SADRŽAJ KRITERIJUMI I PONUDA U POSTUPKU JAVNE NABAVKE Amir RAHMANOVIĆ, dipl. ecc. 46 17 VLASNIŠTVO I ZAŠTITA VLASNIŠTVA Damir ČAJIĆ, dipl. iur. 51 25 ZDRAVSTVENI PREGLEDI LICA POD ZDRAVSTVENIM NADZOROM Ljiljana ĆEHAJIĆ, dipl. iur. 9 35 43 56 NAKNADA PLAĆE ZA VRIJEME PRITVORA Ljiljana ĆEHAJIĆ, dipl. iur. GODIŠNJI ODMOR I PRAVO NA REGRES Almina MAŠIN-SULJAGIĆ, dipl. iur. 66 PRAVO NA OTPREMNINU PREMA ZAKONU O RADU Zlatan KAROVIĆ, mag. iur. PROBLEMI PRINUDNE NAPLATE SUDSKE TAKSE U VEZI S UPRAVNIM SPOROVIMA KOJI SE VODE PRED NADLEŽNIM KANTONALNIM SUDOVIMA U FEDERACIJI BiH mr.sci. Elmir JAHIĆ KOMENTAR (II DIO) Zakona o zaštiti lica koja prijavljuju korupciju u institucijama Bosne i Hercegovine COD Luna DONESEN NOVI PRAVILNIK O STALNIM SUDSKIM VJEŠTACIMA U REPUBLICI HRVATSKOJ Alan VAJDA, mag. iur. ONLINE IZDANJE JULI-AUGUST 2014 BROJ 7-8 SAVJETODAVNI SERVIS 83 RADNI ODNOSI Ljiljana ĆEHAJIĆ, dipl. iur. Zlatan KAROVIĆ, mag. iur. 91 JAVNE NABAVKE mr. Dragan VUKAJLOVIĆ Amir RAHMANOVIĆ, dipl. ecc. SUDSKA PRAKSA 94 NAPLATA POTRAŽIVANJA Sanela RONDIĆ, sudija Općinskog suda u Sarajevu LOKALNA SAMOUPRAVA 114 INTERVJU: DŽEVAD BEĆIREVIĆ, NAČELNIK OPĆINE CENTAR SARAJEVO 116 PROCES IZRADE STRATEGIJE RAZVOJA OPĆINE NOVO SARAJEVO Aleksandra HASEČIĆ - dipl. žurnalista NOVO www.rec.ba 2014 BROJ 7-8 JULI-AUGUST 2014 PRAVNI SAVJETNIK 3 UPUTE AUTORIMA Pozivamo autore da dostavljaju svoje radove i priloge koji sadržajem odgovaraju osnovnim tematskim opredjeljenjima Pravnog savjetnika. U časopisu objavljujemo radove koji podliježu recenziji. PRAVNI SAVJETNIK Mjesečni naučni i stručni časopis IZDAVAČ: Refam creative solutions – REC doo Društvo za istraživanje i unaređenje lokalnog i regionalnog razvoja e-mail: [email protected] [email protected] www.rec.ba Bosna i Hercegovina, 71000 Sarajevo Tabašnica 8/1 tel.: +387 33 214 582 fax.: +387 33 214 582 GSM: +387 61 191 185 +387 61 150 454 ZA IZDAVAČA: mr. Fadil Šero GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK: mr. Fadil Šero LEKTOR: Mirza Hajdarović Dizajn: Admir Alihodžić ŠTAMPA: Štamparija “Fojnica”, Fojnica Godišnja pretplata na štampano izdanje je 250 KM Godišnja pretplata na elektronsko izdanje je 200 KM Polugodišnja pretplata je 125 KM Cijena po primjerku je 25 KM U cijenu je uključen PDV ŽR Vakufska banka dd Sarajevo: 1602000000560974 ISSN 2233-0860 Časopis izlazi mjesečno. 4 PRAVNI SAVJETNIK JULI-AUGUST 2014 BROJ 7-8 Objavljujemo: ■■ stručne članke koji nude korisne prijedloge za određene struke i pri tome ne moraju obavezno sadržavati izvorna istraživanja autora; ■■ komentare zakona ili pojedinih zakonskih rješenja, direktiva Evropske unije, ili pozakonskih akata u okviru tematskih opredjeljenja časopisa; ■■ članke iz oblasti sudske prakse (inozemne i domaće) koji nisu prethodno objavljeni u zbornicima sudske prakse; ■■ kritičke osvrte na pojedina zakonska ili podzakonska akta sa novim prijedlozima za njihovu izmjenu ili dopunu, i ■■ prevode dosada neobjavljenih članaka, evropskih direktiva i različitih uputstava koja odgovaraju osnovnim opredjeljenjima časopisa i od značaja su za prilagođavanje i uključivanje Bosne i Hercegovine u evropske integracione procese. Da bi bili objavljeni u časopisu, radovi treba da ispunjavaju sljedeće uslove: 1. Radovi trebaju biti dostavljeni u elektronskoj formi (pisani u MS Word-u ili sl. tekst formatu, veličine slova 11-pt). Isprintani radovi bez elektronske forme neće se posebno prekucavati osim ako ti troškovi idu na teret autora; 2. Naslovi trebaju biti jasni i informativni. Svi tekstovi, gdje je god to moguće, a posebno u slučajevima kada elaboriraju pojedine segmente jednog problema, treba da sadrže koncizne podnaslove. Što više podnaslova; 3. U lijevom gornjem uglu naslovne stranice rukopisa treba da stoji ime i prezime autora, zvanje i naziv ustanove u kojoj radi i e-mail; 4. U slučajevima kada se koriste kratice i simboli, uz rad moraju biti obavezno priložena odgovarajuća objašnjenja; 5. Ukoliko u svom radu stručno elaborira pojedina zakonska rješenja ili pitanja koja se regulišu nekim zakonom, autor je obavezan navesti tačan naziv odgovarajućeg zakona ili podzakonskog akta; 6. Svaki rad bi na početku teksta trebao da sadrži sažet prikaz autorske elaboracije teme, u trećem licu, ne više od deset redova. Izuzetak čine odgovori na pitanja i sudska praksa; 7. Tekstovi iz područja inozemne i domaće sudske prakse podliježu posebno obradi tako da jedan primjer sudske prakse treba biti sažet, gdje je to god moguće, na jednu karticu teksta; 8. Obim rukopisa je ograničen, u pravilu, na ne više od 10 strana, izuzev tamo gdje tema zahtijeva obradu na cijelom jednom autorskom tabaku / arku, odnosno 16 stranica; 9. S obzirom na to da se svaki rad recenzira, autori su obavezni da uzmu u razmatranje i stav recenzenta. Ovi kriteriji se odnose i na naručene tekstove. Priručnik ZASNIVANJE I PRESTANAK RADNOG ODNOSA Priručnik sadržava komentare raznih pravnih instituta i zakonskih odredbi i njihove prijene iz oblasti zasnivanja i prestanka radnog odnosa. Osim toga, unutar priručnika nalaze se desetine pitanja sa odgovorima iz radnog prava na temu zasnivanje i prestanak radnog odnosa sa modelima pojedinačnih pravnih akata poslodavca (odluke, rješenja, pismene izjave itd.). Cijena 88,00 KM sa uključenim PDV-om Narudžbe možete izvršiti putem: tel/fax +387 33 214 582, na e-mail: [email protected] ili putem naše web stranice www.rec.ba BROJ 7-8 JULI-AUGUST 2014 PRAVNI SAVJETNIK 5 Pretplata na elektronsko izdanje Pretplatom na elektronsko izdanje dobit ćete mogućnost bržeg i jednostavnijeg pristupa sadržajima Pravnog savjetnika. Ukoliko se odlučite na godišnju pretplatu, dobit ćete svoje pristupne podatke putem kojim ćete moći koristiti ovu uslugu. Cijena godišnje pretplate elektronskog izdanja stručnog časopisa Pravnog savjetnika iznosi 200,00 KM (sa PDV-om). Cijena godišnje pretplate na štampano i elektronsko izdanje Pravnog savjetnika iznosi 400,00 KM (sa PDV-om). Pretplatom na časopis Pravni savjetnik ostvarujete mogućnost: ■■ Popusta na kotizaciju za naše redovne seminare i ■■ Pristupa besplatnom REC-ovom Savjetodavnom servisu - mogućnost postavljanja i dobijanja pismenih ili usmenih odgovora na pitanja iz oblasti radnog prava, javnih nabavki, pitanja iz rješavanja vjerničko-dužničkih odnosa, prava na naknadu štete i drugih pitanja iz raznih oblasti poslovnog prava. Za sve dodatne informacije i pomoć, molim vas kontaktirajte nas na broj telefona 033/214 582 ili na e-mail: [email protected]; 6 PRAVNI SAVJETNIK JULI-AUGUST 2014 BROJ 7-8 BROJ 7-8 JULI-AUGUST 2014 PRAVNI SAVJETNIK 7 8 PRAVNI SAVJETNIK JULI-AUGUST 2014 BROJ 7-8 [ PRAVNI SAVJETNIK ] Amir Rahmanović, dipl. ecc. Općina Tuzla e-mail:[email protected] KRITERIJUMI I PONUDA U POSTUPKU JAVNE NABAVKE (UKLJUČUJUĆI TEHNIČKE SPECIFIKACIJE) SAŽETAK U postupcima javnih nabavki razlikujemo dvije vrste kriterija. Jedna vrsta su kvalifikacioni kriteriji, koji se odnose na ponuđača koji je učesnik u postupku javne nabavke i koji nudi tražene robe, usluge ili radove. Kvalifikacioni kriteriji podrazumijevaju uslove koje ponuđači moraju ispunjavati kako bi se smatrali sposobnim i pouzdanim da izvrše budući ugovor. Druga vrsta su kriteriji za dodjelu ugovora koji se odnose na ponudu u kojoj se nude tražene robe, usluge ili radovi. Postoje dvije vrste kriterija za dodjelu o čemu se detaljnije govori u ovom radu. Takođe je obrađen pojam ponude u postupku javne nabavke. Ono što je veoma bitno i za ugovorni organ i za dobavljače u postupku javne nabavke jeste opis, odnosno tehničke specifikacije predmeta nabavke koji se nabavlja. U tenderskoj dokumentaciji, kao osnovnom i glavnom dokumentu u kojem se opisuju tehničke specifikacije, ugovorni organ mora u skladu sa pozitivnom zakonskom regulativom posebnu pažnju posvetiti činjenici da tehničke specifikacije budu nediskriminatorne prema dobavljačima kako bi se osigurala pravična i aktivna konkurencija. Ključne riječi: kriteriji, kvalifikacija, dodjela ugovora, tehničke specifikacije. Uvod Od velike važnosti za ugovorne organe, u pripremi i provođenju postupka nabavke, jeste pravilan izbor kriterija za kvalifikaciju, kao i kriterija za dodjelu ugovora. Možemo slobodno reći da od pravilnog izbora ovih kriterija zavisi da li će ugovorni organ izabrati ponuđača koji će biti sposoban za realizaciju ugovora na način da zadovolji potrebe ugovornog organa, kao i da dobije robu, usluge ili radove zahtijevanog kvaliteta uz napovoljnije uslove, odnosno da ostvari princip najbolje vrijednosti za novac. U prvom dijelu ovog članka detaljno su obrađene dvije osnovne vrste kriterija u postupku javne nabavke (kriteriji za kvalifikaciju ponuđača i kriteriji za dodjelu ugovora) i napravljena je jasna distinkcija između ove dvije vrste kriterija. U drugom dijelu članka definisana je ponuda i način pripreme ponude u postupcima javnih nabavki. Na kraju je obrađen pojam tehničkih specifikacija i navedene su osnovne stvari oko kojih ugovorni organi moraju povesti računa kako bi pripremili opis predmeta nabavke i tehničke specifikacije, a da pri tome ne ugrožavaju princip jednakog tretmana prema ponuđačima i princip nediskriminacije, čime potiču aktivnu konkurenciju. BROJ 7-8 JULI-AUGUST 2014 PRAVNI SAVJETNIK 9 [ PRAVNI SAVJETNIK ] 1. KRITERIJUMI U POSTUPKU JAVNIH (robe, radove ili usluge) već se odnose na ličnu situaciju samog ponuđača. Dobavljači NABAVKI U postupcima nabavki koje provode ugovorni organi u smislu Zakona o javnim nabavkama veoma bitno pitanje kojem treba posvetiti pažnju jeste definisanje i izbor kriterija u postupku. Prije samog početka pokretanja postupka nabavke potrebno je definisati kriterije koje će ugovorni organ primjenjivati kako bi dobio robu, radove ili usluge koji odgovaraju njegovim potrebama, odnosno kako bi izabrao dobavljača roba usluga ili radova koji će biti u stanju da izvrši konkretnu nabavku. U postupcima javnih nabavki razlikujemo dvije vrste kriterija i to: ■■ kvalifikacioni kriteriji, ■■ kriteriji za dodjelu ugovora. U nastavku će biti detaljnije obrađeni i jedna i druga vrsta kriterija u postupcima javnih nabavki. 1.1Kvalifikacioni kriteriji Prva vrsta kriterija u postupku javnih nabavki jesu kvalifikacioni kriteriji ili kriteriji za utvrđivanje podobnosti i sposobnosti dobavljača. Svrha postavljanja i definisanja ovih kriterija i uslova koje ponuđači moraju ispunjavati jeste da ugovorni organ ocijeni i provjeri da li je ponuđač kompetentan, sposoban i pouzdan da izvrši ugovor. Prilikom izrade tenderske dokumentacije ugovorni organ navodi kriterije za selekciju i kvalifikaciju kandidata ili ponuđača u pogledu njihove lične situacije u skladu sa članom 23. Zakona o javnim nabavkama BiH (ZJN), njihovu podobnost za obavljanje profesionalne djelatnosti u skladu sa članom 24. ZJN, njihovo ekonomsko i finansijsko stanje u skladu sa članom 25. ZJN, te njihove tehničke i/ili profesionalne sposobnosti u skladu sa članom 26. ZJN. Dakle, kvalifikacione kriterije, odnosno uslove koji se odnose na podobnost, sposobnost i pouzdanost (kvalifikacijske uslove) možemo podijeliti u četiri odvojene grupe i to kvalifikacijske uslove koji se odnose na: a) ličnu situaciju dobavljača; b) sposobnost za obavljanje djelatnosti; c) ekonomsku i finansijsku sposobnost; d) tehniču i profesionalnu sposobnost. Član 23. Zakona o javnim nabavkama propisuje slučajeve kada ugovorni organ mora odbiti ponudu i isključiti ponuđača iz daljneg postupka nabavke. Podobnost ponuđača da izvrši budući ugovor ustvari je skup određenih činjenica koje ponuđači moraju dokazati kako bi uopšte mogli učestvovati u postupku nabavke. Ove činjenice nisu vezane za predmet nabavke 10 PRAVNI SAVJETNIK JULI-AUGUST 2014 BROJ 7-8 koji ne dokažu da ispunjavaju postavljene uslove u pogledu lične situacije smatraju se nepodobnim ponuđačima i isti se moraju eliminirati, odnosno njihove ponude moraju biti odbačene. Osnovne činjenice koje ponuđač mora dokazati u pogledu lične situacije propisane su članom 23. Zakona o javnim nabavkama BiH, a odnose se na činjenice da ponuđač: ■■ nije pod stečajem ili pred likvidacijom, ili je ušao u određeni aranžman sa povjeriocima, ili je obustavio ili ograničio poslovne aktivnosti, ili je u analognoj situaciji koja proističe iz sličnog postupka u skladu sa relevantnim zakonima i propisima u Bosni i Hercegovini ili u zemlji u kojoj je registriran; ■■ nije predmet postupaka za proglašenje stečaja, za izdavanje naloga za prisilnu likvidaciju ili postizanja sporazuma / aranžmana sa povjeriocima, ili bilo kojeg drugog sličnog postupka u skladu sa relevantnim zakonima i propisima u Bosni i Hercegovini ili u zemlji u kojoj je registriran; ■■ nije osuđen u sudskom postupku za kršenje zakona u smislu njegovog poslovnog ponašanja u periodu od pet godina, koji je prethodio datumu podnošenja zahtjeva ili ponude; ■■ nije proglašen krivim za ozbiljan profesionalni prekršaj od strane nadležnog suda u periodu od pet godina i da je taj prekršaj prethodio datumu podnošenja zahtjeva ili ponude; ■■ ispunjava obaveze u vezi sa plaćanjem doprinosa za socijalno osiguranje u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama u Bosni i Hercegovini ili zemlji u kojoj je registriran; ■■ ispunjava obaveze u vezi sa plaćanjem poreza u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama u Bosni i Hercegovini ili zemlji u kojoj je registriran. Dakle, ponuđači moraju dokazati da ispunjavaju naprijed postavljene uslove kako bi njihova ponuda bila prihvatljiva s aspekta lične situacije, odnosno podobnosti za ispunjenje budućeg ugovora. U početku primjene Zakona o javnim nabavkama bilo je poteškoća vezanih za pribavljanje dokaza kojima ponuđači dokazuju naprijed navedene uslove, a ponajviše zbog složenosti pravnog sistema i neujednačenosti u izdavanju potvrda od kantona do kantona, odnosno entiteta do entiteta. Određene nedoumice u pogledu potvrda su se rješavale konstantnim zalaganjem svih učesnika i institucija nadležnih za provedbu i pravilnu primjenu Zakona o javnim nabavkama. [ PRAVNI SAVJETNIK ] Član 24. ZJN propisuje da „ugovorni organ u tenderskoj dokumentaciji može od kandidata, odnosno ponuđača zahtijevati da dokažu svoju registraciju u relevantnim profesionalnim ili drugim relevantnim registrima zemlje u kojoj su registrirani ili da osiguraju posebnu izjavu ili referencu kojom se dokazuje njihovo pravo da obavljaju relevantnu profesionalnu djelatnost“. Dakle, ponuđači koji podnose ponudu u postupku nabavke trebaju uz ponudu dostaviti dokaz kojim dokazuju da su registrovani za obavljanje djelatnosti koja je predmet nabavke. Potpuno je razumljivo da ugovorni organi traže ovakav dokaz kako bi izbjegli da se na nadmetanje za nabavku određenog predmeta nabavke ne bi prijavili ponuđači i, pogotovo, kako ne bi bio izabran ponuđač iz reda onih koji nisu registrovani za obavljanje djelatnosti koja je predmet budućeg ugovora. Usko vezano za zahtjev za registraciju za obavljanje profesionalne djelatnosti je i to da se može postaviti i dodatni uslov, pored same registracije. Preduzeća iz specifičnih djelatnosti, kao što su npr. agencije za zaštitu lica i imovine, preduzeća koja se bave nabavkom lijekova, preduzeća koja se bave geološkim istraživanjima i izradom projekata, itd., potrebno je da pored registracije imaju i neko drugo odobrenje (licencu) za obavljanje djelatnosti kojom se bave, a koju propisuju neki drugi zakoni. Treća grupa u okviru kvalifikacijskih kriterija podrazumijeva da se od ponuđača može zahtijevati da dokažu svoju ekonomsku i finansijsku podobnost. Ova grupa kriterija propisana je članom 25. ZJN u kome su navedeni dokumenti koji se mogu zahtijevati od dobavljača kako bi dokazali svoju ekonomsku i finansijsku sposobnost da izvrše budući ugovor. Prilikom određivanja ovih kriterija nije propisano šta se od uslova može zahtijevati s obzirom da postoji velika raznolikost i mnogobrojnost predmeta nabavki. Zakonom su precizirani pojedini dokumenti koji se mogu zahtijevati kao dokaz o ispunjenju ovih uslova, kao što su: odgovarajuća bankovna pisma, poslovne bilanse ili izvode iz poslovnih bilansa, izjavu o ukupnom prometu dobavljača i, kada je to primjereno, o prometu u segmentu poslovanja koji je predmet ugovora, bilans uspjeha. Ono čemu ugovorni organi moraju posvetiti posebnu pažnju prilikom određivanja uslova u pogledu ekonomske i finansijske sposobnosti jeste to da uslovi moraju biti usklađeni, razumni i srazmjerni sa predmetom ugovora i vrijednosti nabavke. Dakle, sami uslovi u zakonu nisu navedeni, jer zavise o konkretnom predmetu nabavke. Ono što se naglašava jeste obaveza da zahtjevi i uslovi budu minimalni, vezani za predmet ugovora, razmjerni predmetu, obimu i složenosti ugovora. Traženi uslovi moraju biti u skladu sa dokazima, odnosno treba biti u mogućnosti da se dokažu, nabrojanim dokazima iz člana 25. ZJN. Ovo je bitno u smislu da ugovorni organ ne bi zahtijevao nesrazmjerne uslove za određeni predmet ugovora. Tako npr. nesrazmjeran uslov u pogledu ekonomske i finansijske sposobnosti bi bio ako bi ugovorni organ za vrijednost ugovora od 10.000 KM zahtijevao ukupan promet u segmentu poslovanja koji je predmet ugovora u posljednjoj BROJ 7-8 JULI-AUGUST 2014 PRAVNI SAVJETNIK 11 [ PRAVNI SAVJETNIK ] godini od 1.000.000 KM. Ovo bi svakako bio neprimjeren i nesrazmjeran zahtjev posebno iz razloga što bi na ovaj način bili diskriminirani ponuđači koji bi stvarno mogli izvršiti konkretan ugovor bez problema, ali bi im zbog nesrazmjernog kvalifikacionog kriterija bilo onemogućeno učešće u postupku nabavke. osoblju ili tehničkim organima; ■■ izjavu o tehničkoj opremljenosti i osposobljenosti i mjerama kojima raspolaže pružalac usluga; ■■ obrazovne i profesionalne kvalifikacije izvođača radova. Četvrta grupa kvalifikacionih kriterija koje ugovorni organi mogu koristiti u postupcima javnih nabavki jesu kriteriji i uslovi koje ponuđači moraju zadovoljavati u pogledu tehničke i profesionalne sposobnosti. Član 26. ZJN precizira dokumente koji se mogu zahtijevati kao dokazi u pogledu ispunjavanja uslova za tehničku i profesionalnu sposobnost. Dakle, uslovi i zahtjevi u pogledu tehničke i profesionalne sposobnosti nisu obligatorni te se ne moraju zahtijevati u postupku javne nabavke baš kao i što je slučaj i sa ekonomskom i finansijskom sposobnosti. Dakle ugovornom organu je ostavljeno da sam odluči želi li ili ne u postupku javne nabavke postaviti ovu vrstu kvalifikacionih kriterija. Takođe, ovdje zakon ne određuje uslove u pogledu tehničke i profesionalne sposobnosti jer su predmeti nabavke raznovrsni i mnogobrojni te se i ovdje treba voditi računa da uslovi budu definisani u proporcionalnom i razumnom srazmjeru sa predmetnom nabavkom. Dakle, i ovdje ugovorni organi moraju biti razumni i odmjereni u definisanju uslova u pogledu tehničke i profesionalne sposobnosti te da isti moraju biti proporcionalni i usklađeni sa predmetom i obimom budućeg ugovora. Naprimjer, ukoliko ugovorni organ za neku malu nabavku traži veliki broj zaposlenih stručnih osoba, nesrazmjeran broj ranije izvršenih ugovora time bi počinio diskriminaciju malih dobavljača, ali i ograničio konkurenciju jer bi eliminisao mala preduzeća koja bi inače mogla izvršiti ugovor. Član 26. ZJN razdvaja dokaze koji se mogu tražiti prilikom nabavke roba, usluga ili radova. I ovdje se uslovi mogu definisati samo prema dokazima koji su određeni u članu 26. ZJN. Dokazi koji su definisni u članu 26. ZJN su sljedeći: ■■ lista glavnih isporuka dobavljača izvršenih u posljednje dvije do tri godine ■■ opis tehničke opremljenosti i osposobljenosti dobavljača; ■■ navode o angažiranom tehničkom osoblju i tehničkim organima; ■■ uzorke, opise i/ili fotografije proizvoda koji su predmet isporuke; ■■ obrazovne i profesionalne kvalifikacije pružaoca usluga i/ili kvalifikacije njegovog rukovodećeg osoblja; ■■ navode o angažiranom tehničkom Kriteriji za dodjelu ugovora su kriteriji na osnovu kojih ugovorni organ bira najbolju ponudu, odnosno ponudu koja na najbolji način ispunjava utvrđene zahtjeve i na osnovu kojih se potom dodjeljuje ugovor. Ugovorni organ ove kriterije mora utvrditi unaprijed i oni ne smiju ugroziti fer konkurenciju. Kriteriji za dodjelu ugovora su definisani i određeni u članu 34. Zakona o javnim nabavkama. Prema odredbama ovog člana, postoje dva moguća kriterija za izbor najpovoljnije ponude, između kojih se ugovorni organ može opredijeliti, a to su: a) najniža cijena tehnički zadovoljavajuće ponude, b) ekonomski najpovoljnija ponuda. 12 PRAVNI SAVJETNIK JULI-AUGUST 2014 BROJ 7-8 1.2. Kriteriji za dodjelu ugovora Kriterij za dodjelu ugovora - najniža cijena tehnički zadovoljavajuće ponude podrazumijeva da ugovorni organ dodjeljuje ugovor onom ponuđaču koji je dostavio najnižu cijenu za robu, uslugu ili radove koji su predmet nabavke. Kod ovog kriterija za dodjelu ugovora veoma je bitno da ugovorni organ u tenderskoj dokumentaciji precizno i jasno definiše ostale uslove ugovora kao što su rok isporuke, rok plaćanja, kvalitet i slično kako bi se dostavljene ponude mogle porediti pod jednakim uslovima. Ovo je bitno posebno iz razloga što bi ugovorni organ, ukoliko bi ostavio nedefinisane ostale elemente ugovora, sebe doveo u tešku situaciju jer bi bio prinuđen da izabere ponuđača koji je ponudio najnižu cijenu, a sve ostale uslove ugovora nerealno visoke, npr. dug rok isporuke koji ne odgovara ugovornom organu. Takođe bi se doveo u situaciju da poredi ponude koje nisu na istim osnovama, čime bi narušio jedan od osnovnih principa javnih nabavaki, odnosno ne bi imao isti tretman prema svim ponuđačima. Ekonomski najpovoljnija ponuda kao kriterij za dodjelu ugovora podrazumijeva da se, pored cijene, primjenjuju i drugi potkriteriji. Dakle, u okviru ovog kriterija određuju se potkriteriji sa različitim relativnim učešćem a sve u skladu sa tim šta je ugovornom organu bitnije kod određene nabavke. Zakon navodi određene potkriterije ekonomski najpovoljnije ponude kao što su npr. cijena, kvalitet, tehničke karakteristike predmeta nabavke, funkcionalne i ekonomske karakteristike, [ PRAVNI SAVJETNIK ] postprodajni servis, rokovi isporuke, rokovi izvršenja. Ovdje se postavlja pitanje da li su ovo jedini potkriteriji koji se mogu koristiti. U vezi s ovim bitno je napomenuti da je naš Zakon rađen po uzoru na Direktive EU o javnim nabavkama pa objašnjenja iz direktiva kao i prakasa Evropskog suda u njihovom tumačenju mogu poslužiti kao pravac u kojem se ugovorni organi mogu kretati a da ne prekrše osnovne principe u javnim nabavkama. Isto vrijedi i za Zakon o javnim nabavkama BiH u smislu da se ugovori mogu dodjeljivati na osnovu objektivnih kriterija uz poštivanje načela transparentnosti, zabrane diskriminacije i načela jednakog tretmana. U slučaju ekonomski najpovoljnije ponude svakom se potkriteriju unaprijed odredi relativni značaj koji će mu se dati prilikom ocjene ponuda. To znači da se pojednim kriterijima daje određeni postotak. Npr. cijeni se daje relativno učešće od 60%, kvalitetu 20%, roku isporuke 20%, što čini 100% vrijednosti. Prilikom izbora potkriterija ekonomski najpovoljnije ponude postavlja se pitanje koje potkriterije izabrati a da se ne naruše osnovni principi Zakona o javnim nabavkama. Dakle prilikom izbora potkriterija ekonomski najpovoljnije ponude ugovorni organi ne smiju koristiti kriterije za kvalifikaciju, odnosno ne smiju izabrati neki potkriterij koji se odnosi na ponuđača, odnosno njegovu ekonomsku ili tehničku ili profesionalnu sposobnost i isti bodovati. Često se u praksi dešava situacija da ugovorni organi zbog nerazumijevanja i nerazlikovanja kvalifikacionih kriterija i kriterija za dodjelu ugovora pogrešno odrede potkriterije pa boduju npr. visinu kapitala ponuđača, broj zaposlenih radnika i sl. što je zabranjeno Zakonom o javnim nabavkama jer su to kriteriji za kavlifikaciju ponuđača i ako ih ponuđač ispunjava njegova je ponuda prihvatljiva a ako ne ispunjava onda se njegova ponuda odbacuje kao nekvalifikovana. Ugovorni organi takođe prave greške prilikom izbora potkriterija ekonomski najpovoljnije ponude jer biraju potkriterije kojima narušavaju jednak tretman prema ponuđačima. Najbolji primjer za ovo je, a što je u početku primjene Zakona bio čest slučaj, da ugovorni organi kao potkriterij izaberu „dosadašnja saradnja sa ugovornim organom“ i dodijele mu procentualni značaj. Na ovaj način ugovorni organi narušavaju princip jednakog tretmana i nediskriminacije te u nepovoljniji položaj stavljaju one ponuđače koji do tada nisu imali saradnju s ugovornim organom, a mogu obaviti nabavku na efikasan način i pod povoljnim uslovima. Uslovi koji moraju biti ispunjeni da bi se neki potkriterij u skladu sa zakonom mogao primijeniti su: ■■ svi primijenjeni potkriteriji moraju biti vezani za predmet javne nabavke; ■■ moraju se primjenjivati u skladu sa proceduralnim zahtjevima zakona, posebno u pogledu objavljivanja obavještenja jer svi kriteriji moraju biti navedeni u obavještenju o nabavci, po redoslijedu važnosti, od najvažnijeg do najmanje važnog; ■■ moraju biti u skladu s osnovnim principima, posebno principom jednakog tretmana i nediskriminacije. Kako bi se ispoštovali principi jednakog tretmana i nediskriminacije i princip transparentnosti, svi potkriteriji moraju biti navedeni u tenderskoj dokumentaciji, uz detaljno razrađen način bodovanja i dodjele bodova po pojedinim kriterijima. Najbolji način da se objektivno boduju ponude je da se definiše matematička formula po kojoj će se izvršiti bodovanje. Najbolji primjer za ovakav način bodovanja jeste formula za bodovanje potkriterija cijena. Formula za bodovanje bi u tom slučaju izgledala ovako: C = NPC/CBx P S obzirom da je u ovom slučaju za ugovorni organ povoljniji onaj ponuđač koji ponudi najnižu cijenu pa bi u skladu sa tim i dobio najveći broj bodova, a ostale ponude bi se bodovale po naprijed navedenoj formuli gdje skraćene oznake predstavljaju: C - broj bodova po kriteriju cijena, NPC - najniža ponuđena cijena, CB - cijena iz ponude koja se boduje, P - koeficijent procentualnog učešća cijene u ukupnom broju bodova. Prilikom definisanja kriterija, odnosno načina na koji će se kriteriji bodovati i koje relativno učešće će zauzimati u ukupnoj cijeni, ugovorni organ mora konsultovati stručnjake za konkretan predmet nabavke. Npr. ukoliko se radi o nabavci građevinskih radova mora se odrediti optimalan rok izvršenja radova (ukoliko se rok za izvršenje odabere kao potkriterij ekonomski najpovoljnije ponude) u skladu sa pravilima struke kako bi se bodovanje moglo izvršiti na objektivan i efikasan način. Ukoliko se kao kriterij za dodjelu ugovora izabere ekonomski najpovoljnija ponuda ono što se može desiti u praksi je slučaj da dvije ili više ponuda imaju isti broj bodova, a koji je pri tome i najveći. Ukoliko bi se desila ovakva situacija ugovorni organ ne bi bio u mogućnosti izabrati najpovoljniju ponudu. Kako bi se prevazišla ova situacija, ugovorni organ bi u tenderskoj dokumentaciji trebao naglasiti da će se prednost dati ponuđaču čija je ponuda dobila najveći broj bodova BROJ 7-8 JULI-AUGUST 2014 PRAVNI SAVJETNIK 13 [ PRAVNI SAVJETNIK ] po kriteriju redoslijeda. To ustvari znači da, ako je cijena po redoslijedu važnosti kriterija prva, što ustvari znači da je i najvažnija, ugovor bi se mogao dodijeliti ponuđaču koji je po kriteriju cijena ostvario najveći broj bodova. 2. PONUDA U POSTUPKU JAVNE NABAVKE U najširem smislu pod pojmom ekonomske ponude podrazumijevamo količine nekog dobra (robe, usluge) koje su proizvođači ili ponuđači spremni proizvesti / ponuditi pri određenim cijenama istog dobra. Ponuda je ustvari prijedlog za zaključivanje ugovora. Ponuda je prijedlog za zaključenje ugovora učinjen određenom licu, koji sadrži sve bitne sastojke ugovora tako da bi se njegovim prihvatanjem mogao zaključiti ugovor. To je jednostrana izjava volje koja mora da ispunjava sljedeće uslove: ■■ da sadrži bitne elemente za zaključivanje ugovora; ■■ da bude ozbiljna; ■■ da je data u cilju zaključivanja ugovora. Ponuda obavezuje ponuđača samo ako je učinjena od strane ovlaštenog lica. Ako je određen rok za prihvatanje ponude, ponuđač je vezan ponudom do isteka tog roka. Ponuda se može opozvati pod uslovom da je izjava o opozivu stigla ponuđenom prije ili istovremeno sa ponudom. Ako su ugovorne strane poslije postignute saglasnosti o bitnim sastojcima ugovora ostavile neke sporedne tačke za docnije, ugovor se smatra zaključenim, a sporedne tačke, ako sami ugovarači ne postignu saglasnost o njima, uredit će sud vodeći računa o prethodnim pregovorima, utvrđenoj praksi između ugovarača i običajima. Prihvat ponude je izjava ponuđenog kojom se on saglašava sa ponudom. Prihvatom ponude ugovor je zaključen. Prihvat ponude mora biti identičan ponudi i ne može se dati pod uslovom. Prihvat ponude može biti dat izričito ili prećutno. U oblasti javnih nabavki koje provode ugovorni organi ponuda podrazumijeva dokument koji podnosi ponuđač, pri čemu nudi isporuku robe, pružanje usluga ili izvođenje radova pod uslovima koje određuje ugovorni organ u tenderskoj dokumentaciji. U skladu sa zakonom o javnim nabavkama ponuda može biti: b) neprihvatljiva – ako ne ispunjava sve uslove koji se traže tenderskom dokumentacijom. Dakle, ugovorni organ prilikom nabavke sastavlja tendersku dokumentaciju u kojoj definiše uslove i kriterije koje ponuđači moraju ispunjavati kako bi uopće mogli učestvovati u postupku javne nabavke. Ugovorni organ određuje i postavlja kvalifikacione uslove u pogledu lične sposobnosti ponuđača, sposobnosti ponuđača za obavljanje djelatnosti, ekonomske i finansijske podobnosti i tehničke i profesionalne sposobnosti. Kako bi se ponuđač mogao prijaviti na javni poziv za dostavu ponuda i kako bi njegova ponuda bila ocijenjena kao prihvatljiva mora ispunjavati sve postavljene uslove iz tenderske dokumentacije koje je definisao ugovorni organ. U tenderskoj dokumentaciji ugovorni organ precizira način podnošenja ponude. Ponuda se podnosi na onom jeziku koji je naveden u tenderskoj dokumentaciji. U tenderskoj dokumentaciji se takođe navodi i rok do kojeg se podnose ponude. Sve one ponude koje budu zaprimljene na protokol ugovornog organa bez obzira na način dostave (lično ili putem pošte) smatraju se blagovremenim. U suprotnom, sve one ponude koje stignu na protokol ugovornog organa nakon roka i sata određenog za dostavu ponuda smatraju se neblagovremenim i iste se neotvorene vraćaju ponuđačima koji su ih i dostavili. Ponuda koja se podnosi u postupku javne nabavke mora biti pripremljena na način da svi listovi ponude moraju biti čvrsto uvezani i svi listovi ponude se moraju numerisati rednim brojevima od 1, 2, 3... n. (Pod čvrstim uvezom se podrazumijeva da ponude moraju biti uvezane / ukoričene u knjigu ili da ponuda bude uvezana u fasciklu sa metalnim mehanizmom ili uvezana spiralnim uvezom i uz to osigurana jamstvenikom čija su oba kraja na prvoj ili posljednjoj strani pričvršćena utisnutim žigom ili naljepnicom ovjerenom pečatom dobavljača, a u svrhu izbjegavanja manipulisanja stranicama ponude). Ukoliko ponuda ne bude čvrsto uvezana i numerisana na gore navedeni način ista će se smatrati neprihvatljivom i bit će odbačena iz daljnjeg postupka nabavke. S obzirom na nejasnoće i različito tumačenje odredbe oko čvrstog uvezivanja ponude, Agencija za javne nabavke dala je odgovor na pitanje: Šta se podrazumijeva pod čvrstim uvezivanjem i numerisanjem stranica ponude? U odgovoru se navodi slijedeće: a) prihvatljiva – ako ispunjava sve „Odredbom člana 2. stav (16) Zakona uslove koji se traže tenderskom dokumentacijom, 14 PRAVNI SAVJETNIK JULI-AUGUST 2014 BROJ 7-8 određeno je da ponuda podrazumijeva dokument koji podnosi dobavljač i kojim nudi snabdijevanje proizvodima, pružanje [ PRAVNI SAVJETNIK ] usluga ili izvođenje radova pod uslovima koji su određeni od strane ugovornog organa. Nadalje, članom 21. stav (10) Zakona određeno je da ugovorni organ u tenderskoj dokumentaciji navodi da se zahtjevi ili ponuda obavezno podnose u pisanoj formi i da ih treba potpisati lice koje je ovlastio dobavljač. Ugovorni organ također zahtijeva da se ponude dostavljaju u jednoj zatvorenoj koverti, sa potpisom i pečatom, osim u slučaju ponuda za konsultantske usluge koje se dostavljaju u dvije koverte u skladu sa odredbama podzakonskih akata. Stranice ponude (sa dodacima) treba da budu numerirane. Garantni dokumenti, spomenuti u članu 16. ovog zakona, mogu biti neuvezani i bez numeriranih stranica. Shodno tome, pored samog dokumenta kojim se nude robe, usluge i radovi, ponuda također podrazumijeva i određene dodatke na ponudu. Pod dodacima se podrazumijevaju svi dokumenti koje zahtijeva ugovorni organ u svrhu dokazivanja kvalifikovanosti kandidata, odnosno ponuđača. To su dokumenti koje ugovorni organ može zahtijevati u skladu sa čl. 23. do 26. Zakona. Zakonodavac nije definisao šta znači čvrsto uvezana ponuda. Međutim, u tački 5.6. Modela standardne tenderske dokumentacije („Službeni glasnik BiH“, broj 56/07) predviđeno je da svi listovi ponude moraju biti čvrsto uvezani, s označenim stranicama. Bitno je istaći da je suština čvrstog uvezivanja ponuda da se pokuša osigurati da se ponuda ne „rasipa“, odnosno da se stranice ponude ne mogu izvlačiti i/ili mijenjati. Iz tog razloga je stav Agencije da se pod čvrstim uvezom podrazumijeva ponuda ukoričena u knjigu ili ponuda osigurana jamstvenikom. Dakle, u skladu sa naprijed navedenim, čvrsto uvezana ponuda podrazumijeva čvrsto uvezivanje svih „papira“ koje dostavlja ponuđač, izuzev garantnih dokumenata, dakle, kako dokumenata kojim se nude robe, usluge i radovi, kao i dodataka na ponudu, u naprijed navedenom smislu. U postupcima koji se odvijaju po fazama (ograničeni i pregovarački postupak) dokazi kvalifikovanosti po zahtjevu za učešće moraju biti čvrsto uvezani na navedeni način. Nadalje, iz odredbe člana 21. stav (10) Zakona vidljivo je također da ponude trebaju biti pripremljene tako da su im stranice numerisane (uključujući sve dodatke), sa tim da garantni dokumenti mogu biti dostavljeni neuvezani i bez numerisanih stranica. Dakle, numerisanje ponuda podrazumijeva numerisanje svih stranica ponude i svih dodataka (kvalifikacione dokumentacije).“ 3. TEHNIČKE SPECIFIKACIJE Ono što je veoma bitno prilikom pripreme tenderske dokumentacije i što je od ključne važnosti za uspjeh cjelokupnog postupka nabavke jeste stručna, kvalitetna i na Zakonu zasnovana priprema i sačinjavanje tehničke specifikacije. Ugovorni organ provodi postupk nabavke zbog potrebe za određenim robama, uslugama i radovima i zainteresiran je da za što manje novca nabavi robe, usluge i radove traženog kvaliteta. Ugovorni organ prilikom pripreme tehničke specifikacije mora da: ■■ utvrdi svoje stvarne potrebe na osnovu dosadašnjeg iskustva, ■■ sagleda stanje na tržištu i mogućnosti nabavke koje su na raspolaganju, ■■ sačini detaljne, precizne, nedvosmislene, kvalitativno i kvantitativno određene specifikacije predmeta nabavke koristeći znanje stručnjaka iz vlastite organizacije ili stručnih lica izvan ugovornog organa. Druga stvar o kojoj ugovorni organ mora voditi računa prilikom pripreme tehničkih specifikacija jeste da tehničke specifikacije ne budu diskriminatorne prema pojedinim dobavljačima, odnosno tehničke specifikacije ne smiju biti pripremljene na način da preferiraju neke ponuđače po bilo kom osnovu (nacionalnom, tehničkom, teritorijalnom i slično). Član 14. stav 1. Zakona o javnim nabavkama precizira sljedeće: „Tehničke specifikacije bit će nediskriminatorne prema dobavljačima i osiguravat će pravičnu i aktivnu konkurenciju.“ Dakle, cilj je pripremiti tehničke specifikacije koje će biti nediskriminatorne prema budućim učesnicima u postupku nabavke čime se osigurava i potiče pravična i aktivna konkurencija. Takođe je članom 14. stav 5. Zakona o javnim nabavkama definisano da „pozivanje na robe određene izrade ili izvora snabdijevanja, ili na određeni proces, ili na robne marke, patente, tipove ili određeno porijeklo, ili proizvodnju, radi favoriziranja ili eliminacije određenih dobavljača, proizvoda ili metoda je zabranjeno, osim kada je ugovorni organ u nemogućnosti da korištenjem objektivnih tehničkih specifikacija navede opis predmeta ugovora koji je dovoljno precizan i u potpunosti razumljiv. U takvom slučaju ugovorni organ obavezan je navesti da će prihvatiti proizvode, usluge ili metode koji su ekvivalentni u pogledu njihovih osobina dodavanjem izraza ‘ili ekvivalent’.“ Dakle, ugovornom organu je zabranjeno pozivanje na robe određene izrade, robne BROJ 7-8 JULI-AUGUST 2014 PRAVNI SAVJETNIK 15 [ PRAVNI SAVJETNIK ] marke, tipove ili određeno porijeklo kako bi se izbjeglo favorizovanje određenih ponuđača i poticanje zdrave i aktivne konkurencije. Samo u iznimnim situacijama ugovornom organu je dozvoljeno navođenje određene marke, porijekla ili tipa uz korištenje izraza „ili ekvivalent“ ukoliko nije u mogućnosti navesti precizan i dovoljan opis korištenjem objektivnih tehničkih specifikacija. Ugovorni organ mora u ovom slučaju imati dobro i detaljno obrazloženje o tome zašto se poziva na određeni tip, porijeklo ili marku proizvoda. U direktivama EU različito se definišu tehničke specifikacije za robe i usluge i tehničke specifikacije za radove. U nastavku se daju navedene definicije: „Tehnička specifikacija, u slučaju ugovora o javnoj nabavci roba ili usluga, označava specifikaciju u određenom dokumentu kojom se definišu zahtijevane karakteristike proizvoda ili usluge, kao što su nivo kvaliteta, utjecaj na životnu sredinu, projektovanje za sve zahtjeve (uključujući i dostupnost licima sa posebnim potrebama) i ocjenjivanje usaglašenosti, izvršenje posla, korištenje proizvoda, bezbjednost, odnosno dimenzije, uključujući i zahtjeve koji su relevantni za proizvod u pogledu imena pod kojim se proizvod prodaje, terminologije, simbola, testiranja i metoda testiranja, pakovanja, označavanja i obilježavanja, uputstava za upotrebu, proizvodnih postupaka i metoda, te postupaka za ocjenjivanje usaglašenosti.“ „Tehnička specifikacija, u slučaju ugovora o javnoj nabavci radova, označava cjelokupnost tehničkih zahtjeva sadržanih posebno u standardnoj tenderskoj dokumentaciji. Ti zahtjevi definišu tražene karakteristike materijala, proizvoda ili predmeta nabavke i na osnovu kojih se materijal, proizvod ili predmet nabavke može definisati na način koji odgovara svrsi koju mu je ugovorni organ namijenio. Te karakteristike uključuju stepen utjecaja na životnu sredinu, projektovanje za sve zahtjeve (uključujući i dostupnost licima sa posebnim potrebama) i ocjenjivanje usaglašenosti, izvršenje posla, bezbjednost, odnosno dimenzije, kao i postupke obezbjeđivanja kvaliteta, terminologiju, simbole, testiranje i metode testiranja, pakovanje, označavanje i obilježavanje, te proizvodne postupke i metode. Ove karakteristike uz to uključuju pravila u vezi sa projektovanjem i obračunom troškova, uslove koji se odnose na testiranje, inspekciju i prijem radova, kao i metode, odnosno tehnike gradnje i sve druge uslove koje ugovorni organ može propisati u skladu sa općim ili posebnim propisima u pogledu završenih radova i materijala ili njihovih sastavnih dijelova. Zaključak Za ugovorni organ je od veoma velike važnosti da prilikom pripreme postupka nabavke, kao i pripreme tenderske dokumentacije posveti posebnu pažnju definisanju kriterija za kvalifikaciju i kriterija za izbor najpovoljnije ponude kako bi na kraju izabrao sposobnog i kvalitetnog dobavljača koji je u stanju izvršiti dodijeljeni ugovor na stručan način i uz najpovoljnje uslove u pogledu cijene, roka isporuke ili izvođenja, uslova plaćanja, kvaliteta, itd. Prilikom pripreme tenderske dokumentacije ugovorni organ mora kvalitetno pripremiti tehničke specifikacije i opise predmeta nabavke kako bi ponuđači znali šta ugovorni organ zahtijeva i kako bi mogli ponuditi robu, usluge i radove odgovarajuće kvalitete. Tehničke specifikacije moraju biti pripremljene na način da osiguraju jednak tretman prema svim ponuđačima, odnosno da se tehničkim specifikacijama ne vrši direktna ili indirektna diskriminacija pojedinih ponuđača u postupku nabavke. Sve ovo se priprema u cilju poticanja pravične i aktivne konkurencije, što u konačnici omogućava ugovornom organu nabavljanje roba, radova i usluga tražene kvalitete uz najpovoljnije finansijske i druge uslove. 16 PRAVNI SAVJETNIK JULI-AUGUST 2014 BROJ 7-8 [ PRAVNI SAVJETNIK ] Damir Čajić, dipl. iur. Javno preduzeće Željeznice Federacije BiH, d.o.o. Sarajevo Služba za pravne, kadrovske i opšte poslove Tuzla VLASNIŠTVO I ZAŠTITA VLASNIŠTVA Cuius est solum eius est usque ad coelum et ad inferos / Ko god ima vlasništvo nad zemljom, ona je njegova gore sve do neba i dolje sve do pakla Accursius od Bolonje, Italija, 13. stoljeće. SAŽETAK Pravo vlasništva je jedna od tema koja je objektivno preširoka da bismo u jednom radu mogli obuhvatiti sve njegove mnogobrojne aspekte i manifestacije. Zato ćemo u ovom radu naročitu pažnju posvetiti nekim njegovim univerzalnim i neprolaznim karakteristikama koje je ovo stvarno pravo ispoljavalo tokom svog dugog historijskog razvitka. Naročitu pažnju ćemo posvetiti vremenu perioda anomalije prava vlasništva koje se u grubim crtama podudara sa periodom trajanja bivše SFRJ. Primijetit ćemo i to da su brojne urođene protivrječnosti unutar koncepcije vlasništva ovog socijalističkog sustava u dobroj mjeri dovele do ekonomskog kolapsa ove države. Drugi dio rada namijenjen je praktičnoj zaštiti prava vlasništva u redovnim postupcima pred sudovima kao daleko najznačajnijem aspektu otjelovljavanja ovog stvarnog prava u svakodnevnom životu građana..... Uvod Naziv vlasništvo potječe od latinskog izraza dominium kojim se kod starih Rimljana označivalo pravo vlasništva, doduše ravnopravno sa još jednim drugim izrazom proprietas, iz kojeg je proizašao i na neki način se odomaćio bosanskohercegovački naziv svojina ili vlasništvo. Samim nazivom vlasništvo u bosanskohercegovačkoj pravnoj nauci označava se pravna ustanova vlasništva, kao i subjektivna interpretacija vlasništva, dok se u konačnici i sam predmet prava vlasništva u praksi označava prisvojničkim zamjenicama kao npr. „to je njegovo vlasništvo“. Odavno u pravnoj literaturi postoje tendencije da se razgraniči upotreba tog pojma na taj način da se sam naziv vlasništvo više koristi za pravnu ustanovu vlasništva, odnosno za određeni društveno-ekonomski odnos, a da se subjektivno pravo vlasništva označava pojmom pravo vlasništva, dok je predmet tog prava u suštini stvar koja je u nečijem vlasništvu. Nesumnjiva je činjenica da pravo vlasništva predstavlja „kamen temeljac“ među stvarnopravnim institutima građanskog prava. Najvažniji razlog za to ne moramo tražiti dalje od činjenice da je to institut u kojem se pravno odražavaju i u okviru kojeg BROJ 7-8 JULI-AUGUST 2014 PRAVNI SAVJETNIK 17 [ PRAVNI SAVJETNIK ] se uređuju temeljni društveno-ekonomski odnosi, usljeg čega se ovo naročito stvarno pravo pojavljuje kao sui generis nadgradnja osnovnim ekonomskim odnosima jedne društvene zajedenice i to na način na koji se neposredno određuje karakter svih ostalih građanskopravnih instituta. Pravna ustanova vlasništva je u svom izuzetno dugom historijskom razvitku doživjela brojne promjene, koje se mogu pratiti kroz suprotstavljenost dvaju različitih koncepcija vlasništva kolektivističke i individualističke. Kolektivističko uređenje vlasništva je znatno starije naravno, ono potječe još od plemenskog doživljaja vlasništva stvari, a moglo se uočiti u srednjovjekovnoj Evropi. Individualistički koncept je svoju afirmaciju našao najprije u rimskom klasičnom pravu, putem kojeg se ponovno pojavio, kao preovladavajući, početkom XIX stoljeća u Evropi. Shvaćeno individualno, vlasništvo je privatno vlasništvo, vlasništvo pojedinca, on je vlasnik i to potpuni vlasnik koji u odnosu na stvar ima potpunu pravnu vlast. Po kolektivističkom shvaćanju, pojedinac ima samo one i onolike ovlasti kolike mu to dopusti kolektiv kao rod, pleme ili neki drugi zajednički subjekt, kako bi ovaj, opet, u ime tog kolektiviteta obavljao određenu opštekorisnu funkciju upražnjavajući vlasništvo nad određenom stvari. Stvar zapravo i dalje pripada kolektivitetu, a pojedinci su od njega dobili samo neka specifična ovlaštenja koja ima daju određenu usko ograničenu pravnu vlast nad stvari. Kolektivistički koncept vlasništva je podrazumijevao i postojanje više vrsta vlasništva kao oblika pravne vlasti nad stvari, tako je recimo u feudalizmu postojala hijerarhija višeg ili vrhovnog vlasništva i nižeg ili korisničkog vlasništva. Nasuprot tomu, individualistički koncept vlasništva podrazumijeva postojanje samo jedne vrste vlasništva i to redovno privatnog vlasništva kao potpune pravne vlasti nad stvari. Zbog toga je individualističko shvaćanje vlasništva bilo jedan od temeljnih zahtjeva nove građanske klase u borbi protiv rezidualnih ostataka feudalizma u XVIII i XIX stoljeću. Takvo nastojanje je u suštini predstavljalo izraz buržujske težnje ka ravnopravnosti i pravnoj jednakosti svih pojedinaca pred zakonom. Učenje o pravu vlasništva kao o pojmovno neograničenom, monističkom i jednovrsnom pravu pojedinca na stvarima poslužilo je kao temelj na kojem su izgrađeni stvarnopravni sistemi većine zemalja zapadnjačkog svijeta i šire. Tako shvaćeno pravo vlasništva je uzrokovalo pojavu liberalističkog društvenopravnog i ekonomskog poretka, 18 PRAVNI SAVJETNIK JULI-AUGUST 2014 BROJ 7-8 koji je pružio sjajne rezultate i doprinio nevjerovatnom razvoju društva, privrede i civilizacije uopšte uz manje privlačne nuspojave u vidu povlađivanja egoizmu pojedinaca - kapitalista i ponašanja motiviranog isključivo pohlepom te kontinuirano siromašenje nižih društvenih slojeva. Usljed svega toga, početkom XX stoljeća pojavile su se težnje za svojevrsnom reinkarnacijom kolektivističkog koncepta vlasništva, prvenstveno u zemljama socijalističkog pravnog uređenja u kojima je uvedeno državno ili društveno vlasništvo sredstava za proizvodnju i nekretnina dok je privatno vlasništvo bilo svedeno na uski krug stvari namijenjenih ličnoj upotrebi. U takvim sistemima je ponovo uvedeno više vrsta vlasništva kao i vlasništvo cijele zajednice nad društvenim kapitalom kojim je u ime zajednice upravljala država, personificirana u komunističkoj partiji. Međutim, nije trebalo dugo da takvi sistemi pokažu niz nelogičnosti čak i na teorijskoj razini, a naročito u praksi. Nesumnjivo najveća protivrječnost koja je socijalističko društveno uređenje odvela u neuspjele eksperimente u prošlosti bila je nezainteresiranost radnika za rad, odnosno nedostatak preduzetničke motivacije koja je osnov svakog dosada zabilježenog privrednog razvoja. Nakon pada socijalističkih režima, ove zemlje su se ponovo vratile klasičnom individualističkom konceptu vlasništva kakav je oduvijek preovladavao u zapadnoevropskim zemljama. Obilježja vlasništva Nemamo neku uvriježenu definiciju vlasništva koju su nam ostavili rimski pravnici. Doduše, na osnovu nekih zabilježenih izjava, njihovi srednjovjekovni komentatori su zaključili da se vlasništvo sastojalo od tri osnovna koncepta ili prava i to od prava ekonomske upotrebe stvari, prava korištenja plodova plodonosne stvari i prava neograničenog raspolaganja koje ide sve do uništenja stvari. Nakon propasti Rimskog carstva pojavile su se raznovrsne definicije vlasništva, međutim one ozbiljnije nalazimo tek u kodifikacijama građanskog prava u XIX stoljeću. U skoro svakoj od njih se o vlasništvu govori kao o vlasti i kao o subjektivnoj stvari, ističe se da je vlasništvo apsolutno i isključivo ograničeno jedino zakonom i pravima trećih lica. Objekti tog prava su, u najvećem broju slučajeva, stvari, a iznimno to mogu biti i neka dobra ili druga prava. Sadržaj tog prava odnosi se na posjedovanje, uživanje, korištenje i raspolaganje sa stvarima. Po svojoj pravnoj [ PRAVNI SAVJETNIK ] prirodi, to je pravni odnos vlasnika prema trećim licima koje on ima pravo isključiti od zadiranja u predmet svog vlasništva. Austrijski opći građanski zakonik, koji se prije Prvog svjetskog rata primjenjivao na ovim prostorima, pravo vlasništva je definisao kao stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svog titulara da sa tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakog drugog od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima i zakonskim ograničenjima. Ovakva definicija prava vlasništva svom titularu pruža potpunu pravnu vlast na i povodom stvari, odnosno svu vlast koju je određeni pravni poredak u stanju omogućiti. To je ujedno i glavno obilježje po kojem se vlasništvo razlikuje od ostalih stvarnih prava. Vlasništvo je dakle pojmovno bezgranična i isključiva pravna vlast na stvari koja u sebi nosi dvije komponente – pozitivnu i negativnu. Pozitivna strana vlasništva daje vlasniku pravo da raspolaže sa svojom stvari kako on to želi samo pod jednim uvjetom - da to nije protivpravno. Negativna strana vlasništva je njegova isključivost u odnosu prema trećim osobama. Drugim riječima, vlasnik je jedini ovlašten raspolagati sa svojom stvari i svim koristima od nje pa je također ovlašten svakog drugog od toga isključiti. Isključivost prava vlasništva se operativno ostvaruje putem zaštite vlasništva, o kojoj ćemo govoriti malo kasnije. Subjekti prava vlasništva mogu biti svi pravni subjekti u jednom poretku, dakle svaka fizička i pravna osoba. U svakoj modernoj državi subjekti javnog prava kao nositelji prava vlasništva imaju sasvim jednak položaj kao i privatni vlasnici, osim ako je zakonom izričito drugačije određeno. Ustvari, tokom ovog izlaganja uočit ćemo da je nepodijeljena uniformnost prava vlasništva neovisno od vrste njegovih subjekata glavno obilježje kapitalizma uopšte, kako onog u prošlosti tako i ovog današnjeg, savremenog. Vlasništvo u SFRJ U periodu od završetka Drugog svjetskog rata pa sve do disolucije bivše savezne države početkom devedesetih godina prošlog stoljeća zastupljeno je bilo socijalističko društveno i političko uređenje i jednopartijski, totalitarni sistem. Zajednička država je u tom periodu promijenila nekoliko naziva poput Demokratske federativne Jugoslavije (DFJ), Federativne narodne republike Jugoslavije (FNRJ) i na kraju Socijalističke federativne republike Jugoslavije (SFRJ). Ideologija koja je iza nje stajala podrazumijevala je stvaranje besklasnog socijalnog društva. Između ostalog, to je značilo i transformaciju skoro cjelokupne privatne imovine domaćih i stranih fizičkih i pravnih lica u državnu, odnosno društvenu svojinu. Na terenu je to učinjeno provođenjem nekoliko mjera prinude posredstvom snažnog državnog aparata, kao što su konfiskacija, agrarna reforma, kolonizacija, eksproprijacija i nacionalizacija. Ono što je većini pomenutih mjera bilo zajedničko jeste to da su iste vodile ka oduzimanju privatne imovine od njenih vlasnika i pretvaranja iste u društvenu imovinu. Konfiskacija je bila mjera oduzimanja dijela ili cjelokupne imovine bez ikakve naknade u korist države. U pravnom smislu predstavljala je drakonsku mjeru izrazito kaznenog karaktera koja je uvijek sporedna, odnosno koja nije mogla biti samostalna. Svoj uzrok je uvijek imala u nekoj drugoj odluci (obično se ovdje radilo o krivičnoj sudskoj presudi). Bivša savezna država je odmah po okončanju Drugog svjetskog rata donijela Zakon o konfiskaciji i izvršenju konfiskacije1 kojemu je cilj bio da se uredi postupak oduzimanja imovine „narodnim neprijateljima“. U praksi je on postao osnov za oduzimanje privatnog vlasništva u korist države, bez ikakve naknade. Druga, ništa manje značajna mjera je bila eksproprijacije ili izvlaštenja. Po svojoj prirodi, njen koncept je priznat i prihvaćen način oduzimanja ili ograničavanja privatnog vlasništva i u zemljama kapitalističkog društvenog uređenja. Razlog njenog postojanja je uvažavanje nekog drugog, šireg interesa koji je za državu važniji od prava koje je predmet eksproprijacije. Tako su, naprimjer, temeljem Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji,2 a putem masovne eksproprijacije u ruke državi prešli ogromni posjedi (poljoprivredna i šumska dobra). Naročitu notornost na ovim je stekla jedna druga državna mjera poznata pod prilično dvosmislenim nazivom „nacionalizacija“. Radi se o jednoj privredno-političkoj mjeri prinudnog karaktera kojom dolazi do prelaza privatnog vlasništva u državno, odnosno društveno vlasništvo, krupnih ili svih preduzeća određene privredne grane, ili stvari određene vrste ili veličine, sa simboličnom naknadom, a nerijetko i bez nje. Prema Ustavu FNRJ od 31. 