BOSNA I HERCEGOVINA FEDERACIJA BIH KANTON SARAJEVO OPĆINSKI SUD U SARAJEVU Broj: 65 0 P 310838 12 P Sarajevo 19.05.2014. Općinski sud u Sarajevu i to sudija Vučijak Sanja postupajući u pravnoj stvari tužitelja H S, H AD i H A svi nastanjeni na adresi ul. ........... Sarajevo, svi zastupani po advokatu Hrvačić Esadu iz Sarajeva, protiv tužene REPUBLIKA SRPSKA VLADA REPUBLIKE SRPSKE zastupana po Pravobranilaštvu RS, radi duga vsp: 34.000,00 KM, nakon ročišta za glavnu raspravu održanog dana 14.05.2014. godine, a koje je provedeno u prisutnosti punomoćnika tužitelja, te punomoćnika tuženog, donio je dana 19.05.2014. slijedeću : PRESUDU Obavezuje se tuženi RS Vlada RS da tužiteljima H S , H A i H A zbog smrti bliskog srodnika (sina – brata) na ime nematerijalne štete – duševnih bolova isplati štetu skupa sa zateznom kamatom od dana nastanka štete odnsono od dana pogibije sina–brata H E, odnosno od 07.12.2012. godine pa do isplate i to - H S ( majci) za slučaj smrti sina u iznosu od 20.000,00 KM - H A ( bratu ) za slučaj smrti brata u iznosu od 7.000,00 KM kao i da im naknadi troškove parničnog postupk 3.759,00 KM, a sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. ODBIJA se tužiteljica H A sa zahtjevom da joj tuženi RS Vlada RS zbog smrti bliskog srodnika ( brata) na ime nematerijalne štete – duševnih bolova isplati štetu u iznosu od 7.000,00 KM skupa sa zateznom kamatom od dana nastanka štete odnosno od dana pogibije brata H E, odnosno od 07.12.2012. godine pa do isplate kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Tužitelji se odbijaju sa zahtjevima za isplatu zateznih kamata na dosuđene iznose, počev od dana smrti njihovog bliskog srodnika, pa do dana podnošenja tužbe. O B R A Z L O Ž E NJ E Dana 07.12.2012 tužitelji su protiv tužene ustali tužbom radi naknade nematerijalne štete, uslijed smrti bliskog srodnika. Tvrdnja tužbe je da su tužitelji u periodu od 1992. godine do 1995. godine boraveći na području Kantona Sarajevo pretrpjeli nematerijalnu štetu zbog duševnih bolova radi pogibije užeg člana porodičnog domaćinstva. Tužba navodi da je opće poznata stvar pa je na području KS od strane vojske RS-a bilo granatiranje, da je Sarajevo opkoljeno te da je mimo ratnih običaja i propisanih uzansi došlo do pogibije velikog broja gađana – civila. U dijelu pasivne legitimacije tuženi tužba se poziva na odredbe Ustava BiH, Dejtonski mirovni sporazum, te odluku Krivičnog 1 suda za bivšu Jugoslaviju u Hagu u predmetu brou: CVO/PIS/807 protiv Stanislava Galića. Pravni osnov temelji na članu 377 ZOO-a, te članu 172. istog Zakona. Tužba dalje dodaje da je I tužiteljica H S majka poginulog H E, da mu je II tužitelj H A brat, a III tužiteljica H A sestra. H E poginuo je 31.08.1993. godine u Sarajevu uslijed povreda zadobivenih od hitca iz snajpera. Imajući u vidu naprijed navedeno tužitelji smatraju da su u cijelosti dokazali osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva te su predložili da sud nakon provedene rasprave i izvedenih materijalnih dokaza zahtjev tužbe usvoji u cijelosti. U odgovoru na tužbu, tužena je istakla da osporava tužbeni zahtjev u cijelosti. Prije svega tužena ističe prigovor apsolutne nenadležnosti suda, jer je shodno Aneksu 6. član 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH predviđena nadležnost Vijeća za ljudska prava za naknadu štete zbog neosnovanog lišenja slobode, pa je to adresa na koju se tužitelji trebaju obratiti sa svojim zahtjevom za naknadu štete. Ukoliko sud ne