlake na jeziku) kako bi rekao
što o njima misli.
Rekao sam mu da je cjelokupno Krležino djelo, a osobito njegove
Zastave specifičan purgerski „salonwohnung“, u kojemu, kao u
Proustovom Traganju za izgubljenim vremenom, zagrebački gornjogradski amateri, a i donjogradski stručnjaci (akademici), kao i
izblijedjeli potomci plemičkih obitelji i novi „gospodari situacije“,
sjedeći na previsokim barskim stolicama dociraju i disertiraju
(klafraju) o zbivanjima na europskom Zapadu, koja tek blijedo
odjekuju u Zagrebu, a purgeri oko Tuškanca ili ih nisu dobro čuli ili
nisu ništa razumjeli. To je intelektualna roba iz treće ruke…
Jer, rekoh, kao što Budak u Ognjištu traži po Lici glavne ličnosti
iz Skotoprigonenska (Braća Karamazovi, Budak je bio opsjednut
Dostojevskim, a to se osobito vidi u njegovu Raspeću koje djeluje kao
plagijat Dostojevskijeve knjige Uvrijeđeni i poniženi), tako su i Krležini
Glembajevi loša interpretacija Mannovog djela Buddenbrookovi. Kad
u zapuštenoj kulturi netko odluči biti „big boss“, dovoljno je da se
raspriča o onome što je doznao u kući pametnih naroda pa to prepriča
kao da se dogodilo u njegovoj okolini, a nitko prije njega to „nije
uočio“. Onda se dogodi da se, kao u slučaju Zastava, nitko ne usudi
javno reći „kralj je gol“. I tako se prešuti ono što svi znaju.
110
No, budući da ono o čemu se priča u visokim zapadnim
krugovima, može biti i dobra promocija u očima onih koji to šutke
prate, steknu se uvjeti da Krleža postane službeni pisac o čijim djelima
je negativno pisati jednako samoubojstvu. Stoga sam rekao dr.
Ivanišinu: Miroslav Krleža djeluje kao malograđanski veleintelektualac
– vješt epigon koji govori priučenim, ali ne i naučenim književnim
jezikom, o stvarima koje je tobože on prvi uočio i darovao svojoj publici.
Stoga nijedna od njegovih kategorički iznesenih, u biti ideološki
nadahnutih ideja iz dijalektičke vreće, ne može izdržati analizu
primjenom normativne logike. A kako je njegov politički postavljen
autoritet pogubno utjecao na sudbinu i djela nekih mladih talenata u
Hrvatskoj, najbolje nam govore slučajevi Ulderika Donadinija, Janka
Polića Kamova, Ante Kovačića i drugih, koji su morali bježati od Krležinih goniča pa i umrijeti u izgnanstvu. Krleža je toliko ponižavao i A.
B. Šimića. No kako je Šimić ‘lijevom rukom’ napao Vladimira Nazora
(ululu, braćo, ululu), Krleža nije išao do kraja da ga razgradi u svojim
časopisima. Naime, A. B. Šimić je imao svoje časopise kojima Krleža
nije dorastao.
Ta krležijanska tiranija „dijalektičkog materijalizma“ i prije i
poslije Drugog svjetskog rata objašnjava zašto se u Hrvatkoj nije
pojavila nijedna specifična književna škola ili pokret u području
misaonosti i umjetnosti, pa ni autor koji bi bio prihvaćen u vanjskom
svijetu. Na žalost ona traje i nakon Domovinskog rata, jer je održavaju
institucije koje su proizašle iz vremena dominirajućeg jednoumlja.
Komesari su se premundurili, a njihova zatomljena tiranija monopolizirala je sva sredstva za priopćavanje i glasila na području znanosti
i kulture, i pod njihovim olovnim teretom Hrvatska tone u neku vrstu
„mrtvog pijeska“.
Na desnoj strani zavojitog stubišta koje vodi do glavnog ulaza
zgrade Zadarskog sveučilišta, postavljeno je na zahtjev rektora, dr.
Ante Uglešića, brončano poprsje Miroslava Krleže, kao izričiti simbol
marksističke orijentacije sveučilišta s kojim Krleža kao osoba nije
imao nikakve veze. To objašnjava dominaciju ‘naučnog pogleda na
svijet’ nastavničkog kadra koji je proizašao iz školskog sustava
komunističkog režima, posvuda više nego na visokim školskim
ustanovama, a iz jednostavnog razloga što taj nastavnički kadar nije
imao znanja ni školsku spremu za dijalog sa svojim kolegama na
111
Zapadu, ako ništa drugo onda po načelu Deklaracije iz Bologne. Dr.
Ivanišin je bar službeno na predavanjima i seminarima – bio fanatički
obožavatelj svog profesora Alberta Hallera s jedne strane, a s druge
pak – njemu proturječnog ideološkog fanatika Miroslava Krleže.
Na moju oštru kritiku Krleže, uzvratio mi je nekako preko volje,
da će možda naš mlađi naraštaj dosegnuti Krležin nivo, a kad ga
shvati, možda ga i nadmaši. U očima prisutnih kolega to je možda
bila Ivanišinova obrana Krleže, a u stvari je on pohvalio moje mišljenje
o Krleži insinuacijom da smo ga već i nadmašili.
Bila je to hrabrost, ex cathedra reći da tadašnji državni direktor
savjesti nije vječan. Krleža je naime bio i direktor Leksikografskog
zavoda, a i Jugoslavenske enciklopedije, koju je po uzoru na Veliku
sovjetsku enciklopediju striktno doveo u sklad s naučnim pogledom na
svijet…
Oprez tog bivšeg partizana i člana Partije bio je i te kako shvatljiv.
Njegov profesor iz srednje škole, Albert Haller, bio je strijeljan zbog
„ideološkog uklona“. Profesor Barac, kojemu je Ivanišin bio asistent u
Zagrebu, morao je napraviti u dnu svoje radne sobe u privatnom stanu
zid, i iza njega pohraniti svoje knjige koje je OZNA mogla ne samo
zaplijeniti, nego ga radi posjedovanja tih knjiga i oštro sankcionirati.
Ima ih koji su zbog svega par knjiga u Zagrebu „likvidirani“.
No diploma je samo lijep komad papira ukoliko nam ne posluži
da nađemo posao u svojoj struci. Za mene je završetak studija bio i
ulazak u jednu novu zbilju u kojoj se trebalo snaći i smoći sredstva za
opstanak obitelji. Nakon raznih neuspjelih pokušaja da se smjestim i
započnem svoju profesionalnu karijeru, obratio sam se čovjeku koji
mi je pomogao u kritičnoj situaciji četiri godine prije – navratio sam
u kabinet dr. Švelca. Stari gospodin me lijepo primio, kad je shvatio što
me tišti, ohrabrio me i rekao mi da će se osobno raspitati na nekim
mjestima te mi predložio da ponovno navratim za par dana.
Prilikom sljedećeg susreta dr. Švelec mi je saopćio da bi mi
mogao pomoći da dobijem mjesto asistenta u Povijesnom institutu
JAZU-a, koji je tada vodio dr. Vjekoslav Maštrović, ali da će od moje
kandidature do zaposlenja proći najmanje godina dana zbog raznih
procedura, koje obuhvaćaju i mišljenje jednog od mojih profesora s
diplomskih ispita. Primum vivere, deinte philosophare, da bi se do
112
namještenja u Institutu imao čime prehranjivati, rekao mi je da bih
trebao poći u ured direktora lokalnog tjednika Narodnog lista. Tu će
mi Grgo Stipić (partizanski veteran koji nije imao završenu ni
osnovnu školu) reći na čemu sam i kako dalje.
U uredu direktora Narodnog lista zatekao sam vrlo smušenog
čovjeka visoka rasta i nekako ženskastog glasa. Očito me dr. Švelec
toliko pohvalio da se ovaj jedva pismen čovjek neugodno osjećao i
nastojao biti što koncizniji u svojim izjavama. Rekao je da će me
primiti na probni staž od tri mjeseca, pa ako se pokažem prikladnim
za taj posao, da će mi omogućiti da potpišem i „trajni ugovor“ o radu.
Prvi posao na početku tog probnog rada trebao sam obaviti u
mjestu Neviđani na susjednom otoku Pašmanu. Gdje postoji (i ne
postoji) osnovna škola s malim brojem učenika raspoređenih u četiri
razreda. Ta je škola djelovala u samo jednoj učionici koja je zapravo
bila – seoska krčma. Pa kako je najamnina za školu bila daleko manja
od najamnine za krčmu, vlasnik je školi dao otkaz. I eto – ja sam bio
zadužen da izvidim i ocijenim situaciju, da pokušam pregovarati s
vlasnikom kuće i učiteljem škole bez prostorija. Od prikupljenih
podataka napisao sam članak Ili ćemo piti il’ učiti. Počinjao je
rečenicom: U Neviđanima ima i nema škole. Eto, postoji i ta mogućnost. Članak je izazvao opće oduševljenje kolega u Uredništvu, a time
i samog Stipića. Takav početak bio je obećavajući.
„Pečalbareći“ u Narodnom listu (najstarijem glasilu u Hrvatskoj
koje je izlazilo od 1862., kao hrvatski nastavak Nodilovog Il
Nazionale), gdje mi je povjereno uređivanje Kulturne rubrike, počeo
sam redovito odlaziti i u Povijesni institut smješten u jednoj dosta
luksuznoj i nacionaliziranoj vili uz morsku obalu, iza tvornice
Maraska. U Institutu sam razgovarao s voditeljem knjižnice, Davorom
Arasom, te s dugogodišnjim istraživačem prof. Nikolom Čolakom
(rodom iz hrvatskog sela Janjevo na Kosovu), a razumije se i s
ravnateljem, dr. Vjekoslavom Maštrovićem. Davor je bio naš kolega s
Fakulteta i iz Pokreta nezavisnih intelektualaca, pa smo i tu u
„zavjetrini“ mogli nastaviti svoj dijalog o tekućim problemima u struci
i društvu. Iako stariji od nas, prof. Čolak je sasvim spontano ušao u
naš mali krug i postao nam sugovornikom. Žalio se da je i istraživački
posao bio pod policijskim nadzorom, tako da se ni s istinom u
znanosti nije moglo u javnost ako to netko tko je stajao iza ravnatelja
113
Maštrovića nije odobrio, a taj je uređivao i Zbornik radova Povijesnog
instituta JAZU-a u Zadru.
Naime, brojna otkrića prof. Čolaka po zadarskim arhivima bila
su jednostavno cenzurirana, jer nisu bila podobna za širu javnost tog
vremena. Neki od tih cenzuriranih radova ostali su u posebnoj
pohrani dostupnoj samo gosp. Maštroviću. Nekoliko Čolakovih
cenzuriranih radova morali su i uništiti te ga upozoriti da o tome više
„ne vodi računa“. Dr. Maštrović bi me, kad bi doznao da sam u zgradi
Instituta, pozivao „na kavu“. U našim „nevezanim razgovorima“
usiljeno je „hrvatovao“. Rodom iz Nina, Maštrović je na jeziku bio
veliki hrvatski rodoljub iza vanjskog ruba, tj. u vrijeme talijanske
okupacije. Njegov način shvaćanja hrvatstva bio je više mafijaški nego
li zreo i dostojan intelektualca. Iz osobnog sam mu iskustva govorio
kako je u Bosni dovoljno da netko javno kaže da je Hrvat i katolik, da
bi se za njega zainteresirali „organi gonjenja“, jer je takva izjava
spadala u kategoriju zločina koju su tada nazivali „šovinizam“. No
Bosanci su se u Zadru oduvijek osjećali kao „u svojoj kući“. O tome
dovoljno govori Raka sv. Šimuna, dar hrvatsko-ugarske kraljice
Elizabete Kotromanić, kćerke velikog bana Stipana Kotromanića gradu
Zadru.
U međuvremenu je slučaj Mihajlov postajao sve dramatičniji.
Nakon objavljivanja Titova napada na Saveznoj konferenciji javnih
tužilaca u Beogradu, Tito je izjavio: Nije red da mi politički ljudi
moramo da vam ukazujemo ko narušava zakon, eto neki Mihajlo
Mihajlov kleveće bratski Sovjetski Savez…
Nakon te Titove javne denuncijacije i pritiska na javno tužiteljstvo, 4. ožujka 1965. Mihajlo Mihajlov je uhićen i pritvoren u
zadarskom Okružnom sudu. Pod istragom je proveo nekih četrdeset
dana, nakon čega je pušten kako bi se branio sa slobode. Njegovo
suđenje zakazano je za početak svibnja 1965. Čim je izašao iz zatvora,
došao je u moj stan istuširati se i presvući u čisto rublje. Moja Luca ga
je zadržala na ručku te smo mogli nekoliko sati razgovarati o onom što
se događalo tijekom istrage. Rekao mi je da je sudac istražitelj postavio
više pitanja u vezi s prirodom i značenjem njegova kretanja u našem
krugu u Zadru. Rekao je da je suca istražitelja više zanimao naš Pokret
nego li njegov pamflet Ljeto moskovsko. Tada sam shvatio da se svi mi
nalazimo na listi „nepodobnih“. Postalo mi je jasno zašto u Narodnom
114
listu nakon „tri probna mjeseca“ nisam dobio obećani trajni ugovor,
već je probni ugovor produžen na još samo šest mjeseci.
Nakon Mihajlovljeva uhićenja, na zahtjev Dalibora Brozovića
(starog IB-ovca!) nastavnički savjet Filozofskog fakulteta odlučio je
prekinuti „radni odnos“ s profesorom Mihajlom Mihajlovim. Mladi i
perspektivni predavač ruske književnosti na Fakultetu našao se „na
ulici“ bez ikakvih sredstava za život. Našli smo način da mu
pomognemo do suđenja, živjeli smo u nadi da će zbog velike galame
u svijetu (prvi mu je pružio ruku francuski PEN Club, a zatim i
američki pisac Arthur Müller osobno i javno) biti oslobođen. Od toga
je Mihajlov imao simboličnu korist samo u vanjskom svijetu, ali u
zemlji mu je to bilo samo na štetu – u aferu se sada umiješao i KOS
(vojna kontraobavještajna služba).
Suđenje Mihajlu Mihajlovu zbog uvrede strane države upriličeno
je u svečanoj dvorani zadarskog Okružnog suda. Veliko vijeće
Okružnog suda u Zadru imalo je pred sobom brojnu publiku u kojoj
je sjedilo i tridesetak stranih novinara, dopisnika iz Jugoslavije. Tada
sam tijekom pauze na hodniku razgovarao s dopisnikom pariških
listova, Paulom Yankovitchem. Upitao sam ga kakav dojam ima u vezi
s načinom na koji sud pokušava definirati krivicu optuženog, on je
slegnuo ramenima i mlitavo rekao: Pa vidite i sami da je sucima jako
neugodno i da sve čine kako bi mu spasili kožu. Tijekom daljenjeg
suđenja pravio sam bilješke i izradio crtež koji prikazuje „scenu“ na
kojoj je jedan od nas već prikazan svijetu kao žrtveni jarac.
Mihajlo Mihajlov je tada osuđen na osamnaest mjeseci zatvora –
uvjetno. Dovoljno da ga osude na trajnu nezaposlenost, uzaludnu
potragu za poslom i vječno odbijanje poslodavaca. A sve jer je točno
– i to „ždanovski“, opisao ono što je čuo i vidio u okviru svoje stručne
djelatnosti u SSSR-u. Nije poznato da je ikoji od ruskih sugovornika
koje je Mihajlov spomenuo u svom pamfletu, uhićen ili osuđen.
Ispada da je Sovjetski Savez bio liberalniji od Titove Jugoslavije.
Izlazeći iz sudske zgrade našao sam se u skupini naših poznanika,
pridružila nam se i dr. Marija Brida sa svojim asistentom, dr. Franjom
Zenkom. Rekao sam joj: Gospođo, danas je na optuženičkoj klupi
sjedila inteligencija naše zemlje, zar ne? Na to mi je potišteno uzvratila:
Vidoviću, o kakvoj inteligenciji vi ovdje govorite? Svi smo mi plaćenici
115
režima, jer onaj koji ne služi režimu, ostaje javno ponižen i bez kruha.
Što mi tu možemo promijeniti?
Za promjene je trebalo mnogo predanog rada, upornosti, a
osobito i daleko najviše – žrtve. Ali i usavršavanja našeg načina
mišljenja i po njemu suživota različitih u duhu istine, koja je tog dana
bila osuđena kada je osuđen jedan iskren i nedužan čovjek. Mi smo –
budućnost je pokazala – bili tek na početku svoje mučeničke misije,
od koje nismo mogli odustati ni da smo htjeli, jer bi u suprotnom naš
naraštaj izgubio svoju dušu.
BILJEŠKA: Na način svojstven oblikovanju svijesti u svakoj
naprednoj civilizaciji, ljudi su razmišljali o preselekciji između dobra
i zla. Dante Alighieri je na svoj način i po mentalnom sklopu
civilizacije iz koje je proizašao, iz distance emigranta, stvarnost svoga
vremena, sva poznata djela suvremenog mu svijeta, svrstao u: Pakao,
Čistilište i Raj. U gornjoj sferi Raja govorio je o vjeri Hrvata – napisao
je da Isusa vide onakvog kakav je on odista bio - lišen nepodnošljivih
primjesa latinskog poganstva.
Kad bi trebalo u ukupnosti cjelovite svijesti našeg vremena,
kategorizirati taj proturječni odnos laži i istine, znanja i neznanja,
dobra i zla, mogla bi se stvoriti sljedeća „globalna vizija“: Budući da
„svaka istina dolazi od Boga“ i da je istina jedini put do slobode u
kojoj čovjek može vidjeti puni sjaj lica Bogočovjeka, u tome nas
sputava civilizacija koja se stvara, održava i nadograđuje na - iluzijama
i lažima. No, da ne bismo propali u sferu globalnog sotonizma –
civilizaciju laži, okrutnosti i uništavanja života, brinu se svjedoci istine.
N. B. Na grčkom se svjedok istine naziva – martyros.
X. KAD MASKE POSTANU PROZIRNE
Da je naš sve širi krug (u vrijeme militantnog staljiniza u
Jugoslaviji svi aktivni građani su morali biti u nekom „kružoku“ koji
je bio povezan s brojnim ramifikacijama Partije) osviještenih
intelektualaca u vrijeme zamiruće diktature Aleksandra Rankovića,
bio pravno definiran, odnosno stvoren po uzoru na nekadašnje
„kružoke“, UDBA bi to iskoristila da nas rasturi, pod optužbom da
smo stvorili neku „neprijateljsku organizaciju“ ili opasan subverzivni
pokret maskiran u pravnu osobu. U oba slučaja bila bi riječ o
„kontrarevoluciji“. No u dvoličnom svijetu nad kojim već visi
Damoklov mač sve je postalo dvosmisleno, osim matematičke logike
koja dolazi izravno iz ljudske prirode i to kao mjerilo svega što je
logično. I sam pojam „istomišljenici“, u režimskoj terminologiji –
pripadnici neke ideološko političke struje koja se temelji na
usaglašenim tezama – spada u socijalne kategorije službene
šizofrenije. No s gledišta temeljenog na premisi pragmatičke logike
(što nije logično, nije moguće), isti taj pojam – kad se shvati doslovno,
logički, znači: dva i dva su četiri ama baš za svakog normalnog čovjeka
koji zna brojati bar do četiri. Ukratko: ljudi zdrava razuma (the
common sense), bili oni nepismeni ili vrlo učeni, o istim stvarima,
licima ili pojavama misle jednako - snijeg je bijel, ugljen je crn. Vrag
je pojam koji ne proizlazi iz logike, kao ni klasni neprijatelj. O sotoni
najviše vode računa oni koji s „njim“ imaju posla. I sveti Pavao je
priznao da ga je Sotona tri puta opsjedao dok ga se nije riješio
iskazujući ljubav prema prijatelju i neprijatelju. Tu mržnja i okrutnost
(prerogativi sotonizma) nestaju.
Primjenom logičkog načina mišljenja, začudo, mi nismo došli u
sukob ni sa Ždanovom (Teorija odraza), ako se doslovno uzme sama
tehnika crno-bijele fotografije stvarnosti (i fotografije u crno-bijeloj
tehnici spadaju u umjetnost). No, uzme li se to u kontekstu
bastardnog izraza socijalističkog patriotizma, onda se kritički način
mišljenja, odnosi samo na klasnog neprijatelja, a nikako na naše
interne (ne)prilike. Jer: nad kime se to vrši ‘diktatura proletarijata’ u
11
117
društvu u kojem je uništena ‘buržujska klasa‘. Maksim Gorki je bio u
neku ruku Lenjinov preteča, a zatim i peti kotač u Staljinovim kolima.
Staljin ga je htio dovesti u iskušenje da dokaže na kojoj je strani u
sukobu boljševičke i menjševičke struje, pa je od Gorkog tražio da
napiše njegovu biografiju. Kad je Maksim Gorki odbio pisati Staljinov
panegirik u stihovima, Aljeha Maksimovič Peškov našao se u
Sokratovoj koži i morao je prije svog uništenja (otrovanom šalicom
čaja) preživjeti uništenje svog sina jedinca, kojeg mu je rodila jedna
Sicilijanka. Staljin je Gorkog istjerao iz „komunističkog raja“ u – život
vječni.
S takvim obzorom i tako stečenim načinom mišljenja, Mihajlo
Mihajlov je otišao u onu Ciliginu „zemlju zastrašujućeg laganja“. Za
razliku od Cilige – prvog od svih velikih svjetskih disidenata u
klasičnom smislu – Mihajlov je otkrio, uočio i opisao ljude zdrava
razuma u toj istoj sovjetskoj stvarnosti, koji ne mrze nikoga, ali
preziru laž i lažove, koji poput nas misle vođeni zdravim razumom, a
ono što znaju stavljaju u ogledalo (TV) kako bi prevarili neuke i
naivne, one koji to ne mogu provjeriti i javno prikazati ni u lokalnom,
ni u nacionalnom, ni u dnevnom, ni u periodičkom tisku, a još manje
u elektroničkim medijima.
Paradoksalan je ishod tog iskustva Mihajla Mihajlova – progonili
su ga u Jugoslaviji zbog objave onoga što su mu rekli sugovornici u
Moskvi, a Moskva je tražila od Beograda da ga kazni zato što je prenio
istinu, a ne i one od kojih je tu istinu doznao. Zapad brani Jugoslaviju,
a blamira Sovjetski Savez. I tako samome sebi proturječi, jer ne
dopušta Titovim disidentima da javno kažu ono što svijet općenito
misli o situaciji u Jugoslaviji, pod isprikom da bi to iritiralo Sovjetski
Savez. U to je vrijeme anglosaksonski pragmatizam bio na velikoj
kušnji. Pobijedio je zahvaljujući intenzivnom radu disidenata kad je
Hladnirat (nakon Ugovora Istok-Zapad) postao obračun između
istine i laži, tada su disidenti odigrali lavovski dio, nisu izgubili
nijednu bitku s lažovima (na obje strane).
Bez obzira koliko je tijekom 1965. u svijetu, uglavnom na Zapadu
(u međuvremenu, malo-pomalo i u Sovjetskom Savezu) pisano o
„slučaju Mihajlov“, u toj kakofoniji u našim očima bila je dokazana
jedna stvar: bez obzira što su na Zapadu u vrijeme rata posredstvom
svih javnih medija hvalili uncle Joea (Staljina), a okrenuli se protiv
118
njega nakon Rezolucije Informbiroa, i stali u obranu Tita koji se uspio
na osnivačkom sastanku Kominterne izboriti da centrala Informbiroa
bude izgrađena u Beogradu, „slučaj Mihajlov“ dokazao je da je
staljinizam u Rankovićevoj diktaturi bio titoistička verzija staljinizma
Berije, daleko opasnija po svojoj dvoličnoj prevrtljivosti od
Brežnjevljeve doktrine ograničenog suvereniteta.
Stoga je hvaljenje Tita na Zapadu za nas bio velik problem, jer je
bio u skladu sa sovjetskom propagandom – kao dva krila istog šišmiša.
Dostojevski je ispravno ustvrdio da je ruska inteligencija bila uvijek u
opoziciji, a na Zapadu je, a to smo otkrili na svojoj koži, inteligencija
uvijek bila racionalno razbijačka: točno su znali što neće, ali ne i što
hoće.
Što je u stanju u stvarnosti učiniti „znanostbezsavjesti“ (science
sans conscience – ce n’est que la ruine de l’ame – zapisao je u srednjem
vijeku doktor Francois Rabelais), pokazalo se i dokazalo tijekom
sulude ideološke paranoje 1968., koja je opustošila i velika zapadna
sveučilišta od Berkeleyja do Sorbonne. N. B. Uzme li se u obzir da je
Sartre (u svojoj knjizi-pamfletu Qu’et-ce que litterature) osudio i
samog Staljina, jer je nagodbom sa zapadnim kapitalistima ponizio
proleterski internacionalizam i odustao od Svjetske revolucije, kao
eshatologije marksizma – godinama je trajala priprema cijele mreže
sveučilišnih „naučnih radnika“ na Istoku i Zapadu, koji su razrađivali
teoriju revolucionarnog stremljenja sveučilištaraca. Brojne su knjige
napisane o toj teoriji te su postale obveznim školskim štivom
studenata od Europe do Japana, dok se nisu stekli uvjeti za masovnu
pobunu studenata komunista i anarhista. Time je Staljin teoretski
potisnut u prošlost, a budućnost naučnog pogleda na svijet bila je
viđena kao misija mase fanatika kojima je Sartre postao le mentor, a
Louis Althuser pragmatičar.
To je bilo sasvim suprotno od onoga što je udbaška mafija u
Jugoslaviji pokušala postići u „aferi Mihajlov“, udovoljavajući pritisku
licemjerne Moskve, pokušavala je pokrećući sudske postupke
zastrašiti intelektualce novog naraštaja, kako bi se probuđene savjesti
počeli ponašati kao fanatici „lijeve misli“. To više nisu bili ni naivni
epigoni, nego servilni i prezira dostojni lažovi. Međutim nisu uspjeli
zastrašiti nikoga, ni članove šireg Pokreta nezavisnih intelektualaca, a
kamoli samoga Mihajlova. Naime, patnja uzrokovana svjedočenjem
119
istine postaje generatorom mentalne energije koja ubrzanim tempom
vodi u budućnost.