1. 1946. godine, postojale su tri vrste vlasništva: državno, zadružno i privatno. Predmetni ustav omogućavao je nacionalizaciju pojedinih 1 („Sl. list DFJ“, broj 40/45) 2 („Sl. list DFJ“, broj 64/45, „Sl. list FNRJ“, br. 24/46, 101/47, 105/48, 21/56 i 55/57 i „Sl. list SFRJ“, broj 10/65) BROJ 7-8 JULI-AUGUST 2014 PRAVNI SAVJETNIK 19 [ PRAVNI SAVJETNIK ] grana privrede ili preduzeća, što je kasnije poslužilo kao osnov za nacionalizaciju cjelokupne privrede. Tako se i desilo, recimo, da je došlo do privatizacije svih privatnih privrednih preduzeća u ukupno 42 grane privrede. Na taj način došlo je do podruštvljavanja sve pokretne i nepokretne imovine preduzeća, kao i svih imovinskih prava koja im pripadaju ili služe njihovoj svrsi. Obuhvaćene nacionalizacijom bile su sve filijale i svi ogranci preduzeća koji su poslovali pod zajedničkom firmom ili pod zajedničkom upravom, kao i sva postrojenja, stovarišta, uredi, prodavnice i transportna postrojenja preduzeća, a zatim i udjeli i akcije privatnih preduzeća u državnim ili drugim privatnim preduzećima. Sistem kreiran na ovaj način, sa svim svojim karakteristikama od kojih su najznačajnije postojanje društvene svojine - vlasništva i radničkog samoupravljanja, bio je jedinstven i komparativno pravo tada nije poznavalo, niti danas poznaje, nešto slično tome. Naime, sam pojam društvenog vlasništva u teoriji nikad nije bio jasno definiran, a u praksi je izazivao brojne kontroverze. Društveno vlasništvo bi se, prema svom nazivu, moglo definirati kao vlasništvo društvene zajednice, zajednička imovina svih pripadnika društva, odnosno imovina koja ne pripada niti jednom fizičkom ili pravnom licu pojedinačno već svima zajedno. Ono što bi moglo biti sporno je pitanje šta se u ovakvoj definiciji treba smatrati društvenom zajednicom; misli li se ovdje na građane države, građane neke od saveznih republika, neke regije ili možda općine, itd... Nedorečenosti ovakvog tipa nosile su brojne praktične implikacije vezane prije svega za pitanje upravljanja 20 PRAVNI SAVJETNIK JULI-AUGUST 2014 BROJ 7-8 društvenim vlasništvom. Međutim, nesporna činjenica je bila da je društveno vlasništvo, kao sui generis oblik vlasništva, imalo tri svoje uobičajene komponentne i to pravo raspolaganja, pravo korištenja i pravo upravljanja. Pravo raspolaganja predstavljalo je osnovno imovinsko pravo na stvarima u društvenom vlasništvu te je kao takvo ustvari pravo društvenog pravnog lica da u pravnom prometu stiče i otuđuje nekretnine (kupovinom, prodajom, zamjenom i slično). Naravno, to znači da su društvena pravna lica, izuzev u određenim slučajevima, imala mogućnost da prometuju nepokretnom imovinom u društvenom vlasništvu, doduše uz brojna zakonska ograničenja. U praksi su se nekretnine prenosile između društvenopravnih lica na temelju pravnih poslova najčešće bez upisa u zemljišnu knjigu, odnosno u konkretnom slučaju Bosne i Hercegovine u katastar nekretnina. Pravo korištenja obuhvatalo je sredstva za rad, gradsko građevinsko zemljište kao i određena prirodna bogatstva poput poljoprivrednog zemljišta i slično. Prvi puta je uvedeno na osnovu Zakona o poljoprivrednom zemljišnom fondu opštenarodne imovine i dodjeljivanja zemlje poljoprivrednim organizacijama („Sl. list FNRJ“, broj 22/53).3 Sam njegov sadržaj nije uvijek bio isti, drugim riječima, sam pojam prava korištenja nije uvijek podrazumijevao ista ovlaštenja na strani titulara tog prava. Ta su se ovlaštenja kroz vrijeme mijenjala, ali su zavisila i od objekta na koji se pravo korištenja odnosilo. U periodu između 50-ih i 70-tih godina prošlog stoljeća pravo korištenja je, naprimjer, u sebi 3 („Sl. list FNRJ“, broj 22/53) [ PRAVNI SAVJETNIK ] podrazumijevalo dva osnovna ovlaštenja koja su imali radnici i društvena pravna lica nad sredstvima za rad u društvenoj svojini i to da se ista mogu koristiti, ali i da se njima može raspolagati. Po donošenju Ustava SFRJ iz 1974. godine pravo korištenja obuhvatalo je u pravilu samo jedno ovlaštenje i to pravo na rad sa društvenim sredstvima Posljednje inkorporirano pravo unutar društvenog vlasništva socijalističkih zemalja bilo je, kao što smo rekli, pravo upravljanja. Ušlo je na „mala vrata“ temeljem Osnovnog zakona o upravljanju državnim privrednim preduzećima i višim privrednim udruženjima od strane radnih kolektiva.4 Nominalni titulari ovog prava bili su obični radni ljudi koji su ga ostvarivali u samoupravnim interesnim zajednicama (SIZ), mjesnim zajednicama, društvenopolitičkim zajednicama, društvenopolitičkim organizacijama i drugim, zakonom određenim, oblicima upravljanja. Pravo upravljanja stavljalo je svojim titularima na raspolaganje dva osnovna ovlaštenja nad sredstvima u društvenom vlasništvu i to ovlaštenje na odlučivanje o korištenju i ovlaštenje za odlučivanje o raspolaganju društvenim sredstvima. Premda ovo pravu nije in stricto sensu bilo imovinsko pravo, iz njega su za njegove titulare proizlazila određena imovinska ovlaštenja, odnosno izvjesne pogodnosti. Privatno vlasništvo u staroj državi je imalo status „crne ovce“ u porodici, za koju su svi znali ali skoro nitko nije javno pričao o tome. Bilo je naročito jako zastupljeno u uskim okvirima porodičnih imanja građana dok su veće zemljišne parcele u vlasništvu jednog lica redovno bile razbijane i prisvajane zajednici od strane lokalnih komunističkih vlasti. U svakodnevnom životu je taj tip vlasništva uglavnom bio tolerisan iako je za svog titulara znalo nositi stanovitu društvenu diskriminaciju (npr. to je često bilo razlog eliminacije zaposlenika sa lista za dodjelu stanova i slično...) Privatizacija Riječ privatizacija ima svoje etimološko porijeklo u latinskom glagolu privare koji, grubo prevedeno, znači lišiti nekog, prisvojiti nešto ili pak orobiti, opljačkati. Radi se o postupku koji je, usudio bih se reći, u našoj zemlji sasvim opravdao svoje izvorno porijeklo imena. Još dok je rat trajao, u BiH su doneseni propisi koji su trebali dokinuti arhaični institut društvene svojine. Tako je Zakonom o pretvorbi društvene svojine5 propisano da danom njegovog stupanja na snagu Republika BiH postaje nosilac prava vlasništva na imovini u društvenoj 4 („Sl. list SFRJ“, broj 43/59) 5 („Sl. list BiH“, broj 33/94) svojini na kojo pravo raspolaganja nema Federacija BiH. Pod tom imovinom zakon je podrazumijevao prirodna bogatstva i dobra u općoj upotrebi, društveni kapital iskazan u bilansima stanja pravnih lica na dan 31. 12. 1991. godine, sredstva na kojima pravo korištenja i upravljanja imaju mjesne zajednice, društvene organizacije, udruženja građana i političke organizacije izuzev imovine nabavljene sredstvima koja nisu budžetska sredstva i nekretnine koje su izgrađene ili na drugi način stečene budžetskim sredstvima. Djelovanje ovog zakona bilo je dosta limitirano, uzrok čega su zasigurno bila i ratna dešavanja koja su se suo tempore odvijala sa njegovom implementacijom na terenu. Same vlasti BiH nisu imale efektivnu kontrolu nad velikim dijelom svoje države. Stoga je ovaj zakon bio primijenjen samo na teritoriji koju je kontrolirala Armija BiH. Sama privatizacija predstavlja proces sasvim suprotan procesu nacionalizacije ili konfiskacije, to je u suštini proces pretvaranja državne imovine u privatno vlasništvo. On se odvija provedbom različitih mjera koje podrazumijevaju pretvorbu društvenog, odnosno državnog vlasništva u privatno. Proces je u rezultatima uvijek identičan, premda se često pojavljuje u različitim pojavnim oblicima i nazivima poput privatizacije, restitucije ili denacionalizacije. Treba naglasiti da je riječ o procesu koji se odvijao, i još uvijek se odvija, u specifičnim uvjetima etničkih podjela bosanskohercegovačkog stanovništva. Premda je dosad polučila upitne plodove, zamišljeno je da proces privatizacije djeluje u tri osnovna pravca. Prvo, trebao bi rezultirati pretvorbom nekadašnjih društvenopravnih osoba u vlasničkopravne subjekte. Drugo, trebao bi dovesti do pretvorbe stvarnih prava na stvarima u društvenoj svojini u pravo vlasništva njihovih titulara ili u pravo vlasništva države BiH, njenih entiteta, Brčko Distrikta, gradova i općina. I, na kraju, trebao bi omogućiti restituciju vlasništva bivšim vlasnicima, odnosno njihovim nasljednicima, nad imovinom koja im je oduzeta ranijom nacionalizacijom. Kontemporarno vlasništvo Savremeni pravni poreci garantuju neprikosnovenost prava vlasništva u svojim najvišim pravnim aktima, dakle ustavima u kojima je pravo na vlasništvo jedno od temeljnih prava i sloboda koje čine najzaštićenije vrijednosti pravnog poretka uopšte. Tako i Ustav Bosne i Hercegovine, nesavršen kakav jeste, u svom Aneksu 4. Dejtonskog mirovnog sporazuma pojedincu garantuje neprikosnovenost prava na BROJ 7-8 JULI-AUGUST 2014 PRAVNI SAVJETNIK 21 [ PRAVNI SAVJETNIK ] imovinu koje se kao takvo eksplicitno spominje u članu 2. Aneksa 4. Dejtonskog sporazuma, dok se u njegovom Aneksu 6. koji se tiče ljudskih prava, to pravo zagonetno (i daleko ispravnije!) transformiše u pravo na vlasništvo (član 1. Aneksa 6. Dejtonskog sporazuma). Pravo vlasništva garantuje se i u nekim temeljnim međunarodnim dokumentima koji se tiču zaštite osnovnih ljudskih prava. Članak 17. Opće deklaracije o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda iz 1948. godine garantuje vlasništvo. Evropskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, godine 1952. godine, dodan je prvi protokol koji u svom članu 1. jamči nepovredivost prava vlasništva. Jedan od razloga za garantovanje vlasništva putem normi javnog prava najvišeg ranga naći ćemo u nemogućnosti privatnog prava da, samo po sebi, spriječi javnopravna zadiranja u pravo vlasništva. Privatno pravo je, već po prirodi stvari, slabije od javne vlasti i njezine sposobnosti da ograniči pravnu vlast vlasnika nad stvari. Radi se u suštini o svojevrsnom samoograničenju jer javna vlast samu sebe ograničava garantujući pojedincima određene slobode i prava čovjeka i građanina, među kojim je i pravo vlasništva. Garancije koje tom prilikom pruža javna vlast ne dovode do tzv. nepovredivosti vlasništva (mada je česta takva pogrešna koncepcija kod većine ljudi); ono što one obećavaju je samo to da zahvati javne vlasti u vlasništvo neće ići predaleko. Vlasnička se prava u svakom slučaju mogu ograničiti raznim dužnostima koje se njihovim titularima u modernim pravnim sistemima redovno i nameću. Tako se, primjera radi, novim Zakonom o stvarnim pravima u Federaciji BiH6 vlasnicima nameće dužnost trpljenja zahvata u pravo vlasništva koji su potrebni radi otklanjanja štete koja nekome neposredno prijeti, a koja je nesrazmjerno veća od one štete koja za vlasnika proizlazi iz samog zahvata. Osim toga, vlasnik je dužan trpjeti zahvate u svoju stvar preduzete na tolikoj visini ili dubini koje isključuju opravdanje vlasnika da zabrani te zahvate (član 18). Vlasnik stvari ne smije izvršavati svoje pravo vlasništva preko granica koje su svim vlasnicima takvih stvari postavljene na osnovu ovog ili posebnog zakona radi zaštite interesa i sigurnosti države, prirode, ljudske sredine i zdravlja ljudi (član 19). Pravo vlasništva može i u javnom interesu biti oduzeto ili ograničeno uz naknadu, u skladu sa zakonom. Sam vlasnik može u svaku svrhu, koja nije 6 („Sl. novine FBiH“, br. 66/13 i 100/13) 22 PRAVNI SAVJETNIK JULI-AUGUST 2014 BROJ 7-8 zabranjena, naravno, svoje pravo ograničiti ili opteretiti. Ako vlasnik pravnim poslom odredi zabranu otuđenja ili opterećenja nekretnine ta zabrana djeluje prema trećim licima samo ako je upisana u zemljišnu knjigu. Ograničenje prava vlasništva na pokretninama radi osiguranja tražbine djelovat će prema trećoj osobi ako je to ograničenje upisano u odgovarajući javni registar ili ako je treća osoba za njega znala (član 21). Zaštita vlasništva Pravo vlasništva je nesumnjivo jedno od temeljnih ljudskih prava koje je redovno zajamčeno najvišim pravnim aktima nacionalnog i međunarodnog karaktera. To u praksi dovodi do toga da mu zaštitu pružaju različiti segmenti domaćeg i međunarodnog pravnog poretka, usljed čega zaštita vlasništva sadrži brojne dimenzije, u središtu kojih je građanskopravna (privatnopravna) zaštita vlasništva. Upravo ona i čini onaj segment koji je nama i najzanimljiviji. Građansko pravo uspostavlja zaštitu vlasništva na način da povredom prava vlasništva za vlasnika nastaje subjektivno pravo na zaštitu ili vlasnički zahtjev. Vlasnički zahtjev je vlasnikovo subjektivno pravo koje ga ovlašćuje da od osobe koja vrijeđa njegovo pravo vlasništva zahtijeva onu činidbu kojom će se ukloniti ta povreda. Taj zahtjev proizlazi iz jedne, u nauci prilično rijetko deklarisane, karakteristike a koja je sastavni dio prava vlasništva; radi se o vlasničkom ovlaštenju da svakog trećeg isključi od zadiranja u predmet svoga vlasništva (ius excludendi tertii). Međutim, dok je pravo vlasništva apsolutno pravo koje djeluje prema svima, erga omnes, pomenuti vlasnički zahtjev djeluje samo prema osobi koja vrijeđa pravo vlasništva. Vlasnički zahtjevi se u praksi često nazivaju i vlasničkim tužbama, što nije sasvim adekvatna terminologija. To vuče korijene još iz rimske pravne nomenklature. U teoriji je glede toga pitanja uglavnom prihvaćeno stajalište koje smatra da se ovdje radi o dva različita elementa: a) vlasnički zahtjev kao subjektivno vlasničko pravo i b) tužba kao procesna radnja kojom se pokreće parnični postupak kako bi se to pravo ostvarilo. Tako je recimo i novi Zakon o stvarnim pravima u FBiH pokleknuo pod pritiskom tradicije pa je u svom članu 126. takve zahtjeve okarakterisao kao vlasničke tužbe. Da li će se vlasnik poslužiti tim svojim subjektivnim pravom i zaštititi svoje vlasništvo prepušteno je na volju isključivo njemu, a tu zaštitu je ovlašten ostvarivati putem prinudnog aparata javne vlasti, odnosno suda. Za [ PRAVNI SAVJETNIK ] razliku od pravnog sustava u velikoj većini država SAD-a, za samopomoć tu nema mjesta. Vlasnik će u slučaju povrede svog prava vlasništva svoj zahtjev prema počiniocu povrede postaviti posredstvom suda u procesno-pravnom obliku tužbe kojom će od tuženika tražiti određenu činidbu te zahtijevati da sud provede svoj postupak i presudom tuženiku naloži traženo činjenje. Vlasničke tužbe su sadržane u glavi V Zakona o stvarnim pravima u FBiH i možemo ih kvalificirati, odnosno podijeliti na pravu vlasničku tužbu – tužbu za povrat stvari (reivindikaciju), tužbu pretpostavljenog vlasnika za povrat stvari (publicijanska tužba) i tužba na prestanak uznemiravanja (negatorijska tužba). Sud u vlasničkoj parnici sudi u parničnom postupku po općim pravilima koja vrijede za taj postupak. Reivindikacija Reivindikacija je tužba kojom vlasnik neposjednik zahtijeva od posjednika povrat individualno određene stvari. Reivindikacije se još naziva i pravom vlasničkom tužbom, a pravo na njezino podnošenje ne zastarijeva. Tužitelj ili aktivno legitimisani može biti samo vlasnik koji je izgubio posjed stvari. Tužitelj mora dokazivati svoje pravo vlasništva na stvari, te u tom pogledu teret dokazivanja je na njemu. Pri tome, ako je vlasništvo stekao originarnim ili izvornim putem (npr. dosjelošću) treba dokazivati sve one činjenice koje su potrebne da se vlasništvo na stvari stekne izvorno. Dosta složenije je, ipak, dokazivanje prava vlasništva derivativnim ili izvedenim putem, što će biti slučaj sa ogromnom većinom stjecanja prava vlasništva. Kod derivativnog stjecanja prava vlasništva mora se dokazati naslov stjecanja (titulus), način stjecanja (modus), vlasništvo prednika pri čemu se mora ići tako daleko u dokazivanju dok se ne dođe do prednika koji je vlasništvo stekao originarnim putem. To je, međutim, naročito teško dokazati zbog čega se u pravnoj terminologiji ovaj način dokazivanja naziva đavoljim dokazivanjem (probatio diabolica). Ako se radi o vlasništvu nekretnina, u slučaju da je tužitelj upisan kao vlasnik vrijedi pretpostavka da to on doista i jest, čime je njegovo vlasništvo već dokazano. Ko bi tvrdio suprotno morao bi to i dokazati. Tužitelj mora dokazati da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti, odnosno posjedu tuženika. Moguće je i to da tuženik napusti stvar nakon dostave tužbe, u kojem slučaju je dužan o svom trošku pribaviti stvar i predati je tužitelju ili mu naknaditi punu vrijednost stvari. Ta obaveza otpada ako Pravo vlasništva je nesumnjivo jedno od temeljnih ljudskih prava koje je redovno zajamčeno najvišim pravnim aktima nacionalnog i međunarodnog karaktera. To u praksi dovodi do toga da mu zaštitu pružaju različiti segmenti domaćeg i međunarodnog pravnog poretka, usljed čega zaštita vlasništva sadrži brojne dimenzije, u središtu kojih je građanskopravna (privatnopravna) zaštita vlasništva. Upravo ona i čini onaj segment koji je nama i najzanimljiviji. tužitelj preusmjeri svoj zahtjev prema osobi koja zaista posjeduje stvar. Tužitelj mora dokazati identitet stvari, odnosno mora je opisati po njenim osobinama koje je razlikuju od drugih istovrsnih stvari. Korisno je napomenuti kako se ovom tužbom mogu načelno zahtijevati individualno određene stvari (species), dok su generičke skoro pa isključene, osim u iznimnim slučajevima kada bi bile na zadovoljavajući način individualizirane. Tužbeni zahtjev glasi na povrat stvari, a redovno se uz taj zahtjev ističe i zahtjev da se tužitelju prizna pravo vlasništva na stvari. Posjednik stvari, makar bio i pošten, ukoliko tužitelj dokaže da je stvar njegovo vlasništvo, da se ista nalazi kod tuženika te izvrši uspješnu identifikaciju stvari, dužan je postupiti u skladu sa tužbenim zahtjevom i stvar vratiti vlasniku. Uz inherentnu pogodnost da pošteni posjednik stvar mora vratiti u stanju u kojem se ona nalazi u trenutku tužbe dok nepošteni posjednik istu stvar mora vratiti u stanju u kojem se ista nalazila u trenutku BROJ 7-8 JULI-AUGUST 2014 PRAVNI SAVJETNIK 23 [ PRAVNI SAVJETNIK ] zasnivanja faktične vlasti nad stvari. Što se tiče drugih bitnih razlika u konkretnom položaju savjesnog i nesavjesnog posjednika pogledati čl. 129-130. Zakona o stvarnim pravima u FBiH. Negatorna tužba (actio negatoria) Negatorna tužba je vrsta vlasničke tužbe koju vlasnik - posjednik može podići protiv svakog onog ko ga neosnovano uznemiruje na neki drugi način izuzev samog oduzimanja stvari, te tražiti da takvo uznemiravanje prestane. Takva uznemiravanja će se u praksi obično pojaviti u obliku svojatanja prava služnosti ili bilo kojeg drugog subjektivnog prava na stvari, od nekretnina su to npr. obično razne imisije. U slučaju takve vrste uznemiravanja prava vlasništva, vlasnik se može poslužiti tužbom za smetanje posjeda ili negatornom tužbom. Svakako, ako prođu rokovi za podnošenje posjedovne tužbe vlasnik će se poslužiti onom negatornom koja ne zastarijeva. Tužitelj ili aktivno legitimisani je vlasnik stvari na kojem također leži teret dokazivanja navoda istaknutih u svojoj tužbi. Kod ove konkretne tužbe tužitelj mora dokazivati da je vlasnik stvari i sam čin ili akt uznemiravanja. Budući da je kod ove vrste tužbe tužitelj ujedno i vlasnik i posjednik stvari on ne mora dokazivati ni naslov (titulus) ni način stjecanja (modus) što dokazivanje čini znatno jednostavnijim nego je to slučaj sa reivindikacijom. Tužitelju je dovoljno i da dokaže samo svoj posjed, a za onog koji stvar posjeduje pretpostavlja se da je on pošten i zakonit posjednik. Kad su nekretnine u pitanju, traži se da je vlasnik upisan u zemljišne knjige. Prilikom dokazivanja akta uznemiravanja isti se mora pokazati kao protupravan i predstavljati trajno ili pak uznemiravanje sa pretežitom zakonitošću u ponavljanju. Tužbeni zahtjev je usmeren na prestanak uznemiravanja i na uzdržavanje od daljneg uznemiravanja u budućnosti. Isti je redovno propraćen zahtjevom da se utvrdi kako tuženom ne pripada pravo koje svojata. Kao sporedni zahtjev dolazi i zahtjev za naknadom štete, na koji se primjenjuju opća pravila o naknadi štete. Publicijanska tužba (actio publiciana) Actio publiciana je tužba kojom kvalificirani posjednik zahtijeva povrat stvari od posjednika kod kojega se ta stvar nalazi bez pravnog temelja ili na slabijem pravnom temelju. U suštini je to tužba pretpostavljanog vlasnika, što nije u potpunosti ispravno jer se ovdje ne radi o prepostavljenom ili postojećem vlasniku nego se ovom tužbom štiti jače pravo na posjed. U parnici tužitelj 24 PRAVNI SAVJETNIK JULI-AUGUST 2014 BROJ 7-8 mora dokazati zakonitost i istinitost svoga posjeda zatim da se stvar nalazi u posjedu tuženog i identitet stvari. Dokazati zakonitost posjeda znači dokazati pravnu osnovu stjecanja, dakle pravni naslov (titulus), a dokazati istinitost znači dokazati da je posjed stečen na pravilan, zakonom predviđen, neviciozan način. Tuženi ili pasivno legitimisani je sadašnji posjednik stvari, dok je tužbeni zahtjev usmjeren na povrat stvari. U parnici ove vrste povrat stvari ostvaruje ona stranka koja ima jače pravo na posjed. Naravno da najjače pravo na posjed ima vlasnik, iza njega po jačini dolazi kvalificirani posjednik, ispred onoga koji to nije. U slučaju da su tužitelj i tuženi kvalificirani posjednici bitno je imati na umu nekoliko pravila i to: jače pravo na posjed ima onaj koji je do posjeda došao naplatnim putem u odnosu na onoga koji je isti stekao besplatno; ako su pravni osnovi za posjed jednake pravne snage prednost će imati posjednik kod koga se stvar nalazi usljed čega takav posjednik stvar i ne mora predavati u posjed tužitelju. Ovo pravilo vuče korijene iz rimskog prava. Zaključak Na kraju nam ostaje da zaključimo kako vlasnik pravo na zaštitu svojeg prava ima zahvaljujući ovlaštenjima koje to pravo vlasništva nosi. Po svojoj prirodi apsolutna i bezgranična vlast na individualno određenoj stvari, pravo vlasništva svom titularu daje pravo sve treće osobe isključiti od zadiranja u njegovo pravo vlasništva iz kojeg proizlazi pasivna obaveza na strani svih trećih subjekata da ne zadiru u to vlasnikovo pravo. Nakon zbunjujućeg perioda vladavine komunističke elite u bivšoj SFRJ, unutar kojeg je vlasništvo poprimilo više neobičnih i protivrječnih oblika, ono se u posljednje vrijeme ipak uspjelo vratiti u svoj, u praksi prokušan i logičan, tradicionalan oblik. Njegove najznačajnije univerzalne osobine su bile i ostale jedinstvenost, koja se sa gledišta subjekta očituje u tome da je skup vlasničkih ovlaštenja vezan uz jednog subjekta, isključivost, što znači da vlasnik na temelju svog subjektivnog prava može svakom onemogućiti bilo kakav uticaj na predmet svog vlasništva, elastičnost, što znači da se pravo vlasništva automatski vraća u svoj prvobitni obim čim otpadnu ona ograničenja koja su na njemu postojala, jednovrsnost, dakle postoji samo jedna jedina vrsta prava vlasništva kao rezultat nedjeljivosti sadržaja prava vlasništva i, na kraju, dispozitivnost, koja u konačnici znači da vlasnik može u potpunosti pravno raspolagati sa stvari kako poslovima inter vivos tako i mortis causa, uz prateća zakonska ograničenja. [ PRAVNI SAVJETNIK ] ZDRAVSTVENI PREGLEDI LICA POD ZDRAVSTVENIM NADZOROM Ljiljana Ćehajić, dipl. iur. Ministarstvo pravde i uprave Kantona Sarajevo SAŽETAK Analizira se segmet Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti u Federaciji BiH, koji se odnosi na utvrđivanje lica pod zdravstvenom zaštitom koja, prilikom zapošljavanja i u toku radnog odnosa, podliježu obaveznoj kontroli zdravstvenog stanja, vrstama i načinu vršenja zdravstvenog nadzora, troškovima zdravstvenog nadzora, inspekcijskom nadzoru i prekršajima i kaznama propisanim ovim zakonom. Ključne riječi: Zakon, Pravilnik, zarazne bolesti, lica pod zdravstvenom zaštitom, zdravstveni pregledi prije zapošljavanja, zdravstveni pregledi u toku radnog odnosa, zdravstveni pregledi nakon preboljelih zaraznih bolesti, sanitarna legitimacija, nadzor, sanitarni inspektor, prekršaji i kazne. UVOD Zakonom o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti utvrđene su zarazne bolesti čije je sprječavanje i suzbijanje od interesa za Federaciju Bosne i Hercegovine i mjere za zaštitu stanovništva od zaraznih bolesti. Zaštita stanovništva od zaraznih bolesti ostvaruje se mjerama za sprječavanje i suzbijanje zaraznih bolesti, koje mogu biti opće, posebne i ostale mjere, a propisane su ovim zakonom. U ovom članku analizira se jedna od posebnih mjera za spriječavanje i suzbijanje zaraznih bolesti - zdravstveni nadzor nad kliconošama, zaposlenim i drugim licima, prava i obaveze pravnih i fizičkih lica koja ih zapošljavaju i kod kojih su ta lica u radnom odnosu, kao i drugih lica. Član 8. Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti („Službene novine Federacije BiH“, broj 29/05). “Član 8. Pod zaraznim bolestima, u smislu ovog zakona, podrazumijevaju se: R.B ŠIFRA BOLEST 1. A 06 AMEBIJAZA AMEBIASIS 2. B 76 ANKILOSTOMIJAZA ANKYLOSTOMIASIS 3. ANTIMIKROBNA RESISTENCIJA ANTIMICROBIAL RESIST. 4. A 15A 19 AKTIVNA TUBERKULOZA – TUBERKULOZA U ZARAZNOM STADIJU TUBECULOSIS ACTIVA 5. AKUTNA FLAKCIDNA PARALIZA AFP 6. AKUTNI RESPIRATORNI SINDROM SARS 7. A 82 BJESNILO LYSSA BROJ 7-8 JULI-AUGUST 2014 PRAVNI SAVJETNIK 25 [ PRAVNI SAVJETNIK ] 8. A 05 BOTULIZAM BOTULISMUS 9. A 75 BRIL-CINCEROVA BOLEST MORBUS BRILL-ZINSSER 10. A 23 BRUCELOZA BRUCELLOSIS 11. A 22 CRNI PRIŠT ANTHRAX 12. B 06 CRVENKA RUBELLA / RUBEOLLA 13. CRVENKA KONGENTALNA RUBELLA CONGENTALIS 14. A 26 CRVENI VJETAR ERYSIPELAS 15. A 36 DIFTERIJA DIPHTHERIA 16. A 03 DIZENTERIJA DYSENTERIA BACILLARIS 17. A 80 DJEČIJA PARALIZA POLIOMYELITIS ANTERIOR ACUTA 18. G 00 DRUGI BAKTERIJ. MENINGITISI MENINGITIS 19. B 67 EHINOKOKOZA ECHINOCOCCOSIS 20. A 09 ENTEROKOLITIS ENTEROCOLITIS 21. A 54 GONOREJA GONORRHEA 22. J 11 GRIPA INFLUENZA 23. PTIČIJA GRIPA 24. A 30 GUBA LEPRA 25. A 07 GVARDIJAZA GIARDIASIS 26. A 98 HEMORAGIČNE GROZNICE FEBRIS HAEMORHAGICAE V 27. A 98.5 HEMORAGIČNA GROZNICA SA BUBREŽNIM SINDROMOM F.HAEMORHAGICAE CUM SYNDROMA RENALE 28. B 24 HIV INFEKCIJA HIV INFECTION 29. A 74 HLAMIDIJA CHLAMYDIA INF. 30. Z 22 HbsAg NOSILAŠTVO HBsAG 31. B 27 INFEKTIVNA MONONUKLEOZA MONONUCLEOSIS INFECT. 32. INFEKCIJE UZROKOVANE ENTEROHEMORAGIJSKOM E.KOLI INFECTIONS WITH ENTERO HAEMORRHAGIC E.COLI 33. INTRAHOSPITALNE INFEKCIJE NOSOKOMIAL INF. 34. INFEKCIJE IZAZVANE HEMOFILUSOM INFLUENZE b INFECTIONS WITH HAEMOPHILUS INF. GROUP b 35. A 04.6 JERSINIJAZA YERSINOSIS 36. A 04.5 KAMPILOBAKREIOZA CAMPYLOBACTERIOSIS 37. A 00 KOLERA CHOLERA ASIATICA 38. KRPELJNI MENINGOENCEFALITIS 39. A 07.2 KRIPTOSPORODIOZA CRIPTOSPORIDIOSIS 40. A 20 KUGA PESTIS 41. A 69.2 LAIMSKA BOLEST LYME BORELIOSIS 42. A 48 LEGIONARSKA BOLEST LEGIONELLOSIS 43. A 27 LEPTOSPIROZA LEPTOSPIROSIS 44. B 55 LIŠMANIJAZA LEISHMANIASIS 45. A 32 LISTERIOZA LISTERIOSIS 46. B 54 MALARIJA MALARIA 26 PRAVNI SAVJETNIK JULI-AUGUST 2014 BROJ 7-8 [ PRAVNI SAVJETNIK ] 47. B 05 MALE BOGINJE MORBILLI 48. B 60 MIKROSPORIJA PREMA LOKALIZACIJI MICROSPORDIOSIS 49. A 39 MENINGOKOKNI MENINGITIS MENINGITIS EPIDEMICA 50. B 01 OVČIJE BOGINJE VARICELLAE 51. A 93 PAPATAČI GROZNICA FEBRIS PAPPATACI 52. A 75 PJEGAVAC TYPHUS EXANTHEMATICUS 53. A 40 PNEMOKOKNE INFEKCIJE PREMA LOKALIZACIJI PNEUMOCOCCAL INFECTIONS /LOCALISAT./ 54. T 88 POSTVAKCINALNE KOMPLIKACIJE POSTVACCINAL COMPL. 55. A 68 POVRATNA GROZNICA FEBRIS RECURRENS 56. PRENOSIVA SUNĐERASTA VARIJANTA ENCEFALOPAT. (CJD) - KRAVLJE LUDILO TRANSMISSIBLE SPONGIFORM ENCEPHALOPATHIES VARIANT (CJD) 57. A 70 PSITAKOZA - ORNITOZA PSITTACOSIS - ORNITHOSIS 58. A 79 RIKECIOZE RICKETTSIOSES 59. A 02 SALMONELOZA /VRSTA / SALMONELLOSIS 60. A 41 SEPSA SEPSSIS 61. A 53 SIFILIS SYPHILIS 62. B 20 SINDROM STEČENOG NEDOSTATKA IMUNITETA AIDS / SIDA 63. J 02 STREPTOKOKNA UPALA GRLA ANGINA STREPTOCOCCICA 64. A 38 ŠARLAH SCARLATINA 65. B 86 ŠUGA SCABIES 66. A 35 TETANUS TETANUS 67. B 58 TOKSOPLAZMOZA TOKSOPLASMOSIS 68. A 01 TRBUŠNI TIFUS TYPHUS ABDOMINALIS 69. B 75 TRIHINOZA TRICHINOSIS 70. A 21 TULAREMIJA TULAREMIA 71. B 03 VELIKE BOGINJE VARIOLA VERA 72. A 37 VELIKI KAŠALJ PERTUSSIS 73. A 87 VIRUSNI MENINGITIS MENINGITIS VIROSA 74. A 86 ZARAZNO ZAPALJENJE MOZGA ENCEPHALITIS 75. A 05 ZARAZNO TROVANJE HRANOM UZROKOVANO BAKTERIJAMA /PREMA UZROČNIKU/ TOXIINFECTIO ALIMENTARIS PREMA UZROČNIKU 76. B 15 ZARAZNA ŽUTICA TIPA A HEPATITIS VIROSA A 77. B 16 ZARAZNA ŽUTICA TIPA B HEPATITIS VIROSA B 78. B 17 ZARAZNA ŽUTICA TIPA C HEPATITIS VIROSA C 79. ZARAZNA ŽUTICA TIPA D HEPATITIS VIROSA D 80. ZARAZNA ŽUTICA TIPA E HEPATITIS VIROZA E 81. B 02 ZOSTER HERPES ZOSTER 82. B 26 ZAUŠNJACI PAROTITIS EPIDEMICA 83. A 95 ŽUTA GROZNICA FEBRIS FLAVA 84. A 78 Q GROZNICA Q FEBRIS BROJ 7-8 JULI-AUGUST 2014 PRAVNI SAVJETNIK 27 [ PRAVNI SAVJETNIK ] Ako se pojavi opasnost od drugih zaraznih bolesti, čije je sprječavanje i suzbijanje od interesa za Federaciju, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine može, na prijedlog federalnog ministra i uz stručno mišljenje Federalnog zavoda, odrediti da se za zaštitu stanovništva od takvih bolesti primjenjuju sve ili pojedine mjere predviđene ovim zakonom. ZDRAVSTVENI NADZOR NAD KLICONOŠAMA, ZAPOSLENIM I DRUGIM LICIMA Jedna od posebnih mjera za spriječavanje i suzbijanje zaraznih bolesti je zdravstveni nadzor nad kliconošama, zaposlenim i drugim licima. Pod zdravstveni nadzor stavljaju se lica:1 1. koja obavljaju poslove u proizvodnji ili prometu namirnica ili snabdijevanju stanovništva pitkom vodom, a koja na svojim radnim mjestima dolaze u dodir sa namirnicama, odnosno sa pitkom vodom Zdravstveni pregled osoba koje obavljaju poslove u proizvodnji ili prometu namirnica, odnosno snabdijevanju stanovništva pitkom vodom, a koje na svojim radnim mjestima dolaze u dodir sa namirnicama, odnosno sa pitkom vodom, obuhvaća: ■■ liječnički pregled na zarazne bolesti koje se mogu prenositi namirnicama, odnosno pitkom vodom i na gnojna oboljenja; ■■ uzimanje materijala i bakteriološki pregled brisa grla i nosa na piogeni stafilokok i betahemolitički streptokok grupe A (kliconoštvo); ■■ uzimanje materijala i bakteriološki pregled stolice na salmonele i šigele (kliconoštvo); ■■ uzimanje materijala i laboratorijski pregled stolice na crijevne parazite (parazitonoštvo), ■■ rendgensko snimanje pluća, ako se na osnovu liječničkog pregleda ili epidemiološke indikacije posumnja na tuberkulozu pluća.2 2. koja obavljaju poslove u obrazovnim i drugim ustanovama za djecu i omladinu (predškolske ustanove, đački 1 Član 30. Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti 2 Član 2. Pravilnika o načinu obavljanja zdravstvenih pregleda osoba pod zdravstvenim nadzorom („Službene novine Federacije BiH“, broj 20/08) 28 PRAVNI SAVJETNIK JULI-AUGUST 2014 BROJ 7-8 domovi, studentski domovi, dječija i omladinska odmarališta, ustanove socijalne zaštite i sl.) Zdravstveni pregled lica koja obavljaju poslove u obrazovnim i drugim ustanovama za djecu i omladinu, obuhvaća: 1. liječnički pregled na tuberkulozu pluća, 2. rendgensko snimanje pluća ako se na temelju liječničkog pregleda ili epidemiološke indikacije posumnja na tuberkulozu pluća. Zdravstveni pregled lica zaposlenih u ustanovama za smještaj djece na poslovima njege i odgoja - predškolskim ustanovama (jaslice i dječiji vrtići), osim pregleda iz stava 1. ovog člana obuhvaća i: 3. uzimanje i pregled brisa nosa i grla na betahemolitički streptokok grupe A, 4. uzimanje i pregled stolice na salmonele, šigele, enterotropne Escherichia coli i crijevne parazite Zdravstveni pregled navedenih lica obavlja se prije zasnivanja radnog odnosa - zaključenja ugovora o radu i jedanput godišnje tokom zaposlenja.3 U slučaju pojave streptokoknih i meningokoknih oboljenja u ustanovama za smještaj djece i omladine, obavljat će se pregled materijala uzetog sa sluznice nosa i grla osoba zaposlenih u tim ustanovama nezavisno o redovnim zdravstvenim pregledima.4 3. zdravstveni radnici i drugi zaposlenici u zdravstvenim ustanovama, nositelji privatne prakse, zaposlenici u ustanovama socijalne zaštite, obrazovnim ustanovama kao i lica koja u toku rada rade u proizvodnji, opremanju i izdavanju lijekova, odnosno na drugi način dolaze u neposredan dodir sa lijekovima Zdravstveni pregled zdravstvenih radnika koji obavljaju poslove zdravstvene zaštite u zdravstvenim ustanovama i u privatnoj praksi, te lica koja se u zdravstvenim ustanovama i socijalnim ustanovama (uključivo i učenike i studente za vrijeme edukacije) bave pregledima, liječenjem, njegom i usluživanjem bolesnika, kao i lica koja rade u proizvodnji, opremanju i izdavanju lijekova, odnosno na drugi način dolaze u neposredan dodir sa lijekovima, obuhvaća: 1. liječnički pregled na tuberkulozu pluća, 2. rendgensko snimanje pluća, ako se na osnovu liječničkog pregleda ili epidemiološke indikacije posumnja na 3 Član 4. Pravilnika o načinu obavljanja zdravstvenih pregleda osoba pod zdravstvenim nadzorom 4 Član 5. Pravilnika [ PRAVNI SAVJETNIK ] tuberkulozu pluća, 3. uzimanje te pregled brisa nosa i grla na piogeni stafilokok i betahemolitički streptokok grupe A; Zdravstveni pregled lica koja rade na porođajnim i dječijim odjelima zdravstvenih ustanova obuhvaća, osim navedenih pregleda, i uzimanje te pregled stolice na salmonele, šigele, enterotropne Escherichia coli i crijevne parazite. Navedeni zdravstveni pregledi obavljajuj se prije zasnivanja radnog odnosa i jedanput godišnje tokom zaposlenja.5 4. koja rade u objektima za pružanje higijenske njege stanovništvu (javnom kupatilu, berbernici, frizerskom i kozmetičkom salonu i dr.) kao i lica koja rade u proizvodnji ili prometu kozmetičkih sredstava Zdravstveni pregled osoba koje se u privrednim društvima i drugim pravnim osobama, odnosno samostalno ličnim radom bave pružanjem higijenske njege stanovništvu, kao i osoba koje rade u proizvodnji ili prometu sredstava za higijenske potrebe stanovništva, obuhvaća: ■■ liječnički pregled na tuberkulozu pluća, ■■ rendgensko snimanje pluća ako se na osnovu liječničkog pregleda ili epidemiološke indikacije posumnja na tuberkulozu pluća, ■■ uzimanje i pregled brisa nosa i grla na betahemolitički streptokok grupe A i piogeni stafilokok, ■■ uzimanje i pregled stolice na salmonele i šigele. Zdravstveni pregledi obavljaju se prije zasnivanja radnog odnosa i jedanput godišnje tokom zaposlenja.6 5. za koja se sumnja da su kliconoše betahemolitičkog streptokoka iz grupe A, koagulaza pozitivnog stafilokoka, odnosno stafilokoka koji izlučuje enterotoksin ili meningokoka kao i klice trbušnog tifusa; 6. koja su nosioci antitijela zarazne žutice tipa tipa B i C, HIV/AIDS; 7. koja u Federaciju BiH dolaze iz zemalja u kojima ima malarije i kolere, SARSA, žute groznice, virusnih hemoragijskih groznica (Ebola, Lassa, Marburg), kuge i ptičije gripe. Zdravstveni pregled osoba koje u Federaciju Bosne i Hercegovine dolaze iz zemalja u kojima ima: 1. MALARIJE obuhvaća: praćenje temperature, uzimanje i pregled krvi na uzročnike malarije unutar pet dana od 5 Član 6. Pravilnika 6 Član 7. Pravilnika dolaska, 2. KOLERE - obuhvaća: uzimanje i pregled stolice na uzročnike kolere unutar pet dana od dolaska, 3. SARS-a - obuhvaća: praćenje temperature i respiratornih simptoma unutar 10 dana od dana dolaska, 4. ŽUTE GROZNICE - obuhvaća: šestodnevni zdravstveni nadzor, ako nisu cijepljeni, 5. PLUĆNE KUGE - obuhvaća: zdravstveni nadzor unutar pet dana od dolaska pregled biološkog materijala (ispljuvka), 6. HEMORAGIJSKIH GROZNICA (Ebola, Lassa, Merburg) - obuhvaća: zdravstveni nadzor u trajanju najduže inkubacije, mjerenje temperature, uzimanje biološkog materijala na analizu. Zdravstveni pregled obavlja se pri ulasku u Federaciju Bosne i Hercegovine i njegov sadržaj i obim se ažurira prema važećim algoritmima (evidence based medecine).7 ZABRANA ZAPOŠLJAVANJA I RADA Zakonom je propisana zabrana zapošljavanja i rada lica u svim oblastima u kojima se obavlja zdravstveni nadzor, i to: 1. U proizvodnji i prometu namirnica ili snabdijevanju stanovništva pitkom vodom8 ne smiju biti zaposlena lica koja: ■■ boluju od zaraznih ili parazitarnih bolesti što se mogu prenijeti namirnicama, odnosno vodom, ■■ boluju od gnojnih bolesti kože, ■■ izlučuju uzročnike trbušnog tifusa, bacile dizenterije ili salmoneloza, ■■ kliconoše su betahemolitičkog streptokoka iz grupe A ili stafilokoka koji izlučuje enterotoksin. 2. U predškolskim, obrazovnim i drugim ustanovama za djecu i omladinu9 ne smiju biti zaposlena lica koja boluju od tuberkuloze u zaraznom stadiju, koje izlučuju uzročnike crijevnih zaraznih bolesti (trbušni tifus i bacilarna dizanterija) i uzročnike kapljičnih zaraznih bolesti (betahemalitički streptokok grupe A i piogeni stafilokok). 3. Zaposlenici u zdravstvenim ustanovama, socijalnim ustanovama, kao i nositelji privatne prakse ne mogu se baviti pregledima, liječenjem, njegom i usluživanjem bolesnika, ako boluju od tuberkuloze u zaraznom stadiju. Lica koja boluju od tuberkuloze u zaraznom stadiju ne mogu raditi ni u proizvodnji, opremanju i izdavanju 7 Član 9. Pravilnika 8 Član 32. Zakona 9 Član 34. Zakona BROJ 7-8 JULI-AUGUST 2014 PRAVNI SAVJETNIK 29 [ PRAVNI SAVJETNIK ] lijekova.10 ZDRAVSTVENI NADZOR 4. U proizvodnji i prometu sredstava za održavanje lične higijene, njege ili uljepšavanja lica i tijela, ne smiju biti zaposlena lica koja boluju od zaraznih bolesti ili parazitarnih bolesti koje se mogu prenijeti tim sredstvima, niti lica koja izlučuju uzročnike trbušnog tifusa, zaraznog trovanja hranom ili dizenterije.11 OBAVEZNE MEDICINSKE KONTROLE Zakonom su propisane obavezne medicinske kontrole i mjere prema licima: 1. za koja se sumnja da su kliconoše betahemolitičkog streptokoka iz grupe A, koagulaza pozitivnog stafilokoka, odnosno stafilokoka koji izlučuje enterotoksin ili meningokoka, kao i klice trbušnog tifusa Lica koja su preboljela trbušni tifus, bacilarnu dizenteriju i lica za koja se sumnja da nose zarazne klice tih bolesti, podvrgavaju se medicinskoj kontroli dok se na temelju laboratorijskog nalaza utvrdi da nemaju zaraznih klica. Lica za koja se utvrdi da su oboljela od kolere ili malarije ili su samo kliconoše uzročnika tih bolesti obavezno se podvrgavaju liječenju. 2. koja su nosioci antitijela zarazne žutice tipa tipa B i C, HIV/AIDS Lica koja su nosioci uzročnika zarazne žutica tipa B i C, koja izlučuju uzročnike trbušnog tifusa ili su nosioci virusa HIV infekcije i drugih bolesti kod kojih je moguć interhumani prijenos moraju biti upućena u način ponašanja, kako bi se spriječio prijenos njihove zaraze.12 3. koja u Federaciju BiH dolaze iz zemalja u kojima ima malarije i kolere, SARSA, žute groznice, virusnih hemoragijskih groznica (Ebola, Lassa, Marburg), kuge i ptičije gripe. Zdravstveni pregled lica koja u Federaciju dolaze iz zemalja u kojima ima malarije i kolere, SARSA, žute groznice, virusnih hemoragijskih groznica (Ebola, Lassa, Marburg), kuge i ptičije gripe obavlja se odmah pri ulasku u Federaciju BiH.13 10 Član 35. Zakona 11 Član 36. Zakona 12 Član 36. stav 3. Zakona 13 Član 31. Stav 5. Zakona 30 PRAVNI SAVJETNIK JULI-AUGUST 2014 BROJ 7-8 1. 2. 3. 4. Zdravstveni nadzor obuhvata:14 zdravstveni pregled prije zasnivanja radnog odnosa – zaključivanja ugovora o radu; povremene zdravstvene preglede u toku zaposlenja; zdravstveni pregled poslije preboljelih zaraznih bolesti iz člana 8. ovog zakona; zdravstveni pregled pri ulasku u Federaciju BiH; 1. Zdravstveni pregled prije zasnivanja radnog odnosa – zaključivanja ugovora o radu Pravilnikom o načinu obavljanja zdravstvenih pregleda osoba pod zdravstvenim nadzorom15 propisano je, u skladu sa Zakonom, da zdravstveni pregled lica prije zasnivanja radnog odnosa obuhvata: ■■ liječnički pregled na zarazne bolesti koje se mogu prenositi namirnicama, odnosno pitkom vodom i na gnojna oboljenja; ■■ uzimanje materijala i bakteriološki pregled brisa grla i nosa na piogeni stafilokok betahemolitički streptokok grupe A (kliconoštvo); ■■ uzimanje materijala i bakteriološki pregled stolice na salmonele i šigele (kliconoštvo); ■■ uzimanje materijala i bakteriološki pregled stolice na crijevne parazite (parazitonoštvo); ■■ rendgensko snimanje pluća ako se na osnovu liječničkog pregleda ili epidemiološke indikacije posumnja na tuberkulozu pluća. 2. Povremeni zdravstveni pregled u toku zaposlenja Povremeni zdravstveni pregled u toku zaposlenja za lica koja obavljaju poslove u proizvodnji ili prometu namirnica ili snabdijevanju stanovništva pitkom vodom obavlja se: ■■ jedanput godišnje za zarazne bolesti koje se mogu prenositi namirnicama, odnosno pitkom vodom i na gnojna oboljenja i rendgensko snimanje pluća ako se na osnovu liječničkog pregleda ili epidemiološke indikacije posumnja na tuberkulozu pluća; ■■ svakih šest mjeseci za ostale slučajeve (kliconoštvo i parazitonoštvo). ■■ Zdravstveni pregledi tih lica obavljaju se i kada se zarazne bolesti pojave na radnom mjestu ili u njihovu domaćinstvu te kada za to postoje 14 Član 31. Zakona 15 Član 2. tačka 1. Pravilnika [ PRAVNI SAVJETNIK ] epidemiološke indikacije, koje utvrdi nadležni organ sanitarne inspekcije.16 U slučaju pojave trovanja hranom za koje je utvrđeno ili se sumnja da je izazvano stafilokokom koji luči enterotoksin, obavljat će se pregled materijala uzetog sa sluznice nosa i grla, odnosno sa promjena na koži kod osoba zaposlenih u proizvodnji ili prometu mlijeka i mliječnih proizvoda, sladoleda i drugih slastičarskih proizvoda, kao i na pripremanju hrane u kuhinjama, nezavisno o zdravstvenom pregledu iz člana 2. ovog pravilnika, a na prijedlog nadležnog sanitarno-zdravstvenog inspektora, epidemiologa, odnosno liječnika koji provodi protuepidemijsko-epidemiološko ispitivanje.17 Zdravstvene preglede osoba koje podliježu zdravstvenom nadzoru prije zasnivanja radnog odnosa - zaključenja ugovora o radu i tokom zaposlenja, obavljaju zdravstvene ustanove koje imaju organiziranu higijenskoepidemiološku službu.18 17 Član 3. Pravilnika 18 Član 10. Pravilnika 16 Član 31. Zakona i član 2. tačka 2. Pravilnika BROJ 7-8 JULI-AUGUST 2014 PRAVNI SAVJETNIK 31 [ PRAVNI SAVJETNIK ] Sanitarna legitimacija Rezultati zdravstvenih pregleda osoba koje podliježu zdravstvenom nadzoru upisuju se u sanitarnu legitimaciju, prema obrascu koji je odštampan uz ovaj pravilnik i njegov je sastavni dio. Sanitarna legitimacija deponira se kod pravne, odnosno fizičke osobe kod koje je pregledana osoba zaposlena.19 3. Zdravstveni pregled poslije preboljelih zaraznih bolesti Obavezan je zdravstveni pregled lica poslije preboljelih zaraznih bolesti iz člana 8. Zakona. Lica koja su preboljela trbušni tifus, bacilarnu dizenteriju i lica za koja se sumnja da nose zarazne klice tih bolesti podvrgavaju se medicinskoj kontroli dok se na temelju laboratorijskog nalaza utvrdi da nemaju zaraznih klica. Lica za koja se utvrdi da su oboljela od kolere ili malarije ili su samo kliconoše uzročnika tih bolesti obavezno se podvrgavaju liječenju. Lica koja su nosioci uzročnika zarazne žutica tipa B i C, koja izlučuju uzročnike trbušnog tifusa ili su nosioci virusa HIV infekcije i drugih bolesti kod kojih je moguć interhumani prijenos moraju biti upućena u način ponašanja, kako bi se spriječio prijenos njihove zaraze.20 Kontrolni pregled osoba - nosilaca salmonele i šigele vrši se počev od šestog dana od dana završene terapije, uzastopnim trodnevnim bakteriološkim pregledom stolice. Kontrolni pregled osoba - nosilaca crijevnih protozoa (Lamblia intestinalis, Entamoeba histolytica) vrši se počev od osmog dana od dana završene terapije, uzastopnom trodnevnom kontrolom stolice dobivene provokacijom. Kontrolni pregled osoba - nosilaca piogenog stafilokoka vrši se počev od trećeg dana od dana završene terapije, uzastopnom dvodnevnom kontrolom brisa grla i nosa.21 skladu sa propisima o zdravstvenoj zaštiti, poslodavac - privredno društvo ili drugo pravno lice, odnosno fizičko lice - obrtnik. Troškovi zdravstvenih pregleda poslije preboljelih zaraznih bolesti iz člana 8. Zakona23 osiguravaju se u skladu sa propisima o zdravstvenom osiguranju, a troškovi zdravstvenih pregleda pri ulasku u Federaciju BiH24 u Budžetu Federacije. U okviru zaštite stanovništva od kuge, virusnih hemoragičnih groznica, žute groznice, SARS-a i zaraznih bolesti čiji je uzročnik nepoznat,25 Federacija BiH osigurava materijalna sredstva: 1. za vršenje sanitarnog nadzora na granici Federacije BiH i za sprovođenje mjera u vezi sa vršenjem tog nadzora; 2. za podmirenje troškova karantina za lica koja su bila u dodiru sa oboljelim licima ili sa licima za koja se sumnja da boluju od neke od tih bolesti; 3. za obezbjeđenje potrebnih rezervi vakcine i drugih sredstava za sprječavanje širenja tih bolesti; 4. za imunizaciju stanovništva i 5. za sprovođenje drugih mjera za suzbijanje tih bolesti - kad to naredi federalni ministar . NADZOR NAD PROVOĐENJEM MJERA ZA ZAŠTITU STANOVNIŠTVA OD ZARAZNIH BOLESTI Sanitarni inspektor Nadzor nad provođenjem mjera za zaštitu stanovništva od zaraznih bolesti obavljaju sanitarni inspektori koji postupaju kao prvostepeni organ.26 TROŠKOVI ZDRAVSTVENIH PREGLEDA Ovlaštenja sanitarnog inspektora U provođenju nadzora sanitarni inspektori ovlašteni su: Troškove zdravstvenih pregleda22 snosi, u 1. zabraniti kretanje licima za koje se 19 Član 11. Pravilnika 20 Član 37. Zakona 21 Član 8. Pravilnika 22 Iz člana 31. stav 1. tač. 1-4. Zakona: 1. zdravstveni pregled prije zasnivanja radnog odnosa – zaključivanja ugovora o radu; 2.zdravstveni pregled poslije preboljelih zaraznih bolesti iz člana 8. ovog zakona; 3. zdravstveni pregled pri ulasku u Federaciju; 4.povremene zdravstvene preglede u toku zaposlenja. 32 PRAVNI SAVJETNIK JULI-AUGUST 2014 BROJ 7-8 utvrdi ili sumnja da boluju od određenih zaraznih bolesti; 2. zabraniti okupljanje lica u obrazovnim ustanovama, kinima, pozorištima, javnim lokalima te na drugim javnim mjestima dok ne prođe opasnost od 23 Iz člana 31. stav 1. tačka 2. Zakona: 24 Iz člana 31. stav 1. tačka 3. Zakona 25 Član 63. Zakona 26 Čl. 57. i 58. Zakona [ PRAVNI SAVJETNIK ] epidemije zaraznih bolesti određenih ovim zakonom; 3. narediti izolaciju lica oboljelih od zaraznih bolesti određenih ovim zakonom i njihovo liječenje; 4. licima koja su oboljela od određenih zaraznih bolesti te licima koja su nosioci klica određenih zaraznih bolesti zabraniti rad na određenim radnim mjestima, odnosno mjestima na kojima mogu ugroziti zdravlje drugih osoba; 5. narediti uklanjanje oboljelih lica s određenih radnih mjesta i zabraniti rad licima koja nisu podvrgnuta propisanim zdravstvenim pregledima do ozdravljenja, odnosno pregleda; 6. narediti zdravstveni pregled lica i materijala za laboratorijsko ispitivanje radi utvrđivanja zaraznih bolesti određenih ovim zakonom; 7. zabraniti rad licima koja nisu podvrgnuta zdravstvenom vaspitanju, dok ne dokažu potrebna znanja za to, potvrdom ovlaštene zdravstvene ustanove; 8. narediti sprovedbu zdravstvenog vaspitanja lica koja učestvuju u proizvodnji ili prometu namirnicama; 9. narediti obavljanje obavezne (preventivne i protuepidemijske) dezinfekcije, dezinsekcije i deratizacije; 10.zabraniti obavljanje obavezne dezinfekcije, dezinsekcije i deratizacije pravnoj i fizičkoj osobi ako ne udovoljava propisanim uvjetima - dok se tim uvjetima ne udovolji; 11. narediti da se poduzmu i druge propisane opće, posebne i ostale mjere za zaštitu stanovništva od zaraznih bolesti. Mjere se utvrđuju rješenjem, a žalba protiv rješenja ne odlaže njegovo izvršenje. Ako sanitarni inspektor prilikom inspekcijskog nadzora utvrdi da postoji epidemiološka indikacija koja zahtijeva da se hitno poduzme određena mjera zbog uklanjanja opasnosti za zdravlje i život stanovništva istu će narediti kroz inspekcijski zapisnik. Ako mjeru naloži u samom zapisniku, sanitarni inspektor je u obavezi, na zahtjev stranke, izdati i pismeno rješenje o naloženom u roku od osam dana. KAZNENE ODREDBE S obzirom da je u ovom članku analizirana jedna od posebnih mjera za spriječavanje i suzbijanje zaraznih bolesti - zdravstveni nadzor nad kliconošama, zaposlenim i drugim licima, prava i obaveze pravnih i fizičkih lica koja ih zapošljavaju i kod kojih su ta lica u radnom odnosu, kao i drugih lica, ukazat ćemo i na kaznene odredbe zakona, kojima su utvrđeni prekršaji i kazne koje se odnose na ovaj segment zakona. Prekršaji i kazne za zdravstvenu ustanovu Novčanom kaznom u iznosu od 3.000 do 10.000 KM kaznit će se za prekršaj zdravstvena ustanova,27 a novčanom kaznom od 500 do 2.000 KM odgovorno lice u zdravstvenoj ustanovi: ■■ ako zaključi ugovor o radu bez prethodno obavljenog zdravstvenog pregleda ili ako ne osigura povremene zdravstvene preglede zaposlenika (član 31); ■■ ako zaključi ugovor o radu ili dozvoli rad zaposleniku za koga je utvrđeno da je obolio od određene zarazne bolesti (član 35); ■■ ako u određenom roku ne postupi po rješenju inspektora (čl. 56 do 58); ■■ ako ne sprovodi ostale propisane mjere za sprječavanje i suzbijanje zaraznih bolesti. Prekršaji i kazne za privredno društvo i drugo pravno lice Novčanom kaznom u iznosu od 3.000 do 10.000 KM kaznit će se za prekršaj privredno društvo i druga pravna osoba,28 a novčanom kaznom od od 500 do 2.000 KM odgovorno lice u privrednom društvu, i drugoj pravnoj osobi, ako: ■■ zaposleniku ne osigura zdravstveno vaspitanje (član 12); ■■ zaključi ugovor o radu bez prethodno obavljenog zdravstvenog pregleda ili ako ne osigura povremene zdravstvene preglede zaposlenika (član 31); ■■ zaključi ugovor o radu ili dozvoli rad zaposleniku za koga je utvrđeno da je obolio od određene zarazne bolesti (čl. 32, 33, 34 i 36); ■■ u određenom roku ne postupi po rješenju inspektora (čl. 56 do 58); Prekršaji i kazne za nosioca privatne prakse Novčanom kaznom u iznosu od 2.000 do 8.000 KM kaznit će se za prekršaj nosilac privatne prakse29 ako: 27 Član 65. Zakona 28 Član 66. Zakona 29 Član 67. Zakona BROJ 7-8 JULI-AUGUST 2014 PRAVNI SAVJETNIK 33 [ PRAVNI SAVJETNIK ] ■■ zaključi ugovor o radu bez prethodno obavljenog zdravstvenog pregleda ili ako ne osigura povremene zdravstvene preglede zaposlenika ili ako sam ne obavi zdravstveni pregled (član 31); ■■ zaključi ugovor o radu ili dozvoli rad zaposleniku za koga je utvrđeno da je obolio od određene zarazne bolesti, odnosno ako sam obavlja djelatnost a boluje od zarazne bolesti (član 35); ■■ u određenom roku ne postupi po rješenju inspektora (čl. 56 do 58); ■■ ne sprovodi ostale propisane mjere za sprječavanje i suzbijanje zaraznih bolesti. Za navedene prekršaje, počinjene drugi put, uz novčanu kaznu izreći će se i zaštitna mjera –zabrana obavljanja djelatnosti u trajanju od tri mjeseca, a za prekršaj učinjen treći put izriče se zaštitna mjera - zabrana obavljanja djelatnosti u trajanju do jedne godine. Prekršaji i kazne za fizičko lice - obrtnika Novčanom kaznom u iznosu od 2.000 do 34 PRAVNI SAVJETNIK JULI-AUGUST 2014 BROJ 7-8 8.000 KM kaznit će se za prekršaj fizičko lice - obrtnik30 ako: ■■ zaposleniku ne osigura zdravstveno vaspitanje (član 12); ■■ zaključi ugovor o radu bez prethodno obavljenog zdravstvenog pregleda ili ako ne osigura povremene zdravstvene preglede zaposlenika ili ako sam ne obavi zdravstveni pregled (član 31); ■■ ako zaključi ugovor o radu ili dozvoli rad zaposleniku za koga je utvrđeno da je obolio od određene zarazne bolesti (čl. 32, 33, 34 i 36); ■■ u određenom roku ne postupi po rješenju inspektora (čl. 56 do 58). Za navedene prekršaje, počinjene drugi put, uz novčanu kaznu izreći će se i zaštitna mjera – zabrana obavljanja djelatnosti u trajanju od tri mjeseca, a za prekršaj učinjen treći put izriče se zaštitna mjera - zabrana obavljanja djelatnosti u trajanju do jedne godine. 