prihvati kao osnovan prigovor apsolutne nenadležnosti,te se upusti u raspravljanje, tuženi ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Sarajevu, imajući u vidu odredbe člana 30. Zakona o parničnom postupku Federacije BiH, kojom je propisano da za suđenje u sporovima protiv Federacije BIH, općine kao i drugih oblika teritorijalne organizacije opće mjesno je nadležan sud na čijem području se nalazi sjedište njihove skupštine. Smatramo da je ova odredba imperativne prirode i da konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredaba i izberivoj mjesnoj nadležnosti shodno odredbi čl. 32. Zakona o parničnom postupku F BiH pa Općinski sud u Sarajevu treba da se oglasi mjesno nenadležan. Tuženi se poziva na pravni imunitet u skladu sa odredbama Međunarodnog prava. Naime, nezamisliva je pravna situacija da sud jedne zaraćene strane iz oružanog sukoba sudi drugoj strani. U prilog ovome također navodimo da je ovakvo postupanje zabranjeno i odlukom Međunarodnog suda u Hagu kojom se navodi da je Italija kršila pravo Njemačke na imunitet zbog presuda talijanskih sudova za obeštećenje iz perioda drugog svjetskog rata a sve po apelaciji Njemačke iz 2008. godine gdje se kaže da Njemačka ima pravo na imunitet od sudskih vlasti drugih država te se na osnovu ovog nalaže Italiji da stavi van snage odluke svojih sudova u ovim predmetima i obustavi prinudno izvršenje istih kao i mjere koje su bile preuzete na teritoriji Italije protiv imovine Njemačke. Dakle, u ovom smislu u Republika Srpska ima pravni imunitet. Nadlaje ističu prigovor neuređenosti tužbe shodno odredbi člana 53. ZPP-a pa predlažemo da sud iste odbaci u smislu odredbi člana 66. i 336. ZPP F BiH. Tuženi ističe prigovor nedostatka pasivne legitimacije, a iz razloga što je u vrijeme nastanka štetnog događaja bio na snazi član 180. stav 1. ZOO-a, kojim je propisano da za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem imovine fizičkog lica uslijed akta nasilja ili terora, odgovora država čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu. Ističe da je nesporna činjenica da je u periodu od 1992. godine do 1995. godine na području BiH bio rat, da su položaje držali pripadnici različitih vojski i paravojnih formacija, da su se isti položaji u vojnim ofanzivama mijenjali, kao i da je tokom rata došlo do pogibije civilnih lica i po drugim osnovama i okolnostima, kao što su primjera radi, međusobni sukobi pojedinih grupa i paravojnih formacija, zbog različitih ideoloških shvaćanja i neslaganja kojih je nesumnjivo bilo na cijeloj teritoriji BiH. S tim u vezi sama činjenica pogibije ne znači da je to posljedica ratnog zločina, a ista se ne može smatrati kako to tužba ističe „nespornom“ činjenicom, pa upravo zbog toga tužena opravdano ističe prigovor zastare u skladu sa odredbom član 376. ZOO-a i neosnovanosti tužbe i tužbenog zahtjeva. Tuženi je, opreza radi istakao da tužitelji nisu dokazali postojanje uzročno posljedične veze između djelovanja Vojske Republike Srpske i smrti članova njihove porodice. Dodao je da je 2 nesporna činjenica da je u toku rata došlo do pogibije civila, međutim da su neki od njih poginuli i po drugim osnovama, kao što su na primjer međusobni sukobi pojedinih grupa i paravojnih formacija uslijed različitih ideoloških shvaćanja i neslaganja, a čega je nesumnjivo bilo na cijeloj teritoriji BiH pa tako i u Sarajevu, te je konačno predložio da Sud tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan. Na ročištu za glavnu raspravu