Rano smo shvatili da je njihova (vrlo selektivna) „baza podataka“
izgubila smisao zbog njihove marksistički oblikovane svijeti zatrpane
frazama diamata i histomata (dijalektičkog materijalizma i historijskog
materijalizma: teza + antiteza = sinteza; borba suprotnosti; klasna
borba; proleterski internacionalizam; vlast radničke klase; radnička
avangarda; naučni socijalizam… itd.)
Uistinu smo htjeli i njih vidjeti u svom krugu, započinjati
razgovore bez pretenzija na argument sile i vlasnika istine pod svaku
cijenu. Htjeli smo to učiniti polako, logikom koja podrazumijeva i
etiku, kako bi sam izraz sintetičkog načina mišljenja bio i estetski
privlačan. Htjeli smo, ali oni su unparijed odbiljali sve što nije slijepa
poslušnost njihovim laičkim dogmama u koje je bilo zabranjeno
sumnjati. Kao da su smatrali da je čovjek u glavi ono što „nauka“ od
njega napravi: u području matematičke logike, po njima, nemoguće je
ući u znanost i logičko vrednovanje po zdravu razumu. Ali mi smo
znali da je već Komunistički manifest proglasio nepostojećim: ljudsku
savjest, retrogradnu ljubav u obitelji i reakcionarni osjećaj patriotskog
ponosa. Nisu im bili dosta Staljinovi bezprizorniki pa su izvan konteksta ljubavi nastavili proizvoditi Čaušescovu (ničiju) djecu.
Svi smo mi u toj aferi shvatili da se, ne samo jugokomunizam,
nego i cijeli međunarodni marksistički pokret, panično boji istine jer
je njihova ideologija virtualna, puka mitomanija. Ali, Ljeto moskovsko
dokazalo je da se intelektualci našeg naraštaja jednako odnose i prema
virtualnosti marksizma, koji zatomljuje, krije i siluje stvarnost. U
Moskvi nije postojao ni sličan način okupljanja onome kakav smo mi
začeli svojim Pokretom nezavisnih intelektualaca. Rusi su još uvijek
bili atomizirani i samo su pojedinačno, u četiri oka, davali do znanja
da smo svi mi u biti ljudi, te da nigdje, ni ovdje ni tamo, ne postoji
neki homo sovieticus koji je proizvod Ždanovljeve teorije ili
Lisjenkovih eksperimenata, po uzoru na alkemičarske pokušaje stvaranja homunculusa (čiji je daleki predak bio Romulus Augustulus)…
Istini za volju, oko nas je u stvarnosti samoupravnog socijalizma
bilo daleko više onih koji su sve činili da bi mogli zaraditi kruh svoj
nasušni, koji su zbog toga radije prihvaćali biti ono što se od njih traži,
a zanemarivali ono što u biti jesu – ljudi zdrava razuma – koji rade
120
protiv svoje savjesti. Tu tek možemo govoriti i o Titovim radnim
logorima i popravnim domovima za preodgoj normalnih ljudi… koje
je u svojoj sarkastičnosti kopirao Titov učenik Pol Pot u svojoj domovini
Kampućeji. Među tim ljudima kojima je po Titu bio potreban
preodgoj bili su i vrhunski stručnjaci i umjetnici, poput skladatelja i
dirigenta Lovre pl. Matačića i brojnih drugih. Njihovu sudbinu dijele
i strijeljani vodeći intelektualci: Albert Haller, Mile Budak, Kerubin
Šegvić i niz inženjera, posebno na području pomorstva i brodogradnje.
Nakon te „pročišćene“ generacije do intelektualne zrelosti došli
smo i mi u zadarskom Pokretu i šire. O tome kako smo proživjeli ljeto
1965., mogao bi se sastaviti cijeli jedan zbornik raznovrsnih
pojedinačnih iskustava s progoniteljima. U to se vrijeme sve
usredotočilo na Zadar. Titovi visoki stručnjaci nastojali su dokazati
da su naše digresije prosto hormonski proizvod mladosti te
nedostatka znanja i iskustva. Dodajmo „na vagu jak uteg“ – u Zadar
je koncem srpnja došao i sam Tito.
Da bi dokazao kako u Zadru nema protivnika, došao je u svom
Rolls-Royceu sve do Narodnog trga, pred samu Gradsku vijećnicu,
kako bi proveo još jednu „ofenzivu“ protiv vjetrenjača. I nitko se
nikada nije usudio iznijeti u javnost tko je zapravo taj čovjek, koji nije
pohađao ni završio nikakvu školu osim one u svom selu, i školu
Kominterne za kroćenje „zvijeri u ljudskoj spodobi“ (kako je zapisao
Pavao apostol). Navodno je volio igrati šah, ali je varao, a nije
dopuštao da mu se kaže da vara. Nema nikakve mudrosti u figurama
koje su poredane na šahovskoj ploči - mudrost je u nevidljivom
mozgu glave koja donosi odluke da se neka figura pomakne. Zato se
i ponašao tako, jer je bio apsolutno nesposoban pretpostaviti što se u
nečijem mozgu događa, osobito kad mu je partner bio inteligentniji.
U Narodnom listu u kojem sam vodio Kulturnu rubriku sazvali su
nas ranije no obično na „izvanredni radni sastanak“. U svečanom
tonu, direktor Stipić nam je priopćio da Tito dolazi da nas posjeti u
Zadru – već sutra. Narodni list bio je pozvan da dokaže da je dostojan
tog velikog događaja i osobito Titova povjerenja u „zadarsku
pismenost“. Nakon što je istresao svoju vreću komplimenata i
superlativa „svjetskom mirotvorcu“, obrazložio je i svoju odluku da
na dočeku bude nazočan i Narodni list, pred Gradskom vijećnicom i
121
u njoj. Odlučio je da se formira jedna „novinarska ekipa“, na čelu koje
će biti: urednik NL, Vicko Zaninović, fotograf Ante Brkan, i ja kao
voditelj kulturne kronike.
Trebali smo doći s lijeve strane ulaznih vrata Gradske vijećnice
točno u podne. Prigoda je da se prisjetimo one Lenjinove: Samoie
važnoie – kto kavo s’est! (Najvažnije je tko će koga progutati). A o
probavljanju progutanog, Lenjin kao da nije ništa prorokovao. Zato ga
je Staljin uputio – svojim putem.
stepenicu da bolje vidim što će dalje biti. Zazvonila su sva zvona na
gradskim zvonicima i shvatili smo da „dolazi vladar“ i za Crkvu.
Kroz sjeverna lučka gradska vrata iz pravca mosta došao je
najprije neki sporedni auto, zatim drugi pa treći, a tek onda luksuzni
Rolls Royce s otvorenim krovom. Kad je skrenuo udesno, ulazeći na
Narodu je preko Radio Zagreba i Radio Splita bilo dojavljeno da
će Tito stići u Zadar oko jedanaest sati. Ljudi su se na Narodnom trgu
počeli okupljati još prije deset sati: morali su stajati na marginama
Narodnog trga, tako da se u središnjem dijelu mogu postaviti
automobili iz Titove povorke. Titova limuzina trebala je stati između
tog grudobrana automobila sigurnosne službe, tjelohranitelja
odjevenih u vojne uniforme i ulaznih vrata Gradske vijećnice, gdje
smo već bili i nas trojica novinara. Dok smo ondje stajali, prišao nam
je tadašnji šef UDBA-e, Ante Peranić, i upitao me: Šta ti, Vidoviću, tu
radiš? Mirno sam mu odgovorio da sam jedan od trojice novinara
Narodnog lista i da nas je baš tamo poslao direktor Grgo Stipić. Nije
mi dao ni da završim rečenicu, unio mi se u lice i na sav glas rekao:
Ako se odmah ne izugubiš s Narodnog trga, uhapsit ću te i staviti u
pritvor!
Tijekom tog „dijaloga“ Ante Brkan gledao je u zemlju, bojeći se
da i sam ne doživi isto poniženje pred mnoštvom svijeta, a Vicko
Zaninović (stari oznaš iz Zagreba i stup UDBA-e u Narodnom listu)
kao glavni urednik dodao je gledajući Peranića: Druže načelniče, ja
sam govorio direktoru Stipiću da ne šalje s nama Vidovića, a on je
odmahnuo rukom. Na te je riječi i načelnik Peranić odmahnuo rukom.
Iz toga se može zaključiti da su me namjerno poslali baš tada i baš
tamo, kako bi me ponizili pred svijetom i kako bi svi vidjeli tko je u
„našem društvu“ nepoželjan.
No, ja sam odmah sve shvatio i pošao prema zgradi Jurja
Dalmatinca (sjedištu Matice Hrvatske). Kad sam tamo stigao, prišao
mi je neki drugi udbaš i rekao da se izgubim s Narodnog trga, i to
odmah. Otišao sam Splitskom ulicom, zaobišao tu četvrt i našao se
na uglu Narodnog trga, kod Gradske lože, stao sam na najvišu
122
Nakon dolaska na Narodni trg u Zadru Tito, Jovanka i
general-pukovnik Miloš Šumonja izlaze iz Rolls Roycea.
123
Narodni trg, vidio sam da uz vozača sjedi general Miloš Šumonja, a iza
njega Tito i Jovanka. On je izašao prvi, otvorio je stražnja vrata i
maršal je izašao na ploče u bijeloj uniformi sa zlatnim insignijama.
Trgom se razlegao pljesak, kao da se gole ruke natječu s brujanjem
zvona oko nas i iznad naših glava. Čim je Tito stao nogom na tlo,
opkolio ga je čopor gorila i u toj su ga gunguli jednostavno ugurali u
Gradsku vijećnicu, na kojoj su se, čim su ušli, zatvorila vrata.
N. B. Ondašnji partijski aktivist na Filozofskom fakultetu bio je
zadužen da nagovori crkvene predstavnike da pokažu kako je i njima
važan posjet predsjednika Republike. To je bilo nešto više od godinu
dana prije potpisivanja „Protokola o suradnji Beograd-Vatikan“, a iz
sadašnje perspektive, Crkva je već znala da joj je suđena suradnja s
komunističkim vlastima, bez obzira na prokletstvo koje je kardinal
Stepinac bacio na sve one koji se usude učiniti kompromis s
neprijateljem Boga i Isusa Krista.
sad znaš na čemu si. Da je tvoj otac bio vođa ustaša, ni tebe ne bi otjerali
iz Titove blizine.
N. B. Otac Mihajla Mihajlova bio je u partizanima i ondje
zaslužio čin pukovnika – ali to Mihajla Mihajlova nije zaštitilo od Tita,
kojeg je Sovjetska enciklopedija nazvala fašistom –govoreći upravo o
Zadru. Ante je to rekao u šali, ali me ipak malo razvedrio, dajući mi
do znanja da smo svi u Pokretu solidarni gdje god se nalazili i koliko
god nas naši protivnici pokušavali razjediniti.
Veljko Maštruko je ujesen 2012. izjavio kako je onda išao u
Nadbiskupsku palaču, gdje je obavio razgovor s pomoćnim biskupom
Oblakom, naime tražio je od Nadbiskupije da zaustavi zvonjavu kako
bi predsjednik Tito mogao u miru voditi razgovor sa svojim
zadarskim domaćinima. Kad je objasnio zašto je došao, biskupOblak
mu je rekao: Sve vrijeme dok predsjednik Tito bude u Zadru, ja ću
moliti Boga da se sve svrši dobro, kako i on i svi mi želimo.
Dakle Vicko Zaninović i Ante Brkan mogli su nesmetano i bez
posebne kontrole ući u Gradsku vijećnicu i biti sve vrijeme u
neposrednoj Titovoj blizini. Vratio sam se kući uznemiren, ne toliko
što nisam mogao vidjeti Josipa Broza Tita nego što mi je šef UDBA-e
dao naslutiti na kakvom se spisku „neprijatelja naroda i države“ već
nalazim. N. B. Otac Ante Brkana bio je jedan od utemeljitelja
Ustaškog pokreta i to očigledno nije predstavljalo povod za njegovo
udaljavanje iz Titove blizine. U mojim očima, to je bio dokaz da su
ideloški neistmišljenici opasniji za Titov totalitarni režim od njegovih
notornih protivnika iz vremena „borbe i revolucije“.
Po završetku te ceremonije povodom Titova dolaska u Zadar,
novinari su morali napustiti svečanu dvoranu vijećnice (koju je dao
sagraditi Benito Mussolini). Ante Brkan došao je izravno u moj dom.
Nekako i sam snužden zbog onoga što sam doživio, rekao mi je: Eto,
124
Uži krug zadarskih patriota na izletu na Kornatima 1965. (s desna na lijevo):
Lucija Vidović, Srećko Gaćina, Roko Dobra, Emilija Bavčević, Mirko Vidović,
Zvonimir Brkan, Marin Šago, Miro Gaćina, Ivo Bavčević, Antun Brkan (mlađi),
emeritus Etienne (lektor francuskog jezika - leži) - snimio velemajstor
umjetničke fotografije Antun Brkan.
Zaključio sam da su i Brkani evoluirali u našem krugu, i kod njih
su se, kao i kod mene, sastajali naši prijatelji, uključujući i Mihajla
Mihajlova, pravog Rusa, neskrivenog kršćanina i vjernog saveznika
u svetoj stvari obrane naše duše od sotone i njegovih sluga.
125
Antu Brkana nisu svrstali u kategoriju „opasnih po javni red i
mir“. Dakle, o meni su imali još deblji „dosje“. Što se u njemu nalazilo
i kakvu sam ja opasnost za njih predstavljao, to mi je do daljnjega bila
nepoznanica. Još nekoliko godina - ja sam njima bio nepoznanica,
kao i oni meni.
No, među nama, nakon tog Titova prepada kojim je htio dokazati
da je gospodar u cijeloj svojoj državi, pa i u Zadru, imali smo dojam
da je time htio postići nešto drugo do li prokazati nas kao „quantite
negligeable“. Nešto mutno pojavilo se nakon toga u privatnim
razgovorima između onih koji su nešto saznali „iza zatvorenih vrata“
– na partijskim sastancima.
Zašto je Tito u Zadar došao u pratnji general-pukovnika Miloša
Šumonje i Jovanke? Prije toga pronio se glas da su odnosi između
Šumonje i Jovanke postali više nego „prijateljski“, te da Tito šeta
obalom u njihovom društvu kako bi pokazao da je sve u redu. Ili je
pak Tito pripremao teren za „rješavanje“ krize u samoj vrhuški, ili se
pojavila ozbiljna kriza u „međunarodnim odnosima prema naučnom
socijalizmu“? U oba slučaja njegov prepad u Zadru može se iz
današnje perspektive smatrati prikupljanjem simpatizera u
predstojećem – ne ideološko-političkom sukobu – nego sukobu za
vlast centralista i federalista. Jer po njemu je najbolja teorija ona koja
može dokazati snagu jačega – revolucionarnim metodama.
No, situacija mi je postala nešto jasnija samo desetak dana nakon
tog iskakanja iz busije, kad smo opet bili pozvani na „izvanredni
sastanak redakcije“ u Narodnom listu. Bez najave, in medias res. Kad
smo se našli oko velikog stola uredništva, u prostoriju je ušao Grgo
Stipić, a s njim i Josip Đerđa, ondašnji Titov „savezni sekretar za
spoljne poslove“. Josip Đerđa bio je Albanac rodom iz Zadra. Šef
Titove diplomacije nije tražio da se itko od nas udalji, sjeo je i započeo
svoj uvod, naglasio je da se svi nalazimo u situaciji kad su potrebne
povećane mjere predostrožnosti zbog djelovanja razornih elemenata
koje predvodi, ni manje ni više nego – Aleksandar Ranković. Kad
ministar vanjskih poslova na sastancima s novinarima napada
ministra unutrašnjih poslova, dobije se dojam da se radi o međunarodnom sukobu na domaćem terenu, na kojem „peta kolona“ ne
krije svoje namjere da podvrgne zemlju stranoj kontroli za koju se
„opredijelila“ – u ovom slučaju Sovjetskom Savezu.
12
Uostalom, sam Đerđa je to otvoreno naglasio, dodajući da su se
široki redovi IB-ovaca već svrstali iza Rankovića. Rekao je da razne
organizacije etničkih manjina i same jedva čekaju „svoj čas“ da u
kaosu koji će nastati u zemlji pređu na stranu onih koji im više nude.
Tu je posebno spomenuo „talijanske iredentiste“ koje u zemlji
predvode lijevo nastrojeni intelektualci u sprezi sa svojim
istomišljenicima među „ezulima“ rasutim po raznim organima za
javnio obavještavanje. Tražio je da Narodni list bude izričito
opredijeljen za potporu Titu i CK SKJ, protiv kojih je cijela mreža
raznih službi kojima dominira UDBA. Rekao je da Aleksandar
Ranković ne bira sredstva i u akcije rado prima i grupe s krajnje
desnice. A nas je od te subverzivne neprijateljske djelatnosti, rekao je
Đerđa, mogao spasiti samo Tito svojim ugledom u narodu i u svijetu.
Nije nam na kraju Đerđina izlaganja bilo jasno: uz tolike strane
u opoziciji, od krajnje ljevice do krajnje desnice, koje su to snage na
koje Tito može računati? Kosovski Albanci? Katolička crkva? Ili
emigracija koju je UDBA ionako rastjerala, što iz političkih, što iz
gospodarskih razloga. No to je u stvari bila završna faza u pripremanju
onog što će uslijediti za godinu dana, u kolovozu 1966. – na tzv.
„Brijunskom plenumu“, kad je puknuo prezategnuti konopac između
Titovih i Rankovićevih snaga. Tito je ostao na mjestu, a Ranković je
odeletio natraške i – pao. Da bi stabilizirao situaciju nastalu zbog tog
ozbiljnijeg „protu-udara“ prvog udbaša, Tito je uz velike govore,
mitinge i aktiviranje masovnih medija navijestio dugo očekivane
reforme zahrđalog sustava samoupravne tendencije usporavanja
ekonomskog napretka prezadužene zemlje, kojoj je prijetio ozbiljan
zastoj, da ne kažemo kolaps.
Ta je reforma počela nešto manjim pritiskom na intelektualne
krugove poglavito u Zagrebu, gdje se javljaju probni članci o užarenim
temama, kao što je pitanje naziva jezika i u vezi s time pravopisa i
gramatike, čime nitko nije bio zadovoljan nakon Novosadskog
dogovora o jezičnom unitarizmu, koji je u očima srbijanskih centralista
bio uspješan početak za dublje stezanje u prešu.
Jesu li bile samo puke iluzije da se do slobode može poći putem
većeg prava na istinu? Nije li s druge strane, „pao snijeg“ u kojemu će
„svaka zvjerka pokazati svoje tragove“? U već spomenutom pozamašnom dosjeu zagrebačke UDBA-e (Br. Pat. 1396194757), nalazi se
127
obilje podataka baš iz tog vremenskog razdoblja. Na temelju tih
podataka može se slobodno utvrditi da je baš nakon Titova posjeta
Zadru došlo do pojačanog i sustavnog praćenja svih pripadnika
Pokreta nezavisnih intelektualaca, premda u početku na određenom
odstojanju i na profesionalnom planu, a manje na temelju izjava
raznih doušnika. To je bilo samo naoko zatišje, jer iz sadašnje
perspektive i tijekom Titovog iskakanja iz busije u Zadru pokazalo se
zastrašivanje, no nedovoljno da se istina okrene na stranu službenih
koritara. Radilo se o prikupljanju materijala koji će poslužiti javnom
tužiteljstvu da udari po nama – sudskim gonjenjem.16
iluzija onih koji su umislili da se građanskim ratom može mijenjati
status quo u „društvenim odnosima“. Od te režimske kongenijalne
zablude oslobodio nas je tek sadržaj Ugovora o pristupu Hrvatske u
EU, u kojem stoji da je provedba uklanjanja ostataka komunističke
diktature, pa i suđenje Titovim ratnim i poratnim zlikovcima nužna.
Žalosno je što sve to nije došlo samo od sebe…
Neuspjeh suđenja Mihajlu Mihajlovu i činjenica da time nismo
bili zastrašeni nego potaknuti da budemo otvoreniji i hrabriji, dovelo
ih je u stanovito panično stanje – teško je voditi ideološko-politički rat
s bolje obaviještenima i sposobnijima iz opozicije nego iz redova
vlasti. Počele su pripreme sudskih procesa kojima su željeli dokazati
da je naš pokret u stvari pritajena, ali korjenita organizacija „klasnog
neprijatelja“, koja „zadire u same temelje društvenog sustava“, kako
su suci diktirali daktilografkinjama u narednoj seriji novih, najprije
pojedinačnih, a kasnije i skupnih suđenja. Naši dosjei iz fonda javnog
tužiteljstva ostali su u rukama „organa gonjenja“ i dvadeset godina od
samoodređenja Hrvatske, što je za tu kategoriju pristalica režima bila
16 Kao pod 15.
BILJEŠKA: Da bismo shvatili na što misli ovaj Titov obavještajac i koliko su besmislene njegove tvrdnje, potrebno je citirati glavne dijelove Samoobrane koju je Mihajlo Mihajlov pročitao na svom
drugom suđenju u Zadru 22. rujna 1966.:
Upravo zato, kada se netko bori za slobodu u vlastitom društvu i za slobodu cijelog čovječanstva, a
u toj borbi socijalistički intelektualci nalaze se u neusporedivo težoj situaciji, jer su osuđeni da šute…
sudeći po tome, rak-rana današnjeg čovječanstva – totalitarizam u raznim vidovima (fašistički, komunistički, ekonomski i tehnokratski) pojavljuje se sinkrono i u europsko-američkom dijelu svijeta.
Totalitarizam je apsolutni monopol u društveno-političkom životu bilo koje jedinstvene ideologije,
religije ili stranke… O neslobodi štampe u Jugoslaviji odlično govori Četvrti plenum SKJ u junu ove
godine (1966. op. M-V.), koji je otvorio mogućnost kritike rada službe sigurnosti. Tko je prije tog plenuma mogao kritizirati potpredsjednika Države, Rankovića, a sad odjednom, svi ustaše protiv Rankovića… Zato sam, govoreći o jednopartijskom sustavu, upotrijebio metaforu ‘šizofrenija’ društvenog
sustava… Hitlerova nacistička partija NSDAP, bila je i radnička i socijalistička partija. Mussolini je
smatrao sebe socijalistom i niz godina je u zapučku nosio značku s Lenjinovim likom, a Hitler je tvrdio da je najviše naučio od Lenjina i Trockog. Staljinistički SSSR, s besprimjernim radom u povijesti
logoraša… Zar je potrebno nabrajati skoro potpuno ekonomsko uništenje naše poljoprivrede u godinama kada se vršila naša prisilna kolektivizacija s takozvanim zadrugama?... Tko nama danas garantira da se sutra ne će promijeniti generalna linija Centralnog komiteta, pa onakva kritika, koja
se danas smatra skoro krivičnim djelom, ne će biti ‘jednoglasno’ proglašena ispravnom?... (citati iz brošure: Obrana Mihajla Mihajlova, izd. Savez-oslobođenje, 1966.)
128
POZOR: Perfidnost Titove osobne diktature dokazuje i činjenica da je Mihajla Mihajlova, i to službenim pisanim putem, denuncirao Mate Barbir, inspektor zadarske UDBA-e, naš tobožnji „kolega
s fakulteta“ (u pismu upućenom Titu 2. studenog 1964.), a sovjetski ambasador u Beogradu (poput
nekada Artamanova) intervenirao je osobno kod Tita tek 11. veljače 1965.! Tu se očituje stanovita
koordinacija u odnosima Beograd - Moskva. Govoriti o sovjetskom pritisku na Tita stvar je dvostrukog kriminalnog izvrtanja istine te perfidne vlasti kojom su manipulirali i Istok (oružjem) i
Zapad (novcem), po principu tko da više i kako kada. A dokaz o suludosti priča o Rankovićevoj diktaturi upravo je „slučaj Mihajla Mihajlova“, kojemu je suđeno zbog antisovjetske djelatnosti i prije
(1965.) i nakon pada Rankovića (1966.). I to – dvaput za istu stvar: zbog upornog zahtijevanja da
koristi svoje zakonsko pravo na slobodu mišljenja o stvarnosti u kojoj smo živjeli školski osposobljeni znanjem koje je postalo – zločin protiv naroda i države…
Doći će vrijeme kada će trebati objaviti dokazane činjenice o našem nemilosrdnom progonu i u
zemljama u kojima smo našli utočište, a sve na zahtjev jugoslavenskih vlasti. Nisu progonili samo
nas, nego i naše žene i djecu. Svjetovne i crkvene vlasti progonile su nas u privatnom i profesionalnom životu, i to klevetama, odbacivanjem i izbacivanjem gdje god smo se pojavili, pa čak i iz
crkvenih zgrada, ponižavanjem i sudskim putem. Parodijom procesa otimali su nam i ono malo
sredstava za život koja smo teškom mukom zarađivali. Da u svojoj savjesti nismo spoznali snagu
Svetog Duha, izgubili bismo svoj kršćanski identitet. Izdali bismo svoju savjest i tako postali slijepi
za sveprisutnost i svemogućnost Boga Stvoritelja našega.
129
XI. TAJNI PLAN O
ETNIČKOM ČIŠĆENJU HRVATA
U ljeto 1965. Tito je nakon najnovije „ofenzive“ započeo „ubijati
Boga u nama“ (uz pomoć, kako je Maštruko izjavio, lokalnog
biskupa). Intenzivirali smo svoje djelovanje u posve novim uvjetima
kad smo postali svjesni da se nalazimo pod budnim okom mnoštva
informatora kojima je cilj bio naše skupno isključenje iz tadašnje
društvene stvarnosti. Pasivni otpor je u prvom redu bila obrana od
kleveta i oblikovanje praznog prostora oko nas.
Prvo upozorenje, što se mene tiče, došlo je iz Povijesnog instituta.
Naime, kako sam se vodeći Kulturnu kroniku u Narodnom listu
spremao za imenovanje na položaj asistenta u Institutu za povijest
JAZU-a, radi boljeg uvida u okolnosti u kojima su djelovali naši stariji
pisci i svećenici na srednjem Jadranu (zahvaljujući mom relativnom
poznavanju grčkog, latinskog, talijanskog i francuskog jezika), dr.
Švelec mi je postao mentorom (radi zaštite od Maštrovića kojeg je on
prezirao), ali ne samo na stručnom planu. Da bih si povećao šanse za
imenovanje na položaj asistenta u Institutu, dr. Švelec mi je predložio
da kod njega prijavim doktorat pod radnim naslovom Povijesni okviri
u kojima je djelovao Petar Zoranić – Ninjanin.