30 Član 68.Zakona [ PRAVNI SAVJETNIK ] NAKNADA PLAĆE ZA VRIJEME PRITVORA Ljiljana Ćehajić, dipl. pravnik SAŽETAK Analiza zakonskih rješenja koja se odnose na zaposlenike pravnih lica i državnih organa u Federaciji Bosne i Hercegovine u slučaju kad se nalaze u pritvoru izrečenom u skladu sa Zakonom o krivičnom postupku u Federaciji BiH, njihov radnopravni status i različita prava, koja dovode do različitog položaja i diskriminacije zaposlenika u pravnim licima u odnosu na zaposlenike u organima državne službe. Ključne riječi: Zakon o radu, Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine, ZKP, ugovor o radu, pravilnik o radu, pritvor, odsustvovanje sa rada, otkaz ugovora o radu, povrede radnih obaveza i radne discipline, povreda službene dužnosti, preventivna suspenzija, naknada plaće, naknada štete. UVOD Pritvor, kao jedna od mjera za osiguranje prisustva osumnjičenog, odnosno optuženog i uspješno vođenje krivičnog postupka, a koji se određuje u skladu sa zakonima o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine, entiteta i Brčko Distrikta u Bosni i Hercegovini, ima različit pravni tretman i različite posljedice na zaposlenike pravnih lica i službenike i namještenike državnih organa. Pritvor u istrazi, nakon potvrđivanja optužnice i nakon izricanja presude, propisan je Zakonom o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine.1 1 Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07 i 53/07 i 9/09) (1) (2) (3) (4) Član 149. Pritvor u istrazi (Kompilirani tekst) Prije donošenja rješenja o određivanju pritvora sudija za prethodni postupak će preispitati osnovanost zahtjeva za određivanje pritvora. Po rješenju sudije za prethodni postupak pritvor može trajati najduže mjesec dana od dana lišenja slobode. Poslije tog roka osumnjičeni se može zadržati u pritvoru samo na osnovu rješenja o produženju pritvora. Pritvor se odlukom vijeća (član 25. stav 6), po obrazloženom prijedlogu tužitelja, može produžiti za najviše dva mjeseca. Protiv rješenja vijeća dopuštena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja. Ako se postupak vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina ili teža kazna i ako postoje naročito važni razlozi, vijeće Vrhovnog suda Federacije može, po obrazloženom prijedlogu tužitelja, produžiti pritvor za još najviše tri mjeseca. Protiv rješenja vijeća dopuštena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja. Izuzetno i u izrazito složenom predmetu vezano za krivično djelo za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora, pritvor se može ponovo produžiti za još najviše tri (3) mjeseca nakon produžetka pritvora iz stava 3. ovog člana. Pritvor se može produžiti dva puta uzastopno, po obrazloženom prijedlogu tužioca za BROJ 7-8 JULI-AUGUST 2014 PRAVNI SAVJETNIK 35 [ PRAVNI SAVJETNIK ] Zakonom o radu,2 koji se odnosi na zaposlenike u pravnim licima, kao i na državne službenike i namještenike, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno, pitanje radnopravnog statusa zaposlenika za svako produženje, koji treba da sadrži izjavu kolegija tužilaštva o potrebnim mjerama da bi se istraga okončala (član 240. stav 3). Žalba protiv rješenja vijeća Vrhovnog suda Federacije o produženju pritvora ne zadržava izvršenje rješenja. (5) Ako se do isteka rokova iz st. 1. do 4. ovog člana ne potvrdi optužnica, osumnjičeni će se pustiti na slobodu. Član 151. Pritvor nakon potvrđivanja optužnice (Kompilirani tekst) (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje. (2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže: a) jednu godinu u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do pet godina; b) jednu godinu i šest mjeseci u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do deset godina; c) dvije godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora; d) tri godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora. (3) Ako za vrijeme iz stava 2. ovog člana ne bude izrečena prvostepena presuda, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu. (1) (2) (3) (4) (5) (6) Član 152. Pritvor nakon izricanja presude (Kompilirani tekst) Kada izrekne presudu na kaznu zatvora, sud može optuženom odrediti pritvor, odnosno pritvor će biti produžen ako je neophodno radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka, uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela, odnosno ličnost počinioca. Ako izrekne presudu na kaznu zatvora od pet godina ili težu kaznu, sud će odmah odrediti ili produžiti pritvor. U ovim slučajevima donosi se posebno rješenje, a žalba protiv rješenja ne zadržava njegovo izvršenje . Pritvor će se ukinuti ako je optuženi oslobođen od optužbe ili je optužba odbijena osim iz razloga nenadležnosti suda ili ako je oglašen krivim, a oslobođen od kazne ili je osuđen samo na novčanu kaznu ili je uvjetno osuđen ili je zbog uračunavanja pritvora kaznu već izdržao. Poslije izricanja prvostepene presude pritvor može trajati najduže još devet mjeseci. Ako za to vrijeme ne bude izrečena drugostepena presuda kojom se prvostepena presuda preinačuje ili potvrđuje, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu. Ako u roku od devet mjeseci bude izrečena drugostepena odluka kojom se prvostepena presuda ukida, pritvor može trajati najduže još jednu godinu od izricanja drugostepene odluke.. Na zahtjev optuženog, koji se poslije izricanja kazne zatvora nalazi u pritvoru, sudija, odnosno predsjednik vijeća može optuženog rješenjem uputiti u ustanovu za izdržavanje kazne i prije pravomoćnosti presude. Pritvor se uvijek ukida istekom izrečene kazne. Optuženi koji se nalazi u pritvoru a presuda kojom mu je izrečena kazna zatvora je postala pravomoćna, ostat će u pritvoru do upućivanja na izdržavanje kazne, a najduže do isteka trajanja izrečene kazne.. 2 Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03) 36 PRAVNI SAVJETNIK JULI-AUGUST 2014 BROJ 7-8 [ PRAVNI SAVJETNIK ] vrijeme pritvora nije regulisano. Ni kolektivni ugovori ne regulišu ovo pitanje, tako da od volje poslodavca i njegovih pravnih akata zavisi način odnosa prema zaposleniku za vrijeme dok je u pritvoru. Zakonom o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine3 ovo pitanje je regulisano i to povoljno za lice koje se nalazi u pritvoru, bez obzira na dužinu pritvora. U članku ćemo dati pregled zakonskih rješenja vezanih za radno pravni status zaposlenika, državnih službenika i namještenika. Zaposlenici na koje se primjenjuje Zakon o radu Za zaposlenike u pravnim licima pritvor znači neopravdano odsustvovanje sa posla, odnosno neopravdan prekid ugovora o radu, koji može dovesti do prestanka ugovora o radu, ako ugovorom o radu i pravilnikom o radu nije drukčije regulisano. Naime, opravdanim prekidom ugovora o radu smatraju se prekidi nastali zbog: 1. godišnjeg odmora; 2. bolovanja; 3. porođajnog odsustva; 4. odsustva sa rada u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu; 5. perioda između otkaza ugovora o radu i dana povratka na radno mjesto na osnovu odluke suda ili drugog organa, u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu; 6. odsustva sa posla uz saglasnost poslodavca; 7. vremenskog perioda od 15 dana između ugovora o radu sa istim poslodavcem, osim ako kolektivnim ugovorom nije drugačije utvrđeno.4 Zakonom o radu predviđeno je pravo na naknadu plaće za period u kojem ne radi zbog opravdanih slučajeva predviđenih zakonom, propisom kantona, kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu (godišnji odmor, privremena nesposobnost za rad, porođajno odsustvo, plaćeno odsustvo i sl.), odnosno za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo zbog okolnosti za koje zaposlenik nije kriv (viša sila, privremeni zastoji u proizvodnji i sl.),5 međutim, pritvor se ne može smatrati opravdanim slučajem prekida rada, odnosno prekida rada zbog okolnosti za koje zaposlenik nije kriv, pa se ove odredbe ne mogu primijeniti u slučaju pritvora zaposlenika. Zakon o radu i Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije BiH ne regulišu prava zaposlenika u slučaju pritvora i ne predviđaju isplatu plaće ili dijela plaće u slučaju da je zaposlenik u pritvoru. Poslodavac ima sljedeće mogućnosti: a) Otkaz ugovora o radu b) Odobravanje neplaćenog odsustva u određenom trajanju c) Odobravanje plaćenog odsustva u trajanju dužem od sedam dana a) Otkaz ugovora o radu Kako je obaveza poslodavca da pravilnikom o radu i ugovorom o radu utvrdi povrede radnih obaveza i radne discipline zbog kojih može raskinuti ugovor o radu bez poštivanja otkaznog roka, ako je propisano da se težom povredom obaveza smatra počinjenje krivičnog djela i izrečeni pritvor, onda poslodavac može zaposleniku otkazati ugovor o radu, bez obaveze poštivanja otkaznog roka, jer bi to predstavljalo slučaj da je zaposlenik odgovoran za teži prijestup ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo 3 Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br. 29/03, 23/04, 39/04, 54/04, 67/05, 8/06 i 4/12 ) 4 Član 20. Zakona o radu 5 Član 72. Zakona o radu BROJ 7-8 JULI-AUGUST 2014 PRAVNI SAVJETNIK 37 [ PRAVNI SAVJETNIK ] osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos.6 Ako pravilnikom o radu i ugovorom o radu ovo pitanje nije regulisano, zbog odsustvovanja sa posla zbog pritvora, poslodavac može otkazati zaposleniku ugovor o radu zbog toga što zaposlenik nije u mogućnosti da izvršava svoje obaveze iz radnog odnosa.7 b) Neplaćeno odsustvo Zakonom o radu propisano je da poslodavac može zaposleniku, na njegov zahtjev, odobriti odsustvo sa rada bez naknade plaće neplaćeno odsustvo, za vrijeme kojeg prava i obaveze zaposlenika koji se stiču na radu i po osnovu rada, miruju.8 Ako je poslodavac, koji zapošljava više od 15 zaposlenika, pravilnikom o radu predvidio pravo zaposlenika na neplaćeno odsustvo u određenom trajanju i za slučaj da je zaposlenik u pritvoru, u tom slučaju odobreno neplaćeno odsustvo ne smatra se prekidom ugovora o radu. Međutim, ako to pravo nije predviđeno pravilnikom o radu, ugovor o radu prestaje. Ugovor o radu prestat će i nakon isteka odobrenog neplaćenog odsustva, u slučaju da pritvor traje duže od odobrenog neplaćenog odsustva. Poslodavac koji zapošljava manje od 15 zaposlenika i nije obavezan imati pravilnik o radu, ova pitanja reguliše ugovorom o radu. Ukoliko ugovorom o radu sa zaposlenikom ili posebnim sporazumom između poslodavca i zaposlenika, poslodavac odobri zaposleniku odsustvo sa posla u periodu dok je u pritvoru (neplaćeno odsustvo u tačno utvrđenom trajanju), tada se i to odsustvo neće smatrati prekidom ugovora o radu, sa tim da i u ovom slučaju pritvor koji traje duže od odobrenog neplaćenog odsustva ima za posljedicu prekid ugovora o radu. Mirovanje prava i obaveza znači da se taj period ne plaća i ne predstavlja radni odnos. c) Plaćeno odsustvo duže od sedam radnih dana Moguća je i situacija da poslodavac, ugovorom o radu ili pravilnikom o radu, predvidi pravo zaposlenika na plaćeno odsustvo u slučaju pritvora u određenom trajanju, dužem od sedam dana, odnosno isplatu plaće ili dijela plaće u tom slučaju,9 sa tim da tada pritvor koji traje duže od odobrenog plaćenog odsustva ima za posljedicu prekid ugovora o radu. . Državni službenici i namještenici Za razliku od Zakona o radu, Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine10 reguliše situaciju kad se državni službenik nalazi u pritvoru. Naime, ako se protiv državnog službenika pokrene krivični postupak i nalazi se u pritvoru, rukovodilac organa državne službe dužan je državnog službenika odmah suspendirati sa posla (preventivna suspenzija).11 U slučaju preventivne suspenzije državni službenik koji je suspendiran prima puni iznos plaće. Odredbe Zakona o državnoj službi u Federaciji BiH koje se odnose na državne službenike u organima državne službe shodno se primjenjuju i na državne službenike koji taj status imaju u 6 Član 88. Zakona o radu 7 Član 87. stav 1. tačka e. Zakona o radu 8 Član 47. st. 1. i 3. Zakona o radu 9 Član 46. stav 3. Zakona o radu 10 Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br. 29/03, 23/04, 39/04, 54/04, 67/05, 8/06 i 4/12) 11 Član 59. Zakona o državnoj službi u Federaciji BiH 38 PRAVNI SAVJETNIK JULI-AUGUST 2014 BROJ 7-8 [ PRAVNI SAVJETNIK ] stručnim i drugim službama organa zakonodavne vlasti, organa izvršne vlasti, ombudsmanima, organima sudske vlasti, tužilaštvima, pravobranilaštvima, ustanovama za izvršenje krivičnih sankcija, zatvorima i organima za prekršaje Federacije, ako posebnim zakonom nije drugačije određeno.12 Treba napomenuti da je izvršenje krivičnog djela od strane državnog službenika povreda službene dužnosti,13 koja ima za posljedicu vođenje disciplinskog postupka, pa se u slučaju da se protiv državnog službenika pokrene krivični postupak na osnovu istih činjenica koje su razmatrane u disciplinskom postupku, svi pokrenuti disciplinski postupci suspendiraju.14 Ukoliko se državni službenik koji je okrivljen oslobodi: a) vraća se na svoje ranije radno mjesto i njegov personalni dosje ne smije sadržavati informacije o krivičnom postupku i/ili preventivnoj suspenziji u vezi sa tim postupkom; b) disciplinske mjere se ne mogu preduzeti na osnovu istih činjenica po kojima je državni službenik oslobođen u krivičnom postupku. Ukoliko se optužba za krivično djelo protiv državnog službenika odbije, disciplinski postupak se može preduzeti na osnovu istih činjenica, te mu se može izreći disciplinska mjera predviđena Zakonom o državnoj službi u Federaciji BiH,15 jer odgovornost za izvršenje krivičnih djela ne isključuje disciplinsku odgovornost državnog službenika, pod uvjetom da takvo djelo istovremeno predstavlja povredu službene dužnosti. Ukoliko se državni službenik protiv kojeg je pokrenut krivični postupak proglasi krivim i osudi, organ državne službe obavezuje se činjenicama koje je utvrdio nadležni sud. Uredbom o pravilima disciplinskog postupka za disciplinsku odgovornost državnih službenika u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine16 propisano je da se odluka o suspenziji državnog službenika sa posla donosi se u formi rješenja, koje sadrži razlog i trajanje suspenzije i prava državnog službenika u pogledu naknade plaće u toku trajanja suspenzije. Protiv rješenja o suspenziji državni službenik ima pravo žalbe Odboru za žalbe u roku od 15 dana od dana prijema rješenja o suspenziji, ali žalba ne odlaže izvršenje rješenja. Također i Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine17 predviđa obaveznu suspenziju namještenika u slučaju da je protiv njega pokrenut krivični postupak i nalazi se u pritvoru. U slučaju preventivne suspenzije namještenik koji je suspendovan prima puni iznos svoje plaće. 12 Član 74. Zakona o državnoj službi u Federaciji BiH 13 Član 55. stav 2. tačka a) Zakona o državnoj službi u Federaciji BiH 14 Član 58. Zakona o državnoj službi u Federaciji BiH 15 Član 57. Zakona o državnoj službi u Federaciji BiH „Član 57. Disciplinske mjere U slučaju da državni službenik učini povredu službene dužnosti iz člana 55. ovog zakona, mogu se izreći sljedeće disciplinske mjere: a) javna disciplinska opomena; b) suspenzija prava učestvovanja u javnim konkursima za unapređenje u državnoj službi u periodu od najviše dvije godine; c) kaznena suspenzija sa poslova i plaće tokom perioda od dva do 30 dana; d) vraćanje na nižu kategoriju u okviru radnih mjesta iz člana 6. ovog zakona; e) prestanak radnog odnosa u državnoj službi.” 16 Čl. 74, 75. i 76. Uredbe o pravilima disciplinskog postupka za disciplinsku odgovornost državnih službenika u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br. 72/04 i 75/09) 17 Čl. 65, 67. i 68. Zakona o namještenicima u organima državne službe u Federaciji BiH („Službene novine Federacije BiH“, broj 49/05) BROJ 7-8 JULI-AUGUST 2014 PRAVNI SAVJETNIK 39 [ PRAVNI SAVJETNIK ] Suspendovanje namještenika vrši se rješenjem koje donosi rukovodilac organa državne službe po službenoj dužnosti, a protiv rješenja namještenik ima pravo izjaviti žalbu drugostepenoj komisiji u roku od osam dana od dana prijema rješenja. Izjavljena žalba ne odlaže izvršenje rješenja. Drugostepena komisija dužna je odlučiti po žalbi najkasnije u roku od 15 dana od dana prijema žalbe. Rješenje drugostepene komisije doneseno po žalbi je konačno. Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji BiH sadrže identične odredbe kao Zakon o državnoj službi u Federaciji BiH koje se odnose na oslobađanje državnog službenika u krivičnom postupku, odbijanja optužbe i proglašenja krivim i osuđivanja.18 Također se, nakon odbijanja optužnice, protiv namještenika može voditi disciplinski postupak i izreći disciplinska mjera ili disciplinska kazna.19 Odredbe Zakona o namještenicima u organima državne službe shodno se primjenjuju i na namještenike koji taj status imaju u: stručnim i drugim službama organa zakonodavne vlasti, organima izvršne vlasti, ombudsmenima, organima sudske vlasti, tužilaštvima, pravobranilaštvima, ustanovama za izvršenje krivičnih sankcija, zatvorima i organima za prekršaje na svim nivoima vlasti u Federaciji, ako posebnim zakonom nije drugačije određeno.20 • • • • • 18 Član 64. Zakona o namještenicima u organima državne službe u Federaciji BiH 19 Član 54. Zakona o namještenicima u organima državne službe u Federaciji BiH „Član 54. Za učinjene povrede službene dužnosti iz člana 53. ovog zakona namješteniku se mogu izreći sljedeće disciplinske mjere i disciplinske kazne i to: 1) za lahke povrede službene dužnosti izriču se disciplinske mjere: opomena, javna opomena; 2) za teške povrede službene dužnosti izriču se disciplinske kazne: novčana kazna do 40% od osnovne plaće namještenika na period do šest mjeseci, suspenzija prava na povećanje plaće u smislu člana 42. ovog zakona u periodu od najviše dvije godine, prestanak radnog odnosa u organu državne službe.“ 20 Član 73. Zakona o namještenicima u organima državne službe u Federaciji BiH 40 PRAVNI SAVJETNIK JULI-AUGUST 2014 BROJ 7-8 [ PRAVNI SAVJETNIK ] ZAKLJUČNA RAZMATRANJA Na osnovu analize propisa kojima se reguliše radnopravni status zaposlenika u pravnim licima i državnih službenika i namještenika, može se zaključiti da se ove dvije kategorije zaposlenih nalaze u različitom položaju, odnosno da su zaposlenici u pravnim licima diskriminisani u odnosu na državne službenike i namještenike i u potpunosti prepušteni volji poslodavca i njegovim pravnim aktima, kojima njihova prava u ovoj oblasti mogu a ne moraju biti regulisana. Za razliku od zaposlenika u pravnim licima, koja u najboljem slučaju mogu koristiti neplaćeno odsustvo ili plaćeno odsustvo u ograničenom trajanju, nakon čega im se otkazuje ugovor o radu, pod uslovom da je to poslodavac regulisao pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, kad su u pitanju državni službenici preventivna suspenzija traje sve vrijeme njihovog pritvora i za sve to vrijeme primaju puni iznos plaće, ne prekida im se radni odnos, a vrijeme pritvora im ulazi u radni staž, a po okončanju pritvora nastavljaju raditi na svom radnom mjestu. Zakoni o državnim službenicima i namještenicima ispravno polaze od pretpostavke nevinosti dok se krivica državnog službenika i namještenika ne dokaže u krivičnom postupku, dok Zakon o radu prepušta zaposlenika volji poslodavca i sudskom dokazivanju nevinosti u slučaju prestanka ugovora o radu. Mada je ZKP-om propisana naknada štete u određenim slučajevima koje možemo nazvati „neopravdanim privorom“,21 te pravo na naknadu štete u vezi sa zaposlenjem,22 ova 21 Član 439. ZKP Pravo na naknadu štete priznaje se: a) osobi koja je bila u pritvoru, a nije došlo do pokretanja krivičnog postupka ili je postupak obustavljen ili je pravomoćnom presudom oslobođena od optužbe ili je optužba odbijena, b) osobi koja je izdržavala kaznu lišenja slobode, a povodom ponavljanja krivičnog postupka izrečena joj je kazna lišenja slobode u kraćem trajanju od kazne koju je izdržala ili joj je izrečena krivičnopravna sankcija koja se ne sastoji u lišenju slobode ili je oglašena krivom a oslobođena od kazne, c) osobi koja je usljed pogreške ili nezakonitog rada organa neosnovano lišena slobode ili je zadržana duže u pritvoru ili ustanovi za izdržavanje kazne ili mjere, 22 Član 44. ZKP Osobi kojoj je zbog neopravdane osude ili neosnovanog lišenja slobode prestao radni odnos ili svojstvo osiguranika socijalnog osiguranja priznaje se radni staž, odnosno staž osiguranja kao da je bila na radu za vrijeme za koje je zbog neopravdane osude ili neosnovanog lišenja slobode staž izgubila. U staž se naknada štete ni u kojem slučaju ne utiče na činjenicu različitog radnopravnog položaja zaposlenika u pravnim licima i državnih službenika i namještenika, a posebno sa stanovišta zaštite porodice koju ovo lice izdržava i koje je ostavljena bez sredstava za život, što je protivno članu 4. Pravo na poštenu naknadu - Izmijenjene Evropske socijalne povelje, prema kojem se, u cilju da obezbijede efikasno ostvarivanje prava na poštenu naknadu, strane ugovornice obavezuju da priznaju pravo radnika na naknadu koja će njima i njihovim porodicama obezbijediti pristojan životni standard. Također, ovakav različit status suprotan je članu 27. Pravo radnika koji imaju odgovornost prema članovima svoje porodice na podjednake mogućnosti i jednak tretman - Izmijenjene Evropske socijalne povelje. Naime, kako bi se osiguralo djelotvorno uživanje prava na jednakost u mogućnostima i tretmanu zaposlenih muškaraca i žena koji imaju odgovornosti prema članovima porodice i između takvih i drugih radnika, strane ugovornice se obavezuju da preuzmu odgovarajuće mere, između ostalih, da osposobe radnike koji imaju odgovornost prema članovima porodice: a) da se zaposle i očuvaju posao, kao i da se ponovo zaposle poslije odsustva do kojeg je došlo zbog odgovornosti, uključujući i mjere u oblasti profesionalnog usmjerenja i obuke; b) da uzmu u obzir njihove potrebe u smislu uslova zapošljenja i socijalnog osiguranja. Zbog toga smatramo neophodnim da se budućim zakonom o radu ili izmjenama i dopunama sada važećeg Zakona o radu, uz učešće sindikata, regulišu i ova pitanja. uračunava i vrijeme nezaposlenosti do koje je došlo zbog neopravdane osude ili neosnovanog lišenja slobode, a koja nije nastala krivnjom te osobe. Staž osiguranja u cjelini se uračunava u penzijski staž. BROJ 7-8 JULI-AUGUST 2014 PRAVNI SAVJETNIK 41 [ PRAVNI SAVJETNIK ] Čitajte nas na www.rec.ba 42 PRAVNI SAVJETNIK JULI-AUGUST 2014 BROJ 7-8 [ PRAVNI SAVJETNIK ] Godišnji odmor i pravo na regres Almina Mašin-Suljagić, dipl. iur. Javna ustanova Služba za zapošljavanje Kantona Sarajevo - Sarajevo [email protected]; [email protected] SIŽE Ovom temom obrađeno je pravo na godišnji odmor, dužina trajanja godišnjeg odmora, odnosno kriteriji za utvrđivanje dužine trajanja godišnjeg odmora. Također, obrađuju se pojedini slučajevi koji se ne uračunavaju u godišnji odmor, te pravo na korištenje godišnjeg odmora iz dva dijela. Jedno od „vezanih prava“ za godišnji odmor je pravo na regres, visina regresa, uz koje idu i slučajevi iz prakse. Ključne riječi: regres, godišnji odmor, prava zaposlenika na godišnji odmor i regres, porodiljsko osustvo. Godišnji odmor Godišnji odmor u najširem smislu označava period godine kada zaposlenik prestaje sa svojim redovnim ekonomskim aktivnostima, najčešće u svrhu rekreacije. U skladu sa Zakonom o radu Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03), zaposlenik za svaku kalendarsku godinu ima pravo na plaćeni godišnji odmor, u trajanju od najmanje 18 radnih dana. Maloljetni zaposlenik ima pravo na godišnji odmor u trajanju od najmanje 24 radna dana. Zaposlenik koji radi na poslovima na kojima se, uz primjenu mjera zaštite na radu, nije moguće zaštititi od štetnih uticaja, ima pravo na godišnji odmor u trajanju od najmanje 30 radnih dana. Zaposlenik koji se prvi put zapošljava ili ima prekid rada duži od osam dana ostvaruje pravo na godišnji odmor nakon šest mjeseci neprekidnog rada. Ako zaposlenik nije ostvario pravo na godišnji odmor na gore spomenuti način, ima pravo na najmanje jedan dan godišnjeg odmora za svaki navršeni mjesec dana rada, što se pobliže određuje kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu. Kriteriji za određivanje dužine godišnjeg odmora Pravilnikom o radu treba utvrditi konkretne kriterije za određivanje dužine godišnjeg BROJ 7-8 JULI-AUGUST 2014 PRAVNI SAVJETNIK 43 [ PRAVNI SAVJETNIK ] odmora, sa tim da se uvijek polazi od zakonom utvrđenog najmanjeg trajanja godišnjeg odmora, tj. 18, 24 ili 30 radnih dana, zavisno o kojem se zakonskom slučaju radi. Kriteriji bi trebalo da polaze od težine i složenosti konkretnih poslova, fizičke i psihičke opterećenosti pri obavljanju poslova, zatim utjecaj radne okoline, određene socijalne prilike, itd. Slučajevi koji se ne uračunavaju u godišnji odmor U slučajeve koji se ne uračunavaju u godišnji odmor spadaju privremena nesposobnost za rad, vrijeme praznika u koje se ne radi, te drugo vrijeme odsustvovanja sa rada koje se priznaje u staž osiguranja (porođajno odsustvo, plaćeno odsustvo, itd.). Također, u godišnji odmor ne uračunava se ni dan sedmičnog odmora. Ako je rad organiziran u manje od šest radnih dana u sedmici, onda se kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu može odrediti da se ti dani ne uračunavaju u godišnji odmor, u tom slučaju bi godišnji odmor trajao duže. Korištenje godišnjeg odmora iz dijelova Godišnji odmor može se koristiti u dva dijela. Ako zaposlenik koristi godišnji odmor u dijelovima, prvi dio koristi bez prekida u trajanju od najmanje 12 radnih dana u toku kalendarske godine, a drugi dio najkasnije do 30. juna naredne godine, a što je u skladu sa Konvencijom MOR-a o plaćenom godišnjem odmoru. Zaposlenik ima pravo koristiti jedan dan godišnjeg odmora kad on to želi, uz obavezu da o tom obavijesti poslodavca najmanje tri dana prije njegovog korištenja. Pravo na godišnji odmor je zagarantovano pravo radnika Koncept godišnjeg odmora u modernom smislu potiče iz 20. vijeka, kada su urbanizacija i industrijalizacija omogućili stvaranje radničke klase, koja je sebi mogla priuštiti godišnji odmor. Zaposlenik se ne može odreći prava na godišnji odmor, to pravo mu se ne može uskratiti, niti mu se izvršiti isplata naknade umjesto korištenja godišnjeg odmora, u skladu sa Konvencijom MOR-a o plaćenom godišnjem odmoru. Korištenje godišnjeg odmora je neophodno prvenstveno za zaštitu zdravlja i života zaposlenika. Regres Na temelju članka 112. stav 1. Zakona o radu („Službene novine Federacije BiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03), Vlada Federacije Bosne i Hercegovine i Udruženje poslodavaca Federacije Bosne i Hercegovine, na strani poslodavaca Federacije Bosne i Hercegovine, i Savez samostalnih sindikata Bosne i Hercegovine, na strani zaposlenika Federacije Bosne i Hercegovine, zaključili su Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br. 54/05 i 62/08). Pomenutim ugovorom definisano je i pravo na regres i to članom 19. Ugovora, koji kaže da zaposlenik ima pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora u visini najmanje 50% prosječne neto plaće svih zaposlenih ostvarene kod poslodavca u mjesecu koji prethodi isplati regresa, pod uvjetom da privredni subjekt - poslodavac nije prethodnu poslovnu godinu završio sa gubitkom. Kako postoje granski kolektivni ugovori, ostavljeno je poslodavcu na volju da zaposleniku da i pravo na veći iznos regresa. 44 PRAVNI SAVJETNIK JULI-AUGUST 2014 BROJ 7-8 [ PRAVNI SAVJETNIK ] Ko ima pravo na regres? Pravo na regres imaju svi zaposlenici koji su ostvarili pravo na godišnji odmor. Kako zaposlenik za svaku kalendarsku godinu ima pravo na plaćeni godišnji odmor, što je predviđeno Zakonom o radu, tako zaposlenik na osnovu rješenja o korištenju godišnjeg odmora ostvaruje i pravo na regres. Pravo na regres je vezano pravo, tj. ko ima pravo na godišnji odmor ima pravo i na regres. Zaposlenik koji se prvi put zaposli ili koji ima prekid rada između dva radna odnosa duži od osam dana stiče pravo na godišnji odmor nakon šest mjeseci neprekidnog rada, a samim tim i pravo na regres. U praksi su prisutne dileme oko toga šta se sve smatra neprekidnim radom. Pod neprekidnim radom podrazumijeva se vrijeme u kojem je zaposlenik neprekidno radio. Ako je zaposlenik u tom periodu bio na bolovanju, porođajnom odsustvu i u drugim slučajevima, vrijeme koje se priznaje u staž osiguranja također se uračunava u neprekidni rad. Kako se utvrđuje visina regresa? U skladu sa članom 19. Općeg kolektivnog ugovora za Federaciju Bosnu i Hercegovinu, zaposlenik ima pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora u visini najmanje 50% prosječne neto plaće svih zaposlenih ostvarene kod poslodavca u mjesecu koji prethodi isplati regresa. Granskim kolektivnim ugovorima se mogu utvrditi i viši iznosi regresa. Pravo na godišnji odmor nakon porodiljskog odsustva Kako je spomenuto u tekstu, pravilo je da zaposlenik nakon neprekidnog rada od šest mjeseci stiče pravo na godišnji odmor. Pod neprekidnim radom smatra se vrijeme u kojem je zaposlenik neprekidno radio. Ako je zaposlenik u tom vremenu bio na bolovanju, porođajnom odsustvu i u drugim slučajevima koji se priznaju u staž osiguranja, to se vrijeme također uračunava u neprekidan rad. Tako da zaposlenica, nekon isteka porodiljskog bolovanja, ima pravo na godišnji odmor. Zaposlenik koji je stekao pravo na godišnji odmor, ispunjen uvjet od šest mjeseci neprekidnog rada, ima pravo da ga koristi u svakoj daljnoj kalendarskoj godini, poštujući zakonski rok do 30. juna naredne godine. Zastara potraživanja iz radnopravnih odnosa Zaposlenik koji smatra da mu je poslodavac uskratio neko pravo iz radnog odnosa, a samim tim i pravo na regres, može zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava u roku od jedne godine od dana povrede, odnosno od dana saznanja za povredu. Kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu, u skladu sa zakonom, može se predvidjeti postupak mirnog rješavanja radnog spora, u kom slučaju rok za podnošenje zahtjeva nadležnom sudu teče od dana okončanja ovog postupka. Apsolutna zastara potraživanja je tri godine od nastanka potraživanja, ako zakonom nije drugačije određeno. BROJ 7-8 JULI-AUGUST 2014 PRAVNI SAVJETNIK 45 [ PRAVNI SAVJETNIK ] ZLATAN KAROVIĆ, mr. prava, Ministarstvo pravde i uprave PRAVO NA OTPREMNINU PREMA ZAKONU O RADU Sažetak: Autor u članku analizira pravo na otpremninu i uslove za ostvarivanje prava na otpremninu. Pravi usporedbu prava na otpremninu sa vrstama naknade na plaću, navodi vrste naknada iz Općeg kolektivnog ugovora, posebno ističe pravo na otpremninu prema Općem kolektivnom ugovoru i navodi njihove vrste. Detaljnije analizira mogućnosti isplate prava na otpremninu kroz druge vidove naknade između poslodavca i zaposlenika. Ključne riječi: Zakon o radu, Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, kolektivni ugovori, pravilnik o radu, ugovor o radu, otpremnina, pravo na otpremninu, uslovi za otpremninu, naknade na plaću, vrste naknada na plaću, otpremnina prema Zakonu o radu, pravo na otpremninu prilikom odlaska u penziju, pravo na otpremninu u slučaju otkaza, drugi vidovi naknade umjesto otpremnine, posebni slučajevi prava na otpremninu. Uvod Pravo na otpremninu je pravo zaposlenika koji su u stalnom radnom odnosu kod poslodavca. Takvo pravo je regulisano i uslovljeno određenim vremenskim periodom vezanim za rad zaposlenika kod istog poslodavca. Sa tim u vezi, Zakon o radu1 je regulisao da zaposlenik koji je sa poslodavcem zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a kojem poslodavac otkazuje ugovor o radu nakon najmanje dvije godine neprekidnog rada, osim ako se ugovor otkazuje zbog kršenja obaveze iz radnog odnosa ili zbog neispunjavanja obaveza iz ugovora o radu od strane zaposlenika, ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje u zavisnosti od dužine prethodnog neprekidnog trajanja radnog odnosa sa tim poslodavcem.2 Iz ovakve zakonske odrednice prava na otpremninu proizlazi da zasposlenik, da bi ostvario pravo na otpremninu, mora biti u neprekidnom radnom odnosu kod istog poslodavca u trajanju od najmanje dvije godine i da mu poslodavac otkazuje ugovor o radu bez njegove krivice. Ovi uslovi su kumulativne prirode, odnosno moraju oba uslova biti ispunjena. Zaposlenik koji svojim postupcima prekrši odredbe ugovora o radu koji imaju za posljedicu otkaz ugovora o radu, nema pravo na otpremninu. Naknade i vrste naknada i pravo na otpremninu Zakon o radu je regulisao pitanje naknada na plaću. Iako se pravo na otpremninu ne smatra naknadom na plaću, smatramo da se i otpremnina može smatrati jednom vrstom naknade - naknada za ukupan rad kod tog poslodavca. Zaposlenik ima pravo na naknadu plaće za period u kojem ne radi zbog opravdanih slučajeva predviđenih zakonom, propisom kantona, kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu (godišnji odmor, privremena nesposobnost za rad, porođajno odsustvo, plaćeno odsustvo i 1 „Službene novine Federacije BiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03 2 Član 100. stav 1. Zakona o radu 46 PRAVNI SAVJETNIK JULI-AUGUST 2014 BROJ 7-8 [ PRAVNI SAVJETNIK ] sl.).3 Kada je u pitanju pravo na otpremninu, Zakon o radu je propisao da se otpremnina utvrđuje kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, sa tim da se ne može utvrditi u iznosu manjem od jedne trećine prosječne mjesečne plaće isplaćene zaposleniku u posljednja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod tog poslodavca.4 Pravo na otpremninu se detaljnije reguliše kolektivnim ugovorima. Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine5, kao vrste naknada, poznaje sljedeće: ■■ Naknada u slučaju smrti zaposlenika i člana uže porodice i teške invalidnosti zaposlenika, ■■ Nagrađivanje i stimulisanje zaposlenika, ■■ Pravo na ishranu u toku radnog vremena (topli obrok), ■■ Pravo na prijevoz na posao i sa posla, ■■ Regres za godišnji odmor, ■■ Naknada za vrijeme bolesti zaposlenika, ■■ Pravo na otpremninu prilikom odlaska u penziju, ■■ Pravo na otpremninu u slučaju otkaza, ■■ Pravo na dnevnice, ■■ Naknada troškova zbog odvojenog života od porodice, ■■ Naknada za rad na terenu (terenski dodatak). Pravo na otpremninu Općim kolektivnim ugovorom za teritoriju Federacije BiH je propisano pravo na otpremninu. Pored prava na otpremninu propisanog Zakonom o radu, Općim kolektivnim ugovorom propisane su dvije vrste opremnina i to: ■■ Pravo na otpremninu prilikom odlaska u penziju, ■■ Pravo na otpremninu u slučaju otkaza. Otpremnina prema Zakonu o radu Zakon o radu je propisao da se otpremnina utvrđuje kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, sa tim da se ne može utvrditi u iznosu manjem od jedne trećine prosječne mjesečne plaće isplaćene zaposleniku u posljednja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod tog poslodavca.6 Pravo na otpremninu prilikom odlaska u penziju Zaposlenik ima pravo na otpremninu prilikom odlaska u penziju najmanje u visini tri prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku.7 Pravo na otpremninu u slučaju otkaza U slučaju otkaza, zaposlenik ima pravo na otpremninu u slučajevima i pod uvjetima utvrđenim u članu 100. Zakona o radu.8 To znači da zaposlenik, koji je zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme sa poslodavcem i koji je u neprekidnom radnom odnosu od najmanje dvije godine kod poslodavca prije nego mu poslodavac otkazuje ugovor o radu i koji otkaz ugovora o radu nije prouzrokovao svojom krivicom, ima pravo na otpreminu utvrđenu kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, sa tim da se ne može utvrditi u iznosu manjem od jedne trećine prosječne mjesečne 3 Član 72. stav 1. Zakona o radu 4 Član 100. stav 2. Zakona o radu 5 „Službene novine Federacije BiH“, br. 54/05 i 62/08 6 Član 100. stav 2. Zakona o radu 7 Član 21. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH 8 Član 21. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH BROJ 7-8 JULI-AUGUST 2014 PRAVNI SAVJETNIK 47 [ PRAVNI SAVJETNIK ] plaće isplaćene zaposleniku u posljednja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod tog poslodavca. Ova otpremnina se određuje u zavisnosti od dužine prethodnog neprekidnog trajanja radnog odnosa sa tim poslodavcem. Iznosi otpremnine koji zavise od dužine neprekidnog radnog odnosa s istim poslodavcem utvrđuju se pravilnikom o radu tog poslodavca (npr. za dvije godine, od dvije do pet godina, od pet do 10 godina, itd.). Drugi vidovi naknade umjesto otpremnine Zakon o radu je ostavio mogućnost, izuzetno, da se umjesto otpremnine poslodavac i zaposlenik mogu dogovoriti i o drugom vidu naknade.9 U slučajevima kada se poslodavac pojavi u situaciji da nije u mogućnosti isplatiti otpremninu iz opravdanih razloga (npr. pad likvidnosti preduzeća, nemogućnost naplate potrživanja i sl.), tada poslodavac može predložiti zaposleniku da mu otpremninu isplati u vidu stvari ili prava (npr. davanje u vlasništvo određenih radnih alata, mašina ili prenošenje prava udjela u preduzeću). Da bi ovakav vid otpremnine bio valjan potrebno je da poslodavac i zaposlenik o tome zaključe ugovor koji će sadržavati načine, uslove i rokove isplate, kao i druge elemente koje sadrži pravno valjan ugovor.10 U slučaju da su poslodavac i zaposlenik zaključili ovakav ugovor, tada zaposlenik više nema pravo na otpremninu u novčanom iznosu. Posebni slučajevi prava na otpremninu prema Zakonu o radu U situaciji kada zaposlenik, na zahtjev poslodavca, prestane sa radom i prije isteka propisanog otkaznog roka, poslodavac je obavezan da mu isplati naknadu plaće i prizna sva ostala prava kao da je radio do isteka otkaznog roka.11 Pod ostalim pravima misli se, pored ostalog, i na pravo na otpremninu zaposlenika, ako je stekao uslove da mu se isplati otpremnina. Postoje slučajevi kada sud utvrdi da je ugovor o radu poslodavca nezakonit. U takvim slučajevima, kada je sud utvrdio da je otkaz poslodavca nezakonit, može poslodavca obavezati da: 1. vrati zaposlenika na posao, na njegov zahtjev, na poslove na kojima je radio ili druge odgovarajuće poslove i isplati mu naknadu plaće u visini plaće koju bi zaposlenik ostvario da je radio i nadoknadi mu štetu, ili 2. isplati zaposleniku: ■■ naknadu plaće u visini plaće koju bi zaposlenik ostvario da je radio; ■■ naknadu štete za pretrpljenu štetu; ■■ otpremninu na koju zaposlenik ima pravo u skladu sa zakonom, kolektivnim ■■ ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu; ■■ druge naknade na koje zaposlenik ima pravo u skladu sa zakonom, kolektivnim ■■ ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.12 Sud poslodavcu ostavlja dvojaku mogućnost. To znači da prvenstveno nudi poslodavcu mogućnost da zaposlenika vrati na posao, na poslove koje je radio, i isplati mu naknadu plaće koju bi ostvario da je radio, ili da zaposlenika ne vrati na posao i da mu isplati sve naknade koje mu pripadaju, uključujući i otpremninu na koju je zaposlenik imao pravo u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o 9 Član 100. stav 3. Zakona o radu 10 Član 100. stav 4. Zakona o radu 11 Član 96. stav 1. Zakona o radu 12 Član 96. stav 2. Zakona o radu 48 PRAVNI SAVJETNIK JULI-AUGUST 2014 BROJ 7-8 [ PRAVNI SAVJETNIK ] radu ili ugovorom o radu. Služenje vojnog roka i pravo na otpremninu Također, Zakon o radu je propisao pravo na otpremninu i za zaposlenika koji je, u vrijeme zaposlenja kod istog poslodavca, služio vojni rok ili služio u rezervnom sastavu vojske, jer je u vrijeme donošenja Zakona o radu postojala obaveza služenja vojnog roka. Zaposlenik koji nakon završetka vojne službe želi da nastavi rad kod istog poslodavca, dužan ga je o tome obavijestiti u roku od 30 dana od dana prestanka vojne službe, a poslodavac je dužan primiti zaposlenika na rad u roku od 30 dana od dana obavijesti zaposlenika.13 Ako poslodavac ne može vratiti zaposlenika na rad, zbog prestanka potrebe za obavljanjem poslova zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, dužan mu je isplatiti otpremninu utvrđenu u članu 100. Zakona o radu (ne može utvrditi u iznosu manjem od jedne trećine prosječne mjesečne plaće isplaćene zaposleniku u posljednja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod tog poslodavca14), sa tim da se prosječna plaća dovede na nivo plaće koju bi zaposlenik ostvario da je radio.15 Zaposlenici na čekanju i pravo na otpremninu Još jedna posebna vrsta prava na otpremninu je bila propisana za onog zaposlenika koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, koji je trebao ostati u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.16 Također, kao zaposlenik na čekanju smatrao se i zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. 12. 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radnopravnog statusa, a u vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca.17 Zakon o radu je predvidio da zaposleniku na čekanju posla, ako ne bude pozvan na rad u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, prestaje radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku.18 Otpremnina za zaposlenika na čekanju koji nije bio pozvan na rad u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona o radu, isplaćuje se zaposleniku za ukupan staž osiguranja, a utvrđuje se tako da se prosječna plaća isplaćena na nivou Federacije na dan stupanja na snagu ovog zakona pomnoži sa koeficijentom, i to za: staž osiguranja koeficijent ■■ do 5 godina 1,33 ■■ od 5 do 10 godina 2,00 ■■ od 10 do 20 godina 2,66 ■■ preko 20 godina 3,00.19 I ovdje je Zakon o radu ostavio mogućnost, izuzetno, da se umjesto otpremnine poslodavac i zaposlenik mogu dogovoriti i o drugom vidu naknade, kako je to ranije već opisano u ovom članku.20 13 Član 138. stav 2. Zakona o radu 14 Član 100. stav 2. Zakona o radu 15 Član 138. stav 4. Zakona o radu 16 Član 143. stav 1. Zakona o radu 17 Član 143. stav 2. Zakona o radu 18 Član 143. stav 4. Zakona o radu 19 Član 143. stav 5. Zakona o radu 20 Član 100. stav 3. i član 143. stav 6. Zakona o radu BROJ 7-8 JULI-AUGUST 2014 PRAVNI SAVJETNIK 49 [ PRAVNI SAVJETNIK ] Nije sve crno-bijelo 50 PRAVNI SAVJETNIK JULI-AUGUST 2014 BROJ 7-8 [ PRAVNI SAVJETNIK ] mr.sci. Elmir JAHIĆ, dip. iur. PROBLEMI PRINUDNE NAPLATE SUDSKE TAKSE U VEZI S UPRAVNIM SPOROVIMA KOJI SE VODE PRED NADLEŽNIM KANTONALNIM SUDOVIMA U FEDERACIJI BiH SIŽE Predmetna problematika se pojavila u praksi, nakon što je Ustavni sud donio presudu da se pristup sudu ne može uvjetovati plaćanjem sudske takse. Zakon o sudskim taksama propisuje prinudnu naplatu uz asistenciju porezne uprave. Pojedini porezni organi i pokrenu proceduru prinudne naplate i izdaju nalog za plaćanje nakon što zaprime zahtjev suda. Međutim, problem se javlja iz razloga što porezna uprava svoj djelokrug rada crpi iz Zakona o poreznoj upravi, gdje je jasno propisano kada i zbog čega se može izdati nalog za plaćanje i pokrenuti mehanizmi prinudne naplate, što u konkretnom slučaju ukazuje da to nije i u slučaju neplaćene sudske takse, pa bi takve aktivnosti koje pojedini porezni uredi pokrenu predstavljali nezakonito postupanje. Ključne riječi: sudska taksa, sudska zaštita, prinudna naplata, problem naplate, nalog za plaćanje Svako lice po čijem zahtjevu ili u čijem interesu se poduzimaju određene radnje pred sudom dužno je platiti sudsku taksu. Izuzetak čine određene vrste sporova za koje se ne naplaćuje sudska taksa ili se ona naplaćuje prilikom donošenja odluke. Takođe, u zakonima je taksativno navedeno ko može biti oslobođen plaćanja sudske takse i pod kojim uslovima. Uzajamnost plaćanja takse i poduzimanje radnji u postupku u kontekstu prava na pristup sudu i ostvarivanje sudske zaštite Članom 4. Zakona o sudskim taksama jasno je propisano da se uz podnesak (tužbu, prijedlog, pravni lijek i dr.) obavezno dostavlja dokaz o plaćenoj taksi, jer u protivnom, shodno odredbi člana 5. Zakona o sudskim taksama, sud neće poduzimati nikakve radnje ako takseni obveznik nije platio taksu propisanu zakonom. Iznimno, ukoliko stranka smatra da ispunjava zakonom propisane uvjete da bude oslobođena plaćanja takse mora uz podnesak podnijeti i zahtjev za oslobađanje od plaćanja takse. Međutim, u slučaju podnošenja podneska bez dokaza o plaćenoj taksi, a pri tome stranka nije podnijela zahtjev za oslobađanje od plaćanja takse, sud će pozvati stranku, odnosno njenog punomoćnika, da se uplati taksa u roku od osam dana, uz upozorenje da će joj podnesak biti vraćen. Ako stranka ne ispoštuje određeni rok, sud će podnesak vratiti uz obavijest da je vraćen zbog neplaćanja sudske takse. Nesporno, stavom 3. člana 5. Zakona o taksama jeste propisano: „Iznimno od stava (1) ovog člana, ukoliko obveznik takse ne postupi po pozivu suda i u ostavljenom roku ne uplati taksu na uloženi redovni ili vandredni pravni lijek, podnesak neće biti vraćen, već će se nastaviti postupak po uloženom pravnom lijeku, a prinudnoj naplati sudske takse pristupit će se shodno odredbama ovog zakona.“ Sama činjenica da se pristup sudu i ostvarivanje sudske zaštite uslovljava dostavljanjem BROJ 7-8 JULI-AUGUST 2014 PRAVNI SAVJETNIK 51 [ PRAVNI SAVJETNIK ] dokaza o plaćenoj sudskoj taksi je u direktnoj suprotnosti sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovne i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zato što onemogućavanje vođenja postupka, ako na podnesak uključujući i tužbu nije unaprijed plaćena sudska taksa, ne predstavlja sredstvo koje je razumno proporcionalno ostvarenju legitimnog cilja, jer se na taj način potpuno ograničava pravo na pristup sudu, odnosno mogućnosti vođenja sudskog postupka, čime za stranku u postupku mogu nastati neotklonjive štetne posljedice, što je suprotno samoj suštini prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: „Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.