provedeni su dokazi čitanjem : lične karte H S, te kartu civilnih žrtava, izvoda iz matične knjige rođenih za H A i A te H E, potvrde o smrti za H E, izvoda iz matične knjige umrlih Općine Centar za H E, otpusnog pisma SOUR Univerzitetsko medicinskog centra Sarajevo, Rješenja Službe za rad i socijalna pitanja, zdravstvo, izbjeglice i raseljena lica br. 09-41-8471/08 od 13.11.2008. godine. Rješenja o upisu u matičnu knjigu umrlih općine Centar od 08.04.1995. godine, saslušanjem tužiteljice H S, te je izvršen uvid u Presude za Stanislava Galića i Dragomira Miloševića, pa je Sud ocjenom provedenih dokaza, analizom svakog dokaza pojedinačno, a dovodeći ih i u međusobnu vezu, a na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku (Sl. novine Federacije BiH, br.53/03), donio odluku kao u izreci ove presude, iz slijedećih razloga: Tužiteljica S H, navela je da joj je poginuli H E bio moj sin koji dana 31.08.1993 preminuo jer je tri dana prije toga je ranjen od strane snajpera. Istakla je da su stanovali kod Katedrale, te da je ona radila u općini Stari Grad, te da je tog dana došla sa posla malo ranije, dan je bio lijep, bilo je primirje, djeca su izašla napolje, iako ona ranije nije davala svojoj djeci da izlaze, obzirom da je njihova ulica bila na takvom položaju da se vidjela sa okolnih brda. Dan ranije sin joj je posudio od druga Nermina igračku koju je htio da vrati. Sve se desilo jako brzo, uzeo je mlađeg brata za ruku, ispred zgrade je bilo više djece i ona sam samo čula vrisku, vidjela je da mlađi sin trči i plače a da komšija nosio starijeg sina u rukama. Tada joj je drugi komšija, koji je bio na prozoru, rekao da je vidjeo kako je metak mlađem sinu proletio iznad glave i ranio starijeg sina u stomak. Muž joj je bio tu, te je odveo dijete u bolnicu ali je sin nakon tri dana umro. U momentu smrti imao 13 godina. Drugi sin je rođen 1990 godine, a ima i kćerku koja je najmlađa, koja nije tada bila ni rođena jer je ona tada bila trudna. Na upit kakve je posljedice ostavila smrt sina na nju navela je da se liječila od traumatskog stresa, da je oboljela, da je dobila visok krvni pritisak od čega se liječi, da je dobila kamen u žuči. Na upit kakve je posljedice tragični događaj ostavio na mlađeg sina, istakla je da je i mlađi sin imao zdravstvenih problema, da je mislio da ga je brat ostavio da neće da se vrati, da ga je vodila u Vrazovu na liječenje, da ga je morala odvesti na groblje da vidi gdje mu je brat kako bi mu objasnila neke stvari. Jako joj je teško, bori se i dan danas. Čitanjem lične karte za H S, te karte civilnih žrtava utvrđeno je da je prvo tužiteljici priznato svojstvo civilne žrtve rata. Čitanjem izvoda iz matične knjige rođenih za H A i A te H E utvrđeno je da su isti brat i sestra E H. Čitanjem potvrde o smrti za H E utvrđeno je da je u istoj navedeno da je dana 31.08.1993 godine u 09,30 sati nakon pokušaja liječenja isti preminuo uslijed nasilne smrti. Kao razlog je navedeno povreda abdomena. Čitanjem izvoda iz matične knjige umrlih Općine Centar za H E utvrđeno je da je u istom također navedeno da je H E sin E i majke Z S preminuo 31.08.1993 godine u Sarajevu. 