I dr. Maštrović, ravnatelj Instituta, našao je u svemu tome povod
da me povremeno pozove na „razgovor“ – ponudio mi je lektoriranje
Pomorskog zbornika koji je trebao biti tiskan u tiskari Narodnog lista
krajem ljeta. Za taj sam Zbornik napisao i svoj „predložak“ za tezu:
More u poeziji Silvija Strahimira Kranjčevića, koja je mogla biti
razrađena u širem kontekstu. No negdje početkom lipnja 1965., došao
mi je u posjet odavno namješteni vrijedni istraživač prof. Nikola
Čolak, iskusan u primjeni floskule o „naučnom pogledu na svijet“ –
koji je iz iskustva znao do koje mjere se može objelodaniti istina o
našoj prošlosti.
Tijekom zadnjeg razgovora s ravnateljem Instituta, dr. Vjekoslavom Maštrovićem, budući da smo „otvoreno“ razgovarali, on me
131
upitao mislim li da postoji neka politička svijest koja je Hrvate,
prisiljene životariti pod kontrolom raznih dominirajućih sila,
održavala u jedinstvu nade i napora. Odgovorio sam mu onako kako
sam učio u svom obiteljskom domu, u školama u Bosni i na
zadarskom Fakultetu. Opće je prihvaćena teza da su Hrvati u sve tri
povijesne banovine: Posavskoj, Primorskoj i Bosanskoj, imali sasvim
specifičnu sudbinu, ali su uvijek bili povezani djelovanjem narodnog
svećenstva. Duhovno jedinstvo u istoj vjeri učinilo je postojanim naše
uvjerenje da je „svaka sila za svog vremena“, stoga nikakve promjene
režima vlasti ne mogu potaknuti promjenu našeg naslijeđa, a u prvom
redu povezuje nas ponos na ono što jesmo, što smo bili i što moramo
ostati – Hrvati. Uz naše narodno svećenstvo ipak je postojao i sabor,
a u saboru je dominirala misao o našoj posebnosti, našoj kulturi,
našem jeziku i običajima, poput „vječite žiže svjetla“ u polutami naših
crkvi i katedrala. Održavatelji te žiže koja se nikad nije ugasila bili su
sinovi naroda, najviše seljačkog podrijetla. Ostali smo svoji jer su naši
redovnici i dio svećenstva bili – glagoljaši.
Ono što nas je sve povezivalo, bila je – vjera u Boga. To je bilo
savršeno jasno i banu Jelačiću, i Anti Starčeviću i braći Radić. Ta
jedinstvena i živa veza u zadnjih je par stoljeća bila – Katolička crkva.
Tako je bilo za vrijeme naših narodnih dinastija Trpimirovića i
Kotromanića, tako je bilo i u vrijeme prisilnog podvrgavanja
drugačijim vjerskim doktrinama, ali bit naše vjere – je snaga vjere u
istinu koja je zapravo bit pojma slobode, jer nema, niti može biti
slobode bez istine. Relativiziranje istine ne smije biti u praksi
znanstvenog istraživanja, a znanost u slobodi se treba ponašati kao
mater et magistra. Maštrović kao da je znao na što sam u završnici
aludirao pa je tako i reagirao, kao da ga moje riječi opominju, a očito
se uspješno suzdržavao u svojoj inkvizicijskoj poziciji jer je bio, po
riječima prof. Čolaka koji ga je godinama podnosio - intrensečno
dvoličan.
Kad sam nakon tog razgovora sišao u priručnu biblioteku kako
bih vidio Arasa, sreo sam prof. Čolaka koji mi je želio reći par riječi.
Izveo me u šetnju okolnim vrtom, nakon čega smo ušli u podrum
zgrade. Podzemne prostorije Instituta služile su prvih mjeseci
oslobođenja za „klasne neprijatelje“. Tada mi je u pola glasa i u
132
strogom povjerenju odao jednu profesionalnu tajnu o „zloduhu koji
opsjeda Institut“.
Rekao je da je radeći u svojoj sobi na klasificiranju dokumentacije,
zbog vrućine ostavio odškrinuta vrata i slušao cijeli moj razgovor s
Maštrovićem. Nakon mog odlaska, Maštrović je sav uznemiren otišao
u ured Vesne Cestarić koja je obrađivala posebnosti lokalnog govora,
i prenio joj sadržaj i tijek našeg razgovora. Zatim je tražio da ga se telefonski spoji sa šefom UDBA-e, Antom Peranićem, odanim struji
Aleksandra Rankovića s kojim je bio i u intimnim odnosima – čovjek
od povjerenja. Rekao mu je da je obavio potreban razgovor sa mnom
i ukratko mu obrazložio u čemu se sastoje razlozi mog klasificiranja
u kategoriju nacionalista „naglašeno klerofilskog tipa“.
Prof. Čolak mi je na kraju rekao da je malo vjerojatno da će me
primiti u Institut s takvim „karakteristikama“, čak i unatoč mojim
stručnim preporukama. Ja sam i nakon toga vjerovao da se po pitanju
mog imenovanja JAZU ne će držati prvenstveno Maštrovićevog
mišljenja, već stručne preporuke dr. Franje Švelca, partizanskog
veterana s visokim pričuvnim činom, čovjeka čije je mišljenje o mojim
stručnim sposobnostima daleko uvjerljivije od Maštrovićeva doušničkog prokazivanja.
U dobroj vjeri i poštenoj nakani, sve agentske namještaljke mogu
se u pogodnim uvjetima usmjeriti protiv sustava koji proizvodi i
održava se na takvim blesavim sikofantima, na dresiranim polukriminalcima. Stoga uvijek i svugdje treba dobro razmisliti, a kad se
na takve namještaljke odlučimo reagirati, treba snagom logike strijele
koje su nama namijenjene pretvoriti u – bumerang. Otrov ljute zmije
u pametnim rukama može biti pretvoren u lijek.
Tijekom ljeta 1965. išao sam kao novinar-urednik na razne
manifestacije, ponajviše na raznovrsne priredbe ljetnog programa
Muzičkih večeri u Donatu, i o tome sam pisao u Narodnom listu. No
kako je intelektualna klima u Zadru polako poprimala kozmopolitski
značaj, razgovori s članovima sastava koji su nastupili u Sv. Donatu
rijetko su zaobilazili „slučaj Mihajlov“. Razumije se da je i među
glazbenicima bilo ljudi koji su bili manje-više „dobro informirani“, ali
su ipak mislili da mišljenje novinara može baciti novo svjetlo na ono
što je razglašeno u svjetskom tisku. Uvijek sam nastojao svojim
sugovornicima objasniti da se u tom procesu ne sudi nekom poli133
tičkom osporavatelju, nego sveučilištarcu, da je u pitanju znanost
temeljena na istini ili na ideologiji. Između traumatiziranih u ratu i
svog zdravog razuma, mlađi sveučilištarci radije su prihvaćali patnju
i poniženje nego da postanu interpretatori i širitelji službene mitomanije. Kako sam bio svjestan da bi naše iskrenije razgovore mogla
pratiti nepoželjna ušesa, neke od njih sam pozvao na čašicu vina i
nevezan razgovor u dvorištu svog doma. U kući je moglo biti nekih
prislušnih uređaja, ali u vrtu ne.
Dva glazbena sastava, vokalni i instrumentalni – The Golden gate
quartet iz Californije i Dvorakovo kvarteto iz Praga, izrazila su želju da
nakon uspješnog nastupa odemo sjesti negdje u kavanu, na otvoreno
i razgovaramo o svojoj umjetnosti i načinu na koji se „ljudi od pera“
snalaze u Jugoslaviji. Više iz uljudnosti nego iz stvarne potrebe,
predložio sam im da navratimo u obližnje dvorište mog doma – u
lijepi starinski kameni dvor sa stupovljem, koji djeluje kao „mala
scena“ za kratke dijaloge, bez neposrednih susjeda. Tada je američki
Golden gate quartet na glasoviru pratio neki mladi Francuz rodom iz
Lyona. Dvorakovo kvarteto je izvodio kraće skladbe Smetane i
Dvoraka. Česi su po mentalitetu djelovali poput naših Hrvata iz
Zagreba.
Moji razgovori o poznatim ljudima bili su ipak odmjereni, ako
ništa drugo, radi njihove sigurnosti, jer za našim je petama sigurno
trčkarao mali čopor ušiju na nogama. Znao sam da je već tada
postojala mogućnost prisluškivanja na manjim udaljenostima.
Začudilo me otkriće da američki crnci simpatiziraju socijalizam u
teoriji, a budući da ih je zanimalo kako to funkcionira u praksi, „slučaj
Mihajlov“ za koji su čuli, bio je vrlo ilustrativan. Dvoličnost, rekli su
mi, ne bi smjela postojati u radničkoj državi, jer po njima, radnici
nemaju što kriti pa namaju potrebe ni lagati.
U susretu s Česima iz Dvorakova kvarteta, pri čašici vina istinabog, oduševio me Stanislav Ruis, koji je o komunizmu i dvoličnosti
vladajućih glavonja govorio kritičnije i otvorenije od mene. Unaprijed
je znao da između političke stvarnosti u Čehoslovačkoj i Jugoslaviji
nema doktrinalne razlike. Za ondašnjeg generalnog tajnika KP-a u
Pragu, Novotnog, rekao je jednostavno „ono hladno hovno“.
Bilo je teško znati tko je od njih došao čuti istinu i govoriti
iskreno, a tko je pak bio programiran da glumi sugovornika i zavodi
134
ga u krajnost. U takvim (ne)prilikama, najbolje je bilo biti novinar,
mada je pristup i uglednijih stranaca koji su tada dolazili u Jugoslaviju,
bio politički „programiran“. Gledajući iz današnje perspektive, nisam
siguran da je mišljenje tih stranaca koji nisu shvatili ništa od bitnog
što nas je snašlo – da imamo pravo na istinu po slobodi savjesti da
bismo se mogli osjećati slobodnima. Bilo da su bili dobronamjerni ili
dvolični, svi ti strani „interpretatori“ našeg djelovanja donijeli su nam
samo štetu.
Tijekom posjeta Joje Ricova, koji nam je doveo jednog svog
prijatelja Talijana, iz grupe Vittorija Gasmana – Tonija Comella,
shvatio sam nešto sasvim specifično. Joja Ricov je bio veteran logora
na Grguru i Golom otoku, i profesor za gluhonijemu djecu u Italiji
(sva ta djeca poznavala su samo jedan jezik: jezik znakova rukama,
prstima…). Prilikom svog djelovanja u Italiji, Joja Ricov je došao u
neposredan doticaj s talijanskim nobelovcem Salvatoreom Quasimodom. Toni Comello bio je očito pripremljen za susret u mom
dvorištu. Je li ga pripremio Joja Ricov ili netko drugi, bilo je i ostalo
sporedno. Prvo me upitao kako mi se zove kćerka koju je u naručju
držala moja supruga. Kad sam mu rekao da se zove Croatie, pitao me
jesam li zbog toga imao neprilika u Jugoslaviji. Odgovor je bio –
niječni pokret glave. Na to je rekao da je to dobar znak, jer se u
Jugoslaviji ljudi očito ne progone zbog svog nacionalnog ponosa. Joja
Ricov, ponešto iznenađen Tonijevom reakcijom, rekao je da je on
osobno bio deportiran na otok Grgur zbog svog patriotizma, te da je
moju kćerkicu rodila Francuskinja i to u Francuskoj. No Toni
Comello nije promijenio svoj početni iskaz. On je bio jedan od onih
talijanskih ljevičara koji su sve mjerili prema Titu. Tada sam shvatio
da je Josip Đerđa bio u pravu kad je tvrdio: Talijanima nije teško ići iz
jedne krajnosti u drugu.
Kad sam kasnije upitao kolegu Ricova zašto mi je uopće dovodio
Tonija Comella, Joja je uzvratio da on nikad nigdje nije tako nastupio
i da mu nije jasno zašto je Comello kao gost u mom domu napravio
pravi skandal. Shvatio sam da strani posjetitelji tako nastupaju kad u
Jugoslaviji imaju susret s novinarima, jer misle da su svi novinari
ujedno i pripadnici tajne policije. Question de prejuge ou de precautions? Peu importe. No, tu se postavlja i jedno tvrdoglavo pitanje:
Je li Josip Đerđa ipak bio u pravu kad je tvrdio da s talijanskom
135
iredentom nije moguće naći „zajednički jezik“? Jesu li oni „titoisti“ ili
samo tako kupuju naivne koji nikad ne će zaboraviti da su borsaglieri
iz Divizije Taurinese prešli pod zapovjedništvo Titove Prve proleterske
brigade, i pod novim nazivom Divisija Garibaldi organizirano
početkom jeseni 1943. rušili gradove u Dalmaciji, pa i u centralnoj
Bosni. Istina je što piše u Velikoj sovjetskoj enciklopediji u članku
Zadar, gdje se Tita naziva – fašistom. Ali mafiji je svojstveno da prije
provale zapali svijeću pred oltarom San Gennara…
Sredinom ljeta 1965. u Zadar je došao kardinal Franjo Šeper, u
svoj pohod velikog inkvizitora (imenovan je na važan položaj prefekta
Kongregacije za nauk vjere, svega par mjeseci ranije) po svojoj
domovini Hrvatskoj, pa se pojavio i u Zadru. Na poziv tadašnjeg
župnika Katedrale, don Josipa Kolanovića, došao sam i imao čast
sjediti u prvom redu do oltara. Iza nas je Katedrala bila „dupkom
puna“ Zadrana. Nakon ceremonije kardinal Šeper je odlučio proći
Katedralom do izlaza, kad je prolazio pored mene, dotaknuo sam
njegovu misnu odoru i rekao mu u pola glasa: Molite za opstanak
hrvatskog naroda u svojoj domovini. On je na to uzvratio: Ostanimo
dio Naroda Božjeg. Bio je to prvi od naša tri susreta tijekom njegovog
djelovanja u svojstvu Velikog Inkvizitora.
Drugi se zbio u dvorištu Svetog Damaska u Vatikanu, u povodu
kanonizacije Nikole Tavelića (na Alojzijevo 1970.), a treći pak svega
šest mjeseci prije njegove smrti, u Župnom uredu Hrvatske katoličke
misije u Torontu. Nakon mog uspješno obavljenog posla u kanadskom
Ministarstvu za vanjske poslove, u vezi s otvaranjem Hrvatskog
informacijskog ureda HNV-a, kardinal Šeper je izrazio želju da dođem
na razgovor u hrvatski župni ured u Torontu. Proveli smo blizu sat
vremena u razgovoru „u četiri oka“. Znao je sve o meni i ubogom
životu moje obitelji u vrijeme moje robije i progonstva. Na kraju
razgovora me blagoslovio zbog mog načina djelovanja „mirnim i
nenasilnim“ metodama i postupcima. Rekao je: …za sve dobro koje
ste učinili i koje ćete učiniti u korist i na spas našeg dragog hrvatskog
naroda.
Dakle, diplomirati francusku književnost kod dr. Stjepana Kastropila u Zadru, značilo je upoznati neke bitne značajke kartezijanskog načina mišljenja (istina po savjesti) i u shvaćanju i u
prosudbi. To pak podrazumijeva trajno zadržavanje „faktora sumnje“
13
Mirko Vidović s kardinalom Šeperom u dvorištu Sv. Damaska u Vatikanu.
u svijesti, dok ga ne dokažu ili opovrgnu nedvojbene činjenice. U
takvom mentalnom stanju živio sam onog fatalnog (ili spasonosnog?)
ljeta 1965. Puno sam puta u mislima ponovio stihove iz zbirke Art
poetique N. Boileaua Despreaua: Evitons les exces, laissons a l’Italie de
tous ces faux brillants l’eclatante folie! Tout doit tendre vers le bon sens,
mais pour y parvenir, le chemin est glissant et penible a tenir. Pour peu
qu’on s’en ecarte aussitot on se noie, la verite pour avancer n’a souvant
qu’ une voie’. Put zdrava razuma…
U razbistrivanju te mentalne oluje pomogla mi je moja upornost
u prikupljanju sigurnih i provjerljivih podataka. Ta upornost pomogla
mi je i da shvatim jednu vrlo važnu stvar, činilo mi se i najvažniju u
našem tadašnjem društvenom i narodnom životu. Očito je bilo da
živimo u jednom potpuno pogrešnom svijetu i da se to mora završiti
u ćorsokaku, što bi reako naš narodni Mujo. Naime, za jednog susreta
u kavani Central s mojim doskorašnjim kolegom Nikolom Davidovićem iz Doboja, koji je oženio jednu Splićanku pa našao zaposlenje
u OŠ Petar Preradović (odmah iza Fakulteta), doznao sam da se već
137
nekoliko godina u prvi razred te škole upisuje sve manji broj djece.
Što to znači? Broj stanovnika u Zadru raste, a broj djece se smanjuje…
Razmišljajući o tom problemu kao novinar, nastojao sam
prikupiti što više točnih podataka, biti dobro informiran i povezati
sve u jednu koherentnu cjelinu te prije nego članak izađe u javnost,
dati ga na uvid dobro informiranom poznavatelju te tematike, kako bi
konačan oblik priloga mogao biti i vijest i znanstvena tvrdnja. Tako je
nastao moj članak (pa i mala reportaža) objavljen u Narodnom listu
pod naslovom Bijele maramice. Taj prilog u Kulturnoj kronici
Narodnog lista bio je u stvari – poziv na uzbunu svima, a u prvom
redu onima koji vode računa o našem biološkom opstanku na ovim
burnim prostorima. Jednom sam, naime, bio prisutan tijekom
okupljanja većeg broja naših mladih ljudi koji su odlazili na dug put
– u prekomorsku emigraciju, ispraćivali su ih njihovi bližnji.
Uglavnom su taj „privilegij“ imali mladi bračni parovi bez zaposlenja.
U drugu kategoriju iseljenika spadali su i oni koji su imali „pisani
dokaz“ da odlaze u prekomorske zemlje da bi se tamo vjenčali nekime
tko im je poslao garanciju za ostanak. Bolno je bilo gledati odlazak
broda u pravcu Rijeke gdje su se polaznici mogli ukrcati na neki
prekooceanski brod. Odvajanje i plač na provi i kopnu, ono mahanje
bijelim maramicama kao da odlaze u rat – ganulo me do suza. Pišući
u uredništvu Narodnog lista taj tjedni prilog, nisam mogao suzdržati
suze, pitao sam se – je li moguće da zbog tih odlazaka mladih u tuđinu
na području Zadra naglo opada natalitet?
O tom problemu još nisam razgovarao ni s glavnim urednikom
ni s direktorom lista, htio sam prikupiti još podataka prije nego se
upustim u pisanje analitičkog priloga s izrazito socijalnom konotacijom. Imao sam solidan dojam da je populacijska politika i briga za
biološku obnovu našeg naroda znak nečije nebrige ili namjerno
svođenje na „etničke proporcije bez posebne nadpolovične većine“,
zapravo smišljena politika koja na sasvim drugi način nastavlja
politiku iskorjenjivanja Hrvata koja je počela krajem Drugog
svjetskog rata.
No, kad sam u fotografskom ateljeu Brkanovih ovlaš iznio tu
ideju, stari Brkan se nasmijao i rekao da možda pada broj
novorođenih, ali broj stanovnika Zadra neprestano raste: kad god se
nađe neko novo radno mjesto, prednost pri uposlenju redovito imaju
138
pridošli tuđinci. To je saznao od svog starog poznanika, Crnogorca
Božidara Đurića, koji je bio na čelu Zavoda za socijalno osiguranje
nakon što je prilično mlad otišao u mirovinu kao pilot JNA.
Umirovljenici JNA imali su sve privilegije u civilnom društvu, gdje
su nastavili djelovati u vojnoj obavještajnoj službi KOS-a. I sam je
tadašnji gradonačelnik, Jovica Jokić, proizašao iz te kategorije „uljeza“,
kako je govorio stari Brkan.
Moj kolega novinar-fotoreporter, Ante Brkan, slušajući nas sjetio
se da je negdje pohranio negativ fotografije na kojoj se vidi specijalno
smišljen instrument za pobačaje, koji je usavršio dr. Kragić, ginekolog
iz Akušerskog odjela zadarskog Doma zdravlja. Radilo se o
usavršenom uređaju za bezbolno i sterilizirano čišćenje maternice
prilikom namjernog pobačaja. Pronašao je negativ i pokazao nam ga
pri crvenoj rasvjeti u svom ateljeu. Naprava je neobično podsjećala
na revolver. Cijev revolvera prođe kroz grlić vulve, prodre u maternicu
i „usisa“ njezin sadržaj.
Ništa toliko ne motivira savjesnog novinara koliko potreba da
izvornim dokumentom dokaže tvrdnju u svom novinarskom prilogu.
Nisam se mogao smiriti dok nisam našao način da provjerim – radi
li se o nesavjesnom pa i nesvjesnom karijerističkom poslu liječnika i
ginekologa, ili je posrijedi ostvarivanje plana demografske politike u
širem smislu. Kad sam se jednog popodneva, koncem kolovoza 1965.,
našao u uredništvu Narodnog lista, telefonirao sam u Dom zdravlja i
tražio razgovor s ravnateljstvom Ginekološko-akušerskog odjela.
Rekao sam im da sam novinar-urednik u Narodnom listu i da želim
provjeriti neke podatke. Liječnica koja je bila na drugom kraju
telefonske linije predložila je da malo pričekam dok ne provjeri je li
ravnatelj Akermann u Domu zdravlja, jer jedino on može odgovarati
na službeno postavljana pitanja. Malo kasnije na liniji je bio dr.
Akermann.
Rekao sam mu ponovno tko sam i dodao da provodimo anketu
demografskog karaktera te da bismo za nju radi što veće vjerodostojnosti trebali podatke o broju majki koje prolaze kroz Akušerski
odjel Doma zdravlja, koje rode, ali i onih koje dolaze obaviti pobačaj.
Dr. Akermann mi je na to rekao da mi ne može dati tražene podatke
jer su oni profesionalna tajna. No kad sam mu obećao da te podatke
ne ću objaviti, nego ih samo zadržati u memoriji prilikom oblikovanja
139
zdravstvenih pitanja, ipak mi je dao neke podatke uz napomenu da će
me demantirati ako ne održim svoje obećanje, a osobito ako spomenem njegovo ime. Tako sam doznao da je tijekom prethodne, 1964.
godine, na tom odjelu zadarskog Doma zdravlja, u gradu koji je tada
imao oko 30.000 žitelja, obavljeno 1015 poroda i oko 900 pobačaja.
Uzroci gotovo svih pobačaja nisu bili medicinske već „socijalne“
naravi. U susjednom stanu na istom katu jedan je ginekolog podvečer
primao pacijentice. Skoro svaki dan dolazilo je više žena koje su na
hodniku čekale da dođu na red na „privatnu visitu“. Može se
pretpostaviti da su to radili i drugi liječnici, premda u to vrijeme nije
bilo „privatnih liječničkih ordinacija“. Liječnici su takvim aktivnostima zarađivali više novca nego u Domu zdravlja gdje su bili
zaposleni. Ako se to uzme u obzir, možemo zaključiti da je na području Zadra bilo više namjernih pobačaja nego li poroda.
U našem krugu bila su i dva zadarska liječnika, braća Pavao i
Zvonko Relja, obojica su bili specijalisti zaposleni u Domu zdravlja.
Jedan od njih mi je dok smo se izležavali na suncu pokraj zadarskog
bazena, kad sam mu ovlaš spomenuo taj nemali sociološki problem,
uzvratio da u tome nema slučajnosti. Po njemu, dr. Akermann je
prešutio činjenicu da je više od polovice žena koje su obavljale
pobačaje – hrvatske narodnosti. Akušerima je bilo izričito zabranjeno
obavljati namjerne pobačaje ženama drugih narodnosti, budući da je
trebalo i u tom području poštivati pravila proporcionalnosti. Kako su
Hrvatice bile pripadnice najbrojnije etničke skupine, njima su se
pobačaji smjeli obavljati i bez dokaza o lošem materijalnom stanju.
Naime, u Hrvatskoj su i tada namjerni pobačaji bili zakonom
zabranjeni, pobačaj se smio obaviti samo ako je uzrok bio medicinske
naravi, tj. ako su u opasnosti bili život ili zdravlje trudnice. N. B. Oca
dr. Relje strijeljali su komunisti na samom završetku rata kada je
Zadar dospio u njihove ruke, nakon efemerne vladavine gradskih
vlasti koje je tijekom retrocesije Zadra i Dalmacije, 9. rujna 1944.
postavljala vlada NDH iz Zagreba.
Nakon sumiranja svih tih podataka razgovarao sam i s
Brkanovim poznanikom Crnogorcem koji je vodio tadašnji Odjel za
socijalno osiguranje. On je izjavio da među zaposlenima u njegovoj
službi Hrvati ne čine natpolovičnu većinu. Slično je bilo i u drugim
ustanovama koje su poslovale s građanima i bile financirane iz
140
proračuna Bakarićeve Republike. Kad sam prikupio sve te podatke,
odlučio sam ih sažeti u jedan pregledan i dobro dokumentiran
novinarski članak. Radni naslov glasio je: Pištolj za ubijanje nerođenih.
Mislio sam da je to dobar članak koji na temelju provjerljivih činjenica
može potaknuti odgovorne da se pobrinu za biološku obnovu našeg
naroda i demografsko planiranje uopće. Uostalom, tiskom se već
provlačila bojažljiva teza o tome da imamo više smrtnih slučajeva
nego porođaja. No nitko još nije izašao u javnost s nekim preglednim
i dobro dokumentiranim izvješćem. Čini sa da je bilo opasno o tome
u javnosti govoriti čak i usmeno.
Kako je i sam ondašnji župnik zadarske katedrale Sv. Stošije,
predavač na sjemeništu Zmajević (partizanski sin), već bio upoznat s
našim Pokretom, jedne je subote, početkom rujna 1965., kad sam
dovršio rad na svom članku o demografskim problemima, navratio k
nama u stan, kako je to navikao činiti misleći da će tu uvijek zateći
bar malu skupinu „ćakulanata“. Nisam se mogao suzdržati pa sam mu
dao svoj članak da ga pročita. Tijekom čitanja njegov se izraz lica
mijenjao. Kad je došao do kraja, zabrinuto me pogledao i zamolio da
mu dopustim da ga na čitanje da i „preuzvišenom nadbiskupu Garkoviću“. Rekao je: Pa mi odavno znamo da se te stvari ne događaju same
od sebe, da postoji neki uzrok takvom stanju. Vidimo po broju krštenih
da nešto nije u redu s natalitetom. A vi ste prikupili podatke za kompletan uvid u tu situaciju. Kako sam taj prilog pisao na pisaćem stroju u
dva primjerka, posudio sam mu kopiju. On je, sav zbunjen, zahvalio
na povjerenju i otišao nadbiskupu. Zaboravio je popiti vino koje sam
nalio u njegovu čašicu.