“ Kako su Evropski i Ustavni sud, u svojoj jurisprudenciji, konzistentno ukazivali, pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije osigurava, između ostalog, svakome pravo da svoj zahtjev u vezi sa građanskim pravima i obavezama iznese pred sud ili „tribunal“. Na ovaj način ova odredba sadrži „pravo na sud“ iako ono nije eksplicitno navedeno u odredbi člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a „pravo na pristup sudu“ samo je jedan element tog prava bez kojeg ne bi bilo moguće uživanje u drugim garancijama propisanim navedenom odredbom. Naime, principi pravičnosti, javnosti i ekspeditivnosti sudskog postupka ne bi imali nikakve vrijednosti ukoliko se sudski postupak ne bi mogao pokrenuti. Osim toga, teško bi bilo zamisliti vladavinu prava, kao temeljni princip prava na pravično suđenje, bez mogućnosti pokretanja postupka pred sudom ili „tribunalom“, pa se neće smatrati da je pravo na pristup sudu djelotvorno ako u nacionalnom pravu postoje procesne smetnje kojima se de facto lice onemogućava da podnese tužbu. Međutim, pravo na sud nije apsolutno. Ono može biti podvrgnuto određenim ograničenjima, budući da ovo pravo, po svojoj prirodi, zahtijeva da bude uređeno na odgovarajući način. Garantiranjem pojedincima prava na djelotvoran pristup sudu radi odlučivanja o njihovim građanskim pravima i obavezama član 6. stav 1. Evropske konvencije ostavlja državama slobodan izbor sredstava koje će koristiti u tom pravcu, pa države članice imaju određeni stepen diskrecione ocjene u tom pogledu. Ipak, odluka o tome ne može biti na štetu prava garantiranih Evropskom konvencijom. Ustavni sud ukazuje da Evropski sud u svojoj 52 PRAVNI SAVJETNIK JULI-AUGUST 2014 BROJ 7-8 praksi nikada nije isključio mogućnost da interesi pravičnog postupka mogu opravdati nametanje finansijskih ograničenja prava na pristup sudu. S obzirom na praksu Evropskog suda, a na koju osnovano ukazuje Ustavni sud, opravdanim se postavlja pitanje da li je propisivanjem ograničenja prava na pristup sudu na način da se stranci onemogući vođenje sudskog postupka zbog neplaćanja sudske takse u vrijeme dostavljanja podneska, odnosno tužbe sudu, uspostavljena proporcionalnost između legitimnog cilja koji se želi postići i prava pojedinca na pristup sudu. Prinudna naplata neplaćene sudske takse prema Zakonu o sudskim taksama Prema odredbama Zakona o sudskim taksama, takse čiji se iznos određuje na kraju postupka, obveznik takse je dužan platiti u roku od osam dana od prijema rješenja o visini takse. Ako obveznik takse ne plati taksu u navedenom roku, sud će zatražiti od nadležnog poreznog organa na čijoj teritoriji se nalazi prebivalište, odnosno sjedište obveznika sudske takse da se naplata dužne takse izvrši prinudnim putem. Po prijemu rješenja i zahtjeva suda, nadležni porezni organ će izdati nalog za plaćanje shodno odredbama članova 41. i 42. Zakona o Poreznoj upravi Federacije BiH, kojim će se naložiti obvezniku takse da u određenom roku plati dugovanu taksu, kao i iznos od 50% visine te takse na ime zakonske takse. Ako taksa ostane neplaćena u roku određenom u nalogu za plaćanje, pristupit će se provođenju procedure prinudne naplate prema odredbama poglavlja XI Zakona o Poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine. Problemi naplate neplaćene sudske takse u praksi Prema Zakonu o sudskim taksama, ako takseni obveznik ne plati taksu u roku od osam dana od dana prijema rješenja o visini takse, sud će zatražiti od nadležnog poreznog organa na čijoj teritoriji se nalazi prebivalište, odnosno sjedište taksenog obveznika da se naplata dužne takse izvrši prinudnim putem shodno odredbama Zakona o Poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine. Suštinski problem prinudne naplate neplaćene sudske takse u praksi proizlazi iz neusaglašenosti zakona o sudskim taksama sa Zakonom o Poreznoj upravi Federacije BiH. Zakonom o Poreznoj upravi jasno je utvrđena nadležnost porezne uprave, odnosno jasno je definisano koju vrstu javnih prihoda [ PRAVNI SAVJETNIK ] Porezna uprava primjenom mehanizma prinudne naplate iz poglavlja XI može naplaćivati prinudnim putem. Iako sudska taksa potpada pod javne prihode kantona, nadležnost porezne uprave da provodi prinudnu naplatu neuplaćene sudske takse, promatrano s aspekta važećih odredbi Zakona o poreznoj upravi, vrlo je upitno i formalno-pravno nemoguće. Uzroke koji jednostavno dovode u pravni vakuum prinudnu naplatu neplaćene sudske takse, mogli bismo promatrati dvojako i to: ■■ kroz prizmnu pravno važećih propisa, odnosno neusaglašenost zakona o sudskim taksama sa zakonom o poreznoj upravi Federacije BiH i ■■ kroz stubove vlasti te zagarantovanu autonomnost i međusobnu neovisnost. Imajući u vidu osnovnu zadaću zakonodavca, a to je da osigura kohezivnu usaglašenost važećih propisa na svim nivoima i u svim oblastima, pa tako i u vezi s uspostavljanjem fiskalne discipline i jedinstvenog obrasca naplate javnih prihoda, među koje spada nesporno i sudska taksa, to jasno upućuje da neusaglašenost propisa nije direktni krivac nemogućnosti prinudne naplate neuplaćene sudske takse u praksi. Činjenica je, međutim, da trenutno važeće odredbe Zakona o poreznoj upravi Federacije BiH, kojima je jasno utvrđena nadležnost poreznih organa za postupanje, nije utvrđena nadležnost i za naplatu neplaćene sudske takse, čime se diretno dovodi i po tom osnovu upitnost postupanja poreznog organa u aktivnostima koje kao takve nisu propisane zakonom. Vlast jedne države možemo promatrati isključivo kroz tri stuba i to: zakonodavnu, izvršnu i sudsku, koje su međusobno diskretno razdvojene, međusobno se nadopunjuju, ali istovremeno autonomno su neovisne. Upravo u tome, prema našem mišljenju, leži najveći problem prinudne naplate neuplaćene sudske takse. Porezna uprava je mehanizam izvršne vlasti, a sudska taksa iako je dio javnog prihoda istovremeno je i naknada za rad sudske vlasti. Iako to direktno ne mora da znači, osnovano se može dovesti u pitanje međusobna neovisnost sudske i izvršne vlasti ukoliko bi organi porezne uprave provodili mehanizam prinudne naplate neplaćene sudske takse, s obzirom na činjenicu da upravo sudska vlast kroz upravni spor cijeni zakonitost rada poreznih organa i upravnih akata. BROJ 7-8 JULI-AUGUST 2014 PRAVNI SAVJETNIK 53 [ PRAVNI SAVJETNIK ] Nadležnost Porezne uprave prema Zakonu o Poreznoj upravi Federacije BiH Zakonom o Poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine regulira se osnov za primjenu svih poreznih zakona i zakona o jedinstvenom sistemu registracije, kontrole i naplate doprinosa u Federaciji Bosne i Hercegovine i odnosnih podzakonskih akata, te definiraju određena prekršajna djela iz oblasti poreza i sankcija za ta djela. Osnovna zadaća zakona o poreznoj upravi je na sprovođenju i izvršavanju aktivnosti iz oblasti svih vrsta federalnih, kantonalnih, gradskih i opštinskih poreza, doprinosa, taksi, posebnih naknada, članarina turističkih zajednica, članarina obrtničkih komora i novčanih i kazni za poreske prekršaje. S obzirom na jasno definisanu odredbu člana 2. Zakona o Poreznoj upravi, kojim je propisano da „ukoliko su odredbe ovog zakona kojima se reguliraju organizacija i rukovodstvo Porezne uprave, saradnje porezne uprave sa drugim vladinim organima, prava i obaveze porezne uprave i poreznih obveznika, identifikacija i registracija poreznih obveznika, podnošenje poreznih prijava i plaćanje poreza, razrez i naplata poreza, prinudna naplata poreznih obaveza, inspekcijski nadzor, obračun i naplata kamata, odbici i povrat više plaćenih poreza, rokova zastare za razrez, naplata i povrat poreza, žalbe na porezna rješenja, administrativne kazne za porezne prekršaje, podzakonski akti i porezna mišljenja drugačije uređena drugim zakonima u Federaciji, tada će odredbe ovog zakona imati prioritet nad drugim odredbama u navedenim oblastima“, a u vezi sa stavom 3. člana 1. te članom 3. stav 1. tačka 1. Zakona o Poreznoj upravi kojim je propisano da se „pod taksama podrazumijevaju takse na istaknutu firmu i taksa za držanje aparata za igre na sreću i zabavne igre te da su takse novčane obaveze koje je poreski obveznik dužan plaćati u skladu sa zakonima kojima se regulišu takse na istaknutu firmu i takse na aparate za igre na sreću i zabavne igre“. Članom 41. Zakona o poreznoj upravi jasno je definisano da je nalog za plaćanje akt kojim porezna uprava nalaže poreznom obvezniku da treba platiti poreznu obavezu. Naime, nalog za plaćanje donosi porezna uprava kada utvrdi da porezni obveznik nije pravilno obračunao, prijavio ili platio poreznu obavezu. Pri utvrđivanju iznosa porezne obaveze, porezna uprava uzima u obzir i sve porezne odbitke iz poglavlja XIV zakona o poreznoj upravi koje je porezni obveznik ranije uplatio. Bitni elementi naloga za plaćanje: ■■ naziv (ime) poreznog obveznika ■■ identifikacioni broj poreznog obveznika ■■ datum izdavanja naloga za plaćanje ■■ vrstu poreza, period za koji se plaća porezna obaveza te iznos dospjelog poreza ■■ vrstu kazne i iznos dospjele kazne ■■ iznos dospjele kamate ■■ kratak opis osnove za određivanje iznosa iz alineje 4, 5. i 6 ■■ porezne odbitke koje je porezni obveznik ranije uplatio ■■ ukupnu poreznu obavezu i datum do kojega se zahtijeva plaćanje ■■ način na koji se treba izvršiti uplata ■■ adresu poreznog ureda koji je izdao nalog za plaćanje. Osim činjenice da su zakonom o poreznoj upravi jasno utvrđeni bitni elementi naloga za plaćanje te jasno definisana pravna priroda naloga kao akt za plaćanje kojim porezna uprava nalaže poreznom obvezniku da treba platiti poreznu obavezu, čime se izvodi jasan zaključak, da sudska taksa iako nesporno jeste javni prihod, odnosno naknada za rad sudskih organa, ne predstavlja poreznu obavezu za koju se izdaje nalog za plaćanje koji ujedno predstavlja pravni osnov za poduzimanje mehanizma prinudne naplate iz poglavlja XI zakona o poreznoj upravi, pa samim tim ni odredbe zakona o sudskim taksama kojim je regulisana prinudna naplata neplaćene sudske takse uz mehanizam prinudne naplate primjenom Zakona o Poreznoj upravi ne može predstavljati osnov i ovlaštenje za poreznu upravu da postupi po zahtjevu suda da pokrene proceduru prinudne naplate neuplaćene sudske takse Zakonom o poreznoj upravi jasno je propisano da je nadležni porezni ured ovlašten da priprema i uručuje nalog za plaćanje za bilo koju poreznu obavezu 54 PRAVNI SAVJETNIK JULI-AUGUST 2014 BROJ 7-8 [ PRAVNI SAVJETNIK ] koju je razrezala porezna uprava po članu 40. stav 2. Zakona o Poreznoj upravi. S obzirom da neplaćena sudska taksa nije porezna obaveze koju je razrezala Porezna uprava po članu 40. stav 2. Zakona o poreznoj upravi, jasno proizlazi da zahtjev suda u smislu zakona o sudskim taksama prema nadležnom poreznom uredu na čijem području se nalazi prebivalište, odnosno sjedište taksenog obveznika, nije i ne može predstavljati pravni osnov poreznoj upravi da pokrene proceduru prinudne naplate neuplaćene sudske takse izdavanjem naloga i poduzimanjem ostalih mehanizama prinudne naplate kako to propisuje Zakon o sudskim taksama. Porezna uprava je organ izvršne vlasti, zadužen za provođenje poreznih zakona i porezno discipliniranje koja svoje aktivnosti na implementaciji primarne zadaće organizira primjenom Zakona o Poreznoj upravi. Iz takve pravne situacije, koja jasno ukazuje na to kada i pod kojim uvjetima porezna uprava izdaje nalog za plaćanje i poduzima mehanizme prinudne naplate, izvodi se jasan zaključak da su odredbe Zakona o sudskim taksama koji reguliše prinudnu naplatu neuplaćene sudske takse uz asistenciju nadležnog poreznog organa ustvari samo jedno „mrtvo slovo na papiru“. Zaključak Takse su novčani prihod države, odnosno u konkretnom slučaju prihod kantona. S obzirom da generalno takse predstavljaju svojevrsnu naknadu za rad državnih organa, u konkretnom slučaju sudska taksa predstavljala bi naknadu za rad pravosudnih organa. Nesporno je pravo svakoga da uredno naplati naknadu za pruženu uslugu, odnosno da uskrati pravo na uslugu ukoliko druga strana odbija ili ne želi da plati naknadu za traženu uslugu. Takvo rezonovanje stvari je ustvari racionalno-laičko razmišljanje. Međutim, praksa Evropskog suda i Ustavnog suda u Bosni i Hercegovini, ne sporeći pravo na naknadu za pruženu uslugu, pa tako i pravo suda da potražuje sudsku taksu, jasno ukazuje da izbjegavanje plaćanja sudske takse ili neplaćanje sudske takse unaprijed ne predstavlja sredstvo koje je razumno proporcionalno ostvarenju legitimnog cilja. Dakle, nedopustivo je da sud uskrati pristup sudu i sudsku zaštitu iz razloga što podnosilac podneska nije dostavio dokaz o unaprijed plaćenoj sudskoj taksi ili što odbija da postupi po rješenju suda o plaćanju sudske takse, jer takvo opredjeljenje suda ne bi bilo razumno proporcionalno ostvarenju legitimnog cilja, odnosno uskraćivanjem prava podnosiocu podneska na mogućnost vođenja postupka zbog odbijanja da plati sudsku taksu za podnosioca podneska u pokrenutom postupku mogu nastati neotklonjive štetne posljedice, što bi bilo suprotno samoj suštini prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prihvatajući opredjeljenje Evropskog suda i Ustavnog suda da neplaćena sudska taksa ne smije predstavljati prepreku pristupu sudu u cilju zaštite povrijeđenih prava, otvara se prostor za iznalaženje kvalitetnog mehanizma za naplatu neplaćene sudske takse, s obzirom na svrhu plaćanja sudske takse. Prema važećim propisima, prije svega Zakona o sudskim taksama i Zakona o Poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine, jasno se izvodi zaključak da u praksi imamo pozitivan sukob propisa koji se međusobno isključuju, što za posljedicu ima da se neuplaćena sudska taksa primjenom mehanizma prinudne naplate zakonitim putem ne može realizirati. Naime, svako postupanje nadležnog poreznog organa prema zahtjevu suda da pokrene procedure izdavanja naloga za plaćanje i primjenu ostalih mehanizama prinudne naplate, shodno zakonu o poreznoj upravi, zbog neplaćene sudske imajući u vidu pravnu prirodu naloga za plaćanje predstavljalo bi nezakonito djelovanje porezne uprave. S obzirom na trenutnu situaciju koja je rezultat izražene prakse Evropskog i Ustavnog suda te važeće propise, sudbina naplate sudske takse kao javnog prihoda kantona je u rukama taksenih obveznika i direktno plaćenje zavisi od slobodne volje, jer mehanizam prinudne naplate sudske takse ne postoji. BROJ 7-8 JULI-AUGUST 2014 PRAVNI SAVJETNIK 55 [ PRAVNI SAVJETNIK ] KOMENTAR (II DIO) Zakona o zaštiti lica koja prijavljuju korupciju u institucijama Bosne i Hercegovine Član 6. (Eksterno prijavljivanje) (1) Eksternim prijavljivanjem smatra se prijavljivanje: a) organu nadležnom za provođenje krivične istrage i gonjenje počinilaca krivičnih djela; ili b) Agenciji za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije; i c) javnosti, u skladu s članom 2. tačka d) ovog Zakona. (2) Eksterno prijavljivanje vrši se u slučaju da: a) postupak po internom prijavljivanju iz člana 5. ovog Zakona traje duže od 15 dana; ili b) uzbunjivač smatra da je interni postupak po prijavi iz člana 5. ovog Zakona bio nepravilan; ili c) uzbunjivač ima razloga da vjeruje da se ovlašteno lice kojem se prema internom aktu podnosi prijava iz člana 5. ovog Zakona, ili rukovodilac institucije, direktno ili indirektno dovode u vezu s koruptivnom radnjom. (1) Ovim članom je definisano šta se smatra eksternim prijavljivanjem u smislu ovog Zakona. Pod navedenim se podrazumjeva prijavljivanje koruptivne radnje policijskim organima ili nadležnim tužilaštvima, Agenciji za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije, odnosno javnosti. Prijavljivanje krivičnih djela korupcije je obaveza svake službene i odgovorne osobe u svim organima vlasti u Bosni i Hercegovini, javnim preduzećima i ustanovama1, odnosno pravo svakog 1 Član 213. stav (1) Zakona o krivičnom 56 PRAVNI SAVJETNIK JULI-AUGUST 2014 BROJ 7-8 građanina2. O koruptivnim radnjama se treba obavjestiti ovlaštena službena osoba koja ima odgovarajuća ovlaštenja unutar policijskih organa Bosne i Hercegovine ili nadležno tužilaštvo, bez odlaganja. Prijave3 postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09) - „(1) Službene i odgovorne osobe u svim organima vlasti u Bosni i Hercegovini, javnim preduzećima i ustanovama dužne su da prijave krivična djela o kojima su obaviještene ili za koja saznaju na koji drugi način. U takvim okolnostima, službena ili odgovorna osoba će poduzeti mjere da bi se sačuvali tragovi krivičnog djela, predmeti na kojima je ili pomoću kojih je učinjeno krivično djelo i drugi dokazi o njima i obavijestit će ovlaštenu službenu osobu ili Tužilaštvo bez odlaganja.“. 2 Član 214. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine – „(1) Građanin ima pravo prijaviti izvršenje krivičnog djela. (2) Svako je dužan prijaviti učinjenje krivičnog djela kada neprijavljivanje krivičnog djela predstavlja krivično djelo.“. 3 Član 215. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine – „(1) Prijava se podnosi Tužitelju, pismeno ili usmeno. (2) Ako se prijava podnosi usmeno, osoba koja podnosi prijavu upozorit će se na posljedice lažnog prijavljivanja. O usmenoj prijavi sastavit će se zapisnik, a ako je prijava saopćena telefonom, [ PRAVNI SAVJETNIK ] se podnose nadležnom organu pismeno ili usmeno. Ako prijavu o postojanju korupcije zaprime sudovi, policijski ili drugi organi oni će takvu prijavu dostaviti nadležnom tužilaštvu radi sporovođenja istrage. Agencija nema operativne nadležnosti za postupanje po prijavama korupcije, nego je i sama dužna navedene prijave dostaviti nadležnom tužilaštvu. Po prijemu prijave tužilac donosi naredbu o sprovođenje istrage ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo, odnosno donosi naredbu da se istraga neće provoditi ako je iz prijave i pratećih spisa očigledno da prijavljeno djelo nije krivično djelo, ako ne postoje osnovi sumnje da je prijavljena osoba učinila krivično djelo, ako je nastupila zastarjelost ili je djelo obuhvaćeno amnestijom ili pomilovanjem ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje. U naredbi o sprovođenju istrage će se navesti koje okolnosti treba istražiti i koje istražne radnje treba poduzeti. U toku sprovođenja istrage tužilac može poduzeti sve istražne radnje, uključujući ispitivanje osumnjičenog i saslušanje oštećenog i svjedoka, vršenje uviđaja i rekonstrukcije događaja, preduzimanje posebnih mjera koje obezbjeđuju sigurnost svjedoka i informacija i naređivanje potrebnih vještačenja. Prijavljivanje korupcije javnosti se smatra posebnim oblikom zaštićenog prijavljivanja, pod uslovom da uzbunjivač sumnja: (a) da će biti izložen štetnim mjerama od određenog lica, ili (b) da, u slučaju zaštićenog prijavljivanja, neće biti preduzeta adekvatna radnja, ili da će dokazi i informacije biti prikriveni ili uništeni, ili (c) da je ista informacija prijavljena, a u zakonskom roku nije preduzeta adekvatna mjera, pri čemu je, prije nego što izvrši poseban oblik zaštićenog prijavljivanja, uzbunjivač dužan razmotriti eventualnu štetu koja može nastati njegovim prijavljivanjem. Lice koje korupciju prijavi javnosti može biti materijalno, krivično ili disciplinski odgovorno za otkrivanje poslovne tajne i u tom smislu mu eventualni status uzbunjivača dodjeljen od strane Agencije za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije ne daje zaštitu. (2) Odredbama ovog stava propisana su tri slučaja u kojima se vrši eksterno prijavljivanje, i to: ukoliko postupak po internom prijavljivanju za korupciju traje sačinit će se službena zabilješka. (3) Ako je prijava podnesena Sudu, ovlaštenoj službenoj osobi ili nekom drugom sudu ili tužitelju u Bosni i Hercegovini, oni će tu prijavu primiti i odmah je dostaviti Tužitelju.“. duže od 15 dana; ukoliko se smatra da je interni postupak za korupciju bio nepravilan; ukoliko lice koje prijavljuje korupciju ima osnova da vjeruje da se lice kojem se podnosi prijava za korupciju ili rukovodilac institucije dovode u vezu sa koruptivnom radnjom, bilo direktno, bilo indirektno. Kada se radi o postupku po internom prijavljivanju cijenimo da je smisao ove odredbe da se postupak pokrene u roku od 15 dana, te da se isti bezrazložno neodugovlači. Naime, da bi se utvrdilo da li je prijava za korupciju opravdana, potrebno je utvrditi činjenice i okolnosti na osnovu kojih bi se utvrdila opravdanost takve prijave, za što je nerijetko potrebno duže vrijeme, posebno kada se radi o obimnijim i složenijim pitanjima, kao i velikim institucijama ili institucijama koje imaju dislocirane organizacione dijelove. U takvim slučajevima je potrebno znatno duže vremena da se utvrde relevantne činjenice i okolnosti, međutim, obaveza institucije, odnosno lica kojem se prijavljuje korupcija je da podnosioca prijave u roku od 15 dana obavijesti o poduzetim radnjama, te okvirnom roku u kojem se očekuje okončanje postupka utvrđivanja postojanja korupcije. Cijenimo da u takvom slučaju, pod uslovom da je očekivani rok za okončanje postupka utvrđivanja postojanja korupcije razuman, ne postoji osnov da lice koje je interno prijavilo korupciju izvrši i eksterno prijavljivanje. Podnosilac prijave korupcije koji je korupciju prijavio interno ima pravo istu prijaviti i eksterno ukoliko smatra da postupak utvrđivanja postojanja korupcije koji je provela sama institucija nije bio pravilno proveden. Do eksternog prijavljivanja po ovom osnovu može doći i prije okončanja postupka internog utvrđivanja postojanja korupcije, ukoliko lice koje je podnijelo internu prijavu o postojanju korupcije smatra da postupak nije pravilno vođen. Jedan od osnova za eksterno prijavljivanje korupcije je i situacija kada lice koje sumnja ili smatra da postoje okolnosti koje ukazujuju na korupciju, smatra da su u koruptivne radnje, direktno ili indirektno, uključeni ovlašteno lice kojem se podnosi prijava ili rukovodilac institucije. Smatramo da osnov za eksterno prijavljivanje postoji samo u slučaju kada postoje okolnosti koje ukazuju na direktnu ili indirektnu vezu rukovodioca institucije sa koruptivnim radnjama, s obzirom da je članom 5. stav (3) tačka c) Zakona propisano da se lice koje prijavljuje korupciju može obratiti neposredno rukovodiocu institucije ukoliko ima razloga da vjeruje da se ovlašteno lice kojem se prema internom aktu podnosi prijava direktno ili indirektno dovodi u vezu s koruptivnom radnjom. Dakle, izuzev u BROJ 7-8 JULI-AUGUST 2014 PRAVNI SAVJETNIK 57 [ PRAVNI SAVJETNIK ] slučaju kada se rukovodilac institucije, bilo direktno, bilo indirektno, dovodi u vezu sa koruptivnim djelom, ne bi postojao osnov za eksterno prijavljivanje. Član 7. (Dodjeljivanje statusa uzbunjivača) (1) Agencija za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije će, na osnovu prijave uzbunjivača podnesene u dobroj vjeri, dodijeliti status uzbunjivača licu u roku od 30 dana od dana obraćanja Agenciji za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije za dodjelu statusa uzbunjivača, bez obzira da li su štetne mjere nastupile ili se samo sumnja da bi se one mogle desiti. (2) Zaštićeno prijavljivanje teče od dana podnošenja prijave iz člana 3. ovog Zakona. (3) Uzbunjivač se neće smatrati materijalno, krivično ili disciplinski odgovornim za otkrivanje poslovne tajne u slučaju prijavljivanja korupcije nadležnom autoritetu. (4) Agencija za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije obavještava uzbunjivača o odluci za dodjeljivanje statusa uzbunjivača. (1) Odredbe ovog člana regulišu pitanje dodjeljivanja statusa uzbunjivača licu koje prijavi korupciju. Neophodno je istaći da, u skladu sa odredbom člana 2. stav (1) tačka b) Zakona, svako lice zaposleno u institucijama Bosne i Hercegovine i pravnim licima koje osnivaju institucije Bosne i Hercegovine, koje prijavi korupciju u institucijama Bosne i Hercegovine, potpada pod definiciju uzbunjivača, te da status uzbunjivača dodjeljen od strane Agencije za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije daje dodatnu zaštitu, ali ni na koji način ne umanjuje, niti ograničava prava uzbunjivača propisana ovim Zakonom. Odredbama ovog člana propisano je da će Agencija za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije, na osnovu zahtjeva lica koje je prijavilo korupciju, bilo interno, bilo eksterno, a koja je podnesena u dobroj vjeri, dodijeliti status uzbunjivača licu koje prijavi korupciju. Agencija za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije je dužna da o navedenom zahtjevu odluči u roku od 30 dana od dana obraćanja, bez obzira da li su štetne mjere nastupile ili se samo sumnja da bi se one mogle desiti. Za dodjeljivanje statusa uzbunjivača bitno je da postoji objektivna mogućnost da se licu koje je prijavilo korupciju može nanijeti štetna radnja. Sticanje statusa uzbunjivača licu koje je prijavilo korupciju dodatno ga štiti od negativnih radno-pravnih posljedica 58 PRAVNI SAVJETNIK JULI-AUGUST 2014 BROJ 7-8 do kojih može doći zbog njegove prijave korupcije. Ipak, status uzbunjivača ovo lice ne štiti apsolutno, nego samo u odnosu na konkretnu prijavu. Tako bi npr. uzbunjivač mogao odgovarati zbog povreda radne discipline, loših rezultata u radu i sl., pod uslovom da iste nisu niti direktno, niti indirektno, u vezi sa podnesenom prijavom korupcije. (2) Bez obzira da li je Agencija za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije dodjelila status uzbunjivača licu koje je prijavilo korupciju, zaštićeno prijavljivanje teče od dana podnošenja prijave za korupciju. Navedena odredba ukazuje da dodjeljivanje statusa uzbunjivača nema konstitutivno dejstvo, nego je isključivo deklaratornog karaktera. (3) I u slučaju kada se dokaže da prijava korupcije nije osnovana uzbunjivač se neće smatrati materijalno, krivično ili disciplinski odgovornim za otkrivanje poslovne tajne u slučaju prijavljivanja korupcije nadležnom autoritetu. Pod nadležnim autoritetom se, u skladu sa odredbom člana 2. tačka g) Zakona se smatraju nadređeni ili drugo lice zaduženo za nadzor nad zakonitošću rada u toj instituciji; lice ili organ upravljanja ili rukovođenja; lice ili organ koji obavlja poslove nadzora ili revizije u institucijama Bosne i Hercegovine; organ nadležan za provođenje krivične istrage i gonjenje počinilaca krivičnih djela; Institucija ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine; Agencija za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije. Dakle, na osnovu ove odredbe se može zaključiti da u slučaju javnog prijavljivanja korupcije, uzbunjivač, ali i lice kojem je Agencija za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije dodijelila status uzbunjivača, može biti materijalno, krivično ili disciplinski odgovorno za otkrivanje poslovne tajne. (4) Ovim članom je propisana obaveza Agencije za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije da obavijesti lice koje je prijavilo korupciju o odluci po zahtjevu za dodjeljivanje statusa uzbunjivača. Navedenom odredbom nije propisana obaveza dostavljanja posebnog akta o dodjeli statusa uzbunjivača, nego samo obavještenje o tome. Na osnovu toga se može zaključiti da odluka o dodjeljivanju statusa uzbunjivača nije upravni akt. Vjerovatno jedan od razloga što se o odluci po zahtjevu za dodjeljivanje statusa uzbunjivača ne donosi akt, nego se podnosilac zahtjeva (samo) obavještava, nalazi se i tome što status uzbunjivača ima isključivo ulogu zaštite u slučaju nastupanja štetnih radnji, te njegovo djelovanje stupa na snagu samo u slučaju [ PRAVNI SAVJETNIK ] nastupanja istih. Član 8. (Otklanjanje štetne radnje) (1) U slučaju da uzbunjivač obavijesti Agenciju za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije da je prema njemu preduzeta neka od štetnih radnji iz člana 2. stav (1) tačka e) ovog Zakona, Agencija za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije dužna je zatražiti od institucije relevantnu dokumentaciju i/ili zatražiti od Upravne inspekcije Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine da ispita navode i utvrdi činjenice, te preduzme zakonom predviđene mjere a zapisnik dostavi Agenciji za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije. (2) Ako, na osnovu dokumentacije dobivene od institucije i/ili zapisnika iz stava (1) ovog člana, utvrdi da je prema uzbunjivaču preduzeta neka od štetnih radnji, a koja je u vezi s podnošenjem prijave iz člana 3. stav (1) ovog Zakona, Agencija za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije donosi instrukciju rukovodiocu institucije kako bi se otklonila posljedica nanesena uzbunjivaču štetnom radnjom. (3) Ako rukovodilac institucije tvrdi da bi ista štetna radnja bila preduzeta prema uzbunjivaču i u slučaju da nije podnio prijavu iz člana 3. stav (1) ovog Zakona, dužan je to dokazati. (4) Rukovodilac institucije dužan je izvršiti korektivnu mjeru s ciljem otklanjanja učinjene štetne radnje u roku od tri dana od dana zaprimanja instrukcije od Agencije za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije. (5) Korektivna mjera mora biti ukidanje štetne mjere i vraćanje u prethodno stanje, a koja može biti ukinuta pravosnažnom presudom nadležnog suda u radnom sporu. (6) Agencija za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije svake godine objavljuje posebnu godišnju listu sa spiskom institucija u kojima je prijavljena korupcija, uz navođenje vrste nanesene štetne radnje i informacije da li je izvršena korektivna mjera naložena instrukcijom iz stava (2) ovog člana. (1) U slučaju da institucija u kojoj je zaposleno lice kojem je dodjeljen status uzbunjivača prema istom poduzme određenu štetnu radnju iz člana 2. stav (1) tačka e) Zakona, lice kojem je dodjeljen status uzbunjivača će o tome obavijestiti Agenciju za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije. U cilju utvrđivanja činjeničnog stanja, Agencija za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije će po prijemu navedenog obavještenja zatražiti od institucije u kojoj je lice kojem je dodjeljen status uzbunjivača zatražiti izjašnjenje i relevantnu dokumentaciju o konkretnom slučaju, odnosno zatražiće od Upravne inspekcije da ispita navode i utvrdi činjenice, te preduzme zakonom predviđene mjere a zapisnik dostavi Agenciji za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije. Postupanje Agencije po navedenom obavještenju treba biti hitno. U slučaju da je prema licu kojem je dodjeljen status uzbunjivača nastupila štetna posljedica vezana za prijavu korupcije, njegovu anonimnost više nije neophodno štititi, te će Agencija za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije u svom zahtjevu za dostavljanje relevantne dokumentacije od strane institucije u kojoj je lice koje ima status uzbunjivača zaposleno, odnosno u zahtjevu za inspekcijski nadzor koji će dostaviti Upravnoj inspekciji Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine, navesti slijedeće podatke: ime i prezime i instituciju u kojoj je zaposleno lice kojem je dodjeljen status uzbunjivača, kada je Agencija za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije dodjelila status uzbunjivača navedenom licu, kojem je nadležnom autoritetu lice koje je steklo status uzbunjivača prijavilo korupciju, o kojem se djelu korupcije radi, koje su štetne radnje poduzete. U svom zahtjevu za dostavljanje izjašnjenja i relevantne dokumentacije od strane institucije, Agencija za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije će utvrditi i primjeren rok za dostavljanje istih. Po zahtjevu za inspekcijski nadzor zbog nastupanja štetne radnje Upravna inspekcija će izvršiti inspekcijski nadzor u instituciji u kojoj je zaposleno lice kojem je dodjeljen status uzbunjivača, u skladu sa svojim nadležnostima utvrđenim odredbama Zakona o upravi4 i Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine5. Po navedenom zahtjevu Upravna inspekcija će izvršiti inspekcijski nadzor u roku od osam dana od dana prijema zahtjeva za inspekcijski nadzor. Prilikom vršenja inspekcijskog nadzora upravni inspektori će izvršiti neposredni uvid u relevantnu dokumentaciju, te, po potrebi, uzeti izjave od rukovodioca institucije, nadležnih lica, ostalih zaposlenih, kao i lica kojem je nanesena štetna radnja. O navedenim radnjama upravni inspektori će sačiniti zapisnik. U pogledu utvrđenih nepravilnosti koje se odnose na predmet inspekcijskog nadzora upravni inspektori će rukovodiocu 4Čl. 83.-89. Zakona o upravi. 5Čl. 98.-100. Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine. BROJ 7-8 JULI-AUGUST 2014 PRAVNI SAVJETNIK 59 [ PRAVNI SAVJETNIK ] institucije rješenjem naložiti ispravljanje napravilnosti, odnosno usaglašavanje sa odredbama relevantnih propisa. Jedan primjerak zapisnika sa mišljenjem o utvrđenom činjeničnom stanju će dostaviti Agenciji za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije radi daljeg postupanja. (2) Na osnovu izjašnjenja i dokumentacije dobivene od institucije i zapisnika o izvršenom inspekcijskom nadzoru Agencija za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije će utvrditi da li je prema licu kojem je dodjeljen status uzbunjivača preduzeta neka štetna radnja koja je u vezi s podnošenjem prijave za korupciju. Ukoliko utvrdi da je došlo do štetne radnje koja je u vezi s podnošenjem prijave za korupciju Agencija za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije će donijeti instrukciju kojom se rukovodiocu institucije nalaže otklanjanje posljedica nastalih uzbunjivaču štetnom radnjom. Navedena instrukcija se dostavlja i Upravnoj inspekciji, a o istoj se obavještava i lice koje ima status uzbunjivača. Instrukcija se donosi u pismenoj formi i istu donosi direktor Agencije za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije. Instrukcija mora sadržavati elemente propisane odredbama Zakona o upravnom postupku6, i to: naziv organa, broj i datum, uvod, dispozitiv (izreku), obrazloženje, uputstvo o pravnom lijeku, potpis ovlaštene službene osobe i pečat organa. Dispozitiv instrukcije je njen najvažniji dio, i on mora biti jasan, kratak i odreðen, sa ciljem otklanjanja štetnih posljedica nanesenih licu koje ima status uzbunjivača. U skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku, kada se upravnim aktom nalaže izvršenje kakve radnje, u dispozitivu će se odrediti i rok u kome se ta radnja ima izvršiti. Obrazloženje instrukcije treba sadržavati kratko izlaganje predmeta, kada je podnesen zahtjev za zaštitu, kada je lice dobilo status uzbunjivača, koje su štetne radnje i od koga poduzete, da li je izvršen inspekcijski nadzor, te ako jeste šta je istim utvrđeno, razloge koji su bili odlučujući pri ocjeni dokaza, razloge zbog kojih nije uvažen koji od zahtjeva stranaka, razloge koji sa obzirom na utvrđeno činjenično stanje upućuju na onakvo rješenje kako je dato u dispozitivu i pravne propise na osnovu kojih je riješena upravna stvar. Jedna od dilema koja se može javiti u vezi sa instrukcijom jeste njena pravna priroda. Šta je to instrukcija? Na osnovu analize Zakona, ostalih relevantnih propisa 6 Čl. 197.-204. Zakona o upravnom postupku („Službeni glasnik BiH“, br. 29/02, 12/04, 88/07, 93/09 i 41/13). 60 PRAVNI SAVJETNIK JULI-AUGUST 2014 BROJ 7-8 koji regulišu rad organa uprave, može se zaključiti da je instrukcija upravni akt kojim se rukovodiocu institucije, kao poslodavcu lica kojem je dodjeljen status uzbunjivača a prema kojem je poduzeta štetna radnja, nalaže određeno postupanje. S obzirom na činjenicu da se radi o upravnom aktu, sa specifičnim nazivom, protiv istog se, u skladu sa odredbom člana 15. Zakona o upravnom postupku7 može izjaviti žalba. Naime, pravo na žalbu se može isključiti samo zakonom, što u konkretnom slučaju nije uređeno. Nadalje, s obzirom na činjenicu da (posebnim) zakonom nije utvrđen poseban drugostepeni organ za rješavanje po žalbi na instrukciju, cijenimo da bi u skladu sa odredbama člana 215. Zakona o upravnom postupku8, to bilo Žalbeno vijeće pri Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, kao drugostepeni organ opće nadležnosti za rješavanje po žalbama u upravnim stvarima. Ukoliko pak Agencija za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije utvrdi da u konkretnom slučaju štetna radnja nije poduzeta, odnosno da ista nije u vezi sa podnošenjem prijave o korupciji, o tome će obavijestiti lice kojem je dodjeljen status uzbunjivača, instituciju u kojoj je lice kojem je dodjeljen status uzbunjivača zaposlen i Upravnu inspekciju. (3) U toku postupka utvrđivanja da li je došlo do štetne radnje prema licu koje ima status uzbunjivača u smislu odredbi ovog Zakona (bilo da Agencija za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije zatraži od institucije u kojoj je došlo do štetne radnje izjašnjenje o navodima lica koje ima status uzbunjivača, i dostavljanje relevantne dokumentacije koja se odnosi na konkretan slučaj, bilo da Upravna inspekcija izvrši inspekcijski nadzor), bitno je utvrditi stvarno, činjenično stanje. Činjenice koje služe kao osnov za donošenje svakog upravnog akta, pa tako i instrukcije, utvrđuju se dokazima. Kao jedan od dokaza koji se može pojaviti u konkretnom postupku jeste i dokaz da bi štetna radnja bila poduzeta prema licu koje ima status uzbunjivača i da nije podnio prijavu zbog korupcije. Npr. da je u sklopu reorganizacije institucije već ranije planirano prijevremeno 7„(1) Protiv rješenja donesenog u prvom stepenu, stranka ima pravo žalbe. Samo zakonom može se propisati da u pojedinim upravnim stvarima žalba nije dopuštena, i to ako je na drugi način osigurana zaštita prava i zakonitosti.” - član 15. Zakona o upravnom postupku. 8„(1) O žalbi protiv prvostepenih rješenja organa uprave Bosne i Hercegovine odlučuje Žalbeno vijeće pri Vijeću ministara Bosne i Hercegovine.” - član 215. Zakona o upravnom postupku. [ PRAVNI SAVJETNIK ] penzionisanje svih zaposlenika koji imaju uslove za prijevremenu penziju, te da je takva (štetna) radnja pored lica koje im status uzbunjivača poduzeta i prema svim drugim zaposlenicima koji imaju iste uslove, ili npr. ukoliko je štetna radnja prema licu koje ima status uzbunjivača poduzeta zbog povreda radne discipline (teže ili lakše povrede) koje nisu u vezi sa njegovom prijavom za korupciju npr. dolazak na posao u alkoholiziranom stanju i sl. Smatramo da takvo izjašnjenje i relevantnu dokumentaciju pored rukovodioca može dati i drugo ovlašteno lice ispred institucije, s obzirom da je u konkretnom slučaju stranka koja ima pasivnu legitimaciju institucija, a ne sam rukovodilac. (4) Odredbama Zakona o upravnom postupku, kada se upravnim aktom nalaže izvršenje kakve radnje, u dispozitivu će se odrediti i rok u kome se ta radnja ima izvršiti9. U ovom slučaju rok je utvrđen Zakonom i on je tri dana. U skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku kada je rok određen na dane, dan u koji je dostavljanje instrukcije izvršeno ne uračunava se u rok, već se za početak roka uzima prvi naredni dan10. Početak i tok rokova ne sprečavaju nedjeljni dani, odnosno dani kada se ne radi i dani državnih praznika. Ako posljednji dan roka pada u nedjelju ili na dan državnog praznika, ili u neki drugi dan kad organ kod koga se radnja postupka ima preduzeti ne radi, rok ističe istekom prvog narednog radnog dana11. Dakle, rokovi za postupanje po instrukciji su dosta kratki te je bitno da svaka institucija, kada zaprimi zahtjev za izjašnjenje i dostavljanje relevantne dokumentacije ili kada je izvršen inspekcijski nadzor radi utvrđivanja da li je došlo do štetne radnje prema licu koje ima status uzbunjivača, bude spremna za postupanje po eventualno izdatoj instrukciji. Zakon je izričito zadužio rukovodioca institucije da poduzme korektivnu radnju sa ciljem otklanjanja štetne radnje. Navedena odredba je u duhu sa odredbama Zakona o upravi12i posebnih zakona koji regulišu 9 Član 199. stav 4. Zakona o upravnom postupku. 10 Član 91. stav 2. Zakona o upravnom postupku. 11 Član 92. Zakona o upravnom postupku. 12 „Radom ministarstva rukovodi ministar, a radom upravne organizacije rukovodi direktor, odnosno rukovodilac čiji je naziv određen zakonom o osnivanju upravne organizacije.“ – član 55. stav 1. Zakona o upravi. „Organom uprave rukovodi rukovodilac. Rukovodilac organa uprave predstavlja organ uprave, organizuje i osigurava zakonito i efikasno obavljanje poslova, donosi propise rad i rukovođenje organa uprave i drugih institucija Bosne i Hercegovine, a koji propisuju da institucijama rukovode i za njihov rad odgovaraju rukovodioci. (5) Korektivna mjera iz stava (4) ovog člana, koju je rukovodilac institucije dužan poduzeti mora biti ukidanje štetne mjere i vraćanje u prethodno stanje (restitucija). Dakle, ukoliko je instrukcijom naloženo otklanjanje štetnih posljedica rukovodilac institucije je dužan u ostavljenom roku da iste preduzme, pod prijetnjom prekršajne sankcije. S obzirom na činjenicu da se korektivnom mjerom stvari vraćaju u poziciju prije nastanka štetne radnje, nije vjerovatno da bi takva korektivna radnja mogla biti ukinuta u radnom sporu. Naime, imajući u vidu da je radni spor, u skladu sa odredbama Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine i entitetskih parničnih zakona, posebni postupak u kojem se kao tužilac može javljati samo zaposlenik, ukoliko bi bila izvršena korektivna mjera, isti ne bi imao pravni osnov za tužbu. (6) Odredbama ovog stava propisano je da je Agencija za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije dužna svake godine da objavljuje posebnu godišnju listu sa spiskom institucija u kojima je prijavljena korupcija, uz navođenje vrste nanesene štetne radnje i informacije da li je izvršena korektivna mjera naložena instrukcijom. S obzirom na to šta je predmet ovog Zakona, odnosno da Agencija za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije ne može imati saznanja o svim prijavama korupcije u institucijama, smatramo da je smisao ove odredbe da se sačini lista institucija u kojima su zaposlena lica kojima je dodjeljen status uzbunjivača. Ni navedena lista ne bi u potpunosti oslikala stvarno stanje u ovoj oblasti s obzirom na činjenicu da jedno lice zaposleno u jednoj instituciji može prijaviti korupciju u drugoj instituciji, ali bi ipak bila dobar orijentir za praćenje primjene Zakona. Član 9. (Prestanak pružanja zaštite) (1) U slučaju da se u toku postupka dokaže da uzbunjivač, prilikom podnošenja prijave iz člana 3. stav (1) ovog Zakona, nije postupao u dobroj vjeri, Agencija za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije obustavit će pružanje i izdaje druge akte za koje je ovlašten i preduzima druge mjere iz nadležnosti organa uprave, te odlučuje u skladu sa zakonom o pravima, obavezama i odgovornostima državnih službenika i zaposlenika u vršenju službe.“ – član 61. stav (1) i (2) Zakona o upravi. BROJ 7-8 JULI-AUGUST 2014 PRAVNI SAVJETNIK 61 [ PRAVNI SAVJETNIK ] zaštite uzbunjivaču. (2) Odluku o obustavi pružanja zaštite uzbunjivaču Agencija za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije dužna je dostaviti uzbunjivaču i rukovodiocu institucije u kojoj je uzbunjivač zaposlen. (3) Ako se tokom ispitivanja otkrije da uzbunjivač nije postupao u dobroj vjeri, odnosno da je svjesno podnio lažnu prijavu iz člana 3. stav (1) ovog zakona, Agencija za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije će, ako utvrdi da ova radnja sadrži elemente krivičnog djela, podnijeti krivičnu prijavu protiv ovog lica. (1) i (2) Smisao navedene odredbe je da se u svakom trenutku, ukoliko se dokaže da lice koje ima status uzbunjivača nije postupalo u dobroj vjeri može izgubiti dobijeni status uzbunjivača. Dobijeni status uzbunjivača dodatno štiti radnopravni status lica koje prijavljuje korupciju, međutim sam po sebi nema nikakav uticaj na postupanje nadležnih organa po (posebno krivičnoj) prijavi za korupciju. Odluku o oduzimanju statusa uzbunjivača Agencija za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije će dostaviti licu kojem je oduzet status uzbunjivača i rukovodiocu institucije u kojoj je isti zaposlen. (2) Lica koja su zloupotrijebila prava iz Zakona, a posebno lica koja su svjesno podnijela lažnu prijavu trebaju biti odgovarajuće sankcionisana. S tim u vezi, ovom odredbom je propisano da je Agencija za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije dužna podnijeti krivičnu prijavu protiv lažnog prijavitelja u slučaju kada u postupku dodjeljivanja, odnosno oduzimanja statusa uzbunjivača, utvrdi da je neko lice lažno prijavilo krivično djelo korupcije13. Lažnim prijavljivanjem ozbiljno se ometa rad pravosudnih i policijskih organa i navodi se na poduzimanje neopravdanih mjera prema pojedincu. Kod ovog krivičnog djela pored ometanja rada pravosudnih i policijskih organa napada se na čast i ugled lica koja su neosnovano prijavljena za krivično djelo, te je stoga neophodno da se takvi lažni prijavitelji i primjereno kazne. 13 Član 234. stav (1) i (2) KZBiH „(1) Ko prijavi neku određeno lice da je učinilo krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine, a zna da to lice nije učinilac, kazniće se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina. (2) Kaznom iz stava 1. ovog člana kazniće se ko podmetanjem tragova krivičnog djela ili na drugi način izazove pokretanje krivičnog postupka zbog krivičnog djela propisanog zakonom Bosne i Hercegovine protiv osobe za koju zna da nije učinilac.“. 62 PRAVNI SAVJETNIK JULI-AUGUST 2014 BROJ 7-8 Da bi se radilo o navedenom krivičnom djelu prijava treba da je podnijeta organima nadležnim za krivično gonjenje, s tim da ista ne mora biti direktno dostavljena navedenim organima, nego može biti podnijeta i drugim državnim organima ili pravnim licima ukoliko ti organi, odnosno lica imaju zakonsku obavezu informisati organe krivičnog gonjenja, odnosno dostaviti (krivičnu) prijavu, da to i učine. Lažnost prijave je bitno svojstvo prijave u smislu ovog krivičnog djela. Bitan elemenat ovog krivičnog djela je da lažni prijavitelj zna da lice koje prijavljuje za počinjenje djela stvarno nije počinilo krivično djelo, ali ga ipak prijavljuje. Krivično djelo je dovršeno (direktnim ili indirektnim) podnošenjem prijave, pri čemu nije neophodno da je na osnovu lažne prijave došlo do pokretanja krivičnog postupka protiv određenog lica. Podnošenje prijave za neki drugi delikt osim krivičnog djela (prekršaj, disciplinski prestup i sl.) nije obuhvaćeno ovom inkriminacijom, ali može biti sankcionisan u skladu sa odredbom člana 12. Zakona, novčanom kaznom u rasponu od 1000 do 10.000 KM. Član 10. (Nadzor nad provođenjem zakona) Nadzor nad provođenjem ovog zakona obavljaju Upravna inspekcija Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine i Agencija za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije, svako iz svoje nadležnosti. Nadzor nad provođenjem ovog Zakona vrše Upravna inspekcija i Agencija za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije u okviru svojih nadležnosti utvrđenih ovim, ali i drugim zakonima. Upravna inspekcija, u skladu sa odredbama ovog Zakona, ima nadležnost da, po zahtjevu Agencije za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije vrši inspekcijski nadzor u slučaju kada je prema licu koje ima status uzbunjivača izvršena štetna radnja, odnosno da izvrši novčano kažnjavanje zbog prekršaja iz člana 11. Zakona. Inače, nadležnosti Upravne inspekcije su regulisane prije svega Zakonom o upravi i Zakonom o upravnom postupku, a zatim i Zakonom o radu u institucijama Bosne i Hercegovine, Zakonom o slobodi pristupa informacijama Bosne i Hercegovine, te drugim posebnim zakonima. Načelno, Zakonom o upravi14 je predviđeno da poslove upravne inspekcije nad izvršavanjem tog zakona, zakona koji se odnose na državne službenike i zaposlenike 14 Član 83. Zakona o upravi. [ PRAVNI SAVJETNIK ] organa uprave, upravni postupak i posebne upravne postupke, kao i kancelarijsko poslovanje u organima uprave vrši Ministarstvo pravde Bosne i Hercegovine, putem Upravne inspekcije. Upravni inspektor u vršenju inspekcijskog nadzora nad izvršavanjem zakona i drugih propisa vrši nadzor naročito u pogledu: ostvarivanja prava i pravnih interesa i izvršavanja obaveza građana, javnih korporacija, komora, javnih preduzeća (društava), agencija i drugih pravnih lica u upravnom postupku; primjene propisa koji se odnose na organizaciju i način rada organa uprave; radnih odnosa u organima uprave i ispunjavanja uslova državnih službenika koji rade na poslovima upravnog rješavanja u institucijama s javnim ovlaštenjima; rješavanja upravnih stvari u propisanim rokovima; pravilnosti primjene propisa u upravnom postupku; načina prikupljanja dokaza u upravnom postupku, a posebno dokaza koji se pribavljaju po službenoj dužnosti; provođenja administrativnog izvršenja; pružanja pravne pomoći građanima, javnim korporacijama, komorama, javnim preduzećima (društvima), agencijama i drugim pravnim licima u upravnom postupku; vođenja evidencije o upravnim predmetima; primjene propisa o kancelarijskom poslovanju. Agencije za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije, u skladu sa odredbama ovog Zakona, ima nadležnost za davanje i oduzimanje statusa uzbunjivača licima koja prijave korupciju, izdavanja instrukcije u slučaju štetne radnje prema licu koje ima status uzbunjivača, podnošenja krivičnih prijava protiv lica koja lažno prijave korupciju, sačinjavanja i objavljivanja posebnog godišnjeg izvještaja o institucijama u kojima su zaposlena lica kojima je dodjeljen status uzbunjivača, štetnim radnjama i postupanju po instrukciji Agencijeza prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije. Inače, nadležnosti Agencije za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije su utvrđene Zakonom o Agenciji za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije15, i to su: a) izrada Strategije za borbu protiv korupcije, te izrada Akcionog plana za prevenciju korupcije; b) koordinacija i nadzor nad provođenjem Strategije i Akcionog plana, te davanje mišljenja i instrukcija o pitanju njihovog provođenja; c) koordinacija rada javnih institucija u sprečavanju korupcije i sukoba interesa, te analiza pravosnažnih odluka nadležnih organa za procesuiranje 15Član 10. Zakona o Agenciji za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije. sukoba interesa s ciljem sagledavanja pojava koruptivnog djelovanja, obavještavanje nadležnih institucija o zatečenom stanju, kao i preduzimanje ostalih neophodnih mjera u skladu sa zakonom; d) praćenje sukoba interesa, davanje preporuka za strategiju upravljanja sukobom interesa u pojedinačnim slučajevima, te izdavanje smjernica za politiku upravljanja sukobom interesa u institucijama vlasti; e) propisivanje jedinstvene metodologije za prikupljanje podataka o imovinskom stanju javnih službenika; f) u koordinaciji s nadležnim organima, analiziranje dostavljenih podataka s ciljem utvrđivanja pojava koruptivnog djelovanja, te preduzimanje neophodnih mjera u skladu sa zakonom; g) prikupljanje i analiziranje statističkih i drugih podataka, te informiranje svih relevantnih subjekata u Bosni i Hercegovini o rezultatima istraživanja; h) postupanje po zaprimljenim podnescima s indicijama koruptivnog ponašanja u skladu s važećim propisima; i) koordinacija rada institucija s javnim ovlaštenjima u suzbijanju korupcije; j) praćenje efekata primjene zakona i podzakonskih akata koji imaju za cilj prevenciju korupcije i davanje mišljenja i instrukcija o pitanju njihove primjene, iniciranje aktivnosti u vezi sa izmjenama i dopunama postojećih zakonskih rješenja i njihovo usklađivanje; k) saradnja s domaćim naučnim i stručnim organizacijama, medijima i nevladinim organizacijamapo pitanju prevencije korupcije; l) saradnja s međunarodnim organizacijama, institucijama, inicijativama i organima; m) uspostavljanje i vođenje baze podataka prikupljenih u skladu s ovim zakonom; n) razvoj edukativnih programa po pitanju prevencije korupcije i borbe protiv korupcije, te nadzornad njihovim provođenjem; o) javno publiciranje informacija o stanju korupcije; p) informiranje nadležnih institucija i javnosti o obavezama po osnovu međunarodnih pravnih akata, te davanje preporuka za njihovu realizaciju u vezi s prevencijom korupcije; r) propisivanje jedinstvene metodologije i smjernica za izradu planova integriteta i pružanje pomoći svim javnim institucijama u njihovoj realizaciji; s) i drugi poslovi u vezi s prevencijom korupcije. Član 11. (Izdavanje prekršajnog naloga) Ako upravni inspektor prilikom inspekcijskog nadzora utvrdi postojanje prekršaja iz člana 12. ovog zakona, izdaje prekršajni nalog u skladu sa Zakonom o prekršajima Bosne i Hercegovine. Ukoliko se prilikom redovnog ili BROJ 7-8 JULI-AUGUST 2014 PRAVNI SAVJETNIK 63 [ PRAVNI SAVJETNIK ] vanrednog inspekcijskog nadzora, utvrdi da je došlo do prekršaja iz člana 12. ovog Zakona (nepostupanje rukovodioca institucije po instrukciji Agencije, nedonošenje internih akata o prijavljivanju korupcije, odnosno lažno prijavljivanje) upravni inspektor može, u skladu sa odredbama Zakona o prekršajima16, izdati prekršajni nalog rukovodiocu, odnosno licu koje je lažno prijavilo korupciju. Općenito, inspektor prekršajni postupak može pokrenuti izdavanjem prekršajnog naloga ili podnošenjem zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka nadležnom sudu, s tim da se zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka može podnijeti samo kada ne postoje uslovi za izdavanje prekršajnog naloga17. Odredbom ovog člana, upravnim inspektorima je dato isključivo ovlaštenje za izdavanje prekršajnog naloga. Prekršajni nalog se izdaje ukoliko je postojanje prekršaja utvrđeno na jedan od sljedećih načina: neposrednim opažanjem prilikom inspekcije, nadzora i pregleda; prilikom inspekcijskog ili drugog nadzora pregledom dokumentacije, prostorija i robe ili na drugi zakonit način ili na osnovu priznanja okrivljenog o izvršenju prekršaja u nekom drugom sudskom ili administrativnom postupku. Prekršajni nalog se može izdati samo u slučajevima kada odgovarajući zakon ili drugi propis određuje fiksnu novčanu kaznu, kada novčana kazna može biti izračunata korištenjem matematičke formule, ili kada ovlašteni organ odluči da izrekne minimalnu novčanu kaznu, odnosno zaštitnu mjeru u najkraćem trajanju, određenu takvim zakonom ili drugim propisom18. Dakle, da bi upravni inspektor mogao prekršajno kazniti rukovodioca ili lice koje lažno prijavi korupciju potrebno je da: (1) prilikom vršenja inspekcijskog nadzora utvrdi postojanje prekršaja iz člana 12. Zakona, (2) može izdati prekršajni nalog, (3) koji može biti minimalna novčana kazna propisana Zakonom (10.000 KM za rukovodioca koji postupi suprotno odredbama člana 12. st. (1) i (2) Zakona i 1.000 KM za lice koje svjesno lažno prijavi korupciju). Sadržaj prekršajnog naloga je utvrđen odredbama Zakona o prekršajima19 i izdaje se na naprijed utvrđenom obrascu. 