3 Čitanjem otpusnog pisma SOUR Univerzitetsko medicinskog centra Sarajevo utvrđeno je da je u istom navedeno od strane docenta Dr A Durić da je pacijent H E primljen 27.08.1993 godine radi operativnog zahvata zbog rane izazvane snajperskim hicem. Povrijeđen je u predjelu lijeve strane abdomena u stanju teškog šoka – također se konstatuje da je prvi pasus u kopiji slabo vidljiv te da je činjenica razloga prijema kao i činjenica od čega je rana nastala snajperski hitac utvrđena uvidom u original istog. Čitanjem Rješenja Službe za rad i socijalna pitanja, zdravstvo, izbjeglice i raseljena lica br. 09-418471/08 od 13.11.2008. godine. utvrđeno je da je majci poginulog H E priznato svojstvo člana porodice civilne žrtve rata. Čitanje Rješenja o upisu u matičnu knjigu umrlih općine Centar od 08.04.1995. godine – uvid u original utvrđeno je da je nakon što je H E preminuo izvršen upis smrti za istog navedenog datuma. Tuženi nije ni predložio niti izvodio dokaze tokom postupka. Odlučujući prvenstveno o istaknutim prigovorima tužene, Sud je utvrdio da su isti neosnovani. U dijelu prigovora mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Sarajevu za postupanje u ovoj pravnoj stvari, Sud je cijenio odredbu člana 1. Zakona o parničnom postupku, kojom je propisano da sudovi u parničnom postupku raspravljaju i odlučuju o građanskopravnim sporovima, pa tako i u sporovima po osnovu potraživanja naknade nematerijalne štete zbog smrti bliskog lica kao što je slučaj u predmetnom sporu. U tom pravcu ovaj Sud smatra da je članom 32. stav 1. i 2. ZPP-a, propisana izberiva mjesna nadležnost za suđenje u sporovima o vanugovornoj odgovornosti za štetu koja je nastala zbog smrti ili teške tjelesne ozljede, i to prema prebivalištu odnosno boravištu tužitelja. Obzirom na činjenicu, da je u konkretnom slučaju prebivalište svih tužitelja na području Kantona Sarajevo, te da su štetne posljedice nastupile na istom području, to je, po ocjeni suda u skladu i sa članom 22. Zakona o sudovima u F BIH, neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Sarajevu, pa je stoga isti i odbijen. Nadalje, u toku prethodnog ispitivanja tužbe Sud je ocijenio da je tužba uredna i razumljiva, te da je sačinjena u skladu sa odredbama člana 53. ZPP-a, pa je stoga i odbio procesni prigovor tuženog koji se odnosi na neurednost tužbe. Odlučujući istaknutom prigovoru nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog, Sud je cijenio odredbu člana 72. stav 1. Zakona o odbrani BiH (Sl. Glasnik BiH, br. 88/05), koji je stupio na pravnu snagu dana 01.01.2006. godine. Ovom odredbom propisano je da će Ministarstvo odbrane BIH i entitetska ministarstva odbrane, u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, sačiniti sveobuhvatan popis ostalih prava i obaveza prijašnjih entitetskih ministarstava odbrane i predložiti plan o prijenosu ostalih prava i obaveza Ministarstvu odbrane BIH, sa danom 01.01.2006. godine. U stavu 2. istog člana propisano je da su, osim ako nije drugačije predviđeno, entitetske vlade i dalje odgovorne za dugove, zaduženja i ostale obaveze entitetskih ministarstava odbrane nastalih do 01.01.2006. godine. Prilikom odlučivanja o ovom prigovoru, Sud je prihvatio i stanovište Vrhovnog suda F BIH, izraženo u odlukama broj: 68 0 P 001956 11 Rev od 15.11.2011. godine i broj 23 0 P 002916 11 Rev od 02.08.2011. godine, a koje 4 se odnosi na pasivnu legitimaciju u ovim sporovima, pa je u skladu sa naprijed navedenim cijenio da u konkretnoj pravnoj stvari postoji pasivna legitimacija na strani tuženog. Konačno odlučujući o istaknutom prigovoru zastarjelosti potraživanja, Sud je isti također cijenio neosnovanim. Naime, u skladu sa odredbama člana 142. Krivičnog zakona SFRJ, kojeg je preuzela R BIH, i koji je bio na snazi u vrijeme štetnih događaja, propisano je da krivično gonjenje za krivična djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva ne zastarijevaju. Odredbom člana 377. stav 1. istog Zakona određeno je da kada je šteta prouzrokovana krivičnim dijelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelosti krivičnog gonjenja, odnosno odredbom člana 19 KZ BIH utvrđeno je da krivično gonjenje za ratni zločin ne zastarijeva. U skladu sa sudskom praksom u interpretaciji člana 377. ZOO duži zastrani rok u smislu iste odredbe primjenjuje se samo onda ako je pravomoćnom osuđujućom presudom krivičnog suda utvrđeno postojanje krivičnog djela i odgovornost počinitelja. Prema praksi Ustavnog i Vrhovnog suda, parnični sud je također ovlašten da radi ocjene zastare potraživanja sam utvrdi kao prethodno pitanje da li je šteta prouzrokovana krivičnim djelom i to samo u slučaju ako protiv određenog počinitelja još nije proveden ili dovršen krivični postupak, s tim da tako utvrđenje činjenica koje bi proveo parnični sud, ne bi bilo usmjereno na utvrđivanje krivične odgovornosti, jer se ista može utvrditi samo u krivičnom postupku, nego bi se suglasno načelu pružanja jače pravne zaštite oštećenim za naknadu štete prouzrokovane krivičnim djelom, primjenjivalo radi zaštite posebnih pravila o zastarjelosti, prema odredbi člana 377 ZOO. Odlučujući o ispunjenosti naprijed navedenih uvjeta za primjenu odredbe člana 377. Zakona o obligacionim odnosima na konkretnu pravnu situaciju, Sud je pošao od općepoznate činjenice da je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u Hagu, u predmetu protiv generala Stanislava Galića, komandanta Sarajevsko- romanijskog korpusa, Vojske Republike Srpske, donio pravosnažnu presudu kojom je isti oglašen krivim za krivična djela kršenja zakona i običaja rata i zločine protiv čovječnosti na području grada Sarajeva, te da je isti Sud donio i pravosnažnu presudu u predmetu protiv generala Dragomira Miloševića, a koji je također kao komandant Sarajevosko- romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske, oglašen krivim za krivično djelo zločina protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja na području grada Sarajeva. U skladu sa iznesenim ovaj Sud cijeni da se na konkretnu pravnu stvar ima primijeniti zastarni rok iz člana 377. ZOO-a, prema kojem zahtjevi tužitelja za naknadu štete koja im je prouzrokovane činjenjem krivičnog djela zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ne mogu zastarjeti, o čemu je stav zauzela i sudska praksa u predmetu Ustavnog suda BIH br. AP289/03. Na ovakav zaključak suda upućuje i Konvencija o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti od 26.11.1968. godine, a čija članica BIH. Odlučujući o osnovanosti tužbenih zahtjeva ovaj Sud cijeni kako se na konkretnu pravnu stvar primjenjuju odredbe člana 154. stav 2., a u vezi sa članom 173. Zakona o obligacionim odnosima, prema kojima se za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara bez obzira na krivnju izuzev ukoliko se dokaže da one nisu bile uzrok štete. Pod opasnom stvari podrazumijevaju se stvari koje obzirom na svoja svojstva, upotrebu ili svoj 5 položaj predstavljaju potencijalnu mogućnost oštećenja ličnosti ili imovine drugog, zbog čega se prema istim treba odnositi sa povećanom pažnjom, dok se opasnom djelatnošću smatraju one djelatnosti koje u sebi kriju potencijalnu opasnost za oštećenje ličnosti ili imovine drugog. U tom pravcu nesporna je činjenica da vojno naoružanje predstavlja opasnu stvar, a da njegova upotreba predstavlja opasnu