Sutradan, u nedjelju, vrijeme je bilo lijepo pa smo Luca i ja po
običaju nakon večere stavili dijete u kolica i pošli u šetnju gradom –
bio je to naš običaj prije spavanja. Išli smo polako ulicom prema
sudskoj palači. Najednom je iz bočnog „portuna“ iskrsnuo pred nama
moj kolega novinar iz Narodnog lista, Zlatan Miodrag.
Zamolio me da pođem za njim u portun, kao da se od nekoga
skriva. Tamo mi je uzbuđenim glasom rekao: Vidio sam te kako dolaziš
i čekao znajući da ćeš proći ovuda. Ukratko, ti si čini se provodio neku
anketu o pobačajima. Danas su svi svećenici s oltara čitali dijelove tvog
članka i pozivali na uzbunu zbog naglog pada nataliteta na području
Zadra i vrlo loše demografske politike u zemlji općenito. Već svi u
141
redakciji znaju što je bilo i doznao sam da je cijeli tvoj razgovor s dr.
Akermannom ‘skinut s prisluškivača’. Već smo svi pozvani na hitan
sastanak uredničkog vijeća, te ondje moramo biti u ‘cik zore’, u osam
sati. Tebe očito nisu obavijestili, jer će o tebi biti riječ. Tebe će možda
netko večeras ili čak sutra ujutro hitno pozvati u ured direktora lista.
Očekuj najveće neugodnosti, jer su mi rekli da će svi morati glasovati o
tome hoćeš li biti izbačen iz radnog kolegija ili ne.17
Zlatan Miodrag i Mirko Vidović u novom parku kod Pomorske škole – radni dogovor
novinara urednika.
17 v. Hrvatska revija. Br. 1/1970, sljedeći prilog:
…Posebno je zagonetna sudbina originala mog članka o demografskoj politici u Zadru. Ondašnji
župnik zadarske katedrale, don Josip Kolanović (pripadnik Pokreta nezavisnih intelektualaca) predao
je taj novinarski prilog preuzv. nadbiskupu Garkoviću. Nakon što smo otišli u Francusku, od don Josipa Kolanovića dobio sam pismo (27. siječnja 1966.) u kojem tvrdi: ‘Onaj Tvoj članak predali smo
za Glas Koncila gosp. Kustiću koji je bio u Zadru i napisao dvije reportaže za GK. No, dogodila se nesreća. Na putovanju iz Zadra u Zagreb, netko mu je u autobusu uzeo putnu torbu, tako da mu je Tvoj
članak nestao…’
Tu je također objavljena i Izjava hrvatskih svećenika USA i Kanade – 19. listopada 1966. To je bila
prva otvorena i skupna reakcija hrvatskih svećenika na Protokol o suradnji između Svete Stolice i Jugoslavije. Tom Izjavom potpisani svećenici odbijaju posluh onima koje je kardinal Stepinac osudio
i zaprijetio im izopćenjem. Je li prvo, kao argumenat o već uspostavljenoj suradnji između svjetovne i duhovne vlasti, poslužilo za postizanje drugog? U neprirodnom odnosu vrijedi ona anarhistička izreka koja kaže da je u disparatnoj koaliciji „sve moguće i ništa nije sigurno“.
142
Nastavili smo šetnju. Nakon rastanka sa Zlatanom Luci još nisam
rekao što sam doznao i da sam uvučen u gungulu koju je netko
namjerno smislio ne vodeći računa kakve će posljedice imati za mene
i našu obitelj. I dok smo šetali, razmišljao sam o tome tko je to odlučio
objaviti, budući da sam don Josipu izričito rekao da mu to posuđujem
u povjerenju. Mislio sam baš tako napisan članak predati uredniku da
ocijeni može li se to objaviti i treba li prije objave nešto i koliko
„skratiti“. Naivno.
Sutradan oko sedam sati ujutro na moja vrata pozvonio je vratar
Narodnog lista, dobar i priprost čovjek s kojim sam uvijek bio uljudan.
U dvorani redakcije čekao me cijeli uređivački kolegij, pravi Areopag:
bili su tamo svi kojima je UDBA manipulirala u cjelokupnoj znanosti,
kulturi, novinstvu, prosvjeti i bibliotekarstvu u Zadru, kako bih ih
dobro vidio i zapamtio. Uljudno sam ih pozdravio, ali nitko mi nije
odzdravio. Grgo Stipić je ušao nakon mene i zapovijedio mi da sjednem.
Odmah je krenula serija paljbe po meni, prije bilo kakvog
protokolarnog započinjanja sjednice: jedan po jedan, skoro su svi
izbacili svoj otrov iz iskešenih zubi. Ne da mene ponize i osude, nego
da skinu odgovornost sa sebe, to im je bila prilika da dokažu da su svi
„na liniji“. To je bilo toliko očito da je malo falilo da se stanem smijati
njihovoj nagloj metamorfozi i servilnosti. Jer time što su mene izbacili,
zapravo su izbacili ono što se u njima nataložilo tijekom niza godina
„izgradnje ideološko-političke podobnosti“. U psihijatriji bi se to
moglo nazvati (po logici francuskog jezikoslovca Littrea), metastazom
pokajnika oko žrtvenog jarca. U stvari je to bila krabuljna „commoedia
del arte“: bacali su meni u lice ono čega su se sami htjeli osloboditi –
pružila im se prilika da dokažu da su pogani, a ne kršćani.
Grgo Stipić je smirio tu olujnu kakofoniju i od mene zatražio da
se izjasnim – da priznam što sam učinio, zašto, i kome to služi, ako ne
reakcionarnim klerikalnim krugovima? Uzvratio sam najprije tihim
glasom da ih smirim, a onda sam precizno izjavio ono što sam
prethodne večeri smislio: da sam postupio kao novinar držeći se
temeljnog novinarskog načela „5W“ (tko, kada, kako, gdje i zašto).
Tjednima sam prikupljao podatke u nastojanju da najprije shvatim
imaju li otkrića s područja naše demografije ikakve veze s takvim
stanjem, i je li to pitanje spontanosti u običnom životu ili se radi o
143
nesposobnosti onih koji djeluju na području socijalne medicine. Taj
sintetički smišljen uradak završio sam u subotu popodne kad je k meni
navratio naš kućni duhovnik i zatekao me kako dovršavam svoj rad.
Kad ga je pročitao, posudio je kopiju da je pokaže nadbiskupu koji je
želio znati istinu o našoj biološkoj obnovi. Zahtijevao sam diskreciju,
ali o tome na koncu odlučuje nadbiskup i nikome, osim Bogu, ne duguje
objašnjenja. Ni samom mi nije bilo jasno zašto je tako odlučio, kao da
mu nije bilo važno hoću li zbog toga imati problema na poslovnom
planu. Zatim sam svim članovima uredništva postavio pitanja: Je li
posao novinara da slijedi logiku istine? Jer – što svi mi radimo u našem
narodu: jesmo li njegovi čuvari ili grobari?
Nakon te budalaste seanse u uredništvu Narodnog lista morao
sam ići tajniku potpisati izjavu da dobrovoljno napuštam posao u
Narodnom listu. Potpisao sam je i bio sretan što te gadove više ne ću
morati nazivati - svojim kolegama.
Na moje završno pitanje Grgo Stipić bijesno je povisio glas:
Oduzimamo ti riječ! Nakon te ponižavajuće demonstracije servilnosti
i nekolegijalnosti, održano je glasovanje: tko je za moje trenutno
izbacivanje iz Narodnog lista? Svi su digli ruke osim Zlatana
Miodraga, koji je poput Ante Starčevića bio sin Hrvatice i Srbina.
Direktor Stipić ga je na to upitao: Šta je, Zlatane, čega se ti bojiš? Znači
li to da si ti Vidovićev istomišljenik? Zlatan Miodrag je na to posve
normalnim glasom uzvratio: Pa šta? Čovjek je napravio jednu pogrešku
u načinu prikupljanja podataka jer nije bio do kraja diskretan. Svi mi
jednoga dana možemo učiniti takvu pogrešku. Ako ja učinim ‘pogrešku
u koracima’, hoćete li i meni ovako suditi?
Nakon toga, kako bi izbjegao odgovoriti na Zlatanovo pitanje,
Grgo Stipić me proglasi izbačenim iz radnog kolegija Narodnog lista.
Zatim je rekao da nije navikao na suradnju s UDBA-om, ali će protiv
mene podnijeti prijavu i tražiti da me se sudski goni radi špijunaže
jer sam koristeći položaj novinara urednika, prikupio i obradio podatke
u korist Vatikana, kao strane neprijateljske zemlje (v. o tome: Hrvatska
revija, Br. 1/1970).
N. B. Samo tridesetak godina nakon tog događaja, kad su naše
ideje primjenom odredbi završnog dokumenta Helsinške konferencije
doživjele svoj trijumf jer je hrvatska nacija postigla samoodređenje,
svi su se ti doušnici iz Narodnog lista stali takmičiti u dokazivanju tko
je u vrijeme Rankovićeve diktature bio veći Hrvat, antikomunist,
neprijatelj Jugoslavije itd., itd…
I trideset godina kasnije – ti gadovi su nam bili mrski.
144
145
XII. KAD IZOPĆENIK POSTANE
GRAĐANIN SVIJETA
Neopisiv je osjećaj izopćenika kad se probudi prvo jutro kojim
počinje posve nov život bez ikakvog predznanja i suprotan njegovim
nadanjima. Ništa manje nije zagonetan nastavak tog dana u kojem
smrtnik vidi da živi u svijetu u kojem se ne može pouzdati ni u
prijatelje, te da mu ni svojta nije puno sklonija od onih koje je smatrao
otuđenima.
Prvo su mi prije podne došli u posjet moj kolega Zlatan Miodrag
i fotoreporter Ante Brkan. Brkan se odmah počeo ispričavati: morao
je glasovati protiv mene, a Zlatan nije imao što reći. Miodrag je
izgledao zabrinuto, a Brkan se usiljeno smijao kako bi sakrio svoju
sramotu. Čim su ušli u moj stan, Brkan je izjavio: Znaš i sam da je moj
glas bio nevažan jer si ti već unaprijed bio izbačen iz kolegija. Da nisam
glasovao kao drugi, dogodilo bi mi se kao i tebi – a od čega bih kasnije
živio. Uopće se nisam obazirao na to što Brkan priča. I inače sam gluh
i nijem kad se radi o takvim ljudima. Više mi je bilo stalo do savjeta
Zlatana Miodraga. Rekao je da će učiniti sve što je potrebno kako bih
ipak ostao u Narodnom listu, ako ništa drugo, kao lektor i korektor.
Dok se situacija ne smiri.
Popodne je došao i don Josip Kolanović, župnik zadarske
katedrale kojemu sam posudio svoj uradak o biološkoj ugroženosti
naroda u zadarskom kraju. Čim je ušao „pod krov moj“ upitao sam ga
vedrim glasom, je li došao izvršiti obećano, vratiti mi kopiju članka.
Rekao je da je nadbiskup Garković objeručke prihvatio taj članak i iz
njega izvukao što je bilo važno kako bi sastavio apel svećenstvu,
„šapirografirao“ ga i poslao svojim župnicima odmah iste večeri. Svi
misnici dobili su nalog da tu okružnicu pročitaju tijekom mise. To je
sve…
Kako mu nadbiskup nije vratio moju kopiju, don Josip je smatrao
da je ni ne će vratiti, jer ju je zbog težine izvornih podataka arhivirao
i sačuvao za „svaki slučaj“. Nadbiskupu nitko ne može ništa, osim
147
Kongregacije za nauk vjere i po Kanonskom pravu. Don Josip mi je
rekao da se vijest o mom poniženju u Narodnom listu proširila na sve
strane, pa i do crkvenih krugova. Dodao je da bi me zbog toga
nadbiskup Garković i biskup Oblak rado primili da me utješe i
ohrabre. Rekao mi je da su ga zapravo poslali da mi predloži da
dođem u nadbiskupski dvor. Smatrali su da bi za mene bilo korisno da
me uhode vide kako ulazim u nadbiskupiju, jer bi to mogla biti poruka
agentima da se ne prenagle ukoliko im je u planu, kako je to najavio
Grgo Stipić, uhititi me i zatvoriti zbog špijunaže u korist Svete Stolice,
kao strane sile. Na taj način utjecati na „organe gonjenja“ isto je što i
smiriti pijanoga novom čašom pića. Aluzija na moguće uhićenje, i to
iz usta svećenika, prožela me dodatnom slutnjom: Grgo Stipić nije
izmislio svoju prijetnju da će protiv mene podnijeti krivičnu prijavu.
Postoji, očito, već gotov plan „kako dalje sa mnom“…
Pošli smo ondašnjom ulicom Dimitrija Tucovića (sad Ul. plemića
Borelli) prema Forumu. Zaobišli smo katedralu i ušli u palaču
nadbiskupskih dvora, popeli se kamenim stubištem i sjeli na klupu
ispred ovećih dvokrilnih vrata. Iza vrata se čuo neki razgovor. Don
Bepo (kako smo zvali našeg patra Kolanovića) otišao je u susjednu
prostoriju i kroz odškrinuta vrata rekao da smo stigli. Netko mu je
uzvratio da malo pričekamo. Nedugo zatim otvorila su se dvokrilna
vrata, tada sam imao što i vidjeti: iz ureda je po završetku razgovora
s nadbiskupom i biskupom izašao – dr. Vjekoslav Maštrović. Prosto
sam sam sebi rekao: Ma je li moguće?! Naime, prof. Nikola Čolak mi
je u povjerenju rekao da se Maštrović redovito susreće sa šefom
Rankovićeve UDBA-e i s nadbiskupom, pa bi prema tome, Maštrović
mogao igrati ulogu posrednika između tih dvaju glavara neprijateljskih službi. Pitao sam se gdje sam dospio i u kakvu sam se mrežu
zapetljao slijedeći svog „duhovnika“.
Maštrović me na odlasku usput pozdravio kao da se nije čudio
što sam i ja bio ondje, pa mi je predložio da navratim i u Institut.
Dobri stari nadbiskup Garković mi je pristupio, stavio ruke na moja
ramena i pogledao me čudnim pogledom kao da je bio zabrinut.
Pozvao me da uđem u njegov ured. Ondje je za stolom već sjedio
pomoćni biskup Oblak. Njegovo punokrvno i strogo lice s očima
staklastog odsjaja koje tako „zvrkle“, nije odavalo nikakve emocije
prilikom mog ulaska, a ni kad me pozdravio podizanjem ruke. Neka
148
redovnica, odjevena u opravu „ancilae domoni“, ušla je sa zdjelom
zelenog grožđa i stavila ga na stol pred nas. Nadbiskup reče: Vi ste,
profesore, jutros imali nekih problema u Narodnom listu, kako mi
rekoše. Don Bepo mu je jednom rečenicom odgovorio umjesto mene,
rekao je da sam ostao bez posla i da moja obitelj ubuduće mora od
nečega živjeti. Nadbiskup se na te riječi malo zamislio, pa je rekao da
će se pokušati raspitati postoji li mogućnost da mi se nađe bar
honorarni posao u njegovu okruženju. Budući da je tako pokazao
nebrigu za posljedice nevolja u koje sam zapao tuđom krivnjom, uspio
sam se suzdržati i nisam mu rekao kako su međusobni odnosi
moćnika bolji nego li odnosi njih i njihovih nevinih žrtava. On se
nadovezao da se u nevolji trebamo molitvom obratiti Bogu kako
bismo dobili novu snagu za vjerovanje da će pravda kad-tad
pobijediti. Rekao je da ćemo u molitvi biti solidarni on i ja, ali i oni
koji u bili s nama, kao i svi koji su umnožili, raznijeli i s oltara čitali
ono što je postalo moj „corpus delicti“. I evo kamo smo pali.
Odlazeći iz nadbiskupskih dvora nisam osjećao razočaranje, već
sam se osjećao prljavo zbog onoga što sam vidio i čuo. Kao da sam i
u nadbiskupovim očima počinio nešto što će i Crkvi sada donijeti
neugodnosti. Don Bepo mi je predložio da odemo na šalicu kave u
njegov župni ured, te još malo porazgovaramo. Ja sam želio samo
jedno – ići kući i analizirati sve što mi se dogodilo tijekom zadnja tri
dana, da znam kako ćemo dalje živjeti, da ne budemo na teret svojim
roditeljima. Luca je, naime, već ponovno bila u gravidnom stanju.
Da bih bio siguran u razloge zbog kojih me dr. Maštrović pozvao
na razgovor u Institut, sljedeći dan sam odlučio otići. Mislio sam da
možda on ima neki prijedlog da mi pomogne. Samo za barku koja
prevozi od hotela Beograd do obale pred Maraskom trebalo je platiti
pet dinara u jednom smjeru – cijenu jednog kruha ili litre mlijeka.
Kad sam stigao u Institut, navratio sam najprije u biblioteku gdje sam
zatekao Davora Arasa i Nikolu Čolaka kako piju kavu. Kad su me
vidjeli, mogao sam u izrazu njihovih lica iščitati neki latentni strah.
Razmijenili smo nekoliko rečenica u pola glasa dok sam čekao da me
dr. Vjekoslav Maštrović (koji je već na račun Instituta naručio
brončani odljev svog poprsja, da ga postavi ispred Instituta u povodu
desete godišnjice rada tog ogranka JAZU-a, budući da je bio njegov
utemeljitelj) pozove u svoj ured budući da sam bio najavljen. Aras i
149
Čolak su mi rekli da je malo vjerojatno da će me primiti na mjesto
asistenta u Institutu, osobito nakon događaja koji se zbio dan prije.
Osim ako me na to mjesto pogura neka jaka ruka (dr. Švelec?).
U uredu dr. Maštrovića zatekao sam pustoš i tišinu u kojoj se dr.
Maštrović oglasio svojim prigušenim baritonom „porte a faux“. Nije
mi ponudio ni da sjednem. Rekao mi je „in medias res“ da je netom
prije telefonski razgovarao sa Zagrebom i da mu je rečeno da za sad
ne mogu primati nove zaposlenike, osobito u Institutu JAZU-a u
Zadru, jer im to ne dozvoljava proračun za tekuću godinu. Zatim je
dodao da će u slučaju da se stanje promijeni, dati prednost mojoj
prijavi. Na to sam ga htio pozdraviti i izaći, a on mi je još rekao da je
moj prilog Kranjčević i more greškom izostavljen i ne će biti objavljen
u Pomorskom zborniku koji je tih dana trebao ići u tisak, ali će ga
objaviti u idućem broju. Silazeći stubama pomislio sam da je najgora
vrsta lažova onaj koji laže samome sebi. Stoga o onom što mi je rekao
Maštrović nisam nikome htio ništa reći. Izbacio je iz impressuma i
moje ime kao lektora i korektora.
Narednih dana Zadrom se pronio glas da nam ponovno dolazi
Tito. Ovaj put ne dolazi kopnom, nego morem, pravom malom flotom
plovila mornarice JNA. Doznali smo da se ta flota ne će približiti
obali, nego će se zaustaviti nasred Zadarskog kanala. I da će grupa
„čelnih ljudi“ posebnim brodićem otići do admiralskog broda gdje će
ih primiti Tito. Među tim ljudima – rekao mi je Davor Aras – bit će i
dr. Vjekoslav Maštrović. On će Titu „svečano“ uručiti zadnji svezak
Pomorskog zbornika (iz kojeg je u zadnji čas izbačeno moje ime kao
lektora i korektora, a izbačen je i moj prilog o Kranjčeviću i moru u
njegovoj poeziji). Nitko se iz Narodnog lista nije mogao pridružiti toj
„delegaciji“. Nitko nam nije mogao objasniti što je Tita natjeralo da
posjeti Zadar dva puta u svega par mjeseci. „Afera Mihajlov“ je stvar
prošlosti. No ponovni Titov dolazak u Zadar sigurno je imao neko
konkretno značenje. Koje? Bilo je očito da se nešto sprema, a nismo
mogli uočiti nijedan osobit razlog za toliki interes prema našem gradu
u kojem se probudila zatomljena ljudska savjest nakon loma obruča i
ideološkog pranja mozga koje je uslijedilo.
No sedmog rujna, samo nekoliko dana nakon Titova prolaska
Kanalom, u stan mi je došao Zlatan Miodrag. Lice mu je odavalo
uznemirenost. Rekao mi je potiho da je došao u najboljoj namjeri –
150
da mi pomogne, budući da se nalazim u ozbiljnoj opasnosti. U
direkciji Narodnog lista doznao je od tamošnjeg pravnika da je Grgo
Stipić tog dana uručio SUP-u – prijavu protiv mene. Taj pravnik je
sastavio prijavu zbog „zloporabe službenog položaja u svrhu
prikupljanja vrlo povjerljivih podataka za stranu obavještajnu službu“
(Svetu Stolicu). Pravnik mu je savjetovao da mi prenese tajnu poruku
– da što prije odem u inozemstvo te da će on tek nakon mog odlaska
predati tu tužbu naslovljenoj instituciji.
Zlatan je rekao da imamo vremena za sljedeći plan. Imao je
rođaka koji je radio u agenciji Putnik. On je često išao u Zagreb, a
kanio je to učiniti i te večeri. Ja sam mu preko Zlatana trebao dostaviti
svoju putovnicu da mi u Zagrebu isposluje: talijansku tranzitnu vizu
i francusku ulaznu vizu. Postojale su samo dvije mogućnosti da to
ostvarimo prije polaska trajekta Liburnija iz Zadra za Anconu.
Putovnicu s vizama sam trebao imati u subotu prije podne, a trajekt
je kretao u nedjelju oko podne. U tom kratkom vremenu nisu me
mogli uhititi, jer je pravnik tužbu uručio tek u ponedjeljak ujutro.
Tako smo dobili na vremenu: bio sam na sigurnom terenu u
očekivanju odluke SUP-a o prihvaćanju tužbe Grge Stipića protiv
mene. A što se tiče nekog posla, znali smo da ću ga lakše naći u
Francuskoj u kojoj je još trajalo sustavno zbrinjavanje povratnika iz
Alžira. Računali smo da će nas svrstati u tu kategoriju „povratnika“
premda nismo „crna stopala“ iz Maghreba. Zlatanov plan je uspio –
putovnica s vizama na vrijeme je bila u mom džepu.
Nekoliko sati nakon Zlatanovog dolaska s putovnicom, pojavio
se u našem stanu i Mihajlo Mihajlov. Rekao je da predosjeća da u toj
situaciji mogu naći bar privremeno rješenje svojih problema u
Francuskoj i da se moram spremiti za put. Došao mi je zaželjeti sretan
put i što skoriji povratak u Domovinu. Ostao je s nama na večeri.
Nakon večere smo dugo u noć šetali mojim vrtom iza kamenog dvora
i u cijelosti detaljno razradili plan naše buduće suradnje tijekom mog
boravka u Francuskoj, a zatim i kako ćemo nastaviti surađivati ako se
vratim, nakon što ondje ostvarim neke naše ciljeve uz pomoć ključnih
ljudi u Francuskoj, koji su nam mogli otvoreno i učinkovito pomoći
intelektualnom potporom i praktičnim smjernicama za vanjski napad,
osobito prevođenjem i tiskanjem naših djela. Rekao sam da će moja
prva briga biti da se negdje u Francuskoj smjestimo i nađemo način
151
da uzdržavamo svoju obitelj vlastitim radom i pošteno zarađenim
novcem. Rekao sam mu i da se nadam da ću se uspjeti upisati na neki
tečaj na Sveučilištu u Lyonu i isposlovati stipendiju. Lucina baka je
bila iz Lyona i ondje je imala brojnu rodbinu. Na njih sam mogao
računati da mi pomognu naći posao adekvatan mom znanju i
sposobnostima da nisam dobio državnu stipendiju. Tek nakon toga
Mihajlov mi je objasnio u čemu se sastoji njegov javni angažman
nakon uvjetne kazne i bezuvjetnog izbacivanja s Fakulteta. Njemu je
sve bilo sporedno i praktički manje važno od rada za bolju budućnost
Rusije. Rus je, rekao je, onoliko dostojan da se naziva Rusom, koliko
svojim djelom i zalaganjem pridonosi da se ostvari pozitivan pomak u
obnovi Rusije, a to može biti ostvareno tek – utrnućem komunističke
ideologije u živoj stvarnosti Rusije. Rekao je da je đavolska ideologija
komunizma začeta na Zapadu, da je Zapad postavio Lenjina da u
Rusiji izazove kaos i da je posredstvom svojih intelektualaca Zapad
pomagao učvršćenje i postojanost Sovjetskog Saveza, kao negacije
Rusije i njezine civilizacije.
Njegova vjera u propast komunizma imala je nešto tipično
šamansko – ideja koju je bilo nemoguće preoblikovati, a kamoli
izbrisati u njegovoj svijesti. Naime, u svom Dnevniku F. M. Dostojevski, stari opozicionist, buntovnik i svojevrsni prorok, zapisao je da
je uvjeren da će se na Balkanu roditi ideja koja će biti temelj snažnog
pokreta koji će jednostavno pravim Božijim čudom, razvodniti
komunizam do njegova posvemašnjeg obesmislenja. Mihajlov je radio
na doktorskoj tezi u kojoj je analitičkim pristupom nastojao razraditi
ideje Dostojevskog koje su bile različite od Tolstojevih. Dostojevski je,
tvrdio je Mihajlov, bio uvjeren da će njegove ideje osloboditi Rusiju od
bezboštva iz kojeg proizlaze i anarhija i totalitarne ideologije.
Mihajlov je bio rođen u Jugoslaviji, bio je sin ruskih emigranata,
odgojen u duhu „bijelih“ – u duhu ortodoksnog ruskog pravoslavlja.
Stoga je izabrao studij svjetske književnosti i materinjeg jezika, da ne
bi cijeli život morao predavati ideološke gluposti i tako lažući sebi i
varajući druge zarađivati svoj kruh. Njegovo ime postalo je poznato u
cijelom svijetu zahvaljujući književnom skandalu dirigiranom iz
Moskve na posebno perfidan način. Taj skandal pokrenuo je Tito u
Jugoslaviji, a ne Brežnjev u Moskvi. Nisu kažnjeni oni koji su u Moskvi
dali Mihajlovu izjave, nego Mihajlov koji ih je objavio u Beogradu.