16 Član 3. Zakona o prekršajima Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 41/07 i 18/12). 17 Član 26. Zakona o prekršajima Bosne i Hercegovine. 18 Član 27. Zakona o prekršajima Bosne i Hercegovine. 19 Član 28. Zakona o prekršajimaBosne i Hercegovine. 64 PRAVNI SAVJETNIK JULI-AUGUST 2014 BROJ 7-8 Prekršajni nalog se može uručiti okrivljenom lično ili poštom, a rokovi od kada se dostavljanje smatra urednim su regulisani Zakonom o prekršajima. Okrivljeni može prihvatiti odgovornost za prekršaj tako što će platiti kaznu i sve druge obaveze koje su utvrđene prekršajnim nalogom u određenom roku, odnosno zatražiti sudsko odlučivanje. Ako okrivljeni zahtijeva sudsko odlučivanje, sankcije određene u prekršajnom nalogu smatrat će se ništavnim. Ukoliko tokom sudskog utvrđivanja nadležni sud utvrdi postojanje krivice, sud može izreći bilo koju sankciju koju Zakon propisuje, uključujući i strožiju sankciju20. Dakle, samo sud bi, u prekršajnom postupku mogao izreći kaznu veću od 10.000 KM za rukovodioca institucije, odnosno 1.000 KM za lice koje svjesno lažno prijavi korupciju. Član 12. (Novčane kazne za prekršaje) (1) Novčanom kaznom u iznosu od 10.000 do 20.000 KM kaznit će se za prekršaj rukovodilac institucije ako ne postupi prema instrukciji Agencije za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije i ne izvrši korektivnu mjeru u skladu s članom 8. stav (2) ovog zakona. (2) Novčanom kaznom u iznosu od 10.000 do 20.000 KM kaznit će se za prekršaj rukovodilac institucije ako ne donese interne akte iz člana 5. stav (2) ovog zakona, a u skladu s članom 13. ovog zakona. (3) Novčanom kaznom u iznosu od 1.000 do 10.000 KM kaznit će se za prekršaj lice iz člana 3. ovog zakona, koje svjesno lažno prijavi korupciju. Odredbama ovog člana, a u skladu sa odredbama Zakona o prekršajima21, propisani su prekršaji i novčane kazne za počinjene prekršaje u slučaju da se postupi suprotno odredbama ovog Zakona, odnosno, u slučaju svjesnog lažnog prijavljivanja korupcije.Za učinjeni prekršaj iz stavova (1) i (2) ovog člana odgovoran je isključivo rukovodilac institucije, dok je za prekršaj iz stava (3) odgovorno lice koje lažno prijavi korupciju. Odredba stava (3) ovog člana se može primjeniti samo ukoliko se lažna prijava korupcije odnosila za neki drugi delikte osim krivičnih djela (npr. privredni prestup, prekršaj, disciplinski postupak i sl.), a što nije obuhvaćeno inkriminacijom 20 Član 32. Zakona o prekršajimaBosne i Hercegovine. 21 Član 4. Zakona o prekršajima Bosne i Hercegovine. [ PRAVNI SAVJETNIK ] člana 234. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine22. Ukoliko se radi o krivičnom djelu lažnog prijavljivanja za koje je podnesena krivična prijava, onda se isto djelo prekršajno ne kažnjava. Novčane kazne su, u skladu sa članom 19. Zakona o prekršajima, postavljene u određenom rasponu, i to: za fizičko lice koje lažno prijavi korupciju u iznosu od 1.000 do 10.000 KM, što je ujedno i najviši iznos novčane kazne koja može biti izrečena fizičkom licu, za rukovodioca institucije koji ne postupi po instrukciji Agencije za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije, odnosno ne donese interne akte o načinu prijavljivanja korupcije i zaštiti lica koja prijave korupciju, u iznosu od 10.000 KM do 20.000 KM, što je ujedno i najviši iznos novčane kazne koja može biti izrečena odgovornom licu u pravnom licu23. Novčane kazne koje su izrečene i naplaćene po osnovu prekršaja iz člana 12. Zakona prihod su budžeta Bosne i Hercegovine. Član 13. (Donošenje podzakonskih propisa) Sve institucije na koje se odnosi primjena ovog zakona dužne su u roku od 90 dana donijeti interne akte iz člana 5. stav (2) ovog zakona. Odredbama ovog člana propisana je obaveza svih institucija Bosne i Hercegovine da u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog Zakona (do 31.03.2014. godine) donesu interne akte iz člana 5. stav (2) Zakona, kojima će biti regulisano interno prijavljivanje i zaštita uzbunjivača. Dakle, svaka institucija Bosne i Hercegovine je dužna da u navedenom roku donese akt ili akte kojima će biti regulisana navedena materija, pod prijetnjom sankcije - novčane kazne od 10.000 do 20.000 KM za rukovodioca institucije. S obzirom na činjenicu da u Bosni i Hercegovini nema dovoljno iskustava u pogledu zaštite lica koja prijavljuju korupciju, potrebno je da sve institucije na koje se odredbe ovog Zakona odnose poduzmu potrebne radnje radi blagovremenog donošenja i pravilne primjene navedenih internih akata. U cilju pružanja pomoći institucijama, sačinjen je mogući model takvog internog akata, koji bi mogao poslužiti kao primjer šta interni akt iz člana 5. stav (2) Zakona treba da sadržava i reguliše. Član 14. (Stupanje na snagu) Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u “Službenom glasniku BiH”. Svaki zakon stupa na snagu nakon određenog vremenskog perioda od objavljivanja tzv. vacatio legis. Smisao ovog perioda je da se javnost i organi koji su dužni isti da primjenjuju upoznaju sa sadržajem, pravima i obavezama koje zakon propisuje. Zakon je objavljen dana 23.12.2013. godine u „Službenom glasniku BiH“, broj 100/13, te u skladu sa odredbama ovog člana stupio je na snagu 31.12.2013. godine od kada se počinje i primjenjivati. 22 Član 234. KZBiH. 23Član 19. stav (3) Zakona o prekršajima Bosne i Hercegovine. BROJ 7-8 JULI-AUGUST 2014 PRAVNI SAVJETNIK 65 [ PRAVNI SAVJETNIK ] Alan Vajda, mag. iur. DONESEN NOVI PRAVILNIK O STALNIM SUDSKIM VJEŠTACIMA U REPUBLICI HRVATSKOJ SIŽE Navedenim stručnim radom autor obrađuje problematiku u svezi propisanih uvjeta za rad stalnih sudskih vještaka u Republici Hrvatskoj, što je propisano odredbama novog Pravilnika o stalnim sudskim vještacima, koji se primjenjuje počevši od 3. travnja 2014. godine. I Uvod Nakon nepunih šest godina od stupanja na snagu Pravilnika o stalnim sudskim vještacima („Narodne novine“, br. 88/08, 8/09 i 126/11), koji je zamijenio Pravilnik o stalnim sudskim vještacima („Narodne novine“, broj 21/98), dana 26. ožujka 2014. godine usvojen je novi Pravilnik o stalnim sudskim vještacima („Narodne novine“, broj 38/14). Naime, sam postupak donošenja pravilnika o stalnim sudskim vještacima zasniva se na odredbi članka 126. stavak 6. Zakona o sudovima („Narodne novine“, broj 128/13) kojime je dana izričita ovlast ministru pravosuđa da istim pobliže regulira uvjete i postupak imenovanja, prava i dužnosti te visinu nagrade i naknade troškova za rad stalnih sudskih vještaka u Republici Hrvatskoj. Također, ističemo da potreba donošenja novog pravilnika proizlazi, između ostalog, iz činjenice da je Republika Hrvatska od 1. srpnja 2013. godine punopravna članica Europske unije, te je stoga bilo potrebno redefinirati uvjete za obavljanje djelatnosti stalnih sudskih vještaka, i to ne samo za državljane Republike Hrvatske nego i za državljane država članica Europske unije, odnosno državljane država potpisnica Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru kako bi istima pod jednakim uvjetima bilo omogućeno obavljanje navedene djelatnosti. II Osnovni pojmovi Vještaci (engl. expert witness; surveyers, court experts; njem. Sachverstaendige, Gutachter, 66 PRAVNI SAVJETNIK JULI-AUGUST 2014 BROJ 7-8 [ PRAVNI SAVJETNIK ] Gerichtsgutachter; talij. periti, periti giurati) osobe su koje sudu na temelju svoga stručnoga znanja iznose svoja zapažanja o predmetu vještačenja (nalaz) i svoje zaključke o određenim činjenicama izvedene na temelju rezultata toga ispitivanja (mišljenje). Dakle, to je osoba pozvana da pred sudom, koristeći se svojim stručnim znanjem, iznese: svoja sadašnja stručna zapažanja potrebna za utvrđenje sadržaja neke relevantne činjenice (NALAZ) i svoje stajalište o značenju, vjerovanju, uzrocima i posljedicama određenih činjenica koje bi mogle biti važne za utvrđivanje istinitosti u dokazivanju (MIŠLJENJE).1 Vještačenje je parnična radnja u okviru koje vještak, kao osoba koja raspolaže posebnim znanstvenim ili stručnim znanjem i iskustvom, primjenjuje znanstvena i stručna znanja, vještine i metode na činjenice koje predstavljaju predmet vještačenja, sa time da sam iskaz vještaka dan tijekom navedenog sudskog postupka pridonosi ostvarenju načela traženja materijalne istine.2 III Tko može obavljati poslove stalnih sudskih vještaka Prema odredbi članka 126. Zakona o sudovima („Narodne novine“, broj 28/13), sudsko vještačenje mogu obavljati pravne ili fizičke osobe. Naime, za obavljanje sudskog vještačenja fizičke osobe trebaju posjedovati najmanje završenu školsku spremu odgovarajuće struke, dok pravne osobe mogu obavljati sudsko vještačenje samo u okviru svoje registrirane djelatnosti, pod uvjetom da to obavljaju njihovi djelatnici koji ispunjavaju uvjete kao i fizičke osobe. Županijski i trgovački sudovi vode popis stalnih sudskih vještaka imenovanih za njihovo područje nadležnosti, dok Ministarstvo pravosuđa vodi jedinstveni elektronički popis stalnih sudskih vještaka po pojedinim područjima vještačenja i pravnih osoba za obavljanje poslova sudskog vještačenja za područje cijele Republike Hrvatske. Državljani država članica Europske unije ili država potpisnica Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru koji su u svojoj matičnoj državi imenovani za stalne sudske vještake u Republici Hrvatskoj obavljaju poslove stalnih sudskih vještaka u skladu s odlukom o imenovanju koju je donijelo 1 S. Triva, V. Belajec, M. Dika, Građansko parnično procesno pravo, Zagreb, 1986. 2 H. Sijerčić-Čolić, D. Vuleta, M. Hadžiomeragić, Komentar zakona o krivičnom postupku, Sarajevo, 1999. nadležno tijelo u njihovoj matičnoj državi. Stoga se oni upisuju u Popis stalnih sudskih vještaka iz država članica Europske unije ili država potpisnica Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru temeljem rješenja Ministarstva pravosuđa kojim im se odobrava obavljanje poslova sudskog vještačenja za određeno područje Za stalnog sudskog vještaka može biti imenovana osoba za koju se u postupku imenovanja utvrdi da ispunjava sljedeće uvjete: 1. da je državljanin Republike Hrvatske, državljanin države članice Europske unije ili državljanin države potpisnice Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru, 2. da je zdravstveno sposobna za obavljanje poslova stalnog sudskog vještaka, 3. da je nakon završenog odgovarajućeg studija, odnosno odgovarajuće škole radila na poslovima u struci i to: ■■ najmanje osam godina – ako je završila diplomski sveučilišni studij ili specijalistički diplomski stručni studij, ■■ najmanje 10 godina – ako je završila odgovarajući preddiplomski sveučilišni studij ili preddiplomski stručni studij, ■■ najmanje 12 godina – ako je završila odgovarajuću srednju školu, a za pojedinu struku nema odgovarajućeg preddiplomskog sveučilišnog studija ili preddiplomskog stručnog studija, odnosno diplomskog sveučilišnog studija ili specijalističkog diplomskog stručnog studija, 4. da je uspješno završila stručnu obuku, 5. da ima sklopljen ugovor o osiguranju od odgovornosti za obavljanje poslova stalnog sudskog vještaka. Međutim, kada govorimo o potrebi ispunjavanja općih uvjeta za prijam u državnu službu od strane stalnih sudskih vještaka, radi se o uvjetima koje moraju ispunjavati sve osobe koje se primaju u državnu službu, neovisno o radnom mjestu na koje se primaju i državnom tijelu u koje se primaju, a to su: ■■ odgovarajući stupanj obrazovanja, ■■ odgovarajuće stručno znanje i radno iskustvo, osim u slučaju prijama vježbenika, ■■ zdravstvenu sposobnost za obavljanje poslova radnog mjesta na koje se prima, hrvatsko državljanstvo. Međutim, za stalnog sudskog vještaka ne BROJ 7-8 JULI-AUGUST 2014 PRAVNI SAVJETNIK 67 [ PRAVNI SAVJETNIK ] može se imenovati osoba za koju postoje zapreke za prijam u državnu službu Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“, br. 92/05, 142/06, 77/07, 107/07, 27/08, 34/11, 49/11, 150/11, 34/12, 49/12, 37/13 i 38/13). Naime, u državnu službu ne mogu biti primljene osobe: ■■ protiv kojih se vodi kazneni postupak ili koje su osuđene za kazneno djelo protiv života i tijela, slobode i prava čovjeka i građanina, Republike Hrvatske, vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, spolne slobode i spolnog ćudoređa, braka, obitelji i mladeži, imovine, sigurnosti platnog prometa i poslovanja, pravosuđa, vjerodostojnosti isprava, javnog reda ili službene dužnosti, osim ako je nastupila rehabilitacija prema posebnom zakonu, ■■ kojima je prestala državna služba zbog teške povrede službene dužnosti, u razdoblju od četiri godine od prestanka državne službe, ■■ kojima je prestala državna služba zbog toga što nisu zadovoljile na probnom radu, u razdoblju od četiri godine od prestanka državne službe. Odredbom članka 4. Pravilnika o stalnim sudskim vještacima propisano je i da sudsko vještačenje mogu obavljati i pravne osobe: ■■ ako su u svojoj djelatnosti registrirane i za obavljanje vještačenja za određeno područje, a što dokazuju rješenjem iz nadležnog sudskog registra, ■■ ako je utvrđeno da su njihovi zaposlenici imenovani stalnim sudskim vještacima, što se dokazuje rješenjem o imenovanju za stalnog sudskog vještaka za područje određenog županijskog, odnosno trgovačkog suda, ■■ ako za zaposlenike koji su imenovani stalnim sudskim vještacima imaju zaključen ugovor o osiguranju od odgovornosti za obavljanje poslova stalnog sudskog vještaka. IV Postupak imenovanja stalnih sudskih vještaka Postupak imenovanja stalnih sudskih vještaka pokreće se pismenim zahtjevom koji se podnosi predsjedniku županijskog ili trgovačkog suda nadležnog prema prebivalištu podnositelja zahtjeva, odnosno sjedištu pravne osobe. Fizička osoba uz zahtjev prilaže životopis, dokaz o državljanstvu i druge dokaze o ispunjavanju općih uvjeta za imenovanje (npr. državljanstvo, zdravstvena sposobnost i sl.), sa time da se istom može priložiti i popis objavljenih znanstvenih i stručnih radova. Zahtjev može podnijeti i pravna osoba za svog zaposlenika pod uvjetom da je zaposlenik dao svoj pristanak 68 PRAVNI SAVJETNIK JULI-AUGUST 2014 BROJ 7-8 u pisanom obliku. Državljani država članica Europske unije ili država potpisnica Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru dužni su dokaze o ispunjavanju uvjeta za imenovanje priložiti u izvorniku ili ovjerenoj preslici te ovjerenom prijevodu na hrvatski jezik. Stalni sudski vještaci imenuju se na vrijeme od četiri godine i mogu biti ponovno imenovani, sa tim da mogu pružati svoje usluge na području cijele Republike Hrvatske. Prije samog odlučivanja o zahtjevu, predsjednik odgovarajućeg županijskog, odnosno trgovačkog suda uputit će kandidata na stručnu obuku stalnom sudskom vještaku kojeg predloži jedna od strukovnih udruga, a stručna obuka ne može trajati dulje od jedne godine. Nakon provedenog postupka i prikupljenih dokaza predsjednik će odgovarajućeg županijskog, odnosno trgovačkog suda odlučiti o zahtjevu, sa time da se o zahtjevu odlučuje rješenjem. Imenovani stalni sudski vještak daje prisegu pred predsjednikom suda koji ga je imenovao za vještaka čiji sadržaj glasi: „Prisežem svojom čašću da ću povjerena mi vještačenja obavljati savjesno i prema svom najboljem znanju, a svoje nalaze i mišljenja iznijeti točno, potpuno i objektivno, sukladno pravilima struke.“ Stalni sudski vještak potpisat će prisegu. Naime, ako predsjednik županijskog, odnosno trgovačkog suda utvrdi da podnositelj zahtjeva ne ispunjava uvjete za imenovanje ili je zahtjev nepotpun, isti će odbaciti. Protiv rješenja kojim je zahtjev za imenovanje stalnim sudskim vještakom određene struke odbijen dopuštena je žalba Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske. V Provedba provjere stručne obuke stalnih sudskih vještaka Prije samog odlučivanja o zahtjevu predsjednik odgovarajućeg županijskog, odnosno trgovačkog suda uputit će kandidata na stručnu obuku stalnom sudskom vještaku kojeg predloži jedna od strukovnih udruga (npr. Hrvatsko društvo sudskih vještaka), a stručna obuka ne može trajati dulje od jedne godine. Strukovne udruge dužne su imenovati mentore za stručnu obuku koja se obavlja prema programu što ga za svaku djelatnost, odnosno struku izrađuje odgovarajuća strukovna udruga, a za vještake medicinske struke Hrvatska liječnička komora, Hrvatska stomatološka komora, odnosno druga strukovna komora. [ PRAVNI SAVJETNIK ] Naime, za mentora se može imenovati stalni sudski vještak koji ima najmanje pet godina iskustva u obavljanju poslova sudskog vještačenja, sa time da se popis mentora dostavlja županijskim i trgovačkim sudovima u Republici Hrvatskoj. Nakon obavljene stručne obuke, navedene udruge dužne su, na temelju izvješća stalnog sudskog vještaka kod kojeg je kandidat bio na stručnoj obuci, u roku o mjesec dana izraditi mišljenje u pisanom obliku o uspješnosti obavljene obuke i osposobljenosti kandidata za obavljanje poslova sudskog vještačenja i dostaviti ga predsjedniku odgovarajućeg županijskog, odnosno trgovačkog suda, a u mišljenju o obavljenoj stručnoj obuci se mora navesti naziv suda i poslovni broj svakog predmeta u kojima je kandidat sudjelovao u izradi mišljenja i nalaza, kao i ime i prezime stalnog sudskog vještaka kod kojeg je kandidat obavljao stručnu obuku. Strukovne udruge dužne su županijske i trgovačke sudove izvijestiti o programima stručne obuke i godišnjem rasporedu održavanja stručne obuke, sa time da nadzor nad provođenjem stručne obuke stalnih sudskih vještaka u odgovarajućoj strukovnoj udruzi obavljaju Ministarstvo pravosuđa i nadležni županijski, odnosno trgovački sud prema rasporedu kojeg donosi ministar pravosuđa, a o provedenom nadzoru sastavlja se pisano izvješće. tekuću godinu. Međutim, stalni sudski vještak može se i dodatno osigurati od odgovornosti za obavljanje poslova stalnog sudskog vještaka za pojedini slučaj, ovisno o predmetu u kojem obavlja vještačenje. Državljanin države članice Europske unije ili države potpisnice Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru može se osigurati od odgovornosti za obavljanje poslova stalnog sudskog vještaka i u svojoj matičnoj državi. Neobvezujući ogledni (standardni) uvjeti za osiguranje od odgovornosti stalnih sudskih vještaka3 Značenje pojedinih izraza: Osiguratelj - pravna osoba koja je, sukladno Zakonu o osiguranju, registrirana za obavljanje djelatnosti osiguranja u Republici Hrvatskoj; Ugovaratelj osiguranja - osiguranik ili neka druga pravna ili fizička osoba koja u korist osiguranika s osigurateljem sklopi ugovor o osiguranju od odgovornosti stalnih sudskih vještaka; Osiguranik - stalni sudski vještak koji u skladu sa pozitivno pravnim propisima ispunjava uvjete za obavljanje vještačenja, imenovan prema Pravilniku o stalnim sudskim vještacima i čija je odgovornost osigurana; VI Obvezno osiguranje od odgovornosti za obavljanje poslova stalnog sudskog Naručitelj - pravna ili fizička osoba, sud ili druga institucija koja zahtijeva vještačenje, vještaka tj. angažira i plaća vještaka za njegovo Kako prije imenovanja za stalnog sudskog vještaka kandidat treba predsjedniku županijskog, odnosno trgovačkog suda koji je nadležan za njegovo imenovanje dostaviti dokaz o sklopljenom ugovoru o obveznom osiguranju od odgovornosti za obavljanje poslova stalnog sudskog vještaka, u nastavku dajemo prikaz neobvezujućih oglednih (standardnih) Uvjeta osiguranja od odgovornosti stalnih sudskih vještaka prihvaćenih na 162. sjednici Upravnog odbora Hrvatskog ureda za osiguranje od 26. veljače 2009. godine. Naime, kandidat mora biti osiguran tijekom cijelog razdoblja na koje je imenovan za stalnog sudskog vještaka uz najnižu svotu osiguranju koja iznosi 200.000 kuna. Naime, na početku svake kalendarske godine imenovani stalni sudski vještak dužan je predsjedniku nadležnog županijskog, odnosno trgovačkog suda dostaviti dokaz o zaključenom ugovoru o osiguranju za vještačenje; Iznos osiguranja - gornja granica (najviši iznos) obveze osiguratelja po jednom osiguranom slučaju; Agregatni limit - gornja granica obveze osiguratelja za sve osigurane slučajeve ostvarene unutar jedne osigurateljne godine; Polica osiguranja - isprava o ugovoru o osiguranju; Premija osiguranja - iznos što ga ugovaratelj osiguranja plaća osiguratelju temeljem ugovora o osiguranju. Članak 1. Predmet osiguranja Predmet osiguranja prema ovim uvjetima je zakonska profesionalna odgovornost 3 Izvor: Hrvatski ured za osiguranje (www.huo.hr) BROJ 7-8 JULI-AUGUST 2014 PRAVNI SAVJETNIK 69 [ PRAVNI SAVJETNIK ] osiguranika za štete koje prouzroči strankama u sudskom postupku tijekom obavljana sudskog vještačenja radi utvrđivanja ili razjašnjenja činjenica u sudskom postupku, ukoliko se drugačije ne ugovori. Članak 2. uvjeta smatra se propust ili pogreška osiguranika, glede savjesnog i urednog postupanja, tj. postupanja u namjeri dobrog stručnjaka, koji ima za posljedicu nastajanje štete, čiju bi naknadu mogla zahtijevati oštećena osoba. Smatra se da je osigurani slučaj nastao kad je osiguranik povrijedio pravila struke po kojem se vještačenje obavlja ili koju od svojih dužnosti predviđenih pozitivnim pravnim propisima. (2) Uvjetima osiguranja nisu obuhvaćene štete od odgovornosti za propuste ili pogreške, koje su bile poznate u vrijeme sklapanja ugovora o osiguranju ili nisu mogle ostati nepoznate stranama u postupku. (3) Propust ili pogreška se smatraju poznatim kad ih osiguranik sam utvrdi ili za njih dozna, a da još nije prijavljen odštetni zahtjev od strane oštećene osobe. (4) U slučaju sumnje smatra se da je propust ili pogreška učinjena onog dana kad je neka od radnji trebala biti poduzeta kako bi se spriječilo nastajanje štete. Osiguranjem su obuhvaćeni osigurani slučajevi nastali na teritoriju Republike Hrvatske, ukoliko se drugačije ne ugovori. Iznos osiguranja i agregatni (1) Iznos osiguranja je gornja granica obveze osiguratelja slučaju. po jednom osiguranom (2) Agregatni limit predstavlja gornju granicu obveze osiguratelja za sve osigurane slučajeve ostvarene unutar jedne osigurateljne godine. (3) Najniži iznos je Pravilnikom vještacima. osiguranja o stalnim premije, ugovoriti viši iznos osiguranja i viši agregatni limit. Članak 5. šteti) Franšiza (učešće osiguranika u (1) Ako je ugovoreno da osiguranik sam snosi jedan dio štete (franšiza), osiguratelj je u obvezi, ako nastane osigurani slučaj, naknaditi samo iznos odštete koji prelazi iznos franšize. (2) Franšiza, ukoliko je ugovorena, mora biti obvezno upisana u policu osiguranja. Članak 6. Isključenja iz pokrića Osiguranjem nisu obuhvaćeni odštetni zahtjevi za štete: (1) Za štete koje su izravna ili neizravna posljedica oštećenja zdravlja i tijela, te oštećenja i uništenja stvari; (2) Štete koje su posljedica profesionalnih grešaka nastalih u trenutku kada osiguranik nije imao valjano rješenje o imenovanju za stalnog sudskog vještaka od predsjednika odgovarajućeg županijskog, odnosno trgovačkog suda; (3) Iz vještačenja nakon pravomoćne odluke Teritorijalno pokriće Članak 4. limit slučaju, kao i agregatni limit za sve osigurane slučajeve ostvarene unutar jedne osigurateljne godine određuje se na polici osiguranja. (5) Ugovaratelj osiguranja može, uz doplatak Osigurani slučaj (1) Osiguranim slučajem u smislu ovih Članak 3. (4) Iznos osiguranja po jednom osiguranom utvrđen sudskim 70 PRAVNI SAVJETNIK JULI-AUGUST 2014 BROJ 7-8 nadležnog tijela kojom je proglašen nesposobnim za obavljanje djelatnosti ili struke za koju je imenovan, ili pravomoćne sudske odluke kojom mu je oduzeta poslovna sposobnost; (4) Iz vještačenja ako se utvrdi da nisu postojali, odnosno da su prestali uvjeti na temelju kojih je osiguranik imenovan; (5) Zbog gubitka podataka ili dokumenata (pisanih, tiskanih ili elektronički pohranjenih), koji su bili povjereni osiguraniku na čuvanje; (6) Štete koje su nastale u svezi sa plaćanjem ili obračunom nagrade vještaku ili troškova (putni troškovi, troškovi za dnevnice); (7) Zbog ugovornog proširenja odgovornosti osiguranika i na slučajeve [ PRAVNI SAVJETNIK ] kad po zakonu ne odgovara; (8) Za štetu na stvarima i osobama uslijed zagađivanja tla i/ili vode; štete zagađenja (onečišćenja) okoliša; (9) Zbog prekoračenja i nepridržavanja određenih rokova, od strane suda ili naručitelja, za vještačenje i posljedičnih šteta proizašlih iz tog prekoračenja; (10)Štete uslijed štrajka, obustave rada, političkih ili ratnih rizika bez obzira da li je rat objavljen ili nije; (11)Koje je vještak učinio postupajući po nalogu suda; (12)Ugovorne kazne i penali, primjerne štete, posljedične štete bilo koje vrste (npr. gubitak zarade, posla i sl.); (13)Zbog namjerno i prijevarno prouzročenih šteta od strane ugovaratelja osiguranja ili osiguranika, ili zbog šteta nastalih kao posljedica svjesnog postupanja suprotno propisima po kojima se obavlja njegova registrirana djelatnost; (14)Odštetni zahtjevi koji proizlaze iz povrede prava na ugled, dobar glas, čast, dostojanstvo, poslovnu tajnu, slobodu privređivanja i sl.; (15)Zbog šteta koje je učinio sudski vještak nalogodavcu postupajući po njegovu nalogu; (16)Zbog propusta ili pogrešaka sudskog vještaka nastalih prije zaključivanja ugovora o osiguranju od odgovornosti sudskog vještaka, pa čak i ako se šteta manifestira nakon zaključenja ugovora; (17)Zbog šteta proizašlih uslijed insolventnosti, prekida ili obustave rada, odnosno aktivnosti osiguranika; (18)Zbog šteta proizašlih kao posljedica uništenja, oštećenja ili nestanka bilo koje vrste podataka; (19)Vrijednosnih papira i dr. osim dokumentacije koja je u svezi s obavljanjem osigurane djelatnosti; (20)Zbog šteta proizašlih kao posljedica bilo koje vrste povrede autorskih prava, patenata, trgovačkog imena / marke, logotipa ili slogana; (21)Zbog šteta proizašlih uslijed manjka u blagajni, pogrešaka u isplati, prijevare ili pronevjere od strane osiguranika ili osoba za koje on po zakonu odgovara; (22)Zbog posljedičnih šteta kao što su zabrana uvoza ili izvoza, gubitak tržišta, pad cijena, i sl.; (23)Zbog financijskog gubitka do kojeg dođe uslijed prekida poslovanja; (24)Zbog šteta koje proizlaze iz zakonske odgovornosti članova uprave osiguranika ili drugih odgovornih osoba, u obavljanju njihove funkcije; (25)Zbog šteta koje proizlaze iz odgovornosti osiguranika kao poslodavca; (26)Zbog šteta nastalih uslijed prekoračenja ovlaštenja. Članak 7. Obveze ugovaratelja osiguranja (1) Ugovaratelj osiguranja obvezan je: 1) pri zaključenju ugovora o osiguranju prijaviti sve okolnosti koje je znao ili koje je morao znati, a važne su za ocjenu rizika; 2) pri zaključenju ugovora o osiguranju platiti premiju na ugovoren način; 3) izvijestiti osiguratelja o svakoj promjeni okolnosti koja može biti važna za promjenu rizika, neovisno je li rizik promijenjen njegovom voljom ili postupkom ili bez njegova utjecaja; (2) ako ugovaratelj namjerno zataji određene podatke i činjenice, a oni su po naravi takvi da je osiguratelj znao za njih ne bi sklopio ugovor o osiguranju, osiguratelj ima pravo raskinuti ugovor o osiguranju; (3) pravo iz prethodnog stavka ovog članka osiguratelj ima i nakon postavljenog zahtjeva za naknadu štete. Članak 8. Osiguranikove obveze nakon nastanka osiguranog slučaja (1) Osiguranik je dužan obavijestiti osiguratelja o nastanku osiguranog slučaja i o podnesenom zahtjevu za naknadu štete najkasnije u roku tri dana BROJ 7-8 JULI-AUGUST 2014 PRAVNI SAVJETNIK 71 [ PRAVNI SAVJETNIK ] od saznanja. (2) Osiguranik je dužan obavijestiti osiguratelja i onda kada zahtjev za naknadu štete protiv njega bude pokrenut putem suda, kada bude stavljen u pritvor i onda kada bude poveden postupak za osiguranje dokaza. (3) Osiguranik nije ovlašten da se bez prethodne osigurateljeve suglasnosti izjašnjava o zahtjevu za naknadu štete, a posebno da ga prizna potpuno ili djelomično, da se o zahtjevu o naknadi štete nagodi ni da obavi isplatu, osim ako se prema činjeničnom stanju nije moglo odbiti priznanje, nagodba ili isplata, a da se time ne učini očita nepravda. Ako je osiguranik u zabludi smatrao da postoji njegova odgovornost ili da su ispravno utvrđene činjenice, to ga neće opravdati. (4) Ako oštećenik podnese tužbu za naknadu štete protiv osiguranika, osiguranik je dužan dostaviti osiguratelju sudski poziv ili tužbu i sve spise u svezi sa štetnim događajem i zahtjevom za naknadu štete te vođenje spora prepustiti osiguratelju. (5) Ako se osiguranik protivi osigurateljevu prijedlogu da se zahtjev za naknadu štete riješi nagodbom, osiguratelj nije dužan platiti višak naknade, kamata i troškova koji su zbog toga nastali. (6) Ako se oštećenik sa zahtjevom za naknadu štete neposredno obrati osiguratelju, osiguranik je dužan osiguratelju pružiti sve dokaze i podatke kojima raspolaže, a koji su nužni za utvrđivanje odgovornosti za učinjenu štetu i za ocjenu osnovanosti zahtjeva, opsega i visine štete. (7) Ako se osiguranik ne drži obveza iz ovog članka, snosit će štetne posljedice koje zbog toga nastanu, osim ako bi one nastale i da se držao obveza. Članak 9. Osigurateljeve obveze nakon zahtjeva oštećene osobe (1) U vezi sa podnesenim zahtjevom za naknadu štete od strane oštećene osobe, osiguratelj je u obvezi: 1) zajedno s osiguranikom poduzeti obranu od neosnovanih ili pretjeranih zahtjeva za naknadu štete (pravna zaštita); 2) udovoljiti osnovanim zahtjevima za naknadu štete; 3) naknaditi troškove sudskog postupka (naknada troškova postupka); (2)Osiguratelj je ovlašten da na ime naknade za 72 PRAVNI SAVJETNIK JULI-AUGUST 2014 BROJ 7-8 štetu osiguraniku položi iznos osiguranja, umanjen za iznos ugovorene franšize, te se u tom slučaju oslobađa svih obveza u svezi s osiguranim slučajem. Članak 10. Pravna zaštita (1) Osigurateljeva obveza u pravne zaštite obuhvaća: pružanju 1) ispitivanje osiguranikove odgovornosti za nastalu štetu; 2) vođenje spora u osiguranikovo ime ako oštećeni ostvaruje pravo na naknadu štete u parničnom postupku; 3) davanje u osiguranikovo ime svih izjava koje smatra korisnim; za zadovoljenje ili obranu od neosnovanog, ili pretjeranog zahtjeva za naknadu štete. (2) Uz osigurateljevu suglasnost i upute, vođenje spora može se povjeriti osiguraniku, koji je tada dužan držati se osigurateljevih uputa i naloga u pogledu vođenja postupka u parnici. (3) Osiguratelj može preuzeti vođenje parnice ili stupiti na mjesto osiguranika ili sudjelovati u svojstvu umješača. (4) Osiguratelj je ovlašten odbiti vođenje spora ili prepustiti vođenje spora osiguraniku, ako ocijeni da nema više mjesta za pružanje pravne zaštite s obzirom na odnos visine zahtjeva za naknadu štete i visine iznosa osiguranja. (5) U slučaju da osiguratelj na ime naknade štete isplati iznos osiguranja prije pokretanja spora, prestaje i njegova obveza na pravnu zaštitu. Članak 11. Naknada troškova postupka (1) Osiguratelj naknađuje sve troškove parničnog postupka ako sam vodi spor, ili je dao suglasnost osiguraniku na vođenje spora pa i onda kada zahtjev za naknadu štete nije bio osnovan. (2) Ako je parnica vođena bez osigurateljeva znanja i suglasnosti, osiguranjem su pokriveni troškovi spora ako zajedno sa naknadom štete ne premašuju iznos osiguranja. (3) Osiguratelj plaća troškove branitelju u kaznenom postupku pokrenutu protiv osiguranika zbog događaja koji bi mogao imati za posljedicu postavljanje zahtjeva za naknadu štete na temelju odgovornosti pokrivene osiguranjem, i to samo iznimno ako je obaviješten o izboru branitelja i ako je prihvatio plaćanje tih [ PRAVNI SAVJETNIK ] troškova. Troškove kaznenog postupka i troškove zastupanja oštećenika osiguratelj ne nadoknađuje. Članak 12. Neposredni zahtjev oštećene osobe mirenje Hrvatskog ureda za osiguranje ili drugoj organizaciji za mirenje. Prijedlog za mirenje dostavlja se Centru za mirenje pri Hrvatskom uredu za osiguranje ili drugoj organizaciji za mirenje u pisanom obliku. (1) Ako oštećena osoba zahtjev ili tužbu Članak 16. za naknadu štete podnese samo prema osiguratelju, osiguratelj će o tomu obavijestiti osiguranika i pozvati ga da pruži sve potrebne podatke i postupi u smislu članka 8. stav [7] ovih Uvjeta te da sam poduzme mjere radi zaštite svojih interesa. (2) Ako se u slučaju iz prethodnog stavka osiguratelj odluči isplatiti naknadu oštećeniku, u potpunosti ili djelomično, dužan je o tomu obavijestiti osiguranika. (3) Oštećena osoba može zahtijevati neposredno od osiguratelja naknadu štete za koju odgovara osiguranik, ali najviše do iznosa osigurateljeve obveze. Članak 13. Nadležnost u slučaju spora U slučaju da strane iz članka 15. alineja prva ne uspiju riješiti spor proizišao iz primjene ovih uvjeta na način opisan u prethodnom članku, nadležan je stvarno nadležni sud prema mjestu sklapanja ugovora o osiguranju. Premija osiguranja Premiju osiguranja ugovaratelj osiguranja obvezan je platiti u cijelosti pri ispostavljanju police, ako se ne ugovori drugačije. Članak 14. Početak obveze osiguratelja Obveza osiguratelja iz ugovora o osiguranju počinje po isteku 24. sata dana koji je u ispravi o osiguranju naveden kao početak osiguranja, ako je do tog datuma plaćena premija, odnosno nakon isteka 24. sata dana kada je premija plaćena, ako nije drugačije ugovoreno. Članak 15. Postupak izvansudskog rješavanja sporova Sve osobe koje svoj pravni interes crpe iz ugovora o osiguranju zaključenom prema ovim Uvjetima prvenstveno će sve svoje eventualne sporove s osigurateljem, koji proizlaze ili su u vezi sa predmetnim ugovorom o osiguranju, nastojati riješiti sporazumno, sukladno pravilima postupka osiguratelja o izvansudskom rješavanju sporova. Sastavni dio Uvjeta za osiguranje od odgovornosti sudskog vještaka moraju biti odredbe o načinu izvansudskog rješavanja sporova. Ukoliko spor nije riješen u izvansudskom postupku kod osiguratelja, svaka od stranaka u sporu može predložiti drugoj strani pokretanje postupka mirenja pri Centru za BROJ 7-8 JULI-AUGUST 2014 PRAVNI SAVJETNIK 73 [ PRAVNI SAVJETNIK ] Ogledni primjerak police osiguranja od odgovornosti za stalnog sudskog vještaka medicinske struke Broj police: P13-1020152701 P13-1020152708 Šifra zastupnika: 410837 Datum izdavanja: 01.05.2014. Broj zaduženja: POLICA - OSIGURANJE OD ODGOVORNOSTI Broj police: P13-1020152700 Zagreb, 01.05.2014. Ugovaratelj osiguranja: IVAN IVIĆ ILICA 254 OIB: 63835547234 10000 ZAGREB Osiguranik: IVAN IVIĆ ILICA 254 OIB: 63835547234 10000 ZAGREB, REPUBLIKA HRVATSKA Mjesto osiguranja: Početak osiguranja: 05.05.2014. Istek osiguranja: Rb Predmet osiguranja 05.05.2015. Iznos osiguranja (KN) Premija (KN) 1. 13.56Ostala guranja od odgovornosti STALNI SUDSKI VJEŠTACI Odgovornost 1. ODGOVORNOST STALNIH SUDSKIH VJEŠTAKA 273,15 OPĆA I PROFESIONALNA Područje vještačenja: 0,00 *anesteziologija *reanimatologija *intenzivno liječenje *liječenje boli 3. Godišnji agregatni limit: 200.000 kn 2. Ukupno Premija osiguranja: Premija: 74 PRAVNI SAVJETNIK JULI-AUGUST 2014 BROJ 7-8 200.000,00 0,00 0,00 0,00 273,15 Valuta: KN 273,15 [ PRAVNI SAVJETNIK ] Premija osiguranja iznosi 273,15 Plan otplate premije: Sukladno otplatnom planu premija se plaća svake godine do isteka trajanja osiguranja. Rata Dospijeće Iznos rate u KN 1. 14.04. 273,15 PDV nije zaračunan temeljem članka 40. stav 1a Zakona o porezu na dodanu vrijednost. Sastavni dijelovi ugovora o osiguranju uz ovu policu: Upitnik, Ponuda za osiguranje od odgovornosti i dolje navedeni Uvjeti i Klauzule koji su uručeni ugovaratelju osiguranja. Opći uvjeti za osiguranje imovine 108-0102, Uvjeti za osiguranje od odgovornosti 113-0102, Uvjeti za osiguranje odgovornosti stalnih sudskih vještaka 113-1102 Posebna ugovaranja: Polica se ugovara temeljem ponude i plaćene premije od 14.04.2014. U slučaju da ne plaćate originalnim računima molimo da u poziv na broj napišete 00131020152708. Zagreb, 01.05.2014. Generali osiguranje d.d. Glen Ertl Predsjednik Uprave Ugovaratelj Marijan Klasić Član Uprave Glasom ponude VII Reimenovanje stalnih sudskih vještaka Nakon proteka vremena na koje je imenovan stalni sudski vještak može biti ponovno imenovan na vrijeme od četiri godine, sa time da je potrebno da navedeni zahtjev podnese najkasnije 30 dana prije isteka roka na koji je imenovan. Uz zahtjev za ponovno imenovanje kandidat je dužan dostaviti dokaz da je zdravstveno sposoban za obavljanje poslova stalnog sudskog vještaka, sa time da istom prilaže i popis predmeta u kojima je obavio vještačenje i potvrdu o stručnom usavršavanju. Međutim, prije ponovnog imenovanja za stalnog sudskog vještaka predsjednik nadležnog županijskog, odnosno trgovačkog suda utvrdit će da se protiv kandidata ne vodi kazneni postupak i da nije pravomoćno osuđen za kazneno djelo koje je zapreka za prijam u državnu službu, te će donijeti rješenje o ponovnom imenovanju. Protiv rješenja dopuštena je žalba Ministarstvu pravosuđa u roku od 15 dana od dana dostave rješenja. Međutim, u postupku ponovnog imenovanja stalnog sudskog vještaka, kao i u postupku proširenja područja vještačenja već imenovanog sudskog vještaka, vještak nije dužan obaviti stručnu obuku niti dati prisegu. VIII Razrješenje stalnih sudskih vještaka Imenovanog stalnog sudskog vještaka razriješit će predsjednik odgovarajućeg županijskog odnosno, trgovačkog suda: BROJ 7-8 JULI-AUGUST 2014 PRAVNI SAVJETNIK 75 [ PRAVNI SAVJETNIK ] ■■ ako to sam zatraži, ■■ ako se utvrdi da nisu postojali, odnosno da su prestali postojati uvjeti na temelju kojih je imenovan, ■■ ako je na temelju pravomoćne odluke nadležnog tijela proglašen nesposobnim za obavljanje ■■ djelatnosti iz područja za koje je imenovan, ■■ ako mu je na temelju pravomoćne sudske odluke oduzeta poslovna sposobnost, ■■ ako mu je izrečena pravomoćna presuda za kazneno djelo koje je zapreka za prijam u državnu službu, ■■ ako nesavjesno ili neuredno obavlja povjerene mu poslove vještačenja, ■■ ako ne zaključi ugovor o osiguranju od odgovornosti za obavljanje poslova stalnog sudskog vještaka, ■■ ako povrijedi načelo čuvanja tajne u svezi svega onog što je saznao u obavljanju poslova stalnog sudskog vještaka. Međutim, kako protiv rješenja o odbijanju imenovanja, tako i protiv rješenja o razrješenju dopuštena je žalba Ministarstvu pravosuđa u roku od 15 dana od dostave istog. Rad stalnih sudskih vještaka dužni su pratiti predsjednici županijskih, odnosno trgovačkih sudova koji su ih imenovali te predsjednici sudova i državni odvjetnici i o svojim zapažanjima obavještavati predsjednike nadležnih županijskih, odnosno trgovačkih sudova. Primjedbe na ponašanje stalnog sudskog vještaka mogu podnijeti i stranke, odnosno njihovi punomoćnici te strukovne udruge, a iste se podnose predsjedniku suda koji je imenovao vještaka. Također se može stalnom sudskom vještaku koji ne poštuje sud ili stranke, ne preuzima dodijeljene mu predmete, ne opravda zašto u roku nije dovršio povjereno mu vještačenje ili iz drugih ozbiljnih razloga privremeno uskratiti obavljanje poslova stalnog sudskog vještaka najmanje tri mjeseca, a najdulje godinu dana, time da rješenje o privremenoj uskrati obavljanja poslova stalnog sudskog vještaka donosi predsjednik suda koji je imenovao stalnog sudskog vještaka. Stalni sudski vještak protiv kojeg se vodi kazneni postupak zbog kaznenog djela za koje se goni po službenoj dužnosti, a koji čini zapreku za prijam u državnu službu, dužan je odmah po saznanju o tome obavijestiti predsjednika suda koji ga je imenovao te obustaviti rad na predmetima koji su mu dodijeljeni radi izrade nalaza i mišljenja. Stalnom sudskom vještaku protiv kojeg se vodi kazneni postupak zbog kaznenog djela izreći će se privremena zabrana obavljanja poslova stalnog sudskog vještaka. Rješenje o privremenoj zabrani obavljanja poslova stalnog sudskog vještaka donosi predsjednik suda koji je imenovao stalnog sudskog vještaka, a ista traje do pravomoćnog okončanja kaznenog postupka. IX Prava stalnih sudskih vještaka na nagradu za obavljeno vještačenje i naknadu putnih troškova Stalni sudski vještaci ostvaruju pravo na nagradu za obavljeno vještačenje, odnosno naknadu putnih troškova. Pravo na nagradu za obavljeno vještačenje ima stalni sudski vještak, sa time da istu utvrđuje sud prema posebnom cjeniku naknada i nagrada stalnih sudskih vještaka. Navedeni iznos nagrade se određuje u bodovima, a vrijednost boda je 2,00 kune bruto bez PDV-a. Nagrada za rad vještaka koja se isplaćuje iz sredstava suda ili državnog odvjetništva umanjuje se za 20% od utvrđene vrijednosti boda, a ako je nagrada obračunata u satima vještak je uz račun dužan dostaviti i obrazloženje svake stavke. Nagrada za vještačenje povjereno pravnoj osobi pripada toj pravnoj osobi, sa time da se navedeno primjenjuje i u slučajevima kada je vještačenje povjereno državnom tijelu, stručnoj ustanovi ili drugoj pravnoj osobi koji to vještačenje ne obavljaju kao svoju registriranu djelatnost. Međutim, ako je vještačenje nužno obaviti pod otežanim uvjetima (noću od 22.00 do 06.00 sati, u iznimno nepovoljnim vremenskim uvjetima, na otvorenom prostoru i sl.) te u dane tjednog odmora, državnog blagdana ili neradnog dana, iznos nagrada iz cjenika nagrada stalnih sudskih vještaka uvećava se za 100%. Pravo na naknadu putnih troškova obuhvaća naknadu za prijevoz sredstvima javnog prometa, sa time da navedeni troškovi obuhvaćaju izdatke za dolazak iz mjesta prebivališta, 76 PRAVNI SAVJETNIK JULI-AUGUST 2014 BROJ 7-8 [ PRAVNI SAVJETNIK ] odnosno boravišta stalnog sudskog vještaka do mjesta gdje treba obaviti vještačenje kao i za povratak u mjesto njegovog prebivališta, odnosno boravišta. Navedeni troškovi obuhvaćaju i izdatke za prijevoz sredstvima javnog prometa u mjestu prebivališta, odnosno boravišta stalnog sudskog vještaka. Međutim, ako se za obavljanje vještačenja ne može koristiti sredstvo javnog prometa, stalni sudski vještak ima pravo na korištenje osobnog automobila prema pravilima koja se primjenjuju na suce. Stoga, ako je stalni sudski vještak koristio osobni automobil za potrebe vještačenja, dužan je priložiti izvješće o prijeđenom broju kilometara na najkraćoj dionici puta prema podacima Hrvatskog autokluba, time da se isti obračunavaju na temelju urednog i vjerodostojnog putnog naloga i priloženih isprava (računa) kojima se dokazuju putni troškovi i drugi izdaci navedeni u putnom nalogu. Međutim, za vrijeme obavljanja poslova sudskog vještačenja izvan mjesta prebivališta preko 8-12 sati vještaku pripada pravo na naknadu u visini 1/2 dnevnice, a za vrijeme provedeno preko 12-24 sata cijela dnevnica u visini koja se priznaje sucu suda koji vodi postupak. Izdaci za smještaj (noćenje) priznaju se stalnom sudskom vještaku u punom iznosu prema priloženom računu do visine koja se priznaje sucu suda koji vodi postupak. X Pečat i natpisna ploča stalnog sudskog vještaka Stalni sudski vještak u obavljanju poslova sudskog vještačenja koristi svoj pečat, koji je dužan izraditi o vlastitom trošku. Pečat je okruglog oblika, bez grba Republike Hrvatske, promjera 38 mm, te sadrži tekst: ime, prezime i adresu stalnog sudskog vještaka, naznaku „stalni sudski vještak“ i naznaku jednog ili više područja vještačenja za koja je imenovan, sa time da je otisak pečata plave boje. Stalni sudski vještak dužan je otisak svog pečata i vlastoručni potpis pohraniti u sudu koji ga je imenovao stalnim sudskim vještakom. Također je dužan na zgradu u kojoj obavlja djelatnost o svom trošku postaviti i natpisnu ploču koja sadrži: ime i prezime stalnog sudskog vještaka te naznaku „stalni sudski vještak“ i naznaku jednog ili više područja vještačenja za koja je imenovan. XI Službena iskaznica stalnog sudskog vještaka Stalni sudski vještak ima službenu iskaznicu (slika 1) koju mu izdaje predsjednik županijskog, odnosno trgovačkog suda koji ga je imenovao. Nakon davanja prisege imenovani stalni sudski vještak predsjedniku nadležnog županijskog, odnosno trgovačkog suda podnosi zahtjev za izdavanje službene iskaznice uz koji prilaže dvije fotografije veličine 28x32 mm. Službena iskaznica je pravokutnog oblika veličine 8,5 x 5,5 cm na kartonskoj podlozi ili pergamentu bijele boje, te se izrađuje tehnikom zaštitnog tiska Republike Hrvatske, sa time da se o izdanim službenim iskaznicama u nadležnom županijskom, odnosno trgovačkom sudu vodi evidencija koja sadrži: redni broj, ime i prezime stalnog sudskog vještaka kojem je izdana službena iskaznica, osobni identifikacijski broj (OIB), datum izdavanja, vrijeme trajanja ovlaštenja, datum i razlog privremenog oduzimanja i rubriku za napomene. Međutim, ako stalni sudski vještak izgubi službenu iskaznicu ili na drugi način ostane bez nje, dužan je o tome odmah obavijestiti predsjednika nadležnog županijskog, odnosno trgovačkog suda radi pokretanja postupka za brisanje nestale službene iskaznice iz evidencije i izdavanja nove. Stalni sudski vještak koji je izgubio službenu iskaznicu ili je na drugi način ostao bez nje dužan je istu oglasiti nevažećom u „Narodnim novinama“ i podnijeti zahtjev za izdavanje nove iskaznice. Nova službena iskaznica pod drugim rednim brojem izdat će se stalnom sudskom vještaku tek nakon što izgubljena ili na drugi način nestala službena iskaznica bude oglašena nevažećom. BROJ 7-8 JULI-AUGUST 2014 PRAVNI SAVJETNIK 77 [ PRAVNI SAVJETNIK ] Prilog 1. Izgled iskaznice stalnog sudskog vještaka (Obrazac br. 1 ) Prilog 2. Obrazac br. 2 Županijski sud u Zagrebu POPIS STALNIH SUDSKIH VJEŠTAKA Red. br. Prezime i ime Adresa, broj telefona i e-mail adresa 1. Petrova 6, Zagreb, 4613609, [email protected] Ivo Ivić Zanimanje Stručna sprema Dipl. ing. elektrotehnike VSS Broj i datum rješenja o imenovanju Područje vještačenja Telekomunikacije 04-Su-1218/07 Prilog 3. Obrazac br. 3 Trgovački sud u Zagrebu POPIS PRAVNIH OSOBA ZA OBAVLJANJE POSLOVA SUDSKOG VJEŠTAČENJA Red. br. 1 Naziv Ime i prezime stalnog sudskog vještaka zaposlenog u pravnoj osobi Zavod za Josip Jović istraživanje i razvoj sigurnost Adresa i broj telefona Ulica grada Vukovara 68, Zagreb, 6106111 Područje Rješenja o vještačenja upisu u sudski registar Zaštita na radu Broj sudskog spisa i datum upisa u sudski registar Broj sudskog spisa i datum brisanja Primjedba 02-Su-238/09 Su-3500/08 25.04.2008. Prilog 4. Obrazac br. 4 Ministarstvo pravosuđa POPIS STALNIH SUDSKIH VJEŠTAKA IZ DRŽAVA ČLANICA EUROPSKE UNIJE ILI DRŽAVA POTPISNICA SPORAZUMA O EUROPSKOM GOSPODARSKOM PROSTORU Adresa, broj Red. br. Prezime i ime Državljanstvo telefona i e-mail adresa 1 John James Velika Britanija London, Regent street no. 2 Zanimanje Stručna sprema Dipl. ing. VSS Informacijskih tehnologija 78 PRAVNI SAVJETNIK JULI-AUGUST 2014 BROJ 7-8 Područje vještačenja Informacije tehnologije Broj i datum Broj i datum odluke o rješenja o upisu u imenovanju Popis u matičnoj državi No. 3624/08 SU- 3425/09 Primjedba [ PRAVNI SAVJETNIK ] XII Hrvatsko društvo sudskih vještaka (HDSV) Kao jedan od oblika organiziranosti sudskih vještaka, od 1980. godine u Republici Hrvatskoj djeluje Hrvatsko društvo sudskih vještaka kao stručna udruga stalnih sudskih vještaka, u koju se radi unapređenja i osiguranja javnog interesa na području vještačenja, udružuju sudski vještaci koji u Republici Hrvatskoj za područje pojedinog županijskog ili trgovačkog suda povremeno ili stalno obavljaju djelatnosti sudskih vještačenja (http://www.sudski-vjestaci.hr). Članom Hrvatskog društva sudskih vještaka može postati svaki sudski vještak koji je A B C D E F G K AGRONOMIJA AKTUARISTIKA ARHEOLOGIJA ARHITEKTURA BRODOSTROJARSTVO CARINSKO POSLOVANJE DEFEKTOLOGIJA DEVIZNO POSLOVANJE DOZIOMETRIJA IONIZIRAJUĆEG ZRAČENJA DRAGO KAMENJE, DIJAMANTI - ZLATARSTVO ELEKTRONIKA - ELEKTROTEHNIKA - AUTOMATIKA ELEKTROTEHNIKA - NAUTIKA FIZIKALNA ISPITIVANJA GEMOLOGIJA GEODEZIJA GOSPODARSTVO GRADITELJSTVO GLAZBARSTVO KEMIJA - TOKSIKOLOGIJA KEMIJSKO INŽINJERSTVO KNJIGOVODSTVO - FINANCIJE - EKONOMIKA KNJIŽNIČKI FONDOVI - IZVORNOST TEKSTOVA KOMPJUTERIZACIJA KRIVOTVORENI NOVAC upisan u Registar stalnih sudskih vještaka pri bilo kojem županijskom i trgovačkom sudu čija su svrha i ciljevi da: organizira sudske vještake svih struka, vodi pripremu kandidata za vještake, poboljša uvjete rada članova, članstvu omogućava stručno usavršavanje sa svrhom unapređenja struke, štiti i zastupa interese članova u skladu s općim interesima i potrebama, neprestano radi na očuvanju etičnosti i morala članova, u okviru propisa se brine o ostvarivanju prava koja proizlaze iz rada i na osnovu rada, omogući ostvarenje prava na socijalnu i zdravstvenu zaštitu članova, ostvari stručnu suradnju sa srodnim udrugama djelovanja i surađuje sa tijelima državne uprave, time da u sklopu Hrvatskog društva sudskih vještaka djeluju sljedeće strukovne sekcije: L M P R S Š T Z LIKOVNA KULTURA LOVSTVO MEDICINA - KLINIČKA MEDICINA - SUDSKA POMORSTVO PROMET - VOZILA - MOTORI PSIHOLOGIJA RUKOPISI SANITARNA ISPITIVANJA SIGURNOST NA RADU STOLARSTVO STOMATOLOGIJA STROJARSTVO - POSTROJENJA ŠUMARSTVO TELEFONIJA TELEKOMUNIKACIJE - INFORMATIKA TEKSTIL - KOŽA - OBUĆA TISAK ZAŠTITA NA RADU ZRAKOPLOVSTVO Međutim, Hrvatsko društvo sudskih vještaka je zbog potrebe reguliranja prava i obveza svojih članova - sudskih vještaka dana 12. veljače 2011. godine donijelo niže navedeni XIII Cjenik naknada i nagrada stalnih sudskih vještaka Cjenik naknada i nagrada stalnih sudskih vještaka sastavni je dio Pravilnika o stalnim sudskim vještacima, koji obuhvaća: BROJ 7-8 JULI-AUGUST 2014 PRAVNI SAVJETNIK 79 [ PRAVNI SAVJETNIK ] Cbr. 1. Materijalni troškovi 1. Korištenje vlastitog vozila 2. Javni prijevoz 3. Cestarina, tunelarina, mostarina trajekt, parkiranje 4. Dnevnica 5. Hotelski račun 6. Prijepis - stranica teksta - stranica tabela 7. Crtanje skica 8. Uredski materijal, omotnice, preslike, papir, HPT i drugo 2,00 kn po prijeđenom km stvarni trošak u visini dnevnice suca stvarni trošak kao i za suca 4 boda 10 bodova 30 do 100 bodova stvarni trošak Cbr. 2. Zajedničke odredbe za sve sekcije Vrsta 1. Pristup na glavnu raspravu 2. Pristup na glavnu raspravu izvan sjedišta vještaka do 50 km u jednom smjeru 3. Pristup na glavnu raspravu izvan sjedišta vještaka više od 50 km u jednom smjeru 4. Prisustvovanje na raspravi koja traje dulje od dva sata uz odgovarajuću stavku, nakon isteka od dva sata, pridodati po svakom započetom satu 5. Izrada pisanog nalaza i mišljenja 6. Interdisciplinarno vještačenje 7. Vrijednost radnog sata 8. Očevid Bodova 100 150 200 70 150 do 4.000 150 35 po satu Napomena: Ako se očevid obavlja izvan redovitog radnog vremena vrijednost sata uvećava se za: ■■ rad noću - 40% ■■ rad subotom - 25% ■■ rad nedjeljom - 35% ■■ rad blagdanom - 50% Cbr. 3. Financijsko-računovodstvena sekcija - obračun se vrši prema Cbr. 2. Cbr. 4. Građevinska sekcija bodova Izrada nacrta u mjerilu 50 do 300 Izrada troškovnika sa dokaznicama mjera po satu 35 Cbr. 5. Sekcija Medicina Klinička medicina bodova Pregled osoba i medicinske dokumentacije 140 Provedba dodatnih pretraga 80 Sudska medicina bodova Davanje nalaza i mišljenja 160 Obdukcija prema odluci ministra zdravlja o visini troškova provođenja obdukcije Cbr. 6. Sekcija za promet i vozila bodova Procjena štete na vozilu 170 do 300 Procjena vrijednosti vozila 100 Utvrđivanje tehničke ispravnosti vozila 100 do 250 Cbr. 7. Sekcija toksikologije bodova Davanje nalaza i mišljenja 160 Uvid u izvornu dokumentaciju izvan suda po satu Cbr. 8. Sekcija veterinarstva bodova Pregled životinje i veterinarske dokumentacije 160 Provedba dodatnih pretraga 80 Cbr. 9. Geodetska sekcija - obračun se vrši prema Cbr. 2. Cbr. 10. Sve ostale sekcije - obračun se vrši prema Cbr. 2. 