djelatnost. Za štetu prouzrokovanu od opasne stvari ili opasne djelatnosti odgovara vlasnik stvari odnosno lice koje se bavi opasnom djelatnosti, kako to propisuje odredba člana 174. ZOO-a. Odgovornost imaoca opasne stvari odnosno lica koje se bavi opasnom djelatnosti je objektivna i ne traži se postojanje krivice za nastalu štetu. Nadalje, odredbama člana 177. ZOO- a, propisano je da se imaoci opasne stvari odnosno lice koje se bavi opasnom djelatnosti može osloboditi odgovornosti za štetu ukoliko dokaže da je šteta nastala uslijed više sile ili isključivom radnjom oštećenog ili trećeg lica. U tom pravcu Sud je i odbio prigovor tuženog da se na konkretnu pravnu stvar primjenjuju odredbe o odgovornosti po osnovu krivnje. Primjenjujući naprijed navedene zakonske odredbe na konkretnu pravnu stvar ovaj Sud cijeni da je općepoznata činjenica da je tužena Republika Srpska nastala 09.01.1992. godine donošenjem Deklaracije o proglašenju Republike srpskog naroda BIH, te da je Ustav Republike donesen dana 28.02.1992. godine. Opće poznata je i činjenica da je Vojska Republike Srpske nastala usporedo sa osnivanjem Republike Srpske, a zvanično donošenjem Odluke Narodne skupštine Republike Srpske od 12.05.1992. godine, te da je kao takva oružana sila postojala sve do 01.01.2006. godine kada je integrirana u Oružane snage BIH. Općepoznate činjenice su i da su na području grada Sarajeva, u periodu od 01.03.1992. godine do 19.03.1996. godine (kada je izvršena reintegracija), djelovale oružane snage četvrtog korpusa JNA, sve do 19.05.1992. godine i zvaničnog povlačenja JNA iz BIH, zatim Sarajevsko romanijski korpus Vojske Republike Srpske, te 1. Korpus Armije Republike Bosne i Hercegovine. Neposredno prije zvaničnog povlačenja JNA iz BIH, dana 15. maja 1992. godine, Vijeće sigurnosti UN je u skladu sa Poglavljem VII Povelje Ujedinjenih naroda, donijelo Rezoluciju br. 757, kojom je zatraženo da se sve jedinice JNA, i svi elementi Hrvatske vojske povuku iz Bosne i Hercegovine ili da se stave pod kontrolu Vlade Bosne i Hercegovine, ili da se raspuste i razoružaju tako što će se njihovo oružje staviti pod djelotvoran međunarodni nadzor. Pravosnažne presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Hagu, komandantima Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske, Stanislavu Galiću i Dragomiru Miloševiću, dokazuju činjenice da su oružane snage JNA i Sarajevsko -romanijskog korpusa VRS, bile razmještene na linijama sukoba i činile unutrašnji krug dužine 55 km, odnosno krug linije opsade urbanog dijela grada, a da su se njihove pomoćne jedinice nalazile u takozvanom vanjskom krugu sarajevskog fronta, dužine oko 180 kilometra. Opsada grada Sarajeva od strane Vojske Republike Srpske trajala je 1479 dana (01.03.1992. do 19.03.1996. godine, kada je Vojska Republike Srpske napustila sarajevsko naselje Grbavica). Činjenica je i da je Sarajevskoromanijski korpus Vojske Republike Srpske, tokom opsade Sarajeva, granatirao i snajperski djelovao na području grada Sarajeva i da su od takvog djelovanja stradali civili, odnosno civilno stanovništvo. Naprijed navedenim pravosnažnim presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Hagu, general Stanislav Galić osuđen je na kaznu doživotnog zatvora, i to po osnovu individualne i komandne krivične odgovornosti iz člana 7. stav 1. i 3., za djela nasilja čiji je prvenstveni cilj bio širenje terora među civilnim stanovništvom, kako je navedeno u članu 51. Dopunskog protokola I Ženevskih konvencija