152
On nije kažnjen zbog javnog pritiska Brežnjeva, nego Tita. Priča o
većoj toleranciji u Beogradu nego u Moskvi, na taj je način bila šaka
u nos onima koji su hvalili Titov „samoupravno-nesvrstani“ sustav.
Tijekom te večernje šetnje u vrtu, Mihajlov mi je povjerio svoje
zaključke: Zapad sve koristi u funkciji hladnog rata, a to najviše štete
nanosi nama. Mi moramo objasniti ljudima na Zapadu da je za sve nas
ovdje najvažnije da oni shvate, da o njihovom jednakom odnosu prema
Hrvatima i Srbima u Jugoslaviji ovisi povoljno rješenje za demokratski
svijet. Dokle god će Istok i Zapad ići na ruku velikosrpskim
ekstremistima, Hrvatima ne će preostati ništa drugo nego: contraria
contrariis curantur. Tu treba tražiti korijene zla: jedni ekstremisti
izazivaju terorizam drugih. Da bi se to prakticiralo i u zemlji, treba
uvjeriti zapadne analitičare da nam pomognu pokrenuti elitni časopis
u kojemu bismo mogli objavljivati zrele analitičke priloge bez naboja
mržnje ili osvete. K tome, kad naše ideje prođu kroz naš časopis u zemlji,
bit će potrebno da bar Zapad počne objavljivati knjige pisaca koji ne
proizlaze iz marksističke ideologije, nego iz svoje struke: znanje i umijeće
nemaju jednostranu konotaciju. Naime, knjige režimskih fanatika, kao
što je bio Mihajlo Marković, preplavile su zapadna sveučilišta, što samo
hrani zmaja koji ždere nas koji odbijamo biti fanatici koji se samo žele
svidjeti nekoj sili, a ne biti u službi općeg dobra. Jer, kad bi časopis koji
bismo mi pokrenuli postigao u svijetu onaj ugled koji ima Literaturnaia
gazeta iz Moskve, svijet bi otkrio da se o svemu može objektivno
raspravljati, a ne na margini provokacija.
Mihajlov je smatrao da je glavni cilj svih umnih napora
inteligencije našeg vremena – osloboditi ljudsku svijest od terora
komunističke propagande i zapadne antipropagande.
Konkretno, dugoročno gledano najbolje što možemo učiniti jest
– osloboditi Rusiju komunističke stranputice. A to mogu – bio je
uvjeren Mihajlov – izvesti samo Rusi, bez obzira žive li na Istoku ili
Zapadu. Kako se komunizam nametnuo i u zapadnom svijetu
oslanjajući se na propagandu, tako se suzbijanje komunističke invazije
u misaonom svijetu može ostvariti samo umnim naporom ruskih
antikomunista koji jedini mogu osloboditi svijet od totalitarističke
prijetnje. Tako je, prema Mihajlovu, trebalo shvatiti i izričaj Treći Rim.
Ukratko, tvrdio je on, katoličanstvo kao nadnacionalni kršćanski
pokret nije pozvano da nas oslobodi od komunizma, jer je
153
komunizam i potekao iz katoličke sredine (Commune de Paris).
Katoličanstvo – inzistirao je Mihajlov – propovijeda iste vrijednosti
kao i komunisti, razlika je samo u tome ima li Boga ili Ga nema. Tu
misiju ubuduće može ostvariti samo pravoslavlje, jer ono predstavlja
sintezu kršćanskog univerzalizma i nacionalne svijesti. No, Mihajlo
Mihajlov nikad nije objasnio kako je s pravoslavnog nacionalizma
prešao na planetarnu svijest, kojoj je posvetio jednu svoju knjigu. No
to se možda može shvatiti samo kad se uzme u obzir globalistički
pokret kao antiteza internacionalizmu. Internacionala je pokret
siromaha, dok je globalizam pokret velikog kapitala koji ne podnosi
nikakve granice ni ograničenja. A gdje treba tražiti – na jednoj ili na
drugoj strani – ljudsko dostojanstvo i djelo u ime općeg dobra,
odgovor na to pitanje nalazi se izvan koncepta tih alternativa. U stvari,
ruski nacionalni pravoslavni ideal identičan je marksističkom idealu
– stvaranje sveopćeg carstva. I razlika između ruskog pravoslavlja i
proleterskog internacionalizma također se sastoji u tome postoji li ili
ne postoji Bog…
Tek smo se te večeri Mihajlov i ja dobro razumjeli (ali ne i
sporazumjeli): bolje smo se upoznali što će biti vrlo važno za našu
buduću dugogodišnju suradnju, i u dobru i u zlu. Ukratko, on se u
našem zadarskom krugu osjećao kao neosporavana posebnost.
Hrvatska sredina bila je dovoljno tolerantna da od njega nije tražila da
postane katolik da bi se mogao ponašati kao pravoslavni kršćanin. On
je bio jedan od nas – čovjek koji je govorio istinu po svojoj savjesti.
Možda je to najkraća definicija položaja pravoslavlja u katoličanstvu,
u bratstvu svih patriota po Bogu.
Uoči mog stvarnog bijega u Francusku, od Mihajlova sam
doznao da u Parizu postoji i djeluje sveruska direkcija ruskog
iseljeničkog ideološko-političkog pokreta NTS (Narodno-trudovoi
soiuz), koji vode vrlo sposobni, iskusni, i u svijetu ugledni ljudi, od
kojih jedan (Nikolai Bevad) radi kao viši službenik u Palači Naroda u
Ženevi. Njihovi prvi i pravi ideolozi (kakav je bio Ljevicki) razradili
su čitavu teoriju o sustavu solidarizma, davno prije pojave
sindikalnog pokreta Solidarnošć u Poljskoj. Uz vodeće ljude u Parizu
čovjek velika ugleda bio je tada i Arkadiy Stolypin, sin glasovitog
carskog ministra Stolypina, koji je tragično završio prije no što je kraju
priveo svoje opsežne reforme početkom dvadesetog stoljeća. U krugu
154
istaknutijih pariških intelektualaca, posebno u novinstvu, djelovao je
Arkadijev sin Dimitri Stolypin. Mihajlov mi je povjerio nekoliko
važnih adresa i brojeva telefona ljudi koji su mogli biti, ako ne naši
dobri promotori, onda bar veza s punktovima moći u Parizu.
Vrlo dobronamjeran, spontan i točan, Zlatan Miodrag je uspio
sve srediti trčeći lijevo-desno, kako bi sredio da mi žbiri ne budu
svugdje i uvijek za petama. Nakon što nam je sredio vize i putovnice,
kupio nam je i karte za trajekt do Ankone. U nedjelju predvečer, uoči
polaska broda, ispred nas s djetetom u naramku, išla su dva naša
prijatelja, a iza nas tri druga prijatelja noseći naše kovčege. Do broda
smo došli bez problema, a i na brod smo se popeli da nismo uočili
sumnjive osobe. Namjerno se ni s kim iz naše pratnje nismo pozdravili, da time na sebe ne bismo svratili nepoželjne poglede. Čim smo
došli na provu, otišli smo s djetetom sjesti na jednu brodsku klupu.
Luca se pravila da hrani dijete.
Oko vrata sam svezao hrvatsku trobojnicu kao rodoljubnu
kravatu (koja je mogla biti shvaćena i kao jugoslavenska trobojnica),
a na glavu sam stavio sportski šešir koji sam inače u Zadru rijetko
nosio. Fotografirali smo se na brodu te zamolili nekog putnika da nas
fotografira sve troje.
Na palubi broda Ilirija na putu u tuđinu 8. rujna 1965.
155
Tako je bio upriličen naš polazak u nepoznato. Kad je brod
krenuo, kad se već odvojio od obale, sustegnuta daha gledali smo
prema zapadu osvrćući se oko sebe. Vjerojatno negdje u tjesnacu
između Molata i Sestrunja, pojavio se pred nama neki mlađi čovjek i
zagledao se u trobojnicu oko mog vrata. Zagonetno se osmjehnuo i
otišao dalje. Je li bio agent koji obavlja svoju službu na brodu? Je li
znao tko nosi tu trobojnicu oko vrata i čija je? Je li mu rečeno da se
namjerno pokaže na provi broda? Ili nam je na taj način htio zaželjeti
bon debarras? To nikad nismo saznali…
Uistinu, već smo bili u izgnanstvu kojemu se znao početak, ali
ne i kraj. Istini za volju, ljudski život je inače takav.
15
XIII. SAMARITANCI, JUDE I PILATI
U Lyon smo stigli početkom nove školske godine 1965., s jednim
djetetom u naručju i drugim pod majčinim srcem, s koferom u
kojemu je bilo nešto odjeće i s urednim papirima u džepu.
Našli smo se u situaciji sličnoj
onoj kad sam prije pet godina
stigao u Zadar u nadi da ću ondje
nastaviti školovanje. Tada sam u
kartonskom koferčiću imao donje
rublje i antologiju francuske poezije. Sada je sve trebalo početi
ispočetka. No već sam imao iskustva: svi su državni službenici
jednako nepovjerljivi dok im se
nešto ne pokaže i dokaže. Sa
svojim zadarskim indeksom mogao sam se upisati na Faculte de
sciences et lettres – ako će mi
priznati dotadašnje svjedodžbe.
Upis je bio moguć u skladu s time.
No, da bih se upisao, trebala mi je,
Nakon stupanja na talijansko tlo
u Anconi – u naručju kćer
i to prije svega, dozvola za boravak
Margueritte Croatie.
na teritoriju Francuske (Reculer
pour mieux sauter), a da bih dobio tu dozvolu, trebala mi je potvrda
o upisu u neku školu… Začarani krug!
Pomogla nam je ravnateljica Socijalne službe za radnike
(SSMOE). Uz njezinu pomoć stvari su se pokrenule – dobio sam
potvrdu da tražim upis na Sveučilište. Htio sam upisati studij
filozofije, ali sam osjećao da najprije moram dobro naučiti francuski,
pa sam upisao – ruski jezik i književnost. Učenje ruskog jezika bila je
glavna aktivnost, ali kako se to provodilo na vježbama koje su se
održavale na francuskom, bio je to dobar način učenja novih
francuskih riječi i gramatike, što mi je pomoglo da smanjim broj
157
pogrešaka u govoru i pisanju na francuskom jeziku. Kako su mi
priznali maturu i jedan ispit iz staroslavenskog, ostale su mi dvije
godine za učenje dvaju stranih jezika, kako bih se ipak mogao nakon
licenijata upisti na filozofiju. Kad sam dobio potvrdu za upis na
Fakultet znanosti i književnosti (Sciences et lettres), uz pomoć SSMOEa dobio sam i državnu stipendiju i smještaj u studentskom gradu u
kineskom institutu, nekadašnjoj vojarni zvanoj Saint Irenee. Naselje za
strane studente sastojalo se od desetak trokatnica, ali sve su sobe već
bile rezervirane pa su nas privremeno smjestili u jednu spavaonicu
vojarne u kojoj se još nalazio vojni inventar – kreveti i ormari.
U Studentskom domu u Zadru.
158
U studentskom naselju A. Allix,
pred ulazom u Kineski institut tvrđave St. Irenee u Lyonu.
159
U očekivanju rekvalifikacije, Luca je dobila posao u administraciji francuske radiotelevizije, koja je također bila smještena u
vojarni na samoj obali Rhone. Došao je trenutak da se počne učiti, da
se počne ispočetka.
Bio sam naivno iznenađen skromnošću nastavničkog programa
– skromnim brojem ispita koje je trebalo položiti da bi se dobila
Licence es letres, nakon koje se moglo upisati magistarski studij. No u
živoj stvarnosti u učionicama shvatio sam u čemu je bitna razlika
između sustava školovanja na marksističkim i zapadnim učilištima.
U marksizmu je sve prožeto službenom ideologijom, koja je uostalom
i jedan od obveznih kolegija, sa što vaćom lepezom predmeta, što više
autora i djela koje treba apsolvirati, a polaganje ispita je skoro
recitiranje predavanja uz dokaz o poznavanju sadržaja svakog djela
koje se nalazi na dugom spisku obvezne lektire. Osobno mišljenje
studenta je nepoželjno prilikom ispita jer je ono – privatna stvar. Na
lyonskom sveučilištu, posebno na Faculte des sciences et lettres, broj
dopunskih predmeta je relativno skroman kao i broj djela koja spadaju
u obveznu literaturu. Cijeli se studij u biti svodi na minucioznu
analizu ključnih djela velikih pisaca predstavnika svog vremena. Sve
u svemu, u dvije godine studija profesori i studenti detaljno analiziraju
desetak takvih, klasičnih remek-djela.
Bit školstva komunističkog sustava je programirati, najprije
„naučnu svijest“ usvajanjem marksističke sociologije te na toj osnovi
kompiliranje brojnih književih djela i biografija njihovih autora. A sve
to povezuju „društveni odnosi“ koje su ti književnici iznijeli kao –
kritiku društvene nejednakosti. Cilj sustava odgoja i obrazovanja na
lyonskom sveučilištu bio je prvenstveno – buđenje zdrava razuma i
njegovo korištenje da bi na primjeru analize izabranih djela nakon
diplome student postao sposoban samostalno analizirati bilo koje
djelo koje dobije u ruke – zahvaljujući tako stečenim sposobnostima
procjene i prosudbe svakog djela po njegovim intrinzičnim
svojstvima. Na ispitima je bilo potrebno znati sve što je bilo rečeno
na magistralnim predavanjima, a osobito pokazati sposobnost
analiziranja nepoznatog predloška teksta te tako zavrijediti pozitivnu
ocjenu kao mjerilo osobne sposobnosti za tumačenje i predstavljanje
drugima nekog djela ili razdoblja koje se u njemu ogleda.
10
U marksističkom pristupu radi se o kvantitativnom načinu
usvajanja znanja, dok je u sustavu osposobljavanja samostalnog
djelovanja u struci, po skokovima dijalektike, usavršen kvalitativni
način naukovanja. Budući nastavnik je u marksističkom sustavu bio
osposobljen recitirati ono što je tijekom školovanja naučio, a u
zapadnjačkom je sustavu njegova zadaća bila u svijesti učenika
probuditi sposobnost logičkog mišljenja. Bitna razlika je, dakle –
dijalektika odnosno logika. Mitomanija odnosno smisao za točnost.
Kad sam shvatio što su bitne odrednice zapadnog odgojno-obrazovnog sustava, sa zadovoljstvom sam došao do zaključka da
sam se u titoističkom školskom sustavu ponašao kao da sam svoju
studentsku karijeru ostvarivao po logici stvari, a ne u skladu s
dijalektičkim skokovima „kvantitete koja iskače u kvalitetu“ (kao
krampus iz feder-kutije).
Što se tiče nastavničkog kadra, najviše me iznenadilo što su se na
zadarskom Filozofskom fakultetu i neki marksisti nastojali ograditi od
staljinizma pa i u obliku ždanovizma. Naprotiv, na zapadu sam otkrio
da su nastavnici svi od reda bili dvolični: morali su se pridržavati
nastavničkog plana i programa, ali su osobno svi bili marksistički
nastrojeni. Na kolegiju ruskog jezika i književnosti nije samo Marcus
Freiburger bio deklarirani marksist. Njegova predavanja o „sovjetskoj
civilizaciji“ bila su militantnija od predavanja Nedeljke Vukojević o
marksističkoj sociologiji. No kako nam je sustav školstva garantirao
pravo na vlastito mišljenje, naši odnosi na seminarima bili su –
antagonistički. Njegovu teoriju pobijao sam vlastitim iskustvom.
Pokušao mi se osvetiti tijekom obrane mog memoara na magistarskom ispitu.
Među nastavnicima čija sam predavanja slušao na lyonskom
sveučilištu bilo je i neprikrivenih marksističkih fanatika, koji nisu
skrivali prezir prema onima koji su se na bilo koji način izjašnjavali
kao protivnici marksističkog „naučnog pogleda na svijet“ (poput
Freiburgera). I za jugoslavenske udbaše i za njihove zapadne agente
važilo je mjerilo: tko nije komunist može biti samo fašist. Jednom nam
je prilikom Freiburger dao do znanja da je bio pripadnik struktura
„Hitler-jungenda“ i to u Alsaceu.
Mučno je to što čovjek brzo i u jednom i u drugom sustavu
školovanja dođe do zaključka da se ideološki udar na znanost redovito
11
svodi na puki verbalizam: jedno je virtualnost, a nešto sasvim drugo
stvarnost. U biti, zapadnjake je nosila magistralna struja povijesnog
brzaca – pod krinkom egzistencijalizma – što je posebno uočljivo kod
J. P. Sartrea. Od velikog kritičara Staljina 1949. (Qu’est-ce la litteratuire?), pretvorio se u propovjednika apokalipse kad je poput
Erostrata ili Nerona uživao gledajući kako njegovi učenici ruše
sveučilište Sorbonne.
mjesečniku MISSI, časopisu koji izazi u 120.000 primjeraka i
raspačava se po cijelom svijetu.
Također mi je bilo nevjerojatno otkriće da takvi politički
zanesenjaci (tipa Freiburger) drže vrlo pametna predavanja o teoriji
književnosti u kojoj dominira intuicionistička škola. Zapad je poput
Istoka (paradoksalno), bio nasađen na istu držalicu, samo na suprotnoj
strani. Na Istoku su hvalili „teoriju odraza“, a osuđivali djela koja su
nastala primjenom te teorije. Zašto? Pa opisivanje socijalističke
stvarnosti onakve kakva je ona doista bila, smatrano je neprijateljskom
propagandom. Na Zapadu su u nebo dizali sposobnost kreativne misli
(originalnost), a idealistički su gledali na socijalističku i te kako
filtriranu stvarnost. Ta proturječnost dovela je do krize u ponašanju
studenata 1968., kad su marksistički gurui poticali studente na rušenje
sveučilišta na kojima je vladala „građanska idealistička svijest“. Čort
ih poberi!, kako je zapisao Gogolj u svojim Mrtvim dušama.
Nemogućnost međusobnog dijaloga bila je rezultat podvojenosti
unutar njih samih. Double face u ponašanju faune u Orwellovoj
Životinjskoj farmi. Marksističko načelo u teoriji: borba suprotnosti se
pokazala i kao – schizophrenie aigue. U simetriji s onima na Istoku, a
kontaminacija ima isti uzrok.
Glavni urednik tog mjesečnika bio je isusovac Naidenoff, po
rođenju – Rus. I evo me opet u suradnji s Rusima, rekoh sebi.
Naidenoff mi je posudio jednu francusku pisaću mašinu. U svojoj
vojničkoj sobi u tvrđavi St. Irenee, sumiro sam glavne podatke,
načinio i razradio plan obrade podataka i dao se na posao. Stvar mora
biti maksimalno potkrijepljena točnim podacima, svijetu se ne
smijemo pokazati kao izbjeglice koje nekoga mrze, već kao odvjetnici
onih kojima se čini nepravda, a Bog je uvijek na strani trpećih. Patru
Naidenoffu sam u roku tjedan dana predao gotov uradak na
dvadesetak stranica. Prilikom predaje članka, sestra tajnica glavnog
urednika predložila mi je da osobno dođem na sastanak uredništva
kad će se govoriti o uvjetima objave i samoj objavi mog priloga. Došao
sam na taj sastanak na kojem su me braća i sestre - oci i časne majke
uljudno saslušali, da bi na kraju izjavili: Poželjno je da taj prilog s vrlo
ozbiljnim podacima pročita sam zadarski nadbiskup, kako bi ga,
ukoliko nema zamjerki, MISSI objavio kao pomoć ‘jugoslavenskim
katolicima’. Kako se lyonski nadbiskup spremao na put u Rim – gdje
se narednih tjedana održavala završna ceremonija II. vatikanskog
koncila, sa sobom je ponio moj uradak i u Rimu ga dao na čitanje
zadarskom pomoćnom biskupu Mariju Oblaku. Nakon što je pročitao
moje izvješće, biskup Oblak je rekao lyonskom nadbiskupu da me
poznaje i da je sve što sam iznio u svom prilogu za MISSI uglavnom
točno, ali da to ne bi trebalo objaviti jer će i oni imati problema s
vlastima.
Nakon što sam postao „akademski građanin“ na lyonskom
sveučilištu, prvo sam posjetio isusovca Lhometa, ispovjednika
studenata katolika u Domu katoličkih studenata – la MEC. Taj isusovac
i dugogodišnji misionar na Levantu primio me vrlo ljubazno, kako to
u Francuskoj inače čine svi redovnici proizašli iz osamnaest stoljeća
duge kršćanske tradicije, koju ateizam nije uspio kontaminirati. Kako
bih mu najkraće predočio razloge svoje emigracije, ispričao sam mu
o nezgodi s anketom o demografskoj politici u Zadru i okolici. Najviše
ga je začudio odnos zadarske Nadbiskupije prema meni i mojoj
obitelji. Predložio mi je da o svemu tome napišem jedan iscrpan
članak, koji će mi pomoći objaviti u lyonskom isusovačkom
Kad su mi iz uredništva MISSI-ja to poručili po isusovcu
Lhometu, prvi put sam se osjećao zavedeno, prevareno, izdano i s
prezirom obesmišljeno. Zar je moguće da nam II. vatikanski koncil
donosi baš takvu budućnost? Prvi put u životu otkrio sam da i vjerske
zajednice manipuliraju ljudskim sudbinama i da za to nikome ne
odgovaraju, to nije ništa bolje od manipulacija laičkih vlasti. Nikoga
ni za što ne pitaju, postupaju poput neke zatvorene sekte – kao da smo
mi zaista „ovce“ i to u pravom smislu riječi. Trebalo je proći nekoliko
mjeseci da i to shvatim. Naredne 1966. godine potpisan je Protokol o
suradnji Beograda i Svete Stolice. U tom se sporazumu Crkva
obvezuje smatrati Jugoslaviju realnošću koju treba poštivati. Znači –
12
13
borba hrvatskog naroda za dostojanstvo i slobodu postaje i sa stajališta
Kanonskog prava – posao koji Sveta Stolica više ne priznaje niti
pokriva svojim autoritetom.18 Papa Pavao VI. praktički prisiljava
svećenički kor Katoličke crkve u Jugoslaviji na – kolaboraciju s
komunističkim režimom po kojemu Bog ne postoji i Isus je puka
izmišljotina.
Dakle, u tim petljanjima moja je obitelj bila „potrošena“ kao
kusur male vrijednosti.19 No, vrijednost sitnog novca procjenjuje se
tek kad se ustanovi je li od običnog metala ili možda suhog zlata koje
nikad ne gubi na vrijednosti. Sve u novčarstvu prije ili kasnije postaje
bezvrijedno, osim onoga što je izrađeno od zlata. A istina vrijedi kao
zlato jer ne zastarijeva i nepotrošiva je. Tko se poigrava istinom,
prokocka svoju čast. Pred povijesnim sudom nikad nijedno zlo nije
prihvaćeno kao opće dobro u kojem se prepoznaje ljudska savjest.
Svako je zlo za svog vremena, a istina je dobro za sva vremena.
Kad mi je u privatnom životu sve sjelo na svoje mjesto i ušlo u
rutinu, ostvareni su i uvjeti u kojima sam se vratio pozivu svjedoka
svog vremena. Počeo sam marljivo, upravo neumorno, praviti bilješke
i pisati knjige. Pisao sam knjigu za knjigom dok je memorija još bila
živa i djelatna. Imao sam postojan i snažan osjećaj da mi uz praćenje
predavanja i istovremeno učenje dvaju jezika, ostaje malo vremena za
podrobno opisivanje barem najvažnijeg što sam u sebi zatomio, ali ne
i zaboravio tijekom života u logoru nad kojim su stražarili „garanti“
Istoka i Zapada.
Kako bih održao obećanje dano kolegama u Zadru, odlučio sam
„skoknuti“ u Pariz i razgovarati s predvodnicima ruskog NTS-a
(Narodno trudovogi soiuza). U ulici Blomet primili su me jer sam
unaprijed bio najavljen. Iza masivnih vrata osjećao sam prijateljsko
ozračje. U vrlo prijateljskoj atmosferi proveo sam nekoliko sati u
minucioznoj analizi situacije u kojoj se Mihajlo Mihajlov jednostavno
odjednom našao. Da je htio, pa i da je morao, on nije bio u stanju
18 Dr. Slobodan Drašković (Srbin, predavač na Stenfordu) u svom je pamfletu Titoizam, Đilasizam i
Mihajlovizam (izd. Srpska borba, Chicago 1975.) izjavio: Sve pisanje Mihajla Mihajlova ne pokazuje nigdje ni najmanju brigu o sudbini i borbi srpskog naroda za opstanak i slobodu, sem ukoliko se ulazi u
‘narode Jugoslavije’, zajedno s Hrvatima, Arnautima, Mađarima, Makedoncima itd. Ali, u tom slučaju
Mihajlov nije samo srpski borac, nego i hrvatski, arnautski, makedonski itd. (str.12).
19 v. Hrvatska revija. Br. 1/1970, prilog Samokres za ubijanje nerođenih Hrvata.
14
objasniti kako se našao u toj situaciji i zašto je postao gromobran u
koji udaraju munje iz tmurnog komunističkog neba. Tada sam prvi
put vidio rusku trobojnicu bez ikakvog znaka na sredini.
Rusi na samom vrhu NTS-a očekivali su da ću im obrazložiti
neku doktrinu, neki plan koji na njoj počiva („akcijski program“). Čak
štoviše (ne znam kako i zašto) bili su uvjereni da je naš Pokret
evoluirao u sjeni Milovana Đilasa, da smo neka vrsta staromodnih
radikalnih socijalista i stoga protivnici boljševizma i komunizma
uopće. Po njihovom sudu, samo takve bi nas prihvatili bizarni
pingvini pariškog mondenog društva besposličara koji prosuđuju ono
što ne razumiju i još više na nas navlače zlo i nevolje.
Rekao sam im da u Pokretu nezavisnih intelektualaca ima ljudi
najrazličitijih političkih orijentacija i etničke pripadnosti (od Hrvata,
preko Srba, Rusa, Slovenaca, Crnogoraca pa do Židova), marksista i
antimarksista. No uzimajući u obzir sve te razlike logički vrednujemo
ono o čemu razgovaramo i debatiramo, kada se prepoznaju svi koji
vole istinu. U tom dijalogu mi vidimo alternativu ideološke diktature.
Demokracija je pluralizam, a pluralizam tolerancija – tolerancija je
težnja slobodi po istini, jer bez istine nema ni ne može biti slobode.
Do istine se ne dolazi sporazumom nego po slobodnoj savjesti. Sokrat
je bio sam, a Agora je bila mnoštvo konformista. Sokrat je jedini bio
u pravu, jer je imao otvorenu i djelatnu savjest.