80 PRAVNI SAVJETNIK JULI-AUGUST 2014 BROJ 7-8 [ PRAVNI SAVJETNIK ] ALGORITAM POSTUPANJA SUDA I VJEŠTAKA POSTUPANJE SUDA BROJ 7-8 JULI-AUGUST 2014 PRAVNI SAVJETNIK 81 [ PRAVNI SAVJETNIK ] POSTUPANJE VJEŠTAKA VJEŠTAK Izvor: Berislav Matijević, dip. iur. (http://www.pravnadatoteka.hr). 82 PRAVNI SAVJETNIK JULI-AUGUST 2014 BROJ 7-8 [ PRAVNI SAVJETNIK ] SAVJETODAVNI SERVIS RADNI ODNOSI Isplata regresa PITANJE: Regres za godišnji odmor poslodavac je za 2013. godinu isplatio u martu 2013. godine, a regres za 2014. godinu isplatio u junu 2014. godine Da li zaposlenik čiji je radni odnos prestao sa aprilom 2014. godine ima pravo na regres za 2014. godinu, imajući u vidu da je između isplate regresa za 2013. godinu i raskida radnog odnosa prošlo više od godinu dana, te da je regres naknada za korištenje godišnjeg odmora, a zaposlenik nije koristio godišnji odmor za 2014. godinu. ODGOVOR: Zaposlenik kojem je prestao radni odnos u 2014. godini, a nije koristio godišnji odmor, ima pravo da godišnji odmor koristi kod drugog poslodavca i da mu regres bude isplaćen kod drugog poslodavca. S obzirom da mu je radni odnos prestao prije korištenja godišnjeg odmora, kod poslodavca kod kojeg je radio nema pravo ni na isplatu regresa, s obzirom da je regres vezan za korištenje godišnjeg odmora. Ugovor na određeno vrijeme PITANJE: Interesuju me odredbe člana 20. Zakona o radu koje se odnose na sklapanje ugovora na određeno vrijeme. Naime, s obzirom da u Centru za edukaciju Službe za zapošljavanje USK trenutno postoji velika zainteresovanost za kurseve varioca, te kako postoji samo jedan instruktor varioc, to je potrebno da se zbog trenutno povećanog obima posla zaposli još jedno lice kao instruktor varioc, interesuje me da li može pokrenuti konkursna procedura i zaposliti osoba na određeno vrijeme radi povećanog obima poslova iako našim pravilnikom o sistematizaciji nema sistematizovano mjesto instruktora varioca za dva lica već samo za jedno? BROJ 7-8 JULI-AUGUST 2014 PRAVNI SAVJETNIK 83 [ PRAVNI SAVJETNIK ] ODGOVOR: Ugovor o radu na određeno vrijeme regulisan je članom 19. Zakona o radu i ne može se zaključiti na period duži od dvije godine. U vašem slučaju radi se o sistematizovanim poslovima čiji je obim privremeno povećan, zbog čega imate neophodnu potrebu da zaključite nove ugovore na određeno vrijeme. Odredbama čl. 136. i 137. Zakona o radu propisano je da se za obavljanje privremenih i povremenih poslova može zaključiti ugovor o obavljanju privremenih i povremenih poslova, pod uvjetima: 1. da su privremeni i povremeni poslovi utvrđeni u kolektivnom ugovoru ili u pravilniku o radu, 2. da privremeni i povremeni poslovi ne predstavljaju poslove za koje se zaključuje ugovor o radu na određeno ili neodređeno vrijeme, sa punim ili nepunim radnim vremenom i da ne traju duže od 60 dana u toku kalendarske godine. S obzirom na navedene uslove, poslovi instruktora varioca se ne mogu smatrati privremenim i povremenim poslovima, već se Pravilnik o radu treba izmijeniti u smislu povećanja broja izvršilaca na sistematizovanim poslovima instruktora varioca i navesti da se na tim poslovima može zaključiti ugovor o radu na neodređeno i na određeno vrijeme, zavisno od potreba poslodavca. Problem rješavanja dozvole za rad studentima na benzinskim pumpama bez ikakvog radnog statusa? PITANJE: Da li smijemo dopustiti zainteresiranim licima da peru šoferšajbne naših kupaca na benzinskim pumpama? Pri tome bi njihova zarada bila isključivo bakšiš. Obim i količina poslova bi isključivo zavisili od volje tih lica? Studentski servis nije zainteresiran za ovakav vid saradnje s obzirom na to da se oni finansiraju iz faktura koje ispostavljaju pravnim licima. ODGOVOR: Da bi zainteresovana lica mogla da peru šoferšajbe kupcima na vašim benzinskim pumpama potrebno je, na osnovu zahtjeva zainteresovanog lica, da donesete pojedinačnu odluku kojom dozvoljavate određenom licu da obavlja te poslove na vašoj pumpi (u određenom period ili na neodređeno vrijeme), da za ovo odobrenje lice ne plaća naknadu, da je dužno da se prema kupcima ponaša uljudno i druge uslove za koje vi smatrate da je potrebno naglasiti da bi se ovaj posao obavljao bez negodovanja ili zamjerki vozača 84 PRAVNI SAVJETNIK JULI-AUGUST 2014 BROJ 7-8 automobila (čista voda ili druga sredstva, krpe, itd.) jer to poboljšava i vašu uslugu, kao i uslove pod kojima ta odluka prestaje da važi (negodovanje kupaca, incidentne situacije i sl.). Zaključivanje ugovora na određeno ili neodređeno vrijeme PITANJE: Zasnovali smo radni odnos sa zaposlenikom na određeno vrijeme na radno mjesto koje je ostalo upražnjeno nakon odlaska zaposlenika u starosnu penziju. Molimo Vas da nam odgovorite da li se može zasnovati radni odnos na određeno vrijeme za poslove koji su ostali upražnjeni ili smo morali zaključiti ugovor na neodređeno vrijeme, uz probni rad? ODGOVOR: Ugovor o radu može se zaključiti na neodređeno i na određeno vrijeme, saglasno članu 19. Zakona o radu („Službene novine Federacije BiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03). Ako je vašim pravilnikom o radu propisano da se, u slučaju da je radno mjesto ostalo upražnjeno, novi ugovor o radu zaključuje na neodređeno vrijeme, s obaveznim probnim radom, onda ste dužni zaključiti takav ugovor o radu. Ukoliko ste propisali slučajeve kada se ugovor o radu zaključuje na određeno vrijeme, onda takav ugovor na određeno vrijeme zaključujete samo u tim slučajevima, a u ostalim na neodređeno vrijeme. Ako niste ništa regulisali Pravilnikom o radu, Zakon je dao slobodu poslodavcu da odluči u kojim slučajevima će zaključiti ugovor na određeno, odnosno na neodređeno vrijeme, sa tim da će se ugovor zaključen na određeno vrijeme smatrati ugovorom na neodređeno vrijeme u slučaju da je zaključen ili traje traje duže od dvije godine (član 19. Zakona). Probni rad se obavezan je i u slučaju ugovora o radu na određeno vrijeme (član 18. Zakona). Zakoljučivanje ugovora na sistematizovano radno mjesto PITANJE: Dobili smo vaš cijenjeni odgovor, a vezano za zasnivanja radnog odnosa sa zaposlenikom na određeno vrijeme na radno mjesto koje je ostalo upražnjeno nakon odlaska zaposlenika u penziju. S obzirom da se u tome momentu radilo o obimnijem poslu u službi računovodstva (završni račun, itd.), dodatno Vas pitamo da li je poslodavac morao (obligatorno), a ne mogao da zaključi radni odnos na određeno vrijeme na upražnjeno radno mjesto, s obzirom na to da našim [ PRAVNI SAVJETNIK ] pravilnikom nije regulisano popunjavanje upražnjenog radnog mjesta? ODGOVOR: Zakon o radu ne propisuje kada poslodavac mora zaključiti ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a kada na određeno vrijeme, već je prepustio poslodavcu da sam o tome odlučuje. Ako niste propisali svojim pravilnikom o radu da se na upražnjeno sistematizovano mjesto mora / zaključuje ugovor o radu na neodređeno vrijeme, onda poslodavac nije morao zaključiti ugovor na neodređeno vrijeme. Ovo se ne odnosi na organe državne službe, gdje se na upražnjeno sistematizovano radno mjesto mora primiti zaposlenik na neodređeno vrijeme, u skladu sa posebnim zakonom koji se odnosi na državne službenike i namještenike. Sanitarna knjižica PITANJE: Gdje mogu pronaći najnoviji sanitarni zakon? Sve bitne članke, stavke o sanitarnim knjižicama? ODGOVOR: Poseban sanitarni zakon (kao u Hrvatskoj i Srbiji - možete ih naći na internetu) ne postoji. Važeći propisi na koje se odnosi vaše pitanje su: 1. Zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti („Službene novine Federacije BiH“, broj 29/05) 2. Pravilnik o načinu obavljanja zdravstvenih pregleda osoba pod zdravstvenim nadzorom („Službene novine Federacije BiH“, broj 20/08), kojim je određen obrazac sanitarne legitimacije 3. Zakon o inspekcijama u Federaciji BiH („Službene novine Federacije BiH“, broj 69/05) Što se tiče članaka, pokušajte ih naći na internetu jer ih i mi jedino tako možemo tražiti. Obaveza posjedovanja sanitarne knjižice PITANJE: Koje osobe moraju posjedovati sanitarnu knjižicu (opis posla čiji izvršilac je treba imati)? Radnik u skladištu sa doticajem pića (slaganjem, distribucijom, pregledom...) i slična radna mjesta? ODGOVOR: U skladu sa članom 30. Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti („Službene novine Federacije BiH“, broj 29/05), pod zdravstveni nadzor stavljaju se lica: 1. koja obavljaju poslove u proizvodnji ili prometu namirnica ili snabdijevanju stanovništva pitkom vodom, a koja na svojim radnim mjestima dolaze u dodir sa namirnicama, odnosno sa pitkom vodom; 2. koja obavljaju poslove u obrazovnim i drugim ustanovama za djecu i omladinu (predškolske ustanove, đački domovi, studentski domovi, dječija i omladinska odmarališta, ustanove socijalne zaštite i sl.); 3. zdravstveni radnici i drugi zaposlenici u zdravstvenim ustanovama, nositelji privatne prakse, zaposlenici u ustanovama socijalne zaštite, obrazovnim ustanovama, kao i lica koja u toku rada rade u proizvodnji, opremanju i izdavanju lijekova, odnosno na drugi način dolaze u neposredan dodir sa lijekovima; 4. koja rade u objektima za pružanje higijenske njege stanovništvu (javnom kupatilu, berbernici, frizerskom i kozmetičkom salonu i dr.), kao i lica koja rade u proizvodnji ili prometu kozmetičkih sredstava; 5. za koja se sumnja da su kliconoše betahemolitičkog streptokoka iz grupe A, koagulaza pozitivnog stafilokoka, odnosno stafilokoka koji izlučuje enterotoksin ili meningokoka, kao i klice trbušnog tifusa; 6. koja su nosioci antitijela zarazne žutice tipa tipa B i C, HIV/AIDS; 7. koja u Federaciju dolaze iz zemalja u kojima ima malarije i kolere, SARSA, žute groznice, virusnih hemoragijskih groznica (Ebola, Lassa, Marburg), kuge i ptičije gripe. Zdravstveni nadzor obuhvata: 1. zdravstveni pregled prije zasnivanja radnog odnosa – zaključivanja ugovora o radu; 2. zdravstveni pregled poslije preboljelih zaraznih bolesti iz člana 8. ovog zakona; 3. zdravstveni pregled pri ulasku u Federaciju; 4. povremene zdravstvene preglede u toku zaposlenja. Zdravstveni pregled lica prije zasnivanja radnog odnosa obuhvata: ■■ liječnički pregled na zarazne bolesti koje se mogu prenositi namirnicama, odnosno pitkom vodom i na gnojna oboljenja; ■■ uzimanje materijala i bakteriološki BROJ 7-8 JULI-AUGUST 2014 PRAVNI SAVJETNIK 85 [ PRAVNI SAVJETNIK ] pregled brisa grla i nosa na na piogeni stafilokok betahemolitički streptokok grupe A (kliconoštvo); ■■ uzimanje materijala i bakteriološki pregled stolice na salmonele i šigele (kliconoštvo); ■■ uzimanje materijala i bakteriološki pregled stolice na crijevne parazite (parazitonoštvo); ■■ rendgensko snimanje pluća ako se na osnovu liječničkog pregleda ili epidemiološke indikacije posumnja na tuberkulozu pluća. Zdravstveni pregledi lica u toku zaposlenja ■■ jedanput godišnje za zarazne bolesti koje se mogu prenositi namirnicama, odnosno pitkom vodom i na gnojna oboljenja i rendgensko snimanje pluća ako se na osnovu liječničkog pregleda ili epidemiološke indikacije posumnja na tuberkulozu pluća; ■■ svakih šest mjeseci za ostale slučajeve (kliconoštvo i parazitonoštvo) Zdravstveni pregledi tih lica obavljaju se i kada se zarazne bolesti pojave na radnom mjestu ili u njihovu domaćinstvu te kada za to postoje epidemiološke indikacije, što ih utvrdi nadležni organ sanitarne inspekcije. U proizvodnji i prometu namirnica ili snabdijevanju stanovništva pitkom vodom ne smiju biti zaposlena lica koja: 1. boluju od zaraznih ili parazitarnih bolesti što se mogu prenijeti namirnicama, odnosno vodom, 2. boluju od gnojnih bolesti kože, 3. izlučuju uzročnike trbušnog tifusa, bacile dizenterije ili salmoneloza, 4. kliconoše su betahemolitičkog streptokoka iz grupe A ili stafilokoka koji izlučuje eneterotoksin. U objektima za pružanje higijenske njege stanovništvu, za proizvodnju i promet živežnih namirnica ne smiju raditi lica koja boluju od tuberkuloze u zaraznom stadiju, koje izlučuju uzročnike crijevnih zaraznih bolesti (trbušni tifus i bacilarna dizenterija) i uzročnike kapljičnih zaraznih bolesti (betahemolitički streptokok grupe A i piogeni stafilokok). Pravilnikom o načinu obavljanja zdravstvenih pregleda osoba pod zdravstvenim nadzorom („Službene novine Federacije BiH“, broj 20/08) propisuje se način obavljanja zdravstvenih pregleda navedenih lica. Rezultati zdravstvenih pregleda upisuju se u sanitarnu legitimaciju, koja se deponira kod pravne, odnosno fizičke osobe kod koje je 86 PRAVNI SAVJETNIK JULI-AUGUST 2014 BROJ 7-8 pregledana osoba zaposlenika. Ugovor na određeno vrijeme sa punim radnim vremenom. PITANJE: Ukoliko je sa zaposlenikom prvobitno zaključen ugovor o radu na neodređeno radno vrijema sa pola radnog vremena i kao takav je priznat od ZZOKS, ali zbog potrebe i obima posla donesena je odluka da se isti prima na puno radno vrijeme do dobivanja saglasnosti od ZZOKS, gdje u odluci ne stoji da se radi o ugovoru na neodređeno. Međutim, zaključen je ugovor o radu na neodređeno sa punim radnim vremenom (naravno, poslije odluke) i uvidom u akte zaključeno je da je odluka suprotna sa ugovorom o radu. Da li poslodavac ugovor na neodređeno sa punim radnim vremenom može odlukom staviti van snage i sa zaposlenikom zaključiti ugovor na neodređeno sa pola radnog vremena do dobivanja saglasnosti, pošto imamo, kako je navedeno, priznatog 1/2 zaposlenika? Kako riješiti nastalu situaciju, odnosno da li možemo zaključiti prvobitni ugovor o radu na neodređeno, ali sa nepunim radnim vremenom? ODGOVOR: Odluka kojom ste odlučili da se zaposlenik primi na puno radno vrijeme, do dobivanja saglasnosti, znači da je to ugovor na određeno vrijeme sa punim radnim vremenom. Kada dobijete saglasnost, onda zaključujete ugovor na neodređeno vrijeme sa punim radnim vremenom. Nastalu situaciju, u dogovoru (uz saglasnost) sa zaposlenikom, možete riješiti tako što će ostati na snazi / ili ponovo zaključiti ugovor o radu na neodređeno vrijeme sa pola radnog vremena i aneksom ugovora dogovoriti da će zaposlenik raditi i drugu polovinu radnog vremena na određeno vrijeme do dobivanja saglasnosti koju čekate, što je u skladu sa vašom odlukom. Sukob interesa PITANJE: Uposlenik je imenovan u komisiju za izbor kandidata po internom konkursu za određeno radno mjesto, a zadatak mu je da pregleda dostavljenu dokumentaciju kandidata, izvrši selekciju, utvrdi znanje prijavljenih kandidata, te na osnovu kriterija sastavi rang-listu kandidata, koju dostavlja direktoru na izbor. Isti uposlenik je i član organa upravljanja koji će razmatrati po žalbama kandidata koji ne budu izabrani na konkretno radno [ PRAVNI SAVJETNIK ] mjesto. Zanima me da li takav uposlenik može biti član komisije za izbor i da li je u sukobu interesa, s obzirom da predlaže direktoru rang-listu, a u slučaju žalbe će razmatrati po žalbama kandidata? ODGOVOR: Mada nije zakonom propisano, ovo pitanje trebalo je biti regulisano Pravilnikom o radu. Kako se radi o kolektivnim tijelima (komisija i organ upravljanja), te je, bez obzira na personalni sastav ovih tijela, obezbijeđena dvostepenost u postupku, učešće iste osobe u oba tijela ne bi moralo uticati na izbor u smislu sukoba interesa, ali bi i moglo, a u svakom slučaju bit će razlogom pokretanja sudskog postupka po tom osnovu. Po mom mišljenju, u ovom slučaju ipak postoji sukob interesa, s obzirom da ista osoba učestvuje i u prvostepenom i u drugostepenom postupku, te bih ja izbjegla ovu situaciju i u komisiju za izbor kandidata ne bih imenovala člana organa upravljanja. PITANJE: Ako je zaposleniku napravljan aneks ugovora o radu na neodređeno vrijeme, u članu mu se promijenilo radno mjesto, a uz to zaposleniku je određeno da u slučaju nedostatka posla obavlja i poslove drugog radnog mjesta. Hoće li se u tom slučaju prilikom otkaza ugovora o radu zbog tehničko-tehnološkog viška u odluci o otkazu ugovora o radu navoditi samo ono prvobitno promijenjeno radno mjesto ili će se navesti oba radna mjesta, dakle i prvobitno radno mjesto i radno mjesto u slučaju nedostatka posla? ODGOVOR: Sve što je ugovorom o radu ugovoreno sa zaposlenikom treba se navesti i prilikom utvrđivanja tehničko-tehnološkog viška. upravnog odbora javne ustanove imenuje, u ime osnivača, izvršni organ općine. Kako je izvršni organ općine načelnik općine, to je on nadležan za imenovanje upravnog odbora javne ustanove. Naime, odredbama člana VI.6.b) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine izričito je propisano da je općinski načelnik nadležan za provođenje općinske politike, izvršavanje općinskih propisa i delegiranih ili prenesenih nadležnosti općini od kantonalne i federalne vlasti, što znači da je izvršni organ. Saglasno članu 27. stav 1. al. 11. i 13. Zakona o ustanovama, upravni odbor javne ustanove odgovara osnivaču za rezultate rada ustanove i podnosi osnivaču, najmanje jedanput godišnje, izvještaj o poslovanju ustanove. Za razliku od procesa imenovanja upravnog odbora, kada izvršni organ u ime osnivača imenuje upravni odbor, kad je u pitanju odgovornost za rezultate rada ustanove i podnošenje izvještaja o poslovanju ustanove, Zakon o ustanovama izričito propisuje da je odgovoran i podnosi izvještaj osnivaču, a to je općinsko vijeće. Upravni odbor javne ustanove, saglasno članu 27. stav 1. alineja 2. Zakona o ustanovama, imenuje i razrješava direktora. Dalje je, odredbama člana 29. stav 2. Zakona o ustanovama, razrađena procedura imenovanja direktora javne ustanove, na način da direktora javne ustanove imenuje upravni odbor na osnovu konkursa koji se objavljuje u javnim glasilima, uz saglasnost izvršnog organa općine (općinskog načelnika). Direktor je odgovoran upravnom odboru za rezultate rada i finansijsko poslovanje ustanove (član 32. stav 5. Zakona o ustanovama) i podnosi upravnom odboru izvještaj o finansijskom poslovanju (član 32. stav 2. Zakona o ustanovama). Nadležnost kod imenovanja upravnog odbora Sindikalni povjerenik Aneks ugovora o radu PITANJE: Tko predlaže i vrši izbor PITANJE: Značenje riječi „sindikalni direktora, članova upravnog odbora javnih ustanova čiji je osnivač općina? Kome one podnose izvještaj o svome radu: općinskom vijeću, načelniku ili odgovarajućoj službi načelnika (izvršnoj vlasti)? Koja su zakonska dokumenta relevantna kojima se reguliše ova oblast? povjerenik“, tko može biti sindikalni povjerenik? Koliko ih može biti, koliko ih može biti zaštićeno? Značenje zaštite? Naime, u našem poduzeću članova sindikata 73% zaposlenih, a sindikalnih povjerenika 60 koji su zaštićeni. ODGOVOR: Odredbama člana 25. Zakona o o radu („Službene novine Federacije BiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03) i člana 29. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“, br. 54/05 i 62/08), propisana je zaštita sindikalnog povjerenika: ustanovama („Službeni list RBiH“, br. 6/92, 8/93 i 14/94), koji se primjenjuje u Federaciji Bosne i Hercegovine do donošenja novog zakona, propisano je da predsjednika i članove upravnog odbora ustanove imenuje osnivač, odnosno da predsjednika i članove ODGOVOR: Odredbama člana 93. Zakona BROJ 7-8 JULI-AUGUST 2014 PRAVNI SAVJETNIK 87 [ PRAVNI SAVJETNIK ] Poslodavac, samo uz prethodnu saglasnost federalnog ministarstva nadležnog za rad, može otkazati ugovor o radu sindikalnom povjereniku za vrijeme obavljanja njegove dužnosti i šest mjeseci nakon obavljanja te dužnosti. Pored toga, član 107. Zakona o radu govori o potrebi konsultovanja poslodavca sa sindikatom prilikom izrade pravilnika o radu, te da „sindikalni povjerenik može od nadležnog suda tražiti da nezakonit pravilnik o radu ili neke njegove odredbe oglasi nevažećim“. U skladu sa članom 108. Zakona o radu i članovima 21. do 25. Zakona o vijeću zaposlenika poslodavac se obavezno konsultuje sa sindikatom, odnosno sindikalnim povjerenikom, između ostalog, i o pitanjima donošenja pravilnika o radu, planu zapošljavanja, premještaju i otkazu, mjerama u vezi sa zaštitom zdravlja i zaštitom na radu, planu godišnjih odmora, rasporedu radnog vremena... Član 5. Zakona o štrajku govori o potrebi utvrđivanja poslova koji se ne mogu prekidati za vrijeme trajanja štrajka, te o mogućnosti formiranja arbitraže u slučaju spora povodom toga i učešću sindikalnog povjerenika u ovom postupku: „Arbitraža se sastoji od po jednog predstavnika sindikata i poslodavca, te neovisnog predstavnika kojeg sporazumno određuju sindikat i poslodavac” (član 5. stav 5). Granskim kolektivnim ugovorima utvrđuje se obaveza sindikata da obavijeste poslodavca o izboru sindikalnog povjerenika, regulišu druga prava i obaveze sindikalnog povjerenika i poslodavca. Organizacija sindikata u BiH prilagođena je potrebama članstva organizovanog na sljedećim nivoima: ■■ Sindikalne podružnice; ■■ Kantonalni odbori; ■■ Granski sindikati; ■■ Savez samostalnih sindikata BiH; ■■ Konfederacija sindikata BiH. Težište sindikalnog rada je u sindikalnoj podružnici. U tom radu povjerenici izabrani od svojih članova čine temelj sindikata. Oni su ti koji u svojoj podružnici predstavljaju granski sindikat kome pripadaju. Sindikalni povjerenik je predvodnik ekipe u kojoj svaki član sudjeluje kako može, prema svojim sposobnostima i vremenskim mogućnostima. Ukoliko u vašem poduzeću ima 60 sindikalnih podružnica (a one se mogu organizovati u skladu sa statutom granskog 88 PRAVNI SAVJETNIK JULI-AUGUST 2014 BROJ 7-8 sindikata), onda je moguće da ima 60 sindikalnih povjerenika Sindikat je dužan da poslodavca upozna sa načinom sindikalnog organizovanja, broju sindikalnih podružnica, Statutom i drugim akatima Sindikata, da bi se utvrdilo da li je organizovan u skladu sa tim aktima, odnosno sa granskim kolektivnim ugovoroma i pravima i obavezama koje su njim ugovorena. Prekovremeni rad PITANJE:Šta se događa kad inspekcija rada zabrani prekovremeni rad u nekoj firmi, a oni nastave s uvođenjem prekovremenog rada na istim poslovima? ODGOVOR: Inspekcija rada kantona zabranit će prekovremeni rad kad on traje duže od zakonom propisanog, odnosno duže od tri sedmice neprekidno ili više od 10 sedmica u toku kalendarske godine (član 32. stav 6. Zakona o radu). Ako poslodavac ne postupi po zabrani inspektora rada kantona kojim se zabranjuje prekovremeni rad (član 32. stav 6. ), kazniće se za prekršaj poslodavac - pravno lice novčanom kaznom od 1.000,00 KM do 7.000,00 KM, poslodavac - fizičko lice novčanom kaznom od 500,00 KM do 2.500,00 KM, kao i odgovorno lice kod poslodavca koji je pravno lice, novčanom kaznom od 200,00 KM do 1.000,00 KM (član 140.Zakona o radu). Privremeni i povremeni poslovi PITANJE: Koji su to privremeni ili povremeni poslovi za koje se može zaključiti ugovor o obavljanju privremenih i povremenih poslova, u skladu sa članom 136. Zakona o radu? Da li rad po ovom ugovoru ulazi u radni staž? ODGOVOR: Odredbama člana 136. Propisano je da se ,za obavljanje privremenih i povremenih poslova, može zaključiti ugovor o obavljanju privremenih i povremenih poslova, pod uvjetima: ■■ da su privremeni i povremeni poslovi utvrđeni u kolektivnom ugovoru ili u pravilniku o radu, ■■ da privremeni i povremeni poslovi ne predstavljaju poslove za koje se zaključuje ugovor o radu na određeno ili neodređeno vrijeme, sa punim ili nepunim radnim vremenom i ■■ da ne traju duže od 60 dana u toku kalendarske godine. [ PRAVNI SAVJETNIK ] Koji su to poslovi utvrđuje se granskim kolektivnim ugovorima ili pravilnikom o radu i mogu biti različiti, zavisno od oblasti rada.Poslodavci i sindikat trebaju u svojoj oblasti identifikovati i propisati koji se to poslovi mogu pojavtiti u toku rada , koji su privremeni (do 6o dana u toku kalendarske godine) ili povremeni, pa neopravdavaju da bude sistematizovano radno mjesto za obavljanje tih poslova. To su, na primer, poslovi u poljoprivredi, rad u ugostiteljstvu tokom sezone, privremeni dopunski poslovi, pomoć kad je manjak radnika i slično. Licu koje obavlja privremene i povremene poslove osigurava se odmor u toku rada pod istim uvjetima kao i za zaposlenike u radnom odnosu i druga prava, u skladu sa propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju , dakle obavljanje ovih poslova smatra se radnim odnosom I za njega se plaćaju propisani doprinosi I porezi. Zvaničan stav Poreske uprave Federacije Bih je slijedeći: “Ugovorom o privremenim i povremenim poslovima zasniva se radni odnos. Rad koji se obavlja na temelju ugovora o privremenim i povremenim poslovima, za razliku ugovora o djelu, također pripada nesamostalnim djelatnostima, te prihodi ostvareni po toj osnovi podliježu obavezi obračuna i uplate poreza na dohodak i doprinosa na način predviđen za nesamostalne djelatnosti.”1 Volonterski rad PITANJE: Zaključen je ugovor o volonterskom radu na određeno vrijeme u trajanju od 1 godine. Da li voloner ima pravo na godišnji odmor za svaki mjesec rada po jedan dan iako u Ugovoru je navedeno da ima pravo na odmor u toku radnog dana, dnevni odmor i sedmični odmor (Znači po Zakonu o radu i našim Pravilnikom je odredba navedena) ODGOVOR: Zakonom o radu (“Službene novine Federacije BiH”, br. 43 /99, 32/00 i 29/03), kao ni Zakonom o radu Kantona Sarajevo (a vjerovatno ni ostalih kantona) nije predviđeno pravo volontera na godišnji odmor.Volonter ima pravo na odmor u toku radnog dana, dnevni odmor između dva uzastopna radna dana i sedmični odmor. Odredbama člana 42. Zakona o radu predviđeno je da zaposlenik koji se prvi put zaposli ili koji ima prekid rada između dva radna odnosa duži od osam dana, stiče pravo na godišnji odmor nakon šest mjeseci neprekidnog rada, a ako zaposlenik nije stekao pravo na godišnji odmor, u ima pravo na najmanje jedan dan godišnjeg odmora za svaki navršeni mjesec dana rada, u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o 1 http://www.pufbih.ba/ba/info/novosti/it … radu i ugovorom o radu. Ovo pravo odnosi se na zaposlenike (koji imaju ugovor o radu ili ugovor o pripravničkom radu), ali ne i na volontere. Obustava plaće zaposleniku PITANJE: “Do kojeg iznosa se može obustaviti plata zaposleniku”? Napominjem, da je zaposlenica umrla a da joj preduzeće nije isplatilo 3 plate. Također, je bitno istaći da je protiv zaposlenice bio pokrenut disciplinski postupak, iz razloga što je zaposlenica oštetila preduzeće i to na način da je zaposlenica naplaćivala račune od korisnika komunalnih usluga (fizička lica), ali da priznanice o izvršenoj naplati kao i naplaćena novčana sredstva nije predavala u Društvo, na taj način oštetivši Društvo i za sebe stekla protiv imovinsku štetu utvrđeni iznos koji je zaposlenica oštetila Društvo je nešto veći od 6.000,00 KM. obzirom da Društvo ima obavezu prema zaposlenici ispatiti još 3 zaostale plate postavlja se pitanje do kojeg iznosa se može obustaviti njena plata. Isto tako Vas molimo da nam odgovorite da li Društvo se može namiriti iz novčane pomoći porodici koje Društvo treba da isplati porodici umrle zaposlenice. ODGOVOR: Odredbama člana 73. i 74. Zakona o radu izričito je propisano da poslodavac ne može, bez saglasnosti zaposlenika, svoje potraživanje prema njemu naplatiti uskraćivanjem isplate plaće ili nekog njenog dijela, odnosno uskraćivanjem isplate naknade plaće ili dijela naknade plaće. Najviše polovica plaće ili naknade plaće zaposlenika može se prisilno obustaviti radi ispunjenja obaveze zakonskog izdržavanja, a za ostale obaveze može se prisilno obustaviti najviše jedna trećina plaće zaposlenika. Prisilno obustavljanje znači obustavljanje dijela plaće na osnovu izvršnog akta donesenog u zakonom propisanom postupku. Bilo kakav postupak (disciplinski, pred sudom ili drugim organima) može se voditi samo protiv žive osobe. Saglasno članu 219. (Obustava postupka u slučaju smrti osumnjičenog, odnosno optuženog) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne I Hercegovine („Službeni novine Federacije BiH“, br.35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 22/09 i 12/10 i 8/13), kad se u toku krivičnog postupka ustanovi da je osumnjičeni, BROJ 7-8 JULI-AUGUST 2014 PRAVNI SAVJETNIK 89 [ PRAVNI SAVJETNIK ] odnosno optuženi umro postupak će se obustaviti.To isto važi i za pokrenuti disciplinski postupak . Kako nemate nikakav pravosnažan i izvršni sudski akt protiv umrle zaposlenice, to ne možete izvršiti nikakvu prisilnu obustavu od navedene tri zaostale plate koje treba da isplatite nasljednicima (na osnovu provedenog ostavinskog postupka iza umrle) , a pogotovo ne od novčane pomoći porodici koje Društvo treba da isplati porodici umrle zaposlenice. Isplata toplog obroka PITANJE: Uposlenici Jedinstvenog općinskog organa uprave Općine raspoređeni na radna mjesta vatrogasca u Službi za civilnu zaštitu rade na principu tzv. četvorobrigadnog sistema gdje se dešava da određeni vatrogasci, zavisno od smjene, rade dane vikenda (subota i nedjelja) i praznikom kada organ uprave ne radi. Problem nam se pojavljuje kod obračuna toplog obroka u dane vikenda i dane praznika, jer uposlenici koji rade tim danima insistiraju na isplati toplog obroka kao za radni dan (jer to za njih i jeste radni dan) što dovodi do toga da pojedini uposlenici imaju i preko 40 sati sedmičnog rada odnosno osnov za isplatu toplog obroka na mjesečnom nivou preko utvrđenog broja radnih dana za ostale državne službenike i namještenike organa. Napominjemo da se vatrogascima isplaćuje dodatak na plaću po osnovu posebnih uvjeta rada u iznosu od 30% od osnovne plaće, u skladu sa Zakonom o zaštiti od požara i vatrogastvu Federacije BiH, kao i uvećanje plaće na ostvarene radne sate rada u vrijeme državnih praznika za 50%. Zanima nas da li smo u obavezi obračunavati topli obrok za dane vikenda i dane praznika za vatrogasce čija smjena rada pada u te dane iako se na mjesečnom nivou pojavljuje veći obračun toplog obroka za vatrogasce u odnosu na ostale uposlenike. ODGOVOR: Odredbama člana 29. Zakona o radu, koji se primjenjuje i u organima uprave, propisano je da puno radno vrijeme zaposlenika traje najduže 40 sati sedmično. Saglasno tome, sati rada u turnusu, preko 40 sati sedmično, smatraju se prekovremenim radom, koji može trajati onoliko koliko je propisano odredbama člana 32. Zakona o radu, tako da treba vidjeti da li je sistem smjena na mjesečnom nivou usklađen s ovim odredbama ili je potrebno zaposliti još lica, da bi se eliminisao prekvremeni rad suprotan Zakonu. Topli obrok pripada zaposleniku za dane 90 PRAVNI SAVJETNIK JULI-AUGUST 2014 BROJ 7-8 rada, bez obzira da li padaju u dane u koje se ne radi, odnosno ne pripada im za dane u koje ne rade, prema načinu organizacije posla (četverobrigadni sistem, npr.ne radi petak, a radi subotu). Odgovarala: Ćehajić Ljiljana, dipl. iur. Godišnji odmor porodilje PITANJE: Uposlenica se porodila 16. 6. 2014. godine, a nalazila se po rješenju na godišnjem odmoru do 30. 6. 2014. (pošto se radi o godišnjem odmoru iz prošle godine). Da li se treba zaposlenici prekinuti korištenje godišnjeg odmora i od kojeg datuma ili da čekamo i vidimo sa kojim će datumom uposlenica otvoriti bolovanje? ODGOVOR: U skladu sa članom 44. Zakona o radu („Službene novine Federacije BiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03), godišnji odmor se može koristiti u dva dijela. Kada se koristi godišnji odmor u dijelovima, zaposlenik prvi dio godišnjeg odmora koristi bez prekida u trajanju od najmanje 12 radnih dana u toku kalendarske godine, a drugi dio najkasnije do 30. juna naredne godine. Odredbama člana 55. Zakona o radu je propisano da za vrijeme trudnoće, porođaja i njege djeteta žena ima pravo na porođajno odsustvo u trajanju od jedne godine neprekidno. Također, ovim članom propisano je da, na osnovu nalaza ovlaštenog liječnika, žena može da otpočne porođajno odsustvo 28 dana prije očekivanog datuma porođaja, te da se može koristiti kraće porođajno odsustvo, ali ne kraće od 42 dana. U konkretnom slučaju, uposlenici koja se porodila 16. 6. 2014. godine, u skladu sa članom 55, počinje teći porođajno odsustvo od dana poroda, koje se dokazuje potvrdom nadležne zdravstvene ustanove ili ovlaštenog liječnika, a godišnji odmor se prekida, sa tim da se dani koji su preostali do 30. juna ne mogu naknadno koristiti, jer je riječ o drugom dijelu godišnjeg odmora iz prethodne godine. U skladu sa članom 20. Zakona o radu, prekidom radnog odnosa se ne smatraju prekidi nastali zbog, između ostalog, bolovanja i porođajnog odsustva, odnosno porođajno odsustvo se ne može smatrati bolovanjem, nego je zakonom određeno kao porođajno odsustvo u trajanju od jedne godine neprekidno. Odgovario: mr. Zlatan Karović [ PRAVNI SAVJETNIK ] JAVNE NABAVKE Da li sekretar komisije za javne nabavke može biti volonter PITANJE: Da li tajnik / sekretar komisija za JN može biti osoba angažirana ugovorom o djelu (volonter)? ODGOVOR: U komisiju za javne nabavke se mogu angažovati stručna lica koja su van ugovornog organa pa i po ugovoru o djelu, ali ta lica ne smiju biti većina. S obzirom da sekretar nema pravo glasa i da radi administrativne poslove, mišljenja smo da nema smetnji da bude angažovan. sporazumom jer ne možemo predvidjeti popravke, odnosno kvarove klime? ODGOVOR: Usluge održavanja jako je teško po sadašnjem zakonu u potpunosti obuhvatiti. Ugovaranje održavanja se svede na norma sat, ali vam savjetujemo da navedete u TD, nezavisno od toga koji postupak odaberete (prihvatljiva su oba), da će se pri svakoj popravci zahtijevati predračun, uporediti ponuda sa tržišnom situacijom i nakon toga tek izdati nalog za popravku, kao i obavezu dostavljanja cjenovnika rezervnih dijelova. Odgovarao: mr. Dragan Vukajlović Nabavka bankarskih usluga Sukob interesa PITANJE: Ako provedemo otvoreni postupak za nabavu bankarskih usluga, da li ugovorni organ može dodijeliti ugovor trojici ponuđača (banke) – pod istim uslovima zbog disperzije rizika? Da li je moguće i, ako jeste, zbog čega? ODGOVOR: Na ovo pitanje je jako teško odgovoriti s aspekta Zakona o javnim nabavkama, jer zakon zahtijeva jednog dobavljača. Međutim, zbog specifičnosti usluga većina ugovornih organa poseže za takvim rješenjem. Ovdje je evidentno postojanje rizika te stoga savjetujemo ugovornom organu da u svakom slučaju vodi računa o domaćinskom odnosu i adekvatnom obrazloženju izbora. PITANJE: U svojoj lokalnoj zajednici, opštini, član sam Komisije za javne nabavke: učestvujem u pripemi tenderske dokumentacije, uključujući i specifikaciju, te vršim nadzor nad sprovođenjem ugovora kada su u pitanju građevinski radovi, tj. potpisujem građevinski dnevnik, građevinsku knjigu – izvršene količine. Po zanimanju sam dipl. ing. građevine. Postoji li sukob u vršenju poslova nadzora i poslova Komisije za javne nabavke. Da li sam u sukobu interesa? Sukob interesa člana komisije PITANJE: Da li član komisije za javne nabavke može biti osoba koja inače obavlja poslove javnih nabavki? ODGOVOR: Prema Uputstvu o primjeni Zakona, nema smetnji, mada je stav Agencije prema nekim institucijama da, ako u ugovornom organu postoji odjeljenje za nabavku i osobe zadužene za javne nabavke i izradu TD, onda isti ne bi trebali biti članovi komisija. Kako izvršiti nabavku usluge za popravku klima uređaja? PITANJE: Ako provodimo postupak za odlučivanje i popravku klima uređeja, kako regulisati popravak klime? Ako npr. za održavanje provedemo konkurentski postupak na koji način možemo regulisati popravku klime? Da li uopće postoji mogućnost da provedemo konkurentski postupak ili moramo otvoreni s okvirnim ODGOVOR: Način uspostave komisije za javne nabavke definisan je podzakonskim aktom, odnosno tačnije članom 5. Uputstva o primjeni Zakona o javnim nabavkama BiH („Sl. glasnik BiH“, br. 3/05 i 24/09), a stav 4. ovog člana definiše da: „Ugovorni organ za člana Komisije ne može imenovati lice za koje je utvrđeno da je u posljednjih 5 (pet) godina: a) nadležni sud donio presudu kojom je utvrđeno da je to lice počinilo krivično djelo koje sadrži elemente korupcije, krivično djelo pranja novca ili krivično djelo primanja ili davanja mita, uključujući djela vezana za finansijski interes Bosne i Hercegovine ili neke druge države; b) nadležni sud donio presudu kojom je utvrđeno da je lice izvršilo ili na bilo koji drugi način učestvovalo u izvršenju krivičnog djela falsificiranja; c) nadležni sud ili drugi upravni ili administrativni organ utvrdio da je lice odgovorno za zloupotrebu položaja i ovlaštenja, čime je prekršilo standarde profesionalnog ponašanja u vršenju dodijeljenih poslova i radnih zadataka; BROJ 7-8 JULI-AUGUST 2014 PRAVNI SAVJETNIK 91 [ PRAVNI SAVJETNIK ] d) Ured za razmatranje žalbi, na osnovu utvrđenih činjenica, ustanovio da je zloupotrijebilo službeni položaj ili pogrešno interpretiralo informacije o dostavljenim dokumentima u vezi sa postupkom javne nabavke ili u vezi s aktivnostima utvrđenim zakonima u Bosni i Hercegovini.“ Takođe, u kontekstu Zakona o javnim nabavkama BiH samo rukovodeći organ ugovornog organa nе može biti član komisije za nabavke, dok za ostale zaposlene u ugovornom оrganu vrijede opšta pravila o sukobu interesa. Član 27. stav 2. Zakona o javnim nabavkama propisuje situaciju kada zahtjevi ili ponude prouzroče ili mogu prouzročiti bilo kakav sukob interesa. Zakon pobliže ne razrađuje pojam sukoba interes niti situacije u kojima se to može dogoditi, nego upućuje na odgovarajuće propise koji reguliraju ovu materiju. Prema pravnoj teoriji, „sukob interesa nastaje kada neki službenik u javnom sektoru ili državni dužnosnik svoj posao obavlja pod uticajem privatnih interesa te se odluke koje takav službenik donosi zasnivaju na pogrešnim razlozima“.’ U okviru svakog ugovornog organa bilo bi poželjno da poslovi oko pripreme tenderske dokumentacije, provođenja postupka nabake, kao i poslovi na realizaciji ugovora budu podijeljeni između više ljudi. Sve ovo iz razlog podjele odgovornosti na više ljudi. Ukoliko su u postupak pripreme tenderske dokumentacije i tehničkih specifikacija uključeni profesionalci i jedan tim ljudi, zatim na poslovima provođenja postupka nabavke drugi tim, a na poslovima nadzora nad realizacijom ugovora treći tim ljudi malo je vjerovatno da će doći do nekih radnji koje imaju obilježja korupcije iz razloga što je odgovornost podijeljena između više ljudi. Pogrešan je pristup u ugovornim organima da su isti ljudi angažovani i na pripremi i na provođenju postupka nabavke i na poslovima nadzora nad realizacijom ugovora jer u ovoj situaciji postoji veća mogućnost pojave koruptivnih radnji zbog toga što su sve aktivnosti skoncentrisane kod jednog ili nekoliko ljudi koji rade sve poslove u postupku nabavke. Nabavka goriva PITANJE: Da li se može zatražiti u tenderskoj dokumentaciji da npr. za gorivo ponuditelj mora isporučiti gorivo točno u mjestu ugovorenog tijela npr. da isporučuje gorivo u točno određenom naselju? ODGOVOR: Prilikom pripreme tenderske dokumentacije ugovorni organ mora voditi 92 PRAVNI SAVJETNIK JULI-AUGUST 2014 BROJ 7-8 računa da istu pripremi u skladu sa zakonom o javnim nabavkama i podzakosnkim aktima. Takođe tenderska dokumentacija se mora pripremiti poštivajući osnovne principe javnih nabavki odnosno princip efikasnog trošenja javnih sredstava, pravične i aktivne konkurencije među dobavljačima, jednakog tretmana i nediskriminacije i transparentnosti. Prilikom svake nabavke ugovorni organ, u tenderskoj dokumentaciji, određuje i definiše mjesto isporuke roba odnosno mjesto pružanja usluga i izvođenja radova. Ugovorni organ kod nabavke goriva može tražiti isporuku goriva u određenom mjestu (npr. gradu) ali da, poštivajući princip jednakog tretmana i nediskriminacije, u tenderskoj dokumentaciji dobavljačima dozvoli podugovaranje kako bi i onim ponuđačima koji su zainteresirani za učešće u postupku nabavke a koji nemaju vlastite maloprodajne objekte u tom gradu bilo omogućeno učešće i dostavljanje ponude. Mišljenja smo da bi zahtijevanje isporuke goriva u tačno određenom naselju predstavljalo kršenje principa nediskriminacije jer bi na taj način i oni ponuđači koji imaju mogućnost isporuke u istom gradu, ali ne i u zahtijevanom naselju, bili diskriminirani u tom pogledu. Preferencijalni tretman PITANJE: 1) Na što se primjenjuje preferencijalni tretman domaćeg? I kada? 2) Kako neko ugovorno tijelo može tražiti da je neka roba EU podrijetla ako je izuzeto da se ne proizvodi u Kini ili na dalokom Istoku (npr. IT oprema)? 3) Kako tek osnovana firma može biti konkurentna na JN, ako se trazi referenc lista za slično obavljen posao u proteklim godinama? ODGOVOR: 1) Preferencijalni tretman domaćeg se u skladu sa Zakonom i podzakonskom regulativom primjenjuje prilikom provođenja postupaka nabavke roba usluga i radova. U cilju zaštite razvoja i obnove privrede Bosne i Hercegovine i to samo u periodu tranzicije i stupanja na snagu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između evropskih zajednica i njihovih država članica i Bosne i Hercegovine, ugovorni organ može, u skladu sa članom 37. Zakona i u skladu sa utvrđenom ekonomskom politikom primijeniti cjenovni preferencijalni tretman isključivo u svrhu poređenja ponuda u skladu sa [ PRAVNI SAVJETNIK ] članom 35. Zakona. Ukoliko ugovorni organ primjenjuje preferncijalni tretman domaćeg mora prilikom poređenja ponuda onih ponuđača koji su dokazali da njihova ponuda uživa preferencijalni tretman umanjiti njihove ponude za preferencijalni faktor od 5% za ugovore koji se dodjeljuju u 2013. i 2014. godini. U ovom smislu domaće ponude su ponude koje podnose ponuđači locirani u Bosni i Hercegovini, čije su firme osnovane u skladu sa zakonima u Bosni i Hercegovini kod kojih: ■■ u slučaju ugovora o nabavkama roba, najmanje 50% (pedeset posto) ukupne vrijednosti od ponuđenih roba imaju porijeklo iz Bosne i Hercegovine, ■■ u slučaju ugovora o nabavkama usluga, najmanje 50% (pedeset posto) radne snage za izvršenje ugovora su rezidenti iz Bosne i Hercegovine, ■■ u slučaju ugovora o nabavci radova, najmanje 50 % (pedeset posto) ukupne vrijednosti roba, koje se ugrađuju imaju porijeklo iz Bosne i Hercegovine i najmanje 50 % (pedeset posto) radne snage za izvršenje ugovora su rezidenti iz Bosne i Hercegovine. Ukoliko ugovorni organ primjenjuje preferencijalni faktor njegova primjena mora biti navedena i detaljno objašnjena u tenderskoj dokumentaciji. U tenderskoj dokumentaciji se takođe moraju precizno definisati i dokumenti koima ponuđači dokazuju da njihova ponuda uživaja preferencijalni tretman domaćeg. 2) Prilikom pripreme tenderske dokumentacije i tehničkih specifikacija za nabavku roba usluga i radova ugovorni organ ih mora pripremiti na način da budu nediskriminatorne prema ponuđačima i da osigura pravičnu i aktivnu konkurenciju. Članom 14. stav 5. Zakona o javnim nabavkama zabranjeno je pozivanje na robe određene izrade ili izvora snabdijevanja, ili na određeni proces, ili na robne marke, patente, tipove ili određeno porijeklo, ili proizvodnju, radi favoriziranja ili eliminacije određenih dobavljača, proizvoda ili metoda. Dakle, zakonom je zabranjeno pozivanje na robe koje imaju geografsko porijeklo zbog favorizovanja određenih ponuđača. profesionalne sposobnosti ponuđača može u skladu sa zakonom zahtijevati da ponuđači koji se prijavljuju na tender moraju imati prethodno iskustvo u obavljanju predmetne djelatnsoti. Ugovorni organ u skladu sa članom 26. Zakona o javnim nabavkama ima pravo zahtijevati od ponuđača da osigura dokaze o posjedovanji iskustava u predmetnoj djelatnosti kroz dotavljanje između ostalog liste glavnih isporuka dobavljača izvršenih u posljednje dvije do tri godine. Ugovorni organ utvrđuje minimalne zahtjeve u pogledu tehničke i profesionalne sposobnosti kako ne bi došao u situaciju da prezahtjevnim uslovima i pretjeranim zahtjevima ne naruši princip nediskriminacije među ponuđačima. Ovaj institut omogućava ponuđačima da se zaštite od onih ponuđača koji nisu u stanju da izvrše budući ugovor odnosno koji nemaju potrebno prethodno iskustvo u realizaciji ugovora iz predmetne djelatnosti. Planiranje javnih nabavki PITANJE: Koji procenat se izdvaja za javne nabavke nakon usvojenog budžeta ili je to lična stvar ustanove, odnosno preduzeća da ocjeni da li će to biti 10% ili 20% ili više izdvojeno za nabavke? ODGOVOR: Pitanje planiranja budžeta je interna stvar svakog ugovornog organa, odnosno preduzeća ili ustanove. Budžet odnosno finansijski plan se sastavlja i priprema u skladu sa stvarnim potrebama institucije. Dakle, budžetom se planiraju svi budući rashodi i izdaci za narednu godinu. Budžetom se planiraju i izdaci za buduće nabavke. Obim budućih nabavki je takođe interna stvar svake institucije, odnosno procentualno učešće nabavki u ukupnom budžetu zavisi od stavrnih potreba institucije za nabavkom roba, usluga i radova za ono razdoblje za koje se usvaja i budžet. Odgovarao: Amir Rahmanović, dipl. iur. 3) Ugovorni organ prilikom definisanja uslova u pogledu tehničke i BROJ 7-8 JULI-AUGUST 2014 PRAVNI SAVJETNIK 93 [ PRAVNI SAVJETNIK ] SUDSKA PRAKSA NAPLATA POTRAŽIVANJA Pripremila: Sanela Rondić, sudija Općinskog suda u Sarajevu Stranačka sposobnost u parničnom postupku Kada sud utvrdi da je parnična stranka umrla prije pokretanja postupka tužba će se odbaciti. Iz obrazloženja: Tužitelj je dana 28. 10. 2011. godine podnio ovom sudu podnesak, označen kao tužba, protiv tužene, radi utvrđenja prava vlasništva na nekretninama. Na ročištu zakazanom za dan 8. 10. 2013. godine, sud je konstatovao da je punomoćnik tužitelja istakla zahtjev (15. 5. 2013. godine) za oslobađanje plaćanja troškova postupka uz koji je dostavila dokaze: izjava o zajedničkom domaćinstvu iz koje proizlazi da je nosilac domaćinstva sin tužitelja, te da su kao članovi domaćinstva navedeni supruga i dva potomka, dakle, kako su uz zahtjev za oslobađanje takse dostavljeni dokazi za druga lica, a ne za tužitelja, niti iz istih proizlazi da je riječ o članovima porodičnog domaćinstva taksenog obveznika - ovdje tužitelja, sud je i pozvao punomoćnika tužitelja da se izjasni na navedene okolnosti, sve cijeneći činjenicu da sud po službenoj dužnosti pazi, u konkretnom, o stranačkoj sposobnosti, a primjenom odredbe člana 79. u vezi sa članom 291. ZPP.1 Punomoćnik tužitelja je izjavila da je tužitelj umro dana 1 Zakon o parničnom postupku („Sl. novine FBiH“, br. 53/03, 73/05 i 19/06) 94 PRAVNI SAVJETNIK JULI-AUGUST 2014 BROJ 7-8 14. 4. 2008. godine, nakon čega je u spis predmeta uložila izvod iz matične knjige umrlih za tužitelja iz kojeg proizlazi da je dan, mjesec i godina smrti tužitelja 14. 4. 2008. godine. Shodno navedenom, sud nalazi da je tužitelj umro prije pokretanja parničnog postupka. Da bi neko bio stranka u postupku, odnosno mogao biti tužitelj ili tuženi potrebno je da ima stranačku sposobnost. Ovu sposobnost ima svako fizičko lice i stiče je u trenutku rođenja i traje do kraja života, a tu sposobnost može imati i začeto dijete ako se živo rodi (tzv. nasciturus). U konkretnoj pravnoj stvari tužitelj nije bio među živima (inter vivos) ni u momentu potpisivanja punomoći, niti u momentu pokretanja postupka pred sudom, pa i nije mogao biti stranka u postupku, zbog čega su i ukinute sve provedene radnje i tužba odbačena kao neuredna. Sud dalje nalazi da se u konkretnom radi o neotklonjivom procesnom nedostatku i da nema mjesta primjeni odredbe člana 295. ZPP. Ovakvim postupanjem nije onemogućeno stranci da raspravlja pred sudom, naprotiv sud je dužan onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku, a stranke su dužne pred sudom govoriti istinu i savjesno se koristiti pravima koja su im priznata Zakonom o parničnom postupku. U konačnom, tužbe za zaštitu prava vlasništva ne zastarijevaju, tako da osoba koja može biti stranka u postupku, eventualno potomci umrlog tužitelja, u ostvarivanju zaštite prava vlasništva ne mogu biti u prekluziji, odnosno zastari. [ PRAVNI SAVJETNIK ] Suparničarstvo bilo kojeg od njih čini tužbu neurednom. Kada sud u fazi ispitivanja tužbe utvrdi da je na strani tužene označeno samo jedno lice, a da se tuženi u odnosu na ostala lica nalazi u položaju jedinstvenih suparničara, a ista nisu označena ni kao tužitelji, ni kao tuženi, sud će tužitelja u smislu odredbe člana 295. stav 1., u vezi sa čl. 291. i 293. ZPP, pozvati da uredi tužbu, jer se nužni suparničari imaju smatrati kao jedna parnična stranka, pa ukoliko u ostavljenom roku tužilac tačno ne označi parničnu stranku na strani tuženih ili će isti pristupiti tužbi, sud će tužbu u smislu odredbe člana 53. ZPP odbaciti kao neurednu, jer tačno označenje tužitelja i tuženog su i obavezni elementi tužbe. Ovakvo pravno shvatanje proizlazi i iz odluke Kantonalnog suda broj Gž-1842/05 od 19. 3. 2009. godine, kojom je žalba tužitelja uvažena, prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Prvostepenom odlukom tužitelj je odbijen sa tužbenim zahtjevom slijedom nedostatka pasivne legitimacije. Iz obrazloženja proizlazi da u slučaju kada se traži utvrđenje prava vlasništva na nekretnini koja je predmet kupoprodaje, tužbom moraju biti obuhvaćene sve osobe koje su kao prodavci raspolagale nekretninom, u konkretnom slučaju poslovnim prostorom, kao i pravna osoba koja je u evidenciji katastra upisana kao posjednik te nekretnine jer se zbog prirode pravnog odnosa oni nalaze u procesnoj zajednici i spor se prema njima mora riješiti na jedinstven način. Stoga je pogrešan zaključak da tuženi nije pasivno legitimisan, te je propušteno u fazi prethodnog ispitivanja tužbe postupiti u skladu sa članom 66. u vezi sa članom 336. ZPP i pozvati tužitelja da otkloni nedostatak tužbe u pogledu potpune pasivne legitimacije. Rješenjem od 24. 10. 2011. godine, a postupajući po prijedlogu tužitelja od 10. 10. 2011. godine, sud je rok za uređenje tužbe produžio za 20 dana od dana prijema rješenja, te je tužitelje upozorio na činjenicu da je tužba vraćana na uređenje pet puta, te da će sud primijeniti odredbe člana 67, a u vezi sa članom 336. ZPP, ukoliko tužitelji niti u dodatno ostavljenom roku ne postupe po nalogu suda. Iz obrazloženja: Kako su u ovoj pravnoj stvari tuženi fizička lica u svojstvu nužnih suparničara, a pojedini tuženi su umrli, odnosno za iste ne postoji tačna adresa prebivališta ili boravišta, niti posljednjeg prebivališta ili boravišta, to je sud tužbu vratio na uređenje u skladu sa čl. 293. i 334. stav 2. ZPP sa nalogom tužiteljima da pravilno označe tužene koji mogu biti stranka u postupku, odnosno pravne sljednike istih, te da dostave tačne adrese tuženih, sve kako je bliže određeno u izreci rješenja od 16. 8. 2011. godine. Sud je tužitelje upozorio da će, ukoliko ne postupe po nalogu suda u ostavljenom roku, primijeniti odredbe člana 67, a u vezi sa članom 336. ZPP, sve imajući u vidu da, kako je naprijed navedeno, tuženi u ovom postupku imaju svojstvo nužnih suparničara, pa odsustvo S obzirom da su rješenje od 24. 