iz 1949. (kršenje zakona ili običaja ratovanja, član 6 3), te za djela ubistva i nehumana djela koja nisu ubistvo (zločini protiv čovječnosti, član 5), dok je general Dragomir Milošević osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 29 godina, za djela terora nad stanovništvom Sarajeva, ubistva civila i druga nehumana djela tokom artiljerijskih i snajperskih napada u Sarajevu, sa položaja korpusa pod njegovom komandom. Tužitelji su izvedenim dokazima prije svega dokazali da su srodnici Muftić Asafa, Sofović Hase, Baticeli Gordane, Duvnjak Azre i Pecar Diše koji su poginuli na području grada Sarajeva u periodu maj 1992. godine – maj .1995. godine. Također je Iz izvedenih dokaza utvrđeno i da su naprijed navedeni poginuli, kao civilne žrtve granatiranja od strane Vojske Republike Srpske na području grada Sarajeva. Tuženi, na kojem je bio teret dokazivanja u ovoj pravnoj stvari mogao se osloboditi odgovornost za prouzrokovanu štetu, međutim, isti u toku ovog postupka, sudu nije ponudio niti jedan od dokaza koji bi isključili njegovu odgovornost za štetu. Nadalje, Sud je prilikom odlučivanja uzeo u obzir i činjenice da su podaci o licima, koja su poginula od posljedica vojnog djelovanja VRS, javno objavljeni i kao takvi dostupni javnosti. Činjenicu pogibije naprijed navedenih lica, dokazuju i zvanični podaci Istraživačko dokumentacionog centra, nezavisne, nevladine i nepristrane institucije koja istražuje i sakuplja dokumente, činjenice i informacije o ratnim zločinima i svim oblicima kršenja ljudskih prava u BIH, tokom rata 1992. – 1995. godine, bez obzira kojoj etničkoj, socijalnoj, religijskoj ili rasnoj skupini žrtve pripadaju. Baza podataka IDC, o poginulim civilnim žrtvama, mjestu, vremenu i okolnosti njihove smrtI, dostupna je i na raspolaganju javnosti. Naposljetku, činjenicu pogibije naprijed navedenih lica dokazuju i iskazi saslušanih tužitelja, a tuženi ni u jednom momentu nisu osporavali činjenicu pogibije tužitelja. Na okolnost osporavanja uzročno posljedične veze između granatiranja i nasilnih smrti poginulih, tuženi nije predložio nikakve dokaze niti je predložio vještačenje na okolnost odakle je ispaljena granata, pošto se ta činjenica od strane istih osporavala. Odgovornost tuženog u konkretnom slučaju proizlazi i iz odredbi IV Ženevske konvencije, odnosno Konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata od 12.08.1949. godine, kao i dopunskih protokola Konvencije, od 08.06.1977. godine, a koji su u primjeni u BIH. Članom 201. Zakona o obligacionim odnosima predviđeno je da u slučaju smrti nekog lica, Sud može dosuditi članovima njegove uže porodice pravičnu naknadu za njihove duševne boli. Visine pravične naknade nematerijalne štete, Sud je utvrdio na osnovu orijentacionih kriterija Vrhovnog suda F BIH, od 20.02.2006. godine, a shodno postavljenim tužbenim zahtjeva. Prema ovim kriterijima za slučaj smrti bračnog i vanbračnog druga i djeteta oštećenom pripada naknada u iznosu od 20,000,00 KM, a za slučaj smrti brata ili sestre oštećenom pripada naknada u iznosu od 7.000,00 KM. Dosadašnja sudska praksa je samo izuzetno uključivala braću i sestre oštećenog u krug oštećenika kojima je bilo moguće priznati naknadu. I član 201. stav 2. ZOO uvrštava braću i sestre u krug onih lica koja imaju pravo na naknadu kod gubitka brata odnosno sestre, ali uz uslov da je između njih i umrlog postojala trajnija zajednica života. Trajna zajednica života u pravilu doduše znači zajednički život odnosno stalni