Kad sam im bez oklijevanja i igre riječi rekao da je za nas
najbitnije ono što je uočio još apostol Pavao, pravo na savjest kao
preduvjet spoznaje istine, bez čega je besmisleno govoriti o osobnoj ili
skupnoj slobodi, našli su se u neslućenom nesnalaženju na području
ispreplitanja i prožimanja misaonosti, uvjerenja i suživota različitosti.
Gosp. Slavinski u čudu me upitao: Ako nemate koherentnu idološku
podlogu kao program koji se može osvarivati pa makar na dulji rok,
nitko vas ne može shvatiti, a kamo li vam pomoći. Rekao sam mu da
dobro znamo što želimo, a vanjski svijet nam može i te kako pomoći:
širenjem naših ideja koje proizlaze iz istine po savjesti – ne iz nekih
apstraktnih sanjarija, nego iz našeg teškog života o kojemu u svijetu
vlada neka „zavjera šutnje“. Rekao sam da želimo pokrenuti časopis
koji ne će biti nikakva platforma za klevete, napade, izljeve bilo čije
mržnje – već će analitički pristupati problemima prisutnim u
konkretnoj stvarnosti. Molio sam: Pomozite nam najprije pokrenuti
15
časopis, a zatim se osvrćite na naše priloge i u neku ruku polemizirajte
s kritičarima istine koju generira sama stvarnost, a zdrav razum iznosi
i potvrđuje. Kad se režim pritisnut difuzijom istine nađe u defenzivnom stanju, ostaje mu još samo represija. A regiranje svjetskog
tiska na represiju, režim si iz gospodarskih razloga ne može dopustiti.
Bit će prisiljen na koncesije – putem reformi kojima se stvaraju
preduvjeti za pluralizam.
Njihova rezerviranost bila je pojačana mojom izjavom da ne
pripadamo nikakvoj organizaciji, nijednoj postojećoj ideološkoj struji,
cijeli naš problem sastoji se u želji da izborimo pravo na mišljenje
vlastitom glavom. Svaki se čovjek, kad prosuđuje po savjesti, nalazi u
području istine u kojem su svi ljudi braća. Tu servilnost i fanatizam
nemaju što tražiti. Nakon toga kao da su shvatili da nemamo dovoljno
ideološko-političke naobrazbe, pa su mi dali cijeli niz knjiga i brošura
na ruskom i francuskom jeziku. Kad to pročitam, shvatit ću u čemu
se sastoji teorija i praksa NTS-a, rekli su mi. Tako rade i komunisti –
bez indoktrinacije nema participacije…
No oni su cijeli svoj aktivni život živjeli u „hladnom ratu“, pa kad
se s agresivnima nisu mogli tući istim oružjem, postali su rezignirani
pa čak i pokorni zločincima. Shvatio sam da se između Istoka i
Zapada odigrava jedna velika kockarska igra u kojoj i sreća i nesreća
podjednako ubijaju zdrav razum.
Program NTS-a bio je priprost i previše jednostavan: dovršenje
socijalne revolucije u Rusiji... Teoretski, oni su željeli odbaciti,
reformirati „marksizam koji je ruski narod odveo iz jednog totalitarnog ropstva u drugo još gore“, ali nisu znali kako to postići u
kontekstu razvoja političke pragme u svijetu. Čime bi nadomjestili
sovjetski sustav ako bi ga jednog dana uspjeli nadvladati – dakle što
nakon Sovjeta – u vezi s tim nisu imali viziju o bilo kakvom
globalnom projektu, pa ni o širem značenju afirmacije i zaštite prava
na slobodu savjesti i ljudskih prava u širem smislu. Znali su što ne
žele, ali nisu znali što žele. Njihova svijest bila je oblikovana tako da
u njoj jednostavno nije bilo mjesta za slobodu savjesti, a bez nje nema
slobode uopće, pa ni varave demokracije. Dolje sovjetski socijalizam –
živio utopijski socijalizam! D’un chateau l’autre...
Istina po zdravu razumu u punom jeku „hladnog rata“, u
kontekstu oružanog sukobljavanja Istoka i Zapada u Indokini, za nas
1
je bila usporediva s Arhimedovom polugom kojom bismo, kad bi se
stvari postavile u duhu logike, preobratili svijet na bolje. Jer dio, koliko
god vješto bio smišljen, nikad ne može biti važniji od cjeline: svi smo
se ukrcali na istu lađu i svima nama se u budućnosti jednako piše –
spasenje ili propast. Propast sigurno ne će doći po prirodi stvari, nego
najvjerojatnije zbog izopačenosti ljudske prirode.
O udbaškoj sintezi tadašnje problematike i specijalnog odnosa
prema „autsajderima“ iz Zadra, što se tiče nastavka naše suradnje kad
sam se već snašao u Lyonu, možemo pročitati sljedeće:
U jednom razgovoru sa suradnikom rekao je da hoće i želi pisati o
‘istini i težnjama većine Jugoslovena’ jer čvrsto vjeruje u koncepcije
Milovana Đilasa o neodrživosti jednopartijskog sistema. Ukoliko mu se
ostvare želje da ode van, smatrao je da bi mu se pružila mogućnost da
dođe do punog izražaja i da do kraja realizira svoju zamisao. U to
vrijeme Vidović Mirko, koji je završio FF u Zadru, odakle se i poznaje
s Mihajlovim, odlazi u Francusku. Vidović je klerikalac i nacionalist.
Smjestio se kod tasta u Lyonu (jer je oženio FR) odakle se redovito
dopisuje s Mihajlovim, direktno ili preko drugih u Zagrebu i Zadru. U
tim pismima Vidović nastupa sa svojih pozicija šaljući Mihajlovu
pjesme i eseje također u klerikalnom i nacionalističkom duhu, a
Mihajlov njemu svoje radove i piše o prilikama u Zadru“ (v. bilješke 15
i 16, kao i pat 1396194757 – base 64).
Dakle, UDBA je kontrolirala naš rad i naše međusobne odnose,
vjerojatno je tražila materijal da po nama udari floskulama o „tajnoj
organizaciji“ tobože razgranatoj od Zadra do Zagreba. Prva svrha tog
čina je razbijanje naših akademskih odnosa pa i mogućnosti
međusobnog dijaloga o gorućim društvenim problemima.
Nakon mog putovanja u Pariz, dr. Nikolai Bevad, jedan od
vodećih ljudi NTS-a, najavio mi je posebnim pismom svoj kratki
posjet „na putu iz Geneve u Pariz“. Došao je zakazanog dana u
najavljeno vrijeme. Primili smo ga u svom stančiću u Bat. A
studentskog grada A. Alix (zgrada u kojoj su bili mali, ali komforni
stanovi za oženjene studente). Luca je pripremila skroman, ali tipičan
francuski domjenak. Razgovarali smo dobra tri sata. Shvatio sam da
je i njemu u našem načinu mišljenja jako teško naći neki sustav koji
bi se mogao definirati kao ideologija.
17
Mi smo postupali točno onako kako to rade znanstveni
istraživači, istom metodikom, s istim ciljem – doći do istine.
Naš napor umnog postizanja sklada između virtualnosti i
stvarnosti – primijenjen na stvarnost u kojoj smo morali živjeti, bio je
kao provokacija vlasti koja ima svoje tajne i svoje metode u koje je
opasno dirati (da bi se lakše prevarilo narod). Dr. Bevad je smatrao da
je to neka nova akademija u kojoj se samo inicirani intelektualci mogu
sporazumijevati, ali i da treba naći ideologiju koja će prožeti mase i
potaknuti ih na akciju.
Nehotice, dr. Bevad mi je dao do znanja da je ateist. Samo ateisti
ne shvaćaju da vjera uistinu može nadahnuti i osposobiti ljude da
pružaju otpor manipulatorima koji ih pokušavaju navesti na mržnju
i uvesti u sukobe kako bi na sebe navukli bijes režima pa kakav god on
bio. Dakle, i po njemu, umjesto da se mozak osposobi za logičko
mišljenje, treba se napiti i u pijanstvu udariti glavom o zid. Poput
‘homo sovieticusa’. Ma koliko Stahanovljeva stisnuta šaka podignuta
iznad glave bila jaka – ona i dalje ovisi o mozgu. A po riječima Maksima Gorkog: Bezumstvu hrabryh my pojom slavu, strašne su zablude
svakog fanatizma. Samoubojstvom se ne ulazi u život vječni. Iako sam
bio pomalo obeshrabren, bilo mi je sve jasnije od kolike je važnosti
naše nastojanje da uspostavimo i pokrenemo glasilo u kojem ćemo
moći obrazlagati – u čemu se sastoji alternativa mitomanije, kleptomanije, varanja naivnih i neupućenih, surovog nasilja nad savjestima
i iskorjenjivanja cijelih naroda u civilizaciji ateističkog racionalizma,
pod izlikom suzbijanja nacionalizma.
Da bi mu predočio atmosferu u kojoj mi odista živimo i
djelujemo, kakvu oni ne poznaju pa stoga ni ne razumiju naš način
razmišljanja, koji nijedan postojeći sustav ne može suditi po
pozitivnim zakonima jer nema tih zakona koji sankcioniraju logičku
prosudbu po zdravu razumu, te da bi lakše zapamtio to što sam mu
rekao, ukratko sam mu ispričao sadržaj svog romana Antej (na kojem
sam tada radio). Antej slikovno i slojevito sažima stvarnost u Zadru
u kojoj smo se mi „dogodili“, na veliko čuđenje naših prijatelja i
neprijatelja. To je ujedno i posve novi književni izraz u kojem se
iznutra, a ne izvana, doživljava surova zbilja kao mećava kad je
gledamo kroz prozorčić kolibe na proplanku. Zbilja u kojoj blesavi i
surovi neandertalci tiraniziraju ljude koji bi htjeli biti ono što zaista
18
jesu, a ne ono što bi vlasti htjele da oni budu. Mi smo svojim
primjerom već ispisali pravi udžbenik u kojem je ljudska svijest
osvanula u spoznaji da je sreća ideal duhovne ljudske sirotinje, dok je
mir u duši u svim prigodama odlika duhovne aristokracije.
Sloga građanstva i povjerenje u budućnost postižu se konsenzusom po savjesti, a ne pendrecima i oružanom silom. To se postiže
oružjem istine, a protiv istine nema niti može biti protuoružja.
Dr. Bevad je napokon, slušajući moje odgovore na svoja pitanja,
zadrijemao u svom stolcu. Moja je naracija na sugovornike djelovala
smirujuće i uspavljujuće. Shvatio sam da je posve normalno što
nemam ambicija biti biskup ili politički vođa. Draže mi je biti prisutan
u stvarnosti u kojoj djelovati bez problema mogu samo kolaboratori
tiranije: očito je da sam već pronašao svoj Way of life (životni put) –
svjedočenje istine u svom vremenu, nepristrano, savjestno, uporno i
nepopustljivo. A na grčkom je svjedok – martyros.
Gospodin Bevad mi je, kad smo se vraćali taksijem na kolodvor
Perrache, savjetovao da do maksimuma rezimiram sve o čemu smo
govorili i pošaljem u ruski mjesečnik Possev, glasilo NTS-a koje je
izlazilo u Frankfurtu. Napisao sam koncizan prilog pod naslovom
Čega se boje jugoslavenski komunisti i poslao ga na adresu koju mi je
dao dr. Bevad. Prilog je u Possevu bio objavljen 9. rujna 1966.
Nakon toga je na moju adresu došlo kraće pismo gospodina
Alfreda Fabre-Lucea, glasovitog kršćanskog filozofa iz Pariza. On je
uoči Drugog svjetskog rata bio francuski ambasador u Londonu, po
staležu je bio bankar s rezidencijom u poznatoj i veoma prestižnoj
pariškoj Avenue Foche. Gosp. Fabre-Luce se od rođenja kretao u
visokim mondenim krugovima, kao sin roditelja iz velikih bankarskih
obitelji. U pismu mi je gosp. Fabre-Luce priopćio da je moju adresu
dobio od mojih prijatelja koje je sreo prilikom nedavnog posjeta
Zagrebu. Stoga me želio vidjeti te me pozvao u svoju palaču u Parizu.
Taj poziv je za mene bio nešto sasvim novo. Odlučio sam se odazvati
i otišao sam u Pariz.
Gosp. Fabre-Luce čekao me pred ulaznim vratima svoje palače u
prestižnoj, širokoj i cvjetnoj Aveniji Foch, znajući da ću doći točno
kada je predložio. Uveo me u svoj salon pun predmeta i umjetnina
koje su u mojim očima predstavljale bogat okvir u kojemu je sve ostalo
19
postojalo zbog njega. Prišao nam je poslužitelj u livreji, domaćin je
pokretom ruke odobrio njegovu nijemu namjeru – da nam na pladnju
donese pribor za čaj. Dvorjanin se nakon toga ovlaš naklonio i otišao.
Ukratko: moj domaćin je na stolu imao neku vrstu električnog
aparata na kojemu je odmah na početku našeg dijaloga, namjerno da
ja vidim, pritisnuo tipku, tada je počeo naš razgovor on tape. Bilo mi
je jasno da naš razgovor prati netko nevidljiv ili se on snima kako bi
sve bilo dokumentirano. Ali zašto? Tada se nisam time opterećivao.
Da bi naš razgovor imao plemenitu svrhu, stari, visoko rangirani
diplomat me uveo u zbilju u kojoj je trebalo biti priseban i odgovoran.
Očito je naš razgovor trebao biti izvor podataka na temelju kojih će
„određen krug“ ljudi u Parizu dobiti točan uvid u strukturu i smisao
Pokreta nezavisnih intelektualaca u hrvatskom gradu Zadru, i zauzeti
„recentrirano“ stajalište koje će neko vrijeme oblikovati njihov odnos
prema biti našeg djelovanja već razvikanog po svijetu. Jugoslavija se
sve više očituje kao mutna voda u kojoj se jasno ne vidi tko je tko i što
tko želi.
Ovdje donosim tijek i sadržaj našeg razgovora što po ondašnjim
zabilješkama, što po sjećanju.
Gosp. Fabre-Luce me prvo upitao osjećam li se ugodno u Parizu.
Uzvratio sam mu da mi je u Parizu sve novo. Na pitanje o biti moje
misije u inozemstvu, pokušao sam mu, kao i drugim sugovornicima,
koncizno objasniti da je premisa svake slobode – pravo na slobodu
savjesti. Demokracija počinje primijenjenim pravom, a prvo pravo u
demokratskom ponašanju jest – pravo na javnu riječ po savjesti – bar
po Sveopćoj povelji o ljudskim pravima koja je u našoj svijesti bila
neosporan temelj za oblikovanje „društvene svijesti“, dakle taj temelj
nije bila neka vjerska ili ideološka baza podataka, koji su jednima
mogli biti prihvatljivi, a drugima neprihvatljivi. No u mišljenju i
ponašanju začetnika našeg Pokreta, Povelja o ljudskim pravima bila je
uzeta iz same biti kršćanske poruke, i to je bio problem koji je na nas
navukao podozrivost informatora brojnih Titovih informativnih
kanala. Utoliko više što nas nije vezala nikakva „ideološka kohezija“
nego koherentan suodnos različitih za koje su dva i dva četiri. Tako je
bilo sa svim stvarima do kojih smo dolazili u dijaloškom odnosu. To
je u našoj svijesti bio jedini ključ koji je mogao, i to kartezijanski,
eliminirati sumnje i dovesti u područje velike vjerojatnosti po
170
slobodnoj savjesti. Bili smo uvjereni da je ta težnja konsenzusu ujedno
i način da se uspostave odnosi između Istoka i Zapada koji su se
sudarali u našem podneblju kao isti polovi dva magneta. Bilo bi
pogrešno eliminirati plemenit osjećaj patriotizma koji je mogao biti
snaga koja umanjuje polarizaciju i harmonizira, a ne sukobljava razne
skupine ljudi. Dobro se u ovom kontekstu prisjetiti Tolstoja, koji je
svojim životom i djelima dokazao da je veliki rodoljub iako je imao
nemale rezerve prema carskoj samovolji i amenovanju te samovolje u
ruskoj patrijaršiji. Kad to usporedimo s odnosom partije i države u
Sovjetskom Savezu, vidjet ćemo da je u nemilosti nekad bio Tolstoj, a
sad su to njegovi učenici.
Primijetio sam da se lice mog moćnog sugovornika nekako
razvedrilo kad sam spomenuo Tolstoja. Rekao je da i u Tolstojevu
ponašanju postoje neke nedovoljno razjašnjene zone i odnosi. Na to
sam, zadovoljan digresijom, rekao da su objelodanjeni neki dokumenti o Tolstojevim povjerljivim odnosima s carskom informativnom
službom (izneseno u monografiji o L. N. Tolstoju, objavljenoj tih
dana). Dodao sam i da naš Pokret počiva na načelu slobode savjesti i
da svatko tko iz bilo kojeg razloga uđe u naš krug otvorenih očiju i
ušiju, sigurno ne može otkriti ništa što mi javno ne tvrdimo. To je
ujedno i sugestivna predodžba mogućnosti da se država strukturira u
smislu konvergencije, a ne divergencije, jer umjetno stvaranje i
održavanje tajnih struktura omogućuje despotizmu da igra ulogu
arbitra u smirivanju situacije koju on sam potiče i održava.
No, gosp. Fabre-Luce je odlično poznavao i hrvatsko-srpske
odnose u Jugoslaviji od njezina osnutka. Kao jedan od najpoznatijih
katoličkih filozofa u Francuskoj, znajući da sam Hrvat i katolik, bez
okolišanja me upitao što Hrvati očekuju od ovakvog dijaloga u našim
odnosima na dulji rok. Rekao sam mu da je sudbina Hrvata slična
sudbini Iraca u Irskoj, da se nitko od nas slobodnom voljom nikad ne
će odreći težnje da postanemo gospodari svoje sudbine, premda to
nismo željeli na štetu bilo kojeg pa ni susjednog naroda. Nikakvi
pritisci, ucjene, pa ni pretrpljene masovne fizičke likvidacije, ni u ratu
ni poslije rata, nisu uspjele u hrvatskom narodu zatomiti težnju za
slobodom. Mi smo stari sjedilački, vrlo iskusan i samosvjestan narod,
koji je cijelu svoju povijest gradio u skladu s logikom postavke: Tuđe
ne ćemo, svoje ne damo. Na podlogu te narodne uzrečice moglo se
171
postaviti sve što smo tada rekli u tom „zabilježenom“ jednosatnom
razgovoru uz šalicu mirisnog čaja. Ukratko i sve su svemu: nitko od
nas nema pravo bilo što nametati, a kamo li diktirati, svom narodu –
naša je uloga bilo služenje općim interesima do abnegacije, kako bi
narod izravnim postupkom demokratskog ponašanja mogao odlučiti
o svim svojim unutrašnjim i vanjskim vitalnim problemima. Stoga
valja uvažiti pravo hrvatskog naroda na samoodređenje, kako bi
mogao sam u sinergiji sa slobodnim narodima ostvarivati svoju
sudbinu. Samoodređenje podrazumijeva nezavisnost u vanjskom
okruženju i slobodu u samoj zemlji. Prvo ovisi o jakim vanjskim
čimbenicima, a drugo od nama samima. U našem Pokretu nezavisnih
intelektualaca unutrašnji su odnosi bili razrađeni, a što se tiče vanjskog
okruženja, bili smo tek na samom početku.
Na licu tog iskusnog diplomata uočio sam izraz poštovanja bez
emocija koje bi odavale njegove simpatije ili antipatije. Ozbiljnost
očituje neutralnost. Kad smo izašli u mali cvjetni vrt pred njegovim
dvorom, prije nego što sam se s njime pozdravio, držeći moju ruku
među svojim dlanovima uz osebujan pozdrav na rastanku, gledajući
me u oči gosp. Fabre-Luce mi je rekao: Vi ste u mojim očima nešto
novo u hrvatskoj stvarnosti – onaj koji misli svojom glavom
dokazuje da nije barbarin. Na odlasku je neutralnim glasom još
dodao: Nitko drugi ne može pojesti obrok da biste vi bili siti. O vašoj
pameti ovisi koliko ćete biti slobodni! Pravo proročanstvo.
Nedugo zatim iz Zadra sam dobio opširniju obavijest o pripremama za legalno izdavanje glasila Pokreta nezavisnih intelektualaca.
Pripreme je obavljao naš znatno proširen krug, kako bi na javnom i
službenom sastanku delegata pristglih iz raznih krajeva Jugoslavije,
bilo sastavljeno i prihvaćeno uredništvo toliko željenog časopisa
Slobodna riječ – u načelu neovisnog o bilo kojoj ideologiji – koji bi
postao platforma za slobodnu riječ odnosno kreativnu misao. Kako bi
prvi broj tog časopisa imao što bolji sadržaj, Mihajlov je, zadovoljan
onim što smo postigli u Francuskoj, predložio da ponovno odem u
Pariz i obavim bar kraće razgovore s dvojicom popularnih francuskih
književnika – J. P. Sartreom i Eugeneom Ionescom. Da bih uopće
mogao uspostaviti kontakt s tim ljudima, trebao sam naći posrednika,
a najpogodniji za to bio je Dimitry Arkadievič Stolypin (koji je kao
suradnik mondenog polemičkog časopisa Ecrits de Paris, bio poznat
172
u biranim pariškim krugovima ideoloških predvodnika). Dogovorio
sam sastanak s gosp. Dimitryjem Stolypinom u njegovu domu u
Parizu. Odlučio mi je pomoći, ako ne organizirati izravni susret s
navedenim piscima, barem dobiti njihovu privolu da daju odgovore
na neka pitanja koja bismo im rado postavili, jer se radilo o slobodi
javne riječi koja nije spadala u političke svađe i nadmudrivanja. Gosp.
Stolypin odlučio je prolistati Bottin mondain i naći način da se sastane
s nekim iz užeg kruga Sartreovih i Ionescovih prijatelja.
Po dolasku u Pariz gosp. Dmitry Stolypin me pozvao na
domjenak u svoj dom kako bih bio što manje upadljiv, što će mi biti
od koristi u novoj misiji. Našem susretu je bio nazočan i Dimitrijev
otac. Nj. E. Arkady Petrovič Stolypin, sin umorenog carskog ministra
Piotra Stolypina. Tada sam otkrio posve različito ljudsko biće od svih
koje sam do tada imao priliku sresti. Svaki Arkadyjev pokret, te način
na koji je pratio naš razgovor i u njemu povremeno sudjelovao,
djelovao je kao neki savršeni instrument tehnološke virtualnosti i
ljudske stvarnosti – kao da je sve činio po nekoj etiketi koja se može
usporediti s Mozartovim notama. Fascinantno! Stolypini su, naime,
sve što nije bilo u mentalnom kontekstu njihovog specifičnog
pravoslavlja gledali s dobrom dozom podozrivosti.
No, je li to bio razlog što nismo uspjeli doći do kontakta nikoga
iz bliskog Sartreovog društva ili nešto što s njima nije imalo veze,
pitanje je. Kako bilo da bilo, bez razgovora sa Sartreom, moj razgovor
s Ionescom bio bi kao vaga s utegom, a bez robe. Vratio sam se u Lyon
neobavljena posla. Od gosp. Dmitryja Stolypina dobio sam kraće
pismo u kojem tvrdi da je njima (Stolypinima), koje ljevičari Sartreova
tipa smatraju „reakcijom“, nemoguće ući u taj „poslovično zatvoreni
krug“. Radi se o Sartreovoj asistenciji „na lijevoj obali Seine“. Kasnije
mi je usmeno priznao da je jedan Sartreov bliski suradnik ipak uspio
doći do kontakta. Kad je Sartre čuo tko i zašto želi s njime obaviti
„kraći intervju“, izjavio je: Zašto je za to dolazio u Pariz. Krleža bi mu
u njegovoj zemlji dao isto mišljenje. I to je – to!
O uvjetima priprema i tijeku radnog sastanka širokog kruga
naših prijatelja iz Zagreba, Zadra i Beograda, opširnije je pisao prof.
Nikola Čolak u svjoj knjizi Iza bodljikave žice (objavljenoj samo
godinu dana nakon tih događaja). Na dan kad se po cijelom svijetu
pročula agencijski proširena vijest da se zadarski sastanak utemeljitelja
173
časopisa Slobodna riječ, unatoč neočekivanom uhićenju Mihajla
Mihajlova, ipak nastavlja u Zadru, u glavnom dnevniku na prvom
kanalu francuske televizije (koju sam gledao u foajeu naše zgrade u
Studentskom naselju A. Alix) vidio sam svoje kolege kako u salonu
moje kuće u Zadru održavaju sastanak pred očima oveće skupine
stranih novinara, među kojima je bio i dopisnik Reutera iz Beograda.
Sljedećeg dana u dopodnevnim satima došla su mi u studentski
dom dva novinara iz lyonskog dnevnika Le Progres. Obavili smo
podulji razgovor u kojemu su doznali bitne činjenice o uvjetima u
kojima su istaknutiji intelektualci u Zadru osnovali i doveli na
vrhunac Pokret nezavisnih intelektualaca, bez presedana u komunističkom svijetu – pokretanjem jednog neovisnog glasila koje će
funkcionirati bez prava na iznošenje neistina. Le Progres je 10.
kolovoza 1969. objavio moj podulji intervju s fotografijom. Isti je
članak sljedećeg dana izašao u pariškom Le Mondeu. Tada sam imao
svega dvadesetčetiri godine.
Tog je popodneva u moj studentski stančić došao i jedan novinar
s Radio Luxemburga, Robert Daranc. I on je snimio odulji intervju o
životu intelektualaca u komunističkom društvu i nemogućnosti da
slobodno govore i pišu, po svojoj savjesti. Rekao je da zapadni
slušatelji moraju znati istinu o totalitarnom komunističkom društvu
o kojem ljevičari u Francuskoj pišu neistine. U Jugoslaviji se sudi
istinoljubivim piscima i novinarima dok u Francuskoj nitko nije bio
izveden pred sud ni zbog flagrantnih laži.
Tih sam dana u lyonskoj prodavaonici raznog tiska, La Maison de
la presse, mahom kupovao razne domaće i inozemne novine, u kojima
se pisalo o zadarskom sastanku i komunističkoj represiji „slobodne
riječi“. K tome, na telefon podvornika naše zgrade nazvala me
urednica kratkovalne stanice Free Europa i obavila razgovor o
„događaju dana“ – o pokušaju Pokreta nezavisnih intelektualaca da u
skladu s domaćim zakonodavstvom pokrene časopis za analitičke
priloge o svijetu u kojem živimo. Odgovarao sam kao slobodan
čovjek, a u emisiji koja je te večeri emitirana nazvali su me vodećim
čovjekom Pokreta nezavisnih intelektualaca.