10. 2011. godine tužitelji uredno zaprimili dana 31. 10. 2011. godine, te da u dodatno ostavljenom roku nisu postupili po nalogu suda, to je i donesena odluka kao u izreci ovog rješenja shodno članu 67. stav 1. tačka 8. ZPP, a u vezi sa čl. 291, 293, 295. stav 4. i 366. ZPP. Dopuštenost preinake tužbe na glavnoj raspravi Isuviše formalistički pristup u razmatranju dopuštenosti preinake tužbe na glavnoj raspravi može biti suprotan cilju koji se ostvaruje odredbom navedenog člana i imati značenje povrede prava stranke na pristup sudu i pravično suđenje iz člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, naročito što je sud ocijenio da procesna disciplina i poštivanje rokova, kao ciljevi koji se ostvaruju odredbom člana 57. stav 4. ZPP, nisu u konkretnom slučaju povrijeđeni procesnom radnjom tužitelja Iz obrazloženja: Sud je u meritumu odlučivao o preinačenom tužbenom zahtjevu tužitelja (povećanje postojećeg zahtjeva), određen u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke, a kako je naveden u izreci ove presude, na koji dokaz punomoćnik tužitelja i zastupnik tuženog nisu imali primjedbi. Sud je dopustio preinaku tužbe cijeneći da su ispunjeni uvjeti propisani odredbom člana 57. stav 4. tač. 1. i 2. ZPP. Tužilac može preinačiti tužbu najkasnije do zaključenja pripremnog ročišta ili do početka glavne rasprave, ako pripremno ročište nije održano. Nakon održavanja pripremnog ročišta, a najkasnije do zaključenja glavne rasprave, sud može dopustiti preinaku tužbe samo ako ocijeni da preinaka nije usmjerena na odugovlačenje postupka i ako tuženi pristaje na preinaku. Smatrat će se da postoji pristanak tuženog na preinaku tužbe ako se on upusti u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, a nije se prije toga protivio preinaci. Sud će dopustiti preinaku tužbe i BROJ 7-8 JULI-AUGUST 2014 PRAVNI SAVJETNIK 95 [ PRAVNI SAVJETNIK ] na glavnoj raspravi do njenog zaključenja i kad se tuženi protivi preinaci, ako tužilac bez svoje krivnje nije mogao tužbu preinačiti ranije i tuženi je u mogućnosti da raspravlja po preinačenoj tužbi bez odlaganja glavne rasprave. Protiv rješenja kojim se usvaja ili odbija preinaka tužbe nije dopuštena posebna žalba. - „Sud je rješenjem od 6. 4. 2010. godine odbio preinaku tužbe iz razloga što nije ispunjen jedan od kumulativnih uvjeta kako to propisuje odredba člana 57. ZPP, tj. tuženi nije pristao na preinaku tužbe (stav 1. navedenog člana), odnosno nije dokazano da tužilac bez svoje krivnje nije mogao tužbu preinačiti ranije, najkasnije do zaključenja pripremnog ročišta (stav 4. tačka 1. navedenog člana). Tačno je što punomoćnik tužitelja navodi da neosnovano lišeni slobode imaju pravo da zahtijevaju i naknadu štete za pretrpljeni strah, kao poseban vid nematerijalne štete. Međutim, odredbe člana 57. regulišu postupak objektivne preinake tužbe. U konkretnoj pravnoj stvari izvršena je promjena istovjetnosti zahtjeva, u kojem postupku su od značaja vrijeme do koga tužitelj može izvršiti preinaku bez pristanka tuženog (što je tužitelj i uradio na pripremnom ročištu od 19. 11. 2009. godine, pa je sud i raspravljao o osnovanosti i visini preinačenog tužbenog zahtjeva - član 81. stav 1. ZPP), odnosno uvjeti pod kojima sud može dopustiti preinaku tužbe poslije isteka tog vremena, a koji po ocjeni prvostepenog suda nisu ispunjeni. Punomoćniku tužitelja nije trebao nalaz vještaka da bi potraživao naknadu nematerijalne štete po pojedinim vidovima (fizička bol, duševna bol - zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede prava ličnosti i strah) prvobitno postavljenim tužbenim zahtjevom, odnosno preinačenim najkasnije na pripremnom ročištu. Shodno nalazu vještaka, tužitelj je eventualno mogao odrediti visinu tužbenog zahtjeva u odnosu na vid nematerijalne štete koji potražuje. - „Na ročištu održanom dana 19. 5. 2003. godine tužitelj je preinačio tužbu tako što je povodom izvršenog vještačenja povećao postojeći tužbeni zahtjev u skladu sa nalazom vještaka. Kako je tužba preinačena na ročištu na kojem tuženi nije bio prisutan, sud je bio dužan odgoditi ročište i dostaviti tuženom prepis zapisnika sa tog ročišta, ali prvostepeni sud nije tako postupio, već je na istom ročištu na kojem je tužba preinačena zaključio glavnu raspravu i donio presudu kojom je udovoljio preinačenom tužbenom zahtjevu. Navedeno propuštanje ima karakter nezakonitog postupanja kojim je tuženom onemogućeno da raspravlja 96 PRAVNI SAVJETNIK JULI-AUGUST 2014 BROJ 7-8 o tužbenom zahtjevu tužitelja, a to je postupanje bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke.“ - U postupku po tužbi tužitelja, protiv tuženog, radi raskida ugovora, prvostepeni sud je donio presudu kojom je odbio njegov zahtjev. Tužitelj se žali i navodi da je u toku postupka preinačio tužbu na poništaj ugovora. Drugostepeni sud u svojoj odluci navodi: „Tačno je što tužitelj u žalbi navodi da sud nije vezan za pravni osnov tužbenog zahtjeva navedenog u tužbi, ali je vezan za činjenične navode tužbe. Da bi sud po tužbi mogao postupiti i odlučiti o postavljenom tužbenom zahtjevu, tužitelj u tužbi mora navesti pravno relevantne činjenice na kojima zasniva zahtjev i dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Međutim, činjenice na kojima je zasnovan zahtjev za poništenje ugovora zbog prekomjernog oštećenja tužitelj nije naveo u tužbi koju je podnio 16. 7. 1987. godine, već tek na ročištu od 21. 11. 1989. godine, kada je zapravo promjenom činjenične osnove tužbenog zahtjeva, objektivno preinačio tužbu. Institut preinake tužbe ima samo procesnopravni učinak u smislu da se po preinačenoj tužbi može raspravljati i odlučivati u okviru postuka pokrenutog prvobitnom tužbom, dok se materijalnopravne pretpostavke zahtjeva istaknutog u preinačenoj tužbi prosuđuju prema momentu njenog preinačenja, a ne momentom podnošenja prvobitne tužbe. Stoga se i rok, propisan Zakonom o obligacionim odnosima, za poništenje ugovora zbog prekomjernog oštećenja, suprotno žalbenom rezonovanju, ne može računati od 16. 7. 1987. godine, kada je tužitelj podnio tužbu, već se taj rok računa od 21. 11. 1989. godine, kada je tužitelj istakao prigovor prekomjernog oštećenja, čime je formiran novi kompleks činjenica koji je objektivno doveo do takve pravne kvalifikacije tužbenog zahtjeva tužitelja koja je rezultirala odbijanjem tužbenog zahtjeva, primjenom člana 139. stav 2. ZOO (pravo da se zahtijeva poništenje ugovora prestaje istekom jedne godine od njegovog zaključenja).“ Protivtužba Protivtužbu može biti koneksna, kompenzabilna i prejudicijelna, kako to propisuje odredba člana 74. ZPP. Ova procesna radnja pridonosi ekonomičnosti i efikasnosti postupka. 1. Koneksna protivtužba je ona koju tuženi podnosi kada je zahtjev protivtužbe u vezi sa tužbenim zahtjevom, naprimjer, kada su parnične stranke u međusobnom pravnom odnosu povodom neke ugovorne obligacije [ PRAVNI SAVJETNIK ] (ugovor o prodaji), pa tužitelj tužbom potražuje da se tuženi obaveže na prodaju određene stvari, a tuženi protivtužbom traži da se tužitelj obaveže da tuženom isplati dogovorenu cijenu. 2. Kompenzabilnom protivtužbom tuženi ističe prema tužitelju svoje dospjelo i jednorodno potraživanje kako bi se to potraživanje sa tužiteljevim kompenziralo. Kompenzabilnu tužbu treba razlikovati od prigovora prebijanja, a to je izjava tuženog kojom ističe da ne osporava potraživanje tužitelja, ali da i tuženi ima istorodno i dospjelo potraživanje prema tužitelju, pa traži da se to tuženikovo potraživanje kompenzira (prebije) sa potraživanjem tužitelja i to do visine tog tužiteljeva potraživanja. Ako nije osnovano tužiteljevo potraživanje, sud uopće ne razmatra prigovor prebijanja, dok će u slučaju protivtužbe sud odbiti tužbeni zahtjev (ako je neosnovan) i usvojiti zahtjev protivtužbe (ako je osnovan). Ako tužitelj povuče tužbu, parnica se po protivtužbi nastavlja. Protivtužbom može biti istaknuto potraživanje veće od onog istaknutog u tužbi, a prigovorom prebijanja samo do visine tužiteljeva potraživanja. Slijedi zaključak da kompenzabilna protivtužba ima prednost u odnosu na prigovor prebijanja. 3. Prejudicijelnom protivtužbom tuženi postavlja zahtjev da se utvrdi postojanje nekog prava ili pravnog odnosa od čijeg postojanja ili nepostojanja zavisi u cijelosti ili djelimično odluka o tužbenom zahtjevu, npr. tužitelj traži naplatu iz osnova ugovora o prodaji, a tuženi podnosi protivtužbu da sud utvrdi da između stranaka nije zasnovan ugovorni odnos. Potraživanje materijalnih troškova u parničnom postupku Parnična stranka može tužbenim zahtjevom potraživati materijalne troškove nastale povodom parničnog postupka kao glavni zahtjev. Iz obrazloženja: Sud nalazi osnovanim potraživanje tužitelja na ime troškova zastupanja u vansudskom postupku, ali u iznosu od 140,40 KM, tj. 50% nagrade za sastav obrazloženih podnesaka, što u konkretnom iznosi 120,00 KM uvećano za 17% PDV-a (20,40 KM), cijeneći nespornom činjenicu da se tužitelj, putem punomoćnika, obraćao tuženom s odštetnim zahtjevom. U preostalom dijelu, preko dosuđenog, tužitelj je odbijen sa zahtjevom kao previsoko postavljenim. Naime, ovaj sud nalazi da je riječ o naknadi pretprocesnih troškova u parničnom postupku. Radi se o troškovima koji nastaju u povodu parničnog postupka (član 383. stav 1. ZPP), koji služe za pripremu parnice, a nastali su prije podnošenja tužbe, u koje troškove naročito spadaju: troškovi obaveznog prethodnog postupka radi mirnog rješavanja spora, troškovi vansudskog postupka radi nagodbe s osiguravajućim društvom, troškovi postupka za osiguranje dokaza koji je pokrenut prije parnice, poštarina, fotokopiranje dokumenata, izrada fotografija, pribavljanje izvoda ili medicinske dokumentacije, troškovi prevođenja i sl. Troškovi postupka Zahtjev za troškove postupka mora biti specificiran i dokazan. Iz obrazloženja: Sud će odlučiti o naknadi troškova postupka samo i isključivo na određen zahtjev stranke, što podrazumijeva da je stranka dužna postaviti zahtjev, da u zahtjevu određeno navede troškove za koje traži naknadu i da zahtjev istakne blagovremeno. Stranka svoj zahtjev o naknadi troškova može podnijeti u pisanom obliku - u obliku pisanog troškovnika ili usmeno na ročištu. Ukoliko stranka svoj zahtjev nije istakla do zaključenja glavne rasprave, a pravo na naknadu troškova zavisi o odluci o glavnoj stvari, sud će takav zahtjev odbaciti kao neblagovremen, o čemu se izjasnila i sudska praksa. U zahtjevu za naknadu troškova stranka je dužna navesti za koje troškove traži naknadu. Dakle, zahtjev mora biti specificiran na način da sadrži radnje za koje se traži naknada i visinu naknade, npr. navesti za koje procesne radnje stranka zahtijeva naknadu i koliku naknadu traži – za advokatsku nagradu, te za koje materijalne troškove koji su prethodno plaćeni (troškovi vještačenja, sudskih taksi, pristupa svjedoka...). Sud nije ovlašten da određeni trošak koji je zaista učinjen u toku postupka stranci i prizna ukoliko stranka ispusti neku stavku svojim troškovnikom ili usmeno na zapisnik. Dakle, sud je vezan sadržajem i granicama podnesenog zahtjeva za naknadu troškova pa se u vezi sa tim primjenjuje odredba člana 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku (zahtjev se ne smije prekoračiti). Iz obrazloženja odluke Ustavnog suda BiH, broj: AP 3453/10: Apelantičin punomoćnik nije precizirao navedeni trošak u smislu odredbe člana 31. stav 4. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata na način da je dostavljen validan dokument o cijeni jednog BROJ 7-8 JULI-AUGUST 2014 PRAVNI SAVJETNIK 97 [ PRAVNI SAVJETNIK ] litra benzina u vrijeme izvršenog putovanja, a u smislu odredbe člana 396. stav 2. Zakona o parničnom postupku (ZPP). Stoga, po mišljenju Općinskog suda, kako navedeni zahtjev apelantičinog punomoćnika u odnosu na navedeno nije tačno opredijeljen, njemu se nije moglo udovoljiti. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je odluka prvostepenog suda pravilna, budući da je iz spisa vidljivo da apelantičin punomoćnik navedeni materijalni trošak nije dokazao, a troškove prijevoza nije specificirao navođenjem tačne kilometraže koju je svojim automobilom prešao radi dolaska u sud. Aktivna legitimacija Tužitelj sudu podnosi tužbu sa deklaratornim tužbenim zahtjevom. Tuženi u odgovoru na tužbu ističe prigovor aktivne legitimacije, uz obrazloženje da tužitelj nema pravni interes za podnošenje utvrđujuće tužbe u smislu člana 54. ZPP. Zaključak: Stvarna legitimacija, za razliku od procesne legitimacije, nije procesna pretpostavka za dopustivost tužbe niti promašena stvarna legitimacija tužbu čini neurednom, već od njenog postojanja zavisi osnovanost tužbenog zahtjeva. Pitanje promašene stvarne legitimacije je u sferi materijalnog prava i materijalno pravnih, a ne procesnih radnji stranaka. Prednje proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: 070-0-Rev-08-000448 od 31. 3. 2009. godine. Zaključak: Stranačka sposobnost je procesna pretpostavka, a aktivna legitimacija je materijalnopravna pretpostavka. O stvarnoj legitimaciji sud vodi računa i po službenoj dužnosti. Prigovor litispendincije Tužitelj je dana 18. 1. 2011. godine sudu podnio tužbu protiv tuženog B. A., radi duga. U činjeničnim navodima tužbe istaknuto je da je tužilac, I. E., temeljem Ugovora o kreditu broj: 1637992539 od 10. 1. 2008. godine, isplatio izvršeniku kredit u iznosu od 5.037,00 CHF što je na dan plasmana kreditnih sredstava 11. 1. 2008. godine po srednjem tečaju Centralne banke BiH iznosilo 4.046,00 KM, sa promjenjivom kamatnom stopom u iznosu od 7%, na rok otplate od 30 mjeseci. Ugovor o kreditu broj: 1637992539 od 10. 1. 2008. godine tuženi je potpisao u svojstvu solidarnog dužnika jemca - platca, čime je preuzeo odgovornost za obaveze glavnog dužnika kao i sam glavni dužnik. U odgovoru na tužbu od 24. 98 PRAVNI SAVJETNIK JULI-AUGUST 2014 BROJ 7-8 2. 2011. godine tuženi navodi da je svojim potpisom kao jemac pristao da ispoštuje proceduru dobivanja kredita na ime I. E., a nikako da će on vraćati isti kredit banci. U teškoj je finansijskoj situaciji, ima familiju, nema stalni radni odnos, ne može, niti želi otplaćivati kredit. Punomoćnik tuženog je istakao prigovor pasivne legitimacije, kao i prigovor litispendincije, uz obrazloženje da je tužitelj kod Općinskog suda u Tuzli pokrenuo parnični postupak po istom osnovu te na takav način prijeti opasnost da isti iznos tužitelj naplati dva puta. Predloženo je sudu da po službenoj dužnosti od Općinskog suda u Tuzli zatraži informaciju da li je protiv glavnog dužnika I. E. pokrenut postupak od tužitelja s istim pravnim i činjeničnim osnovom kao u predmetnom sporu. Istaknut je i protivtužbeni zahtjev da se poništi Ugovor o kreditu zaključen između Banke, Dužnika i Sudužnika. Sud je odlučujući o prigovoru litispendincije, na nastavku pripremnog ročišta od 29. 6. 2011. godine, po službenoj dužnosti utvrdio da nema procesnih smetnji za daljni tok ovog postupka, a shodno odredbi člana 79. stav 3. ZPP. Naime, među parničnim strankama je nesporna činjenica, a što proizlazi iz izlaganja tužitelja i punomoćnika tuženog da je protiv glavnog dužnika predmetnog kredita I. E. pokrenut postupak pred nadležnim sudom u Gradačcu na osnovu mjenice kao vjerodostojne isprave. Postojanje litispendincije podrazumijeva subjektivni i objektivni identitet, tj. da parnica teče između istih stranaka u odnosu na isti činjenični i pravni osnov. U konkretnoj pravnoj stvari povjerilac – ovdje tužitelj ima izvršnu ispravu protiv dužnika, dok u konkretnoj parnici zahtijeva ispunjenje obaveze od solidarnog dužnika i na to ima pravo sve do ispunjenja obaveze bilo koga od solidarnih dužnika. Svaki dužnik solidarne obaveze odgovara povjeriocu za cijelu obavezu i povjerilac može zahtijevati njeno ispunjenje od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjena, ali kad jedan dužnik ispuni obavezu, ona prestaje i svi se dužnici oslobađaju. Potrebno je naglasiti da je solidarna obaveza jedinstvena, a to znači da pored činjenice što postoji više dužnika njihova je obaveza jedinstvena, postoji samo jedna obaveza, a ne onoliko koliko ima dužnika (član 414. Zakona o obligacionim odnosima). Sud je odbio prijedlog punomoćnika tuženog da se u konkretnoj parnici raspravlja po protivtužbenom zahtjevu. Naime, odredbom člana 74. ZPP propisano je da tuženi može u odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu podnijeti protivtužbu, ako je zahtjev protivtužbe u vezi sa tužbenim zahtjevom, ili ako se ti zahtjevi mogu prebiti, ili ako se protivtužbom traži utvrđenje nekog [ PRAVNI SAVJETNIK ] prava ili pravnog odnosa... za sve tri vrste protivtužbi moraju biti ispunjene određene zajedničke pretpostavke: 1. stranke u postupku u povodu protivtužbe moraju biti iste kao one u postupku u povodu tužbe, ali u izmijenjenim procesnim ulogama, 2. parnica u povodu tužbe mora već biti zasnovana, ali u povodu nje glavna rasprava ne smije biti zaključena i da je sud kome se protivtužba podnosi stvarno nadležan za odlučivanje i o zahtjevu tužbe i protivtužbe. Za dopustivost protivtužbe moraju inače biti ispunjene procesne pretpostavke, odnosno ne smiju postojati tzv. negativne procesne pretpostavke (procesne smetnje). U konkretnom protivtužbenom zahtjevu traži se poništenje Ugovora čiji je potpisnik osim označenog tužitelja u protivtužbi i I. E., a koji nije stranka u postupku koji teče pred ovim sudom. Dakle, da bi sud mogao raspravljati o protivtužbenom zahtjevu tužitelja imajući u vidu činjenični supstrat te cijeneći određene zajedničke pretpostavke kako su naprijed navedene, u protivtužbi su morali biti označeni svi potpisnici ugovora kao aktivno, odnosno pasivno legitimisani, a što u konkretnoj parnici čini neotklonjiv procesni nedostatak, budući da drugi potpisnik ugovora čije se poništenje traži, protutužbom, nije stranka u postupku. Potpisnici ugovora čije se poništenje traži su u nedjeljivoj pravnoj zajednici zbog čega se pojavljuju kao jedinstveni suparničari, tako da se spor može riješiti samo na jednak način prema svima. Ugovorne strane su mogle u samostalnom parničnom postupku tražiti poništenje ugovora, odnosno da sud utvrdi ništavost ugovora u kojem slučaju bi kao aktivno, odnosno pasivno legitimisani bili svi potpisnici ugovora, a što bi predstavljalo eventualno prethodno pitanje za odlučivanje o tužbi i tužbenom zahtjevu pod uvjetom da su ispunjenje zakonom propisane pretpostavke. Odsustvo učešća jedne od ugovornih strana predstavlja nedostatak procesne legitimacije za vođenje parnice jer tužba ne obuhvata sve tužene koji tek zajedno predstavljaju jednu stranu. Tužilac ne gubi pravo niti pravni interes za sudsku zaštitu prema drugim solidarnim dužnicima samo na osnovu činjenice da u odnosu na jednog solidarnog dužnika posjeduje izvršnu ispravu ili protiv tog solidarnog dužnika vodi izvršni postupak (vidi odluku Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: 070-0-Rev-08-000748 od 4. 6. 2009. godine) Prigovor resiudicata Tužitelj je tužbenim zahtjevom, a što je u konačnom prvostepeni sud i usvojio, predložio sudu da utvrdi da je ništav pismeni ugovor o kupoprodaji sačinjen pred svjedocima od 8. 8. 1994. godine u kojem je navedeno da je sada umrla inicijala E. Š., prodala sve nekretnine tuženoj inicijala G. J. , označene kao k.č. broj 1628/4, površine od 127 m2 upisane u k.k.u. broj 4564 k.o. Bijeljina II i nekretnine označene kao k.č. 1628/5 voćnjak I klase u površini od 75 m2 upisane u k.k.u. broj 4563 k.o. Bijeljina II, te da će se na osnovu tog ugovora tužena uknjižiti kao vlasnik i posjednik navedenih nekretnina, da je ništav upis prava na naprijed navedenim nekretninama u korist tužene. Tuženi je u toku postupka isticao prigovor presuđene stvari uz obrazloženje da je pravonažnom presudom od 8. 9. 1997. godine utvrđeno da je tužiteljica inicijala G. J. na osnovu kupoprodajnog ugovora od 8. 8. 1994. godine zaključenog pred svjedocima sa tuženom inicijala E. Š. stekla pravi osnov za sticanje vlasništva na nekretninama označenim kao naprijed, što je tužena dužna priznati i trpiti da se tužiteljica na osnovu ove presude uknjiži kao vlasnik navedenih nekretnina. Prvostepeni sud je odbio prigovor presuđene stvari, uz obrazloženje da ne postoji niti identitet stranaka, a niti isti činjenični osnov, te po službenoj dužnosti utvrdio da nema procesnih smetanji za daljni tok postupka. Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda RS, broj: 1180 P 000498 08 Rev od 22. 9. 2010. godine: Da bi se smatralo da je stvar pravosnažno presuđena potrebno je postojanje identiteta stranaka, identiteta zahtjeva i identiteta činjeničnog stanja. Identitet stranaka postoji kada se u novoj pranici pojavljuju iste stranke, bez obzira da li su u istoj ulozi, jer pravosnažna presuda djeluje među strankama. Međutim, pravosnažna presuda djeluje i prema određenim trećim licima koja se u širem smislu mogu indentifikovati sa strankama, a to su univerzalni i singularni sukcesori. Tužiteljica u ovoj parnici je univerzalni sukcesor inicijala E. Š. jer je pravnosnažnim rješenjem suda proglašena njenim zakonskim nasljednikom sa dijelom 1/1 pa iako se pojavljuje u ulozi tužiteljice u odnosu na prvotuženu G. J. postoji identitet stranaka u obje parnice. Identitet zahtjeva postoji ne samo kada je u ranijoj parnici odlučeno o tužbenom zahtjevu identičnog sadržaja nego i kada su ta dva zahtjeva sadržaja kontradiktorna, tako da osnovanost jednog zahtjeva isključuje mogućnost osnovanosti drugog zahtjeva. Izrekom pravosnažne presude iz 1997. godine utvrđeno je da je na osnovu BROJ 7-8 JULI-AUGUST 2014 PRAVNI SAVJETNIK 99 [ PRAVNI SAVJETNIK ] ugovora, koji je predmet ovog tužbenog zahtjeva zaključenog sa pravnom prednicom tužiteljice sa prednicima u toj parnici tužiteljica, a ovdje prvotužena G. J. stekla pravni osnov za sticanje prava vlasništva, dakle taj ugovor ispunjava uslove iz člana 9. stav 4 Zakona o prometu nepokrenosti. Tužbeni zahtjev kojim tužiteljica u ovoj pranici traži da se utvrdi da je ugovor ništav inkopatibilan je tužbenom zahtjevu o kojem je odlučenom pravosnžanom presudom iz 1997. godine, jer jedan isti ugovor ne može biti pravni osnov za sticanje prava vlasništva, proizvoditi pravno djejstvo i biti ništav. Ovim se zahtjevi međusobno isključuju. Međutim, ne bi postojala prepreka da se u ovoj pranici rasporavlja o navedenom tužbenom zahtjevu tužiteljice iako je on sadržajno kontradiktoran zahtjevu o kojem je pravosnažno presuđeno, da se zahtjev tužiteljice temelji na drugačijoj činjeničnoj podlozi. Tužiteljica svoj tužbeni zahtjev u ovoj parnici temelji na tvrdnji da njena majka nije sa prvotuženom zaključila sporni ugovor, da ga nije potpisala, da ga ni ona nije potpisala kao svjedok, a pravosnažna presuda iz 1997. godine se upravo zasniva na utvrđenju da je majka tužiteljice sa prvotuženom zaključila pismeni ugovor o kupoprodaji nekretnina pred svjedocima koji su se potpisali na ugovoru. Dakle, tužbeni zahtjev tužiteljice u ovoj parnici se zasniva na istom događaju iz prošlosti, na činjenicama koje su postojale prije donošenja pravosnažne presude, pa su i one obuhvaćene njenom pravosnažnošću. Eventualna kumulacija: Tužbenim zahtjevom konačno opredijeljenim na ročištu za glavnu raspravu tužitelji traže da im tuženi isplati naknadu plaća koje je trebao primiti njihov prednik za vrijeme bolovanja zbog povrede na radu u ukupnom iznosu od 55.681,93 KM, sa zakonskim zateznim kamatama počev od 19. 3. 1997. godine, pa do isplate, ili iznos od 55.681,93 KM od kog iznosa 1.832,00 KM kao naknadu za vrijeme bolovanja za period od 1. 12. 1995. - 8. 12. 1995. godine, na ime naknade štete za izgubljenu zaradu zbog nesposobnosti za rad za period od 8. 12. 1995. - 19. 3. 1997. godine iznos od 53.849,04 KM ili naknadu u iznosu od 53.681, 93 KM od čega plaću za vrijeme bolovanja od 1. 12. 1995. - 8. 12. 1995. godine u iznosu od 1.832,00 KM, za bolovanje od 8. 12. 1995. - 19. 3. 1997. godine u iznosu od 2.790,17 KM, te naknadu štete za izgubljenu zaradu za period od 8. 12. 1995. 19. 3. 1997. godine u iznosu od 51.058,71 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Prvostepenom presudom obavezan je tuženi 100 PRAVNI SAVJETNIK JULI-AUGUST 2014 BROJ 7-8 da tužitelju isplati iznos od 2.790,17 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od podnošenja tužbe, pa do isplate i da im naknadi troškove parničnog postupka. Preko dosuđenog iznosa do visine ukupno postavljenog zahtjeva od 55.681,93 KM tužitelji su odbijeni sa tužbenim zahtjevom. Drugostepenom presudom prvostepena presuda je preinačena u odbijajućem dijelu tako da je tuženi dužan tužiteljima isplatiti iznos od 1.832,59 KM sa zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe 20. 10. 1997. godine, pa do isplate. Iz obrazloženja: Tužbeni zahtjevi tužitelja, postavljeni na navedeni način, nisu zahtjevi sa alternativnom obavezom, da se tuženi oslobađa svoje obaveze ako ispuni samo jedan od njih, zbog umetnute odrednice „ili“. Riječ je o eventualnoj kumulaciji tužbenih zahtjeva po odredbi člana 55. stav 4. Zakona o parničnom postupku, što znači da sud o više postavljenih tužbenih zahtjeva odlučuje tako da o narednom podrednom zahtjevu odlučuje samo ako odbije prethodni zahtjev. To znači da je sud dužan odbiti zahtjeve koji su istaknuti ispred onog koji je usvojio, jer je odbijanje prethodnih zahtjeva pretpostavka za usvajanje narednog zahtjeva. Nižestepeni sudovi djelimično usvajaju treći postavljeni tužbeni zahtjev, a da nisu odlučili o prethodna dva zahtjeva, odnosno da nisu odbili prvi i drugi zahtjev (tužitelj određuje redoslijed prema kojem će sud odlučivati o tužbenim zahtjevima). Sud nije ovlašten odlučiti o ostalim zahtjevima kada makar i djelimično prihvati prvi od istaknutih tužbenih zahtjeva. Revizija je uvažena, te zbog pogrešne primjene odredbe člana 55. stav 4. ZPP, rješenjem drugostepenu presudu ukida i predmet vraća drugostepenom sudu na ponovno suđenje (odluka Vrhovnog suda FBiH, broj: 65 0 P 233834 12 Rev od 14. 6. 2012. godine) Zatezna kamata Zatezna kamata na iznos glavnog potraživanja čija je causa ugovor o kreditu počinje teći od od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njegovu isplatu. Ne može se potraživati zatezna kamata na obračunatu, dospjelu, a neplaćenu ugovorenu kamatu, jer se kamata na kamatu ne može potraživati dok u cijelosti ne prestane glavno potraživanje, kako je to regulisano odredbom st. 1. i 2. člana 279. Zakona o obligacionim odnosima. Ovo ni u slučaju kada su se ugovorene strane drugačije sporazumjele jer se ugovorom [ PRAVNI SAVJETNIK ] ne može odstupiti od zabrane propisane zakonom, a zakonom nije propisano da se gore navedene odredbe ne primjenjuju kod kreditnog poslovanja banaka. Iz obrazloženja: Kada je u pitanju odluka suda u odnosu na prvotuženog pravilno je prvostepeni sud zaključio da je ugovorom o kreditu između prednika tužitelja i prvotuženog zasnovan obligaciono-pravni odnos i da je prvotuženi, kao glavni dužnik, dužan da izvrši obaveze iz ugovora kojim se obavezao da vrati dobiveni iznos novca i plati ugovorenu kamatu. Prvotuženi do zaključenja glavne rasprave, a ni uz žalbu (pod uslovima iz člana 207. stav 1. ZPP) nije dostavio uplatnice o plaćanju rata dobivenog kredita i time doveo u sumnju visinu duga i dospjele ugovorene kamate iz izvoda iz poslovnih knjiga analitičke kartice i kamatnog lista tužitelja. Stoga je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje kada je u pogledu visine duga prihvatio kao vjerodostojan dokaz izvod iz poslovnih knjiga tužitelja i pravilno primijenio materijalno pravo, odredbe člana 1065. ZOO-a u vezi sa članom 17. istog zakona kada je prvotuženog, kao glavnog dužnika, obavezao da tužitelju isplati dug nastao neizvršenjem obaveze iz ugovora o kreditu. Obični materijalni suparničari u praksi Iz obrazloženja Nisu osnovani navodi žalbe da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odredbe čl. 372, 373. i 360. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, jer je primjenom istih u konkretnom slučaju došlo do zastare potraživanja prema prvotuženom. Naime, ukoliko postoji solidarna obaveza na strani više dužnika, kao u predmetnom slučaju, tada prigovor zastare istaknut od strane jednog dužnika nema pravni učinak prema ostalim dužnicima, nego djeluje samo u odnosu na njega. Kako je prvotuženi propustio da u toku postupka istakne prigovor zastare potraživanja, a sud na zastaru ne pazi po službenoj dužnosti (član 360. stav 3 ZOO-a), niti se prigovor zastare može isticati u žalbi (član 207. stav 3. ZPP-a) ovaj sud cijeni da je prvostepeni sud pravilno zaključio da potraživanje tužitelja prema prvotuženom osnovano, te je donio pravilnu odluku kada je prvotuženog obavezao da isplati dug iz osnova ugovora o kreditu u iznosu 20.912,47 KM, od toga na ime glavnice iznos od 12.450,00 KM i na ime dospjelih ugovorenih kamata iznos od 8.462,47 KM. Međutim, kada je u pitanju potraživanje zateznih kamata, ovaj sud vodeći računa o pravilnoj primjeni materijalnog prava, nalazi da je prvostepeni sud pravilno zaključio da prvotuženi, zbog docnje s ispunjenjem novčane obaveze, pored glavnice duguje i zateznu kamatu. Zatezna kamata na iznos glavnog duga od 12.450,00 KM teče od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njegovu isplatu, odnosno od dana tužbe 24. 11. 2008. godine pa do dana isplate, kako je to izričito propisano odredbom člana 279. stav 3. ZOO-a. Međutim, suprotno pravnom stavu prvostepenog suda, ne može se potraživati zatezna kamata na obračunatu, dospjelu, a neplaćenu ugovorenu kamatu od 8.462,47 KM, jer se kamata na kamatu ne može potraživati dok u cijelosti ne prestane glavno potraživanje, kako je to regulisano odredbom stavova 1. i 2. člana 279. Zakona o obligacionim odnosima. Ovo ni u slučaju kada su se ugovorne strane drugačije sporazumjele jer se ugovorom ne može odstupiti od zabrane propisane zakonom, a zakonom nije propisano da se gore navedene odredbe ne primjenjuju kod kreditnog poslovanja banaka. Kako u konkretnoj pravnoj stvari nije izmireno glavno novčano potraživanje to se na dospjelu, a neplaćenu ugovorenu kamatu ne može potraživati zatezna kamata. Nadalje, sud nalazi da se osnovano prigovara da prvostepeni sud nije pravilno raspravio istaknuti prigovor zastarjelosti potraživanja u odnosu na drugo- i trećetuženog, kao jemce. Sporno potraživanje u ovoj pravnoj stvari je, po ocjeni ovog suda s obzirom na zaključeni ugovor, po svojoj pravnoj prirodi dug iz bankarskog kredita pa se, imajući u vidu osnov tužbenog zahtjeva, u konkretnom slučaju ne radi o potraživanju anuiteta već o obročnom ispunjenju novčane obaveze iz ugovora o kreditu. Stoga se za takvo potraživanje u pogledu vremena zastare ima primijeniti izuzimanje propisano stavom 2. člana 372. ZOO-a i odredba člana 371. istog zakona, koja se odnosi na opšti zastarni rok od pet godina. Slijedom navedenog, prvostepeni sud je pogrešno zaključio da je u skladu sa citiranom odredbom nastupila zastarjelost tužiteljevog potraživanja, jer je od dospijeća za naplatu posljednjeg anuiteta (6. 10. 2004. godine) pa do podnošenja tužbe (24. 11. 2008. godine) protekao zastarni rok od tri godine propisan tom zakonskom odredbom. Stoga tužitelj osnovano prigovara pogrešnoj primjeni materijalnog prava, navedene odredbe Zakona o obligacionim odnosima. Tužitelj osnovano žalbom ukazuje i na pogrešnu primjenu člana 373. ZOO-a na osnovu koje je sud zaključio da je nastupila zastarjelost samog prava iz koga potiče BROJ 7-8 JULI-AUGUST 2014 PRAVNI SAVJETNIK 101 [ PRAVNI SAVJETNIK ] povremeno potraživanje s obzirom da je od najstarije neplaćene rate (6. 10. 2001. godine) do podnošenja tužbe protekao rok od pet godina. Prema odredbi člana 360. Zakona o obligacionim odnosima, zastarjelost nastupa kada protekne vrijeme određeno zakonom u kojem je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze, s tim da pod uslovima iz člana 387. ZOO-a može doći do prekida zastarijevanja. U smislu navedene odredbe do prekida zastarijevanja dolazi ne samo izričitom izjavom dužnika o priznanju duga povjeriocu, nego i na posredan način putem dužnikovih radnji iz kojih se može zaključiti da on izražava volju o priznanju duga. U konkretnom slučaju, drugo- i trećetuženi su zaključili ugovore o jemstvu i time dali osiguranje za povjeriočevo potraživanje prema glavnom dužniku, prvotuženom, te iskazali volju da će izmiriti njegovu obavezu ako on to ne učini. Stoga se vršenje otplate dijela glavnice po osnovu administrativne zabrane na koju su drugo- i trećetuženi pristali kao jemci smatra, po nalaženju ovog suda, priznanjem cjelokupnog potraživanje koje dovodi do prekida zastare potraživanja. Kako zastarijevanje prekinuto otplatom dijela glavnice počinje teći iznova (član 392. stav 1. ZOO-a), a prema analitičkoj kartici posljednja uplata je bila dana 30. 8. 2005. godine to do podnošenja tužbe dana 24. 11. 2008. godine nije protekao zastarni rok od pet godina i nije nastupila zastara potraživanja, kako je to pogrešno zaključio prvostepeni sud. Kako nije nastupila zastara potraživanja to drugo- i trećetuženi, kao jemci odgovaraju solidarno sa prvotuženim, glavnim dužnikom, za ispunjenje preostale obaveze iz ugovora o kreditu.2 Činjenični supstrat tužbe Kod ovog suda tužitelj je podnio tužbu protiv tuženog radi naknade materijalne štete u kojoj je navedeno da su tužitelj i tuženi dana 27. 2. 2009. godine zaključili ugovor o osiguranju - Polisu o osiguranju imovine broj P11 - 0000027976 koju je tuženi unaprijed pripremio i kao svoj tipizirani primjerak uručio tužitelju na potpis, te da je tužitelju u događaju od 21. 6. 2010. godine, primarnim djejstvom više sile, odnosno usljed poplava na širem području naseljenog mjesta Gornji Rahić, nastupio osigurani slučaj, izlijevanje vode iz vodovodnih i kanalizacionih cijevi, kojom prilikom je isti pretrpio materijalnu štetu zbog oštećenja stambenog objekta i pokretnih stvari u istom, u visini od 8.500 KM. 2 Vidi odluku Kantonalnog suda u Sarajevu, broj: 65 0 P 065499 09 Gz od 29. 11. 2013. godine 102 PRAVNI SAVJETNIK JULI-AUGUST 2014 BROJ 7-8 Iz obrazloženja odluke suda Među parničnim strankama nisu sporne činjenice da je tužitelj sa tuženim imao zaključen Ugovor o osiguranju kuće i stvari u kući, odnosno da je zaključena polisa osiguranja broj P11-0000027976, čiji su sastavni dio Opšti uslovi za osiguranje imovine i Uslovi za osiguranje kuće i stvari u kući, kao ni činjenica da se dana 21. 6. 2010. godine, usljed poplava na širem području naseljenog mjesta Gornji Rahić, dogodila šteta na objektu tužitelja. Tuženi ne osporava činjenicu da je kod tužitelja došlo do izlijevanja vode, ali osporava kako i na koji način je došlo do izlijevanja vode tvrdeći da nisu ispunjeni uvjeti propisani Uslovima za osigranje kuće i stvari u kući, pa u vezi sa tim nije ni nastupio osigurani rizik. Nesporno je da je tuženi zahtjev tužitelja za naknadu štete, a po osnovu polise osiguranja kuće i stvari u kući, za štetu nastalu dana 21. 6. 2010. godine, odbio kao neosnovan, uz obrazloženje da šteta nije nastala usljed oštećenja vodovodnih i odvodnih cijevi (član 10. Uslova), već usljed povrata vode kroz otvore sifona prouzrokovano obilnim padavinama. Nesporna je i činjenica da je tuženi odbio i prigovor tužitelja, a vezano za zahtjev za naknadu štete, uz obrazloženje da je u stambenom objektu tužitelja nastao osigurani rizik poplave, a što nije ugovoreno polisom osiguranja. Tuženi takođe osporava i činjenicu da je kuća koja je predmet osiguranja bila naseljena, tvrdeći da tužitelj radi i boravi u inostranstvu, pozivajući se na odredbu člana 2. navedenih uslova. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva. Analizom dokaza parničnih stranaka (vještačenje, saslušanje svjedoka, parničnih stranka), ovaj sud cijeni neosnovanim isticanje činjenice tuženog da je objekat tužitelja nenastanjen. Naime, na osnovu iskaza tužitelja i svjedoka utvrđeno je da tužitelj boravi u kući, svaki vikend ili svaki drugi vikend, a da su u kući nastanjeni njegovi djed i nena, što znači da kuća nije nenastanjena više od 60 dana u toku 12 mjeseci, kako je to aktima tuženog regulisano. Sve kada sud i ne bi poklonio vjeru saslušanom svjedoku, budući da je njegov iskaz dat na zapisnik u suprotnosti sa zapisnikom sačinjenim povodom procjene štete, u dijelu gdje ističe da u kući ne stanuje niko, a da tužitelj dolazi svaki drugi vikend, dok u iskazu pred sudom navodi da u kući stanuju djed i nena tužitelja, kao i iskazom saslušanog tužitelja, ovaj sud odredbu člana 2. Uslova za osiguranje kuće i stvari u kući tuženog tumači na način da kuća nije nenastanjena više od 60 dana u kontinuitetu u toku 12 mjeseci, a primjenom odredbe člana 100. Zakona o obligacionim [ PRAVNI SAVJETNIK ] odnosima, smatrajući odredbu člana 2. Uslova nejasnom. Tužitelj u predmetni objekat dolazi svaki vikend ili svaki drugi vikend, ostaje preko vikenda, nekada i duže. Svjedok, koji je u krvnom srodstvu sa tužiteljem, svakodnevno obilazi kuću, posjeduje ključeve od kuće. Dakle, kuća se ne može smatrati nenastanjenom kućom, kako to tvrdi tuženi. Sud cijeni da ovakvom odlukom, a temeljem utvrđenog činjeničnog stanja, uspostavlja pravnu ravnotežu, kako bi se u što većoj mjeri osigurala svrha ugovora o osiguranju i isključila svaka njihova nepravična ili pretjerano stroga odredba na štetu osiguranika i omogućila ravnopravnost učesnika u obligacionom odnosu (član 11. ZOO-a). Nadalje, članom 3. Uslova navedeni su osigurani rizici, tako da se osiguranjem pruža osiguravajuća zaštita od osnovnih opasnosti, između ostalih, izlijevanje vode iz instalacijskih cijevi. Obim opasnosti izlijevanja vode iz instalacijskih cijevi normiran je članom 10. Uslova, pa se izljevom vode smatra neočekivano izlijevanje vode iz vodovodnih i odvodnih cijevi kućne kanalizacije kao i iz uređaja za grijanje toplom vodom i parnog grijanja i drugih uređaja i aparata, koji su priključeni na vodovodnu mrežu, zbog oštećenja i začepljenja (loma, prskanja ili otkazivanja uređaja za upravljanje i sigurnost) tih cijevi, uređaja i aparata. Analizom dokaza, zapisnika o uviđaju i procjeni štete od 5. 7. 2010. godine, izjave svjedoka S. E. dovodeći iste u vezu sa iskazom tužitelja, sud je utvrdio da je šteta nastala na način što je dana 21. 6. 2010. godine usljed obilnih atmosferskih padavina došlo do velikog formiranja vodene mase koju nije mogla da primi gradska kanalizacija (oko 20 metara udaljena od kuće tužitelja), pa se kroz odvodnu kanalizaciju objekta voda povratila kroz otvore sifona, jedan na podu u kotlovnici, a drugi na središnjem dijelu poda garaže, u podrumske prostorije kuće tužitelja i iste poplavila. Postavlja se pitanje, a sporna je činjenica među parničnim strankama, da li se ovakvo utvrđeno činjenično stanje može podvesti pod odredbu člana 10. stav 1. tačka 1. Uslova, koji su sastavni dijelovi ugovora o osiguranju, zajedno sa Općim uslovima za osiguranje imovine i isti parnične stranke obavezuju. Ovaj sud cijeni da nije nastupio osigurani rizik kako to propisuju odredbe člana 3. stav 1. tačka 7, u vezi sa članom 10. stav 1. tačka 1. Uslova. Naime, konkretna šteta koja je nastala tužitelju je posljedica poplave (poplavnog vala), a ne izlijevanja vode iz vodovodnih i odvodnih cijevi kućne kanalizacije koji su priključeni na vodovodnu mrežu zbog oštećenja ili začepljenja tih cijevi (loma, prskanja ili otkazivanja uređaja za upravljanje i sigurnost). Sam tužitelj je u svom iskazu naveo da kanalizacione cijevi iz kojih se izlila voda i napravila štetu u njegovoj kući nisu bile oštećene, niti začepljene. Riječ je o formiranja vodene mase usljed obilnih padavina koju nije mogla da primi gradska kanalizacija, koja se kroz odvodnu kanalizaciju objekta tužitelja povratila i prouzrokovala štetu. Dakle, došlo je do neočekivanog izlijevanja vode iz vodovodnih cijevi kućne kanalizacije, međutim, ne kao posljedica oštećenja ili začepljenja tih cijevi, već kao posljedica obilnih padavina (prirodne nepogode) usljed kojih se formirala veća količina vode koju nije mogla da primi javna kanalizacija. Isplata osigurane sume Isplata osigurane sume i primjena Tablica za određivanje postotka invaliditeta Tužitelj je, putem punomoćnika, ovom sudu podnio tužbu protiv tuženog, radi isplate osigurane svote u visini od 80.000 KM. U tužbi se, naime, navodi da je tužitelj na dan 16. 10. 2007. godine kod tuženog bio kolektivno osiguran u svojstvu pripadnika radnika MUP-a Kantona Sarajevo po polici pod brojem Nº530100808 na osiguranu svotu od 320.000 KM za slučaj potpunog invaliditeta, pri čemu je na isti dan teško povrijeđen fizičkim napadom od strane dva lica. S obzirom da je navedena povreda kod tužitelja izazvala umanjenje funkcionalnog kapaciteta za 25 % trajno, to tužitelj tužbom i potražuje utuženi iznos sa zakonskim zateznim kamatama počev od 20. 3. 2008. godine i uz naknadu troškova postupka, sve uz napomenu da je tuženi u redovnom postupku utvrdio svoju obavezu na isplatu osigurane svote, pri čemu je tužitelja obavijestio da je nužno sačekati ishod krivičnog postupka, iako osigurana svota ne ovisi od toga da li će se utvrditi isključiva odgovornost, u konkretnom slučaju, napadača za nastanak štetne posljedice. Vještak medicinske struke u svom nalazu i mišljenju navodi da je tužitelj zadobio povrede glave udarcima čvrstim predmetom od strane drugih osoba pri čemu je izgubio svijest, a nakon čega je prevezen na KCU Sarajevo, gdje je obavljena potrebna dijagnostika kada je i zadržan na liječenju. Povrede koje su konstatovane su sljedeće: prelom tjemeno-zatiljačnog svoda lobanje lijevo, krvarenje iznad moždanice sa strane povrede, obostrani prelom gornje vilice sa krvarenjem u sinuse i prelom kosti lica sa desne strane. Tužitelj je liječen konzervativno, a liječenje je trajalo četiri mjeseca i obavljeno je stručno BROJ 7-8 JULI-AUGUST 2014 PRAVNI SAVJETNIK 103 [ PRAVNI SAVJETNIK ] i uspješno prema težini povrede, međutim, i pored toga povrede koje je tužitelj pretrpio ostavile su trajne anatomsko funkcionalne posljedice koje se ogledaju u čestim upalama gornjoviličnih sinusa sa sekrecijom iz nosa i bolovima u glavi, smanjenju senzibiliteta u predjelu potiljka desno, rijetkim krizama svijesti i povremenim nestabilnostima u hodu, te su ostavile trajne posljedice prema Tablicama tuženog u iznosu od 17 %, i to, pojedinačno kako slijedi: pod tačkom 9. Stanje poslije preloma baze - svoda lubanje rendgenski verificirano 5 %, pod tačkom 32 a) Ograničeno otvaranje usta do 4 cm 5% i pod tačkom 33 a) Defekti na čeljusnim kostima sa funkcionalnim smetanjama 7 %. Među parničnim strankama sporan je način utvrđivanja postotka invalidnosti tužitelja prema pretrpljenim povredama, a u odnosu na Tablicu za određivanje postotka, odnosno sporna je i visina tužbenog zahtjeva. Članom 3. stav 1. Tablice za određivanje postotka invaliditeta, čiju su primjenu ugovorači ugovorili, regulisano je pravilo za utvrđivanje visine trajnog invaliditeta na način da se prilikom primjene određenih tačaka iz Tablice invaliditeta za jednu posljedicu primjenjuje za iste organe ili udove ona tačka koja određuje najviši procenat, odnosno nije dozvoljena primjena dvije tačke za isto funkcionalno oštećenje, odnosno posljedicu, a stavom 2. određeno je da kod višestruke povrede jednog ili više organa, istih ili različitih organskih sistema, ukupni invaliditet ne može u zbiru prelaziti za više od 30 % najvećeg pojedinačno određenog invaliditeta, ako Tablicom invaliditeta nije drugačije određeno. S obzirom da su kod tužitelja kao posljedice nastupanja osiguranog slučaja nastupile tri različite povrede sa različitim funkcionalnim ostećenjima to punomoćnik tuženog neosnovano prigovora da je vještak medicinske struke za istu povredu primijenio dvije tačke Tablica, međutim, isti osnovano ističe da se u konkretnom slučaju ukupan procenat invaliditeta ne može utvrditi prostim zbirom utvrđenih procenata koji pojedine povrede nose, jer se treba primijeniti stav 2. člana 3. Tablica koji određuje da se u ovakvom slučaju postoci sabiraju, ali do visine koja ne može preći 30 % najvećeg pojedinačno utvrđenog invaliditeta. U konkretnom slučaju najveći procenat invaliditeta tužitelja je utvrđen u iznosu od 7 % za tačku 33 a) Defekti na čeljusnim kostima sa funkcionalnim smetnjama, a 30 % od 7 je 2,1, tako da ukupan zbir pojedinačnih invaliditeta ne može preći iznos od 9,1 %, što u odnosu na osiguranu sumu od 320.000 KM iznosi 29.120 KM. 104 PRAVNI SAVJETNIK JULI-AUGUST 2014 BROJ 7-8 Iz obrazloženja drugostepenog suda: Tablice tuženog kao sastavni dio ugovora o osiguranju čija primjena je u konkretnom slučaju obvezujuća su „Tablice za određivanje postotka trajnog invaliditeta“ kao posljedice nesretnog slučaja (nezgode) gdje je za svaku posljedicu povrede određen procenat pod tačkama Tablica, dok su članom 3. propisana „pravila za utvrđivanje visine trajnog invaliditeta“. Prvostepeni sud je na visinu invaliditeta proveo dokaz vještačenjem po vještaku medicinske struke te je kod tužitelja prema nalazu i mišljenju vještaka utvrđen ukupan invaliditet kao posljedica višestrukih povreda u visini od 17%. Prema Tablicama za pojedinačno određeni invaliditet određena je visina procenta za svaku vrstu povrede. Vještak je za svaku povredu tužioca utvrdio pojedinačni procenat. Prema članu 3. stav 2. Pravila za utvrđivanje visine trajnog invaliditeta propisano je da kod višestruke ozljede jednog ili više organa, istih ili različitih organskih sastava ukupan invaliditet ne može u zbiru prelaziti više od 30% najveći pojedinačno određeni invaliditet. Pošto je prema Tablicama pojedinačno određen invaliditet za svaku vrstu povrede koju je tužilac pretrpio, a imajući u vidu da utvrđenu visinu invaliditeta prema nalazu vještaka ne prelazi niti u jednom slučaju određeni invaliditet prema Tablicama, to je po mišljenju ovog suda, prvostepeni sud pogrešno primijenio naprijed navedenu odredbu Pravila za utvrđivanje trajnog invaliditeta. Stoga tužiocu pripada pravo da za štetni događaj bude namiren za ukupan iznos od 17% od osigurane sume, a to iznosi 54.400 KM. U ovom postupku provedeno je vještačenje po vještaku medicinske struke pa utvrđeno da prema Tablicama za određivanje postotka trajnog invaliditeta kao posljedice nesretnog slučaja i to pod tačkom 9. verificirano 5%, pod tačkom 32 a), 5% i pod tačkom 33 a) 7% što ukupno iznosi 17%. Iz obrazloženja Vrhovnog suda Federacije BiH: Osnovano se revizijom ukazuje da je pogrešan pravni pristup drugostepenog suda da tužitelj ima pravo na isplatu svote osiguranja za invaliditet od 17%, nastao zbirom pojedinačnih invaliditeta po Tablici. Kod utvrđenja da je kod tužitelja zbir pojedinačnih invaliditeta 17% (5% pod tačkom 9. Tablice, 5% pod tačkom 32a) i 7% pod tačkom 33a) Tablice), tada ukupni invaliditet ne može u zbiru prelaziti za više od 30% najveći pojedinačno određeni invaliditet, [ PRAVNI SAVJETNIK ] kako je propisano odredbom člana 3. stav 2. Tablice. Dakle, u konkretnom slučaju postoci za pojedinačni invaliditet se ne zbrajaju, već se postotak određuje zbirom najvećeg pojedinačno određenog invaliditeta i 30% od istog (7% + 2,1%), što znači da je visina trajnog invaliditeta tužitelja 9,1% ili 29.120,00 KM od osigurane sume, koju je tuženi dužan isplatiti.3 Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 23.869,50 KM, kao štete predviđene članom 17. Uslova Ugovora o građenju zaključenog među strankama 3. 9. 2007. godine, a za slučaj da radovi ne bi bili izvedeni u ugovorenom roku. Radovi nisu izvedeni u ugovorenom roku i predmetni ugovor je raskinut. Da li je tužitelj uspio u parnici? UGOVORI KAO OSNOV NASTANKA OBLIGACIONO-PRAVNIH ODNOSA Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda FBiH I po pravnom shvatanju ovog suda, pravilno je drugostepeni sud štetu zbog kašnjenja iz člana 17. Uslova Ugovora pravno cijenio kao ugovornu kaznu iz člana 270. stav 1. ZOO u vezi sa članom 271. stav 1. ZOO, budući da su stranke ugovorile da će tuženi platiti određeni novčani iznos ako ne ispuni svoju obavezu ili ako zakasni sa njenim ispunjenjem (član 270. stav 1. ZOO), te odredile visinu za svaki dan kašnjenja (član 271. stav 1. ZOO). Međutim, nepravilan je stav drugostepenog suda da tužiteljima pripada pravo na ugovornu kaznu, zbog čega je materijalno pravo pogrešno primijenio. Ugovorna kazna se ugovara u slučaju da dužnik ne ispuni ugovornu obavezu ili zakasni s njenim ispunjenjem, što znači da je ispunjenje moguće tražiti samo ako ugovor koji je „osiguran“ ugovornom kaznom postoji. Ukoliko je ugovor, koji je „osiguran“ ugovornom kaznom, raskinut, a kao što je slučaj u konkretnom predmetu, nema mogućnosti ostvarivanja prava na ugovornu kaznu, pošto je raskidom tog ugovora prestala svrha u koju je ugovorna kazna bila ugovorena (ugovorna kazna je bila sredstvo osiguranja ispunjenja obaveze iz ugovora u roku). Zbog navedenog, kada su tužitelji raskinuli predmetni ugovor, ne pripada im pravo na štetu iz člana 17. Uslova Ugovora, jer ona po svojoj pravnoj prirodi predstavlja ugovornu kaznu i ne može biti sinonim za štetu nastalu raskidom ugovora. (Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 17 0 Ps 002693 12 Rev od 3. 9. 2013. godine) Članom 897. ZOO-a propisano je da se ugovorom o osiguranju obavezuje ugovaratelj osiguranja da na načelima uzajamnosti i solidarnosti udružuje određeni iznos u zajednicu osiguranja, odnosno zajednicu rizika, a zajednica se obavezuje da, ako se desi događaj koji predstavlja osigurani slučaj, isplati osiguraniku ili nekoj trećoj osobi naknadu, odnosno ugovorenu svotu ili nešto drugo. Član 942. ZOO-a predviđa da ugovorima o osiguranju osoba (osiguranje života i osiguranje od nesretnog slučaja) visina osigurane svote koju je osiguratelj dužan isplatiti kad nastupi osigurani slučaj se utvrđuje u polici prema sporazumu ugovorenih strana. Potpisivanjem ugovora nastaje ugovorna obligacija čiji sadržaj za subjekte obligacije - ugovarače ima obaveznu snagu (ugovor je strankama zakon). Obligacija je odnos između povjerioca i dužnika na osnovu koje povjerilac ima pravo od dužnika zahtijevati ispunjenje određene obaveze i kad se radi o ispunjenju ugovornih obaveza tada važi pravilo da je ugovor za strane zakon (pacta sunt servanda). Šta to znači u praksi? Činjenični supstrat tužbe: Tužitelj je, putem punomoćnika, dana 10. 11. 2009. godine, podnio tužbu ovom sudu, protiv tuženog, radi naknade štete, vrijednost predmeta spora 15.000 KM. U činjeničnim navodima tužbe navedeno je da je tužitelj radnik JP BH Pošta d.d. Sarajevo CP Bihać. Firma tužitelja je zaključila Ugovor o osiguranju uposlenika od nesretnog slučaja – kolektivno kombinirano osiguranje. Dana 5. 7. 2007. godine, na radu, došlo je do povređivanja tužitelja, na taj način što se poskliznuo u toaletu, te pao. Tom prilikom je zadobio teške tjelesne povrede glave i kičme. Tužitelj se obraćao tuženiku u vansudskom postupku za nadoknadu štete, ali tuženik je odbio postavljeni odštetni zahtjev iz razloga što, po mišljenju njegovih cenzora, nema osnova za invalidnost, tako 3 Vidi odluku broj: 65 0 P 047050 12 Rev od 8. 