kontakt između osoba koje u toj zajednici žive. Naglasak je na njihovoj istinskoj i tijesnoj međusobnoj emotivnoj povezanosti, čija je posljedica patnja zbog gubitka. Takva povezanost u pravilu pretpostavlja stalan kontakt između njih, a što je postojalo u odnosu na drugotužitelja, bez obzira što je isti tada imao samo tri godine. Međutim, obzirom da se naknada štete zbog duševnih bolova izazvanih smrću može se samo iznimno dosuditi braći i sestrama poginule osobe kako proistječe iz odrednica članka 201. Stav 7 2. ZOO (samo ako je između njih i umrlog postojala trajnija zajednica života). Takve zajednice nije moglo biti u vrijeme pogibije mldb. H E, jer u tom času tužiteljica H A još nije bila rođen (do pogibije brata je došlo u času kada je njena majka bila trudna). Okolnost da bi tužiteljica živijela u okviru iste obitelji sa poginulim bratom, tako da bi između njih postojala trajnija zajednica života, ne može biti od odlučujućeg značaja. Naknada zbog duševnog bola izazvana pogibijom brata ili sestre dosuđuje se samo kada je bol dostigao veći intenzitet i zakon polazi od činjenice da je to slučaj jedino kad je pogibija uslijedila u času kada je postojala trajnija zajednica života, što znači kada su se braća i sestre dobro uzajamno poznavali i osjećali izrazitu bliskost, ne samo zbog uzajamnog rodbinskog odnosa, već i zajedničkog življenja (druženja koje je bliskost pojačavalo). Nije, dakle, dovoljno (za razliku od naknade štete koju nasciturus, ako se živ rodi, može zahtijevati za duševne bolove koje će trpjeti zbog smrti roditelja, kada postane svjestan značaja gubitka) to što će i treće tužiteljica trpjeti (i već trpi) izvjesnu bol zbog gubitka brata, kojeg nije ni poznavala, jer za takvu bol zakon ne pretpostavlja da je takvog intenziteta da stvara pravo na novčanu satisfakciju. U skladu sa naprijed iznesenim Sud je usvojio postavljene tužbene zahtjeve u odnosu na prvo i drugo tužitelja, a treće tužiteljicu odbio sa istim i odlučio kao u izreci presude. U skladu sa članom 277. i 324. Zakona o obligacionim odnosima, tužiteljima pripada pravo na isplatu zateznih kamata počev od 07.12.2012. godine, kao dana podnošenja tužbe, budući da zahtjev za naknadu nematerijalne štete dospijeva od dana podnošenja tužbe, a što je i stav sudske prakse. U tom pravcu tužitelji su odbijeni sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata počev od dana pogibije člana njihove porodice, a kako je to i navedeno u izreci. Odluku o parničnim troškovima Sud je donio na osnovu člana 386. i 387. ZPP-a, člana 1. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi Federacije BIH (Sl. novine F BIH br. 18/05), važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u Federaciji BiH, te specificiranog troškovnika punomoćnika tužitelja, a isti se sastoje od troškova sastava tužbe u iznosu od 1.275,00 KM, zastupanja na pripremnom od 18.09.2013. godine u iznosu od 1.275,00 KM, zastupanja na ročištu za glavnu raspravu od 14.05.2014 godine u iznosu od 1.275,00 KM, uvećanja 40 % u skladu sa članom 27 AT u iznosu od 5.355,00 KM 17% PDV u iznosu od 910,35 KM, a što sve ukupno iznosi ukupno 6.265,35 KM. Kako je tužitelj uspio sa 60 % zahtjeva, to su mu dosuđeni troškovi u iznosu od 3.759,00 KM. Sudija Vučijak Sanja POUKA: Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku od 30 dana od dana prijema presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda Kantonalnom sudu u Sarajevu u dovoljnom broju primjeraka /4/za sud i suprotnu stranu. 8