Nakon uhićenja Mihajla Mihajlova, budući da se za sastanak već
pročulo po cijelom svijetu i on se nastavio bez Mihajlova, UDBA je
došla uhititi i one koji nisu htjeli odustati od sudjelovanja na
174
osnivačkom sastanku časopisa Pokreta nezavisnih intelektualaca. No
zadnji hrabri i uporni sudionici ipak su uspjeli nastaviti sastanak i
potpisati Zadarsku deklaraciju, koja je, kako se vidi po listi potpisnika,
glavno djelo hrvatskih intelektualaca (bez Mihajla Mihajlova).
Deklaraciju je napisao i potpisao i jedan Srbin, arhitekt iz Beograda,
Predrag Ristić.
Nakon završetka sastanka i potpisivanja Zadarske deklaracije,
sudionici su s novinarima izašli u grad. Na njih je izvršen „spontani
napad“ na ulici. Tom prilikom verbalno je napdanut i Daniel Ivin
(zagrebački Židov), a fizički, također Zagrepčanin Marijan Batinić,
kojemu je komunističkom šakom razbijena arkada. Taj batinaški linč
su prema izjavama očevidaca organizirali pripadnici zadarske
skojevske mafije – Ivica Maštruko i Zlatan Artić. To mi je u jednom
svom pismu potvrdio i Mihajlo Mihajlov. N. B. Ivica Maštruko je bio
zadnji jugoslavenski ambasador pri Svetoj Stolici…
Upravo zbog toga me nije posve nespremna zatekla vijest da je u
Italiju, u političku emigraciju stigao i prof. Nikola Čolak. Došao je do
Padove i ondje se smjestio u nadi da će se, kad to situacija u Domovini
dozvoli, vratiti i nastaviti svoj istraživački rad u Institutu JAZU-a u
Zadru. Uspostavili smo kontakt i razmijenili nekoliko pisama
informativnog sadržaja. Ponovno smo se vidjeli tek koncem kolovoza
1968. u Švicarskoj na I. simpoziju Hrvatske revije na tajnom sastanku
(na kojem su sudjelovala i dvojica kolega koji su zbog toga potajno
došli iz Hrvatske). Simpozij je upriličen u povodu prodora sovjetskih
tenkova u Prag. Trebalo je hitno planirati sastanak veće grupe
istaknutih hrvatskih intelektualaca i formirati što cjelovitiju sliku o
težnjama hrvatskog naroda za nezavisnošću i slobodom u tim teškim
i opasnim danima kad je prijetio potop sovjetskih tenkova, koji nam
ne bi donio nikakvo poboljšanje već upravo suprotno.
Naša zadaća bila je iznijeti logične pravne razloge koji upućuju na
to da je naše stajalište čvrsto i nepromjenjivo: Hrvatska mora biti
oslobođena i od jugoslavenske diktature, a sovjetska invazija bi nam
odnijela i ono malo nade koju smo gajili pa nas samo ulazak u interesnu
sferu NATO saveza može spasiti od te maksimalne nesreće. Na tom sam
simpoziju pročitao svoja tri izlaganja. U jednom od njih, Eksperimentalna generacija jugoslavenskog komunizma, iznio sam nacrt
projekta rješenja hrvatskog pitanja konvergencijom naših interesa s
175
integracijskom politikom zapadnoeuropskih zemalja. Hrvatska bi
tako našla legitimne saveznike koji bi joj u kritičnom trenutku
pomogli da se obrani, jer Europa bi tako braneći Hrvatsku branila i
samu sebe. To je daleko najranije iznesena ideja o europskoj
Hrvatskoj. Samo tri godine nakon toga, u zamahu tzv. Hrvatskog
proljeća, Hrvatski tjednik je iznio ideju o nastavku borbe za „sovjetsku
Hrvatsku“. O našem zalaganju za osnivanje i razvoj Pokreta nezavisnih
intelektualaca, a također i o mom izlaganju Eksperimentalna
generacija jugoslavenskog komunizma pisao je očevidac i stručnjak za
povijesna istraživanja – prof. Nikola Čolak.
Oko nas su se tada počele i u emigraciji skupljati čudne utvare.
Tako sam dobio pismo od nekog Grge Topalovića iz Pariza, koji mi je
predložio da u Parizu pokrenemo glasilo Jugoslavenska misao, u
kojem ćemo tobože nastupati kao „nezavisni socijalisti“ i objavljivati
ono što nije moguće objaviti u Jugoslaviji. Ja sam mu odgovorio da
Pokret nezavisnih intelektualaca čine normalni ljudi, dobro školovani
i navikli na borbu na terenu, da naš rad nije ni subverzivne ni
ideološke prirode i da bi prenošenje težišta u emigraciju dobro došlo
režimu koji nas je napao i rastjerao, ali ne i naveo „na tanak led“. N.
B. U Parizu je izašao jedan broj glasila tog imena – na srpskom jeziku.
Uz prof. Čolaka ubrzo se „zalijepio“ neki Velimir Tomulić, udbaš
kojeg je dr. Jure Petričević razotkrio u Švicarskoj čim mu se Tomulić
približio. Tomuliću je, naime, bila naložena zadaća da prikupi sve
podatke o održavanju Simpozija HR, vjerojatno kako bi jugoslavenska
diplomacija proglasila krizu u odnosima sa Švicarskom, te tako
isposlovala trajnu zabranu djelovanja Hrvata na njezinom tlu. Naše
je načelo bilo i ostalo – ne otkrivati se. A čim smo u svojoj blizini
osjetili da netko nešto „njuška“ činili smo sve što je bilo potrebno da
ode „njuškati“ drugdje. Agente nitko ne cijeni, a najmanje oni za koje
rade, jer postoje i dvostruki agenti koji mogu nanijeti više štete onome
tko ih plaća nego onome tko ih drži na lancu. Oni su pravi širitelji
zaraze u svijetu, zaraze teške duševne bolesti njuškanja, prokazivanja,
dvoličnosti i navlačenja naivnih i neupućenih na tanak led.
Na Simpoziju HR u Švicarskoj prof. Čolak mi je s bolom u duši
priznao da ne ćemo tako brzo natrag u Domovinu. No dogovorili
smo se da ni tu ne gubimo vrijeme. Mislio je da trebamo nastaviti s
istraživanjem i prikupljanjem dokumentacije iz hrvatske prošlosti,
17
posebno one u vezi sa „zabranjenim temama“, u prvom redu o
hrvatskoj etnogenezi, a zatim i o našem kontinuitetu na dinarskom
području, na kojemu smo mi zapravo kontinuirano imali ako ne svoju
samostalnost, onda sigurno svoju samobitnost. Po njemu je naša
samostalnost bila koncentrirana u Hrvatskom državnom saboru koji
nije bio zatvoren do odluke donesene o nama, a bez nas na
Versailleskoj konferenciji u povodu Prvog svjetskog rata. Karađorđevići
su raspačali hrvatski teritorij u neke izmišljene „banovine“ i dio po
dio razdijelili Madžarima i Talijanima, a najviše su uzeli sebi. Sve je to,
kako kaže moj kolega rodom s Kosova, „račun bez krčmara“. Najveću
štetu, smatrao je Čolak, Karađorđevići su počinili samim Srbima jer
nisu uredili njihove etničke i povijesne granice, pa tako nisu ni
potaknuli stručnjake da sastave njihovu istinsku povijest. Dugoročno
gledano – u slučaju većih vojno-političkih promjena na našem
kontinentu, Srbi jednostavno ne će znati ni tko su ni zašto se tu ili
tamo nalaze, a u stvari nigdje postojano.
Svoj dogovor smo počeli ostvarivati odmah nakon sastanka u
Švicarskoj: on je odlučio dublje zaviriti u mletačke arhive i u
raspoloživ arhivski fond Katoličke crkve, a ja sam krenuo
rekonstruirati povijest Dinaraca od najstarijih vremena, preko
Panonije, Ilirije, i rimske Dalmacije. Gosp. Čolak je imao više sreće s
tiskanjem svojih rukopisa: Talijani su mu, naime, dali novčanu
subvenciju. To mu je omogućilo da osnuje Centro di studi storici croati,
s prijavljenim sjedištem u Veneciji. Novac koji je dobio od Talijana
poslužio mu je za tiskanje nekoliko knjiga koje je napisao i izdao u
okviru djelatnosti svog Centra.20
U Francuskoj pak što se tiče mog dijela posla, vlast o tome nije
htjela ni čuti. No čovjek se osjeća najslobodnije kad novčano ne ovisi
o onima koji bi mogli kontrolirati pa i cenzurirati njegov rad koji su
subvencionirali. Tiskali mi svoje radove ili ne, vjera u istinu davala
nam je poticaj i snagu, a vrijeme koje je bilo pred nama omogućilo
nam je u doglednom roku da bar najvažnije rezultate istraživanja
sistematiziramo i objavimo. A kad se pojavi u nekom radu, istina ne
može propasti, jer svaka istina je vlasništvo ljudskog roda u cjelini.
Stoga sam virtualno osnovao Panonski institut za proučavanje
20 Čolak, N. Iza bodljikave žice. Centro di studi storici corati : Venezia, 1977.
La Jugoslavia communista. Centro di studi storici corati : Venezia, 1979.
177
iliristike i kroatistike. Prikupljene izvorne podatke i rezultate
znanstvenih istraživanja s područja povijesti, arheologije, lingvistike
i monumentalistike u širem smislu, sustavno sam kronološki i
tematski klasificirao, tako je iz spomenute vrlo opširne građe nastao
niz uređenih svezaka. Prvi svesci objavljeni su u Bosni i to unatoč
ratnim razaranjima i ljudskim stradanjima. U Bosni su objavljena
četiri sveska, a u Hrvatskoj još dva. Šesti svezak je zapravo pregledna
sinteza sadržaja pet tematskih svezaka koji su mu prethodili.21
I održali smo, dakle, zadanu riječ, što sasvim sigurno ne bismo
uspjeli u Domovini, a pogotovo ne u okviru djelovanja Instituta JAZUa, jer se ondje nije moglo pisati o takvim „zabranjenim temama“. Mi
smo vrijeme svog progonstva pretvorili u zlato. Uza sav naš
istraživački rad, bili smo angažirani i u obavještavanju strane javnosti
o svemu što je bilo potrebno tijekom dugih priprema za razdoblje koje
će slijediti nakon totalitarnog. Mnogi naši prilozi objavljivani su u
raznim časopisima, periodici i novinama, na radiju, TV-u i na
pozornicama raznih priredbi naših ljudi i stranih foruma. Podnosili
smo nemilost i divljaštvo Titovih tamničara,22 ali to je dokaz naših
zasluga u otporu ideološkom zaluđivanju. Dokazali smo da je moguće
raditi za opće dobro i na dnu tamnice i u izgnanstvu, bez obzira hoće
li uloženi napori naići na odobravanje ili osporavanje krugova koji su
održavali „normalne odnose“ s našim porobljivačima. Posve predan
i savjestan rad u duhu istine daje životu stanovitu svetost, možda
najviše onda kad to smeta licemjerima i kalkulantima među
političarima i klerikalcima - dvolične trošne monete.23
21 Vidović, M. Panonija. Livno, Čakovec : MH, 2003.
Pad i uspon Ilirije. Zagreb, Livno : MH, 2006.
Gatha Spitama Zarathustre. Livno, Čitluk : MH, 2003.
Ban Kulin i Krstjanska Bosna. Sarajevo : Napredak, 2001.
Postojbina Dinaraca. Zagreb : Škorpion, 2011.
Povijest jadransko-podunavskih zemalja do stoljeća sedmog. Zagreb : Škorpion, 2012.
22 Vidović, M. Sakrivena strana Mjeseca, zapisi iz Titovih tamnica. Izdano 1977. i 1978. Knjiga je u cijelosti objavljena na francuskom (Pariz, 1984.) i talijanskom (Trento, 1989.) jeziku, a djelomično na engleskom (u Index on Censorship), njemačkom i španjolskom jeziku. U toj dobro dokumentiranoj knjizi
do podrobnosti je objašnjen zajednički pothvat predstavnika raznih opozicijskih struja i narodnih pokreta oslobođenja, te štrajk glađu u tamnicama Stare Gradiške i Sriemske Mitrovice, koji sam ja organizirao u Staroj Gradiški, a nas dvojica u Sriemskoj Mitrovici. O tom štrajku mnogo se pisalo u svjetskom,
ali ne i jugoslavenskom tisku. Oveći dio te knjige objavljen je u Index on Censorship – glasilu humanitarne organizacije Amnesty International (London, rujan 1977.).
178
Povijest disidentstva poznaje idividualnu marginalizaciju, ali ne
i suočenje pragmatične logike s dijalektikom prirode i društva. Mi
smo stvorili i na javnoj sceni organizirali disidentski Pokret nezavisnih
intelektualaca koji se nije dao zarobiti, zastrašiti, a kamoli kanalizirati
policijskim intrigantima ni na Istoku ni na Zapadu. S ponosom
možemorećidasuistočnamitomanijaizapadnakleptomanija
palenaispitupovijesti i da je svijet danas znatno manje neizvjestan
i tjeskoban – zdrav razum vodi ljudsku zajednicu i svjetlost je na
obzoru budućnosti.
Sveti Jerolim, stari Bosanac koji je živio i djelovao u emigraciji
gdje se stalno morao svađati s poganima i blasfemičnima, pravo je
rekao: Neznanje je majka svih zala. Naš spas od neznanja tamo gdje je
jasnoća od vitalnog značaja, ovisi u prvom redu o našoj savjesti. O
istini koju samo po savjesti možemo spoznati i darovati svijetu, ovisi
i naše oslobođenje. Istina vodi u slobodu. Bez istine je sloboda
nemoguća.
Znati znači – biti slobodan.
ZAVRŠNA BILJEŠKA: Da je svetost moguća i u našem vremenu,
kad se svim svojim bićem predamo idealu općeg dobra do
posvemašnje abnegacije, činjenica je koju mogu mirne duše
posvjedočiti – s takvim sam ljudima dijelio sudbinu u Titovim
zatvorima, s ljudima koji su odisali svetošću, a koje su nemilosrdno
progonili i njihovi vjerski prvaci, služeći Titu i komunističkoj
23 Nadasve je važno shvatiti da je Pokret nezavisnih intelektualaca zajednica različitosti stvarana na temelju potrebe za istinom bez koje je sloboda nezamisliva. Nikad se nijedna izmišljotina, ma koliko ona
bila „sekrecija učenih mozgova“, ne može nametnuti pravoj potrebi nedvojbene istine – do koje se dolazi uz pomoć slobodne savjesti, a ne prinudom ili ispiranjem mozga. Također je značajno i što smo
Miša Mihajlov i ja, nakon teških iskušenja, izopćenja iz zemlje te osobito nakon sramotnih sudskih procesa, osuđeni upravo zbog svjedočenja istine, a ne jer smo propovijedali i tvrdili ono što nismo dokazali.
Našli smo se tako u tvrđavi logora u Sriemskoj Mitrovici. U istom duhu traženja istine po svojoj savjesti - mi smo i u tamnici naišli na razumijevanje u svijesti osuđenika raznih profila: u svijesti svećenika,
redovnika, mladih komunista, starih IB-ovaca, albanskih i madžarskih patriota, te smo svi zajedno stupili u štrajk glađu s jednim jedinstvenim i zajedničkim zahtjevom – da vlast u Jugoslaviji poštuje svoje
zakone i na temelju toga nam prizna status političkih zatvorenika savjesti. No Titova osobna diktatura
uvjetovana dogovorima između Istoka i Zapada, išla je do kraja, te je i nakon potpisivanja i ratificiranja
Međunarodnog ugovora o građanskim i političkim pravima čovjeka, kao i završnog dokumenta Helsinške
konferencije, nastavila s represivnom politikom i torturama nad osuđenim zatvorenicima. Ta upornost
i ideološki fanatizam bili su glavni razlog izbijanja četiriju ratova koje je povela Titova JNA. U te je ratove uplela i Srbiju koja je napala svoje zapadne susjede i tako završila na optuženičkoj klupi Međunarodnog krivičnog suda u Haagu, gdje je osuđena za GENOCID u Bosni.
179
ideologiji. Kao takvog spomenut ću ovdje, uz Mihajla Mihajlova, i
srpskog protojereja-stavrofora Savu Bankovića, kojeg je progonila
svjetovna i crkvena vlast zbog ljubavi prema mučenicima – žrtvama
borbenog ateizma. I jedni i drugi su u biti neopogani. Ne zaboravimo
da su u Tijelo Isusovo na zahtjev hramskih vjerskih prvaka čavle
zabijali rimski pogani. To se i danas događa pred našim očima. Mi
moramo i danas braniti Isusa od – neopoganske pošasti blasfemičnih
i siledžija, nesavjesnih bezbožnika koji obožavaju idole koji su
proizvod ljudskih ruku, a muče, proganjaju i ubijaju djela Božjih
ruku.
THE MOVEMENT OF INDEPENDENT
INTELLECTUALS IN YUGOSLAVIA
(sažetak na engleskom jeziku)
Mirko Vidović
Exile in France
This essay sums up the quest for freedom of thought, speech,
press, and association in Tito’s Yugoslavia via an attempt to launch an
independent magazine, Free Voice, and simultaneously found a
Movement of Independent Intellectuals at the Faculty of Philosophy
at the Zadar branch of Zagreb University in the 1960s. This was the
Movement that Mihajlo Mihajlov joined. And while Mihajlov became
famous for his intellectual travelogue, Moscow Summer 1964,
published in the West, but banned in Yugoslavia, the would-be
founders of the new magazine and Movement were all intimidated
and persecuted. Mihajlov himself was imprisoned in August 1966 on
the eve of the press conference to announce the project, while Mirko
Vidović was in exile in France. Vidović would also face imprisonment
in the 1970s, joining Mihajlov in the same prison where they
organized hunger strikes demanding better treatment and regime
recognition of the status of political prisoners.
THE QUEST FOR THE FIRST FREEDOMS historical
overview of intellectual life in the coastal city of Zadar on the Adriatic
Sea during the second half of the twentieth century has great
significance and cannot be overlooked either in the develop-ment of
thought in the world in general, or the widespread disappearance of
ideologies. After the bombardment of Zadar some forty times during
180
181
World War II, this ruined city returned to the Croatian lands in which
Zadar’s history played a significant role. Due to its geopolitical and
strategic location, the Zadar area was a region of considerable interest
to the great powers, East and West. This, in turn, burdened the local
population. For these strategic reasons, Tito’s specific political system
was, at the same time, contested and supported by both blocs.
The Soviet Encyclopedia, in an article about Zadar, asserts that
„during Tito’s fascist regime Zadar became an Anglo-American naval
base.“ The British Encyclopedia contends something completely
different on the same subject, which has nothing to do with the Soviet
contention. At the end of the 1950s, in the ruins of Zadar, there were
as many newcomers from the interior and the Adriatic islands as
military personnel stationed in the barracks throughout the city. In
addition, other civilians were employed by the military, especially in
the military and the civilian police.
Historically, for centuries, the city of Zadar enjoyed the status of
an enclave, first Venetian, then Austro-Hungarian, and, following the
1920 Rapallo Agreement, Italian. After Zadar’s return to its homeland,
Croatia, as part of Tito’s Yugoslavia, after the War, conditions were
ripe for systematic research in the city’s rich archives, significant for
the history of that part of the world. That was the reason for the
establishment of the Historical Institute of the Yugoslav Academy
(1955) and, a year later, of the Faculty of Philosophy as an extension
of the University of Zagreb’s Faculty of Philosophy. The association
charged with overseeing and professionally operating both institutions was composed mainly of educated individuals who were
schooled before the Marxist ideology came to power. Alongside them,
most assuredly, worked also colleagues who were already indoctrinated Marxists, in order to gain knowledge from the older
professionals and, at the same time, to insure that they did not “stray
ideologically,” and so lead astray future professors and teachers who
would have to work within the special Titoist brand of Marxism
(revisionism).
The same can be said for the particularism and heterogeneous
back-ground of the student body of the Faculty of Philosophy in
Zadar. The great majority came from various “reactionary” strata of
the society gathered in that bombed-out city into barracks for the
182
three branches of the Yugoslav Army (a small garden separated the
Faculty itself from the largest complex of barracks). The students had
to be selected and placed into various categories, which had to be
supervised and closely followed, so that once re-educated they could
stamp out illiteracy in Zadar’s hinterland.
As the majority of the professors completed their studies before
the War, “before the Revolution,“ their thought processes were formed
by the rules of logic and common sense. And so, in their lectures,
they strove to encourage normal reasoning to enable students to think
for themselves. To be sure, acquiring knowledge in subjects permeated
with Marxism, the students, while eating yellow cheese given out at
breakfast as supplemental nourishment donated by America, were
forced to publicly condemn America as the arch “class enemy.” This
condemnation was not confined to the university seminars only. The
students were not aware that healthy reasoning in collective action
has its roots in American “common sense,” which was not acquired
from the yellow cheese but from its human essence.
While Zadar was under constant surveillance by Soviet agents,
the best insight into the mental make-up of Zadar intellectuals was
brought by an individual who held very different ideological views
from those agents. That was a young assistant lecturer in Russian
Literature at the Department of Russian Language – Mihajlo Mihajlov.
Mihajlov was sent to Moscow in the summer of 1964 for advanced
studies in his specialty. In Moscow, he met a number of prominent
intellectuals and in discussions related to them our views of events
from the perspective of common sense. In these discussions, Mihajlov
realized that Russian intellectuals were no more ideologically brainwashed than their colleagues in Yugoslavia.
On returning to Zadar, Mihajlov gathered his impressions about
his sojourn in Russia and put them on paper intending to publish
them. The essay was accepted by the Belgrade review Delo, which
published it in the January and February 1965 issues. Publication of
the essay in Belgrade provided the Soviets with a pretext to apply
pressure on Tito, charging that he was harboring anti-Soviet elements
like Mihajlov. Due to Moscow’s pressure, Mihajlov was put on trial.
Later, other people belonging to the Movement of Independent
Intellectuals, the Faculty of Philosophy, and the Institute of History
183
were also detained at Moscow’s demand. It was surprising that
Moscow demanded the punishment of one who published the
account of Russian intellectuals and not those in Moscow who
furnished the information to Mihajlov. Mihajlov’s intellectual
travelogue was banned in Yugoslavia, but eventually published abroad
as Moscow Summer 1964.
The political pressure, justified as due to „ideological
digression,“ resulted in a systematic application of terror on all
intellectuals in Zadar who did not toe the ‘”Party line.” In order to
defend against these charges and slanders, and because it was
impossible to do so in the officially-controlled Yugoslav media, only
one possibility remained: to establish and publish their own
newspaper or magazine, Free Voice, which would publicize their
thoughts unencumbered by the obligatory quotations from Marxist
ideological classics. Common sense does not need gurus.
In order to publish a newspaper or magazine, the application
had to be submitted by an association or an institution. To satisfy this
requirement, it became necessary to form a group of individuals who
would act on their convictions and stand behind their publication.
Well-known individuals from Zagreb, Belgrade, and elsewhere, who
had previously been in contact, met in early August 1966 in Zadar
with the intention to found the Movement of Independent
Intellectuals (independent of Marxist ideology), in whose name the
new magazine, Free Voice, would be published. At the very beginning, the principal protagonists of the Zadar meeting experienced the
first humiliation. On the eve of the 8 August 1966 meeting, secret
police agents arrested Mihajlov as an organizer due to “recidivist acts
for which he was conditionally convicted” the previous year. The
scene was witnessed by some thirty people, including foreign
correspondents and reporters. Dr. Franjo Zenko was substituted, who
a couple of hours before the meeting was taken to an “information
talk” by well-known “comrades from the police.” The episode
demonstrated the regime’s manipulation of public opinion,
intimidating and prosecuting all dissenting voices which dared
question the ruling Party’s ideological-political monopoly. All
existing means of communication had to follow the Marxist doctrine
of proletarian internationalism, which in Yugoslavia reflected Tito’s
184
“word.” Pedja Ristić, an engineer, answered questions by newspapermen and appeared before the BBC TV cameras in connection
with the Zadar meeting. When Ristić realized that the authorities
would arrest everyone who wanted to do something about starting
the magazine, he opened the meeting under the pretense that “a
declaration” would be read which judges neither Yugoslavia nor
socialism.
So, the meeting became something completely different from
its original intent to start a new magazine. Apparently, regime agents
put conditions to Ristić, which he was forced to accept. Thus, the
meeting concerning the “organizing” of independent intellectuals
became an occasion to affirm Tito’s Yugoslavia. The “Zadar
Declaration” was signed by Marijan Batinić, Nikola Čolak, Danijel
Ivin, Ristić, and Zenko. All were asked to come for an “information
talk” in which they had to sign affidavits that everything they thought
about the state and its components was “hostile propaganda.” After
that encounter, which some call “voluntary arrest,” they all little by
little lost their employment in educational and similar institutions.
The only one who during the interrogation refused to sign his
devotion to Tito’s Party and the state was Batinić, a former Party
member, who said that he would like to express his opinion not this
way but in a free publication. After that, on a walk through the city,
regime thugs beat up Batinić and damaged his right eye. Neither
Vidović nor Mihajlov signed the Zadar Declaration since the former
was in exile while the latter was already in prison.
This was only the beginning of pre-selection among the
conformists and non-conformists, which produced the wave of
nationalist reawakening called the Croatian Spring in Croatia. The
broader aspect of this pre-selection turned into intensified fanaticism
of Marxists at leading Western universities, who like an ideological
tsunami started destroying the most renowned universities. By this
action, Marxists showed that they were incapable of having an open
dialogue with non-Marxists. Therefore, they punished those
universities which were not totally permeated with Marxist ideology.
Their revolt against common sense proved the superiority of human
sense over any fanaticism. The pre-selection was brought to an end
during the last decade of the twentieth century when almost all the
185
communist parties in Europe collapsed, including the Soviet
Union proof that pragmatic logic triumphed.
NOTE:
This essay is a summary of a book-length monograph on “The
Conditions in Which the Movement of Independent Intellectuals Was
Established at the Faculty of Philosophy in Zadar,” forthcoming in
Croatian and Russian language editions.