10. 2013. godine Ugovor je dvostrani pravni posao koji se zaključuje saglasnošću volja ugovornih strana (ugovorača) u cilju postizanja određenih pravnih učinaka, npr. da kupac ili poklonoprimac steknu pravo vlasništva na prodatoj, odnosno poklonjenoj stvari. Bitni sastojci ugovora mogu biti objektivni, koji se određuju zakonom (npr. predmet i cijena su objektivni sastojci ugovora o kupoprodaji) i subjektivni, koji se određuju voljom stranaka. Ugovor o osiguranju BROJ 7-8 JULI-AUGUST 2014 PRAVNI SAVJETNIK 105 [ PRAVNI SAVJETNIK ] da tužbenim zahtjevom potražuje iznos po osnovu nadoknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne boli zbog umanjenja opće životne sposobnosti. Smanjenim tužbenim zahtjevom, na ročištu od 6. 9. 2010. godine, u skladu s analazom i mišljenjem vještaka, punomoćnik tužitelja je predložio da sud donese odluku kojom će obavezati tuženog da tužitelju isplati iznos od 6.000 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe, pa do isplate, kao i troškove parničnog postupka. Zaključak u odnosu na činjenični opis iz tužbe: Sporan je pravni osnov tužbenog zahtjeva, kako prema članu 200. ZOO-a, a kako je to u tužbi naveo tužitelj, jer isti regulira naknadu štete iz vanugovorne odgovornosti, tako i prema članu 942. ZOO-a, jer se nije ostvario osigrani rizik u odnosu na koji je zaključen predmetni ugovor. Svoje navode tuženi obrazlaže da odredba člana 942. ZOO-a propisuje da u ugovorima o osiguranju lica (osiguranje života i osiguranje od nesretnog slučaja) visina osigurane svote koju je osiguravač dužan isplatiti kad nastupi osigurani slučaj se utvrđuje prema sporazumu ugovornih strana. Sastavni dio tog sporazuma su Opći uslovi za osiguranje osoba od posljedica nesretnog slučaja (nezgode), a sve u skladu s članom 902. (3) i (4) ZOO-a prema kojem su Uslovi sastavni dio police i kao takvi obavezujući za ugovorne strane. Prema Općim uslovima, člana 2. stav 2. regulisani su osigurani slučajevi u kojima nastupa osigurani rizik, a to je slučaj smrti usljed nesretnog slučaja i trajni gubitak opće radne sposobnosti (invaliditeta) bolovanja – dnevne naknade i troškova liječenja. Trajni invaliditet se kod korisnika osiguranja utvrđuje u skladu sa Tabelom za određivanje procenta trajnog gubitka opće radne sposobnosti (invaliditeta) osiguranika kao posljedice nesretnog slučaja (nezgode), koja je takođe sastavni dio police. Iz obrazloženja odluke Kantonalnog suda broj: 65 0 P 117276 11 Gž od 18. 9. 2013. godine: Prvostepeni sud je, a budući da je između parničnih stranaka nesporna pasivna legitimacija, te činjenice i to da je tužitelj zaposlenik pravnog lica, koje je sa tuženim zaključilo Ugovor o osiguranju zaposlenika od nesretnog slučaja i da je 5. 7. 2007. godine došlo do povređivanja tužitelja na radu, na način što se poskliznuo u toaletu i pao, zaključio da je zahtjev tužitelja neosnovan. Prvostepeni sud obrazlaže da je utvrdio da tužitelj potražuje naknadu nematerijalne šteta pozivajući se na Ugovor o osiguranju zaposlenika „JP BH Pošta“ d.o.o. Sarajevo od nesretnog slučaja kolektivno kombinovano osiguranje, te da tražena naknada nematerijalne štete nema 106 PRAVNI SAVJETNIK JULI-AUGUST 2014 BROJ 7-8 osnova u navedenoj ugovornoj obligaciji, kako je to određeno u Općim i posebnim uslovima za osiguranje osoba od posljedica nesretnog slučaja čiji sadržaj za subjekte obligacije - ugovarače ima obaveznu snagu. Ugovor o osiguranju predstavlja adheozni ugovor, a uslovi osiguranja, u momentu potpisivanja, bili su poznati tužitelju, te je isti mogao, postupajući sa pažnjom dobrog domaćina koja se zahtijeva u pravnom prometu, u smislu odredbe člana 18. ZOO-a, a ukoliko su za njega bili nepovoljni uslovi osiguranja, odustati od ponude i ne stupiti u obligacionopravni odnos sa tuženim. Osim navedenog, prvostepeni sud pojašnjava i da je tačkom 8. uvodnih odredaba Tabela tuženog propisano da se subjektivne tegobe u smislu smanjenja motorne mišićne snage, bolova i otoka na mjestu povrede ne uzimaju u obzir pri određivanju procenta trajnog gubitka opće radne sposobnosti, pa tužitelj neosnovano potražuje novčani iznos temeljem umanjenja opće životne aktivnosti zbog negativnih emocija uzrokovanih kritičnim događajem. Prije svega, tablice za određivanje procenta trajnog gubitka opće radne sposobnosti kao posljedice nesretnog slučaja tuženog, zajedno sa polisom osiguranja, te Uslovima osiguranja, čine jedinstveni Ugovor o osiguranju, kojeg je zaključio „JP BH POŠTA“ d.o.o. Sarajevo, kao ugovarač osiguranja od posljedica nesretnog slučaja za svoje radnike, sa tuženim. U konkretnoj pravnoj stvari radi se o ugovornom osiguranju, a obaveza tuženog proizlazi iz odredaba čl. 897, 901. stav 1. i 942. Zakona o obligacionom odnosu. Neosnovani su i navodi žalbe da je vještak, prilikom izrade nalaza i mišljenja, pravilno primijenio evropske tabele za procjenu umanjenja opće životne sposobnosti. Naime, prvostepeni sud je pravilno zaključio, a s obzirom da se radi o ugovornom osiguranju, da je vještak medicinske struke, morao isključivo primijeniti tablica tuženog za određivanje postotka trajnog gubitka opće radne sposobnosti (invaliditeta), kao posljedice nesretnog slučaja, koje su sastavni dio uslova i ugovora o osiguranju lica od posljedica nesretnog slučaja. Prvostepeni sud je citirao tačku 8. uvodnih odredaba Tabele tuženog, kojom je propisano da se subjektivne tegobe u smislu smanjenja motorne mišićne snage, bolova i otoka na mjestu povrede ne uzimaju u obzir pri određivanju procenta trajnog gubitka opće radne sposobnosti, pravilno obrazlažući zašto nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, u kojem je vještak kod tužitelja utvrdio, a zbog negativne emocije uzrokovane kritičnim događajem, umanjene opšte životne sposobnosti za 2%, po evropskim tabelama. [ PRAVNI SAVJETNIK ] Primjena člana 143. ZOO-a Dovodeći u vezu iskaze saslušanih svjedoka i iskaz tužitelja, u bitnim dijelovima, prijava nestanka vozila tuženom i predaja ključeva, kao i potvrde o privremenom oduzimanju predmeta i vraćanju predmeta, ovaj sud je stanovišta da ima mjesta primjeni odredbe člana 143. Zakona o obligacionim odnosima. Naime, osiguranje automobilskog kaska predstavlja dobrovoljno osiguranje koje se svrstava u kategoriju imovinskog osiguranja sa svrhom da se pojača ekonomska zaštita njegovog vlasnika (osiguranika) od posljedica štete koju bi mogao pretrpjeti nastupanjem osiguranog slučaja (rizika) na vozilu. Sastavni dio ugovora o kasko osiguranju motornog vozila su opći uvjeti ili opća pravila osiguranja. Parnične stranke su sklopile ugovor o kasko osiguranju motornog vozila, a sastavni dio tog ugovora bili su Uslovi za kasko osiguranje cestovnih vozila. Sud cijeni da ovakvom odlukom, a temeljem utvrđenog činjeničnog stanja, uspostavlja pravnu ravnotežu, kako bi se u što većoj mjeri osigurala svrha ugovora o osiguranju i isključila svaka njihova nepravična ili pretjerano stroga odredba na štetu osiguranika i omogućila ravnopravnost učesnika u obligacionom odnosu (član 11. ZOO-a). U vezi sa tim, osiguravatelji su dužni kroz odredbe svojih općih uvjeta, koje jednostrano sastavljaju, štititi ne samo svoje interese, već i interese osiguranika, kao slabije strane. Naročito, u situacijama kakva je konkretna, gdje je tužitelj prijavio nestanak vozila, usmeno u roku od tri dana, osobi zaposlenoj kod tuženog i sve vrijeme bio aktivan i u kontaktu sa svojim osiguravačem, kojem je, dakle, bilo poznato i prije 2. 2., kad je i zvanično sačinjen zapisnik o otuđenju vozila, da je nastao osigurani rizik, pa je nejasno zašto zaposlenik tuženog kome se prvobitno obratio tužitelj nije sačinio i pismenu zabilješku o usmenom kazivanju tužitelja i na taj način omogućio tužitelju da pismeno potvrdi prijavu, ispoštuje svoju obavezu. Osiguranik ne treba znati internu proceduru i nadležnost prilikom rješavanja odštetnog zahtjeva, niti je to sastavni dio sadržaja Uslova, a normalno je i za očekivati da će se obratiti osobi koja je posredovala u zaključenju ugovora. U konkretnom, nastupio je osigurani slučaj. Osiguranik je bio dužan obavijestiti osiguravača o nastupanju osiguranog slučaja na način što će odmah, a najkasnije u roku od tri dana po saznanju, prijaviti nastali osigurani slučaj Osiguravaču, i da što prije, a najkasnije u roku od tri dana, pismeno potvrdi prijavu... Tužitelj je u roku od tri dana odmah prijavio osigurani slučaj svom osiguravaču i sve vrijeme bio u kontaktu sa osiguravačem, kako zaposlenikom u Derventi, tako i posredstvom tog zaposlenika sa zaposlenikom tuženog u Banjoj Luci. Nadalje, tužitelj je objektivno bio spriječen da prezentira sve ključeve, budući da je jedan ključ oduzet od strane nadležne PS Beograd, te nakon vraćanja istog, tužitelj je bez odlaganja predao ključ Osiguravaču, koji je po mišljenju ovog suda po primopredaji trebao uočiti nedostatak integrisanog metalnog ključa (pomoćni ključ), a koji je tužitelj po obaviještenju tuženog predao dana 18. 5. 2011. godine. Obavijest o nedostatku tog metalnog ključa datira od 26. 4. 2011. godine, a u svom iskazu tužitelj je istakao da je od 21. 4. 2011. godine na izdržavanju kazne zatvora, dakle, očito tužitelj iz objektivnih razloga i nije mogao dostaviti ključ odmah po prijemu obavijesti, dok nije kontaktirao svoju porodicu, niti je upozoren na taj nedostatak u poslovnici tuženog prilikom primopredaje drugog ključa. Iz svega prednjeg proizlazi da je tužitelj postupao savjesno. Međutim, tuženi je uskratio pravo iz osiguranja tužitelju pozivajući se na odredbe njegovih Pravila koje je jednostrano sastavio. Dakle, kod ovakvog stanja stvari, niz objektivnih okolnosti koje su se desile na strani tužitelja, oduzimanje jednog ključa čime je bio onemogućen da prezentira Osiguravaču sve ključeve kako se navodi u odredbama na koje se poziva tuženi, da prezentira pomoćni mehanički ključ, odmah po obavijesti tuženog, za koji su nedostatak saznala tek stručna lica tuženog, usmena prijava osiguranog slučaja, kontinuirani kontakt sa zaposlenicima Osiguravača, kao i isticanje činjenice od strane zaposlenika tuženog da je tužitelj predstavljao referentnog klijenta, odnosno bio vrlo važan klijent, sud cijeni da može odbiti primjenu odredbi opštih uvjeta tuženog. Prednje se odnosi na odredbe na osnovu kojih tužitelj gubi prava iz ugovora, odnosno gubi rokove. Naime, temeljno načelo ugovornog prava pacta sunt servanda u pravilu ne dopušta sudsku kontrolu nad sadržajem sklopljenih ugovora. Međutim, upravo u slučajevima o kojima je ovdje riječ, u kojima jača ugovorna strana sklapa veliki broj ugovora na temelju svojih općih uvjeta, a druga strana samo pristupa takvom ugovoru, jača ugovorna strana može zloupotrijebiti svoj pravni položaj i u ugovor unijeti odredbe na štetu druge ugovorne strane. Sadržaj svih ugovora, pa tako i općih uvjeta, izložen je kontroli već na temelju općih pravila o ništavosti ugovora, a što je dodatno konkretizirano odredbama člana 143. stav 1. ZOO-a. Dakle, za ovu vrstu ugovora, za razliku od ugovora čiji sadržaj stranke zajedno sporazumno utvrđuju individualnim pregovaranjem, vrijede stroža (zaštitna) pravila iz razloga što sadržaj ovakvih ugovora u pretežnom dijelu BROJ 7-8 JULI-AUGUST 2014 PRAVNI SAVJETNIK 107 [ PRAVNI SAVJETNIK ] ili u cjelini određuje samo jedna ugovorna strana, a druga samo izražava saglasnost ili nesaglasnost sa njegovim sadržajem. Načelo slobode ugovoranja je kod takvih ugovora ozbiljno ograničeno i prisutno je samo u segmentu slobode odlučivanja o tome hoće li druga ugovorna strana pristupiti ugovoru ili ne, na koji način dolazi do formalne i stvarne pravne nejednakosti među ugovornim stranama. Stoga je zakonodavac i morao pronaći način da zaštiti slabiju stranu u ugovorima ove vrste, u svim slučajevima u kojima jača strana zloupotrebljava prednosti koje im ovakvi ugovori pružaju. - Causa tužiteljevog potraživanja je ugovorna obligacija, što podrazumijeva odnos između povjerioca i dužnika na osnovu koje povjerilac ima pravo od dužnika zahtijevati ispunjenje određene obaveze i kad se radi o ispunjenju ugovornih obaveza tada važi pravilo da je ugovor za strane zakon (pacta sunt servanda). Potpisivanjem ugovora o osiguranju tužitelj je bio upoznat sa Uslovima za kasko osiguranje cestovnih vozila, budući da su sastavni dijelovi ugovora o osiguranju, što je nesporna činjenica među strankama, a proizlazi i ocjenom polise izdate tužitelju od strane tuženog u Širokom Brijegu, dana 26. 7. 2010. godine. Nesporno je da se desio osigurani slučaj, što za posljedicu ima nastalu štetu na vozilu tužitelja koje je predmet kasko osiguranja. Nesporno je i da vozilom nije upravljao tužitelj koji je osiguranik, odnosno lice koje je ugovarač osiguranja i kome pripadaju prava iz osiguranja. Kod ovakvog stanja stvari, kada je motornim vozilom u momentu nastanka osiguranog slučaja, saobraćajne nezgode, upravljalo lice koje nije osiguranik, primjenit će se član 15. Uslova, kako bi se utvrdilo da li je saosigurano lice upravljalo motornim vozilom, a slijedom toga i ostvarivanje prava iz osiguranja. Navedenim članom propisano je da su saosigurana lica i lica kojima je ugovarač osiguranja prepustio upravljanje vozilom. Prednje vrijedi samo pod uslovom ako je Osiguravač dao saglasnost nakon pismene obavijesti ugovarača osiguranja. Stavom 2. istog člana propisano je da se smatra da je licu koje sa njim živi u zajedničkom domaćinstvu ugovarač osiguranja ili osiguranik prepustio upravljanje vozilom, ako se ne dokaže suprotno. Tuženi je u toku postupka upravo dokazao da je prebivalište lica koje je upravljalo motornim vozilom na adresi Mosorska 1, Široki Brijeg, dok je prebivalište tužitelja na adresi Ilindanska 26, Široki Brijeg. Dakle, obaveza ugovarača osiguranja - ovdje tužitelja bila je da pismeno obavijesti Osiguravača - ovdje tuženog, da će motornim vozilom, predmet kasko osiguranja, upravljati treće lice u 108 PRAVNI SAVJETNIK JULI-AUGUST 2014 BROJ 7-8 odnosu na ugovorne strane, a kako bi dobio potrebnu saglasnost od strane Osiguravača. Tužitelj nije dokazao da je ovakvu obavezu ispoštovao, što za posljedicu ima gubitak prava iz osiguranja, u konkretnom isplatu osigurane sume za nastali osigurani slučaj, a kako to tvrdi tuženi. Međutim, ovaj sud je stanovišta da nepostojanje saglasnosti Osiguravača, u konkretnom, ne bi trebalo imati za posljedicu gubitak prava iz osiguranja. Naime, status saosiguranika kao treće osobe u odnosu na ugovorni odnos među parničnim strankama ogleda se u odredbi člana 15. stav 3. Uslova kojima je određeno da se znanje i ponašanje saosiguranog lica ima smatrati kao znanje i ponašanje ugovarača osiguranja ili osiguranika. Dakle, saosiguranik treba znati sve obaveze propisane Uslovima i ponašati se shodno navedenim obavezama. Da je intencija tuženog bila gubitak prava iz osiguranja kao posljedica nepostupanja u skladu sa članom 15. Uslova, isto bi moralo biti determinisano kao posljedica, kao što je i članom 25. Uslova jasno navedeno kad osiguranik gubi prava iz osiguranja. Pored navedenog, ovaj sud je stanovišta da ima mjesta primjeni odredbe člana 143. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima. Naime, osiguranje automobilskog kaska predstavlja dobrovoljno osiguranje koje se svrstava u kategoriju imovinskog osiguranja sa svrhom da se pojača ekonomska zaštita njegovog vlasnika (osiguranika) od posljedica štete koju bi mogao pretrpjeti nastupanjem osiguranog slučaja (rizika) na vozilu. Sastavni dio ugovora o kasko osiguranju motornog vozila su opći uvjeti ili opća pravila osiguranja. Parnične stranke su sklopile ugovor o kasko osiguranju motornog vozila, a sastavni dio tog ugovora bili su Uslovi za kasko osiguranje cestovnih vozila i odredba člana 15. U konkretnom slučaju nastupio je osigurani slučaj. Osiguranik je bio dužan obavijestiti osiguravača o nastupanju osiguranog slučaja. Međutim, tuženi je uskratio pravo iz osiguranja tužitelju pozivajući se na odredbu njegovih pravila koje je jednostrano sastavio. Dakle, postavlja se pitanje može li tuženi osnovano uskratiti pravo tužitelju na naknadu štete iz ugovora o kasko osiguranju, koju je on pretrpio, samo zato što je vozilom upravljalo treće lice u odnosu na ugovorne strane i nije imalo saglasnost osiguravača, pa samim tim nije saosiguranik. Temeljno načelo ugovornog prava pacta sunt servanda u pravilu ne dopušta sudsku kontrolu nad sadržajem sklopljenih ugovora. Međutim, upravo u slučajevima o kojima je ovdje riječ, u kojima jača ugovorna strana sklapa veliki broj ugovora na temelju svojih općih uvjeta, a druga strana samo pristupa takvom ugovoru, jača ugovorna strana [ PRAVNI SAVJETNIK ] može zloupotrijebiti svoj pravni položaj i u ugovor unijeti odredbe na štetu druge ugovorne strane. Sadržaj svih ugovora, pa tako i općih uvjeta, izložen je kontroli već na temelju općih pravila o ništavosti ugovora, a što je dodatno konkretizirano odredbama člana 143. ZOO-a. Dakle, za ovu vrstu ugovora, za razliku od ugovora čiji sadržaj stranke zajedno sporazumno utvrđuju individualnim pregovaranjem, vrijede stroža (zaštitna) pravila iz razloga što sadržaj ovakvih ugovora u pretežnom dijelu ili u cjelini određuje samo jedna ugovorna strana, a druga samo izražava saglasnost ili nesaglasnost sa njegovim sadržajem, načelo slobode ugovoranja je kod takvih ugovora ozbiljno ograničeno i prisutno je samo u segmentu slobode odlučivanja o tome hoće li druga ugovorna strana pristupiti ugovoru ili ne, na koji način dolazi do formalne i stvarne pravne nejednakosti među ugovornim stranama. Stoga je zakonodavac i morao pronaći način da zaštiti slabiju stranu u ugovorima ove vrste, u svim slučajevima u kojima jača strana zloupotrebljava prednost koje im ovakvi ugovori pružaju. Slijedom navedenog, ovaj sud nalazi da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za diskreciono pravo suda u odnosu na ugovorni odnos između stranaka shodno odredbi člana 143. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, pa cijeni da je odredba člana 15. Uslova temeljem koje tužitelj po mišljenju tuženog gubi pravo na naknadu štete iz ugovora o kasko osiguranju i pored ispunjenja svih elemenata potrebnih za ostvarenje tog prava (plaćanje premije, prijava osiguranog slučaja), nedvojbeno nepravična i pretjerano stroga prema tužitelju. Sa razlogom se postavlja pitanje kako bi tužitelj postupio u hitnim situacijama kada nema ni prostora ni vremena obezbijediti saglasnost osiguravača za treće lice koje bi eventualno u takvoj hitnoj situaciji se našlo da upravlja vozilom koje je predmet kasko osiguranja. Ova odredba na koju se tuženi pozvao sa svrhom neizvršenja svoje obaveze iz ugovora o osiguranju dodatno je tužitelja dovela u i onako neravnopravan pravni položaj prema tuženom, pa je ovakva odluka suda usmjerena na uspostavljanje te ravnoteže. Posljedice neplaćanja premije u ugovorenim rokovima Kada je riječ o konkretnom ugovoru koji predstavlja causu tužiteljevog tužbenog zahtjeva, takav ugovor se ima posmatrati kroz načelo formalizma, što znači da sklapanje takvog ugovora podliježe zakonom određenoj formi. Članom 901. Zakona o obligacionim odnosima jasno je propisano da je ugovor o osiguranju zaključen kad ugovarači potpišu polisu osiguranja ili listu pokrića, pa su dalje članom 902. normirani obavezni elementi polise osiguranja: ugovorne strane, osigurana stvar, odnosno osigurano lice, rizik obuhvaćen osiguranjem, trajanje osiguranja i period pokrića, svota osiguranja ili da je osiguranje neograničeno, premija ili doprinos, datum izdavanja polise i potpisi ugovornih strana. Članom 912. stav 2. navedenog zakona propisano je da se premija plaća u ugovorenim rokovima, a ako treba da se isplati odjednom, plaća se prilikom zaključenja ugovora. Dalje, članom 913. su propisane posljedice neisplate premije. Dakle, ugovarač osiguranja je potpisao ugovor sa jasno određenim rokovima plaćanja premije, a koji se vežu za osiguravajuće pokriće. Uplata prve rate premije je bio uvjet koji predstavlja okolnost od čijeg nastupanja ili nenastupanja zavisi početak ili prestanak djelovanja ugovora. U takvom slučaju unošenja uvjeta u ugovor, taj pravni posao se smatra da je nastao, ali pravni učinak pravnog posla zavisi od nastupanja ili nenastupanja uvjeta. Propust da se premija osiguranja plati u vrijeme i na način kako je to predviđeno ugovorom o osiguranju utiče na početak trajanja osiguravaućeg pokrića, a time i nastupanje obaveze osiguravača da isplati osiguranu sumu, pa proizlazi da je u odnosu na konkretni ugovor o osiguranju osiguravajuće pokriće počelo po isteku 24 sata dana kada je izvršena uplata premije osiguranja, tj. 4. 10. 2011. godine, dok je tužitelj zadobio tešku tjelesnu povredu dana 1. 10. 2011. godine, a što dalje ukazuje na činjenicu da nije bio pokriven osiguranjem u momentu nastanka događaja koji predstavlja osigurani slučaj. Kako su obaveze osiguranika i osiguravača uzajamno vezane, jer obaveza jedne ugovorne strane u ugovoru o osiguranju predstavlja osnov obaveze druge ugovorne strane, tako ne postoji osnov za isplatu osigurane sume, jer je početak trajanja osiguravajućeg pokrića nastupio nakon povrede koju je tužitelj zadobio. Uplatom iznosa od 2.449,89 KM na ime 1,67 % invalidnosti, po mišljenju ovog suda, pravna situacija nije se mogla promijeniti, odnosno nije se mogla konvalidirati, s obzirom da je premija bitan sastojak ugovora o osiguranju (essentialia negotii) bez kojeg on ne može postojati. Takođe isticanje činjenice, a što je sadržano i u dopisu tužitelja od 15. 2. 2012. godine da su sležbenici računovodstva poslodavca tužitelja fakturu tuženog zaprimili i odmah po dospjeću unijeli u sistem trezora na plaćanje, pa je i jedini razlog što je faktura plaćena 3. 10. 2011. godine odabir za plaćanje i datum plaćanja to što ne određuje poslodavac tužitelja već isključivo BROJ 7-8 JULI-AUGUST 2014 PRAVNI SAVJETNIK 109 [ PRAVNI SAVJETNIK ] Ministarstvo finansija KS, irelevantno je po shvatanju ovog suda. Naime, zakonodavac propisuje generalno pravilo da se premija plaća u ugovorenim rokovima, što znači da se vrijeme plaćanja premije, a time i dospjela obaveza osiguranika, odnosno ugovarača osiguranja, da plati premiju osiguranja, po pravilu, ustanovljava sporazumom ugovornih strana. U konkretnoj pravnoj stvari, ugovarač osiguranja, poslodavac tužitelja, sa tuženim je zasnovao obligacioni odnos i ugovorio rokove plaćanja premije, a ne Ministarstvo finansija KS. Ugovaraču osiguranja su bile poznate obaveze preuzete ugovorom i posljedice nepostupanja shodno preuzetim obavezama, budući da su mu uručeni Opšti uslovi tuženog u kojima je tačno regulisan početak i prestanak obaveze Osiguravača, odnosno da obaveza Osiguravača da naknadi ugovorene iznose počinje u 24.00 sata dana koji je označen u polisi kao početak osiguranja, ali ne prije 24.00 sata dana kada je plaćena premija ili prva rata premije. Prigovor odgovornosti: Teret dokazivanja odgovornosti tužitelja nastanku saobraćajne nezgode je na tuženom. Iz obrazloženja: Sporno je pitanje suodgovornosti drugotužitalja nastanku saobraćajne nezgode, u kojem pravcu tuženi ističe prigovor, dok se punomoćnik tužitelja poziva na pravomoćnu presudu kojom je okončan krivični postupak u kojem je utvrđena odgovornost vozača vozila osiguranog kod tuženog. Međutim, punomoćnik tužitelja gubi iz vida činjenicu da je parnični sud ovlašten da utvrđuje i krivicu drugih učesnika u konkretnoj saobraćajnoj nezgodi, dok je u smislu člana 12. stav 3 Zakona o parničnom postupku u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinoca, vezan za pravosnažnu presudu Krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim. Dakle, okončanje krivičnog postupka u kojem je utvrđena odgovornost lica koje je upravljalo PMV ne sprečava parnični sud da utvrđuje krivicu i drugih učesnika saobraćajne nezgode, u konkretnom, vozača motocikla u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi. Nadalje, proizlazi nespornim da je vozač motocikla vozio bez kacige, da nije imao položen vozački ispit A kategorije, te da vozilo kojim je upravljao drugotužitelj i koje je bilo u prometu nije bilo registrovano. Prekoračenje brzine kretanja motocikla kojim je upravljao tužitelj predstavlja njegov doprinos u nastanku štete. Naime, u toku postupka je dokazano (nalaz 110 PRAVNI SAVJETNIK JULI-AUGUST 2014 BROJ 7-8 vještaka saobraćajne struke) da se tužitelj sa motociklom kretao svojom kolovoznom trakom i nije mijenjao pravac, a na koju je prešlo vozilo osiguranika i istom oduzela pravo prvenstva. Radnja skretanja ulijevo je započeta u trenutku kada se ista nije mogla bezbijedno izvršiti jer je iz suprotnog smjera nailazio motocikl kojeg je vozač vozila mogao i trebao uočiti. Put je bio pregledan i osvijetljen (iskaz tužitelja i nalaz vještaka), tako da je vozač osiguranika objektivno imao mogućnost da uoči motocikl, odustane od skretanja ulijevo i ustupi prvenstvo prolaza motociklu. Da vozilo osiguranika nije prešlo na kolovoznu traku kojom se kretao motocikl, isti bi bezbjedno prošao istom dionicom i šteta ne bi ni nastala. Međutim, a što takođe proizlazi iz nalaza vještaka saobraćajne struke, vozač motocikla kawasaki nije brzinu svog motocikla prilagodio ograničenju brzine do 60 km/sat, budući da se motocikl kretao dozvoljenom brzinom tada bi postojala tehnička mogućnost za izbjegavanje nezgode. Dakle, postoji uzročno-posljedična veza u prekoračenju brzine kretanja motocikla sa štetnom posljedicom na način da šteta postane i na način da šteta bude veća. Kada je riječ o tehničkoj ispravnosti vozila, sud je cijenio nalaz vještaka sačinjen za potrebe krivičnog postupka, vještaka Juraja Petrića, u kojem je navedeno da je motocikl kawasaki kojim je upravljao drugotužitelj bio tehnički ispravan i u prosječnom stanju. Prednje mišljenje vještaka je potvrđeno i iskazom drugotužitelja. Činjenica da motocikl nije registrovan ne mora imati za posljedicu da isti nije ni tehnički ispravan, niti sud nalazi uzročno-posljedičnu vezu, da vozilo nije registrovano, sa štetnom posljedicom, kao i isticanje činjenice da drugotužitelj nema položenu A kategoriju već samo B kategoriju. Također ovaj sud ne nalazi uzročnoposljedičnu vezu u odnosu na 0,56 promila alkohola sa štetnom posljedicom na način da šteta postane i na način da šteta bude veća, a sve cijeneći zaključak vještaka da utvrđena alkoholemija od 0,56 promila alkohola u urinu je mogla uticati, ali u minimalnom stepenu, na njegovu vozačku sposobnost pogotovo što nema podataka da li se radilo o fazi eliminacije ili resorpcije, jer ukoliko se radilo o fazi eliminacije tada je i ta mogućnost uticaja alkohola stvarno krajnje minimalna do isključenja. Nadalje, nesporna je činjenica da drugotužitelj nije imao na glavi kacigu u momentu nastanka štete. Prema nalazu vještaka medicinske struke, dr. Gorana Akšamije, kritičnog događaja tužitelj je zadobio povrede natučenja glave uz razderno nagnječene rane čela, desnog očnog kapka i gornje usne. Sve vidljive povrede bile su na prednjem dijelu glave, što je najvjerovatnije [ PRAVNI SAVJETNIK ] posljedica direktnog udara glavom u bočni dio vozila po nalazu vještaka saobraćajne struke ili su nastale udarom od tlo prilikom pada, te da zavisno od vrste kacige jedino kompaktna zaštitna kaciga može ublažiti ili spriječiti nastanak ove vrste povrede, jer štiti glavu i sa prednje strane. Njeno puknuće kod velikih brzina i jakog udara ne isključuje nastanak ovih povreda. Ostali tipovi zaštitnih kaciga ne štite prednju stranu glave. Sve ostale promjene i posljedice na osnovu predmetne dokumentacije ne isključuju njihov nastanak i sa nošenjem zaštitne kacige jer mogu nastati prenošenjem inercionih sila mehanizmom udar – protivudar unutar koštanog oklopa glave. U konačnom, vještak je naveo da bi sigurno prilagođena brzina vožnje i nošenje adekvatne kompaktne kacige najvjerovatnije ublažilo nastale povrede glave, a iste na osnovu prethodno navedenog ne isključuje. Dakle, proizlazi da bi jedino adekvatna kompaktna kaciga i prilagođena brzina ublažili nastale povrede glave, ali nošenje iste, te povrede ne isključuje budući da mogu nastati prenošenjem inercionih sila mehanizmom udar - protuvudar unutar koštanog oklopa glave. Slijedom navedenog, sud nalazi doprinos drugotužitelja u nastanku saobraćajne nezgode u iznosu od 40%, i to zbog neprilagođene brzine kretanja 20% i zbog nenošenja adekvatne zaštitne kacige u iznosu od 20%, pa u vezi sa tim potraživani iznos naknade materijalne štete na motociklu vlasništvo prvotužitelja, kao posljedica štetnog događaja, umanjen je za 20%, tako da je u konačnici prvotužitelju dosuđen iznos od 1.519,20 KM, dok je drugotužitelju dosuđeni iznos potraživane naknade nematerijalne štete kao posljedice štetnog događaja umanjen za ukupno 40 % u čemu se ogleda doprinos drugotužitelja, a kako je navedeno u stavu drugom izreke ove presude (umanjenje opće životne aktivnosti iznos od 18.000,00 KM, pretrpljena fizička bol iznos od 1.860,00 KM, pretrpljeni strah iznos od 1.020,00 KM i naruženost iznos od 6.000,00 KM), sve primjenom odredbe člana 154, 155, 178, 195, 200, u vezi sa članom 192. Zakona o obligacionim odnosima. Djelimična ništavost Iz činjeničnog stanja spisa proizlazi da su tužitelj i tuženi zaključili ugovor o kreditu, dok su drugo- i trećetuženi zaključuli ugovore o jemstvu. Na osnovu člana 262. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (ZOO, ,,Sl. novine SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Sl. list RBiH“, br. 2/92, 13/94, „Sl. novine FBiH“, broj 29/03) navodi se kako je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno i u svemu kako ona glasi. Odredba člana 1065. ZOO-a propisuje obavezu korisnika kredita da dobijeni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je to propisano ugovorom. Dakle, nastala je ugovorna obligacija sa pravima i obavezama, kako je ugovorom određeno, čiji sadržaj za subjekte obligacije - ugovarače ima obaveznu snagu (ugovor je strankama zakon). Među parničnim strankama je nesporna činjenica da su tužitelj i prvotužena zaključili Ugovor o kreditu. Odredba člana 997. ZOO-a propisuje da se Ugovorom o jemstvu jemac obavezuje prema povjeriocu da će ispuniti punovažnu i dospjelu obavezu dužnika, ako to ovaj ne učini. Odredbe člana 1004. stav 3. ZOO-a propisuju da ako se jemac obavezao kao jemac platac, odgovora povjeriocu kao glavni dužnik za cijelu obavezu i povjerilac može zahtijevati njeno ispunjenje bilo od glavnog dužnika bilo od jemca ili od obojice u isto vrijeme. Solidarna odgovornost tuženog (jemac platac) proizlazi iz njegove obaveze u pismenoj izjavi da odgovara povjeriocu kao glavni dužnik za cijelu obavezu (član 1004. stav 3. i 1005. Zakona o obligacionim odnosima Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000144 od 23. 3. 2010. godine). Dakle, drugotuženi i trećetuženi su u obaveznom odnosu ispunjenja obaveze prvotuženog, jer se nalaze u ulozi supsidijarnog jemstva u skladu sa odredbom člana 1004. stav 1. ZOO, odnosno odgovaraju solidarno shodno odredbi člana 1005. ZOO-a. Kako tuženi svoju obavezu nije izvršio, a odgovoran je za njeno ispunjenje (član 17. stav 1. ZOO-a) to je sud i riješio kao u izreci ove presude. Dio tužbenog zahtjeva u odnosu na isplatu ugovorene zakonske zatezne kamate, obračunate na dan 29. 7. 2010. godine u iznosu od 747,71 KM, Sud je odbio kao neosnovan. Naime, odredbom člana 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, propisano je da dužnik koji zadocni s ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom. Kamatna stopa je utvrđena Zakonom o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja („Sl. novine Federacije BiH“, broj 56/04). Navedeni zakon propisuje stopu od 12%. Stoga Sud nalazi da je ovakva ugovorena zatezna kamata protivna prinudnom propisu, te cijeni da je u tom dijelu u kojem je ugovoreno da na nepodmirene obaveze po kreditu korisniku kredita se obračunava i naplaćuje zatezna kamata po stopi od 24%, godišnje, odredba ugovora ništava, pa je shodno članu 105. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima sud odbio tužitelja sa zahtjevom za isplatu ugovorenih zateznih kamata u iznosu od 747,71 KM. - Ugovor o kreditu predstavlja strogo BROJ 7-8 JULI-AUGUST 2014 PRAVNI SAVJETNIK 111 [ PRAVNI SAVJETNIK ] formalni pravni posao koji sadrži, pored iznosa kredita, vrstu valute, rok kreditiranja, kao i kamate, jer se kredit ugovara uz kamate kako je predviđeno članom 1065. Zakona obligacionim odnosima. Dakle, za plasirana novčana sredstva kreditoru, odnosno tužitelju pripada ugovorena kamata, kao cijena za plasirana novčana sredstva. Iz samog ugovora o kreditu, člana 1, proizlazi da je ugovorena promjenljiva mjesečna kamatna stopa za kredit od 2,40%. Stopa ugovorene kamate između pojedinaca, a shodno članu 399. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima ne može biti veća od kamatne stope koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju. Stavom 2. istog zakona je pripisano da u pogledu najviše ugovorene kamatne stope između drugih osoba primjenjuju se odredbe posebnog zakona. Sud cijeni da se radi o ugovoru o kreditu između pravne i fizičke osobe, pa se na konkretan slučaj u pogledu određivanja visine stope ugovorene kamate primjenjuje odredba stava 2. člana 399. Zakona o obligacionim odnosima. Iznos ugovorene kamate prema članu 1. Ugovora o kreditu je 2,40% (mjesečna kamatna stopa) i kada se taj postotak pomnoži sa brojem mjeseci u godini (2,40% x 12) sud zaključuje da je stopa ugovorene kamate protivna prinudnom propisu, načelu savjesnosti i poštenja, načelu postupanja sa pažnjom dobrog privrednika, načelu zabrane zloupotrebe prava, koja su normirana ZOO. Stoga sud cijeni da je u tom dijelu u kojem je ugovoreno da su prvotužena, te i jemci po predmetnom dugu, obavezni vratiti iznos kredita uz kamatu od 2,40% mjesečno, odredba ugovora ništava pa je, shodno članu 105. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, sud odbio tužitelja sa zahtjevom za isplatu ugovorenih kamata u iznosu od 7.918,18 KM (nedospjeli dug po kamati) i iznos od 1.196,20 KM (dospjeli dug po kamati), koji iznos je sud utvrdio na osnovu pregleda dospijeća i plaćanja obaveza po ugovoru o kreditu na dan 16. 12. 2009. godine. Iz obrazloženja Ukoliko je ugovorena kamatna stopa nesrazmjerno visoka i u suprotnosti sa načelima savjesnosti, poštenja i jednake vrijednosti davanja, sud može da smanji takvu ugovorenu obavezu dužnika u slučaju stavljanja zahtjeva u parnici u kojoj povjerilac traži izvršenje takvog ugovora. (Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 64 0 Ps 009656 12 Rev od 10. 6. 2013. godine) Zakonski zastupnik privrednog društva zaključio je ugovor za čije zaključenje nije pribavio od organa društva posebno ovlaštenje koje je bilo potrebno za zaključenje ugovora. Koje su posljedice ovakvog postupanja, da li bi ovakav ugovor bio predmet utvrđivanja ništavosti ili poništenja, da li bi naknadna saglasnost konvalidirala takvu radnju zakonskog zastupnika? Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda FBiH Član 246. stav 1. tačka 10. u vezi sa čl. 275. i 276. Zakona o privrednim društvima, a u vezi sa članom 103. Zakona o obligacionim odnosima. Kada je za zaključenje ugovora zakonskom zastupniku privrednog društva potrebno posebno ovlaštenje, koje ovaj nije pribavio od organa društva, takvi ugovori su bili zaključeni protivno prisilnim propisima i prema tome su ništavi u smislu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima. (Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 56 0 P 027340 12 Rev od 30. 7. 2013. godine) 112 PRAVNI SAVJETNIK JULI-AUGUST 2014 BROJ 7-8 [ PRAVNI SAVJETNIK ] BROJ 7-8 JULI-AUGUST 2014 PRAVNI SAVJETNIK 113 [ PRAVNI SAVJETNIK ] INTERVJU Načelnik Općine Centar Sarajevo Dževad Bećirević Časopis Pravni savjetnik od ovog broja uvodi rubriku pod nazivom „Lokalna samouprava i javna uprava“, u sklopu koje ćemo objavljivati intervjue sa načelnicima općina / opština u BiH. Prvi intervju objavljujemo sa predsjednikom Skupštine Saveza općina i gradova Federacije BiH i načelnikom Općine Centar Sarajevo Dževadom Bećirevićem. Pravni savjetnik: Načelniče Bećirević, već treći mandat ste na čelu Općine Centar Sarajevo i jedan ste od uspješnijih načelnika u BiH. U proteklom periodu uspješno ste realizirali na desetine projekata. Možete li izdvojiti nekoliko projekata na koje ste posebno ponosni? Dževad Bećirević: Na prvom mjestu bih izdvojio izgradnju mosta „Festina lente - Požuri polako“, koji spaja Akademiju likovnih umjetnosti i Radićevu ulicu. To je jedan od najljepših i najatraktivnijih pješačkih mostova u regiji koji je, siguran sam, značajno doprinio većoj turističkoj posjeti gradu Sarajevu. Pored toga, tu su izgradnja i otvaranje nove ambulante, apoteke i mjesne zajednice na području MZ Hrastovi - Mrkovići. Ovaj projekat je značajno doprinio boljem i kvalitetnijem životu građana sa područja navedene mjesne zajednice. Također, izdvojio bih i projekat sanacije klizišta, ali i izgradnju stepeništa u ulici Kaptol. Stepenište ima osam ploha na kojima građani imaju priliku da se odmaraju čitajući stihove naših pjesnika: Izeta Sarajlića, Nasihe Kapidžić-Hadžić, Tina Ujevića, Maka Dizdara, Velimira Miloševića, Bisere Alikadić i Darija Džamonje. Pored navedenih projekata, izdvojio bih i uređenje Parka „Jezero – Betanija“, koji je trenutno jedan od najljepših parkova u Bosni i Hercegovini. 114 PRAVNI SAVJETNIK JULI-AUGUST 2014 BROJ 7-8 “500.000 KM za pomoć stanovništvu iz poplavama ugroženih područja u Bosni i Hercegovini.” [ PRAVNI SAVJETNIK ] Pravni savjetnik: Na Vaš prijedlog, Općinsko vijeće Centar je izdvojilo sredstva za pomoć općinama u BiH koje su pretrpjele velike štete usljed majskih poplava. Koliki je iznos izdvojenih sredstava, kojim općinama je dodijeljena pomoć? Dževad Bećirević: Da. Na moj prijedlog Općinsko vijeće je na vanrednoj sjednici, održanoj 20. 5. 2014. godine, jednoglasno usvojilo da se iz budžeta Općine za 2014. godinu izdvoji iznos od 500.000 KM za pomoć stanovništvu iz poplavama ugroženih područja u Bosni i Hercegovini. Prema zaključku Općinskog vijeća, Kolegij Općinskog vijeća i Štab civilne zaštite Općine Centar dodijelili su sredstva sljedećim općinama / opštinama: Vogošća, Maglaj, Zavidovići, Doboj, Doboj Jug, Doboj Istok, Tuzla, Olovo, Živinice, Sapna, Zenica (Nemila), Čelić, Žepče, Vlasenica, Rogatica, Vukosavlje, Bijeljina i Brčko Distrikt BiH. Pravni savjetnik: Koji infrastrukturni projekat biste izdvojili na području općine Centar, a čija je realizacija u toku i o kakvom se projektu radi? Dževad Bećirević: Gradnju dva hotela. „Marriott Residence Inn“ na lokalitetu Čobanije i Courtyard by Marriott na Skenderiji u MZ Skenderija - Podtekija. Ovo je prvi svjetski hotelski brend u Bosni i Hercegovini koji je sastavni dio vodeće hotelijerske kompanije Marriott International sa tradicijom dužom od 80 godina. Otvaranje prvog hotela planirano je za septembar 2014. godine. Vrijednost ove investicije je 15 miliona maraka. Izgradnja ovih hotela će značajno doprinijeti obogaćivanju turističke ponude općine Centar Sarajevo, ali i Sarajeva. Pravni savjetnik: Koliki je budžet Općine Centar Sarajevo za 2014. godinu i kakva je finansijska stabilnost Općine? Dževad Bećirević: U proteklih nekoliko godina budžet Općine Centar Sarajevo iznosio je oko 40 miliona KM. Budžet Općine je stabilan, a planiranje i punjenje dobro. Općina Centar nije kreditno zadužena, na šta smo posebno ponosni uzimajući u obzir stanje u ostalim jedinicama lokalne samouprave, kao i funkcionisanje drugih javnih institucija. Pravni savjetnik: Poznati ste kao načelnik koji podržava projekte mladih. Među Vašim saradnicima je značajan broj mladih osoba. U kojoj je fazi i kada se može očekivati usvajanje strategije za mlade? Dževad Bećirević: Na prijedlog Komisije za pitanja mladih, Općinsko vijeće Centar je na 20. redovnoj sjednici održanoj 29. maja 2014. godine usvojilo Nacrt općinske strategije prema mladima do 2020. godine. Očekujem da će Općinsko vijeće na julskoj sjednici usvojiti strategiju. Pravni savjetnik: Da li Općina Centar Sarajevo podržava rad organizacija civilnog društva i kako biste ocijenili saradnju s organizacijama civilnog društva? Dževad Bećirević: Općina Centar Sarajevo kontinuirano podržava rad organizacija civilnog društva. Na primjer, u 2014. godini za 138 projekata nevladinih / neprofitnih organizacija Općina Centar je izdvojila 400.000 KM, što je sigurno svrstava među lokalne zajednice koje u Bosni i Hercegovini najviše izdvajaju za projekte nevladinih / neprofitnih organizacija. Općina Centar Sarajevo također finansijski podržava projekte Akademije nauka i umjetnosti BiH, kao i projekte vjerskih zajednica sa područja Centra. Saradnju Općine sa organizacijama civilnog društva ocijenio bih odličnom. BROJ 7-8 JULI-AUGUST 2014 PRAVNI SAVJETNIK 115 [ PRAVNI SAVJETNIK ] LO K A LN A SA MO U PR AVA Aleksandra Hasečić - dipl. žurnalista Općina Novo Sarajevo Kabinet općinskog načelnika Šef Odsjeka za informacioni sistem, informisanje i odnose sa javnošću Proces izrade strategije razvoja Općine Novo Sarajevo Ključne riječi: strategija razvoja, MiPRO, održivost, socijalna uključenost, integracija, participacija. Opći lični podaci o Općini Novo Sarajevo: Općina Novo Sarajevo je jedna od devet općina Kantona Sarajevo sa površinom od 9,9 km2, te je sa više od 7.300 stanovnika/ km2 najgušće naseljena općina u BiH. U Kantonu Sarajevo graniči na istoku sa Općinom Centar, na zapadu sa Općinom Novi Grad, na sjeveru sa općinama Centar i Vogošća, te na jugu sa Republikom Srpskom. Prema podacima Zavoda za informatiku i statistiku Kantona Sarajevo, na dan 31. 12. 2011. godine na području općine živjelo je 73.584 stanovnika. Prema preliminarnim rezultatima popisa u Bosni i Hercegovini 2013. godine o broju popisanih osoba, domaćinstava i stanova po općinama, u Općini Novo Sarajevo ukupno popisanih osoba je 68.802, broj popisanih domaćinstava je 25.542, dok je 34.020 broj popisanih stanova. Budžet Općine Novo Sarajevo za 2014. godinu iznosi 22.280.000 KM. Na temelju indikatora koje prikuplja Federalni zavod za programiranje razvoja, kao što su BDP po glavi stanovnika i ukupni indeks 116 PRAVNI SAVJETNIK JULI-AUGUST 2014 BROJ 7-8 razvijenosti općina, vidimo da je Općina Novo Sarajevo druga općina po razvijenosti u Federaciji Bosne i Hercegovine, odmah iza Općine Centar Sarajevo. Bruto društveni proizvod po stanovniku u Općini Novo Sarajevo je značajno veći od prosječnog BDP-a po stanovniku u FBiH i svim većim gradovima i općinama FBiH. Veća razvijenost i veća ekonomska aktivnost su se očitovali i u znatno manjoj stopi registrirane nezaposlenosti na području Općine Novo Sarajevo u odnosu na prosječnu registriranu nezaposlenost u FBiH i drugim većim gradovima Federacije BiH. Ukupan broj registriranih pravnih lica na području općine je 2.883, a analiza registriranih pravnih lica po standardnoj klasifikaciji djelatnosti ukazuje na to da se većina ekonomske aktivnosti na području Općine Novo Sarajevo odvija u sektoru usluga i javnom sektoru. Najveći broj obrta je registriran u uslužnim djelatnostima i to trgovini na veliko i malo, ugostiteljstvu, transportu, skladištenju i komunikaciji, te u djelatnostima vezanim za nekretnine, iznajmljivanje i poslovne usluge. [ PRAVNI SAVJETNIK ] Uvod Integrirana strategija razvoja do 2023. godine (revidovano izdanje) je ključni strateško-planski dokument Općine Novo Sarajevo, kojim se pruža neophodni podsticaj razvoju lokalne zajednice. Strategija obuhvata društvenu, ekonomsku i okolišnu sferu razvoja, te je izrađena kao okvir za definiranje zajedničkih ciljeva, podsticanje lokalnih snaga, ali i kao odgovor na izazove dugoročnog razvoja općine i sveukupnog života u njoj. Kao takva, revidovana Strategija integriranog razvoja je u skladu sa strategijama i politikama na višim nivoima vlasti. Proces izrade Strategije razvoja Proces izrade revidovanog izdanja Strategije razvoja Općine Novo Sarajevo je započeo nakon donošenja Odluke o pokretanju postupka ažuriranja Strateškog plana razvoja Općine Novo Sarajevo do 2015. godine od strane Općinskog vijeća, te je Komisija za strateško planiranje i razvoj Općine Novo Sarajevo, zajedno sa radnom grupom Komisije, krajem 2011. godine i početkom 2012. godine vodila aktivnosti oko pripreme procesa. U maju 2012. godine objavljen je javni poziv jedinicama lokalne samouprave za učešće u implementaciji Projekta integriranog lokalnog razvoja (ILDP), kojeg finansiraju Švicarska agencija za razvoj i saradnju (SDC) i Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) Ured u BiH. Općina Novo Sarajevo pripremila je i dostavila aplikaciju za učešće u ovom projektu, koja je i prihvaćena, te je u septembru 2012. godine potpisan Memorandum o razumijevanju sa UNDPBiH za realizaciju ILDP projekta. Polazna tačka u procesu revizije Strategije razvoja Općine Novo Sarajevo bila je analiza postojećih strateških dokumenata, nivoa njihove realizacije, te stepena razvijenosti ljudskih resursa neophodnih za izradu i implementaciju Strategije. Ova analiza je bila nadograđena na osnovu analize relevantnih kvantitativnih i kvalitativnih podataka iz primarnih i sekundarnih izvora. U izradi revidovane Strategije razvoja općine Novo Sarajevo korištena je standardizirana Metodologija za integrirano planiranje lokalnog razvoja (MiPRO), prihvaćena i preporučena od strane entitetskih vlada, te saveza općina i gradova oba entiteta. MiPRO je u potpunosti usklađena sa postojećim zakonskim okvirom kojim je definisano planiranje razvoja na lokalnom nivou, gdje je općinska uprava nosilac procesa izrade i implementacije strategije, uz maksimalno uključivanje i svih drugih aktera života u lokalnoj zajednici. Nadalje, MiPRO je u potpunosti usaglašena sa vodećim BROJ 7-8 JULI-AUGUST 2014 PRAVNI SAVJETNIK 117 [ PRAVNI SAVJETNIK ] principima i pristupima strateškom planiranju koje promovira Europska unija. Vodeći principi na kojima se zasniva revidovana Strategija razvoja su održivost i socijalna uključenost. Održivost kao princip integrira ekonomski i okolišni aspekt, dok princip socijalne uključenosti podrazumijeva jednake šanse za sve i pravičnost u smislu identificiranja potreba i interesa marginaliziranih i socijalno isključenih grupa stanovništva. Općina Novo Sarajevo se angažirala u procesu izrade Strategije vođena uvjerenjem da strateško planiranje predstavlja ključni instrument za proaktivno i odgovorno upravljanje lokalnim razvojem. Nadalje, Strategiju razvoja karakteriziraju integracija, što znači da su ekonomski, društveni i okolišni aspekt posmatrani kao neodvojivi dijelovi jedne cjeline, kao i participacija koja podrazumijeva da su svi zainteresirani akteri angažirani i doprinijeli su izradi Strategije. Strategija je izrađena od strane radnih tijela, općinskog Razvojnog tima koji je imenovao načelnik općine kako bi operativno vodio proces, zatim konsultativnog tijela sačinjenog od predstavnika javnog, privatnog i nevladinog sektora organiziranih u Partnersku grupu i uz puno učešće Komisije za strateško planiranje i razvoj općine, te uz tehničku pomoć od strane UNDPBiH. Strategija informiše sveukupnu javnost i privatne ulagače o razvojnom putu općine, predstavlja osnovu za izradu detaljnih planova i programa u pojedinim sektorima, kreira podlogu za praćenje napretka te ohrabruje saradnju i dogovor u planiranju različitih nivoa vlasti i društveno-ekonomskih partnera. Revidovana Strategija razvoja kao osnovni dokument za sveukupni razvoj Općine Novo Sarajevo, obuhvata ekonomski, društveni i plan zaštite i unapređenja životne sredine, uz poštivanje prostornog aspekta. Vizija razvoja, te strateški ciljevi razvoja Strateškog plana do 2015. godine su preispitani u pogledu njihove aktualnosti, te su definirani novi strateški ciljevi Općine za period od 10 godina, kao i sektorski ciljevi za period od 5 godina. Najvažniji dio Strategije, predstavlja njen strateški dio - strateška platforma, koja obuhvata socio -ekonomsku analizu, strateške fokuse, viziju razvoja i strateške ciljeve razvoja. Sektorske planove ekonomskog i društvenog razvoja, te plan zaštite i unapređenja okoliša, izradile su za tu svrhu formirane sektorske radne grupe, sastavljene od predstavnika javnog, privatnog i nevladinog sektora čime je dodatno osigurano snažno građansko 118 PRAVNI SAVJETNIK JULI-AUGUST 2014 BROJ 7-8 učešće. U završnom dijelu procesa, na bazi principa integracije, objedinjeni su i usklađeni sektorski dokumenti, te izrađeni okvirni petogodišnji i trogodišnji planovi implementacije, uključujući i plan razvoja organizacijskih kapaciteta i ljudskih potencijala, neophodnih za proces implementacije Strategije. Kako bi se omogućila učinkovita implementacija Strategije, finansijski okvir Strategije i općinski budžet za 2014. godinu su u potpunosti usklađeni. Bitno je napomenuti i da prioritetni programi i projekti nisu samo osnova za korištenje općinskih i drugih domaćih izvora sredstava, nego i dobra osnova za pristup eksternim izvorima sredstava, poput IPA programa Evropske unije, ali i drugih programa međunarodne podrške u Bosni i Hercegovini. Nacrt integrirane strategije razvoja Općine Novo Sarajevo do 2023. godine (revidovano izdanje) razmatralo je Općinsko vijeće na svojoj 15. sjednici održanoj 27. februara 2014. godine, te zaključkom Nacrt stavilo na javnu raspravu, koja je trajala 45 dana, do 15. aprila 2014. godine. U okviru ovog procesa usaglašen je i utvrđen raspored termina i lokacija za javnu raspravu, te kreiran obrazac za dostavu prijedloga, primjedbi i sugestija koji je bio dostupan na web-stranici Općine Novo Sarajevo (www.novosarajevo.ba). Po okončanju javne rasprave sačinjen je izvještaj o njenoj provedbi koji sadržava listu svih učesnika, primjedbe, prijedloge i sugestije koje su dostavljene od strane 52 predlagača, te obrazloženja zbog čega su prihvaćene ili nisu. Sve opravdane primjedbe, prijedlozi i sugestije prikupljene tokom javne rasprave su ugrađene, te je sačinjen i Općinskom vijeću dostavljen Prijedlog integrirane strategije razvoja Općine Novo Sarajevo do 2023. godine (revidovano izdanje), koji će biti razmatran na 19. Sjednici Općinskog vijeća Novo Sarajevo. Zaključak U procesu izrade revidovane Strategije razvoja općine Novo Sarajevo posebno se vodilo računa o ostvarivanju horizontalne intersektorske usklađenosti, te vertikalne usklađenosti Strategije sa strategijama i planovima na drugim nivoima. Preduvjet kvalitetne i pravovremene implementacije Strategije jeste prepoznavanje njenog značaja od strane sveukupne lokalne zajednice i viših nivoa vlasti, ali i uspostava Strategijom predviđenih mehanizama za njenu implementaciju, izvještavanje, ažuriranje i sveukupnu operacionalizaciju, što je zadatak koji Općini Novo Sarajevo, ali i svim drugim akterima u lokalnoj zajednici, predstoji u narednom periodu. [ PRAVNI SAVJETNIK ] Posjetite našu web stranicu www.rec.ba BROJ 7-8 JULI-AUGUST 2014 PRAVNI SAVJETNIK 119 Vaš poslovni vodič! 120 PRAVNI SAVJETNIK JULI-AUGUST 2014 BROJ 7-8
© Copyright 2024 Paperzz