_____________________________________
Mirko Vidović, poet and human rights activist, author of The
Hidden Side of the Moon (1977), and other works. Imprisoned for
over 5 years in Tito’s Yugoslavia. c/o Résidence „La Forge,“ rue de la
Marbrerie, 26250 Livron, France. Tr. from Serbo-Croatian by Rusko
Matulić.
_____________________________________
18
DOKUMENTI
IZ DISIDENTSKE STVARNOSTI
Hrvatski udbaši čuvari SSSR-a
188
Otvoreno pismo Mihajla Mihajlova Josipu Brozu Titu
189
190
191
Zadarska deklaracija
Doba koje u Jugoslaviji započinje udarom i spontanim pokretom 27.
ožujka 1941. godine i traje sve do danas jest povijesna cjelina svojim značajem i posljedicama. Osnovno obilježje ovih 25 godina povijesti jest neprekidna komunistička prevlast u svim vidovima društvenog života i kretanja.
A to znači da je partija Jugoslavije, polazeći od svojih osnovnih teoretskih
aksioma o zaoštravanju klasne borbe i diktaturi proletarijata, jedina i neprikosnovena ideološka i politička formacija društva.
Djelujući tako u politički još nedozreloj sredini, ova je doktrina ponekad poprimala religiozna obilježja ili manifestacije. Na osnovi toga izgrađen je jedan totalitarizam, ne toliko vidljiv u društvu, koliko u samoj svijesti
ljudi. Posljedica svakog perioda totalitarizma u povijesti je gubitak unutrašnje duhovne demokracije u ljudima, demokracije koja podrazumijeva postojanje raznih mišljenja, ideja i stavova. Negativne su se posljedice
25-godišnje jugoslavenske komunističke totalitarne vladavine odrazile na
sferu duhovnog života društva i svakog pojedinca posebno, pa se u takvim
okolnostima ni komunistička ideja i praksa nisu mogle razvijati istinski i
slobodno.
No i pored ideološkog dogmatizma i neplodnosti teoretske isključivosti, Komunistička partija Jugoslavije u nekoliko je sudbonosnih momenata
uspjela, suočivši se s društvenom i životnom realnošću, izabrati ispravan i
uspješan put daljnjeg političkog razvoja Jugoslavije.
To se u prvom redu odnosi na ustanak i narodnooslobodilačku borbu,
zatim na otpor staljinističkom hegemonizmu, također na izvjesne aspekte
teorije i prakse radničkog i društvenog samoupravljanja i donekle na vanjskopolitičko djelovanje. Ponekad je u tome politička praksa jugoslavenskih
komunista dolazila u sukob s vlastitom ideologijom i teorijom, ali je upravo
povijesna veličina u tome što su znali sudbonosnim realnostima pristupiti
nedogmatski i stvaralački.
U tom je pogledu dominantni značaj imao Josip Broz Tito zbog čega
je njegova povijesna veličina za Jugoslaviju neumanjiva i trajna. Komunističkoj partiji Jugoslavije pripada trajna čast jer je u epopeji oslobodilačke
borbe bila rukovodeća snaga. Ali ustanak jugoslavenskih naroda 1941. go-
192
193
dine i njihova četverogodišnja borba za slobodu i nezavisnost djelo je i povijesna svojina čitavog naroda jugoslavenske zajednice, pa je bit i smisao te
borbe i pobjede osnovna tekovina suvremene i buduće Jugoslavije.
U današnjim uvjetima u Jugoslaviji treba znati da je demokracija upitna, jer je dovodi u pitanje nedemokratski način mišljenja. Istovremeno želimo istaknuti, demokracija nije kada svi biraju onoga koji će upravljati i
odlučivati. Radi toga je najvažniji zadatak časopisa koji pokrećemo da
ljudima i njihovoj svijesti ukaže na mogućnost istovremenog prihvaćanja i
izražavanja raznih načina mišljenja.
Privredni sustav u Jugoslaviji usko je povezan sa sustavom samoupravljanja. Međutim, osnovni principi tog sustava počivaju na nekim neodrživim
i zastarjelim teorijama komunističke doktrine, koja se proglašava naučnim
socijalizmom. Naša je želja da u tom pogledu časopis koji pokrećemo stvori
duhovnu atmosferu u kojoj nijedna društvena nauka ili teorija neće dominirati nad ZDRAVIM RAZUMOM. Čovjek nije produkt ekonomskih odnosa,
nego su ekonomski odnosi produkt čovjeka, pa apstraktne ekonomske
teorije moraju biti podvrgnute suvremenim iskustvima privrednog prosperiteta u svijetu.
prema jugoslavenstvu kao ravnopravnoj narodnosti čije se postojanje ne
može negirati, ali ni čiji se razvoj ne može forsirati.
Mi danas i sada svojim slobodnim iznošenjem misli i stavova želimo
jedino aktivno sudjelovati u izgradnji svoje slobodne i demokratske
budućnosti. A sloboda nije nadanje, nego stremljenje. Zato je naša
budućnost krenuti prema tom cilju, a ne čekati njegove darove. Isto tako,
demokracija nije riječ, nego djelo. Zato je naša dužnost da ovu riječ, koja
postoji oduvijek, ispunjavamo djelima, a ne teorijama.
Inicijativni odbor za osnivanje samostalnog
demokratskog i socijalističkog časopisa
Vanjska politika Jugoslavije, kao i svake druge zemlje, odraz je njezinog
državnog sustava i društvenog uređenja. U mnogim svojim manifestacijama, ova politika pokazuje elemente nezavisnosti koju ćemo u potpunosti
podržavati, ali stvarne nezavisne vanjske politike ne može biti dokle god
postoji IDEOLOŠKA ZAVISNOST.
Nacionalni problem u jugoslavenskoj zajednici naroda svako malo
bukne u trenutcima političke i privredne krize države i društva. U najnovije
je vrijeme sve veća negativna aktualizacija tog problema zapravo odraz konfuznog i oportunističkog pristupa rukovodstva Saveza komunista Jugoslavije
spomenutom problemu, a u svojim separatističkim tendencijama također
predstavlja traženje sporednih putova izlaska iz jednog političkog totalitarizma. Komunisti su u teoriji internacionalisti ili nadnacionalisti, ali su u
praksi sve više kruti separatisti, pa je mogućnost da oni riješe ovaj problem,
koji prijeti opakim posljedicama, minimalna. Zato mi izjavljujemo da Jugoslaviju smatramo nedjeljivom cjelinom zajednice ravnopravnih naroda i
jugoslavenski nacionalni osjećaj smatramo potpuno ravnopravnim s crnogorskom, hrvatskom, slovenskom i srpskom nacionalnosti.
Do sada se jugoslavenstvo ili forsiralo ili negiralo. Zauzimajući
demokratski stav prema nacionalnim osjećajima svih, zauzima se i stav
194
195
KAZALO IMENA
A
Brkan, Zvonimir 97
Alečković, Mira 93
Broche, Francois 34
Alighieri, Dante 116
Aralica, Ivan 47, 67, 89, 94
Broz, Josip Tito 7, 8, 10, 13, 15, 27, 36, 37, 38,
45, 50, 51, 65, 76, 94, 101, 106, 107, 114,
118, 119, 121, 122, 124, 126, 127, 128,
131, 135, 136, 150, 152, 153, 178, 180,
181, 182, 183, 186, 191, 194
Aras, Davor 56, 98, 113, 149, 150
Brozović, dr. Dalibor 50, 51, 78, 86, 115
Artić, Zlatan 175
Budak, Mile 35, 110, 121
B
C
Babić, Ljubo 96
Comello, Toni 135
Barac, Antun 48, 90
Cvetković, Dragoslav 35
Althuser, Louis 9, 119
Anić, dr. Vladimir 50, 78
Barbir, Mate 45, 66, 106, 129
Batović, dr. Šime 21, 56
Bavčević, Ivo 71, 82, 97, 125
Becić, Vladimir 96
Belošević, Janko 56
Bevad, dr. Nikolai 167, 168, 169
Č
Čičerin, Boris Nikolaievič 29, 30
Čolak, Nikola 56, 98, 113, 114, 131, 132, 148,
149, 173, 175, 176, 177, 185, 190, 191
Čondrić, Ante 56, 64, 78, 98
Bonnier, Henry 28
D
Borelli-Vranski, Folko 71, 86
Dabo, Radoslav 67, 89
Bošković, Ruđer 77
Daranc, Robert 174
Bradley, Tom 69
Desnica, Vladan 82
Brežnjev, Leonid Iljič 15, 106, 152
Dobra, Roko 67, 83, 125
Brida, dr. Marija 55, 76, 77, 78, 83, 115
Dokić, Savo 67
Brkan, Ante 97, 122, 126, 139, 147
Drašković, Janko 28
Brkan, Antun 96, 97
Dujšin-Ribar, Cate 82
197
Đ
K
Matačić, Lovro pl. 121
Plinije Stariji 22
Đerđa, Josip 126, 127, 135
Kamov, Janko Polić 111
Matoš, Antun Gustav 28, 96
Ptolomej 23
Karađorđević, Aleksandar 33, 34
Mesić, Marko 37
Kastropil, dr. Stjepan 56, 136
Mićović, Petar 67, 95
Kisić, dr. Ivo 65
Đilas, Milovan 16, 18, 39, 49, 94, 165, 167
E
R
Rabac, dr. Gloria 56, 64, 78, 85, 95, 98
F
Kovačić, Ante 111
Mihajlov, Mihajlo 8, 15, 16, 17, 18, 52, 53, 78,
102, 103, 104, 105, 106, 114, 115, 118,
119, 125, 128, 133, 134, 150, 151, 152,
154, 155, 164, 167, 172, 174, 180, 181,
183, 184, 185
Fabre-Luce 169, 170, 171, 172
Kranjčević, Silvije Strahimir 131
Mihajlović, Draža 38
Foretić, Dalibor 82
Krklec, Gustav 93
Mihalić, Slavko 93
Franičević, Marin 49
Krleža, Miroslav 15, 49, 75, 82, 105, 107, 110,
111, 112, 173
Mikolčević, Slavko 67
Krnjević, dr. Juraj 35, 36
Ruis, Stanislav 134
Einstein, Albert 35
Engels, Friedrich 76
Frank, Josip 31
Kolanović, don Josip 95, 98, 136, 147
Košutić-Brozović, Nevenka 75, 76
Milutinović, dr. Kosta 49, 84
Rabelais, François 119
Radeta, Gojko 65
Radić, Stjepan 26, 28, 29, 30, 31, 35, 36, 43
Ranković, Aleksandar 8, 17, 73, 94, 107, 117,
126, 133
Renfrew, Colin 21
Ricov, Joja 97, 135
Ritter-Vitezović, Pavao 28
G
Krstulović, Vicko 45
Miodrag, Zlatan 67, 95, 141, 142, 144, 147,
150, 155
Ganza-Aras, Tereza 56
Krupska, Natalija 29
Moore, omas 76
S
Garković, nadbiskup 147, 148
Kulundžić, Dragan 95
Müller, Arthur 115
Sabol, Željko 83
Getaldić, Marin 77
Kulundžija, Dragan 93
Mussolini, Benito 76
Sarić-Nazor, Anica 50, 51
Goričar, Joža 76
Kvaternik, Eugen 28, 29, 30
N
Sartre, Jean Paul 9, 83, 107, 119, 173
Gorki, Maksim 118
L
Nikolaj II. 38
Grakalić, Marijan 82
Lazmibat, Velimir 61
Nikolić, Sreten 67
Sesardić, Jerko 74
Simon, Saint 76
Slavica, Tomislav 67, 89
H
Lenjin, Vladimir Iljič 29, 30, 122
O
Slaviček, Milivoj 93
Haller, Albert 48, 74, 75, 112, 121
Libknecht, Karl 76
Obad, Stijepo 98
Spengler, Oswald 10
Hebrang, Andrija 94, 96
Lukacs, Gyorgy 76
Oblak, biskup 148
Herodot 22
Luxembourg, Rosa 76
Ostrogorski, Mihail 52
Staljin, Josif Visarionovič 8, 9, 29, 30, 35, 37,
76, 83, 118, 119, 122
Holjevac, Većeslav 94
M
Ostrogorski, Olga 52
Starčević, dr. Ante 28, 30, 31, 43, 132
Horvatić, Dubravko 83, 84, 93
Owen, Robert 76
Stipić, Grgo 113, 122, 126, 143, 144, 148, 151
Maček, dr. Vladko 35
Hruščov, Nikita 106
Mandžo, Miljenko 45, 66
P
Hussard, Jean 31
Strabon 22, 23, 42
Mann, omas 35
Pašić, Nikola 33
Stridonski, Jerolim 41, 42, 72
I
Manojlović, Svetozar 50
Pavelić, dr. Ante 36, 37, 38, 96
Strossmayer, Josip Juraj 7, 35
Marković, Mihajlo 107
Pavić, Vladimir 67, 89
Marulić, Marko 28
Pavle VI. 27
Ivanišin, dr. Nikola 48, 65, 67, 74, 75, 78, 86,
89, 90, 98, 109, 110, 112
Stolypin, Dimitri Arkadievič 155, 172
Sviličić, Ante 89
Marx, Karl 76
Peranić, Ante 122, 133
Š
Šago, Marin 78
Jakšić, Zlatan 51, 78, 98
Maštrović, dr. Vjekoslav 56, 112, 113, 114,
131, 133, 148, 149, 150
Peruza, Žarko 45
Peša, Branko 92
Šarušić, Frano 63
Jelačić, Josip 28, 132
Maštruko, Ivica 175
Pešorda, Mile 10
Šegedin, Petar 82
Jeličić, Živko 89
Maštruko, Veljko 124, 131
Petricioli, Ivo 85
Šegvić, Kerubin 121
J
198
199
Šeper, kardinal 136
Bilješka o autoru
Šimić, Antun Branko 111
Šlipogor, Apolonija 78
Škrbić, Milan 73
Štokić, Zlatko 67
Šufflay, dr. Milan 34, 35
Šumonja, Miloš 123, 124, 126
Švelec, dr. Franjo 49, 51, 64, 65, 67, 78, 112,
113, 131, 133
T
Tadijanović, Dragutin 93
Tesla, Nikola 77
Tomašević, Dragan 65
Tomulić, Velimir 176
Topalović, Grga 176
Traljić, ef. Sead 98
Trocki, Lav 29, 76
Trumbić, dr. Ante 33, 36
U
Uglešić, dr. Ante 111
Urošević, Mirko 67, 95
V
Vasilj, Marko 45
Vince, dr. Zlatko 50, 51, 78
Vlahović, Josip 85
Vučićević, Stojan 45, 89, 92
Vuk-Pavlović, Pavao 55
Vukojević, Nedeljka 54, 76, 77, 85, 161
Z
Zaninović, Vicko 122, 124
Ždanov, Andrei Aleksandrovič 75, 117
Zenko, Franjo 55, 78, 98, 115, 184
Zijadić, Arslan 62
200
Hrvat, rođen 31. prosinca 1940. u istočnom dijelu Banovine
Hrvatske, u Bosni, potomak stare bosanske hrvatske obitelji (pradjed
po ocu bio je jedan od pokretača ustanka protiv Osmanlija uoči
Berlinskog kongresa, a djed po majci, živio je godinama u SAD-u).
Mirko Vidović je po završetku studija na Filozofskom fakultetu u
Zadru bio 1965. jedan od utemeljitelja Pokreta nezavisnih
intelektualaca, tada je to bio svjetski poznat „disidentski“ pokret koji
je, neovisno o marksističkoj ideologiji, uvidio značaj pragmatizma u
svijetu koji je nastajao na ruševinama fanatičkih ideologija s
konotacijom rasne ili klasne isključivosti. Nakon što je zaslužio
diplomu profesora književnosti i francuskog jezika, radio je kao
suradnik u Povijesnom institutu JAZU-a u Zadru, te je očekivao
službeno imenovanje za asistenta, a bio je i urednik kulturne kronike
u zadarskom Narodnom listu. Pao je u nemilost vlasti jer je
samoinicijativno provodio anketu o demografskoj politici i zbog toga
je izbačen iz Narodnog lista, pod optužbom da je bio „vatikanski
špijun“, zbog čega su mu zaprijetili i sudom. Prisiljen naći povoljniju
sredinu za djelovanje, odlazi u Francusku, domovinu svoje supruge,
gdje završava studij književnosti na lyonskom Sveučilištu, nakon čega
upisuje i studij filozofije. U jeku Hrvatskog proljeća, došao je u
Domovinu posjetiti bolesnu majku. Tada je uhapšen i osuđen na
ukupno devet godina i tri mjeseca zatvora, navodno zbog svog
književnog rada, a u stvari zbog toga što je bio suosnivač svjetski
poznatog Pokreta nezavisnih intelektualaca u Zadru, početkom
šezdesetih godina. U jugoslavenskim tamnicama nastavlja s istraživanjem i sustavno analizira marksistički način mišljenja, te otkriva
da se primjenom pragmatičke logike, dakle i racionalno!, može
dokazati da marksizam nije znanstvena nego ideološka koncepcija
svijeta i čovjeka. Autor je i koncepta po kojem savršena tolerancija,
posebno u odnosima: židovstvo, kršćanstvo i islam, predstavlja jedinu
prepreku pojavi fanatizma bilo kojeg oblika srodnog ideološkom
sinkretizmu.
Kada je i prof. Nikola Čolak (1967.), koji se bavio znanstvenim
istraživanjem starije hrvatske povijesti, u Povijesnom institutu
JAZU-a u Zadru, morao emigrirati u Italiju, u Padovu, pao je dogovor
201
između dvojice kolega da intenzivno istražuju „zabranjena“ područja
naše povijesti prije VII. stoljeća. Nikola Čolak u Italiji i Mirko Vidović
u Francuskoj bili su zapravo i utemeljitelji i jedini istraživači u
istinskom Institutu za istraživanje hrvatske etnogeneze i stare hrvatske
povijesti. Tijekom četrdesetgodišnjeg istraživanja, akademik Vidović
je prikupio čitavu jednu tematsku biblioteku, koju je kao i cjelokupan
svoj arhiv darovao novoosnovanom Povijesnom institutu u Sarajevu.
Biblioteka se sastojala od oko 3.000 knjiga iz kojih je, kao iz prvorazrednih izvora, prikupio podatke da bi ih u povodu samoodređenja
Hrvatske, objavio najviše u Bosni, i to u četiri sveska pod zajedničkim
nazivom Hrvatski iranski korijeni. Objava tih knjiga potaknula je
mnoge istraživače da i sami urone u te „zabranjene teme“ i otkriju,
svaki na svom području, da su Hrvati stari sjedilački narod, iako
„corpus compositum“ nekoliko slojeva superstrata na dinarskom
supstratu – postojan na svom tlu, a k tome i – europska nacija par
excellence.
Uoči Titove smrti, na poziv istaknutijih hrvatskih sveučilišnih
profesora u SAD-u, kandidirao se na izborima za III. Sabor Hrvatskog
narodnog vijeća (već tada priznatog u slobodnom svijetu kao
legitimno i demokratsko predstavništvo hrvatske dijaspore) i izabran
je na listu tridesetorice sabornika – zastupnika dijaspore. Na zasjedanju III. Sabora u Londonu, u siječnju 1980., kad je Tito pao na
smrtnu postelju, izabran je i za predsjednika Sabora Hrvatskog
narodnog vijeća, kao predstavnik i domovinske opozicije i iseljenih
Hrvata, i na Madridskoj i na Ottawskoj konferenciji. U Madridu,
koncem studenog 1980., u okviru rada Madridske konferencje, bio je
jedan od glavnih utemeljitelja Međunarodnog helsinškog udruženja.
U tom svojstvu obišao je svijet i gostovao u raznim parlamentima i
vladinim ustanovama, posebno u sve tri glavne ustanove SAD-a, dakle
kao predstavnik HNV-a, pokreta za obnovu Hrvatske na povijesnim
i državotvornim temeljima. Otvorio je, uz posebnu dozvolu kanadskih
vlasti, i Informativni ured HNV-a u Ottawi i na njemu istaknuo prvu
hrvatsku zastavu sa „šahovnicom“ kao simbolom naroda koji ima
postati nezavisnom nacijom.
Osim mnogih književnih djela, zbog kojih je i postao član
Međunarodne akademije (čije je sjedište u Italiji), prof. Vidović je
autor i nekoliko priručnika iz epistemološki preosmišljene filozofije 202
ne-opozicije između virtualnog i stvarnog - među kojima možemo
spomenuti: Pragmatičku logiku, Filozofiju vlasti, Filozofiju svojstva i
Trilogiku (logiku etike u estetici).
Na zahtjev značajnih predstavnika Međunarodne zajednice,
Vidović je izradio cjelovit Glavni koncept Domovinskog rata,
odnosno nenasilnog i pravnog razlaganja Jugoslavije na sastavne
dijelove – obnovljene nacionalne države po logici povijesne istine i
međunarodnih pravnih zasada, u smislu odredbi Helsinške
deklaracije. To je i najveće priznanje Vidoviću kao znanstvenom
istraživaču. U kolikoj mjeri je bio točan u svojim tvrdnjama i
predviđanjima, dokazuje i poraz politike etničkog čišćenja u
posttitovskoj Jugoslaviji i pobjeda ideje restitucije po komunistima
otimane imovine zakonitim vlasnicima, što izravno proizlazi iz
njegovih elaborata. Bit životnog djela profesora Vidovića jest
pragmatizam koji se podudara s matematičkom logikom, kao način
mišljenja koji po zdravu razumu sve ljude dovodi do spoznaje
prednosti općeg dobra u odnosu na bilo koju vrstu egocentrizma i
fanatizma. Iz tog pragmatizma izveo je i teoriju o neminovnosti
donošenja globalnog plana za koordinaciju svih nacionalnih
ekonomija u jednu koherentnu cjelinu gospodarske zbilje, po kojoj je
nemoguće da ikoja nacija osmisli svoju budućnost kao posve
nezavisna zemlja (kakve su bile Hoxhina Albanija ili Miloševićeva
Srbija): sve su države u svijetu sve više ovisne jedne o drugima. Logika
međuovisnosti alternativa je svakom hegemonizmu. Samo politika
podizanja općeljudskog standarda može nadići svaku logiku prinude
i nasilja.
U okviru službenog rada Desetog kongresa američkih slavista
(AAASS), 12. listopada 1978. u Columbusu, Ohio, SAD, M. Vidović
održao je uvodno predavanje prilikom službenog utemeljenja kroatistike, odnosno izdvajanja znanosti o Hrvatskoj i Hrvatima iz
„serbo-croatian pannel“-a. A kao stručnjak za paleokroatistiku, jednu
od grana iranologije, bio je poseban gost predsjednika Irana, NJ. E.
Hatamija, na II. Međunarodnoj konferenciji iranologa u Teheranu
koncem prosinca 2004. Do sada je objavio manji dio svog književnog
i znanstvenog opusa – tek petnaestak svezaka.
To je de facto bio početak djelovanja Pokreta nezavisnih
intelektualaca. O tome je dr. Gilobert Bossetti, sveučilišni profesor u
203
Grenobleu, zapisao u svojoj monografiji De Trieste a Dubrovnik
sljedeću ispravnu tvrdnju: La voie nationale du socialisme et le nonallignement preconises par Tito, s’ils rassuraient les Occidentaux,
n’implique pas un assouplissement de ses methodes autoritaires. Le
dissident Mirko Vidović, qui a fonde, en 1963, le Mouvement des
intellectuels independants, a du s’exiler en France…
Mirko Vidović, utemeljitelj Pokreta nezavisnih intelektualaca postao je –
Direktor Domovinskog rata.
204
SADRŽAJ
MEMOARI O HRVATSKOM DUHU ZADRA
I IZOPAČENOSTI DUHA VREMENA ............................................................................................ 7
SAŽETAK ........................................................................................................................................................ 13
OKOLNOSTI U KOJIMA SE POJAVIO
POKRET NEZAVISNIH INTELEKTUALACA
OKO FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZADRU ...................................................................... 21
Opći okvir
....................................................................................................................................... 21
I. NEMA USPJEŠNE KULTURE BEZ DOBRO
FORMATIRANE MEMORIJE ............................................................................................................. 25
II. USTANOVA POVIJESNOG INSTITUTA U ZADRU
...................................................... 41
III. KAKO SU U ZADRU RAZLIČITOSTI NAŠLE
POVEZNICU BUĐENJEM SAVJESTI ............................................................................................ 47
IV. RAZNOVRSNOST UKUPNOSTI SASTAVA STUDENATA
V. PO SAVJESTI – SVI LJUDI SU JEDNAKI
....................................... 59
............................................................................... 73
VI. USPJEHE PRATE I PRIJATELJI I NEPRIJATELJI ............................................................ 81
VII . SAVJEST KAO NIT VODILJA LJUDI ZDRAVA RAZUMA
VIII. USPON NA MEĐUNARODNU SCENU
IX. MOŽE SE I U OLUJI –IĆI SVOJIM PUTEM
X. KAD MASKE POSTANU PROZIRNE
.................................... 95
........................................................................ 101
.................................................................... 109
................................................................................... 117
XI. TAJNI PLAN O ETNIČKOM ČIŠĆENJU HRVATA ...................................................... 131
XII. KAD IZOPĆENIK POSTANE GRAĐANIN SVIJETA
............................................. 147
XIII. SAMARITANCI, JUDE I PILATI ......................................................................................... 157
THE MOVEMENT OF INDEPENDENT INTELLECTUALS
IN YUGOSLAVIA (sažetak na engleskom jeziku) ................................................................. 181
DOKUMENTI IZ DISIDENTSKE STVARNOSTI
................................................................. 187
Hrvatski udbaši čuvari SSSR-a ........................................................................................... 188
Otvoreno pismo Mihajla Mihajlova Josipu Brozu Titu ......................................... 189
Zadarska deklaracija
KAZALO IMENA
............................................................................................................... 193
.................................................................................................................................... 197
BILJEŠKA O AUTORU
........................................................................................................................ 201
Grafički urednik
Marin Belančić
Oblikovanje naslovne stranice
Mirko Vidović
Tisak
XXX
TIskano u studenome 2013.
ISBN 978-953-289-090-7

Atila Lukić - Centar za društveno

ZLF 2015

Program - Caritas Zadarske Nadbiskupije

O. S. Ivancevic, Adio kauboju, ulomci

Nova cool generacija

"Triptih od živog kreča" (PDF, 1.4mb)

Studeni

Mrvica... prvo je izvukao transkript sa talijanskog

Ovo je djelo plod mašte. Posrijedi je priča o

Andrej Ivanuša

Inovacijom do profita i uštede - AutoZubak Poslovni klub održao

Opis obveza